Pria o

nagluhom ovjeku

U davna vremena ivio je u nekom gradu jedan prijazan i uljudan ovjek. Bio je
drag svima koji su ga poznavali, jer uvijek je nastojao biti od koristi drugima i
veoma ga je radovalo ako je nekako mogao pomoi svojim komijama. Meutim,
ovaj dobri ovjek iz godine u godinu sve je slabije uo i sad je ve bio prilino
nagluh. Ustvari, onaj tko bi mu htio neto rei morao je govoriti glasno, gotovo
vikati mu na uho.
Ovaj nagluhi dobriina saznao je da se jedan ovjek koji se tek nedavno doselio u
njihov grad razbolio i odlui da ga ode posjetiti. Bolesnik je inae bio jedan lijepo
odgojen i uljudan mladi, ali je u svojoj bolesti postao pomalo angrizav i ponekad
bi se znao brzo naljutiti.
Uglavnom, ovaj nagluhi susjed ree sebi: Istina da tog mladia skoro da i ne
poznajem, jer tek nedavno je doselio ovamo, ali ipak mi je susjed i red je da ga
obiem, pa doe u posjetu.
Usput se sjeti da je nagluh i da sigurno nee uti to mu bolesnik govori, pa
zakljui kako je najbolje da se unaprijed pripremi na razgovor sa bolesnim
mladiem. Zato ree sebi: Kad uem nazvat u mu selam, a on e mi sigurno
poeljeti dobrodolicu. Ja u mu onda zahvaliti i upitati ga kako se osjea, a on e
rei da mu je bolje. Ja u se tad zahvaliti Bogu na tome i upitati ga koji lijek
koristi, a on e mi sigurno tei da pije neki erbet od ljekovitih trava. Red je da

mu na to kaem prijatno ti bilo, a onda u upitati koji ga lijenik lijei. On e mi

kazati ime lijenika, a ja u poeljeti lijeniku svako dobro, rei da ga poznajem i
pohvalit u ga.
I tako spreman na razgovor s bolesnikom, nagluhi ovjek stie mladievoj kui.
Kad ue u bolesnikovu sobu, nazva mu selam, a mladi odgovori: Alejkum selam!
Hvala, zdrav mi bio, ree tad onaj ovjek.
Bolesnik ga sa uenjem pogleda, pitajui se zbog ega se ovaj ustvari
zahvaljuje.
Kako si jutros susjede?, upita sad nagluhi dobriina.
Bolesnik s mukom odgovori: ini mi se da umirem, ova e me bolest dokrajiti
Elhamdulillah, hvala dragom Bogu na tome!, spremno doeka nagluhi.
Mladi ga na te rijei zapanjeno pogleda, ali nita ne ree.
Onako kako je i zamislio, onaj upita: A uzima li neke lijekove?
Da, otrov i emer!, odgovori tuno mladiEh, pa prijatno ti onda bilo!, spremno e na to nagluhi, pa upita dalje: A koji te
lijenik obilazi?
Lijenik? Azrail je moj lijenik, nitko me drugi nee izlijeiti, jer smrt je jedini
moj lijek, kaza bolesni mladi tuno.
Nagluhi je mislio da je bolesnik rekao ime nekog lijenika iz grada, pa,
osmjehujui se, spremno doeka: Ah, poznajem ga, dobar je to lijenik, Bog mu
svako dobro dao! On e te sigurno brzo izlijeiti, jer jo nisam uo da se netko
poalio na tog lijenika.
Bolesnik nije mogao vjerovati vlastitim uima, i pomisli da je ovaj posjetilac
sigurno neki luak, jer tko bi drugi mogao govoriti ovakve stvari. Zato, iako je bio
sav pocrvenio od srdbe, odlui da nita ne kae.
Nagluhi ovjek onda pozdravi bolesnika i izae iz sobe, sretan to je posjeta
protekla ba onako kako je zamislio, pa se, zadovoljan svojom domiljatou, vrati
kui.

Vratio se svojoj kui vedro i veselo,

vjerujui da uini jedno dobro djelo;

mislio je da obavi dunost vjernika,
a ne znade da je samo povrijedio bolesnika.
Pripazi se, stoga, da ne sudi krivo,
pazi da te miljenje ne bi prevarilo.
I zaista, moramo biti oprezni pri svome zakljuivanju o onome to nam se u ivotu
deava i u svom razmiljanju o ljudima koje sreemo. O svemu sa ime se prvi put
sreemo dvaput razmislimo i uvajmo se prebrzog zakljuivanja, jer ponekad je
veoma teko ispraviti greku koju moemo napraviti svojom ishitrenou i
nepromiljenou.