RANKO MARINKOVI:

KIKLOP
Biljeka o piscu:
Ranko Marinkovi rodio se 22. veljae 1913. u Visu. Puku kolu zavrio je
u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je zavrio i
Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhien je te interniran u logor
Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari,
zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete
NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame
zagrebakoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebakoj
Akademiji za kazalinu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je
redoviti lan HAZU-a od 1983., a lan Drutva hrvatskih knjievnika od
1948. U dva je mandata bio vijenik HDZ-a u Skuptini grada Zagreba.
Hrvatski knjievnik Ranko Marinkovi bio je poznati prozni i dramski pisac,
odavno uvrten u obveznu kolsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop
prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala traena i itana
kao nikad prije. Marinkoviev knjievni opus raznovrstan je i bogat.
Obuhvaa poeziju, knjievne i kazaline kritike, eseje, drame, pripovijetke
i romane.
Suraivao je u Krleinu Peatu i manje poznatim asopisima, a u oujku
1939. u Hrvatskome narodnom kazalitu izvedena mu je prva drama
Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata poinje njegovo glavno
stvaralako razdoblje u kojem e napisati brojne novele, od kojih e se
neke poslije nai u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga
novog Marinkovieva djela bila je ne samo veliki knjievni, ve i kulturni
dogaaj, pa i drutveni, premda je stvarao u sjeni slubeno favoriziranih
autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u reiji Bojana
Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga
tadanjeg hrvatskog dramskog stvaralatva. Ona problematizira sukob
pojedinca s dogmatizmom i krutim drutvenim normama. U romanu
Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinkovi ocrtava Zagreb uoi
drugoga svjetskog rata, sluei se analitikim opisima psihikih stanja
likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog
oblikovanja nastao je i antiroman Zajednika kupka. Svoj opus zaokruio
je 1993. godine djelom simbolina naslova Never more (Nikad vie).
Dobitnik je vie knjievnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za knjievno
stvaralatvo Ivan Goran Kovai nagraeni su mu romani Kiklop i Never
more.
Marinkovieva djela prevedena su na mnoge jezike.
Najznaajnija djela su mu:

Novele:
Proze, Ni braa ni roaci, Oko Boje, Pod balkonima, Ruke, Ponienje
Sokrata
Eseji:
Geste i grimase, Nevesele oi klauna
Drame:
Glorija, Tri drame, Pustinja, Politeia
Romani:
Kiklop, Zajednika kupka, Never more
Svaku proznu fazu ranka Marinkovia prati i jedan dramski tekst, pa tako
je uz Proze objavljen Albatros, uz ruke se vee Glorija, a uz roman Kiklop
Politeia, iako objavljena deset godina kasnije. Uz antiroman Zajednika
kupka vee se sotija (komina dramska vrsta) Pustinja.
Uloga Kiklopa Polifema u romanu:
Kiklop Polifem, mitoloko udovite po kome je roman dobio naslov,
pojavljuje se u Homerovoj Odiseji. Bio je sin Poseidona, boga mora,
ljudoder kojem je Odisej iskopao oko. U Marinkovievom romanu ima
drugaiju ulogu.
Radnja romana smjetena je u Zagreb, neposredno prije drugog svjetskog
rata. U toj napetoj atmosferi strah pred nadolazeim ratom raste do
neizmjernosti, a glavni lik romana, Melkior Tresi, intelektualac i simbol
cijele jedne izgubljene i izbezumljene generacije, kao usporedbu za
nadolazeu katastrofu, rat koji e mnogima donijeti smrt, daje Kiklopa,
ljudodera, homersko udovite, koji ne bira svoj zalogaj, kao ni rat ne
bira svoju ljudsku rtvu. I prst na obarau za mene je vojnik., kako veli
pukovnik. Melkior ne vidi smisao u faistikoj ideologiji, ni u meusobnom
ljudskom klanju, a domoljublje mu je tek uspomena na lijepu uiteljicu
kojoj je pjevao domoljubne pjesme, zato kao glavni nain svoje
egzistencije bira panian i tjeskoban strah (Phobos).
Eros, Thanatos i Phobos:
Eros i Thanatos, Ljubav i Smrt veliko je dvojstvo klasine umjetnosti,
glavni pojmovi i smisao svakog klasinog djela. Marinkovi tome pridodaje
i Phobos, Strah. No taj trei pojam nadnio se preko svega, remeti svaki
mir i onemoguuje svaki napredak. ovjeanstvo umjesto u budunost
srlja u neljudski svijet u kojem ljudi kanibalski bezosjeajno kolju jedni
druge. Strah pred tim straniji je od smrti same; klasina smrt ispred
pojedinca stavlja naela za koja ovjek umire, dok je u kiklopovskoj
atmosferi predratnog Zagreba sve besmisleno. Naela koja opravdavaju
pokolj su bezumno faistiko mumljanje i prolijevanje krvi za kralja, u
emu zagrebaki intelektualci ne vide smisla, jer kralj s njima nema

apsolutno nikakve veze. Kako bi se smrt za ta naela mogla staviti ispred

pojedinca koji se najvie od svega boji besmislenog pokolja koji nije nita
drugo nego retardacija ovjeanstva sve do animalne faze? Za
izbezumljenog Melkiora nema druge nego izbjei odlazak u rat, muei
svoje tijelo glau, jer kosti nisu dobar zalogaj za Kiklopa.
Tehnika pisanja:
Tehnika kojom je pisam roman vrlo je sloen splet razliitih literarnih
postupaka i stilova. Uglavnom prevladava realistiko pripovijedanje s
unutarnjim monologom, tokom svijesti i imaginarnim dijalogom i
situacijama, iako je roman pisan u treem licu. Pisac biljei bilo koju
Melkiorovu misao ma kako bezazlena da bila. Iz toga se stvaraju i
imaginarni dijalozi, koji Melkioru kao asocijacije padaju na pamet.
Primjerice, kada Melkior u bolnikom krevetu zamilja razgovor s
medicinskom sestrom Acikom.
On je leao na odru: ruke uz tijelo, brada iznad pokrivaa, zaklopljene
oi. Ovako e to jednom biti doista. Uokolo cvijee, svijee, aputanje, a
sve u crnini. Udovica Acika. Nepristalo ime za udovicu, koketno. Ve
izmjenjuje poglede s Menjouom, a ni nos mi se jo nije ohladio. Trebalo
bi ih tui za ivota, preventivno. Zato me tue? Zbog ukaljane
uspomene, prokletnice! Izrast e dva udna stabla iznad moga groba,
spomenik koji e mi podignuti dva roga! I udri, udri Ili moda i bez
objanjenja, samo udri! Ne, Acika joj nikako ne pristaje. Nije ona to,
Acika. Lukrecija. Volio bih da se zovete Lukrecija. Zato? Lukrecija
je legendarna ena. Ubila se nakon silovanja. I ja bih se ubila kad bi mi
se takvo to dogodilo. Ne vjerujem. Zar zato to sam Acika? Ne
vjerujem u silovanje kao ni u bezgreno zaee. Ne vjerujem da ena
moe biti silovana. Kao da se to samo jednoj eni desilo? Moda se to
nekima i desilo, no samo djelomino. Ne elim ulaziti u detalje, to
preputam vaoj mati, ali drugi dio tog nasilnog ina nije vie nasilje.
Nego to je? (zacrvenjela se od ljutine)
O imaginarnim situacijama i dijalozima najbolje svjedoi Melkiorova
izmiljena pria o brodolomcima s broda Menelaja koji su zavrili na
polinezijskom otoku kanibala. Ta pria protee se cijelim romanom,
Melikior ju izmilja kao usporedbu sa svojim psihikim stanjem. Ljudoderi
su od posade prvo pojeli najdebljeg, a to je bio ef kuhinje. To je Melkiora
podsjealo na vojnu evidenciju, gdje izabiru one koji su sposobni za rat.
Najodvratnijeg od posade, lijenika, smrdljivog, runog, kanibali su
odbacili. Dakle, Melkior zakljuuje da mora gladovati i izmuiti svoje tijelo
da bi bio proglaen nesposobnim za vojsku kako bi izbjegao odlazak u rat.
Vano je takoer naglasiti da je glavna karakteristika Marinkovieve proze
prisutna i u Kiklopu, a to je krvavo ruganje, ironiziranje svega oko sebe
to mu se ini da je glupo, pa ako je potrebno, ruga se i samom sebi.
Slui se sarkazmom i to uvijek s odreenom distancom od predmeta koji
ironizira. Glavni likovi koji mu u tome slue su Melkior Tresi, u svojim

razmiljanjima, i Ugo, pijanica kojem je glavni cilj ostaviti svoje sluaoce

zaprepatenima.
Ironizacija knjievnih djela:
Vano je uoiti da je vrlo vaan element romana osporavanje i parodiranje
tradicije i tekstova knjievne batine, u emu veliku ulogu ima Ugo, ije
lakrdije dokazuju kamo vodi krivo shvaena knjievnost. On uporno
oponaa literaturu, no to isto radi i sam roman. Primjerice, dio koji
dokazuje Ugove lakrdije je i njegov ispad kad susree Melkiora na vagi
invalida u vei:
Pijanac (Ugo), meutim, skoi na vagu, zamahne eirom i vikne: Hej,
izvoik, vozi! Dri Melkiora oko vrata, drugom rukom mae i jezikom
pucka: konje tjera, pa zaklopivi oi stane u zanosu recitirati Jesenjina:
a poljem juri tua trojka,
na tuoj trojci tua mladost
gdje mi je srea, gdje mi je radost?
I suze mu potekoe. Ponavlja gdje mi je srea, gdje mi je radost? a suze
mu cure niz obraze. Gledaju ga ljudi kako ludo tjera trojku na vagi a suze
mu teku, pa netko apne s potovanjem plae. A on, valjda je uo apat
to suosjea s njegovim bolom, odjednom skoi s vage i isceri svoje crne
plombe.
Ugov cilj cijelo vrijeme bio je zapanjiti prolaznike, pa je i njegova lakrdija
zavrila budui da je dobio dokaz da netko zaista suosjea s njegovim
bolom, kojeg zapravo nije ni bilo. Njegov bol je krivo shvaena
knjievnost.
Ironizacija tekstova hrvatske knjievne batine:
Sve bijelo I mala neka bolest. Tiha i prostrana terasa nekog alpinskog
sanatorija za grudobolne. Nije htio rei tuberkulozne, ipak se bojao te
rijei. Pogled na planinska jezera i gleere. aa mlijeka na bijelom
stoliu. Lei u chaise-longu, a u rukama debela historija nekog dugog,
trideset, tristo, tri tisuegodinjeg rata. A podalje na terasi odmara se
zlatokosa i blijeda, grudobolna koja ita Sad bi netko napisao: ona ita
Werthera ili Adolpha ili Proljetne vode, a ba za inat neka ita
Kumiia, Jelkin bosiljak ili ak Sluaj od istog pisca. Lijepa banalnost
jedne tlapnje Lijepa zlatokosa u nekim mjestima u knjizi brie suzice i
skromno kaljuca. Sirotica. Sve blijedo, bolesno, tuno Banalno! Navla
banalno!
Za trajno osloboenje potrebna mu je bila upravo banalnost, bljutava,
tupa banalnost, sve bijelo i mala neka bolest, terasa, gleeri, mlijeko i
zlatokosa. I, Kumii!

Primjer za parodiranje hrvatske knjievne batine su Melkiorova

razmiljanja u kojima parodira tradiciju i ustaljene knjievne iskaze (sad
bi netko napisao: ona ita Werthera).
Likovi:
Melkior Tresi Glavni lik romana
Ugo Pijanica, Melkiorov prijatelj
Vivijana ena u koju je Melkior zaljubljen
Maestro Boem i teak rakija
Fredi Glumac koji je u vezi s Vivijanom na poetku romana
Enka Razmaena ljenikova ena, Melkiorova ljubavnica
Acika Medicinska sestra na odjelu na kojem je bio smjeten Melkior
ATMA Kiromant, Melkiorov susjed koji mu uporno pere mozak
Analiza likova:
Melkior Tresi
Melkiorov lik vrlo je temeljito i slojevito oslikan. Intelektualac, mlad
novinar, inteligentan i obrazovan ovjek. Vrlo je senzibilna i komplicirana
linost, radi ega je moda jedini lik u romanu koji se istinski i do sri boji
rata, jer uvia njegovu mo nad ivotima malih ljudi. U ritmu ivota koji je
potpuno poremeen radi nadolazeeg rata razoaran je svojim ivotom
koji se svodi na golo postojanje od danas do sutra, iekujui neizbjeno
zlo; poziv u vojsku. Taj strah nastoji utopiti u banalnosti; pijanevanju po
krmama, razgovorima s boemima, te odlascima k razmaenoj ljubavnici
Enki, nad ijim se moralom zgraa. Takoer, iznenauje ga i razoarava
laljivost i podlost tajanstvene ene kojoj ni ne zna ime, a zove je
Vivijanom. Uskoro poinje pretpostavljati da su sve ene tako dvoline.
U knjizi ga ostali likovi usporeuju s Raskoljnikovim. Smatraju da bi on
jedini iz njihovog drutva mogao biti inspiracija velikom knjievnom djelu
kao to je Zloin i kazna, to on i jest.
Nadolazei rat mui ga i opsjeda kao izraz ljudske brutalnosti i
neloginosti, pa ne mui samo svoje tijelo glau da bi izbjegao poziv u
vojsku, ve i svoju psihu, razmiljanjima o otuenju i totalnoj
dehumanizaciji svijeta. To otuenje nije kao u Ionesca, nemogunost
komunikacije bilo koje osobe s bilo kojom. Melkior ni u kom smislu nije
nesposoban komunicirati, ali ga nitko ne razumije zbog njegove
inteligencije i senzibilnosti. Drutvo boema, na kojima se ba i ne oituje
strah, ruga se njegovoj umnosti i njegovom strahu.
Napokon, poziv za vojsku dolazi. Melkior se ne pokuava uklopiti ni
dokazati, ne skriva svoj strah, ispada kukavica, no nije mu vano jer je
posve zapanjen grubom neloginou i brutalnou neukih vojnika i
asnika. Zahvaljujui tome dospijeva u bolnicu, kasnije u ludnicu. Nakon
to napokon dobiva priznanje da je nesposoban za vojnu slubu, jo je
vie izbezumljen i izgubljen nego prije. Dolazak Kiklopa predosjea se jae
nego ikada. Melkior potpuno gubi razum, to se oituje u njegovim

bezrazlonim akcijama; postaje bjegunac nakon to se dobrovoljno

prijavio za vojnu slubu. Na kraju, ve potpuno razorena razuma,
besciljno luta i etveronoke puzi prema zoolokom vrtu, poput ivotinje
kojoj je jedini cilj preivjeti.
Ugo
Lakrdija Ugo je zasigurno jedan od najveih figura u hrvatskoj
knjievnosti. Nikad sam, uvijek u drutvu; nikad u dijalogu, uvijek u
monologu, ali na sceni i pred publikom. Sve to ini je scena, igra,
spektakl, spreman je da sebe rtvuje za efektnu, neoekivanu i
paradoksalnu scenu. Smatra se da je on najjai izraz pieva pesimizma.
Melkior na vie mjesta spominje kako se boji njegovih ekscesa, u kojime
Ugo esto uplie i Melkiora i pri tome mu se ruga.
Odjednom je ispred njega izronilo pijano iscereno lice s tamnim
plombama. Ugo je predvodio rulju pijanica pokupljenih usput, po
krmama
Obratite pozornost propalice obratio se Ugo rulji evo nae savjesti,
poklonite se! (Za Melkiora)
Tri ene:
Vivijana je izrazito lijepa ena koja svojom ljepotom potpuno zaslijepljuje
Melkiora. Radi toga on ne vidi ono to je oito, da je ona laka ena, nego
naivno pokuava vjerovati da je aneo. Zapravo, iza sebe ima vrlo
sumljivu prolost. Gotovo na kraju knjige, Maestro pria Melkioru kako je
nekad bila udata za nekog sportaa, te da je potpuno opinila Maestra.
Kad su ostali sami i svukli se, zazvonilo je zvonce na vratima. Maestro je,
mislei da je to njen mu, dopustio Vivijani da ga strpa u ormar. No, to je
bio njen drugi ljubavnik, koji je prebio Maestra kad ga je naao u ormaru,
a ona se bez grinje savjesti kurvinski smijala i s uivanjem gledala
predstavu. Vrlo dobro nosi svoju masku. Iako je gotovo pred Melkiorovim
oima ljubakala s Ugom i Fredijem, uvjerava ga da Uga poznaje samo iz
vienja. Prilino je neobrazovana, kako ATMA kae, primitivna. Melkior ju
ne zanima upravo radi toga jer se zamara umnim stvarima.
Enka je razmaena ena uglednog lijenika, ni po emu moralnija od
Vivijane. No, ona uporno i iskreno vjeruje da je izrazito moralna ena,
iako mua vara ne samo s Melkiorom. Smatra da je njen brak savreno
sretan. Cendrava je i nauena da uvijek dobije ono to eli, a mu ju pazi i
mazi kao krhko naivno stvorenjce koje nemoe bez njega ivjeti.
Melkior, zgroen nad nemoralom tih dviju ena, smatra da je i medicinska sestra Acika takva. No,
potpuno ga iznenauje kad saznaje da se udala i
da je bila vjerna svom zaruniku.

Osnovni podaci o autoru:

Ranko Marinkovi je roen 1913. godine na Visu. Najistaknutiji je suvremeni hrvatski novelista, romanopisac,
dramski autor i esejist. Teme i likovi njegovih djela pripadaju mediteransko-otokom ili gradskom,
graanskom ili malograanskom svijetu. Djela su mu proeta crnim humorom, ironijom i traginim
shvaanjem svijeta. Najpoznatija njegova djela su: zbirka novela Ruke, roman Kiklop, drama Glorija...
Najosnovnije crte fabule:
1. slika
U maloj upi u Dalmaciji sveenici pokuavaju razbiti monotoniju malog mjesta i jedan od najmlaih, don
Jere smilja nain na koji bi uvrstio vjeru naroda. Zamilja kako bi bilo dobro zamjeniti kip bogorodice s
ivom opaticom koja bi povremeno pomakla oi i tako uvjerila ljude u postojanje Boga. Ostali sveenici se
ba i ne slau s tom idejom ali ipak pristaju. Don Jere zamoli predstojnicu oblinjeg samostaana da mu
poalje jednu opaticu, i jednog jutra stie Magdalena. Prije nje toga jutra u biskupiju dolazi i ovjek po imenu
Rikardo Kozlovi alias Floki Fleche. On pria sveenicima o svom kipu Isusa na raspelu u koji je ugradio
mehanizam koji pokree Isusovao tijelo, koje izgleda kao da je ivo. eli da ga sveenici prikau narodu, ali
ga don Jere otjera iz biskupije, jer smatra takvo djelo oskrvnuem prirodne ljepote, a ne svetom stvari.
Nakon toga Magdalena stie u biskupiju i don Jere joj povjerava zadatak. Ona mu pria kako se zaredila i
pria o svome ocu i njegovu cirkusu, te na kraju ispada da je Kozlovi Magdalenin otac.
2. slika
Radnja se nastavlja odvijati u crkvi gdje Magdalena sjedi glumei Madonu. Njezin otac dolazi u crkvu i
prepozna ju, ali ga don Zane odvlai i trai od njega da to prije predstavi kip Biskupu koji je za nj jako
zainteresiran. Kozlovi odlazi da uredi kip.
3. slika
Scena predstavlja sakristiju. Magdalena se gleda u ogledalu i divi se samoj sebi. Don Jere koji ve due
vrijeme gaji ljubav prema njoj, a ne eli to priznati, ulazi i kori ju jer je raspustila vie kose nego prije, a to bi
ljudi mogli primjetiti. Ukorava ju i zbog njenog ponaanja, a sve zato to joj ne moe otvoreno pristupiti.
Tome odvodi Magdalenu u crkvu, a don Zane ulazi. Don Jere i don Zane se svaaju, a don Zane mu kae da
se Magdalena zaljubila u njega. Odlaze odsluiti veernjicu.
4. slika
Radnja se odvija u Katedrali, kasno popodne poslije veernjice. Svi ljudi su ve izali iz crkve osim
Kozlovia i ene koja moli za svoga sina. Kozlovi gleda u Gloriju, a ona svijesna svoga zadatka ignorira oca.
ena ju moli da joj spasi sina, a otac ju moli da ga prihvati. Toma za to vrijeme eli zatvoriti crkvu pa tjera
Kozlovia van, ali Kozlovi se neda. On tvrdi da je to Glorija, a Toma ga uvjerava da je to samo kip. Dolazi
don Jere i uvjerava Kozlovia da to nije Glorija nego kip. Kozlovi krene prema vratima, ali zastane i kae
kako je to nekad bila njegova ki, ali ju je sada izgubio. Uto Glorija zajeca, a don Jere prie oltaru i u molitvi
se ispria gospi: Gospo, sagrijeio sam teko, oprosti. To je bilo za tvoju ast i slavu. Oprosti. Uto ue
don Zane i nita ne rekavi prijekorno pogleda don Jerea.
5. slika
Scena prikazuje sakristiju katedrale. Don Jere sjedi u fotelji, a Magdalena plae. On ju kori zato to je
proplakala pred ocem, a ona se pravda: Roeni se otac previjao preda mnom, a ja sam stajala mirno kao
kip! Gledala sam kako mi se starac mui, kako vas na koljenima moli za jednu moju rije, a ja sjedim tamo
podlo, kao najgora nitarija, bez i jedne suze u oku! Ona ga pita zato joj nije dopustio da vidi oca, a on joj
priznaje da nije elio da joj se vrati ljubav za onim ivotom. Ona mu na to priznaje da ga voli, ali on ipak ne
eli potpuno priznati da i on nju voli. Tada ulazi Tomo nosei novo raspelo. Don Jereu objanjava da ga je
biskup kupio od Kozlovia. Tad dolazi i ena koja je molila za svoga sina. Toma objanjava da joj je sin umro.
Don Jere okrivljuje Magdalenu zato to je eni dala lanu nadu, a ona sada eli samo vidjeti svoga oca.
Kozlovi nato provaljuje u sakristiju i ona odlazi s njim. Don Jere jo dugo ostaje sam i u napadu bijesa
razbije raspelo.

6. slika
Radnja se zbiva u cirkusu. Glorija opet nastupa, kao artistica. U garderobi pria sa Tonijem, jednim od
klauna. Kae mu kako vie ne moe moliti, kako je sve izgubila i kako je ustvari jako zla. Pria mu kako je
prije sedam godina skoro poginula, jer se trapez malo prije njene toke otrgnuo. Ona ga je primjetila jer je
ula glas: Pazi! Pazi! Toni ju razuvjerava, a ona kao da neto predosjea trai od Tonija da prenese poruku
maestru, da orkestar svira fortissimo. Toni izlazi, a ulazi Kozlovi. On joj prigovara da se Toni stalno smuca
oko nje, a ona ga samo umiri. Ponavljaju jo jednom neke datalje o toki i on odlazi. Dolaze etri klauna i
zabavljaju je. U zavrnom dijelu toke netko pokuca na vrata. U sobu ulazi don Jere, a klauni izlaze. On joj
govori kako je biskup umro, kako je don Zane dobio Biskupiju, a na kraju joj priznaje da je obolio na
ivcima i da je ovdje na ljeenju, te je doao kada je vidio plakat. Zatim joj kae kako je unitio kip, i kako
njoj, zbog njegovih grijeha, prijeti propast. Kae joj da e traiti od njenog oca da ju ne pusti da izvede toku,
ali uto u sobu ulazi Kozlovi. On ne eli posluati don Jeru, to zato to mu ne vjeruje, to zato to je
pohlepan za slavom. Glorija otjera don Jeru u gledalite i krene izvesti toku. Toni moli Kozlovia da zaustavi
toku jer je Glorija rastresena, ali Kozlovi ni njega ne poslua. Glorija pada i umire. Kozlovi ni ne plae za
njom, ve joj samo gladi lice i popravlja joj kosu. Orkestar zasvira posmrtnu koranicu, a etri klauna iznose
Gloriju. Don Jere ostaje sam i zaplae, a zastor se sputa svravajui tragediju.

Likovi:
sestra Magdalena (Glorija Fleche)
Rikardo Kozlovi (Floki Fleche)
Biskup
don Jere
don Zane
Toma
majka
Toni, Bimbo, Bepp i Kock- etri klauna

Karakterizacija likova:
Glorija je ena sa dva ivota, ali nije kako sama kae bludnica. Ona unato poznavanju vanjskog svijeta i
odbojnosti samostana, prihvaa taj samostanski, strogo vjerski ivot. Svoju elju da ga napusti uspjeno
potiskuje sve dok se svojim istim srcem ne zaljubi u don Jerea. Njezina ljubav je ista i iskrena, ali se don
Jere ne usuuje otvoreno priznati da je voli. On se boji priznati tako neto, jer nema onu unutranju snagu
koju posjeduje Glorija. Umjesto da joj kae da je voli on je stalno kori, vjeito pronalazi pogreke u njenom
ponaanju, izgledu... Iako se na poetku ini da Kozlovi bezgranini voli svoju ki, iz zadnje slike proizlazi
da je ta ljubav ljubomora, a njegova silna elja za Glorijom postoji veinom zato to bez nje cirkus propada.
Don Zane je stariji ovjek, koji je zbog svog ivotnog iskustva obino u pravu, ali ipak se on i don Jere
vjeito svaaju oko ovog ili onog. On cijeloj radnji daje stanovit balast, jer su njegove radnje dobro
promiljene i razraene.
Mjesto i Vrijeme u djelu:
Radnja se odvija negdje u Dalmaciji, ubrzo nakon drugog svjetskog rata.

Tema djela:
Neostvariva ljubav izmeu sveenika i redovnice.
Ideja djela:
Dokaz da ljudska dijela nisu uvjek dobra, iako su uinjena s plemenitim ciljem.
Sukobi:
Glavni sukob je ljubav izmeu don Jere i Magdalene i vjera koja takve veze zabranjuje. Drugi sukob je
izmeu Magdalene i Jagode tj. Glorije odnosno sukob vjerskog ivota i svijetovnog ivota.
Simbolinost:
Cirkus u ovoj drami ne postoji sluajno, ve zato da bi se crkvena uda mogla prikazati kao cirkusarije.

GLORIJA
- mirakl TEMA: manipulacija bespomonim pojedincem
BROJ LIKOVA:
BROJ INOVA: est slika
MJESTO RADNJE: biskupska kancelarija, katedrala, sakristija, cirkus
VRIJEME RADNJE: nakon II. svjetskog rata u Dalmaciji
KRATAK SADRAJ:
arko udei da vrati vjernike u crkvu, don Jere ne bira sredstva; asna sestra Magdalena, biva cirkuska
artistkinja, posluit e mu kao kip Bogorodice i "udo" e okupiti zabludjelo stado. Skeptik don Zane kua
ga odgovoriti, ali ne uspijeva. Sestra Magdalena nee moi zatomiti svoju ljubav spram fanatinog don
Jere i to e pokvariti itavu zamisao. Kada uvidi da je samo lutka u njegovim rukama, Magdalena se
vraa u cirkus i iznova postaje Glorijom. Tren prije njezina nastupa pojavljuje se don Jere i odgovara je,
ali ona odbija njegovo pozivanje na "malum omen", odlazi na trapez i pogiba.
"Glorija" je praizvedena 1955. godine u HNK u Zagrebu. Jedno je od najizvoenijih dramskih djela i u
hrvatskoj dramatici zauzima izuzetno mjesto.
BIOGRAFIJA:
Ranko Marinkovi roen je u Visu 1913. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Godine 1935. pokree s Ivanom Doneviem reviju "Dani i ljudi", pie prozu, knjievne i kazaline kritike.
Godine 1943. interniran je u logor Ferramonte na Kalabriji, odakle dospijeva u Bari i do konca rata boravi
u izbjeglikom logoru u el Shattu. Poslije rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH i Nakladnom zavodu
Hrvatske, te je direktor Drame HNK (1946-1950). Od 1950. do umirovljenja profesor je na Akademiji
dramske umjetnosti u Zagrebu. lan je HAZU. Objavio tri romana ("Kiklop" 1965, "Zajednika kupka"
1980, i "Never more" 1994), niz zbirki novela, zbirku kazalinih kritika i ogleda ("Geste i grimase", 1951),
zbirku drama "Tri drame: Albatros, Glorija, Politeia". Godine 1982. izala su mu i sabrana djela. Prevoen
i izvoen u inozemstvu.