NEDAD IBRIIMOVI: DERVI I SMRT NIJE MUSLIMANSKA KNJIGA

24.08.2013. by Bonjaci Media in Bonjaci, bonjaki velikani, intervju

Ima tome godinu, s rahmetli Nedadom izvrni urednik Behara Filip Mursel Begovi i ja do
govorismo razgovor za Behar, tovie temat o njemu i njegovu djelu. No tek s poetka l
jeta, kada ga posjetih u njegovim Popoviima pokraj Sarajeva, obeah mu da u mu uoi Ra
mazana konano poslati pitanja.

I bi tako, uz napomenu da emo razgovarati i o El-Hidrovoj knjizi koju jo ne doitah.

Kao to ete uoiti, potovani itatelji, posljednja dva Nedadova odgovora u ovom intervj
u ostadoe tek naznaka, skica odgovora. Objavljujemo ih zbog autentinosti, ali i ne
dvojbenog povjerenja u Nedadovu misao, u njegov intelektualni integritet. Ljubazn
ou njegove supruge Nihade Ibriimovi, nekoliko dana nakon Nedadova preseljenja na ahir
et, ustupljen mi je razgovor. Behar ga objavljuje onakvim kakav je u izvornome o
bliku, bez redaktorsko-jezinostilskih intervencija. U spomen na velikoga pisca i
naega prijatelja.

Posljednji intervju Nedada Ibriimovia: Dervi i smrt nije muslimanska knjiga

Ako ti nije mrsko, hajdemo povesti razgovor o ivotu kulture, o govoru svakodnevic
e, o prijeporima i dvojbama bosanskohercegovake stvarnosti, o putu od etike do es
tetike, o duhu vremena uope. Izuj obuu kad prelazi/ Koranu, Glinu/ Savu i Drinu/ Ope
ri noge u rijekama/ Bosna je ilimom zastrta, stihovi su iz tvoje pjesme Bosna. Oni s
ugeriraju da je rije o svetoj zemlji, bezmalo nestvarnom entitetu, ali ponajprije
moda o tvojoj emocionalnoj geografiji. Je li, u tom smislu, Bosna dom, konaite i o
dmorite, ili jedan izniman imaginarij ljudi, bia, energija usprkos neautentinoj zbi
lji oko nas? to je njena mjera bivanja, a to bitak, ako mogu tako da kaem?
Prije svega, asopis Behar u kojem razgovaramo je ugledan asopis, a ti si, da to ne
skrivamo, moj prijatelj, a ja tvoj, iako ti ivi u Zagrebu, a ja u Sarajevu, meni
je to daleko, ne volim da putujem i rijetko te viam. Kad sagledam tvoje kompaktno
, mudro i duboko, mnogostruko pitanje, misaono i reeniki naprosto kao iskovano u j
ednu besprijekornu, skladnu cjelinu, koja, usto, nimalo ne zauzdava emaniranje s
porednih, usputnih silnica i, njime iskreno ponukan na razmiljanje, viestruko uviam
da mu nisam dorastao i da neu umjeti odgovoriti.
tavie, ovo tvoje pitanje zahtijeva cio studij, ili barem niz teza kakva studija o
kulturi i o Bosni, a ja, zapravo, nikad nisam ni pokuavao da na osam pitanja, sad
ranih u ovom tvom jednom jedinom, pokuam odgovoriti, dakako, najprije samome sebi,
a onda ni drugome.
Iako se govor svakodnevice iz tvog pitanja ini naoko najjednostavnijim za razgovor,
on me odvlai do jedne reenice iz Vjenika koja glasi: Svakodnevica, to su stepenice
ka Dennetu, pa ni za taj dio tvoga pitanja ne bih umio sakupiti i uredno posloiti h
rpu svakodnevnih injenica iz ivota kojim ivim. Bilo bi mi, u najmanju ruku, neprija
tno, ak ako bih u tome i uspio, ili pogotovo stoga ako bih u tome uspio! Najprije
zato to kroz stvarnost svakodnevice prolazim u neprekidnom oprezu da se ne ogrij
eim o svoju vjeru, a s druge strane, kada se zagledam u sebe, ne nalazim nikakvih
posebnih osobina, zapravo, nemam nita, tek prije dvije-tri godine doktor mi je n
aao srce u prsima, jer je oboljelo i sve tee hodam i diem.
Ne nalazim u sebi nikakvu linost, a jo manje kakvo sloeno bie, ili neke dubine duha
i pameti, ili ta ti ja znam ja sam, drugim rijeima, ovjek bez svojstava, ne vidim u
sebi nikakvih finih njegovanih odlika, iva dua i to je sve, a glad za kulturom uto
lim uglavnom itanjem knjiga, koje opet, avaj!, vrlo brzo zaboravim, pa kao da ih

nisam nikako ni itao Ne, ne! Znam ja da tvoje pitanje ne zahtijeva ovakav pristup,
ali ga ni ne prijei, zar ne? Hajdemo, kae, povesti razgovor o ivotu kulture. Bilo bi
vrlo uputno, znakovito, pa moda i plodotvorno pogledati gdje to danas ive kategor
ije duha? Kakvog je vida njihova stvarnost?
Najprije, u filozofiji kao da je zavladao muk, knjievnost je otila u povrnost, a li
kovna umjetnost u performans. Kao da se ovjeanstvo blii kraju svoga 5-hiljadugodinje
g braka s kulturom, hronoloki i u biti. Kako li e se zvati oblici brakorazvodne pa
rnice? Poto se, u meuvremenu, likovna umjetnost svela samo na gledanje, istjerana
je iz svog rama u performans i moda je ba on najslikovitiji prikaz tog opeg samoosv
jeenja. Umjetnost, dakako, nije bez golemih paradoksa. Recimo, druga strana likovn
e umjetnosti danas u svijetu je basnoslovna trgovina umjetninama. Paradoksi u kn
jievnosti, naroito u odnosu na film, ionako su viestruki, naravno, zato to se mogu m
ijenjati i razarati forme i oblici, ali sama umjetnost ostaje iva, postojea, netak
nuta u svojoj sri.

Moe biti dokinuta samo onako kako se dokida ljudska dua, nikako drugaije, ak kad ne
bi postojao nijedan njen vid i nijedan njen pojavni oblik. Film nema svoje osnov
e, film poiva na knjievnosti zadravajui sve njene klasine odlike, doim sam scenarij n
je literarno djelo, ni prije snimanja filma, a pogotovo poslije. Obruavanja u knj
ievnosti, kakva su se dogodila u likovnoj umjetnosti, poevi s Dojsom, Kafkom, Kamije
m i zavrno s Beketom, i nadalje su u krilu knjievnosti, umjetnosti, za razliku od
nekih eksperimenata koji su zaista uspjeli u svojoj namjeri da ne uu u umjetnost,
kao, naprimjer, romaneskno djelo Alen Rob Grijea.
Najvei paradoks koji je antipisac Semjuel Beket lino doivio je pozorini uspjeh njego
vog komada, njegove antidrame ekajui Godoa. On o uspjehu svojih literarnih opserva
cija niti je mislio, niti ih je prieljkivao, literarni uspjeh je u suprotnosti s
njegovim knjievnim prosedeom. Pa on se cijelim svojim biem trsio da uvijek bude ta
mo, s druge strane svakog pojma, ali izgleda da rije, i kad se njome nita ne eli rei
, zadrava svoja prava.
Sve to je u domenu kulture, to je njeno i ona to ne da. Umjetnost je milosrdna ma
ti kojoj su i kopilad njena draga djeca. Ali po emu je knjievnica Jelinek zasluila
Nobelovu nagradu za knjievnost, i posljednje desetljee ne samo ona? Kakva je to re
cepcija knjievnosti u svijetu ako je P. Kueljo planetarno poznat pisac? Ta on nij
e pisac krimia, njegove knjige imaju privid literarnog, a klasici su jo uvijek ivi,
od Homera i Mevlane do Tolstoja i Flobera, zar ne? Imamo je ime samjeravati. (Us
put, odavno se na svijetu nije pojavila knjiga koju ne treba samjeravati ni sa im
!)

Znai da je svijet potpuno pobudalio. to se pak tie etike, u svijetu vlada la (dva ca
ra najveeg savremenog svjetskog carstva, prvo otac car, pa sin car, obmanu sav sv
ijet izmiljotinama i premonim orujem napadnu muslimansku zemlju bogatu naftom da u
nju nazor uvedu demokratiju, nekoliko najmonijih svjetskih drava raketama razore j
ednu drugu muslimansku dravu bogatu naftom samo zato to im se nije dopadao njen du
gogodinji vladar, usput mu ubiju sinove i unuke, a UN to i zvanino odobri jer eli,
toboe, zatititi do zuba naoruane nedune civile), a estetika je danas, oito, kozmetik
Ali ta ima u Bosni? Pa vjerovatno, manje-vie, isto ono to i u Hrvatskoj i svuda u s
vijetu. Meni potar svakodnevno donosi pozivnice za brojne kulturne manifestacije.
Kad bih se svakom pozivu odazvao, a svi su iz domena kulture, bio bih profesion
alni konzument kulture i mogao bih se samo time i niim drugim baviti. Da li bih t
ada znao odgovoriti na tvoje pitanje?
ini mi se da ne bih znao ni tada. U svim gradovima u Bosni i Hercegovini odravaju
se kulturne manifestacije s razliitim sadrajima, ima mnotvo pozorinih i filmskih fes
tivala, nebrojene promocije knjiga, otvaraju se mnoge likovne izlobe, veeri klasine
i zabavne muzike, simpoziji i debate o temama iz filozofije, knjievnosti i nauka
, ali mene lino nita od svega toga ne privlai, sve mi je to dosadno i zamorno.

I pored svega toga to se nudi, kao pisac osjeam zastraujuu neman ope knjievne nepisme
osti, a kao ovjek i graanin nedostatak kulture i uljudbe svuda oko sebe, teke vlane e
rpie svakojakih zabluda, haos u vrednovanju kulturnih tvorbi i inova, otvorene lai
i gluposti, feudalna knjievna interesna lena i kapetanije, neuhvatljive mree skrom
nog finansiranja kulture, opu nebrigu drutva i tek sporadino individualni napor i u
zlet, koji opet svaki put propada u jamu bez dna!
To to ja ne mogu ivjeti nigdje doli u Bosni, i to tamo gdje su njena brda, jer ima
gore prema Savi i ravnice, za mene je i mjera bivanja i bitak, bit Bosne i njen
a sutina. Bosna je za mene zemlja i to to osjeam svoju potpunu sraslost s njom neup
oredivo je jae od politikih sistema u njoj, od razaranja, kidanja i prijetnji koji
ma je neprekidno izloena.
Jezik je izgleda uvijek kod svoje kue, nigdje ne ide, jer ne samo u bosanskom, ne
go i u svim jezicima svijeta nedostaje hiljade razliitih rijei za nostalgiju, rijei
za sve one niti i spone kojima je ovjek vezan za svoju rodnu grudu. Nostalgija u
vijek, ma gdje otiao, ostaje kod kue i jezik je ne poznaje, ni onaj koji si ostavi
o, ni onaj u koji si uao. Jedna uma negdje u Hrvatskoj i jedna uma negdje u Bosni n
isu geografski tako daleko jedna od druge, ali ja u bosanskoj umi diem punim pluima
, u hrvatskoj se guim.
U kom jeziku, bilo govornom, bilo naunom, postoje rijei koje bi opisale to moje st
anje? Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati due od sedam dana. Nakon sedam dana hvata
me nesvjestica. I to je jo udnije, moe u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali
koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj kui! I nisam samo ja
ovakav, ima jo ovakvih ljudi.
Ali ima i milion onih koji su, nedavno, napustili Bosnu i nali dom negdje drugdje
. Ja to ne mogu shvatiti nikako. Svaka im ast! Moda su to pravi ljudi, Dostojevski
, uostalom, i kae da je osnovna ljudska osobina mo navikavanja. Ali je i Nasrudinhoa navikavao svoga magarca da ne pase, pa taman kad ga je to nauio, magarac mu kr
epao od gladi. Nenad Velikovi svojim studentima knjievnosti na Filozofskom fakultet
u u Sarajevu te stihove pjesme Bosna, koje si citirao, tumai kao nacionalistike i
rasistike.
Iako je takvo tumaenje za mene nepojmljivo, ipak me duboko vrijea i boli. M. Dusha
mp se davno upitao kako je mogue da o umjetnikom djelu svako moe donijeti kakav god
hoe sud, a nikome ne pada na pamet da donosi sudovi o kirurgiji, ili atomskoj fi
zici? Ako se pak, doslovno shvati fraza Bosna od Une i Save do Drine, onda cijela
Cazinska krajina, moda samo srce Bosne, ostaje izvan Bosne. Pogledavi geografsku k
artu, vidio sam da rijeke Korana i Glina doslovno granie s Hrvatskom, pa mi se uin
ilo loginim i prirodnim da stih zaponem Koranom i Glinom, a nastavim sa Savom i Dr
inom dobivi usto i sliv.
Gledajui divlje bosanske travnjake, primijetio sam da svake sedmice, od snijega d
o snijega, na njima nie novi cvijet, neki ostane, neki uvehne, ali prosjeno svakih
sedam dana pojavi se jo jedan, osobene boje, osobena oblika, osobena mirisa. Osj
eajui Bosnu domom, ukazalo mi se da je po svoj Bosni prostrt ilim raznolikih boja i
ara. Treba se popeti, recimo, na Vlai pa pod nogama osjetiti debeli tepih trava, c
vijea i ljekovita bilja. Krajnja je bahatost po takvom ilimu gaziti krvavom izmom i
blatnjavim kundurama ili, pjesniki reeno, prljavim nogama.
Ne vidim ta je u tim stihovima nacionalistiko i rasistiko, ilim je arolik, nije jedno
bojan, a valjda i rasisti peru svoje smrdljive noge. Otiavi jedne godine u Arabiju
, zaudio sam se kako se tamo esto i u enterijeru i u eksterijeru moe vidjeti nehotia
n krst. Onda sam shvatio da ga Arabljani zapravo i ne vide, nemaju ga gdje vidje
ti u svojoj pustoj okolini. Ali zato mome kolegi Nenadu Velikoviu, u njegovom demo
kratskom komoditetu, sarajevske damijske munare neprekidno bodu oi, pa mu je i moj
a pjesama Bosna rasistika i nacionalistika

Ja ivim Bonjaka, ali u isti mah ja sam i sva svjetska povijest, dakako, onoliko ko
liko je poznajem i shvatam, a osjeam i sva stanja koja proivljava savremeni svijet
u cjelini, jer se svi ti fenomeni i u moju kou, ah njenije, ah grublje urezuju. Pa
ipak, sve skupa, ivot osjeam kao uas, uasavam se to je Voyager 1, letei brzinom od pe
eset i sedam hiljada kilometara na sat, jo maja 1988., preao granicu solarnog i zv
jezdanog vjetra, uasavam se buke svih vrsta motora, uasavam se neijeg filozofskog p
ogleda na ivot, uasavam se svih meuljudskih odnosa, neizmjerno se uasavam toga to sam
roen, uasavam se drvea koje je ivo, a ne moe da hoda, a zamisli da zna za sebe; a ta
da vatra zna za sebe?

Uasavam se rastopljenog kamenja u utrobi zemlje, uasavam se svake vrste pretjerano

sti, naroito pretjeranosti u govoru, uasavam se pretjerane otvorenosti, uasavam se
pretjerane zatvorenosti, uasavam se voa, velikih i malih, uasavam se otvorenih lai i
svakojakog nasilja danas u svijetu, uasavam se umiranja rijei, vie nita ne znae, uas
vam se svake vrste pameti, glupost svakako sve zaustavlja, nikud ne ide, uasavam
se svakog stava, uasavam se svakog komoditeta u raspravi, uasavam se bilo kakve ra
sprave, zapravo se svega uasavam, ali nemam gdje pobjei i, naravno, Bogu zahvaljuj
em na svim tim zastraujuim, zapanjujuim uasima.
Ali ima, dakako, i pjesma (sevdalinka, ilahija, kasida) koja jo uvijek na dlanu d
ri moju bonjaku duu.
Usput, fascinantna mi je poetska slika u istoj pjesmi kojom se majka popne na br
do, mahne mainovoi a lokomotiva krisne. Lucidan spoj vizualne i akustine informacij
e koji, mimo bilo kakve poznate mi asocijacije, djeluje iskonski, kao neto to sam
podsvijesno registrirao neko, bilo kada, svejedno. Osim to si skulptor, prozaik, d
a si napisao samo ovu pjesmu, a autor si cijele stihozbirke, ti si i pjesnik. Od
rie li to?
Odriem. Ne kaem da u mojim prozama nema poezije, to su drugi ve odavno otkrili (ak i
Huan Rulfo u jednoj svojoj posveti na mom primjerku Pedra Parama), ali ja se ne
bavim pjesnitvom. To sam odgaao za duboku starost, a, eto, ostario sam, a jo mi ne
pada na pamet da se okuavam u toj knjievnoj formi. Pjesma Bosna nastala je sluajno
i kada je naila na ope odobravanje i dopadanje, pokuao sam drugom pjesmom ponoviti
njen uspjeh, ali nisam uspio. Imam, dodue, stihozbirku, ali ne drim do nje

Nekada bi ljudi po Bosni, u ovoj ili onoj prilici, u kolu, u igri, pri kakvu ves
elju, u kakvu zanosu, pa i pri kolektivnom radu krisni, putali bi iz sebe pun, sn
aan vrisak, esto samo kao izraz svog prisustva, kao izraz snage, zdravlja, vrisak
je dolazio iskreno, nenadano, kao rije koja se morala izrei i na prisutne je uvije
k djelovao, iako iznenadan i zastraujui oslobaajue, relaksirajue, svima bi se s usan
otimao, upola zatomljen, smijeak odobravanja, prihvatanja i razumijevanja, ali d
anas se taj specifian bosanski vrisak, naalost, vie ne uje. Moda si ga nekad negdje u
, pa ti je ostao u sjeanju. Ili ga osjea negdje duboko u sebi, ali u Zagrebu nema gd
je krisnuti, boji se da visokim tonom svojih glasnica nekome ne polupa prozor, ne!
Kao skulptor uspio sam izvajati nekoliko skulptura na kojima ne preovladavaju gr
eke i to smatram svojim velikim uspjehom. I kad vajam i kad crtam i kad slikam i
kad piem, uvijek i nehotino pokuavam izraziti, po svemu sudei, jednu te istu stvar,
u likovnom to je sjenka i odraz, u pismenu stvarno i privid, a ta je to uistinu,
jo uvijek ne znam. A prozaik jesam i tu se osjeam komotno, kao riba u vodi. Kad ne
razmiljam o tome, pisac sam odavno, od roenja, objavio sam prvu noveletu s trinae
st godina, prvu ozbiljniju priu s osamnaest, bio sam zvanino najmlai knjievnik u Bos
ni 1964. godine. Ali kad o tome malo razmislim, uviam neto neobino, a to je da jo ni
sam odluio da li da budem pisac!
Ovako, mene je oduvijek stid zato to biti pisac izaziva mnogostruke vidove diskre
pancije. Naalost, meni su se u poetku desili nekoliki knjievni uspjesi koji su me o
digli od zemlje, puhnuli pod krilca, poslije ega mi se bilo nemogue vratiti. Sada za

te uspjehe kaem naalost, a kada su se dogaali osjeao sam ih kao neponovljiv ushit i
adovoljstvo. ini mi se da je zet Thomasa Manna skovao krilaticu koju je Mann prih
vatio, da svakom piscu s vremena na vrijeme treba dati da proguta vitamin p, vitam
in pohvale. Ne znam ta sve pisca pokree da pie osim uroenog dara, ali znam dvije stv
ari koje ga na to tjeraju, a to su tatina i strah.
Alen Rob Grije kae da mu ne treba nijedan italac, to je ista besmislica. Biti pisac
i pisati knjige koje niko ne ita, biti pisac i objavljivati knjige koje se ne pre
vode, biti pisac a ne biti svima znan i poznat, nije li to besmislen trud, zalut
alost. Takva pozicija ne odgovara zvanju i pozivu pisca, iako je pisac u svojoj
biti zatomljena, sklonjena, posmatraka figura.
I, inae, baviti se umjetnou, a ne napraviti u najmanju ruku udo poraz je i pad!
nedzad-ibrisimovic-in-memoriam
Jesi li ti muslimanski ili bonjaki pisac i to po tebi znai jedno a to drugo? Je li De
rvi i smrt muslimanska knjiga?
to se tie te sintagme muslimanski pisac, drim da je gotovo neprimjenjiva. Ne znam da
li u Hrvatskoj ima pisac uz ije ime stoji katoliki pisac? Ta sintagma najprije vue po
rijeklo iz vremena poslije stalnih ataka na bosanske muslimane da se izjanjavaju
kao Srbi, kao Hrvati, ili kao Neopredijeljeni, i potom pogrenog narodnosnog odreen
ja Muslimana kao naroda s velikim M.
Kulturno drutvo Muslimana Preporod svojedobno je zapoelo ediciju Muslimanska knjiev
nost u sto knjiga, ali je potonja Bonjaka zajednica kulture Preporod tu ediciju pr
eimenovala onako kako je jedino i mogue, onako kako treba i kako je ispravno, u B
onjaka knjievnost u sto knjiga, ija kola, od po pet knjiga, s vremena na vrijeme, jo
uvijek izlaze. Dakle, ja sam bonjaki pisac.

to se tie sintagme muslimanska knjiga, 1997. godine napisao sam lanak pod naslovom De
vi i smrt nije muslimanska knjiga. I, eto, tu je upotrijebljen taj pojam, jer mnog
i muslimani dre da je Dervi i smrt muslimanska knjiga, a nije. Tamo, na poetku toga
lanka stoji: Roman Mehmeda Mee Selimovia (1910. 1982.) je, po opem uvjerenju, najbo
ji roman bonjake knjievnosti. To je sloena i lijepa knjievna tvorba graena kontrapunk
nom reenicom i kontrapunktom likova. Doivjela je veliku slavu i priznanja i naila n
a velik odziv kritiara i italaca. Ali glavna linost knjige, dervi Ahmed Nurudin, nij
e dervi, a najee nije ni musliman.
Kada se knjiga 1966. godine pojavila, muslimanima je znaila mnogo, jer je u komun
istikom miljeu spominjala islam, muslimane, Kuran, derviku tekiju, iako su i islam
i muslimani i Kuran i dervika tekija bili i ostali samo spoljni okvir knjige, njen
o vanjsko ruho, a ne njena sutina.

Svih esnaest poglavlja romana imaju moto, kako autor navodi, iz Kurana, ali pisac Ku
ran uvijek citira kao puko literarno tivo, to je sasvim blizu blasfemiji. U tom lank
u (vidjeti: Nedad Ibriimovi: Izabrana djela, Sarajevo, Svjetlost komerc, 2005., Ruh
ani i ejtani inspiracija, strana 294.) ukazano je na oko pedesetak mjesta u roman
u Dervi i smrt koja jasno pokazuju, ak kada se roman ita samo s povri, da tu ustvari
nema nita muslimanskog, naprotiv, vie ima kranskog i hrianskog. Tu je islam predstav
jen u negativnom svjetlu kao puka ideologija, posluivi piscu za osudu svake ideolo
gije. I to je uredu, mislim osuditi kakovu ideologiju koja u ime toboe uzvienih st
vari ljudima nanosi zlo. Ali islam, pa pretpostavljam, ni bilo koja druga vjera
u svojoj sutini, u svom poslanju i u svom postanju nisu ideologije, to ne znai da o
dreenim ljudskim uplivom i nasilnim nastojanjem ne mogu to postati i vjere su se e
sto koristile, a i dan-danas koriste, ili bolje reeno, zloupotrebljavaju, u tu sv
rhu. Ali pisac ovog romana nije se posluio nekim, u povijesti islama odreenim izvi
toperivanjem islama u ideologiju, pa to opisao i to osudio, nego je svoju linu dr
amu i iskustvo razoaranog borca i ideologa komuniste i stvarnu egzekuciju (strije

ljanje) svoga brata komuniste od ideologa komunizma, formalno preobukao u orijen

talni ambijet i muslimansko ruho, posluivi se islamom kao ideologijom i to tako ka
o da se podrazumijeva da su islam i derviki redovi ideologije.
Sam pisac Mea Selimovi bio je prononsirani ateist, islam mu nije bio ni na kraj pa
meti, iako mu je, kako sam uo, rahmetli mati klanjala bevakat. (Bevakat to je obavl
janje svaki dan svih pet molitava cio ivot.) Volio bih znati da li je pomislio na
tu svoju mater kada je otiao u Beograd i tamo srpskoj akademiji napismeno dao da
je Srbin i da je srpski pisac? I da li bi bio ponosan to e se jedna eta etnika u Ba
njoj Luci za vrijeme agresije zdruene vojske bosanskih Srba i transgraninih vojnih
, paravojnih, policijskih i parapolicijskih snaga iz Srbije na Bosnu i Hercegovi
nu 1992. 1995., zvati njegovim imenom?
Za mene je Mea Selimovi izdajica bonjakog naroda, pa ma kakve god da su ga pobude na
gnale na takav in!

I, evo, ve etrdeset i pet godina roman Dervi i smrt je batina kojom muslimane tuku
po glavi, a ogroman broj njih to ne vidi. I sve do svoga vjerskog osvjeenja to nis
am vidio ni ja. I to je jo gore, mnogi muslimani sami sebe tom knjigom udaraju po
glavi, vrijeaju ono jedino u sebi po emu jesu to to jesu muslimani. Jedan muslimans
ki uenjak mi kae: Pa nemoj nam dirati roman Dervi i smrt, pa to je naa knjiga, ta em
ez nje? Zar taj muslimanski uenjak, birajui izmeu Allaha i Kurana i Mee i Dervia, n
ta mu je pree izabrati?
Ogromna veina Bonjaka i ogromna veina ljudi u Bosni nisu muslimani (pristae islama),
mnogi su hriani i krani, a ima i mnogo onih, od sva tri naroda, koji ne vjeruju u B
oga i njih se to moda i ne tie, osim ako ih ne zanima istina. Ali kako to da se to
malo muslimana nikad nije upitalo zato roman Dervi i smrt zvanino i zduno prihvataj
u ba Srbi, oni koji muslimane i islam nee i ne vole, koji muslimane malo-malo pa u
bijaju i progone, kako je mogue da hvale, potuju i svojataju jednu knjigu koja gov
ori o Allahu, Kuranu, tekiji i islamu? Zato to se pisac Dervia islamom i muslimanim
a nije ni bavio, zapravo se bavio povrno, iz svojih literarnih pobuda i potreba n
ehotino napravivi bezbroj greaka i ne pomiljajui da bi time mogao povrijediti istinu
i uvrijediti jedan dio svoga naroda kojega se najzad odrekao.
Nije on to, dakle, uinio namjerno i meni nije teko potvrditi da je Dervi i smrt naj
bolji roman bonjake knjievnosti, samo to ja vidim ta u njemu pie, a mnogi ne vide, a
ni koji vide, a ute, ute zato to im je u interesu da je islam tako snano i tako lije
po literarno ocrnjen. Naravno, to nisu muslimani. A musliman koji to dvoje, da j
e Dervi i smrt, iako antimuslimanski, najbolji roman bonjake knjievnosti, ne moe prih
vatiti, pa ta mu ja mogu, mada takvih, haman, jo nema! I na kraju, najvei je nonsens
kada se piu knjievno-teoretski radovi o islamskim temama inspirisani romanom Derv
i i smrt! Gdje su ti profesori-muslimani da upute svoje studente kako treba? I ima
li ih igdje?
I, eto, u ovom sluaju je upotrijebljeno to muslimanska knjiga, inae ne vidim neki sm
isao u tome da se knjige dijele na muslimanske i nemuslimanske, kao uostalom ni
ljudi.
Jedna tvoja izjava svojedobno je izazvala sablazan tzv. intelektualne javnosti.
Po prilici, ustvrdio si da nisi ovjek, nego musliman. Moe li se danas u Bosni biti
musliman?

Pa moe se rei i tako, ali rekao sam, ini mi se, da vie volim da budem mali musliman
nego veliki ovjek. A moda sam mogao rei i da vie volim da budem malo musliman, nego
puno ovjek, ili neto u tom smislu. Ali bilo kako bilo, kao ovjek sam od Boga dat, a
kao musliman sam Bojom milou zadat i u tome je stvar. Postoje i dini, nevidljiva bia
, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji ovjek koji bi htio da bude inen
jer, nije zadovoljan samo time da bude ovjek, postoji ovjek koji bi htio da bude j
o neto osim to to je ovjek Ali kad kae vie volim da budem musliman nego ovjek, t

h nikome ne ide u glavu.

Prije svega ne zna se ta je to ovjek, a ono to se zna, nije ba za svaku pohvalu, a a

ko i jeste za pohvalu, veoma je sumnjivo, nesigurno, promjenjivo i neutemeljeno.
Jo od djetinjstva pamtim esto izgovaranu frazu dragog ruskog pisca i ovjekoljuba M
aksima Gorkog: ovjek, kako to gordo zvui! Danas bi te rijei, u najmanju ruku, zvuale
omino, zar ne? Ali da se naas posluim rijeima pametnijeg od sebe: Sadanjost zahtijeva
isto ono to prolost nije uspjela: da ovjek samosvjesno i kritiki objasni ovjeka. (R.
. Laing: Politika doivljaja) To evropsko i ovovremeno ovjek vjerovatno ide od renesa
nsnog okretanje ovjeka od Boga ovjeku, u nas, posljednjih p stoljea, podrano jo komun
stikom idejom i upravom.

Kad god je Allah u Kuranu pomenuo ovjeka, pomenuo ga je pokudno, s negativnim atri
butima, osim na jednom mjestu, sad se ne mogu sjetiti u kojem suretu, gdje se kae
da je Allah ovjeka stvorio u najljepem obliku, ak, koliko se sjeam, kae se u savren
obliku, ali odmah potom slijede ajeti opomene koje, interpretirani mojim rijeima g
lase, da e Allah ovjeka, ako ne bude dobar, ako ne bude valjo, ako ne bude kako tre
ba i u tom smislu, vratiti u najnie nizine, biemo vraeni, ako smijem tako rei, do ka
mbrijske eksplozije, ili moda ak do stromatolita ili ko zna gdje.

Povod za taj moj sablanjivi izriaj bio je prilino banalan. Naime, esto sam sluao kako
ljudi govore: Ma, nije vano koje si vjere, vano je da si ovjek! i muslimani su, ini
mi se, nasjedali na tu floskulu.

Moja je elja biti jedino musliman i nita drugo, sve drugo je efemerno. Tako bih bi
o zadovoljan, naravno, u nadi da e i Allah biti zadovoljan mnome. Svaka je dvojba
vezana uz pojam ovjek, nemam nikakve dvojbe vezane uz pojam musliman. Ja bih ovje
ka volio ostaviti daleko iza sebe, iako sam, naalost, jo uvijek preesto ovjek. Dodue,
jezik se ne moe liiti rijei ovjek i, dakako, to bi je se liavao, pogotovo, recimo,
ljudina!

Unutar ovako naznaenog odnosa ovjek musliman, razlika je u tome to su u polju ovjet
tvari relativizirane, a u polju muslimanstva stvari se ne doseu, pa u ovozemaljskoj
, dunjalukoj ravni, to se tie ljudskosti, niko izgleda, za sada, nema oiglednu predn
ost, ni ljudi ni muslimani. Visoku razinu civilizacije ovjek je posljednjih tri s
totine godina dosegao odvojivi se od crkve, u islamu nikad nita ni u nauci ni u um
jetnosti nije nastalo odvajanjem od islama, sve je uvijek bilo sukladno s njim.
Ali posljednjih tri stotine godina u islamu nita nije ni nastalo. ovjek danas ivi u
svom paklenom raju u ovostranosti i ide ka samounitenju, musliman se nada Boijoj
milosti u onostranosti, jer zna da stvarnost nije ovdje.
to se tie toga moe li se danas biti musliman, moe se svuda biti musliman, ak i u Hola
ndiji i u Americi, ali je biti musliman svuda pokueno, pa i u Bosni.
Humanistika religija u temelju je frike neoliberalne dogme koja pjeva himnu ovjeku
i zadrto se upinje obraunati s Bogom u ljudskom svijetu (s Njim samim, naime, ne
moe jer nema kompetencije!). Rije je o danas globalnoj ideolokoj narudbi koja solidn
u radijaciju ima i u ovim naim kolonijicama nastalim rasapom i ratnom demontaom net
o vee kolonijice. to o tome misli?

Pa imam utisak da se humanistika religija neoliberalne dogme ne obraunava toliko s

Bogom u kranskom svijetu, s Papom, crkvama i Isusom Kristom, koliko s pojmom Alla
ha i postojanjem islama. Osnovni pojam humanistike religije neoliberalne dogme lj
udska prava je pogrean, moe se rei prava za sve ljude, a ne moe se rei ljudska prava
jer bi onda trebalo da su ostvarena (kao to su ostvarene ljudske oi, ili ljudske r
uke); ljudska prava su samo jo jedan vid pravde, pravinosti, presuivanja, samo jo je
oblik sudske prakse a samo u Bosni ima najmanje desetak razliitih sudova za ljud
ska prava, u svijetu dakako bezbroj svaijih i svakakvih sudova za ljudska prava
Zanimljivo je da je to zadrto upinjanje, koje pominje (agresivni, surevnjivi atei

zam), jako prisutno, ak odreujue ba u nas. I, dakako, daleko od svakog dijaloga i ti

me mogunosti za kreativne odnose. Ne mogu proniknuti ta to znai i zato je tako, ali
se nadam da e to jednom prestati. Naalost, ovako, pod tim stalnim frontalnim priti
skom islamofobije sa Zapada, koja ovdje u Bosni nalazi na raznoliko i plodno tlo
(i Karadi i Tuman su se hvastali da su evropsko predzie islamu prema Evropi), musli
mani se nemaju kad samokritiki okrenuti sami sebi. A tek bi tu bilo posla.

Hajdemo, molim te, malo progovoriti o sitnei zbilje i praakanju u praktinoj stvarno
sti. Gdje su danas Bonjaci, a gdje njihova kultura? Je li mogue da je temeljni ton
njihove socio-kulturne egzistencije u vlasti ideolokog mraka i nazadnjatva? Enver
Kazaz, naprimjer, inzistira na njihovoj oitoj etnofaizaciji, divljanju velikobonjako
a kompleksa, ali i osiizaciji bonjakih pisaca.

Pa, eto, ti si ve u svom pitanju ocrtao program javnog angamana knjievnog teoretiara
Envera Kazaza: ideoloki mrak, nazadnjatvo, etnofaizacija, divljanje velikobonja
a, kleronacionalizam, klerofaizam, arhaizirani identitet, bonjake oligarhije ov
ida, osiizacija Sve te zastraujue definicije o Bonjacima i bonjakim politikama, z
ve te rigidne presude bonjakom narodu u kolumnama Envera Kazaza moda mogu posluiti k
ao opomena, ali detekcije nisu. Sve su to, zapravo, Kazazove psovke, nekakve ums
tvene, knjike psovke, bez sastavljanja je i be, mada se, kako ujem, pred svojim st
udentima ne libi ni toga. Neshvatljivo je da stvari, koje nam se obojici, i meni
i njemu, dogaaju pred nosom, vidimo tako razliito.
Svi problemi u Bosni i Hercegovini kao dravi dolaze od Republike Srpske, koja od
svog nastajanja i poetaka, neprekidno, otvoreno, jasno, oigledno i ne skrivajui to,
rui ovu zemlju. Nita se u Federaciji (drugom dijelu zemlje) to ne valja, to je loe i
manjkavo, ne moe sagledati u pravom svjetlu svoje vlastite negativnosti zbog nep
rekidnih ucjena te, nasiljem stvorene srpske polovice Bosne. to se pak tie Hrvata
u Bosni i njihovog, recimo, domovinskog rata, ovjek se stalno pita pa o kojoj se to
domovini, napokon, radi?!
Bez obzira na to u kom dobu, u kakvom drutvu i u kakvom politikom sistemu ivjeli, u
vijek se moe zatei hrpa pjesnika raznih poetika, jedan je lirik, jedan sklon misao
noj poeziji, jedan optimistian, jedan pesimistian, a jedan u svojoj poetici moe bit
i i mraan. E, meni dr. Enver Kazaz lii na nekog mranog pjesnika upornog u svom mranj
atvu i ak, kako se to samo pjesniku moe i dogoditi, zaljubljenog u svoje mranjatvo. O
n je lijevo orijentirani intelektualac veoma ponosan na svoje lijevo opredjeljen
je i to njegovo lijevo opredjeljenje svega ga proima i kao linost, i kao knjievnog
teoretiara i kao kolumnistu.
Ima u Bosni izvrsnih analitiara drutvene stvarnosti i mahom su svi kao i Enver Kaz
az lijeve orijentacije, ali za razliku od Kazazovih zastraujuih definicija o svom
narodu, volim proitati njihove lanke. Bilo bi takoe zanimljivo uporediti osjeanje bon
jake stvarnosti kako je doivljava Enver Kazaz i osjeanje bonjake stvarnosti kako je d
oivljava publicist Fatmir Alispahi. Fatmir Alispahi je jedan od rijetkih bosanskih
intelektualaca koji se posvetio demopediji, a ne negativnim stereotipima svoga n
aroda. (I, zaudo, od svakoga i sa svih strana je napadan i, esto, stravino, brutaln
o vrijean. Ako ja sam nemam hrabrosti, znanja i talenta da piem kao on, barem mu m
ogu odati otvorenu hvalu i ja to uistinu uvijek, pa, evo, i u ovoj prilici, i ini
m.)
Zanimljivo je da se poslije svakog njegovog lanka osjeam postien. I inae mi nije jas
no zato se oni bosanski intelektualci-muslimani, koji djelom, inom i rijeju potvruju
ljudske vrline kao to su vjera, identitet, patriotizam, ljubav, strah i saaljenje
za svoj stradali narod, i fiziki i knjievno izopavaju iz drutva Da su sve te Kazazov
e metafore o biu bonjakog naroda nasilne, govori i injenica da je u svoj izmiljeni, n
ezgrapni pojam osiizacije bonjakih pisaca jedva ugurao jedan jedini roman jednog jed
inog bonjakog pisca, a i o tome bi se dalo polemizirati, ta, rije je o umjetnikoj tv
orbi, a po Kazazu bi to trebalo da bude pojava. Poslije okonanja agresije na Bosn
u i Hercegovinu odnekuda se pojavila teza o tri iste strane i Kazaz svim silama na

stoji bonjaki korpus ugurati u jednu od te tri iste strane.

Zaista ne elim, ili ako hoe, nisam kompetentan raspravljati o ovoj temi, usto veoma
cijenim, i to na jedan staromodan nain, svakog naunika, pa tako i dr. Envera Kaza
za. Ali zamisli da neki Hrvat, ili neki Srbin kae: Ja nisam Hrvat, ili: Ja nisam Srb
in, hoe li mu iko povjerovati, pa da to ponovi i stotinu puta? Nee.

A zamisli da jedan Bonjak samo jednom izusti: Ja nisam Bonjak, hoe li mu iko povjerov
ati? Hoe! Odmah e mu svi povjerovati, i Bonjaci i nebonjaci Nije li to onda malo udno
Ili zamisli Ciganina kako na sred ulice vie da je veliki romski nacionalist! Ne id
u svi Bonjaci u damiju. Samo jedna mala skupina Bonjaka ide u damiju, svega moda neki
h desetak posto populacije, ostalih devedeset posto Bonjaka i Bonjakinja su, zapra
vo, Kazazovi drugovi i drugarice, oni su ta demokratska veina koja odluuje.
U Bosni vlada privid muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran, nakarad
no izvikan, muslimani nemaju utjecaja ni na ta, u knjievnosti pogotovo. I u vascij
eloj Bosni su neprekidno izvrgnuti vrijeanju, napadanju, nerazumijevanju, zastraiv
anju i takvim stvarima kako ondje gdje su veina, tako i ondje gdje su manjina
Bio bih najsretniji da mi se ini, ali bojim se da je tome upravo tako: Ivo Andri,
nedvojbeno formativan pisac jedne epohe, s velikom odgodom no ni u kojem sluaju s
tihijski, svakoga dana postaje sve otrija ideoloka razdjelnica, manipulativan simb
oliki kapital bosansko-hrvatsko-srpske kulturne identitarnosti, kojim se zatim te
stira nae graansko pravovjerje.

Ako, primjerice, Bonjaci iskau stanovitu rezervu prema njegovim literarnim fikcion
alizacijama (zato ne rei i fantazmama) a vazda je i to legitimno ako smo u polju k
njievnosti i ako ga se na silu ne gura u historijske itanke uas se die galama i buka
i zavru se ije jer je kobajagi posrijedi bonjaka iskljuivost i politikanstvo. iar,
im, od takve projekcije naravno imaju mali ili veliki komesari literature, ali t
o u cjelini nema veze s knjievnou i pravom na interpretaciju, a jo manje istinitou um
etnine.
Biblioteka Republike Srpske zabranjuju upotrebu (tampanje) Andria u Federaciji, on
je samo srpski. Vodi se sudski proces izmeu hrvatskog nakladnika iz Sarajeva i s
rpske zadubine Andrieve u Beogradu, jer je Andri uvrten u biblioteku hrvatskih pisac
a u sto knjiga u Bosni.
Potpuno si u pravu i to je to, zapravo, upravo to, historijska slika o bosanskom
muslimanu se samo ponavlja, i kad Ivo Andri u svojim djelima pie o muslimanima i
kada se muslimanima spoitava kako to itaju Andrieva djela, to je uvijek isti neprom
ijenjen pogled na bosanske muslimane. Jer u tim polemikama da li je Andri toboe, i
li je uistinu runo pisao o muslimanima Bosne, vie se ne radi o tome da jeste, ili
da nije, nego se radi upravo o tome to si i sam rekao, da je nedopustivo to muslim
ani primjeuju da ih Andri moda vrijea.
Autor si nekoliko novohistorijskih romana. U njima, ini se, traga za pojedinanim i
kolektivnim izvirima, posve svjestan uvira u kojima su se Bonjaci ee nasukavali nego
li komotno ivjeli. U njima etablira potragu za identitetom pojedinca, jezika, svij
esti, pamenja i sl. Neki, poput Muzafera u Ugursuzu, podsvjesno oslobaaju zamukli,
izgubljeni glas vlastite, ali, doima se, i narodne muke, izriu velika individual
na i univerzalna pitanja i ude za odgovorima. Oboavaju li Bonjaci izmiljenu prolost
o se pogreno i nezgrapno pita Kazaz zanemarujui da vjerujui meu njima mogu oboavati s
amo Boga ili samo trae da im se prolost vrati? To nipoto, po mom razumijevanju stva
ri, ne znai i povratak u prolost.
Slika Muhammeda, alejhisselam, koji se prije etrnaest stoljea, dakle, u prolosti, j
edne prilike, nasmijao tako da su mu se vidjeli svi zubi, i kutnjaci, je slika k
oja, jasna, iva i oaravajua, potresna, uputna i poduavajua stoji ispred mene na ogrom
nom, praznom i nerazaznatljivo dubokom zidu moje budunosti. Proitao sam u jednom h

adisu da se tako nasmijao, pa iako do nas njegov lik nije dopro niti e, nije teko
zamisliti tamnoputa Arapina duge crne kose, bijelih zuba a za ovaj osmijeh o koje
m govorim nije mi potrebno ni to, uostalom, to je bio gromoglasan smijeh, a ne o
smijeh. A veliko je pitanje da li stotine hiljada slika lika Isaa, alejhiselam,
slikanih kroz stoljea, uistinu doaravaju lik Isaa, alejhisselam. Ali ako ja sada i
mam pred oima taj smijeh Boijeg poslanika Muhammeda, alejhisselam, ta je tu prolost?
Pa ja njega upravo sada ivim i volim! ta je tu prolo, ta sadanje, a ta budue?

Ne vidim ta to ovjek ima osim pamenja i sjeanja! Davno sam se jo usudio izrei da pro
t nije prola, a da je historija jedna neiscrpna, iva, stvarna, faktika, pulsirajua s
torija i za onog koji hoe da pie i za onog koji hoe da ita. I ko kae da je historija
definisana jednom za svagda? Zar su zloini u Srebrenici proli? Ako su proli, znai li
to da ih vie nema? Ako ih nema, znai li to da ih nikada nije ni bilo? Nita nije prol
o, sve to se dogodilo uvijek se i neprekidno dogaa

Nikad neu zaboraviti drastinu, duhovitu i iznenadnu opasku prof. dr. Kemala Zukia n
a promociji njegovog djela Islamska arhitektura (2001.) u kojem se pominju i bro
jna imena Bonjaka slikara i arhitekata za koja mi u Bosni nikad nismo ni uli, niti
ih znamo. Nae neznanje o nama je grandiozno!, rekao je dr. Zuki, upotrijebivi ba taj
pojam grandiozno. I ja sam se onda pokuao sjetiti barem jednog imena od preko pet s
totina imena pjesnika Bonjaka koji su tokom tri stoljea pisali na turskom, perzijs
kom, arapskom i bosanskom jeziku i nisam se sjetio nijednog. Zaista je bonjako nez
nanje o sebi, ni manje ni vie nego grandiozno, kako se izrazio dr. Kemal Zuki. I to
da Bonjaci oboavaju izmiljenu prolost, samo je jo jedna Kazazova psovka. Mizernu zara
du donosi takva psovka!
Ali iz utrobe zemlje, ili iz utrobe ljudske due, magma e kadli-tadli provaliti.
Roman Ugursuz pisan je potpuno nesvjesno, zaista nisam znao ta to piem. Zavrio sam
ga kada sam napunio dvadeset est godina, objavljen je kada sam imao dvadeset osam
(1968.), ali tek trideset godina poslije shvatio sam ta je to iz njega provaljiv
alo. Muzafer koji kao gluhonijema nakaza sve lucidnije otkriva svoj identitet, n
akaza koja je najzad progovorila, nakaza koja je poeljela da ponovo zanijemi!
Slae li se s mojom tvrdnjom da tvojom romanesknom imovinom, a ona je pogolema (Ugu
rsuz, Karabeg, Braa i veziri, Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedadom Ibriimoviem Bo
sancem) vrhuni Vjenik? On je monumentalna saga o dugovjekom hodu kroz vrijeme. S
niime usporediva, barem koliko je meni poznato, unutar junoslavenskih knjievnosti.
Usuprot trendovskim duhovnim pustinjama kojima obiluje ne samo be-ha knjievna pon
uda, moglo bi se posigurno dokazati da mu je prispodobiva ideja o knjievnosti kao
duhovnom entitetu.

Vjenika sam pisao dugo, paljivo, svim svojim biem. Kada se u mojoj mladosti (oko 19
64. 24 godine mi je) Vjenik, otprilike i maglovito, zaeo, nisam ga imao ni kao ide
ju, ni kao temu, ni kao misao, pogotovo ne kao knjigu, samo sam ga snano osjeao, n
asluivao, a jo nisam znao ni ta e biti, ni ta e kazivati, ni kako; osjeao sam ga sam
ao svoju istinu, kao svoje izistinsko srce, kao ono po emu jesam, jer sam znao da
ovo mene to traje i istrajava nije ono pravo, da sam negdje duboko skriven i da
taj skriveni ja otkriva Vjenika. U meuvremenu napisao sam sve svoje knjige ne znaj
ui jo kako da napiem Vjenika.

Dok sam, recimo, pisao Ugursuza, meni su pod pero dolazile reenice koje su se tak
o lijepo i tako lahko uklapale i u tkivo Ugursuza, ali ja sam ih prepoznavao kao
Vjenikove i jednostavno sam ih brisao i odbacivao, a nisam znao ni ta je Vjenik, n
i gdje bi spadale te reenice u Vjeniku, iako su se, eto, skladno nizale i u Ugursu
zu. Kada bi me neto u ivotu zaboljelo, kada bi mi bilo jako teko, a tako sam se dug
o vremena najee i osjeao, osamljivao bih se, koncentrisao i ispisivao reenice iz Vjen
ka kojeg jo nije bilo ni po zamisli, ni po imenu, ni po ideji.
Osjeao sam da te reenice pripadaju Vjeniku po zvuku, po iskrenosti, po istinitosti,

po tome to potpuno nalijeu na ono o emu govore, po neumoljivoj tenji da budu jasne
i tane, ali gdje spadaju, kad jo nisam imao ni nagovjetaj kakva sadraja koji pripada
Vjeniku, nisam znao; prepisivao sam te pasuse istrgnute iz nekakvog teksta koji
nigdje jo nije postojao, prenosio ih na komade malo debljeg papira i vatrom nagor
ijevao ivice papira da izgleda kao da sam dio starog rukopisa spasio iz nekog poa
ra, a onda takve nagorjele papire dugo nosao po depovima i ponekad ih itao sebi za
utjehu i izdaleka pokazivao ponekom prijatelju

Pa ipak sam jednostavno znao da to pripada samo i jedino proznom tkivu Vjenika, i
ako ga jo nigdje nema. I, te, takve, jednostavne a kompleksne reenice su me sabira
le, saimale, vraale zbilji, vraale u ive, obnavljale moju snagu, lijeile moju duu, os
obaale me patnje, ulijevale ogromnu nadu da e me jednog dana (takve reenice) negdje
izvesti, izvesti na selamet i kao ovjeka i kao pisca. Ja sam tada zapravo kriom,
samozatajno, dodue (i sreom), samo knjievno, teio savrenstvu svom svojom snagom. I ta
ko etrdesetak godina.
Odmah, od samoga poetka, ideja Vjenika je bila, dakako, smrt. ta bi drugo bilo dost
ojnije mog krajnjeg zanimanja? I to ovjek koji je umro, pa oivjevi ivio. Zanimalo me
je kako se vidi ovo to ovjek ivi iz vizure onoga koji je iskusio smrt, pa sve pono
vo gleda. Trebao mi je samo jedan malo drugaiji, ali potpun ugao gledanja; inilo m
i se da se tu nalazi neto otkrivalako, neto to nam je nadohvat ruke, a to ne vidimo,
jer je moda preblizu. Odmah se, naravno, ukazao Lazar koga je iz mrtvih uskrsnuo
Isus Krist. I u prvi mah mi se inilo da je to to. Lazar je uistinu imao to iskust
vo umrlog. Ali to iskustvo Lazarovo bilo je pod mojim perom teko iskustvo i nekak
o ogranieno, suvie lino, kratkotrajno.
Onda se Lazar ugasio sasvim, jer smrt je neto s im se nije igrati, smrt je definit
ivna, ako se umre, zaista se umre, nema se kud! Moi jednog Boijeg Poslanika, u ovo
m sluaju Isaa, alejhisselam, i uskrsli Lazar nisu mi mogli biti od pomoi, to to se
dogodilo Lazaru je udo, a meni je bio potreban samo malo drugaiji, ali iskustven,
iskuan, odivljen pogled na ljudsku svakodnevicu, ljudske odnose.
Ovdje, s uskrslim Lazarem, sam imao samo ekskluzivan fenomen. A ja sam elio da mo
j junak, osim to ima iskustvo s onu stranu ivota, bude i iv, da ponovo uistinu ivi.
A to ne moe mrtav. Kada je Lazar uskrsnuo, svi su mogli vidjeti i uvjeriti se da
je u njegovim oima zaista bilo usaeno mrano i strano iskustvo smrti, vie nikakve vedr
ine i radosti nije bilo u njegovom pogledu. A ja nisam htio to. Zapravo, i sada
kada pomislim na Vjenika koji je, eno, za sada, barem u dvije knjige, zgotovljen
(Vjenik i El-Hidrova knjiga), meni se ini kao da sam jagodicom svoga prsta trebao
dodirnuti jednu jedinu taku na nebeskom svodu i tada bi se vrata otvorila za Vjeni
ka i ja bih ga ugledao.
Ali koja je to taka na ogromnom nebu ponad mene, a mogao sam je potraiti i darnuti
samo jednom? Oni koji igraju Bingo mogu okuati svoju sreu svake sedmice, a ja sam
imao samo jednu priliku za cio svoj ivot. I rekao sam, ako sve stavljam na jednu
kartu, pa merak je i propasti. I ja sam tu taku naao i darnuo je! Dugo, dugo gled
ao u nebo, ispruio ruku i prstom dotakao nebeski svod. I zasada sam napisao Vjenik
a i El-Hidrovu knjigu I nije mi nikakav merak propasti, to se toga tie!
Za jednu tako veliku i tako duboku knjigu kakvu sam elio napisati bio mi je potre
ban cio svijet i svi ljudi, sve to ima na zemlji, a usto sam htio literarnim kazi
vanjem, knjigom, priom, pokazati neto to ljudi neprekidno, oduvijek ive, a ne vide.
Dakako, onaj koji je jednom umro osloboen je smrti, ivi zauvijek. Onda bi trebalo
da ivi i oduvijek. Tako sam se obreo u drevnom Egiptu i to to sam dalje i dublje u
prolost mogao, sve do u 2950. godine prije nove ere. Da sam imao smjelosti, treb
alo je da odem do Atlantide. Ali suvie je tanano i osjetljivo to to se ljudska osj
eanja kroz povijest nisu u bitnom, osnovnom, izmijenila da bi ostalo o emu bih pis
ao moglo biti netano, ili izmiljeno. (Ljudska povijest je ionako fantastina, pa i k
ad je tana!) Tako se pojavio staroegipanin, pisar Neferti. Ali se pojavio i pojam
zamiranja. Neferti je zamro, a nije umro, ali je njegovo zamiranje bilo iskustvo

smrti.
Sada iz iskustva smrti moe da kae ta i kako vidi, a iv je, za razliku od Lazara koji
gleda mrtav, jer je dignut iz groba. Ali ivot i smrt su samo u Boijim rukama, ako
to pisac ne zna, onda grijei, ili pie neto drugo, a ne ono to treba, ne istinu, ne
ono to je pravo i tano. Usto, moralo se dogoditi i ovo: kakvi su ljudi? Svakakvi,
da ne kaem, uglavnom, hravi Ali niko i nita ne porie da se nekad negdje moe roditi i
asvim dobar ovjek, sasvim dobar i u dobrim prilikama. I da mu se, dodue, barem za
kratka vijeka, ne dogodi nita to bi ga obatalilo. A kada kaem obatalilo, hou da kaem
usmrtilo, psihiki ubilo. To je Neferti.

I ostaje samo jo to da shvati da je smrt u greki, grijehu, i da se sklanja i povlai

ako nije siguran da moe ivjeti estito i kako treba. A ta znai ne grijeiti zna odmah
i djeija dua, to nije teko shvatiti. ovjek instinktivno osjea kad grijei i te se stv
ri u ljudskim odnosima nisu promijenile tokom ovih pet milenija povijesti. Gubit
ak integriteta, gubitak due (to je jednako s ovjekom psihikom smru) ovjek osjea jedn
na svim meridijanima i u svim vremenima.
Ali moda je najvee udo to je Neferti roen kao dobar ovjek, moda
osti, jer kada nakon zamiranja shvati da je kakva pogreka, njegova, a
orak smrti, on ve stvari donekle uzima u svoje ruke. On, dodue, moe
se grijeha i pogreaka, uzmicati smrti, ali ne znai da je sasvim moe
oriteljevih ruku.

vee i od njegove du
esto i tua, k
stoljeima, uvajui
preuzeti iz Stv

I on to nasluuje od samoga poetka, jo u Egiptu, zna da nad njim neko bdi. ovjek ima d
ije smrti, jednu koja je u Boijim i jednu koja je u njegovim rukama. Ona koja je
u Boijim rukama Nefertija se ne tie, nju ne moe ni odgoditi, ni pomaknuti, tie ga se
ova koja zavisi od njega. Jer ako mu Bog dadne da ivi dugo, stoljeima, od Neferti
ja zavisi hoe li mu ivjeti biti teko, ili lahko. Bie mu lahko ako ne bude ivio greno,
a bie mu teko ako se oda zlu.
Zato je Bog nekom ljudskom biu podario dugovjenost, ne moramo znati ni mi, ni itaoci
, ni sami Neferti, bilo bi zanimljivo da znamo, ali ne moramo. Ali tek kada se s
uoimo s tom nevjerovatnom injenicom Nefertijeve dugovjenosti (on je do sada, 2011.,
odivio oko pet hiljada godina), shvatimo da Feniks nije izmiljen! To je, kao to zn
amo, ptica koja se svakih pet stotina godina raa iz vlastitog pepela. Znai ima i t
o! Niti je mogue da Neferti ivei tako dugo nikako i nigdje ne pogrijei, pa znao za t
o, ili ne znao, niti je mnoge godine mogue ivjeti bolestan i star.
I Neferti zaista ivi neprekidno svoju najbolju ivotnu dob. ta se zbiva nakon proivlj
enih pet stotina godina? Neferti stari onoliko dana koliko je grijeha za to vrij
eme poinio. I ako grijesi nisu veliki, on se ponovo podmlauje i nastavlja svoj hod
izbjegavanja duevne smrti u svim tim svojim raznolikim ivotima u ovoj, ili onoj z
emlji, s ovim, ili onim narodom. I, eto, sve je, izgleda, postavljeno kako treba
. Pa ipak, Neferti je plod mate jednog pisca iz Bosne, nema Nefertija na velikoj
mapi knjievnosti.
I pitanje je hoe li on na toj mapi postojati? Ne bi li bilo nuno predoiti itaocu jo k
ojeg dugovjekog iz riznica svjetske kulture i knjievnosti da se vidi da Neferti n
ije usamljen, a prirodno bi bilo da se Neferti s njima i upozna i uporedi, hem i
ma vremena, hem dugovjekih i besmrtnih i nema ba mnogo na spisku.
Prvo dugovjeko ljudsko bie koje je pisar Neferti potraio bio je Utnapitim iz Epa o
Gilgameu. Utnapitima je naao negdje u Mezopotamiji i s njim i s njegovom enom, na sv
oju veliku radost i zadovoljstvo, proveo jedno vrijeme, ivio i druio se. Utnapitimu
je bila data besmrtnost koja, dakako, zavisi od besmrtnosti ljudskog roda, ali
je i takva u Nefertiju izazivala ogromno uenje i znatielju. Jer Neferti je znao da,
iako dugovjek, on sam moe umrijeti svaki as.
Na pisarevu alost, to drugovanje s Utnapitimom nije potrajalo, jer je velika razli

ka izmeu njega, Nefertija, kao, da ipak kaemo, obina ovjeka, i jednoga Utnapitima kom
e je Ea podario besmrtnost. Razlike u relacijama kojima je obdaren Utnapitim s re
lacijama kojima je obdaren Neferti su zaista velike, bez obzira na ve ostvarenu ud
esnu dugovjenost egipatskog pisara od sedam stotina i petnaest godina tu u dvades
et i drugom stoljeu prije nove ere. (Vjenik, str. 72., Zalihica, 2008.) Potom sam
samo jedan jedini put u nekoj Hegelovoj knjizi, u kojoj se na jednom mjestu rasp
ravljalo o grkom pojmu besmrtnosti, u jednoj fusnoti naiao na podatak da se pominj
e neki Grk koji je umislio da je besmrtan i nikada vie, ni do dan-danas, i pored
upornih pokuaja, niti sam naao tu knjigu, niti tu fusnotu, ali iz te fusnote je ni
kao Aidenej.

O Utnapitimu je Neferti itao, a za Aideneja uo, ali je potraio i naao obojicu. Aidene
j je izmatan, taj lik je u cijelosti plod moje mate, ali je Nefertijev, odnosno ta
da ve Abdullahov susret s Ahasverom u amu, potkrijepljen mnotvom injenica, jer o Aha
sveru, Lutajuem Jevrejinu, znaju u svim zemljama Evrope, pa i Amerike ve nekoliko
stotina godina. I o njemu su razni pisci pisali na razliite naine. U Vjeniku je jas
no predoena jedna bitna stvar zato je staroegipatskom pisaru ve milenijumima svaki
dan ivota ispunjen zadovoljstvom i radou, a Ahasveru, ve tih prvih osam stotina godi
na ivota, gorinom i teretom. Zato staroegipatski pisar eli da ivi zauvijek, a Ahasver
ne eli da ivi vie nijedan dan? Odgovor je veoma nalik sebi: zato to je Jevrej u svo
m ivotu i nehotino esto grijeio, a Egipanin, najprije nehotino, a onda i svjesno, nij
grijeio nikako (onoliko koliko je to, naravno, obinom smrtniku uope mogue. Duevno um
irlom ovjeku ivot je nepodnoljiv (vampir ima druga rjeenja).
Kao legenda Ukleti Jevrej je mnogo odreeniji nego Ukleti Holandez na ijem brodu st
aroegipatski pisar, u esnaestom stoljeu nove ere, plovi gotovo sedam godina. Ahasv
era se, manje-vie, ni u emu nije moglo mijenjati. U Holandeza, osim odreenja da ga
je Bog prokleo da luta morima, moglo se promijeniti mnogo ta, ak i ime. Tako u Vjen
iku Holandez okonava svoju sudbinu u Jadranu, a ne, recimo, u nekom norvekom fjord
u. Za razliku od Egipanina, i Jevrej i Holananin svoju dugovjenost nose i osjeaju ka
o teku, nepodnoljivu kaznu. Potom se pojavljuju Arapin El-Hidr i Perzijanac El-Kai
m. El-Hidr ivi ko zna od kada i ivjee ko zna do kada, jer se napio vode ivota (Hajat
a); El-Kaim, kao iijski imam, nakon male, ivi veliku skrivenost.
I El-Hidr i El-Kaim su sveti, bezgrjeni ljudi i ne osjeaju teret vremena. Ni Indij
ac budisatva Baradvaa ne osjea teret vremena, iako je dugovjek poput Egipanina, Mez
opotamca, Jevreja, Holananina, Arapa i Perzijanca, on osjea samo teret uskraenosti
paranirvane. I to je est dugovjekih koje glavni junak Vjenika susree u svom dugom iv
otu i ije sudbine poredi sa svojom.
Ipak, zato neki svoj dugi ivot osjeaju kao kaznu, a neki ne?

U samim poecima, kada se tek stao nazirati, Vjenik se zvao Jednodnevni (ilo se na t
o da ovjek ivi kratko, kao vodeni cvijet simbolino jedan dan, otuda Jednodnevni, je
dnodnevni kada se uzme u obzir Nefertijeva dugovjenost i pet hiljada godina ljuds
ke civilizacije), a kako se htjelo pokazati fantastiku realnog u svim sferama lj
udskog ivota, vanjskim i unutarnjim, knjiga je imala i jedno vrijeme radni naslov
Aovjek, u smislu ne-ovjek, ne u smislu neovjek, ili nadovjek, nego u smislu neke re
alne potpune izokrenutosti onoga to je ljudsko bie. Po mom miljenju, najblii sam tak
voj viziji u El-Hidrovoj knjizi, ako se u njoj prate odnosi stvarnog i nestvarno
g. Jedan od Vjenikovih radnih naslova bio je i Posljednja knjiga ovoga svijetu. P
iui Vjenika i udei napisati posljednju, potpunu, apsolutnu knjigu, poslije koje vie n
bio bilo knjiga, nekoliko puta sam dolazio do zida savrenstva.
(Da se pie posljednja knjiga odavno to dokazuju Dojs, Kafka, Beket i Borhes; a kad
a sve nestane, pa i posljednja knjiga napisana rukom ovjeka, i kada Bog Zemlju raer
upa ko aku vune, ostae jedino Tolstoj i Dostojevski!)
Zaista sam svom snagom udio napisati potpunu knjigu dajui joj sve to je traila, pa ak
i onda kada je to to je traila prevazilazilo moje znanje i nadilazilo moju pretpo

stavljenu spisateljsku vjetinu. Ona bi jednostavno rekla: ako me hoe mora to. Pa ja
to ne znam. ta me briga, tvoj problem!
Osim do zida savrenstva dolazio sam i do jednog dubokog bunara u ijoj tami bi na p
ovrini vode s vremena na vrijeme bljesnuli repovi i repii reenica, krajevi, posljed
nje rijei reenica, zaudo, nikad poeci. Hitro bih sunuo rukama dolje u taj bunar, hva
tao reenice za repove, bacao o plafon iznad glave u svojoj sobi, one bi padale na
papir ispred mene, a ja ih hitro olovkom biljeio dok nisu iezle.
Svom snagom
bude mokar.
. Bio je to
ilo potpuno
nisi mogao
mo, unazad,

sam htio i elio da moje rijei budu tako potpune da kad napiem kia papir
I ja sam dolazio do zida savrenstva; da, do zida, preko se nije moglo
ogroman, kao od svjetlije boje granita, uglaani zid iza kojeg jeste b
savrenstvo. Ali tamo za mene i, inae, za ljude, nije bilo niega, niim se
okoristiti. tavie, morao sam se nekoliko koraka odmaknuti od zida, ova
da bih mogao da piem.

Ako bih se primakao zidu, tamo je sve prestajalo i ja sam izbezumljen hvatao obj
ema akama svoj pisai sto za kojim sam sjedio piui Vjenika, potom naglo ustajao od sto
la i kao bez glave bjeao i od pisanja i od kue i od svega. Danima sam lutao uokolo
i danima mi je trebalo da se ponovo saberem. Pa ipak Vjenik je napisan kako je m
ogao i morao biti napisan u devet poglavlja do 2005. godine, a onda i u jo deset
poglavlja El-Hidrove knjige 2010. Vjenik ie jo jednu knjigu koja bi ovamo gledala iz
daleke budunosti, ali pitanje je da li u imati snage da je napiem, jer odjek na ko
ji su naili Vjenik i El-Hidrova knjiga nije ni blizu mojim nadanjima i oekivanjima
i to u meni ubija volju da nastavim pisati

Pokuaji lampavoga knjievnokritikoga uniavanja Vjenikovih vrijednosti, meutim, dogaa

se na dva fona estetskom, u smislu kritiarskih insinuacija da je glavni protagon
ist Vjenika Abdullah Misri el-Bosnawi ploan, plakatan lik, i ideolokom da je Vjenik
metafizika bajka s tezom, vertikalno impostirana. U njemu je Bog, naime, i stvarn
i i simboliki kapital. Zato bi to bio razlog za panjkanje svjetonazora upakirano u
toboe knjievnokritiku argumentaciju? Uope, to misli o (dis)kvalifikacijama po kojima
su duhovne istine anakronizmi, a vjera patrijahalan institut koji se ima protjer
ati iz knjievnosti? Ako i malice pretjerujem, ne moe se odrei da je u recentnoj zapa
dnoj knjievnosti teko nai naratora konstituiranog na vjerskoj podlozi.
Nalazimo se u vremenu potpune halabuke, potpuna sljepila, vremenu u kojem je umj
etnost uvreda, kako neki dan ree jedan poznati savremeni domai dramski pisac.

Ti pokuaji lampavoga knjievnokritikoga uniavanja Vjenikovih vrijednosti uglavnom su

ltat pogrenih, netanih premisa o romanu, a ponekad se romanu prilazilo i na krajnj
e surevnjiv, knjievnom vrednovanju neprimjenjiv nain. Ponekad se romanu prilazilo
kao da se radi o piscu poetniku. Ali ini mi se da Vjenika jo niko nije kako treba pr
oitao, ni oni koju su mu prilazili s ljubavlju i dobrohotno, ni oni koji su mu pr
ilazili s mrnjom i predrasudama. Svima je promaklo da proitaju ono to pie! Vjeniku su
svi sudili i presuivali, niko ga naprosto nije itao. to se tie samoga islama, od de
vet poglavlja romana samo se jedno, i to sedmo, bavi, uslovno reeno, islamom, jer
sve vrijeme, uvijek piem samo svoju priu, pa ipak kao da je islam bio nepremostiv
a prepreka da roman bude proitan.
Izvor: Behar, asopis za kulturu i drutvena pitanja, objavio je posljednji intervju
s Nedadom Ibriimoviem. Razgovarao: Ervin Jahi (Behar), 26.04.2012.
Nedad Ibriimovi je preminuo 15. septembra 2011. godine.
Intervju prenosimo u cjelosti.