Povijesni Pregled Liturgije S Posebnim Osvrtom Na Razvoj Bogoslužja U Protestantskim Crkvama I Crkvama Reformacijske Baštine - Jasmin Milić

Jasmin Mili roen je 28. prosinca 1969. godine u Bijeljini, Bosna i Hercegovina.
Studirao je teologiju u Osijeku na

Evaneoskom teolokom fakultetu, u Beu na Evaneoskom
biblijskom institutu te u Novom Sadu na Teolokom fakultetu
Novi Sad. Na Evaneoskom teolokom fakultetu u Osijeku diplomirao je 1994. godine te 1997. godine obranio magistarski rad (Cum Laude) pod vodstvom mentora prof. dr. sc.
Davorina Peterlina, na temu: Povijesno-teoloka analiza liturgije s kritikim
osvrtom na bogotovnu praksu slobodnih evaneoskih crkava u Republici Hrvatskoj. Na Teolokom fakultetu-Novi Sad, 2005. godine obranio je doktorsku
disertaciju (Summa Cum Laude) pod vodstvom mentora prof. dr. sc. Mihaela
Kuzmia, na temu: Kalvinizam u Hrvata s posebnim osvrtom na reformiranu
upu Tordinci 1863. - 1918.
Od 1993. do 1998. godine utemeljio je i ureivao Kranski radio program
Izvori vjere te predavao i vodio izvanredni studij na Evaneoskom teolokom fakultetu u Osijeku.
Rukopoloen (zareen) je za pastorsku slubu 30. oujka 1995. godine te
za seniora 31. sijenja 1999. godine.
Sada je senior Protestantske reformirane kranske crkve u Republici Hrvatskoj i upnik crkvenih opina u Tordincima i Osijeku.
Od akademske 2004./2005. godine predaje na Teolokom fakultetu-Novi Sad.
Do sada je objavio est knjiga: Reformirana upa u Tordincima (prolost i
sadanjost), Tko je bio Jean Calvin, Povijesno-pravni razvoj reformiranih crkvenih opina u Hrvatskoj, Protestantska reformirana kranska crkva u Republici Hrvatskoj (prikaz ustrojstva, vjerovanja i djelovanja), Kalvinizam u Hrvata
s posebnim osvrtom na reformiranu upu Tordinci
1863- - 1918. te Kalvinski kanoni iz Kneevih Vinograda. Takoer je objavio na desetke znanstvenih i
strunih lanaka objavljenih u domaim i stranim
asopisima.
Oenjen je suprugom Tamarom, roenom Arvaj, s kojom ima dvoje djece, sina Mihaela i ker
Ivanu.
Ivanu.
asopisima.
Jasmin Mili roen je 28. prosinca 1969. godine u Bijeljini, Bosna i Hercegovina. Studirao je teologiju u Osijeku na
Jasmin Mili
POVIJESNI PREGLED
LITURGIJE
s posebnim osvrtom na razvoj
bogosluja u protestantskim crkvama
i crkvama reformacijske batine
Dr. sc. Jasmin Mili

Povijesni pregled liturgije
s posebnim osvrtom na razvoj bogosluja u protestantskim crkvama i
crkvama reformacijske batine
Copyright 2007. by Jasmin Mili
Lektura:
Nenad Adi
Izdava:
Kranski centar Dobroga Pastira, Osijek
Recenzenti:
Prof. dr. sc. Davorin Peterlin
proelnik odsjeka za poslijediplomski studij i
znanstveno-istraivaki rad,
School of Postgraduate Studies and Research,
Milltown Institute,
Dublin, Irska.
Prof. dr. sc. Dimitrije Popadi,
dekan Teolokog fakulteta Novi Sad
ISBN:
953-6865-17-3
Grako oblikovanje i tisak:
Graka, Osijek
CIP - Katalogizacija u publikaciji

GRADSKA I SVEUILINA KNJINICA OSIJEK
UDK
Jasmin Mili
POVIJESNI
PREGLED
LITURGIJE
S POSEBNIM OSVRTOM NA
RAZVOJ BOGOSLUJA U
PROTESTANTSKIM
CRKVAMA I CRKVAMA
REFORMACIJSKE BATINE
Kranski centar Dobroga Pastira

Osijek 2007.
SADRAJ
PREDGOVOR ............................................................................................ 9
UVOD......................................................................................................... 13
1. OSNOVNO ODREENJE POJMA LITURGIJA .......................... 15
1.1. Liturgija.......................................................................................... 16
1.2. Bogotovlje .................................................................................... 17
1.3. Bogosluje ..................................................................................... 18
1.4. Sluba ............................................................................................. 19
2. BOGOSLUJE U STAROM ZAVJETU .......................................... 19
2.1. Bogosluje prije pada u grijeh ................................................... 19
2.2. Bogosluje nakon pada u grijeh ................................................ 19
2.3. Sveti ator ...................................................................................... 20
2.4. Koveg saveza ............................................................................... 21
2.5. Jeruzalemski hram ....................................................................... 22
2.5.1. Bogotovne djelatnosti......................................................... 24
2.5.2.Starozavjetni liturgijski kalendar ........................................ 26
2.5.3. Sveenstvo .............................................................................. 28
2.6. Sinagoga ......................................................................................... 30
3. ISUS I BOGOSLUJE ......................................................................... 33
4.POECI KRANSKE LITURGIJE ................................................. 37

4.1. Liturgija u Djelima apostolskim i poslanicama...................... 37
4.1.1. Lomljenje kruha euharistija ............................................ 38
4.1.2. Molitva liturgijski obrasci ................................................ 39
4.1.3. Propovijedanje i nauavanje ............................................... 42
4.1.4. Predvodnici bogosluja sudjelovanje vjernika ............ 43
4.2. Bogotovna mjesta....................................................................... 44
4.3. Nedjelja Dan Gospodnji ......................................................... 45
5. LITURGIJA U POAPOSTOLSKO DOBA...................................... 47
5.1. Didache .......................................................................................... 47
5.2. Klementova poslanica Korinanima ........................................ 49
5.3. Ignacijevi spisi .............................................................................. 49
5.4. Apologija sv. Justina .................................................................... 50
5.5. Apostolike paradosis Traditio Apostolica
(Apostolska predaja) Hipolita Rimskog .................................. 51
6. RAZVOJ LITURGIJE U KONSTANTINOVO I
POKONSTANTINOVO VRIJEME.................................................. 55
6.1. Sloboda kranstva ...................................................................... 55
6.1. Teoloki utjecaj na liturgiju........................................................ 56
6.1.1. Liturgijska vjeroispovijedanja............................................. 56
6.1.1.1. Apostolsko vjerovanje ................................................... 57
6.1.1.2. Nicejsko carigradsko vjeroispovijedanje ............... 58
6.1.1.3. Atanazijevo vjeroispovjedanje..................................... 59
6.1.2. Rani liturgijski teoloki obrasci .......................................... 61
6.2. Liturgijske stranputice ................................................................ 62
6.3. Liturgija katekumena i liturgija vjernih ................................... 64
6.4. Oblikovanje liturgijskog kalendara........................................... 65
6.5. Oblikovanje razliitih liturgija na Istoku i na Zapadu .......... 68
Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE
7. RAZVOJ LITURGIJE OD KAROLINKE OBNOVE

DO REFORMACIJE ............................................................................ 73
7.1. Karolinka obnova ....................................................................... 73
7.2. Razvoj euharistijske teologije i prakse ..................................... 74
7.3. Struktura liturgije himne i molitve ....................................... 76
7.4. Razvoj liturgijskog ruha i liturgijskih boja .............................. 80
7.5. Predreformacijsko stanje ............................................................ 82
8. PROTESTANTSKA REFORMACIJA I LITURGIJA.................... 85
8.1. Martin Luther ............................................................................... 85
8.2. Urlich Zwingli ............................................................................... 90
8.3. William Farel................................................................................. 92
8.4. Martin Bucer................................................................................. 93
8.5. Jean Calvin .................................................................................... 95
8.6. Anglikanska crkva...................................................................... 101
8.7. John Knox .................................................................................... 104
8.8. Puritanci ...................................................................................... 106
8.9. Westminstersko vjeroispovijedanje i
Westminsterski direktorij ........................................................ 107
8.10. Anabaptisti i baptisti ............................................................... 110
8.11. Zajednike liturgijske promjene u
protestantskim crkvama ........................................................ 115
8.11.1. Odbacivanje rtvenog karaktera euharistije ............... 115
8.11.2. Odbacivanje posrednike sveenike slube............... 115
8.11.3. Uvoenje narodnog jezika u bogosluje ...................... 116
8.11.4. Propovijed .......................................................................... 117
8.11.5. Sudjelovanje vjernika u bogosluju ............................... 117
9. RAZVOJ RIMOKATOLIKE LITURGIJE OD
TRIDENTSKOGA DO II. VATIKANSKOG SABORA ............. 119
9.1. Liturgijske reforme Tridentskoga sabora .............................. 119
9.2. Liturgijski pokret 19. i 20. stoljea.......................................... 123
9.2.1. Liturgijski pokret meu rimokatolicima ........................ 123

9.2.2. Liturgijski pokret meu protestantima .......................... 125
9.3. II. vatikanski sabor ..................................................................... 127
9.3.1. Latinski jezik ............................................................................ 127
9.3.2. Sudjelovanje vjernika u bogosluju ..................................... 131
9.3.3. Sveto pismo i propovijed u liturgiji ..................................... 133
9.3.4. Molitva vjernika ...................................................................... 136
9.4. Utjecaj rimokatolike liturgijske reforme na
protestantske liturgije .................................................................... 137
9.4.1. Lekcionar .................................................................................. 139
10 . BOGOSLUJE U PROTESTANTSKIM CRKVAMA I
CRKVAMA REFORMACIJSKE BATINE
U HRVATSKOJ ............................................................................... 145
10.1. Evangelika crkva u Republici Hrvatskoj............................ 145
10.2. Reformirane crkve u Hrvatskoj............................................. 154
10.2.1. Reformirana kranska kalvinska crkva
u Hrvatskoj ........................................................................ 154
10.2.2. Reformatska kranska crkva Maara
u Hrvatskoj ........................................................................ 156
10.2.3. Protestantska reformirana kranska crkva u
Republici Hrvatskoj .......................................................... 158
10.3. Savez baptistikih crkava u Republici Hrvatskoj............... 164
10.4. Evaneoska pentekostna crkva u
Republici Hrvatskoj ................................................................ 167
10.5. Kranska adventistika crkva u Hrvatskoj ........................ 171
10.6. Evangelika metodistika crkva ............................................ 174
ZAKLJUAK .......................................................................................... 177
BIBLIOGRAFIJA.................................................................................... 181
PREDGOVOR
odine 1997. na Evaneoskom teolokom fakultetu u

Osijeku obranio sam magistarski rad pod nazivom Povijesno-teoloka analiza liturgije s kritikim osvrtom
na bogotovnu praksu slobodnih evaneoskih crkava u Republici Hrvatskoj, pod vodstvom mentora dr. sc. Davorina Peterlina.
Od tada sam se s liturgijom upoznavao kroz svoju pastoralnu
praksu, ali i kroz izuavanje povijesnog razvoja liturgije, posebice u protestantskim crkvama.
Na alost, na hrvatskom jeziku jo uvijek nemamo literaturu koja bi se sustavno bavila bogoslujem u protestantskim
crkvama. Protestantske crkve u Hrvatskoj jo uvijek nemaju
niti dovoljno ureenih obrednika na hrvatskom jeziku. Stoga
sam smatrao da bi ovakva jedna knjiga bila koristan doprinos u
daljnjem izuavanju ove neiscrpne teme.
Svjestan sam nesavrenosti ovoga djela. Tematika koja se
ovdje ukratko obrauje, zahtijeva mnogo vie pojanjenja.
Upravo sam zato i nazvao ovu knjigu Povijesni pregled liturgije.
Bavim se, dakle, pregledom povijesnog razvoja liturgije na Zapadu (stoga je izostavljen sustavniji osvrt na liturgije istonih,
odnosno pravoslavnih crkava) budui se u zapadnoj liturgijskoj tradiciji nalaze izvori za razvoj bogosluja u protestantskim crkvama. Namjera mi je bila dati osnovne informacije o
kranskoj liturgijskoj praksi u odreenim povijesnim razdo-
10
bljima. Dakako da u ovome kratkom prikazu nisu mogla biti

obuhvaena sva razdoblja povijesnog razvoja kranske liturgije. Odabrao sam, po mome sudu, ona najznaajnija.
Pod liturgijom prvenstveno mislim na uobiajeno glavno
bogosluje Rijei (propovijedanja) i Veere Gospodnje (euharistijska sluba) koje se u veini crkava odrava nedjeljom prije
podne, odnosno na blagdane. Postoje i drugi oblici bogosluja
(jutarnja bogosluja, veernja bogosluja, obredi, biblijski sati,
bogosluja za djecu mlade i sl.) koja se u ovoj knjizi ne obrauju.
elim zahvaliti svima koji su mi svojim savjetima i vrijednim primjedbama pomogli da ova knjiga ugleda svjetlo dana:
prof. dr. sc. Davorinu Peterlinu, prof. dr. sc. Dimitriju Popadiu, dr. sc. Stanku Jambreku, biskupu Janosu Kopacsi Kettosu,
vl. Duanu Sajaku, Rubenu Kneeviu i drugima.
Posebice zahvaljujem mojoj obitelji Tamari, Mihaelu
i Ivani, na njihovom strpljenju sa mnom tijekom pisanja ove
knjige.
Radovat e me ukoliko ovo skromno djelo poslui nekome
kao poticaj u istraivanju liturgijske znanosti u njenim razliitim aspektima.
Dr. sc. Jasmin Mili
O Uskrsu, 2007. godine
11
ovjekov glavni i najvii cilj jest proslavljati Boga

te u Njemu potpuno uivati za uvijek
Westminsterski katekizam, 1 pitanje.
UVOD
ovjeku je uroena svijest za potrebom tovanja Boga.

Od samoga poetka ovjeanstva nailazimo na znakove tovanja razliitih oblika boanstva, koje je neuk
ovjek nerijetko prepoznavao u ivotinjama, prirodnim pojavama (koje su ovjeku djelovale kao natprirodne pojave), drugome ovjeku (faraonima, kraljevima) i sl. ovjek je pronalazio objekt tovanja jer je osjeao iskonsku potrebu da nekoga
tuje, oboava, proslavlja, odnosno da se stavi pod zatitu nekoga monijega od sebe.1
Bog se u povijesti objavio svome narodu, otkrivi mu svoju
volju i po pitanju tovanja. Bog od svoga naroda trai iskljuivo
tovanje. Nitko drugi i nita drugo ne smije biti objekt oboavanja koje pripada jedino Bogu.2 Jedan od najteih grijeha u
I danas su primjetni alternativni oblici tovanja razliitih idola koji naizgled

nemaju religijska obiljeja. Komunizam, koji je elio suzbiti svaku religioznost, stvorio je svoje vlastite kultove linosti kojima se iskazivala (odnosno
iskazuje) tovanje. Takve oblike tovanja osoba kao i ideologije, poput religijske dogme nalazimo u pojedinim komunistikim sustavima. Meutim, i Zapad ima svoje oblike tovanja osoba koje se uzdie do boanskoga tovanja,
poput tovanja razliitih medijskih zvijezda kao idola.
U prvoj zapovijedi Dekaloga Bog se objavljuje kao jedini Bog: Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kue ropstva. Nemoj
imati drugih bogova osim mene. (Izl 20, 2-3).
14
Starome zavjetu jest idolopoklonstvo, tovanje drugih bogova, odnosno osoba i predmeta kao boanstvo.3
Novi zavjet objavljuje Krista koji dolazi kao ispunjenje starozavjetnog bogotovnog sustava te uspostavlja novi nain
pristupa Bogu. On ga omoguuje time to po Njegovoj rtvi
na kriu svatko moe doi izravno pred nebeskog Oca. O ovoj
temi na poseban nain govori poslanica Hebrejima.4 Krist uspostavlja novi bogotovni sustav koji vie nee ovisiti o odreenom mjestu, ve nastupa vrijeme kad e se pravi klanjaoci
klanjati Ocu u Duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce eli. (Iv
4, 23).
Pored privatnoga tovanja (osobne molitve) pojedinaca, u
idova, a kasnije i u krana (kao i u drugim religijama) organiziraju se zajednika bogosluja Bojega naroda. U tekstu
koji je pred nama razmotrit emo povijesni razvoj kranska
bogosluja, vie u obrednom a donekle i u teolokom smislu te
vidjeti kako se kransko bogosluje razvijalo unutar razliitih
kranskih crkava odnosno denominacija.
3
U drugoj zapovijedi Dekaloga Bog trai iskljuivo tovanje, otkrivajui

sebe kao ljubomornog Boga koji ne trpi tovanje bilo ega drugog, odnosno
koji kanjava idolopoklonstvo. Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike
onoga to je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne
klanjaj im se niti im slui. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran, koji
kanjavam grijeh otaca onih koji me mrze na djeci do treeg i etvrtog
koljena, a iskazujem ljubav tisuama koji me ljube i vre moje zapovijedi.
(Izl 20, 4-6). U knjizi proroka Izaije, 44, 9-11, Bog osuuje izradu kipova u
svrhu tovanja: Tko god pravi kipove, nitavan je, i dragocjenosti njegove ne
koriste niemu. Svjedoci njihovi nita ne vide i nita ne znaju, da im budu na
sramotu. Tko pravi boga i lijeva kip da od toga korist ne oekuje? Gle, svi e
tovatelji likova biti osramoeni, izraivai njihovi vie od bilo koga....
Prema tome, brao, budui da mi snagom krvi Isusove otvoreno moemo

ui u svetinju nad svetinjama taj novi i ivotonosni put on nam je otvorio
kroz zastor, to jest kroz svoje tijelo... (Heb 10, 19-20).
OSNOVNO
ODREENJE
POJMA
1. LITURGIJA
1.1. Liturgija
Znanost koja se bavi prouavanjem kranskog bogosluja
naziva se liturgika. Znanstvenik koji se bavi prouavanjem liturgije naziva se liturgiar, a osoba koja predvodi bogosluje
odnosno vri liturgijski in jest liturg.5
Kako bi smo mogli prouavati liturgijsku znanost potrebno
je razumjeti znaenje rijei liturgija. Liturgija dolazi od grke
rijei leiturgia (od glagola leiturgein) koja je u Grka oznaavala
svako dobro djelo uinjeno u korist naroda, drave, odnosno
za javno dobro. Od 2. stoljea prije Krista termin leiturgia se
koristi i da oznai bogotovnu, kultnu slubu.
Budui da su javna zvanja u Grka bila usporediva sa slubama sveenika i levita u Starome zavjetu, prijevod Sedamdesetorice (Septuaginta)6 za njihovu slubu upotrebljava izraz
leiturgia. Isto moemo vidjeti i u Novome zavjetu, poput Lk 1,
23, Heb 9, 21; 10, 11, no isti se termin upotrebljava i za sveeniku Kristovu slubu (Heb 8, 6), humanitarno djelovanje oko
pomoi vjernicima u Palestini (2 Kor 9, 12), kao i za pomo
5
Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, Zadar: Hrvatski institut za liturgijski pastoral, 1993. str. 3
6
Grki prijevod Staroga zavjeta, oko 250-150 godine prije Krista.
16
apostolu Pavlu dok je bio u tamnici (Fil 2, 30). Termin leiturgia

oznaava i bogosluje rane Crkve (Dj 13, 2).
Danas, izraz liturgija oznaava bogosluje kranskih crkava. No budui da se odreene kranske crkve razilaze i po
pitanju kranskoga bogosluja u praktinom i dogmatskom
smislu, izraz liturgija se primjenjuje u onim crkvama i za one
crkve koje imaju tzv. liturgijska bogosluja.7 Pod time se misli
na propisano i denirano bogosluje, koje se odlikuje odreenim liturgijskim radnjama, odjeom sveenika, propisanim
molitvama, redoslijedom bogosluja, liturgijskim prostorom i
sl. Za razliku od liturgijskih bogosluja imamo tzv. slobodna
bogosluja koja ne podlijeu odreenim pisanim formama, ve
se odlikuju slobodom i kreativnou voditelja bogosluja.8 No,
kako emo vidjeti kasnije, sadraj i jednih i drugih tipova bogosluja je u biti veoma blizak.
1.2. Bogotovlje
Jedan od termina koji koristimo za liturgiju jest bogotovlje.
Sam izraz bogotovlje ukazuje na njegovo znaenje. On oznaava one aktivnosti pojedinca ili zajednice po kojima se tuje
Bog.
Bogotovlje je u svakoj religiji susretanje zajednice s boanstvom i ispovijedanje vjere, najee u odreenim
oblicima, te uspostavljanje veze izmeu ovjeka i Boga
ovjekovo klanjanje Bogu poprima zajedniarski oblik. Bo7
Crkve koje primjenjuju liturgijska, dakle propisana bogosluja, su: Rimokatolika (i Grkokatolika), Pravoslavna, stare Istone crkve, Anglikanska,
Starokatolika Evangelika, Reformirana, Metodistika i sl.
Tzv. Slobodna bogosluja nalazimo u tzv. Crkvama reformacijske batine

poput Baptistike crkve, Pentekostne crkve i sl.
17
gotovlje nije samo izraz ovjekove potrebe za svojim stvoriteljem nego i izraz ovjekove dunosti klanjati se Bogu.
Neki oblik bogotovlja prisutan je u svakoj religiji, odnosno
neke zajednike crte bogotovlja susreemo gotovo u svim
religijama.9
Jedan kranski teolog odreuje bogotovlje kao odaziv
stvorenja Vjenomu.10 Ova denicija obuhvaa subjekt (ljudska bia) i objekt doivljenog iskustva (Boga).11 Sama rije bogotovlje kao i denicije koje iz nje proizlaze podrazumijevaju
Boje postojanje, odnosno vjerovanje u Boga od strane bogotovatelja. Bogotovatelj shvaa da je Bog beskrajno velik te ga
svjestan Njegova velianstva eli tovati. Bogotovatelj ne tuje
Boga samo radi onoga tko Bog jest, ve i zbog onoga to Bog
ini, kako u povijesti, tako i u osobnom ivotu tovatelja.
Iako svaka religija poznaje privatnu molitvu, koja je u odreenim tradicijama, kao npr. u Islamu, strogo propisana obveza,
bit bogotovlja jest zajedniki in u kojem zajednica vjernika
tuje Boga.
1. 3. Bogosluje
Pored termina bogotovlje, koji govori o Bogu kao objektu
sluenja, odnosno tovanja, nalazimo i termin bogosluje. Bogosluje je najprikladniji hrvatski izraz kojim moemo denirati kransku liturgiju. Naime, kranska liturgija je dvostruki
in. Mi sluimo Bogu, proslavljamo ga i tujemo, no u isto vri9
A. REBI, Sredinje teme Staroga zavjeta, Zagreb: Kranska sadanjost,

1996., str. 143.
10
E. UNDRHILL, Worship, New York: Harper and Brothers, 1963., str. 3.
11
R. RICE, Uvod u kransku teologiju, Maruevec: ATF, 1987., str. 287.
18
jeme i Bog slui nama jer nam daruje uslugu svoga spasenja
u Kristu, koji je sam rekao da nije doao da bude sluen, nego
da slui (Mt 20, 28; Mk 10, 45).12 Mogli bi smo rei da je
bogosluje u prvome redu Boje sluenje nama a tek onda nae
sluenje Bogu, koje dolazi kao odgovor vjernika na konkretno
Boje djelovanje.
1.4. Sluba
Osim gore navedenih izraza, nailazimo i na jednostavan
termin sluba za liturgiju odnosno bogotovlje ili bogosluje.
Termin sluba je jednostavan prijevod hebrejske rijei abadah
koja se upotrebljava u Starome zavjetu da oznai slubu Bogu.
I termin sluba moe imati dvostruko znaenje, poput rijei
bogosluje - Bog kao onaj koga se slui i Bog kao sluitelj onima koji mu slue.
No koji god termin upotrebljavali, valja nam shvatiti samu
bit kranskog sluenja Bogu. Za sada neka nam u tom cilju
poslui citat velikoga reformiranog teologa Karla Bartha koji
s pravom ustvruje: Kransko je bogosluje ono najvanije,
najhitnije i najdivnije, to se na zemlji moe dogoditi.13
12
13
A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 15.
Gotteserkenntnis und Gottesdienst nach reformatorischer Lehre, ZollikonZrich, 1938, str. 10.
BOGOSLUJE
U STAROME
2. ZAVJETU
2.1. Bogosluje prije pada u grijeh

Prije pada u grijeh ovjek je imao savreno, prijateljsko zajednitvo s Bogom. Odnos Boga i ovjeka nije bio sloen. ovjek je kao neku vrstu bogoslunog ina trebao biti posluan
Bojoj zapovijedi o neuzimanju ploda sa stabla dobra i zla
(Post 2, 16-17). Na ovaj nain je ovjek trebao potvrditi svoju poslunost Bogu. Bogosluje se sastojalo u poslunosti i u
izravnom, neposrednom zajednitvu i druenju s Bogom. Nije
bilo grijeha koji bi naruavao ovaj sklad.
2.2. Bogosluje nakon pada

Padom u grijeh, ovjek je uvrijedio Boga te time pokazao
svoju neposlunost odnosno nepotivanje Boje zapovijedi i
samoga Boga. Time je zajednitvo, odnosno prijateljstvo Boga
i ovjeka bilo narueno te ovjek od tada mora na drugaiji
nain pristupati Bogu. Potrebno je za uinjeni grijeh dati odreenu zadovoljtinu Bogu. U tome smislu ustanovljava se institucija rtvovanja ivotinja. rtvovanje postaje konkretno
bogosluje koje govori o ovjekovom grijehu. Krv je otkupna
cijena za narueni sklad izmeu Boga i ovjeka. Sistem rtvovanja ujedno ukazuje i na Krista koji e dati potpunu rtvu kao
20
pravu zadovoljtinu za grijehe paloga ovjeka. Stoga su starozavjetni vjernici po rtvovanju izraavali nadu i vjeru u obeanoga Otkupitelja.
U vrijeme Izraelskih patrijaraha i na poetku Mojsijeve slube Izraelci su podizali rtvenike (hebr: mizbeah) na mjestima
koja su bila vezana uz starokanaanska kultna mjesta. Tako itamo u Biblijskim zapisima da su rtvenici podizani u ekemu,
Betelu, Mamri i Beer ebi. Svako od ovih svetita vezano je uz
ime nekog od patrijaraha (npr. ekem, Betel i Mamre su vezani
uz ime Abrahama i Jakova dok je Beer eba vezana uz Izakovo
ime). No, sustavni ustroj bogosluja dogaa se u Mojsijevo vrijeme, kada se javljaju dvije vrlo vane institucije Izraelaca: Sveti
ator i Koveg saveza.
2.3. Sveti ator

Knjiga Izlaska 25. poglavlje, govori o uputama koje je Mojsije dobio od Jahve o gradnji Svetita. Uzorak je pokazan Mojsiju na gori, najvjerojatnije u formi vizije, a po tom uzorku
trebalo je izgraditi zemaljsko svetite, to jest Sveti ator (hebr.
ohel Jahve ili mikda Jahve ili ha-bajith. Opise atora nalazimo
u Jahvinim uputama (Izl 25, 26 te kasnije kad ga je Mojsije dao
izraditi (Izl 36, 8-38).14
Sveti ator je sluio kao mjesto bogosluja u vrijeme boravka u pustinji. Budui da je narod Izraela bio u pokretu, bilo je
potrebno i da mjesto u kojem e se obavljati glavni bogotovni
ini bude pokretljivo. Nemamo detaljan opis redoslijeda bogosluja koje se obavljalo u atoru u vrijeme hoda kroz pustinju,
no znamo da su se u njegovom dvoritu prinosile rtve, da je
14
Usp. Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993., str. 78-79.
21
u njemu prebivala slava Jahvina odnosno znak Jahvine prisutnosti meu svojim narodom (Izl 25, 8), da se u njemu Mojsije
susretao s Jahvom (Izl 33, 11) a bio je takoer i mjesto gdje su
se svi Izraelci mogli obratiti Jahvi (Izl 33, 7).
2.4. Koveg saveza

Podaci o Kovegu saveza zapisani su u Izl 25, 10-22; 37, 1-9.
Naziva se Koveg saveza (Izl 25, 22 i drugdje) budui su u njemu pohranjene ploe saveza, odnosno svjedoanstva (Izl 31,
18 i drugdje) na kojima su bile ispisane Bojim prstom Deset
zapovijedi koje je Mojsije primio od Gospodina na planini Sinaj (Izl 20, 1-17).
Koveg je bio sredite izraelskog bogotovlja u vrijeme
lutanja kroz pustinju i dalje do razorenja hrama 587. Nakon ulaza u obeanu zemlju bio je dran u Gilgalu (J 7,
6), zatim u Betelu (Suci 20, 27) te u ilu (1 Sam 3, 3). Bio
je donesen u bitku kod Afeka (1 Sam 4, 3 sl.) te zarobljen
od strane Filistejaca (4, 11). Nakon to je meu Filistejcima
prouzrokovao zastor te bio slan od grada do grada, konano
je vraen Izraelcima i bio uvan u Kirjat-jearimu (5, 5-7,1).
Napokon ga je David dao prenijeti u Jeruzalem gdje je bio
uvan u atoru dok nije Salomon sagradio hram te ga postavio u Svetinju nad svetinjama (2 Sam 6; 1 Kralj 6, 19; 8,
1-9). To je posljednje to o njemu znamo, osim iz apokrifne
tradicije koja se spominje u 2 Mak 2, 4 i sl.15
Izraelci su u svome lutanju kroz pustinju nosili i Koveg jer
je simbolizirao mjesto Boje prisutnosti. Bio je simbol saveza
izmeu Boga i Izraela. Koveg je djelovao i na neizraelce to je
vidljivo iz reakcije Filistejaca prilikom donoenja Kovega na
15
Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, str. 81.
22
bojno polje: Bog je doao u tabor! (1 Sam 4, 7). Koveg je bio

poput nacionalnog barjaka Izraela.16
Sveti ator i Koveg saveza inili su cjelinu. ator je bio pokretno svetite, koje slui Izraelskom narodu, takoer u pokretu i u kojemu se obavljalo bogosluje, a koveg, koji je znak
Boje prisutnosti, sredite je obrednih radnji bogosluja.
2.5. Jeruzalemski hram

Iako su bila poznata i ranija svetita koja su Izraelci imali
od osvajanja obeane zemlje do podizanja hrama (Gilgal, ilo,
Mispa, Ofra, Dan), Salomon poinje graditi hram u kojem e
se obavljati sredinje bogotovlje Bojega naroda. Nove politike okolnosti omoguuju Bojem narodu da se smjesti na
odreenom teritoriju. Izrael vie nije putujui narod. Hram e
doi na mjesto Svetog atora kojega je Mojsije izgradio po zapovijedi Jahvinoj.
Ve je David namjeravao podii hram u ast Jahvi, no ovu
e zamisao ostvariti tek njegov sin Samuel koji gradi hram po
uzoru na Sveti ator i u kojem e sredinje mjesto zauzimati
Koveg saveza.
I tako jeruzalemsko svetite preuzima ulogu nekadanjega bogotovnog mjesta za plemena. S druge strane Bog
u njemu pokazuje svoju slavu usred oblaka. Time on vidljivo naznauje da mu se taj Hram svidio kao prebivalite u
kojem prebiva njegovo Ime. On sam, dakako, nije vezan uz
ovaj opipljivi znak svoje prisutnosti: ni nebesa ga ne mogu
obuhvatiti, a kamoli e neka zemaljska kua (1 Kralj 8, 27)!
Ali da svom narodu omogui da ga sigurno susree, oda16
A. REBI, Biblijske starine, Zagreb: Kranska sadanjost, 1992., str. 175.
23
brao je to prebivalite za koje je rekao: Tu e biti moje Ime

(1 Kralj 8, 29).17
Hram u najuem smislu rijei nije bio jako velik jer je prvenstveno izgraen za slubu Bogu a ne da primi veliki broj
ljudi. Bio je oko 27 metara dug, 9 metara irok i 13 metara visok (1 Kr 6, 2). Podijeljen je bio u dva djela: unutarnji dio i na
Svetinju nad svetinjama (u kojoj se nalazio Koveg saveza) koja
je od unutarnjeg dijela bila odvojena zidom a kasnije zavjesom.
Sprijeda se nalazio ulaz irok 4,5 metara, a uz njega su se nalazile skladine prostorije.18
Tako su Izraelci dobili svoj hram koji je postao sredinje
mjesto obavljanja bogosluja. K njemu se hodoastilo, u njemu
su se prinosile rtve, slavili blagdani i sl. Iako se o hramu moe
govoriti i iz arhitektonske pa i politike perspektive, ograniit
emo se ovdje na bogotovno znaenje koje je imao u Izraelskom narodu.
Salomonov hram bio je do temelja sruen 587. godine prije
Krista od strane babilonskog kralja Nabukodonozora. Nakon
toga, hram je elio ponovno izgraditi Ezekiel (Ez 40-42), no
nije ga uspio nikada izgraditi. Drugi je hram bio posveen 515.
godine prije Krista, a izgradio ga je Zerubabel. U usporedbi sa
Salomonovim hramom bio je neugledan i siromaan. idovi i
danas slave uspomenu na posveenje ovoga hrama na blagdan
hanukah. Ovaj je hram bio uniten u vrijeme hasmonejske vladavine (164.-37. godine prije Krista). Trei, i najvelianstveniji
hram je izgradio Herod. Dovren je 64. godine poslije Krista.
Bio je dvostruko vii od Salomonovog i obloen s mnogo zlata.
Postojao je Kristovo vrijeme i za njega je Isus izrekao prorotvo
17
X. LEON-DUFOUR, Rjenik biblijske teologije, Zagreb: Kranska sadanjost, 1980., str. 307.
18
Biblijski prirunik, Zagreb: Duhovna stvarnost, 1989., str. 256.
24
o razorenju (Mt 24, 1-2). Ve 70. godine po Kristu, rimska vojska, pod vojskovoom Tirom sruila ga je do temelja.19
2.5.1. Bogotovne djelatnosti
Spomenuli smo rtvovanje kao prvi oblik bogotovlja to ga
nalazimo u Bibliji. Po rtvi se ovjek mogao pribliiti Bogu.
Hebrejska rije korba, koju prevodimo kao rtva, dolazi od rijei karab to znai biti blizu. U Bibliji se spominju razliite
vrste rtava: rtve paljenice,20 rtve prinosnice,21 rtve priesnice,22 i rtve pokajnice.23 Kako smo ve ranije istaknuli, ovjek je
19
A. REBI, Biblijske starine, str. 179-185.
20
Bogu se prinosila cijela ivotinja, osim koe koja je pripala sveenicima.

Prinositelj je stavio svoju ruku na glavu ivotinje da pokae kako je to rtva
za njegove prijestupe. ivotinja je morala biti savrena i bez mane (samo
najbolje, dostatno je dobro za Boga). ivotinjskom krvi pokropile su se sve
strane rtvenika kao daljnji znak da je rtvovana ivotinja posveena Bogu.
Levitski zakonik 1. Enciklopedija Biblije, Zagreb: Duhovna stvarnost, Kranska sadanjost, Hrvatsko ekumensko biblijsko drutvo, 2000., str. 127.
21
To je bio prinos najboljeg brana, peena tijesta ili klasa zajedno s uljem
i tamjanom. To je bio dragovoljan prinos Bogu. Dio tog prinosa spomen
rtva palio se na rtveniku. Trailo se, na neki nain, da se Bog spomene
prinositelja po dobru. Bio je to takoer prinos za uzdravanje sveenika. To
je bilo i najbolje to je prinositelj mogao dati. Levitski zakonik 2. Enciklopedija Biblije, str. 128.
22
Obred je bio slian obredu prinosa rtve paljenice, osim to se u ovom

primjeru loj koji su Izraelci smatrali najboljim dijelom palio na rtveniku,
a meso je prinositelj podijelio sa svojom obitelji. No kako je i Bog imao udjela
u toj rtvi, ona se smatrala prijateljskim jelom s Bogom. Levitski zakon 3.
Enciklopedija Biblije, str. 128.
23
Te su se rtve prinosile kad je neka osoba zgrijeila protiv Boga ili neke
druge osobe. Taj je grijeh oskvrnuo ili uprljao svetost Pokretnog svetita ili
Hrama, pa ga je trebalo oistiti. Krvlju rtve pokropile su se sve strane rtvenika u znak da je oskvrnue uklonjeno smru koja je nastupila. Dio rtve
uzet je za hranu sveenika. Kad je prinositelj vidio da je sveenik jede meso
bez opasnosti, znao je da je Bog prihvatio njegov in pokajanja. Levitski za-
25
rtvom elio umilostiviti Boga (kajanje za grijeh), klanjati mu

se i zahvaljivati za dobra djela.24
Molitva takoer ima znaajnu ulogu u osobnoj i zajednikoj
pobonosti Izraelaca i drugih naroda.25 Ona je temeljni izraz
religijskog osjeanja. Pored osobne molitve, Izraelci su obavljali i zajedniku molitvu koja je bila dio bogosluja. Molitva se
uvijek vezivala uz rtvu. Bez molitve nije bilo rtve, a sama je
molitva rtva na djelu. U hramu je svaki dan poinjao glasnim
itanjem biblijskih ulomaka i molitvama.
Biblija donosi odreene formule koje su se koristile kao molitveni, liturgijski obrasci, kao na primjer:
Br 6, 22-27 formula blagoslova.
Pnz 27, 14-26 formula proklinjanja.
Br 5, 21-22 formula koja se upotrebljava uz obred vode gorine.
Pnz 26, 1-10 formula za molitvu pri prinoenju prvih plodova.
Pnz 6, 4-9 ema uvodna molitva u kasnijem sinagogalnom
bogosluju.
Uz molitvu, vano mjesto u bogosluju zauzimalo je i pjevanje koje je takoer imalo molitveni karakter. Hramski zbor
levita pjevao je hvalospjeve. Pridruivao im se narod, osobito
konik 4; 5; 7. Obred rtvovanja na Dan pomirenja (Levitski zakonik 16) bio

je neto posebno. Pritom su se, kao i pri drugim rtvama, prinosila dva jarca.
Jedan je ubijen kao pri uobiajenoj rtvi okajnice, no drugi je puten u pustinju kao znak da su grijesi uklonjeni. Enciklopedija Biblije, str. 128.
24
Usp. A. REBI, Sredinje teme staroga zavjeta, str. 154.; A. REBI, Biblijske starine, str. 211-222.
25
Usp. Biblijski leksikon, Zagreb: Kranska sadanjost, 1984., str. 148.
26
za Blagdan sjenica.26 Pjesme koje su se pjevale u hramu, nalazimo u knjizi psalama, psaltiru. Struktura psalama je takva
da izraava molitveno raspoloenje. Psalmi su prilagoeni za
odreene prilike pa tako imamo psalme za jutarnju molitvu,
veernju molitvu i sl.
Oni koji nisu mogli prisustvovati molitvi u samome hramu,
okretali su se pri osobnoj molitvi, ma gdje se nalazili, prema Jeruzalemu. U hramu se molila svakodnevna jutarnja i veernja
molitva a najvjerojatnije i druge molitve, kao npr. u podne koju
Danijel moli (Dn 6, 11). Psalmist takoer spominje tri dnevne
molitve (Ps 55, 18) .
2.5.2.Starozavjetni liturgijski kalendar
Sredinji dan starozavjetnog bogotovlja jest abat.27 Taj
dan podsjea Izraelce na Boga Stvoritelja. Osim ovoga tjednoga
blagdana, Izraelci imaju i godinje blagdane koji ih podsjeaju
na odreena razdoblja njihove povijesti. Bog djeluje u povijesti
te u vremenu djelotvorno ostvaruje svoj naum spasenja.
Bog je dakle u Bibliji poetnik vremena, a po tome i tvorac povijesti, u kojoj se ostvaruje unaprijed odreeni naum
ovjekova spasenja. Bog zato i stvara vrijeme da bi u njemu
objavio i ostvario taj svoj vjeni naum. Zato Biblija u ritmu
vremena gleda ritam objave Boga: ne dokidajui kozmike
stvarnosti vremena niti stvarnosti vremena kao elementa
26
27
Usp. Enciklopedija Biblije, str. 134.
Prvi spomen abata (heb. poinak)nalazimo u Post 2, 1-3. Bog je poinuo

nakon est dana stvaranja, te blagoslovio sedmi dan abat. U Izl 16, 23, prije objave Deset zapovjedi vidimo da su Izraelci na abat potpuno odmarali.
U Izl 20, 8-10 zapovijeda se narodu Bojem da odrava abat.
27
ljudske povijesti, Biblija gleda vrijeme pod vidom objave i

ostvarenja Bojeg nauma spasenja u njemu.28
Blagdani se poinu slaviti u Mojsijevom razdoblju i to ve
spomenuti abat, kao tjedni blagdan, zatim mjeseni blagdan
Svetkovina mladog mjeseca, dan mjeseeva mlaaka koji je
oznaavao poetak svakoga novoga mjeseca i bio praen zvucima trube, te tri godinja velika blagdana: Blagdan pashe i
beskvasnih kruhova,29 Blagdan sedmica,30 i Blagdan sjenica.31
28
V. ZAGORAC, Krist, posvetitelj vremena, Zagreb: Kranska sadanjost,

1996., str. 10.
29
Pasha je bio najvaniji godinji blagdan. Prva se pasha zbila u veer uoi
14. nisana. Te je noi svaka obitelj prinijela na rtvu jedno janje. Tako je Pasha postala podsjetnikom na prvu rtvu takve vrste, prinoenu uoi Bojeg
izbavljenja Izraelaca iz Egipta. Tada je Bog prolazio mimo kua Izraelaca
jer je krv janjeta bila pokropljena na nadvratak i oba dovratka; aneo smrti
ubijao je Egipane, a potedio prvoroence Egipta. Pri pashalnom objedu i
tijekom cijelog tjedna, jeo se kruh koji se brzo mijesio, i to bez kvasca (beskvasni kruh). To je takoer bio podsjetnik za brze pripreme za odlazak kada
je faraon konano dopustio da Izraelci napuste Egipat. Podsjeao ih je na
prvi kruh napravljen od ita koji su jeli etiri dana nakon to su uli u Kanaan. U poetku se Pasha svetkovala po kuama, ali u novozavjetno je vrijeme
bila glavna hodoasnika svetkovina u Jeruzalemu. I do danas se taj blagdan
odrao kao najvanija idovska svetkovina. Izlazak 12, Joua 5, 10-12; Marko
14: 1-2. Enciklopedija Biblije, str. 120.
30
Na kraju etve ita sveenik je prinio dva hljeba kruha umijeena od

novoga brana uz rtvovanje ivotinja. To se zbivalo pedeset dana (ili sedam
sedmica i jedan dan) nakon Pashe i poetka etve. Blagdan je poslije postao
poznat kao Pedesetnica prema grkoj rijei pentekostes koja znai pedeset.
Bilo je to vrijeme velike radosti i zahvaljivanja za Boje darove kroz etvu.
Izlazak 23:16; Levitski zakonik 23: 15-21; Ponovljeni zakon 16:19-12. Enciklopedija Biblije, str. 120.
31
To je bio najdrai i najradosniji blagdan. Svetkovao se u jesen kad su skupljeni svi plodovi, kad se zavrila etva, berba groa i maslina. Dio svetkovine bio je i boravak na otvorenom u vrtu, na krovovima kua, u atorima ili
kolibama nainjenima od zelenih granica. Ti su atori (ili prebivalita) bili
28
Svi ovi blagdani imali su povijesno-spasenjsko znaenje. Osim

ovih velikih blagdana, Stari nam zavjet govori i o drugim svetkovinama kao npr. Nova godina (Ro Haana),32 Dan pomirenja
(Jom kippur),33 Posveenja hrama (hannukah)34, Purim35 i sl.36
2.5.3. Sveenstvo
Dok su poganske kultove vodili sveenici, Izraelska bogosluja u doba patrijarha vode oevi kao posrednici izmeu
podsjetnici Izraelcima na vrijeme kada su boravili u atorima u pustinji...
Enciklopedija Biblije, str. 121.
32
Prvi dan sedmog mjeseca trube su pozivale na posebnu sveanost. Toga

se dana odmaralo, tovalo i prinosilo rtve. Prije se nazivao Srebrne trube, a
nakon suanjstva uzimao se kao blagdan nove godine iako su se i dalje dani
brojili od nisana (oujak/travanj).Usp. Enciklopedija Biblije, str. 120.
33
Na taj je dan (Jom Kippur) sav izraelski narod priznavao svoj grijeh i
traio Boje oprotenje i oienje. Veliki bi sveenik, obuen u odjeu od
bijelog platna, najprije prinio rtvu za svoj grijeh i grijeh sveenstva, a zatim
drugu rtvu za grijeh naroda. Bio je to jedini dan u godini na koji je ulazio
u Svetinju nad svetinjama. To je nutarnji, najsvetiji dio Prebivalita (Svetog
atora ili Hrama. Ondje je kropio krvlju rtve. Zatim bi uzeo jarca, poznatoga kao rtveni jarac, i nakon to je stavio ruku na njegovu glavu, pustio ga
je u pustinju kao znak da je grijeh cijele zajednice uklonjen. Enciklopedija
Biblije, str. 121.
34
Taj je blagdan bio spomen na dan kada je Juda Makabejac 165. god. Pr.
Kr. oistio i ponovno posvetio drugi Hram koji je obeastio sirijski tiranin
Antioh IV. Epifan. On se jo naziva Svjetla jer su ljudi palili svjetiljke po kuama i sinagogama. Enciklopedija Biblije, str. 121.
35
Uzbudljiva i buna svetkovina koja vue podrijetlo iz vremena kada su

Estera i njezin roak Mordokaj spasili idovski narod od masakra za vladavine perzijskog kralja Kserksa Ahasvera). Purim znai drijeb a odnosi se na
drijeb koji je bacio Haman, kraljev prvi dostojanstvenik da odlui kojeg e
dana poubijati idove. Enciklopedija Biblije, str. 121.
36
Usp. A. REBI, Sredinje teme Staroga zavjeta, str. 152; A REBI, Biblijske
starine, str. 199-210; Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, 120-139.
29
Boga i ljudi svoga roda i plemena.37 Organiziraniji oblici bogosluja, bogotovnog mjesta pa tako i ustanova sveenstva spadaju u Mojsijevo doba. Levijevi38 sinovi (leviti) odreeni su za
levitsku a Mojsijev brat Aron i njegovi potomci za sveeniku
slubu od kojih se izabirao Veliki sveenik.
U sveenikom kodeksu (Levitiski zakonik) bilo je glede
sveenika sve tono odreeno: tko moe biti sveenik, kakav
treba on biti, to treba initi i tako dalje. U sveeniki stale
ulazilo se posebnim obredom posveenja: bio je pomazan
uljem na elu u obliku slova kaf, dobio sveeniko odijelo i
sveano blagoslovio narod. Sveenici su imali dunost: svake subote postaviti na zlatni stol u Hramu posveeni kruh,
paliti dva puta na dan tamjan na kadionom rtveniku, istiti
svjetiljke na svijenjaku, prinositi rtve39
Sveenik je slubeni uvar, nauavatelj i tuma Zakona.
Poradi svoje svete zadae bili su podreeni strogim pravilima
obredne istoe. Pravila za velikog sveenika bila su jo stroa.40 Sveenik, u 30. godini ivota nasljeuje obiteljski svoju
slubu (za razliku od novozavjetnog shvaanja poziva u slubu), te ima vanu, neizostavnu ulogu u starozavjetnom bogotovlju. Njihove su dunosti vezane za svetite i hramske rtve
no imali su i druge dunosti. Tako su mukarci iz triju Levijevih rodova inili hramski pjevaki zbor te su najvjerojatnije
sastavili odreene psalme poput Ps 85 i 87. Takoer su u Boje
ime odgovarali na pitanja kao na primjer, moe li se ii u bitku
i sl. U tu su se svrhu sluili kamenjem Urim i Tumim, koje je
Veliki sveenik uvao u vreici na prsima. Ukoliko je izvukao
37
Usp. A. REBI, Sredinje teme Staroga zavjeta, str. 156.
38
Levije, jedan od Jakovljevih sinova.
39
A. REBI, Sredinje teme Staroga zavjeta, str. 158.
40
Usp. Biblijski prirunik, str. 179.
30
Urim, to bi znailo ne a ukoliko bi izvukao Tumim to bi znailo da. Takoer su pouavali Boji narod Zakonu.41
2.6. Sinagoga
Sinagoga (od gre rijei synagoge =skupljanje, zborite) jest
zgrada i prostorija42 u kojoj su se idovi sabirali na bogosluja
izvan Jeruzalema. Nemamo pouzdane podatke o poetku nastanka sinagoge. Pretpostavlja se da su idovi koji su nakon razorenja Jeruzalema 587. godine prije Krista bili preseljeni u Babilon tamo organizirali i svoj vjerski ivot i ustrojili sinagogu.43
Kasnije kransko novozavjetno bogosluje najblie je sinagogalnom bogosluju. Na abat su se vjernici okupljali u sinagogi na sluanje, itanje i tumaenje Boje rijei, na molitvu,
pjevanje te zavrni blagoslov. U sinagogi nije bilo sveenika
ve je sinagogom predsjedavao nadglednik odnosno predstojnik sinagoge, koji je rasporeivao itae i molitelje te birao
govornike. U sinagogalnom bogosluju mogli su biti ukljueni
i punopravni vjernici koji su itali pa i tumaili proitani biblijski odjeljak. Bogosluja su se odravala na abat (subotu)
41
Enciklopedija Biblije, str. 126-127.
42
Sinagoga Ima svoj poseban arhitektonski oblik, a glavni su mu elementi

stupovi na bonim stranama i u dnu koji nose trostranu galeriju (emporu)
namijenjenu enama. Pravokutnog je tlocrta, a uzduna joj je os okrenuta
prema Jeruzalemu... Na jednoj strani te osi, do ulaza, nalazi se povieno mjesto na kojem stoji sveti koveg (hebr. Aron haqqode) to jest krinja u kojoj
su pohranjeni svitci tore, a sa svake strane tog kovega po jedan sedmerokraki svijenjak. Ispred njega gori vjeno svjetlo. U sredini prostorije nalazi se
almenor, stol s kojeg se ita Tora (Zakon, hebr. torah). Leksikon ikonograje, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, Zagreb: Kranska sadanjost,
1990., str. 532.
43
Usp. E. LOZE, Svet Novoga zaveta, Beograd: Pravoslavlje, 1986., str. 104.
31
ali i radnim danima, posebice ponedjeljkom i etvrtkom te na

velike blagdane. Da bi se bogosluje u sinagogi moglo odrati,
potrebna je bila nazonost najmanje sedam mukaraca.
Navest emo ovdje redoslijed sinagogalnog bogosluja u
apostolsko vrijeme koje je zasigurno postalo uzor ranog kranskog bogosluja: 44
1. ema: uvodna molitva iz Pnz 6, 4-945
2. itanja
a) Tora Petoknjije (bilo je podijeljeno u 164 itanja)
b) Proroci osim prorokih knjiga ovdje su ubrajane i
knjige Jouina, Knjiga Sudaca, 1 i 2 Samuelova te 1 i
2 Kraljeva.
3. Midra, tumaenje/propovijed (tada je bila izreena ivom rijeju a danas se samo itaju stari midrai).
4. Psalmi
5. Zavrni blagoslov iz Br 6, 22-26.46
Budui je sinagogalno bogosluje nastalo u izgnanstvu, svrha sinagoge bila je da odri bogotovni ivot idovske zajednice u dijaspori. Liturgija sinagoge upotpunjuje liturgiju hrama,
44
Usp. Z PAIN, Povijest liturgije, (skripta za internu upotrebu sluaa),

akovo: Visoka bogoslovna kola, 1989. str. 3.
45
uj Izraele! Jahve je Bog na, Jahve je jedan. Zato ljubi Jahvu, Boga svoga,
svim srcem svojim, svom duom svojom i svom snagom svojom! Rijei ove
to ti ih danas nareujem, neka ti se ureu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjedi u svojoj kui i kad ide putem; kad lijega
i kad ustaje. Privei ih na svoju ruku za znak, i neka ti budu kao zapis meu
oima. Ispii ih na dovratnicima kue svoje i na vratima svojim Pnz 6, 4-9.
46
Neka te blagoslovi Jahve i neka te uva! Neka te Jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese! Br
6, 24-26
32
no ne preuzima povlastice hrama.47 Sinagoga je nazvana Svetinja u malom i u njoj se preklinjalo Boga da obnovi hram.48
Sinagoga je takoer sluila i kao mjesna kola te kao sjedite
mjesne uprave.49
Svakako da bi smo mogli jo govoriti o razliitim aspektima
starozavjetnog bogosluja, no spomenute injenice su znaajne kao uvod u bolje shvaanje i razumijevanje novozavjetnog
bogosluja. Budui se kranstvo prirodno nadovezuje na starozavjetnu objavu, tako i novozavjetno bogosluje ima svoje
korijene upravo u starozavjetnom tovanju Boga. Krani tuju
istoga Boga koji se objavio narodu Izraelu u Starome zavjetu.
47
Usp. X. LEON DUFOUR, Rjenik biblijske teologije, str. 95.
48
Usp. E. LOZE, Svet Novoga zaveta, str. 105.
49
Usp. Enciklopedija Biblije, str. 135.
ISUS I
3. BOGOSLUJE
ransko bogosluje zapoinje s Isusom. Krist je svoju

slubu zapoeo i obavljao u ozraju idovskog bogotovnog sustava. Nakon njegovog roenja roditelji su
ga prikazali u hramu (Lk 2, 22 i dalje), tijekom blagdana Isus
odlazi u hram (Lk 2, 41; Iv 2, 13; 10, 22), propovijedao je u sinagogama (Mk 14, 49; Iv 18, 20). U svome djelovanju
Isus Krist nije zauzeo stav protiv tadanjega kulta svoga
naroda u hramu i sinagogi. Ipak ima ozbiljnih primjedbi
na konkretno vrenje toga kulta, koje se svode na potrebu
obraenja oienja idovskog kulta.50
Svojim ienjem hrama (Iv 2, 14 i dalje) Isus iskazuje potovanje hramu (hram je dom njegova Oca), no u isto vrijeme
najavljuje novo sredite bogosluja. Za idove je materijalni
hram bio mjesto Boje prisutnosti i blizine. Tu su idovi najprisnije doivljavali Boga u susretu s njim. Od sada pa nadalje
Krist e biti sredite bogotovlja.51
U svome razgovoru sa enom Samarjankom Isus najavljuje
novi oblik bogosluja koji e biti u duhu i istini (Iv 4, 20-24).
50
V. ZAGORAC, Kristova sveenika sluba, Zagreb: Kranska sadanjost,
1997., str. 205.
51
B. DUDA, Sjeme je rije Boja, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993., str. 73.
34
Dolazi dakle vrijeme kada e ljudi znati zato se klanjaju (istiniti Bog se objavljuje u Kristu), te e njihovo klanjanje biti izraz
ne samo njihova poloaja tijela, ve izraz njihova duha.52
Isus je navjestitelj, propovjednik rijei Boje u sinagogi
(Mk 14, 49; Iv 18, 20), ali i na otvorenome (Mt 5 do 7 poglavlja
i sl.)
Isus ui svoje uenike moliti dajui im kao primjer molitvu
Oena (Mt 6, 9-13). Ova molitva e zauzeti znaajno mjesto u
privatnoj kranskoj molitvi kao i u bogosluju kranske crkve. Ona poduava Kristove uenike to uistinu znai istinsko
bogosluje. Ono se sastoji u proslavljanju Boga i povjerenju u
Njega, ali i u ispravnom odnosu prema blinjima. Njima valja
opratati jer e jedino na taj nain i nama biti oproteno. Opratanje, odnosno izmirenje s blinjima, pretpostavka je prinoenju rtvenog dara (Mt 5, 24). Zasigurno da je ova molitva dana
kao uzor kranima kako moliti vlastitu molitvu, ali nedvojbeno je da je ona postala i u formalnom smislu dio kranske
liturgijske prakse do danas.53
Isus poduava molitvi i svojim vlastitim primjerom. Molio
je javno (Mt 11, 25-27; Lk 10, 21-22; Iv 11, 41-42), pred svojim
uenicima (Mat 6, 9-13; Lk 11, 2-4; Iv 17, 1-26) i privatno (Mt
14, 23; Mt 26, 39-42; Mt 27, 46; Mt 1, 35; Mk 14, 36; Mk 15, 34;
Lk 5, 16; Lk 6, 12; Lk 9, 28; Lk 22, 39-45). Isus je molitvu obavljao u uobiajeno vrijeme idovske molitve.54
52
Usp. L. MORIS, Ivan, tumaenje evanelja po Ivanu, Daruvar: Logos,

1997., str. 212.; D. A. CARSON, Worship: Adoration and Action, Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1993., str. 63.
53
Usp. R. T. FRANCE, Evanelje po Mateju, Daruvar: Logos, 1997., str. 138.
54
Usp. V. ZAGORAC, Kristova sveenika sluba, str. 206.
35
U Kristovoj proslavi pashalne veere sa svojim uenicima

(Lk 22, 14-20), koja je u samom sreditu idovske bogotovne
tradicije, dolazi do uspostave bitnog elementa za kransko bogosluje, a to je euharistija ili Veera Gospodnja. O euharistiji
odnosno Veeri Gospodnjoj bit e vie govora u ovoj knjizi. U
Isusovim rijeima: Ovo je tijelo moje ovo je krv moja, prepoznaje se, uz ranije izreenu molitvu Oena liturgijski obrazac koji e kranska crkva koristiti pri svakom euharistijskom
bogosluju do danas.55 Uspostavljajui dakle euharistiju, rekli
bi smo danas sakrament euharistije, Krist se kod blagoslova
kruha i vina koristi uobiajenom idovskom pashalnom molitvom.56 Pasha je simbolizirala osloboenje, no u Kristu ona
poprima istinsko ispunjenje.
Isus je zaetnik i kranskog krtenja. Primajui Ivanovo
krtenje (Mt 3, 13-17), on ispunjava zahtjeve obrednih pranja
i ienja koja su simbolizirala prijelaz preko Crvenoga mora i
rijeke Jordana.
U tom smislu je Krist pranje vodom (krtenje) uzeo kao
znak prijelaza svojih vjernika s njime iz Egipta ovoga svijeta
u kraljevstvo Boje, kojim se ispunja prorotvo staroga prijelaza. Tako Isusovo novo krtenje ispunja navijetaj i smisao svih obrednih pranja iz Staroga zavjeta.57
Moemo ustvrditi da Isus postavlja temelje kranskom bogosluju, odnosno kranskoj liturgiji. On je dakle navijetao
rije Boju, dao novi znaaj i ukazao na novi pristup molitvi,
ustanovio je sakrament euharistije odnosno Veere Gospod-
55
U liturgijskoj tradiciji ove se rijei nazivaju Rijei ustanovljenja.
56
R.E. WEBBER, Worship is a Verb, Nasville: A Division of Star Song Publishing Group, 1992., str. 51.
57
V. ZAGORAC, Kristova sveenika sluba, str. 208.
36
nje. Dakle, osobno nam je ostavio i u svome uenju i svojim

vlastitim primjerom glavne naglaske kranskoga bogosluja.
Isus je sve stvarnosti Starog zavjeta gledao kao neto provizorno, privremeno, kao navjetaj i pripravu koja nalazi
svoje ispunjenje, ostvarenje u njegovoj osobi. Zato on sebe
poistovjeuje s hramom (Iv 2, 14-29) i sa abatom, blagdanom i osobito poistovjeuje svoju smrt i uskrsnue s Pashom. Jer ne mislite da sam doao ukinuti Zakon i Proroke.
Nisam doao ukinuti, nego ispuniti (Mt 5, 17). Sve je dakle
u Starom zavjetu, pa i stvarnost kulta, slika koja svoje ispunjenje nalazi u Kristu.58
58
V. ZAGORAC, Kristova sveenika sluba, str. 206-207.
POECI
KRANSKE
4. LITURGIJE
prethodnom smo poglavlju ustvrdili kako je upravo

Krist zaetnik novozavjetnog bogosluja. Nadalje, razvoj liturgije moemo pratiti kroz novozavjetne spise.
4.1. Liturgija u Djelima apostolskim i poslanicama

Knjiga Djela apostolskih i poslanice znaajni su izvori za
prikupljanje podataka o ivotu, djelovanju, vjerovanju i praksi
prve crkve. Evo nekih opisa bogosluja koje nalazimo u Novome zavjetu:
Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajednikom ivotu, lomljenju kruha i u molitvama. (Dj 2, 42)
U prvi dan sedmice, kad se sastadosmo da lomimo kruh,
Pavao je govorio prisutnima. Kako je kanio sutradan otii,
produi govor do ponoi. U gornjoj sobi gdje smo se skupili
bile su mnoge svjetiljke. A nekog mladia imenom Eutiha,
koji je sjedio na prozoru uhvati dubok san te on, dok je Pavao i dalje govorio, svladan snom, pade s treeg kata dolje.
Digoe ga ve mrtva. Pavao sie, nadnese se nada nj, obujmi ga i ree: Nemojte se uznemiravati: Njegova je dua u
njemu. Opet se pope, razlomi i blagova kruh te proslijedi s
38
propovijedanjem dugo sve do zore. I onda otputova. (Dj

20, 7-12).
Zar nije posveeni kale koji posveujemo zajednitvo s
krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajednitvo s
tijelom Kristovim? (1 Kor 10, 16).
Iako imamo i druge tekstove u Novome zavjetu koji oslikavaju ranu kransku liturgiju, ovi nam dostatno pokazuju
glavne elemente bogotovlja. U spomenutim tekstovima to su:
lomljenje kruha, molitva i propovijedanje. Dakle, prva je crkva
nastavila initi Kristovo djelo i u bogotovnom smislu.
4.1.1. Lomljenje kruha euharistija59
U tekstovima koje smo naveli a iz kojih se vidi praksa ranog kranskog bogosluja, evidentno je da se redovito spominje lomljenje kruha. Nema sumnje da su prvi krani redovito
na svojim sastancima lomili i kruh odnosno blagovali Veeru
Gospodnju. Upravo u ovoj praksi rane Crkve odreene su kranske denominacije ustvrdile da je euharistija u ranoj Crkvi
bila sredite kranskoga bogosluja. Kako bilo, ona je evidentno bila neizostavan dio kranskoga zajednitva rane Crkve.
U Djelima apostolskim nalazimo dva ina rane crkve u vezi s
blagovanjem a to su lomljenje kruha i zajedniko blagovanje.
Zajednika su blagovanja bila zapravo veere odnosno zajed-
59
Novi zavjet koristi nekoliko izraza za Veeru Gospodnju: Veera Gospodnja, lomljenje kruha, euharistija i zajednitvo. Veera Gospodnja pojavljuje
se samo u 1 Kor 11, 20. Izraz lomljenje kruha nalazimo u 1 Kor 10, 16 i Dj 2,
42. Izraz Euharistija dolazi od grke rijei eukharistia to znai zahvala, zahvalno miljenje. Luka u svome evanelju navodi da je Krist zahvalio (eukharistesas) za kruh i au. Lk 22, 19. Novi zavjet takoer koristi i izraz zajednitvo da opie Veeru Gospodnju. Grka rije za zajednitvo u smislu Veere
Gospodnje je koinonia. Ovaj izraz nalazimo i 1 Kor 10, 16. Usp. F. STAGG,
Teologija Novoga zavjeta, Novi Sad: Dobra Vest, 1987., str. 180-183.
39
niki objedi ljubavi, nazvani Agape.60 Agape se kasnije nisu

odrale unutar kranskoga bogosluja, za razliku od samoga
ina lomljenja kruha i blagovanja kruha i vina kao uspomene
na Kristovu smrt. Razlog zato se Agape nisu odrale mogue
je nai i u zloupotrebama koje su se dogaale u ranoj Crkvi (1
Kor 1, 17 i dalje).
Kada govorimo o Veeri Gospodnjoj, evidentno je da apostol Pavao, vezano uz njeno blagovanje preuzima i vjeroispovjedne formule, koje je Krist ustanovio a koje je rana Crkva
prihvatila kao liturgijski obrazac kod blagovanja. Pavao ovaj
liturgijski obrazac predaje dalje crkvama:61
Gospodin Isus one noi u koju bijae izdan uze kruh te
zahvali, razlomi ga i ree: Ovo je tijelo moje koje je za vas.
Ovo inite na moju uspomenu! Isto tako uze kale, poslije
veere, te ree: Ovo inite (svaki put kad ga pijete) na moju
uspomenu! (1 Kor 11, 23b-25).
Ove su rijei najblie rijeima ustanovljenja iz Lk 22, 19.
Iz Pavlovih se rijei, dakle, dade naslutiti kako je upravo ovaj
obrazac sluio u ranom bogosluju kod molitve nad euharistijskim kruhom i vinom.
4.1.2. Molitva liturgijski obrasci
U Novome zavjetu ne nalazimo toan redoslijed odnosno
formu kranskoga bogosluja. No iz odreenih se novozavjetnih tekstova mogu naslutiti odreeni liturgijski obrasci. Ve
smo spomenuli Kristovu molitvu Oena kao i rijei ustanov60
U grkom jeziku Agape oznaava ljubav, ponajprije ljubav Boju prema

ljudima te ljubavi ljudi meusobno i prema Bogu. Usp. K. RAHNER i H.
VORGRIMLER, Teoloki rjenik, akovo: Karitativni fond: Ne ivi ovjek
samo o kruhu, 2004., str. 11-12.
61
Usp. J. GNILKA, Teologija Novoga zavjeta, Zagreb: Kranska sadanjost,

1999., str. 96-97.
40
ljenja Veere Gospodnje. Da su se Kristove rijei ustanovljenja

koristile u bogosluju rane Crkve potvruje nam apostol Pavao
u 1 Kor 11, 23-26.
Moemo pretpostaviti kako je prva Crkva koristila sinagogalne odnosno starozavjetne obrasce. Zasigurno su idovski
bogotovni elementi imali utjecaja na rano kransko bogosluje, to je bilo i prirodno, budui su prvi krani dolazili iz
idovstva. Primjerice, u Djelima apostolskim 2, 14. 24. 42. 47; 4,
24-31; 12, 5b spominje se molitva hvale (hvalebnica) i pronje
(molbenica). Mogue je da se hvalebnica izricala po idovskom
nainu berakah.62 Neki elementi starozavjetnog bogosluja, a
koje je prva Crkva rabila kao aklamacije sauvani su do danas u kranskim bogoslujima kao npr. izrazi: aleluja, amen
i hosana. Tim je aklamacijama zajednica potvrivala proitani
ili izgovoreni tekst, odnosno molitvu. Ivan Apostol opisuje nebesko bogosluje u Otk 7, 10; 12; 19, 1. 3. 6 i dalje, te nam je
tako sauvao oblike pojedinih aklamacija koje je najvjerojatnije
prva Crkva koristila na bogoslujima.63
O javnoj molitvi apostol Pavao govori u 1 Tim 2, 1-2:
Tako, prije svega, molim da se upravljaju pronje, molitve,
sazivi, zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i za sve koji su
na viem poloaju, da mognemo provoditi tih i miran ivot
u punoj pobonosti i dostojanstvu.
Ovdje nalazimo princip molitve za vlasti. Krani su pozvani moliti i za one od kojih im je nerijetko prijetila i opasnost.
No molitvom za vlasti moe se osigurati tih i miran ivot.
Molitve od sveopeg znaenja ograniene su na molitve
za ljude koji vladaju, i to moda zato to su krani skloni tome da vladare izostavljaju iz svojih molitava, osobito
62
Berakah od hebrejske rijei barak=blagoslivljati.
63
Usp. V. ZAGORAC, Kristova otajstva, str. 95.
41
kada su oni otvoreno neprijateljski nastrojeni Bez obzira

na to jesu li dravne vlasti zloupotrebljavale svoj poloaj ili
ne, one trebaju biti predmet molitve, jer graani krani
na taj nain mogu utjecati na razvoj dravne politike, to je
injenica koja se esto zaboravlja, osim u tekim, sudbonosnim razdobljima.64
No osim konkretne molitve za vlasti, Crkva treba moliti za
sve ljude. Crkva obavlja posredniku slubu, nastavljajui
zapravo vriti Kristovo djelo. Crkva, dakle, ne moli samo za
svoje lanove, ve za sve ljude, bez obzira na njihovu narodnost, religijsku ili inu pripadnost.
Osim o sadraju molitve, Pavao govori i o nainu molitve.
Obzirom na praksu crkve u Korintu da se za vrijeme bogosluja moli u jezicima, to je bila molitva duhom, Pavao
daje prednost molitvi umom (1 Kor 14 poglavlje). Molitva
u jezicima moe biti korisna, no mora ju pratiti i dar tumaenja jezika. Ako se govori tuim jezikom, neka govore
dvojica ili najvie trojica i to po redu, a jedan neka tumai!
(27 stih). Javna molitva odnosno javna bogosluja, dakle, moraju imati svoj red. Upravo na ovome primjeru vidimo naznake
Pavlove tenje da se bogosluje organizira te da ima svoj odreeni red i sklad.
Prva je Crkva u molitvi koristila i himne ili hvalospjeve.
Odreene su egzegete takoer miljenja kako su pojedini dijelovi poslanica (himne) uzeti iz ranokranske liturgije. Njih
nalazimo u Rim 8, 28-29; Kol 1, 15-20; Ef 1, 3 14; Fil 2, 6-11;
1 Tim 3, 16; 1. Tim 6, 15-16; 2 Tim 2, 11-13; 1 Sol 5, 16-22; 1 Pt
1, 3-5; 1, 20; 2, 22-25; 3, 18-22; 5, 5-9 i sl..65
64
65
D. GUTHRIE, Pastoralne, Daruvar: Logos, 1997., str. 63-64
Usp. Z. PAIN, Povijest liturgije, str. 4; J. R. W. STOTT, Efeanima, Daruvar: Logos, 1997., str. 30 i 32; D. GUTHRIE, Pastoralne poslanice, str. 105-
42
Spomenuti hvalospjev iz 1 Tim 6, 15b-16:

Blaeni i jedini Vrhovnik, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji je jedini besmrtan i koji boravi u nepristupanoj
svjetlosti, kojega nitko od ljudi nije vidio i ne moe vidjeti.
Njemu ast i vjena vlast! Amen.
po miljenjima odreenih egzegeta takoer spada u dio starozavjetne liturgije budui odie idovskim duhom.66
4.1.3. Propovijedanje i nauavanje
Euharistiju i molitvu upotpunjavale su slube propovijedanja (kerigma) i nauavanja (didache). Propovijedanje i nauavanje su u ranoj Crkvi bile dvije razliite djelatnosti.
Iako se ne pravi otra razlika izmeu kerigme i didache,
propovijedanja i nauavanja, neke razlike ipak postoje. Njih
je vrijedno zapaziti. Rani su krani svakodnevno propovijedali i nauavali (Dj 5, 42). Pavao i Barnaba su, poput mnogih drugih, nauavali i navjeivali rije u Antiohiji (Dj 15,
35). U poslanici Efeanima se sluba uenja blisko zdruuje
sa slubom pastira (Ef 4, 11). Ve sam izraz uenik nosi u
sebi novozavjetni naglasak na poduavanju onih koji su bili
evangelizirani. U ovakvom propovijedanju mora postojati
prostor za uenje, a mora biti prisutno i paljivo i neprestano propovijedanje onima koji su uzvjerovali evanelje. 67
106.; R. P. MARTIN, Worship in the Early Church, Grand Rapids, Michigan:

Eerdmans, 1988., str. 39-52.
66
67
Usp. D. GUTHRIE, Pastoralne, str. 106.
F. STAGG, Teologija Novoga zavjeta, str. 206. Usp. F. STAGG, Teologija

Novoga zavjeta, str. 192-195.; R NEIBUHR i D. WILLIAMS, The Ministry in
Historical Perspectives, str. 1: D. MOODY, The Ministry of the New Testament, u: Rewiew and Expositor, 1/1959, str. 36 i dalje.
43
4.1.4. Predvodnici bogosluja sudjelovanje vjernika

Glede samoga voenja bogosluja moe se pretpostaviti da
je Crkva isticala i ohrabrivala aktivno sudjelovanje svih nadarenih vjernika. U tome je smislu uistinu bila iva, karizmatska
zajednica. U tekstovima poput 1 Kor 12, 8-10. 28-30, Rim 12, 68 spominje se popis darova (charismata)68 koje odreeni vjernici posjeduju i kojima mogu aktivno sudjelovati u bogosluju.
Apostol Pavao govori u Ef 5, 19: Govorite jedni drugima u
psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama! Pjevajte
Gospodinu u svom srcu i slavite ga! Ovdje, uz sliku spontanog
bogosluja, uoavamo i druge elemente ranokranske liturgije: pjesmu i psalme. I ovi su elementi, posebice psalmi, preuzeti
iz idovske liturgije.
Novi zavjet takoer spominje i druge prepoznate slubenike koji su vjerojatno imali odgovornost u organizaciji ne
samo crkve kao organizirane zajednice ve i bogosluja. To su
starjeine (grki: presbuteroi) i nadglednici (episkopoi). Crkva
je u kasnijem periodu ustrojila tri stupnja sveenstva: akonsku, prezbitersku i biskupsku, uvodei uenje o tzv. apostolskoj
sukcesiji (naslijeu). Naime, sukladno ovome uenju, Krist je
zaredio apostole, apostoli biskupe, biskupi sveenike (prezbitere) i akone. Taj slijed se, po ovome shvaanju odrao do
danas i jedino valjano zareeni biskupi mogu zareivati sveenike koji opet mogu valjano obavljati sakramente, posebice
euharistiju.69 Svoje slubenike takoer nazivaju sveenicima70
68
To su mudrost, znanje, vjera, dar ozdravljanja, mo udesa, prorotvo,

razlikovanje duhova, jezici, dar tumaenja jezika, starjeinska sluba i sl.
69
Ovakvo je shvaanje danas prisutno u episkopalno ustrojenim crkvama

poput Rimokatolike, Pravoslavne, Anglikanske i sl.
70
Hrvatska rije sveenik prijevod je latinske rijei sacerdos a koja oznaava

osobu koja je openito, u svim religijama zaduena da u ime zajednice prinosi rtve boanstvu te da posreduje izmeu boanstva i ljudi. U katolikoj i
44
zbog rtvenog karaktera bogosluja u ovim crkvama (a to je

dakako povezano sa shvaanjem euharistije, o emu emo kasnije govoriti). No protestanti uglavnom odbacuju ovakvo mehaniko shvaanje apostolskog naslijea i svoje slubenike u
pravilu ne nazivaju sveenicima, budui da odbacuju rtveni
karakter bogosluja, odnosno euharistije.
4. 2. Bogotovna mjesta
U samim poecima kranstva ne postoje izgraena bogotovna mjesta, crkve, u kojima se obavlja bogosluje , ve se
vjernici u Jeruzalemu okupljaju zajedno u hramu i u sinagogama na sluanje Boje rijei i molitvu, a po kuama se sastaju radi blagovanja Gospodnje veere (Dj 2, 46). Posjeivanje
hrama najvjerojatnije nije dugo trajalo, obzirom na progonstvo
koje je uslijedilo protiv krana.
4. 3. Nedjelja Dan Gospodnji

Poput idova koji su imali svoj tjedni blagdan, sredinji dan
tjednog okupljanja abat, tako se u kranstvu od samih poetaka istie prvi dan u tjednu nedjelja, kao sredinji tjedni dan
okupljanja krana (Dj 20, 7; 1 Kor 16, 2; Otk 1, 10). Iako povijest svjedoi da je prijelaz sa subote na nedjelju bio postupan, u
pravoslavnoj crkvi (kao i u drugim crkvama koje naglaavaju rtveni karakter
euharistije i posrednitvo sveenika), sveenik je osoba koja je zareena u
red prezbitera i koja posreduje izmeu Boga i ljudi, prinosi rtvu Novoga zavjeta te dijeli ostale sakramente crkve, ali ovisno o papi i biskupima.
Obzirom na drugaije shvaanje euharistije i posrednitva u protestantskim
crkvama, slubenici se u pravilu ne nazivaju sveenicima ve pastorima (lat.
pastor=pastir). Usp. Leksikon ikonograje, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, Zagreb: kranska sadanjost, 1990., str. 553.
45
navedenim stihovima ve nalazimo prve naznake kranskoga

okupljanja nedjeljom.
Kao to je abat u starozavjetnom bogotovnom sustavu
podsjeao Izrael na stvaranje, tako nedjelja podsjea na novo
stvaranje koje Krist ostvaruje po svojoj rtvi i uskrsnuu. On
svojim uskrsnuem prvoga dana u tjednu pobjeuje smrt i tako
ini sve novo.
O slavljenju nedjelje kao sredinjega okupljanja krana
imamo i povijesna svjedoanstva:
Prvi dan u tjednu izabran je za euharistijski sastanak zbog
toga to se na taj dan zbilo Kristovo uskrsnue: krani su
se u zoru (ante lucem) sastajali i na sastanku naizmjenino pjevali pjesmu Kristu kao Bogu, kako je pod torturom
uspio utvrditi rimski prokonzul u Bitiniji Plinije Mlai oko
111/112. Sc. Ciprijan e sredinom 3. stoljea rei da slavimo
uskrsnue Gospodinovo (Epist. Ad Caecillium 16, 2), a sv.
Justin je stoljee prije saopio rimskom caru da se krani u
nedjelju sastaju zbog toga to je toga dana Bog stvorio svijet
i to je Isus Krist istog dana uskrsnuo od mrtvih i ukazao se
svojim apostolima i uenicima te ih nauio ono to i vama
predajemo da ogledate (Apol. I., 67).71
Krani su radije svetkovali nedjelju, nego li subotu, jer je
upravo prvoga dana stvorena svjetlost, toga je dana Krist uskrsnuo od mrtvih, toga je dana Duh Sveti siao na apostole a to
se smatra roendanom Crkve. Zato je veoma rano nedjelja nazvana i Danom Gospodnjim.72
71
T. J. AGI BUNI, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, Zagreb: Kranska sadanjost, 1984., str. 22.
72
Usp. W. H. WILLIMON, Word, Water, Wine and Bread, Valley Forge:

Judson Press, 1989., str. 21.
46
Tjedno slavljenje nedjelje kao dana Uskrsnua jest temelj

kasnijem uspostavljanju slavljenja Uskrsa te formiranju kranskog liturgijskog kalendara.
LITURGIJA U
POAPOSTOLSKO
5. DOBA
poapostolskom razdoblju Crkve zapoinje i kreiranje

prvih liturgijskih obrazaca. O tome svjedoe pojedini
spisi iz toga razdoblja.
5.1. Didache
Didache je jedan od najranijih spisa postapostolskog razdoblja. Kao vrijeme nastanka navodi se prva polovica 2. stoljea.
No spis je otkriven mnogo kasnije, tek 1873. godine. Ovaj nam
spis daje znaajne podatke o bogosluju izmeu 80. i 130. godine nakon Krista.
Didache nam u 7 poglavlju daje odreene upute glede krtenja, zatim u 8. poglavlju o postu i molitvi gdje se donosi molitva Oena s uputom da se ista moli tri puta dnevno. Kraj
Oenaa donosi na kraju liturgijsku doksologiju koja se inae
ne nalazi ni u Matejevu ni u Lukinu evanelju uz Oena, no
vjerojatno je da je ovakav nain moljenja Oenaa ve bio uvrijeen u to vrijeme. U 9. i 10. poglavlju opisuje nam se postupak
i molitva prilikom euharistijske slube:
IX. A to se tie euharistije, ovako iskazujte hvalu (eucharistesate): 2. Najprije o ai: Hvalu ti dajemo, Oe na, za sveti trs Davida sluge tvojega; koji si nam dao spoznati po Isusu,
48
svome sluzi (tou paidos sou). Tebi slava u vijeke. Amen. 3. A

o razlomljenom kruhu (tou klasmatos): Hvalu ti dajemo, Oe
na, za ivot i spoznaju (gnoseos), koju si nam dao spoznati po
Isusu, svome sluzi (tou paidos sou): tebi slava u vijeke. Amen.
4. Kao to bijae ovaj razlomljeni kruh (klasma) raspren po
bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja
Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo. Jer: tvoja je slava i
mo u vijeke. Amen. 5. A nitko neka ne jede ni ne pije od vae
euharistije, nego samo oni koji su krteni u ime Gospodnje. Jer
u vezi s time rekao je Gospodin: Ne dajte sveto psima.
X. A poto se nasitite, ovako iskazujte hvalu: 2. Hvalu ti dajemo, Oe sveti, poradi svetoga Imena tvoga, koje si stavio da
stanuje u naim srcima, i poradi spoznaje u vjere i besmrtnosti (gnoseos kai pisteos kai athanasias) koje si nam dao
spoznati po Isusu svome sluzi: tebi slava u vijeke. Amen.
3. Ti si, gospodaru svemogui (despota pantokrator), sve
stvorio poradi imena svoga, dao si sinovima ljudskim hranu
i pie da uivaju i da ti iskazuju hvalu (eucharistesosin), a
nama si po svome sluzi Isusu milosno podario (echariso)
duhovnu hranu i pie (pneumatiken trophen kai poton) za
vjeni ivot. 4. Prije svega te hvalimo (eucharistomen), jer si
moan: tebi slava u vijeke. Amen. 5. Spomeni se Gospode,
Crkve svoje (tes ekklesias sou), da je izbavi od svega zla i
da je usavri u svojoj ljubavi. Saberi je od etiri vjetra, posveenu, u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio. Jer: tvoja je
mo i slava u vijeke. Amen. 6. Neka doe milost (charis), i
neka proe ovaj svijet! Amen. Hosana domu Davidovu! Tko
je svet neka doe! Ako tko nije, neka se obrati! Maranatha!
Amen. 7. A prorocima (prophetais) dopustite, da iskazuju
hvalu kako hoe.73
73
T. AGI BUNI, Povijest kranske literature I, Zagreb: Kranska sadanjost, 1998., str. 49.
49
U 14. poglavlju vidljivo je da je dan za bogosluje i euharistiju Dan Gospodnji (kath hemeran de Kyriou). Veeri Gospodnjoj treba prethoditi ispovijed grijeha i meusobno pomirenje.
U 15. poglavlju govori se o crkvenim slubama: biskupima i
akonima koji vre slubu proroka i uitelja.
5.2. Klementova poslanica Korinanima

Ovaj spis potjee iz 96. godine poslije Krista a autor mu je
biskup Klement za kojeg se dri da je bio blizak s apostolima
Petrom i Pavlom. Poglavlja 59 i 60 donose molitve koje svjedoe o proirenom obiaju da kranska crkva preuzima idovske
molitvene tekstove. Klement takoer upotrebljava rije leiturgia, koja je kljuni izraz za sluenje stadu Kristovom ( Leitourgesantas amemptos toi poimnioi tou Christou meta tapeinophrosynes, hesychos kai anabausos; 44, 3).74
5.3. Ignacijevi spisi

Antiohijski biskup Ignaice oko 110. godine u svojih sedam
poslanica ukazuje na potrebu da se kransko bogosluje zatiti od krivovjerja lanih uitelja. Stoga se krtenje, euharistija,
enidba i sl. mogu obaviti uz suglasnost biskupa. Ignacije opominje zajednicu u Efezu da se to ee sastaju na euharistiji i
molitvi. Ova je opomena slina onoj u Didache 15. 2 i Heb 10,
25 pa se moe pretpostaviti da je ravnodunost prema bogosluju ve bila uobiajena u odreenim sredinama.75
74
T. AGI BUNI, Povijest kranske literature I, str. 82.
75
Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 23.
50
5.4. Prva apologija sv. Justina

Ovaj dokument iz 150. godine nakon Krista donosi strukturu euharistijskog bogosluja onog vremena.
A u dan zvan sunca (nedjelja) dri se zajedniki sastanak
svih, bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko ve ima vremena, itaju se spomen zapisi apostola i knjige proroke.
Nato, kad ita prestane, predstojnik nas opomene i potakne ivom rijeju da se ugledamo u one primjere. Zatim se
diemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava,
kako ve rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve iz dna due. A narod odobravajui
klikne: Amen. A od euharistijske se hrane svakome dijeli i
svatko prima, a nenazonima se alje po akonima.76
Ovdje se jasno uoava struktura bogosluja koja se tada primjenjivala:
- Svetopisamska itanja
- Propovijed
- Molitva vjernika
- Prinoenje darova
- Euharistijska sluba77
5.5. Apostolike paradosis Traditio Apostolica

(Apostolska predaja) Hipolita Rimskog
Za prouavanje liturgije u poapostolskom dobu, Hipolitova
apostolska predaja je od izuzetne vanosti. Ovaj je spis nastao
76
Z. PAIN, Povijest liturgije, str. 5-6.
77
Usp. Z. PAIN, Povijest liturgije, str. 6.
51
oko 215. godine po Kristu. Pisac ovoga djela je Hipolit za koga

je poznato da je bio rimski sveenik.
Kako smo do sada vidjeli, odreeni su liturgijski obrasci i
do sada postojali, no veina bogosluja je ipak bila u domeni
improvizacije sposobnih voa. No izgleda kao da s Hipolitom
vrijeme improvizacije polako prestaje. On donosi doslovan
tekst odreenih obreda i samoga liturgijskog euharistijskog
bogosluja. Njegovi se tekstovi u 43 odjeljka odnose na zareenje biskupa, sveenika i akona, kao i na postavljanje ostalih slubenika u Crkvi. Spis nadalje donosi tekst euharistijske
liturgije, govori o liturgijskim pravilima glede krtenja i sl.78
Hipolit takoer opisuje i odreene liturgijske kretnje (radnje)
koje sluitelji (biskupi, prezbiteri, akoni i vjernici) obavljaju
tijekom bogosluja. Tako Hipolit opisuje poetak liturgije na
nain da se prinose darovi (kruh i vino), to ine akoni. Biskup s prezbiterima isprua ruke nad darovima dok izgovara
veliku molitvu hvale, a koju naizmjenino s biskupom izgovara i okupljena opina.79
Najznaajniji je Hipolitov obrazac euharistijske liturgije budui je isti postao znaajan za razvoj svih daljnjih euharistijskih liturgija:
Predvodnik: Gospodin s Vama!
Narod: I s duhom tvojim!
Predvodnik: Gore srca!
Narod: Imamo kod Gospodina!
Predvodnik: Hvalu dajmo Gospodinu!
Narod: Dostojno je i pravedno!
78
79
Dela apostolska, Vrnjaka Banja, Trebinje, 1999. str. 108-109.
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve I, Zagreb: Kranska sadanjost,

1972., str. 311.
52
Predvodnik: Hvalu tebi uzdajemo, Boe po tvome ljubljenom Sinu, Isusu Kristu, koga si nam u posljednjim vremenima za Spasitelja i Otkupitelja i Navjestitelja poslao. On je
Rije tvoja nerazdvojiva po kojoj si sve nainio i, budui da
ti se tako svidjelo, poslao si ga s neba u krilo Djevice koja
ga je u utrobi nosila. On se utjelovio i oitovao kao tvoj sin
roen od Djevice po Duhu Svetome. On je vrei tvoju volju
i stjeui tebi Sveti narod, rairio ruke trpei, da od trpljenja
oslobodi nas koji smo u te povjerovali.
I dok se dragovoljno predavao muci, da smrt rijei i okove
vraje prekine i podzemlje zgazi i prosvijetli pravedne i k
cilju upravi i uskrsnue objavi, uze kruh, tebi zahvali i ree:
Uzmite, jedite, ovo je tijelo moje koje e se za vas lomiti.
Slino i kale govorei: Ovo je krv moja koja se za vas prolijeva. Kad ovo inite, meni na spomen inite.
Sjeamo se stoga smrti i uskrsnua njegova, prikazujemo ti
kruh i kale i zahvaljujemo ti, jer si nas drao vrijednima da
pred tobom stojimo i tebi sluimo. I molimo te da nam poalje svoga Svetoga Duha na prinos svoje Crkve. Sve saberi
u jedno i podaj svima koji uzimaju udjela u ovim otajstvima
da se ispune tvojim Svetim Duhom, da ih uvrsti u vjeri i
istini, da te hvalimo i slavimo po Sinu tvome Isusu Kristu,
po kojemu slava i ast tebi, Ocu i Sinu sa Svetim Duhom u
svetoj Crkvi tvojoj sada i u vijeke vjekova. Amen.80
Ovo jo uvijek nije bila slubena liturgija toga vremena, i
prostora za slobodnu molitvu i improvizaciju jo je uvijek bilo.
No, nedvojbeno je da Hipolitov kanon postaje osnovni obrazac za daljnje liturgijske forme. On ostaje kao osnovni kanon
(predslovlje, velika zahvala i sl.) bogosluja i prisutan je u euharistijskim liturgijama razliitih tradicija do danas
80
Z. PAIN, Povijest liturgije, str. 10-11.
53
I u ovome obrascu se mogu prepoznati elementi idovske

liturgije. Trostruki hvalospjev Sanctus81 koji je postao sastavni
dio euharistijskog kanona a o kojem e kasnije biti rijei, najvjerojatnije je takoer preuzet iz starozavjetnog bogosluja. U
kranskim liturgijama toga vremena kao i u kasnijem periodu
koristi se Aronov blagoslov.82 Liturgijski pozdravi poput Mir s
vama ili Gospodin s vama (narod odgovara: i s duhom tvojim)
takoer su preuzeti iz starozavjetnog bogosluja.83
81
Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot. Puna su nebesa i zemlja tvoje slave.
Hosana u visini. Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, Hosana u visini.
82
Neka te blagoslovi Jahve i neka te uva! Neka te Jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese! Br
6, 24-26.
83
RAZVOJ LITURGIJE U
KONSTANTINOVO I
POKONSTANTINOVO
6. VRIJEME
6.1. Sloboda kranstva
Kranstvo e do 4. stoljea biti progonjeno. U vrijeme progonstva Crkva e dati svoje muenike koji e bitno utjecati i
na razvoj liturgije, o emu e kasnije biti rijei. Milanskim
reskriptom tolerancije, kojeg je car Konstantin 313. godine
objavio i stavio na snagu, kranstvo je steklo slobodu i jednakost s drugim religijama. Kasnije e, 380. godine, za vrijeme
cara Gracijana na Zapadu i Teodozija na Istoku, kranstvo biti
proglaeno jedinom zakonitom i dravnom religijom tako da
od progonjene Crkve nastaje povlatena Crkva carstva.84
Ova, novonastala situacija za Crkvu utjecat e u velikoj
mjeri i na daljnji razvoj bogosluja. Budui da se vie ne obavlja na skrivenim mjestima i u katakombama, valja ju prilagoditi
novim okolnostima. Liturgija postaje sveanija, raskonija, ali
i kompliciranija. Mnogi dvorski ceremonijali nalaze mjesta u
liturgijskom slavlju. Biskupi se izjednauju s najviim dravnim dunosnicima. Poput carskoga ceremonijala na dvoru, biskupe pri sveanim ulascima u baziliku prate luonoe, kadi
ih se tamjanom i dovodi do trona. Biskupima se iskazuje ast
klanjanjem kao i caru. Slubena odjea biskupa ima odreene
84
56
insignije kao to su tola, palij, manipul iz ega se kasnije razvija liturgijsko odijelo. Treba istaknuti da nisu svi biskupi bili
spremni prihvatiti ove promjene, no ipak ih je veina smatrala
da e na ovaj nain Crkva ipak dobiti odreeni poloaj u drutvu.85
6.2. Teoloki utjecaj na liturgiju

etvrto je stoljee obiljeeno teolokim sporovima, osobito
glede Kristova boanstva, Kristove ljudske i boanske naravi te
uenja o Svetome Trojstvu. Ovi su sporovi dakako utjecali i na
razvoj liturgije, odnosno liturgijskih tekstova i obrazaca.
6.2.1. Liturgijska vjeroispovijedanja
Prva vjeroispovijedanja kranske crkve bila su jednostavna i kratka i izraavala su vjeru u Krista kao Gospodina i Sina
Bojega. Osnovno je bili potvrditi da je Isus Gospodin. Te je
rijei najvjerojatnije izgovarao svaki novi obraenik. Neka su
vjerovanja dva ili tri izriaja vjere poput Jedan je Bog jedan
je i posrednik izmeu Boga i ljudi, ovjek Krist Isus (1 Tim 2,
5) ili Jedan Gospodin, jedna vjera, i jedno krtenje (Ef 4, 5).
U 1 Tim 3, 16 nalazimo kransko vjeroispovijedanje u obliku
hvalospjeva Onaj koji je tijelom oitovan, Duhom opravdan,
anelima pokazan, poganima propovijedan, u svijetu vjerovan,
u slavu uznesen. U Fil 2, 6-11 imamo jo opirnije vjeroispovijedanje o Kristovoj osobi: Da svaki jezik prizna: Gospodar je
Isus Krist. Ovaj se hvalospjev najvjerojatnije pjevao u obredu
krtenja. Jedan od prvih simbola vjere bio je i Iesous Hristos
Theou Yios Soter (Isus Krist, Sin Boji, Spasitelj). Budui da su
prva slova inila grku rije Ihtus to znai riba, ona je postala
85
Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 25-26.
57
jedan od najranijih znakova kranstva. No razvijaju se i ira

vjeroispovijedanja koja izraavaju vjeru Crkve o Bogu.
6.2.1.1. Apostolsko vjeroispovijedanje
Apostolski simbol vjere spominje se jo u 2. stoljeu, no
tada jo nemamo toan tekst tog simbola. Prvi zabiljeeni tekst
Apostolskog vjeroispovijedanja na grkom jeziku nalazimo u
pismu Marcela Ancirskog kojega je uputio papi Juliju I oko
340. godine. No, doslovan dananji tekst Apostolskog simbola
odnosno Apostolskog vjerovanja nalazimo prvi put na poetku
6. stoljea kod biskupa Cezarija Arloskog u Galiji te u liturgijskim knjigama Rima i Galije. Koristio se kao obrazac vjere
novokrtenika i ustalilo se uglavnom u liturgijskoj praksi Zapada.86 Apostolsko vjerovanje glasi:
Vjerujem u Boga,
Oca svemoguega, stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina naega, koji je zaet po Duhu Svetom,
Roen od Marije Djevice,
Muen pod Poncijem Pilatom,
Raspet, umro i pokopan;
saao nad pakao;
trei dan uskrsnuo od mrtvih;
uzaao na nebo, sjedi o desnu Boga, Oca svemoguega;
odonud e doi suditi ive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
Svetu sveopu Crkvu, opinstvo svetih,
Otputenje grijeha,
Uskrsnue tijela i ivot vjeni. Amen.
86
Usp. T. AGI-BUNI, Povijest kranske literature I., str. 38-39.
58
6.2.1.2. Nicejsko-carigradsko vjeroispovijedanje

Radi arijanskog krivovjerja koje je nijekalo Boanstvo Isusa
Krista, sazvan je prvi opi Koncil u Niceji 325. godine po Kristu. Na ovome se saboru usvaja Nicejsko vjerovanje protiv Arija, odnosno o istobitnosti Sina s Ocem.87 Na drugom opem
saboru, odnosno Prvom carigradskom saboru odranom u
Carigradu 381. godine usvaja se vjerovanje o boanstvu Duha
Svetoga a protiv Macedonijeve hereze.88 Tako nastaje Nicejskocarigradsko vjeroispovijedanje koje postaje sastavni dio liturgijske prakse. Nicejsko carigradsko vjeroispovijedanje glasi:
Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemoguega,
Stvoritelja neba i zemlje,
svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista,
jedinoroenoga Sina Bojega.
Roenog od Oca prije svih vjekova.
Boga od Boga, svjetlo od svjetla,
pravoga Boga od pravoga Boga.
Roena, ne stvorena,
istobitna s Ocem,
po kome je sve stvoreno.
Koji je radi nas ljudi i radi naega
spasenja siao s nebesa.
I utjelovio se po Duhu Svetom
od Marije Djevice: i postao ovjekom.
Raspet takoer za nas:
pod Poncijem Pilatom muen i pokopan.
I uskrsnuo trei dan, po Svetom pismu.
87
Usp. H. JEDIN, Crkveni sabori, Zagreb: Kranska sadanjost, 1980., str.
15-20
88
Usp. H. JEDIN, Crkveni sabori, str. 20-24
59
I uzaao na nebo:
sjedi s desne Ocu.
I opet e doi u slavi suditi ive i mrtve,
i njegovu kraljevstvu nee biti kraja.
I u Duha Svetoga,
Gospodina i ivotvorca;
koji izlazi od Oca i Sina.
Koji se s Ocem i Sinom skupa asti
i zajedno slavi;
koji je govorio po prorocima.
I u jednu svetu sveopu i
apostolsku Crkvu.
Ispovijedam jedno krtenje za oprotenje grijeha.
I iekujem uskrsnue mrtvih.
I ivot buduega vijeka.
Amen.
6.2.1.3. Atanazijevo vjeroispovijedanje
Atanazijevo vjerovanje poznato i kao Quicunque, smatra se
denitivnim izrazom pravovjernog vjerovanja u Trojstvo. Pisano je protiv arijevskog uenja. Autor mu je nepoznat, iako se
pripisuje Atanaziju. Ono izriito izraava istodobni pluralitet i
jedincatost Boga: Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je
Bog, a ipak nisu tri Boga, nego je samo jedan Bog. Ono proglaava boansku narav osoba ne samo izriito nazivajui svaku
od njih Bogom i Gospodinom, ve svakoj dosuuje i boanske
osobine nestvorenosti, beskrajnosti, vjenosti i svemonosti.
Ovo je vjeroispovijedanje usvojeno u 5. stoljeu, no nije zaivjelo u liturgijskoj praksi. Katolika vjera ovdje oznaava
opu vjeru.
Tko eli biti spaen, taj mora prije svega vrsto ispovijedati katoliku vjeru, a tko je ne sauva u cijelom njenom sa-
60
draju, taj e biti zauvijek izgubljen. Ovo je katolika vjera:

Slavimo jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u jedinstvu bez
umnoavanja osoba i bez razdiobe biti (bia). Jedna je osoba
Oca, druga osoba je sinovljeva, a trea je osoba Duha Svetoga. Ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju samo jedno boanstvo.
Istu slavu i jednako vjeno velianstvo. Kako Otac, tako Sin,
tako Duh Sveti. Nestvoren (increatus) je Otac, nestvoren je
Sin, nestvoren je Duh Sveti. Neizmjeran (immensus) je Otac,
neizmjeran je Sin, neizmjeran je Duh Sveti. Vjean (aeternus) je Otac, vjean je Sin, vjean je Duh Sveti. A ipak nisu
tri vjena nego je jedan vjeni. Tako nisu ni tri nestvorena,
ni tri neizmjerna, nego je jedan nestvoreni, jedan neizmjerni. Tako je svemogu Otac, svemogu Sin, svemogu Duh
Sveti, a ipak nisu tri svemogua nego je jedan svemogui.
Tako je Otac Bog i Sin je Bog i Duh Sveti je Bog, a ipak nisu
tri Boga, nego je samo jedan Bog. Tako je Otac gospodin,
Sin gospodin, Duh Sveti gospodin, a ipak nisu tri gospodina, nego jedan Gospodin. Jer kako po kranskoj vjeri ispovijedamo svaku osobu kao Boga, tako nam katolika vjera
zabranjuje priznati tri boga i tri gospodina nego jednog gospodina. Oca nitko nije uinio, niti stvorio, niti rodio. Ni Sina
Otac nije uinio, niti stvorio nego rodio. Duha Svetog nisu
uinili (factus) ni Otac, ni Sin, niti stvorili, niti rodili, nego iz
njih proizlazi (procedens). Tako je jedan Otac, a ne tri Oca,
jedan Sin, ne tri Sina, jedan Duh Sveti a ne tri Duha Sveta.
U tom Trojstvu nita nije prije ili poslije, nita vie ili manje
nego su sve tri osobe u sebi jednako vjene, jednako velike, tako da u svemu, kako je prije reeno, potujemo kako
jedinstvo u Trojstvu, tako Trojstvo u jedinstvu. Tko, dakle,
eli biti spaen, mora vjerovati to o Svetom trojstvu. Ali za
vjeno spasenje potrebno je vjerovati u utjelovljenje naega Gospodina Isusa Krista. A ovo je prava vjera: moramo
vjerovati i ispovijedati da je Gospodin na Isus Krist Sin
61
Boji, Bog i ovjek. On je Bog jer je iz Oeve biti (stvarnosti) od vjenosti roen, ovjek jer je od biti (stvarnosti)
majke roen u vremenu. Potpuni Bog, potpuni ovjek, koji
se sastoji od razumske due i ovjejeg tijela, Ocu jednak u
boanstvu, manji od Oca po ljudskoj naravi. A jer je istovremeno Bog i ovjek, tako ipak nisu dva Krista nego jedan Krist. Jedan pak, ne kao da bi se boanstvo pretvorilo
u tjelesnost, nego jer je Bog uzeo ljudskost. Jedan potpuno i itav, ne po poveanju bia nego po jedinstvu osobe.
Jer kako razumska dua i tijelo tvore jednog ovjeka, tako
je Bog i ovjek samo jedan Krist. On je zbog naeg spasenja trpio, siao u podzemlje (nad pakao) i trei je dan opet
uskrsnuo, uzaao na nebo, sjedi s desne strane Boga, svemogueg Oca, odatle e doi suditi ive i mrtve. Kod njegovog ponovnog dolaska svi e ljudi uskrsnuti u svojim
tijelima i dati raun o svojim djelima. Oni koji su inili dobro, ui e u vjeni ivot, koji su inili zlo, u vjeni oganj.
To je katolika vjera. Tko je vjerno i vrsto ne uva i vjeruje,
ne moe se spasiti.89
6.2.2. Rani liturgijski teoloki obrasci
Osim navedenih vjeroispovijedanja koja su ula i u liturgijske tekstove, imamo i druge obrasce koji se pojavljuju u razdoblju od 4. do 6. stoljea. Tako nastaju trojstvene molitvene
formule kao to je Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu i sl. koje
imaju za cilj istaknuti pravovjerno uenje o Bogu, odnosno o
Svetom Trojstvu. Odreene se molitve poinju upuivati i Isusu i Duhu Svetomu, kako bi se potvrdila jednakost svih osoba Trojstva, a ne samo Bogu Ocu (po Sinu, u Duhu Svetomu),
kako je to bilo u ranijoj liturgijskoj praksi.
89
http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=2996, pristupljeno
8. veljae 2007.
62
Tako liturgija sve vie postaje i izraz pravovjernog tovanja

Boga. Mnoge himne i liturgijske molitve sve su vie proete
teolokim denicijama Trojstva, Krista i Duha Svetoga.
6.3. Liturgijske stranputice

Pokonstantinovo vrijeme donosi Crkvi mnoge pogodnosti,
ali i opasnosti. Liturgija se, kako smo ve ustvrdili, iz katakombi
i skrivenih mjesta seli u velike bazilike gdje se gubi zajednitvo
predvodnika bogosluja i naroda, te se stvara sve vea podjela
klera i laika. Sve je manje sudjelovanja naroda u samome bogosluju. Crkva se djeli na oltarski dio i lau, pri emu se oltar
i ziki odvaja od mjesta gdje se nalazi narod. Podiu se naime
oltarske pregrade na kojima se postavljaju zavjese kako narod
ne bi imao pogled na oltar tijekom euharistijske liturgije. Posebno je ovakva praksa bila razvijena na Istoku gdje je kasnije
nastao ikonostas koji i danas razdvaja oltar od okupljenog naroda. Dolazi i do sve rjeeg sudjelovanja naroda u euharistiji.
Euharistija se sve vie poinje shvaati kao rtva (otuda i naziv
oltar, sveenik i sl.). Vrijeme progonstva i muenitva iznjedrilo je mnoge kranske muenike, koji se poinju tovati i nazivati svetima. Njihova tijela, kosti, dijelovi odjee i sl. poinju
se tovati kao relikvije odnosno kao sv. moi. Postaje pravilo
graditi crkve na grobovima svetaca muenika, ili da se barem u
oltar ugradi dio njegovih svetih moi. Svakako da je ovakva
praksa vodila mnogim zlouporabama, trgovinama i sl.
U crkvene svetkovine pa i odreena uenja, ulaze poganski
elementi koji su bili neprihvatljivi ranom kranstvu.
Crkva se, nadalje, kao uvijek u razdobljima poveane misijske djelatnosti, susretala s pitanjem prilagodbe, dakle s
pitanjem koliko moe neke oblike poganskih kultnih sveanosti i pobonosti kristijanizirati i ugraditi u svoje litur-
63
gijsko podruje. S te strane se javlja niz novih elemenata u

njenoj sakramentalnoj liturgiji, u izgradnji kultnih graevina i u liturgijskoj godini. Novi odnos Crkve prema dravi i
javnosti omoguio je i proizveo takoer nove oblike, osobito na podruju liturgijske reprezentacije i proirenja kalendara kranskih svetkovina.90
Prilagodba Crkve na razliitim podrujima njezinog djelovanja moe se promatrati u svjetlu kulturoloke prilagodbe.
Trebalo je za kranske vrijednosti zadobiti pogane koji su se
veoma teko odvajali od svojih poganskih obiaja. Crkva je
iskoristila odreene ve postojee blagdane, dajui im kransko znaenje. Na primjer, pogani su tovali 25. prosinca dan
Nepobjedivog sunca. Crkva je preuzela ovaj datum da bi naglasila Krista kao Nepobjedivo sunce pravde. No, iako je dano
novo znaenje odreenim datumima i obiajima, poganski
elementi vezani uz te datume i proslave su ostali prisutni do
danas. Kranski sveci su zamijenili poganske bogove.91 Poinje im se iskazivati molitveno potovanje. Kult mrtvih zauzima
sve vie mjesta u kranskom nauku, a posebice u kranskom
bogosluju.
6.4. Liturgija katekumena i liturgija vjernih

U 4./5. stoljeu sve se vie naglaava euharistijski dio bogosluja, kojem katekumeni ne samo da ne mogu pristupiti u
smislu blagovanja, ve ne mogu ni ziki sudjelovati u ovome
djelu bogosluja. Pripravnici za krtenje, katekumeni, sudjelo90
H. JEDIN, Velika povijest Crkve II, Zagreb: Kranska sadanjost, 1995.

str. 227.
91
Zamjena poganskih bogova za kranske svece na poseban je nain vidljiva u proslavljanju tzv. krsne slave kod pravoslavnih Srba.
64
vali su u prvome djelu bogosluja u kojem su se itali te tumaili tekstovi iz Biblije. Nakon toga ih se pozivalo da izau iz
crkve. Ova je praksa ostala i danas u istonoj (pravoslavnoj)
liturgiji i naziva se liturgija oglaenih.
Zajedno s katekumenima, u euharistiji nisu mogli sudjelovati niti javni pokornici. Augustin nam daje listu grijeha zbog
kojih se morala initi javna pokora. To su: idolatrija, krivovjerje, kleveta, pijanstvo, posjeivanje nemoralnih kazalinih
predstava, shizma, ubojstvo, pobaaj, preljub, teka kraa, nepomirljiva mrnja.92
Grenik koji se vlastitom odlukom otvorio svojemu biskupu ili je njegov prijestup bio javan uvrstio bi se, dakle, kao i
do sada u javnom bogosluju formalnom presudom biskupa u stale pokornika. Budui da nije vie bio potpuni lan
crkvene zajednice, smio je, kao i neki katekumen, prisustvovati samo slubi rijei, te nije smio prinijeti svoj rtveni dar
niti imati udjela u priesti.93
Pojedini crkveni povjesniari smatraju da je ovakva crkvena
praksa bila rigorozna te da je donosila mnoge negativne posljedice pokornicima. Liturgija se svela na bogosluje svetaca gdje je zajednitvo svetih shvaano u doslovnom smislu.
Pozitivna je razmiljanja o ovome donio Augustin koji je zbog
svojeg pretkranskog puta pokazao pomirljiviji stav po ovome
pitanju. On je disciplinu Crkve stavljao na vano mjesto, no bio
je svjestan da e u Crkvi uvijek biti penice i kukolja.94
92
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve II, str. 285.
93
H. JEDIN, Velika povijest crkve II, str. 285.
94
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve II ,str. 286.
65
6.5. Oblikovanje liturgijskog kalendara

U 4./5. stoljeu dolazi do formiranja liturgijskog kalendara.
Uspostavljaju se odreeni blagdani, od kojih su neki ve bili
prisutni u Crkvi. Sada se razliiti blagdani i obiaji formiraju u
liturgijski kalendar, kako bi se objedinila praksa Crkve.
Uskrs kao sjeanje na Kristovu slavnu pobjedu nad smru
slavio se od samih poetaka kranstva, prvo kao tjedni blagdan koji se proslavljao svake nedjelje, a zatim kao zasebni godinji blagdan. Ve krajem 2. stoljea nailazimo na sporove oko
termina slavljenja Uskrsa, to nam govori da je u to vrijeme
godinje slavljenje ovoga blagdana zaivjelo u Crkvi.95
U 4. stoljeu se uz Uskrs vezuje i dulje razdoblje priprave,
korizma. Ve se ranije javlja ideja o 40 dana priprave, vjebanja pred Uskrs (Euzebije), ili 40 dana posta pred Uskrs. Naime,
Atanazije prilikom svog boravka u Rimu, 240. godine po Kristu
nalazi kranski obiaj da se pred Uskrs posti 40 dana. Sada se
ovaj broj dana odreuje kao korizmeno vrijeme, vrijeme priprave koje se ne odlikuje samo postom (jedan obrok dnevno,
suzdravanje od mesa i vina) ve se vea vanost daje samodisciplini, razmiljanju o samome sebi i nutarnjoj sabranosti, ljubavi prema blinjima i sl.96 Vrijeme korizme postaje i vrijeme
priprave katekumena za krtenje. U ranom razdoblju Crkve,
pripravnike za krtenje se obiavalo krtavati u uskrsnoj noi.
Epifanija ili Bogojavljenje97 blagdan koji se proslavlja 6. sijenja, takoer je u ovome razdoblju uvrten u liturgijski kalen95
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve I, str. 300.
96
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve II,str. 288.
97
Bogojavljenje ili Epifanija (od grke rijei epiphania koja znai oitovanje
ili objavljenje) vaan je blagdan boinog vremena. Prve tragove slavljenja
ovoga blagdana nalazimo poetkom 3. stoljea u Aleksandriji. Na Istoku je
66
dar. Izvorno je ovaj blagdan oznaavao razliite objave Boga,

kao to je Isusovo krtenje, udo u Kani Galilejskoj, Kristovo
roenje odnosno poklon mudraca roenome Kristu. Ovaj se
blagdan prvotno razvio na Istoku, a zatim je preuzet i od Zapada.
Blagdan Kristovog roenja, Boi, takoer dobiva svoj datum i svoje mjesto u liturgijskom kalendaru. Ve smo naglasili
kako je ovaj blagdan zamijenio poganski blagdan Nepobjedivog sunca. U rimskom spisu Depositio Martyrium iz 354.
godine nalazimo da se u to vrijeme Boi u Rimu slavio 25.
prosinca. Od tada, dakle od 6. stoljea pouzdano se zna da je
Boi i na Istoku i na Zapadu slavljen 25. prosinca. Postoje dvije pretpostavke zato se ba 25. prosinac izabrao za slavljenje
Kristovog roendana:
Prva se zasniva na pastoralnom nainu djelovanja Rimske
Crkve, koja je na dane poganskih sveanosti uvodila svoje
blagdane, kako bi narod odvratila od poganstva. U ovom
sluaju radilo se o rimskom poganskom blagdanu Natalis
Solis Invicti, Mitre, iji je simbol bio Sunce a slavio se 25.
prosinca. Od 21. prosinca poinje rast Sunca, pa je to bio
to bio prvobitni blagdan Isusova roenja i krtenja. Od 4. stoljea Boi se
i na Istoku i na Zapadu slavi 25. prosinca. Reformacija nije odbacila ovaj
blagdan. Veina protestantskih i reformiranih crkava zadrala ga je u svome
liturgijskom kalendaru i ima posebnu slubu za ovaj blagdan u liturgijskim
knjigama. Na Bogojavljenje, Crkva se spominje poklonjenja mudraca s Istoka
novoroenom Kristu. (U ranoj se tradiciji ovim blagdanom obiljeavalo tri
dogaaja iz Kristovog ivota: 1. Poklonjenje mudraca Kristu, 2. Krtenje Gospodnje te, 3. Svadba u Kani Galilejskoj). Stoga se u tradiciji Rimokatolike
crkve ovaj blagdan naziva i Sveta tri Kralja. Protestantska tradicija je zadrala prvotni naziv Bogojavljenje ili Epifanija. Mudraci s Istoka prvi su pogani
koji su se poklonili Kristu, pa je stoga ovaj blagdan znaajan u razumijevanju
Kristove Spasiteljske uloge. Krist je doao spasiti sve ljude, ne samo idove
ve i pogane. Kristova stvara novi narod od razliitih plemena i jezika, Crkvu
svoju.
67
sveani blagdan poetka novog ivota u prirodi. Mjesto Mitre-pobjednika tame, Crkva je nakon izlaska iz progonstva
poela slaviti roenje Krista, kome je kranska tradicija
primijenila Malahijinu proroku sliku Sunca pravednosti
(Mal 4, 2) i svjetla svijeta (Iv 8, 12).98
Ova pretpostavka svjedoi o mudrosti rane crkve prilikom
evangeliziranja pogana. Crkva je bila svjesna da e ljudi teko
odbaciti steene poganske tradicije, te je poganskim obiajima
dala kransku simboliku, ne dovodei time u pitanje vjernost
kranskom uenju. Druga pretpostavka temelji se na vjerovanju koje je bilo raireno u 3. stoljeu, kako je svijet stvoren
25. oujka, tj. na proljetni ekvinocij te da je upravo toga dana
umro Krist.
To shvaanje nije podnosilo da bude u raunanju Kristova
ivota nekih ostataka, jer bi to znailo nesavrenost. Polazei, dakle, od tada priznate tradicije da je Krist umro 25.
oujka, morao je toga dana zapoeti i njegov zemaljski ivot, tj. toga je dana uslijedilo Utjelovljenje. Raunajui od
toga dana 9 mjeseci dolazimo na 25. prosinca.99
Openito se smatra da je prva pretpostavka pravi razlog
proslavljanja Boia 25. prosinca. Obje ove pretpostavke svjedoe nam vie o simbolici nego o stvarnom datumu Kristova
roenja. Treba znati da je simbolika u rano kransko doba
imala zapaenu ulogu.
Kao i uz vrijeme Uskrsa, tako se i uz vrijeme Boia vezuje
razdoblje priprave kojeg danas poznajemo kao advent, odnosno doae. Ve kod ranijih kranskih pisaca nailazimo na
spominjanje predboinog razdoblja u kojem se treba postiti i
98
Vladimir Zagorac, Krist posvetitelj vremena, str. 174.
99
Vladimir Zagorac, Krist posvetitelj vremena, str. 174-175.
68
pripravljati za Boi, no advent kakvog danas poznajemo razvio

se u 6. stoljeu poslije Krista uvoenjem pet tjedana priprave,
to je kasnije smanjeno na etiri tjedna, a simboliziraju etiri
tisuljea starozavjetnog razdoblja i iekivanja Mesije.100
Blagdani, koji su se oblikovali u navedenom razdoblju, vezani su uz dogaanja Kristova spasonosnog ivota i djelovanja
za nae spasenje, pa spadaju u blagdane povijesti spasenja, po
uzoru na liturgijski kalendar Staroga zavjeta.
6.6. Oblikovanje razliitih liturgija na Istoku i na

Zapadu
I prije velikoga raskola Crkve na Istonu i Zapadnu (1054.
godine), ve su bile vidljive stanovite razlike u organizacijskom
kao i u liturgijskom smislu. Od 4. stoljea vidljiva je sve vea
razlika u liturgiji Istoka i Zapada.
Na Istoku su u ovome razdoblju poznati sljedei obredi:
Liturgija apostola Istonih Siraca, koja je u svom razraenom
obliku nastala u 5. stoljeu. Ona se i danas slavi kod Nestorijanaca, Kaldejaca, i Malabarskih krana.101 Na istoku se takoer
razvija i Zapadnosirska ili Jakovljeva liturgija. O ovoj liturgiji
svjedoe spisi iz 4. i 5 stoljea kao npr. Didaskalija, Apostolske
konstitucije s kraja 4. stoljea, propovijedi Ivana Zlatoustog i
biskupa Teodora Mopsuestijskog i sl.102 U tekstovima iz 4. i 5.
100
Usp. Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve II,str. 289-291.
101
Navedene crkve spadaju u grupu Istonih crkava koje su se odvojile od

tada jedinstvene crkve jo u 5. stoljeu jer nisu prihvatili odluke crkvenih
sabora u Efezu (431. godine) i Kalcedonu (451. godine). O Istonim nepravoslavnim crkvama vidi vie u: J. KOLARI, Istoni krani, Zagreb: Veritas,
1982.
102
69
stoljea spominje se i Markova liturgija. Nastala je u Antiohiji

a i danas se slui u Aleksandriji 26. travnja na blagdan Svetog
Marka.103 Iz ove se liturgije kasnije razvio koptski (egipatski) i
etiopski (abesinski) obred. Markova se liturgija danas kao irilova liturgija slui u Koptskoj crkvi.104
No najrairenije istone liturgije jesu liturgije bizantskog
obreda koje se i danas slave u istonim pravoslavnim crkvama.105 To su tri liturgije: 106
- Liturgija Svetog Bazilija Kapadocijskog iz 4 stoljea,107
103
Vidi prijevod ove liturgije na srpski jezik: Boanska liturgija Svetog apostola Marka, Vrac: Eparhijski upravni odbor eparhije Banatske, 1998.
104
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve II, str. 278.
105
O istonim liturgijama vidi vie: Pravoslavna liturgika, Beograd: Sveti

arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, 1965.; O liturgiji, Beograd: Misionarski i duhovni centar Manastira Hilandara, 1997.; A. MEMAN, Liturgija i ivot, Cetinje: Mitropolija Crnogorsko - primorska i Skendeijska, 1992.;
J. PAVI, Liturgika (skripta), Krievci: Biskupski Ordinarijat, 1961.;I. K.
PAVKOVI, Liturgika, Zagreb: Grkokatoliko sjemenite, 1963; N. GRGUREVI, Uvod u pravoslavnu liturgiku, Libertvil: Bogoslovski fakultet Svetog
Save; Srbinje Duhovna akademija Svetog Vasilija Ostrokog, 2003.; D. STANILOJE, Duhovnost i zajednica u pravoslavnoj liturgiji, Sremski Karlovci:
Eparhija Sremska, 1992.; J. FUNDULIS, Liturgika 1, Uvod u sveto bogosluenje, Kraljevo: Eparhijski upravni odbor Eparhije ike, Kraljevo, 2004.
106
Na hrvatskom jeziku, za potrebe grkokatolike crkve, objavljene su sve

tri liturgije u: Bizantsko-hrvatski Liturgikon, Zagreb: Glas Koncila, 1999; Na
srpskoj jeziku imamo sve liturgije u liturgijskoj knjizi: Sluebnik, Beograd:
Sveti arhijerejski sinod, 1986. T. WARE, Pravoslavna crkva, Zagreb: Prosvjeta, 2005., str. 205-239.
107
Liturgija Svetog Bazilija Velikog slavi se svega 10 puta u godini i to prvih

pet tjedana korizme, u danima pred Boi i Bogojavljenje, na Veliki etvrtak i
Veliku subotu., te na blagdan obrezanja Gospodnjeg (Svetoga Bazilija).
70
- Liturgija Svetog Ivana Zlatoustog koja je svoj sadanji oblik

dobila u 8. stoljeu,108
- Liturgija pretposveenih darova.109
Od karakteristinih crta istonjakih liturgija, kako ih imamo u 4./5. stoljeu, treba najprije istaknuti njihovo shvaanje liturgije kao sudjelovanje pri nebeskom bogosluju anela, koje se dalje razvija do dramatinih oblikovanja slavlja
otajstva. Pri tom se kristoloke rasprave toga doba zrcale
u naglaavanju spasiteljskih djela Otkupitelja i svemoi boanskog Logosa, liturgija postaje sveanim prikazivanjem
Kristova sveenikog djelovanja, liturgijski ini postaju slike i simboli koji posreduju zbilju povijesnog dijela spasenja,
pogotovo uskrsnua... To je razumijevanje liturgije kako ga
zastupaju pogotovo Ivan Krizostom (Zlatousti) i Teodor iz
Mopsuestije.110
Na Zapadu se mogu pratiti dva osnovna liturgijska tipa:
Sjeverno afriko rimski u galski. Augustin spominje u
svojim spisima sjevernoafriku liturgiju. Ona nije sadravala
jedinstvene tekstove ve je svaki biskup mogao upotrebljavati
vlastite ili tue tekstove koji su prije toga prolazili strunu kontrolu subrae. Rimska liturgija se spominje ve od 4. stoljea,
no oblikovanje liturgijskih tekstova potjee iz kasnijeg razdo108
Liturgija Svetog Ivana Zlatoustog slui se tijekom godine kada se ne slue

druge dvije liturgije.
109
Liturgija pretposveenih darova slui se u tijeku uskrnjeg posta i to svaku srijedu i petak uskrnjeg posta (korizme), u etvrtak petoga tjedna, na
Veliki ponedjeljak, utorak i srijedu. Nikada se ne slui subotom i nedjeljom,
u ponedjeljak, utorak i etvrtak prvoga tjedna posta, na Blagovijesti, Veliki
etvrtak i Veliki petak. Ova je liturgija specina jer zapravo nema euharistijski kanon ve se vjernici prieuju darovima koji su ranije posveeni (od
tuda naziv pretposveenih darova).
110
H. JEDIN, Velika povijest crkve II, str. 279.
71
blja. Obred koji se smatra preteom Rimskog obreda do 4. se

stoljea sluio u Rimu na grkom jeziku, a latinski e tek 370.
godine potisnuti grki jezik. Kada se govori o rimskom obredu, valja naglasiti da je on prvenstveno bio u uporabi Crkve
u Rimu, sve do 8. stoljea. Nije bio obvezan za druge mjesne
crkve. U drugim su dijecezama Zapadnog kranstva slueni
drugi obredi od kojih su najpoznatiji bili milanski (abrozijanski), galski, sjevernoafriki i mozarabijski.
Od spomenutih liturgija nastat e razliiti obredi Istoka i
Zapada:
ISTONE LITURGIJE
I. Antiohijska skupina
1. Zapadno sirski tip:
a) Sirsko antiohijski obred
b) Maronitski obred
c) Bizantski obred
d) Armenski obred
2. Istono sirski obred
a) Nestorijanski obred
b) Kaldejski obred
c) Malabarski obred
II. Aleksandrijska skupina
1. Koptski obred
2. Etiopski obred
ZAPADNE LITURGIJE
1. Rimski obred
2. Abrozijanski obred
3. Mozarapski ili zapadnogotski obred
72
4. Galski obred
5. Keltski obred
***
Konstantinovo i pokonstantinovo vrijeme donosi velike i
bitne promjene za Crkvu u razliitim njenim segmentima pa
tako i na podruju razvoja liturgije. Liturgija se obogauje teolokim i obrednim sadrajima. No s druge strane se dogaa
negativno stremljenje - sve snanije udaljavanje puka od bogosluja. Pravoslavni teolog Meyendorf e ustvrditi:
Zaista je bilo teko sauvati zajedniarski karakter kranskog bogosluja ili uenja... kada su poeli da liturgiju slue
u ogromnim bazilikama, koje su primale po nekoliko tisua
uesnika. Sada je rana kranska zajednica transformirana
u gomilu nominalnih krana.111
Ovakav razvoj liturgije u veoj ili manjoj mjeri nastavit e se
i u slijedeem razvoju, te kulminirati u srednjem vijeku. Stoga
e upravo 16. stoljee biti zrelo za reformu Crkve na razliitim
podrujima a napose u liturgijskom smislu.
111
D. MAJEDNORF, Vizantijsko bogoslovlje, Kragujevac: Kaleni, 1985.,

str. 144.
RAZVOJ LITURGIJE
OD KAROLINKE
OBNOVE DO
7. REFORMACIJE
7.1. Karolinka reforma
Spomenuli smo kako je liturgija rimskog obreda izvorno
bila liturgija Rimske dijeceze sve do 8. stoljea. Franaki kralj
Pipin Mali zatraio je oko 760. godine od pape Pavla I. da mu
dostavi kopiju Rimskog sakramentarija, kako bi se temeljem
njega izvrila liturgijska reforma na teritoriju njegovog kraljevstva. Ova e Pipinova nastojanja dovesti do tenje da se rimski
obred proiri po cijeloj tadanjoj zapadnoj Europi, odnosno
do liturgijskog pokreta poznatog kao karolinka reforma. Ova
je reforma zavrena u vrijeme Karla Velikog (768. 814.), Pipinovog sina i nasljednika, koji je pokazivao veliki interes za
liturgijska pitanja. Karlo Veliki je u Rimu, prigodom posjete
papi Adrijanu I., 781. godine zatraio i dobio kopiju gregorijanskog Pontikalnog sakramentarija. No budui da isti nije
zadovoljavao Karla i njegove liturgijske potrebe, pristupilo se
njegovoj temeljitoj reformi. Tako e rimska liturgija, uz odreene izmjene, nai svoje mjesto u tadanjim zapadnoeuropskim dravama. Iako prihvaena od veine tadanjih zapadnih
biskupa, ona jo uvijek nee biti propisana, obvezna liturgija
cjelokupne Zapadne crkve. U razdoblju koje slijedi nastavit e
se razvoj liturgije u teolokom i praktinom smislu.
74
7.2. Razvoj euharistijske teologije i prakse

Centrala teoloka misao euharistije jest naglasak na stvarnoj
Kristovoj nazonosti u euharistijskom kruhu i vinu te rtveni
karakter mise. Misa se shvaa kao beskrvna rtva po kojoj
se iznova Krist na oltaru rtvuje. Stoga je svaka misa istinsko
rtvovanje samoga Krista koju sveenik prinosi na oltaru. Primarni in mise postaje uzdizanje hostije.
Od 12. stoljea, pred mjestom gdje su se drali posveeni
euharistijski darovi pali se takozvano vjeno svjetlo. Od 13.
stoljea sveenik poinje dizati posveenu hostiju, to je bilo
uzrokovano i vjerovanjem da gledanje hostije ima poseban,
spasonosni efekt. Gledanje u hostiju se izjednaavalo i sa samim prieivanjem. To dovodi do novoga blagdana, Corpus
Christi (Tijelovo), koji se u Rimokatolikoj crkvi slavi od 1264.
godine. Hostija se polagala u pokaznicu te se nosila u procesiji
i pokazivala narodu. To dovodi do prakticiranja klanjanja presvetom sakramentu. Tijekom kasnog srednjeg vijeka nastaje
i posebno mjesto za uvanje sakramenta: tabernakul (ator),
tako nazvan jer ga se pokrivalo svilom te je liio na ator. U crkvi se odreuje posebno mjesto na kojem se izlae sakrament.
Priest se u 12. stoljeu u mnogim upama dijeli samo pod jednom prilikom hostijom, dok se kale vjernicima uskrauje.
Prvenstveno se to inilo iz praktinih razloga. To se teoloki
opravdava time da se naglaava kako je Krist u potpunosti nazoan i u jednoj i u drugoj prilici.112 Priest vjernika je bila sve
rjea. Jedan od razloga tomu je to se sve vie naglaavala nedostojnost i grjenost vjernika. Oltar se sve vie udaljava od
vjernika i smjeta u dno apside. Sveenici su za vrijeme slavljenja mise okrenuti leima narodu. Oltar se i ziki pregrauje
112
Usp. T. J. AGI BUNI, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, str.

81-83.
75
od lae crkve, a misa se slui nerazumljivim latinskim jezikom

Sve je to dakako utjecalo na udaljavanje vjernika od slavljenja
zajednike liturgije.113
Tiha odnosno privatna misa nastaje u 8. stoljeu. Ova se
praksa opravdavala time to sveenik ulazi u unutranjost same
svetinje te da svete rijei treba zatititi od nepotivanja.114 No u
ovom je razdoblju dobila na svojoj popularnosti. Njih je sluio
samo sveenik kome je pomagao posluitelj. Obzirom da je razumijevanje mise kao prenoenja posebnih blagoslova za ive
i mrtve bilo u ovome vremenu razvijeno, to se javila potreba
za njenim eim slavljenjem. Potreba za sluenjem misa bila
je sve vea a time i za sveenicima. Pojedini su gradovi imali i
do 20% sveenika od ukupnog broja stanovnika. Mnogi od tih
sveenika su bili tzv. altaristi koji nisu imali visoku teoloku
naobrazbu, ve su bili samo osposobljeni za sluenje mise. Njihova je jedina zadaa bila sluenje jedne mise na dan. Budui
je u nekim mjestima bio veliki broj altarista, podiu se unutar
crkava pomoni oltari, koji su i danas vidljivi u mnogim starijim crkvama.115 Takoer se, od strane imunijih ljudi grade i
privatne kapele s oltarima. Klerici su ivjeli lagodnim ivotom
zahvaljujui shvaanju da odabrani trebaju svoje vrijeme provoditi u svetoj dunosti i moliti, a da ih narod treba podupirati
svojim prilozima.
Tihe mise su sve vie udaljavale laike iz liturgijskog ivota.
Smatralo se takoer da su tihe mise duhovnije bogosluje u
odnosu na pjevanu misu.
113
Usp. T. J. AGI BUNI, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, str.
76-77.
114
115
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve III/II, Zagreb: Kranska sadanjost,

1993., str. 640. Neke su crkve pri kraju Srednjeg vijeka imale i 60 oltara.
76
Tihe ili privatne mise uzrokovale su pojavu nove liturgijske

knjige, Misala. Misal je objedinio dotadanje liturgijske knjige:
Sakramentarij, Antifonal, Lekcionar i Evangelistar. Pojava Misala svakako je imala i svoje praktine razlike. Naime, u tihoj
je misi bilo oteavajue za sveenika da koristi sve navedene
liturgijske knjige pa je bilo praktino da se svi najvaniji dijelovi mise nau u jednoj knjizi. Od 13. stoljea Misal se rasprostranio gotovo u svim rimokatolikim upama i postaje liturgijska knjiga i za javnu misu. Kako bi se olakalo snalaenje
u nainu obavljanja bogosluja, u misal su uvedene rubrike116
pisane crvenom bojom a koje su bile uputa o nainu obavljanja
liturgije.
7. 3. Struktura liturgije himne i molitve

Liturgija donekle dobiva svoje uobiajene oblike, iako e sve
do Tridentskog sabora vladati sloboda u liturgijskom razvoju.
Ovdje emo spomenuti neke od molitvi i himni koje su se
ustalile u srednjovjekovnoj rimskoj liturgiji a koje e u veoj ili
manjoj mjeri nai svoje mjesto i u kasnijem razvoju liturgije u
protestantskim crkvama, te koji se i danas nalaze u razliitim,
kako rimokatolikim tako i u protestantskim liturgijama.
Od ranoga njezinoga nastanka, liturgija se razvijala u dva
glavna djela: Uvodni dio odnosno sluba rijei te euharistijska
sluba.
116
Dok su stare rimske liturgijske knjige sadravale samo tekstove, bez ikakva opisa bogoslunog toka, nastaju sada malo pomalo i upute, koje bismo
danas mogli oznaiti kao knjiice rubrika ili ceremonija, a u ono su se doba
zvale Ordines (pravila, propisi). A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str.
37.
77
Od 5. stoljea ulazak klerika u crkvu pratio je Introit (lat.

ulaz), odnosno pjevanje psalma. U prvome, uvodnome djelu
ustalio se obiaj pristupanja oltaru i pokajnikog ina (Conetor - ispovijedanja grijeha) koje ima svoje korijene u ranoj
Crkvi, kada su se grijesi ispovijedali javno, pred svima, poglavito od onih koji su uinili tee grijehe. Uz ispovjednu molitvu
izgovarao se i saziv Kyrie (Grki, Gospodine):
Gospodine smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine smiluj se!
Ovi su zazivi bili poznati jo u poganskoj starini i izgovarali
su se u poast boanstvu ili vladaru koga se tovalo kao boanstvo. Prva Crkva ove sazive usmjerava na Krista kao svoga
boanskoga vladara.117 Na Istoku se sazivi Kyrie javljaju u tzv.
jektenijama (molitvenim sazivima tijekom liturgije) kao odgovor naroda na svaki molitveni saziv (Gospodi pomiluj = Gospode smiluj se). Na Zapadu se ovaj saziv najvjerojatnije javlja u
doba pape Gelazija (492. 496.) i to na kraju slube rijei da bi
se vremenom pomicao na poetak.118 Nakon Kyrie slijedi hvalospjev: Gloria in excelsis Deo (Lat. Slava Bogu na visini)
Slava Bogu na visini! I na zemlji mir ljudima dobre volje.
Hvalimo Te. Blagoslivljamo Te, klanjamo Ti se, slavimo Te.
Zahvaljujemo Ti radi velike slave Tvoje. Gospodine Boe,
Kralju nebeski, Boe Oe Svemogui. Gospodine Sine jedinoroeni, Isuse Kriste, Gospodine Boe, Jaganje Boji,
Sine Oev. Koji oduzima grijehe svijeta, smiluj nam se.
Koji oduzima grijehe svijeta, primi nau molitvu. Koji sje117
118
Usp. V. ZAGORAC, Kristova otajstva, Zagreb: Kranska sadanjost,

1998., str. 84.
78
di s desne Ocu, smiluj nam se. Jer Ti si jedini svet. Ti si jedini Gospodin. Ti si jedini Svevinji, Isuse Kriste. Sa Svetim
Duhom, u slavi Boga Oca. Amen.
Ova je ranokranska himna nadahnuta Lk 2, 10-12. U poetku se pjevala u jutarnjoj molitvi119 U 6. stoljeu je papa Simah prvi puta upotrebljava u boinoj liturgiji. Od 500. godine
se koristi samo u biskupskim misama na nedjelje i blagdane,
dok su je sveenici mogli pjevati na Uskrs. No od 1048., koristi
se redovito na svakoj misi i mogu je pjevati sveenici.120 Himna
odraava vjeru prve Crkve u Krista kao Kralja, jedinoga kralja,
izriui na taj nain frontalni stav glede tadanjeg kulta caru.121
Nadalje slijede molitve dana, biblijska itanja, itanje evanelja
to se u ovome razdoblju sve inilo na latinskom jeziku. Na
kraju prvog djela bogosluja pjevao se Credo (lat. vjerujem)
odnosno Nicejsko-carigradsko vjeroispovijedanje.
Euharistijski dio bogosluja zapoinjao je s euharistijskim
kanonom kojemu je temelj Hipolitov obrazac o kojem je takoer ranije bilo govora:
Sveenik: Gospodin s vama!
Zbor: I s duhom tvojim!
Sveenik: Gore srca!
Zbor: Imamo kod Gospodina!
Sveenik: Hvalu dajmo Gospodinu Bogu naemu!
Zbor: Dostojno je i pravedno.
119
Ova se himna i danas pjeva u jutarnjem bogosluju Istone crkve. Usp.

asosolov, Beograd: Srpska patrijarija, 2001., str. 61-62.
120
Usp. Leksikon ikonograje, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, str.

241.
121
79
Slijedi predslovlje odnosno zahvalna molitva koja prethodi

himni Sanctus (lat. Svet).
Svet, svet, svet Gospodin Bog sabaot. Puna su nebesa i zemlja tvoje slave, hosana u visini. Blagoslovljen koji dolazi u
ime Gospodnje. Hosana u visini.
Ova se himna temelji na Izaijinom vienju serana kako
pjevaju u ast Bogu (Iz 6, 2-6), te na hvalbenom uskliku pri
Isusovu ulasku u Jeruzalem (Mt 21, 9). Vjerojatno potjee iz
idovskog bogosluja.
Nakon pjevanja sanctusa, sveenik je tiho molio euharistijsku molitvu koja sadri epiklezu odnosno molitvu sazivanja
Duha Svetoga radi pretvorbe kruha i vina u pravo tijelu i pravu
krv Kristovu,122 rijei ustanovljenja, odnosno izgovaranja Kristovih rijei: Ovo je tijelo moje ovo je krv moja, te anamnezu, odnosno spomen na spasenjsko djelo Kristovo.
Prije priesti dolazi molitva Oena koja je prisutna u najranijim liturgijama. Nakon priesti pjevala se i litanijska aklamacija Agnus Dei (Lat. Jaganje Boji)
Jaganje Boji koji oduzima grijehe svijeta, smiluj nam
se. Jaganje Boji, koji oduzima grijehe svijeta, smiluj nam
se. Jaganje Boji, koji oduzima grijehe svijeta, daruj nam
mir
Ova je litanijska aklamacija nastala na temelju Ivanova pozdrava Kristu, prilikom Kristovog krtenja na rijeci Jordanu.
Pjevala se vrijeme lomljenja hostije od strane sveenika. U li-
122
U Pravoslavnoj se crkvi vjeruje kako se upravo prilikom ove molitve dogaa pretvorba. Stoga je ona najznaajnija u euharistijskoj slubi. Usp. Boanstvena liturgija Svetog Jovana Zlatoustog, Beograd: Manastir elije kod
Valjeva, 1978., str. 59.
80
turgiju ju je uveo papa Sergije I., 687. godine, a oko 1000. godine poinje se pjevati tri puta.123
U kontekstu srednjovjekovne rimske liturgije treba spomenuti i Apologije. Bile su to molitve pokornikog znaaja koje je
sveenik molio u svim u momentima kada je bio slobodan od
drugih tekstova: na poetku mise (Conetor), za vrijeme pjevanja Gloria, Creda, Sanctusa i sl.124
7.4. Razvij liturgijskog ruha i liturgijskih boja

Liturgijsko ruho poprima svoje standardne oblike. Ranije
smo spomenuli kako su se u Konstantinovom vremenu vii
klerici izjednaili s visokim carskim inovnicima i dobivali posebne insignije: tolu, manipul, palij i prsten. U kasnijem razvoju e se i liturgijsko ruho razvijati, te e u srednjem vijeku
ono ve imati prepoznatljive oblike. Osnovna odjea jest alba
(albus=bijel), odnosno bijela duga haljina koju nose svi redovi
sveenstva. Uz albu se se koristi i cingulum odnosno pojas u
obliku page koji se vezuje oko struka. Uz vrat se stavlja naglavnik (amikt) kako bi se pokrio vrat. tola (naramenica. Kod
istonih krana epitrahilj = oko vrata), bila je prvotno svjetovni
znak slube. Kasnije je nose akoni, prezbiteri i biskupi. Biskup
i sveenik je nose na nain da visi s obje strane ramena, dok su
je akoni nosili prekrienu preko prsa (danas je nose ukoso od
lijevog ramena prema desnom boku). Kazula (casula=kuica)
ili misnica (latinski paenula ili planeta) gornji je dio liturgijske odjee koji se izvodi od starorimske toge. Imala je najprije
oblik zvona, preko glave je bila preklopljena i zaogrtala je cijelo
tijelo. Od 13. stoljea nastaje gotska misnica koja je bono
123
Leksikon ikonograje, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, str. 105.
124
Usp. V. ZAGORAC, Kristova otajstva, 84-85.
81
skraena. U vremenu baroka se sve vie skrauje i ukraava

zlatnom i srebrnom svilom te postaje i umjetniki premdet u
obliku kontrabasa. Dalmatika, koja dobiva ime najvjerojatnije
po gornjoj odjei mukaraca i ena u Dalmaciji krajem 2. stoljea, postaje gornjom liturgijskom odjeom akona. Tunika je
bila gornja odjea subakona (red koji se primao prije akonata a koji je u rimokatolikoj crkvi dokinut nakon II. vatikansko
sabora), a formom je bila slina dalmatici. Pluvijal (kina kabanica, ogrta) jest sveani plat koji dosee do zemlje, a kojega
nose biskup i sveenik kod odreenih obreda izvan liturgijskog
slavlja, kao na primjer u procesijama i sl.125
Liturgijske boje liturgijskog ruha poinju se upotrebljavati u
9. stoljeu. No nije bilo jedinstvene prakse niti na Istoku niti na
Zapadu po ovom pitanju. U karolinko se doba koristilo najvjerojatnije osam boja: zlatna (uta), modra, bijela, zelena, smea,
crna, crvena i grimizna jer su se ove boje smatrale otajstvima i
pralikovima.126 No kanon boja ustalio je Papa Inocent III., poetkom 13. stoljea, i to: bijelu, crnu, crvenu, zelenu, ljubiastu,
purpurnu i zlatnu. Bijela i zlatna oznaavaju radost i koriste se
na Gospodnje i Bogorodiine blagdane te na blagdane svetaca
koji nisu muenici; crna oznaava alost i koristi se na misama
za mrtve i na Veliki Petak; crvena oznaava vatru i krv te se
koristi na Duhove i na blagdane muenika; ljubiasta oznaava
pokoru i koristi se u adventu, korizmi i na vigilije (none slube bdijenja); purpurna (izmeu ljubiaste i crvene) koristi se u
treoj nedjelji adventa i etvrte nedjelje korizme; zelena ozna125
Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 83-84.; I. AKO, Liturgijski simboliki govor, Zagreb: Glas Koncila 2005., str. 449-498. O liturgijskoj
odjei u Istonim crkvama vidi vie u: J. POPOVI, Opta crkvena istorija,
knjiga I., Sremski Karlovci: Srpska manastirska tamparija, 1912. str. 676685.
126
Usp. I. AKO, Liturgijski simboliki govor, str. 501-502.
82
ava nadu i koristi se u obine nedjelje i dane i tijekom tjedna

kad se ne slavi ni jedan svetaki blagdan.127
7.5. Predreformacijsko stanje

Liturgija u predreformacijsko vrijeme postaje sve vie individualni ritual sveenika umjesto njene osnovne svrhe, zajednikog slavljenja Gospodnjeg naroda. Nerazumljivi latinski
jezik sprjeavao je puk da sudjeluje u bogosluju i da ga razumije. Liturgija je postala stvar klera. Sveenik je mogao obaviti
misu i bez sudjelovanja naroda. Priest je toliko opala da je IV.
lateranski sabor (1215. godine) propisao da se priestiti mora
najmanje jednom godinje.128
U srednjem vijeku dolazi i do sve eeg aenja svetaca
koji obogauju liturgijski kalendar. Muenici i sveci u praktinoj su pobonosti uzdizani vie i od samoga Boga. U liturgiju
je ulazilo praznovjerje koje su sveenici tolerirali. Na primjer, u
tadanjim procesijama vjernici su dolazili do oltara i ostavljali
novac, vjerujui da je to najvaniji dio liturgije. Vjerovali su da
e time kupiti ispunjenje molitava upuenih Bogu ili svecima.
Dolazi do sve veeg tovanja relikvija i svetakih moi.
tovanje svetaca i njihovih moi (relikvija), pravih i nepravih, esto poprima pretjerane forme. Trai se njihova zatita i blagoslov u uvijek novim oblicima; u Obrednik prodire
poplava novih blagoslovina. Osnivaju se bratovtine i niu
nove forme pobonosti. Religiozni ivot postaje sve kom-
127
Usp. Leksikon ikonograje, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, str.

379.
128
83
pliciraniji. U svemu se tome oituje rastua nesigurnost i

mnogostruko nezadovoljstvo.129
Pojedinci su lizali prah sa svetakih grobova i nosili hostije
oko vrata kao amajlije. Mnogi su svoje poglede usmjeravali na
hostiju tijekom njenog podizanja u misi nakon pretvorbe.
Vjerovali su da onaj koji ugleda hostiju, toga dana ne moe
umrijeti, ne stari, da ne moe oslijepiti, niti mu se moe dogoditi bilo kakvo zlo.130 To su bile posljedice sada ve razvijene
teologije o pretvorbi hostije i vina u tijelo i krv Kristovu.
Kult svetaca, a posebice Marije toliko je bio razvijen da pojedinci nisu znali razlikovati Krista od pojedinoga sveca ili pak
Marije.131 Praznovjerju su doprinosili i oni sveenici koji su bili
neuki te ni sami nisu shvaali neke pojmove liturgijskog ivota.
Pored svih ovih negativnih primjera, valja spomenuti i neka
pozitivna kretanja:
Pored takvih aljenja vrijednih razvoja ukrivo, ne smije se s druge strane previdjeti duboka vjera, duhovnost i
portvovnost irih krugova. Tomu je potvrdom takoer
onaj smjer pobonosti koji se naziva mistika, kao vjetina
uranjanja u najdublji temelj due, u vrh due, da bi se
boansko najdublje iskusilo. Kao predstavnici spominju se
iz 12. st. Bernard iz Clairvauxa (1090. 1153.), Hildegarda iz Bingena (1098. 1179.) i Elizabeta iz Schoena (1129.
1164.). Od 13 st. Osobito su redovi franjevaca i domini129
A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 41
130
Ivan Gerson (umro 1429.) kritizira propovjednike koji narodu govore da

se na dan posjeta misi ne stari, kako se toga dana ne moe oslijepiti i umrijeti.
Iz toga dakle razaznajemo da su i sami klerici podupirali ovakva praznovjerja. Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve III/II, str. 640.
131
Usp. V. ZAGORAC, Liturgika, Zagreb: Nadbiskupsko duhovno sjemenite, 1969., str. 76-79.
84
kanaca unapreivali mistini pogled toga vremena... Slinom je tenjom za duhovnou bio ispunjen pokret obnove
zvan devotio moderna, koji je s krajem 14. stoljea doao
iz Nizozemske (G. Grote, mistik i propovjednik pokore +
1384.) te se proirio po cijeloj zapadnoj Europi. Teili su za
produbljenjem pobonosti i nasljedovanjem Krista, kako su
taj klasini izraz nali u poznatom djelu Tome Kempenca
(1379. 1471.) Imitatio Christi (Nasljeduj Krista).132
Latinska misa, nerazumljiva obinom puku, nije mogla dati
vjernicima potrebnu duhovnu pouku. Propovijed je bila jedini dio liturgije kojega je puk mogao razumjeti. No ona je u
mnogim sredinama, posebice seoskim potpuno zanemarivana.
Mnogi sveenici nisu niti imali temeljnoga znanja da bi mogli
odrati propovijed koja bi pomogla u duhovnoj izgradnji puka.
Stoga su prosjaki redovi, dominikanci i franjevci, u 13. i 14.
stoljeu radili na teolokoj izobrazbi svojih lanova kako bi isti
preuzeli zadau propovijedanja. Obrazuju se i propovjednici
svjetovnog sveenstva.133 No bitan naglasak na propovijedanju,
posebice u bogosluju, zasigurno e dati protestantska reformacija, a to e svakako utjecati na razvoj propovijedanja i u
samoj Rimokatolikoj crkvi.
132
133
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve III/II, str. 642-643.
PROTESTANTSKA
REFORMACIJA
8. I LITURGIJA
rotestantska reformacija je utjecala, kako na cjelokupni

ivot Crkve, tako i na liturgiju. No budui da reformacija nije bila jedan uniformirani i jedinstveni pokret,
liturgijske promjene u reformatora su negdje bile minimalne,
negdje radikalnije. Na razvoj liturgije utjecalo je teoloko deniranje Veere Gospodnje i sl.
8.1. Martin Luther134

Luther je bio konzervativan glede izmjena u nainu bogosluja. Drao je da se moe zadrati svaki obiaj, pa tako i liturgijski, kojega Biblija izriito ne zabranjuje. Za njega su nain
bogosluja, molitve, crkveno ruho, predmeti isprazna vanjska
stvar, samo po sebi ni dobro ni zlo, ni zabranjeno ni naree-
134
Luther, Martin (1483. 1546.), njemaki augustinski redovnik, doktor kanonskoga prava. Godine 1517. suprotstavio se prodaji oprotajnica
(tzv. Indulgencija), zakucavi 95 teza na vrata Wittenberke crkve. Taj se dogaaj smatra poetkom protestantske reformacije.
86
no.135 Luther u poetku nije mijenjao niti latinski jezik,136 osim

u itanju biblijskih tekstova i pjevanja.137 Luther ne mijenja niti
naziv misa138 za bogosluje. No od 1523. godine u Wittenbergu se, pod vodstvom Luthera slui misa na njemakom jeziku. Luther se, dakako, zalae za udaljavanje svih onih dijelova
bogosluja koji nisu u skladu s protestantskim reformiranim
uenjem, poput molitava za mrtve, odnosno sluenja misa za
mrtve, shvaanje mise kao sredstva zadobivanja milosti i sl. Na
teolokom planu Luther odbacuje uenje o misi kao rtvi. U
spisu Vom Missbrauch der Messe iz 1521. godine Luther pie:
Recite nam vi, Baalove popine, gdje stoji napisano da je
misa rtva, ili gdje je to Krist nauavao da treba rtvovati
kruh i vino? Zar ne ujete? Krist je jednom sama sebe rtvovao, on ne eli da ga itko ubudue rtvuje. On kae da se
spominjemo njegove rtve. Kako ste vi onda tako smioni da
od spomena pravite rtvu... vae rtvovati znai oskvrnjujue ponovno razapinjanje.139
135
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve IV, Zagreb: Kranska sadanjost,
2004., str. 73.
136
... Luther je kao humanist i pedagog htio zadrati latinski jezik kao element naobrazbe. Osobito bi se mlade trebala kroz bogosluje vjebati u tom
jeziku. Za mlade je i poslije uvoenja Deudsch Messe (1526.) Formula
missae, to znai latinsko bogosluje, zadralo svoju valjanost. Dapae, kad,
bi o njemu ovisilo, on bi nedjeljom naizmjence sluio latinsku, grku i hebrejsku misu. Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve IV, str. 74.
137
Usp. T. J. AGI-BUNI, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, str.

274.
138
Prema latinskom mittere = slati, otputati. U staro su vrijeme obredi zavravali ite missa est = idite, otpust je, zavreno je, po emu je kasnije i sam
obred mise dobio naziv.
139
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve IV, str. 69-70.
87
Luther takoer odbacuje uenje o euharistiji kao pretvorbi

(transupstancijaciji). Za razliku od ovoga uenja, Luther denira euharistijsko uenje kao konsupstancijaciji:
Gospodin je u euharistijskom kruhu stvarno prisutan ali
bez promjene u substanciji simbola. Ovo stajalite poznato
kao konsupstancijacija (za razliku od transupstancijacije),
moe se najbolje opisati kao prisutnost stvarnog Krista s
nepromijenjenom substancijom kruha.140
Kako bi pojasnio svoja stajalita o liturgiji, Luther je 1523.
godine objavio kratki spis O ureenju bogosluja, a u jesen iste
godine objavio je djelo pod nazivom Formula missae et Communionis (oblik mise) za Wittenberku crkvu.141 U njoj denira
liturgijski red iz kojega izbacuje iz misnoga kanona sve molitve
koje su sadravale elemente rtvovanja. Takoer se obnavlja
naglasak rane Crkve na Veeru Gospodnju kao na in zahvalnosti Bogu i zajednitva s Bogom po Kristu, kao i zajednitva
samih vjernika meusobno.142 Te godine Luther slui i prvu
njemaku misu u Wittenbergu. Drugo djelo, odnosno deniranje liturgije, 1526. godine pod nazivom Deutcshe messe (Njemaka misa) bilo je dopunjeno i radikalnije od prethodnoga.
Iz mise se uklanjanja predslovlje, ne stavljajui nikakav drugi
molitveni tekst na to mjesto, ve se izgovaraju odmah rijei
ustanovljenja, nakon ega slijedi priest vjernika odnosno davanje hostije odmah nakon izgovaranja rijei nad kruhom, a
kale nakon izgovaranja rijei nad vinom.143 Odreeno je tako140
T. C. HAMMOND, Uvod u Teologiju, Osijek: Izvori, 1993., str. 210.
141
Usp. B. LOHSE, Martin Luther, Zagreb: Teoloki fakultet Matija Vlai

Ilirik, 2006., str.102.
142
Usp. R. H. BAINTON, Na tome stojim, ivot Martina Luthera, Zagreb:

MISL, 2002., str. 330-331.
143
T. J. AGI-BUNI, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, str. 274.
88
er da se misa slavi samo nedjeljom (preko tjedna se odravaju

druga bogosluja, poput sastanaka poduavanja i sl.). Luther je
zadrao oltar, svijee, ukrase, i sveeniku odjeu. Time je elio
sauvati tradicionalni karakter liturgije.144
Najznaajniji doprinos liturgiji Luther je dao u glazbenom
smislu. Godine 1524. objavljena je zborska pjesmarica s Lutherovim predgovorom. Luther je i autor veine pjesama u istoj.
Za svoga je ivota Luther napisao trideset i sedam crkvenih
pjesama te brojne i komponirao. Jedna od njegovih poznatih
pjesama je Eine feste Burg (Na Bog je jaka utvrda). Nadahnuta je psalmom 46, kao i Pavlovskim poslanicama i Otkrivenjem, a pjeva se i danas u mnogim protestantskim crkvama,
posebice prigodom Dana reformacije. Tijekom tjedna su bile
odreene vjebe pjevanja za cijelu zajednicu a preporuivalo
se pjevanje u obiteljima po njihovim domovima.145
U Augsburkom vjeroispovijedanju,146 iz 1530. godine, l. 5.
govori se o uspostavljanju slube pouavanja i dijeljenja sakramenata. U lanku 10. denira se uenje o Veeri Gospodnjoj
kao stvarnoj Kristovoj prisutnosti. lanak 14. denira da propovijedati i dijeliti sakramente mogu samo oni koji su ispravno na tu slubu pozvani. l. 15. govori o potrebi odravanja
crkvenih obreda prilikom blagdana i odreenih svetkovina, no
ustvruje se da takvi obredi nisu neophodni za spasenje. l. 22
govori o sakramentu Veere Gospodnje pod obje prilike. Naj144
Usp. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, prvi tom, Novi Sad:

Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, 2002., str. 104.
145
146
Usp. R. H. BAINTON, Na tome stojim, ivot Martina Luthera, str. 337.
Augsburka konfesija Vjeroispovijedanje koje je pod nazivom Confesio augustana sastavio Philip Melanchthon. Evangeliki su knezovi predali
ovu konfesiju caru Karlu V. na augsburkom saboru, 25. lipnja 1530. godine.
Danas je ona slubena konfesija Evangeliko-Luteranske crkve po kojoj su
evangelici poznati i kao Evangelici Augsburke vjeroispovijesti.
89
dui lanak Augsburkog vjeroispovijedanja, l. 24. posveen

je misi.
Nae su crkve lano optuene za ukidanje mise. Zapravo,
misa je meu nama zadrana i slavi se s najveim potovanjem. Gotovo sve obiajne ceremonije isto su tako zadrane, osim one da se njemake pjesme slavljenja tu i tamo
ubacuju meu latinske dijelove pjesama. One su dodane
radi upuivanja ljudi jer ceremonije su potrebne pogotovo
stoga da bi se nauili neuki. Pavao je propisao da bi se u crkvi trebao upotrebljavati jezik koji e ljudi razumjeti...147
Nadalje se govori o zlouporabama mise u smislu da su sredstvo sveenikog dohotka, ukazujui na injenicu da biskupi,
iako su znali za ovakve radnje nisu na vrijeme zaustavili iste.
Takoer se govori protiv rtvenog karaktera i posrednikog
karaktera mise (sluenja mise za ive i mrtve).
...Pismo nas isto tako ui da smo mi pred Bogom opravdani vjerom u Isusa Krista. Stoga, ako misa oduzima grijehe
ivih i mrtvih samim vanjskim inom, opravdanje dolazi
kroz djelovanje mise, a ne kroz vjeru. Ali Pismo nam to ne
doputa.148
Nadalje se govori o slavljenju Veere Gospodnje svakoga
Svetoga dana odnosno nedjelje i blagdana, a protiv svakodnevnog sluenja euharistije, koje se esto puta slavilo bez sudjelovanja naroda pa i drugih klerika.
147
Augsburka konfesija, suvremeno itanje, Evangelika crkva u RH., str.
90.
148
Augsburka konfesija, suvremeno itanje, str. 93.
90
8.2. Urlich Zwingli149

vicarski reformator Urlich Zwingli imao je mnogo radikalnija stajalita od Luthera po pitanju liturgije kao i po pitanju
shvaanja Veere Gospodnje. Smatrao je da Sveto pismo mora
odreivati sve postupke glede bogosluja. Zalagao se za jednostavnost. Uklonio je oltar, svijenjake, slike, sveeniku odjeu
pa ak i orgulje iz crkava. Pjevati su se mogli samo psalmi. Nije
bilo sudjelovanja naroda u zajednikim liturgijskim tekstovima
(poput litanijskih molitava i sl.).
Prvo Zwinglijevo djelo o liturgiji bilo je Napad na kanon
mise iz 1523. godine. Odbacio je rtveni karakter euharistije
te se zalagao za ukidanjem mise i uvoenjem slube Veere
Gospodnje. No promjene u Zrichu su se dogaale postupno.
Gradsko je vijee donijelo odluku 15. lipnja 1524. godine da
se iz crkava uklone slike i kipovi kako bi se udovoljilo Bojoj
rijei150 Latinska misa, uz izostavljanje dijelova koji govore o
rtvi, sluila se sve do 1525. godine. Te je godine Zwingli priredio liturgiju Rijei i obred Veere Gospodnje. U Liturgiji rijei nalazi se nekoliko uvodnih molitava, koje je najvjerojatnije
sam Zwingli sainio, a koje zavravaju s Oenaem i Zdravomarijom ali samo do dijela I blagoslovljen plod utrobe tvoje
Isus. Drugi, molitveni dio je izostavljen. Slijedi zahvalna molitva, zajednika ispovijed grijeha te otpust.151 U obredu Veere
Gospodnje se Slava Bogu na visini, Apostolsko vjerovanje
i 112. psalam izgovarao naizmjenino od strane mukaraca i
ena. Prije Slava Bogu na visini itao se tekst iz poslanice a
149
Zwingli Urlich (1484. 1531.) vicarski reformator. Djelovao u Zrichu. Umro je u bitci kod Kappela 1531. godine kao vojni kapelan.
150
151
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve IV, str. 135.
Usp. B. THOMSON, Liturgies of the Western Church, Philadelphia: Fortress Press, 1985., str. 147-148.
91
nakon Slave tekst iz evanelja. Poslije itanja evanelja lektor je ljubio knjigu i izgovarao rijei: Slava i hvala Bogu. Po
evaneoskim rijeima bili oproteni svi nai grijesi. Slijedilo
je Apostolsko vjerovanje te molitva Oena i molitva pastora. Nakon toga slijede rijei ustanovljenja Veere Gospodnje te
blagovanje kruha i vina. Nakon toga slijedi psalam 112, zahvalna molitva pastora te otpust.152 Veera Gospodnja se obavljala svega etiri puta godinje: Na Uskrs, Duhove, u rujnu te na
Boi.153
Glede znaenja euharistije, Zwingli je odbacio i rimokatoliko uenje o transupstancijaciji i Lutherovo uenje o konsupstancijaciji, smatrajui da je Veera puko sjeanje na rtvu
Isusa Krista, dakle samo komemoracija.154 Bogosluni prostor
bio je jednostavan. Umjesto oltara, obino se u sredini crkve
nalazio obian stol odnosno stol Gospodnji na kome nije bilo
niti svijea, niti raspela. Zwingli je uklonio i sveeniko misno
ruho iz bogosluja, zadravajui samo crni akademski talar.
8.3. William Farel155

Prije nego je Jean Calvin doao u eneveu, tamo je djelovao
reformator William (negdje se navodi i kao Gulliamo) Farel.
Pored ostaloga, Farel je oko 1524. godine uspostavio i red bogosluja. U Farelovoj liturgiji vidljiv je utjecaj Zwinglijeve re152
Usp. B. THOMPSON, Liturgies of the Western Church, str. 149-156.
153
E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, prvi tom, str. 133.
154
Usp. U. GABLER, Huldrych Zwingli, His Life and Work, Philadelphia:

Forter Press, 1986., str. 125-139.
155
Farel, William (1489.- 1565.) Francuski reformator koji je djelovao u

enevi. On je angairao Jeana Calvina da u enevi organizira Reformiranu
crkvu.
92
formacije. Litrugija je zapravo bila sluba rijei, dok se Veera

Gospodnja odravala samo odreenim prigodama. Farelova liturgija nije imala nikakvu drugu glazbu osim pjevanja psalama
na narodnom jeziku. Umjesto glazbe, Farel je uveo antifonsko
izgovaranje biblijskih tekstova i Vjerovanja od strane zajednice. Bogosluje je jednostavno bilo sluanje rijei Boje to je
i bio naslov Farelove liturgije. Farelova liturgija imala je slijedee dijelove:
Nain odravanja propovjedi, kada se narod Boji sabere da
slua Rije Boju.
Pozivna molitva
Oena
Objavljivanje Rijei
Zakon Boji (Deset zapovijedi)
Ispovijed grijeha
Apostolsko vjerovanje
Molitva posredovanja
VEERA GOSPODNJA
Exhortacija (bodrenje-nagovor)
Poziv
Samoispitivanje
Exkomunikacija (iskljuenje)
Ispovijed i Oena
Credo - Vjerovanje
Navjetaj oprotenja grijeha
Rijei ustanovljenja
Sursum Corda (lat. Gore srca)
Priest
93
Popriesna molitva (molitva zahvalnosti).

Farelov oblik bogosluja imao je u kasnijem razvoju reformiranog kranstva vie utjecaja na kreiranje liturgije od Calvinovog. No i Farelovo i Calvinovo bogosluje pozivaju na sluanje, vjerovanje o poslunost Rijei Bojoj.156
8.4. Martin Bucer157

Martin Bucer ureuje liturgiju u Strassbourgu 1539. godine.
Bucerovo bogosluje Veere Gospodnje ili Mise i propovjedi bilo
je pojednostavljena liturgija koja je odbacila mnoge elemente
uobiajene tadanje rimske mise. Red bogosluja je propisivao
da se imaju odrati tri propovjedi svakoga dana. Prvo, jutarnje
bogosluje odravalo se u svim upnim crkvama ujutro u 5 sati
zimi odnosno u 4 sata ujutro ljeti. Jutarnje bogosluje je zapoinjalo zajednikim ispovijedanjem grijeha te ohrabrenjem
iz Boje rijei. Nakon toga je slijedila tiha molitva koju je pastor zavravao kolektom (molitvom) i blagoslovom. Drugo se
bogosluje (odnosno propovijed), odravalo u 8 sati ujutro u
katedrali. Veernja propovijed se odravala u katedrali u 4 sata
poslije podne ljeti odnosno 3 sata poslije podne zimi. Bucerova liturgija u svojim uvodnim napomenama ukazuje da se ima
svetkovati samo nedjelja kao sveti dan, a da se drugim danima
treba raditi jer je tako zapovjeeno. Na blagdane kao to je Boi, Veliki Petak, Uzaae i sl. treba se odravati bogosluje
156
Usp. J. H. LEITH, Introduction to the Reformed Tradition, Atlanta: John

Press, 1977., str. 178-180.
157
Bucer, Martin (1491. 1552.) Njemaki teolog reformacije. Prihvatio

Lutherovu nauku 1518. i radio na reformaciji u Strasbourgu, Ulmu i Klnu.
Radi na pomirenju Luthera i Zwinglija kao i protestanata i katolika. Godine
1548. prebjegao u Englesku gdje je pomagao Thomasu Cranmeru u reformiranju Anglikanske crkve.
94
ali se ne treba suzdravati od zikih poslova. Nedjeljno bogosluje je zapoinjalo s uobiajenom spomenutom jutarnjom
molitvom. Nakon toga, oko 6 sati ujutro narod se okupljano
u upnim crkvama. Pastor je prilazio stolu Gospodnjem koji
se nalazio blie narodu, kako bi narod mogao uti i razumjeti
njegove rijei. Bogosluje je zapoinjalo zajednikim ispovijedanjem grijeha te navjetaja oprotenja grijeha. Nakon toga se
pjevao psalam ili Kyrie eleison odnosno Gloria in excelsis Deo.
Slijedila je kratka molitva pastora za blagoslov propovijedi.
Nakon molitve zajednica je pjevala psalam. Pastor je odlazio
na propovjedaonicu te itao tekst evanelja (nedjeljom se preporuivalo da se propovijeda iz evanelja a radnim se danima
propovijedalo i iz drugih biblijskih knjiga) i propovijedao. Na
kraju propovijedi pastor je objasnio zajednici znaenje Veere
Gospodnje i ohrabrio ih da je odravaju. U upnim se crkvama
Veera Gospodnja slavila jedanput mjeseno dok se u katedrali
slavila svake nedjelje. Nakon propovjedi pjevalo se Apostolsko
vjerovanje te, obzirom na prigodu odreena pjesma ili psalam.
Pastor bi stao za stol Gospodnji te rekao: Gospodin s vama.
Pomolimo se. Slijedila je podua molitva koja se zavravala zajednikim moljenjem Oenaa. Nakon molitve pastor je
izgovarao rijei ustanovljenja nakon ega je izgovarao rijei:
Vjeruj u Gospodina, i daj mu vjeitu slavu i hvalu!. Prije nego
je davao kruh i kale vjernicima, pastor je izgovarao: Sjeaj se,
vjeruj i objavi da je Krist Gospodin umro za tebe. Nakon toga
je zajednica pjevala odreenu pjesmu ili psalam te je slijedila
zahvalna molitva pastora. Na kraju je pastor uputio vjernicima
Aronov blagoslov.158
158
Usp. B. THOMPSON, Liturgies of the Western Churc, str. 167-181.
95
8.5. Jean Calvin159

Ureujui bogosluje, Calvin odbacuje liturgijski rimski
obred, udaljujui se na taj nain od luteranskog bogosluja koje
je, kako smo naglasili, zadralo odreene tradicionalne liturgijske elemente.160 Calvin se s Lutherom slae da je propovijed
sredinjica bogosluja. Za Calvina, kao i za Luthera, euharistija
je bila uzvieni dio bogosluja, ali se moe obavljati samo u
kontekstu propovijedane Rijei.161 Calvin je 1545. sastavio je
liturgiju162 u kojoj je posebno bila naglaena propovijed kao
sredinjica protestantskog bogosluja i pjevanje psalama.
Calvinovo bogosluje imalo je slijedee dijelove:
Stihovi Pisma: Pomo je naa u imenu Gospodina, koji je
stvorio nebo i zemlju
Ispovijed grijeha
Stihovi iz Pisma
Objava odrjeenja grijeha
Dekalog (prvih etiri zapovijedi)
Molitva
159
Calvin, Jean (1509.-1564.) vicarski reformator francuskog podrijetla. Godine 1533. preao na protestantizam. Djelovao u enevi gdje je organizirao Reformiranu crkvu po prezbiterijanskom modelu. Znaajke njegova
nauavanja su apsolutna suverenost Boja, predodreenje, prezbiterijalno
ustrojstvo crkve i sl. Po njemu se pripadnici reformiranih crkava nazivaju i
kalvinisti a pojam kalvinizam uvrijeio se za teoloki smjer koji je temeljen
na Calvinovom uenju i koji je prisutan u razliitim protestantskim crkvama.
160
Usp. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, prvi tom, str. 104.; O.
EDVIK, Istorija reformacije, Novi Sad, Dobra Vest, 1986., str. 304.
161
Usp. D. G. BLOESCH, Osnove evaneoske teologije 2, Novi Sad: Dobra
Vest, 1989., str. 93.
162
Usp. B. THOMSON, Liturgies of the Western Church, str. 185-224.
96
Dekalog (ostalih est zapovijedi)

Psalam po enevskoj formi
Molitva prosvjetljenja (prije itanja Svetog Pisma)
Biblijsko itanje i propovijed
Velika zastupnika molitva i parafraza molitve Oena
Apostolsko vjerovanje
Priprema za kruh i vino
Molitva za dostojno primanje Veere Gospodnje, sa zavretkom Oenaa
Rijei ustanovljenja
Exhortacija i pristupanje Stolu
Rijei odrjeenja i priest s kruhom i vinom
Psalam
Molitva zahvalnosti
Nunc Dimittis (imunova molitva u Lk 2, 29-32)
Aronov blagoslov
Calvin e u govoru na samrtnoj postelji sam posvjedoiti da
se vodio Strassbourkom liturgijom u sastavljanju svoje.
to se tie nedjeljnih molitava, usvojio sam strassbourki
oblik i posudio najvei dio od njega. Nisam mogao uzeti nikakve druge molitve iz njega, jer ih nije bilo, ve sam sve
uzeo iz Pisma.163
163
Usp. T. H. L. PARKER, John Calvin: A Biography, str. 155. Prijevod teksta

u: J. MILI, Tko je bio Jean Calvin (Kratak prikaz ivota i vjerovanja Jeana
Calvina), Osijek: Protestantska reformirana kranska crkva u RH, 2003., str.
41.
97
Sredinjica Calvinove liturgije jest propovijed. Calvin se

isticao ekspozitosrkim propovijedanjem.164 Sustavno je propovijedao na temelju biblijskih knjiga o emu svjedoe mnoge
njegove propovijedi i komentari Svetoga pisma, stih po stih.
T. H. L. Parker opisuje bogosluje kako ga je Calvin propisao i obavljao:
Duhovnik bi poeo propisanom ispovijedi grijeha u ime
zajednice, dodajui neke stihove Pisma kako mu se inilo
odgovarajuim, zatim proglaavajui otputenje grijeha u
obliku: Svima onima koji se na ovaj nain kaju i trae Isusa Krista za svoje spasenje, proglaavam otputenje grijeha
u ime Oca, Sina i Svetog Duha. Amen. Nakon toga zajednica je pjevala prve etiri zapovijedi i duhovnik se molio
da ti zakoni budu upisani u naim srcima tako da moemo
traiti samo da ti sluimo i da ti budemo posluni. Ostatak
zapovijedi je bio pjevan dok bi duhovnik ulazio u propovjedaonicu. Propovijed je zapoeo propisanom molitvom
koja bi vodila u Oena. No prije nego bi poela propovijed, zajednica je pjevala psalam i propovjednik bi molio
nepripravljenu molitvu. Nakon propovijedi nepripravljena
zazivajua molitva (koja je za Calvina poinjala: Padnimo
sada pred velianstvom naeg Boga, molei ga da milost ne
samo nama ve takoer i svim ljudima i narodima zemlje . .
. ) je vodila u dugaku molitvu koja je zapoinjala Svemogui Boe, nebeski Oe, ti si obeao da e uti nae molbe
164
Usp. The Complete Library of Christian Worship, volume 2, Twenty Centuries of Christian Worship, (ed. Robert E. Webber), Nashville, Tennessee:
Star Song Publishing group, 1994., str. 300. Ekspozitorsko propovijedanje
je prenoenje biblijskog koncepta izvedenog iz povijesnog, gramatikog i literarnog prouavanja jednog odlomka Pisma u njegovom kontekstu i provedenog kroz ta prouavanja, kojeg Duh Sveti najprije primjenjuje na osobu i
iskustvo propovjednika a zatim kroz njega na sluatelje. H. W. ROBINSON,
Biblijsko propovijedanje, Zagreb: Susret, 1997., str. 16.
98
koje ti donosimo u ime tvog sina Isusa Krista, ljubljenog,

naeg Gospodina i molimo za vladare, pastore i crkvu, za
spasenje svih ljudi, za one koji su u bolesti i posebno za progonjene pod papinstvom, i za spasenje i posveenje naih
dua. Duhovnik je zatim dao kratko objanjenje Oenaa, i,
nakon pjevanja jo jednog psalma, otpustio zajednicu Aronovim blagoslovom. Osim pjevanja i propovijedi, sluba je
bila kratka, zauzimajui manje od etvrt sata.165
Glede reformiranog bogosluj znaajno je spomenuti uvoenje zajednikog pjevanja psalama, a Calvin ga uvodi po
ugledu na bogosluje u Strassbourgu. Pjevanje psalama postaje
znaajka reformiranog bogosluja. Calvin je preveo, priredio i
izdao psalme za pjevanje godine 1539. Ovaj je psaltir sadravao
svega 19. psalama. Clement Marot166 i Theodor Beza167 proirili su ovaj psaltir na 101 psalam te ga objavili 1562. godine.
Psaltir je prevoen na mnoge jezike tadanje Europe, a osim
reformiranih koristili su ga i luterani pa i rimokatolici.168
Po pitanju euharistije Calvin odbacuje rimokatoliku doktrinu transupstancijacije te Zwinglijevsku doktrinu komemoracije zauzimajui srednji stav izmeu Luthera i Zwinglija.
Nauavao je duhovnu nazonost Krista, koji se, prilikom bla-
165
T. H. L. PARKER, John Calvin: A Biography, str. 86-87.
166
Clement Marot (1497.-1544.), Francuski, protestant, humanista i pjesnik. Usp. The New International Dictionary of the Christian Church, str.
633.
167
Beza, Theodor (1519.-1605.) bio je pravnik kao i Calvin. Nakon Calvinove smrti, Beza je preuzeo vodstvo Reformirane crkve u enevi. Usp. The
New International Dictionary of the Christian Church, Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1974.str. 126.
168
Usp. J. H. LEITH, Introduction to the Reformed Tradition, str. 172-178
99
govanja euharistije, vjerom prima od strane vjerujuih.169 Iako

se niti u jednom trenutku kruh i vino ne pretvaraju u pravo
tijelo i krv Kristovu, ona su orua i znaci, odnosno nain na
koji vjernik dolazi u dodir s Kristovom supstancijom. Supstancija ne treba razumjeti doslovno Kristovo tijelo ve bit Kristove
ljudske prirode. Euharistija, odnosno priest nije samo puka
komemorativna ceremonija, niti materijalno primanje Kristova tijela, ve sudjelovanje u Kristovu ivotu.170 Sjedinjenje (priest) Krista i vjernika u euharistiji dogaa se samo po Duhu
Svetome.171
Tadanji obiaj Rimske crkve da se prieuje jednom godinje, Calvin napada kao avolju izmiljotinu172 Calvin se,
za razliku od Zwinglija, zalagao za esto slavljenje Veere Gospodnje, barem jednom tjedno (nedjeljom),173 no ta nastojanja
Calvin nije uspio realizirati. eneva je prihatila Zwinglijevu
praksu, te se Veera Gospodnja slavila est puta godinje.
Drugo helvetsko vjeroispovijedanje iz 1566. godine174 u 22.
poglavlju govori o crkvenim sastancima. U navedenom vjeroispovijedanju se potiu vjernici, da pored svojeg osobnog ita169
Usp. F. WENDEL, Calvin Origins and Development of His Religious Thought, 329-355.; .KALVIN, Nauk hrianske vere, str. 464-498.
170
Usp. . DELIMO, Nastanak i uvrenje reformacije, str. 161.
171
Usp. .KALVIN, Nauk hrianske vere, Novi Sad: Knjiarnica Zorana

Stojanovia, 1996.str. 474.
172
Usp. . KALVIN, Nauk hrianske vere, str. 483.
173
Usp. . KALVIN, Nauk hrianske vere, str. 484.
174
Helvetska konfesija Ili Drugo helvetsko vjeroispovijedanje. Kalvinistiko vjeroispovijedanje iz 1566. godine. Ova je konfesija prihvaena kao
standard vjerovanja u Reformiranim crkvama u vicarskoj, Maarskoj, Hrvatskoj, i sl. Osim Druge Helvetske konfesije poznata je i Prva Helvetska
konfesija iz 1536. godine no nju je Druga helvetska konfesija potisnula.
100
nja Biblije sudjeluju i na zajednikim bogoslujima koja moraju biti javna, osim u vrijeme progonstva. Okupljalita vjernika
moraju biti pristojne i prostrane zgrade ili hramovi iz kojih
treba ukloniti sve neprimjereno. Takva su mjesta sveta i prema
njima se treba ponaati s potovanjem jer u njima boravi Bog i
Njegovi sveti aneli. Skupocjenu odjeu (najvjerojatnije sveeniku liturgijsku odjeu) treba ukloniti iz crkava a jezik bogosluja treba biti razumljiv svim okupljenima.175 U 23. poglavlju
se govori i o potrebi organiziranja bogosluja:
Kao sa svime, tako i kod javnih molitava, mora se uspostaviti standard da ne bi postale preduge i zamarajue. Vei dio
bogosluja treba biti evaneosko pouavanje i treba paziti da
se crkvu ne optereti predugim molitvama kako lanovi crkve
ne bi za vrijeme propovijedanja evanelja razmiljali: bar da
je ve gotovo, ili bar da moemo otii. Takvima se propovijed
ini predugom, dok je inae, dovoljno kratka. Zato je potrebno da se propovjednici pridravaju neke mjere.176
Drugo helvetsko vjeroispovijedanje u 23. poglavlju govori i
o crkvenom pjevanju, ukazujui na potrebu jednostavnog pjevanja a protiv gregorijanskih napjeva.
175
Heidelberki katekizam, Drugo helvetsko vjeroispovijedanje, Osijek: Reformirana kranska crkva u Hrvatskoj i Reformirani teoloki institut, 2000.,
str. 167.
176
Heidelberki katekizam, Drugo helvetsko vjeroispovijedanje, str. 186.
101
8. 6. Anglikanska crkva177
Kralj Henrik VIII., osniva anglikanske crkve, nije bio sklon
liturgijskim promjenama. Stoga je za vrijeme Henrika VIII.
u pitanjima obreda engleska crkva neprekidno primjenjivala
srednjovjekovno bogosluje, s nekoliko sitnijih promjena.178
Protestantski utjecaj na Englesku crkvu pa tako i na liturgiju
zbit e se tek nakon smrti Henrika VIII.
Nadbiskup Canterburya, Thomas Cranmer,179 priredio je
1548. godine prvi liturgijski tekst na engleskom jeziku pod nazivom The Order of the Communion (red priesti).180 Cranmer
je priredio i prijevod liturgije i obreda na engleski jezik te ih
objavio u jednoj knjizi Book of Common Prayer. Obrednik je
sadravao saetak vie liturgijskih knjiga koje su u to vrijeme
bile opirne i komplicirane, poput brevijara, misala, propisnika
o obredima i sl. Ovaj je obrednik tiskan prvi puta u listopadu
1549. godine. Glavne su mu znaajke bile:
177
Anglikanci pripadnici Engleske nacionalne crkve koju je Henrik VIII.

1534. godine proglasio samostalnom, te sebe proglasio vrhovnim poglavarom Engleske crkve. Nakon njegove smrti, za vrijeme vladanja Edwarda VI.,
Anglikanska crkva prihvaa protestantizam. Zasluan za reformiranje Anglikanske crkve bio je Canterburyjski nadbiskup Thomas Cranmer. Anglikanske crkve izvan Engleske nazivaju se i Episkopalne crkve (po episkopalnom
ustrojstvu crkvenog upravljanja). Vjeroispovijest Anglikanske crkve denirana je u Trideset i devet lanaka vjere iz 1563. godine.
178
A. THOMSON, Crkvena povijest 3, Novi Sad: Baptistika teoloka kola,

1986. str. 59.
179
Cranmer, Thomas (1489. 1665.) Prvi nadbiskup neovisne Anglikanske crkve od Rima. Djelovao na uvoenju protestantskog nauka u Anglikanskoj crkvi.
180
Usp. http://justus.anglican.org/resources/bcp/Communion_1548.htm,
pristupljeno 18. veljae 2007.
102
- po prvi put su, nakon nekoliko stoljea sve slube bile na

narodnom jeziku;
- sloeni sustav liturgijskih knjiga, u kojem se u prolosti
mogao snalaziti samo strunjak, bio je pojednostavljen u
knjizi kojom se svaki obrazovni lan crkve mogao posluiti;
- sluba se donekle ureivala pod utjecajem reformacijske
misli;
- Engleska je crkva prvi put dobila bogosluje koje je bilo
isto za cijelu zemlju.181
Obrednik je iz euharistijske molitve uklonio obiljeja rtve i
u mnogo emu je sliio na Lutherovu latinsku misu iz 1523. godine odnosno njemaku misu iz 1526. godine. Stoga je obrednik odraavao Lutherovu teologiju i praksu. Takoer je vidljiv
Lutherov stav da obiaje treba promijeniti tamo gdje Sveto
pismo to zahtjeva, nasuprot Zwinglijevom uvjerenju da Sveto pismo mora propisivati svaku gestu. Stoga je u obredniku
ostala i vjernost starim obredima i ceremonijama.182 Thomas
Cranmer je koristio srednjovjekovne istone i zapadne liturgije
u pripremi obrednika, posebice liturgiju Sarum.183 Sastavio je
jutarnje i veernje bogosluje koristei srednjovjekovne brevijare. Koristio je takoer srednjovjekovne molitve, posebice kod
posveenja priesti. No, u obredniku je vidljivo i Cranmerovo
visoko obrazovanje koje je odreene dijelove liturgije pretvo-
181
Usp. A. THOMSON, Crkvena povijest 3, str. 61.
182
Usp. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, prvi tom, str. 450.
Sarum liturgija, Sarum Rite, ili Use of Sarum, jest liturgijski obred koji
se koristio u katedrali u Salisbury, u junoj Engleskoj u kasnom srednjem
vijeku. U 13. stoljeu postala je standard za mnoge engleske katedrale.
183
103
rilo u dragulje, istovremeno istanane i jednostavne liturgijske

proze i poezije.184
Drugo izdanje Book of Common Prayer, koje je Parlament
izglasao 14. travnja 1552. godine, vie je bio pod utjecajem reformatora nego li prvo izdanje. Naime, Cranmer je ve prije
izdanja prvoga obrednika prihvatio teologiju vicarskih reformatora (kalvinista) o euharistiji. Neki vanjski oblici bogosluja, poput sveenikog ruha i sl., ostali su vjerni staroj tradiciji,
no obred je u velikoj mjeri pojednostavljen. Bitne se promjene
dogaaju u euharistijskoj slubi. Uklonjen je svaki ostatak veze
sa misnom rtvom. Euharistija poprima kalvinistiko razumijevanje.185 To se moe vidjeti iz reenice sveenika prilikom
davanja priesti: U obredniku iz 1549. godine sveenik je izgovarao rijei: Tijelo naega Gospodina Isusa Krista koje se
predalo za tebe, uvalo tvoje tijelo i duu za ivot vjeni.186 U
obredniku iz 1552. godine ove rijei glase: Uzmi i jedi ovo na
sjeanje da je Krist umro za tebe, i hrani se njime s vjerom u
srcu i sa zahvalnou.187 Oltar je nazvan stolom Gospodnjim,
no zadrao se termin sveenik kao i kleanje kod primanja priesti.
Trideset i devet lanaka vjere Anglikanske crkve (Articles
of Religion) iz 1563. godine u lanku 23. govori o duhovnim
slubenicima koji jedini mogu obavljati slubu rijei i sakramenata (anglikanska je tradicija zadrala episkopalno ustrojstvo pa samim time i tri stupnja sveenikog reda, akonsko,
184
O. EDVIG, Istorija reformacije, Novi Sad: Dobra vest, 1986., str. 87.
185
Usp. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, prvi tom, str. 452.
186
Usp. http://justus.anglican.org/resources/bcp/1549/Communion_1549.
htm, pristupljeno 18.veljae 2007.
187
Usp. http://justus.anglican.org/resources/bcp/1552/BCP_1552.htm, pristupljeno 18. veljae 2007.
104
prezbitersko i biskupsko). U lanku 24. govori se o jeziku bogosluja, odnosno da je Protivno Rijei Bojoj i obiajima najstarije Crkve, da se javna sluba Boja u crkvi slui na jeziku
nerazumljivom narodu ili da se na nerazumljivom jeziku dijele
sakramenti. U l. 28. govori se o znaenju Veere Gospodnje,
odbacujui transubstancijaciju i denirajui euharistiju na nain da se
Tijelo Kristovo u euharistiji daje, prima i jede samo u nebeskom i duhovnom smislu. iz ega je vidljivo da je prihvaeno kalvinistiko shvaanje sakramenta euharistije.188
8.7. John Knox

Najistaknutiji reformator kotske jest John Knox (oko 1514.
1572.), vatreni zagovornik kalvinistikih reformacijskih ideja.
Pored ostaloga, Knox se zalae i za liturgijsko ureenje kotske
crkve. Odbacio je anglikansku liturgiju i prihvatio kalvinistiki
nain bogosluja.189 Knox se zalae za ukidanje svih crkvenih
blagdana, pa ak i Boia, Uskrsa, Bogojavljenja i ostalih u ast
Gospe. Slubenici su pastori, ali ih se ne rukopolae za slubu.
upama, koje nemaju pastore, dodjeljuju se lektori i exhorteri
(itai i bodritelji). Crkve moraju biti dolino ureene.190 Veera Gospodnja se treba obavljati etiri puta godinje i to prve
nedjelje oujka, lipnja, rujna i prosinca. Preduvjet za sudjelo-
188
Usp. 39 lanaka vjere, vjeroispovijedanje anglikanske crkve, Osijek: Protestantska reformirana kranska crkva u RH, 2003., str. 19-23.
189
E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, prvi tom, str. 456.
190
105
vanje u Veeri Gospodnjoj je poznavanje Oenaa, Vjerovanja

i Deset zapovijedi.191
Godine 1556. Knox objavljuje red bogosluja i sakramenata pod nazivom Forme of Prayers (Forma molitve). Forme of
Prayers nastala je za englesku protestantsku zajednicu izbjeglica u enevi. Bogosluje na Dan Gospodnji izgleda ovako:
(1.) zajednika molitva ispovijedanja grijeha; (2.) zajedniko
pjevanje psalma; (3.) molitva prije propovijedi; (4.) itanje Pisma i propovijed; (5.) molitva za cjelokupnu Crkvu Kristovu;
(6.) drugo zajedniko pjevanje psalma; (7.) slubenik192 upuuje blagoslov zajednici temeljem biblijskih stihova. Veera
Gospodnja, koja je bila predviena za jedanput mjeseno (no
ipak se odrao obiaj slavljenja etiri puta godinje, kako smo
to gore naglasili), zapoinjala je nakon uobiajene nedjeljne
slube nagovorom o znaenju Veere Gospodnje. Nakon nagovora slubenik je siao s propovjedaonice do stola Gospodnjega. Vjernici, koji su sudjelovali u Veeri Gospodnjoj, takoer
su dolazili naprijed i sjeli za stol koji je bio poprilino velik u
obliku slova U ili T a nalazio se na podiju ili na sredini crkve.
Slubenik je uzimao kruh i zahvaljivao za njega, koristei prikladnu euharistijsku molitvu koja je ukljuivala oboavanje,
zahvaljivanje za stvaranje, za iskupljenje a zavravala sa anamnezom i doksologijom. Pojedini su slubenici podravali i
epiklezu, mislei da uobiajena molitva nije dovoljna za konsekraciju. Nakon toga je slubenik lomio kruh te davao vjernicima, koji su ga dijelili meusobno. Nakon priesti, pjevao bi se
103 psalam, molila se zahvalna molitva te upuivao blagoslov.
Veeri Gospodnjoj mogli su pristupiti samo oni koji su se dokazali iskrenou vjere i svetim ivotom. Samo su takvi mogli
191
192
Ovdje se u originalu koristi engleska rije Minister koju ovdje prevodimo

kao slubenik, mislei na vjerskog slubenika koji predvodi bogosluje.
106
sudjelovati u zajednitvu s Kristom i jedni s drugima. Onima,

ija su djela pokazivala da ne pripadaju Kristu, bilo je zabranjeno pristupanje Veeri Gospodnjoj, jer bi im blagovanje bilo na
osudu.193
Godine 1564. kotska Generalna skuptina usvojila je enevsku liturgiju koja je postala poznata pod nazivom Book of
Common Order. Knjiga sadri liturgijske tekstove te tekstove za
sakramente i obrede, kao i metriki prireene psalme za pjevanje. Ova je liturgijska knjiga bila temelj puritanskom razvoju
bogosluja, a u kotskoj crkvi se i danas, uz znatne izmijene
tijekom povijesti, koristi u liturgiji.
Prezbiterijalni sustav crkvenog upravljanja kojega je na poseban nain ustrojio John Knox, proirit e se kasnije amerikim kontinentom, gdje nastaju prezbiterijanske crkve.
8.8. Puritanci
Nezadovoljni reformama Anglikanske crkve, u Engleskoj se
pojavljuju puritanci (lat. ist, pravilan) koji su eljeli radikalnije
reforme, uvoenje prezbiterijalnog umjesto episkopalnog crkvenog ustrojstva te odbacivanje anglikanske liturgijske knjige
Book of Common Prayer. Puritanci su se 1584. godine zalagali da se uvedu dva standarda unutar Engleske crkve: Knoxova
liturgija te formalna disciplina crkve. Liturgijsku reformu su
predstavili Parlamentu u dokumentu Petera Turnera, Bill and
Book. Prijedlog je bio da se prihvati enevska liturgija kao autoritet za javno bogosluje. Prilagoena enevska liturgija Johna Knoxa nazvana je po Robertu Waldegraveu koji ju je tiskao.
Od 1586. godine Waldegravea se, prilagoena liturgija slui u
Middelburgu koja je poznata kao Middeburgka liturgija en193
107
gleskih Puritanaca (The Middelburg Liturgy of the English

Puritans). Puritansko bogosluje, poput drugih bogosluja
pod utjecajem kalvinstikog razumijevanja slavljenja Boga, karakteristino je po itanju biblijskih tekstova, propovijedanju,
uklanjanjem tradicionalnih liturgijskih molitava i himni, osim
Oenaa, pjevanja psalama i sl. Veera Gospodnja je predviena da se slavi jednom mjeseno.194
8.9. Westminstersko vjeroispovijedanje i

Westminsterski direktorij
Westminstersko vjeroispovijedanje (Westminster Confession of Faith), iz 1647. godine, raticirano od Parlamenta kraljevstva kotske, Engleske i Irske, 1649. godine u 21. poglavlju
govori o bogosluju i abatu. Zbog znaaja dokumenta za reformirane odnosno prezbiterijanske crkve, donosimo 21. poglavlje u cijelosti:
I. Priroda nam pokazuje kako postoji Bog, koji suvereno
vlada nas svime, dobar je i ini dobro svima, stoga Ga se
mora bojati, ljubiti, proslavljati, zazivati, povjeravati mu se
i sluiti mu sa svim srcem, duom i svom snagom svojom.
Sam Bog je ustanovio pravilan nain tovanja, obzirom da
nam je otkrivena njegova volja ne smijemo tovati Boga
prema vlastitim idejama i ljudskim nainima, ili prema sotonskim izmiljotinama, niti na bilo koji drugi nain koji
nije propisan Svetim Pismom.
II. Vjersko tovanje pripada Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetome, njemu jedinome, ne anelima, svecima ili ikojem drugom stvorenju; i s obzirom na pad, tovati ne moemo bez
194
Usp. B. THOMPSON, Liturgies of the Western Church, str. 311.-341.
108
Posrednika; niti posredovanjem ikoga drugoga doli samoga

Isusa Krista.
III. Bog od svakog ovjeka zahtjeva, kao posebni dio vjerskog bogotovlja, molitvu sa zahvaljivanjem, a kako bi molitva bila prihvaena mora biti moljena u ime Sinovljevo, s
pomou Njegova Duha, sukladno Njegovoj volji, s razumijevanjem, divljenjem, poniznou, gorljivou, vjerom,
ljubavlju i ustrajnou: i, ako molimo na glas, na poznatom
jeziku
IV. Moliti trebamo za zakonite stvari, za ive ljude u sadanjosti ili za one koji e tek doi, ali ne i za mrtve, niti za one
za koje se zna da su poinili smrtni grijeh.
V. Uobiajeno vjersko bogotovlje sastoji se od; itanje Pisma s pobonim strahom, zdravo propovijedanje i svjesno
sluanje Rijei koje prati poslunost Bogu i razumijevanje,
vjera, divljenje, pjevanje Psalama sa srcima punim milosti,
kao i pravilno udjeljivanje i primanje sakramenata koje je
ustanovio Krist; zajedno s vjerskim prisegama, zavjetima,
postom, zahvaljivanjima u posebnim prilikama, koje dolaze
nekoliko puta kroz godinu, sve to trebamo vriti s pobonou i svetou.
VI. Molitva, niti ikoji drugi aspekt vjerskoga ivota, kojeg
nalazimo u evanelju, ne postaje bolja ili prihvatljivija ako
se vri na, ili ako je usmjeren ka nekom odreenom mjestu,
te stvari nisu uope vezani za mjesto, Boga trebamo tovati
posvuda, u duhu i istini; s obitelji, svaki za sebe na samo, ili
na sveanijem bogotovlju na javnom skupu, koje ne smijemo bezobzirno i svojeglavo zanemarivati niti zaboravljati
jer nas sam Bog svojom Rijeju poziva da pohaamo ta bogotovlja.
109
VII. Prirodni je zakon, da se dio vremena odvoji za bogotovlje, u Njegovoj Rijei nalazimo pozitivnu, moralnu, trajnu zapovijed koja se odnosi na sve ljude kroz sva vremena.
Bog je odredio jedan dan u tjednu za dan odmora, abat,
dan koji je posveen Njemu. Dan koji je od poetka svijeta
pa do Kristovog uskrsnua bio posljednji dan u tjednu, a
nakon Kristova uskrsnua abat je promijenjen u prvi dan u
tjednu, koji Pismo naziva Danom Gospodnjim, i taj dan, sve
do kraja svijeta, krani trebaju slaviti kao abat.
VIII. abat je dan posveen Gospodinu kada ovjek nakon
to pripremi svoje srce i sve svoje poslove obavi unaprijed,
ne samo da se odmara od rada, rijei i misli o svjetovnim
poslovima i zabavama, ve je zaokupljen kako javnim i tako
i privatnim bogotovljem, i djelima milosra.195
Westminsterski direktorij iz 1645. godine propisuje bogosluje za prezbiterijance engleskog govornog podruja. Direktorij je pokuao pomiriti liturgijske razlike izmeu kotskih
prezbiterijanaca, engleskih prezbiterijanaca te indenpentista
(neovisnih). Direktorij se sluio onim dijelovima Book of Common Prayer koji su prvenstveno bili vezani uz slubu propovijedanja. Glede bogosluja direktorij je predloio formu koja je
bila slina enevskoj liturgiji odnosno kotskoj u Book of Common Order. Direktorij je uredio bogosluje slijedeim redom:
Molitva
itanje iz Biblije (u pravilu itanje iz oba Zavjeta. Moglo se
dati kratko obrazlaganje oba itanja, no trebalo se paziti da isto
ne zamjeni propovijed).
195
Usp. Westminster Confession of Faith, Glasgow: Free Presbyterian Publications, 2001. str. 89-95. Prevela s engelskog jezika Danijela Vidakovi.
110
Pjevanje psalma
Opa molitva (neki dijelovi ove molitve su se mogli moliti i
poslije propovijedi).
Propovijed
Molitva (preporua se koritenje Oenaa)
Psalam
Blagoslov
Ukoliko se sluila Veera Gospodnja sluba se nastavljala slijedeim:
Exhortacija, opomena, poziv
Posveta i blagoslov elemenata (kruha i vina)
Rijei ustanovljenja
Molitva zahvalnosti i blagoslov kruha i vina
Pristupanje stolu Gospodnjem.196
Podsjetnik na milost Boju u Isusu Kristu za uzimanje predstojeeg sakramenta
Zahvalnost
Sabiranje priloga za siromane
Glavni dio liturgije bio je itanje, objanjenje i propovijedanje Rijei Boje. Odreeni tradicionalni elementi poput Creda,
Gloria Patri, pa ak i obvezno moljenje Oenaa (ostaje samo
196
Slubenik daje kruh vjernicima slijedeim rijeima: Po ustanovljenju,

zapovijedi i primjeru naega Gospodina Isusa Krista, uzimam ovaj kruh, dajem hvalu, lomim ga i dajem ga tebi. Nakon to je vjernik uzeo kruh, slubenik je nastavio: Uzmi i jedi, ovo je tijelo Kristovo koje je za tebe lomljeno.
ini to u znak sjeanja na njega. Nakon toga je davao kale slijedeim rijeima: Po ustanovljenju, zapovijedi i primjeru naega Gospodina Isusa Krista,
uzimam ovaj kale i dajem ti ga. Nakon to je vjernik uzeo kale u ruke,
slubenik je izgovarao rijei: Ovaj je kale novi savez u Krvi Kristovoj, koja
se prolila za oprotenje grijeha mnogih. Usp. B. THOMPSON, Liturgies of
the Western Church, str. 370.
111
kao preporuka) izostavljeni su iz bogosluja. Slobodna je molitva predvoditelja imala prednost.197
8.10. Anabaptisti i baptisti

Anabaptisti su bili posebno radikalni u promjenama glede
bogosluja. Za razliku od evangelika (luterana) i reformiranih
(kalvinista) koji su u stanovitoj mjeri zadrali odreene liturgijske elemente u svome bogosluju, anabaptisti su smatrali
da svaka zajednica mora odrediti svoj oblik bogosluja. Glede
shvaanja euharistije, anabaptisti su naelno prihvatili Zwinglijevo shvaanje komemoracije.
Iz vjeroispovijedanja Balthazara Hmbeiera (oko 1480.
1528.) iz 1524. godine doznajemo o shvaanju euharistije i
mise u anabaptista.
V. toka. Misa nije rtva, ve sjeanje na Kristovu smrt.
Stoga ona ne moe da se slui ni za ive ni za mrtve...
X. toka. Mnogo je bolje proitati makar i jedan stih iz Psalama na govornom jeziku zemlje u kojoj se ivi, i razumjeti
ga, nego otpjevati i pet cijelih pjesama na stranom jeziku
koji sabrani ne razumiju.
XII. toka. Doi e vrijeme a ve je i dolo kada se, osim
onoga tko propovijeda Boju Rije, nitko nee smatrati sveenikom. Ovo iskljuuje sve mise, rtve, relikvije i mise za
druge198
197
198
Usp. J. H. LEITH, Introduction to the Reformed tradition, str. 180-182.
W. R. ESTEP, Istina je neunitiva, Novi Sad: Dobra Vest, 1986., str. 226227.
112
Hmbeier je 1527. godine priredio red bogosluja Veere

Gospodnje pod nazivom Forma Kristove Veere. Ovaj je spis u
biti objanjenje odnosno tumaenje slube Boje. Bogosluje
je zapoinjalo zajednikim ispitivanjem, odnosno pokajanjem
za grijehe, slijedilo je itanje Boje rijei te propovijed. Nakon
propovjedi, svatko od vjernika je mogao govoriti kako ga je
Duh Sveti nadahnjivao. Pred Veeru Gospodnju predvodnik
(koji se u spisu naziva sveenik) objanjava zajednici znaenje
Kristove smrti. Moli se takoer i Oena te se daje poseban
naglasak na injenici da je kruh pravi kruh i vino pravo vino
te da je znaenje Veere Gospodnje simbolino.199 Veeri Gospodnjoj su mogli pristupiti samo oni koji su krteni, sukladno
anabaptistikom shvaanju kao odrasli.
U spisu Crkvena disciplina lanova: kako kranin treba ivjeti iz 1527. godine, takoer doznajemo odreene informacije
o sastancima anabaptista:
I. toka. Prvo, kad se sva braa okupe treba iskreno da
izmole milost od Boga da otkrije svoju boansku volju i da
im pomogne da je zapaze. (Ps 86, 118). A kada braa ponu
da se razilaze treba da zahvale Bogu i mole za svoju brau
i sestre itavog bratstva (1 Sol 1 i 5; 2 Sol 1 i 2; 2 Kor 1; Kol
1, 3. 4).
VII. toka. Na sastancima treba da govori jedan, a ne dvoje,
troje istovremeno, dok ostali treba da ga sluaju i prosude
ono to se govori.
VIII. toka. Kada se braa saberu, neka se ne pune ni jelom
ni piem, ve neka izbjegavaju izdatke (da ih smanje) to je
vie mogue, tako to e jesti juhu ili povre, ili to god Bog
daje. A kada su jeli neka se sva hrana i pie sklone sa stola,
199
Usp. The Complete Library of Christian Worship, volume 2, Twenty Centuries of Christian Worship, str. 216-225.
113
jer ovjek treba zahvalno i u skromnosti koristiti ona ista i

dobra stvorenja koje je Bog stvorio za na opstanak.
XI. toka. Kad su braa i sestre na okupu, poto su jedno
tijelo i jedan kruh u Gospodinu, kao i istomiljenici, neka
dre Gospodnju veeru kao znak sjeanja na smrt Gospodnju (Mt 26; Mk 14; Lk 22; 1 Kor 11), pri emu svatko treba
da se opomene da bude pokoran Gospodinu u poslunosti
prema Ocu (Fil 2, 3; 1 Pt 2,4; Rim 8; 1 Iv 2; - poslunost Rim
2; Fil 2; 2 Kor 2, 10; 2 Sol 1; 1 Pt 1).200
Iz navedenih citata vidljivo je da su anabaptisti odbacili rtveni karakter euharistije i zalagali se za narodni jezik u bogosluju. Takoer je vidljivo da anabaptisti nisu imali posebne
slubenike za obavljanje bogosluja ve su slube obavljala braa sukladno njihovim darovima. Ovakvo shvaanje bogosluja
moe se zamijetiti i danas u nekim tzv. slobodnim crkvama reformacijske batine, poput menonitske crkava, bratskih crkava, pojedinih baptistikih crkava i sl. Takoer se moe zamijetiti da su anabaptisti obnovili zajednike veeri ljubavi, agape.
Centar anabaptistikog bogosluja bila je Biblija. Vjerovali su da se Bog moe spoznati itanjem, prouavanjem i diskusijom o Njegovoj Rijei. Anabaptisti su takoer naglaavali
djelovanje Duha Svetoga u bogosluju. Snano su naglaavali
djelovanje Duha i Njegovu nazonost u svakome vjerniku, kao
i nazonost Duha Svetoga na njihovim sastancima. Boju su
nazonost doivljavali u molitvi, itanju Pisma i zajednikim
sastancima.
Baptistike crkve se u organiziranom obliku pojavljuju u 17.
stoljeu. Povijesna veza izmeu anabaptista i baptista je nesigurna, no ipak ih ovdje zajedno obraujemo zbog zajednikih
naglasaka glede bogosluja. Baptisti, poput anabaptista nisu
200
W. R. ESTEP, Istina je neunitiva, str. 236-238.
114
rabili nikakve liturgijske knjige. Red bogosluja u baptista razvijat e se slino anabaptistikoj bogotovnoj praksi. Godine
1695. redoslijed baptistikog bogosluja u Engleskoj bio je slijedei:
Psalam
Molitva
itanje Pisma
Propovijed (ili propovijedi)
Molitva
VEERA GOSPODNJA
Homilija
Exhortacija
Blagoslov kruha
Rijei ustanovljenja
Primanje kruha
Blagoslov vina
Rijei ustanovljenja
Primanje vina
Psalam (ili himna)
Blagoslov201
Molitve i itanje psalama su vodili laici dok je propovijedao
rukopoloeni slubenik, izabran i postavljen od strane lokalne
zajednice. Baptisti su imali slijedea tri principa glede bogosluja: bogosluje treba biti biblijsko, duhovno i jednostavno.
201
Usp. The Complete Library of Christian Worship, volume 2, Twenty Centuries of Christian Worship, str. 232.
115
8.11. Zajednike liturgijske promjene u

protestantskim crkvama
Liturgija je, kako smo vidjeli, imala razliiti razvoj u odreenim reformacijskim pravcima. No postoje odreene zajednike toke glede promjena u liturgiji a koje su zajednike svim
reformatorima, odnosno svim protestantskim crkvama
8.11.1. Odbacivanje rtvenog karaktera euharistije
Bez obzira na razliita stajalita glede Veere Gospodnje,
svi su reformatori odbacili rtveni karakter euharistije kao i
uenje o transupstancijaciji odnosno pretvorbi.
Reformatori su u potpunosti odbacili nauku da sveenstvo
treba posvuda i neprestano u crkvi prinositi krvnu rtvu,
to je bila jednom prinesena na kriu inei je prisutnom
(Tridentski koncil). Tu su doktrinu smatrali za prezir djelotvornosti jedne, potpune i savrene zadovoljtine za grijehe
koju je Krist uinio na Golgoti. Kristova rtva koja je jednom
prinijeta savreno je otkupljenje, pomirenje i zadovoljtina
za sve grijehe cijeloga svijeta kako istinske tako i aktualne.
Nema ni jedne druge zadovoljtine osim ove.202
Reformatori su takoer vratili vjernicima kale, tijekom
blagovanja Veere Gospodnje, odnosno zalagali su se za priest pod obje prilike.
8.11.2. Odbacivanje posrednike sveenike slube
U pravilu se u protestantskim crkvama za rukopoloenog
slubenika koristi termin pastor, a ne sveenik. Sveenik dolazi
od latinske rijei sacerdot a oznaava onoga koji prinosi rtvu.
202
T. C. HAMMOND, Uvod u teologiju, str. 209.
116
Budui da je reformacija odbacila rtveni karakter euharistije

to je odbacila i sveeniku slubu kao sakramentalnu. Umjesto
termina sveenik za rukopoloenog slubenika koji slui zajednici propovijedanjem rijei i sakramenata, koristi se termin
pastor od latinskog pastor a to znai pastir. Time se naglaava
pastirska sluba duhovnog slubenika koji bdije nad stadom
Bojim. Calvin e u svojim Institucijama kranske religije naglasiti:
U ovom smislu poriemo sveenike to jest kad takvim
prinosom posreduju pred Bogom za narod, mire Boga s
ljudima, dovravaju iskupljenje i oienje grijeha. Samo je
Isus Krist Sveenik i Prvosveenik novoga zavjeta, na njega
je prenijeta sva sveenika dunost, u njemu je potpuna i
zavrava se u njemu.203
Calvin uspostavlja etiri crkvene slube: Briga za propovijedanje evanelja i dijeljenje sakramenata povjerena je pastorima, pouavanje vjernika ispravnom vjerovanju, te briga oko
upnikoga podmlatka povjerena je doktorima ili uiteljima, a
akoni su brinuli za crkvene zadubine te za siromane i bolesne. Starjeine, odnosno prezbiteri bili su odgovorni za disciplinu i moral u Crkvi.204
8.11.3. Uvoenje narodnoga jezika u bogosluje
Iako su neki reformatori bre a neki sporije provodili promjene glede latinskoga jezika u liturgiji, odnosno uvoenja narodnoga jezika, zajednika je karakteristika svih reformatora
zalaganje za uvoenje narodnoga jezika u bogosluje. Treba
203
204
. KALVIN, Nauk hrianske vere., str. 490.
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve, IV, str. 306-307.; W. J. BOUWSMA,

John Calvin A Sixteenth Century Portrait, str. 214-229.
117
istaknuti da i mnogi sveenici, koji su bili samo priueni izgovarati latinsku misu, nisu razumjeli latinski jezik.
8.11.4. Propovijed
U predreformacijsko vrijeme propovijed je bila zanemarena, nerijetko svedena na tumaenje odreenog sveca koji se
u konkretnom bogosluju proslavljao. Reformatori stavljaju
veliki naglasak na propovijedi, koje nisu samo kratke homilije, ve tumaenje biblijskih tekstova. Tako propovijed postaje
edukativnog, odnosno pounog karaktera. to vie, propovijed
postaje centralni dogaaj kranskog bogosluja, potiskujui
euharistiju kao sredite liturgije. Luther je ustvrdio:
Rije naime moe postojati i bez sakramenata, ali sakrament ne moe postojati bez Rijei. U sluaju nude, ovjek
moe biti spaen i bez sakramenata, ali ne i bez Rijei; to je
istina i za one koji bi se eljeli krstiti, a koji umiru prije no
to krtenje mogu primiti.205
Luther e u svojoj gorljivosti za propovijedanu Boju rije
takoer ustvrditi:
Na mjestima gdje se Boja Rije ne propovijeda bolje je
da ljudi i ne pjevaju, da ne itaju, pa ak i da se ne skupljaju.206
8.11.5. Sudjelovanje vjernika u bogosluju
U predreformacijsko vrijeme, liturgija je, kako smo ve
ustvrdili, bila uglavnom in sveenika. Reformacija je ukljuila
puk u liturgiju i to prvo kroz zajednike pjesme ili psalme koji
205
206
D. G. BLOESCH, Osnove evaneoske teologije 2, str. 94.
D. G. BLOESCH, Osnove evaneoske teologije 2, str. 95. (Prijevod iz: M.

LUTHER, Von Ordung Gottesdiensts, W. A. 12, 35.)
118
su pjevani na narodnom jeziku, odnosno kroz zajedniko izgovaranje liturgijskih obrazaca. U pojedinim krugovima, kao
npr. u anabaptista, vjernici su sudjelovali i u propovijedanju
Boje rijei.
RAZVOJ RIMOKATOLIKE LITURGIJE OD

TRIDENTSKOGA DO
II. VATIKANSKOG
9. SABORA
9.1. Liturgijske reforme Tridentskoga sabora
Tridentski je sabor (1545. 1563.) sazvan kako bi se u Rimokatolikoj crkvi odgovorilo na pojavu i irenje protestantizma.
Dogmatski dekreti sabora bili su odgovor crkvenog uiteljstva
na Lutherov i Zwinglijev nauk, odnosno crkvama koje su se
temeljile na njihovom uenju.207 Sabor se, pored razliitih pitanja bavio i liturgijskim ivotom crkve. Sabor je smatrao da se
pred protestante treba izai s jasnom naukom o bogosluju ali
takoer i da se treba stati svim zlouporabama glede liturgije.208
207
208
Usp. H. JEDIN, Velika povijest crkve IV, str. 404-405.
Uesnici Tridenstskog koncila, razmatrajui disciplinarnu problematiku, polaze od pretpostavke da je tijekom vremena mnogo toga stranog izvornom duhu i formi sluenja mise u nju prodrlo i da je dunost Sabora da takve
neeljene dodatke odbaci, a izvorno stanje ponovo uspostavi. Taj je zadatak
povjeren mjesnim biskupima. Cilj je bio stvaranje jedinstva u vrenju obreda
To je zahtijevalo kodikaciju pravila slube, naina vrenja bogosluja. Na
prvom mjestu je obraen problem iznuivanja novanih nagrada misnih
stipendija za vrenje misa. Zabranjeno je, takoer, da lutajui sveenici
slue misu u dijecezi gdje ih nitko ne poznaje... zabranjeno je iriti neistinitu
teoriju o postojanju odreenog broja spasonosnih misa i svijea, to je izmiljotina praznovjernog bogosluja, a ne prave vjere. V. VUKAINOVI,
Liturgijska obnova u XX veku, Beograd: Bogoslovski fakultet SPC; Beseda:
Novi Sad; Vrac: Fideb, 2001., str. 27-28.
120
Sabor je problemu liturgije pristupio iz dva smjera. Trebalo se

teoloki denirati znaenje mise i time odgovoriti na teoloke
primjedbe protestanata (rtveni karakter euharistije, valjanost
sakramenata i sl.), a s druge strane su se trebale dati smjernice
o nainu sluenja liturgije. Sabor je dao jasne smjernice u cilju
ostvarenja cilja po pitanju reforme liturgije:
- Reforma se treba nadovezati na liturgijsku tradiciju,
- Reforma treba uiniti kraj arenilu koje je preraslo u kaos
(To e kasnije rezultirati unikacijom),
- Reforma treba savjesno i strogo izbaciti sve sumnjive elemente koje mogu biti povodom praznovjerju.209
Postavljeni ciljevi nisu do kraja ostvareni. Najvei uspjeh
sabora jest izdavanje novih liturgijskih knjiga koje su trebali
dovesti do jedinstvene liturgijske prakse. Novi je rimski obred
bio mjeavina rimo-galsko-germanska liturgija.210 Nove su liturgijske knjige ureivale i najmanje sitnice u bogosluju pa je
time barem donekle bogosluje oieno od mnogih zlouporaba. No to je u isto vrijeme dovodilo do formalnosti, statinosti
i beivotnosti bogosluja.
Sabor je 17. rujna 1562. godine proglasio dekret o misi. Iz
teksta dekreta se jasno vidi da je isti odgovor na protestantske
prigovore. Dekret je proet obranom rtvenog karaktera euharistije.
Za saborske oce jedinstvo u prosudbi naslijeene vjere u
euharistiju postoji u tome da je misa rtva, i rtva ne odvojena od Isusove smrti na kriu, nego njeno posredovanje.
Nasuprot jednokratnom i jedinstvenom dogaaju na Gol209
Usp. Z. PAIN, Povijest liturgije, str. 33.
210
121
goti euharistija je rtva u izvedenom smislu; ona se smatra

kao relativna rtva, njezin je sadraj: uprisutnjenje (representatio), sjeanje (memoria) i primjena (applicatio) smrti
na kriu.211
To se jasno uoava iz Kanona o presvetoj rtvi mise:
1. Ako netko rekne, da se u misi ne prikazuje Bogu odistinska i prava rtva, ili da prikazivati ne znai drugo nego da se
Krist nama daje za blagovanje, neka je izopen.
2. Ako netko rekne, da onim rijeima: To inite meni na
moju uspomenu (1 Kor 11, 25) Krist nije apostole postavio
za sveenike, ili da nije naredio da oni i drugi sveenici prikazuju njegovo tijelo i krv, neka je izopen.
3. Ako netko rekne, da je rtva mise samo hvalebna i zahvalna, ili da je golo spominjanje rtve izvrene na kriu, a da
nije propicijatorna; ili da koristi samo primatelju, pa da se
ne smije prikazivati za ive i preminule, za grijehe, kazne,
zadovoljtine i druge potrebe, neka je izopen.
4. Ako netko rekne, da se rtvom mise nanosi hula presvetoj
Kristovoj rtvi izvrenoj na kriu, ili da se ona po ovoj ukida, neka je izopen.
5. Ako netko rekne, da je krivotvorina kad se mise slue u
ast svetaca i za postizavanje njihova zagovora kod Boga u
onom smislu kako to podrazumijeva Crkva, neka je izopen.
6. Ako netko rekne, da misni kanon sadri zablude, pa da se
s toga mora ukinuti, neka je izopen.
7. Ako netko rekne, da ceremonije, ruho i vanjski znakovi
kojima se Katolika crkva slui u misnom slavlju vema ra211
F. COURT, Sakramenti, akovo: Forum bogoslova, 1997., str. 306.
122
zdrauju na bezbonost nego to slue pobonosti, neka je

izopen.
8. Ako netko rekne, da su nedoputene mise u kojima se
samo sveenik sakramentalno prieuje, pa da ih stoga treba ukinuti, neka je izopen.
9. Ako netko rekne, da treba osuditi obred Rimske Crkve
po kojemu se dio kanona i rijei posveenja izgovaraju tiho;
ili da se misa mora slaviti samo na pukom jeziku, ili da se
voda nema mijeati s vinom koje se ima u kaleu prikazati,
jer da bi to bilo protiv onoga to je Krist ustanovio, neka je
izopen.212
Tridentski sabor je svakako bio prilika da se i u Rimokatolikoj crkvi dogodi reforma. No to se nije dogodilo. Nikakve znaajne promijene Tridentski sabor nije donio. to vie,
izgleda da je zauzeo jo vre pozicije protiv protestantizma,
umjesto da je ozbiljno uzeo u obzir prigovore reformatora, pa
i pojedinih kardinala koji su sudjelovali na saboru a koji su se
zalagali za ozbiljnije reforme. Liturgija je u mnogo emu ostala
ista kao i u srednjem vijeku. Klerici su i dalje bili odvojeni od
naroda pregradnim zidovima. Narod i dalje nita nije razumio,
osim ako se izuzme povremena propovijed. Obinom je puku
liturgija i dalje ostala neshvaeni misterij, iako je Tridentski
sabor dao upute kako se treba ee u misi tumaiti biblijska
itanja, posebice u nedjelje i na blagdane.213
Nasuprot protestanata, zadran je latinski jezik. Stvorio se
odreeni mentalitet (u praksi) da je sve to mirie po protestantizmu krivo. Tako se sve manje govori o misi kao gozbi,
prieuje se rijetko i to samo pod jednom prilikom. Boja
212
T. AGI-BUNI, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, str. 318-319.
213
123
se rije ne uoava toliko u bogosluju (propovijedi ne tumae Rije nego su tematske i prigodne), sudjelovanje naroda
u misi je i dalje ostalo slabo. Privatne (tihe) mise i dalje ostaju na snazi. I dalje se osjeti jaz izmeu javnog bogotovlja i
privatne pobonosti vjernika.214
Sabor je naredio reformu svih liturgijskih knjiga. Papa Pio
V. je izdao obnovljeni Rimski misal (Missale Romanum) 1570.
godine. Tako liturgija grada Rima odnosno Rimske biskupije
postaje liturgija cijele Rimske crkve.
Ovaj je Misal bio u uporabi sve do nove liturgijske reforme
nakon II. vatikanskog koncila.215
Pod utjecajem protestanata nastaju i puke katolike pjesmarice (Michaela Vehea 1573. godine i Johannesa Leinsentritta 1567. godine) iz kojih se prvo pjevalo izvan bogosluja,
kod procesija i razliitih pobonosti, no vremenom su nale
svoje mjesto i u liturgijskom slavlju.216
9.2. Liturgijski pokret 19. i 20. stoljea

9.2.1. Liturgijski pokret meu rimokatolicima
Promjenama koje su se dogodile na II. vatikanskom saboru, prethodio je liturgijski pokret koji se u Rimokatolikoj crkvi razvio u 20. stoljeu. Papa Pio X. (1903.-1914.) u svome
dokumentu o crkvenoj glazbi Tra le sollecitudini od 22. studenog 1903. godine zatraio je djelatno sudjelovanje u sve214
Z. PAIN, Povijest liturgije, str. 33.
215
Usp. V. ZAGORAC, Kristova sveenika sluba, str. 260.
216
124
tim otajstvima i u javnoj i sveanoj molitvi crkve. Belgijski

benediktinac Lambert Beauduin217 prihvaa kao geslo svoga
pastoralnoga rada upravo ovaj dio o djelatnom sudjelovanju
(lat. participatio actousa) vjernika u bogosluju. Na Katolikom danu nadbiskupije Mecheln, 26. rujna 1909. godine, izlae
svoja razmiljanja u izlaganju Puna molitva crkve te liturgiju
naziva istinskom molitvom crkve. Predlae da se ire prijevodi
nedjeljnih misa i veernjih slubi na narodni jezik, da se preusmjere sve pobonosti na liturgiju te da se dre godinje duhovne vjebe za crkvene zborove. Ovaj se dogaaj uzima kao
poetak klasinoga liturgijskoga pokreta u Rimokatolikoj crkvi. Beauduin nastoji odueviti upno sveenstvo za liturgijsku
reformu, budui je bio svjestan da se njegove ideje ne mogu
iriti bez njihovih utjecaja.
Liturgijski pokret u Njemakoj vezan je uz djelovanje poznatog Benediktinskog samostana u zapadnoj Njemakoj opatia
Maria Laach, odnosno njezinog opata Idefonsa Herwegena218
(1913. 1946.). Specinost liturgijske reforme koja se irila
iz ovoga samostana jest to je okupljala intelektualce kako bi
ih potaknula da promiljaju odreene probleme ekleziologije
i liturgijske teologije poput: to je Crkva, to je liturgija, to su
sakramentalni obredi i sl. Nakon I. svjetskog rata, ve od 1921.
godine u kripti bazilike Maria Laach slavila se recitirana misa
na kojoj je sveenik bio okrenut narodu a narod je stajao veoma blizu oltara te sudjelovao u odgovaranju na misu, tada jo
uvijek latinskim jezikom.
217
Lambert Beauduin, roen je 5. kolovoza 1873. godine a zareen za sveenika 1897. godine. Bio je jedno vrijeme upnik da bi se 1906. godine pridruio Benediktincima. Usp. V. VUKAINOVI, Liturgijska obnova u XX
veku, str. 55-56
218
Idefons Herwegen, roen je 27. studenog 1874. godine. U samostan Maria Laach, stupio je u 21 godini. Usp. V. VUKAINOVI, Liturgijska obnova
u XX veku, str. 44.
125
9.2.2. Liturgijski pokret meu protestantima

Dok se liturgijski pokret meu rimokatolicima, uvjetno
reeno htio reformama pribliiti idejama koje su reformatori
isticali u 16. stoljeu (narodni jezik, sudjelovanje vjernika u bogosluju i sl.), kod pojedinih se protestanata liturgijski pokret
javlja kao tenja za obnovom rituala, obreda pa ak i povratkom latinskoga jezika bogosluje.
U Njemakoj se ve u drugoj polovici 19. stoljea meu
luteranima javlja pokret novoluteranaca koji istie vanost
valjanog zareenja sveenstva (istiui pri tome vanost apostolske sukcesije) koji je obvezan posrednik izmeu vjernika i
Boga.219 Voa novoluteranskog pokreta bio je Friedrich Julius
Stahl (1802. 1861.). Zalagao se za episkopalno ustrojstvo crkve kao i da crkva postane dravna religija. Najvjerniji branitelj
liturgijske odnosno sakramentalne reforme meu novoluteranima bio je Vilhelm Lehle (1808. 1872.). Od dana svoje prve
priesti istie se posebnim sakramentalnim ivotom. On navodi kako uzima sakrament Veere Gospodnje sa duom punom
oboavanja i svetih predosjeaja. Radi na reformi liturgijskih
knjiga te izdaje Ritual za kranske zajednice luteranske vjeroispovijesti kao i druge liturgijske radove. U liturgijskoj reformi
knjiga slui s starim liturgijskim tekstovima.
U Engleskoj, meu anglikancima se pojavljuje tzv. Oxfordski
pokret. Nastao je meu profesorima i studentima u Oxfordu koji
su teili pribliiti Anglikansku crkvu katolikoj (u smislu ope
crkve) Crkvi Osniva mu je Edward Bouverie Pusey (Roen 22.
kolovoza, 1800. godine, umro 16. rujna 1882. godine) po kome
su ovaj pokret nazivali i pusijanizam. Pusey je napisao traktate
po kojima je pokret bio poznat i kao Oxfordski Traktarijani219
Usp. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, trei tom, Novi Sad:

Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, 2002., str. 322.
126
zam. Puseyu se pridruuju John Keble (1792. - 1866.), Richard

Hurrell Froude (1803. - 1836.), Isaac Williams (1802. - 1865.)
i drugi. Nastoje Anglikansku crkvu vratiti tradiciji te se bore
protiv kalvinistike hereze. Njima se pridruuje John Henry
Newman. Roen u anglikanskoj obitelji u Londonu 21.veljae
1801.godine. Prvi se put obratio kako sam tvrdi oko 15 godine. Tada je poeo koncentrirati svoje misli na duu i Stvoritelja. Godine 1824. kada je zavrio studije u Oxfordu, postao je
anglikanski akon, a 4 godine kasnije upnikom svete Marije,
crkve koja pripada sveuilitu u Oxfordu. Njegov je studij bio
obogaen prijateljstvima uenih ljudi, koji su predavali i pohaali oxfordsko sveuilite. Uao je u Oxfordski pokret, koji
je nastojao vratiti Anglikanskoj crkvi obiljeje sveope crkve,
kao to su to, po njegovu shvaanju, imale Katolika i Pravoslavna crkva. Newman je primijetio kako Anglikanska crkva
lebdi izmeu Rima i protestantizma, izmeu katolianstva i liberalizma. I sam ureuje traktate u kojima obrazlae program
Oxfordskog pokreta: apostolska sukcesija, episkopat, liturgija,
vjerske proslave, postovi i sl. U 90 traktatu pokuao na katoliki nain interpretirati 39 lanaka anglikanske Crkve, na kojima je Oxfordski pokret temeljio svoje traktate. Newmanova
tumaenja i uvjerenja nije prihvatilo ni Oxfordsko sveuilite
ni Anglikanska crkva. Zbog toga se on 1842. povukao u Littlemore i tri godine kasnije preao na katoliku vjeru. Godine
1847. bio je zareen za sveenika u Rimu. Time je poela druga
faza njegovog ivotnog puta. Njegova su djela i predavanja napadali anglikanci i katolici, jer ni jedni ni drugi nisu vjerovali
u njegovo iskreno obraenje. Zbog njegovih izvanrednih sposobnosti Papa ga je Lav XIII. imenovao kardinalom. Umro je u
Birminghamu 1890 godine.220
220
Usp. E. . LEONAR, Opta istorija protestantizma, trei tom, str. 326329.
127
Oxfordski pokret je utjecao na mnoge anglikance i u 20.

stoljeu. Zbog elje da se priblie Rimokatolikoj crkvi, unutar Anglikanske crkve nastaje pokret zvan anglokatolicizam.
Anglokatolici tiskaju 1933. godine Engleski misal, koji je u biti
stari tridentski rimski obred preveden na engleski jezik. Ovaj
misal postaje svojevrsni pandam anglikanskoj liturgijskoj knjizi Book of Common prayer.
9.3. II. vatikanski sabor

Radikalne reforme glede liturgijske prakse uslijedit e tek
na II. vatikanskom saboru koji je zasjedao od 1962. do 1965.
godine. Prvo o emu je sabor raspravljao jest pitanje liturgijske
obnove. Zakljuci rasprave donijeti su u Konstituciji o liturgiji
(Sacrosantctum conlilium) koja je proglaena 4. prosinca 1963.
godine kao prvi slubeni dokument sabora.
Tako je Koncil zapoeo svoj prvi pristup i svoje prvo otvaranje Bojega bogatstva koje Crkva posjeduje u svetoj liturgiji svemu narodu Bojemu, pristupanje Crkve suvremenom ovjeku na tom podruju. Do sad je sveta liturgija bila
sakriveno bogatstvo, vie-manje rezervirano samo za sveenike, a Boji je narod gledao iz daleka. Bio je to biser koji su
sveenici uvali a da se mnogi nisu ni sami znali okoristiti
njegovom vrijednou, a koji je ostalim vjernicima bio pristupaan tek minimalno, tek toliko rekli bi smo da se
mogla sauvati sama bit stvari.221
221
Usp. T. AGI- BUNI, Ali drugog puta nema, Zagreb: Kranska sadanjost, 1972., str. 37.
128
9.3.1. Latinski jezik

Osnovni problem nerazumijevanja liturgije, odnosno nemogunosti aktivnog sudjelovanja vjernika u bogosluju svakako je bio latinski jezik. Ve smo spomenuli da su reformatori
uveli narodni jezik u bogosluje te ja je Tridentski sabor zadrao latinski jezik unutar Rimokatolike crkve. Tenje za narodnim jezikom u bogosluju bile su prisutne i prije reformacije.
Posebno su se u ovome smjeru zalagali Slavenski apostoli,
braa iril i Metod.
U vezi s misionarskim radom meu Slavenima, to su ga,
poslana iz Carigrada u Moravsku vodila braa iril i Metodije (druga polovina 9. stoljea), dolazi do estokih oporbi
oko pitanja liturgijskog jezika. Oba su misionara na slavenski prevela takozvanu Petrovu liturgiju, to se njima kao Bizantincima, nije inilo neobino. Ali im se prigovorilo da su
samo tri jezika prikladna za liturgiju, naime hebrejski, grki
i latinski, jer su posveena natpisom na Isusovu kriu. Bili
su optueni i sasluani u Rimu. Na kraju je ipak papa Ivan
VIII. izjavio da Bog eli da bude aen u svim jezicima;
nije grijeh protiv prave vjere ako se na slavenskom jeziku
pjeva misa ili evanelje i boanska itanja u dobrom prijevodu navjeuju, jer je Stvoritelj triju glavnih jezika proizveo takoer sve ostale jezike sebi na slavu. Tono 200 godina kasnije opozvao je papa Grgur VII. to doputenje; on je
ekom kralju Vratislavu odbio molbu da se slavenski jezik
smije i dalje upotrebljavati u liturgiji. Obrazloenje, koje se
posebno osvre na Sveto pismo iznenauje; Svemoguem
Bogu nije se bez razloga svidjelo da Sveto pismo ostane u
odreenim krajevima zastrto, da ne bi pri svestranoj uporabi postalo obino i bilo prezreno, ili od osrednjih ljudi bilo
krivo shvaeno i tako vodilo u zabludu.222
222
A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str.73.
129
Bogosluje na narodnom jeziku bilo je povlastica i Crkve u

Hrvata. Naime, jo od 10. stoljea imamo zabiljeene podatke
da su se Hrvatski sluili glagoljskim pismom i slavenskim jezikom u liturgiji. Na to su reagirali sabori odrani u Splitu 925. i
1060. godine, te sinoda iz 1063. godine zabranivi uporabu glagoljice i slavenskog jezika, pod prijetnjom izopenja. No glagoljska misa je ipak opstala u odreenim biskupijama, o emu
svjedoi injenica da je Papa Inocent IV., na molbu senjskog
biskupa Filipa 1248. godine dozvolio uporabu glagoljice i slavenskog jezika u slubi Bojoj, no samo tamo gdje su ve bili u
uporabi. U navedenoj molbi senjskog biskupa Filipa stoji da u
Slavoniji (Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje sveenstvo
dotine zemlje tvrdi da ga ima jo od bl. Jeronima. Papa je udovoljio traenoj molbi smatrajui da je jezik podreen stvari a
ne stvar jeziku. Sorbonski student i pariki profesor, Juraj iz
Slavonije (umro 1415), biljei da su povlasticu sluenja mise
na hrvatskom i latinskom sluili biskupi Krbave, Knina, Krka,
Splita, Trogira, ibenika, Zadra, Nina, Raba, Osora, Senja kao
i svi istarski biskupi. U Rimu je 1905. objavljen posljednji misal
na glagoljskom pismu, a 1927. izlazi Vajsov crkvenoslavenski
misal transkribiran latinicom koji e biti u liturgijskoj uporabi
sve do 7. oujka 1965. godine, nakon ega e se, temeljem odluka II. vatikanskoj sabora sluiti misa na hrvatskom.223
Za hrvatski jezik u bogosluju zalagao se i znameniti biskup
Grgur Ninski (oko 900-929), koji je prisvojio za sebe naslov
biskup Hrvata.224 Njega hrvatski Starokatolici posebno aste,
223
Usp. F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb: Kranska
sadanjost, 1996., str. 81-82.
224
Usp. F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, str. 95.
130
posebice zbog zalaganja da se u Crkvi u Hrvata govori narodnim jezikom.225

Odluke II. vatikanskoga sabora glede uvoenja ivoga jezika
u bogosluje bio je rezultat mnogih glasova unutar Rimokatolike crkve da se u tome smislu izvri reforma. Mnogi od onih
koji su se zalagali za ostanak latinskoga jezika u bogosluju, ni
sami nisu bili dobri poznavatelji jezika iji su ostanak u liturgiji
zagovarali.
Malo je poznato da je u SAD pred Koncil nastalo potajno udruenje iji su se lanovi zakletvom obvezivali da e
svakoga dana moliti za to da bi njihovi biskupi dopustili liturgiju na narodnom jeziku. Koliko je ta molitva bila teka
njihovim biskupima pokazuju rijei biskupa A. Pichlera:
Oni su esto loim i jedva razumljivim jezikom latinskim
jezikom uporno branili jedinstvo latinskog jezika, dok su
njihovi protivnici, Nijemci i Francuzi, esto vrlo elegantnim
225
Starokatolika se crkva odvojila od Rima, 1871. godine, nakon I. vatikanskog sabora zbog neslaganja oko nepogrjeivosti pape. Meu Hrvatima
se pojavljuju poetkom 20. stoljea, a slubeno se organiziraju u Hrvatsku
starokatoliku crkvu 1924. godine, zagovarajui izmeu ostaloga i bogosluje na narodnom jeziku. Usp. J. KOLARI, Ekumenska trilogija, Zagreb:
Prometej, 2005. str. 647-659.; M. KALOERA, Grgurofobija, u: Hrvatski
starokatoliki kalendar Grgur Ninski, za 1935. godinu, Zagreb: Biskupska
kancelarija Hrvatske starokatolike crkve u Zagrebu, 1935.,str. 40-42. Starokatolike crkve poznaju samo narodni jezik u liturgiji. Tako je na Hrvatskom starokatolikom crkvenom saboru 23. svibnja 1937. Marko Kalogjera
rekao: Danas ovdje pred oltarom Boga velikoga pomavljamo na sveti zavjet:
U Hrvatskoj Crkvi samo Hrvatski jezik, samo hrvatska vlast! Sveta misa,
kao sluba Boja zajednice, smije se slaviti ako su nazone najmanje tri osobe. Hrvatska starokatolika crkva slui se starim katolikim obrednikom i
misalom za puk Dragutina Kniewalda, katolikog liturgiara. J. KOLARI,
Ekumenska trilogija, str. 653-654.
131
latinskim jezikom i stilom traili ukidanje latinskog liturgijskog jezika.226

Na saboru je bilo zalaganja i za ostanak latinskoga jezika i
za uvoenje narodnoga jezika u bogosluje. Sabor je izabrao
srednji put koji je saeo u slijedeim paragrama Konstitucije
o liturgiji:
36. 1. U latinskim obredima treba sauvati latinski jezik,
osim gdje postoji posebna povlastica.
2. Ipak, kako u misi tako i u dijeljenju sakramenata i u drugim dijelovima liturgije, bit e nerijetko vrlo korisno za puk
upotrijebiti narodni jezik; stoga neka mu se u liturgiji dade
vie mjesta, ponajprije u itanjima, upozorenjima, u nekim
molitvama i pjesmama, prema propisima koji e se o toj
stvari pojedinano odrediti u slijedeim glavama.227
Sabor je, dakle, otvorio vrata za postupno uvoenje ivih
jezika u liturgiju. Time se otklonila glavna smetnja da vjernici
razumiju bogosluje i sudjeluju aktivno u njemu. Do sada, vjernici uglavnom nisu shvaali sadraj bogosluja. No i s uvoenjem narodnoga jezika bit e potrebno da vjernici uloe puno
truda kako bi shvatili i razumjeli bit bogosluja.228 Svojim sudjelovanjem vjernici nisu vie puki promatrai ve sudionici
liturgijskog slavlja.
226
M KIRIGIN, Konstitucija o liturgiji, Zagreb: Filozofsko-teoloki institut
drube Isusove u zagrebu, 1985., str. 170.
227
Konstitucija Sacrosanctum Concilium, u: Drugi Vatikanski koncil, dokumenti, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993., str. 27.
228
Usp. T. AGI-BUNI, Ali drugog puta nema, Zagreb: Kranska sadanjost, 1972., str. 37.
132
9.3.2. Sudjelovanje vjernika u bogosluju

Budui da je uklonjena jezina prepreka, otvara se mogunost aktivnijeg sudjelovanja vjernika u bogosluju.
Konstitucija o liturgiji donosi slijedee zakljuke o ovome
pitanju:
28. U liturgijskim obredima neka svatko, bio sluitelj ili
vjernik, vri svoju slubu i ini samo ono i sve ono to na nj
spada prema naravi obreda i prema liturgijskim propisima.
29. Pravu liturgijsku slubu vre takoer i ministranti, itai, tumai i oni koji pripadaju zboru pjevaa.
30. Da bi se postiglo to djelatnije sudjelovanje, neka se vodi
briga o usklicima puka, odgovorima, psalmima, pripjevima,
pjesmama kao i o inima, kretnjama i dranju tijela. U pravo vrijeme neka se obdrava i sveta utnja.
31. Kod preispitivanja liturgijskih knjiga neka se pomno
pazi da rubrike predvide i ulogu vjernika.229
U konstituciji se, dakle, istie da svi sluitelji vre svoju
slubu, odnosno da vre ono to na njih spada. Time se eli
naglasiti red i skladnost u bogosluju. Liturgija je zajedniki
in svih koji u njoj sudjeluju. Apostol Pavao naglaava da Bog
nije Bog nesklada nego mira (1 Kor 14, 33). Bogosluje mora
izraavati i dostojanstvenost i veliko potovanje prema Bogu.
Da bi se ovakav sklad bogosluja na najbolji nain izveo, potrebno je da svatko ini ono to na nj spada odnosno da aktivno sudjeluje u bogosluju.230
229
Konstitucija Sacrosanctum Concilium, u: Drugi vatikanski koncil, str.
23-25.
230
Usp. M KIRIGIN, Konstitucija o liturgiji, str. 147.
133
Vjernici po krtenju ukljueni u Crkvu, odreeni su za bogosluje kranske vjere po neizbrisivom biljegu krtenja
Imaju udio u euharistijskoj rtvi, izvoru i vrhuncu cijeloga
kranskog ivota, prinose Bogu boansku rtvu i sebe s
njom; tako svi, bilo prinosom bilo svetom prieu, izvruju
svoj dio u liturgijskom inu; ne svi jednako, nego jedni na
jedan a drugi na drugi nain.231
Dogmatska konstitucija o Crkvi (Lumen Gentium) takoer
naglaava sudjelovanje svih krtenih vjernika u bogosluju,
upotrebljavajui termin Ope sveenstvo svih vjernika, koji je
na osobit nain bio naglaen u reformatora. Time je zapravo
proglaena dogma o opem sveenstvu svih vjernika koje se u
biti razlikuje od reenikog sveenstva, no nisu u suodnosu
manje vee, a jo manje kao nepravo pravo, - nego s drugog
stajalita na drugoj razini.232 Liturgija time nije vie samo sluenje sveenika za narod, ve predvoenje sveenika u zajednikom proslavljanju Boga, u kojem svatko, bio klerik bio laik,
daje svoj vlastiti doprinos u tome tovanju.233
9.3.3. Sveto pismo i propovijed u liturgiji
Jedan od bitnih doprinosa reformacije jest vraanje Rijei
Boje, Biblije, puku. Reformacija je naglaavala itanje Svetoga pisma kako na javnim bogoslujima (reformacija je uvela
i tzv. Biblijske sate preko tjedna kako bi se vjernici mogli na
to kvalitetniji nain upoznati s tekstom Svetoga pisma), tako i
u privatnoj pobonosti svakoga vjernika, naglaavajui naelo
Sola Scriptura (samo Pismo) kao jedino mjerilo vjere i prakse
231
Dogmatska konstitucija Lumen Gentium, o Crkvi, u: Drugi vatikanski

koncil, dokumenti, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993., str. 109.
232
B. DUDA, Koncilske teme, Zagreb: Kranska sadanjost, 1992., str. 63.
233
Usp. Katekizam katolike crkve, Zagreb: Kranska sadanjost, str. 307.
134
kranske Crkve. Rimokatolika crkva je na II. vatikanskom

saboru takoer naglasila vanost Svetoga pisma i propovijedanja. Ne moe se oteti dojmu da se i po ovome pitanju, kao i
po pitanjima gore navedenih promjena, Rimokatolika crkva
znatno pribliila stajalitima protestantskih reformatora, izreenim jo u 16. stoljeu.
Konstitucija o liturgiji u nekoliko svojih paragrafa naglaava
vanost Svetoga pisma te propovijedanja na bogosluju:
24. Od najvee je vanosti u liturgijskoj slubi Sveto pismo. Iz njega se uzimaju itanja i tumae u homiliji; iz njega se pjevaju psalmi; njime su nadahnute i proete molitve,
zazivi i liturgijske pjesme; od njega ini i znakovi primaju
svoje znaenje
34. Kako bi bilo jasno da su u liturgiji obred i rije najtjenje
povezani:
1. Neka se u svetim slavljima obnovi obilnije, raznovrsnije i
prikladnije itanje Svetoga pisma.
2. Neka se u rubrikama naznai najzgodnije mjesto za propovijed kao dio liturgijskog ina kad god to obred doputa;
i neka se sluba propovijedanja vri vrlo vjerno i pravilno.
Propovijedanje neka crpi poglavito iz vrela Svetog pisma i
liturgije, jer navjeuje udesna djela Boja u povijesti spasenja
51. Da bi se vjernicima pripravio to bogatiji stol rijei Boje, neka se svestranije otvore biblijske riznice, tako da kroz
utvren broj godina narod proita istaknutiji dio Svetog pisma.234
234

25, 33.
135
Odluke II. vatikanskog sabora naglaavaju vanost Svetoga

pisma, ne samo kao pukog liturgijskog obreda, ve radi slavljenja i prihvaanja sa zahvalnou, vjernou i molitvom. Za
vjernika je vano da on danas slua Gospodinov glas.235 Sluanje rijei Boje od strane vjernika treba rezultirati djelovanjem
Rijei Boje u vjerniku. To se dogaa kada vjernik slua Rije
Boju u stavu molitve i iekivanja.236
Novi naglasak na odnosu prema svetopisamskim itanjima,
kao i naglasak na aktivnijem sudjelovanju vjernika na bogosluju, rezultiralo je angairanjem laika, bez da su postavljeni
slubeno u liturgijsku slubu lektora, kod itanja biblijskih tekstova na liturgiji. Sveano itanja evanelja pridrano je akonima odnosno sveenicima. upe stoga trebaju brinuti da
se formiraju grupe itaa koji e doprinijeti lijepoj i skladnoj
liturgiji.237
Do II. vatikanskog sabora, propovijedanje je bilo rijetko i
sastojalo se uglavnom u prigodnom objanjenjenju odreenog
sveca koji se toga dana slavio ili sl. Pojedinci su smatrali da je
propovijedanje dodatak misi pa su izbjegavali sluanje propovijedi. Deavalo se da su u odreenim seoskim upama mukarci naputali misu kada bi sveenik zapoeo propovijed.238
Sabor veliku vanost stavlja i na propovijedanje rijei Boje,
koje treba slijediti itanu rije:
235
J. GELINEANU i drugi,, Pastoralna teologija liturgijskih slavlja, Zagreb:

Kranska sadanjost, 1973., str. 165.
236
J. GELINEANU i drugi,, Pastoralna teologija liturgijskih slavlja, str. 165.
237
Usp. . HRANI, Sluba liturgijskog itanja, u: Vjesnik akovake i
srijemske biskupije, br. 2/95, str. 53.
238
Usp. M. KIRIGIN, Konstitucija o liturgiji, str. 219.
136
52. Homilija se veoma preporuuje; ona je dio same liturgije. Njome se tijekom liturgijske godine na temelju svetog
teksta tumae otajstva vjere i pravila kranskog ivota.
Neka se to nikako ne proputa, osim zbog tekih razloga,
nedjeljama i zapovjednim blagdanima na misama koje se
slue uz uee naroda.239
Propovijedanje, dakle, treba pratiti sve liturgijske obrede i
sakramente poput krtenja, krizme, vjenanja, sprovoda i sl. te
tumaiti smisao i znaenje svetopisamskog teksta. Propovijed
treba dotaknuti dogmatske, moralne i ine teme, poduavajui
vjernika i uvajui ga od zabluda i pogibelji. Propovijed treba
veliati slavu Boju i spasenje koje je po Kristu ostvareno.240
U liturgiji, naime, propovijed je dio svetog obreda. Stoga
ona mora oraspoloiti za potpuno sudjelovanje u obredu,
te zato sadrajno i osobito ivotno zahvatiti sveti predmet
to ga obred sadri, i to pod vidikom koji je ondje ukljuen,
a sve prema smislu liturgije koja se bitno ne razlikuje od
smisla Sv. Pisma.241
9.3.4. Molitva vjernika
U liturgijskoj su tradiciji bile poznate misne molitve odnosno niz kraih ili duih molitvenih zaziva koje je upuivao
sveenik u ime naroda. No te molitve ipak nisu odraavale zajedniarski duh molitve, budui ih je predvodio samo sveenik, uz to jo na nerazumljivom jeziku, pa narod molitveno, i
s razumijevanjem istih nije mogao aktivno sudjelovati. Stoga
239
33.
240
Usp. M. KIRIGIN, Konstitucija o liturgiji, str. 220.
241
M. KIRIGIN, Konstitucija o liturgiji, str. 220.
137
je narod vie bio pasivni sluatelj, a manje molitelj. Stoga e se

jedan od bitnih zakljuaka sabora odnositi na zajedniku molitvu, odnosno molitvu vjernika.
53. Neka se u nedjelju i zapovjedne blagdane poslije evanelja i homilije opet uvede zajednika molitva ili molitva
vjernika da se uz sudjelovanje naroda obave molitve za svetu Crkvu, za one koji s vlau nama upravljaju, za one koje
tite razne nevolje, kao i za sve ljude i za spasenje svega svijeta.242
Molitva vjernika se sastoji od kratkih zaziva na koje narod
odgovara s Gospodine smiluj se, ili Gospodine uslii nas i sl.
Zanimljivo je da je ovakav oblik molitve ostao prisutan u Istonim crkvama do danas nepromijenjen kao velika jektenija. No
moe ju predvoditi samo sveenik odnosno akon, dok e na
Zapadu, nakon ponovnoga uvoenja ove molitve u bogosluje,
istu moi predvoditi i vjernici laici. U tom cilju se pripremaju
razni zbornici molitava vjernika,243 a mogu i sami vjernici u
odreenim prigodama pripremiti ovakve zazive.
9.4. Utjecaj rimokatolike liturgijske reforme na

protestantske liturgije
Nema sumnje da je protestantska reformacija utjecala na
liturgijske promjene koje su se unutar Rimokatolike crkve
dogodile na II. vatikanskom saboru. No, takoer treba rei
da je rimokatolika liturgijska reforma II. vatikanskog sabora utjecala na pojedine protestantske liturgije. Ovaj je utjecaj
posebice vidljiv u liturgijama, odnosno liturgijskim knjigama
242
Konstitucija Sacrosanctum Concilium, u: Drugi vatikanski koncil, str. 35.
243
Usp. Sveope molitve vjernika I, Zagreb: Kranska sadanjost, 1995.
138
anglikanskih odnosno episkopalnih,244 evangelikih, reformiranih i prezbiterijanskih crkava. Anglikanske odnosno episkopalne crkve meu prvima su pristupile liturgijskoj reformi
koja je vidljiva u amerikom izdanju Book of Common Prayer
iz 1979. godine te u engleskom izdanju liturgijske knjige The
alternative Service Book 1980.245 Euharistijsko se bogosluje po
svojoj strukturi pribliilo rimskom obredu nakon II. vatikanskog koncila. U anglikanskim i luteranskim crkvama oltar e
biti zamijenjen stolom Gospodnjim pa se sveenici ovih crkava za vrijeme bogosluja okreu prema narodu, po uzoru na
promjene u Rimokatolikoj crkvi.246 Liturgijska odjea ovih
crkava sve vie nalikuje liturgijskoj odjei koja se rabi u Rimokatolikoj crkvi. Vraaju se neki tradicionalni oblici pobonosti poput krinog puta i sl.247 U Reformiranim i Prezbiterijanskim crkvama puritanske jednostavne liturgije zamjenjuju se
izmijenjenim obredom. Pastori ovih crkava se ve od vremena
reformacije okreu prema narodu za vrijeme bogosluja, no
na jednostavan i uglavnom neukraen stol Gospodnji postavljaju se svijee, kri (bez raspela) i sl. Sve se vie koriste liturgijske boje i pojedini dijelovi rimske liturgijske odjee (albe,
tole i sl.). kotska reformirana liturgijska knjiga The Book of
244
Anglikanske crkve izvan Velike Britanije uglavnom se nazivaju Episkopalne crkve, sukladno episkopalnom ustrojstvu ovih crkava.
245
The alternative Service Book 1980., London: SPCK; The Society for Promoting Christian Knowledge Holy Trinity Church, 1980.
246
Nisu sve Anglikanske i Luteranske crkve prihvatile promjene glede poloaja sveenika tijekom bogosluja. Tako u Hrvatskoj kao i u nekim drugim
zemljama imamo situaciju da se u Evangelikim crkvama sveenik za vrijeme
liturgije okree prema oltaru za vrijeme liturgijskih molitava.
247
Usp. The Book of Occasional Services, New York: The Church Hymnal
Corporation, 1988.
139
Common Order248 iz 1979. godine te ista knjiga iz 1994. godine

sve se vie pribliava tradicionalnim oblicima bogosluja. Liturgijska se reforma javlja i u takozvanim slobodnim crkvama
poput Baptistike, posebice meu amerikim baptistima. Gart
House je 1989. godine objavio knjigu Litanies for All Occasions (Litanije za sve prigode), a Roy Pearson je 1990. godine
objavio Prayers for All Occasions: For Pastors and Lay Leaders
(Molitve za sve prigode, za pastore i laike voe). Godine 1989.
organizirana je, pod vodstvom Ronala i Inge Freyer Nicholas
American Baptist Fellowship for Liturgical Renewal (Amerika baptistika federacija za liturgijsku reformu). Pod utjecajem
ovoga pokreta odreeni je broj amerikih baptistikih pastora
prihvatio odreene liturgijske oblike bogosluja, poput litanija,
responzijalnih molitava, liturgijsko vrijeme kroz godinu i sl.249
Utjecaj II. vatikanskoga sabora vidljiv je i u liturgijama protestantskih crkava u Hrvatskoj, o kojima e biti vie govora u
sljedeem poglavlju.
9.4. 1. Lekcionar
Prva je crkva temeljila svoja bogosluja upravo na itanju
i tumaenju Rijei Boje. Glede izbora tekstova moe se pretpostaviti da su koristili red itanja Svetoga pisma koji se koristio u sinagogi. Odreeni teolozi smatraju da se u odreenim
istonim crkvama primjeuje sinagogalni princip biblijskih itanja. Vremenom su se formirala ustaljena biblijska itanja za
bogosluja koja su se nalazila u liturgijskim knjigama Lekcio-
248
Usp. The Book of Common Order, Edinburgh: The Saint Andrew Press,
1979.
249
The Complete Library of Christian Worship, volume 3, The Renewal of

Sunday Worship, str. 10-11.
140
nar250 odnosno Evanelistar.251 Galikanska liturgija imala je tri

itanja: prvo je uzimano iz Staroga zavjeta odnosno Djela apostolskih za vrijeme pedeset dana uskrsnog razdoblja. Drugo itanje je dolazilo iz Poslanica, odnosno Otkrivenja u uskrsnom
razdoblju. Tree itanje je bilo iz evanelja. Rimska liturgija
imala je dva itanja: prvo iz poslanica a drugo iz evanelja.
U vrijeme reformacije znaajno je spomenuti redoslijed liturgijskih itanja Lektio Continna kojega je koristio Zwingli a
preuzeo Calvin u svojem propovijedanju. Radi se naime u sustavnom propovijedanju na temelju svetopisamskih tekstova i
to redom, od prve biblijske knjige. Calvin je na primjer odrao
25 propovijedi na temelju Prve Petrove poslanice.252
U liturgijskim promjenama II. vatikanskoga sabora, naglasak je stavljen na sustavnom itanju biblijskih tekstova tijekom
godine.253 Tako su nedjeljna i blagdanska biblijska itanja podijeljena na tri razdoblja: Godinu A, godinu B i godinu C, dok su
svakodnevna itanja podijeljena na razdoblje od dvije godine
(godina I. i godina II.). Liturgijska godina, A, B ili C, zapoinje
prvom nedjeljom adventa (sada 2006./2007 liturgijska je godina C, a dnevna itanja su u liturgijskoj godini I.) Ciklus biblijskih itanja naziva se lekcionar. Tako se nazivaju i liturgijske
250
Lekcionar, lat. lectionarium knjiga itanja, lectio itanje. Odatle i

liturgijski slubenik, lektor odnosno ita. Lektorska sluba je prisutna i u
odreenim protestantskim crkvama.
251
Liturgijska knjiga koja sadri propisane tekstove iz evanelja koji se itaju

tijekom liturgijske godine. U liturgijskim crkvama evanelistar zauzima znaajno i sveano mjesto u liturgiji.
252
Usp. The Complete Library of Christian Worship, volume 3, The Renewal

of Sunday Worship, (ed. Robert E. Webber), Nashville, Tennessee: Star Song
Publishing group, 1993., str. 330-331.
253

25, 33.
141
knjige koje sadre liturgijska biblijska itanja. Ovakvu podjelu

biblijskih itanja prihvaaju anglikanci (episkopalci),254 luterani,255 reformirani,256 prezbiterijanci,257 kao i pojedine druge
liturgijske crkve. Godine 1983. Rimski lekcionar se tiska kao
ekumenski lekcionar pod nazivom Zajedniki lekcionar.258
Nedjeljama i blagdanima previena su tri itanja: Starozavjetno itanje (u uskrsno vrijeme, umjesto starozavjetnog itanja ita se iz Djela aspotolskih i Otkrivenja), itanje iz apostolskih poslanica, te iz evanelja. U godini A ita se evanelje po
Mateju, u godini B evanelje po Marku a u godini C evanelje
po Luki. Ivanovo evanelje ita se svake godine, posebice oko
Boia, korizme i Uskrsa kao i u godini B, budui su itanja kraa kod Marka nego u drugih evanelista. U dnevnim itanjima
predvieno je samo jedno itanje prije evanelja. U adventu,
boinom vremenu, korizmi i uskrsnom vremenu predviena
su itanja sukladno staroj tradiciji: u adventu se itaju tekstovi
proroka Izaije, za Uskrs Ivanovo evanelje, u uskrsnom vremenu Djela apostolska i Otkrivenje. Starozavjetna itanja u korizmenom vremenu daju pregled povijesti spasenja. U vremenu
kroz godinu itaju se sustavno svetopisamski tekstovi. U radne
254
Usp. The Book of Common Prayer, New York: Oxford University Press,
1990., str. 888-1001; D. G. MICHNO, A Priests Handbook, The Ceremoniest
of the Church, Morehouse MP Publishing, 1998., str. 110-121; M. J. HATCHETT, Commentary on the American Prayer Book, New York: The Seabury
Press, 1981., str. 324-327, 590-591.
255
Usp. Pjesmarica Bojega naroda, 295-326.
256
Usp. Book of Common Order, Edinburgh: Saint Andrew Press, 1994., str.
609-643.
257
Usp. Book of Common Worship, Lousville, Kentucky: Westminster/John
Know Press, 1993., str. 1033-1095.
258
Usp. M. PERHAM, Celebrate the Christian Story, London: Holy Trinity

Church, 1997., str. 17.
142
dane tijekom jedne godine itaju se sinoptika evanelja poevi od Marka pa slijedi Matej te Luka. Starozavjetna itanja
se u radne dane itaju sustavno.259 U veini rimokatolikih upa
odravaju se redovite dnevne mise pa se u istima primjenjuje i
dnevni lekcionar. Budui se u veini protestantskih crkava ne
odravaju redovita dnevna bogosluja, dnevni lekcionar moe
posluiti za osobnu i obiteljsku pobonost.
Lekcionar ima mane i prednosti. Bloesch smatra da propovijedanje na temelju odreenih tekstova od strane crkve moe
znaiti priguivanje Duha Svetoga.260 Svakako da je davanje
slobodnog prostora Duhu Svetomu u propovijedi vaan aspekt
kranskoga bogosluja. Svaki formalizam moe biti negativan. Meutim, lekcionar ima i prednosti:
- Sustavno itanje Biblije i sustavno propovijedanje. Tekstovi
su prilagoeni liturgijskoj godini. Tijekom adventa liturgijska itanja upuuju na pripravu Kristova dolaska. Tijekom
korizme liturgijska itanja upuuju na dogaaje Kristove
muke, smrti i uskrsnua.
- Pomo je propovjednicima koji svake nedjelje pa i ee
propovijedaju u istoj crkvi. Ukoliko se ne koriste liturgijska
itanja, nerijetko se dogaa da se odreene biblijske teme
zapostave, a druge prenaglase. Lekcionar omoguuje propovjednicima da se suoe sa svim vanim temama Svetoga
pisma.
Pored tri liturgijska itanja, u pravilu se ita i odreeni psalam. Ve smo ranije naglasili vanost psalama u starozavjetnom pa i novozavjetnom bogosluju. U biti moemo rei da
se psalmi nikada nisu ni prestali upotrebljavati u bogosluju
259
Usp. R. BERGER, Mali liturgijski leksikon, Zagreb: Kranska sadanjost,
1993. str. 138.
260
Usp. D. G. BLOESCH, Osnove evaneoske teologije 2, str. 101.
143
budui ih je koristila i starozavjetna i novozavjetna vjernika

zajednica.261 Reformatori su takoer naglaavali vanost pjevanja psalama. Zwingli je izbacio pjevanje bilo kakvih pjesama
iz liturgije te uveo samo psalme. Calvin je uredio pjesmaricu
psalama. Novi Rimski lekcionar predvidio je pjevanje odnosno
recitiranje psalama na nain da je cijela zajednica ukljuena
njegovo izgovaranje. Ova je praksa i ranije bila poznata, posebice u moljenju Brevijara (asoslova), no uglavnom je bila pridrana zboru. Sada je narod, izmeu stihova psalma izgovarao
pripjev odnosno antifone (antifonalni psalmi) ili se pripjev izgovara samo na poetku i na kraju (alterirani psalmi). Ovakav
nain pjevanja odnosno izgovaranja psalama prihvaaju i pojedine protestantske liturgijske knjige. Prezbiterijanci su uredili
psalme na nain da se izgovara stih po stih naizmjenino (pastor moe izgovoriti jedan stih, vjernici drugi, odnosno sami
vjernici po grupama mogu izgovarati stihove naizmjenino).262
Ovakva je praksa takoer poznata u povijesti liturgije, kako na
Zapadu tako i na Istoku.
261
Usp. K. KERN, Liturgika, himnograja i heortologija, Sremski Karlovci:

Srpski Sion - asopis Pravoslavne eparhije sremske, 1997., str. 13.
262
Usp. Book of Common Worship,str. 611-783.
BOGOSLUJE U
PROTESTANTSKIM
CRKVAMA I CRKVAMA
REFORMACIJSKE
10. BATINE U HRVATSKOJ
Hrvatskoj djeluje nekoliko protestantskih crkava i crkava reformacijske batine. Ovdje emo navesti one znaajnije te se upoznati s bogotovnom praksom istih:
10.1. Evangelika crkva u Republici Hrvatskoj

Evangelika crkva u Republici Hrvatskoj (naziva se i Luteranska crkva, po reformatoru Martinu Lutheru), poput evangelikih crkava u svijetu, jest liturgijska crkva.
Hrvatski evangelici u liturgiji koriste knjigu Pjesmarica
Bojega naroda.263 Pjesmarica ima 367 pjesama koje su podijeljene na cjeline: boini ciklus crkvene godine (doae, Boi,
Stara i Nova godina, Bogojavljenje), uskrsni ciklus crkvene godine (korizma, sveta sedmica, uskrsno vrijeme Uskrs, Uzaae, Duhovi, Presveto Trojstvo), pjesme za euharistijsko slavlje
(liturgijske pjesme, nedjelje i Gospodnji blagdani), krtenje,
sprovod, crkva, vjera, nedjelje kroz godinu, prigodne. Uz svako
liturgijsko razdoblje, nalazi se i kratki uvod u znaenje liturgijskog vremena. U pjesmarici se takoer nalazi redoslijed euharistijske liturgije, te liturgijske molitve (molitve dana ili kolek263
Pjesmarica Bojeg naroda, Zagreb: Seniorat Evangelike crkve Zagreb,

1981.
146
te). Uz svaku molitvu nalaze se i liturgijska itanja, odnosno

lekcionar za A, B i C liturgijsku godinu.264
Evangelika crkva u Republici Hrvatskoj u pravilu prakticira euharistijsko bogosluje prve nedjelje u mjesecu, te na
blagdane. Slubenici Evangelike crkve u Hrvatskoj su akoni
i sveenici (ili pastori). Za vrijeme liturgije nose crni talar (tzv.
Lutherov talar)265 te u sveanijim prilikama sukladno liturgijskom razdoblju i tole u liturgijskim bojama.266 Pod utjecajem
264
O lekcionaru vidi str. 139.-143.
265
Tzv. doglenjica, duga haljina evangelikog sveenika, koju je nosio i

Martin Luther na Bogoslujima. Talar je crne boje i znak je sveenike slube
upnika/pastora. Talari mogu biti i druge boje, npr. bijele u skandinavskim
zemljama. Na naim prostorima uvijek se koristio talar crne boje. Evangeliki sveenik na talaru nosi i ploice (njem. Bechen) koje oznaavaju 10.
Bojih zapovijedi. Prva i desna ploica obuhvaa prve tri zapovijedi u kojima
se ovjek pouava to je spram Boga obvezan uiniti i ostaviti, tj. kako se
prema Bogu treba odnositi. Druga i lijeva ploica obuhvaa sedam daljnjih
zapovijedi, u kojima se ovjek pouava to je duan uiniti ili ostaviti svome
blinjemu.. http://www.evangelickacrkva-zagreb.com/articles/crkveni_i_
teoloski_pojmovi/talar.htm, pristupljeno 9. veljae 2007.
266
O liturgijskim bojama vidi vie na str. 80.-82. Stav i praksa protestantizma ovisi o krajevima i prema vjeroispovijesti je vrlo razliita. Kasna srednjovjekovna tradicija liturgijskih boja oito je bila najjae nastavljena, odnosno primljena u luteranstvu. Reformatorstvo je, ve zbog uklanjanja oltara
i kultnoga ruha, zanemarilo to pitanje skoro potpuno u 16. st... i primilo ga
prigodice ponovno u najnovije vrijeme s pokretom liturgijske obnove... Anglikanizam je stupao svojim vlastitim putem u svome nainu vezanom uz
tradiciju, a onda se u anglikatolicizmu ponovno vrlo snano oslanjao na srednjovjekovne, odnosno rimske obiaje. Reformacija u skandinavskim zemljama ouvala je ceremonijalne elemente jo konzervativnije nego luteranska
Njemaka. Tome pripadaju misno ruho i u osnovi takoer postojei kanon
liturgijskih boja. elja za veom sveanou i radou boja u protestantskom
bogosluju se neprestano osjea. Prirurunik za evangeliko luteranske
crkve i zajednice navodi za pojedine blagdane i vremena crkvene godine kanon boja za oblaganje oltara i propovjedaonice, koji je vrlo slian tradicionalnom rimskom kanonu. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 85.
147
skandinavskih misija pojedini slubenici nose i bijelu albu. U

crkvama se nalazi oltar na kojem se u pravilu nalaze svijenjaci, raspelo i otvorena Biblija. Iznad oltara se uglavnom nalazi
slika Krista, koja se naziva oltarska slika. Sveenici se tijekom
liturgijskih molitava okreu oltaru. Iznad oltara je propovjedaonica (negdje se nalazi i odvojeno od oltara) koja je u pravilu
uzviena.267
Nedjeljama, kada se ne slavi euharistijska sluba slui se
samo liturgijska sluba rijei. Ona izgleda ovako: bogosluje
zapoinje s uvodnom pjesmom nakon koje sveenik dolazi
pred oltar te zapoinje bogosluje rijeima: U ime Oca i Sina
i Duha Svetoga. Amen. Sveenik nastavlja itanjem uvodnoga
stiha iz Biblije. Narod iza toga pjeva: Slava Ocu i Sinu i Duhu
Svetomu. Kako bijae na poetku, tako i sada i u vijeke, i od
vijeka, do vijeka Amen. Slijedi sveenikovo okretanje oltaru
nakon ega predvodi zajednicu u pokajnikom inu, molei molitvu pokajanja. Molitvu zavrava rijeima: Gospodine
Smiluj se!, nakon ega narod pjeva: Gospode Boe smiluj se!
Kriste smiluj se! Gospode Boe smiluj nam se!. Sveenik navijeta oprotenje grijeha, obino nekim prikladnim biblijskim
stihom, te uvodi zajednicu u slavljenje Boga slijedeim rijeima: Slava Bogu na visini!. Narod odgovara pjevajui: I na
zemlji mir, svim ljudima dobre volje. Amen! Slijedi sveenikov
pozdrav Mir vama na to zajednica pjeva I s duhom tvojim!. Sveenik se okree oltaru te predvodi molitvu zahvalni267
Uzviena propovjedaonica u protestantskim crkvama, osim njezine

praktine funkcije u vrijeme kada nije bilo mogunosti ozvuenja u crkvama, ima i svoje liturgijsko znaenje. Naime, propovjedaonica iznad oltara (u
evangelikim crkvama) odnosno iznad stola Gospodnjega (u reformiranim
crkvama) oznaava kako je Rije iznad sakramenta. Za razliku od Rimokatolike crkve gdje je sakrament euharistije sredinji dio bogosluja, u protestantskim je crkvama propovijedana Rije sredinjica svakoga okupljanja
Bojeg naroda.
148
cu. Narod odgovara: Amen. Sveenik, okrenut narodu, ita

za tu nedjelju odreeno evanelje ili poslanicu, zavravajui s:
Rije Boja je istina. Sauvaj nas Boe u svojoj istini! Aleluja. Narod nastavlja tri puta pjevati Aleluja. U ime opine
sveenik okrenut oltaru predvodi ispovijedanje Apostolskog
vjerovanja. Nakon toga se pjeva pjesma dok sveenik odlazi
za propovjedaonicu. S propovjedaonice ita propovjedni tekst
te propovijeda. Nakon propovjedi moli kratku molitvu i daje
mali blagoslov. Dok sveenik silazi s propovjedaonice i odlazi
pred oltar, narod pjeva treu pjesmu. Okrenut oltaru, sveenik
moli veliku molitvu. U nju ukljuuje cijelu opinu, svakog pojedinca, djecu i mlade, druge crkvene opine, udovce i udovice,
starce i osamljene zdrave i bolesne, ive i one na samrti. Moli
za cijeli narod i sve narode svijeta, kao i za mir u svijetu. Molitvu zavrava s pozivom da cijela crkva moli Oena. Sveenik
podjeljuje opini Boji blagoslov, izgovarajui Aronov blagoslov, te blagoslivljajui zajednicu znakom kria. Na to mu zajednica tri puta odgovara s Amen. Iza toga sveenik najavljuje
obavijesti, te se izlaznom pjesmom i tihom molitvom zavrava
bogosluje.268
Euharistijsko bogosluje se sastoji od dva dijela: slube rijei i euharistijske slube. Sukladno redoslijedu glavnog bogosluja269 liturgija izgleda ovako:
Sluba Rijei zapoinje uvodnom pjesmom te predvodnik
bogosluja izgovara: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Narod odgovara: Amen. Predvodnik nastavlja: Pomo je naa
u imenu Gospodina. Narod odgovara: Koji je stvorio nebo i
zemlju.
268
Usp. Evangeliki katekizam, Slavonski Brod: Evangelika crkvena opina,

1993. (pretisak iz 1902.)., str. 66-67.
269
Usp. Pjesmarica Bojega naroda, str. 225 do 237.
149
Predvodnik poziva zajednicu da ispovijedi grijehe. Svi zajedno izgovaraju: Smilovao nam se svemogui Bog, otpustio
nam nae grijehe i priveo nas u ivot vjeni! Amen! Predvodnik upuuje rijei oprotenja: Bio nam milostiv svemogui i
milosrdni Bog koji je svoga jedinoga Sina predao u smrt radi
naih grijeha, te radi njega oprostio nama i svima onima koji
vjeruju u njegovo ime, dao im mogunost da postanu djeca
Boja i prime njegova Svetoga Duha. Tko to vjeruje u obrati
se, taj e se spasiti. Neka to Bog udjeli nama svima. Narod odgovara: Amen. Slijedi ulazni psalam te zajedniko izgovaranje: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Kako bijae na poetku
tako sada i u vijeke vjekova. Amen. Nakon toga slijedi Kyrie
te Gloria in excelsis Deo. Slijedi predvodnikov pozdrav zajednici: Gospodin s Vama, na to narod odgovara: I s duhom
tvojim. Predvodnik nastavlja s kolektom odnosno molitvom
dana.270 Slijedi prvo itanje iz poslanice. ita zavrava rijeima: Rije je Gospodnja, a narod odgovara Bogu hvala ili
aleluja. Pjeva se pjesma ili psalam nakon ega slijedi itanje evanelja. Predvodnik zavrava itanje rijeima: Rije je
Gospodnja na to narod odgovara Slava tebi Kriste. Nakon
biblijskih itanja slijedi Nicejsko-carigradsko ili Apostolsko vjerovanje. Time zavrava sluba rijei i slijedi euharistijsko bogosluje.
Euharistijsko bogosluje zapoinje pjesmom za vrijeme koje
se skuplja dobrovoljni prilog. Nakon to se prilog sakupi, moli
se zahvalna molitva za priloene darove. Slijedi sveopa ili
vjernika molitva. Nakon toga predvodnik izgovara predslovlje
te svi zajedno izgovaraju Sanctus. Slijedi euharistijska molitva,
Oena i pozdrav mira. Zajednica zajedno izgovara Agnus Dei
(Jaganje Boji...). Vjernici prilaze oltaru i kleknu. Predvodnik
daje hostiju priesnicima i izgovara rijei: Tijelo Kristovo, a
270
Molitve dana vidi u: Pjesmarica Bojega naroda, str. 295-326.
150
dok daje kale izgovara rijei: Krv Kristova. Slijedi zakljuna

kolekta (molitva) te otpust i Aronov blagoslov.
Evangelika Crkva u Hrvatskoj priredila je Liturgijski prirunik kao eksperimentalnu i radnu verziju. Unutar prirunika
nalaze se slijedei liturgijski obrasci: priprema za bogosluje,
nedjeljno bogosluje s popratnim tekstovima, euharistijska
sluba, molitve dana u liturgijskoj godini, sakrament krtenja,
konrmacija, primanje u Evangeliku crkvu, obred vjenanja,
obred sprovoda, obred rukopolaganja u sluenje, pastoralne
liturgije, prigodni zazivi blagoslova, dnevno-kontemplativne
molitve, prigodne molitve, Lutherove molitve, nedjeljni lekcionar, dnevni lekcionar.271
Unutar Evangelike crkve u Hrvatskoj djeluje i Evangelika a.v.272 slovaka crkvena opina u Iloku. Slovaka liturgija je
specina. Ona je, za razliku od liturgije na hrvatskom jeziku,
koja je kombinacija recitiranih i pjevanih dijelova, u pravilu
potpuno pjevana (mada se ponekad slui i recitirana liturgija).
Pjevaju se i biblijski tekstovi: poslanice i evanelje. U liturgiji
se koristi Agenda Evanjelickej cirkvi augsburskho vyznania na
Slovensku273 liturgijska knjiga iz Slovake (koju koriste i druge
slovake crkve poput crkve u Slovakoj, Vojvodini, Rumunjskoj,
Maarskoj, Sloveniji i sl.). Obrednik sadri liturgiju (redoslijed
redovitog bogosluja), sakrament krtenja i euharistije, obred
instalacije sveenika, primanja u crkvu, instalaciju biskupa,
vjenanje, ordinaciju sveenika, postavljenje akona, blago271
Usp. Liturgijski prirunik (eksperimentalna i radna verzija, za internu uporabu Evangelike crkve), Evangelika crkva u Republici Hrvatskoj,
2004.
272
273
A.V. skraenica za augsburku konfesiju.
Agenda Evanjelickej cirkvi augsburskho vyznania na Slovensku, (uredili

Karol Gbri, Jn Lacko, Jlius Filo) Bratislava, 1996.
151
slov kamena temeljca, posveenje hrama, liturgijskih predmeta, posveenje zgrade, molitve poslije bogosluja, molitve za
nedjelje, blagdane, agendu za djeja bogosluja i za mlade, molitve za bolesne, molitve za suprunike, utjeha obitelji nakon
sprovoda, razne homilije, zahvalne molitve, perikope, note za
liturgijske napjeve i sl. Pjeva se iz pjesmarice Evanjelicky spevnik.274 Pjesmarica sadri 700 pjesama, liturgijske pjesme, liturgijske i privatne molitve. Treba spomenuti i glasovitu slovaku pjesmaricu Cithara Sanctorum,275 koju je jo u 17. stoljeu
274
Evanjelicky spevnik, Evangelick cirkev a. v. na Slovensku, 1995.
275
Cithara sanctorum neb almy a psne duchovn star i nov, kterch cirkev evanjelick uva , - vydnm v Levoi 1636, Budimpeta, 1882. Cithara
sanctorum ili Tranoscius takoer poznata i kao kancionl sadravala je
400 pjesama koje je Tranovsk preveo s latinskog i njemakog. Pjesmaricu je
takoer dopunio sa 150 svojih pjesama. U daljnjim izdanjima se poveavao
broj pjesama. Tranoscius je bila pjesmarica ne samo za slovake evangelike ve se udomaila u mnogim upama Silezije, Moravske i eke. Najvei
dokaz za slovako - narodni znaaj Tranoscija mogu biti slovake ev. crkve
na Donjoj zemlji usred maarskog mora. Dok su kolonizirani katoliki Slovaci takorei nestali meu Maarima, Slovaci evangelici sve do danas dre
se svog jezika. Slino je bilo i na slovako - maarskoj granici u Honti, Novogradu, Malohonti i u Gemeri. Ovdje je dobro poznata zasluga Tranoscija
u odravanju vjere i slovakog jezika. Kada je bilo zabranjeno tiskanje na slovakom jeziku u Gornjoj zemlji, na Donjoj zemlji su se ove knjige tiskale npr.
u Budimpeti. Bekeabi, Temivaru i sl.
Daljnji predstavnici pobone slovake pjesme u 17. stoljeu bili su: Elia Lani,
Joachim Kelinka, Juraj Zabojnik, Daniel Horika, (Sinapius) i njegov sin Jan,
Daniel Krman st., Tobia Masnik (Msnicius), Pilarikovci, Jan Bur (Burius) i
drugi. Mnoge njihove pjesme unesene su u Tranoscij.
Od velikog znaaja je - a koristi se do danas za vrijeme domaih pobonosti
- zbirka molitava, koju je izdao Elia Mlinarovih - Molitoris u Levoi (1702)
pod nazivom Duhovni ivot zdenca. Pored pobone pjesme i molitve
evangeliki pisci tog doba njegovali su povijest u obliku vlastitih ivotopisa
ili izdvajanjem nekog dogaaja iz crkvene povijesti. Cithara Tranovskog u
18. stoljeu postaje bestseller pobonih pjesama i to zahvaljujui Samuelu Hrukovicu, bansko-bistrikom sveeniku i banskom superintendentu,
152
uredio slovaki evangeliki sveenik Juraj Tranovsk. Pjesmarica se i danas koristi u slovakim evangelikim crkvama irom
svijeta. Pjesmarica sadri 1040 pjesama koje su tematski poredane: advent, boini ciklus, uskrsni ciklus, duhovski ciklus,
praznini i sl. Osim pjesama, ova pjesmarica sadri i molitve,
homilije i sl.
Redoslijed slovake evangelike liturgije je slijedei:
1. Introit;276 2. Pjesma za milost; 3. Gloria in Excelsis Deo
(Slava Bogu na visini). Narod odgovara: i na zemlji mir, svim
ljudima dobre volje. Amen; 4. Pozdrav sveenika: Gospodin
s vama. Narod odgovara: i s duhom tvojim; 5. Molitva dana
(kolekta); 6. Prva itanja (starozavjetno itanje i poslanice); 7.
Himnus (pjesma prije propovijedi); 8. Pjevanje evanelja; 9.
Apostolsko vjerovanje; 10. Propovijed; Velika Molitva koja se
zavrava s Oenaem; 11. Pjesma (prvi stih); 12. Antifona; 13.
Zavrna molitva; 14. Aronov blagoslov; 15. Izlazna pjesma i
poziv sveenika da jedni drugima upute pozdrav rukovanjem.
koji po D. Horiku ponovno umnoava broj njenih pjesama (1745). Hrukovic je Tranoscius obogatio sa svojim izvornim pjesmama ili sa uspjelim
prijevodima. Bio je najbolji vjerski pjeva njegovog vremena (umro je 1748).
Od zbirki molitava najznaajnija jest Molitveno blago od modranskog sveenika Pavla Jakobeija (1695-1752). Ova knjiga se do dan danas koristi za
vrijeme crkvenih bogosluja.
Daljnji autori pobonih pjesama i molitava su bili: Jan Glosius Pondelosky,
Jan Blaisus st. i ml., Jeremia Lednicky, tefan Leka, Samuel Palumbiny,
Adam Plintovic, Gapar Moteicky i dr. Mnogi od njih su izdali svoje pjesme
u posebnim pjesmaricama, potrebne pjesme u funebralima (Blasius - Jakobei), molitve u molitvenim knjiicama. Mnoge su bile unesene u Tranoscij.
Tranoscius je tako bio domaa kronika sve do dananjeg dana. A to je bila velika srea za evangeliki a. v. slovaki narod. D. SAJAK, E-mail upuen
Jasminu Miliu od 25. 02. 2007.
276
Lat. introitous = ulazak. Sveani ulazak sveenika do oltara odnosno mjesta odakle vodi bogosluje. Za vrijeme ulaza pjeva se prikladna pjesma, ili
sviraju orgulje.
153
Veera Gospodnja se u Evangelikoj a.v. slovakoj crkvenoj

opini u Iloku slavi na prvu i posljednju nedjelju adventa, na
svetog Stjepana (drugi dan Boia), na Novu Godinu, prvu korizmenu i cvjetnu nedjelju, na Veliki Petak, drugi dan Uskrsa,
drugi dan Duhova, na Sveto Trojstvo, na Dan reformacije te
na dan posveenja crkve, kao i prigodom konrmacije. Euharistijska se sluba nastavlja na slubu rijei. Nakon Velike
molitve i Oenaa slijedi euharistijska sluba koja ima slijedei redoslijed: 1. Pokajnika pjesma; 2. Ispovjedni nagovor; 3.
Ispovjedna pitanja i ispovjedne pjesme; 4. Ispovjedna molitva;
5. Ope odrjeenje grijeha; 6. Euharistijska molitva (predslovlje); 7. Sanctus, 8. Oena; 9. Rijei ustanovljenja i Agnus Dei
(Jaganje Boji); 10. Postavljanje pitanja od strane sveenika
vjeruju li da je pred njima pravo tijelo i prava krv Kristova; 11.
Vjernici klee pred oltarom. Sveenik prilazi i navjeuje im
osobno odrjeenje grijeha te im daje hostiju i kale; 12. Zahvalna molitva; 13. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu; 14.
Apostolski blagoslov; 15. Zavrna pjesma.277
Ukoliko je sveenik sprijeen odrati bogosluje, umjesto
njega moe slubu odrati i laik (itatelj ili lektor) koji ita propovijedi zapisane u knjizi Postila ili Sluba Slova.
Evangelici pristupaju priesti nakon obreda konrmacije
(izmeu 12 i 14 godine). Evangelika crkva, temeljem Leuenberke konkordije, potpisane 16. oujka 1973. godine u Leuenbergu kod Bazela izmeu evangelikih i reformiranih crkava, ima interuniju i interkomuniju s reformiranim crkvama.278
277
Podaci o slovakom evangelikom bogosluju zabiljeeni kazivanjem vl.

Duana Sajaka, evangelikog upnika u Iloku.
278
U l. 28 i 29 navedene konkordije stoji: Izmeu naih Crkava postoje

znatne razlike u oblikovanju liturgije, u izraavanjima pobonosti i crkvenim
redovima. Te se razlike meu vjernicima esto jae osjeaju nego tradicionalne suprotnosti u nauku. No mi ipak ne moemo, prema Novom zavjetu i
154
Sukladno tome priest je u Evangelikoj crkvi omoguena i

vjernicima reformirane konfesije. No u pravilu je evangelika
euharistija otvorena svim vjerujuima bez obzira na njihovu
konfesionalnu pripadnost.
10.2. Reformirane crkve u Hrvatskoj

Reformirane crkve u Hrvatskoj podijeljene su u tri samostalne denominacije; Reformiranu kransku kalvinsku crkvu
u Hrvatskoj, Reformatsku crkvu Maara u Hrvatskoj i Protestantsku reformiranu kransku crkvu u Republici Hrvatskoj.
Ove crkve imaju razliitu liturgijsku praksu.
10.2.1. Reformirana kranska kalvinska crkva u
Hrvatskoj
U upama Reformirane kranske kalvinske crkve u Hrvatskoj slui se maarskim, hrvatskim i ekim jezikom. Slubenici nose plat (u maarskim upama), odnosno talar, a nerijetko se slui i bez ikakve liturgijske odjee ve jednostavno u
civilnom prikladnom odjelu. Reformirana kranska kalvinska
crkva nema obrednika na hrvatskom jeziku. Za bogosluja na
maarskom jeziku koristi se obrednici iz Maarske Istentiszteleti rendtarts koje koristi i Reformatska kranska crkva
Maara. Sadraj ovoga obrednika je: liturgija (redoslijed redovitog bogosluja), euharistija, krtenje, konrmacija, sprovod,
posveenje pastora, prezbitera, praznina bogosluja (Boi,
reformatorskim kriterijima crkvene zajednice, gledati u tim razlikama imbenike koji razdvajaju Crkve (br.28). Crkvena zajednica u smislu te konkordije znai da zbog postignutoga sporazuma u razumijevanju Evanelja, Crkve
razliitih vjerovanja meusobno jame zajednicu rijei i sakramenta te tee
za to veom zajednicom u svjedoenju i slubi svijetu (br.28) Usp. Kronika
kranstva, str. 430.;
155
Uskrs, Duhovi, Veliki petak, ....), a i redoslijed bogosluja u

maarskim upama je identian kao i u upama Reformatske
kranske crkve Maara u Hrvatskoj. Koristi se pjesmarica
Evaneoske crkve Pjesme spasenja o kojoj e biti vie rijei dok
budemo govorili o bogosluju Evaneoske pentekostne crkve.
Na maarskom jeziku se koriste obrednici Reformirane crkve
iz Maarske a kod pjevanja se koristi pjesmarica nekesknyv279
koju koriste i ostale maarske reformirane crkve ovoga prostora (u Maarskoj, Vojvodini, i sl.). Pjesmarica sadri 490 pjesama od kojih su prvih 150 prepjevani biblijski psalmi. Inae
je karakteristika reformiranih bogosluja da se pjevaju psalmi.
U ekim upama se slui na hrvatskom jeziku ali se, pored
hrvatskih pjesama pjevaju i eke pjesme iz pjesmarice Evangelicky zpevnik,280 ekobratske evangelike crkve iz eke. Ova
pjesmarica sadri 582 pjesme no takoer i liturgijske obrasce
slube rijei i euharistijskog bogosluja, uz kratka tumaenja
liturgijskih dijelova, te odreenih molitava za osobnu pobonost. Kad govorimo o ekim upama, valja napomenuti da su
ove upe, iako sastavni dio Reformirane kranske kalvinske
crkve u Hrvatskoj, u duhovnom zajednitvu sa ekobratskom
evangelikom crkvom u svojoj staroj domovini ekoj.281 ekobratska evangelika crkva u ekoj jest liturgijska crkva. U
bogosluju se koriste Agendom ekobratske evangelike crkve,282 koja u svojem prvom dijelu donosi liturgijske obrasce za
279
nekeskny, Jugoszlviai Reformtus Keresztyn Egyhz, 2000.
280
Evangelicky zpevnik, Synodni rada ekobratrske cirkve evangelicke.
281
ekobratsku evangeliku crkvu ine ujedinjene evangelike i reformirane crkvene opine. Nastala je ujedinjenjem evangelika i reformiranih, 1718. prosinca 1918. godine u Pragu. Usp. Evangelische kirche der Bhmischen
Brder in der SSR, Prag, 1985., str. 5.
282
Agenda ekobratrske cirkve evangelicke (Dil prvni), Praha: Synodni rada

ekobratrske cirkve evangelicke, 1983; Agenda ekobratrske cirkve evan-
156
nedjeljna i blagdanska bogosluja, a u drugome dijelu liturgijske obrasce za sakramente i obrede.

10.2.2. Reformatska kranska crkva Maara u Hrvatskoj
Reformatska crkva Maara u Hrvatskoj nema obrednika niti
pjesmarice na hrvatskom jeziku ve se u bogoslujima koristi
obrednik na maarskom jeziku, Istentiszteleti rendtarts, 283
Reformirane crkve iz Maarske, a pjeva se iz ve spomenute
pjesmarice nekesknyv. Sluba Veere Gospodnje odrava se
est puta godinje: na prvu nedjelju korizme, na Uskrs, Duhove,
na drugu nedjelju u kolovozu (Nedjelja novoga kruha), najbliu
nedjelju 31. listopadu (Nedjelja novoga vina) te na Boi.
U crkvama se, obino u sredini nalazi stol Gospodnji (na
kojem nema svijenjaka, kria i sl.) a iznad stola Gospodnjeg
je uzdignuta propovjedaonica. Zidovi crkava su isti, bez slika,
kria i sl. Rukopoloeni (zareeni slubenici) nazivaju se sveenici. Od liturgijske odjee nose samo crni plat a ispod plata
crno odijelo, bijelu koulju i crnu kravatu.
Uobiajeno nedjeljno bogosluje bez Veere Gospodnje
izgleda ovako: upnik284 ulazi, te uz pratnju odreene pjesme
ili u tiini dolazi do stola Gospodnjega. Slijedi pozdrav upnika: Milost Gospodina naega Isusa Krista, ljubav Boga Oca
i zajednica Svetoga Duha neka je sa svima vama. Amen, te
slijedi itanje psalma po izboru upnika. Nakon toga upnik
gelicke (Dil druhy), Praha: Synodni rada ekobratrske cirkve evangelicke,
1988.
283
Istentiszteleti rendtarts, Budapest: Kiadja: A Magyarorszgi Reformtus Egyhz Zsinati Irodjnak Sajtosztlya, 1985.
284
Ovdje se za slubenika navodi termin upnik, sukladno razgovoru kojega je autor vodio sa preuzvienim Janoem Kopacsi Kettosem, biskupom
Reformatske kranske crkve Maara u Hrvatskoj.
157
predvodi kratku molitvu koju izgovaraju svi sabrani (ova molitva u nekim upama dolazi ispred pozdrava upnika). Slijedi
ulazna pjesma (jedna kitica), te druga glavna pjesma. Nakon
toga se moli kratka molitva te ita biblijski tekst po izboru upnika. Slijedi molitva upnika te pjesma prije propovjedi. upnik odlazi do propovjedaonice odakle ita propovjedni tekst
te propovijeda. Propovjedni tekst je takoer po vlastitom izboru upnika. Nakon propovjedi slijedi dua molitva upnika koja zavrava s Oenaem (Oena moli cijela zajednica).
upnik poziva zajednicu da daruju svoje dobrovoljne priloge.
Nakon toga slijedi Aronov blagoslov. Iza toga se daju obavijesti, pjeva se izlazna pjesma te izgovara izlazna molitva. Izlazna
pjesma je u redovitim bogoslujima psalam 90, dok je na velike
blagdane i prigodom Veere Gospodnje izlazna pjesma maarska nacionalna himna. Kod sluenja Veere Gospodnje, nakon
propovjedi slijedi pjesma a nakon pjesme upnik prilazi stolu
Gospodnjem te ita rijei ustanovljenja Veere Gospodnje. Slijedi kratki nagovor o znaenju Veere Gospodnje, te molitva
pokajanja. Nakon toga zajednica ispovijeda Apostolsko vjerovanje nakon ega upnik postavlja etiri pitanja vjernicima koji
e pristupiti stolu Gospodnjem: 1. Vjerujete li i ispovijedate li
da je Gospodin Bog u istinitosti i svetosti stvorio prvog ovjeka
te da ste nakon njegovog grijeha i vi prolazni i grenici koji
svojom sposobnosti i snagom ne moete opstati pred sudom
Bojim, te da ste zbog toga zadobili smrt? 2.Vjerujete li i ispovijedate li da je Gospodin Bog grjenom ovjeku pruio milosre
i svoga Svetog Sina Isusa Krista u tijelu poslao na ovaj svijet
ijom je jedinom i savrenom rtvom oduzeo snagu grijeha i
darovao milosre kroz krv Kristovu i zbog toga vas kroz vjeru
oistio? 3. Vjerujete li i ispovijedate li da je Gospodin Bog, koji
je uskrsnuo Isusa Krista i kroz uskrsnue njegovo i nae prolazno tijelo pretvorio u besmrtnost, nas prenio u vjeno slavlje?
4. Obeavate li, temeljem milosra odano cijeli va ivot pre-
158
dati Bogu te da ete u ovom sadanjem svijetu kao izbavljeni

na njegovu slavu ivjeti?. Nakon toga slijedi objava oprotenja
grijeha od strane upnika rijeima: I ja to sa svima vama vjerujem i obeavam. Kao nevrijedni sluga Gospodnji objavljujem vam oprotenje grijeha u ime Trojedinoga vjenog Boga,
Oca i Sina i Duha Svetoga. Slijedi poziv da se pristupi stolu
Gospodnjem. Kod podjele kruha upnik izgovara rijei: Tijelo
Kristovo koje se lomilo za sve nas, a kod pruanja kalea Krv
Kristova koja se prolila za sve nas. Nakon podjele slijedi kratki nagovor, molitva Oena, Aronov blagoslov, izlazna pjesma
(nacionalna maarska himna) i izlazna molitva.285
10.2.3. Protestantska reformirana kranska crkva u
Republici Hrvatskoj
U protestantskoj reformiranoj kranskoj crkvi u Republici
Hrvatskoj bogosluja su u pravilu liturgijska i u njima se koristi obrednik nazivom Knjiga zajednikih molitava.286 Ovaj
obrednik je prijevod dijelova engleske liturgijske knjige: The
Book of Common Prayer koja je u uporabi u anglikanskim i episkopalnim crkvama. Obrednik sadri jutarnju, veernju i euharistijsku slubu. U istom se nalaze i odreene privatne molitve koje su preuzete iz Pjesmarice na porabu reformiranim
kranima287 iz 1921. godine. Obred slube rijei i euharistije
po obliku je blizak liturgijskoj praksi drugih liturgijskih crkava
285
Zabiljeeno prema kazivanju preuzvienog Janoa Kopacsi Kettosa, biskupa Reformatske kranske crkve Maara u Hrvatskoj. O reformatskom
bogosluju vidi u: N. KI, O reformatskoj crkvi, Novi Sad: J. P. Forum, 2005.,
str. 125-135.
286
Knjiga zajednikih molitava, Osijek: Protestantska reformirana kranska crkva u Republici Hrvatskoj, 2003.
287
Pjesmarica na porabu reformiranim kranima, Tordinci: Reformirana

crkvena opina Tordinci, 1921., str. 125-135.
159
a slui se u pravilu prve nedjelje u mjesecu te na blagdane. U

bogosluju se koristi ve spomenuta pjesmarica Evaneoske
crkve Pjesme spasenja. Za vrijeme bogosluja duhovni slubenici nose liturgijsku odjeu najee tzv. Lutherov talar ili
reverendu (u sveanijim prigodama i bijelu albu) preko koje
rukopoloeni pastori nose tolu koja je, obzirom na liturgijsko razdoblje u razliitim bojama.288 Bogosluja se odravaju
nedjeljom te blagdanima (Boi, Uskrs, Duhovi, Preobraenje,
Spasovo, Dan reformacije i sl.). Osim liturgijskih bogosluja
PRKC poznaje i tzv. slobodna, neformalna bogosluja u kojima
se slavi Boja rije, a vjernici mole vlastitim rijeima. Rukopoloeni slubenici crkve su lektori (ili propovjednici), akoni
i pastori. Slubu rijei mogu obavljati lektori, akoni i pastori, dok euharistijsku slubu kao i druge sakramente i obrede
mogu u pravilu sluiti samo pastori.
Euharistija se slui u pravilu prve nedjelje u mjesecu te
na blagdane. Drugih nedjelja slui se samo sluba rijei. Tijek ovoga bogosluja je slijedei: Bogosluje zapoinje s pjesmom Tebe Boga hvalimo (Te Deum). Za to vrijeme pastor
(lektor odnosno akon) ide prema propovjedaonici. Slijedi
ulazna molitva koju mole svi vjernici, a zatim pozdrav pastora
rijeima: Milost Gospodina naega Isusa Krista, ljubav Boga
Oca i zajednica Duha Svetoga neka je sa svima Vama. Narod
odgovara: Amen. Slijedi itanje psalma po izboru pastora.
Nakon toga se pjeva pjesma (jedan stih) dok zajednica stoji a
bogosluje se nastavlja izgovaranjem Deset zapovijedi od strane pastora a nakon svake zapovijedi narod odgovara: Gospodine smiluj nam se, i prikloni srca naa zakonu svome. Nakon
zadnje zapovijedi narod odgovara: Gospodine, usrdno te mo288
Liturgijske boje u Protestantskoj reformiranoj kranskoj crkvi su sljedee: bijela (Kristovi blagdani, slube krtenja, konrmacije, vjenanja), ljubiasta (advent, korizma, sprovod), crvena (Duhovi, Dan reformacije) i zelena
(obine nedjelje).
160
limo, smiluj nam se, i upii sve svoje zakone u srca naa.289
Slijedi molitva pastora, nakon ega vjernici sjede, te se pjeva
zajednika pjesma. Nakon toga pastor ita propovjedni tekst
te propovijed. Propovjedni tekst i propovijed mogu biti po izboru pastora ili pak sukladno propisanom lekcionaru. Nakon
propovijedi slijedi molitva koja se zakljuuje zajednikom molitvom Oena. Slijedi zajednika pjesma za vrijeme koje se
skuplja dobrovoljni prilog. Nakon toga slijede kratke obavijesti. U zakljuku pastor upuuje Aronov blagoslov, nakon ega
slijedi zajednika kratka izlazna molitva i izlazna pjesma.
U bogosluju sudjeluju i mladi s pjesmama slavljenja, uz
pratnju gitare i drugih suvremenih glazbala. Ove se pjesme
pjevaju prije propovijedi.
Protestantska reformirana kranska crkva u Hrvatskoj u liturgiji koristi i interne prijevode liturgijskih knjiga: The Book of
Common Prayer290 (Episkopalna crkva SAD), Book of Common
Worship291 (Prezbiterijanska crkva SAD), Book of Common Order292 (Crkva kotske).
Uobiajeno nedjeljno euharistijsko bogosluje, sukladno
obredniku Knjiga zajednikih molitava izgleda ovako:293
SLUBA RIJEI
Ulazna pjesma
289
Knjiga zajednikih molitava, str. 47. Vidjeli smo ranije da je ovakva praksa bila prisutna kod Calvina u enevi.
290
The Book of Common Prayer,New York: Oxford University Press, 1990.
291
Book of Common Worship, Lousville, Kentucky: Westminster/John Know

Press, 1993.
292
Book of Common Order, Edinburgh: Saint Andrew Press, 1994.
293
Usp. Knjiga zajednikih molitava, str. 73-84.
161
Pastor zapoinje bogosluje rijeima: Blagoslovljen Bog Otac i

Sin i Duh Sveti
Narod odgovara: Blagoslovljeno kraljevstvo njegovo, sada i dovijeka. Amen.
Pastor moli: Svemogui Boe, pred tobom su sva srca otvorena, sve elje znane i sve tajne otkrivene. Nadahnuem svoga
Svetoga Duha, oisti nam misli srca, kako bi smo te savreno
ljubili i dostojno hvalili tvoje Sveto ime. Po Kristu, Gospodinu
naem. Amen.
Slijedi jedan stih odreene pjesme te pastor nastavlja predvoditi pokajniki in. ita odreeni dio Svetoga pisma poput Mk
12, 29-31; 1 Iv 1, 8.9; Heb. 4, 14. 16. Zatim poziva zajednicu da
u kratkoj tiini svatko ispovjedi svoj vlastiti grijeh pred Bogom.
Nakon kratke stanke predvodi molitvu pokajanja:
Milosrdni Boe,
ispovijedamo da smo sagrijeili protiv tebe;
milju, rijeju, djelom i propustom.
Nismo ljubili tebe svim srcem svojim;
niti svoje blinje kao same sebe.
ao nam je zbog toga i ponizno se kajemo.
Poradi sina svojega Isusa Krista,
smiluj nam se i oprosti nam;
kako bi smo ivjeli u skladu s tvojom voljom
i hodili tvojim putevima,
na slavu tvog svetog Imena. Amen.
Pastor upuuje rijei navjetaja oprotenja grijeha:

Smilovao vam se svemogui Bog, oprostio vam grijehe vae,
po Isusu Kristu, Gospodinu naemu, osnaio vas u svemu dobru
i silom Duha Svetoga sauvao vas za ivot vjeni. Amen.
Slijedi Gloria in excelsis Deo i Kyrie ili neki drugi prikladan
himan (ne izgovara se u adventu i korizmi).
162
Pastor pozdravlja zajednicu s rijeima: Gospodin s vama.

Narod odgovara: I s duhom tvojim. Pastor nastavlja s molitvom dana (kolektom).294
Slijede itanja biblijskog teksta. Uzima se u pravilo jedno itanje iz Staroga zavjeta, jedno iz poslanica apostolskih te tekst
evanelja. Nakon prva dva itanja, ita (moe biti i laik) izgovara: Rije je Gospodnja, nakon ega narod potvruje rijeima:
Bogu hvala. Za vrijeme prva dva itanja narod sjedi. Nakon
toga zajednica ustaje i pjeva: Aleluja (osim u adventu i korizmi). Pastor ili akon ita tekst evanelja nakon ega izgovara
rijei: Rije je Gospodnja, a narod potvruje rijeima: Slava
Tebi Kriste. Pastor propovjeda, a nakon propovijedi zajedniki
se izgovara Nicejsko-carigradsko vjeroispovijedanje. Slijedi molitva vjernika u kojoj se moli za sveopu Crkvu, njezine lanove
i njezino poslanje, za narod i za sve koji su na vlasti, za dobrobit
u svijetu, za potrebe mjesne zajednice te za one koji trpe i nalaze se u bilo kakvoj nevolji. Time se zavrava prvi dio odnosno
sluba rijei.
EUHARISTIJSKA SLUBA
Euharistijska sluba zapoinje pjesmom za vrijeme koje se
skuplja dobrovoljni prilog. Slijedi euharistijski kanon odnosno
predslovlje:
Pastor: Gospodin s vama.
Narod: I s duhom tvojim.
Pastor: Uzdignimo svoja srca.
Narod: Uzdiemo ih Gospodinu.
Pastor: Hvalu dajmo Gospodinu Bogu naemu.
Narod: Dostojno je i pravedno.
294
Molitve dana vidi u: Knjiga zajednikih molitava, str. 49-72.
163
Pastor nastavlja predslovljem koje je odreeno za taj dan ili

jednim od uobiajenih predslovlja.295 Narod se pridruuje rijeima Sanctusa. Pastor moli euharistijsku molitvu,296 te izgovara
rijei ustanovljenja. Nakon toga svi zajedno izgovaraju tajnu
vjere: Krist je umro, Krist je uskrsnuo, Krist e doi ponovno.
Pastor nastavlja molitvu hvale, i moli za blagoslov kruha i vina.
Na kraju poziva zajednicu da svi zajedno mole Oena. Slijedi
pruanje znaka mira (meusobno rukovanje), te lomljenje kruha. Za vrijeme lomljenja kruha izgovara se Agnus Dei.
Pastor poziva vjernike da pristupe stolu Gospodnjem rijeima: Darovi Boji za narod Boji. Uzmite ih sa zahvalnou
u spomen Kristove smrti za vas i hranite se s njima s vjerom
u svojim srcima. Vjernici pristupaju stolu Gospodnjem. Pastor
daje kruh i izgovara rijei: Tijelo Gospodina naega Isusa Krista ouvalo te za ivot vjeni. Dok daje kale, izgovara: Krv
Gospodina naega Isusa Krista ouvala te za ivot vjeni. Nakon to su se vjernici priestili, pastor moli zahvalnu molitvu297,
daje otpust i Aronov blagoslov.
Reformirani krani sve tri navedene denominacije pristupaju euharistiji nakon obreda konrmacije (izmeu 12 i 14 godine), te imaju ve spomenutu interkomuniju s evangelicima.
No u pravilu dozvoljavaju i kranima drugih vjeroispovijedi
pristup euharistiji.
295
Vidi predslovlja u: Knjiga zajednikih molitava, str. 95-98.
296
Euharistijske molitve vidi u: Knjiga zajednikih molitava, str. 79-92.
297
Usp. Knjiga zajednikih molitava, str. 82-83
164
10.3. Savez baptistikih crkava u

Republici Hrvatskoj298
Bogosluja baptistikih crkava spadaju u tzv. slobodna bogosluja. Glavno tjedno bogosluje se u pravilu obavlja nedjeljom prije podne. Sredite bogosluja je propovijed. Veera
Gospodnja obavlja se u pravilu jedanput mjeseno, obino prve
nedjelje u mjesecu. Za Veeru Gospodnju se u pojedinim baptistikim prirunicima koristio i termin sakrament, ne pridajui joj znaenje rimokatolikih sakramenata. Koristi se i termin
obred, no za Baptiste, Veera je Gospodnja i vie od obreda.
Ona predstavlja tajnovitu zajednicu s Isusom Kristom.299 Najee je, u svakodnevnom crkvenom govoru u uporabi samo
termin Veera Gospodnja. Veeri Gospodnjoj u pravilu pristupaju krteni vjernici, no pristup je dozvoljeno je i vjernicima
drugih kranskih denominacija.
U bogosluje su ukljueni i vjernici laici svojim molitvama, ali i kratkim uvodnim pozdravima pa i propovijedanjem
Rijei Boje.
Dananje glavno nedjeljno bogosluje u veim baptistikim crkvama u Hrvatskoj obino se sastoji iz tri bitna dijela: slavljenje molitva biblijska propovijed. Slavljenje
je obino koloplet od 5-6 povezanih pjesama, upotpunjen
biblijskim itanjima i meditacijama. Samo slavljenje uvod je
u zajedniku molitvu pri kojoj se nekolicina vjernika javno
spontano moli. Zajedniku molitvu zakljuuje pastor. Po298
Baptisti sljedbenici Baptistike vjerske zajednice. Prva baptistika

zajednica nastala je 1609. godine u Amsterdamu. Ime im dolazi od grkoga
glagola Baptizo to znai krten. Naglaavaju samo krtenje vjerujuih, nasuprot krtenju djece.
299
Usp. J. HORAK, Baptisti, povijest i naela vjerovanja, Zagreb: Duhovna

stvarnost, 1989., str. 65-66.
165
tom slijedi biblijsko itanje kao uvod u propovijed (sredinji

dio bogosluja) koja se daje na odreenu temu, najee po
unaprijed odreenom redoslijedu. Bogosluje zavrava s jo
nekoliko pjesama slavljenja, prikupljanjem milodara, te pastorovom blagoslovnom molitvom. Potom slijede zavrne
obavijesti i ostale informacije. Ovo je grubi koncept dananjeg prevladavajueg naina bogosluja u veim hrvatskim
crkvama, no svaka je od njih samostalna i slobodna u kreiranju svoga vlastitog modela bogosluja. Osim sredinjega
nedjeljnog bogosluja, postoje i tjedni sastanci (tzv. biblijski
sat) koji su vie orijentirani na biblijsko prouavanje odreenih tema i molitvu. Odravaju se takoer redoviti tjedni
sastanci za mlade, dok je za djecu organiziran zakonski
priznat vjeronauk u crkvenim prostorima.300
Rukopolau se pastori, starjeine i akoni. Ranije je u uporabi bio termin propovjednik, no posljednjih petnaestak godina sve se vise koristi prikladniji termin pastor. Prilikom bogosluja ne rabe liturgijsku odjeu ve prikladno civilno odijelo
(u veim gradskim sredinama, pastor pri znaajnim javnim
bogosluenjima i nastupima, te pri crkvenim vjenanjima i
sahranama, kao i kod obreda krtenja nosi kolar koulju).
Pojedini pastori prilikom krtenja, vjenanja i sprovoda koriste i crni talar Ranije je to bila praksa samo kod krtenja. U
posljednje se vrijeme javlja tenja unutar pojedinih baptistikih crkava za uvoenjem odreenih liturgijskih obrazaca u bogosluje i obrede. U tom cilju je izraen Obrednik Baptistike
crkve301 koji je jo uvijek eksperimentalno izdanje. Obrednik
sadri opis redoslijeda i elemenata bogotovlja naroda Bojega
300
R. KNEEVI, E-mail upuen Jasminu Miliu, 8. veljae 2007.; Usp. J

KOLARI, Ekumenska trilogija, str. 495-496.
301
Obrednik Baptistike crkve, (priredili Giorgio Grlj i Jasmin Mili), Zagreb: Savez baptistikih crkava u Republici Hrvatskoj, 1999.
166
na Dan Gospodnji, slubu dana Gospodnjega, slubu prinoenja djeteta, slubu krtenja, slubu vjenanja, slubu sahrane,
slubu ordinacije pastora, slubu rukopolaganja starjeine ili
akona i lekcionar. Valja istaknuti da ovaj obrednik jo uvijek
nije slubeno usvojen od Saveza baptistikih crkava kao slubeni obrednik.
U zajednikom pjevanju baptisti koriste pjesmaricu iva
voda, Pjesme duhovne.302 Pjesmarica sadri 266 pjesama od
kojih su neke stare tradicionalne himne dok su druge novijega
datuma, uglavnom prevedene s engleskog, a koje su u bogosluje uveli uglavnom mladi. U nekim sredinama koriste se i
prilagoene pjesme iz nekih starijih pjesmarica poput Duhovne pjesme,303 i druge. Koriste se i novije pjesme koje jo nisu
objedinjene u pjesmaricama, ve cirkuliraju na listovima i folijama
U crkvama se nalazi propovjedaonica s koje se predvodi bogosluje. Neke crkve imaju i krstionicu koja je prilagoena za
krtenje odraslih, budui da baptisti krste samo odrasle kandidate (tj. samo osobe koje su u stanju svjesno ispovjediti svoju
vjeru. To mogu biti i starija djeca, ali nikako novoroenad).
Kada govorimo o baptistikom bogosluju, treba naglasiti kako danas u baptistikim crkvama vlada vea raznolikost
nego smo to uspjeli ovdje obraditi. Ovdje smo dali osnovne
naglaske, no zbog eksibilnog shvaanja bogosluja, moe se u
pojedinim baptistikim crkvama vidjeti raznolika bogotovna
praksa. Tako su u pojedinim crkvama sve manje razlike izmeu
baptistikog i pentekostnog bogosluja, a koje su se u prolosti
vie isticale. U posljednje se vrijeme javlja tenja unutar pojedinih baptistikih crkava za uvoenjem odreenih liturgijskih
302
iva voda, pjesme duhovne, Zagreb; Savez baptistikih crkava u RH, 1998.
303
Duhovne pjesme, Novi Sad: Savez baptistikih crkava SFR Jugoslavije, 1966.
167
obrazaca u bogosluje i obrede. U tom cilju je izraen Obrednik

Baptistike crkve304 koji je jo uvijek eksperimentalno izdanje te
jo uvijek nije slubeno usvojen od Saveza baptistikih crkava
kao slubeni obrednik. Obrednik sadri opis redoslijeda i elemenata bogotovlja naroda Bojega na Dan Gospodnji, slubu
dana Gospodnjega, slubu prinoenja djeteta, slubu krtenja,
slubu vjenanja, slubu sahrane, slubu ordinacije pastora,
slubu rukopolaganja starjeine ili akona i lekcionar.
10.4. Evaneoska pentekostna crkva u Republici

Hrvatskoj305
Evaneoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj dio je
pentekostnoga pokreta. Pentekostalci su neskloni liturgijskim
obrascima, te se vie zalau za slobodno i spontano vodstvo
Duha Svetoga, ne zanemarujui dakako sklad i red pri organiziranju bogosluja.
Pentekostalci su pomakli granice bogotovlja od zajednikog pjevanja, kolektivne molitve i sudjelovanja u sakramentima ka radosnom i nepredvidljivom zajednitvu s Bogom
po Duhu Svetome kroz pjesmu, propovijedanu Boju rije i
304
Obrednik Baptistike crkve, (priredili Giorgio Grlj i Jasmin Mili), Zagreb: Savez Baptistikih crkava u Republici Hrvatskoj, 1999.
305
Pentekostalci sljedbenici pentekostnih crkava koje su nastale kao

pokret duhovne obnove krajem 19. i poetkom 20. stoljea. Znaajno ime
koje se vezuje za poetak pentekostalizma je ime Charles Fox Parhama, metodistikog propovjednika koji je utemeljio Biblijsku kolu u Topeki (Kanzas,
SAD). U toj su koli studenti, poevi s Agnezom Ozman, iskusili krtenje
Duhom Svetim Pentekostalci naglaavaju duhovne darove, posebice govorenje u nepoznatim jezicima (glosolalija). Danas djeluju mnoge pentekostne
denominacije i slobodne pentekostne crkve u svijetu razliitih naziva. Pentekostne su crkve danas najbre rastue crkve u svijetu.
168
spontanu molitvu. Za pentekostalce je bogotovlje postalo

zauzee srdaca sa samim Bogom. tovanje zapoinje u dubini srca kao spontana reakcija na veliinu i dobrotu Boju.
Po uzoru na primjere slavljenja u Bibliji pentekostalci e tijekom bogosluja podii svoje ruke k Bogu (Ps 134, 2, 1 Tim
2, 8), pljeskat e rukama (Ps 47 1), niice e se baciti pred
Boga (Pnz 9, 18), plesat e pred Bogom (2 Sam 6, 16) ili se
udruiti u zajednikoj glasnoj molitvi. U sreditu bogotovlja pentekostnih crkava je proslavljanje Boga. U slavljenju
se koristi vie glazbenih stilova, primjerice: tradicionalne
himne, korusi, starije i suvremene gospel pjesme, psalmi,
pjevanje biblijskih stihova.306
Budui da su lokalne evaneoske pentekostne crkve samostalne, pa i u organiziranju bogosluja, ne moe se govoriti o
jednom, uniformiranom bogosluju. Slino pravilo esibilnosti vrijedi kao i za baptistike crkve. No odreene znaajke su
manje-vie prisutne u bogoslujima svih mjesnih crkava.
Uobiajeno bogosluje vode rukopoloeni pastori (mada
ga mogu voditi i angairani vjernici) dok bogosluja Veere
Gospodnje, krtenja i ostalih obreda u pravilu obavljaju samo
rukopoloeni pastori. Pastori ne koriste liturgijsku odjeu ve
prikladno civilno odijelo. Praktino se uobiajena bogosluja
(kada se ne slavi Veera Gospodnja) Evaneoskih pentekostnih
crkava mogu podijeliti na dva dijela: slavljenje i sluba Rijei.
Prvi, uvodni dio koga pentekostalci nazivaju slavljenje, ispunjen je pjesmama zbora ili cijele crkve kojima se na dinamian
nain proslavlja Bog. Pjesme su esto isprepletene slobodnim
molitvama vjernika. Ovisno o mogunostima zajednice (ovisno
imaju li zbor, glazbeno nadarene vjernike koji mogu svirati i sl.)
to slavljenje moe trajati krae ili due. U nekim je crkvama
306
S. JAMBREK, Crkve reformacijske batine u Hrvatskoj, Zagreb: Bogoslovni institut, 2003., str. 271.-272.
169
samo slavljenje due od propovjedi, dok se u nekim crkvama

opet ograniava na nekoliko zajednikih pjesama iz pjesmarice. Kod slavljenja se koristi nekoliko pjesmarica. Pjesmarica Pjesme spasenja307 je podijeljena na slijedee cjeline: slava,
hvala i velianje Boga, molitva; evangelizacija, radost spasenja;
utjeha, uzdanje, predanost, ljubav; poslanje djece Boje; trpljenje, smrt i dolazak Gospoda Isusa Krista; pentekostne pjesme;
tenja za nebom, Chorusi. Takoer se koristi i Pjesmarica i izdanju Evaneoske pentekostne crkve Radosne vijesti iz Zagreba.308 Iz tiska je 2006. godine izala nova notna pjesmarica u
izdanju Evaneoske pentekostne crkve u Hrvatskoj, Pjevajmo
Gospodinu309 koja se takoer koristi u pojedinim zajednicama
Evaneoske pentekostne crkve. Ova pjesmarica sadri 540
pjesama. Postoji jo nekoliko tiskanih pjesmarica u izdanju
mjesnih crkava. Veina crkava ima pjesmaricu objavljenu na
folijama za prikazivanje na grafoskopu, a u posljednje vrijeme
sve vie crkava koristi multimedijalne prezentacije za prikaz
pjesama, pregled i ilustraciju propovijedane Rijei Boje.310
Nakon uvodnoga dijela slavljenja slijedi propovijed (propovijedaju rukopoloeni pastori ali i starjeine odnosno i nadareni vjernici). Propovijed moe zavriti oltarskim pozivom. To
znai da prisutni mogu izai ispred propovjedaonice da se za
njih moli, bilo da se radi o obraenju, potrebom izljeenja i sl.
U posljednjih nekoliko godina zamjetan je u veini pentekostnih crkava sljedei liturgijski obrazac: nedjeljno bogosluje zapoinje uvodnim pozdravom i molitvom predvoditelja
307
Pjesme spasenja, Osijek: Evaneoska crkva u Republici Hrvatskoj, 1991.
308
Pjesmarica, Zagreb: EPC Radosna vijest, 2002.
309
Pjevajmo Gospodinu, Zagreb: Evaneoska pentekostna crkva u Republici
Hrvatskoj, Daruvar: Logos, 206.
310
Usp. S. JAMBREK, Privatni e-mail upuen Jasminu Miliu, 16. veljae 2007.
170
bogosluja. Zatim slijede svjedoanstva vjernika o ispunjenim

molitvama i svemu onome to im je Bog uinio tijekom proteklog tjedna. Svjedoanstva obino traju 15-30 minuta, ovisno
o broju vjernika koji ele posvjedoiti o svakodnevnom dinaminom odnosu s Bogom. Nakon svjedoanstava slijedi itanje
Rijei iz Staroga i Novoga zavjeta, a zatim molitva i slavljenje.
Nakon slavljenja slijedi propovijed, koja uobiajeno traje oko
45 minuta. Prije ili nakon propovijedi je sakupljanje desetine
i dobrovoljnih priloga (ovisno o praksi pojedine crkve). Bogosluje zavrava molitvom (moe biti pojedinana molitva ili
molitva zajednice) i blagoslovom zajednice. Bogosluje predvode najmanje dvije osobe, u naelu tri i vie osoba: voditelj
bogosluja, ita(i) Svetog pisma, voditelj slavljenja i propovjednik Rijei.311
Evaneoske pentekostne crkve u Republici Hrvatskoj obavljaju slubu Veere Gospodnje uglavnom prve nedjelje u mjesecu (jednom mjeseno). Pristupaju joj u pravilu krteni lanovi
zajednice, no pristup se dozvoljava se i vjernicima drugih kranskih konfesija. Od blagdana slave Boi, Uskrs i Duhove.
U Hrvatskoj djeluju i druge pentekostne odnosno karizmatske crkve (Poput Crkve Boje u Hrvatskoj,312 Savez Kristovih
Pentekostnih crkava, Savez crkava Rije ivota, Crkva cjelovitog evanelja i sl.) ija su bogosluja manje-vie identina gore
navedenom tipu bogosluja. Karizmatske crkve, poput Save311
Usp. S. JAMBREK, Privatni e-mail upuen Jasminu Miliu, 16. veljae

2007.
312
Za Crkvu Boju u Hrvatskoj specian je obred nogopranja pri Veeri

Gospodnjoj, zbog kojega su ranije bili poznati i kao nogoprani. Obiaj je
bio da se redovito kod Veere Gospodnje obavlja obred meusobnog pranja
nogu (ene enama, mukarci mukarcima), no u novije vrijeme je ostavljeno
svakoj lokalnoj zajednici da odlui koliko e puta godinje obavljati obred nogopranja koji ne mora nuno biti vezan uz svaku slubu Veere Gospodnje.
171
za crkava Rije ivota, imaju vrlo dinamina i iva bogosluja

gdje nema mjesta nikakvoj formalnosti. Slavljenje i propovijedi
znaju dugo trajati pa nerijetko bogosluja u ovim crkvama znaju trajati i po 3-4 sata.
10.5. Kranska Adventistika crkva u

Hrvatskoj313
Bogosluje Adventistike crkve je u mnogo emu blisko
liturgijskom, iako se ovaj termin ne koristi u adventistikoj
terminologiji. Adventisti se okupljaju subotom prije podne na
glavno bogosluje.314 Bogosluje se sastoji od dva glavna dijela: subotnje kole i propovjedi. U prvome se djelu prouava u
razredima pouka odnosno tematski pripremljene teme koje
se nalaze u tromjesenoj knjiici Pouke iz Biblije. Adventistiki
crkveni prirunik predlae dva oblika drugog dijela subotnjeg
bogosluja:315
313
Adventisti (od lat. Adventus = dolazak). Sljedbenici vjerske zajednice

Adventista sedmog dana koja naglaava Kristov drugi dolazak, te svetkovanje subote kao sedmoga dana. Nastala je u Americi, u prvoj polovici 19. stoljea kao pokret koji je iekivao Kristov drugi dolazak 1844. godine. Godine
1861. u SAD su registrirani kao samostalna vjerska zajednica. U Hrvatskoj su
prisutni od poetka 20. stoljea.
314
Adventisti svetkuju sedmi dan tjedna, subotu, vjerujui da na taj nain ispunjavaju etvrtu Boju zapovijed (Izl 20, 8-10). Vie o adventistikom razumijevanju subote vidi u: to adventisti vjeruju...Biblijski prikaz 27 osnovnih
doktrina, Zagreb: Znaci vremena, 2001., 249-266.
315
Usp. Adventistiki crkveni prirunik, Zagreb: Adventistika crkva u Republici Hrvatskoj, 1992., str. 75-76.
172
Dui oblik bogosluja

Preludij na orguljama
Obavijesti
Ulazak zbora i propovjednika
Doksologija
Uvodna molitva
itanje iz Biblije
Pjesma slavljenja
Molitva
Zborna pjesma ili prikladna glazba
Skupljanje dara
Pjesma posveenja
Propovijed
Pjesma
Blagoslov
Tiha molitva crkva stoji ili sjedi
Orgulje
Krai oblik bogosluja
Obavijesti
Pjesma
Molitva
Skupljanje dara
Zborna pjesma ili prikladna glazba
Propovijed
Pjesma
Blagoslov
Tiha molitva crkva stoji ili sjedi
Adventisti u svome redovitom bogosluju koriste pjesmaricu Kranske himne316 Pjesmarica sadri 490 pjesama koje su
podijeljene na cjeline: himne Bogu Ocu, himne Isusu Kristu,
316
Kranske himne, Zagreb: Znaci vremena, 1995.
173
himne Duhu, poslunost i sluba Bogu, Biblija, radosna vijest,

ivot kranina, kranski dom, prigodne pjesme. U Priruniku za propovjednike317 nalazimo konkretne liturgijske obrasce, molitve i litanije za odreene prigode; krtenje, posveenje
djeteta, posvetu molitvenog doma, Gospodnju veeru, pogreb,
poetak gradnje, blagoslivljanje doma, preuzimanje novog
okruga, molitvu za bolesne i vjenanje.
Slubenici se nazivaju propovjednicima odnosno pastorima. Ne rabi se liturgijska odjea, ve prikladno civilno odijelo.
Adventisti, osim subote ne slave druge blagdane (mada se u
posljednje vrijeme moe primijetiti kako organiziraju bogosluja prigodom Boia, Uskrsa i sl.).
Veera Gospodnja se obavlja etiri puta godinje, odnosno
svaka tri mjeseca. Prije nego li pristupe veeri Gospodnjoj, prisutni obavljaju Obred poniznosti odnosno obred nogopranja (praktino, jedni drugima peru noge, po uzoru na Isusovo
pranje nogu svojim uenicima).318 Shvaanje Veere Gospodnje u adventista je vie kalvinistiko nego li zwinglijansko. Ona
je vie od puke uspomene. U Veeri Gospodnjoj se uspostavlja jedan poseban odnos s Bogom u kojem se iznova obnavlja
i potvruje savez s Njim. Veeri Gospodnjoj mogu pristupiti
i vjernici koji vjeruju iz drugih kranski crkava.319 Veera
Gospodnja se ne naziva sakrament ve samo obred.
317
Prirunik za propovjednike, Zagreb: Adventistika crkva u Republici Hrvatskoj, 1995. str. 187-259.
318
Usp. to adventisti vjeruju...Biblijski prikaz 27 osnovnih doktrina, str.

196-197.
319
to adventisti vjeruju...Biblijski prikaz 27 osnovnih doktrina, str. 203.
174
10.6. Evangelika metodistika crkva320

Progovorimo ovdje i o Metodistikoj crkvi. U Hrvatskoj naime imamo samo jednu metodistiku zajednicu u Splitu, koja
se ne koristi liturgijskim formama u bogosluju. Svoj nain
slavljenja oni predstavljaju na slijedei nain:
U zajednicama Emc-e je obino obiteljska atmosfera. lanovi se meusobno osobno poznaju a i pastor je takoer
jedan od njih. U Bogoslujima obino uestvuje vie osoba,
koje to opet ine iz osobnog uvjerenja i zahvalnosti prema
Bogu. Najvaniji dio u Bogosluju zauzima propovijed.
No, ni ovdje nije pastor jedini koji u zajednici propovijeda. Zajednica otkriva talente takozvanih laika koji, pored
svog zanimanja u svijetu, imaju i sposobnost propovijedanja. Postoje takoer razne grupe kao to su: grupe mladih,
grupe za slavljenje, grupe seniora, grupe za posjet bolesnih
i nemonih...321
No u svijetu, pa i u nama okolnim zemljama gdje su metodisti u veem broju nego li u Hrvatskoj (Srbija odnosno Vojvodina i Makedonija), postoji tenja za povratkom na liturgijske
elemente, koji su u veoj ili manjoj mjeri bili prisutni u metodistikim crkvama tijekom povijesti.
John Wesley, osniva Metodistikog pokreta (koji je tek poslije njegove smrti zaivio kao neovisna denominacija od Anglikanske crkve), priredio je 1874. godine, za metodiste u Americi liturgiju za nedjeljno bogosluje rijei i euharistiju. Wesley
je smatrao da je anglikanska liturgijska knjiga Book of Common
320
Metodisti sljedbenici Metodistike crkve koja je u 18. stoljeu nastala

u Engleskoj. U poetku je Metodizam bio pokret obnove unutar Anglikanske crkve. Zapoeo ga je anglikanski sveenik John Wesley. No, nakon smrti
Johna Wesleya, Metodizam se osamostaljuje te nastavlja djelovanje kao samostalna
321
http://www.met0odisti.hr/
175
Prayer najbolja knjiga koja se treba rabiti u liturgiji, stoga je

i njegova liturgija temeljena upravo na ovome obredniku.322
Posebnost slube Johna Wesleya ogleda se u njegovim evangelizacijskim bogoslujima izvan crkve. Naime, kada su mu
vrata mnogih anglikanskih crkava bila zatvorena, John Wesley
je, ugledavi na Georga Whiteelda323 poeo propovijedati na
otvorenom. Iza sebe je Wesley ostavio oko 40.000 propovjedi.
Brat Johna Wesleya, Charles Wesley istakao se u pisanju i komponiranju pjesama:
Charles Wesley nije bio jednak svome bratu u sposobnosti propovijedanja, ali je imao puni udio u njegovom radu.
Njegova najvea i trajna sluba crkvi zapravo je u pjesmama to ih je napisao; ima ih preko 6.000, a mnoge od njih
su takve pjesnike krasote i takve duhovne vrijednosti, da
ulaze meu najbolje to su ikada napisane. Te pjesme sadre
u prekrasnom i privlanom obliku jasna izlaganja mnogih
glavnih doktrina Svetog Pisma i izraavaju tovanje Gospoda i unutarnja iskustva duha u tolikoj mjeri, da su trajno
prikladne da izraze udnje i zahvaljivanja onih srca, koja su
taknuta Duhom Bojim. Oba brata Wesley su ustanovili da
su veinom ljudi skloni uzimati teoloke poglede iz pjesama
nego iz Svetog Pisma, pa su pisali pjesme s izriitom svrhom da kroz njih iznose doktrinu Svetog Pisma.324
322
323
George Whiteeld (1714. 1770.), suradnik Johna Wesleya u osnivanju
i razvoju metodistikog pokreta. Propovijedao je po crkvama, ali i po kuama i na otvorenom. Posebno se istakao u sluenju Rijeju Bojom rudarima
ugljenokopa u Kingswoodu, u blizini Bristola. O tome je sam pisao: Ustanovivi da su mi zbilja uskratili koritenje propovjedaonica, a da istovremeno ti
jadni rudari odlaze u propast ne znajui niti za spasenje, otiao sam k njima i
propovijedao na jednom brijegu pred vie od 200 ljudi. E. H. BROADBENT,
Jedna povijest crkve, str. 295.
324
E. H. BROADBENT, Jedna povijest crkve, Zagreb: Kristova crkva Betanija, 1989., str. 297.
176
U metodistikim crkvama Makedonije i Vojvodine325 se,

kako smo rekli, u posljednje vrijeme javlja tenja za uvoenjem
liturgijskih formi u bogosluje. Pastori, koji su do sada sluili u
civilnim odijelima sve vie prihvaaju talar, tole i sl. U Makedoniji je, na makedonskom jeziku, za internu uporabu pastora
ureen obrednik pod nazivom Liturgija na Evangelsko-metodistikata crkva (Liturgija Evangeliko metodistike crkve).326
Obrednik sadri liturgijske tekstove za nedjeljno bogosluje
tekstove za blagdanska bogosluja, sakramente: krtenje i Veeru Gospodnju, i obrede za: primanje u lanstvo crkve, rukopolaganje za akona i starjeinu, konrmaciju, vjenanje,
sprovod, te za posveenje kamena temeljca i posveenje crkve.
Obrednik sadri i slubu ljubavi Agape koju je u slubu uveo
John Wesley po uzoru na prezbiterijanski obiaj obdravanja
ovoga obiaja.327
325
U Vojvodini su uglavnom slovake metodistike crkve. Prije II. svjetskog

rata su djelovale i njemake crkve. No u odreenim mjestima se odravaju
bogosluja i na srpskom jeziku. metodisti su 1938. godine u Novom Sadu izdali pjesmaricu u drugom izdanju na srpskom jeziku pod nazivom Slavopoj,
zbirka duhovnih pjesama. Pjesmarica sadri i raspored pjesama za bogosluje, nedjeljnu kolu, molitveni sat, omladinski sat, djeji sat, trezvenjaki sat,
advent, Boi, Novu Godinu, uskrsni post (korizmu), Uskrs, svetu priest,
krtenje, vjenanje i za sprovod. Usp. Slavopoj, zbirka duhovnih pesama,
Novi Sad: Metodistika crkva, 1938.
326
Liturgija na Evangelsko-metodistikata crkva, Izdadeno po nalog na Centralnata Konferencija na Evangelsko-metodistikata crkva od Sredna i Juna
Evropa.
327
U prezbiterijanskom obredniku iz 1972. godine nalazimo bogosluje

objeda ljubavi idnosno Agape. Radi se o zajednikom objedu koji nije euharistija ve sjeanje na objede koje je Krist imao sa svojim uenicima tijekom svoje slube. Usp. The Worshipbook, Philadelphia: The Westminster
Press, 1972., str. 62.-64.
ZAKLJUAK
ovoj smo knjizi sagledali razvoj liturgijske prakse od

Staroga zavjeta, prve kranske Crkve, pa sve do naih
dana. Pokuali smo dati osnovne informacije o liturgijskoj praksi u pojedinim protestantskim crkvama odnosno
crkvama reformacijske batine u Hrvatskoj. Dakako da je ova
tema neiscrpna i da se jo mnogo toga o liturgiji moglo rei.
Detaljniju razradu ovoga podruja ostavljamo za neka budua
istraivanja.
U povijesnom sagledavanju liturgijske prakse posebice nas
je zanimao razvoj liturgije u protestantskim crkvama odnosno
crkvama reformacijske batine. Kako smo vidjeli, on je bio razliit, s razliitim teolokim i praktinim naglascima a to je
vidljivo i danas u protestantskim crkvama odnosno crkvama
reformacijske batine. Razilaenja po ovome pitanju nerijetko dovode do podjele unutar kranskih denominacija. Dok
su protestantske crkve u najuem smislu rijei (evangelici i
reformirani) skloniji liturgijskim formama u bogosluju, to su
sljedbenici tzv. slobodnih protestantskih crkava, odnosno crkava reformacijske batine skloniji slobodnom bogosluju, bez
propisanih molitava, liturgijske odjee i sl.
Nakon sagledavanja razliitih oblika bogosluja, postavlja
se pitanje koje bogosluje ima prednost? Na ovo je pitanje
teko dati odgovor koji e zadovoljiti razliita miljenja. Poje-
178
dincima odgovara mistino bogosluje, smirenost i tiina, dok

drugi uivaju u glasnoj glazbi, glasnoj molitvi i sl. Meutim, jedan nain bogosluja ne mora nuno iskljuivati drugi. Mnogi
anglikanci, pa ak i anglikanski teolozi jesu karizmatici. Oni
slave Boga i na liturgijski nain no isto tako i na svojim dinaminim bogoslujima gdje malo toga ima to se moe usporediti s liturgijskim bogoslujem. Mudrost pojedinih crkava se
ogleda u injenici da su se otvorili za razliite vidove slavljenja
Boga. Autor ovih redaka je osobno bio u anglikanskim crkvama u Engleskoj i prezbiterijanskim crkvama u SAD gdje se u
istoj crkvi odravaju dva bogosluja, jedno za drugim, liturgijsko i slobodno (moemo slobodno rei izrazito karizmatsko).
Bilo bi doista krivo tvrditi da se Bog moe proslaviti samo kroz
liturgijsko bogosluje ili samo kroz tzv. slobodno bogosluje.
Liturgijske crkve bi trebale uiti od crkava koje prakticiraju
tzv. slobodna bogosluja kako doivljavati Boga vie kao prijatelja i kao onoga koji eli konkretno djelovati u njihovoj sredini.
Slobodna bogosluja nam omoguuju doivjeti Boga na prisan
nain, kome se moe pristupiti u radosti i u potpunom iskazivanju emocija. Propovijedi u slobodnim bogoslujima mogu
nas potaknuti da vie damo mjesta slunom a ne vidljivom
kako e to rei Karl Barth.328
No, s druge strane, crkve koje prakticiraju tzv. slobodno
bogosluje, posebice pentekostne i karizmatske crkve, od liturgijskih bi crkava mogle vie nauiti o svetosti i suverenosti
Bojoj, o potivanju Boga kao Kralja (Bog jest na prijatelj, no
on je i na Kralj), o potivanju mjesta gdje se Boji narod sabire i sl. Uzajamno upoznavanje, dopunjavanje, razumijevanje i
pronalaenje ravnotee uvelike e doprinijeti da bogosluja u
razliitim protestantskim tradicijama budu sveanija, radosni328
Usp. K. BARTH, God Here and Now, London: Routledge and Kegan Paul,
1964., str. 78.
179
ja, bogatija, obavljana u redu i disciplini, odnosno da u bogoslujima uistinu osjetimo Boju prisutnost i njegovu veliinu.
Naa bogosluja uistinu moraju biti susreti s Bogom.
BIBLIOGRAFIJA
Liturgijske knjige:
Agenda Evanjelickej cirkvi augsburskho vyznania na Slovensku, Bratislava, 1996.
Agenda ekobratrske cirkve evangelicke (Dil prvni), Praha:
Synodni rada ekobratrske cirkve evangelicke, 1983.
Agenda ekobratrske cirkve evangelicke (Dil druhy), Praha:
Synodni rada ekobratrske cirkve evangelicke, 1988.
Bizantsko-hrvatski Liturgikon, Zagreb: Glas Koncila, 1999.
Book of Common Order, Edinburgh: Saint Andrew Press,
1994.
Book of Common Worship, Lousville, Kentucky: Westminster/John Know Press, 1993.
Boanska liturgija Svetog apostola Marka, Vrac: Eparhijski
upravni odbor eparhije Banatske, 1998.
Boanstvena liturgija Svetog Jovana Zlatoustog, Beograd:
Manastir elije kod Valjeva, 1978
Cithara Sanctorum, Budimpeta, 1882.
asosolov, Beograd: Srpska patrijarija, 2001.
182
Duhovne pjesme, Novi Sad: Savez baptistikih crkava SFR

Jugoslavije, 1966.
nekeskny, Jugoszlviai Reformtus Keresztyn Egyhz,
2000.
Evanjelicky spevnik, Evangelick cirkev a. v. na Slovensku,
1995.
Evangelicky zpevnik, Synodni rada ekobratrske cirkve
evangelicke.
Pjesmarica Bojeg naroda, Zagreb: Seniorat Evangelike crkve Zagreb, 1981.
Istentiszteleti rendtarts, Budapest: Kiadja: A Magyarorszgi Reformtus Egyhz Zsinati Irodjnak Sajtosztlya,
1985.
Knjiga zajednikih molitava, Osijek: Protestantska reformirana kranska crkva u Republici Hrvatskoj, 2003.
Kranske himne, Zagreb: Znaci vremena, 1995.
Liturgija na Evangelsko-metodistikata crkva, Izdadeno po
nalog na Centralnata Konferencija na Evangelsko-metodistikata crkva od Sredna i Juna Evropa.
Obrednik Baptistike crkve, (priredili Giorgio Grlj i Jasmin
Mili), Zagreb: Savez baptistikih crkava u Republici Hrvatskoj, 1999.
Pjevajmo Gospodinu, Zagreb: Evaneoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj, Daruvar: Logos, 206.
Pjesmarica, Zagreb: EPC Radosna vijest, 2002.
Pjesmarica na porabu reformiranim kranima, Tordinci:
Reformirana crkvena opina Tordinci, 1921.
Pjesme spasenja, Osijek: Evaneoska crkva u Republici Hrvatskoj, 1991.
183
Slavopoj, zbirka duhovnih pesama, Novi Sad: Metodistika

crkva, 1938.
Sluebnik, Beograd: Sveti arhijerejski sinod, 1986.
Sveope molitve vjernika I, Zagreb: Kranska sadanjost,
1995.
The alternative Service Book 1980., London: SPCK; The Society for Promoting Christian Knowledge Holy Trinity Church, 1980.
The Book of Common Order, Edinburgh: The Saint Andrew
Press, 1979.
The Book of Common Prayer,New York: Oxford University
Press, 1990.
The Book of Occasional Services, New York: The Church
Hymnal Corporation, 1988.
The Worshipbook, Philadelphia: The Westminster Press,
1972.
iva voda, pjesme duhovne, Zagreb; Savez baptistikih crkava u RH, 1998.
Ostala literatura
Adam, Adolf, Uvod u katoliku liturgiju, Zadar: Hrvatski
institut za liturgijski pastoral, 1933.
Augsburka konfesija, suvremeno itanje, Evangelika crkva
u RH.
Bainton, Ronald, H., Na tome stojim, ivot Martina Luthera, Zagreb: MISL, 2002.
Barth, Karl, God Here and Now, London: Routledge and Kegan Paul, 1964.
184
Berger, Rupert, Mali liturgijski leksikon, Zagreb: Kranska

sadanjost, 1993.
Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993.
Biblijski leksikon, Zagreb: Kranska sadanjost, 1984.
Biblijski prirunik, Zagreb: Duhovna stvarnost, 1989.
Bloesch, Donald, Osnove evaneoske teologije 2, Novi Sad:
Dobra Vest, 1989.
Bouwsma William j., John Calvin, A Sixteenth Century Portrait, New York, Oxford: Oxford University Press, 1988.
Broadbent, E. H., Jedna povijest crkve, Zagreb: Kristova crkva Betanija, 1989.
Carson, D.A., Worship: Adoration and Action, Grand Rapids, Michigan: Baker Book House, 1993.
Court, Franz, Sakramenti, akovo: Forum bogoslova,
1997.
edvig, Oven, Istorija reformacije, Novi sad: Dobra Vest,
1986.
Dela apostolska, Vrnjaka Banja, Trebinje, 1999.
Delimo, an, Nastanak i uvrenje reformacije, Sremski
Karlovci, Novi Sad: Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia,
1998.
Dogmatska konstitucija Lumen Gentium, o Crkvi, u:
Drugi vatikanski koncil, dokumenti, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993.
Duda, Bonaventura, Sjeme je rije Boja, Zagreb: Kranska
sadanjost, 1993.
185
Enciklopedija Biblije, Zagreb: Duhovna stvarnost, Kranska sadanjost, Hrvatsko ekumensko biblijsko drutvo, 2000.
Estep, W. R., Istina je neunitiva, Novi Sad: Dobra Vest,
1986.
Evangelische kirche der Bhmischen Brder in der SSR,
Prag, 1985.
Evangeliki katekizam, Slavonski Brod: Evangelika crkvena opina, 1993. (pretisak iz 1902.).
Fant, Clyde, E., Bonhoeer: Worldly Preaching, Nashville:
Thomas Nelson, 1975.
France, R. T., Evanelje po Mateju, Daruvar: Logos, 1997.
Fundulis, Joanis, Liturgika 1, Uvod u sveto bogosluenje,
Kraljevo: Eparhijski upravni odbor Eparhije ike, Kraljevo,
2004.
Gabler, Ulrich, Huldrych Zwingli, His Life and Work, Philadelphia: Forter Press, 1986.
Gelineanu, J. i drugi,, Pastoralna teologija liturgijskih slavlja, Zagreb: Kranska sadanjost, 1973., str. 165.
Gnilka, Joachim, Teologija Novoga zavjeta, Zagreb: Kranska sadanjost, 1999.
Grgurevi, Nedeljko, Uvod u pravoslavnu liturgiku, Libertvil: Bogoslovski fakultet Svetog Save; Srbinje Duhovna akademija Svetog Vasilija Ostrokog, 2003.
Guthrie, Donald, Pastoralne poslanice, Daruvar: Logos,
1997.
Hammond, T.C., Uvod u Teologiju, Osijek: Izvori, 1993.
186
Heidelberki katekizam, Drugo helvetsko vjeroispovijedanje,

Osijek: Reformirana kranska crkva u Hrvatskoj i Reformirani teoloki institut, 2000.
Heatchett, Marion J., Commentary on the American Prayer
Book, New York: The Seabury Press, 1981.
Horak, Josip, Baptisti, povijest i naela vjerovanja, Zagreb:
Duhovna stvarnost, 1989.
Hrani, uro, Sluba liturgijskog itanja, u: Vjesnik akovake i srijemske biskupije, br. 2/95.
Jambrek, Stanko, Crkve reformacijske batine u Hrvatskoj,
Zagreb: Bogoslovni institut, 2003.
Jedin, Hubert, Crkveni sabori, Zagreb: Kranska sadanjost, 1980.
Jedin, Hubert, Velika povijest crkve I, Zagreb: Kranska sadanjost, 1972.
Jedin, Hubert, Velika povijest crkve II, Zagreb, Kranska
sadanjost, 1995.
Jedin, Hubert, Velika povijest crkve III/II, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993.
Jedin, Hubert, Velika povijest crkve IV, Zagreb: Kranska
sadanjost, 2004.
Kaloera, Marko, Grgurofobija, u: Hrvatski starokatoliki kalendar Grgur Ninski, za 1935. godinu, Zagreb: Biskupska
kancelarija Hrvatske starokatolike crkve u Zagrebu, 1935.,str.
40-42.
Kalvin, an, Nauk hrianske vere, Novi Sad: Knjiarnica
Zorana Stojanovia, 1996.
187
Kern, Kiprijan, Liturgika, himnograja i heortologija, Sremski Karlovci: Srpski Sion asopis Pravoslavne eparhije sremske, 1997.
Kirigin, Martin, Konstitucija o liturgiji, Zagreb: Filozofskoteoloki institut drube Isusove u zagrebu, 1985.
Ki, Nandor, O reformatskoj crkvi, Novi Sad: J. P. Forum,
2005.
Kolari, Juraj, Ekumenska trilogija, Zagreb: Prometej,
2005.
Kolari, Juraj, Istoni krani, Zagreb: Veritas, 1982.
Konstitucija Sacrosanctum Concilium, u: Drugi Vatikanski koncil, dokumenti, Zagreb: Kranska sadanjost, 1993.
Kraus, Hans Joachim, The Threat and the Power, Richmond, VA: John Know Press, 1971.
Kronika kranstva, Zagreb: Mozaik knjiga, 1998.
Leith, John, H., Introduction to the Reformed Tradition,
Atlanta: John Press, 1977.
Leksikon ikonograje, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, Zagreb: Kranska sadanjost, 1990.,
Leon-Dufour, Xavier, Rijenik biblijske teologije, Zagreb:
Kranska sadanjost, 1980.
Leonar, . Emil, Opta istorija protestantizma, prvi tom i
drugi tom, Novi Sad: Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, 2002.
Lohse, Bernhard, Martin Luther, Zagreb: Teoloki fakultet
Matija Vlai Ilirik, 2006.
188
Loze, Eduard, Svet Novoga zaveta, Beograd: Pravoslavlje,

1986.
Majendorf, Don, Vizantijsko bogoslovlje, Kragujevac: Kaleni, 1985.
Martin, P. Ralph, Worship in the Early Church, Grand Rapids, Michigan: eerdmans, 1988
Michno, Dennis G. A Priests Handbook, The Ceremoniest of
the Church, Morehouse MP Publishing, 1998.
Mili, Jasmin, Tko je bio Jean Calvin (Kratak prikaz ivota
i vjerovanja Jeana Calvina), Osijek: Protestantska reformirana
kranska crkva u RH, 2003.
Moris, Leon, Ivan, tumaenje evanelja po Ivanu, Daruvar:
Logos, 1997.
O liturgiji, Beograd: Trojeruica, Misionarski i duhovni
centar, 1997.
Opta istorija protestantizma, trei tom, Novi Sad: Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, 2002.
Parker, T. H. L, John Calvin: A Biography, Philadelphia: The
Westminster Press, 1975.
Pain, Zvonko, Povijest liturgije, (skripta za internu upotrebu sluaa), akovo: Visoka bogoslovna kola, 1989.
Pavi, Juraj, Liturgika (skripta), Krievci: Biskupski Ordinarijat, 1961.
Pavkovi, Ivan Krstitelj, Liturgika, Zagreb: Grkokatoliko
sjemenite, 1963.
Perham, Michael, Celebrate the Christian Story, London:
Holy Trinity Church, 1997.
189
Popovi, Jevsevije, Opta crkvena istorija, knjiga I., Sremski

Karlovci: Srpska manastirska tamparija, 1912.
Pravoslavna liturgika ili nauka o bogosluenju pravoslavne
istone crkve, Prvi opti deo (po liturgici dr Vasilija Mitrofanovia i dr Teodora Tarnavskog izradio protoprezviter dr Lazar
Mirkovi, Beograd: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne
crkve, 1965.
Prirunik za propovjednike, Zagreb: Adventistika crkva u
Republici Hrvatskoj, 1995.
Rahner, Karl i Vorgrimler, Teoloki rjenik, akovo: Karitativni fond: Ne ivi ovjek samo o kruhu, 2004.
Rebi, Adalbert, Biblijske starine, Zagreb: Kranska sadanjost, 1992.
Rice, Richard, Uvod u kransku teologiju, Maruevec: ATF,
1987.
Robinson, Haddon W., Biblijsko propovijedanje, Zagreb:
Susret, 1997.
Stagg, Frank, Teologija Novoga zavjeta, Novi Sad: Dobra
Vest, 1987.
Staniloje, Dimitrije, Duhovnost i zajednica u pravoslavnoj
liturgiji, Sremski Karlovci: Eparhija Sremska, 1992.
Stott, R. W. John, Efeanima, Daruvar: Logos, 1997.
agi Buni, Tomislav, Ali drugog puta nema, Zagreb: Kranska sadanjost, 1972.
agi Buni, Tomislav, Euharistija u ivotu crkve kroz povijest, Zagreb: Kranska sadanjost, 1984.
agi Buni, Tomislav, Povijest kranske literature I, Zagreb: Kranska sadanjost, 1998.
190
anjek, Franjo, Kranstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb:

Kranska sadanjost, 1996.
ako, Ivan, Liturgijski simboliki govor, Zagreb: Glas Koncila, 2005.
meman, Aleksandar, Liturgija i ivot, Cetinje: Mitropolija
Crnogorsko - primorska i Skenderijska, 1992.
to adventisti vjeruju...Biblijski prikaz 27 osnovnih doktrina, Zagreb: Znaci vremena, 2001.
The Complete Library of Christian Worship, volume 2,
Twenty Centuries of Christian Worship, (ed. Robert E. Webber),
Nashville, Tennessee: Star Song Publishing group, 1994.
The Complete Library of Christian Worship, volume 3, The
Renewal of Sunday Worship, (ed. Robert E. Webber), Nashville,
Tennessee: Star Song Publishing group, 1993.
The New International Dictionary of the Christian Church,
Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House, 1974.
Thomson, Alan, Crkvena povijest III, Novi Sad: Baptistika
teoloka kola, 1986.
Thompson, Bard, Liturgies of the Western Church, Philadelphia: Fortress Press, 1985
Trideset i devet lanaka vjere, vjeroispovijedanje anglikanske crkve, Osijek: Protestantska reformirana kranska crkva u
RH, 2003.,
Underhill, Evelyn, Worship, New York: Harper and Brothers, 1963.
Vukainovi, Vladimir, Liturgijska obnova u XX veku, Beograd: Bogoslovski fakultet SPC; Beseda: Novi Sad; Vrac: Fideb, 2001.
191
Ware, Timothy, Pravoslavna crkva, Zagreb: Prosvjeta,

2005.
Webber, E. Robert, Worship is a Verb, Nasville: A Division
of Star Song Publishing Group, 1992
Wendel, Francois, Calvin Origins and Development of His
Religious Thought, New York and Evanston: Harper & Row, Publishers (bez godine izdanja).
Westminster Confession of Faith, Glasgow: Free Presbyterian Publications, 2001.
Willimon, H. William, Word, Water, Wine and Bread, Valley
Forge: Judson Press, 1989.
Zagorac, Vladimir, Krist, posvetitelj vremena, Zagreb: Kranska sadanjost, 1996.
Zagorac, Vladimir, Kristova sveenika sluba, Zagreb: Kranska sadanjost, 1997.
Zagorac, Vladimir, Kristova otajstva, Zagreb: Kranska sadanjost, 1998.
Zagorac, Vladimir, Liturgika, Zagreb: Nadbiskupsko duhovno sjemenite, 1969.
INTERNET
http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=2996,
pristupljeno 8. veljae 2007.
http://www.evangelickacrkva-zagreb.com/articles/crkveni_i_teoloski_pojmovi/talar.htm, pristupljeno 9. veljae 2007.
http://www.metodisti.hr/, pristupljeno 18. veljae 2007.
http://justus.anglican.org/resources/bcp/1549/Communion_1549.htm, pristupljeno 18.veljae 2007.
192
http://justus.anglican.org/resources/bcp/1552/BCP_1552.
htm, pristupljeno 18. veljae 2007.
http://justus.anglican.org/resources/bcp/Communion_
1548.htm, pristupljeno 18. veljae 2007.
PRIVATNA E-MAIL POTA
Jabrek, Stanko, Privatni e-mail upuen Jasminu Miliu, 16.
veljae 2007.
Kneevi, Ruben, Privatni e-mail upuen Jasminu Miliu,
8. veljae 2007
Sajak, Duan, privatni e-mail upuen Jasminu Miliu, 25.
veljae. 2007
asopisima.
Ivanu.
Ivanu.
asopisima.

Povijesni Pregled Liturgije S Posebnim Osvrtom Na Razvoj Bogoslužja U Protestantskim Crkvama I Crkvama Reformacijske Baštine - Jasmin Milić

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Povijesni Pregled Liturgije S Posebnim Osvrtom Na Razvoj Bogoslužja U Protestantskim Crkvama I Crkvama Reformacijske Baštine - Jasmin Milić

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Jasmin Mili roen je 28. prosinca 1969. godine u Bijeljini, Bosna i Hercegovina.

Studirao je teologiju u Osijeku na

Dr. sc. Jasmin Mili

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Kranski centar Dobroga Pastira

4.POECI KRANSKE LITURGIJE ................................................. 37

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

7. RAZVOJ LITURGIJE OD KAROLINKE OBNOVE

9.2.1. Liturgijski pokret meu rimokatolicima ........................ 123

odine 1997. na Evaneoskom teolokom fakultetu u

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

bljima. Dakako da u ovome kratkom prikazu nisu mogla biti

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

ovjekov glavni i najvii cilj jest proslavljati Boga

ovjeku je uroena svijest za potrebom tovanja Boga.

I danas su primjetni alternativni oblici tovanja razliitih idola koji naizgled

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

U drugoj zapovijedi Dekaloga Bog trai iskljuivo tovanje, otkrivajui

Prema tome, brao, budui da mi snagom krvi Isusove otvoreno moemo

Grki prijevod Staroga zavjeta, oko 250-150 godine prije Krista.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

apostolu Pavlu dok je bio u tamnici (Fil 2, 30). Termin leiturgia

Tzv. Slobodna bogosluja nalazimo u tzv. Crkvama reformacijske batine

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

A. REBI, Sredinje teme Staroga zavjeta, Zagreb: Kranska sadanjost,

E. UNDRHILL, Worship, New York: Harper and Brothers, 1963., str. 3.

R. RICE, Uvod u kransku teologiju, Maruevec: ATF, 1987., str. 287.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, str. 15.

2.1. Bogosluje prije pada u grijeh

2.2. Bogosluje nakon pada

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

2.3. Sveti ator

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

2.4. Koveg saveza

Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, str. 81.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

bojno polje: Bog je doao u tabor! (1 Sam 4, 7). Koveg je bio

2.5. Jeruzalemski hram

A. REBI, Biblijske starine, Zagreb: Kranska sadanjost, 1992., str. 175.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

brao je to prebivalite za koje je rekao: Tu e biti moje Ime

Biblijski prirunik, Zagreb: Duhovna stvarnost, 1989., str. 256.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

A. REBI, Biblijske starine, str. 179-185.

Bogu se prinosila cijela ivotinja, osim koe koja je pripala sveenicima.

Obred je bio slian obredu prinosa rtve paljenice, osim to se u ovom

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

rtvom elio umilostiviti Boga (kajanje za grijeh), klanjati mu

konik 4; 5; 7. Obred rtvovanja na Dan pomirenja (Levitski zakonik 16) bio

Usp. Biblijski leksikon, Zagreb: Kranska sadanjost, 1984., str. 148.

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Usp. Enciklopedija Biblije, str. 134.

Prvi spomen abata (heb. poinak)nalazimo u Post 2, 1-3. Bog je poinuo

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

ljudske povijesti, Biblija gleda vrijeme pod vidom objave i

V. ZAGORAC, Krist, posvetitelj vremena, Zagreb: Kranska sadanjost,

Na kraju etve ita sveenik je prinio dva hljeba kruha umijeena od

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE

Svi ovi blagdani imali su povijesno-spasenjsko znaenje. Osim

Prvi dan sedmog mjeseca trube su pozivale na posebnu sveanost. Toga

Uzbudljiva i buna svetkovina koja vue podrijetlo iz vremena kada su

Jasmin Mili: POVIJESNI PREGLED LITURGIJE