I [PROIZVODNJA I NADNICA]

K. Marx
NADNICA,
CIJENA I PROFIT

Graani!

[UVOD]

Prije nego to prijeem na sam predmet, dozvolite mi

da uinim nekoliko napomena.
Na kontinentu sad vlada prava epidemija trajkova i sa
svih strana uju se zahtjevi za povienjem nadnice. To pita
nje e biti iznijeto pred na kongres. Vi koji stojite na elu
Meunarodnog udruenja morate u tom najhitnijem pitanju
imati vrsto stanovite. Zato sam smatrao svojom dunou
da ovaj predmet iscrpno obradim, ne prezajui ak ni od
opasnosti da vae strpljenje izloim velikom iskuenju.
Druga napomena odnosi se na graanina Westona. On
nije samo pred vama izloio nego je, mislei da to ini u
interesu radnike klase, i javno branio shvaanja koja su,
kao to i sam zna, krajnje nepopularna u radnikoj klasi.
Takvo ispoljavanje moralne hrabrosti treba svi da potuje
mo. Nadam se da e graanin Weston, uprkos neuglaenom
stilu mojih izlaganja, na kraju ipak uvidjeti da se ja slaem
s onim to mi izgleda da je zapravo bila osnovna ideja nje
govih postavki, no u njihovom sadanjem obliku ja te po
stavke ne mogu da posmatram drukije nego kao teoretski
pogrene a praktino opasne.
A sad da prijeem na samu stvar.
110

Argumentacija graanina Westona zasnivala se uglavnom

na dvjema pretpostavkama: prvo, da je masa nacionalne
proizvodnje neto nepromjenljivo, ili, kako bi to rekli mate
matiari, stalna koliina ili veliina; drugo, da je iznos real
ne nadnice, t j . nadnice mjerene koliinom robe koja se za
nju moe kupiti, nepromjenljiv iznos, stalna veliina.
Meutim, pogrenost prvog njegovog tvrenja potpuno
je oevidna. Vi ete vidjeti da vrijednost i masa proizvodnje
iz godine u godinu rastu, da se proizvodna snaga nacionalnog
rada poveava i da se koliina novca ^koja je za promet te
poveane proizvodnje potrebna neprekidno mijenja. Ono
to vai na kraju godine i za razne meusobno uporeene
godine, vai i za svaki prosjean dan u godini. Masa ili veli
ina nacionalne proizvodnje neprestano se mijenja. Ona nije
stalna, ve je promjenljiva veliina; pa ako se i ne uzme u
obzir promjenljivost broja stanovnitva, mora tako biti usli
jed neprekidnih promjena u akumulaciji kapitala i u proiz
vodnoj snazi rada. Neosporno, ako bi danas dolo do povi
enja ope nadnike stope, to povienje samo po sebi, ma
kakve bile njegove krajnje posljedice, ne bi neposredno iz
mijenilo masu proizvodnje. Ono bi, prije svega, polazilo od
postojeeg stanja stvari. Ali ako je nacionalna proizvodnja
prije povienja nadnica bila promjenljiva a ne stalna, onda
e ona i poslije tog povienja ostati promjenljiva a ne stalna.
Ali uzmite da je masa nacionalne proizvodnje stalna, a
ne promjenljiva. Pa i tada bi ono to na prijatelj Weston
smatra logikim zakljukom ostalo puko tvrenje. Ako imam
neki odreeni broj, recimo 8, onda apsolutne granice tog
broja ni najmanje ne spreavaju njegove sastavne dijelove
da mijenjaju svoje relativne granice. Ako profit iznosi 6, a
nadnica 2, nadnica bi mogla da naraste na 6, a profit da
padne na 2, i ukupni iznos opet bi ostao 8. Tako ni stalna
masa proizvodnje jo nipoto ne bi dokazivala da je i iznos
nadnice stalan. Dakle, ime onda na prijatelj Weston do
kazuje tu stalnost? Prosto time to to tvrdi.
Pa ak i da prihvatimo njegovo tvrenje, iz njega proistiu dva zakljuka, dok Weston vidi samo jedan. Naime,
ako je iznos nadnice stalna veliina, onda ona ne moe biti
111

ni poveana ni smanjena. Prema tome, ako radnici postupaju

nerazumno kad nameu prolazno povienje nadnice, onda
nita manje nerazumno ne bi postupili ni kapitalisti kad bi
nametnuli prolazno snienje nadnice. Na prijatelj VVeston
ne odrie da radnici, pod izvjesnim okolnostima, mogu da
nametnu povienje nadnica, ali ako su nadnice po svojoj pri
rodi stalne, onda mora doi do reakcije. S druge strane,
njemu je isto tako poznato da kapitalisti mogu nametnuti
snienje nadnica i da oni to zaista neprekidno i pokuavaju.
Prema principu postojanosti nadnica moralo bi i u tom slu
aju, kao i u prvom, doi do reakcije. Stoga bi radnici po
stupili potpuno pravilno ako bi reagirali protiv pokuaja
sniavanja nadnica ili protiv njegovog sprovoenja. Oni bi,
prema tome, pravilno postupili i ako bi se borili za povie
nje nadnice, jer svaka reakcija protiv sniavanja nadnica
jeste akcija za njihovo povienje. Dakle, i prema Westonovom vlastitom principu o postojanosti nadnica, radnici treba,
pod izvjesnim okolnostima, da se udruuju i bore za povi
enje nadnica.
Ako VVeston taj zakljuak odbacuje, onda on mora na
pustiti i pretpostavku iz koje to proizlazi. On ne smije da
kae da je nadnica postojan iznos, nego da ona, iako niti
moe niti mora da raste, moe i mora da pada kad god se
kapitalu prohtije da je obori. Ako kapitalista ushtjedne da
vas hrani krompirom umjesto mesom, i ovsenim branom
umjesto peninim, vi morate prihvatiti njegovu volju kao
zakon politike ekonomije i pokoriti joj se. Ako je u nekoj
zemlji, na primjer, u Sjedinjenim Dravama, nadnina stopa
via no u nekoj drugoj zemlji, na primjer u Engleskoj, onda
tu razliku u nadninim stopama morate objasniti razlikom
izmeu volje amerikog i volje engleskog kapitalista; takav
metod sigurno bi veoma uprostio ne samo prouavanje eko
nomskih nego i svih drugih pojava.
Ali ak i u tom sluaju mogli bismo zapitati: a zato se
volja amerikog kapitalista razlikuje od volje engleskog ka
pitalista? A da biste na to pitanje odgovorili, morate prijei
granicu oblasti volje. Neki pop jo bi i mogao rei da je
volja boja u Francuskoj jedno, a u Engleskoj neto drugo.
Kad bih od njega traio da mi objasni to dvojstvo volje, on
bi mogao da ima obraza i da mi odgovori kako bog hoe da
112

u Francuskoj ima jednu volju a u Engleskoj neku drugu.

Ali na prijatelj VVeston sigurno je posljednji koji bi naveo
takav argument, potpuno protivan svakom razumnom rasu
ivanju.
Nema sumnje da je volja kapitalista da uzme to .vie
moe. Ali nije na zadatak da preklapamo o njegovoj volji,
nego da ispitamo njegovu mo, granice te moi i karakter
tih granica.
II [PROIZVODNJA, NADNICA, PROFIT]
Predavanje koje nam je odrao graanin VVeston moglo
bi se sabiti u orahovu ljusku.
Sva njegova, rezoniranja svodila su se na sljedee: ako
radnika klasa prisili klasu kapitalista da joj u vidu novane
nadnice plaa 5 ilinga umjesto 4, kapitalist bi vraao rad
nicima u vidu robe vrijednost od 4 ilinga umjesto od 5.
Radnika klasa morala bi 5 ilinga da plaa za ono to je do
povienja nadnice kupovala za 4 ilinga. Ali zato bi to bilo
tako. Zato bi kapitalist za 5 ilinga uzvraao samo vrijed
nost od 4 ilinga? Zato to je iznos nadnice stalan. Ali zato
je on odreen ba u robnoj vrijednosti od 4 ilinga? Zato
ne u vrijednosti od 3 ili 2 ilinga, ili u bilo kojoj drugoj
svoti? Ako granicu iznosa nadnice odreuje neki ekonomski
zakon koji je podjednako nezavisan i od volje kapitalista i
od volje radnika, onda bi, prije svega, trebalo da graanin
VVeston taj zakon formulira i dokae. Povrh toga, on bi mo
rao da dokaze da stvarno isplaeni iznos nadnica u svakom
datom trenutku uvijek tano odgovara potrebnom iznosu
nadnica i da od njega nikada ne odstupa. S druge strane,
ako data granica iznosa nadnica zavisi samo od puke volje
kapitalista ili od granica njegove gramzljivosti, onda je ta
granica proizvoljna. U njoj tada nema ni truna nunosti.
Ona moe biti promijenjena votjom kapitalista, pa, prema
tome, moe biti promijenjena i protiv njegove volje.
Graanin VVeston ilustrirao vam je svoju teoriju ispri
avi vam da, ako neka inija sadri odreenu koliinu or
be kojom treba da se nahrani odreen broj ljudi, onda po
veanje zapremine kaika ni najmanje nee izazvati povea8 BkonomsM spisi

113

'U originalu neprevodiva igra rijei: spoon kaika i

prostak; spoony naivan, malouman; trivijalan. Red.

lan Donjeg doma, ak jedna sedmina stanovnitva troi

dvije treine nacionalnog proizvoda, onda ete shvatiti koli
ko je znatan onaj dio nacionalnog proizvoda koji se proizvo
di u vidu luksuznih artikala ili se za iijih razmjenjuje, i ko
liko je ogromna koliina samih ivotnih sredstava koja se
trae na lakeje, konje, make, itd.; kao to nam je iz isku
stva poznato, to rasipnitvo znatno se ograniava pri porastu
cijena ivotnih sredstava.
Dobro, a u kakvom bi se poloaju nali kapitalisti koji
ne proizvode ivotna sredstva? Oni ne bi bili u stanju da
pad profitne stope prouzrokovan opim povienjem nadnica
nadoknade podizanjem cijena svojoj robi, poto ne bi ni do
lo do poveanja tranje te robe. Njihov dohodak bi se sma
njio; a iz tog smanjenog dohotka oni bi morali da plate vie
za istu koliinu poskupjelih ivotnih sredstava. No to jo
ne bi bilo sve. Poto bi se njihov dohodak smanjio, oni bi
sada morali manje troiti na luksuzne artikle, a tako bi se
smanjila i njihova uzajamna tranja njihove odnosne robe.
Uslijed tog smanjivanja tranje pale bi cijene njihovoj robi.
Zato bi u ovim granama industrije pala profitna stopa, i to
ne samo u prostoj proporciji prema opem povienju nad-,
nine stope, ve u sloenoj proporciji prema opem povie
nju nadnica, povienju cijena ivotnih sredstava i padu cije
na luksuznih artikala.
Kakve bi posljedice imala ta razlika u profitnoj stopi za
kapitale primijenjene u razliitim granama industrije? Ra
zumije se, one iste koje i obino nastaju kad se dogodi da je
prosjena profitna stopa, iz bilo kojih razloga, razliita u
razliitim sferama proizvodnje. Kapital i rad poeli bi iz ma
nje unosnih grana proizvodnje da otiu u unosnije grane, i
to oticanje trajalo bi sve dotle dokle god ponuda u jednom
odjeljku industrije ne bi porasla razmjerno poveanoj tranji, a u drugim odjeljcima industrije ne bi pala razmjerno
smanjenoj tranji. im bi se odigrala ta promjena, opa pro
fitna stopa ponovo bi bila izjednaena u razliitim granama
industrije. Poto je itav taj poremeaj bio prvobitno pro
uzrokovan pukom promjenom u odnosu izmeu tranje i
ponude razliitih vrsta robe, s nestankom uzroka nestala bi
i posljedica, i cijene bi se opet vratile na svoj preanji nivo,
u svoju preanju ravnoteu. Umjesto da ostane ogranien

114

8*

nje koliine same orbe. Neka mi graanin Weston ne zamje

ri, ali ja nalazim da je ta njegova orba prilino neslana.1
Ona me donekle podsjea na uporeenje kome je pribjegao
Menenije Agripa. Kad su se rimski plebejci digli protiv rim
skih patricija, tada im je patricije Agripa ispriao kako pa
tricijski eludac hrani plebejske udove dravnog organizma.
No Agripa je propustio da dokae na koji nain neko moe
da hrani udove jednog, ovjeka a da pri tome puni eludac
nekog drugog. Graanin Weston zaboravio je, pak, da je i
nija iz koje radnici jedu napunjena ukupnim proizvodom
nacionalnog rada te da ono to radnike spreava da iz nje
bolje zagrabe nije ni mali obim inije ni oskudnost njene
sadrine, ve da su to jedino njihove male kaike.
Pomou kakve majstorije dolazi kapitalist u mogunost
da za 5 ilinga uzvraa vrijednost od 4 ilinga? Pomou di
zanja cijene robi koju prodaje. Ali zar dizanje i uope mije
njanje cijena robi, odnosno zar robne cijene kao takve zavi
se od puke volje kapitalista? Ili su, naprotiv, potrebni iz
vjesni uslovi da bi ta volja mogla da djeluje? Ako nisu,
onda se sva ta dizanja i padanja trinih cijena, njihova ne
prekidna kolebanja, pretvaraju u nerjeivu zagonetku.
Ako pretpostavimo da nisu proizile nikakve promjene
ni u proizvodnoj snazi rada, ni u obimu kapitala i primije
njenog rada, ni u vrijednosti novca kojom se procjenjuju
vrijednosti proizvoda, ve da je nastala satno promjena u
nadninoj stopi, Lako bi onda ovo povienje nadnica moglo
da utie na robne cijene? Samo tako to bi uticalo na po
stojei odnos izmeu tranje i ponude tih roba.
Sasvim je tano da radnika klasa, posmatrana kao cje
lina, troi svoje dohotke i da ih mora troiti na ivotna
sredstva. Prema tome, ope poveanje nadnine stope iza
zvalo bi porast tranje ivotnih sredstava, a samim tim i di
zanje njihovih trinih cijena. Kapitalisti koji proizvode ta
Sredstva dobili bi naknadu za povienje nadnice podizanjem
trinih cijena svojoj robi. Ali kako stoji stvar s drugim ka
pitalistima koji ne proizvode ivotna sredstva? Nemojte mi
sliti da je njih tek aica. Ako uzmete u obzir da jedna
petina stanovnitva ili, kako je to nedavno izjavio jedan

115

na neke industrijske grane, pad profitne stope koji je iza

zvalo povienje nadnica postao bi opa pojava. Kao to smo
pretpostavljali, nikakve promjene ne bi nastale ni u proiz
vodnoj snazi rada, ni u ukupnoj sumi proizvodnje, ve bi se
samo promijenio oblik te date koliine proizvodnje. Vei
dio proizvoda postojao bi u vidu ivotnih sredstava, a manji
dio u vidu luksuznih artikala, ili, to je jedno te isto, manji
dio proizvoda bi se razmijenio za luksuzne artikle iz inostranstva i bio bi utroen u svom prvobitnom obliku, ili,
to opet izlazi na isto, vei dio domaih proizvoda razmijenio
bi se za inostrana ivotna sredstva umjesto za luksuzne ar
tikle. Prema tome, ope povienje nadnine stope dovelo bi,
poslije izvjesnog privremenog poremaaja trinih cijena, sa
mo do opeg pada profitne stope,'a da pri tome ne bi dolo
do neke trajne promjene u robnim cijenama.
Ako bi neko htio da mi prigovori da sam kod ovog do
kazivanja polazio od pretpostavke da se cjelokupno povie
nje nadnice troi na ivotna sredstva, onda moram da kaem
da sam uzeo pretpostavku najpovoljniju po shvaanje gra
anina Westona. Ako bi radnici troili povienje svojih nad
nica na predmete koji prije toga nisu ulazili u njihovu po
tronju, realni porast njihove kupovne moi ne bi trebalo
dokazivati. Meutim, poto taj porast kupovne moi proistie jedino iz povienja nadnica, on mora tano da, odgovara
opadanju kupovne moi kapitalista. Uslijed toga, cjelokupna
tranja rob ne bi se poveala, ali bi se promijenili sastavni
dijelovi te tranje. Poveana tranja na jednoj strani bila
bi izravnata smanjenom tranjom na drugoj strani. A poto
bi na taj nain cjelokupna tranja ostala nepromijenjena,
ne bi mogla nastupiti nikakva promjena u trinim cijena
ma rob.
I tako ste se, eto, nali pred sljedeom dilemom: ili se
povienje nadnica podjednako troi na sve predmete potro
nje u tom sluaju morala bi poveana tranja na strani
radnike klase da bude izravnata smanjenjem tranje na
strani kapitalistike klase; ili se to povienje troi samo na
neke artikle ije bi se trine cijene prolazno podigle. Onda
bi poveanje profitne stope koje bi uslijedilo u nekim in
dustrijskim granama i pad profitne stope koji bi uslijedio u
drugim industrijskim granama izazvali promjenu u raspo116

djeli kapitala i rada, to bi trajalo sve dotle dok se ponuda

ne bi u jednom odjeljku industrije popela razmjerno pove
anoj tranji, a u drugom se odjeljku snizila razmjerno
smanjenoj tranji. Pri prvoj pretpostavci nee doi ni do
kakve promjene u robnim cijenama. Pri drugoj pretpostavci,
poslije izvjesnih kolebanja trinih cijena razmjenske vri
jednosti rob vratie se na preanji nivo. Pri objema pret
postavkama, ope poveanje nadnine stope nee, u kraj
njoj liniji, izazvati nita drugo do opi pad profitne stope.
Da bi podstakao vau uobrazilju, graanin Weston vas
je zamolio da zamislite tekoe koje bi izazvalo ope povi
enje nadnica engleskih poljoprivrednih radnika od 9 na 18
ilinga. Zamislite samo, uskliknuo je on, taj ogromni porast
tranje ivotnih sredstava, to strahovito povienje njihovih
cijena koje bi zatim nastupilo. Meutim, svima vama je do
bro poznato da je prosjena nadnica amerikih poljopriv
rednih radnika vie nego dva puta vea od prosjene nad
nice engleskih poljoprivrednih radnika, mada su cijene po
ljoprivrednih proizvoda u Sjedinjenim Dravama nie nego
u Engleskoj, mada je opi odnos izmeu kapitala i rada u
Sjedinjenim Dravama isti kao i u Engleskoj i mada je go
dinja masa proizvodnje u Sjedinjenim Dravama mnogo
manja nego u Engleskoj. Zato onda na prijatelj zvoni na
uzbunu? Prosto zato da bi nas odvratio od stvarnog pitanja.
Iznenadno povienje nadnica od 9 na 18 ilinga znailo bi
iznenadno povienje za 100%. Ali, mi uope i ne ras
pravljamo, o tome da li opa nadnina stopa u Engleskoj
moe biti iznenadno poviena za 100%. Nas se ovdje uope
ne tie veliina takvog povienja, koje u svakom praktinom
sluaju mora zavisiti od datih uslova i koje se tim uslovima
mora prilagoditi. Mi imamo samo da ispitamo: kakvo e
djelovanje imati ope povienje nadnine stope, pa makar
ono iznosilo samo 1%.
Ostavljam po strani to povienje od 100% koje je prija
telj Weston izmislio i hou da skrenem vau panju na stvar
no povienje nadnica do kojeg je u Velikoj Britaniji dolo
od 1849. do 1859.
Svima vama je poznat zakon o deset satnom, ili, bolje
rei, o desetiposatnom radnom danu, koji je na snazi od
1848. To je bila jedna od najveih ekonomskih promjena
117

koja se odigrala pred naim oima. Taj zakon je znaio iz

nenadno i nedobrovoljno povienje nadnica, i to ne moda
u nekim lokalnim poslovnim granama, nego ba u vodeim
industrijskim granama preko kojih Engleska gospodari svjet
skim tritem. Do tog povienja nadnica dolo je pod na
roito nepovoljnim okolnostima. Dr Ure, profesor Senior
i svi oni ostali slubeni ekonomski zastupnici buroazije
dokazivali Su i, moram rei, s mnogo uvjerljivijim razlozima
nego na prijatelj Weston, da je to posmrtno zvono engle
ske industrije. Oni su dokazivali da se tu ne radi samo o
nekom obinom povienju nadnica ve o takvom povienju
koje je izazvano opadanjem koliine primijenjenog rada i
koje se na tom opadanju zasniva. Uvjeravali su da dvanaesti
sat koji hoe da uzmu kapitalisti predstavlja jedini sat iz
koga on izvlai svoj profit. Oni su prijetili da e nastupiti
opadanje akumulacije, porast cijena, gubitak trita, ograni
enje proizvodnje, a to bi uticalo na nadnicu i dovelo do
potpune propasti. U stvari, oni su izjavili da su zakoni Maksimilijana Robespierrea o maksimumu 2 triarija u poreenju
s ovim zakonom, i u izvjesnom smislu bili su u pravu. Lije
po, a "to je bio rezultat svega toga? Povienje novanih nad
nica fabrikih radnika uprkos skraenju radnog dana, veliki
porast broja zaposlenih fabrikih radnika, neprekidno pada
nje cijena njihovih proizvoda, izvanredan razvitak proizvod
ne snage njihovog rada, neuveno i neprestano irenje tri
ta za njihovu robu. U Manchesteru, 1860, na zasjedanju
Drutva za unapreenje nauke, lino sam uo gospodina
Newmana kako je priznao da su se on, dr Ure, Senior i svi "
ostali., slubeni lumeni ekonomskih nauka prevarili, dok je
instinkt naroda bio u pravu. Ja nemam u vidu profesora
Francisa Newmana, ve mislim na W. Newmana, 3 poto on
u ekonomskoj nauci zauzima istaknut poloaj kao saradnik
i izdava spisa g. Thomasa Tooka Historv of Prices, tog
sjajnog djela u kome se iznosi istorija cijena od 1793. do

1856. Ako bi fiks-ideja naeg prijatelja Westona o nekom

fiksnom iznosu nadnice, o fiksnoj koliini proizvodnje, o
fiksnom stepenu proizvodne snage rada, o fiksnoj i perma
nentnoj volji kapitalista, i sve ostale njegove fiksnosti i finalnosti doista bile tane, onda bi i ona mrana predskazivanja profesora Seniora bila tana, a ne bi bio u pravu Ro
bert Owen 4 koji je, jo 1816. proglasio ope skraivanje rad
nog dana kao prvi pripremni korak ka osloboenju radnike
klase i koji ga je uprkos postojeim predrasudama na
svoju ruku praktino proveo u ivot u svojoj predionici pa
muka u New Lanarcku.
U to isto vrijeme kad se uvodio zakon o desetsatnom
radnom danu i kad je, u vezi s tim, dolo do povienja nad
nica, nastalo je u Velikoj Britaniji iz razloga koje ovdje
ne moemo podrobnije izlagati i ope povienje nadnica
poljoprivrednih
radnika.
Iako to za moju neposrednu svrhu i nije potrebno, ipak
u uiniti nekoliko napomena, da me ne biste pogreno ra
zumjeli.
Ako je neko isprva primao nadnicu od 2 ilinga nedjelj
no, a zatim se ona poveala na 4 ilinga, onda je nadnina stopa porasla za 100%. Ovako izraeno, kao poveanje
nadnine stope, to bi moglo izgledati kao neto zaista ogrom
no, mada bi stvarni iznos nadnice, tj. 4 ilinga nedjeljno,
jo uvijek predstavljao mizerno nisku, gladnu nadnicu. Zato
neka vas ne zavaravaju bombastini procenti povienja nad
nica. Uvijek se morate pitati: a koliki je bio prvobitni iznos?
Ako 10 radnika primaju nedjeljno po 2 ilinga, 5 radnika
po 5 ilinga i 5 radnika po 11 ilinga, onda e vam biti jasno
da bi tih 20 radnika ukupno primali 100 ilinga ili 5 funti
sterlinga nedjeljno. Ako bi dolo do povienja ukupne sume
njihove nedjeljne nadnice, recimo za 20%, to bi proizvelo
porast od 5 na 6 funti sterlinga. Prosjeno uzeto, mogli bi
smo rei da je opa nadnina stopa porasla za 20%, mada

Zakonima o maksimumu, koje je donio jakobinski Konvent za vrijeme velike francuske revolucije, 1793, bile su utvi*
ene maksimalne cijene robi i maksimum nadnice. Red:
3
Ovdje je kod Marxa omaka: prezime ekonomista koga
Marx spominje nije Newman nego Newmarch. Red.
118

4
Robert Owen engleski fabrikant, koji je kasnije postao
socijal-utopist. On je u svojoj fabrici uveo desetiposatni radni
dan, organizirao radniku blagajnu za sluaj bolesti itd. Mane
se poziva na njega, jer je Weston bio pristalica Ovvena. Red.

119

bi u stvari nadnica onih 10 radnika ostala nepromijenjena,

dok bi za prvu grupu od 5 radnika porasla samo od 5 na 6
ilinga, a za drugu grupu od 5 radnika od 55 na 70 ilinga. 3
Poloaj polovine tih ljudi uope se ne bi poboljao, poloaj
jedne etvrtine poboljao bi se u jedva primjetnom stepenu,
a samo bi se poloaj jedne etvrtine zaista poboljao. Me
utim, ako raunamo prosjeno, izlazi da je ukupan iznos
nadnica tih 20 ljudi porastao za 20%; i ukoliko se radi o
cjelokupnom kapitalu koji te ljude zapoljava, i o cijenama
robe koju oni proizvode, bilo bi to potpuno isto k a o da je
prosjeno povienje nadnica podjednako obuhvatilo sve te
ljude, t o se, pak, tie sluaja s poljoprivrednim radnicima,
iji je nivo nadnica u raznim grofovijama Engleske i kot
ske veoma razliit, to se povienje veoma nejednako odra
zilo na njihov standard.

do ogromnog porasta cijena poljoprivrednih proizvoda. A

to se u stvari dogodilo? Uprkos ratu s Rusijom i uzastop
nim ravim etvama od 1854. do 1856, prosjena cijena pe
nice, tog najvanijeg poljoprivrednog proizvoda Engleske,
pala je od priblino 3 f. st. po 'kvarteru u periodu od 1838.
do 1848. do priblino 2 f. st. 10 il. po kvarteru u periodu
18491859. To znai da je cijena penice pala vie nego za
16%, dok je u istom razdoblju nadnica poljoprivrednih rad
nika prosjeno porasla za 40%. U istom razdoblju, ako nje
gov kraj uporedimo s poetkom, t j . 1859. sa 1849. godinom,
slubeno registrirani pauperizam smanjio se od 934.419 na
860.470 ljudi, to, predstavlja razliku od 73.949. Priznajem
da je to veoma neznatno smanjenje, koje se, osim toga, u
toku narednih godina opet izgubilo, ali je ipak bilo neko
smanjenje.

Najzad, u toku perioda u kome je dolo do tog povie

nja nadnica vrili su utjecaj u suprotnom pravcu razni dru
gi inioci, kao, na primjer, novi porezi izazvani ratom s Ru
sijom,' masovno razaranje stambenih zgrada poljoprivred
nih radnika itd.
Poslije ovih prethodnih napomena, mogu sad da prije
em na konstataciju da se prosjena nadnina stopa poljo
privrednih radnika Velike Britanije od 1849. do 1859. povi
sila za nekih 40%. Kao dokaz za to moje tvrenje mogao bih
navesti mnoge pojedinosti, ali smatram da e za nau svrhu
biti dovoljno da se pozovem na savjesnu i kritiku raspravu
pokojnog Johna Ch. Mortona o Snagama koje se upotreb
ljavaju u zemljoradnji, koju je proitao 1860. u londonskom
Drutvu za umjetnost. Morton navodi statistike podatke
na osnovu priznanica i drugih autentinih dokumenata koje
je prikupio od priblino stotine zakupaca iz 12 kotskih i
35 engleskih grofovija.

Moda e neko rei da se uslijed ukidanja itnih zakona

uvoz ita iz inostranstva u periodu 18491859. vie nego
udvostruio ako ga uporedimo s uvozom u periodu 1838
1848. A ta iz toga izlazi? S gledita graanina Westona tre
balo je oekivati da e ta iznenadna, mona i stalno sve vea
tranja na stranim tritima izazvati strahovito podizanje
cijena poljoprivrednih proizvoda na t i m tritima, jer po
sljedica poveanja tranje ostaje uvijek jedna te ista, bil
da ta tranja potie iz inostranstva ili iz unutranjosti, t a
se, u stvari, dogodilo? Izuzev nekoliko nerodnih godina, pi
tanje ubitanog pada cijena itarica predstavljalo je u toku
cijelog tog perioda stalnu t e m u o kojoj se u Francuskoj
deklamiralo; Amerikanci su stalno bili primoravani da spa
ljuju svojsuviak ita; a Rusija je, ako moemo vjerovati
g. Urquhrtu, raspirivala graanski r a t u Sjedinjenim Dra
vama zato to je njen poljoprivredni izvoz bio paraliziran
uslijed konkurencije Jenkija na evropskim tritima.
Tvrenje graanina Westona, svedeno na. svoj apstrakton oblik, izgledalo bi c^vako: svako poveanje tranje vri
se uvijek na podlozi date mase proizvodnje. Zato ono nika
da ne mole da povea ponuda trafenih predmeta, ve satno
da povisi njihove novane cijene. Ali i najprostije posmatranje pokazuje da poveana tranja u nekim sluajevima osta
vlja trine cijene robe potpuno nepromijenjene, dok u drughiSi sluajevima izaziva prolazni porast trinih cijena, za

Prema miljenju naeg prijatelja Westona, i ako se uz

me u obzir jo i istovremeno povienje nadnica fabrikih
radnika, u toku perioda od 1849. do 1859. trebalo je da doe
s

Za pet radnika. Red.

* Krimski rat (18541856), koji su Engleska, Francuska,
Austrija i Turska vodile protiv Rusije. Red.
120

121

kojim slijedi poveana ponuda, a za ovom, opet, dolazi do

snienja cijena na njihov prvobitni nivo, a esto i ispod tog
nivoa. Da li poveanje tranje proistie iz poviene nadnice
ili iz ma kog drugog uzroka, to ni najmanje ne mijenja
uslove samog problema. Sa gledita graanina Westona, bilo
je isto tako teko objasniti opu pojavu kao i pojavu do
koje bi dolo pod izuzetnim okolnostima nekog povienja
nadnica. Prema tome, njegovo dokazivanje nije imalo ni naj
manje veze s pitanjem koje razmatramo. Ono je bilo samo
izraz njegove bespomonosti pred zakonima na osnovu kojih
izvjesno poveanje tranje, umjesto da izazove konano po
vienje trinih cijena, dovodi do poveanja ponude.
I I I [NADNICA I NCVAC]
Drugog d a n a debate odjenuo je na prijatelj Weston
svoje staro tvrenje u novo ruho. On je rekao: uslijed op
eg poveanja novanih nadnica, za isplatu iste nadnice bie
potrebna vea koliina novca. Ali poto je novana masa
fiksna, ikako onda da se s tm fiksnom novanom masom
isplate poveane novane nadnice? Najprije je tekoa do
lazila otuda sto je koliina robe koju radnik treba da. dobije
ostala fiksna uprkos njegovoj poveanoj novanoj nadnici;
sada ona dolazi otuda to se novana nadnica poveala uprkos fiksnoj koliini robe. Ako odbacite njegovu prvobitnu
dogmu, nestae, naravno, i tih njegovih tekoa koje je ona
prouzrokovala.
Pa ipak, pokazau da ovo pitanje novanog opticaja ne
ma ba nieg zajednikog s naim predmetom.
Mehanizam plaanja u vaoj zemlji mnogo je savreniji
no u ma kojoj drugoj zemlji Evrope. Zahvaljujui razgranatosti i koncentraciji bankovnog sistema, potrebno je mnogo
manje novaca za promet jedne te iste sume vrijednosti i za
obavljanje istog ili veeg broja poslova. Tako, na primjer,
ukoliko se tie nadnica, engleski fabriki radnik troi svoju
nadnicu svake nedjelje kod bakalina, ovaj je svake nedjelje
alje bankaru, a taj je, opet, svakih osam dana vraa fabrikantu, koji je ponovo isplauje svojim radnicima itd. Za
hvaljujui takvom ureenju, godinja nadnica jednog radni122

ka, recimo od 52 f. st., moe se isplatiti pomou jednog je

dinog soverina, 7 koji bi se svake sedmice obrnuo u jednom
te istom krugu. Ni u samoj Engleskoj taj mehanizam nije
tako savren kao u kotskoj, a nije ni podjednako usavren
u svima mjestima; zato vidimo da je, na primjer, u nekim
poljoprivrednim okruzima, u poreenju s fabrikim rejonima, potrebno mnogo vie gotovog novca za promet mnogo
manje sume vrijednosti.
Ako prijeete preko Kanala, vidjeete da su novane
nadnice na kontinentu mnogo nie nego u Engleskoj, ali i to
da se u Njemakoj, Italiji, vicarskoj i Francuskoj one
obru posredstvom mnogo vee sume prometnih sredstava.
Onaj isti soverin nee tu tako brzo dospjeti u ruke bankara
ili se vratiti industrijskom kapitalistu; i zato e umjesto
jednog soverina, koji obre po 52 f. st. godinje, biti potreb
na moda 3 soverina da bi obrtala godinju nadnicu u iznosu
od 25 f. st. Dakle, uporeujui kontinentalne zemlje s En
gleskom, odmah ete uoiti da niska novana nadnica moe
da iziskuje mnogo vie prometnih sredstava za svoj obrt
nego visoka novana nadnica, i da je to, u stvari, isto teh
niko pitanje koje s naim predmetom nema nieg zajed
nikog.
Prema najtanijim proraunima koji su mi poznati, go
dinji dohodak radnike Mase Engleske mogao bi se proci
jeniti na 250 miliona f. st. Tu ogromnu sumu obru otprilike
3 miliona f. st. Pretpostavimo da bi dolo do povienja nad
nica za 50%. Tada bi umjesto 3 miliona f. st. prometnih
sredstava bilo potrebno 4,5 miliona f. st. Poto radnik veoma
znatan dio svojih dnevnih izdataka vri u srebru i bakru,
t j . prostim novanim znacima ija se relativna vrijednost
p r e m a zlatu proizvoljno utvruje zakonom, kao i kod nekon
vertibilnog papirnog novca, to bi pedesetpostotno povienje
novane nadnice zahtijevalo, u najgorem sluaju, dodatno
putanje u opticaj, recimo, milion soverina. Jedan milion
koji sada u vidu zlatnih poluga ili kovanih zlatnika lei u
podrumima Engleske banke ili privatnih banaka dospio bi
u opticaj. Ali ak i neznatni rashodi prouzrokovani dodatnim
7

Soverin engleska zlatna moneta u vrijednosti jedne fun

te. Red.
123

kovanjem ili poveanim lizanjem moneta tog miliona mogli

bi se izbjei, a stvarno se i izbjegavaju, ako uslijed vee po
trebe za prometnim sredstvima nastanu ma kakve tekoe.
Svima vam je poznato da se prometna sredstva u ovoj ze
mlji dijele na dva velika odjeljka. Jedna vrsta se sastoji
od novanica raznih nominalnih vrijednosti i slui za trans
akcije izmeu poslovnih ljudi, kao i za vea plaanja od
strane potroaa trgovcima, dok druga vrsta prometnih sred
stava, naime metalni novac, optie u trgovini na malo. Iako
se ove dvije vrste prometnih sredstava meusobno razliku ju, one ipak uzajamno zamjenjuju jedna drugu. Tako zlatna
moneta optie u veoma znatnim razmjerama i pri veim
plaanjima okruglih suma ispod 5 f. st. Ako bi sutra bile
emitirane novanice od 4, 3 ili 2 f. st., onda bi zlatne monete
koje popunjavaju te prometne kanale odmah bile otuda po
tisnute i potekle bi u one kanale gdje se, uslijed porasta
novanih nadnica, ukazala potreba za njima. Tako bi se
dobio dodatni milion potreban zbog povienja nadnica za
50%, a da se ne bi morao dodati ni. jedan jedini soverin.
Isti rezultat mogao bi se postii i bez jedne jedine dodatne
novanice poveanjem prometa mjenica, kao to je to dugo
vremena bilo u Lancashireu.
Ako bi neko ope povienje nadnine stope recimo za
100/o, kao to je graanin Weston pretpostavio za nadnice
poljoprivrednih radnika izazvalo veliki skok cijena ivot
nih sredstava i, prema njegovom shvaanju, iziskivalo izvje
snu dodatnu sumu prometnih sredstava koja ne bi mogla
biti nabavljena, onda bi i ope snienje nadnica moralo iza
zvati iste posljedice, u istom razmjeru, samo u suprotnom
pravcu. Pa lijepo! Svi vi znate da su godine 18581860. bile
godine najveeg prosperiteta pamune industrije i da naro
ito 1860. godina u tom pogledu nema, sebi ravna primjera
u analima privrede, dok su istovremeno i sve ostale grane
industrije doivjele veliki procvat. Nadnice radnika pamune
industrije i svih ostalih radnika povezanih s tom granom
proizvodnje bile su 1860. vee nego ikada prije toga. Ali,
izbila je amerika kriza i sve te nadnice bile su iznenada
oborene otprilike na jednu etvrtinu njihovog preanjeg
iznosa. U obrnutom pravcu to bi znailo porast-od 300%.
Naime, ako nadnice porastu od 5 na 20, onda kaemo da
124

su porasle za 300%; padnu li od 20 na 5, kaemo da su pale

za 75%; meutim, iznos za koji su u prvom sluaju porasle
a u drugom pale bio bi jedan te isti, t j . 15 ilinga. To je,
dakle, bila iznenadna, dotle neviena promjena nadnine
stope, koja je u isto vrijeme zahvatila toliki broj radnika
da je on ako uzmemo u obzir ne samo sve radnike di
rektno zaposlene u pamunoj industriji nego i one koji od
nje indirektno zavise bio za itavu polovinu vei od broja
poljoprivrednih radnika. A da li je pala cijena penice? Ona
je porasla od prosjenog godinjeg nivoa od 47 ilinga i 8
pensa po kvarteru, koji je imala u toku tri godine, od 1858.
do 1860, na prosjeni godinji nivo od 55 ilinga i 10 pensa
po kvarteru, koji je imala u toku tri godine, od 18611863.
A to se tie prometnih sredstava, godine 1861. bilo je isko
vano 8,673232 f. st. prema 3,378.102 f. st. 1860. To e rei
da je 1861. bilo iskovano za 5,295.130 . st. vie nego 1860.
Dodue, 1861. bilo je 1,319.000 f. st. novanica manje-u op-
ticaju nego 1860. Oduzmite to. Ipak e vam za 1861. godinu,
u poreenju sa 1860. godinom, godinom prosperiteta, preo
stati viak prometnih sredstava u iznosu od 3,976.130 f. st.,
ili okruglo 4 milijuna f. st.; ali zlatna rezerva Engleske ban
ke u isto vrijeme se smanjila, ako ne u istoj, a ono u pribli
no istoj razmjeri.
Uporedite 1862. sa 1842. godinom. Ne uzimajui u obzir
ogromni porast vrijednosti i mase roba putenih u promet,
samo kapital-uplaen 1862. redovnim transakcijama za akci
je, zajmove itd., za eljeznice Engleske i Walesa iznosio je
320 miliona f. st., t j . s u m u koja bi 1842. izgledala basnoslo
vna. Pa ipak su ukupne novane mase u 1862. i 1842. bile
priblinb iste; i, uope, vi ete zapaziti tendenciju za sve
veim smanjenjem novanih masa nasuprot ogromnom po
veanju vrijednosti ne samo rob nego i novanih transak
cija uope. S gledita naeg prijatelja Westona to je nerje
iva zagonetka.
Da je neto dublje prodro u stvar, on bi naao: da se
potpuno nezavisno od nadnica, i pod pretpostavkom da su
one stalne svakodnevno mijenja vrijednost i masa rob
koje treba da cirkuliraju i uope iznos novanih transakcija;
da se svakodnevno mijenja koliina emitiranih novanica; da
se svakodnevno mijenja iznos isplata i uplata koje se vre
125

bez posredovanja novca putem mjenica, ekova, tekuih

rauna, klirinkih banaka; da se, ukoliko je potreban metal
ni novac, svakodnevno mijenja odnos izmeu koliine mo
nete koja se nalazi u opticaju i koliine moneta i zlatnih
poluga koje se uvaju u rezervi ili lee u podrumima bana
ka; da se svakodnevno mijenja koliina zlatnih poluga koje
apsorbira nacionalni promet, kao i koliina poluga koja se
alje u inostranstvo za meunarodni promet. On bi naao
da je njegova dogma o fiksnim prometnim sredstvima stra
hovita zabluda, koja se ne moe dovesti u sklad sa svako
dnevnim kretanjem. I umjesto da svoje nerazumijevanje
zakona novanog opticaja pretvara u argument protiv povi
enja nadnica, on bi izuavao zakone koji novanom opti
caju omoguuju da se prilagoava uslovima koji se tako
neprestano mijenjaju.
IV [PONUDA I TRANJA]
Na prijatelj Weston dri se -latinske poslovice repetitio est mater studiorum, t j . da je ponavljanje majka ue
nja, i zbog toga je ponovio svoju prvobitnu dogmu u novom
obliku: da bi smanjivanje novanog opticaja izazvano
povienjem nadnica dovelo do smanjivanja kapitala itd.
Poto smo ve preistili s njegovim matarijama o nova
nom opticaju, nalazim da je sasvim izlino osvrtati se na
imaginarne -posljedice koje bi kako on to uobraava
nastale uslijed njegovih imaginarnih prometnih nezgoda. Ra- dije u sada pokuati da tu njegovu dogmu, koja ostaje
uvijek jedna te ist^ ma u koliko raznih oblika bila ponav
ljana, svedem na njen najjednostavniji teorijski izraz.
Nekritiki nain na koji Weston tretira svoj predmet
bie nam jasan iz jedne jedine primjedbe. On ustaje protiv
povienja nadnica ili protiv visokih nadnica do kojih bi do
lo uslijed ovakvog povienja. A ja ga sad pitam: ta su to
visoke, a ta niske nadnice? Zato, recimo, 5 ilinga nedjelj
no znae nisku, a 20 ilinga nedjeljno visoku nadnicu? Ako
je 5 uporeeno sa 20 nisko, onda je 20 uporeeno sa 200 jo
nie. Ako bi neko, drei predavanje o toplomjeru, poeo
time to bi deklamirao o visokim i niskim stepenima, on
126

nam ne bi predao nikakvo znanje. On mora prvo da n a m

kae kako se nalazi taka smrzavanja, a kako taka kljua
nja, i kako su te stalne take odreene zakonima prirode, a
ne nekim eifom prodavaa ili proizvoaa toplomjera. A,
eto, govorei o nadnici i profitu, graanin Weston ne samo
to je propustio da takve stalne take izvede iz ekonomskih
zakona nego ak nije naao za potrebno ni da ih potrai.
On se zadovoljio time to je uobiajene vulgarne izraze o
niskom i visokom -uzeo kao neto to ima utvreno zna
enje, premda je samo po sebi jasno da nadnice mogu biti
oznaene kao visoke ili niske samo ako se uporede s izvjes
nim standardom prema kome bi mogle biti mjerene njihove
veliine.
Weston nee biti u stanju da-mi objasni zato se za od
reenu koliinu rada daje odreena suma novca. Ako bi od
govorio: To je bilo rijeeno zakonom ponude i tranje, ja
bih ga odmah zapitao: a kakav zakon regulira samu ponudu
i tranju? Takvo pitanje bi ga smjesta izbacilo iz kolosijeka.
Odnosi izmeu ponude i tranje rada trpe neprekidno pro
mjene, a s njima se mijenjaju i trine cijene rada., Ako tra
nja premauje ponudu, nadnica se die; ako ponuda prema
uje tranju nadnica pada, iako se pod takvim okolnosti
ma mogla ukazati potreba da se, recimo, putem trajka, ili
na neki drugi nain, iznae stvarno stanje tranje i ponude.
Ali ako ve priznajete da su ponuda i tranja zakon koji re
gulira nadnicu, onda bi bilo i djetinjasto i besmisleno dizati
graju protiv povienja nadnice, poto je na osnovu tog naj
vieg zakona, na koji se vi pozivate, povremeno povienje
nadnica isto tako potrebno i zakonito, kao i njihovo povre
meno padanje. A ako ponudu i tranju ne priznajete kao
zakon koji regulira nadnicu, onda ponovo postavljam pita
nje: zato se za odreenu koliinu rada daje odreena suma
novca?
Meutim, razmotrimo stvar s neto ireg gledita: svi bi
ste bili u zabludi ako biste mislili da se vrijednost rada ili
bilo koje druge robe u krajnjoj liniji utvruje ponudom i
tranjom. Ponuda i tranja reguliraju samo prolazna koleba
nja trinih cijena. One vam mogu objasniti zato se trina
cijena neke robe die iznad njene vrijednosti, odnosno zato
pada ispod nje, ali one nikad ne mogu da objasne samu tu
127

vrijednost. Pretpostavimo da su ponuda i tranja uravnote

ene, ili da se one, kako bi to rekli ekonomisti, poklapaju.
A onoga asa kad te suprotne sile postanu jednake, one se
meusobno potiru i prestaju da djeluju u jednom ili drugom
pravcu. Onoga asa kad izmeu ponude i tranje nastupi
ravnotea, i kad one uslijed toga prestaju da djeluju, triina
cijena neke robe poklapa se s njenom realnom vrijednou,
s njenom normalnom cijenom, oko koje osciliraju njene
trine cijene. Stoga, prouavajui prirodu te vrijednosti,
uope ne. treba da se obaziremo na prolazne uticaje koje
ponuda i tranja vre na trine cijene. To isto vai za nad
nicu, kao i za cijene svake druge.robe.
V [NADNICE I CIJENE]
Reducirani na svoj najprostiji teorijski izraz, svi argu
menti naeg prijatelja svode se na jednu jedinu dogmu:
Nadnice odreuju ili reguliraju cijene robe*.
Da bih pobio tu davno zastarjelu i ve potpuno diskredi
tiranu zabludu, mogao bih da se pozovem na zapaanja iz
prakse. Mogao bih ukazati na injenicu da engleski fabriki,
rudarski, brodogradilini radnici itd., iji je rad relativno
visoko plaen, jeftinoom svojih proizvoda tuku sve druge
nacije, dok, na primjer, engleskog poljoprivrednog radnika,
iji je rad relativno nisko plaen, tuku, zbog skupoe njego
vih proizvoda, gotovo sve druge nacije. Putem uporeivanja
proizvoda jedne iste zemlje i roba raznih zemalja mogao .bihda pokaem ostavljajui po strani neke, vie prividne
nego stvarne izuzetke da prosjeno rad koji ima relativno
visoku cijenu proizvodi robu s niskim cijenama, a da rad
ija je cijena relativno niska proizvodi robe s visokim cije
nama. To, naravno, jo ne bi bio dokaz da su visoke cijene
rada u jednom i niske cijene u drugom sluaju odnosni uz
ronici tih dijametralno suprotnih rezultata, ali bi to ipak
bio dokaz da cijene rada ne reguliraju cijene rob. Meutim,
za nas je potpuno suvino primjenjivanje ovakvog empiri'
kog metoda.
Moda e neko poricati da je graanin Weston postavio
dogmu: Nadnice odreuju ili reguliraju cijene robe. On
128

je, zaista, nikad nije formulirao. Naprotiv, on je rekao da

profit i renta takoer obrazuju sastavne dijelove robnih ci
jena, jer se ba iz cijene robe moraju isplaivati ne samo
nadnice radnika nego i profiti kapitalista i rente vlasnika
zemlje. A kako se po njegovom miljenju obrazuju cijene?
Prije svega, iz nadnice. Tome se zatim dodaje izvjestan pro
cent u korist kapitalista i jedan dalji u korist zemljovlasnika. Pretpostavimo da nadnica z rad upotrebljen pri
proizvodnji izvjesne robe iznosi 10. Ako profitna stopa iznosi. 100%, kapitalist bi predujmljenoj nadnici dodao 10, a ako
stopa rente takoer iznosi 100% od nadnice, onda bi se do
dalo jo 10, i ukupna cijena robe iznosila bi 30. Ali takvo
odreivanje cijena znailo bi prosto da ih odreuje nadnica.
Ako bi u navedenom sluaju nadnica porasla na 20, cijena
robe popela bi se na 60 itd. Dosljedno tome svi zastarjeli
ekonomski pisci koji su ili za tim da dogmi prema kojoj
nadnica regulira cijene pribave priznanje, pokuali su da j
dokau na taj nain to su profit i rentu tretirali kao puke
procentne dodatke na nadnicu. Nijedan od njih, naravno,
nije bio kadar da granice tih procentnih stopa svede ma na
koji ekonomski zakon. Naprotiv, oni su, izgleda, mislili da
se profiti odreuju tradicijom, obiajem, voljom kapitalista
ili nekim drugim isto toliko proizvoljnim i nerazjanjivim
metodom. A ako tvrde da profite odreuje konkurencija iz
meu kapitalista, oni time nita ne kazuju. Nema sumnje
da ta konkurencija izjednauje razliite profitne stope u raz
nim granama proizvodnje ili ih svodi na izvjestan prosjean
nivo, ali ona nikad ne moe da odreuje sam taj nivo ili
opu profitnu stopu.
t a mislimo kad kaemo da nadnica odreuje cijene
rob? Poto je nadnica samo naziv za cijenu rada, mislimo
da su cijene rob regulirane cijenom rada. Poto je cijena
razmjenska vrijednost i kad govorim o vrijednostima, go
vorim uvijek o razmjenskoj vrijednosti razmjenska vri
jednost izraiena u novcu, onda ta postavka izlazi na to da
se vrijednost robe odreuje vrijednou rada* ili da je
vrijednost rada opa mjera vrijednosti.
Ali kako se onda odreuje sama vrijednost rada? Tu
sad dolazimo na mrtvu taku. Naravno, na mrtvu taku ako
pokuamo da rasuujemo logiki. Istina, pristalice ove dok9 Ekonomski spiti.

129

trine oas svre s logikim skrupulama. Evo, na primjer,

na prijatelj Weston. Najprije nam je rekao da nadnice od
reuju cijene robe i da, prema tome, s porastom nadnica
moraju porasti i cijene. Zatim je stvar obrnuo da bi n a m
pokazao kako povienje nadnica ne bi bilo ni od kakve kori
sti, poto bi skoile cijene robe i poto se nadnice u stvari
mjere cijenama onih roba za koje se troe. I tako smo po
eli tvrenjem da vrijednost rada odreuje vrijednost robe,
a zavravamo tvrenjem da vrijednost robe odreuje vrijed
nost rada. Vrtimo se, na taj nain, u potpuno pogrenom
krugu i ne dolazimo ni do kakvog zakljuka.
Sve u svemu jasno je: ako za opu mjeru ili regulator
vrijednosti uzmemo vrijednost jedne robe, recimo rada, ita
ili bilo koje druge robe, mi time samo zaobilazimo tekoe,
poto jednu vrijednost odreujemo drugom vrijednou, ko
ja, sa svoje strane, opet zahtijeva da bude odreena.
Dogma da nadnice odreuiu cijene robe, svedena ha
svoj najapstraktniji izraz, izlazi na to da vrijednost odre
uje vrijednost, a ta tautologija znai da mi -u stvari uop
e nita ne znamo o vrijednosti. Ako bismo se drali te pre
mise, onda bi se cjelokupno rezoniranje o opim zakonima
politike ekonomije pretvorilo u puko naklapanje. Velika za
sluga Ricardova stoga.se i sastoji u tome to je u svom dje
lu On the Principles of Political Economv izdatom 1817,
do temelja unitio staru, rasprostranjenu i otrcanu zabludu
da nadnice odreuju cijene, zabludu koju su i Adam Smith
i njegove francuske pretee odbacivali u stvarno naunim odjeljcima svojih istraivanja, ali u koju su ipak ponovo za
padali u pristupanijim, popularnim poglavljima svojih dje
la.
VI [VRIJEDNOST I RAD]
Graani! Doao sam sada do take kada moram pristu
piti stvarnom izlaganju pitanja. Ne mogu obeati da u to
uraditi na sasvim zadovoljavajui nain, jer bih u tom slu
aju morao obuhvatiti itavu oblast politike ekonomije.
Moi u jedino, kako bi to rekli Francuzi, effleurer la qu
estion, d se dotaknem glavnih taaka.
130

Prvo pitanje koje moramo postaviti jeste: ta je vrijed

nost neke robe? Kako se ona odreuje?
Na prvi pogled moglo bi izgledati da je vrijednost robe
neto sasvim relativno i da ona ne moe biti odreena ako
se ta roba ne promatra u njenim odnosima prema svim dru
gim robama. U stvari, govorei o vrijednosti, o razmjenskoj
vrijednosti neke robe, mi imamo u vidu kvantitativne raz
mjere u kojima se ona razmjenjuje sa svim drugim robama.
Ali onda nastaje pitanje: kako se reguliraju razmjere u ko
jima se robe meusobno razmjenjuju?
Iz iskustva n a m je poznato da su te razmjere beskrajno
raznolike. Uzmemo li jednu jedinu robu, na primjer penicu,
vidjeemo da se jedan kvarter penice razmjenjuje za raz
novrsne robe u gotovo bezbrojnim varijacijama tih razmje
ra. Meutim, poto vrijednost penice ostaje stalno ista,
bilo da je izraena u svili, zlatu ili u nekoj drugoj robi, ona
m o r a da predstavlja neto to se razlikuje i to je nezavisno
od tih razliitih stopa razmjene s razliitim artiklima. Mora
biti moguno da se ta razna jednaenja s raznim robama
izraze u nekom sasvim drugom obliku.
Pored toga, ako kaem da se jedan kvarter penice raz
mjenjuje za gvoe u odreenoj razmjeri, ili da je vrijed
nost jednog kvartera penice izraena u odreenoj koliini
gvoa, onda, kaem da su vrijednost penice i njen ekviva
lent u gvou ravni nekoj treoj stvari koja nije ni penica
ni gvoe, jer pretpostavljam da obje te robe izraavaju istu
veliinu u dva razliita vida. Prema tome, i jedna i druga
roba, kako penica tako i gvoe, moraju nezavisno jedna
od druge biti svodljive na tu treu stvar koja je njihova za
jednika mjera.
Ilustriraemo ovo jednim posve jednostavnim primje
rom iz geometrije. Kako postupamo kad uporeujemo povr
ine trokuta svih moguih oblika i veliina, ili povrine tro
kuta sa pravokutnikom ili povrine drugih pravolinijiskih li
kova? Mi svodimo povrine bilo kojeg trokuta na izraz koji
je sasvim razlian od njegovog vidljivog lika. Poto smo iz
same prirode trokuta pronali da je njegova povrina ravna
polovini produkta njegove osnovice i njegove visine, mi za
tim moemo da uporeujemo razliite povrine svih vrsta
9*

131

trokuta i svih moguih pravolinijskih likova, jer svi oni

mogu biti ralanjeni na izvjestan broj trokuta.
Isti postupak valja primijeniti i kod vrijednosti rob.
Moramo pronai mogunost da ih sve svedemo na jedan
izraz koji bi im svima bio zajedniki, te da ih razlikujemo
samo prema razmjerama u kojima ne sadre upravo tu
jednaku i istovetnu mjeru.
Poto su razmjenske vrijednosti rob samo drutvene
funkcije tih stvari i nemaju nieg zajednikog s njihovim
proizvodnim svojstvima, mi se prije svega moramo' pitati:
ta je zajednika drutvena supstanca svih roba? To je rad.
Da bi neka roba mogla biti proizvedena, na nju mora biti
utroena ili u njoj apsorbirana odreena koliina rada. I ja
ne kaem prosto rad, nego drutveni rad. Ako neko proizvo
di izvjestan artikal za svoju neposrednu upotrebu, da bi ga
sam potroio, on stvara proizvod ali ne robu. Kao proizvo
a koji radi sam za sebe, on nema nikakve veze s dru
tvom. A da bi neko mogao da proizvodi robu, mora artikal
koji je proizveo ne samo da zadovoljava izvjesnu drutvenu
potrebu nego i njegov rad sam po sebi mora da bude dio
ukupne sume rada koji je drutvo utroilo. Njegov rad mora
biti potinjen podjeli rada u samom drutvu. On nita ne
predstavlja bez osjalih karika podjele rada, i od njega e
trai da ih sa svoje strane dopunjuje.
Ako promatramo robe kao vrijednost, mi ih promatra
mo iskljuivo samo s gledita drutvenog rada koji je u nji
ma opredmeen, predstavljen, ili, ako hoete, kristaliziran. .
U tom pogledu one se mogu razlikovati samo prema veim
ili manjim koliinama rada koje su u njima predstavljene;
tako, na primjer, u jednoj svilenoj maramici moe biti ap
sorbirana vea koliina rada nego u jednoj cigli. Ali kako se
mjeri koliina rada? Prema trajanju radnog vremena, mje
rei pri tome rad satima, danima, itd. Da bi se ta mjera
mogla primijeniti, treba, naravno, sve vrste rada svesti na
prosjean ili prost r a d kao njihovu jedinicu.
Dolazimo, dakle, do sljedeeg zakljuka: neka roba ima
vrijednost zato to predstavlja kristalizaciju drutvenog rada.
Veliina njene vrijednosti ili njena relativna vrijednost za
visi od vee ili manje koliine te drutvene supstance koju
132

ona sadri, to e rei od relativne mase rada potrebne za

njeno proizvoenje. Relativne vrijednosti rob odreuju se,
prema tome, odgovarajuim koliinama ili masama rada ko
je su na njih utroene, u njima opredmeene, predstavljene.
Korelativne koliine rob koje mogu biti proizvedene u isto
radno vrijeme jednake su. Ili: vrijednost jedne robe odnosi
se prema vrijednosti druge robe kao koliina rada koji je
predstavljen u jednoj robi prema koliini rada koji je pred
stavljen u drugoj robi.
Nasluujem da e mnogi od vas upitati: zar zaista po
stoji tako velika razlika, ili uope neka razlika, izmeu od
reivanja vrijednosti rob prema nadnici i odreivanja tih
vrijednosti prema relativnim koliinama rada potrebnim za
njihovo proizvoenje? Vi ste, meutim, sigurno ve uoili
da su nagrada za rad i koliina rada dvije potpuno razliite
stvari. Pretpostavimo, na primjer, da su u jednom kvarteru
penice i u jednoj unci zlata predstavljene jednake koliine
rada. Uzeo sam ovaj primjer, jer ga je upotrijebio Benjamin
Franklin u svom prvom eseju, objavljenom 1729. pod naslo
vom A Modest Enquiry into the Nature and Necessity of
a Paper Currencv 8 , u kome je on, kao jedan od prvih, uao
u trag pravoj prirodi vrijednosti. Pa lijepo! Pretpostavimo
sad da su jedan kvarter penice i jedna unca zlata jednake
vrijednosti ili ekvivalenti, jer su kristalizacije jednakih ko
liina prosjenog rada, toliko dana ili toliko nedjelja rada
koji su u svakom od njih predstavljeni. Kad tako odreuje
mo relativnu vrijednost zlata i ita, uzimamo li ma na koji
nain u obzir nadnice poljoprivrednog radnika i rudara? Ni
najmanje. Mi ostavljamo potpuno neodreeno pitanje kako
je bio plaen njihov dnevni ili nedjeljni rad, pa ak i da li
je najamni rad uope bio primijenjen. Ako je bio primije
njen, onda su nadnice mogle biti veoma razliite. Radnik
iji je rad opredmeen u kvarteru penice moda je dobio
svega dva buela, a radnik zaposlen u rudniku moda po
lovinu unce zlata. Ili, ako pretpostavimo da su njihove nad
nice bile jednake, one mogu u svim moguim razmjerima
da odstupaju od vrijednosti rob koje su oni proizveli. One
Skromno istraivanje o prirodi i neophodnosti papirnog
novca Red.
133

mogu da iznose polovinu, treinu, etvrtinu, petinu ili ma

koji drugi dio jednog kvartera ita ili jedne unce zlata. Nji
hove nadnice ne mogu, naravno, da premae vrijednosti
rob koje su proizveli, ne mogu biti vee od tih vrijednosti,
ali zato mogu u svim moguim stupnjevima biti nie. Nji
hove nadnice imae svoje granice u vrijednostima proizvo
da, ali vrijednosti njihovih proizvoda nee biti ograniene
njihovim nadnicama. A to je najglavnije: vrijednosti, rela
tivne vrijednosti ita i zlata, na primjer, bile bi odreene
bez ikakvog obzira na vrijednost primijenjenog rada, tj. bez
obzira na nadnice. Prema tome, odreivanje vrijednosti ro
ba na osnovu relativnih koliina rada koje su u njima pred
stavljene, potpuno- se razlikuje od tautolokog metoda na
osnovu kojeg se vrijednosti rob odreuju vrijednou r a d a
ili nadnicom. No ovu taku osvijetliemo neto blie u da
ljem toku naeg istraivanja.
Pri proraunavanju razmjenske vrijednosti neke robe
m o r a m o koliini rada koja je na tu robu bila utroena u
posljednjem procesu dodati koliinu rada koja je ranije bila
apsorbirana u njenoj sirovini, zatim rad utroen na sudove,
alate, maine i zgrade, koji su takoer potrebni za taj rad.
Na primjer, vrijednost neke odreene koliine pamune pre
e je kristalizacija koliine r a d a koja je pamuku bila dodata
u procesu predenja, koliine rada koja je prije toga bila
opredmeena u samom pamuku, koliine rada opredmeene
u uglju, mazivu i drugim utroenim pomonim materijama,
koliine rada predstavljene u parnoj maini, vretenima, fab
rikim zgradama, itd. Sredstva za proizvodnju u pravom
smislu rijei, kao to su alati, maine, zgrade, u toku dueg
ili kraeg perioda slue uvijek ponovo pri ponavljanju pro
cesa proizvodnje. Ako bi ona odjednom bila utroena, kao
to to biva sa sirovinama, onda bi njihova cijela vrijednost
bila odjednom prenesena na robe u ijem proizvoenju ue
stvuju. Ali poto se, na primjer, vreteno troi tek postepeno,
pravi se prosjean proraun, koji se zasniva na prosjenom
trajanju vretena i njegovom prosjenom troenju u toku
odreenog perioda, recimo u toku j e d n c j dana. Na taj na
in izraunavamo koliko se od vrijednosti vretena prenosi
na preu ispredenu u toku jednog dana, i koliko, prema
tome, od ukupne koliine rada opredmeenog, recimo, u
134

funti pree otpada na rad koji je prije toga opredmeen u

vretenu. Za nau sadanju svrhu nije potrebno da se na ovoj
taki due zadravamo.
Ako vrijednost neke robe odreuje koliina rada koja je
utroena na njeno proizvoenje, moglo bi izgledati da neija
roba ima tim veu vrijednost to je on ljeniji ili nevjetiji,
j e r je tim vie vremena potrebno za izradu te robe. To bi,
naravno, bila veoma alosna zabluda. Vi se- sigurno sjeate
da sam upotrebljavao izraz drutveni rad, a taj izraz dru
tveni sadri mnoge momente. Kad kaemo da je vrijednost
neke robe odreena koliinom rada koja je na nju utroena
ili u njoj kristalizirana, onda imamo u vidu onu koliinu
rada koja je potrebna za njeno proizvoenje u jednom datom drutvenom stanju, pod odreenim prosjenim uslovima drutvene proizvodnje, sa jednom datom drutvenom
prosjenom intenzivnou i prosjenom umjenou primi
jenjenog rada. Kada je u Engleskoj parni razboj poeo da
konkurira runom razboju, bilo je potrebno upola manje
radnog vremena nego ranije da se odreena koliina pree
pretvori u jedan arin pamune tkanine ili sukna. Jadni ru
ni tka radio je sada 17 ili 18 sati dnevno umjesto 9 ili 10
sati koliko je radio ranije. Ali proizvod njegovog dvadesetsatnog rada predstavljao je sada samo 10 drutvenih radnih
sati, ili 10 radnih sati drutveno potrebnih da bi se odreena
koliina pree pretvorila u tkaninu. Proizvod njegovih 20
sati nije, prema tome, imao veu vrijednost od proizvoda
njegovih preanjih 10 sati.
Ako, dakle, koliina drutveno potrebnog rada opredme
enog u robama regulira njihove razmjenske vrijednosti,
onda svako poveanje koliine rada potrebne za proizvoe
nje neke robe mora poveati njenu vrijednost, kao to i sva
ko smanjenje mora da je snizi.
Ako bi koliine rada potrebne za proizvodnju odreenih
rob bile postojane, onda bi bile postojane i njihove relativ
ne vrijednosti. Meutim, to nije tako. Koliina rada potreb
na za proizvoenje neke robe mijenja se neprestano sa sva
kom promjenom u proizvodnoj snazi primijenjenog rada.
to je vea proizvodna snaga rada, to se vie proizvoda iz
rauje u toku datog radnog vremena, a to je proizvodna
135

snaga raa nia, to se za isto vrijeme izrauje manje proiz

voda. Ako bi se, na primjer, uslijed porasta stanovnitva
ukazala potreba da se obrauje i manje plodna zemlja, on
da bi ista koliina proizvoda mogla biti postignuta samo
ako bi bila utroena vea koliina rada, i vrijednost poljo
privrednih proizvoda bi uslijed toga porasla. S druge strane,
ako jedan jedini prelac, pomou modernih sredstava za pro
izvodnju, u toku jednog radnog dana preradi mnogo hiljada
puta veu koliinu pamuka u preu nego to bi bio u stanju
da za isto vrijeme isprede pomou kolovrata, onda je jasno
da e sad svaka pojedina funta pamuka apsorbirati mnogo
hiljada puta manje preleva rada nego ranije, te da e, pre
ma tome, vrijednost koja je tokom predenja dodata svakoj
funti pamuka biti mnogo hiljada p u t a manja nego ranije.
Vrijednost pree razmjerno e se smanjiti.
Ne uzimajui u obzir razlike u prirodnoj energiji i u
steenoj radnoj Umjenosti raznih naroda, proizvodna sna
ga rada mora uglavnom da zavisi:
Prvo, od prirodnih uslova rada, kao to su: plodnost
zemlje, bogatstvo rudnika itd.
Drugo, od sve veeg usavravanja drutvenih snaga rada
koje proistiu iz proizvodnje u velikim razmjerama, iz kon
centracije kapitala i kombinacije rada, iz dalje podjele rada,
iz primjene maina i poboljanih metoda, iz primjene hemijskih i drugih prirodnih snaga, iz smanjivanja vremena i
prostora pomou sredstava za vezu i saobraaj, kao i iz svih
drugih pronalazaka pomou kojih nauka primorava prirod
ne snage da slue radu i na osnovu kojih se razvija drutve
ni ili kooperativni karakter rada. t o je vea proizvodna
snaga rada, to je manje rada utroeno na odreenu koliinu
proizvoda, dakle utoliko je manja vrijednost tog proiz
voda, t o je manja proizvodna snaga rada, to je vie rada
utroeno za istu koliinu proizvoda, dakle utoliko je vea
njegova vrijednost. Prema tome, moemo postaviti kao opi
zakon:
Vrijednosti rob stoje u upravnoj razmjeri prema rad
nom vremenu utroenom pri njihovom proizvoenju, a u
obrnutoj
razmjeri prema proizvodnoj snazi primijenjenog
raa.
136

Poto sam dosad govorio samo o vrijednosti, sad u do

dati nekoliko rijei o cijeni, koja predstavlja naroiti oblik
to ga uzima vrijednost.
Uzeta sama po sebi, cijena nije nita drugo do novani
izraz vrijednosti Na primjer, vrijednosti svih roba u Engle
skoj izraene su cijenama u zlatu, dok su na kontinentu one
izraene uglavnom cijenama u srebru. Vrijednost zlata ili
srebra, kao i svih drugih roba, odreuje se koliinom r a d a
potrebnom za njihovo dobijanje. Izvjesnu koliinu vaih na
cionalnih proizvoda, u kojima je kristaliziran odreeni iznos
vaeg nacionalnog rada, vi razmjenjujete za proizvode zema
lja koje proizvode zlato i srebro, u kojima je opet 'kristali
zirana odreena koliina njihova rada. Na taj nain, u stvari,
putem trampe, vi se navikavate na to da vrijednost svih ro
ba, odnosno odgovarajue koliine r a d a utroene na njih,
izraavate zlatom i srebrom. Ako blie razmotrite novani
izraz vrijednosti, ili, to je isto, pretvaranje vrijednosti u
cijene, vidjeete da se tu radi o postupku kojim vi vrijed
nostima svih roba dajete nezavisan i homogen oblik, ili ih
izraavate kao koliine jednakog drutvenog rada. Ukoliko
je cijena samo novani izraz vrijednosti, Adam Smith joj je
dao naziv natural prie 9 , a francuski fiziokrati 1 8 prix n11
cessaire* .
Kakav je, dakle, odnos izmeu vrijednosti i triinih cije
na, ili izmeu prirodnih cijena i triinih cijena? Svi znate
da je trina cijena za sve robe iste vrste ista, ma koliko
se razlikovali uslovi proizvodnje za pojedine proizvoae.
Trina cijena izraava samo prosjenu koliinu drutvenog
rada potrebnu da se trite pod prosjenim uslovima proiz
vodnje snabdije odreenom koliinom izvjesnog artikla. Ona
se izraunava prema cijeloj masi robe jedne odreene vrste.
prirodna cijena. Red.
Predstavnici ekonomskog uenja 18. vijeka u Francuskoj
koje je, suprotno merkantilizmu, izvor vika vrijednosti vidjelo
ne u trgovini nego u proizvodnji, ali zemljinu rentu smatralo
jedinim oblikom vika vrijednosti i stoga poljoprivredni rad
jedinim proizvodnim radom. Red.
11
potrebna cijena. Red.
M

137

Utoliko se trina cijena robe podudara s njenom vrijed

nou. S druge strane, oscilacije trinih cijena as iznad
as ispod vrijednosti ili prirodne cijene zavise od kolebanja
ponude i tranje. Odstupanja trinih cijena od vrijednosti
stalna su pojava, ali kako kae Adam Smith: Prirodna cije
na predstavlja u neku ruku centralnu cijenu kojoj stalno
tee cijene svih roba. Razne sluajnosti mogu ih ponekad
podii znatno iznad tog centra, a ponekad opet oboriti ispod
njega. Ali ma kakve bile okolnosti koje ih spreavaju da se
smire u tom centru mirovanja i postojanosti, one ipak stal
no tee k njemu.
Ne mogu se sada uputati u podrobnije pretresanje ovog
pitanja. Dovoljno je rei da e trine cijene rob, ak ponuda i tranja budu uravnoteene, odgovarati prirodnim cijenama tih rob, tj. njihovim vrijednostima koje su odreene
odgovarajuim koliinama rada potrebnim za njihovo proiz
voenje. Ali ponuda i tranja moraju stalno teiti kat uravno
teenju, iako se to dogaa samo tako to jedno kolebanje
potire drugo, poveanje potire opadanje, i obrnuto. Ako bi
ste, umjesto da promatrate samo dnevna kolebanja, analizi
rali kretanje trinih cijena za dui period, kao to je, na
primjer, uradio g. Tooke u svojoj Istoriji cijena, onda bi
ste zapazili da se kolebanja trinih cijena, njihova odstupa
nja od vrijednosti, njihovo dizanje i padanje meusobno
paraliziraju i potiru, tako da se, bez obzira na uticaj mono
pola i nekih drugih modifikacija na koje se ovdje ne mogu
osvrtati, sve vrste rob prodaju prosjeno po njihovim od
govarajuim vrijednostima ili prirodnim cijenama. Prosjeni
periodi u toku kojih se kolebanja trinih cijena uzajamno
potiru razliiti su za razliite vrst rob, jer kod jedne vrste
lake polazi za rukom da se ponuda prilagodi tranji nego
kod neke druge.
Ako se, dakle, openito govorei i obuhvaajui neto
dui period, sve vrste roba prodaju po njihovim odgovaraju
im vrijednostima, onda je besmislica pretpostavljati da pro
fit, ne profit u pojedinanim sluajevima, nego stalni i u ra
zliitim granama uobiajeni profit, proistie iz dodatka na
cijene rob ili od prodaje rob po cijeni iznad njihovih vri
jednosti. Besmislenost takvog shvaanja postaje oigledna
im ga uopimo. Sve ono to bi neko stalno zaraivao kao
138

prodava, stalno bi gubio kao kupac. Nita ne bi znailo ni

tvrenje da ima ljudi koji su kupci a da nisu prodavci, ili
potroai a da nisu proizvoai. Ono to ovi ljudi plaaju
proizvoaima, morali bi najprije da od njih besplatno pri
me. Ako neki ovjek od vas najprije uzme novac, a zatim
vam ga vraa kupujui vau robu, vi se nikad neete obo
gatiti to ete tom istom ovjeku preskupo prodavati vau
robu. Poslovanje ovakve vrste moglo bi da .smanji gubitak,
ali nikada ne bi pridonijelo ostvarivanju neke dobiti.
Prema tome, da biste mogli objasniti opu prirodu pro fita, morate polaziti od postavke da se robe prosjeno pro
daju po njihovim stvarnim vrijednostima i da profiti potiu
iz prodaje rob po njihovim vrijednostima, fj. razmjerno
koliini u njima opredmeenog rada. Ako profit ne moete
objasniti ovom pretpostavkom, onda ga uope ne moete
objasniti. To izgleda paradoksalno i protivno svakodnevnom
iskustvu. Paradoksalno izgleda i da se Zemlja okree oko
Sunca i da se voda sastoji od dva vanredno lako zapaljiva
plina. Nauna istina uvijek je paradoksalna s gledita svaki
danjeg iskustva, koje uoava samo varljivi izgled stvari.
VII RADNA SNAGA
Poto smo dosad ukoliko je to na ovako letimian na
in bilo mogue analizirati prirodu vrijednosti, vrijednosti
ma koje robe, moramo obratiti panju na specifinu vrijed
nost rada. I ovdje vas opet moram iznenaditi jednim privid
nim, paradoksom. Svi ste vi vrsto uvjereni da ono to dnev
no prodajete jeste va rad; da rad, p r e m a tome, ima cijenu,
a poto je cijena neke robe samo novani izraz njene v r i j e d e
nosti, to sigurno mora postojati i neto kao vrijednost rada.
Meutim, ne postoji nita slino, to se u obinom smislu te
rijei zove vrijednost rada. Vidjeli smo da koliina potrebnog
rada kristalizirana u nekoj robi obrazuje njenu vrijednost.
Kako bismo sad, primjenjujui taj pojam vrijednosti, mogli
da odredimo vrijednost, recimo, jednog desetsatnog radnog
dana? Koliko rada sadri taj radni dan? Deset sati rada. Rei
o vrijednosti jednog desetsatnog radnog dana da je jednaka
desetsatnom radu, ili koliini rada koja je u njemu sadrana,
139

znailo bi tautologiju, tavie besmislicu. Naravno, im

jedanput pronaemo pravi ali skriveni smisao izraza vrijed
nost raa; biemo u stanju da objasnimo ovu iracionalnu
i, reklo bi se, nemoguu primjenu vrijednosti, isto onako kao
to smo u stanju da objasnimo prividno ili isto fenomenal
no kretanje nebeskih tijela poto smo jedanput saznali nji
hovo stvarno kretanje.
-
Ono to radnik prodaje nije neposredno njegov rad, nego
je njegova radna snaga koju on prolazno stavlja kapitalistu
na raspolaganje. To je tim prije tako to ne znam da li
engleski zakon, ali svakako neki zakoni na kontinentu
utvruju maksimalno vrijeme za koje neko moe prodavati
svoju radnu snagu. Ako bi bilo dozvoljeno da se radna snaga
prodaje na neogranieno vrijeme, onda bi ropstvo odmah
ponovo bilo uspostavljeno. Ako bi takva prodaja obuhvaala,
na primjer, itavo trajanje radnikova ivota, on bi se tog
asa pretvorio u doivotnog roba svoga gospodara.
Jedan od najstarijih ekonomista i najoriginalnijih filozo
fa Engleske Thomas Hobbes ve u svom Levijatanu 12
instinktivno doao do ove ake, koju su svi njegovi nasljed
nici previdjeli. On kae: Vrijednost (value or worth) nekog
ovjeka jeste, kao i kod svih drugih stvari, njegova cijena,
a to e rei onoliko koliko se daje za upotrebu njegove sna
ge.
Ako poemo od ove osnove, biemo u mogunosti da
odredimo vrijednost rada onako kako je odreujemo i kod
svih drugih rob.
Ali prije nego to to uradimo, mogli bismo zapitati: kako
dolazi do te udnovate pojave da na tritu nalazimo grupu
kupaca koji posjeduju zemlju, maine, sirovine, ivotna sred
stva, a sve su to, osim zemlje u njenom neobraenom stanju,
proizvodi rada, dok na drugoj strani nalazimo grupu proda
vaa koji nemaju nita da prodaju osim svoju radnu snagu,
svoje radne ruke i svoj mozak. Kako to da jedna grupa stal
no kupuje do bi pravila profit i bogatila se, dok druga grupa
stalno prodaje da bi zaradila sredstva za svoje izdravanje?
11
Levijatan ili vrsta, oblik i mo jedne- crkvene i graan
ske zajednice. (Levijatan ime morskog udovita iz Biblije,
Otkrivenje Ivanovo.) Red.

140

Istraivanje tog pitanja pretvorilo bi se u istraivanje onoga

to ekonomisti nazivaju prethodnom ili prvobitnom akumu
lacijom, a to bi trebalo da se zove prvobitnom eksproprija
cijom. Vidjeli bismo da ta takozvana prvobitna akumulacija
ne znai nita drugo nego niz istorijskih procesa koji su se
zavrili raspadanjem prvobitnog jedinstva koje je postojalo
izmeu radnog ovjeka i njegovih sredstava za rad. Ali takvo
istraivanje prelazi okvire moje sadanje teme. Kad je od
vajanje radnog ovjeka od sredstava za rad jednom ve izvr
eno, onda e se ovakvo stanje odrati i na sve irem stupnju
reproducirati dokle god ga jedan novi i temeljiti prevrat u
nainu proizvodnje opet ne obori i ponovo ne uspostavi prvo
bitno jedinstvo u novom istorijskom obliku,
t a je dakle vrijednost radne snage?
Kao i vrijednost svake druge robe, vrijednost radne sna
ge odreuje se koliinom rada potrebnog za njeno proizvo-enje. ovjekova radna snaga postoji samo u njegovoj ivoj
linosti. Da bi mogao da odraste i da se odri u ivotu, ovjek
mora da potroi izvjesnu koliinu ivotnih sredstava. Ali
ovjek se, kao god i maina, troi i m o r a biti zamijenjen dru
gim ovjekom. Zato mu je, osim koliine ivotnih sredstava
koju zahtijeva njegovo vlastito izdravanje potrebna jo i
druga koliina ivotnih sredstava da bi mogao da odgoji.iz
vjestan broj djece koja treba da ga zamijene na tritu rada
i da ovjekovjee radniki rod. Nadalje, da bi radnik mogao
da razvije svoju radnu snagu i da stekne izvjesnu vjetinu,
on mora utroiti dalju koliinu vrijednosti. Za nau svrhu
bie dovoljno ako uzmemo u obzir samo prosjean rad, iji
su trokovi oko odgoja i kolovanja neznatne veliine. I p a k
u iskoristiti ovu priliku da bih konstatirao: kao to su tro
kovi za proizvodnju radnih snaga razliitog kvaliteta razliiti,
isto tako razliite moraju biti i vrijednosti radnih snaga za
poslenih u razliitim granama proizvodnje. Prema tome, za
htjev za jednakom nadnicom zasniva se na zabludi i ostaje
pusta elja koja se nikad nee ispuniti. On je plod onog la
nog i plitkog radikalizma koji prihvaa pretpostavke, ali bi
htio da izbjegne zakljuke. Na osnovi najamnog sistema vri
jednost radne snage odreuje se kao i vrijednost svake dru
ge robe; a poto razne vrste radne snage imaju razliite vri
jednosti, ili iziskuju razliite koliine r a d a za svoju proizvod141

nju, to one moraju na tritu r a d a da postignu i razliite ci

jene. Zahtijevati jednaku ili ak pravinu nagradu, na osnovi
najamnog sistema, isto je to i zahtijevati slobodu na osnovi
. sistema ropstva. Nije rije o tome ta vi smatrate pravilnim
ili pravinim. Pitanje se sastoji u ovom: to je pri odree
nom sistemu proizvodnje potrebno i neizbjeno? .
Poslije svega reenoga izlazi da se vrijednost radne snage
odreuje vrijednou ivotnih sredstava koja su potrebna da
se radna snaga proizvede, razvije, odri i ovjekovjei.
VIII PROIZVOENJE VISKA VRIJEDNOSTI
Pretpostavimo sad da proizvoenje prosjene koliine
ivotnih sredstava potrebnih dnevno jednom radniku zahti
jeva 6 sati prosjenog rada. Pretpostavimo, zatim, da je 6
sati prosjenog rada opredmeeno u koliini zlata ravnoj 3
ilinga. U tom sluaju e 3 ilinga biti cijena ili novani izraz
dnevne vrijednosti radne snage tog ovjeka. Ako bi radio 6
sati dnevno, on bi dnevno proizvodio vrijednost koja bi bila
dovoljna da moe kupiti prosjenu koliinu dnevno potreb
nih mu ivotnih sredstava, odnosno da sebe kao radnika
odri u ivotu.
Ali taj na ovjek je najamni radnik. On stoga mora svo
ju radnu snagu prodati nekom kapitalistu. Ako je prodaje za
3 ilinga dnevno ili 18 ilinga nedjeljno, on je prodaje po nje
noj vrijednosti. Pretpostavimo da je on prelac. Ako radi 6
sati dnevno, on e pamuku dnevno dodavati vrijednost od 3
ilinga. Ta..vrijednost koju on dnevno dodaje pamuku bila
bi taan ekvivalent za nadnicu ili cijenu njegove radne snage
koju on dnevno prima. Ali u tom sluaju kapitalistu ne bi
pripao nikakav viak vrijednosti ili viak proizvoda. Tu smo,
dakle, doli do sutine pitanja.
Time to je kupio radnikovu radnu snagu i to plaa nje
nu vrijednost, kapitalist je, kao i svaki drugi kupac, stekao
pravo da kupljenu robu troi ili upotrebljava. Radnu snagu
ovjeka troimo ili upotrebljavamo dajui mu da radi, kao
to troimo ili upotrebljavamo mainu stavljajui je u po
gon. Prema tome, plaanjem dnevne ili nedjeljne vrijednosti
radnikove radne snage kapitalist je stekao pravo da tu rad142

nu snagu upotrijebi, odnosno primorava da radi u toku cije

log dana ili nedjelje. Radni dan ili radna nedjelja imaju, na
ravno, odreene granice, ali njih emo kasnije poblie raz
motriti. Zasad bih htio da skrenem vau panju na jedno odlu
ujue pitanje.
Vrijednost radne snage odreuje se koliinom rada koja
je potrebna za njeno odravanje ili reprodukciju, ali upotre
ba te radne snage ograniena je samo radnikovom aktivnom
energijom i fizikom snagom. Dnevna ili nedjeljna vrijednost
radne snage sasvim je razliita od dnevnog ili nedjeljnog
utroka te snage, kao god to su potpuno razliite stvari
hrana potrebna nekom konju i vrijeme u toku kojega on
moe da nosi jahaa. Koliina rada kojom je ograniena
vrijednost radnikove radne snage nipoto ne predstavlja gra
nicu za koliinu rada koju njegova radna snaga moe da
obavi. Uzmimo, na primjer, naeg prelca. Da bi mogao sva
kog dana da reproducira svoju radnu snagu, on mora, kao
to smo vidjeli, dnevno da reproducira vrijednost od 3 ilin
ga, a to ini radei dnevno 6 sati. Ali ga to ne spreava da
radi po 10, ili 12, ili jo vie sati dnevno. Poto je platio
dnevnu ili nedjeljnu vrijednost preleve radne snage, kapita
list je stekao pravo da tu radnu snagu upotrebljava preko
cijelog dana ili nedjelje. On e stoga natjerati prelca da radi,
recimo 12 sati dnevno. Dakle, prelac e morati da preko onih
6 sati, potrebnih za naknadu njegove nadnice ili vrijednosti
njegove radne snage, radi jo 6 sati, koje u nazvati satima
vika rada; ovaj viak rada bie opredmeen u viku vrijed
nosti i viku proizvoda. Ako, na primjer, na prelac svojim
dnevnim estsatnim radom dodaje pamuku vrijednost od 3
ilinga, t j . vrijednost koja predstavlja taan ekvivalent nje
gove nadnice, onda e on dvanaestsatnim radom dodati pa
m u k u vrijednost od 6 ilinga i proizvesti odgovarajui viak
pree. Poto je on svoju radnu snagu prodao kapitalistu, to
cijela vrijednost proizvoda koji je stvorio pripada kapitali
stu, tom privremenom vlasniku njegove radne snage. Dakle,
predujmljujui 3 ilinga, kapitalist realizira vrijednost od 6
ilinga, jer mu se za vrijednost koju je predujmio, a u kojoj
je kristalizirano 6 radnih sati, uzvraa vrijednost u kojoj je
kristalizirano 12 radnih sati. Ponavljajui svakog d a n a isti
143

proces, kapitalist e dnevno preujmljivati 3 ilinga i dnevno

trpati u dep 6 ilinga, od kojih jedna polovina opet ide na
isplatu nadnice, dok druga obrazuje viak vrijednosti, za koji
kapitalist ne plaa nikakav ekvivalent. To i jeste onaj nain
razmjene izmeu kapitala i rada na kojem se zasniva kapita
listika proizvodnja, odnosno najamni sistem, i koji mora
stalno rezultirati u reprodukciji radnika kao radnika, i kapi
talista kao kapitalista.
Ako svi ostali uslovi ostanu jednaki, stopa vika vrijed
nosti zavisie od razmjere izmeu onog dijela radnog dana
koji je potreban za reprodukciju vrijednosti radne snage i
vika vremena ili vika rada koji se obavlja za kapitalista.
Ona e, prema tome, zavisiti od stepena u kojem je radni dan
produien preko onog vremena kada radnik svojim radom
samo reproducira vrijednost svoje radne snage, odnosno
samo naknauje svoju nadnicu.
IX VRIJEDNOST RADA
Sad se m o r a m o vratiti izrazu vrijednost ili cijena rada*.
Vidjeli smo da taj izraz, u stvari, znai samo vrijednost
radne snage mjerene vrijednou rob potrebnih za njeno
odravanje. Ali poto' radnik svoju .nadnicu prima poslije
obavljenog rada, a osim toga zna da je to to on kapitalistu
stvarno daje njegov rad, to mu vrijednost ili cijena njegove
radne snage nuno mora izgledati kao cijena ili vrijednost
samog njegovog rada. Ako cijena njegove radne snage iznosi
3 ilinga, u kojima je opredmeeno 6 sati rada, a ako on radi
12 sati, onda je neizbjeno da on ta 3 ilinga smatra vrijed
nou ili cijenom 12 radnih sati, mada je tih 12 radnih sati
opredmeeno u vrijednosti od 6 ilinga. Iz toga proistiu dva
zakljuka:
Prvo. Vrijednost ili cijena radne snage dobi ja izgled cije
ne ili vrijednosti samog rada, mada su, strogo uzevi, vrijed
nost i cijena rada besmisleni izrazi.
Drugo. Mada se samo jedan dio radnikovog dnevnog r a d a
sastoji od plaenog, a drugi dio od neplaenog rada, i mada
taj neplaeni r a d ili viak rada sainjava fond iz kojega se
obrazuje viak vrijednosti ili profit, ipak to izgleda kao da
je cijeli rad bio plaeni rad.
144

Ovim varljivim vanjskim izgledom razlikuje se najamni

rad od drugih istorijskih oblika rada. Na osnovi najamnog
sistema i neplaeni r a d izgleda kao da je plaen. Kod roba,
naprotiv, ak i plaeni dio njegova rada izgleda kao da je
neplaen. Naravno, da bi mogao raditi, rob mora da ivi, i
jedan dio njegovog radnog dana odlazi- na naknadu vrijed
nosti njegovog vlastitog odravanja. Ali poto izmeu njega
i njegovog gospodara ne postoje poslovni odnosi, niti izmeu
obje stranke dolazi do bUo kakvih kupoprodajnih radnja, to
cijeli njegov r a d izgleda da je zabadava.
Uzmite, na drugoj strani, seljaka-kmeta, onakvog kakav
je, moglo bi se rei, jo do jue postojao na cijelom istoku
Evrope. Taj je seljak radio, recimo, 3 dana za sebe, na svojoj
vlastitoj ili dodijeljenoj mu njivi, a 3 naredna dana je pri
nudno obavljao besplatan rad na imanju svog spahije. Ovdje
su, dakle, plaeni i neplaeni dijelovi rada bili vidljivo odije
ljeni, odijeljeni i vremenski i prostorno; i nai liberali bili
su prepuni moralnog negodovanja pred apsurdnom idejom
da se neko moe natjerati da radi zabadava.
Meutim, radio neko 3 dana u nedjelji za sebe, na svojoj
vlastitoj njivi, a 3 dana besplatno na imanju svog spahije,
ili radio on za sebe 6 sati dnevno u fabrici ili radionici, a 6
sati za svoga poslodavca, izlazi na isto, mada su u posljed
njem sluaju dijelovi plaenog i neplaenog rada neodjeljivo
meusobno povezani i priroda cijele transakcije potpuno
maskirana time to postoji ugovor i isplata koja se vri kra
j e m nedjelje. Besplatan r a d pojavljuje se u jednom sluaju
kao dobrovoljan, a u drugom kao prinudan rad. U tome je
sva razlika.
Kad budem upotrebljavao izraz vrijednost rada, upotrebljavau ga samo kao popularni, uobiajeni termin za
vrijednost radne snage.
X PROFIT SE OSTVARUJE PRODAJOM ROBE
PO NJENOJ VRIJEDNOSTI
Pretpostavimo da je prosjeni radni sat opredmeen u
vrijednosti ravnoj 6 pensa, odnosno da je 12 prosjenih rad
nih sati opredmeeno u vrijednosti od 6 ilinga. Pretpostavi
mo, zatim, da je vrijednost rada ravna 3 ilinga, ili proizvodu
10 Ekonomski spisi

145

estsatnog rada. Uzmemo li sad da su u sirovinama, mai

nama itd., utroenim pri proizvodnji neke robe, opredmeena
24 prosjena radna sata, onda bi njihova vrijednost iznosila
12 ilinga. Ako bi povrh toga radnik najmljen od strane ka
pitalista tim sredstvima za proizvodnju dodao J2 sati rada,
onda bi tih 12 sati bilo opredmeeno u dodatnoj vrijednosti
od 6 ilinga. Ukupna vrijednost proizvoda iznosila bi, dakle,
36 sati opredmeenog rada i bila bi ravna 18 ilinga. Ali,
poto bi vrijednost rada, ili nadnica isplaena radniku, izno
sila samo 3 ilinga, to kapitalist ne bi platio nikakav ekvi
valent za 6 sati vika r a d a to ga je radnik obavio i koji je
opredmeen u vrijednosti te robe. Prodajui robu po njenoj
vrijednosti od 18 ilinga, kapitalist bi, prema tome, realizirao
vrijednost od 3 ilinga, za koju nije platio nikakav ekvivalent.
Ta 3 ilinga sainjavala bi viak vrijednosti ili profit koji on
trpa u svoj dep. Prema tome, kapitalist ne realizira profit
od 3 ilinga time to svoju robu prodaje po cijeni iznad njene
vrijednosti, ve time to je prodaje po njenoj stvarnoj vri
jednosti.
Vrijednost robe odreena je ukupnom koliinom rada
koja je u njoj sadrana. Ali dio te koliine rada opredmeen
je u vrijednosti za koju je plaen ekvivalent u vidu nadnice,
dok je drugi dio opredmeen u vrijednosti za koju nije pla
en nikakav ekvivalent. Jedan dio rada koji roba sadri je
plaeni rad, a drugi dio je neplaeni rad. Prema tome, pro
dajui robu po njenoj vrijednosti, t j . kao kristalizaciju ukup
ne koliine rada koja je za nju utroena, kapitalist je ne
izbjeno mora prodati s profitom. On ne prodaje samo ono
za ta je platio ekvivalent, on prodaje i ono to ga nita
nije kotalo, iako je to kotalo rada njegovog radnika. Tro
kovi kapitalista za neku robu i njeni stvarni trokovi razli
ite su stvari. Zato ponavljam da se normalni i prosjeni
profiti ne postiu prodajom robe iznad njene vrijednosti,
nego prodajom robe po njenoj stvarnoj vrijednosti.
XI RAZLIITI DIJELOVI NA KOJE SE RASPADA
VISAK VRIJEDNOSTI
Viak vrijednosti, ili onaj dio ukupne vrijednosti robe u
kojem je opredmeen viak rada ili radnikov neplaeni rad,
146

ja nazivam profit. Cio iznos tog profita ne trpa u dep indu

strijski kapitalist. Monopol na zemlju prua zemljovlasniku
mogunost da uzme dio tog vika vrijednosti u vidu rente,
bilo zbog toga to se zemlja koristi za poljoprivredu, za gra
evine ili eljeznice, bilo u neku drugu proizvodnu svrhu. S
druge strane, injenica to posjedovanje sredstava za rad
omoguuje industrijskom kapitalistu da proizvodi viak vri
jednosti, ili, to izlazi na isto, da prisvaja odreznu koliinu
neplaenog rada, sama ta injenica omoguuje vlasniku sred
stava za rad koja on u cijelosti ili jelimino pozajmljuje
industrijskom kapitalistu, omoguuje, jednom rijei, kapitalistu-zajmodavcu da drugi dio tog vika vrijednosti trai
pod vidom kamata za sebe, tako da industrijskom kapitalistu
kao takvom preostaje samo ono to se naziva industrijskim
ili komercijalnim profitom.
Koji zakoni reguliraju tu raspodjelu ukupnog iznosa vi
ka vrijednosti na te tri kategorije ljudi to pitanje je pot
puno van nae teme. Meutim, ve i iz toga to je dosad bilo
izloeno proizlazi:
Renta, kamata i industrijski profit samo su razliiti na
zivi za razliite dijelove vika vrijednosti robe ili u njoj opredmeenog neplaenog rada, i oni u jednakoj mjeri proistiu
iz ovog izvora i jedino iz njega. Oni ne proistiu iz zemlje
kao takve, ni iz kapitala kao takvog, ve zemlja i kapital pru
aju svojim vlasnicima mogunost da dobiju odgovarajue
udjele iz vika vrijednosti koji industrijski kapitalist cijedi
iz radnika. Za samog radnika je od sporednog znaaja pita
nje da li taj viak vrijednosti, koji je rezultat njegovog vika
rada ili neplaenog rada, u cijelosti trpa u dep industrijski
kapitalist, ili taj industrijski kapitalist mora dijelove toga
vika vrijednosti da pod nazivom rente ili kamate plaa dalje
treim licima. Pretpostavimo da industrijski kapitalist upo
trebljava samo svoj vlastiti kapital i da je on sam ujedno i
vlasnik zemljita. U tom sluaju bi cio viak vrijednosti iao
u njegov dep.
Industrijski kapitalist je ono lice koje iz radnika nepo
sredno cijedi taj viak vrijednosti, bez obzira na to koji e
dio tog vika vrijednosti on biti u stanju da konano zadri
za sebe. Stoga oko tog odnosa izmeu industrijskog kapitali
sta i najamnog radnika okree se itav najamni sistem i i10*

147

tav savremeni sistem proizvodnje. Zato neki od graana koji

su uzeli uea u naoj diskusiji nisu bili u pravu kad su po
kuali da stvari uljepaju, te da taj osnovni odnos izmeu
industrijskog kapitalista i radnika tretiraju kao sporedno
pitanje, mada su bili u pravu kad su tvrdili da se, pod izvje
snim okolnostima, poveanje cijena moe odraziti u veoma
nejednakom stupnju na industrijskog kapitalista, zemljovlasnika, na novarskog kapitalista, pa, ako hoete, i na prima
oca poreza.
Ali iz dosadanjih izlaganja proizlazi jo i neto drugo.
Onaj dio vrijednosti robe koji predstavlja samo vrijed
nost sirovina, maina, jednom rijei samo vrijednost utroe
nih sredstava za proizvodnju, uope ne stvara nikakav doho
dak, ve jedino naknauje kapital. Ali, bez obzira na to, nije
tano da se drugi dio robne vrijednosti koji obrazuje doho
dak, ili koji moe biti isplaen u vidu nadnice, profita, rente,
kamate, konstituira od vrijednosti nadnice, vrijednosti rente,
vrijednosti profita itd. Nadnicu emo za sada ostaviti na
stranu, pa emo samo razmatrati industrijski profit, kamatu
i rentu. Maloas smo vidjeli da se viak vrijednosti koji je
sadran u robi, ili onaj dio njene vrijednosti u kome je opredmeen neplaeni rad, rastvara na razliite dijelove sa tri
razliita imena. Ali bilo bi protivno istini kad bi se reklo da
je vrijednost robe sastavljena ili obrazovana od zbira samo
stalnih vrijednosti ta tri sastavna dijela.
Ako je jedan radni sat opredmeen u vrijednosti od 6
pensa, ako radni dan radnika iznosi 12 sati, ako je polovina
tog vremena neplaeni rad, onda e viak rada dodati robi '
viak vrijednosti od 3 ilinga, tj. vrijednost za koju nije pla
en nikakav ekvivalent. Taj viak vrijednosti od 3 ilinga
sainjava ukupni fond koji industrijski kapitalist moe da
podijeli, u bilo kojim razmjerima, sa zemljovlasnikom i zaj
modavcem. Vrijednost ta 3 ilinga sainjava granicu vrijed
nosti koju oni imaju da izmeu sebe podijele. Ali industrijski
kapitalist ne moe vrijednosti robe dodati proizvoljnu vrijed
nost za svoj profit, kojoj se zatim dodaje dalja vrijednost za
zemljovlasnika itd., tako da bi zbroj te tri proizvoljno utvr
ene vrijednosti sainjavao ukupnu vrijednost. Iz toga, da
kle, vidite koliko je varljivo ono uobiajeno miljenje koje
148

rastvaranje neke date vrijednosti na tri dijela brka sa obra

zovanjem te vrijednosti putem sabiranja tri samostalne vri
jednosti, pretvarajui na taj nain ukupnu vrijednost iz koje
potiu renta, profit i kamata u proizvoljnu veliinu.
Ako je ukupni profit to ga dobija neki kapitalist ravan
100 f. st., onda tu sumu, promatranu kao apsolutnu veliinu,
nazivamo masom profita. Ali ako izraunamo odnos u kome
tih 100 f. st. stoje prema predujmljenom kapitalu, onda tu
relativnu veliinu nazivamo profitnom stopom. Oigledno je
da ta profitna stopa moe biti izraena na dva naina.
Pretpostavimo da su 100 f. st. kapital koji je bio predujmljen za nadnice. Ako proizvedeni viak vrijednosti takoer
iznosi 100 f. st. a to bi nam pokazivalo da se polovina radnikovog radnog dana sastoji od neplaenog rada pa ako
taj profit mjerimo vrijednou kapitala predujmljenog za
nadnice, onda bismo rekli da profitna stopa iznosi 100%,
poto je predujmljena vrijednost bila 100, a realizirana vri
jednost 200.
S druge strane, ako ne razmatramo samo kapital predujmljen za nadnicu, ve ukupni iznos predujmljenog kapitala,
recimo 500 f. st., od kojih 400 f. st. predstavlja vrijednost
sirovina, maina itd., onda bismo rekli da profitna stopa iz
nosi samo 20%, jer profit od 100 f. st. ne bi iznosio vie od
jedne petine predujmljenog ukupnog kapitala.
Prvi nain izraavanja profitne stope jeste jedini koji
vam pokazuje stvarni odnos izmeu plaenog i neplaenog
rada, stvarni stupanj eksploatacije rada (dozvolite mi da
upotrijebim ovu francusku rije). Drugi nain izraavanja je
u svakodnevnoj upotrebi i stvarno je pogodan za izvjesne
svrhe. U svakom sluaju on je veoma koristan za prikrivanje
stupnja u kom kapitalist cijedi besplatan rad iz radnika.
U napomenama koje jo m o r a m uiniti upotrebljavau
rije profit za ukupnu sumu vika vrijednosti to ga kapita
list cijedi bez ikakvog obzira na diobu tog vika vrijednosti
izmeu raznih sudionika, a tamo gdje u upotrebljavati izraz
profitna stopu* uvijek u profit mjeriti prema vrijednosti
kapitala predujmljenog za nadnice.
149

\
\

XII OPCI ODNOS IZMEU PROFITA, NADNICA I CIJENA

Ako od vrijednosti neke robe oduzmemo vrijednost koja
naknauje vrijednost sirovina i drugih sredstava za proizvod
nju utroenih za tu robu, tj. ako od nje oduzmemo vrijednost
koja predstavlja u robi sadrani minuli rad, onda e ostatak
njene vrijednosti biti sveden na koliinu rada koju je dodao
radnik u posljednjem procesu proizvodnje. Ako taj radnik
dnevno radi 12 sati, i ako se 12 sati prosjenog rada krista
lizira u koliini zlata jednakoj 6 ilinga, onda e ta dodata
vrijednost od 6 ilinga biti jedina vrijednost koju je njegov
rad stvorio. Nju odreuje radnikovo radno vrijeme, i ona
predstavlja jedini fond iz koga obojica, i radnik i kapitalist,
mogu da dobiju svoje odgovarajue udjele ili dividende, ona
predstavlja jedinu vrijednost koja moe biti podijeljena jna
nadnicu i profit. Oigledno je da se sama ta vrijednost nee
mijenjati zbog razliitih razmjera u kojima mogu da je izme
u sebe podijele obje stranke. Na toj injenici ne bi se nita
izmijenilo ni onda kad bismo umjesto jednog radnika uzeli
cjelokupno radniko stanovnitvo, recimo 12 miliona radnih
dana umjesto jednog radnog dana.
Poto kapitalist i radnik mogu izmeu sebe podijeliti sa
mo tu ogranienu vrijednost tj. vrijednost mjerenu radnikovin* ukupnim radom, to e jedan od njih primiti utoliko vie
ukoliko e manje pripasti drugome, i obrnuto; im je data
odreena koliina, jedan njen dio moe se za toliko poveati
za koliko se drugi smanjuje. Ako se mijenja nadnica, profit'
e s mijenjati u suprotnom pravcu. Ako nadnica pada, pro
fit e rasti; a ako nadnica raste, profit e padati. Ako radnik,
prema naoj ranijoj pretpostavci, prima 3 ilinga, tj. polovinu
vrijednosti koju je proizveo, ili ako bi se cio njegov radni
dan sastojao pola od plaenog, a pola od neplaenog rada,
profitna stopa iznosila bi 100%, jer bi kapitalist takoe
primao 3 ilinga. Ako bi radnik primao samo 2 ilinga, ili
ako bi samo jednu treinu cijelog dana radio za sebe, kapi
talist bi primao 4 ilinga, i profitna stopa iznosila bi 200%.
Ako bi radnik primao 4 ilinga, kapitalist bi primao samo 2,
i profitna stopa pala bi na 50%; ali sve te promjene ne bi
150

uticale na vrijednost robe. Ope poveanje nadnice dovelo

bi, prema tome, do opadanfa ope profitne stope, no ne bi
uticale na vrijednost.
No iako su vrijednosti roba, koje u krajnjoj liniji mora
ju da reguliraju njihove trine cijene, iskljuivo odreene
ukupnim koliinama rada koji je u njima predstavljen, a
ne diobom te koliine na plaeni i neplaeni rad, to iz ovo
ga nipoto ne proizlazi da vrijednosti pojedinih roba ili rob
nih koliina koje su bile proizvedene, na primjer u toku
12 sati, ostaju postojane. Broj ili masa roba proizvedenih
u datom radnom vremenu ili pomou date koliine rada
zavisi od proizvodne snage primijenjenog rada, a ne od nje
govog trajanja ili duine. Pri jednom stupnju proizvodne sna
ge predenja moglo bi se, na primjer, u toku radnog dana od
12 sati proizvesti 12 funti pree, a pri niem stupnju pro
izvodne snage samo 2 funte. Ako bi sad dvanaestsatni pro
sjeni rad bio u prvom sluaju opredmeen u vrijednosti od
6 ilinga, onda bi 12 funti pree stajalo 6. ilinga, a u drugom
sluaju bi 2 funte pree stajale takoer 6 ilinga. Jedna funta
pree stajala bi, prema tome, u prvom sluaju 6 pensa, a u
drugom 3 ilinga. Ta razlika u cijenama proisticala bi iz
razlike u proizvodnim snagama primijenjenog rada. Pri ve
oj proizvodnoj snazi bio bi u 1 funti pree opredmeen 1
radni sat, dok bi pri manjoj proizvodnoj snazi u njoj bilo
opredmeeno 6 radnih sati. Cijena 1 funte pree iznosila bi u
prvom sluaju samo 6 pensa, mada bi nadnica bila relativno
visoka, a profitna stopa niska, dok bi u drugom sluaju
iznosila 3 ilinga, mada bi nadnica bila niska, a profitna
stopa visoka. To bi bilo zato tako to se cijena funte pree
regulira ukupnom koliinom na nju utroenog rada, a ne
razmjernom diobom te ukupne koliine na plaeni i nepla
eni rad. injenica koju sam maloas spomenuo, da visoko
plaeni rad mo proizvoditi jeftine, a nisko plaeni rad da
moe proizvoditi skupe robe, gubi na taj nain svoj para
doksalni izgled. Ona je samo izraz opeg zakona da se vri
jednost robe regulira koliinom na nju utroenog rada, ali
ta koliina na nju utroenog rada je potpuno zavisna od
proizvodne snage primijenjenog rada, pa e se stoga mije
njati sa svakom promjenom u proizvodnosti rada.
151

XIII NAJVANIJI POKUAJI

DA SE POSTIGNE POVIENJE NADNICA
ILI SPRIJEI NJIHOVO SNIAVANJE
Sada emo paljivo razmotriti najvanije sluajeve u ko
jima se ine pokuaji za poveanje nadnica ili se prua otpor
njihovom obaranju.
1) Vidjeli smo da je vrijednost radne snage, ili, kako se
to obino kae, vrijednost rada, odreena vrijednou ivot
nih sredstava, ili koliinom rada potrebnom za njihovo proiz
voenje. Ako bi, dakle, u nekoj odreenoj zemlji vrijednost
svakodnevnih ivotnih sredstava jednog radnika predstavlja
la 6 radnih sati i bila izraena u iznosu od 3 ilinga, onda bi
radnik imao da radi 6 'sati dnevno da bi proizveo ekvivalent
za svoje svakodnevno izdravanje. Ako 4 cio radni dan tra
jao 12 sati, kapitalist bi radnikti, plaajui mu 3 ilinga, pla
tio vrijednost njegova rada. Polovina radnog dana bila bi
neplaeni rad, i profitna stopa iznosila bi 100%.. No pretpo
stavimo sada da e, uslijed smanjenja proizvodnosti, biti
potrebno vie rada da bi se proizvela, recimo, ista koliina
poljoprivrednih proizvoda, tako da bi se cijena prosjenih
dnevnih ivotnih sredstava podigla od 3 na 4 ilinga. U tom
sluaju porasla bi vrijednost rada za jednu treinu ili za
33%%. Da bi bio proizveden ekvivalent za radnikovo dnevno
izdravanje koje bi odgovaralo njegovom preanjem ivot
nom standardu, bilo bi potrebno 8 sati radnog dana. Prema
tome bi viak rada od 6 sati pao na 4, a profitna stopa od
100 na 50%. Ako bi radnik sada zahtijevao povienje nadnice,
on bi, u stvari, samo zahtijevao da dobije poveanu vrijed
nost svoga rada, isto onako kao to i svaki drugi prodava
robe, im trokovi njegove robe porastu, nastoji da naplati
njenu povienu vrijednost. Ako se nadnica nije poveala, ili
bar ne toliko da bi mogla naknaditi poveane vrijednosti i
votnih sredstava, cijena rada pala bi ispod vrijednosti rada
i radnikov standard ivota bi se pogorao.
Ali bi promjena mogla nastati i u suprotnom pravcu.
Uslijed poveane proizvodnosti rada, mogla bi ista koliina
prosjenih dnevnih ivotnih sredstava da padne od 3 na 2
ilinga, odnosno reprodukcija ekvivalenta za vrijednost dnev
nih ivotnih sredstava iziskivala bi sada umjesto 6 sati rad152

nog dana samo 4 sata. Radnik bi sad bio u mogunosti da za

2 ilinga kupi isto onoliko ivotnih sredstava kao ranije za 3
ilinga. U stvari bi vrijednost raa pala, ali bi ta smanjena
vrijednost komandirala istom koliinom ivotnih sredstava
kao i ranije. Profit bi u tom sluaju porastao od 3 na 4 ilin
ga, a profitna stopa od 100 na 200%. Iako bi radnikov apso
lutni standard ivota ostao isti, njegova relativna nadnica,
a u vezi s tim i njegov relativni drutveni poloaj, uporeen
s poloajem kapitalista, bio bi snien. Ako bi se radnik odu
pro tom sniavanju relativne nadnice, to bi bio samo pokuaj
da sebi osigura udio u poveanoj proizvodnoj snazi svog vla
stitog rada i da zadri svoj preanji relativni poloaj na
drutvenoj ljestvici. Tako su engleski fabriki lordovi, poslije
ukidanja itnih zakona, bezobzirno gazei najsveanija obe
anja koja su dali za vrijeme agitacije protiv itnih zakona,13
oborili nadnice za 10%. Otpor radnika bio je isprva slomljen,
ali zahvaljujui okolnostima, u koje sad ne mogu ulaziti, oni
su tih izgubljenih 10% poslije povratili.
2) Vrijednost ivotnih sredstava, a prema tome i vrijed
nost rada, mogla bi ostati ista, ali bi, zbog prethodne pro
mjene u vrijednosti novca mogle nastupiti promjene u nji
hovim novanim cijenama.
Uslijed otkria bogatijih rudnika ili tome slino, proizvo
enje, na primjer, dvije unce zlata ne bi sad stajalo vie rada
nego ranije proizvoenje jedne unce. Vrijednost zlata sma
njila bi se u tom sluaju za polovinu ili na 50%. Poto bi
sad vrijednosti svih drugih rob bile izraene u dva puta
veim novanim cijenama nego ranije, to isto bi se dogodilo
i s vrijednou rada. Dvanaest radnih sati, izraenih ranije
u 6 ilinga, bili bi sad izraeni u 12 ilinga. Ako bi radnikova
nadnica ostala 3 ilinga umjesto da se povea na 6 ilinga,
novana cijena njegova rada bila bi jednaka samo polovini
vrijednosti njegova rada i njegov ivotni standard strahovito
bi se pogorao. To bi se, u veoj ili manjoj mjeri, dogodilo
i onda kad bi njegova nadnica i bila poviena, ali ne u raz
mjeri prema padu vrijednosti zlata. U ovakvom sluaju
13

Agitaciju je vodila Liga protiv itnih zakona, udruenje

engleskin fabrikanata za borbu za ukidanje carine na ito od
1858. do 1849. Red.

153

nita se ne bi izmijenilo ni u proizvodnoj snazi rada, ni u

ponudi i tranji, ni u vrijednosti. Nita se ne bi izmijenilo
osim novanih naziva tih vrijednosti. Rei da radnik u ta
kvom sluaju ne treba da insistira na razmjernom povienju
nadnice, znailo bi rei da se on mora zadovoljiti time da
bude plaen nazivima umjesto stvarima. Cijela dosadanja
istorija dokazuje da su kapitalisti, kadgod bi dolo do ta
kvog obezvreenja novca, svagda bili spremni da iskoriste
takvu priliku i izigraju radnika. Jedna veoma velika kola
politikih ekonomista uvjerava da je uslijed otkria novih
nalazita zlata, boljeg iskoritavanja srebrnih rudnika i jef
tinijeg dovoza ive, vrijednost plemenitih metala opet pala.
Time bi se moglo objasniti zato se na kontinentu svuda i
u isto vrijeme ine pokuaji da se izvojuje povienje nadnice.
3) Dosad smo polazili od pretpostavke da radni dan ima
odreene granice. Meutim, uzet sam po sebi, radni dan ne
ma stalnih granica. Kapital stalno tei za tim da ga protegne
do krajnje fiziki mogue duine, jer se time u jednakoj
mjeri poveava i viak rada, a prema tome i profit koji iz
njega proizlazi. Ukoliko kapitalu vie uspijeva da produi
radni dan, utoliko veu koliinu tueg rada on sebi prisvaja.
U toku XVII vijeka, pa ak i u prve dvije treine XVIII
vijeka, desetsatni radni dan bio je normalni radni dan u cije
14
loj Engleskoj. Za vrijeme antijakobinskog rata, koji je u
stvari bio rat britanskih barona protiv britanskih radnih
masa, slavio je kapital svoje orgije i produio radni dan od
10 na 12, 14, 18 sati. Malthus,15 na koga sigurno ne moe pasti
ni najmanja sumnja da pati od neke plaljive sentimental
nosti, objavio je oko 1815. spis u kojem je izjavio da e, ako
ovakvo stanje jo i dalje potraje, ivot nacije biti ugroen u
samom svom korijenu. Nekoliko godina prije sveopeg uvo
enja novopronaenih maina, oko 1765, izaao je u Engle
skoj spis pod naslovom An Essay on Trade." Njegov ano14
Ratovi Engleske protiv velike francuske revolucije (1793.
do 1815).
Red.
15
Engleski pop i ekonomist koji je, dodue, kritizirao ne
jednaku razmjenu izmeu kapitala i najamnog rada, ali je bi
jedu radnike klase smatrao nunom, a kao lijek protiv nje pre
poruivao
proletarijatu ogranienje raanja. Red.
14
Esej o industriji. Red.

154

nimni autor, zakleti neprijatelj radnike klase, deklamira o

neophodnosti daljeg pomjeranja granica radnog dana. Izme
u ostalih sredstava za postizanje ove svrhe on predlae
uvoenje domova raa, koji kako on to kae - treba da
budu domovi utasa. A koliko bi imao da traje radni dan
koji on propisuje za takve domove uasa*? Dvanaest sati,
tano onoliko vremena koliko su 1832. kapitalisti, politiki
ekonomisti i ministri proglaavali ne samo za postojee nego
i za potrebno radno vrijeme za djecu ispod 12 godina.
Prodajui svoju radnu snagu a pri sadanjem sistemu
on to mora da radi radnik preputa kapitalistu potronju
te snage, ali u okviru izvjesnih razumnih granica. Ne uzi
majui u obzir njeno prirodno troenje, bn prodaje svoju
radnu snagu da bi je odrao, a ne\da bi je uniti.-*. Pri pro
daji svoje radne snage po njenoj dnevnoj ili nedjeljnoj vri
jednosti podrazumijeva se da ta radna snaga nee ju toku
jednog dana ili jedne nedjelje bili izloena troenju od 2.
dana ili 2 nedjelje. Uzmite neku mainu u vrijednosti od
1000 f. st. Ako se ona istroi za 10 godina, ona e vrijednosti
rob kod ijeg proizvoenja uestvuje dodavati godinje 100
f. st. Ako se istroi za 5 godina, ona e robama godinje
dodavati 200 f. st., to e rei da vrijednost njenog godinjeg
rabaenja stoji u obrnutoj razmjeri prema vremenu u toku
kojeg je ona u upotrebi. Ali u tome se radnik razlikuje od
maine. Maina se ne troi u potpuno istoj razmjeri u kojoj
se upotrebljava. ovjek se, naprotiv, troi u mnogo veem
stupnju nego to se to moe vidjeti iz prostog brojnog zbro
ja obavljenih radova.
Kad radnici u svojim naporima da vrate radni dan na
njegove preanje razumne dimenzije, ili tamo gdje ne
mogu da izvojuju zakonsko utvrivanje normalnog radnog
dana da sprijee pretjerani rad poveanjem nadnice, i to
ne samo poveanjem u razmjeri prema duem vremenu koje
se od njih trai nego u veoj razmjeri, oni time vre samo
svoju dunost prema samima sebi i svome radu. Oni time
samo stavljaju granice tiranskim uzurpacijama kapitala. Vri
jeme je prostor za ljudski razvitak. ovjek koji ne raspolae
slobodnim vremenom, iji je sav ivot, ne uzimajui u obzir
isto fizike prekide potrebne za spavanje, uzimanje hrane
155

itd., zauzet radom za kapitalista, takav ovjek nii je od

ivineta. Tjelesno slomljen i duhovno ogrubio on jc
samo maina za proizvoenje tueg bogatstva. Pa ipak cijela
istorija moderne industrije pokazuje da kapital, ako ne bude
sprijeen, bezobzirno i nemilosrdno ide za tim da cijelu
radniku klasu baci u to stanje krajnje degradacije.
Produujui radni dan, kapitalist moe da plati i viu
nadnicu pa da ipak snizi vrijednosti rada ako povienje nad
nice ne odgovara poveanju koliine rada koju on cijedi iz
radnika i ubrzanom razaranju radne snage koje bi time bilo
izazvano. Ali do toga moe doi i na drugi nain. Vai buroaski statistiari rei e vam, na primjer, da je prosjena
nadnica radnikih porodica u lankairskim fabrikama pora
sla. Oni zaboravljaju da je pod Dagernautove tokove"
kapitala sada baen ne samo mukarac, glava porodice, nego
i njegova ena a moda i troje i etvoro djece, i da pove
anje njihove ukupne nadnice no odgovara ukupnom viku
rada to ga kapitalisti cijede-iz te porodice.
ak i pri odreenim granicama radnog dana, kao to da
nas ve postoje u svim industrijskim granama, koje potpa
daju pod fabriko zakonodavstvo, moe povienje nadnice
postati neophodno ve zbog toga da se odri preanji stan
dard vrijednosti rada. Poveanjem intenziteta rada, ovjek
se moe natjerati da u toku jednog sata utroi onoliko i
votne snage koliko je ranije utroio za dva sata. U industrij
skim granama koje su potpale pod fabriko zakonodavstvo
to je u izvjesnoj mjeri i ostvareno ubrzanjem hoda mai
na i poveanjem broja alatnih maina koje sada ima da nad
gleda jedan radnik. Ako je poveanje intenziteta rada ili
mase rada utroene u toku jednog sata u neku ruku uskla
eno sa skraenjem radnog dana, onda e radnik jo uvijek
biti u dobiti. Ali ako se ta granica prekorai, onda radnik
u jednom obliku gubi to u drugom dobija, i 10 sati rada
mogu na njega djelovati isto tako ubitano kao ranije 12
sati. Obuzdavajui tu tendenciju kapitala borbom za pove17

Marx ovde aludira na visoke dvokoUce u kojima je u sve

ane dane provoen ulicama grada Puri idol hinduskog boga
Vinu-Dagernaut; vjerni su se bacali pod kola i ginuli pod nji
hovim tokovima. Red.

156

danje nadnice do razmjera koje bi odgovarale poveanom

intenzitetu rada, radnik se samo odupire obezvreivanju svog
rada i nazadovanju svog potomstva.
4) Svi vi znate da se kapitalistika proizvodnja iz ra
zloga na kojima nema potrebe da se sad zaustavljamo
kree u odreenim periodinim ciklusima. Ona prolazi kroz
stanje zatija, postupnog oivljavanja, prosperiteta, i hiper
produkcije, krize i stagnacije. Trine cijene rob i trine
stope profita slijede ovim fazama, as padajui ispod svog
prosjeka, as diui se iznad njega. Ako promatrate cio Ci
klus, vidjeete da jedno skretanje trinih cijena potire
drugo i da se trine cijene rob, ako uzmete prosjek ciklu
sa, reguliraju njihovim vrijednostima. Pa lijepo. U fazi pa
danja trinih cijena, kao i u fazama krize i stagnacije, rad
niku prijeti sniavanje nadnice, ukoliko uope ne bude izba
en na ulicu. I da ne bi bio prevaren, on se ak i za vrijeme
takvog padanja trinih cijena mora pogaati s kapitalistom
za odgovarajuu razmjeru u kojoj je sniavanje nadnice po
stalo potrebno. Ako s ve u fazi prosperiteta, kad se prave
ekstraprofiti, radnik ne bi borio za povienje nadnice, onda
on u prosjeku jednog industrijskog ciklusa ne bi doao
ni do svoje prosjene nadnice ili do vrijednosti svog rada.
Bilo bi u najveoj mjeri protivno zdravom razumu zahtije
vati od radnika, ija nadnica u nepovoljnim fazama ciklusa
neizbjeno pada; da se odrekne tenje da u fazi prosperiteta
naknadi svoju tetu. Openito reeno: vrijednosti svih rob
realiziraju se samo putem izravnanja stalnih promjena u
trinim cijenama, promjena koje proizlaze iz stalnih kole
banja ponuda i tranje. Na bazi savremenog sistema rad je
samo roba kao i sve druge robe. Prema tome, da bi postigao
prosjenu cijenu koja bi odgovarala njegovoj vrijednosti,
rad mora da prolazi kroz ista takva kolebanja. Bilo bi ap
surdno tretirati ga, s jedne strane, kao robu, a, s druge stra
ne, zahtijevati da ne bude podvrgnut zakonima koji reguli
raju cijene robe. Rob prima stalnu i odreenu koliinu sred
stava za svoje izdravanje, dok je najamni radnik ne prima.
Radnik mora nastojati da u jednom sluaju sebi obezbijedi
povienje nadnice ve i stoga da bi u drugom sluaju dobio
bar naknadu za njeno snienje. Ako bi se radnik pomirio
157

s tim da volju, diktate kapitalista prima kao neki trajni

ekonomski zakon, on bi morao da dijeli svu bijedu roba, ali
bez onog obezbijeenog opstanka Sto ga ima rob.
5) U svim sluajevima koje sam ovdje razmotrio, a oni
predstavljaju 99 od sto sluajeva, vidjeli ste da borba za
povienje nadnica ide u stopu za prethodnim promjenama,
da je ona neizbjena posljedica prethodnih promjena u masi
proizvoda, u proizvodnoj snazi rada, u vrijednosti rada, u
vrijednosti novca, u trajanju ili intenzitetu iscjeivanog ra
da, u kolebanjima trinih cijena koje zavise od kolebanja
ponude i tranje, i da odgovara raznim fazama industrijskog
ciklusa; jednom rijei da je ona reakcija rada na prethod
ne akcije kapitala. Ako biste ovu borbu za povienje nadnica
promatrali nezavisno od svih tih okolnosti, ako biste uzeli
u obzir samo promjene u nadnicama, a sve ostale promjene
iz kojih te promjene proistiu gubili iz vida, vi biste po
lazili od pogrene pretpostavke i doli biste do pogrenih
zakljuaka.
XIV BORBA IZMEU KAPITALA I RADA
I NJENI REZULTATI
1) Poto smo pokazali da su- periodini otpor radnika
protiv snienja nadnica i njihovi periodini pokuaji da po
stignu povienje nadnica neodvojivi od najamnog sistema, i
da njih nalae sama injenica da je rad postao roba te je
1
otuda podvrgnut zakonima koji reguliraju ope kretanje ci
jena; poto smo, nadalje, pokazali da bi ope povienje nad
nica imalo za posljedicu padanje ope profitne stope a da
ne bi uticalo na prosjene cijene roba ili na njihove vrijed
nosti; poto smo sve to pokazali, na kraju se postavlja pita
nje: koliko rad u toj neprekidnoj borbi s kapitalom ima
izgleda na uspjeh?
Mogao bih da odgovorim uopavajui stvar i da kaem
da e se kod rada, kao i kod svih drugih roba, njegova triina cijena tokom vremena prilagoditi njegovoj vrijednosti;
da e prema tome radnik, i pored svih poveanja i sniava
nja, pored svega to god on poduzimao, ipak prosjeno pri
mati samo vrijednost svog rada, koja se svodi na vrijednost
158

njegove radne snage odreene vrijednou ivotnih sredsta

va potrebnih za odravanje i reprodukciju te snage, dok se
vrijednost ivotnih sredstava u krajnjoj liniji odreuje ko
liinom rada potrebnom za njihovo proizvoenje.
AK postoje izvjesna naroita obiljeja kojima se vrijed
nost radne snage ili vrijednost rada odlikuje od vrijednosti
svih drugih roba. Vrijednost radne snage obrazuju dva ele
menta jedan isto fiziki, a drugi istorijski ili drutveni.
Njenu krajnju granicu odreuje fiziki,element, to znai:
da bi mogla sebe da odri i reproducira, da bi mogla trajno
da obezbijedi svoj fiziki opstanak, radnika klasa mora pri
mati onoliko ivotnih sredstava koliko joj je za njen ivot i
dalje mnoenje apsolutno neophodno. Vrijednost tih neop
hodnih ivotnih sredstava ini, dakle, krajnju granicu vri
jednosti rada% S druge strane, i duina radnog dana ima ta
koer svoje krajnje, iako veoma rastegljive granice. Njena
krajnja granica data je u radnikovoj tjelesnoj snazi. Ako
dnevna iscrpenost njegove ivotne snage prekorai izvjestan
stupanj, onda ona ne moe biti iznova iz dana u dan upo
trebljavana. Ipak, kako ve rekoh, ta granica je veoma ras
tegljiva. Brza smjena slabanih i kratkovjenih generacija
obezbijedie trite rada isto tako dobro kao i niz snanih
i dugovjenih generacija.
Pored tog isto fizikog elementa, vrijednost rada u sva
koj zemlji odreuje i tradicionalni standard iivota. To ni
kako nije isto fiziki ivot; to je i zadovoljavanje izvjesnih
potreba koje potiu iz drutvenih uslova u kojima ljudi ive
i u kojima su odrasli. Engleski standard ivota moe da bu
de snien na irski standard ivota; standard ivota njema
kog seljaka na standard letonskog seljaka. Koliko vanu
ulogu u tom pogledu igraju istorijske tradicije i drutvene
navike, moete doznati iz Thorntonovog djela Over-Populaw
tion u kojem on pokazuje kako jo dan-damas prosjena
nadnica u raznim zemljoradnikim oblastima Engleske po
kazuje manje ili vee razlike, ve prema tome da li su uslovi
pod kojima su te oblasti izale iz kmetskog stanja bili ma
nje ili vie povoljni.
18

0 prenaseljenosti. Red.

159

Taj istorijski ili drutveni element koji ulazi u vrijed

nost rada moe biti jai ili slabiji, ili ak potpuno ieznuti,
tako da ne ostane nita osim fizike granice. Za vrijeme
antijakobinskog rata, voenog kao to je to stari George
Rose, taj nepopravljivi izjelica poreza i sinekurist, imao obi
aj da kae samo da bi se blagodati nae svete vjere
uzele u zatitu od napada tih nevjernika francuskih, za
vrijeme tog rata oborili u uvaeni engleski zakupci, o koji
ma se na jednom od prolih naih sastanaka govorilo s tako
mnogo obzira, nadnice poljoprivrednih radnika ak ispod
onog isto fizikog minimuma dok su ostatak potreban za
dalje fiziko odravanje radnikog roda namirivali pomou
sirotinjskog zakona. To je bio onaj proslavljeni nain pretva
ranja najamnog radnika u roba, i .gordog Shakespeareovog
jomena u paupera.
Ako uporedite nivo nadnica ili vrijednosti rada u raznim
zemljama, i ako ih uporedite u raznim istorijskim epohama
jedne iste zemlje, vidjeete da sama vrijednost raa nije
postojana nego promjenljiva veliina, ak i kad se pretpo
stavi da vrijednosti svih ostalih rob ostaju nepromijenjene.
Takvo uporeivanje pokazalo bi vam da se mijenjaju ne
samo trine stope profita nego i njegove prosjene stope.
Ali to se tie profita, tu ne postoji nikakav zakon koji
bi odreivao njihov minimum. Mi ne moemo rei koje su
krajnje granice njihovog opadanja. A zato ne moemo utvr
diti te granice? Zato to, iako moemo odrediti minimum
nadnica, ne moemo odrediti njihov maksimum. Mi moemo
samo rei da maksimum profita, ako su date granice radnog
dana, odgovara fizikom minimumu nadnice, a ako je data
nadnica, onda maksimum profita odgovara onom produe
nju radnog dana koje mogu da podnesu radnikove tjelesne
snage. Maksimum profita ogranien je, prema tome, fizikim
minimumom nadnice i fizikim maksimumom radnog dana.
Jasno je da izmeu obje granice ove maksimalne profitne
stope moe da postoji beskonana skala varijacija. Do fiksi
ranja njenog stvarnog stupnja dolazi samo neprekidnom bor
bom izmeu kapitala i rada, jer kapitalist stalno tei za tim
da nadnicu snizi na njen fiziki minimum, a radni dan da
produi do njegovog fizikog maksimuma, dok radnik vrir
stalan pritisak u suprotnom pravcu.
160

Pitanje se svodi na pitanje odnosa snaga strana koje se

meusobno bore.
2) Sto se tie ograniavanja radnog dana, kako u Engle
skoj tako i u svim drugim zemljama, do njega nikada nije
dolazilo bez zakonodavne intervencije. Da nije bilo stalnog
pritiska radnika izvana, do takve intervencije ne bi nikad
ni dolo. U svakom sluaju, rezultat nije mogao biti postig
nut putem privatnog sporazuma izmeu radnika i kapitali
sta. Upravo sama ta potreba za opom politikom akcijom
dokazuje da je kapital u svojoj isto ekonomskoj akciji ja
a strana.
Sto se tie granica vrijednosti rada, njihovo stvarno
utvrivanje zavisi uvijek od ponude i tranje; ja imam u vi
du tranju rada od strane kapitala i ponudu rada od strane
radnika. U kolonijalnim zemljama radnik je zakonom o po
nudi i tranji stavljen u pogodniji poloaj. Otuda i relativno
visoki nivo nadnice u Sjedinjenim Dravama. Kapital moe
tamo pokuati to god hoe; on ne moe sprijeiti stalni
nedostatak radne snage na radnom tritu uslijed stalnog
pretvaranja najamnih radnika u nezavisne seljake, samostal
ne proizvoae. Za veoma veliki dio amerikog naroda je
stanje najamnog radnika samo prelazno stanje, za koje je
sigurno d e ga se prije ili kasnije otarasiti.19 Da bi popra
vila ovo stanje stvari u kolonijama, oinska britanska vlada
usvojila je za izvjesno vrijeme takozvanu modernu teoriju
kolonizacije, koja se sastoji u tome da u kolonijama vjetaki povisi cijenu zemlje kako bi se sprijeilo prebrzo pretva
ranje najamnog radnika u nezavisnog seljaka.
Ali preimo sad na stare civilizirane zemlje u kojima
kapital vlada nad cjelokupnim procesom proizvodnje. Uzmi
te, na primjer, povienje nadnica poljoprivrednih radnika u
Engleskoj od 1849. do 1859. Kakve su bile posljedice tog po
vienja? Zakupci nisu mogli da povise vrijednost penice.
Ovdje se radi o pravim kolonijama, o ranije neobrattivanom zemljitu koje se kolonizira slobodnim useljenicima. Sje
dinjene Drave jo uvijek su, ekonomski govorei, kolonijalna
zemlja Evrope. Uostalom, ovamo spadaju i takve stare plantae
na kojima je ukidanje ropstva potpuno revolucionirale odnose.
Vidi K. Marx: Kapital, tom I, Zagreb 1947, napomena 253. Red.
U Ekonomski spisi

161

kako bi im valjda savjetovao na prijatelj Weston, pa ni da

povise njenu trinu cijenu. Naprotiv, oni su se morali po
miriti s njenim padom. Ali za tih jedanaest godina oni su
uveli svakovrsne maine, primijenili naunije metode, pre
tvorili jedan dio oranica u panjak, poveali opseg farma a
time i razmjere proizvodnje, pa poto su pomou ovih i
drugih mjera, poveavajui proizvodnost rada, smanjili tranju radne snage, oni su poljoprivredno stanovnitvo nano
vo uinili relativno suvinim. To je uope metod kojim ka
pital u starim, odavno naseljenim zemljama bre ili sporije
reagira na povienje nadnica. Ricardo je pravilno primijetio
da maine stalno konkuriraju radu i da esto mogu biti
uvedene tek poto je cijena rada dostigla izvjesnu visinu, ali
je primjena maina samo jedan od mnogih metoda povea
nja proizvodne snage rada. Taj isti razvitak koji vodi tome
da nekvalificirani rad postane relativno suvian, uproava,
s druge strane, kvalificirani rad i time smanjuje njegovu
vrijednost.
Isti zakon pojavljuje se jo i u drugom obliku. S razvit
kom proizvodne snage rada ubrzava se akumulacija kapitala,
ak i bez obzira na relativno visoku nadninu stopu. Iz toga
bi se moglo zakljuiti, kao to je to uinio Adam Smith, u
ije vrijeme se moderna industrija jo nalazila u svojoj dje
tinjoj dobi, da ta ubrzana akumulacija kapitala mora dovesti
do toga da terazije prevagnu u korist radnika, poto ona
obezbjeuje sve veu tranju za njegovim radom. S tog gle
dita mnogi savremeni pisci udili su se da, i pored toga
to je engleski kapital za posljednjih 20 godina mnogo bre
rastao nego englesko stanovnitvo, nije dolo do veeg povi
enja nadnica. No u isto vrijeme s napredovanjem akumula
cije razvija se i sve vea promjena u. sastavu kapitala. Onaj
dio ukupnog kapitala koji se sastoji iz postojanog kapitala,
maina, sirovina, sredstava za proizvodnju u svim moguim
oblicima raste razmjerno jae nego drugi njegov dio koji
se izdaje za nadnicu ili za kupovinu rada. Taj zakon utvrdili
su manje ili vie precizno ve Barton, Ricardo, Sismondi,
profesor Ricard Jones, profesor Ramsay, CherbuKer i drugi.
Ako je odnos tih dvaju elemenata kapitala prvobitno bio
jedan prema jedan, s industrijskim napretkom on e biti'
pet prema jedan i tako dalje. Ako se iz ukupnog kapitala
162

od 600 izdavalo 300 za alat, sirovine itd., a 300 za nadnice,

onda ukupni kapital treba samo da se udvostrui pa da bude
stvorena tranja za 600 radnika umjesto za 300. Ali ako se iz
kapitala od 600 izdaje 500 za maine, materijale itd., a samo
100 za nadnice, onda se taj isti kapital mora poveati od
600 na 3.600 da bi bila stvorena tranja za 600 radnika kao
u gornjem sluaju. Dakle, s razvitkom industrije tranja
rada ne ide u korak s akumulacijom kapitala. Ona e, do
due, rasti, ali rasti u razmjeri koja e u poreenju s pora
stom kapitala biti stalno sve manja.
Ovo nekoliko napomena bie dovoljno da pokae kako
sam razvitak moderne industrije sve vie odluuje u korist
kapitalista, a na tetu radnika, i da je, prema tome, opa
tendencija kapitalistike proizvodnje ne da povisi ve da
snizi prosjeni nivo nadnica, tj. da obori vrijednost raa vi
e ili manje do njene minimalne granice. Pa kad je u tom
sistemu takva tendencija stvari, znai li to da radnika klasa
treba da se odrekne svog otpora protiv nasilja kapitala i da
napusti svoje pokuaje da to bolje iskoristi povremene
anse za prolazno poboljanje svog poloaja? Ako bi radni
ka klasa tako postupila, ona bi sama sebe degradirala na
stupanj bezline mase upropatenih jadnika kojima vie
nema spasa. Nadam se da sam pokazao da su borbe radni
ke klase za normalne nadnice pojave koje su nerazdvojno
povezane s cjelokupnim najamnim sistemom, da su njeni
napori za povienje nadnice u 99 od 100 sluajeva samo na
pori za odranje date vrijednosti rada, i da nunost borbe
s kapitalistom oko cijene rada ima svoj korijen u samim
uslovima koji radnike prisiljavaju da sami sebe prodaju
kao robu. Ako bi oni u svojim svakodnevnim sukobima s
kapitalom maloduno poputali, oni bi time bezuvjetno li
avali sami sebe sposobnosti da zaponu bilo kakav iri
pokret.
U isto vrijeme potpuno nezavisno od ope porobljenosti
koju najamni sistem ukljuuje, radnika klasa ne treba da
precijeni konani rezultat te svakodnevne borbe. Ona ne
smije zaboraviti da se bori protiv posljedica a ne protiv
uzroka tih posljedica; da ona, dodue, usporava kretanje ka
pogoranju svog poloaja, ali ne mijenja pravac tog kreta
li*

163

nja; da ona primjenjuje samo palijativna sredstva, ali ne

lijei bolest. Zato ne bi trebalo da se ona iskljuivo ogranii
na ovo neminovno gerilsko ratovanje to bez prestanka pro
izlazi iz nasilja kapitala koja nikad ne prestaju, ili iz pro
mjena na tritu. Ona mora shvatiti da savremeni sistem
pored sve bijede koju on njoj dosuuje u isto vrijeme
stvara materijalne uslove i drutvene oblike koji su neop
hodni za ekonomsko preureenje drutva I umjesto kon
zervativne lozinke: Pravedna nadnica za pravedan radni
dan radnika klasa treba na svojim zastavama da ispie
revolucionarnu parolu: Dolje najamni sistem!
Poslije ovih veoma dugakih i, bojim se, zamornih izla
ganja u koja sam se morao uputati da bih bar donekle ras
vijetlio problem o kome se raspravlja, htio bih zavriti pre
dlaui sljedee zakljuke:
Prvo. Ope povienje nadnine stope dovelo bi do pada
ope profitne stope, ali u cjelini ono ne bi uticalo na cijene
rob.
Drugo. Opa tendencija kapitalistike proizvodnje nije
da se povisi nego da se snizi prosjena normalna nadnica.
Tree. Sindikati rade sa uspjehom kao arita otpora
protiv nasilja kapitala. Oni djelimino promauju svoju
svrhu kad svoje snage zalau na nestvaran nain. Oni pot
puno promauju svoju svrhu kada se ograniavaju na voe
nje gerilskih akcija protiv posljedica postojeeg sistema,
umjesto da u isti mah nastoje da ga promijene, umjesto da
svoje organizirane snage upotrijebe kao polugu za konano
osloboenje radnike klase, tj. za konano ukidanje sistema
najamnog rada.
Napisano od kraja maja do 27. juna 1865.
Prvi put objavljeno u Londonu 1865,
u brouri: K. Marx, Value, prie and profit.
(Prevod u redakciji MARE FRAN)

164