Zecharia Sitchin

REVIZIJA
POSTANKA
Znanost i mit: Govore li o istome?
Je li Adam bio prva beba iz epruvete?
Je li Eva bila prvi davatelj organa za
transplantaciju?
Je li nuklearna fizija unitila Sodomu i
Gomoru?
Jesu li raunarski ispisi postojali prije 5.000
godina?
Kako su nai preci bili u stanju precizno
opisati Sunev sustav koji mi tek danas
otkrivamo slanjem sondi u duboki Svemir?
Svi nevjerojatni odgovori nalaze se ovdje, u
potpunosti dokumentirani posljednjim
znanstvenim spoznajama, u najitanijem djelu
autora Zemaljskih kronika.

Posljednja desetljea dvadesetog stoljea

bila su svjedokom bujanja ljudskog znanja,
zastraujueg umu ...
No, je li mogue da je ovjeanstvo izalo iz
mranog srednjeg vijeka, stiglo u doba
prosvjetiteljstva, doivjelo industrijsku revoluciju
i ulo u razdoblje visoke tehnologije, genetikog
inenjerstva i svemirskih letova samo kako bi
dostiglo drevno znanje?
Je li mogue da ono to naa civilizacija danas
otkriva o planetu Zemlji i o naem dijelu svemira,
o nebu, samo drama koju moemo nazvati
revizijom postanka, ponovnim otkrivanjem onoga
to je bilo poznato mnogo starijim civilizacijama?
Na Zemlji ali i na jednom drugom planetu.
Ovo nije samo pitanje puke znanstvene znatielje:
ono zalazi u sr postojanja ovjeanstva, njegovo
porijeklo i njegovu sudbinu.
Ono ukljuuje i budunost Zemlje kao planeta s
dobrim izgledima za ivot jer je vezano uz dogaaje
iz prolosti Zemlje;
bavi se smjerom u kojem idemo jer otkriva odakle
smo doli.
A odgovor, kako emo vidjeti, vodi do
neizbjenog zakljuka kojeg neki smatraju previe
nevjerojatnim da bi u njega povjerovali,
a drugi previe monim da bi se s njime suoili."

Sadraj
PREDGOVOR

NEBESKA VOJSKA

STIGAO JE IZ VANJSKOG SVEMIRA

21

U POETKU

35

GLASNICI POSTANKA

52

GEJA: RASCIJEPLJENI PLANET

73

SVJEDOK POSTANKA

90

SJEME IVOTA

111

ADAM: ROB IZRAEN PO NARUDBI

130

MAJKA IMENOM EVA

150

KADA JE MUDROST SPUTENA SA NEBA.

166

SVEMIRSKA BAZA NA MARSU. ..

188

FOBOS: KVAR ILI RATOVI ZVIJEZDA

224

U TAJNOM OEKIVANJU. .

247

PREDGOVOR
Posljednja desetljea dvadesetog stoljea bila su
svjedokom bujanja ljudskog znanja, zastraujueg umu.
Naa napredovanja na svim podrujima znanosti i
tehnologije vie se ne mjere stoljeima niti
desetljeima, ve godinama pa ak i mjesecima i kao da
postignuima nadmauju sve to je ovjek postigao u
prolosti.
No, je li mogue da je ovjeanstvo izalo iz mranog
srednjeg vijeka; stiglo u doba prosvjetiteljstva,
doivjelo industrijsku revoluciju i ulo u razdoblje
visoke tehnologije, genetikog inenjerstva i svemirskih
letova samo kako bi dostiglo drevno znanje?
Biblija i njeno uenje sluili su tijekom mnogih
generacija kao sidro ovjeanstvu u traganju; ali,
izgleda da nas je moderna znanost razbacala bez cilja,
posebno kroz sukob evolucionizma i kreacionizma. U
ovoj knjizi pokazat emo da taj sukob nema osnove; da
Knjiga Postanka i njeni izvori odraavaju najvie razine
znanstvenog znanja.
Je li mogue da je ono to naa civilizacija danas
otkriva o planetu Zemlji i o naem dijelu svemira, o
nebu, samo drama koju moemo nazvati "revizijom
postanka", ponovnim otkrivanjem onoga to je bilo
poznato mnogo starijim civilizacijama. Na Zemlji ali i
na jednom drugom planetu?
Ovo nije samo pitanje puke znanstvene znatielje: ono
zalazi u sr postojanja ovjeanstva, njegovo porijeklo i
njegovu sudbinu. Ono ukljuuje i budunost Zemlje kao
planeta s dobrim izgledima za ivot jer je vezano uz
dogaaje iz prolosti Zemlje; bavi se smjerom u kojem
idemo jer otkriva odakle smo doli. A odgovor, kako
emo vidjeti, vodi do neizbjenog zakljuka kojeg neki
smatraju previe nevjerojatnim da bi u njega
povjerovali a drugi previe monim da bi se s njime
suoili.

1
NEBESKA VOJSKA

U poetku
Bog stvori Nebo i zemlju.
Upravo je ideja o poetku svih stvari osnova moderne astronomije i
astrofizike. Izjava da je najprije postojala praznina i kaos, a tek onda red,
potvruje najnovije teorije da svemirom vlada kaos, a ne stalna stabilnost. A
tu je i izjava o svjetlosnoj munji kojom je zapoeo proces stvaranja.
Je li to aluzija na Veliki prasak, teoriju prema kojoj je svemir nastao
iz pradavne eksplozije, praska energije u obliku svjetla, koja je odaslala
materiju iz koje su nastale zvijezde, planeti, stijene i ljudska bia, letei u
svim pravcima i stvarajui uda koja vidimo na nebu i na Zemlji? Neki
znanstvenici, potaknuti uvidima iz izvora koji nas najvie nadahnjuje, smatrali
su da je tako. Ali kako to da je drevni ovjek tako davno znao za teoriju o
Velikom prasku? Ili ova biblijska pria opisuje situaciju mnogo bliu naem
domu; stvaranje naeg malenog planeta Zemlje i nebeskog podruja nazvanog
Nebeski svod ili "narukvica"?

Uistinu, kako je drevni ovjek uope doao do kozmogonije? Koliko

je on uistinu znao i kako je to doznao?
Potragu za odgovorima prikladno je zapoeti tamo gdje su se
dogaaji poeli razvijati - na nebu; gdje je ovjek od pamtivijeka utio da bi
mogao pronai svoje porijeklo, vie vrijednosti; ako hoete, Boga. Koliko god
bila uzbudljiva otkria do kojih smo doli uporabom mikroskopa, ono to nam
teleskopi omoguuju vidjeti ispunjava nas spoznajom o veliini prirode i
svemira. Meu svim najnovijim napredovanjima, najdojmljivija su bez sumnje
bila otkria na nebu koje okruuje na planet. Kakav je to bio vrtoglav
napredak! U samo nekoliko desetljea mi Zemljani vinuli smo se s lica naeg
planeta; lutali nebom stotinama milja iznad povrine Zemlje; spustili se na
njen jedini satelit, Mjesec; i poslali niz svemirskih letjelica bez posade kako bi
temeljito istraili nae nebeske susjede, otkrivajui blistave i aktivne svjetove
koji zabljeuju svojim bojama, osobinama, ustrojstvom, satelitima,
prstenjem. Moda po prvi puta moemo razumjeti znaenje i osjetiti domaaj
rijei u Psalmima:
Nebo odaje slavu Gospodnju
A nebeski svod otkriva Njegovo djelo.
Fantastino
razdoblje planetarnih
istraivanja doseglo je
velianstveni klimaks kada je u kolovozu 1989. godine letjelica bez posade
pod nazivom Voyager proletjela
pored udaljenog Neptuna i
poslala na Zemlju slike i ostale
podatke. Teila je otprilike samo
jednu tonu ali, budui domiljato
opremljena raznim televizijskim
kamerama, senzorima i opremom
za mjerenje, izvorom energije
zasnovanom
na
raspadanju
nuklearne tvari, antenama za
prijenos i malenim kompjutorima
Slika 1
(Slika 1), poslala je natrag poput
apata tihe otkucaje, kojima je
trebalo vie od etiri sata da stignu na Zemlju iako su se kretali brzinom
svjetlosti. Na zemlji su otkucaje uhvatili nizovi radioteleskopa koji sainjavaju
Mreu za oslukivanje dubokog svemira (DEEP SPACE NETWORK),
amerike Dravne uprave za zrakoplovna i svemirska istraivanja (NASA);
zatim su slabi signali elektronskim arolijama prevedeni u fotografije, karte i
ostale oblike podataka u sofisticiranim uvjetima u Laboratoriju mlazne

propulzije (JET PROPULSION LABORATORY) u Pasadeni, u Kaliforniji,

gdje su se obavljali projekti NASA-e.
Izvorna namjera Voyagera 2 i njegovog pratitelja Voyagera 1,
lansiranih u kolovozu 1977. godine, dvanaest godina prije izvrenja ove
konane misije, posjete Neptunu, bila je stii do i detaljno ispitati samo Jupiter
i Saturn i poveati podatke o ta dva plinovita diva, ranije pribavljene s letjelica
Pioneer 10 i Pioneer 11. Ali, znanstvenici i tehniari JPL-a su izuzetno
domiljato i vjeto iskoristili rijetko poravnanje vanjskih planeta i,
upotrijebivi gravitacijske sile ovih planeta kao "prake", uspjeli potisnuti
Voyager 2 najprije od Saturna prema Uranu, a zatim od Urana prema Neptunu
(Slika 2).

Slika 2

Tako su krajem kolovoza 1989. godine na nekoliko dana naslovi o

drugim svjetovima istisnuli uobiajene vijesti o oruanim sukobima,
politikim prevratima, sportskim rezultatima i burzovnim izvjeima koje
sainjavaju svakodnevnu hranu ovjeanstva. Nekoliko dana se svijet kojeg
nazivamo Zemljom odmarao kako bi promatrao drugi svijet: mi, Zemljani,
prilijepili smo se uz TV prijemnike uzbueni prizorima krupnih planova
drugog planeta, kojeg nazivamo Neptun.
Kada su se sjajne slike akvamarin kugle pojavile na zaslonima naih
televizora, komentatori su opetovano naglaavali kako je ovo prvi puta da
ovjek na Zemlji uistinu moe vidjeti ovaj planet, koji je, ak i s najboljim

teleskopima postavljenim na Zemlji, vidljiv tek kao nejasno osvijetljena toka

u tami svemira, od nas udaljena gotovo tri milijarde milja. Podsjetili su
gledatelje kako je Neptun otkriven tek 1846. godine, nakon to su poremeaji
u orbiti neto blieg planeta Urana ukazali na postojanje jo jednog nebeskog
tijela iza njega. Podsjetili su nas kako nitko prije toga, niti Sir Isaak Newton,
niti Johannes Kepler, koji su otkrili i postavili zakone nebeskog kretanja u
sedamnaestom i osamnaestom stoljeu; niti Kopernik koji je u esnaestom
stoljeu odredio da je Sunce, a ne Zemlja, sredite naeg planetarnog sustava;
niti Galileo, koji je stoljee kasnije upotrijebio teleskop kako bi objavio da
Jupiter ima etiri mjeseca; niti jedan astronom do sredine devetnaestog
stoljea a zasigurno niti jedan prije njih nije znao za postojanje Neptuna. I
tako, ne samo prosjeni TV gledatelj, ve i sami astronomi trebali su vidjeti
ono to nikada prije nije bilo vieno - kakve su istinske boje i ustrojstvo
Neptuna.
Dva mjeseca prije kolovoskog susreta napisao sam lanak za brojne
amerike, europske i juno amerike mjesenike koji osporava ove dugo
podravane ideje: za postojanje Neptuna se znalo u drevno doba, napisao sam;
a otkria do kojih tek treba doi samo e potvrditi drevno znanje. Predvidio
sam da e Neptun biti plavo-zelen, pun vode i na njemu e se nalaziti podruja
boje "movarne vegetacije"!
Elektronski signali s Voyagera 2 potvrdili su sve ovo, i vie od toga.
Oni su otkrili prekrasan plavo-zeleni, akvamarin planet okruen atmosferom
helija, vodika i metana, po kojem metu viroliki, brzi vjetrovi u usporedbi s
kojima se uragani na Zemlji mogu posramiti. Ispod ovakve atmosfere
pojavljuju se tajnovite divovske mrlje koje su ponekad tamno plave boje, a
ponekad zelenkasto ute, to vjerojatno ovisi o kutu pod kojim ih obasjava
Suneva svjetlost. Prema oekivanjima, temperature atmosfere i povrine su
nie od toke smrzavanja, ali neoekivano je otkrie kako Neptun emitira
toplinu koja izbija iz unutranjosti planeta. Suprotno prijanjim uvjerenjima
kako je Neptun "plinoviti" planet, Voyager 2 je ustanovio da on ima
stjenovitu jezgru iznad koje pluta, prema rijeima znanstvenika iz JPL-a,
"zamrljana mjeavina vodenog leda". Ovaj vodeni sloj okruuje stjenovitu
jezgru dok se planet okree u svom esnaestosatnom danu i slui kao dinamo
koji stvara prilino veliko magnetsko polje.
Otkriveno je da je ovaj prekrasni planet okruen s nekoliko prstenova
sastavljenih od velikog kamenja, stijena i praine, a oko njega krui barem
osam satelita, ili mjeseca. Najvei od njih, Triton pokazao se nita manje
spektakularnim od svog planetarnog gospodara. Voyager 2 je potvrdio
retrogradno kretanje ovog malenog nebeskog tijela (veliine gotovo kao
Zemljin Mjesec); on se okree oko Neptuna u smjeru suprotnom kretanju
Neptuna i svih ostalih poznatih planeta u naem Sunevom sustavu, znai ne

suprotno smjeru kazaljki na satu kao oni, ve u smjeru kazaljki na satu.

Astronomi o Tritonu nisu znali nita drugo osim za njegovo postojanje,
priblinu veliinu i za njegovo retrogradno kretanje. Voyager 2 je otkrio da se
radi o "plavom mjesecu", iji je izgled posljedica metana u atmosferi Tritona.
Kroz rijetku atmosferu nazirala se povrina Tritona, ruiasto siva povrina s
neravnim, gorskim osobinama na jednoj strani i glatkim crtama, gotovo bez
kratera, na drugoj strani. Krupni planovi ukazuju na nedavnu, vrlo neobinu,
vulkansku aktivnost; aktivna, vrela unutranjost ovog nebeskog tijela ne
izbacuje rastopljenu lavu, ve mlazove bljuzgavog leda. Ve su i uvodne
procjene pokazivale da je Triton u prolosti imao tekuu vodu, lako mogue
ak i jezera koja su vjerojatno postojala na povrini sve do nedavno, gledano
geoloki. Astronomi nisu mogli odmah objasniti dvotrane brazdaste linije
koje su se protezale ravno stotinama milja i na jednom ili ak dva mjesta se
sjekle pod naizgled pravim kutom, podsjeajui na pravokutna podruja.
(Slika 3).

Slika 3

Neptun

Uran

Otkria su tako u potpunosti potvrdila moja predvianja; Neptun je

uistinu plavo-zelen; sainjen je velikim dijelom od vode, a na njemu postoje
podruja obojena poput "movarne vegetacije". Ovaj posljednji aspekt moe
odavati i vie od boje, ukoliko uzmemo u obzir sve implikacije otkria
na Tritonu; znanstvenici NASA-e su "tamnija podruja sa svjetlijom
aureolom" protumaili kao postojanje "dubokih bazena organskog taloga".
Bob Davis iz Pasadene je izvjestio za The Wall Street Journal da Triton, ija
atmosfera sadri jednako duika kao i atmosfera Zemlje, moe izbacivati iz
svojih aktivnih vulkana, ne samo plinove i vodeni led, ve takoer i "organsku
tvar, smjese na bazi ugljika koje oigledno obavijaju dijelove Tritona."
Tako zadovoljavajua i nadmona potvrda mojih predvianja nije
bila posljedica istog sluaja. Ona se protee sve do 1976. godine kada je
objavljena moja prva knjiga iz serije Zemaljskih kronika, Dvanaesti planet.
Zasnivajui svoje zakljuke na tisuljeima starim sumerskim tekstovima,
postavio sam retoriko pitanje; Kada jednog dana temeljito istraimo Neptun,
hoemo li otkriti da ga se uporno povezuje s vodama zbog njegovih 'vodenih
movara' koje je netko nekada tamo ugledao?
Ovaj tekst je objavljen, a oigledno i napisan godinu dana prije
lansiranja Voyagera 2, a ponovno sam ga preformulirao u lanku, dva mjeseca
prije susreta s Neptunom.
Kako sam, uoi susreta Voyagera s Neptunom, mogao biti tako
siguran u potvrdu mojeg predvianja iz 1976.; kako sam se usudio riskirati da
e ono biti opovrgnuto nekoliko tjedana nakon objavljivanja mojeg lanka?
Moja sigurnost se zasnivala na dogaaju iz sijenja 1986. godine, kada je
Voyager 2 proletio pored Urana.
Iako nam je neto blii (Uran je udaljen "samo" oko dvije milijarde
milja), on se nalazi toliko daleko iza Saturna da se sa Zemlje ne moe vidjeti
golim okom. Otkrio ga je 1781. godine Frederick Wilhelm Herschel,
glazbenik koji je postao astronom amater, odmah nakon usavravanja
teleskopa. Od dana njegovog otkria pa sve do danas, Uran se smatra prvim
planetom, nepoznatim u drevno doba, otkrivenim u moderno vrijeme; jer,
dralo se da su drevni narodi poznavali i oboavali Sunce, Mjesec i samo pet
planeta (Merkur, Veneru, Mars, Jupiter i Saturn) za koje su vjerovali da se
okreu oko Zemlje na "nebeskom svodu". Nije se moglo niti vidjeti niti znati
nita dalje od Saturna.
Ali, dokazi koje je sakupio Voyager 2 na Uranu ukazuju na neto
drugo; da je u neko doba jedan drevni narod znao za postojanje Urana i
Neptuna, pa ak i za postojanje mnogo daljeg Plutona!
Znanstvenici jo uvijek analiziraju fotografije i podatke s Urana i njegovih
izvanrednih prirodnih satelita, traei odgovore na bezbrojne zagonetke. Zato
je Uran nagnut na stranu, kao da se sudario s nekim drugim velikim nebeskim

objektom? Zato njegovi vjetrovi puu retrogradno, suprotno od uobiajenog

kretanja u Sunevom sustavu? Zato je njegova temperatura na strani
skrivenoj od Sunca jednaka temperaturi na strani okrenutoj suncu? I to je
oblikovalo neobine osobine i formacije na nekim od Uranovih satelita?
Posebno je intrigantan satelit pod nazivom Miranda, "jedan od najtajnovitijih
objekata u Sunevom sustavu", po rijeima NASA-inih astronoma, na kojem
se nalazi uzdignuta, glatka visoravan ocrtana 100 milja dugim nasipima koji
ine pravi kut (osobina kojoj su astronomi nadjenuli nadimak "Chevron"), a s
obje strane te visoravni vide se elipsasti obrisi koji izgledaju kao trkalite
preorano koncentrinim brazdama (Ploa A i Slika 4).

Ploa A

Meutim, glavna otkria vezana uz Uran su dvije izuzetne pojave

koje ga ine razliitim od ostalih planeta. Prvo je njegova boja. Uz pomo
teleskopa postavljenih na Zemlji i letjelica bez posade upoznali smo se sa
sivo-smeom bojom Merkura, maglicom boje sumpora koja okruuje Veneru,
crvenkastim Marsom, viebojnim crveno-smee-utim Jupitrom i Saturnom.
Ali kada su se na zaslonima televizora u sijenju 1986. poele pojavljivati
zapanjujue slike Urana, ono to nas je najvie dojmilo na njima bila je
njegova zelenkasto-plava boja, potpuno razliita od boja vienih na svim
prethodnim planetima.
Drugo drukije i neoekivano
otkrie bilo je vezano uz sastav Urana.
Prkosei
ranijim
pretpostavkama
astronoma da je Uran u potpunosti
plinovit planet poput divova Jupitera i
Saturna, Voyager 2 je otkrio da Uran nije
prekriven plinovima ve vodom; ne samo
pokrovom smrznutog leda na njegovoj
povrini
ve
vodenim
oceanom.
Otkriveno je da je planet uistinu obavijen
plinovitom atmosferom; ali, ispod nje se
komea ogroman sloj (6000 milja
debeo), super-vrue vode, temperature
do 8000 stupnjeva F (prema rijeima
Slika 4
analitiara JPL). Ovaj sloj tekue, vrue
vode okruuje rastopljenu stjenovitu jezgru u kojoj radioaktivni elementi (ili
neki drugi nepoznati procesi) stvaraju ogromnu unutarnju vruinu.
Kako su se na zaslonima televizora, to se Voyager 2 vie pribliavao
planetu, slike Urana poveavale, voditelj u JPL svraao je pozornost na
njegovu neobinu zeleno-plavu boju. Nisam si mogao pomoi, ve sam glasno
uzviknuo: O moj Boe, on je upravo onakav kakvim su ga Sumerani opisali!
Pourio sam do svoje radne sobe, uzeo kopiju Dvanaestog planeta i drhtavim
rukama potraio stranicu 269. (Avonovo depno izdanje). Neprestano sam
iznova itao redove koji citiraju drevne tekstove. Da, nije bilo sumnje; iako
nisu imali teleskope, Sumerani su opisali Uran kao MASH.SIG, izraz kojeg
sam preveo kao "svjetlo zelenkast".
Nekoliko dana kasnije stigli su rezultati analize podataka s Voyagera
2 i isto tako potvrdili aluziju Sumerana na prisustvo vode na Uranu. Uistinu,
inilo se da vode ima svugdje; kao to je reeno u izvjeu u zavrnoj emisiji
televizijske serije NOVA (Planet koji je dobio udarac sa strane), "Voyager je
otkrio da su svi Uranovi sateliti sastavljeni od stijena i obinog vodenog leda."
Potpuno je neoekivano ovakvo obilje, pa ak i sama prisutnost vode na, kako

se pretpostavljalo, plinovitim planetima i njihovim satelitima na rubovima

Sunevog sustava.
A ipak, postojali su dokazi, predstavljeni u knjizi Dvanaesti planet,
da su u svojim, tisuljeima starim tekstovima, drevni Sumerani ne samo znali
za postojanje Urana ve su ga i tono opisali kao zelenkasto-plavi, vodeni
planet!
to je sve to znailo? To je znailo da moderna znanost 1986. godine
nije otkrila nita to bi bilo nepoznato; bolje je rei da je ona ponovno otkrila i
dola do drevnih spoznaja. Dakle, zbog toga to su 1986. godine potvreni
moji napisi iz 1976. a s njima i istinitost sumerskih tekstova, osjeao sam se
dovoljno sigurnim, uoi susreta Voyagera 2 s Neptunom, predvidjeti to e
tamo biti otkriveno.
Prelijetanja Voyagera 2 uz Uran i Neptun tako su potvrdila ne samo
drevno znanje o postojanju ovih dvaju vanjskih planeta, ve takoer i
presudne detalje s njima u vezi. Prelijetanje pored Neptuna 1989. godine
omoguilo je daljnje potvrde drevnih tekstova. U njima se Neptun navodi prije
Urana, to je za oekivati od onoga tko ulazi u Sunev sustav i najprije vidi
Pluton, zatim Neptun, a tek onda Uran. U ovim tekstovima ili planetarnim
popisima Uran se naziva Kakkab shanamma, "Planet koji je dvojnik"
Neptuna. Podaci Voyagera 2 mnogo su pridonijeli podravanju ove drevne
ideje. Uran je uistinu slian Neptunu prema veliini, boji i sadraju vode; oba
planeta okruena su prstenovima i oko njih krue brojni sateliti ili mjeseci.
Uoena je neobina slinost magnetskih polja oba planeta; oba imaju
neobino ekstremne nagibe u odnosu na osi rotacije planeta - 58 stupnjeva na
Uranu, 50 stupnjeva na Neptunu. "ini se da je Neptun gotovo magnetski
blizanac Urana" izvjeuje John Noble Wilford za The New York Times. Oba
planeta isto tako imaju slino trajanje dana: otprilike esnaest do sedamnaest
sati.
Divlji vjetrovi na Neptunu i zamrljani sloj vodenog leda na njegovoj
povrini potvruju veliku unutarnju toplinu koju proizvodi, slino onoj na
Uranu. U stvari, u izvjeima JPL se kae da su poetna oitavanja
temperature ukazivala na to da su "temperature na Neptunu sline
temperaturama na Uranu, koji je vie od milijardu milja blii Suncu." Stoga su
znanstvenici pretpostavili "da Neptun nekako proizvodi vie vlastite unutarnje
topline od Urana", nadoknaujui na neki nain svoju veu udaljenost od
Sunca kako bi postigao temperaturu poput one na Uranu. Posljedica toga su
sline temperature na oba planeta, to dodaje jo jednu osobinu "veliini i
drugim karakteristikama koje Uran ine gotovo blizancem Neptuna."
"Planet koji je dvojnik" - tako su Sumerani nazivali Uran
usporeujui ga s Neptunom. "Veliina i ostale karakteristike koje Uran ine
gotovo blizancem Neptuna" - tako su objavljivali znanstvenici NASA-e. Nisu

samo opisane karakteristike, ve je i terminologija slina: "planet koji je

dvojnik", "gotovo blizanac Neptuna". Ali, jedna od ove dvije izjave, izjava
Sumerana, nastala je otprilike 4000 godina prije Krista; druga, NASA-ina,
nastala je 1989. godine, to je gotovo 6000 godina kasnije.
Izgleda da je moderna znanost u sluaju ova dva udaljena planeta samo
dosegla drevno znanje. Zvui nevjerojatno, ali injenice bi trebale govoriti
same za sebe. to vie, to je tek prvo u nizu znanstvenih otkria nastalih u
godinama nakon objavljivanja Dvanaestog planeta koja jedno za drugim
potvruju njegova otkria.
Oni koji su itali moje knjige (nakon prve knjige objavljene su The
Stairway to Heaven, The Wars of Gods and Men i The Lost Realms) znaju da
se one, prije svega, zasnivaju na znanju koje su nam ostavili Sumerani.
Prva poznata civilizacija je bila sumerska. Pojavivi se nenadano i
naizgled ni otkuda prije otprilike 6000 godina, njoj se pripisuju zasluge
doslovno svih "prvih postignua" visoke civilizacije; izumi i inovacije,
koncepcije i vjerovanja koja tvore temelje nae zapadne kulture i svih ostalih
civilizacija i kultura u itavom svijetu. Kota i kola koja vuku ivotinje,
rijeni amci i morski brodovi, pe za peenje opeke i opeka, visokokatnice,
pismo i kole i pisari, zakoni i suci i porote, kraljevstvo i savjeti graana,
glazba i ples i umjetnost, medicina i kemija, tkanje i tkanine, religija i
sveenstvo i hramovi; sve je to zapoelo tamo, u Sumeru, zemlji na jugu
dananjeg Iraka, smjetenoj u drevnoj Mezopotamiji. Iznad svega, tamo je
nastalo znanje matematike i astronomije.
Uistinu, svi osnovni elementi moderne astronomije su sumerskog
porijekla; koncepcija nebeske sfere, horizonta i zenita, podjele kruga na 360
stupnjeva, nebeske trake po kojoj planeti krue oko Sunca, grupiranja zvijezda
u zvijea koja nazivamo imenima i prikazujemo slikama zodijaka, primjeni
broja 12 na zodijak i podjelu vremena i izum kalendara koji je bio i ostao
temeljem kalendara do dananjeg dana. Sve to i mnogo vie zapoelo je u
Sumeru.
Sumerani su biljeili svoje trgovinske i pravne transakcije, svoje
prie i povijesti na glinenim ploicama (Slika 5a); crtali su svoje crtee na
cilindrinim peatima i urezivali ih obrnuto, poput negativa, koji bi se
prikazao kao pozitiv kada bi se peat valjalo preko mokre gline. (Slika 5b). U
ruevinama sumerskih gradova arheolozi su u proteklih stotinu i pedeset
godina iskopali stotine, ako ne i tisue, tekstova i ilustracija koje su se bavile
astronomijom. Meu njima se nalaze i popisi zvijezda i zvijea i njihov toan
poloaj na nebu te prirunici za promatranje izlaenja i zalaenja zvijezda i
planeta. Postoje tekstovi koji se posebno bave Sunevim sustavom. Meu
otkrivenim tablicama nalaze se tekstovi u kojima su tonim redoslijedom
nabrojeni planeti koji krue oko Sunca; u jednom od njih ak su navedene

udaljenosti meu planetima. A na cilindrinim peatima postoje ilustracije

Sunevog sustava, poput one prikazane na Ploi B, stare barem 4500 godina, a
koja se danas uva u Odsjeku za Bliski Istok u Dravnom muzeju u Istonom
Berlinu, zavedena pod katalokim brojem VA/243.

Slika 5b

Slika 5a

Ploa B

Opisujui ilustraciju u gornjem lijevom uglu sumerskog crtea (Slika

6a), vidimo cjelokupni Sunev sustav kojem se u sreditu nalazi Sunce (a ne
Zemlja), okrueno svim danas poznatim planetima. Ovaj prikaz postaje jasniji
kada ove poznate planete nacrtamo oko Sunca u njihovoj stvarnoj veliini i
meusobnom redu (Slika 6b). Slinost drevnog prikaza i sadanjeg stanja je
upadljiva; ona ne ostavlja
mjesta sumnji da se u drevno
doba znalo za postojanje
"blizanaca" Urana i Neptuna.
Meutim, sumerski crte
takoer otkriva i neke razlike.
Ovdje
se
ne
radi
o
pogrekama umjetnika ili
krivim informacijama; ba
naprotiv, dvije takve razlike
su vrlo znaajne.
Prva razlika tie se Plutona.
On ima vrlo neobinu orbitu:
previe je nagnuta u odnosu
na
uobiajenu
ravninu
Slika 6a
(nazvanu ekliptika) po kojoj
planeti krue oko Sunca i
toliko je elipsasta da se Pluton ponekad (kao to je sluaj od sada pa sve do
1999. godine) nalazi ne dalje ve blie Suncu od Neptuna.

Slika 6b

Stoga su astronomi pomiljali (jo od njegova otkria 1930. godine) da je

Pluton izvorno bio satelit nekog drugog planeta; bila je uobiajena
pretpostavka da je Pluton bio mjesec Neptuna koji se "nekako", nitko ne
razumije kako, otkinuo iz pripojenosti matinom planetu i dobio svoju
samostalnu (iako bizarnu) orbitu oko Sunca.
Ovo je potvreno u drevnim prikazima, ali uz jednu znaajnu razliku.
U sumerskim crteima Pluton se ne prikazuje blizu Neptuna, ve izmeu
Saturna i Urana. A sumerski kozmoloki tekstovi, s kojima emo se s
vremenom baviti, izvjeuju kako je Pluton bio satelit Saturna koji se
oslobodio kako bi konano dobio svoju vlastitu "sudbinu", svoju samostalnu
orbitu oko Sunca.
Drevno objanjenje vezano uz porijeklo Plutona otkriva ne samo
injenino znanje ve osim toga i veliku sofisticiranost po pitanju nebeskog.
Ono ukljuuje razumijevanje sloenih sila koje su oblikovale Sunev sustav,
kao i razvoj astrofizikalne teorije prema kojoj prirodni sateliti mogu postati
planeti, a planeti u nastajanju mogu pretrpjeti neuspjeh i ostati prirodni sateliti.
Prema sumerskoj kozmogoniji, Pluton je uspio; na Mjesec, koji je bio u
postupku postajanja samostalnim planetom, nebeski su dogaaji sprijeili u
postizanju statusa samostalnog planeta.
Nakon to je, u proteklom desetljeu, promatranjima s letjelica
Pioneer i Voyager ustanovljeno kako je Titan, najvei mjesec Saturna, bio
planet u nastajanju koji se nije u potpunosti odvojio od Saturna, tek tada su se
moderni astronomi od nagaanja odmakli prema uvjerenosti da se takav
proces uistinu zbio u naem Sunevom sustavu. Otkria na Neptunu
potkrijepila su suprotna nagaanja glede Tritona, mjeseca Neptuna koji je
samo 400 milja manjeg promjera od Zemljinog Mjeseca.
Njegova neobina orbita, njegovi vulkani i ostale neoekivane
osobine sugeriraju znanstvenicima JPL-a, prema rijeima Edwarda Stonea,
glavnog znanstvenika u projektu Voyager da je "Triton moda bio objekt koji
je prije nekoliko milijardi godina plovio kroz Sunev sustav, a onda je zalutao
preblizu Neptuna, doao pod utjecaj njegove gravitacije i poeo kruiti oko
planeta."
Koliko je ova hipoteza daleko od ideje Sumerana da prirodni sateliti
planeta mogu postati planeti, mijenjati poloaj na nebu ili ne uspjeti postii
samostalnu orbitu? Uistinu, kako budemo iznosili sumersku kozmogoniju,
postaj at e oigledno da, ne samo da su mnoga moderna otkria tek ponovna
otkria drevnog znanja, ve i da je drevno znanje ponudilo objanjenja
mnogih pojava koje moderna znanost tek treba razumjeti.
Ve se na samom poetku, prije nego predstavimo i ostale dokaze u
prilog ovoj izjavi, neizbjeno javlja pitanje: kako su uope Sumerani mogli
sve to znati tako davno, u zoru civilizacije?

Odgovor nalazimo u drugoj razlici izmeu sumerskog prikaza

Sunevog sustava (Slika 6a) i naeg dananjeg znanja o njemu (Slika 6b). To
je postojanje velikog planeta u praznom prostoru izmeu Marsa i Jupitera. Mi
ne znamo za postojanje takvog planeta: ali sumerski kozmoloki, astronomski
i povijesni tekstovi uporno tvrde da se na tom mjestu u naem Sunevom
sustavu uistinu nalazi jo jedan planet - njegov dvanaesti lan; oni su
obuhvaali Sunce, Mjesec (kojeg su ubrajali meu nebeska tijela, po svom
pravu, iz razloga navedenih u tekstu) i deset, a ne devet planeta. Spoznaja da
planet kojeg sumerski tekstovi nazivaju NIBIRU (Planet krianja) nije niti
Mars niti Jupiter, kako su se neki uenjaci prepirali, ve neki drugi planet koji
prolazi izmeu njih svakih 3600 godina bio je povod naslovu moje prve knjige
Dvanaesti planet: planet koji je "dvanaesti lan" Sunevog sustava (iako je
tehniki, kao planet, tek deseti).
Sumerski tekstovi opetovano i uporno izjavljuju da su upravo s tog
planeta ANUNNAKI stigli na Zemlju. Taj izraz doslovno znai "Oni koji su
doli s neba na Zemlju". Oni se spominju u Bibliji kao Anakim, a u Poglavlju
6. Knjige Postanka jo ih nazivaju i Nefilima, to u hebrejskom znai isto; oni
koji su sili, s neba na Zemlju.
Sumerani kao da su anticipirali naa pitanja, pa objanjavaju kako su
od Anunnakija nauili sve to znaju. Napredno znanje koje nalazimo u
sumerskim tekstovima je tako zapravo znanje Anunnakija koji su stigli s
planeta Nibiru; njihova civilizacija je sigurno bila vrlo napredna, jer, koliko
sam naslutio iz sumerskih tekstova, Anunnaki su stigli na zemlju prije 445.000
godina. Oni su ve tada mogli putovati svemirom. Njihova ogromna elipsasta
orbita napravila je petlju (ovo je toan prijevod sumerskog izraza) oko svih
vanjskih planeta, djelujui poput pokretne zvjezdarnice s koje su Anunnaki
mogli promatrati sve te planete. Nije stoga udno to su naa dananja otkria
ve bila poznata u doba Sumerana.
Zato bi se netko muio dolaziti na ovu mrvicu materije koju
nazivamo Zemljom, ne grekom, niti sluajno; ne jednom ve opetovano,
svakih 3600 godina: na to pitanje su odgovorili sumerski tekstovi.
Anunnaki/Nefili su se na svom planetu Nibiru suoili sa situacijom s kojom bi
se i mi na Zemlji mogli uskoro suoiti; ekoloko propadanje je sve vie
onemoguavalo ivot. Javila se potreba za zatitom atmosfere koja je nestajala
i inilo se da je jedino rjeenje bilo postaviti iznad nje zlatne estice kao tit.
(Prozori na amerikim letjelicama, na primjer, obloeni su tankim slojem zlata
kako bi zatitili astronaute od radijacije). Anunnaki su otkrili ovaj rijedak
metal na, kako su je oni nazivali, Sedmom planetu (ako brojimo izvana prema
unutra) i lansirali su Misiju Zemlja kako bi doli do njega. Najprije su ga se
htjeli domoi bez truda, iz voda Perzijskog zaljeva; ali kada im to nije uspjelo,
upustili su se u mukotrpne rudarske djelatnosti u jugoistonoj Africi.

Prije otprilike 300.000 godina pobunili su se Anunnaki dodijeljeni na rad u

afrike rudnike. I upravo tada su se glavni znanstvenik i glavni medicinski
slubenik Anunnakija posluili tehnikama genetike manipulacije i oplodnje
in-vitro kako bi stvorili "primitivnog radnika", prvog Homo sapiensa koji bi
preuzeo naporan i mukotrpan rad u rudnicima zlata.
U Dvanaestom planetu smo se opseno bavili sumerskim tekstovima
koji opisuju sve ove dogaaje i njihovom saetom verzijom iz Knjige
Postanka. Predmet ove knjige su znanstveni aspekti ovih razvitaka i tehnika
koje su koristili Anunnaki. Pokazat emo da moderna znanost zaudno utire
put znanstvenom napredovanju; ali, cesta za budunost je krcata putokazima,
znanjem i napredovanjima iz prolosti. Pokazat emo da su Anunnaki ve bili
tamo; i budui da se promijenio njihov odnos prema biima koja su stvorili,
jer su odluili podariti ovjeanstvu civilizaciju, saopili su nam neka od
svojih znanja i podarili sposobnost stvaranja vlastitog znanstvenog napretka.
Meu znanstvenim napredovanjima o kojima emo raspravljati u
sljedeim poglavljima bit e meu ostalim i sve vie dokaza o postojanju
Nibirua. Da nije bilo "dvanaestog planeta", otkrie Nibirua bilo bi veliki
dogaaj u astronomiji ali u naim svakodnevnim ivotima ne mnogo
znaajniji od, na primjer, otkria Plutona 1930. godine. Bilo je lijepo doznati
da se "tamo negdje" u Sunevom sustavu nalazi jo jedan planet; i bilo bi
jednako zadovoljavajue potvrditi da broj planeta ne iznosi devet nego deset.
To bi posebno obradovalo astrologe, kojima je potrebno dvanaest nebeskih
tijela, a ne samo jedanaest, zbog dvanaest kua zodijaka.
Ali nakon objavljivanja Dvanaestog planeta i dokaza tamo
navedenih (koji nisu bili opovrgnuti od njegovog prvog izdanja 1976. godine)
te dokaza do kojih se u meuvremenu dolo znanstvenim napredovanjima,
otkrie Nibirua ne moe ostati tema koja ukljuuje samo prirunike o
astronomiji. Ukoliko je ono to sam napisao tono; drugim rijeima, ukoliko
su Sumerani bili u pravu u svojim zapisima, otkrie Nibirua ne bi samo
znailo da tamo negdje postoji jo jedan planet ve da tamo negdje postoji
ivot. tovie, to bi potvrdilo da postoje inteligentna bia, narod koji je bio
toliko napredan da su prije gotovo pola milijuna godina mogli putovati
svemirom: narod koji je dolazio i odlazio sa svojeg planeta na Zemlju svakih
3600 godina.
Ne samo postojanje planeta, ve i pitanje tko se nalazi na Nibiruu,
trebalo bi potresti postojee politike, vjerske, socijalne, ekonomske i vojne
stalee na Zemlji. Kakve e biti posljedice kada, a ne ako, pronaemo Nibiru?
Vjerovali ili ne, o tom se pitanju ve duboko razmilja?

GDJE SEU POECI ISKOPAVANJA ZLATA IZ RUDNIKA?

Postoje li dokazi da su se u jugoistonoj Africi, u staro kameno
doba vrila iskopavanja zlata? Arheoloke studije ukazuju da je uistinu
bilo tako.
Shvativi da poloaji naputenih drevnih rudnika moda ukazuju na to
gdje je mogue pronai zlato, vodea rudarska kompanija u Junoj Africi,
Anglo-Amerika korporacija, angairala je sedamdesetih godina arheologe
u potrazi za takvim drevnim rudnicima. Izvjetaji objavljeni u dnevniku
kompanije pod naslovom "Optima" potanko opisuju otkrie, u Swazilandu
i drugim mjestima June Afrike, brojnih rudarskih podruja s okomitim
rovovima dubine pedeset stopa. Prema kamenim predmetima i ostacima
drvenog ugljena starost ovih mjesta procjenjuje se na 35.000, 46.000 i
60.000 godina prije Krista. Arheolozi i antropolozi koji su im se pridruili
u datiranju nalaza smatrali su da se tehnologija rudarstva upotrebljavala u
junoj Africi "u razdoblju nakon 100.000 prije Krista."
U rujnu 1988. skupina meunarodnih fiziara stigla je u Junu
Afriku kako bi provjerila starost ljudskih nastambi u Swazilandu i
Zululandu. Najmodernije tehnike ukazivale su na starost od 80.000 do
115.000 godina.
Vezano uz najstarije rudnike zlata u Monotapai u junom Zimbabweu,
Zulu legende govore da su u njima radili "umjetno stvoreni robovi od krvi
i mesa koje su stvorili Prvi Ljudi." Ovi robovi, pria se u Zulu legendama,
"borili su se s Majmunom-ovjekom" kada "se velika zvijezda rata
pojavila na nebu" (vidi Indaba My Children, Zulu vra Credo Vusamazulu
Mutwa).

2
STIGAO JE IZ
VANJSKOG SVEMIRA

"Projekt Voyager je usmjerio nau pozornost na znaaj sudara",

priznao je Edward Stone s Kalifornijskog tehnolokog Istintuta (Caltech),
glavni znanstvenik programa Voyager. "Kozmiki sudari bili su moni
oblikovatelji Sunevog sustava."
Sumerani su istu tu injenicu razjasnili prije 6000 godina. Sredinje
mjesto u njihovoj kozmogoniji, pogledu na svijet i religiji zauzimala je
kataklizma koju su nazivali Nebeskom bitkom. To je bio dogaaj na koji
aluzije nalazimo u raznovrsnim sumerskim tekstovima, himnama i
poslovicama, ba kao to ih moemo nai u biblijskoj Knjizi Psalama,
Poslovica, Knjizi Jobovoj i brojnim drugima. Ali, Sumerani su taj dogaaj
takoer opisali detaljno, korak po korak, u dugom tekstu za koji im je bilo
potrebno sedam ploa. Pronaeni su samo dijelovi i citati sumerskog izvornika
tog teksta; najpotpuniji tekst stigao nam je na akadskom jeziku, jeziku Asiraca
i Babilonaca koji su u Mezopotamiju stigli nakon Sumerana. Tekst se bavi
stvaranjem Sunevog sustava prije Nebeske Bitke, a jo i vie prirodom,
uzrocima i i posljedicama tog stranog sudara. Pomou samo jedne
kozmogonijske premise on objanjava zagonetke koje jo uvijek zbunjuju nae
astronome i astrofiziare.

Jo je vanije da, kad god moderni znanstvenici dou do

zadovoljavajueg odgovora, taj se odgovor uklapa i potvruje tvrdnje
Sumerana! Sve do Voyagerovih otkria meu znanstvenicima je prevladavalo
stanovite da je Sunev sustav kakvog danas vidimo oblikom jednak onome
kakav je bio na svom poetku, stvoren nepromjenjivim zakonima nebeskog
kretanja i sile gravitacije. Nedvojbeno su postojali udaci, meteori koji
odnekud dolaze i sudaraju se sa stabilnim lanovima Sunevog sustava,
oznaavajui ih kraterima, i komete koje se uspinju naglo i strmo u silno
izduenim orbitama, pojavljujui se od nekud i nestajui u naizgled
nepoznatom pravcu. No, pretpostavljalo se da ovi primjeri kozmikog otpada
potjeu sa samog poetka Sunevog sustava, prije otprilike 4,5 milijarde
godina te da su to dijelovi planetarne materije koja se nije uspjela spojiti u
planete ili njihove satelite i prstenove. Jo nas vie zbunjuje asteroidni pojas,
traka stijenja u obliku lanca, na podruju izmeu Marsa i Jupitera. Prema
Bodeovom pravilu, empirijskom pravilu kojim se objanjava zato su planete
nastale ba na tim poloajima, izmeu Marsa i Jupitera bi se trebao nalaziti
planet, barem dva puta vei od Zemlje. Je li otpad koji krui u asteroidnom
pojasu ostatak tog planeta? Tu se javljaju dva problema: ukupna koliina tvari
u asteroidnom pojasu nije dovoljna za masu jednog takvog planeta, a osim
toga ne postoji uvjerljivo objanjenje to je moglo uzrokovati raspadanje
takvog pretpostavljenog planeta; ukoliko se radilo o nebeskom sudaru,
postavlja se pitanje kada, s ime i zato? Znanstvenici nemaju odgovora.

Slika 7

Spoznaja da se morao dogoditi jedan ili vie veih sudara koji su

izmijenili Sunev sustav od njegovog poetnog oblika, postala je neizbjena
nakon prelijetanja Urana 1986. godine, priznaje dr. Stone. ak i prije susreta s
Voyagerom se znalo, promatranjem teleskopima i ostalim instrumentima, da
je Uran nagnut na stranu. No, je li on stvoren takav od samog poetka ili je
neka vanjska sila - snaan sudar ili susret s nekim drugim velikim nebeskim
tijelom - prouzroila nagnue?
Voyagerovo detaljno istraivanje Uranovih prirodnih satelita trebalo
je na to odgovoriti. injenica da ti sateliti krue oko Uranovog ekvatora u
njegovom nagnutom poloaju, inei zajedno neto nalik bikovom oku
okrenutom prema Suncu (Slika 7), navela je znanstvenike da se upitaju jesu li
se ti sateliti nalazili na tom poloaju u trenutku dogaaja koji je prouzroio
nagib, ili su nastali nakon toga, moda od materije izbaene silom sudara koji
je nagnuo Uran.
Teorijsku osnovu odgovora je, prije susreta s Uranom, meu ostalima
iznio i dr. Christian Veillet iz francuskog Centre d'Etudes et des Recherches
Geodynamiques. Da su sateliti nastali u isto vrijeme kad i Uran, nebeska
"sirovina" od koje su se nagomilali trebala je zgusnuti teu materiju blie
planetu; na unutarnjim satelitima trebalo bi biti vie teke, stjenovite tvari i
tanjeg ledenog sloja, a na vanjskim satelitima bi trebala biti laganija
kombinacija tvari (vie vodenog leda, manje stijenja). Po istom principu
podjele materije u Sunevom sustavu - veina tee materije blie Suncu, vie
lagane materije (u plinovito stanju) dalje od Sunca - sateliti udaljenijeg
Urana trebali bi biti proporcionalno laganiji od satelita blieg Saturna.
No, otkrivena situacija je suprotna ovim oekivanjima. U opsenim
izvjetajima o susretu s Uranom, objavljenim u Science, 4. srpnja 1986., ekipa
od etrdeset uenjaka zakljuila je da je gustoa Uranovih satelita (osim u
sluaju Mirande) znatno vea od gustoe ledenih Saturnovih satelita. Isto
tako, podaci s Voyagera 2 pokazali su - opet suprotno onome to je "trebalo
biti" - da su dva vea unutarnja Uranova satelita, Arijel i Umbrijel, laki po
sastavu (debeli, ledeni slojevi; male, stjenovite jezgre) od vanjskih satelita
Titanije i Oberona, za koje je otkriveno da se sastoje uglavnom od tee
stjenovite tvari i imaju samo tanke ledene slojeve.
Nisu samo ova otkria Voyagera 2 navodila na pretpostavku kako
sateliti Urana nisu nastali u isto vrijeme kad i sam planet, ve neto kasnije, u
neobinim okolnostima. Jo jedno otkrie koje je zbunjivalo znanstvenike bila
je injenica da su Uranovi prstenovi bili crne boje, crnji od ugljene praine,
vjerojatno sastavljeni od "tvari bogate ugljikom, nekom vrstom prvotnog
katrana nakupljenog iz vanjskog svemira". Ovi tamni prstenovi, svinuti i
nagnuti i "bizarno eliptini" nisu uope sliili na simetrine narukvice ledenih
estica koje krue oko Saturna. est novih pratitelja otkrivenih oko Urana, od

kojih su neki djelovali kao "pastiri" prstenovima, takoer su bili crne boje.
Oigledan zakljuak bio je da su prstenovi i pratitelji nastali od otpada
"estokog dogaaja u prolosti Urana". Pomoni znanstvenik na projektu u
JPL, Ellis Miner jednostavno je izjavio: "Vjerojatna je mogunost da je u
Uranov sustav uletio uljez i udario u nekada vei mjesec toliko jako da ga je
razbio."
Teorija o nebeskom sudaru kao dogaaju koji bi mogao objasniti sve
neobine pojave na Uranu i njegovim satelitima i prstenovima bila je pojaana
otkriem da crni otpad veliine velikog kamena, koji tvori Uranove prstene,
obie oko planeta svakih osam sati, brzinom dva puta veom od brzine
rotacije planete oko svoje osi. Tako dolazimo do pitanja, kako je otpad u
prstenovima dobio takvu, mnogo veu brzinu?
Na osnovu svih prethodnih podataka, kao jedini uvjerljiv odgovor
javila se mogunost nebeskog sudara. "Moramo raunati na mogunost da su
uvjeti stvaranja satelita bili pod utjecajem dogaaja koji je prouzroio veliki
nagib Urana", izjavila je ekipa znanstvenika. Jednostavnije reeno, to znai da
su vrlo vjerojatno sateliti o kojima se raspravlja nastali kao posljedica sudara
koji je nagnuo Uran na stranu. Na konferenciji za tisak znanstvenici NASA-e
bili su smioniji. "To je mogao prouzroiti sudar sa objektom veliine Zemlje,
koji putuje brzinom od otprilike 40.000 milja na sat," rekli su, nagaajui da
se to vjerojatno dogodilo prije otprilike 4 milijarde godina.
Astronom Gary Hunt s Imperial Collegea u Londonu, sveo je priu na samo
nekoliko rijei: "Uran je nekada davno primio moan udarac."
No, niti u usmenim kratkim informacijama niti u dugim pisanim izvjeima
nije se pokualo sugerirati to je bilo to "neto", odakle je stiglo i kako se
dogodio sudar ili udarac u Uran.
Da bismo dobili odgovore na ta pitanja, morat emo se vratiti
Sumeranima...
Prije nego se iz znanja postignutog kasnih sedamdesetih i
osamdesetih godina vratimo onome to se znalo 6000 godina ranije, potrebno
je razmotriti jo jedan aspekt zagonetke: jesu li neobinosti na Neptunu
posljedica sudara ili "udara" povezanih s onima na Uranu ili su svi oni
posljedica jedne katastrofe koja je utjecala na sve vanjske planete?
Prije prelijetanja Voyagera pored Neptuna znalo se da planet ima
samo dva satelita, Nerej i Triton. Otkrivena je neobina orbita Nereja:
neobino je nagnuta u usporedbi s ekvatorijalnom ravni planeta (ak 28
stupnjeva) i ponaa se vrlo ekscentrino: ne krui oko planeta krunom, ve
vrlo produenom putanjom, koja odnosi satelit gotovo est milijuna milja
daleko od Neptuna i vraa ga skoro milijun milja blizu planete. Nerej bi po
veliini, prema pravilima formiranja planeta, trebao biti okrugao; meutim, on
je neobinog oblika, poput svijenog utipka. Osim toga, s jedne strane je

svijetao, a s druge crn. Sve ove neobine osobine navele su Marthu W.

Schaefer i Bradleya E. Schaefera u velikoj studiji na tu temu, objavljenoj u
asopisu Nature (2. lipanj l987,) na zakljuak da je "Nerej srastao u satelit
oko Neptuna ili drugog planeta te da je neko veliko tijelo ili planet izbacio
Nerej i Triton u njihove neobine orbite." "Zamislite" primjeuje Brad
Schaefer, "da je u jednom trenutku Neptun imao obian sustav satelita, poput
Jupitera i Satutna; a onda je neko ogromna tijelo ulo u sustav i znatno
poremetilo stvari."
Tamnu tvar koja se pojavljuje na jednoj strani Nereja moemo
objasniti na jedan od dva naina: no, oba objanjenja u scenariju sadre sudar.
Ili je sudar s jedne strane satelita pomeo tamonji tamni sloj, otkrivajui
svjetliju tvar ispod povrine; ili je tamna tvar pripadala objektu koji se sudario
i rasptjotila se na jednoj strani Nereja. Veu vjerojatnost druge mogunosti
nagovijestilo je otkrie JPL ekipe, objavljeno 29. kolovoza 1989, godine, kako
su svi novi sateliti (njih est) koje je Voyager 2 otkrio oko Neptuna "vrlo
tamni" i "svi su nepravilnog oblika", ak i mjesec oznaen kao 1989N1, koji
bi zbog veliine uobiajeno trebao biti okrugao.
Teorije o Tritonu i njegovoj produljenoj i retrogradnoj (u smjeru
kazaljki na satu) orbiti oko Neptuna takoer podrazumijevaju sudar.
Piui za veoma ugledan asopis Science uoi susreta Voyagera 2 s
Neptunom, skupina znanstvenika s Caltecha (P, Goldberg, N. Murray, P. Y.
Longaretti i D. Banfield) pretpostavili su da je "Triton bio otet iz
heliocentrine orbite", orbite oko Sunca, "kao posljedica sudara sa objektom
koji je tada bio jedan od regularnih Neptunovih satelita." U ovom scenariju
"Triton bi progutao" izvorni maleni Neptunov satelit, ali sila sudara bila bi
takva da bi rasprila toliko Tritonove energije kruenja, to bi ga usporilo i
zarobila bi ga gravitacija Neptuna. Ova studija je pokazala da je druga teorija,
prema kojoj je Triton bio izvorni Neptunov satelit, pogrena i da se ne moe
podvrgnuti kritikoj analizi.
Podaci i koje je Voyager 2 sakupio preletjevi Triton podrali su ovaj
teorijski zakljuak. On je takoer bio u skladu s drugim studijama (na primjer
studija Davida Stevensona iz Caltecha) koje su pokazale da se unutarnja
temperatura Tritona i njegove povrinske osobine mogu objasniti jedino
pomou sudara u kojem je Triton uhvaen u orbitu oko Neptuna,
"Odakle su stigli ti objekti sudara?", retoriko pitanje koje je
postavio Gene Shoemaker, jedan od znanstvenika NASA-e, na televizijskom
programu NOVA. Ali, ovo pitanje nije dobilo odgovor. Bez odgovora je
takoer ostalo i pitanje jesu li kataklizme Urana i Neptuna bile aspekti jednog
dogaaja ili su bile tek nevezani sluajevi.
Nije ironino, ve je zadovoljstvo otkriti da su odgovori na sve ove
zagonetke ve ponueni u drevnim sumerskim tekstovima te da svi podaci,

otkriveni ili potvreni letovima Voyagera, podravaju i potvruju informacije

Sumerana i njihovo predstavljanje i tumaenje u Dvanaestom planetu.
Sumerski tekstovi govore o samo jednom, razgranatom dogaaju. Njihovi
tekstovi objanjavaju vie nego to su moderni astronomi pokuavali razjasniti
glede vanjskih planeta. Drevni tekstovi takoer objanjavaju pojave bliske
naem domu, kao to je porijeklo Zemlje i njezinog Mjeseca, asteroidnog
pojasa i kometa. Tekstovi dalje priaju priu koja spaja vjerovanje
kreacionista s teorijom evolucionista, priu koja nudi mnogo uspjenije
objanjenje dogaanja na Zemlji i nastanka ovjeka i njegove civilizacije od
bilo koje moderne koncepcije.

Slika 8

Sve je zapoelo, kazuju sumerski tekstovi, kada je Sunev sustav jo

bio mlad. Sunce (u sumerskim tekstovima APSU, to znai "Onaj koji postoji
od poetka"), njegov mali pratilac MUM.MU ("Onaj koji je roen", na
Merkur) i udaljeni TI.AMAT ("Djeva ivota") bili su prvi lanovi Sunevog
sustava; on se postepeno irio "roenjem" tri planetarna para, planeta koje
nazivamo Venera i Mars izmeu Mummu i Tiamat, divovskog para Jupitera i
Saturna (koristimo se njihovim modernim nazivima) iza Tiamat i jo
udaljenijih Urana i Neptuna (Slika 8).
U ovom izvornom Sunevom sustavu, jo nestabilnom odmah nakon
svog nastajanja (procijenio sam da se to dogaalo prije otprilike 4 milijarde
godina), pojavio se "uljez". Sumerani su ga nazivali NIBIRU; Babilonci su
mu nadjenuli ime Marduk u ast svog nacionalnog boga. Pojavio se iz
vanjskog svemira, iz "Dubine", kako se kae u drevnom tekstu. Ali kako se
pribliavao vanjskim planetima Sunevog sustava, on ga je poeo privlaiti.
Prema oekivanjima, prvi vanjski planet koji je privukao Nibiru svojim
gravitacijskim privlaenjem bio je Neptun, E.A (Onaj ija kua je voda) na
jeziku Sumerana. "Onaj koji ga je zaeo bio je Ea", objanjavaju drevni
tekstovi.

Slika 9
Sam Nibiru/Marduk bio je prizor za promatranje; draestan, blistav,
uzvien, gospodski, samo su neki od epiteta kojim ga opisuju. Iskre i munje

sijevale su od njega prema Neptunu i Uranu dok je prolazio pokraj njih.

Moda je stigao okruen vlastitim satelitima, ili je moda neke od njih dobio
kao posljedicu gravitacijskog privlaenja vanjskih planeta. Drevni tekst ga
opisuje kao "savrenog lana...tekog za gledati" - "etiri su mu oka, etiri su
mu uha."
Dok je prolazio pored Eae/Neptuna, jedna strana Nibirua/Marduka
poela je oticati "kao da je imao jo jednu glavu." Da li se tada nabreklina
odvojila i postala Neptunov mjesec Triton? Aspekt koji govori tome u prilog
je injenica da je Nibiru/Marduk uao u Sunev sustav na retrogradnoj orbiti
(u smjeru kazaljke na satu), suprotno kretanju ostalih planeta (Slika 9). Ve
samo ovaj detalj kod Sumerana, prema kojem se planet koji je nahrupio kretao
suprotno kretanju svih ostalih planeta, moe objasniti retrogradno kretanje
Tritona, izrazito eliptinu orbitu ostalih satelita i kometa i ostale velike
dogaaje kojima se jo trebamo pozabaviti.
Dok je Nibiru/Marduk prolazio pored Anu-a/Urana nastalo je jo
satelita. Opisujui prolazak Urana, u tekstu se navodi kako je "Anu zaeo i
rodio etiri vjetra"; toliko jasna aluzija na etiri Uranova glavna mjeseca,
nastala, kako sada znamo, tijekom sudara pri kojem se nagnuo Uran.
Istovremeno iz kasnijeg odlomka drevnog teksta saznajemo da je i sam
Nibiru/Marduk, kao posljedicu ovog susreta, dobio tri satelita.
Iako sumerski tekstovi opisuju kako je, nakon njegovog konanog
zarobljavanja u Sunevu orbitu, Nibiru/Marduk ponovno posjetio vanjske
planete i konano ih oblikovao u sustav kakav danas poznajemo, ve i sam
prvi susret objanjava razliite zagonetke vezane uz Neptun, Uran, njihove
satelite i prstenove, a s kojima se suoavala i jo uvijek se suoava moderna
astronomija.
Proavi Neptun i Uran, Nibiru/Marduk je bio privuen i dalje, u
sredinu planetarnog sustava, stigavi do ogromnog gravitacijskog privlaenja
Saturna (AN.SHAR, "Vladar neba") i Jupitera (KI.SHAR, "Vladar vrstog
tla"). Kada se Nibiru/Marduk "pribliio i stao kao u borbi pored
Anshara/Saturna", dva planeta "poljubila su se u usta". Upravo tada je
"sudbina", put kruenja Nibiru/Marduka promijenjen zauvijek. Isto tako, tada
je glavni satelit Saturna, GA.GA (konani Pluton), bio privuen u smjeru
Marsa i Venere, smjeru moguem samo zbog retrogradne sile
Nibirua/Marduka. Nainivi ogromnu eliptinu putanju Gaga se konano
vratio na krajnje granice Sunevog sustava. Tamo se "obratio" Neptunu i
Uranu, prolazei njihovim putanjama na svom povratnom zamahu. To je bio
poetak postupka kojim je Gaga postao na Pluton, sa svojom nakoenom i
neobinom orbitom koja ga ponekad dovodi izmeu Neptuna i Urana.
Nova "sudbina" ili putanja Nibirua/Marduka bila je tako neopozivo
usmjerena prema starom planetu Tiamat. U to, relativno rano doba u stvaranju

Sunevog sustava, sam sustav je bio obiljeen nestalnou, pogotovo

(saznajemo iz teksta) u podruju Tiamata. I dok su se ostali oblinji planeti jo
uvijek nepostojano klimali na svojim putanjama, Tiamat su u razliitim
pravcima povlaila dva diva iza nje i dva manja planeta izmeu nje i Sunca.
Jedna od posljedica bila je da se s nje otrgla, ili se oko nje okupila "vojska"
satelita "gnjevnih od bijesa", poetski reeno u tekstu (uenjaci su ga nazvali
Epom o stvaranju). Ovi sateliti, "riua udovita", bili su "zagrnuti stravom"
i "okrunjeni aureolama", vrtei se gnjevno uokolo i kruei poput "nebeskih
bogova". Planeta.
Najopasniji za stabilnost ili
sigurnost ostalih planeta bio je
Tiamatov
"voa
vojske",
veliki satelit narastao gotovo
do veliine planeta, koji je
trebao
dobiti
samostalnu
"sudbinu",
svoju
vlastitu
orbitu oko Sunca. Tiamat "je
bacila ini za njega, uzvisila
ga je da sjedi meu nebeskim
bogovima."
Na
jeziku
MARDUK
Sumerana zvali su ga KIN.GU
"Veliki izaslanik".
Sada se u tekstu podie zastor
sa zapleta drame; prepriao
sam ju, korak po korak, u
Dvanaestom planetu. Kao u
grkoj tragediji, uslijedila je
SJEVERNI VJETAR
neizbjena "nebeska bitka",
budui da su se u igru
ukljuile
neumoljive
gravitacijske i magnetske sile,
dovodei do sudara izmeu
Slika 10
nailazeeg Nibirua/Marduka i
njegovih sedam satelita ("vjetrova" u drevnim tekstovima) i Tiamat i njezine
"vojske" od jedanaest satelita predvoenih Kinguom.
Iako su bili usmjereni ka sudaru, Tiamat kruei suprotno od smjera
kazaljki na satu, a Nibiru/Marduk u smjeru kazaljki na satu, ova dva planeta se
nisu sudarila, to predstavlja injenicu od glavnog znaaja za astronomiju.
Sateliti ili "vjetrovi" (doslovno sumersko znaenje: "Oni koji su sa strane")
Nibirua/Marduka bili su ti koji su se zaletjeli u Tiamat i sudarili s njezinim
satelitima

U prvom takvom susretu (Slika 10), u prvoj fazi Nebeske Bitke,

etiri vjetra je postavio
Da nita nije moglo pobjei:
Juni vjetar, Sjeverni vjetar,
Istoni vjetar, Zapadni vjetar.
Tik uz sebe drao je mreu,
Poklon svog djeda Anu-a koji je rodio
Zli vjetar. Vjetar virova i arei vjetar...
Poslao je vjetrove koje je stvorio,
njih sedam; kako bi uznemirili unutranjost Tiamat
Oni su ustali iza njega.
Ovi "vjetrovi" ili sateliti Nibirua/Marduka, "njih sedam" bili su
glavno "oruje" kojim jeTiamat napadnuta u prvoj fazi Nebeske Bitke (Slika
10), ali nasrtljivi planet je imao i drugo "oruje":
Ispred sebe on je postavio munju,
Svoje tijelo je ispunio goruim plamenom;
Zatim je nainio mreu u koju e umotati Tiamat...
glava mu bi ovijena zastraujuom aureolom,
Bio je obavljen zastraujuom prepau, kao ogrtaem.
Kada su se dva planeta i vojske njihovih satelita dovoljno pribliile
da bi Nibiru/Marduk mogao "paljivo promotriti unutranjost Tiamat" i
"promatrati obris Kingua", Nibiru/Marduk je svojom mreom (magnetsko
polje?) napao Tiamat kako bi "je umotao", ispaljujui na stari planet ogromne
munje elektriciteta ("boanske munje"). Tiamat je "bila ispunjena sjajem",
usporavajui, zagrijavajui se, "napuhnuvi se". Na njenoj kori otvorile su se
iroke provalije, moda izbacujui paru i vulkansku masu. U jednu od
raspuklina koja se irila Nibiru/Marduk je ubacio jedan od svojih glavnih
satelita pod nazivom "Zli vjetar". On je razderao njen "trbuh, prerezao njenu
unutranjost, raskolivi joj srce."
Osim to je raskolio Tiamat i "ugasio njen ivot", prvi susret je
zapeatio i sudbinu manjih satelita koji su kruili oko nje, svih osim Kingua,
slinog planetu. Uhvaeni u "mreu" (magnetsko i gravitacijsko privlaenje)
Nibirua/Marduka, "skreni i slomljeni", lanovi "pojasa Tiamat" su bili
izbaeni sa svojih prijanjih putanja i prisiljeni krenuti novim putanjama u
suprotnom pravcu: "Drhtei od straha, okrenuli su lea".
Tako su nastale komete i, kako saznajemo iz teksta starog 6000
godina, dobile svoje izrazito eliptine i retrogradne putanje. to se tie

Kingua, glavnog satelita Tiamat, u tekstu se kae da je u prvoj fazi nebeskog

sudara Kingu bio lien samo svoje, gotovo samostalne, orbite. Nibiru/Marduk
mu je oduzeo njegovu "sudbinu". Nibiru/Marduk je pretvorio Kingua u
DUG.GA.E, "masu beivotne gline", bez atmosfere, vode i radioaktivne tvari,
smanjene veliine; "vezao ga lancima za noge" kako bi ostao u orbiti oko
oslabljene Tiamat.
Nadvladavi Tiamat, Nibiru/Marduk je plovio svojom novom
"sudbinom". Sumerski tekst ne ostavlja mjesta sumnji da je negdanji "uljez"
kruio oko Sunca:
On je preao nebo i ispitao podruja,
I izmjerio Apsuov dio;
Gospodar je izmjerio dimenzije Apsu-a.
Okruivi oko Sunca (Apsu), Nibiru/Marduk je nastavio putovanje u
daleki svemir. Ali, sada se morao vratiti jer je bio uhvaen u Sunevu orbitu.
Na povratku ga je doao pozdraviti Ea/Neptun, a Anshar/Satum je klicao
njegovoj pobjedi. Zatim ga je njegova putanja vratila na mjesto Nebeske
Bitke, "vratio se natrag do Tiamat koju je vezao."
Gospodar je stao pogledati njeno beivotno tijelo,
Prepredeno je isplanirao podijeliti udovite.
A zatim, kao dagnju, raskolio ju na dva dijela.
Tim inom je stvaranje "neba" doseglo svoju zavrnu fazu, a
zapoelo je stvaranje Zemlje i Mjeseca. Prvo su novi udari raskolili Tiamat na
dvije polovice. U njen gornji dio, "lubanju", udario je Nibiruov/Mardukov
satelit, Sjeverni vjetar. Udarac ju je odnio, a s njom i Kingua, "do nepoznatih
mjesta" - u potpuno novu orbitu gdje prije nije bilo planeta. Nastali su Zemlja
i na Mjesec (Slika 11)!
Drugu polovicu Tiamat udarac je smrskao u komadie. Ta donja
polovica, njen "rep", bio je "iskovan" kako bi postao "narukvica" na nebu:
Skupivi komadie zajedno.
Razmjestio ih je kao none uvare.
Savio je Tiamatin rep u Veliku traku
Poput narukvice.
Tako je nastala "Velika Traka" - asteroidni pojas.
Rijeivi se Tiamat i Kingua, Nibiru/Marduk je jo jednom "preao
nebo i istraio podruje."

Ovaj put je njegova pozornost bila usmjerena prema "Boravitu Eae"

(Neptuna), podarivi tako tom planetu i njegovom blizancu Uranu njihovo
konano ustrojstvo.
Nibiru/Marduk je takoer,
prema drevnim teksto
vima, podario Gagai/
Plutonu njegovu konanu
"sudbinu", dodijelivi mu
"skriveno mjesto", do
tada nepoznato podruje
neba. Ono se nalazilo
dalje od Neptuna i bilo je,
kako kau, "u Dubini",
daleko u svemiru.
U skladu s njegovim
novim poloajem krajnjeg
vanjskog planeta, dobio je
i novo ime - US.MI "Onaj koji pokazuje put";
prvi planet koji se susree
pri dolasku u Sunev
sustav, iz smjera vanjskog
svemira prema Suncu.
Tako je nastao Pluton.
Postavljen je na putanju
kojom se i danas kree.
Slika 11

Tako
"konstruiravi
poloaje" planeta, Nibiru/Marduk je za sebe nainio dva "prebivalita".
Jedno se nalazilo u "nebeskom svodu", kako su jo nazivali asteroidni pojas u
drevnim tekstovima; dok je drugo bilo daleko "u Dubini", pod nazivom
"Veliko/Udaljeno
prebivalite"
ili E.SHATRRA ("Prebivalite/Dom
Vladara/Princa"). Moderni astronomi nazivaju ova dva planetarna poloaja
perigej (toka na putanji najblia Suncu) i apogej (najudaljenija toka) (Slika
12). Trajanje te putanje iznosi 3600 godina, kako zakljuujemo prema
dokazima sakupljenim u "Dvanaestom planetu".
I tako je "uljez", pristigao iz vanjskog svemira, postao dvanaesti lan
Sunevog sustava, sustava sastavljenog od Sunca u sreditu, njegovog
dugogodinjeg pratioca Merkura; tri starija para (Venere i Marsa, Jupitera i
Saturna, Urana i Neptuna); Zemlje i Mjeseca, ostataka velikog Tiamata, iako
na novom poloaju; tek od nedavno samostalnog Plutona; i planeta koji ih je
sve postavio u konaan oblik, Nibiru/Marduka (Slika 13).

Modema astronomija i nedavna otkria podravaju i potvruju ovu,

tisuljeima staru, priu.
PUTANJA DVANAESTE PLANETE
ZEMLJINA PUTANJA
SUNCE

PERIGEJ

APOGEJ

PUTANJE PLANETA
Slika 12

Slika 13

DOK ZEMLJA JO NIJE BILA STVORENA

J.D. Titius je 1766. godine predloio, a Johann Elert Bode 1772.

popularizirao ono to je kasnije postalo poznato kao Bodeovo pravilo koje
pokazuje da udaljenosti meu planetima slijede, vie ili manje, progresiju 0, 2, 4,
8, 16 itd., ukoliko se formulom manipulira mnoenjem s 3, dodavanjem 4 i
dijeljenjem s 10. Koristei kao mjeru astronomsku jedinicu (AU), koja predstavlja
udaljenost Zemlje od Sunca, formula pokazuje da bi se izmeu Marsa i Jupitera
trebao nalaziti planet (tamo su pronaeni asteroidi) i jo jedan iza Saturna
(otkriven je Uran). Formula pokazuje odstupanja koja se mogu tolerirati sve do
Urana, ali poslije Neptuna izlazi iz okvira.
Planet
Merkur
Venera
Zemlja
Mars
Asteroidi
Jupiter
Saturn
Uran
Neptun
Pluton

Udaljenost (AU)
0,387
0,723
1,000
1,524
2,794
5,203
9,539
19,182
30,058
39,400

Bodeovo pravilo
Udaljenost Odstupanja
3,4%
0,400
0,700
3,2%

1,000
5,0%
1,600

2,800

5,200
4,8%
10,000
2,1%
19,600
36,3%
38,800
95,9%
77,200

Bodeovo pravilo, do kojeg se dolo empirijskim putem, tako koristi

Zemlju kao svoju aritmetiku poetnu toku. Ali, prema sumerskoj kozmogoniji, u
poetku se izmeu Marsa i Jupitera nalazila Tiamat, dok Zemlja jo nije bila
stvorena.
Dr. Amnon Sitchin je istaknuo kako, ukoliko iz Bodeovog pravila
maknemo njegovu aritmetiku osnovu, a zadrimo samo geometrijsku progresiju,
formula djeluje ak i ako izostavimo Zemlju, te potvruje kozmogoniju Sumerana:
Planet
Merkur
Venera
Mars
Asteroidi (Ti.amat)
Jupiter
Saturn
Uran

Udaljenost od Sunca (milje)

36 250 000
67 200 000
141 700 000
260 400 000
484 000 000
887 100 000
1 783 900 000

Omjer rasta

1,85
2,10
1,84
1,86
1,83
2,01

3
U POETKU

U poetku
Bog stvori nebo i Zemlju
Zemlja je bila bez oblika i prazna
I bi tama na licu dubine
I duh Boji kretao se po povrini voda.
I Bog ree: Neka bude svjetlo - i bi svjetlo
Generacijama je ovaj velianstveni pregled stvaranja naeg svijeta
bio jezgra judaizma, kranstva i tree monoteistike religije - islama;
posljednje dvije nastale su kao izdanci prve. U sedamnaestom stoljeu
nadbiskup James Ussher od Armagha u Irskoj izraunao je iz ovih uvodnih
stihova Knjige Postanka toan dan i trenutak stvaranja svijeta, godine 4004.
prije Krista. Brojna stara izdanja Biblije jo uvijek sadre Ussherovu
kronologiju otipkanu na marginama; mnogi jo uvijek vjeruju da Zemlja i
Sunev sustav kojeg je ona dio uistinu nisu stariji. Naalost, ovakvo
vjerovanje, poznato kao kreacionizam, smatra znanost svojim protivnikom; a
znanost, vrsto povezana s teorijom evolucije, prihatila je izazov i pridruila
se bitci.

alosno je da obje strane slabo uzimaju u obzir ono to je poznato

ve vie od stoljea; da su prie o stvaranju iz Postanka ureene i skraene
verzije mnogo detaljnijih tekstova iz Mezopotamije koji su, ustvari, verzije
izvornog sumerskog teksta. Borbene linije kreacionista i evolucionista
(potpuno nezajameno razgranienje, kao to e pokazati predstavljeni dokazi)
bez sumnje su jo otrije urezane principom odvajanja religije i drave
utjelovljene amerikim Ustavom. Ali, takvo odvajanje nije i mjerilo meu
narodima na Zemlji (ak ni u prosvijetljenim demokracijama poput Engleske),
niti je bilo mjerilo u drevno doba, kada su biblijski stihovi bili zapisani.
U drevno doba kralj je takoer bio i visoki sveenik, a drava je
imala nacionalnu religiju i nacionalnog Boga; hramovi su bili sjedite
znanstvenog znanja, a sveenici su bili uene osobe. To je bilo tako jer u
poetku civilizacije, bogovi koje se tovalo (usredotoenje 'religioznog' ina)
nisu bili nitko drugi nego Anunnaki/Nefili, izvor znanja svake vrste, odnosno
znanosti na Zemlji.

Slika 14

Mijeanje drave, religije i znanosti nigdje nije bilo tako potpuno kao
u Babilonu. Tamo je izvorni sumerski Ep o stvaranju bio preveden i ispravljen
tako da je Marduk, babilonski nacionalni bog, dobio svog nebeskog dvojnika.
Preimenovavi Nibiru u "Marduk" u babilonskoj verziji prie o stvaranju,
Babilonci su za Marduka prisvojili atribute vrhovnog "Boga neba i Zemlje".
Ova verzija, najpotpunija do sada, poznata je kao Enuma Elish (Kada je u
visinama), prema uvodnim rijeima. Postala je najposveenijim vjerskopolitiko-znanstvenim dokumentom u zemlji; itala se kao sredinji dio
novogodinjih obreda, a glumci su ponovno uprizorili priu u crkvenim
prikazanjima kako bi njeno znaenje vratili masama. Glinene ploice (Slika
14) na kojima su bile zapisane, bile su cijenjeno vlasnitvo hramova i
kraljevskih knjinica u drevno doba.
Deifriranje zapisa na glinenim ploicama otkrivenim u ruevinama
drevne Mezopotamije prije vie od stotinu godina dovelo je do spoznaje da su
postojali tekstovi srodni biblijskim priama o stvaranju tisuama godina prije
sastavljanja Starog zavjeta. Posebno znaajni tekstovi pronaeni su u knjinici
asirskog kralja Asurbanipala u Ninivi (gradu biblijske slave); oni su naime
zabiljeili priu o stvaranju koja odgovara, u nekim dijelovima od rijei do
rijei, prii iz Knjige Postanka.
George Smith iz Britanskog Muzeja sastavio je slomljene ploice na
kojima su se nalazili tekstovi o stvaranju, te je 1876. godine objavio djelo The
Chaldean Genesis. U njemu je uvjerljivo utvreno da je uistinu postojao
akadski tekst prie o Postanku, napisan na starom babilonskom dijalektu,
nastao barem tisuu godina prije biblijskog teksta. U iskapanjima izmeu
1902. i 1914. otkrivene su ploice s asirskom verzijom epa o stvaranju, u
kojem je ime Aura, asirskog nacionalnog boga zamijenjeno babilonskim
Mardukom. Otkria koja su uslijedila utvrdila su ne samo opseg kopiranja i
prijevoda (u drevno doba) tog epskog teksta, ve nepogreivo i njegovo
sumersko porijeklo.
L.W. King je 1902. godine u svom djelu The Seven tablets of
Creation pokazao da razliiti dijelovi broje sedam ploica; njih est se odnosi
na proces stvaranja, a sedma ploica je u potpunosti posveena uzvienosti
"Gospodina", Marduka u babilonskoj verziji, odnosno Aura u asirskoj.
Moemo samo nagaati kako ova podjela na sedam ploica predstavlja temelj
podjele biblijske prie na sedam dijelova, od kojih njih est ukljuuje
boansko djelo, a sedmi je posveen mirnom i zadovoljnom osvrtu na
postignuto.
Istina je da se u Knjizi Postanka, napisanoj na hebrejskom, koristi
izraz yom, to obino znai i prevodi se kao "dan", kako bi se oznailo
pojedinu fazu. Kada sam, jednom prilikom, bio gost radio-emisije u Bible
Belt, nazvala je neka gospoa traei objanjenje upravo ovog pitanja.

Objasnio sam da dan u Bibliji ne znai isto to i naa dvadeset i etiri sata
na Zemlji, ve nosi znaenje faze u procesu stvaranja. No, ona je uporno
tvrdila da izraz u Bibliji znai upravo to, dvadeset i etiri sata. Zatim sam joj
naglasio da se tekst prvog poglavlja Knjige Postanka ne bavi ljudskim
vremenom ve vremenom Stvoritelja, a u Psalmima (90:4) se kae da je u
Bojim oima tisuu godina poput jueranjeg Dana. Biste li se barem
sloili da je za Stvaranje bilo potrebno est tisua godina?, upitao sam. Na
moje razoaranje, nije bilo ustupka; ona je i dalje tvrdila da est dana znai
est dana.
Je li pria o stvaranju religiozan dokument, iji sadraj treba
promatrati samo kao vjersko pitanje u koje se moe vjerovati ili ne vjerovati?
Ili se radi o znanstvenom dokumentu, koji nam priopuje osnovno znanje o
tome kako je sve poelo, na nebu i na Zemlji? Ovo je, naravno, sr tekue
rasprave izmeu kreacionista i evolucionista. Ove dvije vojne ve bi davno
poloile oruje da su shvatile kako se ono to su uinili urednici i sastavljai
Knjige Postanka ne razlikuje od onoga to su uinili Babilonci; koristei se
jedinim znanstvenim izvorom svog doba, ti potomci Abrahama, potomci
kraljevsko-sveenike obitelji iz sumerskog glavnog grada Ura, takoer su
uzeli Ep o Stvaranju, skratili ga, uredili i uinili ga temeljem nacionalne
religije koja slavi Jahvu "koji je na nebu i na Zemlji."
U Babilonu je Marduk bio dvojno boanstvo.
Fiziki prisutnog, blistavog u svojoj
dragocjenoj odjei (Slika 15), tovali su ga
kao Ilu (prevodi se kao Bog ali doslovno
znai uzvien). Njegova borba za prevlast
nad ostalim Anunnaki bogovima detaljno je
obraena u mojoj knjizi The Wars of Gods
and Men. S druge strane, Marduk je bio
nebesko boanstvo, planetarni bog, koji je na
nebu preuzeo atribute, ulogu i zasluge
prvobitnog stvaranja koje su Sumerani
pripisivali Nibiruu, planetu koji se najee
simboliki prikazivao kao krilati disk
(Slika l6). Asirci su, zamijenivi Marduka
svojim
nacionalnim
bogom
Aurom,
kombinirali ta dva aspekta i prikazivali Aura
kao boga u krilatom disku (Slika 17).
idovi su slijedili njihov primjer, ali,
propovijedajui monoteizam i priznavajui na
temelju sumerskog znanstvenog znanja sveukupnost Boga, domiljato su
rijeili problem dualnosti i mnotva boanstava Anunnakija, ukljuenih u
Slika 15

dogaanja na Zemlji, izmislivi jedan, viestruki entitet; ne El (u hebrejskom

ekvivalent za Ilu) ve Elohim, Stvoritelj
koji je u mnoini (doslovno
Bogovi), a ipak je Jedan.
Ovakvo
odstupanje
od
babilonskog
i
asirskog
vjerskog stajalita moe se
objasniti samo spoznajom o
svijesti idova kako boanstvo
koje
je
moglo
govoriti
Abrahamu i Mojsiju i nebeski
Gospodar kojeg su Sumerani
nazivali Nibiru, znanstveno
nisu mogli biti jedno te isto,
iako su svi bili dio sveopeg,
vjenog i sveprisutnog Boga,
Elohima, prema ijem velikom
planu svemira je put svakog
planeta
njegova
unaprijed
odreena sudbina A ono to
su Anunnaki uinili na Zemlji
bilo je isto tako unaprijed
odreena misija. Tako se djelo
sveopeg Boga manifestiralo
na nebu i na Zemlji.

Slika 16

Slika 17

Do ovih temeljnih
misaonih percepcija, koje lee
u sri biblijskog usvajanja
prie o stvaranju, Enuma elish,
moglo se doi samo spajanjem
religije i znanosti, zadravajui
znanstvenu
osnovu
u
pripovijedanju
i
tijeku
dogaanja.
Ali, da bismo mogli
priznati kako Postanak ne
predstavlja samo religiju ve i
znanost, potrebno je priznati
ulogu Anunnakija i prihvatiti
da sumerski tekstovi nisu
mit ve injenini izvjetaji.

Uenjaci su po tom pitanju uinili veliki napredak, ali jo nisu

potpuno priznali injeninu prirodu tekstova. Iako su do sada i znanstvenici i
teolozi u velikoj mjeri svjesni mezopotamskog porijekla Knjige Postanka, oni
i dalje tvrdoglavo odbacuju znanstvenu vrijednost ovih drevnih tekstova. Oni
smatraju da to ne moe biti znanost jer "bi prema prirodi stvari trebalo biti
oigledno da niti jedna od ovih pria ne moe nikako biti proizvod sjeanja
ovjeka" (citat N. M. Sarna sa idovskog teolokog seminara u
Understanding Genesis).
Takvu izjavu moemo osporiti jedino objanjenjem, kao to sam
opetovano inio u mojim djelima, da informacije o poetku stvari, ukljuujui
i samo stvaranje ovjeka, uistinu ne potjeu iz sjeanja Asiraca, Babilonaca ili
Sumerana, ve iz znanja i znanosti Anunnakija/Nefila. Naravno da se niti oni
nisu mogli "sjeati" kako je stvoren Sunev sustav ili kako je Nibiru/Marduk
uletio u njega, jer u to vrijeme ni oni nisu postojali na njihovom planetu. Ali,
kao to nai znanstvenici imaju predodbu o nastanku Sunevog sustava, pa
ak i itavog svemira (omiljena je teorija o Velikom prasku), tako su
Anunnaki/Nefili, koji su mogli putovati kroz svemir prije 450.000 godina,
sigurno bili u mogunosti dokuiti razboriti scenarij stvaranja; to vie to im je
njihov planet, plovei poput svemirske letjelice pored svih vanjskih planeta,
pruio priliku opetovanih promatranja iz blizine, bez sumnje opirnijih od
letiminog pogleda Voyagera.
Nekoliko osuvremenjenih studija Enuma elish, kao to je The
Babylonian Genesis Alexandra Heidela iz Orijentalnog Instituta Sveuilita u
Chicagu, bavilo se paralelama teme i strukture mezopotamske i biblijske
pripovijetke.
Uistinu, obje poinju izjavom kako pria vodi itatelja (ili sluatelja,
u babilonskoj verziji) u pradavno doba, kada Zemlja i "nebo" jo nisu
postojali. No, dok se sumerska kozmogonija bavila stvaranjem Sunevog
sustava i tek tada postavila pozornicu za pojavljivanje nebeskog Gospodara
(Nibiru/Marduk), biblijska verzija sve to preskae i odlazi izravno u Nebesku
Bitku i njene posljedice.
Na platnu prostranog svemira mezopotamijska verzija ovako zapoinje
ocrtavanjem prvobitne slike:
Kada na najviem nebu nije bilo imenovanih
A ispod, Zemlja nije bila prozvana,
Prazan, ali prvotni Apsu, njihov roditelj,
Mummu i Tiamat, ona koja ih je sve iznjedrila.
Mijeali su meusobno svoje vode.
Nikakva trska nije rasla.
Nikakve movare postojale.

ak je i u tradicionalnoj verziji Kralja Jamesa biblijski uvod manje

nadahnuti vjerski opus, a vie injenina poduka o pradavnoj znanosti, koja
izvjeuje itatelja da je uistinu bilo vrijeme kada nebo i Zemlja jo nisu
postojali i bio je potreban in Nebeskog Gospodara (njegov "duh" koji se
kretao po "vodama") kako bi svjetlosnom munjom stvorio Nebo i Zemlju.
Napredak biblijskih i lingvistikih studija od vremena kralja Jamesa
potaknuo je urednike katolikih asopisa The New American Bible i The New
English Bible, u crkavama u Velikoj Britaniji da rijeju "vjetar" (to hebrejska
rije ru'ach uistinu znai) zamijeni "Duh Boji", tako da zadnji stih danas
glasi "moni vjetar huio je preko voda". Meutim, pojam "bezdana" na
mjestu hebrejske rijei Tehom u izvornoj Bibliji je zadran; ali sada ve i
teolozi priznaju da to moe biti samo aluzija na sumerski Tiamat.
S takvom spoznajom aluzija u mezopotamskoj verziji na pomijeane
"vode" Tiamat prestaje biti alegorijom i zahtijeva procjenu kao injenica. Ona
se protee do pitanja obilnih voda na Zemlji i biblijske tvrdnje (ispravne, kako
emo uskoro predoiti) da je Zemlja u trenutku stvaranja bila potpuno
prekrivena vodom. Ukoliko je ve u trenutku stvaranja Zemlje vode bilo u
izobilju, to je bilo mogue samo u sluaju da je Tiamat, od ije je polovice
nastala Zemlja, isto tako bio vodeni planet!
Vodena priroda Tehoma/Tiamat spominje se u razliitim aluzijama u
Bibliji. Prorok Izaija (51:10) prisjea se pretpovijesnih dana kada je mo
Gospodina "usjekla Bahatoga, uinila da se vodeno udovite vrti, isuila
vode monog Tehoma". Pisci psalma hvale Gospodara Poetaka koji je
"svojom moi vode rastjerao, vou vodenih udovita slomio".
to je bio vjetar Gospodnji koji se kretao po povrini voda
Tehoma/Tiamat? Nije rije o boanskom
Duhu
ve o satelitu
Nibiru/Marduka koji je u mezopotamskim tekstovima nazvan upravo tako! Ti
tekstovi ivopisno opisuju bljeskove i udare munja koji su izbijali sa
Nibirua/Marduka dok se primicao Tiamat. Primjenjujui ovo znanje na
biblijski tekst, dobivamo njegovo pravo znaenje:
Kada je, u poetku,
Gospodar stvorio nebo i Zemlju
Zemlja, jo neoblikovana, bila je u praznini,
A na Tiamat je bila tama.
Zatim je Vjetar Gospodara pomeo njene vode
I Gospodar je naredio: "Neka bude munja!"
I pojavilo se snano svjetlo.
Nastavak prie u Knjizi Postanka ne opisuje raskol Tiamat koji je
uslijedio, niti razbijanje vojske njenih satelita, to je tako ivopisno opisano u

mezopotamskim tekstovima. Meutim, iz gore navedenih stihova proroka

Izaije, kao i iz prie o Jobu (26:7-13), oigledno je da su idovi znali za
isputene dijelove izvorne prie. Job se prisjea kako je Nebeski Gospodar
unitio "pomagae Bahatoga", veliao je Gospodina koji je, doavi iz
vanjskih dijelova svemira, rascijepio Tiamat (Tehom) i izmijenio Sunev
sustav:
Rastegnuo je iskovani Nebeski svod
Na mjestu Tehom,
Zemlju objesio u praznini;
On je zatvorio vode u svojoj gustoi,
I niti jedan oblak se nije rasprsnuo...
Njegove su moi zaustavile vode,
Njegova energija je rascijepila Bahatog.
Njegov vjetar je izmjerio Iskovanu Narukvicu,
Njegova ruka je unitila uvijajueg zmaja.
U mezopotamskom tekstu se dalje opisuje kako je Nibiru/Marduk
nainio asteroidni pojas iz donje polovice Tiamat:
Drugu njenu polovicu
On je postavio kao zaslon nebu;
Sakupivi ih zajedno
Razmjestio ih je kao none uvare...
Savio je Tiamatin rep
I oblikovao Veliku traku kao narukvicu.
Knjiga Postanka ovdje preuzima prvobitnu priu i ovako opisuje
nastajanje asteroidnog pojasa:
I Elohim ree:
Neka usred voda bude Nebeski svod
I neka odvoji vode od voda.
I Elohim naini Nebeski svod,
Odvojivi vode ispod svoda
Od voda iznad svoda.
I Elohim nazva svod "Nebom".
Shvativi da se hebrejska rije shama'im koristi kada govorimo o
Nebu ili openito o nebu, urednici Knjige Postanka ili su dotle da koriste dva
izraza za Nebo nastalo kao posljedica unitenja Tiamat.

Ono to je razdvojilo "gornje vode" od "donjih voda", kako se

naglaava u tekstu Postanka, bio je Raki'a; to se uglavnom prevodi kao
"nebeski svod", a doslovno znai "iskovana Narukvica". Zatim se u Postanku
objanjava kako je Elohim Raki'a (takozvani Nebeski svod) nazvao Shama'im
- "nebo", naziv koji se u svojem prvom koritenju u Bibliji sastoji od dvije
rijei, sham i ma'im, to doslovno znai "tamo gdje su bile vode". U prii o
stvaranju u Knjizi Postanka, "Nebo" je bilo specifino nebesko podruje gdje
su se nekada nalazile Tiamat i njene vode, gdje je bio iskovan asteroidni pojas.
Prema mezopotamskim tekstovima to se dogodilo kada se
Nibiru/Marduk vratio na Mjesto Krianja, u drugoj fazi bitke s Tiamat, ili ako
elite, "Drugi dan" u biblijskoj prii.
Drevna pria obiluje detaljima, a svaki od njih je izvanredan sam po
sebi. U to drevno doba svijest o detaljima je toliko nevjerojatna da je jedino
uvjerljivo objanjenje za to ono koje nude sami Sumerani; naime, da su izvor
tog znanja bili oni koji su stigli na Zemlju sa Nibiru-a. Moderna astronomija
je ve potvrdila mnoge od tih detalja i tako neizravno priznala kljune tvrdnje
drevne kozmogonije i astronomije: Nebesku bitku koja je za posljedicu imala
raspad Tiamat, stvaranje Zemlje i asteroidnog pojasa i hvatanje Nibirua/Marduka u vjenu orbitu oko Sunca.
Pogledajmo jedan od aspekata drevne prie: "vojsku" satelita ili
"vjetrova", "nebeskih bogova".
Danas znamo da Mars ima dva prirodna satelita, Jupiter ima esnaest
satelita i jo nekoliko manjih pratitelja, Saturn ih ima dvadeset i jedan ili vie,
Uran ak petnaest, a Neptun osam. Sve dok 1610. godine Galileo nije svojim
teleskopom otkrio etiri najsjajnija i najvea satelita Jupitera, bilo je
nezamislivo da nebesko tijelo moe imati vie od jednog takvog pratitelja, to
je dokazivala Zemlja i njen usamljeni Mjesec.
No, u sumerskim tekstovima moemo proitati kako je, kada je dolo
do meusobnog djelovanja gravitacije Nibirua/Marduka i gravitacije Urana,
"uljez" "zaeo" tri satelita ( v j e t r a ) , a Anu/Uran je rodio etiri takva
satelita. Do trenutka kada je Nibiru/Marduk dostigao Tiamat on je imao
ukupno sedam vjetrova za napad na Tiamat, a Tiamat je imala vojsku od
njih jedanaest, a meu njima i vou vojske, koji je trebao postati samostalan
planet, da bi na kraju postao na Mjesec.
Drugi element sumerske prie, izuzetno znaajan drevnim
astronomima, bila je tvrdnja da se otpad donje polovice Tiamat rasprostire u
svemiru, tamo gdje je ona nekada postojala.
Mezopotamski tekstovi, kao i biblijska verzija u Postanku,
nedvosmisleni su i detaljni u opisivanju nastanka asteroidnog pojasa, uporno
tvrdei da takva narukvica, nastala od otpada, postoji izmeu Marsa i
Jupitera i krui oko Sunca. No, suvremeni astronomi toga nisu bili svjesni sve

do devetnaestog stoljea. Prvu spoznaju da prostor izmeu Marsa i Jupitera

nije samo tamna praznina donijelo je otkrie Giuseppea Piazzia 1. sijenja
1801 godine. Rije je o otkriu malog nebeskog objekta u prostoru izmeu
dva planeta kojeg je nazvao Ceres i koji je postao prvi poznati (i imenovani)
asteroid. Jo tri asteroida (Pallas, Juno i Vesta) otkrivena su 1807. godine,
zatim do 1845. niti jedan, a od onda tri stotine, tako da do danas znamo za
postojanje gotovo njih 2000. Astronomi vjeruju da na tom podruju postoji do
50 000 asteroida promjera barem jedne milje, kao i mnogo vie otpada,
premalenih komada da bi se mogli vidjeti sa Zemlje, a koji se broje u
milijardama.
Drugim rijeima, modernoj astronomiji je trebalo gotovo dva stoljea
da otkrije ono to su Sumerani znali prije 6000 godina.
ak i s takvim znanjem, ostala je zagonetkom biblijska izjava da je
"iskovana narukvica" Shama'im, to jest N e b o , podijelila vode ispod
svoda od voda iznad svoda. O emu se, za ime Boje, govori u Bibliji?
Mi smo, naravno, znali da je Zemlja bila vodeni planet, ali se
pretpostavljalo da je ona po tome jedinstvena. Mnogi e se, bez sumnje,
prisjetiti pria znanstvene fantastike u kojima vanzemaljci dolaze na Zemlju
kako bi ponijeli vodu, njenu jedinstvenu tekuinu koja daje ivot. ak i ako su
drevni tekstovi mislili na vode Tiamat, pa tako Zemljine vode, ak i ako se to
smatralo "vodama ispod svoda", o kakvim je to vodama "iznad svoda" bila
rije?
Znamo (zar ne?) da je asteroidni pojas, kako izvjetavaju drevni
tekstovi uistinu podijelio planete u dvije skupine. "Ispod" njega se nalaze
Zemaljski ili unutarnji planeti; "iznad" su plinoviti ili vanjski planeti. Ali, na
prvoj skupini planeta (osim Zemlje) povrine su jalove, dok ih druga skupina
uope nema, a dugo se podravalo konvencionalno uvjerenje da niti jedna
skupina (opet izuzev Zemlje) uope ne sadri vodu.
No nakon misija svemirskih letjelica bez posade na sve planete osim
Plutona, danas znamo vie. Merkur, kojeg je 1974/75. godine prouavala
letjelica Mariner 10, premalen je i nalazi se preblizu Suncu da bi mogao
zadrati vodu, ak i ako je ikada postojala na njemu. No, Venera, za koju se
takoer vjerovalo da nema vode zbog svoje relativne blizine Suncu, iznenadila
je znanstvenike. I amerike i sovjetske letjelice bez posade otkrile su da
izuzetno vrua povrina planeta (gotovo 900 stupnjeva Fahrenheita) nije toliko
uzrokovana blizinom Sunca koliko efektom staklenika: planet je naime
obavijen gustom atmosferom ugljinog dioksida i oblaka koji sadre
sumpornu kiselinu. Posljedica toga je da toplina sa Sunca ostaje zarobljena i
tijekom noi se ne raspri natrag u svemir. To stvara temperaturu koja stalno
raste i zbog koje bi sva voda, koja bi eventualno mogla postojati na Veneri,
isparila. No, da li je na Veneri nekada bilo vode?

Paljive analize rezultata ispitivanja navele su znanstvenike da

nedvosmisleno odgovore pozitivno. Topografske osobine otkrivene radarskim
pretraivanjem ukazuju na nekadanje oceane i mora. Da su takve vodene
cjeline uistinu mogle postojati na Veneri, odavalo je otkrie da je paklena
atmosfera, kako su ju neki znanstvenici nazvali, sadravala tragove vodene
pare.
Podaci s dviju letjelica, Pioneer-Venera 1 i 2, koje su temeljito
istraivale Veneru kroz dulje razdoblje od prosinca 1978. godine, uvjerili su
skupinu znanstvenika koji su ih analizirali da je Venera "vjerojatno nekada
bila prekrivena vodom prosjene dubine od trideset stopa". Zakljuili su
(Science, 7. svibnja 1982.) da se na Veneri nekada nalazilo "barem 100 puta
vie tekue vode nego to postoji danas u obliku pare". Studije koje su
uslijedile pretpostavljaju da je jedan dio tih voda iz davnih vremena bio
iskoriten u stvaranju oblaka sumporne kiseline, a drugi dio je otpustio kisik
kako bi oksidirao stjenovitu povrinu planeta.
Tragovi "izgubljenih oceana Venere" mogu se uoiti u njenim
stijenama - to je bio zakljuak zajednikog izvjetaja amerikih i sovjetskih
znanstvenika, objavljenog u svibanjskom izdanju asopisa Science 1986.
godine. Uistinu je postojala voda "ispod svoda", ne samo na Zemlji ve i na
Veneri.
Najnovija znanstvena otkria upisala su Mars na popis unutarnjih
planeta ije vode potvruju drevne tvrdnje.
Krajem devetnaestog stoljea teleskopska promatranja talijanskog
astronoma Giovannija Schiaparellia i Amerikanca Percivala Lowella
popularizirala su postojanje
tajnovitih
"kanala"
na
Marsu. Ono se obino
odbacivalo s podsmjehom, a
prevladavalo je uvjerenje da
je Mars suh i jalov. inilo se
da prva prouavanja Marsa
provedena ezdesetih godina
potvruju ideju kako se radi
o
geoloki beivotnom
planetu, poput Mjeseca.
Ova ideja je u potpunosti
odbaena kada je letjelica
Mariner 9, lansirana 1971.
Ploa C
godine, ula u orbitu oko
Marsa i fotografirala itavu povrinu planeta, a ne samo 10-ak % koliko se
istraivalo u prethodnim ispitivanjima. Rezultati su, prema rijeima astronoma

koji su upravljali projektom, bili zapanjujui. Mariner 9 je otkrio kako Mars

obiluje vulkanima, kanjonima i suhim rjenim koritima (Ploa C). Voda je
odigrala aktivnu ulogu u evoluciji planeta, izjavio je Harold Masursky
(Geoloka istraivanja SAD), koji je predvodio ekipu za analizu fotografija.
"Najuvjerljiviji dokaz pronaen je na brojnim fotografijama koje prikazuju
duboke, vijugave kanale koji su moda nekada bili brzi tokovi... Prisiljeni
smo zakljuiti da moemo vidjeti djelovanje vode na Marsu".
Otkria Marinera 9 potvrdili su i proirili rezultati misija Vikinga 1 i
Vikinga 2, lansiranih pet godina kasnije. Mars su ispitali i Orbiteri i sonde
koje su se spustile na povrinu planeta. Oni su prikazali karakteristike koje
dokazuju da je podruje nazvano Chryse Planitis u nekoliko navrata bilo
poplavljivano velikim koliinama vode, kao i kanale nastale djelovanjem
tekue vode iz podruja Vallis Marineris, te ciklika otapanja trajno
smrznutog sloja tla u ekvatorijalnim podrujima, stijene izloene vremenskim
prilikama i izjedene snagom vode i dokaze o nedavnom postojanju jezera,
ribnjaka i ostalih "vodenih slivova".
U tankoj atmosferi Marsa pronaena je vodena para. Charles A.
Barth, glavni znanstvenik zaduen za ultraljubiasta mjerenja s Marinera 9,
procijenio je da koliina isparavanja odgovara koliini od 100.000 galona
vode dnevno. Norman Horowitz iz Caltecha zakljuio je da su na povrinu i
u atmosferu Marsa u proteklim eonima bile uvedene velike koliine vode u
nekom obliku, to je bilo nuno kako bi se objasnila tolika koliina ugljinog
dioksida (90%) u atmosferi Marsa. U izvjetaju o znanstvenim rezultatima
projekta Viking, kojeg je 1977. godine objavila Amerika Geografska Unija
(Journal of Geophysical Research, 30. rujna 1977.), zakljueno je kako su "u
davnoj prolosti na mnogim podrujima divovske poplave isklesale krajolik
Marsa; izlila se koliina vode odgovarajua jezeru Erie ....izdubivi ogromne
kanale".
Sonda Vikinga 2 koja se spustila na povrinu planeta izvijestila je da
na mjestu gdje se zaustavila, na povrini tla ima mraza. Otkriveno je da se
mraz sastoji od kombinacije vode, vodenog leda i smrznutog ugljinog
dioksida (suhog leda). Rasprava o tome sadre li polarne ledene kape na
Marsu vodeni led ili suhi led bila je rijeena u sijenju 1979. kada su
znanstvenici JPL-a izvijestili na Drugom Meunarodnom Kolokviju o Marsu,
odranom u Kalifornijskom Tehnolokom Institutu (Caltech) u Pasadeni, da
se, za razliku od junog pola, "sjeverni pol sastoji od vodenog leda".
U zavrnom izvjetaju NASA-e nakon misija Vikinga (Mars:The
Viking Discoveries) zakljueno je da je na "Marsu nekada bilo dovoljno vode
koja je tvorila nekoliko metara dubok sloj preko itave povrine planeta". To
je bilo mogue, prema dananjim spoznajama, zbog toga to se Mars (kao i
Zemlja) lagano klima dok se okree oko svoje osi. Takvo kretanje rezultira
znaajnim klimatskim promjenama svakih 50.000 godina. Dok je planet bio

topliji moda su se na njemu nalazila jezera velika poput sjevernoamerikih

Velikih jezera, duboka ak tri milje. Takav je zakljuak gotovo neizbjean,
izjavili su 1985. godine Michael H. Carr i Jack McCauley iz Geolokih
istraivanja SAD. Na dvjema konferencijama o Marsu, odranim u
Washingtonu u srpnju 1986. pod pokroviteljstvom NASA-e - izvjestio je
Walter Sullivan za The New York Times - znanstvenici su izrazili vjerovanje
kako "u kori Marsa teorijski postoji dovoljno skrivene vode da poplavi itav
planet na prosjenu dubinu od gotovo 1000 stopa." Znanstvenici s Dravnog
Sveuilita u Arizoni koji rade za NASA-u izvijestili su sovjetske
znanstvenike, zaduene za sovjetske projekte sputanja na Mars, da neki
duboki kanjoni na Marsu moda jo uvijek sadre tekuu vodu u svojim
dubinama, ili vode ima barem ispod suhih rijenih korita.
Ono to se u poetku smatralo suhim i jalovim planetom, u
proteklom desetljeu se otkrilo kao planet na kojem je vode nekada bilo u
izobilju, vode koja nije samo pasivno leala ve je tekla i ikljala i oblikovala
lice planeta. Mars se pridruio Veneri i Zemlji u potvrivanju sumerskih
tekstova i njihove koncepcije o vodi ispod svoda, na unutarnjim planetima.
Drevna tvrdnja da je asteroidni pojas odvojio vode ispod svoda od voda iznad
svoda podrazumijeva da je voda postojala i na mnogo udaljenijim nebeskim
tijelima. Ve smo se osvrnuli na najnovija otkria Voyagera 2, koja potvruju
sumerske opise Urana i Neptuna kao vodenih planeta. No, to je s druga dva
nebeska tijela koja se nalaze izmeu ovih vanjskih planeta i asteroidnog
pojasa, Saturnom i Jupiterom?
Jo uvijek nismo prodrli do povrine Saturna, plinovitog diva iji je
obujam vie od osam stotina puta vei od Zemlje, pod pretpostavkom da
negdje ispod njegove prostrane atmosfere, sastavljene od vodika i helija,
postoji vrsta ili tekua jezgra. No,
danas znamo da su njegovi razliiti
sateliti, kao i njegovi zadivljujui
prstenovi (Slika 18) sastavljeni
(moda ne u potpunosti, ali barem
veim dijelom) od vodenog leda a
moda ak i tekue vode.
Promatranjima Saturna sa
Zemlje, izvorno se moglo vidjeti
samo sedam prstenova.
Svemirska
ispitivanja
danas nas ue da ih ima mnogo vie,
a osim njih vidimo i ue prstenove i
tisue
vitica koje
ispunjavaju
prostor
izmeu
sedam
glavnih
Slika 18

prstenova. Svi zajedno oni stvaraju efekt diska koji je, poput gramofonske
ploe, izbrazdan prstenovima i viticama. Pioneer 11 je 1979. godine
ustanovio da se prstenovi i vitice sastoje od ledene tvari i u to vrijeme se
vjerovalo da se radi o malenim komadiima leda promjera nekoliko paleva ili
malenim poput snjenih pahuljica.
Meutim, ono to se izvorno opisivalo kao vrtuljak sjajnih ledenih
estica, pokazalo se, prema podacima s Voyagera 1 i Voyagera 2 dobivenim
1980. i 1981. godine, da se sastoji od komada leda veliine velikog kamena do
onih veliine velikih kua. Mi promatramo more iskriavog leda - rekao
je JPL-ov znanstvenik. Taj led je u neko pradavno doba bio tekua voda.
Izgleda da se na nekoliko veih Saturnovih satelita na koje su
privirile tri svemirske letjelice, posebno Voyager 2, nalaze mnogo vee
koliine vode i to ne samo u obliku leda. Pioneer 11 izvjetavao je 1979.
godine kako izgleda da su dijelovi skupine unutarnjih Saturnovih satelita Jan, Mirna, Enkelad, Tetija, Diona i Reja - "ledena tijela... koja se sastoje
veinom od leda." Voyager 1 je 1980. godine potvrdio da su ovi unutarnji
sateliti, kao i novootkriveni manji pratitelji, ledene kugle. Na poblie
ispitanom Enkeladu bilo je pokazatelja da su njegove glatke doline nastale
ispunjavanjem starih kratera tekuom vodom koja je polako istjecala na
povrinu i zatim se smrznula.
Voyager 1 takoer je otkrio da su vanjski sateliti Saturna prekriveni
ledom. Satelit Japet, astronomima zagonetan zbog svojih tamnih i svijetlih
dijelova, na svijetlim podrujima je presvuen vodenim ledom.
Voyager 2 je 1981. godine potvrdio da je Japet prvenstveno ledena
lopta s neto stijena u svom sreditu. Von R. Eshleman sa Sveuilita
Stanford zakljuio je da podaci pokazuju kako se Japet sastoji od 55%
vodenog leda, 35% stijena i 10% smrznutog metana.
Saturnov najvei satelit Titan (vei je od Merkura) ima atmosferu i
povrinu bogatu ugljikovodicima. No, ispod njih se nalazi omota smrznutog
leda, a nekih ezdeset milja nie, kako se poveava unutarnja temperatura
ovog nebeskog tijela, nalazi se debeli sloj vodene bljuzgavice.
Danas se smatra kako se dublje u unutranjosti vjerojatno nalazi sloj
uzavrele vrue vode dublji od 100 milja. Sve u svemu, podaci sa Voyagera
navode na zakljuak da se Titan sastoji od 15% stijena i 85% vode i leda.
Je li sam Saturn vea verzija Titana, svog najveeg satelita? Budue
misije mogle bi pronai odgovor na to pitanje.
Za sada je jasno da tamo gdje su moderni instrumenti mogli doprijeti,
na satelitima, manjim pratiteljima i prstenovima, svugdje ima vode. Saturn
nije propustio potvrditi drevne tvrdnje.
Jupiter su prouavali Pioneer 10, Pioneer 11, te dva Voyagera.
Rezultati se nisu mnogo razlikovali od onih sa Saturna.

Otkriveno je da veliki plinoviti planet emitira ogromne koliine

zraenja i topline i da je obavijen gustom atmosferom izloenom estokim
olujama. Ali, pokazalo se, ak se i ova neprobojna ovojnica sastoji
prvenstveno od vodika, helija, metana, amonijaka, vodene pare i, vjerojatno,
kapljica vode. Znanstvenici su zakljuili da negdje dublje, u unutranjosti
guste atmosfere ima i tekue vode.
Kao i kod Saturna, i Jupiterovi sateliti su se pokazali mnogo
arobnijima, indikativnijima i zaudnijima od samog planeta. Od etiri
Galilejeva satelita, Io, najblii Jupiteru (Slika 19) pokazao je potpuno
neoekivanu vulkansku aktivnost. Iako se masa koju vulkani izbacuju
uglavnom bazira na sumporu, izbaena tvar sadri i neto vode. Na povrini
Ia vide se ogromne doline kroz koje se proteu korita, koja kao da su bila
urezana tekuom vodom. Ope je miljenje da Io ima "neke unutarnje izvore
vode."
Europa, kao i Io izgleda
poput stjenovitog tijela, ali njena
neto manja gustoa navodi na
pretpostavku da ona moda sadri
vie unutarnje vode nego Io.
Njena povrina izgleda kao
reetka isprepletenih linija to je
ekipe
NASA-inih
strunjaka
podsjetilo na plitke raspukline u
moru zamrznutog leda. Pogled
Voyagera 2 na Europu izbliza
otkrio je sloj zamrljanog vodenog
leda ispod raspucane povrine. Na
sastanku
Amerike
Unije
Slika 19
Geofiziara u prosincu 1984.

godine u San Franciscu, dva znanstvenika (David Reynolds i Steven

Squyres) iz NASA-inog Centra za Istraivanja pretpostavila su da bi ispod
Europinog ledenog pokrova mogle postojati toplije oaze tekue vode u kojima
bi moglo biti ivih organizama. Ponovno prouivi fotografije sa Voyagera 2,
znanstvenici NASA-e su zakljuili da je svemirska letjelica bila svjedokom
vulkanske erupcije vode i amonijaka iz unutranjosti satelita. Danas
prevladava uvjerenje da se na Europi nalazi nekoliko milja debeo ledeni
pokrov "koji prekriva ocean tekue vode dubine trideset milja, a od
smrzavanja ga uva raspadanje radioaktivnih tvari i trenje plimnih sila".
ini se da je Ganimed, najvei Jupiterov satelit, prekriven vodenim
ledom pomijeanim sa stijenom, to navodi na pretpostavku da je pretrpio
potrese koji su razlomili njegovu koru od zamrznutog leda. Smatra se da se

gotovo u potpunosti sastoji od vodenog leda, a blizu jezgre se nalazi unutarnji

ocean tekue vode. Kora etvrtog Galilejevog satelita, Kalista (otprilike
veliine Merkura) takoer je bogata ledom: ispod nje se, oko male, stjenovite
jezgre, nalaze bljuzga i tekua voda. Procjena je da se Kalisto sastoji od vie
od 50% vode. Prsten oko Jupitera se takoer sastoji veim dijelom, ako ne i u
cijelosti, od ledenih estica.
Moderna znanost je do kraja potvrdila drevnu tvrdnju: uistinu postoje vode
iznad svoda.
Jupiter je najvei planet Sunevog sustava, 1300 puta vei od Zemlje.
U njemu je sadrano otprilike 90% ukupne mase planetarnog sustava Sunca.
Kao to smo ve ranije rekli, Sumerani su ga nazivali KI.SHAR, "Vladarom
vrstog tla", tj. planetarnih tijela. Saturn, iako manji od Jupitera, zauzima
mnogo vei dio neba zbog svojih prstenova, iji disk u promjeru iznosi
670.000 milja. Sumerani su ga nazivali AN.SHAR, Vladarom n e b a .
Oigledno su znali o emu govore.

PROMATRANJE SUNCA
Kada Sunce promatramo golim okom, na primjer u zoru ili
sumrak, ono ima oblik savrenog diska. ak i kada ga promatramo
teleskopom, ono ima oblik savrene kugle. A ipak su Sumerani prikazivali
Sunce kao disk s ije se okrugle povrine ire trokutaste zrake, kao to
moemo vidjeti na cilindrinom peatu VA/243 (Ploa B i sl. 6a). Zato?
Godine 1980. astronomi sa Zvjezdarnice High Altitude
Sveuilita Colorado, specijalnom kamerom su fotografirali Sunce za
vrijeme pomrine promatrane iz Indije. Fotografije su pokazale da korona,
zbog magnetskih utjecaja, Suncu daje izgled diska s ije povrine se ire
trokutaste zrake, ba kao to su ga Sumerani prikazivali tisuama godina
prije.
U sijenju 1983. skrenuo sam pozornost uredniku Scientific American,
asopisa koji je izvjetavao o otkriima astronoma, na "zagonetne
prikaze" sa sumerskih cilindrinih peata. Urednik Dennis Flanagan
odgovorio je 27. sijenja 1983. ovako:
"Zahvaljujem vam na pismu od 25. sijenja. Vijest koju ste nam
javili je vrlo zanimljiva i moda emo ju biti u mogunosti objaviti.
"Uz druge brojne zagonetke postavljene ovakvim prikazivanjem Sunca",
napisao sam u svom pismu, "a najvanija od njih je izvor sumerskog
znanja, sada moemo dodati i njihovu oiglednu upuenost u stvarni oblik
Suneve korone."
Je li potreba za priznavanjem izvora sumerskog znanja faktor koji
jo uvijek brani objavljivanje onoga to je urednik Scientific Americana
smatrao "vrlo zanimljivim"?

4
GLASNICI POSTANKA

Godine 1986. ovjeanstvo je bilo poaeno dogaajem kakav nam

se dogodi samo jednom u ivotu: pojavom glasnika iz prolosti, glasnika
Postanka. Njegovo ime je Halleyev komet.
Jedan od brojnih kometa i drugih manjih objekata koji lutaju
svemirom, Halleyev komet je jedinstven po mnogo emu. Izmeu ostalog, tu
je i injenica da se njegovo pojavljivanje moe pratiti do prije nekoliko tisua
godina, kao i injenica da je moderna znanost 1986. godine po prvi put uspjela
izbliza provesti opseno ispitivanje kometa i njegove jezgre. Prva injenica
naglaava izvrsnost drevne astronomije, a druga je donijela podatke koji su jo
jednom potvrdili drevno znanje i prie iz Postanka.
Lanac znanstvenih spoznaja koje su Edmunda Halleya (koji je 1720.
godine postao Britanski Kraljevski Astronom) u razdoblju od 1695 - 1705.
godine navele na zakljuak kako je komet kojeg je promatrao 1682. godine, i
koji je dobio njegovo ime, ustvari periodian komet, isti onaj kojeg se
promatralo 1531. i 1607. godine, ukljuivao je obznanu zakona gravitacije i
nebeskog kretanja Sir Isaaca Newtona i Newtonovo konzultiranje s Halleyem
glede njegovih otkria. Do tada je teorija o kometima tvrdila kako oni prelaze
nebo u ravnoj liniji, pojavljujui se na jednom kraju neba i nestajui u

suprotnom pravcu, te ih vie nikada ponovno ne sreemo. Ali, na osnovu

Newtonovih zakona, Halley je zakljuio da krivulja koju opisuju kometi ima
oblik elipse i na kraju donosi ova nebeska tijela na mjesto na kojem su ve bili
vieni. 'Tri' kometa iz 1531., 1607. i 1682. godine bili su neobini po tome
to su sva 3 kruili u "krivom" smjeru, u smjeru kazaljki na satu, umjesto
obrnuto. Imali su slina odstupanja od uobiajene orbitalne ravnine planeta
oko Sunca (nagib od 17-18 stupnjeva) i slino su izgledali. Zakljuivi da se
radi o jednom te istom kometu, pratio je njegovo kretanje i izraunao da
njegova putanja (vrijeme izmeu dva pojavljivanja) iznosi otprilike
sedamdeset i est godina. Zatim je predvidio da e se ponovno pojaviti 1758.
godine. Nije ivio dovoljno dugo da bi svjedoio ostvarenju svog predvianja,
ali mu je odana poast time da je komet dobio njegovo ime.
Kao i kod svih nebeskih tijela, a posebno zbog male veliine kometa,
njegovu putanju lako remete gravitacijska privlaenja planeta pored kojih
prolazi (to posebno vrijedi za djelovanje Jupitera). Svaki put kada se komet
priblii Suncu, njegova zamrznuta materija oivi. Komet razvija glavu i
dugaak rep i poinje gubiti neto od svoje materije dok se pretvara u plin i
paru. Sve ove pojave djeluju na putanju kometa, stoga, iako su preciznija
mjerenja unekoliko suzila domet putanje Halleyevog kometa, sa sedamdeset i
etiri na sedamdeset i devet godina, prema njegovom raunanju, razdoblje od
sedamdeset i est godina predstavlja samo praktian prosjek. Stvarnu putanju i
njeno trajanje potrebno je ponovno izraunavati svaki puta kada se komet
pojavi.

Pomou
moderne
opreme svake godine se
izvjetava o prosjeno pet ili
est kometa, od kojih su jedan
ili dva kometi-povratnici, a
ostali su novo otkriveni.
Veina kometapovratnika su
kometi
kratkih
perioda;
najkrai poznati je Enckeov
komet
koji se pribliava
Suncu, a zatim vraa u
podruje malo iza asteroidnog
pojasa (Slika 20) za neto vie
od tri godine. Veina kometa
kratkih perioda imaju putanje
koje ih nose u okolicu Jupitera,
Slika 20
a prosjeno traju otprilike
sedam godina. Tipini takav primjer je Giacobini-Zinnerov komet, (ime je
dobio, kao i ostali, prema osobama koje su ga otkrile) kojem orbita traje 6 ipo

godina, a njegov posljednji prolazak u vidokrugu Zemlje dogodio se 1985.

godine. S druge strane, postoje kometi vrlo dugih perioda, poput kometa
Kohoutek, otkrivenog u oujku 1973. godine. Mogao se dobro vidjeti u
prosincu 1973. i sijenju 1974., a zatim je nestao iz vidokruga da bi se vratio
moda za 75.000 godina. Usporedbe radi, period od 76 godina Halleyevog
kometa je dovoljno kratak da bi ostao u ivom sjeanju, a opet dovoljno dug
da bi zadrao aroliju nebeskog dogaaja vidljivog samo jednom u ivotu.

Slika 21
Kada se Halleyev komet pojavio na svojem pretposljednjem prolasku
oko Sunca 1910. godine, njegova putanja i aspekti bili su unaprijed detaljno
isplanirani (Slika. 21). Pa ipak, Veliki Komet iz 1910. godine, kako su ga tada
pozdravljali, oekivao se s velikom uznemirenou. Postojao je strah da
Zemlja ili ivot na njoj nee preivjeti predvieni prolazak jer e Zemlju
omotati kometin rep otrovnih plinova. Postojala je takoer bojazan od
mogunosti da e pojavljivanje kometa, kako se vjerovalo u ranija vremena,
biti lo predznak poasti, ratova i smrti kraljeva. Kada je komet u svibnju
1910. godine dosegao svoju najveu veliinu i sjaj, a njegov se rep protezao
preko vie od polovice nebeskog svoda (Slika 22), umro je kralj Velike
Britanije, Edward VII. Niz politikih prevrata na europskom kontinentu
kulminiralo je izbijanjem Prvog svjetskog rata, 1914. godine.
Vjerovanje ili praznovjerje koje povezuje Halleyev komet s ratovima
i prevratima potkrijepljeno je objavljivanjem dogaanja koja su se podudarala
s njegovim prethodnim pojavljivanjima. Pobuna Seminole Indijanaca protiv

bijelih naseljenika na Floridi 1835.

godine, veliki potres u Lisabonu
1755., izbijanje Tridesetogodinjeg
rata 1618., turska opsada Beograda
1456. godine, izbijanje Crne Smrti
(kuge) 1347. godine. Svi su ti
dogaaji bili popraeni, ili im je
prethodila, pojava velikog kometa
koji je na kraju prepoznat kao
Halleyev komet, uspostavljajui
tako svoju ulogu glasnika Bojeg
gnjeva.
Bilo to odreeno od Boga ili ne,
no,
ini
se
da
sluajnost
pojavljivanja kometa u konjunkciji
s glavnim povijesnim dogaanjima
raste to se vie vraamo u
prolost.
Jedno
od
najvie
slavljenih pojavljivanja kometa
(definitivno se radilo o Halleyevom
kometu) zbilo se 1066. godine, za
vrijeme bitke kod Hastingsa u kojoj
je
anglosasku
vojsku,
pod
Slika 22
vladavinom kralja Harolda, porazio
Vilim Osvaja. Komet je prikazan (Slika 23) na slavnoj tapiseriji iz Bayeuxa
koju je, smatra se, naruila Kraljica Matilda, supruga Vilima Osvajaa, kako
bi prikazala njegovu pobjedu. Natpis pored repa komete Isti mirant stella
znai:
Oni
osjeaju
strahopotovanje
pred
zvijezdom i odnosi se na
prikaz kralja Harolda,
teturavog
na
svom
prijestolju.
Astronomi smatraju 66.
godinu jednom od onih u
kojoj se pojavio Halleyev
komet, a taj zakljuak se
temelji na barem dva
suvremena
kineska
Slika 23
promatranja. To je bila
godina u kojoj su idovi iz Judeje pokrenuli Veliku Pobunu protiv Rima.
idovski povjesniar Josip Flavije (idovski rat, Knjiga VI) je krivnju za pad

Jeruzalema i unitenje njegovog svetog hrama svalio na idovsko pogreno

tumaenje nebeskih znakova koji su prethodili pobuni: Zvijezda koja je
podsjeala na ma koji je stajao iznad grada, komet koji se mogao vidjeti kroz
cijelu godinu.
Sve do nedavno, najraniji potvreni zapis o
promatranju kometa bio je onaj pronaen u
Kineskim Kronolokim tablicama Shih-chi za
godinu 467. prije Krista, gdje se s tim u vezi kae:
"Za vrijeme desete godine Ch'in Li-kung viena je
zvijezda u obliku metle." Neki vjeruju da se grki
natpis odnosi na isti komet koji se pojavio te
godine. Moderni astronomi nisu sigurni da se
godina zapisa iz Shih-chia, 467. prije Krista odnosi
na Halleyev komet, ali su sigurniji kada se radi o
zapisu u Shih-chi iz godine 240. prije Krista (Slika
24). U travnju 1985. F. R. Stephenson, K. K. C.
Yau i H. Hunger izvijestili su u asopisu Nature da
je ponovno ispitivanje babilonskih astronomskih
ploa, koje su se nalazile u podrumu Britanskog
Muzeja od svog otkria, prije vie od stotinu
godina, pokazalo da je na ploama zabiljeena
pojava neobinih nebeskih tijela, vjerojatno
kometa, kako kau, godine 164. i 87. godine prije
Krista. Periodinost od sedamdeset i sedam godina
navela je ove uenjake na pomisao da je to
neobino nebesko tijelo bio Halleyev komet.
Nitko od uenjaka koji su se bavili Halleyevim
kometom nije shvatio da je 164. godina bila od
velikog znaaja u idovskoj povijesti i povijesti
Bliskog istoka. Upravo te godine su se idovi iz
Judeje, pod vodstvom Makabejaca, pobunili protiv
grko-sirijske prevlasti, ponovno zauzeli Jeruzalem
i proistili oskvrnuti Hram. Sveanost ponovnog
posveenja Hrama idovi slave do dananjeg dana
Slika 24
kao festival Hanukka (ponovno posveenje). Ploa iz 164. godine prije
Krista (Slika 25), zavedena u Britanskom Muzeju pod brojem WA-41462,
precizno je datirana u vanu godinu u vladavini seleukidskog (grko-sirijskog)
kralja Antioha Epifana, zlog kralja Antioha iz Knjige o Makabejcima. Kae se
da je u babilonskom mjesecu Kislimu, to odgovara idovskom mjesecu
Kislevu (i, uistinu, mjesecu u kojem se slavi Hanukka) na nebu bio vien

neobian nebeski objekt kojeg ova tri uenjaka smatraju Halleyevim

kometom.
U drugom sluaju, Josipova
usporedba
komete
s
nebeskim maem (ini se da
je slino prikazan i na
Bayeux tapiseriji) naveo je
neke uenjake na pomisao
kako je Aneo Gospodnji,
kojeg je kralj David vidio
"kako stoji izmeu Zemlje i
neba, drei u ruci ma
ispruen iznad Jeruzalema"
(Prva
knjiga
Ljetopisa,
21:16) moda, u stvari bio
Halleyev komet, kojeg je
poslao Gospodin kako bi
kaznio kralja jer je proveo
zabranjeni
popis
stanovnitva. Vrijeme ovog
dogaaja,
otprilike
oko
1000. godine prije Krista,
podudara se s jednom od
godina u kojoj se trebao
Slika 25
pojaviti Halleyev komet.
U lanku objavljenom 1986. istaknuo sam da idovi komet
nazivaju Kokhav shavit, "zvijezda - ezlo". Napisao sam da je to izravno
povezano s biblijskom priom o proroku Bileamu. Kada su Izraelci prestali
lutati pustinjom nakon Izlaska i zapoeli s osvajanjem Kanaana, moapski kralj
pozvao je Bileama da prokune Izraelce. Ali, Bileam, shvativi da je
napredovanje Izraelaca bilo odreeno od Boga, umjesto toga ih je blagoslovio.
Uinio je tako, objanjava (Brojevi 24:17), jer je primio nebesku viziju:
Vidim ga, iako ne sad;
vidim ga, iako nije blizu.
Putovala je zvijezda Jakobova,
podiglo se ezlo Izraela.
U knjizi The Stairway to Heavan naveo sam kronologiju koja je
odredila datum Izlaska u 1433. godinu prije Krista. Ulazak Izraelaca u Kanaan
zapoeo je etrdeset godina kasnije, 1393. prije Krista. Halleyev komet, s
periodom od 76 ili 77 godina, pojavio bi se otprilike oko 1390. godine. Je li to

bio dogaaj kojeg je Bileam protumaio kao boanski signal da se

napredovanje Izraelaca ne moe i ne treba zaustavljati?
Ukoliko se u biblijsko doba komet kojeg danas nazivamo Halleyevim
smatrao zvijezdom-ezlom Izraela, to bi moglo objasniti zato su pobune
idova iz 164. prije Krista i 66. godine bile planirane u vrijeme pojavljivanja
kometa.
Znaajno je da su, unato tekom porazu u pobuni protiv Rimljana
66. godine, idovi ponovno uzeli oruje otprilike sedamdeset godina kasnije,
u junakom pokuaju oslobaanja Jeruzalema i obnove Hrama. Voi te
pobune, imun Ben Kosebi, religiozni voe nadjenuli su novo ime: Bar
Kokeba, Sin Zvijezde, upravo zbog navedenih stihova iz Brojeva 24.
Moemo samo nagaati je li pobuna koju su Rimljani svladali nakon
tri godine, 135. godine, imala za cilj (kao i pobuna Makabejaca) ponovno
posvetiti Hram do povratka Halleyevog kometa, 142. godine. Od spoznaje da
smo 1986. mogli vidjeti i doivjeti povratak velianstvenog nebeskog tijela
koje je imalo velikog povijesnog utjecaja u prolosti, mnogima od nas niz
kraljenicu prolaze trnci.
Koliko daleko u prolost see ovaj glasnik? Prema sumerskim
epovima o stvaranju, on nas vraa u prolost sve do vremena Nebeske Bitke.
Halleyev komet i njemu slini zaista su glasnici Postanka.
Astronomi i fiziari smatraju da je Sunev sustav nastao iz pradavnih
oblaka plinovite tvari. Kao i sve ostalo u svemiru i on je bio u stalnom
kretanju, kruei svojom galaktikom (Mlijeni put) i okreui se oko vlastitog
sredita gravitacije. Hladei se, oblak se polako irio; zvijezda (nae Sunce)
polako je postala sreditem a planeti su se stopili iz rotirajuih diskova
plinovite tvari. Otada se kretanje svih dijelova Sunevog sustava nastavilo u
izvornom smjeru kretanja pradavnih oblaka, suprotno kazaljkama na satu.
Planeti se okreu oko Sunca u istom smjeru u kojem je to inila
izvorna maglica. Isto vrijedi i za njihove satelite ili pratitelje, a trebalo bi
vrijediti takoer i za otpad koji se ili nije stopio ili je nastao raspadanjem tijela
kao to su kometi i asteroidi. Sve bi se i dalje trebalo kretati suprotno od
smjera kazaljki na satu. Sve bi takoer trebalo ostati u ravnini izvornog diska,
nazvanog ekliptikom.
Nibiru/Marduk se tome nije pokorio. Njegova je putanja, kao to smo
ve prije spomenuli, bila retrogradna, okrenuta u suprotnom smjeru, u smjeru
kazaljki na satu. Njegovo djelovanje na Pluton, u sumerskim tekstovima
GA:GA, (kojeg je Nibiru premjestio na njegovu sadanju orbitu, ne unutar
ekliptike, ve u odnosu na nju nagnutu za 17 stupnjeva) navodi na pomisao da
se i sam Nibiru kretao nagnutom putanjom. Sumerske upute za njegovo
promatranje, koje sam potpunije obasnio u knjizi Dvanaesti planet, pokazuju
da je, u odnosu na ekliptiku, on stigao s jugoistoka, iz pravca ispod ekliptike;

napravio je luk iznad ekliptike; zatim opet uronio ispod ekliptike na svom
povratku na mjesto odakle je doao.
Zadivljujue je da Halleyev komet pokazuje iste osobine i, osim
injenice da je njegova putanja toliko manja od putanje Nibirua (trenutno
otprilike 76 godina u usporedbi s Nibiruovih 3600 zemaljskih godina),
ilustracija putanje Halleyevog kometa (Slika 26) mogla bi nam predoiti
nagnutu i retrogradnu putanju Nibirua. Promatrajui Halleyev komet gledamo
minijaturni Nibiru! Ovakva slinost putanja samo je jedan od aspekata koji
ovaj i drugi kometi ine glasnicima iz prolosti, ne samo nedavne prolosti,
ve sve tamo do Postanka.

Slika 26
Halleyev komet nije jedini ija putanja ima izraziti nagib u odnosu na
ekliptiku (ta se osobina mjeri kao kut deklinacije) i putuje u retrogradnom
smjeru. Neperiodini kometi, tj. kometi ije putanje nemaju oblik elipse, ve
parabole ili ak hiperbole, i toliko su velike, a granice su im toliko udaljene da
ih se niti ne moe izraunati, imaju izrazite deklinacije, a otprilike polovica
njih kree se u retrogradnom smjeru. Priblino 600 klasificiranih i
katalogiziranih periodinih kometa (kojima se ispred naziva stavlja slovo
"P"), otprilike njih 500 imaju putanje dulje od 200 godina i svi imaju
deklinacije srodnije Halleyevom nego veim deklinacijama neperiodinih
kometa a vie od polovice ih se kree retrogradno. Kometi srednje (izmeu
200 i 20 godina) i kratke putanje (ispod 20 godina) imaju prosjenu
deklinaciju od 18 stupnjeva; neki, poput Halleyevog, su zadrali retrogradno
kretanje unato snanom gravitacijskom djelovanju Jupitera. Vrijedi
zabiljeiti da, meu nedavno otkrivenim kometima, onaj oznaen P/Hartley-

IRAS (1983v) ima putanju od 21 godine, retrogradnu i ujedno nagnutu u

odnosu na ekliptiku.
Odakle
dolaze
kometi i to je uzrok
njihovih neobinih putanja,
od kojih je retrogradni smjer
kretanja
astronomima
najudniji? Godine 1820.
markiz Pierre-Simon de
Laplace je bio uvjeren kako
se kometi sastoje od leda i
kako se njihova svjetlea
glava ( k o m a ) i rep koji se
formiraju
dok
se
pribliavaju Suncu takoer
sastoje od leda pretvorenog
Slika 27
u paru. Ova koncepcija je
izmijenjena
otkriem
opsega i prirode asteroidnog pojasa, te su se razvile teorije da su kometi bili
letei pjeani prudovi, komadii stijena koje su moda ostaci razbijenog
planeta. Ovakvo miljenje ponovno se izmijenilo pedesetih godina, uglavnom
zbog dvije hipoteze: Fred L. Wipple (u to vrijeme na Harvardu) smatrao je da
su kometi bili prljave snjene grude leda (uglavnom vodenog leda)
pomijeanog s tamnijim komadiima pjeskovite tvari; a Jan Oort, nizozemski
astronom, je smatrao da kometi dugih perioda dolaze iz ogromnog rezervoara
na polovici puta izmeu Sunca i najbliih zvijezda, i, jer se kometi pojavljuju
iz svih pravaca (putujui progradno, suprotno smjeru kazaljke na satu;
retrogradno, pod razliitim kutevima deklinacije), rezervoar kometa, njih
milijarde, nije pojas ili prsten poput asteroidnog pojasa ili Saturnovih
prstenova, ve sfera koja okruuje Sunev sustav.
Taj "Oortov oblak", kako je nazvan prema Oortovim proraunima,
smjeten je na prosjenoj udaljenosti od 100.000 astronomskih jedinica (AU)
od Sunca, a jedna astronomska jedinica (AU) iznosi prosjenu udaljenost (93
milijuna milja) Zemlje od Sunca. Zbog ometanja i sudara meu kometima,
neki iz horde kometa vjerojatno su stigli blie, na samo 50.000 AU od Sunca
(to jo uvijek iznosi deset tisua puta veu udaljenost od udaljenosti Jupitera
od Sunca). Zvijezde u prolazu povremeno ometaju ove komete i alju ih na let
prema Suncu. Neki su prisiljeni obrnuti svoje kretanje pod gravitacijskim
utjecajem planeta, uglavnom Jupitera (Slika 27). Ovo je, ukratko, koncepcija
Oortovog oblaka.

Od pedesetih godina broj promatranih kometa poveao se za vie od

50 posto, a kompjutorska tehnologija je omoguila projiciranje kretanja
kometa prema natrag kako bi se odredilo njihov izvor.
Takve studije, poput one provedene na Harvard-Smithsonian
Observatory pod vodstvom Briana G. Marsdena, pokazale su da od 200
promatranih kometa, s putanjom od 250 godina i duljom, iz vanjskog svemira
u Sunev sustav nije moglo ui vie od njih 10%; 90% ih je uvijek bilo vezano
uz Sunce kao sredite njihovih putanja. Studije o brzinama kometa pokazale
su, prema rijeima Freda L. Wipplea u njegovoj knjizi The Mystery of Comets
da, "ukoliko uistinu vidimo komete pristigle iz dubokog svemira, trebali
bismo oekivati mnogo veu brzinu kretanja od samo 0.8 kilometara u
sekundi", to nije sluaj. On je zakljuio da, "uz nekoliko iznimaka, kometi
pripadaju obitelji Sunca i gravitacijski su s njim povezani."
"Tijekom proteklih nekoliko godina, astronomi su izrazili
nepovjerenje u jednostavno stajalite o Oortovom oblaku", izjavio je Andrew
Theokas sa Bostonskog Sveuilita u asopisu New Scientist (11. veljae
1988.). "Astronomi jo uvijek vjeruju u postojanje Oortovog oblaka, ali novi
rezultati zahtijevaju preispitivanje njegove veliine i oblika. Oni takoer
ponovno otvaraju pitanja o porijeklu Oortovog oblaka i nalaze li se u njemu
"novi" kometi pristigli iz meuzvjezdanog prostora". Kao alternativu,
Theokas spominje ideju Marka Baileya sa Sveuilita u Manchesteru, koji
pretpostavlja da veina kometa "boravi relativno blizu Suncu, upravo iza
putanja planeta." Mogli bismo se upitati, je li to moda na mjestu na kojem se
nalazi Nibiru/Mardukovo "udaljeno prebivalite"-njegov afel?
Zanimljivi aspekt "ponovnog preispitivanja" ideje o Oortovom
oblaku i novi podaci koji sugeriraju da su kometi, uglavnom, uvijek bili dio
Sunevog sustava, a ne samo povremeno ubaeni doljaci, jest da je i sam Jan
Oort rekao to isto. On nije razvio teoriju o postojanju oblaka kometa u
meuzvjezdanom prostoru, ve je to ponudio kao rjeenje problema putanja
kometa oblika parabola i hiperbola. U studiji koja je njega i Oortov oblak
uinila slavnim (The Structure of the Cloud of Comets Surrounding the Solar
System and a Hypothesis Concerning its Origin, Bulletin of the Astronomical
Institutions of the Netherlands, br. 11, od 13. sijenja 1950.), on kae da se
kometi nalaze tamo, ne stoga to bi tamo bili "roeni", ve zato to su tamo
bili izgurani. Kometi su bili dijelovi veih objekata, "raspreni" ometanjima
planeta, a posebno Jupitera, ba kao to je nedavno letjelica Pioneer bila
izbaena u svemir uinkom "prake", gravitacije Jupitera i Saturna.
"Danas je glavni proces" napisao je Oort, "obrnut; polagano
premjetanje kometa iz velikog oblaka u putanje kratkog perioda. Ali u
vrijeme nastanka manjih planeta (asteroida)...smjer je vjerojatno bio suprotan;
mnogo vie objekata se premjetalo iz asteroidnog podruja do oblaka
kometa...ini se mnogo vjerojatnijim da su kometi, umjesto da potjeu iz

udaljenih podruja, nastali meu planetima. Prirodno je razmiljati u prvom

redu o odnosu s manjim planetima (asteroidima).
Postoje pokazetelji da ove dvije vrste objekata, kometi i asteroidi,
pripadaju istoj 'vrsti'.. Razumno je pretpostaviti da su kometi nastali zajedno
s manjim planetima." Rezimirajui svoju studiju Oort je rekao sljedee:
"Jednostavno je objasniti postojanje velikog oblaka kometa ukoliko se kometi
(i meteori) smatraju manjim planetima koji su u ranijoj fazi planetarnog
sustava pobjegli iz prstena asteroida."
Sve ovo poinje zvuati kao Enuma Elish...
Postavljanje porijekla kometa unutar asteroidnog pojasa i stajalite da
i kometi i asteroidi pripadaju istoj vrsti nebeskih objekata, objekata
zajednikog nastanka, jo uvijek ostavlja otvorenim pitanja: Kako su nastali
ovi objekti? to ih je rodilo? to je rasprilo komete? to je kometima
dalo nagib i retrogradno kretanje?
Glavnu i otvorenu studiju na tu temu objavio je 1978. godine Thomas
C. Van Flandem sa U.S.Naval Observatory, Washington, D. C. (Ikar, 36). On
je studiju nazvao A Former Asteroidal Planet as the Origin of Comets i
otvoreno se suglasio s pretpostavkama devetnaestog stoljea kako asteroidi i
kometi potjeu od nekadanjeg planeta koji je eksplodirao. Vano je zabiljeiti
da je u odnosu na Oortovo djelo Van Flandem izvukao njegovu pravu sr:
"ak je i otac modetne teorije o oblaku kometa doao do zakljuka", pisao
je Van Flandem, "na temelju dokaza dostupnih u to vrijeme, kako je porijeklo
ovih kometa iz Sunevog sustava, moda vezano s 'pojavom iz koje je nastao
pojas asteroida', hipoteza kojoj se najvjerojatnije moe najmanje prigovarati".
On se takoer osvrnuo na studije koje je 1972. godine zapoeo Michael
W.Ovenden, ugledni kanadski astronom. On je uveo koncepciju "principa
djelovanja najmanjeg meudjelovanja" iji zakljuak je bio nagovjetaj kako
je "izmeu Marsa i Jupitera nekada postojao planet otprilike 90 puta vee
mase od Zemljine i kako je taj planet nestao u relativno nedavnoj prolosti,
7
prije otprilike 10 /10.000.000/ godina." Ovenden je 1975. godine objasnio
(Bode's Law - Truth or Consequences?, sv. 18, Vistas in Astronomy) kako je
to jedini nain da se udovolji zahtjevima po kojima "kozmogonijska teorija
mora biti u mogunosti stvoriti retrogradno kao i izravno" nebesko kretanje.
Rezimirajui svoja otkria, Van Flandem je 1978. godine rekao i ovo:
"Glavni zakljuak ovog rada je da kometi potjeu od raspada u
unutarnjem Sunevom sustavu.
To je najvjerojatnije bio isti onaj dogaaj koji je uzrokovao
nastajanje asteroidnog pojasa i stvorio veinu danas vidljivih meteora."
Rekao je kako je manje sigurno da je isti taj raspad isto tako
prouzroio nastanak satelita Marsa i vanjskih satelita Jupitera i procijenio je
da se raspad zbio prije pet milijuna godina. Meutim, on uope nije

sumnjao da se raspad zbio u asteroidnom pojasu. Fizika, kemijska i

dinamika svojstva nastalih nebeskih tijela, izjavio je, nedvosmisleno ukazuju
da se veliki planet uistinu razbio na mjestu gdje se danas nalazi asteroidni
pojas.
Ali, to je uzrokovalo razbijanje tog velikog planeta? Pitanje koje se
najee postavlja glede ovog scenarija napisao je Van Flandern jest 'Kako
planet moe eksplodirati?' Trenutno ne postoji zadovoljavajui odgovor na
ovo pitanje.
Ne postoji zadovoljavajui odgovor, osim odgovora Sumerana: prie
o Tiamat i Nibiru/Marduku, Nebeskoj Bitci i raspadu polovice Tiamat,
unitenju njenih satelita (osim Kingua) i protjerivanju njihovih ostataka u
retrogradnu orbitu.
Kljuna kritika teorije o unitenoj planeti odnosila se je na problem
mjesta na kojem se nalazi planetarna materija. Naime, kada astronomi
izraunaju ukupnu masu poznatih asteroida i kometa, ona iznosi samo dio
procjenjene mase razbijenog planeta. To je posebno tono ukoliko u
kalkulaciju uzmemo Ovendenovu procjenu planeta ija je masa bila devedeset
puta vea od Zemlje. Ovenden je na takvu kritiku odgovorio kako je masu
koja nedostaje vjerojatno pomeo Jupiter. Njegove kalkulacije (Monthly Notes
of the Royal Astronomical Society, 173. 1975.) zahtijevale su poveanje mase
Jupitera za ak 130 masa Zemlje, nastalo kao posljedica osvajanja asteroida,
ukljuujui i nekoliko Jupiterovih retrogradnih satelita. Kako bi objasnio ovaj
nesklad izmeu mase razlomljenog planeta (devedeset puta vee od Zemlje) i
dodatka Jupiteru od 130 masa Zemlje, Ovenden je naveo i druge studije koje
su dole do zakljuka da se masa Jupitera smanjila u odreenom trenutku
njegove prolosti.
Umjesto da najprije poveavamo veliinu Jupitera, a zatim ju
ponovno smanjimo, bolji scenarij bi bio smanjiti procijenjenu veliinu
unitenog planeta. Sumerski tekstovi su iznosili upravo takvo miljenje.
Ukoliko je Zemlja preostala polovica Tiamata, onda je Tiamat bila priblino
dva, a ne devedeset puta vea od Zemlje. Studije o asteroidnom pojasu ne
otkrivaju samo Jupiterovo osvajanje asteroida, ve i njihovo rasprenje iz
pretpostavljenog izvornog sjedita na otprilike 2,8 AU, u podruje toliko
iroko da zauzima prostor izmeu 1,8 i 4 AU. Izmeu Jupitera i Saturna su
pronaeni neki asteroidi, a jedan od njih, otkriven tek nedavno (2060 Hiron),
nalazi se izmeu Saturna i Urana, na 13,6 AU. Slom unitenog planeta
vjerojatno je bio izuzetno snaan, poput katastrofalnog sudara.
Osim nitavila meu skupinama asteroida, astronomi opaaju i
raspukline u grozdovima asteroida. (Slika 28). Posljednje teorije dre da su u
tim raspuklinama postojali asteroidi, ali su bili izbaeni u vanjski svemir, osim
onih koje su na tom putu zadrale gravitacijske sile vanjskih planeta. Osim

toga, asteroide koji su nekada bili u raspuklinama vjerojatno su unitili

katastrofalni sudari! (McGraw-Hil Encyclopedia of Astronomy, 1983.).

Slika 28
U nedostatku valjanih objanjenja takvih izbacivanja i katastrofalnih
sudara, jedina vjerojatna teorija je ona ponuena u sumerskim tekstovima,
koja opisuje orbitu Nibiru-a/Marduka kao ogromnu, eliptinu putanju koja ga
periodino (svakih 3600 godina, prema mojim kalkulacijama) vraa natrag u
asteroidni pojas. Kako je prikazano na slikama 10 i 11, u drevnim tekstovima
je zakljueno kako je Nibiru/Marduk proao pored Tiamat s njene vanjske
strane (strane Jupitera). Opetovana vraanja u to podruje neba mogu se
smatrati odgovornim za veliinu tamonje raspukline. Periodino vraanje
Nibirua/Marduka uzrokuje izbacivanje i pometanje.
Priznavanje postojanja Nibirua i njegovog periodinog vraanja na
Mjesto Bitke, rjeava zagonetku materije koja nedostaje. Ona je takoer
upuena teorijama koje poveanje mase Jupitera stavljaju u relativno nedavno
vrijeme (prije nekoliko milijuna, a ne milijardi godina). Ovisno o mjestu na
kojem se Jupiter nalazio u vrijeme Nibiruovog perihela, poveanje mase se
moglo dogoditi tijekom vie prolazaka Nibirua, a ne nuno kao jedan jedini
dogaaj u trenutku katastrofalnog raspada Tiamat. Uistinu, spektrografske
studije asteroida otkrivaju da su neki od njih prvih nekoliko stotina milijuna
godina od poetka Sunevog sustava bili ugrijani toliko estokom vruinom
da ih je rastopila; eljezo je potonulo u njihova sredita, stvarajui snane
kameno-eljezne jezgre, dok je bazaltna lava isplutala na povrinu, stvarajui
manje planete poput Veste (McGraw-Hill Encyclopedia of Astronomy).
Pretpostavljeno vrijeme katastrofe je upravo vrijeme navedeno u Dvanaestom
planetu, otprilike 500 milijuna godina nakon stvaranja Sunevog sustava.

Najnovija znanstvena napredovanja u astronomiji i astrofizici idu i

dalje od potvrivanja sumerske kozmogonije po pitanju nebeskog sudara kao
zajednikog porijekla kometa i asteroida, mjesta tog sudara (na kojem jo
uvijek krue ostaci asteroidnog pojasa) ili datiranja katastrofalnog dogaaja
(prije oko 4 milijarde godina). Oni takoer potvruju drevne tekstove glede
temeljnog pitanja vode.
Prisutnost vode, mijeanje voda, odvajanje voda, sve je to na neki
nain odigralo znaajnu ulogu u prii o Tiamat, Nibiru/Marduku i Nebeskoj
Bitci i njenim posljedicama. Ve smo odgovorili na dio zagonetke, pokazavi
kako je moderna znanost potvrdila drevnu ideju o asteroidnom pojasu kao
djelitelju voda "iznad" od voda "ispod". No, u toj zaokupljenosti vodom
postoji neto vie. Tiamat je opisana kao "vodeno udovite", a
mezopotamski tekstovi govore o tome kako je Nibiru/Marduk postupio s
njenim vodama:
Polovicu nje protegnuo je kao strop da postane nebo,
Kao polugu na Mjestu Krianja postavio ju je kao strau;
Ne dozvoliti njenim vodama da pobjegnu, bila je njegova zapovijed.
Ideja o tome da asteroidni pojas nije samo djelitelj voda na planetima
iznad i ispod njega, ve takoer i zatitnik voda Tiamat odraava se u
biblijskim stihovima o Postanku, u kojima se objanjava kako su "Iskovanu
narukvicu" takoer nazivali Shama'im, mjesto "gdje su bile vode". U Starom
zavjetu su este aluzije na vode na kojima su se dogodile Nebeska Bitka,
stvaranje Zemlje i Shama'im, to ukazuje na tisuljeima staru upuenost u
sumersku kozmogoniju jo u vrijeme Proroka i kraljeva Judeje. Takav primjer
nalazimo u Psalmu 104, u kojem je Stvoritelj prikazan kao Gospodin
Koji je protegao Shama'im kao zastor,
Koji je u vodama stavio svod za svoj silazak.
Ovi stihovi gotovo od rijei do rijei odgovaraju stihovima iz Enume
Elish. U oba sluaja asteroidni pojas je postavljen "gdje su bile vode" nakon
raskola Tiamat i dogaaja u kojem je 'vjetar' 'uljeza' izbacio u novu orbitu,
polovicu koja je postala Zemlja. Vode na Zemlji mogle bi objasniti mjesto na
kojem se nalaze neke ili veina voda sa Tiamat. Ali to je s ostatkom njenih
drugih dijelova i dijelova njenih satelita? Ukoliko su ti ostaci postali asteroidi
i kometi, zar onda ne bi i oni trebali sadravati vodu?
Ono to bi se smatralo apsurdnom pretpostavkom dok se te objekte
jo smatralo 'komadima otpada' i 'leteim pjeanim prudovima', nedavna
otkria su pokazala da i nije toliko apsurdno: asteroidi su nebeska tijela
kojima je glavni sastojak upravo voda.

Veina asteroida pripada dvjema skupinama. Otprilike njih 15%

pripada tipu S - oni imaju crvenkastu povrinu sastavljenu od silikata i eljeza.
Otprilike 75% asteroida pripada tipu C - oni sadre ugljik, a otkriveno je da
sadre i vodu. Voda, spektografskim prouavanjem otkrivena u takvim
asteroidima nije u tekuem stanju. Budui da asteroidi nemaju atmosfere, bilo
kakva voda brzo bi ishlapila s njihove povrine. Ali, prisutnost molekula vode
u materijalima na povrini ukazuje da su minerali koji ine asteroid zadrali
vodu i spajali se s njom. Izravnu potvrdu ovog otkria mogli smo promatrati u
kolovozu 1982. godine, kada se maleni asteroid previe pribliio Zemlji,
uronio u Zemljinu atmosferu i rasprio se, i pritom izgledao kao "dugorepa
duga koja prelazi nebo". Duga se pojavljuje kada Suneva svjetlost padne na
skupine vodenih kapi, kao to su kia, magla ili vodena praina.
Ako asteroid vie podsjea na ono to podrazumijeva njegov izvorni
naziv, "manji planet", na njemu mogu biti prisutne vee koliine vode u
tekuem obliku. Ispitivanje infracrvenim spektrom najveeg i prvootkrivenog
asteroida Ceresa pokazuje posebno opadanje u oitavanjima spektra kao
rezultat slobodne vode, a ne vode vezane uz rude. Budui da e slobodna
voda, ak i na Ceresu brzo ishlapjeli, astronomi nagaaju da se u njegovoj
unutranjosti vjerojatno nalazi stalni izvor vode. "Ukoliko se taj izvor nalazi
na Ceresu od njegovog nastanka", zapisao je britanski astronom Jack
Meadows (Space Garbage-Comets, Meteors and Other Solar-System Debris),
"onda je on zapoeo svoj ivotni vijek kao prilino vlana stjenovita
gromada." On je istaknuo da meteori koji sadre ugljik isto tako "pokazuju
znakove prilino snanog utjecaja vode u prolosti."
Nebesko tijelo pod nazivom 2060 Hiron, zanimljivo na vie naina,
takoer potvruje postojanje vode u ostacima Nebeske Bitke. Kada ga je
Charles Kowal sa Hale Observatories na Mount Palomaru u Kaliforniji, otkrio
u studenom 1977. godine nije bio siguran o emu se radi. On ga je
jednostavno odredio kao planetoid, privremeno ga nazvao O-K (Objekt
Kowal) i drao da se vjerojatno radi o muiavom satelitu Saturna ili Urana.
Nekoliko tjedana praenja pokazalo je da njegova putanja ima mnogo vie
oblik elipse negoli putanje planeta ili planetoida i da je slinija putanjama
kometa. Do 1981. odreeno je da se radi o asteroidu, vjerojatno jednom od
onih uoenih u blizini Urana, Neptuna ili iza njih i oznaen je kao 2060 Hiron.
Meutim, daljnjim promatranjima do 1989. godine astronomi u Kitt Peak
National Observatory u Arizoni otkrili su proirenu atmosferu ugljinog
dioksida i praine oko Hirona, to ih je navelo na pomisao da on vie podsjea
na komet. Najnovijim promatranjima takoer je ustanovljeno da je Hiron "u
osnovi prljava snjena gruda sastavljena od vode, praine i ugljik-dioksidnog
leda.". Ukoliko se pokae da je Hiron vie komet nego asteroid, to e posluiti
kao jo jedan dokaz kako se na ovim ostacima Postanka nalazi voda.

Kada je komet daleko od Sunca, on je taman i nevidljiv objekt. Kako

se pribliava Suncu, njegov sjaj jezgru kometa vraa u ivot. Ona razvija
plinovitu glavu (koma), a zatim i rep sastavljen od plinova i praine koje
izbacuje jezgra prilikom zagrijavanja. Upravo je promatranje ovih izbacivanja
uglavnom potvrdilo Whippleovo stajalite o kometima kao "prljavim grudama
snijega", najprije utvrdivi kako je navala aktivnosti u kometu prilikom
zagrijavanja jezgre u skladu s termodinamikim svojstvima vodenog leda, a
zatim spektrografskom analizom izbacivanja plina koja su redovito pokazivala
prisutnost spoja H 2 0 (tj. vode).

Slika 29a
(Satelit VEGA)

Slika 29b
(Satelit GIOTTO)

Pojaana ispitivanja dolazeih kometa posljednjih godina su

definitivno potvrdila prisutnost vode u kometima. Komet Kohoutek (1974.)
znanstvenici su prouavali ne samo sa Zemlje, ve i raketama, sa svemirskih

stanica s posadom (Skylab) i sa letjelice Mariner 10 koja je putovala do

Venere i Merkura. Prema tadanjim izvjetajima otkria su donijela "prve
izravne dokaze o postojanju vode" u kometu. "Otkrie vode, kao i otkrie
dviju sloenih molekula u repu kometa, su najznaajnija do sada", izjavio je
Stephen P. Moran, vodei strunjak znanstvenog projekta za NASA-u. Svi su
se znanstvenici sloili s procjenom astrofiziara s Instituta za fiziku i
astrofiziku Max Planck u Munchenu da ono to su vidjeli predstavlja
"najstarije i u osnovi nepromijenjene primjerke materije nastale kod roenja
Sunevog sustava."

Slika 30
Promatranja kometa koja su uslijedila potvrdila su ova otkria.
Meutim, niti jedna od ovih studija, postignutih razliitim instrumentima, ne

moe se usporediti s intenzitetom prouavanja Halleyevog kometa 1986.

godine. Otkria s Halleya nedvosmisleno su utvrdila kako je komet vodeno
nebesko tijelo.
Osim nekoliko djelomino uspjenih pokuaja ispitivanja kometa iz
daljine od strane SAD, Halleyev komet je doekala prava meunarodna flota
od pet letjelica bez posade. Sovjeti su na sastanak s kometom poslali Vegu 1 i
Vegu 2 (Slika. 29a), Japanci letjelice Sakigake i Suisei, a Europska svemirska
agencija je lansirala Giotto (Slika 29b), nazvanu tako u ast firentinskog
majstora, slikara Giottoa di Bondonea (etrnaesto stoljee), koji je bio toliko
oaran pojavljivanjem Halleyevog kometa u njegovo doba da ga je prikazao,
leteeg preko neba, na svojoj slavnoj fresci tovanje mudraca, sugerirajui da
je upravo taj komet bio Betlehemska zvijezda u prii o roenju Krista (Slika
30).
Kako su intenzivna promatranja zapoela kada je Halleyev komet
razvio komu i rep, u studenom 1985. godine, astronomi s Kitt Peak
Observatoryja, pratei komet teleskopima, izvjetavali su kako je sigurno da
je glavni njegov sastojak vodeni led, a da se vei dio rijetkog, 360 000 milja
irokog oblaka koji ga okruuje sastoji od vodene pare. Susan Wyckoff sa
Dravnog Sveuilita u Arizoni tvrdila je kako je ovo prvi ozbiljan dokaz o
prevladavanju vodenog leda. U sijenju 1986. godine ova teleskopska
promatranja su pojaana infracrvenim promatranjima sa visoko postavljenih
letjelica, nakon ega je ekipa znanstvenika NASA-e i astronoma s nekoliko
amerikih sveuilita objavila izravnu potvrdu kako je voda glavni sastavni
dio Halleyevog kometa.
Do sijenja 1986. godine Halleyev komet je razvio ogoman rep i
aureolu vodika koja je u promjeru iznosila 12,5 milijuna milja, to je petnaest
puta vie od promjera Sunca. Upravo tada su NASA-ini inenjeri naredili da
letjelica Pioneer-Venera (koja je kruila oko Venere) okrene svoje instrumente
prema kometu koji se pribliavao (na svom perihelu Halleyev komet je proao
izmeu Venere i Merkura). Spektometar letjelice koji "vidi" atome svog
subjekta, otkrio je da "komet gubi 12 tona vode u sekundi." Kada se komet
pribliio perihelu, 6. oujka 1986. godine, Ian Stewart, direktor NASA-inog
projekta Halleyevog kometa u Istraivakom Centru Ames, izvijestio je da se
stopa gubitka vode izuzetno poveala, najprije na 30 tona u sekundi, a zatim
na 70 tona u sekundi. Meutim, on je uvjeravao tisak da, unato takvoj stopi,
na Halleyevom kometu ima dovoljno vodenog leda za nekoliko tisua
orbita.
Bliski susreti s Halleyevim kometom zapoeli su 6. oujka 1986.
kada je Vega 1 uronila u njegovu sjajnu atmosferu i, s udaljenosti manje od
6000 milja, poslala prve, ikada objavljene, slike njegove ledene jezgre. U tisku
je zabiljeeno kako ovjeanstvo promatra jezgru nebeskog tijela nastalog u
isto vrijeme kad i Sunev sustav. Vega 2 je 9. oujka proletjela na udaljenosti

od 5200 milja od Halleyeve jezgre i potvrdila otkria Vege 1. Letjelica je

takoer otkrila da praina kometa sadri komade vrste tvari, od kojih neki
mogu biti veliine velikog kamena, te da ta vra kora ili sloj okruuje jezgru
u kojoj je temperatura, na udaljenosti od gotovo 90 milijuna milja od Sunca,
iznosila 85 stupnjeva Fahrenheita.
Dvije
japanske
letjelice,
namijenjene
prouavanju
djelovanja Sunevog vjetra na
rep kometa i njegov veliki oblak
vodika, trebale su proi na
znatnoj udaljenosti od Halleya.
No, misija Giotto-a bila je
izravno se susresti s kometom,
oborivi se vrtoglavom brzinom
na udaljenost od 300 milja od
jezgre kometa. 14. oujka (po
europskom vremenu) Giotto je
projurio pored srca Halleyevog
kometa i otkrio tajnovitu
jezgru boje crnje od ugljena,
veu
nego
se
moglo
pretpostaviti (otprilike polovica
Manhattan Islanda). Jezgra je
grubog i nepravilnog oblika
(Slika 31); neki su ju opisivali
Slika 31
kao dva graka u komuki, a
drugi kao krumpir nepravilnog oblika. Pet velikih mlazova izbacivalo je
obilje praine i 80% vodene pare, ukazujui da je unutar kore koja sadri
ugljik komet sadravao otopljeni ledtekuu vodu.
Prvi opseni osvrti na rezultate ovih promatranja iz blizine bili su objavljeni u
posebnom dodatku izdanju asopisa Nature od 15 - 21. svibnja 1986. godine.
U nizu vrlo detaljnih izvjetaja, sovjetska ekipa je potvrdila prva
otkria kako je voda (H 2 0) glavni sastojak kometa, a iza nje slijede spojevi
ugljika i vodika.
U izvjetaju sa Giottoa ponavlja se kako je H 2 0 dominantna
matina molekula Halleyevog kometa, a da vodena para ini oko 80%
koliine plinova koji hlape s kometa. Ovi uvodni zakljuci ponovno su
potvreni u listopadu 1986. na meunarodnoj konferenciji u Heidelbergu, u
Zapadnoj Njemakoj.
U prosincu 1986. znanstvenici sa Sveuilita John Hopkins objavili
su kako je procjenom podataka sakupljenih u oujku 1986. pomou malenog

satelita IUE (International Ultraviolet Explorer) koji krui oko Zemlje,

otkrivena eksplozija na Halleyevom kometu koja je izbacila 100 kubinih
stopa leda iz jezgre kometa.
Voda je postojala svugdje na ovim glasnicima Postanka!
Studije su pokazale da se kometi koji dolaze iz zime vraaju u
ivot stigavi na udaljenost od 3 do 2,5 AU, te da je voda prva tvar koja se
tamo odmrzava.
injenici da se ta udaljenost od Sunca odnosi na podruje
asteroidnog pojasa pridaje se premalo znaaja. Moramo se upitati da li se
kometi vraaju u ivot na tom mjestu jer su tamo i roeni; oivljava li voda na
tom mjestu jer je upravo tamo nekada postojala, na Tiamat i njenoj vodenoj
vojsci...
A otkriima u vezi kometa i asteroida oivjelo je i drevno znanje
Sumerana.

NEBESKE "OI ZA GLEDANJE"

Kada je "Misija Zemlja" Anunakija potpuno dovrena, na Zemlji
ih je bilo est stotina, a njih tri stotine su ostali u orbiti, odravajui
letjelicu. Sumerani su ove posljednje nazivali IGI.GI, to doslovno znai
"Oni koji promatraju i vide."
Arheolozi su u Mezopotamiji pronali brojne predmete koje su
nazvali "idolima oiju" (a), kao i hramove posveene tim "boanstvima"
(b). Tekstovi govore o ureajima kojima su se sluili Anunnaki kako bi
"promatrali Zemlju s jednog kraja na drugi". Ovi tekstovi i prikazi daju
naslutiti kako su Anunaki koristili nebeske "oi za gledanje" koje su
kruile oko Zemlje, satelite koji "promatraju i vide".
Vjerojatno nije sluajno da su neki od satelita za promatranje Zemlje,
posebno nepominih komunikacijskih satelita lansiranih u moderno doba,
kao to su Intelsat IV i Intelsat IV-A (c,d) toliko slini tim, tisuljeima,
starim prikazima.

INTELSAT IV-A
INTELSAT IV

5
GEJA:
RASCIJEPLJENI PLANET

Zato svoj planet nazivamo "Zemljom"?

U njemakom to je Erde, to dolazi iz starogermanskog Erda; u
islandskom Jordh, u danskom Jord. U srednjeengleskom Erthe, Airtha u
gotskom; a ako idemo geografski na istok i vremenski u prolost, dolazimo do
Ereds ili Aratha u aramejskom, Erd ili Ertz u kurdskom, Eretz u hebrejskom.
More koje danas nazivamo Arapskim morem, vodeno tijelo koje vodi do
Perzijskog zaljeva, u drevno doba nazivalo se Morem Eritreje, a sve do danas
ordu na perzijskom znai taborite ili naselje. Zato?
Odgovor se nalazi u sumerskim tekstovima vezanim uz dolazak prve
skupine Anunnakija/Nefila na Zemlju. Bilo ih je pedeset, a vodio ih je E.A
(Onaj iji je dom voda), veliki znanstvenik i prvoroeni sin vladara Nibirua,
ANUa. Oni su se spustili u Arapsko more i pregazili pliinu do ruba
movarnog podruja koja su, nakon zatopljenja klime, postala Perzijski zaljev
(Slika 32). Na rubu movarnog podruja oni su uspostavili svoje prvo naselje
na novom planetu i nazvali ga prikladno E.RI.DU, "Dom u daljini".
I tako je vremenom itav naseljeni planet bio prozvan po tom prvom
naselju - Erde, Erthe, Earth. Do dananjeg dana, kad god na planet nazovemo

njegovim imenom, prizivamo sjeanje na to prvo naselje na Zemlji. I ne

znajui, prisjeamo se Eridua i slavimo prvu skupinu Anunnakija koji su ga
uspostavili.

Slika 32

Sjeverni pol

Slika 33

Juni pol

Znanstveni ili tehniki izraz kojim su Sumerani oznaavali Zemljinu

kuglu i njenu vrstu povrinu bio je KI. Piktogramski su ju prikazivali kao
poneto spljoteno nebesko tijelo (Slika 33a) ispresijecano vertikalnim
linijama nalik na moderno prikazivanje meridijana (Slika 33b). Budui da je
Zemlja uistinu izboena u podruju ekvatora, sumersko prikazivanje je
znanstveno ispravnije od uobiajenog, modernog naina prikazivanja Zemlje u
obliku savrene kugle.
Nakon to je Ea zavrio s uspostavljanjem prvih pet od sedam
izvornih naselja Anunnakija, dobio je naslov/epitet EN.KI, Gospodar
Zemlje. Ali izraz Kl, kao korijen ili glagol, s razlogom se primjenjivao na
planet zvan Zemlja. U njemu je sadrano znaenje odrezati, odijeliti,
izdupsti. Njegove izvedenice to ilustriraju: KI.LA je znailo iskapanje,
KI.MAH
g r o b , KI.IN.DAR pukotina, raspuklina. U sumerskim
tekstovima o astronomiji izraz KI imao je za prefiks odreenicu MUL
(nebesko tijelo). I tako, kada se govorilo o MUL.KI, to je znailo nebesko
tijelo koje je bilo rascijepljeno.
Nazivajui Zemlju KI, Sumerani su prizivali sjeanje na svoju
kozmogoniju: na priu o Nebeskoj Bitci i rascijepljenje Tiamat.
Mi do dananjeg dana, nesvjesni porijekla, primjenjujemo taj epitet
na na planet. Zanimljiva je injenica da se vremenom (sumerska civilizacija
je bila dvije tisue godina stara u vrijeme nastanka Babilona) izgovor izraza ki
izmijenio u gi, ili ponekad ge. Tako je prenesen u akadski i njegove jezine
grane (babilonski, asirski, hebrejski), zadravajui itavo vrijeme geografsku
ili topografsku konotaciju kao rascjep, gudura, duboka dolina. Tako biblijski
izraz, koji se preko grkih prijevoda Biblije itao Gehenna, potjee iz
hebrejskog Gai-Hinnom, uskoj guduri slinoj pukotini izvan Jeruzalema,
nazvanoj Hinnomu gdje e na Sudnji dan grenike zadesiti Boja odmazda u
obliku buktanja podzemne vatre.
U koli su nas nauili da sastavni dio geo u znanstvenim izazima koji
se odnose na znanosti o Zemlji geo-grafija, geo-metrija, geo-logija i tako
dalje dolazi od grke rijei Gaja (ili Gea), imena njihove boice Zemlje. Nisu
nas nauili odakle Grcima ovaj izraz niti to je on ustvari znaio. Odgovor
glasi: od sumerskog KI ili GI.
Znanstvenici se slau da su Grci svoje predodbe o pradavnim
dogaanjima i bogovima posudili s Bliskog istoka, preko Male Azije (na
ijem zapadnom dijelu su se nalazila grka naselja poput Troje) i preko Krete,
otoka u istonom Sredozemlju. Prema grkoj predaji Zeus, glavni od dvanaest
bogova Olimpa, stigao je na grko kopno preko Krete, odakle je pobjegao
nakon to je oteo prekrasnu Europu, kerku fenikog kralja Tira. Afrodita je
stigla s Bliskog istoka preko otoka Cipra. Posejdon (koga su Rimljani nazivali
Neptun) je stigao na konju preko Male Azije, a Atena je u Grku donijela

maslinu iz biblijskih zemalja. Nema sumnje da se grko pismo razvilo od

bliskoistonog (Slika 34). Cyrus H. Gordon (Forgotten Scripts: Evidence for
the Minoan Language i ostala djela) deifrirao je zagonetno kretsko pismo
poznatije kao linear A, pokazujui da je ono predstavljalo semitski,
bliskoistoni jezik. Sa bliskoistonim bogovima i terminologijom takoer su
stigli i "mitovi" i legende.

Slika 34

Najraniji grki zapisi vezani uz drevna vremena, te poslove bogova i

ljudi bile su Homerova Ilijada; Ode Pindara iz Tebe, a iznad svega Postanak
bogova Hesioda, koji je osim toga autor Poslova i dana.
U osmom stoljeu prije Krista Hesiod je zapoeo boansku priu o
dogaajima koji su na kraju doveli do prevlasti Zeusa. Pria je to o strastima,
suparnitvima i bitkama kojima se bavi The Wars of Gods and Men, trea
knjiga iz serije Zemaljskih kronika, sve do stvaranja nebeskih bogova, neba i
Zemlje iz kaosa: pria koja vrlo nalikuje biblijskom Poetku:
Uistinu, u poetku je bio Kaos,
A zatim irokogruda Gaja,
koja je stvorila sve besmrtnike
Koja dri vrhunce snjenog Olimpa:
Magliasti Tartar, irokih putova u dubinama,
I Eros, najljepi meu boanskim besmrtnicima..
Iz Kaosa se rodi Ereb i crna Nyx;
A od Nyx su roeni Aether i Hemera.
U ovom trenutku u postupku stvaranja boanskih besmrtnika,
nebeskih bogova, Nebo jo ne postoji, ba kao to su potanko prepriavali
mezopotamski izvori. Prema tome, Gaja iz ovih stihova odgovara Tiamat,
"onoj koja ih je sve rodila", kako se kae u Enuma Elish. Hesiod nabraja
nebeske bogove koji su se pojavili iza Kaosa i Gaje u 3 para (Tartar i
Eros, Ereb i Nyx, Aether i Hemera).
Paralela sa stvaranjem 3 para u sumerskoj kozmogoniji (danas
nazvanih Venera i Mars, Saturn i Jupiter, Uran i Neptun) trebala bi biti
oigledna (iako izgleda da je ta usporednost nezamijeena).
Tek nakon stvaranja glavnih planeta koji ine Sunev sustav, kada je
u njega uao Nibiru, Hesiodova pria (kao i mezopotamski i biblijski tekstovi)
govore o stvaranju Uranosa, "Neba".
Kao to je objanjeno u Knjizi Postanka, taj Shama'im bila je
skovana Narukvica, asteroidni pojas.
Kao to je reeno u Enuma Elish, to je bila polovina Tiamata
razbijena u komadie, dok je druga, nedirnuta polovina postala Zemlja.
Sve se to odraava u sljedeim stihovima Hesiodovog Postanka
Bogova:
I Gaja zatim otkri zvjezdani Uranos,
jednak njoj samoj,
kako bi ju okruio sa svih strana,
kako bi postao vjeno boravite bogova.

Jednako rascijepljena, Gaja prestaje biti Tiamat. Odijeljena od

razbijene polovine koja je postala Nebeski svod, vjeno boravite asteroida i
kometa, nedirnuta polovina (izbaena u drugu orbitu) postala je Gaja, Zemlja.
I tako je taj planet, najprije kao Tiamat, a zatim kao Zemlja, dobio svoje
epitete: Gaja, Gi, Ki, rascijepljen.
Kako je rascijepljeni planet izgledao nakon Nebeske Bitke, kruzei
sada kao Gaja/Zemlja? S jedne strane nalazilo se vrsto tlo koje je nekada
inilo koru Tiamat; na drugoj strani bila je uplji, ogroman rascjep u kojeg su
vjerojatno utjecale vode nekadanje Tiamat. Kao to kae Hesiod, Gaja je
(sada polovica jednaka Nebu) na jednoj strani raala dugake breuljke,
ljupka skrovita boica-nimfi, a na drugoj strani je otkrila Pont, jalovu
dubinu sa svojim pobjenjelim bujanjem.
Ovo je slika rascijepljenog planeta jednaka onoj iz Knjige Postanka:
I Elohim ree,
Neka se vode pod nebom
sakupe najednom mjestu,
i neka se pojavi suha zemlja.
I bi tako.
I Elohim suho tlo nazva Zemljom,
A okupljene vode nazva morima.
Zemlja, nova Gaja, poela se oblikovati.
Tri tisue godina dijelile su Hesoida od procvata sumerske
civilizacije. Jasno je da su tijekom tisua godina drevni narodi, ukljuujui i
autore ili sastavljae Knjige Postanka, prihvatili sumersku kozmogoniju. Ono
to danas nazivamo 'mitom', 'legendom' ili 'religioznim vjerovanjem' u to
pradavno doba bila je znanost, znanje koje su Sumerani (prema njihovim
tvrdnjama) dobili od Anunnakija.
Prema tom drevnom znanju Zemlja izvorno nije bila dio Sunevog
sustava. Ona je bila odcijepljena polovica planeta pod nazivom Tiamat, 'ona
koja ih je sve rodila'. Nebeska Bitka koja je dovela do stvaranja Zemlje
dogodila se nekoliko stotina milijuna godina nakon stvaranja Sunevog
sustava zajedno s njegovim planetima. Zemlja, kao dio Tiamata, zadrala je
veliki dio vode po kojoj je Tiamat, 'vodeno udovite', bila poznata. Kada je
Zemlja napredovala u samostalni planet i poprimila oblik kugle uslijed
djelovanja sila gravitacije, vode su se sakupile u ogromnoj upljini na
odlomljenoj strani, a na drugoj strani se pojavilo suho tlo.
To je, ukratko, vrsto vjerovanje drevnih naroda. to kae moderna
znanost?

Teorije o stvaranju planeta kau da su planeti nastali kao lopte koje

su se skrutile iz plinovitih diskova koji su se irili od Sunca. Kako su se
hladili, tea materija (u sluaju Zemlje, eljezo) potonula je u njihovo sredite,
tvorei vrstu unutarnju jezgru. Nju je okruivala manje vrsta, plastina,
tekua vanjska jezgra. Smatra se da se Zemljina vanjska jezgra sastoji od
otopljenog eljeza. Dvije jezgre i njihova kretanja djeluju poput dinama,
stvarajui magnetsko polje planeta. vrstu i tekuu jezgru okruuje plat
nainjen od stijenja i minerala. Procjenjuje se da je plat Zemlje debljine od
oko 1800 milja. I dok itkost i vruina koje nastaju u jezgri planeta (otprilike
12.000 stupnjeva Fahrenheita u sreditu Zemlje) djeluju na plat i sve ono to
se na njemu nalazi, mi na povrini planeta vidimo otprilike samo 400 milja
Zemljinog omotaa na vrhu, odnosno ohlaenu koru.

Crust

Mantle

Core
Inner Core

Slika 35
Procesi koji milijardama godina stvaraju nebesko tijelo u obliku
kugle, ujednaena sila gravitacije i okretanje planeta oko njegove osi, isto tako
bi za posljedicu trebali imati uredno poloene naslage. vrsta unutarnja

jezgra, podatna ili tekua vanjska jezgra, debeli donji plat silikata, gornji
plat stijena i kora na vrhu trebale bi okruivati jedan drugog u poredanim
slojevima, poput ljuske luka. To je samo djelomino tono kada govorimo o
nebeskom tijelu nazvanom Zemlja (Slika 35). Naime, glavne nepravilnosti se
odnose na najgornji sloj Zemlje, njenu koru.
Od opsenih istraivanja Mjeseca i Marsa provedenih ezdesetih i
sedamdesetih godina, geofiziari su zbunjeni tankoom Zemljine kore. Kore
Mjeseca i Marsa ine 10% njihove mase, a Zemljina kora ini manje od 0,5%
mase Zemlje. Godine 1988. geofiziari sa Caltecha i Sveuilita u Illinoisu u
Urbani, pod vodstvom Dona Andersona, izvjestili su Ameriko geoloko
drutvo - koje se sastalo u Denveru, u Koloradu - kako su pronali "koru koja
nedostaje". Analizirajui valove nastale kod potresa, zakljuili su kako je kori
pripadajua materija potonula i lei na otprilike 250 milja ispod povrine
Zemlje. Tamo ima dovoljno materijala, procijenili su ovi znanstvenici, da
deseterostruko povea debljinu Zemljine kore. No, ak i tada, Zemljina kora
ne bi iznosila vie od 4% Zemljine mase, to je jo uvijek otprilike polovina
nekog pretpostavljenog mjerila (sudei prema Mjesecu i Marsu). Ako se
otkria ove skupine i pokau tonima, jo uvijek nedostaje polovina Zemljine
kore. Ova teorija takoer ostavlja bez odgovora pitanje, koja je to sila
prouzroila potonue materije kore, lake od materije plata, stotine milja u
unutranjost Zemlje. Pretpostavka znanstvenika bila je da se materija kore
koja se nalazi u unutranjosti Zemlje sastoji od "velikih kamenih ploa kore"
koje su "uronile u unutranjost Zemlje" na mjestima gdje u kori postoje
raspukline. Ali, kakva je to sila razlomila koru u tako 'velike kamene ploe'?

oceanic
crust

continental
crust

mantle

Slika 36

Druga nepravilnost Zemljine kore je njena neujednaenost. U

dijelovima koje nazivamo kontinentima, njena debljina varira izmeu 12 i
gotovo 45 milja; ali u dijelovima koje su zauzeli oceani debljina kore iznosi
tek 3,5 do 5 milja. Dok prosjeno uzdignue kontinenata iznosi otprilike 2300
stopa, prosjena dubina oceana iznosi vie od 12.500 stopa. Kombinirana
posljedica ovih faktora jest da mnogo deblja kontinentalna kora see mnogo
dublje u plat, dok je oceanska kora samo tanki sloj zgusnute tvari i
sedimenata (Slika 36).
Postoje i druge razlike izmeu Zemljine kore na podruju
kontinenata i u podruju oceana. Kontinentalna kora, koja se veim dijelom
sastoji od stijena slinih granitu, relativno je lagana u usporedbi s platom:
prosjena gustoa kontinentalne kore iznosi 2,7-2,8 grama po kubinom
centimetru, dok gustoa plata iznosi 3,3 grama po kubinom centimetru.
Oceanska kora je tea i gua od kontinentalne i u prosjeku iznosi 3,0 do 3,1
gram po kubinom centimetru, a sastoji se od bazaltnih i drugih gustih stijena,
pa je stoga mnogo srodnija platu nego kontinentalnoj kori.
Vrijedno je spomenuti kako je, prema rijeima spomenute skupine
znanstvenika, 'kora koja nedostaje' budui je uronila u plat prema sastavu
slina oceanskoj, a ne kontinentalnoj kori.
To ukazuje na jo jednu vanu razliku izmeu kontinentalne i
oceanske kore Zemlje. Kontinentalna kora nije samo laka i deblja, ona je
takoer i mnogo starija od oceanske kore. Do kraja sedamdesetih znanstvenici
su se slagali da je vei dio dananje povrine kontinenata nastao prije otprilike
2,8 milijardi godina. Dokaz o kontinentalnoj kori iz tog vremena, koja je bila
otprilike jednake debljine kao i dananja, pronaen je na svim kontinentima u
podrujima koje geolozi nazivaju Arhajski tit. No, unutar tih podruja,
otkrivene su stijene u kori za koje se pokazalo da su stare 3,8 milijardi godina.
Meutim, 1983. godine, geolozi s Australskog Nacionalnog Sveuilita otkrili
su u zapadnoj Australiji ostatke stijena kontinentalne kore ija je starost
procijenjena na 4,1 do 4,2 milijarde godina. 1989. godine testovi pomou
novih sofisticiranih metoda na uzorcima stijena sakupljenim u Sjevernoj
Kanadi nekoliko godina ranije (sakupili su ih istraivai sa Sveuilita
Washington u St. Louisu i iz Geolokih Istraivanja iz Kanade) odredili su
starost stijena na 3,96 milijardi godina; Samuel Bowering sa Sveuilita
Wahington izvjestio je o dokazima da su oblinje stijene na tom podruju bile
4,1 milijardu godina stare.
Znanstvenicima je jo uvijek teko objasniti razliku od otprilike 500
milijuna godina u starosti Zemlje (dijelovi meteora poput onih pronaenih u
Meteorskom Krateru u Arizoni, pokazuju starost od 4.6 milijardi godina) i
najstarijih do sada pronaenih stijena. No, kakvo god bilo objanjenje,
injenica da je Zemlja imala kontinentalnu koru prije barem 4 milijarde

godina za sada ostaje neosporna. S druge strane, do sada nije pronaen niti
jedan dio oceanske kore stariji od 200 milijuna godina. To je golema razlika
koju nikakva razmatranja o uzdignuu i potonuu kontinenata, stvaranju i
nestajanju mora ne mogu objasniti. Netko je usporedio Zemljinu koru s korom
jabuke. Na mjestu oceana, kora je svjea: relativno govorei, nastala je
juer. Na mjestima gdje su oceani poeli u pradavno doba, 'kora' i veliki dio
same 'jabuke', izgleda raspucano.
Razlika izmeu kontinentalne i oceanske kore vjerojatno je nekada
bila jo i izraenija, jer su kontinentalnu koru stalno nagrizale prirodne sile, a
veliki dio nagrienih vrstih dijelova je noen u bazene oceana, poveavajui
debljinu oceanske kore. tovie, oceanska kora se neprestano poveava
gomilanjem rastopljenih bazaltnih stijena i silikata koji dotjeu iz plata
pomicanjem slojeva oceanskog dna. Taj postupak polaganja stalno novih
slojeva oceanske kore traje ve 200 milijuna godina i daje oceanskoj kori njen
sadanji oblik. to se nalazilo na dnu oceana prije toga? Moda uope nije
bilo kore, ve samo razjapljena rana na povrini Zemlje? Da li je tekue
stvaranje oceanske kore srodno procesu zgruavanja krvi, na mjestu gdje se
koa bui i ranjava?
Pokuava li Gaja, ivui planet, izlijeiti svoje rane?
Mjesto na povrini Zemlje na kojem je takva 'rana' najuoljivija je
Tihi Ocean. Dok prosjeno uranjanje u povrinu kore u njenim oceanskim
dijelovima iznosi otprilike 2,5 milje, u Pacifiku je kora bila izdubljena do
sadanje dubine koja na nekim podrujima dosee 7 milja. Kada bismo mogli
odstraniti s dna Pacifika koru koja se tamo nataloila u posljednjih 200
milijuna godina, doli bismo do dubina koje seu 12 milja ispod povrine
mora i izmeu 20 do gotovo 60 milja ispod povrine kontinenata. To je
prilina upljina... Koliko je bila duboka prije taloenja kore tijekom
proteklih 200 milijuna godina? Koliko je velika bila 'rana' prije 500 milijuna
godina; prije milijardu godina; 4 milijarde godina? Ne moemo niti nagaati,
samo rei da je bila znatno dublja.
Jedino to moemo sa sigurnou rei jest da se izdubljeno podruje
prostiralo mnogo ire, djelujui na vei dio povrine planeta. Tihi ocean danas
zauzima otprilike treinu povrine Zemlje, no, (koliko je mogue saznati o
proteklih 200 milijuna godina) on se smanjuje. Razlog tog smanjenja lei u
injenici da se kontinenti koji ga okruuju, Sjeverna i Juna Amerika s istoka,
Azija i Australija sa zapada, pribliavaju jedan drugom, stiui Pacifik
polako ali neumoljivo, smanjujui mu veliinu palac po palac, godinu za
godinom.
Znanost i teorija koja se bavi ovim procesom poznatiji su kao teorija
o tektonici ploa. Kao i prouavanje Sunevog sustava i ona potie od
odbacivanja predodbi o ujednaenim, stabilnim, stalnim uvjetima planeta, a u
prilog priznavanja katastrofizma, promjene pa ak i evolucije, koja se ne tie

samo flore i faune ve i kugli na kojima se one pojavljuju, kao 'ivih' bia
koja mogu rasti i smanjivati se, napredovati i patiti, raati se i umirati.

Slika 37
Danas se openito priznaje da nova znanost o tektonici ploa duguje
svoje nastajanje njemakom meteorologu Alfredu Wegeneru i njegovoj knjizi
Die Entstehung der Kontinente und Ozeane, objavljenoj 1915. godine. Kao i
mnogi drugi prije njega, i on je za polaznu toku uzeo oigledno poklapanje
obrisa kontinenata s obje strane junog Atlantika. No, prije Wegenerovih
zamisli, kao rjeenje tog pitanja nudila se hipoteza o nestanku, tj. potonuu
kontinenata ili kopnenih mostova vjerovanje da su se kontinenti oduvijek
nalazili tamo gdje se i sada nalaze, ali da je sredinji dio potonuo ispod razine
mora, to je ostavljalo dojam odvajanja kontinenata. Upotpunjavajui
dostupne podatke o flori i fauni znatnim geolokim "podudarnostima" dviju
strana Atlantika, Wegener je iznio ideju o Pangei, superkontinentu, velikoj
kopnenoj masi u koju je mogao uklopiti sve postojee kontinente poput

komadia u slici za sastavljanje. Wegener je pretpostavljao da je Pangea, koja

je pokrivala otprilike polovinu kugle, bila okruena pretpovijesnim Tihim
oceanom. Plutajui usred voda poput sante leda, jedinstvena kopnena masa
bila je podvrgnuta nizu raspuknua i lijeenja sve do definitivnog i konanog
raspada u razdoblju Mezozoika, geolokog razdoblja od prije 225 do 65
milijuna godina. Postepeno su se dijelovi poeli razdvajati. Antarktika,
Australija, Indija i Afrika poele su se odlamati i odvajati (Slika 37a).
Slijedilo je odvajanje Afrike i June Amerike (Slika 37b) dok se Sjeverna
Amerika poela odmicati od Europe, a Indija je bila odgurnuta prema Aziji
(Slika 37c). Tako su kontinenti nastavili lutati sve dok se nisu rasporedili na
nain koji nam je danas poznat (Slika 37d).
Cijepanje Pangee u nekoliko odvojenih kontinenata popratilo je
otvaranje i zatvaranje vodenih povrina izmeu razdvojenih dijelova kopna. U
vrijeme kada se jedini "Panocean" (ukoliko mi je dozvoljeno iskovati novi
izraz) takoer razdvojio u niz povezanih oceana ili odvojenih mora (kao to su
Sredozemno, Crno i Kaspijsko more) oblikovale su se i velike vodene
povrine poput Atlantskog i Indijskog oceana. Ali, sve ove vodene povrine
bile su samo "dijelovi" izvornog "Panoceana", od kojeg je ostao Tihi ocean.
Wegenerovo miljenje da su kontinenti dijelovi razlomljene sante
leda koja se mie po vrhu nepostojane Zemljine povrine bilo je uglavnom
primljeno s prezirom, ak i ismijavano od strane geologa i paleontologa
njegovog vremena. Trebalo je pola stoljea da ideja o pomicanju kontinenata
bude prihvaena u znanstvenim dvoranama. U mijenjanju stavova pomogla su
istraivanja oceanskog dna, zapoeta ezdesetih godina, gdje su otkrivene
takve znaajke kao to je Srednjoatlantski greben, nastao, pretpostavlja se,
uzdizanjem rastaljene stijene (nazvane magma) iz unutranjosti Zemlje.
Izvirui, u sluaju Atlantika, kroz raspuklinu koja se protee gotovo itavom
duljinom oceanskog dna, magma se ohladila i nastao je greben bazaltne
stijene. No, kako je magma i dalje neprestano izvirala, padine grebena bile su
izgurane postrance kako bi napravile mjesta za dotok nove magme. Najvei
napredak u istraivanjima ocenskog dna dogodio se uz pomo Seasata,
oceanografskog satelita lansiranog u lipnju 1978. godine koji je kruio oko
Zemlje tri mjeseca. Njegovi podaci su koriteni pri izradi karata morskog dna,
omoguavajui nam potpuno nove spoznaje o naim oceanima, njihovim
grebenima, jazovima, morskim brdima, podvodnim vulkanima i izlomljenim
podrujima. Otkriveno je kako je svako izviranje magme, hladei se i
zgunjavajui, zadravalo magnetski smjer svog poloaja u tom trenutku,
nakon ega je utvreno kako niz takvih magnetskih linija, meusobno gotovo
paralelnih, pokazuje vremensku ljestvicu kao i kartu smjera tekueg irenja
oceanskog dna. To irenje oceanskog dna u Atlantiku bilo je glavni faktor u
razdvajanju Afrike i June Amerike i nastanka Atlantskog oceana (kao i
njegovog neprestanog irenja).

Smatra se takoer da su i druge sile, kao to je gravitacijsko

privlaenje Mjeseca, rotacija Zemlje, pa ak i kretanje temeljnog plata,
djelovale u razbijanju kontinentalne kore i pomicanju kontinenata. Ove sile
isto tako djeluju na podruju Tihog oceana. U njemu je otkriveno mnogo vie
srednjooceanskih grebena, raspuklina, podvodnih vulkana i ostalih
karakteristika poput onih koje su djelovale na irenje Atlantskog oceana. Zato
se onda, kako pokazuju svi dokazi, kopnene mase koje okruuju Pacifik ne
odvajaju (kao to je sluaj s kontinentima oko Atlantika), ve se i dalje,
polagano ali sigurno, pribliavaju, neprestano smanjujui veliinu Tihog
oceana?

Slika 38
Objanjenje nalazimo u teoriji pridruenoj teoriji o pomicanju
kontinenata teoriji o tektonici ploa. Pretpostavlja se da kontinenti, a takoer
i oceani, lee na divovskim pominim ploama Zemljine kore. Kada se
kontinenti pomiu, a oceani ire (poput Atlantika) ili skupljaju (poput Tihog
oceana), temeljni uzrok je kretanje ploa na kojima se nalaze. Danas
znanstvenici priznaju postojanje est glavnih ploa (neke od njih se dijele na
podskupine): Pacifika, Amerika, Euroazijska, Afrika, Indo-Australska i
Antarktika (Slika 38). Morsko dno Atlantskog oceana, koje se iri, jo uvijek
razdvaja obje Amerike od Evrope i Afrike, malo pomalo. Danas se priznaje da
je istovremeno smanjivanje Tihog oceana popraeno podvlaenjem ili
subdukcijom Pacifike ploe pod Ameriku plou. To je primarni uzrok
pomicanja kore i potresa du ruba Pacifika, kao i uzdizanja glavnih planinskih
lanaca du tog ruba. Iz sudara Indijske i Euroazijske ploe nastala je Himalaja,
a Indijski potkontinent se stopio s Azijom. Godine 1985. znanstvenici sa

Sveuilita Cornell otkrili su "geoloki av" na mjestu gdje je dio zapadne

Afrike ploe ostao spojen s Amerikom ploom prilikom njihovog
razdvajanja prije otprilike 50 milijuna godina, "poklonivi" Sjevernoj Americi
Floridu i junu Georgiu.
Uz neke preinake, danas gotovo svi znanstvenici prihvaaju
Wegenerovu hipotezu da se Zemlja nekada sastojala od jedinstvene kopnene
mase okruene sveobuhvatnim oceanom. Usprkos (geoloki) mladoj dobi (200
milijuna godina) dananjeg morskog dna, znanstvenici priznaju da je na
Zemlji postojao pretpovijesni ocean iji se tragovi mogu nai, ne na novo
pokrivenim dubinama oceana ve na kontinentima. Podruja Arhajskog tita u
kojima su najmlae stijene stare 2,8 milijardi godina, sadre dvije vrste
pojasa: jedan od zelenog vulkanskog kamena, a drugi od granitnog gnajsa.
Piui za Scientific American u oujku 1977. godine, Stephen Moorbath (The
Oldest Rocks and the Growth of Continents) je izvjestio kako geolozi
"smatraju da su stijene iz pojasa zelenog vulkanskog kamena bile poloene u
primitivni oceanski okoli i zapravo predstavljaju drevne oceane, a podruja
granitnog gnajsa mogu biti ostaci drevnih oceana". Opseni zapisi u stijenama
na praktino svim kontinentima ukazuju da su bile u doticaju s oceanima vie
od tri milijarde godina. Na nekim mjestima, kao to je Zimbabwe u junoj
Africi, stijene nastale taloenjem pokazuju da su one srasle unutar veih
vodenih povrina prije otprilike 3,5 milijarde godina. A nedavna otkria u
znanstvenom datiranju poveala su starost Arhajskih pojasa (onih koji
ukljuuju stijene nataloene u pretpovijesnim oceanima) na 3,8 milijarde
godina (Scientific American, rujan, 1983; posebno izdanje: The Dynamic
Earth).
Koliko dugo je trajalo pomicanje kontinenata? Je li postojala Pangea?
Stephen Moorbath, u ve spomenutoj studiji zakljuio je da je
postupak raspada kontinenata zapoeo prije otprilike 600 milijuna godina:
"Mogue je da je prije toga postojao samo jedan ogroman superkontinent pod
nazivom Pangea, ili moda dva superkontineta - Laurazija na sjeveru i
Gondvana na jugu." Drugi znanstvenici, koristei se kompjutorskim
simulacijama, pretpostavljaju da prije 550 milijuna godina kopnene mase iz
koje su na kraju nastale Pangea ili njena dva povezana dijela nisu bile nita
manje odvojene nego to su danas, budui da se bilo kakav proces tektonike
ploa odvijao prije barem 4 milijarde godina. No, pitanja o tome je li masa
suhog tla bila najprije jedan superkontinent ili odvojene kopnene mase koje su
se zatim spojile; je li superocean okruivao jedinstvenu masu suhog tla ili su
se vodene povrine najprije protezale izmeu nekoliko podruja suhog kopna,
slina su, prema rijeima Moorbatha, pitanju o kokoi i jajetu: "to je bilo
prvo, kontinenti ili oceani?"

Moderna znanost tako potvruje znanstvene zamisli izraene u

drevnim tekstovima, ali ne moe vidjeti dovoljno daleko u prolost da bi
razrijeila pitanje kontinenti-oceani. Ukoliko su sva moderna znanstvena
otkria, kako se ini, potvrdila neki od aspekata drevnog znanja, zato i u
ovom sluaju takoer ne prihvatiti pradavni odgovor da su vode pokrivale
lice Zemlje i 'skupile' se treeg 'dana' ili u treoj fazi na jednoj strani
Zemlje kako bi otkrile suho tlo.
Da li se neotkriveno suho tlo sastojalo od izoliranih kontinenata ili od
jednog superkontinenta, Pangee? Iako to doista nije vano, to se tie potvrde
drevnog znanja, zanimljivo je primijetiti da je u grkom poimanju Zemlja
(iako su oni vjerovali kako je Zemlja oblika okrugle ploe a ne kugle)
zamiljena kao kopnena masa vrstih temelja, okruena vodama. Takvo
poimanje sigurno je nastalo iz ranijeg, mnogo tonijeg znanja, kao i vei dio
grke znanosti.
Nalazimo da Stari zavjet opetovano upuuje na 'temelje' Zemlje i
izraava znanje o pradavnim vremenima, vezano uz oblik Zemlje, u sljedeim
stihovima tujui Stvoritelja:
Zemlja i sve na njoj je Gospodinovo,
Svijet i sve to u njemu ivi.
Jer on ga je utemeljio na morima
I uspostavio ga na vodama.
(Psalmi 24:1-2)
Osim izraza Eretz, to znai ujedno i planet 'Zemlja' i 'zemlja, tlo',
u pripovijetci u Knjizi Postanka koristi se i izraz Yabashah, to doslovno znai
'isuena kopnena masa', govorei kako su se vode sakupile na jednom
mjestu kako bi se mogao pojaviti Yabashah. No, kroz itav Stari zavjet esto
se koristi jo jedan izaz, Tebel, kojim se oznaava dio Zemlje, nastanjiv,
obradiv i koristan ovjeanstvu (ujedno i izvor rudaa). Izraz Tebel, koji se
obino prevodi kao 'zemlja' ili 'svijet' uglavnom oznaava dio zemlje
udaljen od njenih vodenih dijelova; 'temelji' tog Tebela nalazili su se blizu
morskih bazena. To je najbolje izraeno u Pjesmi Davidovoj (Druga knjiga o
Samuelu, 22:16; Psalmi 18:16):
Gospodin zagrmi sa nebesa,
najvii se njegov glas izgovara.
urno je otpustio svoje strijele, daleko i iroko;
odaslao munje i pomutio ih.
Otkrili su se kanali morskoga dna,
Temelji Tebela leali su goli.

S naim dananjim znanjem o 'temeljima Zemlje' rije Tebel jasno

oznaava predodbu kontinenata iji su temelji (tektonske ploe) leali usred
voda. Kako je uzbudljivo otkriti najnovije teorije iz podruja geofizike u 3000
godina starim psalmima!
Pripovijetka o Postanku jasno kae da su se vode 'sakupile' na
jednoj strani Zemlje kako bi se moglo pojaviti suho tlo, to podrazumijeva
postojanje upljine u kojoj su se vode mogle skupiti. Takva upljina, neto
preko polovine Zemljine povrine, jo uvijek postoji, smanjena, u obliku
Tihog oceana.
Zato pronaeni dokazi o kori nisu stariji od 4 milijarde godina, a ne
4,6 milijardi godina koliko iznosi pretpostavljena starost Zemlje i Sunevog
sustava? Na prvoj Konferenciji o Porijeklu ivota, odranoj u Princetonu, u
New Jerseyu 1967. godine, pod sponzorstvom NASA-e i Smithsonian
Institution, konano se progovorilo o ovom problemu. Jedina hipoteza koju su
mogli iznijeti ueni sudionici bila je da je u vrijeme nastanka najstarijih
pronaenih uzoraka stijena Zemlja doivjela kataklizmu.
U polemici o porijeklu Zemljine atmosfere ope miljenje je bilo da
ona nije nastala iz neprekidnog izbijanja plinova kroz vulkansku aktivnost,
ve je nastala (prema rijeima Raymonda Sievera sa Sveulita Harvard) kao
posljedica "prilino ranog i prilino velikog dogaanja... velikog izbacivanja
plinova danas svojstvenog Zemljinoj atmosferi i sedimentima." To veliko
izbacivanje takoer se datira u vrijeme katastrofe zabiljeene u stijenama.
Postaje oigledno da svojim specifinostima - raspadom Zemljine
kore, procesima tektonike ploa, razlikama izmeu kontinentalne i oceanske
kore, pojavljivanjem Pangee ispod voda, pradavnim okruenjem oceana svim tim otkriima moderna znanost potvruje drevno znanje. Ona takoer
navode znanstvenike na svim podrujima na zakljuak da je jedino
objanjenje nastanka Zemljine kopnene mase, oceana i atmosfere
pretpostavljena kataklizma, koja se dogodila prije otprilike etiri milijarde
godina, priblino pola milijarde godina nakon prvobitnog stvaranja Zemlje
kao dijela Sunevog sustava.
O kakvoj je kataklizmi rije? ovjeanstvo ve est tisua godina
ima odgovor Sumerana na to pitanje: Nebeska Bitka izmeu Nibiru/Marduka i
Tiamat.
U sumerskoj kozmogoniji su lanovi Sunevog sustava opisani kao
nebeski bogovi, mukarci i ene, stvaranje kojih se usporeuje s roenjem, a
njihovo postojanje je postojanje ivih bia. U tekstu Enuma elish, posebno se
Tiamat opisuje kao ena, majka vojske od jedanaest satelita, njene horde,
predvoene Kinguom, kojeg je ona uzvisila. Kada su joj se Nibiru/Marduk i
njegova horda pribliili, u bijesu je Tiamat glasno uzviknula, noge su joj se
otresle do korijenja... na svog napadaa opetovano je bacala i n i . Kada je

Gospodin rairio svoju mreu kako bi ju uhvatio i pustio u njeno lice Zao
vjetar, koji je ga je pratio, Tiamat je otvorila usta kako bi ga progutala; ali
tada su drugi vjetrovi Nibirua/Marduka jurnuli na njen trbuh i rastegnuli
njeno tijelo. Doista, idi i presijeci ivot Tiamat, glasila je zapovijed koju
su vanjski planeti izdali uljezu. On je to uinio presjekavi njenu nutrinu,
raskolivi joj srce... Podjarmivi ju tako, ugasio je njen ivot.
Dugo vremena se takvo stajalite o planetima (posebno o Tiamat)
kao ivim biima koja se raaju i umiru odbacivalo kao primitivni paganizam.
Ali, posljednjih desetljea su istraivanja planetarnog sustava ustvari otkrila
svjetove za koje se opetovano koristi rije 'iv'. Da je i sama Zemlja ivi
planet iznio je uvjerljivo James E. Lovelock sedamdesetih godina kao
Hipotezu Gaja (Gaia - A New Look at Life on Earth) i nedavno ju potkrijepio
u djelu The Ages of Gaia: A Biography of Our Living Earth. To je hipoteza
koja Zemlju i ivot nastao na njoj promatra kao jedinstveni organizam. Zemlja
nije samo neiva kugla na kojoj postoji ivot, ona je suvislo i sloeno tijelo
koje je i samo ivo, svojom masom i povrinom, oceanima i atmosferom,
florom i faunom koju odrava i koja zauzvrat odrava nju. Najvee ivo bie
na Zemlji je Zemlja sama napisao je Lovelock.. Na taj nain, prema vlastitim
rijeima, on se je ponovno vratio drevnoj koncepciji Majke Zemlje, kako su
ju Grci nekada nazivali, Geje.
No, u stvari on se vratio u vrijeme Sumerana i njihovog drevnog
znanja o rascijepljenom planetu.

6
SVJEDOK POSTANKA

Biblijsku priu o Postanku znanstvenici su, vjerojatno pretjerano

reagirajui na kreacionizam, smatrali predmetom vjere, a ne injenicom. No,
kada je utvreno da je kamen kojeg su astronauti Apolla donijeli sa Mjeseca
star gotovo 4,1 milijardu godina, dobio je nadimak 'kamen Postanka'. Kada
se u uzorcima tla kojeg su sa Mjeseca sakupili astronauti Apolla pojavio
maleni komadi zelenog stakla u obliku zrna takozvanog lima graha,
znanstvenici su mu nadjenuli nadimak 'zrno Postanka'. Tako se ini da,
unato pritubama i rezerviranosti, niti znanstvena zajednica ne moe pobjei
drevnom vjerovanju ili nekom osjeaju u elucu ili moda nekoj vrsti
genetikog sjeanja ovjeanstva, da se pradavna istina nalazi u temeljima
pripovijetke iz Knjige Postanka.
Bez obzira na to kako je Mjesec postao stalnim pratiteljem Zemlje
(uskoro emo ispitati razliite teorije) on je kao i Zemlja pripadao istom
Sunevom sustavu i njihova povijest see sve do njegovog stvaranja. Na
Zemlji je erozija uzrokovana prirodnim silama, kao i ivotom nastalim na njoj
izbrisala mnoge dokaze o tom stvaranju, a da ne spominjemo kataklizmu koja
je izmijenila i obnovila planet. No, pretpostavljalo se da je Mjesec zadrao
svoje prvobitno stanje. Na njemu nije bilo vjetrova, atmosfere, niti voda; nije
bilo sila erozije. Pogled na Mjesec bio je jednak pogledu u Postanak.

ovjek je vjekovima promatrao Mjesec, najprije golim okom, a zatim

instrumentima postavljenim na Zemlji. Svemirsko doba je omoguilo
promatranje Mjeseca izbliza. Izmeu 1959. i 1969. godine brojne amerike i
sovjetske letjelice bez posade fotografirale su i ispitivale Mjesec na razliite
naine, kruei oko njega ili sputanjem na njegovu povrinu. Zatim je
konano i ovjek stupio na povrinu Mjeseca: kada je modul za sputanje
Apolla 11 dodirnuo povrinu Mjeseca, 20. srpnja 1969. godine, a Neil
Armstrong to objavio cijelom svijetu ovim rijeima: 'Houston! Ovdje baza
Tranquility. Orao je sletio!'

Ploa D
Sveukupno est letjelica iz programa Apollo dovelo je ukupno
dvanaest astronauta na Mjesec, a posljednja misija s ljudskom posadom
nalazila se na Apollu 17, u prosincu 1972. godine. Dodue, namjera prve
misije bila je prvenstveno pretei Ruse u pohodu na Mjesec, ali, kako je
program Apollo napredovao, tako su i misije sve vie dobivale znanstveni
karakter. Oprema za ispitivanja i eksperimente postajala je sofisticiranija,
odreivanje poloaja za slijetanje vie znanstveno orijentirano, povrinska
vozila su prelazila sve vee povrine, a boravak se produavao s nekoliko sati
na nekoliko dana. ak se i sastav posade mijenjao, pa je tako u posljednjoj

misiji sudjelovao i obueni geolog, Harrison Schmitt. Njegova strunost je

bila od neprocjenjive vrijednosti pri odabiru stijenja i uzoraka tla koje e
odnijeti na Zemlju, u opisivanju i procjenjivanju Mjeseeve praine i ostalih
tvari s Mjeseeve povrine koje nisu ponijeli, te pri odabiru i opisivanju
topografskih osobina-breuljaka, dolina, malenih kanjona, nasipa i ogromnog
kamenja (Ploa D) - bez kojih bi pravo lice Mjeseca bilo nedokuivo.
Astronauti su na Mjesecu ostavili instrumente za mjerenje i biljeenje pojava
koje e se zbivati na njemu kroz dulja vremenska razdoblja; buenjem
povrine Mjeseca dobiveni su uzorci tla s veih dubina, no, najdragocjenije i
od najvee koristi za znanost bilo je 838 funti Mjeseevog tla i stijenja
donesenog na Zemlju. Kada se slavila dvadeseta obljetnica prvog slijetanja na
Mjesec jo su uvijek trajala ispitivanja, analiza i prouavanje tih uzoraka.
Harold Urey, dobitnik Nobelove nagrade, iznio je NASA-i zamisao
kako su na Mjesecu pronaene 'stijene Postanka'. Pokazalo se da takozvana
stijena Postanka, jedna od prvih sakupljenih sa Mjeseca, nije najstarija. Njena
starost je procijenjena na 'samo' otprilike 4,1 milijarde godina, dok se starost
kasnije pronaenih Mjeseevih stijena kretala od 'mladia', starih 3,3
milijarde godina do 'veterana' od 4,5 milijarde godina. Ukoliko u budunosti
ne pronaemo jo starije stijene, onda su najstarije stijene naene na Mjesecu
samo 100 milijuna godina mlae od procijenjene starosti Sunevog sustava
(4,6 milijardi godina) o kojoj se do tada nagaalo samo iz starosti meteora koji
su udarali o Zemlju.
Sputanjima na povrinu Mjeseca je ustanovljeno kako je Mjesec bio
Svjedokom Postanka.
Odreivanje starosti Mjeseca i vremena njegovog nastanka pojaalo je
raspravu o tome kako je nastao Mjesec.
"Znanstveni argument za sputanje ovjeka na Mjeseevu povrinu u projektu
Apollo tijekom ezdesetih bila je prvenstveno nada da emo na taj nain
odrediti porijeklo Mjeseca", napisao je James Gleick u lipnju 1986. godine za
znanstvenu rubriku New York Timesa. Meutim, to je bilo "veliko pitanje na
koje Apollo nije uspio odgovoriti."
Kako je moderna znanost mogla itati taj neistroeni "rozetski kamen"
Sunevog sustava, nama toliko blizu, prouavati ga, spustiti se na njega est
puta i ne uspjeti odgovoriti na ovo temeljno pitanje? Izgleda da su se otkria
primjenjivala na unaprijed stvorene predodbe, a budui da niti jedna od njih
nije bila istinita, inilo se da otkria ne nude odgovore na pitanje.
Meu prvim znanstvenim teorijama o porijeklu Mjeseca bila je ona
koju je 1879. godine objavio Sir George H. Darwin, drugi sin Charlesa
Darwina. I dok je njegov otac postavio teoriju o porijeklu vrsta na Zemlji, Sir
George je prvi postavio teoriju o porijeklu sustava Sunce-Zemlja-Mjesec na
temelju matematike analize i teorije geofizike. Njegova specijalnost bilo je

prouavanje plime, te je tako zakljuio da je Mjesec nastao od materije koju

su sa Zemlje povukle solarne plime. Kasnije se javila pretpostavka kako je
Pacifiki bazen oiljak preostao nakon tog otkidanja komadia Zemljinog
tijela iz kojeg je nastao Mjesec.
Iako se, kao to se obzirno
navodi
u
Encyclopaedia
Britannica, ta hipoteza danas
smatra prilino nevjerojatnom,
ona se ponovno pojavila u
dvadesetom stoljeu kao jedna
od tri suparnike teorije koje e
otkria s Mjeseca ili potvrditi ili
odbaciti. Dobivi visoko struan
naziv, teorija fisije, ponovno je
oivljena uz malu izmjenu.
Rekonstruirana teorija odbacuje
pretjerano
pojednostavljenu
zamisao o plimnom privlaenju;
umjesto toga se pretpostavlja
kako se Zemlja, okreui se
velikom
brzinom
tijekom
formiranja, podijelila na dva
tijela. To okretanje je bilo toliko
brzo da je jedan veliki dio tvari
od koje je nastajala Zemlja bilo
izbaen, na nekoj udaljenosti od
Slika 39
glavnine materije Zemlje se
zgusnuo i na kraju ostao kruiti oko svog veeg brata blizanca kao njegov
stalni satelit (Slika 39).
Znanstvenici iz razliitih podruja su odluno odbacili teoriju o
izbaenoj gromadi, bilo u njenom ranijem ili obnovljenom obliku. U
studijama predstavljenim na treoj Konferenciji o porijeklu ivota (odranoj u
Pacific Palisades, u Kaliforniji, 1970. godine) utvreno je da fisija nastala
uslijed plimnih sila ne moe biti uzrokom nastanka Mjeseca na udaljenosti
veoj od pet radijusa Zemlje, dok je Mjesec od Zemlje udaljen otprilike 60
njenih radijusa. Znanstvenici takoer smatraju kako studija Kurta S. Hansena
iz 1982. godine (Review of Geophysics and Space Phycisc, sv. 20) uvjerljivo
pokazuje kako Mjesec nikad nije bio udaljen od Zemlje manje od 140.000
milja. To iskljuuje svaku teoriju da je Mjesec nekada bio dio Zemlje (Mjesec
se sada nalazi na prosjenoj udaljenosti od Zemlje od 240.000 milja, ali ta
udaljenost nije postojana).

Izlagai teorije fisije ponudili su razliite varijante o tome kako

prevladati problem udaljenosti, jo vie ogranien konceptom pod nazivom
granica Roche (udaljenost unutar koje plimne sile prevladavaju gravitaciju).
No, odbaene su sve varijante teorije fisije jer kre zakone ouvanja energije.
Ta teorija zahtijeva mnogo vei zakretni moment nego li je onaj ouvan u
energiji potrebnoj za okretanje Zemlje i Mjeseca oko njihovih osi i kruenje
oko Sunca. John A. Wood iz Harvard-Smithsonovog Centra za astrofiziku je u
svojoj knjizi Origin of the Moon (A Review of Hypotheses of Formation of
Earth's Moon) 1986. godine ovu silu rezimirao ovako: "U modelu fisije
postoje ozbiljni dinamiki problemi: da bi uope moglo doi do fisije, Zemlja
je trebala imati otprilike etiri puta vei zakretni moment nego to ga danas
ima sustav Zemlja-Mjesec. Ne postoji pravo objanjenje zato je Zemlja uope
imala toliko veliki zakretni moment, niti gdje je nestao njegov viak nakon
pojave fisije."
Nizu znanstvenika koji odbacuju teoriju fisije pridruili su se i
geolozi i kemiari pod utjecajem podataka o Mjesecu dobivenih iz programa
Apollo. Sastav Mjeseca je u mnogo emu slian sastavu Zemlje, ali se
razlikuje u kljunim elementima. Nalazimo dovoljno "slinosti" koje ukazuju
na blisko srodstvo, ali isto tako nalazimo i dovoljno razlika koje pokazuju da
se ne radi o blizancima. To se posebno odnosi na Zemljinu koru i plat od
kojih je, prema teoriji fisije, trebao nastati Mjesec. Tako na primjer, Mjesec
ima premalo elemenata nazvanih "siderofilni", kao to su volfram, fosfor,
kobalt, molibden i nikal, u usporedbi s njihovom koliinom u Zemljinoj kori i
platu, a previe "refraktornih" elemenata kao to su aluminij, kalcij, titan i
uran. U izuzetno tehnikom saetku raznovrsnih otkria (The Origin of the
Moon, American Scientist, rujan-listopad, 1975.) Stuart R. Taylor je izjavio:
"Zbog svih ovih razloga teko je usporeivati sastav glavnine Mjeseca sa
sastavom Zemaljskog plata."
Knjiga Origin of the Moon, osim svojih uvoda i saetaka (poput
spomenutog lanka J. A. Wooda), sadri zbirku radova koje su ezdeset i dva
znanstvenika predstavila na Konferenciji o Porijeklu Mjeseca odranoj u
Koni, Hawaii, u listopadu 1984. godine. To je najopsenije takvo djelo nakon
konferencije odrane dvadeset godina ranije, a na kojoj su detaljno isplanirani
znanstveni ciljevi istraivanja Mjeseca sa i bez posade. Znanstveni suradnici
su u svojim radovima problemu pristupali iz razliitih disciplina i redovito su
dolazili do zakljuka protiv teorije fisije. Michael J. Drake sa Sveuilita u
Arizoni je izjavio kako usporeivanje sastava gornjeg plata Zemlje i Mjeseca
'neumoljivo iskljuuju' hipotezu rotacijske fisije.
Zakonitosti zakretnog momenta i usporeivanje sastava Mjeseca i
Zemljinog plata odbacili su, nakon slijetanja na Mjesec, drugu omiljenu
teoriju o privlaenju. Prema toj teoriji, Mjesec nije nastao u blizini Zemlje ve

meu vanjskim planetima ili ak iza njih. Nakon to je na neki nain bio
izbaen u ogromnu eliptinu putanju oko Sunca, prolazio je previe blizu
Zemlje, tamo ga je uhvatila Zemljina privlana sila i postao je njen satelit.
Nakon brojnih kompjutorskih izraunavanja istaknuto je kako bi se
prema ovoj teoriji Mjesec trebao izuzetno sporo kretati prema Zemlji. Taj
proces privlaenja slian je procesu satelita koje smo poslali kako bi bili
privueni i ostali u putanji oko Marsa i Venere, ali ne uzima u obzir relativne
veliine Zemlje i Mjeseca. U odnosu na Zemlju Mjesec (mase otprilike
osamdeset puta manje od Zemljine) je prevelik a da bi bio namamljen iz
ogromne eliptine putanje, osim ako se nije kretao izuzetno sporo; no, u tom
sluaju prorauni pokazuju kako posljedica ne bi bilo privlaenje nego sudar.
Ovu teoriju su jo i vie opovrgla usporeivanja sastava ova dva nebeska
tijela: Mjesec je previe slian Zemlji i previe se razlikuje od vanjskih tijela a
da bi nastao toliko daleko od Zemlje.
U opirnim studijama o teoriji privlaenja navodi se kako je Mjesec
mogao ostati netaknut samo u sluaju da se pribliio Zemlji iz istog dijela
neba u kojem je nastala i sama Zemlja, a ne izvana. Takav zakljuak je
prihvatio ak i S. Fred Singer sa Sveuilita George Mason, jedan od
zagovornika hipoteze o privlaenju, u svom radu pod naslovom Origin of the
Moon by Capture, predstavljenom na spomenutoj Konferenciji o porijeklu
Mjeseca Privlaenje iz ekscentrine heliocentrine putanje niti je izvedivo
niti potrebno, izjavio je. Neobine osobine sastava Mjeseca mogu se
objasniti time to je Mjesec nastao u putanji slinoj Zemljinoj: Mjesec je bio
privuen dok se formirao u blizini Zemlje.
Ovakva priznanja zagovornika teorija o fisiji i privlaenju podrala
su treu glavnu teoriju koja je prethodno bila rairena, teoriju ko-akrecije ili
zajednikog roenja. Ta teorija ima svoje korijene u hipotezi koju je krajem
osamnaestog stoljea postavio Pierre-Simon de Laplace, rekavi da je Sunev
sustav nastao od magliastog oblaka plina koji se vremenom zgusnuo i nastali
su Sunce i planeti. Ova je hipoteza zadrana i u modernoj znanosti. Pokazavi
da ubrzanja Mjeseca ovise o ekscentrinostima putanje Zemlje, Laplace je
zakljuio kako su ta dva tijela nastala jedno uz drugo, najprije Zemlja, a zatim
Mjesec On pretpostavlja kako su Zemlja i Mjesec sestrinski planeti partneri u
binarnom sustavu dva planeta, u kojem oni zajedno krue oko Sunca dok
jedan plee oko drugog.
Da se prirodni sateliti stapaju od ostatka iste pradavne materije od
koje je nastao njihov matini planet, danas predstavlja iroko prihvaenu
teoriju o nastanku satelita oko planeta koja bi se isto tako trebala primijeniti na
Zemlju i Mjesec. Kao to je otkriveno sa letjelica Pioneer i Voyager, sateliti
vanjskih planeta (koji su svakako morali nastati iz iste prvobitne materije kao i
njihovi roditelj) su dovoljno srodni sa svojim matinim planetima a
istovremeno pokazuju individualne osobine kao prava djeca. To moe biti

isto tako tono i za temeljne slinosti i dovoljne razlike izmeu Zemlje i

Mjeseca. Znanstvenici svejedno odbacuju primijeniti ovu teoriju na Zemlju i
Mjesec zbog njihove relativne veliine. Mjesec je jednostavno prevelik u
odnosu na Zemlju: masa Mjeseca iznosi osamdesetinu mase Zemlje, a njegov
promjer iznosi etvrtinu promjera Zemlje. Ovaj odnos nadilazi sve proporcije
otkrivene u Sunevom sustavu. Ako masu svih satelita pripadajuih nekom
planetu (izuzev Plutona) iskaemo u omjeru prema masi planeta, rezultati su
sljedei:
Merkur
0,0 (nema satelita)
Venera
0,0 (nema satelita)
ZEMLJA
0,0122
Mars
0,00000002 (2 asteroida)
Jupiter
0,00021
Saturn
0,00025
Uran
0,00017
Neptun
0,00130
Usporedba relativnih veliina najveeg satelita svih ostalih planeta s
veliinom Mjeseca u odnosu na Zemlju (Slika 40) takoer jasno ukazuje na
anomaliju. Posljedica ovakvog nerazmjera jest da u sloenom sustavu Zemlja-Mjesec postoji preveliki zakretni moment, a da bi mogao podrati hipotezu o
dvojnom planetu.
Kako niti jedna od ove
tri osnovne teorije nije
uspjela ispuniti neke od
Mjesec uporeen sa Zemljom zadanih kriterija, mogli
bi se upitati kako je
Zemlja uope dobila
svoj satelit...U stvari,
neki
uope
nisu
zabrinuti zbog takvog
Ganimed uporeen sa Jupiterom zakljuka; oni ukazuju
na injenicu da niti
jedan
od
Zemlji
Titan uporeen sa Satumom susjednih planeta nema
satelite. Svi se meutim
Tltania uporeena sa Uranom slau da su dva malena
tijela to krue oko
Marsa
privueni
Triton uporeen sa Neptunom
asteroidi. Ukoliko su
uvjeti
u
Sunevom
Slika 40
sustavu bili takvi da niti

jedan od planeta izmeu Sunca i Marsa nije dobio satelite niti na jedan od
razmatranih naina (fisija, privlaenje, ko-akrecija) ne bi li takoer i Zemlja,
budui da se nalazi u tom podruju, trebala biti bez satelita? Ali, ostaje
injenica da Zemlja kakvu poznajemo i na mjestu na kojem se nalazi uistinu
ima satelit koji je osim toga proporcionalno izuzetno velik. Kako to objasniti?
Jo jedno otkrie programa Apollo stoji na putu prihvaanju teorije o
ko-akreciji. Mjeseeva povrina i njegov mineralni sastav navode na zakljuak
kako postoji ocean magme nastao djelominim otapanjem unutranjosti
Mjeseca. Za to bi bio potreban izvor topline dovoljno snaan za otapanje
magme. Takva temperatura moe nastati samo kao posljedica kataklizme ili
katastrofe, dok se kod scenarija ko-akrecije ne stvara takva vruina. Kako
onda moemo objasniti ocean magme i druge dokaze kataklizmikog
ugrijavanja na Mjesecu?
Iz potrebe da nastanak Mjeseca bude popraen odgovarajuim
zakretnim momentom i kataklizmom iz koje je nastala ogromna temperatura,
nakon programa Apollo razvila se hipoteza pod nazivom teorija o velikom
udarcu. Ona se razvila 1975. godine iz sugestije Williama Hartmanna,
geokemiara na Institutu planetarnih znanosti u Tusconu, u Arizoni i njegovog
kolege Donalda R. Davisa, da su sudari i udari odigrali odreenu ulogu u
stvaranju Mjeseca (Satellite-sized Planetesimals and Lunar Origin, Icarus, sv.
24). Prema njihovim proraunima, stopa kojom su maleni i veliki asteroidi
bombardirali planete u posljednjim fazama njihovog stvaranja bila je mnogo
vea od sadanje. Neki asteroidi su bili dovoljno veliki da je njihov udarac
mogao odlomiti dijelove planeta u koji bi udarili, a u sluaju Zemlje,
odlomljeni dio je postao Mjesec.

Slika 41

Ovu ideju su preuzela

dvojica
astrofiziara,
Alastair G. W. Cameron
sa Harvarda i William R.
Ward sa Caltecha. U
njihovoj studiji The Origin
of the Moon (Lunar
Science, sv. 7, 1976.)
zamiljeno
je
tijelo
veliine planeta (veliko
barem kao Mars) kako juri
prema Zemlji brzinom od
24.500 milja na sat.
Budui da dolazi iz
vanjskih dijelova Sune
vog sustava, njegov put je
nagnut prema Suncu, ali

mu Zemlja, na tek formiranoj putanji, stoji na putu. 'Okrznue' je (Slika 41)

lagano nagnulo Zemlju i dodijelilo joj nagib prema ravnini ekliptike (trenutno
otprilike 23,5 stupnja). Osim toga, otopilo je vanjske slojeve oba tijela,
poslavi u orbitu oko Zemlje perjanicu stijenja pretvorenog u paru. Bilo je
izbaeno dva puta vie materije nego to je potrebno za stvaranje Mjeseca, sa
snagom pare koja se irila i na taj nain udaljavala otpad od Zemlje. Neto
izbaenog materijala palo je natrag na Zemlju, ali odreena vea koliina
materije je ostala dovoljno daleko da bi se na kraju zgusnula i postala
Mjesecom.
Tvorci ove teorije o sudaru i izbacivanju i dalje su ju usavravali,
kako su se pojavljivali razliiti problemi koje je ona potakla. Teorija se isto
tako i mijenjala budui da su ju druge znanstvene ekipe provjeravale
kompjutorskim simulacijama (vodee ekipe bile su: A. C. Thompson i D.
Stevenson u Caltechu, H. J. Melosh i M. Kipp u Sandia National Laboratories
i W. Benz i W. L. Slattery iz Los Alamos National Laboratory).

Slika 42

U ovom scenariju (Slika

42 prikazuje simulaciju
dogaaja koji je trajao
sveukupno
otprilike
osamnaest
minuta),
posljedica sudara bila je
ogromna
temperatura
(moda
12.000
stupnjeva Fahrenheita)
koja
je
prouzroila
topljenje
oba
tijela.
Glavnina tijela koje je
udarilo
u
Zemlju
potonula je u njeno
rastopljeno sredite, a
dijelovi
oba
tijela
isparili
su
i
bili
izbaeni.
Prilikom
hlaenja, Zemlja se
ponovno
oblikovala
tako da se u njenoj
jezgri nalazi eljezom
bogata glavnina tijela
koje je u nju udarilo.
Neto
od
izbaene
materije palo je natrag

na Zemlju; ostatak, uglavnom dijelovi drugog tijela, hladio se i zgusnuo na

odreenoj udaljenosti i postao Mjesec to danas krui oko Zemlje.
Jo jedno vee odstupanje od izvorne hipoteze o velikom udarcu bila
je spoznaja da je, kako bi se razrijeilo pitanje kemijskog sastava, to drugo
nebesko tijelo trebalo doi iz istog podruja neba kao i sama Zemlja, a ne iz
vanjskih dijelova Sunevog sustava. No, ako je tako, gdje i kako je dobio
ogroman zakretni moment potreban za takav sudar koji sve pretvara u paru?
Javlja se takoer i pitanje uvjerljivosti, koje je sam Cameron priznao u svom
predstavljanju na Konferenciji na Hawaiima. "Je li vjerojatno", upitao je "da
je neko posebno nebesko tijelo, veliko otprilike poput Marsa ili ak i vee,
lutalo unutar Sunevog sustava ba u pravo vrijeme kako bi sudjelovalo u
naem pretpostavljenom sudaru?" Njemu se inilo da je otprilike 100 milijuna
godina nakon nastanka planeta u novoroenom Sunevom sustavu bilo uistinu
dovoljno planetarnih nestabilnosti i dovoljno "protoplanetarnih ostataka"
uslijed kojih bi postojanje velikog nebeskog tijela bilo vjerojatno a
pretpostavljeni sudar mogu.
Kasniji prorauni pokazali su da je to nebesko tijelo moralo biti tri
puta vee od Marsa, ukoliko bismo eljeli postii krajnje rezultate. Problem je
postao vei: gdje i kako bi u blizini Zemlje moglo nastati toliko nebesko tijelo.
Kako bi odgovorio na to, astronom George Wetherill sa Instituta Carnegie je
raunao unatrag i otkrio da su kopneni planeti mogli nastati iz lutajue grupe
od nekih pet stotina siunih asteroida. Opetovano se meusobno sudarajui,
manji sateliti su se ponaali kao blokovi za izgradnju planeta i tijela koja su ih
i dalje bombardirala. Prorauni su podrali vjerojatnost teorije o velikom
udarcu s njenim izmijenjenim scenarijem o sudaru i izbacivanju i zadrali
ogromnu temperaturu kao posljedicu. "Od temperature koja bi se javila kod
takvog sudara", zakljuio je Wetherill, "rastopila bi se oba tijela." Izgleda da
bi to moglo objasniti a) kako je Zemlja dobila eljeznu jezgru i b) kako je
Mjesec dobio oceane rastopljene magme.
Iako ova posljednja verzija nije udovoljila mnogim drugim
zahtjevima, brojni sudionici Konferencije o porijeklu Mjeseca odrane 1984.
godine, do njenog zavretka bili su spremni hipotezu o sudaru i izbacivanju
smatrati vodeim natjecateljem; ne toliko zbog uvjerenosti u njenu ispravnost
koliko iz ogorenja. "To se dogodilo", napisao je Wood u svom saetku,
"uglavnom stoga to je nekoliko nezavisnih istraitelja pokazalo da koakrecija, model kojeg su uglavnom prihvaali lunarni znanstvenici (barem
podsvjesno), nije mogao razjasniti zakretni moment sustava Zemlja-Mjesec."
Ustvari, neki od sudionika konferencije, ukljuujui i samog Wooda, uoili su
sporne probleme svojstvene novoj teoriji. Wood je istaknuo kako je eljezo
"ustvari prilino nepostojano i doivjelo bi prilino slinu sudbinu ostalih
nepostojanih elemenata, kao to su natrij i voda"; drugim rijeima, ne bi
potonulo u Zemljinu jezgru netaknuto, kako je to pretpostavljeno u teoriji. Da

se Zemlja rastopila ne bi postojalo obilje vode na Zemlji, a da ne spominjemo

obilje eljeza u Zemljinom platu.
Budui da je svaka varijanta hipoteze o velikom udarcu ukljuivala
potpuno rastapanje Zemlje, bilo je potrebno pronai druge dokaze o takvom
otapanju. Ali, kako se nadmono izvjetavalo na Konferenciji o porijeklu
Zemlje 1988. godine u Berkleyu, u Kaliforniji, takvi dokazi ne postoje. Da se
Zemlja rastopila i ponovno zgusnula, razliiti elementi u njenim stijenama
kristalizirali bi se drukije od oblika u kojima su pronaeni, oni bi se naime
ponovno pojavili u odreenim omjerima, ali to nije sluaj. Druga posljedica
trebalo bi biti iskrivljenje hondrita, temeljne materije na Zemlji, pronaene
takoer i u najprimitivnijim meteorima. No, takva iskrivljenja nisu pronaena.
Jedan od istraivaa, A. E. Ringwood sa Australskog Nacionalnog Sveuilita,
proirio je ove provjere na vie od tucet elemenata ije relativno obilje se
trebalo izmijeniti u sluaju da je prva kora Zemlje nastala nakon otapanja
Zemlje, ali takve izmjene nisu pronaene u nekom znaajnijem omjeru. U
osvrtu na ova otkria u Scienceu (17. oujka 1989.) istaknuto je kako su na
konferenciji 1988. godine geokemiari tvrdili da divovski sudar i otapanje
Zemlje kao njegova neizbjena posljedica se ne poklapaju s onim to oni
znaju o geokemiji. Posebno sastav gornjih nekoliko stotina kilometara plata
ukazuje da on nije niti u jednom trenutku bio potpuno otopljen.
Autori lanka u asopisu Science zakljuuju kako bi
stoga
geokemija izgleda bila kamen spoticanja teorije o porijeklu Mjeseca kao
posljedici velikog sudara. U Science and Technology (The Economist, 22.
srpnja 1989.) slino se izvjetavalo kako su brojne studije navele geokemiare
da budu skeptini po pitanju prie o sudaru.
Poput prethodnih teorija i teorija o velikom udarcu je uspjela nekim
zahtjevima udovoljiti a drugima ne. Ipak, trebalo bi se upitati nije li ova teorija
o sudaru i otapanju, iako je naila na probleme u primjeni na Zemlju, barem
rijeila problem toliko oiglednog otapanja na Mjesecu?
Pokazalo se da nije u potpunosti tako. Termike studije uistinu daju
naslutiti da se na Mjesecu dogodilo veliko otapanje. Postoje pokazatelji da je
Mjesec bio veim dijelom ili u cijelosti rastopljen u svojoj ranijoj povijesti,
rekao je Alan B. Binder iz NASA-inog Svemirskog Centra Johnson na
Konferenciji o porijeklu Mjeseca, 1984. godine. Ranijoj povijesti, ali ne na
poetku, uzvratili su ostali znanstvenici.
Ova kljuna razlika zasniva se na studijama o udarima u koru
Mjeseca (Sean C. Solomon iz Tehnolokog Instituta Massachusetts), kao i
omjerima izotopa (kada atomske jezgre istih elemenata imaju razliite mase
zbog razliitog broja neutrona) koje su prouavali D. L. Turcotte i L. H.
Kellog sa Sveuilita Cornell. Ove studije, reeno je na konferenciji 1984.
godine, podravaju relativno hladno porijeklo Mjeseca.

A to je onda s dokazima o otapanjima na Mjesecu? Nema sumnje da

su se ona zbila; divovski krateri, od kojih neki u promjeru iznose stotinu i vie
milja, tihi su svjedoci koje svi mogu vidjeti. Postoje i maria ( m o r a ) koja,
kako sada znamo, nisu bila vodene povrine ve podruja na povrini Mjeseca
izravnana pod utjecajem snanih udara. Postoje oceani magme. U stijenama i
zrncima Mjeseeve povrine usaeni su staklo i stakleni materijali nastali
otapanjem povrine uzrokovanim udarcima velike brzine (za razliku od onih
kojima je izvor uarena lava). Na treoj Konferenciji o porijeklu ivota, itav
jedan dan bio je posveen temi Staklo na Mjesecu, toliko se vanim smatrao
ovaj trag. Eugene Shoemaker iz NASA-e i Caltecha izvijestio je kako je na
Mjesecu pronaeno obilje takvih dokaza o 'udarom postakljenom' staklu i
ostalim vrstama rastopljenih stijena. Prisutnost nikla u staklenim kuglama i
zrncima ukazivala je kako je to drugo nebesko tijelo bilo drukijeg sastava od
Mjeseca, budui da Mjeseeve stijene ne sadre nikal.
Kada su se dogodili svi ti sudari koji su prouzroili otapanje
povrine? Otkria su pokazala da se to nije zbilo prilikom stvaranja Mjeseca,
ve otprilike 500 milijuna godina kasnije. NASA-ini znanstvenici su izjavili
na konferenciji za tisak 1972. godine, a i kasnije, kako je tada "Mjesec
pretrpio grevitu evoluciju." "Razdoblje najveih kataklizmi dogodilo se prije
4 milijarde godina, kada su se nebeska tijela veliine velikih gradova i manjih
zemalja sudarala s Mjesecom i oblikovala njegove velike bazene i visoke
planine. Velike koliine radioaktivnih elemenata preostalih nakon sudara
poele su zagrijavati stijene ispod povrine, otapajui ogromne koliine i
istiskujui mora lave kroz pukotine na povrini... Apollo 15 je otkrio odrone
zemlje u krateru Tsiolovsky est puta vee od bilo kojeg odrona na Zemlji.
Apollo 16 je otkrio da je sudar iz kojeg je nastalo More Nektara nataloio
otpad ak 1000 milja uokolo. Apollo 17 se spustio u blizini kosine osam puta
vee od bilo koje kosine na Zemlji."
Procijenjeno je da su najstarije stijene na Mjesecu stare 4,25
milijarde godina; dijelovi tla pokazuju starost od 4,6 milijarde godina. Svih
otprilike 1500 znanstvenika koji su prouavali stijene i tlo doneseno na
Zemlju slau se da bi Mjesec mogli datirati u vrijeme prvog oblikovanja
Sunevog sustava. No, onda se neto dogodilo, prije otprilike 4 milijarde
godina. Piui za Scientific American u sijenju 1977. godine, William
Hartmann je u svom lanku Cratering in the Solar System izvijestio kako su
"razni analitiari misije Apollo otkrili kako starost mnogih uzoraka lunarnih
stijena prilino naglo staje kod etiri milijarde godina; preivjelo je samo
nekoliko starijih stijena.". Uzorci stijena i tla koji sadre staklo nastalo pod
utjecajem snanih udara procijenjeni su na starost od 3,9 milijarde godina.
"Mi znamo da je rasprostranjena kataklizma intenzivnog bombardiranja
unitila starije stijene i povrine planeta", izjavio je Gerald J. Wasserburg iz
Caltecha uoi posljednje Apollo misije.

Ostalo je pitanje to se dogodilo izmeu nastanka Mjeseca, prije

otprilike 4,6 milijarde godina i 4 milijarde godina, kada se zbila katastrofa.
Tako stijena koju je pronaao astronaut David Scott, a koja je dobila
nadimak Stijena Postanka, nije nastala u vrijeme kada je nastao Mjesec.
Ona je, ustvari, nastala kao posljedica katastrofe koja se zbila otprilike 600
milijuna godina kasnije. ak i u tom sluaju, ime joj je bilo prikladno, jer
pria u Postanku ne govori o pradavnom stvaranju Sunevog sustava prije 4,6
milijarde godina, ve o Nebeskoj Bitci Nibirua/Marduka s Tiamat do koje je
dolo prije otprilike 4 milijarde godina.
PROTOMOON

CIRCUMTERRESTRIAL
RING

Slika 43
Budui nezadovoljni sa svim do sada ponuenim teorijama o
porijeklu Mjeseca, neki su pokuali izabrati najbolju meu njima,
klasificirajui ih prema odreenim kriterijima. Tabela istine koju je
pripremio Michael J. Drake iz Lunarnog i planetarnog laboratorija na
Sveuilitu u Arizoni dala je znatnu prednost teoriji o ko-akreciji. Prema
analizi Johna A. Moona ta je teorija zadovoljila sve kriterije osim onoga o
zakretnom momentu Zemlje-Mjeseca i otapanja Mjeseca. Inae se pokazala
boljom od svih ostalih. Ope miljenje se tako ponovno usredotoilo na teoriju
o ko-akreciji, upotpunjenu nekim elementima teorije o velikom udaru i fisiji.
Prema teoriji koju su na konferenciji odranoj 1984. godine iznijeli A. P. Boss
sa Instituta Carnegie i S. J. Peale sa Sveuilita u Kaliforniji, uistinu se
smatralo kako je Mjesec nastao zajedno sa Zemljom od iste pradavne materije.
Oblak plina unutar kojeg je dolo do ko-akrecije bio je izloen bombardiranju

siunih asteroida, koji su ponekad razarali Mjesec u nastajanju, a ponekad su

njegovoj masi dodavali stranu materiju (Slika 43). Konani rezultat tog
procesa bio je Mjesec koji se stalno poveavao, privlaio i upijao druge
satelite nastale unutar prstena to okruuje Zemlju. Mjesec je, dakle, srodan
Zemlji a istovremeno i drukiji od nje.
Prelazei od jedne teorije do druge, moderna znanost danas prihvaa
kao teoriju o porijeklu naeg Mjeseca isti onaj proces koji je vanjskim
planetima podario njihove sustave s vie satelita. No, jo uvijek postoji
prepreka koju je potrebno prevladati, a to je potreba za objanjenjem zato je,
umjesto mnotva malenih satelita, premalena Zemlja zavrila s jednim,
prevelikim Mjesecom.
Da bismo dobili odgovor na to pitanje, moramo se vratiti sumerskoj
kozmogoniji. Prva pomo koju ona nudi modernoj znanosti je tvrdnja kako
Mjesec nije nastao kao satelit Zemlje, ve mnogo vee Tiamat. U to vrijeme,
tisuljeima prije nego li je zapadna civilizacija otkrila mnotvo satelita koji
okruuju Jupiter, Saturn, Uran i Neptun, Sumerani su Tiamat pripisali
mnotvo satelita, sveukupno njih jedanaest. Oni su Tiamat smjestili iza
Marsa, to ju je odreivalo kao vanjski planet, a nain na koji je ona dobila
svoju nebesku hordu nije se nimalo razlikovao od ostalih vanjskih planeta.
Ako usporedimo najnovije znanstvene teorije i sumersku kozmogoniju, vidjet
emo kako, ne samo da su moderni znanstvenici pristali prihvatiti iste ideje
koje nalazimo u drevnom znanju Sumerana, ve ak i koriste terminologiju
slinu onoj u sumerskim tekstovima...
Sumerska kozmogonija, ba kao i najnovije moderne teorije, opisuje
prizore poput onog iz ranog, nestabilnog Sunevog sustava u kojem siuni
asteroidi i gravitacijske sile u nastajanju ometaju ravnoteu planeta i ponekad
uzrokuju nerazmjeran rast satelita. U Dvanaestom planetu sam nebeske uvjete
opisao ovako: Zavretkom velianstvene drame o roenju planeta, autori Epa
o stvaranju podiu zastor za drugi in, dramu o nebeskom previranju.
Novostvorena obitelj planeta bila je daleko od stabilnosti. Planeti su gravitirali
jedan prema drugom, svi su se stjecali prema Tiamat, ometajui i ugroavajui
pradavna tijela. Poetskim rijeima Enuma elish, to bi glasilo ovako:
Nebeska braa su se udruila;
Uznemiravali su Tiamat plovei gore dolje.
Ugroavali su tijelo Tiamat
Iz svog nebeskog boravita.
Apsu (Sunce) nije elio podnositi njihovu buku;
Tiamat je zanijemila zbog njihovog ponaanja.
Njihova djela bila su dostojna prezira...
Stvaranje nevolja bio je njihov put
Bili su drski.

Ovdje nalazimo oigledne aluzije na nepostojane putanje, zapisao

sam u Dvanaestom planetu. Novi planeti plovili su gore dolje, previe su se
meusobno pribliili (udruili su s e ) , oni su se umijeali u orbitu Tiamat,
previe su se pribliili njenom tijelu, njihovi putovi, orbite, stvarale su
nevolje, a njihova gravitacija bila je drska-neumjerena, nije se obazirala na
putanje ostalih.
Naputajui nekadanju koncepciju o Sunevom sustavu koji se iz
prvobitnog vrueg oblaka polagano hladio i postupno smrzavao u svoj
sadanji oblik, sada je znanstveno miljenje krenulo u suprotnom smjeru.
Budui da bri kompjutori znanstvenicima koji se bave nebeskom
mehanikom omoguuju dulja razmatranja ponaanja planeta, napisao je
Richard A. Kerr za Science (Research News, 14. travnja, 1989.), svugdje se
pojavljuje kaos. On navodi studije poput one Geralda J. Sussmana i Jacka
Wisdoma sa Tehnolokog instituta u Massachusettsu u kojoj su se oni, uz
pomo kompjutorske simulacije, vratili daleko u prolost i otkrili kako su
mnoge putanje izmeu Urana i Neptuna postale kaotine, te da je
ponaanje putanje Plutona kaotino i nepredvidivo.
J. Laskar iz Bureau des Longitudes u Parizu otkrio je izvorni kaos u
itavom Sunevom sustavu, a posebno meu unutarnjim planetima,
ukljuujui i Zemlju.
George Wetherhill, osuvremenivi svoje proraune viestrukih sudara
s nekih pet stotina siunih asteroida (Science, 17. svibnja 1985.) opisao je
proces u podruju kopnenih planeta kao akreciju brojne brae i sestara koji
su se sudarali i stvarali pokusne planete. Proces akrecije (meusobnog
sudaranja, raspadanja, privlaenja materije drugih planeta, koje je trajalo sve
dok se neki od njih nisu poveali i konano postali kopneni planeti), prema
njegovim rijeima bila je kraljevska bitka koja je trajala vei dio vremena u
prvih 100 milijuna godina Sunevog sustava.
Rijei istaknutog znanstvenika zapanjujue slie rijeima iz Enuma
elish. On govori o brojnoj brai i sestrama koji su lutali uokolo, meusobno
se sudarajui i djelovali meusobno na putanje i samo postojanje.
Drevni tekst govori o boanskoj brai koja su ometala,
uznemiravala, plovila gore dolje nebom upravo u podruju gdje se
nalazila Tiamat, u blizini njenog tijela.
Znanstvenik koristi izraz kraljevska bitka kako bi se opisao sukob
izmeu
rae i sestara. U sumerskoj pripovijetci koristi se ista ta rije
bitka kako bi se opisalo to se dogodilo i zbivanja Postanka zabiljeilo za
sva vremena kao Nebesku Bitku.
U drevnim tekstovima itamo kako je Tiamat, budui da su se
nebeska ometanja pojaavala, rodila vlastitu vojsku s kojom e se boriti
protiv nebeske brae koja su krila njena prava:

Ona je okupila Zbor

I bijesna je...
Istodobno, jedanaest takvih je rodila...
Oni su se natisnuli i stupaju sa strane Tiamat,
Razbjenjeli, neprekidno planiraju dan i no.
Spremni su za borbu, gnjevni i ljutiti;
Okupili su se, spremni za sukob.
Kao to su moderni astronomi uznemireni uslijed neproporcionalne
veliine Mjeseca, tako je bilo i s autorima Enuma elish. Stavljajui rijei u
usta ostalih planeta, oni kao svoj glavni prigovor navode poveanje i
uznemirujuu masu Kingua:
Meu bogovima koji su inili njenu vojsku
Uzdigla je Kingua, svog prvoroenog;
Uinila gaje velikim meu njima.
Neka predvodi njene poloaje, neka zapovijeda njenoj vojsci,
Neka podigne oruje u susret
I bude na elu borbe,
U bitci neka bude zapovjednik;
Sve je to povjerila u ruke Kingua.
Kada ga je uzela u svoju vojsku,
rekla mu je: "Bacila sam ini za tebe."
"Uinila sam te velikim u zboru bogova;
podarila ti vlast nad bogovima.
Uistinu, ti si Najvei!"
Prema ovoj drevnoj kozmogoniji, jedan od jedanaest satelita Tiamat
narastao je do neuobiajene veliine uslijed smetnji i kaotinih uvjeta u
novostvorenom Sunevom sustavu.
Iz drevnog teksta naalost nije jasno kako je stvaranje tog
udovinog satelita utjecalo na te uvjete.
ini se da zagonetni stihovi, u kojima su se neke od izvornih rijei
razliito itale i prevodile, govore o tome kako je velianje Kingua imalo za
posljedicu stiavanje vatre (prema E. A. Speiser), ili umirivanje boga
vatre (prema A. Heidel) te kroenje/prevladavanje oruja moi, toliko
monog u svom zamahu (vjerojatno aluzija na ometajuu gravitacijsku silu.)
Koliko god je poveavanje Kingua vjerojatno djelovalo umirujue
na Tiamat i njenu vojsku, ono se sve vie i vie iskazivalo kao smetnja ostalim
planetima. Posebno ih je smetalo uzdizanje Kingua u status potpuno
izgraenog planeta:

Ona mu je dala Plou Sudbine,

Privrstila mu je na grudi...
Kingu je bio uzdignut,
Primio je nebeski poloaj.
Upravo ovaj Tiamatin grijeh, to je Kinguu poklonila sudbinu u
obliku vlastite orbite, toliko je razbjesnio ostale planete da su pozvali
Nibirua/Marduka neka uini kraj Tiamat i njenom nesvakidanjem pratitelju.
Uslijedila je Nebeska Bitka u kojoj je Tiamat, kao to je ranije opisano, bila
raspolovljena. Jedna njena polovina bila je unitena, a druga polovina, koju je
pratio Kingu, bila je izbaena u novu putanju, da bi tamo postali Zemlja i njen
Mjesec.
Mi ovdje imamo dogaaj koji potvruje najbolje odlike razliitih
modernih teorija po pitanju porijekla, evolucije i konane sudbine Mjeseca.
Iako priroda oruja moi, toliko monog u svom zamahu ili boga vatre
koji je prouzroio nerazmjerni rast Kingua ostaje nerazjanjena, injenica o
nerazmjernoj veliini Mjeseca (ak i u odnosu na veu Tiamat) zabiljeena je
u svim svojim uznemirujuim detaljima. Sve je tu, samo to ne moemo rei
da sumerska kozmogonija potvruje modernu znanost, ve moderna znanost
dolazi do drevnih spoznaja.
Je li doista mogue da je Mjesec bio planet u stvaranju, kao to su
govorili Sumerani? Kao to smo pokazali u ranijim poglavljima, to je bilo
prilino razumljivo. Je li on doista usvojio planetarne aspekte? Suprotno dugo
odravanom miljenju kako je Mjesec oduvijek bio nepomian objekt,
sedamdesetih i osamdesetih godina je otkriveno da on posjeduje praktiki sve
atribute planeta osim samostalne putanje oko Sunca. Na njegovoj povrini
nalazimo podruja neprohodnih i zamrenih planina; na njemu postoje doline i
'mora' nastala, ako ve ne od vode, onda vjerojatno djelovanjem rastopljene
lave. Znanstvenike je iznenadilo otkrie da se na Mjesecu nalaze slojevi, kao i
na Zemlji. Unato tome to su zalihe eljeza smanjene tijekom katastrofe o
kojoj smo ranije raspravljali, izgleda da je Mjesec zadrao svoju eljeznu
jezgru. Znanstvenici raspravljaju o tome je li njegova jezgra jo uvijek
rastopljena, jer je, na njihovo uenje, otkriveno kako je Mjesec nekada imao i
magnetsko polje, koje nastaje uslijed rotacije rastopljene eljezne jezgre, kao
to je sluaj kod Zemlje i ostalih planeta. Znaajno je, kako pokazuju studije
Keitha Runcorna sa Britanskog sveuilita u Newcastle-upon-Tyne, da je
magnetizam nestao prije otprilike etiri milijarde godina, u vrijeme
Nebeske bitke.
Instrumenti koje su astronauti s Apolla postavili na Mjesec prenosili
su podatke kojima su otkriveni neoekivano snani toplinski valovi iz smjera
ispod povrine Mjeseca to ukazuje na tekuu aktivnost u unutranjosti

'beivotnog nebeskog tijela'. Znanstvenici sa Sveuilita Rice otkrili su paru

(vodenu paru), izvjetavajui u listopadu 1971. godine kako vide "gejzire
vodene pare koji izbijaju kroz pukotine na povrini Mjeseca." Ostala
neoekivana otkria o kojima se govorilo na Treoj konferenciji o lunarnoj
znanosti, odranoj u Houstonu 1972. godine razotkrila su tekuu vulkansku
aktivnost na Mjesecu, koja "bi mogla ukazivati na simultano postojanje
znaajnih koliina topline i vode u blizini Mjeseeve povrine."
Godine 1973. otkriveno je da plamsaji svjetla uoeni na Mjesecu
predstavljaju izbijanje plina iz unutranjosti Mjeseca. Izvjetavajui o tome,
Walter Sullivan, znanstveni urednik New York Timesa primijetio je kako se
ini da je Mjesec, ak i ako nije "ivo nebesko tijelo... barem tijelo koje
die." Takvi dahovi plina i tamne maglice mogli su se promatrati u nekoliko
dubokih Mjeseevih kratera od samih poetaka misija Apolla i tijekom 1980.
godine.
Znakovi koji ukazuju kako na Mjesecu moda jo uvijek postoji
vulkanska aktivnost naveli su znanstvenike na pretpostavku kako je Mjesec
nekada imao potpuno izgraenu atmosferu u kojoj su bili nepostojani elementi
i spojevi poput vodika, helija, argona, sumpora, spojeva ugljika i vode.
Mogunost postojanja vode ispod Mjeseeve povrine potakla je zagonetno
pitanje: da li je Mjeseevom povrinom nekada tekla voda, da bi zatim, kao
vrlo nepostojani spoj, ishlapila i rasprila se u svemir.
Da nije bilo ogranienja budeta, NASA bi rado prihvatila preporuke
skupine znanstvenika da istrae Mjesec u cilju iskopavanja ruda iz njegovih
izvora. Trideset geologa, kemiara i fiziara koji su se sastali u kolovozu
1977. na Sveuilitu Kalifornija u San Diegu istaknuli su da su istraivanja
Mjeseca iz orbite i sa povrine ograniena na podruje Mjeseevog ekvatora.
Oni su pourivali lansiranje Mjeseevog polarnog Orbitera, ne samo zato to
bi takav Orbiter mogao prikupljati podatke sa itave povrine Mjeseca, ve
takoer kako bi otkrili postoji li voda na Mjesecu. Jedan od ciljeva
promatranja Orbitera, prema rijeima Jamesa Arnolda sa Sveuilita u
Kaliforniji, bila bi malena podruja blizu polova koja nikada nisu obasjana
Suncem. Znanstvenici smatraju vjerojatnim da se na tim podrujima moe
nai gotovo 100 milijardi tona vode u obliku leda...Ukoliko se mislite baviti
svemirskim aktivnostima velikog opsega, poput rudarstva i proizvodnje, bit e
vam potrebne velike koliine vode, a polarna podruja na Mjesecu mogla bi
predstavljati dobar izvor.
Tek treba utvrditi ima li na Mjesecu jo uvijek vode, nakon svih
kataklizmi koje je pretrpio. No, ne bi nas trebali iznenaditi sve brojniji dokazi
da se u njegovoj unutranjosti moda jo uvijek nalazi voda i da je moda ima
i na njegovoj povrini. Konano, Mjesec (Kingu) je bio vodei satelit
vodenog udovita Tiamat.

Prilikom posljednje Apollo misije na Mjesec, The Economist

(Science and Technology, 11. prosinca 1972.) je ukratko iznio otkria
programa: "Moda je najvanije od svega to su istraivanja Mjeseca
pokazala to da se ne radi o jednostavnoj, nezamrenoj kugli ve o pravom
planetarnom tijelu."
"Pravo planetarno tijelo". Ba kao to su ga Sumerani opisivali
tisuama godina prije nas. I upravo onako kako su oni to iznijeli prije nekoliko
tisua godina, nebesko tijelo koje je trebalo postati planetom s vlastitom
orbitom oko Sunca nije u tome uspjelo jer je izgubilo taj status nakon Nebeske
Bitke. Evo to je Nibiru/Marduk uinio Kinguu:
I Kingua, koji je postao glavni meu njima,
on je smanjio i smatrao ga bogom DUG.GA.E.
Oduzeo mu je Plou Sudbine
Koja mu nije pripadala po pravu;
On ju je zapeatio svojim peatom
I privrstio na vlastite grudi.

Mjeseca.

Lien svoje slobode, Kingu se vratio u status obinog satelita, naeg

Zapaanje Sumerana kako je Nibiru/Marduk smanjio Kingua

vjerojatno se odnosi na smanjivanje njegovog poloaja i znaaja. No,
najnovija otkria pokazuju kako je za vrijeme kataklizme glavnina eljeza sa
Mjeseca nestala, to je rezultiralo znaajnim smanjenjem njegove gustoe. U
Sunevom sustavu postoje dva planetarna tijela ija neobina prosjena
gustoa ukazuje koliko su jedinstveni i kako su vjerojatno nastali kao proizvod
neobinih okolnosti, napisao je Alastair Cameron u Icarus (sv. 64, 1985.), a
to su Mjesec i Merkur. Mjesec ima nisku prosjenu gustou i koliina eljeza
na njemu se uvelike smanjila. Drugim rijeima, Kingu se uistinu smanjio!
Postoji jo jedan dokaz da je Mjesec nakon estokih sudara postao
kompaktniji. Na povrini strane okrenute od Zemlje (njegovoj udaljenijoj
strani) nalaze se brdoviti predjeli i kora je deblja, dok je blia strana (okrenuta
prema Zemlji) prekrivena velikim, ravnim nizinama, kao da su uzdignuti
dijelovi bili izbrisani.
U unutranjosti Mjeseca, varijacije gravitacije otkrivaju postojanje
zbijenih, teih masa na nekoliko mjesta, posebno na mjestima gdje je povrina
bila izravnata. Iako izvana Mjesec (poput svih nebeskih tijela veih od
minimalne veliine) ima oblik kugle, ini se da masa u njegovoj jezgri ima
oblik tikvice, kao to pokazuje kompjutorsko ispitivanje (Slika 44). Taj oblik
nosi tragove Velikog udarca koji je sabio Mjesec i izbacio ga na njegov
novi poloaj na nebu, ba kao to su pripovijedali Sumerani.

Tvrdnja Sumerana kako se Kingu pretvorio u DUG.GA.E je jednako

zagonetna. Taj izraz, kako sam ve spomenuo u Dvanaestom planetu,
doslovno znai lonac olova. U to vrijeme smatrao sam kako je to samo
figurativni opis Mjeseca kao mase beivotne gline. Ali otkria misije
Apollo daju naslutiti kako sumerski izraz nije bio samo figurativan ve je bio
doslovno i znanstveno toan. Jedna od poetnih zagonetki s kojom smo se
susreli na Mjesecu bila je takozvano olovo bez porijekla. Programom
Apollo je otkriveno da je nekoliko milja gornje Mjeseeve kore neobino
bogato radioaktivnim elementima kao to je uran. Takoer postoje dokazi o
postojanju ugaslog radona. Ovi elementi se raspadaju i pretvaraju se u olovo u
zavrnom ili srednjem stupnju procesa radioaktivnog raspada.

Slika 44
Zagonetka o tome kako je Mjesec postao tako bogat radioaktivnim
elementima ostaje nerijeenom, ali je oigledno da su se ti elementi uglavnom
raspali u olovo. Tako tvrdnja Sumerana da se Kingu pretvorio u lonac olova
predstavlja ispravnu znanstvenu izjavu.
Mjesec nije bio samo svjedokom Postanka. On takoer svjedoi o
istinitosti biblijskog Postanka i ispravnosti drevnog znanja.

RIJEIMA ASTRONAUTA
Gotovo svi ameriki astronauti izvjetavali su o osjeaju
promjene gotovo duhovne prirode u svojim stavovima o sebi i drugim
ljudima i o mogunosti postojanja inteligentnog ivota izvan Zemlje.
Gordon Cooper je 1963. godine upravljao Mercuryjem 9, a 1965.
je bio kopilot na Gemini 5. Vratio se uvjeren kako je u prolosti Zemlju
posjetio inteligentan, izvanzemaljski ivot
i zainteresirao se za
arheologiju. Edvard G. Gibson, znanstvenik koji je boravio na Skylabu 3
(1974.) rekao je kako, kruei danima oko Zemlje poinjete intenzivnije
razmiljati o postojanju ivota negdje drugdje u svemiru.
Posebno su bili dirnuti astronauti u misijama Apollo na Mjesec.
Tamo vam se neto dogaa, izjavio je astronaut Apolla, Ed Mitchell.
Jim Irvin (Apollo 15) osjeao se duboko dirnutim... i osjetio prisutnost
Boga. Njegov kolega u misiji, Al Worden, govorei povodom dvadesete
obljetnice prvog sputanja na Mjesec u TV-emisiji The Other Side of the
Moon koju je predstavio Michael G. Lemle, usporedio je lunarni modul
koriten za sputanje i vertikalno uzlijetanje sa Mjeseca sa svemirskim
brodom opisanim u Ezekielovoj viziji.
Po mom miljenju, rekao je Al Worden, svemir mora biti
ciklian; u jednoj galaktici postoji planet na kojem se vie ne moe ivjeti,
a u drugom dijelu ili drugoj galaktici postoji planet savren za
nastanjivanje i ja vidim inteligentna bia, kao to smo mi, kako putuju od
jednog do drugog planeta, kao to to ine Indijanci u Junom Pacifiku,
kako bi nastavili vrstu. Mislim da je to smisao svemirskog
programa...Smatram da bismo mi mogli biti veza bia koja su ivjela na
Zemlji u neko doba u prolosti i posjetila su ih bia iz nekog drugog dijela
svemira. Te dvije vrste su se spojile i izrodile potomstvo. Ustvari, na
planet se moe spustiti mala skupina istraivaa i stvoriti nasljednike koji
bi konano preuzeli brigu oko nastanjivanja ostatka svemira.
I Buzz Aldrin (Apollo 11) je izrazio vjerovanje kako emo
moda jednoga dana, pomou teleskopa postavljenih u orbiti, poput
Hubbleovog teleskopa, ili nekih drugih tehnikih poboljanja, doznati
kako uistinu nismo sami u ovom udesnom svemiru.

7
SJEME IVOTA

Od svih misterija s kojima se suoava ovjeanstvo u svojoj potrazi

za znanjem, najvei je misterij koji se krije pod nazivom ivot.
Teorija evolucije objanjava kako je nastao ivot na Zemlji, od najranijeg,
jednostaninog bia do Homo sapiensa, no ona ne objanjava kako je ivot na
Zemlji zapoeo. Iza pitanja: Jesmo li sami? nalazi se znatno temeljnije pitanje:
Je li ivot na Zemlji jedinstven i bez premca u Sunevom sustavu, naoj
galaktici, itavom svemiru?
Prema Sumeranima, ivot je u Sunev sustav stigao na Nibiruu;
upravo je Nibiru donio sjeme ivota na Zemlju u vrijeme Nebeske Bitke s
Tiamat. Modernoj znanosti je trebalo dugo vremena kako bi dola do istog
zakljuka.
Kako bi mogli razumjeti na koji nain je nastao ivot na primitivnoj
Zemlji, znanstvenici su morali odrediti, ili barem pretpostaviti, uvjete koji su
vladali na novonastaloj Zemlji. Je li bilo vode? Je li postojala atmosfera? A
to je s osnovnim jedinicama grae ivota: molekularnim spojevima vodika,
ugljika, kisika, duika, sumpora i fosfora? Jesu li oni ve postojali na mladoj
Zemlji kako bi mogli zaeti pretee ivih organizama? Danas se suhi zrak na

Zemlji sastoji od 79% duika (N 2 ), 20% kisika (O2) i 1% argona (Ar); ostale
elemente nalazimo u tragovima (atmosfera osim suhog zraka sadri i vodenu
paru). Ovo stanje nije odraz relativnog obilja elemenata u svemiru, u kojem
vodik (87%) i helij (12%) ine 99% svih elemenata. To je samo jedan od
razloga zbog kojih se smatra da sadanja atmosfera Zemlje nije jednaka
izvornoj Zemljinoj atmosferi. I vodik i helij su izuzetno nepostojani i njihova
smanjena koliina u atmosferi Zemlje, kao i pomanjkanje plemenitih
plinova kao to su neon, argon, kripton i ksenon (u odnosu na njihovo obilje u
svemiru) znanstvenike navode na pomisao kako je Zemlja prije otprilike 3,8
milijarde godina doivjela 'termalno iskustvo', pojavu s kojom su moji
itatelji do sada ve upoznati...
Sve u svemu, znanstvenici danas vjeruju kako je Zemljina atmosfera
ponovno uspostavljena od plinova izbaenih vulkanskim grenjem ranjene
Zemlje. Budui da su oblaci izbaeni u tim erupcijama titili Zemlju i ona se
poela hladiti, isparena voda se kondenzirala i spustila u obliku obilnih kia.
Oksidacijom stijena i minerala nastali su prvi rezervoari veih koliina kisika
na Zemlji. Na kraju je biljni svijet dodao kisik i ugljini dioksid (CO2) u
atmosferu i tako je zapoeo duini ciklus (uz pomo bakterija).
Vrijedno je zabiljeiti da i s tim u vezi drevni tekstovi podravaju
istraivanja moderne znanosti. Peta ploa Enuma Elish, iako silno oteena,
bujicu lave opisuje kao pljuvaku Tiamat, a vulkansku aktivnost stavlja
prije nastajanja atmosfere, oceana i kontinenata. U tekstu se kae kako se
pljuvaka slijevala u slojevima dok je istjecala. Opisuju se faze hlaenja i
okupljanja vodenih oblaka nakon ega su se podigli temelji Zemlje i
sakupili su se oceani, ba kao to se neprestano ponavlja u stihovima
Postanka. Tek nakon toga se na Zemlji pojavio ivot: zelenilo na kontinentima
i 'mnotva' u vodama.
Ali, ive stanice, ak i one najjednostavnije, sastoje se od sloenih
molekula razliitih organskih spojeva, a ne samo od odvojenih kemijskih
elemenata. Kako su nastale molekule? Budui da je mnogo takvih spojeva
pronaeno i drugdje u Sunevom sustavu, pretpostavljalo se da one nastaju
prirodno, ukoliko za to postoji dovoljno vremena. Godine 1953. dva
znanstvenika sa Sveuilita u Chicagu, Harold Urey i Stanley Miller, proveli
su izvanredan eksperiment. U posudi pod pritiskom pomijeali su
jednostavne organske molekule metana, amonijaka, vodika i vodene pare,
otopili mjeavinu u vodi simulirajui primordijalnu vodenu juhu i smjesu
izloili elektrinim iskrama kojima su oponaali pradavne munje. Kao rezultat
eksperimenta nastalo je nekoliko aminokiselina i hidroksida: jedinica grae
temeljnih bjelanevina u osnovnoj materiji. Kasnije su drugi istraivai
izlagali sline smjese ultraljubiastom svjetlu, ionizirajuem zraenju ili
temperaturi kako bi simulirali djelovanje Sunevih zraka i razliitih vrsta

zraenja na Zemljinu primitivnu atmosferu i muljevite vode. Rezultati su bili

isti.
Ali, jedno je pokazati kako je priroda sama, pod odreenim uvjetima,
mogla proizvesti jedinice grae ivota i to ne samo jednostavnih ve i sloenih
organskih spojeva, a neto drugo je udahnuti ivot nastalim spojevima, koji su
i dalje ostajali tromi i beivotni u komorama za kompresiju. ivot se
definira kao sposobnost upijanja hranjivih tvari (bilo koje vrste) i repliciranja,
a ne samo postojanja. ak se i u biblijskoj prii o Stvaranju priznaje kako je,
nakon to je od gline bilo oblikovano najsloenije bie na Zemlji, ovjek,
bila potrebna intervencija Boga kako bi mu udahnuo duh/dah ivota. Bez
toga, bez obzira na domiljatost stvaranja, on jo nije bio iv, jo nije ivio.
Kao to je to astronomija uinila s nebeskim kraljevstvom, tako je,
tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina biokemija razotkrila mnoge tajne
kopnenog ivota. Istraivali su se najskrovitiji dometi ivih stanica,
odgonetnut je genetski kod koji upravlja razmnoavanjem i umjetno su
proizvedeni brojni sloeni sastavni dijelovi koji ine najmanja jednostanina
bia ili stanice najnaprednijih bia.
Provodei ovo istraivanje, Stanley Miller, danas na Sveuilitu
Kalifornija u San Diegu, primijetio je kako smo nauili kako stvarati
organske spojeve iz anorganskih elemenata; slijedei korak je saznati kako se
oni organiziraju u replicirajuu stanicu.
Muljevite vode ili primordijalna j u h a ; hipoteza o porijeklu ivota
na Zemlji u kojoj je zamiljeno mnotvo takvih najranijih organskih molekula
u oceanu kako se meusobno sudaraju zbog djelovanja valova, struja ili
temperaturnih promjena i na kraju se lijepe jedne uz druge uslijed prirodnog
privlaenja stanica te tako tvore skupine stanica od kojih su nastali polimeri,
duge lanane molekule koje predstavljaju sr stvaranja tijela. Ali, kako su ove
stanice dobile genetiko pamenje koje im omoguuje kombiniranje,
repliciranje i poticanje rasta prvotnog tijela? Potreba da se u prijelaz iz neive
organske materije u stanje ivota ukljui genetiki kod dovela je do hipoteze o
Porijeklu iz gline.
Smatra se da su ovu teoriju u travnju 1985. godine pokrenuli i
objavili znanstveni radnici Istraivakog centra Ames, NASA-ine ustanove u
Mountainview, u Kaliforniji: ali, ustvari, ideja o tome daje glina na obalama
drevnih mora odigrala znaajnu ulogu u porijeklu ivota na Zemlji bila je
objelodanjena ve na Pacifikoj konferenciji o kemiji, u listopadu 1977.
godine. Tamo je James A. Lawless, vodei u skupini istraivaa NASA-ine
Ames ustanove, izvijestio o eksperimentima u kojima su se jednostavne
aminokiseline (kemijske jedinice za izgradnju bjelanevina) i nukleotidi
(kemijske jedinice za izgradnju gena), pod pretpostavkom da su se ve razvili
u mutnoj pradavnoj juhi u moru, poeli spajati u lance ukoliko su bili

poloeni na glini koja je sadravala tragove metala kao to su nikal ili cink, a
potom bi se posuili.
Istraivai su smatrali znaajnim otkrie kako su se tragovi nikla
selektivno zadravali samo na dvadeset vrsta aminokiselina zajednikih svim
ivim biima na Zemlji, dok su tragovi cinka pomogli u povezivanju
nukleotida, to je imalo za posljedicu spoj analogan onom presudnom enzimu
pod nazivom DNK polimeraza koji povezuje dijelove genetikog materijala u
svim ivim stanicama.
Znanstvenici iz Istraivakog centra Ames su 1985. godine izvijestili
o znatnom napretku u razumijevanju uloge gline u procesu nastanka ivota na
Zemlji. Oni su otkrili kako glina ima dvije osnovne karakteristike temeljne za
ivot: sposobnost spremanja i sposobnost prenoenja energije. U pradavnim
uvjetima ta energija mogla je nastati procesom radioaktivnog raspadanja,
izmeu ostalih moguih izvora. Koristei se spremljenom energijom, glina je
vjerojatno imala funkciju kemijskih laboratorija u kojima su se anorganske
sirovine preraivale u mnogo sloenije molekule. I jo neto: jedan od
znanstvenika, Armin Weiss sa Sveuilita u Munchenu, izvijestio je o
eksperimentima u kojima su se kristali gline, kako se inilo, razmnoavali iz
matinog kristala to odgovara pojavi primitivnog razmnoavanja. Graham
Cairns-Smith sa Sveuilita u Glasgowu smatrao je kako su anorganski
proto-organizmi u glini upravljali ili ak i djelovali kao model prema
kojem su na kraju nastali ivi organizmi.
Objanjavajui ove neobine karakteristike gline (ak i obine gline)
Lelia Coyne, voditeljica jedne skupine istraivaa, rekla je kako je sposobnost
spremanja i prenoenja energije kod gline nastala zahvaljujui grekama u
oblikovanju njenih kristala. Ove pogreke u mikrostrukturi gline imale su
funkciju poloaja na kojima se skupljala energija i na kojima su nastajale
kemijske upute za stvaranje proto-organizama.
Ako se ova teorija moe potvrditi komentirao je u svom izvjetaju
The New York Times, onda se ini da je ivot na Zemlji nastao uslijed
akumulacije kemijskih pogreaka. Tako je teorija o Porijeklu iz gline, unato
svojim prednostima (kao i teorija o muljevitoj juhi), u objanjavanju prijelaza
od kemijskih elemenata preko jednostavnih organskih molekula do sloenih
organskih molekula i od neive do ive tvari, ovisila o sluajnim pojavama,
grekama u mikrostrukturi, povremenim udarima groma i sudarima molekula.
Usavrena teorija je izgleda uinila neto drugo, to nije izmaklo
panji. Ova teorija nastavlja se u The New York Timesu, isto tako podsjea
na biblijski izvjetaj o Stvaranju. U Postanku je zapisano, I Bog napravi
ovjeka od praha zemaljskog; u svakodnevnoj upotrebi se pradavna praina
naziva glinom. Ova nova pria i u njoj ukljuena biblijska paralela zaslune
su za uvodne lanke u uvaenim novinama.

U uvodnom lanku pod naslovom Neobina glina stoji ovako:

ini se da obina glina ima dvije osnovne karakteristike temeljne za
ivot. Ona moe spremati energiju i prenositi ju. Znanstvenici
smatraju kako je glina mogla funkcionirati poput kemijske tvornice
za pretvaranje anorganskih sirovina u sloenije molekule. Iz jedne od
tih sloenih molekula nastao je ivot, a jednoga dana i mi.
Oigledno je da se to isto cijelo vrijeme spominje u Bibliji, budui da
je glina ono to se u Postanku naziva prahom iz kojeg je stvoren ovjek.
Meutim, nije jasno kako je mogue toliko esto o tome govoriti, ne
shvaajui pravo znaenje tih rijei.
Neki su shvatili kako su kombinirane teorije o muljevitoj juhi i
porijeklu iz gline otile mnogo dalje u objanjavanju drevnih opisa. Lelia
Coyne i Noam Lahab sa Hebrejskog Sveuilita u Izraelu izvodili su pokuse
kojima su pokazali kako glina treba proi kroz procese namakanja i suenja
kako bi mogla djelovati kao katalizator u stvaranju kratkih lanaca
aminokiselina. Za taj proces potreban je okoli u kojem se vlaga moe
izmjenjivati sa suom, bez obzira je li kopno izloeno povremenim kiama ili
ga zapljuskuju mora uslijed izmjene plime i oseke. Zakljueno je - a taj je
zakljuak izgleda dobio potvrdu u eksperimentima usmjerenim na traganje za
protostanicama, provedenima na Institutu za molekularnu i staninu
evoluciju na Sveuilitu Miami - da su primitivne alge bile prva jednostanina
bia na Zemlji. Unato tome to su prole milijarde godina, u ribnjacima i na
vlanim mjestima jo uvijek moemo nai alge u gotovo nepromijenjenom
obliku.
Pretpostavljalo se da je ivot nastao iz algi bio ogranien na oceane,
jer do prije nekoliko desetljea nisu pronaeni dokazi o ivotu na kopnu stariji
od 500 milijuna godina. U oceanima je bilo algi, ali na kopnu jo nije bilo
ivota, pisalo je u prirunicima. No, 1977. godine skupina znanstvenika pod
vodstvom Elsoa S. Barghoorna sa Harvarda otkrila je u sedimentnim
stijenama June Afrike (u Swazilandu, u mjestu pod nazivom Figtree) ostatke
mikroskopskih, jednostaninih bia starih 3,1, a moda ak i 3,4 milijarde
godina. Oni su bili slini dananjim plavo-zelenim algama i pomakli su
unatrag za gotovo milijardu godina vrijeme nastanka tog glasnika sloenijih
oblika ivota na Zemlji.
Do tada se smatralo da se evolucijska progresija javila prvenstveno u
oceanima i da su kopnena bia nastala iz morskih oblika, a posrednici su im
bili amfibijski oblici ivota. Ali prisutnost zelenih algi u sedimentnim
stijenama tolike starosti zahtijevala je reviziju teorija. Iako se znanstvenici ne
mogu sloiti mogu li se alge klasificirati kao biljke ili ivotinje, budui da su

srodne i bakterijama i najranijoj fauni, alge su u svakom sluaju, bile one

zelene ili plavo-zelene, pretea klorofilskih biljaka koje pomou suneve
svjetlosti pretvaraju svoje hranjive tvari u organske spojeve i tijekom tog
procesa izbacuju kisik. Iako same zelene alge nemaju korijenje, stabljike ili
lie, one su zaetnici biljne obitelji iji potomci danas prekrivaju Zemlju.
Da bismo uspjeli razumjeti ispravnost biblijskih zapisa vano je
pratiti znanstvene teorije o slijedu evolucije ivota na Zemlji. Za nastanak
sloenijih oblika ivota bio je potreban kisik. On je postao dostupan tek nakon
to su se alge ili proto-alge poele iriti kopnom. Da bi ti zeleni oblici nalik
biljkama mogli koristiti i stvarati kisik, bio im je potreban okoli od stijena
koje su sadravale eljezo na koje bi se vezao kisik (inae bi ih unitila
oksidacija; slobodni kisik je jo uvijek bio otrovan za ovakve oblike ivota).
Znanstvenici smatraju da su se, kada su takve formacije vezanog
eljeza potonule na dno oceana kao talog, u vodi jednostanini organizmi
razvili u viestanine.
Drugim rijeima, prekrivanje kopna zelenim algama moralo se
dogoditi prije pojave ivota u moru.
U Bibliji se doista kae ovako: zelena trava, kae se, niknula je
Treeg dana, ali ivot u moru nije stvoren sve do Petog dana. Treeg dana ili
na treem stupnju stvaranja Elohim je rekao:
Neka proklija zemlja zelenilom,
Travom sjemenitom, stablima plodonosnim
Koja, svako prema svojoj vrsti
Na zemlji donose plod
to u sebi nosi svoje sjeme.
Pojava plodova i sjemenja u procesu napredovanja u rastu zelenila od
trava do drvea ukazuje na evoluciju od bespolnog do spolnog razmnoavanja.
Biblija na taj nain u svoj znanstveni opis evolucije ukljuuje korak koji se,
prema uvjerenju moderne znanosti, dogodio algama prije otprilike dvije
milijarde godina. To je onaj trenutak kada je zelenilo poelo poveavati
koliinu kisika u zraku.
Prema Knjizi Postanka, u tom trenutku na naem planetu jo nisu
postojala bia, niti u vodi, niti u zraku, niti na kopnu. Kako bi omoguila
konanu pojavu kraljenjaka (unutarnji kostur), Zemlja je trebala urediti
bioloke satove koji se nalaze u osnovi ivotnih ciklusa svih oblika ivota na
Zemlji. Zemlja se morala smiriti u svojoj orbiti i rotaciji i postati izloena
djelovanju Sunca i Mjeseca, koje se prvenstveno odraavalo u izmjeni svjetla i
tame. Knjiga Postanka pripisuje etvrti 'dan' organiziranju toga. Kao
posljedica, nastali su ciklusi godina, mjeseci, dana i noi. Tek kada su svi

nebeski ciklusi, njihovi odnosi i njihovo djelovanje bili vrsto odreeni, mogla
su se pojaviti bia u moru, zraku i na kopnu.
Moderna znanost, ne samo da se slae s ovim biblijskim scenarijem,
ve isto tako moe dokuiti zato su drevni autori znanstvenog saetka pod
naslovom Postanak ukljuili nebesko poglavlje (etvrti d a n ) izmeu
evolucijskog zapisa treeg dana (vrijeme prve pojave oblika ivota) i
petog d a n a , kada su se pojavila b i a . I u modernoj znanosti postoji
neispunjeno razdoblje od otprilike 1,5 milijarde godina (prije otprilike 2
milijarde godina do 570 milijuna godina), o kojem malo znamo jer ne postoji
dovoljno geolokih i fosilnih podataka. Moderna znanost ovo razdoblje naziva
prekambrij, dok su u nedostatku podataka, drevni znalci iskoristili tu
prazninu
kako
bi
opisali
uspostavljanje nebeskih odnosa i
biolokih ciklusa.
Iako moderna znanost
sljedee
razdoblje
kambrija
(nazvano tako prema podruju u
Walesu gdje su pronaeni prvi
geoloki podaci o njemu) smatra
prvom fazom paleozoika (Stari
ivot), to jo nije bilo vrijeme
kraljenjaka, oblika ivota s
unutarnjim kosturom koji se u
Bibliji naziva biima.
Prvi morski kraljenjaci
pojavili su se prije otprilike 500
milijuna godina, a kopneni
kraljenjaci su uslijedili otprilike
100 milijuna godina kasnije, u
razdoblju
koje
znanstvenici
smatraju prijelazom iz Donjeg
paleozoika u Gornji paleozoik.
Na
zavretku
tog
razdoblja, prije otprilike 225
milijuna godina (Slika 45), u
vodama je bilo riba i morskog
bilja, a amfibije su prele iz vode
na kopno; biljke na kopnu mamile
su ih da se razviju u gmazove.
Dananji krokodili su ostaci te
faze u evoluciji.
Slika 45

Sljedee razdoblje, pod nazivom Mezozoik (Srednji ivot), obuhvaa

razdoblje od prije otprilike 225 do 65 milijuna godina i esto se naziva i
Erom dinosaura. Iz raznolikosti amfibija i morskih gutera, daleko od
oceana i obilja morskog ivota u njima, razvile su se dvije glavne grane
gmazova koji polau jaja: oni koji su poeli letjeti i razvili se u ptice; i oni
drugi, koji su, u velikom broju vrsta, lunjali i vladali na zemlji kao dinosauri
(strani guteri) (Slika 46).
Nemogue je itati biblijske stihove s razumijevanjem i ne vidjeti
kako dogaanja petog dana Stvaranja u Knjizi Postanka opisuju upravo
navedeni razvitak:
I Elohim ree:
"Nek povrve vodom ivi stvorovi,
i ptice krilate nek polete nad zemljom, svodom nebeskim!"
I Elohim stvori gmazove grdosije,
I svakovrsne ive stvorove to mile
I vrve vodom
I ptice krilate svake vrste.
I Elohim blagoslovi sve govorei:
"Plodite se i mnoite i napunite vode morske!
I ptice neka se namnoe na zemlji."

Slika 46

Nemogue je ne prepoznati dinosaure u primamljivoj aluziji na

velike gmazove u ovim stihovima iz Knjige Postanka. Hebrejski izraz
upotrijebljen u tekstu, Taninim, (mnoina od Tanin) razliito se prevodi, kao
morska zmija,
morska udovita
i
krokodil. Moemo citirati
Encyclopaediau Britannicau:
Krokodili su posljednja ivua veza s
dinosaurima slinim gmazovima iz pretpovijesnog doba; istovremeno, oni su
najblii ivui srodnici ptica. ini se vjerojatnim zakljuak da biblijski izraz
veliki Taninim nije podrazumijevao jednostavno velike gmazove, ve i
dinosaure; ne zato to smatramo da su Sumerani vidjeli dinosaure, ve zato to
su znanstvenici Anunnakija zasigurno shvatili tijek evolucije na Zemlji barem
jednako tako dobro kao to su to uinili i znanstvenici u dvadesetom stoljeu.
Red kojim se u drevnim tekstovima navode tri grane kraljenjaka nije
nita manje zagonetan. Znanstvenici su dugo vremena smatrali kako su ptice
nastale od dinosaura, kada su ovi gmazovi poeli razvijati mehanizam klizanja
zrakom ne bi li olakali skakanje s grana drveta u potrazi za hranom. Prema
drugoj teoriji, to se dogodilo kada su dinosauri teinom prikovani uz tlo
poveali brzinu tranja, na nain da su teinu smanjili razvitkom upljih
kostiju. Fosilni ostaci potvruju porijeklo ptica od ove druge skupine, koja je
dobila dodatnu brzinu za polijetanje razvojem kretanja na dvije noge, a
pronaeni su u ostacima Deinonychusa (gmaza sa stranim pandama),
brzog trkaa kod kojeg je kostur repa poprimio oblik slian peru (Slika 47).
Otkrie fosiliziranih ostataka
bia pod nazivom Archaeopteryx
(staro pero), (Slika 48a),
smatralo se
karikom koja
nedostaje izmeu dinosaura i
ptica, te je potaklo teoriju kako
su dinosauri i ptice imali ranog
zajednikog kopnenog pretka
poetkom
razdoblja
Trijas.
Meutim, i ovo antidatiranje
Slika 47
pojave ptica postalo je upitno,
budui da su u Njemakoj otkriveni jo neki fosili Archaeopteryxa. Oni
ukazuju kako je ovo bie bilo potpuno razvijena ptica (Slika 48b) koja se nije
razvila iz dinosaura ve, bolje reeno, izravno od mnogo ranijeg pretka koji je
stigao iz mora.
Biblijski izvori su izgleda sve to znali. Ne samo da se u Bibliji
dinosauri ne navode prije ptica (kao to su neko vrijeme inili znanstvenici),
ve se u njoj ptice zaista navode prije dinosaura. Budui da su brojni fosilni
zapisi jo uvijek nepotpuni, paleontolozi jo uvijek mogu pronai dokaz koji

e pokazati da su prve ptice imale vie zajednikog sa ivotom u moru, nego s

pustinjskim guterima.
Prije otprilike 65 milijuna godina razdoblje dinosaura je naglo
zavrilo. Teorije o uzrocima tog zavretka kreu se od klimatskih promjena
preko virusnih epidemija do unitenja zbog pojavljivanja 'Zvijezde smrti'.

Slika 48
Ma kakav bio uzrok te pojave, ona je predstavljala oevidan
zavretak jednog razdoblja evolucije i poetak drugog. Rijeima Postanka, to
je bila zora estog 'dana'. Moderna znanost to razdoblje naziva Kenozoikom
(tekui ivot), kada su se Zemljom proirili sisavci. Ovako o tome govori
Biblija:
I Elohim ree:
"Neka zemlja izvede iva bia,
svako prema svojoj vrsti:
stoku, gmizavce
I zvjerad svake vrste,
Svako prema svojoj vrsti!"
I bi tako.
I stvori Elohim svakovrsnu zvjerad
Svako prema svojoj vrsti.
I svu stoku, svako prema svojoj vrsti,
I sve gmizavce, svako prema svojoj vrsti.

U ovome postoji potpuno slaganje izmeu Biblije i znanosti. Bit

sukoba izmeu kreacionista i evolucionista nalazi se u tumaenju onoga to se
dogodilo kasnije - pojave ovjeka na Zemlji. Ovom temom bavit emo se u
sljedeem poglavlju. Ovdje je znaajno istaknuti kako bi mogli oekivati da e
primitivno ili nesvjesno drutvo, vidjevi nadmo ovjeka nad ostalim
ivotinjama, ovjeka smatrati najstarijim, pa tako i najrazvijenijim i
najmudrijim biem na Zemlji. No, u Knjizi Postanka se uope tako ne govori.
Ba naprotiv, u njoj se tvrdi kako je ovjek na Zemlju stigao kasnije. Mi
nismo najstarija pria evolucije ve samo njenih posljednjih nekoliko stranica.
Moderna znanost se s tim slae.
A upravo to su Sumerani poduavali u svojim kolama. Kako itamo
u Bibliji, tek nakon to su svi "dani" Stvaranja protekli svojim tijekom, nakon
svih riba u morima i svih ptica to lete nebom i svih ivotinja koje nastavaju
zemlju i svih gmizavaca to puu po zemlji, Elohim je stvorio Adama.
estog 'dana' Stvaranja, Boje djelo na Zemlji je bilo zavreno.
U Knjizi Postanka se kae: To je postanak neba i Zemlje, tako su
stvarani.
Sve do trenutka stvaranja ovjeka moemo pronai paralele izmeu moderne
znanosti i drevnog znanja. Meutim, zacrtavi tijek evolucije, moderna
znanost nije odijelila uvodno pitanje o porijeklu ivota od njegovog razvoja i
evolucije.
Teorije o muljevitoj juhi i porijeklu iz gline samo navode na
zakljuak kako ivot moe nastati spontano, ukoliko za to postoje
odgovarajui materijali i uvjeti. Ova zamisao, da su elementarne jedinice
izgradnje ivota, poput amonijaka i metana (najjednostavniji stabilni spojevi
duika i vodika, odnosno ugljika i vodika), mogle nastati same od sebe kao dio
prirodnih procesa, inila se potkrijepljena nedavnim otkriem kako se ove
spojeve u prilino velikim koliinama moe nai na drugim planetima. Ali
kako su ti kemijski spojevi oivjeli?
Takav pothvat je oigledno mogu: dokaz je sama pojava ivota na
Zemlji. Nagaanje kako u nekom drugom dijelu naeg Sunevog sustava, a
vjerojatno i u ostalim zvjezdanim sustavima moe takoer postojati ivot u
nekom obliku, pretpostavlja da je mogue izvesti prijelaz iz neive u ivu tvar.
Stoga se ne pitamo, moe li se to dogoditi, ve, kako se to dogodilo ovdje na
Zemlji?
Da bi mogao nastati ivot kakav promatramo na Zemlji, potrebne su
dvije osnovne molekule: bjelanevine, koje provode sve sloene metabolike
funkcije ivih stanica i nukleinske kiseline, koje nose genetski kod i izdaju
upute staninih procesa. Te dvije vrste molekula po svojoj definiciji
funkcioniraju unutar jedinice pod nazivom stanica, sloenog organizma, koji
moe pokrenuti ne samo vlastito repliciranje, ve i repliciranje itave ivotinje

kojoj je ta jedna stanica samo minijaturni sastavni dio. Da bi postale

bjelanevine, aminokiseline moraju tvoriti duge i sloene lance. U stanici one
izvravaju svoj zadatak prema uputama spremljenim u jednoj nukleinskoj
kiselini (DNK-deoksiribonukleinska kiselina) koje prenosi druga nukleinska
kiselina (RNK-ribonukleinska kiselina). Jesu li sluajni uvjeti na
primordijalnoj Zemlji mogli prouzroiti kombiniranje aminokiselina u lance?
Unato razliitim pokuajima i teorijama (Clifford Matthews sa Sveuilita
Illinois je provodio znaajne eksperimente), za putove koje su traili
znanstvenici bilo je potrebno mnogo vie 'kompresijske energije' nego li je
bilo dostupno.
Jesu li onda DNK i RNK prethodili
aminokiselinama na Zemlji? Napredak u genetici i
odgonetavanje misterija ivih stanica samo su
poveale, a ne umanjile probleme. James D.
Watson i Francis H. Crick otkrili su 1953. godine
dvostruku spiralnu
strukturu DNK to je
ukazivalo na neizmjernu sloenost ovih dviju
kemikalija ivota. Relativno velike molekule DNK
imaju oblik dva duga, uvijena ueta meusobno
povezana prekama ljestava koje ine etiri vrlo
sloena organska spoja (na genetikoj karti se
oznauju poetnim slovima naziva spojeva: A-GC-T). Ova etiri nukleotida
mogu se kombinirati u
parovima
u
beskrajno
raznolikim nizovima i vezani
su za mjesto (Slika 49)
eernim spojevima koji se
izmjenjuju
s
fosfatima.
Nukleinska
kiselina
RNK,
Slika 49
nita manje sloena i sastavljena od etiri nukleotida s
poetnim slovima A-G-C-U, moe sadravati tisue
kombinacija.
Koliko je trebalo da se evolucijom na Zemlji
razviju ovi sloeni spojevi bez kojih se nikada ne bi
mogao razviti ivot kakav poznajemo? Fosilni ostaci
algi pronaeni 1977. godine u Junoj Africi procijenjeni
su na starost od otprilike 3,1 do 3,4 milijarde godina.
Meutim, dok se ovo otkrie odnosilo na mikroskopske,
jednostanine organizme, druga otkria iz 1980. godine
u zapadnoj Australiji potakla su uenje.

Slika 50

Ekipa pod vodstvom J. Williama Schopfa sa Sveuilita Kalifornija u

Los Angelesu pronala je fosilne ostatke organizama koji ne samo da su bili
mnogo stariji (oko 3,5 milijarde godina), ve se radilo o viestaninim
organizmima koji su pod mikroskopom izgledali kao niti u obliku lanca (Slika
50).
Ovi organizmi sadravali su i aminokiseline i sloene nukleinske kiseline
replicirajue genetike spojeve, ve prije 3,5 milijarde godina, stoga nisu
mogli predstavljati poetak lanca ivota na Zemlji, ve njegov napredni
stupanj.
Ova otkria su pokrenula neto to moemo nazvati potragom za
prvim genom. Znanstvenici sve vie i vie vjeruju kako su bakterije postojale
prije algi. Mi promatramo stanice koje su ustvari izravni morfoloki ostaci
samih kukaca, izjavio je Malcolm R. Walter, lan australske ekipe i dodao:
Oni izgledaju poput modernih bakterija. U stvari, oni su izgledali poput pet
razliitih vrsta bakterija ije su strukture, zauujue bile gotovo identine s
nekoliko dananjih bakterija.
Izgledalo je da ideja kako je samorepliciranje na Zemlji zapoelo s
bakterijama koje su prethodile algama ima smisla, budui da je napredak
genetike pokazao kako cjelokupni ivot na Zemlji, od najjednostavnijeg do
najsloenijeg oblika, sadri iste genetike sastojke i istih dvadesetak
osnovnih aminokiselina. Uistinu, mnoga poetna genetika istraivanja ili
razvitak tehnika genetikog inenjeringa provodili su se na nioj bakteriji
Escherichia coli (krae E. Coli), koja moe uzrokovati dijareju kod ljudi i
stoke. Meutim, ak i ta minijaturna, jednostanina bakterija koja se ne
razmnoava spolno, ve jednostavnim dijeljenjem, ima gotovo 4000 razliitih
gena!
Oigledno je da su bakterije odigrale ulogu u procesu evolucije, ne
samo zbog injenice da toliko mnogo morskih, biljnih i viih ivotinjskih
organizama ovisi o njima u mnogim vitalnim procesima, ve isto tako zbog
otkria, najprije u Tihom oceanu, a zatim i u drugim morima, da su bakterije u
to vrijeme jednako kao i danas omoguavale postojanje oblika ivota koji ne
ovise o fotosintezi ve metaboliziraju spojeve sumpora u dubinama oceana.
Ekipa znanstvenika pod vodstvom Carla R. Woesea sa Sveuilita Illinois
nazvala je te rane bakterije arheo-bakterijama i odredila im starost na 3,5 i 4
milijarde godina. Tu starost potvrdila su 1984. godine otkria u austrijskom
jezeru Hansa Frickea iz Instituta Max Planck i Karla Stettera sa Sveuilita
Regensburg (oba u Zapadnoj Njemakoj).
S druge strane, sedimenti pronaeni daleko od Grenlanda nose
kemijske tragove koji ukazuju na postojanje fotosinteze prije ak 3,8 milijarde
godina. Svi ti nalazi tako su pokazali da su, unutar nekoliko stotina milijuna
godina od neprobojne granice od 4 milijarde godina, postojale brojne i

razliite vrste prolifinih bakterija i arheo-bakterija na Zemlji. U novijim

studijama (Nature, 9. studeni 1989.) skupina istaknutih znanstvenika pod
vodstvom Normana H. Sleepa sa Sveuilita Stanford zakljuila je kako je
vremenski prozor u kojem je zapoeo ivot na Zemlji bio upravo onih 200
milijuna godina izmeu 4 i 3,8 milijarde godina. Sve to danas i v i , izjavili
su oni, postalo je od organizama nastalih u tom vremenskom prozoru.
Meutim, oni nisu pokuali ustanoviti kako je u to vrijeme nastao ivot.
Na temelju razliitih dokaza, meu njima i vrlo pouzdanog omjera
izotopa ugljika, znanstvenici su zakljuili da bez obzira na nain na koji je
nastao ivot na Zemlji, to se dogodilo prije otprilike 4 milijarde godina. Zato
tek tada, a ne ranije, kada su planeti nastali prije nekih 4,6 milijarde godina?
Sva znanstvena istraivanja provedena na Zemlji i na Mjesecu i dalje se
zaustavljaju kod datuma od 4 milijarde godina: sve to moderna znanost moe
ponuditi kao objanjenje je nekakva katastrofa. Da biste doznali vie, itajte
sumerske tekstove...
Budui da su fosili i ostali podaci pokazali da su stanini i
replicirajui organizmi (bilo da se radi o bakterijama ili arheo-bakterijama)
ve postojali na Zemlji, ne vie od 200 milijuna godina nakon prvog otvaranja
vremenskog prozora, znanstvenici su krenuli u potragu za osnovom
ivota, za tragovima DNK i RNK, a ne za organizmima nastalim iz njih.
Virusi, dijelovi nukleinskih kiselina koji trae stanice u kojima e se
replicirati, ne prevladavaju samo na kopnu, ve i u vodi i to je neke navelo na
pomisao kako su virusi moda prethodili bakterijama. Ali odakle su oni dobili
svoje nukleinske kiseline?
Leslie Orgel sa Salk instituta u La Jolli u Kaliforniji, prije nekoliko
godina je otvorio put istraivanja iznijevi prijedlog kako su jednostavnije
RNK moda prethodile mnogo sloenijim DNK. Iako RNK samo prenosi
genetike poruke iz DNK nacrta, ostali istraivai, meu njima Thomas R.
Cech i njegovi suradnici sa Sveuilita Colorado te Sidney Altman sa
Sveuilita Yale zakljuili su kako se odreena vrsta RNK moe katalizirati
pod odreenim uvjetima. Sve je to dovelo do kompjutoriziranih studija tipa
RNK pod nazivom transportna RNK kojima se bavio Manfred Eigen, dobitnik
Nobelove nagrade. U radu objavljenom u asopisu Science (12. svibnja 1989.)
on i njegovi kolege iz njemakog Instituta Max Planck izvijestili su kako je
nizanjem prijenosa RNA unatrag na Drvetu ivota otkriveno kako genetiki
kod na Zemlji ne moe biti stariji od 3,8 milijarde godina, plus-minus 600
milijuna godina. Manfred Eigen kae kako se u to vrijeme vjerojatno pojavio
primordijalni gen ija je poruka bila biblijski nalog 'Idite, plodite se i
mnoite.' Ukoliko je odstupanje trebalo biti na strani plusa, tj. starije od 3,8
milijardi godina, to bi bilo mogue samo u sluaju vanzemaljskog porijekla,
dodali su autori tog uenog rada.

Lynn Margulis je predvidjela ovakav zapanjujui zakljuak u svom

saetom izvjetaju na etvrtoj Konferenciji o porijeklu ivota. Mi danas
razumijemo da se, ukoliko je na samoreplicirajui sustav nastao na mladoj
Zemlji, taj proces morao dogaati prilino brzo, u milijunima, a ne
milijardama godina, izjavila je i dodala:
Sredinji problem koji je potaknuo ove konferencije i dalje ostaje
jednako nerijeen, iako je moda malo bolje definiran. Je li naa organska
materija nastala u meuzvjezdanom svemiru? Mlada grana astronomije pod
nazivom radioastronomija ima dokaze da tamo postoje neke manje organske
molekule.
Svante Arrhenius (World in the Making) je 1908. godine iznio
pretpostavku kako je spore koje su donijele ivot na Zemlju nanio pritisak
svjetlosnih valova sa zvijezde nekog drugog planetarnog sustava na kojem se
ivot razvio mnogo prije nego na Zemlji. Ta je zamisao postala poznatija kao
teorija o panspermiji, no, ona je venula na rubu prihvaene znanosti jer su u to
vrijeme fosilna otkria jedno za drugim naizgled potvrivala kako teorija
evolucije neosporno objanjava porijeklo ivota na Zemlji.
Meutim, ta fosilna otkria i sama su postavljala pitanja i navodila na
sumnju, u tolikoj mjeri da je 1973. godine laureat Nobelove nagrade (danas
nosi titulu Sir) Francis Crick zajedno s Leslie Orgel u eseju pod naslovom
Voena panspermija (Icarus, sv. 19) ponovno oivio ideju da je Zemlja bila
zasijana prvim organizmima ili sporama iz vanzemaljskog izvora, ali ne
sluajno, ve namjemom aktivnou vanzemaljske zajednice. I dok je na
Sunev sustav nastao tek prije otprilike 4,6 milijarde godina, ostali sunevi
sustavi u svemiru moda su nastali ak i 10 milijardi godina ranije. Interval
izmeu nastanka Zemlje i pojave ivota na njoj je prekratak; na drugim
planetarnim sustavima je za taj proces bilo na raspolaganju ak est milijardi
godina. Raspoloivo vrijeme ini moguim postojanje tehnolokih drutava
negdje u galaktici, ak i prije nastanka Zemlje, smatraju Crick i Orgelova.
Oni su stoga predloili da znanstvena zajednica razmotri novu teoriju o
zarazi prema kojoj je tehnoloki napredna zajednica sa drugog planeta
namjerno posadila primitivni oblik ivota na Zemlju. U oekivanju kritike,
koja je doista i uslijedila, kako niti jedna spora ne bi mogla preivjeti silnu
studen svemira, iznijeli su miljenje kako mikroorganizmi nisu bili poslani
kako bi samo lutali svemirom, ve su bili stavljeni u posebno konstruiranu
svemirsku letjelicu s primjerenom zatitom i opremom za odravanje ivota.
Unato neupitnim znanstvenim akreditivima Cricka i Orgelove,
njihova teorija o voenoj panspermiji primljena je s nevjericom i
podsmjehom. Meutim, skoriji napredak u znanosti je izmijenio takve
stavove, ne samo stoga to je vremenski prozor suen na samo nekoliko
stotina milijuna godina, to gotovo iskljuuje mogunost da je bilo dovoljno

vremena za razvoj temeljne genetike materije ovdje na Zemlji. Stavovi su se

promijenili i stoga to je otkriveno da od bezbroj postojeih aminokiselina, u
ivim organizmima na Zemlji nalazimo samo njih dvadesetak, bez obzira
kakvi ti organizmi bili i kada su nastali. Isto tako, u svim ivim biima na
Zemlji nalazimo istu DNK, sastavljenu od ista etiri nukleotida - jedino i
iskljuivo takvu.
Stoga sudionici znaajne, osme Konferencije o porijeklu ivota,
odrane u Berkeleyu u Kaliforniji, 1986. godine, nisu vie mogli prihvatiti
sluajni nastanak ivota svojstven hipotezama o muljevitoj pra-juhi i porijeklu
ivota iz gline, jer su prema tim teorijama trebali nastati raznoliki oblici ivota
i genetikih kodova. Umjesto toga, usvojeno je ope miljenje kako je sav
ivot na Zemlji, od bakterije preko drveta sekvoje, pa sve do ovjeka nastao iz
jedne pradjedovske stanice.
Ali, odakle je stigla ta prva pradjedovska stanica? Skoro tri stotine
znanstvenika iz 22 drave nisu se sloili s opreznom sugestijom da su potpuno
formirane stanice iz svemira bile posijane na Zemlji. Meutim, mnogi su bili
voljni razmotriti mogunost da je koliina organskih glasnika ivota bila
poveana iz svemira. Nakon to je sve bilo reeno i uinjeno, okupljenim
znanstvenicima preostao je samo jedan put koji bi, nadali su se, trebao
razrijeiti zagonetku porijekla ivota na Zemlji: istraivanje svemira.
Predloeno je da se istraivanja premjeste sa Zemlje na Mars, Mjesec, satelit
Saturna Titan, jer su tragovi nastanka ivota moda bolje sauvani u njihovom
primitivnijem okoliu.
Oigledno je da ovakav tijek istraivanja izraava prihvaanje
premise da ivot nije svojstven iskljuivo Zemlji. Prvi razlog za takvu premisu
su prilino vrsti dokazi da organski spojevi proimaju Sunev sustav i
vanjski svemir. Podatke sa meuplanetarnih sondi razmatrali smo u
prethodnom poglavlju. Podaci koji ukazuju na postojanje elemenata i spojeva
vezanih uz oblike ivota u vanjskom svemiru toliko su opseni da e biti
dovoljno spomenuti samo neke od njih. Na primjer, meunarodna ekipa
astronoma sa Instituta Max Planck otkrili su 1977. godine postojanje molekula
vode izvan nae galaktike. Gustoa vodene pare bila je jednaka onoj u
galaktici Zemlje. Otto Hachenberg sa Bonnskog Instituta za radioastronomiju
smatrao je to otkrie potvrdom zakljuka da na nekom drugom mjestu
postoje uvjeti prikladni za ivot, poput uvjeta na Zemlji. Znanstvenici iz
Svemirskog Centra Goddard otkrili su 1984. godine neobino nizanje
molekula koje ukljuuje poetak organske kemije u meuzvjezdanom
prostoru. Otkrili su sloene molekule sastavljene od istih atoma koji ine
ivo tkivo, kako kae Patrick Thaddeus iz Instituta za Svemirska istraivanja:
bilo je razumno pretpostaviti da su ti spojevi bili pohranjeni na Zemlju u
vrijeme njenog stvaranja i da je na kraju iz njih nastao ivot.

Navedimo jo jedan primjer: 1987. godine NASA-ini instrumenti

otkrili su kako eksplozijom zvijezde (supernove) nastaje veina od oko
devedesetak elemenata, meu njima i ugljik, koje nalazimo u ivim
organizmima na Zemlji.
Kako su ovi temeljni ivotni spojevi stigli na Zemlju iz blieg ili
daljeg svemira, u obliku koji je omoguio nastajanje ivota na njoj? Obino se
razmatraju nebeski izaslanici poput kometa, meteora, meteorita i asteroida.
Znanstvenicima su posebno zanimljivi meteoriti koji sadre ugljine hondrite,
po miljenju mnogih, najstariju planetarnu materiju u Sunevom sustavu. U
meteoritu koji je pao u blizini Murchisona, Victoria, u Australiji 1969. godine,
otkriveno je niz organskih spojeva, a meu njima i aminokiseline i duine
osnove koje obuhvaaju sve spojeve ukljuene u DNK. Ron Brown sa
Sveuilita Monash u Melbourneu kae kako su istraivai pronali oblike u
meteoritu koji podsjeaju na vrlo primitivne oblike stanine strukture.
Do tog vremena su se meteoriti koji sadre ugljini hondrit, po prvi
puta sakupljeni u Francuskoj 1806. godine, odbacivali kao nepouzdani dokazi
jer se njihove spojeve objanjavalo kao zagaenje sa zemlje. Meutim, 1977.
godine su pronaena dva meteorita ove vrste zakopana u ledenoj divljini
Antarktika gdje zagaenje nije mogue. Otkriveno je da su ta dva meteorita i
dijelovi drugih meteorita koje su japanski znanstvenici sakupljali na drugim
mjestima na Antarktiku bogati aminokiselinama, te da sadre barem tri
nukleotida (A, G i U iz genetike abecede) koji ine DNK i/ili RNK. Roy S.
Lewis i Edward Anders su u svom lanku za Scientific American od kolovoza
1983. zakljuili da ugljini hondriti, najprimitivniji meteoriti, sadre
materijale koji potjeu izvan Sunevog sustava, ukljuujui materiju koju
izbacuju supernove i druge zvijezde. Starost ovih meteorita je procijenjena
radiokarbonskim datiranjem na 4,5 do 4,7 milijarde godina, to ih ini ne
samo jednako starim kao i Zemlja, ve ak i starijima i odreuje njihovo
vanzemaljsko porijeklo.
Na neki nain ponovno oivljavajui drevna vjerovanja kako kometi
uzrokuju kugu na Zemlji, dva istaknuta britanska astronoma, Sir Fred Hoyle i
Chandra Wickramasinghe u studiji u asopisu New Scientist (17. studeni
1977.) navode kako je ivot na Zemlji poeo u trenutku kada su zalutali
kometi koji su nosili jedinice za izgradnju ivota udarili u primitivnu Zemlju.
Unato kritikama drugih znanstvenika, oni su uporno nametali ovu teoriju na
znanstvenim konferencijama, u knjigama (Lifecloud i ostale) i u kolskim
publikacijama, svaki puta iznosei jo vie argumenata koji su podravali tezu
da je ivot stigao prije otprilike etiri milijarde godina s kometom.
Nedavna prouavanja kometa, kao to je Halleyev, iz neposredne blizine
pokazala su da na kometima, kao i na drugim glasnicima iz dalekog svemira,
postoji voda i ostali spojevi koji grade ivot. Ova otkria navela su ostale

astronome i biofiziare da priznaju mogunost da su udari kometa odigrali

znaajnu ulogu u nastajanju ivota na Zemlji. Armand Delsemme sa
Sveuilita u Toledu kae: Veliki broj kometa koji su udarali u Zemlju
pridonio je izgledu kemikalija potrebnih za stvaranje aminokiselina; molekule
naeg tijela vjerojatno su se u jednom trenutku nalazile u kometima.
Budui da je napredak znanosti omoguio mnogo sofisticiranije
studije meteorita, kometa i ostalih nebeskih objekata, njihovi rezultati su
ukljuivali mnogo vie za ivot potrebnih spojeva. Znanstvenici nove grane
biologije, pod nazivom egzobiolozi, pronali su na ovim nebeskim tijelima
izotope i druge elemente koji ukazuju da je njihovo porijeklo prethodilo
stvaranju Sunevog sustava.
Ekstrasolarno porijeklo ivota koji se konano razvio na Zemlji tako
je postalo prihvatljivijim. Rasprava izmeu ekipe Hooyle-Wickramasinghe i
ostalih znanstvenika u to vrijeme se usredotoila na pitanje jesu li dvojica
znanstvenika u pravu kada smatraju da su udarima kometa/meteorita na
Zemlju prenesene spore (pravi mikroorganizmi), a ne prethodni ivotvorni
spojevi.
Mogu li spore preivjeti zraenje i hladnou vanjskog svemira?
Eksperimenti provedeni 1985. na Sveuilitu Leiden u Nizozemskoj, uvelike
su rastjerali skepticizam vezan uz ovu mogunost. Astrofiziar J. Mayo
Greenberg i njegov suradnik Peter Weber izvijestili su u svom izvjetaju u
asopisu Nature (sv. 316) da bi to bilo mogue ukoliko su spore putovale u
omotau sastavljenom od molekula vode, metana, amonijaka i ugljinog
monoksida. Sve to je lako dostupno na drugim nebeskim tijelima. Zakljuili su
kako je panspermija bila izvediva.
A to je sa voenom panspermijom, kada je druga civilizacija
namjerno zasijala sjeme na Zemlju, kako su ranije sugerirali Crick i Orgelova?
Prema njihovom miljenju, zatitni omota oko spora nije se sastojao samo
od potrebnih spojeva, ve je to bila svemirska letjelica u kojoj su se
mikroorganizmi uvali zaronjeni u hranjivu tvar.
Koliko god njihov prijedlog podsjea na znanstvenu fantastiku, oni
su se vrsto drali svojeg teorema. Iako zvui malo ekscentrino, napisao
je Sir Francis Crick za The New York Times (26. listopad 1981.), svaki korak
u raspravi je znanstveno vjerojatan. Ako moemo predvidjeti kako bi
ovjeanstvo jednog dana moglo poslati svoje sjeme ivota na druge
svjetove, zato ne bi bilo mogue da je u dalekoj prolosti neka via
civilizacija negdje drugdje to isto uinila sa Zemljom?
Lynn Margulis, pionir konferencija o porijeklu ivota i dananja
lanica Amerike nacionalne akademije znanosti u svojim tekstovima i
intervjuima je tvrdila kako brojni organizmi, suoeni s otrim uvjetima,
oslobaaju vrste male paketie, koje je ona nazvala propaules koji mogu

prenijeti genetiki materijal u gostoljubiviji okoli (Newsweek, 2. listopad,

1989.).
To je prirodna strategija preivljavanja koja objanjava spore
svemirskog d o b a . Dogodit e se u budunosti, jer se ve dogodilo u prolosti.
U detaljnom izvjetaju u vezi tog cjelokupnog razvoja, pod naslovom NASA
ispituje nebo ne bi li otkrila tragove porijekla ivota na Zemlji, objavljenom u
The New York Timesu (6. rujna 1988.), Sandra Blakeslee je ovako saela
najnovija znanstvena razmiljanja:
Ono to potie novu potragu za indicijama poetaka ivota je
nedavno otkrie da kometi, meteori i meuzvjezdana praina nose velike
koliine sloenih organskih kemijskih spojeva i temeljnih elemenata ivih
stanica. Znanstvenici vjeruju da su Zemlja i drugi planeti bili zasijani iz
svemira ovim potencijalnim jedinicama za izgradnju ivota.
Zasijani iz svemira; iste rijei koje su prije nekoliko tisuljea zapisali
Sumerani!
Dobro je poznato kako se u svojim izlaganjima Chandra
Wickramasinghe esto prisjeao zapisa grkog filozofa Anaksagore (oko 500.
godine prije Krista) koji je vjerovao kako se sjeme ivota kretalo svemirom
u gomilama, spremno proklijati i stvoriti ivot gdje god naie na odgovarajui
okoli. Budui da je on dolazio iz Male Azije, njegovi izvori, kao i veina
poetnog grkog znanja, bili su mezopotamski tekstovi i predaje.
Nakon zaobilaznog puta koji je trajao 6000 godina, moderna znanost
se vratila sumerskom scenariju o uljezu iz vanjskog svemira koji donosi sjeme
ivota u Sunev sustav i predaje ga Geji za vrijeme Nebeske Bitke.
Anunnaki, koji su mogli putovati svemirom otprilike pola milijuna
godina prije nas, otkrili su tu pojavu davno prije nas. U tom smislu, moderna
znanost samo dostie drevno znanje.

8
ADAM:
ROB IZRAEN PO
NARUDBI

Biblijska pria o stvaranju ovjeka naravno predstavlja bit rasprave,

ponekad estoke, izmeu kreacionista i evolucionista i temelj njihovih
meusobnih tekuih sukoba, pred sudom ponekad, pred kolskim ploama
neprestano. Kao to smo ve rekli, bilo bi dobro da obje strane ponovno
proitaju Bibliju i njen hebrejski izvornik. Sukoba bi nestalo onog trena kada
bi evolucionisti priznali znanstvene temelje Postanka, a kreacionisti shvatili o
emu se u tekstu Biblije ustvari govori.
Osim to neki naivno tvrde kako u opisu Stvaranja 'dani' u Knjizi
Postanka doslovno oznaavaju razdoblje od dvadeset i etiri sata, a ne doba ili
faze, Biblija opisuje evoluciju redom koji je u skladu s modernom znanou,
kao to je razjanjeno u prethodnim poglavljima. Meutim, nesavladiv
problem nastaje kada kreacionisti insistiraju na tome da je Bog stvorio
ovjeanstvo, Homo sapiens sapiensa, u trenu, bez evolutivnih prethodnika. I
Jahve Bog napravi ovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah
ivota. Tako postane ovjek iva dua. Ovo je pria o stvaranju ovjeka
ispriana u Knjizi Postanka 2:7 (engleska verzija kralja Jamesa) i u nju vrsto
vjeruju kreacionisti-fanatici.

Kada bi poznavali hebrejski tekst, koji je ipak izvornik, otkrili bi

ponajprije da se in Stvaranja pripisuje Elohimu, to je izraz u mnoini kojeg
bi trebalo prevoditi s "bogovi", a ne "Bog". Drugo, postali bi svjesni kako
navedeni stih isto tako objanjava razlog stvaranja "Adama": "Jer nije bilo
Adama da zemlju obrauje." Ovo su dva nagovjetaja, znaajna a ujedno i
uznemirujua, o tome tko i zato je stvorio ovjeka.
Osim toga, javlja se i drugi problem, problem druge (i prethodne)
verzije stvaranja ovjeka, u Knjizi Postanka 1:26-27. Prema verziji kralja
Jamesa najprije ree Bog: Nainimo ovjeka na svoju sliku, sebi slina, a
zatim je prijedlog izvren: Na svoju sliku stvori Bog ovjeka, na sliku Boju
on ga stvori, muko i ensko stvori ih. Biblijski izvjetaj dalje komplicira
pria koja slijedi u 2. glavi, prema kojoj je Adam bio sam dok mu Bog nije
doveo druicu, stvorenu od Adamovog rebra.
I dok bi kreacionisti mogli biti prisiljeni odluiti koja je od tih verzija
conditio sine qua non, mi ovdje nailazimo na problem mnoine. Prijedlog o
stvaranju ovjeka dolazi od bia u mnoini koje se obraa sluateljima u
mnoini i govori: Nainimo Adama na svoju sliku, sebi slina. Oni koji
vjeruju u Bibliju moraju se upitati, to se ovdje zbilo?
Kao to je danas poznato i orijentalistima i poznavateljima Biblije,
zbilo se to da su sastavljai Knjige Postanka ureivali i rezimirali mnogo
starije i znatno detaljnije tekstove najprije zapisane u Sumeru. Ti tekstovi, koji
su u velikoj mjeri prikazani i citirani u Dvanaestom planetu, a svi izvori su
nabrojeni, pripisuju stvaranje ovjeka Anunnakijima. Iz dugakih tekstova
kao to je Atra Hasis saznajemo da se to dogodilo kada su se pobunili nii
slojevi astronauta pristiglih na Zemlju radi njenog zlata. Naporan rad u
rudnicima zlata u jugoistonoj Africi postao je nepodnoljiv. Enlil, njihov
vrhovni zapovjednik, pozvao je vladara Nibirua, svog oca Anua, na Zbor
velikih Anunnakija i zahtijevao otru kaznu za svoju buntovniku posadu.
Meutim, Anu je pokazao vie razumijevanja. Za to ih optuujemo?,
upitao je nakon to je uo pritube pobunjenika. Njihov rad je bio teak,
njihove nevolje silne! Zar ne postoji neki drugi nain da se doe do zlata,
upitao se glasno.
D a , rekao je njegov drugi sin Enki (Enlilov polubrat i suparnik),
nadareni glavni uenjak Anunnakija. Anunnakijima moemo olakati
nepodnoljiv rad tako da uzmemo nekoga drugoga koji bi preuzeo njihov
naporan rad: Nainimo Primitivnog Radnika!
Okupljenim Anunnakijima se dopala ova zamisao. to su vie
razgovarali o tome, to su jasnije odjekivali njihovi buni zahtjevi za takvim
Primitivnim Radnikom, Adamu-om, koji bi preuzeo teret posla. Ali, pitali su
se, kako je mogue stvoriti bie koje e biti dovoljno inteligentno da se slui
oruem i slua naredbe? Kako je mogue stvoriti ili roditi Primitivnog
Radnika? Moe li se takav pothvat uistinu izvesti?

Sumerski tekst je ovjekovjeio odgovor Enkija skeptinim

okupljenim Anunnakijima, koji su u stvaranju Adama vidjeli rjeenje svoga
nepodnoljivog i napornog rada:
Bie ije ime ste izgovorili ON POSTOJI!
Sve to je potrebno uiniti, dodao je, je
Staviti na njega sliku bogova.
U ovim rijeima lei klju zagonetke o stvaranju ovjeka, arobni
tapi koji otklanja sukob izmeu kreacionizma i evolucionizma. Anunnaki,
Elohim iz biblijskih stihova nisu stvorili ovjeka ni iz ega. To bie je ve
postojalo na Zemlji kao proizvod evolucije. Kako bi ga se poboljalo do
eljene razine sposobnosti i inteligencije bilo je potrebno samo staviti na
njega sliku bogova, lik samih Elohima.
Zbog jednostavnosti, nazovimo to ve postojee bie ovjekommajmunom. Enki je zamislio postupak stavljanja na ve postojee stvorenje
slike
(unutarnjeg, genetikog sastava Anunnakija): drugim rijeima,
zamislio je genetikom manipulacijom poboljati postojeeg ovjekamajmuna, na taj nain pretei evoluciju i stvoriti 'ovjeka', Homo sapiensa.
Izraz Adamu, koji je oigledno posluio kao nadahnue biblijskom
imenu 'Adam' i koritenje izraza 'slika' u sumerskom tekstu, koji se u
biblijskom
tekstu
pojavljuje
neizmijenjen,
nisu
jedini
tragovi
sumersko/mezopotamskog porijekla prie o Stvaranju ovjeka iz Knjige
Postanka. Biblijska upotreba zamjenice u mnoini i prikaz skupine Elohima
koji postiu suglasnost i poprate ju potrebnim djelovanjem takoer gubi svoje
zagonetne aspekte ako uzmemo u obzir mezopotamske izvore.
U njima itamo kako su okupljeni Anunnnaki odluili nastaviti s
pothvatom i na prijedlog Enkija zadatak dodijelili Ninti, njihovoj glavnoj
lijenici:
Okupili su se i upitali boicu,
Babicu bogova, mudru roditeljicu,
(i rekli joj)
"Ti si boica Raanja, stvori radnike!
Stvori Primitivnog radnika,
Da bi mogao nositi jaram!
Neka on nosi jaram koji je dodijelio Enlil,
Neka Radnik trpi naporan rad bogova!"
Ne moemo sa sigurnou rei jesu li urednici Postanka doli do
svoje skraene verzije iz teksta Atra Hasis, odakle su citirani ovi stihovi, ili iz

mnogo starijih sumerskih tekstova. No, mi ovdje nalazimo pozadinu dogaaja

koji su doveli do potrebe stvaranja Primitivnog radnika, do zbora bogova,
prijedloga i odluke da taj prijedlog sprovede i stvori jedno takvo bie. Tek
kada shvatimo koji su bili biblijski izvori, moemo razumjeti biblijsku priu o
Elohim, uzvienim 'bogovima', koji kau: Nainimo Adama na svoju sliku,
sebi slina, kako bismo popravili situaciju kada nije bilo Adama da zemlju
obrauje.
U knjizi Dvanaesti planet naglaava se da Biblija zapoinje s
povezivanjem genealogije i povijesti Adama kao odreene osobe, dok se
Knjiga Postanka prema novostvorenom biu odnosi kao prema generikom
izrazu A d a m . Ne radi se o osobi imenom Adam, ve doslovno o
'Zemljaninu' jer 'Adam' upravo to i znai, budui da potjee iz istog
korijena kao Adamah, 'Zemlja'. Ali, taj izraz je ujedno i igra rijei, posebno
dam, to znai 'krv' i odraava (kao to emo uskoro vidjeti) nain na koji je
Adam proizveden.
Sumerski izraz LU znai ovjek. Ali, korijen te rijei ne znai
ljudsko bie ve radnik, sluga, a u sloenicama naziva ivotinja znai
pripitomljen. U akadskom jeziku kojim je napisan tekst Atra Hasis (i od
kojeg potjeu svi semitski jezici) novostvoreno bie naziva se lulu, to znai,
kao i u sumerskom, ovjek, a ujedno izraava i ideju o mijeanju. Tako je
rije lulu u dubljem smislu znaila izmijean i odraavala nain na koji je
stvoren Adam, Zemljanin, Onaj od krvi.
Na mezopotamskim glinenim ploicama pronaeni su zapisani brojni
tekstovi u razliitim stanjima ouvanosti ili u dijelovima. Nakon Dvanaestog
planeta ponovno sam se osvrnuo na 'mitove' o stvaranju kod drugih naroda
Starog i Novog Svijeta: u svima njima je zabiljeen postupak koji ukljuuje
mijeanje boanskih i zemaljskih elemenata.
Vrlo esto se boanski element opisuje kao sr dobivena iz boje
krvi, a zemaljski element se opisuje kao glina ili blato. Nema sumnje da
svi oni pokuavaju ispriati istu priu, jer svi govore o Prvom Paru. Takoer
nema sumnje da svi oni vuku porijeklo iz Sumera, u ijim tekstovima moemo
nai najrazraenije opise i najvie detalja u vezi s ovim izvanrednim inom:
mijeanjem boanskih gena Anunnakija sa zemaljskim genima ovjekamajmuna, oplodnjom jajeta ene-majmuna.
Kao to je prikazano na ovom cilindrinom peatu (Slika 51), ovdje se radilo
o oplodnji in vitro, u epruveti. Otkako su moderna znanost i medicina uspjele
izvesti oplodnju in vitro, ja govorim da je Adam bio prva beba iz epruvete...
Imamo razloga vjerovati kako je Enki, kada je predloio zaudno
stvaranje Primitivnog Radnika pomou genetike manipulacije, ve tada znao
da je taj pothvat mogue izvesti. Njegov prijedlog da za izvrenje zadatka
pozove Ninti takoer nije bila ishitrena zamisao.

Slika 51
Postavljajui temelje dogaaja koji e uslijediti, tekst Atra Hasis
priu o ovjeku na Zemlji zapoinje podjelom zadataka medu vodeim
Anunnakijima. Kada je suparnitvo meu polubraom, Enlilom i Enkijem,
doseglo opasnu razinu, Anu ih je natjerao da vuku drijeb. Na taj nain je
Enlil dobio vlast nad starim naseljima i rad u E.DINu (biblijski Eden), a Enki
je bio poslan u Afriku, kako bi nadgledao AB.ZU, zemlju rudnika. On je bio
veliki uenjak pa je stoga bio spreman provesti dio vremena u prouavanju
flore i faune tog kraja, kao i fosila koje su Leakeys i ostali paleontolozi
otkrivali u jugoistonoj Africi otprilike 300.000 godina kasnije. Poput
dananjih znanstvenika, vjerojatno je i Enki razmiljao o tijeku evolucije na
Zemlji. Kao to se navodi u sumerskim tekstovima, doao je do zakljuka
kako je isto sjeme ivota koje je Nibiru donio sa sobom iz Svojih prethodnih
nebeskih boravita bilo uzrokom pojave ivota na oba planeta, davno prije na
Nibiruu, a kasnije i na Zemlji, kada je tijekom sudara na njoj bilo zasijano
sjeme.
Bie koje ga je sigurno najvie fasciniralo bio je ovjek-majmun,
korak iznad drugih primata, hominid koji je ve uspravno hodao i koristio se
zailjenim kamenjem kao alatom, proto-ovjek, ali jo uvijek ne do kraja
razvijeno ljudsko bie. Enki se vjerojatno poigrao zagonetnim izazovom igre
Boga i provodio eksperimente genetike manipulacije.
Zamolio je Ninti da doe u Afriku i bude uz njega ne bi li mu
pomogla pri pokusima. Slubeni razlog bio je uvjerljiv. Ona je bila glavna
lijenica, njeno ime je znailo Gospa koja daje ivot (kasnije je nazvana
Mammi, od ega potjee sveope Mamma/Majka). Ako uzmemo u obzir teke
uvjete u kojima su radili rudari, doista su im bile potrebne usluge lijenika.
No, to nije bilo sve. Od samog poetka, Enlil i Enki su se natjecali za njene

seksualne usluge, budui da su obojica trebala dobiti mukog nasljednika sa

svo om polusestrom, to im je Ninti doista i bila. Njih troje bih su djeca Anua,
vladara Nibirua, ali nisu imali zajedniku majku. Prema zakonu nasljeivanja
kod Anunnakija (kasnije su ga prihvatili Sumerani i odrazio se u biblijskim
priama o Patrijarsima), legalni nasljednik postao bi sin roen iz veze s
polusestrom iz iste kraljevske linije, a ne nuno prvoroeni sin, Sumerski
tekstovi opisuju strastveno voenje ljubavi Enkija i Ninti (ali bez
zadovoljavajuih rezultata: raale su se samo djevojice). Tako je u
Enkijevom prijedlogu da se pozove Ninti i njoj dodijeli taj zadatak bilo
skriveno mnogo vie od pukog zanimanja za znanost.

Slika 52

Slika 53

Kada sve to znamo, ne bi nas trebalo iznenaditi to tekstovi o

stvaranju navode kako je, prvo: Ninti izjavila da ona to ne moe uiniti sama,
ve joj je potreban savjet i pomo Enkija, i drugo: kako bi zadatak trebalo
izvriti u Abzuu, gdje su joj dostupni odgovarajui materijali i oprema.
tovie, njih dvoje su vjerojatno tamo provodili zajednike eksperimente
mnogo prije nego li je na Zboru Anunnakija iznesen prijedlog da im se
dopusti nainiti Adamua na svoju sliku. Na nekim drevnim prikazima
moemo vidjeti Bikove-Ljude zajedno s golim Ljudima-Majmunima (Slika
52) ili Ljude-Ptice (Slika 53). Sfinge (bikovi ili lavovi s ljudskim glavama)
koje su ukraavale mnoge drevne hramove moda su bile i neto vie od
matovitih prikaza. Kada je babilonski sveenik Beros zapisao Grcima
kozmogoniju Sumerana i prie o stvaranju, opisao je razdoblje prije ovjeka
kada su ivjeli ljudi s dva krila ili jednim tijelom i dvije glave,

izmijeanim mukim i enskim organima, neki s kozjim nogama i rogovima

ili drugim spojevima ljudi i ivotinja.
Iz sumerskih tekstova je oigledno kako ova bia nisu bila prirodno
nastale nakaze, ve su nastali kao rezultat eksperimenata koje su namjerno
provodili Enki i Ninti. U tekstovima se opisuje kako su stvorili bie koje nije
imalo niti mukih niti enskih spolnih obiljeja, mukarca koji nije mogao
zadravati mokrau, enu koja nije mogla imati djece i bia s brojnim drugim
manama. Na kraju krajeva, zabiljeeno je kako je Ninti objavila pomalo
pakosno i izazovno:
Koliko je dobro, a koliko loe tijelo ovjeka?
Kako me srce nadahne,
Mogu uiniti njegovu sudbu dobrom ili loom.
Dosegavi stupanj na kojem su genetiku manipulaciju usavrili
toliko da su mogli odreivati dobre ili loe aspekte nastalog tijela, dvoje
znanstvenika su se smatrali sposobnima svladati krajnji izazov: pomijeati
gene hominida, ovjeka-majmuna, ne s genima drugih bia sa Zemlje, ve s
genima samih Anunnakija. Koristei se znanjem koje su prikupili, ovo dvoje
Elohima su odluili provesti i ubrzati proces evolucije. Nema sumnje da bi se
moderni ovjek u svakom sluaju pojavio na Zemlji, kao to se to dogodilo na
Nibiruu, budui da i jedan i drugi potjeu iz istog sjemena ivota. No,
valjalo je prijei dugaak i dugotrajan put od stupnja na kojem su se hominidi
nalazili prije 300.000 godina do razvojnog stupnja kojeg su u to vrijeme
dosegli Anunnaki. Ako je tijekom 4 milijarde godina, proces evolucije na
Nibiruu bio napredniji za samo 1% tog vremena, to bi znailo da je na Nibiru
evolucija bila 40 milijuna godina u prednosti u usporedbi s tijekom evolucije
na Zemlji. Jesu li Anunnaki ubrzali evoluciju na naem planetu za 1-2
milijuna godina? Nitko ne moe sa sigurnou rei koliko vremena bi bilo
potrebno Homo sapiensu da se prirodno razvije na Zemlji od ranijih hominida,
no, sigurno je da bi etrdeset milijuna godina bilo vie nego dovoljno.
Nakon to ju je pozvao da izvri zadatak oblikovanja sluge bogova
ili, kako se kae u drevnom tekstu, izvede veliko djelo mudrosti, Enki je
Ninti dao sljedee upute:
Pomijeaj srce gline
Iz dubina Zemlje,
Upravo iznad Abzua,
I daj joj oblik.
Ja u dovesti dobre, mudre mlade bogove
Koji e ju uiniti ispravnom.

U knjizi Dvanaesti planet analizirao sam etimologiju sumerskih i

akadskih izraza koji se obino prevode kao glina ili blato i pokazao da su
nastali iz sumerskog TI.IT, to doslovno znai ono koje ima ivot, a kasnije
je izvedeno znaenje glina, blato i j a j e . Zemaljski element u postupku
stavljanja slike bogova na ve postojee bie trebalo je biti jajace enke
tog bia, ene-majmuna.
Svi tekstovi koji se bave ovim dogaajem jasno govore o tome kako
je Ninti Enkiju povjerila da u Abzuu u jugoistonoj Africi nabavi zemljani
element, jajaca ene-majmuna. U gore navedenom citatu je tono odreena
lokacija: ne radi se o istom onom mjestu na kojem su se nalazili rudnici (u
Dvanaestom planetu smo to podruje prepoznali kao Junu Rodeziju, dananji
Zimbabwe), ve o podruju sjevernije od njih. Najnovija otkria pokazuju da
se Homo sapiens zaista po prvi puta pojavio na tom podruju.
Ninti je dobila zadatak da nabavi boanske elemente. Trebale su
joj dvije vrste izluevina jednog od Anunnakija i ona je u tu svrhu paljivo
odabrala jednog mladog boga. Enki je uputio Ninti da od boga uzme krv i
shiru, uroni ih u kupku proienja da bi na taj nain izluila njihovu s r .
Iz krvi je trebalo neto to se naziva TE.E.MA, a znai osobnost i tako
izraava znaenje rijei: ono to osobu ini onakvom kakva jest, drugaijom
od ostalih ljudi. Ali, prijevodom osobnost nije izraena znanstvena
preciznost izraza, koji je u sumerskom izvorniku znaio Ono to prima ono
to vee pamenje. Mi to danas nazivamo genom.
Drugi element zbog kojeg je trebalo izabrati mladog Anunnakija,
shiru, obino se prevodi kao p u t . Vremenom je ova rije izmeu ostalih
konotacija poprimila upravo takvo znaenje, p u t . Meutim, u ranom
sumerskom ona se odnosila na spolnost ili organe za razmnoavanje, a
osnovno znaenje njenog korijena bilo je vezati, ono to v e e . U ostalim
tekstovima koji su se bavili potomstvom bogova koji nisu bili Anunnaki shiru
se nazivalo kisru; budui da potjee od mukaraca, izraz je znaio sjeme,
sperma.
Ninti je ove dvije boanske izluevine trebala dobro promijeati u
kupki proienja. Stoga je sigurno da epitet lulu (Izmijean) kojim se
oznaavalo tako nastalog Primitivnog Radnika potjee iz tog postupka.
Modernim rjenikom mi bismo ga nazvali hibridom.
Sve ove postupke trebalo je izvravati u strogim sanitarnim uvjetima.
U jednom od tekstova ak se spominje kako je Ninti oprala ruke prije nego je
dirala glinu. Ovaj postupak se vrio u posebnoj zgradi, u akadskom
nazvanoj Bit Shimti. Taj izraz potjee od sumerskog SHI.IM.TI i doslovno je
znaio kua u kojoj se udahnjuje dah ivota. Nema sumnje da se ovdje
nalazi izvor biblijske prie o tome kako je Elohim, nakon to je oblikovao
Adama iz gline, udahnuo dah ivota u njegove nosnice. Biblijski izraz koji
se ponekad prevodi kao dua, a ne dah ivota je Nephesh. Isti izraz

nalazimo u akadskom izvjetaju o dogaanjima u kui u kojoj se udahnjuje

dah ivota koji su uslijedili nakon proienja i izluivanja:
Bog koji proiava napishtu, Enki,
Progovorio je.
Sjedei ispred nje /Ninti/ on ju je poticao.
Nakon to je izgovorila svoju aroliju,
Pruila je ruku u glinu.

Slika 54
Prikaz sa cilindrinog peata (Slika 54) vjerojatno je ilustracija
drevnog teksta. Na njemu vidimo Enkija kako sjedi i potie Ninti
(prepoznajemo ju po njenom simbolu, pupkovini), a iza nje se nalaze
epruvete.
Mijeanje gline sa svim sastojcima i sa sri jo nije bio kraj
postupka. Jajace ene-majmuna, oploeno u kupkama proienja
spermom i genima mladog boga Anunnakija, nakon toga je poloeno u
kalup u kojem je trebalo zavriti povezivanje. Budui da se ovaj dio
postupka kasnije ponovno opisuje u vezi s odreivanjem spola stvorenog bia,
moemo nagaati kako je upravo to bila svrha faze povezivanja.
Nije navedeno vrijeme koje je tako obraeno oploeno jajace
trebalo provesti u kalupu, ali je prilino oigledno to je s njim trebalo
uiniti. Oploeno i ukalupljeno jajace trebalo je ponovno usaditi u utrobu

ene, ali ne u utrobu izvorne ene-majmuna. Umjesto toga, trebalo ga je

usaditi u utrobu boice Anunnaki! Samo tako je bilo mogue postii krajnji
rezultat.
Jesu li eksperimentatori, Enki i Ninti, mogli biti sigurni kako e,
nakon svih neuspjelih pokuaja stvaranja hibrida, ovaj puta uspjeti stvoriti
savrenog lulua, ugradivi oploeno i obraeno jajace u utrobu jedne od
svojih ena? Kako su mogli znati da nee roditi udovite i da njen ivot nee
biti ugroen?
Oito je da nisu mogli biti potpuno sigurni: i, kako se to obino
dogaa kod znanstvenika koji se stave u ulogu zamoraca u prvim opasnim
eksperimentima koji zahtijevaju dobrovoljce, tako je Enki okupljenim
Anunnakijima objavio kako se njegova supruga, Ninki (Gospa od Zemlje)
dobrovoljno javila za taj zadatak. Ninki, moja boanska supruga, objavio je,
biti e tu pri trudovima. Ona je trebala odrediti sudbinu novog bia:
Ti e proglasiti sudbinu novoroenog;
Ninki e na nj postaviti sliku bogova;
I nastat e ovjek.
ene Anunnakija koje su trebale sluiti kao Boice raanja u sluaju
da eksperiment uspije, kae Enki, trebale su ostati i promatrati to se zbiva. Iz
teksta vidimo kako porod nije bio jednostavan ni lagan:
Boice raanja su drali zajedno.
Ninti je sjela, brojei mjesece.
Pribliavao se sudbonosni deseti mjesec,
Stigao je deseti mjesec:
Protekao je period otvaranja utrobe.
Odgovor glasi: da. Sve je ba onako kako bismo mi to danas uradili,
na nain koji smo slijedili proteklih godina.
Danas je poznato, da bismo nekoga ili neto mogli stvoriti na sliku i
slina postojeem biu (bilo to drvo, mi ili ovjek), novo bie mora imati
gene svog stvoritelja; inae e nastati sasvim drukije bie. Do prije nekoliko
desetljea znanost je znala samo za postojanje nizova kromosoma unutar
svake ive stanice koji nose obavijest o fizikim i mentalnim/emocionalnim
karakteristikama potomstva. Meutim, sada znamo da su kromosomi samo
osnove na kojima su smjeteni dugaki lanci DNK. DNK na raspolaganju
imaju samo etiri nukleotida, ali se mogu nizati u bezbroj kombinacija, u
kratkim ili dugim nizovima protkanim kemijskim signalima koji mogu znaiti
stani ili idi (ili ne initi naizgled nita). Stvaraju se enzimi i funkcioniraju
poput kemijskih nametljivaca, pokreu kemijske procese, alju RNK na

izvravanje zadataka, stvaraju bjelanevine za izgradnju tijela i miia,

proizvode bezbrojne razliite stanice ivih bia, aktiviraju imunoloki sustav i,
naravno, pomau u stvaranju potomaka na svoju sliku, sebi nalik.
Utemeljiteljem genetike danas se smatra Gregor Johann Mendel,
austrijski redovnik koji je, eksperimentirajui hibridizacijom bilja, opisao
nasljedne osobine obinog graka u studiji objavljenoj 1866. godine. U
hortikulturi (uzgoju cvijea, povra i voa) provodi se odreena vrsta
genetikog inenjeringa u postupku kalemljenja, u kojem se dio biljke ije
kvalitete elimo dodati kvalitetama neke druge biljke spaja urezivanjem s
biljkom-primateljem. S postupkom kalemljenja (cijepljenja) posljednjih
godina se eksperimentiralo u ivotinjskom carstvu, ali je uspjeh bio ogranien
zbog odbacivanja imunolokog sustava primatelja.
Sljedei korak naprijed, koji je na kratko dobio veliki publicitet, bio je
postupak nazvan kloniranje. Budui da svaka stanica (ljudska stanica, na
primjer) sadri sve genetike podatke potrebne za razmnoavanje tog
pojedinca, ona sadri potencijal stvaranja, unutar enskog jajaca, bia
identinog svom roditelju. Kloniranje teoretski predstavlja nain stvaranja
beskonanog broja Einsteina ili, ne daj Boe, Hitlera.
Testiranje mogunosti kloniranja zapoelo je eksperimentalno s
biljkama, kao naprednija metoda koja bi zamijenila kalemljenje. Izraz
kloniranje dolazi od grkog klon to znai granica. Postupak je zapoeo
idejom da se samo jedna eljena stanica biljke davatelja usadi u biljku
primatelja. Tehnika je zatim napredovala na stupanj u kojem vie uope nije
bilo potrebe za biljkom - primateljem; sve to je trebalo uiniti bilo je uzgajati
eljenu stanicu u otopini hranjivih tvari dok ne pone rasti, dijeliti se i na kraju
se oblikovati u cjelovitu biljku.
Sedamdesetih godina uz ovaj postupak se vezala nada kako e jednog
dana biti mogue stvoriti u epruvetama itave ume potpuno jednakih stabala
vrste po elji, a zatim ih prevesti brodom u paketu na eljenu lokaciju, tamo ih
posaditi i pustiti da rastu.
Prilagoavanje ove tehnike ivotinjama pokazalo se znatno
zamrenijim. Prvo, kloniranje je bespolno razmnoavanje. Kod ivotinja koje
se razmnoavaju oplodnjom jajaca pomou sperme, stanice za
razmnoavanje (jajace i sperma) razlikuju se od ostalih stanica po tome to
ne sadre sve parove kromosoma (koji nose gene kao na osnovama), ve samo
po jednu garnituru svaka. Tako u oploenom ljudskom jajacu (jajna
stanica) od 46 kromosoma koji ine potrebna dvadeset i tri para, polovica
njih dolazi od majke (iz jajne stanice), a polovica od oca (iz sperme). Da
bismo mogli izvesti kloniranje, potrebno je kirurki odstraniti kromosome iz
jajaca i umjesto njih ubaciti kompletnu garnituru parova, ne iz sperme ve iz
bilo koje ljudske stanice. Ukoliko itav postupak uspije i jajace, udobno

smjeteno u utrobi, najprije postane embrio, zatim fetus, pa dijete, to e dijete

biti potpuno jednako osobi iz ije je stanice (samo jedne) nastalo.
Tijekom ovog postupka pojavili su se i neki drugi problemi tehnike
prirode kojima se sada neemo detaljnije baviti, a koji su polagano prevladani
pomou eksperimentiranja, poboljanih instrumenata i napredovanja u
razumijevanju genetike. U provoenju eksperimenata je pripomoglo jedno
zanimljivo otkrie, a to je da je mogunost uspjeha vea to je izvor
transplantirane jezgre mlai.
Britanski znanstvenici su 1975. godine uspjeli klonirati abu iz
stanica punoglavca. Za provoenje postupka bilo je potrebno odstraniti jezgru
jajaca abe i zamijeniti ju jezgrom stanice punoglavca. Taj je zahvat izveden
mikrokirurgijom, vjerojatno zato jer se radi o stanicama znatno veim od,
primjerice, ljudskih stanica. Godine 1980. i 1981. kineski i ameriki uenjaci
su tvrdili kako su slinom tehnikom klonirali ribu, a provodili su se i
eksperimenti na muhama.
Za eksperimente sa sisavcima izabrani su mievi i zeevi jer imaju
kratke cikluse razmnoavanja. Kod sisavaca problem nije bio samo u
sloenosti njihovih stanica i staninih jezgri, ve isto tako i u potrebi da se
oploeno jajace udobno smjesti u utrobu. Kada jezgra jajne stanice nije bila
uklonjena kirurkim putem, ve onesposobljena zraenjem, postignuti su bolji
rezultati. Rezultati su bili jo bolji ako je jezgra bila izbaena kemijskim
putem, a nova jezgra uvedena na isti nain.
Postupak koji se razvio iz eksperimenata sa jajacima zeeva, a koje
je provodio J. Derek Bromhall sa Sveuilita Oxford, postali su poznatiji kao
kemijska fuzija.
Ostali eksperimenti vezani uz kloniranje mieva ukazivali su na
injenicu da je potrebno mnogo vie od garniture kromosoma davatelja da bi
se jajna stanica sisavca oplodila, poela dijeliti i, najvanije, zapoela s
diferencijacijom (u specijalizirane stanice koje postaju razliiti dijelovi tijela).
Provodei eksperimente na Yaleu, Clement L. Markert je zakljuio
da u spermi osim kromosoma postoji neto drugo to pospjeuje ove procese,
te zakljuio kako sperma vjerojatno na neki, jo uvijek neutvren nain,
potie razvitak jajaca.
Kako bi sprijeili spajanje mukih kromosoma iz sperme sa enskim
kromosomima iz jajne stanice (to bi rezultiralo normalnom oplodnjom, a ne
kloniranjem) potrebno je kirurki odstraniti jednu garnituru kromosoma prije
nego to pone fuzioniranje, a preostalu garnituru uzbuditi fizikim i
kemijskim sredstvima kako bi se udvostruila. Ukoliko u tu svrhu izaberemo
kromosome sperme, embrio bi mogao biti ili mukog ili enskog spola;
ukoliko odluimo udvostruiti garnituru jajne stanice, embrio moe biti samo
enskog spola.

I dok je Markert i dalje provodio eksperimente takvom metodom

prijenosa jezgre, druga dva znanstvenika (Peter C. Hoppe i Karl Illmensee)
objavili su 1977. godine uspjean okot, u Laboratoriju Jackson u Bar Harbor,
Maine, sedam mieva s jednim roditeljem. Meutim, taj postupak su
preciznije nazvali partenogenezom,
djevianskim roenjem, a ne
kloniranjem, budui da su znanstvenici potaknuli udvostruavanje kromosoma
u jajacu enke mia, drali jajace s punom garniturom kromosoma u
odreenim otopinama i, nakon to se nekoliko puta podijelila, uveli samooploenu stanicu u utrobu enke mia. Vano je primijetiti da je mi-primatelj
morala biti druga enka, a ne ona ije je jajace koriteno u eksperimentu.
Poetkom 1978. godine prilino uzbuenje je izazvalo objavljivanje
knjige u kojoj se govorilo o tome kako je ekscentrini ameriki milijuna,
opsjednut mogunou smrti, u potrazi za besmrtnou uredio da ga se
klonira. U knjizi se tvrdilo kako je u ensku jajnu stanicu bila umetnuta jezgra
stanice milijunaa. Jajace je kroz trudnou iznijela nepoznata dobrovoljka i
rodila zdravog i pristalog djeaka koji je u vrijeme objavljivanja knjige imao
etrnaest mjeseci. Ova pria je primljena s nevjericom iako je bila pisana kao
izvjetaj upotpunjen injenicama. Znanstvena zajednica nije bila skeptina jer
bi takav pothvat smatrala neizvedivim (zaista, svi zainteresirani su se slagali
kako e to jednog dana biti mogue), ve zbog sumnje da je takav pothvat
mogla izvesti nepoznata skupina sa Kariba kada su najbolji istraivai u to
vrijeme mogli postii samo djeviansko roenje mieva. Takoer je postojala
sumnja u uspjenost kloniranja mukarca zrele dobi, jer su svi eksperimenti
ukazivali da su anse za uspjeh manje to je davatelj stariji.
Zbog sjeanja na strahote koje su ovjeanstvu nanijeli njemaki
nacisti u ime superiorne r a s e , ve je i sama mogunost kloniranja odabranih
pojedinaca u svrhu zla (tema bestselera Ire Levina Momci iz Brazila) bila
dovoljnim razlogom slabljenja zanimanja za ovakve genetike manipulacije.
Alternativa koja je povik Treba li se ovjek igrati Boga? zamijenila idejom
Moe li se znanost igrati supruga? bio je postupak koji je doveo do pojave
Beba iz epruvete.
Istraivanje Sveuilita Texas A&M, provedeno 1976. godine
pokazalo je da je, u razdoblju od pet dana od ovulacije, mogue ukloniti
embrio sisavca (u ovom sluaju babuna) i ponovno ga ugraditi u maternicu
druge enke babuna, u prijenosu kojim se postie uspjena trudnoa i roenje.
Drugi istraivai su iznali metode izdvajanja jajaca malih sisavaca i njihove
oplodnje u epruvetama. Ova dva postupka, prijenos embrija i oplodnja in
vitro, koriteni su u dogaaju koji je postao dijelom povijesti medicine u
srpnju 1978. godine, kada je u Opoj bolnici Oldham and District u
sjeverozapadnoj Engleskoj roena Louise Brown. Ona je prva beba koju nisu
zaeli roditelji, ve je zaeta u epruveti, pomou tehnika kojima su se posluili

lijenici Patrick Steptoe i Robert Edwards. Devet mjeseci prije toga oni su iz
jajnika gospoe Brown isisali zrelu jajnu stanicu i pritom se posluili
napravom koja je na svom kraju imala svjetlo. Nakon to su je okupali u
posudi u kojoj se nalazila hranjiva tvar za odravanje ivota, pomijeali
(izraz kojeg je upotrijebio dr. Edwards) su izluenu jajnu stanicu sa spermom
supruga. Kada je sperma uspjeno oplodila jajnu stanicu, ona je bila prebaena
u posudu s drugim hranjivim tvarima, gdje se poela dijeliti. Pedeset sati
kasnije dolo je do podjele u osam stanica i u tom trenutku je jajna stanica
ponovno usaena u utrobu gospoe Brown. Uz njegu i poseban tretman,
embrio se pravilno razvijao: pothvat je zavrio carskim rezom, a brani par
koji do tada nije mogao imati djece uslijed oteenih jajovoda supruge, sada je
dobio zdravu ker.
Rodila se djevojica! Savrena j e ! , uzviknuo je ginekolog koji je
izvrio porod carskim rezom, drei dijete.
Ja sam stvorila, moje ruke su ga stvorile!, uzviknula je Ninti nakon
to je carskim rezom porodila Adama, tisuama godina prije toga.
Slina drevnim izvjetajima o dugotrajnim pokuajima i pogrekama Enkija i
Ninti bila je injenica da se znaajan uspjeh s malom Louise zbog kojeg su
mediji doslovno podivljali (Slika 55) dogodio nakon dvanaest godina pokuaja
i pogreaka, tijekom kojih su nastajali fetusi i djeca s oteenjima. Lijenici i
istraivai sigurno nisu bili upoznati s injenicom da su slijedili isti postupak
kojim su se posluili Enki i Ninti, kada su otkrili kako je, za uspjenost
eksperimenta, u mjeavinu hranjive tvari i sperme potrebno dodati krvni
serum.
Iako je ovaj uspjeh dao novu
nadu neplodnim enama (isto
tako je otvorio put surogatnom
majinstvu,
zamrzavanju
embrija, bankama sjemena i
novim pravnim komplikaci
jama), on je bio tek daleki
srodnik pothvata Enkija i
Ninti. A ipak se trebalo
posluiti tehnikama o kojima
smo
itali
u
drevnim
tekstovima: primjerice, kada su
znanstvenici koji se bave
prijenosom jezgre otkrili da
davatelj
mora biti
mlad
mukarac, kao to se naglaa
Slika 55
valo u sumerskim tekstovima.

Najuoljivija razlika izmeu razliitih varijanti bebe iz epruvete i

opisa u drevnim tekstovima jest ta da se u sluaju bebe iz epruvete oponaa
prirodni proces reprodukcije; sperma mukarca oplouje jajnu stanicu ene
koja se kasnije razvija u utrobi. Kod stvaranja Adama je bio izmijean
genetiki materijal dviju razliitih vrsta koje moda uope nisu ni sline, kako
bi nastalo novo bie, po svojstvima smjeteno negdje izmeu dva roditelja.
Posljednjih godina moderna znanost znatno napreduje u genetikoj
manipulaciji. Pomou sve sofisticiranije opreme, kompjutora i sve siunijih
instrumenata, znanstvenici sada mogu proitati genetiki kod svih ivih
organizama, ukljuujui i ovjeka. Ne samo da moemo proitati A-G-C-T
DNK i A-G-C-U, slova genetike abecede, ve isto tako moemo
prepoznati rijei genetikog koda, sastavljene od tri slova, (na primjer,
AGG, AAT, GCC, GGG i tako dalje, u bezbrojnim kombinacijama) kao i
dijelove lanaca DNK koji ine gene i imaju svaki svoj poseban zadatak: na
primjer, odreivanje boje oiju, upravljanje rastom ili prenoenje nasljednih

Slika 56

bolesti. Znanstvenici su takoer

otkrili kako neke od rijei u
kodu jednostavno usmjeravaju
proces repliciranja, gdje treba
zapoeti i kada treba stati.
Korak po korak, znanstvenici
polako uspijevaju transkribirati
genetiki
kod
na
zaslon
kompjutora i prepoznati u
ispisima (Slika 56) znakove
stani
i
kreni. Sljedei
korak je zamoran: saznati ulogu
svakog dijela, gena, kojih
jednostavna E. Coli bakterija
ima otprilike 4000, a ljudsko
bie
vie
od
100.000.
Znanstvenici sada planiraju
napraviti kartu cjelokupnog
ljudskog genetikog ustroja
( g e n o m ) . Opseg tog zadatka i
raspon do sada postignutog
znanja
moemo
shvatiti
pomou injenice da, kada
bismo izdvojili DNK iz svih
ljudskih stanica i stavili ga u
kutiju, ona ne bi bila vea od

kockice leda; meutim, kada bi ispruili uvijene lance DNK, njihova duljina
bi iznosila 47 milijuna milja...
Unato tolikoj sloenosti, danas je pomou enzima mogue prerezati nizove
DNK na eljenim mjestima, ukloniti niz koji ini gen i ak umetnuti strani
gen u DNK. Takvim tehnikama se moe ukloniti neeljena osobina (poput
uzroka neke bolesti) ili dodati neka druga (poput gena za hormon rasta).
Napredovanje u razumijevanju i manipuliranju ovom osnovnom kemijom
ivota priznato je 1980. godine kada su Walter Gilbert sa Harvarda i Frederick
Sanger sa Sveuilita Cambridge nagraeni Nobelovom nagradom za kemiju
za razvoj ubrzanih metoda u oitavanju velikih dijelova DNK, a Paul Berg sa
Sveuilita Stanford za pionirski rad na spajanju gena. Za ove postupke
koristi se jo jedan izraz: tehnologija ponovnog kombiniranja D N K , jer se
DNK, nakon to se spoji, ponovno kombinira s novouvedenim dijelovima
DNK.
Ovakve
sposobnosti
omoguuju
genetiku terapiju, uklanjanje ili
ispravljanje (unutar ljudske stanice)
gena koji uzrokuju nasljedne bolesti ili
mane.
Ono
takoer omoguuje
biogenetiku: kada se genetikom
manipulacijom bakterije ili mievi
potiu na proizvodnju kemikalije
(poput inzulina) potrebne u lijeenju.
Ovakvo
provoenje
tehnologije
ponovnog kombiniranja DNK je
Slika 57
izvedivo jer je DNK svih ivih
organizama na Zemlji istog ustroja, pa
e niz DNK bakterije prihvatiti
(ponovno e se kombinirati) dio
ljudske DNK. (Ameriki i vicarski
istraivai izvijestili su u srpnju 1984.
da su otkrili dio DNK zajedniki
ljudima, muhama, glistama, piliima i
abama, to jo vie potvruje
zajedniko
genetiko
porijeklo
cjelokupnog ivota na Zemlji).
Krianci poput mule, potomka magarca
i konja, mogu nastati parenjem ove
dvije vrste jer one imaju sline
Slika 58
kromosome (meutim, krianci se ne mogu dalje ploditi). Ovca i koza se ne
mogu prirodno pariti, iako nisu previe daleki srodnici.

Meutim, zbog svog genetikog srodstva spojeni su eksperimentalno,

1983. godine, u 'kozoovcu' (Slika 57): ovcu prekrivenu vunom, s kozjim
rogovima. Takva mijeana ili 'mozaika' bia nazivaju se himerama, prema
udovitu iz grke mitologije koje je bilo sprijeda lav, u sredini koza, a straga
zmaj (Slika 58).
Ovakvo bie je stvoreno 'fuzijom stanica', fuzioniranjem embrija
ovce i koze na ranijem stupnju podjele u etiri stanice svaka, nakon ega se ta
mjeavina polagala u epruvetu s hranjivim tvarima, dok nije dolo vrijeme za
prijenos mijeanog embrija u utrobu ovce koja je imala ulogu surogat-majke.
Kod ovakvih fuzija stanica nemogue je predvidjeti rezultat (ak i
ako se rodi potomak sposoban za ivot). To je u potpunosti stvar sluaja, koji
e geni zavriti na kojem mjestu na kromosomima i koje e osobine, slike i
slinosti, preuzeti od kojeg davatelja stanica. Gotovo je sigurno da su
nemani iz grke mitologije, ukljuujui i slavnog Minotaura (pola bik, a pola
ovjek) sa Krete, bili uspomene na prie koje je Grcima prenio Beros,
babilonski sveenik. Njegovi izvori su bili sumerski tekstovi koji su se bavili
uspjenim i neuspjenim eksperimentima Enkija i Ninti tijekom kojih su
nastale razliite vrste himera.
Postignua u genetici omoguila su biotehnologiji i druge putove
osim nepredvidivog puta himera. Oigledno je da je u tome moderna znanost
slijedila alternativni (iako mnogo tei) put djelovanja kojeg su se prihvatili
Enki i Ninti. Izrezivanjem i dodavanjem dijelova genetikog niza, tj.
tehnologijom ponovnog kombiniranja, mogue je odrediti i ciljano tretirati
osobine koje treba ukloniti, dodati ili promijeniti. Znaajniji dogaaji u
razvoju genetikog inenjeringa bili su prenoenje bakterijskih gena na biljke
kako bi postale otpornije na odreene bolesti i, nakon toga (1980. godine),
prenoenje odreenih bakterijskih gena u mieve. Godine 1982. u genetiki
kod mia je stavljen gen rasta takora (eksperiment je provela ekipa pod
vodstvom Ralpha L. Brinstera sa Sveuilita u Pennsylvaniji i Richarda D.
Palmitera sa Medicinskog Instituta Howard Hughes). Rezultat je bio Veliki
m i , dvostruko vei od normalnog. U asopisu Nature (27. lipnja 1985.)
objavljen je izvjetaj o tome kako su eksperimentatori u razliitim
znanstvenim sreditima uspjeno umetali funkcionalne ljudske gene rasta u
zeeve, svinje i ovce, a 1987. godine (New Scientist, 17. rujna) su vedski
znanstvenici na slian nain stvorili super-lososa. Do danas su se geni koji
nose druge osobine upotrebljavali u takvom trans-genetikom kombiniranju
izmeu bakterija, biljki i sisavaca. Tehnike su toliko uznapredovale da se
danas umjetno proizvode spojevi koji savreno oponaaju specifine funkcije
odreenog gena, uglavnom u svrhu lijeenja bolesti.
Kod sisavaca je to izmijenjeno oploeno jajace ene na kraju
potrebno ugraditi u utrobu surogat-majke, a ta je uloga, prema sumerskim

priama, bila dodijeljena Boicama Raanja. Meutim, prije toga je trebalo

nai naina kako uvesti eljene genetike osobine davaoca mukarca u jajnu
stanicu ene. Uobiajena je metoda mikro-injekcijom, kojom se izdvaja ve
oploena jajna stanica ene i u nju se ubrizgava eljena genetika osobina.
Nakon kratke inkubacije u staklenoj posudi, jajace se ponovno usadi u utrobu
enke (eksperimentiralo se s mievima, svinjama i nekim drugim sisavcima).
Ovaj postupak je teak, nailazi na mnoge prepreke i ima mali postotak
uspjenosti, ali djeluje. Osim ove tehnike koristili su se virusi, koji prirodno
napadaju stanice i stapaju se s njihovim genetikim jezgrama. Sloenim
metodama se nova genetika osobina koju treba prenijeti u stanicu vee uz
virus, koji zatim djeluje kao prenositelj; problem koji se pritom javlja je
nemogunost da se kontrolira izbor poloaja kromosoma na koji e se
prihvatiti gen. Tako u veini sluajeva nastaju himere.
U lipnju 1989. godine u Cellu je objavljen izvjetaj ekipe talijanskih
znanstvenika predvoenih Corradom Spadaforaom sa Instituta za
biomedicinsku tehnologiju u Rimu, o uspjenom koritenju sperme kao
prijenosnika novog gena. Oni su izvijestili o postupcima kojima su poticali
spermu na ukidanje njene prirodne otpornosti na strane gene. Nakon
namakanja u otopinama u kojima se nalazio novi genetiki materijal, sperma
je pripojila taj genetiki materijal u svoje jezgre. Izmijenjena sperma se zatim
koristila u oplodnji enki mieva, a potomci su u svojim kromosomima nosili
nove gene (u ovom sluaju izvjesni bakterijski enzim).
Koritenje najprirodnijeg medija, sperme, u prenoenju genetikog
materijala u jajnu stanicu enke zapanjilo je svojom jednostavnou
znanstvenu zajednicu i postalo je vijest za naslovnu stranu ak i The New York
Timesa. Studija koja je uslijedila u asopisu Science, od 11. kolovoza 1989,
izvjetavala je o mjeovitim uspjesima ostalih znanstvenika koji su nastojali
oponaati tehnike Talijana. No, svi znanstvenici koji su se bavili tehnologijom
ponovnog kombiniranja su se sloili da je, praeno izvjesnim preinakama i
poboljanjima, razvijena nova tehnika, do sada najjednostavnija i
najprirodnija.
Neki su istaknuli kako su istraivai ve 1972. godine, nakon
eksperimenata sa spermom zeeva ukazivali na sposobnost sperme da
preuzme strani DNK. Meutim, gotovo nitko nije shvaao da su izvjetaji o
toj tehnici postojali mnogo ranije, u sumerskim tekstovima koji su opisivali
kako su Enki i Ninti stvorili Adama, mijeanjem u epruveti jajne stanice enemajmuna i sperme mladog Anunnakija u otopini u kojoj se takoer nalazio i
krvni serum.
Godine 1987. dekan antropologije na Sveuilitu u Firenzi u Italiji,
izazvao je oluju protesta kod sveenstva i humanista otkrivi kako
eksperimenti u tijeku mogu dovesti do stvaranja nove vrste roba, antropoida,

roenog od majke impanze i oca ovjeka. Jedan od mojih simpatizera

poslao mi je isjeak prie uz komentar: Dakle, Enki, evo nas opet!
Mislim da to najbolje rezimira postignua moderne mikrobiologije.

OSE, MAJMUNI I BIBLIJSKI PATRIJARSI

Mnogo toga to se zbivalo na Zemlji, a posebno njeni prvi ratovi,
polaze od zakona nasljeivanja Anunnakija, kojim je prvoroeni sin bio
lien nasljeivanja ukoliko bi vladar dobio drugog sina sa svojom
polusestrom.
Ista pravila o nasljeivanju, koje su preuzeli Sumerani,
odraavaju se u priama o hebrejskim patrijarsima. U Bibliji se kae kako
je Abraham (koji je doao iz sumerskog glavnog grada Ura) zatraio od
svoje ene Sare (njeno ime je znailo Princeza) da se pri susretu sa
stranim kraljevima predstavi kao njegova sestra, a ne kao supruga. Iako to
nije bilo u potpunosti tono, nije bila niti la, kao to objanjava Knjiga
Postanka 20:12: A onda, ona je uistinu moja sestra: ki je moga oca, iako
ne i moje majke pa je pola za me.
Abrahamov nasljednik nije bio njegov prvoroeni Jimael, ija je majka
bila slukinja Hagara, ve Izak, sin njegov polusestre Sare, iako se rodio
mnogo kasnije.
Ovih pravila o nasljeivanju se strogo pridravalo u prolosti na
svim kraljevskim dvorovima, bilo u Egiptu u Starom Svijetu ili u carstvu
Inka u Novom Svijetu. To pretpostavlja neku krvnu liniju ili genetiku
liniju, pretpostavku neobinu i suprotnu uvjerenju o nepoeljnosti
razmnoavanja s bliskim srodnicima.
Meutim, moda su Anunnaki znali neto to moderna znanost
tek treba otkriti?
Skupina znanstvenika koju je predvodila Hannah Wu sa
Sveuilita Washington otkrila je 1980. godine, kako se enke majmuna
vie vole pariti sa svojom polubraom, ako imaju mogunost izbora. Ono
to je u ovom eksperimentu uzbudljivo, kae se u izvjetaju je injenica
da su enke s odabranom polubraom dijelile istog oca, ali su imali
razliite majke. U asopisu Discover (prosinac, 1988.) objavljene su
studije koje pokazuju da se mujaci osa obino pare sa svojim sestrama.
Budui da jedan mujak ose oplouje mnoge enke, prednost ima parenje
s polusestrama: isti otac, razliite majke.
Izgleda da je zakon nasljeivanja kod Anunnakija bio mnogo vie
od hira.

9
MAJKA IMENOM EVA

Ako pratimo razvoj hebrejskih rijei koritenih u Bibliji preko

akadskog korijena do njihovog sumerskog porijekla moi emo razumjeti
pravo znaenje biblijskih pria, posebno onih iz Knjige Postanka. Glavna
potekoa u razumijevanju sumerskog i potreba za paljivim itanjem
konteksta dolazi iz injenice da su mnogi sumerski izrazi imali vie od jednog
znaenja, a ona su uglavnom (no, ne uvijek) potjecala iz zajednikog izvornog
piktograma. S druge strane, sklonost sumerskih pisaca ka estoj upotrebi igre
rijeima inteligentnom itatelju itanje njihovih tekstova pretvara u uitak.
Na primjer, kada sam se u svojoj knjizi The Wars of Gods and Men
bavio biblijskom priom o potresu u Sodomi i Gomori, naglasio sam kako
je ideja da je Lotova ena pretvorena u stup soli kada je stala vidjeti to se
dogaa, u izvornoj sumerskoj terminologiji ustvari oznaavala 'stup pare'.
Budui da se sol u Sumeru dobivala iz movara ispunjenih parama, izvorni
sumerski izraz NI.MUR ujedno je znaio i sol i p a r a . Sirota Lotova ena
bila je pretvorena u paru, a ne u sol, uslijed posljedica nuklearnih eksplozija
koje su uzrokovale potrese u dolinskim gradovima.
to se tie biblijske prie o Evi, veliki sumerolog Samuel N. Kramer
je prvi istaknuo kako njeno ime, koje je u hebrejskom znailo Ona koja ima
ivot i pria o njenom porijeklu od Adamovog rebra vrlo vjerojatno potjeu
iz sumerske igre rijeju TI, to je ujedno znailo i 'ivot' i 'rebro'.

U prethodnom poglavlju ve smo spomenuli neka druga izvorna ili dvostruka

znaenja rijei u priama o stvaranju. O Evi i njenom porijeklu moemo
saznati vie usporeujui biblijske prie i sumerske tekstove, te analizirajui
sumersku terminologiju.
Vidjeli smo da su Enki i Ninti provodili genetike manipulacije u
posebnoj ustanovi, u akadskoj verziji nazvanoj Bit Shimti - Kua u kojoj se
udahnjuje dah ivota, a to znaenje prilino precizno izraava svrhu te
specijalizirane ustanove, laboratorija. Meutim, mi ovdje moramo uvesti u
raspravu sklonost Sumerana prema igri rijei i na taj nain baciti novo svjetlo
na porijeklo prie o Adamovom rebru, namjeni gline i dahu ivota.
Kao to smo ranije rekli, akadski izraz je predstavljao sumersko
SHI.IM.TI, sloenicu u kojoj je svaki od tri sastavna dijela nosio posebno
znaenje koje se naglaavalo i irilo kombiniranjem s ostala dva dijela. SHI je
znailo ono to je u Bibliji Nephesh, a uobiajeno se prevodi kao d u a ,
meutim, preciznije znaenje bilo bi 'dah ivota'. IM je nosilo nekoliko
znaenja, ovisno o kontekstu. Moglo je znaiti 'vjetar', ali isto tako i
'strana'. U tekstovima o astronomiji ovaj je izraz oznaavao satelit koji se
nalazi 'sa strane' svog planeta; u geometriji, stranicu etverokuta ili trokuta; a
u anatomiji, 'rebro'. Paralelna hebrejska rije Sela jo i danas oznaava i
stranicu geometrijskog oblika i rebro. I gle!, IM ima i potpuno nevezano,
etvrto znaenje: 'glina'...
Kao da nisu bila dovoljna viestruka znaenja rijei IM 'vjetar'/'stranica'/'rebro'/'glina'
- izraz TI je dodatno uveseljavao
lingvistiku igru Sumerana. Kao to smo prethodno spomenuli, TI je znailo
ujedno i ivot i rebro (ovo drugo znaenje odgovara akadskom Silu, od
ega je nastalo hebrejsko Sela). Ako udvostruimo izraz dobit emo TI.TI to
znai trbuh, ono u emu se nalazi fetus. I gle!, u akadskom je titu dobilo
znaenje 'glina' od ega je u hebrejskom ostao oblik Tit. Tako, TI kao
sastavni dio u sumerskom nazivu za laboratorij, SHI.IM.TI, nosi znaenja
ivot/glina/trbuh/rebro.
U nedostatku sumerskog originala iz kojeg su sastavljai Postanka
vjerojatno preuzeli podatke, ne moemo biti sigurni jesu li izabrali izraz
rebro jer je to znaenje bilo sadrano u oba izraza: IM i TI ili zato jer je to
bio prikladan uvod u drutveno oitovanje u sljedeim stihovima:
Tada Jahve Elohim pusti tvrd san
Na ovjeka te on zaspa,
Pa mu izvadi jedno rebro
A mjesto zatvori mesom.
Od rebra to ga je uzeo ovjeku
Napravi Jahve, Elohim, enu.
Pa je dovede ovjeku.

Nato ovjek ree:

"Gle, evo kostiju od mojih kostiju,
mesa od mesa mojega!"
Ish-sha /enom/ neka se zove,
od Ish /ovjeka/kad je uzeta!"
Stoga e ovjek ostaviti oca i majku
Da prione uza svoju enu,
I bit e njih dvoje jedno tijelo.
Ova pria o stvaranju ene, kopije ovjeka, govori nam o tome kako
je Adam, ve postavljen u E.DIN kako bi ga obraivao i pazio na njegove
vonjake, bio posve sam. I ree Jahve Elohim: Nije dobro da ovjek bude
sam: nainit u mu pomo kao to je on. Ovo je oigledno nastavak verzije u
kojoj je bio stvoren samo Adam, a ne verzije u kojoj je odmah stvoreno
ovjeanstvo od mukaraca i ena.
Kako bismo razrijeili ovu prividnu zbrku, moramo se prisjetiti
redoslijeda stvaranja Zemljana. Najprije je stvoren muki lulu, mijeani;
zatim su oploene jajne stanice ene-majmuna, prethodno uronjene i
pomijeane s krvnim serumom i spermom mladog Anunnakija, bila
podijeljene u serije i stavljene u kalupe, u kojima su poprimile muke ili
enske osobine. Nakon to su ponovno usaene u utrobe Boica Raanja, iz
njih je svaki puta nastalo sedmero mukaraca i sedam ena. Meutim, ovi
mijeani su bili krianci, koji se ne mogu razmnoavati (kao niti mule).
Kako bi im se poveavao broj, ovaj postupak je trebalo neprestano ponavljati.
U jednom trenutku je postalo oigledno da ovakav nain stvaranja
robhova nije bio dovoljno dobar. Trebalo je dakle iznai naina da se stvori
vie takvih ljudskih bia, a da se pritom enama Anunnakija ne nameu
trudnoe i porodi. Taj drugaiji nain bila je druga genetika manipulacija,
postignue Enkija i Ninti, koja je Adamu omoguila samostalno
razmnoavanje. Kako bi mogao stvoriti vlastito potomstvo, Adam se morao
spojiti s potpuno kompatibilnom enom. Pria o rebru i vrtu u Edenu govori
nam o tome kako i zato je stvorena ena.
Pria o rebru djeluje gotovo kao izvjetaj u medicinskom asopisu,
saet u dvije reenice. Preciznim izrazima je opisana glavna operacija kakva
bi danas punila novinske stupce, kada bliski srodnik (na primjer, otac ili
sestra) poklanja organ potreban za transplantaciju. Moderna medicina se sve
vie slui transplantacijom kotane sri kada je rije o raku ili bolestima
imunolokog sustava.
U biblijskom sluaju, davatelj je bio Adam. Dobio je opu anesteziju
i spava. Nainjen je rez i odstranjeno je rebro. Zatim se tkivo skuplja kako bi
se rana zatvorila, a Adam se moe odmarati i oporavljati.

Radnja se nastavlja negdje drugdje. Elohim sada upotrebljavaju taj

komadi kosti da bi konstruirali enu. Ne da bi ju stvorili, ve da bi ju
konstruirali. Razlika u terminologiji je znaajna; ona ukazuje na injenicu
da je ena o kojoj je rije ve postojala, ali je na njoj bilo potrebno izvriti
neke konstruktivne postupke kako bi mogla postati Adamova druica. Sve to
je bilo potrebno, dobili su iz rebra, a klju onoga to je rebro sadravalo nalazi
se u preostalim znaenjima izraza IM i TI: ivot, trbuh, glina. Je li komadi
Adamove kotane sri bio usaen u kotanu sr gline enke Primitivnog
Radnika kroz njen trbuh? Naalost, u Bibliji nije opisano to su uinili eni
(koju je Adam nazvao Eva), a sumerski tekstovi koji su se sigurno time
pozabavili do sada jo nisu pronaeni. Da je takav tekst doista postojao
izvjesno je iz injenice da najbolji dostupan prijevod teksta Atra Hasis u ranoasirski (otprilike 850. godina prije Krista) sadri stihove koji odgovaraju
biblijskim stihovima o mukarcu koji naputa oevu kuu i postaje jedno sa
svojom enom kada zajedno legnu u krevet. Meutim, ploica na kojoj se
nalazi ovaj tekst je previe oteena a da bi nam otkrila sve to je sumerski
tekst imao za rei.
Ali mi danas znamo, zahvaljujui
modernoj znanosti, da se spolnost i
sposobnost razmnoavanja nalaze u
ljudskim kromosomima. Stanica
svakog ovjeka sadri dvadeset i tri
para, kod ene je to par X
kromosoma, a kod mukarca jedan
X i jedan Y kromosom (Slika 59).
Meutim,
svaka reproduktivna
stanica (enska jajna stanica, muka
sperma) sadri jednu garnituru
kromosoma, a ne njihov par.
Sparivanje se dogaa kada sperma
oplodi jajace. Na taj nain embrij
dobiva dvadeset
i
tri
para
kromosoma, ali samo polovica njih
dolazi od majke, dok je druga
polovica od oca. Majka koja ima
dva X kromosoma, uvijek donosi X
kromosom. Otac, koji ima i X i Y,
moe pridonijeti bilo kojim od njih:
ukoliko donese X kromosom, rodit
e se ensko dijete, a ukoliko to
bude Y, rodit e se muko dijete.
Slika 59

Klju razmnoavanja tako se nalazi u fuziji dvije garniture

kromosoma, pa ukoliko se njihov broj i genetiki kod razlikuju, nee se moi
kombinirati i bia se nee moi razmnoavati. Budui da su ve postojali i
mukarac i ena Primitivni Radnici, oni nisu bili sterilni zbog nedostatka X ili
Y kromosoma. Potreba za kosti (Biblija naglaava kako je Eva bila kost
kostiju Adamovih) sugerira da je trebalo prevladati neku vrstu imunolokog
odbacivanja spermatozoida kod ene Primitivnog Radnika. Operacija koju su
izveli Elohim prevladala je ovaj problem. Adam i Eva su otkrili svoju
seksualnost i dobili 'znanje' (biblijski izraz koji je oznaavao seks u svrhu
razmnoavanja (I Adam pozna svoju enu Evu, a ona zae i rodi Kajina.)
Eva je, kako stoji u opisu tog dogaaja u vrtu u Edenu, mogla zaeti s
Adamom i primila je od boanstva blagoslov, a ujedno i prokletstvo: U
mukama djecu e raati.
Tako A d a m , kako kae Elohim, postade kao jedan od nas.
Dobio je 'Znanje'. Homo sapiens se mogao samostalno mnoiti i raati.
Meutim, iako je Adam primio veliku mjeru genetikog ustroja Anunnakija
koji su nainili ovjeka na svoju sliku, sebi slina, ak i po pitanju
razmnoavanja, nisu mu prenijeli jednu svoju genetiku osobinu dugovjenost Anunnakija. Njemu nije bilo dozvoljeno kuati plodove Drveta
ivota, jer kada bi sa njega jeo, ovjek bi ivio jednako dugo kao i
Anunnakiji. Sumerska pria o Adapi, Savrenom ovjeku kojeg je stvorio
Enki, jasno govori o ovom pitanju:
iroko razumijevanje on je usavrio za njega...
Mudrost (mu je dao)...
Njemu je dao Znanje;
Vjeni ivot nije mu dao.
Nakon to je 1976. godine objavljena knjiga Dvanaesti planet, nisam
tedio truda objanjavajui prividnu besmrtnost bogova. Kao primjer sam
navodio muhe u mojoj kui i govorio kako bi, kada bi muhe mogle priati,
Otac Muha rekao Sinu Muhi: Zna, ovaj ovdje ovjek je besmrtan; tijekom
itavog mog ivota, on uope nije nimalo ostario; a moj otac mi je priao kako
su njegov otac i svi nai preci, dokle nam sjeanje see, svi vidjeli ovog
ovjeka upravo ovakvim kakav je sada: vjean, besmrtan!
Moja 'besmrtnost' (u oima priljive muhe), naravno, jednostavno
proizlazi iz razliitih ivotnih ciklusa. ovjek ivi desetljeima, a muhe svoje
ivote broje danima. Meutim, to znae svi ti izrazi? 'Dan' je vrijeme
potrebno naem planetu da se jednom okrene oko svoje osi; 'godina' je
vrijeme potrebno naem planetu da se jednom okrene oko Sunca. Vremensko
trajanje aktivnosti koje su Anunnaki poduzimali na Zemlji brojilo se u sarima,
a jedan sar odgovara razdoblju od 3600 godina na Zemlji.

Pretpostavljam da jedan sar odgovara trajanju 'godine' na Nibiru-u,

tj. vremenu potrebnom tom planetu da se jednom okrene oko Sunca. Kada se u
Popisu sumerskih kraljeva navodilo, na primjer, kako je neki od voa
Anunnakija upravljao nekim od njihovih gradova u razdoblju od 36.000
godina, u tekstu se ustvari govorilo o deset sara. Ukoliko jedna generacija kod
ovjeka iznosi dvadeset godina, jedna 'godina' Anunnakija iznosila bi 180
generacija ovjekovih potomaka, pa bi se inilo da oni ive vjeno, da su
'besmrtni'.
U drevnim tekstovima se jasno kae kako, za razliku od inteligencije,
dugovjenost nije bila prenesena na ovjeka. To podrazumijeva da se u drevno
doba vjerovalo ili znalo kako bia, koja su genetiki stvorila ovjeka, mogu
mu na neki nain pokloniti ili uskratiti te dvije osobine, inteligenciju i
dugovjenost. Ne iznenauje nas, vjerojatno, da se moderna znanost s tim
slae. Dokazi prikupljeni tijekom proteklih 60 godina navode na pomisao
kako postoji genetika komponenta u inteligenciji, navodi se u asopisu
Scientific American u broju od oujka. Osim to su navedeni primjeri genija sa
razliitih podruja koji su svoje talente prenijeli na djecu i unuad, u lanku je
posebno istaknut izvjetaj istraivaa sa Sveuilita Colorado u Doulderu i
Dravnog Sveuilita Pennsylvania (David W. Fulker, John C. DeFries i
Robert Plomin) koji su utvrdili blisku bioloku korelaciju u mentalnim
sposobnostima koje se mogu pripisati genetikom nasljeivanju. Scientific
American je lanku dao naslov: 'More Evidence Links Genes and
Intelligence'/'Novi dokazi o povezanosti gena i inteligencije'. Ostale studije
koje doputaju mogunost da
su sjeanja sainjena od molekula
pretpostavljaju kako bi kompjutori, da bi se ikada mogli mjeriti s ljudskom
inteligencijom, trebali biti
molekularni kompjutori. Osuvremenjene
sugestije koje su u tom pravcu postavili Forrest Carter iz Naval Research
Laboratory-a u Washingtonu, D.C., John Hopfield sa Caltecha i AT&T'Bell
Laboratories iznijeli su 1988. godine (Science, sv. 241) nacrt biolokog
kompjutora.
Osim toga, imamo sve vie dokaza o genetikom porijeklu ivotnih
ciklusa ivih organizama. Oigledno je da genetika upravlja razliitim fazama
u ivotu kukaca i duljinom njihovih ivota. Tako je i s injenicom da mnoga
bia (meutim, ne i sisavci) ugibaju nakon reprodukcije. Jerome Wodinsky sa
Sveuilita Brandeis je otkrio kako su, na primjer, hobotnice genetiki
programirane na
samo-unitenje
nakon reprodukcije, kemikalijama
pronaenim u njihovim optikim lijezdama. U okviru istraivanja provedene
su studije o procesu starenja kod ivotinja, a ne samo o ivotu hobotnica.
Mnoge druge studije pokazuju kako neke ivotinje imaju sposobnost
popravljanja oteenih gena u svojim stanicama i na taj nain zaustavljaju ili
vraaju proces starenja. Oigledno, geni kod svake vrste odreuju njen ivotni
vijek, pa tako vodeni cvijet ivi jedan dan, aba otprilike est godina, pas

petnaestak godina. Dananja granica kod ovjeka ne prelazi znatno sto godina,
meutim, nekada je ljudski ivotni vijek bio mnogo dulji.
Prema Bibliji, Adam je poivio 930 godina, njegov sin et 912
godina, a njegov sin Eno 905. Iako imamo razloga vjerovati kako su urednici
Knjige Postanka smanjili mnogo dulji ivotni vijek o kojem se govorilo u
sumerskim tekstovima za faktor 60, u samoj Bibliji se priznaje da je ivotni
vijek ovjeanstva bio mnogo dulji prije Potopa. ivotni vijek patrijarha
poeo se skraivati kako je napredovalo tisuljee. Terah, Abrahamov otac
umro je u dobi od 205 godina. Abraham je poivio 175 godina; njegov sin
Izak umro je u dobi od 180 godina. Izakov sin Jakov je doivio 147 godina, a
njegov sin je umro sa 110 godina.
I dok se vjerovalo da genetike pogreke koje se nakupljaju kako se
DNK reproducira u stanicama pridonose procesu starenja, znanstveni dokazi
ukazuju na postojanje u svim biima biolokog sata, osnovnog, ugraenog
genetikog svojstva koji kontrolira ivotni vijek svake pojedine vrste. Koji ga
to gen ili skupina gena potiu na otkucavanje, to ga potie na izraavanje sve su to predmeti marljivih istraivanja. Meutim, brojne studije pokazuju da
se odgovor nalazi u genima. Neka prouavanja virusa pokazuju da oni
posjeduju dijelove DNK koji ih doslovno mogu uiniti besmrtnima.
Enki je vjerojatno sve to znao, tako da je, kada je trebalo usavriti
Adama i stvoriti istinskog Homo sapiensa koji e se moi reproducirati,
podario Adamu inteligenciju i 'Znanje', ali ne i dugovjenost koja se nalazila
u genima Anunnakija.
to se vie ovjeanstvo udaljava od dana svog nastanka u obliku
lulua, 'mijeanog' bia koje je u sebi nosilo genetiko nasljee Zemlje i
Neba, tako skraivanje njegovog prosjenog ivotnog vijeka moemo
promatrati kao simptom postupnog gubitka, iz generacije u generaciju, onoga
to neki smatraju 'boanskim' elementima i sve snanijeg prevladavanja
'onog ivotinjskog u nama'.
Postojanje u naem genetikom ustroju onoga to neki nazivaju
'besmislenim' DNK (dijelovi DNK koji su naizgled izgubili svoju svrhu)
predstavlja vidljive ostatke izvornog 'mijeanja'.
Dva neovisna, iako povezana, dijela mozga, jedan primitivniji i
emocionalniji, a drugi noviji i racionalniji, jo su jedna potvrda mijeanog
genetikog porijekla ovjeanstva.
Dokaz koji potvruje drevne prie o stvaranju ne zavrava
genetikom manipulacijom. Slijedi jo mnogo toga, a sve je o Evi!
Moderna antropologija je, koristei se paleontolokim fosilnim
otkriima i napredovanjima u ostalim podrujima znanosti, nainila veliki
korak naprijed u traganju za porijeklom ovjeka. Do sada smo dobili jasan
odgovor na pitanje Odakle je stigao ovjek?: ovjeanstvo potjee iz
jugoistone Afrike.

Danas znamo da pria o ovjeku nije zapoela s ovjekom.

'Poglavlje' koje govori o skupini sisavaca pod nazivom 'Primati' vodi nas
nekih etrdeset i pet ili pedeset milijuna godina u prolost, kada se u Africi
pojavio zajedniki predak majmuna, ovjekolikog majmuna i ovjeka.
Dvadeset i pet ili trideset milijuna godina kasnije (toliko se sporo okree kota
evolucije) od linije primata su se odvojili prethodnici velikih ovjekolikih
majmuna.
Dvadesetih godina naeg stoljea sluajno su otkriveni fosili ovog
ranog ovjekolikog majmuna prokonzula (Proconsul africanus) na otoku u
Jezeru Victoria (vidi kartu) i to je otkrie na kraju privuklo u to podruje
najpoznatiju ekipu paleontologa, suprunike Louis S. B. i Mary Leakey. Osim
fosila Proconsula u tom podruju su takoer otkriveni ostaci Ramapithecusa,
prvog uspravnog ovjekolikog majmuna ili ovjekolikog primata. Bio je star
otprilike etrnaest milijuna godina, na evolucijskom stablu otprilike osam ili
deset milijuna godina iznad Proconsula.

Ova otkria su bila znaajnija od otkria novih fosila, zato to su

predstavljala klju vrata tajnog laboratorija prirode, sklonita u kojem Majka
Priroda i dalje postupno napreduje u hodu evolucije koji vodi od sisavaca
preko primata do velikih ovjekolikih majmuna i na kraju hominida. Nalazite
je bilo smjeteno u rasjedima doline usjeene kroz Etiopiju, Keniju i
Tanzaniju i dio je sustava rasjeda koji zapoinje u Dolini Jordan i Mrtvom
moru u Izraelu, ukljuuje Crveno More i protee se sve do june Afrike (karta,
Slika. 60).
Na mjestima koja su Leakeayevi i ostali paleoantropolozi uinili
slavnima pronaeni su brojni fosilni ostaci. Najbogatija su otkria sa podruja
u Olduvai Gorge u Tanzaniji, zatim u blizini Jezera Rudolf (preimenovanog u
Jezero Turkana) u Keniji i u pokrajini Afar u Etiopiji, spomenimo samo
najpoznatija nalazita. U njima su sudjelovali mnogi istraivai iz razliitih
zemalja, meutim, meu njima je potrebno spomenuti one koji su se posebno
isticali u znanstvenim raspravama u vezi znaenja i vremenskog raspona
otkria. Sin Leakeyevih, Richard (kustos u Nacionalnom muzeju u Keniji),
Donald C. Johanson (u vrijeme svojih otkria bio je kustos u Muzeju prirodne
povijesti u Clevelandu), Tim White i J. Desmond Clark (Sveuilite
Californija u Berkeleyu), Alan Walker (Sveuilite John Hopkins), Andrew
Hill i David Pilbeam sa Harvarda i Raymond Dart i Philip Tobias iz June
Afrike.
Ako zanemarimo probleme proizale iz ponosa zbog otkria,
razliitih tumaenja otkria i sklonosti prema razdvajanju vrsta i rodova u
manje podvrste, moemo sa sigurnou ustvrditi da se grana koja je dovela do
ovjeka odvojila od grane etverononih majmuna prije otprilike etrnaest
milijuna godina i da je bilo potrebno otprilike jo devet milijuna godina do
pojave prvih ovjekolikih majmuna sa znaajkama hominida, pod nazivom
Austalopithecus, a sve to na podruju koje je priroda odabrala za svoj
laboratorij za stvaranje ovjeka.
I dok gotovo ne postoje fosilni zapisi iz razdoblja od deset milijuna
godina proteklih u meuvremenu, paleoantropolozi (kako je nazvana nova
skupina znanstvenika) su prilino domiljato povezivali ostatke iz sljedeih tri
milijuna godina. Ponekad samo uz pomo eljusti, razbijene lubanje,
zdjelinih kostiju, ostataka prstiju ili, uz malo sree, dijelova kostura, oni su
uspijevali rekonstruirati bia predstavljena tim fosilima. Pomou ostalih
otkria, kao to su kosti ivotinja ili grubo oblikovano kamenje kojim su se
sluili kao orujem, utvrdili su razvojni stupanj i navike ovih bia, a
datiranjem geolokih slojeva u kojima su fosili pronaeni, mogli su odrediti
starost samih fosila.
Meu istaknutim putokazima bila su i otkria kao to su dijelovi
enskog kostura kojem su nadjenuli ime Lucy (koja je moda izgledala
poput hominida na Slici 61) i smatrali ju primjerom naprednog

Australopithecusa, a ivjela je prije otprilike 3,5 milijuna godina; fosil

mukarca poznatiji po svom katalokom broju Lubanja 1470 koji je ivio
prije otprilike 2 milijuna godina, a njegovi nalaznici ga smatraju 'skoro
ovjekom' ili Homo habilisom (Spretnim ovjekom), (mnogi se protive
implikacijama tog izraza); i ostaci kostiju 'krnog mladia' pod katalokim
brojem WT.15000 Homo erectusa, starog otprilike 1,5 milijuna godina,
vjerojatno prvog pravog hominida. On je najavio Starije Kameno doba; poeo
se koristiti kamenjem kao oruem i selio se preko Sinajskog poluotoka, koji
ima funkciju kopnenog mosta izmeu Afrike i Azije, u jugoistonu Aziju,
odnosno u junu Europu.

Homo erectus

Lucy?

Slika 61
Nakon toga se gubi trag roda Homo, jer nedostaje poglavlje prije
otprilike 1,5 milijuna do 300.000 godina, osim tragova Homo erectusa na
periferijama migracija ovih hominida. Zatim se, prije otprilike 300.000
godina, bez ikakvog dokaza o postupnim promjenama, pojavio Homo sapiens.
Isprva se vjerovalo kako je Homo sapiens neanderthalis, neandertalski

praovjek (nazvan tako prema mjestu u Njemakoj na kojem je prvi puta

otkriven), koji je zauzeo istaknut poloaj u Europi i dijelovima Azije prije
otprilike 125.000 godina, bio predak kromanjonske rase, Homo sapiens
sapiens, koja je zauzela kopno prije otprilike 35.000 godina. Zatim se smatralo
da je suroviji pa stoga i primitivniji neandertalski praovjek potekao iz
druge grane Homo sapiensa, a da se Kromanjonac razvio zasebno.
Mi danas znamo da je ova druga ideja preciznija, iako nije u
potpunosti tona. Te dvije linije Homo sapiensa ivjele su jedna pored druge
prije 90.000, ak i 100.000 godina, ali samo kao srodnici, a ne kao potomci
jedni drugih.
Dokazi o tome pronaeni su u dvije pilje, jedna se nalazi na Mount
Carmel, a druga u blizini Nazaretha, u Izraelu; to su samo neke od brojnih
pilja na tom podruju u kojima se udomaio pretpovijesni ovjek. Smatralo
se da su prva otkria, tridesetih godina ovog stoljea, stara otprilike 70.000
godina i da potjeu samo od neandertalskog praovjeka, to se dobro uklapalo
u teorije toga vremena.
ezdesetih godina je skupina Izraelaca i Francuza zajedniki
provodila ponovna iskapanja u pilji u Qafzehu, u blizini Nazaretha i otkrili su
da u njoj nije bilo samo ostataka neandertalskog praovjeka ve isto tako i
kromanjonaca. Ustvari, slojevitost je ukazivala na injenicu da su kromanjonci
koristili pilju prije neandertalaca, to je pomaklo pojavu kromanjonaca od
nekadanjih 35.000 godina u razdoblje od prije 70.000 godina.
Znanstvenici sa Hebrejskog Sveuilita u Jeruzalemu, budui i sami
skeptini, potraili su potvrdu u ostacima glodavaca pronaenim u istim
slojevima. Njihova ispitivanja su dovela do istih nevjerojatnih rezultata:
kromanjonci, Homo sapiens sapiens, koji se ne bi trebali pojavljivati do prije
35.000 godina, stigli su na Bliski istok i smjestili se na podruju dananjeg
Izraela prije vie od 70.000 godina. tovie, to su podruje dugo vremena
dijelili s neandertalcima.
Krajem 1987. godine, otkria u Qaftezu i Kebari, pilji na Mount
Carmelu,
datirala
su
se
novim
metodama,
meu
njima
i
termoluminescencijom, tehnikom koja daje pouzdane podatke znatno vee
starosti od 40.000 do 50.000 godina, to je granica radiokarbonskog datiranja.
Helen Vallades iz Centra za Nacionalna istraivanja u Gif sur Yvette,
voditeljica francuske ekipe, izvijestila je u dva broja asopisa Nature (sv. 330
i 340) kako rezultati nesumnjivo pokazuju kako su na tom podruju boravili i
neandertalci i kromanjonci prije 90.000 do 100.000 godina (znanstvenici se
danas koriste podatkom od 92.000 godina kao prosjekom). Ovi podaci su
kasnije potvreni na drugom nalazitu u Galileji.
Posvetivi ovim otkriima uvodni lanak u asopisu Nature,
Christopher Stringer iz Britanskog Muzeja je priznao kako je potrebno
odbaciti uobiajeno stajalite da su neandertalci prethodili kromanjoncima.

inilo se da obje linije potjeu od ranijeg oblika Homo sapiensa.

Gdje god
da se nalazio izvorni Raj modernih ljudi, reeno je u uvodnom lanku,
sada se inilo da su iz nekog razloga neandertalci bili prvi koji su selili prema
sjeveru, prije otprilike 125.000 godina. Zajedno sa svojim kolegom Peterom
Andrewsom i Ofer Bar-Yosefom sa Hebrejskog Sveuilita i Harvarda,
uvjerljivo se zauzimao za objanjenje ovih otkria koje su nazvali "Van iz
Afrike". Migracija ovih prvih Homo sapiensa iz svog rodnog kraja u Africi
prema sjeveru bila je potvrena otkriem (za koje je zasluan Fred Wendorf sa
Sveuilita Southern Methodist, Dallas) lubanje neandertalca u blizini Nila u
Egiptu, stare 80.000 godina.
Znai li to raniju zoru ovjeanstva?, javljalo se pitanje u
naslovima asopisa Science. Budui da su se potrazi pridruili znanstvenici iz
drugih disciplina, bilo je jasno da je odgovor potvrdan. Utvreno je kako
neandertalci nisu samo posjetili Bliski istok ve su tamo dugo vremena ivjeli.
Isto tako, oni nisu bili primitivni divljaci kakvima su ih ranije prikazivali. Oni
su pokapali svoje mrtve uz obrede koji su ukazivali na postojanje religioznih
obiaja i "barem jednu vrstu duhovno potaknutog ponaanja koje ih povezuje
s modernim ljudima." (Jared M. Diamond sa Medicinske kole Sveuilita
Kalifomija u Los Angelesu). Neki znanstvenici, meu njima i Ralph S.
Solecki sa Sveuilita Columbia koji je otkrio ostatke neandertalca u pilji
Shanidar, vjeruju da su neandertalci poznavali ljekovito bilje prije 60.000
godina. Otkria kostiju u izraelskim piljama dokazala su anatomima kako su,
suprotno prethodnim teorijama, neandertalci mogli govoriti: "Odljevci mozga
fosila pokazuju dobro razvijeno podruje govora", izjavio je Dekan Falk sa
Dravnog Sveuilita New York u Albanyu. "Mozak neandertalca je bio vei
od naeg... on nije bio glup i neartikuliran", zakljuio je neuroanatom
Terrrence Deacon sa Harvarda.
Sva ta najnovija otkria ne ostavljaju mjesta sumnji kako je
neandertalac ustvari bio Homo sapiens, ne predak kromanjonca ve raniji tip
iz iste ljudske loze.
U oujku 1987. Christopher Stringer iz Britanskog Muzeja zajedno
sa svojim kolegom Paulom Mellarsom, organizirao je konferenciju na
Sveuilitu Cambridge kako bi osuvremenio i razmotrio nova otkria u vezi
Porijekla i rasprostranjenosti modernog ovjeka. Prema izvjetaju J. A. J.
Gowletta u asopisu Antiquity (srpanj, 1987.), vijenici su najprije razmotrili
fosilne dokaze. Zakljuili su kako se nakon nestanka Homo erectusa od 1,2 do
1,5 milijuna godina, naglo pojavio Homo sapiens odmah nakon toga, prije
300.000 godina (to dokazuju fosilni ostaci u Etiopiji, Keniji i Junoj Africi).
Neandertalci su se 'razIikovali' od ranijih Homo sapiensa (Mudar
ovjek), od prije otprilike 230.000 godina i vjerojatno su zapoeli migracije
prema sjeveru 100.000 godina kasnije, to se vjerojatno podudara s pojavom
Homo sapiens sapiensa.

Na konferenciji su takoer ispitani i drugi dokazi, meu njima i

potpuno novi podaci s podruja biokemije. Najuzbudljivija su bila otkria
genetike. Sposobnost genetiara u praenju tragova porijekla usporeivanjem
nizova DNK iskazala se u parnicama o dokazivanju oinstva. Neizbjeno je
stoga koritenje i proirenje novih tehnika, ne samo u praenju odnosa dijeteroditelj, ve takoer i cjelokupnog porijekla vrsta. Upravo je nova znanost
molekularne genetike omoguila Allanu C. Wilsonu i Vincentu M. Sarichu
(obojica sa Sveuilita California u Berkley) s velikom preciznou utvrditi
kako su se hominidi razvili drukije od ovjekolikih majmuna prije 5, a ne
prije 15 milijuna godina, te kako su najblii srodnici hominida bile
impanze, a ne gorile.
Budui da se DNK
ovjeka neprestano mijea s
genima oeva kroz generacije,
CELL
nakon
nekoliko
generacija
usporeivanja DNK u jezgri
stanice (kojih polovica dolazi od
NUCLEUS
majke, a polovica od oca) nisu
WITH DNA
vie toliko precizna. Meutim,
otkriveno je kako, osim DNK u
jezgri stanice, postoji i DNK u
majinoj stanici koji se ne nalazi
MITOCHON u jezgri ve u tijelima nazvanim
DRIAL DNA
mitohondriji (Slika 62). Taj
DNK se ne mijea s DNK oca;
umjesto toga, on se prenosi
neizmijenjen od majke na ker
Slika 62
i na unuku i dalje kroz
generacije. Ovo otkrie Douglasa Wallacea sa Sveuilita Emory, tijekom
osamdesetih, navelo ga je da usporedi mtDNA kod otprilike 800 ena. Na
znanstvenoj konferenciji u srpnju 1986. objavio je iznenauju zakljuak:
mtDNA koji se javio kod svih njih bio je toliko slian da su sve te ene morale
imati istog enskog pretka.
Tim se istraivanjem pozabavio Wesley Brown sa Sveuilita
Michigan i pretpostavio da bi se odreivanjem stope prirodne mutacije
mtDNA moglo izraunati koliko je vremena prolo otkada je ivio taj
zajedniki predak. Usporeivanjem mtDNA kod dvadeset i jedne ene
razliitog geografskog porijekla i rasne pripadnosti, doao je do zakljuka da
sve one duguju svoje porijeklo 'jednoj jedinoj mitohondrijskoj Evi' koja je
ivjela u Africi prije otprilike 300.000 do 180.000 godina.
Ovim zagonetnim otkriima bavili su se i drugi znanstvenici i uputili
se u potragu za 'Evom'. Meu njima se isticala Rebecca Cann sa Sveuilita

California u Berkeleyu (a kasnije na Sveuilitu Havaii). Iz posteljica 147

ena razliitih rasa i geografskog porijekla koje su rodile u bolnicama San
Francisca, ona je izdvojila i usporedila njihove mtDNA. Dola je do zakljuka
kako sve one potjeu od zajednikog enskog pretka koja je ivjela izmeu
300.000 i 150.000 godina (ovisno o tome da li stopa mutacije iznosi 2% ili 4%
na milijun godina). Mi obino uzimamo kao tono 250.000 godina, izjavila
je Cannova.
Paleoantropolozi su primijetili da gornja granica od 300.000 godina
odgovara starosti fosilnih ostataka koji svjedoe o vremenu pojavljivanja
Homo sapiensa. to se moglo dogoditi prije 300.000 godina, a to je donijelo
ovakvu promjenu? pitali su se Cannova i Allan Wilson, ali na to nisu mogli
odgovoriti.
Kako bi testirali ono to su nazvali Hipotezom o Evi Cannova i
njeni suradnici, Wilson i Mark Stoneking, nastavili su s ispitivanjima
posteljica kod otprilike 150 ena u Americi, iji su preci doli iz Europe,
Afrike, Srednjeg istoka i Azije, kao i posteljice Aborigina iz Australije i Nove
Gvineje.
Rezultati su pokazali da je afriki mtDNA najstariji i da su sve te
ene iz razliitih rasa i razliitog geografskog i kulturnog porijekla imale
jedinstvenog enskog pretka, enu koja je ivjela u Africi prije 290.000 do
140.000 godina.
U uvodnom lanku asopisa Science (11. rujan, 1987.) u kojem su
prikazana sva ova otkria, reeno je kako su brojni dokazi pokazali da je
Afrika kolijevka modernog ovjeka...Izgleda da nam molekularna biologija
govori da je moderan ovjek nastao u Africi prije otprilike 200.000 godina.
Ova senzacionalna otkria, koja su kasnije potvrdile i ostale studije,
punila su naslove novina irom svijeta. Odgovor na pitanje Odakle smo
doli? objavio je National Geografic u listopadu, 1988. - iz jugoistone
Afrike. Pronaena je Naa zajednika Majka, stajalo je u naslovu u San
Francisco Cronicle. "Van iz Afrike; ovjek kree u osvajanje svijeta" objavio
je londonski Observer. Newsweek je 11. sijenja 1988. godine u svom do tada
najprodavanijem broju na prvoj stranici prikazao Adama i Evu sa zmijom
i stavio naslov "Potraga za Adamom i Evom".
Naslov je bio prikladan, jer, kako je primijetio Allan Wilson,
"Oigledno, gdje je majka, morao je postojati i otac."
Sva ta najnovija otkria uvelike potvruju biblijsku tvrdnju o prvom
paru Homo sapiensa:
Svojoj eni Adam nadjene ime Chava
/Ona od ivota, u engleskom
Eva/
jer je majka svima ivima.

Sumerski podaci nude nekoliko zakljuaka. Prvo, stvaranje lulua je

bilo posljedica pobune Anunnakija prije otprilike 300.000 godina. Moderna
znanost je potvrdila ovaj datum kao gornju granicu prvog pojavljivanja Homo
sapiensa.
Drugo, lulu je stvoren iznad Abzua, sjeverno od podruja rudnika.
Ovaj navod potvruju lokacije na kojima su pronaeni najraniji ljudski ostaci
u Tanzaniji, Keniji i Etiopiji, a koji se nalaze sjeverno od podruja rudnika
zlata u junoj Africi.
Tree, pojavljivanje u veem broju prvog tipa Homo sapiensa,
neandertalaca, prije otprilike 230.000 godina, dobro se uklapa u onih 250.000
godina do kojih se dolo otkriima u datiranju Eve pomou mtDNK, nakon
ega se pojavio Homo sapiens sapiens, moderni ovjek.
Ne postoji nikakva kontradikcija izmeu ovih datuma i datiranja
pobune prije 300.000 godina. Mi znamo da se ovdje radi o zemaljskim
godinama, dok je za Anunnakije 3600 zemaljskih godina predstavljalo samo
jednu njihovu godinu. Treba se prisjetiti kako je, nakon odluke o stvaranju
Adama, uslijedilo razdoblje pokuaja i neuspjeha, koje je trajalo sve dok nije
postignut savreni model. Meutim, i nakon roenja prvih Primitivnih
Radnika, sedam mukaraca i sedam ena istovremeno, jo su uvijek Boice
Raanja bile te koje su podnosile trudnou i porod, jer nova vrsta krianaca
nije imala sposobnost razmnoavanja.
Jasno je da praenjem mtDNK dolazimo do one Eve koja je mogla
raati djecu, a ne ene lulua koja nije imala tu sposobnost. Kasnije se
pokazalo da je ovjeanstvo dobilo ovu sposobnost nakon druge genetike
manipulacije koju su izveli Enki i Ninti, a koja je u Bibliji iskazana u prii o
Adamu, Evi i Zmiji u Vrtu u Edenu.
Da li se druga genetika manipulacija dogodila prije otprilike
250.000 godina, kako je to sugerirala Rebeca Cann u svojim podacima o
Evi ili prije 200.000 godina, kako se navodi u lanku asopisa Science?
Prema Knjizi Postanka, Adam i Eva su poeli raati djecu tek nakon
izgona iz Raja. Mi ne znamo je li Abel, njihov drugi sin kojeg je ubio stariji
brat Kain, imao potomaka. Meutim, u Bibliji pie kako je Kainu i njegovim
potomcima bilo nareeno da se presele u udaljene krajeve. Jesu li potomci
proklete linije Kainove bili nomadski neandertalci? Ova mogunost potie
radoznalost, ali i dalje ostaje nagaanje. Izgleda sigurno da se u Bibliji doista
priznaje pojavljivanje Homo sapiens sapiensa, modernih ljudskih bia. U njoj
se govori kako je trei sin Adama i Eve, et, imao sina imenom Eno, od
kojeg potjee ovjeanstvo. Eno u hebrejskom znai ovjek, ljudsko b i e ,
vi i ja. U Bibliji se kae kako se u vrijeme Enoa poelo zazivati ime
Jahvino. Drugim rijeima, u to vrijeme je ovjek postao potpuno civiliziran i
ustanovljena je vjera. To potvruje sve aspekte drevne prie.

SIMBOL ISPREPLETENIH ZMIJA

U biblijskoj prii o Adamu i Evi u vrtu edenskom, suparnik
Gospodina Boga koji im je omoguio da dobiju 'znanje' (sposobnost
razmnoavanja) bila je Zmija, u hebrejskom Nahash.
Taj izraz ima jo dva znaenja: 'onaj koji zna tajne' i 'onaj koji
zna bakar'. Ova dva znaenja, igre rijei, moemo nai u sumerskom
epitetu Enkija, BUZUR, to je znailo 'onaj koji rjeava tajne' i 'onaj od
rudnika metala'. Stoga sam u prethodnim tekstovima sugerirao mogunost
da je u izvornoj sumerskoj verziji Zmija bio Enki. Njegov simbol bile
su isprepletene zmije; to je bio simbol njegovog kultnog sredita Eridua
(a); njegovih afrikih veleposjeda openito (b); i posebno piramida (c).
Takoer se pojavljivao na ilustracijama sa sumerskih cilindrinih peata
na kojima su prikazivani dogaaji opisani u Bibliji.
to je predstavljao simbol isprepletenih zmija, koji je ostao
simbol medicine i lijeenja do dananjeg dana? Kada je moderna znanost
otkrila dvostruku spiralnu strukturu DNK (sl. 49) ponudila nam je odgovor
na to pitanje: isprepletene zmije oponaaju strukturu genetikog koda,
tajno znanje koje je omoguilo Enkiju da najprije stvori Adama, a kasnije
Adamu i Evi podari sposobnost razmnoavanja.
Kada je Mojsije nainio nahash nehosheth, 'bakrenu zmiju',
kako bi zaustavio epidemiju koja je zadesila Izraelce, on je zazvao simbol
Enkija u znak lijeenja. Moe li se injenica da se rije 'bakar' nalazi u 3
razliita znaenja izraza, a takoer i u Mojsijevom stvaranju bakrene
zmije, pripisati ulozi bakra u genetici i lijeenju za koju mi ne znamo?
Nedavna ispitivanja, provedena na Sveuilitima Minnesota i St.
Louis, navode na zakljuak da je uistinu tako. Ona su pokazala kako je
radionuklid bakar-62, koji 'emitira pozitrone' koristan u snimanju
protoka krvi. Osim toga, ostali spojevi bakra mogu prenositi lijekove
u ive stanice, ukljuujui i stanice mozga.

10
KADA JE MUDROST
SPUTENA SA NEBA

Sumerski popis kraljeva, kronoloki ureen zapis o vladarima,

gradovima i dogaajima dijeli pretpovijest i povijest u dva odvojena dijela:
najprije donosi dugaak zapis o onome to se dogodilo prije potopa, a zatim
to se dogodilo poslije potopa. Jedno je bilo vrijeme kada su Zemljom vladali
'bogovi' Anunnaki, a kasnije i njihovi sinovi koje su rodili s kerima
ovjeka, takozvani polubogovi; a drugo, kada su vladari bili ljudi, kraljevi
koje je birao Enki, a koji su posredovali izmeu bogova i naroda. U oba
sluaja se govorilo kako je institucija organiziranog drutva i poslune vlade,
nazvana Kraljevstvo bila sputena sa nebesa i na Zemlji oponaala
drutvene i upravne organizacije sa Nibiru-a.
Kada je kraljevstvo bilo sputeno sa nebesa, tako zapoinje
sumerski popis kraljeva, kraljevstvo je bilo u Eridu. U Eridu je Alulim
postao kraljem i vladao 28.800 godina. Nakon to su nabrojeni i ostali
pretpotopni vladari i gradovi, u tekstu se kae da je nakon toga Zemlju
prekrio Potop. I nastavlja: Nakon to je Potop prekrio Zemlju, kada se
kraljevstvo ponovno spustilo sa nebesa, bilo je u Kishu. Od toga trenutka
popisi nas vode u povijesna vremena.
Iako je tema ove knjige ono to nazivamo znanou, a to su drevni
narodi nazivali Mudrou, nee biti na odmet rei nekoliko rijei o

Kraljevstvu, ispravnom poretku stvari, organiziranom drutvu i njegovim

institucijama, jer bez njih znanstveni napredak, irenje i ouvanje Mudrosti
ne bi bilo mogue. Kraljevstvo je bilo portfelj Enlila, glavnog upravitelja
Anunnakija na Zemlji.
Dobro je poznato da, osim brojnih znanstvenih podruja kojima se
jo uvijek bavimo i gradimo na ostavtini Sumerana, jo uvijek postoji i
institucija kraljeva i kraljevstva, koja je sluila ovjeanstvu tolika tisuljea.
Samuel N. Kramer, u svom djelu History Begins at Sumer, nabrojio je mnogo
toga po emu su Sumerani bili p r v i , meu ostalim imali su i dvodomni
sabor izabranih (odabranih) zastupnika.
U konceptu kraljevstva nalazili su se razliiti aspekti organiziranog i
poslunog drutva, a najznaajniji meu njima bio je potreba za pravdom. Od
kralja se zahtijevala pravednost i javno proglaavanje i zagovaranje zakona,
jer je sumersko drutvo ivjelo i ravnalo se prema zakonima.
Mnogi su u koli uili o babilonskom kralju Hamurabiju i njegovom
slavnom zakoniku, koji potjee iz drugog tisuljea prije Krista. Meutim,
barem dvije tisue godina prije Hamurabija sumerski kraljevi su javno
proglaavali zakonike. Razlika je bila u tome to je Hamurabijev zakonik
govorio o zloinu i kazni: ako ini ovako, kazna e biti takva.
S druge strane, sumerski zakonici su poduavali ispravno ponaanje,
propisivali su kako ne smije uzeti udoviinog magarca ili uskraivati
nadnice nadniarima.
Slino sumerskim zakonicima, biblijskih Deset Zapovijedi nije
odreivalo kazne ve propisivalo to valja initi, a to je loe i ne bi trebalo
initi.
Zakone je podravala sudska administracija. Od Sumerana smo
naslijedili sustav sudaca, porote, svjedoka i ugovora. U Sumeru je utemeljena
drutvena zajednica koju nazivamo obitelj, zasnovana na ugovornom braku,
a uz to i pravila i obiaji nasljeivanja, posvajanja, prava udovica. Zakonske
odluke primjenjivale su se osim toga u ekonomskim djelatnostima: razmjena
zasnovana na ugovorima, pravila pri zapoljavanju, nadnice i, naravno,
oporezivanje. Primjerice, doznali smo dosta toga o sumerskoj vanjskoj
trgovini, jer je u gradu pod nazivom Drehem postojala carinska stanica u kojoj
su se vodile detaljne biljeke o svim trgovinskim kretanjima dobara i
ivotinja.
Do nas je pod okriljem kraljevstva stiglo i mnogo vie od svega
nabrojenog. Kako su na pozornicu odnosa izmeu ovjeka i njegovih bogova
uli sinovi i unuci Enlila, oni su postupno preuzimali ulogu kraljevstva i
nadzor nad kraljevima, a Enlil je, kao Blagotvorni, postao voljenom
uspomenom. Meutim, ono to mi i danas nazivamo civiliziranim drutvom
svoje utemeljenje duguje vremenu kada je kraljevstvo silo sa nebesa.

Mudrost, odnosno znanost i umjetnost, aktivnosti koje su

zahtijevale umjenost, isprva su bile polje rada Enkija, glavnog znanstvenika
Anunnakija, a kasnije njegove djece.
Iz teksta kojeg naunici nazivaju Inanna and Enki: The Transfer of
the Arts of Civilization saznajemo kako je Enki posjedovao izvjesne
jedinstvene predmete pod nazivom ME (neto poput kompjutora ili diskova s
podacima) u kojima su se uvale informacije koje su se koristile u znanosti,
zanatima i umjetnosti. Bilo ih je vie od stotinu i ukljuivali su toliko razliite
teme kao to su pisanje, glazba, obrada metala, graevina, prijevoz, anatomija,
lijeenje, kontrola poplava i odravanje grada, a osim toga, kao to moemo
vidjeti iz drugih popisa, astronomiju, matematiku i kalendar.
Osim Kraljevstva, bogovi Anunnakija su na Zemlju sa nebesa
spustili i Mudrost i poklonili ju ovjeanstvu. Znanje i znanost su preneseni
ovjeanstvu njihovom jedinstvenom odlukom, obino posredno, preko
izabranih pojedinaca. Ve smo spomenuli sluaj Adape, kome je Enki podario
iroko razumijevanje. Meutim, u pravilu je odabrana osoba pripadala
sveenstvu - jo neto po emu su Sumerani bili prvi, to je pratilo
ovjeanstvo tisuljeima kroz itav srednji vijek, kada su sveenici i
redovnici ujedno bili i znanstvenici.
Sumerski tekstovi govore o Enmeduranki-u koga su bogovi
pripremali da postane prvi sveenik. U njima se kae kako su mu bogovi:
Pokazali kako promatrati ulje i vodu,
Tajne Anuove, Enlilove i Enkijeve.
Oni su mu dali Boansku plou,
Uklesane tajne Neba i Zemlje.
Nauili su ga kako raunati s brojevima.
Ove kratke reenice otkrivaju mnogo informacija. Prvi predmet
kojem su poduili Enmedurankija, znanje o 'ulju i vodi' vezano je uz
medicinu. U vrijeme Sumerana lijenike su nazivali A.ZU ili IA.ZU, to je
znailo Onaj koji poznaje vodu i Onaj koji poznaje ulje, a razlikovali su
se prema metodi kojom su spravljali lijekove: jedni su ih mijeali i pili s
vodom, a drugi su ih mijeali s uljem i primjenjivali pomou klistira. Nakon
toga je Enmeduranki dobio boansku ili nebesku plou na kojoj su bile
uklesane tajne Neba i Zemlje, informacije o planetima i Sunevom sustavu i
vidljivim zvijeima, znanosti o Zemlji (geografija, geologija, geometrija)
i, budui da je Enuma elish bila ukljuena u obrede odravane u hramovima
na staru Godinu, kozmogonija i evolucija. A da bi mogao sve to shvatiti, tu je
bio i trei predmet, matematika: raunanje s brojevima.
Pria o pretpotopnom patrijarhu Henoku u Knjizi Postanka je
svedena na reenicu u kojoj se ne spominje njegova smrt, ve da je nakon

to poivje u svemu 365 godina (broj odgovara broju dana u godini) Henok
hodio s Bogom, potom ieznu; Bog ga u z e . Znatno vie informacija nudi
nam Knjiga o Henoku (pronaeno je nekoliko razliitih verzija) koja nije
ukljuena u Bibliju. U njoj se detaljno opisuje znanje to su ga Henoku
prenijeli aneli, a koje ukljuuje rudarstvo i metalurgiju i tajne Donjeg svijeta,
geografiju i navodnjavanje Zemlje, astronomiju i zakone nebeskog kretanja,
izraunavanje kalendara, znanje o biljkama, cvijeu i hrani i tako dalje. Sve je
to vidio Henok u posebnim knjigama i na nebeskim ploama.
Biblijska Knjiga Mudrih izreka posveuje veliki dio svog uenja
potrebi ovjeka za Mudrou i spoznaji kako ju Bog daruje samo pravednima
jer Jahve daje mudrost. Mnoge tajne Neba i Zemlje njome obuhvaene
istaknute su u Samohvali Mudrosti, poglavlje 8, Mudre izreke. U Knjizi o
Jobu takoer se veliaju vrline Mudrosti i obilje koje ovjek moe njome
postii, ali otvoreno se postavlja pitanje: Odakle dolazi Mudrost i gdje je
izvor Razumijevanja? Odgovor glasi: Bog razumije nain t o g a ; hebrejska
rije prevedena kao Bog glasi Elohim, izraz u mnoini, prvi puta
upotrijebljen u priama o Stvaranju. Sigurno je da su nadahnue ovih dviju
biblijskih knjiga, a moda i njihov izvornik, bili sumerski i akadski tekstovi s
izrekama i sumerski ekvivalent Knjige o Jobu; zanimljivo je da je ova druga
nosila naslov Slavit u Gospodara Mudrosti.
U drevno doba se nije sumnjalo u to da je znanje s podruja znanosti
bilo poklon i uenje bogova, Anunnakija, Elohima, ovjeanstvu. Razumije
se samo po sebi da je astronomija bila glavni predmet, budui da je iz
prethodnih poglavlja u ovoj knjizi oigledno da je zapanjujue znanje
Sumerana (u to vrijeme) o cjelokupnom Sunevom sustavu i kozmogonija
kojom se objanjavao nastanak Zemlje, asteroidnog pojasa i postojanje
Nibirua, moglo stii samo od Anunnakija.
I dok moemo primijetiti zadovoljavajui porast (volio bih vjerovati
da je to djelomino rezultat i moga rada) u priznavanju doprinosa Sumerana u
zaetku i koncepciji zakona, lijeenja i kulinarstva, jo uvijek se ne priznaje
ogromni doprinos Sumerana astronomiji. Ja smatram da je to stoga to se ne
usudimo prijei zabranjeni prag koji bi nas doveo do slijedeeg,
neizbjenog koraka: ukoliko priznamo sve to su Sumerani znali o nebu,
morat emo priznati postojanje, ne samo Nibirua ve takoer i naroda na
njemu, Anunnakija... No, bez obzira na to, taj strah od prelaska
(odgovarajua igra rijei, budui da Nibiru znai Planet Krianja, op.p.)
nikako ne negira injenicu da moderna astronomija Sumeranima (a preko njih
i Anunnakijima) duguje osnovnu koncepciju sferne astronomije sa svim
njenim tehnikim izrazima; koncepciju ekliptike kao pojasa oko Sunca po
kojem krue planeti; okupljanje zvijezda u zvijea; okupljanje zvijea koja
vidimo u ekliptici u Kue Zodijaka; primjenu broja 12 na zvijea, broj
mjeseci u godini i na ostale nebeske ili boanske sadraje. Ovo

naglaavanje broja 12 moemo pratiti i u injenici da u Sunevom sustavu ima

dvanaest lanova, a svakom vodeem Anunnakiju se pripisivao njegov
nebeski par, to je inilo panteon od 12 Olimpijaca kojima su osim toga bila
dodijeljena zvijea i mjeseci. Astrolozi duguju uistinu mnogo ovim nebeskim
podjelama, budui da planet Nibiru astrolozima predstavlja dvanaestog lana
Sunevog sustava koji im je toliko dugo nedostajao.
Kao to je detaljno objanjeno u Knjizi o Henoku, a potvreno
biblijskom aluzijom na broj 365, izravna posljedica meusobnog odnosa
kretanja Sunca, Mjeseca i Zemlje bio je razvoj kalendara; brojanje dana (i
noi), mjeseci i godina. Danas se openito priznaje kako Zapadni kalendar
kojim se danas sluimo potjee od prvog kalendara ovjeanstva, poznatog
kao Kalendar Nippura.
Budui da je poetak ovog kalendara bio usklaen s proljetnim
ekvinocijem u zodijaku Bika, uenjaci su zakljuili kako je on nastao
poetkom etvrtog tisuljea prije Krista. Uistinu, sama koncepcija kalendara
usklaena s pojavljivanjem Sunca i Mjeseca u ekvinociju (vrijeme kada Sunce
prelazi ekvator, a dan i no su iste duljine), ili, naizmjence, u solsticiju (kada
izgleda kao da je Sunce doseglo najudaljeniju toku na sjeveru ili jugu)
(ovakve koncepcije nalazimo u svim kalendarima Starog i Novog svijeta), do
nas je stigla iz Sumera.
Kao to sam opetovano isticao u svojim knjigama i lancima
idovski kalendar se jo uvijek pridrava kalendara iz Nippura, ne samo
svojim oblikom i strukturom, ve takoer i nainom raunanja godina. Godina
1990. u idovskom kalendaru je godina 5750. On ne poinje stvaranjem
svijeta, kako se obino tumai, ve od nastanka kalendara iz Nippura, 3760
godine prije Krista.
Te je godine, nagovijestio sam u svojoj knjizi The Lost Realms, Anu
kralj Nibirua, doao na Zemlju u dravniki posjet. Njegovo ime, AN u
sumerskom i Anu u akadskom, znailo je n e b o , Nebeski i bilo je sastavni
dio brojnih izraza u astronomiji, kao to su AN.UR (nebeski horizont)
AN.PA (toka zenita), a osim toga i sastavni dio imena Anunnaki - Oni
koji su sa Neba doli na Zemlju. U drevnom kineskom pismu, u kojem nain
pisanja i izgovaranja slogova otkriva njihovo sumersko porijeklo, koristio se
primjerice, izraz kuan za oznaavanje hrama koji je sluio kao zvjezdarnica, a
sumerska jezgra izraza KU.AN znaila je otvor prema n e b u . (O sumerskom
porijeklu kineske astronomije i astrologije raspravljao sam u lanku The Root,
of Astrology, objavljenom u veljai 1985. godine u asopisu East-Wes
Journal).
Nesumnjivo, latinski annum (godina) od ega potjee francusko
annee (godina) i engleski annual (godinji) te neki drugi izrazi, potjee iz
vremena kada su kalendar i raunanje godina zapoeli dravnikom posjetom
Anua.

Naravno, kineska tradicija kombiniranja hramova i zvjezdarnica nije

bila ograniena samo na Kinu; ona nas vodi unatrag sve do zigurata
(stepenastih piramida) Sumera i Babilona.

Slika 63
U dugakom tekstu koji se bavi posjetom Anua i njegove supruge
Antu Sumeru govori se kako su se sveenici popeli na najviu razinu zigurata
kako bi mogli promatrati pojavljivanje Nibirua na nebu. Enki je znanje
astronomije (i drugih znanosti) prenio svome prvoroenome sinu Marduku.
Nakon to je Marduk dobio prevlast u Mezopotamiji, dao je izgraditi, tj.
obnoviti babilonski zigurat, kako bi sluio kao zvjezdarnica (Slika 63).
Enki je tajne kalendara, matematike i pisanja podario svome
mlaem sinu Ningishziddai, koga su Egipani nazivali Toth. U knjizi The Lost
Realms predstavio sam vrste dokaze koji pokazuju kako je to bio onaj isti
bog, u Srednjoj Americi poznatiji kao Quetzalcoatl, pernata zmija. Ime tog
boga na sumerskom je znailo Gospodin Drveta ivota i izraavalo je
injenicu kako je upravo njemu Enki povjerio znanje lijeenja, a meu ostalim
i tajnu oivljavanja mrtvih. U babilonskom tekstu navode se rijei ogorenog
Enkija Marduku, gdje on tvrdi da ga je nauio dovoljno, u prilici kada je
Marduk osim toga elio nauiti i tajnu oivljavanja mrtvih.

Da su Anunnaki mogli izvesti taj pothvat (barem kada se radilo o

pripadnicima njihovog naroda) jasno je iz teksta pod naslovom Silazak
Inannae u Donji svijet, u kojem ju je usmrtila vlastita sestra. Kada je njen otac
zamolio Enkija da oivi boicu, Enki je prema tijelu upravio 'ono to kuca' i
'ono to sjaji' i vratio ju u ivot. Mezopotamski crte pacijenta na bolnikom
stolu prikazuje lijeenje zraenjem (Slika 64).
Moda moemo zanemariti sposobnost
oivljavanja mrtvih (koja se u Bibliji
spominje kao injenica). Meutim,
izvjesno je da su anatomija i medicina
predstavljale
dio
obrazovanja
sveenstva, kao to se govori u tekstu o
Enmedurankiju. Ta se tradicija nastavila
i kasnije, a to nam potvruje Levitski
zakonik, jedna od Pet Mojsijevih
Knjiga, u kojoj nalazimo opirne upute
Jahvea izraelskim sveenicima po
pitanju zdravlja, lijenikih prognoza,
lijeenja i higijene. Upute o dijeti
vezane uz
prikladnu
(kosher) i
Slika 64
neprikladnu hranu nesumnjivo potjeu
iz razmiljanja o zdravlju i higijeni, a ne iz religioznih opaanja. Mnogi
vjeruju kako i znaajna potreba za obrezivanjem takoer potjee iz
medicinskih razloga. Ove upute nalikuju uputama iz brojnih ranijih
mezopotamskih tekstova, medicinskih prirunika za A.ZU-e i IA.ZU-e, koji su
upuivali lijenike-sveenike da najprije razmotre simptome; osim toga su
propisivali lijekove koje treba primijeniti; navodili popis kemikalija, trava i
ostalih farmaceutskih sastojaka od kojih su se lijekovi pripremali. Ne bi nas
trebalo iznenaditi da su izvor ovog uenja bili upravo Elohim, prisjetimo li se
pothvata Enkija i Ninti na podruju medicine, anatomije i genetike.
Temelj astronomije i izraivanja kalendara, trgovine i ekonomskih
djelatnosti, bilo je znanje matematike, raunanja s brojevima prema
rijeima u tekstu o Enmedurankiju.
Sumerski sustav brojeva naziva se seksagezimalnim, to znai
osnova 6 0 . Sumerani su brojili od 1 do 60, kao to mi danas brojimo od 1
do 100. Gdje mi kaemo dvije stotine, Sumerani su govorili (ili pisali) 2
gesh to je znailo 2x60, odnosno 120. Kada je u njihovim raunanjima u
tekstu pisalo uzmi pola ili uzmi jednu treinu, to je znailo pola od
60=30, ili treinu od 60=20. Mi smo odgojeni u dekadskom sustavu ( p u t a
1 0 ) , prilagoenom broju prstiju na rukama, pa nam se takav nain raunanja
moe uiniti nespretnim i kompliciranim. Meutim, matematiaru
seksagezimalan brojani sustav predstavlja uitak.

Broj 10 je djeljiv s malim brojem drugih cijelih brojeva (tonije,

samo 2 i 5). Broj 100 je djeljiv samo s 2, 4, 5, 10, 20, 25 i 50. Meutim, broj
60 je djeljiv sa 2, 3,4, 5, 6,10, 12, 15, 20 i 30. Budui da smo u raunanju sati
u danu naslijedili sumerski broj 12, u raunanju vremena broj 60 (60 sekundi
u minuti, 60 minuta u satu), a u geometriji broj 60 (360 stupnjeva kruga),
seksagezimalni sustav je jo uvijek jedini savreni sustav u znanostima o
nebu, u izraunavanju vremena i u geometriji (gdje zbroj kutova u trokutu
iznosi 180 stupnjeva, a zbroj kutova u kvadratu iznosi 360 stupnjeva). U
teorijskoj i u primijenjenoj geometriji (na primjer, mjerenje povrine polja)
ovaj je sustav omoguio izraunavanje povrina razliitih i sloenih oblika
(Slika 65), izraunavanje obujma svih vrsta posuda (za uvanje ita, ulja ili
vina), duljine kanala ili udaljenosti meu planetima.

Slika 65

Slika 66
Na samom poetku pisanja i biljeenja, upotrebljavali su iglu
okruglog vrha kako bi u mokru glinu utisnuli razliite simbole, oznake brojeva
1,10, 60, 600 i 3600 (Slika 66a). Najvei broj bio je 3600, a oznaavao se
velikim krugom; nazivali su ga SAR (Shar u akadskom) - kneevskim ili
kraljevskim brojem koji je oznaavao koliko zemaljskih godina je potrebno
Nibiru da jednom obie oko Sunca.
Uvoenjem klinastog (oblika klina) pisma, u kojem su pisari
upotrebljavali iglu u obliku klina (Slika 66b) znamenke su se takoer pisale
klinastim znakovima (Slika 66c). Ostali klinasti znakovi oznaavali su
razlomke ili viekratnike (Slika 66d). Pomou veznih znakova koji su
raunara upuivali na zbrajanje, oduzimanje, dijeljenje ili mnoenje, precizno
su rjeavali aritmetike i algebarske zadatke koji bi zbunili mnoge dananje
studente. Ovi zadaci su ukljuivali potenciranje, kubaturu i korjenovanje
brojeva. F. Thureau-Dangin je pokazao u Textes mathematiques Babyloniens
da su drevni narodi slijedili propisane formule, s dvije, ak i tri nepoznanice,
koje jo i danas koristimo.
Iako nosi naziv seksagezimalan, sumerski sustav raunanja i
matematike u stvari se nije temeljio jednostavno na broju 60, ve na
kombinaciji brojeva 6 i 10. Dok se u dekadskom sustavu svaki daljnji korak
postie mnoenjem prethodnog zbroja sa 10 (Slika 67a), u sustavu Sumerana
brojevi su se poveavali naizmjeninim mnoenjem: sa 10, zatim sa 6, pa opet
sa 10, pa ponovno sa 6 (Slika 67b). Ova je metoda zbunjivala suvremene
znanstvenike. Dekadski sustav je oigledno u skladu s deset prstiju na rukama
ovjeka, pa na taj nain moemo protumaiti broj 10 kod Sumerana, ali odakle
je stigao broj 6 i zato?

Slika 67
Postojale su i druge zagonetke. Meu tisuama matematikih ploa
pronaenim u Mezopotamiji na mnogima od njih nalazile su se tabele s
gotovim raunima. Meutim, iznenauje to da one nisu polazile od manjih
brojeva prema veim (na primjer 1, 10, 60, itd.) ve su ile prema dolje, a
poinjale su brojem kojeg moemo povezati samo s astronomijom:
12.960.000. Primjer kojeg navodi Th. G. Pinches (Some Mathematical Tablets
of the British Museum) zapoinje na slijedei nain:
1.
2.
3.
4.

12.960.000

1/2
1/3
1/4

2/3

8.640.000
6.480.000
4.320.000
3.240.000

i na taj nain nastavlja, preko jedne osamdesetine /koja iznosi/ 180.000 do

400-tog dijela /koji iznosi/ 32.400. Na nekim drugim ploama postupak je
vodio sve do 16.000-tog dijela (iznosi 810) i moemo biti sigurni da se ovaj
niz nastavljao prema dolje sve do broja 60, 216.000-tog dijela poetnog broja
12.960.000.
Nakon to je prouio tisue matematikih ploa iz knjinica u
hramovima Nippura i Sippara i knjinice asirskog kralja Asurbanipala u
Ninivi, H. V. Hilprecht (The Babylonian Expedition of the University of
Pennsylvania) je zakljuio kako je broj 12.960.000 uistinu broj astronomije.
On potjee iz pojave precesije, koja usporava zvijee zodijaka nasuprot kojeg
izlazi Sunce za cijelu zodijaku kuu, jednom u 2.160 godina. Potrebno je
25.920 godina za cijeli krug od dvanaest kua, po kojem se Sunce vraa na
svoju izvornu pozadinsku toku. Broj 12.960.000 predstavlja pet stotina
takvih potpunih krugova precesije.
Otkrie Hilprechta i ostalih znanstvenika, da su Sumerani itekako bili
svjesni pojave precesije, a osim toga su znali i za injenicu da je za pomak od
jedne do druge kue u Zodijaku bilo potrebno 2160 godina, bilo je

nevjerojatno. Jo je tee bilo shvatiti da su kao temeljni broj svoje matematike

izabrali broj koji odgovara trajanju pet stotina potpunih ciklusa dvanaest kua,
od kojih je svakoj bio potreban (u ljudskim okvirima) fantastian vremenski
razmak od 25.920 godina. U stvari, dok moderna astronomija prihvaa
postojanje pojave i njenog trajanja, onako kako su to izraunali u Sumeru, ne
postoji znanstvenik, niti danas, niti u prolosti koji moe ili je mogao iz
osobnog iskustva potvrditi pomicanje makar samo jedne kue (sada se
predvia pomicanje u Vodenjak). ak i kada bismo sve znanstvenike stavili
zajedno, oni jo uvijek ne bi mogli svjedoiti o jednom potpunom ciklusu.
Ipak, on postoji, zabiljeen na sumerskim ploama.
ini mi se da bismo mogli pronai rjeenje svih ovih zagonetki samo
kada bi moderna znanost prihvatila postojanje Nibirua i njegovih Anunnakija
kao injenicu. Budui da su upravo oni ovjeanstvu podarili matematiku
mudrost, oni su razvili temeljni broj u astronomiji i seksagezimalni sustav
za vlastitu upotrebu i iz vlastitog stajalita, a zatim ga smanjili sukladno
ljudskim razmjerima.
Kako je Hilprecht ispravno sugerirao, broj 12.960.000 uistinu potjee
iz astronomije; to je vrijeme (25.920 godina) potrebno za puni precesijski
ciklus. Meutim, taj se ciklus moe razbiti u proporcije koje vie odgovaraju
ljudima, trajanja pomaka precesije za jednu kuu zodijaka. Iako je potpuni
pomak u trajanju od 2160 godina takoer dulji od ivotnog vijeka Zemljana,
postupni pomak za jedan stupanj svake 72 godine predstavljao je pojavu koja
se mogla promatrati (astronomi-sveenici su ih doivjeli i bavili se njima). To
je bio zemaljski element u formulaciji.
Osim toga, postojalo je vrijeme kruenja Nibirua oko Sunca, a
Anunnaki su znali da ono traje 3600 zemaljskih godina. Tako su postojale
dvije osnovne, nepromjenjive pojave, ciklusi odreenog trajanja koji su
kombinirali kretanja Nibirua i Zemlje u omjeru od 3600:2160. Taj omjer
moemo smanjiti na omjer 10:6. Jednom u 21.600 godina Nibiru bi zavrio
est orbita oko Sunca, a Zemlja bi se pomakla za deset zodijakih kua. Moja
je pretpostavka da je iz ove kombinacije nastao sustav naizmjeninog
raunanja 6x10x6x10, pod nazivom 'seksagezimalni'.
Ve smo primijetili da se seksagezimalni sustav jo uvijek nalazi u
osnovi moderne astronomije i raunanja vremena. Isti je sluaj i s omjerom
Anunnakija 10:6. Usavrivi arhitekturu i oku ugodno kiparstvo, Grci su
izmislili naelo proporcija i nazvali ga Zlatnim rezom. Smatrali su da se
savren i oku ugodan omjer stranica hrama ili velike sobe postie formulom
AB:AP = AP:PB, to predstavlja omjer duljeg dijela ili stranice naspram
kraoj, od 100 naspram 61,8 (stope, lakta, bilo koje odabrane mjerne jedinice).
ini mi se da arhitektura Zlatni rez ne duguje Grcima ve Anunnakijima
(preko Sumerana), jer taj omjer ustvari predstavlja omjer od 10:6 na kojem se
temelji seksagezimalni sustav.

To isto vrijedi za pojavu u matematici poznatiju pod nazivom

Fibonaccijevi brojevi, gdje se niz brojeva poveava na nain da je svaki
sljedei broj (npr. 5) zbroj dva prethodna broja (2+3): tako je 8 zbroj brojeva 3
i 5, i tako dalje. Matematiar iz petnaestoga stoljea, Lucas Pacioli, prepoznao
je algebarsku formulu ovog niza i nazvao ju kvocijentom 1,618 (Zlatni broj) i
njemu recipronim 0,618 (Boanski broj). A to nas ponovno vraa
Anunnakijima...
Budui da smo, po mom miljenju, objasnili kako je nastao
seksagezimalni sustav, pogledajmo to je zakljuio Hilprecht o znaenju
gornjeg temeljnog broja sustava, broju 12.960.000.
Lako je dokazati kako ovaj broj jednostavno predstavlja kvadrat
temeljnog broja Anunnakija 3600, koji oznaava trajanje kruenja Nibirua oko
Sunca izraeno u zemaljskim godinama 3600 x 3600
= 12.960.000.
Dijeljenjem broja 3600 sa zemaljskim brojem 10 dobivamo broj s kojim je
lake baratati, broj od 360 stupnjeva u krugu. Broj 360 je kvadrat broja 60; iz
ovog odnosa je nastao broj minuta u satu i (u novije vrijeme) broj sekundi u
minuti te, naravno, temeljni broj seksagezimalnog sustava.
Uvjeren sam da porijeklo astronomskog broja 12.960.000 u zodijaku
moe objasniti zagonetnu biblijsku izjavu. U Psalmu 90 itamo kako
Gospodin (aluzija na Nebeskog Gospodina), koji je boravio u nebesima
tijekom bezbrojnih generacija, od vremena prije nego se rodie bregovi,
prije nego postade kopno i krug zemaljski, razdoblje od tisuu godina smatra
samo jednim danom:
Jer je tisuu godina u oima tvojim
Ko jueranji dan koji je minuo.
Ako podijelimo broj 12.960.000 sa 2160 (broj godina potrebnih za
pomicanje iz jedne kue zodijaka) dobivamo rezultat 6000, to odgovara
umnoku tisuu puta est. Broj od est 'dana' nije nam nepoznat; na njega
nailazimo na poetku Knjige Postanka, u njenih est dana Stvaranja. Je li
mogue da je pisac psalma vidio matematike ploe u kojima je mogao
pronai stih koji kae "12.960.000, 2160-ti dio, iznosi tisuu puta est"?
Zaista je zanimljivo otkriti u Psalmima broj kojim su se poigravali Anunnaki.
U Psalmu 90 i ostalim povezanim Psalmima nalazimo hebrejsku rije
Dor, koja se prevodi kao pokoljenje. Ona potjee iz korijena dur biti
kruan, kruiti. Ljudskim biima to znai pokoljenje, a nebeskim tijelima
kruenje oko Sunca, orbitu. Kada to shvatimo, tek tada moemo razumjeti
pravo znaenje Psalma 102, dirljive molitve smrtnika Vjenome:
A ti, o Jahve, ostaje dovijeka,
I tvoje ime kroza sva koljena.

Jer Jahve gleda sa svog uzvienog svetita,

S nebesa na zemlju gleda.
Rekoh: "Boe moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih
Kroza sva koljena traju godine tvoje.
Ti si uvijek isti
- godinama tvojim nema kraja".
Ako sve to poveemo s kruenjem Nioirua, njegovim ciklusom od
3600 zemaljskih godina, s precesijskim kanjenjem Zemlje u kruenju oko
Sunca, otkrit e nam se tajna Mudrosti Brojeva koju su Anunnaki spustili s
Neba na Zemlju.
Prije nego je ovjek mogao raunati s brojevima trebao je svladati
druge dvije vjetine - itanje i pisanje. Prihvaamo kao samorazumljivu
injenicu ovjekovu sposobnost govora i postojanje jezika pomou kojih
komuniciramo s lanovima naeg drutva (ili plemena). Meutim, moderna
znanost ne smatra tako; u stvari, sve do nedavno su znanstvenici koji se bavili
govorom i jezikom vjerovali kako je relativno kasno pojavljivanje ovjeka
koji govori moda jedan od razloga zato su kromanjonci, koji su mogli
meusobno komunicirati, prevladali neandertalce koji nisu imali sposobnost
govora.
U Bibliji ne nalazimo takvo stajalite. Iz biblijskog teksta se
podrazumijeva, na primjer, da su Elohim, koji su postojali na Zemlji mnogo
prije Adama, mogli govoriti i meusobno komunicirati. To nam potvruje
izjava da su Elohim stvorili Adama nakon meusobne rasprave u kojoj su
rekli: Nainimo ovjeka na svoju sliku, sebi slina. To podrazumijeva ne
samo sposobnost govora ve takoer i postojanje jezika za komunikaciju.
Pogledajmo sada Adama. Njega je Bog postavio u vrt edenski i rekao
mu to smije, a to ne smije jesti. Adam je razumio upute, to vidimo iz
razgovora Zmije i Eve. Zmija (o ijem se identitetu raspravlja u knjizi The
Wars of Gods and Men) ree eni: Zar vam je Elohim rekao da ne smijete
jesti ni s jednog drveta u vrtu? Eva je potvrdila, voe s jednog od stabala bilo
je zabranjeno pod prijetnjom smrti. Meutim, Zmija uvjeri enu da to nije
istina, te ona i Adam pojedu od zabranjenog voa.
Zatim slijedi dulji razgovor. Adam i Eva se kriju kada su zau
korake Jahvea koji je etao vrtom za dnevnog povjetarca. Jahve zovnu
Adama: Gdje s i ? .
Slijedi ovakav razgovor:
Adam:
Jahve

uo

sam tvoj korak po vrtu. Pobojah se jer sam

gol, pa se sakrih.
Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla
kojega sam ti zabranio jesti?

Adam:

ena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa

stabla, pa sam jeo.
Jahve ree eni: to si to uinila?
ena:
Zmija me prevarila, pa sam jela.
Uistinu zanimljiv razgovor. Ne samo da govori Bog, ve i Adam i
Eva mogu govoriti i razumjeti jezik Boji. Dakle, kojim su jezikom oni
govorili, jer je, prema rijeima Biblije, nekakav jezik morao postojati. Ako je
Eva bila Prva Majka, znai li to da je postojao i Prvi jezik, materinji jezik?
I opet su uenjaci krenuli razmimoilaenjem u miljenju s Biblijom. Oni su
jezik smatrali kulturnim nasljeem, a ne svojstvom evolucije. Smatralo se da
je ovjek napredovao, od gunanja preko smislenih uzvika (kada bi ugledao
plijen ili osjetio opasnost) do nepotpunog govora, u vrijeme kada su se
formirali klanovi. Od rijei i slogova nastajali su jezici u velikom broju,
istovremeno s formiranjem klanova i plemena.
Ova teorija o porijeklu jezika u potpunosti je ignorirala znaaj
biblijskih pria o Elohimu i zbivanjima u Rajskom vrtu, a osim toga je
poricala biblijsku tvrdnju kako je prije zbivanja u Babilonskoj kuli sva
zemlja imala jedan jezik i rijei iste, te kako je Elohim namjerno rasprio
ovjeanstvo po svoj zemlji i pobrkao im jezik da jedan drugome govora
ne razumije.
Moemo primijetiti, na ope zadovoljstvo, kako moderna znanost
posljednjih godina prihvaa stajalite da je postojao materinji jezik, te da su
oba tipa Homo sapiensa, kromanjonci i neandertalci, od samog poetka imali
sposobnost govora.
Ve dugo vremena je priznata injenica da mnogi jezici sadre rijei
koje isto zvue ili imaju slina znaenja, pa se stoga odreeni jezici mogu
svrstati u obitelji. Ta je teorija prihvaena ve vie od stotinu godina, nakon
to su njemaki uenjaci predloili razliite nazive za jezine grupe:
indoeuropska, semitska, hamitska, itd. Meutim, upravo je to svrstavanje u
grupe predstavljalo prepreku priznavanju materinjeg jezika, jer se zasnivalo na
ideji kako su se potpuno razliite i nepovezane jezine skupine neovisno
razvile u razliitim jezgrama iz kojih su narodi koji su selili prenosili svoje
jezike u druge krajeve. Pokuaji dokazivanja da ak i meu udaljenim
jezinim skupinama postoje oigledne slinosti u rijeima i njihovim
znaenjima, kao to su ona objavljena u devetnaestom stoljeu u tekstovima
veleasnog Charlesa Fostera (The One Primeval Language u kojima je
ukazivao na porijeklo hebrejskog iz Mezopotamije), odbaeni su kao
nastojanje teologa da poprave status hebrejskog, biblijskog jezika.
Uglavnom su otkria u drugim podrujima znanosti, kao to su
antropologija, biogenetika i znanosti o Zemlji, te kompjuterizacija, otvorila
nove mogunosti u prouavanju onoga to neki nazivaju lingvistikom

genetikom. Oito je bilo potrebno ispraviti stajalite kako su se jezici razvili

prilino kasno na ovjekovom putu u civilizaciju (strunjaci su u jednom
trenutku izrazili miljenje da je jezik, a ne samo govor, nastao prije samo pet
tisua godina) i taj datum pomaknuti mnogo dalje u prolost, budui da su
arheoloki nalazi pokazivali da su Sumerani znali pisati ve prije est tisua
godina. Budui da se razmiljalo o razdoblju od prije deset ili dvanaest tisua
godina, uenjaci su, na temelju potrage za slinostima, ubrzane
kompjutorizacijom, otkrili prajezike i, na taj nain, jezine skupine koje su
bile vee i zastupljene u manjem broju.
Traei ranu vezu slavenskih jezika, sovjetski znanstvenici pod
vodstvom Vladislava Ilia Svitia i Aarona Dogopolskya ezdesetih godina su
iznijeli pretpostavku da bi jezgra veine europskih (meu njima i slavenskih)
jezika mogao biti prajezik pod nazivom nostratiki (u latinskom na jezik).
Neto kasnije su iznijeli dokaze o postojanju drugog takvog prajezika, pod
nazivom Dene - kavkaski, koji bi mogao biti sredinjim jezikom Dalekog
istoka. Usporeivanjem lingvistikih promjena procijenjeno je kako su se oba
jezika pojavila prije otprilike dvanaest tisua godina. Ameriki znanstvenici,
Joseph Greenberg sa Sveuilita Stanford i njegov kolega Merritt Ruhlen,
ponudili su trei prajezik, amerindijanski.
Ne raspravljajui o vanosti ove injenice, smatram potrebnim
spomenuti kako se datum od prije otprilike dvanaest tisua godina, kada su se
pojavili ovi prajezici, poklapa s razdobljem neposredno nakon Potopa, koji se,
kako smo pokazali u Dvanaestom planetu dogodio prije otprilike trinaest
tisua godina. Ovo takoer potvruje biblijsku tvrdnju kako se ovjeanstvo
nakon Potopa podijelilo u tri grane, potekle od tri Noina sina.
U meuvremenu su arheoloka otkria pomicala sve dalje u prolost
vrijeme velikih seoba, to je bilo posebno znaajno po pitanju naseljavanja
Amerike. Kada je netko predloio razdoblje od prije dvadeset, ak i trideset
tisua godina, Joseph Greenberg je pobudio panju dokazavi 1987. godine
(Languages in the Americas) kako se stotine jezika Novog svijeta mogu
svrstati u samo tri grupe, koje je nazvao eskimsko-aleutski, Na-Dene i
amerindijanski. Jo je znaajniji bio njegov zakljuak kako su te jezine
skupine u Sjevernu i Junu Ameriku donijeli naseljenici redom iz Afrike,
Europe, Azije i Tihog oceana; prema tome, oni zapravo nisu pravi prajezici
ve ogranci prajezika Starog Svijeta. Prajezik pod nazivom Na-Dene, sugerira
Greenberg, bio je povezan s Dene-kavkaskom jezinom skupinom sovjetskih
uenjaka. Merritt Ruhlen je napisao u Natural History, u oujku 1987. godine,
kako ova grupa djeluje genetiki najblie skupini jezika meu kojima su i
mrtvi jezici etrurski i sumerski. Takoer je napisao da je eskimsko-aleutski
najblii indoeuropskim jezicima (itatelji koji ele saznati neto vie o prvim
doljacima na podruje dviju Amerika mogu o tome itati u etvrtoj knjizi
Zemaljskih kronika pod naslovom The Lost Realms).

Ali, jesu li se pravi jezici pojavili tek prije otprilike dvanaest tisua
godina, tek nakon Potopa? O postojanju jezika na samom zaetku Homo
sapiensa (Adam i Eva) ne govori se samo u Bibliji, ve se i sumerski tekstovi
opetovano pozivaju na uklesane ploe koje potjeu iz vremena prije Potopa.
Asirski kralj Aurbanipal se hvalio kako, budui obrazovan poput Adape,
moe itati ploe nastale u vremenu prije Potopa. Ukoliko je to bilo tono,
znai da je pravi jezik postojao mnogo ranije.
Otkria paleontologa i antropologa navela su lingviste da svoje
procjene pomaknu jo dalje u prolost. Ve spomenuta otkria u pilji Kebara
uistinu su ih navela na potpuno i ponovno preispitivanje prethodno sloenih
vremenskih rasporeda.
Meu otkriima u
pilji nalazio se iznenaujui
trag. Medu ostacima kostura
neandertalca starog ezdeset
tisua godina otkrivena je i
neoteena hioidna kost - prva
takva ikada pronaena. Uz ovu
kost u obliku roga koja se
nalazi izmeu brade i larinksa
(grkljana) nalaze se miii koji
pomiu jezik, donju vilicu i
larinks, te omoguuju govor
kod ljudi (Slika 68).
U kombinaciji s drugim
osobinama kostura, hioidna
kost predstavlja nesumnjiv
dokaz kako je ovjek mogao
Slika 68
govoriti jednako kao i mi
danas, prije barem ezdeset tisua godina, a vjerojatno i mnogo ranije. Ekipa
sastavljena od est meunarodnih znanstvenika, pod vodstvom Barucha
Arensburga sa Sveuilita u Tel-Avivu, izjavila je za asopis Nature (27.
travnja 1989.) da je neandertalski praovjek imao morfoloke temelje za
sposobnost govora.
Ukoliko je to tono, kako je onda mogue da je grupa indoeuropskih jezika,
ije porijeklo moemo pratiti kroz samo nekoliko tisua godina, dobila tako
istaknut poloaj na lingvistikom stablu? Manje sputani smanjivanjem
potraivanja za indoeuropskim jezicima od svojih zapadnih kolega, sovjetski
uenjaci su i dalje smjelo nastavili potragu za pra-prajezikom. Vodei u
potrazi za materinjim jezikom bili su Aaron Dolgopolsky, sada na Sveuilitu
Haifa u Izraelu i Vitaly Shevoroshkin, sada na Sveuilitu Michigan.

Prvenstveno na inicijativu Shevoroshkina, u studenom 1988. godine odrana

je vrlo znaajna konferencija na Sveuilitu Michigan.
Konferencija je nosila naslov Language and Prehistory i na njoj se
okupilo vie od etrdeset uenjaka iz sedam zemalja s podruja lingvistike,
antropologije, arheologije i genetike.
Oni su se sloili po pitanju jedinstvenog postanka ljudskih jezika,
tj. glede postojanja materinjeg jezika na proto-proto-proto stupnju, prije
otprilike 100.000 godina.
No, znanstvenici sa drugih podruja vezanih uz anatomiju govora,
kao to su Philip Lieberman sa Sveuilita Brown i Dean Falk sa Dravnog
Sveuilita New York u Albanyu, govor smatraju osobinom Homo sapiensa
od prvog pojavljivanja ovih razumnih ljudi.
Neurolozi poput Ronalda E. Myersa iz Nacionalnog instituta za
poremeaje u komunikaciji i modane udare vjeruju kako se ljudski govor
razvio spontano, nevezano uz nerazvijenu vokalizaciju ostalih primata onog
trenutka kada su ljudi razvili mozak sastavljen od dva dijela.
Allan Wilson koji je sudjelovao u genetikom istraivanju koje je
dovelo do zakljuka o zajednikoj majc, ponovno je stavio govor u usta
E v e : Mogue je da se sposobnost govora kod ovjeka pojavila uslijed
genetike mutacije kod ene koja je ivjela u Africi prije 200.000 godina,
objavio je na sastanku Amerikog drutva za promicanje znanosti, u sijenju
1989. godine.
Naslov prie u novinama glasio je Dar govora vodi nas natrag k Evi.
Prema Bibliji, ne samo do Eve ve i do Adama.
I tako stiemo do pisma.
Danas se smatra kako brojni oblici i simboli, pronaeni u piljama
ledenog doba u Europi, pripisani kromanjoncima koji su ivjeli u razdoblju
prije dvadeset do trideset tisua godina, predstavljaju nerazvijene piktograme,
slikovno pismo.
Sigurno je da je ovjek najprije nauio govoriti, a tek mnogo kasnije
pisati. U mezopotamskim tekstovima uporno nailazimo na tvrdnje o
postojanju pisma ve prije Potopa i nema razloga da u to ne vjerujemo.
Meutim, prvi zapisi otkriveni u moderno doba zabiljeeni su ranim
sumerskim slikovnim pismom. Prolo je samo nekoliko stoljea prije negoli se
to pismo razvilo u klinasto pismo (Slika 69), kojim su se biljeili svi drevni
azijski jezici, dok na kraju, nekoliko tisuljea kasnije, nisu zamijenjeni
abecedom.

Slika 69

Klinasto pismo na prvi pogled izgleda poput nemogue zbrke dugih,

kratkih znakova ili jednostavno znakova u obliku klina (Slika 70). Postoji na
stotine klinastih znakova i teko je shvatiti kako su drevni pisari mogli
upamtiti nain biljeenja i njihovo znaenje; meutim, to isto moemo rei i
za kineske znakove, ukoliko nismo Kinezi. Tri generacije uenjaka uspjele su
sloiti znakove loginim slijedom i, na temelju toga objaviti leksikone i
rjenike drevnih jezika koji su se sluili klinastim pismom: sumerskog,
babilonskog, asirskog, hetitskog, elamitskog i drugih.

Slika 70
Meutim, moderna znanost nam otkriva kako je u stvaranju toliko
raznolikih znakova bilo i neto vie od izvjesnog loginog reda.
Matematiari, a posebno oni koji se bave teorijom dijagrama
(prouavanje linijama povezanih toaka), upoznati su s Ramsey-ovom
teorijom dijagrama, nazvanom po Franku P. Ramseyu, britanskom

matematiaru koji je u svom eseju proitanom u Londonskom matematikom

drutvu 1928. godine sugerirao metodu kojom bi se mogao izraunati broj
razliitih naina na koji se toke mogu povezati i broj pritom nastalih oblika.

Slika 71

Slika 72

Ako
Ramseyevu
teoriju
primijenimo na igre i zagonetke, a
jednako tako i na znanost i
arhitekturu, mogue je dokazati
primjerice ovo: ako est toaka
koje predstavljaju estero ljudi
spojimo, bilo crvenim crtama
(povezujui tako bilo koje dvoje
koji se poznaju) bilo plavim crtama
(povezujui bilo koje dvoje koji se
ne poznaju), rezultat e uvijek biti
crveni ili plavi trokut. Rezultate
izraunavanja broja mogunosti
spajanja (ili ne spajanja) toaka
moemo
najbolje
ilustrirati
primjerima (Slika 71). U osnovi
nastalih dijagrama (oblik) nalaze se
takozvani Ramseyovi brojevi, koji
se mogu pretvorili u dijagrame to
povezuju izvjesni broj toaka.
Osobno smatram da to rezultira
brojnim grafikim prikazima ija
se slinost s mezopotamskim
klinastim znakovima ne moe
porei (Slika 72).
Gotovo stotina, ovdje samo
djelomino prikazanih znakova
predstavljaju jednostavne grafike
prikaze utemeljene na samo
dvanaestak Ramseyovih brojeva.
Prema tome, ako su Enki ili
njegova ki Nidaba, sumerska
boica pisanja znali koliko i
Frank Ramsey, vjerojatno nisu
imali problema u osmiljavanju
matematiki savrenog sustava
klinastih znakova za pisare u
Sumeru.

Svoj u blagoslov na te izliti i uiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda

na nebu, ree Jahve Abrahamu. I u tom jednom stihu je izraeno nekoliko
elemenata znanja sputenog sa nebesa: govor, astronomija i raunanje s
brojevima.
Moderna znanost kree putem koji potvruje sve gore navedeno.

PLODOVI EDENA
to je bio Rajski vrt, u Bibliji spominjan kao mjesto s raznovrsnom
vegetacijom, u kojem je Bog pokazao Adamu jo bezimene ivotinje?
Moderna znanost nas ui kako su ovjekovi najbolji prijatelji, usjevi i
domae ivotinje, kultivirani i pripitomljeni otprilike 10.000 godina prije
Krista. Penica i jeam, psi i ovce (navedimo samo neke primjere) u
pripitomljenom obliku, prilagoeni za uzgoj, javili su se u razdoblju ne
duljem od dvije tisue godina. Priznato je da bi za prirodnu selekciju bilo
potrebno toliko vremensko razdoblje.
Sumerski tekstovi nude objanjenje. Oni kau kako u vrijeme kada su
Anunnaki sletjeli na Zemlju, na njoj nije bilo nikakvih udomaenih
usjeva i ivotinja. Anunnaki su ih stvorili u svojoj Komori stvaranja.
Osim Lahar (vunene stoke) i Anshan (ita) stvorili su takoer i
vegetaciju koja buja i mnoi s e . Sve se to dogodilo u Edinu, a kada su
stvorili Adama, odveli su ga tamo da sve to njeguje.
Prema tome, Vrt u Edenu bio je bio-genetika farma ili enklava u kojoj su
se uzgajali udomaeni i pripitomljeni usjevi, voe i ivotinje.
Nakon Potopa (prije otprilike trinaest tisua godina) Anunnaki su ovjeku
dali sjeme usjeva i ivotinja, kojeg su sauvali da bi mogli poeti
ispoetka. No, ovaj puta je sam ovjek trebao biti poljoprivrednik. Biblija
to potvruje, pripisujui ast da postane prvi poljoprivrednik Noi. Takoer
se kae kako je prva hrana uzgojena nakon Potopa bilo groe. Moderna
znanost potvruje starost groa; znanstvenici su osim toga otkrili kako je
groano vino, osim to je hranjivo, i veoma ljekovito za eludac i
probavni sustav. Prema tome, kada bi Noa popio vina (prekomjerno), on je
ustvari uzimao lijek.

11
SVEMIRSKA BAZA
NA MARSU

Marsa.

Nakon posjeta Mjesecu Zemljani su poeljeli stupiti nogom na tlo

Prilikom proslave dvadesete godinjice prvog sputanja ovjeka na

Mjesec, predsjednik Sjedinjenih Drava je izloio planove svoje zemlje
vezane uz Zemljin najblii planet. Govorei u Nacionalnom muzeju
zrakoplovstva i svemirskih letova u Washingtonu, okruen astronautima
Apolla 11, Neil A. Armstrongom, Edwin E. Aldrinom ml. i Michael
Collinsom, predsjednik Bush je izloio etape amerikog putovanja na Mars.
Prvi korak bilo bi napredovanje od programa svemirskih letjelica do
postavljanja u stalnu orbitu oko Zemlje orbitalne stanice, na kojoj bi se
okupljale vee letjelice predviene za dalja putovanja. Sljedei korak bilo bi
uspostavljanje svemirske baze na Mjesecu gdje bi se razvijali i ispitivali
materijali, oprema i gorivo potrebno za dulja svemirska putovanja i stjecalo
iskustvo o ivotu i radu ovjeka u vanjskom svemiru kroz dulje vremensko
razdoblje. I na kraju, ekspedicija na Mars.
Sveano obeavi da e Sjedinjene Drave uiniti narodom koji putuje
svemirom, predsjednik je rekao da e cilj biti natrag na Mjesec, natrag u
budunost...a zatim, putovanje u sutranjost, na drugi planet; misija na Mars s
ljudskom posadom.

Natrag u budunost. Moda je izbor rijei sluajan, ali ne mora biti

tako; moda premisa, da odlazak u budunost ukljuuje povratak u prolost,
predstavlja vie nego samo slogan osobe zaduene za pisanje govora.
Jer, postoje dokazi kako se naslov ovog poglavlja, Svemirska baza
na Marsu, moe primijeniti, ne samo na razgovor o buduim planovima, ve
i na razotkrivanje neega to se ve dogodilo u prolosti: Dokazi da je nekada
davno na Marsu postojala svemirska baza koja je, jo zanimljivije, moda
ponovno aktivirana upravo pred naim oima.
Ukoliko e se ovjek odvaiti na putovanje sa Zemlje u svemir,
logino je i tehnoloki opravdano da upravo Mars bude prvi planet na tom
putovanju u nepoznato. Na putovanju do drugih svjetova potrebne su usputne
stanice, zbog zakona nebeskog kretanja, ogranienja teine i energije, opreme
za preivljavanje ljudske posade i ogranienja koje postavlja fizika i
mentalna izdrljivost ovjeka. Da bi svemirska letjelica mogla prenijeti ekipu
astronauta na Mars i natrag, trebala bi teiti gotovo dva milijuna kilograma.
Za podizanje tako masivnog vozila sa povrine Zemlje (planete sa solidnom
gravitacijom, u usporedbi s njenim najbliim susjedima) bila bi potrebna
prilino velika koliina goriva koja bi, zajedno sa rezervoarima za njegovo
dranje, jo vie poveala teinu i onemoguila uzlijetanje. (Kapacitet
nosivosti amerikih svemirskih letjelica danas iznosi 30.000 kilograma).
Problemi uzlijetanja i goriva bili bi znatno manji kada bi se letjelica
sklapala u besteinskoj orbiti oko Zemlje. Ovakav scenarij predvia
postojanje orbitalne stanice s posadom, na koju bi svemirsko transportno
vozilo prenijelo veliku svemirsku letjelicu. U meuvremenu bi astronauti u
stalnoj svemirskoj bazi na Mjesecu razvijali tehnologiju opstanka ovjeka u
svemiru. Nakon toga, ovjek i letjelica bi zajedniki krenuli na putovanje na
Mars.
Kruni izlet mogao bi potrajati otprilike dvije do tri godine, ovisno o
putanji i poravnanju Zemlje i Marsa. Duljina boravka na Marsu takoer bi se
mijenjala ovisno o ogranienjima i nekim drugim razlozima: na poetnim
misijama astronauti uope ne bi boravili na planetu (samo nekoliko orbita oko
Marsa), a kasnije bi mogli ostati i dulje vremena u stalnoj koloniji koju bi
posluivale ili odravale smjene letjelica i astronauta. Uistinu, mnogi
zagovaratelji Sluaja M a r s , kako je nazvan ovaj pothvat nakon nekoliko
znanstvenih konferencija odranih na tu temu, misiju na Mars s posadom
smatraju opravdanom samo u sluaju da se na planetu uspostavi stalna
svemirska baza. Ona bi posluila kao uvod u misije s posadom na jo
udaljenije planete i ujedno kao prethodnik kolonije, stalnog naselja Zemljana
na novom svijetu.
Napredak od svemirske letjelice preko orbitalne stanice, sve do
sputanja na Mjesec i postavljanja svemirske baze na njemu, svi ti postepeni
koraci i usputne stanice na putovanju na Mars, opisani su u scenarijima koje

itamo poput znanstvene fantastike, ali koji su utemeljeni na postignuima

znanosti i dostupnoj tehnologiji. Ve dugo vremena planira se postavljanje
svemirskih baza na Mjesecu i Marsu (i tamonja kolonija) i takvi se planovi
smatraju u potpunosti ostvarivima. Odravanje ljudskih ivota i aktivnosti na
Mjesecu svakako predstavljaju izazov, meutim, ispitivanja pokazuju kako je
to mogue izvesti. Mnogo vei izazov su zadaci na Marsu, budui da je
opskrba sa Zemlje (kako je zamiljeno u projektima o Mjesecu) mnogo tee i
skuplje. Bez obzira na to, na Marsu su dostupni temeljni izvori potrebni za
opstanak i djelovanje ovjeka i znanstvenici su uvjereni da bi ovjek mogao
ivjeti na Marsu neovisno o zemlji.
Zakljueno je da se na Marsu moe ivjeti, jer se na njemu moglo
ivjeti u prolosti.

Slika 73
Mars danas djeluje kao hladan, napola zamrznut planet, ija je
povrina negostoljubiva za bilo koji oblik ivota. Radi se o planetu s otrim i
hladnim zimama i temperaturama koje se diu iznad toke smrzavanja u

najtoplijem razdoblju samo na podruju ekvatora. Ogromna podruja Marsa

prekrivena su ili trajno zamrznutim tlom ili zaralim eljeznim stijenama i
ljunkom (zbog kojeg planet ima karakteristinu crvenkastu boju), bez tekue
vode za odravanje ivota ili kisika za disanje. Ali nema tome dugo, govorei
geoloki, Mars je bio planet relativno ugodnih godinjih doba, s tekuom
vodom, oceanima i rijekama, (plavim!) nebom prekrivenim oblacima, a
moda (ali samo moda) ak i nekim oblicima priroenog jednostavnog
biljnog ivota.
Razliita istraivanja vode do jednog zakljuka: Mars sada prolazi
kroz ledeno doba, vjerojatno slino ledenim dobima koja su periodino
pogaala Zemlju. Danas se smatra da su ledena doba na Zemlji, koja su se
pripisivala brojnim faktorima, proizlazila iz tri osnovne pojave vezane uz
kruenje Zemlje oko Sunca. Prva je konfiguracija samog kruenja: zakljueno
je kako se oblik orbite mijenja od krunog prema eliptinom, u ciklusima od
otprilike stotinu tisua godina. Zbog toga se Zemlja ponekad nalazi blie
Suncu, a ponekad je udaljena od njega. Na Zemlji postoje godinja doba jer os
Zemlje nije postavljena okomito na ravninu svog kruenja (ekliptiku) ve je
nagnuta, uslijed ega je sjeverna polutka pod jaim utjecajem Sunca tijekom
(sjevernog) ljeta, a juna polutka u zimi, i obrnuto (Slika 73). Meutim, taj
nagib, koji danas iznosi oko 23,5 stupnja nije stabilan, jer poput broda koji se
okree, Zemlja mijenja svoj nagib za otprilike tri stupnja vie ili manje, u
ciklusima koji traju otprilike 41000 godina. to je nagib vei, to su izraenije
krajnosti zime i ljeta, mijenjaju se tokovi zraka i vode i pojaavaju klimatske
promjene pod nazivom ledena doba ili meuledena topla razdoblja. Trei
pomoni element je ciklus Zemljine nepostojanosti koja nastaje uslijed
rotacije, a pritom njena os na nebu stvara zamiljeni krug. Ta se pojava naziva
precesijom ekvinocija i jedan njen ciklus traje otprilike 26.000 godina.
Ova tri ciklusa isto tako djeluju i na Marsu, samo to su njegova
putanja oko Sunca i diferencijal nagiba vei, pa uslijed toga nastaju vee
krajnosti u izmjenjivanju klime. Spomenuli smo da trajanje ciklusa na Marsu
iznosi otprilike 50.000 godina, iako se isto tako spominju i krai i dulji ciklusi.
Kada na Marsu ponovno nastupi sljedee toplo razdoblje, meuledeno doba,
planet e doslovno biti preplavljen vodom, godinja doba na njemu nee biti
tako otra, a atmosfera nee biti Zemljanima toliko strana kao to je danas.
Kada je na Marsu vladalo posljednje meuledeno doba? To nije moglo biti
tako davno, jer bi inae pjeane oluje na Marsu izbrisale mnogo vie, a
vjerojatno i veinu dokaza s njegove povrine o postojanju nekadanjih
rijenih tokova, oceanskih obala i jezera, a u atmosferi Marsa ne bi bilo toliko
mnogo vodene pare koliko je danas mogue nai. Na crvenom planetu je
tekue vode vjerojatno bilo jo relativno nedavno, geoloki govorei, kae
Harold Masursky iz Amerikih Geolokih Istraivanja. Neki strunjaci
smatraju da se posljednja promjena dogodila prije deset tisua godina.

Strunjaci koji planiraju sputanje i dulje boravke na Marsu ne misle

da bi se klima mogla promijeniti i vratiti u meuledeno doba u sljedea dva
desetljea, meutim, smatraju kako su osnovni uvjeti za ivot i opstanak na
Marsu dostupni. Pokazali smo da na Marsu ima vode u obliku ogromnih
podruja prekrivenih trajno zamrznutim slojevima tla: osim toga, vodu
moemo nai u blatu, u podrujima koja iz svemira izgledaju poput suhih
rijenih korita. Kada su geolozi sa Dravnog Sveuilita Arizona, radei za
NASA-u, predlagali sovjetskim znanstvenicima mjesto pogodno za slijetanje
na Mars, izdvojili su veliki kanjon u bazenu Lunae Planum kao podruje na
kojem bi pokretne sonde mogle doi do nekadanjih rijenih korita, ukopati
se u taloge delte gdje je nekada davno rijeka utjecala u sliv i tamo pronai
tekuu vodu. Podzemni vodeni bazeni su, prema miljenju mnogih
znanstvenika, siguran izvor vode. Nove analize podataka dobivenih sa letjelica
i instrumenata postavljenih na Zemlji naveli su u lipnju 1980. godine ekipu
pod vodstvom Roberta L. Huguenina sa Sveuilita Massachusetts na
zakljuak, kako dvije koncentracije vodenog isparavanja na Marsu, juno od
njegovog ekvatora, sugeriraju postojanje ogromnih rezervoara tekue vode,
tek nekoliko palaca ispod povrine Marsa. Kasnije te iste godine Stanley H.
Zisk iz zvjezdarnice Haystack u Westfordu, Massachusetts i Peter J.
Mouginis-Mark sa Sveuilita Brown, Rhode Island, izvijestili su u asopisu
Science and Nature (studeni, 1980.) kako radarsko ispitivanje podruja na
junoj polutki planeta ukazuje na postojanje vlanih o a z a , znatne koliine
tekue vode ispod povrine. Osim toga, naravno, postoji i velika koliina
vode zarobljena u ledenoj kapi na sjevernom polu, koja se topi na rubovima
tijekom sjevernog ljeta, stvarajui velike vidljive tamne plohe (Slika 74).
Jutarnje magle koje se mogu vidjeti na
Marsu navode znanstvenike na pomisao o
postojanju rose, izvora vode mnogim
biljkama
i
ivotinjama
u
sunim
podrujima na Zemlji.
Atmosfera Marsa,
na prvi
pogled
negostoljubiva, pa ak i otrovna za ovjeka
i ivot openito, mogla bi u stvari biti
izvorom ivota. Otkriveno je da sadri
neto vodene pare, koja se moe izluiti
kondenzacijom. Atmosfera bi osim toga
mogla biti izvorom kisika za disanje i
gorenje. Atmosfera Marsa prvenstveno se
sastoji od ugljinog dioksida (CO2), malog
Slika 74
postotka duika, argona i kisika u tragovima (atmosfera Zemlje sastoji se
prvenstveno od duika, velikog postotka kisika i male koliine ostalih
plinova). Proces pretvaranja ugljinog dioksida (CO2) u ugljini monoksid

(CO), prilikom ega se oslobaa kisik (CO+O), je temeljni kemijski postupak

pa bi ga astronauti i naseljenici lako mogli provoditi. Ugljini monoksid
mogao bi posluiti kao jednostavno gorivo za rakete.
Crvenkasto-smea ili rava boja planeta jo je jedan od znakova
dostupnosti kisika, jer je ona nastala kao posljedica stvaranja re na eljeznim
stijenama na Marsu. Tako nastaje eljezni oksid, eljezo u spoju s kisikom. Na
Marsu se radi o vrsti minerala pod nazivom limonit, spoju eljeznog oksida
(Fe2O3) i nekoliko molekula vode (H2O), tako da bi bilo mogue koritenjem
odgovarajue opreme iz nje odvojiti i izluiti velike koliine kisika. Vodik
kojeg moemo dobiti razbijanjem vode na njene sastavne elemente mogao bi
se upotrijebiti u proizvodnji hrane i korisnih materijala, od kojih se mnogi
zasnivaju na ugljikovodicima (spojevi vodika i ugljika).
Iako je tlo na Marsu relativno bogato solima, znanstvenici smatraju
da bi se sol mogla isprati vodom do te mjere da povrine postanu prikladne za
uzgoj bilja u staklenicima. Na taj bi se nain hrana mogla uzgajati lokalno,
posebno iz sjemena onih vrsta itarica i povra koje su otporne na soli, a
ljudski otpaci mogli bi se koristiti kao umjetno gnojivo, kao to je to sluaj u
mnogim zemljama Treeg svijeta na Zemlji. Biljkama i umjetnom gnojivu je
potreban duik kojeg na Marsu ima u malim koliinama, ali ipak postoji:
atmosfera Marsa sastoji se od 95% ugljinog dioksida, meutim, sadri
gotovo 3% duika. Staklenici za uzgajanje sve te hrane bili bi izraeni u
obliku plastinih kupola na napuhavanje, a struja bi se dobivala iz
akumulatora na solarno napajanje. Vozila za kretanje po povrini Marsa
takoer bi bila na solarni pogon.
Vulkanske aktivnosti na Marsu, u prolosti, takoer predstavljaju jo
jedan izvor, ne samo vode, ve i topline. Meu nekoliko uoljivih vulkana
nalazi se i onaj pod nazivom Olympus, prema grkoj planini bogova, koji
svojom veliinom nadmauje svaki vulkan na Zemlji, pa ak i u Sunevom
sustavu. Najvei vulkan na Zemlji, Mauna Loa na Hawaiima, visok je 6,3
milje. Marsov Olympus Mons uzdie se 15 milja nad dolinom koja ga
okruuje, a njegov krater u promjeru iznosi 45 milja. Vulkani na Marsu i drugi
dokazi vulkanskih aktivnosti na tom planetu upuuju na postojanje vrue
rastopljene jezgre. Sve to ukazuje na mogue postojanje toplih podruja na
povrini, izvora vrue vode i ostalih pojava koje nastaju kao posljedica visoke
temperature u sreditu.
Toliko je mnogo stvari na Marsu koje podsjeaju na Zemlju; njegov
dan koji traje gotovo jednako kao dan na Zemlji, njegova godinja doba (iako
otprilike dva puta dulja nego godinja doba na Zemlji), ekvatorijalna podruja,
ledeni sjeverni i juni polovi, izvori vode koji su nekada bili mora, jezera i
rijeke, planinski lanci i doline, vulkani i kanjoni. Uistinu, neki znanstvenici
smatraju da je Mars, iako je nastao u isto vrijeme kada i ostali planeti, prije
4,6 milijarde godina, danas na stupnju na kojem je Zemlja bila na svom

poetku, prije nego je biljni svijet poeo oslobaati kisik i mijenjati Zemljinu
atmosferu. Ova ideja je posluila kao osnova prijedloga Teorije o Geji prema
kojoj bi ovjek mogao pretei evoluciju na Marsu tako da na planet donese
ivot, budui da neki smatraju kako je upravo sjeme ivota Zemlju uinio
prikladnom za ivot.
Piui za The Greening of Mars, James Lovelock i Michael Allaby
posluili su se znanstvenom fantastikom kako bi opisali nain na koji bi se
raketama sa Zemlje na Mars mogli poslati mikroorganizmi i 'halocarbon'
plinovi. Mikroorganizmi bi trebali zapoeti bioloki lanac, a 'haloc' bi
trebali stvoriti tit u atmosferi Marsa. Taj tit od plinova, postavljen u
atmosferi iznad, trenutno, hladnog i neplodnog planeta, trebao bi sprjeavati
rasipanje u svemir topline koju Mars prima od Sunca i topline iz njegove
unutranjosti i tako stvoriti umjetno izazvan efekt staklenika. Ugrijavanje i
zgunjavanje atmosfere oslobodilo bi smrznute vode na Marsu, pojaalo rast
bilja i na taj nain povealo zalihe kisika na planetu. Svakim korakom u ovoj
umjetno izazvanoj evoluciji proces bi postajao jai. Tako bi donoenje ivota
na Mars uinilo taj planet prikladnim za ivot. Spomenuti znanstvenici ovaj su
prijedlog iznijeli 1984. godine.
Sluajno ili ne, ali moderna znanost je jo jednom dola do drevnih
spoznaja. Jer, u knjizi Dvanaesti planet (1976.) opisuje se kako su Anunnaki
stigli na Zemlju prije otprilike 450.000 godina kako bi se dokopali zlata koje
im je bilo potrebno da bi zatitili ivot na svome planetu Nibiru. Oni su eljeli
postaviti zlatne estice u atmosferu svog planeta koja je nestajala i na taj nain
sprijeiti gubitak topline, zraka i vode.
Planovi zagovornika Hipoteze Geja zasnivaju se na pretpostavkama i
vjerojatnosti. Prvo, Mars nema vlastitih oblika ivota; drugo, stanovnici
jednog planeta imaju pravo uvesti svoje oblike ivota na drugi svijet, bez
obzira postoji li ve na njemu ivot.
Meutim, ima li ivota na Marsu ili, kako neki radije pitaju, je li na
Marsu postojao ivot u manje surovim klimatskim razdobljima? Tim su se
pitanjem pozabavili planeri i prevoditelji razliitih misija na Mars. Nakon svih
ispitivanja, fotografiranja i sondiranja, oigledno je kako ivot kakav cvate na
Zemlji (drvee, ume, grmlje i trava, letee ptice i lutajue ivotinje) tamo
jednostavno ne postoji. Ali, to je s niim oblicima ivota, liajevima, algama
ili niim bakterijama?
Iako je Mars mnogo manji od Zemlje (njegova masa iznosi otprilike
desetinu Zemljine mase, a promjer mu je upola manji) njegova povrina, koja
je sada u cijelosti kopnena, veliinom otprilike odgovara dijelu Zemljine
povrine prekrivenim kopnom. Prema tome, podruje koje treba istraiti
jednako je veliko kao podruje na Zemlji prekriveno kontinentima, planinama,
dolinama, ekvatorijalnim i polarnim podrujima; toplim i hladnim podrujima;
vlanim podrujima i suhim pustinjama. Kada bismo na povrinu Marsa

postavili povrinu Sjedinjenih Drava, od obale do obale (Slika. 75), mogli

bismo procijeniti opseg istraivanja i raznolikost terena i klima kojima bismo
se bavili.

Slika 75
Nije ni udo to su prve uspjene meuplanetarne sonde bez posade
za ispitivanje Marsa, Mariner 4, 6 i 7 (1965.-1969. godine), koje su
fotografirale dijelove planeta proletjevi pored njega, otkrile kako je planet
izbrazdan kraterima i potpuno pust, bez znakova bilo kakvih geolokih
aktivnosti u prolosti. Gotovo sve fotografije su prikazivale brdovita podruja
izbrazdana kraterima na junoj polutki Marsa. Ta se slika planeta, na kojem ne
samo da ne postoji ivot ve je i on sam beivotna i mrtva kugla, potpuno
promijenila kada je 1971. Mariner 9 uao u stazu oko Marsa i ispitao gotovo

itavu njegovu povrinu. Otkriven je ivi planet na kojem je u prolosti bilo

geolokih aktivnosti i vulkana, na kojem se mogu vidjeti doline i planine,
kanjoni u kojima bi ameriki Veliki Kanjon mogao nestati bez traga i znakovi
koji upuuju na postojanje tekue vode. Mars nije samo ivi planet, ve je to
planet na kojem bi mogao postojati ivot.
Tako je prvi cilj misije Viking bila potraga za ivotom na Marsu.
Viking 1 i Viking 2 lansirani su s Cape Canaverala u ljeto 1975. i stigli su na
svoje odredite u srpnju, tj. kolovozu 1976. godine. Svaki od njih sastojao se
od Orbitera koji je ostao u stazi oko planeta radi daljnjih promatranja i sonde
koja se spustila na povrinu planeta. Kako bi osigurali sigurno slijetanje, za
sputanje su odabrana relativno ravna mjesta na sjevernoj polutki, meusobno
ne previe udaljena: no, unato tome, prevladavao je bioloki kriterij (tj.
mogunost postojanja ivota) u odabiru geografske irine na kojoj e spustiti
sonde. Orbiteri su sakupili niz podataka o Marsu koji se jo uvijek
prouavaju i analiziraju, a neprestano se pojavljuju novi detalji i spoznaje.
Sonde su slale uzbudljive fotografije pejzaa Marsa snimljene iz velike blizine
i provodile brojne eksperimente u potrazi za ivotom.
Osim instrumentima za analizu atmosfere i kamerama za
fotografiranje podruja na koja su se spustili, svaka sonda se koristila
kombiniranim masenim spektrometrom plinske kromatografije (GCHS) u
analizi povrine, odnosno u potrazi za organskim tvarima, te trima
instrumentima konstruiranim za otkrivanje metabolikih aktivnosti u tlu.
Mehanike hvataljke uzimale su uzorke tla, stavljale ih u malu pe, ugrijavale,
obraivale i ispitivale na razliite naine. U uzorcima nisu pronaeni ivi
organizmi, ve samo ugljini dioksid i male koliine vodene pare. Nije bilo
ak niti organskih molekula koje su sa sobom donosili sudari s meteorima.
Pretpostavlja se, ako su takve molekule i stigle na Mars, vjerojatno ih je
unitila dananja visoka razina ultraljubiastog svjetla kojoj je izloen planet,
ija je zatitna atmosfera sada gotovo nestala.
Tijekom viednevnih eksperimentiranja na Marsu nije nedostajalo
drame i uzbuenja. Ako se osvrnemo na prolost, sposobnost NASA-ine ekipe
u upravljanju i usmjeravanju opreme na povrini Marsa sa Zemlje ini nam se
poput bajke. Meutim, i planirane rutine i nepredvieni dogaaji bili su
uspjeno obavljeni. Mehanike hvataljke su prestale raditi, ali su uspjeno
popravljene radio-komandama. Javljali su se i drugi kvarovi i prilagodbe.
Primjerice, neizvjesnost koja oduzima dah, kada su prilikom eksperimenata
razmjene plinova otkrili strujanje kisika. Instrumenti sa Vikinga 2 trebali su
potvrditi ili opovrgnuti rezultate eksperimenata provedenih instrumentima sa
Vikinga 1, a koji nisu odgovorili na pitanje jesu li promjene na uzorcima tla
bile organske ili kemijske, bioloke ili uope nisu imale veze s oblicima
ivota. Rezultati Vikinga 2 potvrdili su reakcije u eksperimentima Vikinga 1.
Kad su se mijeali plinovi ili se tlu dodavala hranjiva j u h a , zbivale su se

znaajne promjene u razini ugljinog dioksida. No, predstavljaju li te

promjene kemijske ili bioloke reakcije i dalje ostaje zagonetkom.
Koliko god su znanstvenici gorljivo traili oblike ivota na Marsu ne
bi li na taj nain dobili podrku svojim teorijama o spontanom nastanku ivota
na Zemlji iz primordijalne juhe, veina ih je morala sa aljenjem zakljuiti
kako dokazi o ivotu na Marsu nisu pronaeni.
Norman Horowitz iz Caltecha saeo je prevladavajue miljenje,
izjavivi za Scientific American, u studenom 1977. godine, kako na
podrujima Marsa koja su ispitale ove dvije letjelice ne postoje nikakvi oblici
ivota. Vjerojatno se isto moe zakljuiti za itav planet, meutim, to je
zamren problem kojem je jo uvijek nemogue pristupiti.
Sljedeih godina su se provodili laboratorijski eksperimenti u kojima
su znanstvenici na najbolji mogui nain oponaali tlo i uvjete na Marsu, ije
su reakcije bile bioloke prirode.
Posebno su zanimljivi bili eksperimenti koji su se provodili 1980.
godine u Svemirskom biolokom laboratoriju na Moskovskom Sveuilitu:
kada bi se zemaljski oblici ivota uvodili u simulirane uvjete Marsa, ptice i
sisavci bi ugibali za nekoliko sekundi, kornjae i abe su ivjele nekoliko sati,
insekti su preivjeli tjednima. Meutim, gljivice, liajevi, alge i mahovina su
se brzo prilagodili novom okoliu; zob, ra i grah su proklijali i rasli, ali se
nisu mogli razmnoavati.
Prema tome, ivot na Marsu bi se mogao odrati. No, je li? Ako je
evolucija na Marsu imala na raspolaganju 4,6 milijarde godina, gdje su onda,
ne samo mikroorganizmi (koji mogu i ne moraju postojati), nego i vii oblici
ivota? Ili su Sumerani bili u pravu kada su govorili kako je ivot na Zemlji
proklijao tako brzo nakon stvaranja samo zato to je na nju doneseno Sjeme
ivota sa Nibirua?
I dok tlo Marsa jo uvijek uva tajnu o tome jesu li ili ne reakcije na
ispitivanja bile kemijske i beivotne ili bioloke, uzrokovane ivim
organizmima, stijene Marsa nas izazivaju mnogo veim zagonetkama.
Zapoet emo s tajnom stijene sa Marsa koja nije pronaena na
Marsu ve na Zemlji.
Meu tisuama meteora pronaenih na Zemlji, njih osam, otkrivenih
u Indiji, Egiptu i Francuskoj u razdoblju izmeu 1815. i 1865. godine
(poznatiji kao skupina SNC, prema poetnim slovim lokacija na kojima su
pronaeni), bili su jedinstveni po tome to je njihova starost bila samo 1,3
milijardu godina, dok su meteori openito stari 4,5 milijarde godina.
Kada je jo nekoliko takvih stijena pronaeno na Antarktiku 1979.
godine, ve je bio poznat plinoviti sastav atmosfere Marsa. Usporeivanjem je
otkriveno kako SNC meteori sadre tragove izotopa duika-14, argona-40 i
36, neona-20, kriptona-84, i ksenona-13, to je gotovo identino zastupljenosti
ovih rijetkih plinova na Marsu.

Kako su ti meteori ili stijene stigle na Zemlju? Zato su stare samo

1,3 milijardu godina? Jesu li se one, nakon katastrofalnog sudara s Marsom
nekako oduprle njegovoj gravitaciji i odletjele na Zemlju?
Jo su zagonetnije stijene
otkrivene
na
Antarktiku.
Fotografija jedne od njih, koju je
NASA objavila u The New York
Timesu, 1. rujna 1987. godine,
pokazuje
da
stijena
nije
veliine nogometne lopte kao
to su ju opisivali, ve vie
nalikuje odlomljenom bloku
(Slika 76) sastavljenom od etiri
umjetno oblikovana, spojena
kamena oblika cigle, neto to
bismo prije oekivali pronai u
ruevinama iz razdoblja prije
Inka, u Svetoj Dolini u Peruu
Slika. 77) nego na Marsu. A
ipak, sva ispitivanja stijene (vie
se
ne
naziva
meteorom)
svjedoe o njenom porijeklu sa
Marsa.
Slika 76

Slika 77

Kako bi tajna postala jo sloenijom, fotografije sa povrine Marsa

otkrivaju osobine koje su astronomi, vidjevi ih, nazvali Grad I n k a . Oni se
nalaze na junom dijelu planeta i predstavljaju niz strmih zidova nainjenih od
etvrtastih i pravokutnih dijelova (Slika 78 prikazuje snimak 42112-15, sa
letjelice Mariner 9). John McCauley, NASA-in geolog, primijetio je kako su
izbojci neprekinuti, na njima ne nalazimo prijelome i meu dolinama i
malenim breuljcima koji ih okruuju istiu se poput zidova drevne ruevine.

Slika 78
Ovaj ogromni zid ili niz povezanih, oblikovanih kamenih blokova zapanjujue
je slian divovskim i zagonetnim graevinama na Zemlji kao to je ogroman
zid od divovskih kamenih blokova koji ine osnovu velike terase u Baalbeku u
Libanonu (Slika 79). Ili, ne toliko savreni, ali jednako dojmljivi krivudavi
paralelni kameni zidovi u Sacsahuamanu iznad Cuzcoa u Peruu (Slika 80). U
svojim knjigama The Stairway to Heaven i The Lost Realms, izgradnju ovih
graevina pripisao sam Anunnakima/Nefilima. Osobine na Marsu moda bi
mogli objasniti kao prirodne pojave, a veliina blokova, od tri do pet milja u
duljinu, mogla bi ukazivati na djelo prirode a ne ljudi, kakvog god porijekla
bili. S druge strane, budui da nije pronaeno nikakvo uvjerljivo prirodno
objanjenje, moemo ih smatrati ostacima umjetnih graevina, pretpostavimo
li da su divovi Bliskog istoka i andske uenosti posjetili i Mars...

Slika 79
inilo se da je ideja o kanalima na Marsu bila naputena kada su,
nakon desetljea ismijavanja, znanstvenici pretpostavili da su linije to su ih
Schiaparelli i Lowell promatrali i ucrtali u kartu bili u stvari kanali isuenih
rijeka. Meutim, na povrini Marsa su pronaene i druge osobine koje se ne
mogu jednostavno objasniti. Meu ostalima, tu su bijele pruge koje se
proteu u ravnim linijama miljama daleko; ponekad su paralelne, ponekad pod

kutom, a ponekad se kriaju s dragim, uim brazdama (Slika 81 predstavlja

skiciranu fotografiju). Jo jednom su ekipe NASA-e navodile na zakljuak da
su ovi oblici mogli nastati uslijed djelovanja pjeanih oluja. Moglo bi biti,
premda izgleda da pravilnost, a posebno presijecanje linija ukazuju na njihovo
umjetno porijeklo. elimo li pronai isto takve osobine na Zemlji, potrait
emo glasovite Nazca linije u junom Peruu (Slika 82) ije se porijeklo
pripisuje bogovima.

Slika 80
I Bliski istok i Ande su poznate po svojim brojnim piramidama:
goleme i jedinstvene piramide u Gizehu, stepenaste piramide ili zigurati u
Mezopotamiji i piramide ranih civilizacija u Americi. Kao to nam pokazuju
fotografije snimljene sa letjelica Mariner i Viking, na Marsu moemo vidjeti
ak i piramide ili neto nalik piramidama.
Na snimci 4205-78, snimljenoj 8. veljae 1972. godine sa letjelice
Mariner 9 i snimci 4296-23, nastaloj est mjeseci kasnije, po prvi puta je
primijeeno neto to izgleda kao trostrana piramida u Elysiumu (karta, Slika
83), visoravni u podruju pod nazivom Trivium Charontis. Panja je
usmjerena na dva para tetrahedron piramidalnih tvorevina (posluimo se
znanstvenom terminologijom); jedan par su inile velike piramide, a dragi par
su inile mnogo manje piramide, naizgled organizirane u obliku romba (Slika
84). U ovom sluaju veliina piramida (vee piramide iznose dvije milje u
duljinu svaka i pola milje u visinu) ponovno navodi na zakljuak da se radi o

prirodnim pojavama. U studiju objavljenoj u asopisu Icarus (sv. 22, 1974.)

autori Victor Ablordeppy i Mark Gipson ponudili su etiri teorije koje
objanjavaju prirodno porijeklo ovih formacija. David Chandler (Life of
Mars) i astronom Francis Graham (Frontiers of Science) samo su neki od
onih koji su ukazali na nedostatke svake od tih teorija.

Slika 81
injenica da su te osobine bile snimljene u razmaku od est mjeseci, pod
razliitim kutovima i sunevom svjetlou, a ipak pokazuju njihove precizne
tetrahedral oblike, uvjerila je mnoge kako se radi o umjetnim tvorevinama,
iako je njihova veliina neshvatljiva. Budui da trenutno ne postoji nikakvo
lako prihvatljivo objanjenje, napisao je Chandler, ne postoji niti razlog
zbog kojeg ne bismo razmotrili najoigledniji zakljuak: moda su ih izgradila
inteligentna b i a . Francis Graham je izjavio kako meu teorijama o
porijeklu ovih tvorevina svoje mjesto mora zauzeti i nagaanje da su ih
izgradile drevne rase Marsijanaca i pitao se da li e moda istraivai u
budunosti moi otkriti u ovim tvorevinama unutranje komore, prekrivene
ulaze ili natpise koji su moda odoljeli erozijama vjetra tijekom 10.000 g.

Slika 82

Istraivai koji su ispitivali fotografije Marsa opazili su jo neke

piramide s razliitim brojem glatkih stranica. Zanimanje i polemika
usredotoili su se uglavnom na podruje pod nazivom Cydonia (karta, Slika
83) zbog toga to se ini da se tamo nalaze skupine neega to bi mogle biti
umjetne tvorevine, poravnate s objektom kojeg neki nazivaju sfingom
Marsa, a koja se nalazi istono od ovih tvorevina, kao to se lako moe vidjeti
na panoramskoj NASA-inoj fotografiji 035-A-72 (Ploa E). Lako je uoiti
stijenu koja prikazuje crte skladnog ljudskog lica, izgleda mukarca, koji nosi
neto poput kacige (Slika 85), lagano otvorenih usta i oiju koje gledaju ravno
u promatraa, ukoliko se dotini gledatelj nalazi na nebu iznad Marsa. Poput
ostalih spomenika na Marsu, obiljeja koja podsjeaju na umjetne
tvorevine, i ova je takoer velikih razmjera. Visina Lica iznosi gotovo milju
od vrha do dna i prema njegovoj sjeni je procijenjeno da se uzdie gotovo pola
milje iznad visoravni koja ga okruuje.

Slika 83

Iako se prialo da je znanstvenik NAS A-e koji je ispitivao fotografije

pristigle sa Orbitera Vikinga 1, 25. srpnja 1976. godine gotovo pao sa
stolice vidjevi ovu snimku i prikladno izgovorio O, moj Boe! ili neto
slino, injenica je da je ta fotografija odloena u kartoteku s tisuama drugih
fotografija sa Vikinga bez neke daljnje reakcije: slinost s ljudskim licem
smatrala se samo igrom svjetla i sjene na stijeni izloenoj djelovanju prirodnih
sila kao to su voda i vjetar. I doista, kada su neki novinari koji su sluajno
vidjeli taj snimak pitali da li ona uistinu prikazuje ljudsko lice, glavni
znanstvenik Misije izjavio je kako se to obiljeje uope nije moglo vidjeti na
drugoj fotografiji, snimljenoj nekoliko sati kasnije. (Nekoliko godina kasnije
NASA je priznala kako je takva izjava bila netona, zbunjujua i neumjesna,
jer je to podruje nekoliko sati kasnije ulo u nonu tamu, a doista su
postojale i druge fotografije na kojima se Lice moglo jasno vidjeti.)

Ploa E
Tri godine kasnije Vincent DiPietro, inenjer i specijalist za snimanje
prisjetio se da je u nekom popularnom asopisu vidio Lice i listajui kroz
arhivu Nacionalnog centra za podatke svemirskih znanosti, naao se licem u
lice sa slikom Marsa. Fotografija sa Vikinga, pod katalokim brojem 76-A-

593/17384, nazvana je jednostavno GLAVA. Zainteresiran odlukom da se

fotografiju sauva u centru znanstvenih podataka pod tako drakavim
naslovom (Glava ije je postojanje zanijekano), on se upustio, zajedno sa
Greg Molenaarom, kompjutorskim znanstvenikom sa Lockheeda, u potragu za
izvornom NASA-inom slikom. Nali su dvije, a ne samo jednu. Ta druga je
nosila broj 070-A-13 (Ploa F). U kasnijim traenjima otkrivene su jo neke
fotografije iz podruja Cydonia snimljene razliitim kamerama sa Orbitera
Vikinga, s razliitih strana (do sada ih je pronaeno jedanaest). Na svim
fotografijama moe se vidjeti Lice i neke druge graevine sline piramidama
te druga zagonetna obiljeja. Koristei se sofisticiranom kompjutorskom
tehnikom uveanja i snimanja, DiPietro i Molenaar su dobili uveane i jasnije
slike koje su ih uvjerile da je Lice bilo umjetno isklesano.

Slika 84
Naoruani svojim otkriima, 1981. godine su prisustvovali
konferenciji Sluaj M a r s . Meutim, umjesto da ih bodre klicanjem,
okupljeni znanstvenici su se prema njihovim izjavama odnosili hladno,
vjerojatno stoga to bi, da su postupili drugaije, morali zakljuiti da je Lice
djelo inteligentnih bia, Marsovaca koji su ivjeli na planetu. A to je bio
potpuno neprihvatljiv prijedlog. DiPietro i Molenaar su privatno objavili svoja

otkria (Unusual Mars Surface Features) i trebali su se silno truditi ne bi li se

odijelili od divljih nagaanja u vezi porijekla neobinih obiljeja. U epilogu
knjige napisali su kako oni samo tvrde da ta obiljeja ne izgledaju prirodno i
daljnja ispitivanja smatraju opravdanim. Meutim, znanstvenici NASA-e
estoko su odbacili bilo kakav prijedlog da bi budue misije trebale ukljuiti i
posjet Licu, budui da se oigledno radilo samo o stijeni koju su prirodne sile
oblikovale tako da podsjea na lice ovjeka.

Ploa F
Porijeklom Lica na Marsu nakon toga se bavio prvenstveno Richard
C. Hoagland, pisac znanstvene fantastike i nekadanji savjetnik u Centru za
svemirske letove Goddard. On je organizirao kompjutorsku konferenciju pod
nazivom Neovisna ekipa za istraivanje Marsa s ciljem da reprezentativna
skupina znanstvenika i specijalista proui ta obiljeja i uz njih vezane podatke.
U tu ekipu na kraju su se ukljuili Brian O'Leary, znanstvenik-astronaut i
David Webb, lan Amerike predsjednike svemirske komisije. Oni su se u
zakljuku sloili sa stajalitem da su Lice i piramide umjetne tvorevine, a
osim toga su dali naslutiti da bi i ostale znaajke na Marsu mogle biti djelo
inteligentnih bia koja su nekada posjetila Mars.

Mene je posebno zainteresirala sugestija, objavljena u njihovim

izvjetajima, da prema orijentaciji Lica i glavne piramide moemo zakljuiti
da su one bile izgraene prije otprilike pola milijuna godina u poravnanju s
izlaskom sunca u vrijeme solsticija na Marsu. Kada su me Hoagland i njegov
suradnik Thomas Rautenberg, strunjak za kompjutore, zamolili da
prokomentiram dokazne fotografije, ja sam ih podsjetio da su se
Anunnaki/Nefili, prema zakljucima objavljenim u Dvanaestom planetu, prvi
puta spustili na Zemlju prije otprilike 450.000 godina. Moda nije bila
sluajnost da se Hoaglandovo i Rautenbergovo datiranje ovih spomenika na
Marsu poklapalo s mojom satnicom. Iako je Hoagland postupao vrlo oprezno,
svejedno je mnoge stranice svoje knjige The Monuments of Mars posvetio
mojim tekstovima i sumerskim dokazima vezanim uz Anunnakije.

Slika 85
Publicitet otkria DiPietra, Molenaara i Hoaglanda naveo je NASA-u
da ih uporno proglaava netonima. Neobian je bio potez Nacionalnog
Centra za svemirske letove u Greenbeltu, Maryland, koji javno objavljuje
kopije NASA-inih podataka, kada je, zajedno s fotografijama Lica priloio i

kopije tekstova koji su pobijali neortodoksna tumaenja ovih snimaka. Meu

ostalim, tu se naao i rad na tri stranice (6. lipnja 1987. godine) Paula
Butterwortha, planetologa iz samog Centra. On izjavljuje kako "nema razloga
vjerovati da upravo ova planina, slina desecima tisua drugih planina na
planetu, nije nastala kao rezultat prirodnih geolokih procesa koji su stvorili
sve ostale oblike na Marsu. Meu brojnim planinama na Marsu nije neobino
da nas neke od njih podsjeaju na bliske nam predmete, a nita nije toliko
blisko i poznato kao ljudsko lice. Ja jo uvijek tragam za 'Rukom sa Marsa' ili
'Nogom sa Marsa'!"
'Nema razloga vjerovati' kako ta osobina nije nastala drugaije nego
prirodnim putem, naravno, nije injenini argument u pobijanju suprotnog
stajalita, zagovornici kojeg tvrde kako oni imaju razloga vjerovati da su te
znaajke umjetne tvorevine. Ipak, istina je da na Zemlji postoje brda i planine
koje izgledaju poput ljudske ili ivotinjske glave, iako se radi iskljuivo o
djelu prirode. Po mom miljenju, ovaj bi argument mogao biti valjan to se
tie 'piramida' na visoravni Elysium ili 'Grada Inka'. Meutim, Lice i jo
neke znaajke u njegovoj blizini, posebno one ravnih stranica, ostaju i dalje
zagonetkom.
U svibanjskom broju uglednog asopisa Applied Optics, 1988.
godine objavljena je znanstveno znaajna studija koju je proveo Mark J.
Carlotto, znanstvenik s podruja optike. Koristei se tehnikama kompjutorske
grafike razvijenim u svrhu optike, Carlotto je upotrijebio etiri NASA snimke
sa Orbitera letjelice Viking, snimljene razliitim kamerama za trajanja etiri
razliite orbite, kako bi ponovno prikazao Lice u tri dimenzije. U studiji su
iznesene detaljne informacije o kompleksnim optikim postupcima i
matematikim formulacijama trodimenzionalne analize, a Carlotto je zakljuio
da Lice uistinu prikazuje simetrino ljudsko lice, kojem se u zasjenjenom
dijelu nazire jo jedna ona duplja, a istanana struktura usta daje naslutiti
z u b e . Ovdje se radi, izjavio je Carlotto, o crtama lica, a ne o kratkotrajnoj
pojavi ili igri svjetla i sjene. "Iako podaci sa Vikinga nemaju dovoljno veliku
rezoluciju koja bi omoguila prepoznavanje moguih mehanizama nastanka
ovih objekata, dosadanji rezultati navode na zakljuak kako ti objekti moda
nisu nastali prirodnim putem."
U Applied Optics su ovu studiju smatrali dovoljno znaajnom da bi ju
objavili na naslovnoj strani, a znanstveni asopis New Scientist je posvetio
poseban izvjetaj objavljenom radu i intervjuu s njegovim autorom. U
asopisu je ponovno objavljena njegova sugestija da "ovi zagonetni objekti
(Lice i susjedni piramidalni oblici koje su neki nazvali G r a d ) zasluuju
barem daljnje istraivanje sondama koje e biti poslane na Mars, poput
sovjetske misije na Fobos, 1988. godine ili amerikog Promatraa Marsa".
injenica da su u kontroliranom sovjetskom tisku ponovno objavljeni
lanci Vladimira Avinskog, istaknutog istraivaa s podruja geologije i

mineralogije, u kojima se podrava ne-prirodno porijeklo ovih spomenika,

sigurno ukazuje na stavove sovjetskih aviokozmikih strunjaka o tom
pitanju, no tom emo se temom opirnije baviti kasnije. Pritom se istiu dvije
tvrdnje dr. Avinskog. U objavljenim lancima i privatno odranim
predavanjima on navodi da bismo u razmatranju divovskih razmjera formacija
na Marsu trebali imati na umu kako bi na Marsu, uslijed njegove niske
gravitacije, ovjek mogao obavljati zadatke velikih razmjera. Osim toga, on
pridaje veliki znaaj tamnom krugu koji se jasno vidi na ravnom podruju
izmeu Lica i piramida. Dok znanstvenici NASA-e tu pojavu smatraju
"kapljicom vode na lei Orbitera letjelice Viking", Avinski ju smatra
"sreditem cjelokupne kompozicije" "kompleksa na Marsu" i njegovog
rasporeda (Slika 86).

Slika 86
Osim ako ne tvrdimo da su Zemljani prije nekoliko desetaka tisua ili
ak pola milijuna godina imali visoko razvijenu civilizaciju i sofisticiranu
tehnologiju koja im je omoguavala polazak na svemirska putovanja,
sputanje na Mars i, izmeu ostalog, postavljanje spomenika na njemu
(ukljuujui i Lice), ostaju nam samo dvije logine alternative. Prvo: da su se
na Marsu razvila inteligentna bia koja su, osim to su se mogla upustiti u

megalitske konstrukcije, sluajno bila slina ovjeku. Meutim, budui da u

tlu Marsa ne postoje niti mikroorganizmi, niti dokazi o postojanju biljnog i
ivotinjskog svijeta koji bi izmeu ostaloga mogli opskrbljivati hranom
ovjekolike Marsijance, postojanje stanovnika na Marsu koji bi bili srodni
Zemljanima i koji bi mogli izgraditi graevine dvostruko vee od onih na
Zemlji ini se prilino nevjerojatnim.
Jedina preostala uvjerljiva alternativa je postojanje bia (koja nisu
bila niti sa Zemlje niti sa Marsa) koja su prije pola milijuna godina mogla
kretati na svemirska putovanja, posjetiti ovaj dio Sunevog sustava i u njemu
ostati, a zatim ostaviti za sobom spomenike i na Zemlji i na Marsu. Jedina
bia ije je postojanje dokazano u sumerskim i biblijskim tekstovima i svim
drevnim mitologijama, jesu Anunnaki sa Nibirua. Mi znamo kako su oni
izgledali: izgledali su kao i mi, jer su stvorili nas da budemo njima slini, na
svoju sliku, sebi sline, kako je zapisano u Postanku.
Njihova ovjekolika lica javljaju se na bezbroj drevnih prikaza, meu
ostalima i liku glasovite Sfinge u Gizi (Slika 87). Prema egipatskim natpisima,
njeno lice je predstavljalo Horem-Akheta, Sokol-Boga Horizonta. To je bio
epitet boga Ra, prvoroenog sina Enkijevog, koji se mogao vinuti do
najudaljenijeg neba u svojoj Nebeskoj Lai.

Slika 87

Sfinga iz Gize je poloena tako da je njen pogled usmjeren tono

prema istoku i poravnat s trinaestom paralelom prema svemirskoj luci
Anunnakija na Sinajskom poluotoku. Drevni tekstovi pripisivali su sfingi (i
navodnim podzemnim komorama ispod nje) ulogu komunikacije:
Poruka je poslana sa neba;
ula se u Heliopolisu, a lijepo Lice ju ponovi
u Memfisu
hitro ju je sastavio Toth rukopisom
u odnosu na grad Amen...
Bogovi djeluju prema zapovijedi.
Aluzija na ulogu lijepog Lica, sfinge iz Gize, u prenoenju poruke,
potie pitanje o ulozi Lica na Marsu. Jer, ukoliko je ono uistinu bilo djelo
inteligentnih bia, onda oni po definiciji nisu troili vrijeme i trud na stvaranje
Lica bez nekog loginog razloga. Da li je svrha bila, kako se sugerira u
egipatskom tekstu, poslati poruku s neba sfingi na Zemlji, zapovijed
prema kojoj su djelovali bogovi, a koju je jedno Lice poslalo drugom lijepom
Licu?
Ukoliko je uloga Lica na Marsu bila doista takva, onda uistinu
moemo oekivati da emo u blizini pronai Piramide, kao to ih nalazimo u
Gizi: tri jedinstvene i izuzetne piramide, jednu manju i dvije velike, podignute
u simetriji, meusobno i sa Sfingom. Zanimljivo je da dr. Avinski razlikuje tri
prave piramide u podruju u blizini Lica na Marsu.
Kao to nam pokazuju brojni dokazi predstavljeni u knjigama serije
Zemaljskih kronika, piramide u Gizi nisu bile djelo faraona ve su ih
konstruirali Anunnaki. Njihova svemirska luka se prije Potopa nalazila u
Mezopotamiji, u Sipparu (Grad ptica). Nakon Potopa svemirska luka se
smjestila na Sinajskom poluotoku, a dvije velike piramide u Gizi, dvije
umjetno stvorene planine, sluile su kao svjetionik koridora za sputanje iji
se vrh nalazio na planini Ararat, najuoljivijoj prirodnoj znaajki Bliskog
istoka. Ako je uloga piramida u podruju Cydonia bila isto takva, onda bismo
na kraju mogli otkriti neki meusobni odnos s najistaknutijom prirodnom
znaajkom Marsa, Olympus Mons.
Kada se glavno sredite proizvodnje zlata Anunnakija premjestilo iz
jugoistone Afrike u Ande, na obalama jezera Titicaca je uspostavljeno
njihovo metalurko sredite, upravo tamo gdje se danas nalaze ruevine
Tiahuanaco i Puma-Punku. Glavne graevine u Tiahuanaco, koji je kanalima
bio povezan s jezerom, bile su 'piramide' nazvane Akapana, ogromni humci
namijenjeni preradi ruda, te Kalasasaya, etvrtasta, 'izdubljena' graevina
(Slika 88) koja je sluila za astronomiju, a njen poloaj bio je u ravnini sa
solsticijem. Puma-Punku se nalazila na obali jezera; glavne graevine u njoj

bile su 'zlatne ograde', izgraene od ogromnih kamenih blokova postavljenih

du niza krivudavih zidanih potporanja (Slika 89).

Slika 88
Izmeu neobinih osobina zabiljeenih kamerama na povrini Marsa,
meni osobno dvije od njih gotovo sigurno izgledaju umjetno i kao da
oponaaju graevine pronaene na obalama Jezera Titicaca u Andama. Jedna
od njih, srodna Kalasasayi, je znaajka koja se nalazi odmah do Lica na Marsu
na zapadnoj strani, tono iznad (sjeverno) tajnovitog tamnog kruga (Ploa E).
Kao to moemo vidjeti na poveanju (Ploa G) njegov sauvani juni dio
sastoji se od dva udaljena divovska zida, savreno ravna, koja se susreu pod
kutom, naizgled iljastim zbog kuta fotografiranja, ali u stvari ine pravi kut.
ini se da je sjeverni dio graevine, koja nikako ne moe biti prirodna, ma
koliko bili matoviti, uruen pod padom ogromnog kamena u okolnostima
neke strahovite katastrofe.
Druga osobina koja nikako nije mogla nastati djelovanjem prirodne
erozije pronaena je juno od Lica, na podruju neobinih karakteristika, od
kojih neke imaju neobino ravne strane (Ploa M). Odvojena neim nalik

plovnom kanalu ili vodenom putu (ope je miljenje da je ovo podruje

nekada bila obala drevnog mora ili jezera na Marsu), strana te strukture,
okrenuta prema kanalu, nije ravna ve je opremljena nizom utisaka (Ploa
H). Treba imati na umu da su sve ove fotografije snimljene s visine od
otprilike 1200 milja iznad povrine Marsa; prema tome, ono to promatramo
mogli bi biti veliki zidani potpornji kakve nalazimo u Puma-Punku.

Slika 89

Ploa G

Ploa H

Te dvije osobine koje je nemogue objasniti igrom svjetla i sjene,

podsjeaju na objekte i graevine otkrivene na obalama Jezera Titicaca. One
potvruju moju sugestiju da se ovdje radi o ostacima graevina koje su podigli
isti posjetitelji, Anunnaki, a osim toga nude hipotezu koja bi mogla objasniti
njihovu svrhu i moguu ulogu. Ovakav zakljuak dalje potvruju znaajke
koje moemo vidjeti u podruju Utopia; peterokutna graevina (uvean
NASA-in snimak 086-A-07) i 'pista', smjetena u blizini onoga to neki
smatraju dokazom rudarstva (NASA-in snimak 086-A-08)-Ploe I i J.

Ploa I
Sudei prema sumerskim i egipatskim zapisima, svemirske luke
Anunnakija na Zemlji sastojale su se od Centra za kontrolu misije, svjetionika
za sputanje, podzemnih komora i velike doline ija je ravna povrina sluila
kao pista. Centar za kontrolu misije i izvjesni svjetionici za sputanje bili su

smjeteni neto dalje od same svemirske luke u kojoj su se nalazile piste.

Kada se svemirska luka nalazila na Sinajskom poluotoku, Centar za kontrolu
misije nalazio se u Jeruzalemu, a svjetionici za sputanje bili su u Gizi u
Egiptu (podzemna komora na Sinaju prikazana je na egipatskim crteima u
grobovima - vinjeta na zavretku ovog poglavlja - i unitena nuklearnim
orujem 2024. godine prije Krista).

Ploa J
Linije Nazca u Andama, po mom miljenju, predstavljaju vizualni dokaz o
koritenju te savrene sune doline kao piste za uzlijetanja i slijetanja
svemirskih letjelica. Neobjanjive isprekriane linije na povrini Marsa,
takozvane 'brazde', (Slika 81) mogle bi predstavljati slian dokaz.
Osim toga, na povrini Marsa moemo vidjeti neto to nalikuje
pravim brazdama. Iz zraka one izgledaju poput tragova urezanih zailjenim
predmetom na linoleumu: manje-vie ravne 'brazgotine' u nizini Marsa. Ove
oznake su smatrane geolokim osobinama, to jest, prirodnim pukotinama na
povrini Marsa. Meutim, kao to moemo vidjeti na NASA-inom snimku
651-A-06 (Ploa K), te 'pukotine' ili brazde izgleda vode od uzdignute

tvorevine geometrijskog oblika, ravnih strana i stupova nalik zubima na

jednoj strani (ova je tvorevina danas uglavnom zatrpana vjetrom nanesenim
pijeskom) do obala nekadanjeg jezera. Ostale fotografije iz zraka (Slika 90)
prikazuju brazde na kosini nasipa iznad velikog kanjona u Valles Marineris, u
blizini Marsovog ekvatora; ove brazde, ne samo da slijede obrise terena, ve
se takoer meusobno kriaju u uzorku koji teko moemo smatrati
prirodnim.

Ploa K
Upozorava se kako bi strana letjelica, koja bi traila tragove ivota na
Zemlji na dijelovima Zemljine povrine izvan gradova, otkrila prisutnost
inteligentnih bia na Zemlji pomou brazda koje nazivamo cestama i
pravolinijskim uzorcima poljoprivrednih zemljita. Sama NASA je prikupila
dokaze koji zapravo mogu svjedoiti o namjernoj poljoprivrednoj djelatnosti
na Marsu. Snimak 52-A-35 (Ploa L) prikazuje niz paralelnih ljebova koji
podsjeaju na obrise obradive povrine kakve bismo mogli nai u visokim
planinama Svete Doline u Peruu. Tekst ispod snimka kojeg je pripremio
NASA-in Novinski Centar u Pasadeni u Californiji po objavljivanju
fotografije, 18. kolovoza 1976. godine, glasio je ovako:
Na ovoj fotografiji Marsa, snimljenoj 12. kolovoza sa Vikingovog
Orbitera, s udaljenosti od 2053 kilometra (1273 milja), mogu se vidjeti
neobine geometrijske znaajke, toliko pravilne da se doimaju gotovo
umjetnima.

Slika 90

Ploa L
Obrisi ovog obiljeja nalaze se u plitkom uleknuu ili bazenu koji je
vjerojatno nastao djelovanjem vjetra. Ova obiljeja, duljine otprilike jedan

kilometar (pola milje) od vrha do vrha, predstavljaju niske planinske lance i

doline i mogu se povezati s istim procesom erozije.
Paralelni obrisi vrlo su slini izoranoj zemlji promatranoj iz zraka.
Slinost tih obiljeja s izoranim poljem ratara primijeena je
odmah nakon to je slika stigla: komentar Michaela Carra, vodeeg u ekipi
zaduenoj za snimanje, bio je ovakav: "Stiu nam neke neobine slike, vrlo
zagonetne... Teko je i pomisliti na prirodno porijeklo, jer su pruge toliko
pravilne". Moda nas ne bi trebao iznenaditi njihov poloaj; podruje
Cydonia, mjesto gdje se nalazi Lice i ostali zagonetni oblici!

Ploa M
U podruju Elysium, gdje neki prepoznaju skupinu trostranih
piramida, moemo vidjeti povrinske crte koje podsjeaju na podruja
umjetnog navodnjavanja (Ploa M). U znanstvenim studijama te znaajke
(koje neki nazivaju uzorkom oblatni) objanjavaju se kao leita otopljene
vode s kanalima za otjecanje nastala prirodnim putem, kao posljedica
meusobnog djelovanja vulkanskih aktivnosti i leda na tlu, uslijed kojeg su
nastale ove izlomljene c r t e . S druge strane, te crte podsjeaju na nedavno
otkrivene dokaze o poljoprivrednim obiajima drevnih civilizacija Srednje i
June Amerike, koji su dobivali veliki urod usjeva u sunim podrujima,
koristei se postojeim izvorima vode ispod povrine tla i uzgajajui usjeve na
'otocima' okruenim kanalima za navodnjavanje. Kada ne bi postojali svi

dragi dokazi i zagonetna obiljeja, mogli bismo prihvatiti objanjenje

sloenog prirodnog procesa. Meutim, uz sve ostale dokaze vie bi voljeli u
ovim fotografijama vidjeti daljnje dokaze o aktivnostima ovjekolikih bia na
Marsu.
Budui da su Anunnaki brojili planete od vanjskih prema
unutarnjima, Mars je bio esti planet, a Sumerani su ga tako i prikazivali,
simbolom estokrake zvijezde (ba kao to su Zemlju, kao sedmi planet,
prikazivali sedmokrakom zvijezdom ili jednostavno sa sedam toaka).
Koristei se ovim simbolima kao tragom, sada se moemo vratiti ispitivanju
zadivljujuih sumerskih prikaza na cilindrinom peatu (Slika 91). Na njemu
je prikazana letjelica sa solarnim ploama i ispruenim antenama, kako prolazi
izmeu estog i sedmog planeta, to jest, izmeu Marsa i Zemlje (uz sedam
toaka koje simboliziraju Zemlju nalazi se i simbol Mjeseca, polumjesec).
Krilati Anunnaki (tako su prikazivali lanove Anunnakijevih korpusa
astronauta) dri instrument i pozdravlja drugog astronauta koji se oigledno
nalazi na Marsu i nosi kacigu na kojoj je privrena neka vrsta opreme. I on
dri neki instrument. Izgleda kao da jedan drugome govore: "Letjelica sada
putuje sa Marsa na Zemlju" (Simbol dvostruke ribe ispod letjelice oznaava
zodijak Ribe).

Slika 91
Arheolozi su pronali popise napisane na glinenim ploama. U to
vrijeme je bio obiaj da imena budu epiteti ije znaenje sadri informacije o
imenovanoj osobi ili predmetu. Jedan od epiteta Marsa bio je Simug, to je
znailo 'kova', u ast boga Nergala s kojim su povezivali taj planet u doba
Sumerana. Budui da je Nergal bio Enkijev sin, bio je zaduen za podruje u
Africi, meu ostalim i podruje rudnika zlata. Mars su osim toga nazivali
UTU.KA.GAB.A, to je znailo Svjetlo uspostavljeno na vratima voda, to
moemo protumaiti njegovim poloajem u blizini asteroidnog pojasa koji je
odvajao Donje od Gornjih voda, ili izvorom vode za astronaute nakon to su

proli pored mnogo opasnijih i manje gostoljubivih divovskih planeta Saturna

i Jupitera.
Jo su zanimljiviji sumerski planetarni popisi koji opisuju planete
redom kako su pored njih prolazili Anunnaki na svom svemirskom putovanju
na Zemlju. Mars su nazivali MUL.APIN - Planet koji odreuje pravi kurs. On
nosi isto ime i na izvanrednoj krunoj ploi koja je predstavljala kopiju karte
putovanja Enlila od Nibirua na Zemlju, prikazujui grafiki 'pravo skretanje'
kod Marsa.
O ulozi koju su imali Mars i svemirski objekti na njemu na
putovanjima Anunnakija u smjeru Zemlje jo se vie govori u babilonskom
tekstu vezanom uz sveanost Akitu. Taj je tekst posuen iz drevne sumerske
tradicije i u njemu su izloeni obredi i simboliki postupci koji su trajali deset
dana novogodinje sveanosti. U Babilonu je glavni bog bio Marduk: on je
preuzeo prevlast od ranijih bogova. Jedan dio prijenosa prevlasti oznaen je
preimenovanjem Planeta Bogova iz sumerskog Nibiru u babilonski Marduk.
Jedan dio sveanosti Akitu bilo je i Mardukovo prikazivanje
putovanja Anunnakija sa Nibirua/Marduka na Zemlju. Svaki planet pored
kojeg su proli na svom putu simbolizirale su usputne stanice na putu vjerskih
procesija. Epitet svakog planeta ili usputne stanice izraavao je njegovu ulogu,
pojavu ili posebne karakteristike. Stanica/planet Mars nosio je naziv 'Brod
Putnika': moje je tumaenje kako to znai da su se na Marsu astronauti i teret
sa Nibirua prebacivali u manje letjelice koje bi ih onda prevozile na Zemlju
(ili obrnuto). One su putovale izmeu Marsa i Zemlje, ne samo jednom u 3600
godina, ve mnogo ee. Pribliavajui se Zemlji, ovi transporteri su se
povezivali s orbitalnim stanicama Zemlje na kojima su se nalazili Igigi.
Sputanje i uzlijetanje sa Zemlje izvodile su manje letjelice koje bi kliznule na
prirodne 'piste', a uzlijetale su, odlebdjevi u vis, kako im se poveavala
snaga.
Planeri predstojeih koraka ovjeanstva u svemir predviaju gotovo
isti slijed razliitih vozila, koji bi predstavljao najbolji nain prevladavanja
ogranienja Zemljine gravitacije, iskoritavanja besteinskog stanja orbitalnih
stanica i slabije gravitacije Marsa (i Mjeseca, prema njihovim planovima). Na
taj nain moderna znanost ponovno samo dostie drevne spoznaje.
Drevni tekstovi i prikazi, podaci prikupljeni na fotografijama
povrine Marsa, slinosti graevina na Marsu i graevina koje su na Zemlji
podigli Anunnaki, sve to vodi do jednog jedinog uvjerljivog zakljuka:
Na Marsu se u jednom trenutku u prolosti nalazila svemirska baza.
Osim toga, postoje dokazi koji navode na zakljuak kako je ta drevna
svemirska baza ponovno aktivirana u nae doba, upravo ovih dana.

CRTE KOJI PRIVLAI PANJU

Nakon smrti egipatskog namjesnika Huya, njegov grob je bio
ukraen prizorima iz ivota i djelovanja na poloaju guvernera Nubije i
Sinaja, u vrijeme vladavine glasovitog faraona Tutankhamona. Meu
ostalima, tu se nalazio i crte rakete kojoj se tijelo nalazilo u podzemnom
silosu, a njen unjasti komandni modul iznad zemlje, meu palmama i
irafama.
Crte reproduciran u Dvanaestom planetu zajedno s usporednim
sumerskim piktogramima letjelice koja se pripisuje Anunnakijima, svratila
je na sebe panju Stuarta W. Greenwooda, aviokozmikog ininjera koji je
u to vrijeme provodio istraivanje za NASA-u. Piui za Ancient Skies
(srpanj-kolovoz, 1977.) publikaciju Drutva drevnih astronauta, on je
otkrio aspekte drevnog crtea koji upuuju na poznavanje sofisticirane
tehnologije i posebno ukazao na etiri 'vrlo sugestivne osobine': 1)
'presjek zranog dizala koji okruuje raketu', koji izgledom odgovara
'zidovima kanala koritenim pri razvijanju potiska'; 2) glava rakete iznad
zemlje 'podsjea na svemirske kapsule Gemini do takvih detalja kao to
su izgled prozora; 3) pougljenjena povrina i tupi kraj'; 4) neobian iljak,
koji nalikuje iljcima bezuspjeno ispitivanim u NASA-i radi smanjenja
povlaenja svemirske kapsule; meutim, njegov prikaz na crteu navodi
na zakljuak da se mogao uvlaiti i na taj nain prevladati problem
pregrijavanja kojeg NASA nije uspjela rijeiti.
On je procijenio da bi "u sluaju da su relativne lokacije glave rakete i
tijela, prikazane na crteu, bile primjenjivane tijekom operacije u
atmosferi, udarni val iz kljuna glave rakete dodirnuo 'usnu' kanala
brzinom od otprilike 3 maha (trostruka brzina zvuka)".

12
FOBOS: KVAR ILI
RATOVI ZVIJEZDA

Dana 4. listopada 1957., Sovjetski Savez je lansirao Sputnik I, prvi

umjetni satelit sa Zemlje i uputio ovjeanstvo pravcem koji e povesti
ovjeka na Mjesec, a njegove letjelice do ruba Sunevog sustava i dalje.
12. srpnja 1988. Sovjetski Savez je lansirao automatsku svemirsku
letjelicu pod nazivom Fobos 2 i vjerojatno izazvao prvi sluaj rata zvijezda
(pri tom 'rat zvijezda' nije nadimak amerike Strateke obrambene inicijative
(Strategic Defense Initiative - SDI), istinskog sukoba s biima iz nekog
drugog svijeta.
Fobos 2 je bio jedna od dvije automatske letjelice poslane sa Zemlje
(drugi je bio Fobos 1) u srpnju 1988. u pravcu Marsa. Dva mjeseca kasnije
Fobos I je izgubljen, navodno zbog greke u radijskim komandama. Fobos 2
je sretno stigao na Mars u sijenju 1989. i uao u njegovu orbitu to je
predstavljalo prvi korak na putu prema odreditu, njegovom konanom cilju,
prebacivanju u orbitu kojom bi letio gotovo zajedno sa prirodnim satelitom
Marsa Fobosom (odakle i ime letjelice) i istraivanju satelita veoma sloenom
opremom, ukljuujui tu i dva paketa instrumenata koje je trebalo postaviti na
njegovu povrinu.

Sve je bilo dobro do trenutka kada se Fobos 2 poravnao sa

istoimenim Marsovim satelitom. A onda je (28. oujka 1989.) kontrolni centar
sovjetske misije potvrdio iznenadne 'probleme' u komunikaciji sa letjelicom.
Slubena novinska agencija Tass je izvijestila: 'Fobos ne uspijeva ostvariti
komunikaciju sa Zemljom kako je planirano nakon to je juer zavrio s
operacijom oko Marsovog prirodnog satelita Fobosa. Znanstvenici u kontroli
misije nisu u mogunosti uspostaviti stabilnu radio-vezu.'
Ovo priznanje ostavilo je dojam da problem nije nerjeiv i bilo je
popraeno uvjeravanjima kako se znanstvenici u kontroli misije bave
pokuajima ponovnog uspostavljanja veze sa letjelicom.
Dunosnici sovjetskog svemirskog programa kao i mnogi strunjaci
sa Zapada bili su svjesni injenice kako misija Fobos predstavlja ogromnu
investiciju u smislu financija, planiranja, uloenog truda i ugleda. Iako su je
lansirali Sovjeti, misija je ustvari predstavljala meunarodni pothvat bez
presedana u kojem je slubeno bilo ukljueno vie od trinaest europskih
zemalja (meu njima i Europska svemirska Agencija te najvanije francuske i
zapadnonjemake znanstvene institucije) dok su britanski i ameriki
znanstvenici sudjelovali 'osobno' (uz blagoslov svojih vlada).
Stoga je bilo razumljivo da je u poetku 'problem' predstavljen kao
prekid komunikacije koji se moe prevladati za nekoliko dana. U izvjetajima
sovjetske televizije i tiska nije isticana ozbiljnost situacije ve su naglaavana
nastojanja da se ponovno uspostavi veza sa letjelicom. U stvari ameriki
znanstvenici povezani s programom nisu dobili slubenu obavijest o prirodi
problema ve su ih uvjeravali kako je prekid komunikacije nastao zbog kvara
na slabijoj popratnoj jedinici za prijenos koja se koristila nakon to je glavni
odailja prestao raditi neto ranije.
No, sljedeeg dana, dok se javnost i dalje uvjeravalo kako je mogue
ponovno uspostaviti kontakt sa letjelicom, visoki dunosnik sovjetske
svemirske agencije Glavkosmos je nagovijestio da uistinu nema nade. "Postoji
vjerojatnost od 99% da je Fobos 2 izgubljen zauvijek", rekao je Nikolai A.
Simyonov. Ali toga dana nitko nije posebno mario za njegov izbor rijei; on
nije rekao da je izgubljen kontakt sa letjelicom, ve je sama letjelica bila
"izgubljena zauvijek".
U posebnom izvjetaju iz Moskve za The New York Times od 30.
oujka Esther B. Fein je spomenula kako su u Vremya, glavnim veernjim
vijestima na sovjetskoj televiziji "loe vijesti o Fobosu bile izgovorene na
brzinu", dok je glavnina izvjetaja bila usmjerena na uspjena istraivanja
koja je letjelica do tada obavila. U programu su se pojavili sovjetski
znanstvenici i "pokazali su nekoliko slika iz svemira te rekli kako jo nije
jasno kakve nam indicije nude za bolje razumijevanje Marsa, Fobosa, Sunca i
meuplanetarnog prostora."
O kakvim se "slikama" i kakvim "indicijama" radilo?

To je pojanjeno sljedeeg dana kada su izvjetaji objavljeni u

europskom tisku (ali iz nekog razloga ne i u amerikim medijima) progovorili
o 'neidentificiranom predmetu' koji se mogao vidjeti 'na posljednjoj slici
snimljenoj sa letjelice', a koja je prikazivala 'neobjanjiv' predmet ili
'eliptinu sjenu' na Marsu.
Lavina zagonetnih rijei iz Moskve!
panjolski dnevnik La Epoca, na primjer, (Slika 92) je slubenu
vijest moskovskog dopisnika za Europsku novinsku agenciju EFE objavio pod
naslovom "Fobos 2 snimio neobine fotografije Marsa prije gubitka kontakta
sa svojom bazom". Slijedi prijevod teksta slubene vijesti:
U emisiji TV vijesti Vremya juer je objavljeno kako je svemirska
letjelica Fobos 2 koja je kruila oko Marsa kada su sovjetski znanstvenici u
ponedjeljak s njom izgubili kontakt, nekoliko sekundi prije toga fotografirala
neidentificirani predmet na povrini planeta. Dulji termin u TV vijestima bio
je posveen neobinim fotografijama koje je letjelica snimila prije gubitka
kontakta i prikazane su dvije najvanije fotografije na kojima se moe vidjeti
dugaka sjena.

Slika 92

Znanstvenici kau kako je posljednja fotografija na kojoj se jasno

vidi uska elipsa "neobjanjiva".
Izjavili su kako ta pojava ne moe biti optika varka jer je jednako
jasno snimljena kamerama u boji kao i infra filmovima.
Jedan od lanova Stalnog Svemirskog Povjerenstva koji je neumorno
radio na ponovnom uspostavljanju kontakta s izgubljenom letjelicom izjavio je
na sovjetskoj televiziji da prema miljenju znanstvenika Povjerenstva predmet
"izgleda kao sjena na povrini Marsa".
Prema proraunima sovjetskih strunjaka "sjena" sa posljednje
fotografije snimljene sa Fobosa 2 je dugaka otprilike dvadeset kilometara
(oko 12.5 milja).
Nekoliko dana ranije letjelica je zabiljeila identinu pojavu osim to
je u tom sluaju duljina "sjene" iznosila izmeu dvadeset i est i trideset
kilometara (otprilike 16 do 19 milja).
Izvjestitelj Vremya upitao je jednog od lanova posebne komisije da
li ga oblik "pojave" podsjea na raketu na to je znanstvenik odgovorio:
"Mogli bi o tome razmisliti."
(Slijede detalji o originalnim zadacima misije.)
Nije potrebno posebno naglaavati kako ovaj zaudni izvjetaj,
doslovno "izvan ovog svijeta" potie jednako toliko pitanja koliko nudi
odgovora. Gubitak kontakta s letjelicom povezivao se, ako ne rijeima onda
implikacijama, s opaanjem "predmeta na povrini Marsa nekoliko sekundi
prije". Optueni "predmet" opisuje se kao "uska elipsa" i naziva se
"pojavom" i "sjenom". Bio je vien barem dva puta (u izvjetaju se ne kae
da li se radilo o istoj lokaciji) i moe mijenjati veliinu: u prvom navratu
duljina je iznosila otprilike 12.5 milja, a drugi, sudbonosni puta otprilike 16 do
19 milja. A kada se izvjestitelj Vremya zapitao radi li se o raketi, znanstvenik
je odgovorio: O tome se moe razmisliti. to je to bilo, odnosno to to jest?
Mjerodavni tjednik Aviation Week&Space Technology u svom broju
od 3. travnja 1989. objavio je izvjetaj o tom sluaju koji se zasnivao na
nekoliko izvora iz Moskve, Washingtona i Pariza (tamonji su strunjaci bili
ozbiljno ukljueni jer bi se kvar na opremi loe odrazio na francuski doprinos
misiji, dok bi "Boje djelo" skinulo krivnju sa francuske svemirske
industrije). Prema verziji objavljenoj u AW&ST dogaaj se smatrao
"problemom u komunikaciji" i ostao je nerijeen unato sedmodnevnim
nastojanjima ponovnog uspostavljanja kontakta. Izvjetaj je sadravao izjavu
slubenika sovjetskog Instituta za svemirska istraivanja kako se problem
pojavio "nakon snimanja i prikupljanja podataka", nakon ega je Fobos 2
trebao promijeniti smjer svoje antene. "Samo prikupljanje podataka je
oigledno proteklo prema planu, no nakon toga nije vie bilo mogue
uspostaviti pouzdan kontakt s Fobosom 2."

U to vrijeme letjelica je gotovo krunom orbitom letjela oko Marsa i

bila je u fazi "konanih priprema za susret s Fobosom" (prirodnim satelitom).
I dok je ova verzija sluaj pripisivala "gubitku komunikacije",
izvjetaj koji je nekoliko dana kasnije objavljen u asopisu Science (7. travnja
1989.) govorio je o "oiglednom gubitku Fobosa 2"; gubitku same letjelice, a
ne samo komunikacijske veze s njom. U tom uglednom asopisu se kae kako
se to dogodilo "27. oujka kada se letjelica okrenula iz svog normalnog
poloaja prema Zemlji kako bi slikala maleni satelit Fobos, primarni cilj
misije. Kada je dolo vrijeme da se letjelica i njene antene automatski okrenu
natrag prema Zemlji vie se nita nije ulo."
Tekst se nastavlja reenicom koja je jednako neobjanjiva kao i
cjelokupni sluaj i "uska elipsa" na povrini Marsa:
Nekoliko sati kasnije primljen je slabi prijenos, ali kontrolori nisu
mogli uhvatiti signal. Tijekom slijedeeg tjedna vie nita se nije ulo.
Kao to e potvrditi ponovno itanje svih prethodnih izvjetaja i izjava, sluaj
se opisivao kao iznenadni i potpuni gubitak "komunikacijskih veza". Kao
razlog se navodi kako letjelica, okrenuvi svoje antene prema Fobosu nije
uspjela automatski okrenuti antene natrag prema Zemlji iz nekog nepoznatog
razloga. No, ukoliko je antena ostala okrenuta u poloaju suprotno od Zemlje,
kako je bilo mogue primiti "slab prijenos nekoliko sati kasnije"? A ako se
antena ustvari sama okrenula natrag prema Zemlji to je uzrokovalo nenadanu
tiinu u trajanju od nekoliko sati, nakon koje je uslijedio signal nedovoljno jak
da bi ga se moglo uhvatiti?
Pitanje koje se javlja je doista jednostavno: je li u letjelicu Fobos 2
udarilo "neto" to ju je stavilo izvan funkcije, osim tog posljednjeg izdisaja u
obliku slabog signala emitiranog nekoliko sati kasnije?
Postojao je jo jedan izvjetaj iz Pariza, objavljen u AW&ST 10. travnja 1989.
Prema tom izvjetaju sovjetski znanstvenici pretpostavljaju da se Fobos 2
"nije stabilizirao u pravom smjeru kako bi njegova visokodometna antena
pokazivala prema istoku".
To je oigledno zbunjivalo urednike asopisa jer, kako kae izvjetaj, letjelica
Fobos je bila "stabilizirana s tri osovine" tehnologijom konstruiranom za
sovjetske letjelice upuivane na Veneru i u tim misijama su savreno
funkcionirale.
to je bio uzrok destabilizacije letjelice ostaje tajnom. Je li to bio
kvar ili neki vanjski uzrok? Moda sudar?
Francuski izvori pribavili su ovaj primamljiv detalj:
Jedan od kontrolora u kontrolnom centru u Kaliningradu rekao je
kako su ogranieni signali koje je primio nakon to je snimanje zavreno
stvarali dojam kao da "slijedi preslicu".
Drugim rijeima, izgledalo je kao da se Fobos 2 vrtio.

to je to Fobos snimao kada se zbio neoekivani dogaaj? Ve

smo dobili jasnu predodbu iz Vremya i izvjetaja Europske novinske
agencije. Evo to se navodi u izvjetaju parikog AW&ST, citirajui
Alexandra Dunayeva, predsjedavajueg sovjetske svemirske administracije:
Izgleda
da jedan snimak prikazuje predmet neobinog oblika koji se nalazi
izmeu letjelice i Marsa. To su moda ostaci u orbiti Fobosa, a moe biti
nezavisan pogonski podsustav Fobosa 2 koji je letjelica odbacila nakon to je
ula u orbitu Marsa: jednostavno, ne znamo.
Ova izjava je vjerojatno svjesno izgovorena neozbiljno. Letjelice
Viking nisu ostavile ostatke u orbiti Marsa, a nije nam poznato postojanje
nekih drugih ostataka nastalih kao posljedica aktivnosti sa Zemlje. Drugu
mogunost, da je predmet koji je kruio oko Marsa izmeu letjelice Fobos 2 i
planeta bio odbaeni dio letjelice, moemo odmah otkloniti ako pogledamo
oblik i strukturu Fobosa 2 (Slika 93); niti jedan njegov dio nema oblik uske
elipse. tovie, u programu Vremya je objavljeno kako je sjena bila
dugaka 12.5, 16 ili 19 milja. Tono je da predmet moe bacati sjenu mnogo
dulju od svoje duljine, ovisno o kutu upadanja Sunevih zraka: ali ipak, dio
Fobosa 2 koji je dugaak samo nekoliko stopa teko moe bacati sjenu koja se
mjeri u miljama. togod se nalazilo zabiljeeno na snimci nije bio niti ostatak
niti odbaeni dio.

Slika 93

Televizijski insert je bio prikazan na nekoliko TV stanica

u Europi i Kanadi kao dio tjednog programa; kao zanimljivost a ne kao svjee
vijesti.
Televizijski insert se usredotoio na dvije anomalije. Prva je bila
mrea ravnih linija na podruju Marsovog ekvatora; neke linije bile su kratke,
a druge duge, neke tanke, a druge toliko iroke te su izgledale poput
pravokutnih oblika 'ispupenih' na povrini Marsa. Ureen u paralelnim
nizovima uzorak je prekrivao podruje od nekih est stotina kvadratnih
kilometara (vie od 230 kvadratnih milja). Ova anomalija uope nije izgledala
kao prirodna pojava.

Slika 95

Ove snimke bile su popraene komentarom u ivo Dr. Johna

Becklakea iz engleskog Znanstvenog muzeja. On je opisao pojavu kao veoma
zagonetnu, jer uzorak koji se moglo vidjeti na povrini Marsa nije bio
snimljen optikom kamerom sa letjelice ve infra filmovima koji snimaju
predmete sluei se toplinom koju oni zrae, a ne igrom svjetla i sjene na
njima. Drugim rijeima, uzorak paralelnih linija i pravokutnika koji je
prekrivao podruje od gotovo 230 kvadratnih milja bio je izvor toplinskog
zraenja. Gotovo je nemogue da bi prirodni izvor toplinskog zraenja (poput
gejzira ili koncentriranih radioaktivnih ruda ispod povrine) mogao stvoriti
tako savren geometrijski uzorak. I nakon opetovanih promatranja uzorak
definitivno djeluje umjetno; no, na pitanje o emu se radi znanstvenik je
odgovorio: "Ja zaista ne znam."
Budui koordinate kojima bi tono locirali ovu "anomaliju" nisu bile
javno objavljene, nemogue je procijeniti njenu povezanost s jo jednim
zagonetnim obiljejem na povrini Marsa koje se moe vidjeti na snimku
4209-75 Marinera 9. Ono se takoer nalazi na podruju ekvatora (na
geografskoj duljini 186.4) i opisuje se kao "neobini utisci s radijalnim
kracima koji se pruaju iz sredinje glave kotaa" nastali (prema rijeima
znanstvenika NASA-e) otapanjem i lomljenjem trajno smrznutih slojeva.
Crte tog obiljeja, koje podsjea na strukturu modernih zranih luka s
krunom glavom kotaa iz koje se ire dugake strukture, nastambe avionskih
prilaza, moe se bolje predoiti kada se snimak okrene (prikazujui udubljenja
kao izboine, Slika 95).

Ploa N

Sada dolazimo do druge "anomalije" prikazane u televizijskom

insertu. Na povrini Marsa moe se vidjeti jasno odreen tamni oblik koji se
doista moe opisati, kao to je bilo uinjeno u prvoj slubenoj vijesti iz
Moskve, kao "uska elipsa" (Ploa N je fotografija iz sovjetskog televizijskog
inserta). Ona se uistinu razlikuje od sjene Fobosa snimljene jedanaest godina
ranije sa Marinera 9 (Ploa O). Naime, on baca sjenu koja ini okruglu elipsu
nejasnih rubova kakvu samo moe bacati neravna povrina prirodnog satelita.
"Anomalija" koju vidimo na prijenosu sa Fobosa 2 imala je oblik uske elipse
vrlo otrih a ne zaobljenih vrhova (taj oblik je poznat u trgovini dijamantima
pod nazivom "markiz") a njeni rubovi nisu nejasni ve otro stre naspram
neke vrste aureole na povrini Marsa. Dr. Becklake opisuje predmet kao
"neto to se nalazi izmeu letjelice i Marsa, jer ispod njega moemo vidjeti
povrinu planeta" i naglaava da se predmet mogao zabiljeiti i optikim
kamerama i infra filmovima (toplinsko djelovanje).

Ploa O
Ovo objanjava zato Sovjeti nisu spominjali mogunost da tamna
"uska elipsa" predstavlja sjenu satelita.
Dok je slika bila na ekranu, Dr.Becklake je objanjavao kako je
snimljena dok se letjelica prikljuivala Fobosu (prirodnom satelitu). "Dok je

posljednja slika jo bila u nastajanju oni (Sovjeti) su vidjeli neto to se tamo

nije trebalo nalaziti. Oni jo nisu objavili tu posljednju fotografiju i neemo
nagaati to ona prikazuje."
Budui da posljednji kadar ili kadrovi nisu bili objavljeni ak niti
godinu dana nakon dogaaja, moemo samo nagaati, slutiti ili vjerovati
glasinama, prema kojima posljednji kadar, samo polovino prenesen,
prikazuje "neto to se tamo ne bi trebalo nalaziti" kako juri prema Fobosu 2 i
sudara se s njim, iznenada prekidajui prijenos. Zatim je, prema ranije
spomenutim izvjetajima, uslijedilo slabo javljanje prijenosa nekoliko sati
kasnije, previe zbrkano i nejasno. (Ovaj izvjetaj sluajno opovrgava poetno
objanjenje kako letjelica nije uspjela okrenuti svoje antene natrag u poloaj
prijenosa na Zemlju.)
U asopisu Nature od 10. listopada 1989. sovjetski znanstvenici su
objavili niz tehnikih izvjetaja o eksperimentima koje je Fobos 2 uspio
provesti; no od trideset i sedam stranica teksta samo se tri odlomka odnose na
gubitak letjelice. Izvjetaj potvruje da se letjelica vrtila, bilo zbog kvara na
kompjutoru ili zato to je Fobos 2 bio "pogoen" nepoznatim predmetom (u
izvjetaju se odbacuje teorija da se sudarila sa "esticama praine").
to se je to onda sudarilo ili udarilo u Fobos 2, to "neto to se tamo
nije trebalo nalaziti"? to prikazuje posljednji kadar ili kadrovi koji se jo
uvijek uvaju u tajnosti? Predsjedavajui sovjetskog ekvivalenta NASA-e
biranim se rijeima izraavao o tom posljednjem kadru, objanjavajui za
AW&ST iznenadni gubitak kontakta:
"ini se da jedan snimak ukljuuje predmet neobinog oblika koji se nalazi
izmeu letjelice i Marsa."
Ukoliko se ne radi o "ostacima", "praini" ili 2odbaenom dijelu
Fobosa 2", kakav je to "predmet" bio koji se prema svim izvjetajima o
nenadanom dogaaju sudario s letjelicom, predmet toliko snanog djelovanja
da je zavrtio letjelicu, predmet snimljen na posljednjim fotografijama?
"Mi jednostavno ne znamo", rekao je voditelj sovjetskog svemirskog
programa.
No dokaz o drevnoj svemirskoj bazi na Marsu i o sjeni neobinog
oblika na njegovom nebu vodi nas do zakljuka koji nas ispunjava
strahopotovanjem. Tajni kadrovi skrivaju dokaz da nestanak Fobosa 2 nije
bio nesretan sluaj ve incident.
Moda se radi o prvom incidentu rata zvijezda; vanzemaljci sa druge
planete oborili su letjelicu sa Zemlje koja je nezvana stigla do njihove baze na
Marsu.
Pada li itatelju na pamet da je sovjetski svemirski strunjak,
odgovorivi Mi jednostavno ne znamo to je taj predmet neobinog oblika
izmeu letjelice i Marsa uinio isto kao da ga je imenovao NLO-om,
neidentificiranim leteim objektom?

Ve desetljeima otkako je pojava onoga to se u poetku nazivalo

leteim tanjurima a kasnije NLO-ima postala svjetskom tajnom, niti jedan
znanstvenik koji dri do sebe nije se te teme ni tapom htio dotai, osim
naravno kako bi ismijao i pojavu i one koji bi bili dovoljno lakovjerni da se
njome ozbiljno bave.
Moderno doba NLO-a, prema Antoniu Huneeusu, piscu
znanstvene fantastike i meunarodno poznatom predavau o NLO-ima,
zapoelo je 24. lipnja 1947. kada je Kenneth Arnold, ameriki pilot i
poslovan ovjek, ugledao formaciju od devet srebrnkastih diskova kako lete
iznad Cascade Mountains u dravi Washington. Izraz 'letei tanjur' koji je
tada uao u modu nastao je na osnovu Arnoldovog opisa tajanstvenih
predmeta.

Slika 96
Dok je nakon sluaja Amold uslijedio niz navodnih vienja na
podruju SAD i drugih dijelova svijeta, najznaajniji sluaj NLO-a o kojem se
jo uvijek raspravlja (i dramatizira na televiziji) je navodni pad strane
letjelice 2. srpnja 1947., tjedan dana nakon Arnoldovog vienja, na ranu u
blizini Roswella, New Mexico. Te veeri na nebu se mogao vidjeti svijetli
predmet okruglog oblika; slijedeeg dana je raner William Brazel pronaao
razbacane ostatke na svom polju sjeverozapadno od Roswella. Olupina i

'kovina' od koje je bila nainjena izgledali su neobino, a otkrie je

prijavljeno oblinjoj vojnoj zranoj bazi u Roswell Fieldu gdje se nalazio
jedini arsenal nuklearnog oruja u svijetu u to vrijeme. Major Jesse Marcel iz
obavjetajne slube zajedno s asnicima iz kontraobavjetajnog odjela otili su
ispitati ostatke. Izgledalo je kao da su komadi razliitih oblika izraeni od
drveta balsa ali oni nisu bili od drva; nije ih bilo mogue spaliti niti saviti
koliko god to istraitelji pokuavali. Na nekim komadima zrakastih oblika
nalazile su se geometrijske oznake koje su kasnije nazvali 'hijeroglifima'. Na
povratku u bazu asnik na dunosti uputio je asnika zaduenog za odnose s
javnou neka obavijesti tisak (objavljeno 7. srpnja 1947.) da je osoblje AAF
pronalo dijelove 'sruenog leteeg tanjura'.
Ovo objavljivanje je ispunilo novinske naslove The Roswell Daily
Recorda (Slika 96) i stiglo je do Novinske telegrafske slube u Albuquerque,
New Mexico. Nakon nekoliko sati stigla je nova slubena izjava koja je
istisnula prvu i u kojoj se tvrdilo kako su ostaci bili dijelovi meteorolokog
balona. U novinama je objavljen opoziv. Prema nekim izvjetajima radio
stanice su dobile zabranu emitiranja prve verzije vijesti jer im je bilo reeno:
Prestati s prijenosom. Predmet nacionalne sigurnosti. Ne prenositi.
Unato ispravljenoj verziji i sljedeim slubenim poricanjima bilo
kakvog sluaja leteeg tanjura u Roswellu, mnogi koji su osobno bili
ukljueni u taj sluaj do dana dananjeg ustraju i ostaju pri prvoj verziji.
Mnogi takoer izjavljuju kako na oblinjem mjestu pada drugog leteeg
tanjura (na podruju zapadno od Socorroa, New Mexico) civilni svjedoci
nisu vidjeli samo olupinu ve i nekoliko tijela mrtvih humanoida. Ova tijela,
kao i tijela navodnih vanzemaljaca koji su se sruili nakon ova dva
dogaaja, bili su, prema razliitim izvjetajima, podvrgnuti ispitivanjima u
zranoj bazi Wright-Patterson u dravi Ohio. Prema dokumentu, u krugovima
ljudi koji se bave NLO-ima poznatim kao MJ 12 ili Majestic-12 (neki tvrde da
se radi o dva razliita dokumenta), predsjednik Truman je u rujnu 1947.
formirao takozvani Blue ribbon, strogo povjerljivo povjerenstvo koje se bavilo
Roswellom i slinim sluajevima, no, autentinost tog dokumenta ostaje
nepotvrena. Sigurno se zna da je senatoru Baryu Goldwateru koji je
predsjedavao ili bio starijim lanom povjerenstava obavjetajne slube,
oruanih snaga, taktikog ratovanja, znanosti, tehnologije, svemira i drugih
srodnih odbora pri amerikom Senatu u nekoliko navrata bio zabranjen pristup
takozvanoj Plavoj sobi u toj zranoj bazi. Ve davno sam odustao od traenja
pristupa u takozvanu plavu sobu u Wright-Pattersonu, jer su me voditelji jedan
za drugim redom odbijali, napisao je 1981. Taj predmet je postao toliko
strogo povjerljiv da je jednostavno nemogue doznati bilo to.
Kao reakcija na neprestana izvjetavanja o vienjima NLO-a i
nelagode zbog pretjerane slubene tajnovitosti, Zrane snage SAD provele su
neka istraivanja o pojavi NLO-a u projektima kao to su, Znak, Grudge,

Plava knjiga. U razdoblju izmeu 1947. i 1969. istraeno je otprilike trinaest

tisua izvjetaja o NLO-ima; oni su uglavnom odbaeni uz objanjenje da se
radi o prirodnim pojavama, balonima, avionima ili o mati. Meutim, otprilike
sedam stotina vienja je ostalo neobjanjeno. Godine 1957. Znanstvena
obavjetajna sluba CIA-e okupila je znanstvenike i vladine slubenike. Ta
skupina, poznata pod nazivom Robertson Panel, provela je ukupno dvanaest
sati u gledanju filmova o nepoznatim leteim objektima, prouavajui
sluajeve i ostale informacije i doli do zakljuka da se veina vienja moe
logiki objasniti. Prikazani dokazi pokazivali su kako preostale sluajeve nije
mogue objasniti vjerojatnim uzrocima pa kao jedino mogue objanjenje
mnogobrojnih sluajeva preostaje pojava vanzemaljaca, iako lanovi skupine
smatraju kako sadanje poznavanje astronomije naeg Sunevog sustava
ukazuje da je postojanje inteligentnih bia...osim na Zemlji, malo vjerojatno.
I dok se skidanje maske sa izvjetaja o NLO-ima nastavljalo (na
Sveuilitu u Coloradu je u razdoblju od 1966. do 1969. provedeno jo jedno
istraivanje, znanstvena studija o neidentificiranim leteim objektima koje je
krenulo istim stopama i dolo do slinih zakljuaka), broj vienja i susreta
nastavlja rasti, a u mnogim zemljama formiraju se amaterske istraivake
skupine. Susreti se svrstavaju u tri skupine: druge vrste su sluajevi kada iza
NLO-a ostaju fiziki dokazi (znakovi slijetanja ili smetnje na strojevima), a
susreti tree vrste su sluajevi kontakta s posadom NLO-a.
Nekada su se opisi NLO-a razlikovali od leteih tanjura do oblika
cigara. Danas se oni veinom opisuju kao predmeti okrugle strukture, koji pri
slijetanju koriste tri ili etiri sputene noge. Opisi posade takoer su postali
ujednaeniji: humanoidi visoki tri do etiri stope, velikih glava bez kose i
velikih oiju (Slika 97a i b). Prema izvjetajima navodnog svjedoka,
dunosnika vojne obavjetajne slube koji je vidio
izvaena tijela
vanzemaljaca u tajnoj bazi u Arizoni, humanoidi su bili jako blijedi; nisu imali
ui niti nosnice. Postojali su samo otvori: jako mala usta i velike oi. Nisu
imali dlake po licu, niti kosu, niti stidne dlake. Bili su goli. Mislim da je
najvii od njih mogao biti visok otprilike tri i pol stope, moda malo vie.
Svjedok je dodao kako nije uoio spolna obiljeja, niti grudi iako se inilo da
su neki humanoidi mukarci, a drugi ene.
Mnotvo ljudi koji prijavljuju vienja ili susrete dolaze sa svih
zemljopisnih podruja i razliitih su zanimanja. Na primjer, predsjednik
Jimmy Carter je u svom predizbornom govoru iz 1976. otkrio kako je i sam
vidio NLO. On je predloio da se sve informacije koje ova zemlja posjeduje
o vienjima NLO-a uine dostupnima javnosti i znanstvenicima; ali iz
nepoznatih razloga njegovo predizborno obeanje nije odrano.
Osim slubene politike skidanja maske sa izvjetaja o NLO-ima,
ljude koji vjeruju u njihovo postojanje zamara i slubena tendencija koja
ostavljala dojam kako su vladine agencije izgubile zanimanje ak i za

istraivanje izvjetaja o NLO-ima, dok opetovano izlazi na vidjelo da se ova

ili ona agencija, ukljuujui tu i NASA-u brino bavi tom temom.

Slika 97
S druge strane, u Sovjetskom savezu je Institut za svemirska
istraivanja 1979. godine objavio analizu
Promatranja anomalijskih
atmosferskih pojava u SSSR (Sovjeti NLO-e nazivaju anomalijskim
atmosferskim pojavama), a 1984. godine je Sovjetska Akademija znanosti
oformila stalnu komisiju za prouavanje tih pojava. S vojne strane, taj predmet
je potpao pod jurisdikciju GRU (Glavnog obavjetajnog direktorata
Sovjetskog Glavnog taba) koji je dobio zapovijed otkriti jesu li NLO-i tajna
vozila stranih sila, nepoznate prirodne pojave, ili sonde vanzemaljaca sa ili
bez posade namijenjene ispitivanju Zemlje.
Meu brojnim prijavljenim i navodnim vienjima u Sovjetskom
Savezu bili su ukljueni i neki sovjetski kozmonauti. U rujnu 1989. godine,
sovjetske vlasti su poduzele znaajan korak dozvolivi slubenoj novinskoj
agenciji Tass izvjetavanje o NLO incidentu u Voroneu na nain koji je
ispunio naslovne stranice irom svijeta. Unato uobiajenoj nevjerici, Tass se
drao svoje prie.
I francuske vlasti su bile manje demaskirane (posluimo se
kovanicom) od amerikih slubenika. Francuska Nacionalna svemirska
agencija (CNES) sa sjeditem u Toulouseu, 1977. godine je uspostavila

Skupinu za prouavanje neidentificiranih aviokozmikih pojava (GEPAN); a

nedavno je preimenovana u Service d'Expertise des Phenomenes de Rentree
Atmospherique, s istim zadatkom praenja i analiziranja izvjetaja o NLOima. Neki od poznatijih sluajeva NLO-a u Francuskoj ukljuivali su pratee
analize podruja i tla na kojem su se NLO-i spustili: rezultati su pokazivali
prisutnost tragova za koje ne postoji zadovoljavajue objanjenje. Veina
francuskih znanstvenika dijeli prezir svojih kolega iz drugih zemalja za tu
temu, ali oni koji su se ukljuili i izrazili miljenje, openito su se sloili da se
u pojavama mogu vidjeti manifestacije aktivnosti posjetitelja iz svemira.
U Velikoj Britaniji, pojave NLO-a su i dalje prekrivene velom tajni,
unato pokuajima kao to je Istrana skupina Gornjeg doma za istrage o
NLO-ima, nastala na poticaj grofa Clancarty-a (1980. godine sam imao ast
govoriti pred tim drutvom). U knjizi Timothy Gooda pod naslovom Above
Top Secret, objavljenoj 1987. godine, detaljno se izvjetava o iskustvima u
Velikoj Britaniji i mnogim drugim zemljama. Bogatstvo dokumenata citiranih
ili reproduciranih u Goodovoj knjizi vodi nas do zakljuka kako su razliite
vlade u poetku skrivale svoja otkria jer je postojala sumnja da su NLO-i
napredne letjelice neke druge supersile i nije bilo u nacionalnom interesu
priznati prevlast neprijatelja. Meutim, kada se poelo nagaati (ili znati) o
primarno vanzemaljskoj prirodi NLO-a, uspomene na paniku koju je svojom
radio emisijom Rat svjetova prouzroio Orson Welles koristile su se kao
opravdanje za ono to mnogi NLO entuzijasti nazivaju zatakavanjem.
Stvarni problem kojeg mnogi veu uz pojavu NLO-a je nedostatak
suvisle i uvjerljive teorije koja bi objasnila njihovo porijeklo i svrhu. Odakle
oni dolaze? Zato?
Ja nisam nikada susreo NLO, a pogotovo me nikada nisu otela niti na
meni vrila ispitivanja neka ovjekolika bia eliptinih glava i izbuljenih
oiju, a o ovakvim dogaajima svjedoe i doivjeli su ih mnogi, ukoliko su
njihove tvrdnje istinite. Meutim, kada me upitaju za miljenje, vjerujem li u
postojanje NLO-a, ponekad umjesto odgovora ispriam priu. Zamislimo govorim ljudima u prostoriji ili gledalitu pred kojim se nalazim - da se sada
otvore ulazna vrata i u dvoranu uleti mladi, koji je zbog tranja ostao bez
daha i oigledno je uzbuen; ne obraa panju na ono to se zbiva oko njega,
ve samo vie: Ne biste vjerovali to mi se dogodilo! On zatim nastavlja
priu; kako je etao u prirodi, a kada se smrailo, budui da je bio umoran,
pronaao je neko kamenje i na njega, umjesto jastuka, stavio svoju uprtnjau i
zaspao. Zatim se naglo probudio, ne zbog zvuka, ve zbog snane svjetlosti.
Pogledao je prema gore i vidio neka bia kako se penju i silaze ljestvama.
Ljestve su vodile prema okruglom predmetu koji je lebdio na nebu. Na tom
predmetu nalazila su se vrata kroz koja je svjetlo iz njegove unutranjosti
sijalo prema van. Obris zapovjednika tih bia odraavao se na svjetlu. Taj je

prizor bio toliko zastrauju da se na mladi onesvijestio. Kada je doao k

sebi, niega vie nije bilo. togod se tamo prije nalazilo, nestalo je.
Jo uvijek uzbuen zbog svog doivljaja, mladi zavrava priu
rijeima da ni sam vie nije siguran je li to to je vidio bilo stvarnost ili vizija,
moda samo san. to emo pomisliti? Hoemo li mu povjerovati?
Smatram da bismo mu trebali vjerovati, ako vjerujemo Bibliji. Jer,
ovo to sam upravo ispriao je vizija Jakova, u obliku u kojem je ispriana u
Knjizi Postanka, poglavlje 7. Iako je tu viziju vidio u transu slinom snu,
Jakob je bio siguran u stvarnost tog prizora i rekao je
Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu,
Ali ja to nisam znao!...
Zaista, ovo je kua Boja,
Ovo su vrata nebeska.
Jednom sam istaknuo na konferenciji na kojoj su ostali govornici
prekapali po temi o NLO-ima kako ne postoji neto kao Neidentificirani
Letei objekt. Oni su samo neidentificirani ili ih je nemogue objasniti onome
tko ih promatra, ali oni koji njime upravljaju vrlo dobro znaju to su oni.
Oigledno, lebdea letjelica koju je vidio Jakob on je ve prepoznao kao neto
to pripada Elohim, bogovima. Ono to on nije znao, pojanjava Biblija, bilo
je to da je mjesto na kojem je spavao bilo jedno od njihovih uzletita.
U biblijskoj prii o uzlasku proroka Ilije u nebo opisuju se ognjena
kola. Prorok Ezekiel u svojoj detaljno opisanoj viziji govori o nebeskom ili
zranom vozilu, nalik zranom vrtlogu, koje je slijetalo na etiri noge s
kotaiima.
Iz ovih drevnih opisa i terminologije moemo vidjeti da se ve u to
vrijeme pravila razlika izmeu razliitih leteih strojeva i njihovih pilota.
Postojale su rakete (Slika 98a) koje su sluile kao letjelice i Orbiteri i ve smo
vidjeli kako su izgledali astronauti Anunnakija i Igigi koji su u njima letjeli.
Osim toga, postojale su i nebeske komore koje mi danas nazivamo VTOL
(Vertical Take-off and Landing Aircraft-letjelice koje uzlijeu i sputaju se
vertikalno) i helikopteri; njihov nekadanji izgled je predstavljen na muralu u
nalazitu na istonoj strani Jordana, blizu mjesta odakle je Ilija bio uznesen u
nebo (Slika 98b). Boica Inanna/Itar voljela je sama upravljati svojom
nebeskom komorom i tom prilikom je bila odjevena poput pilota Prvog
svjetskog rata (Slika 98c)
Osim toga, pronaene su i glinene figurice ovjekolikih bia s
eliptinim glavama i velikim, kosim oima (Slika 99). Jedna od neobinih
karakteristika u njihovom izgledu bila je biseksualnost (ili nedostatak
seksualnosti): na donjim dijelovima njihovog tijela mogu se vidjeti i muka i
enska spolna obiljeja.

Slika 98
Dakle, kada pogledamo crtee 'humanoida' raene prema opisu
ljudi koji tvrde da su vidjeli stanare NLO-a, postaje oito da ta bia ne
izgledaju poput nas, to ujedno znai da ne slie niti Anunnakima. Prije
bismo mogli rei da slie neobinim humanoidima prikazanim na drevnim
figuricama.
Ova slinost vjerojatno predstavlja znaajan trag u otkrivanju
identiteta tih malih bia glatke koe, bez spolnih organa i kose, eliptinih
glava i neobinih velikih oiju, bia koja bi navodno trebala upravljati NLOima. Ukoliko su prie istinite, onda ti ljudi koji svjedoe o susretima nisu
vidjeli inteligentna bia sa drugog planeta, ve njihove antropoidne robote.

Ako je samo mali postotak prijavljenih

vienja istinit, onda taj relativno veliki broj stranih
letjelica koje u novije doba posjeuju Zemlju
navodi na zakljuak da one nikako ne mogu
dolaziti sa nekog udaljenog planeta, u tolikom
broju i tako esto. Ako nas doista netko posjeuje,
taj netko vjerojatno stie izbliza.
Jedina logina lokacija je Mars i njegov satelit
Fobos.
Sada bi ve trebali biti jasni razlozi zbog
kojih bi se Mars mogao koristiti kao odskona baza
za posjete svemiraca Zemlji. Predstavio sam
dokaze koji potkrjepljuju moju sugestiju da je Mars
u prolosti sluio Anunnakima kao svemirska
baza. Okolnosti pod kojima je izgubljen Fobos 2
ukazuju da na Marsu postoji netko tko je spreman
unititi njima 'nepoznatu' letjelicu. Kako se satelit
Fobos uklapa u cijelu priu?
Jednostavno reeno, prilino dobro.
Da bismo mogli razumjeti zato je tako,
moramo se vratiti i nabrojiti razloge pokretanja
misije na Fobos 1989. godine. Mars ima dva manja
satelita, Fobos i Deimos. Smatra se da niti jedan od
njih izvorno nije bio satelit Marsa, ve su oni
nekada bili asteroidi zarobljeni u orbitu Marsa.
Pripadaju asteroidima koji sadre ugljik (poglavlje
4 o asteroidima) i stoga imaju znatne koliine
Slika 99
vode, uglavnom u obliku leda odmah ispod
povrine satelita. Znanstvenici su predloili kako bi
se pomou solarnih baterija ili malenog nuklearnog generatora taj led mogao
otopiti i na taj nain dobiti vodu. Zatim bi se voda mogla razdvajati na kisik i
vodik, za disanje i gorivo. Vodik bi se osim toga mogao kombinirati s
ugljikom sa satelita kako bi dobili ugljikovodike. Poput ostalih asteroida i
kometa i ovi maleni asteroidi sadre duik, amonijak i ostale organske
molekule. Sve u svemu, satelit bi mogao postati samostalna svemirska baza,
dar prirode.
Deimos bi manje odgovarao takvoj svrsi. On je velik samo 9X8 milja
i krui oko Marsa na udaljenosti od otprilike 15.000 milja. Mnogo vei Fobos
(17x13x12 milja) od Marsa je udaljen samo oko 5.800 milja, to bi za letjelicu
ili transporter predstavljalo samo kratak skok od jednog do drugog nebeskog
tijela. Fobos (i Deimos) krui oko Marsa u njegovoj ekvatorijalnoj ravni pa ga
stoga moemo promatrati (i sa njega promatrati to se zbiva na Marsu) sa

poloaja izmeu ezdeset i pete sjeverne i june paralele, iz pojasa u kojem se

nalaze sve neobine znaajke umjetnog izgleda, osim 'Grada Inka'. Zbog
svoje blizine, Fobos u jednom danu na Marsu obie oko planeta 3,5 puta, to
znai da je gotovo neprestano prisutan.
Jo jedna injenica koja govori u prilog Fobosa kao orbitalne stanice
oko Marsa je njegova gravitacija, minijaturna u usporedbi s gravitacijom
Zemlje, pa ak i Marsa. Za uzlijetanje sa Fobosa potrebno je tek neto vie
energije nego za postizanje brzine od petnaest milja na sat; jednako malo
energije je potrebno za koenje kod sputanja.
Ovo su razlozi zbog kojih su dvije sovjetske letjelice, Fobos 1 i 2,
poslane upravo tamo. Javna je tajna kako je ta misija predstavljala izviaku
ekspediciju kojoj je cilj bio na Mars najprije spustiti robotski dip (1994.
godine), a nakon toga lansirati misiju s posadom, s ciljem da se u sljedeem
desetljeu tamo uspostavi baza. Na sastanku s novinarima odranom u
Kontroli misije u Moskvi otkriveno je da se na letjelici nalazi oprema kojom
bi se lociralo podruja na Marsu koja emitiraju toplinu i dobilo bolju
predodbu o oblicima ivota na Marsu. Iako je odmah dodana primjedba
ukoliko postoje, plan ispitivanja Marsa i Fobosa, ne samo infracrvenim
zraenjem, ve i detektorima gama-zraka navodio je na detaljno isplaniranu
potragu.
Nakon to zavre s ispitivanjem Marsa, dvije letjelice su trebale svoju
panju u potpunosti posvetiti Fobosu. Osim sondiranja radarom, te ispitivanja
infracrvenim i gama-zrakama, trebale su ga snimati tri televizijske kamere. Uz
ovakvo promatranje iz orbite, na povrinu Fobosa je trebalo spustiti dvije
razliite sonde; jedna od njih bila bi nepomina i usidrila bi se na povrini i
dugorono prenosila podatke; druga, skona naprava s oprunim nogama
bila je namijenjena za skakutanje po povrini satelita i izvjetavanje o
otkriima sa itave njene povrine.
U maioniarskom eiru Fobosa 2 bilo je i drugih eksperimenata.
Na njemu se nalazio ureaj za emisiju iona i laserski pitolj. Oni su trebali
usmjeriti zrake na satelit, podignuti prainu sa njegove povrine, zdrobiti u
prah povrinsku tvar i omoguiti analizu nastalog oblaka u ureajima na
letjelici. U tom trenutku letjelica bi trebala lebdjeti samo 150 stopa iznad
Fobosa, a njene kamere bi trebale fotografirati znaajke velike tek nekoliko
centimetara.
to su to planeri misije oekivali pronai sa te udaljenosti?
Oigledno se radilo o veoma znaajnom cilju, jer se kasnije proulo kako su
meu
pojedinim znanstvenicima
iz Sjedinjenih Amerikih Drava
ukljuenim u planiranje i opremanje misije bili i Amerikanci s iskustvom u
istraivanjima Marsa. Vlada SAD-a je slubeno sankcionirala njihove zadatke,
u okviru poboljanja ameriko-sovjetskih odnosa. Osim toga, NASA je stavila
na raspolaganje misiji svoju mreu radioteleskopa za pretraivanje svemira

(Deep Space Network), ukljuenih u satelitskim komunikacijama i u

programu SETI (Search for Extraterrestrial Intelligence - Potrage za
Vanzemaljskom inteligencijom). Znanstvenici u laboratoriju pod nazivom Jet
Propulsion Laboratory (JPL) u Pasadeni, Kalifornija, pomagali su ui u trag
letjelici Fobos i nadzirati prijenos podataka. Doznalo se takoer da je
Britanski nacionalni svemirski centar odredio koji e britanski znanstvenici
pristupiti misiji.

Slika 100

U projektu su sudjelovali Francuzi pod vodstvom Nacionalne

Svemirske agencije u Toulousu, ugledni zapadno-njemaki Institut Max
Planck, a svoj doprinos su dali i znanstvenici iz brojnih drugih europskih
zemalja. Stoga je Misija Fobos predstavljala udrueni pothvat moderne
znanosti kako bi sa Marsa skinuli veo tajni i pretvorili ga u stanicu na putu
ovjeanstva u svemir.
Meutim, moda se na Marsu nalazio netko tko ovakvo upletanje nije
smatrao dobrodolim?
Poznato je da na Fobosu, za razliku od manjeg Deimosa ija je
povrina glatka, postoje neki neobini oblici koji su znanstvenike u prolosti
navele na razmiljanje o njegovom umjetnom nastanku. Na njemu postoje
neobine brazde (Slika 100), koje se proteu ravno i meusobno gotovo
paralelno. irina im je gotovo ujednaena i iznosi otprilike 700 do 1000 stopa,
a dubina je isto tako ujednaena i iznosi 75 do 90 stopa (koliko je to mogue
izmjeriti sa Orbitera letjelice Viking).
Iskljuena je mogunost da su te jaruge ili brazde nastale
djelovanjem tekue vode ili vjetrova, jer nita od toga ne postoji na Fobosu.
ini se da brazde vode u smjeru ili iz smjera kratera koji pokriva vie od
treine promjera satelita; njegov rub ini toliko savren krug da djeluje
umjetno (Slika 94).
to predstavljaju te brazde ili rovovi? Kako su nastali? Zato se
javljaju iz krunog kratera? Vodi li krater u unutranjost satelita? Sovjetski
znanstvenici smatraju kako Fobos openito ostavlja dojam umjetnog, jer se
njegova gotovo savreno kruna orbita oko Marsa, na tako malenoj udaljenosti
od planeta protivi zakonima nebeskog kretanja. Orbite Fobosa, a u manjoj
mjeri i Deimosa, trebale bi imati oblik elipse koja bi ih, ili izbacila u svemir ili
ve odavno dovela do sudara s Marsom.
inila se nerazumnom implikacija da je netko moda, umjetnim
putem, postavio satelite Fobos i Deimos u orbitu Marsa. Meutim,
zarobljavanje i postavljanje asteroida na odreeno mjesto u orbiti Zemlje
smatralo se tehnoloki izvedivim poduhvatom, u tolikoj mjeri da je na Treoj
godinjoj konferenciji o razvoju svemira, odranoj u San Franciscu 1984.
godine, bio predstavljen upravo takav plan. Richard Gertsch sa Rudarske kole
u Coloradu, jedan od zagovornika tog plana, istaknuo je kako u svemiru
postoji zapanjujua raznolikost materijala; asteroidi su posebno bogati
stratekim mineralima kao to su krom, germanij i galij.
Uvjerena sam da
smo uoili dostupne asteroide sa kojih bismo mogli crpsti prirodna blaga,
izjavila je Eleanor F. Helin iz JPL.
Je li mogue da je nekada davno u prolosti netko drugi izvrio
upravo ono to moderna znanost zamilja i planira za budunost? Je li netko
doveo Fobos i Deimos, dva zarobljena asteroida, u orbitu oko Marsa, kako bi
mogao ivjeti u njihovoj unutranjosti?

Znanstvenici su ezdesetih godina primijetili da se kruenje Fobosa

oko Marsa ubrzava; upravo radi toga su sovjetski znanstvenici zakljuili da je
Fobos laki nego bismo to zakljuili prema njegovoj veliini. Sovjetski fiziar
I. S. Shklovsky ponudio je zapanjujuu hipotezu o upljem Fobosu.
Ostali sovjetski pisci su nagaali da je Fobos umjetni satelit kojeg
su u orbitu oko Marsa postavile izumrle rase humanoida prije nekoliko
milijuna godina. Drugi su ismijavali ideju o upljem satelitu i pretpostavili da
se Fobos ubrzava jer se pribliava Marsu. U detaljnom izvjetaju u asopisu
Nature objavljeno je otkrie da Fobos nije toliko gust koliko se smatralo;
prema tome, u njegovoj unutranjosti se vjerojatno nalazi led ili je uplja.
Da li je netko, nekada davno, umjetno poveao i izdubio prirodni
krater i unutranjost Fobosa ne bi li u njemu napravio sklonite i tamo titio
njegove stanare od hladnoe i svemirskog zraenja? U sovjetskom izvjetaju o
tome se ne raspravlja; meutim, dio izvjetaja posveen brazdama baca
novo svjetlo. U izvjetaju se brazde nazivaju ljebovima i kae se kako su
njihove stranice od svjetlijeg materijala od povrine satelita. Osim toga, pravo
je otkrie da se u podruju zapadno od velikog kratera mogu razaznati novi
krateri, ljebovi ili brazde koji nisu postojali kada su Mariner 9 i Vikinzi
snimali satelit.
Budui da na Fobosu nema vulkanske aktivnosti (krater u svom
prirodnom obliku nastao je kao posljedica udara meteora, a ne erupcije
vulkana), oluja, kia ni tekue vode, kako su nastale nove brazde? Tko je
posjetio Fobos (i Mars) poslije sedamdesetih? Tko se na njemu nalazi sada?
Jer, ako nema nikoga, kako onda objasniti incident koji se dogodio
27. oujka 1989. godine?

Slika 101

Deprimantna mogunost da je
moderna znanost, doavi do
drevnih
spoznaja,
dovela
ovjeanstvo do prvog incidenta
u Ratu svjetova, ponovno je
probudila situaciju
koja je
spavala zimski san dugaak
gotovo 5.500 godina.
Dogaaj koji odgovara
dananjoj situaciji poznatiji je
kao pria o Babilonskoj kuli.
Ona je ukljuena u Knjigu
Postanka, poglavlje 11. U knjizi
The Wars of Gods and Men
osvrnuo sam se na mezopotamske tekstove koji su o toj zgodi

izvjetavali mnogo ranije i detaljnije. Po mom miljenju, taj se dogaaj zbio

3450. godina prije Krista, kao prvi pokuaj Marduka da uspostavljanjem
svemirske baze u Babilonu izrazi neposluh Enlilu i njegovim sinovima.
U biblijskoj verziji, ljudi koje je Marduk zaduio za obavljanje
poslova, gradili su u Babilonu grad i toranj s vrhom do neba u kojem je
trebao biti postavljen Shem, svemirska raketa (vjerojatno slina prikazu sa
novia iz Byblosa; Slika 101). Meutim, ostali bogovi nisu bili oduevljeni
ovakvim ulaskom ovjeanstva u svemirsko doba. Stoga:
Jahve se spusti da vidi grad
I toranj to su ga gradili sinovi ovjeji.
I ree neimenovanim kolegama:
Ovo je tek poetak njihovih nastojanja.
Sad im nita nee biti neostvarivo
to god naume izvesti.
Hajde da siemo i jezike im pobrkamo.
Da jedan drugome govora ne razumije.
Gotovo 5.500 godina kasnije, ljudi su se okupili i govorili jednim
jezikom u koordiniranoj meunarodnoj misiji na Mars i Fobos.
I ponovno netko nije bio oduevljen.

13
U TAJNOM OEKIVANJU

Jesmo li jedinstveni? Jesmo li sami?

Ovo su bila sredinja pitanja postavljena u 'Dvanaestom planetu' jo
davne 1976. godine. U knjizi su predstavljeni drevni dokazi vezani uz
Anunnaki-e (biblijske Nefile) i njihov planet Nibiru.
Znanstvena otkria od 1976. godine na dalje, o kojima smo govorili u
prethodnim poglavljima, obilno potvruju drevno znanje. Meutim, to se
zbiva s dva temeljna stupa tog znanja i odgovorima drevnog naroda na
temeljna pitanja? Je li moderna znanost potvrdila postojanje jo jednog
planeta u naem Sunevom sustavu? Jesu li pronaena druga inteligentna bia
negdje drugdje u svemiru?
Oigledno je da potraga za drugim planetom i drugim biima jo
uvijek traje. Iz javnosti dostupnih dokumenata moemo zakljuiti da je
posljednjih godina i pojaana. Meutim, sada je ve oigledno: kada
prokrimo put kroz velove tajni, govorkanja i poricanja, vidimo da su (ako ne
javnost), onda barem svjetski voe ve neko vrijeme svjesni: prvo, postojanja
jo jednog planeta u naem Sunevom sustavu i drugo, postojanja drugih
inteligentnih bia.

JEDINO OVAKVA SPOZNAJA MOE OBJASNITI OVE

NEVJEROJATNE PROMJENE KOJE SE U SVJETSKIM DOGAANJIMA
ZBIVAJU SVE VEOM BRZINOM.
JEDINO OVAKVA SPOZNAJA MOE OBJASNITI PRIPREME
ZA DAN (KOJI SIGURNO DOLAZI) KADA E OVE DVIJE INJENICE
TREBATI IZNIJETI NARODIMA PLANETA ZEMLJE POPUT
SENZACIJE.
Odjednom kao da sve ono to je desetljeima dijelilo i zaokupljalo
svjetske sile vie nije bilo vano. Povlae se tenkovi i zrane letjelice,
rasputaju se vojske. Regionalni sukobi se neoekivano sreuju jedan za
drugim. Sruen je Berlinski zid, simbol podijeljene Europe. eljezna zavjesa
koja je vojno dijelila Zapad od Istoka, sruena je, ideoloki i ekonomski.
Vladar ateistikog komunistikog carstva posjeuje Papu, a sredinji ukras
sobne dekoracije predstavlja srednjovjekovna slika NLO-a. Ameriki
predsjednik George Bush, koji je svoj predsjedniki mandat zapoeo 1989.
godine opreznom politikom pasivnog promatraa, do kraja godine odbacuje
svaki oprez i postaje gorljivim partnerom svog sovjetskog kolege, Mihaila
Gorbaova, u ienju stolova od starih dnevnih redova. Meutim, pitanje je,
za to ih iste?
Sovjetski predsjednik, koji je prije nekoliko godina izjavio da bilo
kakav napredak u razoruanju potpuno ovisi o odustajanju Amerikanaca od
Strategijske obrambene inicijative (Strategic Defense Initiative - SDI),
takozvanog Rata zvijezda, tj. obrane u svemiru protiv neprijateljskih raketa i
letjelica, pristao je na dotada nevieno povlaenje i smanjenje broja trupa. To
se dogodilo samo tjedan dana nakon to je isti ameriki predsjednik zatraio
od Kongresa smanjenje ostalih amerikih vojnih trokova i poveanje
trokova za SDI/Rat zvijezda za 4,5 milijarde dolara u sljedeoj budetskoj
godini. Prije isteka mjeseca, dvije supersile i njihovi glavni ratni saveznici,
Velika Britanija i Francuska, pristali su na ujedinjenje Njemake. etrdeset i
pet godina je temeljno naelo europske stabilnosti bio zavjet da vie nikada
neemo vidjeti povratak ujedinjene Njemake; sada to odjednom vie nije bilo
vano.
Odjednom su se na dnevnom redu svjetskih voa neobjanjivo
pojavile vanije i mnogo hitnije teme. Ali, kakve teme?
I dok traimo odgovore, svi nas tragovi vode u istom smjeru: u
Svemir. Previranja u Istonoj Europi sigurno su se stvarala ve dugo.
Ekonomski promaaji u svakom sluaju su zahtijevali zakanjele reforme.
Meutim, nas ne iznenauje poetak promjene, ve neoekivani nedostatak
bilo kakvog otpora u Kremlju na te promjene. Otprilike od sredine 1989.
godine, sve to se prije otro branilo i obuzdavalo vie nije bilo vano; a
nakon ljeta 1989. godine, do tada utljiva i usporena amerika vlada prebacila

je suradnju sa sovjetskim vodstvom u najviu brzinu i pourivala odravanje

do tog vremena odgaanog sastanka na vrhu izmeu predsjednika Busha i
predsjednika Gorbaova.
Je li sluajno da je zgoda sa Fobosom 2, u oujku 1989. godine, u
lipnju objanjena kao posljedica vrtnje uzrokovane sudarom? Da li je
sluajnost da je tog istog lipnja zapadna publika mogla vidjeti zagonetne
televizijske slike sa Fobosa 2 (osim posljednjeg snimka ili vie njih), a koje
prikazuju objekt na povrini Marsa koji emitira toplinu i neobjanjivu usku,
eliptinu sjenu? Da li se vrijeme uurbanih promjena u politici SAD-a
sluajno poklopilo sa letom Voyagera 2 pored Neptuna, u kolovozu 1989.
godine, koji je prenosio slike tajnovitih dvostrukih brazda na Neptunovom
satelitu Tritonu (vidi sl. 3), jednako zagonetnih kao to su bile brazde na
Marsu snimljene godinu dana prije toga i na Fobosu, u oujku 1989. godine?
Pregled svjetskih dogaanja i aktivnosti vezanih uz svemir nakon svemirskih
otkria u oujku/lipnju/kolovozu 1989. godine otkriva brojne aktivnosti i
promjene tokova koje govore o utjecaju tih otkria.
Nakon gubitka Fobosa 2, odmah nakon nezgode s Fobosom 1,
zapadni strunjaci su smatrali da e SSSR odustati od planova i nee nastaviti
sa izviakim misijama na Mars 1992. godine i planom sputanja sondi na
povrinu Marsa 1994. godine. Meutim, sovjetski predstavnik je odbacio
takvu mogunost i ponovno potvrdio kako Sovjeti u svojem svemirskom
programu 'daju prednost Marsu'. Oni su odluili poi na Mars, zajedno sa
SAD-om.
Je li to bila tek sluajnost da je Bijela kua, samo nekoliko dana
nakon nezgode s Fobosom 2, poduzela neoekivane korake ne bi li ponitila
odluku Ministarstva obrane o otkazivanju Nacionalnog aviokozmikog
programa u vrijednosti 3,3 milijarde dolara, prema kojem je NASA do 1994.
godine trebala razviti i izgraditi dva X-30 nadzvuna aviona koja bi mogla
uzletjeti sa Zemlje i vinuti se u orbitu, te tako postati samo-lansirajue letjelice
za vojnu obranu iz svemira? To su zajedniki odluili predsjednik Bush i
potpredsjednik Dan Quayle, novo imenovani predsjednik Nacionalnog
svemirskog savjeta (NSC - National Space Counsil), na prvom sastanku u
travnju 1989. godine. U lipnju je NSC uputio NASA-u da ubrza pripreme za
Svemirsku stanicu, program za koji su u budetskoj godini 1990. bila
osigurana sredstva od 13,3 milijardi dolara. U srpnju 1989. godine
potpredsjednik je obavijestio Kongres i svemirsku industriju o posebnim
prijedlozima vezanim uz misije s ljudskom posadom na Mjesec i Mars.
Objasnio je da od pet predloenih opcija, ona koja zastupa "razvitak lunarne
baze, koja bi bila usputna stanica na putu za Mars, zasluuje najvie
pozornosti." Tjedan dana kasnije je objavljeno da su instrumenti lansirani sa
vojne rakete uspjeno ispalili u svemir "zraku neutrona" (smrtonosnu
zraku) u sklopu programa svemirske obrane SDI.

I promatrau sa strane je jasno da su Bijela kua i sam predsjednik

bili zadueni za upravljanje svemirskim programom, njegovom povezanou
sa SDI i njihovom ubrzanom satnicom. I tako je predsjednik Bush, odmah
nakon odravanja hitnog sastanka na vrhu sa sovjetskim vodom na Malti,
podnio Kongresu godinji budet za sljedeu godinu, koji je predviao
poveanje od nekoliko milijardi dolara za Ratove Zvijezda. Mediji su se
pitali kako e Mihail Gorbaov reagirati na ovu pljusku u l i c e . Meutim, iz
Moskve je umjesto kritike stigla ubrzana suradnja. Oigledno je sovjetski
voa znao o emu se radi u SDI. Predsjednik Bush je potvrdio na njihovoj
zajednikoj tiskovnoj konferenciji da su "vodili razgovore o SDI, i
obrambeno i napadaki, rakete i ljudi... bogata diskusija."
Osim toga, u prijedlogu budeta je zatraeno 24% vie sredstava za
NASA-u, naroito za izvrenje predsjednikove 'obaveze' "povratka
astronauta na Mjesec i eventualnog iskoritavanja Marsa." Tu je obavezu,
prisjetimo se, predsjednik preuzeo u svom govoru u srpnju 1989. godine,
prilikom dvadesete obljetnice prvog sputanja na Mjesec. Meutim, zagonetku
te obaveze predstavljalo je njeno tempiranje. Kada je u sijenju 1986. godine
nesretnim sluajem uniten Challenger, zaustavljene su sve svemirske
aktivnosti. Meutim, u srpnju 1989. godine, samo nekoliko mjeseci nakon
gubitka Fobosa 2, Sjedinjene Drave su umjesto odustajanja i dalje neprestano
ponavljale odluku o odlasku na Mars. Za to je vjerojatno postojao neobino
zanimljiv razlog.
U dijelu prijedloga budeta pod nazivom Istraivaka inicijativa,
prema rijeima dunosnika Administracije, proirit e se poduhvati u svemiru
u skladu s programom Nacionalnog svemirskog savjeta Bijele Kue. Taj
program ukljuuje razvoj novih postrojenja za lansiranje, "koji e otvoriti
nove granice istraivanja sa i bez ljudske posade" i "osigurati doprinos
svemirskog programa nacionalnoj vojnoj sigurnosti." Istraivanja ovjeka na
Mjesecu i Marsu postala su definirani zadaci.
Uporedo s ovim otkriima, NASA je proirivala mreu svemirskih
teleskopa, postavljenih na Zemlji i u orbiti i neke je letjelice opremila
ureajima za promatranje neba. Mrea radioteleskopa Deep Space Network
proirena je reaktiviranjem nekoritenih postrojenja i dogovorima s drugim
zemljama, s naglaskom na promatranju junog neba. Sve do 1982. godine
ameriki Kongres je nerado davao sredstva za programe SETI, tovie,
smanjivao ih je iz godine u godinu sve do potpunog ukinua 1982. godine.
Meutim, 1983. godine (ponovno ta kljuna 1983.), ulaganje je nenadano
vraeno. NASA je 1989. godine uspjela udvostruiti i utrostruiti ulaganja u
program SETI, djelomino i zahvaljujui aktivnoj potpori senatora Johna
Garna iz Utaha, biveg astronauta koji je vjerovao u postojanje vanzemaljaca.
Znaajno je da je NASA traila nove ureaje za promatranje i pretraivanje
kako bi analizirala emisije u pojasu mikrovalova na nebu iznad Zemlje, a ne

samo (kao to se prije radilo u SETI-u) prislukivanja emisija radiovalova sa

udaljenih zvijezda ili galaktika. U svojoj brouri NASA navodi objanjenje
Thomasa O. Painea, njenog nekadanjeg upravitelja o projektu Ispitivanja
neba:
Trajni program potrage za dokazima o postojanju ivota na drugim
planetima, sada i u prolosti; prouavanjem ostalih nebeskih tijela Sunevog
sustava, planeta koji krue oko drugih zvijezda i potragom za signalima koje
emitiraju inteligentna bia negdje u Galaktici.
Komentirajui ovakav razvoj dogaaja, predstavnik Federacije
amerikih znanstvenika u Washingtonu je rekao: Stie nam budunost. The
New York Times je u broju od 6. veljae 1990. objavio izvjetaj o podranom
SETI programu pod naslovom:
LOV NA TUINCE U SVEMIRU:
SLIJEDEA GENERACIJA. Malena, ali simbolina promjena; vie nismo u
potrazi za vanzemaljskom inteligencijom ve za TUINCIMA.
Potraga u tajnom oekivanju.
Zaprepatenju 1989. prethodila je znaajna promjena krajem 1983.
godine.
Ako se osvrnemo na to doba postaje oigledno da je smanjenje
sukoba meu super silama bilo druga strana novia suradnje u svemirskim
poduhvatima. Od 1984. na dalje, jedini zdrueni napor od najvee vanosti za
sve bio je zajedniki odlazak na Mars.
Ve smo se osvrnuli na razmjere podrke i sudjelovanja Amerikanaca
u misiji Fobos. Kada je objelodanjena uloga amerikih znanstvenika u ovoj
misiji, popraena je objanjenjem kako za to postoji slubeno odobrenje radi
poboljanja sovjetsko-amerikih odnosa. Osim toga je otkriveno da su
ameriki strunjaci za obranu izrazili zabrinutost zbog namjere Sovjeta da
upotrijebe snani laser u svemiru (radi bombardiranja povrine Fobosa), jer su
se plaili da bi Sovjeti na taj nain osigurali prednost u vlastitom programu
svemirske obrane Rata zvijezda. Meutim, Bijela kua je nadglasala
strunjake za obranu i dala svoj pristanak.
Takva suradnja predstavljala je poprilinu promjenu u odnosu na
dotadanja mjerila. U prolosti su se Sovjeti, osim to su gorljivo uvali svoje
svemirske tajne, na sve naine trudili zasjeniti Amerikance. Godine 1969.
lansirali su automatsku svemirsku stanicu, Luna 15, u neuspjelom pokuaju da
prestignu Amerikance na Mjesecu; 1971. su poslali na Mars, ne jednu, ve tri
letjelice s namjerom da na njemu postave Orbitere nekoliko dana prije
Marinera. Kada su se dvije super sile zaustavile kako bi smanjile zategnutost,
potpisale su dogovor o svemirskoj suradnji 1972. godine. Jedini vidljivi
rezultat te suradnje bilo je spajanje Apollo-Sojuz, 1975. godine. Dogaaji koji
su uslijedili, poput guenja pokreta Solidarnosti u Poljskoj i invazije na
Afganistan, obnovili su napetosti hladnog rata. Predsjednik Reagan je 1982.

godine odbio obnoviti sporazum iz 1972. i umjesto toga izdao odluku o

masovnom naoruanju SAD-a protiv Zloglasnog Carstva.
Kada je predsjednik Reagan, u televizijskom obraanju u oujku
1983. godine, iznenadio ameriki narod i svijet (a prema kasnijim
informacijama i veinu dunosnika na vrhu vlastite Administracije)
obavijestivi ih o svom projektu Strateke obrambene Inicijative (SDI),
koncepcije zatitnog tita u svemiru protiv projektila i letjelica, bilo je
prirodno pretpostaviti kako je jedina svrha tog projekta bila postizanje vojne
prevlasti nad Sovjetskim savezom.
Takva je bila i sovjetska reakcija i to silovita. Kada je 1985. godine
Mihail Gorbaov naslijedio Konstantina ernjenka na mjestu sovjetskog voe,
ustrajao je na stajalitu kako svako poboljanje u istono-zapadnim odnosima
ovisi prije svega o naputanju SDI-a. Meutim, sada je oigledno da se, ve
prije isteka godine, poelo utvrivati novo raspoloenje, nakon to je sovjetski
voa obavijeten o stvarnim razlozima postavljanja SDI-a. Antagonizam je
zamijenjen stavom o dogovoru, a dogovoriti se je trebalo o suradnji u svemiru,
tonije, o zajednikom odlasku na Mars.
Uoivi da su Sovjeti odjednom odbacili svoju naviku opsesivne
tajnovitosti vezane uz svoj svemirski program, Economist (15. lipnja, 1985.)
je primijetio kako sovjetski znanstvenici odnedavno zapanjuju zapadne
znanstvenike svojom otvorenou, razgovarajui otvoreno i oduevljeno o
svojim planovima. Tjednik je zabiljeio da je tema razgovora prvenstveno
misija na Mars.
Takva znaajna promjena predstavljala je to veu zagonetku zbog
injenice da je tijekom 1983. i 1984. godine izgledalo kako je Sovjetski Savez
bio mnogo napredniji u svemirskim postignuima od Sjedinjenih Drava. Oni
su do tada lansirali niz orbitalnih stanica pod nazivom Saljut u orbitu oko
Zemlje, u kojima su, rekordno dugo, boravile ljudske posade uvjebavajui
povezivanje stanica sa razliitim letjelicama za opskrbu i druge svrhe.
U studiji amerikog Kongresa, provedenoj krajem 1983. godine,
usporeena su ta dva nacionalna programa i utvreno je da nalikuju amerikoj
kornjai i sovjetskom zecu. No, krajem 1984. godine suradnja je obnovljena
ukljuivanjem amerikog ureaja u sovjetskoj letjelici Vega, lansiranoj u
susret Halleyevom kometu.
Postojali su i drugi poluslubeni i slubeni naini iskazivanja novog
duha suradnje u svemiru, unato projektu SDI. U sijenju 1985. u
Washingtonu su se sastali znanstvenici i dunosnici obrane, kako bi
porazgovarali o SDI-u, te su pozvali vrhovnog sovjetskog dunosnika za
svemir (kasnijeg kljunog savjetnika Gorbaova) Roalda Sagdejeva, da bude
prisutan. U isto se vrijeme tadanji ameriki dravni tajnik George Shultz
susreo sa svojim sovjetskim kolegom u Genevi i sloili su se da e obnoviti
ameriko-sovjetski dogovor o suradnji u svemiru.

U srpnju 1985. godine znanstvenici, svemirski dunosnici i astronauti

iz Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza sastali su se u Washingtonu, kako
bi toboe proslavili uspomenu na spajanje Apollo-Sojuza 1975. godine. U
stvari, sastanak je bio seminar na kojem se raspravljalo o zajednikoj misiji na
Mars. Tjedan dana kasnije Brian T. O'Leary, bivi astronaut koji se aktivirao u
Meunarodnoj korporaciji za primjenu znanosti u aviokozmikom sustavu,
izjavio je na sastanku Drutva za promicanje znanosti u Los Angelesu kako bi
sljedei divovski korak ovjeanstva trebalo izvesti na jednom od satelita
Marsa: "Kako bismo bolje mogli proslaviti zavretak tisuljea nego
povratkom ovjeka s izleta na Fobos i Deimos, posebno ako bi se radilo o
meunarodnoj misiji?" U listopadu te iste 1985. godine, nekoliko amerikih
kongresmena, vladinih dunosnika i bivih astronauta dobilo je poziv
Sovjetske Akademije znanosti da po prvi puta posjete sovjetska svemirska
postrojenja.
Da li je zbog evolutivnog procesa, nove politike novih voa SSSR-a,
izmijenjenih uvjeta iza eljezne zavjese, pojaane uznemirenosti i rastuih
ekonomskih tekoa porasla potreba Sovjeta za pomoi sa Zapada? U to nema
sumnje. No, je li urno otkrivanje planova i tajni sovjetskog svemirskog
programa bilo posljedica takve situacije? Moda je postojao i neki drugi
razlog, neki znaajan dogaaj koji je odjednom doveo do velikih promjena,
izmijenio dnevni red i zahtijevao postavljanje novih prioriteta, nuno
obnavljanje saveza drugog svjetskog rata? Ako je tako, tko je bio sadanji
zajedniki neprijatelj? Protiv koga su Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez
usklaivale svoje svemirske programe? I zato su oba naroda davale prioritet
odlasku na Mars?
Sigurno je i kod jednih i kod drugih bilo protivljenja takvom
oputanju. Mnogi dunosnici obrane i konzervativni politiari Sjedinjenih
Drava protivili su se smanjivanju straa u hladnom ratu, posebice u
svemiru. Predsjednik Reagan se u prolosti sloio s takvom procjenom i
odbijao je sastanak s voom zloglasnog Carstva punih pet godina.
Meutim, sada su se pojavili neobino zanimljivi razlozi za sastanak i
vijeanje, privatno. U studenom 1985. godine, Reagan i Gorbaov su se sastali
i pojavili kao prijateljski saveznici, objavljujui novo doba suradnje,
povjerenja i razumijevanja.
Od Reagana je zatraeno da objasni ovaj zaokret. Odgovorio je kako
je svemir stvorio tu zajedniku svrhu. Ili, tonije, opasnost iz svemira za sve
narode na Zemlji.
U prvoj prilici za javno obrazloenje, u Fallstonu, Maryland, 4.
prosinca 1985. godine, predsjednik Reagan je rekao:
Kao to znate, Nancy i ja smo se prije gotovo dva tjedna vratili iz
Geneve, gdje sam odrao nekoliko duljih sastanaka s Generalnim sekretarom
Sovjetskog saveza Gorbaovom.

Odrali smo vie od petnaest sati razgovora, ukljuujui i pet sati

privatnog razgovora, samo nas dvojica. Shvatio sam da je on odluan ovjek
koji istovremeno voli sluati. Govorio sam mu kako Amerikanci silno ele mir
i ne predstavljaju prijetnju Sovjetskom Savezu i izrazio svoje uvjerenje da
narodi obje nae zemlje ele isto, sigurniju i bolju budunost za sebe i svoju
djecu...
U jednom dijelu privatnog razgovora s Generalnim sekretarom
Gorbaovom, kada zastanete i shvatite kako smo svi mi djeca Boja, ma gdje
na svijetu ivjeli, nisam se mogao suzdrati a da mu ne kaem.
Pomislite samo koliko bi va i moj zadatak na ovakvim
sastancima bio jednostavniji kada bi odjednom ovom naem svijetu
zaprijetila neka druga vrsta sa drugog planeta, tamo negdje u svemiru.
Zaboravili bismo sve postojee lokalne razlike meu naih zemljama i
otkrili jednom za svagda kako smo svi mi ljudska bia, na ovoj Zemlji,
zajedno.
Takoer sam govorio gospodinu Gorbaovu o odanosti naeg naroda
Stratekoj obrambenoj inicijativi, naim istraivanjima i razvoju protunuklearnog tita visoke tehnologije, koji bi nas zatitio od balistikih
projektila i koliko smo tome predani. Rekao sam mu kako je SDl razlog za
nadu, a ne za strah.
Je li ova izjava samo nevaan detalj ili namjerno otkrivanje
amerikog predsjednika o tome kako je u svojem privatnom razgovoru sa
sovjetskim vodom govorio o "prijetnji naem svijetu od strane nekih drugih
vrsta sa drugog planeta" koja bi mogla biti razlogom spajanja dva naroda i
obustavi sovjetskog protivljenja projektu SDI?
Ako se osvrnemo na cjelokupnu situaciju, postaje jasno da je
ameriki predsjednik bio zaokupljen prijetnjom i potrebom za obranom iz
svemira protiv takve prijetnje. U Journey into Space, Bruce Murray, direktor
NASA/Caltechovog Jet Propulsion Laboratory-a od 1976. do 1982. godine (i
suosniva Planetarnog Drutva s Carlom Saganom), govori kako je na
sastanku u Bijeloj kui u oujku 1986. godine sa skupinom od est probranih
svemirskih znanstvenika, odranom radi informiranja predsjednika Reagana o
otkriima Voyagera na Uranu, predsjednik postavio pitanje: "Gospodo, vi ste
istraivali mnogo toga u svemiru: jeste li pronali kakav dokaz o postojanju
nekih drugih bia?" Kada su odgovorili negativno, on je zakljuio sastanak
rijeima kako se nada da e "vrijeme donijeti vie uzbuenja."
Jesu li ovo bila mudrovanja ostarjelog voe, kome je sudbina
namijenila da ga mlaahni "odluan mukarac" koji je sada vodio sovjetsko
carstvo otpusti sa smijekom? Ili je Reagan uspio uvjeriti Gorbaova u

njihovom privatnom petosatnom sastanku, kako prijetnja vanzemaljcima iz

svemira nije bila ala?
Iz javnih biljeaka doznajemo da se 16. veljae 1987. godine u
glavnom obraanju na meunarodnom forumu pod naslovom Opstanak
ovjeanstva, u Velikoj Kremljanskoj Palai u Moskvi, Gorbaov podsjetio
svojeg razgovora s predsjednikom Reaganom, gotovo identinim rijeima koje
je upotrijebio ameriki predsjednik: "Od kada je ovjek po prvi puta poeo
razmiljati o budunosti, najbolji umovi brinu o sudbini svijeta i budunosti
ovjeanstva", rekao je na samom poetku svog obraanja. "Sve do nedavno
ovakva i slina razmiljanja smatrala su se vjebom mate, zanimanjem
filozofa, uenjaka i teologa koja nisu od ovoga svijeta. Meutim, u proteklih
nekoliko desetljea ovi su se problemi uzdigli na visoku praktinu razinu."
Nakon to je ukazao na opasnosti od nuklearnog oruja i zajednike interese
ljudske civilizacije, nastavio je:
Na naem sastanku u Genevi, ameriki predsjednik je rekao
kako bi, u sluaju da se Zemlja suoi s invazijom vanzemaljaca,
Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez trebali udruiti snage ne bi li suzbili
takvu invaziju.
Ja neu osporavati ovu hipotezu, iako smatram da je jo prerano
brinuti o takvom uplitanju.
ini se da je odabirom rijei 'neu osporavati ovu hipotezu'
sovjetski voa definirao prijetnju odlunije od uglaenog govora predsjednika
Reagana: on spominje "invaziju vanzemaljaca" i otkriva kako u privatnom
razgovoru u Genevi predsjednik Reagan nije govorio iskljuivo filozofski o
zaslugama ujedinjenog ovjeanstva, ve je predloio "ujedinjenje snaga
Sjedinjenih Drava i Sovjetskog Saveza radi odbijanja takve invazije."
Od same potvrde potencijalne prijetnje i potrebe za "ujedinjenjem
snaga", izgovorene na meunarodnom forumu, jo je znaajnije bilo njeno
tempiranje. Samo godinu dana ranije, 28. sijenja 1986., Sjedinjene Drave su
pretrpjele strahovit neuspjeh. Nakon to je svemirska letjelica Challenger
eksplodirala ubrzo nakon lansiranja, pri emu je smrtno stradalo sedam
astronauta, ameriki svemirski program je zaustavljen. S druge strane,
Sovjetski Savez je 20. veljae 1986. godine lansirao svoju novu orbitalnu
stanicu Mir, znatno napredniji model od prethodne serije Saljuta. Umjesto da
u sljedeih nekoliko mjeseci iskoriste prednost situacije i potvrde svoju
neovisnost o svemirskoj suradnji s Amerikancima, Sovjeti su ju pojaali.
Izmeu ostalog, pozvali su amerike televizijske mree da prisustvuju
sljedeem lansiranju u svemir koje se odravalo u njihovoj, do tog vremena
strogo uvanoj svemirskoj luci u Bajkonuru. Sovjetska letjelica Vega 1
skrenula je pored Venere 4. oujka kako bi ispustila znanstvene sonde i

susrela se s Halleyevim kometom. Tamo su izmeu ostalih bili i Europljani

Japanci, ali ne i predstavnici Sjedinjenih Drava. Unato tome, Sovjetski
Savez, tonije Roald Sagdejev, direktor Instituta za svemirska istraivanja
koji je bio pozvan u Washington 1985. godine na razgovore o SDI, ustrajao je
uporno na tome da odlazak na Mars bude zajedniki pothvat Sovjeta i
Sjedinjenih Drava.
U potitenosti nakon nesree Challengera, obustavljeni su svi
svemirski programi osim onih vezanih uz Mars. Kako bi se i dalje zadrala na
putu za Mjesec i Mars, NASA je imenovala studijsku grupu pod
predsjedavanjem astronauta dr. Sally K. Ridea za rad na ponovnom
procjenjivanju planova i njihove izvedivosti. Sudionici su vrsto preporuivali
razvitak nebeskih trajekata i brodova za prijevoz astronauta i tereta u ljudska
naselja smjetena izvan orbite Zemlje, od brdovitog Mjeseca do nizina na
Marsu.
Uz ovakvu nestrpljivost i elju za odlaskom na Mars, vidljivu iz
dokaza na raspravama u Kongresu, bilo je nuno ujedinjenje amerikih i
sovjetskih napora i suradnja na polju svemirskih programa. U Sjedinjenim
Dravama nisu se svi s tim sloili. Posebno su planeri obrane smatrali kako
neuspjeh programa letjelica s posadom ukazuje na potrebu promjene i veeg
pouzdanja u sve snanije rakete bez posade. Kako bi dobili potporu javnosti iz
Kongresa, objavili su neke podatke o novim pojaanim raketama Zranih
snaga koje bi se koristile u 'Ratu Zvijezda'.
Bez obzira na protivljenja, Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez su u
travnju 1987. godine potpisali novi sporazum o suradnji u svemiru. Odmah
nakon potpisivanja sporazuma, Bijela kua je naredila NASA-i obustavljanje
radova na letjelici Mars Observer koju je trebalo lansirati 1990; od tad
postoje zajedniki napori sa Sovjetskim Savezom, kao potpora njihovoj misiji
Fobos.
U Sjedinjenim Dravama su se svejedno nastavljala protivljenja
dijeljenju svemirskih tajni sa Sovjetskim Savezom. Neki strunjaci su
opetovane pozive Sovjeta Sjedinjenim Dravama da se pridrue njihovim
misijama na Mars smatrali jednostavno pokuajima dobivanja pristupa
zapadnoj tehnologiji. Nesumnjivo potaknut ovakvim prigovorima, predsjednik
Reagan je jo jednom javno progovorio o prijetnji vanzemaljaca. To se
dogodilo prilikom njegovog obraanja Generalnoj Skuptini Ujedinjenih
Naroda, 21. rujna 1987. godine. Govorei o potrebi da maeve pretvore
u leme, on je izjavio:
U naoj opsjednutosti trenutnim antagonizmima esto
zaboravljamo koliko toga povezuje lanove ljudskog drutva. Moda nam
je potrebna izvjesna univerzalna vanjska prijetnja kako bismo prepoznali
tu zajedniku vezu.

Ja povremeno razmiljam o tome kako bi nae razlike brzo

nestale kada bismo se morali suoiti sa stranom prijetnjom koja bi dola
izvan ovog svijeta.
Kao to je svojevremeno u asopisu The New Republic izvjestio
stariji urednik Fred Barnes, predsjednik Reagan je u vrijeme ruka u Bijeloj
kui, 5. rujna, zatraio potvrdu od sovjetskog ministra vanjskih poslova da e
se Sovjetski Savez uistinu pridruiti Sjedinjenim Dravama u obrani od strane
prijetnje iz vanjskog svemira; na to je evarnadze odgovorio: Da,
apsolutno.
I dok moemo samo nagaati kakve su se sve rasprave vodile u
Kremlju tijekom sljedea tri mjeseca, a koje su dovele do drugog sastanka na
vrhu izmeu Reagana i Gorbaova, u prosincu 1987. godine, neka od
suprotstavljenih tekuih stajalita u Washingtonu bila su poznata u javnosti.
Bilo je onih koji su sumnjali u motive Sovjeta i teko su postavljali razliku
izmeu dijeljenja znanstvene tehnologije i vojnih tajni. A bilo je i onih, poput
predsjednika Odbora za znanost, svemir i tehnologiju pri Zastupnikom domu,
zastupnika Roberta A. Roea, koji je smatrao da bi zajedniki pothvat u
istraivanju Marsa mogao premjestiti meunarodno arite od Rata zvijezda
do Zvjezdanih staza. On je zajedno s nekim drugim zastupnicima poticao
predsjednika Reagana da na sljedeem sastanku na vrhu i dalje ide smjerom
zajednikog odlaska na Mars. U stvari, ameriki predsjednik je ovlastio pet
delegacija NASA-e za razgovore s Rusima o projektima Mars.
Meutim, uljiva rasprava u Washingtonu nije prestala, ak niti
nakon sastanka na vrhu, odranog u prosincu 1987. godine. Postojali su
izvjetaji kako je ameriki tajnik obrane, Casper Weinberger, bio jedan od
onih koji su optuili Sovjetski Savez za potajno razvijanje sustava satelitaubojica u okviru Rata zvijezda i provoenje eksperimenata s laserskim
orujem sa sovjetske orbitalne stanice Mir. Tako je predsjednik Reagan jo
jednom pokrenuo pitanje tajne prijetnje. Na sastanku sa lanovima
Nacionalnog strategijskog foruma, odranom u Chicagu u svibnju 1988.
godine, govorio im je o tome kako sebi esto postavlja pitanje:
to bi se dogodilo kada bismo svi mi u svijetu otkrili da nam prijeti
netko izvana, neka sila iz vanjskog svemira, sa nekog drugog planeta?
To vie nije bila nejasna prijetnja iz vanjskog svemira ve sa drugog
planeta.
Krajem mjeseca dvojica predsjednika supersila sastali su se u Moskvi
na svom treem sastanku na vrhu i sloili se o zajednikim misijama na Mars.
Dva mjeseca kasnije lansirane su letjelice Fobos. Kocka je baena.
Dvije supersile na Zemlji lansirale su izazivae kako bi temeljito ispitali
izvjesnu vanjsku silu iz svemira, sa drugog planeta.
Sjeli su u potajnom oekivanju. Zavrili su s incidentom Fobos 2.

to se to dogodilo 1983. godine, a to je dovelo do monumentalnih

promjena u odnosima supersila i potaklo njihove voe da se usredotoe na
prijetnju sa drugog planeta?
Dobro je poznato da je sovjetski voa, u svojem obraanju u veljai
1987. godine, pokrenuo pitanje takve prijetnje i, odluivi ne osporavati ju,
uspio razuvjeriti svoju publiku izjavom kako je jo prerano razmiljati o
takvom uplitanju.
Do incidenta s Fobosom 2, a svakako prije isteka 1983. godine,
cjelokupno pitanje 'vanzemaljaca' promatralo se na dva uporedna, a ipak
odvojena naina. Na jednoj strani nalazili su se oni koji su pretpostavljali,
istom logikom i vjerojatnou brojeva, kako tamo negdje vani mora
postojati vanzemaljska inteligencija. Meu tim teoretiarima poznata je
formula koju je postavio Frank D. Drake sa Sveuilita California u Santa
Cruzu i predsjednik Instituta SETI (Potraga za vanzemaljskom inteligencijom)
u Mountain Viewu, California. Formula vodi do zakljuka da bi u naoj
galaktici, Mlijenoj stazi, trebalo biti izmeu 10.000 i 100.000 naprednih
civilizacija. Projekti SETI koristili su se razliitim radio teleskopima u
oslukivanju emisija radiovalova iz dalekog svemira, pokuavajui razaznati u
kakofoniji prirodnih emisija sa zvijezda, galaksija i ostalih nebeskih pojava
neki suvisli signal koji se ponavlja i koji bi ukazivao na umjetno porijeklo.
Nekoliko puta su naili na takve inteligentne signale, meutim, znanstvenici
ih nisu uspjeli preciznije odrediti niti ih ponovno uhvatiti.
Potraga SETI, osim to je do sada bila neproduktivna, pokree dva
pitanja. Prvo (razlog zbog kojeg je Kongres neprestano smanjivao i na kraju
prekinuo njegovo financiranje, sve do obnavljanja 1983. godine) je pitanje,
ima li smisla pokuavati otkriti inteligentni signal kojemu je vjerojatno trebalo
mnogo svjetlosnih godina da bi stigao do nas i trebat e mu jednako toliko
dugo za odgovor (svjetlost putuje brzinom od 186.000 milja u sekundi). Drugo
(to je moje pitanje): zato oekujemo od naprednih civilizacija koritenje
radiovalova u komunikaciji? Da smo ih poeli traiti prije nekoliko stoljea,
kada je jedno selo komuniciralo s drugim selom palei krijesove na vrhu brda,
bismo li i od vanzemaljaca oekivali koritenje krijesovima u komunikaciji?
to je sa svim onim otkriima koje smo postigli na Zemlji: od elektriciteta
preko elektromagnetizma do optikih vlakana, laserskih titraja, protonskih
zraka, kristalnih oscilatora, kao i novih metoda koje tek treba otkriti?
Neoekivano, no, moda i neizbjeno, znanstvenici koji se bave
porijeklom ivota na Zemlji prisilili su sudionike projekta SETI da se
usredotoe na podruja blia Zemlji (i ne samo na vanzemaljsku
inteligenciju, nego i na bia). Ove dvije skupine su se okupile na
Sveuilitu Boston, u srpnju 1980. godine, na inicijativu Philipa Morrisona sa
Instituta za Tehnologiju, Massachussetts. Nakon rasprave o teoriji
panspermije (namjernom osjemenjivanju), vodei fiziar iz Nacionalnog

laboratorija u Los Alamosu, Eric M. Jones, podrao je stajalite da su

vanzemaljci, ukoliko postoje, do sada ve trebali kolonizirati galaktiku i stii
do Zemlje. Meusobna povezanost potrage za porijeklom ivota na Zemlji i
potrage za vanzemaljcima postala je jo oiglednija na meunarodnoj
Konferenciji o ivotu na Zemlji, odranoj 1986. godine u Berkeleyu. Lov na
znakove postojanja vanzemaljske inteligencije predstavlja krunski pothvat u
istraivanjima, po miljenju mnogih koji tragaju za porijeklom ivota,
izvijestio je Erik Eckholm u The New York Timesu. Kemiari i biolozi sada
pokuavaju nai odgovore na pitanja o tajni ivota na Zemlji u istraivanjima
Marsa i Titana, satelita Saturna.
I dok ispitivanja tla na Marsu nisu donijela odgovore na pitanje ima li
na njemu ivota, bilo bi naivno pretpostaviti da NASA i ostale agencije nisu
postavile pitanje znaenja svih onih zagonetnih obiljeja na Marsu (ak i ako
se slubeno prikazuju kao nagaanja). Ve je 1968. godine amerika
Agencija za Nacionalnu sigurnost u studiji koja se bavila pojavama NLO-a,
analizirala posljedice suoavanja tehnoloki naprednog drutva vanzemaljaca
i, u odnosu na njih, zaostalog drutva na Zemlji. Sasvim sigurno je netko
postavio teoriju o matinom planetu takve drutvene zajednice vanzemaljaca.
Je li to bio Mars? To je vjerojatno bio jedini uvjerljivi (makar naizgled
nevjerojatan) odgovor, sve dok se nije pojavila jo jedna linija u potrazi za jo
jednim planetom u naem Sunevom sustavu, koja se pozabavila temom
vanzemaljaca.
Astronomi, zbunjeni poremeajima u orbitama Urana i Neptuna, ve
su neko vrijeme razmatrali mogunost postojanja jo jednog planeta na velikoj
udaljenosti od Sunca. Nazvali su ga planetom X, to je ujedno znailo i
nepoznat i deseti. U knjizi Dvanaesti planet objanjava se da su planet X
i Nibiru jedan te isti planet, budui da su Sumerani smatrali kako se Sunev
sustav sastoji od dvanaest lanova: Sunca, Mjeseca, izvornih devet planeta i
planeta koji je postao dvanaestim lanom, Uljeza pod imenom Nibiru/Marduk.
Ustvari, zbog poremeaja u orbitama, otkrie Urana je dovelo do
otkria Neptuna, a zatim Plutona (1930.). Prouavajui 1972. godine
predvienu putanju Halleyevog kometa, Joseph L. Brady iz Laboratorija
Lawrence Livermore u Californiji otkrio je isto takav poremeaj u orbiti
Halleyevog kometa. Njegovi prorauni naveli su ga na pretpostavku o
postojanju planeta X na udaljenosti od 64 AU (astronomska jedinica) ija bi
orbita trajala 1800 Zemaljskih godina. Budui da on, zajedno s ostalim
astronomima koji tragaju za planetom X, pretpostavlja kako taj planet krui
oko Sunca poput ostalih planeta, oni mjere udaljenost planeta od Sunca
polovinom njene glavne osi (Slika 102, udaljenost a). Meutim, dokazi
Sumerana pokazuju da Nibiru krui oko Sunca poput kometa, tj. da se Sunce
nalazi u njegovom krajnjem fokusu, pa bi tako udaljenost od Sunca iznosila
gotovo itavu glavnu os, a ne samo njenu polovicu (Slika 102, udaljenost b).

Moemo li injenicu da se Nibiru vraa prema svom perigeju smatrati

zaslunom za injenicu da Bradyeva orbita od 1800 godina iznosi tono
polovicu od 3600 zemaljskih godina orbite koju su Sumerani odredili za
Nibiru?
ORBIT OF 10th PLANET?

ORBIT OF NIBIRU

Slika 102
Brady je doao i do drugih zakljuaka koji su se u velikoj mjeri
podudarali sa sumerskim podacima: kako taj planet ima retrogradnu orbitu i
kako njegova orbita nije u istoj ravni (ekliptika) s ostalim planetima (osim
Plutona) ve je u odnosu na njih nagnuta.
Astronomi su se neko vrijeme pitali moe li Pluton utjecati na
poremeaje u orbitama Urana i Neptuna. Meutim, u lipnju 1978. godine,
James W. Christie sa U.S. Naval Observatorya, u Washingtonu, D.C., otkrio je
da Pluton ima satelit (nazvao ga je Haron), te da je sam planet mnogo manji
nego se to mislilo. Ovim otkriem je iskljuena mogunost da Pluton uzrokuje
poremeaje. tovie, orbita Harona oko Plutona pokazala je da je i sam
Pluton, poput Urana, polegnut na stranu. Ova injenica i neobina orbita
Plutona pojaali su pretpostavku kako je jedna jedina vanjska sila, u obliku
Uljeza, nagnula Uran, istisnula i nagnula Pluton, a Tritonu (satelitu Neptuna)
podarila retrogradnu orbitu.
Zainteresirani ovim otkriima, dvojica Christievih kolega sa U.S.
Naval Observatory, Robert S. Harrington (koji se sloio s Christiem o
identifikaciji Harona) i Thomas C. Van Flandern, zakljuili su nakon niza

kompjutorskih simulacija kako je morao postojati Uljez, planet dva do pet

puta vei od Zemlje, koji se kretao u nagnutoj orbiti i ija polu-os je iznosila
'manje od 100 AU' (Icarus, sv. 39,1979.). To je bio jo jedan korak moderne
znanosti prema potvrivanju drevnog znanja: cjelokupna koncepcija Uljeza
koji je prouzroio sve te nepravilnosti bila je u skladu sa sumerskom priom o
Nibiruu. A kada bismo udvostruili udaljenost od 100 AU, zbog poloaja
Sunca u krajnjem fokusu, vjerojatno bismo postavili planet X otprilike na isto
mjesto koje su mu pripisali Sumerani.

Slika 103
Godine 1981., koristei se podacima sa Pioneera 10 i Pioneera 11, te
sa dva Voyagera o Jupiteru i Saturnu, Van Flandern zajedno sa jo etiri
suradnika na U.S. Naval Observatory ponovno je prouio orbite ovih planeta i

orbite vanjskih planeta. Obraajui se Amerikom astronomskom drutvu, Van

Flanders je predstavio nove dokaze, zasnovane na sloenim gravitacijskim
jednadbama, o tome kako oko Sunca krui nebesko tijelo, barem dva puta
vee od Zemlje, udaljeno od Plutona barem 1,5 milijardu milja, s orbitom koja
traje najmanje 1000 godina. The Detroit News od 16. sijenja 1981. objavio je
tu vijest na naslovnoj strani, zajedno sa sumerskim prikazom Sunevog
sustava, posuenim iz Dvanaestog planeta i saetkom glavne teze izloene u
knjizi (Slika 103).
Nakon toga se potrazi za planetom X pridruila i NASA, prvenstveno
pod ravnanjem Johna D. Andersona sa JPL-a, koji je u to vrijeme provodio
ispitivanja nebeske mehanike kod letjelica Pioneer. Istraivaki Centar Ames
je 17. lipnja 1982. objavio izjavu pod naslovom "Letjelice Pioneer bi mogle
pronai deseti planet" u kojem NASA otkriva kako su u potrazi za planetom X
angairane te dvije letjelice. "Postojane nepravilnosti u orbitama Urana i
Neptuna uporno navode na zakljuak kako se tamo daleko, iza najudaljenijih
planeta doista nalazi neki tajnoviti objekt", stajalo je u izvjetaju NASA-e.
Budui da su meuplanetarne letjelice Pioneer putovale u suprotnim
smjerovima, mogle su odrediti koliko je to tijelo udaljeno: ako bi jedna od njih
osjetila snanije privlaenje, to bi znailo da se u blizini nalazi neko tajnovito
nebesko tijelo, vjerojatno planet; u sluaju kad bi obje letjelice osjetile
jednako privlaenje, nebesko tijelo bi moralo biti udaljeno izmeu 50 do 100
milijardi milja i vjerojatno bi se radilo o "tamnoj zvijezdi" ili "smeem
patuljku", ali ne o novom lanu Sunevog sustava.
U rujnu iste 1982. godine, sa U.S. Naval Observatory je potvreno da
se radi o ozbiljnoj potrazi za planetom X. Dr. Harrington je izjavio kako se
njegova ekipa ograniila na prilino maleni komadi neba i dodao kako je
dotada zakljueno da se taj planet kree mnogo sporije od bilo kojeg do tada
poznatog planeta.
(Nepotrebno je rei da sam vrlo brzo nakon toga svim gore
spomenutim astronomima koji su vodili potragu za planetom X
poslao pisma i kopije Dvanaestog planeta, a njihovi odgovori bili su
jednako dugaki, detaljni i dobronamjerni).
Preobrazba potrage za planetom X od akademskog interesa u
aktivnost u koju je uglavnom bila ukljuena U.S. Naval Observatory (dio
amerike mornarice), pod nadzorom NASA-e, dogodila se istodobno s
pojaanim koritenjem letjelica s ljudskom posadom u toj potrazi. Poznato je
da su na razliitim tajnim misijama amerikih svemirskih letjelica koriteni
novi teleskopski ureaji za promatranje dalekog neba, a sovjetski kozmonauti
na svemirskoj stanici Saljut bili su isto tako angairani u tajnim traganjima za
planetom.

Meu bezbrojnim svijetlim tokama na nebu moemo razaznati

planete, komete i asteroide od nepominih zvijezda i galaksija zbog njihovog
kretanja. Nebo se promatra tako da se isti dio neba nekoliko puta snimi, a
zatim se fotografije
projiciraju brzo poput treptaja na ekranu za
usporeivanje; uvjebano oko e primijetiti da li se neka svjetla toka
pomakla. Jasno, ova metoda nee biti previe djelotvorna ako se Planet X
nalazi tako daleko i mie se toliko sporo.
I nakon to je, u lipnju 1982. godine objavljena uloga letjelice
Pioneer u potrazi za planetom X, upravo je John Anderson, u izvjetaju
pripremljenom za Planetarno drutvo, naglasio kako bi se, osim odgovorima
dobivenim sa letjelice Pioneer, tajna nepoznatog planeta mogla rijeiti
pretraivanjem
solarnog
susjedstva
infracrvenim
zraenjem
tj.
pretraivanjem itavog neba Satelitom za istraivanje astronomskih objekata
u infracrvenom dijelu spektra (IRAS-Infra-Red Astronomical Satelite). On je
objasnio kako e IRAS
uspjeno registrirati toplinu zarobljenu u
unutranjosti substelarnih tijela, toplinu koja polagano odlazi u svemir u
obliku infracrvenog zraenja.
IRAS, satelit koji registrira toplinu, bio je lansiran u orbitu 560 milja
iznad Zemlje krajem sijenja 1983. godine u zajednikom pothvatu Amerike,
Velike Britanije i Nizozemske. Od njega se oekivalo registriranje planeta
veliine Jupitera na udaljenosti od 277 AU. Prije no to je ostao bez tekueg
helija koji mu je sluio za hlaenje, uspio je prenijeti snimke otprilike 250.000
nebeskih objekata; galaktika, zvijezda, oblaka meuplanetarne praine i
kozmike praine, asteroida, kometa i planeta. Jedan od njegovih otvorenih
ciljeva bila je potraga za desetim planetom. Izvjetavajui o satelitu i njegovoj
misiji, The New York Times od 30. sijenja 1983. godine objavio je lanak pod
naslovom Tragovi u potrazi za planetom X postaju sve topliji. U lanku su
citirane rijei astronoma Ray T. Reynoldsa iz Istraivakog centra Ames:
"Astronomi su toliko sigurni u postojanje desetog planeta te misle kako im
nije preostalo drugo nego dati mu ime."
Da li je IRAS pronaao deseti planet?
Iako strunjaci priznaju kako e prosijavanje i projiciranje vie od
600.000 slika koje je IRAS uspio prenijeti u deset mjeseci svoga djelovanja
potrajati godinama, slubeni odgovor na to pitanje glasi, Ne, deseti planet nije
pronaen.
Meutim, blago reeno, to nije tono.
Budui da je isti dio neba uspio snimiti u barem dva navrata, IRAS je
omoguio projiciranje snimaka i, unato suprotnom utisku, doista su
otkrivena pokretna nebeska tijela. Medu njima je bilo pet do tada nepoznatih
kometa, nekoliko kometa koje su astronomi 'izgubili', etiri nova asteroida i
'zagonetni objekt slian kometu'.
Je li to moda bio planet X?

Unato slubenom poricanju, vijest je procurila u javnost krajem

godine. Stigla je u obliku ekskluzivnog intervjua Thomasa O'Toole iz
znanstvene slube Washington Posta s kljunim znanstvenicima zaduenim za
IRAS. Priu koju su uglavnom zanemarivali, a vjerojatno i preuivali,
prenijelo je nekoliko dnevnih novina pod razliitim naslovima: "Astronomi
zbunjeni divovskim objektom", "Tajanstveno nebesko tijelo otkriveno u
svemiru", "Tajna divovskog objekta na rubu Sunevog sustava" (Slika 104).
Ovako je glasio poetak ekskluzivne prie:
WASHINGTON - Nebesko tijelo veliine divovskog planeta Jupitera i
vjerojatno toliko blizu Zemlje da bi moglo biti dijelom ovog Sunevog
sustava, otkriveno je u smjeru zvijea Oriona orbitalnim teleskopom pod
nazivom Satelit za istraivanje astronomskih objekata u infracrvenom
dijelu spektra (IRAS).

Slika 104
Taj objekt je toliko tajnovit da astronomi ne znaju da li se radi o
planetu, divovskom kometu, 'prazvijezdi' koja se nikada nije dovoljno
ugrijala da bi postala zvijezdom, udaljenoj galaksiji, toliko mladoj da jo

uvijek stvara svoje prve zvijezde ili galaksiji koja je toliko obavijena prainom
da ju svjetlo njenih zvijezda nikada ne moe probiti.
"Sve to vam mogu rei jest da ne znamo o emu se radi", rekao je
Gerry Neugebauer, glavni znanstvenik IRAS-a.
Je li mogue da se radi o planetu, jo jednom lanu naeg Sunevog
sustava? Izgleda da je NASA pomislila na tu mogunost. Prema rijeima
Washington Posta:
Kada su znanstvenici IRAS-a prvi puta ugledali tajanstveno nebesko
tijelo i izraunali da bi moglo biti udaljeno 50 milijardi milja, javila su se
izvjesna nagaanja o njegovom eventualnom kretanju prema Zemlji.
"IRAS je u dva navrata zapazio to tajanstveno tijelo", nastavlja se u
izvjetaju. Izmeu prvog i drugog vienja prolo je est mjeseci i prema tome
moemo zakljuiti da se ovo nebesko tijelo jedva pomaklo sa svog poloaja na
nebu.
"To navodi na zakljuak da se ne radi o kometu jer komet veliinom
ne odgovara naim zapaanjima i vjerojatno bi se pomaknuo", rekao je James
Houck iz Cornellovog Centra za radio-fiziku i svemirska istraivanja, ujedno
lan znanstvene ekipe IRAS-a.
Ako se ne radi o brzom kometu, moda je to planet koji se kree
veoma sporo, na velikoj udaljenosti?
"Moda bi to mogao biti deseti planet kojeg astronomi uzaludno
trae", izvjetava Washington Post.
to je to otkrio IRAS, pitao sam u Uredu za javno informiranje JPLa, u veljai 1984. godine. Dobio sam ovakav odgovor:
Izjava znanstvenika citiranog u izvjetajima za tisak upuuje na
nedovoljno poznavanje rangiranja podataka o objektu kojeg je zapazio IRAS.
Na nain pravog znanstvenika paljivo je primijetio da bi taj objekt,
kada bi bio blii, trebao biti veliine Neptuna. Meutim, na toj udaljenosti,
vjerojatno je velik kao itava galaktika.
Vie nema usporeivanja s Jupiterom; sada se radi o planetu veliine
Neptuna "ako se objekt nalazi blizu", odnosno galaktike(!) ako je jako
udaljen.
Prema tome, je li IRAS, registriravi toplinu, uoio deseti planet?
Mnogi astronomi vjeruju da je tako, primjerice William Gucha,
predsjedavajui American Museum-Hayden Planetarium u New Yorku (i
znanstveni urednik WABC-TV-a). Piui o otkriima IRAS-a u svojoj
popularnoj rubrici Skywatch, on kae: "moda smo ve zapazili i katalogizirali
deseti planet", premda ga tek treba uoiti optikim teleskopima. Jesu li i u
Bijeloj kui doli do istog zakljuka, kao to svjedoe napredovanja u
odnosima supersila nakon 1983. godine i opetovane "hipotetike" izjave
dvojice voa o vanzemaljcima u svemiru?

Otkrie Plutona, 1930. godine, predstavljalo je veliko astronomsko i

znanstveno otkrie; meutim, to nije bio dogaaj koji bi potresao Zemlju. Isto
bi se moglo rei i za otkrie planeta X, no to ne bi vie bilo isto ako su Planet
X i Nibiru jedno te isto. Jer, ako postoji Nibiru, onda su Sumerani imali pravo
u vezi Anunnakija.
Postojanje planeta X znailo bi da nismo sami u naem Sunevom
sustavu. Implikacije takvog otkria za ovjeanstvo, njegova drutva,
nacionalne podjele i utrke u naoruanju doista su toliko duboke da je ameriki
predsjednik bio u pravu kada je posljedice toga primijenio na sukobe supersila
na Zemlji i njihovu suradnju u svemiru.
Snane indikacije kako IRAS nije uoio 'udaljenu galaksiju' ve
'planet veliine Neptuna' jo su vie potvrene pojaanim nastojanjima da se
odreeni dijelovi neba promatraju optikim teleskopima i nenadanim
naglaskom na provoenju ovih istraivanja na junom nebu.
Istog onog dana kada je nekoliko novina objavilo priu 'Washington
Posta', NASA je obznanila poetak optikog praenja, ne jednog, ve devet
'tajanstvenih izvora' infracrvenog zraenja. U izjavi je stajalo da je svrha tog
praenja pronai 'neidentificirane objekte' u 'dijelovima neba u kojima nije
postojao vidljivi izvor zraenja, kao to su udaljena galaksija ili velika skupina
zvijezda.' Pri tome bi se koristili nekim od najsnanijih teleskopa na
svijetu; dva takva se nalaze na Mount Palomar u Californiji (jedan je velik, a
drugi neto manji), iznimno snanim teleskopom na Cerro Tololo u
ileanskim Andama i svim ostalim veim teleskopima u svijetu, ukljuujui
i onaj na vrhu Mount Mauna Kea na Havaiima.
U svojim optikim traganjima za planetom X, astronomi su uzeli u
obzir negativne rezultate traganja Clyde Tombaugha, otkrivaa Plutona, kroz
vie od deset godina nakon tog otkria. On je zakljuio da deseti planet ima
"veoma eliptinu i nagnutu orbitu i trenutno je udaljen od Sunca". Jo jedan
istaknuti astronom, Charles T. Kovval, koji je otkrio nekoliko kometa i
asteroida, meu ostalima Hiron, zakljuio je 1984. godine kako unutar
nebeskog pojasa koji see 15 stupnjeva iznad i ispod ekliptike ne postoji niti
jedan planet. Meutim, budui da je prema vlastitim proraunima bio uvjeren
u postojanje desetog planeta, predloio je da se planet trai pod kutom od
otprilike 30 stupnjeva u odnosu na ekliptiku.
Brojni astronomi su, do 1985. godine, bili zaintrigirani "teorijom
Nemesis" koju je postavio geolog Walter Alvarez sa Sveuilita California u
Berkeleyu i njegov otac, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, Louis Alvarez.
Oni su zamijetili pravilnost u izumiranju vrsta na Zemlji (meu ostalima i
dinosaura) i pretpostavili su da "zvijezda smrti" ili planet s veoma nagnutom,
ogromnom eliptinom orbitom povremeno potakne pljusak kometa koji tada
donosi smrt i katastrofu u unutranjost Sunevog sustava, ukljuujui Zemlju.
to su se astronomi i astrofiziari (poput Daniel Whitmirea i John Matesea sa

Sveuilita Jugozapadne Louisane) vie bavili analizom takve mogunosti,

ona ih je sve vie vodila do planeta X, a ne do 'zvijezde smrti'. Suraujui s
Thomasom Chesterom, voom ekipe IRAS-a, na 'prosijavanju' prijenosa
infracrvenih snimaka, Whitmire je objavio u svibnju 1985. godine: "Postoji
mogunost da je planet X ve zabiljeen i samo eka da ga otkrijemo." Jordin
Kare, fiziar u Laboratoriju Lawrence Berkeley, je predloio koritenje
Schmidtovog teleskopa u Australiji, zajedno sa sustavom kompjutorskog
promatranja nazvanog Star Cruncher, u ispitivanju junog neba. "Ako ga
tamo ne uspijemo nai", rekao je Whitmire, "astronomi e moda morati
priekati 2600. godinu", kako bi mu odredili poloaj kada bude prelazio
ekliptiku.
U meuvremenu, dva Pioneera su krstarila u suprotnim smjerovima
izvan kraljevstva poznatih planeta, pokorno izvjetavajui o zapaanjima
svojih senzora. to su izvjetavali o planetu X? 25. lipnja 1987. godine,
NASA je objavila novinski izvjetaj pod naslovom "Znanstvenici NASA-e
vjeruju u mogunost postojanja desetog planeta". Taj se izvjetaj temeljio na
novinskoj konferenciji na kojoj je John Anderson izvijestio o neuspjelom
traganju letjelica Pioneer. Objasnio je da su to dobre vijesti, jer jednom
zauvijek iskljuuju mogunost da poremeaji vanjskih planeta nastaju zbog
djelovanja "tamne zvijezde" ili "smeeg patuljka". No, poremeaji su
postojali. On je izjavio u medijima da su se podaci viestruko provjeravali i da
o tome uope nema sumnje; poremeaji su doista bili jae izraeni prije
stotinu godina, kada su se Uran i Neptun nalazili na drugoj strani Sunca. To je
navelo dr. Andersona na zakljuak da planet X uistinu postoji. Njegova orbita
je nagnuta pod veim kutom od orbite Plutona, a masa mu je otprilike pet puta
vea od mase Zemlje. "Meutim", rekao je, "ovo su samo nagaanja koja ne
moemo potvrditi niti osporiti sve dok zaista ne ugledamo planet".
U Newsweeku od 13. srpnja 1987. objavljen je komentar NASA-ine
konferencije za tisak: "NASA je prolog tjedna odrala tiskovnu konferenciju
radi prilino neobine obavijesti; oko Sunca krui, a moda i ne krui,
ekscentrini deseti planet."
Meutim, injenica da je novinska konferencija sazvana pod
pokroviteljstvom Jet Propulsion Laboratory-a, Istraivakog Centra Ames i
glavnog ureda NASA-e u Washingtonu, prola je neprimjeeno. To je znailo
da je ono to je trebalo obznaniti nosilo peat odobrenja najviih svemirskih
autoriteta. U zavrnom komentaru dr. Andersona, nalazila se skrivena poruka.
Kada su ga upitali kada e Planet X biti otkriven, odgovorio je: "Ne bi me
iznenadilo da ga pronaemo za stotinu godina ili da ga nikada ne
pronaemo...a isto tako me ne bi iznenadilo da ga pronaemo slijedeeg
tjedna".
Nema sumnje da je konferencija za tisak odrana pod
pokroviteljstvom tri NASA-ine agencije upravo radi toga; Vijest je bila ba to.

Sva ova otkria pokazuju da su oni zadueni za potragu za planetom

X (bez obzira o kome se radilo) uvjereni u njegovo postojanje, ali smatraju da
ga ipak trebamo uoiti na staromodan nain, vizualno, pomou teleskopa,
prije nego li ustanovimo njegovo postojanje, poloaj i tonu orbitu. Dobro je
poznato da su od 1984. godine, nakon zagonetnog otkria IRAS-a, Sjedinjene
Drave, Sovjetski Savez i europske drave poele uurbano konstruirati nove
ili pojaavati stare mone teleskope. Najvie je pozornosti posveeno
teleskopima na junoj polutki. U Francuskoj primjerice, u Parikoj
Zvjezdarnici oformljena je posebna ekipa zaduena za potragu za planetom X.
Europska juna zvjezdarnica (European Southern Observatory - ESO),
smjetena u Cerro La Silla u ileu, aktivirala je Teleskop nove tehnologije
(New Technology Telescope - NTT). U isto vrijeme su se dvije supersile zbog
iste potrage okrenule vanjskom svemiru. Poznato je da su Sovjeti 1987.
godine opremili svoju novu svemirsku stanicu Mir s nekoliko snanih
teleskopa kada su mu pripojili jedanaest tona teak znanstveni modul pod
nazivom Kvant, opisivan kao visokoenergetski astrofizikalni objekt. etiri
teleskopa su trebala pretraivati juno nebo. NASA je planirala lansirati
najsnaniji svemirski teleskop ikada izraen, Hubble. Meutim, svemirski
program se izjalovio nakon nesree Challengera, 1986. godine. Opravdano je
vjerovati da se oekivano otkrie planeta X, u lipnju 1987. godine, temeljilo
na nadi da e u to vrijeme ve biti lansiran Hubble. On je poetkom 1990.
godine konano postavljen u orbitu, da bi se pokazao neispravnim.
U meuvremenu se u U.S. Naval Observatoryu nastavljala
najsistematinija i sve preciznija potraga za planetom X sa Zemlje. Niz
opsenih lanaka objavljenih u znanstvenim asopisima u kolovozu 1988.
godine ponovno su potvrdili izraune planetarnih poremeaja i uvjerenost
vodeih astronoma u postojanje planeta X. Do tog vremena, ve su se mnogi
znanstvenici suglasili s pretpostavkom dr. Harringtona da je planet nagnut
otprilike 30 stupnjeva u odnosu na ekliptiku i ima polu-os koja iznosi otprilike
101 AU (ili punu glavnu os veliine vie od 200 AU). On vjeruje kako je masa
planeta vjerojatno etiri puta vea od mase Zemlje.
S orbitom koja oponaa orbitu Halleyevog kometa, planet X provodi
jedan dio svog vremena iznad ekliptike (na sjevernom nebu), a veinu svog
vremena ispod nje (na junom nebu). Ekipa U.S. Naval Observatorya sve vie
smatra da bi traganje za planetom X u ovom trenutku trebalo usmjeriti na
junu polutku, na udaljenost otprilike 2,5 puta veu od sadanjeg poloaja
Neptuna i Plutona. Dr. Harrington je predstavio svoja najnovija otkria u eseju
objavljenom u asopisu The Astronomical Journal (listopad, 1988) pod
naslovom Poloaj planeta X. Uz esej je priloio skicu neba koja pokazuje
poloaje koji najvie odgovaraju mjestima na kojima bi se planet X mogao
nalaziti u ovom trenutku na sjevernom i na junom nebu. Meutim, nakon
njihovog objavljivanja, podaci sa Voyagera 2, koji je proletio pored Urana i

Neptuna i otkrio tekue poremeaje, malene ali zamjetljive, u njihovim

sadanjim orbitama, uvjerili su Harringtona da bi se planet X sada trebao
nalaziti na junom nebu.
Poslavi mi kopiju eseja, du sjevernog dijela skice je zabiljeio:
"Nije u skladu s Neptunom", a du junog dijela neba je zapisao: "Trenutno
najbolje podruje" (Slika 105).

Slika 105
16. sijenja 1990. godine, dr. Harrington je izvijestio na sastanku
Amerikog astronomskog drutva u Arlingtonu u Virginiji, kako je U.S. Naval
Observatory suzila svoju potragu za desetim planetom na podruje junog
neba, te je objavio odlazak ekipe astronoma u Astronomsku Zvjezdarnicu
Black Birch na Novom Zelandu. Otkrio je da podaci s Voyagera 2 navode
njegovu ekipu na zakljuak kako je deseti planet otprilike pet puta vei od
Zemlje i tri puta udaljeniji od Sunca nego to su Neptun i Pluton.

Ovo su uzbudljiva otkria, ne samo zato to dovode modernu znanost

na sam rub objavljivanja onoga za to su Sumerani znali tako davno
(postojanje jo jednog planeta u naem Sunevom sustavu), ve i zato to
detaljno potvruju podatke o veliini i orbiti planeta.
U sumerskoj astronomiji se smatralo da je nebo koje okruuje Zemlju
podijeljeno u tri pojasa ili 'Puta'. Sredinji pojas bio je 'Put Anua', vladara
Nibiru-a i prostirao se od 30 stupnjeva na sjever do 30 stupnjeva na jug. Iznad
njega se nalazio 'Put Enlila', a ispod njega 'Put Ea-e/Enkija' (Slika 106).
Moderni astronomi koji su se bavili sumerskim tekstovima nisu nalazili smisla
u ovakvoj podjeli. Jedino objanjenje koje sam mogao pronai u tim
tekstovima bila je aluzija na orbitu Nibirua/Marduka kada je postao vidljiv sa
Zemlje:
Planet Marduk:
Po njegovom pojavljivanju: Merkur.
Uzdie se 30 stupnjeva od nebeskog luka: Jupiter.
Kada stoji na mjestu nebeske bitke: Nibiru.

Slika 106

Ove upute za promatranje planeta u dolasku oigledno se odnose na

njegovo pomicanje, od poravnanja s Merkurom do poravnanja s Jupiterom,
podizanjem za 30 stupnjeva.
To se moglo dogoditi samo ako je orbita Nibirua/Marduka nagnuta
30 stupnjeva u odnosu na ekliptiku. Budui da se pojavljuje 30 stupnjeva
iznad ekliptike i nestaje (iz vida promatraa u Mezopotamiji) 30 stupnjeva
ispod nje, na taj nain stvara 'Put Anua', pojas koji se protee 30 stupnjeva
iznad i ispod ekvatora.
U knjizi The Stairway to Heaven istie se da je trinaesta sjeverna
paralela predstavljala svetu liniju du koje su se nalazile svemirska luka na
Sinajskom poluotoku, velike piramide u Gizi i nepomian pogled sfinge. ini
se uvjerljivim da je ovo poravnanje bilo povezano s poloajem Nibirua, 30
stupnjeva na sjevernom nebu, kada bi na svojoj orbiti dosegao perihel.
Doavi do zakljuka kako nagib planeta X moe iznositi ak i 30 stupnjeva,
moderni astronomi potvruju podatke iz astronomije Sumerana.
Isto to potvruje i najnovija spoznaja da planet krui prema nama iz
smjera jugoistoka, iz pravca zvijea Kentaur. Mi danas na tom mjestu vidimo
zvijee Vage, ali u doba Babilona/Biblije, na tom se mjestu nalazio Strijelac.
Tekst citiran u R. Campbell Thompsonovom Reports of The Magicians and
Astronomers of Nineveh and Babylon opisuje kretanja planeta u dolasku dok
se zaokree oko Jupitera kako bi stigao na mjesto Nebeske Bitke u
asteroidnom pojasu, na 'Mjestu Krianja' (odakle potjee ime Nibiru):
Kada od stanice Jupiter
Planet proe prema zapadu,
Nastat e vrijeme sigurnosti...
Kada od stanice Jupiter
Planet uskrsne u sjaju
I u zodijaku Raka postat e Nibiru,
Akkad e preplaviti milost.
Lako moemo pokazati (Slika 107) da je njegovo prvo pojavljivanje,
kada se perihel planeta nalazio u Raku, moralo biti iz smjera Strijelca. U tom
smislu primjereno je citirati biblijske stihove iz Knjige o Jobu koji opisuju
dolazak Nebeskog Gospodina i njegov povratak u njegovo udaljeno boravite:
Jedini on je nebesa razapeo
I puinom morskom samo on hodao.
Stigao je do Velikog Medvjeda, Oriona i Siriusa
I zvijea na junom nebu...
On se smjeka Biku i Ovnu;
Od Bika do Strijelca on e ii.

Slika 107
Ovdje se ne govori samo o dolasku sa jugoistoka (i povratku na taj
poloaj), ve je osim toga opisana i njegova retrogradna orbita.
Ukoliko vanzemaljci postoje, trebaju li ih Zemljani pokuavati
pronai? Ako oni mogu putovati svemirom i stii do Zemlje, hoe li biti
dobrostivi, ili e, kako je opisao H. G. Wells u Ratu svjetova, doi kako bi
unitavali, osvajali i razarali?
Kada je 1971. godine lansiran Pioneer 10, u njemu se nalazila
gravirana ploica kojoj je svrha bila pokazati vanzemaljcima koji bi
eventualno pronali letjelicu ili njene ostatke odakle je stigla i tko ju je poslao.
Godine 1977. lansirani su Voyageri; oni su ponijeli zlatni disk sa slinom
ugraviranom, ifriranom digitalnom porukom i snimkom govorne poruke
Generalnog tajnika Ujedinjenih Naroda i delegata iz trinaest zemalja. "Ako
stanovnici drugih svjetova posjeduju tehnologiju za hvatanje nekih od ovih
zapisa", izjavio je tada Timothey Ferris iz NASA-e pred Ujedinjenim
Narodima, "onda bi isto tako trebali znati kako presluati zapis."
Meutim, nisu svi smatrali da je to dobra zamisao. Sir Martin Ryle,
Kraljevski astronom Velike Britanije, bio je protiv bilo kakvog pokuaja da se
obznani postojanje inteligentnog ivota na Zemlji. Brinulo ga je da bi neka
druga civilizacija mogla smatrati Zemlju i Zemljane privlanim izvorom
minerala, hrane i robova. Upuene su mu kritike, ne samo zato to je posvetio
premalo pozornosti moguoj koristi iz takvih kontakata, ve i zbog stvaranja
nepotrebne panike: "Ako uzmemo u obzir prostranost svemira" (objavljeno u
uvodniku The New York Timesa) "malo je vjerojatno da nama najblia
inteligentna bia ive na udaljenosti manjoj od nekoliko stotina ili tisua
svjetlosnih godina."

Meutim, kao to moemo zakljuiti iz kronologija otkria i odnosa

medu supersilama, ve u vrijeme odravanja prvog sastanka na vrhu
Amerikanaca i Sovjeta, doli smo do spoznaje da takva inteligentna bia
postoje nama mnogo blie; da u naem Sunevom sustavu doista postoji jo
jedan planet, kojeg su u drevno doba prozvali Nibiru; kako se ne radi o
beivotnom nebeskom tijelu, ve o planetu naseljenom biima mnogo
naprednijim od nas.
Ubrzo nakon prvog sastanka izmeu Reagana i Gorbaova, 1985.
godine, bez fanfara ili loe tempiranih vijesti, gotovo u krajnjoj tajnosti,
Sjedinjene Drave su okupile 'radnu skupinu' znanstvenika, pravnih
strunjaka i diplomata koja se trebala sastati s predstavnicima NASA-e i
dunosnicima ostalih amerikih agencija, kako bi razmotrili pitanje
vanzemaljaca. Radno povjerenstvo u koje su bili ukljueni predstavnici
Sjedinjenih Drava, Sovjetskog Saveza i nekih drugih zemalja, provodili su
svoje aktivnosti u skladu s Uredom za naprednu tehnologiju pri Ministarstvu
vanjskih poslova SAD.
Sto je ovo povjerenstvo trebalo razmotriti? Nije se radilo o
teoretskom pitanju postojanja vanzemaljaca na nekom planetu, od Zemlje
udaljenom svjetlosnim godinama; niti je pitanje bilo kako i gdje traiti
vanzemaljce, u sluaju njihovog postojanja. Pred povjerenstvo je postavljen
zadatak mnogo hitniji i zloslutniji: to uiniti kada otkrijemo postojanje
vanzemaljaca.
U javnosti se malo zna o vijeanjima radnog povjerenstva, ali iz
onoga to moemo zakljuiti oigledno je da je njihova glavna briga bila
odravanje zajamene kontrole nad kontaktom s vanzemaljcima i sprjeavanje
neovlatenog, preuranjenog ili tetnog izvjetavanja o takvom dogaaju.
Koliko dugo se takva informacija moe uvati u tajnosti? Kako informaciju te
vrste objaviti javnosti? Kako kontrolirati oekivanu eskalaciju, od govorkanja
do svjetske panike? Koga zaduiti za odgovaranje na poplavu pitanja; to
odgovoriti?
U travnju 1989. godine, neposredno nakon incidenta s Fobosom 2 na
Marsu, meunarodna ekipa je oblikovala niz smjernica. Tako je nastao
dokument na dvije stranice, pod naslovom "DEKLARACIJA O
PRINCIPIMA VEZANIM UZ AKTIVNOSTI KOJE BI USLIJEDILE
NAKON OTKRIVANJA VANZEMALJSKE INTELIGENCIJE". Dokument
se sastoji od deset toaka i Aneksa, a njegova glavna svrha oigledno je bila
osigurati da odreeni organi uprave odre kontrolu nad vijestima koje bi
uslijedile nakon "otkria vanzemaljske inteligencije".
"Principi" su odredili smjernice koje bi trebale svesti na minimum,
prema rijeima nekih osoba odgovornih za stvaranje dokumenta, "moguu
paninu reakciju javnosti na prve dokaze da nismo sami u svemiru."
"Deklaracija o Principima" zapoinje izjavom kako "mi, institucije i pojedinci

ukljueni u potragu za vanzemaljskom inteligencijom, priznajemo da je

potraga za vanzemaljskom inteligencijom sastavni dio istraivanja svemira,
koja se poduzima u miroljubive svrhe, zbog zajednikih interesa cjelokupnog
ovjeanstva" i sveano obavezuje sudionike da se "pridravaju sljedeih
principa pri irenju informacija o otkrivanju vanzemaljske inteligencije."
Principi se primjenjuju na "svaku pojedinanu, javnu ili privatnu
istraivaku instituciju ili vladinu agenciju koja smatra kako je otkrila signal
ili neki drugi dokaz o postojanju vanzemaljske inteligencije". Oni zabranjuju
"otkrivau" "javno objavljivanje dokaza o postojanju vanzemaljske
inteligencije", ukoliko prethodno ne obavijesti stranke koje sudjeluju u
deklaraciji, kako bi "mogli uspostaviti mreu koja bi omoguila neprestano
praenje signala ili pojave."
U Principima se zatim opirno opisuju postupci koje je potrebno
provesti po pitanju prosudbe, biljeenja i zatite signala i frekvencija na
kojima se oni prenose, a toka 8 zabranjuje neovlateno odgovaranje na
signale:
Na signale ili neki drugi dokaz postojanja vanzemaljske inteligencije
ne bi trebalo odgovarati prije nego se odre odgovarajue meunarodne
konzultacije. Postupak u takvim konzultacijama biti e temom posebnog
sporazuma, deklaracije ili dogovora.
Radno povjerenstvo je razmatralo mogunost da "signal" moda
nee jednostavno biti takav da e samo ukazivati na porijeklo od neke
vanzemaljske inteligencije, ve moe biti prava "poruka" koju e trebati
deifrirati.
Povjerenstvo pretpostavlja da znanstvenici za deifriranje ne bi imali
na raspolaganju vie od jednog dana, prije nego bi se vijest proirila,
pokrenula se govorkanja i vie ne bi bilo mogue kontrolirati situaciju. Ono
takoer predvia pojaani pritisak medija i javnosti uope, te "politiara" koji
bi mogli zahtijevati zajamene i umirujue objave.
Zato bi trebao nastati urnebes ili panika u svijetu ako bi vlasti, na
primjer, objavile mogunost postojanja inteligentnog ivota u nekom
zvjezdanom sustavu, udaljenom od nas nekoliko svjetlosnih godina?
Kada bi smatrali da bi takav signal mogao stii sa prvog zvjezdanog
sustava na kojeg bi Voyager naiao nakon to napusti na Sunev sustav,
takav susret bi se mogao dogoditi tek za 40.000 godina u budunosti!
Povjerenstvo sigurno nije bilo zabrinuto zbog neeg takvog...
Oigledno je, stoga, da su Principi nastali u oekivanju poruke ili
pojave blie naem domu, u naem Sunevom sustavu. I zaista, pravna osnova
Principa na koje se poziva
Deklaracija je ugovor Ujedinjenih Naroda koji upravlja aktivnostima
drava u "istraivanju i koritenju" Mjeseca i drugih nebeskih tijela u
Sunevom sustavu.

U skladu s tim, o dogaaju je potrebno obavijestiti Generalnog

tajnika Ujedinjenih Naroda, nakon to su prethodno obavijetene nacionalne
vlade i dobile priliku ispitati dokaze i odluiti to poduzeti s tim u vezi.
U nastojanju da ublae zabrinutost razliitih meunarodnih
organizacija astronoma, astronauta i slino, koje su "pokazale zanimanje i
strunost po pitanju postojanja vanzemaljske inteligencije" da bi se takvo
otkrie moglo pretvoriti iskljuivo u politiko ili nacionalno pitanje, potpisnici
Deklaracije su se sloili po pitanju stvaranja "meunarodnog povjerenstva
znanstvenika i ostalih strunjaka" koji bi ne samo pomogli pri ispitivanju
dokaza ve bi osim toga "mogli ponuditi savjete o tome kako takvu
informaciju objaviti u javnosti".
Dunosnik NASA-inog programa SETI nazvao je ovu skupinu u
srpnju 1989. godine "posebnim povjerenstvom za djelovanje nakon
otkrivanja". U kasnijim dokumentima se otkriva kako e stvaranjem i
aktivnostima ovog posebnog povjerenstva za djelovanje nakon otkrivanja
upravljati Predsjednik ureda za program SETI pri NASA-i.
U srpnju 1989. godine supersile su postale svjesne kako ono to se
dogodilo na Fobosu nije bio kvar. Neposredno nakon toga postavljen je
mehanizam "Aktivnosti koje bi uslijedile nakon otkrivanja vanzemaljske
inteligencije".
Moderna znanost je uistinu dostigla drevne spoznaje, o Nibiruu i
Anunnakijima. ovjek ponovno doznaje da nije sam.

NEKA SE ZOVE
Uobiajeno je da osoba koja je otkrila novo nebesko tijelo ima
privilegij nadjenuti mu ime.
31. sijenja 1983. godine, autor ove knjige napisao je
Planetarnom drutvu sljedee pismo:
Ga. Charlene Anderson
Planetarno Drutvo
110 S. Euclid
Pasadena, Calif. 91101
Potovana gospoo Anderson:
S obzirom na nedavno objavljene izvjetaje u tisku, u vezi
pojaane potrage za desetim planetom, upuujem vam kopije moje
prepiske o toj temi sa dr. John D. Andersonom.
Prema nedjeljnom izdanju New York Timesa (u prilogu pisma)
"astronomi su toliko sigurni u postojanje desetog planeta te misle kako im
nije preostalo drugo nego dati mu ime."
Dakle, drevni narodi ve su mu dali ime: Nibiru u sumerskom,
Marduk u babilonskom; i ja smatram da imam pravo ustrajati u zahtjevu
da deseti planet ponese to ime.
Sa tovanjem
Z. Sitchin