Jednom se Isau, a.s., u putu pridružio neki čovjek.

Nakon što su malo putovali ogladnili su pa je Isa,

a.s., izvadio tri hleba iz torbe, jedan dao svom saputniku, jedan uzeo za sebe a jedan ponovo vratio u
torbu da im bude za kasnije. Nakon jela su ožednili pa Isa, a.s., ode da potraži vodu. U njegovom
odsustvu saputnik uze i onaj preostali hleb i pojede ga. Kada se vrati, Isa, a.s., primjeti da nema
hleba i upita svog saputnika je li ga on pojeo. Saputnik mu odgovori: Ne, nisam ga ja pojeo! Koliko
god je Isa, a.s., pitao on je negirao. Opet su zajedno krenuli na put sve dok nisu došli do obale jednog
mora. Dugo su čekali da naiđe kakav čamac ili brod ali uzaludno. U jednom trenutku Isa, a.s., izreče
veličanstveno ime Božije pa uze svog saputnika za ruku i krenu sa njim na drugu stranu mora
hodajući po vodi! Kada su prešli na drugu stranu Isa, a.s., reče svom saputniku: Jesi li video moć
Božiju?!Tako ti ove beskrajne moći, jesi li ti pojeo onaj hleb?! Ne, nisam ga ja pojeo niti znam zašto
mene pitaš za to – odgovori saputnik. I opet su krenuli zajedno sve dok ne stigoše do jedne stepe
gdje Isa, a.s., ugleda jednu srnu. Isa, a.s., skoči na nju, uhvati je i odra a zatim je ispekoše i
pojedoše. Nakon jela, Isa, a.s., sakupi kosti srne na jedno mjesto i poče izgovarati dove i zikrove pa
Allah, dž.š., učini da iz kostiju nikne meso i srna ožive i odskakuta nazad u stepu. Isa, a.s., tada reče:
Tako ti Boga, koji mrtve oživljuje, onoga čiju si moć sam osvjedočio, jesi li ti pojeo onaj hleb?
Saputnik se tada naljuti i poče vikati na Isaa, a.s.,: ”Ne, nisam ja nego je tebi udarilo sunce u glavu, ti
nisi ni imao tri hleba! Nakon toga su opet zajedno nastavili pa naiđoše na tri brda. Isa, a.s., se pomoli
i tri brda se pretvoriše u zlato. Tada se on obrati svom saputniku: Ovo desno brdo je moje, lijevo je
tvoje a ovo treće pripada onome ko je pojeo onaj hleb! Čim se pomenu zlato čovjek odluči da se
otkrije i reče: Ja sam pojeo onaj hleb, bio sam gladan i pojeo sam ga. Kada vidje ovakvo ponašanje
Isa, a.s., se naljuti i reče mu: Onaj kome je vrednije zlato od imena Božijeg nije dostojan da mi bude
saputnik. Isa, a.s., nastavi put a čovjek ostade sa svojim zlatom. Dok je tražio načina kako da
prenese to zlato do svoje kuće pored čovjeka naiđoše još dvojica ljudi te se svi stadoše prepirati čije
je zlato. Nakon što su se umorili od svađe riješiše da zlato podjednako podijele. Ogladnili su pa jedan
od njih predloži da ode do grada i nađe nešto za jelo. Druga dvojica jedva dočekaše taj prijedlog i
počeše ga bodriti u tome i zahvaljivati mu se. Nakon što ode do grada čovjek se sjeti da stavi otrova u
hranu i tako dobije sva tri brda zlata. A ni njegovi drugovi nisu sjedeli skrštenih ruku već se
dogovoriše da ga ubiju kada se vrati iz grada i ravnopravno podijele njegovo brdo zlata. Kada se vrati
oni ga napadoše i ubiše! Sretni što su dobili još po pola brda zlata sjedoše da pojedu hranu koju im je
donio pa se obojica otrovaše od njegovog otrova. Nakon nekog vremena tuda naiđe Isa, a.s., sa
svojim drugovima i reče im: “Pogledajte, ovo su robovi Dunjaluka. Zlato je ostalo a oni su umrli. Koliko
li je onih koji ginu radi njega a ništa od toga ne mogu ponijeti u grob!”

Dunjaluk je samo prolaz ka stvarnom užitku zato ga prođi a nemoj ga graditi i u njemu se zadržavati!

Poslanik, a.s., je rekao: “Ko osvane siguran u svojoj porodici, zdravog tijela, sa hranom za jedan dan,
kao da mu je podaren Dunjaluk sa svim njegovim ljepotama.”