Professional Documents
Culture Documents
Martin Hajdeger - Mišljenje I Pevanje
Martin Hajdeger - Mišljenje I Pevanje
MARTIN HAJDEGER
SAZVEA
79
MILJENJE
I PEVANJE
IZABRAO I PREVEO
BOIDAR ZEC
UREDNIK
MILO STAMBOLI
NOLIT BEOGRAD
1982
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
I
ta znai prevladavanje metafizike? Miljenje,
okrenuto istoriji bia, koristi taj naslov samo kao
pomono sredstvo, da bi postalo razumljivo. U stva
ri, taj naslov daje povoda za silne nesporazume, jer
ne doputa iskustvu da dosegne osnov kojim istorija
bia obelodanjuje svoju sutinu. Ova sutina je do
gaaj u kojem se prevazilazi i samo bie. Prevlada
vanje, pre svega, ne znai potiskivanje neke discipline
iz oblasti filozofske kulture. Metafizika je ve
zamiljena kao usud istine bivstvujueg, odnosno
bivstvenosti shvaene kao jo skriveno, ali osobito
prisvajanje prisvajanje, naime, zaborava bia.
Poto se prevladavanje zamilja kao proizvod fi
lozofije, pogodniji naslov bi bio: prolost metafizike.
Dabome, ovaj naslov stvara nove nesporazume. Pro
lost znai tu: nestati i ui u ono to je bilo. Time to
nestaje, metafizika jeste neto prolo. Prolost ne
iskljuuje ve ukljuuje to da tek sada metafizika za
poinje svoju bezuslovnu vladavinu u samom bivstvu-
MARTIN
HAJDEGER
juem i da, kao ovo bivstvujue, vlada u istine lienoj formi onog to je stvarno i predmeta. Meutim,
posmatrana sa stanovita njenih poetaka, metafizika
je u isti mah i neto prolo u smislu da je zapoela
svoje okonavanje. Okonavanje traje due nego do
sadanja istorija metafizike.
II
Metafizika se ne moe ukinuti kao kakvo milje
nje. ovek ni u kom sluaju nije kadar da nju ostavi
iza sebe kao uenje u koje niko vie ne veruje i koje
niko ne priznaje.
To da ovek kao animal rationale a to sada zna
i : kao stvorenje koje radi mora da bludi po pusti
njama opustoene zemlje moglo bi biti znak da se
metafizika dogaa zahvaljujui samom biu, a da se
prevladavanje metafizike zbiva kao prevazilaenje
bia. Jer, rad (upor. Ernst Jiinger, Der Arbeiter, 1932)
sada stie metafiziki rang bezuslovnog popredmeivanja svega to je prisutno u volji za volju.
Ako tako stoje stvari, mi ne smemo uobraavati
da stojimo van metafizike zato to slutimo njen kraj.
Jer, prevladana metafizika ne iezava. Ona se vraa
preobraena i nastavlja da vlada kao kontinuirana
razlika koja bie deli od bivstvujueg.
Propadanje istine bivstvujueg znai: oiglednost
bivstvujueg, i samo bivstvujueg, gubi raniju jedin
stvenost svog merodavnog zahteva.
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
III
Propadanje istine bivstvujueg dogaa se nemi
novno, i to kao dovrenje metafizike.
Propadanje se zbiva istovremeno i zbog sloma
metafizikom proetog sveta i zbog pustoenja zemlje
koje svoje korene ima u metafizici.
Slom i pustoenje nalaze svoje primereno ispunje
nje u tome da ovek metafizike, animal rationale, biva
vrsto po-stavljen kao radna ivotinja.
Takvo po-stavljanje potvruje krajnju zaslepljenost prema zaboravu bia. ovek, meutim, hoe
sebe kao dobrovoljca volje za volju, kome svaka istina
postaje ona zabluda koja mu je potrebna da bi sebi
obezbedio iluziju kako volja za volju ne moe hteti
nita drugo nego nitavno nitavilo, spram kojeg
samu sebe potvruje, ne bivajui kadra da spozna
svoju potpunu nitavnost.
Pre nego to bude moglo da se u svojoj poetnoj
istini dogodi, bie mora da se skri kao volja; svet
mora da se dovede do sloma, zemlja opustoi, a
ovek prisili na puki rad. Tek posle takve propasti
dogaa se, kroz dugi period, nagli trenutak poetka.
U propasti okonava se sve, to jest bivstvujue u celini istine metafizike.
Propast se ve dogodila. Posledice tog dogaaja
su datosti u svetskoj istoriji naeg veka. One daju jo
samo tok onog to se ve okonalo. Njegov tok se
istoriografski i tehniki sreuje u smislu poslednjeg
stadijuma metafizike. Takvo sreivanje slae, poslednji put, ono to se ve okonalo, dajui mu privid
stvarnosti, stvarnosti ije je dejstvo neodoljivo zato
to sugerie da se moe proi bez razotkrivanja sutine
10
MARTIN
HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
11
12
MARTIN HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
13
VI
Dovrenje metafizike poinje zajedno sa Hegelovom metafizikom apsolutnog znanja kao volje duha.
Zato je ta metafizika tek zaetak dovrenja
zato ona nije samo dovrenje? Zar do nje same nije
stigla bezuslovna izvesnost, i to kao apsolutna stvar
nost?
Postoji li tu jo kakva mogunost samonadilaenja ? Oigledno da ne postoji. Ali jo nije iskoriena
mogunost bezuslovnog bavljenja sobom kao voljom'
ivota. Volja se jo nije kao volja za volju pojavila
u svojoj stvarnosti koju je sama pripremila. Zato
apsolutna metafizika duha jo nije dovrenje meta
fizike.
Uprkos plitkoumnom brbljanju o raspadu Hegelove filozofije, jedna stvar ostaje van svake sumnje:
u devetnaestom veku samo je ta filozofija odreivala
stvarnost, iako ne u spoljanjem obliku prihvaenog
uenja, ve kao metafizika, kao vladavina bivstvenosti u smislu izvesnosti. Pokreti suprotni ovoj meta
fizici pripadaju njoj samoj. Od trenutka Hegelove
smrti (1831) sve je samo takav protivpokret ne
iskljuivo u Nemakoj, ve i u celoj Evropi.
VII
Karakteristino je za metafiziku to da se u itavoj
njenoj istoriji existentia ako je uopte o njoj re
uvek razmatra samo ukratko i kao neto to se
samo po sebi razume. (Upor. oskudno objanjenje
postulata stvarnosti u Kantovoj Kritici istog uma.)
14
MARTIN
HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
15
16
MARTIN HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
17
X
Volja za volju, ne bivajui kadra da to zna i ne
doputajui bilo kakvo znanje o tome, iskljuuje
svaku sudbinu; pod ovom reju ovde shvatamo pri
znanje oiglednosti bia onog to jeste. Volja za
volju stvrdnjava sve u nesudbonosnost. Posledica te
nesudbonosnosti je neistorinost, iji je znak domi
nacija istoriografije. Bespomonost istoriografije jeste
istorizam. Ako bi ovek hteo da istoriju bia sredi
shodno danas uobiajenom istoriografskom pred
stavljanju, taj nesreni pokuaj potvrdio bi, na najoigledniji nain, dominaciju zaborava sudbine bia.
Epoha dovrene metafizike nalazi se pred svojim za
etkom.
Volja za volju iznuava za sebe, kao osnovne forme
18
MARTIN HAJDEGER
XI
U volji za mo Nieova metafizika obelodanjuje
pretposlednju etapu procesa, u kojem bivstvenost
bivstvujueg razvija svoju volju kao volju za volju.
To to se jo nije pojavila poslednja etapa ima svoje
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
19
20
MARTIN HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
21
XII
Nieova metafizika volje za mo ve je nagovetena u sledeoj reenici: Grk je znao i oseao
uase i strahotnosti postojanja: da bi uopte mogao
da ivi, morao ih je prekriti velelepnim snom o olimpij
cima. (Sokrat i grka tragedija, 3. poglavlje, 1871.
22
MARTIN
HAJDEGER
XIV
Kako predmetnost stie takav karakter da ini
sutinu bivstvujueg kao takvog?
Ljudi bie zamiljaju kao predmetnost, a zatim
se, polazei od te injenice, mue da dokue bivstvujue po sebi, pri emu zaboravljaju da zapitaju i
kau ta tu znai bivstvujue, a ta po sebi.
ta je bie? Smemo li da zapitamo bie ta je
ono? Bie ostaje neto o emu ne pitamo, neto to
se samo po sebi razume i o emu se, stoga, ne raz
milja. Ono poiva u odavno zaboravljenoj i osnova
lienoj istini.
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
23
XV
Predmet u smislu ob-jekta postoji tek tamo gde
ovek postaje subjekt, gde subjekt postaje ja, a ovo
ja ego cogito; tek tamo gde se to cogitare u svoj
sutini shvata kao iskonski sintetiko jedinstvo trans
cendentalne apercepcije; tek tamo gde se dosee
najvia taka za logiku (uistinu, kao izvesnosti
onog ja mislim). Tek se tu sutina predmeta poka
zuje u svojoj predmetnosti. Tek tu potom postaje
moguno i neizbeno da se sama predmetnost pojmi
kao novi, istinski predmet i da se o njoj bezuslovno
razmilja.
XVI
Subjektitet, predmet i refleksija pripadaju jedno
drugom. Tek kad se iskusi refleksija kao takva
naime, kao odnos prema bivstvujuem, koji nosi
sve ostalo tek se tada bie moe odrediti kao pred
metnost.
Iskustvo refleksije kao tog odnosa pretpostavlja,
meutim, da se uopte odnos prema bivstvujuem
iskusio kao repraesentatio: kao pred-stavljanje.
Ali to moe da postane stvar sudbine samo onda
kad je idea ve postala perceptio. U temelju ovog postajanja lei preobraaj istine kao saglasnosti u istinu
kao izvesnost preobraaj u kojem, meutim,
adaequatio ostaje sauvana. Izvesnost kao samoobezbeenje (htenje-sebe-samog) jeste iustitia kao oprav
danje odnosa prema bivstvujuem i prvog uzroka onog
to jeste, a time i kao opravdanje pripadnosti bivstvu-
24
MARTIN HAJDEGER
juem. Iustificatio u onom smislu koji mu daje reformacija i Nieov pojam pravednosti kao istine jesu
jedno te isto.
Po svojoj sutini, repraesentatio se temelji u reflexio.
Stoga sutina predmetnosti kao takve postaje oi
gledna tek tamo gde se sutina miljenja spoznaje i
eksplicitno ispunjava kao ja neto mislim, to jest
kao refleksija.
XVII
Kant je na putu da sutinu refleksije promilja u
transcendentalnom, odnosno ontolokom smislu. On
to ini u jednoj neprimetnoj i uzgrednoj opasci koja
je u Kritici istog uma skrivena pod naslovom O
amfiboliji pojmova refleksije. Taj odeljak je dodatak,
ali on sadri sutinski uvid i kritiki dijalog s Lajbnicom, a time i sa celokupnom dotadanjom metafi
zikom onakvom metafizikom kakvu je vidi sam
Kant, a vidi je kao metafiziku koja se u svom onto
lokom ustrojstvu temelji na jastvu.
XVIII
Ako posmatramo spolja, ini nam se da je jastvo
samo naknadno uoptavanje, samo apstrakcija onog
to je jastveno, izvedena na osnovu ovekovih poje
dinanih ja. Dekart oigledno ima na umu, pre
svega, svoje sopstveno ja, shvaeno kao ja po
jedinane osobe (res cogitans kao substantia finita).
Kant, meutim, razmilja o svesti uopte. Samo,
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
25
26
MARTIN
HAJDEGER
XIX
Volja za volju postavlja, kao uslove svoje mo
gunosti, obezbeenje postojanosti (istinu) i preteran
razvoj nagona (umetnost). Volja za volju, dakle, ak
i bivstvujue organizuje kao bie. Tek u njoj tehnika
(obezbeenje postojanosti) i bezuslovno odsustvo
razmiljanja (doivljaj) stiu dominaciju.
Tehnika kao najvia forma racionalne svesti (shva
ene tehniki) i odsustvo razmiljanja kao organizovana, samoj sebi nerazumljiva nemo da se uspostavi
odnos sa onim to je vredno pitanja, pripadaju jedno
drugom: oni su jedno te isto.
Pretpostavimo da je italac ve dokuio i shvatio
zato je to tako i kako je do toga dolo.
Preostaje nam da razmotrimo jo samo jednu
stvar, onu, naime, da se antropologija ne iscrpljuje
u istraivanju oveka ni u htenju da se sve objasni
ovekom i kao njegov izraz. ak i tamo gde se ne
istrauje, gde se tavie trae odluke, sve se odvija
na takav nain da se najpre jedno ovetvo izigrava
drugim, da se ovetvo priznaje kao prvobitna snaga,
ba kao da je ono prvi i poslednji element u svem
bivstvujuem, a da su ovo bivstvujue i njegovo svag
danje tumaenje samo posledica.
Tako u prvi plan izbija jedino merodavno pitanje:
kojem obliku pripada ovek? Oblik se ovde za
milja na neodreen metafiziki nain, to znai
platonski, zamilja se kao ono to jeste i to ponajpre
odreuje svu tradiciju i razvoj, a samo ipak ostaje
nezavisno od njih. Ovo anticipujue priznavanje o-
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
27
28
MARTIN
HAJDEGER
volju je najvia i bezuslovna svest raunskog samoobezbeenja rauna (upor. Volja za mo, br. 458).
Zato njoj pripada svestrano, stalno, bezuslovno
istraivanje sredstava, razloga, prepreka; pripada joj
izraunato menjanje ciljeva i igranje njima; obmana
i manevar; inkvizitornost shodno kojoj je volja za
volju prema sebi samoj jo nepoverljiva i uzdrana
i ni na ta drugo ne misli nego na obezbedenje sebe
kao same moi.
Bez-ciljnost i to sutinska bez-ciljnost bezuslovne volje za volju jeste dovrenje sutine volje,
sutine koja je sebe nagovestila u Kantovom pojmu
praktinog uma kao iste volje. ista volja hoe samu
sebe i jeste, kao volja, bie. Zato su, sa stanovita
sadraja, ista volja i njen zakon neto formalno.
ista volja je samoj sebi jedini sadraj kao forma.
XXII
Zato to je volja ponekad otelotvorena u poje
dinanim ljudima volje, ini se kao da je volja za
volju isijavanje iz tih osoba. Javlja se miljenje da je
ljudska volja izvor volje za volju, dok u stvari
volja za volju hoe oveka, a da on ipak ne dokuuje
sutinu tog htenja.
Ukoliko je ovek neto to se na taj nain hoe i
to je ve postavljeno u volji za volju, utoliko u samoj
njegovoj sutini volja neminovno biva takoe oslovljena i osloboena kao instanca istine. Svuda se na
mee pitanje da li pojedinac i zajednice jesu zahvalju
jui toj volji, ili da li oni s njom, ili ak protiv nje,
jo pregovaraju i cenjkaju se, ne znajui da ih je ona
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
29
MARTIN HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
XXVI
30
XXV
Bol, koji se mora najpre iskusiti i podneti do kraja,
jeste uvid i znanje da je nemanje nevolje najgora i
najskrivenija nevolja to poinje da deluje tek onda
kad dolazi sa najvee daljine. Nemanje nevolje se
sastoji u verovanju da imamo u ruci ono to je stvarno
i stvarnost i da znamo ta je to to je istinito, nemajui,
meutim, potrebe da znamo gde prebiva sama istina.
Sutina nihilizma, posmatrana sa stanovita istorije bia, jeste naputenost bia ukoliko se u naputenosti dogaa to da se bie uputa u smicalice.
Takvo uputanje uzima oveka u bezuslovnu slubu.
Ona ni u kom sluaju nije pad, a ni neto negativno
u bilo kojem smislu.
Zato i nije svako oveanstvo podesno za istorijsku
realizaciju bezuslovnog nihilizma. Zato je ak neop
hodna i borba u kojoj se odluuje koje je oveanstvo
sposobno za bezuslovno dovrenje nihilizma.
31
32
MARTIN HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
33
34
35
MARTIN HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
36
MARTIN HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
37
38
MARTIN HAJDEGER
PREVLADAVANJE METAFIZIKE
XXVII
39
XXVIII
Samo puka akcija nee promeniti svet, poto bi
e shvaeno kao delatnost i delanje svekolikom
bivstvujuem onemoguuje pristup dogaaju. ak
ni ogromna patnja, koja krui zemljom, nije kadra
da neposredno izazove promenu zato to se ona,
patnja, doivljava samo kao patnja, kao neto pa
sivno, i na taj nain kao stanje suprotno akciji; otuda
se ona zajedno sa akcijom doivljava u istom bitnom
podruju volje za volju.
Ali zemlja ostaje skrivena u neprimetnom zakonu
mogunosti koja ona jeste. Volja je moguem kao
cilj nametnula nemogue. Mahinacija, koja organizuje
takvu prisilu i njome gospodari, ima svoje korene u
sutini tehnike, uzetoj ovde u znaenju istovetnim
sa pojmom metafizike koja se dovrava. Bezuslovna
jednoobraznost svega ljudskog na zemlji, kojim gospo
dari volja za volju, jasno pokazuje besmislenost apso
lutno postavljenog ljudskog delanja.
Pustoenje zemlje poinje kao nameran, ali u
svojoj sutini nedokuen i nedokuiv, takoe, proces.
Ono poinje u trenutku kada se sutina istine omeava
kao izvesnost u kojoj ljudsko predstavljanje i pro
izvoenje najpre postaje sigurno u samo sebe. Taj
trenutak u istoriji metafizike Hegel shvata kao tre
nutak u kojem apsolutna samosvest postaje naelo
miljenja.
40
MARTIN HAJDEGER
NAELO IDENTITETA
42
43
MARTIN HAJDEGER
NAELO IDENTITETA
44
MARTIN HAJDEGER
NAELO IDENTITETA
gde imamo ma kakav odnos prema svakojakom bivstvujuem, nalazimo identitet koji nam postavlja svoj
zahtev. Ako taj zahtev ne bi bio postavljen, bivstvujue nikad ne bi bilo kadro da se pojavi u svom biu.
Prema tome ne bi bilo nauke. Jer, ako joj ne bi
unapred bio svagda zajemen identitet njenog pred
meta, nauka ne bi mogla da bude ono to ona jeste.
Tim jemstvom istraivanje omoguuje svoj rad. Pa
ipak, predstava-vodilja o identitetu predmeta nikad
naukama ne donosi opipljivu korist. Dakle, uspenost
i plodonosnost naunog saznanja svuda poiva na
neem beskorisnom. Zahtev, koji postavlja identitet
predmeta, govori bez obzira da li ga nauke uju ili
ne, da li prelaze preko onog to su ule ili se time
zapanjuju.
Zahtev, koji postavlja identitet, govori iz bia
bivstvujueg. Meutim, tamo gde se u zapadnom
miljenju najranije i posebno pojavljuje bie bivstvu
jueg, kod Parmenida, naime, tu to auto, ono to je
identino, govori maltene prejako. Jedan od Parmenidovih fragmenata glasi:
45
47
MARTIN HAJDEGER
NAELO IDENTITETA
46
48
49
MARTIN HAJDEGER
NAELO IDENTITETA
50
MARTIN HAJDEGER
NAELO IDENTITETA
51
52
53
MARTIN HAJDEGER
NAELO IDENTITETA
54
55
MARTIN HAJDEGER
NAELO IDENTITETA
56
MARTIN HAJDEGER
ONTO-TEO-LOKO USTROJSTVO
METAFIZIKE
58
MARTIN HAJDEGER
59
60
MARTIN HAJDEGER
61
62
MARTIN HAJDEGER
Uz tree pitanje:
Za Hegela, razgovor s minulom istorijom filo
zofije ima karakter ukidanja, to jest posredujueg
poimanja u smislu apsolutnog utemeljenja.
Za nas, karakter razgovora sa istorijom miljenja
nije vie ukidanje, ve korak nazad.
Ukidanje vodi u nadvisujue-skupljajuu oblast
apsolutno postavljene istine, istine u smislu sasvim
razvijene izvesnosti znanja koje zna sebe.
63
64
MARTIN HAJDEGER
65
66
MARTIN HAJDEGER
67
68
MARTIN HAJDEGER
jeste slobodno i spontano samouputanje u bivstvujue kao takvo, onda bog moe da dospe u filozofiju
jedino ako ona sama, shodno svojoj sutini, zahteva
i odreuje da, i na koji nain, on ue u nju. Zato pi
tanje: kako bog ulazi u filozofiju? vodi nazad ka pi
tanju: otkud potie onto-teoloko sutinsko ustroj
stvo metafizike? Prihvatiti potonje pitanje znai iz
vesti korak nazad.
inei taj korak nazad, mi emo sada da raz
miljamo o sutinskom poreklu onto-teoloke struk
ture cele metafizike. Zapitaemo: kako bog, a s njim
u vezi i teologija, i zajedno s teologijom onto-teoloki
karakter, ulazi u metafiziku? Ovo pitanje postavlja
mo u razgovoru sa itavom istorijom filozofije. Ali
u isti mah ga postavljamo i s posebnim osvrtom na
Hegela. To nas navodi da najpre razmislimo o neem
neobinom.
Hegel razmilja o biu u njegovoj najpraznijoj
praznini, dakle: u njegovom najoptijem aspektu.
U isti mah on o njemu razmilja i u njegovoj savre
noj punoi. Pa ipak, spekulativnu, to jest pravu fi
lozofiju Hegel ne zove onto-teo-logijom, ve naukom
logike. Dajui joj takvo ime, on obelodanjuje neto
to je presudno. Shvativi re misao kao singulare
tantum, za tili as bismo, naravno, mogli da nazivanje
metafizike logikom objasnimo ukazivanjem na i
njenicu da je, za Hegela, stvar miljenja ipak misao.
Misao, miljenje, jeste oigledno i shodno starom
obiaju tema logike. Zaista. Ali isto tako je neosporno
da Hegel, veran tradiciji, stvar miljenja vidi u bivstvujuem kao takvom i kao celini, u kretanju bia
od njegove praznine ka njegovoj razvijenoj punoi.
Kako, meutim, bie moe uopte da doe do
69
70
MARTIN HAJDEGER
71
72
MARTIN HAJDEGER
73
74
MARTIN HAJDEGER
75
76
MARTIN HAJDEGER
77
78
MARTIN HAJDEGER
79
80
MARTIN HAJDEGER
ONTO-TEO-LOKO USTROJSTVO
METAFIZIKE
81
82
MARTIN HAJDEGER
GRAENJE,
STANOVANJE,
MILJENJE
85
MARTIN HAJDEGER
va na stan. Voza teretnjaka je kod kue na auto-putu, ali on tamo nema svoje sklonite; radnica je
kod kue u predionici, ipak ona tamo nema svoj
stan; glavni inenjer je kod kue u elektrani, ali on
tamo ne stanuje. Pomenute graevine udomljuju oveka. On ih nastanjuje, a ipak u njima ne stanuje,
ukoliko stanovati znai samo: posedovati nekakvo
sklonite. Naravno da to, pri dananjoj oskudici u
stanovima, ve umiruje i raduje; graevine za sta
novanje odista pruaju sklonite; danas se stanovi
mogu ak dobro rasporediti, mogu da budu laki za
odravanje, da budu privlano jevtini, prozrani,
svetli, okrenuti prema suncu. No da li stanovi jeme
da e se u njima zbivati stanovanje? Ipak, one gra
evine, koje nisu stanovi, sa svoje strane su odreene
u pogledu na stanovanje, ukoliko ljudima slue za
stanovanje. Tako bi stanovanje u svakom sluaju
bilo cilj to stoji pred svekolikim graenjem. Stano
vanje i graenje su jedno prema drugom u odnosu
cilja i sredstva. Meutim, samo dok ovo imamo na
umu, mi stanovanje i graenje smatramo dvema odvo
jenim delatnostima, a to je ideja koja u sebi ima neto
tano. Uprkos tome, shema cilja i sredstva onemogu
ava nam uvid u sutinske odnose. Naime, graenje
nije samo sredstvo stanovanja i put do njega; ono
je ve u sebi samom stanovanje. Ko nam to kae ?
Ko nam uopte daje meru kojom moemo da izmerimo sutinu stanovanja i graenja? Jezik je taj koji
nam govori o sutini neke stvari, pod pretpostavkom
da vodimo rauna o njegovoj vlastitoj sutini. Me
utim, Zemljinim arom besni, razume se, razuzdano
i umeno zborenje, pisanje i emitovanje kazanih
rei. ovek se ponaa kao da je on tvorac i gospodar
84
86
MARTIN HAJDEGER
87
88
MARTIN HAJDEGER
89
90
MARTIN HAJDEGER
91
92
MARTIN HAJDEGER
93
94
GRAENJE,
MARTIN HAJDEGER
STANOVANJE
MILJENJE
95
96
MARTIN HAJDEGER
97
98
MARTIN HAJDEGER
99
100
MARTIN HAJDEGER
miljamo kao delatnost ije izvoenje ima za posledicu nekakav rezultat recimo, gotovu graevinu.
Mogue je da se proizvoenje tako predstavi; nije
to netano, no nikad ne biva dotaknuta sutina stvari.
Sutina proizvoenja je takvo donoenje koje iznosi
neto na videlo. Naime, graenje donosi etvorstvo
u stvar u most, i iznosi tu stvar, kao nekakvo mesto,
na videlo, unosi nju u ono to je ve prisutno i za ta
je tek sada posredstvom toga mesta nainjeno pro
stora.
Proizvoenje to je na grkom tikto. Korenu
ovog glagola, tec, pripada re techne, tehnika. Za
Grke re techne nije znaila ni umetnost ni zanat, ve:
dozvoliti neemu ovome ili onome da se na
ovaj ili onaj nain pojavi kao prisutno. Grci raz
miljaju o techne, proizvoenju, imajui u vidu i
njenicu da ono doputa pojavljivanje neega. Tako
zamiljeno techne odvajkada se skriva u tektonskom
elementu arhitekture. Odnedavno se ono jo odlunije
skriva u tehnikom elementu mainske tehnike. No
sutina gradeeg proizvoenja ne moe se dovoljno
shvatiti niti sa stanovita arhitekture niti sa stanovita
inenjerskog graevinarstva niti polazei od njihove
puke kombinacije. Gradee proizvoenje ne bismo
saobrazno odredili ni tada kada bismo hteli da o nje
mu u skladu s prvobitnim smislom grkog techne
mislimo samo kao o doputanju da se neto pojavi,
doputanju koje neto proizvedeno, kao neto pri
sutno, donosi meu stvari to su ve prisutne.
Sutina graenja jeste doputanje stanovanja. Gra
enje ostvaruje svoju sutinu u podizanju mesta
putem spajanja njihovih prostora. Samo ako smo
sposobni za stanovanje, moemo graditi. Za trenutak
GRAENJE, STANOVANJE
MILJENJE
101
102
MARTIN HAJDEGER
GRAENJE,
STANOVANJE, MILJENJE
103
STVAR
STVAR
105
106
MARTIN HAJDEGER
STVAR
107
108
MARTIN HAJDEGER
STVAR
109
110
MARTIN
HAJDEGER
STVAR
III
1 12
113
MARTIN HAJDEGER
STVAR
114
MARTIN HAJDEGER
STVAR
115
116
MARTIN HAJDEGER
STVAR
117
118
MARTIN HAJDEGER
STVAR
119
120
MARTIN HAJDEGER
STVAR
121
122
MARTIN HAJDEGER
na tome to uzroci i razlozi ostaju neprikladni svetovanju sveta. im ljudsko saznanje tu zaite objanje
nje, ono ne premauje sutinu sveta, ve se srozava
ispod nje. Ljudska potreba za objanjavanjem uopte
ne dosee do onog prostog u jednostavnosti svetovanja. Nebo i zemlja, boanstva i smrtnici sve to sje
dinjeno jedno s drugim bivaju ve zatrveni u svojoj
sutini, ako se pokuaju predstaviti samo kao razdvo
jene stvarnosti koje valja jednu drugom obrazlagati
i objanjavati.
Jedinstvo etvorstva jeste etvorovanje. Ali to se
etvorovanje ni u kom sluaju ne deava tako da
obuhvata ono etvoro ,i tek naknadno kao obuhvatajui element biva njima pridodato. Isto tako,
etvorovanje se ne iscrpljuje ni u injenici da se zemlja
i nebo, boanstva i smrtnici kad ve postoje na
laze odvojeno jedno kraj drugog.
etvorovanje postoji kao prisvajajua ogledalska
igra onih to su jednostavno povereni jedno drugom.
Ono postoji kao svetovanje sveta. Ogledalska igra
sveta je kolo prisvajanja. Stoga kolo ne obuhvata
ono etvoro poput obrua. Kolo je prsten koji pove
zuje, poto igra kao ogledanje. Prisvajajui, kolo
zemlju i nebo, boanstva i smrtnike obasjava sjajem
njihove jednostavnosti. Sijajui, prsten zdruuje ovo
etvoro, svuda otvoren zagoneci njihove sutine. Sabra
na sutina povezujue ogledalske igre sveta jeste
uprstenjenost (Gering). U ovoj uprstenjenosti ogledajue-igrajueg prstena, zemlja i nebo, boanstva i
smrtnici ugneuju se u svoju zajedniku prisutnost
u kojoj svako ipak zadrava svoju sopstvenu sutinu.
Tako ugneeni, oni gipko svetujui spajaju
svet.
STVAR
123
125
MARTIN HAJDEGER
STVAR
124
POGOVOR
Pismo mladom studentu
Frajburg u Br., 18. juna 1950.
Dragi gospodine Buhneru,
zahvaljujem vam se na pismu. Vaa pitanja su sutin
ska, argumentacija je tana. Ipak, ostaje da se raz
misli: da li ona dodiruju ono to je od presudnog zna
aja.
Vi pitate: odakle miljenje o biu prima (kratko
reeno) svoj nalog?
Pri tom, vi bie ne uzimate kao objekt, a milje
nje ne smatrate pukom delatnou subjekta. Miljenje,
koje lei u osnovu ovog predavanja (Stvar), nije
puko predstavljanje neeg predrunog. Bie ni u
kom sluaju nije istovetno sa stvarnou niti sa upravo
determinisanom aktualnou. Takoe, bie ni u kom
sluaju nije sueljeno sa ne-vie-biem i jo-ne-biem;
ovo dvoje i samo pripada sutini bia. Tako neto
je do izvesnog obima, naravno metafizika ve
naslutila u svom, istina, teko shvatljivom uenju o
126
MARTIN HAJDEGER
STVAR
127
128
MARTIN HAJDEGER
130
MARTIN HAJDEGER
131
132
MARTIN HAJDEGER
2.
U jednoj fragmentarnoj skici koja potie iz istog
vremena (1800) kao i navedeno mesto iz pisma, pesnik
kae: No ovek stanuje u kolibama, odeom pre
kriva svoju stidljivu nagost, mnogo je iskreniji i
paljiviji takoe, a njegov razum poiva na tome
to uva duh kao svetenica nebeski plam. I zato je
njemu koji je bogovima slian svojstvena sloboda i
via mo da nareuje i ispunjava, i zato je njemu
dato najopasnije od svih dobara jezik, da njime
stvarajui, razarajui i propadajui, i vraajui se
veno ivoj uiteljici i majci daje svedoanstvo o
onom ta on, ovek, jeste; da njime dokazuje kako
je od nje nasledio, nauio ono to je u njoj najvie
boansko njenu svedreu ljubav (IV, 246).
Jezik, polje najnevinijeg od svih zanimanja, jeste
najopasnije od svih dobara. Kako meusobno po
miriti obe te odredbe? Zasad emo to pitanje ostaviti
po strani i razmisliti o trima pretpitanjima: 1. ije
dobro jeste jezik? 2. U kojoj meri je on najopasnije
dobro? 3. U kojem smislu je on uopte neko dobro?
Imajmo u vidu pre svega na kojem mestu stoji
taj iskaz o jeziku: u skici za jednu pesmu koja treba
da kae ta je ovek za razliku od drugih bia priro
de; navode se rua, labudovi, jelen u umi (IV, 300 i
385). Zato navedeni fragment, distancirajui oveka od
drugih ivih bia, zapoinje reima: No ovek sta
nuje u kolibama.
Ko je ovek? Onaj koji mora davati svedoanstvo
o onom ta on jeste. Davati svedoanstvo je isto to
i pokazati, ali istovremeno jamiti za ono to je po
kazano. ovek je onaj koji jeste upravo u potvrivanju
1 33
vlastitog postojanja. To potvrivanje ovde ne podrazumeva nekakav naknadni, usputni izraz ovekova
bia, nego ini ljudsko postojanje. Ali, ta ovek
treba da svedoi? Svoju pripadnost zemlji. Ona po
iva na tome to je ovek naslednik i uenik u svemu.
Meutim, sve je u konfliktu. Ono to stvari u kon
fliktu razdvaja i time ujedno spaja, Helderlin naziva
prisnou. Potvrivanje pripadnosti toj prisnosti
zbiva se stvaranjem jednog sveta i njegovim razvojem,
isto kao i razaranjem tog sveta i njegovom smru.
Potvrivanje ovekova bia, a samim tim i njegovo
istinsko ispunjenje, deava se na osnovu slobodne
odluke. Ona zahvata ono nuno i sebe povezuje s naj
viim zahtevom. Posvedoavanje pripadnosti bivstvujuem u celini deava se kao istorija. Da bi istorija
bila mogua oveku je dat jezik. On je ovekovo
dobro.
U kojoj je meri, meutim, jezik najopasnije
dobro? On je opasnost nad opasnostima, jer pre
svega stvara mogunost za opasnost. Opasnost je
ugroenost bia od strane bivstvujueg. Tek sad je
ovek snagom jezika uopte izloen onom obelodanjenom to kao bivstvujue pritiska i uznosi njegovo
postojanje, a kao nebivstvujue vara i razoarava.
Tek jezik stvara jasna mesta na kojima je bie ugro
eno i gde preti zbrka, a na taj nain stvara i mo
gunost gubitka bia, to jest stvara opasnost. No jezik
nije samo opasnost nad opasnostima, ve u sebi
nuno krije i stalnu opasnost za samog sebe. On ima
za zadatak da u delu obelodani i ouva bivstvujue
kao takvo. U jeziku moe da doe do rei ono to je
najistije i ono najskrivenije, u istoj meri kao i ono
to je mutno i prosto. ak se bitna re mora uiniti
134
MARTIN HAJDEGER
135
136
MARTIN HAJDEGER
je prvi plan jezika. Ali ta znai razgovor? Obelodanjeno govoriti s nekim o neem. Pri tom govorenje
posreduje u prilaenju nekog nekome. Sam Helderlin
kae: Otkad jesmo razgovor i moemo uti jedni
druge. Sposobnost da ujemo nije tek posledica
govorenja nekog s nekim, nego pre obrnuto: njegova
pretpostavka. Samo to je i umenje da ujemo u sebi
ve upueno opet na mogunost rei i iziskuje re.
Umenje govorenja i umenje da ujemo jesu podjedna
ko iskonska. Mi jesmo razgovor a to znai: mo
emo uti jedni druge. Jesmo razgovor, to u isti
mah uvek znai: jesmo jedan razgovor. Meutim,
jedinstvo razgovora poiva na tome to je u bitnoj
rei svaki put obelodanjeno Jedno i Isto, a polazei
od toga mi se slaemo, na osnovu toga smo jedinstveni
i tako zapravo jesmo. Razgovor i njegovo jedinstvo
nose nae postojanje.
Ali Helderlin ne kae jednostavno: mi jesmo
razgovor, ve: Otkad jesmo razgovor.... Tamo gde
postoji ovekova jezika sposobnost i gde se ona
koristi tamo ne postoji odmah i bitni dogaaj je
zika: razgovor. Otkad jesmo razgovor? Tamo gde
treba da bude jedan razgovor, bitna re mora biti
povezana s Jednim i Istim. Bez te veze i upravo
tamo gde je nema ak je i spor nemogu. Ali Jedno
i Isto moe biti obelodanjeno samo u svetlu neeg
to traje, neeg stalnog. Stalnost i trajanje ipak izlaze
na videlo kad blesnu ustrajnost i prisutnost. To se,
meutim, zbiva u onom trenutku kad se vreme u
svojim razmerima otvori. Otkako se ovek stavlja u
prisutnost onog to traje, tek otad je kadar da se
izloi onom to se menja, onom to dolazi i odlazi;
jer, samo ono to je postojano jeste izmenljivo. Tek
137
138
MARTIN HAJDEGER
4.
Taj iskaz ini kraj pesme Spomen i glasi: No, ono
to traje, ustanovljuju pesnici (IV, 63). Tim iskazom
svetlost dopire do naeg pitanja o sutini poezije.
Poezija je ustanovljavanje neeg posredstvom rei i
u rei. ta se tako ustanovljava? Ono to traje. Meu
tim, moe li se ono to traje ustanovljavati ? Nije li
to uvek ve ono predruno? Nije! Upravo ono to
traje mora biti zaustavljeno da ga ne bi ponela bujica
vremena koja hita; ono to je prosto mora se oteti
zapletenosti, a mera staviti ispred onog to nema mere.
U to otvoreno mora doi ono to nosi bivstvujue u
celini i njime vlada. Bie se mora otvoriti kako bi se
pojavilo bivstvujue. Meutim, upravo ono to traje
jeste ono to je prolazno: Tako je brzo / Prolazno sve
nebesko; ali ne uzalud (IV, 163 i dalje). I pored svega,
ono to traje povereno je brizi i slubi pesnika
(IV, 145). Pesnik imenuje bogove i sve stvari onim to
jesu. To imenovanje ne poiva na davanju imena ne
emu to je ranije ve bilo poznato bivstvujue
biva naimenovano tek time to pesnik kazuje bitnu
re. Na taj nain, bivstvujue postaje poznato kao
bivstvujue. Poezija je ustanovljavanje bia putem rei.
Otuda ono to traje nikad nije stvoreno od prolaznog.
Ono to je jednostavno ne moe se nikad izvui ne
posredno iz zapletenog. Mera ne lei u bezmernom.
Osnov nikad ne nalazimo u bezdanu. Bie nikad nije
139
5.
Taj peti kljuni iskaz nai emo u velikoj i ujedno
udovinoj pesmi koja poinje reima:
In lieblicher Blaue bluhet mit dem
Metallenen Dache der Kirchturm. (VI, 24 ff.)
(U ljupkom plavetnilu procvetava
Crkveni toranj s metalnim krovom.)
Tu Helderlin kae (stih 32. i dalje):
Voll Verdienst, doch dichterisch, wohnet
Der Mensch auf dieser Erde.
140
MARTIN HAJDEGER
141
142
MARTIN HAJDEGER
143
.. .Es muss
Bei Zeiten weg, durch wen der Geist geredet.
(III, 154.)
(...Mora
Otii iz ivota onaj kroz koga je duh prozborio.)
A ipak, poezija je najnevinije od svih zanimanja.
Te rei Helderlin unosi u svoje pismo ne samo da bi
potedeo majku, nego zato to zna da ta bezazlena
spoljna strana pripada sutini poezije isto tako kao
dolina brdu; jer, kako bi pesnik mogao initi i ouvati
to najopasnije delo ako ne bi bio izbaen (Empedokle, III, 191) iz one obinosti dana i pred njom zatien
prividom bezazlenosti svog zanimanja?
Poezija izgleda kao igra, a nije igra. Istina, igra
sjedinjava ljude, ali tako da svaki od njih pri tom za
boravlja upravo sebe. Meutim, u poeziji ovek se
usredsreuje na temelj svog postojanja. Tada se on
smiruje; dodue, ne prividnim mirom nedelatnosti i
odsustva misli, nego onim beskrajnim mirom u kome
ive sve sile i veze (upor. pismo bratu od 1. januara
1799, III, 368 i dalje).
Poezija budi privid nestvarnog i sna nasuprot
uhvatljivoj i glasnoj stvarnosti s kojom smo se na izgled
saiveli. A ipak je obrnuto stvarno je ono to pesnik
kae i preuzima da bude. Tako Panteja u prorokom
nadahnuu govori o Empedoklu prijateljici (III, 78):
...Er selbst zu sein, das ist
Das Leben und wir andern sind der Traum davon.
(...Biti on lino, to je ivot,
Mi, drugi, samo smo san o tome.)
144
MARTIN HAJDEGER
Stoga se ini da se sutina poezije leluja u sopstvenom prividu spoljne strane poezije, a ipak stoji ne
pomino. U svojoj sutini poezija je ustanovljavanje
to znai: vrsto utemeljavanje.
Istina, svako ustanovljavanje ostaje slobodan dar
i Helderlin uje kao da je reeno: Pesnici, budite
slobodni kao laste! (IV, 168). Ali ta sloboda nije
razuzdana samovolja, niti svojeglavo htenje, nego
krajnja nunost.
Poezija, kao ustanovljavanje bia, jeste dvostruko
vezana. Tek u pogledu na taj najunutranjiji zakon
potpuno obuhvatamo njenu sutinu.
Poetsko stvaranje je iskonsko imenovanje bogova.
Ali pesnika re dobija svoju mo imenovanja tek
onda kad bogovi sami govore o nama. Kako govore
bogovi?
...und Winke sind
Von Alters her die Sprache der Gotter. (IV, 135.)
(...a znaci su
Odvajkada jezik bogova.)
Pesnikovo kazivanje je hvatanje tih znakova kako
bi bili preneti dalje u njegov narod. Ovo hvatanje
znakova je primanje, a ipak ujedno i davanje; jer, ve
u prvoj oznaci pesnik opaa ono to je okonano i
odvano ga postavlja u svoju re kako bi predskazao
ono jo-ne-ispunjeno. Tako
...fliegt, der kiihne Geist, wie Adler den
Gewittern, weissagend seinen
Kommenden Gottern voraus. (IV, 135.)
145
nebesnika
Uz to druga verzija:
.. .und wohl
Sind gut die Sagen, denn ein Gedachtniss sind
Dem Hochsten sie, doch auch bedarf es
Eines, die heiligen auszulegen. (IV, 144.)
146
MARTIN
HAJDEGER
(...i svakako
Sage su dobre, jer one su pamenje
Najviega, a ipak i potreba
Jednoga: tumaenja tih svetih saga.)
Tako je sutina poezije uklopljena u zakone bojih
znakova i glasa naroda, u zakone koji tee da se razdvo
je i spoje. Sam pesnik stoji na sredini izmeu bogova i
naroda. On je neko koji je izbaen u to Izmeu, izmeu
bogova i ljudi. Ali samo i najpre u tom Izmeu odluuje
se ta je ovek i gde on smeta svoje postojanje. Pesniki stanuje ovek na ovoj zemlji.
Neprestano i sve sigurnije, usred obilja slika to na
njega navaljuju, i sve jednostavnije, Helderlin je
svoju pesniku re posveivao tome Izmeu. Ovo nas
nagoni da kaemo kako je on pesnik pesnika.
Da li emo jo i sada smatrati da je Helderlin za
pleten u prazno i preterano samooboavanje zbog
nedostatka punoe sveta? Ili emo radije otkriti kako
preterani pritisak izbacuje misao toga pesnika u
osnov i sredite bia? Za samog Helderlina vai re
koju je on u onoj poznoj pesmi, U ljupkom plavetnilu
procvetava..., rekao za Edipa:
Der Konig Oedipus hat ein
Auge zuviel vieleicht. (VI, 26.)
(Car Edip moda ima
Jedno oko previe.)
Helderlin pesniki stvara sutinu poezije ali ne u
smislu vanvremenski vaeeg pojma. Ta sutina poezije
pripada odreenom vremenu. Ali ne tako to se sutina
147
148
MARTIN HAJDEGER
MARTIN HAJDEGER
150
151
152
MARTIN HAJDEGER
153
MARTIN HAJDEGER
154
155
156
MARTIN HAJDEGER
157
158
MARTIN HAJDEGER
159
160
MARTIN HAJDEGER
161
163
MARTIN HAJDEGER
162
164
MARTIN HAJDEGER
165
166
MARTIN HAJDEGER
167
168
169
MARTIN HAJDEGER
...Dok mu na srcu
Jo ima usrdnosti, istote, ovek sebe
Sreno meri s boanstvom...
Usrdnost ta je to ? Jedna bezazlena re koju
Helderlin opisuje poimenienim pridevom istotom. Usrdnost ta re je, ako je uzmemo doslov
no, Helderlinov divan prevod grke rei charis. U
Ajantu (stih 522) Sofokle o rei charis veli:
Charis charin gar estin he tiktous' aei.
(Jer, blagonaklonost je ta to uvek raa
blagonaklonost.)
DIE AUSS1CHT
Wenn in die Ferne geht der Menschen wohnend Leben,
Wo in die Ferne sich erglanzt die Zeit der Reben,
Ist auch dabei des Sommers leer Gefilde,
Der Wald erscheint mit seinem dunkeln Bilde.
Dass die Natur ergdnzt das Bild der Zeiten,
Dass sie verweilt, sie schnell voriibergleiten,
Ist aus Vollkommenheit, des Himmels Hohe gldnzt
Den Menschen dann, wie Baume Bluth' umkranzet.
VIDIK
(Kad se u daljini pone gubiti stanujui ivot ljudi,
Kad u daljini zablista doba vinograda,
Tad su prisutna i pusta polja leta,
Tad se i uma pomoli svojom tmastom slikom.
Sto priroda upotpunjuje sliku godinjih doba,
Sto ona ostaje a doba brzo prolaze,
Uzrok tome savrenstvo je; tad i nebeska visina
Sjajem ovenava oveka, kao to cvetovi ovenavaju
drvee.)
JEZIK
JEZIK
171
172
MARTIN HAJDEGER
JEZIK
173
174
MARTIN HAJDEGER
JEZIK
175
176
MARTIN HAJDEGER
JEZIK
ZIMSKO VEE
EIN
WINTERABEND
177
178
MARTIN HAJDEGER
JEZIK
179
180
MARTIN HAJDEGER
JEZIK
181
182
MARTIN HAJDEGER
JEZIK
183
184
185
MARTIN HAJDEGER
JEZIK
186
187
MARTIN HAJDEGER
JEZIK
189
MARTIN HAJDEGER
JEZIK
188
190
MARTIN HAJDEGER
JEZIK
191
192
MARTIN HAJDEGER
JEZIK
193
194
MARTIN HAJDEGER
Jezik govori.
ovek govori, ako odgovara jeziku. Odgovaranje
jeste uvenje. Ono uje ukoliko slua zapovest spokoja.
Nije stvar u tome da se ovde iznese neko novo
shvatanje jezika. Ono to je vano jeste da se naui
stanovati u govorenju jezika. Za tako neto potrebno
je da jednako ispitujemo da li smo i koliko pogodni za
ono to istinski pripada odgovaranju: predupredenje
u zadravanju. Jer:
ovek govori samo ako odgovara jeziku.
Jezik govori.
Njegovo govorenje govori za nas u onome to je
govoreno:
ZIMSKO VEE
Dok sneg na prozor pada
I veernje zvono dugo bruji,
Mnogima je sto zastrven,
Dom ih spreman eka.
Nekog dok luta
Mrane staze na kapiju vode.
Zlatno cveta drvo spasa
Crpe' iz zemlje hladan sok.
Putnik spokojno unutra kroi;
Prag se skamenio od bola.
Tu u istom sjaju nasred
Stola sijaju hleb i vino.
RE
196
MARTIN HAJDEGER
RE
197
RE
(udo izdaleka ili san
Doneo sam na ivicu moje zemlje
I ekao dok seda Norna
Nije nala ime u svom kladencu
Zatim sam mogao to da neposredno i snano zgrabim
Sada ono cveta i sja du granice...
Jednom sam se sa srenog putovanja vratio
S blagom obilnim i lomnim
Traila je dugo i obznanila mi:
Tako neto ne spava ovde na dubokom dnu
Posle ega mi je ono nestalo iz ruke
I nikad moja zemlja nije dobila bogatstvo...
Tako sam tuan nauio odricanje:
Nijedna stvar ne moe da bude tamo gde re
nedostaje.)
Pesma se najpre pojavila u jedanaestoj i dvanaestoj
seriji Listova za umetnost iz 1919. godine. Kasnije
(l928) nju je tefan George ukljuio u poslednju
198
MARTIN HAJDEGER
RE
199
200
RE
MARTIN HAJDEGER
201
202
MARTIN HAJDEGER
REC
203
204
205
MARTIN HAJDEGER
RE
206
MARTIN HAJDEGER
REC
207
In stiliste ruh
Besonnenen tags
Bricht jah ein blick
Der unerahnten schrecks
Die sichre seele stort
208
RE
MARTIN HAJDEGER
209
i:
210
MARTIN HAJDEGER
RE
211
212
MARTIN HAJDEGER
REC
213
214
MARTIN HAJDEGER
RE
215
216
MARTIN HAJDEGER
RE
217
218
MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
220
221
MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
da ostane ne samo niz ovih predavanja, ve i celokupna nauka o jeziku, svaka jezika teorija i filozofija
jezika, svaki pokuaj da se o jeziku razmilja.
Splet saima, suava i onemoguava neposredan
uvid u zapleteno. Ali istovremeno splet, koji naznaava
naa formula vodilja, jeste vlastita stvar jezika. Zato
ne smemo da zanemarimo taj splet koji po svoj prilici
sve saima u nerazmrsiv zamraj. tavie, formula
mora da nae miljenje prisili na pokuaj da splet,
istina, ne ukloni, ali da ga tako rei da on prui uvid u
slobodnu i meusobnu povezanost odnosa pomenutih
u formuli. Moda splet proima neka veza koja na
uvek udan nain jezik razobruava i puta u njegovu
svojstvenost. Treba, dakle, u jezikom spletu dokuiti
razobruavajuu vezu.
Predavanje u ovom nizu, koje jezik razmatra
kao informaciju i, pri tom, mora da informaciju raz
matra kao jezik,* naziva taj zamren odnos krugom
dodue neizbenim, ali i smislenim. Krug je poseban
sluaj maloas navedenog spleta. On ima smisla, jer su
pravac i nain kruenja odreeni samim jezikom,
kretanjem u jezik. Prirodu i domaaj tog kretanja
mogli bismo da saznamo iz samog jezika, ulazei u
splet.
Kako se to moe postii? Neprekidnim sleenjem
onog na ta ukazuje naa formula vodilja: govoriti
o jeziku kao o jeziku.
to se, pri tom, sam jezik razgovetnije pokazuje u
svojoj sopstvenoj prirodi, to uzgred i put ka jeziku
postaje znaajniji za jezik, to se presudnije menja i
*) U okviru ovog niza predavanja, K. Fr. f. Vajczeker govorio je na
lemu: Jezik kao informacija.
222
MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
I
Kad kaemo jezik, na umu imamo govor koji
poznajemo kao svoju delatnost i za koji smo jamano
sposobni. Pa ipak, mo govora nije siguran posed.
Neko je gubi pri uenju ili uasavanju. On se jo samo
udi ili uasava. Vie ne govori: on uti. Ili, neko mo
govora izgubi u nesrei. On vie ne govori. Niti uti.
On ostaje nem. Govor obuhvata proizvoenje artikulisanih glasova, bilo da to inimo (u govoru), ili
se od toga uzdravamo (u utanju), ili smo za to ne
sposobni (kad smo nemi). Govor se sastoji u artikulisano-zvunoj produkciji glasova. Jezik se u govoru
pokazuje kao delatnost govornih organa: usta, usana,
zuba, jezika (die Zunge), grla. Da se jezik oduvek
zamilja neposredno sa stanovita tih pojava, svedoe
nazivi koje su sebi dali zapadni jezici: glossa, lingua,
langue, language. Jezik (die Sprache) je jezik (die
Zunge), Mund-art1.
Na poetku jednog spisa, koji je kasnije nazvan
peri hermeneias, de interpretatione, O tumaenju, Aristo
tel veli:
Esti men oun ta en te phone ton en te psykhe pathematon
') Re die Mund-art nije prevedena, jer ako se to uini posve se gubi
ono to Hajdeger eli da istakne. Naime, posredi je imenika sloenica
koja znai dijalekt, nareje, a njen deo Mund oznaava usta, i upravo
taj deo Hajdeger podvlai. Prim. prev.
223
Samo bi paljiva egzegeza omoguila adekvatan prevod ovog teksta. Zadovoljimo se ovde privremenim
reenjem. Aristotel kae:
Ono to (se dogaa) u proizvoenju zvunih glasova
jeste pokazivanje onog to u dui postoji kao strast,
a ono sto je napisano jeste pokazivanje zvunih glasova.
I kao to kod svih (ljudi) rukopis nije jednak, to
tako ni zvuni glasovi nisu jednaki. S druge strane,
ono to se putem njih (glasova i rukopisa) najpre po
kazuje to su kod svih (ljudi) strasti u dui, i stvari
iji nalikujui prikazi jesu one (strasti) takoe
su iste.
Na prevod shvata semeia (ono to pokazuje), symbola
(ono to povezuje) i homoiomata (ono to nalikuje)
stalno polazei od pokazivanja pojmljenog u smislu
doputanja pojave koje se sa svoje strane sastoji u
vladanju razotkritosti (aletheia). Ali on prelazi preko
razliitih naina pokazivanja, pomenutih u tekstu.
Aristotelov se tekst odlikuje uravnoteenim i
promiljenim stilom koji obelodanjuje onu klasinu
strukturu u kojoj jezik, kao govor, ostaje skriven.
Slova pokazuju glasove. Glasovi pokazuju strasti u
dui, a strasti u dui stvari koje ih pobuuju.
Pokazivanje obrazuje i nosi isprepletane spone
ove strukture. Na razne naine, otkrivajui ili skri-
224
MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
225
226
MARTIN
HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
227
228
MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
229
II
Kad razmiljamo o jeziku kao o jeziku, mi naputa
mo uobiajeni postupak u njegovom izuavanju.
Vie ne traimo sveopte pojmove poput energije,
delatnosti, rada, duhovne snage, pogleda na svet ili
izraza, pod koje emo jezik svesti kao poseban sluaj.
Umesto da jezik objasni kao ovo ili ono i da, tako, od
njega pobegne, put ka jeziku doputa da se jezik iskusi
kao jezik. Dodue, u sutini jezika jezik je obuhvaen,
ali neim drugim a ne samim sobom. Meutim, ako
na jezik obraamo panju samo kao na jezik, on tada
od nas iziskuje da najpre iznesemo sve to njemu pri
pada kao jeziku.
Ali jedno je kada mi usklaujemo raznolike stvari
koje se pokazuju u jezikoj sutini, a sasvim drugo
kada svoj pogled upravljamo na ono to sobom
ujedinjuje te stvari i to svoje sopstveno jedinstvo za
jemuje jezikoj sutini.
Na put ka jeziku sada e pokuati da sledi nit
vodilju koju nam daje formula: govoriti o jeziku kao
o jeziku. Treba da se vie pribliimo onom to je jeziku
svojstveno. I tu se jezik najpre pokazuje kao na govor.
Zasad emo obratiti panju samo na ono to primeeno ili neprimeeno ima, a svagda je u istoj
meri i imalo, udela u govoru.
Govoru pripadaju govorioci, ali ne jedino na nain
na koji uzrok pripada posledici. tavie, oni su prisutni
u govoru. Govorei, govorioci su prisutni zajedno s
onima s kojima razgovaraju i u ijem susedstvu borave,
i zajedno s onim to ih se uvek tie. To su ljudi i stvari,
sve ono to stvari uslovljava, a ljude odreuje. Sve se
to oslovljava as na jedan as na drugi nain, i kao ono
230
MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
231
232
MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
233
234
MARTIN
HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
235
236
MARTIN HAJDEGER
III
Sa izlaganjem i objanjavanjem jezike sutine
kao sage, na je put ka jeziku dosegao jezik kao jezik i,
na taj nain, postigao svoj cilj. Nae je razmiljanje
put ka jeziku ostavilo za sobom. Tako to izgleda, a i
zbilja je tako, sve dok put ka jeziku smatramo tokom
miljenja iji je predmet jezik. U stvari, nae raz
miljanje otkriva da je tek dospelo pred traeni put
ka jeziku i da je jedva na njegovom tragu. Jer, u meu
vremenu se u samoj jezikoj sutini pojavilo neto
to kae: u jeziku, kao sagi, postoji neto slino putu.
ta je put? On nam doputa da neto dosegnemo.
Saga je ta koja nam ukoliko je sluamo doputa
da dosegnemo govor jezika.
Put ka govoru prisutan je u samom jeziku. Put
ka jeziku, shvaenom u smislu govora, jeste jezik kao
saga. Znai, ono to je jeziku svojstveno krije se u
putu kojim saga onima to je sluaju doputa da
dosegnu jezik. Mi moemo da budemo ti sluaoci
samo ukoliko pripadamo sagi. Doputanje dosezanja,
put ka govoru, ve potie iz doputanja pripadanja
sagi. Ovo doputanje pripadanja skriva istinsko sutastvo puta ka jeziku. Ali kako je to prisutna saga, da
ona moe dopustiti pripadanje? Ako se sutastvo sage
ikada i pojavi, ono e se pojaviti, im veu panju po-
PUT KA JEZIKU
237
238
MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
239
240
MARTIN
HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
241
242
MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
243
244
MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
245
246
MARTIN
HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
247
248
MARTIN HAJDEGER
PUT KA JEZIKU
249
BIBLIOGRAFSKE NAPOMENE
BIBLIOGRAFSKE NAPOMENE
Prevladavanje metafizike (Uberwindung der Metaphysik). Beleke nastale u periodu 193646. U celosti objavljene u knjizi Vort
rage und Aufsatze, 1954. Prevod prema treem izdanju.
Naelo identiteta (Der Satz der Identitdt) i Onto-teo-loko ustroj
stvo metafizike (Die Onto-theo-logische Verfassung der Metaphysik)
objavljeni zajedno u knjizi pod naslovom Identitet i diferencija
(Identitdt und Differenz). U omanjem predgovoru za tu knjigu
Hajdeger veli:
Naelo identiteta je nepromenjeni tekst predavanja koje je
odrano prilikom petstogodinjice Univerziteta u Frajburgu u
Brajsgauu na Dan fakulteta 27. juna 1957.
Onto-teo-loko ustrojstvo metafizike je mestimino preraeno
izlaganje kojim je okonan seminar u zimskom semestru 1956/57,
posveen Hegelovoj Nauci logike. Predavanje je odrano 24. februara
1957. u Totnaubergu.
Naelo identiteta gleda napred i gleda nazad: napred u oblast
iz koje potie sadraj predavanja Stvar; nazad u oblast iz koje svoje
poreklo vue sutina metafizike ije je ustrojstvo odreeno diferen
cijom.
Povezanost identiteta i diferencije bie u ovoj publikaciji poka
zana kao ono o emu valja razmiljati.
Na koji nain diferencija potie iz sutine identiteta to italac
treba sam da otkrije, tako to e da oslune sklad koji vlada izmeu
dogaaja i iznoenja.
U ovoj oblasti nita ne moe da se dokae, ali tota moe da se
pokae. (Totnauberg, 9. septembra 1957.)
Prevod prema: Identitdt und Differenz, Pfullingen, 1957.
251
GLOSAR
GLOSAR
Ereignis dogaaj
ereignend dogaajui se, prisvajajui
erfahren iskusiti, dokuiti
Er-fahren putovanjem neto dokuivati
Ergriinden dokuivanje osnova
Gedachtheit miljenost
Gegenuber naspramnost
Gegenvvart sadanjost; prisustvo, prisutnost
Gelassenheit spokojstvo
Gesagtes ono (to je) kazano
Geschichte istorija
Geschick usud, sudbina
Gesprochenes ono (sto je) govoreno
Gestell postav
Geviert etvorstvo
Gewesenes ono (to je) bilo
Gewohntes ono na ta je neko navikao
Grund osnov, temelj, razlog
Gunst blagonaklonost, naklonost
Heimatlosigkeit beskunost
Hervorbringen proizvoenje
Her-stehen izlaenje-na-videlo
Herstand ,ono to izlazi na videlo
Historie istoriografija
Ichheit jastvo
Irrnis bludnja
Lichtung istina; svetljenje
Mass-Nahme uzimanje mere
Menschsein ovekovo bie
Rede govor
Richtigkeit ispravnost
sammeln skupljati
Schicksal sudbina
253
254
255
MARTIN HAJDEGER
Seiendes bivstvujue
Seiendheit bivstvenost
Sein bie
Seinsverlassenheit naputenost bia
Selbe isto
Selbigkeit istovetnost
Selbst sopstvo
Sichdenken samomiljenje
Sichwissen samoznanje
Sprache jezik, govor
Sprachwesen jezika sutina
Uberwindung prevladavanje
Unverborgenheit neskrivenost
Unwesen nesutina, nesutastvo; razobruenost
Verbergung skrivanje
Verendung okonanje
Vernehmen opaanje
Versammlung skupljanje
Venvindung prevazilaenje
Vierung etvorovanje
Vollendung dovrenje, dovrenost
Walten vladanje
wahren trajati
Welten svetovanje
Wesen sutina
Wesendes sutastvo, sutastvenost, ono (to je) sutastveno
Wesentliches (ono) sutinsko
Wirklichkeit zbilja, stvarnost
wirken initi, dejstvovati
Zeige pokaznica
Zueinander spojenost
Zusammengehoren sapripadanje, sapripadnost
Zusammengehorigkeit sapripadnost
Zuspruch poziv, govorenje (obraanje) nekome
Zwiefalt dvojstvenost
SADRAJ
Prevladavanje metafizike
Naelo identiteta
Onto-teo-loko ustrojstvo metafizike
Graenje, stanovanje, miljenje
Stvar
Helderlin i sutina poezije
...pesniki stanuje ovek...
Jezik
Re
Put ka jeziku
7
41
57
83
104
129
149
170
195
219
Bibliografske napomene
Glosar
250
252