Naa knjievnost August enoa

Pisano potkraj 1864., objavljeno 1. sijenja 1865.

u asopisu Glasonoa
Zaista e se svaki poten Hrvat veoma smutiti vidjevi kakva nam je u taj par naa
knjievnost. Ma bio kako velik rodoljub, bio kako velik optimista, to se nee smjeti oteti istini da
nam knjiga do rijetkih iznimaka ami u mlitavilu i mrtvilu, da gotovo sve to se dan-danas u Hrvata
pie nije od velike cijene za duevnu emancipaciju naeg naroda! Koji je tomu razlog? Ima razloga
kojima mi krivi nismo, pa ih se tako lako odrvati ne moemo; nu imade i takvih koji u nama stoje,
pa se asomice na nemalu tetu naega duevnoga i drunoga ivota povraaju. Prvih se neemo
ticati, jer svatko ih znade, nu govoriti nam je dvije-tri o drugima. Glavni na grijeh, koji nam se
dosljedno u svoj povijest naega naroda javlja, jest vjeita nestanost. Ima tu asova gdje je narod
listom planuo, najistijim i najplemenitijim arom uskipio i velelijepa djela poinio, kojima e
katkad u inih naroda zaman ravna traiti. Nu imade pri tako sjajnim zgodama i crnih asova, gdje
sve spada u mrtvilo, gdje prvanjemu ushitu ni traga nema, gdje e i plemeniti rodoljubi ovu
nemarnost sveopu gorkim podsmijehom pratiti, dok koja silna incijativa sav narod opet do
plamena ne uspiri. To valja u politici, u drunom ivotu, to valja za nae narodne zavode, a najpae
za nau knjigu. Mi znademo do koje ivosti, do kolike radinosti znameniti dogaaji ilirske dobe na
narod uznesoe, kako su nove misli sav na ivot, sve nae odnoaje probijale, kako se je tu pisalo
na tkamu; nu mi znamo kakvi smo bili kad nas je iznenada tua, donekle Hrvatima neznana nevolja
prikvaila, kako su se svi zlatni sanci o crnoj istini rasprili, kako se je sve sleglo i obumiralo, kako
je silna eta pisaca ilirskih spala na aku ljudi, pa kako je opet tuinstvo nemilice meu nama
harailo. Kako smo godine 1860. uskipjeli i navalice na rad se dali, kako je suha donle knjiga
poela lijepo listati, toga ne treba natanki spominjati; kako je ovo vrijeme po nas jalovi i po nau
knjigu neplodno, to svako znade. Ovo nesretno kolebanje biva istinabog sve slabije, misli sve
jasnije, jer nas zle godine boljoj pameti nukaju, nu prestalo nije niti e prestati dok ne nestane
drugih nevolja. Stoga boluje na narodni ivot, stoga i boluje knjiga naa, koja bi narodu imala
mezimicom biti. Na ivot donekle ne bijae nalik sjajnoj zvijezdi kojano tvrdo i stalno s neba sjaje,
nego zvijezdi bludici koja tek katkad se sjajna oku javlja; naa knjiga denekle nije probila sve ivce
naega naroda, i druni mu ivot redala i odgajala, ve je izim politikih listova bila tek
preivanjem samih pisaca. Stoga joj i nema tvrda korijena, stoga moe ovjek lako razumjeti sve
one pozivnice-jadikovice naih beletristikih listova gdje opinstva podvikuju: "Pomagaj, jer inae
propadoh!".
Rei e mi moebiti tkogod da sam pesimista, da sve crno vidim. Nu na to je lako ukratko
odgovoriti. Uzmi u ruke popis svih knjiga to su lanjske godine ugledale bijeli svijet, pa e ti se
brzo lice smrknuti srijed onoga praznila nae knjievnosti. Jedan samo pojav probudit e u tebi
radost; mada i ne bude bilo godine 1864. nikoje druge hrvatske knjige tiskane do te jedinice,
hrvatska knjievnost imala bi se ime diiti! Ta knjiga je na vrlo Knjievnik! Slavni pokojnik Vuk
Karadi, probrav prvi svezak Knjievnika, estitao je Hrvatima to su tako daleko dospjeli. Mnogi
su ve i otprije snovali i redali strogo znanstvena rada u Hrvata, a mi mu elimo od srca da dugo
potraje, jer on nije samo uitelj narodu ve i ljut straar proti nametnitvu diletantizma, koji je
osobito in historicis i philologicis donekle cvao bujnom koprivom!
Nu ljuto bi se ovjek prevario kad bi mislio da je to, za da se sada otememo lijepoj literaturi,
dosta onoj struci koja do malo iznimaka sainjava donekle nau knjievnost.
Ve otprije spomenuh da nam knjiga ne djeluje na na socijalni ivot kako bi trebalo. Ja
mislim da je upravo u svem naem razvitku i pokretu socijalni momenat najvaniji. Dok nam ne
bude seljak obraeniji, dok se duh narodni ne uvrijei ne samo u svakom gradu, u svakom uredu i u
svakoj koli, ve upravo i u obitelji koja je pravi temelj i narodnoga i dravnoga ivota, donekle
nema ni razgovora krepku, slonu, narodnomu ivotu!
Zadaa osnaiti i utvrditi narodni ivot ide upravo popularnu, pounu i zabavnu struku
knjievnosti.
Strogo znanstvena struka ne djeluje nikada tako neposredno, tako intenzivno na sve
socijalne krugove, ona ostaje vazda manje-vie svojinom strukovnjaka i znanstvenjaka; da se i ire

opinstvo poneto dirne, tome se hoe upravo visoke civilizacije koje dakako u nas jo nema.
Osobito su znamenite ove struke u onih naroda koji su nakani stvoriti samostalnu civilizaciju
da sauvaju svoj individualitet proti tuemu uplivu. Kod takvih naroda mora da je knjievnost
tendenciozna.
Najsjanijim nam je u tome primjeru knjievnost poljska.
Svi tjemenjaci poljski, kao Mickiewicz, Krasinski, Kraszewski, Sowacki, Zaleski itd., pisali
su i u pjesmama i u prozi tendenciozno, a treba li dokazivati koliko ti ljudi tim blagotvorno
djelovahu na posljski narod?
U najmanja knjinica, pisana za poljsku djecu, odie poljskim duhom, budi poljsku duu!
Takve tendencioznosti treba osobito u nas.
Da si jo nismo uredili kue kako treba, da na pokret stoji na slabim nogama, osobito kad
pomislimo na gotovo besprimjernu nemarnost naega opinstva naprema naoj knjizi i novinarstvu
hrvatskomu, poznate su stvari.
Razvraenost i nestalnost naih okolnosti imade istinabog svoj razlog u naglom,
nenaravskom probudu naem, ali pokraj svega toga dalo bi se poneto bolje raditi nego to se
aliboe sada radi, o em govorit emo drugi put.
Rad knjievni u nas, izim strukovnjake znanstvene radnje, morao bi udariti dvojim putem.
Prvo bi nai pisci morali gledati da se popularnim spisima privlai u kolo itajueg opinstva na, u
tom obziru toli zanemareni puk. U puku stoji prava sila naroda, on je od svega naroda najvie
spojen sa zemljom, a bude li u njega obrazovanja i samosvijesti, ni sve sile svijeta nee narod
krenuti s puta kojim udariti mora; zaman su sve tue spletke, zaman svi vanjski pokuaji da navuku
narod na svoje on stoji tvrdo ko dub, jer je dubu silan korijen, a taj korijen je puk!
Intelektualne razlike meu pojedinim krugovima drutva nee nikad nestati, ali ona ne smije
tako silna biti kao to je u nas. Svi krugovi drutva moraju biti spojeni tako da se napredak i
razvitak protee ne samo na kaputae nego i na ohae, a bude li sav narod jedna cjelina duevna,
tko e mu braniti napredak, ma i kako nezgodno vrijeme dolo? Najbolji primjer su nam u tom esi.
Veli se, dakako, kad bude vie kola, bit e svega. Istina je to: bit e bolje. Ali i to mi se
mora dopustiti da od puka ipak jedna strana itati umije, i da bi u onim kolama to ih sada ima
trebalo za mlade takvih spisa. A ta da onda puk ita? Za ratara bi bio na izvrsni Gospodarski list.
A ta vie? otar, Osjeki i Poeki kalendar? Krna i silna mi tiva! Kualo se za to kojeta, ali
badava. Prijatelj puka godine 1848. bio je anakronizam, a nae drutvo za popularne spise ta je, ta
radi? Bog bi znao! - Teko je to, da, najtee pisati popularno, pisati za puk, a mnogi koji bi imali za
to icu misle da to nije vrijedno, da tijem ne moe izai na glas kao literat, zato e mjesto kratke
kronike za puk rae veleuenu disertaciju O slavenstvu Tribala, mjesto poune kakve povjestice
tursko-romantiki galimatias u formi pripovijetke napisati. To je dakako predrasuda, kao to ona da
puki itatelj imade manje zasluga nego sveuilini.
Dva ovjeka meu naim knjievnicima imadu ba izvrsnu icu za tu struku: Frane Kurelac,
ionako najbolji hrvatski prozaista, i Janko Jurkovi. oka u Fluminensia i Tri lipe, to su stvari za
puk, to e ga dirnuti. A tako bi se htjelo da piu i druga gospoda pisci, osobito sveenici, a prije
svega da piu izvorne stvari to se tiu ivota, mana ili predsuda naeg naroda, to e vie koristiti
nego Schmidtovi, Hoffmannovi prijevodi, vie neg Babica Nmcove, jer to presaeno voe ostaje
uvijek tuim, ma kako fino cijepljeno bilo. Govorio sam dakako samo o jednoj struci, ali to valja za
svaku. A puk e zaista rado prigrliti to se njega tie, o em vidi da je samoniklo, da je to zrcalo
naega ivota. Ima za to primjera veoma zanimljivih u historiji nae literature. Ba u ono doba, kad
je knjiga naa tako reku obumirala, postalo je zaudo najvie onih knjiga to su ih puk i nii
zanatlije prigrlili.
Nije to ba biser nae knjievnosti, ali to su najpopularnije knjige. Eno vam Relkovieva
Satira, Kaieva Razgovora, eno vam u kajkavskih "purgara" kronik, stoljetnog koledara,
Grabancijaa aka i Diogenea. To su spisi u nas u pojedinim predjelima najpopularniji, a to zato
jer su jednostavnim jezikom i ba narodu po ici pisani. U tom svakako treba poetka, i to ne
kojekakva, gdje se danas izdade knjiga, a poslije godine dana kae drutvo to ju je izdalo da ne
valja. Cijela drutva svakako mogu uspjenije raditi nego pojedinci. Ne bi li se morala naa Matica,
da joj krvca opet neta oivi, dati na izdavanje popularne enciklopedije za puk, u veoma jevtinim
svescima? Ne bi [li] barem mogla raspisati nagradu za puku hrvatsku kroniku sa slikama i

povjesnicu popularnu, dakako drukije pisanu nego to je Tkalieva kompilacija? Takvu bi i

gospoda itala.
Drugi put da naa knjiga narodu u ivot slegne jest beletristika, to jest novelistika i
pjesnitvo. Naa novelistika? Jao i pomagaj! Kad ovjek poznaje poneto hrvatsku i srpsku povijest,
gdje mu se javlja toliko zanimljivih zgoda, toliko sjajnih glava, kad motri na sadanji toli bujni i
raznoliki ivot, a kad gleda nae izvorne pripovijetke, kako da mu je onda pri dui? Mnoga toga
nemamo, a to imamo, do malo iznimaka je cigli korov. Da znadu drugi ljudi za to gradivo, glave
moje, ako ne bi i o nama cijele Leihbiblioteke roamana i novela pisali. Ili zar nije sramota da su
gospoja Dudevant i Alfred Musset o naim Uskocima, Herlossohn o Crnogorcima novele pisali, da
Dringsfeldova dalmatinske pripovijetke sastavlja, da je Chocholouek jugoslavensku historiju
novelistiki izradio, a mi? Nita te nita.
Otkad se Bogovi novelistici iznevjerio, nema pripovijetke spomena vrijedne.
Nikoli bi moda za to imao icu, ali drven jezik i svagdanje sentimentalne fraze po
njemakom kalupu ne dadu da mu kliica izae na svijet. Glavni pako grijeh u naih pisaca jest to
ne umiju ili nee birati zgodna gradiva, te mjesto novelistikog obino uzmu epiki in. Ta svatko
znade da dvije treine naih izvornih pripovijetki priaju o turskom ratu. Dakako da je uenje
drugih dijelova nae povijesti munije, tu se moraju lica i kulturno stanje tonije crtati, tu nisu
dovoljne fraze "o asnom krstu i slobodi zlatnoj". Ova nemarnost za nau povijest, za ud i
historiki razvitak naroda, nukaju nae noveliste da grade svoje pripovijetke i spletke po tuoj
abloni, da mjesto otra crtanja lica opisuju sto puta sunce, mjesec, zvijezde i sve kreposti nebeske
frazama hrvatskom uhu groznim, rijeju, sva pripovijest nema nita tipikoga, te se je morala zbiti
prije u Tatariji i Tunguziji, nego u Hrvatskoj. O romanu neu ni govoriti. Poeki ak je pripovijetka
za mlade, a ne roman. Vi ete mi opet rei da sve kudim, a ja vam kaem to biste na primjer
preveli Nijemcima ili Francuzima da za nau novelistiku pitaju? Odgovorite si sami. Prijevodi tuih
pripovijetki nisu mnogo bolji.
Neven i Pozor, pokojnici blaene uspomene, valjano su dodue u toj struci radili, i izbor i
jezik prijevoda je bio estit, ta tu su radili Vei, Trnski, Jurkovi i fino pero naega Jose
Mikatovia. Moramo i aliti to gospodin dr. Jakov Uarevi, osobiti vjetak naemu jeziku,
ustezuje preno svoje naoj knjizi.
Nu sad je veinom izbor predmeta za nae opinstvo posve nespretan, ili je jezik dozlaboga
rav. Navest u vam primjer. ta e hrvatskome opinstvu junoameriki roman La Gitana, ili zato
se je Hrvatima vrsni roman Ledena palaa od Laenikova iz njemakoga ravo preveo? Nema se
hoe tiva to je naemu narodu blie po udi, to e na nj djelovati, jer romani i pripovijetke ne
piu se samo zato da se Leihbiblioteke napune, ne itaju se samo zato da se vrijeme prikrati.
A mnogi nai prevaai, ne poznavajui estito nikakve literature, prevest e prvu novelu
koji im je sluaj u ake namjerio.
Toj gospodi bismo uope preporuili i to da marljivo ue narodne pripovijetke, da im pero
bude malo istije.
A sad pitam, kako hoete da nam djevojke budu narodne, kad nemaju ta itati u hrvatskom
jeziku? Ili ete im moebit Gospodinu Clairon ili znamenito djelo Pravda uspije dati? Ako to,
onda si propao, hrvatski narode!
Valja nam jote koju rei o naem vilovanju. Da pjesnitvo imamo. Maurani, Preradovi,
Trnski bili bi ponos svakom narodu, engi-aga, Prvenci, Krijesnice resile bi svaku knjievnost. O
mlaem narataju nije lako govoriti; taj se tek razvija. Zasad jote junakuju na vilinjem mejdanu sve
stariji knjievnici, a prije svega Trnski komu u hrvatskoj lirica para nema. A noviji plodovi? Teko
te preteko bi bilo literarnomu povijesniku karakterisati novije pjesnitvo. Jedni pjevaju po narodnu,
velei da je i pjesnik najvrsnije hrvatske pjesme, to jest engi-age, udario tijem putem. Nu nije ga
jote majka rodila koji e dokriliti engi-agi, a pjesnici po isto narodnoj ici obino nasljeduju
vanjski lik narodne pjesme, ne marei toliko za nutarnje krasote narodne vile, te raspinju svoje
plodove u omaan niz deseteraca.
Takve podue pjesme nae opinstvo slabo ita. Sve novije, to jest mlae pjesme veim su
dijelom ili domorodne ili ljubezne. Historika balada, koja bi u ovo doba najzgodnija bila, slabo je
gojene hrvatske vile. Domorodne pjesme povaaju se veim za uzorima ilirske dobe. Ali to je
upravo anakronizam. to je onda silno sve ivce razigralo, sve due ushitilo danas je esto ve

puka fraza. Erotikim pjesnicima bi imale Krijesnice sluiti za uzor; tu je domorodna ara i ive
ljubavi, a kraj toga upravo iste hrvatske pjesnike ice. Samo takve pjesme mogu i na narod
djelovati.
O dramatici rei u koju vei u lanku Nae glumite. Pisao sam tu samo crtice, htio sam
samo natuknuti kako bi se nai pisci imali obzirati na opinstvo, djelovati na narod, jer mnoina
tampanih, ali nerazrezanih knjiga na domorodnoj polici ne ine jote ive knjievnosti. Nae
literarne historike pako molim nek piu vie nego dosad o knjievnoj povijesti, ali poneto vie o
stvari, manje o pukoj slovici. Bilo bi ve vrijeme, a Knjievnik je tomu zgodno mjesto.