Zavist je opaka bolest koja pogađa ljude bolesnog srca i duše. Nastaje kao rezultat mržnje i prezira.

Štetan uticaj zavisti na pojedinca ili zajednicu nam je dobro poznat. Zavist je uzrok šejtanske
neposlušnosti naredbi Gospodara, jer je zavidio Ademu na njegovom položaju.
Islamski vjerozakon ukazuje na ovu bolest i pojašnjava štetne posljedice njenog djelovanja. Dovoljno
je to što „Zavist jede dobra djela kao što vatra jede drva.“ (Hadis bilježi Ebu Davud)

Zavist i ljubomora se javljaju onda kada vidimo da neko ima nešto što bismo i mi sami željeli da
imamo. U islamu se ova pojava imenuje riječju – „hased“. 'Hased' je sličan ljubomori i zavisti, ali s tom
razlikom što pored želje da imamo nešto što imaju drugi ljudi, istovremeno želimo i da oni ostanu bez
te blagodati.

Upitao je čovjek Hasana El‐Basrija: „Može li vjernik da zavidi? Reče: Zar si zaboravio sinove Ja'kuba,
a.s.? Da, ali je priguši u svojim prsima i neće ti nauditi sve dok ne progovoriš ili uradiš.“

Ebu‐Derda, r.a., je rekao: „Što se čovjek bude više sjećao smrti, njegova oholost i zavist će biti
manji.“

Priča se da je jedan čovjek došao kod halife El Mu'tesima, koji ga odmah zavoli i za kratko  vrijeme taj
čovjek posta blizak halifi, dotle, da nije morao tražiti izun kada bi htio kod njega da  uđe. Halifa je imao
vezira koji je bio vrlo zavidan i odmah je počeo da razmišlja kako da se riješi ovoga čovjeka, zbog
kojeg je halifa na njega skoro zaboravio.

Tako vezir jednog dana pozove ovoga čovjeka na ručak, i pripremi mu neku vrstu hrane u koju  je
najviše natrpao bijelog luka, a kada se čovjek najeo vezir mu reče: „Čuvaj se da ne odeš pred  halifu
pa da osjeti miris luka, jer ga on nikako ne podnosi!”

Kada je čovjek otišao kući, vezir ode kod halife i reče mu ovako: „O vladaru pravovjernih! Onaj  čovjek
je govorio pred ljudima da si ti vrlo nepodnošljiv sagovornik jer ti se osjeća zadah iz usta, a ja sam
htio da se ugušim od njegovog zadaha.“

Vladar odmah pozva onog čovjeka, a on, došavši pred halitu stavi kraj rukava na usta bojeći se  da
halifa ne osjeti miris luka, i kada ga takvog ugleda, halifa pomisli da je ono što mu je vezir  pričao
istina.
  
Onda halifa jednom od svojih namjesnika napisa pismo ovakve sadržine: „Kada ti se donese ovo
pismo, ubij njegovog donosioca!”

Tada naredi onom čovjeku da to pismo odnese kod tog halifinog namjesnika, želeći da tako  kazni
ovog čovjeka.

Čovjek uze pismo i krenu, a u putu ga srete vezir i upita gdje je pošao. Kada mu čovjek reče,  vezir
pomisli da će čovjek od tog namjesnika dobiti neku nagradu te reče: „Šta misliš da te ja zamjenim u
tom putovanju i da ti još dam dvije hiljade dinara?”

Čovjek mu odgovori: „Ti si stariji i mudriji pa uradi kako hoćeš.“

Vezir to jedva dočeka, dade mu pare i uze pismo, a zatim otputova na naznačeno mjesto. Kada  onaj
namjesnik dobi pismo i vidje naređenje sa halifinim potpisom, odmah ubi vezira.
Nakon nekoliko dana halifa se sjeti onog čovjeka, te upita za vezira, našto mu se odgovori da vezira
već više dana nigdje nema, a da je onaj čovjek kod svoje kuće. Tome se halifa začudi i  naredi da se
pozove onaj čovjek. Kada čovjek dođe halifa ga upita za ono pismo. Čovjek mu sve ispriča o
njegovom slučaju sa vezirom, a halifa ga upita da li je on išta ružno govorio o  njemu. Čovjek se
zakune da ništa loše nije ni pomislio, te mu onda reče i kako ga je vezir odveo svojoj kući i spremio
mu hranu punu bijelog luka, što je sve jasno pokazalo na vezirovu podmuklost i zavist. Na to halifa
reče: „Neka Allah ubije svakog zividnika! Ko drugom neko zlo priprema, njega samog će to zlo
zadesiti.”

Kao nagradu, halifa ovog iskrenog čovjeka postavi na mjesto svog dotadašnjeg vezira, zavidnika,
kojeg je njegova zavist stajala glave.