N. A.

Makin

ISTORIJA STAROG RIMA

PRVI DIO

IZVORI I HISTORIOGRAF IJA STAROG RIMA

Glava I
IZVORI ZA RIMSKU POVIJEST
Knjievni spomenici iz rimskog doba, koji su nam sauvani veim dijelom u srednjovjekovnim
rukopisima, glavni su izvori za povijest starog Rima. U novo i najnovije vrijeme pozornost je
usmjerena na ispitivanje arheolokih podataka, kao i natpisa, novca i papirusa. Prouavanje izvora za
rimsku povijest, koje daje klasifikaciju izvora za rimsku povijest i koje sebi stavlja u zadatak da
sistematizira metode za njihovu interpretaciju, predstavlja posebnu disciplinu, bez ijeg poznavanja
nije mogue znanstveno prouavati povijest starog Rima.
Osobit znaaj imaju za nas djela antikih povjesniara, koja nam daju povezan prikaz dogaaja
itave rimske povijesti. Nisu sva njena razdoblja podjednako jasno osvijetljena u izvorima, niti su
svi podaci antikih povjesniara vjerodostojni. Najvee tekoe prua prouavanje najstarijih
razdoblja rimske povijesti. Izvora iz toga vremena gotovo da i nemamo. Od djela koja govore o
dalekim vremenima rimske povijesti sauvana su nam samo ona koja su nastala u I st.pr.K. Njihovi
pisci nisu prouavali neposredne izvore, ve su izlagali rimsku historijsku tradiciju koja je nastala
znatno prije njih, pri emu su se oslanjali na djela svojih prethodnika. Pitanje o tome kako se
formirala ta tradicija jedno je od najsloenijih pitanja u modernoj historiografiji.

Prvobitni rimski ljetopisi

Prva historijska djela koja govore o dalekoj prolosti Rima nisu napisali Rimljani, ve Grci.
Meu Grcima su i nastale predaje koje su osnivanje rimske drave vezivale za legendarne dogaaje
iz grke povijesti za trojanski rat. U samom Rimu zanimanje za domau historiografiju javlja se
neto kasnije. U IV st.pr.K. padaju tek prvi poeci rimske historiografije, dok se prvi rad iz rimske
povijesti pojavio tek tridesetih godina III st.pr.K. Najraniji izvori koje su rimski historiari kasnije
koristili bili su popisi imena najviih rimskih odlinika magistrata, poredani po godinama. Ti
spiskovi nazivani su u Rimu fastima. Osobit znaaj imali su konzulski fasti. Po imenima konzula
raunale su se godine, bez spominjanja imena konzula nije mogao proi nijedan dokument. Takav
postupak postojao je od poetka republike, ali slubeni spiskovi pojavili su se tek u drugoj polovici
IV stoljea. Od tog vremena oni su sustavno voeni; to se tie prolih godina, popisi su sastavljeni
na osnovu privatnih zapisa, tako da su uz autentine podatke sadravali i iskrivljenja, koja se
objanjavaju eljom rimske aristokracije da proslavi svoje pretke. Konzulski fasti predstavljali su za
sastavljae rimske povijesti historijsku potku svoje vrste: fiktivni i stvarni dogaaji iz ranih vremena
stavljani su u vrijeme upravljanja ovih ili onih konzula
Kao i kod mnogih drugih naroda, najraniji rod historiografije bili su kod Rimljana ljetopisi
(Annales). Oni su voeni u sveenikom kolegiju pontifika i prvobitno su predstavljali biljeke u
godinjim popisima magistrata i primjedbe u kalendaru. Kasnije je veliki ponitifik krajem svake
godine biljeio imena konzula i ispod njih zapisao najvanije dogaaje koji su se dogodili tijekom
godine njihovog upravljanja. Na poetku III st. pr. K, oigledno poslije putanja plebejaca u kolegiji
pontifika, godinji zapisi isticani su u kui jednog od najviih rimskih sveenika velikog pontifika,
da ih svatko moe vidjeti (tabulae ontificum). Na osnovu postojeih podataka moe se zakljuiti da
su u tim zapisima isticani u prvom redu vani dogaaji u svezi s kultom: udesne pojave i znamenja, a
tako isto i vani praznici. U ljetopise su unoeni i dogaaji za koje su bili vezani obredi i znamenja:
ratovi, epidemije, skupoa ita itd. Zapisi pontifika nisu ostajali nepromijenjeni, oni su dopunjavani i
preraivani; sastavljeni su i zapisi koji se odnose na daleka vremena. Te preraene i dopunjene
zapise po godinama izdao je u II st.pr.K. veliki pontifik Publije Mucije Scevola u 80 knjiga, pod
naslovom Veliki ljetopisi (Annales Maximi). Po Ciceronovim rijeima oni su poinjali od
vremena osnivanja grada Rima.
Uz ljetopise pontifika, postojali su razni obiteljski dokumenti i tradicije, koji su prenoeni s
koljena na koljeno. Jo u ranoj epohi rimske povijesti nastali su tzv. elogiji (elogia), kratki zapisi
koji su sastavljeni u ast uglednih ljudi nakon njihove smrti. Najraniji natpis koji sadri takav elogij
sauvan je na spomeniku podignutom u ast vojskovoe iz vremena Treeg samniasnkog rata,
konzula iz 298 pr.K. Lucija Kornelija Scipiona Barbata. Za vrijeme sahrane drana su u ast
pokojnika posmrtna slova (laudationes), koja su takoer zapisivana i uvana.

Pjesnici III stoljea i stariji analisti

Sve te podatke iskoristili su rimski pisci koji su obratili svoju pozornost na prouavanje
historijske prolosti Rima. Prvi je Kampanac Gnej Nevije (274.-206. pr.K.) opisao u stihovima
Prvi punski rat, u kome je i sam sudjelovao. U uvodu svog djela Nevije je dao kratke podatke u
postanku Rima. Neto kasnije pisao je pjesnik Kvint Enije (239.-169.), koji je u heksametru izloio
rimsku prolost. Enijevi Ljetopisi zapoinjali su Enejom i dopirali do pjesnikova vremena.
Njegove Ljetopise, proete patriotizmom, Rimljani su visoko cijenili. Spjevovi Nevija i Enija
nisu nam sauvani. Sauvani su samo fragmenti kod kasnijih pisaca.
Prvo prozno djelo posveeno rimskoj prolosti napisao je na grkom jeziku rimski aristokrat,
konzular i pontifik Kvint Fabije Piktor (kraj III st.pr.K. Njegovo djelo nazivano je Ljetopisi, jer
je u njemu bio usvojen red izlaganja dogaaja po godinama.
Povijest Fabija Piktora poinjala je sa priom o pojavi Eneje u Italiji, a zavravala sa izlaganjem
tijeka dogaaja Drugoga punskog rata. Fabije Piktor dobro je poznavao grke izvore, a obratio je
veliku panju i na latinske izvore. On je iz fast uzeo godine upravljanja konzula i po njima izlagao
dogaaje. Mnogo tota uzeo je iz jo neobjavljenih ljetopisa pontifik. Fabije Piktor udario je
temelje rimskoj analistici. Sam on i njegovi neposredni nastavljai obino se nazivaju starijim
analistima. Njihova djela bila su namijenjena uskom krugu Helena koji su se zanimali za rimsku
prolost i rimskih dravnika koji su znali grki jezik.
Djela starijih analista temeljila su se na prouavanju neposrednih izvora i odlikovala se
vjerodostojnou u pogledu dogaaja koji su im bili bliski po vremenu; kod opisivanja pak daleke
prolosti oni su u svoja djela unosili legendarni materijal koji su crpli iz djela grkih pisaca i
usmenog kazivanja. Kod ovog posljednjeg veliku ulogu igrali su takozvani etioloki mitovi, koji su
stvarani radi objanjenja nerazumljivih starih naziva, obiaja i graevina (npr. legende o Romulu
postale su, oigledno, da bi se objasnila rije Rim). Grka povijesna djela utjecala su na
obraivanje ovih ili onih povijesnih izvjea, i neki dogaaji iz rimske povijesti izlagani su po
analogiji sa epizodama iz grke povijesti (potpuno je mogue da je pria o desetogodinjoj borbi sa
etruanskim gradom Vejom nastala po analogiji sa desetogodinjom opsadom Troje).
Stariji analisti dosljedno su provodili rimsko gledite. Uspjesi Rimljana su preuveliavani, a
njihovi neuspjesi su umanjivani. Rimu je gotovo od samog njegovog postanka pripisivan onaj
politiki znaaj koji je imao u III st.pr.K. Dakle, pjesnici i stariji analisti sistematizirali su i zapisali
razne podatke o rimskoj prolosti. U njihovom kazivanju ima pored istinitih izvjetaja i dosta
legendarnog i izmiljenog. Od njihovih djela sauvani su nam samo neznatni fragmenti.
Jedan od posljednjih pisaca koji spadaju u starije analistie bio je Marko Porcije Katon Stariji
(234.-149. pr.K.). On je prvi izloio rimsku povijest u latinskoj prozi (prije njega analisti su pisali
na grkom jeziku). Katonovi Poeci (Origines) izlagali su povijest Rima od njegovog
osnivanja. Za razliku od svojih prethodnika, Katon nije govorio samo o Rimu, nego i o drugim
italskim gradovima. Katonovo povijesno djelo nije sauvano; do nas je u cijelosti dola jedino
njegova rasprava O poljoprivredi, koja ima veliku vanost za prouavanje rimske agrarne
povijesti.

Polibije
U II st.pr.K. stvoreno je na grkom jeziku istaknuto povijesno djelo, koje ima izvanredan znaaj i
za helenistiku i rimsku historiju. Pisac toga djela Polibije, rodio se je u Arkadiji, oko 200. pr.K..
Sudjelovao je u politikom ivotu Grke i bio jedan od rukovoditelja Ahejskog saveza. Poslije
Treeg makedonskog rata Polibije je poslan u Rim kao talac. Upoznavanje s Rimom i zbliavanje s
predstavnicima rimske aristokracije utjecali su na Polibijeva politika uvjerenja: od protivnika
Rimljana on se pretvorio u pobornika rimske vlasti u Grkoj. 150. g. pr.K, poslije
esnaestogodinjeg boravka u Rimu, dobio je pravo da se vrati u domovinu, ali Polibije nije dugo
ostao u Grkoj. On je krenuo na putovanja i esto se vraao u Rim. Zajedno sa Scipionom
Emilijanom bio je u Africi kada su Rimljani sruili Kartagu. Poslije propasti Korinta (146.g.pr.K.)
Polibije je uspio da od Rimljana pobjednika dobije neke ustupke u korist pobijeenih, zbog ega su
ga slavili u mnogim grkim gradovima. Umro je oko 120. g.pr.K.
Polibijeva Opa povijest obuhvaala je razdoblje od 264. do 146. g.pr.K. i predstavljala
prvu svjetsku povijest. Polibije smatra da se, poevi od odreenog vremena, dogaaji u Italiji i
Libiji isprepleu sa azijskim i grkim i da svi tee jednom kraju a pod tim krajem
podrazumijeva se potpadanje svih naroda bazena Sredozemnog mora pod vlast Rimljana. To je
glavna ideja Polibijevog djela, u kome je on htio pokazati da su uspjesi Rimljana neizbjeni i ujedno
blagotvorni za druge narode.
U sreditu Polibijeve pozornosti nalazi se politika povijest (pitanja socijalnog i gospodarskog
ivota dodiruje on samo uzgred). Veliki znaaj pridaje on politikom ureenju raznih zemalja.
Polibije daje prednost takvoj upravi kod koje se razumno kombiniraju razliiti politiki oblici.
Takvom idealno obliku uprave, po njegovom, miljenju, pribliava se rimsko dravno ureenje, kod
koga su razumno spojeni monarhistika, aristokratska i demokratska naela. U tom lei zakljuuje
Polibije, jamstvo rimskih uspjeha.
Polibije se moe nazvati jednim od prvih predstavnika takozvane teorije organskog razvoja
drutva: svaka se drava, po Polibiju, razvija u skladu s poretkom u prirodi ; oblici uprave se
mijenjaju, iznova raaju i vraaju iskonskom poetku. To se dogaa kako zbog vanjskih utjecaja,
tako i zbog unutarnjeg kvarenja.
Polibije ne krije svoja aristokratska uvjerenja; ona osobito jasno dolaze do izraaja kod
ocjenjivanja demokracije, koja, po njegovom miljenju, moe prelaziti u anarhiju i tiraniju bez
zakona. Unutranje raspadanje grkih gradova predstavlja, po Polibijevom miljenju, uzrok uspjeha
Rimljana u Grkoj. Njihove pobjede on ne smatra samo neizbjenim, nego i najljepim i ujedno
najkorisnijim dijelom sudbine. Razlikujui uzroke i povode dogaaja, Polibije nastoji povijesne
pojave promatrati u njihovoj uzajamnoj povezanosti. Polibije se kritiki odnosi prema raznolikim
izvorima, nastojei svoje izlaganje obrazloi podacima iz dokumenata. On nije uvijek vjerovao ni
oevidcima, govorei da su oi vjerniji svjedoci od uiju. Najvei znaaj pridavao je Polibije
vlastitom iskustvu, istiui da se pred povjesniara moraju postavljati veliki zahtjevi: on mora
poznavati ljude, predmet o kome pie, biti iskusan u vojnim i politikim stvarima, posjeivati razne
zemlje. Uz izvjesne ograde priznavao je Polibije ulogu Sudbine, ali je smatrao da povjesniar mora
nalaziti prave uzroke pojavama, a ne objanjavati ih voljom bogova. Veliki znaaj pridavao je
Polibije i ulozi linosti u povijesti. Scipion Stariji, Hanibal, Flaminije, Perzej odreivali su, po

njegovom miljenju, tijek politikih dogaaja. Kada su Rimljani zauzimali Sirakuzu, oni su raunali
da e brzo osvojiti grad, jer su imali mnogo radnih ruku, ali nisu uzeli u obzir Arhimedovu mo,
niti predvidjeli da ponekad jedan um moe vie postii nego masa ruku. Na povijesni razvitak
naroda i njegov nain ivota utjeu, po Polibiju, i prirodni uvjeti. Povijest, po Polibijevom
miljenju, slui praktinim ciljevima. Ona mora uiti ljude, obogaivati njihovo iskustvo, pomagati
da na osnovu iskustva iz prolosti predviaju budunost. Polibije je prvi uveo pojam pragmatina
povijest, istiui time da on izlae djela (na grkom prxeis) naroda i monarha, namjenjujui
svoje knjige dravnicima.
Polibije dogaaje izlae kronolokim redom; ali, poto tretira povijest raznih zemalja i oblasti, on
se je ponekad morao vraati na ovaj ili onaj polazni datum. Polibijevo izlaganje nije osloboeno
retorikih ukrasa, ali je on kritizirao one povjesniare koji tee jedino zanimljivom izlaganju.
Jednu od karakteristinih osobina antike historiografija predstavlja slobodno sastavljanje
govora pojedinih historijskih linosti. Takvog sastavljanja govora ima i kod Polibija, ali je on tu
metodu zloupotrebljavao manje nego drugi antiki povjesniari.
Polibijev rad prua vjerodostojne podatke o dogaajima rimske povijesti s kraja III i iz prve
polovice II stoljea pr.K.
Naalost, Polibijevo djelo nije sauvano u punom obimu. U cijelosti je sauvano samo prvih pet
knjiga, u kojima je uglavnom rije o dogaajima iz punskih ratova, zakljuno sa bitkom kod Kane. Od
ostalih knjiga Polibijevog rada sauvani su samo fragmenti.

Posejdonije
Od drugih grkih povjesniara iz helenistikog razdoblja najvaniji je Posejdonije (135-45.
g.pr.K.), pisac jednog velikog djela koja nam nije sauvano Historije; ono takoer nastavlja
Polibijevu Opu povijest. Kao u Polibijevom radu, i kod Posejdonija je rimska povijest vezana
uz povijest helenistikih zemlja. I Posejdonije je pristaa rimske aristokracije. On je slavio
jednostavnost starih rimskih obiaja i poetak opadanja vidio u irenju raskoi. Posejdonije je teio
za tim da ivot i kulturu pojedinih naroda povee sa njihovom povijeu.
Posejdnojevo djelo bilo je dobro poznato u Grkoj i Rimu, tako da su ga pisci sljedeih
razdoblja prilino koristili.

Mlai analisti
Poevi od 130-120 g.pr.K. nastaje u Rimu razdoblje mlae analistike. Trudei se vie od svojih
prethodnika da im izlaganje bude zanimljivo, predstavnici tog pravca teili su da dogaaje
dramatiziraju i razraivali su svoju povijest u detalje. Nastavljajui i razvijajui patriotsku tradiciju
svojih prethodnika, mlai analisti su prenosili u daleka vremena suvremene politike i socijalne
motive s kraja II i iz I st.pr.K. iz vremena irokih socijalnih reformi i graanskih ratova. Mnoge od
onih povijesti, punih dramskih scena, iz povijesti borbe patricija i plebejaca, na koje nailazimo u
sauvanim djelima antikih pisaca, napisali su mlai analisti, koji su u usta legendarnih i
polulegendarnih linosti stavljali politike ideje koje su njih interesirale. Tako, npr. Servije Tulije
(VI st.pr.K.) u jednom od djela iz ovog razdoblja dri govor koji potpuno odgovara programu brae
Grakha, a patricij Apije Klaudije (V st.pr.K.) navodi iste argumente koje su obino navodili
konzervativci s kraja I i poetka I st.pr.K. Djela mlaih analista nisu sauvana. Njihov sadraj
poznat nam je samo po pisanju kasnijih pisaca.

Ciceron i Cez ar
Djela Marka Tulija Cicerona (106 - 43 g.pr.K.) imaju veliko znaenje za povijest I st.pr.K.
Ciceron nije uspio napisati povijesno djelo, ali on u svojim mnogobrojnim radovima donosi
znaajan broj povijesnih podataka. U Ciceronovo vrijeme njegova djela su imala izvanrednu
vanost. Ciceron je bio snana politika linost, istaknuti govornik, jedan od najobrazovanijih ljudi
svoga vremena. Njegova se djela obino dijele na tri grupe: 1) na govore, 2) pisma i 3) rasprave.
Naroito obiman materijal za politiku, socijalnu i kulturnu povijest sadre govori i pisma. Znaaj
Ciceronovih pisama sastoji se jo i u tome to nam ona omoguuju tono datiranje nekih dogaaja.
Meutim, moramo istovremeno voditi rauna o subjektivnom karakteru Ciceronovih sudova, jer je on
sudjelovao u najvanijim politikim dogaajima, esto je precjenjivao svoju ulogu i u vie mahova
mijenjao svoju politiku orijentaciju. Mnogobrojne Ciceronove rasprave vane su za prouavanje
povijesti kulture. U njima Ciceron obrauje najraznovrsnija ideoloka pitanja (pitanja filozofije,
religije, prava, etike i politike).
Od memoarske literature, koja je bila rairena pred kraj Republike, sauvana su djela Gaja Julija
Cezara (100 44 g.pr.K.). Njemu pripadaju Biljeke o Galskom ratu i Biljeke o
graanskom ratu. Prvo Cezarovo djelo ima tendenciju opravdavanja akcije u Galiji tj. napad na
Gale i njihovo podinjavanje Rimu. U Biljekama o graanskom ratu Cezar dokazuje da je njegov
raskid sa Pompejem nastao krivnjom njegovih protivnika, koji su izazvali rat, ali su se pokazali
nesposobnim da ga vode.
Cezarova djela nastavio je njemu bliski vojskovoa Aul Hircije, koji je napisao posljednju
(osmu) knjigu o Galskom ratu i posebno djelo o Aleksandrijskom ratu. Nama nepoznati sudionik u
Cezarovim pohodima opisao je Afriki rat i rat u panjolskoj.

Salustije
Pred kraj republikanskog razdoblja napisana su povijesna djela Gaja Salustija Krispa (86 34
g.pr.K.). Porijeklom iz italskog grada Amiterna, Salustije je bio narodni tribun i istupao je protiv
senatorske oligarhije. Godine 50. pr.K. iskljuen je iz popisa senatora, ali ga je Cezar vratio u Senat.
Kasnije je Salustije sudjelovao u graanskim ratovima, borei se na strani Cezara. 46. g. Cezar ga je
imenovao prokonzulom Numidije. Tu je Salustije putem iznuivanja stekao ogroman imetak, koji mu
je omoguio da proslavi svoje ime podizanjem velianstvenog parka u Rimu. Poslije Cezarove smrti
Salustije se povukao iz politikog ivota i bavio iskljuivo knjievnou. Ugledajui se na Tukidida i
Polibija, Salustije je za predmet svojih studija izabrao povijest. Nama su u cijelosti sauvana samo
dva njegova djela: O Katilininoj uroti i Jugurtin rat. Tree Salustijevo djelo nosilo je
naslov Historije i obuhvaalo je razdoblje od 78 do 67. g.pr.K.; od njega su nam sauvani samo
fragmenti. U predgovoru za djelo o Katilini Salustije pie da je sebi stavio u zadatak da u
odlomcima opie poduhvate rimskog naroda, jer je njegov duh slobodan od oekivanja i
strahovanja u vezi sa strankama u dravi, ali ove Salustijeve izjave ne odgovaraju stvarnosti:
iako se povukao iz politike, on je i dalje ostajao cezarovac. Njegovo djelo o Katilini imao je za cilj,
da pokae kako Gaj Julije Cezar nije sudjelovao u Katilininom pokretu. Po Salustijevom miljenju,
sve nevolje rimske drave proizlaze iz pokvarenosti rimske aristokracije i njene nesposobnosti da
upravlja. Salustije je dao ive, ali subjektivne karakteristike povijesnih osoba. U duhu popularnih
politikih uenja svoga doba, on je govorio o sretnom ivotu Rimljana u dalekim vremenima, o
razumnom upravljanju prvih kraljeva. U istom pravcu govorio je on i o afrikim plemenima, koja ne
znaju za kulturu. Salustijev rad se temeljio na vjerodostojnim izvorima. On je iroko iskoristio
memoarsku literaturu, kao i Posejdonijeva djela.

Terncije Varon i Kornelije Nepot

Za razvoj rimske historiografije vana je bila je i raznolika knjievna djelatnost Marka Terncija
Varona (116. 27. g. pr.K.), jednog od najplodnijih pisaca antikog svijeta. Za povijest je naroiti
znaaj imalo njegovo djelo koje je nosilo naslov Starine ljudskih i boanskih stvari (Antiquitates rerum
humanarum et divinarum). To djelo nije sauvano, ali ga drugi pisci esto spominju. Varonovo djelo
predstavljalo je kompilaciju, ali ona je sadravala prilian broj vanih i interesantnih podataka.
Neka djelomina pitanja Varon je i sam pokuao ispitati. Osobit znaaj pridavao je obradi
kronologije. Varon je osnivanje Rima stavio u treu godinu este olimpijade (754. 753. g.pr.K.) , i
taj je datum kasnije bio veoma rairen. Varon je prvi uveo u knjievnost biografski anr. On je dao
oko 700 skica biografija istaknutih Rimljana i Grka. Od mnogobrojnih Varonovih djela sauvano je u
cijelosti njegovo djelo O poljoprivredi (De re rustica) i nekoliko knjiga iz njegove rasprave O
latinskom jezik u (De ling ua Latin a).

Poput Varona napisao je Kornelije Nepot (I st.pr.K.) biografije znamenitih ljudi, od kojih
naroiti znaaj imaju biografije Katona i Atika.
Kraj republikanskog razdoblja obiljeen je razvojem beletristike, koja je odrazila burne dogaaje
iz posljednjih desetljea republikanskog razdoblja.

Tit Livije
Od povjesniara koji su pisali na poetku Carstva osobitu popularnost uivao je Tit Livije (59.
g.pr.K. 17. g.). On se rodio u italskom gradu Pataviji (dananjoj Padovi). Stekao je retoriko
obrazovanje, a za razliku od mnogih svojih prethodnika nije sudjelovao ni u politikom ivotu, ni u
ratnim akcijama. itavog ivota ostao je retor literat. Ubrzo poslije osnivanja principata Tit Livije
je poeo pisati svoju povijest. U predgovoru on ovako definira zadatke svoga djela: opisati ivot i
obiaje starih Rimljana, koji su doprinijeli stvaranju rimske veliine, izloiti kakvim su sredstvima i
metodama Rimljani stvorili svoju mo. I Tit Livije je govorio o opadanju morala, ali je, za razliku od
Salustija, smatrao da su Rimljani due nego ijedan antiki narod potovali siromatvo i umjerenost;
gramzivost i rasko prodrli su k njima kasnije nego drugim narodima. Tit Livije je smatrao da
prouavanje povijesti moe pomoi ispravljanju naravi. On slavi legendarne junake rimske
republike, koji su rtvovali svoje ivote za domovinu; on visoko cijeni i posljednje republikance,
Bruta i Kasija. Politike simpatije Tita Livija ne nalaze se u sadanjosti, ve u prolosti.
Meutim, nema osnova za to da se govori o oporbenom stavu Tita Livija prema novom
politikom poretku. Slavljenje starine i velikih podviga bila je slubena parola Augustove vlade.
Retor i pisac Tit Livije ne ispituje rimsku povijest, nego je izlae. On u potpunosti zavisi od
svojih prethodnika, preuzimajui od njih podatke bez ikakvog provjeravanja. Odreeno razdoblje ili
neke dogaaje Livije je izlagao po jednom izvoru. U pojedinim sluajevima on je upotrebljavao i ak
usporeivao podatke raznih pisaca, ali sam nije istraivao pitanje, nije dolazio do neposrednih
izvora, ak ni onda kada su mu bili pristupani. U onim sluajevima kada moemo utvrditi izvore
kojima se Livije sluio, moemo se uvjeriti da je on npr, ako ga usporeujemo sa Polibijem
samo izlagao posuene podatke.
Skladnost i zanimljivost stoje kod Livija na prvom mjestu. Ljepota kakve legende esto ga nagoni
da joj rtvuje historijsku istinu. Teko da je mogao vjerovati u svu onu predaju koju iznosi, ali ga je
ona privlaila kao umjetnika. Pounom i zanimljivom on je posveivao vie panje nego onom to je
historijski vano; zato su fantastine prie o podvizima znamenitih Rimljana, o udesima i
znamenjima, zauzimale kod njega vie mjesta nego izlaganje zakona vanih za rimski politiki i
socijalni poredak. Junaci Tita Livija esto dre govore sastavljene po svim pravilima retorikog
umijea. Pisac se ne trudi da te govore individualizira prema osobama koje ih dre i prigodi
povodom koje ih dre. U trenucima opasnosti Livijevi junaci dre duge govore, kao da zaboravljaju
na ono to se dogaa. Kod Livija se esto nalaze karakteristike povijesnih linosti; u pogledu stila
one su sjajno napisane, ali su, kao i govori, malo individualne.
Tit Livije je bio jedan od najpopularnijih povjesniara antike. Politiki smjer Tita Livija je
umjereni republikanizam i lojalnost Augustu; mirni ton njegovog pripovijedanja, blistavo i
zanimljivo izlaganje odlino su odgovarali ukusima njegovih suvremenika i njihovih potomaka.
Njega su itali, oponaali ga, poslije njega ljudi se nisu odluivali na pisanje rimske povijesti na
latinskom jeziku, ve su se ograniavali samo na prepriavanje njegovog ogromnog djela. itavo
djelo Tita Livija sastoji se od 142 knjige. U izlaganju dogaaja doao je do smrti Augustovog
posinka Druza (9. g.pr.K.). Kasnije je usvojeno da se itavo djelo dijeli na dekade, po deset knjiga u
svakoj. Sauvano je 35 knjiga: u cijelosti prva dekada (od najstarijih vremena do 293. pr.K.), trea
dekada, etvrta i polovica pete (knjige 21-45), u kojima se govori o dogaajima iz 218-168 g.pr.K.

Sadraj ostalih knjiga poznat nam je po kratkim prikazima kasnijih autora, po izvodima i po pregledu
sadraja pojedinih glava. Te takozvane epitomae postoje za sve 141 knjige, sa izuzetkom 136. i
137. knjige.

Nikola iz Damaska i Pompej Trog

Sirijac Nikola iz Damaska, koji je ivio na Augustovu dvoru, napisao je Povijest svijeta u 144
knjige, u kojoj je bila obuhvaena i rimska povijest. Osim toga, njemu pripada Augustov ivotopis,
napisan u apologetskom tonu. I jedno i drugo djelo sauvano nam je u fragmentima.
Za vrijeme Augustove vladavine pojavila se prva povijest svijeta na latinskom jeziku. Nju je
napisao jedan Gal Pompej Trog. Ona je poinjala od vremena asirskog cara Nina i dopirala do
vremena pievog ivota. Dogaaje rimske povijesti on je izlagao od onog trenutka kada su Rimljani
zapoeli s prekomorskim osvajanjima, ali je na kraju djela dao i najstariju rimsku povijest. Ovo
djelo nije nam sauvano; mi o njemu sudimo na osnovu izvoda i ekscerpata u Justinovoj kronici (II st.
)

Grki povjesniari Augustovog doba

U Augustovo doba pojavilo se nekoliko povijesnih djela na grkom jeziku. Diodor sa Sicilije
(oko 80.-29. pr.K.) napisao je povijest svijeta od najstarijih vremena do 60. g.pr.K. Ona je nosila
naslov Povijesna biblioteka i slino Polibijevom djelu, sastojala se od 40 knjiga. U sauvanim
knjigama (XI-XX) izlae se povijest republike od 486 do 301. g.pr.K.; od ostalih knjiga sauvani su
samo fragmenti. Osobit znaaj imaju podaci koji se odnose na Siciliju. Odlomci iz Diodorovih djela
slue kao glavni izvor za povijest ustanka sicilijskih robova. Diodorovo djelo je tipina
kompilacija. Vrijednost podataka zavisi od izvora koje je koristio. Diodor je materijal uzimao iz
raznih grkih pisaca, napose iz Polibija i Posejdonija; koristio je i djela starijih analista, koji su
pisali na grkom jeziku. U tom pogledu Diodorovi podaci imaju esto vei znaaj nego izvjetaj
Livija, koji se zasnivao poglavito na kazivanju mlaih analista.
U VII st.pr.K. pojavila se Rimska arheologija od Dionizija iz Halikarnasa: Pisac je nastojao
pokazati srodstvo Rimljana sa Grcima, mudrost rimskih zakona i rimsko junatvo. Sve je to imalo za
cilj da pomiri Grke sa rimskom vladavinom. Dionizije je bio retor po svom obrazovanju, tako da kod
njega u prvom planu stoji zanimljivo izlaganje i pitanje stila. Sa tog gledita on je ocjenjivao i druge
pisce. Prema svojim izvorima Dionizije se odnosio bez kritike; on je koristio uglavnom radove
mlaih analista. Dionizije nije imao jasne predodbe o starom rimskom pravu, on kasnije ustanove
ponekad brka sa starim, ali nam ipak usporeivanje njegovih podataka sa podacima iz Tita Livija i
odlomcima iz Diodorove Povijesne biblioteke prua materijal za prosuivanje o najstarijem
razdoblju rimske povijesti.itavo Dionizijevo djelo podijeljeno je na 20 knjiga. U cijelosti je
sauvano samo prvih 9 knjiga, od dviju slijedeih ostali su vei fragmenti. U njima je rimska
povijest izloena do 443. g.pr.K. Od ostalih knjiga sauvani su samo ekscerpti.
Grk Strabon sa Ponta (oko 60. g.pr.K. oko 25. g. ) napisao je u 17 knjiga Geografiju, u
kojoj je, pored geografskih, dao i mnogo povijesnih podataka, tako da se Strabon s punim pravom
moe nazvati ocem historijske geografije. Nije nam sauvano Strabonovo povijesno djelo, koje je
predstavljalo nastavak Polibijeve Historije.

Rimska historiografija u prvom stoljeu Carstva

Glavna panja rimskih povjesniara iz doba Carstva usmjerena je na prouavanje posljednjih
godina Republike i prvih desetljea Carstva. U to vrijeme formiraju se osnove politikog pogleda na
svijet senatorskog stalea iz doba Carstva, i taj pogled nalazi svoj glavni izraz u historijskoj
literaturi. Nezadovoljni gubitkom politikog utjecaja, predstavnici senatorske aristokracije nisu
mogli otvoreno istupati protiv postojeeg politikog poretka. Njima je ostajalo jedino da slave
prolost, da opravdavaju posljednje heroje aristokratske Republike. Ni izdaleka svi povjesniari
nisu imali opreznost Tita Livija, mnogi su ili jo dalje u izraavanju svojih politikih simpatija.
Nisu nam sauvana historijska djela iz prvih desetljea principata, tako da o njima moemo suditi
samo na osnovu djela kasnijih pisaca.

Velej Paterkul i Valerije Maksim

Uz oporbenu historijsku literaturu, pojavila su se i djela osoba bliskih carevima. Reimska
literatura nije uivala popularnost, zato je u cijelosti sauvana samo rimska povijest Veleja
Paterkula, koja je napisana u vrijeme Tiberija. Velej Paterkul je porijeklom iz Kapue, dugo vremena
je proveo u vojnoj slubi, zatim je postao senator i stigao do pretorskog zvanja. Velej Paterkul izlae
itavu rimsku povijest do 30. g, pri emu je posljednje razdoblje, naroito od Augustovog vremena,
napisano u apologetskom tonu i podrobnije od prethodnog. U Tiberijevo doba pojavio se je zbornik
Valerija Maksima O djelima i izrekama dostojnima sjeanja. On je sastavljen uglavnom za
retoriare i sadri razne povijesne primjere koji su se mogli upotrijebiti kod sastavljanja govor.
Meu raznim priama o rimskoj prolosti nalazimo injenice koje se ne spominju kod drugih pisaca.

Proz na djela I st.

Od proznih djela I st. koja ne spadaju u historijska djela treba spomenuti filozofska djela Lucija
Aneja Seneke, prirunik za govorniko umijee Kvintilijana, agronomski rad Kolumele, djelo
Plinija Starijeg o povijesti prirode.
Od djela umjetnike proze iz I st. treba obratiti naroitu pozornost na Petronijev pustolovni
roman, poznat pod imenom Satirikon. Satirikon nam daje predodbu o raznim krugovima
italskog drutva na poetku Carstva.
Kod prouavanja poetka Carstva naroitu ulogu igraju djela pjesnika koja itatelje upoznaju sa
politikim raspoloenjem odreenih krugova rimskog i italskog puanstva.

Kornelije Tacit
Pred kraj I i na poetku II st. pada knjievna djelatnost Kornelija Tacita, jednog od najboljih
predstavnika rimske historiografije. Tacit se rodio oko 55. g. u vitekoj obitelji, u jednom od italskih
gradova (u Umbriji). Zahvaljujui svome govornikom talentu Tacit se uspio istai; bio je kvestor,
97. g. konzul, 111.-112. g. prokonzul u Aziji. Umro je oko 120. g.
Najranije poznato Tacitovo knjievno djelo je njegov Razgovor o govornicima. Poslije toga
napisao je ivotopis svoga tasta, uvenog vojskovoe Agrikole, a zatim etnografsko djelo
Germanija. U posljednjem razdoblju svoje knjievne djelatnosti Tacit je napisao Historije i
Anale dva povijesna djela koja govore o dogaajima iz vremena ranog Carstva, od Augustove
smrti pa do kraja Domicijanove vladavine. Ova djela ovjekovjeila su Tacitovo ime. Prijanje djelo
Historije (u 14 knjiga) govori o dogaajima od 69. g. do Domicijanove smrti (96. g.), u
kasnijem djelu Analima (u 16 knjiga) izlae se rimska povijest od Augustove smrti do kraja
dinastije Julijevaca-Klaudijevaca. Od Historija sauvane su 4 knjige i poetak pete; u
Analima nedostaju u potpunosti 4 knjige (od 7 do 10), sauvana je nepotpuno peta knjiga, i nema
kraja esnaeste knjige.
Po svom porijeklu Tacit nije bio aristokrat, ali je uspio, bolje nego itko drugi, u svojim djelima
odraziti pogled na svijet rimske aristokracije koja se lagano gasila. Tacitov ideal lei u prolosti. Po
njegovom miljenju, ljudi su bili sretni samo u dalekoj prolosti, jer su onda ivjeli bez poroka i
zloina, i meu njima je vladala jednakost. Zakoni dvanaest ploa za njega su posljednji izraz
pravednog prava. On je smatrao da su gotovo svi dekreti koji su poslije toga donoeni bili rezultat
nesloge izmeu stalea, da su provoeni silom i imali pred sobom nepravedne ciljeve; drava je
poela opadati, izbijali su graanski ratovi. Otuda - kae on Grasi i Saturnini, pokretai
pobuna plebsa. Tek je August uspio zavesti mir, ali je taj mir kotao Rimljane gubitka slobode.
Tacit nije vjerovao u mogunost njene potpune obnove. On se zadovoljavao time to su Nerva i
Trajan uspjeli spojiti principat i slobodu. Tacit je zavidio onima koji su pisali o republikanskoj
prolosti: o ratovima, raspravama konzula sa tribunima, o agrarnim i itnim zakonima. Povjesniar
Carstva, po njegovim rijeima, mora pisati o miru, koji je tek rijetko prekidan ratovima, o okrutnim
nareenjima, stradanju nevinih i vjerolomstvu prijatelja; i svaka stvar je oito nalik na drugu, i
izaziva gaenje.
Tacit je sebi stavio u zadatak da pie bez mrnje i pristranosti (sine ira et studio). Meutim,
teko je nai neko drugo djelo iz antike u kome bi se toliko izraavala povjesniareva pristranost.
Didaktizam je kod Tacita izraen jasnije nego kod Polibija i Livija. Cilj se povijesti, po njegovim
rijeima, sastoji u tome da se ne prelazi utke preko vrlina i da se loe rijei i djela plae
potomstva i sramote
Vrlina (virtus) je kod Tacita u prvom planu. Od ljudi i njihovih postupaka u prvom redu zavisi
tijek povijesti. Motivima kojima se ljudi rukovode pridaje on veliko znaenje. Glavnu panju
posveuje on onim osobama koja stoje na elu drave. Zato je prirodno to se car i ivot carskog
dvora nalaze kod Tacita u sreditu pozornosti. Njega je zanimao odnos principa prema najviem
staleu, on je pratio kako su i zbog ega propadali pravi predstavnici rimske aristokracije.
Simpatizirajui posljednje republikance, Tacit je osuivao one koji su, pekulirajui niskim
strastima vlastodraca, postajali moni, stizali do bogatstva i asti. Tacit u raznim prilikama

spominje rimski plebs, italske gradove i provincije, ali ga njihov ivot malo interesira.
Na osnovu djela o Germanima moe se pretpostaviti da je Tacit pridavao znaenje prirodnim
uvjetima i gospodarstvenom ivotu naroda, ali u povijesnim djelima to ne dolazi do izraaja. Tacit je
doputao povijesnu uvjetovanost takvih pojava kao to je prijelaz od republike na carstvo, ali je
glavnu ulogu u procesu povijesnih dogaaja pripisivao volji ljudi i njihovim moralnim kvalitetama.
Uz to, Tacit je doputao sluajnost u povijesti i utjecaj sudbine. Ne mogu odluiti kae on na
jednom mjestu da li se ljudske strasti razvijaju po sudbini i neizmijenjenoj dunosti, ili
zahvaljujui sluaju.
Tacit je usvojio tradicionalni oblik ljetopisnog izlaganja (po godinama). I kod njega nailazimo na
govore povijesnih osoba, ali ih on ne zloupotrebljava. On ih esto upotrebljava zato da ocijeni
kakav dogaaj ili osobu. Ponekad govor karakterizira nastalu situaciju i priprema rasplet; ponekad
izlaganje razliitih miljenja izraava povjesniarevo kolebanje. Neke govore Tacit je sastavljao
prema autentinim dokumentima. U XI knjizi Anala Tacit, npr. prenosi govor cara Klaudija,
odran 48. g. u Senatu; fragmenti iz originalnog teksta toga govora sauvani su nam na natpisu.
Usporedba ova dva govora pokazuje da je Tacit tono prenio sadraj govora, ali da ga je jako
skratio i izmijenio kompoziciju. Tacit ne navodi nijedan izraz samog govornika.
Mi ne znamo tono koje je izvore Tacit upotrijebio. Po uzgrednim njegovim primjerima moglo bi
se zakljuiti da je koristio senatske spise, dnevna izvjea koja su u Rimu izlazila, memoare
istaknutih osoba, kazivanja svojih starijih suvremenika; ali on najee spominje povjesniare. Tacit
se je vie volio koristiti povezanim povijesnim pripovijedanjem, usporeivao je miljenja koja su mu
dolazila do ruku i starao se da iz njih izvue ono to je bilo ope kod mnogih povjesniara. Tacit od
svojih prethodnika esto uzima i karakteristike, to je Momsenu dalo povoda da kae da je Tacit
ponekad nalazio ive boje na tuoj paleti.
Kod Tacita, kao i kod njegovih rimskih prethodnika, nije u prvom planu stajalo istraivanje, ve
izlaganje dogaaja. Retorika je izvrila veliki utjecaj na sva njegova djela, ali se injenice koje on
navodi (sa izuzetkom pojedinih netonosti) odlikuju vjerodostojnou. Tacitov pogled na Rimsko
Carstvo izvrio je nesumnjiv utjecaj na historiografiju XVIII XIX stoljea. Neki njegovi opi
zakljuci, npr. njegove misli o izvanrednoj ulozi vojske, koja predstavlja tajnu vlasti od velikog
su znaenja i za modernog povjesniara.

Svetonije Trankvil
Mlai Tacitov suvremenik bio je Gaj Svetonije Trankvil (oko 70.-160.). o njegovom ivotu malo
nam je to poznato. Njegov otac pripadao je vitekom staleu i bio je vojni tribun. Na poetku svoje
karijere Svetonije je bio odvjetnik i bavio se je knjievnou; pod Hadrijanom je postao carev
tajnik, a kada je napustio tu dunost posvetio se je knjievnoj djelatnosti. Svetonije je napisao mnogo
djela, ali nam je u cijelosti sauvano samo Dvanaest rimskih careva, a nepotpuno ivotopisi
znamenitih retoriara i gramatiara; od ostalih djela, koja su nam poznata po naslovima,
sauvani su samo pojedini fragmenti.
ivotopis kao poseban knjievni rod pojavio se je u helenistiko doba. Ovaj rod bio je naroito
razvijen u Aleksandriji; u Rimu on vodi porijeklo od Varona. ivotopisi careva izloeni su kod
Svetonija prema jednom istom obrascu; na poetku on daje carevu genealogiju, zatim govori o
vremenu i mjestu roenja i o djetinjstvu, poslije ega pripovijeda o dolasku na vlast; zatim dolazi
opis careve vanjtine te njegova karakteristika, zasnovana na primjerima iz ivota. ivotopis se
zavrava opisom smrti. Zanimljivost pripovijedanja stoji kod Svetonija u prvom planu. Same
Svetonijeve karakteristike su povrne, a ponekad i proturjene. Svetonije se morao sluiti carskim
arhivom, on je koristio memoare, zapisivao svjedoanstva suvremenika. Prema tome, mnoga od
njegovih kazivanja zasnovana su na vjerodostojnim podacima. Meutim, on je u prvom redu
kompilator, svoje izvore je koristio nekritiki, i zato mnoge njegove tvrdnje nisu vjerodostojne.
Svetonije je bio blizak najviim senatorskim krugovima, ali imao identine poglede na Carstvo
kao Tacit. On je pristaa monarhije, ali je careve dijelio na dobre i zle. Zahvaljujui zanimljivosti i
ivosti izlaganja, ljepoti jezika, jednostavnosti kompozicije djela, Svetonije je uivao popularnost.
Na njega su se ugledali ne samo u antici, nego i u srednjem vijeku; njegovi ivotopisi izdavani su u
skraenom obliku.

Historijske kompilacije i proz na djela II st.

Od drugih povijesnih djela iz doba Carstva treba spomenuti Povijest L. Aneja Flora, koja
ukratko izlae itavu vojnu povijest Rima, zavravajui sa Augustom; kompilaciju Aula Gelija
Atike noi, gdje su prikupljeni najrazliitiji podaci iz povijesti antike i navedeni odlomci iz
djela koja nam nisu sauvana; dakle, skraeni prikaz svjetske povijesti Pompeja Troga, koji je dao
Justin. Od kasnijih djela iz II st, kao povijesni izvor znaajna je prepiska Plinija Mlaeg, istaknutog
senatora, koji je bio blizak Trajanovom dvoru i neko vrijeme upravljao provincijom Bitinijom. Od
manjeg znaaja je Frontonova prepiska, koja pada u vrijeme Antonina Pia i Marka Aurelija.

Grka historiografija I II st. p. K, Josip Flavije

Pitanja rimske povijesti u razdoblju poslije Augustove smrti obraivala je u raznim dijelovima
grka povijesna literatura toga doba.
U drugoj polovici I st. judejski pisac Josip Flavije, koji je najprije sudjelovao u judejskom
ustanku, a zatim preao na stranu Rimljana, napisao je na grkom jeziku Povijest judejskog rata,
a zatim Judejsku arheologiju. Znatan dio ovih djela posveen je povijesti Judeje u rimskom
razdoblju.

Plutarh
Pred kraj I i poetkom II st. djelovao je Plutarh (oko 46.-126. g.), iz beotskog grada Heroneje.
Plutarh je stekao obrazovanje u Ateni. Nekoliko puta je boravio u Rimu, gdje je imao poznanika
meu viim slojevima rimskog drutva i ak dobio titulu konzulara. Pod Hadrijanom je bio
prokurator carskih imanja u Ahaji. Plutarh je napisao veliki broj djela. Njemu pripadaju rasprave o
najrazliitijim pitanjima (iz etike, religije i dr.). Osobito znaenje za prouavanje rimske povijesti
imaju njegovi Usporedni ivotopisi (u njima se usporedno donose ivotopisi istaknutih osoba
grke i rimske povijesti). Priznavanje iskljuive uloge velikih ljudi u povijesti i individualizam
karakteristini su za shvaanja Plutarha, kao i nekih drugih pisaca iz doba Carstva.
Po Plutarhovom miljenju, cilj sastavljanja ivotopisa razliit je od zadatka povjesniara.
Biograf treba razotkriti porok i vrlinu, i za to nije dovoljno da uzima u obzir samo sjajne podvige:
Kakav neznatan postupak, rije ili ala mogu esto ovjekov karakter pokazati bolje nego bitka u
kojoj je palo vie tisua ljudi.
Plutarhove karakteristike nose u veini sluajeva apologetski karakter. U prvom planu stoje kod
Plutarha moralistiki zadaci, koji su kod njega naglaeni jae nego kod rimskih povjesniara.
Historijska vjerodostojnost nije Plutarhu glavni zadatak, tako da on ak izraava sumnju u mogunost
utvrivanja objektivne istine.
Usporeivanjem Rimljana sa Grcima Plutarh je htio istai duhovno srodstvo tih naroda. Plutarh
nije bio dosljedan pristaa nijedne politike doktrine. On se kretao u okruju rimskih aristokrata i bio
pod njihovim utjecajem, ali su na njegovu ideologiju utjecale i helenistike politike teorije, koje
daju prednost monarhizmu. On cijeni prave rimske republikanske vrline, ali u isto vrijeme priznaje
nunost monarhije. Ocjena nekih osoba, po Plutarhu, zavisi od njenog karaktera, a ne od njene
politike uloge. Plutarh, npr, visoko cijeni vou pobunjenih robova Spartaka. U tome se oituje
humanizam, koji je svojstven nekim predstavnicima helenizirane inteligencije rimskog doba. Plutarh
dijeli njena uvjerenja i predrasude. Religija igra kod njega veliku ulogu. On nikad ne proputa
priliku da istie svakovrsna znamenja i uda, vezana za ove ili one povijesne dogaaje. I uz svu
svoju subjektivnost, Plutarhovi Usporedni ivotopisi imaju veliko znaenje za povjesniara
Rima.
Plutarh je imao kolosalnu erudiciju. On je koristio djela mnogih grkih i rimskih pisaca. Kod
izlaganja dogaaja nastojao je biti toan, ali vjerodostojnost njegovih podataka nije podjednaka, jer
se nije uvijek sluio pouzdanim izvorima. Onda kada je nailazio na proturjena podatke, Plutarh nije
ispitivao materijal, ve je birao ono saopenje koje je odgovaralo njegovoj tendenciji.

Apijan
U drugoj polovici II st. pojavilo se vano ope djelo iz rimske povijesti, napisano na grkom
jeziku. Pisac toga djela, Grk Apijan rodio se je u Aleksandriji, vrio je poasne dunosti u svom
rodnom gradu, ali je za vrijeme narodnog ustanka pobjegao iz njega. U Rimu je dobio pravo rimskog
graanstva i bio najprije advokat fiska, a zatim prokurator. Apijanovo djelo pribliava se po tipu
opim povijestima Polibija i Diodora, ali mu u osnovi nisu kronoloka, ve teritorijalna naela
raspodjele gradiva. Apijan donosi povijest pojedinih podruja Rimskog Carstva od poetka borbe s
Rimljanima pa do njihovog konanog podinjavanja od strane Rima. Sauvana nam je povijest
panjolskih ratova, ratova sa Hanibalom, ratova u Africi (Kartaga i Numidija), povijest sirijskih
ratova. Od drugih knjiga (o razdoblju kraljeva, o Samnianskim ratovima i dr.) sauvani su samo
fragmenti. U svim svojim radovima Apijan provodi potpuno odreenu prorimsku tendenciju. Na
poetku svoga djela on kae da ga je na rad ponukalo divljenje prema velianstvu rimske povijesti. U
podinjavanju drugih naroda Rimu on vidi volju sudbine.
Apijan je pristaa monarhistikog poretka; Cezarovo ubojstvo on smatra grenim i zloinakim
djelom, osveta za to ini mu se pravednom; ali on visoko cijeni i neke republikanske djelatnike.
Vrijednost Apijanova djela sastoji se u tome to su njemu manje nego njegovim prethodnicima
svojstvene moralistike tendencije Rima.
Apijan je za svoje radove iskoristio veliki materijal. U povijesti ratova republikanskog doba on je
iroko upotrijebio Polibija i Tita Livija, u povijesti graanskih ratova uzimao je materijal, uz nama
poznate izvore, i iz nesauvanih djela (Augustova autobiografija, djelo Azijca Poliona i dr.).
Meutim, Apijan nije svoje izvore koristio dovoljno paljivo: kod izlaganja pojedinih dogaaja kod
datuma i imena ima kod njega dosta zbrke, ne vidi se uvijek jasno red kojim se dogaaji razvijaju,
ima netonosti u geografskim podacima. Apijan nije uvijek dosljedan u svojim sudovima. U
Povijesti graanskih ratova nale su odraz razliite tendencije. Tako on s jedne strane,
opravdava Cezara, a s druge visoko cijeni Bruta; brani Oktavijana, u nekim sluajevima velia
Antonija. U Apijanovim djelima utjecaj retorike izrazio se uglavnom u sastavljanju govora, kojih je
naroito mnogo u III knjizi Povijesti graanskih ratova.

Dion Kasije
Veliku popularnost u antici uivala je Rimska povijest Diona Kasija (155- oko 235 g.). Dion
Kasije Kokcejan pripadao je onom sloju senatorske aristokracije koji se pojavio u vrijeme
Antonina, kada se poelo iroko prakticirati uvoenje u Senat stanovnika heleniziranih gradova
Istoka.
Dion Kasije rodio se je u Niceji, stekao retoriku naobrazbu, bio je dvaput konzul, a upravljao je
raznim provincijama. Rimsku povijest u 80 knjiga pisao je neke 22 godine. Ona je poinjala
priama o Eneji i dopirala do 229.g. Rad na tom djelu pisac je zavrio neto pred svoju smrt. Nama
su u cijelosti sauvane samo knjige 36-60 (kraj Republike i prva desetljea Carstva), od prvih
knjiga ostali su fragmenti, a od knjiga 61-80 saeti prikazi bizantskog monaha Ksifilina (XI st.) i
ekscerpti kod Zonare (XII st.).
U nainu izlaganja Dion Kasije ugledao se na Polibija i Tukidida, ali je taj uzor u mnogim
sluajevima ostao samo izvanjski. Kod Diona Kasija nema smiljene filozofije povijesti, historijski
proces ostaje iracionalan, njega ljudski um ne moe objasniti, dogaaji mogu zavisiti od sudbine i
natprirodnih sila. udesno igra kod Dion Kasija veliku ulogu, ak i u onim dijelovima koji su pisani
na osnovu njegovih osobnih sjeanja. Pisanju povijesti pristupio je Dion Kasije, po vlastitim
rijeima, zato to mu je tako naredila Sudbina, koja mu se javila u snu; ona mu je prorekla i
besmrtnost njegova djela.
I uz svoje grko podrijetlo i odgoj, Dion Kasije dijelio je poglede rimske aristokracije, premda je
na njega utjecala i grka politika publicistika II st. On je veliao vremena Republike (osobito
stare), ali je prijelaz na monarhiju smatrao neizbjenim. Njegova razmiljanja o tome koji oblik
vladavine treba smatrati najboljim nala su odraza u govorima Agripe i Mecenata, upuenim
Augustu; prvi mu savjetuje da obnovi Republiku, drugi da uvede monarhistiki nain upravljanja. U
Mecenatovom govoru nali su odraza politiki pogledi samog Diona Kasija, koji je sanjao o caru
biranom od Senata, i Senatu koji e u Carstvu imati poasan poloaj najvieg rukovodeeg organa.
Republika igra kod Dion Kasija veliku ulogu. Radi efekta, on dogaaje ponekad ukraava i ak
pomalo mijenja. Govori povijesnih osoba kod Dion Kasija veoma su dugaki.
Pitanje o izvorima Dion Kasija veoma je sloeno. Nesumnjivo je da je iskoristio veliki izvorni
materijal, koji se ne moe svesti na nama sauvana historijska djela. Za rana razdoblja Rima
upotrijebio je djela starijih analista. U nekim dijelovima (posljednje doba Republike) dri se Livija,
ali se slui i drugim piscima, naroito u onim knjigama koje su posveene graanskim ratovima. Kao
izvori za povijest Carstva sluila su Dionu Kasiju uglavnom historijska djela: naroito je opsean bio
njegov materijal za Augustovu povijest.

Poetak kranske historiografije. Euz ebije

U IV st. nastaje kranska historiografija. Biskup palestinskog grada Cezareje, Euzebije, koji je
bio blizak caru Konstantinu, napisao je u 10 knjiga Povijest crkve. Euzebijevo djelo vano je u
prvom redu za povijest crkve; za politiku povijest Rimskog Carstva od znaenja su mjesta koja
govore o carevima iz druge polovice III st. Euzebiju pripada i ivotopis cara Konstantina, koji nosi
apologetski karakter. Uz to, Euzebije je napisao Kroniku kratki pregled dogaaja iz svjetske
povijesti, izloen sinkronistiki. I Povijest crkve i Kronika nale su svoje nastavljae. Oba
djela prevedena su na latinski jezik.

Rimska historiografija IV st.

Posebno mjesto meu izvorima za povijest Rimskog Carstva zauzima niz ivotopisa careva koji su
ujedinjene u zbornik pod naslovom Scriptores historiae Augustae (Pisci povijesti august). U
tom zborniku donijeti su ivotopisi careva, poevi od Hadrijana pa sve do Numerijana.
Sastavljanje tih ivotopisa pripisuje se estorici povjesniara (Eliju Spartijanu, Vulkaciju Galikanu,
Eliju Lampridiju, Juliju Kapitolinu, Trebeliju Polionu i Flaviju Vopisku), o kojima, osim imena,
nita vie ne znamo. Neki od tih ivotopisa posveeni su caru Dioklecijanu, drugi Konstantinu.
Postoji pretpostavka da je kasniji falsifikat, koji nema nikakve veze sa realnom povijeu, ali je
uvjerljivije drugo miljenje. Ova nepretenciozna djela, kojima je cilj bila zanimljivost, napisana su
na osnovu ogranienih izvora razliite kvalitete, uz mnoge podatke i direktna izmiljanja. Zbornik je
podvrgavan preradama, i po svoj prilici sauvan je u redakciji s kraja IV st. ivotopisi careva nisu
pouzdan izvor, ali, naalost, ostaju za pojedina razdoblja jedini izvor.
Karakteristina crta historijske literature IV st. bila je pojava svakovrsnih skraenih prikaza. Oko
360. g. Sekst Aurelije Viktor, porijeklom iz Afrike, napisao je kratke ivotopise rimskih careva De
Caesaribus. Veliku popularnost stekla je Eutronijeva kompilacija, koja je napisana oko 367. g. po
nalogu cara Valensa. Maleno Eutronijevo djelo Breviarium historiae Romanae, u 10 knjiga,
obuhvaa itavu rimsku povijest od osnutka grada Rima do vladavine cara Valensa (364-387).
Tijekom mnogih stoljea to je bio opepriznati udbenik rimske povijesti.
Iako se kranstvo u IV st. rairilo meu irokim krugovima stanovnitva Rimskog Carstva, meu
aristokracijom i inteligencijom bilo je jo dosta pristaa tradicionalne religije. Tijekom itavog IV st.
vodi se ogorena polemika izmeu pristaa nove religije i privrenika starine. Opa historiografija
IV st. ostaje jo poganska. U to vrijeme ponovo stjeu odreene utjecaj latinska djela.

Amijan Marcelin
Posljednji veliki predstavnik rimske i itave antike historiografije bio je Amijan Marcelin (oko
330 - 400). Rodio se je u Aleksandriji, u uglednoj grkoj obitelji; kao mladi stupio je u vojnu
slubu i sudjelovao u pohodu Julijana Otpadnika protiv Perzijanaca. Po povratku iz Perzije Amijan je
dao ostavku na slubu i ivio najprije u svom rodnom mjestu Antiohiji, a zatim u Rimu, posvetivi
svoje slobodno vrijeme radu na povijesnom djelu, koje je poznato pod naslovom Rerum gestarum
libri XXXI. Ono je izlagalo rimsku povijest od vremena Nerve do smrti Valensove (96-378).
Sauvane su nam posljednje knjige (14-31), koje obuhvaaju razdoblje od 353. do 378. g.
Marcelinov uzor bio je Tacit. Amijan Marcelin je svoje izlaganje zapoeo ondje gdje prestaju
Tacitove Historije. U metodi izlaganja, grupiranju materijala i karakteristika povijesnih osoba
Amijan ide za Tacitom, ali to nije bilo obino oponaanje. Amijan je samostalan povjesniar, koji se
ozbiljno odnosi prema svojim zadacima. On prosvjeduje protiv onih kritiara koji su navikli da u
povijesti vide samo obinu zbirku anegdota. Ljudsko pamenje ne moe zadrati itavo mnotvo
pojedinih injenica, zato povjesniar mora opisivati vane dogaaje i ne uputati se u sitnice. Istina
je glavni cilj povjesniarev, on je ne smije izvrtati. Za povjesniara koji svjesno preuuje
dogaaje rekao bih da obmanjuje isto toliko koliko i onaj koji izmilja ono ega nikad nije bilo.
Amijan od povjesniara zahtijeva objektivnost i nepristranost. Zavravajui svoje djelo, on kae:
ini mi se da nigdje nisam svjesno pokuao pokvariti djelo koje je obealo da e kazivati istinu
bilo time to bih togod preutio, bilo lano prikazao. Sauvane Amijanove knjige izlau njemu
suvremene dogaaje. Kao to se to moe zakljuiti iz raznih pievih navoda, one su napisane na
osnovu svjedoanstava oevidaca i sudionika u dogaajima. Pisac visoko cijeni podatke iz
dokumenata, ali oni, po njegovom miljenju, kao i dravni akti koji se uvaju u arhivu ne moraju biti
vjerodostojni.
Amijan je bio vojnik i to se odrazilo na njegovom djelu. Vojnoj povijesti on posveuje veliku
pozornost. Govori careva i vojskovoa, koje Amijan navodi, upueni su uglavnom vojnicima. On
podrobno opisuje pohode i bitke, i u tim opisima on u odreenom pogledu stoji iznad svog uzora Tacita. Na kraju svog djela on izjavljuje: Eto toliko sam ja, nekadanji vojnik i Grk, imao za
kazati, u granicama svojih mogunosti, poevi od principata Cezara Nerve pa sve do Valensovog
kraja. Veliku panju posveuje Amijan dvorskom ivotu, koji mu je bio dobro poznat. O ivotu
irokih slojeva stanovnitva mi nemamo kod Amijana sustavnih podataka; njegovi navodi svode se
samo na pojedine primjedbe.
Tacitov utjecaj oitovao se u tome to Amijan obraa pozornost na ljudsku linost: Pred nama
defilira galerija raznovrsnih tipova, pri emu Amijan u jednim sluajevima daje samo nekoliko
snanih poteza, a u drugim podrobnu karakteristiku. Najveom potpunou odlikuju se karakteristike
careva. One se donose uz saopenja o smrti, daju moralni lik pokojnika i pregled njegove
djelatnosti. Carevi su, po Amijanovom miljenju, odgovorni za mnoge nesree drave.
Njegov ideal bio je Julijan Otpadnik (361-363), kod koga je Amijan cijenio junatvo, visoku
inteligenciju, tenju za ouvanjem i restauracijom starih rimskih obiaja, ali je ujedno kritizirao
Julijanovu vjersku netrpeljivost, koja prelazi u neopravdanu okrutnost.
Amijan veoma velia Rim i njegovu prolost. Rim je za njega urbs aeterna vjeni grad; on se
uzdigao zahvaljujui junatvu i srei ljudi, koji obino ive u neslozi. Rim je preao svoje

mladenako i zrelo doba, on se nalazi u starosti, i svi ga narodi potuju kao gospodara i cara.
Amijanovom pogledu nisu mogle izmai crte opadanja, koje su se jasno oitovale u njegovo
vrijeme. On ih objanjava porocima malog broja ljudi, njihovom pokvarenou, tatinom i raskoi.
On esto osuuje dvorjane, koji radi osobnih interesa vre lo utjecaj na careve. Amijan je dobro
poznavao knjievnost i filozofiju, ali je dijelio predrasude svog vremena. Kao veina antikih
povjesniara, i on priznaje utjecaj sudbine na ivot ljudi i tijek povijesti. Neizmijenjenu volju udesa
moe nam otkriti Temida, koja sjedi na Jupiterovom prijestolju; njoj su podinjeni demoni. Ti se
demoni mogu udobrovoljiti i od njih se mogu doznati proroanske rijei. Amijan vjeruje u
svakovrsna gatanja i znamenja (istina, on to u svome djelu ne zloupotrebljava). Praznovjerje, uskoa
vidokruga i retorika ne smetaju Amijanu da bude znaajan povjesniar.

Historiografija V i VI st.
U historiografiji V st. nala je odraza vjerska borba koja se vodila meu viim slojevima rimskog
drutva. Glavni povod za tu borbu bilo je ruenje Rima od strane Alariha. Pogani su optuivali
krane i uporno zahtijevali vraanje kultu starih bogova. U obranu kranstva ustao je biskup
sjevernoafrikog grada Hipona Augustin, koji je napisao polemiko djelo O dravi bojoj. Na
itavu rimsku povijest on gleda kao na neprekidne ratove i meusobne borbe, koje poinju od onog
dana kad je Romul ubio Rema. Ovu Augustinovu postavku razvio je i obrazloio panjolski sveenik
Orozije, koji je 417.g. napisao djelo pod naslovom Povijest protiv pogana (Historia adversus
paganos).
Po tipu djela to je opa povijest. Ona poinje kratkim opisom Zemlje i priom o stvaranju svijeta,
i dopire do pievog vremena. Orozije pobija miljenje onih koji misle da je uzrok svih nesrea bilo
naputanje starih bogova. itava povijest Rima ispunjena je zlom i stradanjima. Ako trijumfiraju
jedni, trpe nesreu drugi. Posljednji alosni dogaaji samo su odmazda za ranije zloine. injenice
koje Orozije navodi uzete su iz raznih skraenih prirunika (iz Flora i drugih kratkih povijesnih
prikaza). Orozijevo djelo zanimljivo je po svojoj koncepciji, koja je suprotna onoj to se pojavila
jo u vrijeme starijih analista. Zahvaljujui toj koncepciji, Orozijeva kompilacija imala je velikog
uspjeha sve do doba renesanse. Drukije tumaenje dao je povjesniar Zosim, koji je otprilike u
drugoj polovici V st. napisao na grkom jeziku Novu povijest, u kojoj se nabrajaju dogaaji od
Augusta do 410.g. Propast poganstva, po Zosimovom miljenju, glavni je uzrok slabljenja rimske
moi.
Senator Kasiodor (VIst) sastavio je na latinskom jeziku kroniku, u kojoj je dat popis konzula.
Njegovu Povijest Gota, koja nam nije sauvana, iskoristio je gotski povjesniar Jordanis. I
dalje su sastavljane kronike na grkom jeziku. Istai emo kompilacije monaha iz XI st. Ksifilina i
monaha iz XII st. Zonare, u kojima je sauvan prikaz knjiga Diona Kasija koje nam nisu sauvane.
Carigradski patrijarh iz IX st. Focije sastavio je opis 280 djela, snabdjevi ga izvorima iz originala.
Iz doba kasnog Rimskog Carstva sauvano je mnogo drugih djela koja se mogu iskoristiti kao
povijesni izvori (djela pjesnika, panegirici carevima, crkvena knjievnost).
Posebnu kategoriju izvora ine pravni spomenici iz doba Carstva. Pravna literatura carskog doba
bila je opsena, ali je do nas u cijelosti doao samo mali broj zbornika i djela. Ona nisu vana samo
za prouavanje rimskog prava. Podaci pravnih spomenika omoguuju nam da rekonstruiramo sliku
socijalnih odnosa i politikog poretka u doba kasnog Carstva.

Glavne crte antike historiografije

Glavni izvor za rimsku povijest jesu historijska djela. Ona nas upoznaju sa tijekom dogaaja
rimske povijesti, omoguuju nam da ih vie ili manje tono datiramo i daju nam potrebne podatke o
raznim stranama historijskog procesa.
Moderna historijska znanost nasljednica je antike historije. Istai emo one crte koju se
svojstvene antikoj historiji i koje je moderna znanost razvila. Antika historija stavila je sebi u
zadatak da sazna prolost. Njoj je bila poznata ideja razvitka ovjeanstva; najbolji predstavnici
antike historiografije teili su za tim da povijesne dogaaje promatraju u njihovoj uzajamnoj
povezanosti; to je nalo izraza u ideji ope povijesti, koju je zasnovao jo Polibije. Antiki
povjesniari postavili su pitanje i o povijesnoj uzronosti. Oni su formulirali misao o
vjerodostojnosti povijesnih izvjetaja i samim time udarili temelj povijesnoj kritici. Sa tim u svezi
stajala je tenja za objektivnou izlaganja, iako je ona, zbog itavog niza uzroka, ostala samo
idealna elja.
Antika historiografija imala je svojih osobitosti, na koje ne treba zaboravljati kad se koristimo
njenim podacima. Kod izlaganja mnogih historijskih pojava povjesniari su uvodili iracionalan
moment, pozivali su se na sudbinu, ije su odluke smatrali neobjanjivim i neizmjenjivim. Ta ideja
predstavlja ostatak religijskog miljenja. Specifinost drutvenog ivota antikog svijeta nala je
odraza u tome to su povjesniari u svojim djelima u prvi plan stavljali politiki ivot; socijalne
pojave ostale su kod njih u sjeni, a pitanja gospodarske povijesti gotovo da nisu ni doticana.
Pojedinim osobama u povijesti pripisivana je izuzetna uloga. Pregled rimske historiografije
pokazuje da je krug interesa antikih povjesniara, generalno gledano, bio veoma ogranien. U doba
Republike itava se rimska povijest svodila samo na politiku povijest grada Rima (historia
Romana), a u doba Carstva to je poglavito historia Augusta, tj. povijest careva. To se stanje malo
mijenjalo i onda kad je rimska povijest kad je rimska povijest stavljana u okvire ope povijesti.
Treba imati u vidu klasnu uvjetovanost rimske historiografije. Publicistiki motivi igrali su u njoj
veliku ulogu, naroito u doba njenog procvata. Na poetku svog razvoja rimska je historiografija
bila poglavito aristokratska; demokratske ideje unesene su u nju tek u vrijeme mlae analistike. Uz
politiku tendencioznost bilo je i drugih momenata koji su povjesniare republikanskog doba
sprjeavali da objektivno prikazuju historijsku prolost a to je elja za uzdizanjem svoga roda,
rimske drave i njene prolosti.
U doba Carstva povijeu se bave uglavnom predstavnici oporbene senatorske aristokracije.
Slavljenje prolih vremena (laudatio temporis acti) glavna je tendencija veine povjesniara
toga doba. Pisci koji su bili bliski dvoru i bili apologetski raspoloeni prema caru nisu vrili bitan
utjecaj na razvoj historiografije; oni su o republikanskoj prolosti pisali po obrascima koje je
stvorila senatorska historiografija.
Bitna razlika izmeu antike i moderne historiografije sastoji se u tome to u antici povijest nije
smatrana znanou u uem smislu te rijei; ona se nalazila izmeu znanosti i umjetnosti. Povjesniari
nisu samo istraivali prolost i utvrivali odreene povijesne zakonitosti, oni su teili za tim da
donesu ive slike prolosti, pa su u povijest unosili metode karakteristine za umjetniki rad. Osim
toga, povjesniari su pred sobom imali praktine ciljeve: izuavanje povijesti trebalo je da pomoi
vojskovoama i dravnicima da pravilno ocijene suvremeno stanje, a obinim smrtnicima da pokae

primjere junatva i poroka. To se moralo odraziti i na izboru materijala i na ocjenjivanju historijskih

pojava.
Kod predstavnika antike historiografije oblik izlaganja imao je esto vee znaenje nego
sadraj. Pisci su teili da njihova djela imaju dramatinu i ivu povijest, na obazirui se uvijek na
tonost i vjerodostojnost dogaaja koje opisuju. Oni su pribjegavali kontrastima i preuveliavanju,
izmiljali su detalje, stavljali svojim junacima u usta govore sastavljene po retorikim pravilima.
Nisu svi povjesniari imali umjetniki dar Livija i Tacita: otuda vladavina ablona, naroito kod
opisivanja bitaka, karakteristika linosti itd.
Oduevljavanje oblikom udaljavalo je povjesniare od istraivakih zadaa. Mali je broj njih
poao za primjerom grkih povjesniara Tukidida i Polibija, tako da je tehnika istraivanja ostala na
niskom nivou. esto su isti povijesni podaci, pa ak i jedni te isti citati prelazili iz ruke u ruku; oni su
uzimani iz raznih hrestomatija, koje su davale historijske primjere za govornike. U antici nije
postojao pojam knjievnog vlasnitva, i zato doslovno prenoenje izvora, bez navoenja njegovog
pisca, nije smatrano za djelo dostojno osude; u onim pak sluajevima kad je navoen tekst uz
spominjanje pisca, taj je tekst esto izostavljan. Jedan od glavnih nedostataka antikih historiara jest
podcjenjivanje brojanih podataka. Povjesniari kao da su ih se bojali i, ako si ih i navodili, inili bi
to bez ikakvog kritikog provjeravanja. Sve to ini da podaci antikih historiara nisu ni izdaleka
pouzdani. Njihovi se sudovi ne mogu primiti bez prethodne kritike.

Dokumenti kao izvori. Podaci arheologije

Mnoge strane rimske prolosti rimske prolosti mogu se prouiti na osnovu arheolokih podataka i
dokumenata. Dananja znanja o pretpovijesnoj Italiji, o kamenom i bronanom dobu, temelje se
gotovo iskljuivo na arheolokom materijalu. Isto je tako i o starom narodu Italije - Etruanima
sauvanom malo knjievnih podataka; zato su iskopavanja dala mnogo materijala za upoznavanje
etruanskog ivota i kulture. Veliko znaenje imaju iskopavanja u podruju samog Rima. Podaci
tradicije dobivaju u svjetlu arheolokih podataka drugo znaenje. Izvanredno su vani i arheoloki
spomenici naeni na raznim mjestima Italije: u pristanitu Rima Ostiji i na mjestu gdje su nekad bili
gradovi Pompeji, Herkulanum i Stabi, koji su propali 79. g. prilikom erupcije Vezuva.
Jedino su arheoloki i epigrafski dokumenti omoguili da se proui ivot nekih provincija
Rimskog Carstva. Od nekadanjih zapadnih oblasti Rimskog Carstva arheolokim nalazima naroito
je bogata sjeverna Afrika. Sauvane su ak ruevine itavog jednog grada (Tamuradi), koji je
nekad bio zatrpan pijeskom. Iskopavanja na mjestu gdje su se nalazili istoni gradovi Palmira (u
Siriji) i Dura-Europopos (na desnoj obali Eufrata) daju nam predodbu o karavanskim gradovima
istone periferije Rimskog Carstva.

Natpisi
Drugu vrstu spomenika predstavljaju epigrafski spomenici, tj. natpisi. Za najstariji latinski natpis
smatra se tzv. lapis niger (crni kamen), koji je naen u Rimu na mjestu starog Foruma. On spada u
VI st, u razdoblje kraljeva, ali nije najbolje ouvan, tako da njegovo itanje prua znatne tekoe.
Iz doba Republike, naroito iz njenog starijeg razdoblja, sauvano je relativno malo natpisa, od
kojih najstariji ne prelaze III st, ali nam je zato iz doba Carstva sauvan ogroman broj latinskih
natpisa (vie od 100 tisua).
Razlikujemo votivne natpise, koji su upueni bogovima, poasne natpise u ast istaknutih i
znamenitih ljudi (u vrijeme Carstva bilo je osobito mnogo natpisa posveeno carevima),
monumentalne natpise (na zgradama i drugim objektima), nadgrobne natpise, koji u jednim
sluajevima sadre samo pokojnikovo ime, u drugim izlau njegov ivotni put, a ponekad
predstavljaju epitaf u stihovima.
Zasebnu grupu ine dokumenti u obliku natpisa. To su zakoni, senatske odluke, dokumenti koji
potjeu od rimskih careva ili magistrata, odluke gradskih savjeta, kolegija, vjerskih udruenja itd. Iz
doba Republike sauvano je nekoliko vanih zakona (npr. Agrarni zakon iz 111. g.pr.K.). Od natpisa
iz carskog doba valja istai Djela boanskog Augusta (Res gestae divi Augusti). Iz vremena
Flavijevaca sauvana je senatska odluka o vlasti Vespazijana; od natpisa iz doba Antonin vani su
dokumenti koji se tiu razvitka kolonatskih odnosa; na poetak kasnog doba pada edikt o cijenama
koji je izdao car Dioklecijan i koji je vaan za privrednu i politiku povijest dominanta u svom
nastajanju. Posljednju kategoriju natpisa ine natpisi na raznim predmetima; oni sadre imena
majstora koji su te predmete izraivali, vrijeme popravka kakve graevine, posvete bogovima,
magijske formule itd.
Pitanja rimske povijesti ne tretiraju samo latinski, ve i grki natpisi.

Papirusi
Od kraja XIX i poetka XX stoljea moderni istraivai antike poeli su prouavati grko-rimske
papiruse. Ovi dokumenti naeni su gotovo iskljuivo u Egiptu (nekoliko svitaka naeno je u
Herkulanumu). Oni moderne istraivae upoznaju sa egipatskim ivotom u raznim razdobljima
Carstva. Sauvana su privatna pisma, priznanice, ugovori, rauni, naredbe, porezni spiskovi i drugi
dokumenti, koji su zanimljivi za povijest privatnog ivota rimskog Egipta, agrarnih odnosa, za
povijest rimskih provincijskih ustanova. Uz to, sauvani su papirusi koji sadre dokumente od
znaaja za politiku povijest ne samo Egipta nego i itavog Rimskog Carstva (pismo cara Klaudija
stanovnicima Aleksandrije; papirus koji sadri Kaligulin edikt iz 212. g. o dodjeljivanju prava
graanstva stanovnicima provincija).

Novac
Posljednju kategoriju dokumenata ini novac. Njegovo prouavanje vano je za gospodarsku
povijest.
Mjesto na kome se pronae rimski novac i koliina tog novca, naena na raznim mjestima, govore
o trgovakoj vezi ovog ili onog podruja za rimskim sreditima. Neobino su vane predodbe na
novcu. Na ranijem novcu predstavljana su rimska boanstva, simboli koji se tiu kulta ili
tradicionalne rimske prolosti (npr. vuica koja hrani djecu). Od kraja Republike na novcu se
predstavljaju i politike linosti, koje pokazuju portretsku slinost. Novac iz doba Carstva donosi
ikonografiju careva. Pojedine rijei ili izrazi (legende), urezani na novcu, esto predstavljahu
politike navode iz ovog ili onog razdoblja. Zbog svega toga je za znanost izvanredno vano
istraivanje novca koji spada u razdoblja nedovoljno osvijetljena knjievnim spomenicima (npr. III
st. )
Prema tome, podaci pomonih disciplina, dopunjujui knjievni materijal, upoznaju nas s vanim
stranama javnog ili privatnog ivota i ponekad predstavljaju jedini izvor za pojedina podruja
rimske povijesti.

Glava II
HISTORIOGRAFIJA STAROG RIMA

Prouavanje rimske povijesti do poetka XVIII stoljea

Interes za stari Rim, kao i za itavu antiku povijest, pojavljuje se u Europi u doba renesanse.
Predstavnici novog kulturnog pokreta humanisti, nastojali su u antici pronai oslonac u svojoj
borbi protiv vjerskih predrasuda srednjega vijeka, borbi za harmonian razvoj ljudske linosti.
Glavna zadaa humanista sastoji se u tome to su oni znali sauvati od propasti, prikupiti i ak
objaviti veliki broj latinskih i grkih rukopisa. Glavna djela antikih pisaca pronaena su i
prikupljena uglavnom u XIV-XVI stoljeu. Duboki pijetet prema antici nije humanistima doputao
sumnju u istinitost antike historijske tradicije.
Od djela koja su se pojavila u XVI st. sauvalo je znanstveno znaenje djelo Karla Sironija, koje
je izalo u Baselu i koje sadri popise rimskih konzula po godinama, uz ukazivanje vanijih dogaaja
koji su se dogodili ove ili one godine. Ovo djelo udarilo je temelj modernom znanstvenom shvaanju
kronologije rimske povijesti
Pod kraj XVII st. pada djelatnost francuskog uenog opata Tillemonta, koji je izdao povijest
kranske crkve u 16 tomova i povijest Rimskog Carstva u 6 tomova.
Tillemont je imao izvanrednu erudiciju; on je do savrenstva poznavao djela rimskih i grkih
pisaca, kao i djela crkvenih otaca. Njegova Povijest proeta je kranskim svjetonazorom. Kod
vrednovanja careva Tillemont se rukovodi njihovim stavom prema crkvi. Tillemont donosi gotovo
iskljuivo politiku povijest. Znaenje njegovih djela sastoji se u sustavnom radu na izvorima: on je
prvi usporedio verzije raznih pisaca koje se odnose na odreene injenice. Zahvaljujui tome,
Tillemontovi radovi zadrali su svoj znaaj dugo vremena. Jo u XVI st. Lorenzo Valla izrazio je
sumnju u vjerodostojnost nekih podataka Tita Livija; u XVII st. filozof Perizon ukazivao je na razne
pogreke i netonosti u Livijevom djelu.

Historiografija XVIII st.

Na poetku XVIII st. talijanski filozof Vico izrekao je duboke misli, koje su anticipirale postavke
historijske znanosti formulirane tek u XIX stoleu. Veliko znaenje imalo je djelo Loisa de
Beaforata koji je od opih primjedbi preao na sustavnu ralambu izvora za ranu rimsku povijest i
izvukao zakljuak da rana rimska povijesna tradicija nije bila zasnovana na vjerodostojnom
materijalu; ona je bila plod tatine rimskih rodova, koji su nastojali proslaviti svoje pretke. Beaufort
nije dao pozitivnu konstrukciju rane rimske povijesti, ali je sasvim odreeno formulirao pitanje o
nevjerodostojnosti rimske povijesti u prvih pet stoljea.
Prvi ozbiljan pokuaj da se nae smisao u tijeku rimske povijesti i utvrde odreene zakonitosti
njenog razvoja pripada poznatom djelatniku i misliocu francuskog prosvjetiteljstva Montesquieu
(1698-1755), koji je napisao Razmatranja o uzrocima veliine i opadanja
Rimljana.Komparativno prouavanje povijesti i pravnih normi raznih naroda omoguilo je
Montesquieu da izrekne neke ope postavke koje, po njegovom miljenju, objanjavaju razne pojave
u rimskoj povijesti. Jednaka podjela imovine, jednostavnost naravi i razumni zakoni uvjetovali su one
graanske vrline koju su Rimljane uzdigle iznad njihovih susjeda i dale mu prevlast najprije u borbi
sa italskim narodima, a zatim i za vrijeme prekomorskih ratova. Meutim, osvajanja su izazvala
imovinsku nejednakost, stvorila borbu stranaka, to je na kraju dovelo do pada slobode.
Na itavo doba Carstva Montesquieu gleda kao na vrijeme sve veeg opadanja, politikog i
moralnog. Samo zahvaljujui svom vojnom umijeu uspijevali su Rimljani tijekom vie stoljea
zadrati navalu barbara, ali kada je pokvarenost naravi prodrla i u vojsku, Rim je pao pod naletima
barbarskih plemena.
Kod Montesquieua i dalje stoji u prvom planu politika povijest, pri emu on razne etape njenog
razvoja stavlja u zavisnost od pravnih normi naroda, ustanova i zakona. Montesquieu utvruje
uzajamnu vezu izmeu unutarnje i vanjske politike.
Tillemontova Povijest Carstva i Montesquieova Razmatranja doprinijeli su pojavi
Gibbonovog (1737-1794) djela, koji nosi naslov Povijest opadanja i propasti Rimskog Carstva.
Pisac poinje svoje djelo od doba Antonina i dovodi ga do pada Carigrada 1453.g. Povijest Bizanta
za njega je nastavak povijesti Rimskog Carstva.
Kao Montesquieu, i Gibbon priznaje i cijeni ast i veliinu graana starog Rima. Meutim, doba
Carstva nije za Gibbona bilo vrijeme beznadnog opadanja. Doba Antonina on naziva jednim od
najsretnijih razdoblja u povijesti ovjeanstva. Opadanje poinje tek od vremena Komoda (180192). Despotizam rimskih careva slabi kod naroda duh poduzetnosti; astoljublje i malodunost
careva idu na ruku gubitku discipline, vojska nije mogla braniti dravu, tako da su barbari osvojili
oblasti zapadne polovice Carstva. Po Gibbonovom miljenju, kranstvo je odigralo negativnu ulogu
u ivotu Carstva, slabei duh patriotizma i odvajajui ljude od njihovih graanskih dunosti.
Najveu panju posveuje Gibbon politikoj povijesti, ali se zanima i za druge strane ivota; on
daje ope podatke o ivotu rimskih provincija, obrauje povijest financija i povijest institucija. Od
osobitog su znaaja one glave koju su posveene kranstvu. Gibbon je prvi nastojao dati svjetovnu,
nekonfesionalnu povijest kranske Crkve, koju je on izlagao u tijesnoj vezi sa opim tokom
dogaaja, i prvi postavio pitanje o uzrocima irenja kranstva.
Gibbonovo djelo napisano je na osnovu velikog materijala. O pojedinim problemima povijesti

Rimskog Carstva pisac je izrekao niz vanih kritikih primjedbi, koju su dalje razvijane u XIX st.
Pojava Povijesti opadanja svjedoi o uspjehu buroaske historiografije; i pored pievih
konzervativnih politikih shvaanja (Gibbon je bio jedan od protivnika Francuske revolucije), u tom
djelu nazone su ideje prosvjetiteljske filozofije XVIII st. Gibbon je bio jedna od inicijatora
prouavanja bizantske povijesti. Sve do sredine XIX st. njegovo je djelo ostalo najbolji rad za doba
Carstva. Neki dijelovi tog djela zadrali su svoje znaenje sve do naeg vremena.
Djela francuskih istraivaa rimske povijesti popularizirala su misli izreene u doba
prosvjetiteljstva. Novi smjerovi u prouavanju rimske povijesti pojavljuju se na poetku XIX st, u
vrijeme zavretka Napoleonovih ratova. Povjesniari toga vremena ustaju protiv racionalistikih
drutvenih teorija XVIII st. To je vrijeme romantizma ideoloke struje koje je nala izraza
uglavnom u knjievnosti, ali koja je u isto vrijeme izvrila utjecaj i na razvitak povijesti.
Romantiare interesira u prvom redu sam narod, njegove specifine crte, koje su nale izraza u
predajama i nainu ivota. Drava i pravo bili su za romantiare proizvod povijesnog razvoja.
Romantizam vri utjecaj i na razvoj rimske povijesti.

Nie buhr i kritiki pravac

Osniva novog smjera u prouavanju rane rimske prolosti bio je Barthold Georg Niebuhr (1776.1831.). Sin putnika-orijentalista, Niebuhr se rodio Kopenhagenu i proveo djetinjasto u Holsteinu,
Niebuhr nije bio znanstvenik-profesionalac; on je bio praktini djelatnik. U Danskoj je zauzimao
poloaj tajnika ministra financija i ravnatelja Narodne banke. Za vrijeme ratova s Napoleonom
pozvan je u Berlin, gdje je dobio namjetenje u ministarstvu financija i istovremeno poeo drati
predavanja na novootvorenom Berlinskom sveuilitu; poslije pobjede nad Napoleonom Niebuhr je
bio poslanik u Rimu, a od 1825, g. ivio je u Bonnu i predavao na sveuilitu.
ivot u Holsteinu upoznao je Niebuhra sa sloenim sustavom agrarnih odnosa u toj oblasti.
Praktina djelatnost doprinijela je irenju njegovog politikog obzora. Glavno Niebuhrovo djelo je
njegova Rimska povijest. Ona je poela izlaziti jo 1811. g, ali se njen posljednji, trei tom
pojavio tek poslije pieve smrti. Djelo je ostalo nezavreno; izlaganje rimske povijesti dopire u
njemu do kraja Prvog punskog rata.
Niebuhr je osniva kritike metode u prouavanju povijesti. Vijesti o ranim razdobljima rimske
povijesti on smatra nevjerodostojnim, ali za razliku od skeptiar XVII i XVIII stoljea, on se ne
ograniava na to priznanje. Niebuhr je smatrao da povjesniar treba utvrditi kako je nastala
tradicija, i da na osnovu tih istraivanja rekonstruira pravi tijek dogaaja. U duhu romantiara
Niebuhr govori o postojanju rimskog epa. On je stvaran i uvan, po njegovom miljenju, po
patricijskim rodovima. Na poetku Republike kod Rimljana su se pojavili privatni ljetopisi, a
poslije galskog poara sveenici su poeli voditi Velike ljetopise , koji su posluili kao osnovica
za radove analista. Prema tome, i pored nevjerodostojnosti tradicije, u njoj je sadrana historijska
jezgra, koje se moe rekonstruirati. Niebuhr pridaje veliki znaaj etnografskoj podlozi na kojoj je
izrastao Rim. On iznosi svoju teoriju postanka grada stapanjem opina raznih plemena, i zasniva
teoriju o postanku plebsa kao rezultatu osvajanja latinskih naselja od strane rimskih kraljeva.
Niebuhr pridaje veliki znaaj etruanskom utjecaju. Prva dva kralja Niebuhr smatra legendarnim; to
se pak tie pria o posljednjim kraljevima, iako u njima ima mnogo nevjerodostojnog, one ipak
imaju za izvor istinite dogaaje. Jedan za drugim analizira Niebuhr izvjea koja se tiu doba
Republike, usporeujui razliite verzije, nastojei odvojiti vjerodostojno od nevjerodostojnog.
Veliku ulogu u Niebuhrovim konstrukcijama igra analogija. Niebuhr iroko koristi i podatke iz
europske povijesti, kao i podatke o ivotu primitivnih naroda, smatrajui da se zadaci povjesniara
ne smiju ograniavati na utvrivanje injenica, ve da on mora prouavati nain ivota odreenog
naroda. Treba primijetiti da su sintetike konstrukcije Niebuhru manje polazile za rukom nego
kritika analiza izvora, rekonstrukcija pojedinih injenica i karakteristika pojedinih strana socijalne
povijesti. On nije dao novo objanjenje itavom toku rimske povijesti, ali je bio osniva kritike
metode u historiji i samim time izvrio utjecaj na obradu ne samo rimske povijesti nego i svih
podruja historijskog znanja.
Niebuhr nije stvorio kolu u strogom smislu te rijei, ali su predstavnici napredne historijske
misli primali njegove ideje i njegovu metodu. Problemi ranih razdoblja rimske povijesti postaju
jedni od najaktualnijih u europskoj historiografiji.
Blie od dugih stajao je Niebuhru Albert Schwegler (1819.-1857.). U kritici rimske tradicije
Schwegler je osobit znaaj pridavao etiolokim mitovima (taj pojam je on uveo u znanost), koji su

objanjavali obiaje ili osobna imena, ije je pravo znaenje bilo zaboravljeno.

Poetak prouavanja rimske povijesti u Rusiji

Niebuhrova shvaanje utjecala su i na razvitak rimske historiografije u Rusiji. Interes za rimsku
povijest budi se u Rusiji jo u XVIII stoljeu. Akademija znanosti izdaje niz prijevoda djel antikih
pisaca i modernih djela iz rimske povijesti. Mnoga djela prevode se na poetku XIX st. Latinski
pisci bili su dobro poznati ruskim pjesnicima s poetka XIX st. i utjecali su na njihovo stvaranje.
Niebuhrov utjecaj oitovao se isprva ne na povjesniarima Rima, ve na povjesniarima Rusije
(Koenovski, Poljevoj).
Sa Niebuhrovim shvaanjima i drugim naprednim idejama zapadnoeuropske historijske misli
upoznao je rusku javnost T. N. Granovski (1815.-1855.), tvorac ruske kole u opoj povijesti.
Predavanja Granovskog bila su proeta vjerom u napredak, iako povijest, po njegovim shvaanjima,
moe ponekad birati krivudave putove; antika se, po miljenju Granovskog, ne moe odvajati od
dananjice; u novom vijeku pojavljuju se ista pitanja koja su zanimala i antiku.
Granovski je dao niz sjajnih slika iz rimske prolosti. Od njega poinje samostalno obraivanje
ope, a naroito rimske povijesti u Rusiji. Uenik Granovskog P. N. Kudrjavcev (1816.1858)
posvetio je poseban rad povijesti Italije. On je napisao veu studiju, koja ruske itatelje upoznaje sa
Schweglerovim pogledima na rimsku povijest. Njemu pripada niz ogleda, od kojih su naroito
popularni bili Rimske ene. Scene po Tacitu. Poslije Kudrjavceva njegovo mjesto na
Moskovskom sveuilitu zauzeo je S. V. Jeevski (1829.1865.). Disertacija Jeevskog Apolinar
Sidon posveena je kraju antikog svijeta. Jeevski je jedan od malobrojnih pisaca koji su
obratili panju na socijalne pokrete u razdoblju kraja Rimskog Carstva. Njegova predavanja
Centar rimskog svijeta i njegove provincije donosila su interesantne skice iz rimskog
provincijskog ivota. Prouavanje rimskih provincija bilo je tada u Zapadnoj Europi tek u povoju.
Jeevski izlae zakljuke zapadnoeuropskih istraivaa i izrie svoje miljenje o vezi Rima (centra) s
pojedinim provincijama. Na kraju on govori o romanizaciji i o njenoj ulozi u povijesti
zapadnoeuropske kulture.

Zapadnoe uropska historiografija sredinom XIX stoljea

etrdesetih i pedesetih godina porastao je interes za prouavanje povijesti Rimskog Carstva.
Podstrek za to su bili dogaaji u Francuskoj. Pristae Bonapart obratile su panju na povijest
Carstva, koga je Napoleon I smatrao svojim prototipom. On je ak napisao jedno manje djelo o
Cezarovim ratovima u Galiji, a njegov neak Napoleon III izdao je opiran ivotopis Julija Cezara, u
kojem je znameniti rimski vojskovoa okarakteriziran kao jedan od najistaknutijih ljudi svjetske
povijesti, koje sama Providnost alje na zemlju. Oduevljenje za Cezarovo doba nije karakteristika
samo Francuske. Ono nalazi plodno tlo i u njemakim zemljama. Otklanjanje ostataka feudalizma i
ujedinjenje Njemake bila su tada najaktualnija pitanja njemakog politikog ivota. U odreenim
krugovima njemakih graanskih politiara iri se uvjerenje da ujedinjenje Njemake moe izvriti
samo demokratska monarhija. Ta ideja provodi se u Momsenovoj Rimskoj povijesti, koja je
bila iroko rasprostranjena.

Theodor Mommsen
Theodor Mommsen (1817.-1903.) bio je sin jednog leskog pastora. Zavrio je Pravni fakultet na
Kielskom sveuilitu i bio je poslan u Italiju, gdje se je bavio prouavanjem natpisa. Revolucija iz
1848. g. zatekla ga je u Schleswigu, gdje je ureivao list privremene vlade. Poslije revolucije
Mommsen je dobio katedru rimskog prava u Leipzigu, ali ga je ofenziva reakcije natjerala na
naputanje Njemake, pa je oko dvije godine predavao u Zrichu. Sredinom pedesetih godina
Mommsen se vratio iz emigracije, a 1858. g. stvorena je na Berlinskom sveuilitu za njega katedra
rimske povijesti. Ubrzo je postao lan Pruske akademije znanosti. Tijekom svog daljnjeg ivota
Mommsen je aktivno sudjelovao u politikom ivotu. Dugo godina bio je poslanik Reichstaga, gdje je
esto istupao kao aktivni lan liberalne stranke. U vanjskopolitikim pitanjima Mommsen je
zastupao reakcionarna ovinistika shvaanja. 1870.-1871. g. napisao je seriju otrih antifrancuskih
lanaka. 1897. g, kada se je u Austriji zaotrilo slavensko pitanje, Mommsen je objavio pismo u
kome je rekao Ako eka lubanja nije pogodna za logiku, ona je potpuno pogodna za
udarce.Od Mommsenovih djela osobitu slavu stekla je njegova Rimska povijest. U toku tri
godine (1854.-56.) izala su njena prva tri toma. U njima je izlaganje dogaaja dovedeno do bitke
kod Tapsusa (46.pr.K.). Ti su tomovi napisani kao popularan rad. Mommsen ne navodi izvore i
rijetko kad izraava svoj stav prema drugim povjesniarima. On osvjetljava sve strane rimskog
ivota, ali glavno mjesto dodjeljuje politikoj (vanjskoj i unutarnjoj) povijesti. Pregledi stanja
religije, prava, obiaja, privrede, knjievnosti i umjetnosti dati su na kraju pojedinih odjeljaka i
samo su izvanjski povezani sa politikom povijeu.
Glavna ideja Rimske povijesti stoji u tijesnoj vezi sa ideolokom tendencijom njemake
historiografije sredine XIX st. Osvajanje Italije Mommsen obrauje kao ujedinjenje itavog
italskog plemena u jednu dravu, drugim rijeima, kao nacionalno ujedinjenje. Vladajue
aristokratske grupe on izjednaava sa pruskim junkerstvom; Mommsen ih kudi i podvrgava kritici, ali
se istovremeno negativno odnosi i prema plebsu, koji Mommsen esto s podcjenjivanjem naziva
gomilom (Menge).
Mommsen dri da se Republika pred kraj svog postojanja pokazala nesposobnom da izvri
zadatke koji su stajali pred Rimom. Spasitelj Rima, po Mommsenu, bio je Cezar, koji je sebi stavio
za cilj podizanje rimske i jako opale helenske nacije. U treem tomu Mommsen raskida sa svakim
objektivizmom. Jedanaesta glava predstavlja panegirik Cezaru, svemu to je uradio. On pretvara u
ideal ak i to to je Cezar bio bez ikakve ideologije tj. to je djelovao bez naela.
U koncepciji rimskog razvitka nacionalno ujedinjenje igra kod Mommsena veliku ulogu.
Nacionalizam mu je smetao da u nacijama vidi kategoriju odreenog historijskog razvitka. Nacije za
njega postoje od iskona, pri emu svaka od njih ima odreene, njoj svojstvene crte. Kod utvrivanja
tih crta Mommsen je donosio proizvoljne ocjene, koje su zasnovane na njegovim nacionalistikim
simpatijama i antipatijama. On je kod Rimljana cijenio ljubav prema redu i subordinaciji, ali je
smatrao da italska nacija nikad nije bila sposobna za umjetnost i duhovno stvaranje i da je to
svojstveno samo Grcima i Nijemcima. Njegovi pogledi na Gale bili su uvjetovani stavom koji je
njemako nacionalistiko graanstvo pedesetih i ezdesetih godina imalo prema Francuzima.
Priznajui Galima hrabrost i druge visoke kvalitete, Mommsen je govorio da oni nisu imali duboke
moralne kvalitete, da su, po njegovom miljenju, bili nesposobni za politiku.

Mommsen subjektivizam pretvara u naelo. Njegove karakterizacije odlikuju se izvanrednom

ivou, on odobrava i kudi postupke povijesnih osoba i grupa. On Cezara usporeuje sa
Cromwellom, Atala iz Pergama s Lorenzom Medici, Sulu naziva Don Juanom, a Katona Mlaeg Don
Quijotom. Kartaga je za njega London staroga vijeka, Senatorska oligarhija junkerstvo itd. U
svojoj tenji da rimsku prolost priblii dananjici, Mommsen je prenosio u prolost crte svoga
vremena. Ovo vrijedi ne samo za politiku, niti samo za karakteristika grupa i osoba, ve takoer i za
gospodarske odnose. Mommsen govori o postojanju kapitalista jo u V st.pr.K. Na taj nain,
komparativno-historijska metoda pretvarala se u modernizaciju historijskih pojava antikog svijeta.
Rimska povijest postavlja na nov nain itav niz pitanja. Mommsen se u mnogim stvarima ne
slae sa Niebuhrom. On porie svaku vjerodostojnost pria o razdoblju kraljeva. Povijest rane
Republike Mommsen izlae blisko tradiciji, ali za potpuno vjerodostojnu rimsku povijest smatra tek
povijest od vremena rata s Pirom. Mommsen je podvukao znaenje robovskog rada, ukazao na
proces proletarizacije seljatva u vezi sa promijenjenim gospodarskim uvjetima. On je isticao da
politika i vojna mo Rima nije bila jednaka u raznim razdobljima povijesti. Treba istaknuti da su
neki dijelovi njegovog djela zastarjeli. On je, npr. poricao etruanski utjecaj, nije uzimao u obzir
arheoloke podatke kod rjeavanja pitanja postanka Rima.
etvrti tom Rimske povijesti nije ugledao svjetlo dana. To je dolo dijelom zbog sluajnih
okolnosti, a dijelom, vjerojatno, jer se je Mommsen razoarao u jaku vladu jedinstvene Njemake
carevine, za koju se je borio. 1885. g. pojavio se je odjednom peti tom, koji se po svojoj
metodologiji razlikuje od prva tri. U njemu Mommsen prouava sve rimske provincije, on donosi
povijest uprave pojedinih provincija i izlae njihov kulturni ivot. Veliku panju posveuje on
vanjskoj politici Rima u svezi s povijesti pojedinih rimskih oblasti i irenjem romanizacije. To je
veliki sintetiki rad iz povijesti rimskih provincija, zasnovan uglavnom na epigrafskom materijalu.
Nedostatak petog toma predstavlja to to su rimske provincije prikazane izolirano, te se stoga ne
dobiva predodba o gospodarskom i kulturnom ivotu Carstva u cjelini. Meutim, i uz sve to,
Mommsen je pokazao da se povijest Rimskog Carstva ne moe svesti na povijest ivota careva i
povijest grada Rima.
Od drugih Mommsenovih vanijih djela treba spomenuti njegovo Rimsko dravno pravo,
koje se sastoji od tri toma (u pet dijelova). U tom djelu dat je sustavan pregled rimskih dravnih
institucija (magistratura, komicija, Senata, municipalnih vijea). Umjesto fragmentarnih podataka i
zapaanja o rimskom politikom poretku, Mommsen je prvi pokuao rekonstruirati itav sustav
rimskog dravnog prava.
Pred karaj ivota Mommsen je objavio opseno Rimsko krivino pravo (1899.g.). Pojedine
Mommsenove rasprave i studije obuhvaale su najraznovrsnije strane rimske povijesti i odnosile su
se na sva razdoblja; on se esto vraao na pitanja koja je pokrenuo u Rimskoj povijesti.
Od velikog je znaenja Mommsenova izdavaka djelatnost. Vaan poduhvat predstavljalo je
izdavanje latinskih natpisa. (Corpus inscriptionum Latinarum), kome je Mommsen pristupio
1858.g. On je izvrio reviziju dotada objavljenih natpisa i za mnoge od njih dao je vane komentare;
neki od njih predstavljaju nove, samostalne studije. Ve 1863. g. izaao je prvi tom, koji je
obuhvatio stare republikanske natpise i konzulske faste. Od tog vremena tomovi Corpus
inscriptionum Latinarum poeli su izlaziti redovito. Pod Mommsenovom redakcijom izali su
Teodozijev kodeks (Codex Theodosianus), Digeste (Digestae) i dr. Mommsenova Rimska
povijest bila je podvrgnuta kritici ubrzo poslije svog izlaska. Jedan od njegovih kritiara bio je

Karl Nitzsch, koji se moe nazvati jednim od istaknutijih predstavnika Niebuhrove kole, iako nije
bio njegov neposredni uenik. Nitzsch je izdao studiju o brai Grakho, djelo o rimskoj aristokraciji, a
poslije njegove smrti izdana je i Povijest rimske republike.
Nitzsch je takoer bio poglavito pisac politike povijesti, ali on posveuje veliku panju i
gospodarskoj povijesti, koju izlae u tijesnoj vezi sa socijalnom povijeu. U sreditu Nitzschove
pozornosti stoji povijest seljatva. Dok za Mommsena najvee znaenje predstavlja povijest Cezara,
dotle Nitzsch glavnu svoju panju obraa na Grakhe. Mjere brae Grakha, kojim je cilj bilo
obnavljanje seljakih zemljoposjeda, trebale su dovesti od ozdravljenja drave; poraz politike brae
Grakho doveo je do jaanja borbe izmeu tvrdoglavog nobiliteta i nerazumnih komicija.
Nitzsch se u mnogo emu razilazio sa Mommsenom, naroito kod ocjene Cezara, poriui
organizatorsko i konstruktivno znaenje njegove djelatnosti.

Francuska historiografija u duba Drugog carstva

U Francuskoj je u doba Drugog carstva rimskoj povijesti posveivana velika pozornost. Ministar
prosvjete pod Napoleonom III Duruy objavio je jo 1844. g. prva dva toma svoje Rimske
povijesti. Iako nije bio istraiva, Duruy je ipak dobro poznavao izvore, a njegovo izlaganje
odlikovalo se ivou. Dugo vremena sauvali su znaenje posljednji dijelovi njegovog rada, koji su
izali osamdesetih godina i bili posveeni povijesti Rimskog Carstva.
1864. g. pojavila se je knjiga Fustel de Coulangesa Antiki graddrava Po svojim
filozofskim shvaanjima Coulanges je bio pozitivist, i njegovo djelo imalo je zadatak da pokae
zavisnost drutvenog poretka od ljudskog miljenja. Osnovu graanskog ivota u Grkoj i Rimu
inila je, po njegovom miljenju, religija. Kult predaka, ije je sredite bilo domae ognjite, bio je
glavni sadraj te religije. Sve drutvene institucije obitelj, pravo, sud, imovina proistjeu iz
religije. Religija objanjava zatvorenost rodovskih saveza, njihovu izoliranost i meusobnu borbu.
Patriotizam za antikog ovjeka bila je pobonost, a progonstvo iskljuenje iz domaeg ognjita,
sredita obiteljske religije. Meutim, usporedo s kultom predaka razvijaju se i drugi religijski
sustavi. Rimsko carstvo i kranstvo razorili su antiku gradsku dravu.
Ako zanemarimo idealizam Fustel de Coulangesa i jednostranost njegovog sustava, treba istaknuti
da je on bio jedan od prvih znanstvenika koji je ustao protiv modernizacije. Nasuprot
rasprostranjenom identificiranju pojava antikog ivota sa modernim ivotom, Fustel de Coulanges je
tvrdio da u u novom vijeku nema nieg to bi sliilo na Grku i Rim, da nieg slinog ne moe biti ni
u budunosti. Struktura misli antikog ovjeka drugaija je od nae. On je pokuavao odrediti
specifinost antikog grada-drave, rimsku religiju nastojao je povezati sa raznim pojavama
socijalnog ivota. U prvim tomovima Povijesti institucija Francuske, u vie tomova, Fustel de
Coulanges opisuje povijest rimske Galije. To je jedan od prvih pokuaja donoenja sustavnog
pregleda povijesti jedne provincije u vezi s opim pitanjima povijesti Rimskog Carstva.
Francuski povjesniar Gaston Boissier napisao je niz radova iz povijesti rimske kulture. U prvom
redu treba spomenuti njegovu studiju Rimska religija od Augusta do Antonina. Ono to je
najdragocjenije u njoj, to je pokuaj da se okarakterizira vjerska ideologija epohe Carstva. I u
mnogim drugim svojim djelima Boissier izlae povijest Carstva i nastoji dokazati da je carski reim
bio vrst, a oporba prema njemu neuinkovita.

Zapadna historiografija kraja XIX stoljea

Osamdesete i devedesete godine su doba procvata i graanske rimske historiografije i ujedno
poetak njenog opadanja. U djelima istraivaa pretresaju se nova pitanja, daju generalizacije,
usavravaju se metode ispitivanja; novi arheoloki spomenici, natpisi, papirusi omoguili su
osvjetljavanje one stane rimskog ivota za koju se inilo da e zauvijek ostati sakrivena od
dananjice. Jaanje graanstva nalazi svoj odraz u rimskoj historiografiji. Dolazi do pokuaja da se
primjerima iz povijesti antike dokae vjenost kapitalistikog poretka, stvara se niz idealistikih
koncepcija kod pitanja o razvitku i propasti Rima. Kod nekih povjesniara znanstveno-progresivne
predodbe udno se isprepliu sa reakcionarnim i antiznanstvenim konstrukcijama. Te proturjenosti
treba imati u vidu kod donoenja vrijednosnih sudova o graanskoj historiografiji s kraja XIX st.
Jedno od vanih pitanja o kome se polemiziralo u historijskoj literaturi bilo je ope pitanje o
karakteru antikog, napose rimskog gospodarstva. Njemaki gospodarstvenik Rodbertus (1805.1875.) dokazivao je da je antika privreda kuna, jer je zadovoljavala samo potrebe jednog
kuanstva.
Rodbertusove poglede razvio je njemaki ekonomist Karl Bcher (1847.-1930.). U svom djelu
Postanak narodne privrede on utvruje tri stadija razvitka privrede:
I Stupanj zatvorene kune privrede, na kome se predmeti troe u istom domainstvu u kome se i
proizvode.
II Stupanj gradske privrede, na kome se vri neposredna razmjena izmeu domainstva koje
proizvodi i domainstva koje troi.
III Stupanj narodne privrede, na kome predmeti, prije nego to dou do potroaa, prolaze kroz
itav niz posrednih karika.
U toku svih razdoblja antikog svijeta i u epohi ranog srednjeg vijeka vlada, po Bcheru, kuna ili
naturalna privreda. Razmjena je sluajna pojava; nabavljaju se samo luksuzni predmeti. Novac nije
opi ekvivalent, nego slui samo kao sredstvo za uvanje blaga.
Protiv Bchera ustao je jedan od istaknutih povjesniara starog vijeka Eduard Meyer (18551930). U brouri Ekonomski razvoj starog vijeka on kae da je antiki svijet proao kroz iste
stadije razvitka kao i europsko drutvo, da je antiki svijet imao svoj srednji vijek, svoju epohu
procvata kapitalizma i, napokon, doba opadanja, koje se poklapa s poetkom novog srednjeg vijeka.
Doba ranog Rimskog Carstva Meyer smatra epohom kapitalizma, dok se u vrijeme kasnog Carstva
vri povratak na naturalnu privredu, kultura presuuje i antiki svijet propada, time se zavrava
kruni tok antikog razvitka. Na taj nain, Eduard Meyer se pokazuje kao pristaa ciklinosti u
povijesti. U lanku Ropstvo u antici on otvoreno dokazuje da nema naelne razlike izmeu roba i
slobodnog radnika, da se oni razlikuju samo po svom pravnom poloaju. U Meyerovim radovima
modernizacija povijesti pretvara se u naelo. Ona slui reakcionarnim ciljevima dokazivanju da je
kapitalizam najvii stupanj ljudskog razvoja, da propast kapitalizma znai istovremeno i pad kulture:
Eduardu Meyeru pripada niz vanih radova, posveenih opim i posebnim problemima rimske
povijesti (o porijeklu plebsa, o brai Grakho, i Pompeju i Cezaru i dr.)
Modernistiki smjer osamdesetih i devedesetih godina nailazi na naroito irok prijam u
njemakoj historiografiji. To je najkarakteristinije za Roberta Phlmanna (1852.-1914.). Njegova
Povijest antikog socijalizma i komunizma je objavljena u razdoblju od 1893.-1901. U njoj

Phlmann tvrdi da je privatno vlasnitvo postojalo od iskona, razvoj ekonomskih i socijalnih odnosa
u Grkoj i Rimu doveo je do pojave kapitalizma, a zajedno s njim pojavili su se u antikom svijetu i
socijalizma i komunizam. Klasna borba dovodi antiku dravu do opadanja. Samo je socijalna
monarhija, koja stoji iznad klasa, mogla zadrati propast drutva. Kranstvo je sadravalo u sebi
komunistike motive, i neke sekte postavljale su esto revolucionarne ciljeve; revolucionarni potresi
upropastili su na kraju krajeva Rimsko Carstvo i doveli do pada antikog svijeta. Kapitalizam je za
Phlmanna najvii stupanj razvitka; propast kapitalizma znai propast kulture. Nacionalizam i
konzervativnost istiu se kod Phlmanna jo vie nego kod Meyera. Meutim, njegov je rad imao
nesumnjivog znaenja za prouavanje rimske povijesti. Phlmann je bio jedan od prvih znanstvenika
koji su dali sustavnu studiju ideologije zaraenih socijalnih grupa pred kraj rimske Republike.
Simptomi krize graanske historiografije postaju naroito primjetni krajem devedesetih godina
XIX. i na samom poetku XX st. Jednu od crta te krize predstavlja skepticizam, koji vodi ka
hiperkriticizmu. Ova pojava najjasnije se zapaa u radovima talijanskog znanstvenika Etore Paisa.
Njegova Kritika povijest prvih pet stoljea rimske povijesti poela je izlaziti 1898. U njoj se
on vraa na pitanja koja su postavili de Beaufort i Niebuhr. Pais porie svaku vjerodostojnost
tradicije. Po njegovom miljenju, Rimljani nisu znali za historijsku predaju; nita ne dokazuje da su
postojali privatni rimski ljetopisi, ak ni ono to nam je poznato o rimskim ustanovama, uzeto je
uglavnom iz izvora prvog stoljea pr. K, koji nam ne mogu dati potpunu predodbu o starom
politikom poretku. O ranoj tradiciji Pais tvrdi da su na nju u mnogo emu utjecala grka historijska
kazivanja, a osim toga i rimska drama. Primjerice, izvjee o pogibiji 300 Fabijevaca pod Vejom
nije nita drugo nego modificirano Herodotovo saopenje o smrti 300 Spartanaca u Termopilima.
Duplikaciju Pais smatra jednom od metoda koje su karakteristine za antike povjesniare Rima. Ona
se sastojala u tome to se jedno te isto saopenje sa nekim varijacijama ponavlja pod raznim
godinama. To je dolazilo otuda to su antiki pisci dogaaj koji im je bio vremenski blizak prenosili
u daleku prolost. Tako su, npr, Zakoni dvanaest ploa izmiljeni po uzoru na sudske formule koje je
objavio Gnej Flavije (kraj IV st.pr.K.). Pais obraa panju i na etnoloka tumaenja raznih imena i
naziva. Imena na koja se nalazi u ranoj rimskoj povijesti imaju malo ega zajednikog sa
vjerodostojnom povijeu. To su u veini sluajeva boanstva; mitovi o njima brkani su sa realnom
povijeu. Tarkvinije je bio boanstvo Tarpejske stijene; pria o Koriolanu je modificirani mit o
bogu Marsu itd. Tek od Pirova vremena moe se govoriti o pravoj rimskoj povijesti. Neke Paisove
kritike primjedbe imaju i danas znanstveni znaaj, ali njegov skepticizam i hiperkriticizam, u
cijelosti odrava nevjerovanje u mogunost da se putem sustavnog i doista znanstvenog prouavanja
materijala rijee stoerna pitanja rane rimske povijesti.
Simptomatian za kraj XIX st. je rad Guglielma Ferrera Propast antike civilizacije. Ovo
djelo, koje je izdano na poetku XX st, pojavilo se je na mnogim europskim jezicima. Pisac je
glavnu panju posvetio kraju rimske Republike. Ferrero je stajo donekle pod utjecajem marksizma.
On govori o porastu krupnog zemljoposjeda, o proletarizaciji stanovnitva, o degradaciji vieg
stalea u vezi sa irenjem pretjeranog luksuza. Meutim, dijalektika metoda je ostala strana Ferreru.
Povijest je za njega stihijski proces. Dogaaji su u njoj meusobno povezani, ali se razvijaju
nezavisno od volje sudionika u njima. Mali dogaaj moe dovesti do velikih promjena, pri emu su
sudionici u tim dogaajima nemoni da promjene njihov tijek.
Kod ocjenjivanja graanske historiografije druge polovice XIX. i poetka XX st. treba istaknuti
niz proturjenih tendencija u njoj. Pored naprednih momenata, uvjetovanih direktnim ili indirektnim

utjecajem marksistike teorije, bogaenjem historiografije novim materijalom i suvremenijim

metodama istraivanja. opaaju se i reakcionarni motivi. Niz graanskih povjesniara otvoreno
prosvjeduje protiv progresa i demokracije, teei zasnivanju ideje vjeitosti kapitalistikog poretka;
nailazi se na pesimistike motive; oni nalaze izraza u hiperkritici i skepticizmu, u modernizaciji
pojava antikog svijeta i u zamjeni strogog znanstvenog istraivanja impresionistikim izlaganjem.

Ruska historiografija kraja XIX i poetka XX st.

Ruska historijska znanost postigla je u drugoj polovici XIX i na poetku XX st. znaajne uspjehe.
ezdesetih godina XIX st. sveuilina nastava nije vie svoena samo na dranje predavanja i
popularizaciju rezultata zapadnih znanstvenika. Velika pozornost posveivana je praktinim
zvanjima, radu na izvorima, to je doprinijelo pojavi ruskih radova iz ope (dakle, i rimske)
povijesti. U tom pogledu treba istaknuti djelatnost moskovskog profesora V I Gerjea (1831.-1919.),
koji je napisao vie radova iz povijesti starog Rima: Predavanja iz rimske povijesti, raspravu o
Augustu i knjigu o blaenom Augustinu. Meutim, glavna zasluga V I Gerjea sastoji se uglavnom u
njegovim sveuilinim seminarima, zasnovanim na prouavanju izvora. Njegovi uenici bili su takvi
istraivai kao to su P. G. Vinogradov i R. J. Viper.
Veliki znaaj za obradu pitanja rimske povijesti imala je djelatnost profesor Petrogradskog
sveuilita F. F. Sokolova (1841.-1909.) i I. V. Pomjalovskog (1845.-1906.). F. F. Sokolov bio je
majstor ralambe povijesnih dokumenata. On je sebe nazivao faktopoklonikom i polazio od
postavke da u znanosti nema apsolutno velikog i apsolutno malog, da nema beznaajne ili suvine
istine. Radovi F. F. Sokolova obraivali su uglavnom povijest helenizma, ali je on bio tvorac
kole ruskih povjesniara antike, iji radovi, zasnovani na briljivom i metodikom ispitivanju
izvora, imaju veliko znaenje za prouavanje povijesti starog Rima.
I. V. Pomjalovski bio je jedan od najboljih poznavatelja latinske epigrafike, koju je on uveo u
sveuilinu nastavu.
U svezi s opim uvjetima ruskog ivota, ruski povjesniari posvetili su posebnu pozornost
prouavanju agrarnog pitanja u rimskoj povijesti. Jo 1861. g. profesor Moskovskog sveuilita P.
M. Leontjev odrao je sveani govor o sudbini zemljoradnikih klasu u Rimu.
Od opsenijih radova iz agrarne povijesti koji ni danas nisu izgubili svoje znaenje, treba
spomenuti rad I. M. Grevsa (1860.-1941.) Ogledi iz povijesti rimskog zemljoposjeda, prvenstveno
u doba Carstva. U toj knjizi pisac daje karakteristiku rada na tom pitanju i stavlja sebi u zadatak da
donese povijest agrarnih odnosa u obliku pojedinanih privredno-psiholokih ogleda. Pisac
detaljno ispituje podatke o Horacijevom imanju, kao obrascu srednjeg posjeda u Augustova doba, i
podatke o imanju Pomponija Atika, jednog od najkrupnijih zemljoposjednika s kraja Republike.
Agrarnoj povijesti posveena je velika panja u radovima biveg profesora Petrogradskog
sveuilita M. I. Rostovceva, koji je kasnije emigrirao iz Sovjetske Rusije. On obrauje agrarne
odnose u svojoj disertaciji Povijest dravnog zakupa u Rimskom Carstvu. Mnoge njegove
rasprave posveene su rimskom kolonatu; njega pisac detaljno istrauje u posebnoj monografiji, koja
je izala na njemakom jeziku.
Panju ruskih znanstvenika privlaili su i postanak Rima i daleka prolost Italije. iroku
popularnost stekao je Uvod u rimsku povijeest od V. I. Modestova (1839.-1907.). Povjesniar
rimske knjievnosti V I Mopdestov posvetio je mnogo truda prouavanju i prijevodima Tacita; u
posljednjem razdoblju svoga ivota on se veoma zainteresirao za povijest rane Italije. On je poeo
opisivanjem spomenika paleolitskog doba koji su naeni na italskom tlu, i postavi sebi za cilj da
donese sustavnu povijest prvobitne Italije, namjeravajui je dovesti do poetka rimske povijesti,
kako u Romulov grad ne bi uao praznih ruku, niti sa mitskim i legendarnim priama, koje su stari
povjesniari prenijeli ili dijelom izmislili i koje moderni povjesniari tumae na sve mogue naine,

nego imajui u rukama injenice kulturnog ivota, koji se postupno razvijao. Arheoloka istraivanja,
po Modestvom miljenju, jesu jedno sasvim znanstveno i danas jedino plodonosno prouavanje.
Stoga je taj pravac u stanju postaviti granice onoj bezgraninoj samovolji, sa kojom su epigoni
kritike kole (koju je tako slavno zapoeo Niebuhr i koja je povijesnoj znanosti uinila ogromne
usluge), izgubivi svako realno tlo pod nogama, pretvorivi prva stoljea rimske povijesti u poprite
manifestacije najneobuzdanijeg subjektivizma, nazivajui ga, kao za podsmijeh, znanstvenom
kritikom. Djelo Modestova prevedeno je na francuski jezik i nailo je u inozemnoj literaturi na
simpatije. Znaaj toga djela sastoji se u sustavnoj obradi materijala i generalizaciji specijalnih
studija. Pisac nije uspio svoje izlaganje dovesti do poetka rimske povijesti. Drugi dio svoga djela
posvetio je ralambi podataka o Etruanima i Mesapima i u vie rasprava je pretresao pitanje o
raseljavanju raznih naroda po Italiji.
Ruski znanstvenici su iskoristili otkria na podruju arheologije, epigrafike i papirologije. S. A.
ebeljov (1867.-1914.) napisao je dva rada posveena kasnoj Grkoj. Prvi od njih Iz povijesti
Atene (229-31. pr.K.) - razmatra pitanja koja se tiu kako helenistike tako i rimske povijesti. Pisac
svestrano analizira uvjete pada Atene. Ova studija S. A. ebeljeva je znaajna za prouavanje ivota
po provincijama u doba Republike. U drugom radu AHAIKA (Iz podruja starina provincije
Ahaje) (1903.) nastoji odgovoriti na pitanja koja se tiu povijesti Grke u doba Rimskog
Carstva. Pitanje o vremenu pretvaranja Grke u provinciju Ahaju, pitanja koja se tiu provincijske
uprave i djelatnosti gradskih ustanova osvijetljena su u tom radu na osnovu strogog i metodikog
prouavanja spomenika, uglavnom natpisa, koji, po autorovim rijeima, danas predstavljaju temeljni
kamen itave znanosti o klasinoj starini. Od drugih radova S. A. ebeljova koji obrauju rimsku
povijest, treba istaknuti njegovu raspravu o makedonskim ratovima. Zakljuci S. A. ebeljova
zasnovani su na briljivom i svestranom prouavanju materijala i gotovo svi su uli u znanost kao
neprijeporne istine. S. A. ebeljov je svojim istraivanjima izmijenio mnoge dotadanje postavke,
npr. ukazao je na niz netonosti u Mommsenovim istraivanjima.
Papiroloki materijal iskoristio je M. M. Hvostov, koji je objavio dva rada vana za gospodarsku
povijest Rimskog Carstva. Njegova Povijest istone trgovine grko-rimskog Egipta (1906)
predstavlja svestrano prouavanje povijesti trgovine u svezi s politikim, socijalnim i gospodarskim
ivotom pojedinih istonih zemalja. Tekstilni obrt u grko-rimskom Egiptu (1914.) obrauje
organizaciju tekstilne proizvodnje. M. M. Hvostov je prvi opisao ivot i rad egipatskog tkalcaobrtnika, okarakterizirao njegovo domainstvo, istraio ugovore koji se tiu tkalcaegrta, itd.
Od specijalnih radova koje su ruski znanstvenici napisali iz povijesti Carstva, skrenuti emo
pozornost na djelo E. D. Grima u dva toma Studije iz povijesti razvitka rimske carske
vlasti.Nasuprot Mommsenu, koji je tvrdio da naela ustroja uprave ostaju tijekom trajanja Carstva
nepromijenjena, Grim donosi evoluciju carske vlasti. Najvaniji su oni dijelovi drugog toma
Grimovih Studija u kojima se govori o razvitku politikih teorija i o zavisnosti rimskih
teoretiara monarhijske vlasti od njihovih grkih prethodnika. Opa pitanja rimske povijesti
obraivana su uglavnom u svezi sa sveuilinim teajevima. Takav teaj bio je kratki prikaz itave
rimske povijesti u knjizi harkovskog znanstvenika I. V. Netuila Pregled rimske povijesti i
izvor (1912.), jednog od snanih ruskih specijalista za ranu povijest Rima.
Pitanja rimskog ivota u posljednjim stoljeima Republike i prvim desetljeima Carstva
obraena su u Pregledu povijesti Rimskog Carstva od akademika R. J. Vipera. Pod carstvom se
u knjizi - kae pisac ne podrazumijeva politiki oblik, tj. carstvo kao ustanova, nego osvajako

irenje Rima i Italije, kretanje rimskog kapitala i rimskog oruja. Djelo donosi iv prikaz
gospodarskog ivota i klasne borbe. Pisac se nalazio utjecajem revolucije iz 1905. g. i reakcije koja
je za njom dola. Na mnogim mjestima svoga djela pisac prosvjeduje protiv reakcionarne
demagogije i pokazuje se kao uvjereni pristaa demokratskih naela. On odluno ustaje protiv
pogleda rairenih uglavnom pod utjecajem Mommsena, da je carska vlast u Rimu bila demokratska
monarhija. Ono u emu se sa piscem ne moemo sloiti je upotreba nekih pojmova. R. J. Viper
govori o kapitalu, o rimskim kapitalistima i burzi, upotrebljavajui te pojmove u modernom
znaenju.
Pitanje socijalne i gospodarske povijesti Rimskog Carstva osvijetljena su u Ogledima iz
povijesti srednjovjekovnog drutva i drave od akademika D. M. Petruevskog. U knjizi je
donesen sustavan pregled gospodarske i socijalne povijesti u doba Carstva. Nakon iscrpne obrade
socijalnih odnosa u doba procvata Carstva u I i II st. p. K, D. M. Petruevski ralanjuje uvjete koji
su doveli do vezivanja stalea za rad, zatim do slabljenja rimske drave i napokon do njenog pada.
To je bio jedan od prvih pokuaja donoenja sintetike konstrukcije socijalno-gospodarske povijesti
carskog doba.
Obrada rimske povijesti u Rusiji u drugoj polovici XIX i na poetku XX st. (do Listopadske
revolucije) stajala je pod utjecajem zapadnoeuropske historiografije, ali su ruski znanstvenici u
specijalnim i opim pitanjima rimske povijesti dali potpuno samostalne studije. Ruska povijesna
znanost osjeala je na sebi, poevi od devedesetih godina prolog stoljea, jai utjecaj
marksistike teorije nego zapadnoeuropska historiografija. Karakteristinu crtu ruske historiografije
predstavlja iroko postavljanje pitanja, pokuaj da se rijee najaktualniji problemi rimske povijesti.

Zapadna historiografija XX stoljea

Karakteristinu crtu graanske historiografije s kraja prvog i u drugom desetljeu XX st.
predstavlja odsustvo originalnih konstrukcija. Kao pozitivna pojava moe se istaknuti kritika
modernizacije. U djelu M. Bebera Agrarna povijest starog vijeka i u prvom izdanju knjige
Salviolia Kapitalizam u antikom svijetu skrenuta je pozornost na to da nemamo razloga da u
antikoj privredi vidimo iste crte koje su svojstvene i modernom kapitalizmu. Protiv hiperkritikih
tvrdnji Paisa u pogledu rimske tradicije ustao je u prvom redu De Sanctis, koji je tvrdio da su rimski
fasti, i pored falsificiranja, u svojoj osnovi vjerodostojni; galski poar iz 387. g.pr.K. nije mogao
unititi sve dokumente, tako da su rimski anali sadravali prilian broj istinitih podataka. Poriui
gotovo u potpunosti vjerodostojnost pria o rimskim kraljevima, De Sanctis smatra da pozornost
zasluuju mnoge injenice iz rane rimske povijesti. Paisovovom hiperkriticizmu stavlja se nasuprot
metodiko istraivanja podataka rimske tradicije, o aktualnim pitanjima rimske povijesti pojavile su
se posebne studije, koje su osvijetlile neke strane rimskog ivota.
Reakcionarne tendencije, naroito poslije pobjede Listopadske revolucije, sve vie prodiru u
buroasku historiografiju. Veoma je rairena bila socijalno-gospodarske povijest Rimskog
Carstva od profesora M. I. Rostovceva, koju je izdao 1926. g. na engleskom jeziku. Ta je knjiga
prevedena na njemaki i talijanski jezik. Rostovcev je nastojao donijeti sustavnu povijest privrede i
socijalnih odnosa u doba Carstva, poglavito u II i III st. On smatra da je carski reim imao odreenu
socijalnu bazu, koja se postepeno irila. Na poetku carevi se oslanjaju na pobjedniku italsku
buroaziju, a kasnije ih podrava buroazija mnogobrojnih provincijskih gradova. No
vladajui sloj uvijek je bio brojno neznatan; po gradovima je voena borba izmeu bogatih i
siromanih. To dovodi u III st. do vojne anarhije, koja je, po miljenju Rostovceva, bila revolucija,
jer su u to vrijeme naoruani donji slojevi stanovnitva (proleteri i seljaci) ustali protiv gradske
buroazije i zadali joj poraz. Despotska vladavina istonjakog tipa, koju su zaveli Dioklecijan i
Konstantin, nije mogla sprijeiti propast Carstva i itavog antikog svijeta. Doba Carstva obiljeeno
je velikim irenjem kulture, zbog ega je kultura gubila svoj intenzitet, i to je doprinijelo
propasti antikog svijeta. Rostovcev prihvaa mnoge reakcionarne postavke historiografije s kraja
XIX i poetka XX st.: Phlmannovo miljenje o destruktivnom utjecaju revolucije na antiki svijet,
miljenje Eduarad Meyera o neizbjenosti propasti kulture i miljenje krajnje reakcionarnog
istraivanja O. Zeka o tome da je rimska kultura izgubila svoj intenzitet. Rostovcev je principijelni
pristaa modernizacije ekonomike antikog svijeta. Gradsku aristokraciju on svuda naziva
buroazijom itd. Njegova reakcionarna modernizacija dolazi do osobito jasnog izraza kod izlaganja
krize III st, ali njegov rad, koji je zasnovan na velikom injeninom materijalu, sadri i niz vanih
zakljuaka. Iako se Rostovcev pokazuje kao protivnik marxizma, on u svojim konstrukcijama esto, i
protiv svoje volje, polazi od marksistikih postavki. Tako je, npr, on prvi postavio pitanje o
promjeni socijalne osnove carskog reima.
Socijalna i gospodarska povijest helenistikog svijeta od M. I Rostovceva, koja se pojavila
1941. u tri toma, posveena je socijalnom i ekonomskom ivotu helenistikog svijeta. Ne dotiui se
specijalno Rima, pisac govori o ulozi koju je odigralo rimsko osvajanje na Istoku. U djelu se
sprovodi misao da je raspadanje helenistikog svijeta rezultat niza veoma sloenih unutarnjih uzroka.
Rimsko osvajanje samo je ubrzalo taj proces.

Radovi Rostovceva predstavljaju jedan od malobrojnih pokuaja donoenja sintetikih radova iz

rimske povijesti u kojima bi pisac provukao odreen stav. Drugi radovi buroaskih znanstvenika
predstavljaju veinom kompilacije, koje nemaju vee znanstvene vrijednosti. Od dvadesetih godina
XX st. poinju izlaziti kolektivna izdanja, koja sebi stavljaju u zadatak da donesu itavu povijest
ovjeanstva.
Takva je francuska edicija Evolucija ovjeanstva; ona se sastoji od niza svezaka, koji
sadre pregled pojedinih podruja kulture. Od radova posveenih Rimu treba istaknuti: Grenijeeva
Rimskog genija (pregled rimske kulture od najstarijih vremena do Augusta), preglede politikog
ureenja Rima, koji je napisao Omo i rad Loa posveen kraju Rimskog Carstva. U njima su
donesene uspjele sinteze novih podataka, ali je uzaludno traiti u njima nova i originalna shvaanja.
Prilino potpuno prikazana je rimska povijest u Glotzovoj Opoj povijesti. Glavni smjer
Glotzove Ope povijesti je pozitivistiko-liberalan. Znaajni su pojedini zakljuci i
generalizacije, ali ne i itava kolekcija, uzeta u cijelosti.
Vei znaaj do Gloztzove Ope povijesti ima engleska The Cambridge of old history.
Izlaganje rimske povijesti poinje od VII toma, gdje je ona data zajedno sa povijeu helenistikih
zemalja. U potpunosti su Rimu posveeni tomovi: IX, X, XI i XII Ni u ovoj ediciji nee itatelj nai
jedinstveno gledite, ali su mnogi dijelovi napisani od najboljih specijalista i zasnovani na novom
materijalu. Naroito se istiu radovi Lesta koji se tiu rane rimske povijesti. U pitanju
vjerodostojnosti rimske tradicije Lest, koji uzima u obzir i kritika istraivanja i arheoloka otkria,
odluno se ne slae sa Paisom i smatra ak moguim da se govori o vjerodostojnosti imen
posljednjih rimskih kraljeva. Uspjele su glave francuskog znanstvenika Oloa o vanjskoj politici
Rima u III i II st. pr. K, lanci Edkoka o Cezaru i, najzad, pregledi provincijskog ivota u dva
posljednja toma.
Kolektivno izdanje An Economic Survey od Ancient Rome (Baltimore-Oxford, 1933-1940.),
koje je izalo pod redakcijom T. Franka, predstavlja izbor dokumenata, kao i zbirku studija o
pitanjima ekonomske povijesti Rima, uglavnom u doba Carstva.
U Njemakoj, poslije dolaska faista na vlast, povijesnu su literaturu preplavile razne knjige o
staroj povijesti, u kojima je povijest starog Rima falsificirana. Ne moe se govoriti o nekoj
jedinstvenoj koncepciji faistike historiografije, koja bi se oslanjala na izvore i davala znanstveno
obrazloenje ovim ili onim postavkama. Faistike kolovoe stavile su povijest starog vijeka u
slubu nacistike promidbe, tako da je ona imala zadatak da potkrijepi njihove reakcionarne i
agresivne planove. Osobita panja posveena je rasi i rasnom pitanju. Na razvitak italske kulture
gledalo se kao na rezultat pojave vie, arijevske rase na podruju Italije. Rimljanima je
dodjeljivana specijalna uloga. Socijalna i gospodarska pitanja smatrana su drugorazrednim, a neki
faistiki povjesniari ak su poricali postojanje socijalnih motiva u borbi patricija i plebejaca
svodei tu borbu na politike i plemenske sukobe. Mijeanje sa drugim narodima, po tvrdnji
faistikih pisaca, dovelo je do gubitka rasne istoe, uinilo Rimljane manje vrijednim i
doprinijelo osvajanju Rima od strane Germana. Na to osvajanje faistiki pisci gledali su kao na
obnovu Zapadne Europe od strane istokrvnih Germana. Povijest ratova odvojena je od
socijalne povijesti i promatrana kao pobjedonosni pohod naroda-osvajaa. Usprkos modernih
istraivanja, na povijest rimske vanjske politike gledalo se kao na plansko ostvarivanje ideje
svjetske vladavine. Uzdizanje pojedinih linosti dovoeno je u zavisnost od njihovog rasnog tipa, a
ne od politikih i socijalnih prilika.

Faistiki pisci veliaju rimsku discipliniranost, ljubav prema subordinaciji, a odriu Rimljanima
sposobnost za samostalnim stvaranjem na podruju kulture. Sinteza jednog i drugog, po njihovom
tumaenju, nalazi se samo kod germanskih plemena. Ovo ovinistiko gledite izraavao je jo
Mommsen, ali je ono u faistikoj literaturi dovedeno do krajnjih granica.
Prema tome, cjelokupna pozornost faistikih povjesniara nije bila usmjerena na
upoznavanje povijesti, nego na njeno krivotvorenje. Rimsku povijest krivotvorili su i talijanski
faisti, koji su na povijest Italije u novo i najnovije vrijeme gledali kao na nastavak povijesti starog
Rima. Svoje imperijalistike pretenzije talijanski su faisti opravdavali primjerima iz povijesti
Rimskog Carstva.
Najbolji njemaki i talijanski znanstvenici napustili su Njemaku i Italiju, Tako je, npr, postupio
veliki istraiva povijesti religije u antikom svijetu Eduard Norden, koji je u posljednje vrijeme
dao znanstvene studije iz rimske religije. U emigraciji je umro i G. Ferrero. Razotkrivanje faistike
pseudoznanosti u pitanjima stare povijesti ostaje jedan od zadataka sovjetske historiografije.

DRUGI DIO
DORIMSKA ITALIJA I NAJSTARIJE RAZDOB LJE
POVIJESTI RIMA
Glava III
PRIRODNI UVJETI STARE ITALIJE
Apeninski poluotok, koji je odavno dobio ime Italija, zauzima sredinji poloaj u
sjeverozapadnom dijelu Sredozemnog mora. Sa zapada ga oplakuje Tirensko, a sa istoka Jadransko
more. I jedno i drugo predstavljaju dijelove Sredozemnog mora, koje antiki pisci esto nazivaju
unutarnjim i ak naim morem. Crta obale Apeninskog poluotoka manje je razvedena od june
obale Balkanskog poluotoka; u Italiji nije bilo velikog broja udobnih luka i otoka blizu obale, kao to
je to u Grkoj, gdje je njezin poloaj doprinio razvoju pomorstva u najranijim razdobljima njenog
povijesnog ivota.
Najugodniji zaljevi Tirenskog mora bili su u Napuljskom zaljevu, gdje su se u povijesno doba
nalazila vana pristanita Napulj i Puteoli, i na uu Tibera, gdje je jo u rano rimsko doba nastala
luka Ostija. to se tie junog dijela Tirenskog mora, zaljevi i zatoni koje ono oblikuje pogodni su
samo za manje brodove, na kojima su vrene krae plovidbe. Nekoliko luka nalazilo se i na obali
Jadranskog mora. Du obale tog mora protee se plovna zona velike duine, koja prelazi u pliak,
zbog ega su brodovi mogli bacati sidro samo na nekoliko kilometara od obale. Pliak je oteavao
prilaz ak i ka izvrsnoj prirodnoj luci u kojoj je leao u rimsko doba vaan luki grad Brindizi.
Neto ranije od Brindizija stekao je znaenje Tarent, koji se nalazio na prevlaci izmeu irokog
zaljeva i prilino velike lagune. Juno od Tarenta more oblikuje nekoliko manjih luka, oko kojih su
leali grki gradovi kolonije. Juni kraj Italije samo je uskim Sicilijskim ili Mesinskim tjesnacem
odvojen od otoka Sicilije, koji je u geolokom pogledu takoer nastavak kontinenta. Dok su italski
narodi bili malo zainteresirani za veze sa prekomorskim zemljama, Etruani i Grci lako su osvojili
najbolje luke Apeninskog poluotoka. U razdoblju VI-IV st. pr.K. izmeu raznih naroda koji su
nastanjivali Italiju ve se vodi borba za izlaz na more i pomorske putove. Po primorskim mjestima
razvija se niz privrednih grana, koje su bile od velikog znaenja za ivot italskih plemena. Tako su
se, npr, na uu Tibera odavano nalazile solane. Na mnogim mjestima bili je razvijeno ribarstvo, a po
nekim centrima (npr. u Tarentu) vaene su koljke, od kojih je dobivan purpur, koji je sluio za
bojenje vunenih tkanina. Sa sjevera odvajaju Apeninski poluotok od ostalih europskih zemalja
visoke, teko prohodne Alpe. Apenini predstavljaju ogranak Alpa. Oni se proteu du itavog
poluotoka, granajui se na nekoliko vijenaca. Njihov su nastavak Sicilijske planine i Atlas u

sjevernoj Africi. Apenini se veim dijelom sastoje od nevisokih planinskih vijenaca; samo neki od
njih doseu 2.500 metara nadmorske visine. Planinski vijenci nisu spreavali komunikaciju izmeu
raznih podruja Poluotoka u tom pogledu Italija je imala znatnu prednost u odnosu na Grku.
Veliku ulogu u raznim geolokim promjenama na Poluotoku odigrali su i vulkani. Na mnogim
mjestima tlo Italije je vulkanskog podrijetla. Od vulkana najpoznatiji su Etna na Siciliji i Vezuv na
junoj obali Italije. Vezuv je u antici dugo vremena smatran za konano ugaen vulkan, ali je u
kolovozu 79. g. iznenada dolo do strane erupcije, i otada pa sve do danas Vezuv je neprestano
aktivan vulkan.
Na mnogim mjestima rijeke razne veliine presijecaju talijanske planine. Najvea od njih je
rijeka Po (u antici Padus). U srednjoj Italiji plovna je bila samo rijeka Tiber. Ostale rijeke
Apeninskog poluotoka nisu igrale nikakvu vaniju ulogu u privrednom ivotu stanovnitva.
Italija se odlikuje blagom klimom, tipinom za mnoge krajeve Sredozemnog mora. Zime su
relativno hladne u sjevernom dijelu zemlje, gdje temperatura ponekad pada do 10, pa ak i do 12C. U tom podruju padaline su dosta znaajne, naroito ujesen i zimi, a ni ljeta nisu oskudna
kiama. Srednja temperatura u srpnju iznosit 23-25C. Naprotiv, juno od Apeninskih planina, u
srednjoj Italiji, zima je znatno toplija, snijeg pada vrlo rijetko, ljeta su toplija i siromanija
padalinama nego sjeverni dio poluotoka, a kie padaju samo u proljee i jesen. Najzad, klima june
Italije i Sicilije smatra se suptropskom; tu su ljeta arka, za vrijeme njega gotovo uope nema kie,
dok je zima topla i blaga. Flora Italije je bogata i raznolika. Uz listopadno drvee, koje je obina
pojava za zemlje umjerene klime (hrast, topola, joha), tu rastu ipak, zimzeleno drvee (lovorika,
mirta), a na jugu mogu uspijevati palme, dovezene iz tropskih zemalja.
Klimatski i pedoloki uvjeti doprinijeli su velikom irenju raznih kultura biljaka. U Italiji su se
stalno poele uzgajati itarice. Uzgajanje vinove loze pada jo u pretpovijesno doba. Pod utjecajem
Grka vinogradi i maslinici uzgajani su gotovo po itavom poluotoku. Tada su se pojavili i empres i
pinija, jedno od najkarakteristinijih drvea za dananju Italiju. U rimsko doba poelo se s
uzgajanjem kestena, marelice i breskve, a u srednjem vijeku sa uzgojem dudova, narani i limuna;
poevi od XVI st. uzgajaju se narane, a od XIX st. i mandarine. Fauna Apeninskog poluotoka nije
se razlikovala od ivotinjskog svijeta zemalja Srednje Europe. U antici na Apeninskom poluotoku su
ivjele gazele, divokoze, divlji ovnovi; po umama, koje su rasle po planinskim padinama, ivjeli su
medvjedi i vukovi.
Poljoprivreda je bila glavno zanimanje stanovnika stare Italije. Najplodnije podruje bila je
dolina rijeke Po, koja je Rimu pripojena kasnije od ostalih dijelova Italije. Od podruja srednje
Italije po svojoj plodnosti bila je osobito na glasu Kampanija, zemlja polj. U srednju Italiju spada i
Lacij, koji obuhvaa podruje donjeg toka rijeke Tibera i koji je od susjednih podruja odvojen
osrednjim planinama, od kojih su osobito znaenje u povijesti stekle Albanske planine. U svome
jugozapadnom dijelu tlo Italije bilo je podlono movarama, i zato je tu zemljoradnja bila mogua
samo uz radove na isuivanju. Sjeverno do Lacija prostire se breuljkasto podruje Etrurije.
Planinska podruja srednje i istone Italije bila su pogodna uglavnom za stoarstvo; istoni dio
Apeninskog poluotoka manje je plodan od zapadnog. Pa ipak su Apulija i podruja june Italije koja
se na nju nadovezuju (Kalabrija, Lukanija, Brutij) cvjetale u VIII V st. pr. K, u razdoblju moi
grkih gradova. U rimsko doba u njima se zapaa opadanje, a u doba Carstva to su slabo naseljena
podruja u kojim prevladava krupno stoarstvo. U pogledu prirodnih bogatstava Italija je zaostajala
za drugim zemljama Sredozemlja. Jedino je Etrurija donekle bila bogata bakrom i olovom, a otok

Elba eljezom. Ova okolnost je jo u najstarija vremena prisilila stanovnike Apeninskog poluotoka na
uvoz kovina iz drugih zemalja.
Gotovo svi pisci antikog svijeta slau se u tome da je Italija zemlja koja je vrlo povoljna za
ljudski ivot. Oni govore o prirodnim utvrenjima, o plodnosti tla, bogatoj vegetaciji i sjajnoj klimi.
Meutim, priroda italskog tla zahtijeva ulaganje ljudskog rada. Tlo esto zahtijeva ne samo obradu
ve i umjetno navodnjavanje, a ponegdje su potrebni i radovi na isuivanju, bez kojih se tlo pretvara
u movaru i postaje nepogodno za zemljoradnju, a u movarnim predjelima Italije, kako u antici tako
i u novom vijeku, lako se irila malarija.

Glava IV
NAJSTARIJE STANOVNITVO ITALIJE

1. Prvobitna arheolog ija Italije

Paleo lit i neo lit

U raznim dijelovima dananje Italije i na Siciliji sauvali su se najstariji spomenici ljudske

kulture. Od stanovnika starijeg kamenog doba (paleolita), koji su ivjeli po peinama, bavili se
lovom i skupljanjem plodova, ostale su kamene sjekire, strugai od kremena i iljci kopalja, ukrasi
od kostiju i koljki. Arheoloka iskopavanja svjedoe o tome da su u doba kasnog paleolita
pokojnici sahranjivani u plitkim jamama; leevi su bojani crvenom bojom, u grob je stavljano oruje i
alat.
Pri kraju paleolitskog doba na Apeninskom poluotoku dogodile su se znaajne geoloke i
klimatske promjene i postepeno su stvoreni oni prirodni uvjeti koji su karakteristini za povijesnu
Italiju.
U slijedeoj epohi neolitu pojavljuju se okrugle i ovalne kolibe, grupirane u sela. U to
vrijeme javlja se zemljoradnja, pripitomljuju se ivotinje i poinje se izraivati posue od gline,
ukraeno cik-cak ornamentom. Leevi su sahranjivani u jamama ili u peinama. Nositelji ove
neolitske kulture u Italiji bili su, po svemu sudei, u vezi s centrima egejske kulture. Ovo naroito
vrijedi za Siciliju i junoitalske oblasti. Naprotiv, druge oblasti Italije, kao i Korzika, stajale su u
vezi s kulturom stare panjolske i transalpskih zemalja.
Arheoloka otkria posljednjih desetljea svjedoe o tome da u nekim dijelovima Apeninskog
poluotoka i na oblinjim otocima u razno doba nicala kulturna sredita, koja su utjecala jedna na
druge. Na osnovu toga moemo govoriti o odreenim linijama opeitalskog razvoja, koji vodi
porijeklo od tih starih epoha.

Prijelaz na broncu. Kultura teramara.

Od druge polovice treeg tisuljea prije Krista poinje prijelaz u eneolitsko (halkolitsko)
doba. Sa Krete, kao i iz sredinje Europe, prodiru u Italiju zlato i bakar, ali je ovaj posljednji jo
luksuzni artikl.
Centara halkolitske kulture bilo je u srednjoj Italiji i na otocima. Osobito se istiu ostaci
grandioznih graevina na otoku Malti, koje spadaju u ovo vrijeme.
Prijelaz na broncu takoer se moe pratiti u raznim podrujima Italije. U Apuliji taj se proces
dogaa pod utjecajem Sicilije, koja je stajala u vezi sa centrima kretsko-mikenske kulture.
U sjevernim pak podrujima Italije u tom pogledu od naroitog je znaaja pojava novih
stanovnika, oko 1800. g.pr.K. Oni su svoja naselja gradili na kolibama (palafitte) i nastanjivali se
prvobitno samo na rijekama i jezerima, ali se kasnije sojenice javljaju i na kopnu. Ostatke tih naselja
dananji Talijani nazivaju terra mara (masna zemlja), pa otuda i itava kultura nosi naziv terramara
kultura.
Na mjestima teramarra naselja naene su razne graevine od bronce: oruje kuni predmeti, alat i
ukrasi; nailazi se na predmete izraene od roga i kostiju. Velike uspjehe u istovremeno postigla je
keramika proizvodnja. Stanovnici teramarra stajali su na relativno visokom stupnju kulture. Oni su
se bavili stoarstvom, uzgajali rogatu stoku i svinje. U isto vrijeme pojavio se je u Italiji konj, a prvi
put su se poela upotrebljavati kola na dva kotaa. Uz stoarstvo vanu ulogu igrala je
zemljoradnja. Uzgajana je penica i mahunasto povre. Ve u to vrijeme pada poetak uzgajanja
vinove loze i voa.
Stanovnici teramarra spaljivali su leeve i pepeo pokojnika uvali u posebnim posudama.
Teramarra kultura razvijala se uglavnom u sjevernoj Italiji, ali je utjecala i na druge njene oblasti,
npr. na Lacij.

Villanov a kultura

Krajem drugog tisuljea novi migracijski val doveo je u Italiju novu kulturu, koja se po mjesto
arheolokih nalaza u selu Villanovi nedaleko grada Bologne u sjevernoj Italiji, naziva Villanova
kultura. Osnovno obiljeje ove kulture bila je uporaba eljeza, uz broncu. Posue od gline i
bronce ukraava se sloenim geometrijskim ornamentom. Za nositelje ove kulture karakteristino je i
spaljivanje pokojnika; pepeo je sakupljan u specijalne dvostoaste posude i uvan u grobovima, koji
nose naziv tombo a pozzo (grobovi u obliku bunara).
Villanova kultra postojala je otprilike izmeu 1000 i 800. g.pr.K. Arheoloki spomenici koji
podsjeaju na nalaze u Villanovi otkriveni su i na drugim mjestima, uglavnom u Podunavlju. Njih
uvrtavaju u tzv. Hallstadtsku kulturu. Potpuno je mogue da su se predstavnici haltatske kulture
doselili u Italiju sa obala Dunava.
Otprilike u isto vrijeme nastanili su se u oblasti Venecije i Apulije Iliri, to je dovelo do
mijeanja raznih etnikih skupina; kao rezultat toga formirale su se razne grane italskih plemena.
Najzad, u isto doba u Italiji se pojavljuju i utvrena naselja ograena zidovima, gradovi u
starinskom znaenju te rijei (oppidia). Upotreba eljeza i podizanje takvih gradova karakteristini su
za vii stupanj barbarstva.

2. Etruani
Porijek lo Etru ana

Oko VII st.pr.K. u povijesti Italije poinje etruansko razdoblje. Naa znanje o Etruanima
zasnivaju se uglavnom na arheolokim spomenicima otkrivenim u Italiji, prije svega u samoj Etruriji.
Pitanja o podrijetlu Etruana, o etruanskom jeziku i o socijalnoj strukturi i znaenju Etruana
za kulturni razvitak Italije jesu jedna od najsloenijih i najzamrenijih u itavoj znanosti o
antikom svijetu.
Sve do danas istraivai zastupaju tri razne teorije o etruanskom podrijetlu, teorije koje u
krajnjoj liniji potjeu od miljenja to su ih izrekli antiki pisci. Najrairenijom treba smatrati
teoriju istonog porijekla Etruana. Pristae te teorije smatraju da su Etruani doli pomorskim
putem u Italiju i nastanili se na obalama Tirenskog mora. Druga teorija tvrdi da su Etruani doli u
Italiju s one strane Alpa. Po treoj pak teoriji Etruani su prastari stanovnici Italije autohtoni.
O pitanju porijekla Etruana jo u antici nije postojalo jedinstveno miljenje. Herodot govori da
su doli iz Male Azije, iz Lidije, jo u XIII st.pr.K. U skladu sa Herodotom rjeavali su to pitanje
Strabon, Plinije Stariji i Tacit. Grki pisac Helanik iz Mitlene smatrao je da su Etruani Pelazgi
koji su doli iz Grke i koji su se najprije iskrcali na uu rijeke Po. Dionizije iz Halikarnasa
smatrao je Etruane prastarim stanovnicima Italije, autohtonima, jer, po njegovim rijeima, ni u
prolosti ni u njegovo vrijeme nije ni kod jednog naroda bilo niti ima jezika i obiaja slinih
etruanskim.
U novom vijeku Herodotovo shvaanje o istonom porijeklu Etruana razvio je meu prvima
Dempster (1579.-1625.), koji se moe smatrati osnivaem etruskologije. Njega su se drali i
etruskolozi XVIII st. U XIX st. tu teoriju poeli su zastupati i orijentalisti. U potvrdu Herodotovog
miljenja navoen je izvjetaj o napadu pomorskih naroda na Egipat. Meu napadaima spominje se i
narod Tura. Rue i Maspero identificirali su Ture sa Tursenima ili Tuscima, tj. sa Etruanima. Toj
teoriji pruili su podrku i arheolozi. Jedan od uvjerenih njenih pristaa bio je poznati ruski
znanstvenik B. I. Modestov, ije je djelo Uvod u rimsku povijest steklo veliku popularnost. U
posljednje vrijeme miljenje o maloazijskom porijeklu Etruana dijele mnogi arheolozi i
povjesniari. U potvrdu te teorije oni se pozivaju na bilingvalni natpis naen na otoku Demnosu, kao
i na hetitske dokumente. Pristae te teorije bili su istraivai Omo, Piganjol i Dukati, koji je saeo
zakljuke po tom pitanju i odustao od nekih ekstremnih gledita, npr. od tenje da se etruanski
nain sahranjivanja dovodi u vezu s maloazijskim, jer je ovaj posljednji kasnijeg porijekla.
Drugu teoriju razvio je meu prvima Freret, koji je ukazao na bliskost naziva Rasena i Reti.
Niebuhr smatra domovinom Etruana Alpe. Hipotezu o tome da su Etruani doli s one strane Alpa
razvijali su Schwengler i Mommsen, od arheologa nju je potkrepljivao Helbig, koji je smatrao da su
Etruani doli sa Retskih Alpa i smijenili nositelje Villanova kulture. Od kasnijih povjesniara
sline poglede razvijali su Eduard Meyer i De Sanctis. Ovaj potonji vidio je Protoetruane u
stanovnicima teramarra. Poslije otkria hetitskih spomenika Norara je iznio hipotezu da su Hetiti i
Etruani srodni narodi. Po njegovom miljenju Etruani su se u Italiju doselili iz crnomorskih
stepa preko Dunava, Save i Drave.
Teorija o autohtonosti Etruana, koja se zasniva na miljenju Dionizija iz Halikarnasa, pojavila

se kasnije od drugih. Jedan od njenih prvih tvoraca bio je Mikali (1769.-1844.). Od novijih
znanstvenika nju su zastupali Veloh i Lest, autor nekih tekstova u The Cambridge of old history, i
dr. Od lingvista tu teoriju razvijali su Talijani Trombetti i istaknuti sovjetski lingvist, N. J. Mar; on
je nastojao obrazloiti ovu teoriju zakljucima iz novog uenja o jeziku, koje je on razvio.
Poetak prouavanja etruanskog jezika pada u doba renesanse, kad su naene bronane tablice
sa etruanskim natpisima. U XVI st. pojavili su se prvi radovi, koji su teili deifriranju
etruanskog pisma.
Teko je utvrditi kojoj porodici jezika pripada etruanski jezik. Do danas znanstvenici su uspjeli
utvrditi znaenje nekoliko desetaka rijei, ali nam ti rezultati jo ne omoguuju izvoenje bilo
kakvog odreenog zakljuka. Neki istraivai smatraju da klju za rjeenje pitanja o karakteru
etruanskog jezika treba traiti na Istoku.
Mar je iznio pretpostavku da etruanski jezik predstavlja odreeni stadij u razvitku jezika, koji je
prethodio pojavi takozvanih indoeuropskih jezika, ali ta postavka jo ne moe sluiti kao dokaz za
autohtono porijeklo Etruana, na emu je N. J. Mar insistirao.
Pitanja o porijeklu Etruana i o etruanskom jeziku ostaju otvorena. Hipoteza o autohtonom
porijeklu Etruana ima odreene osnove. Mogue je da je neka grana najstarijih stanovnika
poluotoka inila osnovno jezgro stanovnitva, kome su se mogli prikljuiti doseljenici iz drugih
zemalja, a napose iz Male Azije. Mijeanje raznih plemena dovelo je do formiranja Etruana.

Socijalni poredak Etru ana

Ve rani arheoloki spomenici svjedoe o visokom stupnju etruanskog gospodarskog i

socijalnog razvitka. Naselja Villanova kulture predstavljaju ostatke rodovskih zaselaka; u Etruriji se
meutim pojavljuju gradovi, koji se po svom tipu pribliavaju antikom svijetu. Ti gradovi lee
obino na prirodno zatienim mjestima, ograeni su zidovima, pravilno planirani i znatnim svojim
dijelom sastoje se od kamenih graevina.
Tijekom itave etruanske povijesti odrali su se izvjesni ostaci rodovskih odnosa. Potpuno je
mogue da i nazivi nekih etruanskih gradova vode porijeklo od imena utjecajnih rodova. Grad
Tarkvinij, npr. moe se dovesti u vezu s rodom Takvinijevaca, etruanski , Tarhna. Podjela rada,
razvitak razmjene, osvajanja sve je to doprinosilo raspadanju rodovskog poretka i izdvajanju
vladajuih porodica. Socijalni poredak Etruana koliko moemo prosuivati na osnovu oskudnih
pisanih izvora i raspoloivih arheolokih spomenika bio je strogo aristokratski; vojnikosveenika aristokracija (lukumoni) inila je povlateni dio drutva, kome su bili podinjeni ostali
slojevi stanovnitava. Osobitou etruanskih socijalnih odnosa treba smatrati slobodan poloaj
ene, koja je uivala odreene privilegije. Po pretpostavci nekih ispitivaa, rjeavanje mnogih
pitanja domaeg ivota zavisilo je od majke, a ne od oca obitelji. Ropstvo se po svemu sudei rano
pojavilo u Etruriji. Kao jedan od dokaza za postojanje ropstva mogu posluiti gladijatorske borbe,
koje su prireivane na dvorovima etruanskih aristokrata. One su nastale jo u doba kad su
zarobljeni neprijatelji prisiljavani da se tuku na grobu poginulih vojskovoa, a kasnije su
prireivane radi razonode, pa su ih iz Etrurije preuzeli drugi italski narodi.
Sa svojim druinama, koje su se sastojale od robova i zavisnih ljudi, lukumoni su napadali
susjedne oblasti i bavili se gusarstvom.
Nain sahranjivanja etruanskih lukumona i predodbe na grobovima daju nam odreenu sliku o
njihovom nainu ivota, raskoi i svakodnevnici.
Etruanskim gradovima upravljali su prvobitno kraljevi. Na osnovu indirektnih podataka
moemo zakljuiti da je kraljevska vlast u Etruriiji bila izborna i da ju je tijekom politikog razvitka
oslabila aristokracija, zbog ega su u nekim gradovima kraljeve smijenili izborni magistrati. Simboli
kraljevske vlasti snopovi prua sa sjekirama stavljenim u njih koje su nosile sluge idui ispred
kralja; toga sa grimiznim rubom (toga praetexta), kurulno sjedite preli su u Rim od Etruana.
Od Etruana su Rimljani preuzeli po svemu sudei i sam pojam najvie vlasti
(imperium).Etruanski gradovi bili su samostalni gradovi-drave; dvanaest gradova inilo je
slobodnu federaciju, koja je vodila jedinstvenu vanjsku politiku.
Glavnu ulogu u gospodarskom ivotu Etruana igrala je zemljoradnja. Tlo Etrurije, koje se
sastoji uglavnom od tufa, koji lei na stjenovitim oblicima, lako se pretvara u movare, tako da je
poljoprivreda mogua samo uz umjetno isuivanje. Etruani u bili prvi narod u Italiji koji je
nairoko koristio sustav radova na isuivanju, to je bilo mogue samo uz masovno koritenje radne
snage i uz odgovarajuu organizaciju. To je i omoguilo stvaranje drugih grandioznih graevina, iji
su ostaci sauvani sve do naeg vremena. U tom pogledu Etruani imaju mnogo zajednikog sa
Egipanima i Babiloncima.
Etrurija je bila prva zemlja u Italiji u kojoj je postojao krupni zemljoposjed. U Etruriji se rano
pojavio gradski ivot, razvili se obrti i trgovina. Etruani su odigrali veliku ulogu u posrednikoj

trgovini. Predmete od kovina, izraene u Kartagi, keramiku i poljoprivredne proizvode prevozili su

Etruani iz grkih gradova u razne zemlje Sredozemlja. Etruanski brodovi pojavljivali su se ne
samo u Kartagi, nego i u Fenikiji. U Grkoj su etruanski trgovci bili poznati jo u VI st. U to
vrijeme u Etruriji se nalazi u optjecaju jonski novac, kasnije etruanski gradovi kuju novac prema
grkim uzorima.
Tijekom vremena u Etruriji se razvila, poglavito u zapadnim gradovima, i vlastita proizvodnja.
Etruani su bili na glasu po visokoj tehnici obrade kovina, koje su oni u odreenomn pogledu
razvili do savrenstva. U samoj Etruriji naen je bakar, a na susjednom otoku Elbi eljezo. Visoko
je bila razvijena i etruanska keramika.

Kultura Etru ana

O visokom stupnju etruanske umjetnosti svjedoe sauvani sarkofazi sa skupocjenim

predodbama, statue, freske i ostaci etruanske arhitekture.
Pitanje o porijeklu etruanske umjetnosti sloeno je pitanje, osobito kad je rije o njenim
izvorima. Nesumnjivo je da su u etruanskoj umjetnosti postojale crte karakteristine rane italske
kulture. Osim toga, Etruani su bili pod utjecajem istonih (naroito maloazijskih) podruja
Sredozemlja, a zatim pod utjecajem Kartaana i Grka. Poevi od VI st.pr.K. grka umjetnost je
vrila na Etruane ogroman utjecaj, ali ona nije uguila samostalne etruanske crte, koje moda
vode porijeklo jo od vremena teramarre i Villanove. Siei iz grke mitologije dobili su u Etruriji
specifinu obradu i tumaenje. Jedna od karakteristinih crta etruanske likovne umjetnosti bio je
realizam. Nadgrobne predodbe etruanskih aristokrata osloboene su svake idealizacije. Tako je,
npr. na jednom od spomenika predstavljen jedan debeli Etruanin. Pri tome je njegova punoa tako
naglaena da itava predodba dobiva groteskan karakter. Kod obrade vjerskih siea etruanski
umjetnici pokazuju vie ljudskih crta od svojih grkih uzora. Ta je realizam i ak naturalizam
karakteristian za predodbu uvene rimske vuice, koja je ispruila njuku, kao da oslukuje. Crte
istog anra i uz konvencionalnosti kompozicije, nalazimo i kod etruanske himere, koja pripada
kasnijem razdoblju.
U etruanskom slikarstvu karakteristini su elementi tzv. neprekidnih predodbi, kod kojih
sie jedne slike slui kao nastavak druge. To je poetak specijalnog sukcesivno-narativnog stila u
slikarstvu, koji su kasnije razvili rimski umjetnici.
Etruanska se arhitektura takoer nalazila pod utjecajem grke, ali se u planu etruanskih
gradova i pojedinih graevina zapaa neto samostalno i originalno. Kod Grka su, npr, hramovi
stvarani po uzoru kua za stanovanje, jer je hram smatran rezidencijom boanstva; u etruanskom
pak hramu velik znaaj imao je sa svih strana otvoreni portik (trijem), koji je sluio kao mjesto za
promatranje neba.
Etruanska umjetnost utjecala je na susjedna plemena i doprinijela razvitku raznih grana ljudske
umjetnosti, od kojih je isprva naroit znaaj imala kampanijska umjetnost, a kasnije rimska.
O karakteru etruanske religije moemo suditi na osnovu nekih rimskih obreda preuzetih od
Etruana, a uglavnom na osnovu istih tih spomenika likovne umjetnosti. I u podruju religije Grci su
izvrili na Etruane snaan utjecaj, ali, za razliku od grke, itava je etruanska religija obojana
mranim tonovima. Misao o zagrobnom svijetu, o odmazdi i stranom sudu igrala je kod Etruana
znatno veu ulogu nego kod Grka.
Meu etruanskim boanstvima naroito popularnost uivale su dvije grupe od po tri boanstva.
U prvu su spadali Tinija, Uni i Minerva; kasnije ona se pretvorila u rimsku kapitolsku trijadu
(Jupiter, Junona i Minerva). Druga trijada sastojala se od boanstava podzemnog carstva (Mant,
koji odgovara grkom Dionizu ili Hadu, Manija ili Perzefona i najzad boanstvo zemlje, koje
odgovara grkoj Demetri. Tinija je smatran za vrhovno boanstvo neba. Uz njega je bilo vijee
dvanaestorice najviih bogova i drugih boanstva nieg ranga. Nebo, je po etruanskom uenju,
podijeljeno na 16 oblasti, od kojih je svaka nastanjena posebnim boanstvom. Etruani su potovali
boanstvo mora, kao i boanstva drugih prirodnih sila. Demonologija je kod njih bila razvijena vie
nego kod drugih naroda Italije. Etruanski aristokrati, koji su se bavili gusarenjem i stanovali po

nepristupanim zamkovima, naselili su prirodu mranim biima, koja trae da ih ljudi umilostive.
Etruanski vjerski kult predstavljao je sloen i razgranat sustav koji je utjecao na susjedne
narode. Pored sloenog sustava promatranja okolnih prirodnih pojava, na osnovu kojih se, po
vjerovanju Etruana, moe predvidjeti budunost i saznati volja bogova, u etruanskom kultu
sauvale su se crte primitivnih obreda, sve do ljudskih rtava.
Etruansko umijee tumaenja boanske volje uivalo je naroitu popularnost. Njihovim
gatarima, haruspicima, pripisivano je umijee odreivanja budunosti prema utrobi rtvenih
ivotinja, prema udarcu groma i drugim prirodnim pojavama. Tako je nastalo posebno uenje,
disciplina etrusca, koje je kodificirano u II st.pr.K.

Politik a pov ijest Etru ana

Politiko jaanje Etrurije pada u drugu polovicu VII i VI st.pr.K. U VI st, u doba etruanske
moi, etruanski teritorij dopirao je na sjever do Alpa, a na jugu je obuhvaao Lacij i Kampaniju. U
samom Rimu uvrstila se u VI st. dinastija Tarkvinijevaca, dok je u Kampaniji centar etruanskog
utjecaja bio grad Kapua. Etruanki grad Adrija dao je naziv itavom moru koje oplakuje obale
poluotoka.
Poetak raspadanje etruanske drave pada pod kraj VI st.pr.K. Slabljenje njene moi
izazvano je kako unutarnjim tako i vanjskim uzrocima. Etruanska federacija nikad nije bila vrsta.
Meu gradovima postojalo je stalno suparnitvo. Nije moglo biti unutarnjeg mira ni u pojedinim
etruanskim sreditima, ije je blagostanje poivalo na pretjeranom iskoritavanju niih slojeva
stanovnitva.
Tijekom vremena izmijenio se i vanjski poloaj etruanske drave. Odnosi izmeu Grka i
Etruana nikad nisu bili mirni i sve vie su se zaotravali to su Etruani dalje nadirali na jug, u
Kampaniju. Etruani su bili u savezu sa Kartaanima, vjenim suparnicima Grka. Kraj VI i poetak
V st.pr.K. okarakteriziran je jaanjem politike aktivnosti Grka na itavom Sredozemlju.
Istovremeno s tim dogaa se i borba italskih naroda za osloboenje od etruanske hegemonije. Na
sjeveru Etruani su morali voditi teku borbu sa keltskim plemenima, koja su se poela pomicati
prema jugu. Teritorij etruanske drave se smanjivao, slabila je i unutarnja veza izmeu gradova
etruanske federacije, ali su Etruani u podruju kulturnog razvoja Italije i dalje igrali dominantnu
ulogu, sve do poetka IV st.; tek tada ustupaju oni svoje mjesto susjednim plemenima, naroito
Rimljanima, ija mo i kulturno znaenje sve vie rastu. Sredinom I st.pr.K. etruanska narodnost
izgubila je svako znaenje, a ubrzo zatim zaboravljen je i etruanski jezik.

3. Grki gradovi u Italiji i na Siciliji

Veliku ulogu u razvitku italske kulture odigrale su grke kolonije. Grka kolonizacija poinj e u
VIII, a zavrava se u VI st.pr.K.
Razdoblje grke prevlasti na jugu Italije pada u prvu polovicu V st. Oni su 480. g. kod Himere,
odnijeli pobjedu nad Kartaanima stalnim svojim protivnicima, a poslije nekoliko godina (474.) u
pomorskoj bitci nedaleko Kume, pobijedili su saveznike Kartaana Etruane. Meutim, od druge
polovice stoljea grki gradovi poinju slabiti. Uzrok tome lei u socijalnim odnosima, u klasnoj
borbi koja je voena po pojedinim polisima i koja je ponekad dovodila do estokih i krvavih sukoba
meu gradovima. U mnogim grkim gradovima u Italiji prevladavale su aristokratske grupe. Jo
krajem VI st. aristokrati grada Krotona sruili su bogati grki grad Sibaris, u kome je postojao
demokratski poredak. Pored unutarnje borbe i meusobnih sukoba, na slabljenje Grka veoma je
utjecalo jaanje lokalnih italskih plemena: Samniana, Lukanaca i Brutijaca. Oko 421. g. Samniani
su odnijeli prevlast nad Grcima, i od tog vremena gradovi kao to su Tarent, Turij i Regij se nisu
mogli suprotstavljati njihovim udarima. Kasnije, na poetku III st. pr. K, grki su gradovi doli u
sukob s Rimom, i taj se sukob zavrio gubitkom njihove samostalnost. Na Siciliji Grci su morali
voditi borbu s Kartagom, koja je svoje posjede na otoku proirila na raun grkih gradova.
Grki gradovi u Italiji i na Siciliji bili su poglavito zemljoradniki centri. Poljoprivredni
proizvodi izvoeni su u Grku, odakle su dolazili obrtniki proizvodi. Grci iz Italije doprinijeli su
irenju viih oblika poljoprivrede na Apeninskom poluotoku. Od njih su Talijani preuzeli naine
uzgajanja vinograda i maslinika. Zahvaljujui junoitalskim gradovima, u Italiju je prodirala grka
roba i razvijala se obrtnika proizvodnja.
U povijesti grke kulture zapadni grki gradovi u Italiji i na Siciliji odigrali su veliku ulogu. Na
Zapadu razvijali su se razni filozofski sustavi. Na Siciliji je rano ponikla retorika, koja je odigrala
vanu ulogu u grkom obrazovanju. Sjajno kovani novac, ostaci velianstvenih graevina na Siciliji i
u junoj Italiji svjedoe o visini zapadne grke kulture. Grke socijalne i politike ustanove, grka
tehnika, kiparstvo, religija i mitologija, kao i umjetnost i literatura izvrili su ogroman utjecaj na
kulturu Italika. Posebnu ulogu odigrao je grad Kuma u Kampaniji. Odatle su Etruani preuzeli grki
alfabet i mnoge grke obiaje i vjerovanja.
Za stanovnike Kampanije grki utjecaj imao je izvanredan znaaj. Pod utjecajem Grka tu je
stvorena posebna kampanska kultura, ija se specifinost sauvala i poslije osvajanja Kampanije od
strane Rima.

4. Italska plemena
Stanovnitvo Italije odlikovale se u etnikom pogledu neobinim arenilom. Plemena koja su u
povijesno doba stanovala na Apeninskom poluotoku pojavila su se na njemu u razna vremena: jedna
od njih sauvala su crte italskog eneolita, a druga su bila neposredni nasljednici stanovnika
Villanova kulture. Kasnije je izvreno mijeanje raznih plemenskih grupa, to je dovelo do
formiranja i irenja italskih jezika, koji su potisnuli arhaine dijalekte. Sredinom prvog tisuljea
pr.K. veinu domaeg stanovnitva Italije inili su Italici; od njih su osobito znaenje stekla sabelska
plemena, Umbri, Osci i Latini. U isto vrijeme, na krajnjem sjeveru i jugoistoku Italije odrali su se
narodi ilirskog, balkanskog i inog porijekla, (Veneti, Japig i i dr.), koji nisu igrali bitnu ulogu u
povijesti stre Italije.
U najstarije doba svako je pleme ivjelo izoliranim ivotom. Dugo vremena Italici su zadrali
crte poretka prvobitne zajednice. Plemena su se dijelila na rodove. Za razliku od Etruana, crte
rodovskog poretka, koje su se sauvale kod Italika, svjedoe o vladavini patrijarhalnog naina
ivota.
Prirodni prirast stanovnitva pri niskom stupnju razvoja dovodio je do prenaseljenosti i
prisiljavao pojedina plemena da trae nova mjesta boravita. Dugo vremena odrao se kod nekih
italskih plemena obiaj svetog proljea (ver sacrum). On se sastojao u tome to je u proljee grupa
mladih ljudi nekog plemena, zajedno s domaim ivotinjama, kretala u potragu za mjestom novog
naselja. Plemena su jo zadrala ostatke totemizma, i to je nalo odraza u priama o seobi Picena,
koje je toboe u novu postojbinu doveo djetli (picus); bik je vodio Samniane, vuk Hirpine itd.
Umbri su imali svoja naselja u gornjem toku rijeke Tibera. Oni su ivjeli u utvrenim selima i
bavili se stoarstvom. Svako od tih sela ivjelo je izdvojeno; plemenskog ujedinjavanja nije bilo.
Arheoloki nalazi pokazali su da je kod Umbra, moda jo od vremena naselja Villanova kulture,
postojao obiaj spaljivanja pokojnika. Od sabelske grupe plemena najbrojniji su bili Samniani.
Jedan njihov dio pokorio je Oske, koji su nastanjivali Kampaniju, i mijeanjem Oska i Samniana
nastali su Kampanci, koji su pod grkim utjecajem, kao to je naprijed ve reeno, stvorili
kampansku kulturu. Meutim, veina Samniana zadrala je crte poretka prvobitne zajednice, bavila
su u srednjem dijelu Apeninskih planina stoarstvom i spadala u najratobornija italska plemena. Za
razliku od Umbra, kod sabelskih plemena postojao je obred sahranjivanja pokojnika. Ova opaska
arheologa od velikog je znaenja za odreivanje teritorija koji je zauzimala ova ili ona grana italskih
plemena. U povijesno doba stvara se samnianska federacija, koja je obuhvaa razna sabelska
plemena i pruila otvoren otpor Rimljanima.
Osobit znaaj stekla je u povijesti Italije latinska grana italskih plemena. Za razliku od drugih
oblasti, oblast juno od donjeg toka rijeka Tibera, Lacij, poela se naseljavati relativno kasno.
Najraniji arheoloki spomenici naeni u Albanskim planinama i na mjestu budueg grada Rima
padaju, po miljenju arheologa, na poetak prvog tisuljea i stoje nesumnjivo u vezi sa ranim
stanovnicima Villanova kulture, ali stil ornamentike, kao i praksa spaljivanja mrtvaca i uvanja
pepela pokojnika u posudama oblika kolibe govore u utjecaju ranije, teramarra kulture.
Latini su se od davnina bavili zemljoradnjom. Oni su rano nauili isuivati zemljite, bez ega
zemljoradnja u Laciju ne bi bila mogua. Glavnu poljoprivrednu kulturu inila je pirika; relativno
rano poeo je uzgoj vinove loze. Veliku ulogu odigralo je stoarstvo. Na planinskim padinama

Lacija pasla su stada krava, ovaca i svinja. Konji su se pojavili kasnije od drugih domaih ivotinja.
I kod Latina, kao i kod umbrosabelskih plemena, sauvale su se crte prvobitne zajednice. Oni su
stanovali u utvrenim naseljima (oppidia) gradovima. Tradicija je znala za trideset takvih
naselja, sa Alba Longom na elu. Federacija latinskih gradova stvoren je relativno rano. Ona je
imala zajednike svetinje: hram Jupitera Lacijarija, gaj kraj Ferntinskog izvora, hram Junonin u
Laviniji i svetite Dijanino na obali Nemejskog jezera.
Latini nisu bili jedini stanovnici Lacija. Arheoloka otkria ukazuju na to da se u to doba pored
spaljivanja mrtvaca nailazi i na sahranjivanje mrtvaca, koje je prakticiralo pleme sabelskog
porijekla. Istraivai smatraju da su to bili Sabinjani, koje esto spominju nai izvori. U gornjim
podrujima Lacija stanovali su Ekvi, Hernici i Volani , koji su po svemu sudei bili bliski
Latinima.

Glava V
RIM U DOBA KRALJEVA
1. Poetak grada Rima
Meu gradovima Lacija osobit znaaj stekao je grad Rim. Nisu sauvani nikakvi vjerodostojni
podaci o njegovom porijeklu. Meu Grcima Italije i Sicilije bile su jo od davnina rairene prie
koje su italsku prolost vezivale za legendarnu grku povijest. Stvara se legenda o boravku Odiseja u
Italiji. Naroitu popularnost stjee tradicija o putovanju u Italiju Trojanca Eneje. Na tu tradiciju prvi
put nailazimo u V st.pr.K.; kasnije Grci razrauju tu verziju, a zatim je primaju rimski pisci.
O osnivanju Rima legenda pria sljedee. Jednog od Enejinih potomaka, kralja Numitora, zbacio
je s prijestolja njegov brat Amulije, Numitorovog sina Amulije je pogubio, a njegovu ker Reju
Silviju, iz straha da se od nje moe roditi zakoniti nasljednik, posvetio je za vestalku, jer su one bile
dune poloiti zavjet djevianstva. Meutim, Silvija je sa samim bogom Marsom rodila dva sina
blizanca Romula i Rema. Da bi se njih oslobodio okrutni Amulije je naredio da se bace u Tiber.
Braa-blizanci bili su na udan nain spaeni; val ih je izbacio na obalu; oni nisu umrli od gladi, jer
ih je nahranila vuica. Djecu je odgajao kraljev pastir, kod koga su blizanci i ivjeli do punoljetstva.
Na kraju su braa saznala istinu o svom porijeklu, zbacili s prijestolja Amulija i ubili ga te
rehabilitirali svoga djeda. Sami su osnovali novi grad, koji je u ast starijeg brata nazvan Rim
(Roma). Meutim, izmeu brae je izbila svaa i Romul je ubio Rema.
U pogledu vremena osnivanja grada u antici nije postojalo jedinstveno miljenje. Iznoeno je
nekoliko datuma; od njih je naroito rairen datum koji je zastupao Varon, po kome osnivanje Rima
pada u 754.-753. g.pr.K.
Legendarni podaci, zasnovani na kasnijim domiljanjima, nisu nam dovoljni da bismo mogli
spoznati pravu povijest najranijeg razdoblja rimske prolosti. Vei znaaj imaju arheoloki podaci,
koji nam dodue ne omoguuju da rekonstruiramo ranu povijest Rima, ali nam doputaju izricanje
niza vie ili manje vjerojatnih misli o njegovom porijeklu.
Stari Rim leao je na lijevoj obali Tibera, otprilike 25 km od njegovog ua. U doba carstva
prostirao se na sedam breuljaka: Kapitol (Capitolinus), Aventin (Aventinus), Palatin
(Palatinus), Kvirinal (Quirinalis), Viminal (Viminalis), Eskvilin (Esquilinus) i Celij
(Caelius). Stari Rim je obuhvaao i jedan dio breuljka Janikula na desnoj obali Tibera. Ostaci
prvih naselja na teritoriju budueg grada padaju na poetak prvog tisuljea. Najpogodniji za naselje
bio je Palatinski brijeg, sa tri strane okruen strmim stijenama i tako samom prirodom zatien od
napada. Oko 1000. g.pr.K. na Palatinu se pojavljuju stanovnici koji spaljuju pokojnike i pepeo
uvaju u naroitim posudama. Nain sahranjivanja palatinskih stanovnika ima mnogo slinosti sa
albanskim nainom sahranjivanja, na osnovu ega se izvodi zakljuak da su se na Palatinu nastanili
Latini koji se iselili iz Albe. Kasnije Kvirinal i Kapitol zauzimaju drugi stanovnici, koji svoje
pokojnike zakopavaju u zemlju. Ove stanovnike moderni znanstvenici smatraju Sabinjanima, koji se

esto spominju u priama o ranim stojeima rimske povijesti. Po svemu sudei u VIII st.pr.K. dolazi
do ujedinjenja sela koja su leala na brjegovima, i taj savez nosi naziv Septimonium
(Sedmobrjeje).
Osnivanje grada u pravom smislu te rijei arheolozi datiraju u VII st.pr.K. To je bio kvadratni Rim
(Roma quadrata), koji spominju neki izvori. U povijesno doba tako je nazvano mjesto na
Palatinskom breuljku koje je bilo ograeno i potovano kao svetinja. Naziv Roma (Rim) prvobitno
se odnosio vjerojatno na grad koji je leao na Palatinu. Vremenom je on obuhvatio i druge breuljke,
sa izuzetkom Aventina, koji je prikljuen tek u IV st. Isuuje se ranije movarni Forum; oko grada se
diu zidovi. Gradska granica nosila je naziv pomerium. Sama rije Rim (Roma) etruanskog je
porijekla. Neki znanstvenici dovode je u vezu sa genitilnim etruanskim imenom ruma. Prema tome,
Rim nastaje sjedinjavanjem latinskih seoskih zajednica sa sabinjanskim. Osim toga, jo od ranog
vremena sudjeluju u ivotu grada i Etruani, koji su Rim podvrgli najprije kulturnom, a zatim i
politikom utjecaju.
Tako izgleda povijest postanka Rima, na osnovu arheolokih podataka i nekih opih misli
izreenih na osnovu kritike knjievne tradicije.

2. Sedam rimskih kraljeva

Nai literarni izvori sadre detaljno izlaganje rimske povijesti u prvom njenom razdoblju, koje se
naziva razdobljem kraljeva. To izlaganje sadri legendarni materijal, koji samo u pojedinim svojim
momentima odraava objektivnu stvarnost.
Tradicija pria o sedam rimskih kraljeva. Prvom kraju, Romulu, pripisuje se osnivanje rimskih
institucija: on je graane podijelio na patricije i plebejce, stvorio kurije, osnovao Senat, organizirao
vojsku.
U priama o Romulu esto se spominju Sabinjani. Ubrzo poslije osnivanja grada, pria tradicija,
Rimljani, koji nisu imali ena, pozvali su na igre susjedne Sabinjane. Za vrijeme praznika oni su
oteli njihove keri. Rasreni Sabinjani su krenuli u rat na Rimljane, ali ih keri-zarobljenice izmire
sa svojim muevima. Poslije toga se svije drave rimska i sabinska ujedinjuju, i Romul vlada
zajedno sa sabinskim kraljem Titom Tacijem sve do smrti ovog potonjeg. Romul vodi uspjene
ratove protiv susjednih gradova. O njegovoj smrti navode se dvije verzije: po jednoj, on je bio iv
odnesen na nebo, a po drugoj ubijen od patricija.
Romulov nasljednik, Sabinjanin Numa Pompilije, po podacima tradicije, vodi miroljubivu
politiku. Njemu se pripisivalo osnivanje raznih kultova, stvaranje sveenikih kolegija, kao i
kolegija obrtnika. Trei rimski kralj Tul Hostilije , prikljuio je Rimu Alba Longu; stanovnici toga
grada dobivaju pravo rimskog graanstva. Za borbu protiv Alba Longe vezana je legenda o
Horacijima i Kurijacijima. Horaciji su bili braa-blizanci, Rimljani, Kurijaciji takoer braablizanci, Albanci. Albanski voa i Tul Hostilije ugovorili su da dvoboj izmeu pojedinih ratnika
rijei ishod borbe. Sa rimske strane javila su se braa Horaciji, sa albanske Kurijaciji. Dva
Rimljanina ranila su trojicu Kurijacija, ali su i sami bili ubijeni. Trei Horacije uspio je savladati
svoje protivnike; trijumfirajui; iao je ispred vojske i nosio oruje ubijenih protivnika. Ali, njegova
je sestra, koja je bila zaruena za jednog Kurijacija, u znak alosti rasplela kosu i dozivala svog
mladoenju. Zato ju je razljueni Horacije ubio. Zbog toga je bio pozvan na sud, a oekivala ga je
smrtna kazna.. Ali, Horacijev otac se obratio narodu, i narod ga je oslobodio.
Poslije Tula Hostilija vladao je Aniko Marcije , koji je zadao poraz Latinima, sagradio most
preko rijeke Tibera i na njegovom uu osnovao pristanite Ostiju. Nakon njega kralj je bio
Tarkvinije Stari (Prisko), koji se doselio iz Etrurije. On je sagradio cirkus, za njegove vladavine
udaren je temelj Kapitolskom hramu i sagraen veliki kanal (cloaca maxima). On je morao voditi
rat protiv Latina i Etruana. Tarkvinija Starog naslijedio je njegov odgajatelj, sin jedne robinje
Servije Tulije, za ije je ime vezana reforma graanstva, pobjeda nad gradom Vejom i zidanje
Dijaninog hrama. Njega je ubio zet Tarkvinije Oholi, mu njegove keri Tulije.
Tarkvinije Oholi smatra se posljednjim rimskim kraljem. Tradicija ga portretira kao tiranina, koji
se okrutno obraunavao sa svojim podanicima i time izazvao ope nezadovoljstvo. Njegov sin
obeastio je enu svoga roaka Tarkvinija Kolatina Lukreciju. Ova je to ispriala svome muu i
izvrila samoubojstvo. Nedjela Tarkvinijevaca i smrt Lukrecije izazvali su ustanak, koji se zavrio
progonstvom Tarkvijijevaca i padom kraljevske vlasti u Rimu. Postoji vie ili manje vjerojatno
objanjenja za razne momente rimske tradicije o razdoblju kraljeva. Gotovo sva imena kraljeva nose
etioloki karakter. Romul je bio eponim grada Rima (etruanski ruma, latinski Roma, otud
Romulus). Prvobitno ime eponima grada Rima bio je Rom (Rhomos). Potom se uz njega pojavljuje

Romul (Romulus). Iz ta dva imena stvara se legenda o dvojici brae Romulu i Remu. Ime Nume
Pompilija dovodi se u vezu sa rijeju numen (boanstvo) i sa plebejskim rodom Pompilijevaca. Ime
Tula Hostilija moglo je nastati kao objanjenje imena zgrade Hostilijeve kurije. To ime stoji u vezi
sa plebejskim rodom Hostilijevaca, isto onako kao ime Anka Marcija sa uglednim plebejskim
rodom Marij. Ime Servija Tulija dovodi se u vezu sa patricijskim rodom Servilij. Ali, treba
istaknuti da je izvjestan broj legendi odraz historijske stvarnosti.
Prie o otmici Sabinjanki, o Titu Taciju bile su odjek sinoikizma Rimljana sa Sabinjanima. Prie
o Tarkvinijevcima odraavaju razdoblje etruanske vladavine u Rimu, koji pada u VI st.pr.K. Samo
ime Tarkvinije moe se smatrati historijskim. U etruanskom gradu Ceri postojao je u historijsko
doba rod Tarkvinijevaca. Na jednom etruanskom natpisu spominje se Cnev Tarchu Rumach, to
znai Gnej Tarkvinije Rimski. Mogue da je to bio jedan od potomaka dinastije Tarkvinijevaca,
prognane iz Rima.
Mnoge legende nastale su u patricijskim rodovima i vodile porijeklo od dalekih historijskih
dogaaja. Meu takve treba uvrstiti predaju o Horacijima i Kurijacijima. Titu Liviju nije bilo jasno
koji su od njih bili Rimljani a koji Albanci. Oba roda su se sebe smatrali glavnim sudionicima u
vanom dogaaju ruenju grada Alba Longe. Epizoda sa suenjem Horaciju objanjavala je
starinsko pravo rimskih graana da se obraaju narodnoj skuptini s apelacijom na odluku magistrata
(ius provocationis). Legenda je sa rodom Horacija dovoena u vezu zato to su samo predstavnici
toga roda prinosili svake godine 1. listopada rtvu Janusu i Junoni, na naroitom mjestu, koje se
zvalo Tigillum sororium (Sestrinska gredica); porijeklo toga naziva bilo je nejasno u povijesno
doba, pa se zato pokuavalo vezati za Horacijevo ubojstvo sestre.
Uz etioloke mitove, na formiranje rimske tradicije utjecala su grka historijska kazivanja. Neke
legende odraavaju razne politike tendencije rimskih politikih stranaka II I st.pr.K. (po
aristokratskoj verziji, Romul je bio iv odnesen na nebo, a po demokratskoj ubijen od patricija).
Treba primijetiti da u posljednje vrijeme skepticizam u pogledu itave tradicije o vremenu
rimskih kraljeva ustupa mjesto priznavanju nekih momenata nevjerodostojnima. Tako Lest u The
Cambridge smatra vjerodostojnim imena svih kraljeva osim Romula. Po njegovom miljenju,
kraljeva je bilo vie od sedam, ali su nam se sauvala samo imena posljednjih meu njima.
Pojedine prie o kraljevima odraavaju vjerodostojnu stvarnost i ne mogu sluiti kao osnovica za
prouavanje rimske povijesti ranog razdoblja.

Dru tveni odnos i u razdoblja kraljevs tva

Kod utvrivanja glavnih crta drutvenih odnosa u razdoblju kraljevstva od velikog su znaenja
razni ostaci najstarijih ustanova, koji su se u rimskom poretku zadrali i u naredno doba. Sama
institucija kraljevske vlasti i dalje je postojala u linosti jednog od najviih sveenika, koji je nosi
naziv rex sacrorum.

Rod i porodica

Doba kraljevstva bilo je prijelazno doba izmeu poretka prvobitne zajednice i klasnog drutva.
Osnovna drutvena jedinica bio je patrijarhalni rod. Ostaci rodovskih odnosa odrali su se i u
povijeno doba. lanovi roda bili su povezani uzajamnim pravom naslijea. Imali su zajednike
vjerske blagdane, kao i zajedniku riznicu. U ranije doba rod je imao zajednike zemljine posjede.
lanovi roda morali su se uzajamno zatiivati. Crte rodovskog poretka sauvale su se u rimskim
imenima. Imena Rimljana sastojala su se od dva, a u kasnije doba esto od tri i vie dijelova. Prvi
dio je osobno ime (praenomen), drugi gentilno ime (nomen); trei dio imena, koji se kasnije
pojavio, nadimak (cognomen), oznaavao je granu roda, ili se odnosio samo na konkretnu osobu,
npr. Publije (osobno ime) Kornelije (gentilno ime) Scipion (nadimak koji se odnosi na granu roda)
Afriki (poasni individualni nadimak) Stariji (za razliku od drugog, Mlaeg). U kraljevsko i
rano republikansko doba postojalo je samo osobno i gentilno ime.
Pojedine porodice mogle su primati u rod strance, i ovi su postajali lanovi roda. Poglavari
rodova (principes) bili su po svemu sudei izborni.
Rodovi su se dijelili na porodice. I poslije raspadanja prvobitne zajednice odrali su se odreeni
elementi gentilne organizacije. Iako su veze meu lanovima roda znatno oslabile i mada je nestalo
mnogih institucija gentilnog poretka, ipak su se mnoge crte toga poretka i dalje zadrale u vidu
ostataka. Rodovi su se pretvorili u izolirane korporacije.
to su vie slabile rodovske veze, to vie je jaala rimska porodica (familia), koja je tijekom
stoljea bila osnovna gospodarska i drutvena jedinica. Na njenom elu stajao je otac porodice
(pater familias). Njegova vlast nad linou ene i djece bila je neograniena. On je nad njima imao
pravo ivota i smrti (ius vitae ac necis). Sve osobe koje su se nalazile pod oevom vlau zvale su
se agnati. Meu njih nisu spadali samo oni koji su stajali u krvnoj vezi s ocem porodice, nego i
posinci, kao i ene koje su se udale za djecu i unuke oca porodice. Pored pojam agnatstva, u
rimskom obiteljskom pravu postojao je i pojam kognatstva. Kognatima su nazivane osobe koje su
stajale u krvnom srodstvu. Prema tome, ker koja se udala i dalje je zadravala kognatske veze sa
svojim roacima, ali je ujedno prelazila u agnate druge porodice.
U doba kraljeva javlja se i ropstvo, ali mi nemamo nikakvih podataka ni o broju robova, ni o
njihovom poloaju. Moemo samo rei da je robova bilo relativno malo i da je ropstvo nosilo
patrijarhalni karakter; robovi su bili najnii lanovi porodice i pribavljani su uglavnom ratovima. U
to doba nastaje i poseban oblik odnosa, koji se sauvao tijekom itave rimske povijesti, mijenjajui
pri tome svoju socijalnu sr: neki lanovi roda postajali su patroni, tj. uzimali su pod svoju zatitu
pojedine osobe, koje su se sa svoje strane obvezivale da e biti vjerne i poslune (klijenti). Ta je
veza bila osobna, zasnovana na vjernosti (fides) klijenta i patrona. Njeno starinsko porijeklo
dokazuje to to je u Zakonima dvanaest ploa prekraj vjernosti od strane patrona smatran za vjerski
prijestup.

Kurije i tribus i

Broj lanova roda bio je nejednak. Postojalo je uvjerenje da je npr. broj Flavijevaca na poetku
Republike iznosio oko 300 lanova. Rod Klaudijevaca, zajedno s klijentima, brojao je u isto to
vrijeme 5 tisua ljudi. Kao to su se u Grkoj rodovi grupirali u fratrije, a fratrije u file, tako je i u
Rimu deset rodova inilo kuriju, a deset kurija tribus (pleme). Tri tribusa Ticiji, Ramni i
Luceri inile su rimski narod (populus Romanus). Potpuno je mogue da je tribus Ticija
sabinskog porijekla i da u prii o Titu Ticiju postoji zrno povijesne istine.

Komicije

Rani Rim jo zadrava crte vojne demokracije. Radi rjeavanja najvanijih pitanja rimski se
narod sakupljao u kurijama, i te su se skuptine nosile naziv kurijatske komicije (comitia curiata).
Neki znanstvenici usporeuju rimske kurije sa mukim kuama, na koje se nailazi kod nekih
suvremenih naroda na niskom stupnju kulture. U kurijama su sudjelovali svi odrasli mukarci.
Kurijatske komicije rjeavale su pitanja koja se tiu kulta, obiteljskih odnosa i ivota itave
zajednice. Po svemu sudei, u komicijama su vreni izbori kraljeva i donoene odluke o
objavljivanju rata. Komicije su mogle suditi graanima ako bi bili optueni za teke zloine. Na
komicijama su otvarani testamenti, vrena usinovljenja i primani novi rodovi u sastav zajednice. Na
komicije se narod skupljao po kurijama, i svaka je kurija imala jedan glas.

Kraljev a vlast

Na elu svake zajednice stao je kralj (rex), koji je bio vojskovoa, vrhovni sveenik i
predsjedao je odreenim sudovima. Vanjska obiljeja kralja bila su: grimizni ogrta, zlatna
dijadema, skiptar s orlom, stolica od slonove kosti (sellla curulis). Ispred kralja ilo je 12 liktora,
koji su nosili svenjeve prua s utaknutim sjekirama. Gotovo sve te institucije, tj. obiljeja vrhovne
vlasti, bile su preuzete od Etruana; od njih vodi porijeklo vjerojatno i pojam najvie vlasti
(imperium), koju je imao kralj. Iz svih podataka proizlazi, da su kralja birale komicije i da je
njegova vlast bila ograniena.

Senat

Pored kralja nalazio se Senat. Po tradiciji, on se prvobitno sastojao od 100 ljudi, a zatim je broj
njegovih lanova povean na 300. Rije Senat (Senatus) dolazi od senex starac. Po svemu
sudei, Senat se u rano doba sastojao od starjeina rodova. To je vijee staraca, na koje se na ranom
stupnju razvoja nailazi kod mnogih naroda. Sve odluke kurijatskih komicija morale su dobiti
suglasnost Senata (auctoritas patrum), koji je bio uvar tradicija predaka (mos maiorum) i
kraljev savjetnik u vanim pitanjima. lanovi Senata nazivani su oevima (patres).
Pred kraj kraljevstva pojavile su se slubene osobe koje je imenovao kralj. Tako je kralj za
vrijeme svog odsustva imenovao prefekta grada (praefectus urbis), kome je povjeravao upravu
Rimom.

Patriciji i plebejci

Punopravni lanovi rimske zajednice, ujedinjeni u rodove, pretvorili su se postepeno u povlateni

dio drutva. Oni su se zvali patricijima (patricii oni, koji imaju oeve) i isprva su samo oni
inili rimski narod (populus Romanus). Patriciji su stavljani nasuprot plebejcima. Pretpostavlja se
da samo rije plebs dolazi od pleo punim i da znai mnotvo.
Po pitanju porijekla plebejaca postoje razne teorije. Prvi pokuaj znanstvenog objanjenja
porijekla plebejaca nainio je Niebuhr; on je tvrdio da je rimski plebs nastao od stanovnika
oblinjih sela, koje su prvi rimski kraljevi pokorili i doveli u Rim. Oni su bili slobodni, ali nisu
imali nikakvih prava niti su mogli stupati u brak sa patricijima. Od vremena Anka Marcija plebejci su
inili brojno slobodno stanovnitvo, koje nije imalo svoje organizacije sve do reformi Servija
Tulija. Ruski znanstvenik D. L. Krjukov smatra da je jo od najstarijeg vremena postojala razlika
izmeu religije patricija i religije plebejaca. Prva je simbolina religija, dok se druga odlikuje
antropomorfizmom, koji se razvio pod etruanskim utjecajem. Niebuhrovu teoriju osnovao je Ihne;
on je u plebejcima vidio bive klijente rimskih patricija; to su, po njemu, bili starosjedioci, koje su
patriciji poslije osvajanja stavili u kmetsku zavisnost i koji su kasnije dobili slobodu. Teoriji Ihnea
pribliava se i Mommsen. Po njegovom miljenju, plebs je nastao od klijenata i od stranaca koji su se
doselili u Rim. Isprva su klijenti uivali zatitu zajednice samo preko svojih patrona, ali je s
jaanjem i razvitkom drave klijente titio neposredno kralj; razlika izmeu graana i negraana
postepeno se gubila. Plebs, tj. mnotvo, masa, stajao je nasuprot punopravnim graanima sve do
takozvane reforme Servija Tulija, koja je zavrila proces stapanja ovih dvaju slojeva stanovnitva.
Fustel de Coulange, koji je kult predaka smatrao glavnom odlikom antikog grada, drao je da se u
ono doba kad se zajednica sastojala od porodica, ija je osnovica bio domai kult, zbog raznih
uzroka pojavio novi drutveni sloj, koji je bio lien kulta i ognjita. Ovo stanovnitvo, izvan
osnovnih grupa, stanovnitvo na koje se ne nailazi samo u Rimu, ve i u drugim antikim gradovima,
upravo je i postalo plebs, koji je na kraju krajeva ukljuen i rimsku zajednicu.
Posebna je teorija Edarda Meyera; po njegovom miljenju podjela rimskog stanovnitva na
patricije i plebejce rezultat je gospodarske diferencijacije stanovnitva, koja se zadrala u svim
antikim gradovima. Pitanje o porijeklu plebejaca esto je obraivala i specijalna historijska
literatura, koja se pojavila krajem XIX i poetkom XX st. Izricane su hipoteze o razliitom etnikom
podrijetlu patricija i plebejaca. Zoeller je u patricijima vidio sabinjanske osvajae, a u plebejcima
prastaro latinsko stanovnitvo. J. G. Cuno je smatrao da je Rim bio isti onakav etruanski grad kao
Veja i Fidena. Patricijski rodovi bili su potomci etruanskih osvajaa, a plebejci pokoreni
latinski stanovnici, koji su postepeno postigli svoje osloboenje. Oberziner je u plebejcima vidio
mjesno stanovnitvo, koje se nalazilo na niskom stupnju kulture: ono se bavilo lovom i ivjelo po
peinama; osvajai su bili Italici, koji su znali za zemljoradnju. Po Binderu, lokalni stanovnici,
Latini, su plebejci, a patriciji druga plemena, osvajai, koji su zauzeli dominantan poloaj.
Kod ocjenjivanja raznih teorija o porijeklu plebsa moramo, prvo, rei da je osvajanje,
nesumnjivo, odigralo vanu ulogu u formiranju plebsa. Rimski gospodarski poredak jo nije bio
toliko razvijen da bi formiranje plebsa moglo biti rezultat gospodarskog raslojavanja (kao to je to
mislio E. Meyer): u tradiciji nije ostalo nikakvog traga o tome da su plebejci potomci kmetovaklijenata (kao to su mislili Ihne i Mommsen).

Gos podars tvo

Gospodarsku osnovicu zajednice inila je poljoprivreda. Po predaji, prilikom osnivanja grada

Romul je razdijelio zemlju izmeu graana pri emu je svaki graanin dobio po dva jugera (juger je
iznosio oko 1/4 hektara), s tim da taj zemljini posjed prelazi u nasljedstvo (heredium, od rijei
heres nasljednik). Po svemu sudei, ovdje je rije o poljoprivrednom gospodarstvu i zemlji oko
njega. Znatan dio zemljita bio je kolektivno koriten; on je inio tzv. ager publicus. Temelj moi
patricija predstavljalo je stoarstvo (nije sluajnost to rije pecunia novac dolazi od rijei
pecus stoka). Plebejci su se bavili najvie zemljoradnjom; kod njih se vlasnitvo nad zemljom
pojavilo vjerojatno ranije nego kod patricija. Trgovina i obrt poeli su se razvijati u etruanskom
razdoblju, kada se Rim pretvorio u znatan trgovaki centar, ali su oruje i razni alati izraivani od
bakra, a eljezo je sve do VI st. bilo u slaboj uporabi. Obrt i trgovina nalazili su se u rukama
plebejaca i stranaca. Ipak treba istaknuti da imovinske razlike u to vrijeme jo nisu bile znatne, da se
nain ivota patricija odlikovao jednostavnou i da je Rim i dalje imao obiljeje seljakog grada.

3. Etruansko osvajanje i reforme Servija Tulija

Od VII st.pr.K. poinje jaanje etruanskih gradova, koji svoj utjecaj ire na dolinu rijeke Po, na
Picenum, Lacij i Kampaniju. Moderni istraivai smatraju da pria o dinastiji Tarkvinijevaca
svjedoi o etruanskoj vladavini u Rimu, koja meutim nije mogla zaustaviti samostalni politiki
razvitak Rima.
Nasljedniku Tarkvinija Starog, Serviju Tuliju (po tradiciji VI st.), pripisuje se reforma
drutvenog poretka. Brojna nadmo plebsa, njegov sve vei gospodarski znaaj i, najzad, injenica
da su plebejci vrili vojnu slubu usporedo sa patricijima i da su, kao i ovi, nabavljali sebi ratnu
opremu o svom troku sve je to dovelo do toga da su plebejci bili uvrteni u populus Romanus i
da su svi ljudi sposobni da nose oruje bili podijeljeni na pet klasa, prema visini imovinskog
cenzusa. Svaka je klasa davala odreeni broj vojnih jedinica (centurij). Svaka klasa imala je
odreeno oruje. Od prve klase zahtijevano je puno teko naoruanje: kaciga, okrugli tit, koljenice,
oklop (sve od bronce), ma i koplje. Od ostalih klasa zahtijevano je manje; graani pete klase bili su
naoruani samo prakama i nosili su rezervu kamenja za bacanje. Od osoba koje su posjedovale isti
cenzus kao i graani prve klase formirano je 18 centurija konjanika. Na taj nain prema podacima
tradicije, izvedena je sljedea podjela graanstva:
Konjanici, cenzus 100.000 asa, daju 18 centurija.
Prva klasa, cenzus 100.000 asa, daju 80 centurija.
Ukupno: 98 centurija.
Druga klasa, cenzus 75.000 asa, daju 22 centurije.
Trea klasa, cenzus 50.000 asa, daju 20 centurija.
etvrta klasa, cenzus 25.000 asa, daju 22 centurije.
Peta klasa, cenzus 11.000 asa, daju 30 centurija.
Proleteri, daju 1 centuriju.
Ukupno: 95 centurija.
Ukupno: 193 centurije.
Oni koji nisu imali nikakvog cenzusa inili su klasu proletera. Pioniri i glazbenici formirali su
etiri centurije (koje su glasovale zajedno s ostalim klasama), a proleteri jednu centuriju.
Centurije nisu bile samo vojne, nego i politike jedinice. Skupljajui se na skuptine, graani su se
dijelili na centurije, i svaka je klasa dobivala onoliko glasova koliko je davala centurija; prednost je
imala prva klasa, kojoj je zajedno s konjanicima) pripadalo 98 od 193 centurije. Glasovanje mahom
nije dolazilo ne samo do posljednjih, nego ak ni do srednjih klasa.
Pored podjele graanstva na klase, Serviju Tuliju se pripisuje podjela Rima na teritorijalne
tribuse. Osobit znaaj u novom ureenju dobile su centurijatske komicije (comitia centuriata), u
kojima je glavnu ulogu igralo imovinsko stanje, a ne porijeklo; skuptine po kurijama izgubile su svoj
raniji znaaj. Treba, meutim, istaknuti da rodovska aristokracija nije izgubila svoj utjecaj.

4. Rana rimska religija

Na ranom stupnju razvitka, u prijelazu od poretka prvobitne zajednice na klasno drutvo, religija
je igrala izvanrednu ulogu u privatnom i javnom ivotu Rimljana. Rimska religija nikad nije
predstavljala savren sustav. Ostaci starinskih vjerovanja postojali su u njoj paralelno sa vjerskim
predodbama uzetim od narod na viem stupnju kulturnog razvitka.

Ostaci totemizma

U rimskoj religiji, kao i drugim italskim kultovima, sauvali su se ostaci totemizma, o tome
svjedoe legende o vuici koja je odgojila osnivae Rima. Za vuka su (latinski, vuk lupus), po
svemu sudei bili vezani i praznici Luperkalija, i posebno svetite Luperkal, posveeno Faunu,
sveeniki kolegij luperci itd. Druga boanstva takoer su imala sebi posveene ivotinje. Djetli,
vuk i bik bili su ivotinje posveene Marsu, guske Junoni itd. Treba istaknuti da se u Rimu
povijesnog doba nisu mogle zapaziti crte totemistikih kultova koji pretpostavljaju identificiranje
ivotinje sa praroditeljem roda. Taj stadiji duhovnog razvitka italska su plemena ve bila prela.

Rodovs ki kultov i i porodina relig ija

U rimskoj religiji znatnu ulogu igrali su rodovski kultovi. Pojedina boanstva, pokrovitelji
rodova, stekla su operimsko znaenje i postala personifikacije raznih prirodnih sila.
U procesu povijesnog razvitka porodica je u Rimu postala osnovna drutvena jedinica. Taj
proces naao je svog odraza u religiji. Svaka porodica imala je svoje svetinje, svoje bogovepokrovitelje, svoj kult. Sredite tog kulta bilo je ognjite; pred njim je pater familias vrio sve
obrede, koji su pratili vaan dogaaj, npr. pred ognjitem je otac porodice proglaavao novoroene
za svoje dijete. Kao uvari kue potovani su penati, koji su se starali o blagostanju i napretku
porodice. Ti dobri duhovi su stanovnici kue. Izvan kue starali su se o porodici i njenoj imovini
lari, iji su rtvenici podizani na rubovima zemljinih posjeda. Svaki lan porodice imao je svoga
genija, koji je smatran izrazom snage odreenog ovjeka, njegove energije, sposobnosti, izrazom
itavog njegovog bia, i u isto vrijeme njegovim uvarem. Genija oca porodice potovali su svi
ukuani. To je bi genius familiae ili genius domus. Majka porodice takoer je imala svoga genija,
koji je nazivan Junonom. Junona je uvodila nevjestu u kuu, ona je majci olakavala poroaj. Svaka
kua imala je mnotvo drugih boanstava koja je uvaju. Osobit znaaj stekao je bog vrata Janus,
koji je uvao ulaz u kuu.
Porodica se starala o umrlim precima. Predodbe o zagrobnom ivotu nisu bile razvijene kod
Rimljana. Poslije smrti ljudski duh, po vjerovanjima Rimljana, i dalje ivi u istom grobu u koji su
pokojnikovi roaci stavili njegov pepeo i na koji donose hranu. To donoenje hrane bilo je u prvo
vrijeme veoma skromno; zdjelice, kolai natopljen u vino, pregrt boba. Umrli preci o kojima se
staraju njihovi potomci bili su dobra boanstva mani. Ako se potomci o pokojnicima ne bi starali,
ovi bi postajali zle i osvetoljubive sile lemuri. Genij predaka bio je inkarniran u ocu porodice,
ija je vlast (potestas) dobivala time religiozno opravdanje.

Animizam

Krug vjerovanja koja se odnose na porodinu i rodovsku religiju, kao i predodbe o zagrobnom
ivotu, karakteriziraju rimsku religiju kao religiju koja je u svojoj osnovi animistika. Osobitost
rimskog animizma inile su njegova apstraktnost i bezlinost. Geniji kue, penati i lari, mani i lemuri
su bezline sile, duhovi od kojih zavisi blagostanje porodice i na koje se moe utjecati molitvama i
prinoenjem rtava.
Zemljoradniki nain ivota Rimljana naao je odraza u oboavanju prirodnih sila; ali je
starinska rimska religija daleko od antropomorfizma; njoj nije bilo svojstveno personificiranje
prirode u obliku boanstava s ljudskim osobinama, i u tom pogledu ona predstavlja potpunu
suprotnost grkoj religiji. Za rimski animizam naroito su karakteristine predodbe o posebnim
mistinim silama koje se nalaze u prirodnim pojavama; te sile predstavljaju upravo boanstva
(numina), koja ovjeku mogu donositi korist i tetu. Procese koji se dogaaju u prirodi, npr. klijanje
sjemena ili sazrijevanje ploda, Rimljani su zamiljali u obliku posebnih boanstva. Razvitkom
javnog i politiko ivota ulo je u obiaj da se deificiraju takvi apstraktni pojmovi kao to su nada,
ast, sloga itd. Dale, rimska su boanstva apstraktna i bezlina.
Iz mnotva bogova izdvojili se oni koji su stekli znaaj za itavu drutvenu zajednicu. Rimljani su
se nalazili u stalnoj interakciji sa drugim narodima. Oni su od njih preuzeli neke vjerske predodbe,
ali su i sami utjecali na religiju svojih susjeda.

Rims ki panteo n

Jedan od starinskih rimskih bogova bio je Janus. Od boanstva vrata, budnog vratara, on se
pretvorio u boanstvo svakog poetka, u prethodnika Jupiterovog. On je predstavljan sa dva lica i
kasnije je za njega vezivan princip mira.
Relativno rano pojavilo se trojstvo: Jupiter, Mars, Kvirin. Jupiter je potovan kao boanstvo
neba gotovo od svih Italika. Za Jupitera vezivana je i predodba o najviem boanstvu, ocu bogova.
Uz njegovo ime stavlja se kasnije epitet pater (otac), a pod utjecajem Etruana on se pretvara u
najvie boanstvo. Njegovo ime prate epiteti Najbolji i Najvei (Optimus Maximus). U
klasino doba Mars je bio boanstvo rata, zatitnik i izvor rimske moi, ali je u daleka vremena i on
bio agrarno boanstvo genij proljetne vegetativnosti. Kvirin je bio njegov dvojnik.
Kult Veste, uvarice i zatitnice domaeg ognjita, bio je jedan od najvie potovanih u Rimu.
Posudbe iz kruga vjerskih predodba susjednih plemena poinju prilino rano. Kao jedna od
prvih poela se tovati latinska boginja Dijana zatitnica ena, boginja mjeseca i vegetativnosti,
koja se svake godine obnavlja. Hram Dijane na Aventinu sagraen je, po predaji, za vrijeme Servija
Tulija. Relativno kasno poela se tovati druga latinska boginja Venera , zatitnica vonjaka i u
isto vrijeme boanstvo obilja i procvata prirode.
Veliki dogaaj u povijesti rimske religije bilo je zidanje na Kapitolu hrama posveenog trojstvu:
Jupiteru, Junoni i Minervi. Zidanje hrama, stvorenog po etruanskom obrascu, tradicija pripisuje
Tarkvinijevcima, a njegovo posveenje stavlja u prvu godinu Republike. Od tog vremena kod
Rimljana se pojavljuju likovne predodbe bogova.
Junona je isprva takoer bila starinska italska boginja, ona je smatrana za genija-uvara ene,
prela je u Etruriju pod imenu Uni, i vrativi se u Rim, postala jedna od tovanih boginja. Minerva je
bila takoer italska boginja koju su Etruani preuzeli; u Rimu se ona pretvorila u zatitnicu obrta.
Uz kapitolsko trojstvo, Rimljani su od Etruana preuzeli i tovanje drugih boanstava. Neka od
njih bila su prvobitno zatitnici pojedinih etruanskih rodova, a zatim stekla openarodni znaaj.
Tako je, npr. Saturn prvobitno tovan u etruanskom rodu Sartijevaca, a kasnije stekao ope
priznanje. Kod Rimljana on je tovan kao boanstvo usjeva, njegovo ime vezivano je za latinsku
rije sator sija. On je prvi dao ljudima hranu i prvobitno upravljao svijetom; njegovo doba bilo
je zlatno doba za ljude, o prazniku Saturnalija svi su postajali jednaki; nije bilo ni gospodara, ni
slugu, ni robova. Kasnije stvorena legenda imala je, vjerojatno, za cilj, da opravda smisao praznika
Saturnalija.
Vulkan je tovan najprije u etruanskom rodu Velcha-Voca. U Rimu on je bio bog vatre, a zatim
zatitnik kovakog obrta.
Od Etruana Rimljani su preuzeli ritual i onaj specifini sustav praznovjerja i gatanja koji je bio
poznat pod imenom disciplina etrusca. Meutim, jo u rano doba utjecale su na Rimljane i grke
vjerske predodbe. One su bile preuzete iz grkih gradova u Kampaniji. Grke predodbe o
pojedinim boanstvima vezivane su za latinska imena, Cerera (Ceres hrana, plodovi) asocirala se
sa grkom Demetrom i pretvorila u boginju biljnog carstva, a osim toga i u boginju mrtvih. Grki bog
vinogradarstva, vina i veselja Dioniz poeo se nazivati Liberom, grka Kora, ker Demetrina,
pretvorila se u Liberu. Trojstvo: Cerera, Liber i Libera tovani su po grkom uzoru i bili su
plebejska boanstva, dok su hramovi kapitolskog trojstva i Veste bili patricijska vjerska sredita. Od

Grka prelazilo je u Rim tovanje Apolona, Hermesa (u Rimu Merkura) i drugih boanstava.
Rimski panteon nije ostao zatvoren. Rimljani su primali u njega i druge bogove. Tako su se oni za
vrijeme ratova esto nastojali doznati kojim se boanstvima mole njihovi protivnici, da bi te bogove
pridobili na svoju stranu.
itav niz praznika stajao je u vezi sa porodinim i javnim ivotom, sa spomenima na pokojnike, sa
poljoprivrednim kalendarom. Zatim se pojavljuju specijalni vojni praznici i najzad praznici
obrtnika, trgovaca i pomoraca.
Istovremeno sa podizanjem kapitolskog hrama, ili ubrzo poslije toga, u Rimu su se, po
etruanskom uzoru, poele prireivati igre (ludi), koje su se prvobitno sastojale od kolskih trka i
natjecanja atletiara.

Rims ki kult

U rimskim vjerskim obredima i obiajima nali su svog odraza veoma stari stadiji religijskog
razvitka. itav niz vjerskih zabrana potjee od prastarog tabu. Tako, npr. bogosluenju Silvanu
(boanstvu ume) nisu mogle nazoiti ene, a na praznik Dobre boginje (Bona dea), naprotiv, nisu
mogli mukarci. Neke sveenike dunosti bile su vezane za najraznovrsnije zabrane: Jupiterov
flamin nije smio gledati oruanu vojsku, nositi prsten i pojas; prekraji nekih zabrana, npr. zavjeta
djevianstva od strane djevica-vestalki, kanjavani su smru.
Veliku ulogu u rimskom kultu igrale su svakovrsne magijske radnje i rijei. Kult se kod Rimljana
sastojao od prinoenja rtava u ivotinjama i biljnim plodovima, od molitvi i specijalnih ritualnih
radnji. Molitva je Rimljaninu bila sredstvo za magijski utjecaj na boanstvo ili na neku pojavu. Bogu
je prinoena odreena rtva, a on je bio duan molitvu ispuniti. Molitve su se sastojale od mnogo
rijei, jer su se eljeli predvidjeti svi sluajevi i da se bogovima ne dopusti mogunost da trae
iznad obeanog.
Ako se ne kae primi na dar ovo vino koje ti prinosim, bog moe pomisliti da mu se obeava
sve vino to se nalazi u podrumu.
Starinska legenda kae kako se Numa Pompilije pogaao s Jupiterom: Prinijeti e mi na rtvu
glavu zahtijeva Jupiter. Vrlo dobro, - odgovorio je kralj dobiti e glavicu bijelog luka,
koju u smjesta iupati iz svog vrta. Ne, ja podrazumijevam neto ljudsko. Dobro,
dobiti e ljudsku kosu. Ali ne, ja hou neto ivo. U redu, na sve to dodati emo jednu
malu ribu. Jupiter je prasnuo u smijeh i na sve pristao.
Rimske molitve bile su liene ekstaze. Za Rimljane to je bilo praznovjerje (superstitio). Prema
bogovima, kako prema svojim porodinim, tako i prema onim itave zajednice, treba uvati vjernost i
pobonost, to je izraavano rijeju pietas. Rimska religija nije imala odreenih etikih normi. Ono
to je kod nje bilo glavno, to je strogo vrenje obreda i pridravanje svih zabrana. Kasnije (u I
st.pr.K. i dalje) rimski su pisci rije religio izvodili od glagola religare, to znai vezivati,
privezivati.

Pos tanak sveenik ih org anizacija

Kao u Grkoj, ni u Rimu se nije razvijalo profesionalno sveenstvo, zatvoreno u poseban stale.
Religija u Rimu nije odvajana od drave, ve je sa njom inila jednu cjelinu. Sveenici su takoer
slubene osobe, koje vre odreene funkcije. Oni su udrueni u posebna bratstva, koja se
popunjavaju uglavnom putem kooptacije. Jedno od starih udruenja bio je kolegij arvalske brae
(brae oraa), koji su odravali svoj praznik u ast boginje plodnosti. Sauvani su protokoli tog
praznika; u jednom od njih navodi se ritualna pjesma, koja nam je sauvala starinski latinski jezik.
Osobito znaenje nakon pada kraljevske vlasti stekli su pontifici, na koje postepeno prelazi funkcija
vrenja nadzora na itavim vjerskim ivotom, javnim i privatnim bogosluenjem.
Pod etruanskim utjecajem stekla su popularnost gatanja. U osobito vanim sluajevima
vojskovoe u ratu i starjeine u samom Rimu obraali su se haruspicima, koji su odgonetavali volju
bogova po letu ptica i po tome kako svete kokoi kljucaju zrno. Po predaji, u vrijeme Tarkvinija
Oholog u stvari, vjerojatno u prvim godinama Republike u Rimu su se pojavile takozvane
Sibiline knjige, ije se sastavljanje pripisivalo proroici Sibili iz Kume. Te su knjige sadravale
razna grka proroanstva. Sibilinim knjigama obraalo se u izuzetnim sluajevima. Njihovo uvanje
povjereno je sveenicima i interpretima.
Meu osobitostima rimske religije spada i podjela dan na takve u koje je doputeno sazivati
skuptinu, sklapati ugovore i dr. (dies fasti), i na takve u koje sve to nije doputeno (dies nefasti).
S druge strane, dani su dijeljeni na praznike i radne; bilo je nesretnih itd. Tako je stvoren specijalni
vjerski kalendar, koji je spadao u nadlenost pontifik.
U razdoblju kraljevstva udareni su temelji rimskom pravu. U to doba pojavljuje se podjela prava
na fas i ius. Fas obuhvaa boanske propise, ius propise vlasti i ujedno sud. U rano doba fas je
obuhvaao iroko podruje; meunarodne odnose, kaznene prijestupe, sklapanje braka, usinovljenje,
razne ugovore, utvrivanje granice sve je to bilo vezano uz religiju. Izvor formiranja prava bio je
obiaj, a uvar obiaja sveeniki kolegij pontifik.

TREI DIO
DOB A RANE REP UB LIKE
Glava VI
OSNIVANJE REPUBLIKE I BORBA STALEA U V STOLJEU PR. K.
Poslije pada kraljevske vlasti (po tradiciji 509. g.pr.K.) u Rimu je osnovana Republika. Na
elu drave stajala su dva izborna konzula, koji su mijenjani svake godine. Zadrane su narodne
skuptine (comitia); kao i ranije, funkcioniralo je vijee staraca Senat; rodovska aristokracija u to
vrijeme ponovo jaa, a sljedee razdoblje obiljeeno je kao doba estoke klasne borbe, borbe
izmeu patricija i plebejaca. U osnovi te borbe lei borba za zemlju. Jo u ranim etapama zapaa se
koncentriranje zemlje u rukama patricija i oduzimanje vlasnitva nad zemljom plebejcima. Prirodna
posljedica toga to je plebsu ostajalo malo zemlje je porast njegove zaduenosti. Povijest tog
razdoblja govori o agrarnim odnosima, donesenim pod pritiskom plebsa, kao i o zakonima koji
ograniavaju zelenatvo. U isto vrijeme vodi se borba za proirenje politikih prava plebejaca.
Plebejci su uivali prava rimskog graanstva: oni su sluili u vojsci, sudjelovali u narodnoj
skuptini, ali nisu mogli biti birani za konzule, niti biti lanovi Senata. Tijek borbe plebejaca za
izjednaavanje u pravima s patricijima zatamnjen je kasnijim izmiljanjima, nastalim u II i I st. pr. K,
koja u duboku starinu prenose odnose karakteristine za posljednja stoljea Republike. Nai izvori
ukazuju na sljedee etape te borbe.

Prva secesija i osnivanje tribunata

Jedan od prvih krupnih sukoba patricija i plebejaca dogodio se je 494. g.pr.K. (po drugim
podacima - 471.g.). Tit Livije govori da su plebejci, nezadovoljni zbog ugnjetavanja od strane
patricija, a naroito zbog odluka o dugovima, odbili krenuti u pohod protiv Ekva i da su se povukli na
Sveto brdo.
Patriciji su uputili na Sveto brdo Menenija Agripu, koji je uivao potovanje meu plebejcima. On
je pobunu plebejaca usporedio s odbijanjem pojedinih organa ovjejeg tijela da pribavljaju hranu
eludcu; zbog toga, pojedini su udovi sasvim oslabili. Pomou tog primjera, kae Tit Livije,
Menenije je izmijenio raspoloenje plebejaca, pa je dolo do pomirenja.
Patriciji su bili prisiljeni pristati na ustupke i sloili su se sa tim da plebejci biraju svake godine
svoje predstavnike, narodne tribune koji su imali dunost braniti interese plebejaca od samovolje
patricijskih magistrata.
U godinu 486. tradicija stavlja projekt agrarnog zakona vojskovoe Spurija Kasija, koji je
predlagao da se osvojena zemlja podijeli plebejcima; on je radi toga optuen da tei tiraniji i
pogubljen.

Zakonik dvanae st ploa

Sredinom V st. plebejci u borbi s patricijima postiu odreene uspjehe. Godine 451, po tradiciji,
pod pritiskom plebsa izabrana je komisija od deset ljudi, sa zadaom da zapie zakone (decemviri
legibus scribundis). Ona se sastojala od uglednih patricija i dobila je iroke ovlasti. Decemviri su
imali izvanrednu vlast. Za tu godinu nisu bili izabrani ni konzuli, ni narodni tribuni. Prve godine
kodificirani rad nije bio zavren, pa je sljedee godine izabrana druga komisija, koja se takoer
sastojala od deset ljudi, ali su petorica od njih bili plebejci. Druge decemvire tradicija prikazuje kao
uzurpatore, koji su djelovali ne samo protiv plebejaca, nego ak i protiv patricija. To je dovelo do
drugog povlaenja (secesije) plebejaca iz Rima. Kao neposredan povod za to tradicija smatra
pokuaj decemvira Apija Klaudija da nezakonito lii slobode kerku jednog plebejca, Virginiju.
Samo je intervencija uglednih graana sprijeila izbijanje graanskog rata. Godine 449. izmeu
zaraenih stalea sklopljen je sveani mir. Obnovljene su ranije magistrature i potvrena prava
plebejaca a na prvom mjestu zakon o provokaciji (ius provocationis), na osnovu kojeg je svaki
graanin mogao apelirati na Narodnu skuptinu povodom kakve nepravedne odluke magistrata
(najvie slubene osobe). Zakoni koje su decmviri zapisali bili su objavljeni, da bi svakome mogli
biti dostupni. Ti su zakoni poznati u povijesti pod imenom Zakonik dvanaest ploa (Lex duodecim
tabularum). Oni pretpostavljaju zapisano obiajno pravo. Po rijeima Tita Livija, Dvanaest ploa
bile su osnovni izvor rimskog prava kako javnog, tako i privatnog (fons omnis publici privatique
iuris). Oni utvruju obveznost sudskog postupka.
Pozvani se mora javiti na sud. Zakoni dvanaest ploa poinjali su rijeima Ako je tko pozvan na
sud, neka ide (Si in ius vocat, ito). Meutim, vlasti ne poduzimaju mjere da dovedu okrivljenog;
tuitelj ga mora sam privesti. Sud predstavlja u prvom redu parnienje, dravni organi reguliraju
sudski proces i pojavljuju se takoer u ulozi suca-izmiritelja. Ali, Zakonik dvanaest ploa
pretpostavlja obvezno izvravanje odluka donesenih od strane sudskih vlasti. Zakonik svjedoi o
uspjehu svjetovnog prava (ius), ali je, u isto vrijeme, sudski postupak ispunjen nizom formalnosti i
rituala, ije nepridravanje moe dovesti do gubitka parnice.
Zakonik dvanaest ploa odraava u svojim odredbama razvitak razmjene. Oni znaju za jedan od
osnovnih naina stjecanja vlasnitva mancipaciju.
To je bio specijalni obred, koji pretpostavlja obveznu nazonost dobitnika stvari i ranijeg
vlasnika (otuivaa). Osim toga, moralo je nazoiti pet punoljetnih graana, kao svjedoka, i esti,
koji je drao bakrenu vagu. Dodirujui rukom predmet koji mu ju je predavan, novi vlasnik je udarao
komadom bakra (koji je simbolizirao plaanje za stvar) o vagu, predavao ga otuivau i izgovarao
odreenu formulu.
Zakonik dvanaest ploa poznaje podjelu svih stvari na dvije kategorije: na stvari koje se otuuju
putem mancipacije (res mancipi) i na stvari koje se ne smiju prodavati putem mancipacije (res nec
mancipi). Definicija tih pojmova poznata nam je iz djela pravnika carskoga doba. Oni su u prvu
kategoriju (res mancipi) uvrtavali nepokretnu imovinu (zemlju i zgrade) u granicama Italije,
robove i etveronone ivotinje koje slue za prenoenje tereta (konje, volove, magarce i mule) i
poljoprivredne usluge (pravo na prolaenje, tjeranje stoke i sprovoenje vode preko susjednog
zemljinog posjeda). Druge stvari uvrtavane su u res nec macipi; one se nisu mogle predavati
putem mancipacije. Sve to svjedoi o razvitku privatnog vlasnitva, u prvom redu vlasnitva na

stvari iz seljake domene.

U to doba raa se pojam o neogranienoj kviritskom vlasnitvu (dominum exiure Quiritium),
koju, po uenju kasnijih pravnika mogu imati samo Rimljani i koju uvaju rani rimski zakoni.
Naruavanje vlasnitva okrutno se kanjavalo. Onaj tko bi preko noi napasao stoku ili eo na tuoj
njivi, obraenoj plugom, osuivan je da bude rtvovan podzemnim bogovima i pogubljivan. Smrtna
kazna prijetila je i potpaljivaima, kao i onima koji bi poinili krau za vrijeme noi. Za krau
izvrenu danju, za svojevoljnu sjeu drveta i druge sline prijestupe propisivana je velika novana
kazna.
Zakonik dvanaest ploa priznaje slobodu oporuke, ali je naelo kolektivnog (rodovskog)
vlasnitva i dalje postojalo. Ako rimski graanin umre bez oporuke, po Zakoniku dvanaest ploa
nasljeivali su ga njegovi nasljednici (sui heredes), pod kojim su podrazumijevane osobe koje se
nalaze neposredno pod pokojnikovom oinskom vlau. Ako nema nasljednika, imovina je prelazila
na najblie agnate, a ako nema agnata, na suplemenike (gentiles). Kolektivno dravno vlasnitvo
(ager publicus) Zakonik dvanaest ploa ne spominje.
Znatnu panju posveuje Zakonik dvanaest ploa dunikom pravu.
Najstariji oblik dunike obveze bio je nexum (ropstvo za dug). Po toj obvezi dunik (nexus) je,
ako ne plati dug, potpadao pod vlast svoga vjerovnika, u iji je posjed prelazila dunikova imovina i
djeca. Formalno, nexus se od ostalih robova razlikovao time to je dobivao slobodu im isplati dug.
I pored sve okrutnosti dunikog prava, Zakonik dvanaest ploa je ograniavao kamatnu stopu,
utvrujui maksimum od 8 1/3 % godinje kamate.
Zakonik dvanaest ploa dodiruju i obiteljske odnose. Otac porodice (pater familias) uivao je
neogranienu vlast. On moe svoju djecu prodati u ropstvo. Istina, sin se mogao prodavati u ropstvo
samo tri puta. Ako bi poslije toga dobio slobodu, nije vie potpadao pod oevu vlast.
Zakonik dvanaest ploa upoznaju nas sa sustavom kazni za razne krivnje. Pored starinskog taliona
(talio odmazda), spominju se novane kazne. Te novane kazne naplaivane su u asovima, koji su
u to vrijeme predstavljali komade bakra (aes rude). U Zakoniku se zrcalila imovinska
diferencijacija rimskog drutva. Oni govore o bogatima (assidui) i siromanima (proletarii).
Zakonik dvanaest ploa ne dotie se dravnog poretka, ali utvruje itav niz mjera policijskog
karaktera (zabrana sahranjivanja u starom gradu, utvrivanje irine putova itd.).
Tekst Zakonika dvanaest ploa nije nam sauvan. Njihov sadraj rekonstruira se na osnovu citata
kod raznih rimskih pisaca i pravnika. Neki istraivai stavljaju Dvanaest ploa u kasnije razdoblje.
(Pais na poetak III, a Lamberg ak na poetak II st.pr.K.); meutim, jezini arhaizam u
sauvanim citatima iz Dvanaest ploa, primitivni oblici odnosa (npr. naelo taliona) govore u
prilog autora koji Zakonik stavljaju u rano razdoblje. Meutim, nije iskljuena mogunost da je na
rimske pravne odnose utjecalo zakonodavstvo razvijenijih junoitalskih gradova.
Zakonik dvanaest ploa zrcali socijalne odnose rimskog drutva u vremenu njegovog prijelaza na
robovlasnitvo. Ropstvo je bilo ve veoma raireno. Ono se moe protegnuti na graane, ak i na
lanove porodice; u isto vrijeme, ono jo nosi patrijarhalni karakter. Razvija se privatno vlasnitvo,
ali je njeno prodiranje u graanski ivot usporeno postojanjem kolektivnog, gentilnog vlasnitva.

Kapulejevi zakoni
Zakonik dvanaest ploa potvrivao je starinsku zabranu sklapanja brakova izmeu patricija i
plebejaca. Po podacima tradicije, ta je zabrana skinuta tek 445.g, po zakonu koji je podnio tribun
Kapulej, i brakovi sklopljeni izmeu patricija i plebejaca priznavani su za zakonite.
Drugi Kapulejev projekt zakona predviao je biranje konzula iz redova plebejaca; ovaj projekt
nije proao, ali su od 444. g. umjesto konzula birani vojni tribuni sa konzulskom vlau.
Ovu dunost mogli su vriti i plebejci. Vojni tribuni ispoetka nisu birani svake godine, nego su se
njihovi izbori smjenjivali sa izborima konzula, ali su na poetku IV st.pr.K. vojni tribuni zamijenili
konzule za prilino dugo vrijeme.
Sa Kapulejevim zakonom zavrava se prvo razdoblje borbe izmeu patricija i plebejaca. Uspjesi
plebejaca uvjetovani su prije svega porastom njihove gospodarske moi i njihovom ulogom u vojsci,
ali je jednim dijelom uspjesima plebsa doprinijelo i to to meu patricijskim rodovima nije bilo
sloge. Pojedini rodovi vode ak i samostalnu vanjsku politiku. Tako je 477. g. u borbi protiv Veje
poginulo 306 Fabijevaca, koji su, oigledno, pokuali nezavisno od drave osnovati koloniju. Po
Mommsenovom istraivanju, od poetka Republike do sredine V st. nestalo je najmanje 20
patricijskih rodova. Poslije Kapulejskog zakona dolazi do konsolidacije patricijata u borbi protiv
plebsa, uslijed ega se raspre i sukobi meu rodovima stiavaju.

Glava VII
VANJSKA POLITIKA RIMA OD POETKA REPUBLIKE DO EZDESETIH
GODINA III ST. PR.

K.

1. Odnos Rima prema susjednim plemenima i najezda Gala

Borbe s Etru anima

Antiki pisci prikazuju rimsku zajednicu poslije progonstva Trakvinijevaca kao jaku dravu.
Meutim, teko da se njihovi opisi mogu smatrati vjerodostojnim. Protjerivanje Etruana i uporna
borba s njima, koja je zatim dola, doveli su do slabljenja Rima i do jaanja susjednih latinskih
gradova. Na osnovu tradicije moe se zakljuiti da je za Rim naroito teka bila borba sa Porsenom,
kraljem etruanskog grada Kluzija. Porsena je opkolio Rim, poruio utvrde i sklopio mir pod
uvjetima nepovoljnim za Rim. Meutim, Etruanima nije polo za rukom da se ponovo uvrste na
lijevoj obali Tibera, jer su naili na otpor od strane Latina, kojima su pruili pomo Grci iz Kume.
Za taj rat Rimljani su vezivali niz legendi, koje opisuju junatvo i patriotizam njihovih predaka.
Kada su Rimljani pod pritiskom Etruana poklekli i pobjegli preko mosta, Horacije Kokle, titei
odstupnicu, borio se je sa jo dvojicom hrabrih Rimljana protiv mnotva neprijatelja. Mladi Mucije
Scaevola odluio je ubiti Porsenu. On je prodro u neprijateljski tabor, ali umjesto kralja ubio je
pisara, koji je sjedio uz njega. Porsena je predloio Muciju da izrazi suut, prijetei mu okrutnim
mukama, ali je on stavio desnu ruku u vatru i nije od sebe pustio ni glasa dok mu je ruka gorjela. Ovo
je Porsenu ponukalo da s Rimljanima sklopi astan mir. Patricijka, djevojka Klelija bila je predana
Porseni kao taoc. Prevarivi strau, ona je zajedno s drugim Rimljankama preplivala Tiber i vratila
se u Rim. Ali, Senat je, bojei se da Porsena ne shvati ugovor prekrenim, vratio Kleliju natrag.
Porsena je odao priznanje njenoj hrabrosti i dozvolio joj da se zajedno sa nepunoljetnim taocima
vrati u domovinu. Sugraani su Kleliji podigli spomenik na konju.
Te legende uvane su po patricijskim rodovima i nosile su etioloki karakter. Legenda o Muciju
imala trebala je objasniti porijeklo nadima Scaevola Ljevoruki, a legenda o Kleliji je trebala
objasniti kip djevojke na konju, koji se nalazio u gornjem dijelu Svete ulice.

Rim i latins ki gradov i

U godinu 496. tradicija stavlja pobjedu Rimljana nad Latinima kod Regilskog jezera. Ovo
svjedoanstvo teko moe biti vjerodostojno, jer je pobjeda mogla biti samo djelomina. Uskoro je
(493.) konzul Spursije Kasije sklopio savez sa federacijom latinskih gradova. Rim se u to vrijeme
nije izdvajao iznad ostalih gradova latinske federacije; zajedno sa stanovnicima ostalih latinskih
gradova Rimljani su se borili u vojsci federacije pod zapovjednitvom latinskih diktatora.

Borba s Ekvima i Vols cima

Zajedniki neprijatelji Rimljana i Latina bili su Ekvi i Volsci. Rimski izvori detaljno se
zadravaju na borbi s njima, ali je u tim pripovijedanjima mnogo nevjerodostojnog.
Za te ratove vezan je niz popularnih legendi. Naroito je mnogo sporova meu povjesniarima
izazvala legenda o Koriolanu. Marcije Koriolan, koji se odlikovao hrabrou i koji je svoj nadimak
dobio zbog uspjenog juria na grad Volska Koriol, bio je uvjeren aristokrat, protivnik plebejaca i
njihovih zatitnika narodnih tribuna. U Rimu je vladala glad, i ito se moralo kupovati od susjeda.
Ali, uskoro je ito dobiveno od sicilijskog tiranina, i onda se poelo postavljati pitanje, po kojoj ga
cijeni treba prodavati plebejcima. Koriolan je predloio da se ito po staroj cijeni prodaje samo u
tom sluaju ako plebejci pristanu na ukinue institucije narodnih tribuna. Ovaj prijedlog izazvao je
pobunu plebsa, i Koriolan je bio primoran na bijeg iz Rima. On je preao na stanu Volska i brzo ih
poveo protiv svoga rodnog grada. Rimljani nisu mogli pruiti otpor, pa su morali povesti pregovore,
ali je Koriolan postavio takve uvjete da se na njih nije moglo pristati. Onda su Koriolanu pristupile
rimske patricijke meu kojima su se nalazile njegova majka i ena. Pred njihovim molbama izdajnik
nije mogao izdrati i naredio je svojoj vojsci da odstupi. Zahvalni Rimljani podigli su u ast
matrona hram enske sree (Fortuna muliebris).
Niebuhr je prvi ukazao na niz anakronizama u prii o Koriolanu i uvrstio je u red legendi koje
predstavljaju odraz dogaaja znatno kasnijih od vremena u koje ih legenda stavlja. Mommsen je
istakao niz neslaganja u toj prii i iznio pretpostavku da je motiv za njen nastanak bila elja
plebejskih rodova Vetrurija i Volumnija, od kojih su vodili porijeklo Koriolanova majka i ena, da
istaknu svoje starinsko podrijetlo. U isto vrijeme, plebejci su irenjem i ukraavanjem te legende
naglaavali svoju snagu. Postanak legende Mommsen je stavljao u III st.pr.K. Drugi istraivai
ukazivali su na etioloki karakter legende o Koriolanu (objanjenje podizanja hrama enskoj srei).
Za borbu protiv Volana i Ekva vezan je legenda o Luciju Kvinkciju Cincinatu. Zamijenivi
konzula koji je pao u boju, on je pobijedio Volane, pomirio patricije i plebejce, pa se povukao u
seosku samou, gdje je vlastitim rukama obraivao njivu, koja se sastojala od 4 jugera (oko 1
hektara). Kad su se rimskim zidovima ponovno primakli Ekvi, zajedno sa Sabinjanima, odlueno je
da se Cincinat izabere za diktatora. Izaslanici Senata zatekli su Cincinata na radu kopao je jarak
(ili orao njivu). Obukavi togu, Cincinat je sasluao poruku izaslanika, preuzeo zapovjednitvo nad
vojskom i odnio pobjedu. Ova legenda imala je trebala naglasiti stroge naravi i obiaje rimskih
predaka, koji su udarili temelje rimskoj moi u Italiji.

Borba sa Vejom

Tijekom dugog vremenskog razdoblja voeni su ratovi sa etruanskim gradom Vejom i s njenim
saveznikom Fidenom. Posljednji rat s Vejom trajao je deset godina (406.-396.). Taj rat uspio je
zavriti diktator Marko Furije Kamil, koji je zauzeo Veju na juri.

Najezda Gala

Ubrzo poslije pobjede Rimljana nad Vejom Srednja je Italija bila izloena napadu Gala (Kelta).
Posljednjih desetljea V st. keltska plemena su prela Alpe i naselila dolinu rijeke Po. Godine 387.
(ili, po drugoj verziji 390.) keltski doseljenici, vjerojatno pleme Senona, preli su Apenine, upali u
Srednju Italiju i opkolili etruanski grad Kluzij. Njegovi stanovnici obratili su se za pomo Rimu.
Po tradiciji, Rimljani su uputili poslanike, koji su imali zadatak da od Gala zatrae da ne napadaju
ljude koji im nisu uinili zla. Meutim, poslanici se nisu ograniili na pregovore, nego su se upustili
u borbu, i to je posluilo kao povod za pohod Gala protiv Rimljana. Kod rjeice Alije, pritoke
Tibera, Rimljani su pretrpjeli poraz, i put za Rim bio je otvoren. Gali su zauzeli i opljakali grad.
Ostao je sauvan jedino Kapitol, jer su njegove branitelje, po predaji, u trenutku neoekivanog
napada Gala za vrijeme noi probudile Junonine guske. Rimljani su bili prisiljeni platiti otkup.
Kelti su se povukli iz Rima, vjerojatno zato to su njihovim vlastitim naseljima zaprijetila alpska
plemena. Ali, tradicija to dovodi u vezu s akcijama osvajaa Veje Kamila, koji je imenovan za
diktatora. Pod Kamilovim vodstvom Rim je poslije rata s Galima bio izgraen i utvren.
Posljedica galske najezde bilo je slabljenje rimskog utjecaja u Laciju i privremeni raskid sa
federacijom latinskih gradova, koja u to vrijeme postaju jaa i vra. Oko Rima podiu se vrsti
zidovi, iji su se ostaci sauvali sve do danas. Sljedeih godina Rimljani su morali voditi borbu sa
Ekvima, Volscima i Etruanima; njima je polo za rukom da iz tih ratova iziu kao pobjednici.
Opasanost od nove galske najezde doprinijela je uvrenju latinskog saveza, kome je pristupio i
Rim, sa podjednakim pravima. Sredinom IV st. Rim ve predstavlja moan grad-dravu u Laciju.
Godine 354. Rim sklapa savez sa Samnianima, a 348. g. ugovor s Kartagom. Iste godine Rimljani
su uspjeli odnijeti pobjedu nad Galima, sa kojim je poslije nekoliko godina (332.) zakljuen
mirovni ugovor.

2. Rimsko pokoravanje Italije i borba s Pirom

Pripajanje Kampanije

Savez Rima sa Samnianima nije bio trajan. Samnitska federacija obuhvaala je vei teritorij od
latinskog i samnitski vojnici odlikovali su se hrabrou, ali se prednost latinske federacije, na ijem
je elu stajao Rim, sastojala u njenoj veoj centralizaciji, a i u gospodarskom pogledu stajali su
Rimljani i njihovi saveznici iznad Samniana, kod kojih je jo bilo crta poretka prvobitne zajednice.
Jo od davnih vremena Samniani su vrili pritisak na stanovnike Kampanije; a kada su na to plodno
podruje poeli pretendirati Rimljani, izmeu Rimljana i Samniana dolo je do sukoba. Po rimskoj
tradiciji, Kampanci su, ugroavani od Samniana, stupili pod vlast Rimljana, to je i dovelo do
Prvog samnitskog rata; on je trajao od 343. do 341. g. i zavrio je rimskom pobjedom.
Prianja antikih autora o Prvom samnitskom ratu izazvala su niz kritikih primjedbi istraivaa.
Taj rat ne spominje se u najstarijoj tradiciji, koja je sauvana kod Diodora. Niebuhr i Mommsen
poricali su i samu injenicu da je Prvi samnitski rat postojao te su smatrali da je dolo do
zajednikog djelovanja Rimljana i Samniana protiv Latina. Meutim, neki istraivai ne smatraju
vjerodostojnim detalje kazivanja o Prvom samnitskom ratu, ali smatraju da nije mogue poricati
injenicu da je u tom razdoblju dolo do sukoba izmeu Rimljana i Samniana.

Latins ki rat

Godine 340. g. digli su ustanak Latini, koji su bili podinjeni Rimu i koji su pretendirali na
podjednaka prava s Rimljanima u latinskoj federaciji; njima su se prikljuili Kampanici. Ali, 338. g.
taj tzv. Latinski rat zavrio je pobjedom Rima. Latinski savez prestao je postojati. Gradovi najblii
Rimu postali su njegovi sastavni dijelovi, a stanovnici ostalih latinskih naselja izjednaeni su sa
Rimljanima u pogledu graanskih prava (oni su dobili ius commerci pravo da se bave trgovinom
i da stjeu vlasnitvo, neki od njih i ius connubi pravo sklapanja brakova sa rimskim graanima),
ali nisu dobili pravo glasa u Narodnoj skuptini. Samo su dva grada (Tibur i Preneste) smatrana
rimskim saveznicima. Tako je udaren temelj latinskom graanstvu.

Samnits ki ratov i

Godine 327. poeo je Drugi samnitski rat (3 2 7. 3 0 4.). Povod za ovaj rat bilo je rimsko
osvajanje kampanskog grkog grada Napulja.
Poetak rata, dok su Rimljani djelovali protiv samnianskih garnizona po kampanskim
gradovima, bio je uspjean po Rim. Na stranu Rimljana preli su Lukanci i Apulci. Oni su trebali
upadati u Samnij s istoka, dok je Rim vodio operacije na zapadu. Meutim, Rimljanima je bilo
izvanredno teko voditi rat protiv federacije sabelskih plemena po planinskim predjelima, na koje oni
nisu bili navikli, pa je poslije prvih uspjeha doao teak poraz. Godine 321. rimska vojska,
zatvorena u Kaudijski klanac, bila je prisiljena na predaju. Rimljani su morali poloiti oruje i
proi ispod jarma. (Sramotna stara ratnika ceremonija za pobijeene, pobijeeni su vojnici
prolazili kroz vrata, iugum, napravljena od kopalja). Poslije tog poraza Rimljani su morali
napustiti zauzete gradove i ostaviti 600 talaca sve do sklapanja mira. Preokret u ratnim operacijama
nastao je tek 316. g. kada su Rimljani promijenili taktiku, reorganizirani vojsku, stvorili manje,
pokretne postrojbe, naoruane kratkim kopljima i maevima. Poslije tih reformi rimska vojska je
odnijela nad Samnianima i njihovim saveznicima niz pobjeda. Po miru, koji je sklopljen 304. g,
Rimljani su dobili niz teritorija za osnivanje kolonija, ali je samnitska federacija ostala sauvana, i
Rim je ponovo sklopio s njom ugovor. Pred kraj Drugog samnitskog rata konano su potpali pod
Rimljane Hernici i Ekvi.
Godine 299, poslije dugog razdoblja, Gali su, udruivi se s Etruanima, doli do samog
rimskog teritorija. Teak poloaj Rimljana iskoristili su Samniani i ponovo uvrstili svoj poloaj u
Lukaniji, koja je prije toga bila rimski saveznik. To je posluilo kao povod za Trei samnitski rat
(298. 290.). Ratne operacije voene su po raznim podrujima Italije. Osobito opasan bio je
poloaj Rimljana na sjeveru, u Umbriji, gdje se je samnianska vojska, pojaana galskim
postrojbama, trebala spojiti s Etruanima. Meutim, kada su Rimljani upali u Etruriju, Etruani su
napustili Kelte, a nad Samnianima i Galima Rimljani su u bitci kod Sentinuma (296.) odnijeli
presudnu pobjedu, koja je u stvari i odluila sudbinu Italije. S Etruanima je sklopljen mir, a rat sa
Samnianima zavrio se je pobjedama rimskog vojskovoe Manija Kurija Dentata.
Samnij je bio prisiljen zakljuiti savez s Rimom. Sabelska federacija bila je ratom toliko
oslabljena, da su Rimljani potpuno pokorili Sabinjane. Vei dio njihovog teritorija preao je u ruke
pobjednika, a preostali gradovi uli su u sastav rimske drave kao civitates sine suffragio, tj. kao
gradske opine bez prava glasa. Predali su se i stanovnici Picena. U njihovom podruju, na obali
Jadranskog mora, osnovan je latinska kolonija Adrija, koja je udarila temelj rimskoj moi na
istonoj obali Italije. Rimljani su sada bili gospodari Srednje Italije. Poslije sjajne pobjede
Rimljana u bitci kod Vadimonskog jezera (288.) galska su plemena bila odbaena na sjever, a
etruanski gradovi bili su prisiljeni na zakljuivanje saveza s Rimom.
Junak treeg samnitskog rata, Manije Kurije Detant, bio je skorojevi (homo novus), koji se na
visoki poloaj popeo zahvaljujui svojim osobnim kvalitetama i podrci od strane plebsa, a ne
rodovskim vezama.
Njegov je ivotopis tijekom vie stoljea sluio kao uzor rimske jednostavnosti i umjerenosti u
privatnom ivotu. Izvori govore da je on, poslije osvajanja Samnija, uzeo sebi takav komad zemlje
koji posjeduje najsiromaniji meu graanima i da ga je sam obraivao. Jedan od istaknutih
vojskovoa na poetku rata bio je Lucije Kornelije Scipion Barbatus, koga spominje Tit Livije i iji

nam je nadgrobni spomenik sauvan. To je najraniji rimski natpis koji spominje ime jedne povijesne
osobe.

Rim i Tarent

Poslije pobjede nad Samnianima Rimljani su doli u neposredan dodir s junoitalskim grkim
gradovima. Najsnaniji grki grad u Italiji na poetku III st.pr.K. bio je Tarent, koji je bio na glasu po
svojem bogatstvu, a predano je uvao svoju dravnu nezavisnost. Politiko ureenje toga grada bilo
je isprva strogo aristokratsko, ali se kasnije u Tarentu uvrstila demokracija, meutim, vlast je i
dalje bila u rukama bogatijih trgovaca i vlasnika brodova. Tarent nije imao svoju vojsku, nego se
koristio uslugama grkih plaenika.
Na grke gradove napadali su Lukani, Turij se obratio za pomo Rimu. Rimljani su mu poslali u
pomo vojsku, koja je odnijela pobjedu nad Lukanima, poslije ega je u Turiju ostao rimski
garnizon. Ubrzo poslije toga rimski brodovi koji su krenuli u Jadransko more usidrili su se u
Tarentskom zaljevu. Tarenani su u tome vidjeli prekraj ugovora koji su prije toga sklopili s
Rimljanima, napali su rimske brodove i jedan njihov dio potopili. Zatim su Tarenani zauzeli Turij i
prisilili rimski garnizon na naputanje grada. Na to su Rimljani uputili u Tarent poslanike, ali su oni
tamo bili izloeni uvredama, to je Rimljanima posluilo kao povod za objavu rata (casus belli).

Rat s Pirom

Radi borbe protiv Rima Tarent je pozvao epirskog kralja Pira, jednog od monih vojskovoa
toga vremena, koji je sanjao o stvaranju jake zapadne drave i rado prihvatio prijedlog Tarenana.
Godine 280. on se iskrcao u Italiji, s vojskom koja se sastojala od 22.000 dobro obuenih pjeaka,
3.000 konjanika i 20 ratnih slonova, koji su predstavljali novost u ratnoj tehnici toga doba.
Prva bitka izmeu Rimljana i Pira, koja je zavrila Pirovom pobjedom, dogodila se iste godine,
blizu Herakleje. Veliku ulogu odigrali su u njoj ratni slonovi, s kojima se Rimljani jo nisu znali
nositi.
Poslije te pobjede na Pirovu stranu preli su Lukani i Samniani. Pod njegovom vlau bili su
gotovo svi junoitalski grki gradovi. Proavi kroz Samnij i Kampaniju, Pir je uao na teritorij
Lacija, ali nije naiao na podrku od strane Latina, Rimljani su pak koncentrirali u Laciju znatne
vojne snage, i Pir je bio prisiljen okrenuti svoje postrojbe i vratiti se u Tarent.
Slijedee, 279. g, Pir je odnio novu pobjedu nad Rimljanima kod Ausculuma, u Apuliji, ali ga je
ona kotala tako velikih gubitaka (Pirova pobjeda) da je morao uputiti u Rim poslanike s
ponudom za sklapanje mira, ali je Senat odbio tu ponudu. Rim je u to vrijeme stupio u pregovore s
Kartagom i sklopio s njom ugovor, po kome su se obje strane obvezale da e jedna drugoj pomagati i
da nee sklapati sa Grcima mir bez uzajamnog sporazuma.
Uskoro se Pir zavadio s Tarenanima, i napustivi Italiju, krenuo traiti sreu na Siciliji, kamo su
ga pozvali stanovnici grkih gradova. Piru je ispoetka polo za rukom osvojiti gotovo sve kartake
posjede na Siciliji. On se nosio milju da na elu velike mornarice napadne protivnika u samoj
Africi i da mu tamo nanese odluan udarac, ali je to zahtijevalo ogromnih rtava od strane sicilijskih
grkih gradova. Pir se je na Siciliji poeo ponaati isto onako kao to su se helenistiki kraljevi
ponaali u podinjenim zemljama; zbog toga su sicilijski Grci, nezadovoljni Pirom, stupili u vezu s
Kartagom. Kartaka vojska ponovo se pojavila na Siciliji, i Pir se uskoro vratio u Italiju. U
njegovom odsustvu Rimljani su s promjenljivim uspjehom vodili borbu s Tarenanima, koji su se
nalazili u tekom poloaju. Pirova pojava u Italiji najprije je natjerala Rimljane da se povuku, ali je
285. g, kod Beneventa, dolo do odlunog sukoba izmeu vojske epirskog kralja i Rimljana, kojima
je zapovijedao junak Treeg samnitskog rata Manije Kurije Dentat. Rimski strijelci su uspjeli
poplaiti slonove, nagnati ih u bijeg i rastrojiti redove Pirove vojske.
Rimljani su odnijeli pobjedu i stekli ogroman plijen. Pir je bio primoran na povratak u Epir, i
uskoro je poginuo za vrijeme borbe s Makedoncima u peloponeskom Argu (272.g.)
Godine 272. garnizon koji je Pir ostavo u Tarentu predao se je Rimljanima. Tarenani su morali
predati Rimljanima svoje brodove i poruiti zidove.
Iste godine potpali su pod vlast Rima i Samniani, Lukani i Brutiji, koji su ratovali na stani Pira.
270. g. zauzeli su Regij, u kome se bila uvrstila jedna odmetnuta kampanska legija. 265. g. Rimljani
su zauzeli etruanski grad Volsinij, ime je osvajanje Italije bilo zavreno.
Prema tome, osvajanje Italije od stane Rima, koje je poelo pokoravanjem Lacija, trajalo je
preko 200 godina. Ne moe se govoriti o neprekidnoj pobjedonosnoj ofenzivi Rimljana, jer je Rim
esto trpio poraze. On je s jedne strane morao voditi borbu sa protivnicima koji su po svom
drutvenom razvoju bili nie od Rimljana; kod veine italskih plemena jo je postojao rodovski
poredak. S druge strane, Rimljani su se borili s narodima koji su u kulturnom pogledu stajali iznad

njih sa Etruanima i italskim Grcima. Ali, kod tih naroda nije bilo politikog jedinstva, a njihova
vojska sastojala se uglavnom od plaenika. Zato su se i oni morali pokoriti Rimu. U rimskim
uspjesima veliku ulogu odigrala je diplomacija: naelo divide et impera zavadi pa vladaj bilo je
rukovodei princip vanjske politike Rima. Gotovo u svakom ratu Rim djeluje u savezu s nekim
plemenima i gradovima. On esto razvrgava savez svojih protivnika, i to mu osigurava pobjedu. Na
rezultat rimskih pobjeda ne moe se gledati kao na nacionalno ujedinjenje Italije (kao to je to
smatrao Mommsen); to je bilo osvajanje, a posljedica tog osvajanja bilo je stvaranje federacije
plemena i gradova, podinjenih Rimu.

Glava VIII
DEMOKRATIZACIJA POLITIKOG PORETKA RIMSKE
REPUBLIKE U IV I NA POETKU III ST.
1. Svretak borbe izmeu patricija i plebejaca
Vanjska politika V-III st. bila je najprije borba za hegemoniju u latinskom savezu, zatim borba za
pokoravanje Lacija i slabljenje moi susjednih gradova-drava i, najzad, borba za politiku prevlast
Rima na Apeninskom poluotoku. Ali, to je u isto vrijeme bila i borba za proirenje zemljinog fonda
rimskih graana, tzv. dravne zemlje (ager publicus). Ubrzo poslije ruenja Veje na mjestu toga
grada osnivaju se etiri seoska tribusa. U godinu 357. tradicija stavlja osnivanje dvaju seoskih
tribusa na teritoriju Volsca. Sa irenjem svog teritorija Rim osniva kolonije u podrujima koja se ne
nalaze neposredno uz rimske posjede. Najzad, jedan dio osvojenog zemljita ostao je nepodijeljen, i
rimski su graani dobivali pravo okupacije (tj. pravo slobodnog uzimanja dravne zemlje).
Glavninu rimske vojske, koja se naoruavala o vlastitom troku, inili su plebejci. Nai izvori
oslikavaju secesije (odlazak plebejaca iz Rima) iz 494. i 450. g. kao vojne trajkove. Poslije 445.
g. aristokracija jaa, jednim dijelom na raun starih latinskih rodova i rodovskog plemstva nekih
kampanskih gradova.
Izvori govore o razraunavanju patricija sa politikim voama plebejaca. Tradicija govori da je
439. g. optuen da tei ka tiraniji i ubijen Spurije Melije, koji je za vrijeme gladi dijelio
siromanima ito. Isti udes zadesio je 384. g. i Marka Manlija, zbog pomoi pruenoj dunicima.
Slino prii o Spuriju Kasiju, mogue je da i vijesti o pokuajima Melija i Manlija padaju u kasnije
vrijeme i da su ih rimski analisti uljepali, ali je nesumnjivo da je u prii o Manliju Kapitolskom
nalo odraza jaanje klasne borbe poslije galske katastrofe.

Zak oni Licinija i Seks tija

Znaenje plebsa raslo je za vrijeme gotovo neprekidnih ratova sedamdesetih i ezdesetih godina
IV stoljea, i patriciji su morali pristati na nove ustupke. Godine 367. usvojeni su zakon Licinija i
Sekstija. Po prvom od njih, uspostavljena je vlast konzul, umjesto kojih su dotada birani vojni
tribuni sa konzulskom vlau; pri tome, jedan od konzula morao se obvezno birati iz redova
plebejaca. Drugi zakon doputao je svakom graaninu da od dravne zemlje okupira najvie 500
jugera. Trei zakon sproveden je u interesu dunika: kamata na pozajmice uraunavana je u visinu
duga, pri emu se preostali dio duga mogao platiti tijekom tri godine.
Izvori govore da su Licinije i Sekstije tek poslije desetogodinje borbe postigli potvrdu svojih
zakonskih projekata. Sekstije je bio prvi konzul izabran iz redova plebejaca. Licinije je ubrzo
poslije 367. g. osuen, jer je bio optuen da je prekrio agrarni zakon donesen na njegovu
inicijativu. Zakoni o konzulima ne pobuuju sumnju, jer se poslije 367. g. u konzulskim fastima
pojavljuju imena plebejaca. Sumnju je izazvala vjerodostojnost drugog zakona; neki znanstvenici
ukazivali su na to da u IV st. ne moe biti rijei o parcelama od 500 jugera. Nise, De Sanctis, Beloh i
drugi istraivai stavljali su ovaj zakon u kasnije razdoblje (pod kraj III i ak u II st.). Meutim,
tradicija sasvim odreeno vee utvrivanje maksimuma okupirane zemlje za zakone Licinija i
Sekstija. Suvremeni istraivai, npr. Teni, Frank i Lest, ne vide osnovu za sumnju u vjerodostojnost
agrarnog zakona Licinija i Sekstija. Frank istie da je razvitak ekstenzivne stoarske privrede doveo
do toga da su pojedine osobe okupirale sve vee parcele dravne zemlje.

Petelijev zak on

U vrijeme Drugog samnitskog rata donesen je Petelijev zakon (326. g.) po kome je dunik pred
vjerovnikom odgovarao svojom imovinom, a ne svojom linou. Time je ukinuto duniko ropstvo u
Rimu i nexum je izgubio svako praktino znaenje.

Cenzura Apija Klaudija

Veliku ulogu odigrala je djelatnost cenzora iz 312. g. Apija Klaudija. On je izgradio prvu cestu
(via Appia), koja je Rim spojila sa Kapuom a odigrao je i znaajnu ulogu u borbi sa Samnianima.
Dao je sagraditi i prvi vodovod, kojim je u Rim dovodio vodu za pie.
Apije Klaudije bio je u neprijateljstvu sa Fabijevcima, koji su tada igrali vanu ulogu u
politikom ivotu Rima. On se nije slagao ni sa nekim predstavnicima plebsa, npr. sa uvenim
vojskovoom Manijem Kurijem Dentatom. Apije Klaudije potpomagao je osloboenike i gradske
plebejce i po svemu sudei titio interese trgovako-zelenakih krugova. U svojstvu cenzora Apije
Klaudije je, kao protuteu staroj aristokraciji, uveo u Senat osobe iji su roditelji bili osloboenici.
Osim toga, on je dopustio siromanim graanima da se upisuju ne samo u gradske nego i u seoske
tribuse.
To je stvaralo povoljne uvjete za osloboenike; ne posjedujui zemljino vlasnitvo, oni su se
mogli upisati u svaki tribus i na taj su nain dobivali mogunost utjecanja na odluke narodnih
skuptina. Na osnovu toga moe se rei da je novani cenzus stvarno bio izjednaen sa zemljarinom.
Potpuno je mogue da u to vrijeme pada konana redakcija tzv. Servijevog ustava.
Apiju Klaudiju pripisuje se i niz drugih mjera. On je usavrio latinski alfabet, prevrio kult
Herkula iz privatnog u operimski, bio jedan od osnivaa pravne znanosti. Kada je Pir uputio svoga
poslanika u Rim, u namjeri da privoli Senat na mir, Apiije Klaudije, koji je tada bio u dubokoj
starosti i izgubio vid, odrao je govor, poslije kojeg je Senat odbacio prijedloge za mir epirskog
kralja. Za ovaj Klaudijev govor znao je jo Ciceron; to je bio jedan od prvih primjera rimskog
politikog govornitva.
Godine 304. edil Gnej Flavije, sin jednog osloboenika, koji se nalazio pod pokroviteljstvom
Klaudija, objavio je sudski postupak (legis actiones) i proglasio kalendar. Ova mjera bila je
uperena protiv sveenikog kolegija pontifik, koji su smatrani za jedine poznavatelje i tumae
prava i u ijoj se nadlenosti nalazio kalendar, sa sloenim sustavom radnih i neradnih dana. Na
poetku IV st.pr.K. plebejcima su bile pristupane sve dunosti, a 300. godine donesen je zakon
brae Ogulnuja, po kome su plebejci dobili pristup u kolegij pontifika i augura.

Hortenzijev zak on

Godine 287. pr.K. politika borba u Rimu ponovno se zaotrila. Pobunjeni plebejci iselili su se
na Janikul (breuljak na desnoj obali Tibera). Izabran za diktatora, Kvint Hortenzije proveo je
zakon po kome su odluke plebsa, donesene u tributskim komicijma, imale snagu zakona, tako da im
nije bila potrebna suglasnost (auctoritas) Senata.

2. Dravni poredak Rima na poetku III stoljea

Politika povijest V-IV st. obiljeena je jaanjem republikanskog poretka i borbom plebejaca za
njegovu demokratizaciju. Meutim, bez obzira na uspjeh plebsa, dravni poredak je u svojoj osnovi i
dalje ostao aristokratski.

Komicije

Rimska zajednica imala je tri vrste narodnih skuptina. Kurijatske komicije izgubile su svoje
znaenje jo na poetku Republike. U njihovoj nadlenosti ostalo je samo odluivanje o nekim
pitanjima obiteljskog prava, kao to su: usinovljenje, sastavljanje oporuka i obred davanja najvie
vlasti (imperium) magistratima, obred koji se svodio na istu formalnost. Pred kraj Republike kod
te ceremonije lanove kuirijatskih komicija zamjenjuju tri augura sa tridesetoricom liktora, koji
vjerojatno predstavljaju kurije.
Centurijatske komicije, koje su sazivali najvii magistrati (konzuli, diktatori, pretori), i dalje su
se skupljale po centurijama, kako je to bilo utvreno reformom Servija Tulija. U rano doba vojni
ustroj poklapao se s politikom. Kasnije se to stanje zadralo kao ostatak iz prolosti. Skuptina po
centurijama sazivana je izvan gradskih granica, na Marsovom polju. Graani su se skupljali u zoru,
prvobitno, svi su oni bili naoruani. Glasovalo se po centurijama, pri emu je svaka centurija imala
jedan glas. Odluka centurijatskih komicja bila je zakon (lex), koji je stupao na snagu tek poto ga
formalno odbori Senat (auctoritas patrum). Poslije izdavanja Hortenzijevog zakona, zakonodavna
djelatnost postepeno prelazi na tributske komicije, samo su pitanja rata i mira razmatrana uvijek na
centurijatskim komicijama. Po Servijevom ureenju presudno znaenje u tim komicijama imali su
graani sa visokim imovinskim cenzusom.
Sredinom V st. stekle su znaenje skuptine po tribusima tributske komicije (comitia tributa).
Prvobitno, u njima su sudjelovali samo plebejci, koji su se skupljali po tribusima da izaberu
plebejske magistrate. Kasnije su, uz plebejske skuptine (concilia plebis), sazivane po tribusima
skuptine svih graana.
Nekada su tributske komicije birale smo nie magistrate, ali se tijekom vremena njihova uloga u
zakonodavnoj djelatnosti Republike poveala. Poslije niza zakona, od kojih je posljednji sproveo
Hortenzije 287. g, utvreno je da odluke plebsa, donesene po tribusima, imaju snagu zakona, tj. da se
izjednaavaju sa odlukama centurijatskim komicija. Tributske komicije sastajale su se na raznim
mjestima: na Forumu, na Kapitolu, odravane na Marsovu poolju. Njih su sazivali i njima
predsjedali kurulni magistrati (konzul, diktator, pretor, kurulni edil ), ili plebejski magistrati
(narodni tribun, plebejski edil). U prvom sluaju skuptine su se zvale comita tributa, u drugom
concilia plebis. Glasovalo se po tribusima. Uziman je u obzir glas svakog pojedinog tribusa. Ako se za
prijedlog izjanjavala veina tribusa, on je postajao zakon. Najprije je odluka nazivana plebiscitum,
kasnije lex plebeivescitum ili samo lex.
Na narodnim skuptinama vreni su izbori magistrata i odluivalo se samo o najvanijim
pitanjima. Dnevni red sastanka iskljuivao je mogunost svestrane ralambe pojedinog pitanja.
Sfera kompetencija raznih vrsta narodne skuptine nije bila tono razgraniena. Zbog toga je
neposredan utjecaj naroda na politiki ivot bio ogranien. Rimski su graani bili u stvari lieni
politike inicijative, jer se na narodnim skuptinama odluivalo samo o onim pitanjima koja su
postavljali magistrati, koji su i sazivali skuptine. O pitanjima dnevne politike odluivali su
magistrati i Senat.

Mag is trature

Magistrature su se dijelile na redovne i izvanredne. Magistrat, kao to to govori sama rije

(magister starjeina), stoji iznad naroda; zajedno s narodom on je nositelj dravne veliine.
Uvreda njega izjednaava se s uvredom veliine rimskog naroda. Dokle god vri dunost, magistrat
se ne moe pozvati na odgovornost niti smijeniti. Vrenje dunosti magistrata nije sluba, ve honor
ast, potovanje. Sve su magistrature bile besplatne, izborne, vezane za rok (osim cenzora svi
redovni magistrati birani su na godinu dana); osim diktature sve su bile kolektivne. Opi pojam
vlasti oznaavao se terminom potestas, najvia pak vlast, koja je obuhvaala vrhovno
zapovjednitvo nad vojskom, najviu graansku vlast, kao i odreene vjerske dunosti (pravo
auspicija) nosila je naziv imperium.

Redovne mag is trature

Ispoetka su dva konzula (koji su se zvali i praetores, iudices) bili jedini izborni magistrati;
njima je pripadala sva vlast. Poslije pojave drugih izbornih slubenih osoba konzuli ostaju najvii
magistrati, njima pripada imperium maius, tj. najvia graanska vlast, a za vrijeme rata
zapovijedaju vojskom. Po zakonima Licinija i Sekstija (367.), jedan konzul biran je iz redova
plebejaca. Konzule su birale centurijatske komicije. Kao znak najvie vlasti, ispred konzula je ilo
12 liktora sa snopovima prua (fasces), u koje su izvan gradske granice stavljane sjekire. Izvan
Rima konzul je imao neograniene ovlasti u svakom pogledu, ukljuujui u to i pitanje ivota i smrti
rimskih graana; u gradu pak prava konzula bila su ograniena odreenim normama.
Godine 386. patriciji su ishodili pravo da centurijatske komicije biraju iz njihovih redova jednog
pretora, koji je imao imperium minus i bio mlai kolega (collegia minor) konzul, njihov
zamjenik. Glavna dunost pretora bila je custodia urbis, tj. uvanje reda u gradu, a iz toga je
proistjecala kaznena i graanska jurisdikcija, koja je kasnije postala osnovna kompetencija pretora.
Dunost pretora postala je pristupana i plebejcima 337. g. Ispred pretora ilo je 6 liktora, a kad je
on vrio suenje u Rimu, pokraj njega su nalazila se dva liktora.
Od 443. g. centurijatske komicije birale su dva cenzora, prvobitno samo iz redova patricija. Oni
su birani jednom u pet godina, sa vlau od godinu dana. U njihovoj kompetenciju spadalo je
odreivanje cenzusa i podjela graana na tribuse i centurije, a po zakonu Ovinija (oko 312. g.) oni
su poeli sastavljati i spiskove senatora. U svezi sa tim dunostima razvija se nova funkcija cenzora
nadzor nad udoreem (cura morum). Najzad, cenzori sudjeluju u financijskoj upravi Republike
(odreivanje veliine poreza, carina itd.). Dunost cenzora bila je pristupana i plebejcima od 351.
g. a zakon Publija Filona iz 339. nalagao je da jedan od cenzora obvezno mora biti plebejac. Na
odluke cenzora narodni tribuni nisu imali pravo albe. Njihova vlast oznaavana je kao potestas; oni
nisu imali imperium, kao konzuli i pretori, tj. nisu imali pravo zapovijedanja vojskom. Za tu
dunost birani su istaknuti graani, esto oni koji su prije toga ve vrili konzulsku dunost; tijekom
vremena cenzura je stekla velik znaaj u politikom ivotu Rima. Osobit znaaj imao je tribunat.
Pitanje o porijeklu tribunata rjeava se razliito. Eduard Meyer smatrao je tribunat starinskom
plebejskom dunou, koja se pojavila mnogo prije secesije plebejaca. Na starost ove ustanove
ukazuje to to je tribun bio sacrosanctus, tj. neprikosnoveni, tako da je akt uperen protiv tribuna
smatran prekrajem vjerskih zabrana. Prvobitno su etiri tribuna zastupala etiri tribusa. Poslije
secesije plebejaca tribunat je bio priznat za opedravnu dunost.
Veina suvremenih istraivaa dovode narodni tribunat u vezu sa vojnim tribunatom. Vojni
tribuni bili su zapovjednici plebsa. Oni su odigrali veliku ulogu u plebejskim trajkovima.
Novostvorena dunost dobila je popularno ime. Ovo objanjenje zasluuje pozornost.
Narodne tribune birale su plebejske skuptine po tribusima. Ova dunost bila je pristupana samo
plebsu. Isprva su birana dva (po drugoj verziji - etiri), a kasnije deset tribuna. Linost tribuna
smatrana je neprikosnovenom. Glavna funkcija narodnih tribuna bila je zatita interesa plebejaca
(ius auxilii). Iz toga proistjee pravo mijeanja u rad svih magistrata (ius intercessionis), osim
rada diktatora i cenzora. Veto (zabranjujem) narodnog tribuna ukidalo je naredbu magistrata,
odluku narodne skuptine i Senata. Narodnim tribunima pripadalo je ak pravo uhidbe magistrata
(ius prensionsi). Stan tribuna bio je utoite za svakog plebejca; on je morao biti otvoren i danju i
nou. Meutim, vlast tribuna prestajala je izvan gradskih zidina. Tribuni su imali pravo sazivanja

plebejske skuptine (pravo da rade s plebsom ius agendi cum plebe). Oni su mogli ulagati
prosvjed na odluke Senata, ali prvobitno nisu imali pravo govoriti u Senatu, nego se samo nalaziti
ispred vrata prostorije u kojoj je odravana senatska sjednica. Kasnije su tribuni dobili pravo ulaska
u Senat, sudjelovanja u diskusiji i ak sazivanja senatske sjednice (ius agendi cum patribus).
Sredinom IV st. tribuni su ve uivali to pravo. Tribuni nisu bili magistrati u strogom smislu te rijei.
Zajedno s tribunima uvedena je dunost plebejskih edila, koji su isprva bili pomonici narodnih
tribuna. Edili su prvobitno bili uvari hrama boginje Cerere. Od 366. g. uz dva plebejska edila,
birana su jo dva kurulna edila najprije samo iz redova patricija, ali su oni vrlo brzo obrazovali s
plebejskim edilima jedan kolegij. Glavne dunosti edila bile su: cura urbis - nadzor nad redom u
gradu; cura annonae staranje o prehrani grada i nadzor nad trgovima; cura ludorum briga o
prireivanju javnih igara. Edile su birale tributske komicije.
Kvestore su prvobitno postavljali konzuli; oni su bili njihovi pomonici. Od godine 447. tributske
komicije birale su etiri kvestora. Od 409. g. ta je dunost bila pristupana i plebsu. Kvestori su
upravljali dravnom blagajnom, vodili knjige prihoda i rashoda, bili uvari dravnog arhiva, pratili
konzule pri pohodima i upravljali vojnom blagajnom, kao i podjelom i prodajom ratnog plijena.

Diktator

Od izvanrednih magistratura treba spomenuti diktatora. Vrijeme uvoenja ove dunosti nije
poznato. Po svemu sudei, ona spada u broj latinskih magistratura. Formalno, diktator je postavljan
od strane konzula, a stvarno biran je od strane Senata. Postavljanju diktatora pristupalo se u
sluaju izvanrednog stanja (rat, unutarnji nemiri itd.). Vlast diktatora bila je ograniena samo rokom
(najvie est mjeseci). Njemu su bili podinjeni svi magistrati. Veto narodnih tribuna nije imao
snagu u pogledu njegovih naredbi. On je imao svu vlast (summum imperium). Diktatori su isprva
birani iz redova patricija; prvi diktator iz redova plebejaca imenovan je 356. g. Diktator je nazivan i
magister populi. Kao znak njegove izvanredne vlasti, ispred njega je ilo 24 liktora sa snopovima u
koje su bile umetnute sjekire. On je obino odreivao sebi pomonika, zapovjednika konjice
(magister equitum).

Senat

Senat je imao osobito znaenje u ivotu rimske drave. U njega su ulazili uglavnom bivi
magistrati. Spisak senatora sastavljao je najprije konzul, a potom je ta dunost prela na cenzore.
Spisak je nosio naziv album, u njega su se senatori zapisivali strogo utvrenim redom, prema rangu.
Najprije su unoeni bivi konzuli (consulares), zatim bivi pretori (praetori) itd. Senator koji se
nalazio na elu spiska nazivan je princeps Senatus. Senat su mogli sazivati najvii magistrati:
diktator, konzul, pretor. Kasnije su to pravo dobili i narodni tribuni. Poslije izvjea magistrata koji
je Senat sazvao, pristupalo se raspravi. Svaki od senatora, po redu kojim je unesen u spisak, iznosio
je svoje miljenje, poslije ega se pristupalo glasovanju i donoenju odluka (Senatus consultum,
decretum). Formalno, Senat je bio savjetodavna ustanova magistratima, stvarno pak, on se
pretvorio u najviu ustanovu Republike. On je odluivao o pitanjima religije i kulta, dravnih
financija, unutarnje sigurnosti. U njegovim rukama nalazila se vanjska politika. Narodna skuptina
samo je formalno odluivala o pitanjima rata i mira. Od samog poetka Republike Senat je bio
glavni oslonac aristokracije.

Sveenik e dunos ti

Pitanja religije nisu u Rimu bila odvojena od politikog ivota. Svi najvii magistrati imali su ove
ili one vjerske funkcije. Sveenstvo kao stale nije postojalo u Rimu. Sveeniki kolegiji bili su
magistrature svoje vrste, ali samo vjerske magistrature. Osobito znaenje stekao je kolegij pontifik
(najprije je imao tri a kasnije est lanova), a meu njima se isticao njegovo poglavar veliki
pontifik (pontifex maximus).
Ovlasti velikog pontifika bile su raznovrsne. U vjerskom pogledu on je bio neka vrsta patera
familiasa rimske drave. On je vrio razne vjerske ceremonije, prisustvovao vjerskim obredima koje
su vrili razni magistrati, davao savjete magistratima u svezi pitanja kulta, rukovodio kalendarom,
vodio anale itd. Po svim pitanjima on se savjetovao sa kolegijem pontifika. Veliki pontifik ivio je u
kui koja je, po predaji bila dvorac Nume (Regia). Pontifici su postavljani putem kooptacije, a
veliki pontifik, od kraja III st.pr.K, biran je na posebnim komicijama. Pontifik je bio tijesno povezan
sa aristokracijom i zastupao njene interese; ali kao rezultat djelatnosti Gneja Flavija, prava pontifika
bila su poneto ograniena, a 300. g, po zakonu Ogulnija, pontifikat je bio otvoren i za plebejce. No,
treba istaknuti da je prvi pontifik-plebejac bio imenovan tek 252. g.
Ostatak kraljevske vlasti zadrao se u tituli rex sacrorum. To je bio u prvom redu sveenik
Janusa, ali je imao i druge funkcije. Rex sacrorum je bio podinjen velikom pontifiku. Za tu
dunost birani su uvijek patriciji.
Sveenici raznih hramova nosili su naziv flamina. Meu njima osobito znaenje imali su flamin
Jupitera (flamen Dialis), flamin Marsa (flamen Martialis) i flamin Kvirina (flamen Quirinalis).
U povijesti meunarodnih odnosa veliku ulogu odigrao je sveeniki kolegij fecijala. On je
nastao u kraljevsko doba i glavna njegova dunost bila je uvanje i provoenje fecijalnog prava (ius
fetia le), pod kojim se podrazumijevao skup svih obreda i obiaj koji se tiu meunarodnih odnosa.
Kolegiji fecijala postojali su ne samo u Rimu, nego i u drugim srednjoitalskim gradovima. Obiaji i
obredi fecijalnog prava bili su zajedniki Rimljanima i drugim Italicima. Fecijali su vrili dunost
poslanika, oni su vrili obrede kojim je popraivana objava rata i sklapanje mira, i samo onda kada
su ti obredi strogo izvravani, rat je smatran pravednim (bellum iustum), a ugovor valjanim.
Velik ugled meu Rimljanima uivale su sveenice boginje Veste (virgines vestales). Poseban
kolegij sveenika, koji se sastojao isprava od dva, a poevi od IV st. od deset ljudi, rukovodio je
Sibilinim knjigama. Osim toga, postojao je i kolegij augur, sveenika-vidovnjaka. Auguri su imali
odreen utjecaj i na politiki ivot, jer su se Rimljani rukovodili njihovim tumaenjima raznih
gatanja i znamena kod odreivanja rokova za skuptine i za kretanje u pohod. Dugo vremena auguri su
birani iz redova patricija, i tek su po zakonu Ogulgija plebejci dobili pristup u kolegij augura.

3. Rimsko drutvo na poetku III st. pr. K.

Pristup plebejaca u sve magistrature, osim nekih sveenikih dunosti koje nisu imale politikog
znaenja, nije jo znaio punu demokratizaciju rimskog dravnog poretka. Odsustvo nagrada za
vrenje magistratura bilo je jamstvo da u njih nee ui siromani plebejci. Birani su samo bogati
plebejci. Krajem IV st. preostali patricijski rodovi, zajedno sa gornjim slojem plebejaca, formirali
su privilegiranu socijalnu grupaciju nobilitet, iz ijih su redova obino birani magistrati. Pojam
nobilitet (nobilitas) ima razliito znaenje u latinskom jeziku. On ponekad znai aristokracija
uope, a ponekad ima ue znaenje. Neki istraivai istiu da nobiles nisu nazivani svi predstavnici
senatorskog stalea, nego najistaknutiji, oni koji vode porijeklo od ljudi koji su vrili konzulsku
dunost. Ovo miljenje ima osnova, ali mi rije nobilitet upotrebljavamo za oznaku itave rimske
senatorske aristokracije. U tom smislu taj termin upotrebljava veina autora.

Nobilitet

Patricijat nije izgubio svoj politiki znaaj. Njegov utjecaj poivao je na krupnom zemljinom
vlasnitvu, na razvijenim klijentskim vezama, na uzajamnoj podrci predstavnika istog roda. Nekim
rodovima bila je svojstvena odreena politika linija. Tako se Fabijevci pokazuju kao nepomirljivi
pristae aristokratske politike. Za Emilijevce karakteristina je politika kompromisa sa plebejcima
itd. Istaknuti predstavnici utjecajnih rodova vrlo esto dovode na najvie poloaje svoje blie i dalje
roake i osobe koje s njima stoje u klijentskim vezama. Jaanjem plebsa, uz patricijske pojavljuju se
i ugledni plebejski rodovi, ija se politika malo razlikuje od politike patricijskih rodova. U IV st.
osobit utjecaj imaju rodovi Licinija, Livija i Genucija. Sluajevi da se istiu takvi ljudi kao to je
Manije Kurije Dentat, koji nisu stajali u vezi s patricijskom ili plebejskom aristokracijom,
predstavljali su iznimku.
Rimski nobilitet stajao je u tijesnoj vezi s aristokratskim rodovima latinskih i nekih italskih
naroda. U rano doba latinski i sabinjanski rodovi uli su u sastav patricijata. Ali, rod Klaudijevaca
bio je, po svemu sudei, posljednji koji je postigao tu poast. Sredinom V st. latinski, a kasnije i
razni italski rodovi, uvrtavani su u rimki plebs. Neki od njih uli su u sastav rimskog nobiliteta
(Ogulniji i Perperni bili su porijeklom iz Etrurije, Fulviji i Mamiliji iz Tuskula, Atiliji iz
Kampanije itd.), dok je sa drugim rodovima rimski nobilitet bio u srodnikim i poslovnim vezama.
Pojedini rodovi bili su meusobno vezani ugovorom gostoprimstva (hospitium).

Gos podars tvo

S italskim gradovima koji su uli u sastav rimske drave bili su Rimljani u ivim trgovakim
vezama, a poetak III st. okarakteriziran je razvitkom trgovakog i zelenakog kapitala. U vezi s
razvitkom novane privrede u Rimu se pojavljuje kovani novac najprije bakreni, zatim srebreni.
Dugo vremena bili su kod Rimljana u optjecaju komadi neobraenog bakra (aes rude). Redovno
kovanje bakrenih asova pada u drugu polovicu IV st. Za vrijeme rata sa Samnianima i s Pirom u
Rimu su u optjecaju srebrne drahme iz Kampanije i Velike Grke. Poslije pobjede nad Pirom, 268. g,
Rimljani su preli na kovanje srebrnog novca. Odnos srebra prema bronci bio je 1:120. Kao
jedinica rimskog novanog sustava utvren je denarij, koji je odgovarao antikoj drahmi i vrijedio
je koliko i 10 bronanih asova. Sitan srebrni novac bio je sestercij, koji je iznosio 1/4 denarija. Po
uzoru na grke gradovima, Rim kasnije prelazi na kovanje novca i to svjedoi o tome da su u Rimu, i
pored razvitka trgovine i znatnog irenja zelenakih poslova, i dalje prevladavali odnosi naturalnog
gospodarstva. Robovlasnitvo je hvatalo korijena u privredi. Broj robova jo nije bio znatan, ali su
ratovi poveavali njihov priljev; porez na osloboene robove, uveden 357. g. ukazuje na razvitak
trgovine robovima.
Osnovu gospodarstva ini zemljoradnja. Za VI st. karakteristino je postojanje dravnog
kolektivnog vlasnitva i razvitak privatnog vlasnitva. Smisao rimskog agrarnog zakonodavstva
kako ranog tako i kasnog sastoji se na prvom mjestu u tome da se to vei broj graana opskrbi
nasljednom zemljom. Razvitak robovlasnitva i zelenatva vodi koncentraciji zemljinog vlasnitva i
pokuajima njegovog irenja na raun dravnog zemljinog fonda (ager publicus). Ali, voe plebsa
ustaju protiv tih pokuaja, branei interese seljatva. Osvajanja, praena konfiskacijom zemlje
pokorenog stanovnitva samo su usporavala taj proces, ali ga nisu mogla zaustaviti, jer su najbolja
zemljita prisvajali predstavnici nobiliteta, meu kojima se esto nalaze ak i oni koji su istupali na
strani plebejaca. Moemo kao primjer navesti Licinija, koji je bio osuen zato to je prekrio zakon o
zemljinom maksimumu, donesen na njegovu inicijativu. Razvitak robovlasnitva i razmjene vodi
jaanju zelenakog kapitala. Plebejci su uspjeli izboriti ukidanje dunikog ropstva, ali zakoni protiv
zelenatva (koji su esto ponavljani) nisu mogli zaustaviti njegov sve jai pritisak.
Borba patricija i plebejaca dovela je do izjednaenja nieg stalea u politikim pravima. Od toga
je u dobitku bio prije svega gornji sloj plebsa, koji se ujedinio sa preostalim patricijskim rodovima.
Plebejska masa postigla je priznanje prava linosti, ali se njen ekonomski poloaj nije poboljao.
Izlaz iz tog stanja plebejci su traili u osvajanjima. U nekim sluajevima plebs je bio agresivniji od
senatorskog stalea.

Rims ki graani i Latini

Stanovnitvo Rima i osvojenih podruja dijelilo se na nekoliko grupa, koje su se razlikovale po

stupnju prava koja su uivale. Sva prava uivali su rimski graani (cives). Njih su karakterizirale
slijedee crte:
ius connubii pravo braka tj. pravo stupanja u kviritski brak, koji su pratile odreene pravne
posljedice (oinska vlast, pravo djece na nasljedstvo oca obitelji i dr.),
ius commercii puno imovinsko pravo, zajedno s pravom obraanja rimskom sudu radi zatite
svojih materijalnih interesa,
ius suffragii pravo glasa, tj. pravo sudjelovanja na narodnoj skuptini,
ius honorum pravo postavljanja svoje kandidature za magistrature.
Poetkom III st. patriciji i plebejci nisu se razlikovali po svojim pravima. Oni su bili punopravni
graani (cives optimo iure). Kategoriju nepunopravnih graana (cives non optimo iure) inili su
osloboenici (libertini); oni nisu imali pravo braka (ius connubii), nisu imali pravo postavljanja
kandidature za magistrature (ius honorum) i bili su ogranieni u pogledu prava glasa (ius
suffragii). Oni su sudjelovali jedino na tributskim komicijama, i to samo u etiri gradska tribusa.
Pojam Latini odnosio se prvobitno na stanovnitvo slobodnih latinskih gradova. Po
ugovorima sa Rimom, oni su imali ius commercii (imovinsko pravo), a neki od njih i ius connubii
(pravo braka).
Poslije Latinskog rata (340.-338.) neki stanovnici gradova Lacija dobili su pravo rimskog
graanstva, dok su drugi i dalje nazivani Latinima. Oni su zadrali pravo braka i imovinsko pravo,
kao i Rimljani, ali nisu uzimali nikakvog uea u rimskom politikom ivotu. Tako je stvorena
kategorija latinskog graanstva, koja se protee na razliite kategorije stanovnitva.
Robovi nisu uivali nikakvu zatitu drave. Oni su bili iskljueni iz graanskog ivota. Sa
stajalita rimskih robovlasnika, izmeu roba i ivotinje nema nikakve razlike; gospodar je
raspolagao ivotom i smru svojih robova. Za razliku od grkih drava, u Rimu rob nije mogao nai
utoita, nitko mu nije mogao pruiti zatitu.

Italija nak on rims kog osvajanja

Osvajanje italskih plemena i gradova jo nije znailo stvaranje strogo centralizirane drave.
Gradovi i plemena i dalje su ivjeli samostalnim, izdvojenim ivotom. Rim je i dalje bio graddrava, sa kojom su podinjeni gradovi stajali u ugovornim odnosima. Taj ugovor (foedus) bio je
prisilan. Razna plemena i gradovi nisu u tu federaciju uli s podjednakim pravima. Nekima od njih
(malom broju) dodijeljeno je pravo rimskog graanstva. Takvi gradovi nazivani su municipijima.
Municipiju sa sauvali autonomiju u pitanjima unutarnjeg ivota. Neki od njih uivali su puna prava,
dok drugi nisu imali politikih prava njihovi graani nisu mogli sudjelovati u rimskim komicijama
oni su bili gradovi bez prava glasa (civitates sine suffragio). Ispod gradova koji su dobili
rimsko graanstvo stajali su gradovi koji imaju latinsko graanstvo. Treu kategoriju inili su
saveznici (socii). U njih je spadala veina gradova. Uvjeti ugovora o savezu nisu bili jednaki.
Ope obiljeje je bilo da su svi savezniki gradovi gubili pravo samostalne vanjske politike i oni su
bili obvezni davati vojsku, koja je obrazovala posebne pomone odrede.
Posebnu kategoriju gradova inile su kolonije. Prve kolonije osnovao je latinski savez. Meu
kolonistima moglo je biti i Latina i Rimljana. Kasnije su sami Rimljani osnivali kolonije koje su
nazivane latinskim. To su bile vojno-zemljoradnike naseobine, osnovane u novoosvojenim
podrujima. Kolonije su imale autonomiju, ukljuujui u to i pravo kovanja novca, i gradsko
ureenje koje je podsjealo na rimsko. Osobe koje su u latinskim kolonijama vrile godinje
magistrature dobivale su pravo rimskog graanstva. U latinske kolonije odvoeno je od 2 do 6 tisua
ljudi. Svaki kolonist imao je posjed od 30 do 50 jugera i bio je duan vriti garnizonsku slubu.
U najvii rang spadale su kolonije rimskih graana. U doba rane Republike one su predstavljale
vojne baze na morskim obalama. Takve su bile Ostija, Ancij, Sena Galika i dr. One su na poetku
vjerojatno imale svoje uprave; kasnije, njima su upravljali duumviri, koji podsjeaju na rimske
konzule, savjet dekuriona, koji odgovara rimskom Senatu.
Glavni cilj kolonija u to doba bio je strateki. Razbacane po raznim mjestima osvojenih teritorija,
one su trebale tititi rimske interese, sprjeavati stanovnitvo od moguih akcija protiv Rima, a u
sluaju ustanka pomagati u njegovu guenju.

Rims ka vojs ka na poetk u III stoljea

Za svoje uzdizanje Rim je najvie dugovao snanoj i discipliniranoj vojsci. U najstarije doba
rimska vojska, koja se dijelila prema rodovima i plemenima, sastojala se od kognata sposobnih za
vojsku. Tijekom povijesnog razvoja pojavljuje se graanska vojska, koja se sastoji poglavito od
seljaka; u tu vojsku pozivano je itavo slobodno stanovnitvo; ona se dijelila prema imovinskom
cenzusu. Tradicija tu podjelu na klase pripisuje Serviju Tuliju, ali je ona bila rezultat dugog
povijesnog razvoja. U ranom razdoblju Republike pored imovinske podjele pojavljuje se i podjela
prema starosti. Svi graani od svoje 17 do 46 godine bili su duni sudjelovati u svim pohodima, pa
ma kako se esto oni poduzimali. Mobilizaciju vojske vrili su konzuli, koji su vojsku popunjavali na
osnovu cenzorskih spiskova. Osnovna vojna jedinica rimske vojske bila je legija, koja se sastojala
obino od 4.500 ljudi, od kojih 3.000 teko naoruanih pjeaka, 300 konjanika i 1.200 lako
naoruanih. Teko naoruana pjeadija dijelila se na tri grupe: najmlai su se zvali hastati (hastati
od hasta koplje), ljudi srednje dobi principi (principes), a najstariji po godinama triariji
(triarii). Hastat i princip bilo je u legiji po 1.200, a triarija 600. Legija se isprava dijelila samo
na centurije, a pred kraj ovog razdoblja (po svemu sudei tijekom Samnitskih ratova) legija se
sastojala od 30 manipula, a svaki manipul od dvije centurije. Centurijom je zapovijedao centurion
satnik, pri emu je jedan od centuriona zapovijedao desnim, a drugi lijevim krilom manipula;
ponekad je pak jedan centurio zapovijedao itavim manipulom. Svakoj legiji pridodavana je
konjica, koja se dijelila na deset turmi, po 30 ljudi u svakoj.
Vii zapovjednici u vojsci bili su vojni tribuni, koje su u prvo vrijeme imenovali konzuli, a zatim
ih birala narodna skuptina. Do doba Punskih ratova glavne oruane snage Rimljana sastojale su se
od etiri legije, ali pored rimske vojske sve vee znaenje stjeu trupe saveznika, koji su bili duni
davati odreene kontingente.
Boj su zapoinjali lako naoruani pjeaci (velites), koji bi bacali koplja na neprijatelja, pa se
zatim povlaili na krila, na kojima je bila rasporeena konjica. Poslije toga su stupali u boj hastati,
za njima principi, a triariji su sudjelovali u bitkama samo u izuzetnim sluajevima. Kao oruje sluili
su ma, kratko i dugo koplje, a za obranu od neprijatelja Rimljani su upotrebljavali tit i navlaili na
sebe oklop i ljem.
Veliku ulogu igrali su rimski utvreni logori , koji su podizani po odreenom planu. Oni su sluili
kao konaita ili kao utoita u sluaju odstupanja; pored toga, logori su bili uporite u svim vojnim
operacijama.
Stega je imala osobito velik znaaj u vojsci. Nju nije podrivala politika i socijalna borba koja se
vodila u Rimu. U pohodu vojnik je bio u potpunosti podinjen svom zapovjedniku. Stega je
odravana strogim kaznama. Zapovjednik vojske, konzul ili pretor, a pogotovo diktator, mogao je po
svom nahoenju podvrgnuti krivca smrtnoj kazni izvan granica grada Rima nije bilo prava
apelacije na narodnu skuptinu, niti je tamo imala snagu vlast tribuna. Centurioni su mogli po svom
nahoenju kanjavati vojnike za svaki prijestup. U vojsci su iroko primjenjivane tjelesne kazne. Ali,
disciplinu nisu odravale smo kazne. Rimska se vojska sastojala od slobodnih ljudi, zainteresiranih
za pobjedu nad neprijateljem, jer se radilo o obrani rodnog grada (kao to je to bilo za vrijeme
galske najezde ili rata s Pirom), ili pak o osvajanju novih zemljita za njive i panjake. Rano se
uvodi vojnika plaa (stipendium). Po predaji, jo u doba Treeg samnitskog rata, za vrijeme
osvajanja sabinske zemlje, Rimljani su, po rijeima Fabija Piktora, koje navodi Strabon, prvi put,

okusili bogatstvo.
U rimskoj vojsci pored kazni postojale su i nagrade. Vojskovoa koji ima imperium i koji je
dobio rat protiv vanjskog neprijatelja, objavljen po odreenim pravilima, stjecao je pravo na
trijumf, kako se zvala sveana povorka, u kojoj je vojskovoa s lovorovim vijencem i u grimiznoj,
zlatom ukraenoj togi, na kolima ulazio u Rim, praen pobjednikom vojskom. Procesija se
zavravala na Kapitolu, gdje se je sveano prinosila rtva. Mali trijumf nazivan je ovacijom. U tom
sluaju vojskovoa je ulazio u Rim na konju ili pjeice, na glavi je imao mirtin vijenac i bio je
odjeven u obinu togu.
Vojnici i asnici koji bi se istakli u borbama, mogli su dobiti razne nagrade: Za spaavanje
rimskog graanina dobivali su vijenac od hrastovog lia (corona civica); zlatnim vijencem
nagraivan je onaj tko bi se prvi popeo na zid neprijateljskog grada (corona muralis) itd.
esti ratovi doprinijeli su tome da je vojni ivot bio svakodnevna pojava, da se vojnici nisu
odvikavali od vojne slube, ve se eliili i stjecali ratno iskustvo. Viem staleu Rimljana samo je
sluba u vojsci mogla otvoriti politiku karijeru. U III st. vojna se sluba jo nije bila pretvorila u
profesiju; vojska je uvala raniji seljaki karakter, tako da je poslije pohoda veina vojnika teila
povratku kui.

4. Razvitak rimskog prava

Od pojava kulturnog ivota ovog vremena osobito znaenje ima razvitak rimskog prava. Glavni
izvor i dalje je bio Zakonik dvanaest ploa; njemu su se pridruili zakoni (leges) koje su donosile
centurijatske i tributske komicije. Tumaenje zakona i rjeavanje raznih pravnih pitanja i dalje su
bili u rukama pontifik. Vlasniki odnosi, koji su se rano razvili, nalaze svoj odraz u pravnim
normama. Pravo vlasnitva oznaavano je obino spominjanjem vlasnikog imena u genitivu i
rijeima po kviritskom pravu ovo je rod Sempronija po kviritskom pravu (hic homo
Sempronii ex iure Quiritium). Kasnije je za oznaku vlasnitva upotrebljavana rije dominium.
Glavni nain stjecanja u toku itavog ovog razdoblja i dalje je bila mancipacija.
Meutim, pojavile su se i druge vrste prijenosa. Jedan od njih bio je fiktivan sudski spor (tzv. in
iure cessio ). Otuiva i dobitnik odlazili bi magistratu, i onaj koji eli stei stvar izjavljivao bi da
stvar pripada njemu. Magistrat bi pitao prijanjeg vlasnika hoe li proturjeiti. Ovaj bi utio ili
odgovarao negativno. Na ovaj nain mogle su se stjecati kako res mancipi tako i res nec mancipi ; ali su
res nec mancipi prelazile u vlasnitvo i poslije obine predaje (trad itio), ako je za takvu predaju bilo
zakonske osnove (kupovina, predaja i miraz itd.). Najzad, stvari su mogle postati vlasnitvom na
osnovu davnanjeg posjedovanja (usuacapio).
Najstarija vrsta obveznih odnosa bio je, kao to smo vidjeli, nexum, koji je poslije Petelijevog
zakona izgubio svaku valjanost. Imovinski obrt postao je pokretniji zahvaljujui pojavi novca; stvari
su poele ee prelaziti iz ruke u ruku. Novi obvezni odnosi zaogrnuti su u manje sveane forme, ali
su i za njih karakteristini formalizam i konvencionalnost. Jedna od najvanijih vrsta novih obveznih
ugovora bila je stipulacija (stipulatio). Ona se sastojala u odreenom pitanju vjerovnika i u
odreenom odgovoru dunika. Prvi je pitao : Obeava li da e mi dati sto? Drugi je govorio
Obeavam da u ti dati sto (Spondesne mihi centum dare? Spondeo tibi centum dare ).
Pitanje i odgovor morali su se davati neizostavno usmeno, i to odreenim rijeima; u protivnom
sluaju pogodba je smatrana nevaeom. Postepeno se javljaju i drugi oblici obveznih odnosa, kod
kojih konvencionalnost igra manju ulogu.
U obiteljskom pravu u doba rane Republike dogaa se relativno malo promjena. Oinska vlast
(patria potestas) ostaje nenaruena. Neke promjene zapaaju se u pravnim odnosima meu
suprunicima. Najstariji oblik braka bio je vjerski obred, u kome su sudjelovali veliki pontifik,
Jupiterov flamin i deset svjedoka. Mladoenja i nevjesta prinosili su bogovima za rtvu pirov kola
(tar), po kome se itav obred nazivao confarreatio. Po svemu sudei, takav brak mogli su sklapati
samo patriciji.
Pored ovog vjerskog, postojao je i svjetovni oblik braka, koji se sastojao u fiktivnoj prodaji
nevjeste mladoenji (coemptio). Vren je obred mancipacije, i nevjesta je prelazila u vlast mua.
Brak se mogao sklopiti i bez ikakvih obreda: ena koja bi proivjela godinu dana u muevljevoj kui
dolazila je pod njegovu vlast. Ta vlast kao da se stjecala davnanjim posjedovanjem. Tijekom
vremena sklapani su i takvi brakovi u kojim ena nije stupala pod muevljevu vlast (matrimonium
sine manu mariti). Jo je Zakonik dvanaest ploa odreivao da ena koja ne eli nad sobom imati
vlast mua mora svake godine odlaziti iz kue na tri noi i na taj nain prekidati davnanje
posjedovanje.
Brakovi bez muevljeve vlati karakteristini su naroito za kasnija razdoblje rimske povijesti.

Razvitak odnosa vlasnitva nalazi svoj odraz i u nasljednom pravu. Vlasnik je mogao u posebnoj
oporuci (testamentum) naznaiti kome pripada njegova imovina nakon smrti. On je mogao
pojedinim osobama uskratiti dijelove svoje imovine ili pojedina prava (takva uskraivana nazivana
su legata). Ako je pak vlasnik umirao bez oporuke, stupao je snagu propis Zakonika dvanaest
ploa: u prvom redu priznavana su prava najbliim nasljednicima, zatim agnatima i najzad
kognatima.
Sudski postupak toga doba odlikuje se istim formalizmom i konvencionalnou kao i svi
poslovni odnosi. Svaka tuba morala je biti zasnovana na zakonu i izraena rijeima zakona.
Pontifici su sastavili tubene formule za razne sluajeve, i samo se tim formulama moglo sluiti
tijekom sudskog postupka. Te su formule nosile naziv legis actiones. Izgovaranje formula praeno
je odreenim gestama, koje su takoer bile neizmjenjive i obvezne.
Sudski postupak dijelio se na dvije faze. Najprije je predmet razmatrao magistrat, a zatim sudac. U
prvoj polovici postupka pred magistratom se izgovarala tubena formula. Vrste i oblici postupka pred
magistratom bili su strogo odreeni i nazivani su takoer legis actiones. Jedan od tih oblika bio je
sudski postupak putem zaloga (legis actio sacramento). To je postupak-oklada. Stranke u parnici
javljale bi se magistratu, odreivale zalog, i svaka stranka bi rijeima uobiajene formule, praenim
odreenim radnjama, izjavljivala da ima pravo na nju. Magistrat nije raspravljao o stvari niti
donosio odluku. On je izgovarao odreene rijei i zajedno sa stankama odreivao suca ili suce od
privatnih osoba, koje su donosile odluku o tom tko je izgubio zalog (okladu). Isti formalizam
karakteristian je i za ostale legis actiones.
Djelatnost Gneja Flavija, koji je objavio legis actiones, olakala je postupak, ali je starinski
formalizam i dalje postojao.

ETVRTI DIO
PRETVARANJE RIMA U NAJJAU DRAVU NA
SREDOZEMNOM MORU
Glava IX
PUNSKI RATOVI
1. Drutveni poredak u Kartagi
Nakon osvajanja Italije i pobjede nad Pirom, Rim se pretvorio u jednu od najjaih drava u
zapadnom dijelu Sredozemnog mora. Nije sluajnost to Egipat 273. g.pr.K. uspostavlja s Rimom
diplomatske veze. Porast rimske moi doveo je do sukoba Rima s Kartagom najjaom zapadnom
dravom u to vrijeme.
Sjeverozapadna obala Afrike bila je jo od davnih vremena kolonizirana Fenianima; pored
drugih gradova, tu se je razvila i Kartaga, kolonija fenikog grada Tira; leala je na obali jedne
pogodne luke, dananjeg Tuniskog zaljeva. Osnivanje Kartage obino se stavlja u 814. g, ali
uzdizanje Kartage poinje ve od VI st. Utika, najstarija fenika kolonija u Africi, izgubila je svoj
prijanji znaaj i potpala pod vlast Kartage, kojoj su se podinili i drugi feniki gradovi na
sjevernoafrikoj obali. Malo pomalo Kartaga je proirila svoj utjecaj i na druga podruja zapadnog
dijela Sredozemnog mora; ona je sebi podinila gradove u panjolskoj i na Siciliji, njoj su
pripadali i najvaniji otoci zapadnog Sredozemlja. Pred kraj IV i na poetku III st.pr.K. Kartaga se je
pretvorila u najjau dravu zapadnog svijeta. Gospodarsku osnovicu njene moi inila je
posrednika trgovina. Kartaki trgovci dovozili su u zapadne i istone luke Sredozemnog mora cink iz
Britanije, zlato i slonovu kost iz junih podruja Afrike, kovine sa Sardinije i iz panjolske, jantar iz
sjevernih zemlja, robove iz raznih podruja i drugu najraznovrsniju robu.
Veliku ulogu u kartakom gospodarstvu igrala je poljoprivreda. Sama Kartaga, kao i mnogi drugi
feniki gradovi na sjevernoafrikoj obali, leala je na plodnom tlu. Domorodako berbersko
stanovnitvo, kome je prvobitno pripadala ta plodna zemlja, pretvoreno je u zavisne posjednike;
znatan dio zemljita kartake aristokracije obraivali su robovi. Kartaani su prvi primijenili u
velikim razmjerima rad robova u poljoprivredi i stvorili metode za raznoliko koritenje robovskog
rada. Kod njih se pojavila specijalna literatura posveena agronomskim pitanjima. Osobitu
popularnost uivao je rad Magona, koji je bio preveden na grki, a zatim i na latinski jezik.

Politiki poredak u Kartagi bio je oligarhijski. Na elu drave stajala su dva sufeta, koje je
birala narodna skuptina i po ijim je imenima nazivana godina, ali je najvia vlast bila u rukama
aristokratskog Vijea, koje se sastojalo od 30 ljudi. Postojale su i druge ustanove, od kojih je
naroit znaaj imao kontrolni organ vijee sto etvorice, koje je podsjealo na spartanske efore.
Narodna skuptina, koja je birala slubene osobe, nije imala politiki znaaj. itavom politikom,
kako vanjskom tako i unutarnjom, rukovodila je plutokracija. Aristotel, koji je opisao kartako
politiko ureenje, istie da se u Kartagi bogatstvo cijeni vie od vrline.
Kartaka vojska bila je plaenika i sastojala se od najraznovrsnijih elemenata: u njoj su sluili
Libijci, Kelti, Italici, Grci. Postrojbama su ponekad zapovijedali istaknuti Kartaani, a ponekad
plaeniki zapovjednici. Dogaalo se da su kartake vojskovoe djelovale nezavisno od vladajue
oligarhije i da su s njom dolazile u sukob. Veina slobodnog stanovnitva bila je u politikom
pogledu bespravna. Osim poljoprivrede, zasnovane na racionalnim naelima, Kartaga je malo ega
novog unijela u antiku kulturu.
U kartakoj religiji, koja je nastavljala tradicije starih Feniana, bilo je mnogo arhainog, sve do
ljudskih rtava, prinoenih u ast boga rata Moloha. Glavna boanstva bili su bog neba Baali
boginja mjeseca Tanit. Njihovi sveenici i sveenice bili su lanovi istaknutih kartakih obitelji. U
podruju umjetnosti i arhitekture Kartaani nisu stvorili nita samostalno. Za njih je karakteristino
eklektiko mijeanje grkih i istonih uzora.

2. Prvi punski rat

Kartaki posjedi irili su se po itavom zapadnom dijelu Sredozemlja. U panjolskoj su Kartagi
pripadali Gades, Malaka i Abdera. Velik znaaj za Kartagu imali su posjedi na Siciliji. Kartaani su
se uvrstili na zapadnoj polovici Sicilije i esto su pokuavali proiriti svoju vlast i na istoni dio
otoka. Ofenzivu Kartaana u IV st. suzbijali su sirakuki tirani, ali je krajem osamdesetih godina III
st.pr.K. znatan dio Sicilije potpao pod utjecaj Kartage. Sredinom ezdesetih godina III st. u Sirakuzi
je vladao tiranin Hijeron II, koji je uzeo titulu kralja i sebi postavio za cilj obnavljanje grke moi na
Siciliji.
U prethodnom razdoblju, jo mnogo prije nego to e se pretvoriti u snanu italsku dravu, Rim je
stupio u trgovake veze s Kartagom.

Rani ugov ori izmeu Rima i Kartag e

Prvi ugovor Rima sa Kartagom Polibije stavlja u VI st, u prvu godinu Republike, ali je potpuno
mogue da on pada u kasnije vrijeme. Drugi ugovor zakljuen je 348. g, a trei 279. g, za vrijeme
rata sa Pirom.
Rani ugovori regulirali su pitanja koja su uglavnom bila u svezi s trgovinom i pomorstvom.
Ugovor pak iz 279. g. bio je uperen protiv Pira.

Rims ko-karta ke suprotnos ti

Odnosi izmeu Rima i Kartage bitno su se pogorali nakon to je Rim stao na elo federacije
italskih zemlja i Velike Grke, koja je uvijek bila u neprijateljstvu sa Kartagom. Padom Tarenta i
slabljenjem Sirakuze, Kartaga je neogranieno zavladala zapadnim dijelom. Rimski vladajui
slojevi nisu mogli dopustiti da taj dio Sredozemnog mora bude za njih zatvoreno kartako more. To
su bile osnovne suprotnosti, koje su i dovele do Prvog punskog rata (264. 241.). Interesi obiju
drava sukobili su se na Siciliji, i borba za vladavinu nad sicilijskim podrujima trajala je preko 20
godina.

Mamertini

Povod ratu bio je sljedei. Kampanski plaenici, koji se sebe nazivali sinovima Marsa, ili
Mamertinima, zauzeli su osamdesetih godina III st. Mesanu i opljakali susjedne gradove. Hijeron II,
koji se uvrstio u Sirakuzi, krenuo je protiv Mamertina i opsjeo Mesanu.
Jedan dio Mamertina obratio se je Kartagi, molei je za zatitu, dok je druga grupa Mamertina,
pozivajui se na krvno srodstvo, potraila pomo od Rima. Kartaani su zauzeli mesanska gradska
utvrenja. Zauzimanje Mesane od strane Kartaana bilo je, nesumnjivo, opasno po rimsku dravu, jer
je moglo imati za posljedicu osvajanje Sirakuze, pa prema tome i prelazak itave Sicilije u ruke
Kartage. Ako bi Kartaani zadrali Mesanu, onda bi samo uski morski tjesnac dijelio rimske posjede
od jakog i opasnog protivnika. Rimski Senat kolebao se je i nije donosio odreenu odluku. Ali je
narodna skuptina, priznavi Mamertine za rimske suplemenike, odluila da im se prui pomo. Na
odluku narodne skuptine utjecali su vez sumnje predstavnici senatorskih obitelji, koje su bile
povezane sa sabelskim plemenima, srodnim Mamertinima, a tako isto i sa trgovakim grkim
gradovima (npr. Atiliji, koji su vodili porijeklo iz Kampanije, i Otaciliji od sabelskih plemena).

Poetak ratnih operacija

Godine 264. rimske su se postrojbe prebacile na Siciliju, osvojile Mesanu, razbile najprije
Kartaane, a zatim i Sirakuane, i pristupile opsadi Sirakuze. Mnogi grki gradovi preli su na stranu
Rimljana, i Hijeron je bio prisiljen sa Rimom sklopiti mirovni ugovor, po kome je morao vratiti
zarobljenike i platiti sto talenata u srebru. Mir i savez sa Hijeronom olakali su daljnje voenje rata,
jer su sada Rimljani dobivali hranu za svoje legije na licu mjesta.

Zauzimanje Agrig enta

262. g, poslije estomjesene opsade, Rimljani su zauzeli grad Agrigent jedan od najsnanijih
sicilskih centara. Rimljanima je u ruke pao veliki plijen, 25.000 zarobljenika prodano je u ropstvo.
Ali su uspjesi na Siciliji bili paralizirani akcijama kartake mornarice, koja je gospodarila morem i
mogla nesmetano napadati italske obale. Rimljani, a naroito njihovi saveznici, imali su malo
brodova i zato su pristupili izgradnji ratne mornarice, Nova rimska mornarica sastojala se je od
velikih laa, opskrbljenih specijalnim mostovima za pristajanje. Za vrijeme bitke rimski je brod
pristajao uz neprijateljski i stavljao na njega most, preko kojeg su legionari prelazili na
neprijateljski brod i zapoinjali borbu kao da su na kopnu.

Bitk a kod Mila

Prva pomorska bitka kod Liparskih otoka bila je nepovoljna po Rimljane, ali je zato ubrzo
poslije toga, u bitci kod Mila, blizu tih istih otoka, konzul Gaj Duilije odnio pobjedu na kartakom
mornaricom (260. g.).
Presudno ulogu za vrijeme bitke odigrala je tehnika novost na rimskim brodovima (mostovi za
pristajanje). Duilije je proslavio trijumf; u ast pobjede podignut je stup, ukraen dijelovima
kljunova razbijenih brodova (columna rostrata). Prevaga u ratu na moru bila je na stani Rimljana, i
oni su odluili napasti Kartaane u samoj Africi.

Reg ulov a eks pedicija

Godine 256. opremljena je i u Afriku upuena velika ekspedicija, s konzulom Markom Atilijem
Regulom na elu. Kod rta Eknoma dolo je do jedne od najveih pomorskih bitaka u antici; u njoj je
kartaka mornarica bila razbijena, poslije toga Rimljani su se iskrcali na afrikoj obali. Njihove su
trupe isprva djelovale uspjeno, i Regulu je polo za rukom odvojiti od Kartaana domorodaka
plemena koja su se nalazila pod njihovom vlau. Kartaani su poveli pregovore o miru, ali je Regul
postavio takve uvjete da su oni odluili nastaviti rat. Unajmljeni su novi odredi grkih plaenika na
elo s Lakedemonjaninom Ksantipom. U sukobu s ovom novom kartakom vojskom Rimljani su bili
do nogu potueni. Od itave velike vojske spasilo se bijegom samo dvije tisue ljudi. Sam Regul pao
je u zarobljenitvo, gdje je i poginuo. Kao vrhunac svega, rimska mornarica koja se vraala iz
Afrike u Italiju bila je gotovo sasvim unitena u velikom nevremenu.

Pos ljednje razdoblje rata

Popritem vojnih operacija ponovo je postala Sicilija. Rimska je mornarica nekoliko puta
stradavala od bur, i Rimljani su morali iznova graditi brodove. Ali, Kartaani nisu znali iskoristiti
svoju prednost na moru. Zato su Rimljani, zahvaljujui sjajnim kvalitetama svog pjeatva, potisnuli
Kartaane u sjeverozapadni dio Sicilije, tako da su ovima ostala samo dva velika pristanita
Lilibej i Drepanon. Kartake pozicije postale su bolje od 247. g, kada je na Siciliju stigao mladi i
energini vojskovoa Hamilkar Barkas, koji je reorganizirao kartaku vojsku. On nije samo pruio
Rimljanima energian otpor, ve je i sam preao u ofenzivu. Zauzevi tvravu Eriks, Hamilkar nije
dao mira neprijatelju. Tada su Rimljani, uz velika odricanja i iskoritavanje svih dravnih i
privatnih potencijala, sagradili novu mornaricu, kojoj je 242. g. na elo stao konzul Gaj Lutacije
Katul. Kao rezultat toga, jo iste godine Rimljani su zauzeli gradove Lilibej i Drepanon, a
slijedee, 241.g, Gaj Lutacije Katul zadao je kartakoj mornarici presudan poraz u bitci kod
Egatskih otoka.
Uskoro poslije toga Hamilkar i Lutacuije Katul sklopili su mirovni ugovor. Odmah zatim na
Siciliju je poslana komisija, koja je formulirala konane uvjete mira; Kartaga je morala u roku od
deset godina isplatiti kontribuciju od 3.200 talenata, napustiti Siciliju i vratiti zarobljenike.

Ustanak u Kartag i

Rat je Kartagu stajao ogromnih sredstava; kartaka blagajna bila je ispranjena, te se nisu mogle
ispatiti kartake vojne postrojbe. To je dovelo do ustanka plaenika, kojem su se prikljuili robovi i
podjarmljeni Libijci. Na elu ustanka nalazili su se Libijac Maton i rob iz Kampanije Spendije.
Ustanike su potpomagali feniki gradovi, meu kojima i Utika, kojoj je teko padala kartaka
hegemonija. Ustanak, koji je zapoeo u zimu 241.g, trajao je vie od tri godine. Za njegove guenje
zasluan je Hamilkar Barkas.
Za vrijeme ustanka Rim je ostao neutralan, ali nakon njegovog guenja iskoristio je slabost
Kartage i zauzeo Sardiniju i Korziku.

Org anizacija prv ih prov incija

Prekomorski teritoriji organizirani su po drugaijim naelima nego italska podruja u kojima je

bio dosljedno sproveden princip prisilne federacije. Sicilski posjedi, Sardinija i Korzika, odsada su
nazivani rimskim provincijama. Pojam provincija (provincia) znaio je prvobitno mandat
(obino vojni) koji je davan najviem magistratu. Sada se ta rije poela upotrebljavati i za
osvojene teritorije. U prvo vrijeme Rim nije zavodio nikakav odreeni sustav provincijske uprave.
Osvojeno podruje nalazilo se pod vlau rimskog magistrata, koji je njome neogranieno upravljao.
Podinjeni gradovi (sa odreenim iznimkama) morali su plaati velike poreze. Jedan dio
osvojenog teritorija proglaavan je za dravnu zemlju (ager publicus). Rimljani su mnoge stvari
preuzeli od Kartaana i od sirakuke drave, koji su sa svoje strane, preuzeli s Istoka helenistiki
sustav uprave nad pokorenim narodima, za koji je karakteristina podjela osvojenih podruja na
privilegirane gradove i na bespravno seosko stanovnitvo.

3. Unutarnja i vanjska politika Rima u razdoblju izmeu Prvog i Drugog punskog rata (241.
218. g.pr.K.)
Poslije prvog Punskog rata Rim je zauzeo jedno od istaknutih mjesta meu dravama
Sredozemlja. Sve do dvadesetih godina III st. Rimljani su bili izvan onih neobino sloenih
vanjskopolitikih odnosa koji su karakteristini za helenistike drave toga doba. Prvi sukob interesa
Rima i Grke pada u 229. g, kada je poeo Prvi ilirski rat.

Ilirs ki ratov i

U to vrijeme na sjeveroistonim obalama Jadranskog mora ojaala je ilirska drava, koja je

predstavljala federaciju raznih plemena. Iliri su se bavili gusarstvom i pljakali brodove koji su
prolazili Jadranskim morem. Od ilirskih gusara stradali su i italski trgovci. Rimski Senat ustao je u
obranu njihovih interesa. Kraljici Teuti, koja je vladala Ilirijom, upueno je poslanstvo, ali su
rimski zahtjevi bili odbijeni, a jedan od poslanika ubijen. To je posluilo kao povod za Ilirski rat.
Za vrijeme Ilirskog rata Rimljani su djelovali u zajednici s Ahajskim i Etolskim savezom, i zato je
sljedee, 228. g, odnesena pobjeda na Ilirima i zakljuen mir, po kome je Teuta izgubila znatan dio
svoga teritorija; Ilirima je oduzeto pravo slobodne plovidbe; osim toga, morali su plaati danak. Otok
Korkira, Epidamnos i drugi gradovi na jadranskoj obali uli su jo 229. g. u sastav rimskog saveza.
Ne mijeajui se jo u unutarnje stvari grkih gradova, Rim je ipak stupio s njima u redovne
diplomatske odnose.
U Korint i Atenu upueno je rimsko poslanstvo, kome je ukazana dotad neviena ast;
poslanicima je doputeno sudjelovanje na Istamskim igrama i na Eleuzinskim praznicima. Prema
tome, Rimljani su priznavani za Helene.
219. g. Rimljani su vodili tzv. Drugi ilirski rat, u kome su zadali poraz Demetriju Faraninu, svom
prijanjem savezniku, koji se pobunio protiv njih.
Uspjesi Rimljana na ilirskoj obali zadirali su u interese najjae balkanske drave Makedonije, i
morali su kasnije neizbjeno dovesti do sukoba.

Reforma komicija

Istovremeno sa vanjskim jaanjem Rima dogaa se i niz promjena u unutarnjem ivotu. Razdoblje
nakon Prvog punskog rata obiljeeno je odreenim jaanjem uloge plebsa. Izmeu 241. i 222. g.
izvrena je reforma centurijatskih komicija. Umjesto stare Servijeve podjele, svaki od 35 tribusa
morao je ubudue davati po 2 centurije od svake klase. Na taj su nain sve klase dobile podjednak
broj centurija i prema tome podjednak broj glasova u Narodnoj skuptini. Ukupan broj centurija
iznosio je 373 (35 x 10 + 18 centurija konjanika + 4 centurije pionira i glazbenika + 1 centurija
proletera).
Po Servijevom ustavu, odluka u komicijama mogla se donositi samo glasovima centurija prve
klase i konjanika. Po novom sustavu bila je potrebna veina u 187 centurija. Prema tome, ova je
reforma davala odreenu prednost graanima druge i tree klase; to se tie slabo osiguranih
graana, oni su kao i prije toga bili lieni politikog utjecaja, i rimski je ustav i dalje ostao
aristokratski.
U to vrijeme dogaaju se i neke druge promjene u rimskom ustavu. Od 242. g. bira se drugi
pretor; on rukovodi sudskim parnicama koje se vode izmeu stranaca, ili izmeu Rimljana i stranaca
(praetor qui inter peregrinos ius dicit). Od 227. g. biraju se jo dva pretora, radi uprave nad
provincijama: jedan za Siciliju, drugi za Sardiniju i Korziku.

Gaj Flaminije

Demokratski pokret toga vremena vezan je za djelatnost Gaja Flaminija. Kao narodni tribun (232.
g.) Flaminije je sproveo zakon o podjeli meu graanima galske zemlje osvojene 285. g. (ager
Gallicus). Flaminije je morao voditi borbu sa udruenom i energinom oporbom senatora, na ijoj
se strani nalazio ak i njegov otac, koji je prijetio da e prema svome sinu primijeniti oinsku vlast.
Podjela zemlje izazvala je rat s Galima (225.-222. g.), koji je zapoeo upadom Gala u Etruriju. Na
poetku rata Rimljani su pretrpjeli poraz, ali je ve 224. g. nad Galima odnesena pobjeda. Godine
223. Gaj Flaminije je kao konzul krenuo u pohod i razbio Gale, a sljedee godine, poslije niza
uspjelih bojeva, rat je bio priveden kraju. Poslije pobjede nad Galima u novoosvojenom podruju
osnivaju se kolonije (Placentia, Cremona) i time udara temelj romanizaciji doline rijeke Po,
glasovite po svojoj plodnosti.
220. g. Flaminije je izabran za cenzora, Uz njegovu podrku donesen je zakon narodnog tribuna
Klaudija, po kome je senatorskim porodicama zabranjeno posjedovanje brodova u koje moe stati
vie od 300 amfora (90 hektolitara). Ovim se nobilitet odvaja od pomorske trgovine, koja prelazi
uglavnom u ruke vitezova. Pod vitezovima su podrazumijevani Rimljani zapisani u 18 konjanikih
centurija (eques - konjanik, vitez). Po pravilu, oni su pripadali najosiguranijim plebejcima koji jo
nisu proli kroz magistrature i koji nisu bili uneseni u senatorski spisak. Od vremena Flaminija i
Klaudija u ruke vitezova prelaze postepeno trgovako-zelenaki poslovi, dok gospodarsku podlogu
nobiliteta i dalje ini krupni zemljini posjed.

4. Drugi punski rat

Hamilk ar Bark as i njeg ov i nas ljednici u panjols koj

Ubrzo nakon sloma ustanka plaenika i robova Hamilkar Barkas je prenio svoju djelatnost u
panjolsku; on se nadao da e tamo proiriti i ojaati kartake posjede, raunajui da e mu
iskoritavanje prirodnih bogatstava Pirenejskog poluotoka omoguiti jaanje vojne moi za budui
rat s Rimom. Pirenejski poluotok oduvijek je bio na glasu po nalazitima plemenitih kovina i po
plodnosti svoga tla. Glavninu njegovog stanovnitava inila su iberska plemena, koja su se nalazila
na razliitom stupnju kulturnog razvitka. U sjeverna podruja prodrli su Kelti, koji su se jednim
dijelom izmijeali sa Iberima. Neka plemena, naroito juna, bila su nositelji specifine iberske
kulture, koja je i pored inozemnih utjecaja ipak uvala svoje originalne crte. Plemena koja su
stanovala na Pirenejskom poluotoku odlikovala su se borbenou, i neka od njih branila su svoju
nezavisnost tijekom vie stoljea. Fenike naseobine pojavile su se na Pirenejskom poluotoku
prilino rano, ali im Kartaga sve do gubitka Sicilije nije posveivala veu pozornost. Hamilkar je
poeo uspjeno provoditi u ivot svoj naum, guei otpor lokalnih plemena; ali je on 229. g.
poginuo, i vojska je za svoga vou izabrala njegovog zeta Hazdrubala. On je nastavio djelo svoga
prethodnika i osnovao grad Novu Kartagu, koja nije bila samo snana vojnika utvrda, nego i vana
trgovaka luka.
Rimljani su bili uznemireni prodiranjem Kartaana na sjever panjolske. U panjolsku je
upueno rimsko poslanstvo i 226. g. je sa Hazdrubalom zakljuen ugovor, po kome su se Kartaani
obvezali da nee prelaziti rijeku Ibar (Ebro) u vojne svrhe. Ovaj ugovor bio je nesumnjivo
povoljniji za Kartagu, jer joj je priznavao pravo na vei dio panjolske.
Unutarnji dogaaji u Rimu, kao i rat sa Galima nisu Rimljanima davali mogunost pruanja
ozbiljnijeg otpora jaanju kartake moi u panjolskoj.
221. g. Hazdrubal je bio ubijen. Na njegovo mjesto izabran je Hamilkarov sin Hanibal, kome je
tada bilo svega 25 godina. I pored svoje mladosti, Hanibal je ve bio zreo vojskovoa, odgojen u
mrnji prema Rimu. Kada je preuzeo zapovjednitvo, on je smatrao da je kartaka vojska spremna za
borbu s Rimljanima. I Rimljani su se spremali za rat. Oni nisu imali neposrednih interesa u
panjolskoj, ali je jaanje Kartaana predstavljalo opasnost po njih. Uz to, na rat su ih poticali grki
stanovnici grada Masilije, davnanji suradnici Kartaana, koji su se sada umijeali u sferu njihovog
trgovakog utjecaja.

Pov od ratu

Od obalnih gradova panjolske koji su leali juno od Ebra samo se Sagunt, helenizirani iberski
grad nije pokoravao vlasti Kartage, nego je stupio u savez s Rimom. Pod izgovorom da je Sagunt
napao na jedno od plemena podinjenih Kartagi, Hanibal je otpoeo opsadu grada. Stanovnici
Sagunta pokazali su se vrstim i itavih osam mjeseci branili su svoju nezavisnost. Nakon to su ga
Kartaani ipak zauzeli (219.g.), Rimljani su uputili u Kartagu poslanstvo i zahtijevali da im se preda
Hanibal. Prepirka izmeu rimskih poslanika i lanova kartakog Senata nije ni do ega dovela.
Kartaani su odbili ispuniti rimske zahtjeve i samim tim prihvatili rat.

Hanibal u Italiji

Strateki plan Rimljana bio je unaprijed isplaniran. Oni su namjeravali voditi rat na protivnikom
teritoriju, i u tu svrhu jedna rimska vojska se je imala iskrcati u Africi, a druga u panjolskoj. Ali je
Hanibal pretekao Rimljane. On je smatrao da je najuinkovitije Rimljane napasti u samoj Italiji. Sa
Galima, koje je Rim neposredno prije toga pokorio, stupio je u savez, i oni su mu obeali pomo.
Osim toga, Hanibal je raunao da e italski saveznici poslije prvih njegovih pobjeda otpasti od
Rima i prei na njegovu stranu. Da bi ostvario taj plan, trebalo je izvriti dotad nevien suhozemni
prijelaz sa Pirenejskog poluotoka u Italiju preko Pireneja i Alpa, i Hanibal se odluio na ovaj
opasan pohod.
U proljee 218. g. Hanibal je s velikom vojskom krenuo iz Nove Kartage, preao Pireneje i
marirao du morske obale, naseljene keltskim plemenima. Njemu je uspjelo s nekim domorodakim
plemenima sklopiti sporazum, dok je sa drugima morao ratovati. Galska plemena nisu mogla
sprijeiti Hanibala da prijee rijeku Ronu. Osobito teak bio je prijelaz preko Alpa. Ali je genijalni
kartaki vojskovoa, premda po cijenu velikih gubitaka, uspio savladati sve prepreke koje su mu na
put stavljali otra alpska priroda i neprijateljska keltska plemena. S ove strane Alpa Hanibal je
dobio ranije obeanu pomo Gala, koji su bili nezadovoljni rimskom vladavinom. To mu je
omoguilo odmaranje svoje vojske; njihov broj veoma se smanjio; od velike vojske ostalo je svega
20.000 pjeaka i 6.000 konjanika. Prijelaz Hanibalove vojske preko Alpa predstavljao je za
Rimljane potpuno iznenaenje.

Bitk e kod Ticina i kod Trebije

Konzul iz 218. g. Publije Kornelije Scipion ve se kretao u pravcu panjolske, radi borbe s
Hanibalom, ali se je morao zadrati u sjevernoj Italiji, gdje su se pobunili Gali. Vijest o
Hanibalovom kretanju zatekla ga je u Masiliji i prisilila na odustajanje od panjolskog pohoda. On je
isuvie kasno krenuo k Roni, i zato nije mogao sprijeiti Hanibala da prijee rijeku. Otpremivi
svoga brata Gneja u panjolsku, on se vratio u Italiju, da bi do alpskih prolaza stigao prije Hanibala.
Drugi konzul, Tiberije Sempronije Long, bio je opozvan sa Sicilije. Na taj nain, odustalo se od
afrike ekspedicije. U bitci kod rijeke Ticina Hanibal je razbio Scipionove postrojbe. Onda su se
konzulske vojske sjedinile i napale Hanibala blizu rijeke Trebije, ali su i tu pretrpjele poraz.
Vijest o neuspjesima dviju konzulskih vojski predstavljala je za Rimljane potpuno iznenaenje i
izazvala u Rimu borbu raznih politikih grupacija. Prevlast su odnijele demokratske skupine, koje su
217. g. izabrale za konzula popularnog javnog radnika Gaja Flaminija.

Bitk a kod Trazimens kog jezera

Poslije poraza Rimljana kod Trebije otpoeo je opi ustanak keltskih plemena u sjevernoj Italiji,
Hanibalov plan pokrenuti Gale, nezadovoljne Rimom bio je ostvaren, keltski ustanici poveali su
za vie od dva puta njegovu vojsku. U proljee 217. g. Hanibal je napustio zimski logor, da bi
nastavio ofenzivu na Italiju. Rimske trupe, koncentrirane u Ariminu i Areciji, trebale su braniti
prolaze preko Apeninskih planina, ali je Hanibal proao kroz movarnu nizinu rijeke Arno. Kartaka
vojska marirala je etiri dana i tri noi do pojasa i grudi u vodi, a vojnici su se mogli odmarati
samo na leevima uginulih konja. Ovaj prijelaz kotao je Hanibala veoma skupo; nastradalo je
mnogo vojnika, uginulo mnogo konja a ostao je samo jedan slon. Sam vojskovoa izgubio je oko. Ali
kao rezultat ovog stranog prelaska Hanibalova je vojska zaobila utvrene poloaje Rimljana.
Zaobiavi Flaminijevu vojsku, Hanibal je krenuo dalje na jug, na Rim, pustoei sve oko sebe.
Flaminije je odluio stii neprijatelja. Ne ekajui svoga kolegu, koji mu je iao u pomo, on je
raunao da e vlastitim snagama postii uspjeh i opravdati svoju misiju. Krenuo je za neprijateljem,
bez dovoljnih mjera opreza; zato su njegove akcije bile poznate Hanibalu, koji je imao dobro
organiziranu izvidnicu. Flaminijev put vodio je kroz usku dolinu, koja je leala izmeu planina i
Trazimenskog jezera. Hanibal je preko noi proao kroz dolinu, zauzeo uzvisine i rasporedio svoje
trupe iza breuljaka koji su se nalazili na rubu ravnice. Bilo je tmurno jutro. Kada je rimska vojska
izbila, nita ne slutei, na put pokraj obale, iznenada su je sa svih strana napale Hanibalove
postrojbe. Na samom poetku boja ubijen je Flaminije. Jedan dio rimske vojske bio je sasjeen, a
drugi je konjica bacila u jezero. Samo je jedan odred, od oko 6.000 ljudi, zauzeo brijeg, ali se,
opkoljen od neprijatelja, predao pod uvjetom da dobije slobodan odstup. Zadravi Rimljane u
zarobljenitvu, Hanibal je pustio saveznike kuama, istiui da on nije doao ratovati protiv Italika,
ve protiv Rimljana, za osloboenje Italika. U toj bitci poginulo je ukupno 15.000 Rimljana.
Poslije pobjede kod Trazimenskog jezera Hanibal je krenuo ka obali Jadranskog mora, da bi sebi
osigurao prekinutu vezu sa Kartagom. Proavi kroz Umbriju i Picenum, koje je opustoio, Hanibal se
zaustavio u Apuliji, gdje je pustio svoje trupe da se odmore i gdje je reorganizirao pjeatvo po
rimskom uzoru.

Fabije Maks im i njeg ov a taktik a

Vijest o trazimenskoj katastrofi izazvala je u Rimu, kako kae Polibije, opu potitenost. U toku
nekoliko dana Senat je vijeao o novonastalim prilikama. Flaminijev poraz doprinio je jaanju
aristokratske stranke. Senat je odluio imenovati diktatorom Kvinta Fabija Maksima, koji je bio
poznat po konzervativnim nazorima.
Fabije je napravio novi ratni plan, usmjeren na iscrpljivanje protivnika, koji se nalazi u tuoj
zemlji. Po Plinijevim rijeima, Fabije je bio svjestan toga da su Kartaani raskinuli sve veze iza
sebe i da je pobjeda jedina mogunost spasa. Poloaj rimske vojske bio je sasvim drugaiji. Zato
je Fabije predviao neizbjean poraz u presudnoj bitci ali je bio neodluan da se u nju upusti.
Shvativi u emu se sastoje prednosti njegovog poloaja u usporedbi s neprijateljem, on je na njih
jedino i raunao, i u skladu s njima je vodio rat, a ta prednost Rimljana sastojala se u neiscrpnim
priuvama i brojnoj prevazi njihove vojske. Fabije je izbjegavao presudne sukobe. On je
uznemiravano neprijatelja sitnim arkama, napadajui u prvom redu kartaku komoru. Ali ovakva
Fabijeva taktika, zbog koje je prozvan Cunctatorom (Oklijevalom), nije nailazila na simpatije u
demokratskim krugovima Rima; oni su bili krajnje nezadovoljni gubitkom nizine rijeke Po, koja je
poslije Flaminijeve reforme i posljednjeg galskog rata bila naseljena rimskim kolonistima. Osim
toga, seljatvo Rima i Italije bilo je nezadovoljno time to je Hanibal, koga nisu putali blizu velikih
gradova, pustoio seoska naselja. Protivnik Fabijeve taktike bio je ak i njegov najblii pomonik,
zapovjednik konjice Marko Minucije, kome je za vrijeme Fabijevog odsustva polo za rukom da u
jednoj sluajnoj arki zada Kartaanima poraz. U Rimu je to nailo na tako veliki odjek da je
Minucije usprkos svih obiaja bio izabran za drugog diktatora. Ali je Hanibal ubrzo razbio
Minucija, i samo je Fabijeva pomo spasila njegove trupe od propasti. To je pokazalo koliko je
pravilna bila taktika partizanskog rata koju je vodio Fabije Maksim. Njegova zasluga sastojala se je i
u tome to je zadrao rimske saveznike. Hanibal ih nije uspio privui na svoju stranu.
Osiguranje zaliha bio je jedan od najvanijih Hanibalovih zadataka. Iz Apulije on je krenuo u
Samnij, a odatle preao u Kampaniju. Fabije mu nije uspio preprijeiti put, kad se on vraao iz
Kampanije. Poto je osigurao zalihe, Hanibalova se vojska vratila u Apulijeu, gdje je Hanibal
proveo zimu 217. / 216. g. Za konzula u 216. g. izabrani su Lucije Emilije Paul, pristaa taktike
Fabija Maksima, i Gaj Terencije Varon, kandidat demokratskih krugova i pristaa odlunih vojnih
operacija. Varonova taktika dovela je do jedne od najpresudnijih bitaka u antikoj povijesti.

Bitk a kod Kane

U ljeto 216. g. na rijeci Aufidu kod Kane (Apulija) rimska se vojska sukobila sa Hanibalom. Ona
je bila brojno nadmonija od kartake vojske, ali je Hanibal imao jaku konjicu. Osim toga, rimska
vojska nije imala jedinstvenog zapovjednitva. Na njenom elu nalazila su se dva zapovjednika, koji
su izmeu sebe bili suradnici i koji su se trebali uhvatiti u kotac sa genijalnim kartakim strategom.
Hanibal je rasporedio svoje trupe u obliku polumjeseca. U sreditu su se nalazili Kelti, a na
bokovima odabrani odredi kartakog pjeatva i konjica. Malobrojna rimska konjica bila je
razbijena i odbaena jo na samom poetku bitke. Kelti su pak prigodom napada ustuknuli, ali kada su
ih rimski legionari poeli potiskivati, Hanibal je stavio u pokret protiv rimskih bokova odabrano
afriko pjeatvo. Rimljani su bili opkoljen te su formirali krug i pokuali se braniti, meutim, nisu
izdrali a bojni redovi su im se raspali. Otpoelo je ope istrjebljivanje rimske vojske. Gubici
Rimljana bili su ogromni. Od vojske koja je brojala preko 50.000 ljudi spasilo se, kako kau neki
izvori, samo 14.000. Ubijeno je mnogo vojnih tribuna i senatora koji su se nalazili u vojsci. Meu
poginulima bio je i konzul Lucije Emilije Paul. Znatan dio rimske vojske ostao je na bojitu, mnogi su
dopali zarobljenitva, a samo je neznatan dio trupa spaen bijegom. Meu ovima bio je i konzul
Terencije Varon. Ostatke razbjegle vojske zaustavio je i doveo u red mladi vojni tribun Publije
Kornelije Scipion.
Ostavi bez vojske, Rimljani su bili spremni na to da e Hanibal napasti Rim; uinjeno je sve da
se stvore odredi sposobni za borbu. U vojnu slubu pozvani su svi graani koji su ostali u Rimu, od
sedamnaeste godine navie. Senat se odluio na krajnje sredstvo; dvije legije sastavljene su od
robova, koje je drava kupila.
Ali je Hanibal, koji je takoer bio veoma oslabljen gubicima, iskoristio poraz Rimljana u prvom
redu u diplomatske svrhe. On je najprije pokuao stupiti u mirovne pregovore sa Rimom, ali poto je
Senat odbio s njim pregovarati, postigao je najzad ono na to je i raunao kad je organizirao pohod
protiv Rima; mnoga plemena i gradovi srednje i june Italije ili su preli na njegovu stranu, ili su se
kolebali. Svuda su odnosile prevagu antirimske snage. U Kamapaniji Hanibalu je prila Kapua, ali su
Kuma, Napulj i Nola ostale vjerne Rimu. Neko vrijeme (209.g.) ak je dvanaest latinskih kolonija
odbilo dati vojsku za borbu protiv Hanibala. Ubrzo nakon bitke kod Kane Hanibal je zakljuio savez
s makedonskim kraljem Filipom V, koji je trebao stupiti u borbu protiv Rima. Na Siciliji protiv
Rima je ustao sirakuki vladar mladi Hijeronim.

Prv i mak edons ki rat

Poslije poraza kod Kane Rimljani su izbjegavali presudne bitke u samoj Italiji. Oni su se
ograniavali na pruanje pomoi gradovima koji su stajali na njihovoj strani, ometali su Hanibala
kod nabavljanja hrane i sprjeavali su mu dovoenje pojaanja iz Kartage. Glavna panja i napori
Rimljana bili su koncentrirani na voenje ratnih operacija izvan Italije. U Iliriji je Filip V otpoeo
rat protiv Rima (215. g.). Ali su Rimljani putem diplomatskih pregovora uspjeli uvui u borbu
protiv Makedonije Etolski savez i neke druge grke gradove, a zatim je antimakedonskoj koaliciji
pristupio i pergamski kralj Atal I Godine 205. zavren je taj rat, koji je dobio naziv Prvi
makedonski rat, i zakljuen je mir, po kome su Rimljani morali Filipu ustupiti neke teritorije u Iliriji.
Ali su glavni ciljevi rimske diplomacije bili postignuti: rat se vodio uglavnom na teritoriju Grke,
vodili su ga veim dijelom rimski saveznici, a to je glavno Rimljani su uspjeli sprijeiti napad
Filipa V na Italiju i tako onemoguiti njegovo pruanje pomoi Hanibalu.

Rims ko osvajanje Sicilije

Na Siciliju ju upuen Marko Klaudije Marcel, koji je 213. g. opsjeo Sirakuzu. Ali je bilo teko
zauzeti grad, jer je on imao sve to mu je bilo potrebno, a kod podizanja obrambenih utvrda aktivno
je sudjelovao i glasoviti fiziar i matematiar antike Arhimed. Tek ujesen 211. g. uspjeli su
Rimljani osvojiti Sirakuzu. Grad je bio preputen vojnicima na pljakanje, i meu mnogim drugim
stanovnicima poginuo je i Arhimed. Rimljani su iz Sirakuze odnijeli i bogat plijen, mnotvo
umjetnikih spomenika i drugih dragocjenosti grke i helenistike batine. Poslije pada Agrigenta
(210. g.) Rimljani su zavladali itavom Sicilijom.

Borba u panjols koj

Poevi od 218. g. ratne operacije nisu prekidane ni u panjolskoj. Tamo je bio upuen Gnej
Kornelije Scipion, a zatim (217. g.) je njemu u pomo stigao njegov brat Publije (konzul 218. g,
pobijeen od Hanibala). Rimljanima je najprije uspjelo povesti ofenzivu; oni su zauzeli Sagunt i
stekli sebi saveznike meu lokalnim plemenima. Ali se je 211. g. situacija izmijenila. Oba Scipiona
bila su poraena od Hanibalove brae i poginula su u borbi. Rimljani su smatrali nunim osloboditi
panjolsku od Kartage, odakle su oni dobivali srebro i gdje su novaili vojnike. Zato je 210. g. u
panjolsku upuena nova ekspedicija; na njeno elo postavljen je Publije Kornelije Scipion, sin
konzula iz 218. g, koji se, usprkos svoje mladosti, istako u bitkama kod Ticina i Kane, i koji je
uivao veliki ugled. Posebnom odlukom Narodne skuptine Scipionu je dodijeljen imperium i dana
su mu prava prokonzula. To je bio prvi sluaj u rimskoj povijesti da se imperij dodjeljuje privatnoj
osobi, a ne magistratu. Scipion je uspjeno djelovao. Godine 209. zauzeo je glavnu kartaku bazu u
panjolskoj Novu Kartagu. Tvrava je bila nepristupana s kopna; Scipion je iskoristio oseku, i
Rimljani su prodrli u onaj dio tvrave koji je bio okrenut prema moru. Neka domorodaka plemena,
nezadovoljna kartakom upravom, djelovala su u savezu s Rimom.
Scipion nije mogao sprijeiti Hanibalovog brata Hazdrubala da povede vojsku u Italiju, ali je 206.
g. prisilio Kartaane na prekid otpora u panjolskoj, i Rimljani su zavladali junim dijelom
Pirenejskog poluotoka.

Hanibal ante portas

U samoj Italiji takoer je postepeno nastupao preokret. Poto su Rimljani postigli odreen
uspjehe i oduzeli pojedine gradove Hanibalu, oni su 212. g. pristupili opsadi Kapue. Grad se nije
predavao, nadajui se Hanibalovoj pomoi. U proljee 211. g. kartaki vojskovoa pojavio se je
pred gradom, ali Rimljani nisu prekidali opsadu. Onda, da bi odvratio panju Rimljana, Hanibal se
uputio prema Rimu. Ovo je izazvalo paniku kod gradskog stanovnitva. Rijei Hanibal pred
vratima (Hanibal ante portas) ule su vremenom u poslovicu. Meutim, opsada Rima po svemu
sudei nije ulazila u Hanibalov plan, jer se on, pribliivi se gradu, zadovoljio time to je opustoio
ogromna polja i imanja izvan grada, pa se zatim, poto je neko vrijeme proveo ispod grada,
povukao od Rima u Kampaniju i krenuo u junu Italiju. Ubrzo poslije toga grad Kapua bio je
prisiljen na kapitulaciju te je okrutno kanjen.
Pad Kapue pokolebao je Hanibalov autoritet meu njegovim italskim saveznicima. 209. g.
osamdesetogodinji Fabije Maksim zauzeo je Tarent. Hanibalov plan sastojao se je u tome da se
sjedini sa bratom Hazdrubalom, koji mu je iz panjolske vodio pojaanja. Ali je Hazdrubal 207. g.
kod rijeke Metaura pretrpio poraz i bio ubijen. Od tog trenutak poloaj Hanibala, koji nije dobio
potrebnu podrku od kartake oligarhije (jer se ona bojala jaanja istaknutog vojskovoe), postao je
osobito teak.

Bitk a kod Zame

Poslije panjolskih pobjeda Scipionov autoritet je porastao; on je izabran za konzula u 205. g.

Godine 204. Scipion se iskrcao u Africi, nedaleko Utike, s vojskom od 30.000 ljudi, u kojoj je bilo
oko 7.000 dobrovoljaca-veterana. Kartaki Senat opozvao je Hanibala iz Italije. Posljednja bitka,
koja je konano odluila ishod rata, odigrala se 202. g. blizu grada Zame. Veliku pomo pruio je
Rimljanima susjed Kartage, numidski kralj Masinisa. On je Rimljanima ustupio izvrsnu konjicu. U
bitci kod Zame Hanibal je pretrpio prvi i posljednji poraz u svom ivotu i Kartaga nije mogla dalje
pruati otpor.

Sklapanje mira

201. g. sklopljen je mir, po kome je Kartaga zadrala samo svoje posjede u Africi. Ona nije
smjela voditi rat u drugim zemljama, a u Africi je mogla ratovati samo uz doputenje Rima.
Kartaani su morali u roku 50 godina isplatiti kontribuciju u visini od 10.000 talenata. Oni su
izgubili itavu mornaricu (s izuzetkom 10 straarskih brodova) i morali su Rimu predati taoce.
Znatnu prednost dobio je Masinisa, ija je kraljevina ojaala na raun numidskih plemena kako
slobodnih, tako i onih koji su dotada bili zavisni od Kartage. Mo Kartage bila je slomljena.

Pos ljedice Drug og puns kog rata

Poslije sklapanja mira Hanibal je svu svoju panju posvetio ureenju svoje drave. Pod njegovim
utjecajem sprovedene su demokratske reforme, pravilna kontrola nad financijama omoguila je
isplaivanje kontribucije Rimljanima, a pritom graani nisu bile optereeni pretjeranim porezima.
Ali je ta djelatnost izazvala nezadovoljstvo oligarhijske stranke u Kartagi i poveala oprez
Rimljana. Godine 195. Hanibal je morao pobjei iz Kartage, i sve do posljednjeg dana nije ga
naputala misao o osveti Rimu.
Scipionova afrika ekspedicija zadala je konaan udarac kartakom vojskovoi, ali je njegova
sudbina bila odluena jo u Italiji. Usprkos uspjesima na poetku rata, Kartaani nisu mogli slomiti
otpor Rimljana, koji su branili svoju teritoriju. Polibije je ispravno ukazao na to da se je prednost
Rimljana sastojala u neiscrpnosti priuva i u brojnoj prevazi njihove vojske . Rimljani su se
borili na svom teritoriju i branili svoju zemlju; njihova vojska sastojala se je od slobodnih graana.
Hanibal je pak djelovao na tuem teritoriju, imajui pod sobom uglavnom plaenike. Ovaj rat
pokazao je sve nedostatke sustava plaenikih vojski, sastavljenih od raznih plemena. Hanibalove
nade da e saveznici otpasti od Rima opravdale su se samo djelomino i za kratko vrijeme. im su
Rimljani poeli odnositi pobjede, na njihovu su stranu ponovo poeli prelaziti italski saveznici, koji
se vjerojatno nisu nadali da e osvajanje Italije od tuinaca poboljati njihov poloaj. Najzad,
kartaka oligarhija nije Hanibalu pruila potrebnu pomo.
Rimljani se nisu ograniili samo na obranu svog teritorija. Drugi punski rat, osobito u svojoj
drugoj fazi, bio je osvajaki rat. Za vrijeme tog rata prvi put su se oitovale one politike tendencije,
koje su kasnije odigrale veliku ulogu u sudbini Rima. Rimski ustav pokazao se nepogodnim za
izvanredne ratne prilike. Imenovanje Scipiona i utvrivanje u panjolskoj, njegova ekspedicija u
Afriku, podrka plebsa Scipionu sve je to proturjeilo rimskim politikim tradicijama. U Senatu je
jo igrala veliku ulogu konzervativna skupina Fabija Maksima Cunctatora, princepsa Senata, koji je
bio priznat za spasitelja domovine. Ali poslije njegove smrti nobilitet je morao priznati autoritet
Scipiona, koji je zbog vojnih pobjeda prozvan Afrikim (Africanus).
Poslije Drugog punskog rata Rim je proirio svoje prekomorske posjede. Njemu je pripala juna
Italija; poslije 210. g. u njegovim rukama nalazila se itava Sicilija. Rim je postao najmonija
drava u zapadnom dijelu Sredozemnog mora.
Punski ratovi razlikuju se od prethodnih ratova tim to borba nije voena za ujedinjenje italskih
plemena oko Rima, nego za osvajanje novih teritorija, za stjecanje robova, za ponovnu podjelu
zemalja u zapadnom dijelu Sredozemlja. Prema tome, punski su ratovi obiljeili novu etapu u
povijesti Rima. Oni su predstavljali poetak niza osvajakih ratova koje su Rimljani kasnije vodili.
Drugi punski rat doveo je ne samo do promjena u vanjskom poloaju Rima, nego i do znatnih
unutarnjih promjena. Vojne operacije esto su dovodile do pustoenja nekih krajeva. Gradovi i
podruja koji su se odmetnuli od Rima podvrgnuti su egzekuciji, praenoj konfiskacijom zemlje. Od
vremena Drugog punskog rata pojaava se kontrola Senata nad italskim saveznicima. Dok su rimske
vlasti do tog vremena vodile rauna o autonomiji italskih gradova, dotle je od poetka II st. rimski
Senat paljivo motrio na sve to se dogaa u italskim podrujima. Kaznene ekspedicije guile su
pokuaje ustanaka, kao i nemire robova u raznim pokrajinama Italije. Krnjena su prava saveznika
(osobito u vojsci). Rimljani poinju na njih gledati kao na svoje podanike. Uostalom, pojedine
mjere nailaze na podrku municipalne aristokracije, koja je u rimskom Senatu vidjela bedem protiv

nemirnih demokratskih elemenata.

Ove promjene u rimskom gospodarstvu i socijalnim odnosima za vrijeme i nakon Drugog punskog
rata osobito su se jasno oitovale sredinom II stoljea.

Glava X
RIM I HELENISTIKE DRAVE U PRVOJ POLOVICI II ST. PR. K.

1. Rim i Istok na kraju III i poetk om II st. pr. K.

Za vrijeme Ilirskog rata, a jo prije za vrijeme prvog rata s Makedonijom koji je voen u isto
vrijem kad i Drugi punski rat, Rim se je morao umijeati u one izvanredno sloene vanjskopolitike
odnose koji su nastali u helenistikim zemljama. Odnosi izmeu Rima i helenistikih zemlja ine
glavni sadraj rimske vanjskopolitike povijesti u vrijeme nakon pobjede Rima nad Hanibalom.
Ope prilike u helenistikim zemljama na kraju III st. karakteriziraju se obino kao ravnotea sila.
Ova neodreena karakteristika ima odreenih osnova. Glavne helenistike drave i dalje su bile:
Egipatska kraljevina Ptolomeida (Lagida), Sirijska kraljevina Seleukida i Makedonska kraljevina,
kojom su vladali potomci Antigona Gonata Antigonidi.

Egipats ka kraljev ina

Kraljevina Lagida predstavljala je centraliziranu politiku tvorevinu, koja je posjedovala

ogromne izvore sredstava. Ptolomej I Soter (305. 283.) odrekao se meu prvima tenje za
svjetskom vladavinom i obratio panju na konsolidaciju i jaanje svoje drave; ali su i on i njegovi
najblii nasljednici, oslanjajui se na veliku plaeniku vojsku, vodili agresivnu vanjsku politiku u
istonom dijelu mediteranskog bazena. Pod njihovom vlau nalazili su se: Cirenaika, veliki dio
sirijske oble Sredozemnog mora, otok Cipar, kao i niz primorskih gradova u Egejskom moru. Ali
posljednjih godina III st. vanjskopolitiko znaenje Egipta poinje opadati, a pod vladavinom
Ptolomeja IV Filopatora, uglavnom zbog unutarnjih sukoba Egipat je, i uz pobjede koje je odnio nad
Antiohom III Sirijskim, izgubio svoj prijanji utjecaj.

Kraljev ina Seleuk ida

Najprostranija helenistika drava bila je kraljevina Seleukid, koja se isprva prostirala od

Sredozemnog mora do granica Indije; ali se ona sastojala od podruja koja su bila razliita u
privrednom, kulturnom i etnikom pogledu i u kojima su postojala jaka centrifugalna nastojanja.
Seleukidi nisu mogli zadrati u svojim rukama itav teritorij koji su naslijedili poslije smrti
osnivaa dinastije. Helenizacija je istone pokrajine najmanje zahvatila. U njima vlast nasljednika
Aleksandra Makedonskog nikad nije bila vrsta.
Sredinom III st. u sjeveroistonim podrujima nastaje Partska kraljevina; njeni osnivai pripadali
su polunomadskim narodima koji su ivjeli u stepskom pojasu istono od Kaspijskog jezera, u
oazama dananjeg Turkmenistana. Pleme Parta naputa rodne stepe i, poevi od sredine III st,
oduzima Seleukidima niz istonih satrapija. Tako je udaren temelj kraljevini Parta, ije je osnivanje
bilo posljedica reakcije na helenizam.
Vanjsko slabljenje i unutarnju borbu u samoj kraljevini Seleukida iskoristili su sitni maloazijski
dinasti. Osobito veliko znaenje stekla je Pergamska kraljevina. Njena prijestolnica grad Pergam,
pretvara se u jedan od najsnanijih kulturnih sredita helenistikog Istoka. Diplomacija pergamskih
kraljeva imala je za cilj odravanje ravnotee u sustavu helenistikih drava. Osim Pergama, svoju
samostalnost su ouvale i druge maloazijske drave Pont, Bitinija, Kapadokija, Galatija i
trgovaka republika Rodos. Nezavisna od helenistikih drava bila je Bosporska kraljevina, koja se
nalazila pod vlau kraljeva iz dinastije Spartokida. Sredite drave bio je Pantikapej (dananji
Ker); u njezin sastav ulazili su poluotoci Ker i Taman, kao i podruja du donjeg toka rijeka
Kubana. Unutarnja borba (po svemu sudei, uglavnom dinastika) i borba s barbarima (Skitima i
Sarmatima) u III st. jo nisu potkopale gospodarsko blagostanje Bosporske drave. Tome su
doprinijele ive trgovake veze sa gradovima balkanske Grke i Male Azije, s Rodosom i drugim
helenistikim zemljama. Usprkos konkurencije Egipta, crnomorski su gradovi i dalje bili trgovci
itom; pored ita, izvozila se riba, stoarski proizvodi, robovi, plemenite kovine i skupocjena krzna.

Mak edons ka kraljev ina i Grk a

Makedonska kraljevina ojaala je poslije uvrivanja na prijestolju Antigona Gonata (276. g.).
Po svojem teritoriju i materijalnim izvorima Makedonska je kraljevina zaostajala iza dviju ostalih
velikih monarhija. Makedonski kraljevi nastavili su tradicije Filipa II i Aleksandra, oslanjajui se na
lokalnu aristokraciju i na discipliniranu vojsku, povezanu sa narodom, nasuprot helenistikim
dravama Sirije i Egipta, gdje su domaem stanovnitvu nametnute tuinske vladavine.
Makedonski kraljevi vodili su dugotrajnu borbu sa drugim dravama za hegemoniju nad grkim
gradovima i otocima Egejskog mora. Nakon gubitka svoje nezavisnosti Grka je proivljavala
razdoblje opadanja. Kratki period oivljavanja grkog obrta i trgovine, nastao u svezi s pohodima
Aleksandra Makedonskog, nije dugo trajao. Zbog razvitka novih gospodarskih centara na Istoku, kao i
zbog porasta grkih gradova ne periferiji, stari grki centri gube svoj prijanji gospodarski znaaj;
meutim, u meunarodnoj politici helenistikih drava grki gradovi igraju znaajnu ulogu. Atena,
koja je od 229. g. uivala politiku slobodu, sauvala je svoj znaaj kulturnog centra, ali nije igrala
nikakvu vaniju ulogu u vanjskoj politici. Dva grka saveza Ahajski i Etolski teili su uvrenju
svog poloaja, koristei se vanjskopolitikim proturjenostima. Dugo vremena Ptolomeji su
podravali te saveze, da bi oslabili Makedoniju, ali radi borbe protiv spartanskog kraljareformatora Kleomena III, Ahajski savez napustio je svoju tradicionalnu politiku i stupio u savez s
Makedonijom, plaei se jaanja revolucionarno-demokratskih struja na Balkanskom poluotoku; na
strani Makedonije on se je borio za vrijeme Prvog makedonskog rata (215.-205. g.pr.K.).
Zahvaljujui savezu sa Ahejcima Filip V je vrio utjecaj na grke gradove. Borbu grkih gradova za
slobodu potpomagali su Pergam i Rodos, koji su se plaili da Makedonija ne monopolizira trgovinu u
podruju Helesponta i Crnog mora, pa su teili njenom slabljenju i uvanju postojei odnosa.

Sav ez Filipa V sa Antio hom III

Realna opasnost od naruavanja dotadanjeg sustava ravnotee nastala je krajem III st. Poslije
uspjelih pohoda na Istoku Antioh III Sirijski uvrstio je poloaj svoje kraljevine i teio je proirenju
njenih granica na zapadu. Kada je umro Ptolomej IV i kao nasljednik ostao njegov etverogodinji sin
Ptolomej V Epifan, kraljevi Sirije i Makedonije Antioh III, i Filip V, sklopili su savez, koji je za
glavni cilj imao podjelu izvanegipatskih posjeda Ptolomeida i ofenzivu na male nezavisne drave.
Antioh je upao u junu Siriju, a Filip V osvajao je posjede Ptolomeida na sjeveru Egejskog mora.

Rims ka diplomacija na poetk u III st.

Male istone drave (Pergam, Rodos, Atena), kao i Egipat, koji je u to vrijeme oslabljen u
vojnom pogledu, obratili su se za pomo Rimu. Jaanje jedne od drava ili obiju agresivnih drava
na raun malih susjeda, tj. naruavanje tradicionalnog sustava ravnotee, nije ilo u prilog Rimu,
kojemu je za vrijeme Drugog punskog rata zaprijetila opasnost od makedonske invazije na Italiju.
Prema tome, od poetka III st. Rim vodi aktivnu vanjsku politiku. Vanjskopolitikim stvarima
rukovodi Senat. Narodna skuptina zadrala je u naelu vrhovna prava objavu rata i sklapanje
mira, ali su njoj podnoene na potvrdu ve gotove odluke; samo su se u rijetkim sluajevima njene
odluke kosile s odlukama Senata. U vezi s novim prilikama oblikuju se i usavravaju metode rimske
diplomacije.
Diplomacija je odigrala prilino veliku ulogu i u doba borbe Rima za hegemoniju u Italiji, i u
vrijeme punskih ratova. U III st. Rimljani su mnogo to preuzeli iz postojee diplomatske prakse
helenistikih zemlja (parola borbe za slobodu grkih gradova, sustav protektorata, podjela sfera
utjecaja). Kao ni ostale zemlje antikog svijeta, ni Rim nije imao stalnih diplomatskih predstavnika
nalik na dananje poslanike i konzule. Veliku ulogu u diplomatskom ivotu igrale su delegacije.
Isprva dunost poslanika vre sveenici fecijali, ali tijekom vremena fecijalima ostaje smo vrenje
tradicionalnih vjerskih obreda koji su pratili razne vanjskopolitike akte, dok se pregovori i druge
diplomatske misije povjeravaju posebnim poslanicima (legationes), koje imenuje i kojima
rukovodi Senat i koja se sastoje od njegovih lanova. Poslanstva su uivala posebne privilegije,
linost poslanika smatrana je svetom. Ubojstvo ili uvreda poslanika esto su sluili kao povod ratu. U
to vrijeme u Rimu se formiraju obiaji u svezi s prijemom poslanika.

2. Drugi makedonski rat

Istupanje Rima protiv Makedonije pada u 200. g. i predstavlja poetak rimske agresije na Istoku.
Mijeanje Senata u istone stvari nailo je isprva na opoziciju u Narodnoj skuptini. Vojnim
operacijama u Makedoniji prethodili su sloeni diplomatski pregovori. U Rim su dolazile delegacije
helenistikih kraljevina i gradova. Rimski poslanici imali su zadatak odreivanje pozicija pojedinih
drava u predstojeem ratu. Filipu je postavljen ultimatum, u kojem je od njega zatraeno vraanje
egipatskom kralju posjeda koje je osvojio, prekid ratnih operacija protiv Grka i da sporna pitanja
izmeu makedonskog kralja, Pergama i Rodosa mora rijeiti arbitrani sud. Filipovo odbijanje
ispunjavanja ovih zahtjeva posluilo je kao povod ratu.

Antimak edons ka koalicija

Protiv Filipa je formirana znaajna koalicija. Osobito aktivnu ulogu u njoj igrali su Pergam i
Rodos. Pergamski kralj Atal I nastojao je svoju kraljevinu pretvoriti u maloazijsku dravu koja po
svom znaenju ne bi zaostajala za Makedonijom, a Rodos je jo uvao svoje dominantno trgovako
znaenje u bazenu Egejskog mora. Tijekom rata koaliciji su se pridruili Etolci, a za njima preao je
na stranu Rima i Ahajski savez. Veliki uspjeh rimske diplomacije predstavljalo je sklapanje
sporazuma sa Antiohom III, po kome Rim de facto nije imao nita protiv Antiohovog osvajanja, dok
se Antioh, sa svoje strane, obvezivao da nee voditi rat u Europi, tj. da nee pomagati Filipu za
vrijeme njegovog rata sa Rimom.

Bitk a kod Kinos kefala

199. g.pr.K. Rimljani su poeli ofenzivu preko Ilirije. Ali su na poetku vojne operacije bile bez
rezultata. Na moru je protiv gradova makedonske obale djelovala saveznika mornarica. irenje
koalicije, ukljuivanje Etolskog i Ahajskog saveza u nju, ojaalo je pozicije Rima, i 197. g, u bitci
kod Kinoskefala (u Tesaliji), rimske su postrojbe pod zapovjednitvom Tita Kvinkcija Flaminina
nanijele Filipu V presudan poraz. Etolci su insistirali na nastavljanju rata do potpunog unitenja
Makedonije, ali je Flaminin najprije zakljuio s Filipom primirje, a zatim je Filip bio prisiljen na
uvjete za mir koje mu je Rim predloio. Po tim uvjetima Rim nije dobivao nikakav novi teritorij, a
Filip se odricao svih svojih osvojenih teritorija, morao je Rimu platiti 1000 talenata kao naknadu za
ratne trokove, Rimljanima je morao predati svoju mornaricu, sa izuzetkom 6 brodova, i bio je
obvezan svoju suhozemnu vojsku smanjiti na 5.000 ljudi. Ali najvanija toka u uvjetima za mir bilo
je priznavanje slobode grkim gradovima.

Rims ka politik a u Grk oj

196. g. na Istamskim igrama Flaminin je proglasio slobodu grkih gradova. Rijei njegovog
edikta doekane su sa izvanrednim entuzijazmom. Glasnik ih je morao dvaput ponoviti, i poslije
drugog itanja, kae Polibije, nastala je takva eksplozija aplauza, da to dananji itatelj teko
moe sebi predoiti. Okupacija raznih podruja Grke za vrijeme Drugog makedonskog rata
dovodila je pravog pustoenja grkih naselja. Usprkos tome, Flaminin je u Grkoj stekao veliku
popularnost. U jednom od gradova on je ak bio deificiran, pa je prema tome bio prvi Rimljanin
kome su ukazane boanske poasti. U unutarnjoj politici Grke Flaminin je potpomagao aristokratske
stranke. U ime svih Grka objavljen je rat spartanskom tiraninu Nabisu, ija je djelatnost
predstavljala opasnost po aristokratske krugove grkih gradova, jer je Nabis, po Polibijevim
rijeima, protjerivao graane, oslobaao robove pretvorio svoju dravu u neku vrstu
neprikosnovenog utoita za one koji bi pobjegli iz svoje domovine.
195. g. Nabis je bio potuen i morao je primiti uvjete koje mu je postavio Flaminin.
Sljedee godine rimske su postrojbe napustile teritorij Grke. U svojim odnosima prema grkim
gradovima Rimljani su se sluili politikom helenistikih drava, koje su Grcima proglaavale
slobodu, da bi time oslabile svog monog protivnika. Rimljani su tu politiku sproveli u velikim
razmjerima.

3. Sirijski rat
Diplomats ki suk obi Antio ha III sa Rimljanima

Ugovor sa Rimom nije Antiohu smetao da ostvari svoje agresivne namjere. Dok se na
Balkanskom poluotoku vodio Drugi makedonski rat, on je osvojio posjede Ptolomeida najprije u
Siriji, a zatim u Maloj Aziji, pa je onda preao Helespont i na europskoj obali poeo zauzimati
gradove koje je Filip osvojio i koji su potom bili proglaeni samostalnim. To je dovelo do prvog
diplomatskog sukoba izmeu Antioha i Rimljana. Listopada 196. g. rimski poslanici sastali su se u
Lizimahiji s Antiohom. Sastanak je najprije imao prijateljski karakter, ali su se tijekom pregovora
odnosi zaotrili. Rimljani su insistirali na tome da Antioh vrati egipatskom kralju gradove koje je
okupirao i, kao zatitnici grke slobode, zahtijevali su od njega oslobaanje grkih gradova u Maloj
Aziji i Europi. Antioh je osporavao Rimljanima pravo mijeanja u grke stvari, a kad su na
konferenciji uzeli rije predstavnici azijskih gradova, on je odbio odgovoriti na njihove prigovore i
potom je napustio pregovore. Senat je odbacio Antiohov prijedlog za sklapanje ugovora. Obje
strane smatrale su sukob neizbjenim.
Antioh je pruio utoite starom i uvjerenom protivniku Rimljana Hanibalu, koji je 195. g.
pobjegao iz Kartage. Hanibal je Antiohu predloio plan za stvaranjem antirimske koalicije i upad
saveznikih trupa u Italiju. Po tom planu i Kartaga je trebala uzeti uea u ratu protiv Rimljana.
Meutim, iako je ukazivao panju svom gostu, Antioh nije pristupio ostvarenju tog plana. On je
smatrao da je uinkovitije otpoeti vojne operacije u Grkoj, gdje je u to vrijeme sve vie hvatalo
maha razoarenje u oslobodilaku politiku Rima. Rimljanima su osobito bili nezadovoljni Etolci,
koji su smatrali da su nedovoljno nagraeni za svoje uee u Drugom makedonskom ratu.
Etolci su pozvali Antioha kao zatitnika helenske slobode, i on se 192. g. prebacio u Grku. Ali su
njemu prili samo gradovi od drugorazredne vanosti. Ahajci su stajali na stani Rimljana. Rim je
obeanjima postigao to da je Filip ostao lojalan prema ranijim ugovorima i ak pomagao Rimljane.
Rimu su pruili pomo i Rodos i Pergam. Pod pritiskom rimskih trupa Antioh je morao napustiti
Grku. Uskoro je grka mornarica, koja je bila saveznik, odnijela pobjedu na moru, i rat se prenio u
Malu Aziju. 190. g. tamo je poslan Lucije Kornelije Scipion, kojega je kao legata pratio njegov brat
Publije, glasoviti sudionik u Drugom punskom ratu; ovaj je u stvari postao glavni rukovoditelj vojnih
operacija i diplomatskih pregovora.

Bitk a kod Magnezije i mir sa Antio hom

U bitci kod Magnezije, 190. g. Antioh je bio do nogu potuen. Maloazijski gradovi otpali su od
njega, i on je bio primoran moliti za mir. Publije Scipion odredio je uvjete mira i poslao ih u Rim na
potvrdu Senatu. Mir je konano zakljuen u Apameji, 188. g.
Antioh se je morao povui iz Taura i u roku od 12 godina isplatiti 15.000 talenata; on se obvezao
da e imati svega 10 brodova i da nee drati ratne slonove. Poslije Sirijskoga rata Rimljani nisu
stekli nikakve nove teritorije, ali je zato znatno proirio svoj teritorij pergamski kralj Eumen II, a
Rodos je dobio zemljita u Maloj Aziji. Neki maloazijski gradovi proglaeni su slobodnim.
Antiohovi pak maloazijski saveznici (Galti, Kapadokijci i drugi) bili su smanjeni i oslabljeni. U
Galtiju je, npr, jo prije sklapanja mira upuena jedna ekspedicija, koja je opljakala zemlju i
odnijela bogat plijen. Po mirovnom ugovoru Antioh je bio duan predati Rimu Hanibala. Ovaj je
pobjegao u Bitiniju i ivio tamo nekoliko godina, ali kad je doznao da ga je bitinski kralj izdao i da
je kua opkoljena od ubojica (183. g.), popio je otrov, koji je stalno nosio sa sobom. Iste godine
umro je i njegov pobjednik Scipion Afriki.

Pos ljedice Sirijs kog rata

Poslije Sirijskog rata monarhija Seleukida izgubila je svoj prijanji znaaj. Jedna od posljedica
Antiohovog poraza bila je antihelenistika reakcija. Seleukidi su izgubili vlast nad Armenijom i
drugim podrujima, koja su se pretvorila u samostalne kraljevine. Antioh III, pokuao je obnoviti
svoju vlast u Iranu, ali je umro u Elimandi, za vrijeme dok je pljakao hram Belov. Otpadanje
istonih podruja nastavilo se pod nasljednicima Antioha Velikog. Za vladavine energinog kralja
Mitridata I (oko 160. 138.), pravog osnivaa partske moi, poela je energina ofenziva Parta na
istona podruja kraljevine Seleukida. Midridat je znatno proirio granice svojih posjeda. Partska
drava se pretvarala u jednu od najjaih istonih drava. Nezavisno, jedan od drugog, Rim i Partska
drava zadavali su udarce monarhiji Seleukida, koja je postepeno gubila svaki politiki znaaj.
Antihelenistika reakcija zahvatila je i unutarnja podruja monarhije Seleukida. Izraz te reakcije
bio je oslobodilaki rat u Judeji (166.-164.) pod rukovodstvom Makabeja, koji se zavrio
pobjedom ustanika i obnovom samostalne Judejske kraljevine. Njenu samostalnost priznao je i Rim,
koji je posebnom poslanicom, upuenom istonim dinastijama, potvrdio da se judejski vladari
nalaze u prijateljstvu s Rimom, Bez mijeanja rimske diplomacije nije odsada mogao proi nijedan
iole vanije dogaaj u helenistikim zemljama.

4. Trei makedonski rat

Perzej i njeg ov i sav eznici

Poslije poraza kod Kinoskefala snaga Makedonije nije bila slomljena. Filip je ulagao sve napore
u obnovu nekadanje moi Makedonije. On je znao izigrati uvjete mirovnog ugovora koji je brojnost
makedonske vojske ograniavao na 5.000 vojnika. Svake godine Filip bi obuio po 4 tisue vojnika,
pa ih zatim putao kuama i novaio nove. Znajui to, Rimljani su sa svoje strane nastojali sprijeiti
makedonski preporod. Oni su podravali Filipovog sina Demetrija, koji je bio naklonjen
Rimljanima. Ali je Perzej, drugi Filipov sin, protivnik Rimljana, uspio ukloniti svoga brata, pa je
poslije oeve smrti on postao makedonski kralj. Perzej je poeo prikupljati snage za borbu protiv
Rima, sklapao je saveze i stupao u pregovore s onima, koji su bili nezadovoljni Rimom. Mnogo
simpatizera naao je on u Grkoj.
Pokroviteljstvo nad Helenima, koje je Flaminin proglasio, pretvorilo se u strogo tutorstvo i
sustavno mijeanje Rima u unutarnje stvari grkih gradova. Rimljani su gotovo svuda podravali
oligarhijske grupe. Zato su demokrati bili proeti antirimskim stavovima i rado pruali podrku
Perzeju. Tako je stvorena ozbiljna antirimska koalicija, koja je predstavljala opasnost ne samo za
Rim nego i za njegove saveznike, npr. za pergamskog kralja Eumena II. On je posjetio Rim i uzeo
uea u stvaranju plana za borbu protiv Perzeja. Perzej je bio optuen da napada na rimske
saveznike, ali Rim jo nije bio spreman za otpoinjanje vojnih operacija.

Diplomats ka priprema rata protiv Perzeja

Rimljani su prije svega teili da diplomatskim putem odloe poetak rata. Rimsko poslanstvo
uspjelo je nagovoriti Perzeja da otpone nove pregovore sa Senatom, a u isto vrijeme rimska je
delegacija uloila sve napore da razbije Perzejevog saveznika, federaciju beotskih gradova.
Perzejeve pobude za mir bile su odbaene, i tako je otpoeo Trei makedonski rat (171. 167.).
Poetak rata bio je povoljan po Perzeja. U rimskoj vojsci nije bilo dovoljno discipline, a Perzejevi
apeli raznim dravama i molbe za pomo nailazili su na simpatije. Onda su Rimljani uputili u
Makedoniju pojaanja, pod zapovjednitvom Lucija Emilija Paula, sina konzula iz 216. g, koji je
poginuo kod Kane.

Bitk a kod Pidne i zav oenje rims kog protektorata nad Mak edonijom

U bitci kod Pidne (168.) Perzejeve trupe bile su potuene; sam on uspio je najprije pobjei, ali je
zatim bio prisiljen predati se Rimljanima. Pobjeda Rimljana nad Perzejem bila je daljnji korak na
putu ka uvrivanju njihove hegemonije u Grkoj. Uvjeti za mir nisu samo liavali Makedoniju
samostalnosti, ve su i okrutno kanjavali one koji su pomagali Perzeja, ili ga ak samo
simpatizirali. Makedonija je bila podijeljena na etiri gradska okruga. Svaki okrug proglaen je
samostalnim, ali je imao svoj novac i nije smio stupati u odnose sa drugim makedonskim okruzima.
Stvarno uzevi, Makedonija je pretvorena u vazalnu dravu i bila je duna plaati danak Rimu.
Perzejevi saveznici epirski gradovi bili su uniteni i 150.000 njihovog stanovnitva prodano je u
ropstvo. Tisuu najistaknutijih graana Ahajskog saveza ivjelo je u Rimu i Italiji kao taoci. Rodos
je, zbog toga to su njegovi predstavnici otvoreno izraavali nezadovoljstvo ratom, izgubio svoje
posjede na kontinentu, koji su mu donosili veliki prihod. Osim toga, otok Delos proglaen je za
slobodnu luku (porto franco), to je zadalo nenadoknadiv udarac Rodosu koji je dotle ubirao
ogromne luke pristojbe. Pergamski kralj Eumen, za koga se je sumnjalo da je stajao u tajnim
vezama sa Perzejom, nije bio nagraen i izgubio je svoj prijanji utjecaj.

Rims ka diplomacija nak on Treeg mak edons kog rata

Poslije Treeg makedonskog rata vanjska politika grkih i istonih drava dospjela je u potpunu
zavisnost od rimskog Senata. Kao rezultat tih pobjeda, Rim je postao jedina mona drava na
Sredozemlju.
U to vrijeme jasno se oitovao duboki jaz izmeu slubenih parola i pravih ciljeva rimske
diplomacije. Na ideoloko uobliavanje slubenog rimskog programa vanjske politike izvrila je
nesumnjiv utjecaj stoika filozofija, koja je u II st.pr.K. bila u modi. Libertas (sloboda),
humanitas (ovjenost), iustitia (pravednost), fides (vjernost) - to su naela kojima se je
rukovodila slubena rimska diplomacija. U stvari, rimska je politika bila egoistina, ona je vodila
rauna samo o rimskim interesima. Proglaavajui sebe za pristae helenske slobode, Rimljani po
pojedinim gradovima organiziraju i potpomau romanofilske stranke, oslanjajui se obino na
aristokraciju i oligarhiju, oni organiziraju ustanke po stranim dravama, podravaju u njima
separatistika nastojanja; rimski diplomati tajno sudjeluju u dinastikim rasprama, starajui se da
dovedu na prijestolje svoga tienika ili da oslabe dravu dvorskim sukobima.
Ukoliko rimski utjecaj vie jaa, utoliko rimski diplomati odlunije poinju razgovarati s
kraljevima koji su de iure bili nezavisni. Godine 169. Antioh IV Epifan napao je na Egipat.
Egipatski kralj obratio se je rimskom Senatu, i u Egipat je upueno poslanstvo, koje je imalo zadatak
da od Antioha zatrai da njegove trupe odmah napuste Egipat. Polibije pria da je Antioh, kad mu je
javljeno da je poslanstvo stiglo, iziao u susret i pruio ruku glavnom poslaniku Popiliju. Ali je ovaj
umjesto odgovora na pozdrav predao kralju zahtjev Senata i, nacrtavi oko njega krug, rekao da kralj
nee izii iz tog kruga prije no to mu d odgovor. Zbunjeni kralj morao je pristati na rimske
zahtjeve.
Dok su se Rimljani na poetku II st.pr.K. nastojali odrati status quo, sustav ravnotee, sredinom
stoljea prilike se mijenjaju. Zajedno s rimskim politiarima i rimskim vojnim snagama na Istok
prodiru rimski i italski poslovni ljudi, i rimsko-italski zelenaki kapital poinje igrati vidljivu ulogu
u ivotu helenistikih zemalja. To nailazi na svoj odraz i u politici. Poslije rata s Perzejem Rim
naputa politiku jaanja slabih drava na raun monih susjeda i prelazi na pripremanje aneksije
oslabljenih drava.

Glava XI
VANJSKA POLITIKA RIMA NA ZAPADU U PRVOJ POLOVICI II st.pr.K.
OSVAJANJE MAKEDONIJE I GRKE

Konano osvajanje sjeverne Italije i otoka Sardinije i Korz ike

Za vrijeme Drugog punskog rata znatan dio galskih plemena u podruju doline rijeke Po borio se
je na stani Hanibala. Rimske naseobine veoma su nastradale za vrijeme rata. Ratovi u sjevernoj
Italiji obnovljeni su one godine koje je sklopljen mir s Kartagom (201. g.), a potom je dolo do
novog ustanka, kome su s pridruili ak i Liguri. Borba je trajala od 191. g. i zavrila se okrutnom
guenjem ustanka. Keltski okruzi ostali su samo sjeverno od rijeke Po. Oni su trebali sluiti kao
brana protiv transalpinskih Kelta, ali se i u tom podruju brzo irila romanizacija. Polibije, koji je ta
mjesta posjetio ezdesetih godina II st. pr. K, pie da je samo mali broj sela sauvao keltski
karakter. U dolini rijeke Po osnivaju se kolonije, od kojih su najglasovitije bile Bologna, Parma i
Mutina.
Ratovi u Liguriji, na Korzici i Sardiniji imali su za cilj uvrenje rimske vlasti u tim
podrujima. Ti su ratovi bili obiljeeni posebnom okrutnou. Tiberije Sempronije Grakho, otac
buduih tribuna, dijelom je pobio, a dijelom zarobio oko 80 tisua Sardinjana. Pretvoreni u roblje,
oni su prodavani po tako niskoj cijeni da je nastala izreka: Jeftin kao Sardinjanin.

Ratovi u panjolskoj
U panjolskoj su se Rimljani uvrstili jo 206. g. Ali se njihov utjecaj tamo ograniavao
uglavnom na primorsko podruje. Uporita rimske vladavine bili su gradovi Tarakon, Nova Kartaga i
Sagunt. Da bi uvrstili svoju vladavinu Rimljani su osnivali vojne naseobine. 197. g. od rimskih
posjeda u panjolskoj formirane su dvije provincije, i za upravu nad njima birana su dva pretora (tj.
ukupan broj pretora poveao se na est).
Dok su se Rimljani za vrijeme Drugog punskog rata borili s Kartaanima na Pirenejskom
poluotoku, neka lokalna plemena pruala su im podrku. Ali to nije znailo da su se ona odricala
svoje nezavisnosti. Rimljani su doli u sukob sa hrabrim plemenima, koja su ustrajno branila svoju
nezavisnost, te su Rimljani morali s njima voditi borbu pod tekim i za njih nepovoljnim uvjetima.
Voe tih plemena primjenjivale su u borbi sa osvajaima metode partizanskog rata. Rimljani su
morali osvajati okrug po okrug, osobito teka bila je borba po planinskim podrujima, tako je
sjeverozapadni dio poluotoka bio pokoren tek na poetku Carstva.
197. g. otpoeo je ustanak u panjolskoj, a 195. g. za njegovo guenje poslana je vojska pod
zapovjednitvom konzula Marka Porcija Katona, koji je tekom mukom uguio ustanak i okrutno se
obraunao sa ustanicima. Katon je donio niz mjera kojim je reguliran sustav provincijske uprave. On
je uveo porez na rudnike srebra i eljeza. Od 194. do 189. g. voen je rat protiv Luzitanaca, a 186. g.
izbio je ustanak Keltiberaca; njega je 197. g. konano uguio ve spomenuti Tiberije Sempronije
Grakh, koji se odlikovao diplomatskim talentom. Grakh se je znao ophoditi sa domaim kneevima,
primao ih je u rimsku slubu i istovremeno uvrivao granice rimskih posjeda u panjolskoj, ali
takve prilike nisu dugo trajale. 154. g. otpoeo je novi ustanak Luzitanaca, kome su se pridruili
Keltiberci i druga plemena. Netalentiranost rimskih vojskovoa, vjerolomstvo prema plemenima
koja su stajala u prijateljskim odnosima s Rimom, kao i niim motivirano krenje ugovor s
domorodcima doprinijeli su tome da je rat u Luzitaniji doveo u pitanje vladavinu Rimljana u tom
podruju. 150. g. pretor Servije Sulpicije Galba prodro je u zemlju Luzitanaca i zakljuio s njima
mir; ali poto su poloili oruje, znatan dio njih bio je pobijen ili prodan u ropstvo. Onda su
Luzitanci ponovo digli ustanak i za predvodnika izabrali Virijata, koji je prije toga bio obian
pastir. Virijat se pokazao kao talentiran vojskovoa i izvrstan organizator. itavih devet godina on je
ostao nepobijeen. 141. g. prokonzul Fabije Maksim Servilijan bio je prisiljen Virijata priznati za
kralja. Ovaj ugovor bio je u Rimu potvren, ali zatim prekren; u Luzitaniju su ponovo poslane
znatne vojne snage. Ali je samo izdaja oslobodila Rimljane toga opasnog protivnika: ljudi iz
Virijatove okoline, koje su Rimljani potkupili, ubili su ga u atoru na spavanju (139. g.).
Dugotrajni ratovi u panjolskoj bili su posljedica upornog otpora lokalnih plemena, kao i
unutarnjeg stanja u rimskoj dravi, a prije svega u vojsci. Nain popunjavanja vojske i dalje je bio
stari. Legije su se sastojale od seljaka, ije je propadanje dobivalo masovan karakter; vojnik nije
mislio na ratove i osvajanja, nego na povratak u domovinu; zbog toga je stega poela naglo
poputati. Uz to je vladavina nobiliteta bila povezana s posebno utvrenim redom kod zauzimanja
magistratura i postavljanja na zapovjednike poloaje. esto su najtalentiraniji vojskovoe i
politiari potiskivani u zadnji plan, a na njihova mjesta dolazili su utjecajni ljudi bez talenta.
Poslije pobjede na Virijatom centar ustanka postao je grad Numancija. 137. g. rimska vojska,
koja je opsjedala grad, bila je od Numantinaca opkoljena, usprkos svoje brojne nadmoi. Konzul

Mancin bio je prisiljen na kapitulaciju i poslao je u Numanciju kvestora Tiberija (budueg tribuna),
radi voenja pregovora. Grakh je uspio zakljuiti ugovor po kome je rimskoj vojsci zajamena
sloboda odstupa, ali je itava logorska imovina pripala Numantinicma.
Senat nije priznao taj ugovor; on je, po starim obiajima, odluio konzula Mancina predati
neprijatelju, ali Numantinci nisu htjeli primiti Mancina. U panjolsku je poslan, u to vrijeme uveni,
Publije Kornelije Scipion Emilijan, koji je 133. g. pokorio Numanciju.

Uzroci Treeg punskog rata

Poslije Drugog punskog rata Kartaani su bili prisiljen na odricanje od vanjske ekspanzije. U
politikom pogledu Kartaga se pretvorila u dravu drugog reda. Ali bilo je teko savladati njenu
gospodarsku mo. Poslije gubitka kolonija i smanjenja trgovakog prometa osobito znaenje stekla je
kultura vinove loze, kao i maslinovog drveta. Samim tim Kartaga se postepeno oslobaala od uvoza
vina i ulja sa otoka Rodosa i Sicilije.
Kartaga je poela izvoziti veliku koliinu vina i ulja, i postala je opasan konkurent rimskim
zemljoposjednicima, koji su uzgajali vinovu lozu i maslinu. S nezavisnou Kartage nisu se mogli
pomiriti ni trgovaki krugovi Rima.
Velike uspjehe postigla je u tom razdoblju Numidska kraljevina, koja je od poraza Kartage bila u
viestrukom dobitku. Za vrije vladavine Masinise u Numidiji rastu stari i niu novi gradovi, jaa
redovna vojska a Numidija jaa i u gospodarskom pogledu. Brodove natovarene itom Masinisa je
slao ak u Egejsko more, na otok Delos.
Izmeu Kartage i Numidije dolazilo je do stalnih sukoba, u kojima je Rim uvijek podravao
Numidiju. Umjereni vanjskopolitiki program Scipiona, koji se zalagao za stvaranje sustava zavisnih
i poluzavisnih drava, nalazi sve manje pristaa, i poslije pobjede na Perzejem osvajaka politika
prema Kartagi nailazi na simpatije kod raznih grupa vladajue klase rimskog drutva. Izraz tih
nastojanja bio je Marko Porcije Katon (Stariji), koji je proveo neko vrijeme u Kartagi i uvjerio se u
njeno bogatstvo. Blagostanje kartake poljoprivrede nije davalo mira Katonu; on se zalagao za
potpuno unitenje Kartage, i njegovi govori u Senatu redovno su se zavravali rijeima: Ceterum
censeo Carthaginem delendam esse. (Uostalom, ja smatram da Kartagu treba razoriti).
Stalni napadi Masinise doprinijeli su tome da je u Kartagi ojaala stanka patriota, koja je
polagala nadu u to da e Rimljani pretrpjeti poraz u panjolskoj. Jedan od Masinisinih napada
Kartaani su doekali pruanjem otpora. Rimljani su u tome vidjeli prekraj uvjeta ugovora
zakljuenog 201. g. i mada su Kartaani, koji su u sukobu s Masinisom pretrpjeli poraz, odluili
pristati na kapitulaciju, Rimljani su im ipak objavili rat. U Kartagi se u to vrijeme na vlasti nalazila
stanka koja se zalagala za mir i koja je bila spremna na svake ustupke. Ali kada su rimski konzuli,
koji su stigli u Utiku, pored drugih zahtjeva naloili Kartaanima da napuste grad i da se nastane na
mjestu najmanje 15 kilometara udaljenom od mora, Kartaani su s negodovanjem odbili taj zahtjev i
odluili su grad braniti do kraja.

Opsada Kartage
Poduzete su sve mjere za obranu grada. Rimljani su namjeravali Kartagu zauzeti na juri, ali su
njihovi pokuaji ostali bez rezultata. Moralo se pristupiti trajnoj opsadi. I ovdje, kao i u panjolskim
pohodima, rimske trupe nisu bile ni izdaleka tako sposobne za borbu kao nekada.
Pokazalo se da je Kartaga nepristupana tvrava, a za vrijeme opsade Kartaani su prisiljavali
pojedine rimske odrede na povlaenje.
Tako je to trajalo do 147. g, kada je u Afriku poslan Publije Kornelije Scipion Emilijan.
Stigavi u Afriku, Scipion je najprije uvrstio stegu u vojsci, a zatim je poduzeo sve mjere kojima je
presjekao svaki pristup Kartagi. Opkoljeni branitelji Kartage bili su odsjeeni od vanjskog svijeta, i
opskrba namirnicama je prestala. Kartaka voska koja se nalazila izvan grada bila je potuena.
Ugledni vojni zapovjednik Hazdrubal, koji je rukovodio obranom Kartage, poeo je moliti za mir.
Ali Scipion nije na to pristao, i u proljee 146. g. otpoeo je juri na grad.

Pad Kartage
itavih est dana bjesnjela je borba po ulicama grada. Tek sedmog dana uspjeli su Rimljani
zauzeti Birsu akropolu Kartage. Hazdrubal se sa svojom obitelji i rimskim prebjezima sklonio u
Eskulapov hram, spremajui se na samospaljivanje. Ali u odlunom trenutku kartaki vojskovoa
nije izdrao. On je istrao iz hrama i na koljenima zamolio Scipiona da mu potedi ivot.
Hazdrubalova ena, kada je to ugledala, sarkastino je poeljela svom muu da spasi svoj ivot,
gurnula djecu u vatru, pa se za njima i sama bacila u plamen.
Scipion je htio sauvati grad, ali na zahtjev Senata Kartaga je bila do temelja poruena. Grad je
spaljen, a zatim sravnjen sa zemljom; na gradski teritorij baena je anatema, i za vjena vremena
zabranjeno je naseljavanje na njemu. Stanovnici su prodani u ropstvo. Jedna senatska komisija
odluila je da se znatan dio kartakih posjeda pretvori u rimsku provinciju Afriku; velik dio
zemljita proglaen je dravnim (ager publicus), stanovnici su morali plaati porez (stipendium).
Samo su neki gradovi (Utika, Hadrumetum i dr.), koji su pruili pomo Rimu, zadrali slobodu i ak
dobili jedan dio kartakog teritorija. Povean je teritoriji numidske kraljevine; njome su vladali
sinovi Masinise, koji je umro za vrijeme Treeg punskog rata u dubokoj starosti.

Pokoravanje Makedonije i Grke

Prilike koje su nastale u Makedoniji poslije pobjede nad Perzejem nisu bile dugotrajne. Izmeu
okrug nastajali su razdori, a posljedica toga je bila rimska intervencija. Nezadovoljstvo
stanovnitva iskoristio je neuki Andrisk, koji se lano predstavljao kao Filip, Perzejev sin. Njega su
priznali stanovnici Trakije i pruili mu pomo. Lani Filip uao je u Makedoniju, gdje ga je veina
stanovnitva doekala sa oduevljenjem. Rimska legija, poslana protiv njega, bila je potuena (149.
g.). Rimljani su morali u Makedoniju uputiti nove trupe. Uz pomo pergamskog kralja Atala II
Rimljani su potukli trupe lanog Filipa; Makedonija je prikljuena Rimu i proglaena za rimsku
provinciju (148.). Novoosvojeno podruje imalo je za Rimljane veliki strateki znaaj. Ono je
titilo Grku od upada barbara. Iz njega su Rimljani esto otpoinjali svoje ekspedicije na
sjeveroistok; u tu svrhu oni su od Draa do Soluna izgradili cestu, koja je Jadransko more
povezivala sa Egejskim.
U to vrijeme po grkim gradovima vodi se ogorena klasna borba; uz to su pojedini gradovi bili u
meusobnom sukobu. Svuda su postojale pristae i protivnici Rimljana. 149. g. Sparta se odvojila od
Ahajskog sveza, i to je posluilo kao povod ratu. Rimljani su stali na stranu Sparte, dok je Ahajski
savez, uglavnom pod pritiskom demokratskih elemenata, objavio Rimu rat. U odlunom trenutku
strateg ahajskog saveza Diaj uputio je sirotinji poziv da u vojsku stupa svatko tko je sposoban nositi
oruje, i ukljuio je u sastav trupa 12.000 robova, roenih u Grkoj. Bogataima je razrezan
izvanredni porez.
Odluna bitka odigrala se je na Istmu. Ahajci su bili potueni, i Grka je prikljuena Rimu. Po
direktnom nareenju Senata Korint je 146. g. poruen, a njegovi stanovnici prodani u ropstvo. Grki
su gradovi slubeno zadrali slobodu, ali su stavljeni pod kontrolu makedonskog namjesnika, a na
neke od njih udaren je poseban namet. Samo su Sparta i Atena proglaene samostalnim gradovima.

Prikljuenje Pergamske kraljevine

Odmah iza Makedonije i Grke ista sudbina zadesila je i Pergamsku kraljevinu. Jo od vremena
rata s Perzejem Eumen II bio je kompromitiran u oima Rimljana. Pod nasljednicima Eumena II
Pergam postepeno gubi svoje znaenje pomorske sile u vodama Mediteranskog bazena, a utjecaj
Rima sve vie jaa i iri se. Pod Atalom III (138.-133.) rimski zelenai ve gospodare u Pergamu.
133. g. kralj Atal, koji je, po svemu sudei, podinjavanje Rimljanima smatrao neizbjenim,
oporuno je ostavio svoju kraljevinu Rimu; u oporuci je osigurana sloboda nekim gradovima, u
prvom redu Pergamu. Pobude za ovaj ustupak nisu nam dovoljno jasne. Potpuno je mogue da je
odreenu ulogu odigao pokret donjih slojeva stanovnitva; rimska okupacija trebala je pruiti pomo
robovlasnicima u borbi protiv nezadovoljnih elemenata. Ali Rimljani nisu odmah mogli preuzeti
novi teritorij. U Pergamu je izbio ustanak robova pod rukovodstvom Aristonika, koji se pojavio kao
pretendent na prijestolje. Tek poslije uporne borbe Rimljani su uspostavili u Pergamu svoju vlast.
Prijanja Pergamska kraljevina pretvorena je u provinciju Aziju.

Rimske provincije
Sredinom II st. Rim je predstavljao ogromnu dravu; svi posjedi izvan Italije smatrani su
njegovim provincijama.
U prvo vrijeme Rimljani nisu imali nikakvih pravila za upravljanje provincijama. Onaj kome bi
bilo povjereno voenje rata, upravljao bi i osvojenom zemljom. Kasnije su stvaraju etiri nove
dunosti provincijskih pretora, kojima se povjeravala uprava nad odreenim provincijama (od 227.
g. biraju se dva pretora za upravu nad Sicilijom i Sardinijom, od 197. g. dva pretora za panjolske
provincije).
Provincijski pretori, kao i drugi magistrati, birani su na godinu dana. Ali se rok upravljanja
provincijom mogao produiti posebnom Senatskom odlukom (prorogatio imperii ). U provincije su
ponekad slani bivi magistrati, kao i osobe koje jo nisu stekle najvie magistrature. Namjesnik koji
provincijama upravlja poslije isteka magistratskih ovlasti ili prije dobivanja magistrature smatran
je za promagistrata. On je dobivao titulu prokonzula (pro consule) ili propretora (pro praetore ). U
granicama povjerenih provincija namjesnici su imali istu vlast (imperium) kao i svi najvii
magistrati, ali izvan granica svoje oblasti oni su bili privatne osobe. Zajedno s magistratom u
provinciju je slan i kvestor, koji je vodio i financijske i privredne poslove. Osim toga, pokraj
provincijskog magistrata obino su se nalazili senatori u svojstvu legata.
Sustav uprave provincijama formirao se postepeno. Nije bilo nikakvih opih zakonskih odredbi
koje bi se odnosile na upravu i poloaj svih provincija. Postojali su pojedini statuti za ove ili one
provincije (leges provinciae), koje su odreivali Senat ili upravnici provincija. Stupajui na
dunost, provincijski magistrat izdavao je obino edikt (edictum provinciale), u kome je naznaavo
kojim e se naelima rukovoditi pri upravljanju.
Poloaj gradova koji ulaze u sastav provincije bio je razliit. Veliki dio gradova spadao je u
kategoriju zavisnih gradova (civitates stipendiariae); oni plaaju porez (stipendium, tributum),
pokoravaju se upravniku provincije i zadravaju autonomiju kod odluivanja o lokalnim pitanjima.
Pored njih, postojali su slobodni gradovi (civitates liberae), koji su se dalje dijelili na vie
kategorija. Prava grada, njegova sloboda (libertas) mogli su biti utvreni posebnim saveznikim
ugovorom (foedus); onda je grad smatran saveznikim (civitates foederatae). Oni su uivali punu
autonomiju, nisu plaali poreze, ali su za vrijeme rata bili duni davati trupe ili brodove. U
pojedinim sluajevima gradovima je jamio slobodu sam Senat. Takvi su gradovi uivali
autonomiju, zadravali pravo gradnje brodova, ali su pritom jedni od njih bilo osloboeni porez
(civitates liberae et immunes), dok su drugi morali polagati odreen novani iznos. Prema tome,
kod organiziranja provincija Rimljani su postupali po naelu: divide et impera (podijeli pa
vladaj). Na provincije su Rimljani gledali kao na posjed, kao na imanja rimskog naroda
(praedia populi Romani), u prvom redu kao na izvor svojih prihoda.
Odreen dio zemljita (teritorij Kartage i Korinta, panjolski rudnici i dr.) pretvoren je u
dravnu zemlju (ager publicus), i pretori su ga davali pod zakup. Podinjeni gradovi bili su duni
plaati neposredni porez (tributum, stipendium), koji je ponekad ubiran u naturalnom obliku
(vectigalia) u vidu desetine (na Siciliji). Osim toga, gradovima su razrezivani posebni porezi,
koji su se sastojali uglavnom od carinskih poreza. Izdravanje upravnika provincije padalo je na
teret mjesnog stanovnitva. Na njegova plea padala je i ishrana trupa koje su smjetene u

provinciji, a tako isto i svi rashodi za lokalne potrebe. U mnogim sluajevima Rimljani su ostavljali
stari porezni sustav.
Zbog metoda ubiranja dabina koje su Rimljani prakticirali rastao je teret poreznih obveza. Oni su
uveli sustav zakupa poreza, koji je prakticiran po helenistikim zemljama i koji su Rimljani preuzeli,
po svemu sudei, sa Sicilije. U Rimu su osnivana otkupna drutva (societates publicanorum), koja
su dravi unaprijed isplaivala odreeni iznos, koji je ona zatim naplaivala od lokalnog
stanovnitva uz veliku dobit. Kakvi su mogli biti rezultati djelatnosti publikana, moe se vidjeti iz
rijei Tita Liivija: Tamo gdje se pojave publikani, ili se javno pravo pretvara u praznu frazu, ili
saveznicima ne ostaje nimalo slobode. Upravnici provincija, koji su vodili porijeklo od senatora,
pribjegavali su svakovrsnim iznuivanjima, da bi se obogatili na raun provincija. Stanovnici
provincija nisu imali pravo albe na svog magistrata za sve vrijeme dok se nalazio na vlasti; oni su se
mogli aliti na upravnikove odluke tek poto ovaj preda svoju punomo. 149. g. po Kalpurijevom
zakonu, uvedeni su posebni sudovi, tzv. stalne sudske komisije za razmatranje sluajeva iznuivanja
(quaestiones perpetuae de rebus repetundis ), ali su u tim komisijama zasjedali senatori, koji su
predstavnike svog stalea esto oslobaali od suenja, usprkos materijalnih dokaza.
Zbog osvajanja i eksploatacije provincijskog stanovnitva izmijenio se poloaj rimske drave i
raznih slojeva njenog stanovnitva. Ratovi su bili praeni stjecanjem velikog plijena i zarobljenika,
koji su pretvarani u robove. U vijestima o trijumfima rimskih vojskovoa govori se o ogromnim
koliinama zlata i srebra, skupocjenog posua, novca; sve je to noeno ispred trijumfatora kao
plijen. Iz provincije su, obino preko otkupnih kompanija, pritjecali u rimsku blagajnu godinji
prinosi lokalnog stanovnitva s dravnog zemljita, svakovrsne carine i druge vrste prihoda.
Porast dravnog dohotka bio je toliko znatan da su Rimljani poslije bitke kod Pidne (168. g.)
prestali plaati neposredni porez (tributum) koji je do tog vremena ubiran u vojne svrhe.

Glava XII
RIMSKO DRUTVO SREDINOM II st.pr.K.
1. Nobilitet i vitezovi
Polibije o rims kom politik om poretk u

Pretvaranje Rima u svjetsku dravu izazivalo je divljenje kod saveznika. Polibije je na poetku
svog djela napisao : Ima li igdje toliko lakomislenog ili nemarnog ovjeka koji ne bi elio da se
zna na koji je nain i pri kakvom drutvenom ureenju gotovo itav poznati svijet potpao pod
jedinstvenu vlast Rimljana u toku od nepune pedeset i tri godine? (od kraja Dugog punskog
rata do pobjede nad Makedonijom). Sam Polibije nastoji uzdizanje Rima objasniti njegovim
savrenim politikim ureenjem. On smatra da su u rimskom dravnom poretku spojena sva tri
oblika uprave: monarhija, aristokracija i demokracija. Ova kombinacija razliitih oblika uprave
predstavlja, po Polibiju, jamstvo uspjeha Rima u vanjskoj i unutarnjoj politici. Tako je glasio
odgovor teoretiara koji je bio sklon tome da pojave drutvenog ivota objasni na osnovu politikih
teorija rairenih u doba helenizma. Na osnovu Polibijevog izlaganja konkretne povijesti moe se
izvesti zakljuak da je za doba koje je ono opisivao karakteristina vladavina nobiliteta.

Rims ka aris tok racija na poetk u II st.

Narodna skuptina i dalje je ostala najvia ustanova u dravi. U pojedinim sluajevima ona je
odbacivala odluke Senata, birala ponekad na najvie dunosti osobe koje nobilima nisu bile po
volji, ali su takvi sluajevi bili prije iznimka nego pravilo. Najvii magistrati stvarno su imali
slubeno gotovo neogranienu vlast, samo to je rok trajanja njihove vlasti bio ogranien, a njihov
izbor zavisio od senatske veine. Gaj Flaminije bio je jedan od posljednjih snanih politiara
proizalih iz redova plebejaca. Kratko vrijeme prije Drugog punskog rata i u prvom njegovom
razdoblju demokratski pokret je ojaao, i demokratske grupacije vrile su odreen utjecaj na tijek
dogaaja; ali uslijed itavog niza okolnosti, za vrijeme Hanibalove najezde uloga Senata je porasla, u
sljedee doba njegov se utjecaj jo vie pojaao. On je rukovodio itavom vanjskom i unutarnjom
politikom. Senat je sluio kao glavni oslonac nobiliteta. Meu nobilima dominantan poloaj i dalje su
zauzimali najstariji patricijski rodovi: Emiliji, Korneliji, Klaudiji, Valeriji. Neki patricijski rodovi
gube svoje znaenje i postepeno silaze s pozornice. U to vrijeme pojedini plebejski rodovi stjeu
veliko znaenje. Meu njima isticali su se naroito Liviji, Ceciliji, Meteli, Semproniji i dr. U
prethodno doba senatorska aristokracija nije popunjavana samo plebejcima, ve takoer i
predstavnicima latinskih, pa ak i kampanskih gradova. Od kraja III st. prilike su se promijenile.
Pristup novim lanovima u Senat bio je otean. Onaj tko ne pripada Senatorskoj aristokraciji mogao
je stii od najviih poloaja samo u izuzetnim sluajevima. To su bili skorojevii (homines
novi).
Predstavnici nobiliteta dijelili su se na razne grupacije; patricije, koje su se ponekad
razilazile u pitanjima politike, ali koje su najee konkurirale jedne drugima u borbi za dobivanje
najviih magistratura, vanih sveenikih dunosti itd, Pojedine porodice i rodovi sklapali su
koalicije, utvrivali politike saveze dinastikim brakovima, pruali jedni drugima podrku ako bi
netko od lanova odreene politike grupacije odgovarao pred sudom.
Nekadanja jednostavnost ustupila je mjesto raskoi. Aristokratske obitelji starale su se o svom
prestiu; u oima javnog mnijenja veliki utjecaj imala je starost odreenog roda i ugled njegovih
predaka. Porodini zapisi esto su krivotvoreni, broj uglednih roaka je umnoavan, pojavljivali su
se preci kojima su pripisivani fantastini podvizi.
Postojanosti porodinih tradicija doprinosilo je pravo dranja votanih likova predaka (ius
imaginum). Oni su uvani u glavnom dijelu kue, u atriju, i iznoeni su za vrijeme sveanih
procesija prilikom sahrane.
Senatori su nosili tuniku sa irokim grimiznim rubom, duboke cipele sa etiri remena i zlatni
prsten. Njihove kue bile su prepune klijenata, koji su svuda pratili svoga patrona. Bogate
aristokratske kue imale su ogroman broj klijenata iz redova gradskog i seoskog stanovnitva. Svi
osloboenici postajali su klijenti. Oni su na izborima glasovali za svoga patrona, vrili agitaciju za
njega, a sa svoje strane, patron se zalagao za klijenta na sudu, potpomagao ga svojim darovima.
Gospodarsku osnovicu moi nobiliteta inio je krupni zemljini posjed. Privilegirani poloaj
nobiliteta poveavao je izvore prihoda njegovih predstavnika. esti pohodi u daleke zemlje bogatili
su vojne zapovjednike iz redova senatorskog stalea. Ogromne prihode donosila je uprava
provincijama, koja se nalazila u rukama senatorskog stalea. Klaudijev zakon iz 220. g. pr. K, koji je
ograniio trgovake aktivnosti nobiliteta, doprinio je tome da je nobilitet prihode od ratova i pljake
provincija ulagao u zemlju.

Scipio n Stariji i Katon

Za rimski politiki ivot prve polovice II st.pr.K. karakteristina je borba u samom nobilitetu.
U vrijeme Drugog punskog rata osobit utjecaj meu senatorima vrio je Kvint Fabije Maksim,
prozvan Cunctatorom. Kao princeps Senata, on je vrio snaan utjecaj na nobilitet. Poslije Fabijeve
smrti uivao je izvanredan autoritet Publije Kornelije Scipion Afriki Stariji. Od 199. do 184. g. on
je bio princeps Senata, pod njegovim utjecajem voena je vanjska i unutarnja politika. U vanjskoj
politici on je bio protivnik stvaranja novih provincija i zalagao se za jaanje rimske moi putem
stvaranja sustava vazalnih drava, zavisnih od Rima. U unutarnjoj politici Scipion je bio pristaa
senatskog sustava uprave, ali je u isto vrijeme postavio sebi za cilj olakanje vojne slube i
smanjenje neposrednih poreza. Scipion je bio popularan meu svojim bivim vojnicima, koji su s
njim izveli prilian broj vojnih pohoda, a tako isto i meu plebejcima, gdje je imao brojnu i
razgranatu klijentelu. Scipion je vodio odreenu dinastiku politiku. Predstavnici roda
Kornelijevaca esto zauzimaju u to vrijeme najvie poloaje. Sa mnogim drugim rodovima (npr.
Emilijevcima) Kornelijevci su bili u prijateljskim i rodbinskim vezama. Ali je ipak meu
senatorskom oligarhijom postojala i jaka oporba protiv Scipiona. Prema njemu su bili neprijateljski
raspoloeni Fabijevci i porodice koje su bile povezane s njima. Dugo vremena Scipionov protivnik
bio je Tiberije Sempronije Grakh, otac buduih tribuna. Pobjednik FIlipa V, Tit Kvinkcije
Flaminin, izabran je za konzula za 198. g, protiv elje Scipiona, koji se zalagao za druge kandidate. U
Sirijskom ratu Publije Scipion sudjelovao je kao legat u stoeru svoga brata Lucija; poslije ovog
rata njegovo znaenje poinje opadati.
187. g. od Lucija Scipiona zatraeno je polaganje rauna o upotrebi novca dobivenog iz sirijskog
plijena. Publije je taj zahtjev smatrao poniavajuim i demonstrativno je unitio raune. Ali su
napadi uskoro obnovljeni; 184. g. komicije su Lucija osudile na plaanje velike svote novca, a kad je
on to odbio, namjeravali su ga odvesti u tamnicu. Umijeao se Publije, koga je podravao narodni
tribun Tiberije Grakh. On je bio u neprijateljstvu sa Scipionima, ali je smatrao da je odluka komicija
nepravedna, i on je uloio veto na odluku o Lucijevom uhienju. Kazivanje o procesu protiv
Scipiona nije potpuno vjerodostojno, ali ono u odreenoj mjeri odraava gubitak politikog utjecaja
Scipion
Jedan od najdosljednijih Scipionovih protivnika bio je Marko Porcije Katon Stariji. Po svom
porijeklu on nije pripadao aristokraciji (njegova porodica vodila je porijeklo iz Tuskula), ali kada
je postigao senatorske poloaje, on se pokazao vatrenim pobornikom starine i braniteljem
aristokratskih privilegija; istovremeno Katon je istupao protiv pojedinih predstavnika nobiliteta,
govorio je sa njima otro i vrlo urno ukazivao na njihove poroke. Meutim, Katonu konzervativizam
nije smetao da zastupa interese robovlasnike privrede, koja se brzo razvijala, i zelenakog kapitala.
On je insistirao na tome da se Kartaga srui; u panjolskoj on je provodio politiku suprotnu
Scipionovoj; podruja onih ustanikih plemena koja su smatrana rimskim saveznicima prikljuena su
provinciji. Dok su se Scipioni zalagali za prikljuenje Rima helenistikoj kulturi, dotle je Katon bio
zatitnik starih rimskih obiaja. On je bio revoltiran time to je u Rim stigla atenska delegacija
predstavnika triju filozofskih kola, sa akademiarem Karneadom na elu, povodom sukoba izmeu
Atene i Orona (155. g.). Katon se bojao da e nova uenja, koja su pobudila ogroman interes u
rimskom drutvu, tetno utjecati na istou naravi. Tijekom mnogih godina Katon se borio protiv
raskoi. 184. g. on je izabran za cenzora. Katonova cenzura stekla je osobito znaenje. On je uveo

porez na luksuz; neki senatori, iju je vladavinu Katon smatrao nedostojnom tog visokog zvanja, nisu
uneseni u nove spiskove. Smanjen je i broj vitezova. Strogost Katonove cenzure ula je u poslovicu.
Protiv njega udruile su se razne grupe nobiliteta.
Cenzori izabrani za sljedei rok ukinuli su mnoge Katonove reforme. Katon Stariji doivio je
osamdeset i pet godina i umro je iste godine koje je poeo posljednji rat s Kartagom, rat za koji se je
on tako dugo i zduno zalagao.

Zak oni Vilija

Pad Scipiona, kao i ukidanje Katonovih mjera, svjedoe o jo veem jaanju senatorske
oligarhije. Jaanje Senatorske oligarhije odrazilo se u zakonodavstvu prve polovice II st. Zakon
Vilija (180. g.) utvrdio je red za dobivanje magistratura. Najvie magistrature (konzulat, preturu)
mogli su zauzimati smo oni koji su prethodno proli kroz nie izborne dunosti (kvesturu, edilitete).
Pretendent za prvu magistraturu nije mogao bit mlai od 28 godina. Izbornim dunostima mogla je
prethoditi vojna sluba. Prema tome, pretorom se nije moglo postati prije 40, konzulom prije 43.
godine ivota. Ovim zakonom se htjelo pomoi oligarhiji u njihovoj borbi protiv ljudi popularnih
meu plebsom. Kod zauzimanja magistratura veliku ulogu odigrao je odreeni red, koji je utvrivala
vladajua oligarhija. Na najvie dunosti, po pravilu, dospijevali su predstavnici aristokracije
osrednjih sposobnosti. Energini ljudi, kao Tiberije Sempronije Grakh, predstavljali su izuzetak.

Ulog a vitezov a

Ogranienje pristupa u najvii stale dovodilo je do jaanja nearistokratskog gornje sloja plebsa
vitezova.
U rukama vitezova nalazio se zakup provincijskih poreza. Meu sudionicima u otkupnim
kompanijama (societates publicanorum) moglo je biti i ljudi srednjeg stanja, koji su ulagali svoj
udio i razmjerno njemu dobivali prihode; ali su glavnu ulogu igrali vitezovi. Kod ubiranja
provincijskih poreza, pored zloupotreba svake vrste, oni su pribjegavali zelenatvu. Zahtijevali su
trenutnu isplatu poreza, u sluaj pak da porezni obveznici nisu imali sredstava za trenutnu isplatu,
vitezovi su im traene iznose davali na zajam uz visoke kamate, i po isteku roka naplaivali novac
najokrutnijim sredstvima.
Zelenake operacije u Rimu prelaze u ruke vitezova, a tako isto i vanjska trgovina. Zavaljujui
zakupima poreza i izuzetnom poloaju rimskog trgovakog i zelenakog kapitala u provincijama,
bogatstvo vitezova sve je vie raslo. Vitezovi se postepeno izdvajaju od osnovne plebejske mase i
formiraju poseban stale.
Kao nobilitet, i vitezovi su pripadali najviem sloju robovlasnikog drutva. I vitezovi i nobili
eksploatirali su provincije. Nobili su preko svojih posrednika sudjelovali u svakovrsnim zelenakim
operacijama i trgovakim pekulacijama, a vitezovi su, sa svoje strane, posjedovali zemlju u Italiji i
provincijama. Ali ipak, prvi su uglavnom bili zemljina aristokracija, a drugi novana aristokracija.
I pored zajednikih interesa, izmeu senatorskog stalea i vitezova postojalo je prilino mnogo
proturjenosti, i zato su vitezovi sudjelovali u mnogim antisenatorskim koalicijama.

2. Italska poljoprivreda sredinom II st. pr. K.

Usprkos osvajanja i razvitka trgovako-zelenakog kapitala, poljoprivreda je i dalje bila
osnovna grana italskog gospodarstva.

Katonov a ras prav a O poljop rivred i

Jedan od glavnih izvora koji nam daju predodbu o italskoj poljoprivredi u II st.pr.K. je rasprava
Katona Starijeg O poljoprivredi. Obraujui razna zanimanja, Katon daje prednost
zemljoradnji. Kada su nai preci hvalili dobrog ovjeka kae on oni su ga hvalili kao dobrog
zemljoradnika. Od zemljoradnik postaju i najhrabriji junaci i najpoduzetniji vojnici, sama
zemljoradnja je najpobonije i najtrajnije zanimanje, a ljudima koji se njoj predaju, najmanje su
svojstvene zle misli. Trgovina se Katonu ini riskantnim zanimanjem, a zelenatvo zanimanjem
nedostojnim graanina.
Iako branitelj starinskog Rima, iji su socijalni oslonac inili srednji i sitni vlasnici, Katon je
pojmu dobri zemljoradnik (agricola bonus) davao sasvim drugaiji sadraj. Iz njegovih misli o
tom pitanju moe se zakljuiti da pod dobrim zemljoradnikom on nije podrazumijevao seljaka iz
starih vremena, ve zemljoposjednika koji primjenjuje robovski rad i koji je povezan sa tritem. U
Katonovoj raspravi odrazile su se one znaajne promjene koje su se dogodile u italskoj
poljoprivredi u tom razdoblju.
Katon je pristaa intenzivne poljoprivrede proizvodnje. Pritom on ne smatra sve vrste kultura
podjednako unosnim. Govorei o unosnosti, on na prvo mjesto stavlja kulturu vinove loze (vinea),
na drugo povrtlarstvo (hortus), na tree saenje vrbe (salictum), na etvrto uzgoj maslina
(olivetum), na peto panjak (salictum), i tek se na estom mjestu nalazi kod njega itna oranica
(campus frumentarius). Termin villa upotrebljava Katon za oznaku seoskog domainstva srednjih
razmjera. U istom znaenju upotrebljava se u drugim izvorima rije fundus, od koje je potekao
pojam latifundije (latifundium), to znai krupan posjed. Katon govori o dva tipa villa: o villi od
240 jugera (oko 60 ha), zasaenoj maslinama, i o villi od 100 jugera (oko 25 ha), zasaenoj
vinovom lozom. Potpuno je mogue da se ove ville nalaze u blizini jedna druge, ili da ak
predstavljaju dijelove istog posjeda.
Katonovi savjeti tiu se najraznovrsnijih pitanja poljoprivrede: on govori o uzgoju maslinovog
drvea i vinove loze, o uzgoju itarica i stoarstvu.
Dobar domain treba se starati na prvom mjestu o dobroj obradi zemlje: to znai dobro
obraivati njivu? Dobro orati.- to na drugom mjestu? - Orati. to na treem? Gnojiti.
Katon daje itav niz savjeta, kada i kako treba gnojiti njive. Ne gnoje se samo zasijane povrine;
da bi se osigurala dobra kosidba, treba gnojiti i panjake, istiti ih od korova. Pravila za sjetvu,
etvu, vridbu, izbor i ureenje gumna, uvanje gotove ljetine sve to paljiv domain mora
predvidjeti. Uzgoj vinove loze i maslina, cijeenje vina i maslinovog ulja, njihovo uvanje i, najzad,
prodaja sve je to predmet Katonovog prouavanja. On daje recepte pomou kojih italski domain
moe cijediti vino koje nee biti gore od vina sa otoka Kosa. On takoer savjetuje kako ga
najunosnije plasirati na trite. Kod Katona se nalaze savjeti i za uzgoj voa. On predlae da se sa
posebnom panjom uzgaja stoka i daje savjet kao treba graditi staje, drati i hraniti stoku.
Katonova djela ne sumiraju samo iskustvo italskih zemljoposjednika. Iako protivnik sveg
inozemnog, pisac je koristio savjete helenistikih agronoma i radove svojih konkurenata, kartakih
agronoma. Katonovo djelo ne sadri samo racionalne savjete o poljoprivredi. Ono u isto vrijeme ui
vlasnika imanja kako se treba moliti bogovima, kako se pogaati. Njegova knjiga predstavlja
zbornik istaknutih savjeta, ije izvrenje osigurava uspjeh poljoprivredniku. Mnogo panje

posveuje on tome kako treba izgraditi vilu, kako upravljati imanjem i organizirati rad. Pitanju o
racionalnom koritenju radne snage on takoer posveuje veliku panju. Dobar poljoprivrednik to
je robovlasnik koji mora do maksimuma iskoritavati radnu snagu svojih robova, koji ine glavni
kontingent radne snage. Broj robova relativno je mali: u masliniku 13, u vinogradu 16. Ali treba
imati u vidu da Katon govori o idealnim vilama, a da je stvarno robova po imanjima bilo daleko
vie. Robovlasnik iz robova mora izvlaiti maksimum vika proizvoda; ako je rob ostario ili se
razbolio, ne treba ga vie drati, ve ga treba prodati kao stara zaprena kola, stari alat ili neto
drugo suvino u domainstvu. Robovi ne trebaju sjediti bez posla: ako je kino vrijeme, treba ih
zaposliti na drugim poslovima, npr. na pranju baava, izbacivanju gnojiva, na ienju sjemena,
pletenju uadi i sl.
Robovi nemaju praznika; na seoske praznike, kad je zabranjeno raditi na njivi, robovi trebaju
popravljati ceste, okopavati povrtnjak, istiti prostorije. Neki robovi, po svemu sudei oni
nepouzdani, radili su, po kartakom primjeru, u okovima. Izdravanje robova svodi se na minimum.
Njima se daje relativno mnogo kruha do 5 funti (rimska funta = 327.5 grama) dnevno, u vrijeme
tekih radova, ali im se zato ne daje gotovo nikakvo kuhano jelo; njima se daje kiselo vino i ulje
najgore kvalitete. Od odjee robovima se daje svega jedna tunika i jedan ogrta za cijelu godinu. Sam
gospodar ne ivi uvijek u vili. Imanjem upravlja upravitelj villicus, postavljen iz redova robova.
Nabrajajui dunosti vilikusa, Katon istie da on mora paziti na raspoloenje robova. Iz pojedinih
Katonovih primjedbi moemo utvrditi da je bijeg robova bio obina pojava, a da bi robove drao u
pokornosti, Katon je, po Plutarhovim rjeima, stalno nastojao meu robovima poticati razdor, jer
je slogu smatrao opasnom i bojao je se.
Poljoprivredni radovi nose sezonski karakter, pa bi stoga bilo nerentabilno izdravati robove
itavu godinu, da bi se oni iskoristili u toku jednoj kratkog vremena. Zato Katon predvia i
koritenje slobodne radne snage. Govorei o izboru imanja, Katon predvia potrebu da na datom
mjestu postoje slobodni radnici. Mi doznajemo da berbu maslina uzimaju na sebe, po pogodbi,
kompanije radnika sa strane. Ponekad je etva ita povjeravana slobodnim radnicima, moda
seljacima slabog imovnog stanja koji su ivjeli u blizini, i to ivjeli od odreenog, obino neznatnog
dijela etve.

irenje intenzivnih oblik a poljopriv rede

Katonovo djelo daje nam pravo da izvedemo zakljuak o irenju intenzivnih oblika poljoprivrede
u Italiji u II st.pr.K. Kada govori o izboru imanja, Katon savjetuje da se obrati panja na to, postoji li
u blizini kakav vaniji grad, more, plovna rijeka ili dobar prometni put . Drugim rijeima, on ima
u vidu u prvom redu domainstvo u okolici grada. Iz pojedinih njegovih primjedbi moe se zakljuiti
da vila o kojoj on govori lei nedaleko Rima, u Laciju ili Kampaniji. U udaljenijim podrujima i
dalje su zadravali svoje znaenje uzgoj itarica i stoarstvo. Katonova rasuivanja rentabilnosti
pojedinog domainstva i razni njegovi savjeti svjedoe da se sa priljevom jeftinog prekomorskog
ita u Italiju uzgoj itarica postaje nerentabilan, to je imalo velikog znaenja za rimsku socijalnu
povijest sljedeeg razdoblja. Pored srednjih intenzivnih poljoprivrednih domainstava tipa
Katonovih vila, na poetku II st. pojavljuju se krupna ekstenzivna domainstva. To je bila jedna od
posljedica Drugog punskog rata. Dravni zemljini fond (ager publicus) porastao je i na raun
zemljita zaputenih za vrijeme rata, i na raun zemljita konfisciranih od nepokornih saveznika.
Veliki dio tog fonda dospio je u ruke krupnih posjednika. Ovo je osobito karakteristino za junu
Italiju, koja je u veoj mjeri od ostalih dijelova Poluotoka ostala bez ljudi i postradala za vrijeme
Hanibalovog rata.

3. Obrt i trgovina
Novi gospodarski odnosi utjecali su i na razvoj italskog obrta. U Rimu i raznim italskim
gradovima postojale su radionice (po svemu sudei sitne), koje su radile za podmirivanje potreba
poljoprivrednika.
Pojedini gradovi specijalizirali su se za proizvodnju ovih ili onih predmeta, potrebnih u
poljoprivredi. Katon kae da su tunike, ogrtai i obua za robove kupovani u Rimu; u Kapui i Noli (u
Kampaniji) nabavljana su vjedra, urne za maslinovo ulje i vino te razno bakreno posue.
Kampanija i Etrurija bile su podruja u kojim je obrtnika proizvodnja bila razvijenija nego u
ostalim podrujima.
U Etruriji toga vremena zapaa se opadanje keramikog obrta, ali se zato i dalje razvija tehnika
obrade metala, izrauju bronani i eljezni predmeti za domau upotrebu i orua za rad. Obrtnike
radionice zadovoljavale su uglavnom potrebe lokalnih poljoprivrednika i stanovnika okolnih
gradova. Luksuzni predmeti dovoeni su u Italiju iz Grke i drugih zemlja helenistikog Istoka.
Zapadne pak zemlje dostavljale su poljoprivrede proizvode. Uvoz je u znatnoj mjeri premaivao
izvoz. Meutim, promjene koje su se dogodile u poljoprivredi utjecale su i na italsku trgovinu;
italsko vino pojavljuje se u raznim podrujima Egejskog mora, osvajajui sebi trita i potiskujui
grka vina. O tome svjedoe natpisi sa Delosa i velika koliina fragmenata amfora za vino sa
italskim igovima.

Trg ov ak a sredi ta na Istok u

Glavni trgovaki centi nalazili su se na Istoku. Izvanrednu ulogu u svjetskoj trgovini igrao je u III i
II st.pr.K. Rodos. Poslije 167. g. stekao je veliko znaenje Delos, na kome su se sastajali trgovci iz
raznih zemlja i gdje su postojala razliita udruenja Italika, uglavnom profesionalnog i vjerskog
karaktera. Pad Kartage doprinio je jo veem jaanju Delosa. Rimska osvajanja otvorila su iroko
polje rada uglavnom Grcima iz june Italije i kampanskim trgovcima. U sve mogue pekulacije bili
su uvueni i razni slojevi rimskog stanovnitva. Prvo mjesto zauzimali su, razumije se, vitezovi. Ali
su u tome sudjelovali i nobili, koji su poslovali u prvom redu preko svojih klijenata. ak se i
apologet poljoprivrede Katon, kao to se vidi iz njegove biografije koju je napisao Plutarh, bavio
unosnim trgovakim pekulacijama. On je kupovao i preprodavao produktivna jezera, mjesta
pogodna za gradnju valjaonica sukna, davao novac na zajam, pri emu su kao zalog sluili brodovi
itd. Poto pomorski promet nije bio uvijek pouzdan, Katon je stvarao kompanije, od kojih je svaka
opremala brodove za prijevoz robe. Njegova materijalna sredstava bila su podijeljena na vie
kompanija. Time je rizik od gubitak novca u sluaju propasti brodova bio smanjen, a izgled za profit
povean.
Izmijenilo se i financijsko stanje rimske drave. Sve do 200. g,. Rim je osjeao odreen
nedostatak u srednjoj moneti, ali poslije osvajanja, naroito poslije prikljuenja panjolske s njenim
bogatim srebrenim rudnicima, rimska je drava stekla mogunost da u potpunosti osigura srebrenu
podlogu svoga novanog sustava.
Za vrijeme Hanibalovog rata bronani as je spao od dvije na jednu unciju, a sada se njegova
teina smanjila na pola uncije (uncija = 27.29 grama). As je poeo igrati ulogu sitnog novca.

Razvoj zelena tva

Priljev zlata i srebra doprinio je razvoju zelenatva. Ljudi koji su poslovali novcem otvarali su
mjenjanice; one su odgovarale bankarskim kontoarima s kraja srednjeg i poetka novog vijeka.
Vlasnici tih mjenjanica, argentariji (argentarii), bili su uglavnom osloboenici ili stranci, veim
dijelom Grci. Oni su uvijek raspolagali gotovim novcem, pratili stanje na tritu novca, vrili
razmjenu moneta, odreivali njihovu kvalitetu, uvali i prenosili novane iznose s rauna jednog
ulagaa na raun drugog i davali novac na zajam, uz kamatu. Ali ne treba preuveliavati znaaj
argentarija; u Rimu nije bilo pravog kredita, i sve su novane operacije nosile poglavito zelenaki
karakter.

4. Rimsko robovlasnitvo sredinom II st. pr. K.

Izvori rops tva

Robovlasnitvo je postojalo u Rimu od najstarijih vremena, ali je ropstvo svoj klasini oblik
dobilo u vrijeme Punskih ratova. Svako osvajanje bilo je praeno odvoenjem u zarobljenitvo i
prodajom u roblje desetina tisua robova (167. g. pretvoreno je u robove 150.000 Epiraca, za
vrijeme smirivanja Sardinije preko 80.000 Sarda itd.).
Zarobljenici su prelazili u ruke kvestora, koji se nalazio pri vojsci, i ovaj ih je prodavao na
licitaciji. Sve njih kupovali su preprodavai, koji si ih izvodili na trite. Centar trgovine robovima
bio je Delos. Tamo nisu stizali samo ratni zarobljenici, veliku ulogu kod snabdijevanja trita
robova igrali su gusari. I u vrijeme klasine Grke, i u helenistiko doba gusarske su lae ometale
normalan pomorski promet. Hvatanje i prodaja robova na tritu bio je jedan od najvanijih izvora
prihoda za gusare. U svakom sluaju na Delosu se skupljalo po 10.000 robova dnevno, i svi su oni do
veeri bili prodani.
Djeca roena od robinje, pripadala su njezinom vlasniku. To je takoer bio jedan od izvora
ropstva. Meutim treba istaknuti da je u II st.pr.K. skuplje kotalo odgajati roba u svojoj kui nego ga
kupiti na trnici.

Pravni poloaj roba

Pravno uzevi, rob je smatran vlasnitvom svoga gospodara, spadao je u res mancipi, tj. mogao
se prodati putem mancipacije, pokloniti, oporuno ostaviti i dr. Istovremeno on se nalazio pod
vlau oca obitelji (pater familias). Rob je pripadao porodici kao njeni najbespravniji lan.
Gospodar je nad njim imao pravo ivota i smrti (ius vitae ac necis). Dok se ovo pravo prema
drugim lanovima porodice nije primjenjivalo, dotle su okrutne kazne i ak pogubljenja robova bili
obina pojava.
U zavisnosti od toga gdje se upotrebljavao rad robova, oni su se dijelili na dvije grupe: jedni su
radili na polju, to su seoski robovi (familia rustica), drugi u gradu, to su bili gradski robovi
(familia urbana). Poloaj prvih opisuje Katon. to se tie gradskih robova, jedan njihov dio bio je
zaposlen u gospodarskoj kui, inio je poslugu, dok je drugi dio bio zaposlen u obrtu. Meu kunim
robovima postojala je jedna, u odreenoj mjeri privilegirana grupa: uitelji, lijenici, glazbenici
razni kuni upravitelji. Robovi obrtnici mogli su raditi u kui, podmirivati njene potrebe, ali je
znatan njihov dio bio zaposlen po radionicama. Prema tome, robovi su bili osnovna proizvodna
klasa rimskog robovlasnikog drutva.
Robovi su mogli imati potomstvo. Po rimskim zakonima, veza roba i robinje ili veza roba i
slobodnoroene ene nije smatrana brakom, ve zajednicom (conturbenium) i nije imala nikakve
pravne vrijednosti. Robovi su odgajali i obrazovali djecu, oni su bili lijenici i umjetnici. Bilo je
dravnih robova, koji su vrili dunost pisara, arhivara itd. Presudno je bilo to da je ropstvo inilo
osnovicu itave proizvodnje, a proturjenost izmeu robova i robovlasnika osnovnu proturjenost
rimskog robovlasnikog drutva.

Propadanje selja tva

Istovremeno s razvitkom krupnog seoskog posjeda zapaa se opadanje sitnog seoskog

domainstva. Ovoj okolnosti doprinio je itav niz uzroka.
Drugi punski rat izazvao je unitavanje onih podruja kojima je prolazio Hanibal. Dugotrajni
ratovi bogatili su vladajue klase, a veoma nepovoljno utjecali na seljako gospodarstvo, jer su
glavni radnici morali provoditi vrijeme u ratnim pohodima. Na sitno seosko gospodarstvo
nepovoljno je utjecao i uvoz jeftinog ita u Italiju. Tome se pridruila nasilna i nezakonita
eksproprijacija malih posjednika. Iako je na parcelu dravne zemlje (ager publicus) imao pravo
svaki rimski graanin, ipak su vei dio te zemlje zauzeli krupni zemljoposjednici. Uslijed svih tih
uzroka, broj slobodnih graana koji su posjedovali odreeni zemljini cenzus sve se vie
smanjivao. Cenzus iz 164. g. pokazivao je broj punopravnih graana 337.452, iz 159. g. 328.316,
iz 147. g. 322.000, iz 136. g. 317.933.
Proces propadanja seljatva istakli su povjesniari starog vijeka. Apijan ga je prikazao na
slijedei nain:
Bogati ljudi, poto su zauzeli veliki dio te nepodijeljene zemlje i poto su s vremenom
postajali sve uvjereijin u to da ime je vie nitko nee oduzeti, poeli su i druge parcele, koliko ih
je u blizini bilo, - omanje posjede siromaha bilo kupovati, nagovarajui ove da ih prodaju, bilo
silom oduzimati, tako da su umjesto omanjih zemljita obraivali prostrana polja. Na njima su
upotrebljavali kupljene zemljoradnike i pastire, jer bi inae morali slobodnu radnu snagu
odvajati od zemljoposjeda i davati za ratne pohode. Osim toga, posjedovanje robova donosilo im
je veliku dobit, jer su se robovi brzo mnoili i poveavali, a bili su slobodni od vojne slube i
ratnih opasnosti. Uslijed svega toga, bogati ljudi su se jo vie obogatili, a zemlja se je napunila
robovima. Naprotiv, broj Italika se smanjivao, jer su ove iscrpljivali siromatvo, porezi i ratni
pohodi. Ali i onda kad su bili slobodni od ovih pohoda, ostajali su oni ipak bez novca, jer su
zemlju posjedovali bogatai, koji su je obraivali pomou robova, a ne pomou slobodnih.
Uslijed specifinosti robovlasnikog naina proizvodnja osnovna masa propalih seljaka nije se
pretvarala u slobodne radnike (robovski rad bio je jeftiniji), ve je odlazila u Rim, gdje je ivjela
od sluajne zarade, poklona bogatih ljudi i pomou dravne pomoi. Lumpenproletarijat je inio
znatan dio stanovnitva velikih gradova antikog svijeta. Sa sve veim propadanjem seljatva rasli su
lumpenproleterski slojevi u Rimu.

5. Rimska drava na poetku druge polovice II st. i stranka Scipiona Emilijana koja se
zalagala za reforme
Propadanje italskog seljatva, koje se dogaalo u srednjima, dijelom i junim podrujima Italije,
nastavljalo se tijekom mnogih godina. Na sjeveru, kao i u planinskim podrujima srednje Italije,
seljatvo je takoer osjealo tekoe uslijed novih gospodarskih uvjeta. Oskudijevanje seljatva
nepovoljno je utjecalo na stanje rimske drave, a u prvom redu na borbenu mo Rima. U prvoj
polovici II st. stvoreni su preduvjeti za ustanak robova i za iroki pokret slobodne sirotinje. Uslijed
toga, misao o reformi javlja se ak i meu nekim predstavnicima nobiliteta, a konkretno kod
Scipiona Emilijana i njemu bliskih osoba. Meutim, predstavnici Scipionovog smjera nisu proveli u
djelo nikakve reforme. Usprkos tome, njihovi su pogledi utjecali na razvitak demokratskog pokreta.
Kao to je poslije Drugog punskog rata osobit utjecaj stekao Scipion Afriki Stariji, tako isto je
poslije Treeg punskog rata u politikom ivotu Rima veliku ulogu igrao ruitelj Kartage Publije
Kornelije Scipion Afriki Mlai, koji je spojio tradicije dvaju patricijskih rodova Kornelijevaca i
Emilijevaca. Jo kao esnaestogodinji mladi Scipion Emilijan se istako u bitci kod Pidne. Zatim je
uspjeno ratovao u panjolskoj, najzad, proslavio se u Treem punskom ratu. Uivao je veliki
autoritet i bio utjecajan u redovima plebsa. Istovremeno je imao i jakih veza u aristokratskim
krugovima i mnogo pristaa meu senatorskom aristokracijom. Emilijan je bio vatreni oboavatelj
helenistike kulture i helenistike filozofije. Meu njemu bliskim osobama nalazili su se povjesniar
Polibije, filozof Panaitije, dramski pjesnik Terencije i itav niz drugih osoba iz kulturnog i
politikog ivota Rima toga doba. Scipion Emilijan je bio pod utjecajem stoika, ali je istovremeno
bio i pristaa starorimskih ideala. On je visoko cijenio Katona, bez obzira to je on imao negativan
stav prema helenistikoj kulturi. U skupini Scipionovih istomiljenika stvarao se ideal starog
Rimljanina iz dobrih starih vremena, koji se odlikuje hrabrou, jednostavnou i pravednou u
svojim odlukama. Scipion je bio popularan kod svojih vojnika, dobro je poznavao njihov ivot i bio
svjestan znaenja seljatvo za sigurnost Rima. U redovima njemu bliskih ljudi javlja se misao o
nunosti reforme, o uspostavljanju odnosa koji su vladali u doba rane Republike. Ali je Scipion bio
toliko tijesno povezan s nobilitetom; on je bio takav apsolutni pristaa vlasti Senata, da se nije
mogao odluiti na radikalne mjere. Njegov cenzura odlikovala se strogou, ali njegova borba protiv
raskoi nije imala vidnijih rezultata. Njemu blizak ovjek Gaj Lelije, napravio je projekt agrarnog
zakon, ali ga nije predloio u komicijama, i zato je dobio nadimak Mudri (Sapiens).

Glava XIII
RIMSKA KULTURA SREDINOM II ST. PR.

K.

Utjecaj helenizma

Socijalno-gospodarski razvoj u III i II st. stvorio je u Rimu preduvjete za razvoj kulture. Uslijed
dodira sa helenistikim zemljama, u Rimu je rastao utjecaj helenistike kulture i tehnike. Doba borbe
Rima za prevlast na Sredozemnom moru bilo je vrijeme u kome su ponikli i razvili se razni rodovi
rimske knjievnosti i umjetnosti. Ovo doba je obiljeeno borbom starorimskih tradicija sa novim
strujama. U rimskoj kulturi toga doba ima mnogo tueg i neoriginalnog, ima mnogo ega proturjenog
i nepreraenog, pa ipak nekadanje italske tradicije nisu bili zaboravljene; one su doprinijele tome
da se savladaju kulturni trendovi koji su Rimu bili tui. Rim je iao putem stvaranja originalnih
kulturnih oblika; njih e on kasnije rairiti po pokorenim zemljama koje su bile na niem stupnju
razvoja.
Poetak grkog utjecaja na Rim pad u daleka vremena rimske povijesti, a utjecaj helenistike
kulture osobito se snano manifestirao od vremena rimskog podinjavanja italskih grkih gradova i
od vremena rimskog angairanja u politikom ivotu raznih helenistikih zemalja.

Promjena naina ivota

Novi uvjeti socijalnog i gospodarskog ivota mijenjali su najvanije korijene rimskog naina
ivota. Rim je gubio crte seljakog grada i pretvarao se u svjetski centar. Rimska jednostavnost sve
je vie pripadala prolosti. Stroge mjere cenzora nisu mogle zaustaviti irenje raskoi. Rasko u
odijelu (osobito enskom), rasko na gozbama i u kui postala je bitno obiljeje naina ivota
vladajuih klasa. Kue su odsad graene po helenistikim uzorima.
U rano doba otac je bio jedini odgajatelj svoje djece; on ih je uio pismenosti i raunanju, davao
im elementarne pouke iz agronomije, tjerao ih da ue napamet Zakonik dvanaest ploa, pouavao ih u
duhu obiaja predaka. Poevi od II st. obrazovanje postaje kompliciranije. Pozivaju se uiteljiGrci, koji su vrlo esto bili robovi. Od poetka ezdesetih godina u Rimu se otvaraju grke kole. U
njima se itaju i tumae grki pjesnici, prouava gramatika, obrauje se retorika i uenici se
upoznaju sa osnovama raznih filozofskih sustava. Sa veim razvitkom rimske knjievnosti u kolama
se obrauju i latinski uzori. Prosvjedi rimskih starovjeraca, od kojih je osobito utjecajan bio Katon
Starji, nisu mogli zaustaviti irenje helenistikog obrazovanja.

Utjecaj heleniz ma na rimsku religiju

Helenizam je utjecao i na razne oblike rimske ideologije. U podruju religije proces helenizacije
vrio se sporo. Rimljani su uvodili grke bogove, pri emu su zadravali njihova imena, ili ih pak
identificirali sa odreenim rimskim boanstvima. Na kraju krajeva, grki olimpijski panteon stekao je
slubeno priznanje. Pored olimpijskih boanstava u Rimu se vre i drugi grki kultovi.
Tako, npr, u Rim prodire kult Herakla i krajem IV st. stjee opedravni karakter. Zakon Ogulnija
(300. g.), koji je plebejcima otvorio pristup na vane sveenike dunosti, doprinio je slubenom
priznanju grkih boanstava, osobito onih koja su tovana u junoj Italiji. Ovo se objanjava,
najvjerojatnije, tim to su istaknuti plebejci koji su uvrtavani u sveenike kolegije bili poslovni
ljudi, koji su esto imali dodira s grkim gradovima u Junoj Italiji. U III st. uvodi se kult bogaiscjelitelja Asklepija, uvode se rtve i igre po tarentskom uzoru u ast Jupitera-oca i Prozerpine.
Time su dobivale priznanje grke predodbe o zagrobnom svijetu. Vjerske novosti uvoene su
obino odlukom Senata, na osnovu Sibilinih knjiga.
Osobito znaenje u povijesti rimske religije imao je Drugi punski rat. Demonstrativno
zanemarivanje starinskih vjerskih obiaja, koje se zapaalo kod nekih vjerskih magistrata, iskoristili
su konzervativni elementi za objanjenje uzroka nesrea to su zadesile rimski narod. Fabije
Maksim, koji je bio izabran za diktatora poslije katastrofe kod Trazimenskog jezera, najprije se
pobrinuo za vjerska pitanja. On je objavio da je konzul Gaj Flaminije pogrijeio vie zbog
zanemarivanja ceremonija i auspicija, nego uslijed nerazboritosti i neznanja.
Rimljani su se sjetili gotovo ve zaboravljenog italskog vjerskog obiaja zavjeta svetog rata
(ver sacrum), i Fabije je dao taj zavjet na osnovu uputa Sibilinih knjiga. Karakteristino je da se na
osnovu istih tih knjiga uvode grki vjerski ceremonijal: panteonu od dvanaest bogova prireuju se
specijalne sveane gozbe, koje su se sastojale u tome to su kipove bogova stavljali na posebne
jastuke, a pred njih stavljali stolove s jelima.
Hramovi posveeni grkim bogovima grade su u gradskim granicama. Jo u doba rane Republike
pojavljuju se predodbe bogova preuzete od Etruana i Grka. Poslije osvajanja grkih gradova u
Rim se dovoze kipovi bogova i smjetaju u stare hramove. Grke predodbe doprinose irenju
antropomorfizma, koji je bio stran ranoj rimskoj religiji. Zajedno s grkim kultom i predodbama
bogova iri se i grka mitologija. Nju populariziraju pjesnici. U prijevodima s grkog oni na osnovu
svakovrsnih asocijacija nalaze ekvivalente grkim boanstvima. (Muza Kamena; Pan Silvan itd.).
U Rimu, kao i u Grkoj, nije bilo sveenike kaste ni vjerskih dogmi; helenizacija rimske religije
nije znaila prijelaz u drugu vjeru. To je bilo prilagoavanje tradicionalnih rimskih pojmova novim
uvjetima ivota i novom pogledu na svijet. Zadravaju se slubeni blagdani, zadrava se mnotvo
starinskih obreda, koji postaju sve nerazumljiviji i samim Rimljanima. Najdue je ostao, sauvan i
najmanje promjena pretrpio porodini kult. Dodue, meu penatima i larima tuju se ponekad i nova
boanstva, strana starinskim vjerskim predodbama.
Pred kraj Drugog punskog rata, na osnovu istih tih knjiga odlueno je da se u Rim uvede kult
Velike majke bogova . Za njenu inkarnaciju smatran je meteor koji se ranije nalazio u maloazijskomj
gradu Pesinuntu i koji je kasnije prenesen u Rim. Majci bogova prireen je sveani doek, kamen je
smjeten u hram Viktorije (na Palatinu). U njenu ast ustanovljeno je svake godine prireivanje
igara po grkom uzoru.

Velika majka potovana je jo na Kreti, a u povijesno doba u Maloj Aziji, pod imenom Ree i
Kibele. Ona je smatrana majkom bogova, poetkom svakog ivota, kako boanskog tako i ljudskog.
Pristae njenog kulta vjerovali su da od nje zavisi ivot ivotinja i biljaka, da ona vlada na zemlji i u
podzemnom carstvu. Njen ljubimac Atis svake godine umire, da se ponovo vrati u ivot. Njen kult
spadao je u broj orgijastikih kultova; prilikom bogosluja sveenici su padali u ekstazu. Oni su
proricali i izvodili svete igre, praene samounakazivanjem. To je bio jedan od najgrubljih kultova
koji su postojali na Istoku. On je prenesen u Rim, ali poto su obredi takve vrste proturjeili rimskim
vjerskim obiajima, Senat je zabranio rimskim graanima da budu sveenici Velike majke.
Uvoenje tog kulta znailo je poetak irenja helenistikih kultova u Rimu i Italiji.
Davno prije Drugog punskog rata pojavili su se po italskim grkim gradovima istonjaki
helenistiki kultovi. Oni su u Rim poeli prodirati zajedno sa stanovnicima tih gradova, ali uglavnom
zajedno s robovima porijeklom iz istonih zemlja, koji su i u Rimu ostajali privreni svojim
vjerskim obiajima i tradicijama. Robovi su ih irili po kuama u kojima su ivjeli, vrlo esto su
usaivali svoje vjerske obiaje maloljetnim slobodnim Rimljanima koje su uvali i odgajali.
Istonjaku kultovi nalazili se sebi pristaa poglavito u demokratskim krugovima, koji nisu bili
zadovoljni slubenom rimskom religijom.
Godine 186. Senat je zabranio kult Dioniza, kako u Rimu tako i u Italiji. Pristae tog kulta bili su
strogo kanjeni, mnogi i pogubljeni. Strogi sud Tita Livija o tovateljima Dioniza svjedoi o tome da
je senatska odluka bila izraz vjerske reakcije, na ijem su elu, po svemu sudei, stajali pontifici.
Za tradicionalnu religiju vezivan ja politika postojanost i nepokolebljivost rimske drave,
itavog njenog robovlasnikog sustava. Kultovi meu ijim je pristaama bilo ljudi iz niih klasa
smatrani su sumnjivim. Ekstaza i entuzijazam, karakteristini za te kultove, bili su za predstavnike
slubene religije izraz praznovjerja (superstitio).
Meu viim slojevima rimskog drutva ire se razni pogledi grkih filozofa po pitanjima religije.
Prevedeno je na latinski jezik djelo Euhemera, koji je sve bogove smatrao ljudima koji su ranije
ivjeli. Scipionu Emilijanu bliski filozof Panaiatije bio je skeptik u pitanjima religije. Ali sam
Scipion, iako je moda dijelio te poglede, svjesno je vrio sve propise slubene religije, smatrajui
je osnovom dravnog ivota. Ljudima iz njegovog kruoka bio je jasan znaaj religije. Pjesnik
Lucilije, Panaitijev uenik, govorio je: Da bi ljudi vladali nad masom, morali su se, htjeli ne
htjeli, obratiti strahotama nepoznatog i izmiljanju raznih zastraujuih fikcija . Ali se tako
govorilo samo u uskom krugu. Kada se pojavilo pitanje o predaji prava izbora sveenika narodu,
Lelije, blizak Scipionu Emilijanu, odrao je vatreni govor, u kome je veliao starinske kultove. Po
Ciceronovim rijeima, on je govorio zlatnim ustima u obranu tradicija predaka.
Prema tome, helenistiki utjecaji ne samo da su izmijenili vjerske predodbe Rimljana, ve su i
doprinijeli pojavi krize rimske religije, krize koja je nala izraz kako u irenju orgijastikih kultova,
tako i u skeptikom stavu prema tradicionalnoj religiji.

Postanak rimske poe z ije i drame

Prvi koraci rimske umjetnike knjievnosti takoer su vezani za irenje grkog obrazovanja u
Rimu. Rani rimski pisci oponaali su klasine uzore grke knjievnosti, iako su upotrebljavali
rimske siee i neke rimske oblike. Nema osnova za poricanje usmene rimske poezije, nastale u
dalekoj prolosti. Najraniji oblici pjesnikog stvaralatva bili su u vezi sa kultom.
Tako je nastala vjerska himna, sveta pjesma (carmen); primjer takve himne predstavlja
sauvana pjesma Salijevaca. Ona je sastavljena u saturnijskim stihovima. To je najstariji spomenik
italskog slobodnog stiha, kome nalazimo analogije u usmenoj poeziji drugih naroda.
Po patricijskim rodovima sastavljanje su pjesme i legende, koje su slavile uvene pretke. Jedna
od vrsta tog stvaralatva bili su elogiji, sastavljani u ast pokojnik iz uglednih porodica. Kao
najraniji primjer elogija moe posluiti epitaf posveen Luciju Korneliju Scipionu Barbatu, koji nam
takoer daje primjer saturnijskog stiha. Od drugih vrsta rimskog usmenog stvaralatva mogu se
spomenutim tualjke, koje su izgovarale posebne narikae, dalje, svakovrsne basne, koje su takoer
sastavljane u stihovima. Prema tome, jo mnogo prije pojave rimske umjetnike knjievnosti u
pravom smislu te rijei, Rimljani su imali svoj stih saturnijski stih, koji su prvi pjesnici
iskoristili.
Zametke rimske narodne drame treba traiti u raznim seoskim praznicima, ali njen razvoj stoji u
vezi s utjecajem susjednih gradova. Glavna vrsta dramskih predodbi bile su atelane. One su se
pojavile u Etruriji i bile su u vezi s kultskim radnjama; ali su taj oblik razvili Osci, tako da i sam
naziv atelana vodi porijeklo od kampanskog grada Atele. Atelane su bile veseli komadi, iji je
sadraj uziman iz seoskog ivota i ivota malih gradova. U atelanama glavne uloge igrali su jedni te
isti tipovi, s karakteristinim maskama (prodrljivac, hvastavi besposliar, priglupi starac, grbavi
prepredenjak i dr.). Atelane su prvobitno improvizirane; u I st. pr. K, rimski dramski pjesnici
iskoristili su taj improvizirani oblik kao poseban anr poezije.

Rani oblici rimske proz e

U najstarija vremena pada i poetak rimske proze. U rano doba pojavljuju se pisani zakoni,
govori, obredne knjige. Uvjeti drutvenog ivota doprinijeli su razvoju govornitva. Neki od
odranih govora bili su zapisani.
Ciceron je, npr, znao za govor Apija Klaudija Ceka, odran u Senatu povodom Pirove ponude za
mir. Nailazimo i na indicije da se jo u rano doba pojavljuju u Rimu posmrtna slova (laudationes
funebrs).

Prvi rimski pjesnici

Rimska knjievnost nastaje kao knjievnost oponaanja. Prvi rimski pjesnik bio je Livije
Andronik, koji je preveo na latinski jezik Odiseju.
Po svom porijeklu Livije je bio Grk iz Tarenta. 272. g. doveli su ga u Rim kao zarobljenika,
kasnije je bio osloboen i bavio se pouavanjem djece svoga patrona i drugih aristokrata. Prijevod
Odiseje izvren je u saturnijskom stihu. Njegov jezik nije se odlikovao elegancijom, u njemu je
bilo i neologizama, dotad nepoznatih latinskom jeziku. To je bilo prvo pjesniko djelo napisano na
latinskom jeziku. U rimskim kolama tijekom mnogih godina uilo se po Andronikovom prijevodu
Odiseje.
Livije Andronik napisao je i nekoliko komedija i tragedija, koje predstavljaju prijevode ili
prerade grkih djela.
Jo za Livijevog ivota poela je pjesnika djelatnost Gneja Nevija (oko 274.-204. g.), rodom iz
Kampanije, koji je napisao epsko djelo o Prvom punskom ratu, s kratkim prikazom ranije rimske
povijesti, osim toga, Nevije je napisao nekoliko tragedija, meu kojima i takve za koje je sie uzeo iz
rimskih legendi.
Poto su se u Nevijevim tragedijama pojavljivali Rimljani odjeveni u sveano odijelo togu s
grimiznim obrubom (toga praetekxta), ta se djela nazivaju fabulae praetextae. Nevije je pisao i
komedije, u kojima nije krio svoje demokratsko uvjerenje. U jednoj komediji on se ironino izrazio o
tada svemonom Scipionu Starijem; o Metelima je rekao: Uslijed zle sudbine Meteli kozuluju u
Rimu (Fato Metelii Romae fiunt consules). Zbog svojih stihova Nevije je dospio u tamnicu i
spasio se je iz nje zahvaljujui zauzimanju narodnih tribuna. Ipak je morao otii iz Rima, i umro je u
kartakom gradu Utici, za vrijeme rimske opsade.
Poslije Drugog punskog rata pojavila su se djela pjesnika Enija (239.-169.).
Enije je bio rodom iz Brutija. Sudjelovao je u Drugom punskom ratu, poslije njega sluio kao
centurion na otoku Sardiniji, tu se sreo sa Katonom Starijim, koji ga je doveo sa sobom u Rim. Od tog
vremena Enije je ivio u Rimu i bavio se nastavnikim i knjievnim radom. Enije je dobio pravo
rimskog graanstva i kretao se u krugu uglednika Rimljana; osobito je popularan bio u kruoku
Scipion.
Glavno Enijevo djelo bili su Ljetopisi (Annales), ali je on osim njih, po ugledu na svoje
prethodnike, pisao tragedije i komedije. Enije je prvi uveo u latinsku knjievnost heksametar. Na taj
nain, grki metri, zasnovani na odreenom smjenjivanju dugih i kratkih slogova, mogli su se
koristiti za latinsku poeziju. Enije je uivao slavu jo za svog ivota, a poslije smrti potovan je kao
jedan od najboljih pjesnika.
Od djel sve trojice nabrojanih pjesnika Livija Andronika, Nevija i Enija sauvani su samo
fragmenti.

Plaut
Bolje je zastupljena rimska komedija. Komedije Tita Makcija Plauta (oko 254. 184. g.)
tijekom mnogih vjekova smatrane su za uzor komedije.
Plaut se rodio u Umbriji. Dospjevi u Rim, stupio je kao sluga u skupinu glumaca, zatim se bavio
trgovinom, ali bez uspjeha, pa je onda radio pod najam, piui u slobodno vrijeme komedije, koje je
uspijevao prodati. Daljnja Plautova sudbina nije nam nepoznata. Znamo samo to da je umro 184. g.
Plaut je imao prilike mnogo putovati, sretati se s ljudima koji su pripadali najrazliitijim slojevima
stanovnitva Italije.
Po sieu, kompoziciji i karakteru tipova, Plautove su komedije imitatorske. One su stvorene pod
utjecajem nove atike komedije, koja je, za razliku od politike komedije klasinog doba, bila
komedija naravi. Plautovi junaci nose grka imena, radnja njegovih komedija dogaa se po grkim
gradovima. U Plautovim komedijama, kao i u novoj atikoj komediji, figuriraju odreeni tipovi.
Veliku ulogu u komadima igraju robovi; gotovo uvijek figuriraju u komediji lijenina i svodnik;
enske uloge donekle su istolike i umjetne; njih su na sceni igrali mukarci. U osnovi komedije
obino lei ljubavna intriga. Sve Plautove komedije zavravaju se sretno po glavne likove.
Plautove komedije obino se izdaju abecednim redom. Prva nosit naslov Amfitrion. Njen sie
je sljedei. Tebanac Amfitrion kree u rat. Njegovoj eni dolazi Jupiter, uzevi na sebe lik samog
Amfitriona, i Merkura, preruen kao Amitrionov sluga. Poslije nekog vremena vraa se pravi sluga
da javi eni svog gospodara njegovo dolazak, ali ga ona istjeruju iz kue. Ista sudbina stie i samog
Amfitriona. ena ga ne priznaje za mua i uvjerava da se njen mu ve odavno vratio. Najzad,
bogovi su se odluili povui. Jupiter je otkrio Amfitrionu itavu tajnu, i zajedno s Merkurom odletio
na nebo. Amfitrion je sretan to je sam Jupiter siao njegovoj eni.
Veliku popularnost uivala je komedija Hvalisavi vojnik (Miles gloriosus). Radnja se
dogaa u Efezu. Glavni lik Pirgopolinik je vojnik u slubi kralja Seleuka. Njemu je polo za
rukom odvui iz Atene djevojku. U Efez stie atenski mladi, njen zarunik, koji nastoji osloboditi
djevojku. Glavni pomagai pri tome su mu rob Palestron i dobri starac, vojnikov susjed. Stareva
klijentkinja pone se pretvarati da je zaljubljena u vojnika, odredi mu sastanak, i on, elei se
osloboditi Atenjanke, otpusti ju s bogatim darovima. U posljednjem inu intriga izbija na vidjelo,
robovi mudrog starca tuku hvalisavog vojnika, uz opi smijeh. I pored toga to se radnja Plautovih
komedija dogaa u grkim gradovima i to njihovi junaci nose grka imena, u njima ima dosta ivih
odjeka rimske stvarnosti.
Plaut nije imao patrona-aristokrata, on je zavisio u prvom redu od gledatelja; u njegovim
komedijama odraavaju se u izvjesnoj mjeri interesi i pogledi irokih masa gradskog plebsa. U
njegovim komedijama nailazimo na prosvjed protiv zelenatva, protiv aristokratske nadmoi.
Komedija Hvalisvi vojnik bila je uperena protiv najamnike vojske i podsjeala gledatelje na
pobjedu nad Hanibalom.
Plautovi siei nisu originalni, u njegovim komedijama pojavljuju se jedni te isti tipovi. Ali su kod
Plauta originalne komine situacije. One su se gledateljima sviale, i ovi su ih lako pamtili; o tome
moemo suditi na osnovu toga to na italskim oslikanim vazama nalazimo predodbe sa scenama iz
Plauotivh komedija. Plauta su oponaali tijekom mnogih vjekova, komedija novog vijeka nesumnjivo
duguje njemu za pojedine siee i motive.

Plaut je stvorio jezik komedije, koji se odlikuju svjeinom i raznolikou; vjeto se koristei
igrom rijei, on je stvarao nove, slikovite izraze, sretno uvodio neologizme, parodirao izraze iz
slubenog jezika i sa suda.
Mnogo to je on uzeo iz svakidanjeg govora, iz rjenika niih klasa. U Plautovom jeziku nai e
se prilian broj grubih izraza, ali je on usprkos tome smatran uzorom.

Terencije
Krugu Scipiona Emilijana pripadao je drugi pisac komedija Publije Terencije Afer (oko 190.159.).
On je bio rodom iz Kartage i jo u ranoj mladosti dospio je u Rim kao rob. Njegov gospodar dao
mu je obrazovanje i pustio ga na slobodu. Terencije se kretao u najviem sloju rimskog drutva, i
njegove komedije usmjerene su ka obrazovanom gledatelju. Terencije je takoer oponaao grke
pisce, a najvie Menandra, znamenitog pisca nove antike komedije. Sve Terencijeve komedije
odlikovale su se elengacijom stila. U tom pogledu one su smatrane uzorom i bile predmet mnogih
komentara gramatiara.

Lucilijeve satire
Drugi predstavnik Scipionovog kruoka - Lucilije (180.-102. g.) poznat je po svojim satirama u
kojim se zrcalio drutveni ivot toga doba.
Lucilije je napadao poroke suvremenog drutva; on je osuivao krivokletstvo, gramzivost i
rasko, ali pored toga obraivao je i knjievne i druge teme. Rije satura znaila je prvobitno jelo
koje se sastoji od raznih plodova, i prije Lucilija imala je razliita znaenja. Lucilije ju je
upotrijebio za svoja djela da bi ukazao na mjeovit knjievni oblik, ali se od tog vremena ovaj
pojam obino odnosi na didaktika djela koja imaju za cilj osudu poroka i ispravljanje naravi
suvremenog drutva. Od Lucilijevih satira sauvani su samo fragmenti.
Od Lucilijevog vremena satira je postala isto rimski knjievni rod i bila je razvijena u
slijedeem razdoblju.
U razdoblju od kraj III do polovice II st.pr.K. rimska knjievnost, isprava imitatorska, dobiva
postepeno originalne crte i razvija se samostalno. Knjievnost je rimsko drutvo upoznavala s novim
idejama, ona je doprinosila stvaranju onog latinskog jezika koji je prouavan tijekom slijedeih
stoljea.

Cirkus i amfiteatar
Tragedija i komedija nisu potisnule predstave koje su nastale jo u prethodnom razdoblju i koje su
bile vezane za razne rimske praznike. Meu najstarije predstave spadaju svakovrsna natjecanja. Ona
su odravana u dolini izmeu Aventinskog i Palatinskog breuljka (Circus Maximus), gdje su, po
predaji, Rimljani nekad oteli Sabinjanke. Tu su jo u rano doba napravljena mjesta za gledatelje. To
su bile drvene skele, koje su skidane po zavretku igara. Socijalni uvjeti rimskog ivota (priljev
bogatstava, tenja predstavnika aristokracije da privuku na svoju stranu rimsku svjetinu, poveanje
gradskog plebsa) uinili su predstave trajnima, raskonima i raznolikima. Cirkuske predstave
sastojale su se iz raznih natjecanja; prireivane su borbe u boksu, trke na kolima, pojedini graani
natjecali su se u tranju, mladi Rimljani izvodili su pred gledateljima uzor-bitke.
Pored cirkuskih, pojavljuju se i druge predstave, koje su kasnije davane u rimskom amfiteatru. U
Etruriji su jo u doba cvjetanja etruanskih gradova uivale popularnost gladijatorske igre, koje su
prvobitno bile u svezi s kultom predaka. Etruani su tjerali zarobljenika i vojnike da se bore na
ivot i smrt nad grobom umrlih aristokrata. Kasnije su te krvave predstave davane kao predstave u
amfiteatrima. Izvori govore da su gladijatorske igre prvi put prireene 264. g. Na njima su
sudjelovala tri para gladijatora. Sredinom II st. prireivanje tih igara postaje obina pojava, njih su
obino davale privatne osobe, i to samo poslije sahrane uglednih Rimljana. Broj gladijatora koji
sudjeluju u borbama sve vie raste, a na organiziranje predstava trone se znaajne svote novca.
Gladijatori su uzimani iz redova osuenih zloinaca, ratnih zarobljenika i robova-krivaca. Posebni
nadzornici uili su ih borbi. Kasnije se javlja profesija uitelja gladijatorskog umijea i poele su se
otvarati gladijatorske kole,
Gladijatorske igre imale su i u kasnijim razdobljima u Rimu i Italiji takav uspjeh kakav dramske
predstave nikad nisu uivale. Ovo ukazuje na to da helenistiki utjecaji nisu duboko prodirali u
rimsko drutvo, zahvaajui samo ograniene krugove, a da su lokalni obiaji, porijeklom iz duboke
starine, i dalje zadravali svoje znaenje i bili raireni vie nego ranije.

Arhitektura i likovne umjetnosti

III i II st.pr.K. obiljeeno je razvitkom rimske likovne umjetnosti i arhitekture. Neke
monumentalne graevine spadaju u najstarije razdoblje rimske povijesti.
Jedna od najstarijih zgrada bio je okrugli hram boginje Veste; u arhitektonskom pogledu on je
imao zajednike crte sa etruanskim nadgrobnim spomenicima i vodio je porijeklo od ovalnih
koliba neolitskog doba. U rano doba, po etruanskim uzorima, podignut je i pravokutni hram
Jupitera na Kapitolu (oko 3.300 m2). Rano se je poeo manifestirali u rimskoj arhitekturi i grki
utjecaj. Hram na Aventinskom breuljku, posveen plebejskom trojstvu Cereri, Liberu i Liberi, - po
svom planu bio je etruansko - italski hram, ali je bio dekoriran u grkom stilu.
Od ranih vremena podizane su graevine od praktinog znaenja. Ubrzo nakon galske najezde Rim
je ograen kamenim zidom, iji su krajevi dopirali do Tibra. Jo ranije, moda ak u doba kraljeva,
stvorena je kanalizacija, kloaka obloena kamenom, radi odvoenja neistoe. Kasnije su
sprovedeni akvedukti (vodovodi), sagraeni mostovi i putovi. Karakteristinu crtu rimskih
graevina predstavlja njihova izvanredan vrstoa. Rimljani su usavrili razne metode zidanja,
preuzete uglavnom iz Etrurije, ali su naroito umijee postigli u graenju svodova. Ove su
upotrebljavali pri graenju mostova, akvedukata i raznih zgrada.
Po svom vanjskom izgledu Rim je, po svemu sudei, dugo vremena ostao seoski grad, sa
skromnim drvenim kuama.
Stara rimska kua bila je jednokatna. U njenom sreditu nalazila se velika soba atrij, u kojoj su
bile smjetene porodine svetinje i gdje je gorjela vatra. Nedaleko od ognjita graen je mali bazen
ispunjen vodom, koja se slijevala iz otvora na krovu. U atriju se je odvijao cjelokupan ivot
ukuana. Iz njega se odlazilo u sobe za spavanje. Drugih prostorija u kui nije bilo.
Meutim politike i gospodarske promjene izvrene u II st.pr.K. odrazile su se i na unutarnjem
ureenju pojedinih stambenih zgrada i na vanjskom izgledu grada. Plan kue ostao je uglavnom isti,
ali su kue zidane na dva i tri kata. Atrij, ukraen stupovima, pretvoren je u sobu za prijem, iza atrija
nalazila se gostinjska soba, trpezarija, soba za spavanje, kupaonica, zatvorena dvorita i vrtovi,
okrueni stupovima i ukraeni kipovima. Od kraja III st. poinju se graditi viekatne kue za
iznajmljivanje, tzv. insulae (otoci).
Postepeno se iznova izgraivao itav grad. Forum je gubio izgled seljake trnice, okruene
stajama za stoku, i pretvarao se u sredinji trg velikog grada, ukraen hramovima i javnim zgradama.
U Rimu se pojavljuju dotad neviene graevine. Krajem III st. gradi se Flaminijev cirkus; na
poetku II st. pojavljuju se bazilike (javne zgrade sa posebnim arhitektonskim planom), koje su
kasnije igrale veliku ulogu u rimskom drutvenom ivotu; u njima su odravana suenja i vrene
svakovrsne nagodbe, prireivani politiki sastanci, u njima su se, najzad, ljudi sklanjali od kie i
suneve ege. Od poetka II st. pobjednici ukraavaju grad trijumfalnim lukovima, koji
predstavljaju dekorativnu primjenu svodne konstrukcije.
Ogroman utjecaj na rimsku arhitekturu u doba osvajanj izvrile su helenistike konstrukcije. Iako
plan zgrade zadrava ranije etruansko-italske crte, sam nain zidanja usavrava se pod utjecajem
helenistike prakse, i novi smjerovi manifestiraju se naroito kod ukraavanja fasade i drugih
dijelova zgrade.
Rimski arhitekti upotrebljavaju sva tri grka arhitektonska stila dorski, jonski i korintski, ali

daju prednost korintskom redu, kao najdekorativnijem. Kombiniranje etruansko-italskog naina

zidanja sa helenistikim nainom ukraavanja moe se pratiti na primjeru rimskih hramova
podignutih u ovo doba. Oni su sagraeni u raznim dijelovima Rima; po svojim dimenzijama bili su
osrednji, zaostajui u tom pogledu za starinskim Kapitolskim hramom; umjetniki su dekorirani u
helenistikom luku. O uspjesima rimske arhitekture moe se suditi po tome to je Antioh IV (174.g.)
pozvao rimskog arhitekta Kosucija da dovri radove na rekonstrukcije Olimpejona u Ateni.
Relativno rano pojavile su se u Rimu i kiparske predodbe.
Istina, starinska rimska boanstva su amorfna i starinska rimska religija bila je daleko od jasno
izraenog antropomorfizma, koji je, npr, bio svojstven grkim vjerskim predodbama; ali su se i tu
izrazili utjecaji razvijenih naroda. U Kapitolskom hramu nalazila se je obojena terakotna statua
Jupitera, i u svim kasnije podignutim hamovima nalaze se predodbe boanstava i heroja, stvorenih
po etruanskim ili grkim uzorima.
U III i II st.pr.K. iz osvojenih grkih gradova donose se u Rim sjajna kiparska djela znamenitih
majstora. Meu rimskim vojskovoama bilo je takvih oboavatelja grke umjetnosti koji su
doslovno pljakali grke gradove. Prvoklasni kipovi ukraavaju rimske hramove, javne zgrade i
privatne kue. Ali ni u III, ni u II st. nisu sami Rimljani stvorili originalne statue boanstava i heroja;
oni ne idu dalje od kopiranja i oponaanja grkih uzora. Zasluge Rimljana sastoje se u usavravanju i
razvijanju dvaju tipova kiparskih djela: odjevenih kipova i realistikih portreta.
U tom pogledu oni nastavljaju etruansko-italsku tradiciju. Majstorstvo portreta stoji u tijesnoj
vezi s kultom predaka, s predodbom o tome da zagrobni ivot pokojnika zavisi od njegovog
pravilnog lika koji je ostao kod ivih. Jo se rani etruanski kipovi odlikuju realizmom i ak
naturalizmom. Odreenog znaaja za razvitak individualnog portreta imali su votani otisci s lica
pokojnik (imagines). U atrijima uglednih rimskih obitelji uvane su maske predaka, koje su
iznoene iz kue samo za vrijeme sveanih sahrana. Obiaj izlaganja maski predaka bio je jedna od
najstarijih, iako su Rimljani tek u III st.pr.K. nauili izraivati prave plastine otiske, pod utjecajem
helenistike plastike. Ali jo prije toga posmrtne maske utjecale su na razvoj realistikog portreta.
Pod utjecajem maski otrije su naglaavane individualne crte, i nama su sauvani primjeri portretnih
skulptura (istina, relativno kasnih), izraenih na osnovu votanih otisaka. Meutim nema osnova za
to da se rimski portret izvodi iz maski. On je nastavak etruanske tradicije i po svojim principima
moe se ak suprotstaviti spomenicima grkog kiparstva klasinog doba. Grki kipovi idealiziraju
ovjeka, rimski portret daje njegov realistini lik. Za jedan od najranijih primjera rimskog portreta
moe se smatrati bronana bista iz IV st.. poznata pod imenom portret Junija Bruta. Crte njegovog
lica su individualizirane, u njemu ima mnogo zajednikog sa etruanskim portretima, ali je umjetnik
bio i pod grkim utjecajem, on je ve bio upoznat s primjerima uopavanja, izraavanja neke
osnovne ideje modela; pred nam je strogi i koncentrirani Rimljanin, ovjek vrste volje. U III i II st,
pod helenistikim utjecajem, ova se uopenost u individualnim predodbama jo vie pojaava,
ali rimski portret ne naputa svoj osnovni smjer: on zadrava svoju realistinost, koja se postie u
prvom redu prikazivanjem individualnih crta.
Nasuprot grkim obnaenim predodbama, Rimljani stvaraju odjeveni kip, u vezi s
predodbom o veliini i dostojanstvu rimskog magistrata, koji se pred narodom pojavljuje odjeven u
togu. Spomenik rimske skulpture II st. je kip koji predstavlja Rimljanina odjevenog u togu. Podignuta
ruka oznaava govornika koji se obraa sluateljima. Briljivo obraena toga daje kipu ivotnost i
konkretnost. U tome djelu izrazili su se u isto vrijeme i etruanske i helenistike metode

predoavanja, pored isto rimskih metoda.

U daleko doba rimske povijesti poniklo je i slikarstvo, koje je kod Rimljana uivalo osobito
potovanje.
O karakteru starorimskog slikarstva prua nam predodbu freska s kraja III st, naena u jednom
grobu na Eskvilinu. Ona predstavlja daljnji razvitak sukcesivno-narativnog stila, na ije primjere
nailazimo po etruanskim grobovima. Sauvani fragment slike iz groba na Eskvilinu sastoji se iz
triju predodbi. Na najnioj predodbi prikazani su vojnici kako se bore, na srednjoj susret
vojskovoa, na gornjoj iste vojskovoe oko zidova tvrave. Slika pria o dogaaju, prati razne
njegove etape. Ona prua primjer uvjetne perspektive; udaljene figure prikazane su u manjim
dimenzijama i poredane u redove iznad prednjih figura. Na osnovu ove i drugih slika moe se rei da
je rimskom slikarstvu svojstven isti onaj realizam koji je karakteristian za rimsku skulpturu.
Rimsko slikarstvo nastavlja tradiciju etruanskih i osako-samnitskih umjetnika. U II st. pr. K.
pojavljuju se u Rimu reljefi. To su istina imitacije helenistikih djela, ali u slijedeem razdoblju
rimski reljef dobiva originalne crte.
Rimski umjetnici koristili su reljef za historijsko prianje, oni su na reljef primijenili sustav
kontinuiranih predodbi. Slikarstvo se pak u zadnjem vijeku Republike upotrebljava poglavito u
dekorativne svrhe; u Rimu i italskim gradovima razvija se zidno slikarstvo, ije cvjetanje pada u
prvo stoljee Carstva.
Prema tome, u svim podrujima kulturnog stvaralatva Rimljani su mnogo to preuzeli od svojih
susjeda Etruana i Grka, ali oni nisu ostali samo na oponaanju uzora svojih susjeda koji su se
nalazili na viem stupnju kulture, ve su te uzore preraivali, uvajui i razvijajui pri tome svoje
samostalne crte. To vrijedi za podruje religije i kulta, arhitekture i skulpture, poezije i proze,
komedije i tragedije ovog razdoblja.

PETI DIO
DOB A GRAANSKIH RATOVA
Glava XIV
KLASNA BORBA U RIMU TRIDESETIH I DVADESETIH
GODINA II ST. PR. K.
1. Prvi ustanak robova na Siciliji
Tridesetih godina II sat. pr.K. klasna borba u Rimu ula je u novu fazu. Proturjenosti drutvenog
poretka oitovale su se u otvorenim ustancima robova i izazvale pokret slobodne sirotinje; socijalni
sukobi nalazili su izraza u graanskim ratovima, koji su u krajnjoj liniji doveli do propasti
Republike i zavoenja monarhije u Rimu.

Ustanci robov a u Italiji na poetk u II st.pr.K.

Ustanaka robova bilo je u Rimu jo u rano doba, ali su sve do II st. to bile relativno male akcije,
koje nisu utjecale na politiki i drutveni ivot Rima. Na samom poetku II st. izbili su ustanci
robova koji su zahtijevali oruanu intervenciju rimske uprave. 199. g. u gradu Setiji, blizu Rima,
kartaki taoci stupili su u vezu sa lokalnim robovima i poeli agitaciju meu neslobodnim
stanovnitvom drugih gradova. Ali su dva izdajnika odala urotnike; u Setiju je upuen pretor, koji je
uhitio gladijatore i tako sprijeio mogunost ustanka. Ubrzo poslije toga dolo je do ustanka robova u
Prenesti. Guenje tog ustanka bilo je praeno pogubljenjem 500 robova. 196. g. digli su ustanak
robovi u Etruriji, ali su ustanici bili potueni, a organizatori ustanka razapeti na kri.
Osobito je bilo raireno robovlasnitvo u junoj Italiji i na Siciliji. U tim podrujima
prevladavali su veliki posjedi, na kojima je radilo veliko mnotvo robova. Urote i ustanci od
poetka II st. esto se ponavljaju. Osamdesetih godina digli su ustanak robovi-pastiri u Apuliji.
Pokret je brzo uguen, a zbog uea u njemu osueno je na smrt oko sedam tisua ljudi. Neki su se
uspjeli spasiti bijegom, ostali su razapeti na kri.

Poloaj robov a na Siciliji

Prvi veliki i osobito dugotrajan ustanak robova izbio je na Siciliji. Krupni sicilijski
zemljoposjednici, zakupci dravnog zemljita, meu kojima su glavnu ulogu igrali rimski vitezovi,
nastojali su izvui to vie prihoda iz zemlje i svojih stada. O tome kako su oni postupali s
robovima, Diodor Sicilijski kae sljedee: (Sicilijanci) su kupovali mnotvo robova. Poto bi
ih u masama odveli s mjesta gdje su uvani, odmah bi na njih stavljali igove i biljege. Mlae
robove upotrebljavali su kao pastire, a ostale kako je kome bilo potrebno. U slubi teko s u
postupali s njima i sasvim se malo o njima starali, kako u pogledu hrane, tako i u pogledu
odijela.
Rimska administracija plaila se je sicilijskih robovlasnika i nita nije mogla poduzeti protiv
robova, koji su bili prisiljeni na bavljenje pljakom.
Ogorenje robova protiv svojih gospodara oitovalo se u ustanku, iji poetak pada u 138. g.
Inicijatori ustanka bili su robovi bogatog sicilijskog robovlasnika Damofila, koji je naroito okrutno
postupao sa svojim robovima.

Poetak ustank a robov a na Siciliji

Sam Damofil i njegova ena bili su ubijeni, a njihova vila spaljena. To je posluilo kao signal za
ustanak robova na itavoj Siciliji. irenju pokreta doprinijelo je i to to je veina sicilijskih robova
pripadala jednoj narodnosti: to su bili uglavnom Sirijci.
Voa pokreta bi je rob Eunus, koji je uivao slavu vjetog maga i proroka i stajao pod osobitom
zatitom velike sirijske boginje (Ataratis). Eunus je proglaen kraljem i uzeo je ime sirijskih
kraljeva Antioh.
Glavni centar ustanka bio je grad Hena. Istovremeno s pokretom Eunusa, na jugozapadnom dijelu
Sicilije takoer su se digli robovi; na njihovo elo stao je Cilicijanac Kleon, o kome Diodor kae da
je u svojoj domovini bio pastir i razbojnik.
Ustanak se brzo irio po otoku, a nada robovlasnika u rascjep i borbu izmeu dvaju voa ustanka
nije se opravdala; Eunus i Kleon udruili su svoje snage. Glavni rukovoditelj pokreta ostaje Eunus, a
Kleon mu se podinio. Poto je unitila nekoliko rimskih odreda, ujedinjena ustanika vojska zauzela
je itav niz vanih sicilijskih gradova. Drugi centar ustanika postao je grad Tauromenij, koji su
ustanici utvrdili i pretvorili u tvravu.
Ustanak robova naiao je na simpatije i kod nekih slojeva slobodnog stanovnitva. Robovima su
bili najblii sitni zemljoradnici, koji su uzimali pod najam manje estice zemlje. Robovi, po
Diodorovim rijeima nisu spaljivali sitne vile, nisu unitavali u njim ni imovinu ni zalihe
plodova, niti su dirali one koji su se i dalje mirno bavili zemljoradnjom; ali je svjetina, iz zavisti,
u ime robova napadale na sela i ne samo pljakala imovinu, ve i spaljivala vile.

Nov a sirijs ka kraljev ina i njena org anizacija

Sicilijski ustanak tridesetih godina II st.pr.K. interesantan je kao prvi pokuaj robova-ustanika da
stvore svoju dravu.
Rukovoditelji ustanka nastojali su iskoristiti gotove politike oblike. Ustanici su priznali za kralja
Eunusa, koji je uzeo u Siriji popularno ime - Antioh. Uspomena na monarhiju Seleukida sauvala se
kako u imenu kralja, tako i u nazivlju njegovih podanika, ustalih robova, Sirijaca. Pored kralja,
postajalo je i vijee, u koje su birani ljudi istaknuti umom. Osobito se isticao Grk Ahej, koji je
posjedovao izvanrednu energiju.
Prema tome, u novoj sirijskoj kraljevini spojeni su elementi helenistike monarhije i helenistikih
gradova. Novo je bilo to to je to bila drava ugnjetenih i eksploatiranih. Ali treba istaknuti da
ropstvo kao ustanova nije bilo ukinuto; slobodu su dobivali samo oni koji pristupe pokretu.
Ispoetka su rimske vojske trpjele jedan poraz za drugim; Rimljani su morali na Siciliju slati
konzulske vojske, i tek 132. g, poslije dugotrajne opsade, konzul Rupilije uspio je osvojiti najprije
Tauromenij, a zatim i Henu.
Ustanici su se junaki branili, i bili su pobijeeni ne toliko snagom oruja koliko dugotrajnom
glau. Kleon je bio ubijen za vrijeme jednog naputanja tvrave, a Eunus je bio uhvaen i umro je u
tamnici.

Znaenje ustank a

Ustanak robova na Siciliji posluio je kao signal za itav niz ustanaka u podruju Sredozemnog
mora. Krajem II st.pr.K. bilo je ustanaka u Italiji, na otocima Delosu i Kiosu, i u Laurijskim
rudinama u Ateni. Sicilijski robovi uspjeli su osvojiti vlast, ali kod njene organizacije nisu stvorili
nita principijelno novo, ve su zadrali ak i robovlasnitvo kao socijalnu ustanovu. Usprkos tome,
ustanci robova potresali su robovlasniki poredak, produbljivali krizu robovlasnikog drutva i
ubrzavali proces njegovog raspadanja.

2. Tribunat Tiberija Grakha

Ustanak robova na Siciliji u II st.pr.K. bio je simptom otre proturjenosti rimskog drutva, ali je
vladavina nobiliteta izazvala nezadovoljstvo i irih demokratskih krugova.
Oporba prema Senatu ojaala je jo etrdesetih godina II st. Jo 145. g. narodni tribuni poeli su
govoriti narodu, a 139. g, po zakonu Gabinija, uvedeno je tajno glasovanje po izbornim komicijama.
Ali su to bile samo pojedine epizode. Kao poetak snanog demokratskog pokreta treba smatrati
izbor za narodnog tribuna, 134. g, Tiberja Sempronija Grakha, inicijatora i odlunog pristae
agrarnih reformi.

Tiberije Grakho i njeg ov a karijera do 134. g.

Porodica Grakho je, kao to je naprijed ve reeno, pripadala uglednom plebejskom rodu
Sempronij. Otac buduih tribuna, Tiberije Sempronije Grakho, bio je poznat vojskovoa, diplomat i
politiar. Njihova mati Kornelija, ker Scipiona Starijeg, odlikovala se umom i obrazovanjem, i
poslije muevljeve smrti sve svoje snage posvetila je odgoju djece.
Grasi su bili bliski kruoku Scipiona Emilijana. Oba brata dobila su sjajno obrazovanje. Kao
drugi lanovi Scipionovog kruoka, i oni su bili pod utjecajem helenistike filozofije. Tiberijevi
uitelji retor Diofan iz Mitilene i filozof-epikurejac Blosije iz Kume uveli su Tiberija u krug
socijalno politikih ideja grkog svijeta. Kao mladi, Tiberije se borio zajedno sa Scipionom pod
zidinama Kartage.
Kao kvestor, Tiberije je bio zajedno s Mancinom pod Numidijom. Stanovnici toga grada sjeali su
se njegovog oca i samo zbog Tiberija pristali su na uvjete povoljne po Rimljane. Ali s u predstavnici
senatskih krugova bili nezadovoljni uvjetima mira, i na inicijativu Scipiona Emilijana raskinut je
ugovor koji je Tiberije zakljuio. Ovo je, po svemu sudei, posluilo kao uzrok Tiberijevog raskida
sa Scipionom i za njegovo pribliavanje krugovima neprijateljski raspoloenih prema Scipionu.

Izbor za tribuna i agitacija za agrarni zak on

Prosinca 134. g. Tiberije je bio izabran za narodnog tribuna za 133. godinu. Politike prilike u
Rimu bile su u to vrijeme zategnute. Kod mnogih politiara javila se misao o agrarnom zakonu.
Mnotvo ljudi koju su udili za zemljom izraavali su svoju elju u natpisima urezanim na zidovima
hramova i javnih zgrada. Tiberije je agitirao za agrarnu reformu. Po Plutarhu, on je govorio:
Divlje zvijeri koje ive u Italiji imaju svaka svoju rupu, sklonite i jazbinu; oni pak koji se
bore za Italiju i umiru za nju nemaju nieg drugog osim zraka i svjetlosti, te lutaju sa enama i
djecom, bez kue i kuita. Vojskovoe obmanjuju vojnike u bitkama, pozivajui ih da brane od
neprijatelja grobove i hramove, dok u stvari mnotvo Rimljana nema ni oinskog oltara ni
grobova predaka, ve ratuje i umire za tui luksuz i bogatstvo. Njih nazivaju gospodarima svijeta,
a oni nemaju ni komada grude vlastite zemlje.
Cilj agrarnog zakona bio je obnavljanje slobodnog seljatva. Ovo je trebalo uzdii borbenu
sposobnost rimske vojske i istovremeno sprijeiti ustanke robova, sline onom koji je u to vrijeme
plamtio Sicilijom. Apijan je isticao da je Grakho s negodovanjem govorio o robovima, kao
nepogodnim za vojnu slubu i uvijek nevjernim svojim gospodarima. On je iznio kako su nedavno
gospodari na Siciliji nastradali od robova, iji se broj jako poveao uslijed potreba
zemljoradnje; on je iznio i to kako rat Rimljana protiv njih nije bio lak ni kratak, ve se otegao
dugo vremena i imao razliite i opasne obrate.

Zak ons ki projekt Tiberija Grakha

Oslanjajui se na stari zakon Licinija i Sekstija, Tiberije je predlagao da se ogranie razmjeri

okupirane dravne zemlje (ager publicus). Glava porodice moe imati najvie 500 jugera zemlje za
sebe i po 250 na odrasle sinove, s tim da nijedna porodica ne posjeduje vie od 1000 jugera. Viak
e se oduzimati uz posebnu naknadu, zatim dijeliti na estice od po 30 jugera i davati seljacima u
nasljedno koritenje, ali bez prava otuivanja i uz obvezu plaanja posebne naknade. U cilju
provoenja tog zakona u ivot, trebala se je svake godine birati komicija od tri osobe.

Tijek reforme

Prema tome, Tiberije je najprije istupio kao reformator koji se oslanja na stari zakon. On je
djelovao u sporazumu s odreenom grupom nobila, neprijateljski raspoloenih prema Scipionu
Emilijanu. Kao neposredan tvorac zakonskog projekta Tiberija Grakha Ciceron spominje Publija
Mucija Scaevolu i njegovog brata Licinija Mucijana, Za reformu se zalagao i princeps Senata Apije
Klaudije, ijom je kerkom Tiberije bio oenjen.
Prema tome, i sadraj zakonskog projekta, i krug osoba koje su se zalagale za njegovo provoenje
svjedoe o umjerenim Tiberijevim planovima na poetku njegovog tribunata. Njegova tenja da
ogranii koritenje zemlje nije proturjena interesima onih zemljoposjednika koji su bili pristae
intenzivnog voenja privrede. Iako su norme okupljanja dravne zemlje koje je Grakho predloio
(do tisuu jugera) bile potpuno dovoljne za ureenje gospodarstva Katonovog tipa, ipak se pokazalo
da se reforma nee noi provesti mirnim putem. Veina senatorske aristokracije bila je protiv
projekta zakona. Tiberijev prijedlog naiao je na otar otpor od strane vladajue skupine i u isto
vrijeme na pune simpatije meu seljacima.
U Rim su se slijevale kae Diodor gomile naroda iz sel, kao rijeke u sveobuhvatno
more. Borba za agrarnu reformu pretvarala se u masovni pokret. Reakcija od strane Senata
primorala je Tiberija da pribjegne svojevrsnoj opstrukciji. On je zatvorio hram Saturna i stavio veto
na sve naredbe koje su potjecale kako od Senata tako i od magistrat.
Kada se pristupilo razmatranju zakonskog projekta u tributskim komicijama, narodni tribun Marko
Oktavije, koji je bio jedan od krupnih posjednika, stavio je svoj veto na Grakhov projekt zakona, ali
je na to Tiberije pribjegao dotad nepoznatoj mjeri; on je iznio na glasovanje pitanje: Moe li biti
narodni tribun onaj koji ide protiv interesa naroda?! . Veina tribusa stala je na stranu Tiberija, i
Oktavije je bio razrijeen dunosti. Ovo je bio pravi revolucionaran akt. Narodni tribun, koji ima
pravo zadravati naredbe magistrat i odluke narodnih skuptina, bio je lien svojih ovlasti. Svojim
apelom Tiberije je suverenitet narodne skuptine stavio iznad ustavnih tradicija. Tiberijev projekt
zakona bio je primljen, izabrana je komisija od tri lana za dodjeljivanje zemljit (tres viri agris
iudicandis adsignandis), koja je dobila najire ovlasti. U njen sastav uli su: sam Tiberije, njegov
brat Gaj i tast Apije Klaudije.
Komisija je pristupila radu, ali je naila na niz tekoa. U nekim sluajevima bilo je gotovo
nemogue utvrditi granice dravne zemlje. Mnogo tekoa bilo je kod utvrivanja prava vlasnitva.
Najzad, kod razgraniavanja esto se moralo dirati u prava saveznika.
U to vrijeme (133. g.) umro je pergamski kralj Atal III, koji je svoju kraljevinu oporuno ostavio
Rimu. Po Tiberijevom prijedlogu, kraljevom blagajnom treba raspolagati ne Senat, ve narodna
skuptina, i novac ostavljen Rimu treba se podijeliti kao pomo seljacima koji su nedavno dobili
zemlju. To je bio novi udarac za Senat, koji je dotada rjeavao sva pitanja financija i dravne
privrede bez ikakve kontrole.

Trijumf reakcije. Pog ibija Tiberija Grakha

Rad komisije se otegao, i Tiberije je postavio svoju kandidaturu za iduu godinu. Izvori govore da
je on ukljuio u svoj program niz demokratskih reformi (sudska reforma, skraenje roka vojne
slube itd.). Nesigurnost njegovog poloaja sastojala se u tome to je ponovni izbor narodnog tribuna
proturjeio ustavnim obiajima. Osim toga, izbori su odravani u srpnju, u vrijeme poljskih radova,
tako da mnogi seljaci, glavne Tiberijeve pristae, nisu mogli nazoiti izborima. Usprkos tome, prvi
tribusi glasovali su za Grakha. Onda je njegovim protivnicima polo za rukom raspustiti skuptinu i
odrediti izbore za sutradan. Apijan govori kako se Tiberije, uoi drugog, odlunog dana izbora,
odijevan u alobno odijelo, pojavio sa svojim maloljetnim sinom na Forumu i, obraajui se
pojedincima, preporuivao im svoga sina, jer se nije nadao da e ostati u ivotu.
Drugog dana izbora strasti su se razbuktale do te mjere da je dolo do oruanog sukoba. Grakho je
bio optuen u Senatu da tei tiraniji i kraljevskoj vlasti. Jedna grupa senatora zatraila je da konzul
poduzme odlune mjere, a kad je ovaj to odbio, jedan dio senatora, sa velikim pontifikom Scipionom
Nazikom na elu, organizirao je napad na Tiberija, u kome je ovaj bio ubijen. Istovremeno sa njim
poginulo je oko 300 njegovih pristaa. Leevi poginulih baeni su u Tiber.
Poslije smrti Tiberjja Grakha nastavljeno se sa dodjeljivanjem zemljita. Ova mjera bila je
ivotno potrebna, tako da ak i konzul Popilije, koji je prognao iz Rima Grakhove pristae, u
sauvanom natpisu govori o sebi da je prvi uinio da na dravnoj zemlji pastiri ustupe mjesto
teacima. Prema tome, ak ni najaktivniji protivnici Tiberija nisu mogli zadrati provoenje
njegovog zakona. Tiberijeva pogibija ne objanjava se utopijom njegovog projekta, ve time to je
sama metoda provoenja zakona podrivala mo Senata. To je zadiralo u prvom redu u politiku mo
Senata i presti senator, kao najvieg stalea u dravi i naruavalo sve tradicije stvorene u
konzervativnim aristokratskim krugovima Rima. Osim toga, snage koje su sudjelovale u
demokratskom pokretu nisu bile dovoljno jedinstvene. Oslonac Tiberija Grakha bilo je seljatvo.
Ishod borbe pokazuje da gradski plebs, iji je odreen dio bio u klijentskim vezama sa nobilitetom,
nije pruio dovoljnu podrku Tiberiju. to se tie vitezova, oni su po svemu sudei, pruili izvjesnu
podrku kod potvrivanja zakonskog projekta, jer je to podrivalo mo Senata; ali se provoenje
zakona u ivot ticalo interesa vitezovazelenaa i zemljoposjednika, tako da su se oni povukli iz
pokreta.

3. Politika borba poslije smrti Tiberija Grakha

Optimati i populari

Smru Tiberija Grakha politika borba nije bila prekinuta. Formirale su se dvije osnovne rimske
politike grupacije: optimati (optimates, od optimus najbolji) i populari (populares, od populus
narod). Optimati su izraavali interese nobiliteta, populari interese seoskog i gradskog plebsa.
Tridesetih i dvadesetih godina II st.pr.K. populari su uivali podrku vitezova, ali ona nije uvijek
bila pouzdana.
Ove politike grupacije nisu bile potpuno uobliene politike stranke u suvremenom znaenju te
rijei. Voe populara, po pravilu, nisu vodile porijeklo iz donjih slojeva stanovnitva, ve takoer iz
nobiliteta. esto je politika borba poveavana intrigama izmeu raznih grupa nobiliteta i
kombiniranja s tradicionalnim vezama ili rasprama meu pojedinim rodovima i familijama; ali se u
sreditu borbe izmeu populara i optimata nalazilo agrarno pitanje i pitanje demokratizacije rimske
drave. Ta su pitanja postala predmet panje rimskog drutva s kraja II i poetka I st.pr.K. Smru
Tiberija Grakha rad agrarne komisije nije obustavljen. Umjesto njega i Apija Klaudija, koji je umro
ubrzo nakon pogibije svoga zeta, za lanove komisije izabrani su Marko Fulvije i Gaj Papirije
Karbon, istaknuti predstavnici stranke populara. U svom radu komisija je, kao i za Tiberijevog
ivota, nailazila na nesavladive tekoe.
Komisija je postupala odluno i provodila konfiskacija zemljita u irokim razmjerima; osobito su
nezadovoljni provoenjem agrarnog zakona bili Italici, od kojih su takoer oduzimana zemljita.
Nezadovoljnici su sebi nali zatitnika u linosti Scipiona Emilijana.

Scipio n Emilijan i pok ret Tiberija Grakha

133. g. Scipion je zauzeo Numanciju. On se nalazio u panjolskoj kad mu je stigla vijest o smrti
Tiberija Grkha. Kau da je Scipion, doznavi za pogibiju svog urjaka, citirao stih iz Odiseje: I
pravo jeste, to onaj sad mrtav po zasluzi lei, I drugi pogini tako, tko uini takovo togod!
Kada se Scipion vratio u Rim, stigle su mu albe Italika, od kojih su mnogi sluili u njegovim
trupama. Scipion ih je uzeo pod svoju zatitu i stao na stranu Grkhovih protivnika. 129. g. na
Scipionov prijedlog, pravo sudskog pretresanja predmet u vezi sa razgranienjem oduzeto je
agrarnoj komisiji i dano cenzorima i konzulima. Ova odluka zakoila je rad agrarne komisije. Plebs
je bio nezadovoljna Scipionom. Kruili su glasovi da se on sprema sasvim anulirati Grakhov zakon.
U to nemirno vrijeme, jednog jutra Scipion je naen mrtav u svojoj kui, bez vidljivih rana na tijelu
(129. g.).

Ustanak Aris tonik a

Ubrzo poslije smrti Tiberija Grakha, u Maloj Aziji, u Pergamskoj kraljevini, koju je Atal II I
oporuno ostavio Rimu, otpoeo je ustanak robova (132. g.)
Na njegovo elo stao je Aristonik, nezakoniti sin Eumena II; on je proglasio slobodu robovima i
pozvao sirotinju na ustanak. Svoje pristae Aristonik je nazvao heliopolitima tj. graanima
suneve drave. Naziv heliopoliti vjerojatno je uzet iz Jambulovog utopijskog romana, koji se
pojavio u helenistiko doba. U romanu se govori o dravi na otocima sunca, u kojoj ljudi ive
sretnim ivotom i gdje vlada sloga. Helenistiko doba znalo je i za projekte socijalnog preureenja;
odjeke tih utopijskih konstrukcija nalazimo po svemu sudei i u Aristonikovom programu.
Aristonikova vojska sastojala se uglavnom od robova i osloboenika. Tijekom dvije godine
(132.-130.) Rimljani nisu mogli izii na kraj sa Aristonikovim ustankom, i pored toga to su im
pomagali maloazijski grki gradovi i neki od kraljeva (bitinski, paflagonski, kapadokijski), koji su
se bojali da se ustanak ne proiri i na njihove posjede. Aristonik se ogoreno branio i 130. g. ak
potukao konzula Publija Lucinija Krasa, za vrijeme dok je ovaj opsjedao grad Leuku. Sam konzul
poginuo je za vrijeme bitke, ali su Aristonikove snage bile iscrpljene, i Krasov nasljednik potukao je
ustanike kod Stratonikeje (129. g.). Aristonik je zarobljen i poslan u Rim, gdje je u tamnici uguen.
Tek poto su uguili ovaj ustanak, Rimljani su mogli organizirati novu provinciju, koja je dobila
ime Azija.

Reforme 131. 125. g. Ustanak u Askulu i Freg eli

Usprkos trijumfa konzervativnih elemenata, u samom Rimu demokratski pokret nije bio konano
uguen; 131. g.pr.K. jednom od narodnih tribuna (Gaju Papiriju Karbonu) polo je za rukom
provesti zakon po kome je u zakonodavnim komicijama uvedeno tajno glasovanje. Uskoro je bio
doputen ponovni izbor na poloaj tribuna.
Konzul iz 125. g.pr.K. - Fulvije Flak, koji je bio blizak brai Grakho, nosio se je milju da
podnese zakonski projekt o dodjeljivanju prava graanstva italskim saveznicima. Ali ga je Senat
poslao u Galiju radi guenje ustanka, tako da on nije uspio svoj zakon podnijeti na potvrdu.
Negativan stav Senata prema zakonskom projektu Fulvija Flaka izazvao je pobunu Italika u
Askulu i Fregeli. Fregela se je morala smirivati orujem. Rimljani su grad poruili, jedan dio
njegovog teritorija dodijelili susjedima, a na drugom osnovali rimsku koloniju.

4. Reforme Gaja Grakha

Karakteris tik a Gaja Grakha

Poetak nove etape demokratskog pokreta vezan je za tribunat Gaja Sempronija Grakha. Izvori ga
prikazuju kao uvjerenog, energinog i ustrajnog ovjeka. Usporeujui ga s njegovim bratom
Tiberijem, Plutarh istie da je Gaj bio odluan i vatren ovjek, dok je Tiberije u usporedbi s njim bio
krotak i pomirljiv. Kao Tiberije, i Gaj se odlikovao irokim obrazovanjem a bio je i istaknuti
govornik.
Poslije Tiberijeve smrti Gaj je i dalje bio trijumvir za dodjeljivanje zemlje, zatim je kao kvestor
upuen na Sardiniju, a nakon povrataka je bio pozvan na odgovornost kao uzronik pobune u Fregeli.
Ali je plebs bio na njegovoj strani, i Grakhova optuba je bila povuena.
124. g. Gaj je postavio svoju kandidaturu i bio izabran za narodnog tribuna za 123. g. On je bio
izabran i za sljedeu, 122. g, iako nije postavljao svu kandidaturu. Gaj je bio po drugi put
izabran za narodnog tribuna uslijed ljubavi naroda prema njemu kae Plutarh.

Poetak zak onodavne djelatnos ti Gaja Grakha

U svojoj politikoj djelatnosti Gaj se pokazao kao nastavlja djela svog brata i kao osvetnik
njegove pogibije. U njegovim prvim govorima stapali su se ujedno osobni i opepolitiki motivi.
Njegov stav prema krvavom obraunu s bratom jasno je izraen u jednom od originalnih fragmenata
njegovog govora. Gdje ja, nesretnik, mogu pronai utoite ? Kome da se obratim? Na Kapitol?
Ta on je jo mokar od bratovljeve krvi. Kui? Da bih vidio jadnu i odbaenu majku gdje kuka?
Osvetu brata Gaj je smatrao svojom dunou, i prvi zakon koji se bio sproveden na njegovu
inicijativu, nalagao je pozivanje na sudsku odgovornost svakog onog tko bez suda progna rimskog
graanina. Zakon je bio uperen protiv Popilija Lenata, koji je za vrijeme svog konzulovanja prognao
iz Rima pristae Tiberija Grakha. Popilije je bio prisiljen napustiti Italiju.

Pro iriv anje prav a prov ok acije

Ovaj zakon, koji je titio linost rimskog graanina od samovolje magistrat, predstavljao je
logiki razvitak starinskog prava apelacije na narodnu skuptinu (ius provocationis). Poslije
Grakh on se poeo primjenjivati i u vojsci, gdje dotada nije bilo mjesta albi na odluku
zapovjednika. U svezi s tim stoje i drugi vojni zakoni Gaja Grakha: u vojnu slubu ne smiju se
primati ljudi mlai od sedamnaest godina, obustavljaju se odbici od vojnike plae za opremu i dr.
Zakonski projekt uperen protiv Marka Oktavija Gaj je povukao na molbu svoje majke Kornelije.
Odmah iza ovih mjera, koje su uvrstile njegov politiki znaaj, Gaj Grakho je razvio svestranu
socijalnu djelatnost, kojoj je cilj bio okupljanje svih slobodnih elementa, neprijateljski raspoloenih
prema senatorskom staleu - seoske i gradske plebejce, a takoer i vitezove.

itni zak on

Meu prvi zakonima sproveden je itni zakon (lex frumentaria), po kome je svaki plebejac
moga osobno kupiti ito po niskoj cijeni: jedan modij davan je po 6 asa.
Ideja tog zakona nije bila nova. Sluajeva prodaje ita po niim cijenama bilo je u Rimu i prije.
to se tie velikih helenistikih gradova, skrb o opskrbi graana namirnicama smatrano je u njima
jednim od glavnih zadataka uprave. S vremena na vrijeme vrena je podjela ita graanima slabog
imovnog stanja. Helenistika praksa utjecala je nesumnjivo na Grakha; ali se osobitost Grakhova
zakona sastojala u tome to je materijalna pomo graanima slabog imovnog stanja priznata
obvezom drave. Osim toga, Gaj Grakho je imao pred sobom odreene politike ciljeve; zakon je
sproveden u interesu siromanih gradskih plebejaca, za koje se oekivalo da e stati na stranu
reformatora.
U interesu seoskog plebsa obnovljen je u punom obimu agrarni zakon Tibeija Grakha.

Lex de prov incia Asia

Borba protiv nobiliteta zahtijevala je da se na stranu demokracije privuku i vitezovi, ija je

gospodarska snaga sve vie rasla. U vezi s tim kod vitezova se pojavljuju i odreeni politiki
zahtjevi. Gaj Grakho sprovodi zakon o provinciji Aziji (lex de provincia Asia), koji uvodi desetinu
u podruju bive Pergamske kraljevine. Ubiranje ovog poreza preputeno je otkupnim kompanijama,
a davanje zakupa imalo se vriti putem licitacije, koju su organizirali cenzori u Rimu. Ovaj zakon
sproveden je u interesu vitezova; poto su se licitacije morale odrati u Rimu, a ne u samoj
provinciji (kao to je to, npr, bilo na Siciliji), samim time otpadala je mogunost konkurencije
lokalnih financijera. Na taj nain, vitezovi su dobivali neograniena prava za gospodarsko
iskoritavanje bogate istone provincije. Natpisi sa otoka Delosa ukazuju na to da od ovog vremena
raste uloga rimskih zelenaa u financijskom ivotu istonih podruja.

Suds ki zak on

Velik znaaj za vitezove imao je sudski zakon (lex iudiciaria), po kome su u stalnim sudskim
komisijama za pretresanje sluajeva zloupotreba po provincijama (guaestiones perpetuae de
repetundis) trebali sjediti vitezovi. To je zadavalo teak udarac nobilitetu. Apijan govori da je Gaj,
nakon usvajanja zakona rekao da je jednim udarcem unitio Senat. Odsad su vitezovi morali
pretresati sluajeve senatora, bivih namjesnika provincija, koje stanovnici provincije tue sudu, a
takvi su sluajevi bili obina pojava. Zloupotrebe pak publikana ostajale se nekanjene, jer su oni
bili ortaci rimskih sudaca.

Gradnja ces ta

U cilju oivljavanja gospodarskog ivota Italije, Gaj Grakho je poduzeo gradnju cesta. To je
prualo zaradu slabo imunom stanovnitvu, vitezovi su dobivali posao, najzad, dobre komunikacije
bile su od koristi seoskom stanovnitvu.

Osniv anje kolonija

Prvorazredni znaaj pridavao je Grakho osnivanju novih kolinija. Gaj Grakho je namjeravao
osnovati kolonije u prvom redu na mjestu Capue i Tarenta. Specijalnim zakonom, koji je podnio
narodni tribun Rubrije, odlueno je da se osnuje kolonija Junonija na mjestu stare Kartqage. Gaj
Grakho zanemario je time religijsko prokletstvo, koje se odnosilo na taj teritorij. Tamo se je trebalo
premjestiti 6.000 ljudi, pri emu je svatko dobivao esticu veliine do 200 jugera. Po svemu sudei,
imalo se u vidu stvaranje i jaanje sloja srednjih zemljoposjednika, koji zemlju ne obrauju samo
radi podmirivanja vlastitih potreba, ve i u cilju prodaje poljoprivrednih proizvoda.
Nove kolonije, koje su osnivane na mjestu starih trgovakih centara, nisu dakle sliile na ranije
vojno-zemljoradnike naseobine. Njihovo osnivanje trebalo je ne samo zainteresirati one koji su
raunali da e dobiti zemlju, ve i privui panju trgovaca i obrtnika.
Grakho je uivao izvanredan autoritet u demokratskim i poslovnim krugovima rimskog
stanovnitva. U svojoj djelatnosti on je prelazio okvire koji su bili postavljeni narodnim tribunima.
On je rukovodio djelatnou agrarne komisije, mijeao se u vanjskopolitike stvari, vodio nadzor nad
gradnjom cesta i osnivanjem kolonija. Senat mu se nije mogao suprotstaviti i prihvatio je njegove
prijedloge. Po starim obiajima, narodni tribun nije smio naputati Rim, ali je Gaj Grakho otputovao
u Afriku, da osobno rukovodi osnivanjem Junonije.
U isto vrijeme, paralelno s jaanjem Gajevog utjecaja rasla je i oporba. Nove kolonije osnivane
su na raun zemljita koja su dotad uzimali pod zakup veliki posjednici. Osnivanje kolonije na
mjestu Kartage proturjeilo je politikim tradicijama, jer nikad kolonije nisu osnivane izvan granica
Italije, i vjerskim tradicijama, jer je mjesto Kartage smatrano prokletim.

Zak ons ki projekt o sav eznicima

Osobito otru oporbu izazvao je zakonski projekt Gaja Grakha o dodjeljivanju prava rimskog
graanstva saveznicima, koji su se u svim ratovima borili zajedno sa Rimljanima, ali su i pored toga,
za razliku od ovih posljednjih, i dalje plaali neposredni vojni porez (tributum). Saveznici nisu
sudjelovali u podjeli zemljita; njihova linost nije bila zatiena pravom provokacije. Zloupotrebe
rimskih magistrata prelazile su ponekad svaku mjeru. Samovolja je dolazila dotle da su slobodni
stanovnici italskih gradova, bez ikakvog povoda, osuivani na javne tjelesne kazne. Dodjeljivanje
prava graanstva uvealo bi za mnogo puta broj politiki punopravnih graana i samim tim ojaalo
poziciju rimske demokracije. Ovaj zakonski projekt, koji je zadirao u interese raznih slojeva
rimskog graanstva, naiao je na oporbu ne samo od strane senatora, nego i plebsa, koji se nije elio
odrei svojih prednosti u korist saveznika.

Akcija Liv ija Druza Starijeg

Po svemu sudei, Gajev boravak u Africi doprinio je udruivanju oporbe. Meu narodnim
tribunima (122. g.) protivnik Gaja Grakha bio je Marko Livije Druz. U suglasju sa Senatom on je
iznio projekt novog agrarnog zakona, koji je izgledao radikalniji od Gajevog prijedloga. Druz je
predloio da se u granicama Italije osnuje 12 novih kolonija, sa po 3 tisue zemljinih estica u
svakoj. U nove kolonije trebali su se preseliti najsiromaniji graani, pri emu su svi oslobaani svih
poreza na zemlju. Zakon je nosio oito demagoki karakter. Njegov cilj je bilo podizanje autoriteta
Senata te je od Grakha trebao odvojiti njegove glavne pristae.

Gu enje Grakhov og pok reta i smrt Gaja Grakha

Prijedlog Livija Druza bio je prihvaen, zakonski projekt Gaja Grakha o saveznicima bio je
odbijen. Neprijatelji Gaja Grakha poeli su djelovati hrabrije. Njihova agitacija imala je uspjeha, i
za 121. g. Gaj Grakho nije bio izabran na narodnog tribuna. Otpoeli su napadi optimat na zakone
sprovedene uz njegovo uee. 121. g. pokrenuto je pitanje o koloniji Junoniji. Optimati su
iskoristili glasove o nepovoljnim znamenjima, koja su toboe zapaena pri osnivanju kolonije.
Priali su, kako su vuci preko noi podigli kamene meae koji su dan ranije postavljeni na granici
budue kolonije. To su auguri protumaili kao izraz gnjeva bogova zbog osnivanja kolonija na
prokletom zemljitu.Konzul Lucije Opimije, jedan od glavnih Grakhovih protivnika, sazvao je
narodnu skuptinu, da ukine Rubrijev zakon o koloniji Junoniji.
Raspoloenje u Rimu bilo je zategnuto, obje strane grozniavo su se spremale za predstojee
komicije. Kao mjesto za narodnu skuptinu odreen je Kapitol, gdje su se obje neprijateljske stranke
pojavile jo u rano jutro, spremivi se za odlunu borbu. Dok je Opimije prinosio uobiajenu rtvu
pred otvaranje narodne skuptine njegov diktator Antilije uvrijedio je populare i na mjestu je bio
ubijen od nekog Grakhovog pristae.
Ubojstvo liktora pruilo je Opimiju povod za sazivanje Senat, da bi sproveo senatsku odluku o
tome da je drava u opasnosti i da se konzulu daju izvanredne ovlasti u obliku tzv. Senatus
consultum ultimum, koji je glasio: Videant consules ne quid detrimenti res public a capiat
(Neka se postaraju konzuli da drava ne pretrpi nikakvu tetu). To je bio prvi sluaj primjene
ovakve izvanredne odluke Senata.
Po Opimijevoj nardbi senatori i jedna dio vitezova pojavili su se na Kapitolu naoruani. Radi
obraunavanja s demokratima iskoriten je i jedan odred grkih plaenika. Gaj Grakho i Fulvije Flak
(konzul 125. g.) zauzeli su sa svojim pristaama Aventin.
U posljednjem trenutku Gaj i Fulvije obratili su se za pomo robovima; obeavajui im slobodu,
ali njihov glas nije bio sasluan, bilo je ve suvie kasno. Konzul Opimije poslao je protiv populara
plaenike kretske strijelce, koji su ih zasuli kiom strijela. Oko 3 tisue Grakhovih pristaa bilo je
ubijeno, njihovi leevi baeni su u Tiber, imovina poginulih je konfiscirana, a njihovim blinjima
bilo je zabranjeno nositi alobno odijelo.
Fulvije Flak bio je ubijen u radionici svog klijenta, u koju se je htio sakriti. Gaj Grakho je uspio
pobjei na drugu stranu Tibera. U umarku Furnia naeni su leevi Grakha i njemu odanog roba. Ne
elei pasti u neprijateljske ruke, Gaj Grakho je naredio robu da ga ubije; ovaj pak nije htio
preivjeti smrt svoga gospodara.
U tom odlunom sukobu s rimskom demokracijom optimati su odnijeli pobjedu. Opimije je
izvrio sveano oienje grada i podigao hram Sloge (Concordia).
Usprkos pobjede optimata, braa Grakho su ostali u svijetloj i trajnoj uspomeni kod rimskih
plebejaca.
Rimski narod - pisao je Plutarh - uskoro je pokazao koliku ljubav gaji prema brai Grakho i
koliku alost za njima. On im je podigao spomenik na vidnom mjestu i, posvetivi mjesta na
kojima su bili ubijeni, donosio tamo prve plodove svakog godinjeg doba, a mnogi su i
svakodnevno prinosili rtve i padali niice, kao da u doli u hramove bogova.

Rezultati zak onodavne djelatnos ti brae Grakho

Reforme brae Grakho su zadirale u ivotne interese rimskog drutva. One su rezultat znaajnih
promjena koji su se dogodile u socijalnom ivotu starog Rima. Kao pristae rimskog plebsa, braa
Grakho su unijeli novu struju u rimski politiki ivot. Oni su nastojali sprovesti u ivot one
demokratske ideje koje su svoj oblik dobile jo u Grkoj klasinog doba i oko kojih je voena borba
po grkim gradovima u doba helenizma. I Tiberije i Gaj pali su kao rtve reakcije, ali je rimskoj
oligarhiji bio zadan udarac. Od vremena brae Grakha poinje novo razdoblje intenzivne politike
borbe u Rimu, razdoblje koje e trajati preko sto godina. I pored tragine pogibije braereformatora, njihovu djelatnost treba smatrati jednim od veih uspjeha rimske demokracije.
Izmijenio se poloaj pojedinih socijalnih grupacija.
Politika brae Grakho donijela je najvie koristi vitezovima, koji od vremena Gaja Grakha
stjeu znaenje posebnog stalea (ordo equester). Oni su dobili izvjesne politike i gospodarske
prednosti, mogli su uspjeno konkurirati senatorima, kako u Rimu tako i u provincijama. Svi zahtjevi
te grupe bili su zadovoljeni. Meutim, radikalnije socijalne reforme politika osnivanja kolonija
izvan granica Italije, davanje prava graanstva saveznicima proturjeile su interesima vitezova,
tako da su se u odlunom trenutku odreene grupe vitezova nale u taboru neprijatelja Gaja Grakha.
U podruju agrarne politike braa Grakho su takoer postigli izvjesne uspjehe.
Kao posljedica reforme brae Grakho broj sitnih seljakih domainstava se poveao: 136. g.bilo
je 317 933, a 125. g. 394 736 tih domainstava. U prethodnom pak razdoblju njihov broj nije se
poveavao, ve smanjivao. Prirataj graana objanjava se time to je porastao broj osoba koje
posjeduju cenzus. Prema tome, poslije reforme dobilo je oko 80 000 graana zemljine estice. Ali je
uspjeh agrarnih zakona bio samo djelomian. Braa Grakho nisu uklonili uzroke koji su dovodili do
obezemljivanja seljatva, sloj novih sitnih posjednika bio je neznatan, bio je nemogue obnoviti
nekadanju seljaku vojsku.
I pored nedosljednosti brae Grakho i socijalne ogranienosti njihovih reformi, ne smije se
podcjenjivati znaenje ovih eminentnih djelatnika u rimskoj povijesti.

Agrarno zak onodavs tvo pos lije smrti Gaja Grakha. Zak on iz 111. Godine

Agrarno zakonodavstvo i dalje se nalazilo u sreditu politikog ivota Rima, i poslije smrti Gaja
Grakha. Prijedlog Livija Druza ostao je neostvaren (izgleda da je bila osnovana samo jedna manja
kolonija Skilacij). Zakoni doneseni poslije 121. g. postepeno su ukidali ono to su braa Grakho
uvela. Posljednji meu njima bio je zakon iz 111. g, koji je, po svemu sudei, izdao narodni tribun
Spurije Torije. Natpis naen jo u XVI st, sadri znatne fragmente tog zakona.
Po tom zakonu, razne kategorije okupiranog zemljita prelazile su u privatno vlasnitvo. Ovo se
ticalo starih posjeda iz vremena prije Grakh (vetus possessio) i estica po zakonima brae
Grakho.
Njihovi vlasnici postajali su neogranieni vlasnici svojih estica, po slovu zakona, oni su se
mogli koristiti, uivati, imati i posjedovati (uti, frui, habere, possidere ); sve su to izrazi za
oznaku kviritskog vlasnitva na zemlju. Vlasnici su bili osloboeni svih davanja i mogli su prodati
zgrade koje se nalaze na njihovim esticama, a tako isto i same estice. Ubudue, jo nepodijeljena
dravna zemlja nije mogla biti okupirana od privatnih osoba, ve se je trebala dati pod zakup ili
pretvoriti u dravne panjake. Utvren je maksimum krupne i sitne stoke koja moe pasti na dravnoj
ispai.
Zakon ne obuhvaa samo italska, ve takoer i provincijska dravna zemljita. U njemu se u
prvom redu govori o afrikim zemljitima. Poznato je da su u toj provinciji postojale tri osnovne
kategorije zemljita: zemljita krupnih privatnih vlasnika Rimljana (ager privatus vectigalisque)
posjedi lokalne aristokracije (ager stipendiarius) i poseban zemljini fond, koji su rimski cenzori
davali pod zakup graanima, Latinima i peregrinima, u manjim esticama. Visina zakupnine bila je
odreena zakonom Gaja Sempronija Grakha.
Zakon iz 111. g. zadrava demokratsku frazeologiju, priznaje Sempronijev zakon vaeim, ali
stvara mogunost za mobilizaciju zemljinog vlasnitva kako u Italiji, tako i u provincijama. Sudbina
grakhovskih posesora nije nam poznata. Vjerojatno je da su jedni od njih propadali, a drugi se
pretvarali u vlasnike plantaa. Meutim treba istaknuti da srednje i sitno gospodarstvo nije bilo
konano potisnuto ni u vrijeme Grakh, ni poslije njih. Seljaki zemljoposjed najvre se drao u
sjevernoj i nekim dijelovima srednje Italije, gdje se sauvalo vie crta naturalne privrede i gdje
robovlasnitvo nije igralo onu presudnu ulogu koju je igralo po latifundijima june Italije.

Glava XV
VANJSKA POLITIKA RIMA NA ZAPADU KRAJEM II ST. PR. K.

1. Jug urtin rat 111. 105. g.pr.K.

Dvadesetih i sljedeih godina II st. pr. K, dok se u Rimu vodila borba izmeu populara i
optimata, gotovo na svim granicama rimske drave voeni su ratovi s pograninim narodima. U
veini sluajeva to su bili neznatni sukobi; ali su se oni ponekad pretvarali u ozbiljne i dugotrajne
ratove. Glavni zadatak Rima u vanjskoj politici na sjeveru bila je tenja da sebi osigura kako
suhozemnu tako i pomorsku vezu sa panjolskom. To je bilo vano i sa stratekog gledita, i sa
gledita trgovakih interesa. Ofenziva na alpska plemena imala je i drugih ciljeva. Rimljani su teili
ka osvajanju zemljita na alpskoj obali, da bi tamo osnovali kolonije. to se tie sjeveroistonog
dijela Italije, tu se Rimljani ne staraju toliko oko jaanja koliko o tome da zatite granice od upad i
da odre presti rimske drave.

Rat na sjev eru Italije

Jo 154. g. stanovnici Masilije, kojima se prijetila opasnosti od Ligura, obratili su se za pomo

Rimu. Poslije uporne borbe nad Ligurima je odnesena pobjeda. 125. g, na poziv stanovnika Masilije,
Rimljani su krenuli u pohod protiv Kelta. Konzul te godine, jedan od rukovoditelja stranke populara,
Fulvije Flak, bio je prvi Rimljanin koji je preao Alpe. Rat je nastavljen i sljedeih godina.
Rimljani su naili na snanu koaliciju keltskih plemena, meu kojima su dominantan znaaj imali
Arverni; ovi su uspjeli podiniti veliki dio keltskih plemena i proiriti svoju vlast od Pireneja do
Rajne. Sa Heduancima, koji su bili u neprijateljstvu sa Arvernima, Rimljani su sklopili savez.
Poslije pohoda Fulvija Flaka, pojedina su plemena bila pokorena i obvezala se na plaanje danka
Masiliji. 122. g. osnovana je tvrava Aquae Sextiae, a 118. g. u stari keltski grad Narbon upuena
je rimska kolonija. Izmeu Alpa i Pireneja obrazovana je nova provincija, koja je dobila naziv
Narbonska Galija. U novoj oblasti uvrstili su se rimski trgovci i doseljenici; suhozemni put koji
spaja Italiju sa panjolskom nalazio se sada u rukama Rimljana. Osvajanje Balearskih otoka, koji su
sluili kao uporite gusara, osiguralo je i pomorske komunikacije sa Pirenejskim poluotokom.
Meutim, ratovi u istonim Alpama, u panjolskoj i na Dunavu nisu uvijek bili uspjeni po
Rimljane.
Reforma brae Grakho nije bitno utjecala na rimsku vojsku; vladajua grupa nobiliteta rijetko je
kad davala iz svojih redova sposobne i talentirane zapovjednike, to se u vie mahova ispoljilo za
vrijeme rata na sjeveru, ali se osobito jasno manifestiralo za vrijeme takozvanog Jugurtinog rata.

Stanje u Numidiji

Izmeu potomaka numidskog kralja Masinise vodila se borba oko prijestolja. Masinisin unuk
Jugurta prigrabio je posjede svojih strievia. Jedan od njih, Hiempsal, bio je ubijen, dok je drugi,
Adherbal, uspio pobjei u Rim, gdje se obratio za pomo. Jugurta je bio daroviti vojskovoa i
diplomat, ali vlastoljubiv ovjek, kadar da se radi vlasti upusti u svaki zloin. On je uivao
popularnost i autoritet meu lokalnim plemenima i dobro poznavao Rimljane. U svoje vrijeme
Jugurta se borio pod zapovjednitvom Scipiona Emilijana kod Numancije i bio blizak mnogim
rimskim aristokratima. Poznavajui rimsku narav, Jugurta je stekao uvjerenje da se mitom moe u
Rimu sve postii i izgladiti svaki delikt.

Rims ki Senat i numids ke prilik e

Kad je Adherbal otiao u Rim, Jugurta je preko svojih poslanika, ne alei zlata na podmiivanje
utjecajnih osoba, poeo traiti oslonac kod istaknutih senatora. Senat je uputio u Afriku specijalnu
komisiju. Ali je Jugurta uspio potkupiti rimske legate, i stvar je bila odluena u njegovu korist:
njemu je pripao zapadni, plodni dio Numidije, dok je Adherbal dobio istonu, slabo naseljenu oblast,
sa glavnim gradom Numidije Cirtom.

Rat sa Jug urtom

Ali je poredak zaveden u Numidiji bio kratkog vijeka. Ubrzo polije razgranienja Jugurta je
napao na Cirtu i opsjeo je. U Rimu se doznalo za to, ali umjesto da se prui realna pomo
Adherbalu, u Afriku su upuivana poslanstva, koja su se vraala u Rim bez ikakvih rezultata. Cirta je
bila prisiljena na predaju, Jugurta je usprkos svojih obeanja pogubio Adherbala, a osim toga, po
njegovom nareenju pobijeni su svi mukarci koji su se nalazili u gradu. Meu poginulim bilo je i
rimskih graana i Italika, koji su se u Numidiji bavili trgovinom. Vijest o tome izazvala je u Rimu
revolt. Naroito su negodovali vitezovi. Usprkos otpora nekih senatora Jugurti se objavljen rat (111.
g.). Rimske trupe ve su prele granice Numidije, ali je Jugurta opet uspio potkupiti rimske
zapovjednike, i ovi su pristali na mir, koji je bio sramotan za Rim. Ovaj ugovor izazvao je u Rimu
novi val prosvjeda. Energini narodni tribun Gaj Memije insistirao je ak na tome da se Jugurta
pozove u Rim. Jugurta se pojavio pred narodnom skuptinom, ali tek nakon to mu je Memije poeo
postavljati pitanja, drugi narodni tribun, koga je Jugurta ve uspio potkupiti, zabranio mu je
odgovaranje na njih. Stvar se nije ograniila na to. Jugurta, koji je bio pozvan u Rim da odgovara, ne
samo da je podmiivao senatore, nego je ak potajno poslao ovjeka da ubije jednog od
pretendenata na Numidsku kraljevinu, koji se u to vrijeme nalazio u Rimu. Tek ovakvo otvoreno
zaobilaenje svakog prava natjeralo je Senat da odbaci mirovni ugovor i protjera Jugurtu iz Rima.
Kau da je Jugurta naputajui Rim uzviknuo: O grade na prodaju, koji e brzo propasti, samo
dok ti se nae kupac!
Poslije toga ponovo je zapoet rat s Jugurtom (110. g.), ali je voen krajnje nevjeto. Ubrzo
poslije poetka vojnih operacija Jugurta je iznenada napao na rimski logor i natjerao Rimljane na
kapitulaciju. Potkupljeni rimski zapovjednik zakljuio je ugovor, kojim je Jugurta priznat za
saveznika rimskog naroda. Ovaj uspjeh toliko je uzdigao presti numidskog kralja da su se pod
njegovom zastavom poela okupljati slobodna i poluslobodna plemena. U Rimu je pak javno
mnijenje bilo revoltirano senatorskom oligarhijom, potkupljivom, lienom talenta i nesposobnom za
aktivnu vanjsku politiku. Otpoeli su sudski procesi, i niz istaknutih senatora, meu kojima i
Opimije, organizator ubojstva Gaja Grakha, bio je prognan iz Rima.

Kvint Cecilije Metel

Tek nakon toga otpoele su odlune ratne operacije. 109. g. u Afriku je poslan Kvint Cecilije
Metel, uvjereni i nepomirljivi aristokrat, iskusni vojskovoa, strogi, nepotkupljiv ovjek. Stigavi na
mjesto ratnih operacija, Metel je prije svega poduzeo najodlunije mjere da uspostavi disciplinu u
demoraliziranoj vojsci. Protjerao je iz logora trgovce i ene i naredio da se vojska dovede u
pristojan red. Shvativi neizbjenost poraza, Jugurta je molio za mir i pristajao na svaki uvjet, ali je
Metel, smatrajui nunim potpuno unitenje protivnika, krenuo s rimskom vojskom u unutranjost
Numidije i u bitci na rijeci Mutulu (109. g.) zadao neprijatelju odluujui poraz. Numidska vojska
bila je potuena. Ali rat nije bio zavren; Jugurta je i dalje pruao otpor. On je vodio partizanski rat,
uz energinu podrku afrikih plemena.
Metel je smatrao nunim hvatanje samog Jugurte, zato se rat otegao.

Gaj Marije

U to vrijeme, neoekivano za Metela, zapovjednitvo je preneseno na novoizabranog konzula

Gaja Marija, koji je u Numidskom ratu sudjelovao pod Metelovim zapovjednitvom, kao njegov
legat.
Gaj Marije, koji je smijenio Metela, bio je skorojevi (homo novus). On je vodio porijeklo
iz latinske porodice, koja je ivjela u jednom selu blizu grada Arpina. Roditelji mu nisu dali
obrazovanje. Od rane mladosti Gaj Marije je sluio u vojsci i odlikovao se hrabrou jo u vrijeme
Numantinskog rata, kada je na njega obratio pozornost Scipion Emilijan. 119. g. Marije je bio
narodni tribun i sproveo neke zakone u korist plebsa. Da bi stupio u vezu sa aristokracijom, oenio se
je Julijom, koja je pripadala starom patricijskom rodu Julijevaca. Ubrzo nakon toga Marije je uspio
dobiti kurulnu magistraturu. Marije je izabran za pretora, a zatim je upravljao panjolskom. U
Jugurtinom ratu on je bio legat Metela, s kojim je bio vezan davnanjim klijentskim vezama. Marije
se je uspio nametnuti kao iskusan vojni zapovjednik. Meu vojnicima uivao je veliki autoritet, jer im
je kao skorojevi bio blizak i po umu i po karakteru. 108. g, protiv Metelove volje, Marije je
postavio svoju kandidaturu za konzulat. Za Marija su glasovali vitezovi i publikani, njega su
podravali i plebejci.

Zav r etak rata i Marijev trijumf

Posebnom odlukom narodne skuptine Mariju je stavljeno u zadatak da nastavi rat s Jugurtom.
Marije je preuzeo zapovjednitvo i zadao Jugurti niz poraza. Tast numidskog kralja, mauretanski
kralj Bokh, preao je na stranu Rimljana i izdao svog zeta. Kvestor Lucije Kornelije Sula, koji se
nalazio u Marijevoj vojsci, krenuo je zajedno s Bokhom u numidski logor i uhvatio Jugurtu (105. g.).
Rat sa numidskim kraljem bio je okonan.
1. sijenja 104. g. Marije je proslavio trijumf. U trijumfalnoj povorci iao je Jugurta u lancima i
kraljevskom odijelu. Ubrzo poslije trijumfa Jugurta je po Marijevoj zapovijedi bio pogubljen. Jedan
dio numidske kraljevine pripao je mauretanskom kralju Bokhu, dok je preostali dio predan jednom
bolesnom i slaboumnom Jugurtinom roaku.

2. Marijeva vojna reforma

Grakhove reforme nisu rijeile pitanje o nainu popunjavanje rimske vojske. Stari sustav
novaenja vojske postajao je sve tei. Za kasnije dogaaje, ne samo vanjskopolitike ve i
unutarnje, bila je od vanosti novina koju je uveo Gaj Marije. On je prvi poeo primati u vojsku
proletere graane koji nemaju cenzusa. U Rimu gdje je postojalo veliko mnotvo siromanih ljudi,
nije bilo teko nai ljude voljne da stupe u vojsku. Ali samim tim mijenjao se i sam princip
popunjavanja vojske. To je bio poetak zamjene graanskog novaenja dobrovoljnim skupljanjem
vojske najamnika. Vojnici su dobivali odreenu plau i punu opremu, sluba u vojsci (bez obzira na
ratne ili mirnodopske prilike) utvrena je na 16 godina. Poslije toga vojnici su dobivali otpust i
mahom, zajedno s tim, zemlju.
Od tog vremena legija se dijelila na deset kohorti od kojih se svaka sastojala od dvaju manipula, a
u svakoj manipuli bile su po dvije centurije. U svakoj kohorti bilo je 500 ili 600 ljudi, tako da je
legija obuhvaala od 5 do 6 tisua ljudi. Taktika jedinica nije vie bila manipula, ve centurija.
Uslijed ove reforme postignuta je vea koncentriranost zapovjednitva (ne 30, ve samo 10
taktikih jedinica). Vojska je prije bila razvrstana u lako naoruane hastate, principe i triarije, pri
emu su vojnici u svaku pojedinu kategoriju uvrtavani prema cenzusu. Raspored u tri linije ostao je i
kod Marija, ali se sada u svakoj kohorti nalazila manipula triarija, manipula principa i manipula
hastata. I oruje i mjesto u stroju odreivali su zapovjednici, cenzus nije imao vie nikakve vanosti.
Uvedene su i neke sitne promjene, npr, umjesto starih zastava uvedene su nove; svaka legija dobila je
svog srebrenog orla.
Osim toga, znatno je uvrena disciplina. Vojnici su morali stalno vriti obuku, raditi u logoru,
graditi putove, podizati utvrenja itd. Kao posljedica Marijeve reforme, rimska se vojska izmijenila,
njena borbena sposobnost je porasla. Reforma je imala i odreenih politikih posljedica. Prijanji
vojnici eljeli su da se to prije okona rat, pa da se vrate u zaviaj, gdje ih je ekalo vlastito
gospodarstvo. Marijevi vojnici pretvarali su se u vojnike-profesionalce. Oni su teili za novim
pohodima, koji su im obeavali plijen i bogatstvo. Mijenjaju se i odnosi izmeu vojskovoe i
vojnika. Ovi su osobito cijenili one zapovjednike koji ih vode u uspjene pohode. Vojnici su bili
spremni da takvim zapovjednicima vjerno slue ne samo u vanjskim ratovima. U sluaju potrebe oni
su sa orujem u rukama potpomagali njihove politike zahtjeve. Prijelaz na sustav dobrovoljne
vojske prilino je doprinio pojavi graanskih ratova u sljedeem razdoblju, stavljao izvjestan peat
na tijek unutarnje borbe pred kraj Republike.

3. Rat s Cimbrima i Teutoncima

Istovremeno s Jugurtinim ratom Rimljani su morali voditi rat na sjeveru, protiv keltskih i
germanskih skupina Cimbra i Teutonaca.
Prvi sukob Rimljana sa Cimbrima dogodio se je 113. g, blizu Akvileje, i zavrio porazom
Rimljana. Cibrima su prila neka keltska plemena, nastanjena u transalpskim podrujima, i Rimljani
su nekoliko godina trpjeli poraze. Osobito velike gubitke pretrpjeli su Rimljani u bitci kod Arauzona
105. g, kada su bile potuen dvije njihove vojske i poginulo oko 80 000 vojnika. Od potpunog
poraza Galiju i Italiju spasilo je samo to to Cimbri nisu udarili na Italiju, ve na panjolsku.
104. g. borba s Cimbrima i Teutoncima povjerena je Mariju, koji je mimo obiaja, bio u
odsutnosti ponovo izabran za konzula. Mariju je predstojao teak ratni pohod; ali su se rezultati
vojne reforme ubrzo pokazali. 104. i 103. godina prole su u pripremanju vojske; zatim, kada su
skupine barbara krenula na Italiju; Marije im se suprotstavio u odlunoj bitci.

Bitk a kod Akva Seks tija i Vercele

102. g. u bitci kod Akva Sekstija Marije je razbio Teutonce, sljedee, 101. g, on je odnio pobjedu
nad Cimbrima u sjevernoj Italiji kod Vercele; bitka se zavrila gotovo potpunim unitenjem Cimbra.
Usprkos postojeih zakona, Marije je pet puta bez prekida (107. i od 104. do 101. g.) biran za
konzula, i vrio je izvanredan utjecaja u dravi. Konzuli birani na uobiajeni nain pokazali su se
nemonim u opasnoj borbi na sjevernim granicama. Demokratske grupacije, koje su u obrani protiv
vanjske opasnosti dopustile da se vojska organizira na naelima koja su Rimu dotad bila strana,
prekrile su ustav. To je bio jedan o prvih koraka na putu ka zavoenju vojne diktature. Poslije
pobjede nad Cimbrima Marije je proslavio trijumf i 100. g. po esti put bio izabran za konzula. Ovog
puta Marijev izbor nije bio izazvan vanjskom opasnou. On je bio rezultat Marijevog saveza s
voama populara.

Glava XVI
SOCIJALNA BORBA PRED KRAJ II I NA POETKU

I ST. PR. KRISTA

1. Drug i ustanak robova na Siciliji

Zategnuta situacija, nastala uslijed vanjskih tekoa postala je krajem II st. jo sloenija uslijed
unutarnjih dogaaja. Te godine obiljeene su novim valom ustanaka robova. 104. g. izbio je ustanak
robova u blizini Kapue, u Kampaniji. Njime je rukovodio propali rimski vitez Municije koji je
naoruao 3 500 robova. Ali je to bila samo epizoda iz povijesti borbe robova protiv robovlasnika.
Znatno opasniji po Rim bio je drugi ustanak robova na Siciliji koji je otpoeo iste te 104. godine.

Pov od ustank u

Povod ustanku bio je sljedei. Za vrijeme rata s Cimbrima Senat je Mariju dao pravo da se
obraa za pomo saveznim kraljevinama. Kada se Marije obratio za pomo kralju Bitinije, ovaj je
odgovorio da su mu veina podanika odveli rimski publikani i da oni ame u ropstvu po raznim
provincijama. Onda je Senat donio odluku da se podanici saveznih drava, koji su nezakonito lieni
slobode, oslobode ropstva. Rimski pretor Publije Licinije Nerva, koji je upravljao Sicilijom,
pristupio je izvrenju senatske odluke, i za kratko vrijeme oslobodio 800 robova. Ali su sicilijski
robovlasnici mitom i prijetnjama natjerali upravnika provincije Nervu da obustavi dalje oslobaanje
ljudi nezakonito baenih u ropstvo. Ovo je i posluilo kao povod za ustanak, koji je poeo u raznim
mjestima. Rimski pretor uspio je izai na kraj s jednom grupom ustanika, ali je drugi dio ustanika
napao na rimski odred, pobio ga i naoruao se njegovim orujem. Ovaj dogaaj je doprinio irenju
ustanka na znatan teritorij.

Voe ustank a

Kao i za vrijeme prvog sicilijskog ustanka, ustanici su izabrali kralja i stvorili vijee uz njega. Za
kralja je proglaen Sirijac Salvije koji je smatran za iskusnog gatara po utrobi ivotinje. Salvije je
uzeo ime Trifon (tako se zvao jedan od sirijskih kraljeva-uzurpatora, rob po porijeklu) i izabrao za
svoju rezidenciju grad Triokalu. Sa znatnom vojskom Trifon je pristupio opsadi grada Morgantine.
On je objavio robovima u opsjednutom gradu da e dobiti slobodu ako preu na stranu ustanika.
Onda su morgantinski robovlasnici sa svoje strane obeali robovima slobodu ako pomognu obranu
grada, i oni su izabrali slobodu koju bi im podijelili gospodari a ne slobodu koju bi im donijeli
drugi robovi. Trifon je razbio na brzu ruku sakupljeni rimski odred koji je krenuo u pomo
opsjednutima. Ali su Morgantinci, uz pomo robova, uspjeli obraniti grad. Meutim, robove koji su
se nadali osloboenju ekalo je razoarenje: pretor je obeanje robovlasnika proglasio nevaeim,
jer je bilo iznueno i nezakonito.
Istovremeno sa Trifonovom vojskom na zapadu je djelovala druga vojska, na ijem se elu
nalazio Cilijac Atenion, koji je uivao slavu proricatelja po zvijezdama. Atenion se takoer
proglasio kraljem i, poto je sakupio znatnu vojsku, pristupio je opsadi Lilibeja, koja se meutim
zavrila neuspjehom. U Triokali je izvreno ujedinjenje dviju ustanikih vojski. Ateninon je priznao
vlast Trifona i u svemu se podinio njemu. Jako utvreni grad Triokala je izabran je za prijestolnicu
druge sicilijske drave robova. U njemu se nalazio kraljevski dvorac, pred kojim se sastajala
narodna skuptina, koja je rjeavala pitanja prethodno razmotrena u vijeu. Trifon, a zatim i Atenion,
pojavljivali su se pred narodom sa dijademom na glavi, u irokom hitonu i purpurnoj togi; ispred njih
ili su liktori. Prema tome, oni su helenistike oznake vlasti spojili s rimskim.
Ustanak robova doveo je do nemira izazvanih od strane slobodne sirotinje, koja je plijenila stada i
imovinu bogatih.

Ugu enje ustank a

Pokuaji Rimljana da pokore ustanike zavrili su se 103. i 102. g. neuspjehom. Tek 101. g. uspio
je Manije Akvilije, Marijev prijatelj i kolega po konzulatu, uguiti ustanak. U to vrijeme Trifon je
umro i na njegovo mjesto je doao Atenion, koga je Akvilije, po Diodorovim rijeima, ubio u
herojskom dvoboju. Uskoro je osvojeno posljednje uporite robova. Time je slomljen otpor
ustanika. Ubudue je robovima bilo zabranjeno nositi oruje.
Drugi sicilijski ustanak robova, kao i prvi, naiao je na odjek i u drugim dijelovima rimske
drave: na otoku Delosu i u Atici.

2. Akcija Apuleja Saturnina

Posljednjih godina II st.pr.K. zaotrava se politika borba u Rimu. Ponovo jaa stranka populara.
O tome svjedoi izbor Gaja Marija za konzula, koji je bio tienik populara. Marijevi uspjesi
doprinijeli su daljnjem jaanju politike pozicije populara i ujedinjenju raznih grupa nezadovoljnih
Senatom. Energini rukovoditelji oporbenih grupa bili su Lucije Apulej Saturnin i Gaj Servilije
Glaucija.

Saturnin i Glaucija

103. g. Saturnin je bio prvi put narodni tribun. On je stekao popularnost time to je otvoreno
govorio na forumu o potkupljivanju vladajue aristokracije i to je zatim podnio agrarni zakon po
kome su Marijevi veterani dobivali zemlju. Saturninove akcije naile su na opoziciju optimata.
Odluan njegov protivnik bio je Metel Numidik (konzul iz 109. g.). 102. g, kao cenzor, on je htio
iskljuiti Saturina iz Senata. Sljedee, 101. g, populari su na izborima postigli odluujue uspjehe;
usprkos otporu Senata, Marije je 100. g. po esti put izabran za konzula, Saturnin za tribuna, a
Glaucija za pretora. Do kuda su dopirale politike strasti, pokazuje ve i injenica to je svjetina za
vrijeme izborne borbe ubila Saturninovog konkurenta.

Saturninov i zak oni

100. g. Saturnin je podnio zakone po kojima su Marijevi veterani trebali dobiti zemlju u Africi, po
100 jugera svaki; po zakonu, trebala se je podijeliti i galska zemlja osvojena od Cimbra (nije
uzimano u obzir to to su ta podruja pripadala saveznicima rimskog naroda). Tu zemlju Marijevi
veterani dobivali su u privatan posjed i nisu trebali nita platiti za svoju esticu. Osim toga,
predvialo se organiziranje kolonija u raznim provincijama. U interesu galskog plebsa cijena za
jedan modij ita sniavanja je na pet estina asa. Provoenje svih ovih mjera stavljeno je u zadatak
Mariju.
Oko Saturninovih zakona razvila se ogorena borba. Optimati su na sve naine nastojali sprijeiti
njihovo provoenje, ne libei se i mogunosti rasputanja narodne skuptine. Ali ni Saturnin nije
birao sredstva. Na kraju krajeva, uz uee Marijevih vojnika rad narodne skuptine priveden je
kraju. Saturninovi prijedlozi (osim projekta snienja cijena ita) dobili su snagu zakona. Kao
jamstvo za njihovo ostvarenje trebala je posluiti prisega senatora na vjernost novim zakonima.
Nijedan od senatora nije imao hrabrosti da se usprotivi tom zahtjevu, osim Metela Numidika: on je
odbio poloiti prisegu i bio je prisiljen napustiti Italiju.

Ustanak Saturnina i Glaucije. Njihov a pog ibija

Na taj nain, Marije i Saturnin uspjeli su se osloboditi utjecajnog protivnika, koji se odlikovao
dosljednou u svojim politikim uvjerenjima. Zakoni su bili usvojeni, ali je borba i dalje trajala.
Poeli su izbori magistrat za sljedeu godinu. Apuleju je polo za rukom da bude ponovo izabran za
narodnog tribuna. Glaucija se pak borio za konzulat. Kao njegov konkurent pojavio se Gaj Memije,
koji je za vrijeme svog tribunata pripadao popularima i insistirao na tome da se Jugurta pozove u Rim
radi oitovanja, ali je kasnije preao na stranu optimata. Glauciejve pristae organizirale su napad na
Memija; on je bio batinama pretuen za vrijeme predizborne kampanje. Memijevo ubojstvo jo je
vie zaotrilo borbu. Senat je iskoristio nastalu situaciju da objavi da je drava u opasnosti.
Uguenje nemir povjereno je Mariju. Marije se najprije kolebao, zatim je priao optimatima i
iskoristio podijeljena mu prava. On je opsjeo Kapitol, gdje su zauzeli pozicije njegovi bivi
saveznici Saturnin i Glaucija. Kapitol je bio zauzet, a Saturnin i Glaucija zatvoreni u kuriju. Izvori
govore kako im je Marije htio sauvati ivote, ali su pristae optimata skinule krov i bacali crjepove
sve dotle dok tribun i pretor u punoj magistarskoj opremi kako naglaava izvor nisu bili ubijeni.
Saturninova akcija obiljeava novu etapu klasne borbe. Razlika u interesima izmeu gradskog i
seoskog plebsa jae se oitovala nego ranije. Meu gradskim plebsom postojale su jake klijentske
veze sa istaknutim optimatima. Osim toga, on nije bio zainteresiran za rjeavanje agrarnog pitanja, i
zato je u odlunom trenutku jedan njegov dio istupio ak protiv vo populara. Saturninovi zakoni
obiljeavaju poetak nove etape u agrarnom zakonodavstvu: oni su imali u vidu u prvom redu
dodjeljivanje zemlje veteranima. To je bila jedna od posljedica promjena koje su se dogodila u
strukturi vojske. Zemlja se ne dodjeljuje slabo imunim seljacima niti bezemljaima, ve isluenim
vojnicima. Marijeva kolebljivost ne svjedoi samo o odsustvu politikih principa kod njega, ona je,
oigledno, karakteristina za grupu koja ga je uvijek isticala i podravala za vitezove. Ponovna
podjela provincijskih zemljita proturjeila je interesima vitezova, i ovi su podravali Senat u
njegovoj borbi protiv Saturnina i Glaucije. Prijanje ustavne metode borbe pokazale su se
neodrivim. Protivnike skupine su sklone najraznovrsnijim sredstvima, sve do rastjerivanja
skuptine i ubojstva kandidat koji im nisu po volji. 100. g. politika borba prela je u graanski rat.
Te godine vojni voa, koji se uzdigao zahvaljujui podrci plebsa, guio je oruanom silom
demokratski pokret. Ova pojava moe se smatrati za jedan od prvih simptoma pada Republike i
zavoenja vojne diktature u obliku monarhije.
Ali je Marije poslije ubojstva Saturnina i Glaucije bio kompromitiran u oima populara. Optimati
su pak, i pored usluga koje im je Marije uinio, i dalje gledali na njega kao na skorojevia.
Uviajui neodreenost svog poloaja, Marije je otiao iz Rima na Istok, pod izgovorom da mora
ispuniti zavjet i pokloniti se Majci bogova. 99. godine vratio se Metel, i Saturninovi zakoni bili su
ukinuti. Protiv Saturninovih pristaa pokrenuti su sudski procesi.

3. Livije Druz Mlai i Savezniki rat

Sloga izmeu nobiliteta i vitezova, uspostavljena za vrijeme borbe protiv Saturnina i Glaucije,
bila je kratkog vijeka. Neograniena vlast vitekih sudova, koji su smjenjivali upravnike provincija
koji zelenaima nisu bili po volji, bez obzira na njihovo porijeklo, drutveni poloaj i ponaanje u
provinciji, izazvala je otar prosvjed od strane optimata.
Samovolja vitekih sudova dola je do te mjere da je bio optuen za iznuivanje u provinciji
Aziji i osuen Publije Rutilije Ruf, poznat po svom nepotkupljivom potenju i po borbi protiv
samovolje vitezova-publikana. Poslije osude Publije se povukao u istu onu provinciju u kojoj je bio
legat, tamo je bio s poastima doekan od mjesnih stanovnika i sve do kraja ivota ostao meu
pukom, koji se sjeao njegove pravedne uprave.

Zak ons ki projekti Liv ija Druza

Novi plamen borbe postao je neizbjean. Za narodnog tribuna za 99. g. izabran je Marko Livije
Druz, sin istoimenog protivnika Gaja Grakha.
Po svom karakteru Druz je sliio na Grakhe, iako je po svojim pogledima bio blizak optimatima.
Odluan i ispravan ovjek, Druz je, za razliku od mnogih svojih suvremenika, u prvi plan stavljao
interese drave. On je bio u dobrim odnosima sa istaknutim senatorima sa govornikom Krasom,
princepsom Senata Emilijanom Skaurom. Njegov zakonski projekti imali su za cilj privlaenje
plebejaca na stranu onih optimata koji su se zalagali za obnovu drave. Druz je bio protivnik
vladajue senatorske oligarhije i gornjeg sloja vitezova, koji je neogranieno zapovijedao u sudskim
komisijama. On je predlagao da se u prvom redu, reformiraju sudovi, da se u njima vitezovi zamjene
senatorima; ali se je i sam Senat imao podvri reformi: po Druzovom projektu, njegov sastav trebao
se je popuniti sa 300 novih lanova, izabranih iz redova istaknutih i dostojnih vitezova (na taj nain,
broj senatora iznosio bi est stotina). Istovremeno, pomou posebnih financijskih mjera trebala se je
proiriti jeftina prodaja ita a predviao je i osnivanje kolonija u podruju Kampanije i na Siciliji.
Druz je htio kolonijama dodijeliti nepodijeljeni dio italskog zemljinog fonda. Time je oduzimana
mogunost buduim reformatorima-demagozima da podnose zakonske projekte o podjeli italskog
zemljita. Druzu se pripisuju rijei da e se ubudue moi dijeliti samo blato i zrak.

Sav eznik o pitanje

Odmah iza ovih mjera Livije Druz je htio podnijeti zakon o dodjeljivanju prava graanstva
rimskim saveznicima. Ovo pitanje pokretali su jo Fulvije Flak i Gaj Grakho. Saveznici su, kao i
prije, sluili u vojsci, ali je broj unovaenih stalno rastao. Dok je svaki rimski graanin, ak i obini
vojnik, imao pravo provokacije, italski su saveznici bili bespravni, tako da su ak i asnici
osuivani na smrtnu kaznu. Kontrola nad italskim gradovima je pojaana, a samovolja rimskih
magistrata prelazila je ponekad svaku mjeru. Jo je Gaj Grakho priao ovakav sluaj. Jedan seljak
ironino se izrazio o nosiljci u kojoj su nosili nekog rimskog aristokrata, koji u to vrijeme nije vrio
slubenu dunost. Krivac je bio podvrgnut tjelesnim kaznama i pretuen.
Pitanje dodjeljivanja prava graanstva saveznicima bilo je povezano s gospodarskim zahtjevima:
savezniko pitanje bilo je izraz borbe izmeu krupnih i sitnih zemljoposjednika. Saveznici su
zajedno s Rimljanima sudjelovali u pohodima, ali njih nisu obuhvaale podjele zemljita koje su
provoene poevi od brae Grakho. Osim toga, porast krupnog rimskog zemljoposjeda dovodio je
do toga da su okupirani teritoriji koje su oduvijek koristila italska plemena. Tako su se, npr, krupna
stoarska gospodarstva rimskih magnata pojavila u Apuliji, kuda su oduvijek tjerala svoju stoku
italska plemena nastanjena u planinskim podrujima srednje Italije. Za prava graanstva borili su se i
predstavnici italskih gradova; njihovi interesi bili su vezani za rimske provincije, gdje su morali
konkurirati rimskim vitezovima, koji su uivali razne privilegije.
U svojoj borbi za prava saveznici su traili zatitu rimskih javnih radnika. Uz uee Livija Druza
stvorena je tajna organizacija, iji su lanovi bili meusobno povezani sveanom prisegom.
Dodjeljivanje prava saveznicima imalo je, po Druzovom miljenju, za cilj uvrenje poloaja
rimske drave.
Sjednica narodne skuptine na kojoj su ti zakoni pretresani bila je izvanredno posjeena. Konzul te
godine, Lucije Marcije Filip, jedan od najistaknutijih i najupornijih Druzovih protivnika, istupio je sa
otrom kritikom zakonskih projekata. Onda je Druz, koristei se svojim pravom tribuna, naredio da se
ovaj uhiti i baci u tamnicu. Zakoni su proli kroz narodnu skuptinu. Isprva su naili na odobravanje i
u Senatu, ali je otkrie tajnih Druzovih veza sa saveznicima pomoglo Marciju Filipu da postigne, na
osnovu formalnih argumenata, ukidanje tih zakona.
Ubrzo poslije toga, dok se Druz jedne veeri opratao sa skupinom koja ga je pratila, zadana mu je
smrtna rana noem, od koje je umro nakon nekoliko trenutaka.

Poetak rata

Neuspjeh Druzove saveznike reforme i njegova smrt doveli su do ustanka saveznik, poznatog u
povijesti pod nazivom Savezniki rat (90. 88. g.).
Tajna organizacija saveznika pojaala je svoju djelatnost nakon Druzove smrti. Izmeu pojedinih
gradova vrena je razmjena talaca. To je primijetio rimski pretor koji se je nalazio u gradu Askuli, i
pred svjetinom koja se sakupila u kazalitu odrao prijetei govor, ali je bio ubijen, zajedno sa
svojim legatom i straom koja ga je titila. Gradska vrata bila su zatvorena, svi Rimljani koji su se
nalazili u Askuli su pobijeni, a njihova imovina opljakana. Dogaaji u Askuli posluili su kao
signal za ustanak. Kao najaktivniji sudionici u ustanku pokazali su se Marsi (uslijed ega se i rat
ponekad naziva Marsijskim ratom); njima su se pridruila sitna sabelska plemena i Samniani, za
ijim su primjerom pola ostala plemena u srednjoj i junoj Italiji. Rimu su ostali vjerni Etruani i
Umbri, jer su meu njima veliku ulogu igrali krupni zemljoposjednici. Po drugim mjestima stranu
Rima drali su samo pojedini gradovi, npr. Nola i Nucerija u Kampanji. Najzad, glavni oslonac
Rima inile su kolonije osnovane u razdoblju pokoravanja Italije na raznim dijelovima Poluotoka.
Kvint i Pomopedije Silon iz plemena Marsa i Samnianin Gaj Parije Mutil bili su glavni
organizatori i voe koalicije italskih plemena koja su se digla protiv Rima.
Prijedlog ustanika da poloe svoje oruje ako se Italicima dadu prava graanstva Rimljani su
odbacili, i protiv Italika ujedinile su se sve grupacije rimskog drutva. Sudovi su privremeno
obustavili svoj rad, dijeljenje ita bilo je ogranieno. Na elo rimske vojske stali su konzuli 90. g.
Lucije Julije Cezar i Publije Rutilije Lupus, ali su kao legati zapovijedali stare, iskusne vojskovoe
Gaj Marije, koji se bio vratio sa Istoka, i Lucije Kornelije Sula.

Dravna org anizacija sav eznik a

Saveznici su stvorili svoju dravnu organizaciju, koja je u sebi spajala naela rimskog ustava,
grkih federativnih organizacija i starinskih italskih ustanova. Sredite nove saveznike organizacije
postao je grad Korfinij, koji je dobio naziv Italija. U njemu je zasjedao Senat od 500 lanova,
koje su Italici izabrali, dok su poslovima upravljali 2 konzula i 12 pretora. Puten je u optjecaj
poseban novac sa odgovarajuim simbolikim predodbama; npr, na jednoj vrsti tog novca
predstavljen je italski bik kako gazi rimsku vuicu.

Prv a godina rata

Rat je voen s neuvenom ogorenou i na raznim mjestima. Ustanici nigdje nisu koncentrirali
svoje snage, tako da su Rimljani morali rascjepkati svoje vojske. Rimska vojska koja je djelovala na
jugu teila je za tim da, oslanjajui se na gradove koji su Rimu ostali vjerni, zadri Kampaniju i
krene u ofenzivu na nepokorna plemena. Ali su Rimljani imali uspjeha samo u pojedinim bitkama;
prevaga je bila na strani saveznika, tako da se je konzul Lucije Julije Cezar morao povui. Gotovo
itava Kampanija prela je u ruke saveznika, pored ostalog i grad Nola, koji je sada postao glavni
oslonac Italika u Kampaniji. Na sjeveru rezultati ratnih operacija bili su manje odreeni. U borbi
protiv Mars poginuo je konzul Rutilije Lupus. Tek je Marije, koji je poslije njega preuzeo
zapovjednitvo na tom vojskom, postigao izvjesne uspjehe. S promjenjivim uspjehom voen je rat i u
Picenumu.
Pobjede saveznika dovele su do kolebanja Umra i Etruraca. Teki gubici i opasnost od odmetanja
novih plemena natjerali su Rimljane da pristanu na ustupke.

Julijev zak on i zak on Plaucija-Papirija

Konzul Julije Cezar sproveo je krajem 90. g. zakon (lex Julia), po kome se saveznicima koji su
do tog vremena ostali vjerni Rimu dodjeljuju prava rimskog graanstva. 89. g, po zakonu narodnih
tribuna Marka Plaucija Silvana i Gaja Papirija Karbona (lex Plautia Papiria), pravo rimskog
graanstva dobivali su svi oni koji tijekom dva mjeseca poloe oruje. Ovi zakoni izazvali su raskol
u logoru ustanika. Posebnim zakonom iz 89. g. dodijeljena su prava latinskog graanstva
stanovnicima sjeverne Italije Cisalpinske Galije. Umbri i Etruani ostali su vjerni Rimu, ostala
plemena i opine takoer su poeli prelaziti na rimsku stranu. Ali je borba i dalje trajala,
zadravajui u pojedinim oblastima raniji ogoreni karakter. Osobito su se uporno borili Marsi.

Zav r etak Sav eznik og rata

88. g, nakon niza poraza, saveznici su se obratili za pomo pontskom kralju Mitridatu, ali im on im
nije pruio podrku. Iste godine pao je u bitci najtalentiraniji voa saveznika Mars, Pompedije
Silon. Rimljani su osvajali jednu oblast za drugom. Organizacija savezne Italije protiv Rima
pokazala se efemernom. Saveznici su morali poloiti oruje. Ustanici su samo jo ponegdje
nastavljali beznadenu borbu protiv Rima, npr. grad Nola u Kampaniji. Onda je u samom Rimu
buknuo graanski rat. Ipak je u to vrijeme Rim postigao svoj glavni cilj raspadanje italske
federacije. Ovaj uspjeh postignut je ne samo snagom oruja, ve u znatnoj mjeri i politikom
ustupaka. Saveznici su postigli ispunjenje onih minimalnih zahtjeva s kojima su se obraali Rimu na
poetku ratnog poduhvata. Gotovo itavo slobodno stanovnitvo Italije dobilo je prava rimskog
graanstva. Dodue, da bi paralizirali politiki utjecaj novih graana, Rimljani ih nisu uvrstili u svih
35 tribusa, ve samo u 8; ali njihova graanska prava nisu od toga trpjela. Po italskim gradovima
zadrana je lokalna samouprava; sada se smatralo da u njima stanuju rimski graani, koji imaju
pravo uzimati uea u rimskom politikom i drutvenom ivotu. Od toga su najvie dobili
predstavnici najvieg gradskog stalea. Poslije Saveznikog rata poinje porast mnogih italskih
gradova, porast koji je i pored burnih potresa u razdoblju graanskih ratova trajao sve do sredine I
st.pr.K. Romanizacija je postizala velike uspjehe, i samo su neke planinske oblasti sauvale svoj
prvobitni karakter.

Glava XVII
BORBA IZMEU MARIJA

I SULE

1. Prvi rat sa Mitridatom i Sulin prevrat

Mitridat VI Eupator

Istovremeno sa Saveznikim ratom, u Maloj Aziji je poeo rat protiv pontskog kalja Mitridata VI,
koji je predstavljao opasnost po rimsku vladavinu u istonim provincijama.
Mitridat VI Eupator (120.- 63. g.) vodio je porijeklo po ocu od Ahmenida, a po majci od
Seleukida. To je bio energian i sposoban ovjek, koji je raspolagao ogromnom tjelesnom snagom.
Mitridat nije dobio sustavno obrazovanje, ali je i pored toga poznavao 22 jezika, bio upoznat s
najboljim predstavnicima helenistike kulture svog vremena i sam napisao djela iz povijesti prirode,
uivajui glas zatitnike znanosti i umjetnosti. Ali i pored toga, njegovu karakteristinu crtu inili su
praznovjerje, podmuklost i okrutnost. To je bio tipian azijatski despot.
Tajna ubojstva pored ostalih i ljudi bliskih Mitridatu bila su obina pojava na dvoru pontskog
kralja. Naslijedivi od oca malu kneevinu, Mitridat je osvajanjima stvorio veliku dravu. On je
osvojio i pretvorio u pontsku satrapiju Kolhidu, koja lei na istonoj obali Crnog mora. Oko sredine
II st. na Krimu je stvorena jaka skitska kraljevina, koja je teila izlazu na more. U borbi sa Skitima
Hersonez se obratio Mitridatu. Za njegovim primjerom poao je i bosporski kralj, posljednji
predstavnik dinastije Spartokid, koji se odrekao vlasti u korist Mitridata. Mitridatovom vojskovoi
polo je za rukom obraniti Skite od Herzoneza. U to vrijeme u Bosporskoj kraljevini izbio je ustanak
robova pod rukovodstvom Saumaka, koji se je uspio odrati na vlasti itavih godinu dana.
Mitridatove trupe uguile su pokret robova. Mitridatu je pripala vlast nad posjedima Spartokida. On
je stupio u savez sa Skitima, Bastarnima i Traanima. Grki gradovi i Bosporska kraljevina davali su
Mitridatu ito i novana sredstva, sjeveroistoni barbari popunjavali su redove njegove vojske.
Mitrdat je stupio u savez s armenskim kraljem Tigranom i pomogao mu je u borbi protiv kraljeva
Kapadokije i Sirije. Meutim, irenje Mitridatove vlasti na sredinje i zapadne maloazijske oblasti
nailo je na otpor Rimljana. Lucije Kornelije Sula, koji je 92. g. upravljao Cilicijom, povratio je
samostalnost Kapadokijske kraljevine. Ali ubrzo nakon Sulinog odlaska Mitridat je protjerao
kraljeve Kapadokije i Bitinije i postavio na njihova mjesta svoje tienike. Po nalogu rimskog
Senata konzular Manije Akvilije, koji je svojedobno uguio ustanak robova na Siciliji, uspostavio je
ranije stanje u Bitiniji i Kapadokiji, emu se Mitridat nije mogao suprotstaviti, ne elei u tom
trenutku ratovati s Rimom. Ali je Atilije otiao jo dalje. Na njegovu inicijativu bitinski kralj
otpoeo je rat protiv Mitridata.

Poetak ratnih operacija

Mitridatov otpor uzet je kao povod za rimsku intervenciju, i Akvilije je stupio u rat. Tako je
poeo Prvi rat protiv Mitridata (89. 84. g.). Mitridat je imao jaku i dobro obuenu vojsku.
Bitinske trupe bile su odmah potuene, pretrpjeli su potpun poraz i rimski odredi, i Mitridat je uao u
provinciju Aziju. Akvilije je uspio pobjei, ali su ga stanovnici Lezbosa predali Mitridatu.

Mitridat u Aziji i Grk oj

Za pola stoljea svoje vladavine Rimljani su uspjeli pobuditi mrnju prema sebi kod stanovnitva
bive Pergamske kraljevine, tako da je Mitridat, ulazei u Aziju, mogao uzeti na sebe ulogu
osloboditelja. Po grkim gradovima doekivali su ga sa likovanjem, a u Efez je stigla delegacija
odjevena u blagdansku odjeu i pozdravila ga kao novog Dioniza, oca i spasitelja Azije. Prve
Mitridatove mjere imale su za cilj iskorjenjivanje rimskog utjecaja. U Efezu je izdao naredbu kojom
je provincijama svih gradova nalagao da odreenog dana pobiju sve Rimljane i Italike, koji se
nalaze u maloazijskim gradovima, bez obzira na spol i dob. Ovo nareenje bilo je izvreno, prema
podacima atenskih povjesniara, pobijeno je oko 80 tisua ljudi.
Osvojeni teritoriji Mitridat je podijelio na satrapije. to se tie grkih gradova, oni su bili
proglaeni slobodnima i za pet godina osloboeni svih poreza.
Iz Male Azije Mitridat je krenuo s vojskom u Grku. U Ateni je uz njegovu podrku doao na vlast
predava epikurejske filozofije Aristion, koji je oslanjajui se na sirotinju, poeo provoditi
radikalan demokratski program, uslijed ega je veina bogatih napustila grad. Na taj nain, iste one
88. g. u kojoj su Rimljani postigli izvjestan uspjeh u borbi sa Italicima, izgubili su vlast nad vanim
istonim podrujima.

Zao trav anje socijalne borbe u Rimu

Upravu nad Azijom i voenje rata protiv Mitridata Senat je povjerio istaknutom optimatu Luciju
Korneliju Suli, koji se istakao za vrijeme Saveznikog rata. Ovo imenovanje nailo je na ogoren
otpor od strane demokratskih slojeva Rima. Za vrijeme Saveznikog rata zaotrile su se socijalne
prilike u samom Rimu. Veu aktivnost nego prije dobilo je duniko pitanje. Pretor Azelion, koji je
stao na stranu dunika, bio je ubijen od vjerovnika-vitezova, koji su ga napali za vrijeme prinoenja
rtve.
88. g. protiv Senata su se ponovo udruili populari i vitezovi, koji se nikako nisu mogli pomiriti s
tim da u toj bogatoj provinciji zapovijedaju optimati. Koristei se tim raspoloenjem, Gaj Marije je
istako svoje pretenzije na poloaj zapovjednika i sklopio sporazum s poznatim popularom, narodnim
tribunom Publijem Sulpicijem Rufom. Ovaj je podnio zakonski projekt koji je zadovoljavao interese
antisenatorske skupine.

Zak oni Sulpicija Rufa

Sulpicije Ruf predloio je da se vrate svi oni koji su 100. g. prognani u svezi sa sluajem Apuleja
Saturnina. Iz Senata su se trebali iskljuiti svi oni koji imaju preko dvije tisue denarija duga. Ova
mjera imala je za cilj slabljenje Senata, jer je u njegovom sastavu bilo dosta ljudi iji su dugovi
prelazili prihode. Po treem zakon, novi graani (od Italika) trebali su se uvrstiti ne u 8, ve u svih
35 tribusa. Usprkos otporu senatske veine Sulpicijevi zakoni bili su prihvaeni. Posebna odluka
komicija dala je Mariju prokonzulsku vlast i imenovala ga zapovjednikom u ratu protiv Mitridata.

Sulin pohod na Rim

Dva narodna tribuna upuena su pod Nolu da saope Suli odluku narodne skuptine. Ali se Sula
nije pokorio toj odluci. On je sakupio svoje vojnike i saopio im odluke komicija. Vojska je
oekivala istoni pohod, koji je obeavao bogat plijen, bojala se da drugi vojskovoa ne uzme druge
vojnike. Vojnici su zahtijevali da ih Sula vodi na Rim. Kada su se narodni tribuni pojavili u logoru,
gomila ih je rastrgla. Vii zapovjednici odbili su sudjelovati u graanskom ratu, ali to Sulu nije
spreavalo da sa svojim trupama krene na Rim, koji je on, po vlastitim rijeima, htio spasiti od
tirana.
Prema tome, borba protiv tiranije bila je njegova slubena parola. Marije i Sulpicije pokuavali
su pruiti otpor. Oni su se obraali za pomo vladajuim grupama stanovnitva. U zadnjem trenutku
oni su pozvali u borbu ak robove, obeavajui im slobodu. Ali su sve te mjere bile uzaludne. Suline
trupe zauzele su Rim. Sula je postao neogranieni gospodar grada. Od istaknutih marijevaca ubijen je
Sulpicije, dok je sam Marije pobjegao u Afriku.

Sulino zak onodavs tvo

Po Sulinom nalogu ukinuti su Sulpicijevi zakoni i sprovedeni novi, u interesu stranke optimata.
Sula je proglasio vraanje zakona Servija Tulija; na osnovu toga centurijatske su komicije ojaale na
raun tributskih komicija, pri emu je Sula uspostavio Servijev nain glasovanja po centurijama.
Vlast Senata je proirena i u isto vrijeme smanjena je vlast glavnih plebejskih magistrata narodnih
tribuna. Svaki prijedlog narodnog tribuna imao se je prethodno raspraviti u Senatu; broj lanova
Senata trebao se je poveati za 300 ljudi. U interesu veterana osnivane su nove kolonije.

2. Vladavina marijevaca (87.82. g.)

Za 87. g. izabrani su za konzule Lucije Kornelije Cina (marijevac) i Gnej Oktavije (pristaa
Sule, optimat). Konzuli su Suli poloili prisegu na vjernost dravnom poretku koji je on zaveo, a
zatim je Sula krenuo na Istok.

Cinina akcija

Ubrzo nakon Sulinog odlaska Cina je podnio narodnoj skuptini zakone po kojima su se novi
graani (saveznici) trebali podijeliti na sve tribuse a u Rim se vratiti svi oni koji su bili prognani
nakon Sulinog prevrata. Borba je bila toliko ogorena, da se skuptina pretvorila u pravu bitku, koja
se je zavrila pobjedom Sulinih pristaa. Cina i druge voe populara morali su bjeati iz Rima. U
odsustvu on je lien konzulata. Ali Cina nije bio voljan popustiti pred svojim protivnicima.

Marijev pov ratak i trijumf marijev aca

Na Cininu stranu prela je rimska vojska koja se je nalazila kod Nole; njemu su pruili pomo i
Italici. Na elu velike vojske Cina je krenuo na Rim. Mariju i drugim izgnanicima poslan je poziv da
se vrate u Italiju, i Marije se uskoro iskrcao u Etruriji. Od bivih robova koji su dobili slobodu, od
Italika koji su dobjegli Mariju i vraenih izgnanika, Marije i Cina uspjeli su sastaviti znatnu vojsku.
Marijevci su opkolili Rim. U gradu je zavladala glad, a zatim je poela bijesniti kuga.
Cina je proglasio slobodu svim robovima koji prebjegnu njemu iz Rima. Otpoeo je masovni
bijeg neslobodnih elemenata. Vojnici koji su sluili u trupama optimata takoer su prelazili na stranu
marijevaca. Najzad je Senat bio prisiljen podiniti se Cini, i Rim se predao. Otpoelo je okrutno
razraunavanje sa Sulinm pristaama. itavih pet dana trajalo je ubijanje politikih protivnika
marijevaca. Meu prvima ubijen je konzul Oktavije i poginuo Marko Antonije, jedan od istaknutih
govornika i pravnika toga vremena. Osobitom okrutnou odlikovao se sam Marije, to je izazvalo
prosvjed ak i meu njegovim pristaama. Za 86. g. izabrani su za konzule Marije i Cina. Ali je
sedmi Marijev konzulat trajao samo nekoliko dana: 12. sijenja on je umro. U gradu je zavoen red.
Po Cininom pristanku Sertorije je sakupio robove kojima su marijevci obeali slobodu, opkolio ih
svojim vojnicima i naredio da se pobiju.
Sula je smijenjen sa zapovjednikog poloaja, i za borbu protiv Mitridata upuen je Lucije
Valerije Flak, koji je postao konzul nakon Marijeve smrti. Svi Sulini zakon bili su ukinuti, novi
graani podijeljeni su na svih 35 tribusa, sprovedena je ak djelomina kasacija dugova, pristupilo
se organizaciji kolonije u Kapui, koju je plebsu obeao jo Gaj Grakho. Marijevska uprava
zamijenila je iskvarenu monetu punovrijednom. Od te reforme bili su na dobitku u prvom redu
vitezovi-publikani, koji su predstavljali glavni oslonac marijevaca.
Poto je meu senatorima bilo pristaa Sule i kolebljivaca spremnih na sporazum sa Sulom,
otpoeli su pregovori o Sulinom povratku u Italiju. Ne vodei rauna o njima, Cina je krenuo
vojsci, da bi je ukrcao na brodove i uputio protiv Sule, ali je u Ankoni pao kao rtva vojnike
pobune. Pregovori sa Sulom nisu ni do ega doveli.

3. Borbe Sule sa Mitridatom

Sula u Grk oj. Zauzimanje Atene

87. g. Sula se iskrcao u Epiru, odatle je izvrio brzi mar do Beotije, tamo zadao poraz
Mitridatovom vojskovoi Arhelaju, zatim krenuo u Atiku i pristupio opsadi Atene, koja je trajala
nekoliko mjeseci. Znameniti parkovi Likej i Akademija bili su posjeeni, jer je Suli bio potreban
materijal za opsadne strojeve. 1. oujka 86. g. grad je bio zauzet na juri i preputen vojnicima na
pljakanje. Ubojstva i pljaka trajali su sve dok Sula nije izdao zapovijed da se prekine. Aristion je
bio ubijen, a Arhelaj, koji se uvrstio u Pireju, morao ga je napustiti. Po Sulinom nareenju,
starinske graevine u Pireju bile su sruene.

Bitk a kod Heroneje i Orhomena

Ali Sula nije imao ni flote ni novaca. U Grkoj se je trebao s vojskom pojaviti Valerije Flak.
Mitridatove trupe osvojile su Makedoniju i ponovo ule u Grku. U Beotiji njim je polo za rukom da
se spoje sa ostacima Arhelajeve vojske. Usprkos savjetima Arhelaja, pontske trupe napale su
Rimljane. Glavna bitka odigrala se u Beotiji, kod Heroneje (86. g.) i zavrila pobjedom Sule.
Poslije druge bitke uspjene za Rimljane, kod Orhomena, preostale Mitridatove trupe napustile su
Grku.

Mitridatov poraz i Dardans ki mir

Mitridatov poloaj u osvojenim oblastima bio je nesiguran. ak je i po maloazijskim grkim

gradovima, koji su ga nedavno doekivali kao spasitelja, bilo ve mnogo nezadovoljstva. Meu
aristokracijom i zemljinim krugovima, bilo je dosta pristaa Rimljana. Mobilizacija vojnika za
voenje rata u Grkoj izazvala je nezadovoljstvo naroda.
86. g. u Efezu je izbio ustanak, koji je pripremila prorimska stranka. Pokret u Efezu naiao je, po
svemu sudei, na odjek i u drugim gradovima, i Mitridat je poduzeo krajnje mjere. Svim
maloazijskim gradovima dao je slobodu, proglasio je kasaciju dugova, robovi su puteni na slobodu,
a meteci su dobili pravo graanstva. Na taj nain, Mitridat je iskoristio demokratske parole stare
mnogo stoljea.
Ali se izgubljena mo nije vie mogla povratiti. 86. g. u Grkoj se iskrcao Valerije Flak. Njegovi
vojnici poeli su prelaziti Suli. Flak se nije pouzdavao u vjernost svojih vojnika i zato se je klonio
sukoba sa Sulom i krenuo u Makedoniju, da bi odatle prodro u Aziju. Usput je u njegovim trupama
izbila pobuna. Flak se je dao u bijeg, ali su ga vojnici stigli i ubili; na elo vojske stao je Gaj
Flavije Fimbrija. Na Propontidi Mitridatove trupe bile su potuene. Odatle je Fimbrija krenuo na jug
i primorao Mitridata na naputanje Pergama.
Poloaj Mitridata, koji je pretrpio poraze i u Grkoj i u Maloj Aziji, bio je otean jo i time to je
Sulin kvestor Lucije Licinije Lukul organizirao flotu i oistio otoke Egejskog mora. Stanovnici
otonih i maloazijskih gradova, u kojim su prevlast imale aristokratske skupine, poeli su prelaziti na
stranu Rimljana.
Mitridat je bio prisiljen stupiti u pregovore; mir je zakljuen u gradu Dardanu, uz direktno
sudjelovanje Sule i Mitridata (ujesen 85. g.). Sula je dobio kontribuciju u visini od 3000 talenata i
jedan dio flote pontskog kralja, koji je morao napustiti osvojene oblasti. Nesumnjivo je da je za Rim
taj mir bio kompromisan. Nije bilo ikakvih jamstava da e se Mitridat odrei svojih agresivnih
namjera, ali je Sula elio to prije zavriti rat, da bi stupio u borbu sa svojim politikim
protivnicama.
Zakljuivi ugovor sa Mitridatom, Sula je krenuo protiv Fimbrije. Trupe ovog posljednjeg odbile
su se boriti i Fimbrija je poinio samoubojstvo, a njegovi vojnici preli su Suli. Kraj 85. g. i jedan
dio 84. g. Sula je proveo u Aziji. Protivnici Rimljana i sudionici u istrebljivanju Italika 88. g. bili su
okrutno kanjeni. Osloboenje robova i kasacija dugova bili su ukinuti. Kantoniranje (smjetaj
vojnika po privatnim kuama) trupa i ogromna kontribucija od 20 000 talenata potkopavali su
blagostanje Azije. Samo je mali broj gradova koji su ostali vjerni Rimu i bili nastradali od
Mitridata, nagraen i dobio niz privilegija. Drugu polovicu 84. g. Sula je proveo u Grkoj. Grki su
gradovi takoer jako nastradali od rata, mnogi od njih bili su opustoeni, a riznice hramova
opljakane. Sula je svuda uspostavio stare odnose. Vlast Rimljana, kako po grkim gradovima tako i
u Makedoniji, bila je uvrena; poto je zavrio pripreme za pohod protiv marijevaca, Sula je
otplovio u Italiju.

4. Sulina diktatura
Rat u Italiji

U proljee 83. g, s vojskom od 40 000 ljudi, Sula se iskrcao u Brindiziju. Meu prvima priao mu
je mladi Gnej Pompej (sin Pompeja Strabona, sudionika u Saveznikom ratu); on mu je doveo dvije
legije, koje je sastavio od klijenata i arendatora. Suli su dobjegli i neki istaknuti optimati. On je
objavio da stanovnicima Italije jami sva steena prava. Usprkos tome, neka plemena, naroito
Samnianii, pruili su mu otpor i do kraja rata ostali nepomirljivi. Suli se nije podinila ni Etrurija.
Marijevci su sakupili veliku vojsku, ali nisu imali jedinstvenog plana za borbu. U pojedinim
sluajevima oni su pruali uporan otpor. Ali su Sula i vojskovoe-optimati koji su preli na njegovu
stranu uspjeli potui vojske svojih neprijatelja. U posljednjoj bitci sa protivnicima, koji su
pokuavali prei u ofenzivu, Sula se sukobio pred samim ulazom u Rim, kod Kolinskih vrata.
Marijevci su pretrpjeli poraz, i kada se poslije toga predalo posljednje njihovo uporite grad
Prenesta, Sula je mogao proslaviti punu pobjedu. Samo je mali broj istaknutih marijevaca uspio
pobjei. Marijev sin, konzul za 82. g. Gaj Marije, zavrio je samoubojstvom.
Poslije ovog poraza marijevaca samo je mali broj italskih gradova i dalje pruao otpor. U
zapadnim provincijama, na Siciliji i u Africi, oni su se drali sve do 79. g.
Sulina pobjeda nad marijevcima bila je praena okrutnim obraunavanjem, kako u Italiji tako i u
Rimu. Na Marsovom polju pobijeno je nekoliko tisua zarobljenih Samniana. Kada su krici
ubijenih stigli do hrama Velone, u kome je zasjedao Senat, Sula je hladnokrvno rekao da to po
njegovoj zapovijedi kanjavanju nekoliko zlikovaca, i zamolio je senatore da sauvaju mirnou.
U Samnij i Etruriju poslane su kaznene ekspedicije; pri tome je Samnij bio toliko opustoen da se
poslije toga nije vie mogao potpuno oporaviti. Kaznene ekspedicije trajale su sve do 79. g.

Pros kripcije

U samom Rimu, odmah poslije Sulinog ulaska u grad otpoelo je razraunavanje s protivnicima.
Sastavljeni su specijalni spiskovi, proskripcije, u koje su unoene osobe koje su se Suli inile
sumnjivim. One su stavljane izvan zakona; svatko tko ih ubije ili preda dobivao je nagradu; njihova
imovina podlijegala je konfiskaciji, a robovi su postajali slobodni. Glave ubijenih izlagane su na
Forumu. Izvren je veliki broj nekanjenih ubojstava iz osobnih razloga i koristoljublja. Po nekim
podacima, pobijeno je 90 senatora i 2.600 vitezova. Imovina osuenih prodavana je na licitaciji.
Suline pristae, meu kojima je bilo i njegovih osloboenika i veterana, stekle su ogromnu imovinu.

Sulina diktatura

Nakon to je osvojio vlast, Sula se postarao da pronae formu za svoj poloaj. On je istakao da
smatra potrebnim da se jednom ovjeku dodjele izvanredna opunomoenja, kako bi zaveo red u
dravi. U Rimu se tada na vlasti nalazio privremeni upravlja interrex (privremeni kralj), jer
nije bilo konzul. Ovaj obiaj vodi porijeklo jo od najstarijih vremena. U doba kraljeva, u sluaju
kaljeve smrti vrhovna je vlast prelazila obino na Senat: ovaj je postavljao privremene kraljeve
(interreges), koji su naizmjenino vladali do izbora novog kralja. U vrijeme Republike, u sluaju da
poginu oba konzula, do isteka roka njihovih oblasti i stupanja na vlast novih magistrata Senat je
takoer birao privremenog kralja, na koga je prelazila vrhovna vlast. Krajem 82. g. interrex Lucije
Valerije Flak (Stariji) sproveo je u komicijama zakon o vrhovnoj vlasti (lex Valeria de imperio) i
imenovao Sulu za diktatora na neodreeno vrijeme.
Po Valerijevom zakonu Sula je dobio izvanredna prava diktatora. On je dobio diktaturu radi
izdavanja zakona i ureenja drave (dictator legibus scribundis et reipubliceae constituendae), uz
neograniene ovlasti; diktator je u svim oblastima po vlastitom nahoenju raspolagao ivotom i
imovinom graana; on je mogao dati vrhovnu vlast (imperium) pojedinim osobama, osnivati
kolonije, voditi vanjsku politiku i izdavati zakone u vezi s bilo kojim pitanjem.
Poloaj diktatora bio je u Rimu nepopunjen jo od vremena Drugog punskog rata. Sulina diktatura
sliila je na starinsku samo po imenu. U prethodna vremena diktator je imao neograniena prava, ali
je postavljan radi odreenog cilja (voenje rata, guenje ustanka). Rok ranije diktature bio je
vremenski strogo ogranien (najvie est mjeseci). Sula je pak imenovan za diktatora na
neodreeno vrijeme.
Sula je pripadao optimatima, i sve njegove novine proete su konzervativnim duhom, uperene su
protiv demokracije i tee za uspostavljanjem poretka koji je u Rimu postojao prije Grakh, ili ak
prije Hortenzijevog zakona.

Sulin ustav

Po zakonima koje je Sula donio, Senat se stvarno pretvarao u najvii dravni organ. Njegov
sastav bio je obnovljen i povean od 300 na 600 ljudi. Novi lanovi Senata potjecali su uglavnom iz
redova isluenih Sulinih vojskovoa. Uslijed novih principa kod sastavljanja spiskova, zvanje
senatora postalo je faktiki doivotno. Proirene su sudske funkcije Senata. Broj stalnih sudskih
komisija (quaestiones perpetuae) povean je (pojavljuju se komisije za razmatranje predmet o
mitu, o trovanju, o krivotvorenju testamenata itd.), za porotnike se biraju, kao to je to bilo i prije
Grakha, senatori, a komisijama predsjedavaju pretori. Povean je broj magistratura; umjesto est
pretora odsada je birano osam, umjesto osam kvestora dvadeset. Konzuli i pretori morali su se
godinu dana nalaziti u Rimu. Pri tome je vlast konzula ograniena, njihov imperium protezao se
samo na Rim i Italiju. to se tie pretora, oni su tijekom godine vladanja vodili nadzor jedino nad
sudovima. Po isteku godine konzuli i pretori dobivali su dunosti u provincijama, gdje su, kao i
prije, uivali znatna prava. Utvren je odreeni red stjecanja magistratur; kvestor nije mogao biti
mlai od 30 godina, pretor od 39, a konzul od 42 godina. Izmeu svake dunosti morao je proi
razmak od najmanje dvije godine; ponovni izbor za istu dunost mogao se vriti samo poslije deset
godina.
Cenzori su bili lieni svojih glavnih funkcija, i cenzura je faktiki bila ukinuta. Narodni tribuni
trebali su, po novim zakonima, postati odvjetnici pojedinih plebejaca, kao to je to bilo u vrijeme
rane Republike. Istina, oni su mogli podnositi narodnoj skuptini zakonske projekte, ali samo one
koje bi prethodno odobrio Senat. Pravo intercesije bilo je u znatnoj mjeri ogranieno. Osim toga,
bivi tribuni nisu se mogli kandidirati za druge magistrature. Time je oduzimana mogunost mladim
nobilima da svoju karijeru poinju s narodnim tribunatom. Jaanje vlasti Senata dovelo je do
ograniavanja prava komicija, koje su morale bez pogovora primati mnogobrojne Kornelijeve
zakone. Svi ti zakoni provoeni su u interesu nobiliteta. Obustavljeno je dijeljenje ita plebsu, koje je
redovno vreno od vremena brae Grakha.

Socijalna osnov a Suline reakcije

Neposredni oslonac Suline vlasti bila je vojska, zahvaljujui kojoj je i doao na vlast. Radi trupa
sprovedena je konfiskacija zemljita italskih gradova. U Etruriji, kao i na teritoriju nekih gradova
Lacija i Kampanije, osnovane su kolonije, u koje je naseljeno oko sto tisua Sulinih veterana.
Raseljavajui bive vojnike, Sula je prije svega ispunjavao svoje obeanje; osim toga,
raseljavanjem veterana trebalo je u Italiji obnoviti srednji i sitni zemljoposjed; najzad, samim tim
Suli je na raspolaganju stajala itava armija, koju je u sluaju potrebe mogao pozvati. Nisu svi
Sulini kolonisti mogli racionalno iskoristiti svoje posjede. Mnogi od njih nisu bili vini
poljoprivredi, zapadali su u dugove i naputali zemlju, dok su se drugi vjeto odrali i racionalno
vodili svoje gospodarstvo.
U samom Rimu Sula se oslanjao na 10 tisua kornelijevaca. Tako su se zvali robovi graana
osuenih i poginulih za vrijeme proskripcija, robovi koji su dobili slobodu i prava graanstva.
Preko njih Sula je mogao vriti pritisak na narodne skuptine.
Sula je bio neogranieni vladar Rima, ali je 79. g. iznenada vratio ovlasti diktatora i nakon toga
ivio na svom imanju kao privatna osoba, vrei, dodue, i dalje utjecaj na politiki ivot.
78. g. Sula je umro. Njegovo tijelo preneseno je iz Kume u Rim, u pratnji ogromnog broja ljudi
veterana, osloboenika, deputata italskih gradova. U samom Rimu, u pogrebnoj povorci sudjelovali
su svi sveenici, magistrati i senatori, aristokratska mlade u ratnoj opremi i vitezovi; u procesiji su
noene dvije tisue zlatnih vijenaca od legija, gradova i prijatelja. Na Marsovom polju Sulino
tijelo je spaljeno i tamo sahranjeno pokraj grobnica rimskih kraljeva. Utjecaj Sulinih pristaa bio je
toliko velik da nitko nije prosvjedovao protiv luksuznog pogreba koji Rim dotad nije vidio. Po
Apijanovim rijeima, Sula je bio straan ak i nakon svoje smrti.

Sulina karakteris tik a

Karakterizirajui Sulu, antiki povjesniari istiu u njegovoj linosti niz proturjenosti. Sposoban
vojskovoa, Sula je uivao rijedak autoritet meu vojnicima, ali je sam bio egoistian i hladan
ovjek. Tenje za restauracijom mijeale su se kod njega s praksom mimoilaenja rimskih obiaja.
On se npr, u grkim gradovima pojavljivao u grkoj odjei, to rimski magistrati obino nisu inili.
edan novca, smatrajui svu konfisciranu imovinu osuenih svojim plijenom, Sula je istovremeno bio
rasipnik. Sula je znao svoju neizmjernu okrutnost kombinirati sa hladnom ironijom. On je obustavio
pljakanje Atene, rekavi da voli ive zbog mrtvih. Kad mu je za vrijeme proskripcija neki
netalentirani pjesnik donio panegirik u stihovnim, Sula je naredio da se piscu plati odreena svota
novca, pod uvjetom da ubudue ne pie stihove. Sula je bio obrazovan ovjek, dobro je poznavao
grku literaturu i filozofiju. On je bio epikurejac i skeptiar i sa ironijom se izraavao o zahtjevima
tradicionalne religije. Opustoivi riznice grkih hramova, Sula je izjavio da hramovi ne osjeaju
potrebu ni za im, jer bogovi pune njihovu blagajnu. Ali je Sula u isto vrijeme bio praznovjeran
ovjek, vjerovao u svakakva privienja i znamenja, bio uvjereni fatalist, vjerovao u svoju sudbinu i
uz svoje ime stavio nadimak Felix Sretni. Boginju Veneru smatrao je svojoj zatitnicom. Osim
toga, pod imenom starinske boginje Velone potovao je kapadokijsku boginju Ma, iji se kult
odlikovao naroitim fanatizmom.
Sulino odricanje od vlasti bilo je neoekivano za njegove suvremenike i neshvatljivo antikim
povjesniarima.

Znaaj Suline diktature

Pitanje o uzroku Sulinog odricanja od vlasti zanimalo je i moderne povjesniare. Po miljenju

Mommsena, Sula je stvorio oligarhiji nezavisan poloaj, osigurao joj vlast, pa poto je posao bio
zavren, tvorac je ustupio mjesto svom djelu. U stvari Sulin reim nije bio vrst. Protiv njega rasla
je oporba i meu nobilitetom, tako da je odricanje od diktature, uz ouvanje ostalih osnova Sulinog
ustava, bio jedini izlaz. Sulina diktatura bila je vaan moment u rimskoj povijesti. Oruani sukobi
raznih politikih grupacija postali su od vremena brae Grakho obina pojava. Osamdesetih godina ti
su se oruani sukobi pretvorili u dugotrajan i uporan graanski rat, praen okrutnim razraunavanjem
s protivnicima. Ne vodei rauna o starim rimskim obiajima Marije i Sula su nastojali pomou
vojske zadobiti politiku vlast. Dosljedniji od svojih protivnika, Sula je u graanskom ratu osvojio
vlast i postao neogranieni vladar. On je nastojao ostvariti politike ciljeve one grupacije koja ga je
istaknula. Ali, iako je Sula provodio reforme koje su slubeno imale za cilj obnovu starog rimskog
politikog poretka, ipak karakter njegove vlasti obiljeava novu etapu u rimskim politikim
odnosima. Stari rimski ustav bio je republikanski; on je pretpostavljao vrhovnu vlast narodne
skuptine, autoritet Senata, ovlasti magistrata zasnovane na zakonu i obiaju. Sula je samo formalno
obnavljao politiki poredak iz vremena prije brae Grakho, ili ak i ranije. U stvari, on je imao
neogranienu monarhijsku vlast, a ustav koji je on stvorio obezvreivao je vladavinu oligarhije, ne
itavog nobiliteta uzetog u cjelini, ve odreene njegove grupe.
To je bio prvi pokuaj oruanog osvajanja politike vlasti; to je bio presedan, primjer, za kojim e
ubudue poi druge rimske vojskovoe-politiari.
Sulina diktatura nije bila potpuno neoekivana i neobina pojava za rimski ivot, ali njene
presedane ne treba traiti u starinskoj rimskoj diktaturi iz vremena Samnianskih ratova i borbe
patricija s plebejcima, ve u izvanrednim ovlastima koje su uvoene od vremena borbe Senata
protiv Gaja Grakha. Sulina diktatura bila je odreena vrsta izvanredne magistrature. Ova politika
pojava ukazuje na krizu rimskog politikog poretka, formiranog prije vie stoljea.
Sula je zadobio vlast oslanjajui se u prvom redu na najamniku vojsku koju je stvorio Marije,
Najamnika vojska mogla se iskoristiti ne samo u borbi sa vanjskim neprijateljem; ona je postajala i
oruje unutarnje politike borbe.
Na to je skrenuo panju jo Montesquieu, u svojim Razmatranjima o uzrocima veliine i
propasti Rimljana.

Glava XVIII
RIMSKA DRAVA POSLIJE SULINE SMRTI I SPARTAKOV USTANAK

1. Italska poljop rivred a sred inom I st.pr.K.

Porast robov las ni tva

Za onih pedeset godina koliko je proteklo od vremena akcije Tiberija Grakha do Suline diktature,
u ivotu rimskog drutva dogodile su se znaajne promjene. Porast robovlasnitva predstavlja jednu
od osnovnih crta rimskog gospodarskog ivota u prvoj polovici I st.pr.K. Ratovi Marija i Sule, a i
kasniji pohodi, imali su za posljedicu stjecanje velikog broja zarobljenika, koji su pretvarani u
robove.
Vaan izvor za popunjavanje trita robova bilo je gusarstvo, koje je osobito ojaalo za vrijeme
Saveznikog i Mitridatovog rata.
Sredite trgovine robljem u Egejskom bazenu i dalje bio je otok Delos. Kakav je znaaj on imao
za rimski i italski ivot, moe se vidjeti iz toga to je prilikom njegovog osvajanja od strane
Mitridata na njemu pobijeno 20 000 Italika.
U italskoj privredi robovlasniki sustav stekao je vei znaaj nego u prethodnom razdoblju.
Robovski rad i dalje je potiskivao slobodni rad; uslijed toga poveavao se proces propadanja sitnih
gospodarstava.

Razvitak poljopriv rede

Vodea grana robovlasnike ekonomike Italije sredinom I st.pr.K. i dalje je bila poljoprivreda.
O dinamici njenog razvoja moemo stei predodbu ako Katonove podatke, iz sredine IIst,
usporedimo sa onim to kae rimski pisac Marko Terencije Varon u svom djelu o poljoprivredi.
Svoju agronomsku raspravu Varon je pisao tridesetih godina I st. pr. K, ali se puno toga to on
govori o poljoprivrednim odnosima moe staviti u prvu polovicu I st. Katonovi savjeti tiu se
uglavnom Lacija i Kampanije, dok Varon ima u vidu itavu Italiju, iju plodnost on visoko cijeni.
Imali li ieg korisnog u privredi to ne bi u Italiji ne samo uspijevalo nego i bilo izvrsno? Koja
se druga zob moe usporediti s kampanijskom? Koja penica sa apulskom? Koje vino sa
falernskim? Koje maslinovo ulje s venafarskim? Zar nije itava Italija skroz zasaena drveem,
tako da slii na kakav vrt.

Porast krupnih gos podars tav a

Imanja koja Varon ima u vidu vea su i ira po dimenzijama od Katonovih. Varon se zalae za to
da se sve radi temeljito i racionalno. U svojim razmatranjima on obuhvaa gotovo sve grane
poljoprivrede.
Ali pitanje o tome koja je od tih grana najunosnija, Varon ne rjeava onako jednostavno kao
njegov prethodnik. Navodei tablicu relativne isplativosti raznih kultura, koju daje Katon, Varon
primjeuje: Ali se svi s tim ne slau, neki daju prednost dobrim livadama. Neki kau da trokovi
oko odravanja vinograda gutaju prihod. Varon posveuje mnogo mjesta stoarskom
gospodarenju. Prema tome, porast krupnih posjeda vodio je irenju ekstenzivnih oblika
iskoritavanja imanja. Varon daje prednost imanjima koja su povezana s tritem. Poznato je
pie on - da mnogi vlasnici gospodarstava moraju uvoziti na svoja imanja ono to im nedostaje
(ito, vino itd.); naprotiv, ima dosta takvih koji moraju izvoziti neke proizvode. Ali ova
primjedba ukazuje na to da su mogli postojati i takvi posjedi koji su izlazili na kraj vlastitim
sredstvima, vodili izolirano gospodarstvo. Varon zna za latifundije koje su imale svoje kovae,
tekstilce i druge obrtnike.
Iz toga moemo zakljuiti da su u granicama Italije postojala krupna gospodarstva koja su stajala u
slabim vezama s tritem, proizvodila uglavnom za vlastitu potronju i zadravala karakter naturalne
privrede. Varon njih samo spominje.

Radna snag a na imanjima

Robovi predstavljaju glavnu radnu snagu na Varonovom imanju. Varonu pripada znamenita
definicija roba kao orua koje govori. Sredstvo za rad kae on dijel se na tri djela: na orua
koja govore (instrumentum vocale), na orua koja putaju neartikulirane glasove (semivocale) i
nijema orua (mutum); meu orua koja govore spadaju robovi, meu ona koja putaju
neartikulirane glasove volovi, a meu nijema zaprena kola. Ali pored robova na posjedima je
upotrebljavan i rad slobodnih ljudi. Najamni radnici uzimani su vjerojatno za vrijeme sezonskih
radova, ali su oni, osim toga, mogli biti i arendatori ili zakupnici. Po nezdravim mjestima
savjetuje Varon unosnije je obraivati zemlju pomou najamnih radnika, nego pomou robova .
Smisao ovog savjeta je jasna: rob kota novca i, prema tome, o njegovom se zdravlju treba u
odreenoj mjeri starati, dok je slobodan radnik za vlasnika bio strani ovjek koji se svakog trenutka
moe zamijeniti drugim ili otpustiti s posla.
Pisci agronomskih rasprava davali su savjete kako treba postupati s robovima. Varon kae da ne
treba nabavljati robove iste narodnosti, jer je to u veini sluajeva uzrok domaih nereda. Pisac
ne porie znaaj tjelesnih kazni za robove, ali on govori i o opomenama.Volja prema radu moe se
pobuditi slobodnijim reimom, dareljivijim mjerama u hrani i odjei, smanjenjem koliine rada,
ili doputenjem robu da na panjake imanja izgoni nekoliko grla vlastite stoke, ili ma kojim
drugim sredstvima.
Za upravnike vila (vilike) i nadzornike nad robovima postavljaju se takoer robovi. Ali Varon
predlae da se oni stavljaju u drugaiji poloaj. Njima treba dodjeljivati pekulij, tj. takvu imovinu
kojom oni mogu raspolagati po svom nahoenju, ali koja ostaje u vlasnitvu vlasnika posjeda; njima
treba doputati da imaju ene-robinje, s kojima mogu imati djecu.To ini da oni postaju mirniji i
privreniji imanju. Unijeti podvojenost meu robove i, na taj nain, drati ih u pokornosti to je
glavna Varonova misao. Meutim, Varon ima u vidu idealno imanje. On je uzeo o obzir iskustvo
posjednika svoga vremena i prethodnog doba. Njegovi savjeti odraavaju interese onih robovlasnika
koji su teili da svoje prihode uveaju putem maksimalne racionalizacije svog gospodarstva.
Dogaaji sedamdesetih godina I st. pokazali su da se robovlasnici nikako nisu odnosili prema
svojim robovima onako blago kako to Varon preporuuje. Mogue je da je Varon pri tome uzeo u
obzir iskustvo velikog ustanka robova u Italiji. U vrijeme Sule i u sljedeem desetljeu pada procvat
latifundijskog gospodarstva. Posjedi rimskih magnata obuhvaali su ogromne teritorije. Tako su npr,
posjedi Domicija Ahenobarba iznosili preko 40 tisua jugera. Rasprodaja zemljita poslije Sulinih
proskripcija doprinijela je koncentraciji malih posjeda u rukama veleposjednika. Kao izvjesna
protutea toj latifundijalnom vlasnitvu sluila su naselja veterana, ali ona, razumije se, nisu mogla
utjecati na odnos izmeu krupnog i srednjeg zemljoposjeda.
Krupna imanja nisu bila koncentrirana na jednom mjestu. Ona su se esto sastojala od posjeda
koji se nalaze u raznim dijelovima Italije.

2. Obrt i trgovina
Obrt

Rad robova nalazio je primjenu i u obrtu. U rudnicima i kamenolomima gotovo se iskljuivo

upotrebljavao rad robova. Po obrtnikim radionicama takoer su bili zaposleni robovi. Meu njima
bilo je iskusnih majstora, koji su cijenjeni vie od drugih robova i nalazili se u drukijem poloaju od
onih koji su radili u poljoprivredi ili rudnicima.
Po italskim gradovima prevladavala je sitna obrtnika proizvodnja. U malim radionicama radilo
je po nekoliko ljudi, pod prismotrom vlasnika, njegovog osloboenika ili roba. Italski obrt u tom
razdoblju nije samo podmirivao lokalne, italske potrebe; neke su radionice poele raditi i za izvoz u
druge zemlje. Bronani i bakreni proizvodi kampanijskih gradova, proizvodi sjevernoitalske
keramike poinju se izvoziti izvan granica Italije. Oni su sebi nalazili prou u prvom redu u
galskim oblastima, u kojima je romanizacija postizala sigurne uspjehe.

Itals ka trg ov ina

Ali, iako su mnogi italski gradovi i oblasti bili uvueni u razmjenu, italska je trgovina i dalje bila
pasivna. Vrijednosti italskog izvoza bila je znatno nia od vrijednosti robe koja je u Italiju uvoena.
Glavnu poziciju u uvozu zauzimali su robovi i ito, a odmah za njima dolazili su luksuzni artikli, koji
su se ticali najraznovrsnijih strana rimskog ivota. Pomorska trgovina donosila je velike prihode, ali
je bila povezana s rizikom, jer je pomorski transport esto stradao i od elementarnih nepogoda, i od
napada gusara. Trgovina se neposredno nalazila uglavnom u rukama Italika (naroito Kampanca) i
italskih Grka; rimski poslovni ljudi vie su voljeli u njoj sudjelovati samo sa svojim kapitalom.
Naseobine Sirijaca i Grka u Puteoli svjedoe o tome da su se odreene grane italske trgovine
nalazile u rukama stranaca.
Kao kompenzacija za pasivnu bilancu italske trgovine sluilo je to to su u Rim, uslijed
izvanekonomske prinude, pritjecala ogromna sredstva iz provincija i zavisnih helenistikih drava.

3. Eksploatacija provincija i uloga zelenatva

Zelenatvo se u Rimu pojavilo jo u davna vremena, ali od Sulinog vremena ono uzima najire
razmjere. Suline pristae, koje su se obogatile konfiskacijama, ulagale su sredstva u razne unosne
poslove. Pojavljuju se poslovni ljudi krupnih razmjera. Za jednog od njih Ciceron kae da je vodio
masu poslova, uzimao pod zakup razne unosne objekte, imao velike udjele u raznim
kompanijama.On je kreditirao narode i davao zajmove kraljevima. Za iskoritavanje provincija
bili su zainteresirani i vitezovi i nobili. Vitezovi su nastojali osigurati vladavinu kompanija
publikana, a predstavnici nobiliteta eljeli su iscijediti iz provincija novac putem iznuivanja.
Zelenake operacije vrene su po provincijama u najkrupnijim razmjerima. Gradske opine morale se
od zelenaa uzimati novac, da bi mogle isplatiti ono to zahtijevaju publikani ili namjesnici
provincija. Kamate na zajmove dolazile su skoro do 50 postotaka. Rat s Mitridatom pokazao je do
kakvih rezultata moe dovesti ta eksploatacija. Usprkos tome, sudbina italskih stanovnika u Maloj
Aziji poslije Mitridatovog efekog ukaza jo nije posluila kao lekcija rimskim osvajaima.
Ogoljenje provincija pobuuje Rimljane na nova osvajanja. Od Sulinog vremena poinje novo
razdoblje rimskog imperijalizma. Za kolonijalnu politiku zainteresirani su razni krugovi rimskog i
italskog stanovnitva.
Za nova osvajanja bili su zainteresirani i predstavnici nobiliteta i vitezovi, i srednji slojevi
gradskog stanovnitva, koji su ulagali sredstva u otkupne komisije, i plebs, koji je raunao na
distribucije i predodbe poslije uspjenih pohoda. Kad upotrebljavamo pojmove imperijalizam i
kolonijalna politika, moramo imati u vidu ono to je specifino za antiki Rim.

4. Rimsko robovlasniko drutvo u prvoj polovici I st.pr.K.

Kao i u prethodnom razdoblju, nobilitet je i sada zauzimao dominantan poloaj u dravi, ali se u
njegovim redovima vri izvjesna diferencijacija: izdvaja se relativno mala grupa magnata, koji se
oslanjaju na razvijenu klijentelu, u koju spadaju itavi provincijski gradovi.
Materijalnu bazu rimskog magnatstva, kao i u prethodnom razdoblju, ini krupni zemljoposjed, pri
emu bogati Rimljanin, pored imanj u Italiji, stjeu i velike posjede po provincijama.

Eks ploatacija prov incija

Bilo je i drugih metoda za eksploataciju provincija od strane rimskog magnatstva. Upravljanje

raznim oblastima sluilo je mahom kao izvor bogaenja.
Naroito je poznat bio, npr, pretor Gaj Ver, koji je upravljao Sicilijom od 73. do 71. g. Nijedan
lan sicilijskih gradskih vijea nije mogao biti izabran ako prethodno ne da Veru mito. Bogati
nasljednici plaali su mu ogromne iznose. Stanovnici jednog grada, koji su se naumili aliti na
visoke namete, morali su mu platiti veliku koliinu ita i novca. Za kupovinu namirnica za grad Rim
Ver je dobio 37 milijuna sestercija; taj novac on je ostavio kod sebe, a u Rim poslao opljakano
ito. Svuda je kupio umjetnika djela. uvene statue, lijepu bronanu posudu, zlatne predmete sve
je to Ver konfiscirao u svoju korist. Njegovo gospodarenje na Siciliji imalo je skoro iste posljedice
kao i osvajanje ili kuga. Gotovo polovica obradive zemlje bila je zaputena. Stanovnitvo se
razbjealo, i u nekim oblastima ostala je najvie jedna treina svih zemljoposjednika. Ver se prouo
svojom gramzivou i samovoljom u upravi. On je, nesumnjivo, bio izuzetak. Ali je zato magistrat
optuenih za iznuivanje bilo mnogo. Koliko li je krivaca bilo u Aziji rekao je Ciceron, Verov
tuitelj, - koliko u Africi, panjolskoj, Galiji, na Sardiniji, koliko na samoj Siciliji.
Stanovnici provincija podnosili su albe, ali su u sudskim komisijama od Sulinog vremena
zasjedali ti isti senatori. Sredstva stjecanja po provincijama troena su na potkupljivanje biraa u
Rimu. Ali nije svim predstavnicima najvieg stalea ilo dobro. Znatan dio nobila je propadao,
neproduktivno troei svoje prihode, pri emu su neki on naina tog troenja bili rashodi prilikom
izbora za magistrate. Propali nobili, pored najamnih vojnika, upravo su i inili Sulin oslonac u
njegovoj borbi za diktaturi. Izmeu raznih predstavnika nobiliteta voena je borba za utjecaj, za vlast,
za bogatstvo.

Vitezov i

U isto vrijeme nastavlja se borba izmeu nobiliteta i vitezova. Veina predstavnika vitekog
stalea stala je na stranu Sulinih protivnika, tako da su vitezovi vie od drugih slojeva stanovnitva
nastradali za vrijeme Sulinih proskripcija. Ali borba nije prestajala ni poslije Sule.
Veliku ulogu u trgovini sa provincijama, osobito poslije Saveznikog rata, igrali su stanovnici
italskih gradova, koji su u pravima bili izjednaeni sa starim rimskim graanima.

Selja tvo

Agrarne reforme nisu mogle zaustaviti propadanje seljatva. Iako ono nije sasvim iezlo, iako je
jo bilo oblasti u kojima se sauvao srednji i sitni zemljoposjed, ipak je seljatvo u politikom
pogledu gubilo svoj znaaj. Poslije 100. i 91. g.pr.K. mi vie ne ujemo da su ovi ili oni zakoni
proli zahvaljujui aktivnom ueu seoskog plebsa. Pred propalim seljacima stajala su dva puta: ili
u vojsku da se znatan dio svog ivota bore za nekog istaknutog vojskovou, ili u Rim, gdje su
popunjavali redove rimskog lumpenproletarijata.
Propali seljaci i lumpenproleteri inili su onu rezervu iz koje je popunjavana najamnika vojska,
koja je odigrala izvanredno vanu ulogu kako u borbi izmeu Marija i Sule, tako i u graanskim
ratovima sljedeeg razdoblja. Agrarno pitanje nije izgubilo svoju aktualnost. Stupajui u vosku,
seljaci bezemljai raunali su na to da e, poto odslue vosku, dobiti zemljine estice, u agrarnim
zakonima toga vremena mi esto nailazimo na toke o dodjeljivanju zemlje veteranima. Ali je tu
zemlju trebalo nai, i inicijatori zakon morali su stupati u borbu sa onima koji ve koriste ili
namjeravaju u okviru krupnih imanja koristiti zemljita predviena za podjelu meu veteranima.
Pretresanje projekata agrarnih zakona uvijek se odlikovalo osobitom otrinom.

Grads ki plebs

Meu gradskim plebsom lumpenproleterski elementi igrali su veliku ulogu. Drava je troila
ogromna sredstva na distribucije. Pomou predstava i distribucija politiari su privlaili plebejce na
svoju stranu. Znatan dio plebsa inio je klijentelu rimskih magnata. Sredstva troena na
potkupljivanje izravno ili neizravno, dobivana su uglavnom iz provincija; to je bio onaj viak
profita koji je vladajui sloj robovlasnikog drutva dijelio sa siromanim rimskim graanima.
Rimski lumpenproletarijat pripadao je parazitskim slojevima rimskog drutva. Gradski stanovnici
koji su se bavili produktivnim radom (obrtnici, nadniari, prodavai itd.) nisu se mogli boriti s
konkurencijom jeftinog robovskog rada i nisu igrali bitnu ulogu ni u gospodarskom ni u politikom
ivotu prijestolnice.
Dominacija zelenakog kapitala osjeala se u svim slojevima stanovnitva. Od zelenaa su trpjeli
i gradski stanovnici i seljatvo, pa ak i neki predstavnici nobiliteta. Nezadovoljna postojeim
stanjem sirotinja je podravala as vitezove, as nobilitet, borei se za olakanje svog poloaja. Ne
smatra Salustije uzalud, e za promjenama (cupiditas rerum novarum) karakteristinom crtom
plebsa.

Osloboenici

Treba istaknuti sve vei broj osloboenika. Njihov socijalni poloaj bio je razliit. Neki od njih
pripadali su rimskoj plutokraciji. U jednom od svojih govora Ciceron pria o Sulinom osloboeniku
Krisgonu, koji je, koristei se zatitom svoga patrona, za bescjenje pokupovao konfiscirana imanja,
stekao ogromnu imovinu, sazidao sebi kuu na Palatinu, okruio se skupocjenim korintskim posuem i
drugim dragocjenostima, pojavljivao se na ulici praen sjajnom svitom. Ali su takvi osloboenici,
razumje se, bili manjina. Veina osloboenika robova stapala se uglavnom sa slobodnim plebsom.
Osloboenici su, prema tome, predstavljali drugi izvor porasta slobodnog gradskog stanovnitva.
Robovi, zaposleni u svim granam privrede, po kuama ne samo uglednih i bogatih osoba ve i u
ljudi srednjeg sloja, bespravni i iskoritavani, bili su u to vrijeme strana politika snaga. Oni su
predstavljali najproduktivniji sloj rimskog drutva. Njihov broj bio je velik, naroito u Rimu i po
krupnim posjedima.

Ulog a robov a u politik oj borbi

Pretjerano iskoritavanje i koncentriranje ogromnog broja robova po posjedima u gradovima

dovodilo je do ustanaka robova koji su se sve ee ponavljali. U svojoj meusobnoj borbi
robovlasnici u to vrijeme koriste robove. Zbog pomoi u borbi protiv Rimljana u Aziji, Mitridat im
je dao slobodu; marijevci su oslobaali robove svojih politikih protivnika; robovi proskribiranih
Sulinih protivnika obrazovali su odred kornelijevaca, koji je brojao deset tisua ljudi. Rim je u to
doba rairio svoju vlast gotovo na itav bazen Sredozemnog mora: meutim u politikom pogledu on
je u potpunosti zadrao crte grada-drave. Ali su dogaaji s kralja II i poetka I st.pr.K. pokolebali
taj poredak. Za borbu protiv pobunjenih robova, za guenje nemira slobodne sirotinje, za guenje
ustanaka po provincijama, za uspjeh u vanjskim ratovima bile su potrebne druge metode vladavine,
Rim je prelazio od republike na vojnu diktaturu.

5. Lepidov ustanak. Sertorijev rat

Ubrzo nakon Suline smrti oporba je digla glavu. Uskomeali su se razni slojevi stanovnitva.
Gradski plebs bio je nezadovoljan ukidanjem itnih distribucija za vrijeme Sule i elio je vratiti
vlast narodnim tribunima; vitezovi su teili dobivanju sudova u svoje ruke; roaci proskribiranih
oekivali su povratak zemlje i graanskih prava; dunici su se nadali socijalnim reformama;
postojao je prilian broj nobila koji su smatrali nunim uspostavu starog ustava, koji je omoguavao
mnogima, a ne aici optimata, da sudjeluje u politikom ivotu i utjee na dravne poslove.

Lepidov ustanak

Prvi je protiv Sulinog ustava ustao konzul iz 78. g. Marko Emilje Lepid. U svoje vrijeme Lepid
je bio Sulin pristaa i stekao sebi na proskripcijama imovinu, ali je zatim preao na stranu oporbe i
ubrzo nakon Suline smrti istupio sa zahtjevima uperenim protiv Sulinog ustava. Lepidu je polo za
rukom postii to da se, uz odreena ogranienja, obnovi jeftina prodaja ita rimskoj sirotinji. Drugi
Lepidovi prijedlozi, a napose njegov projekt o vraanju ranijih ovlasti narodnim tribunima, bili su
odbaeni. U isto vrijeme u Etruriji je otpoeo ustanak, koji su lokalni stanovnici, lieni zemlje, digli
protiv Sulinih veterana. U cilju guenja tog pokreta u Etruriju su poslana oba konzula. Ali je Lepid
svoj boravak u Etruriji iskoristio za pripremu novog ustanka. On se oslanjao u prvom redu na
zemljoposjednike koje je Sula upropastio, na Marijeve veterane i na stanovnitvo, nezadovoljno
podjelom zemlje Sulinim veteranima.
Pri kraju svog konzulovanja Lepid je s vojskom, koju je sakupio, krenuo na Rim, doao do samog
grada, ali je bio potuen na Marsovom polju. Sulin pristaa Pompej uspio je u sjevernoj Italiji
odnijeti pobjedu nad Lepidovim saveznikom Marko Junijem Brutom. Brut je poginuo, a Lepid
pobjegao na Sardiniju, gdje je ubrzo umro. Ostatke Lepidovih trupa odveo je jedan od istaknutih
marijevaca Marko Perperna, u panjolsku, da bi ih prikljuio vojsci Kvinta Sertorija, koja se tamo
borila protiv Suline oligarhije.

Kvint Sertorije

Kvint Sertorije bio je jedan od najkrupnijih voa marijevske oporbe. On je vodio porijeklo iz
jedne bogate porodice koja je ivjela u zemlji Sabinjana. Kao mlad ovjek Sertorije je sudjelovao u
ratu s Cimbrima, a zatim u Saveznikom ratu, i istakao se kao hrabar i talentiran zapovjednik. Za
vrijeme graanskog rata on se aktivno borio na strani marijevaca, iako je uvao nezavisnost prema
Mariju. 83. g. on je od marijevske vlade dobio provinciju panjolsku, upravljao njom do 81. g, ali je
zatim pod pritiskom Sulinih trupa bio primoran pobjei u Afriku. Otpoele su godine lutanja, pune
opasnosti i avantura. Poslije nekoliko godina, stanovnitvo je pozvalo Sertorija da se vrati na
Pirinejski poluotok, gdje je otpoeo uspjenu borbu protiv Sulinih pristaa. Sertorije je uivao veliki
autoritet. Njega su smatrali osloboditeljem Rima i pripisivali mu posebnu boansku snagu. Prialo se
da Sertorija prati kouta, koja mu prenosi volju bogova.
Stav samog Sertorija prema iberskom stanovnitvu bio je drukiji od stava ostalih rimskih
namjesnika. On je sebi stavio u cilj romanizaciju iberske aristokracije. U Oski je osnovana kola, u
kojoj su se odgajala djeca lokalne aristokracije, uei latinski i grki jezik. Iberci su sluili u
njegovim trupama, premda je jezgra vojske i zapovjedniki kadar bio iskljuivo rimski. Od rimskih
emigranta obrazovan je Senat od 300 ljudi, koji je postavljao slubene osobe i po rimskim uzorima
upravljao oblastima koje je Serotrije zauzeo.
Od Rimljana koji su pobjegli od Sule i od Iberaca Serotrije je sastavio znatnu vojsku. Perperna,
koji je doveo u panjolsku ostatke Lepidovih odreda, popunio je Sertorjevu vojsku. Poslije toga,
Sertorije je nekoliko godina bio siguran. On je ak stupio u veze s Mitridatom i s cilicijskim
gusarima.

Borba Pompeja protiv Sertorija

Uslijed opasnosti koja je prijetila, sulanski Senat je odluio poduzeti izvanredne mjere i poslao je
u panjolsku za borbu protiv Sertorija Gneja Pompeja, koji jo nije bio biran za magistrata, ali
koji se je istakao za vrijeme Sule i prilikom guenja Lepidovog ustanka. Imenovanje Pompeja
proturjeilo je tradiciji, ali je poloaj uprave bio bezizlazan, i Pompeju je sam Senat, bez potvrde
narodne skuptine dao prokonzulska prava i vrhovno zapovjednitvo u dalekoj panjolskoj.
Ispoetka je i Pompej trpio poraze od Sertorija. Njemu su bile potrebne svjee snage, da bi ojaao
svoj poloaj i preao u ofenzivu. Ali je Sertorijev poloaj postepeno postajo sve tei. On je morao
od svojih iberskih saveznika traiti sve vee rtve; u logoru rimskih emigranta otpoele su
nesuglasice. Na elu nezadovoljnika stajo je Perperna, koji nije elio ustupiti prednost Sertoriju.
Protiv Sertorija sklopljena je urota, i on je bio ubijen za vrijeme gozbe (72.g.). Smrt talentiranog
vojskovoe prouzrokovala je raspadanje njegove vojske. Veina iberskih odreda razila se kuama.
Perperna, koji je zamijenio Sertorija, nije uivao autoritet u redovima ustanika. On je ubrzo bio
potuen od Pompeja, zarobljen i pogubljen. 72. g. panjolska je bila ponovo umirena; istovremeno
Rimljani su morali voditi novi rat s Mitridatom; ali je glavna opasnost bila u samoj Italiji.
Sertorije spada, nesumnjivo, meu istaknute dravnike. Hrabar i talentiran vojskovoa, on je prvi
od rimskih upravnika pokazao da se Rimljani, ako ele vladati provincijama, moraju oslanjati na
lokalnu aristokraciju i da se u tu svrhu moraju starati o irenju romanizacije.

6. Spartakov ustanak
U trenutku ogorene klasne borbe u samom Rimu, rata sa Sertorijem u panjolskoj i Mitridatom u
Aziji, a osim toga i bezuspjene borbe s gusarima na moru, - otpoeo je u samoj Italiji najvei
ustanak robova u antici.

Gladijatori

Ratovi sa ispunili Italiju robovima, meu kojima su bile zastupljene najrazliitije etnike grupe:
Gali, Germani, Trani, helenizirani stanovnici Azije i Sirije. Glavna masa robova radila je, kao to
je naprijed ve reeno, u poljoprivredi i ivjela pod krajnje tekim uvjetima. Od gradskih robova u
posebnom poloaju nalazili su se gladijatori. U I st.pr.K. bez gladijatorskih predstava nije u Rimu
mogao proi nijedan praznik. Jedni od njih borili su se u tekom oklopu, drugi su bili naoruani samo
trozupcem i bacali na protivnika mree, da bi mu zadali udarac, trei su imali velike etverokutne
titove i male maeve, etvrti opet duge maeve i male titove; bilo je gladijatora koji su se borili na
konjima. Kad bi u boju netko pao kao pobijeen, gledatelji su kricima davali do znanja, trebali li mu
potedjeti ivot, ili ga pobjednik treba ubiti.

Urota u kapuans koj gladijators koj koli

Gladijatori su prije nastupa u areni prolazili temeljitu obuku i naporne treninge. Postojale su
posebne kole, u kojima su robovi stjecali gladijatorsko umijee. Sama profesija zahtijevala je od
gladijatora smjelost i hrabrost. U jednoj od takvih kola, koja je pripadala Luntulu Batijatu, u
kampanskom grdu Kapui, sklopljena je 74. g.pr.K. urota robova, u kojoj je uzelo uea oko 200
ljudi. Urota je bila otkrivena, ali je preko 70 robova uspjelo izii iz grada i sakriti se na Vezuv.

Spartak i drug e voe ustank a

Na elo ustanka stao je Spartak. Po Plutarhovom saopenju, Spartak je bio Traanin po porijeklu,
sluio u rimskim trupama kao najamnik, pobjegao, zatim bio zarobljen i predan meu gladijatore.
Kasnije je, zbog svoje tjelesne snage i hrabrosti, dobio slobodu i stupio kao uitelj maevanja u
gladijatorsku kolu Lentula Batijata. O njegovoj snazi i visokoj intelektualnoj nadarenosti Plutarh
kae: on je vie sliio na obrazovanog Helena nego na barbara. Salustije je o njemu rekao:
neobino velik snagom tijela i due. Nisu sauvan biografski podaci o drugim voama ustanka.
Sama njihova imena Kriks, Enomaj nita ne govore, jer su robovima imena davali obino njihovi
gospodari po svom nahoenju.

Prv i Spartak ov i uspjes i

Ustanici su se uvrstili na Vezuvu, i ubrzo je njihov broj jako porastao, njima su pritjecali robovi
sa susjednih posjeda, kao i slobodni ljudi s polja, kako kae Apijan. Vjerojatno su to bili propali
seljaci, kojih je bilo puno u Kampaniji. Rimske vlasti nisu isprva posveivale ustanku naroitu
panju, jer su bjegovi robova od svojih gospodara bili svakodnevni. Protiv Spartaka poslani su
samo lokalni odredi; ustanici su ih potukli i zaplijenili oruje. Tek poslije tih neuspjeha poslan je
radi guenja pokreta Gaj Klaudije Glaber, sa odredom od tri tisue ljudi. Klaudije je zauzeo jedini
put koji vodi u planine, tako da je robovima odstupnica bila presjeena. Ali je Spartak naao izlaz iz
situacije: od grana divlje vinove loze, koja je u izobilju rasla po padinama planine, naredio je da se
ispletu ljestvice, niz koje su se opkoljeni spustili i zali Rimljanima za lea. Uslijed neoekivanog
napada Klaudijev odred dao se je u bijeg. Poslije toga snage ustanika poele su brzo rasti. Pobunjeni
robovi u masama su pritjecali Spartaku. Onda je u Kampaniju poslan s trupama pretor Publije
Varinije. Ali je Spartak najprije zadao poraz njegovim legatima, a zatim potukao i samog pretora.
Sada je Spartak pie Plutrah postao ve velika i strana snaga. Ustanak nije zahvatio samo
Kampanju, ve se prenio na susjedna podruja. Poloaj robovlasnika postao je krajnje opasan.

Nes ug las ice meu voama ustank a

Spartakova vojska je narasla, tako da se pojavilo pitanje o daljnjim njenim akcijama. Ali meu
voama ustanka nije bilo jedinstva.
Spartak je namjeravao povesti robove na sjever Italije, prijei Alpe i odvesti robove u domovinu
u Trakiju i Galiju. Kriks je pak htio ostati u Italiji i udariti na Rim. Uzroci nesuglasica nisu jasni.
Salustije ukazuje na to da je u Kriksovoj vojsci bilo Gala i Germana. Na osnovu onog to saopava
Plutarh moe se izvesti zakljuak da su u vojsci samog Spartaka bili Trani. Momsen je smatrao da je
uzrok nesuglasica bila plemenska podvojenost. Ali je od odreene vanosti bila i heterogenost
socijalnog sastava ustanika. Slobodni seljaci, koji su pristupili pokretu, nisu bili zainteresirani za
naputanje Italije. Kao rezultat tih sporova dolo je do podjele vojske; Kriksova vojska odijelila se
od Spartakove.

Porazi rims kih vojs ki

72. g. Senat je protiv robova poslao dva konzula. U Apuliji, kod planine Gargana, jedan od njih
uspio je potui Kriksov odred; sam Kriks bio je ubijen u bitci. Ali se Spartak ubrzo osvetio
Rimljanima za taj poraz. Zadajui nekoliko udaraca rimskim trupama on je brzim marem krenuo na
sjever Italije, i kod Mutine odnio pobjedu nad vojskom namjesnika Cisalpinske Galije. Put prema
Alpama bio je otvoren, ali je Spartak iznenada okrenuo natrag. Teko je rei to ga je natjeralo na
odustajanje od prvobitnog plana. Potpuno je mogue da Spartak u dolini rijeke Po i po planinskim
mjestima, gdje je srednji zemljoposjed postojao jo u vrijeme Vergilija i gdje je bilo malo robova,
nije mogao raunati na podrku lokalnog stanovnitva. Dakle, Spartak je od Mutine krenuo u srednju
Italiju i u Picenumu potukao vojske oba konzula. Pod Spartakovim zapovjednitvom nalazila se
ogromna vojska od najmanje 60 tisua ljudi, kako kae Eutropije, Apijan pak misli da je Spartakova
vojska imala 120 tisua ljudi.
Spartak je poduzeo sve mjere da uzdigne disciplinu i ojaa borbenu sposobnost svoje ogromne
vojske. On nije primao prebjege, nije doputao da se u njegovim trupama prodaju zlatne i srebrene
stvari; nabavljali su samo bakar i eljezo, za izradu oruja.
Imajui dobro organiziranu i discipliniranu vojsku, Spartak je namjeravao krenuti na sam Rim.

Imenov anje Kras a

U prijestolnici su osjeali isti onakav strah kao u vrijeme Hanibalovog rata. Senat je dodijelio
izvanredne ovlasti pretoru Marku Liciniju Krasu, koji se svojevremeno borio pod Sulinim
zapovjednitvom.
Kras je poeo s jaanjem discipline u vojsci. itava jedna kohorta bila je podvrgnuta okrutnoj
kazni decimiranju, koja odavno nije primjenjivana u rimskoj vojsci, - pogubljivanju svakog
desetog vojnika, koje je vreno pred oima itave vojske i bilo praeno mranim odredima. Ali
ispoetka ni Krasove stvari nisu ile naroito uspjeno. On je ak molio Senat da se pozovu Pompej
iz panjolske i Marko Licinije Lukul iz Trakije.

Spartak na jug u Italije

Odustavi od pohoda na Rim, Spartak se kretao prema jugu Italije, elei se prebaciti na Siciliju i
tamo nai podrku meu mnogobrojnim robovima. On se dogovorio s cilicijskim gusarima da ovi
prebace trupe preko Mesinskog tjesnaca; ali oni nisu ispunili svoje obeanje. Prebacivanje splavima
nije uspjelo, uz to je propretor Ver, koji je tada upravljao Sicilijom, uvrstio sicilijsku obalu.
Uslijed ovog pohoda, Spartakova vojska bila je zatvorena u Brutiji. Krasove trupe odsjekle su je od
ostale Italije. Da bi preprijeio ustanicima put natrag, Kras je naredio da se iskopa dubok rov preko
prevlake, od jednog mora do drugog. Ali je Spartak za vrijeme burne zimske noi naredio da se
jedan mali dio rova zatrpa zemljom i suhim granjem, pa je po njemu preveo svoju vojsku. Kras se
bojao da robovi ne krenu na Rim, ali se Spartak uputio u Brindizij, namjeravajui ukrcati svoju
vojsku na lae i prebjei u Grku. Dva istaknuta zapovjednika njegove vojske, Ganik i Kast, odbili su
se pokoriti toj odluci i odvojili su se od Spartaka. Koristei se time, Kras je napao odcijepljeni
odred i u krvavoj bitci sasvim ga unitio; poginulo je preko 12 tisua robova. Kras se je pod svaku
cijenu elio sam razraunati s robovima, prije povratka Pompeja i Lukula u Italiju. Zato je krenuo u
napad na Spartakovu vojsku.

Spartak ov a pog ibija

Do presudne bitke dolo je u Apuliji (71. g.). Pred borbu Spartaku su doveli konja, ali ga je on,
dohvativi ma, zaklao rekavi da e u sluaju pobjede biti mnogo dobrih konja, a u sluaju poraza
da mu nee trebati ni vlastiti, pa je zatim jurnuo u neprijateljske redove. S maem u rukama Spartak
se je pokuavao probiti do samog Krasa. Pobio je mnogo protivnika, meu kojima i dva centuriona,
ali i sam je pao na bojnom polju. Poslije Spartakove smrti njegova se vojska raspala. U to vrijeme iz
panjolske je stigao Pompej, koji je zajedno s Krasom organizirao pravu hajku na odbjegle robove.
Izmeu Rima i Kapue raspeto je na kri oko 6 tisua ljudi. Ali su se pojedini odredi ustanika drali u
Italiji jo itavo desetljee.

His torijs ko znaenje Spartak ov og ustank a

Spartakov ustanak imao je znaajne posljedice za rimsku povijest. Opravdana je pretpostavka

nekih istraivaa da su uslijed istrebljivanja robova, kao i uslijed opasnosti od novog ustanka, u
pojedinim sluajevima krupna imanja dijeljena na sitne estice i davana pod zakup kolonima. U
spomenicima iz ovog vremena mi prvi put nailazimo na upotrebu rijei kolon (colonus) upravo u
tom znaenju.
Spartakov ustanak doprinio je izvjesnoj konsolidaciji vladajuih grupa rimskih robovlasnika
nobiliteta i vitezova. Nije sluajnost to su obojica vojskovoa-takmaca, Pompej i Kras, izabrani za
konzule za 70. g.; iako su obojica bili pristae Sule, oni su bili prisiljeni sprovesti niz mjera za
uspostavljanje ustava iz vremena prije Sule.

Glava XIX
RIMSKA DRAVA EZDESETIH GODINA I ST. PR. K. (UNUTARNJE I VANJSKE
PRILIKE)

1. Usp ostavljanje ustava iz vremena prije Sule

Kras i Pompej

Zbog svoje pobjede nad Spartakom Kras je dobio ovaciju i lovorov vijenac. Marko Licinije Kras
pripadao je senatorskoj aristokraciji i vodio porijeklo iz starog plebejskog roda Licinij. Bio je
pristaa Sule i za vrijeme proskripcija kupovinom imanja stekao je ogromno bogatstvo, koje je
uveao pomou svakovrsnih pekulacija. Za vrijeme poar kupovao je u bescjenje zapaljene kue i
susjedne zgrade, a zatim davao pod zakup ili prodavao gradilita uz visoku cijenu; osim toga,
posjedovao je rudnike srebra, zemlju i veliki broj robova. O njemu se govorilo da on bogatim
smatra onog ovjeka koji moe vlastitim sredstvima izdravati vojsku. Kras je mnogima davao
kredite, zauzimao se na sudovima i tako stalno stjecao veliki broj zavisnih osoba. Ipak, poslije
Suline smrti, za vrijeme vladavine Suline oligarhije, on nije uivao neki naroit politiki utjecaj.
Krasov takmac bio je Pompej, koji je stekao vojnu slavu i dobio zapovjednitvo u ratu protiv
Sertorija. On se najprije istakao kao pristaa Sule. Njemu, jo mladom ovjeku, koji nije proao kroz
magistrature, povjerena je borba s marijevcima na Siciliji i u Africi; pri tome su ga vojnici
proglasili imperatorom, a Sula nagradio trijumfom. I jedno i drugo postizale su dotad samo one
osobe koje su obnaale magistraturu. Pobjede nad Junijem Brutom, Lepidovim pristaom, nad
Sertorijem, kao i nad ostacima Spartakovih trupa uvrstile su Pompejev poloaj. Ali nisu samo
pobjede nad protivnikom bile njegov glavni oslonac. Pompej je bio jedan od krupnijih magnata,
koji su posjedovali zemlju kako u Italiji (u Picenumu), tako i u provincijama (u prvom redu
panjolskoj), on je imao razvijenu klijentelu, najzad, uivao je popularnost meu svojim vojnicima.
Kao i u predgrakhovskom razdoblju, senatorska oligarhija spreavala je uzdizanje pojedinih
svojih lanova; zato Pompej nakon svog povratak iz panjolske nije naiao na podrku meu
vladajuim skupinama u pogledu svojih osnovnih zahtjeva: dodjeljivanja zemlje svojim vojnicima, a
sebi konzulata i trijumfa. Te okolnosti pribliile su ga voama populara.
Zbliavanje vojskovoe s voama demokracije simptomatino je za sljedee razdoblje. Pompej je
poeo traiti oslonac u demokratskim krugovima, da bi dobio nova imenovanja, da bi narodnu
skuptinu stavio nasuprot svemonome Senatu. Sa svoje strane, predstavnici populara traili su
podrku u vojsci, radi borbe sa Senatom u pitanjima vanjske i unutarnje politike.
Nesumnjivo je da je revolucionarni pokret robova, koji su Kras i Pompej nedavno uguili,
doprinio konsolidaciji raznih grupa robovlasnikog drutva, dogovoru Pompeja i Krasa s voama
populara i popustljivosti Senata, koji je na kraju krajeva pristao na trijumf i konzulat Pompeja. Kras
je priredio grandioznu gozbu na deset tisua stolova i razdijelio narodu ita za tri mjeseca. Ali

njegov sporazum s Pompejem nije bio vrst; tijekom itavog razdoblja njihovog konzulata izmeu
njih su trajale nesuglasice. Ni Kras ni Pompej nisu rasputali svoju vojsku. Tek pred kraj godine
dolo je do njihove pomirbe, poslije ega su vojske bile rasputene.

Zak oni iz 70. godine

Za vrijeme konzulata Krasa i Pompeja (70. g.) u potpunosti je uspostavljena vlast narodnih
tribuna i dunost cenzora, a po zakonu Aurelija (lex Aurelia) reformirani su sudovi; stalne sudske
komisije sastojale su se odsada od predstavnika triju grupa: jedna treina popunjavanja je iz redova
senatora, druga iz redova vitezova, a trea iz redova erarnih tribuna1.

Verov proces

Sudska reforma izvrena je u vrijeme poetka suenja bivem namjesniku Sicilije Gaju Veru,
koji se prouo svojim iznuivanjima i zloupotrebama. Verova samovolja na Siciliji dola je dotle da
je on naredio da se jedan rimski graanin, koji se je htio aliti na njega, podvrgne tjelesnoj kazni, a
zatim razapne na kri. Umirui u mukama, nesretnik je ponavljao: Ja sam rimski graanin, a Ver
je rekao: Neka pogleda na domovinu. Neka umre gledajui zakone i slobodu. Tubu protiv
Vera podigao je mladi odvjetnik Marko Tulije Ciceron (106.-43.), koji se prije toga prouo svojim
hrabrim sudskim govorima.
Jedan od prvih bio je njegov govor u obranu nekog Roscija, koji je bio optuen za ubojstvo oca; to
je bio plod intriga jednog svemonog kornelijevca-osloboenika. Ciceron se nije bojao ustati protiv
klevete, iako je imao posla s ljudima koji su uivali podrku samog Sule (to je bilo 80. g.). Godine
75. Ciceron je bio kvestor na Siciliji, briljivo je prikupio materijal i izloio ga pred sudskom
komisijom, u kojoj su zasjedale Suline pristae. Verov branitelj bio je uveni govornik Hortenzije.
Sudska rasprava je ve bila poela; ali su poslije objavljivanja Apulejevog zakona anse bile oito
na Ciceronovoj strani. Uviajui to, Ver je dobrovoljno otiao u izgnanstvo. Ciceron je kasnije
objavio govore protiv Vera, kako one koje je odrao, tako i one koje je tek spremio. Ova djela
predstavljaju tipian primjer politikih pamfleta toga doba i upoznaju nas s praksom provincijske
uprave u posljednjem stoljeu Republike.

2. Borba Pompeja s gusarima

Porast gus ars tva

Od vremena Mitridatovog rata gusarstvo je na Sredozemnom moru uzelo velikog maha. Glavna
uporita bila su mu primorski gradovi Cilicije i otok Kreta. Kod gusara nalazili su utoite odbjegli
robovi, zloinci i razni pustolovi.
Na svojim lakim laama gusari su krstarili po itavom Sredozemnom moru. Oni su opkoljavali
gradove, pustoili otoke, prisiljavali stanovnike nekih gradova da im plaaju danak. Svuda su hvatali
slobodne ljude i putali ih na slobodu uz veliki otkup, ili ih prodavali u ropstvo. Njihova drskost
dolazila je dotle da su napadali ak i na Ostiju. Iskrcavali su se na obale i pljakali du velikih
putova. Jednom su zarobili dva pretora sa svim liktorima to su ih pratili. Putovanje morem postalo
je opasno, gusarstvo je nanosilo ogromnu tetu rimskoj trgovini, u Italiji su rasle cijene. Gusari, koji
su vladali morem, inili su takorei zasebnu dravu.

Gabinijev i zak oni

Senat je protiv njih upuivao vie ekspedicija. Ali one nisu dovele ni do kakvog rezultata. Za
poduzimanje odlunih akcija protiv gusara osobito su se zalagali populari, koji su bili povezani s
rimskim trgovakim krugovima. 67. g. Pompejev prstaa, narodni tribun Aul Gabinije podnio je
zakon kojim je predlagao energine mjere u borbi protiv gusara. Na osnovu tog zakona Gnej Pompej
je dobio izvanredne ovlasti. Kao prokonzul, Pompej je dobio imperium koji se prostirao od
Herkulovih stupova kroz itavo Sredozemno more, na udaljenosti 50 milja od morske obale. On je
dobio pravo da po vlastitom nahoenju postavlja legate s pretorskim ovlastima, iz redova osoba sa
senatorskim zvanjem, i dva kvestora. Mogao je raspolagati dravnom blagajnom, prihodima
provincija, kao i sredstvima vazalnih drava. Pod njegovim zapovjednitvom nalazila se je velika
armija i flota od 500 ratnih laa.

Pompejev a borba protiv gus ara

Pompej je poduzeo najenerginije mjere da to prije izvri ovaj zadatak. More je podijeljeno na
30 okruga. Na elo svakog okruga postavljen je poseban zapovjednik, sa odreenim brojem ratnih
laa; one su osvajale gusarske brodove, ili ih pak gonile u posebno organizirane zasjede. Poto je
zapadni dio Sredozemnog mora bio oiene od gusara, Pompej je prenio svoju djelatnost na istok.
Gusari su bili otjerani u Ciliciju, mnogi od njih su se predali, dok su drugi bili potueni i zarobljeni;
nepristupane tvrave u Cilicije bile su poruene. itava operacija zavrena je za tri mjeseca.
Komunikacije Rima sa svim provincijama postale su sigurne.

3. Stanje na Istoku i Manilijev zakon

Mitridat VI i Tig ran Velik i

Dardanski mir, sklopljen izmeu Sule i Mitridata, oslabio je pontskog kralja, ali nije slomio
njegovu mo. Pod Mitridatovom vlau ostao je znatan dio crnomorske obale. On je nastojao sebi
podiniti oblasti koje lee izmeu Pontske i Bosporske kraljevine, uvrstiti i po rimskom uzoru
reorganizirati svoju vojsku, emu su doprinijeli rimski emigranti koji su dobjegli na Mitridatov dvor.
Najzad, Mitridat je nastojao sebi osigurati podrku monog susjeda armenskog kralja Tigrana II
Velikog. Ovaj je ujedinio razne dijelove Armenske kraljevine. Koristei se nemirima u Partiji,
Tigran je proirio granice svojih posjeda u dubinu Azije. Neke kraljevine, npr. Medija Atropatena
(Azerbejdan) pretvorile su se od partskih vazalnih kraljevina u armenske. Tigran je najprije
uvrstio svoju vlast u Mezopotamiji, Kapadokiji i Ciliciji, a zatim, na poziv nekih grkih gradova,
nezadovoljnih rasprama i ratovima posljednjih Seleukida, zauzeo znatan dio Sirije. Na granici
Armenije i Mezopotamije osnovana je nova provincija Tigranokerta. Sam Tigran, koji je sebe
smatrao nasljednikom Darija i Kserksa, oponaao je Ahmenide u obiajima i politici. Rimljani se
nisu mijeali u maloazijske i sirijske poslove i nisu spreavali uvrivanje Tigranove moi.
Mitridat pak, koji je teio uvrenju svog poloaja na Istoku, je smatrao potrebitim izgradnju
prijateljskih odnosa s novom monom kraljevinom; i da bi uspostavio bliske dinastike veze, stupio
je u brak s Tigranovom kerkom.

Drug i Mitridatov rat

Do sukoba izmeu Mitridata i Rima dolo je ubrzo nakon Sulinog odlaska s Istoka. Lucije
Licinije Murena, rukovoen eljom da opljaka oslabljenog (kako se njemu inilo) susjeda, napao
je, pod izgovorom da Mitridat ne izvrava uvjete Dardanskog mira, na Pontsku kraljevinu, ali je
pretrpio poraz. Ovaj sukob obino se naziva Drugim Mitridatovim ratom (83.-82. g.). Mitridat se
obratio Suli, i zahvaljujui njegovoj intervenciji Dardanski ugovor je u potpunosti obnovljen.

Poetak Treeg Mitridatov og rata

Jaajui svoje pozicije na Pontu Euksejnosu (Crnom moru), Mitridat nikada nije napustio misao
o novom osvajanju maloazijskih podruja, koja je izgubio nakon rata sa Sulom. Unutarnji poloaj u
rimskoj dravi sedamdesetih godina I st. iao je na ruku akciji pontskog kralja. Povod novom ratu sa
Mitridatom, ili Treem Mitridatovom ratu (74.-64.), bile su bitinske prilike. Pred svoju smrt kralj
Bitinije Nikomed III Filopator ostavio je svoju kraljevinu Rimu. U zemlji su i bez toga gospodarili
rimski trgovci i zelenai, i Rimljani su odmah zauzeli podruja koja su graniila s njihovim
maloazijskim posjedima. Onda je Mitridat istupio kao zatitnik interesa Nikomedovog sina i objavio
Rimljanima rat. Sa Sertorijem, koji je u to vrijeme ratovao u panjolskoj, Mitridat je sklopio
ugovor. Osim toga, on je uivao podrku gusara, ijom je pomou stvorio znatnu flotu. Velika
Mitridatova vojska podijeljena je na nekoliko armija, koje su krenule u raznim smjerovima, s
namjerom da Rimljanima presijeku put u Pontsku kraljevinu.
Senat je voenje rata povjerio konzulima iz 74. g.- Luciju Liciniju Lukulu i Marku Aureliju Koti.

Luk ul na istok u

Na poetku rata premo je bila na strani Mitridata, koji je u Bitiniji potukao Kotinu vojsku i,
prodrijevi u provinciju Aziju, zauzeo je gotovo itavu obalu Helesponta. Ali je Lukulu uskoro uspio
ne samo povratiti rimske teritorije, nego i da zauzeti Bitiniju i ak istisnutui Mitridata iz same
Pontske kraljevine. Mitridat je bio prisiljen pobjei Tigranu (71. g.). Tigranovo odbijanje da izda
svoga zeta posluilo je kao povod za Lukulov pohod u Armeniju. I pored uspjeha u prvim pohodima,
Lukulov poloaj bio je teak: u provinciji Aziji i on se mijeao u financijske poslove gradova, koje
su publikani upropastili, i time navukao na sebe mrnju rimskih poslovnih ljudi; u vojsci je zaveo
strogu disciplinu, to je izazvalo nezadovoljstvo u redovima njegovih vojnika. Lukul je bio poznat
kao optimat i Sulin pristaa, i u Rimu su mu predbacivali da odugovlai rat. Uslijed svega toga,
rimski vojskovoa bio je prisiljen na neaktivnost, a ovo je pomoglo Mitridatu da se ponovo uvrsti u
Pontskoj kraljevini.

Manilijev zak on

Takvo je bilo stanje stvari na Istoku kada je 66. g. narodni tribun Gaj Manilije podnio
komicijama prijedlog o prenoenju vrhovnog zapovjednitava u ratu s Mitridatom na Pompeja.
U obranu Manilijevog zakonskog projekta ustao je Marko Tulije Ciceron, koji je tada bio pretor.
U svom govoru Ciceron je rekao da rat s Mitridatom treba biti odmazda za ono to je pontski
kralj poinio 88. g. U Ciceronovoj argumentaciji na prvom se mjestu nalaze prihodi provincije
Azije, jer po dohodcima koji stiu iz te oblasti, ona zauzima prvo mjesto meu svim rimskim
provincijama. Najzad, rat dovodi u opasnost imovinu mnogih rimskih graana. Gubitak provincije
Azije predstavljao je opasnost u prvom redu za rimske publikane, ije bi se materijalno
upropatavanje, po Ciceronu, moglo odraziti i na stanje ljudi iz drugih stalea.
Drugi dio govora posveen je dokazivanju teze da vrhovno zapovjednitvo u tom ratu treba
povjeriti Pompeju, koji se odlikuje umjerenou, vjernou, pristupanou u ophoenju, umom i
humanou. Ali je od naroitog znaenja autoritet (auctoritas) Pompeja kao vojskovoe i
upravljaa.

4. Pompejevi pohodi
Mitridatov poraz

Kada je Pompej preuzeo zapovjednitvo, Lukul je ve bio zavrio najtei dio poduhvata. Pompej
je stupio u veze s Partima i dobio od njih obeanje da e napasti na Tigrana. Pompejeva flota
zauzela je gotovo itavu istonu obalu, od Fenikije do Trakog Bospora. U ljeto 66. g. Rimljani su
ponovo uli u Pontsku kraljevinu. Mitridat je raunao da e voditi obrambeni rat, i izbjegavao je
bitke, ali je Pompej uspio stii njegovu vojsku i zadati joj poraz na rijeci Eufratu. Bojei se
Rimljana Tigran je odbio primiti Mitridata, i ovaj je pobjegao u Kolhidu, a odatle u svoje bosporske
posjede. Tigran se je predao Pompeju, koji mu je vratio kraljevinu i priznao ga za prijatelja rimskog
naroda, to je imalo za posljedicu da Armenija nije vie mogla voditi samostalnu politiku prema
drugim dravama.

Pompej u Zak avk azju

65. g. Pompejeva vojska pojavljuje se u Zakavkazju. Pompej je doao do Fazisa, ali je morao
odustati od namjere da du kavkaske obale stigne u Bosporsku kraljevinu i tamo napadne Mitridata.
Lokalna plemena vodila su protiv njega uspjean rat. Iako je Pompej uspio pobijediti u nekoliko
sukoba, njemu je bilo teko ratovati na partizanski nain. Zato se on zadovoljio time to su Albanci,
Iberci i svi narodi koji su ivjeli na junim obroncima Kavkaskih planina i pored njih slubeno
izrazili priznanje svoje zavisnosti od Rima. To je priznanje bilo isto formalno. Pompej nije uspio
prijei preko glavnog bila. Kavkaz je po Mommsenovim rijeima jo jednom pokazao svoje
svjetsko-povijesno znaenje. Kao to su perzijska i grka osvajanja, i rimska je najezda naila tu na
krajnju granicu.

Stvar anje novih provinc ij a

Pompej se vratio u Armeniju, a odatle ponovo krenuo na teritoriju Pontske kraljevine, gdje je jo
bilo oblasti koje Rimljani nisu pokorili. Pompej je zavrio osvajanje Ponta iji je znatan dio
pripojen rimskoj provinciji Bitiniji, a itava oblast pretvoren u rimsku provinciju Bitiniju i Pont.
64. g. Pompej je krenuo u Siriju. Nakon njenog osloboenja od vlasti armenskog kralja u njoj su
izbile raspre izmeu posljednjih predstavnika dinastije Seleukida, raznih sitnih kneevina i grkih
gradova. Te raspre prelazile su u graanske ratove. Gledajui na Siriju kao na posjed rimskog
naroda, dobiven od Tigrana, Pompej je odstranio niz sitnih dinasta i regulirao prilike po grim
gradovima, pruajui im oitu zatitu. U Judeji Pompej se na molbu stranke farizeja umijeao u
dinastiki spor izmeu dva brata, koji su jedan drugom osporavali pravo na kraljevsko prijestolje.
63. g. on je s trupama krenuo na Jeruzalem. Jeruzalemski sveenici predali su grad, ali je hram bio
osvojen tek nakon opsade. tienik sveenik Hirkan, koga je podravao Pompej, bio je priznat za
prvosveenika i etnarha (ali ne kralja). Judeja je izgubila teritorije koje je osvojila pred kraj II i na
poetku I st. pr. K, napose grke gradove, i smatrana je sastavnim dijelom novostvorene
provincije Sirije.

Mitridatov a smrt

Za vrijeme opsade Jeruzalema Pompej je dobio vijest o smrti starog neprijatelja Rimljana,
Mitridata VI Eupatora. Poslije neuspjeh na Pontu i u Armeniji, Mitridat je naao utoite u svojim
bosporskim posjedima i spremao se za novi pohod protiv Rimljana namjeravajui upasti u Italiju.
Rimska blokada gradova na krimskoj obali nepovoljno je utjecala na poloaj grkih gradova, koji su
uz to, po svemu sudei, bili nezadovoljni Mitridatovim savezom sa skitskim dinastima. U Fanagoriji
izbio je ustanak, koji je naiao na odjek na Herzonezu, u Teodoziji i Nimfeju. Nezadovoljstvo je
vladalo i u vojsci. Takvo stanje odluio je iskoristit Mitridatov sin Farnak, i ustao je protiv oca.
Naputen od sviju, u svome pantikapejskom dvorcu Mitridat se odluio na uzimanje jakog otrova,
koji je uvijek nosio sa sobom. Ali, svakako otuda to je Mitridat stalno uzimao protuotrove, otrov
nije djelovao, i onda je stari pontski kralj naredio svome robu-Keltu da ga ubije.
Farnak je objavio bezuvjetnu kapitulaciju. Smrt nekada opasnog protivnika Rimljana doekana je
u Pompejevoj vojsci kao radostan dogaaj. Farnaku su ostavljeni bosporski posjedi. On je priznat za
prijatelja i saveznika rimskog naroda. Fanagorija je proglaena slobodnim gradom.
Prema tome, rezultat Pompejevih pohoda bilo je stvaranje novih provincija. Osim toga, Rim je
sada stupao u prilino sloene odnose s raznim azijskim dinastijama, koje su pod raznim uvjetima
priznavane za prijatelje i saveznike rimskog naroda. Na istoku rimski se teritorij sada neposredno
naslanjao na posjede partskih kraljeva, koji su osvojili itavu Mezopotamiju. Na poetku
Pompejevog pohoda Parti su djelovali u savezu s Rimljanima protiv Tigrana, ali je priznavanje
armenskog kralja za prijatelja rimskog naroda izmijenilo stanje stvari. Rimljani su esto krnjili
interese partskog kralja u korist svojih vazalnih i saveznih kraljeva, ali se Parti nisu odluivali na
proturimsku akciju, sve dok se je Pompej sa svojim trupama nalazio u blizini njihove kraljevine.
62. g. Pompej, koji je smatrao da je njegova misija na Istoku zavrena, vratio se je u Rim.

Nov i stadij rims ke prov incijs ke politik e

Pompejeva osvajanja predstavljaju daljnji razvitak onog stadija rimske provincijske politike koji
je poeo od vremena Marija i Sule. Ova osvajanja otvarala su put rimskom zelenakom kapitalu. Ona
su uveavala prihode rimske drave. Godinji prihodi od tributa poveali su se gotovo za 70 %.
Pompej je dareljivo nagradio vojnike i unio veliki novac u dravnu blagajnu. Oni krugovi vitezova
koji su ranije isticali Pompeja protiv Lukula bili su apsolutno u dobitku. Gotovo sve one
grandiozne pekulacije koje Ciceron spominje u govorima vezane su za Pompjeve pohode. Pompej
je podravao sustav vazalnih kneevina, koji je Rim oduvijek prakticirao. Ali u mnogim sluajevima
on je naglaavao svoje pokroviteljstvo nad grkim gradovima. Sam on osnovao je niz novih gradova,
koji su doprinijeli prodiranju helenistike kulture na Istok. Prema tome, od vremena Pompeja
Rimljani se pojavljuju kao nasljednici helenistikih osvajaa dijadoha i epigona Aleksandra
Makedonskog.

5. Politiki ivot na poetku ezdesetih godina I st.pr.K.

Izbori mag is trat

Reformama iz sedamdesetih i sljedeih godina Sulinoj oligarhiji bio je zadan udarac; odluke
narodne skuptine ponovo su stekle veliko znaenje i mogle su se donijeti mimo volje i elje
rukovodeih osoba senatorske stranke kao to to pokazuju primjeri dvaju zakona o izvanrednim
ovlastima danim Pompeju. Nakon dvanaestogodinje vladavine oligarhije, demokracija je ponovo
dobivala snagu. Veliku ulogu u politikom ivotu Rima igrali su u to vrijeme izbori magistrata, koji
su zavisili ne samo od dogovora najviih senatorskih krugova, nego i od volje centurijatskih
komicija. Poredak koji je zaveo Sula, po kome su konzuli i pretori mogli dobiti dunost u provinciji
tek nakon prolaska kroz magistrature u Rimu, i dalje je bio na snazi, premda ga se nisu uvijek strogo
pridravali. Na taj nain, osoba izabrana za magistrata mogla je raunati na dobivanje poloaja u
provinciji, a uprava provincijom bila je, po pravilu, izvor bogaenja.
Uslijed toga, kandidati su teili da svim sredstvima privuku birae na svoju stranu; zato su izbori
magistrata, naroito konzula, vreni vrlo esto u napetoj situaciji.
Sauvan je izvor koji sadri upute kako se treba boriti za konzulat. Te savjete davao je Kvint
Tulije Ciceron svome bratu Marku, glasovitom govorniku, kada je ovaj postavio svoju kandidaturu za
konzulat. Poloaj Marka Cicerona bio je otean time to je on bio skorojevi (homo novus); on nije
imao prednosti koju donosi porijeklo i ugledni preci.
Uslijed toga, Ciceron je, za razliku od svojih konkurenata, mogao raunati jedino na svoju slavu
istaknutog govornika i odvjetnika. Ali je to bilo nedovoljno. Po Kvintovom miljenju, dvije
okolnosti mogu kandidatu osigurati glasove biraa: usrdnost prijatelj i raspoloenje naroda.
Prijateljske veze treba jaati i iriti, i svim sredstvima privlaiti na svoju stranu magistrate, senatore
i vitezove. Ne treba zanemarivati ni obine ljude klijente, osloboenike, graane svojeg tribusa, pa
ak ni robove; iako oni ne sudjeluju u izborima, ipak ovjekov ugled u mnogome ovisi od miljenja
posluge.
Sama pojava kandidata na ulici treba ulijevati biraima potovanje. Potrebno je da se
svakodnevno okruuje ljudima razliite obrazovanosti, starosti i svih drutvenih slojeva; sam njihov
broj treba stvoriti predodbu...o autoritetu koji e ti uivati2
Raspoloenje naroda moe se postii raznim sredstvima. Kandidat treba biti ljubazan, nastojati
zapamtiti to je mogue vie ljudi, pri susretu svakoga bi trebao nazvati njegovim imenom, napreui
svoje pamenje i koristei se uslugama nomenklatora roba koji e na uho doapnuti ime
prolaznika. Laskavost je porok u svakodnevnom ivotu, ali je ona nuna kod borbe za konzulat.
Kandidat treba pred biraima biti dareljiv, i ako ne raspolae dovoljnim sredstvima da bi ih sve
gostio, treba postii to da njegovi prijatelji hvale dobrotu i raspoloenje budueg konzula prema
narodu.
Na osnovu instrukcije Kvinta Cicerona moe se suditi o tome da je demokratizacija rimskog
ivota bila kombinirana sa starim principom patronata i klijentele. Zasnovana na hijerarhijskim
naelima (klijenti su mogli imati svoje klijente itd.), razvijena klijentela bila je oslonac rimskog
magnatstva. U sastav klijentele ulazili su itavi gradovi, koji su sklapali posebne ugovore o stupanju

u klijentelu kakvog istaknutog rimskog aristokrata. Kandidati su se dodvoravali mnotvu, ali su oni u
stvari bili daleko od mnotva sitnih ljudi (tenuiores).
Na dravne poloaje birani su uglavnom predstavnici uskog kruga aristokracije (nobil), i samo
u rijetkim sluajevima mogli su sebi prokriti put ljudi neznatnog porijekla.
Kvint Ciceron donekle oprezno govori o prijaznosti (benignitas) kandidata prema biraima. U
stvari, za politiki ivot ezdesetih godina karakteristino je direktno potkupljivanje biraa. Preko
svojih klijenata kandidat je dijelio po tribusima novac meu biraima. Postojali su ak posebni
posrednici koji su se bavili distribucijom novanih iznosa (tzv. divisores). Protiv potkupljivanja
izdano je nekoliko strogih zakona, ali je to bilo bez rezultata. Praksa predizborne borbe stvorila je
forme pravih pogodbi s garancijama, jamcima i ak sa arbitranom intervencijom u spornim
sluajevima. Stvoren je ak specifina taksa: iznos koji je kandidat trebao utroiti na potkupljivanje
biraa zavisila je od vanosti magistrature. Veliku ulogu igralo je prireivanje svakovrsnih
predstava, na koje su troeni ogromne svote novca. Javno mnijenje nije prosvjedovalo protiv
potkupljivanja biraa ako ovo nje prelazilo odreene granice. Marko Tulije Ciceron, koji se za
vrijeme svog konzulata borio protiv podmiivanja, sam je ustao u obranu Lucija Licinija Murene,
optuenog za to. On je rekao ovo: To je stara ustanova da sitni ljudi (homines tenuiores) dobiju
takve darove od svoji sugraana po tribusima.

Ulog a grads kog plebs a

Osnovnu masu biraa inio je gradski plebs, bijedni i gladni puk (misera et ieiuna plabecula),
kako ga Ciceron naziva u jednom od svojih pisama. Gradski plebs je u dravnim i privatnim
distribucijama vidio jedno od svojih osnovnih prava. Ne uslijed neke tradicije, nekih starinskih
naela, ve kao rezultat jaanja uloge gradskog plebsa i njegove politike borbe, drava je troila
velika sredstva na snabdijevanje slabostojeeg stanovnitva prijestolnice. I od kandidat za najvie
dunosti siromano je stanovnitvo zahtijevalo panju prema sebi i odreene materijalne rtve. Time
se i objanjava politiki uspjeh istaknutih magnata, koji su raspolagali ogromnim sredstvima i
oslanjali se na iroku klijentelu.
Poetak opadanja demokracije oituje se i u tome to se principijelna, politika pitanja tijekom
predizborne agitacije stavljaju na drugo mjesto, premda se ne skidaju s dnevnog reda. U savjetima
Kvinta Cicerona nada u buduu politiku djelatnost (spes in re publica) kandidata zauzima
posljednje mjesto meu ostalim sredstvima za stjecanje narodnog raspoloenja. Tako se i politika
platforma koju Kvint predouje svome bratu odlikuje neodreenou: Neka kod tebe postoji
uvjerenosti da te Senat ocjenjuje po tome kako si prije ivio i da na tebe gleda kao na branitelja
svog autoriteta; neka rimski vitezovi i bogati ljudi na osnovu tvoga prolog ivota vide u tebi
uvara reda i mira, a veina, ukoliko su te tvoji govori na sudovima i zborovima
(contiones)pokazali kao populara, neka smatra da e djelovati u njenom interesu.
U skladu s rimskom osvajakom vanjskom politikom toga vremena, vojni uspjesi igrali su za
vrijeme izbora veliku ulogu. Sve vee znaenje dobivali su meu biraima veterani i islueni
vojnici: prilikom izbora za konzule, istie Ciceron, kod itavog rimskog naroda uivaju autoritet
rijei ratnika koji su sluili pod zapovjednitvom datog kandidata.
Svake godine za vrijeme izbora natjecalo se po vie kandidata. Metode borbe bile su
najraznovrsnije. Veliku ulogu igrale su invektive osobni napadi na protivnike, njegovo
podrijetlo, njegov rad i osobni ivot. esto je stvar dolazila do prave klevete, ali ni to nije smatrano
za osudu. Ljudi koji su eljeli igrati politiku ulogu drali su demokratske govore, vodili
odgovarajue sudske procese, pozivajui na odgovornost istaknute magistrate, davali narodu ova ili
ona obeanja. Tako je postupao do 64. g. Marko Tulije Ciceron; jo dosljednije i energinije
djelovao je Gaj Julije Cezar (100. 44. g.).

Gaj Julije Cezar

Iz patricijskog roda Julijevaca vodili su podrijetlo mnogi magistrati, pa ipak u politikom ivotu
Rima Julijevci nisu igrali onu ulogu koju su igrali predstavnici drugih patricijskih rodova. Gajev otac
bio je pretor, njegova majka pripadala je istaknutom plebejskom rodu Aurelijevaca. Na protekciju
Marija, koji je bio oenjen Cezarovom tetkom, ovaj je jo u razdoblju vladavine marijevaca bio
izabran za Jupiterovog sveenika (flamen Dialis) i stupio u prvi brak s Kornelijom, Cininom
kerkom, s kojom se nije htio razvesti kada je to Sula traio.
Nekoliko godina Cezar je proveo u Aziji i vratio se u Rim tek nakon Suline smrti.
Cezar je istupio protiv dvojice istaknutih Sulinih pristaa-aristokrata, optuenih za iznuivanje,
ali, ma da je simpatizirao populare, Cezar je pokazivao izvjesnu opreznost i nije sudjelovao u
politici za vrijeme Sertorijevog rata. On je troio ogromna sredstva na to da stekne popularnost u
narodu. 68. g. Cezar je bio kvestor. Pogreb svoje tetke Julije i pogreb prve ene Kornelije Cezar je
iskoristio za svojevrsnu politiku demonstraciju: u svojim posmrtnim govorima on je veliao rod
Julijevaca, iji je praroditelj Jul bio sin Eneje i unuk same boginje Venere. Istovremeno Cezar je u
svom govoru veliao voe stanke populara Marija i Cinu. Prilikom pratnje otvoreno su noeni
likovi Marija i Cine, to se dotada nitko nije usudio uiniti.
67. i 68. g. Cezar je ustao u obranu zakon Gabinija i Manilija. Tih godina on je djelovao kao
pristaa zblienja Pompeja s popularima, ali za vrijeme Pompejevih pohoda na Istoku Cezar se
zbliava s njegovim protivnikom Krasom.
65. g. Kras je bio cenzor, a Cezar edil. Svoje edilstvo Cezar je obiljeio raskonim predstavama
(on je izveo na scenu 320 parova gladijatora) i graevinama. Usprkos volje optimata, po
Cezarovom nareenju jedne su noi na Kapitolu ponovo postavljeni likovi Marija i spomenici u ast
njegovih pobjeda, koji su bili uklonjeni po Sulinom nareenju. To je izazvalo negodovanje nekih
upornih Sulinih pristaa, ali su zato marijevci aplaudirali Cezaru i govorili da je jedino on dostojan
da bude Marijev roak. Na taj nain, Cezar se predstavljao obnavljaem stranke populara.
Kao cenzor, Kras je predloio da se prava graanstva dodjele stanovnicima Transpadanske
Galije i da se Egipatska kraljevina prikljui Rimu kao rimska provincija, to je imalo za cilj
slabljenje Pompejevog utjecaja na Istoku. Ali Senat nije prihvatio nijedan od ova dva prijedloga.
Kras je stalno nailazio na otpor svoga kolege po cenzuri, tako da su cenzori vratili svoje ovlasti, ne
izvrivi cenz i ne revidiravi ak ni spisak senatora.

Prv a Katilinina urota

U 66. g. pada prvi pokuaj da se najvii poloaji u Republici zadobiju putem urote, sklopljene u
tajnom udruenju odreenog broja osoba koje su meusobno povezane zakletvom vjernosti
(coniuratio).
Jedan od glavnih inicijatora te urote bio je Lucije Srgije Katilina (108. 62. g.), koji je vodio
porijeklo iz propalog patricijskog roda Sergijevaca i koji je u svoje vrijeme bio pristaa Sule i
aktivni sudionik u proskripcijama; govorilo se da su tom prilikom postali njegove rtve i neki njemu
bliski ljudi. Poslije Suline smrti Katilina je bio blizak Sulinim pristaama i njihovom pomou postao
je 68. g. pretor. Poslije preture upravljao je provincijom Afrikom i vratio se u Rim
66. g, da se bori za konzulat. Ali je u to vrijeme jedna afrika delegacija optuila Katilinu za
iznuivanje i na osnovu toga njegova je kandidatura bila odbaena. Ovo je, po svemu sudei, i
potaklo Katilinu na organizaciju urote.
Glavni sudionici u uroti bili su propali nobili. Oni su vrbovali sebi pristae meu aristokratskom
mladei italskih kolonija i municipija.
Okolnosti pod kojima je urota sklopljena nisu nam dovoljno poznate. Neki izvori imenuju meu
sudionicima u zavjeri Krasa i Cezara. Urota nije uspjela, ali poto su u nju bili umijeani istaknuti
senatori, stvar je ostala bez posljedica. Samo je jedan od glavnih sudionika u uroti, Kalpurnije
Pizon, upuen kao kvestor u panjolsku.
Sudska rasprava povodom Katilininog predmeta koju su pokrenuli Afrikanci, otegla se, tako da
Katilina, iako je bio osloboen sumnje, nije uspio postaviti svoju kandidaturu za 64. g. Ali je on uzeo
aktivnog uea u izbornoj borbi prilikom izbora konzul za 64. g, i u tu svrhu sklopio je drugu urotu,
u koju je, kao i prije pola godine, uvukao uglavnom mlade osiromaene nobile. Urota je nosila
strogo konspirativni karakter i bila uvrena sveanom prisegom. Ipak je glavni Katilinin suparnik,
Ciceron, preko svojih dounika doznao za urotu i iskoristio je u izbornoj borbi. Bojei se agitacije
Katilininih pristaa meu plebskom, Senat je raspustio kvartalne kolegije, koji su se sastojali od
demokratskih elemenata. Dok su se prije toga za Cicerona zalagali uglavnom vitezovi i populari, na
samim izborima za njega su glasovali i neki senatori, koji su se bojali nereda u sluaju pobjede
Katilininih ljudi. Po broju glasova Ciceron je proao kao prvi; za drugog konzula izabran je Gaj
Antonije, jedan od Katilininih pristaa. Ciceron ga je odmah privukao na svoju stranu, odrekavi se
unosne makedonske provincije u njegovu korist. Iako je dobio mnogo glasova, Katilina je bio trei na
spisku, i opet nije bio izabran za konzula.

Projekt agrarnog zak ona Serv ilija Rula

Iste te 64. g. narodni tribun Publije Servilije Rul, odmah po stupanju na dunost, podnio je
zakonski projekt o dodjeljivanju zemlje slabostojeem stanovnitvu. Rulov prijedlog bio je detaljno
razraen, njegovi tvorci uzeli su u obzir viestoljetno iskustvo rimskog agrarnog zakonodavstva i
nastojali su predvidjeti sve sluajeve na koje se moe naii prilikom provoenja zakona u ivot.
Predviano je osnivanje novih kolonija, iskljuivo u granicama Italije. U tu svrhu inicijatori zakona
namjeravali su podijeliti, u prvom redu, jo nedirnutu dravnu zemlju (ager publicus) u Kampaniji.
Ali, poto je ta zemlja bila oito nedovoljna, oni su htjeli nairoko organizirati kupovinu privatnih
italskih zemljita. Zemljita su se trebala otuiti uz suglasnost vlasnika, koji su za njih dobivali punu
vrijednost. Sredstva za provoenje te reforme trebala su se osigurati prodajom dravnih zemljita u
granicama svih provincija. Osim toga, projekt je imao u vidu prodaju privatnim osobama prava na
koritenje raznih prihoda u provincijama. Po projektu, trebao se je iskoristiti i ratni plijen Gneja
Pompjea. Zemlju su trebali dobiti slabostojei graani, u prvom redu seoskih, a zatim i gradskih
tribusa. Provoenje reforme stavljeno je u zadatak komisiji od deset ljudi, koja je dobila najire
ovlasti. U sastav te komisije trebao je ui i sam inicijator zakona Servilije Rul.
Marko Tulije Ciceron ustao je jo prije stupanja na konzulsku dunost protiv Rulovog zakona u
Senatu, a zatim je, 63. g, ve kao konzul, dvaput istupio protiv tog zakona pred Senatom i narodom.
Ciceron je uinio sve da taj zakonski projekt prikae pred gradskim plebsom s nepovoljne strane.
Servilije Rul imao je u vidu, nesumnjivo, osloboenje Rima od izvjesnog dijela lumpenproleterskih
elemenata. Prigovarajui Ciceronu u Senatu, on je neoprezno rekao da je gradski plebs postao
suvie moan u dravi: treba ga iz nje iistiti (exhauriendem esse). Koristei se ovim izrazom,
Ciceron je rekao narodu: Vidite, upotrijebio je tu rije, kao da govori o kakvom olou, a ne o
najboljem sloju graana. Sluajte mene, kviriti: drite se vrsto dareljivosti, slobode, davanja
glasova, svog dostojanstva, samoga Grada i Foruma, igara i praznika; nastojte u svojim rukama
sauvati i sve druge koristi gradskog ivota; ili vam je moda drae sve to ostaviti, i taj sjaj
Republike, pa da se, s Rulom na elu nastanite u Sipontnskoj pustinji ili u kunim krajevima
Salapinkih movara.
Rulov zakonski projekt nije iznesen na glasovanje, njegov tvorac, koji se oevidno nije nadao
uspjehu svoga prijedloga, povukao ga je. U svojoj argumentaciji Ciceron nastoji da gradski plebs
odvoji od seoskog. Iz njegovih rijei moemo zakljuiti da je gradski plebs bio malo zainteresiran za
dobivanje zemlje. U njemu su bili jaki lumpenproleterski elementi, koje je u prvom redu
sablanjavao parazitski ivot u Rimu.
Rulov poraz svjedoi o opadanju rimske demokracije. Uslijed propadanja seljatva, seoski plebs
je izgubio politiki utjecaj, premda nije sasvim iezao. Znatan dio bivih italskih saveznika koji su
dobili prava graanstva poslije Saveznikog rata faktiki nije mogao sudjelovati u politikom
ivotu.

6. Katilinina urota
U svom govoru protiv agrarnog zakona Ciceron je obeao narodu da e za vrijeme njegovog
konzulata u dravi vladati mir, spokojstvo i dokolica (pax, tranquillitas, otium), a kasnije je esto
govorio da drava njemu duguje za svoj spas, za zatitu od opasnog prevrata. 63. g. odlikovala se
izvanrednom napetou politikog ivota. Za to vrijeme pojaao se utjecaj Cezara.
64. i 63. g. on je nesumnjivo bio umijean u Katilininu urotu i u isto vrijeme nastavljao borbu
protiv ostataka Sulinog reima i vladavine optimata.

Proces i iz 64. i 63. g.

64. g. Cezar je pozvao na sud dvojicu Sulinih pristaa, koje je optuio za ubojstvo graana
unesenih u proskripcijske spiskove; samim tim kao da se ukidala od Sule proklamirana nekanjivost
za ubojstvo proskribiranih graana.
63. g. Cezaru bliski narodni tribun Tit Labijen pojavio se kao tuitelj nekog Gaja Rabirija, kome
se inkriminiralo da je sudjelovao u ubojstvu Apuleja Saturnina. Kao Rabirijev branitelj pojavio se
Ciceron. On nije samo nastojao dokazati nevinost Rabirija u zloinima koji su mu pripisivani, ve je
ujedno iskoristio priliku da se zaloi za pravo Senata da proglaava izvanredno stanje na osnovu
senatusconsultum ultimum, to predstavnici stranke populara po svemu sudei nisu priznavali.
Prema tome, procesi iz 64. i 63. g. bili su upereni protiv izvanrednih zakona koji su ograniavali
suverenitet narodne skuptine. Oni su nosili nesumnjivo agitacijski karakter i svjedoili o radikalnoj
usmjerenosti rimskog plebsa u tim godinama.

Dunik o pitanje

Proletarizacija rimskog slobodnog stanovnitva nije prestajala, jer je konkurencija robovskog

rada odvlaila plebs od proizvodne djelatnosti. Uslijed toga je duniko pitanje, koje je jo od
davnih vremena igralo veliku ulogu u rimskoj dravi, dobilo ezdesetih godina osobitu aktualnost. Za
zakonsko mijeanje u odnose izmeu dunika i vjerovnika bili su zainteresirani predstavnici raznih
socijalnih krugova.

Katilinin prog ram

Vodei rauna o tome, Katilina, koji je odluio postaviti svoju kandidaturu za konzula u 62. g,
istako je kao svoju glavnu politiku parolu tabulae novae, tj. kasaciju dugova.
U prolosti pristaa Sule i optimata, Katilina se 63. g. pojavljuje kao branitelj sirotinje. Ciceron
navodi Katilinine rijei koje je ovaj rekao pred njemu bliskim ljudima: Vjeran branitelj
bijednik moe biti samo onaj tvrdio je Katilina tko je i sam bijednik; oni koji su ranjeni i
bijedni, ne trebaju vjerovati obeanjima onih koji su zdravi i itavi i koji ive u blagostanju
voa i zastavnik nevoljnika (dux et signifer calamitosorum) treba biti onaj koji je najmanje
kukavica i tko je ljuti nevoljnik.
Katilinina agitacija imala je odreenog uspjeha. Njega su simpatizirali nobili koji su zapadali u
dugove. Za njim su poli oni predstavnici aristokracije koji su raunali da e se, oslanjajui se na
njega, ne samo osloboditi dugova, nego i dokopati najviih poloaja. Katilina je imao svojih
privrenika ne samo u Rimu nego i u municipijima. Preko sebi bliskih ljudi on je poveo agitaciju
meu propalim Sulinim veteranima. U Etruriji je centurion Manlije poeo od njih formirati oruane
odrede, koji su trebali u sluaju potrebe otpoeti ratne akcije. Cicerona, svog glavnog protivnika,
Katilinine pristae namjeravale su ukloniti nasilnim putem.
Katilinin politiki program bio je neodreen. On se svodio na osvajanje konzulske vlasti putem
izbora ili nasilja. Za kasnije se predvialo ograniavanje vlasti Senata. To je Katilina izrazio
zagonetnim i dvosmislenim rijeima, izgovorenim Senatu: Drava rekao je on ima dva tijela:
jedno nemono, sa slabom glavom, drugo vrsto, ali bez glave; ovo posljednje moe nai svoju
glavu u meni, samo ako budem iv. Pod nemonim tijelom Katilina je imao u vidu Senat, pod
vrstim i snanim veinu graana, na koju se je htio osloniti. Ciceron je paljivo pratio rad
urotnika; preko provokator on je dobivao informacije o tome to se dogaa u Katilininom taboru.
Sam Katilina izazivao je svojim ponaanjem. Na prijetnju Katona Mlaeg da e ga pozvati na sud,
Katilina je odgovorio ako mu potpale kuu, on poar nee gasiti vodom, ve ruevinama.

Ciceronov a taktik a

Na konzulskim izborima Ciceron, koji ih je provodio, pojavio se u oklopu ispod toge i praen
straom mladih vitezova. Te su mjere nosile bezuvjetno demonstrativni karakter. One su imale za cilj
da mirnim graanima pokau da su konzuli i drava u opasnosti. Katilinine namjere bile su poznate,
ali je on imao mnogo uglednih zatitnika, tako da njegovi protivnici nisu mogli poduzimati odlune
mjere. Tek 21. listopada, kada je Ciceron dobio obavjetenje o konspirativnom sastanku na kome je
utvren rok za prevrat, uspio je postii donoenje senatske odluke o donoenju izvanrednih ovlasti
konzulima (senatusconsultum ultimum).
Ciceronova demonstracija i potkupljivanje biraa odigrali su svoju ulogu: vladajui krugovi
robovlasnikog drutva bojali su se ustanka i Katilina je ponovo propao na izborima. Uskoro se
proulo da je Manlije u Etruriji digao ustanak, a u Rimu su se poele iriti najalarmantnije vijesti
kako su po mnogim mjestima izbili nemiri. Katilina je i dalje ostajao u Rimu, gdje je nesumnjivo
imao prilian broj pristalica u Senatu, meu propalim i vlasti eljnim senatorima; njegovim pak
protivnicima bilo je teko djelovati nemajui u rukama direktne dokaze.
Tek poto je u noi izmeu 6. i 7. studenoga na tajnom sastanku Katilininih ljudi donijeta odluka
da se iskoriste Manlijeve trupe, da se povede ofenziva na Rim, osvoji grad i okrutno razrauna sa
svim protivnicama, a u prvom redu sa Ciceronom. Doznavi za to, doao je Ciceron do zakljuka da
treba odluno djelovati. 8. studenoga sastao se Senat, na ijem je zasjedanju Ciceron odrao govor,
otvoreno optuujui Katilinu za spremanje oruanog ustanka. Ciceronov govor postigao je svoj efekt.
Senatori su otvoreno izraavali svoju solidarnost s konzulom.

Katilinin odlazak iz Rima

Katilina je utke napustio Senat i jo iste noi pobjegao iz Rima u Etruriji, Manliju. Sutradan
Ciceron je pred narodom odrao novi govor kojim je nastojao unijeti spokojstvo u narod.
Sa Katilininim odlaskom urotnici su izgubili iskusnog i vjetog rukovoditelja. Njega je zamijenio
Publije Kornelije Lentul, konzul iz 71. g, koji je neko vrijeme bio iskljuen iz Senata, zbog naina
ivota koji ne dolikuje zvanju senatora. Lentul je bio astoljubiv ovjek, ali trom i slabe inicijative.
Urotnici su sastavili novi plan za prevrat, koji su namjeravali ostvariti na dan praznika Saturnalija
(17. prosinca). Oni su stupili u pregovore s poslanicima galskog plemena Alobroana, koji su u to
vrijeme stigli u Rim, i predloili im da prue pomo ustanku, obeavajui im u sluaju uspjeha
bogate nagrade.

Uhienje urotnik a u Rimu

Alobroani su izdali urotnike Ciceronu, to je ovome dalo osnovu za njihovo uhienje.

Zahvaljujui izvanrednim ovlastima koje je Ciceron dobio, predmet urotnika raspravljan je 3.
prosinca u Senatu. Uveer istog dana Ciceron je ponovo odrao narodu govor o opasnosti urote.
Ciceron je uhienike optuivao za pokuaj pokretanja robovskog rata u Italiji, optuio ih je da su
htjeli sa svih strana potpaliti grad i izvrit gotovo ope istrebljenje graana. Urota je, podvukao je
Ciceron, na vrijeme otkrivena, i taj je uspjeh ravan pobjedi bez krvi. Jer vi ste istrgnuti iz kandi
najokrutnije i najbjednije smrti rekao je Ciceron, - i to bez pokolja, bez krvi, bez vojske, bez
oruane borbe; pobijedili ste vi, mirni graani u togi, na elu sa mnom kao svojim predvodnikom,
odjevenim u mirnodopsku togu, i ratnim voom.. Jo u svom prvom govoru protiv Katiline,
odranom u Senatu, Ciceron se pokazao kao pristaa optimata i opravdavao je obraunavanje s
braom Grakho i Saturninom. U govoru odranom 3. prosinca pred narodom Ciceron takoer nije
krio svoje poglede: on je opravdavao Sulu i smatrao za pobunjenike vojskovou Marija, narodnog
tribuna Sulpicija Rufa ijim se politikim govorima u mladosti i sam oduevljavao, i pored njih
Cinu.
Ciceronov govor utjecao je na raspoloenje plebsa. Meutim, plebs kae Salustije, - koji je
isprva, eljan prevrat, bio veoma zagrijan za rat, poslije otkria urote promijenio je
miljenje Na to je utjecala moda navie opasnost od poara, koji je mogao imati stranih
posljedica za siromane ljude.

Pog ubljenje Katilininih pris ta a

5. listopada odrana je senatska sjednica, na kojoj je raspravljeno pitanje kanjavanje uhienika.

Najprije su izreena miljenja da ih treba pogubiti, ali kada je doao red na Cezara, koji je, kao i
Kras, bio umijean u urotu, on je, podravajui optubu, predloio da se uhienici umjesto smrtne
kazne razaalju po municipijima, motivirajui to time to pogubljenje proturjei rimskim zakonima
koji su na snazi; neki senatori prikljuili su se njegovom miljenju, ali je Ciceron prekinuo
glasovanje i odrao govor, u kome je dokazivao nunost strogog kanjavanja optuenih. Za to se
izjasnio i Marko Porcije Katon Mlai, koji je u to vrijeme poinjao svoju politiku karijeru. Sudbina
urotnika bila je odluena: Senat ih je osudio na smrtnu kaznu. Jo iste veeri petorica uhienih bili su
ugueni u Mamertinskoj tamnici. Mnotvo koje se sakupilo oko tamnice pozdravilo je Cicerona, a na
prvoj senatskoj sjednici on je prozvan ocem domovine.
Uostalom, nisu ni izdaleka svi plebejci simpatizirali Cicerona, i kada je on posljednjeg dana svog
konzulata htio odrati govori, narodni tribun Metel Nepot (pristaa Pompeja) stavio je svoj veto, uz
odobravanje nazonih. Onda je Ciceron poslije tradicionalne prisege koju je konzul izgovarao
prilikom predaje punomoi dodao da je on spasio Rim. Ali je to, po rijeima Diona Kasija,
razdrailo nazone i nimalo nije doprinijelo njegovoj popularnosti. Zato je porasla popularnost
Cezara. Njegove veze sa Senatom nisu Ciceronu i njegovim pristaama dozvolile da Cezara i Krasa
nazovu Katilininim pristaama. Cezarova demokratska agitacija imala je za posljedicu da je on 63. g.
bio izabran za pretora za 62. g. i da je te iste 63. g. na izborima za velikog pontifika dobio prednost
pred drugim kandidatima.

Bitk a kod Pis torije i Katilinina smrt

Na poetku sljedee godine Katilina je poveo akciju na elu znatne vojske sastavljene od
veterana, ali je bio potuen u Etruriji, blizu grada Pistorije. Kada je Katilina vidio govori
Salustije da su mu ete razbijene i da je ostao s malim brojem ljudi, on, sjeajui se svoga
porijekla i nekadanjeg dostojanstva, jurne u najguu masu neprijatelja, i tamo, borei se, padne
proboden.
Pokuaj oruanog osvajanja vlasti pretrpio je neuspjeh. Neko vrijeme Katilina je uivao
nesumnjivu podrku iroki krugova plebsa, koji su trpjeli od vladavine nobiliteta i zelenatva; on je
imao pristaa u raznim dijelovima Italije; njegovi rimski prijatelji bili su voljni pozvati na uee u
borbi ak i robove. Ali i pored toga to je Katilinin pokret nosio masovni karakter, on nije sliio na
ranije akcije demokracije. U programu brae Grakho, Saturnina, Livija Druza i ak Sulpicija Rufa
sredinje mjesto zauzimao je ovaj ili onaj zakonski projekt. Kod Katiline je pak u prvom planu
stajalo osvajanje vlasti, i on je, ne obazirui se na izborne parole, iao Sulinim putem. Ali ni
prijelaz na monarhiju nije u irokim slojevima rimskog robovlasnikog drutva nailazio na potrebnu
podrku. Za republikanski oblik vladavine zalagali su se mnogi kako optimati tako i populari. Time
se je znao okoristiti Ciceron. Najzad, sama organizacija pokreta nosila je konspirativan, urotniki
karakter. U njegove planove bio je upuen samo mali broj pokretu odanih prijatelja, propalih nobila,
koji su bili daleko od naroda. I pored mrnje prema optimatima, mnotvo nije odobrilo nasilne mjere
u borbi. Ipak su rimski plebejci uvali Katilininu uspomenu. Pet godina kasnije Ciceron je prognan iz
Rima kao krivac za nezakonito ubojstvo Katilininh pristaa. Katilinin pak grob ukraavan je
cvijeem i na njemu su prireivane karmine. Odredi Katilininih ljudi, poslije smrti njihovog
predvodnika, borili su se zajedno sa ostacima Spartakove vojske.

Glava XX
PRVI TRIJUMVIRAT I POKORENJE GALIJE

1. Pomp ejev povratak

Strank a optimata pos lije Katilinine urote

U razdoblju borbe nakon Katiline vri se novo ujedinjenje nobiliteta i vitezova. Senat je povratio
svoj prijanji znaaj. Suline pak metode upravljanja nisu nailazile na odobravanje ak ni kod
konzervativaca. U sljedeem razdoblju Senat se pokazuje kao uvar temelja aristokratske republike,
tradicionalne rimske libertas (slobode). Ideolog tog smjera bio je Ciceron; on je raskinuo s
popularima, ali je esto mijenjao svoje politike saveznike i u pitanjima politike nikad se nije
odlikovao postojanou i principijelnou. Velik znaaj u stranci optimata stjee Marko Porcije
Katon Mlai.
To je bio uvjereni pristaa republike, vatreni branitelj rimske starine i ujedno pristaa stoike
filozofije. Ideal mu je bio predak Katon Stariji, koga je oponaao ak i u manirama. Jo kao kvestor
Katon je reformirao upravu erarijem (dravnom blagajnom), pokazao se kao poten i energian
administrator, dosljedno se borio protiv svih zloupotreba. Katonovo potenje i beskompromisnost
uli su u poslovicu.
63. g. energini Katonov govor u Senatu, kada je podrao miljenje Cicerona o pogubljenju
Katilininih pristaa, odluio je njihovu sudbinu. Na poetku 62. g, kao narodni tribun, istupio je
protiv svoga kolege Kvinta Metela Nepota, koji je bio Pompejev pristaa i koji se zalagao da se
Pompeju dodjele izvanredne ovlasti po povratku s Istoka.
Poslije Katilininog poraza Kras se privremeno povukao iz politike. Cezar je pak djelovao u
korist Pompeja. Stanje u Rimu ponovo je postalo napeto. Dolo je do ulinih nereda. Senat je
proglasio izvanredno stanje, ali zahvaljujui uglavnom Katonovoj inteligenciji planovi Nepota i
Cezara nisu se ostvarili.
U Rimu se vratio mir, ali su mnogi sa zebnjom oekivali Pompejev povratak, plaei se da bi on,
kao Sula, mogao osvojiti vlast oslanjajui se na svoju vojsku. Po zavretku svoje preture Cezar je
dobio dunost u panjolskoj. Ali njegovi mnogobrojni vjerovnici nisu ga htjeli pustiti iz Rima sve
dok ne isplati sve dugove. On je uspio otii iz grada samo zahvaljujui novanoj pomoi i jamstva
Krasa.

Pompejev poloaj pos lije njeg ov og pov ratk a u Italiju

Prosinca 62. g. u Brundizij je pristala Pompejeva flota. Usprkos svakom oekivanju Pompej je
raspustio trupe i s malom pratnjom krenuo u Rim. Ne ulazei u grad, on je oekivao svoj trijumf,
oigledno nadajui se da e mu ratna slava osigurati prevlast u dravi. Istovremeno on je, po svemu
sudei, imao u vidu da njegovo osvajanje vlasti nee naii na simpatije kod optimata, jer se oni
sjeaju Katiline, koji je izvrio atak na slobodu Republike. Udruivanje pak s popularima i istupanje
protiv postojeeg poretka moglo je Pompeju izgledati riskantan poduhvat koji dovodi u opasnost
rezultate njegove dotadanje djelatnosti. Pompejeve nade da e mu ratni uspjesi osigurati utjecaj u
dravi nisu se opravdale. U Senatu, gdje je veliki utjecaj vrio Lukul, prema Pompeju su se odnosili
neprijateljski. Pompej nije naiao na potrebne simpatije ni u redovima populara. 28. i 29. prosinca
61. g. on je proslavio sjajan trijumf, ali je u politikom pogledu bio izoliran. Senat mu nije dopustio
da trai konzulat; isto tako bio je odbijen i njegov zahtjev za bezuvjetnim potvrivanjem svih
njegovih mjera na Istoku. Lukul je insistirao da budu priznate i njegove naredbe u istonim
oblastima; Senat je pristao samo na raspravu, toku po toku, svih promjena koje je Pompej izvrio u
istonim zemljama. Ali to nije nimalo zadovoljavalo Pompeja. Nije proao ni agrarni zakon
narodnog tribuna Flavija, po kome se predlagalo da se Pompejevim veteranima dodjeli zemlja.

2. Prvi trijumvirat
Cezarov pov ratak iz panjols ke

60. g. vratio se je iz panjolske Gaj Julije Cezar. Za kratko vrijeme svog upravljanja on je uspio
odnijeti pobjedu nad Luzitancima, poduzeti mjere za obnovu ruinirane privrede; iz panjolske se
vratio kao bogat ovjek. Vrativi se u Italiju, Cezar se zaustavio pred Rimom, oekujui trijumf i
borei se za odobrenje da u odsustvu postavi svoju kandidaturu za konzulat, ali je to izazvalo
reakciju Senata. Onda je Cezar, odrekavi se trijumfa, doao u Rim, osobno uzeo uea u izborima i
bio izabran za konzula 59. g. Cezarovim protivnicima polo je za rukom provesti izbor Marka
Kalpurnija Bibula, ekstremnog optimata, pasivnog i kratkovidnog ovjeka, - za drugog konzula,
Cezarovog kolegu.

Tajni sporazum izmeu Pompeja, Cezara i Kras a

Ogroman utjecaj imalo je to to je Cezar znao iskoristiti politike prilike i izmiriti Pompeja s
Krasom. Obojica nisu imali podrke u Senatu, a istovremeno su bili su u meusobnoj svai. Njihova
pomirba imala je veoma vanu politiku posljedicu: tri mona ovjeka u Rimu Pompej, Cezar i
Kras sklopili su neslubeni savez i obvezali se da e jedan drugog pomagati. Ovo udruivanje
poznato je u povijesti pod nazivom prvi trijumvirat. Najutjecajniji meu trijumvirima bio je
Pompej: on je za sobom imao slavu, za njega su bili vojnici koje je raspustio kuama. Njegov utjecaj
prostirao se ne samo na Rim i Italiju, ve i na provincije. Jedan od glavnih ciljeva ovog saveza bilo
je ostvarenje Pompejevih prijedloga koji nisu proli u Senatu. Julije Cezar uivao je popularnost
meu plebsom, on je za sobom imao slavu obnovitelja Marijeve stranke. Krasovo bogatstvo ulo je u
poslovicu; osim toga, on je imao jakih veza u financijskim krugovima. Svaki od njih imao je
prijatelja meu nobilima i razvijenu klijentelu, i to ne samo meu rimskim plebsom: u klijentskim
odnosima s njima su se nalazili itavi gradovi kako u Italiji tako i po provincijama. Trijumvirat je
bio uvren dinastikim brakovima: Pompej se oenio Cezarovom kerkom Julijom, a Cezar je
stupio u brak s Kalpurnijom, kerkom jednog od istaknutih pristaa trijumvir, kome je obean
konzulat za 58. g.

Strank a optimata i trijumv iri

Sporazum izmeu Pompeja, Cezara i Krasa senatorska stranka doekala je neprijateljski. Jedan od
njenih pristaa, Marko Terencije Varon objavio je satiru protiv trijumvir, pod naslovom Troglavo
udovite. Osobito se energino protiv trijumvira borio Marko Porcije Katon, koji je pribjegavao
najraznovrsnijim sredstvima radi obrane republikanskih naela. Kada se Cezar, npr, borio da u
odsustvu bude izabran za konzula i kad su neki senatori poeli naginjati na njegovu stranu, Katon je
govorio u Senatu itav dan i samim tim sprijeio donoenje odluke (senatske sjednice mogle su
trajati samo do zalaska sunca).

Cezarov konzulat

Ali je Senat bio nemoan u borbi protiv trijumvirata. 59. g, kao konzul, Cezar je sproveo dva
agrarna zakona, koji su bili zasnovani na istim principima kao i projekt agrarnog zakona Servilija
Rula, iako su razmjeri tih zakona bili znatno manji i skromniji. Pod diobu su potpadala dotad jo
nepodijeljena italska zemljita (po prvom zakonu, od toga su izuzeta kampanska dravna polja;
drugi pak zakon ukljuio je u njih i fond zemljita koja podlijeu podjeli). Osim toga, drava je
trebala dobiti zemlju od privatnih osoba, po cijenama odreenim u cenzorovim spiskovima; bilo je
predvieno da zemljine estice dobije 20 000 ljudi, u prvom redu Pompejevi veterani, a zatim
slabostojei graani koji imaju najmanje troje djece. Svi su oni trebali osnovati kolonije i dobivali
su manje estice, koje se nisu mogle otuivati u roku od dvadeset godina. U Senatu su Cezarovi
prijedlozi naili na otru oporbu, ali ih je on, usprkos tome, iznio pred narodnu skuptinu. Pompejevi
vojnici pojavili su se na Forumu s orujem skrivenim ispod odjee. Skuptina je bila izvanredno
burna, s vremena na vrijeme dolazilo je do prave guve. Katon i Bibul nastojali su svim sredstvima
sprijeiti realizaciju zakonskog projekta. Onda su ih nasilno udaljili sa skuptine. Na intercesiju
tribun Cezar jednostavno nije obraao panju. Napokon, osnovni zakon bio je prihvaen, a poslije
nekog vremena prola je i dopuna uz njega (o podjeli kampanskog polja). U cilju provoenja
zakona izabrana je komisija od 20 osoba, u koju su uli istaknuti senatori, meu kojima i Ciceron.
Pod prijetnjom stroge kazne senatore su natjerali da se zakunu na vjernost zakonu, i oni su se bili
prisiljeni podiniti; samo su Katon i jo jedan senator jo neko vrijeme uporno ostajali pri svome, ali
su zatim i oni poloili prisegu.
Posebnim zakonom potvrene su Pompejeve mjere na Istoku. Osim toga, donesen je zakon po
kome je sniena otkupna suma poreza u Aziji, to je zadovoljavalo Krasa i njegove prijatelje iz
stalea vitezova; sproveden je Julijev zakon o iznuivanju (lex Julia de repetundis), kojim je
poveana kazna za iznuivanje u provincijama i tonije odreena kompetencija provincijskih
namjesnika. Uvedeno je objavljivanje senatskih odluka, koje je sliilo na moderne novine i
spreavalo krivotvorenje senatskih odluka. Objavljen je i niz drugih zakona, koji se tiu raznih
podruja uprave.
Po zakonu narodnog tribuna Publija Vatinija, Cezar je dobio na upravu Cisalpinsku Galiju i Ilirik,
s rokom od pet godina, izvanredno velikim ovlastima i pravom na mobilizaciju vojske od dvije
legije. I rok i Cezarove ovlasti bili su neuobiajeni; jedini presedan bio je Manilijev zakon o
Pompejevom zapovijedanju na Istoku. Poslije smrti namjesnika Transalpinske Galije Senat je i tu
oblast dao Cezaru. Provincijska uprava trebala je Cezaru osigurati vojnu slavu i bogatstvo, a uz to i
njemu odanu vojsku.

Klodijev tribunat

Za 58. g. izabrani su za konzule pristae trijumvir. Meu narodnim tribunima za tu godinu bio je
Publije Klodije.
Poto patriciji nisu mogli biti birani za narodne tribune, Klodije je preao u plebejce. On je
spadao u broj one aristokratske mladei koja je u svojoj javnoj djelatnosti stavljala u prvi plan
osobne ciljeve, smatrajui sva sredstva doputenima. Klodije je sluio u Lukulovoj vojsci. On je bio
nezadovoljan svojim starjeinom i ak je pokuavao dii ustanak protiv njega. Svoju politiku
karijeru Klodije je poeo optubom Katiline za iznuivanje, ali je tu optubu, neenergino
podravao i kasnije i sam moda bio meu njegovim pristaa. 62. g, za vrijeme praznika u ast
Dobre boginje, na kome su mogle prisustvovati samo ene, Klodije se, preobuen u ensku odjeu,
provukao u kuu vrhovnog pontifika Julija Cezara, gdje se odravao taj praznik, na sastanak s
njegovom enom Pompejom. Klodije je optuen za skrnavljene svetinje, ali je Cezar odustao od
podizanja optunice i ograniio se jedino na to da dopusti razvod svojoj eni. Sudska rasprava o
skrnavljenu svetinje zavrila je Klodijevim osloboenjem od krivnje; meu onim koji su traili
Klodijevu osudu bio je Ciceron, to je dovelo do osobne mrnje izmeu Klodija i Cicerona.
Poto je stupio na dunost, Klodije je poduzeo sve mjere da uvrsti Cezarov utjecaj meu niim
slojevima gradskog stanovnitva. Jo na poetku 58. g. on je sproveo etiri zakona: prvi od njih
ukinuo je plaanje za ito koje je mjeseno dijeljeno slabostojeem gradskom stanovnitvu; po
drugom zakonu obnovljeni su kvartovski kolegiji (collegia compitalia) politiki klubovi svoje
vrste, koji su 64. g,. bili zatvoreni po senatskoj odluci, u vrijeme borbe protiv Katiline; trei zakon
ograniio je vlast cenzor kod sastavljanja senatskih spiskova, ime je Klodije privukao na svoju
stranu one senatore kojima je prijetilo iskljuenje iz Senata; najzad, etvrti zakon zabranio je viim
magistratima da za vrijeme komicija promatraju nebeska znamenja, jer su optimati, i pored opadanja
tradicionalna religije, esto iskoritavali starinska pravila i pod izgovorom da su nebeska znamenja
nepovoljna pokuavali ponekad donesene zakone proglasiti nevaeim. Klodije se okruio odredima
sastavljenim od robova i niih slojeva gradskog stanovnitva, i komicije su posluno primale sve
njegove prijedloge. Klodije je bio povezan sa Cezarom i radio u njegovom interesu, ali je u svojoj
demagokoj politici iao mnogo dalje od svog zatitnika.

Ciceronov o prog ons tvo

Klodije je podnio zakonski projekt po kome je podlijegao progonstvu iz Rima svatko tko bez suda
pogubi rimskog graanina. Taj zakon bio je uperen protiv Cicerona, koji je istupao protiv trijumvir i
bio osobni Klodijev neprijatelj. Na taj nain, senatska odluka o pogubljenju Katiline proglaena je
nezakonitom. Ciceron i njemu bliske osobe poduzeli su sve mjere da sprijee progonstvo. Senatori i
vitezovi oblaili su alobna odijela, sam Ciceron uzaludno je molio Pompeja da ga ostvi u Rimu. Ali
nita nije pomoglo, i Ciceron je morao dobrovoljno otii iz Rima. Zakonski projekt bio je prihvaen,
a poslije nekog vremena Ciceron je posebnom odlukom bio osuen na progonstvo. Njegova kua na
Palatinu bila je sruena, a mjesto na kome se nalazila Klodije je posvetio za novi hram boginje
Slobode. Ciceronova imovina je konfiscirana, i prilian dio nje pripao je samom Klodiju. Katon
Mlai je takoer udaljen iz Rima pod zgodnim izgovorom. On je poslan na otok Cipar, koji je po
oporuci (moda krivotvorenoj) egipatskog kralja Aleksandra II trebalo pripasti Rimu. Katon je
trebao primiti to naslijee.
Tek nakon to su Ciceron i Katon napustili Rim, Cezar je krenuo iz Italije u svoju provinciju.

3. Cezarovi ratovi u Galiji 58. 56. g.

Poetkom pedesetih godina I st. pr. Kr. Rimljani su posjedovali itavu Cisalpisnku Galiju
(Gallia Cisalpina) i primorski pojas Transalpinske Galije (Gallia Transalpina), ali je ostajao slobodan
vei dio ove posljednje, koji je obuhvaao dananju Francusku, Belgiju, jedan dio Nizozemske,
veliki dio vicarske i koji se prostirao na istok do rijeke Rajne. Ovaj dio nazivali su Rimljani
kosmatom Galijom (Gallia Comata), za razliku od romanizirane Galije, odjevene u togu (Gallia
Tog ata).

Kelts ka plemena

Glavno stanovnitvo slobodne Galije inila su keltska plemena. Ona su bila nositelj takozvane
latenske kulture, koja je smijenila kulturu ranog eljeznog doba, poznatu pod imenom Hallstattska
kultura. Na jugu keltsko se stanovnitvo mijealo sa Ibercima i Ligurima, a na sjeveru je ono
graniilo s germanskim plemenima. Razlikovale su se tri glavne grupe keltskih plemena: Belgi na
sjeveru; Kelti u uem smislu te rijei, koje su Rimljani nazivali Galima i koji su ivjeli od Seine do
Garonne; najzad Akvitanci, koji su boravili na teritoriju od rijeke Garonne do Pirenejskih planina.

Gos podars ki iv ot

U gospodarskom ivotu keltskih plemena veliku ulogu igrala je zemljoradnja. Njive su zasijavane
itaricama, tako da se je Cezar za vrijeme svojih pohoda mogao koristiti lokalnim izvorima
prehrane. Tijekom vremena gotovo u svim keltskim podrujima razvila se trgovina, tako da su
italskim trgovcima bila dobro poznata mnoga podruja slobodne Galije jo mnogo prije Cezarovih
pohoda. Veliku ulogu u galskom izvozu igaralo je vino, koje je izvoeno uglavnom preko Masilije.
Trgovina se kretala po rijekama, roba je dolazila do sjevernih obala Galije i odatle prodirala u
junu Britaniju. Po gusto naseljenim podrujima Galije, na obalama rijeka i raskrsnicama putova
nicali su gradovi, u kojima se skupljala vojska, gdje su prireivani sajmovi i odravani vjerski
praznici. Grad je predstavljao sredite plemena, u njemu su se zadravali rimski i lokalni trgovci i
ivjeli obrtnici. Arheoloki podaci svjedoe o relativno visokom stadiju razvitka obrtnitva. Kelti su
dobro poznavali obradu metal. Oni su se sluili orujem vlastite izradbe, koje je uvalo crte
latenske kulture. U umjetnosti, i pored grkih i ak istonih utjecaja, sauvale su se originalne crte.
Na bojeno glineno posue sa spiralnim ukrasima, kitnjastim liem i geometrijskim ukrasima esto se
pri iskopavanjima nailazi po raznim kelstskim oblastima. Bile veoma su raireni proizvodi od
kovina, npr. maevi; bili su popularni umjetniki izraeni ukrasi od emajla.

Socijalni odnos i

Keltska plemena nalazila su se na raznim stadijima razvitka. Dok su jedna jo uvala crte
prvobitne zajednice, druga su prolazila kroz stadij raspadanja rodovskog poretka i formiranja
drave. Na elu plemena nalazila se rodovska aristokracija (Cezar je naziva vitezovima), iz ije se
sredine izdvajaju voe (principes), koji su ostale suplemenike nadmaivali utjecajem i
bogatstvom.
Velik utjecaj uivala je u Galiji sveenika kasta druidi; oni su inili zatvorenu korporaciju,
koja se nije starala samo o vjerskim pitanjima, nego je i uvala starinsku predaju, predviala
budunost i tumaila obiajno pravo. Druidi su sveto uvali svoje obrede i svoje uenje u tajnosti od
neposveenih. A posveivanju su prethodile duge godine uenja. Samo su se druidi sluili pismom,
sastavljenim na osnovu grke grafike, ali koje se znatno razlikovalo od grkog alfabeta. Po
fragmentarnim podacima koje imamo o druidizmu moemo pretpostaviti da su vjerske predodbe
druida imale mraan karakter; znatnu ulogu u njihovom vjerskom sustavu igralo je vjerovanje u
odmazdu nakon smrti i seljenje dua. Ove predodbe trebale su utjecati na masu i poticati keltske
vojnike na hrabrost i neustraivost. Kult druida bio je pun tajanstvenosti i zadrao je u sebi ostatke
dalekih stadija ljudskog razvitka. Druidi nisu znali za hramove, njihovi kultni sastanci odravani su u
gustim umama, oni su do najkasnijih vremena prakticirali ljudske rtve. Meu stanovnicima druidi su
uivali veliki autoritet. Oni su bili osloboeni svih obveza, kao i vojne slube, u njihovim rukama
nalazio se sud i samo su oni poznavali umijee lijeenja. Druidi su odgajali mlade plemie, i neke
plemenske voe pripadale su njihovoj korporaciji.
Masa slobodnog keltskog stanovnitva nalazila se, po Cezarovim rijeima, u punoj zavisnosti od
aristokraciji, u stanju bliskom ropstvu.

Odnos i meu kelts kim plemenima

Meu pojedinim galskim plemenima voeni su stalni ratovi, koji su predstavljali prepreku
ujedinjenju Gala i stvaranju jedinstvene drave. Borba je esto voena oko zemljita pogodnih za
obranu i za panjake. Nisu se sva plemena konano uvrstila na ovom ili onom teritoriju. Osobito
znaenje za daljnju povijest Galije imala je migracija plemena Helveana. Krajem sedamdesetih
godina I st.pr.K. oni su napustili svoj stari teritorij izmeu Majne i gornjeg toka Rajne i nastanili su u
zapadnom dijelu dananje vicarske. Seoba Helveta imala je za posljedicu migraciju germanskog
plemena Sveva, koji su prodrli u oblast gornje Rajne.
U samoj Galiji na elu jedne od zaraenih plemenskih grupa stajali su Heduanci; glavni njihovi
protivnici bili su Sekvanci. I jedni i drugi imali su svojih pristaa gotovo u svakoj grupi plemena. U
borbi protiv Heduanaca Sekvanci su pozvali u pomo vou germanskog plemena Sveva Ariovista i
poslije dugih borbi odnijeli pobjedu nad Heduancima (oko 60. g.pr.K.). Heduanci, koji su smatrani
za prijatelje rimskog naroda, zatraili su podrku rimskog Senata. Zahvaljujui intervenciji Senata,
Ariovist je prekinuo ratne akcije protiv Heduanaca i bio ak priznat za prijatelja rimskog naroda. Ali
ovo kompromisno rjeenje nije moglo osigurati mir. Germani su se uvrstili u oblasti Sekvanaca
(dananji Alsace) i mogli su svakog trenutka upasti u podruja susjednih galskih plemena.
Veliku opasnost predstavljala je za Rimljane nova migracija Helveana, koji su sa svog mjesta
krenuli na zapad.

Cezarov e borbe protiv Helv eta i Svev a

U oujku 58. g. Cezar je stigao u provinciju. On je poduzeo sve mjere da Helveani ne upadnu u
rimske posjede, a kada su ovi izabrali put preko zemlje Sekvanaca i Edua, Cezar je na osnovu
poziva koji su mu ovi posljednji uputili preao granice svoje provincije i poeo goniti Helveane.
Blizu grada Bibratke dolo je do bitke izmeu Rimljana i Helveana, koji su, usprkos svoje brojne
nadmoi, pretrpjeli poraz i bili su prisiljeni s Rimom sklopiti mir i savez, a uz to ispuniti Cezarov
zahtjev i vratiti se na svoje staro mjesto.
Poslije toga Cezar se umijeao u unutarnje poslove keltskih plemena, istupivi kao pokrovitelj
Heduanaca i kao njihov branitelj od Ariovista. On je Germane napao prije nego to su ovima mogla
stii pojaanja s one stane Rajne. I pored upornog otpora Sveva, njihove brojne nadmoi nad
Rimljanima i vjete taktike Ariovista, oni su bili potueni u podruju dananjeg grada Strasbourga.
Pobjeda na Ariovistom bila je od ogromnog znaaja. Ona je spreavala upad novih germanskih
plemena s one strane Rajne i uvrstila Cezarov utjecaj u srednjoj Galiji, stvarajui samim tim uvjete
za pokoravanje ostalih dijelova zemlje. Kraj 58. i poetak 57. g. Cezar je proveo u Cisalpinskog
Galiji, vrei dunost prokonzula.

Pok orav anje sjev ernih gals kih plemena

U proljee 57. g. poela je Cezarova borba sa sjevernim keltskim plemenima, Belgima. Cezarova
vojska bila je znatno manja od belgijskih snaga, ali ove nisu mogle dugo sauvati sposobnost za
borbu i raspale su se. Pojedina plemena pruala su uporan otpor, tako da se napad jednog od njih
(Nervi) zavrio gotovo porazom rimske vojske. Ali je Cezara spasilo umijee brze orijentacije pod
najteim uvjetima. Ova belgijska plemena bila su pokorena. Pod izgovorom kazne za vjerolomni
napad na Rimljane bilo je prodano u ropstvo 53 tisue ljudi iz plemena Aduatuka.
Cezar je krenuo u Ilirik, a njegovi legati nastavili su pokoravati Galiju. Meu njima osobito se
istako Publije Kras, sin trijumvira. On je uspio podiniti akvitanska plemena. Sjeverozapadna
plemena izgradila su uz pomo Britanaca veliku flotu, ali ih je sam Cezar potukao u bitci kod Loire.
Krajem 56. g. pokoravanje Galije moglo se smatrati zavrenim. Pobjeda je Rimljanima pribavila
ogroman plijen mnotvo stoke, skupocjene metale, desetine i ak stotine tisua robova. Cezarovi
uspjesi izazvali su divljenje i oduevljenje u Rimu. Po odluci Senata prireeni su praznici, koji su
trajali petnaest dana.

4. Sporazum u Luki
Stanje u Rimu

U Rimu je poslije burne 58. g. ponovo ojaala senatorska stranka. Kao protutea Klodiju, 57. g.
izabran je za narodnog tribuna Tit Anije Milon, koji je djelovao istim metodama kao i Klodije, ali je
stajao na strani Senata. Te godine optimatima je polo za rukom ishoditi Ciceronov povratak. U
italskim municipijima i u samom Rimu njemu je prireen svean doek, koji je bio odraz
nezadovoljstva vladavinom trijumvir. S Krasom zavaeni Pompej ponovo se pribliio Senatu i
dobio izvanredne ovlasti u pogledu opskrbe Rima namirnicama. Odnosi izmeu Pompeja i Krasa
ponovo su postali zategnuti, u gradu su vladali nemiri, ulini sukobi izmeu pristaa Klodija i
Milona postali su obina pojava. U Senatu su uestali napadi na trijumvire.. Trijumvirat je
doivljavao krizu, i Cezar je poduzeo sve mjere da ga ponovo uvrsti.

Sas tanak u Luk i

U proljee 56. g. u gradu Luki odran je sastanak trijumvira, koji se odlikovao izvanrednom
sveanou. Trijumvire su pratili istaknuti senatori, meu kojim je bilo magistrata i promagistrata,
osoba pretorskog i konzulskog ranga. Rezultat pregovora bio je taj da je politiki savez izmeu
najistaknutijih ljudi u Rimu bio uvren, a prava trijumvria proirena: Cezaru je produen rok
upravljanja Galijom jo za pet godina; utvreno je da za 55. g. Pompej i Kras budu izabrani za
konzule, poslije ega e Pompej dobiti na upravu panjolsku s rokom od pet godina, a Kras za isto
vrijeme Siriju, koja ga je privlaila svojim bogatstvom i mogunou da stekne ratnu slavu u borbi s
Partima.
Po povratku u Rim Pompej i Kras su, usprkos, odreenog otpora optimata, uspjeli postii
ostvarenje plana stvorenog u Luki. Kao konzuli Pompej i Kras su sproveli niz mjera u korist
trijumvira. Jo prije zavretka konzulata Kras je krenuo u Siriju, dok je Pompej ostao u Italiji i
upravljao panjolskom preko legat.

5. Parti i Rim sredinom I st. pr. K.

Poetak diplomatskih odnosa izmeu drave Parta i Rima pada u 92. g. pr. K, kada su poslanici
partanskog kralja doli u Kapadokiju Suli, koji se tamo nalazio, i predloio mu ugovor o savezu
protiv pontskog kralja Mitridata VI Eupatora. Partskom dravom je tada upravljao Mitridat II To je
bio energian vladar, pod kojim se partska drava oporavila od upad barbarskih plemena iz
Srednje Azije i ponovo pomakla svoje granice na zapad.
Partski kraljevi vodili su porijeklo iz roda Arakid i smatrali su se nasljednicima perzijskih
kraljeva Ahmenida. Njihova vlast bila je apsolutna, ali izbor nasljednika nije ovisio o vladajuem
monarhu, ve o dva aristokratska savjeta, koji su mu birali nasljednika meu njegovim roacima.
Kraljeva smrt bila je obino praena sporovima meu pretendentima, koji su se pretvarali u
graanske ratove. Meu dvorskom aristokracijom istaknuto znaenje imalo je sedam rodova, koji su
pretendirali na porijeklo od vo partskih osvajaa. Ali pored aristokracije znatnu ulogu u dvorskom
ivotu i meusobnim ratovima igrali su vazalni kraljevi i nezavisni kneevi raznih oblasti Irana koje
su ulazile u sastav partske monarhije. Stupanj njihove zavisnosti od Parta bio je uvjetovan snagom
sredinje vlasti. Starinske oblasti perzijske monarhije (Medija, Perzija) i dalje su se dijelile na
satrapije.
Formiranje partske drave bilo je posljedica ustanka stanovnitva sjevernog dijela Irana protiv
tiranije helenizirane administracije monarhije Seleukid. Arakidi su obnovili staroperzijske
ustanove i obiaje. Meu partskom birokracijom bio je prilian broj Grka, ali su njih trpjeli samo
kao prevodioce, inenjere, dvorske artiste i poslovne ljude, nikad im ne povjeravajui vie poloaje,
kao to je to bilo u helenistikim monarhijama. Pred kraj II st.pr.K. u sastav arakidske monarhije
ulazili su i neki grki gradovi, koji su i dalje uivali izvjesnu autonomiju.
Slino monarhijama Kira i Aleksandra, partska drava je predstavljala konglomerat raznih
naroda, koji su se nalazili na raznim stupnjevima drutveno-gospodarskog razvitka. Stanovnitvo
sjevernih, sjeveroistonih i istonih oblasti Irana zadralo je crte prvobitne zajednice, dok je za
nain ivota grkih gradova u mezopotamskoj dolini karakteristino razvijemo robovlasnitvo.
Partski aristokrati bili su vlasnici ogromnih posjeda u sjeverozapadnim dijelovima Irana, koji su
obraivali pomou zavisnih i poluzavisnih zemljoradnika. Obrt je bio razvijen uglavnom po grkim
gradovima Mezopotamije i nije igrao bitnu ulogu u ivotu zemlje. Veliko znaenje imala je tranzitna
trgovina. Preko partske drave Baktrije vodili se trgovaki putovi, koji su povezivali Kinu sa
najvanijim centrima Sredozemnog mora. Jedan od tih putova bio je uveni put svile, kojim su
skupocjene kineske tkanine dostavljane u Siriju i ak Egipat. Oko vladavine nad najvanijim
trgovakim centrima Parti su vodili borbu najprije sa grko-baktrijskim kraljevima i Seleukidima, a
zatim s Rimljanima.
130. g.pr.K. Parti su morali izdrati teko borbu sa seleukidskim vladarima, koji su poduzeli
posljednji oajniki pokuaj da obnove svoju vladavinu nad Iranom, a poslije pobjede nad njima i
pokuaj najezde srednjoazijskih nomada Saka, koji su estoko opustoili ne samo Iran, ve i jedan dio
Mezopotamije. Dva partska kralja poginula su u borbi sa Sakima. Tek je za vladavine Mitridata II
(Arak IX) partska drava ponovo ojaala. U to vrijeme pada i vojna reforma, koja je dovela do
reorganizacije partske vojske. Mitridat II odbacio je helenistiki sustav vojske mjeovitog tipa, koja
se uglavnom sastojala od najamnika. On je poeo vojsku popunjavati zavisnim ljudima samog kralja i

vazalnih vladara. Glavninu partske vojske inila je sad konjica, koja se sastojala od dvije vrste:
teko naoruanih i lako naoruanih vojnika. Teko naoruani konjanici bili su odjeveni u oklop
ispleten od metalnih prstena (koji nije pokrivao samo konjanika, nego i konja) i naoruani konjima i
maevima. Pored teke udarne konjice stekli su veliko znaenje i lako naoruani konjaniki odredi
sastavljeni od strijelaca, koji su neprijatelja zasipali kiom strijela.

Rim i Parti u prv oj polov ici I st.

Prodiranje Rimljana na Istok dovelo ih je u neposredan dodir s Partima. Nakon pregovora

poslanik Mitridata II sa Sulom, njegov nasljednik Fraat III traio je savez s Lukulom, zahtijevajui
od Rimljana da priznaju njegove pretenzije na sve oblasti istono od rijeke Eufrata. Poto je dobio
usmeni pristanak Lukula i njegovog nasljednika Pompeja na te uvjete, Fraat je kao rimski saveznik
napao armenskog kralja Tigrana Velikog. Ali su se odnosi Rimljana i Parta uskoro izmijenili. Nakon
bijega Mitridata VI Eupatora Pompej je Tigrana priznao za prijatelja rimskog naroda. Po nalogu
rimskog zapovjednika, usprkos svih ugovora i ranijih obeanja, Fraat III je morao napustiti zauzeti
teritorij. Parti dugo vremena nisu zaboravili dvolinu igru rimskih vojskovoa.
Oko 57. g. Fraata III ubili su sinovi Orod i Mitrdiat, meu kojima je izbio rat oko prijestolja.
Mitridat je pobjegao u Siriju i zatraio podrku od Aula Gabinija, poznatog Pompejevog pristae
koji je tada upravljao tom provincijom; kralj partske drave postao je Orod II Gabinije se je poeo
energino spremati za pohod, ali nije ostvario svoj plan i opasnom pohodu protiv Parta pretpostavio
je laku i unosnu ekspediciju na Egipat. Ovaj poduhvat bio je ostvaren usprkos volje Senata. Gabinije
je vratio na egipatsko prijestolje kralja Ptolomeja Auleta, koga je stanovnitvo bilo prognalo;
njegovi protivnici bili su okrutno kanjeni. Kada se vratio u Rim s bogatim plijenom, Gabinije je bio
pozvan na sud; potkupljivi suci su ga oslobodili, ali je to izazvalo nezadovoljstvo oporbenih grupa;
stvar je prela u komicije, i Gabinije je bio osuen.

Kras ov a eks pedicija

Jo prilikom sklapanja sporazuma u Luki Kras je imao u vidu pohod protiv Parta, koji mu se inio
primamljivim i lakim poduhvatom, koji obeava ratnu slavu i bogat plijen. 54. g. on je upao u
Mezopotamiju i osvojio niz gradova, ali je pred zimu odveo vojsku u Siriju. 53. g. Kras je ponovo
krenuo protiv Parta. Rimljani nisu bili navikli na prirodne uvjete u Mezopotamiji; njihovi vodii
nisu bili pouzdani. Parti isprva nisu prihvatili borbu; najzad, u blizini Kare Kras je napao partsku
vojsku, koja se sastojala od izvrsne konjice; ova je protivnika zasula kiom strijela. U ovoj bitci
poginuo je Krasov sin, pobijen je i zarobljen veliki broj Rimljana. U ruke Parta pali su rimski znaci
(srebrni orlovi) a sam Kras bio je izdajniki ubijen kada je prilikom odstupanja prihvatio partski
prijedlog da stupi s njima u pregovore.
Krasov kvestor Gaj Kasije Longin uspio je ostatke rimske vojske odvesti u Siriju. itava
Mezopotamija pala je u ruke Parta. 51. g. oni su ak preli Eufrat i, usprkos upornog otpora
Rimljana, ostali su na teritoriju Sirije, prijetei napadima Rimljanima i njihovim saveznicima. Tek su
ih unutarnji nemiri u samoj Partiji prisilili 50. g. na povlaenje svojih trupa s one strane rijeke
Eufrata. Sredinom I st. sve znaajne drave helenistikog Istoka izgubile su svoju samostalnost.
Samo je partska kraljevina, koja je izrasla i ojaala zahvaljujui borbi sa helenizmom, sauvali
svoju nezavisnost. Do poetka I st. Rim i Partija nisu dolazili u dodir. Bitka kod Kare bila je prvi
ozbiljan sukob izmeu dviju velikih sila.
Od vremena Krasovog pohoda partsko pitanje igra glavnu ulogu u vanjskog politici Rima na
Istoku.

6. Cezarova borba u Galiji od 55. Do 50. g. pr. K.

U zimu izmeu 56. i 55. g. Cezar je vodio rat s germanskim plemenima koja su prela Rajnu. Ona
su imala namjeru uvrstiti se u Galiji. Poto je stupio s njima u pregovore, Cezar ih je iznenada
napao. Veina Germana bila je unitena, i samo je konjica uspjela prijei preko Rajne. Gonei
Germane, Cezar je kao prvi vojskovoa preao Rajnu i proveo osamnaest dana na njenoj desnoj
obali. Prijelaz preko Rajne imao je za cilj demonstriranje moi rimskog oruja.

Cezarov pohod u Britaniju

Druga mjera u 55. g. bio je Cezarov pohod u Britaniju. Britanija je bila naseljena keltskim
plemenima, koja su sa svojim kontinentalnim suplemenicima bila povezana zajednikom religijom,
obiajima i jezikom i koja su im esto pomagala u borbi protiv Rimljana. Cezar se je iskrcao u
Britaniji sa dvije legije i odnio pobjedu nad plemenima koja su krenula protiv Rimljana, ali ga je
nepovoljno godinje doba koje je izabrao za ekspediciju primoralo na sklapanje mira i povratak.
Cezar se energino spremio za novu ekspediciju i sljedee 54. g, preao u Britaniju s veom
vojskom, pojaanom galskom konjicom. On je prodro u dubinu otoka i preao Temzu; ali su njegovi
uspjesi, u krajnjoj liniji, bili od malog znaaja. Usprkos tome i bez obzira na svoje rezultate,
ekspedicija u Britaniju, malo poznatu zemlju o ijoj su prirodi i stanovnitvu postojale
najfantastinije predodbe, izazvala je u Rimu dubok utisak.

Antirims ki pok ret u Galiji

Za vrijeme britanskog pohoda meu Galima je ojaao antirimski pokret. Rimska politika nije
nailazila na simpatije kod veine galskog stanovnitva. Galski odredi morali su se boriti na strani
Rimljana, obveza dostava ita i drugih proizvoda potrebnih za izdravanje rimske vojske sve su se
vie poveavale. Rimljani su se mijeali u unutarnje poslove galskih plemena, podravali jednu
stranu protiv druge ili uzdizali jedno pleme na raun drugog. Cezarova politika nije se razlikovala od
politike ostalih osvajaa. Nezadovoljstvo i tenja za oslobaanjem zemlje ujedinila je sve slojeve
galskog drutva od druida i plemenskih voa do upropatenih i osiromaenih Gala. Pokret je poeo
meu Belgima. Jedan od rimskih garnizona bio je u potpunosti pobijen. Drugi rimski logor, u kome je
kao legat bio Ciceronov brat Kvint, Gali su opkolili i drali pod opsadom sve dotle dok Ciceronu
nije priskoio u pomo Cezar.

Vercing etoriks ov ustanak

Ove ekspedicije bile su predigra za veliki ustanak u 52. g. U to vrijeme Cezar se nalazio u
Cisalpinskoj Galiji, budno pratei burne dogaaje koji su se tada razvijali u Rimu. Ali ti dogaaji
nisu apstrahirali njegovu panju od galskih voa, koji su se spremali na akciju protiv Rimljana. Na
elu antirimskog pokreta nalazio se mladi, ali talentirani voa Arvern Vercingetoriks , koji se
odlikovao hrabrou i uivao autoritet kako meu svojim suplemenicima tako i kod susjeda.
Ustanicima su se pridruila ak i ona plemena koja su ranije bila na strani Rimljana.
Cezar se nalazio daleko od svoje vojske, razbacane po itavoj Galiji. Vercingetoriks je sebi
stavio u cilj odvajanje Cezara od njegovih sjevernih trupa, i u tome je jednim dijelom uspio. Ali je
Cezar djelovao veoma odluno; prikupivi znatan dio svojih odreda i ojaavi ih najamnikom
germanskom konjicom. Sa ustanicima se obraunao izvanrednom okrutnou. U gradu Avariku, koji je
Cezar zauzeo poslije dugotrajne opsade, pobijeno je preko 40 tisua ljudi, meu kojima i ena i
djece. Ali je Cezarov napad na Gergoviju, u kojoj se uvrstio Vercingetoriks, zavrio potpunim
neuspjehom. Sada je ustanak postao sveopim. Od Rimljana su otpali ak i Heduanci. Galska
plemena izabrala su Vercingetoriksa za vou u borbi protiv Rima. Rimljanima je prijetila opasnost
od odsijecanja od Cisalpinske Galije, u kojoj su Gali takoer mogli upasti. Poslije neuspjeha kod
Gergovije Cezar je svoju vojsku spojio s trupama svoga legata Labiena u sjevernoj Galiji i krenuo na
jug, ali je usput morao izdrati napad Vercingetoriksa. Zahvaljujui germanskoj konjici Cezar je ipak
uspio odbiti napade Gala. Vercingetoriks se je morao povui i skloniti u utvreni logor u Aleziji,
stvorivi sve uvjete za dugotrajnu obranu. Rimljani su sa svih strana opkolili tvravu, i
Vercingetoriks je bio odsjeen od galske vojske, koja je bezuspjeno pokuavala priskoiti svome
voi u pomo. Na kraju je glad Vercingetoriksa natjerala na predaju. On je raunao na milost i
velikodunost pobjednika, ali se njegove nade nisu opravdale: on je u lancima odveden u Rim. Sve
do Cezarovog trijumfa dran je u tamnici, a zatim pogubljen.
Pad Alezije bio je teak udarac za ustanike. Jedinstvena organizacija se raspala, ali ustanak jo
nije bio konano uguen. Mnoga plemena nastavila su borbu s Rimom, i jo 51. g. trajale su
posljednje bitke. Plemena koja bi prela na stanu Rima dobivala su oprost, i za razliku od prve
godine ustanka Cezar je pokazivao svoju blagost (clementia).

Galija pod rims kom vla u

Kosmata Galija (Gallia Cosmata) sve do Rajne postala je rimski posjed. Ali ona nije
proglaena provincijom. Galska plemena formalno su smatrana rimskim saveznicima i stajala pod
nadzorom upravnika Narbonske Galije. Ona su bila duna svake godine plaati odreeni iznos, koji
je ukupno iznosio 40 milijun sestercija. Za razliku od drugih provincija, danak (tributum) nisu
prikupljali publikani, ve predstavnici pojedinih plemena. To je predstavljalo jednu od bitnih
Cezarovih novina, koja je novoosvojene oblasti spaavala pretjeranog iskoritavanja od strane
rimskih zakupaca, koji su upropatavali itave provincije i esto davali povoda nemirima.
Galski rat predstavlja jedan od najvanijih dogaaja rimske povijesti, dogaaj koji je ubrzao
raspadanje Republike i formiranje Carstva. Galski pohodi otvorili su Cezaru nove perspektive. Oni
su doprinijeli radikalnim promjenama politikog stanja u Rimu.
Cezaru je pao u ruke ogroman plijen. Bogatei se sam, Cezar nije zaboravljao ni svoje prijatelje i
suborce. Mnogi od njih obogatili su se i postali magnati. Galski plijen omoguio je Cezarovim
pristaama, da razviju iroku demagoku politiku. Galskim novcem pokrivani su rashodi na
prireivanju predstava, praznika, na distribucije, poklone i mita.
Ubrzo poslije osvajanja slobodne Galije u njoj su osnovane rimske kolonije. Galska zemljita,
koja su pripala krupnim posjednicima ili pak ostala u rukama lokalne aristokracije, poela su se
intenzivno obraivati. iroko se razvila razmjena izmeu raznih italskih i galskih oblasti. Neki
gradovi Cisalpinske Galije i Etrurije proizvodili su robu koja je plasirana u transalpinskim
oblastima. Ali se je u samoj Galiji poela razvijati proizvodnja, kako poljoprivrednih tako i
obrtnikih proizvoda. Poslije nekoliko desetljea produkti galske proizvodnje uspjeno su
konkurirali italskoj robi.
Iako je Galija i kasnije esto pokazivala svoje nezadovoljstvo rimskom vlau, ipak je
romanizacija postizala brze uspjehe. Najvea galska naselja pretvarala su se u rimske gradove, u
kojima se razvijala galsko-rimska kultura, koja se odlikovala specifinou i koja je odigrala veliku
ulogu u povijesti postanka zapadnoeuropske civilizacije.

Glava XXI
BORBA IZMEU CEZARA

I POMPEJA.

CEZAROVA DIKTATURA

1. Politiki ivot u Rimu krajem pedesetih godina Ist.pr.K.

Dok je Cezar vodio ratove u Galiji, u Rimu je dolazilo do dogaaja koji su svjedoili o
produbljivanju politike krize koju je Republika doivljavala jo od poetka I st.pr.K. Stranka
optimata nastavila je borbu protiv trijumvirata. Politiki procesi, uglavnom po predmetima i
zloupotrebama u provincijama, iznosili su na vidjelo nevjerojatne zloupotrebe rimskih
administrativnih i poslovnih ljudi u oblastima podinjenim Rimu. Ali su potkupljeni suci oslobaali
ak i one ija je krivnja bila svakome jasna. Borba za vrijeme izbora magistrata dosizala je
izvanrednu otrinu, predizborni zborovi pretvarali su se u oruane sukobe po ulicama Rima.

Ubojs tvo Klodija

53. g. oko konzulskih mjesta vodile su se prve bitke, tako da konzuli nisu ni bili izabrani. Odredi
Klodija, sastavljeni od lumpenproleterskih elemenata i robova, borili su se sa slinim odredima
Milona, koga su istaknuli optimati. Milon je pretendirao na konzulat, dok je Klodije htio postati
pretor. Poetkom 52. g. obojica su se sluajno sreli nedaleko Rima, na Apijevoj cesti. I jednog i
drugog pratili su naoruani ljudi. Dolo je do svae, koja se pretvorila u tuu, u kojoj su Milonovi
ljudi ubili Klodija.
Klodijevo ubojstvo izazvalo je u Rimu nemire. Svjetina, u kojoj je pored plebejaca bilo i mnogo
robova, potaknuta govorima tribun, Klodijevih prijatelja, sveano je prenijela njegov le na Forum,
u Hostilijevu kuriju (mjesto senatskih zasjedanja), gdje je nainjena pogrebna lomaa; uslijed toga
je nastao poar, u kome je izgorjela kurija. Mnotvo naroda je zahtijevalo osvetu za smrti Klodija. U
prijestolnici je nastalo stanje opasno za vladajue klase.

Pompejev e izv anredne ovlas ti

Senat je Pompeju dodijelio posebne ovlasti, naloivi mu da ugui pokret i vrati red u Rim. Mimo
obiaja, Pompej je bio izabran za konzula u 52. g. bez kolege (sine collega). Od ovog trenutak
Pompejevo zbliavanje sa optimatima dobiva odreen oblik, to je ubrzo dovelo do Pompejevog
raskida sa Cezarom. Pompej je u svojim rukama koncentrirao razne magistrature (konzulat,
prokonzulat u panjolskim provincijama, izvanredne ovlasti za opskrbu Rima namirnicama).
Ovakvo spajanje dunosti bilo je neuobiajeno u prijanjim razdobljima rimske povijesti, ono je
predstavljalo presedan za budue dogaaje. Pompej je sproveo stroge zakone protiv krivaca za
nasilje i potkupljivanje; revidirani su i spiskovi sudaca. Optimati su morali rtvovati Milona. Njemu
je odrano suenje u veoma napetoj situaciji. Ciceronov obrambeni govor nije imao uspjeha. Milon
je bio osuen i morao je krenuti u izgnanstvo.
Iste godine Pompej je sproveo zakone koji su poveali kazne za potkupljivanje, regulirali
proceduru prilikom izbora za najvie dunosti i utvrdili novi sustav podjele provincija. Ovi zakoni
oteali su produenje Cezarovih ovlasti i njegov izbor u odsustvu za konzula u 48. g. Meutim Cezar
se nije usudio doi u Rim i postaviti svoju kandidaturu, jer su ga protivnici mogli pozvati na sud radi
zloupotreba u njegovoj provinciji. A u povodima za optubu nije se moralo oskudijevati; nije
nedostajalo ni ljudi koji bi poveli proces protiv Cezara. Na insistiranje Cezara i njegovih pristaa
Pompej je nastojao ograditi Cezara i rekao je da se osobno uee na izborima ne tie Cezara, ali
komicije nisu potvrdile tu ogradu, i novi su zakoni stvarali uvjete za napade na Cezara. Glavni
Cezarovi protivnici bili su rukovoditelji senatorske stranke optimati, od kojih je najrevnosniji bio
Katon Mlai. Ideolog pak itavog smjera bio je Ciceron. 51. g. izala je njegova rasprava O
dravi (De republica). Slino Polibiju, Ciceron smatra izvrsnom onu mjeavinu oblika,
ravnoteu vlasti, koja se opaa u Rimu, gdje je vlast podijeljena izmeu narodne skuptine,
Senata i magistrata. Najinteresantnija je Ciceronova misao o idealnom dravniku, gotovo
boanskom ovjeku, koji se u tekom trenutku po dravu pojavljuje kao upravlja (rector) i
umiritelj (moderator) drave. Raspolaui posebnim ovlastima, on upravlja individualno, u
sporazumu s najboljim ljudima u dravi, tj. sa optimatima. Ciceron ne govori na koga misli kad
govori o tom idealnom ovjeku. Potpuno je mogue da je idealizirao Pompeja; ali u isto vrijeme
Ciceron, po svemu sudei, nije zaboravljao ni sebe, inei aluzije na svoje akcije za vrijeme borbe
protiv Katiline.
Pompejev savez sa optimatima ojaao je pozicije Cezarovih neprijatelja. Za konzule od 51. Do
49. g. birani su njegovi krajnji neprijatelji.

2. Graanski rat izmeu Pompeja i Cezara

Trijumvirat se ustvari raspao onda kada je poginuo Kras i kada su ostala u savezu samo dvojica
od trojice monih ljudi; hlaenju osobnih odnosa izmeu Cezara i Pompeja doprinijelo je to to je
neposredno prije toga umrla Cezarova ker Julija, koju je Pompej oenio odmah nakon sklapanja
trijumvirata.

Krajnji optimati protiv Cezara

Veliku ulogu u raskidu odnosa izmeu Pompeja i Cezara odigrali su krajnji optimati,
najkonzervativniji predstavnici senatorskog stalea.
Konzul 51. g, Marko Klaudije Marcel, demonstrativno je istupio protiv Cezarovog masovnog
dodjeljivanja rimskog graanstva stanovnicima Cisalpinske Galije. Jednog od novih graana Marcel
je osudio na tjelesnu kaznu i rekao mu da se moe aliti samom Cezaru. Cezarovi protivnici
zahtijevali su da on u roku preda svoje ovlasti. Pompej, koji je isprva krio svoj odnos prema Cezaru,
stao je na kraju na njihovu stranu. Ali je Cezar imao i mnogo pristaa. Meu njegovim privrenicima
u to vrijeme osobito se isticao Gaj Skribonije Kurion, koji je bio izabran za narodnog tribuna u 50. g.
Kurion je ranije bio poznat kao pristaa optimata, ali ga je Cezar potkupio, isplativi njegove
ogromne dugove. Da bi prikrio svoj prijelaz na stranu Cezara, Kurion je poeo demonstrativno
istupati protiv Pompeja i protiv Cezara. Na jednoj od senatskih sjednica on je predloio da i Cezar i
Pompej istovremeno predaju svoje ovlasti. Pod takvim uvjetima bio bi u dobitku Cezar, koji je
raspolagao ogromnim galskim plijenom i imao irokih veza meu rimskim plebejcima. Potpuno
neoekivano Kurionov prijedlog je proao u Senatu s ogromnom veinom, ali je konzul zatvorio
sjednicu rijeima: Pobjeujete, da biste dobili u Cezaru despota. Odluka Senata nije dobila
formu. Ali je ovaj incident potakao krajnje optimate, pristae graanskog rata, na odlune akcije. Po
Rimu su poeli kruiti glasovi kako Cezar ide na Italiju, to je dalo povoda pristai optimata,
konzulu Gaju Marcelu, da povjeri Pompeju zapovjednitvo nad vojskom.
Cezar, koji je koncentrirao svoje trupe u Transalpinskog Galiji, nalazio se sa jednom legijom u
Cisalpinskoj Galiji, nastojei pokazati kako svim silama eli sprijeiti rat. On je najprije predloio
Senatu da mu ostavi dvije legije i Cisalpinsku provinciju sa Ilirikom. Kada je taj prijedlog odbaen,
on je pristao na rasputanje svoje vojske, pod uvjetom da to isto uini Pompej. Ovo pitanje
raspravljeno je na sjednici Senata u sijenju 49. g. Ciceron, koji se je malo prije toga vrtio iz
Cilicije, gdje je bio prokonzul, pokuao je nai mogunost pomirbe.
Ali su pobijedili krajnji optimati, s kojima se Pompej povezao. Senat je donio odluku da Cezar
vrati ovlasti, i odredio mu je zamjenika. Onda su Cezarove pristae, narodni tribun Marko Antonije i
Kvint Kasije, stavili svoj veto na ovu odluku Senata. Ali optimati nisu htjeli voditi rauna o
pravima tribuna, i ovi su morali pobjei Cezaru.

Cezarov prijelaz prek o Rubik ona

10. sijenja 49. g. Cezar je s jednom legijom preao rijeku Rubikon, koja je galske provincije
dijelila od Italije. Kocka je baena (Alea iacta est) bile su rijei sa kojima je Cezar poeo
prijelaz preko rijeke. Samim tim otpoeo je graanski rat. Pojava prokonzula s vojskom u Italiji bila
je protuzakonita. Cezar je svoju akciju motivirao osvetom za gaenje prava narodnih tribuna,
pokuavajui time odgovornost za rat prebaciti na svoje neprijatelje.
Cezarov prijelaz preko Rubikona bio je potpuno neoekivan za njegove protivnike. Glavne
Pompejeve vojne snage nalazile su se u panjolskoj. Pompej nije mogao zaustaviti Cezarov
napredovanje, on je zajedno s velikim dijelom senatora pobjegao iz Rima na istok Italije i otplovio iz
Brundizija u Grku. Cezaru nije polo za rukom sprijeiti ovaj prijelaz; ali je sad itava Italija bila u
njegovim rukama. Pompejeve trupe koje su ostale u Italiji prele su na Cezarovu stranu; prilian broj
pristaa naao je on i po italskim gradovima. Cezar je krenuo na Rim, gdje poslije bijega Pompeja i
konzul vlast nije funkcionirala. Pred Cezarov dolazak neki magistrati vratili su se na svoje dunosti,
a narodni tribuni sakupili su senatore koji su ostali u Italiji. Cezar je blago postupio sa zarobljenim
protivnicima, to je bila neobina reakcija, s obzirom na postupke Marija i Sule. On je samo uzeo u
svoje ruke dravnu blagajnu, usprkos prosvjeda jednog od narodnih tribuna.

Bitk a kod Ilerde

Cezar je u Rimu ostao kratko vrijeme. On je krenuo u panjolsku, gdje su bile koncentrirane
glavne snage njegovog protivnika. Neoekivanim napadom na Pompejeve panjolske legije Cezar je
htio onemoguiti njihovu ofenzivu na Italiju. Isprva Cezar nije imao uspjeha, ali kada su mu stigla
pojaanja iz Galije, on je kod Ilerde (49. g.) potukao Pompejeve trupe i prisilio ih na predaju. Na
svom povratku Cezar je osvojio i grki grad Masiliju. Kao kaznu za uspjean otpor; Masilija je
izgubila nezavisnost i osim toga znatan dio svog teritorija. Po povratku iz panjolske Cezar je
proglaen diktatorom, ali je na toj dunosti proveo svega 11 dana. On je definitivno vratio prava
svima onima koje je Sula bio proskribirao, proveo je izbore za konzule i vratio diktatorske ovlasti.
Krajem 49. g. Cezar je krenuo u Grku i iskrcao se u Epiru, gdje se sukobio s Pompejevim trupama.

Bitk a kod Fars ala i njezino znaenje

Prednost je bila na strani Pompeja; on je imao prilian broj dobro naoruanih i hranom
opskrbljenih vojnika, kao i jaku flotu. Cezarova vojska bila je disciplinirana, ali on nije uspio sve
svoje snage odjednom prebaciti, jer je to spreavala Pompejeva flota; osim toga, Cezarova je vojska
bila loe opskrbljena. Prvi Cezarovi sukobi s Pompejem dogodili su se u Epiru kod Dirahija. Za
vrijeme njih Cezar je pretrpio znatne gubitke, povukao se u Tesaliju i rasporedio svoje trupe blizu
grada Farsala. Uskoro je tu sa svojom vojskom stigao i Pompej. Optimati koji su se nalazili zajedno
Pompejem bili su poslije uspjeha kod Dirahija uvjereni u pobjedu i prepirali su se ak oko toga
koga e izabrati za Cezarovog nasljednika na dunosti velikog pontifika. Njihova uvjerenost u
pobjedu prela je i na Pompeja, i on se odluio upustiti u bitku. On je namjeravao protivniku
konjicu razbiti izvrsnim snagama svoje konjice i zadati udarac protivnikom desnom krilu.
Predviajui to, Cezar je na svome desnom krilu koncentrirao dvije tisue svojih najboljih
legionara. Pompejevi konjanici potisnuli su Cezarovu konjicu i poeli potiskivati njegove trupe s
desnog boka, ali su tu naili na elitnu postrojbu i ne izdravi njegov protunapad uzmakli natrag,
otkrivi bok Pompejeve vojske. Onda je Cezar uveo u borbu svoje priuvne snage, koje usu prele u
napad na demoraliziranog protivnika i upale u njegov logor.
Bitka kod Farsala (6. lipnja 48. g.pr.K.) zavrila se u Cezarovu korist. Pompej je pobjegao s
bojita.
Ostaci njegove vojske predali su se Cezaru. Sam Pompej sklonio se je najprije na otok Lezbos, a
odatle je prebjegao u Egipat, gdje je potraio utoite i pomo kod mladog kralja Ptolomeja, kome je
ranije pruao zatitu. Ali je po Ptolomejevom nareenju Pompej izdajniki ubijen dok se iskrcavao
na obalu.
Ishod bitke kod Farsala i daljnji tijek dogaaja omoguuju usporedbu talenata dvojice takmaca
Pompeja i Cezara. Pompej je poginuo borei se u savezu sa optimatima. Kasnija rimska politika
tradicija predstavljala ga je kao muenika za slobodu, za republiku, za tradicije predaka. Ova
predodba nije odraavala prave namjere Pompeja, koji je esto mijenjao svoje politike pozicije;
kao Cezar, i on je teio apsolutnoj vlasti. Pred njim je lebdio ideal helenistikog heroja-pobjednika.
Nije uzalud on sebe smatrao novim Aleksandrom i nastojao je u mnogo emu oponaati
makedonskog osvajaa.
Teei osvajanju vlasti, on je bio neusporedivo slabiji od svog protivnika, kao politiar i kao
vojskovoa.

3. Aleksandrijski rat i Cezarova pobjeda nad Farnakom

Cezar je stigao u Aleksandriju tri dna nakon Pompejeve smrti. U Egiptu se u to vrijeme vodila
dinastika borba: po testamentu Ptolomeja Auleta, koji je umro nedugo prije toga, Egiptom je trebala
zavladati njegova starija ker Kleopatra i sin Ptolomej. Izmeu brata i sestre otpoela je borba,
koja se pretvorila u otvoreni rat. Kleopatra je prognana iz Aleksandrije, i Egiptom je zavladao
maloljetni Ptolomje Dioniz. Stigavi u Egipat, Cezar je zatraio ogromne svote koje mu je bio duan
Ptolomej Aulet i arbitrau po pitanju naslijea prijestolja. Kleopatra se tajno vratila u Aleksandriju i
prodrla do Cezara. Cezar se je oduevio mladom kraljicom, koja se odlikovala umom i
obrazovanjem. Meutim, odnosi izmeu Cezara i Kleopatre ne mogu se svesti na obinu romantinu
povijest. Oslanjajui se na Cezara i njegovu vojsku, Kleopatra je htjela povratiti vlast. Cezaru su pak
bila potrebna ogromna sredstva za ostvarenje njegovih politikih planova. Cezar je Ptolomeja i
Kleopatru proglasio egipatskim kraljevima, ali je Ptolomejeva stranka, koju su podravali
aleksandrinci, bila nezadovoljna njegovom politikom. U Aleksandriji je otpoeo ustanak, koji je
doveo u opasnost ak i Cezarov ivot. Bojei se da flota, koja se nalazila u luci, ne pree na stranu
ustanika, Cezar je naredio da se spali. Za vrijeme poara izgorio je jedan dio slavne Aleksandrijske
knjinice. Cezara su spasila tek brojna pojaanja, koja su mu na vrijeme dola iz Sirije. U bitci kod
Nila Rimljani su odnijeli pobjedu. Ptolomej Dioniz je poginuo. Cezar se vratio u Aleksandriju kao
pobjednik i vratio na vlast Kleopatru.
Cezarove akcije u Aleksandriji pruile su neprijateljima mogunost prikupljanja snage. Sin
Mitriata VI Eupatora Farnak, osvojio je kraljevine koje su bile saveznice Rima, ili od njega
zavisne, i zauzeo ak Bitiniju, koja je pripadala Rimu. Nevjerojatnom brzinom stigao je Cezar iz
Egipta u Aziju, bez naroite muke pobijedio Farnaka i lakonski javio u Rim o svojoj pobjedi:
Dooh, vidjeh, pobijedih (Veni, vidi, vici).
Farnak je pobjegao u Pantikanej, gdje ga je ubio vojskovoa Asandar, koji je u njegovom
odsustvu upravljao Bosporskom kraljevinom. Pobjeda nad Farnakom predstavlja poetak rimskog
mijeanja u prilike Bosporske kraljevine, iako se Cezarov pokuaj da na Bosporu uvrsti svog
kandidata svrio neuspjehom. Novi pretendent poginuo je u borbi sa Asandrom.
Nakon zavretka akcija u Aziji, Cezar se je vratio u Rim.

4. Socijalni pokret u Rimu 48 . 47. g.

Dunik o pitanje

Gospodarsko stanje Rima pogoravalo se za vrijeme graanskog rata. Vrijednost novca je

opadala, ivot je poskupljivao, i posljedica toga bilo je zaotravanje dunikog pitanja. Parola
brisanje dugova ponovo je postala aktualna. 49. g, po svemu sudei pod utjecajem gradskog
plebsa, koji se zalagao za anuliranje dugova; Cezar je sproveo sljedee mjere: kamate su
ukljuivane u dug, imovina koja je sluila kao pokrie za novac uzet na posudbu trebala se je
kupovati po cijeni koja je bila prije graanskog rata. Osim toga utvreno je da nitko ne moe drati
gotovog novca vie od 60 000 sestercija.

Akcija Celija Rufa

Ovakvo rjeenje pitanja nije zadovoljavalo ni dunike ni vjerovnike, i 48. g, za vrijeme

Cezarovog boravka na Istoku, pretor Marko Celije Ruf podnio je najprije prijedlog da se plaanje
svih dugova odgodi za est mjeseci, a kada je taj prijedlog naiao na otpor, podnio je narodnoj
skupitni zakonski projekt kojim se anuliraju svi dugovi i zakupci stana oslobaaju plaanja
najamnine za proteklo vrijeme stanovanja. Cezarovski Senat smijenio je Celija s dunosti. Onda je on
otputovao na jug Italije, gdje je zajedno s Milonom, koji se vratio iz prognanstva od pompejevaca,
gladijatora i robova, kojim je obeana sloboda, formirao odrede i pripremao ustanak; ali su
ustaniki odredi bili potueni od trupa poslanih iz Rima, a Celije i Milon ubijeni.

Pok ret Dolabele

Sljedee, 47. g, narodni tribun Publije Kornelije Dolabela obnovio je zakonski projekt o brisanju
dugova i osloboenju zakupaca od zakupnine. Dolabela je digao ustanak, u koji su se ukljuili i
osloboenici, Marko Antonije (tribun iz 49. g.), koga je Cezar ostavio u Italiji, uguio je ustanak.

Cezarov e socijalne reforme

Cezarov povratak u Rim poklopio se vremenski sa jaanjem pompejevaca u Africi, tako su meu
noblitetom i u onom dijelu vitezova koji je simpatizirao Pompjea ponovno oivjele nade u Cezarov
poraz. Zato je Cezar morao potraiti podrku plebsa. Cezar nije izrazio nezadovoljstvo Antonijevim
mjerama, ali nije prekinuo ni s Dolabelom. Ne prihvaajui itav njegov program, Cezar je proveo
brisanje zakupnikih dugova za vrijeme od godinu dana za one koji u Rimu plaaju dvije tisue, a po
italskim gradovima 500 sestercija. U interesu dunika utvreno je da se kamate raunaju u dug.
Da bi podigao italsku poljoprivredu, Cezar je proveo obvezni zajam i prodao na licitaciji
imovinu svojih protivnika, poginulih za vrijeme posljednjeg graanskog rata. Istovremeno je s
tekom mukom uspio uguiti nemire u legijama, koje su bile nezadovoljne time to im se ne isplauje
obeana nagrada.
Red u Rimu bio je uspostavljen. Ponovo su izabrani konzuli, a Senat popunjen novim lanovima,
meu kojima je bio i prilian broj Cezarovih centuriona.

5. Posljednja etapa Cezarove borbe s pompejevcima

Bitk a kod Tans a

Dok se Cezar nalazio na Istoku, a zatim sreivao prilike u Rimu, pompejevci su ponovo
koncentrirali svoje snage u Africi. Oni su uspjeli prikupiti veliku vojsku. Numidski kralj Juba
opskrbljivao ju je namirnicama i stavio im je na raspolaganje pomone trupe. Krajem 47. g. Cezar je
krenuo u Afriku. Njegova vojska bila je malobrojnija od protivnike, ali je usprkos, tome, u travnju
46. g. u krvavoj bitci kod Tansa pobijedila pompejevce. Svi afriki gradovi predali su se Cezaru.
Obrana grada Utike povjerena je Katonu Mlaem. Smatrajui pruanje otpora Cezaru beznadenim,
on je zavrio ivot samoubojstvom. Tako je siao s pozornice najuvjereniji pristaa stare
aristokratske Republike, koji je najdosljednije branio njena naela. Dogmatsko zanoenje
republikanskim tradicijama dovodilo je Katona do politike kratkovidnosti. Njegova borba pokazala
se neuinkovitom. Rimski republikanci slavili su kasnije njegovo potenje i ispravnost, kao i
njegovu smrt, tako da je Katon u kasnijim vremenima imao dosta potovatelja.
Uslijed rata poginuo je i numidski kralj Juba, poslije ega je Numidija pretvorna u rimsku
provinciju pod imenom Africa Nova.

Bitk a kod Munde

Cezar se vratio u Rim i proslavio etiri trijumfa za svoje pobjede u Galiji, Egiptu, Aziji i
Africi. Ali su se Pompejevi sinovi Gnej i Seksto uvrstili u panjolskoj i ponovo prikupili veliku
vojsku. U bitci kod Munde (45. g.) oni su bili potueni. Stariji, Gnej, bio je ubijen, dok se je Seksto
uspio skloniti u sjevernu panjolsku. Sada je Cezarova pobjeda bila potpuna. On je bio apsolutni
vladar Rima.

6. Borba za vojnu diktaturu

Graanski rat 49. 45. g. bio je rezultat krize koju je proivljavala rimska drava. Klasna borba u
Rimu ula je u novu fazu. Presudan znaaj dobivala je borba za vojnu diktaturu; prijelaz na nju
postojao je za Rim neminovna nunost. Robovi koji su se digli pod Spartakovim vodstvom bili su
potueni; od toga vremena nije bilo otvorenih akcija robova, ali je akcija Celija Rufa pokazala da su
robovi u Rimu, kao i u kasnoj Grkoj, mogli pruati podrku pokretu slobodne sirotinje, pokretu koji
se odvijao pod parolom brisanja dugova, prijetei time zelenakom kapitalu, koji je bio moan u
Rimu.
Rimski ustav formirao se u ono vrijeme kad je Rim bio relativno mali grad-drava. Osnovna
naela rimskog politikog ureenja ostajala su nepromijenjena, iako je rimska drava obuhvaala
velik teritorij njoj su bile podinjene sve drave Sredozemnog mora. Novo stanje nije nailo na
potreban odraz u rimskom politikom sustavu. Na provincije se nije gledalo kao na dijelove
jedinstvene drave, ve kao na posjede rimskog naroda (praedia populi Romani), kao na oblasti na koje
se protee njegova vlast (imperium).
Nemilosrdno iskoritavanje provincija, koje je neke oblasti dovodio do potpunog upropatavanja,
izazivalo je ustanke, koji su dovodili u pitanje vladavinu Rima nad pokorenim teritorijima. Rimsko
zakonodavstvo predvialo je stroge kazne za zloupotrebe u provincijama. Sudski procesi, koji su
esto voeni u to doba, nisu imali u vidu interese rimskih podanika, ve su samo bili sredstvo za
borbu izmeu pojedinih predstavnika vladajuih grupa.
Objektivnu nunost predstavljao je prijelaz na takvo politiko ureenje koje e izmijeniti metode i
oblike iskoritavanja provincija. Nobilitet se pokazao nemonim da izvri izmjene u dravnom
ureenju koje e odgovarati objektivnom stanju stvari prerastanju Rima od grada-drave u svjetsku
silu. Sredinom I st.pr.K. vitezovi nisu igrali samostalnu politiku ulogu. Pojedini njihovi
predstavnici pruali su podrku senatorskim grupacijama, drugi su pak nastojali sauvati svoju
neutralnost i ostati izvan politike. Zajedno s propadanjem seljatva i raspadanjem demokracije
nestajalo je preduvjeta za daljnju demokratizaciju rimskog politikog ureenja. Meu gradskim
plebsom bile su jo ive tradicije stranke populara, ali su demokratske parole gubile svoj realan
sadraj.
Tijekom borbe izmeu raznih robovlasnikih grupacija, kao to se to moe vidjeti na primjerima
Marija, Sule, Katiline i istog tog Cezara, predstavnici vladajuih klasa obraali su se slobodnoj
sirotinji, pa ak i robovima, to je u odreenoj mjeri predstavljalo prepreku za guenje
revolucionarnog pokreta robova i donjih slojeva slobodnog stanovnitva. Iskustvo klasne borbe u
razdoblju nakon Sule pokazalo je da je prijelaz na vojnu diktaturu bio neizbjean. Cezar je bio
dosljedniji od Pompeja, koji je htio zadobiti apsolutnu vlast, a istovremeno sauvati vladavinu
nobiliteta, koji je branio starorepublikanska naela.

Cezar i rims ki demok rats ki krug ov i

Cezar se pojavio na politikoj pozornici kao rukovoditelj demokratske stranke; stranke populara.
Parole populara sauvale su svoje znaenje i u sljedeim razdobljima njegov djelatnosti. Tako je on
prijelaz preko Rubikona i poetak rata s Pompejem pravdao nunou da se osveti za uvredu
narodnih tribuna, predstavnika plebsa. Kod samog Cezara i njemu bliskih ljudi zapaaju se odjeci
ideja stoike filozofije, koja je uila o prvobitnoj jednostavnosti ljudi i njihovoj opoj jednakosti. U
Biljekama o Galskom ratu on idealizira germanski agrarni sustav. U godinjoj raspodjeli
zemljita kod Germana Cezar je vidio elju da se sprijei imovinska nejednakost i strast za novcem.
Cezaru bliski povjesniar Salustije pozivao ga je u svojim pismima da izvri socijalne reforme; on je
ak predlagao ukidanje novca, koji raa rasko glavni porok rimskog drutva. Salustije je Cezaru
preporuivao da izvri reformu obiaja, za koju se nisu borili samo cezarovci: na nju je pozivao
Cezar i Ciceron. Govorei o mjerama koje bi mogle uskrsnuti starinsku rimsku jednostavnost ivota,
Salustije je Cezaru savjetovao odustajanje od prakse snabdijevanja rimskog plebsa itom.
Cezar je smanjio besplatnu distribuciju ita, ali je i pored toga tijekom itave svoje djelatnosti
sauvao popularnost meu rimskim gradskim plebsom, koji je uzalud oekivao od njega radikalne
reforme. Meutim, podrka od strane rimskog plebsa nije mogla biti vrsta ni dovoljna, tim prije to
su i Cezarovi protivnici imali meu plebejcima mnogobrojne klijente. Prilian broj pristaa imao je
Cezar i meu stanovnitvom italskih municipija. Veina municipija stajala je na strani Cezara za
vrijeme njegove borbe s Pompejem. Meu stanovnicima municipija bilo je poduzetnika, koji su se
koristili Cezarovom provincijskom politikom; novi italski kolonisti dobivali su od njega zemljine
estice; iz redova italskih stanovnika popunjavane su Cezarove legije. Ali su neprijateljske grupe
takoer imale u gradovima podrku, koja se zasnivala na istim tim klijentskim vezama.
Oko Cezara okupili su se neki moni rimski poslovni ljudi, tijesno povezani s provincijama; u
njihovom interesu bilo je stvaranje takvih uvjeta koji e uvrstit trgovake veze. Cezar je nastojao na
svoju stanu privui vladajue grupe provincijskog stanovnitva i samim tim proiriti svoju socijalnu
bazu. On je dareljivo dijelio prava rimskog graanstva ne samo pojedinim osobama, ve i itavim
gradovima. Opine Cisalpinske Galije dobile su od njega pravo rimskog graanstva. Ubrzo nakon
Cezarove smrti Cisalpinska Galija prestala se je smatrati provincijom, i na nju se poelo gledati kao
na dio Italije.
Prava rimska graanstva dodjeljivana su pojedinim panjolskim gradovima, kao i mnogim
stanovnicima novoosvojenih podruja slobodne Galije. Nadaleko se iri latinsko pravo, koje je dano
raznim gradovima Narbonske provincije, mnogim panjolskim opinama, sicilijskim gradovima i
nekim afrikim gradovima. Romanizaciji zapadnih podruja doprinijelo je osnivanje rimskih
kolonija po ranim provincijama. Naselja italskih kolonista pojavila su se i u istonim provincijama
na junoj obali Crnog mora i u Siriji. Sve ove mjere poveale su broj Cezarovih pristaa u oblastima
zavisnim od Rima, ali su Cezarove pristae po provincijama bile malo utjecajne u politikom
pogledu.

Cezar i nobilitet

Vladajua grupa u dravi i dalje je bio nobilitet; istina, i meu rimskom aristokracijom bilo je
Cezarovih pristaa. Za vrijeme borbe s Pompejem u Cezarovom se logoru nalazio prilian broj
mladih nobila iji su se stariji roaci borili na strani Pompeja. Za razliku od Sule, Cezar je
velikoduno postupao sa svojim protivnicima. Konfiscirana je imovina samo Pompeja i njegovih
najdosljednijih pristaa. Mnogi od Cezarovih prijanjih protivnika dobili su amnestiju. Nakon
pobjede nad neprijateljima Cezar odluno kree putem pomirbe sa starom aristokracijom. On se vrlo
dareljivo odnosi prema istaknutim aristokratima, bivim Pompejevim pristaama. Oni se biraju na
najvie dravne poloaje, alju u provincije, dobivaju posjede na dar. Za Cezarovu socijalnu
politiku karakteristino je nastojanje da nae oslonac kod raznih socijalnih grupa, i to se odraava u
mnogobrojnim reformama koje je on sproveo.

Cezarov o zak onodavs tvo

Posljednje godine Cezarove djelatnosti obiljeene su antidemokratskim reformama, sprovedenim u

duhu optimat i onih cezarovaca koji su pristajali uz Salustijeve poglede: broj plebejaca koji uivaju
pravo da od drave besplatno dobiva ito i neke druge proizvode smanjen je od 320 na 150 tisua.
Izdan je zakon koji je ponovo zabranjivao kolegije, koje je Klodije bio obnovio kratko vrijeme prije
toga. Da bi smanjio broj rimske sirotinje bez kue i posla; Cezar je iselio u kolonije 80 tisua
gradskih proletera.
Od mjera sprovedenih u interesu italskih stanovnika od osobitog je znaenja Julijev zakon o
municipijima, iji nam je znatan dio poznat po sauvanom natpisu. Ovaj zakon, koji je predloio
Cezar, ali koji je sproveden po svemu sudei u 44. g, nakon njegove smrti, davao je gradovima
autonomiju u rjeavanju lokalnih pitanja, utvrivao pravila za izbor gradskih magistrata, davao
privilegije veteranima, ali je istovremeno ograniavao pravo udruivanja. U duhu antiplutokratskih
tendencija sprovedeni su zakoni koji su titili osobnost dunika. itav niz mjera imao je za cilj da
doprinese uzdizanju poljoprivrede. Zakon koji je ograniavao iznos gotovine koju pojedinac moe
posjedovati imao je za cilj poveanje sredstava koja se ulau u zemljine posjede. Cezar je tvorac
velikih projekata za isuivanje movara, drenau tla i izgradnju putova, projekata koji su bili samo
djelomino ostvareni. U interesu italskog seoskog proletarijata on je utvrdio da se najmanje jedna
treina pastira zaposlenih po latifundijima mora sastojati od slobodnih ljudi.
Jo 59. g, za vrijeme svog konzulata, Cezar je sproveo strogi zakon protiv iznuivanja u
provincijama (lex Julia de repetundis), koji je u svojim glavnim crtama ostao na snazi sve vrijeme
trajanja Carstva. Kasnije je reguliran porezni sustav; ograniena je i stavljena pod kontrolu
djelatnost publikana; i dalje su zadrani zakupci posrednih poreza, dok su neposredne poreze u
nekim provincijama odsada plaali dravi izravno predstavnici opina.
Niz mjera imao trebao je doprinijeti razvitku razmjene. U Italiji je produbljena luka Rima
Ostija, u Grkoj se namjeravalo prokopati kanal kroz Korintsku prevlaku. Od Cezarovog vremena
poeo se je redovito kovati zlatni novac. Rimski denarij konano se pretvara u jedinstvenu monetu za
itav Zapad. Na Istoku je dodue u dalje ostala ranija arolikost monetarnih sustava.
Cezar je sproveo i reformu kalendara. Uz pomo egipatskog matematiara i astronoma Sozigena
uveden je 1. sijenja 45. g. onaj nain raunanja vremena koji je za vie stoljea preivio Rimsko
Carstvo, a u Rusiji postojao sve do poetka 1918. g. (tzv. julijanski kalendar). Cezar je namjeravao
kodificirati rimsko pravo, to je bilo ostvareno tek u doba kasnog Rimskog Carstva.
Cezar je uspio ostvariti samo mali dio onoga to je namjeravao. itav sustav njegovih reformi
imao je za cilj reguliranje raznolikih odnosa i pripremu stapanja Rima i provincija u monarhiju
helenistikog tipa. Rim je trebao ostati samo glavni grad rimske svjetske drave, rezidencija
monarha. Uostalom, o Cezaru se ak govorilo da se nosio milju da prenese prijestolnicu u
Aleksandriju ili Ilion.
Za Cezar je karakteristina kombinacija u njegovim reformama i projektima tradicionalnih naela
stranke populara, monarhijskih ideja rairenih po zemljama helenistikog Istoka i nekih postavki
rimskih konzervativaca. U duhu ovih posljednjih on je i izdao, ili namjeravao izdati, zabrane protiv
raskoi i razvrata. U interesu najutjecajnijih krugova nobiliteta neke su senatorske porodice uvrtene
u patricije (lex Cassia).

Cezarov a vlast

Oslanjajui se na vojsku, Cezar je uspio stei slavu i bogatstvo; pomou svojih legija on je uspio
zadobiti vlast u dravi. Popularnost Cezara, talentiranog stratega i dareljivog vojskovoe, bila je
meu vojnicima veoma velika, ali to nije otklanjalo opasnost od vojnikih ustanaka; pri guenju tih
ustanka Cezar je pokazivao podjednaku inventivnost kao i za vrijeme ratnih pohoda. Poslije pobjede
nad Pompejem Cezar je bio apsolutni gospodar, ali je ta vlast ipak izraavana u tradicionalnim
republikanskim oblicima. Kao Sula, Cezar je nosio titulu diktatora. Prvi put je za diktatora
imenovan 49. g, po povratku u Rim iz panjolske; tada mu je diktatorska vlast dodijeljena radi
sazivanja izbornih komicija. Poto je izabran za konzula, on je vratio ovlasti diktatora. Poslije bitke
kod Farsala imenovan je diktatorom, na odreeno vrijeme, a poslije bitke kod Tansa dobio je
diktaturu na deset godina. Najzad, 44. g. Senat mu je dao titulu doivotnog vjenog diktatora
(dictator in perpetum). Pored diktature, Cezar je imao i druge ovlasti. On je iao putem Pompeja,
koji je 52. g. koncentrirao u svojim rukama dunosti nespojive s gledita uobiajenih rimskih pravnih
normi. 48. g. on je dobio doivotnu tribunsku vlast (tribunica potestas), 46. g. povjerena mu je
prefektura morala (praefectura morum), to je faktiki bilo jednako ovlastima cenzor. Jo 63. g.
Cezar je bio izabran za velikog pontifika. On je dobio titulu oca domovine (parens patriae); titula
imperatora ula je u sastav njegovog imena i ukazivala na njegovu osobnu vezu s vojskom. Pored
toga,Cezar je imao vrhovno pravo rata i mira, pravo odreivanja kandidata za magistrate,
raspolaganja dravnom blagajnom. Sve te ovlasti, uzete zajedno, davale su Cezaru doivotnu
monarhijsku vlast.
U razdoblju Cezarove diktature narodne skuptine posluno su primale sve njegove prijedloge. On
je iroko koristio svoje pravo preporuivanja kandidat (ius commendationis), tako da su izbori
bili u stvari zamijenjeni postavljanjem. Cezar je reorganizirao Senat. Broj njegovih lanova povean
je na 900. Cezar je u njegov sastav uvrstio svoje asnike i ak bive osloboenike.
Povean je broj raznih magistrata (pretora na 16, edila na 6 i kvestora na 40). To je bilo
izazvano proirivanjem dravnih funkcija; osim toga, otvorena je mogunost napredovanja na
slubenoj ljestvici velikom broju osoba. Cezar se nije ograniio na to da u svojim rukama spoji
razne ovlasti i da svojoj vlasti podini najvie dravne ustanove. Slino helenistikim dinastima, on
je nastojao pronai vjersko opravdanje svoje vlasti. Kao veliki pontifik on se nalazio na elu rimske
religije. Njegov kip postavlja se u hram uz kipove bogova, on se naziva boanstvom na nekim
natpisima, koji su, dodue, privatnog karaktera. Cezar se svuda pojavljuje u purpurnoj odjei koju su
nosili trijumfatori i koju su, po tradiciji, nosili rimski kraljevi. Proglaenje Cezar za kralja trebalo je
zavriti njegove politike mjere. Poslije pobjede nad pompejevcima Cezar je razraivao plan za
pohod protiv Parta. U Sibilinim knjigama naeno je proroanstvo da pobjedu na Istoku moe odnijeti
ovjek koji ima kraljevsku vlast. Poetkom 44. g. Cezarov prijatelj Marko Antonije, na dan praznika
Luperkalij, htio je u kazalitu pred ogromnim mnotvom ljudi staviti Cezarzu na glavu kraljevsku
dijademu, ali ju je Cezar demonstrativno uklonio, to je izazvalo buru aplauza, jer je veina rimskog
stanovnitva jo bila republikanski nastrojena.

Martovs ke ide

Meu predstavnicama rimskog nobiliteta i dalje je postojao prilian broj Cezarovih protivnika,
koji su bili nezadovoljni zbog naruavanja republikanskog ustava, zbog svog uklanjanja s dravnih
poloaja, i koji su traili priliku da se Cezaru osvete za sve uvrede i ponienja. Protiv Cezara
sklopljena je urota, u koju se ukljuilo preko 60 senatora. Glavni urotnici bili su: Gaj Kasije Longin,
Marko Junije Brut i Decim Junije Brut.
Gaj Kasije Longin bio je najprije pompejevac, a zatim je preao na stanu Cezara i dobio od njega
dunost pretora. Kasnije je bio istaknuti vojskovoa. Kao kvestor sudjelovao je u pohodu protiv
Parta, vrlo vjeto izveo povlaenje preostalih dijelova razbijene Krasove vojske i organizirao
obranu Sirije. Drugi istaknuti sudionik u uroti bio je Marko Junije Brut. Odgojen u aristokratskom
duhu, oboavatelj i roak Katona Mlaeg, Brut je sebe smatrao potomkom polulegendarnog Bruta
koji je istjerao Tarkvinijevce iz Rima. On se odlikovao strogim nainom ivota i bio poznat po svom
oduevljavanju za filozofiju. Brut je bio sljedbenik Platona i stoiara; prouavanje najboljih uzora
grke filozofije bilo je njegovo omiljeno zanimanje. Meutim, to mu nije smetalo da se u mladosti
bavi lihvarstvom. Stanovnici ciparskog grada Salamine dobili su od njega zajam uz godinju kamatu
od 48 %; kasnije su Brutu bliski zelenai sa izvanrednom okrutnou traili plaanje zajma. Za
vrijeme bitke kod Farsala Brut je bio na stani Pompeja; Cezar je pokazao izvanrednu skrb za njega i
narodio da ga se potedi dok se nalazio u protivnikom taboru, a zatim ga rado primio k sebi. Neko
vrijeme Brut je bio upravnik Galije, gdje ga je stanovnitvo uvaavalo; 44. g. on je bio pretor: Brut
nije odmah pristao na sudjelovanje u uroti, ali su ga obiteljske tradicije i utjecaj prijatelj privukli na
stranu Cezarovih neprijatelja. Prikljuivi se urotnicima, Brut se sa dosljednou jednog doktrinara
latio ostvarivanja njihovih planova.
Veliku ulogu u organizaciji urote igrao je i Decim Junije Brut. Sudionik u Galskom ratu, izvrstan
vojskovoa, on je priao Cezarovim protivnicima onda kada se je antirepublikanski karakter
Cezarovog upravljanja poeo osobito jasno oitovati. Prilian broj senatora ukljuio su u urotu iz
elje za osvetom Cezaru za uvrede koje je nanio njima i njima bliskim ljudima.
Plan atentata na Cezar bio je detaljno razraen, i urotnici su raunali da e iza Cezarovog
ubojstva doi obnova starog poretka i povratak vladavine senatorske aristokracije. Kao dan za
izvrenje odreene su martovske ide (15. oujka). Atentat se je trebao izvesti u Pompejevoj kuriji, u
kojoj je za taj dan bila zakazana senatska sjednica. U susjednoj zgradi urotnici su smjestili odred
naoruanih gladijatora i robova, koji su im trebali pruiti pomo ako urota ne bi uspjela. Cezar nita
nije znao o napadu koji se na njega sprema. Prilikom ulaska u kuriju predali su mu pismo, u kome mu
je skrenuta panja na urotu, ali ga on nije raspeatio. U dvorani za sjednice Cezara su opkolili
urotnici, od kojih se jedan obratio diktatoru s molbom da amnestira njegovog brata i, kad je bio
odbijen, uhvatio je Cezara za togu, to je bio dogovoreni znak za napad. Na Cezara su jurnuli
urotnici, naoruani maevima i bodeima, i zadali mu mnogo rana. Cezar je pao mrtav ispred
Pompejeve statue.

7. Cezarova karakteristika
Cezar je imao oko ezdeset godina kad je bio ubijen od urotnika. On se proslavio kao istaknuti
vojskovoa antike, kao veoma snaan politiar, diplomat i upravlja. Izvori govore o njegovoj
neobinoj energiji. O njemu se govorilo da je mogao istovremeno sluati, itati i diktirati pisma.
Sauvane predodbe Cezara i opisi njegove vanjtine prikazuju ga kao skladnog ovjeka, visokog
rasta, mravog, otrih crta lica. Cezar se nije odlikovao vrstim zdravljem. Ali mu to nije smetalo da
za vrijeme galskih pohoda podnosi zajedno s vojnicima sve ratne tegobe. Za vrijeme
Aleksandrijskog rata samo je neobian tjelesni napor spasio Cezara propasti. Predstavnik najvieg
sloja nobiliteta, strasni ljubitelj raskoi i elegancije, on je troio ogromna sredstva na svoje vile,
slike i kipove. O njegovoj raskalaenosti sastavljali su epigrame ak i njemu odani vojnici. Cezarov
stav prema ljudima bio je uvjetovan najee politikim motivima. Za vrijeme Galskog rata on je
vie puta pokazivao okrutnost i vjerolomstvo, ali je istovremeno znao zadiviti svojom
velikodunou i blagou. Cezar je bio jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena. Pa ipak,
itava njegova djelatnost ne moe se objasniti samo njegovim osobnim talentima. Oni su mu pomogli
bolje nego drugim predstavnicima njegove klase da shvati zadatke koji stoje pred rimskim
robovlasnikim drutvom i da odredi putove za njihovo rjeavanje. Aristokrat po porijeklu, on se
pokazivao kao obnavlja i rukovoditelj stranke populara, a pred kraj svoje djelatnosti nastojao je
pokazati kako se brine za interese svih grupa slobodnog stanovnitva rimske drave.
Ali je Cezar precijenio svoje snage, svoj autoritet i svoj poloaj. Stoljetne republikanske
tradicije bile su jo ive, iako je Republika proivljavala krizu.

8. Pogledi na Cezarovu djelatnost u novoj historiografiji

Cezarova djelatnost, njen karakter, kao i njegova sudbina izazivali su razliit stav prema sebi kako
u antikoj tako i u novoj historiografiji. U novom vijeku pitanje o Cezarovoj ulozi pobuivalo je
osobit interes u Napoleonovo doba. Sam Napoleon III visoko je cijenio Cezarov vojni talent i
ostavio djelo posveeno galskim ratovima. U predgovoru trotomnoj povijesti Cezara Napoleon III je
pisao: Providnost uzdie takve ljude kao to su Cezar, Karlo Veliki, Napoleon, da bi prokrili
narodima put kojim oni trebaju ii Teko onima koji ih ne priznaju i koji im se protive!
U Njemakoj, jedan od prvih cezarijanski nastrojenih povjesniara bio je Druman, koji se sa
oduevljenjem izraavao o Cezaru i esto kritizirao njegove protivnike. Ali je naroito veliku ulogu u
historiografiji o Cezaru odigrao III tom Mommsenove Rimske povijesti. Mommsen na Cezara
gleda kao na demokratskog monarha i velia ga kao idealnog junaka ne samo rimske ve i itave
svjetske povijesti.
Mommsenova koncepcija naila je na mnoge prigovore. Priznajui Cezaru osobni talent, Nitzsch
je na njega ukazivao kao na jednog od uzronika pada rimske demokracije. Jedan od najodlunijih
Mommsenovih protivnika bio je Ferrero. On je odbijao Cezaru priznati ma kakvu izvanrednu ulogu.
Po Ferrerovom miljenju, ne moe se smatrati da je itava Cezarova djelatnost podinjena nekom
odreenom planu. Ferrero je Cezara smatrao velikim pustolovom i genijalnim nesretnikom.
Cezarovi postupci zavisili su od stjecaja sluajnih okolnosti, on je trpio mnoge poraze i neuspjehe, a
njegovi uspjesi esto su bili rezultat sluajnosti. Cezar nije uspio ostvariti cilj koji je sebi postavio,
jer on, po Ferrerovom miljenju, nije vodio rauna o realnom stanju.
1918. g. izala je velika monografija Eduarda Meyera, pod naslovom Cezarova monarhija i
Pompejev principat. Slino Mommsenu, Meyer smatra da je Cezarova monarhija bila natklasna. On
priznaje da je Cezarova djelatnost bilo podinjena odreenom programu, ali smatra da njegovi
planovi nisu sazreli jo prvih dana po stupanju na politiku pozornicu, ve da su stvoreni pred kraj
njegove politike djelatnosti. Cezar je nastojao ostvariti prijelaz Rima na svjetsku monarhiju
helenistikog tipa, u kojoj bi se rastopio i sam grad Rim. Odajui duno priznanje osobnim
Cezarovim vrijednostima, Meyer smatra da su ti planovi bili preuranjeni. Oni su se mogli ostvariti
tek nakon vie stoljea, u vrijeme Konstantina Velikog. Daleko je realnija bila djelatnost Pompeja:
on je bio prvi osniva principata; u principatu osoba koja zauzima poseban poloaj i uva vlast
aristokracije, Rim i dalje igra izvanrednu ulogu u sudbini drave, a Italija zauzima privilegirano
mjesto. U politikom pogledu August nije nastavio politiku Cezara, ve Pompeja.
Meyerova knjiga utjecala je na nain obrade povijesti zadnjih desetljea Republike. Neki
povjesniari prihvatili su osnovne teze teorije Eduarda Meyera, ali su, u isto vrijeme, njegovoj
koncepciji stavljeni u historijskoj literaturi nasuprot i drugi pogledi.
Suvremeni engleski povjesniari (od kojih treba spomenuti Edkoka, pisca lanaka o Cezaru u
The Cambridge old history, i Seima, koji je 1939. g. objavio monografiju pod naslovom Rimska
revolucija) smatraju da nema osnova za to da se govori kako je Cezar teio stvaranju monarhije
helenistikog tipa.
Nieg zajednikog sa stvarnom historiografijom nema krivotvorenje Cezarove povijesti od strne
faistikih povjesniara, koji su Cezarove uspjehe objanjavali time to je on bio pravi arijevac.
Graanski povjesniari ispitali su razne etape Cezarove djelatnosti i iznijeli niz objanjenja za

pojedine dogaaje njegovog doba. Ali je glavna njihova panja bila usmjerena na pitanje o ulozi
Cezarove osobnosti a ne na ispitivanje odnosa klasnih snaga i karakteristike njegove socijalne
politike u vezi s tim odnosom. Ovaj nedostatak podvukao je jo 1908. g. ruski povjesniar R. J.
Viper, koji je nastojao Cezarovu djelatnost dovesti u svezu s rimskom kolonijalnom politikom i
porastom magnatstva. Povijest Cezarovog uzdizanja prikazan je u knjizi R. J. Vipera na podlozi
ogorene klasne borbe u Rimu.
Od novijih zapadnih povjesniara pitanje o socijalnoj osnovici Cezarove vlasti najjasnije je
postavio Seim. Po njegovom miljenu, Cezaru su pruali podrku u prvom redu italski gradovi, iz
kojih se potjecali njegovi vojnici i asnici glavni oslonac njegove vlasti; na Cezarovoj strani bili
su i rimski plebs i poslovni rimski krugovi. Svi ti elementi pojavljuju se kao Cezarova stranka, koja
je sebi stavila u cilj obrazovanje vlade nacionalne koncentracije. U Seimovoj studiji ima dosta
novog i interesantnog, ali on u svojim zakljucima modernizira dogaaje rimske povijesti, prenosi u
prolost pojmove i parole karakteristine za povijest kapitalistikih drava zadnjih desetljea.
Od sovjetskih povjesniara karakteristici Cezarove djelatnosti najveu je panju posvetio
profesor V S. Sergejev u svojim Ogledima iz povijesti starog Rima. Pisac je iroko iskoristio
izvore i literaturu o Cezaru, koga on smatra osnivaem monarhije vojnikog tipa, u izvjesnoj mjeri
prethodnikom Sever. V S. Sergejev daje podrobnu karakteristiku Cezarovih politikih planova i
njegove socijalno-gospodarske politike.

Glava XXII
GRAANSKI RATOVI NAKON CEZAROVE SMRTI
1. Rim u prvim danima nakon Cezarovog ubojstva
Urotnicima je bila jasna samo prva toka njihovog plan ubojstvo Cezara. Oni su djelovali pod
parolom borbe protiv tiranije i uspostavljanja pradjedovskog naina upravljanja. Ali su se
senatori, umjesto da pozdrave uspostavljanje slobode, razbjeali u panici. Dogaaj u Pompejevoj
kuriji izazvao je najraznovrsnije glasine, i u gradu je stvorena izvanredno napeta situacija. Okrueni
gladijatorima i robovima, kojim su obeali slobodu, urotnici su se uz povike da su ubili cara i
tiranina uputili na Kapitol i tamo se uvrstili.

Antonije i Lepid

Pomutnju i odsustvo perspektive za daljnje akcije karakteristini su kako za urotnike, tako i za

cezarovce, na ijem su elu stajali Marko Antonije i Marko Emilije Lepid. Antonije je pripadao
poznatom senatorskom plebejskom rodu. 54. g. on je priao Cezaru i borio se zajedno s njim u
Galiji. 49. g. bio je narodni tribun, a sljedee godine borio se na Cezarovoj strani kod Farsala. 47. g.
uguio je pokret sirotinje pod rukovodstvom Dolabele. 44. g. Antonije je bio konzul i aktivnije je od
ostalih podravao Cezarove monarhijske tenje.
Antonije je bio hrabar i iskusan vojskovoa. To je bio prilino hrabar i odluan ovjek, ali u isto
vrijeme neuravnoteenog karaktera i nedovoljno dosljedan u borbi za svoje politike ciljeve. Jo u
mladosti, neumjereni nain ivota i ogromni trokovi uvalili su Antonija u krupne dugove.
Zahvaljujui bliskom prijateljstvu sa Cezarom Antonije je stekao veliku imovinu, ali ga pretjerana
rasko nije spasila vjerovnika. Antonije nita nije znao o spremanju urote protiv Cezara, dogaaj u
Senatu bio je za njega potpuno neoekivan.
Drugi istaknuti cezarovac bio je Marko Emilije Lepid, predstavnik starog patricijskog roda i sin
istoimenoga konzula iz 78. g, koji se borio protiv Sulinih pristaa. Aristokratsko porijeklo bila je
glavna odlika Lepida, osrednjeg i ogranienog ovjeka. Sjeanje na akcije njegovog oca vjerojatno je
i pobudilo Cezara da ga priblii sebi. 44. g. Lepid je bio zapovjednik konjice, tj.zauzimao drugo
mjesto iza diktatora. U oujku 44. g. Lepid je prvi poveo rije o osveti za Cezarovu smrt i ova
parola ubrzo je stekla u nekim krugovima veliku popularnost.
Prvih dana nakon Cezarove smrti poloaj Antonija i Lepida nije bio vrst. Raspoloenje plebsa
bilo je neodreeno, veterani i vojnici tek su se prikupljali u Rimu, osobe bliske Cezaru bile su
razjedinjene. Sve je to primoralo Antonija da pristane na kompromis.

Pomirba cezarov aca i urotnik a

17. oujka, dva dana nakon Cezarovog ubojstva, u hramu boginje Zemlje (Tellus) odrana je
sjednica Senata, koju je sazvao Antonije. Na njoj nije bilo urotnika, ali je bilo mnogo ljudi koji su
stajali na njihovoj strani. Podnesen je prijedlog da se Cezar proglasi za tiranina i da se izjavi
zahvalnost njegovim ubojicama. Ovaj prijedlog nije proao. Senatori su pristali na Ciceronov
kompromisni prijedlog. Odlueno je da se svi Cezarovi akti i naredbe priznaju vaeim, a da
istovremeno njegove ubojice ostanu nekanjene. Pored toga, odlueno je da se Cezar sahrani o
dravnom troku; najzad, odlueno je da se objavi njegov testament.
Iz objavljenog testamenta doznalo se da se jedan od Cezarovih ubojica (Decim Brut) spominje
meu njegovim nasljednicima. U testamentu je stajalo da rimski plebs treba dobiti po 300 sestercija
po ovjeku; osim toga, dravi su stavljeni na raspolaganje ogromni Cezarovi vrtovi s one strane
Tibra.
Cezarova sahrana obavljena je nekoliko dan nakon odluke o amnestiji. Antonije je odrao kratak
govor, spomenuvi Cezarove zasluge. U gomili koja je nazoila sahrani nalazio se prilian broj
Cezarovih veterana, legionara, klijenta i stanovnika provincija koji su se nalazili pod njegovom
zatitom. Le ubijenog diktatora bio je spaljen na Forumu, poslije ega je razjarena gomila krenula
sruiti kue urotnika. Pogrom i poari sprijeeni su tekom mukom.

Lani Marije

Na mjestu na kome se nalazila pogrebna lomaa podignut je rtvenik posveen Cezaru, oko kojeg
su se sakupljali po svemu sudei oni koji su nedavno sudjelovali u pokretima Celija Rufa i
Dolabele. Neki Herofil, Grk po porijeklu, prozvao se Marijevim unukom i pozivao je na osvetu za
Cezarovu smrt. Tako je ponikao kult Cezara, koga je rimska svjetina deificirala. U Rim i Italiju ve
odavno su prodirala helenistika vjerovanja, meu kojima je deificiranje vladara i istaknutih
vojskovoa bilo obina pojava. Ovaj pokret predstavljao je opasnost za vladajue klase. Osobito
opasan bio je on za urotnike i njima bliske osobe. Marko Brut i Kasije Longin napustili su Rim i,
poto su proveli ljeto u Italiji, krenuli na Istok. Iz Rima je otputovao i Ciceron.
Ali je isprva pokret lanog Marija natjerao Antonija i druge cezarovce da se privremeno priblie
senatorskoj stranci. Antonije je uhitio lanog Marija i bez suda ga pogubio. Ovaj pokret definitivno je
uguio Antonijev kolega Publije Kornelije Dolabela. On je konzulske dunosti primio ubrzo nakon
Cezarove smrti i okrutno se razraunavao sa onima na ijem je elu do prije nekoliko godina stajao i
istupao protiv zelenaa i stanodavaca.

2. Poetak Oktavijanove politike djelatnosti

Cezarov nas ljednik

U svom testamentu Cezar je posinio i proglasio za glavnog nasljednika svog roaka Gaja
Oktavija. Njegov otac pripadao je italskoj municipalnoj aristokraciji i dospio do preture uglavnom
zato to je stupio u brak s neakom Julija Cezara. U trenutku Cezarove smrti Oktavije se nalazio u
Apoloniji, gdje su bile koncentrirane Cezarove trupe namijenjene za partski pohod. Doznavi za
svoje usinovljenje, Oktavije je krenuo u Italiju i mjeseca travnja stigao u Brundizij, gdje su ga
vojnici oduevljeno doekali. I pored svoje mladosti Oktavije je pokazao izvanrednu taktinost i
opreznost. Primajui pozdrave veterana, on je u isto vrijeme poveo pregovore i s predstavnicima
nobiliteta. U Rimu je Oktavije izrazio elju za preuzimanjem Cezarovog naslijea. On se je poeo
nazivati Gajem Julijem Cezarom Oktavijanom i istupajui pred plebsom izjavljivao da smatra
potrebnim ispuniti oevu volju i isplatiti svotu koju je on ostavio narodu. Antonije se prema
Oktavijanu odnosio s visine, izjavivi da je on jo mlad i neiskusan da bi preuzeo Cezarovo
naslijee. Onda je Oktavijan poveo protiv Antonija agitaciju, optuujui ga za pomirbu s Cezarovim
ubojicama, i podsjeao plebs na njegovo razraunavanje iz 47. g. Oktavijanova agitacija podrivala je
Antonijev autoritet.

Antonijev o zak onodavs tvo

Antonije je pokazao veliku energiju nastojei sauvati svoj utjecaj meu raznim grupama
stanovnitva. On je sproveo zakon koji je diktaturu likvidirao za sva vremena, to je predstavljalo
ustupak senatorskoj aristokraciji. Na Antonijev prijedlog Senat je donio i odluku po kojoj se Sekstu
Pompeju jami osobna sigurnost i vraa konfiscirana imovina. Ali su se odnosi izmeu Antonija i
senatorske aristokracije uskoro ponovo zaotrili. Predstavnici vieg nobiliteta teili su potpunom
osloboenju drave od utjecaja cezarovaca. Antonije je pak svoj poloaj pokuao uvrstiti
oslanjajui se na Cezarove trupe i veterane. U njihovom interesu sproveden je niz zakona, od kojih je
osobit znaaj imao agrarni zakon koji je predloio brat Marka Antonija, narodni tribun Lucije. Ovaj
zakon predviao je dodjeljivanje zemlje veteranima.
Odnosi izmeu Senata i Antonija postali su osobito zategnuti nakon to je u komicijama primljen
zakon o zamjeni provincija (lex de permutatione provinciarum), po kome se je Antoniju trebala
povjeriti Galija, koja je imala veliki strateki znaaj i u kojoj je tada bio namjesnik Decim Brut.

Senat i Oktav ijan protiv Antonija

Na elu oporbe protiv Antonija u Senatu stajao je Ciceron, koji se bio vratio u Rim. Krajem 44. i
poetkom 43. g. Ciceron je odrao 14 govora, koje je sam, oponaajui Demostena, nazvao
filipikama. U prvom govoru Ciceron priznaje odreene zasluge Antoniju, ali mu stavlja u krivnju
prekraj rimskog ustava i princip pod kojim je izvrena pomirba od 17. oujka. U svojim daljnjim
govorima Ciceron nabraja stvarne i fiktivne Antonijeve delikte, zahtjeva borbu protiv njega,
ujedinjenje svih dobronamjernih elementa rimskog drutva: senatorskog stalea, vitezova, italske
municipalne aristokracije. Antonijevu pobjedu on prikazuje kao trijumf razuzdane soldateske koja
prijeti unitenju pradjedovskih ognjita i svetinja. On nastoji svoje sluatelje uvjeriti da e iza
Antonijeve pobjede doi pljake i nasilja, da e vojnici po pravu ratu dobiti kue i izvriti ponovnu
podjelu zemljita.
I pored svojih godina Ciceron je djelovao izvanredno energino. On je pripadao onoj grupi
senatora koja se zalagala za raskid s cezarovcima i usmjeravala dogaaje ka graanskom ratu. U
tajnom savezu s Ciceronom djelovao je Oktavijan, ija je agitacija imala uspjeha kod veterana i
vojnika. Obraajui se njima on je obeao da e se osvetiti za Cezarovu smrt i obilno nagraditi
svakog tko prijee na njegovu stranu. Pred kraj 44. g. dolo je do otvorene borbe. Prema Antoniju
neprijateljski raspoloeni Decim Brut nije napustio provinciju Galiju, kojom je upravljao, ve se
uvrstio u gradu Mutini. Antonije je tamo uputio svoje trupe i opkolio grad.

3. Mutinski rat
Svi pokuaji pomirbe Senata sa Antonijem pokazali su se uzaludnim, i protiv njega su poslane
trupe pod zapovjednitvom konzul Hircija i Panse, kao i legije Oktavijana, koji je dobio titulu
propretora i imperium. Posebnom senatskom odlukom proglaeno je izvanredno stanje.

Bitk a kod Mutine

Travnja 43. g. nedaleko od Mutine, dolo je do odlune bitke, u kojoj je Antonije pretrpio poraz.
On je bio primoran prekinuti opsadu grada i sa ostalim trupama se povui na sjeverozapad. Vijest o
ishodu bitke kod Mutine doekana je u Rimu s oduevljenjem. Na Ciceronov prijedlog Antonije je
bio proglaen neprijateljem domovine.

Senat i Oktav ijan nak on Mutins ke bitk e

Voe senatorske stranke pretpostavljali su da je Antonije konano razbijen, a cezarovska stranka

unitena, tako da nisu smatrali za potrebno ispunjavanje obeanja koja su bila dana
devetnaestogodinjem Oktavijanu. Ali trijumf optimat nije dugo trajao. Oktavijan nije krenuo u
potjeru za Antonijem i nije spojio svoje legije s trupama Decima Bruta. Odnosi izmeu Oktavijana i
Senata zaotrili su se. Senat nije udovoljio njegovom zahtjevu da se dareljivo nagrade vojnici koji
su se borili kod Mutine, a prijedlog centuriona, poslanih iz Rima, da se Oktavijan izabere za
konzula, bio je u Senatu doekan s negodovanjem.
Meutim, Antonije, koji je bio slobodan od neprijateljskog progona, krenuo je na sjeverozapad i
spojio se s Lepidom u Narbonskoj Galjji, kojom je ovaj upravljao jo od 44. g.
Senat nije imao mogunosti za borbu protiv ove kolonije, tim prije to je i sa Oktavijanom dolo
do potpunog raskida. Odbijanje Senata da Oktavijana izabere za konzula posluilo je kao povod za
odlune akcije. Cezarov nasljednik okrenuo je svoje legije na Rim i bez ikakve borbe zavladao
prijestolnicom. Sada je bez napora mogao sprovesti svoj izbor za konzula i poseban zakon o
kanjavanju Cezarovih ubojica.

4. Drugi trijumvirat i proskripcije

U trupama Antonija i Lepida, kao i Oktavijanovim legijama, sluili su uglavnom vojnici i
veterani, koji su bili za uspostavljanje sloge meu Cezarovim nasljednicima i kanjavanje njegovih
ubojica. Oni su s nestrpljenjem oekivali trenutak kad e najzad biti izvren konani obraun i svi oni
dobiti zemljine estice koje im je Cezar obeao.

Tres viri reipublicae cons titue ndae

Vodei rauna o raspoloenju vojnika, Oktavijan je ukinuo senatske odluke kojima se Antonije i
Lepid proglaavaju neprijateljima domovine. Raskid sa Senatom i pritisak trupa natjerali su
Oktavijana na zbliavanje s Cezarovim prijateljima. Pregovori s njima zavreni su sporazumom, koji
je zakljuen poetkom studenoga 43. g, nedaleko do grada Bononije, i koji je u povijesti poznat pod
imenom drugi trijumvirat. Trijumviri su morali sakupiti snage za borbu protiv republikanaca. Oni su
morali zadovoljiti zahtjeve vojnika i veterana. Trijumvri su izvrili izmeu sebe podjelu zapadnih
provincija; osim toga, oni su odluili pribjei sustavu proskripcija. Vijest o tome doekana je u
Rimu sa uasom. Krajem studenoga trijumviri su doli u Rim i sproveli kroz narodnu skuptinu
odluku o priznavanju njihove vlasti. Posebnim zakonom Antonije, Oktavijan i Lepid dobili su
izvanredne ovlasti kao trijumviri za ureenje drave (tresviri reipublicae constituendae).

Pros kripcije

Objavljivanje spiska proskribiranih bilo je jedna od prvih mjera trijumvir. Proskripcije drugih
trijumvira po broju rtava, po okrutnosti i bezobzirnosti s kojom su provoene ostavile su daleko
za sobom proskripcije iz vremena Sule. One se nisu protezale samo na senatore aktivne protivnike
cezarovaca (od kojih je veina napustila Italiju u to vrijeme); u spiskove su unesene i osobe
poznate po svom bogatstvu. Na taj nain, poginulo je oko 300 senatora i dvije tisue vitezova. Meu
poginulima bio je Ciceron, koji je u spiskove unesen na insistiranje Antonija.
Poslije vijesti o proskripcijama Ciceron je odluio pobjei iz Italije, ali nije mogao izdrati put
preko mora i iskrcao se na obalu. Prepoznao ga je i izdao jedan obrtnik, koji se nekad nalazio u
Klodijevim druinama, a centurion, koji je u svoje vrijeme dobio parnicu zahvaljujui Ciceronu,
odsjekao mu je glavu i poslao je u Rim Antoniju. Tako je poginuo jedan od najsnanijih rimski h
javnih djelatnika. Ciceron je pripadao broju skorojevia i uzdigao se ne zahvaljujui porijeklu
niti bogatstvu, ve u prvom redu svojim osobnim kvalitetama. I pored krivudavog puta koji je
karakteristian za njegovu karijeru, Ciceron je poginuo za svoja uvjerenja, u borbi protiv uzurpacije i
neprikrivene vladavine militarizma. Njegov aren, moralno nejasan ivot ukrasila je i preobrazila
snaga traginog kraja (R.J. Viper, Pregled povijesti Rimskog Carstva).
Obnavljajui proskripcije, trijumviri su obeavali veliku nagradu onima koji izdaju osobe
unesene u spiskove. Izvori mnogo govore o tome kako su osuenicima bliske osobe, njihova djeca i
ene potkazivali svoje mueve, da bi dobili nagradu i prije vremena doli do naslijea. Trijumvrii su
se obraali i robovima, kojima su obeavali slobodu, graanska prava i veliku novanu nagradu ako
izdaju gospodare koji su pali u nemilost. Prilian broj robova koristio se ovom ponudom, iako je
bilo i primjera vjernosti, koji su istaknuti u raznim izvorima. Obraanje robovima nesumnjivo je
uruavalo temelje rimskog robovlasnikog drutva. Potkopavan je autoritet oca porodice,
naruavano tradicionalno naelo na kome poiva rimsko robovlasnitvo: gospodar je raspolagao
ivotom i smru svog roba. Po Italiji su nekanjeno operirale bande svakakvih avanturista, koje su
hvatale slobodne ljude i pretvarale ih u robove, u isto vrijeme bijeg robova uzeo je dotad neviene
razmjere. Vlada trijumvir, zauzeta proskripcijma i spremanjem za novi graanki rat, ostavljalo je
sve to nekanjeno.

5. Bitka kod Filipa i Peruzinski rat

Dok su se trijumviri u Italiji obraunavali sa svojim stvarnim i tobonjim
neprijateljima,republikanci su se energino spremali za borbu protiv cezarovskih voa. Na Siciliji se
uvrstio Sekst Pompej. Sirija, Azija, Grka i Makedonija prele su u ruke Bruta i Kasija, koji su se
okrutno razraunavali sa pristaama cezarovaca. Previsoki porezi, udareni na gradove, dali su im
sredstva za stvaranje jake vojske. Svaki otpor bio je okrutno slomljen. Vazalne kraljevine morale su
dati ogromna sredstva i poslati pomone trupe.

Poraz republik anaca. Smrt Kas ija i Bruta

Vojne snage Bruta i Kasija bile su koncentrirane u Makedoniji, i blizu Filipa stvoren je utvreni
logor. Tamo su trijumviri uputili svoje vojske. Na elu trupa stajali su Antonije i Oktavijan. Po
brojnosti, njihova vojska nije zaostajala za protivnikim trupama, ali je bila znatno loije
opskrbljena. Brut i Kasije uzdravali su se od borbe i jo prije odluili trijumvire savladati
zamaranjem. Ali im nije polo za rukom ostvariti taj plan. U jesen 42. g. u dvjema bitkama kod
Filipa republikanska vojska bila je potuena, a njene voe zavrili su samoubojstvom. Pobjede kod
Filipa zadale su udarac republikanskoj stranci. Poginuli su njeni posljednji najistaknutiji i
najaktivniji rukovoditelji. Ali pobjeda trijumvira jo nije znaila kraj graanskog rata.
Poslije bitaka kod Filipa dolo je do nove podjele provincija meu trijumvirima. Antonije je
krenuo u istone provincije, Oktavijan se vratio u Italiju, gdje ga je ekalo rjeavanje agrarnog
pitanja i dodjela zemlje veteranima.
Ali je itav zemljini fond u granicama Apeninskog poluotoka bio ve iscrpljen.

Podjela itals kog zemlji ta

Trijumviri su odluili veterane naseliti po kolonijama osnovanim na teritoriji 16 italskih gradova.

To su bili stari i najznaajniji gradovi poglavito sjeverne i srednje Italije (Ankona, Arimin, Kapua i
dr.). Zemljita koja su pripadala stanovnicima tih gradova konfiscirana su, stanovnici su protjerani sa
zemlje, a novi vlasnici dobivali su obraenu zemlju zajedno s robovima, sa ivim i mrtvim
inventarom.
Prema mirnim italskim stanovnicima veterani su se ponaali kao osvajai. Veterani su birali
najbolje estice, uzimali i vie od onog to im je dodijeljeno i odmah stupali u neprijateljske odnose
sa svojim susjedima starim vlasnicima.

Nemiri u Italiji

Nezadovoljstvom italskog stanovnitva koristili su se Antoniju bliski ljudi: njegov brat Lucije,
koji je 41. g. zauzimao poloaj konzula, i Antonijeva ena Fulvija. Lucije, Antonije i Fulvija poveli
su meu italskim stanovnitvom agitaciju protiv Oktavijana. Oni su na njega bacali odgovornost za
nasilja koja su injena u vezi s naseljavanjem veterana na zemljita italskih stanovnika i, stavljajui
Oktavijanu nasuprot Antonija, uvjeravali da e ovaj vratiti svoje izvanredne ovlasti i uspostaviti
slobodu im se vrati iz istonih provincija. Agitacija je voena i meu vojnicima. Oktavijanovi
protivnici uspjeli su skupiti vojsku od nezadovoljnih italskih stanovnika, uglavnom od vojnika i
veterana, kojih je bilo mnogo po svim oblastima Italije. Nemiri su se dogaali gotovo posvuda, ali je
Marku Vipsaniju Agripi, koji je faktiki zapovijedao Oktavijanovim trupama, polo za rukom borbu
sa ustanicima lokalizirati u etrurskom gradu Peruziji.
Peruzinski rat poeo je krajem 41. g. i zavrio se u proljee 40. g. pobjedom Oktavijana. Glad je
ustanike natjerala na predaju. Fulvija je pobjegla u Grku, gdje je uskoro umrla, Lucije je dobio
amnestiju, a njegove trupe primljene su u slubu Oktavijna, ali su zato stanovnici Peruzije, kao i
senatori i vitezovi koji su drali stranu ustanicima, bili okrutno kanjeni.
Peruzinksi rat nije zaustavio dodjeljivanje zemljita veteranima. Znatan dio veterana dobio je
zemlju. Ali nisu svi veterani zadrali zemlju u svojim rukama; mnogi od njih, nenavikli na teke
seoske radove, prodavali su svoje estice i naputali mjesta svojih novih naselja. Pa ipak ih je
odreen broj ostao, tako da se po najvanijim italskim gradovima obrazovao socijalni sloj odan
voama cezarovske stranke, naroito Oktavijanu.

Antonije na Istok u

Poslije bitke kod Filipa Marko Antonije je krenuo na Istok. Tamo je namjeravao sakupiti sredstva
za isplatu vojnika i regulirati odnose u istonim provincijama. Antonije je kanjavao gradove koji su
pruali podrku Brutu i Kasiju, nagraivao i davao privilegije onima koji su im pruali otpor, vrio
dinastike promjene u sitnim, od Rima zavisnim kraljevinama, ubirui pri tome ogromne poreze.
U Tarsos je Antoniju stigla egipatska kraljica Kleopatra , da bi skinula sa sebe optubu za
podravanje Kasija. Antonije je krenuo za njom u Aleksandriju, gdje je proveo zimu 41./40. g. kao
Kleopatrin gost.
Dok je u Italiji trajao graanski rat, a na istone provincije poeli su napadati Parti, Antonije je
provodio vrijeme u beskrajnim gozbama i zabavama. Tek u proljee 40. g. napustio je Egipat i,
poto je posjetio istone provincije, krenuo u Italiju. Tu je sklopio sporazum sa Sekstom Pompejem.
Na jugu Italije dolo je ak do sukoba njihovih trupa sa Oktavijanovom vojskom; ali ubrzo je dolo
do ope pomirbe: vojnici nisu eljeli graanski rat, uz to je bila umrla Antonijeva ena Fulvija, koja
se zalagala za odlunu borbu sa Oktavijanom.

Sporazum u Brindiziju

U Brindiziju je sklopljen sporazum, po kome je izvrena nova podjela provincija: Oktavijanu su

dodijeljene zapadne provincije sa Ilirikom. Antonije je dobio Istok, a Lepid zadrao Afriku. I
Antonije i Oktavijan dobili su pravo mobilizacije vojnika u Italiji: prvi za rat s Partima, drugi za
borbu protiv Seksta Pompeja. Sporazum je uvren dinastikim brakom: Antonije se oenio
Oktavijom, Oktavijanovom sestrom, koja je nedugo prije toga ostala udovica.
Italija je postradala jo za vrijeme Mutinskog rata. Podjela zemljita veteranima upropastila je
prilian broj naprednih gradova. Od italskih stanovnika, koji ranije nisu plaali nikakve namete,
ubirani su pretjerano visoki ratni porezi, a sami oni pozivani su u vojsku. Flota Seksta Pompeja
ometala je dovoz hrane iz provincijskih podruja. Veza sa prekomorskim oblastima bila je prekinuta.
Izmueni ratovima, italski stanovnici nadali su se da e poslije sporazuma u Brindiziju nastati mir za
dugo godina.
To je nalo odraza u pjesnikim djelima toga vremena. U IV Vergilijevoj eklogi govori se o
roenju djeteta, potomka bogova, u ije e vrijeme prestati svi ratovi i nastupiti sretna vremena.
Snovi o miru pokazali su se neostvarivima, i jedan drugi mladi talentirani pjesnik, Horacije, ali se u
XVI epodi na to kako ve druga generacija doivljava graanske ratove. Pjesnik ne vidi u budunosti
nita svjetlo: Rim e osvojiti barbari i oskrnaviti kosti predaka. On savjetuju da Rimljani napuste
zaviaj i krenu preko mora. Tamo daleko postoje otoci blaenih, koja je Jupiter sakrio i spremio za
pobone ljude.

Sporazum u Puteo li

Aristokrati su bjeali od proskripcija na Siciliju, Sekstu Pompeju; istovremeno, kod njega su se

sakupljali i odbjegli robovi, koje je Pompej primio na slubu u mornarici i vojsci. Pompej je
ugroavao mir Italije i oteavao kretanje brodova koji plove u smjeru Rima.
Italija je udjela za mirom, u Rimu je raslo nezadovoljstvo protiv trijumvir, jer se zbog
vladavine Seksta Pompeja na moru teko mogao osigurati dovoz namirnica. Sve je to doprinijelo
tome da su trijumviri sljedee, 39. g, sklopili sa Sekstom Pompejom sporazum u Puteoli. Ovaj je
priznat za zapovjednika svih pomorskih snaga, dodijeljene su mu Sicilija i Sardinija, dobio je na
upravu Peloponez, a osim toga obeano mu je da e mu se isplatiti naknada za konfisciranu imovinu
njegovog oca. Oni koji su doli Pompeju radi proskripcija dobili sa amnestiju; robovima koji su
dobjegli Sekstu Pompeju i sluili u njegovoj vojsci priznata je sloboda.
Ubrzo nakon sporazuma u Puteoli Antonije je ponovo krenuo na Istok. On se nadao da e ostvariti
Cezarove planove i osvetiti se Partima za poraz koji je pretrpio Kras. Osim toga, partski rat, po
njegovim planovima, trebalo je za njega imati isto znaenje kao i galski ratovi za Cezara; on je
mogao uvrstiti Antonijev poloaj u Rimu i Italiji.
Parti su se znali okoristiti unutarnjim stanjem u rimskoj dravi. 42. g. oni su obeali podrku
Brutu i Kasiju, a 40. g. upali u teritorij rimske drave, osvojili Siciliju i niz maloazijskih oblasti.
Rimljani su bili prisiljeni na povlaenje; niz maloazijskih gradova preao je na stranu Parta. Tek 39.
g. uspio je Antonijev vojskovoa Ventidije Bas potui Parte i povratiti osvojene oblasti; sljedee
godine odbijen je pokuaj nove partske ofenzive.

6. Oktavijanova borba sa Sekstom Pompejem

Politik a Seks ta Pompeja

Sporazum trijumvir sa Sekstom Pompejem pokazao se kratkotrajnim. Pompejeva flota oteavala

je kretanje brodova u smjeru Italije; osim toga, Pompej je nastavio primati odbjegle robove.
Bjeanje robova uzimalo je tako opasne razmjere da su djevojke-vestalke u svojim molitvama
molile bogove da izbave ljude toga zla. Prvih godina nakon Cezarove smrti mnogi su se nadali da e
Sekst Pompje osloboditi Italiju od vladavine trijumvir i uskrsnuti Republiku. Ali se te nade nisu
opravdale. Pompej je vodio istu autokratsku politiku kao i trijumviri i samovoljno postupao sa
senatorima koji su se nalazili u njegovom taboru. Poslije sporazuma u Puteoli veina aristokrata
vratila se u Italiju; Pompeju su ostali vjerni osloboenici njegovog oca. Vladajui krugovi italskog
robovlasnikog drutva poeli su se sada prema Pompeju ponaati kao prema gusaru. Ovo
raspoloenje iskoristio je Oktavijan, koji je nastojao rat sa Sekstom Pompjem prikazati kao
opeitalsku stvar. Nezavisno od Antonija Oktavijan je stupio u borbu sa Sekstom Pompejem.

Sporazum u Tarentu

Ali je poetak rata bio neodreen, i to je Oktavijana primoralo na novi sporazum sa Antonijem,
koji je bio zakljuen 37. g. u Tarentu. Poto je od Antonija dobio brodove za rat sa Sekstom
Pompejem, Oktavijan mu je u zamjenu predao nekoliko legija za pohod protiv Parta.

Oktav ijanov a pobjeda nad Seks tom Pompejem

U Italiji su pak poele forsirane priprema za nastavak bobe sa Sekstom Pompejem. Oktavijanova
flota popunjena je velikim brojem novih brodova, sagraenih po posljednjim uzorima helenistike
tehnike. Na njeno elo postavljen je Marko Vipsanije Agripa, koji je svoj talent pokazao jo za
vrijeme Peruzinskog rata. 36. g, najprije u bitci kod M i l a, a zatim u bitci kod Nauloha, pretrpio je
Sekst Pompje odluan poraz i pobjegao u Aziju, gdje su ga sljedee godine ubile pristae Marka
Antonija.
Emilije Lepid, kolega Oktavijana i Antonija po trijumviratu, dugo godina stajao je po strani. Na
Oktavijanov zahtjev on je stupio u borbu sa Sekstom Pompjem, a kada je ovaj bio pobijeen,
pokuao je osvojiti vlast nad itavom Sicilijom. Ali je Oktavijan uspio pridobiti na svoju stanu
Lepidove trupe, a Lepid je bio lien vlasti i nakon toga vie nije imao nikakav politiki utjecaj.
Trupe Seksta Pompjea upuene su u razne provincije, iji su upravnici dobili nareenje da
odbjegle robove razoruaju i upute u Italiju. Usprkos sporazuma u Puteoli i svih Oktavijanovih
obeanja, trideset tisua robova vraeno je svojim prijanjim gospodarima, a nekoliko tisua njih, po
Oktavijanovoj zapovijedi, bilo je kanjeno smru. Oktavijan i njegove pristae prikazivali su kasnije
rat sa Sekstom Pompjem kao borbu sa gusarima i odbjeglim robovima. U popisu svojih djela
Oktavijana je pisao: More sam oistio od gusara. Zarobivi u tom rat oko 30 tisua robova, koji
su bili pobjegli od svojih gospodara i digli oruje protiv drave, predao sam ih gospodarima da ih
kazne.

7. Posljednja etapa graanskog rata

Borba izmeu Oktav ijana i Antonija

Poraz Seksta Pompjea uzdigao je u Italiji presti Oktavijana, ali je oslonac samo na najamniku
vojsku bio nedovoljan, i Oktavijan je traio podrku vladajuih klasa, nastojei naglasiti svoju
miroljubivost i potovanje tradicionalnog ustava. Otkako je Lepid lien vlasti, Oktavijan je faktiki
postao apsolutni gospodar Zapada, dok je na Istoku i dalje vladao Antonije, iji su se odnosi sa
Oktavijanom svake godine sve vie pogoravali.

Antonijev a istona politik a

Poto je zakljuio sporazum u Tarentu (37. g.), Antonije je krenuo u Aziju gdje se ponovo sastao s
Kleopatrom i usprkos svih rimskih obiaja proslavio svoj brak sa njom, ne razvodei se u isto
vrijeme sa Oktavijom. 36. g. Antonije je na elu velike vojske krenuo u pohod protiv Parta.
Izgledalo je da su unutarnji dogaaji u Kraljevstvu Parta ili na ruku Antonijevom poduhvatu.
Stupanje na prijestolje Fraata IV bilo je praeno dinastikom borbom; Antonije je raunao na
podrku kaljeva zavisnih od partske drave. Uzimajui u obzir iskustvo sa Krasom, Antonije je
izabrao put preko Armenskih planina, umjesto pustinjskog puta peko Mezopotamije. On je uspio stii
do prijestolnice Medije, Atropatene Fraaspe, zapoeti njenu opsadu, ali je pomoni odred, s kojim su
vueni opsadni strojevi, bio uniten. Pokazalo se da su gradski stanovnici bili pripremljeni na
opsadu. U isto vrijeme, partske su trupe uznemirivale Antonijevu vojsku s lea. Zbog svih ovih
neuspjeha Antonije se je morao vratiti, izgubivi pri povlaenju mnogo vojnika.
34. g. on je ponovo krenuo u pohod, ali se ovog puta ograniio na operacije u Armeniji, gdje
Rimljani nisu nailazili ni na kakav otpor. Armenskog kralja Antonije je zarobio i pogubio, optuivi
ga za izdaju. Odmah iza toga Kleopatra je proglaena za kraljicu nad kraljicama, a njena djeca
dobila su od Antonija u posjed oblasti koje su smatrane samostalnim kraljevinama ili ak rimskim
oblastima.
I Antonije i Kleopatra imali su pred sobom odreen politike ciljeve. Antonije je raunao da e
mu neiscrpna sredstva egipatskih kraljeva omoguiti organiziranje pohoda protiv Parta, a Kleopatra
je matala da e uz podrku rimske vojske uskrsnuti kraljevinu Lagida u granicama koje su postojale
na poetku III st.
Antonijevim postupcima nisu mogli biti zadovoljni italski pekulanti; njegovo ponaanje
osuivali su svi privrenici tradicije i starinskih rimskih obiaja, to je sjajno iskoristio Oktavijan.
Do raskida izmeu njega i Antonija dolo je 32. g. Antonijevim pristaama bilo je doputeno
napustiti Rim, nakon ega je Rim ostavilo oko tri stotine senatora, meu kojim oba konzula.
Oktavijan je otvorio Antonijev testament, koji je uvan u hamu boginje Veste. U tom je testamentu
stajalo da Antonije moli da se sahrani u Egiptu zajedno s Kleopatrom, priznaje Cezariona (sina
Kleopatre i Gaja Julija Cezara) za pravog Cezarovog sina i dodjeljuje svojoj djeci roenoj od
Kleopatre darove u veliini koja premauje svaku mjeru.

Bitk a kod Akcija

Ovaj testament jo vie je potkopao Antonijev autoritet. Kleopatri je objavljen rat, i u isto
vrijeme Oktavijan je zatraio prisegu stanovnika Italije i zapadnih provincija, koji su mu povjerili
zapovjednitvo u ratu protiv Antonija. itava 32. i prva polovica 31. g. protekle su u pripremanju za
rat. Oktavijan je morao angairati bogate slojeve, u cilju izgradnje flote.
Antonije je prikupio znatna sredstva od helenistikih gradova, na Istoku i natjerao na sudjelovanje
u ratu vladare zavisne od Rima. Do sukoba izmeu protivnikih oruanih snaga doloj je 2. rujna 31.
g, blizu obala zapadne Grke, kod rta Akcija. Na poetku bitke Kleopatra je napustila bojite i
krenula svojim brodom natrag; za njom je krenuo i Antonije. Neko vrijeme vojska se borila bez
vojskovoe, a zatim je prela na stranu Oktavijana.
Pobjednik je morao hitno krenuti u Italiju, da bi uguio pobunu veterana. U Italiji on se ponovo
latio dijeljenja zemlje veteranima, ali ovog puta nisu bila podijeljena konfiscirana zemljita, ve
zemljita kupljena za novac od italskih gradova. Poslije toga Oktavijan je krenuo na Istok, posjetio
grke i maloazijske gradove, prebacio se u Siriju, koja je prela na njegovu stranu, i osiguravi
zalee, poduzeo ofenzivu na Egipat (30. g.pr.K.).

Osvajanje Egipta

Otpor Antonija i Kleopatre bio je uguen bez veih tekoa. Ne nadajui se pobjedi, Antonije je
izvrio samoubojstvo. Kleopatra je pokuala spasiti svoj poloaj prelaskom na Oktavijanovu stranu,
ali poto se uvjerila da je pobjednik namjerava uputiti u Rim, da bi je vukao u trijumfu, ona je
takoer oduzela sebi ivot. Po predaji, umrla je od ujeda zmije koje su joj tajno bile donesene.
Cezarion i niz Antonijevih pristaa bili su pogubljeni. Egipat je konano izgubio svoju samostalnost i
bio prikljuen Rimu.
Osvajanje Egipta donijelo je Oktavijanu ogroman plijen: u njegove ruke preli su blagajna i
ogromna bogatstva egipatskog dvora. Oktavijan je dobio mogunost da dareljivo nagradi svoje
vojnike i pokrije sve dugove. On je postao vrhovni vlasnik itave egipatske zemlje, i od tog vremena
egipatsko ito igra veliku ulogu u opskrbi stanovnitva grada Rima.
29. g. Oktavijan se vratio u Rim i proslavio tri velianstvena trijumfa. Cezarov nasljednik posto je
neogranieni gospodar itave rimske drave.

Pos ljedice graans kih ratov a

Graanski ratovi nakon Cezarove smrti predstavljaju zavrnu etapu povijesti rimske Republike.
Prijelaz na monarhiju bio je rezultat klasne borbe i vanjske ekspanzije Rima. Republika je
proivljavala krizu jo od poetka I st.pr.K. Graanski ratovi pripremili su konanu pobjedu
monarhijskog poretka u Rimu. Tijekom graanskih ratova izgubio je svoje znaenje onaj sloj
nobiliteta koji je osobito uporno branio republikanski poredak, vezan za neogranienu vladavinu
rimske oligarhije. Graanski ratovi praeni su proskripcijama, konfiskacijom zemljita,
prekomjernim porezima, prisilnim novaenjem vojnika, bjeanjem robova i odsustvom osobne
sigurnosti. Od graanskih ratova naroito je stradalo stanovnitvo Italije. Tenja vladajuih grupa za
mirom i redom doprinijela je nesumnjivo uvrivanju monarhije, koja se oslanjala na vojnu snagu,
tim prije to je uslijed ponovnih podjela zemljita dolo do promjena u italskom zemljinom
vlasnitvu. Oktavijanu bliski ljudi bili su vlasnici ogromnih latifundija; istovremeno stekli su vei
znaaj nego prijanji vlasnici srednjih zemljinih estica. To su bili Cezarovi veterani, naseljeni po
italskim gradovima, koji su za sve to imaju dugovali Cezarovom nasljedniku. Sve te promjene u
socijalnim odnosima nale se svoj odraz u ideologiji tog vremena. e za mirom, tenja ka povratku
starinskih obiaja, odricanje od aktivne politike borbe sve je to doprinijelo ideolokom
opravdanju i teorijskom zasnivanju rimske monarhije. Istina, u Rimu i Italiji ostao je prilian broj
pristaa republikanskog oblika uprave; mnogi su bili uvjereni da se treba vratiti idealnom poretku
daleke starine. Otvoreni prijelaz na apsolutnu monarhiju, kao to je to pokazao primjer Julija Cezara,
bio je za Rim neprihvatljiv; uslijed toga, poslije graanskih ratova formirao se specifian politiki
oblik, koji je dobio naziv principat.

Glava XXIII
RIMSKA KULTURA

U RAZDOBLJU KASNE REPUBLIKE

1. ivot i obiaji rimskog drutva u I st. pr. K.

Burni dogaaji u II i I st.pr.K. nisu zaustavili onaj kulturni pokret koji je poeo u vremenu borbe
Rima za hegemoniju na Mediteranu. U posljednjem stoljeu Republike i prvom vijeku Carstva
zavrava se sinteza starinskih italskih kulturnih osnova sa onim raznolikim strujanjima to su
potjecala iz razvijenijih helenistikih zemlja.
Glavni nositelji novih kulturnih strujanja bili su predstavnici viih slojeva rimskog drutva. Izvori
nam pruaju podatke o ivotu, pogledima i raspoloenjima povlatenih skupina stanovnitva. to se
pak tie kulturnog nivoa i kulturnih interesa rimske sirotinje i srednjih slojeva rimskog stanovnitva,
kao i stanovnika italskih municipija o njima se zna relativno malo. Rasko vladajuih klasa i
bijeda siromanih slojeva stanovnitva dostigli su u to doba krajnje granice. Potrebni trokovi esto
su predstavnike aristokracije dovodili do propasti, prezaduenost nobila (osobito mladih) gurala ih
je u sve mogue politike avanture.

Porodica

Tijekom mnogih vjekova rimsko je drutvo uvalo odreene crte patrijarhalnog ureenja. Ali su
izmijenjene socijalne i gospodarske prilike, utjecaj grkih obiaja i helenistikih kulturnih strujanja
djelovali destruktivno, tako da je vrsta porodica bila prije socijalni ideal nego stvarnost.
Pri sklapanju brakova veliku ulogu igrali su politiki motivi i financijski razlozi. Razvodi su bili
obina pojava. Prostitucija je uzela u to vrijeme znaajne razmjere. Ljubavne avanture dama iz
najvieg drutva bile su opepoznate i samo u iznimnim sluajevima privlaile pozornost (kao npr.
sastanak Cezarove ene s Klodijem, preobuenim u ensku odjeu, za vrijeme praznika u ast Dobre
boginje).
Promijenio se poloaj rimskih ena iz viih krugova. One su stekle veliku samostalnost u
porodinom ivotu, kao i u raspolaganju svojom imovinom. Mnoge od njih dobile su solidno
obrazovanje, a za neke se zna da su igrale odreenu ulogu u politikom ivotu. Antiki pisci izriu
pozitivan sud o Korneliji, keri Scipiona Starijeg i majci brae Grakho. Ker Gaja Grakha
Sempronija sudjelovala je u Katilininom pokretu. Servilija, majka Marka Junija Bruta, nadahnjivala
je svoga sina na borbu protiv cezarovaca. Porcija, ker Katona Mlaeg i ena Marka Junija Bruta,
takoer je sudjelovala u politici. Ona nije podnijela smrt svoga mua i zavrila je ivot
samoubojstvom. Fulvija, ena Marka Antonija, rukovodila je pokretom koji se zavrio Peruzinskim
ratom. Emancipacija ena imala je i svojih negativnih strana. U Ciceronovim govorima i pismima,
npr, esto se spominje Klodija, sestra Klodija, tribuna iz 58. g, koja se proula svojim avanturama i
za koju se ak sumnjalo da je poinila kriminalno djelo (trovanje mua).
Razdori izmeu roditelja i djece bili su obina pojava. Djeca su radi bogatog naslijea eljela
smrt roditelja. Osobito mnogo primjera u tom pogledu prua povijest proskripicija iz 43. g.
Raspadanje patrijarhalnog ivota izazivalo je prosvjed od strane konzervativno raspoloenih
predstavnika aristokracije. Neki od njih bili su uvjereni da se strogim zakonima moe vratiti stari
patrijarhalni moral i samim tim ispraviti suvremeno drutvo. Salustije, npr, kritizira postojei
poredak i predlae Cezaru da izvri niz reformi; one bi trebale uskrsnuti moral iz razdoblja rane
Republike, koji je on smatrao idealnim.
Drutveni ivot toga vremena pun je frapantnih proturjenosti. Moe se navesti prilian broj
sluajeva prodaje i izdaje politikih uvjerenja, kao i primjera pravog samortvovanja i junatva.

Rims ka relig ija pred kraj Republik e

Te proturjenosti karakteristine su i za duhovni ivot najvie klase rimskog drutva ovog doba.
U slubenoj rimskoj religiji jo od kraja III st.pr.K. nije dolo ni do kakvih bitnih promjena.
Odravani su tradicionalni praznici, svaki akt politikog ivota bio je praen prinoenjem rtvi i
auspicijima, u ast novih pobjeda prireivani su velianstveni viednevni trijumfi. Usprkos tome
tradicionalna religija nije igrala svoju prijanju ulogu. Meu obrazovanim Rimljanima bilo je
prilian broj racionalista i skeptiara, koji su se dodue zanimali za nacionalnu religiju i prouavali
je, ali koji su bili daleko do iskrenog vjerovanja. Racionalizam i skepticizma u manjoj je mjeri
dotakao porodine kultove, ali su i oni vreni vie po tradiciji nego iz iskrenog uvjerenja.
Veza sa helenistikim Istokom doprinijela je prodiranju raznovrsnih mistinih kultova u Rim.
Grko-traki kult Dioniza, egipatski kult Izide i Ozirisa, kultovi maloazijske Ma-Belone,frigijske
Velige boginje i ak judejskog Jahve nalazili su prilian broj potovatelja u raznim drutvenim
slojevima. Nove kultove donosili su iz dalekih zemalja vojnici i trgovci, a veliku ulogu igrali su u
tom pogledu i robovi. Sa njima su istona vjerovanja prodirala ak i u kue rimskih aristokrata;
osloboenici porijeklom sa helenistikog Istoka pretapali su se u gradski plebs, i irili svoje vjerske
poglede meu rimskim stanovnitvom.

irenje filozofs kih sus tav a

Pristaa novih religija bilo je najvie u niim i srednjim slojevima stanovnitva, dok je za vie
klase rimskog drutva I st.pr.K. karakteristino oduevljenje za racionalistike filozofske sustave.
Najvie uspjeha imalo je stoiko uenje. Apstraktni ideal mudraca, strogog prema sebi i ljudima,
stopio se s predodbom o Rimljaninu starog kova, koji u sebi utjelovljuje starinske rimske vrline
(junatvo, pravinost, pobonost i dr.). Osim toga, stoicizam je doprinosio irenju kozmopolitizma.
Uenje o razumu koji vlada cijelim svijetom, o jednakosti ljudi, o razumnoj pravednosti nalo je
svog odraza i u politikim idejama, i u pravnim normama toga vremena. Odreenu popularnost
steklo je i Epikurovo uenje. Poznavanje filozofije bilo je jedno od obiljeja rimske obrazovanosti.
Treba istaknuti da u ovo doba nijedan Rimljani nije stvorio originalan filozofski sustav.
Eklekticizam je jedna od karakteristinih crta rimske filozofije s kraja Republike.
Krug osoba koje su dobivale obrazovanje znatno se proirio pred kraj Republike. Veliku ulogu u
razvitku rimske kulture odigrali su ljudi porijeklom iz raznih italskih municipija. Poslije
Saveznikog rata postepeno poinje iezavati izoliranost italskih gradova i oblasti, koja je dugo
trajala. Djeca municipalne aristokracije dobivaju obrazovanje u Rimu i ulaze u kruoke rimske
aristokratske mladei. Meu tim Italicima, skorojeviima (homines novi), kako su ih u Rimu
nazivali, naao se prilian broj talenata, koji su kasnije stekli veliku popularnost.

Rims ko obrazov anje

Obrazovanje je u Rimu zapoinjalo u sedmoj godini. U povlatenim obiteljima nastavu s djecom

tog uzrasta vodio je rob-pedagog, mahom Grk. Ali su djeca od svoje sedme godine ee odlazila u
kolu, gdje su uila itanje, pisanje i raunanje. Od svoje dvanaeste do esnaeste godine rimski su
djeaci posjeivali obino kole gramatiara, koje su bile organizirane po helenistikom uzoru.
Glavni predmet bila je knjievnost s gramatikom. Pored toga, u kolama se predavala logika,
aritmetika i geometrija, astronomija i neki elementi glazbe. U svojoj esnaestoj godini mladi je
oblaio muku togu i pristupao specijalnom izuavanju retorike pod rukovodstvom grkih govornika
ili pak latinskih uitelja retorike. Retoriko obrazovanje dopunjavano je prouavanjem rimskog
prava pod rukovodstvom istaknutih jurista. Neki mladi rimski aristokrati zavravali su obrazovanje u
grkim kulturnim centrima (u Ateni, na Rodosu, u Pergamu, kao i u Masiliji).

2. Retorika
U temelju itavog sustava obrazovanja leala je retorika. Razvitak govornikog umijea bio je u
tijesnoj vezi s drutvenim i politikim prilikama rimskog drutva u II i I st.pr.K. Od umijea javnog
istupanja esto je zavisio uspjeh u narodnim skuptinama i na zborovima koji su im prethodili
(contiones), na senatskim sjednicama i sudskim komisijama. Vojskovoa je morao posjedovati
govorniko umijee da bi mogao svojim vojnicima drati govore.
Rimski govornici unijeli su malo ega novog u teoriju govornitva; oni su samo razraivali
principe koje su ve bili formulirali njihovi grki prethodnici; ali, oponaajui grke uzore, oni su
stvorili sjajne obrasce latinskog govornitva.

Apije Klaudije i Gaj Grakho

Za najstariji primjer rimskog govornitva smatran je govor Apija Klaudija Ceka odran u Senatu,
kojim je odbacio Pirove uvjete za mir. Istaknut govornik bio je Gaj Grakho. Ciceron, koji je
osuivao Grakhove politike poglede, priznavao je njegove izvanredne oratorske sposobnosti. Po
Ciceronovim rijeima, u govornitvu njemu nije bilo ravnog.
Govornike metode usavravale su se i komplicirale. Teoretiari govornitva smatrali se
nedovoljnim ako govornik samo dobro govori latinskim jezikom. On je morao znati rasuivati i
pouavati, izazivati kod ljudi strah: auditorij mu se morao diviti, smatrati ga takorei bogom meu
ljudima.

Karakter rims kog gov orni tva pred kraj Republik e

Ali je socijalna stvarnost stavila svoj peat i na rimsko govornitvo. Oratorsko umijee razvijalo
se na tetu jednostavnosti, iskrenosti i istinitosti. U sudskom govornitvu, npr. pravna istina stavljana
je u pozadinu. Veoma se vara onaj kae Ciceron - tko u naim govorima, odranim na sudu,
misli da ima u aci takorei potpisane obveznice s naim uvjerenjima. Kroz sve ov e govore ne
uju se sami ljudi i patroni, nego i procesi i suvremene prilike.
Govorniku nije bilo vano da mu teza bude istinita, ve da ona izgleda vjerodostojna. Uobiajena
metoda politikog govora bila je invektivna: u njoj su politiki protivnici prikazivani u loem
svjetlu, govornici su iskoritavali svakakve glasine i spletke, pekulirali s lakovjernou i ak, sa
praznovjerjem svojih sluatelja.
Kakvu je vanost u drutvenom ivotu imalo govornitvo pokazuju ove Ciceronove rijei:
Postoje dvije umjetnosti koje ovjeka mogu dovesti do najvieg stupnja poasti: prva je umijee
vojskovoe, druga umijee dobrog govornika. Govorniko umijee u vrijeme pred kraj
Republike bilo je tijesno povezana sa ivotom. Svoj sadraj ona je crpla iz rimskih dravnih i
privatnih odnosa. I pored odreene neprirodnosti on je uzimala oblik koji je bio pristupaan veini.
U to doba govornitvo je nosilo u odreenoj mjeri narodni karakter.
Uloga retorike ne moe se svesti samo na umijee sastavljanja govor. Na elemente retorike
nailazi se u raznovrsnim publicistikim djelima toga vremena, u rimskoj historiografiji i lijepoj
knjievnosti; izvjestan utjecaj izvrila je retorika i na obradu rimskog prava. Govorniko umijee
doprinijelo je razvitku i usavravanju latinskog jezika, jer je pridavan velik znaaj pravilnosti i
preciznosti izraza, kao i plastinosti, eleganciji i zvunosti govora.

Azijanizam i aticizam

Istaknuti govornik s kraja II I poetak I st. bio je Marko Antonije, djed budueg trijumvira,
konzul 99.g, ubijen od marijevaca 87. g. Drugi istaknuti govornik toga vremena bio je Lucije Licinije
Kras.
U prvoj polovici Ist. stekao je znaaj u rimskom govornikom umijeu onaj smjer koji nosi naziv
azijanizam. On se pojavio u Maloj Aziji ubrzo poslije smrti Aleksandra Makedonskog.
Karakteristine crte tog smjera bile su kienost, afektacija, pretjerana ljubav prema vanjskim
efektima, patetinost i izvjetaenost. Suprotan smjer bio je aticizam. Njegove pristae zalagale su
se za vraanje na jednostavnost, kratkou i jasnou starih atenskih govornika.
Od rimskih govornika azijatskog smjera osobito popularnost stekao je Kvint Hortenzije Hortal
(115.-50. g.), jedan od glavnih Ciceronovih takmaca. Meu govornike atikog smjera spadali su Gaj
Julije Cezar i Marko Junije Brut.

Mark o Tulije Ciceron

Snaan politiar s kraja rimske Republike Marko Tulije Ciceron, odigrao je izvanredno
znaajnu ulogu i u razvoju kulture; ne govori se uzalud o Ciceronovoj epohi i ak o Ciceronovoj
kulturi. Jo za Ciceronovog ivota njegovi govori, rasprave i pisma smatrani su za priznate uzore
latinske proze; svojim filozofskim djelima on je doprinio irenju helenistikih filozofskih sustava; u
njegovim politikim raspravama zrcalili su se ideali senatorske aristokracije, a njegova prepiska,
koja je dugo vremena smatrana obrascem epistolarnog stila, uvodi nas u svakodnevni ivot najviih
krugova rimskog drutva. Ciceron je stekao retoriku naobrazbu. On se odgajao pod rukovodstvom
najboljih rimskih govornika Antonija i Krasa. U Ateni, na Rodosu i u maloazijskim gradovima on je
usavrio svoje govornike metode i prouavao filozofiju.
Ciceron se prouo zahvaljujui svojim istaknutim sudskim govorima, a njegovi politiki govori
uvrstili su mu slavu najboljeg govornika. U prvom razdoblju svoje djelatnosti Ciceron je stajo pod
utjecajem azijatskog govornitva, ali su mu utjecaj helenistikih uitelja i prouavanje najboljih
uzora grkog govornikog umijea pomogli da se oslobodi ekstremnosti azijatskog stila i u svojim
govorima spojiti element tog stila sa strogim aticizmom. Briljivo pripremani Ciceronovi govori
odlikuju se skladnou kompozicije; on je jedan od najboljih majstora latinskog periodinog govora.
Ciceron je pristaa patetinog govornitva. Da bi uzbudio svoje sluae, govornik mora djelovati
na njihova ula, a to se postie primjenom razliitih metoda.
Ciceronova argumentacija ima pred sobom jedan cilj: pod svaku cijenu uvjeriti u opravdanost
svojih misli. Govornik preuveliava stvari, on ponekad izvre tijek dogaaja i slui se
neprovjerenim glasinama. Invektiva (iznoenje svakakvih optubi) predstavlja jednu od bitnih
Ciceronovih metoda. Zato Ver u Govorima protiv Vera , Katilina u Govorima protiv Katiline i
Antonije u Filipikama nisu realno prikazani. To su likovi koje je stvorio tuitelj i politiki
protivnik.
Ciceronovi govori privlaili su ogroman broj sluatelja, o kojim je Ciceron vodio rauna. Pred
kraj svoje djelatnosti, zauzimajui antidemokratsku poziciju, on nije priznavao rimskom mnotvu
sposobnost za razumne politike odluke, ali je i tada imao visoko miljenje o njenoj sposobnosti
prosudbe govornikog umijea. Odlikom svojih govora Ciceron je smatrao obilje rijei i misli.
Meutim, to nije bila uvijek odlika. Njegovim govorima nedostaje kratkoa, on se esto ponavlja, a
njegovi ekskursi esto su posveeni pretjeranoj samohvali.
Ciceron je napisao niz rasprava iz teorije govornikog umijea i niz filozofskih djela. Iako nije
bio originalan filozof, Ciceron je bio sjajan popularizator grkih i helenistikih filozofskih sustava.
Osobito znaenje imale su njegove filozofske rasprave za utvrivanje latinske filozofske
terminologije, koja je do tog vremena bila neizgraena.

3. Rimska proza i znanstvena knjievnost

Gaj Julije Cezar

Vidno mjesto u rimskoj knjievnosti kraja Republike zauzima i Gaj Julije Cezar. On je stekao
slavu drugog (iza Cicerona) rimskog govornika. Izvrsni su i po obliku i po sadraju njegovi vojni
memoari, poznati pod naslovom Biljeke o Galskom ratu i Biljeke o graanskom ratu. On
je napisao i druga djela, koja nam se nisu sauvala. Kao govornik, Cezar je pripadao aticistima.
Njegovi govori nisu se sauvali, ali ih je Ciceron nazivao elegantnim i govorio o Cezarovom
umijeu da se dri na tribuni; ti su govori, stoji u jednom drugom izboru, izgovarani sa istim onakvim
arom s kakvim je Cezar vodio ratove.
Cezarovi memoari imali su pred sobom politike ciljeve. Biljeke o Galskom ratu opravdale
su njegove ratove u Galiji i ukazivale na znaaj novoosvojenih teritorija. Biljeke o graanskom
ratu bacale su odgovornost za rat na Cezarove protivnike i pokazivale njihovu vojnu
nesposobnost.
Cezarovo kazivanje zadivljuje svojom dosljednou i jasnoom. Njegovi sudovi o svojim
akcijama odlikuju se uzdranou, on nigdje ne daje komentare svojih postupaka i mjera o kojima
pria. ivom i neusiljenom kazivanju odgovara jednostavan i precizan jezik. Ciceron je smatrao da su
Cezarove Biljeke prekrasne; po njegovim rijeima, one su liene umjetnikih ukrasa, kao da su
obnaene.
Knjievni rod kome pripadaju Cezarove Biljeke naao je svoje oponaatelje. Cezaru bliski
Hircije (konzul iz 43. g, poginuo kod Mutine) nastavio je Cezarov rad i napisao osmu knjigu
Biljeaka o Galskom ratu. Hircij i drugi sudionici u Cezarovim ratovima opisali su i druge
Cezarove pohode.

Gaj Salus tije Krisp

Memoarskoj knjievnosti bila su bliska i povijesna djela posveena pojedinim dogaajima

rimske povijesti. Od povjesniara ovog vremena osobito znaenje stekao je Gaj Salustije Krisp,
Cezarov pristaa. Njegova djela O Katilininoj uroti, Jugurtin rat, pa i Pisma Cezaru
nisu samo vani povijesni izvori, ve i znaajna knjievna djela.

Mark o Terencije Varon

Jedan od najplodnijih pisaca ovog vremena bio je Marko Terencije Varon (116.27. g.). Njegovi
itatelji divili su se raznovrsnosti siea koji su obraivani u njegovim djelima i broju njegovih djela.
Varonova djela obuhvaala su gotovo sve grane znanja. Ali Varon nije samo prozni pisac; on je
napisao i niz pjesnikih djela. Njegove satire stekle su popularnost. Na osnovu sauvanih fragmenata
moemo rei da su one imale odreene politike i didaktike ciljeve. Na primjer,besplodnim
filozofskim rezoniranjima stavljana je nasuprot rimska ivotna mudrost. Varon je obraivao i
aktualna politika pitanja. Poslije sklapanja Prvog trijumvirata on je objavio satiru pod naslovom
Troglavo udovite.

4. Rimska poezija I st. pr. K.

Posljednje stoljee Republike obiljeeno je ne samo procvatom latinske proze, nego i vidnim
uspjesima u podruju pjesnikog stvaranja. Versifikacija se je uila u kolama, i umijee
sastavljanja stihova bilo je znak bontona.
U rimskoj poeziji toga doba borila su se dva pravca: jedan od njih traio je nove pjesnike
oblike, nastojao iskoristiti raznovrsne pjesnike metode koje su gajili helenistiki, naroito
aleksandrijski pjesnici. Drugi smjer branio je tradicionalni nain sastavljanja stihova koji potjeu od
Enija. Ciceron je sebe smatrao pristaom ovog pravca; istom pravcu pripadao je i Tit Lukrecije Kar,
pisac znamenitog filozofskog spjeva O prirodi.

Tit Luk recije Kar

O Lukrecijevom ivotu malo nam je to poznato. Svoj spjev posveuje pretoru Memiju,
obraajui mu se kao ravnom. Stoga je mogue da je pripadao viim krugovima, iako ga neki
smatraju ovjekom demokratskog podrijetla. Kranski pisac iz IV-V st. p. K, Hijeronim, kae da je
Lukrecije zbog upotrebe ljubavnog napitka poludio, da je svoj spjev pisao u svjesnim trenucima i da
je ivot zavrio samoubojstvom. Meutim, u spjevu nema nikakvih tragova bolesne svijesti; ova
verzija po svemu sudei pripada kasnijem vremenu i plod je protivnik Lukrecijeve filozofije.
Spjev O prirodi je filozofsko djelo. Pisac je iskoristio ritmiki govor i raznovrsne oblike
pjesnikog izlaganja, da bi predmet svog djela inio pristupanim itatelju. Izlaui svoje uenje u
zvunim i slatkim stihovima, on, po vlastitim rijeima, postupa kao lijenik koji mae medom
rubove ae kad djeci daje gorak lijek.
Lukrecije je uvjereni pristaa i strastan propovjednik Epikurovg uenja, koje, po njegovom
miljenju, treba ljude izbaviti praznovjerja i uiniti ih sretnim.
Spjev poinje himnom preblagoj Veneri, personifikaciji jedinstvene i vjeito ive prirode. U
prvoj knjizi formuliran je zakon vjenosti materije, kao osnova uenja o svemu postojeem: iz
niega nita ne postaje, ve se sve raa i raste iz najsitnijih prvobitnih tijela (principes), od kojih se
sastoje sva tijela. Razvijajui ove misli posveen je i znatan dio sljedee knjige.
U treoj knjizi obrauje se pitanje ivota i smrti. Lukrecije porie besmrtnost due. ovjekov duh
i dua raaju se i umiru zajedno s tijelom. Zato je smrt neizbjean kraj postojanja. U etvrtoj knjizi
utvruje se da su naa ula osnovni izvor spoznaje. U petoj knjizi razvijena je velianstvena slika
kozmosa. Svijet je nastao uslijed raznovrsnih spajanja pojedinih tijela. Svijet ne ostaje nepomian u
svom poloaju, sve je prolazno, priroda se vjeno mijenja. Lukrecije izlae povijest oblikovanja
zemlje i pojavu ivih bia na njoj. On daje skicu razvitka prvobitnog drutva. Prvi ljudi vie su
sliili ivotinjama, nisu imali zakona ni pravila drutvenog ivota, meu njima je vladalo nasilje. Ali
su ljudi postepeno podinili sebi prirodne sile, ovladali vatrom, poeli se sluiti ivotinjskim
koama, pojavila se obitelj, kao rezultat ugovora nastalo je i drutvo. U estoj knjizi objanjavaju se
razne prirodne pojave: oluje, potresi, kolebanja temperature, epidemije.
Spjev pokazuje cjelovit, u svojoj osnovi materijalistiki i mehanistki pogled na svijet. Pisac
spjeva nije samo racionalist-mislilac, nego i pjesnik; on prirodu ne samo da prouava, nego i
oboava.
Neki opisi (oluje, naoblaka) svjedoe o snazi pievog pjesnikog opaanja prirodnih pojava.
Jedan od glavnih Lukrecijevih zadataka je da ljude oslobodi straha od smrti i od praznovjerja.
Prirodna slika svijeta ne ostavlja mjesta boanskoj intervenciji. U skladu sa Epikurom, Lukrecije
govori o tome da bogovi vode bezbrian ivot i da se ne mijeaju u ljudske stvari. ovjekova
premo nad prirodom i njegova bespomonost kod tumaenja njenih pojava bili su uzrok vjerskih
zabluda, koje mogu biti izvor svakakvih zala.
Lukrecijev ideal predstavlja mudrac koji je saznao zakone ivota i prirode i oslobodio se
praznovjerja, udaljio od trzavica, i uiva u svom duevnom miru. Epikurejska etika je u svojoj
osnovi apolitina. Ona opravdava individualizam, ovjekov otklon od drutvenog ivota.
ivotu punom tekih briga, udaljenom od prirode i oteanom borbom, on pretpostavlja ivot
prvobitnog drutva. Ali je Lukreciju stran pesimizam. Klanjanje prirodi, vjera u njene neiscrpne

snage kombinira se kod njega sa apologijom ljudskog razuma koji prodire u najdublje tajne kozmosa i
koji je izvor prave mudrosti. U tome je snaga Lukrecijeva optimizma.
Svoje uenje, koje u biti stoji u opreci s mnogim pojavama rimskog drutvenog ureenja, punog
kultova i praznovjerja, Lukrecije je obukao u tradicionalni latinski pjesniki oblik. On nije iao za
aleksandrijskim uzorima, ve za rimskim pjesnikom Enijem, prema kome je gajio duboko
potovanje.
Lukrecijeva reforma Enijevog stiha bila je od vanosti za kasnije pjesnike, naroito za Vergilija.
Jo oko 100. g.pr.K. pojavljuju se latinske pjesme napisane pod utjecajem aleksandrizma. Ovaj
pravac je ponikao na dvoru Ptolomejevia i za njega su karakteristine sljedee crte: 1. podvuena
erudicije pieva (naroito u pitanjima mitologije); 2. elegancija i profinjenost oblika: 3. osobita
panja prema osobnim doivljajima, naroito ljubavnim. Pred kraj prve polovice I st.
aleksandrizam ulazi u modu i u Rimu. On nalazi prilian broj pristaa, uglavnom meu
aristokratskom mladei. Ljudi konzervativnog pravca bili su za stari Enijev stil, i Ciceron je
prezrivo nazivao nove pjesnike neotericima (mladii, novatori).

Gaj Valerije Katul

Prvo mjesto meu novim pjesnicima pripada nesumnjivo Katulu. Gaj Valerije Katul (oko 87. 54.
g.) rodio se u Cisalpinskoj Galiji, u gradu Veroni. Nastanivi se u Rimu, on se zbliio s
predstavnicima aristokratske mladei, meu kojima je bilo dosta talentiranih ljudi.
Katul je dobro poznavao grku i helenistiku poeziju. Niz njegovih pjesma napisan je u isto
aleksandrijskom duhu (Svadba Peleja i Tetide, dva svatovca-epitalamija i druge).
Katul je i sam bio pod utjecajem one naglaene uenosti koju je zahtijevala aleksandrijska kola,
ali je on u isto vrijeme davao tone, pune realizma karakteristike ljudskih osjeaja i strasti. Osobito
znaenje stekle su u svjetskoj knjievnosti Katulove lirske pjesme, od kojih je glavne posvetio
svojoj ljubovci Lezbiji.
Pod ovim izmiljenim imenom krila se, kao to su to konstatirali jo u antici aristokratkinja
Klodija, sestra poznatog tribuna iz 58. g, koja se esto spominje u Ciceronovim djelima. Katulove
pjesme upoznaju nas sa obratima itavog romana. Katul govori o svojoj strasti, koja ga dovodi do
neodlunosti. Poslije prvog zanosa i radosti zbog uspjeha dolazi razoarenja: kod Katula se javlja
sumnja, koja stvara ljubomoru i koja se uskoro potvruje. Katul doivljava suprotne osjea, koje je
osobito snano izrazio u distihu koji poinje rijeima: Mrzim i volim
Na kraju, Katul raskida s Klodijom, i taj ga je raskid gotovo otupio. On moli bogove da ga izbave
ljubavne bolesti, on je razoaran u ljubavi i kasnije se ne eli vie vratiti ranijoj ljubovci.
Ljubav prema Klodiji nije jedini motiv Katulovih lirskih pjesma. On pie stihove o smrti
voljenog brata i mnogobrojne i raznovrsne pjesme posveuje prijateljima. Sjajni su Katulovi stihovi
o prirodi. Pjesmu posveenu zaviajnom poluotoku Sirmiju napisao je pjesnik nakon povratka iz
Bitinije; rodni kraj drai je Katulu od svih drugih otoka i poluotoka, tinsikih i bitinskih polja.
Na taj nain, Kautulova lirika predstavlja odraz sloene ljestvice osobnih pjesnikovih doivljaja.
Na njega nisu utjecali smo aleksndrinici: on je bio pod utjecajem i ranih grkih liriara (naroito
Sapfe i Arhiloha). Katul je uspio nai po svojoj snazi i ljepoti izvanredne rijei, da bi izrazio
sloene ljudske doivljaje; on se s punim pravom moe smatrati prvim rimskim lirskim pjesnikom.
U Katulovim lirskim pjesmama najjasnije se zrcalio razvoj individualizma u rimskom drutvu.
Katulu nisu bili strani ni politiki motivi. Njegov otac smatran je Cezarovim prijateljem i gostom,
sam pak Katul kretao se u krugu anticezarovske mladei; njemu pripada nekoliko otrih epigrama na
adresu Cezara, a naroito na adresu njegovog ljubimca Mamure. Istina, u jednoj od pjesama Katul se
oduevljavao Cezarovim uspjesima u Britaniji.
Pred kraj ovog razdoblja poeli su svoju djelatnost istaknuti pjesnici iz vremena poetka Carstva.
Vergilije i Horacije; ali se njihova djela koja su objavili u vrijeme posljednjih graanskih ratova, ne
mogu odvojiti od itavog njihovog knjievnog stvaranja, koje je tijesno povezano uz politike i
socijalne prilike iz vremena Augustovog principata.

5. Arhitektura i likovne umjetnosti

Razvoj likovnih umjetnosti i arhitekture u zadnjem stoljeu Republike kree se istim smjerom kao
i u prethodno doba. Jedan dio onih ogromnih bogatstva koja su pritjecala u Rim troen je na
izgradnju javnih i privatnih zgrada, koje su preobraavale vanjski izgled grada; u to doba on se
pretvara u snaan svjetski centar.

Arhitektura II I st.pr.K.

Zadnjih desetljea II st.pr.K. sagraena su dva nova vodovoda. Grad se ukraava kamenim
lukovima, sjajnim privatnim zgradama. Novim gradnjama osobito su se proslavili Sula, Pompej i
Cezar. Potpuno je mogua pretpostavka da je Sulin boravak na Istoku pobudio u njemu elju da Rim
preuredi po uzoru na snane helenistike centre. U Sulino doba je dolo do najintenzivnijeg utjecaja
helenistikih oblika na rimsku umjetnost, a to se odrazilo u arhitekturi toga vremena.
Pompej je podigao ogromno kameno kazalite, u koje je moglo stati deset tisua gledatelja;
zgrada je bila obloena mramorom, ona je izazivala divljenje izvanrednom vrstoom i nevienim
razmjerima. Mnoge druge javne zgrade koje je Pompej podigao ukrasile su rimske trgove.
Grandiozni su bili planovi Julija Cezara za preureenje Rima. U njegovo vrijeme stari Forum je
poploen, sjeverno od njega udareni su temelji drugom forumu, u ijem se sreditu trebao nalaziti
hram Venere Praroditeljice (Venus Genetrix ), podignut od mramora. Cezara je smrt sprijeila da
realizira sve svoje planove. Jedan dio onoga to je Cezar bilo zamislio i zapoeo dovrio je kasnije
August, dok je puno toga ostalo u projektu. Cezarovi projekti odreivali su u odreenoj mjeri daljnji
tijek razvoja rimske arhitekture. Od njega poinje mijenjanje plana grada putem izgradnje novih
foruma; on je inicijator pretvaranja Rima u mramorni grad. Za razliku od Sulinog perioda,
arhitektura Cezarovog doba vraa se italskim uzorima, poveavajui razmjere konstrukcija i uvodei
novo arhitektonsko ukraavanje. Od Sulinog vremena nove zgrade ukraavaju se grkim kipovima,
bareljefima i vazama. Kiparske predodbe igraju, dakle, dekorativnu ulogu. One se stavljaju u
zgrade i vrtove. Izvanredno visoko cijene se kipovi grkih majstora. U Rim stiu itavi brodovi
natovareni grkim antikvitetima. U isto vrijeme, u Rimu se pojavljuju majstori koji izrauju kopije
grkih i helenistikih originala. Umijee kopiranja dostiglo je visok nivo, premda je izraivano i niz
stvari niske kvalitete.

Kipars tvo

Rimljani su i dalje bili samostalni u umjetnosti realistikog portreta. U doba Sule i u toj je oblasti
pojaan utjecaj helenistike umjetnosti, ali se ve u razdoblju poslije njegove smrti, tj. sedamdesetih
i ezdesetih godina I st. pr. K, zapaa reakcija. Tako se, na primjer, kiparski portret Pompeja
odlikuju briljivom obradom i finom modelacijom povrine biste (u tom pogledu kipar je koristio
metode visoke helenistike tehnike, ali, prikazujui lice, umjetnik se u duhu rimske tradicije trudio da
d sve individualne crte. On je daleko od idealizacije, svojstvene grkim i helenistikim kiparima. U
duhu svojih etrursko-rimskih prethodnika, umjetnik je naglasio prirodne nedostatke prikazanog
ovjeka. On je predstavio nepokretno, mesnato lice, sa sitnim, malo izrazitim oima, malim prastim
nosom
Kao jedan od najboljih primjera portretnog majstorstva ovog vremena moe posluiti bista
Cicerona. I na njoj se helenistika tehnika obrade materijala metode uopenog prikazivanja
kombiniraju s rimskim realizmom. Ciceron je prikazan kao ovjek u godinama, s neto oteanim
licem, visoka ela i otra pogleda, dok mu na usnama lei lagan i prirodna osmijeh. Pred nama nije
prosjean ovjek, ve mislilac i javni djelatnik. Kolosalna Cezarova statua, koja pada u kasnije
doba, ali koja vodi porijeklo od originala iz Cezarovog vremena odlikuje se vrstinom linija u
prikazivanju individualnih crta Cezara, koji je prikazan kao ovjek srednjih godina, strog i jake
volje. Na osnovu toga mi moemo suditi da je za kraj ovog razdoblja karakteristina reakcija, tenja
ka povratku ranijim italskim uzorima.
Umjetnici doba Republike obratili su panju na to da prenesu individualne crte lica: figura
odjevena u togu prikazivana je gotovo uvijek stereotipno. Pored mukog, u ovom razdoblju
pojavljuje se i enski individualni portret, iji procvat pada u doba Carstva.
Veliki uspjeh postiu u ovom razdoblju i reljefi. I tu zapaamo kombiniranje helenistikih crta s
rimskim, koje je dodue u prvo vrijeme bilo eklektino. Jedan bareljef, na primjer, predstavlja
kombinaciju mitolokih scena koje su po svojim sieima i tehnici helenistike sa predodbom
rimskog prinoenja rtve poslije cenza, predodbom koja je dana u tradicionalnom rimskom
realistikom stilu.
Reljefi iz Cezarovog doba, kao i drugi umjetniki spomenici toga vremena, svjedoe o
pokuajima sinteze tih dvaju stilova.

Slik ars tvo

Slikarstvo se u I st. sve vie upotrebljava u dekorativne svrhe. U to vrijeme formiraju se razni
stilovi zidnog slikarstva, iji su nam sjajni primjeri sauvani u Pompejima.

6. Razvoj rimskog prava

Knjievni razvitak ovog doba, stvaranje uzorne latinske proze, povoljno su utjecali i na
obraivanje rimskog prava. Rimski pravnici koristili su teevine rimske proze, i u ovo doba stvara se
onaj jasan i precizan jezik kojim su napisana istaknuta djela pravne knjievnosti carskog doba.
U doba rane Republike udareni su temelji graanskog prava. Za njega je karakteristian
formalizam; ono je reguliralo samo odnose izmeu rimskih graana. Uslijed ratova i promijenjenih
socijalnih odnosa, u rimski graanski promet pritjecalo je mnotvo vrijednih predmeta. Rimski
graani sada su stupali u razne odnose sa stanovnicima provincija i podanicima drugih drava.
Sve je to stvaralo potrebu za novim pravnim norama i novim propisima. Stari oblici
prilagoavani su novim odnosima. Osim toga, na rimsko pravo utjecale su pravne norme drugih
naroda, u prvom redu grko i helenistiko pravo, a na same principe obrade prava utjecala je kako
helenistika filozofija tako i grka retorika. Sauvani pravni spomenici spadaju u kasnija razdoblja,
te stoga nije mogue tono datirati pojavu pojedinih pravnih odnosa i pojmova. Mogue je samo
skicirati opi tijek razvitka prava.

Ius gentium

Ogromno znaenje imalo je osnivanje (242. g.pr.K.) dunosti drugog pretora. On je nazivan
praetor qui inter peregrinos ius dicit, ili naprosto praetor peregrinos. U njegovom djelokrugu
nalazili su se uglavnom sporovi izmeu stranaca i Rimljana. Na te sporove nisu se mogle primijeni
norme starog graanskog prava, jer su se one ticale samo rimskih graana. Nije se moglo suditi ni po
nekom drugom inozemnom pravu, jer se mogao pojaviti sudski spor izmeu podanika raznih drava,
ili pak izmeu stranaca i Rimljana. Uslijed toga, pored starog graanskog prava postepeno se
izgrauju norme takozvanog openarodnog prava (ius gentium). Te norme uzimaju se jednim
dijelom iz opih obiaja meunarodnog trgovakog prava, iz pravnih institucija drugih naroda i
samog rimskog graanskog prava, ali se one odlikuju velikom jednostavnou i elastinou.
Formalizam u openarodnom pravu prestao je biti vladajui princip. Individualizam, svojstven epohi
kasne Republike, naao je svog odraza i u graanskom pravu; on je doprinio kompliciranju odnosa
izmeu pojedinaca, pripomogao tome da se svlada formalizam i utvrde novi principi za rjeavanje
pravnih pitanja, kako opih, tako i posebnih. Naglasak nije stavljan na formu nagodbi, na odredbe i
izgovorene rijei, ve na bit odnos, na namjeru obiju strana. U pravo se uvodi pojam jednakosti i
pravinosti (aequitas) i dobronamjernosti (bona fides) osoba koje sklapaju razne nagodbe, kao
osnovno naelo svih imovinskih odnosa. Kod pravnika se javlja misao da postoji neko pravo koje je
ope za sve narode i koje se sastoji od pravila koja svi priznaju (srodstvo, potovanje roditelja,
borba protiv zloin). Pod utjecajem stoike filozofije openarodno pravo (ius gentium)
pribliava s pojmu prirodnog prava (ius naturale), koje je takorei diktirano samom prirodom.
Openarodno pravo utjecalo je i na graansko pravo, tj. na propise koji su trebali regulirati odnose
samo izmeu rimskih graana.

Pretors ko prav o

Veliku ulogu u razvoju rimskog prava ovog razdoblja odigrao je pretorski edikt. Kao i drugi
magistrati, i pretori su imali pravo objavljivanja edikata, tj. odluka koje su se ticale pitanja iz
njihovog djelokruga. U svojim ediktima pretori su iznosili pravila kojim e se rukovoditi kod
razmatanja pojedinih pitanja. U poetku pretorski su edikti stavljali sebi u cilj sluenje starim
pravom, pomaganje tom pravu; ali su kasnije poeli unositi ispravke, tako da je pored starog
graanskog prava poniklo i posebno pretorsko pravo.

Reforma suds kog pos tupk a

Pravna disciplina u ovo doba izala je iz djelokruga pontifik. Ona se pretvorila u posebnu
disciplinu, koju su prouavali i obraivali specijalisti. Bavljenje pravom smatralo se u Rimu
asnim: istaknuti pravnici bili su predstavnici uglednih rimskih obitelji. Oni su izricali svoja
miljenja povodom ovog ili onog pitanja, sastavljali obrasce raznih nagodbi, davali savjete
strankama u pogledu postupka na sudu. U samom sudskom postupku dogodio se oko 150. g. pr. K.
pravi prevrat. Poslije te reforme suenje se, kao i ranije, sastojalo iz postupka in jure i postupka in
iudcio. Ali je pri starom sustavu magistrat samo pazio da li obje stane pravilno postupaju, da li se
pridravaju obreda propisanih raznim legis actiones. U novom pak sudskom postupku magistrat je
poeo igrati aktivnu ulogu. One se upoznavao sa predmetom i sastavljao formulu, tj. dokument u
kome je ukratko izlagao potraivanja tuitelja i prigovore okrivljenoga; u tom dokumentu davana je i
uputa sucu, kakvo rjeenje treba donijeti, ako se pokae da je pravda na jednoj ili na drugoj strani.
Na primjer, vodi se spor oko toga kome pripada neki rob. Magistrat se upoznaje sa predmetom i
pie. Oktavije neka bude sudac: Ako se pokae da rob Stih predstavlja vlasnitvo Aula Agerija,
onda ti, sue, optui Numerija Nigidija u korist Aula Agerija, a ako se to ne pokae, opravdaj ga.
Prisegnuti sudac (ili suci) razmotrio bi sluaj i donosio rjeenje predvieno u formuli. Ovaj
takozvani formularni proces omoguavao je da se obuhvate odnosi za koje okviri starog graanskog
prava nisu vie bili dovoljni. Pretor i pravnici razraivali su razne oblike parnica kako onih oko
imovine tako i osobnih.

Vlas ni tvo i pos jed

U podruju graanskog prava izvrene su u ovo doba bitne promjene. Jedna od vanih novosti
ovog razdoblja bilo je utvrivanje razlike izmeu vlasnitva i posjeda. Vlasnitvo (dominium) je
pravo na danu stvar; meutim nije uvijek mogue to pravo spojiti sa stvarnim posjedovanje stvari
(na primjer, kad je stvar dana u zalog, pod zakup itd.). Posjed (possessio), po rimskom pravu, je
stvarno posjedovanje neke stvari, spojeno sa razumnom tenjom za vladavinom nad njom. Pretorsko
pravo je priznavalo da se posjed u nizu sluajeva moe ne poklapati sa pravom vlasnitva, i utvrdio
odreene oblike zatite posjeda od nezakonitih pretenzija. Jedan od starinskih oblika posjeda bile su
zemljine estice na dravnom polju. Zemljino vlasnitvo, po rimskom pravu, moglo je postojati
smo u Italiji; u provincijama pak zemlja se mogla nalaziti samo u posjedu.

Bonitarno vlas ni tvo

Jedna od najvanijih pojava u povijesti graanskog prava bio je postanak nove vrste vlasnitva,
koje se naziva bonitarnim ili pretorskim. Staro kviritsko vlasnitvo moglo je nastati samo poslije
odreenih formalnih akata (u prvom redu mancipacijom). Ako se neka stvar predavala na kakav
drugi nain, predvien graanskim pravom, ona se nije mogla smatrati vlasnitvom. Pretori nisu
proirivali naine za stjecanje kviritskog vlasnitva, ali su u nizu sluajeva poeli braniti posjednika
kao vlasnika, i na taj nain dobivala se nova vrsta vlasnitva. Pojava bonitarnog vlasnitva vezana je
za promjene u graanskom prometu. Pojavili su se sluajevi kad se res mancipi nisu predavale
putem macipacije, ve putem obine kupoprodaje. Postoji hipoteza, da je postanku bonitarnog
vlasnitva doprinijela trgovina robljem. Robovi su kupovani u velikim skupinama, tako da je bilo
teko vriti nad svakim od njih akt mancipacije. Ako bi kasnije prodava ili neka druga osoba
zahtijevala da im se njihov bivi rob vrati, zato to nije mancipiran, pretor je smatrao svojom
dunou zatititi kupca.
U isto ovo doba nastaje uenje o raznim nainima stjecanja vlasnitva (na primjer, okupacija, tj.
osvajanje stvari koje nikom ne pripadaju; stjecanje plodova stvari itd.). Dosljedna obrada prava
privatnog vlasnitva pada u doba Carstva, ali su temelji tog uenja poloeni pred kraj Republike.

Izmjene u obv eznom prav u

Novi oblici odnosa dovode do promjena u obveznom pravu. ak i u stari oblik ugovor stavlja se
ograda o dobronamjernosti (bona fides). Pojavljuju se novi oblici ugovor. Na primjer, priznaju se
zakonitim kontakti koji su zasnovani samo na obinom sporazumu. Meu takve su, na primjer,
spadali kupoprodaja (emptio-venditio), najma (locatio-conductio).

Promjene u podruju obiteljs kog prav a

Promjene u podruju obiteljskog prava sastoje se u postepenom smanjivanju prava oca porodice.
Jo u rano doba odrasla djeca uivala su politika prava. Ali svojim postupcima ona su, kao i ranije,
bila vezna roditeljskom voljom: sluajeva da otac pokua natjerati sina na ovaj ili onaj politiki akt,
bilo je i u ovom razdoblju, ali se na to gledalo kao na anakronizam. Ali u imovinskim odnosima
djeca su i dalje ostajala u vlasti oca porodice i nisu mogla samostalno raspolagati imovinom.
Meutim, dolo je do slabljenja vlasti mua nad enom. Pod utjecajem raznih uzroka vri se
odreena emancipacija ena; brak koji nije praen utvrivanjem muevljeve vlasti (matrimonium
sine manu mariti), postaje pravilo, a ne izuzetak. Pred kraj Republike utvruje se obiaj da je
razvod mogu po obostranom sporazumu i po jednostranoj odluci kako mua tako i ene. Mijenjaju se
i imovinski odnosi meu suprunicima. Pravnici obrauju pitanje enine imovine, napose miraza,
koji se razlikuje od ostale enine imovine; on se nalazi u vlasti mua, ali u odreenim sluajevima
mogu ga ena ili njen otac uzeti natrag.
U nasljednom pravu ograniava se u odreenoj mjeri oporuiteljeva sloboda, u korist najbliih
srodnika.
Pretorsko pravo stvara itav novi sustav propisa za prijelaz imovine po naslijeu; taj sustav
postojao je paralelno sa starim, graanskim sustavom. Pojednostavljen je oblik testamenta, odreeni
su rokovi kada se od rimskog magistrata moe dobiti posjed nad pokojnikovom imovinom; utvrenje
red nasljedstva po stupnju srodstva nasljednik; pri tome su nasljednici mogli biti i kognati.
II i I st.pr.K. je doba izvanredno intenzivnog i produktivnog obraivanja prava. Rim se pretvorio u
svjetski centar, on je primio pravne sustave drugih naroda. Preraujui svoje starinsko, tzv. civilno
pravo, rimski pravnici su se sluili metodama grke retorike i nastojali savladati osnovna pitanja
pravne teorije, sluei se pri tom zakljucima helenistike filozofije. Uto doba formulirane su
osnovne postavke rimskog prava, koje je ostalo na snazi vie stoljea, a poslije pad Rima dugo
vremena bio obrazac pravne misli.
Sljedea epoha bila je razdoblje daljnje teoretizacije opih pravnih pitanja- putem rjeavanja
raznih spornih sluajeva. Uinjeni su pokuaji da se pravo dovede u odreeni sustav.

Karakter rims ke kulture pred kraj Republik e

Pregled povijesti rimske kulture u posljednjem razdoblju Republike navodi nas na zakljuak da se
kulturni razvoj, i pored vanjskih i unutarnjih tekoa toga doba, nije zaustavio, i da su knjievnost i
umjetnost esto bile sredstva politike borbe. Poetak kulturnog razvoja Rima pada u doba kada je
kultura u nekim podrujima Italije, u Grkoj i u istonim zemljama bila na relativno visokom stupnju.
Rim je preuzimao i preraivao ve gotove oblike. Od osobite vanosti bio je utjecaj visoko
razvijene helenistike kulture; ali je rimska kultura sauvala prilian broj svojih originalnih crta,
koje su odravale rimske kulturne tradicije, esto iz najdavnije prolosti. Ponekad su Rimljani samo
prenosili na svoje tlo ve gotove oblike; u drugim sluajevima oploivalo se dotad steeno iskustvo i
preobraavale stare kulturne tradicije. Iza razdoblj obiljeenih samo oponaanjem ve gotovih
uzora, esto je dolazila reakcija, koja se izraavala u tenji za povratkom starinskim oblicima i
tradicijama. Ova borba izmeu tradicionalnog i novog (neoterizma) nije sluajna. Ona u
odreenoj mjeri predstavlja odraz borbe koja je voena izmeu senatora i konzervativnih elemenata i
koja je u pojedinim trenucima dostizala izvanrednu napetost.
Kultura razdoblja kraja Republike ostavila je u svim podrujima dosta eklektikog,
nepreraenog. Put kulturnog razvitka nije bio zavren. Taj razvitak nastaviti e se i u doba Carstva.
Kultura rimskog robovlasnikog drutva bila je vlasnitvo manjine. Ona je bila posljedica onog
intenzivnog priljeva bogatstva kojim je bilo praeno osvajanje novih zemlja. Ali odreeni elementi
kulture postaju vlasnitvo svih slobodnih slojeva rimskog stanovnitva. Poslije Saveznikog rata
raste kulturno znaenje istaknutih municipija. Jo prije toga poinje rimska kultura prodirati u
osvojena barbarska podruja. Ali ovaj proces pada uglavnom u sljedea razdoblja, on je
karakteristian za kulturni razvitak u doba Carstva.

ESTI DIO
DOB A RANOG CARSTVA
Glava XXIV
AUGUSTOV PRINCIPAT
1. Osnivanje Carstva
Nakon dugogodinjih graanskih ratova, praenih proskripcijama, konfiskacijama
zemljita,prisilnim porezima, vojnim novaenjima, bjegovima robova i vladavinom soldateske,
italsko drutvo teilo je prije svega za mirom, za uspostavljanjem normalnog ivota. Pax
Romana (rimski mir) bila je parola koja je ujedinjavala razliite grupacije robovlasnikog
drutva. Najaktivniji protivnici izginuli su u graanskim ratovima. Preivjeli predstavnici
anticezarovskih grupacija bili su u politikom pogledu oslabljeni i demoralizirani. Da bi sauvali
svoj poloaj, oni su bili spremni pruiti podrku Oktavijanu, ili bar pristati na sporazum. Nemiri i
ratovi doprinijeli su popularizaciji ideje o prolim sretnim i mirnim vremenima, o jednostavnom
ivotu pobonih predaka. Okatvaijan je bez sumnje poveo rauna o ovim raspoloenjima, i po
povratku u Italiju on nastoji u prvom redu naglasiti kako su nastupila mirna vremena i kako je
otpoeo povratak dobrim obiajima staroga Rima. Jedna od prvih Oktavijanovih mjera bilo je
restauriranje starih hramova, u kojima je, po pjesnikovim rijeima, pauk pleo svoju mreu, i
posveivanje novih hramova. Poevi od 31. g. Oktavijan je svake godine biran za konzula; 29. g. on
je dobio cenzorske ovlasti, na osnovu kojih je 29.-28. g. sastavio novi spisak lanova Senata i
sproveo cenz, koji nije provoen itave etrdeset i dvije godine. Broj senatora popeo se u to vrijeme
na tisuu ljudi, Cezar i trijumviri uvodili su u Senat svoje pristae, uglavnom iz redova vitezova i
centuriona. Okatavijan iskljuuje iz Senata one koji po svom porijeklu nisu mogli pripadati najviem
staleu. Time je on naglasio svoju skrb za dostojanstvo senatorskog zvanja; istovremeno to je
prualo mogunost da se iz Senata iskljue Antonijeve pristae. U novom spisku Oktavijanovo ime
stavljeno je na elo, otud i njegova titula princeps Senatus. U doba Republike ova je titula bila
poasna, ali princeps nije imao nikakvih posebnih ovlasti ni privilegija, osim prava da privi izrie
svoje miljenje. U doba borbe Rima za prevlast na Sredozemlju princepsi su bili osobe od
autoriteta, koje su vrile nesumnjiv utjecaj na unutarnju i vanjsku politiku (Kvint Fabije Maksim,
Scipion Stariji i drugi). Poslije Sule princepsi su izgubili svoje prijanje znaenje. Stavljajui sebe
na prvo mjesto u spisku senatora, Oktavijan kao da je uspostavljao prijanji znaaj princepsa Senata.

13. sijenja 27. g. Oktavijan je vratio izvanredne ovlasti i proglasio uspostavljanje stare
Republike, izjavivi da se eli povui u privatan ivot. Ta ostavka bila je nesumnjivo formalna, a
uslijedile su molbe senatora da zadri vlast u dravi. Istog dana Oktavijan je dobi niz ovlasti, koje su
mu faktiki osigurale vrhovnu vlast. 16. sijenja iste godine Oktavijan je dobio poasni naslov
August (Augustus), to znai uzvien (od strane boanstva). Ovaj epitet stavljan je u prvom redu uz
sakralne objekte (hram, sveto mjesto); sada je dodijeljen imenu princepsa, prvog ovjeka u dravi.
Oktavijan mijenja svoje ime; on se sad naziva: Imperator Cezar August, sin boanskoga (Imperator
Caesar Aug ustus, divi filiu s).

Obnavljanje hramova, sastavljanje novog senatskog spiska, cenz praen lustrativnim prinoenjem
rtvi, uspostavljanje Republike, promjena imena sve je to injeno da se pokae kako je doao kraj
razdoblju graanskih ratova i da poinje novo doba. August se na politikoj pozornici pojavio kao
Cezarov posinak i nasljednik.
Ali kod formiranja svoje vlasti Oktavijan je vodio rauna o sudbini svoga prethodnika. On nije
uzeo ni titulu kralja ni titulu diktatora, odrekao se magistratura koje su bile u opreci sa obiajima. Pa
ipak je uspostavljanje Republike bilo samo prividno. August je bio apsolutni gospodar drave.

2. Rimsko politiko ureenje na poetku Carstva

Aug us tov a vlast

Sustav izvanrednih magistratura, koji se u Rimu razvio tijekom procesa kompliciranja zadataka
klasne borbe i vanjske politike, pripremao je u odreenom smislu osnivanje monarhijske vlasti. I
Pompej i Cezar imali su istovremeno vie ovlasti. Istim putem iao je i August. Njegova vlast
zasnivala se na spajanu u svojim rukama raznih magistratura, koje nisu spajane u vrijeme klasine
Republike. U njegovim rukama nalazila se najvia vojna vlast - imperium; on tu vlast ima od 31. do
23. g. kao konzul, a od 23. g. dobiva imperium maius, koji se protee na sve provincije; od 19. g.
on dobiva do kraja ivota znakove konzulskog dostojanstva. Na taj nain, August ima najviu vojnu i
graansku vlast. On zapovijeda vojskom i ima vlast nad provincijama. Nad nekim od provincija
(carskim) August upravlja po vlastitom nahoenju. Nad drugim (senatskim) on (od 23. g.) ima
pravo najvie kontrole.
Jo 36. g. (nakon pobjede na Sekstom Pompejem) Oktavijan je dobio doivotnu tribunsku vlast
(tribunica potestas). Od 23. g. tribuinicia potestas istie se u njegovoj titulaturi. Poloaj tribuna
davao je Augustu najire ovlasti, on je njegovu linost inio svetom i u isto vrijeme takorei
simbolizirao demokratsko porijeklo svih Augustovih vlasti naslijeenih od Cezara, koji se nekada na
pozornici pojavio kao voa populara. Najvia vojna vlast (imperium) i tribunska vlast (tribunicia
potestas) bile su, dakle, pravna osnova Augustove vlasti. Titula princepsa, koju je Oktavijan uzeo
jo 29.-28. g. (nakon sastavljanja novog popisa Senatora), dobila je sada drukije znaenje od
znaenje koje je imala u doba Republike. Pod njom se ne podrazumijeva samo prvi Senator ve i
prvi ovjek u dravi. Mijenja se i znaenje titule imperator. U republikanska vremena tu je titulu
davala vojska vojskovoi-pobjedniku, i trajala je od pobjede do trijumfa. Ali ju je jo Sula zadrao
doivotno. August ju je ukljuio u sastav svoga imena, a osim toga, u njegovoj slubenoj tituli
oznaavano je koliko je puta proglaavan imperatorom. Time je naglaena posebna, osobna veza s
vojskom, i titula imperatora postepeno je poela predstavljati vrhovnu vojnu vlast. U historiografiji
trajno se uvrstila tradicija da se svi rimski monarsi nazivaju imperatorima. To ne odgovara u
potpunosti pravnim normama vremena ranog Carstva, ali ne stoji u faktinoj proturjenosti sa
stanjem stvari. Osim ovih stalnih funkcija August uzima i izvanredne. Na osnovu posebnih ovlasti on
je, slino republikanskim cenzorima, u tri maha za vrijeme svoje vladavine provodio cenz i
sastavljao Senatske spiskove. Za vrijeme gladi u 22. g. njemu je povjereno snabdijevanje
prijestolnice namirnicama.
Po uzoru na helenistike monarhije Augustova vlast dobiva i religijsku sankciju. Ova se
podrazumijeva kako u samoj tituli August, tako i u oznaci sin boanskog [ Julija]; osim
toga, 12. g, u neobino sveanoj atmosferi, uz nazonost naroda iz itave Italije, August je izabran za
velikog pontifika (pontifex maximus) i na taj nain postao poglavar rimske religije. Njegova
osobna veza sa itavim rimskim graanstvom bila je naglaena u tituli otac domovine (pater
patriae), koja je Augustu podijeljena 2. g.pr.K. O svom poloaju u dravi sam August govori
sljedee: Po svom autoritetu (auctoritas) ja samo stajo ispred svih, vlasti pak nisam imao nita
vie od drugih koji su mi bili kolege po magistraturi (auctoritate omnibus praestiti, potestatis
autem nihilo amplius habui quam ceteri qui mihi quoque in magistratu colegae fuerunt).

Na taj nain, auctoritas najvii autoritet bio je, po tvrdnji samog Augusta, osnova njegove
vlasti.
Auctoritas je pojam starinskog rimskog prava. U dravnom ivotu auctoritas je imao Senat; u
obiteljskom pravu auctoritas je uivao tutor; u svakodnevnom govoru ulo je u obiaj da se govor o
autoritetu utjecajnih osoba (vojskovo, istaknutih senatora). August je bio najutjecajniji ovjek u
rimskom drutvu. Njegov autoritet (auctoritas) temeljio se na tome to je August donio unutarnji mir
rimskom drutvu, koje se je bilo spremno odrei politike slobode, samo da bi dobilo mir. Nije
uzalud Pax Romana (rimski mir) bila slubena parola, koja je nala svoj odraz u posebnom
vjerskom kultu. Taj je autoritet odravan time to je August dalje i ostajao vojni voa.
Vojska je Augustu pribavila pobjedu, ona je bila stvarni izraz njegove moi, njegovog autoriteta.

Senat

Stare rimske dravne ustanove i dalje su postojale i nisu formalno pretrpjele bitne promjene.
Senat je i za vrijeme Augusta smatran najviim dravnim organom. Na Senat prelaze neke funkcije
narodne skuptine, on dobiva zakonodavnu i sudsku vlast. August sprovodi niz reformi koje
reguliraju senatske sjednice. Broj lanova Senata utvruje se na 600. Senatska odluka dobiva snagu
zakona. Na dan osnivanja principata, 13. sijenja 27. g, izvrena je podjela provincija. Pogranine
provincije (Sirija, tri galske provincije sjeverne oblasti panjolske i druge) proglaene su carskim.
Stare, umirene provincije (Afrike, Betika, Narbonska Galija, Makedonija, Azija) smatrane su
senatskim provincijama i njima su upravljali prokonzuli ili propretori birani od strane Senata.
Podijeljene su i dravne financije. Pored stare blagajne erarija-fiska, kojim je raspolagao Senat,
udaraju se temelji posebne carske blagajne fiska. Kasnije je ta podjela bila otro sprovedena. U
erarij su pritjecali prihodi od senatskih provincija, a u fisk od carskih. Senatska blagajna kovala je
bakreni novac, carska zlatni i srebreni. U stvari i erarij je bio zavisan od cara, koji ga je
popunjavao svojim ulozima.
U pravnom pogledu punovlasna ustanova, Senat je posluno primao Augustov prijedloge, koji su
obino razraivani u princepsovom savjetu (consilium principis), biranom kockom iz redova
senatora. Od 23. g. u Augustove ruke prelo je rukovodstvo svim vanjskopolitikim poslovima.

Narodne skup tine

Narodne skuptine sastaje su se i pod Augustom. Na komicijma donoeni su zakoni na prijedlog

samog Augusta (leges Iuliae) ili drugih magistrata. Na komicijama birani su magistrati. Ali ti
izbori nisu bili slobodni: glasovalo se samo za Augustove kandidate po takozvanom ius
commendationis pravu preporuke. Na taj nain, komicije su pod Augustom bile posluno orue u
rukama princepsa. One su izgubile svoj politiki znaaj. Ubrzo poslije Augustove smrti, od 14. g. p.
K, izborne komicije potpuno su prestale s radom. Zakonodavne komicije sazivane su ponekad i
kasnije, ali nisu imale gotovo nikakvo znaenje.

Mag is trature

Pod Augustom zadrane su sve magistrature. Konzulat je dalje bio poloaj kome su teile osobe iz
senatorskog stalea, i da bi se zadovoljilo astoljublje mnogih osoba, za jednu godinu birano je vie
konzula, a ne samo dva; dvojica od njih stupali su na dunost 1. sijenja i davali godini svoje ime
(consules ordinarii), a poslije njih stupali su na upravu redom drugi parovi (consules suffecti).
Cenzura je izgubila sve prijanje znaenje. Cenz i sastavljanje senatskih spiskova vrio je sam
August. Broj pretora smanjen je na deset; njihove funkcije su proirene. Utvren je strogi red u
zauzimanju magistratura. Ali je itava njihova djelatnost zavisila od volje princepsa. Njegov utjecaj
protezao se i na sudske instance. Najvanija krivina djela razmatrale su sudske komisije
(quaestiones perpetuae). Sam August je po imperium maius razmatrao krivina djela i donosio
smrtne presude. Za neka djela podnoene su apelacije na cara kao na najviu sudsku instancu. Njemu
su radi suenja upuivani rimski graani svih provincija, optueni za teke zloine.

Zaetak cars kog birok rats kog aparata

Pored starih ustanova, od Augustova vremena poeo se je razvijati birokratski aparat, koji je
dobivao sve vee znaenje. Kod stvaranja tog aparata August je iskoristio u prvom redu osobne
veze. Carski inovnici, koji su isprva zavisili osobno od princepsa, postepeno dobivaju
opedravno znaenje. Na najvie poloaje postavljane su osobe koje pripadaju najviim staleima.
Iz redova snatora biran je prefekt grada. Po predaji, ta je dunost postojala jo u vrijeme kraljeva,
ali u doba Republike prefekti nisu postavljani. Glavna funkcija prefekta grada je uvanje reda u
Rimu (custodia urbis). Pod Augustom je poloaj prefekta popunjavan neredovito. Pod njegovim
nasljednicima prefekt grada je stekao veliko znaenje. Iz redova snatorskog stalea birani su za
namjesnike carskih provincija legati sa propretorskim rangom (takav namjesnik nosi titulu legatus
pro praetore).
Veliki znaaj u carskoj birokraciji stekli su poloaji koje su zauzimali vitezovi. Vrhunac karijere
vitezova predstavljao je poloaj zapovjednika pretorijanske garde prefekta-pretorija.
Pretorijanske kohorte uvale su Augustovu linost i pazile na red u Rimu i Italiji, gdje su bile
rasporeene. Iz redova vitezova postavljan je prefekt Egipta, koji je tom provincijom upravljao kao
carevim vlasnitvom. Veliko znaenje stekli su prokuratori , kojima je povjeravano ubiranje poreza i
uprava nad manjim provincijama; oni su vrili raznovrsne privredne funkcije. Prokuraotri su
postavljani iz redova vitezova, a taka isto i osloboenika. Iz redova carskih osloboenika i robova
popunjavani su nii inovi carske birokracije, koja je kasnije stekla izvanredno znaenje u dravi.
Takov je bilo politiko ureenje Rim pod Augustom. Ono je jo u antici dobio naziv principat
zato to su republikanske ustanove ostale sauvane, ali vlast pripada princepsu prvom senatoru i
prvom ovjeku u dravi. Principat je, dakle bio posebna vrsta monarhije u Rimu.

3. Augustovo zakonodavstvo
Zak on o obitelji i brak u

Donoenjem novih zakona vratio sam mnoge obiaje predaka, koji su se u naoj praksi poeli
gubiti tako August definira smjer svog zakonodavstva. Ono je bilo u tijesnoj vezi sa
raspoloenjima karakteristinim za vladajue robovlasnike grupe. Italske drutvo udjelo je za
mirom, pogledi mnogi bili su uprti u prolost. Govorilo se o opadanju rimske naravi (morse
maiorum), o nestajanju tradicionalne vjernosti (fides) i pobonosti (pietas). Jo je Julije Cezar
namjeravao izvriti niz reformi koje su trebale uzdii drutveni moral. August je niz mjera u tom
smjeru poduzeo jo 28. g, ali su glavni zakoni sprovedeni 18. g.pr.K. Njihov cilj svodio se na to da
se ojaa obitelj i povea broj rimskih graana. Za osobe iz senatorskog i vitekog stalea utvrivano
je obvezno stupanje u brak (lex de maritandis ordinibus); posebnim zakonima protiv razvrata
(leges Iuliae de adulteriis coercendis) uveden su stroge kazne za naruavanje brane vjernosti. Mu
i otac ene optuene za preljub morali su obvezno pozvati okrivljenu i njenog ljubavnika na sud.
Oboje su podvrgavani strogoj kazni. Zakon iz 9. g. K. (lex Papia Poppea) povlaio je granicu
izmeu onih koji nisu stupili u brak i onih koji nemaju djece. Imovinska prava i jednih i drugih bila su
u odreenoj mjeri ograniena; istovremeno utvrene su odreene povlastice za osobe koje imaju
djecu. U robovlasnikom drutvu obitelj je bila osnovna elija drutvenog ivota. Jaanje obitelji
znailo je istovremeno jaanje tradicionalnih drutvenih stupova, uzdrmanih za vrijeme graanskih
ratova.
U duhu starorimske tradicije August je proveo zakon koji ograniava rasko.
Augustovo zakonodavstvo stajalo je u sreditu drutvene pozornosti. Njega su obraivali u
svojim djelima pjesnici, o njemu su govorili publicisti i povjesniari. Pitanja u svezi s tim
zakonodavstvom, bila su predmet senatskih sjednica. Kolebanja javnoj mijenja u tim pitanjima
najbolje je izrazio Tit Livije: Mi ne moemo trpjeti ni svoje poroke, ni sredstva za njihovo
ispravljanje (nec vitia nostra, nec remedia pati possumus). Tom zakonodavstvu simpatizirali su,
oigledno, konzervativci; ono je, vjerojatno, bilo popularno u italskim municipijima, gdje su se
sauvale starinske obiteljske veze. Strogim provoenjem zakon bili su nezadovoljni vitezovi, koji
su traili naine da ih zaobiu.
Sam August morao je zakon o preljubu primijeniti najprije na svoju ker (Juliju Stariju), a zatim
na unuku (Juliju Mlau).

Zak ons ke mjere koje se tiu robov a

August je sproveo niz mjera koje su trebale podvui granicu izmeu robova i slobodnih. U
razdoblju koje je prethodilo principatu vlast gospodara nad svojim robovima bila je oslabljena. Ali
rimskom zakonodavstvu nisu bile potrebne specijalne dopune koje e potvrivati prava
robovlasnik. Rimsko pravo uvijek je govorilo da gospodar ima pravo nad ivotom i smru svoga
roba. I August je elio potvrditi nepokolebljivost tog naela.
U popisu djel on je sebi stavio u zaslugu to je za vrijeme robovskog rata (bellum servile), pod
kojim je on podrazumijevao borbu sa Sekstom Pompjem, zarobio trideset tisua robova i predao ih
njihovim gospodarima da ih kazne. Dion Kaisje govori da je otac jednog mladog senatora, osuenog
za pokuaj organiziranja urote protiv Augusta, nagradio i pustio na slobodu roba koji je njegovom
sinu pruio pomo za vrijeme neuspjelog pokuaja bijega, a razapeo na kri roba koji je otkrio urotu.
August je ovaj postupak ostavio nekanjenim. Ovim inom je naglaeno princepsovo nemijeanje u
odnose izmeu robova i gospodara. Za vrijeme graanskih ratova bilo je ljudi koji su po putovima
hvatali prolaznike i pretvarali ih u robove. Neki graani, da bi izbjegli pozivanje u vojsku, fiktivno
su se zapisivali kao robovi, ali su poduzetni ljudi tu funkciju pretvarali u realnost, i slobodni su
postajali robovima. U cilju borbe protiv ove pojave izvrena je po Augustovom nareenju revizija
ergastul (prostorija za robove koji su neto skrivili; oni su ovdje radili u okovima).
August je nastojao ograniiti putanje robova na slobodu.
Zakon Elija Sencija (4. g. K.) ustvrivao je da se oslobaanje robova od strane njihovih
gospodara moe vriti samo pod odreenim uvjetima; zakonom je predviena starost onog koji
oslobaa i onog koje se puta na slobodu. Zakon Fufija Kaninija (2. g. pr. K.) ograniio je broj
robova koji se putaju na slobodu na osnovu testamenta.
10. g. p. Kr. posebnom senatskom odlukom potvren je stari republikanski zakon po kome su u
sluaju gospodarevog ubojstva osuivani na smrtnu kaznu svi robovi koji se nalaze u kui.
U komentarima za ovu odluku, koji pripadaju kasnijem vremenu, stoji: Poto nijedna kua ne
moe biti sigurna na neki drugi nain nego na taj to e se robovi strahom od smrtne kazne
natjerati na uvanje svoga gospodara od opasnosti koje mu prijete kako do strne ukuan tako i od
strane stranaca, - donesene su senatske oduke o odgovornosti svih robova koji pripadaju
graanima, poginulim nasilnom smru.
Smrt od ruke kunih robova uvijek je bila realna opasnost za robovlasnike. Drava je poduzimala
mjere za zatitu od ataka sa strane mnogobojnih ukuana. Nije prestajala ni opasnost od masovnog
ustanka robova. Tacit je govorio da je prefektu grada stavljano u dunost da obuzdava drskost
robova i onih nemirnih graana koji se pokoravaju samo sili.
Prema tome, Augustovo zakonodavstvo imalo je za cilj uvrstiti temelje rimskog robovlasnikog
drutva, uzdrmane za vrijeme graanskih ratova.

4. Augustova socijalna politika

Politiki poredak koji je uveo August bio je zavretak krize koju je rimska drava proivljavala.
Taj poredak znaio je trijumf vojne diktature i sve veeg birokratizma. Porast carske vlasti, jaanje
vojske i stvaranje birokratskog aparata neizbjene su posljedice pretvaranja Rima od grada-drave u
Carstvo koje obuhvaa gotovo sve zemlje Mediterana. Augustovo doba obiljeeno je gospodarskim
poletom u prvom redu Italije, koja se postepeno oporavljala od stranih pustoenja iz vremena
graanskih ratova. Od vremena osnivanja Carstva nestaje graanskih ratova i regulira se uprava
provincijama. Novi politiki odnosi vre blagotvoran utjecaj i na gospodarski razvoj provincija.
Augustovo doba predstavlja za provincije prekretnicu u razvoju privrednog i drutvenog ivota. Na
Zapadu postie velike uspjehe romanizacija, a u istonim oblastima definitivno se uvruje rimska
vladavina, za koju su zainteresirani najvii slojevi lokalnog stanovnitva. Novi politiki reim
doprinio je konsolidaciji i razvitku mnogih oblasti. U tome se sastoje nesumnjivo progresivne strane
tog poretka, koje su nale svog odraza kako u gospodarstvu tako i u kulturi Augustova doba.
U Augustovom odnosu prema raznim slojevima slobodnog rimskog stanovnitva nai emo
prilian broj crta zajednikih sa socijalnom politikom Gaja Julija Cezara. I za Augusta je
karakteristino laviranje izmeu raznih socijalnih grupa, ali tijekom svoje vladavine on pokazuje
veliku opreznost, nastoji naglasiti svoj konzervativizam i pokazati da se u rimskom ivotu nije
dogodilo nita novo, ve da su uspostavlja stari pradjedovski poredak.

Aug ust i senators ki stale

To je karakteristino u prvom redu za Augustove odnose sa senatorskim staleom. Ovaj stale

nije ostao nepromijenjen. Za vrijeme graanskih ratova nestalo je sa pozornice mnogih istaknutih
predstavnika aristokratskih rimskih rodova. U Senatu je bilo mnogo skorojevia. August je
definitivno utvrdio cenz za lanove Senata u visini od milijun sestercija. Sastav Senata utvrivao je
sam princeps, koji je na osnovu posebnih ovlasti u tri maha revidirao senatorske spiskove. Slubeno,
cilj sastavljanja novih spiskova bilo je iskljuivanje iz Senata nedostojnih ljudi; meutim iz
Senata su nesumnjivo udaljavani njegovi sumnjivi lanovi, prijanji Augustovi protivnici. Revizija
senatskih spiskova bila je mjera koja nije uivala popularnost meu senatorima; sjednici za reviziju
sastava senator, 18. g. August je nazoio u oklopu i sa maem ispod odjee. Senatori su mu prilazili
jedan po jedan i prethodno bili pretresani.
Predstavnici starih familija zauzeli su u Senatu poasno mjesto. Oni su birani na najvie poloaje,
njima je dodjeljivana uprava provincijama. Po Cezarovom primjeru August je poveavao broj
patricijskih rodova. Ali je August istovremeno nastojao naglasiti da privilegirani poloaj stare
aristokracije zavisi od princepsove milosti. On je pruio materijalnu pomo propalim aristokratima;
istaknuti senatori vrili su njegove naloge kao njegovi prijatelji (amici), pratili ga kao
suputnici (comites). Bez princepsove dozvole nitko od senatora nije smio napustiti Italiju.
August nije doputao da ma tko do Senatora stekne veu popularnost od njegove. Jedan od senatora, u
svojstvu edila, organizirao je o svom troku gaenje poar. August je izdao nareenje po kome je
gaenje poar organizirano na dravni raun. Senatorima je zabranjivao prireivanje igara vie od
dva puta godinje, a broj gladijatora na njima nije smio prelaziti odreeni broj parova. Slubeno to je
bila borba protiv rasipnitva, a u stvari time je naglaavano da nitko ne moe nadmaivati princepsa
velianstvenou i razmjerima predstava.
Pokazujui znakove panje prema ljudima iz starinskih familija, August unapreuje u senatorski
poloaj i skorojevie, uglavnom stanovnike italskih gradova. On je uveo u Senat cvijet italskih
kolonija i municipija , rekao je kasnije o njemu rekao car Klaudije.
U odnosima izmeu princepsa i Senata zapaaju se kolebanja tijekom itavog dugog razdoblja
Augustove vladavine. Meu senatorima bilo je dosta ljudi koje je August obvezao i koji su ga
potpomagali. Ali je isto tako bilo i protivnika novog politikog reima. Oporba je uzimala razne
oblike. Protiv Augusta sklopljeno je nekoliko urota, iji su sudionici pripadali istaknutijim
senatorskim obiteljima; ali te urote ni u kojoj mjeri nisu sliile na urotu protiv Cezara: broj urotnika
bio je neznatan, urote su lako otkrivane, a krivci su u veini sluajeva bili strogo kanjeni. Na
senatskim sjednicama gotovo uvijek se primalo ono to je predlagao sam August, ili to je iznoeno
na raspravu po njegovoj inicijativi, premda su diskusije ponekad bile estoke. Oporbeni stav
izraavao se u raznim replikama i primjedbama, aluzijama na gubitak prijanje slobode. Pred kraj
Augustove vladavine oporbena raspoloenja su se pojaala. Poeli su se iriti anonimni pamfleti i
paskvili; neki senatori poslani su u progonstvo na otoke.
Ali je senatorska oporba bila neuinkovita. Ideali senatora pripadali su prolosti. Oduevljenje
rimskom strinom, koja se prikazivala kao zlatno doba, velianje starih republikanskih vrlina,
klanjanje pred posljednjim republikancima Katonom Mlaim, Brutom i Kasijem to je krug ideja
karakteristinih za politiki pogled na svijet rimske aristokracije, kako u Augustovo doba tako i u
vremenu koje je uslijedilo. Svoj najjasniji izraz nale su te ideje u rimskoj historiografiji carskog

doba. Ali, iako je izgubio politiku mo, senatorski stale je i dalje zadrao sve prednosti u
gospodarstvu. Prijelaz na monarhiju nije izmijenio osnove rimskog drutvenog poretka, a jedna od
glavnih crta tog poretka bio je krupni, na robovskom radu zasnovani zemljini posjed, koji je i pored
potresa iz vremena graanskih ratova i dalje ostajao poglavito u senatorskim rukama. Krupni
zemljini posjed pruao je senatorskim staleu odreenu nezavisnost, i to je vodilo konfliktima
izmeu cara i senatorskog stalea. Ali je uspostavljanje mira i privilegiranog poloaja senatora
natjeralo rimsku aristokraciju da priznaje i podrava carsku vlast.

Vite ki stale u Aug us tov o doba

Drugo mjesto iz senatorskog stalea zauzimali su vitezovi. August utvruje za vitezove cenz od
400 tisua sestercija, na njih on gleda kao na stale (ordo); svake godine prireuju se parade u
kojim sudjeluju svi vitezovi, do svoje 35 godine. August revidira spiskove vitekog stalea; on
progoni njegove nedostojne lanove. Sve je to imalo za cilj uzdii presti i znaenje vitezova u
rimskom drutvu.
U sastavu vitekog stalea mogu se istaknuti dva elementa: stari nasljedni vitezovi, povezni sa
rimskom aristokracijom, i novi, koji su se sastojali od isluenih vojnika, najistaknutijih predstavnika
italske municipalne aristokracije i od osloboenika koji su se obogatili. Jo pred kraj Republike nisu
vitezovi igrali neku naroitu ulogu u politikom ivotu, vie cijenei osobno bogatstvo od uea u
politici. U Augustovo doba novi elementi vitekog stalea stekli su dominatno znaenje. Poznati su
sluajevi nezadovoljstva vitezova zakonima o obveznom braku, njihovi pokuaji da izbjegnu vojnu
slubu; ali je taj stale uglavnom predstavljao oslonac principata. U rukama vitezova ostale su razne
trgovake i zelenake operacije. August je nastojao iskoristiti poslovno iskustvo vitezova. Njima su
povjeravani najraznovrsniji privredni zadaci, oni su postavljani za prokuratore po provincijama.
Viteki stale je postepeno postao isto inovniki stale

Rims ki plebs

U pogledu rimskog plebsa August je doveo do loginog kraja sustav distribucija koji je zapoeo
jo Gaj Grakho. Peko 200 tisua graana dobivalo je svakog mjeseca besplatno ito; osim toga,
August je u vie navrata dijelio siromanim graanima novac, pri emu je svaki dobivao oko 400
sestericja. Istina, kad je svjetina zatraila vina, August je odgovorio da je Agripa proveo dobar
vodovod i da se u Rimu ne osjea nedostatak vode.
Veliku pozornost posveivao je August organizaciji predstava. U popisu svojih djela on sam
govori da se je za vrijeme gladijatorskih igara koje je on prireivao narodu borilo oko deset tisua
gladijatora i bilo ubijeno oko 3500 afrikih zvijeri. Osobitom velianstvenou odlikovale su se
takozvane sekularne (vjekovne) igre, koje su prireen 17. g.pr.K. Ove mjere zadovoljavale su
plebejce, koji su traili kruha i igara (panem et circenses), mirei se sa gubitkom politike
slobode. Mogu se navesti samo dva sluaja u kojima je dola do izraza politika aktivnost plebsa. 22.
g, za vrijeme gladi, narod je od Augusta traio da uzme diktaturu. Bojei se, oigledno, da bi to
moglo dovesti do sukoba sa aristokracijom, August je na koljenima molio da ga oslobode te asti i
ograniio se na izvanredne ovlast za opskrbu Rima namirnicama.
19. g. August se nije nalazio u Rimu, i u prijestolnici je prilikom konzularnih izbora obnovljena
borba koja je podsjeala na vremena Republike. Osobit uspjeh postigao je Marko Egnatije Ruf. To je
Augusta primoralo da se vrti u Italiju. On je dao prednost kandidatu iz redova senatora, a Egnatije
Ruf poginuo je u tamnici. Ovi dogaaji ukazivali su na opasnost od ustanka plebsa; Rim su uvali
pretorijanska garda, gradske kohorte i odredi none policije. August je, dakle, oduzeo rimskom
plebsu njegov prijanji politiki znaaj. Distribucije i predstave imale su za cilj apolitizaciju
gradskog stanovnitva. U isto vrijeme, poduzete su sve mjere za sprjeavanje nemira slobodne
sirotinje.

Itals ka municipalna aris tok racija

Italska municipalna aristokracija, koja je nekada bila nezadovoljna politikom trijumvira, pomirila
se sa Oktavijanom jo prije njegove konane pobjede. Po gradovima nastanjeni veterani inili su onaj
socijalni sloj koji je bez pogovora pruao podrku Augustu. Ali su njemu pruali podrku i drugi
predstavnici vladajuih gradskih grupa. Italija je postradala od posljednjih graanskih ratova ali su
italski poslovni ljudi zadrali svoj povlateni poloaj u provincijama. Rimski mir doprinio je
priljevu bogatstva i razvitku razmjene; po mnogim gradovima (osobito u Kampaniji, a takoer i na
sjeveru Poluotoka) razvija se obrt, i italski proizvodi pojavljuju se u mnogim provincijama.
Epigrafski podaci i vijesti iz knjievnih izvora pokazuju da su italski trgovci, uivajui povlastice
rimskih graana, vodili trgovinu po najudaljenijim krajevima prostrane rimske drave. Istaknuti
predstavnici italskih gradova unapreuju se u viteki i senatorski rang. O raspoloenju donjih
slojeva italskog stanovnitva malo nam je poznato, ali je nesumnjivo da je u Augustovo vrijeme
municipalni ivot bio daleko od opadanja i da su na izborima za lokalne magistrate uzimali aktivno
uee svi slojevi slobodnog stanovnitva.

Aug us tov a politik a prema prov incijama

U Augustovo doba je dolo do znatnih promjena u upravljanju provincijama. Podjela provincija na

senatorske i carske bio je jedan od prvih akata izvrenih prilikom osnivanja principata (13. sijenja
27. g.). Pogranine provincije pripale su caru, dok su stare, umirene provincije ostale slubeno pod
nadzorom Senata. Po pograninim provincijama nalazile su se trupe, koje su, kao i poslije pobjede
nad Antonijem, u potpunosti nalazile pod Augustovim zapovjednitvom. Ali podjela provincija
nikako nije znaila da se car potpuno odrie mijeanja u poslove senatskih provincija. Senat je u njih
upuivao prokonzule ili propretore, ali im je August slao svoje naredbe. U Cirenaici, npr, on je
svojom odlukom uveo novi sudski postupak.
Augustu je pripadalo suenje rimskim graanima optuenim za teke prijestupe. Njemu su
upuivane apelacije na rjeenja lokalnih sudova ak i u onim sluajevima kada su ta rjeenja
donosili slobodni gradovi.
U provincijama August nije samo potovan kao najvanija osoba u dravi, ve su mu ukazivane i
vjerske poasti. Gotovo u svim provincijama graeni su hramovi posveeni boginji Romi i Augustu.
Pri glavnom hramu provincije sastajali su se svake godine sveenici iz raznih gradova radi sveane
molitve. Taj sabor (concilium) nije samo vrio bogosluje, ve je i upuivao caru molbe koje se
tiu lokalnih pitanja. Kult Augusta i boginje Rome nalazio se u rukama lokalne povlatene
aristokracije i predstavljao izraz lojalnosti provincijskog stanovnitva i sredstvo promidbe u korist
Augusta. Augustova politika prema provincijama nije bila podjednaka. Stare provincije dobivale su
od njega povlastice. Reguliran je porezni sustav. Zakupi nisu bili konano ukinuti, ve su samo
izgubili svoje prijanje znaenje, jer su mnoge poreze ubirali neposredno prokuratori koje je
postavljao August. U pojedinim provincijama, npr. u Cirenaici, povlatene grupe lokalnog
stanovnitva dobivale su usporedno s Rimljanima pravo uea u sudovima za razmatranje krivinih
djela koja se kanjavaju smrtnom kaznom; iskljuivo od stanovnika provincija sastavljani su sudski
kolegiji po provincijama za razmatranje graanskih parnica. Posebnom senatskom odlukom stvoren je
jednostavniji postupak kod rasprava o djelima vezanim za iznuivanje u provincijama; primane su i
sasluavane delegacije gradova, koje su esto donosile albe na upravnike provincija. Sve ove
mjere trebale su doprinijeti tome da se u provincijama stvori stale zainteresiran za odranje rimske
drave, stale koji e podravati Carstvo. Povlatenom stanovnitvu je bilo dozvoljeno uee u
iskoritavanju provincija. Okrutna i bezobzirna eksploatacija lokalnog stanovnitva izazvala je
ustanke u panjolskoj (24. 19. g. p. K.), Panoniji (6. 9. g. ) i Germaniji (9. g. ).
Odmah nakon guenja ustanka i pokoravanja stanovnitva, u nove provincije pohrlili bi rimski i
italski pekulanti; u njih su upuivane kolonije veterana. Rimske naseobine isprva su bile izolirane,
ali se tijekom vremena Rimljani u Italiji, koji su inili povlateni sloj stanovnitva, stapaju sa
lokalnom aristokracijom, koja prima latinski jezik i rimsku kulturu. U nove oblasti uvoena je italska
roba, a iz njih su izvoeni razni poljoprivredni proizvodi i sirovine; panjolska i podunavske
oblasti, naroito Norik, davali su kovine.
Od novih istonih oblasti osobito znaenje stekao je Egipat, u pravnom pogledu Egipat je
zauzimao drukiji poloaj nego druge provincije; on je smatran vlasnitvom cara i njime je upravljao
prefekt iz vitekog stalea. August je u Egiptu predstavljao nasljednika Lagida, i dok je on po drugim
provincijama bio predmet kulta zajedno s boginjom Romom. U Egiptu su ga potovali kao vjeito
ivog boga i spasitelja, kao ljubimca boga Ptah i Izide. Pod posljednjim Ptolomejeviima irigacijski

sustav bio je zaputen. Zato je jedna od prvih Augustovih mjera bilo ienje kanala. Pod
posljednjim Ptolomejeviima ojaalo je sveenstvo na tetu sredinje vlasti. Ubrzo nakon osvajanja
Egipta, po Augustovom nareenju vri se konfiskacija zemljita, u prvom redu crkvenih. To, a u
podjednakoj mjeri i jaanje poreznog pritiska, dovodi do nemira meu stanovnitvom, koje je uguio
prvi prefekt Egipta, Kornelije Gal. Car je od Egipta dobivao ogromne prihode. Treina ukupne
koliine ita potrebne gradu Rimu dolazilo je iz Egipta. Egipatsko ito prualo je caru mogunost da
opskrbljuje kruhom rimski gradski plebs.
Prema tome, od Augustovog vremena mijenja se politika uloga i politiko znaenje provincija.
Pod Augustom jo se sauvao povlateni poloaj Rima i Italije. Pod njegovom vladavinom sauvale
su se i osobitosti pojedinih provincija, stvorene tijekom dugotrajnog politikog razvitka. Ali te
razlike postepeno nestaju. Od dodatka gradu-dravi, od posjeda rimskog naroda (praedia populi
Romani), rimske se provincije pretvaraju u dijelove jedinstvene politike cjeline. August je poloio
osnove provincijske politike, koju su zatim razvili njegovi nasljednici.

5. Vojska pod Augustom

Za vrijeme drugog trijumvirata vojska je igrala glavnu ulogu u ivotu drave. Tijekom odreenog
kratkog vremena vojska je stajala nasuprot gotovo itavom graanskom stanovnitvu. Ona je postala
opasna ak i za same upravljae koji su se na nju oslanjali.
August je vojsku reorganizirao na takav nain kako bi mogao, oslanjajui se na nju, gospodariti
Carstvom.
Zapovjedniko osoblje je podinjeno Augustu. itava vojska morala je biti svjesna da njom
upravlja sam August i da samo od njega zavisi karijera svakog vojnika. Znatan broj trupa bio je
rasputen. Mnogi vojnici dobili su zemlju u novoosvojenim kolonijama, drugi su pak dobili znatne
novane kompenzacije i vratili se u zaviajne municipije.
Pod Augustom je zavren prijelaz na stalnu najamniku vojsku. Redovna vojska rasporeena je po
pograninim provincijama. Pred kraj Augustove vladavine ona se sastojala od 25 legija, u ukupnom
broju od 150 tisua ljudi. Legije su popunjavanje rimskim graanima, poglavito stanovnicima Italije.
Popunjavanje redovnih trupa predstavljalo je tekou jo pod Augustom. Bilo je sve manje
dobrovoljaca, u iznimnim sluajevima moralo se pribjegavati prisilnom novaenju; ak su se u legije
morali uzimati robovi, koji su prethodno putani na slobodu i kojima su dodjeljivana prava
graanstva. Po istonim provincijama trupe su popunjavane veim dijelom od rimskih graana koji su
tamo ivjeli. Pored osnovnih trupa postojale su i pomone, koje su pridodavane pojedinim legijama.
Pomone trupe popunjavane su uglavnom od provincijalaca. Legija je bila podinjena legatu sa
zvanjem propretora (legatus pro praetore ), koji je upravljao provincijom, ili je pak njom
zapovijedao poseban legat (legatus Augusti legionis). Vojni tribuni spadali su u vie zapovjedno
osoblje. Legati i vojni tribuni postavljani su iz redova senatorskog stalea; prefekti, koji su
zapovijedali pomonim odredima, vodili su nadzor nad orujem, logorima, opskrbom vojske itd, bili
su iz redova vitezova. U srednje zapovjedno osoblje spadali su centurioni, koji su bili islueni
vojnici. Centurioni koji bi se osobito istakli mogli su raunati na ukljuenje u viteki stale i na dalje
napredovanje u slubi.
Obini legionari stupali su u vojsku od svoje 17. do 20. godine. Sluba je trajalo dugo od 25. do
30, pa ak i do 40. godine. Svatko tko stupi u vojsku bio je vezan prisegom na vjernost Augustu.
Disciplina je odravana strogim mjerama: tjelesnim kaznama, prisilnim tekim radovima,
premjetajem itavih jedinica u druge provincije; premjetaji i upuivanja bili su sredstvo borbe sa
izvanredno korporativnim duhom, koji je naroito ojaao za vrijeme graanskih ratova i esto
doprinosio vojnikim pobunama i nemirima.
U povlatenom poloaju nalazile su se pretorijanske kohorte rasporeene u samom Rimu i Italiji,
radi zatite careve linosti i odravanja unutarnjeg reda. Pretorijanci su dobivali veu plau i sluili
manje vremena od ostalih legionara. Posebne kohorte vrile su policijsku slubu u Rimu (cohortes
urbanae i cohortes vigilum).
Disciplinirana i reorganizirana vojska inila je materijalni oslonac Augustove vlasti. Ona je bila
predmet stalne careve skrbi. Poduzimane su sve mjere za redovno isplaivanje plae vojnicima; da bi
se osigurali veterani, osnovana je posebna blagajna, koja je veteranima isplaivala otpusninu
(aerarium militare). Ali u povlatenom poloaju vojske krili su se i momenti opasni za carsku vlast.
Prvih desetljea proglaavanje novih careva zavisilo je od pretorijanca. Kasnije, po Tacitovim

rijeima, otkriven je tajna carske vlasti (arcanum imperii): cara su mogle proglasiti trupe ne samo u
Rimu, ve i u provincijama.

6. Augustova vanjska politika

Augustov slubeni vanjskopolitiki program, koji je naao svog odraza u popisu njegovih djela,
javljao je o trajnom miru, osiguranom pobjedom na kopnu i moru. U vezi sa privremenim
prekidanjem ratova August je u tri navrata zatvarao Janusov hram, dok je prije njega taj hram bio
zatvaran svega dvaput. Augustu bliski drutveni slojevi vidjeli su u njemu nasljednika pobjednikog
Cezara, oekivali od njega pobjede i proirenje rimskog teritorija; ali, za razliku od svog pooima,
August u vanjskopolitikim pitanjima pokazuje odreenu uzdrljivost i opreznost. Povijest
Augustove vanjske politike moe se podijeli na dva glavna razdoblja: od 27. g.pr.K. Do 6. g. p. K, u
kome je vreno osvajanje nekih teritorija na Zapadu i kada su Rimljani postigli diplomatske uspjeh na
Istoku, i od 6. do 14. g. p. K, kada su Rimljani bili prisiljeni prijei na sustav obrambene politike,
karakteristine gotovo za itavo sljedee razdoblje Rimskog Carstva.

Ratov i u panjols koj

U prvom razdoblju svoje vladavine August je vodio osvajake ratove na Zapadu nastojei rimske
granice dovesti do prirodnih linija. Ubrzo nakon osnivanja principata zavreno je pokoravanje
Pirenejskog poluotoka. Protiv Rima ustali su Kantabri; oni su ujedinili susjedna plemena, meu
kojima su se po hrabrosti i brojnosti osobito isticali Asturi. 26. g.pr.K. u panjolsku je krenuo sam
August, da bi koordinirao ratne operacije protiv neprijatelja. Ovaj rat bio je izvanredno teak za
Rimljane, jer su morali ratovati na nepoznatom terenu i pod tekim okolnostima protiv hrabrog
neprijatelja. 25. g.pr.K. Augustovi legati pokorili su Asture i Kantabre, ali su ovi ubrzo ponovo digli
ustanak, borei se protiv Rimljana s krajnjom ogorenou, tako da h je konano pokorio tek Agripa,
19. g.pr.K.
Od tog vremena itavi Pirenejski poluotok nalazio se pod vlau Rimljana. Nastojei slomiti
otpor Astura i Kantabra, Rimljanima nije bio cilj samo proiriti svoje granice do mora i osigurati
panjolske provincije od napada slobodnih plemena, ve su njih privlaili i bogati rudnici zlata, koji
su se nalazili na sjeverozapadnom dijelu panjolske.
Prva dva desetljea Augustove vladavine okarakterizirane su ofenzivnim ratnim operacijama i na
sjevernim granicama Rimskog Carstva.

Alps ke i podunavs ke oblas ti

Do Augustovog vremena mnoga alpska podruja, kao i podunavske oblasti, bili su nezavisni od
Rima; suhozemni putovi koji vode u panjolsku, sjeverne granice Italije i Makedonije nisu bile
zatiene od napada raznih plemena. Sredinom I st.pr.K. Rimljani su uspjeli uspostaviti svoj
protektorat nad Trakom kraljevinom, koja je leala istono od Makedonije, ali je od Cezarovog
vremena nesumnjivu opasnost za sjeveroistone rimske posjede predstavljala Daka kraljevina; uz to
je nesigurno stanje bilo i u Iliriji. Julije Cezar, za vrijeme svoje uprave Galijom, i Oktavijan poslije
pobjede nad Sekstom Pompejem vodili su u tim oblastima ratove i postigli odreene uspjehe, ali
provincija Ilirik nije ni izdaleka bila umirena zemlja.
Borba na sjevernim granicama Rimskog Carstva poinje ubrzo nakon zavretka graanskih
ratova; do sukoba dolazi na raznim sektorima, i oni su ponekad pretvaraju u krupne pohode, kojim se
pridaje veliko znaenje. U tim ratovima sudjelovao je Agripa; veliku ulogu igrali su Augustovi
pastorci Tiberije i Druz.
U Zapadnim Alpama, 25. g. K, izvreno je okrutno razraunavanje sa keltskim plemenom
Salasima, iji je jedan dio bio istrijebljen, a drugi prodan u ropstvo. Od 16. g. poinje pokoravanje
oblasti koje lee u Istonim Alpama i dalje, na gornjem toku Dunava: Rimljani utvruju svoju vlast u
Reciji i Noriku. Na taj nain, oblast Ilirije bila je proirena i ojaana, emu su doprinijele pobjede
nad Panoncima. 10. g.pr.K. stvorena je posebna provincija Panonija. Rimljani su esto odbijali
napade plemena koja su ivjela na srednjem i donjem toku Dunava, i u vie navrta upadali na
neprijateljski teritoriji. Rimske vojskovoe prelazile su Dunav i dolazile do Dnjestra; poslije duge
borbe Rimljani su uvrstili granicu na Dunavu. Protektorat nad Trakijom bio je uvren; tom
oblau vladali su dinasti zavisni od Rima. Pred kraj Augustove vladavine ustrojena je nova
provincija Mezija.

Ratov i s Germanima

Ubrzo nakon zavretka graanskih ratova na jugozapadu Galije uguen je otpor nekih nepokorenih
keltskih plemena, i tako je zavreno Cezarovo djelo. Ali su Rimljani velike tekoe osjeali na
sjeveroistonim granicama Galije, gdje su graniili sa slobodnim germanskim plemenima, koja su
napadala rimske oblasti i u njima esto nailazila na podrku Gala, nezadovoljnih rimskom
vladavinom. 16. g. na rimsko podruje provalila su germanska plemena i nanijela poraz Rimljanima,
ali su ve 12. g. rimske trupe, pod vodstvom Augustovog pastorka Druza, krenule u ofenzivu protiv
Germana, tako da su germanska plemena sa ua Rajne morala priznati vlast Rimljana. Pohod protiv
Germana voen je i sljedeih godina. 9. g.pr.K. Druz je uspio doi do Elbe, ali je iste godine umro.
Rat protiv Germana nastavljen je i poslije Druzove smrti. Osobito znaenje imali su pohodi
njegovog starijeg brata Tiberija. Oko 5. g. K. izgledalo je da su se Rimljani trajno uvrstili u oblasti
izmeu Rajne i Elbe, gdje je stvoren nova rimska provincija Germanija.
Ali je ubrzo uinjen kraj rimskim osvajanjima u rajnskoj oblasti. Juno od nove provincije
ustrojena je znaajna kraljevina Sveb, kojom je upravljao kralj Marobod, energian vladar, dobro
upoznat sa rimskom vojnim ustrojem. August je odluio poduzeti pohod protiv njega: protiv
kraljevine Sveba, trebale su krenuti dvije vojske: jedna sa Rajne, druga sa Dunava. Ali taj plan nije
uspio.

Panons ki ustanak

6. g. K. otpoeo je ustanak u Panoniji. Uzrok ustanka bili se prekomjerni porezi koje su Rimljani
ubirali, a neposredan povod novaenje vojske za borbu protiv Maroboda. Ustanak je poeo
masakriranjem rimskih graana. Nastradali su trgovci i garnizoni razmjeteni u Panoniji. Izvori
govore da je broj ustanika iznosio preko 800 tisua ljudi. Oni su napali na Makedoniju i ak
predstavljali opasnost po Italiju.
U Rimu su poduzete krajnje mjere: pozvani su u vojsku veterani; situirani graani, prema svojoj
imovini, morali su dati robove, koji su putani na slobodu i ukljuivani u vojsku. Sam August na
senatskoj sjednici rekao je, ako se ne poduzmu krajnje mjere, neprijatelj e kroz deset dana biti pred
Rimom.
Kao i u svim drugim tekim sluajevima, posebne ovlasti dobio je Augustov pastorak Tiberije,
koji je itave tri godine morao voditi upornu borbu. Tiberije se nije odluivao da ustanike napadne u
otvorenoj borbi; on je uvrstio pojedina podruja, iz kojih je poveo ofenzivu. Ustanici su se
ogoreno borili. Mukarcima su pomagale ene, koje su prije birale smrt nego ropstvo. Na kraju su
voe ustanka bili prisiljeni na predaju. Kada je zarobljenom voi ustanka postavljeno pitanje zato su
se digli njegovi suplemenici, ovaj je, po rijeima Diona Kasija, odgovorio: Vi svojim stadima ne
aljete pse ni pastire, ve vukove.
9. g. ustanak je bio uguen, ali je nesumnjivo, izvrio snaan utjecaj kako na unutarnje stanje
rimske drave tako i na njenu vanjsku politiku. Rat s Panoncima, istie Dion Kasije, kotao je
mnogo ljudi, a donio malo koristi. U samom Rimu je dolo do problema sa opskrbom, porasle su
cijene proizvod. ak i takva lojalna grupa kao to su vitezovi izraavala je nezadovoljstvo
Augustovim zakonima o braku. Zaotravaju se odnosi izmeu princepsa i senatorskog stalea.
Najzad, panonski rat je otkrio lou stranu Augustove politike prema novoosvojenim plemenima.
Okupacija je bila praena prekomjernim nametima i kontribucijama, novi podanici uzimani su u
pomone odrede. Pokorena plemena morala su izdravati rimsku vojsku. Samovolja namjesnik i
zloporaba vojnik ostajale su nekanjene. Sve je to dovodilo do ustanka.

Bitk a u Teutobur koj umi

Slabost Rimljana za vrijeme guenje panonskog ustanka iskoristili su stanovnici provincije

Germanije, koji se nisu eljeli pokoriti rimskom poretku. Namjesnik te provincije bio je Publije
Kvintilije Var , koji je poeo uvoditi rimski poredak, a napose rimske sudove. To je dovelo do
ustanka, kojim je rukovodio voa plemena Herusk Arminije; on je pripadao uglednom rodu, bio je
u slubi Rimljana i bio ak uvrten u viteki stale. Ustanak je poeo u jednoj od udaljenijih oblasti;
uz to Var nije imao predodbu o pravom karakteru pokreta i mislio je da e sa njim moi lako izii na
kraj. Ustanici su odvlaili rimske trupe u dubinu zemlje, sve dotle dok tri rimske legije nisu ule u
Teutoburku umu; tu su barbari, dobro poznajui teren, napali na Rimljane, koji su bili iscrpljeni
marem i koji su se sporo kretali u rastrojenim redovima. U toj bitci sve tri legije bile su unitene.
Sam Kvintilije Var zavrio je samoubojstvom, jer nije mogao podnijeti sramotu poraza. U Rimu je
Varov poraz ostavio dubok utisak. August je, kako kae Svetonije, dugo vremena nosi o alobnu
odjeu i esto ponavljao: Kvintilije Vare, vrati legije . U Rimu i Italiji objavljeno je prisilno
novaenje. Tekom mukom uspjeli su se sakupiti vojnici za popunjavanje izgubljenih jedinica.
Ustanci 6 9. g. bili su izraz unutarnje i vanjskopolitike krize. Ali je Rimsko carstvo bilo jo
toliko jako da je ubrzo moglo otpoeti novu ofenzivu na germanska plemena.
U Germaniju je upuen Tiberije, a zatim Druzov sin, Germanik. Iako su rimske trupe, koje su
unitavale sve na svom putu, pokazale da rimska vojska moe voditi ofenzivu, ipak je August
odustao od daljnjeg prodiranja i govorio da rimska granica treba biti na Rajni. Promjena rimske
politike moe se objasniti ne samo porazom u Teutoburkoj umi, ve i prethodnim panonskim
ustankom. Na Rajni i Dunavu nalazilo se preko polovice svih oruanih snaga Rima (15 do 25
legija). Daljnje poveavanje brojnosti vojske bilo je veoma teko za rimsku blagajnu, i gotovo
nemogue pri postojeim principima popunjavanja legij, u koje su uvrtavani samo rimski graani.
Obrambena politika na Zapadu karakteristina je i za sljedea razdoblja Rimskog Carstva.

Aug us tov a istona politik a

Jo od samog poetka svoje vladavine August je odustao od osvajanja na Istoku. Ovdje je glavnu
ulogu igralo partsko pitanje. Pjesnici su Augusta pozivali da organizira pohod protiv Parta jo od
Krasovog vremena. Ali je August bio daleko do agresivnih planova Krasa, Cezara i Antonija. On je
elio sporna pitanja rijeiti u prvom redu diplomatskim putem. I rimski su diplomati pod Augustom
postigli velike uspjehe u partskom pitanju. Uspjesima rimske politike doprinijele su prilike u samo
partskoj kraljevini. Frat IV (38/37. g.pr.K. 3/2. g. K.), koji je bio zauzet borbom sa svojim
suradnicima, bilo je daleko od osvajakih namjera svojih prethodnika. Poslije diplomatskih
pregovora Rimljani su 20. g.pr.K. uspjeli od njega zadobiti zastave koje su bili ostavili Kras i
Antonije, a Parti zaplijenili za vrijeme svoje ofenzive 40. g.pr.K. Zastave vraene od Parta
smjetene su u jedan od kapitolskih hramova. U ast ove pobjede u Rimu su uvedeni godinji
praznici, sagraen je luk i izdan novac na kome su bile scene predavanja zastava. Augustovu
pobjedu opjevali su i njemu bliski pjesnici.
Izmeu Rima i Kraljevine Part uspostavljeni su odnosi koji su doprinijeli razvitku trgovine.
Redovnu karavansku trgovinu potpomagali su i Parti i Rimljani, ona je doprinosila gospodarskom
uzdizanju kako rimske Sirije tako i partske Mezopotamije.
Vanu ulogu u diplomatskim odnosima izmeu Rima i partske kraljevine igralo je armensko
pitanje, koje je sauvalo svoju aktualnost tijekom itavog razdoblja ranog Carstva. Parti nisu mogli
trpjeti u Armeniji rimski utjecaj, jer bi to predstavljalo opasnost za partsku vladavinu u
Mezopotamiji i zapadnim satrapijama. Sa svoje strane, Rimljani se nisu mogli pomiriti sa
vladavinom Parta nad Armenijom, jer je to predstavljalo prepreku za veze sa s istonom obalom
Crnog Mora i stvaralo stalnu opasnost za Siriju i Kapadokiju. August ulae sve napore u to da
Armenijom vlada rimski tienik. To je 20. g.pr.K. uspjela postii ista ona misija koja je dobila
zastave od Parta. Ali se romanofilski vladar Armenije nije dugo odrao. Neuspjeni su bili daljnj i
Augustovi pokuaji da armensko prijestolje osigura rimskom kandidatu. Da bi zatitili svog tienika
Rimljani su morali u Armeniji otpoeti vojne operacije. Ishod ekspedicije bio je nepovoljan po
Rimljane. Prema tome, u Armeniji Augustov trijumf nije dugo trajao, ali zato se ni Parti nisu mogli
trajno uvrstiti u toj zemlji.
Drukije je stajala stvar po malim maloazijskim i sirijskim kneevinama. Na Pontu, u Kapdokiji,
Komageni i Bosporskoj kraljevini vladali su dinasti zavisni od Rima. Biva Galatska kraljevina
pretvorena je u provinciju; Herod Veliki, koji je dobio vlast 40. g.pr.K. i koji je za mnogo to
dugovao Antoniju, uspio je i pod Augustom odrati vlast na Judejom i susjednim podrujima. Poslije
Herodove smrti judejska je drava podijeljena izmeu njegovih sinova, a zatim je glavni njen dio,
Judeja, uao u sastav provincije Sirije i nalazio se pod upravom prokuratora.
25. g.pr.K. August je iz Egipta uputio trupe u Sretnu Arabiju (Arabia Felix). Ali se ova
ekspedicija, koja je nesumnjivo imala za cilj uvoenje kontrole nad trgovinskim putovima koji vode u
Indiju, zavrila potpunim neuspjehom. U Cirenaici i provinciji Africi August je morao odbijati
napade junih plemena.
Numidija, koju je osvojio Cezar, ustupljena je Jubi II, sinu istoimenog Cezarovog protivnika, koji
je odgajan na Augustovom dvoru i bio oenjen kerkom Antonija i Kleopatre. 25. g.pr.K. Numidija je
prikljuna provinciji Africi, a Juba II dobio je na upravu Mauritaniju.

Rimsko Carstvo uivalo je pod Augustom, nesumnjivo, veliki presti. August je dvaput primao
poslanstva indijskih kraljeva kao i slobodnih naroda iz crnomorskih oblasti.

7. Augustova dinastika politika

Prijelaz vlasti po nasljedstvu je jedno od redovnih obiljeja monarhijske vlasti. Za vrijeme
Rimskog Carstva nisu postojali nikakvi zakonodavni akti koji bi utvrivali red oko nasljeivanja
prijestolja, ali je faktiko priznavanje monarhije imalo za posljedicu i priznavanje carevih prava da
predaju vlast po nasljedstvu. Pobjeda samog Augusta bila je odreenim dijelom uvjetovana time to
se on na politikoj pozornici pojavio kao Cezarov nasljednik. U slubenoj tituli August je
naglaavao da je on sin boanskog Julija, i sa svoje strane pokazao skrb oko nasljednika. ivot
carske obitelji nalazio se u sreditu pozornosti. Njenim lanovima dodjeljivane su posebne poasti:
dobivali su prije vremena magistrature, povjeravane su im razne vojne i diplomatske misije.

Aug us tov a obitelj

August se je tri puta enio, ali nije imao direktnih mukih nasljednika. Prvi njegov brak sklopljen
je ubrzo nakon osnivanja drugog trijumvirata. Ovaj brak imao je politike ciljeve. On se oenio
Klodijom, Antonijevom pokerkom, kerkom narodnog tribuna Klodija i Fulvije. Ali se ubrzo
raziao sa Klodijom i poslije nekog vremena, opet iz politikih razloga, oenio se roakom Seksta
Pompjea - Skribonijom. Iz tog braka rodila se Augustova ker Julija. Istog dana kojeg je ona rodila,
Oktavijan je dao Skriboniji razvod i stupo u brak sa Livijom Druzilom, koja se je morala razvesti od
Tiberija Klaudija Nerona, ljutog protivnika trijumir, koji je nedugo prije toga dobio amnestiju. Ovaj
brak bio je bez djece, ali je Livija od prvog mua imala dva sina Tiberija Klaudija Nerona
(budueg cara) i Nerona Klaudija Druza, rano preminulog pobjednika German. U Augustovoj
dinastikoj politici zapaaju se stalna kolebanja izmeu njegovih direktnih srodnika i Livijine djece.
Ubrzo nakon povratka s Istoka, August je pribliio sebi sina svoje sestre Oktavije Marcela, koji je
stupio u brak sa Augustovm kerkom Julijom i neslubeno bio odreen za nasljednika. Ali je 23.
g.pr.K. Marcel umro. Julija je po Augustovoj elji stupila u brak sa njegovim prijateljem, poznatim
vojskovoom Agripom. Agripa je dobio izvanredne ovlasti, njemu je dodijeljena tribunska vlast
(trbunicia potestas), on se pojavljuje u ulozi Augustovog suvladara. Kao princepsov zet Agripa je
bio njegov prirodni nasljednik. Ali ni Agripa nije nadivio Augusta: 12. g.pr.K. on je iznenada umro.
Julija je udata za starijeg pastorka Tiberija, koji, meutim nije tada postao nasljednik. August je
posinio sinove Agripe i Julije Gaja i Lucija Cezara. Oni su odgajani na carskom dvoru; prije nego
to se predvialo zakonom dobili su oni pravo prisustvovanja senatskim sadnicama, prije roka su
birani za najvie dunosti, i usprkos svoje mladosti bili su odreeni za vrenje raznih misija. Nakon
prijevremene smrti najprije Lucija, a zatim i Gaja, August je posinio Tiberija (4. g. ), koji je poeo
igrati vanu ulogu u politikom ivotu. August je testamentom adoptirao Liviju, i od tog vremena ona
se naziva Augustom.
Na taj nain, dinastika pitanja, u prvom redu pitanje nasljedstva prijestolja, dobivaju pod
Augustom osobito znaenje, to nesumnjivo ukazuje na monarhijski karakter njegove vlasti.

Aug us tov i prijatelji i suputnici

U Augustovo vrijeme u politikom ivotu Rima igrale su veliku ulogo ne samo linosti koje su
bile u srodstvu sa Augustom, ve i njegovi prijatelji (amici), a tako isto i suputnici (comites);
nee se uzalud kasnije termin comes upotrebljavati za oznaku odreenog slubenog poloaja.
August je za mnogo to dugovao Agripi, koji je uspio odnijeti pobjedu nad politikim protivnicima.
Sam Agripa takoer je uvao svoju lojalnost prema Augustu. To je bio vojnik po prirodi, hrabar i
odluan, ali istovremeno neto priprost u svojim navikama. Agripa je raspolagao ogromnom
imovinom i utroio mnogo sredstava na podizanje prekrasnih zgrada (vodovod, hram Panteon itd.)
Veliku ulogu na Augustovu dvoru igrao je i Gaj Cilnije Mecenat . Mecenat je pripadao istaknutom
rodu iz vitekog stalea. Blizak Augustu, on nije dobivao nikakve magistrature, ali je ipak jo u
vrijeme drugog trijumvirata izvrio niz vanih misija. Gotovo sve ugovore koje je Okatvijan u tom
razdoblju zakljuio, pripremio je Mecenat. Jo vei znaaj imali su Mecenatovi napori da javno
mnijenje privue na stranu svog zatitnika. Mecenat je shvatio vanost umjetnosti na javno mnijenje.
On sebi privlai pjesnike, vrbujui na taj nain talentirane pristae novog reima, koji e taj reim
opjevati u svojim djelima.
Izvori spominju i druge Augustove prijatelje. To su uglavnom ljudi izvan aristokratskog stalea.
Oni su Augustu inili velike usluge, ali pritom i sami stjecali prilina imanja. Uspjesi ove ili one
osobe ne mogu se uvijek objasniti talentom i sposobnostima. Opadanje drutvenog ivota, porast
birokracije odraavaju se u tome to samovolja princepsa i protekcija lanova njegove porodice
kre put skorojeviu, pomau mu da naini sjajnu karijeru. To se naroito jasno pokazalo u
sljedeem razdoblju.
Sam August nije ni izdaleka imao Cezarove sposobnosti. To je prije bio osrednji ovjek. On je
bio lo vojskovoa, a jedna pomorska bitka kojom je pokuao rukovoditi pokazala je potpunu
njegovu nesposobnost kao admirala. Ali jo od prvih koraka na politikoj pozornici dole su do
izraza njegove diplomatske sposobnosti. U burnim godinama nakon Cezarove smrti on je vjeto
lavirao izmeu zaraenih grupa, ne ustruavajui se upotrijebiti bilo koje sredstvo da bi postigao
svoj glavni cilj osvajanje vlasti. On je bio okrutan i gramziv za vrijeme proskripcija, a pomirljiv i
velikoduan prema republikancima kada je to bilo potrebno. August je znao privui ljude na svoju
stranu, birati sposobne i vjete, koji e uspjeno izvravati njegove najraznovrsnije naloge. Izvori ga
prikazuju kao opreznog ovjeka, i Svetonije govori da je on ak i razgovore sa svojom enom
Livijom o naroito vanim temama vodio po unaprijed sastavljenom konceptu. August nije isticao
sebe na prvo mjesto, on je pristajao na kompromis kada je to bilo potrebno, rtvovao je formu radi
sadraja. U svojim mjerama August nije bio novator, ali je znao osjetiti raspoloenja vladajuih
grupa. I republikanska vanjtina novog dravnog ureenja, i restauratorske tenje u zakonodavstvu
sve je to odgovaralo zahtjevima tekueg trenutka.

Aug us tov a smrt

August je umro u kampanskom gradu Noli u svojoj 76. godini. Neposredno pred smrt, kako govori
Svetonije, zapitao je prijatelje koji su mu doli to misle, da li je dobro odigrao svoju ulogu u
komediji ivota, pa je odmah zatim dodao zavrivi stih: Poto je komad vrlo dobro odigran,
aplaudirajte i svi nas vesela lica ispratite.
Augustu je prireena velianstven sahrana; po senatskoj odluci on je proglaen za boanskog
(divus).

8. Historiografija o Augustu
Francuski povjesniari i publicisti XVIII st. esto su obraivali pitanje Augustove uloge u
povijesti Rima. U to se vrijeme u prvom planu nalazi karakteristika linosti. U dvorskim krugovima
Francuske August se slavi kao milosrdni monarh. Oporbeni pisci ga vrlo negativno ocjenjuju.
ovjek bez srca, vjere i asti, okretno i sretno udovite kae za njega Voltaire. Poredak
koji je osnovao August, Montesquieu naziva dugotrajnim ropstvom. Moralizatorsku ocjenu Augusta
nalazimo u prvom planu i kod Gibbona. Po njegovom miljenju, August je htio obmanuti narod
sablastima graanskog sustava uprave.
Osobitu aktualnost steklo je pitanje o principatu poslije izlaska drugog toma Mommsenovog
Rimskog dravnog prava, u kome je postavljeno pitanje o javnopravnim osnovama Augustove
vladavine. Mommsen na principat gleda kao na posebnu magistraturu, podinjenu zakonu, zasnovanu
na opim naelima rimskog dravnog prava. Poto je Senat u doba ranog Carstva predstavljao u
pravnom pogledu najviu dravnu ustanovu, a car je slubeno dijelio s njim vlast, to Mommsen
politiki poredak ranog Carstva naziva diarhijom, tj. dvovlaem. Ovu tezu prihvatili su neki
povjesniari-pravnici, ali je ona izazvala mnogo prigovora. Tijekom dueg vremena u sreditu
pozornosti istraivaa nalazilo se pitanje o tome u koju vrstu dravnog ureenja treba uvrstiti
Augustov principat. Eduard Meyer definira principat kao republiku. Ukupnost vlasti pripada Senatu, a
njegov uvar i zatitnik je prvi graanin republike, princeps. U istom smjeru rjeava pitanje i
Ferrero. Po njegovom miljenju, August je stvarno uspostavio republiku, ali je apsenteizam
aristokracije mimo njegove elje doveo do jaanja carske vlasti. U novijoj povijesnoj literaturi
pogled na principat kao na republiku razvija istraiva Hamond. Slaba strana svih ovih konstrukcija
sastoji se u formalnom nainu prilaenja pitanju. Ralamba pravnog poloaja sastoji se u
formalnom nainu prilaenja pitanju. Analiza Augustovog pravnog poloaja ima, nesumnjivo, veliko
znaenje, ali ona mora igrati podreenu, a ne autarkinu ulogu. Mnogi istraivai isticali su da nema
osnova za poricanje monarhijskih osnova Augustove vladavine. Takav pogled dijeli Gardhauzes,
pisac opsene monografije o Augustu u njegovom vremenu. On istie da je August jo od samog
poetka svoje politike karijere teio monarhijskoj vlasti i da je na kraju i ostvario taj ideal.
Augustova vlast, po Gardhauzenovm miljenju, bile je neobina kombinacija obinih republikanski
magistratura. Drugi istraivai (Kerst, Pelman i dr.) ukazali su na utjecaj helenistikih monarhija.
Slino helenistikim vladarima, August je nastojao pronai vjersko opravdanje svoje vlasti;
helenistike tradicije utjecale su na razvoj birokratskog aparata.
Augustovom principatu posveen je rad ruskog znanstvenika V. I. Gerjea, u kome pisac upoznaje
ruske itatelje s glavnim radovima o principatu u zapadnoeuropskoj literaturi. U toj raspravi
navedeni su ozbiljni argumenti u potvrdu pogleda na Augustov principat kao na monarhiju. Drugi
ruski znanstvenk, E. D. Grim, u Studijama iz povijesti razvitka rimske carske vlasti ukazao je na
nehistorinost Mommsenove pravne konstrukcije. Po Grimu, carska se vlast razvijala postepeno, i on
razmatra pojedine etape tog razvitka. R. J. Viper bio je jedan od prvih koji su postavili pitanje o
klasnoj prirodi Augustovog principata. Po Viperovom miljenju, politiko ureenje nastalo 27. g.
bilo je kompromis izmeu najkrupnijeg kolonijalnog posjednika, kakav je bio car, i stare
posjednike klase senatorske aristokracije.
Veliko znaenje za istraivae povijesti princpata imalo je otkrie nove (antiohske) varijante

Popisa Augustovih politikih djela (Res gestae divi Augusti). Na osnovu te varijante
rekonstruirana je slubena ocjena koju je sam Augustu dao o svom poloaju u dravi. August
naglaava da on nadmauje sve magistrate svojim utjecajem, autoritetom (auctoritas).
Na osnovu tog teksta drukije je okarektirizirana Augustova vlast, naglaen je njen monarhijski
karakter (studije Hajncea, Gaea. Premertajna).
Socijalnim prilikama u doba principata posveena je velika panja u Sajmovom djelu Rimska
revolucija. Principat je, smatra Sajm, predstavljao rezultat dugogodinje revolucije, koja je
promijenila sastav rimske oligarhije. Starinska aristokracija (nobilitas) gubi svoje prijanje
znaenje. Augusta podrava vojska. Sajmov rad izaziva znatan interese, iako je sporno njegovo
definiranje dogaaja iz 60. - 27. g.pr.K. kao revolucije, dok u ralambi socijalnih pomaka on
ignorira robovlasniki karakter socijalnih odnosa toga vremena.

9. Kultura u Augustovo doba

Augustovo doba predstavlja razdoblja procvata rimske kulture. U njegovo vrijeme stvorena su
knjievna i umjetnika djela koja su stekla svjetsko-povijesno znaenje i tijekom mnogih stoljea
ostala uzori. Ta su djela rezultat viestoljetnog razvitka rimske kulture, ali su ona u isto vrijeme izraz
onih idejnih strujanja koje su karakteristine za Augustovo doba.
U vrijeme Augustove vladavine pada procvat rimske poezije. Graanski ratovi nisu presjekli onu
liniju razvitka iji poetak pada u sredinu I st.pr.K. Pjesnici Augustovog doba nastavljaju tradicije
Lukrecija i Katula. Nesumnjivo znaenje imao je mir koji je August uspostavio i koji je bio osobito
povoljan za povlatene slojeve italskog drutva. Nije sluajnost to su svi pjesnici Italici po svom
porijeklu.
Italiju je Rimu dala talente koji su ovjekovjeili rimsku poeziju.
Za umjetniku prozu ovog vremena karakteristian je povijesni anr. Istaknuto djelo ove epohe je
Povijest Tita Livija. Druga povijesna djela iz Augustovog doba nisu nam se sauvala. Sudei po
oskudnim podacima kojim raspolaemo, mnoga su od njih nosila, po svemu sudei, publicistiki
karakter.

Knjievni iv ot u Aug us tov o doba. Opadanje gov orni tva

Duboke promjene u politikom ivotu odrazile su se i u rimskoj knjievnosti. Ciceronov vijek

predstavlja razdoblje procvata rimskog govornitva. Retorika zadrava svoje znaenje i u Augustovo
doba. Ona se predaje po kolama, ona vri utjecaj na najraznovrsnije knjievne rodove. Ali
govorniko umijee poinje lagano opadati, drutvene prilike nisu doprinosile njenom procvatu.
Tacit je ovako objanjavao tu pojavu: Dugotrajni mir, stalno odsustvo djelatnosti naroda,
neprekidna tiina u Senatu, strogi poredak princepsa - umirili su i samo govornitvo, kao i sve
ostalo. Istovremeno, Augustovo doba je vrijeme knjievnog stvaranja najboljih rimskih pjesnika.
Stariji meu njima Vergilije i Horacije poeli su svoju pjesniku aktivnost jo u vrijeme
graanskih ratova.

Verg ilije

Publije Vergilije Maron (70. 19. g.pr.K.) rodio se je u Sjevernoj Italiji, nedaleko od grada
Mantove, u obitelji bogatog zemljoposjednika. Stekao je kvalitetnu naobrazbu, prouavao
knjievnost, retoriku, bio upoznat sa epikurejskom filozofijom. Burni dogaaji iz vremena graanskih
ratova odrazili su se i na Vergilijevoj sudbini. Njegovo malo imanje trebalo je pripasti veteranima.
Ali ga je spasilo zauzimanje prijatelj kod Oktavijana. Vergilije je ovog puta sauvao svoju zemlju,
ali ju je morao izgubiti prilikom sljedee raspodjele. Ipak je Vergilije uz pomo Mecenata (u iji je
krug uao) postao vlasnik jednog drugog, manjeg imanja.
Vergilije je stekao glas svojim Bukolikama. One sa sastoje od deset pjesama, ekloga,
napisanih pod utjecajem idil grkog pjesnika iz III st.pr.K. Teokrita. U nizu ekloga Vergilije
prikazuje pastire, koji se u krilu prirode natjeu u pjesnikom stvaranju. Oni opjevavaju prirodu koja
ih okruuje i svoja stada. U nekim eklogama ima ljubavnih motiva; znaajno mjesto dodijeljeno je i
raznim mitolokim likovima. Kao i kod Teokrita, radnja u nekim eklogama dogaa se na Siciliji, dok
se u drugim eklogama ona odvija u pjesnikovom zaviaju sjevernoj Italiji; u tim djelima,
posveenim prirodi, mirnim stadima i seoskom ivotu nali su odraz i piscu suvremeni motivi. U
devetoj eklogi govori o bezbonim ratovima koji zahvaaju zemlju. U prvoj eklogi (napisanoj,
vjerojatno, kasnije od drugih) jedan od pastira prisiljen je na naputanje rodnog panjaka, dok drugi
obeava molitve u ast novog boanstva koje se nalazi u Rimu i pod kojim Vergilije podrazumijeva
bez sumnje Oktavijana.
Pomalo zasebna je etvrta ekloga, napisano 40. g, poslije Brundizijskog mira. U njoj pisac
pretkazuje roenje boanskog djeteta, koje e na zemlju donijeti mir i sreu ljudima. Ova ekloga ne
slii na druge; on nosi karakter sveanog proroanstva. Jo u antici diskutiralo se oko toga na koga je
Vergilije mislio pod vjenim djetetom, ije je roenje proricao. Komentatori su u njemu vidjeli sina
Azinija Poliona, konzula iz 40. g, poznatog javnog radnika i pisca, kome je ta ekloga bila posveena.
Ali je ekloga, po svemu sudei, stvorena pod utjecajem istonih proroanstava, koja su pod nazivom
Sibiline knjige stekla u to vrijeme iroku popularnost.
Oko 29. g.pr.K. pojavljuje se novo Vergilijevo djelo - Georgike. To je didaktino djelo, koje
daje upute poljoprivredniku. Djelo je napisano na Meceninu inicijativu; u njemu je slavio asni rad
zemljoradnika i opjevao Italiju. Vrijednost Georgik sastoji se u tome to to nije suhoparna
rasprava o poljoprivredi, napisana u stihovima. Razni ekskursi, prirodne scene, opisi prirode,
zvuni stihovi, vjeta upotreba ivopisnih sredstava govora sve nam to omoguuje da Georgike
uvrstimo meu vrijedna umjetnika djela. Vergilije poetizira Italiju, Saturnovu zemlju, najplodniju i
najbolju na svijetu. Slavnom prolou Rima treba se ponositi itava Italija, Prilian broj stihova je
posveen je slavljenju Oktavijana. Glavno Vergilijevo pjesniko djelo nosi, po imenu legendarnog
pretka julijevskog roda, naslov Eneida. Ono je stvoreno po uzoru na najvee grke spjevove Ilijadu i Odiseju.
Spjev poinje opisom dolaska na afriku obalu Trojanca Eneje, koji je napustio Troju u plamenu.
Kraljica Didona prireuje Eneji srdaan prijem. Na gozbi, koju je Didona priredila u ast
neoekivanog gosta, Eneja podrobno pria o propasti Troje i o svom putu, punom doivljaja,
Didonina suut prema Eneji prelazi u ljubav. Ali je Jupiter Eneji naredio da napusti Afriku i otplovi u
Italiju, kao to mu je to jo ranije predodreeno. Didona nije mogla podnijeti bol zbog rastanka, i
oduzela je sebi ivot. Na putu u Italiju Eneja se zaustavlja na Siciliji, gdje je za vrijeme dugih

lutanja morao pokopati oca Anhiza. Eneja obnavlja sjeanje na njega igrama a uprilien mu je i
susret s ocem u podzemnom carstvu. Tamo Anhiz prorie sudbinu Eneji i slavnu budunost mone
rimske drave, koju e osnovati Enejini potomci. U drugom dijelu spjeva govori se o tome kako
Eneja uspostavlja svoju vlast u Laciju. On mora ratovati s lokalnim plemenskim voama, koji
raspolau znatnom snagom, ali Eneju tite bogovi, i borba s protivnicima zavrava se njegovom
punom pobjedom.
Zamisao i osnovna ideja Eneide potpuno odgovaraju Augustovim politikim tendencijama.
Vergilije je opjevao njegovog legendarnog pretka, koji je uspjehe postizao ne samo zahvaljujui
svojoj hrabrosti, ve i uslijed svoj pobonosti (pietas), koju on iskazuje kako prema boanstvima
tako i prema svojim blinjima. U liku pobonog Eneje prikazan je idealni Rimljanin, ije ponaanje
treba sluiti kao primjer za potomstvo.
Spjev nosi vjersko-didaktiki karakter. Cilj mu je da uskrsne staru rimsku pobonost, potovanje
bogova, strah pred njima, vjerovanje u znamenja, i da Rimljane pobudi na vrenja zavjeta
pobonosti i vjerskih obreda.
Mnogobrojni ekskursi posveeni su idealizaciji rimske povijesti. To je najjasnije izraeno u
Anhizovom proroanstvu:
Tu reg ere imp erio pop ulos, Roman e, memento;
Hae tib i erunt artes, pacisque imp on ere morem
Parcere sub iectis, et deb ellare sup erb os.

Rimljanine, ovo e biti tvoja umijea:

pamti da mora upravljati narodima,
da ih mora navikavati na mir, poteivati pobijeene, a krotiti nepokorne.
Na titu koji je Eneji poklonila njegova majka Venera prikazane su najvanije bitke iz rimske
povijesti. Kao posljednja prikazana je bitka kod Akcija i Augustovi trijumfi.Eneida je imala za
cilj da pokae da je od trenutka otkako je August uspostavio rimski mir, poeo novi, sretni vijek.
Pisac Eneide imao je pred sobom odreene uzore. Ti uzori bili su mu ne samo homerski
spjevovi, ve i razne epska djela iz helenistikog doba. Od rimskih pisaca Vergilije se, kao i
Lukrecije, ugledao na Enija.
Viestrani i raznovrsni utjecaji nisu pretvorili Eneidu u suhoparno, antikvarno djelo. Piev
pjesniki talent, njegova ljubav prema Rimu i Italiji sve je to utjecalo da je on stvorio snano
pjesniko djelo. O snazi njegovog emocionalnog utiska svjedoe jo antiki izvori. Tako se, na
primjer, pria, kada je Vergilije itao stihove u kojima se proricala prijevremena smrt Augustovom
neaku Marcelu, da je majka ovog posljednjeg, koja je nazoila itanju, pala u nesvijest. Eneida
je stekla gotovo sveope priznanje odmah nakon svog nastanka. Pjesnik je na njoj radio dugo godina.
On je krenuo u Grku, da bi izmeu ostalog posjetio i mjesto na kojem se nalazila Troja, zaviaj
njegovog legendarnog junaka. Ali se u Grkoj razbolio i zajedno sa Augustom vratio u Italiju, gdje je
ubrzo umro. Vergilije je Eneidu smatrao nedovrenim djelom i zabranio je njeno objavljivanje, ali
je ona, po naredbi samog Augusta, ipak bila objavljena.
U povijesti rimske knjievnosti Vergilijevo stvaralatvo predstavlja jednu od najvanijih etapa.
Vergilije je poznavao aleksnadrijsku kolu; aleksnadrizam je utjecao na njegovo stvaranje, ali je
Vergilije i pored toga stvorio isto rimska pjesnika djela.

Horacijev o stvarala tvo

Mecenatovom kruoku pripadao je i drugi pjesnik Augustovog vremena Kvint Horacije Flak (65.
8. g.pr.K.).
Horacije je bio sin jednog osloboenika i roen je u junoj Italiji, u gradu Benuziji. Horacijev
otac bio je imuan ovjek i svom sinu je omoguio kvalitetno obrazovanje. Horacije se je najprije
obrazovao u Rimu, a zatim u Ateni. Zajedno sa aristokratskom mladei koja se tamo nalazila
Horacije je, unato svojoj mladosti, stupio u vojsku Marka Junija Bruta, stigao do ina vojnog
tribuna i sudjelovao u bitci kod Filipa, za vrijeme koje je, po vlastitim rijeima, sramno odbacio
tit. Poslije pobjede trijumvir Horacije se vratio u Italiju, gdje je kao i Vergilije izgubio svoju
zemljinu esticu za vrijeme ponovne podjele italske zemlje. Mogao je stupiti u slubu (kao
kvestorski pisar). U to vrijeme pada poetak njegove pjesnike djelatnosti. Mladi pjesnik zbliio se
je sa Vergilijem, i ovaj ga je uveo u Mecenatov kruok. Od ovog zatitnika umjetnik i pjesnik
Horacije je dobio posjed srednje veliine, koji se nalazio u bivoj zemlji Sabinjana. Preko
Mecenata Horacije se upoznao sa Oktavijanom. Nakon Vergilijeve smrti Horacije je postao slubeni
pjesnik, i njemu je 17. g. povjereno sastavljanje himne, koja je pjevana za vrijeme sekularnih
(vjekovnih) igara. Neko vrijeme August je Horaciju nudio mjesto svog tajnika, ali je pjesnik odbio
tu ponudu, cijenei iznad svega svoju slobodu i neovisnost.
Jedno od ranih Horacijevih djela bile su satire. Horacije slijedi Lucilija, ali je njemu vanija
elegancija oblika. Horacije iba poroke i mane ljudi to ga okruuju: gramzljivost, oholost,
pretjeranu rasko, jagmu za nasljedstvom. On osuuje pjesnike bez talenta, skorojevie koji su se
obogatili. U njegovim stihovima nema revolta i negodovanja. Njegove satire pisane se u teka
vremena vladavine drugih trijumvira; time se moda objanjava to pisac ne navodi ni imena, ni
drutvene grupe.
Svoja politika opredjeljenja Horacije je izrazio u epodama, koje su, kao i satire, napisane u
ranom razdoblju njegovog stvaralatva.
U sedmoj epodi Horacije se s negodovanjem obraa vojnicima koji kreu u graanski rat i
pripremaju propast Rima. Beznae i oaj osjeaju se u esnaestoj Horacijevoj epodi. Horacijeve
politike simpatije oito se nalaze na Oktavijanovoj strani: deveta epoda slavi pobjedu kod Akcija.
Pisac spominje i drugu pobjedu koju je Oktavijan odnio, pobjedu nad Neptunovim sinom Sekstom
Pompejem, koji je, po pjesnikovim rijeima, htio na Rimljane staviti okove skinute s robova.
Najbolje Horacijevo djelo jesu, neosporno, njegove ode. I u njima se reflektira politiki ivot
toga doba.
U jednoj od njih pisac usporeuje rimsku dravu (po svemu sudei, iz vremena graanskih
ratova) sa laom koja je izgubila krmu i kojoj prijeti opasnost. Jedna druga oda napisana je
povodom Oktavijanove pobjede nad Kleopatrom. U mnogim pjesmama koje spadaju u vrijeme
principata Horacije pokazuje slubeni pogled na zadae zakonodavstva: mudri upravlja mora
povratiti poljuljan moral, kazniti poroke, dati poticaj vrlini, uskrsnuti starinsku rimsku pobonost.
Horacije pozdravlja stroge Augustove zakone o obiteljskom ivotu i nalazi da su oni ve donijeli
sigurne plodove. Neke ode veliaju Augustovu vanjsku politiku, prikazuju Augusta kao monog
osvajaa, koji Rimu pokorava daleke narode. Teko je rei u kojoj je mjeri pjesnik bio iskren kad je
hvalio Augusta. Mogue je da je Horacije najjasnije izrazio svoj stav i stav mnogih predstavnika

vladajuih slojeva kad je rekao: Ne bojim se ni metea ni nasilne smrti, dokle god Cezar vlada
narodima.
Ali ono to je glavno u Horacijevim odama, nisu politike teme. Kao Katul, i Horacije je lirski
pjesnik. On propovijeda umjerenost, ali ujedno i razumno uivanje. Carpe diem uivaj u
trenutku to je njegova parola.
Horacije je najprije bio pristaa epikurejstva, a kasnije je poeo naginjati prema stoicizmu. Ali je
on bio daleko od rigorizma. Gotova u svim pitanjima on je pristaa zlatne sredine (aurea
mediocritas). Tematika njegovih pjesma je raznovrsna: poruke prijateljima, uspomene iz prolosti,
lirske pjesme. Stalno nailazimo na motiv koji je najbolje izraen u devetoj odi prve knjige:
Odbaci misli o tom to e sutra biti,
I koji god ti sudbina dodijeli dan,
Smatraj istim dobitkom; dokle godi si mlad,Ne preziri ljubavne ari, igru i pjesmu.
U svojoj uvenoj pjesni, poznatoj pod naslovom Spomenik, koja je kasnije posluila kao uzor
mnogima; Horacije govori da e se njegovo ime potovati dokle god postoji Rim, jer je on eolsku
pjesmu pretoio u italske stihove.
Pred kraj svog ivota Horacije je napisao poslanice (epistolae), upuene pojedinim osobama,
koje po svojim motivima podsjeaju na njegove rane satire. Na poslanice se nadovezuje njegova
Ars poetica, povee djelo u stihovima, posveeno razmatranjima o pjesnikom stvaranju.

Tibul i Propercije

Istovremeno kad i Vergilije i Horacije, pisali su svoja djela dva pjesnika-elegiara Albije
Tibul (54.-19. g.pr.K.) i Sekst Propercije (oko 49. 15. g.pr.K.).
Tibul je bio sin jednog rimskog viteza. On nije pripadao Mecenatovom kruoku, ve kruoku
Marka Valerija Mesale Korvina, republikanca, koji je zatim preao na Oktavijanovu stranu. Kod
Tibula se opaa utjecaju aleksandrijskih pjesnika. Najbolje svoje pjesme Tibul je posvetio svojoj
ljubavi prema Deliji (sljedei primjere aleksandrijskih pjesnika i Tibul je svojoj ljubovci izabrao
ime iz grke poezije). Za razliku od Vergilija i Horacija, Tibul nijednom ne spominje Augusta, ali i
on proklinje rat, gramzljivost i rasko, a opjevava tihi seoski ivot. Sretni su bili primitivni ljudi,
kada nije bilo vlasnitva ni mrnje i kada su ljudi bez rada dobivali darove same prirode. Propercije
je rodom iz grada Asiza, u Umbriji. On se nalazio pod utjecajem aleksandrijskih pjesnika u veoj
mjeri nego drugi pisci, i s ponosom je sebe nazivao rimskim Kalimahom.
Ljubav prema Citiji darovitoj eni, koja je pisala stihove i bila vina glazbi je glavna
Propercijeva tema. Pred itateljem se niu svi zapleti romana, od buenja simpatije pa do Citijine
nevjere i raskida s njom. U duhu aleksandrijske kole, Propercijeve su elegije pune svakovrsnih
reminiscencija iz grke i rimske mitologije. Propercije je pripadao Mecenatvom krugu i platio je svoj
danak slubenoj tematici. U itavom nizu pjesama on je opjevao rimsku starinu.

Ovidije

Mlai pjesnik Augustovog doba bio je Publije Ovidije Nazon. On je vodio porijeklo iz jednog
starog vitekog roda i rodio se u Sulmonu, gradu u zemlji Peligna. U Rimu i Atici Ovidije je stekao
kvalitetnu naobrazbu. Kao pjesnik bio je blizak Tibulu i kao i ovaj uivao zatitu Valerija Mesale. U
svojim djelima Ovidije slijedi svoje prethodnike ali kod njega nema dubine, i u njegovim pjesmama
ima vie neprirodnosti nego kod njegovih uzora. Ovidije se je rodio 43. g, on se dakle nije mogao
sjeati strahota graanskih ratova, koje su ljude dovele do iskrenog velianja novog poretka, koji je
ljudima donio mir i spokojstvo. Za Ovidija su te pohvale samo formule i kalupi koje mora slijediti.
Na Ovidijevo stvaralatvo stavili su svoj peat aleksandrizm i retorika. Ali, zahvaljujui
izvanrednoj snazi svoga talenta, on je uspio stvoriti profinjena djela, koja su ovjekovjeila njegovo
ime.
Rana Ovidijeva djela posveena su ljubavnoj tematici. Prvo Ovidijevo djelo bile su ljubavne
elegije (Amores). Pjesnik opjevava svoju ljubovcu Korinu i, slino svojim prethodnicima,
donosi itav tok romana. Ubrzo poslije ljubavnih elegija pojavilo se drugo djelo, Herodies, koje
sadri poruke poznatih mitolokih heroina svojim ljubavnicima (poruka Penelope Odiseju, Helene
Parisu, Didone Eneji i druge).
Za potku svake pojedine poruke uzeti su siei iz mitologije. Ali Ovidije sniava popularne
mitoloke likove, tumai ih na svoj nain a to ponekad granii s ironijom. Njegova Penelopa je
nezatiena ena, koja strahuje za vjernost svoga mua. Didonine poruke su obini ljubomorni
prijekori, upueni ljubavniku koji ju je napustio. U oba djela ima dosta opih razmatranja o ljubavi i
njenom znaenju, o odnosima meu zaljubljenima. Ta razmatranja stoje nesumnjivo u opreci sa
idejama kojima je proeto Augustovo zakonodavstvo o obitelji i braku. Taj jaz jo vie se
produbljuje u Ovidijevom spjevu Umijee ljubavi (Ars armatoria). Ovidije daje savjete
ljubavnicima, kako mogu postii uspjeh kod predmeta svoje ljubavi i kako se treba ponaati
ljubavnik da bi sauvao naklonost svoje ljubovce prema sebi. Posebna glava donosi pouke
zaljubljenim djevojkama. Spjev je napisan elegantnim stihovima, u njima ima mnogo duhovitih misli,
ali i mnogo frivolnog. Spjev u izvjesnom pogledu predstavlja parodiju na Augustovo zakonodavstvo
protiv preljuba. Kasnije se Ovidije branio da se u spjevu govori o ljubavnicima iz niih klasa, o
kurtizanama, na koje se ne proteu Augustovi zakoni. Ali ak i povrno poznavanje djela pokazuje da
pisac ima u vidu rimske dame iz vieg drutva.
Kasnije je Ovidije preao na mitoloke siee. On pie Faste, u kojima izlae obrede i
predaje o rimskim praznicima. Ovidije hvali Augusta, esto gubei osjeaj mjere.
Veliko Ovidijevo djelo nosi naslov Metamorfoze. Ovidije je iz mitologije izabrao razne
prie o pretvaranju ljudi u ivotinje, biljke, kamenje i zvijea. Ali, iako pokazuje svoju uenost,
Ovidije ipak ostaje isti onaj bezbrini, ponekad i lakomisleni pisac erotinih djela. Bogovima i
herojima nisu samo svojstvene sve ljudske strasti; po svojim navikama i mislima oni se ne razlikuju
od Ovidijevih suvremenika, Rimljana iz najvieg drutva.
U Metamorfozama Ovidije daje svoje doprinos drutveno-politikim koncepcijama koje su
propagirali i drugi pjesnici. Prva knjiga poinje opisom Saturnovog carstva, zlatnog vijeka, kada su
ljudi ivjeli bez ikakvih zakona, kada je priroda davala sve to je najbolje za ivot.
Spjev se zavrava priom o pretvaranju Julija Cezara u zvijezdu i slavljenjem Augusta.

8. g. Ovidije je, u nekoj vezi sa sluajem mlae Julije, poslan u progonstvo u grad Tome, na
zapadnoj obali Crnog Mora.
Pretpostavlja se da je uzrok za to bio spjev Umijee ljubavi. Preko godinu dana trajao je put u
daleku pokrajinu, koja se Ovidiju uinila surovom i ubogom. Opravdavanju sebe i enje za Rimom
Ovidije je posvetio dva djela: Tristia (Tuge) i Pisma s Ponta. I pored nostalgije, Ovidije
ostaje majstor ironije, a mitoloke motive povodom ovog ili onog sluaja obradio je on sa
prijanjim sjajem, ponekad i sa lakomislenou. Ovidije ivo opisuje lokalnu prirodu i ivot
domorodaca. Ovidijeve albe nisu postigle cilj. August je ostao gluh za njegove molbe. Ovidiju nije
oprostio ni Augustov nasljednik, i pjesnik je umro u progonstvu, oko 17. g.
Ovidije je posljednji snani pjesnik Augustovog doba. Na njegova djela izvrila je utjecaj
retorika kola, ali je, usprkos tome, ivi i izraziti Ovidijev talent uinio da su njegova djela jedan od
najboljih uzora rimske poezije.

Aug us tov a vjers ka politik a

Tendencije za restauracijom karakteristine su u ovoj ili onoj mjeri i za knjievnost, i za

povijesna djela, ali su one naroito uoljive u religiji.
Pred kraj Republike vie klase rimskog drutva odnosile su se indiferentno i ak skeptiki prema
pitanjima religije. Za vrijeme graanskih ratova dolo je do svojevrsne reakcije, koja je nala svoj
odraz u Augustovim vjerskim reformama. August restaurira stare hramove i podie nove. Obnavljaju
se starinski obiaji i praznici. U vjerskom ivotu veliki znaaj dobivaju razni kolegiji, iji postanak
pada u duboku starinu. Zahvaljujui Augustovom nastojanju popunjavane su takve vjerske
magistrature koje su, zbog raznih uzroka, ostajale dugo vremena nepopunjene. Za rimski vjerski ivot
karakteristino je jo od davnih vremena prodiranje raznih istonih kultova. Osobito mnogo njihovih
pristaa bilo je u niim i srednjim klasama stanovnitva. August je odavao duno priznanje grkim
boanstvima i starim grkim vjerskim obiajima, ali je imao negativan stav prema istonim
kultovima. Na primjer, bilo je zabranjeno da se u gradskim granicama podiu hramovi posveeni
egipatskim bogovima.
Augustova vjersko-reformatorska djelatnost nije imala pred sobom restauracijske ciljeve.
Osjeala se potreba za vjerskim obrazloenjem novog politikog pokreta, za njegovom vjerskom
sankcijom. Veu poast nego prije uivaju boanstva zatitnici julijevskog roda: Mars, Apolon i
Venera. Zidaju se hramovi i stvara kult tih boanstava; takvi su Augustov mir (Pax Augusta),
Fortuna [ Augustovog ] povratka itd. U isto vrijeme promie se misao o nastupanju novog
vijeka. Najjasnijeg odraza nalo je to u takozvanim sekularnim igrama odranim 17. g.pr.K.
Predodba o vijeku kao o vremenu ivota pokoljena istovremeno roenih ljudi vodi porijeklo od
etruanskih vjerovanja. Sekularne su se igre jo od davnih vremena slavile otprilike svakih sto
godina, ali se pred kaj Republike rok ovoga praznika poklopio sa vremenom borbe izmeu Cezara i
Pompeja, tako da igre nisu odrane. August je to iskoristio, i zahvaljujui svakovrsnim
domiljanjima odreeno je da igre treba proslaviti 17. g. Praznik je trajao tri dana i odlikovao se
izvanrednom velianstvenou. Posljednjeg dana sveano bogosluje odrano je na Palatinu, gdje se
nalazio dvor samog Augusta. Poto je prinesena rtva Apolonu i Dijani, kor mladia i djevojaka
pjevao je himnu koju je sastavio pjesnik Horacije. U himni se slavila veliina Rima, najboljeg grada
na zemlji, u njoj se govorilo o nadolaenju novog vijeka, koji sobom obiljeava trijumf najboljih
ljudskih svojstava vjernosti, asti, srama i junatva. U himni je slavljena Augustova vanjska i
unutarnja politika.
Poslije smrti Lepida, biveg trijumvira, koji je imao poloaj velikog pontifika, August je bio
sveano izabran za velikog pontifika (12. g.pr.K.), i na taj nain postao priznati poglavar rimske
religije.
Iskustvo i primjer helenistikih monarhija izvrili su nesumnjiv utjecaj i na slubenu ideologiju
Rimskog Carstva. U Rimu i Italiji potovan je Augustov genij, ija je predodba stavljana zajedno s
najvie cijenjenim obiteljskim boanstvima larima. Osim toga, sredite svakog rajona grada Rima
inilo je svetite posveeno larima, meu kojima se nalazio i Augustov genij. O kultu lara vodili se
nadzor posebni magistri, birani svake godine. Osobit znaaj stie carski kult u provincijama.
Vjernost Augustu uvrivana je posebnom prisegom, iji je obrazac naen u Paflagoniji, na mjestu
grada Gangre. Zaklinjalo se Zeusom, zemljom, suncem i samim Augustom da e se initi samo dobro
Augustu i njegovom potomstvu i pozivale su se svakojake nesree na glavu onog tko prekri taj

zavjet. U heleniziranim podrujima kult cara bio je nastavak stoljetnih tradicija; na Zapadu on je
stekao iroku rasprostranjenost i postao izraz lojalnosti mjesnog stanovnitva.

Arhitektura i lik ovne umjetnos ti

Arhitektura i likovne umjetnosti razvijale su se pod Augustom u istom smjeru u kojem i poezija.
Rim je bio ponovo izgraen; po rijeima starih povjesniara, od grada od opeke on se pretvorio u
grad od mramora. Novi arhitektonski objekti i umjetniki spomenici trebali su svjedoiti o rimskoj
veliini, o nastalom miru i blagostanju, o povratku dobrim obiajima predaka, zaslugama samog
princepsa, prvog graanina i sina boanskog Julija. Glavni Augustov pomonik bio je Agripa, za ije
je ime vezan niz monumentalnih graevina. August je sagradio kazalite, koje je u ast svoga neaka
nazvao Marcelovim kazalitem, on je restaurirao i obloio mramorom Pompejevo kazalite. August
je sproveo vodovod, sagradio velianstvene terme, podigao dimenzijama prostrani Panteon hram
posveen bogovima-zatitnicima julijevskog roda.
Karakteristian za rimski arhitektonski stil s poetka Carstva je Augustov mauzolej. Po svojoj
ideji istonjako-helenistika zgrada presvuena je u tradicionalni italski oblik (podsjeala je na
etruanski nadgrobni spomenik). Za arhitekturu Augustovog doba karakteristino je i vraanje
klasinim uzorima. Kao primjer takvog spomenika moe posluiti hram u galskom gradu Nemausu
(Nimu), sagraen u korintskom stilu; hram se odlikuje simetrijom, jednostavnou i savrenstvom
detalja.
Pod Augustom je zavreno i preureenje rimskog Foruma, zapoeto jo pod Cezarom. Forum je
proiren i ukraen novim zgradama. Sagraen je i Julijev forum, a sa njegove sjeverne strane dodan
je novi forum, Augustov Forum, na kome su se mogli vidjeti kipovi mnogih istaknutih ljudi iz rimske
prolosti. Graevina koja je izraavala glavni smjer Augustove politike bio je Oltar mira (Ara
pacis), sagraen izmeu 13. i 9. g.pr.K. Spomenik nije sauvan u cijelosti, ali su pronaeni pojedini
njegovi fragmenti, kao i njegove predodbe na novcu. Jednostavnost i harmonija kombiniraju se na
tom spomeniku sa masivnou. To je bio jednostavan pravokutnik, okruen ogradom, ukraen
ornamentima i bareljefima. Ornament je predstavljao stilizirano kombiniranje plodova i lia, to je
trebalo ukazati na blagostanje i blagodat Italije. Istu tu temu obraivali su i neki reljefi.
Personifikacija Italije prikazana je kao ena-hraniteljica, okruena simbolima plodnosti. Drugi
reljefi prikazivali su prinoenje rtve od strane Eneje, legendarnog Augustovg pretka, a tako isto i
Augustovu obitelj u vjerskoj procesiji. itava kompozicija, uzeta u cijelosti, trebala je svjedoiti o
blagodati Italije i povratku rimskog drutva starinskim obiajima. Sve je to dovoeno u svezu sa
djelatnou Augusta i julijevskog roda.
Reljefi na oltaru nastavljaju tradicije sukcesivno narativnog stila prikazivanja. Umjetnik, koji
je pokazao veliku skrb za portretsku slinost glavnih osoba, ostaje dosljedna realistinom stilu, ali je
daleko od naturalizma; njemu je svojstvena stilizacija u duhu klasinih grkih spomenika. Ta
stilizacija ima za cilj jasnije izraavanje ideje itave kompozicije.
Najimpozantniji spomenik portretne umjetnosti je Augustov kip iz Primaporte. On je nastao
vjerojatno 20. g. pr. K, u vezi sa uspjesima istone politike. August je predoen kao vojskovoa koji
se obraa svojim vojnicima. Promatrajui ga u cjelini, kip ostavlja na gledatelja utisak spokojstva,
snage, jednostavnosti i veliine. U Augustu kao da su utjelovljene crte koje je Vergilije pripisao
Eneji.
Slino svom legendarnom pretku, August je predoen kao ovjek koji se istie svojom
pobonou i orujem (pietate insignis et armis).

Manji znaaj imala je stilizacija u portretima privatnih osoba, koji se od portreta prethodnog
razdoblja razlikuju finijom obradom. U Augustovo vrijeme pada i razvitak enskog realistinog
kiparskog portreta, koji prenosi individualne crte. ivou se odlikuju i predodbe djece u
procesijama prikazanim na Oltaru mira.
Slikarstvo se u Augustovo doba primjenjuje, kao i ranije, u dekorativne svrhe. Primjere tog
slikarstva nalazimo u Pompejima; osim toga, ono je zastupljeno i slikama na zidu u takozvanoj
Livijinoj vili.
U povijesti rimske kulture Augustovo doba zauzima posebno mjesto. To je zlatni vijek rimske
umjetnosti i knjievnosti. Djela iz tog vremena slavila su i promicala Augustovu politiku, ali su
istovremeno u umjetnosti savlaivani helenistiki utjecaji, koji su do naroitog izraaja dolazili u
vrijeme Sule; i dalje traje vraanje italskim i klasinim grkim uzorima, koje je poelo jo pod
Julijem Cezarom. Od tih elemenata, meu kojima su italske tradicije stekle prevladavajui i
preobraavajui znaaj, stvara se onaj klasini rimski stil koji je izvrio ogroman utjecaj na kasniji
razvoj europske kulture.

Glava XXV
CAREVI IZ DINASTIJE JULIJEVACA KLAUDIJEVACA

1. Tiberije (14. 37. g. p. K.)

Politiki sustav koji je osnovao August pokazao se vrstim, jer je predstavljao uspjean
kompromis izmeu raznih grupacija rimskog robovlasnikog drutva, jamio vladavinu nad
robovima i omoguavao obranu rimskih granica. Taj sustav bio je vezan za imena Cezara i Augusta,
za rod Julijevaca; i zato, usprkos tome to nije bilo dravnih akata o nainu nasljeivanja prijestolja,
poslije Augustove smsrti i poslije smrti njegovih nasljednika, vlast prelazi na lanove njegove
obitelji, na Julijevce-Klaudijevce. Stupanje na vlast Senat je sankcionirao posebnom odlukom, koja
ima snagu zakona. Poslije Augustove smrti vlast je prela na njegovog pastoraka Tiberija Klaudija
Nerona (poslije usinovljenja Tiberije Julije Cezar), koji je vladao od 14. do 37. g. (kao car zvao
se Tiberije Cezar August).
August nije gajio simpatije prema svom pastorku. Tiberiju su esto povjeravane vane misije,
koje je on sa uspjehom izvravao, ali je August i pored toga davao prednost najprije svom neaku
Marcelu, zatim Agripi, a poslije njegove smrti usinovljenim unucima Gaju i Luciju Cezaru. Tek 4.
g. August je usinio Tiberija, ali ga oigledno nije smatrao ravnim ostalima, prije vremena umrlim
nasljednicima, tako da je ak i u svom testamentu pisao: Poto mi je okrutna sudbina oduzela
sinove, Gaja i Lucija, neka moj nasljednik bude Tiberije Cezar.

Tiberijev a karakteris tik a

Zapostavljenost na dvoru nesumnjivo se odrazila na Tiberijevom karakteru. Kada je doao na

vlast, imao je ve preko pedeset godina. To je bio iskusan vojskovoa i diplomat, na licu mjesta
upoznat sa situacijom u mnogim podrujima Rimskog Carstva.
Podozrivost i licemjerje, okrutnost i nepovjerenje prema okolini to su dvije crte kojim Tacit
karakterizira Tiberija. Ali je na Tacitove sudove utjecalo nesumnjivo stanje iz vremena Domicijana,
u kome je taj povjesniar ivio. Lik cara-tiranina prenesen je u prolost.
Poslije velianstvene sahrane Augusta Senat se, po Tacitu, obratio Tiberiju s molbom da bude
Augustov nasljednik. Tiberije je najprije na to odgovorio odbijanjem. Ali prijelaz vlasti na Tiberija
bio je jo ranije dogovoren, tako da je njegovo odbijanje bilo formalno, znak potovanja prema
Senatu.

Tiberijev a politik a prema Senatu

Tiberije je u vie mahova naglaavao da on prema Senatu nastavlja politiku svog prethodnika.
Jedna od prvih njegovih mjera bilo je jaanje vlasti Senata.
Poslije Augustove smrti izborne komicije prestale su se sastajati, i izbor magistrata prelazi na
Senat. Na taj nain, formalno, Senat postaje ne samo najvia zakonodavna, ve i najvia izborna
ustanova.
Prve godine Tiberijeve vladavine obiljeene su slogom izmeu princepca i Senata, ali se ona
zatim naruava.

Pobuna panons kih i rajns kih leg ija

August je poduzeo sve mjere da u svojim rukama koncentrira neogranienu vlast nad vojskom, a
da se istovremeno oslobodi stalne kontrole nad svemonom vojskom. On je sam zapovijedao
vojskom, koja je trebala postati pouzdani oslonac njegove vlasti. Legije su bile rasporeene po
pograninim provincijama, radi zatite granica. Veterani su dobili zemljine estice. Ali je ubrzo
poslije Augustove smrti izbio ustanak panonskih legija (14. g.). Ustanak je bio izazvan tekim
poloajem vojnika-redova u legijama.
Zahtjevi vojnika nosili su profesionalni karakter: oni su se prije svega borili za poveanje plae,
skraenje vojnog roka, otputanje isluenih veterana.. U Panoniju je krenuo Tiberijev sin Druz; on je
uguio ustanak, iskoristivi sva sredstva, u koja je spadalo ak i to da su njegovi agenti pomrinu
mjeseca protumaili kao znak nepovoljan za ustanike.
Gotovo istovremeno i zbog istih uzroka pobunile su se i rajnske legije. Poslije Varovog poraza
one su bile popunjene rimskim plebejcima i osloboenim robovima, koji su i bili glavni inicijatori
nemira.
Oni su postavili zahtjeve analogne zahtjevima panonskih legionara. Vojnici su htjeli za cara
proglasiti svog vojskovou, u trupama popularnog Germanika, Tiberijevog neaka. Ali Germanik je
smatrao da je nemogue primiti vlast iz ruku ustanika. On je zadovoljio zahtjeve vojnika i uvjerio ih
da treba uspostaviti disciplinu i izdati inicijatore.

Tiberije i Germanik

Poslije toga Germanik je poduzeo niz pohoda protiv Germana. Ali je ubrzo opozvan u Rim, i
pohodi preko Rajne bili su obustavljeni. Tiberije nije elio nastaviti aktivne operacije, jer su one
iziskivale velika sredstva. U Tiberijevoj odluci mogli su igrati odreenu ulogu i osobni razlozi.
Germanik je uivao veliku popularnost kako u vojsci tako i u prijestolnici. Opasnost od dinastike
borbe bila je realna jo od prvih dana Tiberijeve vladavine. Ubrzo nakon Tiberijevog dolaska na
vlast bio je ubijen najmlai sin Julije i Agripe, koga je August bio poslao u progonstvo. Poslije
nekog vremena jedan od robova pogubljenoga poeo se je predstavljati kao poginuli gospodar i
privukao je na svoju stanu prilian broj pristaa, sve dok Tiberiju nije polo za rukom da sa njim
izie na kraj. Po povratku sa Zapada Germanik je bio udaljen iz Rima, njemu su povjereni vani
zadaci na Istoku. Germanik je doveo na armensko prijestolje rimskog kandidata i regulirao odnose
izmeu Rimljna i Parta. Kapadokija i Komarena pretvorene su u rimske provincije. Poslije
zavretaka tih poslova Germanik je otiao u Egipat, a zatim se vratio u Siriju. 19. g. on se u Antiohiji
iznenada razbolio i umro. U Rimu se pojavila sumnja da ga je otrovao namjesnik Sirije, ne bez
carevog znanja. Germanikovi ostaci preneseni su u Rim. Sahrani je prisustvovalo ogromno mnotvo
ljudi. U svim slojevima rimskog stanovnitva aljena je smrt mladog vojskovoe.
Poslije Germanikove smrti odnosi izmeu Tiberija i Senata pogorali su se. Senatorska oporba
pokazala se jo prvih dana Tiberijeve vladavine; pored laskavih govora car je mogao uti i niz
ironinih primjedbi. Izraz oporbene orijentacije bila je i duboka alost povodom Germanikove
smrti i izvanredna panja prema njegovoj udovici, Agripini Starijoj. U ovoj ili onoj mjeri ta je
oporba slabila carsku vlast, vojnu diktaturu, dok je, meutim, objektivna situacija zahtijevala njeno
uvrenje. O tome su svjedoile pobune legija.

Pobune u prov incijama

Nemirne su bile i provincije, 21. g. poeo je pokret u Trakiji, koja se nalazila u poloaju zavisne
drave. Iste te, 21. g. izbila je pobuna u Galiji, izazvana teretom porez. Glavnu ulogu u ustanku
igrala su plemena Edu i Trever, njima su se poela pridruivati i druga plemena. Pokret je skoro
zahvatio itavu Galiju. Ustanici su polagali nade u osiromaenje Italije, u nepouzdanost i slabost
rimskih trupa. Ali Rimljani nisu dopustili da se svi ustanici ujedine; ustanak je bio uguen uz pomo
nekih voa galskih plemena. Rimljanima je znatno tee bilo izii na kraj sa ustankom u Numidiji. Na
elo ustanka stao je Numianin Takfarinat, koji je prije toga sluio u rimskoj vojsci. Ustanak je
poeo 17. g. Prokonzuli Afrike vodili su due vremena vojne akcije protiv njega. Snage Takfarinata
su rasle, njemu su se pridruivala sve nova i nova plemena. Rimljani su ak morali poslati jednu
legiju iz Panonije. Tek 24. g. ustanak je bio konano uguen.
24. g. jedna vojnik iz pretorijanskih kohorti Kurtizije, pripremio je pobunu robova na jugu
Italije, gdje je na ogromnim panjacima bilo mnotvo pastira, koji su, po Tacitovim rijeima, bili
divlji i neustraivi robovi. Kvestor Kurcije Lup, koji se nalazio u tim mjestima, uspio je uguiti
pokret u samom zaetku.

Financijs ke te koe

Financijske tekoe osjeala je rimska drava jo zadnjih godina Augustove vladavine. Tiberije
je, naroito u prvim godinama svoje vladavine, pokazivao izvanrednu tedljivost i ekonominost. U
vezi s tim njegova je politika prema plebsu drukija od Augustove. Uobiajene distribucije su i dalje
zadrane, ali su zato rjee i s manje raskoi prireivane kazaline predstave, to je esto izazivalo
prosvjede rimskog mnotva po kazalitima i burne aplauze upuene glumcima koji bi izgovorili
kakav uspjean epigram na raun Tiberija.
Gospodarske tekoe bile su izazvane nedostatkom novca u optjecaju. Uvoz u Rim i Italiju
premaivao je izvoz, italska trgovina biljeila je pasivnu bilancu, i uslijed toga su plemeniti metali
otjecali u istone provincije, a odatle ak i izvan granica Carstva. U Senatu se raspravljalo o
mjerama za suzbijanje raskoi. Ali je Tiberije odbio to uiniti, jer je takve mjere smatrao
neuinkovitima. Osobitu otrinu dostigla je financijska kriza 33. g, u svezi sa sljedeom okolnou:
odlueno je da se no osnovu starih zakona otpone borba protiv zelenatva. Preplaeni vjerovnici
zatraili su povratak zajmova, novac je uslijed toga poeo iezavati, i kako su mnogi od dunika
istovremeno prodavali svoje parcele, pala je cijena zemljitu; uslijed toga, propao je veliki broj
obitelji. Kriza je zaustavljena kada je Tiberije, da bi odrao valutu, unio u mjenjanice 100 milijuna
sestercija.

Tiberijev a politik a u prov incijama

I pored nedostatka sredstava, Tiberije nije poveavao poreze, kada su mu savjetovali da to uini.
Dunost je dobroga pastira govorio je on da strie svoje stado, a ne da mu guli kou. Za
vrijeme Tiberijeve vladavine pozvan je prilian broj upravnika provincija na odgovornost zbog
iznuivanja i zloupotrebe svoje vlasti. Po Tacitovim rijeima, Tiberije je isticao u Senatu da Rim i
Italija ne mogu ivjeti bez redovne podrke od strane provincija.

Pos ljednje godine Tiberijev e vladav ine

Unutarnja i vanjska situacija u Carstvu dovela je do jaanja vojne diktature. Ali Tiberije nije htio
uzimati nikakve nove titule ni ovlasti. Titula imperatora nije ula u sastav njegovog imena, on je
odbio primiti poasni naziv oca domovine. Doputao je samo robovima da ga nazivaju gospodarom.
On nije volio laskanje i ulagivanje, i jednom prilikom, kad je iziao iz kurije, uzviknuo je: O ljudi,
stvoreni za ropstvo! Formalno, osobito prvih godina svoje vladavine, Tiberije je nastojao
naglasiti svoju lojalnost prema Senatu. On je u Senat ulazio bez svite, poticao raspravu o vanim
pitanjima, doputao neslaganja sa svojim miljenjima. Ali ve 15. g. objavljeno je novo tumaenje
starog zakonu o uvredi velianstva. Prije su po tom zakonu pozivani na odgovornost oni koji bi
izdajom, poticanjem plebsa na pobunu, loim upravljanjem dravom umanjivali veliinu rimskog
naroda. Pod Tiberijem su se za uvredu velianstva poeli najprije optuivati oni iji su postupci ili
rijei vrijeali uspomenu na Augusta, a zatim su se pod taj zakon poele podvoditi i sve neoprezne
opaske na adresu Tiberija.
Ne pouzdavajui se u svoju okolinu, Tiberije je pribliio sebi prefekta pretorijanske garde, viteza
Lucija Elija Sejana. Sejan je postepeno stekao iskljuiv utjecaj na dvoru i dravi. Tjeran
astoljubivim zamislima, on je otrovao Tiberijevog sina Druza. Otpoeli su procesi protiv istaknutih
senatora, koji su se zavravali osudom i konfiskacijom njihove imovine, progonstvima i
pogubljenjima. Od Tiberijevog vremena u carevim rukama se obrazuje, zahvaljujui konfiskacijama,
znatan fond zemljinih estica u Italiji i zapadnim provincijama.
Meu nastradalima bilo je i carevih roaka. Prognani su, a zatim i poginuli ljudi koji su bili u
rodbinskim vezama sa Germanikom: njegova ena Agripina, ker Agripe i Julije, energina ena,
koja se nalazila na elu dvorske oporbe, kao i njena djeca Neron i Druz.
26. g. Tiberije je napustio Rim i otiao u Kampaniju, a sljedee godine na otok Kapri, gdje je
ivio usamljenikim ivotom, upravljajui Carstvom i rukovodei Senatom putem prepiske. Udarac
za Tiberija predstavljalo je otkrie urote protiv njega, pripreman od Sejana, koji se je htio osloniti na
pretorijansku gardu. Sejan je bio pogubljen; okrutno su bili kanjeni i njegovi pomagai. Ovaj
dogaaj udvostruio je nepovjerenje i sumnjiavost starog cara; po njegovom nareenju, zbog
najrazliitiijh povoda okrutno su osuivani oni koji bi ma u emu izgledali sumnjivo. Tiberije je
umro 37. g. Po Tacitovom svjedoanstvu, njega je jo za vrijeme agonije uguio Makron, prefekt
pretorija, koji je doao na Sejanovo mjesto.

2. Gaj Cezar (Kaligula) (37. 41. g.)

Nakon Tiberijeve smrti vlast je prela na Germanikovog sina Gaja Julija Cezara, prozvanog
Kaligula (Caligula izmica, sin Germanika i Augustove unuke, Gaj Cezar ivio je u logorima
rajnske vojske, meu vojnicima, i dobio je taj nadimak po djejim vojnikim izmicama). Oeva
popularnost prela je i na njegovu djecu. Kaligula je poeo sa amnestijom svih onih koji su bili
osueni pod Tiberijem, ije su odluke bile proglaene nevaeima. Prokazivai su bili kanjeni,
zakon o uvredi velianstva prestao se je primjenjivati. Doputeno je sluenje knjigama koje su bile
zabranjene pod Augustom i Tiberijem. Za razliku od ekonominog Tiberija, Kaligula je troio
ogromna sredstva na kazaline predstave i na podizanje novih zgrada. Prvo razdoblje vladavine
mladog cara obiljeeno je slogom izmeu njega i Senata. Ali su se vladajui krugovi Rima ubrzo
razoarali. Mladi vladar poeo je pokazivati tenju za zloupotrebom vlasti. Otpoeli su progoni, u
prvom redu osoba iz senatorskog stalea. Samovolja je dolazila do takvih krajnosti da se neki
Kaligulini postupci mogu objasniti samo njegovim duevnim rastrojstvom. Slino helenistikim
kraljevima, Kaligula je sebe smatrao neogranienim monarhom. On je insistirao na tome da ga
nazivaju gospodarom i zahtijevao boanske poasti za sebe. Neki su ga pozdravljali kao Jupitera
Laciarskog. Kaligula je uveo poseban ceremonijal, duboke poklone, cjelivanje nogu itd. Znatna
materijalna sredstva koja je prikupio tedljivi Tiberije brzo su potroena. Onda je Kaligula
pribjegao najraznovrsnijim nainima popunjavanja dravne blagajne: konfiscirana je imovina
osuenih, organizirane su prisilne licitacije, provincije su morale plaati pretjerano visoke poreze.
U pogledu provincija Kaligula je bio daleko od politike svoga prethodnika. Judejci su zbog svoje
monoteistike religije prije bili osloboeni uea u carevom kultu. Meutim, Kaligula, koji je
pretendirao na boanske poasti, nije priznavao nikakve iznimke. Po njegovoj naredbi u
Jeruzalemski hram se je trebala smjestiti ogromna careva statua. Kaligulu nije zbunjivalo to to je
izvrenje te naredbe moglo dovesti od otvorenog ustanka, koji je stvarno i pripreman ali je bio
sprijeen jedino carevom prijevremenom smru.
Kaligulina politika prema Judejcima i u Aleksandriji izazvala je pokolj Judejaca, koji je
organiziralo helenizirano stanovnitvo grada, uz podrku vladinog administrativnog aparata. Kaliguli
je upuena delegacija sastavljena od Judejaca, u kojoj je sudjelovao i filozof Filon. U isto vrijeme
uputili su svoje poslanike i aleksnadrinci. Objema stankama doputeno je da govore pred carem, koji
je potvrdio svoja prijanja nareenja.
Tiranski nain Kaliguline vladavine i doputanje robovima da potkazuju svoje gospodare izazvali
su nezadovoljstvo ne samo Senata, ve i zapovjednog osoblja pretorijanaca. Protiv Kaligule je
sklopljena urota, i 15. sijenja 41. g. njega je ubio pretorijanski vojni tribun Kasije Herea.

3. Klaudije (41. 54. g.)

Kaligulino ubojstvo senatorski krugovi doekali su kao osloboenje od tiranije. Neki od senatora
pomiljali su na proglaenje republike, dok su drugi htjeli izabrati princepsa iz svoje sredine. Ove
unutarnje sporove i kolebanja senator iznenada su prekinuli pretorijanski vojnici, koji su proglasili
za cara Tiberija Klaudija Nerona Germanika, Kaligulinog strica i Germanikovog brata.
Klaudije se je rodio 10. g.pr.K. i nikad se nije spremao za politiku djelatnost. On se nije
odlikovao krepkim zdravljem i posveivao je mnogo vremena znanstvenom radu. Bio je dobar
poznavatelj grkog i etruanskog jezika, oboavatelj rimske starine, pisac mnogobrojnih
kompilativnih antikvarskih djela. U svojoj obitelj on nije uivao ni panju, ni autoritet, August se o
njemu izraavao sa ironijom. Tiberije mu nije davao nikakve dunosti. Kaligula ga je dodue uinio
konzulom, ali ga je esto poniavao i nanosio mu uvrede.
Kaligulino proglaenje carem pokazalo je kakvu snagu ima pretorijanska garda. Senat je, poslije
bojaljivih pokuaja da proglasi republiku, bio prisiljen potvrditi ono to su bili odluili
pretorijanci, od kojih je svaki dobio od Klaudija kao nagradu po 15 tisua sestercija.

Politik a prema senators kom staleu i plebs u

Klaudije je svoju vladavinu poeo sa amnestijom i ukidanjem odluka svog prethodnika. On je u

mnogo emu nastojao slijediti Augustovu politiku. U prvo vrijeme novi car je teio vladanju u slozi
sa Senatom. Ali ga je pokuaj ustanka vojnik u Iliriji, 42. g, koje su podravali neki senatori,
natjerao na promjenu politike prema aristokraciji. Prema plebsu Klaudije je nastavio Augustovu
politiku. Tijekom njegove vladavine troeni su ogromni novci na prireivanje igara. Kao i August, i
on je priredio sekularne igre, iako od 17. g. pr. K, jo nije bilo prolo sto godina.
U Rimu i Italiji pojavljuju se pod Klaudijem nove graevine: zida se novi vodovod, grade putovi,
ponovo se podie Ostija, koja je postala glavna italska luka. Pod Klaudijem je, u cilju irigacije,
sprovedena voda iz Fuinskog jezera, koja je trebala navodnjavati znatnu povrinu.

Porast birok racije

U godinama principata znatno se razvila carska birokracija, tako da je pod Klaudijem izvrena
njena podjela na tri nadlenosti. Izdvojene su sljedee najvanije carske kancelarije: ab epistulis,
koja se starala o carevim naredbama; a libelis, koja se bavila pitanjem i razmatranjem albi, i a
rationibus nadletvo za upravljanje carskom imovinom. U carskim kancelarijama bili su
zaposleni osloboenici, koji su imali izvanredan utjecaj. Osloboenici su stajali i na elu svakog
nadletva. To su bile ustanove koje su zavisile osobno od cara i koje su igrale veliku ulogu u
dravnom ivotu. Proirena su prava prokurator, koji su dobili pravio na podnoenje sudske odluke.
Slino Augustu, Klaudije je djelovao kao pobornik tradicionalne rimske religije. U Galiji je
zabranio religiju druida. U samom Rimu pokuao je ograniiti slobodu istonih kultova. Tako je, na
primjer, prognao iz Rima Judejce.

Politik a prema prov incijama

U Klaudijevo doba pojavljuje se i nova politika prema provincijama. Jo na samom poetku

svoje vladavine on je poduzeo mjere kojima je htio dokrajiti borbe izmeu Judejaca i heleniziranih
stanovnika Aleksandrije. Sauvan je papirus koji sadri Klaudijevo pismo aleksandrincima. Car im
savjetuje da okonaju sve razdore sa Judejcima i da ne krnje njihova prava; ali ni Judejci sa svoje
strane ne smiju pretendirati na privilegije koje su dodijeljene Helenima. Ukinuto je Kaligulino
nareenje o smjetaju statue u Jeruzalemski hram.
Sama Judeja kroz neko vrijeme ponovo je pretvorena u vazalnu kraljevinu, za ijeg je kralja
Klaudije postavio svog prijatelja Heroda Agripu, koji je u svojim rukama sjedinio gotovo sve
zemlje Heroda Velikog. Ali poslije smrti Heroda Agripe Judeja je ponovo postala prokuratorska
provincija. Naroito su vane Klaudijeve mjere prema carskim provincijama. 48. g. car je predloio
Senatu da dodijeli ius honorum (pravo da budu birani za senatore) stanovnicama Galije.3 Kao
prvi uvedeni su u Senat Edui. Nova odluka ticala se samo Galije, ali je time bio udaren temelj
uvoenju u Senat bogatih i uglednih stanovnika i drugih provincija.

Senat i jaanje cars ke vlas ti

Prema tome, niz Klaudijevih mjera doprinio je centralizaciji vlasti, jaanju vojne diktature, to je
moralo dovesti do zaotravanja odnosa sa senatorskim staleom, iji su predstavnici poslije
Kaliguline smrti htjeli proglasiti republiku; zato su i pod Klaudijem, zbog najrazliitijih povoda,
donoene smrtne presude osumnjienima za oporbeno djelovanje.
Zaotravanje odnosa sa senatorskim staleom izvori objanjavaju osobnim Kaligulinim
osobinama. On je prikazan kao ovjek slaba karaktera, koji vie voli knjigu nego upravljanje
dravom. Klaudije je opisan kao naivac i neodluan ovjek, neumjeren u jelu i piu. Istovremeno
govori se o njegovoj okrutnosti. U toj znaajki ima dosta pristranog. Usprkos tim tvrdnjama, mi
moemo zakljuiti da se Kaaigula aktivno bavio dravnim poslovima. Sauvani epigrafski i
papiroloki dokumenti nose na sebi peat njegovog stila i ukazuju na to da ih je sastavljao ili
redigirao sam car. Prema tome, iako su u karakteristici koju o Klaudiju daju Tacit i Svetonije,
pravilno obuhvaene neke crte njegovog karaktera, ipak je puno toga u njima preuveliano.
Borba protiv oporbeno usmjerenih senatora, objektivno uzevi, bila je posljedica jaanja carske
vlasti: konfiskacija imovine osuenih jaala je fisk, uveavala carev zemljini fond, koji je
doprinosio ostvarenju tog istog glavnog cilja jaanja carske vlasti.
Jaanjem vlasti rimskog monarha carski je dvor dobivao sve vei znaaj u vladajuim
robovlasnikim krugovima. Time se moe objasniti neobian interes koji izvori toga vremena
posveuju ivotu carskog dvora, intrigama carevih roaka i favorita.
itav niz sknadaloznih kronika vezna je za ime Klaudijev ene Mesaline, koja je imala veliki
utjecaj na cara. Mesalina je dola dotle da je, za vrijeme Klaudijevog odsustva, odluila sveano
proslaviti svoje stupanje u brak sa jednim mladim senatorom. To je bilo javljeno Klaudiju, po ijem
su nareenju Mesalina i njeni suuesnici, njoj bliski ljudi, optueni za pokuaj dravnog prevrata,
bili natjerani na samoubojstvo.
Veliku ulogu igrali su pod Klaudijem svemoni osloboenici, meu kojima su se naroito isticali
Narcis i Palant. Oni nisu samo upravljali carskim uredima, ve su i uzimali aktivnog uea u svim
dvorskim poslovima. Ubrzo poslije Meslinine smrti Klaudije je stupio u brak sa svojom neakinjom
Agripinom Mlaom, Germanikovom kerkom. Po rimskim zakonima takav brak bio je zabranjen,
tako da je bila potrebna posebna senatska odluka, po kojoj je dozvoljen brak izmeu strica i
neakinje. Vlastoljubiva Agripina uklonila je niz sebi nepoudnih osoba. Klaudije je imao roenog
sina Britanika, ali je na insistiranje Agripine posinio njenog sina Lucija Domicija Ahenobarba, koji
je dobio ime Neron Klaudije Cezar. Nastojei osigurati vlast svom sinu, a sebi sauvati utjecaj u
dravi, Agripina je otrovala svoga mua i na kraju krajeva postigla ono to je eljela: pretorijanske
trupe proglasile su njenog mlaeg sina za cara, i Senat je tu odluku sankcionirao bez ikakvih tekoa.
Klaudijeva vladavina ostavila je, nesumnjivo, vidnog traga u povijesti razvitka rimske carske
vlasti. Klaudije je bio nastavlja Augustove politike; u isto vrijeme, u njegovim mjerama mogu se
zapaziti crte iji je razvitak imao znaajnijih posljedica u II st.

4. Vanjska politika Kaligule i Klaudija

Politik a prema germans kim plemenima

Dok je Tiberije posljednjih godina svoje vladavine vodio obrambenu politiku na zapadnim
granicama, njegov je nasljednik pokuavao ponovo krenuti u osvajanja. Kaligulin pohod protiv
Germana nije doveo ni do kakvih bitnih rezultata, ve je samo pruio caru povod da proslavi buni
trijumf. Ostali su neostvareni i Kaligulini planovi da poduzme jednu ekspediciju na Britaniju.
Pod Klaudijem Rimljani nisu doputali ujedinjenje germanskih plemena, podravajui sukobe
meu raznim plemenima, a tako i isto i dinastiku borbu koja je voena u samim plemenima. Sa
Frizima je vie godina voen rat, bez ikakvog naroitog znaaja. U zemlji Ubijaca osnovana je 50. g.
colonia Agrippina (budui Kln), koja se ubrzo pretvorila u sredite romanizacije Germana.

Osvajanje Britanije

O osvajanju Britanije matali su jo pjesnici Augustvog doba, ali je tek Klaudije uspio ovladati
znatnim dijelom Britanije. Pohod na nju organiziran je 43. g. Na elu ekspedicije nalazio se je
najprije Aul Plautije, a kasnije je u njoj sudjelovao i sam car. Plemenske voe Brit u junom dijelu
otoka priznali su nad sobom vlast Rimljana i pruili im pomo u borbi protiv suplemenika. Ali su
Rimljani sa sjevernim plemenima morali voditi dug i uporan rat. U osvojenom dijelu osnovana je
kolonija veteran Camulodunm (dananji Colchesterr), koja se zajedno sa trgovakim gradom
Londinijem (dananji London), u kome se nastanio veliki broj rimskih graana, vremenom
pretvorila u sredite rimske civilizacije.

Osvajanje Mauretanije i priljuenje Trak ije

Jo je Kaligula pozvao u Rim i natjerao na samoubojstvo mauretanskog kralja Ptolomeja, sina

Jube II Ali Rimljani nisu uspjeli odmah zavladati njegovom kraljevinom. U zemlji je izbio ustanak i
pokoravanje Mauretanije zavreno je tek 45. g. Osvojena oblast podijeljena je na dvije carske
provincije (Maureranija Tingitanska i Mauretanija Cezarijska), kojima su upravljali prokuratori.
Pod Klaudijem je prestala postojati i Traka kraljevina (46. g.). Jedan njen dio priao je Meziji,
dok je od drugog stvorena prokuratorska provincija. Legijama koje su se nalazile u Meziji
zapovijedao je legat; on je imao zadatak da uva zemlje na donjem Dunavu od upada barbara.

Rim i Parti

U rimsko-partskim odnosima i dalje je veliku ulogu igalo armensko pitanje. Rimljani su se

koristili unutarnjim trzavicama, i privremeno uspjeli uvrstiti svoj utjecaj u Armenijii uz pomo
susjednih kavkaskih plemena. Ali se pred kraj Klaudijeve vladavine stanje promijenilo, vlast u
Partskom kraljevstvu prela je na Vologaza I, koji je na armensko prijestolje doveo svoga brata
Tiridata. Zauzet unutarnjim poslovima, Klaudije se nije mogao aktivno umijeati u stvari na Istoku.

5. Neronova ladavina
Senat i princeps u prv im godinama vladav ine

Neron je svoju vladavinu poeo sa deklarativnom najavom u Senatu o potivanju prava Senata,
koji e odluivati o svim najvanijim dravnim pitanjima. Neron je sebi zadrao samo pravo
odluivanja o onim provincijama u kojima se nalazila vojska. Do 62. g. Neron se nalazio pod
utjecajem prefekta provincija Seksta Afrancija Bura i filozofa Lucija Aneja Seneke , koji su u to
vrijeme podravali dobre odnose izmeu princepsa i Senata. Ali jo od prvih dana vladavine
mladog cara poinje borba na dvoru. Nastojanje Neronove majke Agripine da igra istaknutu ulogu u
dravi dovela je do reakcije od strane njenog sina, koga su ustro podravali i popularni Bur i
Seneka. Na kraju je Agripina je izgubila svoj prijanje znaenje da dvoru; Klaudijev roeni sin
Britanik, koga je Agripina htjela istaknuti nasuprot svom sinu, bio je otrovan, a zatim je Neron,
smatrajui majine intrige opasnima po sebe, poslao ubojice i k njoj.

Politik a prema aris tok raciji nak on 62. g.

62. g. umro je Bur, a Seneka je izgubio utjecaj i povukao se u privatan ivot. Njihovo mjesto
zauzeo je novi filozof prefekt pretorija Otonije Tigelin, koji je hvalio carevu okrutnost i niske
strasti. Neron se oenio Popejom Sabinom, za koju Tacit kae: Ta ena imala je sve osim potene
due. Poslije toga pod Neronom su nastavljeni progoni po zakonu o uvredi velianstva, protiv
senatora su podizane optunice, koje su dovodile do strogih kazni i konfiskacije itave imovine.
esto su bogatstvo i ugled bili uzrok za osuivanje pojedinih osoba. estoro gospodara
posjedovalo je polovicu Afrike, sve dok ih nije pogubio princeps Neron kae na jednom mjestu
Plinije Stariji. Ali se progoni aristokracije ne mogu objasniti samo monarhovim osobnim
karakteristikama: oni su bili jedno od sredstava borbe protiv senatorskog stalea, koji nije bio
izgubio svoje znaenje u rimskom drutvu i koji je predstavljao objektivnu prepreku jaanju carske
vlasti. Uslijed konfiskacij potkopavana je socijalna baza rimske aristokracije, prvi i najkrupniji
zemljoposjednik postao je rimski car. Oporbena usmjerenja senatorskog stalea odrazila su se i u
uroti Gaja Kalpurija Pizona (65. g.), u kojoj su sudjelovali najistaknutiji senatori i sa njima
povezani pretorijanski zapovjednici. Urota nije bila kvalitetno pripremljena, u njoj su sudjelovali
pristae uspostavljanja republike i ljudi koji su raunali da vlast osvoji novi, posljednji pretendent.
Bio je utvren i dan Neronovog ubojstva, ali je urota otkrivena. Mnogi sudionici su pogubljeni,
drugi su pak izvrili samoubojstvo. Pizon je sebi presjekao vene. Po Neronovoj naredbi oduzeo je
sebi ivot i carev odgajatelj filozof Seneka. Samoubojstvo je izvrio i pjesnik Lukan, a poginule se
i mnoge druge istaknute osobe. Poslije toga pojaani su progoni aristokracije.

Neron i irok i slojev i rims kog graans tva

Pod Neronom bilo je sluajeva otvorenog izraavanja nezadovoljstva od strane irokih slojeva
stanovnitva. 61. g. u Rimu je od ruke svoga roba ubijen prefekt grada Pedanije Sekund. Po starom
zakonu trebalo je osuditi na smrtnu kaznu sve robove koji su se u trenutku ubojstva nalazili pod istim
krovom sa svojim gospodarom. Stvar je dola do Senata, gdje su se uli glasovi u korist ukidanja
starinske odluke, kao suvie okrutne, ali je veina senatora bila protiv njenog dokidanja. Stari
robovlasniki principi odnijeli su pobjedu, ali kada je trebalo izvriti presudu i povesti na
pogubljenje 400 robova Pedanija Sekunda, skupilo se veliko mnotvo ljudi, koji su prosvjedovali
protiv pogubljenja. Car je morao objaviti edikt, kojim je osudio postupak mnotva, i poslati jaku
pratnju, koja je uhiene dovela do gubilita.
Neron je troio ogromna sredstva na kazalita i distribucije, i to mu je donosilo odreenu
popularnost meu rimskim plebsom. Car je bio strastven ljubitelj kazalinih predstava i sam se
pojavljivao na sceni kao pjeva, ili pak u cirkuskoj areni, kao koija. Buna odobravanja carevih
istupa na sceni dareljivo su plaana, a nepaljiv odnosi prema njima kanjavan.
Veliku nesreu za rimsko stanovnitvo predstavljao je poar iz 64. g, koji je trajao itavih deset
dana.
Izgorio je znatan dio Rima, ogroman broj ljudi ostao je bez krova i utoita. Kruili su glasovi da
je uzronik te strane nevolje sam car, koji je naredio da se Rim zapali, jer ga je htio preurediti i
iznova isplanirati. U izvorima nema nikakvih stvarnih potvrda za ovu verziju, tako da ak i Tacit,
koji ima negativan stav prema Neronu, sumnja u vjerodostojnost ove optube. Ali su ti glasovi bili
opasni po cara, i da bi ih presjekao, Neron je podvrgao strogim kaznama predstavnike jedne od
judejskih sekti, one kae Tacit koje je mnotvo nazivalo kranima.
Rim je poslije poara ponovo podignut. Osobitom elegancijom odlikovao se luksuzni carev dvor Zlatni dvorac (Domus aurea), koji je zauzimao ogroman prostor.

Financijs ko stanje Cars tva

este predstave, koje je Neron prireivao, i nove gradnje zahtijevale su ogromna sredstava.
Nameti za provincije su se poveavali, to je izazivalo nezadovoljstvo provincijskog stanovnitva.
Istovremeno sa poveavanjem porez Neron je u prvom razdoblju svoje djelatnosti pokuao dovesti u
red upravu provincijama: nekoliko namjesnika bilo je osueno zbog zloupotreba; uvedena su nova
ogranienja djelatnosti zakupaca i unekoliko poboljani uvjeti za trgovinu u provincijama. Neron je
ak htio ukinuti sve neposredne poreze, ali je Senat, odbacio taj projekt, jer je on potkopavao mo
Carstva.

Ustanak u Britaniji

Ali sve mjere koje je Neron poduzimao nisu imale bitnog znaenja. Nezadovoljstvo u
provincijama je raslo. Rimljani su se u Britaniji suoili s ozbiljnim tekoama. Poslije okupacije
Britanije u vrijeme Klaudija borba u njoj nikako nije prestajala.Krajem 59. g. Britanijom je
upravljao Gaj Svetonije Paulin. On je organizirao ekspediciju na otok Monu, koja je bila sredite
druidizma nacionalne keltske religije, zabranjene pod Klaudijem. U odsustvu Svetonija Paulina
izbio je ustanka u samoj Britaniji. Kralj plemena Icen ostavo je pred smrt za svog nasljednika
rimskog cara, a za sunasljednike - dvije svoje keri. Ali su poslije kraljeve smrti zemlju poeli
pustoiti centurioni, a u njegovoj kui svime su upravljali carski robovi. Samovolja Rimljana prela
je sve granice: kraljica Boudika bila je podvrgnuta tjelesnoj kazni, a nad njenim kerima je
poinjeno nasilje. Icensko plemstvo izgubio je imanja i bilo pretvoreno u roblje. Boudika je pozvala
svoje suplemenika i druge Britance na osvetu. Koristei se odsustvom iz Britanije glavnih vojnih
snaga, ustanici su napali rimska provincijska sredita (Camulodunum, Londinij, Verolamij ), iji
stanovnici nisu mogli pruiti otpor. Oko 70 tisua Rimljana bilo je pobijeno.
Tek po povratku Svetonija Paulina ustanka je bio okrutno uguen (61. g.).

Poetak Judejs kog rata

Na Istoku jedna od najnemirnijih provincija bila je Judeja. 66. g. lokalni sukob Judejaca sa
Grcima doveo je do ustanka, kome rimske vlasti isprva nisu pridavale vanost, ali kada je legat
Sirije prilikom pokuaja zauzimanja Jeruzalema pretrpio poraz, ustanak se proirio na itavu Judeju.
U svrhu njegovog guenja u Judeju je 66. g poslan Tit Flavije Vespazijan, poznat po svojim vojnim
uspjesima u Britaniji. Vespazijan se je u Judeji morao sukobiti sa jakim i opasnim protivnikom.

Neronov a istona politik a

Jo na poetku Neronove vladavine Rimljani su se ponovo umijeali u armenske prilike. 55. g. u

Armeniju je poslan Domicije Korbulon, koji je djelovao zajedno sa sirijskim legatom. Kroz kratko
vrijeme u Armeniji se uvrstio rimski utjecaj, ali je rimski kandidat ubrzo morao napustiti Armeniju,
i na armenskom se prijestolju ponovo uvrstio Tiridat, brat partskog kralja Vologaza. Poslije
neuspjelog pohoda iz 61.-62. g. Rimljani su sljedee godine uspjeli ishoditi povlaenje partske
vojske i sklapanje mirovnog ugovora, zasnovanog na kompromisu: Rimljani su Tiridata priznali
armenskim kraljem, ali je Tiridat znakove kraljevskog dostojanstva morao primiti u Rimu iz ruku
rimskog cara.
U tu svrhu Tiridat je morao poduzeti put u daleku Italiju, i 66. g. Neron je sveano stavio
Tiridatau, koji je kleao, dijademu na glavu, dok je narod pozdravljao Nerona kao pobjednika; car je
odnio lovorov vijenac na Kapitol i zatvorio vrata Janusovog hrama. To nije bila samo beznaajna
manifestacija. Krunidba armenskog kralja iz partske dinastije od strane rimskog cara predstavljalo je
kompromisno rjeenje armenskog pitanja, koje je ostalo na snazi sve do poetka II st.
Pred kraj svoje vladavine Neron je sanjao o istonim pohodima protiv kavkaskih plemena i
protiv Etiopije. Ti su ga pohodi trebali proslaviti kao novog Aleksandra Makedonskog, ali je sve
ostalo na planovima.
Iz Mezije je poduzeta ekspedicija protiv barbara koji su opsjedali Hersonez; ekspedicijom je
rukovodio vojskovoa Plautije Silvan, koji se istako u Britaniji. U Neronovo vrijeme pada
okupacija uporit u Bosporskoj kraljevini i na Tauridi od strane Rima. U tim oblastima rasporeeni
su rimski garnizoni, ali sjeverna obala Crnog Mora nikad nije pretvorena u rimsku provinciju, niti je
rimska vlast, sa iznimkom pojedinih podruja, vrila neki naroit utjecaj na unutarnje ureenje tih
oblasti.
Istovremeno Neron je nastavio Klaudijevu politiku na pretvaranju vazalnih kraljevina u
provincije. Za vrijeme njegove vladavine prikljuena je Rimu vazalna kraljevina Pont (istoni dio
pontskih posjeda Mitridata VI).

Neronov pad

I u unutarnjoj i u vanjskoj politici Neron se pokazao kao ovjek koji se lako oduevljava, koji je
sklon nerealnim, fantastinim planovima. Oslobodivi se utjecaja koji su ga ograniavali; Neron je
poeo voditi raskalaen ivot, koji je izazivao osudu od strane vladajuih krugova, iako su oni
zadrali vanjsko potovanje prema caru i ropski hvalili njegove poteze. Oduevljavanje artistikom
djelatnou, koje je dovodilo do zaljubljenosti u samog sebe, prelazi sve granice, i 66. g. Neron
kree na put po Grkoj, nadajui se da e Grci po zasluzi ocijeniti njegovu umjetnost.
Kao zahvalnost za izreene pohvale i poasti, u kojim su se Grci pokazali veoma izdanim,
grkim je gradovima objavljena sloboda i osloboenje od svih poreza, Drugi vladari stajalo je
u Neronovom govoru, odranom u Korintu na Istamskim igrama davali su privilegije pojedinim
gradovima: Neron je darovao slobodu itavoj provinciji . Osiromaeni grki gradovi imali su
malo koristi od tih prava. Neron je matao o prokopavanju kanala na Korintskoj prevlaci, ali je to bio
samo jedan od njegovih mnogih neostvarenih projekata. 68. g. on se je vratio u Italiju i proslavio
svoje pobjede na grkim igrama. U Rim je Neron uao na istim kolima na kojima je nekada August
slavio svoj trijumf.
Zauzet svojim artistikim uspjesima, Neron je malo pozornosti posveivao unutarnjem ivotu
Carstva: u provincijama je rastao antirimski pokret, mnogo nezadovoljnika bilo je i u Rimu,
nepouzdani su bili ak i pretorijanci. Prvi se digao namjesnik Lurdunske Galije Gaj Julije Vindeks;
njega su podravala galska plemena, optereena pretjerano visokim porezima, kao i upravnici drugih
provincija (Tarakonske panjolske, Luzitanije i Afrike ). Neron je poslao protiv Vindeksa trupe
koje su se nalazile u Gornjoj Germaniji. Vindeks je bio potuen i izvrio je samoubojstvo. Ali ta
pobjeda nije spasila Nerona. Protiv njega ustali su pretorijanci, i car je bio prisiljen pobjei iz
Rima. Svoje posljednje trenutke Neron je proveo u vili jednog od svojih osloboenika. Uz pomo tog
osloboenika (koji je pogurnuo ruku cara koji se kolebao) on je izvrio samoubojstvo. Kakav
umjetnik propada ponavljao je Neron neposredno pred smrt. Zajedno sa Neronom nestalo je sa
povijesne scene dinastije Julijevaca-Klaudijevaca. Glavni njen oslonac bila je vojska: vojska ju je i
svrgla s prijestolja.

6. Graanski rat
Galbina vladav ina

panjolske i galske postrojbe proglasile su za cara legata Tarakonske panjolske Servija

Sulpicija Galbu, jednog vrlo starog senatora koji je vodio podrijetlo iz aristokratskog roda,
iskusnog vojskovou i upravljaa. Senat je potvrdio izbor vojnika. Galba je stigao u Rim, ali
njegova vladavina nije bila dugog vijeka. On nije znao stei popularnost ak ni meu lanovima
senatorskog stalea, kome je i sam pripadao. Osobito su pak njime bili nezadovoljni vojnici. Pod
Neronom dravna blagajna se ispraznila. Galba je nastojao ograniiti rashode, i to mu je priskrbilo
optube za krtost i gramzljivost. Galba je odbio od sebe pretorijance, tim to nije htio isplatiti
poklone u novcu, koje su bile obeale njegove pristae, a osim toga i time to je otpustio neke
pretorijanske zapovjednike, koji su mu bili sumnjivi. Galbom su bile nezadovoljne i provincijske
postrojbe, kao i stanovnitvo istonih i junih oblasti Galije.

Borba izmeu Otona i Vitelija

Prva se odmetnula vojska Gornje Germanije, potaknuta od lokalnog stanovnitva; za njenim

primjerom pole su legije iz Donje Germanije, koje su za cara proglasile svoga legata Aula Vitelija;
njega su priznale i druge vojske. U Rimu su pak pretorijanci proglasili za cara Salvija Otona. Dok je
bio upravnik Luzitanije, on je pruao podrku Galbi, ali kad je Galba posinio jednog drugog
pretendenta na carsku vlast, Oton je poeo intrigirati protiv njega meu pretorijancima i najzad je
postigao svoj cilj. 15. sijenja 69. g. Galba i njegov posinak Lucije Kalpurnije Pizon bili su ubijeni
na Forumu. Oton je povlaivao pretorijancima, sljedei u tome primjeru Nerona, na ijem se dvoru
istakao. Otona su priznale dunavske postrojbe i istone provincije, ali germanske vojske, kao i legije
koje su se nalazile u Galiji i Britaniji, bile su na strani Vitelija. Njegove postrojbe krenule su na
Italiju, prele Alpe i osvojile Transpadansku oblast. Ne ekajui da mu stignu u pomo ilirske legije,
Oton je udario na Vitelijevu vojsku kod Bedriaka (blizu Cremone) i, pretrpjevi poraz, izvrio
samoubojstvo. Njegovi vojnici preli su na stranu Vitelija, i Senat je ovoga priznao za princepsa.
Vitelije nije poduzimao nikakvih mjera za opskrbu svoje vojske. Njegova vojska hranila se na
raun stanovnika onih mjesta kroz koja je prolazila; vojnici su putali na slobodu tue
robove,pljakali i ubijali one koji bi im pokuali pruiti otpor. Ali Vitelije nije na to obraao
panju; albe na pljake i nasilja on je pretvarao u alu. Njegova vlast bila je kratkotrajna.

Prog la enje Ves pazijana i njeg ov a pobjeda nad Vitelijem

1. srpnja 69. g. u Aleksandriji je proglaen za cara zapovjednik vojske u Judeji Tit Flavije
Vespazijan. Njemu su pruale podrku legije koje su se nalazile u Siriji i Judeji. Ubrzo su
Vespazijana priznale i postrojbe u Panoniji i Meziji. Antonije Primus, koji je zapovijedao
panonskim postrojbama, krenuo je u Italiju, i kod Cremone, nedaleko od istog onog mjesta na kome je
prije nekoliko mjeseci voena bitka izmeu Otonove i Vitelijev vojske, dolo je do nove bitke, u
kojoj su vitelijanci bili poraeni. Antonije Primus krenuo je na Rim, gdje je ve voena borba
izmeu Vitelija i Vespazijanovih pristaa. Grad je bio zauzet na juri, Vitelije ubijen, a Rim
opljakan i spaljen. Krajem 69. g. Senat je priznao Vespazijana, a u ljeto 70. g. Vespazijan je stigao u
Rim, predavi svome sinu Titu zapovjednitvo nad postrojbama koje su se borile u Judeji.
Graanski rat iz 68.-69. g. pokazao je od kolike je vanosti vojska. Pojedine vojske borile su se za
svoje vojskovoe, da bi njima osigurale carsku vlast, a sebi onaj povlateni poloaj koji su pod
Julijevcima-Klaudijevcima imali pretorijanci. Dogaaji tih godina bili su od velikog znaaja u
povijesti Rima, jer je tada, po Tacitovim rijeima, bila otkrivena tajna carske vlasti: da ovjek
princepsom moe postati ne samo u Rimu, ve i na drugom mjestu. Graanski rat, kao to je to
bilo i u prethodno doba, pokazao je razne proturjenosti rimskog drutva. To se oitovalo u prvom
redu u odnosima izmeu Rima i provincije. Vindeks je naao podrku kod galskih plemena; na
Galbinu stranu preli su bez nekakvog naroitog otpora mnogi panjolski gradovi. Vespazijan je
naiao na simpatije i podrku kod stanovnitva heleniziranih gradova i utjecajnih istonih dinasta.
Istovremeno na raznim mjestima Carstva dolo je do ustanaka niih slojeva provincijskog
stanovnitva protiv rimske vlasti. Ali su Rimljani imali prilian broj privrenika. Ni carska vlast
nije izazivala neki naroit prosvjed, naroito ne meu aristokracijom provincij. To se vidi iz toga
to su se na nekim mjestima pojavili samozvanci, koji su se izdavali za Nerona i nalazili sebi
pristaa. U krajnjoj liniji, graanski rat iz 68.-69. godine otkrio je da je Italija sada manje vana za
sudbinu Carstva negoli u doba ratova poslije Cezarove smrti. U tom meuvremenu dogodile su se u
ivotu Italije bitne promjene, koje se moraju uzimati u obzir kada se prouava povijest Rimskog
Carstva.

Glava XXVI
ITALIJA

U VRIJEME JULIJEVACA KLAUDIJEVACA

1. Grad i gradski ivot

U doba Julijevaca-Klaudijevaca Italija je zadrala svoj dominantan poloaj u Carstvu. Za kraj I

st.pr.K. i prvu polovicu sljedeeg stoljea karakteristini su porast i razvitak pojedinih oblasti
Italije. Jo u vrijeme drugog trijumvirata ukljuena je u sastav Italije Cisalpinska Galija, i od tog
vremena su se italske oblasti prostirale sve do samih Alpa.
Jednu od glavnih crta italskog razvitka predstavlja porast gradova, iji broj, po nekim podacima,
dostie 1200. Prevladavali su sitni gradovi, iji su stanovnici i dalje zadrali vezu sa
poljoprivredom. Ukupan broj italskog stanovnitva u I st. p. Kr. iznosi otprilike 14 milijuna ljudi.
Svaki od italskih gradova uivao je odreenu autonomiju.
Na poetku principata odreenu ulogu igrale su narodne skuptine, na kojima su birani
magistrati. Ali su one postepeno gubile svoje znaenje, i njihove su funkcije prele na gradske senate
(ord o decurio n um).

U granicama Italije ostao je samo jedan jedini grad koji je imao posebno, grko ureenje: to je bio
Napulj. U njemu je itava administracija voena na grkom jeziku, gradski dunosnici nosili su grke
nazive.
Za razliku od samog Rima, municipalni ivot po italskim gradovima bio je u I st. veoma iv. O
tome svjedoe mnogobrojni pompejanski natpisi. Izbori magistrat, koji su se u prijestolnici
pretvorili u obinu formalnost, po italskim gradovima privlaili su veliku pozornost mjesnog
stanovnitva. Sauvani natpisi na zidovima svjedoe o ivoj predizbornoj agitaciji. Kakva ugledna
osoba u gradu, regionalni susjedi, klijenti, kolege po obrtu ili profesiji pozivali su graane da
glasuju za ovog ili onog kandidata, pri emu se na natpisima hvale dareljivost i druge pozitivne
osobine buduih magistrata.
lanovi gradskih vijea, dekurioni, predstavljali su povlaten sloj stanovnitva italskih gradova,
municipalnu aristokraciju. Karakteristinu crtu italskih, kao i uope antikih gradova, inilo je to to
gradovi nisu bili izolirani od poljoprivrede. Dominantan poloaj uvijek je pripadao krupnim i
srednjim zemljoradnicima ija su se imanja nalazila u danom okrugu; njima su pripadale i najbolje
gradske kue, oni su ulazili u mjesno vijee, zauzimali gradske magistrature, vrili utjecaj na
cjelokupan gradski ivot. Tijekom itavog carskog doba najistaknutiji dekurioni cvijet italskih
kolonija i municipij, kako je govorio car Klaudije mogli su se nadati i senatorskom zvanju.

2. Trgovina i obrti
Pored krupnih zemljoposjednika, odreenu ulogu u ivotu italskih gradova igrali su trgovaki
elementi, meu kojima je znaajno mjesto pripadalo i bogatim osloboenicima. Obrti i trgovina, po
pravilu, nisu bili diferencirani. Trgovci su eto bili i vlasnici radionica.
U privrednom pogledu Italija nije bila homogena. U itavom nizu gradova veliku ulogu igrao je
obrt, naroito u sjevernoj Italiji i Kampaniji; vanih obrtnikih sredita bio je i u Etruriji. Na sjeveru
Italije razvijao se uglavnom keramiki obrt, iji su proizvodi izvoeni u susjedne oblasti. Svjetiljke
iz grada Mutine irile su se najprije u Galiju, a zatim u podunavske provincije i dalje sve do
crnomorskih podruja. Na zapadu, sjevernoitalski su proizvodi dopirali sve do Britanije.
U Etruriji veliku ulogu igrao je Arecij, koji je bio na glasu po obojanoj keramici sa modeliranim
predodbama, kao i po metalnim proizvodima. U kampanskim gradovima razvijao se itav niz
obrtnikih grana. Proizvodi od bronce i eljeza, koji su u doba Katona Starijeg prodavani samo na
lokalnom tritu, u doba Carstva izvoze se u provincije. Svjetiljke, ogledala i metalno posue,
izraene u Kampaniji, arheolozi nalaze daleko izvan podruja koja su ulazila u sastav Rimskog
Carstva. Po kampanskim gradovima izraivani su i stakleni predmeti, kao i vunene tkanine, koje su
zadovoljavale ne samo lokalnu potranju, ve i potrebe dalekih trita.
Italske radionice radile su uglavnom od sirovina uvezenih sa strane. Apeninski poluotok nikad
nije bio bogat kovinama; zalihe koje su postojale na poetku rimskog razvoja postepeno su
iscrpljene, i zato su se kovine morale uvoziti iz drugih podruja.
Proizvodi italskog obrta irili su se uglavnom po Zapadu. Istok nije osjeao potrebu za italskom
robom, jer je tamo obrt bio ve odavno razvijen.
Poetak Carstva obiljeen je usavravanjem obrtnike tehnike gotovo u svim podrujima italske
proizvodnje. Neka poduzea, kao to o tom svjedoe predodbe iz Pompeja, primjenjivala su
podjelu rada, tako da je svaki radnik obavljao odreeni posao. Broj osoba zaposlenih u poduzeu
iznosio je ponekad vie desetaka ljudi.
Keramiki proizvodi i obrada kovina svjedoe o umjetnikom ukusu i visokoj vjetini, ali
sredstva za rad i u ovo doba ostaju primitivna, a mehanizacija rada primjenjivana je u
najminimalnijim razmjerima, koja u konanici nije utjecala na rezultat proizvodnje. Istina, tehnika
misao postigla je relativno velik uspjeh, ali su mehanizmi upotrebljavani u kazalitima i
amfiteatrima, koriteni ponekad i u kulturne svrhe, ali nisu primjenjivani u proizvodnji. Rob nije bio
zainteresiran za podizanje produktivnosti, nije mogli biti ni rijei o tome da se uvedu sloena
sredstva za rad, koja zahtijevaju paljivo rukovanje. Robno trite bilo je ogranieno, a masovna
proizvodnja nemogua.
Po obrtnikim radionicama bili su zaposleni uglavnom robovi, ali su odreenu ulogu igrali i mali
slobodni obrtnici. O njihovom ivotu poznato je relativno malo. Prilinu ulogu meu njima igrali su
osloboenici.

3. Poljoprivreda
I pored razvitka pojedinih grana obrta, Italija nikad nije bila oblast u kojoj bi prevladavala
obrtnika proizvodnja. Cijelo vrijeme antike ona je ostala poljoprivredna zemlja. Ali su agrarni
odnosi pretrpjeli razliite promjene. O stanju poljoprivrede u provom stoljeu Carstva moe se
neto saznati iz Kolumeline rasprave, napisane u vrijeme Nerona.

Lucije Junije Moderat Kolumela

Bio je rodom iz panjolske, ali je dugo vremena ivio u Italiji i dobro je prouio njeno
gospodarstvo. Njegovo djelo ima u vidu uglavnom italsku poljoprivredu. Kolumela svoje djelo
poinje ralambom albi kojima ljudi pokuavaju objasniti opadanje poljoprivrede u Italiji. Jedni se
ale na atmosfersko stanje, drugi na istroenost italskog tla, ali su sva ta objanjenja neodriva.
Ja mislim kae Kolumela da te pojave nikako nisu izazvane nedostacima klime, ve prije
naim vlastitim manama. Naime, mi smo obraivanje zemlje prepustili najgorim robovima, kao da
smo je predali delatu da je kazni, dok su se meutim najbolji ljudi meu naim precima sami
bavili njenim obraivanjem, uz najveu skrb.
Dalje Kolumela govori o zemljoradnji kao o starinskom rimskom zanimanju. Voenju
poljoprivrede treba se uiti. ovjek koji se bavi naukom o zemljoradnji mora kombinirati
prouavanje prirodnih uvjeta sa praktinim zemljoradnikim iskustvom.
Kolumela je pristaa intenzivne privrede. U tom pogledu on nastavlja tradicije Katona i Varona.
Ali, sudei po polemikim primjedbama koje su sadrane u njegovoj raspravi, moe se zakljuiti da
takav tip privrede nije bio jedini u Italiji: bilo je poljoprivrednika koji su zastupali drukija naela
voenja poljoprivrede; oni su nastojali to vie zasijati, pa makar to imalo za posljedicu i
nedovoljnu obradu zemljita. Upravo protiv njih i istupa Kolumela.
U I-II st. postojala su, nesumnjivo, oba tipa privrede i intenzivna i ekstenzivna. Intenzivna
privreda njegovala je, kao i ranije, razne vrste vinove loze i masline. Italska su vina i u tom prvom
stoljeu Carstva sauvala svoje dominantno znaenje na itavom zapadnom tritu, a iz Italije su
izvoene i najbolje vrste maslinovog ulja. Ali iz Kolumeline rasprave proizlazi da su se vie vrste
vinove loze poele zamjenjivati niim, koje su davale vino slabije kvalitete, ali koje su zato
zahtijevale manje njege; isto je to bio sluaj i sa maslinarstvom. Primjeivala se i druga pojava,
suprotna onoj iz doba Katona Starijeg: neki zemljoradnici pretpostavljali su uzgoj itarica takvim
kulturama kao to je uzgoj vinove loze.
To je znailo prijelaz na ekstenzivne tipove voenja privrede. Ova tendencija bila je izazvana
dubokim uzrocima. Veliku ulogu igrala je, nesumnjivo, konkurencija provincija. Isprva je Italija
dostavljala vina i maslinovo ulje gotovo svim zapadnim provincijama: panjolskoj, Galiji,
podunavskim podrujima. Ali je plodnost tla tih provincija takoer dozvoljavala uzgoj vinove loze i
maslina. Provincije su poele proizvoditi svoje vrste vina, i neke od njih nisu po kakvoi zaostajale
za italskim, dok su se druge odlikovale izvanredno niskom cijenom. Potranja za italskim vinima se
smanjivala, njihova prodaja je samim tim znatno opala i uzgoj vinove loze, koji zahtijeva veliku
njegu, postao je neisplativ. Isti je sluaj bio i sa maslinom.
Prema tome, konkurencija zapadnih provincija je jedan od glavnih uzroka to je italska
poljoprivreda poela opadati.

4. Rad robova u Italiji u I st.

Postoji i drugi, podjednako vaan uzrok opadanja italske poljoprivrede. Vanjska politika u doba
Carstva bila je poglavito obrambena. Carevi su odustali od velikih osvajakih ratova; samim tim
smanjen je priljev robova. Najzad, unutarnji mir koji je August zaveo bio je vezan za sigurnost
pomorskih putova. Gusarstvo je bilo gotovo sasvim uniteno, a ono je ranije igralo prilino vanu
ulogu u popunjavanju trita robovima. Meutim, potreba za radnom snagom nije se smanjivala, ve
je naprotiv rasla, a broj robova koji je izvoen na trite sve se vie smanjivao. U Rim i Italiju
stizali su uglavnom okrutni barbari: Kelti, Germani, Briti. Njima se nije mogla povjeriti obrada
vinograda i maslinika, koji su zahtijevali paljivu njegu. U tom pogledu oni su se razlikovali od
istonih stanovnika, koji su u Italiju uvoeni za vrijeme Republike. Ovi su jo u domovini bili
naviknuti na rad u vinogradu i masliniku. Tako je smanjivanje priljeva robova i promjena njihovog
etnikog sastava dovodili do odreenih promjena u poljoprivredi.
Najzad, robovi nikako nisu bili orue koje govori, kako ih je Varon nazivao. Kolumela se ali na
lo rad robova, istiui: Robovi poljima ine ogromnu tetu. Oni daju drugima u najam volove.
Loe hrane njih i ostalu stoku. Slabo oru zemlju; prilikom sjetve troe daleko vie sjemena nego
to je potrebno; ne skrbe se o tome da sjeme, baeno u zemlju, dobro klija, a kad ga dovoze na
gumno, ak smanjuju njegovu koliinu za vrijeme vridbe bilo utajom jednog njegovog dijela,
bilo nepaljivim radom, jer oni i sami kradu ito, i od drugih ga lopova loe uvaju. Najzad, kod
primanja ita oni netono pokazuju njegovu koliini prilikom zapisivanja . To se moe smatrati
svojevrsnom opstrukcijom robova. Ustanci robova bili su okrutno gueni jo u I st. pr. K, ali se
njihov otpor nije mogao slomiti. Borba robova s robovlasnicima po pojedinim gospodarstvima nije
se prekidala i ponekad je dovodila do takvih krajnosti kao to je ubojstvo gospodar, a ponekada se
izraavala u pasivnom otporu i priinjavanju materijalne tete gospodarima. Sve je to robovlasnike
tjeralo da trae izlaz iz gospodarske i drutvene krize, koja se ocrtavala. Otuda gore spomenuta
tendencija ka prijelazu na ekstenzivne tipove voenja privrede i vea panja nego ranije prema
robovima odgojenim u kui. Kolumela je predlagao da je izdvajaju robinje koje imaju potomstvo. Po
njegovom miljenju, njih treba osloboditi rada, a one koje imaju mnogo djece ak pustiti na slobodu.
Robovi odrasli u kui (vernae) igrali su u to vrijeme veu ulogu nego prije, kada su svuda
prevladavali kupljeni robovi.

5. Postanak kolonata
U Kolumelinim djelima ukazuje se i na drugi pokuaj da se nae izlaz iz tekoa u svezi sa
radnom snagom, koju su osjeali zemljoposjednici. Na udaljenim imanjima, ili onim koja lee na
nezdravom mjestu, Kolumela je smatrao korisnijim zemljite podijeliti na sitne estice i dati ih pod
zakup. Zakupci su nosili naziv koloni. Prvotno, rije colonus oznaavala je svakog zemljoradnika
koji sam obrauje zemlju; kolonima su nazivani i iseljenici u kolonije. U znaenju sitnog zakupca
pojam colonus susree se pred kraj Republike. Prilino veliko znaenje dobilo je davanje zemlje
pod zakup kolonima za vrijeme Augusta. Na osnovu pak Kolumelinih djela moe se zakljuiti da je
kolonat sredinom I st. bio rairena pojava. U agronomskim djelima toga vremena raspravlja se
pitanje o rentabilnosti imanja danih kolonima pod zakup. Kolumela je o kolonima govorio kao da
su vlasniku pripali po nasljedstvu. Isti pisac razlikovao je dvije kategorije kolona: jedni su
lokalni stanovnici i oni sami obrauju zemlju; drugi su gradski stanovnici, koji svoje robove alju na
rad u polje. Kolumela je davao prednost prvima i zalagao se za dugoroni zakup, jer je esta smjena
zakupaca nekorisna stvar po vlasnika. Zakup je, prema Kolumelinom opisu, bio novani, ali su
koloni imali i odreene naturalne obveze, kao to je, npr, dostavljanje drva. Ve u to vrijeme
zaduenost kolon bila je jedna od crta karakteristinih za njihove odnose prema vlasnicima imanja.
Kolumela je preporuivao da se ne insistira na striktnom pridravanju rokova plaanja. Zaduenost
kolona bila je u odreenom pogledu korisna po zemljoposjednika, jer je sitne zakupce vezala uz
zemlju.
irenje kolonatskih odnosa bio je jedan od simptoma predstojee krize robovlasnikog naina
proizvodnje u Italiji.

6. Pobjeda krupnog zemljoposjeda

Augustovo vrijeme bilo je razdoblje u kome je u odreenoj mjeri bio zaustavljen porast krupnih
posjeda; ali je to razdoblje bilo vrlo kratko. Kolumela esto spominje tenju krupnih
zemljoposjednika da neogranieno ire svoj posjed; u satirinom djelu iz tog vremena
Petronijevom Satirikonu stoji da je jedan bogata-osloboenik posjedovao toliku koliinu
zemlje da je sokol ne moe preletjeti. O tome da su posjednici imanja neprestano irili svoje
granice, saopava Seneka. Plinije Satriji direktno je tvrdio da su latifundije upropastile Italiju
(latifundija peridere Italia). Svi su ti pisci pravilno opaali odreenu tendenciju u razvitku
agrarnih odnosa. Ali je u tvrdnjama antikih pisaca bilo i dosta pretjerivanja. Sitno i srednje seosko
gospodarstvo i dalje je igralo znaajnu ulogu u ivotu Italije, u prvom redu na sjeveru, u podruju
rijeke Po, a tako isto i u srednjoj Italiji, naroito u Kampaniji. Za ova podruja i dalje je bilo
karakteristino srednje seosko gospodarstvo, sa intenzivnom poljoprivredom.
Kriza se osjeala u prvom redu u junim i jugoistonim italskim oblastima, iji je poloaj bio
teak jo u vrijeme Republike. One su nisu oporavile ni u prvom razdoblju Carstva. Sve vee
znaenje stjeu u njima krupna, poglavito stoarska gospodarstva; u isto vrijeme nastavlja se proces
potiskivanja sitnih gospodarstava.
To to je Italija uivala odreenu prednost u politikom pogledu, jednim dijelom koilo je
razvitak krize. U Italiju je u vidu porez pritjecala prilina koliina slobodnih sredstava, tako da su
Italici i neki bogati provincijalci nastojali sredstva steena u provincijama uloiti u italska zemljita.
Ali ono gospodarsko blagostanje u kome se nalazila pod Augustom, u sljedeim razdobljima Italija
vie nije mogla sauvati.

Glava XXVII
USTANCI

U PROVINCIJAMA CARSTVA EZDESETIH GODINA I ST.

1. Jud ejski rat

Socijalna borba u Judeji

Poslije smrti Heroda Agripe, Judejom, koja je ula u sastav provincije Sirije, upravljali su rimski
prokuratori, ali je rimska uprava vodila rauna o vjerskim tradicijama Judejaca. Oni su bili
osloboeni vojne slube i nisu sudjelovali u kultu cara. U Jeruzalemskom hramu odravana su
tradicionalna bogosluja; sindrion (najvia judejska vjersko-politika ustanova) je sauvao svoje
znaenje i zauzimao poasan poloaj. Usprkos tome, izmeu rimskih vlasti i stanovnitva nisu gotovo
nikako prekidani sukobi, koji su nastajali zbog najrazliitijih povoda. Stanovnitvo Judeje, kao i
stanovnitvo drugih provincija, trpjelo je od kontribucja, iji je glavni teret padao na seljatvo.
Stanovnicima provincije bio je teak tuinski jaram; osim toga oni su strahovali za slobodu svoje
religije, za koju je bila karakteristina iskljuivost koja nije doputala mijeanje inovjeraca, tim
prije to rimske upravnici (prokuratori) i vojnici koji su logorovali u Judeiji nisu ni izdaleka uvijek
vodili rauna o vjerskim povlasticama judejstva.
U samoj Judeji nije prestajala unutarnja borba, koja je bila odraz socijalnog raslojavanja
judejskog stanovnitva. Glavne judejske politike grupacije nastale su jo u doba prije rimske
okupacije; tradicionalne nesuglasice meu njima produbljivane su uslijed razliitog stava prema
rimskoj dravi. Rimljani su se oslanjali na pristae Herodove dinastije na saduceje, stranku vieg
judejskog sveenstva, iji su istaknuti predstavnici bili krupni zemljoposjednici, Saduceji nisu
uivali popularnost u narodu. Jo u I st.pr.K. u Judeji su veliko znaenje stekli takozvani farizeji
uvari strogog pridravanja obred i ritualne istoe. Farizeji su uivali odreenu popularnost u
viim i srednjim slojevima gradskog stanovnitva i imali negativan stav prema seljatvu. Pored ovih
grupacija bilo je i drugih struja, koje su stekle osobito znaenje tijekom ustanka.

Poetak ustank a

Pobuna je poela u gradu Cezareji, nakon uklanjanja Judejaca iz sudionitva u gradskoj

samoupravi. To je dovelo do oruanog sukoba izmeu heleniziranog stanovnitva grada, koje je
uivalo podrku vlasti, i Judejaca; nakon toga Judejci su napustili Cezareju. Kao odgovor na to
zapoeo je ustanak u Jeruzalemu, ijem su izbijanju prilino doprinijele zloupotrebe prokuratora
Judeje Gesija Flora. Rimske postrojbe bile su pobijene. Namjesnik Sirije Gaj Cestije Gal pokuao
je zauzeti Jeruzalem, ali je pretrpio poraz, nakon ega se ustanaj proirio na itavu Judeju.

Tijek ratnih operacija

Stanje je postalo opasno. Neron je morao u Judeju uputiti nove snage, pod zapovjednitvom
Flavija Vespazijana. Rimska vojska naila je na uporan otpor, iako ustanici nisu zauzimali
ofenzivan, ve defanzivan stav. Mnogi farizeji, zaplaeni zamahom ustanka, kapitulirali su pred
Rimom. Tako je, npr, izdao ustanike i preao na stranu Rimljana vojni zapovjednik Josip, kasnije
poznat kao povjesniar Josip Flavije. Vespazijan je uspjeno vodio rat, i kad je stigla vijest o
Neronovoj smrti, ostali su neosvojeni jo samo grad Jeruzalem i nekoliko tvrava.

Ops ada Jeruzalema

U samom Jeruzalemu voena je borba izmeu razliitih grupa ustanika, koji su smijenili najvie
sveenstvo i izabrali nove prvosveenike. Farizeji, koji su isprva vrili odreen utjecaj, bili su
spremni na sporazum s Rimljanima. Veliko znaenje stekli su predstavnici demokratskih skupina
zeloti, koji su imali svojih pristaa meu sitnim trgovcima, obrtnicima i seljacima, isikariji, bivi
robovi i propali seljaci, koji su inili radikalnu skupinu. Voe ekstremnih grupa, zeloti i sikariji,
proveli su radikalne reforme i organizirali obranu. Robovima je podijeljena sloboda, vrhovni
sveenik izabran je kockom; hram je pretvoren u tvravu. Glavni rukovoditelj ustanka bili su Ivan iz
Hiskale, Eleazar i Simon, sin Hiorov. Izmeu voa postojala je borba, ali su se oni ipak i dalje
borili protiv Rimljana. U gradu se osjeao nedostatka hrane, stanovnitvo je gladovalo, ali je junaki
izdravalo opsadu.
Kad je Vespazijan proglaen carem, predao je zapovjednitvo svome sinu Titu, koji je nastavio
opsadu Jeruzelema.

Pobjeda Rimljana

Rimljani su uz velike napore uspjeli osvojiti gradske zidine, ali je hram i dalje ostao
nepristupana tvrava. Onda su Rimljani spalili njegove galerije, a zatim i sam hram. Nakon toga je
borba po gradskim ulicama trajala mjesec dana i zavrila se tek u rujnu 70. g. Hram je bio poruen i
sravnjen sa zemljom. 71. g. Vespazijan i Tit proslavili su zajedniki trijumf povodom pobjede nad
Judejcima.

2. Ustanak Civilisa
Za vrijeme graanskog rata iz 68.-69. g. izbio je jedan drugi ustanak opasan za Rim onaj u
Galiji. Na sjeveroistonoj galskoj granici ivjelo je republikansko pleme Batavi, koji su bili
glasoviti po svojoj borbenosti i koji su sluili u rimskom postrojbama. Tijekom Neronove vladavine
uhiena su dva batavska aristokrata, braa Julije Paul i Julije Civilis, koji su bili optueni da
pripremaju ustanka protiv Rimljana. Paul je bio pogubljen, a Julija Civilisa Rimljani su drali u
tamnici. Nakon Neronove smrti Civilis je bio puten na slobodu i vratio se u domovinu. Meu
Batavima je u to vrijeme vreno novaenje vojske. Koristoljubivi rimski inovnici uzimali su starce i
nemone, da bi za njihovo osloboenje dobili novac. Sve je to izazvalo revolt Batan. Zato su oni
odbili Rimljanima dati vojsku. Pod izgovorom da prireuju gozbu, Civilis je sakupio predstavnike
svoga plemena i odrao govor u kome je rekao da ih Rimljani vie ne smatraju saveznicima, ve ih
izjednauju sa robovima. Rimljani se nalaze,isticao je on, u tekom poloaju, a ako Batavvi u danom
trenutku podignu ustanak, naii se na podrku slobodnih Germana i Rimljanima podinjenih Gala.
Civilis je poslao svoje ljude raznim germanskim plemenima. Najprije se proglasio pristaom
Vespazijana, a kad je ovaj odnio pobjedu nad Vitelijem, Civilis je sebe proglasio protivnikom
rimske vladavine. Batavima i njihovim germanskim saveznicima poeli su se pridruivati Gali.
Civilis je uspio na svoju stranu pridobiti uglede Gale Klasika i Tutora, koji su sluili u rimskoj
vojsci. U rimskim vojnim jedincima bilo je mnogo Gala nezadovoljnih svojim zapovjednicima, i oni
su preli na stranu Civilisa. Ustanici su sanjali o stvaranju jakog Galskog carstva, nezavisnog od
Rima.
Ali galske voe nisu naile na potrebnu podrku kod svojih suplemenika. Galski robovlasnici bili
su tijesno povezani sa Rimom; njih je bilo strah narodnog pokreta. Rimski utjecaj uspio je ve
uvrstiti u galskim gradovima. Na zboru u gradu Remu mnogi predstavnici gradskih opina izjavili su
da vie vole ostati pod rimskom vlau nego se boriti u savezu sa Germanima. Veina galske
aristokracije prela je na stranu Rima. Pokret je bio uguen; ali je Civilis ipak uspio ishoditi sebi
mogunost odlaska Germanima. Batavi su bili osloboeni raznih davanja, ali su morali ostati pod
rimskom vlau.

Glava XXVIII
DINASTIJA FLAVIJEVACA

1. Vespazijan Flavije (69. 79. g.)

Ves pazijanov poloaj nak on dolas ka na vlast

Guenje Civilisovog ustanka u Galiji i zavretak Judejskog rata, povoljan po Rim, doprinijeli su
uvrenju Vespazijanove vlasti. Ali je poloaj novog cara bio, nesumnjivo, teak. Ogromni
neproduktivni rashodi Nerona i njegovih prethodnika i graanski rat iz 68./69. godine ispraznili su
dravnu blagajnu. Disciplina u vojsci bilo je naruena, odnosi izmeu novog cara i senatorskog
stalea nisu bili regulirani. Za razliku od svojih prethodnika Vespazijan nije pripadao rimskoj
aristokraciji. On je potekao iz srednjih italskih slojeva. Roen je u sabinskoj zemlji, blizu grada
Reate. Djed mu je u svoje vrijeme sluio kao centurion u Pompejevim postrojbama, a otac bio
sakuplja poreza u Aziji. Sam Vespazijan uspio je stei najvie magistrature. Zauzimao je istaknuta
zapovjedna mjesta, upravljao provincijom, kretao se na dvoru Klaudija i Nerona, ali je i pored toga
sve do kraja ivota zadrao navike stanovnika italske varoice. Njemu je bila strana rasko i sjaj,
karakteristini za njegove prethodnike. Izvori ga prikazuju kao energinog i strogog ovjeka,
jednostavnog i pristupanog, praktinog kako u dravnim poslovima, tako i u privatnom ivotu,
tedljivog i ak gramzljivog.
Vespazijan je inio sve da ojaa carsku vlast. Ali mu to nije smetalo da se sa ironijom odnosi
prema njenoj vjerskoj dimenziji.Kuku, ini mi se da postajem bog rekao je kad je osjetio da mu
se pribliava smrt, aludirajui na deifikaciju koja ga je oekivala. Do posljednjih dana sauvao je
svoj uroeni humor. Njemu je bilo strano oduevljavanje vanjskom pompom; on se iskreno alio na
zamor koji je osjeao za vrijeme trijumfa povodom zavretka Judejskog rata. Za rimsku aristokraciju
Vespazijan je, ak i nakon svog izbora za cara, i dalje ostao skorojevi.

Lex de imperio Ves pas iani

On je nastojao vladati u suglasju sa najviim staleom u Carstvu. Jedna od prvih zakonodavnih

senatskih akata bila je odluka o Vespazijanovoj vrhovnoj vlasti (lex de imperio Vespasiani ). Tom
odlukom utvreno je da Vespazijan dobiva ista prva kao i njegovi prethodnici (August, Tiberije i
Kaligula); za svakoga je obvezno izvravanje njegovih nareenja, koja mogu ukidati prijanje
zakone. Proirene su ovlasti princepsa, ali je to bio rezultat zakonodavnog akta, a ne obine
uzurpacije. Ali je i Vespazijan veliku pozornost posveivao dinastikim interesima. Njegov stariji
sin Tit proglaen je carem, dobio je tribunsku vlast i sudjelovao u upravljanju.
Skoro svake godine Vespazijan je biran za konzula, to je imalo za cilj naglaavanje njegove
uloge u senatorskoj sredini; usprkos svog skromnog podrijetla, on je bio ne samo princeps Senata,
ve i najvii meu magistratima. 73. g. Vespazijan je uzeo ovlasti cenzora.

Obnov a sas tav a Senata

Izvren je novi cenzus i obnovljen sastav Senata. Vespazijan je iao putem koji je odredio sam
Klaudije. On je u sastav Senata uveo ne samo predstavnike italske municipalne aristokracije, ve i
stanovnike romaniziranih rimskih provincija. Nove element u Senatu, srodan samome caru, doprinio
je drugaijem ivotu najvieg stalea. Novi ljudi iz municipija i kolonija, pa ak i iz provincija,
koji su esto primani u Senat kae Tacit unosili su u domai ivot tedljivost; iako su se
mnogi od njih, zahvaljujui srei ili radinosti, pod starost obogatili, njihov karakter je i dalje
ostao prijanji. Iako je Vespazijan, po senatorskoj tradiciji, uvrten u red dobrih careva, ipak
je oporba meu senatorima postojala i u to vrijeme, premda nije imala prijanji znaaj. Za svoju
vlast Vespazijan je dugovao vojnicima. On je poduzeo sve mjere da uzdigne vojnu stegu. Veliki dio
Vitelijeve vojske bio je rasputen; to se tie vlastitih pristaa, Vespazijan im je izdao samo obeane
iznose i nije zadovoljio njihova potraivanja glede izvanrednih nagrada.

Politik a prema prov incijama

Pod Vespazijanom poinje nova etapa u rimskoj provincijskog politici. Carevi nastoje pronai
oslonac u romaniziranoj aristokraciji, kojoj je sad otvoren pristup ak u najvii, senatorski stale.
Naroitu carevu zatitu uivaju zapadni gradovi; napose, svi oni panjolski gradovi koji nisu imali
pravo rimskog ili latinskog graanstva, dobili su ova potonja. Posebni municipalni statut
(leges)propisuje nain upravljanja i unutarnji ivot tih municipija. Njihovi bivi magistrati postaju
rimski graani. Istaknutiji meu njima popunjavaju redove rimskih vitezova.
Drukije je stanje bilo u istonim podrujima. Grkim gradovima oduzeta je autonomija koju su
dobili od Nerona. Moda u svezi s tim stoji oporba grkih filozofa prema dinastiji Flavijevaca. O
karakteru te oporbe poznato nam je relativno malo. U svojim govorima (diatribama), koje su
posvuda drali, filozofi-kinici su, vjerojatno, napadali svaku vlast i razvijali antidravne ideje;
predstavnici drugih filozofskih struja uili su da se prava monarhija razlikuje od tiranije. Vespazijan
je, vjerojatno, smatrao da su ti govori opasni po njega. 71. g. filozofi su, zajedno sa astrolozima,
protjerani iz Rima.
Veliku pozornost posveivao je Vespazijan provincijskoj upravi. Predstavnici nove aristokracije
drukije su se odnosili prema svojim obvezama nego to je to bio sluaj kod starih aristokrata, koji
su i dalje na provincije gledali kao na plijen rimskog naroda. Stanje dravne blagajne zahtijevalo je
uspostavljanje starih i uvoenje novih poreza. Svetonije nam navodi niz anegdota, koje prikazuju
pravu inventivnost kod uvoenja novih poreza i saniranja financija. Taj pisac govori da je
Vespazijan uveo i porez na zahode u Rimu, pa kad mu je Tit to poeo predbacivati, on je sinu podnio
novanicu, pitajui ga osjea li neugodan miris. Konfiscirana zemljita senatora osuenih u vrijeme
careva prethodne dinastije predstavljala su ogroman zemljini fond; ovaj je pak bio nerentabilan zbog
dezorganiziranosti koja je vladala po tim imanjima. Organizacija tih imanja takoer je ula u zadatke
careva nove dinastije. Vespazijan je uspio urediti dravne financije i popuniti dravnu blagajnu, tako
da je, i uz svu svoju tedljivost, naao mogunost ulaganja velikih sredstava za restauraciju
Kapitola, koji je nastradao za vrijeme graanskog rata, kao i za druge graevine.

2. Vespazijanovi nasljednci
Titov a vladav ina

Vespazijana je naslijedio njegov sin T i t (79. 81. g.). Senatorska tradicija smatra Tita jednim od
najboljih careva. To se odrazilo u priama o njegovom ivotu i vladavini. Karakteristina je, npr,
sljedea epizoda, koju navodi Svetonije. Jednom za vrijeme ruka, sjetivi se da itavog dana nije
uinio nijedno dobro djelo, Tit je uzviknuo: Prijatelji, izgubio sam dan. Prema najviem staleu
Tit je nastavio politiku svoga oca, godine njegove vladavine obiljeene su slogom izmeu Senata i
cara. Financije, koje je Vespazijan sanirao, omoguile su njegovom sinu troenje znatnih sredstava na
distribucije i igre. Tijekom njegove vladavine zavrena je izgradnja ogromnog amfiteatra, koji je
dobio naziv Koloseum.
U junoj Italiji u Titovo vrijeme dolo je do elementarne katastrofe: 79. g, prilikom erupcije
vulkana Vezuva, propala su tri grada Pompeji, Herkulanum i Stabija.

Domicijan

Poslije Titove smrti vladao je njegov brat Domicijan (81. 96. g.), kojega su pretorijanci
proglasili carem, a Senat potvrdio. Pod Domicijanom jaaju apsolutistike tendencije: on je uzeo
titulu stalnog cenzora. Kao Kaligula, i Domicijan je zahtijevao da ga oslovljavaju gospodarom
(dominus) i bogom (deus).4
Poslije sloge koja je trajala dvanaest godina, ponovo je izbila borba izmeu cara i Senata. To je
naroito karakteristino za posljednje godine Domicijanove vladavine. 89. g. legat Gornje
Germanije Antonije Saturnin bio je od svoje vojske proglaen carem. Ustanak je bio uguen, a potom
su uslijedili progoni nepovjerljivih senatora. Ponovo su stekli vanost prokazivai (delatores), ije
je usluge car dareljivo nagraivao. Dravne financije, koje je Vespazijan ojaao, ponovo su
ruinirane pod Domicijanom, koji je troio ogromna sredstva na graevine, predstave i distribucije:
one su uzdizale carev presti i doprinosile njegovoj popularnosti meu plebsom. Veliku pozornost
posvetio je Domicijena jaanju birokratskog aparata. U pogledu provincija on je slijedio primjer
svoga oca. Zapadne provincije bile su predmet vee pozornosti od istonih podruja Carstva. Da bi
ojaao italsku poljoprivredu, car je zabranio uzgoj vinove loze u provincijama. Ova mjera je trebala
sprijeiti konkurenciju provincijskog vinogradarstva. Ali ta naredba nikad nije strogo izvravana.
Domicijanova apsolutistika politika doprinijela je jaanju tzv. filozofske oporbe, ije su pristae
uivale nesumnjivu podrku vladajuih skupina istonih gradova. Ali su se najaktivniji Domicijanovi
protivnici nalazili u Rimu, gdje je represalijama bila podvrgnuta ak i careva okolina. Protiv
Domicijana sklopljena je urota, i 96. g. njega je ubio jedan osloboenik njegove ene.

3. Vanjska politika Flavijevaca

Civilisov ustanak ukazivao je na opasanost od ujedinjenja Germana, koji su nastanjivali rimski
teritorij, sa njihovim slobodnim suplemenicima. Poslije guenja ustanka poduzete su mjere da se
pomakne rimska granica na srednjoj i donjoj Rajni. Prikljueno je podruje izmeu Rajne i Dunava,
koje je nosilo naziv Dekumatska polja. Pojedine vojne ekspedicije osigurale su sigurnost rimskih
granica. Domicijan je organizirao pohod protiv Hata (83. g.); u porajnskim podrujima utvrene su
rimske granice i stvoren sustav katela (utvrenih toaka) u kojima su se nalazile manje vojne
postrojbe. Uslijed svih tih mjera, za due razdoblje osigurana je sigurnost rimskih teritorija na Rajni.
Ozbiljna opasnost pojavila se na sjeveroistoku. Na donjem Dunavu ponovo je ojaala Daka
kraljevina, na ijem je elu stajao energian kralj Decebal. Iz podruja dananje Besarabije na
podunavska su podruja napadali Sarmati i Roksolani, kao i Markomani. Rimljani su trpjeli poraze, i
Domicijan je sa znatnim snagama krenuo protiv dakog kralja. Rimljani su uspjeli postii odreen
uspjehe, ali su se mirovnim ugovorom (89. g.) obvezali Dakiji godinje plaati odreen novani
iznos. Okolnosti zbog kojih je Domicijan pristao na takve uvjete nisu dovoljno poznati. Po svemu
sudei, uvjeti mirovnog ugovora bili su diktirani upadima barbarskih plemena, a borba s njima
iziskivala je velike vojne snage. U Britaniji su Rimljani nastavili s uvrivanjem svojih pozicija.
Osobitu popularnost stekli su pohodi Julija Agrikole (77.83. g.), ija je djelatnost doprinijela
romanizaciji zemlje.
Prema istonim vazalnim kraljevinama Vespazijan je nastavio politiku posljednjih JulijevacaKlaudijevaca. Konano su carstvu prikljuene Komarena, Mala Armenija i niz manjih kneevina.

Glava XXIX
RIMSKO CARSTVO

U II STOLJEU

DINASTIJA ANTONINA

1. Nerva (96. 98. g.)

Nakon Domicijanove smrti proglaen je carem Marko Kokcej Nerva (96.-98.). On je tada imao
oko 36 godina. Vodio je porijeklo iz jednog starog senatorskog roda, i njegov izbor simbolizirao je
nastupanje nove epohe, epohe sloge izmeu Senata i princepsa. Poetak Nervine vladavine obiljeen
je obustavljanjem procesa za uvredu velianstva, amnestijom prognanih i kanjavanjem delatores
prokazivaa, koji su igrali veliku ulogu u Domicijanovo doba. Rimskim plebejcima podijeljen je
uobiajeni kongnarij. Iako su postrojbe dobile darove koji su bili uobiajeni prilikom promjene
vladara, ipak je u vojnim krugovima bilo ljudi nezadovoljnih izborom senatorskog cara.
Nezadovoljnika je bilo i u redovima pretorijanaca. Da bi osigurao podrku vojsku, Nerva je posinio
namjesnika Germanije Marka Ulpija Trajana, koji je uivao popularnost meu vojnicima.
Od Nervinih mjera koje se tiu unutarnje politike treba istaknuti agrarni zakon, po kome je
najsiromanijim graanima podijeljena zemlja u vrijednosti 60 milijuna sestercija. Ali je od
osobitog znaenja bilo osnivanje tzv. alimentarnog fonda, iji razvoj pada u vrijeme vladavine
Nervinih nasljednka.

2. Trajan (98. 117. g.)

Nervn nasljednik Marko Ulpije Trajan (98.-117.) bio je rodom iz panjolskog grada Italike. Bio
je popularan vojskovoa i imao veza u senatorskim krugovima.

Trajanov a vanjs ka politik a. Ratov i sa Dacijom

Za Trajanovu vladavinu vezana je prije svega promjena u rimskoj vanjskoj politici. Od

Augustovog vremena rimska je politika na Istoku i Zapadu bila poglavito defanzivna. Trajanovo
vrijeme obiljeeno je ofenzivnim djelovanjima Rimljana. Ovaj preokret ne moe se objasniti samo
vojnikim planovima novog cara. Vanjska politika Rimljana nije zavisila od volje ili elje pojedinih
careva: ona je bila odreena objektivnim uvjetima. U pograninim podrujima stvaraju se dravne
tvorevine; barbari primaju rimske obiaje. Njihovo vojno umijee usavrilo se pod rimskim
utjecajem, i to je, nesumnjivo, predstavljalo opasnost po rimske granice.
Poslije Domicijanovih ustupaka osobito je opasna bila Daka kraljevina. Decebal je stupio u
pregovore sa partskim kraljem o zajednikim akcijama, i uslijed toga su istone provincije Carstva
mogle postati predmet napada.
Da bi sprijeio eventualnu opasnost, Trajan je 101. g. krenuo u pohod protiv Decebla. Decebal je
bio poraen i prisiljen na sklapanje mira, predavi Rimljanima oruje, ratni materijal i pionire koje
je dobio od Domicijana. Rimljanima je pripao jedan dio Dake kraljevine, a osim toga Decebal je
morao pomagati Trajnu u njegovim vojnim pohodima. Da bi obiljeio svoj uspjeni rat, Trajan je
uzeo titulu Dacius (Daki).
105. g. poeo je novi rat sa Dakom kraljevinom, koji se zavrio 106. g, prikljuenjem itave
Dacije Rimu. Decebal nije podnio svoj poraz i izvrio je samoubojstvo.
Osvajanje Dacije imalo je odreeni znaaj kako strateki, tako i gospodarski. Rimljani su se
oslobodili opasnog susjeda i dobili pogodno zemljite za odbijanje napada sa sjeveroistoka; osim
toga, u Daciji su se nalazili rudnici zlata; najzad, to je bilo podruje pogodna za kolonizaciju. Jo pod
Trajanom u nju se alju kolonisti, uglavnom iz Male Azije.
Po zavretku Dakog rata posveena je velika pozornost utvrivanju granic. Trajan je izgradio
onaj sustav pograninih utvrda koji je inio tzv. limes. Na odreenim rastojanjima podizana su
manja utvrenja kateli. Oni su meusobno povezivani cestama, pogodnima za kretanje vojske. Na
graninoj liniji kopani su rovovi i stvarni nasipi. Na taj nain, stvarana je barijera, koja je trebala
sprijeiti eventualnu ofenzivu barbara.

Trajanov a istona politik a. Pohod protiv Parta

Osvajanje Dacije pomoglo je jaanju rimskog utjecaja u Bosporskoj kraljevini. Uskoro su

proirene rimske vojne akcije na Istoku. 106. g. prikljuena je Navatejska kraljevina, koja se
nalazila u Arabiji, u podruju Bostre i Petre, a nakon nekoliko godina otpoeo je rat sa Partima.
Kod izbijanja novog vojnog sukoba izmeu Rima i Partskog kraljevstva veliku je ulogu odigralo
armensko pitanje, koje od Augustovog vremena nije gubilo na aktualnosti. Za Neronove vladavine
postignuto je kompromisno rjeenje, ali se stanje izmijenilo kad je Partskim kraljevstvom poeo
upravljati Horzoje; on je uvrstio svoju vlast u samom Partskom kraljevstvu i svrgnuo armenskog
kralja priznatog od Rima. To je posluilo kao povod za rimsku intervenciju.
27. listopada 113. g. Trajan je krenuo iz Rima. Jo prije carevog odlaska na poprite ratnih
djelovanja rimske su postrojbe uz pomo kavkaskih naroda pokorile Armeniju, i itav teritorij
Armenske kraljevine pretvoren je u rimsku provinciju.
115. g. pod rukovodstvom samog Trajana, Rimljani su uspjeno poveli ofenzivu protiv Parta, koji
su pruali slab otpor. Rimljani su preli rijeku Tigris. Osvojili su Adiabenu, Babilon, a zatim zauzeli
i prijestolnicu Partskog kraljevstva Ktesifon. Na partsko prijestolje Trajan je doveo svog tienika
kao vazalnog kralja.
Oponaajui Aleksandra Makedonskog, Trajan je, nakon dolaska u Perzijski zaljev, pomiljao na
pohod u Indiju. Ali ovim vojnikim namjerama nije bilo sueno oivotvorenje. 116. g. Trajan je
morao prekinuti ofenzivna djelovanja, jer su u Mezopotamiji izbili nemiri; u Cirenaici su jo 115. g.
Judejci digli ustanak, koji je naiao na odziv u Egiptu i na Cipru. 117. g. ustanci su bili ugueni, kako
u Mezopotamiji, tako i u istonim rimskim provincijama, ali su zato bili iscrpljeni izvori za
nastavljanje ofenzivnog rata protiv Partskog kraljevstva. Bolest je nagnala cara na povratak u Italiju,
ali je on putem (u Maloj Aziji) umro.

Teo rijs ko osniv anje monarhijs ke vlas ti

Za Trajanovu unutarnju politiku karakteristino je daljnje jaanje carske vlasti a nastojalo joj se je
dati i teoretsko obrazloenje.
To se zasnivalo na naelima koja su bila nadaleko rairena u grkoj filozofiji i publicistici, jo u
prvim stoljeima helenizma. To pitanje steklo je osobitu aktualnost u doba Flavijevaca, kada se
progoni tzv. filozofska oporba. Jedan od nastradalih je i Dion Krizostom (Zlatousti). On je bio
protjeran ne samo iz Rima i Italije, ve i iz rodnog grada Pruse (Bitinija). Nakon Domicijanove
smrti Dion je dobio amnestiju, vratio se u zaviajnu Prusu, a 100 g. posjetio Rim, bio na Trajanovu
dvoru i odrao etiri govora o carskoj vlasti, u kojima je dao teoretsko obrazloenje neograniene
monarhije. Dion Krizostom razlikuje monarhiju i tiraniju. Prava monarhija je sluenje drutvu.
Nositelj vrhovne vlasti, iji je prototip bio Zeusov sin Heraklo, ima visoke moralne znaajke. On je
pravedan, ne boji se rada i voli zakone. Grka politika teorija izvrila je nesumnjiv utjecaj i na
rimsku publicistiku. Po svom sadraju blizak je govorima Diona Krizostoma Panegirik Plinija
Mlaeg, u kome je Trajan prikazan kao pravedan monarh, koji uva stare rimske tradicije.

Trajanov a prov incijs ka politik a

Trajan nije bio samo dobar vojskovoa, ve i iskusan i razborit upravlja. O naelima njegovog
upravljanja moe se stei predodba na osnovu njegove prepiske sa jednim od prijatelja i suradnika,
Plinijem Mlaeim. Plinije je bio postavljen upravnikom Ponta i Bitinije, odakle je caru Trajanu slao
pisma i dobivao na njih odreene odgovore. Krug pitanja koja je Trajan rjeavao neobino je
raznovrstan. On se skrbio o sanaciji financija lokalnih gradova, o graevinama, o gradskoj
sigurnosti, o gaenju poara, o pravima raznih gradova. U pismima se obrauju pitanja gradskog i
kaznenog prava. Od vremena Nerve i Trajna carska je vlast nastojala staviti pod svoj nadzor gradsku
upravu, regulirati municipalne financije. To je obavljano putem provincijskih namjesnika, a osim
toga u gradove su upuivani posebni inovnici, gradski kuratori (curatores rerum publicarum),
kojima su povjeravane revizije i sanacije lokalnih financija.

Skrb o Italiji

Cijelom nizu Trajanovih mjera cilj je bio poboljanje stanja u Italiji. Jedna od glavnih mjera bio
je razvoj alimentarnih ustanova, koje je osnovao Trajanov prethodnik. Bit alimentacije svodila se na
sljedee: iz odreenog novanog fonda, koji je osnovala drava, podjeljivane su posudbe sitnim i
srednjim zemljoposjednicima uz neznatne kamate (obino 5% godinje); kamate od tih zajmova
troene se na odgoj maloljetne siroadi, kao i djece siromanih roditelja. Do punoljetnosti
djeacima je mjeseno dijeljeno po 16, a djevojicama po 12 sestercija. Ta zamisao nije nova;
privatne ustanove sline vrste postojale su jo u prethodnom razdoblju. Novo je bilo to to je sada
alimentarni fond osnivala drava i to se alimentacija provodi po itavoj Italiji, u relativno irokom
opsegu. Kao to o to tome svjedoe predodbe na reljefima i novcu, drava je reklamirala
alimentacije kao izraz careve dareljivosti i njegove skrbi o stanovnitvu. Ali je to, nesumnjivo, bila
palijativna mjera, koja nije mogla zaustaviti ni propadanje srednjeg i sitnog seljatva, ni
pauperizaciju gradskog stanovnitva.
Stanovnitvo nekih italskih gradova popunjeno je naseljavanjem veterana. Osim toga, Trajan je
izdao naredbu kojom je obvezao svakog senatora da jednu treinu svoje imovine uloi u italsku
zemlju. Ova mjera imala je za cilj poveanje vrijednosti italskog zemljita. Pod Trajanom graene su
nove i popravljane stare ceste, to je takoer doprinijelo razvoju italskog gospodarstva.
U Rimu su podizane nove zgrade, koje su izazivale divljenje svojom grandioznou i istovremeno
se odlikovale skladom i simetrijom svojih dijelova.

Preds tav e i dis tribucije

Osim uobiajenog izdavanja ita siromanim Rimljanima Trajan je u tri maha dijelio kongnarij,
pri emu je u dva sluaj podijelio po 75, a u jednom ak po 500 sestercija na ovjeka. Brojem i
raskonou predstava Trajan je nadmaio i najdareljivije od svojih prethodnika. Nakon sretno
zavrenog Dakog rata kazaline su predstave trajale 123 dana, u areni se borilo 10 000 gladijatora i
ubijeno 11 000 divljih ivotinja. Bogati Daki rat omoguio je Trajanu dareljivo ponaanje. Ali je
pred kraj njegove vladavine, za vrijeme Partskog rat, stanje financija bilo prilino loe.

Trajan i senators ki stale

Trajan je uivao popularnost. Plinije Mlai govori o tome da je Trajan u Domicijanovo vrijeme
dijelio nesreu sa ostalim predstavnicima najvieg stalea. Nastavljajui politiku svoga pooima,
Trajan je odravao dobre odnose sa senatorima. On se prisegom obvezao da nee pogubiti i prognati
nijednog senatora. Na osnovu Plinijevih djela moe se zakljuiti da je Trajan vodio rauna o svim
formalnostima koju su ostale od republikanskih vremena. Senatorska tradicija uvrtava Trajana u
dobe careve. Jo za ivota dobio je titula optimus (najbolji), i u kasnija vremena, prilikom
predaje vlasti novom princepsu, u Senatu se govorilo:
Budi sretniji od Augusta, a bolji od Trajana (felicior Augusto, melior Traiano). Ali se i pod
Trajnom razvija birokratski sustav upravljanja Carstvom. Sve vanije mjere povjeravane su
osobama koja je posebno odreivao car. Pod Trajanom vee znaenje nego prije dobio je prefekt
pretorija, koji je u odreenom pogledu bio po svom znaenju drugi ovjek u dravi, odmah iz cara.

3. Hadrijan (117. 138. g.)

Nakon Trajanove smrti sirijske su postrojbe proglasile carem njegovog zemljaka i roaka
Publija Elija Hadrijana. Rano zapoevi slubeniku karijeru, Hadrijan je, kao i njegov prethodnik,
bio iskusan vojskovoa, ali je, za razliku od Trajana, glavnu pozornost obratio na osiguranje granica
i odravanje mira.

Vanjs ka politik a

Partskom kralju vraena su podruja koja je Trajan osvojio, jer su se novoosvojeni i jo ni blizu
umireni teritoriji teko mogli zadrati bez krajnjeg naprezanja snaga. Velika Armenija se od
provincije ponovo pretvorila u kraljevinu, na ije je elo postavljen jedan kralj ovisan o Rimu. Ali je
Hadrijan zadrao teritoriji koji je Trajan osvojio u Arabiji, kao i Daciju, koja je i dalje kolonizirana
uglavnom ljudstvom iz istonih provincija.

Stav prema senators kom staleu

Na samom poetku vladavine, dok jo Hadrijan nije stigao u Rim, etiri konzulara, bive
Trajanove vojskovoe, organizirali su urotu s ciljem ubijanja cara. Urota je bila otkrivena, i po
odluci Senata urotnici su pogubljeni.
Slino svojim prethodnicima, Hadrijan je poloio prisegu da nee pogubiti nijednog senatora, bez
senatske odluke. Godinama su odnosi Senata i princepsa bili dobri, karakteristini i za prethodnog
vladara. Tek posljednjih godina Hadrijanova ivota taj je mir naruen i pogubljeno je nekoliko
senatora.

Jaanje cars ke vlas ti

Hadrijan je svojom djelatnou elio uvrstiti carsku vlast i razviti birokratski aparat. U tom
smjeru on je izvrio niz vanih reformi.
Princepsov savjet (consilium principis), koji se pojavio jo pod Augustom, postao je pod
Hadrijanom stalna i slubena ustanova; uz senatore, u savjet su ukljueni i vitezovi. Veliku ulogu u
carskom savjetu igrali su pravnici. lanovi savjeta dobivali su odreenu plau (solarium), a samo
zvanje lan savjeta smatrano je slubenim poloajem. lanovi tog savjeta slobodno su izraavali
svoje miljenje, koje je car prihvaao ili odbijao, ovisno o svojoj volji. Pod Hadrijanom stvara se
norma, koju su kasnije izrazili rimski pravnici, naime: princepsova volja je zakon.
Umjesto osloboenika na elo carskih ureda postavljani su vitezovi. Carske ustanove stjecale su
samim tim opedravni znaaj.
Kadar raznih carskih inovnika znatno se proirio. Osobita pozornost posveena je reguliranju
financijske uprave.
Vanu Hadrijanovu mjeru predstavljalo je objavljivanje tzv. Vjenog edikta (Edictum perpetuum).
Jo od republikanskih vremena pretorima je davano pravo dotjerivanja i mijenjanja graanskog
zakonodavstva. Po Hadrijanovu nalogu, najistaknutiji pravnik toga vremena Salvije Julijan revidirao
je pretorske edikte, napravio izbor iz njih i usustavio ono to je sauvalo znaaj za to doba.
Kodifikacijski rad zavren je izdavanjem Vjenog edikta. U njemu su skupljeni edikti gradskog
pretora i pretora peregrin. Na kraju je donesen edikt kurulnih edila. Prvi dio edikta odnosio se na
sudski postupak pred magistratom, drugi formul i parnic, dok je trei dio sadravao propise o
sudskim odlukama i njihovom izvravanju.

Hadrijanov a putov anja. Politik a prema prov incijama

Mnogobrojni natpisi koji pripadaju Hadrijanovom vremenu svjedoe o njegovoj panji prema
provincijskom ivotu. Njegova putovanja imala su najraznovrsnije ciljeve. U odreenoj mjeri
Hadrijan je nastojao zadovoljiti osobnu radoznalost. On se penjao na Etnu, posjetio grobove heroja
kod Iliona, bio na Pompejevom grobu u Peluziju (Egipat) i putovao uz Nil. Za vrijeme te
ekspedicije utopio se njegov ljubimac Antinoj, i na mjestu nesree, na obali Nila, podignut je novi
grad, koji je po pokojnikovom imenu nazvan Antinopolis.
Hadrijanova putovanja imala su pred sobom u prvom redu politike ciljeve. Pristaa miroljubive
politike, Hadrijan je posveivao veliku panju podizanju obrambene sposobnosti Carstva. Utvrene
su pogranine linije (naroito u zapadnoj Europi). Sam car osobno je pratio stvaranje utvrenih
linija. Ne samo u Europi, ve i u dalekoj Britaniji podignut je pogranini bedem. Veliku pozornost
posvetio je car podizanju vojne stege. U sjevernoj Africi naen je natpis sa fragmentom iz
Hadrijanovog govora, koji je on odrao za vrijeme postrojavanja; u njemu je naglaen znaaj vojne
stege i manevara, koji postrojbe navikavaju na ratno stanje. Osobito znaenje imala je promjena
naina popunjavanja vojnih jedinca. Do II st. osnovne jedinice (legije) popunjavane su rimskim
graanima. Od Hadrijanovog vremena u legije se poinju primati stanovnici provincija, bez obzira
pripadaju li rimskom graanstvu ili ne. Rezultati te reforme pokazali su se u III st. Kontingenti
novaka su time poveani, ali se zato vojska provincijalizirala i barbarizirala.
Kao rezultat carevog boravka na Istoku, sprijeena je diplomatskim putem opasnost od novog
partskog rata. Pri svakom putu po provincijama i Italiji Hadrijan je veliku pozornost posveivao
ivotu gradskog stanovnitva. Njegova politika doprinijela je razvoju gradskog ivota. Mnogi
gradovi dobili su najvia prava, razne naseobine stekle su gradska prava, u raznim podrujima
Carstva niu novi gradski centri. Omiljen Hadrijanov grad bila je Atena. On ju je ukrasio novim
graevnima i ponosio se time to je bio atenski arhont. Stvorio je opehelenski savez, ija se itava
djelatnost, dodue, svela na donoenje odluka kojima se izraava odanost i zahvalnost caru. Pod
Hadrijanom velika je panja posveena i agrarnom pitanju. Pod njegovom vlau rimska uprava
pokuala je regulirati odnose izmeu zakupaca koji ive na carskim zemljitima i administrativnog
osoblja dotinih imanja. U Italiji je Hadrijan nastavio politiku alimentacija. Uprava Italijom i dalje je
bila u rukama Senata. Hadrijan je suenje u gradskim parnicama u Italiji predao etvorici konzulara.

Hadrijanov a znaajk a

Hadrijan je bio dobar vojskovoa, iskusan i energian administrator i istovremeno vatreni

oboavatelj umjetnosti i filozofije. Pisao je stihove, bavio se kiparstvom i slikanjem. Njegova je
znaajka naglost, brza promjena raspoloenja, odreena neuravnoteenost. Ironija i duhovitost, koje
je istako njegov biograf, mijeale su se kod njega sa oholou. Okruen znanstvenicima, on je
nastojao biti najbolji meu njima, i nije bez osnova jedan od njegovih suvremenika primijetio da su
ljudi, htjeli ne htjeli, morali najobrazovanijim priznati onoga koji je zapovijedao nad trideset legija.
On je bio helenofil, poznavatelj i oboavatelj grke kulture. Za njegove poglede na svijet znaajan je
kozmopolitizam, i njegova razmimoilaenja sa Senatom objanjavaju se ne toliko njegovom
politikom, koliko njegovom nepanjom prema rimskim obiajima. Hadrijan je bio ovjek kome su
bile strane stare tradicije. On je nastojao svojoj vladavini dati kozmopolitsku znaajku. Nije
sluajnost to je u grkim podrujima uzimao epitete svojstvene najviim grkim boanstvima
(Olimpijski, Osloboditelj i dr.). U Rimu su ga u ali prozvali Grkom (ak deminutivom
Graeculus). Jedan od suvremenika kae da je Hadrijana potovao i bojao ga se, kao kakvog
stranog boanstva, ali da ga nije volio U Hadrijanovu znaaju ima dosta crta svojstvenih
njegovom vremenu, vremenu poetka opadanja antikog svijeta. U njegovom pogledu na svijet nema
cjelovitosti: kod njega se racionalizam kombinira sa misticizmom. Pred kraj ivota Hadrijan je
sagradio u Tiburu vilu, u kojoj su bili zastupljeni svi stilovi. U tom se oitovao njegov eklekticizam,
svojstven mnogim ljudima toga vremena.
Pod Hadrijanom rimska je uprava uivala podrku provincijske aristokracije, koja je zauzela
povlaten poloaj u usporedbi sa niim slojevima stanovnitva. Otra granica izmeu Rimljana i
provincijalaca poela se gubiti. Bogatstvo i osobne zasluge za cara (a ne porijeklo) dobivali su sve
vee znaenje.

Ustnak Bar-Kohbe

Ali Hadrijanova politika nije mogla zadovoljiti sve slojeve stanovnitva. Njegova vladavina
obiljeena je posljednjim ustankom u Judeji (132.-135.). Povod ustanku bio je pokuaj da se na
mjestu sruenog Jeruzalema podigne grad Elija Kapitolina. Tamo gdje je nekad bio Jeruzalemski
hram trebalo je podii hram Jupitera Kapitolskog, pod ijim se je imenom trebao odravati kult
samog cara Hadrijana. Na elo ustanka stao je neki Sijon nazvan Bar-Kohba (sin zvijezde), koji se
proglasio mesijom. Ustanici su zauzeli mjesto na kome se nekad nalazio Jeruzalem i pruali su otpor s
velikom upornou, koja je Rimljane natjerala na upotrebu znatnih vojnih snaga. To je bio posljednji
vei ustanak Judejaca, nakon kojeg im je ak bilo zabranjen ivot na teritoriju Judeje.

Hadrijanov a smrt

Hadrijan je umro 138. g, nakon teke bolesti koju je dobio za vrijeme putovanj. Neslaganje sa
senatorskim staleom u zadnjim godinama njegovog ivota oitovalo se u tome to ga je Senat odbio
deificirati. Da bi to postigao, Hadrijanov adoptivni sin i nasljednik morao je uloiti veliki napor.
Nakon sveanog pokopa pokojnikov prah smjeten je u Hadrijanov mauzolej monumentalnu
graevinu koja i dan-danas postoji, pod imenom tvrave svetog Anela.

4. Antonin Pio (138. 161.)

Hadrijanov nasljednik Tit Elije Antonin, kao i Trajan i Hadrijan, potekao je iz redova
provincijalaca. Njegova obitelj vodila je podrijetlo iz galskog grada Namauza (Nima). To je bio
jedan od najbogatijih senatora, blizak carskom dvoru. Hadrijan ga je posinio neposredno pred smrt,
onda kad je Antonin imao ve 50 godina. Njego stav prema pooimu, prema rimskim vjerskim
obiajima i tradicijama ogledao se u nadimku Pius (Poboni), koji je uao u sastav Antoniovog
imena. Vie nego Hadrijan odgovarao je on tenjama senatorske aristokracije svojim porijeklom,
nainom ivota i svjetonazorom. Sauvane znaajke o njemu govore o idealiziranom liku. Antonin je
predoen kao razborit i uravnoteen ovjek, koji nikad ne gubi mirnou duha, otvoren i postojan, koji
prezire ispraznu slavu. O njemu se govorilo da se odlikuje radinou; bio je dareljiv prema
drugima i istovremeno skroman u svojim potrebama.
Naela njegove vladavine bili su aequitas, felicitas, fides (pravinost, srea, vjernost). Ali sve
su to kvalitete idealnog vladara, a ne realnog ovjeka.
Antonin je uspio uvrstiti ono to su postigli njegovi prethodnici. O bilo kakvim njegovim
mjerama malo nam je poznato. U Antoninovo doba Rimskim Carstvom vladao je mir, gospodarski
poloaj Carstva dosegao je visoku razinu. Raspoloenje povlatenih slojeva provincijskog
stanovnitva izraeno je u govorima grkog filozofa Elija Aristida; on govori o miru, srei i procvatu
itavog Carstva, koje je svoje granice proirilo do na kraj svijeta i u kome su upravlja kao u kakvoj
dobroj obitelji.
Natpisi su Antonina nazivali boanstvom, spasiteljem ljudskog roda, Zeusom Eleuterijem,
Soterom. Ali su sve to potjee od povlatenih skupina stanovnitva. O raspoloenju irokih slojeva
stanovnitva malo nam je poznato. 152. g. izbio je ustanak Judejaca, o kome skoro nita ne znamo.
Istovremeno je izbio ustanak u Ahaji. Nemiri u Egiptu 152.-153. g. odrazili su se na opskrbu Rima
itom, a ova okolnost izazvala je nemire i u prijestolnici, tako da je sam car dospio u opasnost. Da bi
umirio svjetinu, Antonin je o svom troku organizirao distribucije vina, brana i ulja
najsiromanijem dijelu stanovnitva.
U vanjskoj politici Antonin Pio se drao nael svog prethodnika. On je teio miru i, po rijeima
njegovog biografa, ponavljao Scipionovu izreku: Bolje je sauvati ivot jednog graanina nego ubiti tisuu
nep rij atelja. Rimsko Carstvo sauvalo je svoj presti. O tome svjedoe poslanstva iz Indije, Partskog
kraljevstva i Hirkanije. Antonin Pio odbio je partskom kralju Vologazu II I vratiti prijestolje koje mu
je oduzeo Trajan. Diplomatskim putem uspio je sprijeiti upad Parta u Siriju. U crnomorskom
podruju pruio je podrku gradu Olbiji i pobijedio Alane. Antonin je morao voditi rat u Britaniji.
Sjeverno od Hadrijanovih bedema podignut je novi bedem, koji je branio rimsku granicu od novih
upada.

5. Marko Aurelije (161. 180.g.)

Antonina Pija naslijedio je Marko Aurelije5 kojeg je on posinio jo za Hadrijanovog ivota.
Mark o Aurelije kao filozof

Marko Aurelije pripadao je obitelji Anij, koji su vodili podrijetlo iz panjolske. Rodio se u
Rimu i odrastao u krugu ljudi bliskih caru Hadrijanu. Marko Aurelije poznat je kao istaknuti
predstavnik stoike filozofije. Svoje poglede izloio je u biljekama koje nose naslov Samome
sebi i koje su pronaene i objavljene nakon careve smrti. U osnovi njegove filozofije lei
samoanaliza, pomou koje ovjek treba pronalaziti put ka samousavravanju i voditi ivot u skladu s
prirodnim zakonima.
Drutveni ivot svih vremena izgleda Marku Aureliju monoton i jednolik. Uvijek pamti da sve
to se sada dogaa, i prije se dogaalo, i da e se uvijek dogaatiSjeti se, npr, itavog
Harijanovog dvora, i itavog Antoninovog dvora, i itavog dvora Filipa i Aleksandra i Kreza.
Svuda je bilo sve isto, samo to su lica bila druga. Zamor i sumnja odzvanjaju u njegovim
rijeima o mogunosti usavravanja politikog poretka. Ne sanjaj o Platonovoj dravi; budi
zadovoljan ako ti bilo to poe za rukom, ak i na taj uspjeh gledaj kao na veliku stvar. Marko
Aurelije vodio je skroman ivot, odlikovao se radinou, potpunim izvravanjem svojih obveza; on je
puno vremena posveivao suenjima i u posljednjem razdoblju ivota mnogo vremena proveo u
pohodima.

Unutarnja politik a

Sloga, koja je izmeu cara i Senata uspostavljena za vrijeme Antonina Pija, nije naruena ni pod
Marko Aurelijem. U unutarnjoj politici Marko Aurelije je izvrio neke reforme, koje se tiu
drugostupanjskih organa uprave ili graanskog prava. Pojaana je kontrola nad provincijama. Marko
Aurelije potvrdio je Trajanovu naredbu da senatori jedan dio svojih sredstava moraju ulagati u
italske zemljine posjede, ali je snizio visinu uloga od jedne treine na jednu etvrtinu.
U Rimu su prireivane predstave za plebs, dijeljeno je ito i novac. Marko Aurelije pokazao se
manje dareljivim od svojih prethodnika, ali je to ovisilo o objektivnim uvjetima. Kao to su to
pokazali dogaaji ratne povijesti toga vremena, rimska je vojska bila u punoj borbenoj spremi, a sam
Marko Aurelije bio talentiran vojskovoa; ali on u vojsci nije bio omiljen i popularan, ostajui
daleko od ljudi naviknutih na logorski i ratniki ivot.
Od svog pooima Marko Aurelije je primio u naslijee Carstvo koje se nalazilo u blagostanju:
dravna blagajna raspolagala je znatnim sredstvima, nemiri u provincijama bili su ugueni.

Rat s Partima

Usprkos tome, u gospodarskoj i socijalnoj strukturi Carstva bilo je mnogo proturjenosti. Kriza je
sazrijevala, i njeni simptomi oitovali su se u doba Marka Aurelija. Gotovo itava vladavina Marka
Aurelija ispunjena je ratovima. 162. g. partski kralj Vologaz II I napao je Armeniju i uvrstio na
armenskom prijestolju svog kandidata. Namjesnik pogranine rimske provincije Kapadokije, koji mu
je pokuao pruiti otpor, pretrpio je poraz i poginuo u bitki. Partske postrojbe upale su u Siriju i
napale sirijske gradove. Nedovoljno disciplinirane sirijske legije nisu mogle pruiti otpor
neprijatelju. Na Istok su upuene postrojbe iz raznih provincija: sa Dunava, Rajne, iz Afrike i
Egipta. Na elo ujedinjenih snaga postavljen je suvladar Marka Aurelije Lucije Ver. U stvari su
postrojbama zapovijedali iskusni vojskovoe, meu kojima se isticao Avidije Kasije. Rimljani su
zauzeli Armeniju, a zatim i Mezopotamiju. Seleukija i Ktesifon ponovo su dospjeli u ruke Rimljana.
Rimske postrojbe prele su ak Tigris i upale u Mediju. Ali se je u postrojbama iznenada pojavila
kuga, koja je Rimljanima nanijela strane gubitke. Rat je zavren 166. g. Armenija je ponovo
dospjela u poloaj vazalne kraljevine. Znatan dio osvojenog teritorija vraen je Partskom
kraljevstvu. Pod rimskim utjecajem ostao je samo sjeverozapadni dio Mezopotamije. To je bilo
vano i za obranu granica Carstva u sluaju daljnjih ofenziva. Pobjede na Istoku osigurale su mir na
odreeno vrijeme. Tome je doprinio sustav utvrenja du rimskih granica na Istoku, stvorenih po
uzoru na zapadne utvrene linije. U Arabiji je u cilju zatite od nomadskih plemena sagraen limes.
Rat je odnio mnogo sredstava. Uz to su postrojbe raznijele po itavom Carstvu kugu, koja je
bjesnjela ak i u Rimu i pokosila mnotvo ljudi. Loa ljetina u Italiji zahtijevala je subsidije radi
pomoi rimskom stanovnitvu. Uskoro su se tome prikljuile i nove vanjskopolitike potekoe.

Rat sa Kvadima, Mark omanima i Sarmatima

167. g. podunavska podruja, sve do Italije, bila su napadnuta od raznih barbarskih plemena.
Zajedno sa germanskim plemenima Kvadima i Markomanima napadali su Sarmati. Njima su se
pridruili i drugi narodi. Opasnost je prijetila ne samo zapadnim provincijama, nego ak i Aziji. Ova
okolnost natjerala je obojicu careva na naputanje Rima i pokretanje vojnih pohoda. 169. g, na
poetku pohoda, umro je Lucije Var, i itavim ratovanjem rukovodio je sam Marko Aurelije.
Voenje rata bilo je dovreno s velikim potekoama. Ratna djelovanja morala su se voditi na
znatnom prostoru i u raznim podrujima. Radi uspjenosti voenja rata trebalo je obrazovati nove
legije; meutim financije su bile ruinirane, jer su mnoga podruja Carstva bila opustoena kugom.
Usprkos tome Rimljani su odnijeli pobjedu. Najprije su razbijeni Markomani, zatim Kvadi, a najzad i
Sarmati. Predvialo se osnivanje novih provincija, ali su to sprijeili dogaaji u istonom dijelu
Carstva. Po miru sklopljenom 175. g. Rimljani su se morali ograniiti na barbarko priznanje rimskog
protektorata; na njihovom teritoriju rasporeene su rimske postrojbe. Osim toga, jedan dio barbara
naseljen je u rimskim podrujima sa pravima kolon. Sline naseobine osnivane su i prije, ali je to
sada provedeno u irokom opsegu.

Ustanci u prov incijama

172. g. u Egiptu je izbio ustanak bukol (pastir), koji je imao agrarni karakter. Ustanici su
stigli gotovo do Aleksandrije, ali ih je savladao sirijski namjesnik u Partskom ratu Avidje Kasije.
Neposredno nakon toga Kasije, koji je imao veliku vlast u istonim provincijama, digao je 175. g.
ustanak protiv Marka Aurelija. To je upravo i natjeralo cara na sklapanje mira s barbarima. Avidije
Kasije, kojeg su ispoetka podravale postrojbe i lokalno stanovnitvo, uskoro je bio naputen od
svojih pristaa i ubijen.
177. g. obnovljen je rat sa Kvadima i Markomanima. Car je ponovo krenuo u pohod. I ovaj drugi
pohod zavren je pobjedom Rimljana ali je Marko Aurelije umro 180. g, za vrijeme novog vala
epidemije kuge, koja se rairila po postrojbama.
Ratovi i unutarnji potresi negativno su utjecali na dravne financije. Tijekom ratova na Dunava
moralo se pribjei izvanrednim mjerama: na tritu je prodavano carevo posue, drago kamenje,
bogato ukraena careva odjea. Gospodarsko stanje Carstva bilo je u vrijeme Marka Aurelija
uzdrmano.

6. Komod i kraj dinastije Antonin

Sin i nasljednik Marka Aurelija Komod (180. 192.) sklopio je s Kvadima i Markomanima
mir, odustavi od novog teritorijalnog irenja.
Za unutarnju politiku Komoda karakteristino je jaanje apsolutistikih nastojanja.
Kao Domicijan, i on je zahtijevao boanske poasti, nazivajui sebe novim Herkulom. Herkul je
smatran pokroviteljem i uzorom prosvijeenih monarha dinastije Antonin. Njegov kult se znaajno
proirio. Tijekom Komodove vladavine Herkul je bio uzor i prototip neogranienog monarha, koji je
vlast dobio od svoga oca Jupitera.
Pod Komodom se ponovo obnavljaju progoni senatora. Sam on traio je podrku u vojnim
krugovima, naroito meu pretorijancima. Vii krugovi bili su nezadovoljni carem i zbog toga to je
on bio strastveni ljubitelj igara i predstava. Sam se car ponekad pojavljivao kao gladijator.
Nezadovoljstvo careve okoline dovelo je do sklapanja urote protiv Komoda, u kojoj je sudjelovala i
njegova ljubavnica Marcija. U noi uoi 1. sijenja 193. g. Komod je ubijen u gladijatorskoj
vojarni, uoi dana kojeg je namjeravao primiti konzulat u odjei gladijatora.Komod je bio posljednji
predstavnik dinastije Antonia, koja je Rimskim Carstvom vladala oko 100 godina.

Glava XXX
SOCIJALNO STANJE U RIMSKOM CARSTVU U I II ST.
Socijalno stanje Rimskog Carstva od vremena osnivanja Augustove vlasti pa do Komodove
smrti nije ostalo nepromijenjeno. U II st. Rimsko je Carstvo dostiglo kulminacijsku toku svojeg
razvitka. Pojam Imperium Romanum, koji je nekada znaio naprosto rimsku vlast, sada predstavlja
Rimsko Carstvo; pod njim se podrazumijeva onaj teritorij na koji se protezala rimska vlast.
Imperium Romanum je ujedno sinonim za pojam orbis terrarum (cijeli svijet).
Doba Antonin obiljeeno je porastom gradova, razvojem komunikacija, trgovine, irenjem
rimske kulture. Italija postepeno gubi svoj povlateni poloaj, dok naprotiv mnoge provincije
doivljavaju razdoblje procvata.
Iz ralambe socijalne i gospodarske strukture moe se zakljuiti da je II st. predstavljalo najvii
stupanj razvoja u pogledu ukljuivanja zemalja Sredozemnog mora u trgovinski promet i irenja
gradskog ivota. Ali su se u drutvenom ivotu Carstva u doba Antonin krile i mnoge proturjenosti,
koje su neminovno morale dovesti do krize.

1. Ropstvo i kolonat
Osnovu gospodarsko ivota i dalje ini robovlasnitvo, samo to se sve vie razvijaju oni novi
elementi gospodarskog razvitka koji su se pojavili u prvom razdoblju Carstva.

Vernae
Broj kupljenih robova i dalje se smanjuje a robovi odgajani u kui (vernae) stjeu vee
znaenje nego prije. Prema proraunima modernih istraivaa, u doba Republike robovi odgojeni u
kui predstavljali su obino jednu treinu ukupnog broja robova, dok se u doba Carstva taj odnos
mijenja: jednu treini sainjavaju kupljeni robovi. U svezi s promjenom drutvenih uvjeta mijenja se
i pogled na robove. Filozof Seneka ukazuje na ljudsko dostojanstvo robova, na to da i oni mogu biti
prijatelji, samo to se nalaze na niem drutvenom poloaju. Po Dionu Krizostomu ropstvo i sloboda
su moralna, a ne socijalna kategorija. Bez obzira na svoje socijalno stanje, jedni se ljudi raaju i
ostaju robovi po duhu, dok su drugi uvijek moralno slobodni. Ovakav pogled na robove odraava se i
u rimskom zakonodavstvu.

Zak onodavs tvo o robov ima

Prvi zakon koji je unekoliko zatitio robove objavio je jo car Klaudije. U Rimu je vladao obiaj
da se bolesni robovi, bez velikih izgleda na izljeenje, odvode na Eskulapov otok. Ako bi ozdravili,
morali su se vratiti svome gospodaru. Klaudije je izdao naredbu po kojoj robovi odvedeni na
Eskulapov ostok, u sluaju ozdravljenja, dobivaju slobodu. Car Hadrijan zabranio je ubijanje
robova. Njegov ivotopisac govori da je on pozvao na odgovornost jednu uglednu Rimljanku zbog
okrutnog postupanja prema robovima. Car Antonin Pio izdao je naredbu po kojoj onaj tko bez
razloga ubije svoga roba snosi istu odgovornost kao i za ubojstvo tueg roba. Odreen utjecaj
izvrili su i grki obiaji: po odluci tog istog cara robovima je dozvoljeno traiti azil u hramovima i
pred kipovima careva. U sluaju okrutnog postupanja prema robovima, gospodari su prisiljavani na
prodaju istih.
Nema nikakvog razloga za to da preuveliavamo znaenje ovih zakona. Poloaj robova ostajao je
kao i prije veoma teak. Novi pogled na ropstvo i zakoni u korist robova samo su jedan od simptoma
krize robovlasnikog gospodarstva.

Italija u doba Antonin

Kriza nije nastupila odmah, niti istovremeno u svim podrujima Carstva. Ona se oitovala u
prvom redu u Italiji. Osnivanje alimentacijskog fonda i njegovo irenje u vrijeme Antonina
predstavljalo je pokuaj spreavanja propadanja srednjih i sitnih zemljinih vlasnika, a istovremeno i
pokuaj pruanja pomoi siromanoj siroadi. Jasno je da je ta mjera bila palijativna i da je mogla
samo do odreene granice sprijeiti, a ne potpuno zaustaviti propadanje seljatva. Sauvane
alimentacijske tablice svjedoe o tome da su se dravnim kreditom koristili sitni i srednji posjednici
italskih gradova Veleje, Placencije i Beneventa. Na osnovu tih tablica moemo utvrditi da se broj
sitnih posjeda smanjuje, u usporedbi sa stanjem pred kraj Republike; pritom se ne moe govoriti o
stvaranju cjelovitih latifundija. Kompleks zemljita koja pripadaju jednom vlasniku mogao se
sastojati od vie nepovezanih parcela, ili su ak na jednom mjestu mogli postojati posjedi
meusobno odvojeni tuim parcelama.
To to je Italija postepeno gubila dominantan gospodarski poloaj, oitovalo se u odljevu
sredstava i zaputanju zemljita. Jedno od sredstava borbe protiv ovih pojava predstavlja naredba
cara Trajana, a potom i Marka Aurelija, da senatori moraju jedan dio svojih sredstava ulagati u
italska zemljita.

Razvitak kolonats kih odnos a

Jedan dio izvora koji nam daju predodbu o stanju krupnog zemljinog posjeda u Italiji za vrijeme
Trajana, jesu pisma Plinija Mlaeg. Iz njih se vidi da je sam Plinije Mlai vie volio posjedovati
zemljine posjede na raznim mjestima u Italiji. Po njegovim rijeima, on je time sebe osigurao od
iznenaenja. Plinijevi podaci svjedoe o tome da su se kolonatski odnosi i dalje razvijali. Prilikom
izbora imanja Plinije nastoji na odreenom mjestu pronai sigurne zakupce. Zaduenost kolon je sve
vie rasla. Ostaci njihovih dugova (reliqua colonorum), kao to moemo doznati iz drugih izvora,
mogli su se davati u zalog, prodavati i nasljeivati. Plinije je naglaavao da se koloni, uope ne
pokuavaju vratiti svoje dugove jer su oni isuvie veliki. Uslijed toga, vlasnici poinju novanu
zakupninu zamjenjivati zakupninom sastavljenom od jednog dijela proizvoda. Plinije to naziva
jedinim nainom lijeenja zastarjele bolesti.
Osobitost italskih kolonatskih odnosa sastoji se u tome to je kolon slobodan zakupac; u osnovi
odnosa izmeu njega i vlasnika lei dvostrani ugovor o najmu (locatio-conductio).
Kolonat se iri u provincijama. U istonim podrujima Carstva odnosi bliski kolonatu formirali su
se znatno prije rimskog osvajanja. U Egiptu i Aziji kraljevska zemljita, zemljita hramova i drugi
posjedi dijelili su se na parcele, koje su davane u zakup sitnim poljoprivrednicima. Taj zakup
pretvarao se u prisilan zakup, zemljoradnici su stvarno vezivani uz zemlju, i nisu mogli slobodno
napustiti mjesto u kojem su zapisani (origo). Na Zapadu se kolonat razvija potkraj I i poetkom II
st. Najbolje nam je poznato stanje na velikim carskim posjedima Rimske Afrike. Ti posjedi
formirani su jo pod Julijevcima-Klaudijevcima, uglavnom kao rezultat konfiskacije privatnih
senatorskih imanja od stane careva. Carski zemljini fondovi koji su se nalazili u Rimskoj Africi
dijelili su se na regije (tractus, regiones); one su se sastojale od velikih posjeda-saltusa (saltus).
Na elu regije nalazio se carski inovnik, prokurator. Veliki dio saltusa dijeljen je na estice i davan
u zakup kolonima. Glavna osoba na imanju bio je konduktor (conductor), kome su davani u zakup
svi prihodi s imanja. Odnosi izmeu kolon i carske administracije nisu se regulirani pojedinim
ugovorima, kao to je to bilo u Italiji, ve posebnim statutima (leges) o posjedima. Prilino veliki
fragmenti jednog takvog statuta sauvani su na jednom natpisu. U njemu se govori o tome da se
uspostavlja poredak u skladu sa Mancijevim statutom (lex Manciana). U pogledu datuma ovog
statuta u povijesnoj literaturi nema jedinstvenog miljenja; po svemu sudei on pada u posljednje
doba dinastije Flavijevaca, ili pak u vrijeme Trajana. Koloni su za zemlju plaali jednim dijelom
proizvoda; oni su morali dati jednu treinu etve penice i jema, jednu etvrtinu prihoda graka,
jednu treinu berbe maslina, odreenu koliinu meda iz svake konice. Forsiran je uzgoj maslina, i
onaj tko je sadio masline uivao je odreene povlastice. Koloni su novano plaali samo stoku. Osim
naturalnih i novanih podavanja, koloni su morali tri puta godinje po dva dana raditi na samom
imanju. Ovakav poredak bio je, po svemu sudei, karakteristian ne samo za carska, ve i za krupna
privatna imanja.
Od careva II st. osobitu pozornost reguliranju odnosa izmeu kolon i administracije afrikih
carskih posjeda posveivao je Hadrijan. On je potvrdio da konduktor ne moe od kolon zahtijevati
rad vie od est dana godinje. Naroit povlastice davane su onima koji su orali ledinu ili naputena
zemljita, sadili masline i voke ili uzgajali vinovu lozu.
Pravil, predvienih statutima pojedinih posjeda, konduktori su nisu pridravali. Stanovnici
Burunitanskog saltusa na svoje stanje su se alili caru Komodu. Oni su u albi tvrdili da prokuratori

uvijek stoje na strani bogatih i utjecajnih konduktora, a oni da nezakonito poveavaju potraivanja i
trae obavljanje radova preko propisane mjere. Prokuratori se uope ne obaziru na albe kolon, a
kada su se ovi sakupili i napisali albu samom caru, prokurator je na njih poslao vojnike; mnogi od
kolona baeni su u tamnicu, pri emu su ak i rimski graani podvrgnuti tjelesnim kaznama.
Koloni Burunitanskog saltusa imali su sree: njihova peticija stigla je do carske kancelarije, i sam
Komod naredio je da ubudue koloni rade onoliko koliko je propisano Hadrijanovim zakonom; ali ni
izdaleka sve molbe, vjerojatno, nisu dovodile do takvih rezultata. Tlaenje kolona i zloupotrebe
administracije bili su obina pojava.
Po sjeverozapadnim graninim podrujima naseljavani su barbari, pod uvjetima bliskim poloaju
kolon. Ovu mjeru osobito je opseno primjenjivao Marko Aurelije.
Kolonatski odnosi utjecali su i na poloaj nekih kategorija poljoprivrednih robova. Vlasnici
zemljita prevode ih na pekulij, tj, dodjeljuju im parcelu i, preputajui robovima da je obrauju po
svom nahoenju, obvezuju ih na plaanje odreenog danka u naturi. Pekulij je jedan od starih oblika
rimskih pravnih odnosa. Njegova iroka primjena za vrijeme Carstva svjedoi o tome da je stari
nain obrade prostranih teritorija pomou robova gubio svoje znaenje. Unosnije je bilo usitnjavati
imanja na manje estice i svim sredstvima osiguravati sebe od iznenaenja, osiguravati sebi
odreeni prihod. Robovi koji su dobivali zemlju kao pekulij nazivani su servi casati. U odreenoj
mjeri mijenjao se i njihov pravni poloaj. Na njih se gledalo kao na quasi coloni (skoro koloni).
Pravnici istiu da njih, za razliku od drugih robova, ne treba uvrtavati u inventar imanja; oni se ne
mogu ni ostavljati u naslijee.
U povijesnoj i pravno-povijesno literaturi pitanju kolonata posveivana je velika panja. Najvie
sporova izazvalo je pitanje o porijeklu kolonata. Neki povjesniari smatrali su kolonat nerimskom
pojavom, preuzetom od Germana, kod kojih su se robovi nalazili u drukijem poloaju nego kod
Rimljana i po svom statusu bili slini kolonima. Prvi je to miljenje iznio Savinji, kasnije su ga
zastupali Markvart i Zek. Njega je u odreenom pogledu dijeli i Mommsen, koji je, dodue, istako da
je irenju kolonatskih odnosa doprinijelo smanjenje broja robova, uslijed novih uvjeta rimske
vanjske politike. Puhta i Rodbertus smatrali su kolonat ublaenim ropstvom. Fustel de Coulanges i I
M. Grevs su smatrali da kolonat proistjee iz sve vee zaduenosti sitnih arendatora. Najzad, neki
istraivai objanjavali su razvitak kolonata utjecajem istonog helenistikog agrarnog sustava.
Osobito znaenje imala su u tom pogledu istraivanja Rostovceva. U svom radu o kolonatu on je
donio detaljnu studiju agrarnih odnosa u helenistikim zemljama, gdje je jo prije rimskog osvajanja
bio poznat prisilan zakup. Rostovcem smatra da se ne moe govoriti o izravnom preuzimanju tih
odnosa sa Istoka. Po njegovom miljenju, radi se samo o uzajamnom proimanju istonog i rimskog
socijalnog poretka. Rostovcev smatra da je svaka pojedina regija Rimskog Carstva imala svoj put do
kolonata. U Italiji kolonat je ponikao samostalno. U Africi se primjeuje kombiniranje italskih i
istonih oblika.
Kolonatski odnsoi bili su raireni i na druge socijalne kategorije: vezivani su za zemlju robovi,
naseljavani barbari. Ali te mjere ipak ne omoguuju da se kolonat smatra ublaenim ropstvom ili
ustanovom preuzetom od Germana. Nema nikakvih osnova za zakljuak o istonjakom podrijetlu
kolonata ali je potpuno mogue da je u organiziranju carskih imanja na Zapadu bilo poneto uneseno
iz istone organizacije posjed.
Razvoj kolonata predstavlja jednu od najvanijih osobitosti gospodarskog razvoja doba ranog
Carstva. U Italiji se kolonat razvijao uslijed toga to je robovski rad postao neunosan, a

robovlasniko gospodarstvo poelo opadati.

Kolon je u veoj mjeri nego rob bio zainteresiran za poveanje produktivnosti svoga rada.
Dodue, kod raspodjele zemljita na pojedine parcele moglo je biti rijei samo o ekstenzivnom
gospodarstvu; pod takvim uvjetima nisu se mogli izvriti savjeti za poboljanje poljoprivrede koje su
davali rimski agronomi. Ali mi ne moemo utemeljeno govoriti o tome da su oblici intenzivnog
robovlasnikog gospodarstva, o kojima moemo suditi na osnovu Katonovih i Kolumelinih djela,
bili nairoko rasprostranjeni. Po svemu sudei, ta su gospodarstva postojala samo u podrujima
blizu gradova, tamo gdje su postojale pogodne komunikacije. Velike latifundije bile su poglavito
ekstenzivna gospodarstva. Prema tome, mi ne moemo donijeti zakljuak da je irenje kolonata u
Italiji dovelo do opeg opadanja produktivnosti poljoprivrede.
U provincijama pak, naroito pograninim, kolonat je bio jedan od glavnih oblika iskoritavanja
seljaka, oblika koji su doprinijeli koritenju novih, dotad neobraenih zemljita. Carski i privatni
posjedi bili su takvih razmjera da se nisu mogli obraivati pomou robova. Kolonat je pruao
mogunost obrade tih zemljita.

2. Gradovi u II stoljeu
Jo u Augustovo doba odreene su glavne smjernice politike Carstva prema provincijama.
Iskoritavanje provincija pretvaralo su se u sustav, a oslonac na provincijsku robovlasniku
aristokraciju predstavljao je sredstvo za jaanje toga novog sustava. Augustovu politiku nastavio je
Klaudije; osobito znaenje u tom pogledu imala je djelatnost careva iz dinastije Flavijevaca i
dinastije Antonin. U svojoj osnovi Rimsko je Carstvo predstavljalo odreeno politiko jedinstvo,
ali je ono jo bilo daleko od sveobuhvatne centralizirane monarhije. Svaka provincija sastojala se od
samoupravnih gradova, kao i od pojedinih plemena, koja su sauvala svoje obiaje, svoj jezik, i
koja su tek postepeno primala rimsku kulturu na Zapadu i helenistiku kulturu na Istoku.

Porijek lo gradov a

Porijeklo tih gradova je razliito. Ako uzmemo zapadni dio Carstva, moramo ukazati na stare
gradove, nastale jo prije rimskog osvajanja, koji su bili vana trgovaka i kulturna sredita. Takvi su
panjolski gradovi Gades i Nova Kartaga sredita punske kulture, ili galski grad Masilija
sredite grke kulture. To su mogla biti prijanja sredita plemenskih naseobina. Takvi su bili mnogi
gradovi u Galiji. Gradovi su mogli nastati i od manjih naselja, koja bi izrasla u znaajnija sredita.
Tijekom II st. osniva se prilian broj novih gradova. Mnogi od njih bili su po svom porijeklu
kolonije veterana. Prilian broj gradova nastaje od naseobina koje se pojavljuju oko logora i
boravita vojske. to se tie istonog dijela Carstva, tu i dalje zadravaju svoje znaenje starinska
sredita helenistike kulture, iako se i na Istoku pojavljuje prilian broj novih gradova, koji su
igrali znaajnu ulogu u gospodarskom i kulturnom ivotu (Hadrijanopolis u Trakiji, Tiberijada u
Palestini, Antinopolis u Egiptu). Po istonim provincijama osnivane su i kolonije veterana.

Grads ke ustanov e

U zapadnom dijelu Carstva gradovi su se dijeli na vie kategorija.

U najvii rang spadale su kolonije (coloniae). Ispod njih nalaze se municipiji (municipii), a
zatim slijede gradovi (civitates) raznog ranga. Neki od njih smatrani su u doba Carstva
saveznikim (foederatae) gradovima. Drugi su nazivani slobodnim (liberae, leiberae et
immunes), dok je ogromna veina spadale u kategoriju gradova koji plaaju poreze (civitates
stipendiariae). Od ranga koji posjeduje koji grad ovisilo je kakva prava uivaju njegovi stanovnici
(prava Rimljana, Latina ili peregrina), na osnovu kojih prava posjeduju zemlju i uivaju li kakve
povlastice glede porez. Carevi unapreuju mnoge provincijske gradove u kolonije, ili municipije sa
pravima punog rimskog, ili latinskog graanstva.
Gradska uprava u zapadnim opinama u mnogome podsjea na italsku i, slino ovoj, kopira o
odreenom pogledu stari rimski ustav. Na elu grada stoji gradski senat (ordo decurionum);
kasnije se on ee naziva kurijom (curia).
Lokalni magistrati nosili su iste nazive kao i magistrati u Italiji. Najvii meu njima, koji su
odgovarali rimskim konzulima, nazivani su duumvirima (duoviri). Oni su birani svake godine i
njima je pripadala najvia vlast u gradu.
Jedanput u pet godina birani su duoviri quinquennales, koji su igrali istu ulogu kao i cenzori u
Rimu. Oni su provodili cenz i sastavljali album, tj. spisak dekuriona. Dva edila skrbila su se o
gradskom ureenju, vodili nadzor na organizacijom igara i nad redom u gradu. Najnii magistrati bili
su kvestori, koji nisu birani u svim gradovima.
Osim magistrata, gradovi biraju i patrone. To su osobe iz senatorskog stalea, visoki carski
dunosnici i sl. Uz obine postojali su i sveeniki magistrati, od kojih su osobito znaenje imali
vjeni flamini (flamines perpetui) sveenici carskog kulta. Oni su obino pripadali savjetu
dekuriona.

Grads ke financije

Municipalni prihodi sastojali su se od raznovrsnih podavanja. Grad je mogao imati prihode od

svojih zemljita koja je davao pod zakup. Ali su osobito znaenje imali svakovrsni prilozi mjesnih
magistrata. Osobe izabrane za dekurione, magistrati koji stupaju na dunost morali su se u znak
priznanja za ukazanu ast (honor) pobrinuti za razvoj rodnog grada i blagostanje njegovih
stanovnika. Oblici tih dobroinstava bili su razliiti: podizane su nove zgrade,izraivani trgovi,
postavljani kipovi, prireivane igre i predstave, dijeljeni obroci, hrana i novac, ulagana sredstva od
kojih je obrazovan alimentarni fond i sl.

Ureenje gradov a

Gradsko ureenje imalo je veliko znaenje. Tako nam, npr, ostaci afrikog grada Tamugadi
(Thamugadi) daju sliku o jednom relativnom malom gradu, koji se nalazi na periferiji Carstva i koji
je nastao u vrijeme Trajana. Grad je pravilno oblikovan, ulice se sijeku pod pravim kutom; u
sreditu, gdje se sjee vie ulica, nalazi se lijepo ureeni forum, okruen velikim, udobnim
zgradama. Meu tim zgradama, osim hramova, posveenih boanstvima, treba istaknut baziliku, gdje
se je odvijao poslovni ivot, gdje su vrene svakojake pogodbe i odravan suenja, zatim kuriju, gdje
je zasjedao gradski senat, zatim kazalite itd. Sauvani su ostaci dobro opremljenog trga, sa
ureajima za uvanje zaliha hrane. Po ulicama se nalazilo mnotvo portika, u koje su se ljudi mogli
skloniti od arkog sunca ili kie.

Funkcije grads kih kuratora

Nije u svim gradovima, niti uvijek gospodarstvo voeno racionalno. U nekim gradovima rashodi
su bili vii od prihoda. Carska uprava od vremena Nerve poduzima sve mjere da bi regulirala
upravu gradskim financijama. Pod Nervom i pod Trajanom stvara se posebna dunost gradskog
kuratora (curator rei publicae), koji ima iroke ovlasti; on je imao dunost voenja nadzora nad
gradskim financijama.
Ova mjera, kao i druge o kojima nam daje odreenu predodbu prepiska Plinija i Trajana,
svjedoi o centralizatorskoj i nivelirajuoj tendenciji Rimskog Carstva, karakteristinoj za doba
Antonin. Dravna uprava je nastojala na gradove prebaciti ubiranje svih vrsta porez. Jo na
poetku Carstva na gradove prelazi ubiranje izravnih poreza. Na kraju, dravna uprava stavlja
materijalnu odgovornost za ubiranje porez u odreenom gradu i njegovom okrugu na dekurione,
tonije, na deset najviih lanova savjeta.
Gradska autonomija postepeno opada; zajedno s njom poinje i opadanje gradova; to je takoer
jedan od simptoma poetka krize.

Prov incijs ki skupov i

Od ranog vremena Carstva nastaju provincijska udruenja gradova, koji se grupiraju oko carskog
kulta. Po helenistikim zemljama skupovi predstavnika gradova odreenog podruja postojali su jo
u predrimsko doba, u zapadnim, pak, provincijama ti se skupovi pojavljuju poetkom Carstva. Svake
godine u centru provincije skupljaju se predstavnici pojedinih gradova. Skupovima (concilia)
rukovodi provincijski sveenik (flamen perpetuus provinciae), u istonim provincijama on se
naziva azijarh, galatarh, bitinijarh, itd. Na tim se skupovima obavljaju bogosluja i prinose rtve u
ast Rima i cara, a potom se raspravlja o lokalnim pitanjima i upuuju zamolbe caru. Provincijski
skupovi isprva su imali utjecaj na upravljanje provincijama, ali se njihovo odravanje postepeno
pretvaralo u formalnu ceremoniju.

Socijalna struktura zapadnih gradov a

U socijalnoj strukturi pojedinih rimskih podruja sauvano je mnogo osobitosti, ali se ipak mogu
istaknuti neke ope crte, karakteristine gotovo za sve gradove u vremenu Antonin. Dekurioni,
vladajui gradski stale, pripadali su, u pravilu, krupnim i srednjim zemljoposjednicima, ija su se
imanja nalazila u gradskoj okolici. Usprkos razvoju obrtnitva i razmjene, samo je zemljini posjed
ovjeku stvarao povlaten poloaj u drutvu.
Stale dekuriona nije bio zatvoren. Epigrafski podaci nam svjedoe o tome da su njegovim
lanovima mogle postati osobe skromnog socijalnog podrijetla. U Africi, npr, jedan epitaf govori o
tome kako je neki sin siromanih roditelja bio u mladosti nadniar, eo ito, zatim stao na elo
korporacije etelaca, i najzad stekao imanje i postao gradski cenzor. Prilian broj dekuriona
sainjavali su bivi vojnici. Dekurionima su mogli postati i romanizirani predstavnici domae
aristokracije.
Sljedee mjesto iza municipalne zemljoposjednike aristokracije zauzimali su svakovrsni
poduzetnici (negotiatores): trgovci, vlasnici obrtnikih radionica, vlasnici brodova itd. Meu njim
esto ima i osloboenika.
O ivotu niih slojeva slobodnog stanovnitva znamo relativno malo. Po malim gradovima
postojao je prilian broj ljudi koji su se bavili poljoprivredom, obraivali parcele u predgrau;
poseban stale sainjavali su obrtnici.

Koleg iji

Jednu od osobitosti municipalno ivota tog vremena predstavlja razvitak kolegija. Taj proces je
karakteristian za zapadni dio Carstva. Kolegiji su imali najrazliitije ciljeve. Neki su imali vjerski
karakter; formirani su kolegiji siromanih ljudi (collegia tenuiorum); u Rimu, Italiji, a i po
provincijama, bilo je mnogo takozvanih kolegija za pokope (collegia funeraria), iji su lanovi
imali zadau prireivati pokope i spomene umrlim lanovima svoje korporacije. Organiziranje
kolegija moglo je imati i gospodarske ciljeve: siromani i srednji slojevi stanovnitva eljeli su se na
svaki nain osigurati od propasti, koja im je prijetila. Ali je za gospodarski razvoj Carstva osobito
vaan nastanak kolegij trgovaca, vlasnika brodova i raznih obrtnika. Postojali su kolegiji pekara,
tekstilaca, oruara itd. lanovi kolegijalnih korporacija mogli su biti kako slobodni ljudi tako i
robovi. ivot kolegija, kao to to pokazuju natpisi, bio je neobino intenzivan. Po svom ureenju oni
su u odreenoj mjeri podsjeali na municipije. Na njihovom elu nalazili su se magistri, kuratori,
prefekti, praesides itd. Kolegiji su imali svoje patrone, oni su se nalazili pod zatitom kakvog
boanstva i imali svoje blagdane. Odreenih dana lanovi kolegija sastajali su se radi raspravljanja
o pitanjima vanim za kolegij.
Rimska uprava odnosila se prema kolegijima s malom podozrivou. Doista, u Rimu su kolegiji
pred kraj Republike bili neka vrsta politikih klubova, a u provincijama mogli su doprinositi
organiziranju ustanaka. Zato je Trajan, npr, u jednom od svojih pisama izriito zabranio Pliniju
osnivanje kolegija vatrogasaca.

3. Gospodarski ivot provincija

U gospodarskom ivotu Carstva provincijski su gradovi igrali veoma vanu ulogu kao obrtnika
i trgovaka sredita. Poloaj gradova bio je nejednak. U nekim sluajevima oni su podmirivali samo
potrebe svoga okruga, u drugim su to bila snana trgovaka i obrtnika sredita. Doba Antonin
obiljeeno je razvojem intenzivne razmjene. Razmjena je razne narode tako povezala, da je
izgledalo da je ono to je proizvedeno na jednom mjestu roeno svuda (Diversas... gentes ita
commercio miscuit, ut quod gentium esset usquam, it apud omnes natum esse videretur). Ove
rijei spadaju u niz retorikih hiperbola, ali one ipak vjerno naglaavaju odreene crte socijalne
stvarnosti.
Razvoju razmjene doprinosio je mir, koji je Carstvo uspostavilo. Veliko znaenje imala je skrb
carske uprave o komunikacijama. Provincije su bile ispresijecane kvalitetnim cestama, na iju je
izgradnju troeno mnogo truda i sredstva. Izgradnja prometnica imala je u prvom redu strateke
ciljeve, ali su ceste doprinosile i razvoju razmjene.

Istona podruja Cars tva. Mala Azija i Sirija

U pogledu obrtnitva istoni su se gradovi nalazili ispred gradova zapadnog dijela Carstva;
osobito su se isticala neka sredita na morskoj obali i na raskrijima trgovakih putova. Svako
podruje rimskog Carstva imalo je svoje gospodarske osobitosti.
Mala Azija obuhvaala je vie provincija. Uz stare trgovake gradove, kakvi su bili Milet, Efez,
Pergam, Smirna, bilo je i zabaenih pastirskih podruja. U granicama provincija postojala je iva
razmjena, a preko primorskih gradova i drugih podruja izvoeni su poljoprivredni proizvodi (vino,
ulje, vuna, koa), drvena graa, kao i obrtniki proizvodi, osobito tekstila roba.
U Siriji je takoer bilo seoskih podruja, slabo povezanih s gradskim sreditima. Ali i uz to treba
istaknuti visok gospodarski razvoj sirijskih gradova. Stari feniki gradovi sauvali su svoje
znaenje. U Tiru su, kao i prije, izraivanje grimizne tkanine, a Sidon je bio na glasu po predmetima
izraenim od obojenog stakla. Po sirijskim gradovima bilo je mnogo majstora koji se izraivali
razne predmete od zlata, srebra i bronce; metalni proizvodi izraivani u Siriji dopirali su na Istok i
na Zapad. Glasovite su bile sirijske vunene i lanene tkanine, kao i predmeti od kineske svile. U
mnogim dijelovima Sirije oduvijek je bilo razvijeno voarstvo. Sirijska vina, kao i sueno voe, bili
su veoma cijenjeni i izvoeni ak i u Italiju. Na carskim posjedima rasli su cedrovi i empresi, koji
su takoer izvoeni iz Sirije. Osim primorskih gradova, kao to su Antiohija i Laodikeja, veliku
vanost imao je Damask, koje se nalazio na kriitu trgovakih putova. Preko Sirije voena je
jednim dijelom trgovina sa Indijom i Kinom (preko Partskog kraljevstva). U rimsko doba razvijaju
se takvi gradovi kao to je nedavno otkopani Dura-Europos na Eufratu, koji se nalazio na velikom
karavanskom putu, i Palmira, koja je najprije bila samostalna drava, a zatim potpala pod rimsku
vlast.
Glavni artikli istone vanjske trgovine bili su luksuzni predmeti; iz Indije je dolazilo drago
kamenje, biseri, pamuk, a iz Kine svila. Iz rimskih podruja izvoene su tkanine, metalni proizvodi.
U pravilu, vanjska trgovina s dalekim istonim zemljama bila je za Rimsko Carstvo uglavnom
pasivna.
U Siriju, kao i u maloazijska podruja, nagrnulo je pred kraj Republike mnotvo italskih
pekulanata, ali su ih u vrijeme Carstva konano potisnuli helenizirani sirijski trgovci, koji u svojim
rukama nisu drali samo sirijsku trgovinu, ve su svojim laama prevozili i egipatsku robu.

Egipat

Najsnanije trgovako sredite Egipta i itavog istonog dijela Sredozemnog mora bila je
Aleksandrija. Preko nje je vodio drugi trgovaki put u Indiju i Kinu. Indijska roba, dovoena preko
Crvenog mora, prevoena je devama u najbliu sredozemnu luku, ili do Nila, pa niz Nil u
Aleksandriju. Ogromni carski posjedi davali su obilje zlata, iji je znatan dio odlazio u Rim. Iz
Egipta su izvoene lanene tkanine i papirus. Trgovina i obrt znatnim svojim dijelom bili su
monopolizirani. U sloenom birokratskom sustavu najistaknutije poloaje zauzimali su Rimljani. Ali
su u gospodarstvenom ivotu zemlje glavnu ulogu (u svojstvu srednjih i sitnih gospodarstvenih
inovnika, zakupaca i trgovaca) igrali Grci, tonije reeno, helenizirano lokalno puanstvo.

Istoni gradov i Rims kog Cars tva

U vrijeme Antonin karakteristian je visok gospodarski razvoj gradova rimskog Istoka. Ne

moemo rei da su svi gradovi dostigli onu razinu gospodarskog razvoja na kome su se nalazili u
najboljim vremenima helenistikog doba, ali je u svakom sluaju njihov gospodarski poloaj bio
vii od onog u prethodnom razdoblju, pred kraj Republike, i onog u kasnijem vremenu, tj. u III st.
Uostalom, treba istaknuti neravnomjernost razvoja pojedinih podruja. Tako je, na primjer, Petra
izgubila svoje prijanje znaenje nakon ukljuivanja Palmire u sastav Carstva. I dalje je trajalo
opadanje gradova u samoj Grkoj i taj proces nisu mogle sprijeit ni milostinje careva, kao ni mjere
poput Hadrijanova Panhelenskog saveza.
Istoni gradovi i dalje su uvali svoj poseban poloaj, kako u gospodarskom, tako i u kulturnom
pogledu, iako su sa Zapadom bile uspostavljene redovne trgovake veze, koje su ile raznim
smjerovima. Osim tradicionalnih sredozemnih putova, Istok je sa zapadnim rimskim provincijama bio
povezna preko Bitinije i Mezije.

Gos podars ki razvoj zapadnih podruja

Gospodarski razvoj zapadnih gradova odvijao se unekoliko drukije od razvoja istonih gradova.
Znatnim svojim dijelom zapadne su provincije ostajale poglavito poljoprivredna podruja. Tek u I st.
na Zapadu su pojavljuju obrtnika sredita, koja dodue nisu stekla onaj svjetski glas kao Tir i
Sidon, ali su zato proizvodili robu koja je dopirala ak do pograninih barbarskih zemalja.
U I-II st. provincije najblie Italiji sauvale su svoje prijanje gospodarsko znaenje. Sicilija je
izvozila ito, Sardinija je bila poznata po svojim poljoprivrednim proizvodima i mineralnim
bogatstvima, sa Korzike je izvoena umska graa.

Sjev ernoafrik e prov incije

Osobito veliko znaenje za gospodarski ivot Carstva imale su sjevernoafrike provincije.

Oduvijek je bila glasovita afrika penica, koja je u prvom redu odlazila u Rim. itarstvo je
predstavljalo osnovnu granu poljoprivrednog ivota Afrike. ito se proizvodilo ne samo na
ogromnim carskim imanjima, ve i na posjedima aristokracije. Od ostalih poljoprivrednih proizvoda
steklo je vanost maslinovo ulje. Ono je isprva proizvoeno samo za lokalnu potronju. Kasnije je
ulje najbolje kakvoe izvoeno u Rim i Aleksandriju. U Africi su uzgajane i razne vrste vinove loze,
premda afrika vina nisu igrala vaniju ulogu u provincijskom izvozu.
Veliki posjedi, koji su u administrativnom pogledu izjednaeni s municipalnim okruzima i koji su
obuhvaali naseobine kolon, predstavljaju jednu od osobitosti socijalnog poretka Rimske Afrike.
Ali istovremeno Sjeverna Afrika u doba Carstva je zemlja gradova: neki od njih nastali su jo u
vrijeme kartake vladavine, drugi su izrasli od plemenskih sredita, trei su osnovali Rimljani. U
gospodarskom pogledu gradovi su bili sredita obrtnitva i trgovine, ali se istovremeno znatan dio
stanovnitva, osobito u malim gradovima, bavio i poljoprivredom.
Obrt je bio relativno slabo razvijen u Africi. Obrtnici su, po svemu sudei, podmirivali samo
lokalno trite. Uvoz iz drugih provincija i Italije se smanjuje, ali su ipak keramika iz Italije i Galije i
metalni proizvodi iz Italije dovoeni u afrika podruja i u II i III st. Znaajno mjesto u afrikom
izvozu zauzimale su divlje zvijeri, koje su prodavane rimskim amfiteatrima, kao i robovi (Crnci),
zlato i slonova kost.
U I st. rastu uglavnom primorski gradovi Carstva. Kartaga, obnovljena po planu Julija Cezara,
ponovo se pretvorila u jedno od najsnanijih trgovakih sredita Sredozemnog mora i sauvala, kao i
Aleksandrija, svoje znaenje sve do posljednjih stoljea Carstva. Osim Kartage, u I-II st. cvali su
Utika, Hadrumet, Hipon-Regij i glavni grad Mauretnaije - Cezareja. Za II st. karakteristian je porast
gradova u samim provincijama; to svjedoi o uspjesima romanizacije, gospodarskom razvoju takvih
podruja koja su tek tada stjecala kulturu. Tamuradi, Lambezis i niz drugih gradova razvili su se tek u
doba Antonina.

panjols ka

Iz panjolske su jo od davnih vremena izvoene kovine: zlato, srebro, olovo, bakar i eljezo.
Mjesta najbogatija rudnim blagom pripadala su dravi ili caru; rudnici su davani u zakup
konduktorima (conductores), koji su dravnoj blagajni dostavljali kovine u obliku poluga.
panjolska je spadala u red onih provincija koje su izvozile ito u Italiju. U panjolskoj se
proizvodilo maslinovo ulje za izvoz. Vaan je bio i izvoz vin. Du obale Pirenejskog poluotoka
bilo je mnotvo rimskih sredita. Obrt je u panjolskoj bio relativno slabo razvijen; iz nje su
dolazile uglavnom sirovine, u prvom redu za razne italske radionice; naprotiv, u nju su izvoeni
gotovi proizvodi iz Italije i Galije.
Carevi su titili porast panjolskih gradova, iako broj velikih gradskih sredita nije bio velik.
Odreenu vanost sauvali su stari pomorski gradovi Gades i Nova Kartaga; grad Tarakon, sredite
jedne od panjolskih provincija, znatno se razvio za dva stoljea i stekao veliko trgovako znaenje;
znaenje je stekao i gard Korduba, koji se nalazio na putu za najvee rudnike bakra u panjolskoj. Za
panjolsku, kao i za Afriku, bile su karakteristini omanje varoice, kojih je naroito mnogo bilo u
junom dijelu zemlje, u Betici, gdje je romanizacija postigla najvee uspjehe.

Britanija i gals ka podruja

Britanija je bila jedna od najmanje romaniziranih zemalja, premda su se i tu razvijala gradska

sredita, u kojim su ivjeli predstavnici lokalne aristokracije, trgovci i rimski inovnici. Iz Britanije
su izvoene uglavnom kovine, naroito eljezo i cink, a takoer i robovi.
Nejednako su bila razvijena u gospodarskom pogledu i galska podruja. Romanizacija je najvei
uspjeh izvrila ne njihov juni dio, na Narbonsku Galiju. Tijekom stolje gospodarsko i kulturno
sredite te regije bila je Masilija. Od Cezarovog vremena Masilija gubi svoje gospodarsko
znaenje, ostajui jedna od malobrojnih oaza grke kulture na Zapadu. Zato su se razvili gradovi
Narbon i Arelata. Plovne rijeke igrale su vanu ulogu u gospodarskom ivotu Galije. Na njihovim
obalama nalazili su se najvaniji galski gradovi, u kojim su kompanije vlasnika brodova uivale
velike povlastice. Osobito su se isticali Lugdun i Trier. Veina galskih gradova nastala je jo u
predrimsko doba i predstavljala su u stvari sredita plemenskih naseobina, okruga (pagi), koji su se
uslijed uspjene romanizacije galske aristokracije i priljeva rimskih doseljenika u galska podruja
pretvorili u rimske gradove. itarstvo je bilo razvijeno u svim podrujima Galije. ita je bilo
dovoljno ne samo za potrebe lokalne potronje i snabdijevanje sjevernih vojski, ve ponekad i za
izvoz vikova u Italiju. U mnogim podrujima bilo je razvijeno vinogradarstvo. Galska vina,
naroito ona iz Narbonske provincije, uspjeno su konkurirala najboljim italskim vrstama.
Maslinovo ulje takoer se proizvodio u Junoj Galiji.
Vie nego u ostalim zapadnim provincijama jaala je obrtnika proizvodnja. Lanene tkanine,
galski vuneni ogrtai, keramiki proizvodi, osobito svjetiljke od gline, metalni proizvodi irili su
se po svim zapadnim provincijama, potiskujui italsku robu.

Porajns ka i prialps ka podruja

Porajnska podruja koja su sainjavala Gornju i Donju Germaniju, opskrbljivala su itom i

drugim namirnicama legije koje su se tamo nalazile. Preko tih podruja voena je trgovina s
Germanima, od koji su dovoeni robovi.
Prialpska podruja, koja je osvojio August, bila su vana nalazita kovina.

Podunavs ka podruja

Podunavska podruja postepeno stjeu sve vee znaenje u ivotu Carstva. Rastu gradovi. Neki od
njih bili su kolonije veterana, drugi su se razvili od zaselaka, osnovanih pokraj rimskih logora, tei
od sredit plemenskih naseobina. Na Dunavu se razvija brodarstvo. Osim toga, razmjeni je
doprinosio i sustav prometnica koje su spajale razliita podruja. Dominantnu ulogu igrala je
poljoprivreda; u nekim podrujima vaene su kovine. Obrtnike radionice zadovoljavale su lokalno
trite. Peko Akvileje dolazila je zapadna roba. Glavni uvozni artikli bili su obrtniki proizvodi i
vina; s one srane Dunava dovoeni su robovi, a takoer i stoka. Osnivanje provincije Dakije
doprinijelo je razvoju veza sa sjeveroistonim nerimskim podrujima.

Sjev erna obala Crnog mora

Sjeverna obla Crnog mora nije ulazila u sastav Rimskog Carstva, ali se je nalazila u politikoj
ovisnosti od Rima.
I grki gradovi (Olbija, Hersonez, kao primorska sredita na kavkaskoj obali) i Bosporska
kraljevina dobivali su od Rima vojnu i financijsku pomo za borbu protiv stepskih naroda. Na
zapadnom dijelu Krima, a jedno vrijeme i na Herzonezu, nalazile su se rimske postrojbe. Pod
Antoninom Pijem pruena je znatna pomo Olbiji, koju su napadala skitska plemena. Bosporski
kraljevi kovali su novac sa rimskim simbolima i smatrali rimske careve svojim vrhovnim
zatitnicima.
ito koje je dobivano na njivama poluheleniziranih velikih posjednika grkih gradova, odlazilo je,
kao i stoljeima prije, u sredita balkanske Grke. itom iz crnomorskih podruja opskrbljivale su se
rimske vojske razmjetene ne samo u podunavskim podrujima, ve takoer i na Pontu, Kapadokiji i
Armeniji. Grki trgovci izvozili su usoljenu i suenu ribu ne samo u Grku, ve i u zapadne
provincije. Iz crnomorskih podruja izvoeni su robovi, kao i luksuzni predmeti: zlato i skupocjena
krzna. Obrtniki proizvodi, koji su stizali iz istonih i zapadnih provincija, kao i oni koji su
proizvoeni u grkim gradovima, dopirali su do stepskih predjela, daleko izvan granica Bosporske
kraljevine.
Romanizacija gotovo da i nije zahvatila crnomorska podruja, iako su sauvani ostaci naselja i
hramova rimskih stanovnika. Helenizirani sloj predstavljao je relativno uzak sloj stanovnitva. Pri
tome se jo u ovo doba primjeuje obrnut utjecaj lokalne skitsko-sarmatske kulture na ivot, narav i
obiaje grkih kolonista.

Proizvodnja i razmjena u I i II st.

Prema tome, u I i II st. razmjena je bila razvijena izmeu svih dijelova Carstva. Pojedina njegova
podruja i gradovi specijalizirali su se za proizvodnju odreenih vrsta robe. Ali ne treba
preuveliavati razmjer trgovine ovog vremena i govoriti o razvoju kapitalistikih odnosa. Glavni
predmeti trgovine i dalje su bili luksuzni artikli i poljoprivredni proizvodi. Od obrtnikih proizvoda
izvoeni su uglavnom rijetki predmeti, a krug njihovih potroaa bio je relativno malen. Predmeti
iroke potronje izraivani su na licu mjesta, a trgovina njima nije imala presudno znaenje.
Obrtnika proizvodnja nije bila toliko razvijena da bi se moglo govoriti o masovnoj proizvodnji i
masovnom tritu. Glavni uzrok te pojave leao je u samom nainu robovlasnike proizvodnje.
Dominantan oblik obrtnike proizvodnje bila je radionica u kojoj su bili zaposleni uglavnom robovi.
U pravilu, to su po svemu sudei bila omanja poduzea, u kojima nije postojala podjela rada.
Sredstva za proizvodnja nisu usavravana, i tehnika se nije razvijala. Rad robova bio je malo
produktivan; poboljane su jedino metode obrade sirovina, stjecane u i prenoene s koljena na
koljeno majstorske navike, ali je u kvantitativnom pogledu produkcija ostajala na niskom stupnju, dok
su cijene bile relativno visoke.
Usprkos razvoju prometa, transport je ipak bio skup. Isplativije je bilo preseliti itavu radionicu
nego konkurirati lokalnim obrtnicima. Posljedica toga bila je decentralizacija. Obrtnike radionice
pojavljuju se u onim provincijama koje su prije toga osjeale potrebu za uvozom, a to je
predstavljalo prepreku stvaranju obrtnikih sredita u punom znaenju te rijei.
Odsustvo masovne proizvodnje objanjava se i time to je kupovna sposobnost glavnine
stanovnitva uvijek ostajala neobino niska. Poto je dalo odreene povlastice najviem sloju
provincijskog stanovnitva, Rimsko Carstvo nije nita uradilo na uzdizanju blagostanja puanstva.
Naprotiv, porezna optereenja postajala su sve vea.
Obian puk plaao je porez na zemlju i osobni porez; osim toga, postojalo je mnotvo raznih
neizravnih poreza. Osim redovnih, bilo je i izvanrednih nameta. Ponekad su carevi brisali sve
porezne dugove na odreeno vrijeme u nekim podrujima, ali te mjere nisu mogle imati vee
znaenje, jer su brisani oni porezni dugovi koji se i inae nisu mogli naplatiti.
Velika prepreka razvoju novanog gospodarstva bio je sam porast krupnih posjeda; taj porast nije
mogla zaustaviti politika careva dinastija Antonin, koji su titili srednji zemljini posjed. Porast
krupnih posjeda imao je razne uzroke: dobra proa poljoprivrednih proizvoda, time to je ulaganje
sredstava u zemlju bilo najsigurniji nain ouvanja tih sredstava, i najzad time to je posjedovanje
zemlje smatrano najasnijim i najdostojnijim zanimanjem. Krupni posjednici borili su se da dobiju
posebne senatske ili carske odluke, po kojima su njihovi posjedi smatrani neovisnim od municipij i
u pravima izjednaeni s njima. Susjedstvo krupnog posjeda malo je doprinosilo razvitku obrt u
oblinjim gradovima. Na posjedima se pojavljuju vlastiti, obino neslobodni obrtnici, stvaraju se
vlastite obrtnike radionice, proizvodi se opeka ili crijep za potrebe samog posjeda.
Razvoj gradova doprinio je ukljuivanju raznih podruja Rimskog Carstva u promet, ali je itav
niz uvjeta predstavljao prepreku za produbljivanje tog procesa. Glavni uzrok leao je u
robovlasnikom nainu proizvodnje. Kriza robovlasnitva utjecala je i na ivot provincija. Ali
uslijed itavog niza uzroka kriza se nije odmah izraavala. Na primjer, Afrika i Galija bile su na
visokom stupnju jo u III st. Kriza je najranije dola do izraaja u Italiji, iji se poloaj znatno
pogorao nakon katastrofalne kuge u vrijeme Marka Aurelija.

4. Politiki i gospodarski poloaj grada Rima

U I i II st. Italija postepeno gubi svoj dominantan poloaj. Ali je Rim i dalje ouvao obiljeje
svjetske prijestolnice. Ova prednost Rima pred drugim gradovima objanjava se iskljuivo
politikim razlozima. Grad je rastao i ponovo se izgraivao; svaki od careva nastojao je ostaviti svoj
trag u obliku kakve monumentalne graevine novog hrama, trijumfalnog luka. U gospodarskom
pogledu Rim je bio potroako sredite. Organizacija opskrbe itom (annonae), koje je uglavnom
dolazilo iz Afrike i Egipta, predstavljala je sloen sustav.

5. Rimski plebs
Glavni potroa proizvoda koji su stizali u Rim bio je plebs. Flavijevci i Antonini nastavljaju
prema rimskom gradskom stanovnitvu politiku svojih prethodnika. Kao i prije, besplatno je
dobivalo ito redovno oko 150 do 200 tisua ljudi; gotovo pod svakim carem dijeljeni su izvanredni
pokloni u novcu (congiaria). Osnovne zahtjeve rimske svjetine u doba Carstva Juvenal je izrazio
rijeima: panem et circenses (kruha i igara). Prireivanju igara i predstava posveivana je
izuzetna pozornost. Politiki bespravna rimska svjetina esto je za vrijeme predstava otvoreno
izraavala svoje simpatije ili antipatije prema vladajuem caru, povicima je upuivala pojedine
zahtjeve upraviteljima, ili aplaudirala umjetniku, koji bi uinio kakvu duhovitu aluziju na carev
raun.
O privatnom ivotu rimskog gradskog plebsa poznato je relativno malo. Djela satiriara i
moralista govore o siromasima-klijentima, koji ive od sitnih darova i koji oekuju milostinju od
svojih bogatih patrona. Patronat i klijentela u doba Carstva nemaju politiko znaenje. Oni samo
zadovoljavaju tatinu aristokracije i pruaju neznatna sredstva za ivot sirotinji. U etnikom pogledu
rimski je plebs u doba Carstva bio raznorodan. Znatan njegov dio sainjavali su osloboenici.

6. Osloboenici
Pobude za pu tanje robov a na slobodu

Putanje robova na slobodu predstavljalo je jednu od osobitosti socijalnog ivota Carstva. Koji su
uzroci te pojave?
Putanju robova na slobodu doprinio je, nesumnjivo, sustav prevoenja robova ne pekulij. Kao
pekulij rob je mogao dobiti radionicu, ili duan. Jedno vrijeme on je plaao odreeni porez, ali je
istovremeno skupljao sredstva i otkupljivao svoju slobodu. Kao osloboenik on nije prekidao veze
sa svojim bivim gospodarom, koji je i dalje ostajao njegov patron. Osloboenici su esto bili samo
podmetnute osobe, preko kojih su rimski aristokrati sudjelovali u trgovakim i zelenakim
poslovima. Putani su na slobodu i robovi ije izdravanje nije bilo isplativo. Bilo je sluajeva da se
robovi putaju na slobodu iz filantropskih pobuda. Prema tome, motivi za oslobaanje robova bili su
najraznovrsniji, i osloboenici su predstavljali jednu od znaajnih kategorija rimskog drutva.

Socijalni i gos podars ki poloaj osloboenik a

Osloboenici su dobivali rimska ili latinska graanska prva, ili su bili dediticii, tj.
izjednaavani su sa onima koji se predaju na milost i nemilost pobjedniku, njihova pak djeca
postajala su obino slobodni graani bez naroitih ogranienja i stizala su ponekad do zvanja
dekuriona, a ponekad ak postajali i vitezovima. Osloboenici su igrali vanu ulogu na carskom
dvoru. Njima su povjeravane svakojake dunosti u provincijama, ponekad su ak postavljani za
prokuratore. Osloboenici su sluili samog cara i njegovu obitelj, a ponekad su se, kao to je to bio
sluaj u vrijeme Klaudija ili Komoda, pretvarali u mone favorite.
U rimskoj umjetnikoj knjievnosti ima niz ale na raun bogatih osloboenika koji su jo
donedavno bili robovi, a zatim stekli ogromno bogatstvo i utjecaj u drutvo, ali zadrali manire i
obiaje skorojevia. Jednog takvog osloboenika, koji u Falernu posjeduje tisuu jugera zemlje,
spominje Horacije. Osloboenik Trimalhion, vlasnik ogromnih imanja, jedna je od glavnih osoba u
Petronijevom Satirikonu. Trimalhionu sline osloboenike spominju Marcijal i drugi pisci
carskog doba. Ali nam knjievnost ne daje jasnu predodbu o ivotu osloboenika srednje
kategorije. Ovu prazninu donekle popunjavaju epigrafski i arheoloki podaci.
Mnotvo osloboenika bilo je i u redovima raznih poduzetnika, trgovaca, vlasnika obrtnikih
radionica, vlasnika brodova. U veini sluajeva to su bili ljudi srednjeg imovnog stanja.
Predodbe osloboenika na nadgrobnim spomenicima prikazuju ih kao prosjene ljude, energine
i skromne, koji uvaju svoje osobno dostojanstvo.
Osloboenici su bili najproduktivniji sloj rimskog i provincijskog stanovnitva; oni su, bez
sumnje, odigrali veliku ulogu u razvoju gospodarskog ivota Carstva u doba Antonin.

7. Vitezovi
Iznad rimskog plebsa stajao je, kao i u doba Republike, viteki stale, koji je sad ve stekao
opedravno znaenje, iako se na njega gledalo i dalje kao na stale grada Rima. Ostalo je relativno
malo vitezova koji su bili potomci istaknutih vitekih familija iz republikanskog doba. Novi, pak,
vitezovi carskog doba regrutirani su od predstavnik italske municipalne aristokracije i iz redova
provincijske aristokracije. Znatan broj vitezova davala je vojska. Islueni zapovjednik dobivao je
zvanje viteza. Najzad, sluba u carskim uredima takoer je mogla nekom omoguiti lanstvo u
vitekom staleu. Na razne nain mogli su taj poloaj postii i bogati osloboenici.
U zvanje viteza unaprjeuju se osobe slobodnih profesija: pravnici, retori, gramatiari,
znanstvenici.
U prva dva stoljea Carstva vitezovi zadravaju u odreenoj mjeri znaenje trgovakofinancijske aristokracije. Ali ve u to doba pretvaraju se vitezovi postepeno u inovniki stale.
Vitezovi su imenovani prokuratorima i prefektima; smatralo se da odreeni krug zapovjednih mjesta
pripada vitezovima. Od Hadrijanovog vremena njima su pripadale najvie dunosti u carskim
uredima.
Najviim stupnjem viteke karijere smatrana je, kao i Augustovo doba, dunost prefekta pretorija,
za njim dolazi prefekt Egipta.
Na viteko zvanje ponekad se gledalo kao na stupanj ka senatorskom zvanju. Interesi raznih
skupina vitekog stalea bili su razliiti ali je ipak taj stale, gledano u cijelosti, doprinio jaanju
carske vlasti i racionalizaciji carske uprave.

8. Senatorski stale
Senatorski stale nije bio homogen ni konstantan; njegov sastav se stalno obnavljao, ali je
politika tradicija aristokracije iz doba Republike bilo neobino iva u senatorskom staleu carskog
doba, iako su sredinom II st. stari patricijski rodovi bili ve izumrli. U Hadrijanovo vrijeme
spominje se posljednji potomak uvenog roda Kornelijevaca.

Sas tav senators kog stalea

Najprije Julije Cezar, a potom i August, unapreivali su u red patricija neke istaknute senatorske
obitelji. Njihov primjer slijedili su i drugi carevi. Novi patricijat predstavljao je povlatenu skupinu
lanova Senata. U veini sluajeva nove patricijske obitelji vodile su porijeklo od starih plebejskih
senatorskih rodova, ali je broj ovih posljednjih bio takoer mali, i teko da su potomci senatora iz
republikanskog doba predstavljali jednu treinu ukupnog lanstva Senata u II st. Iako su neki lanovi
Senata nosili imena starih patricijskih rodova, to nipoto ne dokazuje njihovo srodstvo sa prijanjim
uglednim precima. Ta su imena, iz raznih razloga, prisvajali sebi ljudi neznatnog podrijetla.
Senat se popunjavao novim lanovima. U doba Antonin (kao i pod Julijevcima-Klaudijevcima)
u senatore su unapreivani u prvom redu predstavnici italske municipalne aristokracije. Oni su
predstavljali veinu, i njihov broj bio je manje-vie odreen. Broj senatora Italika u doba Antonin
iznosio je otprilike 58% svih poznatih lanova Senata. to se tie ostalih lanova Senata, pod
Antoninima se postepeno smanjuje postotak senatora podrijetlom iz zapadnih provincija, a poveava
broj senatora s Istoka, koje je Trajan poeo sustavno uvoditi u Senat. U Senat su ukljuivane
materijalno najosiguranije osobe, a na Istoku, s njegovom razvijenim gospodarstvom, nalazilo se
dosta bogatih ljudi. Razmiljanja Diona Krizostoma o znaenju carske vlasti pokazuju da je meu
heleniziranim elementima rimskih istonih provincija bilo ljudi koji su podravali i opravdavali
aristokratske tendencije rimskih careva. Najzad, izbor senator iz redova stanovnika istonih
zemalja nalaziio je opravdanje i u potrebama uprave. Radi upravljanja helenistikim podrujima bili
su potrebni ljudi koji poznaju grki jezik i lokalne obiaje. Carska uprava vodila je o tome rauna i
omoguavala stanovnicima istonih podruja stjecanje poloaj. Napose, za upravljanje istonim
provincijama angairane su i osobe iz dinastija koje su izgubile prijestolje. Novi senatori pripadali
su po svom podrijetlu raznim socijalnim skupinama, meu senatore uvrtavani su i vii asnici
vitekog ranga; time su nagraivani za uspjenu vojnu slubu. Senatorima su postajali i carski
inovnici.

Politik o i socijalno znaenje senators kog stalea

Sloga izmeu cara i Senata, koja se opaa gotovo pod svim Antoninima, ne objanjava se samo
politikom ili moralnim odlikama tih careva. Na to je utjecala i injenica to su mnogi senatori dobili
svoj poloaj zahvaljujui milosti monarha. Usprkos tome, ipak nije bilo pune solidarnosti izmeu
careva i najvieg stalea: bilo je sukoba i pod Hadrijanom, a pod Komodom je nastupila nova etapa
borbe izmeu cara i senatorskog stalea.
Pod Antoninima je dolo do odreenog preokreta prilagoavanja monarhistikih ideja
tradicionalnim rimskim parolama. Ipak nije moglo biti potpune pomirbe monarhistikih naela sa
starinskim naelima. I dalje su ivjele tradicije stalea koji je nekad bio svemoan u politikom
pogledu i upravljao cijelim svijetom. Uslijed toga, mogunost sukoba nije bila otklonjena. Oni su
izbijali onda kada su se apsolutistika nastojanja otvoreno izraavala. To se dogodilo za vrijeme
Domicijana i Komoda.
Carevi su odstranjivali senatore koji su bili najvie neprijateljski raspoloeni, a njihova imanja su
konfiscirali. Ali je senatorski stale, kao cjelina uivao svoje prijanje povlastice. Senatori su imali
krupne posjede, zasnovane na robovskom ili poluzavisnom radu, to je senatorskom staleu, gledano
u cijelosti, davalo veliko gospodarsko znaenje i stvaralo odreenu nezavisnost u robovlasnikom
drutvu.

Glava XXXI
RIMSKA KULTURA

U I I II ST.

1. Opi karakter kulturnog ivota Rimskog Carstva u I i II st.

Doba Antonina obiljeeno je irenjem rimske kulture sve do najudaljenijih podruja Rimskog
Carstva.
Romanizacija, pod kojom se obino podrazumijeva irenje latinskog jezika, rimske kulture i
rimskih obiaja, postigla je u to vrijeme velike uspjehe. Sredita romanizacije bili su rimski
gradovi, koji su igrali vanu ulogu i u gospodarskom razvoju pojedinih dijelova Carstva. Taj se
proces najsnanije odvijao u galskim provincijama i u junim panjolskim podrujima. Asimilirajui
se sa rimskim kolonistima, galska je aristokracija brzo primala rimsku kulturu, a latinski jezik
postajao je dominantan u galskim gradovima. Bre nego u drugim provincijama romaniziralo se i
seosko stanovnitvo Galije. Slian proces odvijao se i u junim podrujima panjolske.
Unekoliko drukije odvijala se romanizacija Rimske Afrike. Vladajui sloj u afrikim gradovima
bili su rimski kolonisti, ali je zato punska tradicija bilo neobino iva, tako da se u mnogim afrikim
gradovima punski govor mogao uti jo u V st. Jo manji utjecaj imali su rimski obiaji i rimska
kultura na seosko stanovnitvo afrikih provincija.
Romanizacija je seosko stanovnitvo zahvaala manje nego gradsko, ali je rimska kultura,
usprkos tog ogranienja, stekla u II st. opu rairenost u zapadnim provincijama. esto je dolazilo do
sinteze starih kulturnih osnova ove ili one zemlje s novodonesenim naelima. To se primjeuje u
vjerskim obiajima: u Africi je, na primjer, pod imenom Junone potovana punska boginja Tanit, a
pod imenom Saturna Baal; slino stapanje dogaalo se i u arhitekturi i u knjievnim djelima, gdje
se ocrtavaju konture umjetnikih stilova karakteristinih za ovu ili onu provinciju.
Ipak se rimska kultura razvijala samo u odreenim granicama. Na Istoku je i dalje vladala grka
kultura, tako da je dalje irenje rimskog politikog utjecaja na neke istone zemlje uzrokovalo
irenje ne rimske, ve grke kulture. Takvo stanje bilo je slubeno priznato. Grki jezik je u istonim
provincijama bio u podjednakoj mjeri bio sluben kao i latinski.

2. Razvoj rimske knjievnosti i filozofije

Ope znaajk e knjievnos ti

Augustovo doba obiljeeno je djelatnou istaknutih rimskih pjesnika; to doba ne naziva se uzalud
zlatnim dobom rimske knjievnosti. Ali se ve posljednjih godina Augustove vladavine moglo
primijetiti odreeno opadanje knjievnosti; no i uz to poezija je ula u modu. Oduevljavanje
poezijom karakteristino je kako za Neronovo doba, tako i za kasnija razdoblja. Plinije Mlai govori
o ljetini pjesnika koji ekaju svoje sluatelje i potovatelje. O tom svjedoe i djela rimskih
satiriara Marcijala i Juvenala.
Na osnovu onoga to nam je sauvano od pjesnikih djela toga vremena moemo utvrditi neke
ope crte, karakteristine za umjetniku knjievnost druge polovice I i cijelog II stoljea. Poezija je
bila veoma rairena u Rimu. Obiaj recitiranja, javnog itanja svojih radova, koji je pod Augustom
uveo Azinije Polion, postao je opeprihvaen. Pojavili su se pjesnici-profesionalci, koji su ivjeli ne
toliko od objavljivanja svojih djela, koliko od milostinje svojih patrona.
U doba Carstva nije bilo takvih istaknutih i znamenitih govornika kao u doba Republike, pa ipak je
utjecaj retorike na rimsko obrazovanje i kulturu ranog Carstva bio veoma velik. Retorika je
predstavljala jedan od najvanijih elemenata rimskog obrazovanja. Retorika i filozofija utjecali su ne
samo na sadraj, nego i na oblik pjesnikih djela. Veoma raireni bili su svakovrsni aforizmi i kratke
pjesme odreene tendencije. U poeziji ovog vremena malo je originalnog. Oponaanje latinskih
uzora predstavlja jednu od karakteristinih crta. Vergilije je postao kanon. Njega oponaaju mnogi
pjesnici, tako da je ak i Kolumela, koji je napisao sasvim prozaino djelo o poljoprivredi knjigu o
uzgoju voaka, sastavio u stihovima, kao da time popunjava vanu prazninu u Georgikama.
U doba Julijevaca-Klaudijevaca i Flavijevaca Italija i Rim su sauvali svoj primat u kulturnom
ivotu. Ali, dok su u Augustovo doba gotovo svi pjesnici bili Italici, u kasnijim razdobljima veliko
znaenje stekli su provincijalci. Lukan, Kolumela, Seneka, Marcijal, Kvintilijan potjecali su iz
panjolskih gradova, dok je Apulej bio Afrikanac.

Luk anov a Fars alija

Od glasovitih pjesnikih djela ovog vremena treba spomenuti spjev Lukana (39.-65.)
Farsalija. Lukan je potjecao iz panjolske i bio neak filozofa Seneke. On je isprva spadao u red
Neronovih prijatelja, ali je 65. g. sudjelovao u Pizonovoj uroti i nakon njenog neuspjeha bio je
prisiljen izvriti samoubojstvo. Sie spjeva Farsalija sainjava rat izmeu Pompeja i Cezara.
Sie spjeva i pieve simpatije pokazuju njegovu sklonost senatorskim oporbenim krugovima.
Pisac osuuje graanski rat, koji on definira kao zloin.
Glavni je junak njegovog djela Sloboda (Libertas). Cezar je prikazan kao okrutan i krvoedan
ovjek; Pompej je, naprotiv, olienje plemenitosti. Ali se najvie od svih slavi Katon Mlai, koji je,
po Lukanovom miljenju, dostojan toga da se u njegovu ast podiu oltari.
Spjev Farsalija napisan je pod utjecajem Vergilijeve Eneide, koju je Lukan htio zasjeniti,
pretendirajui na besmrtnost svog djela. U Farsalijama se jo u veoj mjeri nego u Eneidi
osjea utjecaj retorike, to se naroito oituje u dugim govorima osob i pievim digresijama. Osim
toga, u spjevu ima ivih scena, a opisi svakojakih razraunavanja, ubojstava itd. odlikuju se krajnjim
naturalizmom.

Satirik on

U Neronovo doba nastalo je jedno od malobrojnih djel umjetnike latinske proze Satirikon,
koji se pripisuje Petroniju, aristokratu i ovjeku bliskom Neronovom dvoru. Petronija je oklevetao
svemoni prefekt pretorija Tigelin, i on je, ne ekajui na proces, izvrio samoubojstvo.
Glavna lica Satirikona jesu sitni pustolovi koji putuju po Italiji. Dosta prostora u sauvanim
fragmentima posveeno je gozbi Trimalhiona bogatog osloboenika i tipinog skorojevia koji
nastoji luksuzom i gozbama oponaati aristokraciju. Figura Trimalhiona, kao i njegovih gostiju,
donijeta je u obliku parodije, ali u opisu gozbe ima i dosta realistinih crta. Djelo ima satirinu
znaajku, a po svom anru podsjea na pustolovni roman novog vijeka. Karakteristinu crtu djela
predstavlja odlino poznavanje italskog ivota. Roman je napisan pravilnim klasinim jezikom, ali
pisac esto umee prostodune rijei i izraze. Zato Satirikon ima veliko znaenje za prouavanje
takozvanog vulgarnog latiniteta.

Marcijal

Marko Valerije Marcijal (oko 40.-104. g.) podrijetlom iz panjolske, stekao je u domovini
retoriku naobrazbu i doao u Rim jo za vrijeme Nerona. U svojim djelima on esto opisuje ivot
pjesnika-siromaha, koji se hrani mrvicama sa bogataeva stola i ovisi o svojim patronima, meu
kojima ima bahatih, krtih i bezdunih ljudi. Marcijal ne tedi ni klijente koji oekuju milostinju od
svojih zatitnika.
Njegovi epigrami, kratke i precizne pjesme, posveeni su najrazliitijim pojavama svakodnevnog
ivota. On je protivnik retorike i pretjeranog oduevljavanje mitologijom, koje je karakteristino za
ostale suvremene pjesnike. Marcijal pie:
itaj on to za ivota moe rei: Moje je. Tu nee nai Kentaure, ni Gorgone, i Harpije: Na
naim stranicama osjea se ovjek.
Pred Marcijalovim itateljima niu se razni tipovi kozmopolitske prijestolnice: patroni i klijenti,
paraziti i nametljivci, lovci na naslijea i trovai, nevjerni muevi i ene, ljubavnice, pijanci kicoi,
razni pekulanti, nadrilijenici, pjesnici koji nemaju sree i diletanti, vjerovnici i dunici.

Juv enal

O ivotu Decima Junija Juvenala ima malo poznatih podataka. Rodio se je u italskom gradu
Akvinu, u drugoj polovici I st. pr. K, i stekao retoriku naobrazbu; stvarao je u vrijeme Trajana i
Hadrijana. Juvenal je postao glasovit kao nepomirljiv i strog satiriar.
Osuda suvremenih karakter granii kod Juvenala sa potpunim pesimizmom. Sauvanih 16 satira
obrauje razne strane rimskog ivota. On je obraivao istu temu kao i Marcijjal kad je pisao o tome
kako je teko potenom i talentiranom ovjeku pronai patrona koji bi ga podigao po zasluzi, i o
tome koliko je poniavajui poloaj klijenata. Jedna od satira posveena je porocima rimskih ena.
Juvenal ismijava poroke aristokrata, njihovu tatinu, hvalisanje dalekim precima.
Istovremeno pjesnik nam donosi slike iz ivota niih slojeva rimskog drutva, ivota punog bijede
i neimatine. Juvenal nigdje ne spominje imena svojih suvremenika. On je ismijavao Domicijana, ali
nikada nije spominjao imena vladajuih careva.
Sva njegova djela napisana su pod snanim utjecajem retorike. Otuda odreena monotonija,
jednolina patetinost koja je karakteristina za sve njegove satire. Nesumnjivo je da su njegove
prosudbe pune pretjerivanja.
Juvenal je bio cijenjen u antici; njega su prevodili i oponaali i pjesnici novog vijeka. Neki
njegovi izrazi postali su opepoznati kao aforizmi: Mens sana in corpore sano (zdrav duh u
zdravom tijelu), Panem et circenses (kruha i igara) i dr.
Od Hadrijanovog vremena rimska je knjievnost vidljivo opadala. U njoj nije bilo nieg
stvaralakog. Pisci nisu ili dalje od oponaanja. Sve vee znaenje meu osobama koje su pisale na
latinskom jeziku stjeu provincijalci.

Apulej

Posljednji veliki spisatelj ovog vremena bio je Apulej, iz numidskog grada Madaura (roen 124.
g.). Apulej je stekao naobrazbu u Kartagu i Ateni. Kao pisac i mislilac Apulej je izraavao ideje
karakteristine za svoje vrijeme.
On je bio vjet govornik, prouavao je filozofiju i istakao se kao filozof-platoniar; istovremeno
bio je ukljuen u razne mistine kultove. Od njegovih djela sauvan je pustolovni roman
Metamorfoze, ili Zlatni magarac, koji govori o mladiu koji se pomou magije pretvorio u
magarca, a potom spaen od ari zahvaljujui boginji Izidi. Posebno je zanimljiva novela o Amoru i
Psihi, koja je umetnuta u roman i koja je izazvala niz najraznovrsnijih imitacija. Karakteristian je i
kraj djela: avanturistiki roman, pun raznih anegdotskih epizoda frivolnog karaktera, zavrava se
intervencijom boanstva. Slavljenje Izide, kojim Apulej zavrava svoje Metamorfoze, ne
odgovara tonu romanu. To je odraz mistinih doivljaja duboko religioznog ovjeka.

Senek a

Jo u vrijeme Julijevaca-Klaudijevaca Rim je postao glavno sredite stoicizma. Istrajnost u

izvravanju dunosti, podinjavanje osobnosti onome to je potrebno i nuno sve je to odgovaralo
idealima najvieg stalea kao i odgoj u duhu potivanja starinskih tradicija i legendarnih predaka,
koji rtvuju sve za dobro svoje drave. Pristae stoike filozofije bili su sudionici Pizonove urote.
Pod Vespazijanom i Domicijanom filozofi su prognani iz Rima. Tek su vladari iz dinastije Antonin
pruili podrku pokuajima da se filozofski obrazloi carska vlast, a Marko Aurelije je i sam bio
istaknuti predstavnik stoike filozofije.
Glasovita su bila djela Lucija Aneja Seneke (oko 4.g. 60. g.) podrijetlom iz panjolske.
Seneka je odgojen u Rimu i osim retorike uio je filozofiju. Njegovi uitelji bili su filozofi raznih
usmjerenja. Sam on dao je prednost stoikom uenju. Jo pod Tiberijem Seneka je stekao pristupu u
dvor i bio imenovan kvestorom: pod Klaudijem je poslan u progonstvo na otok Korziku.
Zahvaljujui Agripininoj intervencije, Seneka je vraen u Rim i postao je Neronov uitelj. Kasnije se
je Seneka morao povui sa dvora. 65. g. kao ovjek koji je sudjelovao u Pizonovoj uroti, on je kao i
mnogi drugi zavrio ivot samoubojstvom.
U svojim djelima Seneka obrauje najraznovrsnija pitanja, ali u sreditu njegove pozornosti
nalaze se etiki problemi: svijet je, po Senekinom nauku, podvrgnut razumnim naelima, Providnosti,
najviem boanstvu, koje Seneka nekad zamilja, kao apstraktno bie, ponekad ga identificira sa
prirodom, a ponekad mu dodjeljuje crte preblagog Oca-svedritelja. Prirodni zakoni su istovremeno i
boanski zakoni; ovjek treba ivjeti u skladu sa njima; on mora teiti znanju, i u svim njegovim
postupcima moraju prevladavati razumna naela. Treba se odrei tatog ivota, brinuti se o
spokojstvu duha, o duevnoj ravnotei, koja ovjeka moe uiniti ravnodunim prema vanjskim
potresima. Filozofija oblikuje i izgrauje duh, ureuje ivot, upravlja naim djelatnostima,
pokazuje nam to treba, a to ne treba initi, sjedi na krmi i vodi brod nemirnim morem . Zadaa
filozofije je oslobaanje ovjejeg duha od grenog tijela, pouavanje ovjeka kako treba ivjeti u
skladu s prirodnim zakonima.
Seneka propovijeda prirodnu jednakost svih ljudi. U tom pogledu karakteristine su njegova
razmiljanja o robovima: Oni su robovi. Ali i tvoji najblii prijatelji. Oni su robovi. Ali i
drugovi po ropstvu, ako samo pomisli da srea ima istu mo prema tebi kao i prema njima.
Seneka je napisao i niz tragedija, iji su siei uzeti iz mitologije. Te su tragedije imale uspjeha.
Privatni Senekin ivot umnogome je proturjean njegovom uenju. Seneka je, na primjer,davao
novac na posudbu uz veoma visoke kamate i bio jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena. Njegova
imovina iznosila je preko 300 milijuna sestercija.
Nakon Klaudijeve smrti on je za Nerona napisao govor u kome se odaje duno priznanje
pokojniku, ali istovremeno i ilegalnu parodiju na Klaudijevu deifikaciju. U njoj je prikazano kako se
Klaudije pojavljuje na Olimpu, ali kod nebeskih stanovnika izaziva samo podsmijeh; njega odvode u
pakao, gdje ga oekuje stanje koje je daleko od blaenstva. Senekini filozofski pogledi izvrili su
veliki utjecaj na suvremenike i na kasnija pokoljenja. On je nesumnjivo utjecao i na kransku etiku.

3. Latinska znanstvena proza I i II st.

Latinska znanstvena proza doba Carstva nastavlja tradicije doba kasne Republike.
Lucije Junije Moderat Kolumela napisao je raspravu o poljoprivredi, a Plinije Stariji (23./24.
79. g.) objavio je opseno djelo enciklopedijskog karaktera, pod naslovom Povijest prirode.
Pisac obrauje razna pitanja iz kozmografije, mineralogije, botanike, zoologije, poljoprivrede,
medicine, povijesti umjetnosti itd. Plinije je iskoristio preko 2000 konvoluta, koji pripadaju broju od
preko sto najboljih pisaca, a da i ne govorimo o drugorazrednim. Tijekom mnogih stolje Plinijeva
Povijest prirode sluila je uglavnom kao prirunik iz prirodoslovlja. Plinije Stariji napisao je i
mnoga duga djela (o ratu s Germanima, povijest Rima od Klaudijevog doba do Vespazijanove
smrti), koja nam nisu sauvana. Plinije je poginuo 79. g. za vrijeme promatranja erupcije Vezuva.
Praktian karakter nosio je i Kvintilijanov prirunik iz retorike (Institutio oratoria), koji u
odreenoj mjeri saima dugogodinji rada rimskih uitelja govornitva. Marko Fabije Kvintilijan
(35. 95.) porijeklom je iz panjolske. Preselivi se u Rim, poeo je predavati retoriku i prvi je pod
Vespazijanom bio potvren za profesora retorike, dobivajui plau od drave. Kvintilijanovo djelo
nije se ograniavalo samo na praktine savjete u pogledu sastavljanja govora. Govornik se mora
odgajati od djetinjstva, i zato su prve knjige ovog Kvintilijanovog prirunika posveene odgoju i
osnovnom obrazovanju. Prema tome, taj dio je rad iz podruja pedagogije. Nadalje Kvnitilijan
govori o zadaama govornika. On je protivnik filozofije i smatra da za formiranje mudrog ovjeka
nisu zasluni iskljuivo filozofi. Uistinu obrazovan govornik je razuman ovjek koji obavlja svoju
dunost.
Mlai Kvintilijanov suvremenik bio je najvei rimski povjesniar Kornelije Tacit (oko 55.
120. g.).6
Veliki uspjeh doivjela je u II st. biografija. Jedan od istaknutih predstavnika ovog knjievnog
roda bio je Svetonije Trankvil (oko 70. 140.).7
Sa ivotom vieg rimskog drutva upoznaje nas prepiska Plinija Mlaeg (61/62. 113/114.),
neaka poznatog prirodnjaka. Panegirik Trajanu, koji je on napisao, predstavlja govor odran u
Senatu pred carem i zatim posebno obraen za publiciranje. Osim toga, Plinije Mlai je objavio
svoju prepisku sa istaknutim suvremenicima i carem Trajanom. Iz nje mi doznajemo o raspoloenju
senatske aristokracije, o knjievnim interesima te skupine, o njenom nainu ivota i svakodnevnim
pojavama. Sam Plinije bio je vlasnik vie vila, briljivi domain, i istovremeno oboavatelj
knjievnosti, sudionik u recitacijama, ovjek eljan knjievne slavu.

4. Grka knjievnost i filozofija

Razvoj grke knjievnosti u II st. predstavlja jednu od karakteristinih crta doba Antonin. Igrka i
latinska knjievnost utjecale su, nesumnjivo, jedna na drugu, ali se u to vrijeme i jedna i druga
samostalno razvijaju.
Za grku knjievnost ovog vremena karakteristian je povratak starim atikim uzorima u podruju
govornitva. Ova nova struja poznata je u povijesti knjievnosti pod imenom druga sofistika. O
politikim govorima u to vrijeme nije mogli biti ni rijei. Govornici su skupljali auditorij, da bi pred
njim pokazali svoje retoriko umijee. Govori su obraivali najrazliitije teme, ali je govornik
najee nastojao pouavati svoje sluatelje. Na osnovu biografij sofista, koje je napisao retoriar i
pisac s poetka III st. Filostrat, moe se zakljuiti da su mnogi od njih bili istaknuti djelatnici u
svojim gradovima, za ije su ukraavanje davali velike novane iznose. Sofisti dre govore pred
carem; oni uivaju milost monarh. Toj koli pripadao je na poetku svoje knjievne djelatnosti
Dion Krizostom, kao i Elije Aristid. Trei nama poznati predstavnik druge sofistike - Lukijan bio je
istovremeno retoriar i jedan od veih pisaca - satiriara.
Lukijan (oko 120. 180. g.) se rodio u Samostati, u Siriji. U Atici je izuavao filozofiju i grku
knjievnost. U svojim djelima sluio se oblikom dijaloga, narativnim pripovijedanjem, imitiranjem
uenih rasprava itd. Lukijan se pokazao kao precizan promatra svijeta oko sebe. Vjerskom pitanju
on je posveivao mnogo pozornosti. U svojim Dijalozima bogova on ironizira tradicionalna
vjerovanja, u drugim djelima ismijava pomodne istonjake kultove. Jedno od njegovih djela (O
Peregrinovoj smrti) prikazivalo je u obliku karikature kranskog proroka.
Lukijan je satiriki prikazivao i predstavnike svoje profesije retore, filozofe itd.
Apulej i Lukijan su dva posljednja znaajna pisca II st. I uz razliitosti u svjetonazoru, za oba
pisca karakteristino je nezadovoljstvo, potrga za neim novim.
U grkoj filozofiji tog vremena sukobljavali su se razliiti smjerovi kao i u prethodno doba.
Od stoika veliku popularnost stekao je Epiktet (oko 50. 120. g.).
Epiktet se je rodio u Frigiji i bio je rob jednog od Neronovih osloboenika. Nakon stjecanja
slobode, predavao je filozofiju u Rimu. Poslije protjerivanja filozofa iz Rima Epiktet je ivio i
nauavao u Epiru. U sreditu pozornosti Epikteta kao i mnogih drugih stoika, nalaze se etiki
problemi. ovjek treba gajiti slobodu duha. Epiktetova filozofija proeta je kozmopolitizmom. On je
nauavao jednakost svih ljudi; sloboda je za njega moralna kvaliteta, pristupana svakom ovjeku,
bez obzira na njegov socijalni poloaj. ovjek moe izgubiti sve: imovinu, ast, obitelj, ali mu nitko
ne moe ni oduzeti ni uguiti ljudsku volju. Epiktetov primjer pokazao je da su za uenje stoik u
odreenoj mjeri bili zainteresirani i najnii slojevi. Ali to uenje nije pozivalo na borbu, ve na
prihvaanje takvog stanja; ono je u ljudima razvijalo svijest da je postojei socijalni poredak
neizbjena nunost.
Drugi znaajan predstavnik stoike filozofije bio je car Marko Aurelije8.
Zanimljivu pojavu u grkoj kulturi toga vremena predstavlja Plutarh9 (46. 126. g.). Plutarhu je
svojstven humanizam, interes za ljudsku linost. Realistinost je takoer specifina osobina
njegovog pogleda na svijet. Plutarh se je posebno bavio egipatskim mitovima i misterijima, u kojim
on pronalazi mnogo slinosti sa grkim. On mnogo dri do raznih vjerskih obreda istonih, grkih i
rimskih. Njih su u starini uveli mudri ljudi, a potomci ih trebaju odravati.

Interes za prolost doprinio je pojavi grkih povijesnih djela. U svojim putopisima po Grkoj
povjesniar Pauzanija stalno se prisjea epizoda iz grke povijesti klasinog razdoblja. Arijan pie
povijest pohoda Aleksandra Makedonskog, Apijan rimsku povijest.
Ovo doba obiljeeno je irenjem strunih znanja. Treba istaknuti da su grki prirodoslovci bili
iznad rimskih. U to vrijeme ivio je Galen (oko 129. 200. g.), jedan od najveih lijenika, a
suvremenik Antonina Pia Klaudije Ptolomej, matematiar, geograf i astronom, razvio je uveni
geocentrini sustav, koji je sruio tek Nikola Kopernik.

5. Rimska umjetnost I i II st.

U vrijeme Juliejevaca-Klaudijevaca i u kasnijim razdobljima, naroito za vrijeme Flavijevaca i
Antonina, u rimskoj arhitekturi i rimskoj likovnoj umjetnosti opaa se razvoj onih naela koja su
karakteristina za kraj Republike i za Augustovo doba. Glavni graditelji u Rimu bili su carevi.
Pritom je arhitektura imala pred sobom odreene politike ciljeve: velianstvene monumentalne
graevine trebale su naglasiti mo i veliinu carske vlasti.

Rims ka arhitektura pod Flav ijevcima i Antoninima

Osobit zamah dobila je arhitektura pod Flavijevcima i Antoninima. Naroito su grandiozne bile
razne javne graevine: forumi, hramovi, bazilike, terme. Vespazijan je sagradio novi forum,
restaurirao Oltar Mira (Ars Pacis), koji je podigao August. Tit i Domicijan zavrili su gradnju
Koloseuma, koju je zapoeo Vespazijan; to je bio ogromna amfiteatar, jedan od najveih spomenika
rimske arhitekture.
Koloseum je ogromna etverokatna zgrada, predviena za 50 tisua gledatelja. Sva tri kata imaju
lukove izmeu kojih stoje stupovi.
Prilikom gradnje Koloseuma obilato su koritene razne svodne konstrukcije, koje su omoguavale
prekrivanje velikog prostora, bez uporabe potpornih stupova. Raspored sjedita, sustav ulaza i
izlaza, ventilacija prostorija sve je to bilo racionalno izraunato. Pozornica amfiteatra sainjena je
tako da su se u nju, ve prema karakteru predstave, mogle putati divlje zvijeri iz kaveza koji se
nalaze ispod nje; povrina pozornice mogle se ispuniti vodom itd. Masivnost, vrstoa i racionalnost
cijele konstrukcije kombinirale su se sa harmoninou njene arhitekture.
Titov trijumfalni luk, koji je sagraen nakon njegove smrti, u ast pobjede nad Judejom,
predstavlja novu i originalnu kombinaciju stupova sa svodnim lukom.
Domicijan je sagradio dvorac na Palatinu, prilagoen novom dvorskom ivotu i ceremonijalu. On
je zapoeo i gradnju novog foruma, koji je spajao Augostov i Vespazijnov forum, kojeg je zavrio
Nerva i nazvao ga svojim imenom. Pod Trajanom u Rimu je sagraen i forum koji predstavlja jednu
arhitektonsku cjelinu. Na forumu se nalazila bazilika, okruena sa dva reda stupova. Pod Trajanom su
podignute velike terme i zavren veliki akvedukt, koji je zapoeo Nerva. Trajanov stup ovjekovjeio
je uspomenu na Daki rat. On je obavijen trakom sastavljenom od reljefnih predstava sa raznim
scenama iz dakog pohoda.
Jedan od velikih graditelja bio je Hadrijan. Na njegovu inicijativu podignute su graevine ne
samo u Rimu, nego i u provincijama. Njegova vila u Tiburu predstavljala je kombinaciju
najraznovrsnijih stilova. U Rimu je on ponovo podigao Agripin Panteon. Od stare zgrade sauvao se
samo portik. Glavni dio Panteona predstavlja rotonda, koja se zavrava ogromnom kupolom; kroz nju
prodire svjetlost u unutranjost hrama, koja zadivljuje jednostavnou i veliinom obrade,
harmoninim rasporedom dijelova i mirnoom itave atmosfere. U odreenom pogledu Panteon, koji
je bolje sauvan od drugih rimskih graevina, predstavlja uzor zavrenog arhitektonskog objekta.
Monumentalnu konstrukciju predstavlja i Hadrijanov mauzolej, koji je u srednjem vijeku sluio kao
tvrava (tvrava svetog Anela).
Od ostalih graevina treba spomenuti stup Marka Aurelija, na kome su prikazani njegovi pohodi
protiv Germana.
Razvoj arhitekture nije karakteristina samo za Rim. Kazalita, portici, akvedukti, mostovi,
hramovi itd. graeni su po raznim provincijama, kako istonim, tako i zapadnim. Za ove potonje
karakteristina je rimska monumentalna arhitektura. U istonim provincijama nastavljene su
helenistike tradicije, ali rimska arhitektura ima snaan utjecaj, tako da je prilian broj
monumentalnih graevina iz ovog vremena sagraen na Istoku prema rimskim uzorima. U nekim
sluajevima opaa se uzajamni utjecaj raznih kulturnih stilova antike: sinteza rimskih i grkih oblika
karakteristina je naroito za graevine cara Hadrijana u Grkoj i istonim provincijama.

Kipars tvo i slik ars tvo

Za rimsko kiparstvo ovog razdoblja karakteristian je razvoj portreta. Realistino prikazivanje

bilo je svojstveno najranijim vrstama rimskog portreta, ali se u vrijeme Augusta i njegovih
nasljednika primjeuje stilizacija inspirirana grkim klasinim djelima. Realistino prikazivanje,
koje je ak blisko naturalizmu, ponovo se pojavljuje u vrijeme Flavijevaca. Portret Vespazijana
pokazuje osrednjeg, ak obinog ovjeka, sa otealim, napregnutim licem, a u Titovoj predodbi
uhvaene su neke djeake crte.
Ovaj realizam nastavlja se i u sljedeem razdoblju. Ali je u Hadrijanovo vrijeme rimsko
kiparstvo podvrgnuto snanoj helenizaciji: otre crte rimskog realizma blijede, jaa moment
idealizacije. To se oitovalo i u predodbi samog Hadrijana i Antonina Pia. Osobito jasan utjecaj
helenistikih uzora pokazuje se u predodbama Hadrijanovog ljubimca Antinoja, koga je on
deificirao. U tim predodbama gotova da i nema rimskih crta; one nastavljaju tradiciju grkih
klasinih kola.
Sukcesivno-narativnI stil u prikazivanju povijesnih dogaaja naao je svoju primjenu u
reljefnim predodbama na stupovima Trajana i Marka Aurelija. Lakoa pokreta, simetrinost u
rasporedu figura, individualnost ak i drugorazrednih lica sve to svjedoi o izvanrednom
majstorstvu umjetnik. Careva figura na tim predodbama lako se razaznaje: iako je on predoen u
istim razmjerima kao i osobe oko njega, umjetnik ga je istakao jedva primjetnim potezima. Reljefne
predodbe upotrebljavane su i na drugim spomenicima ovog vremena u cilju slavljenja careva.
O razvoju slikarstva svjedoe i freske iz Pompeja i iz provincija. Siei se vrlo esto uzimaju iz
mitologije, ali je predodbama na mozaicima iz zapadnih provincija (Afrika, Britanija) svojstven
realizam i ljubav prema anr-scenama iz svakodnevnog ivota (etva, lov, itd.).
Za zidno slikarstvo flavijevskog vremena karakteristian je takozvani etvrti pompejanski stil
sa neprirodnim i fantastinim predodbama, naslikanim i modeliranim arhitektonskim detaljima i sa
kombinacijama ivih boja.
U umjetnosti carskog doba kao i u drugim podrujima kulture, opaaju se dvije tendencije:
tradicija rimske i tradicija helenistike umjetnosti. Rimska se umjetnost nalazila pod stalnim
utjecajem helenistikih oblika, ali je ipak i dalje uvala svoju individualnost.
Meutim opadanje se opaa i u podruju umjetnosti (premda neto kasnije nego u knjievnosti).

6. irenje istonih kultova u I i II st. I rano kranstvo

Prijelaz na Carstvo doveo je u prvom redu do opadanja politike aktivnosti: Senat je izgubio
svoju prijanju vanost, a municipalne kurije pretvorile su se u fiskalne organe rimske drave.
Politika je postala stvar cara, birokrata i vojnika
Raspadanje robovlasnikog poretka izraavalo se u itavom nizu promjena u gospodarstvu.
Pogorao se poloaj neposrednih proizvoaa robova, osloboenika, kolona, slobodnih obrtnika,
inteligencije.
Rimsko osvajanje uvrstilo je u svim pokorenim zemljama prijanji politiki poredak, a irenje
rimskog prava i pretjerano visoki porezi iz temelja su promijenili stari nain ivota. Borei se protiv
namjesnike tenje za bogaenjem na raun provincija, drava je istovremeno poveavala poreze i
tako punila dravnu blagajnu.
Dovedeni do krajnje bijede, izgubivi vjeru u svoje snage i u smisao ivota, najnii slojevi
Rimskog Carstva bili su osobito pogodni za prihvaanje raznih praznovjerja, svojstvenih istonim
religijama, sa njihovim kultovima i vjerovanjem u zagrobni ivot.
Pojedine elemente istonih kultova primala je i slubena religija. Kult careva bio je poseban
vjerski sustav, koji je bio rairen po svim provincijama i imao svoju organizaciju. Ali on ipak nije
postao prava religija, koja predstavlja dopunu svjetskom Carstvu. Carev kult bio je samo izraz
politike lojalnosti, izraz koji ima vjersku nijansu, ali koji nije religija u pravom smislu te rijei.
Jaanje vjerskih zahtjeva nije se oitovalo smo u irenu istonih kultova, ve i u oduevljavanju
raznovrsnim proroanstvima i u obnovi magije. O tome svjedoe magijski papirusi sa vjerskim
tekstovima, u kojim su na udan nain spojena najraznovrsnija vjerska uenja i predodbe. Papirusi
su napisani na grkom jeziku, ali su u njih umetnute neke tajanstvene rijei, slova, brojevi, koji imaju
mistian karakter. Ove struje utjecale su i na filozofiju. Tako su, na primjer, Platonovi sljedbenici
razraivali mistine i vjerske principe njegovog uenja, pripremajui time tlo za pojavu
neoplatonizma.
Pojavili su se razni proroci i propovjednici. Osobitu popularnost stekao je Apolonije iz Tijane,
koji je ivio u drugoj polovici I I na poetku II st. U njegovom uenju i obredima spojeni su
neopitagorejski principi sa elementima indijskih religija. Kod svojih sljedbenik on je stekao slavu
proroka i udotvorca.

Maloazijs ki i sirijs ku kultov i

Prodiranje istonih kultova u Rim poelo je jo pred kraj III st. Pred kraj Republike i na poetku
Carstva istoni su kultova postigli veu vanost. Kult Velike majke bogova, osnovan jo za vrijeme
rata sa Hanibalom, postao je naroito popularan od vremena Flavijevaca. U oujku svake godine
proslavljani su praznici u ast smrti i uskrsnua Atisa, ljubimca boginje Kibele. 25. oujka slavljeno
je uskrsnue Atisa, koje su vjernici doekivali sa neopisivom radou. Od obreda koje su vrili
Gali, osobito je poznata bila taurobolija, koja se sastojala u tome to se ovjek polijevao krvlju
rtvenog bika. To je simboliziralo oienje od grijeha i trebalo je uliti uvjerenje u besmrtnost.
Kult Velike majke irio se neovisno od slubenog priznanja i bio veoma popularan u raznim
dijelovima zapadnih provincija Carstva.
Od Mulinog vremena u Rim je donesen kult maloazijske boginje Ma, koju su Rimljani poeli
potovati pod imenom svoje stare boginje rata Belone. Bogosluja u ast Ma-Belone pratile su
ekstaze jo vee nego tijekom obreda u ast Velike majke. irili su se razni sirijski kultovi, od kojih
je naroito poznat bio kult velike boginje Atargatis, koju su nekad potovali pobunjeni robovi na
Siciliji. U doba Carstva stekli su popularnost razni solarni kultovi, koji su donijeti iz Sirije. Za te
kultove karakteristino je razvijeno uenje o zagrobnom ivotu. irene su i astralne predodbe, koje
vode podrijetlo od starobabilonskih tradicija. Zajedno sa drugim sirijskim vjerskim sustavima irila
se i judejska religija.

Egipats ki kultov i

U II st.pr.K. iz Egipta je prenesen kult Izide i Serapisa. Neko vrijeme on je bio zabranjen, ali je
ve Kaligula podigao hram Izide na Marsovom polju a u II st. egipatski su kultovi bili nadaleko
raireni po itavom rimskom Zapadu. Na poklonike Izide i Serapisa nailazi se po mnogim italskim
gradovima, osobito primorskim, jer je Izida smatrana zatitnicom pomorstva, i meu mornarima je
bilo mnogo privrenika egipatskih kultova. tovatelja egipatskih bogova bilo je u raznim slojevima
stanovnitva; kult Izide bio je veoma rairen meu enama. Praznici su odravani dva puta godinje.
Za vrijeme proljetnog praznika sveano je posveivana laa boginje Izide. Jesenji pak praznik bio je
posveen uspomeni na Izidinu potragu za tijelom svoga supruga Ozirisa, koga je ubio zli Set.
alosno bogosluje prelazilo je u radosno i sveano u trenutku koji je oznaavao pronalazak Ozirisa i
njegovo uskrsnue. Na elu vjerske zajednice nalazio se veliki zbor sveenika, podijeljen na razne
stupnjeve. Osim toga, pojedini izabrani lanovi zajednice posveivani su u posebne svete tajne, to je
jo vie privlailo vjernike.

Kult Mitre

Osobitu popularnost stekao je vrijeme Carstva kult iranskog boanstva svjetlosti Mitre. Prvi su ga
na Zapad donijeli Pompejevi vojnici koji u se borili protiv gusara. Ovaj kult osobito se rairio onda
kad su unutarnja maloazijska podruja ula u sastav Carstva i kad su se iz njih poeli novaiti
vojnici za rimsku vojsku. Meu vojnicima uvijek je bilo mnogo tovatelja Mitre, koji su mu se molili
kao personifikaciji nepobjedivog sunca (Sol invictus). Na tragove njegovog kulta nailazi se u
pograninim podrujima Britanije i podunavskih podruja. Stare iranske predodbe o vjenoj borbi
dvaju principa, dobrog i svijetlog sa zlim i mranim, kombinirale su se u mitraizmu sa babilonskim
astralnim uenjima, sa mistikom brojeva i babilonskom magijskim umijeem. Mitraizam je imao
sloenu kozmogoniju, u kojoj su Mitrino roenje i podvizi zauzimali sredinje mjesto. Mitra je
prikazivan kao pobornik pravde, borac protiv svega to je zlo i grjeno, spasitelj pravednih ljudi,
koje je htio pogubiti Ahriman zao bog. Istovremeno, u mitraizmu je bilo razvijeno i sloeno uenje
o zagrobnom ivotu, u kome e se suditi za zemaljski ivot, kao i uenje o svretku svijeta.
Za bogosluje u ast Mite postojao je poseban mitreum, koji je ureivan u kakvoj pilji ili
podzemnoj prostoriji. Sloeni obredi bili su praeni trpezama, na kojima se jeo posveeni kruh i
vino pomijeano sa vodom. Posveivanju je prethodila priprava, koja se sastojala od posta i ibanja
samoga sebe.
Ovi kultovi nisu bili izolirani: obrede i uenja jednog vjerskog sustava preuzimali su drugi
sustavi; istona boanstva identificirana su sa bogovima grkog i rimskog panteona.

Judejs ki mes ijanizam

Uslijed itavog niza istonih uvjeta, kod Judejaca se jo u davna vremena, pod raznim politikim i
vjerskim utjecajima, zaela ideja o dolasku Mesije, Spasitelja. Ova ideja nosila je ispoetka
vjersko-politiki karakter. Mesija je trebao biti spasitelj judejskog naroda i radikalni propovjednici
mesijanisti bili su uvjereni da e odmah iza spasitelja doi pobjede izabranog naroda i njegova
vladavina nad cijelim svijetom. Ove mesijanistike ideje esto su oivljavale u danima tekim po
judejski narod: osobito znaenje stekle su one nakon potpadanja Judeje pod vlast Rima, koji ne samo
to ju je ugnjetavao raznim porezima, ve esto nije vodio rauna ni o njenoj vjerskoj samobitnosti
o monoteizmu, koji ne doputa uee u drugim kultovima. Najdosljedniji borci protiv Rima za
vrijeme Judejskog rata bili su istovremeno uvjereni mesijanisti.. Drukije je tumaen mesijanizma po
judejskim opinama koje su se nalazile izvan Palestine.

Filon Aleks andrijs ki

Jo u doba helenizma u III-II st.pr.K. u mnogim gradovima nastale su judejske naseobine; ti

Judejci dijaspore, koji su ivjeli daleko od domovine, uvali su zakon, nastojali su se zatiti od
tuinskih vjerskih utjecaja, pazili su na istou svoje vjere i obreda. Ali se dijaspora nije sastojala
samo od Judejaca. Judaizmu, kao i drugim sinkretistikim religijama, bio je svojstven prozelitizam,
tj. nastojanje da svoju vjeru raire meu poganima. Ali ak ni sama judejska religija, usprkos
tenjama uvara zakona, nije bila osloboena utjecaja drugih vjerskih i filozofskih sustava na nju.
Pojavljuju se misli o bliskosti izmeu judaizma i grke filozofije. Osobito dosljedno provodio je tu
ideju Filon iz Aleksandrije, koji je ivio pred kraj I st.pr.K. i u prvoj polovici I st. Filon je
dokazivao da je u judejskim knjigama dana sva mudrost, i zadatak tumaa sastoji se u tome da
otkriju njen smisao. Ideja monoteizma koju je propovijedala judejska religija tog vremena, dobila je
u Filonovom uenju svoj zavretak i filozofsko obrazloenje. Svemogue boanstvo, po Filonu,
razliito je od svijeta po svom biu. Posrednici izmeu svijeta i boanstva su sile, koje Filon
usporeuje sa anelima judejske religije i demonima grke filozofije. Vrhovnu silu predstavlja
Logos (rije), ona je u boga i ona je sama bog; to je ideja svih ideja, da upotrijebimo Platonove
pojmove, ona je istovremeno sin boji. Filon najviim ovjekovim ciljem smatra mistiko
sjedinjenje, stapanje sa boanstvom. Ono se ne postie putem prinoenja rtvi, ve putem iskrenog
pokajanja.
Filonove ideje, samo u vulgariziranom obliku, i njima bliske postavke irile su se meu opinama
dijaspore. Judejske mesijanistike nade kod Judejaca izvan Palestine, od kojih mnogi ak nisu znali
hebrejski jezik, dobile su apstraktan, mistian karakter. Budui Mesija nije prikazivan kao politiki
spasitelj naroda, ve kao osloboditelj itavog ovjeanstva od njegove grene biti.

Pos tanak kr ans tva

Od svih vjerskih sustava koji su se irili Rimskim Carstvom, osobitu vanost steklo je kranstvo,
koje se pretvorilo u svjetsku religiju i prenijelo potonjim stoljeima neke elemente antike kulture.
Kranstvo nastaje u I st. Sauvana ranokranska knjievnost pojavila se relativno kasno: veliki
dio njenih tvorevina pojavio se onda kada je kranstvo ve bilo formirana organizacija; pri tome,
ona djela koja su ula u Novozavjetni kanon predstavljaju rezultat odabira, rezultat borbe, voene
izmeu odreenih skupina u samoj Crkvi. Prva sustavna povijest kranstva, povijest kranske
Crkve od cezarejskog episkopa Euzebija, pojavljuje se u IV st. i jedan njen dio, koji govori o prvim
stoljeima kranstva, nije napisan po dokumentima, ve na osnovu predaje. Stoga se u spomenicima
ranog kranstva legenda i stvarnost isprepliu na najudniji nain.

Porijek lo Nov ozav jetnog kanona

Kakve su bile konture ranokranskog uenja, moe se rekonstruirati na osnovu nekih kranskih
spomenika. Najraniji meu njima je Ivanova Apokalipsa (Otkrivenje). Napisana je krajem 67,
ili na samom poetku 68. g, za vrijeme graanskog rata, nakon Neronove smrti.
Apokalipsa predstavlja judejsko-kransko djelo. Njen pisac spominje kranske crkve, ali se
one jo nisu odijelile od judejskih opina. Pisac predbacuje nekim maloazijskim crkvama to njihovi
lanovi jedu meso od rtva prinoenih idolima i to bludnie, tj. stupaju u brak sa inovjercima.
Pisac daje mistian lik Isusa, lien ljudskih crta. Glavni sadraj knjige ini kraj svijeta, zadnja
vremena, koja se piscu ine neobino bliskim: I doi u skoro, i plaa moja sa mnom, da dam
svakome po djelima njegovima. Isusu prethodi pojava antikrista u obliku zvijeri, i kunja ljudi.
Rim i rimski carevi nigdje se ne spominju u Apokalipsi, ali itavo djelo nosi oito antirimski
karakter. Rim figurira pod alegorinim nazivom babilonske bludnice, koju oekuje stroga kazna.
Poslije odmazde doi e spas pravednika i nastati tisugodinje carstvo, poslije ega e biti stvoren
novo nebo i nova zemlja.. Apokalipsa je napisana na grkom jeziku, ali su njena simbolika i
izrazi bliski judejskoj vjerskoj knjievnosti.
Osim Ivanove Apokalipse postojala su i druga djela istog anra. Sva su ona nosila eshatoloki
karakter tj. nauavala su o dolasku kraja svijeta.
Sljedei ciklus djela ine Poslanice, meu kojima osobito znaenje imaju Poslanice
apostola Pavla. U Poslanicama jo nema sustava novog vjersko uenja. One obrauju pojedine
postavke dogmatike i rjeavaju razna pitanja iz ivota maloazijskih i makedonskih, kao i korintkse i
rimske kranske opine. Lik Isusa Krista nosi, kao i u Apokalipsi, mistian karakter. Ali
Poslanice govore o njegovom utjelovljenju, roenju od djevice, o smrti za grijehe ovjeanstva.
Sredinje toku Pavlovog uenja ini ideja o iskupljenju ljudskih grijeha pomou Kristove smrti, i o
njegovom uskrsnuu od mrtvih. Nigdje u Poslanicama nema detalja o Isusovom zemaljskom
ivotu. Poslanice su napisane u vrijeme kada se kranstvo ve odvojilo od judejske religije.
Njihov pisac ili pisci su vatrene pristae propovijedanja kranstva meu poganima. Nova religija
dobivala je kozmopolitski karakter; Poslanice su proete eshatolokim duhom, ali u njim nema
onih slika o odmazdi koje su se ukazivale piscu Apoklipse.
Evanelja, koja govore o Kristovom zemaljskom ivotu, nisu se formirala odjednom, i
sastavljena su od raznih elemenata. Njihov najstariji dio predstavljaju pouke, Kristove rijei,
takozvana logija; jedna njihov dio bio je sistematiziran, i njima su prikljueni biografski podaci o
Isusovom ivotu. U kanon su ula etiri evanelja: Mateja, Marka, Luke i Ivana. Prva tri nazivaju se
sinoptikim; u njima pripovijedanje o Isusovom ivotu ima mnogo zajednikih crta, premda su
nejednaka po stilu. Zasebno je etvrto evanelje, Ivanovo. Ono poinje kratkim izlaganjem uenja o
Logosu. Upravo je Krist, po uenju tog evanelista, bio utjelovljeni Logos. Osim ova etiri
kanonika evanelja, koje je crkva kasnija priznala, postojala su i mnoga druga, apokrifna, od kojih
su nam se neka sauvala. Datum postanka evanelj razliito se odreuje, ali je evaneoska tradicija
nastala najkasnije sredinom II st, jer u to vrijeme spadaju fragmenti kranskih tekstova koji su
nedavno naeni u Egiptu (objavljeni 1935.). Oni pripadaju tradiciji koja je unekoliko drukija od
one koju je crkva kasnije usvojila, jer pored tekstova koji se doslovno poklapaju sa Ivanovim
evaneljem (najkasnijim), ima i fragmenata koji se ne mogu identificirati ni sa jednim od poznatih
tekstova, premda su po sadraju bliski nekim od njih.

Tako je stvorena biografija Isusa Krista, koji se smatra osnivaem nove religije. Po novom
uenju, da bi se ispunio judejski zakon i stara proroanstva, u jednom od judejskih gradova djevojka
Marija podigla je na udan nain dijete, koje, u zreloj dobi, prima krtenje od judejskog
propovjednika Ivana Krstitelja, i posveuje svoj ivot propovijedanju novog uenja. On ui narod i
ini uda. Njegova djela nalaze potvrde u starim proroanstvima. Ali su njega zamrzili judejski
sveenici i knjievnici. Kratko vrijeme prije praznika psahe izdao ga je uenik Juda, tako da je od
jeruzalemskog sinedriona bio osuen i po presudi rimskog prokuratora Poncija Pilata razapet na kri.
Nakon tri dana Isus je uskrsnuo, javio se uenicima, a zatim uzaao na nebo. Isus je, po uenju
evanelista, bio pravi Mesija, Krist. Njegova smrt i uskrsnue znae spas ljudi od praroditeljskog
grijeha.
Na Evanelja se nadovezuju Djela apostolska, koja govore o podvizima prvih
propovjednika novog uenja. Ova je knjiga stvorena relativno kasno, ali u njoj ima i ranih
elemenata. Djela nam daju predodbu o ivotu ranih kranskih opina. Sredinje mjesto
dodijeljeno je u njima apostolu Pavlu, koji je prikazan kao dosljedan pristaa propovijedanja
kranskog uenja meu poganima.

Ranok r ans ke opine

Za karakteristiku ivotu kranskih opina od velikog je znaaj takozvano Uenje dvanaestorice

apostola (Didach)- jedan od ranih kranskih izvora, koji nije uao u Novozavjetni kanon i koji je
naen relativno kasno (1883. g.).
Na osnovu Uenja dvanaestorice apostola i Djela apostolskih moemo stvoriti odreeno
sliku o ivotu ranih kranskih opina. Karakteristina je eshatoloka usmjerenost ranih krana,
njihova uvjerenost u skori drugi dolazak Isusa Krista, koji ne treba ljude zatei nespremnima. Oni
moraju biti moralno spremni za to. Otuda uenje o potrebi moralnog oienja. Sa tim se spaja ideja
ljubavi, ideja bratstva. Djela ukazuju na to da je u ranim kranskim opinama bila poznata
zajednica imovine. Izvanredno je iroko bilo razvijeno i injenje dobroinstava. Te su opine bile
meusobno povezane, i pojedini njihovi predstavnici vodili su izmeu sebe prepisku, upuivali
jedni drugima poslanice; putujui apostoli i propovjednici, prelazei iz jednog grada u drugi,
uspostavljali su veze meu lanovima raznih kranskih skupina.
Pitanja vjerske naobrazbe su veoma vana lanovima opine; vode se diskusije, stvaraju norme za
ponaanje u ivotu.

Pos tanak hijerarhije

Osobito znaenje imale su u opini osobe za koje se smatralo da posjeduju Boja milost. Iz
njihovih redova formirana je karizmatina hijerarhija (karizma znai milost), kojoj su pripadali
proroci i apostoli. Apostoli su u isprva bili propovjednici nove vjere, organizatori opina; oni su
skupljali priloge za potrebe drugih opina i za propovijedanje Kristova nauka. Uz karizmatinu
hijerarhiju pojavljuju se i drugi voditelji kranskih opina. U prvom redu izdvajaju se takozvani
prezbiter i (stariji). To su, po svemu sudei, bili najvie cijenjeni lanovi opine, koji su pazili na
red za vrijeme molitvenih skupova. Osim njih postoje i nii lanovi, koji pomau prezbiterima u
organizaciji svakodnevnog ivota opine. To su sluge, ili grki, akoni. Kad je imovina opine
porasla, izdvaja se posebna osoba episkop, tj. nadzornik nad imovinom opine. Ovaj termin
esto se upotrebljava u grkom jeziku za oznaku raznih osoba koje su obavljale kako slubene tako i
privatne zadatke.

Socijalni sas tav ranok r ans kih opina

Sastav kranskih opina jo od samog poetka njihovog postojanja bio je raznorodan. Ova crta
karakteristina je za mnoge sinkretistike kultove; Gdje nema Grka ni idova, obrezana ni
neobrezana, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve u svemu Krist . Prema tome,
kranstvu je bila strana nacionalno-vjerska izoliranost. Bivi pogani, kojima su pripadali ljudi
raznih etnikih skupina, veoma su rano poeli igrati vanu ulogu u kranstvu. Ideja jednakosti, na
koju se nailazi kod stoiara i rimskih pravnika, provedena je kod krana dosljednije nego u drugim
uenjima. Kranstvo je proglasilo bratstvo svih ljudi, jednakost robova i slobodnih. Ono se
posebno obraalo onima koji pate i koji nose teret, obeavajui im mir i utjehu.

Pos tanak kr ans kog kulta

Kranstvo nije privlailo samo svojom idejom jednakosti i nadom u spas. Ono je u manjoj mjeri
od ostalih sinkretistikih kultova bilo vezano za tradicionalne nacionalne religije. Kranstvo je
pojednostavilo kult, ukinulo prinoenje rtva. Najstariji kranski obredi (tajne) bili su krtenje,
koje je obavljano prilikom stupanja u opinu, i priest kruhom i vinom, koje se obavljalo za vrijeme
vjerskih skupova. Na oba ova obreda nailazi se i u drugim kultovima; nisu bili novi ni oni mistini
pojmovi na koje se nailazi u kranstvu. Ali je nov bio spoj tih elemenata. Drukiji nego kod ostalih
sinkretistikih kultova bio je i stav prema inovjernim organizacijama. Nijedan od kultova nije se
odlikovao tako strogom iskljuivou kao kranstvo. Ovu iskljuivost kranstvo je primilo od
judaizma, ali je odbacilo njenu nacionalnu ogranienost. Kranin nije smio sudjelovati ni u jednoj
poganskoj vjerskoj ceremoniji. Budui je svaki drutveni akt u municipijima, kolegijima itd. bio
praen vjerskim obredima, krani su morali zauzeti poseban poloaj u drutvu. Nisu uzalud oni sebe
nazivali treim rodom, izabranicima, stadom Kristovim. Ovo odricanje od poganskog
svijeta, koji je kasnije nazivan avolovim svijetom, bilo je ideoloko opravdanje pasivne
rezistencije prema Rimskom Carstvu.

Porijek lo epis kopata

Vanjski porast kranstva i postepeno mijenjanje njegovom socijalnog sastava utjecali su i na

kransku organizaciju, i na ideologiju kranstva.
Predstavnici karizmatine hijerarhije postepeno gube svoje znaenje. Prezbiteri i episkopi, koji su
prije samo pazili na red, pretvaraju se sada u voditelje opina. Pritom osobito znaenje dobiva
episkop, koji staje na elo opine pojedinog grada. Ispod njega stoje prezbiteri, a za njima slijede
akoni. Samo te osobe smiju obavljati kult, propovijedati, organizirati svakodnevni ivot.
Pred kraj II st. konano se oblikuje pojam jedinstvene kranske crkve, koja se sastoji od niza
pojedinih crkava; i njima upravljaju episkopi, ija je duhovna vlast neograniena. Razvitak
monarhijskog episkopata nailazi na oporbu od strane kranskih skupina koje su branile karizmatinu
hijerarhiju. Nju su osobito dosljedno branile pristae Montana, maloazijskog propovjednika. Ali su
predstavnici episkopata crkve uspjeli svladati tu struju.

Gnos ticizam

Sastav kranskih opina postepeno se mijenja i u kulturom pogledu. U kranske opine ulaze i
predstavnici inteligencije, ljudi koji poznaju grku filozofiju, retori i uitelji. Pri rjeavanju
najraznovrsnijih pitanja oni nastoje iskoristiti metode i pojedine postavke grke filozofije.
Ovaj smjer u teologiji i filozofiji koji je izraen u filozofiji Filona i koji je nastojao judejsku
teologiju pomiriti s naelima grke filozofije, bio je veoma rairen. Njegove tragove nalazimo i u
apostolskim poslanicama. On je osobito primjetan u etvrtom evanelju. Kasnije taj smjer dobiva sve
vee znaenje u kranstvu. Osobito jasan izraz nalazi on u gnosticizmu. Gnosticizam dolazi od grke
rijei gnosis (znanje), ali gnostiari pod znanjem nisu podrazumijevali racionalistiku spoznaju
svijeta, ve spoznaju boanstva, koje se ne postie logikim putem, ve putem mistinog stapanja sa
boanstvom, mistinog poniranja u tajne kozmosa. Gnostiari nastoje kranska naela spojiti sa
raznim elementima iranske mistike, babilonskih astralnih uenja itd.; tim putem htjeli su oni
prevladati tradicionalne judejske predodbe koje su se sauvale u kranstvu. Basilid, na primjer,
nauava da se najprije od neroenog oca rodio Razum, od njega
Logos (rije), od Logosa Prosudba, od Prosudbe Mudrost i Snaga, a od Snage i Mudrosti
rodile su se Vrline, Naela i Aneli, koje on naziva prvima, i oni su stvorili prvo nebo. Krista
gnostiari zamiljaju kao apstraktan princip, Logos, Eon (eon na grkom znai vijek): neki od njih
poriu mogunost Kristovog utjelovljenja, drugi utjelovljenje i smrt smatraju samo prividom.
Postojalo je mnotvo raznih gnostikih struja.
Naela koja su na kraju odnijela pobjedu nisu bile neke unaprijed postavljene postavke. Ona su se
izgraivala tijekom borbe, i moga od njih preuzeta su od protivnika. Pobijedila je ona srednja struja
na ijem je elu stajao monarhijski episkopat.

Kr ans tvo i Rims ko Cars tvo. Prog oni kr ana

Borba u samoj Crkvi ispreplitala se s borbom kranstva protiv poganstva i protiv tvrave
poganstva rimske dravne vlasti. Stav ranih krana prema Rimskom Carstvu nigdje nije bio
potpuno odreeno izraen. Dajte caru carevo, a Bogu boje takav je odgovor dan u
Evanelju. U Poslanicama se propovijeda pokoravanje vlastima, jer nema vlasti koja ne bi bila
od Boga. Pisac jedne od poslanica trai da se ljudi mole za cara i za sve koji se nalaze na vlasti.
Ali, po svemu sudei, nisu svi krani bili toliko lojalni kao pisac ovih postavki. Apokalipsa
nosi izrazito antirimski karakter, a to, po svemu sudei, nije bio jedini oporbeni dokument.
Negativan stav prema svemu to se nalazi u svezi s poganskim kultom dovodio je do odreene
otuenosti krana, koji nisu sudjelovali u municipalnom ivotu, u ivotu kolegij, nisu slavili ope
praznike niti sudjelovali ni u kakvim procesijama itd. Sve je to izazivalo negativan stav prema
kranstvu od stane vladajuih skupina rimskog stanovnitva; takav stav produbljivan je jo i time to
je veina opina pripadala niim drutvenim slojevima, a sam kranski nauk zastupao je opu
jednakost ljudi pred Bogom. Kranima su pripisivana ubojstva djece i prieivanje njihovom
krvlju. O njima su prialo kako se za vrijeme molitvenih skupova u odreenom trenutku gase
svjetiljke, to je bio signal za opi razvrat. irili su se glasovi da otpadnitvo krana od bogova i
tajna magija izazivaju drutvene nesree (kugu, suu itd.). Nesumnjivo je da su meu protivnicima
kranstva veliku ulogu igrali njihovi konkurenti sveenici raznih kultova, obrtnici koji su
izraivali razne predmete poganskog kulta, gatari i dr. Sukobi izmeu krana i njihovih protivnika
esto su se zavravali ubojstvom najupornijih i najfanatinijih krana. Dravna vlast obino je
stajala na stranu progonitelja kranstva. Tako nastaju progoni krana.
Pristae kranstva prikazuju kranstvo kao progonjenu religiju, a kasnije je kranska tradicija
preuveliavala broj progona i broj poginulih u njima. Ipak nema osnova za sumnju u to da su progoni
poeli jo u ranom razdoblju kranske povijesti. Tacit kae da je Neron, 64. g, elei otkloniti od
sebe sumnju za pale Rima, predao smrti na mukama one koje svjetina naziva kranima. Po
rijeima istog povjesniara ogromno mnotvo (multitudo ingens) krana bilo je predano smrti na
mukama. Potpuno je mogue da je Tacit, polazei od onog to je znao o njemu suvremenim
kranima, preuveliavao razmjer progona, ali ne moemo porei injenicu da su krani bili
progonjeni. Nju potvruje Svetonije, koji kae: Podvrgnuti su pogubljenju krani, ljudi koji se
dre novog, tetnog praznovjerja.
Nije bilo nikakvog zakona posebno uperenog protiv krana. Krani su pozivani na odgovornost
uglavnom zbog optubi za bezbonost (jer su odbijali sudjelovati u slubenim kultovima), za
uvredu velianstva (jer krani nisu prinosili rtve pred carevom statuom), ali i za tajne zloine,
koje im je svjetina pripisivala. Progon je mahom zapoinjala svjetina, koju su moda inspirirali
poganski sveenici. Ponekad je upravnik provincije, u svezi sa kakvom drutvenom nevoljom,
osuivao krane na smrtnu kaznu. U kasnijoj kranskoj tradiciji pria se da su muenici za vjeru
odbijali prinositi rtvu, a da su odbijali izdati imena istovjernika i da su na pitanje sudaca
odgovarali otvoreno: Christianus sum. (Ja sam kranin). Krani su podvrgavani najstroim
kaznama: predavani su zvijerima da ih rastrgaju, spaljivani su, kamenovani. Jedan od takvih progona
izvren je u Lugdunu (Lionu) 177. g, za vladavine Marka Aurelija, kada je, po Euzebijevim
podacima, poginulo 48 krana.
Progoni nisu slabili kranske opine: Vjerski fanatizam dovodi ak do ei za muenitvom.

Uspomena na poginule sveto je uvana po opinama; preivjeli ispovjednici uivali su veliki

autoritet. Kod jednog djela kranstva pojavljuje se misao o mogunosti pomirbe crkve i drave. To
se odrava u takozvanoj apologetici.
Razdoblja progon smjenjivala su razdoblja relativne vjerske snoljivosti. Tada kranske
opine nisu progonjene i nisu izdvajane od ostalih kolegija sitnih ljudi (collegia tenuiorum), koji su
bili veoma raireni, pa i u samom ustroju kranskih opina bilo je dosta slinosti s kolegijima.

Protivnici kr ans tva

U posljednjoj etvrtini II st. pojavljuju se knjievna djela uperen protiv kranstva. Meu takva
djela spada Lukijanova satira O Peregrinovoj smrti. Protiv krana pisao je Fronton, uitelj
Marka Aurelija, kao i Lukijanov suvremenik Celz. U tim djelima pobijano je kransko uenje,
dokazivana neodrivost pojedinih postavki kranskog nauka. Smatrali su ih krivim i zbog
demokratskog ustroja njihovih opina. Celz, na primjer, pie da krani ele i mogu sebi privui
samo maloljetne, ljude niskog porijekla, neobrazovane, robove i djeurliju. Propovjednici
kranstva su grebenari vune, obuari, tkalci, najgori prostaci.

Kr ans ki apolog eti

Kranski apologeti dokazuju apsurdnosti optubi protiv krana. Istovremeno oni naglaavaju da
krani spadaju meu najlojalnije rimske podanike, koji upuuju molitve za cara. Uz to, dokazuje se
da je kranstvo najvia religija. Sluei se argumentima stoiara i takvim knjigama kao to su
Varonove Starine, krani su dokazivali jalovost sluenja idolima, besmislenost i neodrivost
raznih mitova. Slino Filonu iz Aleksandrije, apologeti nastoje nainiti most izmeu kranstva i
grke filozofije. Slinost pojedinih postavki grkih filozofa sa starozavjetnim knjigama objanjava se
obinom posudbom. Apologeti su tvrdili da su grki mislioci uzeli mnogo to iz judejskih svetih
knjiga. Oni su isticali i slinost nekih obreda, objanjavajui to avolovim lukavstvom. Na taj nain
apologeti nisu samo branili, ve i propagirali kranstvo. Ovaj knjievni rod bio je relativno iroko
rasprostranjen. Jedan od prvih apologeta bio je Aristid, koji je na grkom jeziku napisao
Apologiju, upuenu Antoninu Piu. Sredinom II st. pisao je Justin, prozvan filozofom i muenikom.
Pored apologetskih djela Justin je napisao i niz rasprava protiv heretika. Pred kraj II st. poela je
knjievna djelatnost najveeg kranskog apologeta i pisca Tertulijana, porijeklom iz Rimske
Afrike.

Poeci kr ans ke umjetnos ti

U II st. dolazi do zaetka kranske umjetnosti. Prisiljeni na sakrivanje svojih molitvenih

skupova, krani nisu mogli graditi hramove. Osni su se skupljali po raznim prostorijama. U Rimu su
zborno mjesto krana bile katakombe. U njima su krani sahranjivali mrtve, tamo obavljali i
bogosluja. Po katakombama su uvani primjerci kranske umjetnosti. Za slikarstvo i kiparstvo
krana karakteristine su simbolike predodbe. Naroito je rasprostranjen predodba dobrog
pastira, ribe (riba, na grkom , daje prva slova pet grkih rijei: Isus Krist, Sin Boji,
Spasitelj) i vinove loze.

irenje kr ans tva

Pred kraj II st. kranstvo se irilo u svim podrujima Rimskog Carstva. Nositelji novog uenja,
njegovi misionari, bili su najprije stini obrtnici i trgovci, koji su putovali iz jedne provincije u
drugu, i vojnici, koji su boravili po raznim provincijama. Veliku ulogu u irenju kranstva igrali su
posebni poslanici, koji su u prvom stoljeu kranstva nazivani apostolima.
Kranstvo je pomirilo zapadne i istone vjerske i filozofske poglede. Ono je ustalo protiv svih
dotad postojeih religija, protiv ceremonijala, opeg za sve njih; ono svoje sljedbenike stjee
uglavnom iz redova niih slojeva stanovnitva, i obraa se svim narodima bez razlike; ono tvrdi da
nema ni Grka, ni idova, nego sve u svemu Krist.Kranstvo je prinoenje rtava u cilju stjecanja
boje milosti, prinoenje koje je ope za sve religije, zamijenilo jednom zauvijek prinijetom rtvom,
koja iskupljuje sve grijehe ovjeanstva. Organizirano ureenje kranke crkve i sustav episkopata
takoer su odgovarali uvjetima svjetskog carstva. U viim krugovima crkvene hijerarhije poelo se
opaati zbliavanje sa robovlasnikom dravom i aktivna podrka politike careva.

SEDMI DIO
KRIZA III ST.
Glava XXXII
DINASTIJA SEVERA (193. 235.

g.)

1. Gra anski rat 192. 193. g.

Car Komod bio je posljednji predstavnik dinastije Antonin. Kao i za vrijeme prethodnih
prevrata, rukovodea uloga kod izbora novog cara pripadala je pretorijancima. Za cara je proglaen
senator Publije Helvije Pertinaks, ovjek neznatnog porijekla, ali iskusan vojskovoa i ovjek od
autoriteta meu senatorima. Pertinaks se je nastojao vratiti politici Antonina Pija i Marka Aurelija.
Uivajui podrku Senata, on je odredio mjere za saniranje financija i porezno rastereenje te
poduzeo mjere za jaanje discipline u vojsci. Pertinaksova djelatnost izazvala je nezadovoljstvo
pretorijanaca, i on je bio ubijen (192. g.).
Razuzdani pretorijanci objavili su svojevrsnu licitaciju za carsko prijestolje i postavili za cara
bogatog senatora Mark Didija Julijana, koji je svakom vojniku obeao po 25 tisua sestercija.
Vladavina Didija Julijana nije bila dugog vijeka. Legija koje su se nalazile po provincijama nisu
htjele pretorijancima ustupiti povlasticu biranja cara.
Provincijske vojske proglasile su gotovo istovremeno tri cara: legije koje su se nalazile u
Britaniji izabrale su Decima Klodija Albina, panonske legije proglasile su za cara Lucija Septimija
Severa, a istone trupe izvikale su za cara legata Sirije Gaja Pescenija Nigera.
Najblie se Rimu nalazio Septimije Sever, koji je zauzeo grad. Didije Julijan bio je ubijen, a
krivci za Pertinaksovu smrt pogubljeni. Slino carevima iz prethodne dinastije, Sever je poloio
sveanu prisegu da bez senatske odluke nee kazniti nijednog senatora. Sa Klodijem Albinom Sever
se sporazumio, posinio ga, dao mu titula cezara, i nakon toga krenuo na Istok, u borbu protiv
Pescenija Nigera.
Sljedee, 194. g, Pescenije Niger bio je poraen i poginuo je. Gradovi koji su pomagali Nigera
bili su okrutno kanjeni. Antiohija je bila degradirana na poloaj sela u okrugu grada Laodikeje.
Okrutno je bio kanjen Bizantion, koji je bio zauzet nakon duge opsade: magistrati i vojnici koji su
branili grad bili su pobijeni, grad je izgubio autonomiju, a stanovnici su morali plaati danak; itav
teritorij Bizantiona prikljuen je Perintu. Sever je krenuo u pohod protiv Parta, koji su pruali
pomo njegovom suparniku. On je osvojio sjevernu Mezopotamiju i u Nizibisu osnovao rimsku

koloniju (196. g.), ali se je morao vratiti na Zapad, gdje je protiv njega ustao Klodije Albin. Borba
se zavrila punom pobjedom Severa (197. g.).

2. Septimije Sever
Lucije Septimije Sever, koji je vladao od 193. do 211. g, potjecao je iz afrikog grada Veliki
Lentis. Prije nego to je proglaen carem postigao je uspjenu vojniku karijeru. Bio je to prilino
obrazovan ovjek, vrste volje, dobar vojskovoa i administrativac.

Odnos prema vojs ci i vojna reforma Septimija Sev era

Septimije Sever dobo je carsku vlast od vojnika, i vojnici su i dalje ostali glavni oslonac kako
njegov, tako i njegovih nasljednika. Dion Kasije pripisuje mu ove posljednje rijei, upuen pred smrt
sinovima: Slaite se, bogato plaajte vojnike, a za ostalo se ne brinite.
Septimije Sever izvrio je niz vanih reformi koje se tiu vojske. Prijanji sastav pretorijanske
garde, koja je raspolagala carskom vlau, bio je rasputen jo 193. g. Novi pretorijanci uzeti su iz
podunavskih zemalja. Dok su prije u pretorijansku gardu ukljuivani Italici i stanovnici takvih
provincija kao to su panjolska i Galija, sada je garda popunjena uglavnom bivim vojnicima
podunavskih i sirijskih legija. Nedaleko od Rima smjetena je u logor nova legija, sastavljena
poglavito od stanovnika podunavskih i istonih legija.
Pretorijanci su izgubili mnoge svoje povlastice. Prije Severa srednji asniki kadar legij
popunjavao se gotovo iskljuivo iz redova Italika, jer su za centurione imenovani gotovo iskljuivo
pretorijanci. Od Severovog vremena poloaj svih legija izjednaava se s poloajem pretorijanske
garde. Sada je svaki vojnik mogao napredovati u slubi, mogao je postati centurion i ak vitez.
Uslijed toga, od Severovog vremena jaa proces provincijalizacije i barbarizacije.
Vanu posljedicu imalo je to to su vojnici dobili pravo stupanja u zakoniti brak. I prije Severa su
se uz stalne rimske logore naseljavale vojnike obitelji; sada je takvo stanje bilo legalizirano.
Vojnici su dobili pravo ivota u obitelji, iako logorski reim nije bio ukinut. Nekim pograninim
jedinicama dodijeljena su zemljita, koja su u manjim esticama davana vojnicima. Uslijed toga,
pogranine su postrojbe postale manje pokretljive, vojnici su bili vie vezani za zemlju nego prije.
Veterani su dobili niz povlastica, oni su bili osloboeni mnogih municipalnih obveza. To su, bez
sumnje, bili ustupci vojsci, od koje je Septimije Sever i dobio vlast.

Odnos prema Senatu i reforme dravne uprav e

Usprkos prisezi, koju je dao na poetku svoje vladavine, Septimije Sever je dosljedno provodio
antisenatsku politiku. Sudski progoni senatora najprije zbog sumnje da gaje simpatije prema
njegovim konkurentima, a potom na osnovu raznih denuncijacija trajali su tijekom itave vladavine
Septimija Severa. Senat je izgubio znaaj koji je bio stekao pod Antoninima. Istovremeno jaa
carska birokracija. Ulogu vrhovnog organa u dravi igrao je carev savjet (Consilium principis).
Odluke tog savjeta zamjenjivale su u odreenom pogledu senatske odluke. U njemu su zasjedali
najistaknutiji pravnici toga vremena, koji su odigrali veliku ulogu kod razrade rimskog prava. Pod
Septimijem Severom (od 205. g.) postavljaju se dva prefekta pretorija, od kojih je jedan razmatrao
samo graanske predmete (taj je poloaj zauzimao Papinijan, jedan od najboljih rimskih pravnika
carskog doba). Slabio je znaaj senatorskih dunosti i u provincijama. Septimije Sever je vie volio
postavljati vitezove, uglavnom iz redova isluenih vojnika.
Erarij blagajna koja stoji pod nadzorom Senata pretvorio se pod Septimijem Severom u
rimsku gradsku blagajnu. Fisk je stekao opedravno znaenje; pritom je izdvojeno posebno
povjerenstvo za upravu osobnom carevom imovinom (res privata, ili ratio privata), na ijem je
elu bio poseban prokurator.

Hones tio res i humilio res

Pod Septimijm Severom izvrene su i neke promjene u sustavu kazni za kaznena djela. Staleka
razgranienja nikad nisu prestajala postojati u rimskom drutvu; pravnici su ljude dijelili na dvije
osnovne kategorije: na slobodne i neslobodne. Prilikom odreivanja raznih pravnih normi koje se
tiu slobodnog stanovnitva, pravnici su razlikovali rimske graane od osoba koje nemaju prava
punog rimskog graanstva. Pod Septimijem Severom kod utvrivanja kazni razlikuju se honestiores
ugledni i humiliores - sitni ljudi. U prvu kategoriju spadali su senatori, vitezovi, predstavnici
viih asnikih inova, dekurioni. Svi ostali spadali su u ovu drugu kategoriju. Ljudi niskog
socijalnog poloaja mogli su biti pogubljeni uz muenje; umjesto progonstva oni su pretvarani u
robove. to se tie povlatenih osoba, oni su bilo osloboeni od muenj i mogli su apelirati
neposredno na cara.
Dioba slobodnog stanovnitva na honestiores i humiliores opaa se i u sljedeim razdobljima i
osobito je karakteristina za kasno Carstvo.
Nakon rastrone vladavine Komoda rimske su se financije nalazile u tekom stanju. Uz to su
unutarnje i vanjske Severove mjere zahtijevale znatna sredstva. Zato su porezi naplaivani s veom
strogou nego prije. Kod ubiranja porez odgovornost je padala uglavnom na najvie predstavnike
gradske samouprave na decemprimi. U svezi s tim bila je reforma Septimija Severa izvrena u
Egiptu. Svim metropolama nom, koje su se nalazile na poloaju sela, dana su prava gradova, i u
njima je uvedena samouprava, oigledno zato da bi se i oni ukljuili u opi porezni sustav.

Gos podars ki poloaj Cars tva

U vezi sa slabljenjem prijestolnice, vojske i carske birokracije poveane su i razne naturalne

obveze. Nedostatak financijskih sredstava dovodio je od kvarenja novca; u srebrnom denariju
koliina srebra smanjena je gotovo za polovicu. To se odrazilo na razmjeni, i iz jednog maloazijskog
natpisa doznajemo da se u jednom gradu, uslijed pojave novog novca razvila pekulacija i da su
porasle cijene proizvoda. To je svjedoilo o nadolazeoj financijskog krizi u itavom Carstvu. Ali
su se pojedine provincije u vrijeme Septimija Severa i dalje razvijale. Naroito u ovo razdoblje
pada ogroman broj natpisa koje svjedoe o procvatu afrikih gradova. Istovremeno, i u Afriku i u
druge provincije upuivani su gradski kuratori (curatores rerum publicarum), to svjedoi o
jaanju gradske kontrole nad gradskim financijama. ee se po provincijama nailazi i na takozvane
frumentarii policajce koji prate raspoloenje vojnog i civilnog stanovnitva. Unutarnji red u
mnogim mjestima bio je naruen. U samoj Italiji pojavile su se razbojnike bande. Na primjer, dugo
vremena ostao je neuhvaen razbojnik Bula
Unutarnja politika Septimija Severa predstavlja novu etapu u povijesti jaanja carske vlasti.
Oslanjajui se uglavnom na vojsku i dodjeljujui joj svakovrsne povlastice, Sever je provodio
antisenatorsku politiku i nastojao je predstavnike municipalne aristokracije po provincijama staviti u
slubu fiska.

Vanjs ka politik a Septimija Sev era

U vanjskoj politici Septimije Sever je pokuao ii Trajanovim putem. Borba sa Klaudijem

Albinom natjerala ga je na prekid rada sa Partima; koristei se Severovim odlaskom, partski kralj
Vologaz IV, opustoio je Mezopotamiju, napao Armeniju i Siriju i opkolio Nizibis. Nakon okonanja
sukoba s Albinom, Sever je krenuo u drugi pohod protiv Parta, koji je trajao od 197. do 199. g.
Osloboen je Nizibis i zauzete se ove partske prijestolnice Seleukija i Ktesifon. Nakon osobnog
sastanka Septimija Severa sa Vologazom zakljuen je mir, po kome su Rimljani dobili
Mezopotamiju. To podruje pretvoreno je u rimsku provinciju kojom je upravljao namjesnik iz
vitekog stalea.
U zapadnoj Europi Sever je poduzeo mjere jaanja rajnske i dunavske granice, a 208. g.
organizirao je pohod na Britaniju, namjeravajui pokoriti sjeverni dio otoka, naseljen plemenima
koja su esto napadala rimsku provinciju. Nakon teke borbe Sever je uspio britanskim plemenima
zadati poraz i obnoviti Hadrijanov zid. Ali on nije uspio zavriti borbu; 211. g. Sever je umro u
Britaniji.

3. Nasljednici Septimija Severa

Karak alina vladav ina

Septimije Sever ostavio je Carstvo dvojici sinova: Marku Aureliju Antoninu, nazvanom
Karakala, i Publiju Septimiju Geti; oba su smatrana suvladarima, ali je poslove obavljao stariji brat
Karakala. Prvi akt njegove vladavine bila je pomirba sa britanskim plemenima, pod uvjetima
uspostavljanja prijanjih granica. Oba brata vratila su se u Rim, ali je Karakala ubrzo poslije
povratka iz Britanije u Rim ubio Getu. On je uspio ishoditi priznaje ovog akta od strane vojske.
Karakala je vladao od 211. do 217. g.
Okrutan i osvetoljubiv, sumnjiav i maloduan, istovremeno pun uvjerenosti u veliinu svoje
vlasti, Karakala je jo od prvih dana poeo progoniti senatore. Meu ostalim rtvama Karakaline
okrutnosti pao je i pravnik Papinijan, koji je odbio ubojstvo Gete priznati pravednim.
Pod Karakalom je pojaan pritisak i na vie slojeve municipalnog stanovnitva. Istovremeno,
Karakala je htio stei popularnost u vojsci. U Rimu je Karakala zavrio gradnju kupalita (termi),
koju je zapoeo njegovo otac. Terme su svojim dimenzijama nadmaile sve dotadanje teme i
svjedoile o visokom stupnju razvoja arhitekture i graevinske tehnike. Kao pod Septimijem
Severom i dalje se osjeao nedostatak novca. Usprkos poveanju nekih poreza, Karakala je takoer
nastavio s kvarenjem novca.

Cons titutio Antoniniana

212. g. Karakala je izdao edikt koji nosi naziv Constitutio Antoniniana. Po tom ediktu prava
rimskog graanstva proirena su gotovo na itavo slobodno stanovnitvo. Ovaj zakonodavni akt
zavrio je onaj proces asimilacije cjelokupnog slobodnog stanovnitva, koji je poeo jo u vrijeme
Republike. Meutim, treba istaknuti da su u III st. prava rimskog graanstva u znatnoj mjeri izgubila
svoje prijanje znaenje. Zato ovom ediktu u antikoj historiografiji nije pridavana osobita
pozornost.
Dion Kasije, koji nam saopava ovu mjeru, govori o njoj uzgred i smatra da ju je Karakala
poduzeo u fiskalne svrhe. 1912. g. pronaen je fragment papirusa koji sadri, po svemu sudei,
znatan dio grkog prijevoda Karakalinog edikta. Motivirajui davanje graanskog prava svom
slobodnom stanovnitvu, car tu milost objanjava time to vei broj ljudi treba upuivati molitve
bogovima. U ovoj karakteristici zakona osjea se nesumnjivo vjersko-politika tendencija, koja je
pod Severima stekla osobito znaenje.
Karakalin edikt pokazuje da nisu svi slojevi slobodnog stanovnitva dobili rimsko graanstvo;
graanstvo nisu dobivali takozvani dediticiji (dediticii).
Termin dediticiji istraivai objanjavaju na razne naine. Dediticijama su prvotno nazivani
neprijatelji koji se predaju na milost i nemilost pobjedniku. U doba Carstva taj je naziv proiren na
neke kategorije osloboenika, koji su dobili ogranieno osloboenje. Mogue je da je taj pojam u
tom smislu i upotrijebljen u Karakalinom ediktu. Ali neki istraivai pretpostavljaju da su
dediticijima smatrani stanovnici provincija koji plaaju osobni porez; pretpostavlja se da je njima
pripadala masa egipatskog stanovnitva. Veina pak istraivaa izrie miljenje da edikt protee
prava graanstva gotovo na itavo stanovnitvo Rimskog Carstva.
Karakalin edikt imao je pred sobom, nesumnjivo, fiskalne ciljeve: ne oslobaajui stanovnitvo
od prijanjih poreza, on je na njega proirio jedinstven fiskalni sustav koji se uvrstio u Rimskom
Carstvu.

Karak alina vanjs ka politik a

Karakala se je morao sukobiti sa neprijateljima Carstva kako na sjeveru tako i na istoku. 213. g.
Karakala je vodio rat sa germanskim plemenima Hatima i Alamanima; on je upao u neprijateljsku
zemlju, ali je mir postigao samo zahvaljujui potkupljivanju. Na Dunavu je vodio borbu s Karpima i
Jazigima.
Osvajanja Septimija Severa jo nisu rijeila partski problem. Izgledalo je da je doao zgodan
trenutak za pohod, jer je Partsko kraljevstvo oslabila unutarnja borba, i Karakala je, oponaajui
Aleksandra Makedonskog, sanjao o pokoravanju itavog Istoka. 215. g. on je prodro duboko u
Mezopotamiju, ali je Vologaz V prihvatio rimske zahtjeve, i rat je bio okonan.
Nakon toga, Karakala je krenuo u Aleksandriju, gdje je po njegovoj naredbi izvren masovan
pokolj stanovnitva; izvori govore da je to bila osveta za ale aleksandrinaca na raun cara, ali je
najvjerojatnije da su ove Karakaline izvanredne mjere bile izazvane otporom koji su aleksandrinci
pruali prisilnom novaenju, koje je Karakala namjeravao provesti.
216. g. Karakala je krenuo u novi pohod protiv Parta. Ali je u proljee 217. g. protiv Karakale
sklopljena urota, i on je bio ubijen.

Mak rin i Elag abal

Vojnici su proglasili carem prefekta pretorija Marka Aurelija Makrina, ovjeka niskog podrijetla,
koji je stigao do vitekog zvanja. To je bio prvi vitez koji je stekao carsku vlast.
Ali i pored nezadovoljstva Karakalom, Severi su meu vojnicima i dalje uivali popularnost.
Makrin pak nije imao autoriteta, a njegov pokuaj smanjenja plaa izazvao je nezadovoljstvo
vojnika; uslijed toga je carem proglaen etrnaestogodinji Varije Avitus Basijan, koji je bio roak
ene Septimija Severa (unuk njene sestre). Makrin je bio svrgnut i ubijen (218. g.).
Basijan je bio sveenik boga Sunca i zato je dobio nadimak Elagabal. Elagabal je pokuavao u
Rimu uvesti kult Sunca. Vodio je raskalaen ivot, i orgije su bile njegova obina razonoda. To je
tako trajalo oko etiri godine. Na kraju, revoltirani njegovim ponaanjem, pretorijanci su ubili cara
koji je ve svima postao mrzak (222. g.).

Vladav ina Aleks andra Sev era

Unutarnja politik a

Carska vlast prela je na Elagabalovog tetkia, koji je vladao pod imenom Aleksandar Sever
(222. 235. g.). Kad je Aleksandar Sever stupio na prijestolje, nije imao ni etrnaest godina. Veliki
utjecaj na upravu imala je njegova baba Julija Meza i majka Mamea. Vladavina Aleksandra Severa
predstavlja neku vrstu reakcije na principe vojne monarhije koji je uveo Septimije Sever. Ponovo je,
kao u vrijeme Antonina, uspostavljena sloga izmeu cara i Senata.
U odreenim krugovima senatorskog stalea pojavila se ak nada da je mogu takav politiki
poredak u kome e car vladati u suglasju sa Senatom, Senat slobodno uivati svoje povlastice, a
senatori, kao najvii stale u dravi, utjecati na tijek politikih dogaaja. Tenja da se monarhijska
vlast dovede u sklad sa povlasticama najvieg stalea nala je svoj odraz u djelima suvremenika
Aleksandra Severa povjesniara Diona Kasija. Dion Kasije vrlo odreeno izraava svoje
politike poglede u 53 glave svoje Povijesti, u Meceninom govoru upuenom caru Augustu.
U carevom savjetu, koji je pod Aleksandrom Severom uzimao uea u svim dravnim
poslovima, veliku ulogu igraju senatori. Prefekt pretorija unapreuje se u senatorski rang i predsjeda
Senatom kao predstavnik cara. Znatnih posljedica imalo je to to su kolegiji obrtnika koji rade za
svakodnevne potrebe grada Rima, bili stavljeni pod kontrolu i u slubu drave. Poduzete su mjere za
smanjenje porez, za jaanje discipline u vojsci i za snienje vojnih trokova, uslijed ega je znatno
opao Aleksandrov autoritet u postrojbama.
Ali Aleksandar i njegovi faktiki suvladari nisu uspjeli unijeti bitne izmjene u sustav upravljanja
koji je uveo Septimije Sever. Oni nisu uspjeli ni obuzdati vojsku. 228. g. pred carevim oima ubijen
je od strane pobunjenih vojnika prefekt pretorija, ugledni pravnik Ulpijan.
Aleksandar je morao voditi rat na Istoku. U Partskom kraljevstvu je izvren prevrat, nakon kojeg
je na vlast dola nova perzijska dinastija Sasanidi. Osniva ove dinastije Ardair upao je 230. g. u
Mezopotamiju, a njegove postrojbe prodrle su u Siriju i Malu Aziju. 231. g. Aleksandar je krenuo u
pohod. 232. g. Perzijanci su bili istjerani iz rimskih podruja, ali je rat odnio mnogo financijskih
sredstava.
Ubrzo nakon zavretka rata na Istoku Aleksandar je morao krenuti na rajnsku granicu, radi borbe
protiv Germana. Ratne operacije (234. 235.) voene su s promjenjivim uspjehom. Za vrijeme tog
rata carev je autoritet bio konana potkopan. Jedan od vojskovoa, Gaj Julije Ver Maksimin, stao je
na elo urote. 235. g. Aleksandar i njegova majka su bili ubijeni, a Maksimin proglaen carem.

Glava XXXIII
KLASINO DOBA U POVIJESTI RIMSKOG PRAVA
U razdoblju Sever zavrava se takozvano klasino razdoblje u povijesti razvitka rimskog prava.
Pravna znanost u doba Carstva, kao i u doba Republike, smatra se jednom od poasnih disciplina.
U dravnom ivotu pravnici su nesumnjivo igrali veliku ulogu. Jo u Augustovo doba neki
pravnici su dobili pravo davanja odgovora (ius respondendi); to je znailo da je miljenje
pravnika koji uiva takvo pravo kod odreenog pravnog pitanja obvezivalo suca. Pravnici se i dalje
bave nastavom prava, ali u veoj mjeri nego u prethodnom razdoblju posveuju pozornost literarnoj
djelatnosti. Oni piu djela o graanskom i pretorskom pravu; rasprave o pojedinim pravnim
pitanjima; komentare za nove izvore prava; djela koja predstavljaju pokuaje da se spoje pretorsko i
graansko pravo; udbenike iz osnovnih pitanja prava (institutiones), koji donose generalizaciju i
sistematizaciju graanskog prava u itavom njegovom obujmu.

Pravni izvori u doba Cars tva

Promjena politikih uvjeta Rimskog Carstva bila je praena i promjenom u izvorima rimskog
prava.
Jo od Augustovog vremena dobile su zakonodavnu snagu senatske odluke (senatusconsulta);
veliko znaenje imale su careve odluke, koje su nosile naziv konstitucije (constitutiones); propisi
konstitucija ticali su se graanskog prava.

Najis taknutiji pravnici ranog Cars tva

Najistaknutiji pravnik u Augustovo doba bio je Marko Antistije Labeon, inovator u podruju
prava i republikanac po uvjerenju. Pristaa novog politikog reima bio je pravnik Kapiton.
Sljedbenici Labeona i Kapitona stvorili su dvije kole, ili sekte, koje su dobile naziv po njihovim
najbliim uenicima. Pristae Labeona nazivane su prokulejancim a (po imenu Prokula, Labeonovog
uenika), a pristae Kapitona sabinijancima (po imenu Sabina, Kapitonovog uenika). U emu se
sastojalo neslaganje u miljenjima ovih dviju kola, ostaje za nas nedovoljno jasno. Po svemu
sudei, radilo se uglavnom o naelima istrage i o rjeavanju pojedinih sluajeva, a napose o ulozi
oblika i sadraja kod stvaranja pravnih pojmova. Veliki autoritet uivao je Hadrijanov suvremenik,
pravnik Salvije Julijan, koji je izvrio redakciju Vjenog edikta.
U doba Antonin i meu pravnicima stjeu veliko znaenje ljudi porijeklom iz rimskih provincija.
Provincijalac, pravnik Gaj, koji je, po svemu sudei, predavao u Siriji, napisao je sauvane
Institucije udbenik rimskog prava koje se odlikuje sustavnou i jasnoom izlaganja.
Porijeklom iz Sirije bio je uveni pravnik iz vremena Septimija Severa Emilije Papinijan, koji je
zauzimao poloaj prefekta pretorija i kojeg je pogubio Karakala. Papinijanova djela odlikovala su se
preciznou, temeljila se na jasnoj i razgovijetnoj sistematizaciji pojmova. Mlai Papinijanovi
suvremenici bili su Pauli Ulpijan (takoer Sirijac po porijeklu), koji su isto tako bili prefekti
pretorija. Ulpijanova djela obraivala su razna pravna pitanja. U mnogim pogledima njegovi su
radovi nosili kompilativni karakter, ali su izvrili veliki utjecaj na kasnija pravna djela; znatan dio
fragmenata iz Digest, sastavljenih pod Justinijanom, pripada Ulpijanu.

Sis tematizacija pojmov a

Osnovni pojmovi rimskog prava, kao i metode pravnog istraivanja, stvoreni su u prethodno
doba. U klasinom razdoblju povijesti rimskog prava odvija se sistematizacija, ili ak
kristalizacija pojmova. Pravnici kombiniraju logiku dosljednost u provoenju naela sa stvarnim
potrebama ivota. Utjecaj filozofije na pravo oitovao se i u dubljem tumaenju naela jednakosti
(aequitas), koji se nalazi u osnovi raznih odnosa meu ljudima, i dobronamjernosti (bona fides)
jednog od osnovnih naela obveznog prava. Filozofija je utjecala na metode pravnih studija, na
razgranienje kategorija biti i forme, na obradu osnovnih pravnih pojmova.

Ius civ ile i ius gentium

I u klasinom razdoblju ostaje razgranienje izmeu graanskog prava (ius civile) i

openarodnog (ius gentium). Ovo posljednje se ponekad pribliava prirodnom pravu (ius
naturale), a ponekad se openarodno pravo stavlja nasuprot prirodnom. Na primjer, svi se ljudi po
prirodi smatraju jednakima; prema tome, ropstvo proturjei prirodnom pravu, ali se smatra
ustanovom openarodnog prava.

Uenja pravnik a o pravnoj spos obnos ti pojedinih osoba

Pravo se postepeno oslobaa onih ostataka iz prvobitne zajednice koji su se zadrali tijekom
dugog vremena. U uenju pravnika o pravnoj sposobnosti ljudi briu se granice izmeu raznih
skupina slobodnog stanovnitva. Karakalin edikt predstavljao je u odreenom pogledu zavretak tog
procesa.
Rob nije bio priznat osobom u pravnom smislu te rijei. Ali je poseban pogled na roba izraen
kako u gore spomenutom shvaanju ropstva kao pojave koja proturjei prirodnom pravu, tako i u
zakonodavstvu careva, koje je do odreene mjere titilo roba od gospodareve samovolje. Pojam
oinske vlasti (patria potestas) i dalje je ostao, ali je otac porodice (pater familias) izgubio
pravo pogubljenja i prodaje svoje djece. Podinjenim lanovima porodice pravnici nisu dali prava
punog vlasnitva, ali su stvorili pojam peculium castrense (logorski pekulij). Prvobitno je u taj
pekulij spadala sva imovina koju bi sin stekao u vojnoj slubi, ili u svezi s vojnom slubom (plaa,
plijen, darovi itd.) Sin je tom imovinom raspolagao po svom nahoenju. Tek u sluaju da on umre, a
ne ostvi oporuku, imovina je prelazila na oca porodice. Pravnici pojmu logorskog pekulija daju ire
tumaenje: oni u njega ukljuuju itavu imovinu koju bi sin stekao.

Osnov e promjene u normama graans kog prav a

Od pojedinih pojmova vezanih za imovinske odnose, veliko znaenje ima pojam cjelovitosti
(universitas) nekih vrsta imovine, bez obzira na njene sastavne dijelove. U to vrijeme na
nasljedstvo se prvi put poelo gledati kao na idealnu cjelinu, nezavisno do stvari, prava i obveza
koje u njega ulaze, a zatim je to preneseno na miraz i na pekulij.
Za obvezno pravo karakteristina je tenja za oslobaanjem od starog formalizma. Tako se, na
primjer, stipulaciona obveza mogla formulirati bilo kojim izrazima, ak i ne na latinskom jeziku. Za
ovo vrijeme karakteristina je pojava takozvanih bezimenih ugovora (contractus innominati).
Njihova bit sastoji se u ovome: ako izmeu dva ovjeka postoji neformalan sporazum i ako jedan od
njih izvri svoju obvezu, za drugog takoer postaje pravno obvezno ispunjenje obeanja. Na primjer,
netko je obeao neijem gospodaru da e mu pokazati gdje se krije njegov odbjegli rob, a gospodar
se sa svoje strane obvezao da e ga za to nagraditi. Ako prvi stvarno ispuni svoje obeanje, on ima
osnove za potraivanje obeanog iznosa. Sve sluajeve ovakvih odnosa klasini su pravnici
podvukli pod etiri formule: do ut des; do ut facias, facio ut des; facio ut facias (dajem, da bi i ti
dao; dajem, da bi i ti uinio; inim, da bi i ti dao; inim, da bi i ti uinio). U nasljednom pravu
stekao je pravnu snagu fideikomisus (fideicomissus). To je bilo nasljedstvo lieno svih
formalnosti; oporuitelj se oslanjao na savjest svojih nasljednika. Takva nasljedstva ticala su se
osoba koje po rimskom pravu nisu mogle nasljeivati pokojnika (peregrini, robovi, neenje, itd.).
Uslijed odsustva formalnosti, fideikomisus je bio veoma rasprostranjen i pribliio se nasljednom
oporuivanju (testamentu).
Iako su osnovni pojmovi rimskog prava bili poznati jo u prethodnom razdoblju, onda kada je bio
na snazi pretorski edikt, u klasinom razdoblju to se pravo pretvorilo u sustav koji je tijekom
stolje izgledao kao nenadmaen obrazac.

Glava XXXIV
VLADAVINA VOJNIKIH CAREVA

Vladavina Maksimina
Gaj Julije Ver Maksimin (235. 238. g.) prozvan Traanin, bio je prvi car koji je svoju vojnu
karijeru zapoeo kao obian vojnik.
Maksimin je bio sin jednog trakog seljaka. Po rijeima njegovog biografa, on je u mladosti bio
pastir, zatim stupio u vojsku i iskazao se kao sposoban vojnik zahvaljujui izvanrednoj snazi te je
uspio stii do najviih inova. On je stao na elo urote protiv Aleksandra Severa i nakon njegovog
ubojstva postao car.
Svoju vladavinu Maksimin je obiljeio prije svega guenjem oporbe protiv sebe u vojsci. Nakon
toga je krenuo u ofenzivu, najprije protiv Germana, a potom protiv Daana i Sarmata. Maksimin je
bio vojniki car i nastojao je u prvom redu stei popularnost meu vojnicima. Od toga je i ovisila
njegova unutarnja politika. Za vrijeme svoje vlasti on nijednom nije bio u Rimu i uope se nije
trudio da ga Senat potvrdi; mnoge njegove mjere bile su otvoreno uperene protiv senatorskog
stalea. Izvori tvrde da Maksimin nije trpio oko sebe nijednog aristokrata.
Postojalo je ope nezadovoljstvo fiskalnom politikom Maksimina, koji je ubirao novac od
gradova, konfiscirao riznice hramova itd.
Osim toga, seosko stanovnitvo bilo je krajnje nezadovoljno nasiljem vojnika i lokalne
administracije. Opa tendencija Maksiminove unutarnje politike, rukovoene tenjom da se
zadovolje zahtjevi vojnika, vodila je raskidu se Senatom i jaala fiskalni teret, to je dovelo do
nezadovoljstva svih slojeva graanskog stanovnitva.

Ustanak Gordijan
U Africi se to nezadovoljstvo pretvorilo u otvoreni ustanak, u koji su se ukljuili lokalni
zemljoposjednici, potpomognuti seljacima, pa ak i robovima. Carem je proglaen
osamdesetogodinji upravnik provincije - Marko Antonije Gordijan Sempronijan. Meu ustanicima
nije bilo organizirane vojske, tako da je Maksiminov vojskovoa, numidski legat Kapelijan, bez
puno muke uguio ustanak. Gordijanov sin (Gordijan II) bio je ubijen, a on sam izvrio je
samoubojstvo. Kada je doznao za proglaenje Gordijana i njegovog sina za careve, rimski je Senat
objavio da je Maksimin svrgnut i potvrdio je Gordijane za careve; kada je ipak stigla vijest o
njihovoj smrti, izabrana su dva nova senatorska cara (Marko Klaudije Pupijen i Decim Celije
Balbin). Na zahtjev vojske i plebsa uskoro je za cara izabran etrnaestogodinji unuk Gordijana I,
nazvan Gordijanom III Obavijeten o dogaajima u Rimu, Maksimin je krenuo sa postrojbama na
Rim, ali je za vrijeme neuspjele opsade grada Akvileje bio od svojih vojnika ubijen.

Gordijan III i Filip Arap

Pupijen i Balbin su uskoro takoer bili ubijeni, i Gordijan III je ostao jedini gospodar. On je
krenuo u pohod protiv Perzijanaca, koji su napali Makedoniju. Usput su rimske postrojbe odbacile sa
dunavske granice barbare koji su bili upali u Carstvo. Mladi car nije uspio zavriti rat sa
Perzijancima; bio je ubijen. Carem je proglaen prefekt pretorija Marko Julije Filip (242. 249.),
koji je zbog svoga porijekla dobio nadimak Arap. Filip je sa Perzijancima sklopio mir, po kome su
Rimljani zadrali Malu Armeniju i Mezopotamiju, pa se vratio u Rim, gdje ga je Senat priznao.
Vanjskopolitiki poloaj Rima bio je veoma teak; gotovo du cijele sjeverne granice upadali su
barbari. Postrojbe su meutim bile nedisciplinirane, svaka je vojska bila spremna postaviti svoga
kandidata na carsko prijestolje. Filip je uspio pobijediti nekoliko pretendenata na carsku vlast, ali je
bio ubijen u bitci protiv Decija, koga su postrojbe u Meziji proglasile carem.

Decije i Valerijan
Gaj Mesije Trajan Decije spadao je u careve koji su nastojali obnoviti staru rimsku vrlinu. Time
se, vjerojatno, i objanjava prvi opi progon krana po itavom Carstvu, za vrijeme kojeg je
poginuo veliki broj pristaa nove religije. Tijekom Decijeve vladavine upali su Goti u Trakiju i
Makedoniju. U pohod protiv njih krenuo je sam car, ali je 251. g. bio ubijen u bitci kod Abrita, u
Donjoj Meziji.
Nakon Decijeve smrti izredalo se nekoliko careva. Due od ostalih uspjeli su se na vlasti odrati
Publije Licinije Valerijan (253. 260.) i njegov sin Galijen (253. 268.), kojeg je on uinio
suvladarom. Valerijan je pripadao senatorskoj aristokraciji i sudjelovao u upravljanju dravom jo
pod Decijem. Valerijan je bio potovatelj starorimskih naela. Pod njim je 257. g. objavljen novi
progon krana, za vrijeme kojeg je u Africi poginuo jedan od najveih kranskih djelatnika toga
vremena, kartaki biskup Ciprijan.
Poloaj Carstva pod Valerijanom bio je jo tei nego pod njegovim prethodnicima. Germanska
plemena Franci i Alamani prela su Rajnu; Goti su preli Dunav i doli da granica Ahaje; na
afrike provincije napala su mauretanska plemena; na Istoku su Carstvo ugroavali Perzijanci.
Valerijan je poslao svoga sina Galijena u Galiju, radi obrane rajnskih granica, a sam je krenuo na
Istok, u borbu protiv Perzijanaca.
Pod Valerijanom je otpoela nova ofenziva Perzijanaca: oni su zauzeli Armeniju, upali na
teritorij Rimskog Carstva i osvojili Antiohiju. Valerijan je povratio Antiohiju, ali je u sukobu s
Perzijancima koju su opsjedali Edesu bio zarobljen (260. g.). U zarobljenitvu je Valerijan i umro.

Dinastija Sasanid u Perz iji

Preokret u Partskom kraljevstvu koji se dogodio 226. g. imao je veliko znaenje ne samo za
unutarnje stanje u velikoj istonoj dravi, ve i za meunarodne odnose toga vremena. Partskog
vladara Artabana V svrgnuo je sa prijestolja njegov vazal, perzijski kralj Artakserks, koji je vodio
porijeklo iz dinastije Sasanid. Artakserks, ili Ardir, uzeo je titulu kralja nad kraljevima i
podinio svojoj vlasti sva podruja Irana koja su ulazila u sastav Partske kraljevine.
Dolazak Sasanida na vlast bio je obiljeen potpunom reorganizacijom itave strukture sredinjeg i
provincijsko aparata iranske drave; novi vladari nastojali su se vratiti obiajima i ureenju koji su
postojali u vrijeme Ahmenida, a bili zaboravljeni u doba Arakida. Proveden je niz reformi, koje su
stvorile veu centralizaciju dravne vlasti. U doba raznih Arakida vazalni kneevi i upravnici
satrapija uivali su veliku samostalnost i esto ustajali protiv sredinje vlasti. Vazalni kneevi
(ahovi) sauvali su svoju vlast i pod novom dinastijom, ali su u veoj mjeri nego prije bili
podinjeni velikom ahu. Osim trupa koje su davali vazali, veliko znaenje stekli su najamnici i
teka konjica, sastavljena od plemia podinjenih neposredno caru. Osim politike centralizacije
izvrena je i vjerska reforma. Od svih vjerskih struja koje su bile rairene u Iranu prednost je dana
Zoroastrinoj religiji, koja je od tog vremena postala dravnom religijom.
Prijelaz vlasti na Sasanide doveo je do ponovne agresije Irana na Zapad. Ardair je sanjao o
uspostavljanju granice Ahmenidske kraljevine. Nakon smrti Ardaira njegov sin apur I nastavio je
vanjsku politiku svoga oca.

Rimsko Carstvo pod Galijenom

Nakon Valerijanovog pada u ropstvo, njegov sin Publije Licinije Egnacije Galijen smatran je
jedinim vladarom Carstva. Galijen je bio obrazovan i energian ovjek; on je nastojao obraniti
dravu od vanjske opasnosti i obnoviti njenu unutarnju mo. Svojim uzorom on je smatrao Augusta,
iju politiku je elio slijediti. Ali on nije mogao uvrstiti disciplinu u vojsci. Bilo je teko
odolijevati navali barbara na Zapadu i Perzijancima na Istoku. Galijen je uspio odnijeti pobjedu nad
Alamanima i zaustaviti njihovo kretanje u smjeru Italije, ali je poloaj Carstva bio toliko teak da su
se sve njegove mjere pokazale neuinkovitima. Po pojedinim podrujima tamonje su postrojbe
proglaavale svoje voe carevima. U povijesti su ti lokalni vojniki carevi poznati pod imenom
tridesetorice tirana.
Dok su na Zapadu upadala u granice Carstva razna barbarska plemena, dotle je na Istoku upravnik
Palmire Odenat uspio zaustaviti ofenzivu Perzijanaca. On ih je odbacio preko Eufrata, povratio od
apura Mezopotamiju i uguio otpor lokalnih uzurpatora. Odenat je ostao lojalan prema Galijenu i
dobio od njega titulu dux Orientis (voa Istoka), a zatim titulu cara i zapovjednitvo nad rimskom
vojskom koja se nalazila na Istoku. Odenat je kovao svoj novac i kao vrhovni gospodar Palmire
nazivao sebe ak kraljem nad kraljevima.
Nakon Odenatove smrti umjesto njegovog maloljetnog sina vladala je njegova ena Zenobija,
koja se odlikovala velikom energijom. Ona je osvojila Egipat i veliki dio rimskih posjeda na Istoku.
Na taj nain, ova su se podruja odvojila od Rima.
Istovremeno uzurpirao je vlast u Galiji Marko Kasijanije Latinije Posthumus, koji je sebe nazivao
obnoviteljem Galije (restitutor Galliarum). Njemu su se pridruile panjolska i Britanija; on je
pretendirao i na Italiju. Sa Galijenom se borio bez uspjeha, ali je sauvao vlast i oko deset godina
vladao Galijom.
Galijen je bio prisiljen voditi ratove kako protiv uzurpator, tako i protiv barbara koji su
navaljivali. Dok su na zapadu nadirala germanska plemena Franaka i Alemana, na sjeveroistoku su
poduzimali pomorske napade Goti i razni pontski narodi, ije su lae presijecale Crno More. Goti su
poduzimali razne prepade na gradove koji lee na europskoj i maloazijskoj obali: 263. g. razorili su
Efez, a 267. g. osvojili Atenu i opljakali druge vane gradove (Korint, Spartu). Atenski
povjesniar Deksip zadao je poraz jednom od barbarskih odreda. Kasnije je stigao i sam Galijen i
potukao neprijatelje u Trakiji. Pojava novog uzurpatora nagnala ga je da se vrati u Italiju. 268. g.
Galijen je bio ubijen od urotnika, carem je proglaen Marko Aurelije Klaudije.
Ubrzo nakon Galijenove smrti Posthumus je bio ubijen od vojnika ali ni nakon njegove smrti nisu
galske provincije bile vraene Carstvu. Vladari proglaeni nakon Posthumusa zadrali su svoju
samostalnost; ali je njihov poloaj bio nesiguran; vojnici su otvoreno izraavali svoje
nezadovoljstvo, u zemlji je poeo pokret seljaka i robova.

Poetak obnove Carstva

Klaudije i Aurelijan

Od Klaudijevog vremena poelo je razdoblje vladavine careva-Ilira. On i njegov nasljednik

Aurelijan uspjeli su ponovo ujediniti Carstvo. Klaudije je upokorio panjolsku i jedan dio Galije. U
bitci kod Nia Klaudije je uspio potui Gote; njihova migracija bila je zaustavljena, a zarobljeni
Goti raseljeni su kao koloni po opustoenim rimskim provincijama. Pobjeda nad Gotima bila je
povod caru da uzme titulu Gotski (Gothicus).
U Carstvu je ve nekoliko godina bjesnjela kuga, od koje je umro i Klaudije. Njega je naslijedio
njegov brat, koji se nije mogao odrati na vlasti. Carem je postao istaknuti vojskovoa, takoer Ilir
po porijeklu, Lucije Domicije Aurelijan (270. 275.). Nastavljajui politiku svoga prethodnika
Aurelijan je konano istjerao Gote iz Panonije i odbio navalu Alemana koji su bili upali u Italiju.
Barbarski upadi predstavljali su veliku opasnost ne samo za provincije, nego i za Italiju. Da bi
zatitio prijestolnicu Carstva, Aurelijan je utvrdio Rim vrstim zidovima. Poto je postignuta
odreena sigurnost na Zapadu, Aurelijan je obratio pozornost na uspostavljanje jedinstva Carstva.
Vladarica Palmire Zenobija sklopila je savez s Perzijancima. Aurelijan je potisnuo njene postrojbe iz
Male Azije. Zatim je poduzeo pohod na Palmiru, Zenobija je bila zarobljena, a u Palmiri je ostavljen
rimski garnizon. Ali tek to je Aurelijan napustio grad, njegovi su stanovnici digli ustanak. Onda se
car vratio, osvojio grad i poruio ga (272. g.).
U Egiptu su vlast zadobili Zenobijini privrenici, sa bogatim trgovcem Firmom na elu. Ova
veoma vana rimska provincija prikljuena je Carstvu tek nakon Aurelijanove pobjede nad
pristaama Zenobije i Firma. Nakon povratka na Zapad, Aurelijan je pokorio galska podruja.
Galski uzurpator Tetrik, koji se bojao pobunjenih vojnika, seljaka i robova, preao je na stranu
Aurelijana. Na taj nain, Aurelijan je zavrio uspostavljanje jedinstva Carstva, koje je zapoeo
Klaudije. Da bi obiljeio svoje uspjehe, on je uzeo naziv obnovitelj svijeta (restitutor orbis).
Aurelijan je izvrio niz reformi, nastojei povratiti unutarnju mo rimske drave. Kvarenje novca
pod njegovim prethodnicima doseglo je vrhunac. Aurelijan je izdao niz naredbi kojima je cilj bio
poboljanje stanja novca. U godinama rasula opskrba Rima postalo je neredovita; to je dovodio do
gradskih nemira. Aurelijan je uveo svakodnevnu (umjesto mjesene) podjelu kruha umjesto ita (po
2 rimske funte po glavi); osim toga, dijelio je maslinovo ulje i sol. Sve ove mjere mogle su biti
uinkovite samo u sluaju redovitog priljeva namirnica u Rim. Ova dunost povjerena je kolegiju
vlasnika brodova; drugi kolegiji koji su imali veze sa opskrbom rimskog stanovnitva takoer su bili
pozvani na izvravanje vladarevih naredbi. Prema tome, pod Aurelijanom je uinjen jedan korak
dalje na putu vezivanja kolegija za dravnu upravu, to je zapoeo jo Aleksandar Sever.
Senat nije bio zadovoljan Aurelijanom. Neki senatori, koji su bili umijeani u urotu protiv njega,
bili su strogo kanjeni. Pod Aurelijanom je u Rimu izbio ustanak monetarija robova i obrtnika
zaposlenih u kovnici. Ustanici su naili na veliku podrku niih slojeva stanovnitva. Prigodom
guenja pobijeno je sedam tisua vojnika.
Republikanski oblici, koji su se zadrali jo od vremena Antonin, izgubili su sada svako
znaenje. Aurelijan je bio prvi rimski car koji se nazivao gospodarom i bogom (dominus et deus).
U Rimu je na Marsovom polju podignut hram nepobjedivom Suncu (Sol invictus) najviem

boanstvu, vrhovnom zatitniku Carstva. Istovremeno su u Rimu obnavljana i stara svetita. To je bio
novi pokuaj stvaranja jedinstvene religije za svjetsko Carstvo, pokuaj uvrenja carske vlasti
putem vjerske podloge.
275. g. Aurelijan je poduzeo novi pohod na Istok, ali je jo na samom poetku bio ubijen od
urotnika. Ovog puta vojska je prepustila izbor cara Senatu, koji je izabrao jednog starijeg senatora,
konzulara Marka Klaudija Tacita (275. 276.). On nije znao sauvati autoritet meu vojnicima, i
uskoro je poginuo.

Mark o Aurelije Prob i Mark o Aurelije Kar

Od 276. do 282. g. vladao je Ilir Marko Aurelije Prob, koji je nastavio politiku Klaudija i
Auelijana. Prob je istjerao iz Galije Franke i Alemane i uspostavio rajnsku granicu. On je morao
voditi rat i na Istoku, u Maloj Aziji i Egiptu. Probu su pripisivani projekti reformi u poljoprivredi.
U odnosima sa senatorskim staleom postignuta je odreena sloga. Ali su Probovi pokuaji
uspostavljanja discipline u vojsci doveli do pobune. Prob je bio ubijen od vojnika. Marko Aurelije
Kar (282. 283.), koji ga je naslijedio, ratovao je sa Sarmatima i umro (od udara groma) u pohodu
protiv Perzijanaca. Njegovi sinovi izgubili su vlast i bili ubijeni. Carem je proglaen Gaj Valerije
Aurelije Dioklecijan, ija vladavina predstavlja poetak novog doba doba kasnog Rimskog
Carstva.

Glava XXXV
UNUTARNJI IVOT CARSTVA U DRUGOJ POLOVICI III ST.

Uloga vojske
Stalno smjenjivanje careva karakteristina je pojava rimskog ivota u III st. Ta pojava nije
sluajna. Ona je bila odraz unutarnjih procesa, izazvanih tijekom razvoja Rimskog Carstva.
Materijalna osnova carske vlasti bila je vojska, koja je sliila na vojsku landsknehta. Graanski rat iz
68./69. g, kao i dogaaji iz 193.-197. g, pokazali su kakvu ulogu mogu igrati vojne postrojbe,
pozvane na uvanje i obranu Rimskog Carstva. Vojske su postavljale i smjenjivale careve. Borba
meu pretendentima na carsko prijestolje dovodila je do graanskih ratova, koji su slabili rimsku
dravu. Ova politika proturjenost u potpunosti se oitovala u drugoj polovici III st.
Da bi branilo svoje granice od navale barbare i da bi odravalo unutarnji red. Rimsko je Carstvo
moralo izdravati znatnu vojsku. Proces provincijalizacije i barbarizacije vojske, koji je poeo u
vrijeme Hadrijana, udvostruio se nakon reformi Septimija Severa, uslijed kojih su pojedine grupe
legija dobile samostalna znaaj. Vojna disciplina je opala, svaki pokuaj njene obnove nailazio je na
otpor. Kada bi za to nastali povoljni uvjeti, legije su otkazivale poslunost vladajuem monarhu i
proglaavale carem svog vojskovou, da bi time zauzele povlaten poloaj u Carstvu.
Sluba u rimskoj vojsci odvajala je vojnike od socijalnog sloja kojem su pripadali. U III st.
vojnici su izvanklasni sloj. Nasilja koja su vojnici inili po gradovima, preputenim njima na
pljakanje, nisu imali nieg zajednikog sa masovnim pokretom o kome su pisali neki graanski
povjesniari, na primjer, M. I Rostovcev, koji je u vojnikim akcijama vidio socijalnu revoluciju, i
takve careve kao to je Maksimin Traanin smatrao njenim voama. U stvari, ne moe se ukazati ni na
jedna pokret u vojsci koji bi imao za cilj borbu za poboljanje stanja irokih slojeva stanovnitva.
Naprotiv, poznate su albe seljakog stanovnitva na samovolju i nezakonite postupke vojnika.

Produbljivanje socijalno-gospodarske kriz e

Unutarnji i vanjski politiki dogaaji doprinijeli su produbljivanju socijalno-gospodarske krize,
ije su se crte pojavile jo u I st, da bi se jasno oitovale pred kraj II st.
Za vrijeme graanskih ratova i barbarskih najezdi stanovnitvo je mnogo trpjelo od namet,
boravka i nasilja vojnih snaga. Istovremeno, drava nije obavljala svoje funkcije uvara interesa
robovlasnika. Ona je slabo obavljala i svoju drugu funkciju obranu granica od vanjskih napada.
Kranski pisac iz III st. Ciprijan navodi albe svojih suvremenika na nesigurnost prometnica zbog
razbojnika, opasnost plovidbe zbog gusara, a itav svijet, takorei podijeljen na dva suprotna
tabora, polio se krvlju. Sigurnost komunikacija, postignuta u I i II st, ponovo se izgubila u III st. to
je ometalo normalne veze meu provincijama.

Decentraliz acija trgovine i obrta

Razvoj obrt u pojedinim provincijama doveo je do odreenog njihovog izdvajanja; poeo se je
opaati svojevrstan gospodarski separatizam; jo u II st. provincije su se poele izdvajati u
gospodarstvenom pogledu. Dogaaji II st. jo vie su doprinijeli ovoj pojavi. Razmjena meu
provincijama bila je naruena. Obrtnike radionice podmiruju uglavnom potrebe lokalnog trita. U
pojedinim podrujima (na primjer, u tvornikim provincijama) jo se moe vidjeti oivljavanje
sitne trgovine, ali je zato broj veih poduzea sve manji, tim prije to je rastrojstvo politikog ivota
imalo za posljedicu jaanje fiskalnog optereenja. Dabine se nisu smanjivale, nego, naprotiv,
poveavale. Izdravanje vojske zahtijevalo je velika novana sredstva, a redovito pritjecanje
prihoda, u stanju nestabilne vlasti i nesigurnog prometa, nije se moglo osigurati.

Kvarenje i devalvacija novca

Jedna od posljedica takvog stanja bilo je kvarenje novca, koje je poelo jo pod Antoninima.
Septimije Sever smanjio je koliinu srebra u novcu a u drugoj polovici III st. koliina istog srebra u
srebrnim monetama smanjena je za 75, pa ak i za 98%. Drugim rijeima, to je bio samo posrebren
bakreni novac. Zlatni novac izdavan je u malim koliinama, uz to je izraivan u sve manjim
razmjerima, tako da vie nije sluio kao mjerilo vrijednosti, ve je prodavan po teini. S druge
strane, devalvacija novca vodila je porastu cijena, rastrojstvu prometa, nestanku punovrijednog
novca, jer je pretvaran u blago i zakopavan u zemlju.
I o ovoj pojavi ima spomena kod kartakog biskupa Ciprijana. On se ali na bogatae, koji
nastoje bezgranino proiriti svoje posjede.

Uloga krupnog zemljinog vlasnitva. irenje kolonata

Zemljino vlasnitvo nikad nije gubilo svoje znaenje u antikom drutvu, a u uvjetima krize,
kada je trgovina, obrt i zelenatvo prestalo igrati prijanju ulogu, pojaala se tendencija ulaganja u
zemlju, i mnogi posjednici su nastojali to vie uveati svoje posjede.
Nisu nam sauvani detaljni podaci o poljoprivredi ovog vremena, ali se na osnovu pojava iz
agrarne povijesti karakteristinih za sljedee doba moe rei da je kolonat postao masovno rairen
upravo u ovo doba. Poloaj kolon se pogoravao, njihova zaduenost je rasla, vlasnici posjeda su ih
svim sredstvima nastojali vezati uz svoje imanje, a koloni su na to odgovarali bjeanjem u
razbojnike bande, ili prijelazom s jednog imanja na drugo.
Separatizam provincija, povean je uslijed slabljenja trgovakih veza, irenja krupnog,
ekstenzivnog gospodarstva, zasnovanog na radu kolon i slabo povezanog sa tritem. On se
oitovao i u politikom ivotu. Time se objanjava trajna vladavine uzurpatora u pojedinim
dijelovima Carstva (u Galiji, Panoniji, Iliriji, Ahaji, Egiptu, Africi, Britaniji).

Socijalni pokreti III st.

Nepovoljniji uvjeti privrednog ivota odraavali su se na poloaj niih slojeva stanovnitva.
Jedan od oblika prosvjeda protiv sve veeg pritiska bilo je bjeanje seljaka. U svojim molbama
upuenim carevima seljaci Trakije i Lidije prijetili su bijegom ako se ne prestane sa daljnjim
tlaenjem. Seljaci koji bi pobjegli iz sel esto su formirali razbojnike odrede. Jo pod Septimijem
Severom rimske su vlasti u samoj Italiji jedva uspjele uhvatiti razbojnika Bulu. Uraznim podrujima
izbijali su ustanci, o kojim su poznati samo fragmentarni podaci, ali nam i oni omoguuju da
odredimo karakter pokreta. Jedan od prvih masovnih pokreta u kome je sudjelovalo seljatvo bio je
ustanka Gordijan u Africi. 238. g. pokret na Siciliji, koji pada u vrijeme Galijena, na izvor naziva
gotovo robovskim ratom (quasi servile bellum). U ustanku monetarij u Rimu, pod Aurelijanom,
sudjelovali su robovi i slobodni. Osamdesetih godina III st. u Galiji je otpoeo ustanak robova i
propalih seljaka, koji je poznat pod imenom pokret bagaud. Ustanici su ak izabrali iz svoje sredine
careve Amanda i Elijana.
Karakteristinu crtu masovnih pokreta III st. predstavljale su zajednike akcije robova i kolona.
Ovo vrijeme moe se smatrati poetnim razdobljem revolucije robova, koja je dovela do pada
Rimskog Carstva. Ustanci III st. imali su znaajku masovnosti. Istovremeno, to su bili stihijski
pokreti. Njihov program nije bio u dovoljnoj mjeri odreen.

Polo aj gradova
Rastrojstvo trgovine i kriza robovlasnitva oitovale su se na gospodarskom poloaju gradova. U
ovo vrijeme gradilo se malo novih zgrada, putovi nisu popravljani, podizan je mali broj novih
statua; iz ovog vremena sauvan je mali broj natpisa. Municipalna samouprava izdravala se od
sredstava koja su joj davale privatne osobe, ali poto se ve poetkom II st. poloaj gradova
pogorao, a dobrovoljni prilozi smanjili, u nekim provincijama opaa se tendencija da se utvrde
iznosi koje svaki magistrat mora platiti prilikom stupanja na novu dunost (summa honoraria
oblata). Ali ova mjera nije dovela do nekih bitnih rezultata. Municipalni ivot zamire, on ne
pobuuje interes ak ni meu najviim slojevima gradskog stanovnitva. Zamorenost i apatija
obuzimaju vie sojeve gradskog stanovnitva gotovo u svim provincijama.
Zaputanje gradova i opadanje gradske privrede bila je vana znaajka ovog razdoblja.

irenje kranstva
Istovremeno, tijekom III st. nastaju i jaaju svakovrsna privatne udruge i vjerske organizacije, to
je najvie doprinijelo irenju kranstva i jaanju kranske crkve.
Decije i Valerijan pokuavali su obnoviti staru rimsku religiju i uguiti kranstvo. Progoni iz 250.
i 257. g. proirili su se na itavo Carstvo. Na osnovu najnovijih papirolokih otkria moe se
zakljuiti da u Decijevom ediktu, u kome je svim stanovnicima Carstva nalagao da prinesu rtve
bogovima, krani nisu bili spomenuti, ali se antikranska tendencija Decijeve naredbe teko moe
poricati. U Valerijanovom ediktu vee se odreeno ukazivalo na krane. Progoni krana nisu imali
uspjeha, masovno formalno otpadnitvo od kranske vjere nije imalo za posljedicu stvarno
smanjenje broja vjernika. Sa prekidanjem progona otpadnici, ili, kako su ih nazivali, posrnuli
(lapsi), vraali su se crkvi. Za vrijeme progona ojaao je autoritet episkop, i krajem III st. svaka je
provincija imala mnogoljudniju crkvenu organizaciju. Kranska je crkva, uzeta u cijelosti, bila
moan i za ivot sposoban organizam, svojevrsna drava u dravi.

OSMI DIO
KASNO RIMSKO CARSTVO
Glava XXXVI
DIOKLECIJANOVA VLADAVINA (284. 305.

g.)

1. Osnivanje dominata

Od Dioklecijanovoga vremena poinje novo doba rimske povijesti doba kasnog Carstva. Za
politiki ivot ovog vremena karakteristina je neograniena vlast cara.

Dio k lecijanov a karijera

Dioklecijanova je karijera tipina za careve III i IV st. Rodio se je u Dalmaciji i bio sin jednog
osloboenika. Stupivi u vojsku, Dioklecijan je stigao do najviih inova, zapovijedao je oruanom
straom cara Numerijana, a poslije njegove smrti vojnici su Dioklecijana proglasili carem.
Dioklecijan se pokazao ne samo kao iskusan vojnik, ve i kao snaan upravlja; za razliku od svojih
prethodnika, on je uspio zadrati vlast itavih dvadeset godina (284. 305. g.).

Dominat kao politik i sus tav

Dioklecijan i njegovi nasljednici zavrili su proces pretvaranja rimske drave u neogranienu

monarhiju. Dioklecijan konano raskida sa Augustovim sustavom principata, po kome car nije
tretiran kao monarh, ve kao senator i prvi graanin, koji uiva najvii autoritet (auctoritas) i koji
ima posebne ovlasti. Autokratske tendencije nikako nisu bile strane carevima dinastije Antonin; one
su naroito ojaale u vrijeme Septimija Severa. Autokratsku politiku provodili su carevi-Iliri
(naroito Aurelijan), ali je tek Dioklecijan otvoreno raskinuo sa starom ustavnom tradicijom.
Politiki sustav koji je osnovao Dioklecijan obino se naziva, za razliku od principata, dominat, jer
je car u ovo doba dominus (gospodar) prema svim svojim podanicima, bez obzira na njihov rang i
staleki poloaj. U novim politikim odnosima umnogome se preslikava poredak istonih monarhija;
nesumnjiv utjecaj vrio je na Dioklecijana i njegove nasljednike kraljevski dvor Sasanid. Od sada
se i rimski car, slino istonim kraljevima, smatra za inkarnaciju boanstva. Njemu se odaju
boanske poasti (adoratio): pri njegovoj pojavi nazoni se klanjaju i ljube skute njegove odjee.
Pojava cara predstavlja pravu vjersku sveanost. On se i po svojoj vanjtini izdvaja od svoje
okoline. Njegova je odjea saivena od svile i purpurne tkanine, ukraena zlatom i dragim
kamenjem.

Tetrarhija (vladav ina etvorice carev a)

Rimska monarhija ostajala je u naelu jedinstvena, ali je i u prethodno doba bilo sluajeva
podjele vlasti izmeu dvojice (pa ak i trojice) careva (Marko Aurelije i Lucije Ver, Septimije
Sever i njegova dva sina, Valerijan i Galijen). Dioklecijan je nastojao utvrditi dosljedan sustav
podjele vlasti, najprije izmeu dva, a potom izmeu etiri suvladara.
Ubrzo poslije svog uvrenja na carskom prijestolju Dioklecijan je izabrao za suvladara svog
zemljaka i sudruga po slubi Maksimijana. Dioklecijan i Maksimijan (od 286. g.) nosili su titulu
august. 293. g. oba su cara izabrala sebi suvladare, koji su nazivani cezarima. Za istoni dio
Carstva, kojim je upravljao sam Dioklecijan, izabrao je on za suvladara Gaja Galerija Valerija
Maksimijana, a Maksimijan je na Zapadu izabrao za cezara Gaja Flavija Valerija Konstancija
Klora. Svaki od vladara imao je punu carsku vlast, premda su cezari smatrani za nie po rangu od
august. Dioklecijan i Maksimijan smatrani su ravnopravnima, ali je ipak Dioklecijan zadrao vei
autoritet od ostalih careva i imao vei utjecaj na sve poslove. Stvoreno je prividno jedinstvena
carska porodica. Augusti su se smatrali braom, cezari njihovim sinovima. Dioklecijan je dao
svoju ker za Galerija i posinio ga. U iste odnose (zeta i posinjenika) stupio je i Konstancij Klor
prema Maksimijanu.
Podjela vlasti izmeu etvorice vladara bila je izazvana nunou: prostrani teritorij Carstva nije
omoguavao jednom monarhu da prati sve dogaaje unutarnjeg i vanjskopolitikog ivota Carstva. Po
novom sustavu carevi su mogli osobno rukovoditi pojedinim pohodima i samim tim do odreene
mjere sprjeavati mogunost pojave novih uzurpatora. Od vremena podjele vlasti izmeu
Dioklecijana i Maksimijana stvarno poinje podjela itavog Carstva na Istono i Zapadno.
Nijedan od careva nije izabrao Rim za mjesto svog boravka. Dioklecijan je ivio u Nikomediji,
Galerije - u Sirmiju, Maksimijan u Mediolanumu (kasnije Raveni), Konstancij Klor u Trieru.
Za vrijeme nemir III st. carsku je vlast, premda nominalno, drao esto onaj tko se nalazio u Rimu;
po novom sustavu nitko se od suvladara nije koristio ovim prednostima. Vjeni Rim (Roma
aeterna) smatran je, kao i prije toga, prijestolnicom Carstva, ali nije bio careva rezidencija i
izgubio je svoj prijanji politiki znaaj.

Ulog a Senata

Senatorski stale ostaje najvii stale u Carstvu, ali je Senat kao ustanova gubio onaj politiki
utjecaj koji je u odreenoj mjeri imao sve do Dioklecijana. Pitanja od opedravnog znaaja nisu
vie iznoena na njegovo razmatranje. Senat se bavio pitanjima u svezi sa prireivanjem javnih
predstava i raznim obvezama senator; sve njegove odluke morao je sankcionirati car. U to doba jo
su se sauvale neke magistrature (konzuli, pretori, kvestori), ali su to bila samo poasna zvanja, i
nita vie.

Ugu enje pok reta bag aud

Jedna od prvih mjera Dioklecijana i Maksimijana bilo je guenje revolucionarnih pokreta robova i
kolona. 285. g. Maksimijan je krenuo u Galiju, koju je zahvatio pokret bagauda. Robovi i koloni
napadali su vile magnata i dekuriona, spaljivali ih, plijenili stoku i odnosili ito.
To je bilo vrijeme pie jedan suvremenik kada su napali teaci, koji ne znaju za vojne
obiaje, kada se ora pretvorio u pjeaka, a pastir u konjanika, kada je seljak pustoio svoje
usjeve, oponaajui neprijatelja-barbara.
Amand i Elijan, rukovoditelji ustanka, imali su kao centar jednu tvravu u podruju Parizij.
Pokret je predstavljao opasnost po gradove, od kojih su jedni preli u njihove ruke, a drugi oekivali
napad: nepouzdani vojniki odredi prelazili su na stranu ustanika.
Maksimijan je naiao na ozbiljan otpor od strane protivnika. Pribjegavajui as neobino
okrutnim mjerama, as privlaei sebi ustanike prividnom popustljivou, on je potisnuo neprijatelja
na sjever i tek poslije znatne pripreme krenuo u odlunu bitku, u kojoj su bagaudi bili potueni. Ali su
ostaci ustanika zauzeli poloaj u tvravi i pruali i dalje uporan otpor. Tek nakon dugotrajne opsade
tvrava je bila zauzeta, njeni branitelji gotovi svi pobijeni, a utvrda sravnjena sa zemljom. Za neko
vrijeme pokret u Galiji bio je uguen. (286. g.).
Poslije uguenja pokreta bagaud Maksimijan se sa uspjehom borio protiv Germana, koji su
poslije nekoliko pohoda bili odbaeni preko Rajne.

2. Dioklecijanove reforme
Dioklecijan je izvrio itav niz reformi, koje su imale za cilj jaanje gospodarske, politike i
vojne moi Rimskog Carstva. Podaci o Dioklecijanovoj vladavini fragmentarni su i nisu uvijek
pouzdani. Izvjea koja potjeu od kranskih crkvenih pisaca oito su tendenciozna, a to se tie
pravnih dokumenata, oni se ne mogu uvijek tono datirati, tako da se ne moe utvrditi veza izmeu
pojedinih reformi.

Nov a adminis trativna podjela Cars tva

Tendencija za niveliranjem karakteristina je za sva razdoblja Rimskog Carstva, ali su se za

vrijeme principata provincije, po pravilu, poklapale sa oblastima koje su prije rimskog osvajanja
bile samostalne i polusamostalne.
Dioklecijan je izvrio novu administrativnu podjelu. itavo Carstvo podijeljeno je na 12
dijeceza, ije se granice nisu uvijek poklapale sa granicama prijanjih provincija. Dijeceze su se i
dalje dijelile na provincije. Italija je sada i slubeno izgubila svoj povlaten poloaj: ona je bila
podijeljena na dvije dijeceze, koje nisu obuhvaale samo italska, ve i druga podruja (u dijecezu
Italiju ulazila su prialpska podruja, a u Rimsku dijecezu Sicilija i drugi otoci).
Sustav dominata predstavljao je zavrni korak na putu ka konanom utvrivanju vojne diktature.
Guenje otpora raznih skupina stanovnitava i odbijanje barbara koji su nadirali zahtijevali su ne
samo politiku reorganizaciju rimske drave, nego i njeno gospodarske i vojno uvrenje.

Vojna reforma

Dioklecijanova panja bila je usmjerena u prvom redu na uzdizanje politike i vojne moi
Carstva. Pored podjele vlasti izmeu august i cezar, trebalo je stvoriti i jaku vojsku, koja e biti
sposobna granice Carstva braniti od barbara i u isto vrijeme predstavljati realan oslonac carske
vlasti. Reforma vojske bila je u sreditu Dioklecijanove pozornosti. Ona je se je provodila
godinama, zavrili su je tek Konstantin i njegovi nasljednici.
Prije Dioklecijana legije su bile rasporeene po pojedinim provincijama i toliko vezane za
mjesto rasporeda da je u sluaju potrebe bilo krajnje teko prebaciti ih na neku drugu granicu. Od
Dioklecijanovog vremena utvruje se podjela vojske na dvije osnovne kategorije: na pogranine
trupe (limitanei), koje se stalno nalaze u odreenoj pograninoj zoni, i na mobilne jedinice, koje se
prema potrebi mogu prebaciti s jedne granice na drugu (comitatenses). Na taj nain je bilo mogue
trupe prebacivati za relativno kratko vrijeme a da pri tom ne oslabi obrana granice. Ovaj princip
vojnog ustroja, koji je zavrio Konstantin, dao je pozitivne rezultate. Velika panja posveena je
podizanju vojne discipline. Vojskovoama je oduzeta prijanja samostalnost. Vjernost vojnika i
hrabrost vojnika (fides militum i virtus militum) te su parole esto utiskivane na Dioklecijanov
novac.
Pored novih principa kod podjele vojske, pod Dioklecijanom je znatno povean i sastav vojske.
Zato se moralo postaviti pitanje o nainu popunjavanja postrojbi. Prije Dioklecijana vojne su
jedinice po pravilu, popunjavane dobrovoljcima. Ovaj je princip ostao na snazi i u vrijeme kasnog
Carstva, ali su u isto vrijeme uvedeni i propisi za obvezno popunjavanje vojske. Dioklecijan je
obvezao krupne zemljoposjednike da dravi daju odreen broj novaka ovisno od broja robova i
kolona na njihovim imanjima. Vojsku su morali sluiti i ljeti zarobljeni barbari naseljeni na
rimskom teritoriju. Najzad, u vojnu su slubu, uz posebnu nagradu, primani i odredi barbara koji bi
doli pod vlast Rimskog Carstva.

Porezna reforma

Reforma vojske iziskivala je velike izdatke; mnogo sredstava zahtijevalo je i izdravanje

naraslog inovnikog aparata. Tome treba dodati rasko carskog dvora i grandiozne graevine koje
su podizane u Rimu i drugim gradovima. Meutim, privreda Carstva je, i pored pojedinih mjera
Aurelijana i njegovih nasljednika, i dalje bila rastrojena. Dioklecijan je izvrio niz reformi u cilju
poboljanja stanja dravnih financija.
Uvodi se i novi sustav razrezivanja poreza. Za vrijeme ranog Carstva bila je karakteristina
raznovrsnost porez, pri emu su znatnu ulogu u financijama igrali posredni porezi. Sa opadanjem
gospodarskog ivota, padom vrijednosti novca, posredni su porezi nesumnjivo gubili svoju prijanju
vanost. U Dioklecijanovo doba veliki su znaaj stekli neposredni, u prvom redu zemljini porezi.
I u prethodnom razdoblju stanovnitvo pojedinih podruja moralo je dravi dostavljati odreene
namirnice za izdravanje grada Rima, vojske i inovnitva. Takav porez nosio je naziv anona
(annona) i sakupljan je neredovno, dobivajui esto karakter rekvizicije. Od Dioklecijanovog
vremena anona je porez poglavito u naturalnom obliku, koji se redovno ubire od stanovnitva.
Porezna jedinica odreivana je prema koliini obradive zemlje (iugum jaram) koju moe
obraditi jedan ovjek (caput glava) da bi imao sredstva za ivot. Pri sastavljanju katastra
uzimani su u obzir: veliina i kvaliteta obradive estice, kulture koje se na njoj uzgajaju (u Siriji je,
npr, 20, 40 i 60 jugera oranice odgovaralo 5 jugera vinograda, 225 ili 445 stabala masline), broj
radnika (dvije ene kod razrezivanja poreza izjednaavane su sa jednim mukarcem) i broj grla
stoke. Iugum i caput dovedeni su u odreen odnos (nejednak u raznim podrujima Carstva), i od
svake porezne jedinice ubiran je odreen porez uglavnom u naturalnom obliku: u itu, ulju, vinu,
mesu itd. Od poreza nisu oslobaani ni senatori, koji su pored zemljinog plaali i posebni porez
(aurum glaebale). Gradski stanovnici koji nemaju zemljinih posjeda plaali su osobni porez
(capitatio plebeia).
Italija je plaala zemljine poreze isto onako kao i provincije. Za pravilno plaanje poreza
odgovarali su gradski savjeti i osobno dekurion, ili, kako su ih sada ee nazivali, kurijali, a pored
njih i vlasnici posjed. Odgovornost za redovno plaanje poreza, koja je stavljana na krupne
zemljoposjednike, ila je u prilog vezivanju kolona za zemlju.
Dioklecijanova porezna reforma osiguravala je dravi odreenu koliinu namirnica, potrebnu za
izdravanje vojske, dvora, prijestolnice i rezidencij careva. Dravno je gospodarstvo, na taj nain,
poivalo na naturalno-privrednoj bazi, i nije ovisilo od kolebanja vrijednosti novca, trinih cijena i
nabavke hrane.

Financijs ka reforma

I novano je gospodarstvo, razumije se, jo igralo bitnu ulogu, ali mu je bila potrebna sanacija. U
tu svrhu Dioklecijan je proveo reformu novca; njome je utvrena punovrijedna zlatna moneta
(aureus), koja je slubeno bila teka 1/60 rimske funte (5.45 grama); osim toga, emitiran je srebrni
i bronani novac. Ova reforma nije imala nekog naroitog uspjeha, jer realna vrijednost novca nije
bila u potrebnom skladu sa njenom nominalnom vrijednou, dalje, odnos izmeu vrijednosti metal
bio je odreen proizvoljno i, najzad, nije bio uzet u obzir sustav cirkulacije novca. Uslijed toga,
punovriijedna je moneta nestajala iz optjecaja i pretvarala se u kovane poluge a cijene robi ne samo
da nisu padale, ve su i dalje rasle.

Edikt o cijenama

U cilju borbe protiv sve vee skupoe izdat je 301. g. edikt koji je utvrivao maksimalne cijene za
raznu robu, kao i maksimalnu cijenu rada (Edictum de pretiis rerum venalim).
Sauvano je nekoliko natpisa koji sadre znatne fragmente iz ovog edikta. U uvodnom dijelu,
napisanom teko razumljivim i neprirodnim stilom, objavljena je nunost ove mjere i izraeno
negodovanje prema ljudima koji u koristoljubive svrhe diu cijene, smatraju za svoj gubitak ako
uslijed povoljnih vremenskih prilika nastane obilje plodovau nerodnim godinama ucjenjuju kod
prodaje sjetvenog sjemena i zakupnikih obveza, idu samo za osobnom koriu, jagme se za
pljakakim kamatama. Za poveavanja cijena predviena je stroga mjera smrtna kazna. I
neka nitko stajalo je u uvodu edikta ne smatra ovu odluku okrutnom, jer je svakom pruena
laka mogunost da izbjegne kaznu ako se dri umjerenosti.
U drugom dijelu edikta sadran je dug spisak svakovrsnih predmeta i najraznovrsnije robe, uz
naznaku maksimalnih cijena. Predviena je takoer i nagrada za razne vrste rada, poevi od
nadniara pa sve do honorara za arhitekte i odvjetnike.
U historiografiji je Dioklecijanov edikt razliito ocjenjivan. Mommsen je ovu mjeru nazivao
administrativnim bezumljem (gouvernementaler Wahnsinn). Moderni historiari istiu da je
reguliranje cijena imalo odreene razloge. Dravna je uprava raspolagala ogromnim zalihama
namirnica, koje su pristizale, s jedne strane, sa carskih posjeda, s druge u vidu porez; drava je
raspolagala velikim radionicama, koje su izbacivale mnotvo svakovrsnih izraevina, i, prema tome,
vlasti su mogle izbacivati na trite odreenu koliinu robe i samim time regulirati cijene.
Cijene naznaene robe u ediktu znatno su vie od onih koje su nam poznate iz literarnih spomenika
i koje se odnose na doba koje je prethodilo krizi III st. Ali su one znatno nie od ediktu suvremenih
egipatskih cijena, poznatih na osnovu papirolokih podataka. U Egiptu su se pak cijene uvijek
odlikovale relativnom jeftinoom. To pokazuje da je zakonodavac proizvoljno utvrdio cijene; one su
bile jedinstvene za itavo Carstvo, u ediktu nije voeno rauna o osobitostima pojedinih podruja, o
podesnosti komunikacija i ostalim lokalnim uvjetima. Uslijed svega toga, edikt nije imao nekih
naroitih praktinih posljedica, i, po svemu sudei, ubrzo nakon njegove objave ljudi su ga se
prestali pridravati.

3. Dioklecijanova vjerska politika

Stav prema tradicio nalno rims koj relig iji

U politikom sustavu koji je osnovao Dioklecijan, vjerskom je pitanju posveivana velika panja.
Dioklecijan se, slino Augustu, pojavio u ulozi obnovitelja stare rimske religije, ali je u isto
vrijeme, kao to je to bio sluaj po istonim monarhijama, naglaeno i boansko porijeklo carske
vlasti. Jupiter Preblagi Najvei (Jupiter Optimus Maximus) smatran je glavnim carevim
zatitnikom i izvorom najvie njegove vlasti nad svijetom. Dioklecijan je nosio titulu Jovije (Iovius
koji potjee od Jupitera), a Maksimijan Herkulij (Herculius koji potjee od Herkula). Ove
su titule naglaavale vjersko sankcioniranje carske vlasti. Tradicionalnom rimskom kultu ponovo je
posveivana velika pozornost. Na odreenu pasivnu rezistenciju prema svojoj vjerskoj politici
Dioklecijan je nailazio od krana. Zadnjih desetljea III st. kranstvo je uivalo toleranciju, a u
prvom razdoblju Dioklecijanove vladavine ak su i njegova ena i ker, kao i neki istaknuti
dvorjani, ispovijedali kransku vjeru.

Prog oni kr ana

Kranstvo se veoma rairilo u raznim slojevima rimskog drutva, ono je i dalje bilo u svojoj biti
oporbeno uenje prema Carstvu. Osobito je opasno bilo njegovo irenje u vojsci. Kranski izvori
navode niz primjera odbijanja iskazivanja poasti carevima od strane vojnika. Rimsko sveenstvo,
iji je autoritet Dioklecijan nastojao ojaati, poticalo ga je protiv krana. U istom smjeru djelovao
je na njega suvladar na Istoku Galerije. 303. i 304. g. objavljena su etiri edikta protiv krana. To
je bio najokrutniji progon. Osobitom okrutnou obiljeene su mjere protiv krana na Istoku, u
podrujima koja su se nalazila pod vlau Galerija i samog Dioklecijana.

4. Dioklecijanova vanjska politika

Dioklecijanove vojne reforme imale su za cilj u prvom redu obranu granica Carstva. Borba protiv
barbara, koji su nadirali, voena je tijekom itavog razdoblja Dioklecijanove vladavine. Ubrzo
nakon svog dolaska na vlast Dioklecijan je zaratio na Alamane. Maksimijan je nakon guenja pokreta
bagauda vodio ratove sa germanskim plemenima Alamanima, Francima i Burgundima. Tom
prigodom Rimljani su dobro iskoristili meusobne borbe koje su voene izmeu germanskih
plemena. Borba sa sjevernim barbarima bila je oteana time to se rimski vojskovoa Karauzije
proglasio carem i zauzeo Britaniju. Rimski vladari morali su ak priznati njegovu vlast, i tek je
Konstancije Klor nakon smrti samog Karauzija uspio ukloniti njegovog nasljednika; Klor je nakon
svog imenovanja za cezara aktivno branio sjeverozapadnu granicu i ratovao s Francima.
Maksimijan je morao voditi rat u Africi, gdje se takoer pojavio uzurpator i gdje su nadirala
mauretanska plemena. Galerije je ratova na Dunavu, s Karpima i Jazigima. Nakon viegodinjih
ratova Dioklecijan i njegovi suvladari uspjeli su uspostaviti i uvrstiti granicu u sjevernom dijelu
Carstva.
Dioklecijan je morao voditi rat u Egiptu, na koji su napadali juni narodi i gdje se u to vrijeme
utvrdio uzurpator Ahil. Nakon smirivanja Egipta, Dioklecijan je zajedno s Galerijem krenuo u pohod
protiv Perzijanaca, koji su zauzeli Armeniju i upali u Mezopotamiju. Galerije je najprije pretrpio
poraz, ali su zatim Perzijanci poraeni, i po sklopljenom miru proirene su granice Armenije i
uvrena je vladavina Rimljana u Mezopotamiji.

5. Znaaj Dioklecijanovih reformi

1. svibnja 305. g. abdicirali su Dioklecijan u Nikomediji, a Maksimijan u Milanu. Dioklecijan se
povukao u grad Salonu, u Iliriji, gdje je sagradio velianstvenu palau. Galerije i Konstancije Klor
proglaeni su augustima, pri emu je Dioklecijanovo mjesto zauzeo Galerije, koji je po svom
nahoenju postavio dva cezara.
Dioklecijan se je prvi nakon Septimija Severa uspio odrati na vlasti due vremena. Ni kranski
spomenici, ni oskudni fragmentarni podaci povijesnih pisaca, ni pravni dokumenti ne istiu nikakve
njegove individualne crte. Nesumnjivo je da je Dioklecijan bio politiar konzervativnog smjera. On
je nastojao povratiti nekadanju slavu Vjenog Rima, ali su rimske politike tradicije ve bile
izgubile svoje znaenje, tako da je on, za razliku od Augusta, morao raskinuti sa ideolokim
naslijeem rimske Republike koje se sauvalo jo u III st. Ideje Dioklecijanovih reformi nisu nove;
on je u mnogo sluajeva imao prethodnika. On je uzeo u obzir glavne tendencije rimskog razvitka;
uzeo je u obzir i iskustvo perzijske monarhije. Od Dioklecijanovog vremena carska se vlast bez
ikakvih ograda smatra apsolutnom. Uprava se odvijala preko razvijenog birokratskog aparata;
opskrba vojske, birokracije, prijestolnice poivala je na naturalnom gospodarstvu. Vojska je bila
pogodna za voenje ratova na granicama i u samom Carstvu.

Glava XXXVII
VLADAVINA KONSTANTINA VELIKOG
1. Borba za carsku vlast nakon Dioklecijana
Podjela vlasti izmeu etiri cara trebala je, po Dioklecijanovoj zamisli, postati sustav. Ali ta j
sustav nikako nije jamio politiko jedinstvo niti je sprjeavao graanske ratove, jer su cezari i
augusti raspolagali vojskom i mogli su je koristiti u borbi protiv svojih politikih protivnika.

Borba Kons tantina i Maks encija

Mir je bio naruen 306. g, kada je Konstancije Klor umro u Britaniji nakon pohoda protiv
sjevernih plemena. Postrojbe su proglasile carem njegovog sina Konstantina, kojeg je Galerije
priznao cezarom. Ali su ubrzo plebs i vojska u Rimu, gdje je Galerije uveo opu poreznu obvezu,
proglasili carem Maksencija, Maksimijanovog sina. Nakon toga izbila je borba, u kojoj je
sudjelovao i sam Maksimijan, koji je poginuo 310.g, i Galerije, koji je umro 311. g. Nakon njihove
smrti borba je trajala jo nekoliko godina i zavrila se Konstantinovom pobjedom. On je u savezu s
Valerijem Licinijanom Licinijem pobijedio Maksencija.

Bitk a kod Mulv ijs kog mos ta

Do bitke izmeu Konstantina i Maksencija dolo je pod zidinama Rima, kod Mulvijskog mosta.
Pobijedio je Konstantin. Maksencije se prigodom povlaenja utopio u Tiberu (312. g.)
Maksencije je bio poznat po svom negativnom stavu prema kranima. Konstantin pak, kao i
njegov otac, bio je pristaa vjerske tolerancije. Stvorena je legenda da je Konstantin pred bitku
vidio kri sa urezanim rijeima: Ovim pobjeuj.

Milans ki edikt

313. g. u Milanu Konstantin i Licinije zajedno su objavili edikt (poznat pod imenom Milanski
edikt) o slobodnom ispovijedanju kranstva. Odsada su krani uivali ista prava kao i pristae
drugih religija.

Kons tantin i Licinije

Nakon pobjede nad svojim protivnicima Konstantin i Licinije vladali su zajedno deset godina.
324. g. izmeu njih je otpoeo rat, koji se zavrio porazom Licinja: on je prognan u Tesaloniku, a
potom i ubijen. Nakon toga je sve do svoje smrti (337. g.) Carstvom vladao, zajedno sa svojim
sinovima, Konstantin (njegovo puno ime glasi Flavije Valerije Konstantin).

2. Konstantinova vjerska politika

U borbi oko vlasti izmeu Konstantina i njegovih takmaca vjersko je pitanje igralo veoma vanu
ulogu. Iako nije bio kranin, Konstantin se pokazao dosljednim zatitnikom nove religije, tako da se
je kranstvo nakon Milanskog edikta od progonjene religije veoma brzo pretvorilo u vladajuu.
Kranska je crkva posvetila poredak rimske drave, pravdajui svojim autoritetom carsku vlast. S
druge strane, i sredinja je vlast jo od Konstantinovog vremena poela uzimati aktivno uee u
crkvenim stvarima. Borba oko raznih dogmatskih pitanja bila je obina pojava u povijesti
kranstva, gotovo od samog njegovog postanka. U toj borbi zrcalila se socijalna borba voena u
samoj Crkvi, koja je ujedinjavala razliite socijalne elemente.
Kada je kranska crkva dobila slubeno priznanje, ti sporovi nisu prestali, ve su se naprotiv
pojaali. Biskupi su se esto obraali caru sa molbom da rijei apstraktna dogmatska pitanja.
Konstantin je, kao i njegovi nasljednici, smatrao da jedinstvu Carstva odgovara i jedinstvena crkva, u
kojoj ne moe biti razlike u miljenjima, pa je zato aktivno sudjelovalo u razmatranju crkvenih
sporova. Od tog se vremena na pitanja dogmatike poelo gledati kao na dravna pitanja.

Pos tanak donatizma

Jo 313. g. Konstantinu su se obratili predstavnici afrikih krana s molbom da rijei spor oko
toga koga treba smatrati punopravnim kartakim biskupom - Cecilijana ili Donata. Pristae Donata
optuivale su Cecilijna da je za vrijeme Dioklecijanovih progona predao progoniteljima svete knjige
i da je, prema tome, izdajnik (traditor). Cecilijanove pristae optuivale su protivniku stranu,
kojom je rukovodio Donat (biskup jednog od afrikih gradova), da je njen pretendent nezakonito
postavljen.
Konstantin je odluku o tome prepustio saboru biskupa, najprije u Rimu, a zatim u Arlu. I jedan i
drugi sabor priznali su Cecilijana kartakim biskupom, to je Konstantin i potvrdio.
Donat i njegove pristae proglasili se sebe pravim kranima i formirali svoju crkvu. Uskoro je
spor izmeu dvaju biskupa, pretendenata na sjedite u Kartagi, posluio kao poetak otvorene i
estoke borbe, koja je trajala preko sto godina. Donatisti su smatrali da su svi biskupi koji su
priznali Cecilijana suuesnici u njegovoj izdaji i da su zato i sami izdajnici, a da je prava crkva
sauvana samo u Africi.
U krajnjoj liniji, u borbi izmeu pristaa slubene crkve (katolik) i donatista zrcalile su se i
separatistike tendencije afrikih gradova, i proturjenosti izmeu krupnih i sitnih zemljoposjednika,
kao i proturjenosti izmeu robova i robovlasnika.

Arijans tvo i Nicejs ki sabor

Drugo crkveno pitanje u koje se Konstantin umijeao ticalo se stanja u Aleksandriji. Dogmatski
sporovi u Aleksandriji bili su obina pojava. itav niz aleksandrijskih teologa, od kojih su
najglasovitiji bili Klement (kraj II st.) i Origen (roen oko 185. g, poginuo za vrijeme Decijevog
progona, 250. g.), nastojao je kranske dogme spojiti sa naelima grke filozofije. U Origenovom
teolokom sustavu, provedenom pod utjecajem platonistikih ideja, velika je uloga dodjeljivana
Logosu (Rijei ili Razum), koji je identificiran sa Sinom Bojim, koji je uzeo lik Isusa Krista.
Origen je utjecao na razvoj kasnije teologije, ali nisu sve njegove postavke bile prihvaene.
Meutim, naela Origenovog apstraktno-filozofskog tumaenja osnov kranskog uenja postala su u
Aleksandriji veoma rairena. Na poetku IV st. prezbiter Arije, poznat po svom asketizmu i
popularan meu upljanima, iznio je uenje o tome da je u Svetom Trojstvu samo Bog-Otac vjean.
Prva njegova tvorevina bio je Sin ili Logos, a tvorevina Logosa Duh Sveti. Tako Sin ne moe biti
jednak Ocu, ve samo njemu slian. Arijanstvo je predstavljalo pokuaj racionalistikog tumaenja
osnovne kranske dogme, ali Arijevo uenje nije priznato. Njega je osudio najprije aleksandrijski
biskup, a zatim i lokalni sabor. Onda se Arije obratio drugim crkvama. Njegove pjesme su bile su
popularne meu aleksandrijskim obrtnicima i mornarima. Svuda na trgovima, po ulicama voeni
su sporovi, koji su prelazili u otvorene sukobe. Debate su voene ne samo u egipatskoj, ve i u
drugim crkvama. I u to pitanje umijeao se Konstantin, koji je neposredno prije toga pobijedio
Licinija.
325. g. sazvan je sabor u Niceji, na kome su se sakupili predstavnici raznih provincijskih crkava.
Sabor je prihvatio izlaganje kratkih dogmi kranstva, takozvani Nicejski simbol vjere. Veina
sudionika izjasnila se protiv Arija. Priznato je da je Sin Boji istobitan s Ocem, i Konstantin je
smatrao svojom dunou pomoi uvrenju autoriteta sabora. Arije je bio prognan u Iliriju, druge
njegove pristae - u Galiju.
Ali vrijeme Nicejskog sabora nije kraj, ve prije poetak arijanstva. Ono je imalo dosta pristaa
meu dvorjanima, i Arije je uskoro bio vraen, a glavni njegov protivnik Atanasije Aleksandrijski
prognan. Nakon Arijeve smrti njegove su pristae uivale zatitu dvora. Na dvoru su pobjeivali as
pristae nicejskog uenja, a as opet arijanci. 381. g. Arijevo je uenje jo jednom bilo osueno, i
protiv arijanaca je pokrenut progon, ali se je arijanstvo uspjelo rairiti meu barbarskim
germanskim plemenima, na koje su stanovnici Carstva kasnije gledali kao na inovjerce.

3. Konstantinove reforme
Dok je Konstantin u podruju vjerske politike iao drukijim putem nego Dioklecijan, dotle je u
socijalnom i politikom podruju razvijano sustav reformi ije je osnove poloio Dioklecijan.

Odvajanje civ ilne vlas ti od vojne

Zadravajui administrativnu podjelu Carstva (na dijeceze i provincije), Konstantin je podijelio

Carstvo na etiri prefekture: Istok, Iliriju, Italiju i Galiju. Na elo prefektura postavljeni su prefekt i
pretorija. Njima bili podinjeni vikarij i dijeceze, a ispod njih su se nalazili praesides
provincije.
Pod Konstantinom je civilna vlast konano odvojena od vojne; prefekti pretorija bile su civilne
dunosti, a pojedinim vojskama zapovijedali su posebni magistri militum. Isto tako, pod njegovom
vlau dovrena je i reforma vojske: podjela vojske na pogranine jedinice i na pokretnu vojsku, u
kojoj su razlikovani comitatenses i povlatena skupina palatini. Umjesto pretorijanske garde, koja
je pod Dioklecijanom bilo brojno smanjena, pojavljuju se sada posebne dvorske jedinice
(domestici, protectores).

Kurijali

Dosljedno provoenje fiskalne politike dovelo je do vezivanja stale. Ediktima iz 316. i 325. g.
najviem staleu gradskog stanovnitva kurijalima zabranjeno je naputanje rodnog grada. Ni
odluke gradskog savjeta, ni careve naredbe nisu ih mogle osloboditi municipalnih obveza. Toga ih
nije mogla osloboditi nikakva civilna ni vojna dunost. Obveze kurijala postale su nasljedne.

Veziv anje kolona za zemlju, a obrtnik a za koleg ije

Carska konstitucija iz 332. g. zabranjivala je prelazak kolona sa jednog imanja na drugo; vlasnik
kod kojeg bi se naao tui kolon bio ga je duan vratiti starom gospodaru, a osim toga, morao je
plaati dabine odbjeglog kolona za cijelo vrijeme njegovog boravka na svom imanju. Sami pak
koloni koji pokuaju bjeati moraju se baciti u okove, kao robovi, da za kaznu na ropski nain
obavlja svoju dunost, koja prilii slobodnim ljudima.
Pod Konstantinom se nastavlja i vezivanje obrtnika za njihove kolegije. Tako je 317. g. objavljen
edikt, u kome je stajalo da majstori kovnice novca moraju uvijek ostajati u svom zvanju, i od tog
ih zvanja oslobaaju povlastice vezane za bilo koji poloaj.

Osniv anje nov e prijes tolnice

Grad Rim izgubio je svoje prijanje znaenje jo pod Dioklecijanom. Konstantin je sagradio novu
prijestolnicu na mjestu grke kolonije Bizantion. Nova prijestolnica nazvana je po imenu svog
osnivaa Konstantinopol.
Konstantinopol-Carigrad se nalazio na granici Azije i Europe, izmeu Istonog i Zapadnog
carstva, na trgovakom putu koji je bio uven jo u antici. Prigodom polaganja temelja za novi grad,
324. g, kao i prigodom njegovog posveenja, 330.g. sudjelovali su kako stari poganski sveeniki
kolegiji, tako i kransko sveenstvo. Velianstven carev dvor u novom gradu zauzimao je 150
jugera. Za njegovo ukraavanje donesena su iz raznih mjesta Grke najbolja umjetnika djela. U
gradu su podignute terme, biblioteka, veliki hipodrom, na kome su se skupljale tisue ljudi, jer su
konjske trke postale omiljena zabava. U Carigradu je osnovan Senat; tu se odsada nalazio jedan od
konzula. Egipatsko ito nije vie opskrbljivalo Rim, ve novu prijestolnicu. Car je titio krane ali
jo nije raskidao ni sa tradicijama stare religije. Osim kranskih hramova, u Konstantinopolu su
podignuti i poganski, od kojih se naroito isticao hram Fortune. Ogromna statua Heliosa
predstavljala je samog Konstantina. Samim time davana je prednost kultu nepobjedivog Sunca, koji je
dugo vremena predstavljao takmaca kranstvu.
Konstantin je u mnogo emu bio nastavlja Dioklecijana, samo odluniji i hrabriji. Po rijeima
Julijana Otpadnika, on je bio inicijator svih prevrata (novator et turbator omnium rerum). Kod
Konstantina nije bilo onog rimskog konzervativizma koji je bio svojstven Dioklecijanu. Iako se
njegovo zakonodavstvo u nekim pitanjima odlikovalo humanou, ipak je on Carstvom upravljao
despotski, okrutno se obraunavajui sa svakim protivnikom. Meu rtvama njegove okrutnosti
nalazili su se i njegov sin Krisp, ena Fausta (Maksimijanova ker) i mnogi bliski prijatelji. Usprkos
tome, zahvalna kranska crkva priznala je Konstantina, koji je pred samu smrt primio krtenje od
jednog biskupa-arijanca, svecem i ravnog apostolima.

4. Konstantinova vanjska politika

I u vanjskoj politici Konstantin je bio nastavlja Dioklecijana. Za vrijeme njegove vladavine na
Zapadu su voeni uspjeni ratovi protiv Franaka, na Dunavu se borio s Gotima, podravajui
Sarmate. 332. g. Rimljani su porazili Gote i prisilili ih na sklapanje mira. Pod Konstantinom je
nastavljeno i naseljavanje raznih podruja barbarima. Sarmati su naseljeni u podunavskim
provincijama i u Italiji, a Vandalima su dodijeljena zemljita u Panoniji. Tim inom rimska je
uprava ila na ruku barbarizaciji Carstva. Isti proces odvijao se u vojsci, gdje su u velikom broju
primani u slubu barbari, koji pod Konstantinom stiu do najviih vojnih poloaja.
Smrt je Konstantina sprijeila da krene u pohod protiv Perzijanaca, koji su napali Armeniju i
Mezopotamiju.

5. Konstantinovi nasljednici
Nakon Konstantinove smrti vlast je prela na njegova tri sina. To je dovelo do novih meusobnih
ratova za carsko prijestolje. Uz to je stanje postalo jo sloenije zbog pojave novih uzurpatora.
351. g srednji Konstantinov sin Konstancije imao je u svojim rukama vlast u cijelom Carstvu.
Konstancije se nije odlikovao energijom i inicijativom svoga oca. U Konstancijevoj unutarnjoj
politici vjerska su pitanja igrala vanu ulogu. Sam on bio je uvjereni arijanac i pokazivao veliki
interes za vjerska pitanja. Za njegove vladavine arijanski su biskupi prevladali; energini protivnik
arijanstva Atansije ponovo je bio prognan. Prigodom posjeta Rimu car je pokazao veliki interes za
rimske vjerske starine, i poganstvo za vrijeme njegove vladavine nije proganjano. Konstancije je
morao voditi rat na Zapadu uglavnom protiv Alamana, i na Istoku protiv Perzijanaca. Protiv
Alamana poslan je Konstancijev strievi Flavije Klaudije Julijan, koji je dobio titulu cezara. On je
uspio primiriti Galiju, pobijediti Alamane i Franke. Ofenziva perzijskog kralja apura II prisilila je
Konstancija da zatrai od Julijana postrojbe iz Galije. To je zazvalo pobunu postrojba, koje su
proglasile Julijana augustom. Julijan je krenuo protiv Konstancija, ali je ovaj umro u Ciliciji.

Julijan Otpadnik i njeg ov a vjers ka politik a

Julijan je vladao dvije godina (361. 363.). U kranskoj tradiciji njemu je podijeljen epitet
Otpadnik (Apostat), jer je Julijan nastojao povratiti dominantan poloaj poganske religije, koju je
elio reformirati preuzevi od krana skladnu crkvenu organizaciju, kao i niz etikih postavki. Za
vrijeme njegove vladavine kransko je sveenstvo izgubilo povlastice koje je steklo nakon
Milanskog edikta.
Julijan veoma obrazovan ovjek, filozof-neoplatoniar po svom uvjerenju, znaajan pisac i
mislilac svoga vremena uivao je podrku intelektualnih krugova gradskog stanovnitva Grke i
predstavnika poganske aristokracije, ali zato ni u vojsci ni u narodu nije imao neke naroite podrke.
Poginuo je u pohodu na Perzijance, protiv kojih je poveo ofenzivni rat, matajui o slavi Aleksandra
Makedonskog. Nakon neuspjele opsade perzijske prijestolnice Ktesifona morao se je povui,
doivjevi teko ranjavanje od kojeg je i umro. Okruen bliskim ljudima, koji su oplakivali njegovu
prijevremenu smrt, Julijan je, po rijeima Amijana Marcelina, rekao pred smrt: utite, ne treba
oplakivati, gospodara koji odlazi na nebo, zvijezdama.

Jov ijan

Njegovim nasljednikom proglaen je car Jovijan, koji je s Perzijancima morao sklopiti mir pod
veoma nepovoljnim uvjetima za Rimsko Carstvo. Rimljani su morali ustupiti podruja koja je
anektirao jo Dioklecijan; osim toga, oni su priznali nezavisnost Armenije. Jovijan je bio kranin,
Julijanovi edikti upereni protiv krana bili su ukinuti. Jovijan je vladao manje od godinu dana. Na
poetku 364. g. on je umro, a vojska je proglasila carem Flavija Valentinijana (364. 375.), koji je
za suvladara uzeo svoga brata Flavija Valensa (364. 378.).

Valentinijan i Valens

Oba brata bili su slabo obrazovani ljudi, ali iskusni vojnici. Svojom glavnom zadaom oni su
smatrali obranu Carstva od provale barbara. Valentinijan je vladao na Zapadu i ivio u Milanu, dok
je rezidencija Valensa , koji je upravljao istonim dijelom Carstva, bio Carigrad. Nakon
Valentinijanove smrti (375. g.) carem Zapada proglaen je njegov sin Gracijan (375. 383.), kome
je, za razliku od njegovog oca, bila strana vjerska tolerancija. Za vrijeme njegove vladavine
objavljeni su strogi zakoni protiv pogana i heretika. On je prvi odbacio titulu velikog pontifika,
oduzimajui samim tim staroj religiji carsku podrku. Osobit utjecaj na cara imao je milanski biskup
Ambrozije jedan od aktivnih i obrazovanih biskupa zapadne Crkve.

Glava XXXVIII
UNUTARNJI IVOT RIMSKOG CARSTVA U IV I

V ST.

1. Dravne ustanove. Birok ratski aparat.

Pod Dioklecijanom, Konstantinom i njihovim nasljednicima Rimsko se Carstvo konano

pretvorilo u neogranienu monarhiju. Sustav upravljanja Carstvom temeljio se na birokratskim
naelima. Rimska se birokracija poela razvijati jo od poetka Carstva, ali je tek u doba kasnog
Carstva stvoren jedan cjelovit birokratski sustav. Njegovo sredite predstavljali su sveti dvor
(palatium sacrum) i sveta careva lonica (cubiculum sacrum). Sluba caru i njegovoj obitelji nije
odvajana od opih dravnih zadataka. Car je imao neogranienu vlast. On se samo savjetovao sa
svojom okolinom, koja je sainjavala consistorium principis (sama rije consistorium, koja je
zamijenila consilium, pokazuje da lanovi savjeta stoje pri carevoj nazonosti). U carevo ime
mogao je istupati njegov glavni tajnik quaestor sacri palatii; dvorskim poslovima upravljao je
praepositus sacri cubiculi (ovaj su poloaj esto zauzimali eunusi). Na elu carskih slubi stajao je
magister offficiorum. Najvii inovnici nazivani su comites. Komiti (prvobitno je comes znailo:
carev zatitnik, sada je to odreeni slubeni rang) su se dijelili na klase: comites primi ordinsi,
secundi ordinis itd. Za njima su dolazili notarii. Svaki vii carski inovnik imao je svoj ured
(officium). inovnici su tvorili neku vrstu posebne vojske, zasnovane na subordinaciji; najvii
meu njima imali su iste inove kao i zapovjednici u vojsci, a cijeli kadar carskih ureda sainjavao
je neku vrstu dvorske vojske (militia palatina). Za obavljanje raznih naloga postojao je dijeli
jedna kadar od 1100 ljudi, takozvanih agentes in rebus, meu kojima su posebnu ulogu igrali
curiosi agenti tajne policije. Uprava financije dijelila se na dvije grane: na opedravne prihode i
rashode (aerarium sacrum, na elu sa comes sacrum largitionum) i na privatna careva sredstva,
kojima je upravljao comes rerum privatarum.
Drava je bila vlasnik ogromnih posjeda. Osim toga, njoj su pripadale radionice koje su
izraivale oruje, tkanine, opeku itd. Proizvodnja i prodaja oruja takoer je predstavljala dravni
monopol. Nad svim radionicama nadzor je imao comes sacrarum largitionum.
Civilna vlast je, u pravilu, odvajana od vojne. Prefekti pretorija i prefekti grada upravljali su
samo civilnim poslovima, kao i vikariji dijeceza. Vojske i odredi bili su podinjeni posebnim
zapovjednicima (duces ili comites rei militaris ), koji su bili podinjeni viim vojnim zapovjednicima
(mag istri militum).

Iako Senat nije igrao nikakvu vanu ulogu u politikom ivotu Carstva, senatorski je stale bio
najvii. U njega je ukljuivano vie inovnitvo. U ovisnosti od svog poloaja u dravi, senatori su
nazvani clarissimi, clarissimi et spectabiles, clarissimi et illustres.
Gledano izvana, kasno Carstvo predstavlja strogo centraliziranu svemonu dravu, sa razvijenim
birokratskim aparatom, nasljednim staleima, koji snose odreene dravne obveze; ono predstavlja
dravu kojom upravljaju strogi zakoni, koji odreuju mjesto i dunosti svakog graanina.
Stanovnitvo je nepokretno. Origo (zaviajno mjesto) vezalo je veinu stanovnitva za mjesto

roenja, u kome su morali izvravati svoje obveze. Drava je bila olienje pravednosti, tjerajui
nie (humiliors) da rade i snose obveze i uvajui ih od samovolje monih i uglednih (honestiores).
Ali ova slika, koju dobivamo nakon pregledavanja slubenih dokumenata, umnogome ne odgovara
stvarnosti. Ponavljanje pojedinih zakona, pojaavanje kazni za pojedine prijestupe svjedoe o tome
da zakonodavci nisu raunali na podinjavanje svojim naredbama bez pogovora. Tako, na primjer,
pravni spomenici sadre itav niz zakona koji predviaju stroge kazne za pripadanje sekti donatista,
ali nam djela kranskih pisaca saopavaju da te naredbe nisu izvravane i da su donatisti slobodno
propagirali svoje uenje.

Socijalni poredak

Prelazei na opu karakteristiku socijalno-gospodarskog poretka kasnog Carstva, treba rei da su

Dioklecijanove i Konstantinove reforme mogle zadrati, ali ne i zaustaviti ono gospodarsko
opadanje koje je poelo jo u III st, kao rezultat krize robovlasnike privrede.

Ulog a naturalnog gos podars tva

Ovo opadanje izrazilo se u prvom redu u prijelazu na naturalnu privredu. U zadnje vrijeme
pojavili su se u graanskoj historiografiji mnogi radovi koji poriu naturalno-privrednu bazu
gospodarstva kasnog Carstva. Doista, itav niz injenica svjedoi o razvoju trgovine po primorskim
sreditima. U Aleksandriji, Kartagi, po maloazijskim gradovima, kao i po velikim gradovima Galije,
trgovina je i dalje igrala vanu ulogu. Potreba za novcem bila je u kasnom Carstvu tako velika da su
vlasnici posjeda nastojali podavanja u naturi zamijeniti novanim. ak je bio potreban poseban
carski edikt, iz 365. g, koji je zabranio posjednicama da od kolona zahtijevaju novac umjesto
zemaljskih plodova. Ali sve ove injenice ne mogu opovri postavku da je opu tendenciju
gospodarskog ivota predstavljao razvoj naturalnog gospodarstva.
Opskrba gradova i vojske, plaanje slube temeljili su se uglavnom na naturalnom gospodarstvu.
Razmjena se sve vie suavala, a u pojedinim sluajevima i iezavala. Vanjska je trgovina prestala
igrati onu ulogu koju je imala krajem I i u II st. Prijelaz na naturalno gospodarstvo doveo je od
opadanja gradova, koji su izgubili svoje prijanje znaenje; istovremeno je porasla uloga velikog
posjeda, na kojem se proizvodilo gotovo sve to je bilo potrebno. Zemlja, zajedno sa ljudstvom koje
se na njoj nalazi dobila je veu vrijednost nego prije.

Porast velik og zemlji nog vlas ni tva

U posljednjem stoljeu Carstva veliko zemljino vlasnitvo dostiglo je neuvene razmjere. Ono se
uglavnom nalazilo u rukama cara i predstavnika senatorskog stalea. Izgubivi politiku vlast i u
potpunosti ovisei od careve milosti, senatori su ipak igrali ogromnu ulogu u socijalnom ivotu
Carstva. Senatorski se stale sastojao od lanova senatorskih obitelji koje su se sauvale jo od
vremena ranog Carstva, nadalje, od onih koji su se istakli u graanskim ratovima III st, najzad, od
onih kojima su senatorsko zvanje podarili carevi IV st. O raspoloenju tog sloja stanovnitva moe se
suditi na osnovu djela nekih pisaca IV i V st. (Simaha, Apolinarija Sidona i dr.).
Opepolitika pitanja nisu privlaila pozornost predstavnika najvieg stalea. Kod njih se jo
zadrao dubok pijetet prema slavnoj prolosti Rima, ali se on izraavao jedino u tome to su oni
svoje porijeklo vezivali za ovu ili onu uglednu rimsku obitelj. Istovremeno, na aristokraciji kasnog
Carstva je leao peat servilnosti. Senatori su se borili za carevu milost, nastojali su zauzeti ovaj ili
onaj poloaj, da bi imali zvunu titulu. Iz tih pobuda neku su ak prelazili na stranu uzurpator.
Mnogi su senatori vie voljeli ivjeti po vilama. Prodori barbara i ustanci potlaenih primorali su ih
na podizanje utvrenja i gradnju zidina oko svojih vila. Magnati kasnog Carstva imali su oruane
odrede takozvanih bukcelarija. Senatori su se rijetko pojavljivali u gradovima. Oni su u njih dolazili
za vrijeme blagdana, praeni ukuanima, da bi nazoili sveanom bogosluju, izboru biskupa itd.
Beskrajno irenje posjeda predstavljalo je jedan od njihovih ivotnih ciljeva. Amijan Marcelin kae
za senatora Petronija Proba da je imao posjede gotovo u svim podrujima rimskog svijeta. Pisac
Simah imao je kuu u Kapui, tri kue u Rimu, tri vile u okolini Rima, dvanaest vila u raznim
podrujima Italije, zemlju na Siciliji i u Mauretaniji. U biografiji svete Melanije, koja je pripadala
senatorskom rodu, stoji da je prije odlaska u samostan posjedovala, zajedno sa svojim muem,
latifundije na Siciliji, u Galiji, panjolskoj, Britaniji, prokonzulskoj Africi, Numidiji, Mauritaniji i
drugim provincijama (procul in reliquis regionibus primjeuje biograf). Na dimenzije tih
posjeda ukazuje ve i ta injenica to su Melanijini posjedi blizu afrikog grada Taraste, po svom
puanstvu i povrini bili vei od samog grada. Ti posjedi prelazili su u naslijee, rasli kao
posljedica unosnih brakova, oni su kupovani, dobivani od cara, vrlo esto nasilno osvajani i, najzad,
kupovani od njihovih prijanjih vlasnika.

Patronat ili patrocinij

Starinska rimska ustanova patronat ili patrocinij dobila je u ovo doba drukije znaenje. Pod
patrocinij (pokroviteljstvo) monih ljudi stavljali su se oni koje su ugnjetavali inovnici, gradske
vlasti i utjecajni posjednici. Srednji i sitni posjednici, pa ak i itava sela, vrlo esto su predavali
magnatima u vlasnitvo posjede, i dobivali ih natrag sa pravima prekarija.10 Onaj tko stupa pod
pokroviteljstvo prelazio je, u stvari, pod njegovu vlast. Marsejski sveenik iz V st. Salvijan govori
povodom toga: Oni stupaju pod zatitu i pokroviteljstvo magnata i takorei prelaze pod njihovu
vlast i stupaju u podaniki odnos. Stav careva prema velikim zemljinim magnatima bio je
dvojak: s jedne strane, oni su proirivali njihova prava nad kolonima koji se nalaze na njihovom
zemljitu; s druge strane, plaei se pretjeranog utjecaja velikih zemljinih magnata, zabranjivali su
im da pod svoju pokroviteljstvo primaju slobodne ljude, izdavali naredbe protiv privatnih oruanih
odreda i protiv privatnih zatvora.

Poloaj kolon

Konstantinova konstitucija iz 332. g. o kolonima dobila je potvrdu u nizu zakonodavnih akata

njegovih nasljednika. Ius census (pravo vezano za razrez poreza, kao i ius originis (pravo
preuzeto iz prakse helenistikih drava, koje je ovjeka vezalo za mjesto roenja) omoguavali su
zakonodavcima da na kolona gledaju kao na roba zemlje (servus ipsius terrae), iako je kolon
istovremeno priznavan slobodnim ovjekom (ingenuus) i imao pravo braka i pravo gospodarskog
poslovanja (ius connubii, ius commercii). U zakonima se spominju koloni raznih kategorija
(inquilini, adcriptitii, originarii, tributarii), ovisno od porijekla, imovnog stanja odreenog
ovjeka i njegove pripadnosti odreenom mjestu stanovanja, unoenja u katastar. Ali to nije donosilo
znaajnije posljedice po poloaj kolona: ukoliko je vie rasla odgovornost vlasnika posjeda za
obveze koje su koloni morali snositi u korist drave, toliko je vie rasla i njegova vlast nad tim
kolonima.
Edikt Arkadija i Honorija iz 396. g. zabranjivao je kolonima da na sudu istupaju protiv
zemljoposjednika. U tom ediktu imovina kolona nazivana je peculium, i vlasnik imanja je njome
slobodno mogao raspolagati.
Konstitucija cara Anastazija (500. g.) utvrivala je da svatko tko obrauje zemlju 30 godina,
postaje kolon odreenog imanja, a u jednom ediktu cara Justinijana stoji: U stvari, u emu se
sastoji razlika izmeu kolona i roba, kad se obojica nalaze pod vlau gospodara, tako da
gospodar moe i roba pustiti na slobodu, zajedno sa pekulijem, i kolona osloboditi od svoje vlasti,
zajedno sa zemljom?
Istovremeno zakonodavni spomenici naglaavaju da se kolni ne smiju prodavati bez zemlje; ista se
mjera protezala i na robove naseljene na zemlji (servi casati), iji se poloaj, prema tome, malo
ime razlikovao od poloaja kolona.
Drava je jaala vlast zemljoposjednika nad kolonima, ali istovremeno je nastojala ograniiti
ulogu i znaenje patrocinij. Oni koji su primali pod svoju zatitu slobodne ljude najprije su
novano kanjavani, a po kasnijim ediktim, njima je prijetila konfiskacija itave imovine.
Kad se govori o ogromnoj ulozi velikog zemljoposjeda, treba istaknuti da i srednji
zemljoposjednici i dalje imaju vanu ulogu. Najvee znaenje imali su meu njima oni koji su
dobivali zemlju kao nagradu za slubu. Oni su uivali podrku drave, koja im je jamila prava
prema kolonima i titila ih od pretenzija velikih magnata. Meu srednje zemljoposjednika spadali su i
predstavnici najvieg stalea municipalnog stanovnitva kurijali.

Kas norims ki grad: kurijali i obrtnici

Kurijali su bili odgovorni za pravilno plaanje porez, za gradsko gospodarstvo, tako da su

samim time bili vezani za kuriju. Dunost kurijala pretvorila se od poasti u teret. Bjeanja iz kurija
bile su obine pojave, koje strogi carski edikti nisu mogli sprijeiti. Ali, siromaenje i opadanje
najvieg sloja municipalnog stanovnitva nije bilo izazvano toliko strogim ediktima, koliko
opadanjem gradova, prevagom sela nad gradom, koja je karakteristina za doba kasnog Carstva.
Nezainteresiranost za municipalni ivot dovodi do jaanja utjecaja i znaaja gradskih kuratora,
koji su punovlasno upravljali municipijima. Samovolja i iskoritavanje monih ljudi (potentiores)
dovode do intervencije dravne uprave, koja ne nalazi drugog izlaza nego da osnuje novu dunost.
Najprije se za gradove Ilirije (364. g.) a zatim (365. g.) i za druga podruja, osniva dunost
defenzora, tj. zatitnika grada (defensor civitatis), koji je slubeno titio plebejce od nadutosti
inovnika i aristokrata. On je razmatrao svakovrsne albe i pazio na red. Najprije je defenzore
postavljala sredinja uprava, a zatim je njihov izbor bio preputen gradskim stanovnicima. Ali isti
zakonodavni dokumenti govore da su u VI st. defenzori izgubili znaenje, a da u mnogim gradovima
nisu uope ni birani.
Posebni edikti davali su pravo kontrole biskupima; ali ni ove mjere nisu imale veeg znaenja. Svi
gradski stalei bili su vezani za grad i imali su odreene obveze. Ispod kurijala bili su plebejci nii
ljudi humiliores, koji su za pojedine prijestupe mogli biti podvrgnuti mukama, tjelesnim kaznama i
radom u rudnicima. Relativno mali sloj sainjavali su trgovci, udrueni u posebne korporacije; za
njim su dolazili obrtnici, ija je ogromna veina bila vezana za svoje kolegije. itava vojska
vlasnika brodova i pekara skrbila se o opskrbi Rima i Carigrada. Razni majstori, udrueni u
kolegije, radili su za vojsku. Obrtnici su bili vezani za profesije, koje su prelazile u naslijee. U
sluaju da je u nekoj profesiji bila zaposlena majka, a ne otac, njenu profesiju nasljeivao bi sin.
Obrtnici nisu mogli udavati svoje keri na stranu, izvan lanova odreenog kolegija. Ako bi se tko
oenio kerkom ovjeka koji pripada odreenoj korporaciji, a sam nije lan nekog drugog kolegija,
postajao je lan one korporacije kojoj pripada nevjestin otac.

Robov i

Ima malo podataka o broju robova u ovo doba i o osnovnim izvorima ropstva. Nesumnjivo je da
je ropstvo sauvalo svoje znaenje i u doba kasnog Carstva. Poto vei dio zarobljenika nije, kao
prije, prodavan na licitaciji, ve raseljavan po provincijama sa statusom kolona, robovi su postajali
skuplji i u manjoj mjeri izvoeni na trite. Sustav prevoenja robova na pekulij naiao je na iroku
primjenu. U poljoprivredi je poloaj robova vezanih za zemlju postajo sve blii poloaju kolona.
Zakon je zabranjivao da se takvi prodaju bez zemlje. Dravna je uprava titila robove, nastavljajui u
tom pogledu naela kojima se rukovodilo zakonodavstvo o robovima II st. Car Konstantin konano je
oduzeo gospodarima pravo pogubljenja svojih robova; osim toga zabranjeno je da se prodajom
djeca odvajaju od njihovih roditelja, brat od sestre, ena od mua. Zakonodavstvo je priznavalo
zakonitim putanje roba na slobodu u crkvi, u nazonosti biskupa i vjernik; ako bi pak gospodar bio
sveenik, on je mogao svoje robove pustiti na slobodu, davi o tome izjavu u crkvi, ili pred svojim
prijateljima na samrtnoj postelji.

2. Kranska crkva i njena uloga u socijalnom ivotu Carstva

Poto ju je drava priznala, Crkva je postala velika socijalna snaga. Drava je kranstvo
priznala ne samo ravnopravnom vjerom, ve i jedinom istinskom religijom, obveznom za cjelokupno
stanovnitvo. Poganima, hereticima i otpadnicima su prijetile stroge kazne.

Pos ljednja borba kr ans tva protiv pog ans tva

Ali su stare religije jo bile ive. Osobito mnogo njihovih privrenika bilo je meu senatorskom
aristokracijom i meu seljacima. Poevi od 381. g, od vremena Gracijana i Teodozija, objavljeno je
mnogo strogih edikata protiv heretika. inovnitvo je nerado izvravalo ove edikte dravne uprave i
gledalo kroz prste na to to se ljudi po zabaenim mjestima klanjaju starinskim bogovima.
Treba istaknuti da su vjerska pitanja u ivotu ljudi IV st, a naoito V st. igrala veliku ulogu.
Primjeri Julijana i kasnije cara Eugenija pokazuju da je poganstvo jo imalo mnogo pristaa, tajnih i
javnih. U IV i V st. nisu izgubili svoje znaenje ni istoni kultovi. Naroito je Mitrina religija i dalje
bila opasan konkurent kranstvu.

Ulog a bis kup

Nezavisno od dravnih sankcija i od strogih zakona, kranstvo je postalo vladajua religija. U

usporedbi sa III st. broj krana i kranskih opina znatno je porastao. Svaki je grad imao svog
biskupa; osobito znaenje stekli su biskupi veih sredita. Slubena crkva podravala je carski
poredak. Kod careva nailazimo na potpuno odreene teokratske tendencije; ali oni ipak nisu uspjeli
biskupe pretvoriti u inovnike Carstva. U pojedinim sluajevima crkveni hijerarsi prosvjeduju
protiv odreenih postupaka careva, da bi stekli autoritet meu puanstvom.
Po predaju, Ambrozije Milanski stavio je Teodozija Velikog pod epitimiju (crkvenu kaznu) zbog
njegovog strogog razraunavanja za vrijeme nemira u Tesaloniki. Ivan Zlatousti izazvao je svojim
propovijedima u Carigradu nezadovoljstvo Eudoksije, ene cara Arkadija, i zavrio ivot u
progonstvu, itd.

Borba u samoj Crk vi i mona tvo

Slubena crkva bila je daleko od starog ivota i evaneoskog siromatva. Crkvena imovina,
dobivena prilozima, ostavtinama i drugim putovima, sve vie je rasla. Crkva je posjedovala
zemljita na kojima su se nalazili koloni. Odreen dio prihoda troen je na dobroinstva, ali je vei
dio crkvenih sredstava odlazio na izdravanje brojnog sveenstva. Crkva je branila interese
vladajuih slojeva. Ali, uz slubenu bogatu crkvu postojala je i oporbena siromana crkva,
koja je iznosila ove ili one apstraktne teoloke postavke ili disciplinska pravila, razliita od onih
koje je prihvatila vladajua crkva, i samim tim izraavala prosvjed onog djela vjernika koji je bio
nezadovoljan porastom crkvene imovine i zastupanjem interes vladajuih slojeva. Najradikalniju
struju predstavljao je pokret agnostika.
Ali se i u samoj slubenoj Crkvi pojavila asketska struja, koja je imponirala onim grupama
krana koje su bile nezadovoljne porastom crkvenog bogatstva i mijeanjem sveenstva u svjetovne
stvari.
Asketizam je u odreenoj mjeri bio svojstven itavom kranstvu, jo od najstarijih vremena, a
ekstremnim njegovim propovjednicima bili su predstavnici nekih gnostikih sekta u II st. Posebna
udruenja, kojima je bio cilj izdvajanje iz drutva, od svijeta, ponikla su krajem III i u IV st. Ona
su se pojavila u Egiptu, gdje je odavno postojalo pustinjatvo pri Serapisovim hramovima.
Egipatski pustinjaci su upravo i bili pretee kranskih monaha.
Gotovo istovremeno pojavilo se monatvo u Siriji i Palestini. Isprva su monasi bili nezavisni od
crkvene hijerarhije, ali su kasnije bili podinjeni biskupu. Monatvo je bilo veoma raireno.
Predstavnici vladajue crkve nastojali su monatvo iskoristiti za borbu protiv hereze, za borbu
protiv pogana itd. Osobito iroko prakticirano je to u Egiptu. Biskup iril Aleksandrijski vie je
puta prireivao prave napade monaha na svoje vjerske protivnike. Monatvo se rairilo po itavom
Istoku. Sporovi oko pitanja vjeroispovijedi bili su, uslijed mijeanja monaha, obiljeeni fanatizmom i
prelazili u prave sukobe. Monasi su uivali popularnost u niim slojevima stanovnitva, a
oponaanje njih nije nailazilo na odobravanje dravne uprave. Car Valens, na primjer, izdao je
zakon kojim je vojna obveza ukljuivala i monahe, Teodozije im je zabranio ivotu u gradovima, ali
naredbe dravne uprave nisu bitno utjecale na sudbinu monatva. Na zapad Carstva monatvo je
donio aleksandrijski biskup Atanazije, dok je tamo bio u progonstvu. irenju monatva doprinijeli su
Ambrozije, biskup Milana, i Augustin biskup u Hiponu (Afrika).

3. Kultura kasnog Rimskog Carstva

U kulturi, kao i drugim podrujima ivota Rimskog Carstva IV i V st, takoer se opaaju crte
opadanja. Istina, ovo razdoblje povijesti rimske kulture nije proteklo ne ostavivi za sobom traga. U
raznim granama umjetnosti stvorena su znaajna djela, koja ne zaostaju za spomenicima klasinog
doba. Za IV st. karakteristino je to da je vie drutvo jo ostajalo vjerno poganskim tradicijama. U
knjievnosti ovog doba jo su se sauvali poganski motivi i uli glasovi otrog prosvjeda poganstva
protiv kranstva. Na Zapadu, veliku ulogu u kulturnom ivotu igrale su provincije, osobito Galija.

Poe zija i knjievnost

Meu posljednjim antikim latinskim pjesnicima treba istaknuti: Decima Magna Auzonija (310.
393.), Klaudija Klaudijana (kraj IV i po. V st.) i Klaudija Rutilija Namacijana (po. V st.).
Auzonije je poznavatelj rimske knjievnosti, retorike, grkog i latinskog jezika, ali je on vie
versifikator nego pjesnik. Njemu, na primjer, pripada pjesma u kojoj se svaki prethodni stih
zavrava istom rijei kojom zapoinje slijedei, ili pjesma sastavljena skroz od Vergilijevih
polustihova. Istina, drukiji je utisak stavljao veliki spjev Mosella, posveen opisu rijeke Meze,
njenih ivopisnih obala pokrivenih vinogradima, raznih vrsta riba. Djelo se odlikuje svjeinom i
iskrenou.
Klaudje Klaudijan je nesumnjivo jedan od velikih pjesnika. Tretirao je suvremene dogaaje,
opisivao ratove koje su Rimljani vodili, opjevao dvorski ivot, veliao Atilihona, bliskog suradnika
cara Honorija, svim sredstvima osuivao i ismijavao njegovog protivnika Rufina, koji se je uzdigao
na dvoru cara Arkadija. Klaudijanova poezija je imitatorska, ali je on talentiran pjesnik, koji vlada
stilom. Najzad, Klaudijan je jedan od posljednjih Rimljana koji vole prolost velikog grada i koji
vjeruju u njegovu slavnu budunost.
Klaudije Rutilije Namacijan je porijeklom iz Galije. Opjevao je Rim, koji je postao domovinom
tolikim razliitim narodima. Privrenik starine, Namacijan je mrzio krane, naroito monahe.
Krajem IV st. napisao je povijest Rima Amijan Marcelin, posljednji veliki povjesniar antikog
svijeta.
Od kasnih latinskih pisaca treba spomenuti Apolinarija Sidona i Simaha. Apolonije Sidon je
pisac pjesama, pisama i panegirik, manje interesantnih kao knjievna djela, a vie kao materijal za
karakteristiku ivota galsko-rimske aristokracije s kraja V st. i njenih odnosa s barbarima koji su
prodirali. Simah je jedan od posljednjih govornika, uvjereni poganin.
Latinska svjetovna knjievnost i dalje je bila poganska. Mitoloki siei i dalje su bili omiljeni
siei pjesnika. Ali su ta djela zadovoljavala samo uski krug ljudi.

Grk a knjievnost (kas na sofis tik a)

U povijesti grke knjievnosti IV stoljee obiljeeno je novim preporodom sofistike. Nakon

opadanja u III st, retorike kole sad ponovo stjeu znaenje. U njima stjeu naobrazbu budui
inovnici, u njima se obrazuju i budui kranski propovjednici.
Sofistika IV st. je siromana u idejnom pogledu. Uitelji govornitva tumae djela filozofa i
analiziraju pojedine etike postavke. Glavna panja obraena je na kompoziciju govora i na vanjske
efekte. U Ateni je sredinom IV st. predavao Himerije; veliki uspjeh postigao je u Konstantinopolu
Temistije; ali je najiru popularnost stekao retoriar Libanije (314.-391.). Glavna njegova
djelatnost odvijala se u Antiohiji. U svojim govorima, upuenim carevima, vojskovoama i
istaknutim inovnicima, Libanije obrauje najaktualnija pitanja svoga vremena. On se as pokazuje
kao panegiriar, as dri pohvale, as nekog brani, as opet ukazuje na kakvo drutveno zlo (na
primjer, jedan od njegovih govora raspravlja o tome kakvu tetu donosi dravi patrocinij). Libanije
je ostao privrenik poganske religije. Na kranstvo gleda kao na polubarbarsko praznovjerje. Njega
naroito smetaju monasi, koje on smatra neprijateljima razuma i ljepote. Libanije je bio oboavatelj i
privrenik Julijana Otpadnika i sam uivao njegovu zatitu. On se moe smatrati jednim od
posljednjih poganskih govornika i sofista. Retorike kole odravale su se i u V st, ali je nastava
obiljeena bezidejnou i ablonom.
Najistaknutija filozofska struja vremena kasnog Carstva bio je neoplatonizam. Njegovim
osnivaem smatra se Plotin (203.-269.), koji se rodio i stekao naobrazbu u Aleksandriji, a ivio
uglavnom u Rimu i Italiji.
Platonovo uenje bilo je samo osnovica Plotinovog idealistikog sustava; u tom sustavu
kombinirali su se elementi raznih filozofskih sustava antike filozofije (Aristotela, stoiara,
pitagorejaca itd.). Za razliku od klasine filozofije, u neoplatonizmu su pojaani mistiki elementi,
sasvim u duhu vremena. U odreenom pogledu neoplatonizam se moe nazvati racionalistikom
teologijm. Po Plotinovom uenju, prasupstancu svijeta predstavlja boanstvo, vjeno i
nepromjenjivo, koje se ne moe definirati. Boanstvo raa iz sebe svijet, ne mijenjajui pritom svoju
bit. Najnii stupanj stvaranja svijeta predstavlja materija, koju Plotin zamilja kao izvor zla.
Osjetilni svijet, praktina djelatnost imaju malu vrijednost. Ali ljudska dua stoji na granici
svjetlosti i tame. Putem samousavravanja i asketizma ovjek se treba uzvisiti do sjedinjenja sa
boanstvom. Pravi izvor spoznaje nije logiko miljenje, ve ekstaza.
Plotinov uenik Porfirije (druga polovica III st.) zapisao je i sistematizirao Plotinovo uenje i
pojavio se kao branitelj poganske religije od kranstva. U prvoj polovici IV st. Sirijac Jamblin
stoji na elu neoplatonistike kole, pokuavajui stvoriti pravu politeistiku teologiju, koja e
sjediniti sve kultove antikog svijeta, iskljuujui kranstvo. Meu obrazovanim poganskim
krugovima IV i V st. neoplatonizam je stekao odreenu popularnost. Njegov pristaa bio je i Julijan
Otpadnik. U V st. u Aleksandriji je stekla popularnost sljedbenica neoplatonistike filozofije i
duboki poznavatelj matematike Hipatija, koju je rastrgla fanatina gomila, vidjevi u njoj
protivnicu kranstva. Ali je neoplatonistiko uenje, teko za shvaanje i savladavanje, ostalo
filozofijom uskog kruga poganske aristokracije, koja je nastojala apstrahirati suvremenu stvarnost,
nai mir u udubljivanju u samu sebe i istovremeno opravdati ono to je u antikoj prolosti
predstavljalo odreenu vrijednost, a to je kranstvo poricalo.
Neoplatonizam ustaje protiv kranstva, ali s vremena na vrijeme pokuava rijeiti ista pitanja i

kod njihovog rjeavanja primjenjuje iste metode kao i kranski teolozi. Stoga nije udo to su
odreene postavke neoplatonizma utjecale i na kransku dogmatiku.

Kr ans ka knjievnost

Veliki utjecaj imala je crkvena knjievnost, kako latinska tako i grka. Njena tematika bila je
manje-vie odreena: analiza dogmatskih pitanja, pobijanje uenja pogana i heretika, pitanja crkvene
discipline, svakovrsne pouke itd. Pisci su bili dobro upoznati sa retorikom; mnoge propovijedi
kranskih biskupa sastavljene su po svim pravilima antikog govornitva.
IV st. obiljeeno je razvojem grke kranske retorike. Dogmatski sporovi nastali u svezi sa
arijanstvom bili su vanjski poticaj koji je doprinio razvoju kranskog govornikog umijea. Sam
Arije bio je dobar govornik i pjesnik. Njegov protivnik, aleksandrijski biskup Atanazije (295.-373.
g.), u svojim govorima slijedi antike uzore.
U drugoj polovici IV st. grko kransko govornitvo stjee veliku uglaenost. Biskup iz
Kapadokijske Cezareje Bazilije Veliki (331.-379.) uio je u mladosti kod Himerija i Libanija. Za
njegove propovijedi i pisma karakteristina je originalnost kompozicije i ivost jezika. Istaknut
govornik bio je i Bazilijev prijatelj Grigorije Nazijanac (338.-390.). Sjajan kranski govornik bio
je carigradski biskup Ivan, kasnije prozvan Zlatousti (oko 345.-407.). Ivanove propovijedi izazivale
su nezadovoljstvo kako vieg sveenstva tako i dvora, ali je on istovremeno uivao i iroku
popularnost. Prirodnu rjeitost on kombinira sa brinom obradom govor. Kao i na druge kranske
govornike, i na Ivana je ostavila utjecaj kasna sofistika.
Od zapadnih crkvenih otaca, koji su pisali latinskim jeziku, treba istaknuti Dioklecijanovog
suvremenika Cecilija Firmijana Laktancija, koji je napisao veliko djelo Boanske ustanove;
njemu se pripisuje i rasprava o O smrti progonitelja (De mortibus persecutorum), u kojoj se
dokazuje da su svi oni koji su progonili krane umrli nasilnom smru. Plodan pisac bio je u biskup
Milana Ambrozije (oko 335. 397.). Njegova djela obraivala su razne vjerska pitanja: on je
tumaio kanonske knjige, sastavljao pouke, pisao dogmatska djela. U istom smjeru razvijala se i
knjievna djelatnost Jeronima (oko 348. 420.) iz Stridona (u Dalmaciji). On je autor itavog niza
povijesnih djela i prijevoda s grkog jezika. Izvanredan utjecaj, kako za pievog ivota tako i nakon
njegove smrti, izvrila su djela Aurelija Augustina , biskupa grada Hipona Regija (Afrika), koji je
ivio od 354. do 430. g. Iza Augustina je ostalo znatno knjievno naslijee, koje se sastoji od
propovijedi, pisama i rasprava razliitog sadraja. Osobitu popularnost stekla su njegova djela
Ispovijesti (Confessiones), u kome Augustin istie pobude koje su ga dovele u kransku crkvu, i
O dravi Bojoj (De civitate dei), jedno od najpopularnijih djela u srednjem vijeku.

Arhitektura i umjetnost

U umjetnosti kasnog Carstva, kao i u knjievnosti, opaaju se crte opadanja, ali se to opadanje ne
oituje odjednom, niti u svim podrujima. Arhitektura Dioklecijanovog i Konstantinovog vremena
odlikuje se monumentalnou i harmonijom. To doba nije donijelo nita novo umjetnosti, ali je
razvijalo ono to je bilo naslijeeno iz prethodnog razdoblja. Dioklecijanove terme u Rimu
nadmaivale su terme koje sagradio Karakala. Konstantin je ukrasio Rim novim graevinama, ali je
osobitu panju posvetio Konstantinopolu, novosagraenoj prijestolnici. Konstantinovi nasljednici
nastavili su izgradnju novog grada. Novi tip graevine predstavljao je kranski hram, iji je
prototip u mnogim sluajevima bila stara rimska bazilika.
Opadanje se najvie primjeuje u likovnoj umjetnosti. Kiparske predodbe careva grandiozne su
po svojim dimenzijama. One gledatelja zadivljuju svojom veliinom, ulijevaju mu potovanje, ako ne
i strah pred prikazanim carem; ali u njima nema mira, jednostavnosti i veliine, koji su svojstveni
kiparskim djelima iz doba Antonin.
U slikarstvu i mozaiku ovog vremena ima mnogo konvencionalnih crta; osim dobro uhvaenih
ivih crta nailazi se i na grube predodbe, koje svjedoe o opadanju ukusa i majstorskog umijea.
Istovremeno, iroko se razvija kranska umjetnost. Pod raznim poganskim utjecajima stvaraju se
tipovi predodbi Krista, Majke Boje i kranskih svetaca. Kransko slikarstvo i mozaici
postepeno se oslobaaju tradicionalnih (poganskih) oblika i dobivaju originalne crte. Pojavljuju se
razne kole kranske umjetnosti. Najvei znaaj stekla je bizantska kola, koja se nalazila pod
utjecajem istono-rimskih umjetnikih oblika. Osobito je vaan bio utjecaj Egipta: egipatsko
portretno slikarstvo nesumnjivo se odrazilo na bizantskom umijeu slikanju ikona.
Rimska je kultura imala viestoljetnu prolost. Za pristae poganske kulture karakteristian je
dubok pijetet prema starini. to se pak tie krana, samo je mali broj meu njima priznavao
vrijednost stare kulture. Fanatini predstavnici kranske hijerarhije esto su ruili antike
spomenike, smatrajui ih sablanjivim.

Glava XXXIX
REVOLUCIJA ROBOVA

I PAD RIMSKOG CARSTVA

1. Posljednje desetljee i slom Zap adnog Rimskog Carstva

Vizig oti na istok u Cars tva

Od sredine IV st. poloaj Carstva postojao je sve nestabilniji. Jo se je car Valens morao sukobiti
sa novom navalom zapadnih plemena. 375.-376. g. Vizigoti, potiskivani od nomadskih plemena
Hun, koji su nagrnuli iz stepa dananjeg Kazahstana, izmolili su od cara Valensa dozvolu da se
nasele na rimskom teritoriju. Valens im je dozvolio naseljavanje u Trakoj dijecezi, pod uvjetom da
predaju oruje rimskoj upravi i da izvravaju njena nareenja.
Ali zbog nebrige i zloupotreba rimskih inovnika ovi zahtjevi nisu bili izvreni. Umjetno stvoren
nedostatak hrane, njihova prodaja po visokim cijenama od strane rimskih inovnika, pretvaranje
gotske djece u robove doveli su do ustanka. Gotima su pruili podrku drugi barbari, robovi i
radnici, koji su pobjegli iz susjednih rudnika. Pobunjeni robovi i barbari unitavali su bogate
posjede. Prvi sukobi rimskih postrojbi sa ustanicima nisu doveli do odreenih rezultata. 378. g.
krenuo je protiv njih sam car Valens.

Bitk a kod Hadrijanopola

Kod Hadrijanopola dolo je do bitke, u kojoj su ustanici potukli rimske postrojbe, a sam car je
poginuo. Bitka kod Hadrijanopola imala je veliko svjetsko-povijesno znaenje. Povjesniar Amijan
Marcelin je usporeuje s bitkom kod Kane. Ali dok je nakon poraza kod Kane mona rimska
Republika nala dovoljno snage za nastavak borbe i konanu pobjedu, dotle 378. g. oronulo Rimsko
Carstvo, iznemoglo u borbi sa vanjskim neprijateljima i potkopano unutarnjim proturjenostima, vie
se nije moglo oporaviti od zadobivenog udaraca, to se oitovalo na itavom daljnjem tijeku
dogaaja.

Borba za vlast i pobjeda Teo dozija

Nakon Valensove smrti Gracijan je postavio za cara iskusnog vojskovou, panjolca po

porijeklu, Teodozija, kasnije prozvanog Veliki. Teodozije je donekle potisnuo Gote od
Konstantinopolisa, ali je morao s njima zakljuiti mir, davi im podruja Ilirije za naseljavanje. Osim
toga, Teodozije je bio vatreni pristaa nicejskog uenja i nastojao ga je uvrstiti u svim podrujima
Carstva. Nakon Gracijanovog ubojstva (382. g.), na zapadu Carstva trajali su vie godina novi
nemiri, koji su sve vie slabili rimsku dravu. 392. g. na Zapadu je proglaen carem istaknuti
inovnik i rektor Eugenije; bio je to posljednji car koji je pokuao vratiti staru religiju. Ponovo je u
Senat postavljen kip Pobjede, koji je uklonjen po Gracijanovoj naredbi, i odravani su tradicionalni
praznici; ali je Teodozije odbio priznati Eugenija i krenuo je sa svojom vojskom protiv njega.
394. g. Teodozije je za jedno kratko vrijeme sjedinio u svojim rukama vlast nad oba dijela
Rimskog Carstva. Sljedee, 395. g, on je umro.

Podjela Cars tva na Istono i Zapadno

Teodozija su naslijedili sinovi: Arkadije , koji je od oca dobio na upravu Istok, i Honorije,
kome je dano Zapadno Carstvo. Nasljednici cara Teodozija bili su ljudi slabe inicijative (tim prije
to je Arkadije prigodom stupanja na prijestolje imao 18, a Honorije tek 11 godina ); oni su bili
zauzeti dvorskim intrigama i bili su pod utjecajem svoje okoline, u kojoj su veliku ulogu igrali
barbari u rimskoj slubi. U Zapadnom Carstvu Vandal Stilihon - magister militum, a faktini
vladar itavog Carstva istakao se jo pod Teodozije, koji ga je vjenao sa svojom pokerkom i
predloio ga Arkadiju za najboljeg savjetnika. Stilihon je bio energian vojskovoa i diplomat, koji
se skrbio o obrani Carstva. Na Arkadijevom dvoru u Konstantinopolu uivao je neogranieni utjecaj
prefekt pretorija, Gal, Rufin.

Nav ala na Zapadno Cars tvo

Glavnu opasnost po Carstvo predstavljali su na sjeveru Vizigoti, na ijem je elu stajo Alarih. On
je najprije napadao balkanska podruja, a zatim, 401. g, je napao i Italiju. Stilihon je sklopio s njima
mir, pri emu je Alarih bio duan pruati Rimu pomo u borbi sa Carigradom. 406. g. barbarska
plemena prela su Rajnu i odmah zatim opustoila Galiju; u raznim mjestima pojavili su se
uzurpatori. 408. g. Alarih je zauzeo Panoniju i Norik, zatim krenuo na Italiju i zatraio novac za
svoju vojsku. Ovom zahtjevu je bilo udovoljeno, jer je Stilihonu vie odgovarao sporazum s
Alarihom i njega je tako htio iskoristiti u svojoj borbi protiv uzurpator, kao i protiv Carigrada; ali je
na Honorijevom dvoru pobijedila protivnika stranka; Stilihon je bio svrgnut s vlasti i pogubljen
(408. g.).

Alarihov o zauzimanje Rima

Ugovor sa Alarihom takoer je bio raskinut. Onda Alarih krene u napad na Rim. Dva puta su Goti
napadali Rim, a treeg puta, 24. kolovoza 410. g, Rim je bio zauzet i opljakan od Alarihove vojske,
kojoj su vrata otvorili robovi. Tri dana je grad bio izloen pustoenju. Stanovnici su mogli nai
utoite samo po crkvama, koje je Alarih potedio iako je bio arijanac. Pad Rima ostavio je na
suvremenike snaan dojam. U nekim mjestima on je izazvao pogansku reakciju. U Africi je biskup
Augustin, pod dojmom rimskih dogaaja i vraanja poganskim obredima u nekim afrikim
gradovima, napisao svoje znamenito djelo O dravi bojoj.
Po Augustinovom miljenju, Rim je pretrpio kaznu za svoju grenu prolost. U tom djelu pisac je
razvio misao o odnosu izmeu crkve, prave drave Boje na zemlji, i drave, koja treba biti njen
zatitnik. Augustinove postavke utjecale su na panjolskog akona Orozija, koji je ukratko izloio
itavu rimsku povijest, da bi dokazao da je pad Rima odmazda za stare zloine. Neki poganski pisci,
kao Rutilije Namacijan, nadali su se povratku negdanje slave; drugi pak, kao povjesniar Zosim,
krivili su za pad Rima otpadnitvo od stare religije.

Prov ala Huna

Alarih je napustio Rim. Nakon njegove smrti Goti su otili u Galiju. Ali oslabljeno Carstvo nije
vie moglo odolijevati navalama barbara.
Jo 409. g. upali su u panjolsku Vandali, Svevi i Alani i naselili se u pojedinim njenim
podrujima; 420. g. Vandali i Alani uvrstili su se na Pirenejskom poluotoku, a 429. g. prebacili se
na afriku obalu i zauzeli veliki dio Numidije i Afrike. U pojedinim sluajevima rimske su
vojskovoe uspijevale odnijeti pobjedu nad barbarima, ali te pobjede nisu mogle promijeniti stanje u
Carstvu. Veliku opasnost za rimsku dravu predstavljali su Huni. Tridesetih godina V st. hunski
voa Atila ujedinio je pod svojom vlau hunska plemena, koja su lutala po srednjoj i istonoj
Europi. Odmah iza toga zauzeli su oni neka podruja rimskih provincija Panonije i Mezije. Pod
izgovorom da Valentinijan III (425.455.), koji je proglaen carem ubrzo nakon Honorijeve smrti,
nije ispunio njegove zahtjeve, Atila je opustoio Galiju. Na Katalunskim poljima dolo je do
estoke, ali neodlune bitke, u kojoj se protiv Atile borio rimski vojskovoa Aecije; on se nalazio na
elu vojske sastavljene uglavnom od barbarskih plemena. Atila je prekinuo ofenzivu i vratio se
preko Rajne. 452. g. napao je Gornju Italiju. Ali je Atila ubrzo napustio Italiju i vratio se u podruja
preko Dunava. Sljedee godine je umro, a njegova se drava, sastavljen od raznih plemena, raspala.

Pad Zapadnog Rims kog Cars tva

U zapadnom dijelu Carstva nije se prekidala borba za carsko prijestolje, iako presudno znaenje
nisu imali carevi, ve barbarke vojni zapovjednici koji su se nalazili u rimskoj slubi. 475. g. rimski
patriciji Orest doveo je na prijestolje svoga sina Romula Augustula i u njegovo ime upravljao
dravom. Ali su se protiv njega digli barbarski plaenici, na ijem se elu nalazio jedan Skir
Odoakar. 476. g. Orest je bio ubijen, Romul Augustul svrgnut s vlasti, a znakove carskog
dostojanstva Odoakar je poslao u Carigrad. Uobiajeno je da se ovaj dogaaj smatra krajem
Zapadnog Rimskog Carstva.

2. Istono Rimsko Carstvo u V VI st. Kodifikacija rimskog prava

Vanjs kopolitik o stanje

Istono Rimsko Carstvo takoer je bilo izloen barbarskim napadima u V st, ali je ipak bilo pod
manjim udarom od rimskog Zapada. Meu carevima bilo je, ako ne eminentnih, a ono ipak dovoljno
energinih ljudi; takav je, na primjer, bio Lav I (457. 474.), koji se je znao osloboditi monih
vojskovoa, koji su eljeli upravljati dravom umjesto njega; osim toga, on je odbio navalu
Germana. Carevi u Carigradu dobili su od Rimskog Carstva u naslijee istono pitanje; borba s
Perzijancima, uspjena 421. g, obnovljena je na poetku VI st. Ona je voena od 502. do 506. g. i
zavrila se uspostavljanjem status quo-a.
Od poetka VI st, pod carem Anastazijem (491. 518.), Istono Carstvo poinju napadati
Slaveni. Slavenske naseobine, osnovane na Balkanskom poluotoku, odigrale su veliku ulogu u ivotu
Istonog Carstva i doprinijele feudalizaciji agrarnih odnosa.

Corpus iuris civ ilis

Na dvoru istonih careva i dalje je prouavano i sistematizirano rimsko pravo; opseno

zakonodavstvo kasnog Carstva zahtijevalo je odreenu obradu i sistematizaciju. U to doba nije bilo
takvih pravnika koji bi odredili mjesto pojedinih carskih konstitucija u sustavu rimskog prava; bilo je
potrebno stvoriti makar jedan zbornik opeobveznih odluka. Prvi pokuaji kodifikacije padaju jo
pod kraj III i na poetak IV st. Pod Teodozijem II jedna posebna komisija sakupila je sve
konstitucije koje su izdavali Konstantin i njegovi nasljednici; sistematizirala ih prema sadraju,
modificirala u pojedinim sluajevima tekst, da bi ga skratila i uinila jasnijim. To je izdanje, uz neke
praznine, sauvano sve do naeg vremena i nosi naslov Codex Theodosianus. Ali ovaj zbornik nije
zadovoljio potrebe pravnika za takvim prirunikom koji bi sadravao sve osnove prava (ius) i
metode njegove primjene. Taj zadatak rijeen je tek za vladavine Justinijana I (527. 565.), jednog
od najaktivnijih istonih careva. Nakon dugotrajnog rada pravnik objavljen je onaj pravni zbornik
koji je kasnije (u XVI st.) dobio naslov Corpus iuris civilis.
On sadri: 1) Institucije, koje izlau osnove rimskog prava (sastavljene su uglavnom na
osnovu Gajevih Institucija); ali taj zbornik nije bio samo, kako bismo mu danas rekli, udbenik,
jer su njegovi paragrafi imali snagu zakona; 2) Digeste, koje sadre fragmente iz djela klasinih
pravnika, sustavno rasporeenih; zavisno od sadraja, fragmenti se dijele na 50 knjiga, svaka knjiga
sastoji se od titula, koje su dobile odgovarajue naslove, a svaka titula iz pojedinih fragmenata,
koji sadre miljenja ovog ili onog pravnika; 3) Justinijanov kodeks, koji sadri zakonodavne
odluke; njih su pravnici revidirali i izbacili ono to su smatrali zastarjelim; 4) Justinijanove
novele, koje predstavljaju dopunu i izmjenu odredbi sadranih u Kodeksu.
Corpus iuris civilis nije unosio u rimsko pravo nita to bi bilo principijelno novo; ali su u
njemu odstranjeni momenti koji bi se morali smatrati anakronizmom, ili je pak, naprotiv, ozakonjeno
ono to je ulo u praksu. Tako su, na primjer, iezli mancipacija i iure cessio kao naini stjecanja
stvari, i u svezi s tim u Kodeksu nema podjele predmeta na res mancipi i res nec mancipi;
priznavana je samo pismena stipulacija; u znatnoj mjeri ublaena je oinska vlast, zabranjena
prodaja djece, a za ubojstvo sina ocu je prijetila teka kazna. Na ubojstvo roba s predumiljajem
gledalo se kao na zloin i krivac je podlijegao kazni; ali se ubojstvo bez predumiljaja, u koje je
uvrtavana i smrt za vrijeme batinanja, nije kanjavalo. U nasljednom pravu ukinuto je mancipaciona
oporuka, povezao sa suvinim formalnostima, a stvorene su nove slubene forme; oporuno
ostavljanje uneseno u sudski protokol ili podneseno caru. Konano je uklonjena razlika izmeu
agnat i kognat u pogledu oporunog ostavljanja, nije bilo vano ni to nalazi li se nasljednik pod
oporuiteljevom vlau ili je slobodan od nje; uziman je u obzir samo stupanj srodstva.
Justinijanova kodifikacija zavrila je razvitak rimskog prava. Corpus iurs civilis bio je
rezultat viestoljetnog rada pravnika; on je prouavan i komentiran kako u srednjem, tako i u novom
vijeku. U vrijeme cara Justinijana pada i drugi vaan povijesni dogaaj: 529. g. zatvorena je Atenska
akademija, posljednja utvrda poganstva u antikoj filozofiji.

Jus tinijanov a osvajanja

Justinijan je uinio posljednji ozbiljan pokuaj obnove vlasti Rimskog Carstva. Njegov
vojskovoa Belizar uspio je povratiti Afriku i Numidiju, osvojiti Siciliju, a nakon upornog rata
uvrstiti se i u Italiji; tijekom nekoliko godina Rim je bio u rukama Bizantinaca. Ali su se osvajanja u
Italiji pokazala kratkotrajnim. Samo su Ravena i nekoliko primorskih gradova ostali u carevim
rukama. U Africi i panjolskoj careva se vlast ograniavala samo na pojedina podruja. Rat sa
Perzijom, provale Avara i Slavena na sjeveroistoku nisu caru pruili mogunost koncentracije
svojih snaga za borbu na Zapadu. U sastava Istonog Carstva uli su pod Justinijanom i teritoriji
bive Bosporske kraljevine, koju su napadali Goti i Huni. Nakon 350. g. nema spomen o
bosporskim kraljevima. Justinijan okupira ta podruja, obnavlja stara i gradi nova utvrenja.
Justinijanova vladavina moe se smatrati posljednjom etapom rimske povijesti. Slubeno, Carstvo je
postojalo sve do 1453. g, ali u njegovom unutarnjem poretku, i u naelima njegove politike ima sve
manje crta zajednikih sa Rimom. Dogaaji gospodarskog i politikog ivota Istonog Carstva
poevi od vremena Justinijanove vladavine sainjavaju sadraj povijesti Bizanta koji predstavlja
sastavni dio srednjovjekovne povijesti.

3. Feudalizacija Rimskog Carstva

Vanjskopolitiki dogaaji IV-VI st. ne mogu se promatrati odvojeno od onih socijalnih potresa
koji su se dogaali u ivotu Rimskog Carstva.

Socijalna osnov a kas nog Cars tva

Pitanje o socijalnom osloncu vlasti kasnog Carstva ne moe se rijeiti podjednako za sva
razdoblja. Kasno je Carstvo bilo dosljedno sprovedena vojna diktatura, i zato je njegov glavni
materijalni oslonac i dalje bila vojska. Nesumnjivo je da su i veliki zemljoposjednici pruali
carevima podrku.
Ali dravnoj upravi nije bila dovoljna samo podrka velikih magnata. Zakonodavni spomenici
govore o pokuaju pronalaenja oslonca i kod srednjih slojeva, i u tom pogledu postignuti su
odreeni uspjesi, osobito ako uzmemo u obzir ulogu srednjih zemljoposjednika. Carevi su vojnicima
i inovnicima darivali zemlju i samim tim stvarali sloj koji je pruao podrku dravnoj upravi.
Najzad, dravna uprava je traila podrku i meu irokim slojevima stanovnitva. Zakoni esto
govore o zatiti slobodnih ljudi od samovolje inovnika i magnata.

Porast feudalnih elemenata

Socijalna osnova Carstva, naroito na Zapadu, sve se vie suavala. To je bilo u svezi s porastom
feudalnih elemenata. Feudalni odnosi nastajali su u prvom redu na velikim posjedima, gdje su se
dotad slobodni koloni pretvarali u kmetove. Ti feudalni elementi postojali su i u samom dravnom
sustavu kasnog Carstva. Sjetimo se, na primjer, naturalnog sustava poreznog zaduivanja, naturalnog
sustava plaanja inovnitva i vojske, znaenja ogromnih carskih posjeda. Ali je drava, u svojoj
biti, i dalje bila robovlasnika. Dovoljno je usporediti Institucije cara Justinijana sa
Institucijama pravnika Gaja. Njih dijeli 400 godina. Meutim, kad je rije o osnovnim drutvenim
skupinama, mi meu njima ne moemo pronai principijelnih razlika: Osnovna podjela prava
linosti stoji u Justinijanovim Institucijama sastoji se u tome to su svi ljudi ili slobodni ili
robovi. Slobodni se dijele na slobodnoroene i na osloboenike. Razvoj kolonatskih odnosa nije tu
naao svoga odraza. Isto to vrijedi i za stav prema robovima. Justinijanove Institucije
formuliraju naela koja su karakteristina za razvijeno robovlasniko drutvo. Odnosi izmeu
posesora i kolona, odnosi koji su stvarani kao rezultat patrocinij, bili su u svojoj biti ve feudalni.
Porast patrocinij, jaanje individualne vlasti svjedoili su o slabosti robovlasnike drave. Ona
vie nije mogla uvati interese velikih robovlasnika, tako da su oni pribjegavali samostalnoj zatiti
svojih interesa. Zato dolazi do utvrivanja vil, pojave odreda bukcelarij itd. Pred kraj svog
postojanja rimska carska uprava oslanja se samo na manje odrede koji su se sastojali od barbaraplaenika.

4. Revolucija robova i kolona

Revolucionarni pokret robova i kolona bio je na poetku Dioklecijanove vladavine samo
privremeno uguen. On se uskoro razvio sa novom snagom i nije prestajao sve do zadnjih dana
Zapadnog Carstva. Mogu se istaknuti sljedee osnovne crte revolucije robova. Revolucija robova
formirala se iz niza veoma estokih socijalnih pokreta, koji su potresali periferna podruja Carstva,
gdje je dravna vlast bila slabija i gdje su se jo bili sauvali ostaci poretka prvobitne zajednice.
Pokretaka snaga u tim ustancima bili su robovi, koji su uivali podrku kolon. Ustanici su pruali
pomo barbarima koji su napadali Carstvo. Ti su se pokreti odvijali tijekom dueg razdoblja (od
prve polovice IV do kraja V st.) i nosili stihijski karakter. Subjektivno uzevi, i robovi i koloni
stavljali se sebi za cilj povratak patrijarhalnog poretka prvobitne zajednice, objektivno pak, oni su
doprinosili ruenju robovlasnike drave.
Dravna uprava kasnog Carstva koristila je sva sredstva za borbu protiv revolucionarnog pokreta,
ali se ona u mnogim sluajevima pokazala nemonom. Pojedini porazi ustanika nisu mogli uguiti
pokret. Protiv pobunjenih robova i kolona vodili su borbu i sami magnati. O tome svjedoi pojava
odred bukcelarij, utvrenih vila itd.

Pok ret bag aud

Ustanci su zahvatili as jedne, as druge provincije Rimskog Carstva. Kao primjer moe se uzeti
pokret bagauda, koji je privremeno bio uguio Maksimijan, ali koji se u V st. razbuktao novom
silinom, zahvativi Galiju i panjolsku. Podatke o njim donosi nam ve spomenuti Salvijan. to je
drugo kae on stvorilo bagaude nego naa nepravednost i nepotenje upravlja, njihovi
lopovluci i pljake!

Pok ret agnos tik

Pokret niih slojeva stanovnitva najbolje nam je poznat u Rimskoj Africi. Ustanici su se nazivali
agnosticima borcima za pravu vjeru; protivnici agnostika, katoliki biskupi, nazivaju ih
cirkumcelionima, tj. skitnicama oko seoskih koliba.
Glavni sudionici u pokretu bili su robovi vezani za zemlju. Ustanici su uivali podrku zavisnog i
poluzavisnog berberskog stanovnitva. Ideoloki, oni su bili povezani sa donatizmom rigoristikim
pokretom, koji se formirao onda kada su sabori biskup i car Konstantin osudili vou tog pokreta
Donata. Donatisti su zastupali stabilnost crkvenog poretka koji se formirao u Africi tijekom dva
stoljea. Oni su branili nezavisnost crkve od drave, a svojim tvrdnjama da se prava vjera sauvala
samo u Africi ideoloki su opravdavali separatistika nastojanja raznih skupina stanovnitva, koje je
grcalo pod teretom kasnorimske uprave. Agnostici su predstavljali njihovo lijevo krilo. Oni su sebe
smatrali borcima za pravu vjeru. Ali je glavna otrica te borbe bile uperena protiv velikih
zemljoposjednika, inovnitva i sveenstva slubene crkve, koje je prualo podrku Carstvu i
njegovom poretku. Naoruani batinama, oni su ili po posjedima, oslobaali robove, unitavali
dunike priznanice. Nijedan posesor kae protivnik donatstva Optat iz Mileve nije bio
spokojan u pogledu svojih posjeda. Dunike priznanice gubile su svoju snagu; u to vrijeme
nijedan vjerovnik nije htio traiti svoje dugove. Sve su terorizirala pisma onih koji su sebe gordo
nazivali voama svetih. Uslijed toga, oni koje je trebalo moliti za milost, sami su u smrtnom
strahu morali s ponienjem moliti za to. Svatko se urio da izgubi ak i veoma velike dugove, i
smatrao je dobitkom ve samo spaavanje od nasilja. Ni putovi nisu mogli biti sasvim sigurni, jer
su gospodare izbacivali iz kola, i oni su morali bjeati ispred robova, koji su zasjeli na mjesto
gospodara; po njihovoj odluci i naredbi, robovi i gospodari mijenjali su svoje poloaje .
Prijetei batinama, paleom i ubojstvima, oni su razbijali ploe s imenima robova, da bi ih zatim
oslobodili. 340. g. na elu ustanka nalazili su se Aksido i Fazir, mjesni domoroci berberskog
porijekla, kao to govore sama njihova imena. Obojica su poginula u borbi sa rimskim postrojbama.
Nakon njih agnostike je okupio biskup grada Bagaje Donat. Pokret pod Donatovim vodstvom bio je
slomljen, mnotvo agnostika je poginulo, ali sam ustanak nije bio konano uguen. Krajem IV st. u
gradu Tamugadi djelovao je biskup Optat, od kojeg su strepili okolni zemljoposjednici. On je
natjerao trgovce da utrak dijele s kupcima i pruao je zatitu siromanima. Rimska je uprava slala
postrojbe, koje su agnosticima nanosile poneke poraze, i donosila stroge zakone protiv donatizma;
usprkos tome, u pojedinim podrujima, u Numidiji i Mauretaniji, pokret je trajao itavo jedno
stoljee (od tridesetih godina IV st. do tridesetih godina V st.). O njegovoj daljnjoj sudbini nakon
vandalskog osvajanja, nemamo podataka.
I pokret agnostika, i pokret bagauda predstavljaju kariku u onom snanom procesu koji nazivamo
revolucijom robova, koja je potkopavala temelje robovlasnitva i slabila Rimsko Carstvo. Podrka
koju su robovi pruali barbarima doprinosila je ruenju robovlasnike drave; o toj podrci postoje
sigurni podaci. Po svjedoanstvu Amijana Marcelina, 378. g. robovi su pruili podrku Vizigotima u
njihovoj borbi s Rimljanima. 410. g. robovi su otvorili vrata Rima gotskom voi Alarihu. Barbari
koji su upadali u rimska podruja nailazili su na podrku od strane potlaenih slojeva. Salvijan
povodom toga kae: Svi Rimljani (koji se nalaze pod barbarima) imaju samo jednu elju da se
vie ne moraju vratiti u rimsko podanitvo. Rimski plebs tamo jednoduno izjavljuje elju da mu se
dozvoli da i dalje ivi s barbarimaDakle, naa braa ne samo da uope ne ele prebjei nama od

njih, ve naprotiv, ostavljaju nas, da bi prebjegli k njima.

5. Problem pada antikog drutva u povijesnoj literaturi XVIII XX st.

Pitanje o uzrocima pada Rimskog Carstva spada meu najsloenija pitanja u itavoj
historiografiji. Kao to je naprijed ve istaknuto, to su pitanje postavili jo suvremenici pada
Rimskog Carstva. Njega su obraivali pisci renesansnog vremena, koji su ukazivali na znaaj
barbarskih osvajanja. Montesquieu je glavni uzrok propasti Rimskog Carstva vidio u opadanju
rimskog junatva i jednostavnosti, to je bilo rezultat osvajanja bogatih istonih zemalja od strane
Rima. Gibbon je do odreene mjere dijelio njegove stavove, ali je nastojao naglasiti destruktivnu
ulogu kranstva, pod ijim je utjecajem nestalo stoljetnog rimskog duha. Tako su na to pitanje
odgovarali i drugi povjesniari XVIII st. U graanskoj historiografiji XIX st. bilo je dosta
najraznovrsnijih pokuaja da se odgovori na to pitanje. Eduard Mayer stajao je na gleditu ciklikog
razvoja (prije njega slino miljenje zastupao je talijanski filozof Vico): antika je znala za iste
stadije razvitka kao i europsko drutvo; nakon procvata kapitalizma u doba Rimskog Carstva,
ponovo poinje opadanje, vraanje naturalnom gospodarstvu. To je opadanje zakonito, jer je
kapitalizam najvii stadij razvoja kulture; pad kapitalizma moe dovesti samo do propasti kulture.
Drugi povjesniari nastojali su pronai uzrok u pojedinim povijesnim pojavama. Tako je, na
primjer, Hartman taj uzrok vidio u sve veem smanjivanju stanovnitva. Pelman je ukazivao na
socijalnu borbu u zadnjim stoljeima Rimskog Carstva. Max Weber je skretao panju na to da je i
antika kultura poglavito primorska, njeno prodiranje u dubinu zemlje i ekstenzivno irenje
doveli su do gubitka intenziteta, povratka starim, naturalnim oblicima gospodarstva.
Zastupajui isto gledite kao i Eduard Meyer, Pelman je smatrao da su se u antici zajedno sa
kapitalizmom razvijali socijalizam i komunizam i da je pokret masa unitio kulturu. Njemu je blizak i
pogled Rostovtzeffa, po ijem se miljenju Rimsko Carstvo u doba svog procvata oslanjalo na
municipalno graanstvo. Proturjenosti izmeu grada i sela, otra podjela drutva na honestiores
(ugledne) i humiliores (nie) dovodi od revolucije. Protiv graanstva istupaju mase, seljaci sa
sela i radnici iz gradova (the paesants in the country and the workmen in the cities). Izraavatelj te
revolucije bila je vojska, koja se sastojala od predstavnika niih slojeva stanovnitva. Neredi III st. i
jesu upravo socijalna revolucija. Istonjaki despotizam, koji se oslanjao na vojsku, birokraciju i
seljatvo, nije mogao sprijeiti propast antikog svijeta. Rostovtzeff smatra da irenje kulture vodi
smanjivanju njenog intenziteta. On svoje djelo zavrava pitanjem: Nije li svaka civilizacija
osuena na propast, im pone prodirati u mase .Neki istraivai ukazivali su na odreene
politike uzroke. Po Belochu, traginu ulogu odigralo je to to je Rimsko Carstvo progutalo grki
polis. Heitland je ukazivao na to da je Rimsko Carstvo bilo nesposobno da angaira masu za dravnu
upravu; broj ljudi koji su sudjelovali u dravnoj upravi sve se vie smanjivao, a predstavniki oblik
uprave nije bio poznat. Ferrero je skretao panju na prijelaz vlasti po naslijeu od Marka Aurelija na
Komoda, kao na injenicu od izvanredne vanosti. Senat je samim tim gubio svoj prijanji autoritet, a
na autoritetu te starinske ustanove poivala je mo rimske drave. Drugu jednu okolnost kao
presudan imbenik pada Carstva navodi Kornemann: po njegovom miljenu, Augustovo smanjivanje
rimske pogranine vojske predstavljalo je prepreku za potrebnu i pouzdanu zatitu Carstva.
Prethodnik faistikih teoretiara O. Seeck vidio je glavni uzrok rimske propasti u sve veem
istrebljenju najboljih ljudi. Unitenje aristokracije i irenje kulture u masama vodilo je Rimsko
Carstvo opadanju, dok su meutim germanska plemena, koja su tada nadirala, bila puna ivotne

snage.
Njemaki faisti tvrdili su da je rimska vladavina dovela do mijeanja rasa, do gubitka istoe,
tako da je pobjeda Germana, istokrvnih Arijaca, bila pobjeda vieg, vladajueg naela.
Mijeanje rasnih tipova kao uzrok pada Rimskog Carstva priznavao je i ameriki povjesniarekonomist T. Frank.
Meutim, mijeanje raznih etnikih skupina nije slabilo Carstvo, ve ga je jaalo, jer je meu
osloboenicima bilo ponajvie aktivnih ljudi koji su igrali veliku ulogu u gospodarskom ivotu
Carstva. to se tie barbarskih napada, treba naglasiti da nisu napadali samo Germani, ve i drugi
narodi: sarmatska plemena, Alani, a od VI st. Slaveni. Prema tome, pogledi faista su iz temelja
pogreni i proturjee svim povijesnim zakonitostima. to se tie ostalih gledita, ona ponekad
ispravno primjeuju ovu ili onu stranu povijesnog procesa (sve vei nedostatak ljudstva, to to je
Carstvo progutalo polis itd.), ali tu stranu smatraju uzrokom, dok je ona meutim posljedica.

Popis rimskih careva

AUGUST 27. g.pr.K. 14. g.
C. Octavius: roen 63. g.pr.K.; nakon usinovljenja 44. g.; C. Iulisu Caesar Octavianus; od 40. g.: Imp. Caesar; o d27. g.:
Imp. Caesar Aug ustus
TIB ERIJ E 14. 37. g.
T. Clau d iu s Nero; ro en 42. g.pr.K.; nak on usin ovljen ja 4. g.: Ti. Iuliu s Caesar; kao car: Ti. Caesar Aug ustus
KALIGULA (I) 37. 41. g.
C. Iuliu s Caesar; ro. 12; kao car: C. Caesar Aug ustus German icus
KLAUDIJ E (I) 41. 54. g.
T. Clau d iu s Drusus; ro. 10. g.pr.K.; nak on 9. g.: German icus: od 4. g. : Ti. Clau d iu s Caesar Aug ustus German icus
NERON 54. 68. g.
L. Domitius Ahenobarbus; ro. 37. g.; nakon usinovljenja 50. g.: Nero Claudius Drusus Germanicus Caesar; kao car:
(Imp.) Nero Clau d iu s Caesar Aug ustus German icus
GALB A 68. 69. g.
Ser. Sulp iciu s Galb a; ro. 5. g.; kao car Ser. Galb a, Imp. Caesar Aug ustus; Imp. Ser. Sulp iciu s Galb a Caesar Aug ustus
OTON 69. g.
M. Salviu s Oth o; ro. 32. g.; kao car: Imp. M. Oth o Caesar Aug ustus
VITELIJ E 69. g.
A. Viteliu s; ro. 15. g.; kao car: A. Viteliu s Aug ustus Imp. German icus
VESPAZIJ AN 69. 79. g.
T. Flaviu s Vespasia n us; ro. 9. g.; kao car: Imp. Caesar Vespasia n us Aug ustus
TIT 79. 81. g.
T. Flaviu s Vespasia n us; ro. 39. g.; kao car: Imp. Titus Caesar Vespasia n us Aug ustus
DOM ICIJ AN 81. 96. g.
T. Flaviu s Domitia n us; ro. 51. g.; kao car Imp. Caesar Domitia n us Aug ustus (Imp. Domitia n us Caesar Aug ustus
NERVA 96. - 98. g.
M. Cocceiu s Nerva; ro. 35.; kao car: Imp. Nerva Caesar Aug ustus; Imp. Caesar Nerva Aug ustus
TRAJ AN 98. 117. g.
M. Ulp iu s Traia n us; ro. 53. g.; posin jen od Nerve 97. g.; kao car: Imp. Caesar Nerva Traia n us Aug ustus
HADRIJ AN 117. 138. g.
P. Aeliu s Had ria n us; ro. 76. g.; kao car: Imp. Caesar Traia n us Had ria n us Aug ustus
ANTONIN PIO 138. 161. g.
T. Aureliu s Fulvus Boio n iu s Arriu s Anton in us; ro. 86. g.; nak on usin ovljen ja 138. g.: T. Aeliu s Caesar Anton in us; kao car:
Imp. Caesar T. Aeliu s Had ria n us Anton in us Aug ustus Piu s
MARKO AURELIJ E 161. 180. g.
M. Annius Catilius Severus; ro. 121. g.; od 130. g.: M. Aurelius Verus; nakon usinovljenja 138. g.: M. Aelius Verus
Aureliu s Caesar; koa car: Imp. Caesar M. Aureliu s Anton in us Aug ustus
LUCIJ E VER 161. 169. g.
L. Ceionius Comodus; ro. 130.; nakon usinovljenja od strane Pia: L. Aelius Aurelius Commodus; kao car: Imp. Caesar L.
Aureliu s Verus Aug ustus
KOM OD 180. 192. g.
L. Aelius Aurelius Commodus; ro. 161. g.; kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Commodus Antoninus Augustus; Imp. Caesar
L. Aeliu s Aureliu s Commod us Aug ustus

PERTINAKS 193. g.
P. Helviu s Pertin ax, ro. 126.; kao car: Imp. Caesar P. Helviu s Pertin ax Aug ustus
DIDIJ E JULIJ AN 193. g.
M. Did iu s Severus Iulia n us; ro. 133. g.; kao car Imp. Caesar M. Did iu s Severus Iulia n us Aug ustus
SEPTIM IJ E SEVER 193. 211. g.
L. Septimiu s Severus Iulia n us; ro. 146 g.; kao car: Imp. Caesar L. Septimiu s Severus Pertin ax Aug ustus
KLODIJ E ALB IN 193. 197. g.
D. Clodius Albinus; ro. 140. g.; posinjen od Septimija Severa: D. Clodius Septimius Albinus Caesar; 196. g. proglasio se
Aug ustom: Imp. Caesar D. Clod iu s Septimiu s Alb in us Aug ustus; nij e priznavao vlast Septimij a Severa
PESCENIJ E NIGER 193. 194. g.
c. Pescennius Niger Iustus; kao car: Imp. Caesar C. Pescennius Niger Iustus Augustus; nije priznavoa vlast Septimija
Severa
KARAKALA 211. 217. g.
Septimius Bassianus; ro 186. g.; kao car od 198. g.: Imp. Caesar M. Aurelius (Severus) Antoninus Augustus
(Caracallus, Caracalla)
GETA 211. 212. g.
L. Septimiu s Geta; ro 189. g.; kao car od 209. g.: Imp. Caesatr P. Septimiu s Geta Aug ustus
MAKRIN 217. 218. g.
M. Opelliu s Macrin us; ro. 164. g.; ikao car: Imp. Caesar M. Opelliu s Macrin us Aug ustus
ELAGAB AL 218. 222. g.
Variu s Avitus (Helio g ab alus, Elag ab alus); ro. 204. g. kao car: Imp. Caesar M. Aureliu s Anton in us Aug ustus
ALEKSANDAR SEVER 222. 235. g.
Alexianus Bassianus; ro. 208. g, posinjen od Elagabala 221. g.; kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Severus Alexander
Aug ustus
MAKSIM IN 235. 238. g.
M. Anton iu s Gord ia n us; ro. 192. g.; kao car: Imp. Caesar C. Iuliu s Verus Maximin us Aug ustus
GORDIJ AN (I) 238. g.
M. Antonius Gordianus; ro. 159. g.; koa car: Imp. Caesar M. Antoninus Gordianus Sempronianus Romanus Africanus
Aug ustus
GORDIJ AN (II) 238. g.
M. Antonius Gordianus; ro. 159. g.; kao car: Imp. Caesar M. Antoninus Gordianus Sempronianus Romanus Africanus
Aug ustus
PUPIEN 238. g.
M. Clod iu s Pup ien us Maximus; ro. 164. g.; kao car: Imp. Caesar M. Clod iu s Pup ien us Maximus Aug ustus
BALB IN 238. g.
D. Caeliu s Calvin us Balb in us, ro. 178. g.; kao car: Imp. Caesar D. Caeliu s Calvin us Balb in us Aug ustus
GORDIJ AN (III) 238. 244. g.
M. Anton iu s Gord ia n us; ro. 225. g.; kao car: Imp. Caesar M. Anton iu s Gord ia n us Aug ustus
FILIP ARAP 244. 249. g.
M. Iuliu s Philipp us; kao car: Imp. Caesar M. Iuliu s Philipp us Aug ustus
FILIP (MLAI) 247. 249. g.
M. Iulius Philippus; ro. 237. ili 238. g.; kao car: Imp. Caesar M. Iulius Philippus Augustus; suvladar svoga oca Filipa
Arap a
DECIJ E 249. 251. g.
Q. Herenn iu s Etruscus Messiu s Deciu s; kao car: Imp. Caesar Q. Herenn iu s Etruscus Messiu s Deciu s Aug ustus
HOSTILIJ AN 251. g.

C. Valens Hostilia n us Messiu s Quintus; kao car: Imp. Caesar C. Valens Hostilia n us Messiu s Quintus Aug ustus
TREB ONIJ AN GAL 251. 253. g.
C. Vib iu s Treb on ia n us Gallus; ro. 207. g.; kao car: Imp. Caesar C. Vib iu s Treb on ia n us Gallus Aug ustus
VOLUSIJ AN 251. 253. g.
C. Vibius Afinius Gallus Veldumnianus Volusianus; kao car: Imp. Caesar C. Vibius Afinius Gallus Veldumnianus
Volusia n us Aug ustus
EMILIJ AN 253. g.
M. Aemiliu s Aemilia n us; kao car: Imp. Caesar M. Aemilus Aemilia n us Aug ustus
VALERIJ AN 253. 260. g.
P. Licin iu s Valeria n us; ro. 193. g.; kao car: Imp. Caesar P. Licin iu s Valeria n us Aug ustus
GALIJ EN 253. 260. g.
P. Licin iu s Egn atiu s Gallien us; ro. 218. g.; kao car Imp. Caesar P. Licin iu s Egn atiu s Gallien us Aug ustus
POSTUM US 258. 268. g.
M. Cassianius Latinius Postumus; proglaen carem u Galiji, nije priznavao vlast Galijena; kao car: Imp. Caesar M.
Cassia n iu s Latin iu s Postumus Aug ustus
VIKTORIN 268. 270. g.
M. Piavonius Victorianus; naslijedio je Postumusa; vladao je Galijom; kao car: Imp. Caesar M. Piavonius Victorinus
Aug ustus
KLAUDIJ E (III) GOTSKI 268. 270. g.
M. Aureliu s Clau d iu s; ro. 219. ili 220. g.; kao car: Imp. Caesar M. Aureliu s Clau d iu s Aug ustus
TETRIK 270. 273. g.
C. Esuviu s Tetricus Piu s; vlad ao u Galij i; kao car: Imp. Caesar M. Aureliu s Clau d iu s Aug ustus
KVINTIL 270. g.
M. Aureliu s Clau d iu s Quintillus; kao car: Imp. Caesar M. Aureliu s Clau d iu s Quintillus Aug ustus
AURELIJ AN 270. 275. g.
L. Domitiu s Aurelia n us; ro. 214. ili 215. g.; kao car: Imp. Caesar L. Domitiu s Aurelia n us Aug ustus
TACIT 275. 276. g.
M. Clau d iu s Tacitus; kao car: Imp. Caesar M. Clau d iu s Tacitus Aug ustus
FLORIJ AN 276. g.
M. Ann iu s Floria n us; kao car: Imp. Caesar M. Ann iu s Floria n us Aug ustus
PROB 276. 282. g.
M. Aureliu s Prob us; ro. 232. g.; kao car: Imp. Caesar M. Aureliu s Prob us Aug ustus
KAR 282. 283. g.
M. Aureliu s Carus; kao car: Imp. Caesar M. Aureliu s Carus Aug ustus
KARIN 283. 285. g.
M. Aureliu s Carin us; kao car: Imp. Caesar M. Aureliu s Carin us Aug ustus
NUM ERIJ AN 283. 284. g.
M. Aureliu s Numeriu s Numeria n us; kao car: Imp. Caesar M. Aureliu s Numeriu s Numeria n us Aug ustus
DIOKLECIJ AN 284. 305. g.
Dio cles [ Vlaeriu s Dio cletia n us]; ro. 225. g.; kao car: Imp. Caesar C. Aureliu s Valeriu s Dio cletia n us Aug ustus
MAKSIM IJ AN 286. 305.; 307. 310. g.
M. Aureliu s Valeriu s Maximia n us; ro. 240. g.; kao car: Imp. Caesar M. Aureliu s Maximia n us Aug ustus
GALERIJ E 293. 311. g.
Galeriu s; ro. 242. g.; Imp. Caesar C. Galeriu s Valeriu s Maximia n us Aug ustus
KONSTANCIJ E (I) 293. 306. g.
Constantiu s; ro. 264. g.; posin jen od Maksimij an a; kao car: Imp. Caesar M. (C.) Flaviu s Valeriu s Constantiu s Aug ustus

KARAUZIJ E 286. 293. g.

Imp. Caesar M. Aureliu s Mau s. Aug ustus; prog laen carem u Britan ij i; nij e priznavao vlast Konstancij a
ALEKT 293. 296. g.
Imp. C. Allectus Aug ustus; nasljedn ik Karau zij a, kog a je svrgn uo; nij e priznavao vlast Konstancij a
FLAVIJ E SEVER 305. 307. g.
Imp. Caesar Flaviu s Valeriu s Severus Aug ustus
MAKSIM IN DAJ A 305. 313. g.
Daia; posin ejn od cara Galerij a; kao car: Imp. Caesar Galeriu s Valeriu s Maximin us Aug ustus
MAKSENCIJ E 307. 312. g.
Maxentiu s; ro. Oko 280. g.; koa car: Imp. Caesar M. Aureliu s Valerriu s Maxentiu s Aug ustus
ALEKSANDAR 308. 311. g.
Imp. Caesar L. Domitiu s Alexand er Aug ustus; prog laen carem u Africi; nij e priznavao vlast Maksencij a
LICINIJ E 308. 324. g.
Licin iu s; ro. 248. g.; kao car: Imp. Caesar Valeriu s Licin ia n us Licin iu s Aug ustus
KONSTANTIN (I) 306. 337. g.
Flaviu s Valeriu s Constantin us; ro. 317. g.; kao car: Imp. Caesar C. Flaviu s Valeriu s Constantin us Aug ustus
KONSTANTIN (II) 337. 340. g.
Flaviu s Clau d iu s Constantin us; ro. 317. g.; kao car: Imp. Caesar Flaviu s Clau d iu s Constantin us (iun iu r) Aug ustus
KONSTANS 337. 350. g.
Flaviu s Iuliu s Constans; ro. 323. g.; kao car: Imp. Caesar Flaviu s Iuliu s Constans Aug ustus
KONSTANCIJ E (II) 337. 361. g.
Flaviu s Iuliu s (Clau d iu s) Constantiu s; ro. 317. g.; kao car: Imp. Caesar Iuliu s Constantiu s Aug ustus
MAGNENCIJ E 350. 353. g.
Imp. Caesar Flavius Magnus Magnentius Augustus (Flavius Magnentius Maximus Augustus); nije priznvao vlast
Konstansa, a nak on Konstansove smrti Konstancij a
JULIJ AN 361. 363. g.
Imp. Caesar Flaviu s Magn us Magn entiu s Aug ustus
JOVIJ AN 363. 364. g.
Imp. Caesar Flaviu s Iovia n us Aug ustus
VALENTINIJ AN (I) 364. 375. g.
Imp. Caesar Flaviu s Valentin ia n us Aug ustus
VALENS 364. 378. g.
Imp. Caesar Flaviu s Valens Aug ustus
GRACIJ AN 367. 383. g.
Imp. Caesar Flaviu s Gyratia n us Aug ustus
VALENTINIJ AN (II) MLAI 375. 392. g.
Imp. Caesar Flaviu s Valentin ia n us (iun io r) Aug ustus
MAGNUS MAKSIM 383. 388. g.
Imp. Caesar Magn us Maximus Aug ustus
FLAVIJ E VIKTOR 384. 388. g.
Imp. Caesar Flaviu s Victor Aug ustus
EUGEN 392. 394. g.
Imp. Caesar Flaviu s Eug en iu s Aug ustus
TEODOZIJ E 379. 395. g.

Imp. Caesar Flaviu s Iovia n us Aug ustus

JOVIJ AN 363. 364. g.
Imp. Caesar Flaviu s Iovia n us Aug ustus

Zapadno Rimsko carstvo

HONORIJ E 395. 423. g. Flaviu s Hon oriu s
KONSTANTIN (III) 407. 411. g. Imp. Flavius Claudius Constantinus; proglaen carem u Britaniji, vladao u Galij i,
nij e priznavao vlast Hon orij a
PRISK ATAL 409. 410, 414. 415. g. Priscus Attalus; proglaen carem po Alarihovoj naredbi 409. 410. g , na
sjeveru Italij e; 414.. g. prog laen po drug i put za cara u Galij i; nij e priznavao vlast Hon orij a
KONSTANCIJ E (III) 421. g.
IVAN 423. 425. g.

Imp. Flavius Constantius Augustus

Johannes

VALENTINIJ AN (III) 425. 455. g.

PETRONIJ E MAKSIM 455. g.
AVIT 455. 456. g.

Flavius Placidus Valentinianus

Petronius Maximus

Avitus

Maioranus
LIB IJ E SEVER (III) 461. 465. g. Lib iu s Severus
OLIB RIJ E 472. g. Olybriu s
GLICERIJ E 473. 474. g. Glyceriu s
MAJ ORIJ AN 457. 461. g.

NEPOT 474. 475. g. Nep os

ROM UL AUGUSTUL 475. 476. g.
HONORIJ E 395. 423. g.

Romulus Augustulus

Flavius Honorius

Istono Rimsko carstvo

ARKADIJ E 395. 408. g.
TEODOZIJ E (II) 408. 459. g.
MARCIJ AL 450. 457. g.
LAV (I) 457. 474. g.
LAV MLAI 474. g.
ZENON 474. 491. g.
ANASTAZIJ E 491. 518. g.
JUSTIN (I) 518. 527. g.
JUSTINIJ AN (I) 527. 565. g.

Kronoloka tablica
(pre republike)
oko 1 800. g.pr.K. terramara kultura
oko 1000. g.pr.K. Poetak Vilanova kulture
oko 1000. g.pr.K. Prvi naseljenici na Palatinu
oko 814. g.pr.K. Osnivanje Kartage
oko VII st.pr.K. Ujedinjenje naselja na breuljcima oko Tibera (po arheolokim podacima)
754. 753. g.pr.K. Osniv anje Rima po Varonu (tradicio nalni datum)
oko VII st.pr.K. Osniv anje Roma quadrata (po arheo lo kim podacima)

oko 509. g.pr.K. Protjerivanje kraljeva (tradicionalni datum)

(doba republike)
oko 509. 265. g.pr.K. Razdoblje borbe patricija i plebejaca i osvajanje Italije
494. g. (471. po Diodoru) Prva secesija plebejaca. Osnivanje tribunata (tradicionalni datum)
486. g.pr.K. Projekt agrarnog zakona Spurija Kasija (tradicionalni datum)
480. g.pr.K. Bitka kod Himere
474. g.pr.K. Bitka kod Kume
451. 450. g.pr.K. Izbor komisije decemvir. Zapisivanje obiajnog prava. Zakoni dvanaest ploa (tradicio nalni
datum)

449. g.pr.K. Druga secesija i sporazum stalea (tradicionalni datum)

445. g.pr.K. Kapulejev zak on (tradicio nalni datum)

444. g.pr.K. Prvi vojni tribuni sa konzulskom vlau

443. g.pr.K. Uvoenje cenzure (tradicionalni datum)
406. 396. g.pr.K. Posljednji rat sa Vejom (tradicionalni datum)
390. ili 387. g.pr.K. Prijelaz Kelta prek o Apenina, zauzimanje grada Rima
367. g.pr.K. Zak oni Licinija i Seks tija

354. g.pr.K. Savez Rima sa Samnianima

348. g.pr.K. Ugovor s Kartagom
348. g.pr.K. Pobjeda Lucija Furija Kamila nad Galima
343. 341. g.pr.K. Prvi samnianski rat (tradicionalni datum)
340. 338. g.pr.K. Latinski rat
327. 304. g.pr.K. Drug i samnians ki rat

326. g.pr.K. Petelijev zakon

321. g.pr.K. Bitka u Kaudinskom klancu
312. g.pr.K. Cenzura Apija Klaudija
304. g.pr.K. Objavljivanje sudskih formula i kalendara od strane Gneja Flavija
300. g.pr.K. Zakon Ogulnij
298. 290. g.pr.K. Trei samnians ki rat

287. g.pr.K. Hortenzijev zakon

285. g.pr.K. Osvajanje sjevernih podruja Italije 280. 272. g.pr.K. Rat s Pirom
280. g.pr.K. Bitka kod Herakleje
279. g.pr.K. Bitka kod Auskula
279. g.pr.K. Ugovor s Kartagom o zajednikoj borbi protiv Pira
275. g.pr.K. Bitka kod Beneventa
oko 274. 204. g.pr.K. Gnej Nevije
273. g.pr.K. Uspostavljanje diplomatskih odnosa izmeu Egipta i Rima
272. g.pr.K. Kapitulacija Tarenta. Podinjavanje Samniana, Lukanaca i Briij Rimu
265. g.pr.K. Pokoravanje Volsinije i zavretak osvajanja Italije
264. 341. g.pr.K. Prvi punski rat

260. g.pr.K. Bitka kod Mila

256. g.pr.K. Ekspedicija Marka Atilija Regula u Afriku
246. 183. g.pr.K. Hanibal (godine ivota)
241. g.pr.K. Pobjeda Rimljana kod Egnats kih otok a. Lutacijev ugov or.

240. 220. g.pr.K. Reforma centurijatskih komicija

239. 169. g.pr.K. Enije
234. 149. g.pr.K. Marko Porcije Katon Stariji
232. g.pr.K. Flaminijev tribunat
229. 228. g.pr.K. Prvi ilirski rat
226. g.pr.K. Ugovor izmeu Rima i Hazdrubala
223. g.pr.K. Pohod Gaja Flaminija protiv Gala
222. g.pr.K. Kraj borbe s Galima i osnivanje kolonija Placencije i Kremone
220. g.pr.K. Flaminijeva cenzura. Klaudijev zakon
219. g.pr.K. Drugi ilirski rat. Opsada i zauzimanje grada Sagunta od strane Hanibala
218. 201. g.pr.K. Drug i puns ki rat

218. g.pr.K. Prijelaz Hanibala preko Alpa. Bitka kod Ticina i Trebije
217. g.pr.K. Bitka kod Trazimenskog jezera
216. g.pr.K. Bitk a kod Kane

215. 205. g.pr.K. Prvi makedonski rat

211. g.pr.K. Hanibal pred vratima Rima
211. g.pr.K. Rimsko zauzimanje Sirakuze
210. g.pr.K. Pohod Publija Kornelija Scipiona u panjolsku
209. g.pr.K. Rimsko zauzimanje Nove Kartage
207. g.pr.K. Bitka kod Metaura. Hazdrubalova pogibija.
204. g.pr.K. Iskrcavanje Publija Kornelija Scipiona u Afriku
202. g.pr.K. Bitk a kod Zame

oko 200. 120. g.pr.K. Polibije

200. 197. g.pr.K. Drugi makedonski rat
199. g.pr.K. Pokuaj pobune robova u Laciju
197. g.pr.K. Bitka kod Kinoskefala
196. g.pr.K. Ustanak robova u Etruriji
195. g.pr.K. Hanibalov bijeg na Istok
195. g.pr.K. Nabisov poraz
192. 188. g.pr.K. Rat Rima sa Antiohom III
190. g.pr.K. Bitk a kod Magnezije

oko 190. 159. g.pr.K. Terencije Afriki

osamdesetih godina II st.pr.K. Ustanak robova-pastira u Apuliji
188. g.pr.K. Mir u Apameji
184. g. r. K. Katonova cenzura
181. 179. g.pr.K. Ustanak Keltibera

180. 102. g.pr.K. Lucilije

171. 167. pr.K. Trei makedonski rat
poetak ezdesetih god. II st.pr.K. Prve grke kole u Rimu
168. g.pr.K. Bitk a kod Pidne

154. g.pr.K. Ustanak Luzitanaca pod Virijatovim vostvom

oko 150. g.pr.K. Uvoenje formularnog sudskog postupka
149. 148. g.pr.K. Ustanak u Makedoniji. Lani Filip.
149. 146. g.pr.K. Trei puns ki rat

148. g.pr.K. Pripojenje Makedonije Rimu

146. g.pr.K. Razorenje Korinta i pok orav anje Grk e

138. 133. g.pr.K. Numatinski rat

138. 132. g.pr.K. Prv i ustanak robov a na Siciliji
133. g.pr.K. Tribunat Tiberija Grakha

133. g.pr.K. Pripojenje Pergamske kraljevine Rimu

132. 130. g.pr.K. Aris tonik ov ustanak
123. 122. g.pr.K. Zak onodavna djelatnost Gaja Grakha

120. 63. g.pr.K. Mitridat VI Eupator

119. g.pr.K. Marijev tribunat
116. 27. g.pr.K. Marko Terencije Varon
113. 101. g.pr.K. Rat sa Cimbrima i Teutoncima
111. g.pr.K. Agrarni zak on Spurija Torija
111. 105. g.pr.K. Jug urtin rat

107. g.pr.K. Prvi Marijev konzulat

106. 43. g.pr.K. Marko Tulije Ciceron
105. g.pr.K. Bitka kod Arauziona
104. 101. g.pr.K. Drug i ustanak robov a na Siciliji
102. g.pr.K. Bitk a kod Akve Seks tije
101. g.pr.K. Bitk a kod Vercele
100. g.pr.K. Pok ret Apuleja Saturnina

100. 44. g.pr.K. Gaj Julije Cezar

91. g.pr.K. Tribunat Mark a Liv ija Druza

90. 88. g.pr.K. Savezniki rat

90. g.pr.K. Zakon Julija Cezara (Lex Iulia) o davanju prava rimskog graanstva saveznicima
koji su ostali vjerni Rimu
89. g.pr.K. Zakon Plaucija i Papirija (Lex Plautia Papiria)
89. 84. g.pr.K. Prv i rat sa Mitridatom

88. g.pr.K. Sulin prevrat

87. 82. g.pr.K. Vladav ina marijev aca

87. 54. g.pr.K. Gaj Valerije Katul

86. g.pr.K. Bitka kod Heroneje

86. g.pr.K. Bitka kod Orhomena

86. 35. g.pr.K. Gaj Salustije Krisp
83. 82. g.pr.K. Borba Sule s marijevcima
83. 82. g.pr.K. Drugi Mitridatov rat
kraj 82. 79. g.pr.K. Sulina diktatura

80. - 72. g.pr.K. Rat sa Sertorijem

78. g.pr.K. Lepidov ustanak
74. 71. g.pr.K. Ustanak robov a pod Spartak ov im vods tvom
74. 64. g.pr.K. Trei mak edons ki rat

70. g.pr.K. Konzulat Pompeja i Krasa. Aurelijev zakon

70. 19. g.pr.K. Publije Vergilije Maron
67. g.pr.K. Gabinijev zakon
66. g.pr.K. Manilijev zakon
65. g.pr.K. Pompej u Zakavkazju
65. 9. g.pr.K. Kvint Horacije Flak
64. g.pr.K. Pompejev pohod u Siriju
64. 63. g. pr.K. Projekt zakona Servilija Rula
63. 62. g.pr.K. Katilinina urota

62. g.pr.K. Bitka kod Pistorije

prosinac 62. g.pr.K. Pompejev povratak u Italiju
60. g.pr.K. Prvi trijumvirat (Sporazum izmeu Pompeja, Cezara i Krasa)
59. g.pr.K. Cezarov konzulat. Agrarni zak oni. Zak on o iznuiv anjima u prov incijama

59. g.pr.K. 17. g. Tit Livije

58. g.pr.K. Klodijev tribunat
58. - 50. g.pr.K. Cezarov o namjes ni tvo u Galiji

58. 51. g.pr.K. Cezarovi ratovi u Galiji

56. g.pr.K. Sastanak trijumvir Luki
55. g.pr.K. Konzulat Pompeja i Krasa
54. 52. g.pr.K. Ustanak u Galiji
54. 19. g.pr.K. Albije Tibul
53. g.pr.K. Krasov pohod u Mezopotamiju
53. g.pr.K. Bitka kod Kare
52. g.pr.K. Ubojstvo Klodija i Pompejev konzulat
49. 45. g.pr.K. Graans ki rat

10. sijenja 49. g.pr.K. Cezarov prijelaz preko Rubikona

49. g.pr.K. Bitka kdo Ilerde
48. g.pr.K. Pokret Celija Rufa
48. g.pr.K. Bitk a kod Fars ala

48. 47. g.pr.K. Aleksandrijski rat

47. g.pr.K. Dolabelin pokret

47. g.pr.K. Cezarova pobjeda nad Farnakom

46. g.pr.K. Bitka kod Tapsa
1. sijenja 45. g.pr.K. Uvoenje novog kalendara
45. g.pr.K. Bitka kod Munde
15. oujk a 44. g.pr.K. Cezarov o ubojs tvo

44. g.pr.K. Pokret Lanog Marija

44. g.pr.K. Poetak Antonijeve borbe sa senatorskom strankom. Ciceronove filipike
43. g.pr.K. Bitka kod Mutine
43. g.pr.K. Stvaranje drugog trijumvirata
43. g.pr.K. 17. g. Publije Ovidije Nazon
42. g.pr.K. Bitk a kod Filipa

41. 40. g.pr.K. Peruzinski rat

40. g.pr.K. Sporazum u Brundiziju
39. g.pr.K. Sporazum u Puteoli izmeu trijumvir i Seksta Pompeja
37. g.pr.K. Sporazum u Brundiziju
36. g.pr.K. Bitk a kod Mila i Nauloha, poraz Seks ta Pompeja

36. g.pr.K. Antonijev pohod protiv Parta

32. g.pr.K. Razlaz Oktavijana i Antonija
2. rujna 31. g.pr.K. Bitk a kod Akcija

30. g.pr.K. Smrt Antonija i Kleopatre. Pretvaranje Egipta u rimsku provinciju

(doba carstva, 31. g.pr.K. 476. g.)

sijeanj 27. g.pr.K. Osniv anje principata

24. 19. g.pr.K. Ustanak u panjolskoj

23. g.pr.K. August preuzima vanjskopolitike poslove
18. g.pr.K. Augustovi zakoni o moralu
17. g.pr.K. Sekularne igre
4. g.pr.K. 65. g. Lucije Anej Seneka
2. g.pr.K. Zakon Fufija Kaninija
4. g. Zakon Elija Sencija
6. 9. g. Ustanak u Panoniji i Iliriji

9. g. Bitka u Teutoburkoj umi

14. 37. g. Tiberijev a vladav ina

14. g. Ukidanje izbornih komicija. Pobuna rajnskih i dunavskih legija

17. 21. g. Ustanak u Africi
21. g. Ustanak u Galiji
21. g. Ustanak u Trakiji
oko 23. 79. g. Plinije Stariji
24. g. Nemiri robova u junoj Italiji
37. 41. g. Vladavina Gaja Cezara (Kaligule)
39. 65. g. Lucije Anej Lukan
40. 104. g. Marko Valerije Marcijal
41. 54. g. Klaudijev a vladav ina

42. g. Pokuaj ustanka u Iliriji

43. g. Pohod u Britaniju
45. g. Zavretak pokoravanja Mauretanije
46. g. Unitenje Trake kraljevine od strane Klaudija
oko 46. 126. g. Plutarh iz Heroneje
48. g. Dodjeljivanje ius honorum nekim stanovnicima Galije
50. 120. g. Epiktet
54. 68. g. Neronov a vladav ina

oko 55. 120. g. Kornelije Tacit

61. g. Guenje Boudikinog ustanka u Britaniji
64. g. Poar u Rimu. Prvi progon krana
65. g. Pizonova urota
66. 70. g. Judejs ki rat
68. 69. g. Graans ki rat
69. 96. g. Dinas tija Flav ijev aca
69. 79. g. Ves pazijanov a vladav ina

70. g. Razorenje Jeruzalema

70. 140. g. Gaj Svetonije Trankvil
77. 83. g. Pohodi Julija Agrikole u Britaniju
kolovoz 79. g. Erupcija Vezuva. Propast Pompeja, Herkulanuma i Stabija
79. 81. g. Titova vladavina
81. 96. g. Domicijanova vladavina
96. 192. g. Dinas tija Antonin

96. 98. g. Nervina vladavina

98. 117. g. Trajanov a vladav ina

101. 106. g. Trajanov rat s Dakijom

113. 117. g. Trajanov rat s Partima
115. 117. g. Ustanak Judejaca u Cirenaici, Egiptu i na otok u Cipru
117. 138. g. Hadrijanov a vladav ina

120. 180. g. Lukijan iz Samosate

132. 135. g. Ustanak Bar-Kohbe
138. 161. g. Vladav ina Antonina Pia

152. g. Ustanak u Ahaji

155. 235. g. Dion Kasije
161. 180. g. Vladav ina Mark a Aurelija

169. 180. g. Rat sa Kvadima, Markomanima i drugima barbarskim plemenima

172. g. Ustanak bukol u Egiptu
175. g. Pobuna Avidija Kasija protiv Marka Aurelija
180. 192. g. Komodova vladavina
193. 197. g. Graanski ratovi
193. 235. g. Dinas tija Sev er
193. 211. g. Septimije Sev er

196. g. Osvajanje sjeverne Mezopotamije i osnivanje rimske kolonije u Nizibisu

208. 211. g. Severov pohod u Britaniju
211. 217. g. Vladav ina Aurelija Antonina (Karak ale)
212. g. Karak alin edikt (Cons titutio Antoniniana) o dodjeljiv anju prav a graans tva stanovnicima prov incija

213. g. Karakalin rat sa germanskim plemenima

218. 222. g. Elagabalina vladavina
222. 235. g. Vladav ina Aleks andra Sev era

226. g. Prevrat u Partskom kraljevstvu. Poetak vladavine dinastije Sasanid

232 g. Aleksandrov pohod u Mezopotamiju
234. 235. g. Aleksandrov rat s Germanima
235. 238. g. Vladavina Maksimina Traanina
238. g. Ustanak Gordijan u Africi
244. 249. g. Vladavina Filipa Arapa
249. 251. g. Decijeva vladavina
250. g. Progoni krana u cijelom Carstvu

253. 260. g. Valerijanova vladavina

253. - 268. g. Galijenova vladavina
260. g. Valerijanov poraz u ratu s Perzijom
270. 275. g. Aurelijanova vladavina
273. g. Razorenje Palmire osamdesetih godina III st. Pokret bagaud u Galiji
284. 305. g. Dio k lecijanov a vladav ina

286. g. Maksimijanova pobjeda nad bagaudima u Galiji

293. g. Imenovanje Konstantina i Glaerija cezarima
303. 304. g. Edikti protiv krana
306. 337. g. Kons tantinov a vladav ina

313. g. Milanski edikt

316. i 325. g. Edikti o vezivanju kurijal za kurije
317. g. Vezivanje majstora-kovaa novca za kolegije
325. g. Nicejs ki sabor

330. g. Konstantinopolis nova prijestolnica Carstva

330. 400. g. Amijan Marcelin
332. g. Konstantinova konstitucija o vezivanju kolona za zemlju
351. 361. g. Konstancijeva vladavina
361. 363. g. Vladav ina Julijana Otpadnik a

364. 375. g. Valentijanova vladavina

364. 378. g. Valensova vladavina
378. g. Bitk a kod Hadrijanopola

379. 395. g. Teodozije I

395. g. Teodozijeva smrt. Podjela Rims kog Cars tva na Istono i Zapadno
24. kolov oza 410. g. Zauzimanje i pus to enje Rima od strane Alariha

420. g. Uvrivanje Vandal u panjolskoj

429. g. Osvajanje veeg dijela Numidije i Afrike od strane Vandala
451. g. Bitka na Katalunskim poljima
476. g. Pad Zapadnog Rims kog Cars tva

527. 565. g. Justinijan I

529. g. Zatvaranje Atenske akademije od strane Justinijana
1453. g. Pad Carig rada

Rimska osobna imena (praenomina)

Aulus (A.) Aul
App iu s (App.) Apij e
Gaiu s (C.) Gaj
Gnaeu s (Cn.) Gnej
Decimus (D.) Decim
Kaeso (K.) Kezon
Luciu s (L.) Lucij e
Marcus (M.) Mark o
Man iu s (M. Man ij e
Mamercus (Mam.) Mamerk o
Numeriu s (N. ili Num.) Numerij e
Pub liu s (P.) Pub lij e
Quintus (Q.) Kvint
Sextus (S. ili Sex.) Sekst
Serviu s (Ser.) Servij e
Spuriu s (Sp.) Spurij e
Titus (T.) Tit
Tib eriu s (Ti. ili Tib.) Tib erij e

Rimske mjere
Mjere za duinu

dig itus (palac) = 1,85 cm

palmus (ak a) = 7,40 cm (1/4 stop e)
pes (stop a) = 29,63 cm (16 palaca)
palmip es = 37,03 cm (1 pes + 1 palmus)
cub itus (lak at) = 44,43 cm (1 pes + 2 palmus)
grad us (korak) = 74,07 cm (2 1/2 stop e)
passus (dvostruk i korak) = 1,48 m
pertica (motk a) = 2,9630 m (10 pes)
stad iu m (stad ij) = oko 180 m
mille (milja) = 1,481 km (1000 dvostruk ih korak a)

Mjere za povrinu
pes qua d ratus (etvorn a stop a) = 88 cm
actus qua d ratus = 12,591 ari (kvad rat ij a je svak stran a jedn ak a 120 pes)
iug erum (jutro) = 2.523 m2 (pravok utn ik 240 x 120 stop a)
centuria (centurij a) = 200 jutara

Mjere za teinu
siliq ua = 0,189 g (1/144 uncij e)
serip ulam = 1,137 g (1/24 uncij e)
sextula = 4,548 g (1/6 uncij e)
sicilicus = 6,822 g (1/4 uncij e)
semuncia = 13,644 g (1/2 uncij e)
uncia = 27,288 g
sescuncia = 40,93 g (1 1/2 uncij e)
sextans = 54,58 g (2 uncij e)
qua d rans = 81,86 g (3 uncij e)
triens = 109,15 g (4 uncij e)
quincun x = 136,44 g (5 uncija)
semis = 163,68 g (6 uncij a)
septun x = 191,02 g (7 uncij a)
bes = 218,30 g (8 uncij a)
dod rans = 245,59 g (9 uncij a)
dextans = 272,88 g (10 uncij a)
deu n x = 300,16 g (11 uncij a)
lib ra (funta) = 327,36 g (12 uncij a)

Mjere za tekuinu
cyath us = 0,46 dl
sextariu s = 0,54 l
urn a = 13,13 l
amph ora = 26,26 l

Mjere za rasute terete

sextariu s = 0,54 l
semod iu s = 4,37 l
mod iu s = 8,75 l

Rimski novac
do 268. g.pr.K.

As lib ralis (bak ren i) = 12 uncij a = 327,45 g

Semis = 1/2 asa = 163,73 g
Triens = 1/3 asa = 109,15 g
Qua d rans = 1/4 asa = 81,86 g
Uncia = 1/12 asa = 27,288 g

268. g. - 217. g.pr.K.

As trientalis (bak ren i) = 4 uncij e = 109,15 g
Sestertiu s (sreb ren i) = 2 1/2 asa = 1,09 g
Quin ariu s (sreb ren i) = 5 asa = 2,18 g
Den ariu s (sreb ren i) = 10 asa = 4,37 g

od 217. g.pr.K.
As unicia lis (bak ren i) = 1 uncij a = 27,288 g
Sestertiu s (sreb ren i) = 4 asa = 1,00 g
Den ariu s (sreb ren i) = 16 asa = 4,00 g

Zlatni novac Carstva

Nummus auereu s = 100 sestercij a
Aureu s Aug usta = 7,96 g
Aureu s Mark a Aurelij a = 7,28 g
Aureu s Karak ale = 6,55 g
Follis = 72 zlatn a sold in a = 1 lib ra = 327,45 g
Follis = 125 sreb rn ih milij arensa = 1,74 lib ra = 568,75 g

Endnote
1

Erarnim tribunima (tribuni aerarii) nazivane su prvotno, po svemu sudei, plebejske starjeine
koje su skupljale tribut; u I st. to je bio privilegirani sloj graanstva, koji je po svom poloaju
zauzimao prvo mjesto iza vitezova.
2 Cic, De pet. cons, IX, 34
3 Znatan dio Klaudijevog govora u Senatu, odranog tim povodom, sauvan je u obliku natpisa u
gradu Lyonu.
4 Dodue, mi na te titule ne nailazimo u slubenim dokumentima (natpisima), ali Maricijalova
djela govore da su ih suvremenici upotrebljavali kad se obraali caru.
5 Prije usinovljenja Marko Anije Katrilije Sever, nakon usinovljenja Marko Elije Aurelije
Ver Cezar.
6 Opirnije u Kornelije Tacit.
7 Opirnije u Svetonije Trankvil.
8 Opirnije u Marko Aurelije.
9 Opirnije u Plutarh.
10 Tako se u rimskom pravu nazivalo koritenje nekom stvari sve dok ne bude potraena natrag;
uslijed toga, onaj tko je pravno bio vlasnik zemlje, mogao ju je u svako doba dobiti natrag.
mobi: vuki