1

Napomena priređivača:

Ovaj je prijevod Nilusove knjige Blizu je, pred vratima, priređen

prema izdanju iz 1917. god.:

- Сергей Нилус, Близ есть, при дверехъ, тип. Св.-Троиц.

Сергиевой лавры, Сергиев Посад 1917.

web: https://rusneb.ru/catalog/000199_000009_004153156/

Dodane su neke dopune prema izdanju Moskva, 2013. god.:

- Нилус С. А., Близ есть, при дверех, Институт русской

цивилизации, Москва 2013.

web: https://rusinst.ru/docs/books/S.A.Nilus-
Bliz_est_pri_dvereh.pdf

Predgovor je iz izdanja Moskva 2013. god.

2
 Sergej A. Nilus

BLIZU JE, PRED VRATIMA

3
4
 PREDGOVOR

Sergej Aleksandrovič Nilus, istaknuti ruski mislilac i

pisac duhovne tematike i društveni djelatnik, rođen je 28.
kolovoza 1862. godine u skromnoj veleposjedničkoj obitelji.
Nilusovi su živjeli u gostoljubljivoj pravoslavnoj Moskvi,
okruženi stotinama njezinih crkava i njihovom veličanstvenom
zvonjavom. Djetinjstvo, dječaštvo i mladost budućega pisca
smješteni su u vremenu uznapredovalog udaljavanja društva od
crkve, kad je obvezni post u Velikom tjednu mnogima već bio
kao nekakva obaveza. Majčina i dadiljina dobrota, nesebično
darivanje i dobrotvornost koje su pokazivale prema bližnjima,
bile su svojstvene samo kršćanima, način života na rodnom
imanju Zolotarevo (Mcenski kotar, Orlovska gubernija) nisu
dopuštali da se u dječakovoj duši ugasi maglovita spoznaja
ljubavi prema Bogu.
Nakon završetka gimnazije i sveučilišta S. A. Nilus
obnašao je službu činovnika u mnogim mjestima diljem carstva,
nakon što je dao ostavku vratio se na selo i upravljao svojim
vlastelinstvom. Nakon ispovijedi u seoskoj crkvi u njemu se
začela potreba stvaralaštva na duhovnom planu. Ta je želja u
njemu ojačala osobito nakon što je posjetio Sergijevskij manastir
Svete Trojice, pred relikvijama Svetog Sergija iz Radoneža.
Konačno obraćenje pravoslavca na pravoslavlje zbilo se
nakon što je izmučen bolešću stigao u Kronštadt kod svetog oca
Ivana. Ovdje, bacivši se pred noge željenog ispovjednika
utješitelja, Nilus je govorio o svojim borbama, otkrivajući mu
svu svoju grješnu dušu i skrušeno, pokazujući pokajanje za sve
ono što je poput teškog kamena ležalo na srcu. „ To je bilo moje
cjeloživotno prvo istinsko pokajanje: kao prvo svim svojim
bićem sam prihvatio značenje osobnog ispovjednika kao
svjedoka tog velikog sakramenta, svjedoka koji je skrušio
milošću Božjom u korijenu zlo grijeha i oholost čovječjeg
sebeljublja. Otkrivati rane duše pred samim Svevladarom i
nevidljivim Bogom nije tako teško za ljudski ponos: ohola

5
svijest ne ponižava u tajnoj ispovijedi pred Svemogućim ono što
ništavnost čovjekova naziva svojim „dostojanstvom“. Teško je
razotkriti sebe pred Bogom uz svjedoke, i odoljeti teškoći da se
odrekneš vlastite oholosti – u tome i je sva bit, sva tajanstvenost,
snaga ispovijedi jest da te liječi Božja milost. Ispočetka sam
svom svojom dušom prihvatio milost tog pokajanja, isprva sam
svim srcem osjetio, da Bog, upravo Sam Bog, ustima pastira,
koja je On dobrima pomazao, darovao mi je svoje odrješenje,
kada mi je otac Ivan rekao: „U Boga je milosrđe – u Njega je
praštanje“. Kakva je to bila beskrajna radost. Kakvim se svetim
treptajem ispunila duša moja na te srdačne sveopraštajuće riječi!
Nisam razumom shvatio ispunjenost njima nego sam ih
prihvatio svim svojim bićem, u potpunosti duhovno obnovljen
tim sakramentom. Ta vjera koja se uporno nije davala mojoj
duši, negledajući na moje vidno obraćenje pred moćima
presvetog Sergija, tek nakon moje skrušene ispovijedi kod oca
Ivana rasplamsala se u meni žarkim plamenom. Ja sam spoznao
sebe kao vjernika, i pravoslavca.“
Tako u zreloj dobi on odabire stazu pisanja djela
duhovne tematike. Godine 1903. objavljena je prva Nilusova
knjiga „Veliko u malom“ koja je imala pet izdanja. „O, moja
blagoslovljena Optina!“ Njoj je od šest tomova svojih djela
Nilus posvetio četiri, „Kalužski Sarov“. Ovdje, na obali tihe
Žizdre pune virova, zajedno sa ženom E. A. Ozerovoj (1855 –
1932), koja mu je u duhu bila vrlo bliska, proveo je pet godina.
U Optinskom eremitažu, poput ribara, koji je sjedio na obali
Božje rijeke, Nilus je svojom ribarskom mrežom lovio darove
Duha Svetoga. Prebirući po bogatom optinskom arhivu, pisac je
brižljivo izvukao neka svjedočanstva vidjelaca, bogoljubnih
hodočasnika i časnih otaca. Ti materijali ispunili su dva toma
knjige – „Na obali Božje rijeke“ i knjige „Snaga Božja i slabost
ljudska“ i „Svetinja iz škrinje“.
Godine 1905. u drugom izdanju svoje knjige „Veliko u
malom“ Nilus publicira Sionske protokole – tajne židovsko-
masonske dokumente - program borbe protiv kršćanske
civilizacije. Objavljivanje tog dokumenta izazvalo je široki

6
odjek u Rusiji i u svijetu, otvorivši mnogima oči za pravu
pozadinu povijesnih zbivanja kraja 19. i početka 20. stoljeća. Za
objavljivanje Sionskih protokola Nilus je dobio blagoslov sv.
Ivana Kronštadtskog, optinskog starca Varsonofija, mitropolita
kijevskog Vladimira i arhiepiskopa Nikona Roždejstvenskoga.
Nakon odlaska iz Optine u svibnju 1912. Nilusovi žive na
Valdaju, gdje ustrajnim nastojanjem patrijarha Nikona bio
podignut Iverskij manastir na čast Bogorodici. Manastir je bio
na glasu po svom asketizmu i razmatranju misterija. Ovdje je S.
A. Nilus nastavio razrađivati osnovnu temu svog stvaralaštva –
apokaliptična događanja nadolazećeg vremena. „O tome, u što
ne želim vjerovati a što je tako blizu“, - tim epigrafom je
navijestio svoju vizionarsku knjigu „Blizu je nadolazeći antikrist
i carstvo đavla na zemlji“ („Blizu je, pred vratima“), koja je
tiskana 1911. godine i imala je četiri izdanja. Posljednje izdanje,
objavljeno u siječnju 1917., bilo je po nalogu Privremene vlade
gotovo potpuno uništeno.
Revolucija je zatekla Nilusa u Ukrajini, bio je podvrgnut
surovim ispitivanjima. Bilo je svega: progona, istraživanja,
uznemiravanja i svaki put bivalo je sve oštrije. Čitanje njegovih
knjiga kažnjavalo se strijeljanjem, ali Nilus koji je očvrsnuo u
molitvi, nije padao u očaj, sam ga je Gospodin nadahnjivao i
nastavio je pisati o očitovanju volje Božje – čudesima,
spasonosnoj snazi pokajanja, o Crkvi kao voditeljici savjesti. Ti
materijali uvršteni su u drugi dio knjige „Na obali Božje rijeke“.
Pisca je smrt zatekla užežinj spomena blagopokojnog časnog
Serafima Sarovskog, kojega je Sergej Aleksandrovič iznimno
štovao i u ime njegovog općeg poštovanja mnogo i napravio.
Pokopan je Sergej Aleksandrovič Nilus pokraj crkve u selu
Krutec (u obitelji starješina te crkve proživio je posljednje
godine ovozemaljskog života) Aleksandrova Sloboda, djedovini
Ivana Groznog. I danas su vjerni štovatelji spomena Nilusa
postavili osmokračni križ na grobu tog istaknutog ruskog pisca
duhovnog štiva.
Sve do naših dana čvrste su proročke riječi Nilusove, i
danas one bude ljude iz duhovnog sna kao gorući svjetionici

7
dubokog živog duha evanđelja, koji pokazuju put života u vjeri
za veliki ruski narod.

***

Četvrto izdanje knjige Sergeja Aleksandrovića Nilusa

„Blizu je, pred vratima“ objavljeno je krajem prosinca 1916.
godine. Nakon što je dobio autorske primjerke, Nilus se odmah
prihvatio ispravljanja tiskanog teksta: ispočetka je korektura
bila neznatna, i osim tiskarskih pogrešaka, čiji je poduži popis
priložen u knjizi, ticala se uglavnom gramatičkih i stilskih
popravaka. Autor je pri tom koristio dva primjerka knjige: radni
primjerak služio je kao prvotno skupljanje podataka, t.j. na
kojemu je Nilus bilježio raznovrsne nove informacije koje je
iskopao iz raznih izvora, na drugom primjerku je materijal stilski
dotjerivao.
Radni primjerak bio je u polukožnom uvezu – uvez je
napravio u valdajskoj radionici đakon Polikarp Solovjov, koji se
pobrinuo da na koricama zlatom otisne prezime autora, naziv
knjige i njegov posjednički žig. Na izdavačkim koricama S.
Nilus je iznad napisao: „Moj primjerak. Knjigu sam dobio 24.
siječnja 1917. god. Današnje evanđelje: Mk 13,14-23“. U knjizi
je bilo priloženo pisamce đakona Polikarpa Solovjova:
“Ljubljeni u Kristu, Sergije Aleksandroviču! Šaljem Vam
uvezenu knjigu, Vaše djetešce. Oprostite što sam je zadržao.
Očekujem svoju knjigu putem pošte, ali nešto je nema. Novac je
poslan još u prosincu prošle godine. Ispričavam se što nije
potpuno čista oprema knjige i zbog nekvalitetnog materijala, eto
kakav se našao. Za uvez mi ne šaljite novac. Neka bude za
uspomenu. Čuo sam ja, da se Vi spremate otići od nas. Šteta!
Velika šteta! Tako nam nije uspjelo popričati onako po duši a
bio sam se spremao na to. Uostalom tako je Bog odlučio, a ima
biti tako i treba. Budite zdravi! Neka Vam Gospodin pomogne,
a ja ću kao i do sad Njega moliti da Vam bude u pomoći. S
poštovanjem đakon Polikarp N. Solovjov.“
Početkom veljače 1917. u Valdaj su počeli Sergeju

8
Aleksandroviču iz raznih mjesta pristizati pismene reakcije na
njegovu knjigu. U glavnom su to bila mišljenja njegovih znanaca
i bliskih drugova, kojima se on već ranije potrudio razaslati svoj
rad preko knjižare Svetotrojičina Sergejeva Lavra.
I tako, iz Kijeva (Rejtarskaja 13) stiglo je pismo
inženjera A. Storoženko, s nadnevkom 6. veljače 1917. godine
u kojem je bilo napisano:
Mnogopoštovani Sergej Aleksandroviču,
Srdačno Vam zahvaljujem što ste se sjetili mene i uputili
mi iz knjižare Svetotrojičinoj Sergejevoj Lavri primjerak Vaše
knjige „Blizu je, pred vratima“. Knjigu sam dobio iz pošte u
subotu, počeo sam je razrezivati i čitati, kakve li podudarnosti,
jučer nakon mise, poslušavši dnevno evanđelje, Mt 25,31-46 o
Posljednjem sudu Gospodnjem. Evanđelje je moje misli
usmjerilo ka poimanju onih ideja, kojima je posvećena i Vaša
knjiga. Bio sam jako radostan videći da Vam je uspjeo prikupiti
mnogo novih materijala za razjasniti pitanja vezana za treće
izdanje. Neobično zanimljivo je razotkrivanje podrijetla
Protokola Sionskih mudraca (str.90-92) i o odnosu Monteguea,
koji je bio istaknuti sudionik tadašnjeg rata, prema
Protokolima. Montegue, kako sam čuo, ima golem utjecaj na
našu vladu i od njega dolaze projekti o ukidanju ograničenja
Židovima.
rilažem Vam isječak iz novina od 4. veljače koji sam
pročitao baš onaj dan kad sam se prihvatio čitanja Vaše knjige.
Iz tog isječka ćete vidjeti da Židovima počinju služiti i naši
službenici na visokim položajima (moguće najviše mitropolit
Pitirim) i ona nestabilna gospoda poput redakcijskog urednika
„Zvona“?/Kolokol
V. M. Skvorcov.
Kod nas u Kijevu se osobito osjeća židovska
nadmoćnost. Nedavno sam pregledavao popis Židova koji su
kućevlasnici u Kijevu i pokazalo se da ima ulica gdje kršćani
kućevlasnici bivaju izuzetak. Sve te židovske nekretnine
procjenjuju se otprilike na sto milijuna rubalja. Eto kolika je
posjedovna moć Židova u nekretninama. A dodajte ovdje i tvrtke

9
(trgovačke i industrijske) i kapital. Ja sam sa zadovoljstvom čuo
od Vladimira Davidovča (Ževahova) da ćete se na proljeće
preseliti k njemu na imanje u Linovice. Ja tamo navraćam i
nadam se da će se ukazati mogućnost da se osobno upoznamo.
Vlastelinsko imanje s gospodarskim zgradama vrlo je
simpatično i kao stvoreno za kontemplativan život.
Neka Vas Gospodin čuva.
S poštovanjem i na usluzi A. Storoženko
U navedenom novinskom isječku „Židovsko pitanje“
bilo je priopćeno: „Petrograd, 4. veljače 1917. godine.
Navodi se da se među crkvenim vodstvom živo raspravlja
pitanje odnosa prema vjernicima drugih vjeroispovijesti, osobito
prema Židovima. Većina crkvenih dostojanstvenika mišljenja je
da pravoslavnoj vjeri prijete velika ograničenja, pritisci dolaze
kako od krivovjernih tako i od inovjernih državljana Rusije.
Prema mišljenju visokih dostojanstvenika ta ograničenja
smetaju mirnom i kulturnom razvitku zemlje. Budući da se u
skoro vrijeme očekuje provođenje reformi po pitanju povećanja
građanskih prava inovjeraca, stoga se po tom pitanju predlaže
sazvati službeno vijećanje vlastodržaca i predstavnika crkvene
vlasti. Neslužbeno vijećanje na tu temu bilo je jučer; na tom
vijećanju osim nekoliko vlastodržaca sudjelovali su i
predstavnici svjetovnog svećenstva, profesori bogoslovija,
ugledni konzervativni novinari, iz redova onih koji su u
posljednje vrijeme promijenili svoje stajalište u blagonaklono
prema inovjercima.

10
 Ikona Majke Božje od brze pomoći, tekst je na afonskom
pismu. Prikaz je u bojama s tekstom na poleđini koji je zabilježio
S. A. Nilus na samom početku radnog primjerka. Ispred tog
svetog lika pisac bi se prkrižio i molio, a onda je započinjao s
radom.

11
 Među njima je sudjelovao i urednik „Zvona“ Skorcov.
Na tom sastanku je odlučeno širiti propagandu putem tiska, kao
i sa crkvenih ambona o punoj ravnopravnosti inovjeraca i
osobito o skorašnjem ukinuću granica sedentarnosti. Današnji
veliki uvodnik „Zvona“ posvećen je tom pitanju i napisan u tom
duhu. U članku se gorljivo dokazuje, da je antisemitizam stran
ruskom narodu, što se među ostalim može prosuditi prema
suosjećajnosti naroda prema Židovima izbjeglicama.“
U tom članku priloženo je još jedno novinsko priopćenje:
„Petrograd, 4. veljače 1917. god.,“Ruska volja“ piše: A. D.
Protopopov u okviru 87.st prije otvaranja rasprave (zasjedanja)
odlučuje provesti djelomično ukinuće ograničenja Židovima.
Predlaže se potpuno ukinuće ograničenja na području trgovine i
industrije, izgradnje željezničkih puteva, utemeljenje novih
dioničarskih društava, a također povlastice za Židove vojne
invalide. A. D. Protopopov predložio je gubernatorima da
privremeno ne sprječavaju Židovim boravak na seoskim
lokalitetima izvan stalnog mjesta boravišta. N. D. Golicin je na
temelju tih pojedinačnih reformi u razgovoru s A. D.
Protopopovim je izjavio da će njihova praktična primjena
poslužiti vladi kao smjernica u budućem ispravnom načinu
rješavanja židovskog pitanja.“ Iznad Storoženkovog pisma S. A.
Nilus je dopisao: „Pismo znanstvenika. Odgovorio 10. veljače.“
Sredinom veljače S. A. Nilusu je u Valdaj stiglo pismo
„Časnog starca, protojereja o. Metodija Cehanovskog, prijatelja
o. Varsonofija“ sljedećeg sadržaja: „Duboko i iskreno poštovani
Sergeju Aleksandroviču!
Knjigu Vašu ne samo da sam dobio nego i pročitao. Do
zemlje Vam se klanjam zbog nje. To zvonjenje na uzbunu, koje
su čuli oni, koji nisu sasvim izgubili vid i sluh, požurit će stati na
Božju stražu. Mnoge stranice „Blizu je, pred vratima“ teško je
čitati,mučno je i do smrti uvredljivo i izaziva duboku tugu. Pitam
se, kako li je Vama bilo pisati o tome?...Ta je knjiga u meni
učvrstila ljubav prema Kristu, Sinu Božjemu, i ulila u dušu moju
mržnju prema đavlu i njegovom mračnom čoporu,- mržnju koja

12
se ne može opisati riječima.
Knjigu je pročitalo desetak ljudi, mojih znanaca, i na sve
je ostavila jak dojam. Otac Ivan Vasiljevič više nije u
mogućnosti pročitati knjigu, ali njegov otac, čim ju je dobio,
bacio se na čitanje s velikim žarom.
Otac Ivan radi ne štedeći svoje snage. On predaje,
obavlja svećeničku službu i poučava. U Hersonu su veoma
žalosni jer su ga izgubili. Naravno, tamo žive ljudi koje on voli
svim srcem, ali ga nisu mogli zadržati. Ljubav prema svetinjama
Kijeva je prevagnula, na radost njegovih kijevskih drugova.
U kijevskom monaškom svijetu dogodila se smrt, umro je
88 godišnji isposnik Jeremija u eremitažu Feofanija. On je
pripadao obraćenicima, Židovima koji su prešli na pravoslavlje.
Bio je to Izraelac bez licemjerstva. Volio je hodočastiti po svetim
mjestima diljem Rusije i Pravoslavnog Istoka; 5. veljače bio je
u crkvi na liturgiji, vratio se u ćeliju, legao i u petak 10. veljače
u 2 sata ujutro otišao k Gospodu. Umro je tiho, bez patnje,
pomazan svetim sakramentima. Pred smrt je zatvorio oči i
rekao: „Kad ste došli, onda i završite Vaše djelo.“ Tim riječima
predao je svoju dušu Bogu. On je bio dragi sumolitelj i brat u
Kristu.
Danas je 13., što će biti 14.? Neka bude to što je Bogu
ugodno, kojemu slava i hvala za sve sadašnje, prošlo i buduće,
vidljivo i nevidljivo.
----------
Pismo protojereja Metodija Cehanovskog od 13. veljače
1917.godine, original, iznad su bilješke koje je rukom napisao
S. A. Nilus.
---------

Primite Božji blagoslov Vi i Vaša domaća crkva, za čije

se članove molim po cijeli dan. Otac Ivan šalje pozdrav i Božji
blagoslov Vama i čitavom Vašem domu.
Hrabrit ćemo jedni druge i uz Božju pomoć i ništa

13
nećemo ustupiti „nečastivom“ ukoliko se pojavi dok smo živi.
Oprostite, što sam Vam oduzeo mnogo dragocjenog
vremena.
Želim da obavite post na spas duše u poniznosti i Uskrs
Kristov bio Vam u radosti i veselju.
Iznemogao sam, propadam.
Ako čujete za moju smrt, onda se Bogu pomolite za moju
dušu.
Dok smo još živi, molit ćemo jedan za drugoga i nećemo
zaboraviti jedan drugog u vječnosti.
Vaš postojani sumolitelj i ponizni sluga protojerej
Metodij Cehanovski.
13. veljače 1917. godine prvi dan Velikog posta.“
Ubrzo je S. Nilus dobio pismo od Vladimira Davidoviča
Ževahova. Evo što mu je pisao knez iz grada Priluke 26. veljače
1917. godine:
„Dragi Sergej Aleksandroviču,
Upravo sam se vratio s bdijenja iz ovdašnje katedrale,
koja se nalazi nedaleko od Preobraženskog sabora, u kojem je
po predaji, bio kršten Sveti Jozafat, naš znameniti Prilučanin.
Želim, kao dodatak mom pismu, koje sam Vam poslao iz Kijeva,
podijeliti s Vama nekoliko svojih dojmova o svom
sedmodnevnom boravku u Glinskom eremitažu. Najvažnije što
se dogodilo je spokojni odlazak starca igumana Jasona, sada
shiigumana Ivana, kojemu je bilo narušeno tjelesno zdravlje, ali
je bio neobično zdravog duha. S predosjećajem bliskom mu
kraja, shiiguman Ivan sve je svoje obaveze i zadaće obavio,
oprostio se s braćom, kao i sa mnom, a uoči mog odlaska
ispričao mi je da mu je pokojni shiarhimandrit glinski Iliodor,
kojemu je bio učenik i tajnik shiiguman Ivan, otkrio kraj viđenja
po zvijezdama, viđenja Vama poznatoga koje ste sami opisali u
„Veliko u malom“. Kraj je ovakav: Nakon imena, sasvim slabo
naznačenog i koje je brzo preletjelo po obzoru- Aleksandar III,
ali koje je ipak bilo okruženo zvijezdama, pojavilo se ime
Nikolaj II vrlo blijedo i bez zvjezdanog oreola. Ime se isprva
kretalo po obzoru, uronilo je u tamni oblak, bila su vidljiva

14
raspršena slova...Ubrzo je nastupila pomrčina i njemu se učinilo
kao da se sve ruši slično kuli od karata - u trenutku svršetka
svijeta.* Užas je obuzeo starca, koji je stajao baš na nekakvoj
uzvisini; ne vezan sa svijetom koji se ruši, starac je pokrio lice
rukama...Pričajući o tome, starac Ivan govorio je kako on i sada
osjeća ono uzbuđenje, kojim je bio obuzet shiarhimandrit
Iliodor.(?)
Čudesno je to viđenje! Kako se ono podudara s onim
nadanjima i predosjećajima, kojima su ispunjeni ljudi u istom
duhu!
Budite zdravi i neka Vas Bog čuva.
Pozdravite Jelenu Aleksandrovnu.
Iskreno odan
V. Ževahov
P. S. Pišem u krčmi ne sa svojim perom – zato ne
zamjerite na nečitkom rukopisu

Dobivši ovo neobično važno svjedočanstvo o proročkom

viđenju shiarhimandrita
Ilariona (?) (svjetovno Ivan Golovanickij, 1795 – 1879),
velikoga starca Glinskog eremitaža, u kojem je on proboravio 45
godina, S. A. Nilus sakuplja i ulaže u radnu kopiju rana pisma
igumana Jassona s tim da bi ponovno prepisao onaj dio knjige,
koji je posvećen nadolazećoj sudbini Rusije, prema viziji
odavno preminulog starca iz Gline.

Evo pisma igumana Jassona S. A. Nilusu od 5. rujna

1911. godine:

Visoko cijenjeni Sergije Aleksandroviču!

Dobio sam Vašu knjigu „O dolasku antikrista i carstvo
đavla na zemlji“. Vaša knjiga užasava. Očigledni dokazi iz
drugog svijeta svjedoče da je vrijeme uistinu blizu. Svijet je

*
Kraj fraze“ u trenutku svršetka svijeta“ ispočetka je bio drugačiji: „to nije
potres, to nije svršetak svijeta“.
S. A. Nilus dopisao je rukom:“ Sam Ževahov ispravio u osobnom govoru“.

15
svojim zlodjelima gotovo spreman podvući posljednju crtu iza
koje slijedi propast. Naravno, da je sam svršetak poznat samo i
jedno Gospodinu.
Priznajem Vam da se meni u duši odavno rodila takva
misao. Blagi Gospodin, po svom bezgraničnom milosrđu,
postupit će i sada kao i prije potopa, odredivši 120 godina za
pokajanje gnjevnim neprijateljima Njegovoj velikoj strpljivosti.
Ako potop nije na svu vječnost riješio sudbinu nesretnika koji su
se utopili – unaprijed je već odlučeno o dolasku Spasitelja po
utjelovljenju, koji je u krsnoj smrti s Dušom sišao nad pakao,
gdje je Njegova propovijed došla do gnjevnih neprijatelja
Njegove velike strpljivosti u vrijeme Noe, ali uzalud, vjerojatno
neki od njih nisu prihvatili tu propovijed, - to je tako užasan
događaj – drugi dolazak Spasitelja na Sud na kojem će biti
odlučena na svu vječnost sudbina nesretnih izopćenika, je bio
predviđen kao i opći potop. Dolazak antikrista, prema Bibliji,
tijesno je vezan sa svršetkom svijeta. Ukoliko je doista pojava
sina stradanja blizu potrebno je razmisliti kako mi upravo sad
proživljavamo vrijeme koje nam je dano za kajanje. Moja misao
nema temelja, osim unutarnjeg osjećaja. Odlučio sam Vam ovo
reći zato što je ona uvijek živa u meni. S velikom poniznošću Vam
se klanjam, Vaš odani i griješni I. Jasson
Rujan, 5. 1911. godine
Na poleđini četvrte stranice pisma S. Nilus je napisao:
„Ovo je pismo igumana Jassona koji je živio u mirovini u
Bjelogorskom eremitažu Kurske eparhije, jednog od trojice
živućih učenika Glinskoga, velikog starca shiarhimandrita
Iliodora.“
Prema gorepriloženom pismu kneza V. D. Ževahova
starac iguman Jasson (ožujak 1917. godine) mirno odlazi
Gospodinu, pod imenom Ioann koje je primio po svom
monaštvu i isposništvu.
U ranijim pismima ( od 13. svibnja 1911. godine)
kroničar Glinskog eremitaža iguman Jasson zahvaljuje S. A.
Nilusu pismenim putem za knjigu, koju mu je on poslao za
uspomenu o lokalnim isposnicima. Navest ćemo tekst i tog

16
pisma:
„Visoko poštovani Sergije Aleksandroviču!
Veoma sam zahvalan za Vaše zanimanje za moj ubogi
rad. Molim Vas da prihvatite s moje strane kao znak zahvalnosti
jedan primjerak knjige o životu starca shiarhimandrita Iliodora
i ostalih isposnika, dvije brošure. Drugi primjerak o starcu
Iliodoru, molim Vas predajte o. Kukše. Ja sam odavno obećao,
sad više ni ne znam na kojoj je razini: je li monah ili možda već
đakon i jeromonah. On (Kukša) osobno je poznavao starca i bio
je na njegovom pogrebu. S iskrenim srdačnim poštovanjem
Vašoj bogoponiznosti odani pisar iguman Jasson.“
Zatim je na trima stranicama prepričan proročki san
shiarhimandrita Iodora, Nilus to nije tiskao u potpunosti. Sada
on njega obnavlja i nadopunjuje bitnim odlomcima o kraju
vladanja cara Nikolaja II.
Tiskovne kritike svojih publikacija S. A. Nilus je umetao
u svoj primjerak – kopiju. Kopija je sadržavala članke i cjelovite
tekstove kritika arhiepiskopa Nikona Roždestvenskogo, a koje
je on stavio u časopis “Trojičina riječ“ u rubrici „Moj dnevnik“.
Izvod je uzet iz br. 355 (29. siječnja 1917. ) tog časopisa, a
članak se u potpunosti zvao „Profanacija svetog jezika i
svetosti“. Odlomak koji je određen za potencijalno korištenje
zvuči ovako:

„Nedostaje snage da bi se podnosila židovska

bezočnost...
Ja predpostavljam, da se sve to radi namjerno,iako
vršitelji namjernih djelovanja toga najvjerojatnije nisu ni
svjesni. Vrijeme je da se uvjerimo kako protiv vjere i Crkve,
protiv cijelog čovječanstva postoji urota,i da urotnici na
globalnoj razini žele zatrovati sve ono sveto u duši vjernika, da
bi sav svijet podjarmili sebi, a po toj osnovi su dosta toga i
napravili; oni se šepire, kako je gotovo sve zlato svijeta u
njihovim rukama, da su u njihovim rukama gotovo sve tiskovine,
sav živčani sustav duhovnog i materijalnog života
čovječanstva... Vidite: Kod nas kao nije uobičajeno, osim kod

17
nekih crno sotnih izdanja (reakcionarna org. u car. Rusiji),
govoriti o masonima; njihova se djelatnost tako vrlo spretno
prikriva, pa mi je čak jedan iz redova svećenstva iskazao sumnju
postoje li uistinu ikakvi masoni? Kad tako postavimo stvar,
doista, kao da se srame otvoreno govoriti o svojim
zavjerenicima – a što ako se pokaže, da to nije mit?Međutim
stvar je svakim danom sve jasnija i jasnija, neprijatelji sami sebe
izdaju. Sad su i oni doznali, da „Protokoli sionskih mudraca“
nije mit, nego zaista ranije izvješće jednog od uvaženijih
mudraca sa kongresa u Bazelu 1897. godine. A sada čestitom
kršćaninu predstoji bez predrasuda još jednom pročitati te
Protokole usporediti ih s ovim što mi proživljavamo, kako bi
dobro otvorio oči na užasnu opasnost koja se približava Božjem
svijetu, cijelom čovječanstvu... Poput teškoga sna pada na srce
dojam nakon čitanja tih Protokola, kao da na vas odnekud iz
tamnog podzemlja dolazi smrad, istodobno vi ne možete ne
priznati mudrost tog sotonskog plana, jer razvidno je kako je
sastavljan tijekom nekoliko stoljeća: Reći će te, preteško je to za
samo jedan mozak...
Arhiepiskop Nikon“
Iz br. 374 „Trojičine riječi“ S. A. Nilus je ubacio u radni
primjerak kritiku arhiepiskopa Nikona kad je objavljeno četvrto
izdanje knjige „Blizu je, pred vratima“, čiji je urednik bio
visokopoštovani. Tiskovna kritika dobro je poznata, i mi je
iznosimo da bi cjelovitije sagledali karakter materijala, koji je
prikupio autor. Evo teksta te kritike.

Dvije riječi o protokolima sionskih mudraca

U Kristovoj Crkvi postoji tajna spasenja, a u sotonskom

zboru – tajna bezakonja. Tajna spasenja, vjekovima ljudima
otajstvena, otkrivena je dolaskom na svijet, radi djela ljudskog
spasenja, Gospodina našega Isusa Krista; tajna bezakonja
sasvim će se otkriti dolaskom Antikrista. Svaka tajna prije
njenog otkrića, ostat će manje ili više prikrivena; tako će i tajna
bezakonja biti skrivena od pogleda vjernika, da bi ih svojim

18
neočekivanim otkrićem porazila i odvukla od Boga; no ukoliko
to Gospodin drži potrebnim, utoliko se za vjernike ni ta tajna ne
može skriti. Po svoj prilici vrijeme otkrića tajne bezakonja
podudara se s dolaskom Antikrista. Tako da se i znakovi njegova
dolaska podudaraju sa znakovima otkrića tajne bezakonja.
Mene pitaju: u kojoj mjeri vjerujem i pridajem značaj
znanim protokolima sionskih mudraca, koji su objavljeni u
glasovitoj knjizi S. A. Nilusa „Blizu je, pred vratima“.
Poštovani S. A. Niluse, razvidno je da su ti protokoli u
izravnoj vezi s tajnom bezakonja da su djelo Antikrista i plod
rada sotoninog zbora, o kojem se govori u Apokalipsi gl.2, st.9.
pažljivo čitajući neminovno dolazimo do zaključka da to uistinu
nije djelo jedne osobe, nego produkt nekoliko naraštaja
neprijatelja Crkve, prepredenih, lukavih među kojima su bili
ljudi nadprosječnog uma i jake volje, ljudi koji u svemu tome
nisu imali niti iskru kršćanskih moralnih načela, spremni na sve
da bi se domogli svog cilja. A njihov cilj je bio – osnivanje
globalnog carstva pod dominacijom njihova cara. Sve to vrlo je
slično zavjetnim maštanjima Židova o njihovom caru svevladaru
svijeta, a prema učenju svetih otaca – o Antikristu. Protokoli su
neprestano prožeti židovskim duhom, židovskim idealom. S
druge strane, u tu istu rijeku ulijeva se tamna struja budističkih
buncanja, da bi se još više zamutio tijek života cijelog
čovječanstva, i vrlo je čudno: budistički ideali na određeni način
isprepliću se sa židovskim idealima. Pitamo se što je zajedničko
židovima i budistima? Međutim oni idu rukom pod ruku prema
općem cilju. Naravno, zajednički im je vođa – neprijatelj Boga i
ljudi. On je taj koji priprema put svom štićeniku – Antikristu.
I u svemu tome dužan sam reći, onome tko me pita, što
mislim o protokolima sionskih mudraca, naravno, kako bi
doznao moje mišljenje o vremenima i rokovima globalnih
događaja, koji se približavaju, konačnoj sudbini svijeta: umjesto
mojih prosudbi, veoma ograničenih, poslušajte mišljenje
velikoga oca naše Ruske Crkve moskovskog sveca Filareta o
znakovima posljednjih vremena: „Znakove vremena nije lako
ispitivati, i što više nije bezopasno, ako se čovjek ne opremi

19
razborom, oprezom a ponajviše strpljenjem. Pročitajte početak
druge glave druge poslanice Solunjanima. Uočite izraz: „Da ne
dopuštate da vas brzo zbune i u strah natjeraju ni neka proročka
objava, ni neki govor.“I to što nam se čini da smo duhovno
progledali nije dopušteno pokazati. Nadalje: „Jer najprije mora
doći ono otpadništvo i pokazati se Bezbožnik, sin propasti i još:
tajna je bezakonja već na djelu, samo mora biti uklonjen onaj
koji je do sad zadržava.
I to će biti skriveno dok ne dođe vrijeme. Nije lako
doznati tajnu, proniknuti u skriveno, pogotovo ako za to nije
došlo vrijeme. Moguće je da ćemo uskoro snositi odgovornost
jer se proročanstva ne ispunjavaju onako kako ljudi misle,
negoli kako neki ljudi o ovome misle.“
A evo još mišljenje rečenog sveca o vremenu koje je
predvidio apostol Pavle kad se obratio Židovima: „Kako je
divno, piše on, da će Izrael još tisuću godina biti slijep!... Izričaj
sav Izrael će se spasiti ne znači da će se svi do jednoga spasiti,
nego da će se zbiti veliko opće obraćenje, a ne kao prije samo
pojedinačna obraćenja, a mnoštvo Izraela se opiralo. No kako
će sve biti – doznat ćemo u vrijeme ispunjenja. Danijel, čovjek
vjere i kontemplacije proročanstvo o 70 godišnjem babilonskom
ropstvu shvatio je već koncem samog razdoblja, što ostali u
samom tom vremenu nisu shvatili, premda se proročanstvo čini
jednostavnim. Kako bismo bili bolji od Danijela drznuli bismo
se pravodobno unaprijed odrediti ispunjenje proročanstva
apostola Pavla i Ivana, čija su djela o vremenu nesumnjivo
opširnija od proročanstva o babilonskom ropstvu.“ (Pisma
metrop. Filareta upućena E. V. Novosilcevoj, m 99 i 214).
Obraćenje Židova, kako je apostol nagovijestio, vezano
je s događajima posljednjih vremena, i to kako je rekao svetac o
svim velikim zbivanjima, može se reći i o okolnostima, a koja
su predhodno najavili Antikrista. Ne mislimo da smo mi
pametniji od proroka Danijela, kao našeg poniznog u svoj
veličini sveca i reći ćemo: Znamo da dolazi posljednji neprijatelj
Kristove istine, s naše strane je dostatno, a kako i kada će to biti
- doznat će se u svoje vrijeme, ako budemo sa strahom radili na

20
svom spasenju, jer ne može biti, da će Gospodin dopustiti da
pogine od neupućenosti u ono što je potrebno za naše spasenje,
- spasenje onih koji rade za Nj dan i noć... Kako se budu
približavali događaji pred nama će se otkrivati i njihova će se
perspektiva slično kao pred očima putnika razotkrivati slike
krajolika, samo što bismo mi sa strahom prolazili svoj životni
put, predajući sebe u Božje ruke i čuvajući svaki minut života na
ispinjenje Božjih zapovijedi. U svoje vrijeme Gospodin nas neće
ostaviti neupućene i bez svega onoga što nam je potrebno...
Uvijek trebamo imati na umu da se tajne razotkrivaju ne
znatiželjnima nego poniznima i mudrima, onima koji se koji
drže zapovijedi: Više od sebe ne traži, jače ne iskušavaj, nego se
zapovijedi drži.
Od znatiželjnika mudrih i umnih Gospodin sakriva, a
malenima u jednostavnosti vjere otkriva tajne svoga božanskog
promisla i raskrinkava tajne „sotonskih dubina“. Bog ima svoje
mjere i svoj kalendar: Njegov je jedan dan kao tisuću godina, a
tisuća godina kao jedan dan. Ali za one koji Ga ljube i koje On
ljubi tajne nema; samo što se te tajne ne otkrivaju kada to žele
ljudi, nego kad njegova premudra promisao objavi
A. Nikon

Nakon svrgnuća bogopostavljene carske vlasti u proljeće

1917. godine ruski se život toliko poremetio da su iz svih
pukotina počeli navirati na društvenu pozornicu i poveli su
otvorenu protubožju propagandu ozloglašeni rušitelji – pristalice
lucifera, crni mistici, pripadnici sotonskih grupacija, mrzitelji
nacionalnog društvenog poretka. Sergej Nilus brižljivo je
sakupljao materijalne dokaze, koji su bili povezani s đavolskom
djelatnošću tih pokvarenih destruktivnih sekti, koje su se
pojavile u i izvan Rusije. U njegovoj radnoj kopiji našli su se
oglasi za javna predavanja satanistkinja V. N. Puškine i E. A.
Nelidove koje su nastupale u Petrogradu i Moskvi 1917. i 1918.
godine pod imenom "Red Istočne Zvijezde"(osnovan 11.
siječnja 1911. god. u Indiji); Ovdje su priloženi i traktati
njihovih učitelja: „Veliki svjetski učitelj“ i „O čemu će on učiti“

21
Ch. Leadbeatera, „Veliki svjetski učitelj i problemi rata“ C.
Jinarajadasa i zapisi predavanja navedene V. N. Puškine „Novo
nebo i nova zemlja“, i navedene E. A. Nelidove „Stvaranje
novog neba i nove zemlje“, a priložene su i ulaznice za ta javna
događanja, također i razglednice mističnog sadržaja, slike lažnih
mesija i masona viših razina posvećenja. Istražitelju je bilo
zanimljivo osmo izdanje „Novgorodsko eparhijalno izvješće“
(neslužbeni dio, 15 - 30. travnja 1917. godine), u kojem se
priopćava kako u Novgorodu na gradskoj pošti se širi proglas
„Univerzalne lige“ (njega je dobio čak i lokalni arhijerej) s
pozivom da se priključe redovima protubožjeg društva; „Znak
podrške ciljevima lige bio je trokut u raznim bojama, vrhom
okrenut nadolje“. S. A. Nilus popunio je svoju zbirku takvim
„Znakovima podrške“: oznake na vojnim uniformama i žigovi
na bonovima za dobivanje brašna. Možemo sa sigurnošću tvrditi
da nema niti jedne prosudbe autora knjige „Blizu je, pred
vratima“, koju on nije potvrdio ovim ili onim dokumentom.
Osim programa i proglasa teozofskih liga i ordena, koji su
nastupali pod maskom duhovnoprosvjetiteljskih udruženja,
Sergej Aleksandrovič prikupio je priličan broj tekstova koji
razotkrivaju, demaskiraju sotonsku bit svih neprijatelja
Kristovih, na kojim se god stranama oni nalazili. Navest ćemo u
potpunosti nekoliko materijala takvog tipa, koje je pripremio
sastavljač (Nilus uporno sebe naziva „sastavljačem“, budući da
je njegov rad bio prikupljajući) za peto izdanje svoje knjige. Evo
isječak iz svibanjskog broja novine „Izvestija“od 1917. godine
u tom gnusnom članku posve nedopuštenim tonom priopćavate
o izrugivanju cara Nikolaja Aleksandrovića, a kojemu su on i
njegova obitelj bili podvrgnuti dok su bili u kućnom pritvoru u
Carskom Selu. Taj novinski članak S. A. Nilus je zaljepio na
treću stranicu korica svoje knjige. Moguće je da je on pravio
skice za daljnje korištenje neprijateljskih ispada protiv svete
osobe s namjerom da razotkrije „tajne bezakonja“. Bilješka je
nazvana „ U Carskom Selu“, evo njenog teksta u cijelosti,
Nilusova napomena navedena je postrance u fusnoti.
„Aleksandrovski dvorac u Carskom Selu sada ništa

22
drugo nije nego zgrada za izolaciju obitelji Nikolaja Romanova.
Svi vanjski izlazi bili su čvrsto zatvoreni, donji kat, koji je bio
nenastanjen, a koji je odvajao poslugu koja je bila u podrumu od
gornjih soba, koje su jednim dijelom koristili Romanovi. Na
ulazima je bila straža i vani i unutra, naokolo parka straža, na
stazama straža.
Nikolaj je bio vrlo smiren i štoviše radostan, rekao je
načelnik zaštitara. Bavio se pilanjem drva, vrtlarstvom.
Politikom, po svemu sudeći, nije se uopće zanimao. Njegov
fizički izgled vidno se poboljšavao. Čitao je, čini se, vrlo malo
premda je svaki dan dobivao novine i neprekidno je kupovao
„Večernje doba“. Vojnicima je upućivao najbanalnija pitanja:
Dosađuju li im komarci, iz koje su gubernije itd.
Po stazama na kojima su stajali ukočeni vojnici,
užurbano bi hodao, vrludao bi Car. Dežurni časnik jedva ga je
dostizao, spoticao se i teško disao. Iza časnika su išla dva vojnika
iz komiteta puka koja su stražarila. Sudarali su se, gotovo trčali,
a niska figura Nikolaja u laganoj košulji klizila je u cik caku po
vrtnim gredicama. B. car uzima štihaču. Marljivo kopa
okrenuvši obod kape na zatiljak nerijetko briše znoj maramicom
i s uzbuđenjem kopa i kopa. Oko njega cijelo vrijeme smijeh i
graja kćeri i sina. Svi marljivo kopaju i prenose zemlju, bijele
ruke zaprljane vlažnom zemljom, a usred crnih mrlja bljeska
zlatni prsten i narukvica. A sa svih strana, iz grmova i sa staza
iza stabala sa stražarskih mjesta na te radnike bili su upereni
pogledi desetina vojnika.
- Kopa i kopa, - namrgođeno govori strijelac odvraćajući
oči ustranu.
- Sav život, po svoj prilici, lopatu u ruke nije uzimao a
sad poput nadničara, znojem se oblijeva.
- A o čemu, prijatelji s vama razgovara Nikolaj?
- A o čemu! Ispočetka vrlo zainteresirano raspitvao se
žive li vojnici sada dobro, hrane li se bolje ili lošije. Ali... sada
je odustao. Očito, bilo je neprijatno slušati, da sada svi žive puno
bolje nego prije revolucije. Sada sve više pita o vremenu,
komarcima pa i rotkvicama. Onda pitao je dolaze li na stražarsku

23
službu mladi vojnici,- odgovaram: Sada starih kadrova nema -
sve su mladi.
- Ranije je često pitao o časnicima, - umiješao se u
razgovor časnik. Raspitivao se gdje je tko bio na vojnoj obuci,
gdje je dobio prekomandu. Ima odlično pamćenje.
- A opet - govori strijelac - vidi se da je Romanovima sve
teže i teže. A onaj Nijemac, barun Benkendorf, ispočetka se
derao, psovao, zašto mu mi ne odajemo počast, zašto ne
spuštamo pogled pred njim. A sad je odustao, pokorio se. I sve
u svemu, vidi se postali su mnogo ponizniji. A ona Aleksandra
ni iz sobe više ne izlazi, a Nikolaj o svemu se raspituje: Može li
se ovo? Kako se ovo može napraviti?
- A ja čujem da svi govore da je on zdraviji nego ranije.
Znači da sad živi bolje?
- To je točno - ozdravio je. Samo ne od veselog života,
nego zato što mu ne daju piti, ranije, prije revolucije, gotovo
svaki dan su ga na rukama pijanog iznosili iz naših časničkih
skupova, sav je bio natečen, bijedan. A sada odavno ne pije. Evo
i popravlja se.* Vojnici imaju oštro oko. Stotine takvih upornih
muževnih očiju bilo je usmjereno na svaki pokret Romanovih,
bili su bolje osiguranje od bilo koje utvrde. Romanovi su
vojnicima izazivali bezgraničnu sumnju. Svaki neoprezni
Nikolajev korak na dijelu staze parka, a koji je bio zatvoren za
šetnju, svaki takav korak izazivao je susret sa stražarom i
povikom:
- Tamo se ne smije, gospodine pukovniče...
D-m.“

Veoma temeljito je S. A. Nilus proučavao

konceptualne članke, koji su se doticali židovsko-masonskih
ciljeva i paladizma. Materijale takve vrste uključivao je u vlastiti
tekst bilo kao skrivene citate, lako prepoznatljive, ali bez
navođenja izvora, bilo u obliku opširnih ulomaka s točnim
bibliografskim naputcima. Kao primjer pozvat ćemo se na

*
Ovaj je odlomak A. S. Nilus prekrižio i velikim slovima napisao: Odvratno!

24
publikaciju M. P. Solovjova „O sotonizmu“,* koja se pojavila u
lipanjskom broju časopisa „Povijesni glasnik“ za 1900. god.
Početak tog davnog članka, koji je imao opći karakter, trebalo je
uključiti u devetu glavu odjeljka knjige „Sotonski zbor“.
Crvenom olovkom Sergej Aleksandrovič je istaknuo „IX.
Glava“. Popravljene su tiskarske pogreške, plavom olovkom su
obrubljeni izabrani dijelovi. Članak M. P. Solovljova „O
sotonizmu“ sad je izgledao ovako.
„ Od pojave čovjeka na zemlji, po grobovima, njegovim
najstarijim tragovima, možemo i trebamo zaključiti da
zemaljske granice nisu iscrpljivale njegovu predpostavku o
životu. Izvan tijesnog vidokruga njegova proučavanja i
istraživanja razlijevao se nepregledni ocean nepoznatog,
neviđenog; ali taj tajanstveni svijet nije za nj bio mrtva pustinja.
On je vjerovao da i tamo postoji život i stvorenja koja mu nisu
strani, obdareni voljom i snagom koje nadilaze snagu svih
stvorenja koja su vidljiva i žive na zemlji. A u taj nevidljivi svijet
prelaze i oni koji žive ovdje, kojima uskoro dolazi taj vječno
nedokučivi događaj, a koji nazivamo smrt. Potpuni rascjep
između ta dva bitka prvobitni čovjek nije dopuštao i stoga je
čuvao tijelo umrloga u grobu. Ta mučna težina života trebala je
pobuditi u umu pitanje o smislu života, neprestana težnja za
srećom je poticaj za pokoravanje prirode pomoču izučavanja
njenih pojava. No što je razum više nastojao spoznati uzroke što
je više podizao ljestvicu htijenja, oni su postajali uopćeniji i
apstraktniji, time se širilo područje nevidljivoga, masa
istraženog materijala se gomilala i time je postajala sve
ništavnija. Krajnji ciljevi pokazali su se tajanstveni a djelotvorne
snage – nedokučive. A iskustveno znanje – nemoćno. Ali
duhovni život čovjeka ne može se ograničiti samo aktivnošću

*
Iz opširne literature o tom predmetu navodimo važnija djela, koja smo imali
na raspolaganju: Mr Leon Meuric… Paris 1895. Osobito su važni veza i
priznanja D. Margiotta i D. Bataille, koji su pripadali višim stupnjevima
paladizma. Vjerodostojnost svedočenja L. Taxila pokolebana je nedavnim
razotkrivanjem nekih njegovih mistifikacija, no u cijelosti odbacivati ju
svakako ne treba. Bibliografska fusnota pripada M.P. Solovjevu.

25
razuma: Jer on se pokreće u zajedništvu s vjerom. Ono, što je
tama za um, obasjava se vjerom. Samo znanje, u biti, nije ništa
drugo nego provjera onoga što čovjek uistinu vjeruje, ništa
drugo nego težnja da se iskustvom potvrdi u stvarnom
postojanju neopipljivog, neviđenog i nečuvenog, koristeći se
onim sredstvima, koja se u danom vremenu nalaze na
raspolaganju onih koji istražuju. Budući da je polje ispitivanja
ograničeno, prije svega ograničenošću ljudskog života, kao što
je i sam život čovječanstva u svoj svojoj povijesnoj ukupnosti
tako kratak, predstavlja epizodu ovozemaljskog života, onda je
jasno da su prvi razlog i konačni cilj bitka izvan granica
doživljenoga iskustva. Samo otkrivenje može preobratiti duh
čovjeka prema višoj istini i pokazati mu začetnika grijeha svega
postojećeg i one putove, po kojima teku vidljivi životi prema
nevidljivom cilju. Sagledavajući istraživanja, otkrivajući
uzroke, neće se razotkriti i moralno poučni smisao života, a bez
etičkog elementa gubi se smisao funkcioniranja cijelog vidljivog
svijeta; vjera, koja silno upravlja čovjekom protivi se takvoj
zabludi i daje ono što ne može dati razum. Zavjeti vjere,
prosvijetljene otkrivenjem toliko su dragocjeni i prijeko potrebni
čovječanstvu, kao i dragocjenost znanja. Čuvarica tih zavjeta,
zaštita čistoće i nepovrijeđenosti vjere i kuma istinskog
otkrivenja je Crkva. Samo u njoj nalazi spoznaju Boga i
moralnopoučno učenje o dobru i zlu.
Ona se javlja jedinim nositeljem etičkih ideala. U njoj
samo čovjek obraća čovjeka a ujedno i život čitavog svemira.
Razum i vjera nikada se ne mogu sliti i tvoriti jednu snagu; nego
oni ostaju onakvi kakvi jesu, odvojeni elementi, poput snage
gledanja i snaga mišića u fizičkom organizmu čovjekovom.
Nevidljive snage koje upravljaju svijetom nisu nigdje
očiglednije nego u povijesti čovječanstva. Često se čini da se
sudbina čovječanstva zbiva „stihijski unatoč zdravom razumu “,
da se tijek povijesti prekida slučajnim i neočekivanim
katastrofama. Potreban je veliki vremenski razmak, kako bi se
mogli primijeniti zahtjevi zakonitosti prema svršenim
činjenicama i pojmiti njihov etički smisao, jer inače sve što je

26
poznato tvori samo očišćeni materijal za moralnu osudu i
presudu, kojima su usmjerene žive, zato postojeće snage
ljudskog djelovanja; bilo to u borbi dobra i zla (prirodnih
spoznaja) i u težnji da pobijedi dobro sastoji se sav smisao ne
samo pojedinačnog nego, možemo vjerovati, i ukupnog
svjetskog života. U oba slučaja sadržaj dobra, postojanje
konačnog cilja, kako slijedi iz gore navedenog tvore predmet
vjere, primaju se samo otkrivenjem, tvore blago Crkve.
Duhovni život se očituje u osobitim društvenim
oblicima, čvršćim i dugovječnim, nego što su to državni koji
žive osobitim i samostalnim životom. Kao nositeljica ideala,
Crkva je dužna biti vodilja koja utječe na ljudsko društvo. Kao
manje stabilni oblik država koja Crkvu sebi podređuje, a s njom
i čovjekovu savjest, ne može ne pokazati štetan i razarajući
utjecaj na crkovni život. Tijekom stoljeća se moglo vidjeti kako
je mnogo država propadalo sa vlastitim idealima, kako su mnogi
narodi jedan za drugim silazili s povijesne pozornica, napunivši
je sjajem i slavom, a istodobno je Crkva, bila ona proganjana ili
slavljena, uvijek bila na svom mjestu, tješeći pobijeđene, brinući
se o usklađivanju zadaća novih povijesnih sudionika sa svojim
vječnim idealom.
Povod podjele Crkve na istok i zapad bio je taj što se
zapadna polovina sveopće Crkve zarazila državnim načelom
jedinstvene vlasti, koju su u crkveni život unijeli rimski patrijarsi
Zapada. Taj je zanos bio tako snažan, da je i pastir, koji je
najugledniji po snazi uma, a predsjedao je na rimskom
prijestolju, ugaonim kamenom sjedinjenja stavio samo priznanje
svoje vladavine nad Istočnim Crkvama. Prisvojivši sebi zvanje
namjesnika Trojedinog Boga na zemlji, papa je trebao zatražiti i
priznanje o svojoj nepogrješivosti, koja je u svojoj dubini
skrivala njegovu potpunu bezgrješnost a susljedno i bezuvjetnu
vlast nad čovjekovom savijesti. Zapadni svijet se razdvojio na
pastire i one koji pasu. Unutarnja veza među njima je pukla, jer
je prvima dana vlast, a drugi su bili osuđeni na poslušnost, a
zakon je i za jedne i za druge bio volja rimskog poglavara. U
takvom položaju neizbježni su bili sudari između pape i države,

27
između slobodne volje i izvanjskog autoriteta. To je uzrokovalo
raslojavanje Zapadne crkve. Zloporaba crkvenih autoriteta radi
ciljeva, koji su Crkvi bili strani, izazvalo je strašan odbačaj na
suprotnu stranu. Protestantizam je odbacio autoritet dao je volju
osobnoj prosudbi, postavio je svakoga svojim vlastitim papom.
Ograničenja tog načela pokazala su se neodrživima, tako da je
među vlastitim redovima protestantizam pretrpio razbijanje na
mnogo pojedinačnih podskupina i sekta, koje su silazeći na put
racionalizma došle do odricanja temelja kršćanstva, do
semitskog deizma, do panteizma, do utilitarizma koji uopće nije
bio potrebit nikakve religije kao takve, do potpunog i otvorenog
ateizma. Zapadno kršćanstvo nezadrživo ide nizbrdo, gubeći na
svakom stupnju kobne ljestvice jedno kršćansko vjerovanje za
drugim, oslijepljeno vanjskom materijalnom kulturom koja je
očarala i one, njemu strane narode, koji su po osjećaju
samoopstojnosti, bili očarani negovim uspjesima. Na posljednjoj
stepenici zapadni narodi, zapravo njihovi rukovoditelji dovode
do potpunog odricanja kršćanstva, iako je to u neskladu s
mentalnim stavom do kojih je doveo njihov duhovni zapravo
umni racionalistički razvoj. Sve nedostupno razumu podvrgnuto
je bespoštednoj negaciji. Vodilja povijesnog života treba biti
razum koji je usmjeren na djelatni život isključivo zbog
blagostanja većine. Konfucije je propovijedao svom
radoholičarskom kineskom mravu da mu je bolje više misliti o
tekućim potebama suvremenog života i ne zanimati se
bogoslovnim pitanjima; zapadnoeuropski napredak izravno je
proglasio crkveni život kao nešto preživljeno, a ima samo
povijesnu valjanost, kao teološko razdoblje. Ekonomski procvat
masa jest bît povijesnog života čovječanstva. Misao se
strmoglavila s gornjih visina po istoj ljestvici po kojoj je stremila
uvis, excelsior usmjerila se nadolje, prema materiji ismijavajući
ranije transcendentalne zadaće.
Međutim na tom se stupnju istovremeno s poražavajućim
iznenađenjem uvuklo u kraljevstvo "prosvijetljenog" uma cijeli
niz nerazumljivih pojava, suprotno prevladavajućim
svjetonazorima. Svjetlo religije gasili su s velikim žarom,

28
uvodeći mrak religiozne neupućenosti, i evo iz tog mraka počele
su izranjati tamne, tajanstvene snage čiji se racionalizam
odnosio osobito na račun neukosti i praznovjerja. Te sile koje su
bile nalik na košmar pritiskale su smušenog i nevjernog čovjeka
zapadnog svijeta. One su se utjelovile u obliku koji nije
podlijegao sistematskom istraživanju. Ta tajanstvena stvorenja
su uvjetovala moć nadčovjeka, koji se nije podvrgavao vlasti i
negirao je sve empirijske zaključke, a koje nazivamo zakonima
prirode. Jedno za drugim rušili su se racionalni odgovori, umukli
su podsmijesi nad praznovjerjem kao nasljeđenjem poludivljeg
ili srednjovjekovnog života; naprotiv uroci, čini, vidovnjaštvo,
gatanja, hipnoza, paranormalne pojave dale su masu činjenica a
koje su potvrdili ne samo pouzdani svjedoci nego i strogo
znanstvena istraživanja tako da u to nije bilo sumnje. Razvidno
je da se tajanstvena činjenica sve češće uvlačila u život a
dominirala je na duhovnom planu, očitujući sebe kao
svrsishodnu snagu koja utječe prvenstveno na čovjekovu
duhovnost a djelovanjem njegove vlastite volje; jer čovjeku je
prijeko potreban odnos s dušom i postupnost za to da bi razvio
snagu svojih očitovanja; a da bi ih mogao vidjeti nužno je da ima
vjeru. Na putu prema dolje bila je potrebna vjera, kao što je bila
potrebna i na putu prema gore.
Na taj način ta čudna sila u svojoj biti pripada polju
religije i otvara se tijekom religioznih postupaka – ekstaza
(transa) i otkrivenja. Zajedno s tim niz svjedočanstava potvrđuje
njen protukšćanski karakter. Ne samo oni kršćani vjernici, a koji
su nazočili sličnim ogledima, nego i akteri kršćanskog kulta bili
su prepreka uspješnom rezultatu takvih ogleda. S obzirom na
toliko čudnovatih pojava započeli su ponovnim pregledom
ismijanih „praznovjerja“ tijekom prošlih stoljeća i kao veliki
izum su zaključili da suvremene nadprirodne pojave potpuno
odgovaraju onome što se nekad smatralo lakovjernom dječjom
neukošću, za priznavanje vračanja, za pogrešno priznavanje
psihijatrijskih pojava djelovanjem nečiste sile: ta nečista sila
ponovno je izbila i to u širim nekontroliranim razmjerima kao
nikada do sada, kao da je sebi u sadašnjem vremenu našla

29
plodnije tlo i pripravniju sredinu nego ikad do sad. Na vrhuncu
materijalističkih težnji i u jeku automatskog pogleda na svijet
odjednom je buknuo spiritualizam, i pritom u negativnom
obliku, kao početak učenja suprotnog pozitivnoj religiji, poput
neprijateljske religije postojećoj religiji. Dok su stručnjaci
proučavali fizičku i psihičku strane čijenica, do kojih su došli
istraživanjima, mistici i nadobudni novi vjernici izrazili su
demonski karakter novih strujanja i razdijelili su se u različite
skupine religioznog karaktera, osnovali su hijerarhiju, utemeljili
su novu magiju cijelim nizom obreda.“*
Drugi dio članka M. P. Solovljova, koji je konkretniji i
smisleniji, Nilus je gusto išarao crvenom olovkom. Evo nekoliko
citata sa popisa koje je on izdvojio.
„Prem riječima masonskih pisaca, vitezovi su tajno u
Škotsku doveli svog idola Baphometa.
Baphomet je 1801. godine prenesen u Charleston, SAD,
koji se nalazi na 33˚ geografske širine, a izabran je taj grad jer
se masonstvo dijeli na 33 stupnja.
Masonstvo je, proglašavajući se zakonskim
nasljednikom reda templara po izravnoj prednosti, razvilo u
svojim tajnim učenjima i simboličkim obredima upravo to što je
sastavljalo bît optužaba: mržnja prema kršćanskoj Crkvi i
monarhističkoj vlasti. Zanimljivo je da su se masoni na samom
početku djelovanja koristili židovskim jezikom.
Veliku ložu Francuske utemeljio je 1726. godine
izaslanik velike engleske lože grof Diventueter u Parizu.
Na dvoru Luja XVI i Marije Antoanete samo kralj i
kraljica nisu bili masoni.
Ponekad na taj 33 stupanj uvode one ljude koji su
potrebni masonstvu ili svojim bogatstvom ili utjecajem i

*
Bataille nam daje detaljni popis masonskih vlada u svim dijelovima svijeta
od istočno kršćanskih zemalja takvih ima samo u Aleksandriji, možemo reči,
međunarodnom gradu u kojemu je šeik derviškog manastira, prema riječima
jednog ruskog putnika, mason. Među osobljem tih vlada samo su dva ruska
imena: Jabločkov u Parizu i knez Uhtomskij u Milanu. Poznato je da je u
Rusiji bilo zakonom zabranjeno sudjelovati u masonskim ložama, pogotovo
osobama, koji su bili u državnoj službi; otvaranje loža je zabranjeno.

30
takvima se dodjeljuje, u znak počasti, prsten, međutim to
odlikovanje označava da je s takvim članovima potreban oprez i
da nisu upoznati s tajnama masonerije.
Potkopavši načela monarhizma, masonstvo se sukobilo
sa Crkvom i kršćanstvom.
Pri tom srazu masonima su upomoć pritekli prirođeni i
svagdašnji saveznici svih neprijatelja Kristove Crkve i
kršćanske kulture – Židovi, kojima je do 1782. godine bio
zabranjen pristup u masonske lože, a oni su koristili sve sile da
bi u njih prodrli.
Istodobno s Weishauptom djelovao je u Francuskoj
španjolski Židov Martinez Paskalis, utemeljitelj martinizma.
Iluminizam i martinizam imaju korijenje u panteističkim
studijama Kabale, ali imali su, također, ne samo teoretski i
filozofski karakter, nego i praktično religiozni tako da nisu bili
doktrina nego hereza.
Trebamo primijetiti, da je prvi masonski ustav tiskan sa
židovskim naslovom. Zatim su se pod utjecajem Židova
martinisti obraćali na izučavanje Kabale. Rađa se
blagonaklonost prema „palom biću“. Deniza-Lucifer postaje
zagovornik slobode, prevratnik protiv Nebeskog Kralja,
neprijatelj despotizma, od spašenog postaje spasitelj, nositelj
svijetla, kojemu treba pripasti konačna pobjeda. Njegovo
područje dijelovanja – čisti plamen. U plamenu ognja likuje
sotona sa hordom svojih sljedbenika. Lucifer se proglasio
bogom, kojemu se na tajnim skupovima klanjaju masoni, i
nerijetko se pojavljuje među njima na vidljiv način; njemu se
prinose žrtve u njegovu čast održavaju se blasfemične i nečasne
orgije.
Zanimljivo je da viši stupnjevi masonstva imaju
židovske nazive, i liturgijske himne, koje je objavio Batham, su
napisane na židovskom jeziku. U Berlinu židovske lože drže se
odvojeno od kršćanskih loža; Židovi mogu sudjelovati na
skupovima kršćanskih loža, ali kršćane k sebi ne puštaju.
U otklanjanju kršćanskog nauka i kulta na narodnim
učilištima javlja se nesumnjiv utjecaj masonskog židovstva.“

31
 Na citatima koji su ovdje ispisani S. A. Nilus naglašava
svoje osobno zanimanje, namijenivši ih obradi za svoje tekstove.
Zatim sve stranice članka M. P. Solovljova, osim početnih,
bivaju precrtane, kao znak da je materijal usvojen
Značajna količina pripremljenih materijala iz osobnog
arhiva S. A. Nilusa dotiče se palestinsko-izraelskog problema,
oštro protivljenjenje židovskih interesa cijelokupnom načinu
života arapskog svijeta. Evo pripćenja iz Varšave od 24.
listopada 1917. godine o Wilsonovom pismu upućenom
njuorškom glavnom rabinu s naslovom da je on Wilson, „sasvim
suglasan s engleskim programom o stvaranju židovske države u
Palestini i podržavat će to na svjetskom kongresu cionističkog
programa.“ Nadalje je priopćenje o tome da će u Beču biti
održana svjetska cionistička konferencija. „Potvrđuju se navodi
o stvaranju židovske vlasti u Palestini u tijelu seima od 36 osoba
i opunomoćenog kabineta.“ A u brzojavu iz Haaga od 24.
listopada 1917. godine svijet su obavijestili o poziciji
Sjedinjenih država o odluci tog slučaja. Ta pozicija se
podudarala sa engleskom, u brzojavu su tako naveli: „Prema
dogovoru sa SAD britanska vlada uspostavlja u Palestini
židovsku vladu koja se sastoji od cionista saveznih država, na
čelu židovske vlade je Louis Brandeis.“
Balfourova deklaracija od 2. studenog 1917. godine
također je bila vrlo dobro poznata S. A. Nilusu. Tekst deklaracije
je glasio: „Poštovani lorde Rothshilde, imam čast predati Vam u
ime vlade Njegovog veličanstva slijedeću izjavu o potpunoj
suglasnosti s težnjama židovskih cionista, kao je bilo predloženo
kabinetu i što je on odobrio. ,,Vlada Njegovog veličanstva
razmotrila je ideju o osnivanju nacinalnog ognjišta za Židove u
Palestini i uložit će napore da se ta ideja oživotvori.
Podrazumijeva se samo po sebi da neće biti poduzeto ništa što
bi moglo ograničiti građanska i religijska prava nežidovskog
stanovništva koje živi u Palestini, isto kao i prava i politički
položaj Židova u bilo kojoj drugoj zemlji,, . Ja ću Vam biti
zahvalan ukoliko Vi sadržaj ove izjave predočite cionističkoj
federaciji.“

32
 Opširni članak cionista M. Tanina „Palestina i Židovi“
objavljen je u veljači 1917. godine u liberlnim novinama „Rusko
jutro“, Sergej Aleksandrovič je ostavio kao dokaz, kao izvornik
periodičnog neprijateljskog tiska. Navodimo tekst tog članka u
potpunosti.
„Među najvažnijim uvjetima mira, koji se nalaze u
Wilsonovoj uzvratnoj noti državama unije, nalazi se klauzula,
kojom se zahtijeva oslobađanje naroda koji žive pod jarmom
otomanske imperije.
Većina ruske čitalačke publike podrazumijevala je da se
nacije odnose na Armene i Arape, i gotovo. O pokretu koji je
zahvatio čitav židovski narod u jednoj jedinoj težnji za obnovom
svoje drevne domovine i povratku slobodnom samostalnom
životu u Palestini, ruska publika nije bila puno osvjedočena.
Nasuprot ruskoj diplomacije i tisak Zapadne Europe i Amerike
od samog početka rata svestrano su razmatrali to pitanje. Još
krajem 1914. godine organi rukovodećih britanskih stranaka,
konzervativna „Pall mall Gazete“ i liberalni „Nottingham
Guardian“, pisali su da sad nastupa vrijeme kad Židovima treba
biti vraćena Palestina, i da je današnja politička konjuktura
takva, da je prepuštanje Palestine Židovima prijeko potrebno,
kako bi tu zemlju pretvorili u neutralnu. Nadalje novine ukazuju
na to da Britanija treba težiti davanju Palestine Židovima i da je
židovska kolonizacija – najbolje sredstvo preporoda te
nekadašnje zemlje blagostanja.
U današnje vrijeme Britanska vlada u ulozi pokrovitelja
Židovima u njihovoj težnji prema Palestini dalo je na znanje
inicijatoru židovskih legiona g. V. Žabotinskom specijalno
mjesto u vojnom ministarstvu gdje se radi na organizaciji novih
kadrova židovskih dobrovoljaca u vezi s vojnim djelovanjem
Britanske i Egipatske vojske na granici s Palestinom.
Sudjelovanje židovskih formacija pod bijelo plavim
barjakom u odlučujućem jurišu Carigrad – Dardaneli našlo je
mjesto u ruskom tisku. U učvršćivanju židovskih pozicija u
Palestini poslužila je činjenica, što je Engleska našla veliki
interes,jer je ona unatoč embargu centralnih država, više puta

33
dopuštala prolaz živežnih namirnica za izravnu podjelu
židovskom stanovništvu u Palestini. Nećemo se zadržavati na
Francuskoj, koja je uvijek bila na strani ugnjetenih naroda, niti
na Italiji koja je preko svojih društvenih djelatnika i uprava
mnogo puta iskazivala svoje simpatije prema ideji stvaranja
slobodne Judeje, nego ćemo priječi na veliku prekooceansku
republiku. Kada je veliki vođa oslobodilačkog židovskog
pokreta Hertzl otvoreno obznanio svijetu o težnjama židovskog
naroda prema Palestini „Erez Israel“ američka ga je vlada
odlučila podržati, i od tada veleposlanici u Portu iz Washingtona
izmjenjuju se Židovi – Straus, Morgentau, Elkus, koji učvršćuju
svojim autoritativnim utjecajem židovsko podizanje u Palestini.
Nedavno su se (od mnogobrojnih činjenica odvajamo
neke) glavari prezbiterijanske crkve u Sjedinjenim Državama
obratili Wilsonu s memorandumom, u kojem su iskazivali
prijeku potrebu da se Palestina preda židovskom narodu kako bi
se tamo izgradila židovska država. Vilhelm je, želeći pridobiti
simpatije židovskog naroda, na samom početku rata izdao
manifest u kojem je obećao obnavljanje židovske države u
Palestini. I tako mi vidimo da su sve velike države blagonaklone
prema zamisli o obnovi Judeje; ali ne oslanjaju se Židovi samo
na blagonaklonost država u svojoj namjeri prema Palestini:
njima je to i moralno pravo.
Sve više je ratni vihor zahvaćao Židove sa svih strana
svijeta. U samoj Europi bilo je više od deset milijuna Židova,
neutralne su ostale samo Švicarska, Nizozemska, skandinavske
zemlje, Španjolska i Grčka, koje su brojile svega 146 000
židova, uz to je velika židovska zajednica u Saloniki (75 000
ljudi) također bila uvućena u vrtlog zbivanja. Od 800 000
Azijskih i Afričkih Židova samo 50 000 su potpuno neutralni
(Fellasi, Abesinci i židovski hindusi). U Australiji i Novom
Zelandu ima oko 20 000 Židova i svi su oni sudionici rata, mnogi
služe u redovima Australske vojske, koja se borila na europskom
tlu i na nekim azijskim bojišnicama.
U Americi, prema podatcima iz 1910. godine, je bilo oko
2 500 000 Židova, od toga je bilo 75 000 kanadskih Židova koji

34
su bili izravno uključeni u rat. Primjerice, ako na Zemlji živi 14
000 000 Židova onda će od toga ostati neutralno svega 2 700
000; ostali, tj. više od 11 000 000 žive u zemljama koje su
uključene u rat pa time i oni sudjeluju u ratu. Koliko Židova ima
u vojnim redovima? Ako uzmemo da oni koji sudjeluju u ratu
čine 1/14 stanovništva doći ćemo do zaključka da se u Europi,
osim 400 000 ruskih Židova, bore još 300 000 drugih Židova,
znači ukupno 700 000. Ako uzmemo da u ostalim dijelovima
svijeta židovskih vojnika ima 40 000 onda ih je ukupno u
bitkama na raznim bojišnicama 740 000. Koliko je židovskih
vojnika poginulo na raznim bojišnicama? Na to pitanje teško je
odgovoriti, budući da nema točnih podataka, ali ako uzmemo
kao osnovu postotak, čime se koriste vojni stručnjaci, a to bi bila
– 1/8 svih mobilizirani, onda je poginulih židova bilo oko 100
000. To naravno nisu bile jedine žrtve rata jer je na svim
bojišnicama teško stradalo i strada građansko židovsko
stanovništvo; postotak ubijenih među njima također je značajan.
Iz svega ovoga mi možemo zaključiti da je židovski narod
podjednako sa ostalima pridonio svojim teškim žrtvama oltaru
rata.
Tijekom 20 stoljeća, od vremena uništenja hrama,
goruća čežnja za Palestinom nije se ugasila u duši židovskog
naroda. Preko muka inkvizicije i progona Židovi su pronosili
svoju goruću nadu za povratkom u svoju prekrasnu daleku
domovinu na obalama plavog Sredozemnog mora. Prijašnja
pokoljenja židovskog naroda molila su se, vapeći Bogu za
čudom; a sada je židovski narod na putu ka ostvarenju te nade.
Da je ostvarenje težnje moguće, pokazuju analogne činjenice iz
povijesti drugih naroda. Nakon stoljeća uzaludnih nadanja
ostvario se san o talijanskoj neovisnosti i ujedinjenju. Grci,
Bugari i Srbi postigli su neovisnost. Nadanja o Irish Home Rulle,
o ujedinjenoj Poljskoj su ostvarena. Preporod židovskog naroda
više nije samo primamljiv san.
Zemlja (Palestina) naraštajima je oskudijevala
raslinstvom, o njoj su mislili da je beznadno neplodna, ali
ponovno se pokazala zemljom kojom „teče med i mlijeko“.

35
Nestajanje života bilo je samo rezultat nesređenosti, nemarnosti
koja je tamo vladala.
Židovski narod nije sumnjao, da će idući svjetski
kongres, računajući na žrtve židovskog naroda u recentnom ratu
i njegovim povijesnim pravima na Palestinu, razriješiti jedan od
najusijanijih pitanja, koja uznemiruju čovječanstvo tijekom
zadnja dva tisućljeća: dati pravo židovskom narodu na
samoopstojnost u njegovoj drevnoj domovini, Palestini.“*
Marljivo je S. A. Nilus pratio priopćenja cionističkog
tiska. Tako iz novina „Židovska radnička kronika“ od 7. srpnja
1917. godine, njega je privukla bilješka „Cionisti kod pape“ i
„Odnos država koje su bile suglasne sa cionističkim pokretom,“
ponovimo ta priopćenja.
„London, 25. svibnja novina „The Journal Chronicle“
priopćava, da je član cionističkog komiteta Sokolov bio na
prijemu kod pape, kojemu je izjavio da se Židovi s dužnim
poštovanjem odnose prema kršćanskim religijskim svetinjama u
Palestini i njihovom religioznom osjećaju. Papa je odgovorio da
s povjerenjem prihvaća izjavu, pozdravlja ideju ostvarenja
cionističkog programa, s odobravanjem govori o namjerama
Engleske i na kraju je rekao: „Mi ćemo ostati dobri susjedi“.
„Washington, 25. svibnja, ovdje su dobiveni podaci da
sporazumne države podržavaju stvaranje lanca između Istočnih
i Zapadnih zemalja putem stvaranja nezavisne Palestine. Vođe
cionističkog pokreta dobili su od državnih djelatnika tih
sporazumnih država obećanje da će zajedno raditi po tom
pitanju. Članovi talijanske misije su izjavili da Italija odobrava
taj projekt“.

*
Redakcija „Rusko jutro“objavila je ovaj članak držeći potrebnim primijetiti
da pripada autoru koji je svojim gledištem blizak cionistima, koji su težili
kako je poznato obnovi židovske države u Palestini. Ne dijeleći konačne
zaključke tog članka, redakcija je htjela upoznati svoje čitatelje sa
zanimljivim činjenicama, koje u njoj iznosi autor. Hoće li se riješiti židovski
problem stvaranjem samostalne države u Palestini ili ne, jedno je već sad
jasno: Upravo proživljeni veliki rat zajedno s drugim ugnjetenim narodima
dužan je pridonijeti zajedno sa saveznicima slobodi višemilijunskog
židovskog naroda.

36
 Iz novine „Glas Minska“ od 14. studenog 1917. godine
izneseno je priopćenje „Židovski nacionalni praznik i služba
Božja“.
„ Povodom objave uredbe engleske vlade o dodjeli
Palestine Židovima, minska cionistička udruga održat će u
utorak u 19 sati u Koralnoj sinagogi svečanu večer u čast
nacionalnog praznika i svečanu službu Božju. Predstavnici svih
lokalnih židovskih udruga i ustanova su pozvani“.
Potrebno je naglasiti da svi Židovi nisu dijelili
mesijanske težnje cionista. Ta proturiječja unutar židovskih
zajednica rijetko su dolazile na stranice tiska, i svaku činjenicu
takve vrste pomno je razvrstavao S. A. Nilus.
Osobito je u krug njegovog istraživanja dospjela
deklaracija Conjoint Committee, koja je objavljena u
„Židovskom tjedniku“ broj 23 za 1917. godinu. Deklaraciju su
potpisali: David Aleksander, predsjednik Savjeta zastupnika
britanskih Židova i Claude Montefiore, predsjednik anglo-
židovske udruge. Evo teksta tog jedinstvenog dokumenta:
„ Nakon izvanredne cionističke konferencije koja se
održala u Londonu 20. svibnja, kojom je predsjedao Weizmann
a koji je izjavio da je britanska vlada spremna podržati
cionističke planove u Palestini i da će se tomu priključiti
saveznici, kako je prema riječima dr. Weizmanna, objasnio
Nakhum Sokolov, nakon što je posjetio Francusku i Italiju od
čijih je vlada, kao i od pape, dobio obećanje o podršci - Conjoint
Committee smatrao je da je primoran pojaviti se na stranicama
Timesa od 24. svibnja s dolje navedenom deklaracijom.

Stajalište Englesko–židovske zajednice

Imajući u vidu nedavno pojavljivanje u tisku izjava i

rasprava povodom projekta konsolidiranja Židova u Palestini na
nacionalnoj osnovi, Savjet zastupnika britanskih Židova i

37
Anglo–židovskog udruženje smatraju prijeko potrebnim iskazati
svoje stajalište o tom važnom pitanju.
Sveta Zemlja je za sve Židove kolijevka njihove religije
ona je neizbježni i vječni interes, glavna pozornica djelovanja
biblijske povijesti i mjesto njihovih svetih uspomena. Međutim
oni ne gledaju na tu zemlju samo kao na sanduk s relikvijama
svetaca ili na mjesto za hodočasnike. Od trenutka kad je svanula
zora političke emancipacije Židova u Europi, Židovima je sad
glavna zadaća stvaranje židovskih zajednica u Svetoj zemlji, i
oni su stalno gajili nadu, da će rezultat njihovih napora biti
preporod židovske zajednice na tlu Palestine, a koja je dostojna
velikog sjećanja svega što ih okružuje, i da će ta zajednica biti
izvor duhovnog nadahnuća za cjelokupno židovstvo. U skladu s
tim Conjoint Committee pozdravio je s dubokim zadovoljstvom
perspektivu bogatog korištenja plodova tog rada, koja je
otkrivena zahvaljujući pobjedonosnom pokretu britanske vojske
u Palestini.

„Kulturna“ politika

Žarko želeći, da se oko tog pitanja ujedine u zajedničkim

naporima sve grupe i stranake među Židovima, odbor je u zimu
1914. je obavijestio cionističku organizaciju o svojoj spremnosti
na zajednički rad s njima na temelju takozvane „Kulturne
politike“ a koja je usvojena na posljednja dva cionistička
kongresa, 1911. i 1913. godine. Toj politici bio je cilj stvaranje
židovskog duhovnog središta u Palestini, s tim da lokalnim
Židovima i doseljenicima, koji bi se njima priključili, osigura
takve uvjete života koji bi ponajprije uvjetovali razvoj
židovskog genija u svoj njegovoj osobitosti. Važnija politička
pitanja koja su neizravno zadirala u glavni cilj, ostavljena su
postrani i namjeravalo ih se rješavati po potrebi i u prikladno
vrijeme. Nažalost, dogovor na tom području nije se pokazao
ostvariv, zapravo je Conjoint Committee bio primoran nastaviti
svoj rad sam. Temelj te zadaće je rezolucija (uredba), usvojena
u ožujku 1916. godine, kojom je bilo preporučeno britanskoj

38
vladi službeno priznati veliki povijesni interes, koji Palestina
predstavlja za židovsku zajednicu, i također javno izjaviti, da će
nakon završetka rata „Židovskom stanovništvu biti zajamčena
građanska i religijska sloboda, jednakost po političkim pravima
s ostalim stanovništvom, a koji trebaju olakšati ulazak i
kolonizaciju, kao i samoupravne povlastice u gradovima i
kolonijama, koje oni naseljavaju, ukoliko do takve potrebe
dođe“.
Takva je i sad politika Conjoint Committee. U
međuvremenu je komitet doznao iz objavljenih izjava
cionističkih vođa u našoj zemlji, da se oni priklanjaju široj shemi
sasvim političkog karaktera. Dvije točke iz ovog programa
izazivaju, prema mišljenju odbora, ozbiljne zamjerke s
društvene točke gledišta.

Nacionalnost i religija

Prva točka – zahtjev, da se sva židovska naselja u

Palestini priznaju kao naselja nacionalno-političkog karaktera.
Ako bi taj zahtjev imao isključivo lokalni značaj, moglo bi ga se
prepustiti samostalnom odlučivanju, prema zajedničkim
političkim zahtjevima reorganizacije zemlje pod novom
vrhovnom vlašću. Uistinu, Conjoint Committee nebi se protivio
lokalnoj židovskoj nacionalnosti, koja bi nastala u takvim
uvjetima. Ali zahtjev cionista nije bio takvih ograničenih okvira.
Ono je – dio šire cionističke teorije, a koja je smatrala da su sve
židovske zajednice na svijetu same po sebi bezdomovinske
nacionalnosti, koja se ne može u potpunosti socijalno i politički
uklopiti s narodima među kojima oni žive, i zato ova teorija
ukazuje da je ovoj bezdomovinskoj narodnosti prijeko potrebno
političko središte i uvijek otvorena domovina u Palestini. Protiv
te teorije Conjoint Committee je odlučno i ozbiljno
prosvjedovao. Emancipirani Židovi u našoj zemlji smataraju
sebe članovima religijske zajednice – i to je to, i svoje zahtjeve
o jednakosti u političkim pravima sa sugrađanima drugih religija
su temeljili na postojećim zaključcima, i kako nemaju

39
separatističko nacionalno-političko vodstvo. Oni gledaju na
judaizam kao na religijski sustav s kojim njihov politički statut
nema ništa zajedničkog: Oni potvrđuju da su oni kao građani
zemalja u kojima žive, u potpunosti stopljeni (asimilirani) s
nacionalnim duhom i sa interesima tih zemalja. Iz ovoga slijedi
da je uspostava židovske nacionalnosti u Palestini, utemeljena
na teoriji židovskog bezdomovinstva i da će dovesti u cijelom
svijetu do toga da će Židove smatrati strancima u zemljama u
kojima su rođeni i na taj način će im potkopati položaj koji su
svojim trudom stekli u svojstvu građana danih zemalja. Štoviše,
židovska nacionalnost dovedena do logičkog kraja prema
svjetskim okolnostima postala je anakronizam. Budući da je
židovska religija osobiti znak Židova, židovska nacionalnost
mora se temeljiti na religiji i njome biti ograničena. Nemoguće
je i na trenutak pomisliti da bi ijedna skupina u židovstvu težila
stvaranju države, u kojoj bi se upravljalo po načelima religije a
istodobno bilo ograničeno slobodom savjesti. No, može li
relogiozna nacionalnost sebe izraziti politički drugačijim
putem? Jedinstvena alternativa bi bila svjetska židovska
nacionalnost temeljena na klimavom i nejasnom načelu rase i
etnografskim osobitostima. Međutim ona ne bi bila židovska ni
na kakvom duhovnom području i njeno utemeljenje u Palestini
bilo bi negiranje svih ideala i nadanja, na temelju kojih se
obnavljao život Židova u Palestini a trebali bi se temeljiti na
židovskom poštenju i savjesti. Na temelju toga Conjoint
Committee najozbiljnije se protivi nacionalnim cionističkim
idejama.

Neželjene povlastice

Druga točka cionističkog programa bila je sumnjiva

Conjoint Committeeu – ponuda da se židovskim kolonistima u
Palestini dodijele posebna prava, koja bi nadilazila prava ostalog

40
dijela stanovništva, i potvrditi ih u poveljama, a isto tako njima
bi upravljala židovska čartistička kompanija. Nema potrebe
razmatrati pitanje, je li poželjna predaja dijela administrativne
vlasti u Palestini čartističkoj kompaniji i, a što se samo posebi
podrazumijeva, nepoželjno da Židovi posreduju pri koncesiji i
koju bi uzeli na osnovi političkih povlastica i ekonomske
preferencije. Sličan vid djelovanja bio bi poguban za sav
židovski narod. U svim zemljama u kojima oni žive, načelo
jednakosti za sve religiozne skupine vrlo je važna za njih. Ako
bi oni u Palestini pokazali primjer nepoštivanja tog načela, sami
bi sebe osudili, dokazavši time da su djelovali samo iz čisto
egoističkh pobuda. U zemljama, u kojima se oni još uvijek bore
za ravnopravnost, oni bi bili beznadno iskopromitirani, a u
zemljama, u kojima su postigli i osigurali ravnopravnost, naišli
bi na veće poteškoće za vlastito jačanje. Prijedlozi cionista su
tim više neprihvatljivi jer: 1. Židovi u Palestini su u manjini i
dugo će takvima ostati. 2. Ono bi ih moglo dovesti do teških
sukoba sa susjedima drugih rasa i religija, što bi ozbiljno
zaustavilo njihov napredak i izazvali bi bolnu jeku po cijelom
Istoku. Taj plan ne treba ni samim cionistima. Ako Židovi zadrže
vrh u konkurenciji, koja je zasnovana na potpunoj jednakosti i
ugodnim okolnostima stečenima vlastitim radom, oni će time
ostvariti svoju prednost u zemlji na daleko čvršćim osnovama,
nego što su oni koje bi im osigurali povlastice i monopoli.
Ako cionisti budu mogli zadovoljiti Conjoint Committee
u navedene dvije točke, on je spreman surađivati s njima i jamči
im ujedinjenu podršku židovstva“.
Oštrom istraživačkom oku kao što je Nilusovo nije
promaknula panamerička prijetnja dijelovima svijeta i s time
povezani mnogi politički problemi. U novinama „Kijevska
misao“ od 10. srpnja 1918. godine privuklo ga je priopćenje iz
New Yorka, a odnosilo se na 5. srpnja. Evo tog priopćenja.
Sergej Aleksandrovič je neke retke podcrtao.
„Za obljetnicu proglašenja američke nezavisnosti u
govoru na grobu Georga Washingtona, predsjednik Wilson
okarakterizirao je sudjelovanje Amerike u ovom ratu kao

41
produžetak oslobodilačkog rata za nezavisnost Amerike.
Prošlost i sadašnjost američkog naroda tijesno su povezani u
sadašnjoj borbi na život i smrt. Mora se ići do kraja. Amerika
neće dopustiti kompromis i neodlučnost. Savezničke države
bore se za slijedeće ciljeve koji trebaju predhoditi miru:
Uništavanje svake samovolje, obezvrjeđivanje svake vlasti koja
bi mogla prijetiti globalnom miru, normiranje svih pitanja, kako
teritorijalnih tako i onih vezanih za suverenitet, politiku i
ekonomiju, a koje izravno svojim slobodnim odlukama donosi
zainteresirani narod, s tim da se ne upravlja materijanim
interesima bilo kojeg drugog naroda, suglasnost svih naroda u
njihovim uzajamnim odnosima će se prikloniti načelima
običajnog prava civiliziranoga društva, s ispunjavanjem svih
obveza, dogovora, stvaranja svjetske organizacije, koja će
jamčiti sigurnost od svakog kršenja prava uz pomoć realne sile,
a koju tvore sve slobodne nacije.
Amerika je uporno zahtijevala da zavlada pravima na
temelju suglasnosti vladajućih i organiziranog javnog mnijenja
čovječanstva“.
Sergej Nilus je najmjerodavniji kritičar cionizma. Manje
uvjerljiva je njegova kritika bîti islama. U knjizi se na islam
osvrće svojom primjedbom samo na jednom mjestu. Krug
korištenih izvornika je uzak, glavni je – rasprava stranog
misionara Jekaterinburžske eparhije, protojereja Aleksandra
Miropoljskoga „Misionarski pregled,“ svibanj 1913. godine.
Sergej Aleksandrovič je marljivo obradio tu publikaciju gojenca
Kazanske duhovne akademije, članak se šareni od podcrtavanja
drvenim bojicama. Navest ćemo neke dijelove koje je on
podcrtao, a našli su svoje mjesto u Nilusovoj knjizi.
„Među nevjernicima najgadljiviji, najzloglasniji su oni,
koji poznavajući Boga, pripisuju Njemu zemaljsko srodstvo
govore o Njegovom Sinu, o Majci... Postojanje takvih
nevjernika među nama nanosi ranu našem postojanju našem
biću; njihova vjera – izravno je vrijeđanje naše vjere; doticaj s
njima blati naše tijelo, a svaki odnos s njima –mučenje je naše
duše... Po snazi tog osjećaja koji sadrži bitne osobine naše duše,

42
mi nikada nećemo stupiti u ozbiljan razgovor sa kršćaninom,
bilo tko da je on, i kada smo primorani obratiti mu se riječima,
uvijek se obraćamo s gadošću i prezirom...
Naši Rašidi, Alii, Faudi, Halili, Vefiki umrli su s
Kur'anom u rukama, proklinjući kršćanstvo...“
Optužujuća „Zadnja riječ islama Europe“ poniznoga
Abdulaha, člana svete lige panslavizma, a koju je objavio
časopis „Suradnik“ (40-44 za 1911. godinu), ponajprije je
dospjela na uvid protojereju Miropoljskom, a nakon toga ju je
koristio S. A. Nilus.
Prije nego što se počeo baviti pripremljenim
materijalima, Sergej Aleksandrovič bi se prekrižio i izmolio
molitvu ispred čudotvorne ikone Majke Božje „Od brze pomoći“
(ikona kromolitografija 1902. godina, nalazila se na početku
svakog djela).
Nakon odlaska iz Valdaja početkom travnja 1917.
godine S. A. Nilus se zaustavio dva tjedna u Kijevu a zatim se
uputio u Poltavski kraj, na imanje Linovice kneza V. D.
Ževahova. Ovdje je (od 20. travnja) nastavio prikupljati i
obrađivati materijal za svoja istraživanja. Sljedećih pet godina
bavit će se uglavnom samo tim radom. Naravno, revolucionarna
ruska stvarnost našla je mjesto na stranicama pune verzije epa o
antiktistu koji dolazi. Tamo je u Linovici Sergej Aleksandrovič
opremio treći primjerak svoje knjige. Na schmutztitelu je
napisao „primjerak za tisak“. Započela je odlučujuća obrada
svih poglavlja, godinama od nekih nije ostalo niti jedne prijašnje
stranice. Ispočetka veće dijelove i nove tekstove Nilusu je
prepisivala na pisaćem stroju ženina rođakinja Jelena Jurjevna
Karpova (1893. - 1989.), a zatim nakon pregledavanja morao je
sve raditi sam. Nije bilo ni pisaćeg stroja ni papira ni normalne
tinte, djelo je posisalo sve. Snažan, razumljiv i na svoj način lijep
rukopis još se na nekim mjestima održao, ali zelena tinta je
živcirala, pero nije slušalo i sve se pretvorilo u nečitki švrakopis.
Hrpa materijala je bujala, od primjerka za tisak zapravo se vrlo
malo sačuvalo. Na preostalim stranicama knjige umnažala se
korektura, mijenjala se točka gledanja – iskrsli su drugačiji

43
osvrti, i usklađivao je potpise. Strani naslovi izdanja već su se
izdavali u ruskoj transkripciji, a često i u prijevodu: Knjiga je
bila upućena srednjem sloju čitatelja a pojednostavljenja su
pomagala da se bolje usvoji tekst. Pisao se novi predgovor. On
je bio kratak i bît tih preinaka, ponavljanja i uvođenja novih
tekstova nije bila jasna.
Sergej Aleksandrovič napisao je i sasvim novi pogovor.
Trebao je njime dati završnu misao istražitelja uzroka socijalnih
i etničkih katastrofa, i prijašnji tekst, koji je složio u studenome
1917. godine nije ga zadovoljavao. Napokon neka svoja
razmišljanja, koja je iskazao kao usput, nakon pet godina je
preokrenuo u cijela nova poglavlja.
Peto izdanje knjige činilo mu se okončanim i ukazivala
se nada na mogući susret s čitateljima. Sada se takav susret prvi
put zbio, Gospodin je dopustio da se to djelo dovrši.
A. N. Strižev

44
 PRVI DIO

ISPUNJENJE VREMENA

...niti će koji bezbožnik razumjeti;

ali će razumni razumjeti.

(Dn 12,10)

45
46
Sl. 1. Kočije Hermesa, Sedmi ključ, Tarot

47
Sl. 2.

48
 OD AUTORA

Ova knjiga predstavlja četvrto izdanje drugog dijela

moje knjige "Veliko u malome". Ovaj dio je imao poseban
naziv: "Bliži se dolazak Antikrista i carstvo đavla na zemlji".
Kako sam knjigu u međuvremenu u znatnoj mjeri preradio,
dopunio i ilustrirao, ona sada predstavlja samostalnu cjelinu, pa
može biti puštena u svijet kao posebno izdanje. Nemam namjeru
pretendirati na učenost i originalnost, i u tom smislu koristim
proučavanja i radove svih onih istraživača, koji su se bavili ovim
pitanjem, a ova knjiga, kao proizvod osobnih proživljavanja i
mojih utisaka kao običnog kršćanina, istovremeno predstavlja
krik moje duše, koja se obraća dušama svih onih koji su potišteni
i uznemireni zbog današnjih zbivanja, zbog onog što se događa
pred njihovim očima, posvećena je onima koji teže pronaći
moguće razjašnjenje, da spoznaju duhovni smisao i značenje
svjetske katastrofe koja se odigrava.
Upravo se srcu i umu takvih ljudi i obraćam knjigom i
mojom riječju.
1882. godine, godinu dana nakon bezumno-krvavog
zločina, gdje je kao žrtva pao čovjekoljubivi gospodar
Aleksandar II. i godinu dana prije Svete krunidbe Aleksandra
III., nalazio sam se u Kijevu. Bio je rujan i čudesno vrijeme,
darežljivo - kakva zna biti naša ruska jesen na jugu. Život na
ulicama Kijeva je vrvio i ključao: činilo se da se cijeli Kijev, i
staro i mlado, sjatilo na ulicu; pogotovo je Krešćatik šumio i
kipio od vesele, živahne i zadivljujuće gomile svijeta, onog
južnog mnoštva naroda, kakvo obično nećemo sresti na ulicama
naših sjevernih gradova. Pod vrelim suncem juga, rađaju se,
rastu i sazrijevaju sasvim drugačiji karakteri od onih, koje
obasjava naše mutno, blijedo-magličasto, hladno nebo.
U to vrijeme bio sam kršćanin, recimo samo formalno,
po imenu i krsnom listu, gdje sam se vodio kao pravoslavac:
dovoljno je reći da sam u Kijevu, kolijevci Pravoslavlja, boravio
dva i pol mjeseca i da za sve vrijeme mog boravka pored

49
blagoslovljenog svetog samostana, nisam ni jednom kročio, ne
samo u samostan, nego čak ni u crkvu. Pa ipak, upravo u Kijevu
i baš tih dana jedan prizor je ostavio na mene dojam koji se
duboko urezao u moje sjećanje i kome je bilo suđeno da postane
predmet mog razmišljanja, ali ne sa profano-svjetovne točke
gledišta, već kršćansko-eshatološke.
Bilo je to pojavljivanje komete, blistave, sjajne,
ogromne, koja je svojim repom presijecala skoro trećinu
vidljivog jugo-zapadnog neba i nekako se iznenada pojavila na
kijevskom horizontu. U toploj i tamnoj jesenjoj noći cijeli Kijev
se okupio kod spomenika Svetom Vladimiru da proprati ovu
tajanstveno-strašnu nebesku pojavu. S ovog mjesta, kod
spomenika, vrlo se dobro vidjela u svoj svojoj zasljepljujuće
veličanstvenoj ljepoti.
Uistinu veličanstven i jeziv bio je taj prizor! ...
Ali je uskoro kod vatrenih južnjaka prestalo oduševljenje
i divljenje blještavoj gošći na kijevskom nebu, prošlo ih je isto
onako brzo kao što je i nastalo i park napravljen kod postolja Sv.
Vladimira, opustio je do te mjere, da u jeku najvećeg zamaha
ove nebeske ljepote, skoro nikoga nije bilo na klupama: dvije-tri
tamne figure sanjara i ja, kao četvrti, bili smo jedini, koji su od
mnogoljudnog Kijeva, u slabo osvijetljenom vrtu kraj postolja
Ravnoapostolskog prosvjetitelja svete ruske zemlje, ostali u taj
zavjetni čas.
Toliko je mnogo godina prošlo od tog vremena, a jeziv
nebeski prizor i do dana današnjeg živo stoji pred mojim očima,
kao da označava nešto elementarno i strašno, nešto veliko,
nekakvu neizbježnost, kao što je sama smrt.
Međutim i tada, kao i u te nezaboravne kijevske dane,
komet nisam doživio kao slučajnu, običnu astronomsku pojavu,
koja nema nikakvog utjecaja na život našeg planeta, na duh koji
obitava u svijetu: na povijest moje domovine, pa i na svjetsku
povijest; posebno me je sjećanje na velike i strašne dane iz
vremena Napoleonove navale1 podsjetilo me na to da je ljudska
duša od pamtivijeka, vjerojatno ne tek tako i ne bez ikakve
osnove, navikla da pojavu repatog znamenja veže za

50
predosjećanje nepoznate, ali neizbježne opasnosti, prijetnje,
koja je kao prst sudbine, skrivena u tajanstvenoj tami budućih
zbivanja, a jeziv nebeski prizor i do dana današnjeg živo stoji
pred mojim očima, kao da označava nešto elementarno i strašno,
nešto veliko, nekakvu neizbježnost, kao što je sama smrt.
Naravno, čovjeku takvog duševnog stanja, u kakvom sam tada
bio, nije padalo na pamet, promatrajući divno nebesko
znamenje, da ono može imati i drugo, prikriveno i sudbonosno
značenje za carstvo zemaljsko i Crkvu Kristovu, na cijeloj
ratobornoj zemlji, ali tim prije, moje je srce, koliko se sjećam,
već i tad ispunila zebnja od očekivanja nečeg strašnog,
prijetećeg, neminovne nevolje, jada i žalosti koje stižu u
nadolazećim vremenima i nejasno je izrastalo iz zamagljene
daljine budućih zbivanja u mojoj domovini.
Vremena ispunjena uzvišenošću, mirom i spokojem za
vrijeme carevanja velikog mirotvorca i Samodršca Aleksandra
III., koja su potom nastupila, činilo se da nisu opravdala moja
predosjećanja: Rusija je u njegovo doba dostigla takvu moć i
slavu, pred kojom je tamnjela sva slava ostalog svijeta. Riječ
gospodara milijunske države pravoslavnih vjernika prisiljavala
je da mu se podčinjava sve, što je u tajnosti moglo biti
neprijateljski raspoloženo prema Rusiji, ali javno izraženog
neprijateljstva prema Rusiji i njenom Caru nije bilo: nestalo je,
sakrilo se u dubokim sotonističkim podrumima i na svijet Božji
nije se drznulo izaći.
Ljudi koji imaju slobodnog vremena, mogu koliko hoće
raspravljati i međusobno se prepirati o tome koliki je značaj za
Rusiju imao ovaj veliki vladar. Za nas pravoslavne vjernike,
vjerne podanike našeg Cara, plodovi njegovog carevanja bili su
očigledni: Rusija i Pomazanik Božji, Car - Mirotvorac, bili su za
svijet dio one cjeline, koju je Sveti Apostol Pavao imenovao
riječju "zadržava"2 - "koji zadržava", tim državnim načelom koji
jeste dar Duha Svetoga, koje mu je darovano prilikom
pomazanja i stupanja na prijestolje i koje je svojom
gospodarskom desnicom držalo u pokornosti i strahu sve
političke sile svijeta, koje su od vremena francuske revolucije

51
ispoljile sklonost k anarhiji, to jest bezvlašću.
I Rusija je to osjećala i instinktivno shvaćala; istinit i
nepotkupljiv svjedok ovome je sabor Svetih Apostola Petra i
Pavla koji ispod svoje nadgrobne ploče čuva zemaljske ostatke
velikog državnika: gdje se od srebra međunarodne suze
bezutješne žalosti slilo sve ono bezbrojno mnoštvo srebrnih
vijenaca, kojima je narodna tuga okovala ne samo grob, već i
cijelu grobnicu Careva naših u tvrđavi Petropavlovskoga hrama.
Nije bilo u Rusiji ni jednog koliko-toliko značajnog mjesta,
zajednice, čak ni običnog udruženja, koji nisu velikom
Gospodaru poslali znakove svoje žalosti zbog gubitka Onog, tko
je bio istinsko srce Rusije, te ne licemjerne čuvarke i
ispovjednice trojedinog načela i u tom srcu su svi navikli vidjeti
oslonac i nadu svoju, koja je u jednom licu obuhvatila cijeli
viteški ep Svete Rusije.
Žalost za pokojnim Carem bila je istinski svenarodna:
Rusija je zadrhtala i zaječala kao da predosjeća nešto nepovratno
i grozno, što bi mogla zaustaviti samo državnička ruka onoga
koji je bio i koga više nema.
Uzdrhtalo je ponovo tada i moje srce i ponovo preživjelo
sve ono, što se, kao nemirna i nepovratna prijetnja javilo u
nezaboravnoj tamnoj južnoj noći, kraj postolja Vladimira
Svetoga, pri blijedoj i čudnoj svjetlosti tajanstvene i jezive gošće
sa zemaljskoga neba.
Je li se srce uplašilo straha, tamo gdje nije bilo straha?
I sjetih se da se u tom istom Kijevu, ubrzo nakon pojave
komete, na ulicama kijevskog "geta", na mjestu najvećeg
okupljanja stanovnika židovskog naselja, pojavio nekakav
čudan mladić, dečko od petnaestak godina. Mladić taj, kao da ga
goni neka nezemaljska sila, lutaše ulicama židovskim i govoraše
Izraelu:
- "Veliki prorok rodio se u Izraelu, mesija se javio narodu
Božjem!"
Za mladićem je krenula nezaustavljiva gomila oduševljenih
Židova u zanosu, koji su bili ispunjeni svetim treptajem svoje
višestoljetne želje i iščekivanja, i od usta do usta prenosile su se

52
riječi:
"Javio se mesija! Rodio se mesija! Bog je ponovo posjetio
djecu svoju u progonstvu".
O ovom događaju vrijednom pažnje pisale su i novine... ali
negdje, na zadnjim stranicama. Tko je pročitao ovo i kome je
uopće bilo stalo do toga?
I svijet i pojedinac imali su i imaju toliko drugih, "važnijih"
poslova, briga i zanimanja, da bi obratili pažnju na nekakvog
ludog kijevskog mladića-Židovčića i praznovjernu i
neprosvijećenu gomilu nekakvih prljavih Židova, koji čeznu za
nekakvim mesijom.
Ali ja sam obratio pažnju, zapamtio i zbog nečeg povezao
mladića-Židova koji je nagoviještao Izraelu rođenje mesije i
kijevski komet i svoje neugodno predosjećanje u jednu
neraskidivu cjelinu i prvi put su se u mom srcu, u cijelom mom
duhovnom biću, urezale i vatrenim slovima zaplamtjele strašne
riječi:
Antikrist je blizu, pred vratima.
Zbog čega se to meni tada dogodilo ne znam, pogotovo što
sam tada još uvijek bio pod utjecajem liberalnih ideja šezdesetih
godina i živio otuđen od majke svoje Crkve, od velikih i svetih
ideala mog naroda; to je za mene tada bila jedna tajna, za koju
postoji samo jedno objašnjenje:
"Bog kad hoće nadiđe prirodni poredak".
Sve ono što je bilo nepoznato tada jasnije je danas kada se
u traženju istine obratih Kristovoj Pravoslavnoj Crkvi: od nje,
od duha njenoga preporodih se, od nje dobih razumijevanje
zemaljskog i višeg, onih predjela, koji mogu biti dostupni
ograničenom ljudskom umu, pa tako i mojemu. Tajna za tajnom
počeše se otkrivati mojoj nemoći u kojoj se svršavala velika sila
Božja i samo sam uz pomoć sile ove spoznao i tajnu svog
predosjećanja i to da svijet i sve u svijetu - prošlost, sadašnjost i
budućnost - mogu biti razjašnjeni, razumljivi i usvojeni u svoj
svojoj biti i punoći samo uz svjetlost Božanskoga Otkrivenja i
onih smirenih, mudrih i velikih, presvetih i pravednih, koji su
život svoj posvetili služenju Bogu u duhu i istini.

53
 I gle, iz ovog najčišćeg izvora saznao sam najprije i uvjerio
se da na zemlji kakva jest, nema i ne može biti apsolutne istine,
da je samo jedanput postojala takva istina, ali da je Onaj u Kome
je živjela ta istina, koji je Sam Istina i Život, bio razapet na križu;
da svijet u zlu počiva, da su svijet i njegova djela osuđeni na
oganj; da će doći jednom novo nebo i nova zemlja, gdje će
obitavati pravda, ali da će se, prije dolaska tog Carstva pravednih
pod novim nebom i na novoj zemlji, pojaviti zakleti neprijatelj
istine antikrist, koga će Židovi prihvatiti kao mesiju, a svijet kao
vladara i gospodara svemira.
Zatim su se pred mojim duhovnim očima, koje su
prosvijetljene učenjem Crkve i njenih svetaca, počele otvarati
slike prošlosti, sadašnjosti, čak i budućnosti u svoj svojoj jasnoći
i snazi unutrašnjeg smisla, kao i značenje povijesnih i tekućih
svjetskih zbivanja, te je pred njihovom svjetlošću utihnula i
ugasila se sva mudrost ovoga vijeka, jasno mi otkrivši kakva se
borba vodi protiv Boga, kakva se apokaliptična grozota vrši
protiv Njega i Njegovih Svetih.
I rekoh sebi: ako je dolazak antikrista u svijet tako blizu
kako to moje srce osjeća, onda se on ne može dogoditi ukoliko
se prethodno ne objavi od strane Svetog Duha, jer se poslije
antikrista uskoro mora javiti dan onaj Gospodnji, veliki,
prosvjećeni i strašni. I počeh tražiti svjedočanstva od Duha i
nađoh da je ono što je doprlo do mog srca odaziv ekumenskog
glasa Crkve Kristove i kršćanske bogoslovno-filozofske misli,
odjek dalekog i skrivenog vapaja otpadnika od Boga-Izraela,
koji doziva danju i noću i priziva svog lažnog mesiju
nezadrživom strašću, sa kakvom su nekada zvali mesiju pred
dane Mesije Istinskoga.
Pošto sam našao ono što je dalo mojim traganjima
razumijevanje i smisao, od ovoga mnoštva ponešto će, ali
najvažnije, ispričati knjiga koju predlažem čitatelju.

54
Neka samo spomene u svojim molitvama ime njenog autora

Sergeja Nilusa

29. kolovoza 1916. godine.

Dan odrubljivanja glave Preteče Gospodnjeg,
Ivana Krstitelja.

55
56
 PRVI DIO

ISPUNJENJE VREMENA

"Gospode, oružje protiv đavla križ svoj dao si nama: drhti i

trese se, ne trpi da gleda u silu njegovu".
(Oktoih, osmoglasnik)

"Božansko pismo naziva dužnikom onoga koji, dobivši to

zabadava od Gospoda, ne daje to drugima; jer on kao da nešto
krade od crkve kada utaji ono što može biti od koristi
drugima...."
(Sv. Ambrozije Mediolanski [Milanski]. Mineji. Listopad 14.
Žitije Muč. Gevrasija, Protasija i Kelsija).

"Znaš oznake antikrista: ne drži ih za sebe, već nesebično

priopći drugima".
Sv. Ćiril Jeruzalemski

57
 Prvo poglavlje

Jeziva predosjećanja. Značenje i važnost Rusije u svijetu. Prvi

koraci u XX stoljeću. Serafimovi dani i njihovo značenje.
Zapisi Motovilova: besjeda Svetog Serafima ocarskoj vlasti, o
zlotvorima koji rade protiv nje i stradanjima Pravoslavne
Crkve. Što čeka Rusiju i svijet?

Molimo se!...
Nešto strašno, stihijsko, kao teški olovni oblaci svom
svojom težinom nadvili su se nad svijetlim horizontom
Pravoslavne Rusije. Rastužila se ona, mada ne po prvi put: za
tisuću godina postojanja našeg domoljublja bilo je oluja i
uzburkavanja njenog duha, ali korablja Pravoslavlja, vođena
Duhom Svetim usred debelih valova smjelo i sigurno nosila je
Rusiju k cilju, kako je predodređeno u Pred vječnom Savjetu.
Utihnule su oluje: i kao ranije, naš pravoslavni brod u
bezgraničnom prostoru vječnosti, u svom nezadrživom
koračanju k predodređenom cilju, sjekao je umirene i pokorene
valove.
Bog je izabrao i uzdigao Rusiju da primi i do okončanja
svijeta čuva Pravoslavlje - istinsku vjeru, koju je na zemlju radi
spasenja našega donio Gospodin naš Isus Krist. Pokretom
Božanske Desnice okrijepila je Pravoslavna Rusija, uz čuđenje i
strah neprijatelja prijašnjih, sadašnjih i... budućih, ali samo uz
jedan neprikosnoven uvjet - da sačuva čistoću i svetost svoje
vjere.
Sa nepojmljivom žeđi za novinama, stremili smo da
uđemo u novo XX stoljeće.3 Baš kao da nas je neka nevidljiva
sila gurala da, gonjeni nekim neobuzdanim porivom, raskinemo
vezne karike između sadašnjosti i zavjetne prošlosti, nasilnički
nas prisiljavala da zaboravimo da je samo u velikim zavjetima
prošlosti položeno zrno onog života i značenja, koje koristimo u
ovom vidljivom svijetu našeg životnog toka. Naš prvi korak na

58
pragu novog stoljeća obilježila su snažna i žestoka stremljenja
da se zbaci jaram osnovnih načela našeg duhovnog života i u
vlastitom bezumlju prvi udarac smo nanijeli u samo srce svoje,
u naše Pravoslavlje. Epopeja ratoborne tolstojevštine,
propovijedanje samozvanih pseudo učitelja, koje je usmjereno
na uništenje svetinje obitelji, na skrnavljenje svetosti braka; i na
kraju, takoreći nedavno, stigla je jasna i otvoreno izrečena, bez
okolišanja, propovijed o tome da "slobodno sablažnjujemo
Pravoslavlje" i njoj slične, što ih je, kao gomilu zagađenih
strijela sa zmijskim otrovom, odapela nebrojena vojska
neprijateljskog tabora, potaknuta i ojačana sveopćom
ravnodušnošću prema vjeri naših otaca i zatvorila nam, čini se
zauvijek, svjetlost Samog Sunca istine...
Tako sam pisao 1901. godine u knjizi "Veliko u
malome", slušajući s užasom daleku grmljavinu kako se nadvija
nad Rusijom i kobnu oluju budućih događaja. I nisam samo ja
čuo ovu grmljavinu kako se približava, čuli su je svi u čistoći
svog dječjeg srca okrenutog Bogu, oni koji su prezreli
sablažnjiva učenja ovoga vijeka, đavolska učenja; čuli su svi, oni
kojima se nije mogla oduzeti "Zadrži" - milost Duha Svetoga4,
ona koja se daje samo smirenim i poslušnim ovcama stada
Kristova; čula ih je cijela Crkva vjernika, kojima je bila strana
crkvena obnova u prikriveno-antikristovom duhu. Svi su čuli, ali
nisu svi govorili otvoreno, zato što nisu svi znali govoriti kako
su željeli.
Većina naše braće znala je samo šutke stradavati i tiho
plakati u svojim molitvama Bogu, u nevidljivom svijetu tišine i
samoće.
Ali ubrzo, u dane našega plača i naše velike žalosti,
darovao nam je Gospodin novog velikog zaštitnika i zastupnika,
Svetog Oca našega Serafima Sarovskog.
U velike Sarovske, Serafimove dane, kada se činilo da se
samo nebo spustilo na zemlju, i anđeli sa pojcima zemaljskim
"sred ljeta pjevaju Pashu", pjevaju hvalu Bogu prekrasnom u
svecima svojim: tih dana vjernicima i osjetljivom srcu
pravoslavnog ruskog čovjeka smilovao se Gospodin da osobno

59
objavi tajnu veličine i moći Rusije, koja se sadrži u jedinstvu
Božjeg Pomazanika Cara sa njegovim narodom, ujedinjenih u
vjeri, ljubavi i molitvi Bogu i novoobjavljenom Svetom velikom
zastupniku pred Bogom za pravoslavnu zemlju Rusku.
Bog je govorio u Sarovu sa narodom Svojim,
novozavjetnim Izraelom, sa Rusijom, posljednjom na zemlji
čuvaricom Pravoslavne Kristove vjere i Samodržavnosti, što je
zemaljska slika Svedržitelja svemira Samoga Trojedinog Boga.
I kroz samog Svetog, Gospod je rekao Rusiji riječ Svoju
o tome i o tome kako moramo čuvati i paziti u sveukupnoj čistoći
i svetinji tu veliku tajnu, od koje se krijepila Rusija u burna
vremena i do dana današnjega.
Podsjetimo Rusiju na ove riječi koje su izašle iz usta
samog Svetoga. Možda će ovo podsjećanje pomoći ruskom
narodu da pogleda oko sebe i da se osvijesti, dok još uvijek nije
kasno, dok još nismo čuli strašne riječi Božje:
"Sad, ostaje dom vaš pust"!
Evo, što je u noći sa 26. na 27. listopad 1844. godine u
Pustinji Sarovskoj zapisao časni sudac Nikolaj Aleksandrovič
Motovilov, bliski čovjek i tajnik Svetog Serafima:
"...A kao dokaz istinske revnosti u Bogu pozivao je otac
Serafim svetog proroka Iliju i Gideona i satima detaljno i
bogonadahnuto pričao o njima i svaki put bi nas podučio kako
da u našim svakodnevnim životnim okolnostima primijenimo i
na najbolji način izvući iz njihovih života spasonosne pouke za
našu dušu. Često je preda mnom spominjao svetog cara, Proroka
i Bogooca Davida i tada se nalazio u neobičnom uzvišenom
duhovnom zanosu, o da ste ga vidjeli u tim nezemaljskim
minutama. Lice njegovo bilo je oduhovljeno milošću Duha
Svetoga, sijalo je tada pravednim suncem i ja zaista, velim,
gledajući u njega osjećao sam bol u očima, kao kad gledate u
sunce. Nehotice pokušavao da zamislim i prizovem lice
Mojsijevo, u trenutku kad je tek sišao sa Sinaja. Duša moja,
smirena, bila je ispunjena takvom tišinom, ispunjena velikom
radošću, a srce moje moglo je smjestiti u sebe ne samo cijeli
ljudski rod, nego i sva stvorenja Božja, k svemu se širila i

60
izlijevala božanska ljubav…5
- "Tako je, vaše bogoljublje, tako je", - govorio je otac,
poskakujući od radosti (tko pamti ovog svetog starca, taj će se
sjetiti da ga je i on mogao ponekad vidjeti kako od radosti
poskakuje), - "izabrah Davida, rabina Mojega, muža po srcu
mome, koji će ispuniti htijenja Moja"...
Govoreći kako bi trebalo služiti caru i koliko visoko
uvažava život njegov, on je navodio primjer Abšaloma, vojnog
namjesnika Davidova.
- "Jednom se on", - tako govoraše starac Serafim, - "da
bi utažio žeđ Davidovu, prikrao neprijateljskom taboru gdje
bijaše izvor da zahvati vode i, ne obazirući se na gomilu odapetih
strijela iz neprijateljskog tabora vratio se neozlijeđen, noseći
vodu u šljemu, sačuvan od bezbrojnih strijela, sve zbog njegove
odanosti prema kralju. Što god da je David zapovijedao,
Abšalom bi odgovarao: "samo zapovjedi o kralju, i sve
ispunjeno biti će po tvojemu". - Kad bi kralj izjavio da želi
osobno sudjelovati u nekakvom krvavom poduhvatu da bi
ohrabrio svoje vojnike, Abšalom ga moljaše da sačuva svoj život
i zaustavljaše ga od sudjelovanja u borbi ovim riječima: »nas
imaš mnogo, a ti si, Gospodaru, jedini u nas. Ukoliko bi sve nas
i pobili, makar bi ti ostao u životu. Izrael bi tada bio sačuvan i
nepobjediv. Kad tebe ne bi bilo, što bi onda bilo sa Izraelom?"...
"Starac otac Serafim volio je naširoko objašnjavati,
hvaleći revnost i usrdnost vjernih podanika prema kralju i želeći
što razgovjetnije protumačiti, koliko je ovo kršćansko
dobročinstvo milo Bogu, govorio je:
- "Poslije Pravoslavlja to je najvažnija dužnost nas Rusa
i glavna osnova istinske kršćanske pobožnosti".
Često je, pričajući o Davidu, prelazio na razgovor o
našem velikom Gospodaru Imperatoru6 i satima je pripovijedao
sa mnom o Njemu i o carstvu Ruskome; srdio se zbog zlih
namjera protiv Carske Visosti Njegove. S jasnoćom i otvoreno
govoreći o njihovim zlim namjerama dovodio me je do užasa;
govorio je o kazni koju im sprema Gospod i potvrđujući svoje
riječi, dodavao:

61
 "Dogoditi će se to neizbježno: Gospod, videći neokajanu
zlobu u njihovim srcima, dozvolit će na kratko njihove
poduhvate, ali bolest će se okrenuti na njihovu glavu i njih same
će pojesti nepravedne i opasne zamisli njihove. Ruska će zemlja
biti obojena rijekama krvi i mnogo će plemića biti pogubljeno
zbog velikog Gospodara i cjeline Samodržavlja Njegovog: ali se
neće do kraja razgnjeviti Gospod i neće dopustiti da se do kraja
uništi ruska zemlja, jer je ona ta u kojoj se najviše sačuvalo
Pravoslavlje i ostaci istinske kršćanske pobožnosti".
"Jednom", piše dalje u svojim zapisima Motovilov,
"bijah u velikoj žalosti, razmišljajući što će u budućnosti biti sa
našom Pravoslavnom Crkvom, ukoliko se ovo sadašnje i
postojeće zlo bude sve više i više razmnožavalo i budući uvjeren
da je naša Crkva u velikoj opasnosti kako zbog množenja
tjelesnog razvrata, tako, ako ne i još više, zbog bezbožnog duha,
koje posvuda šire najnoviji lažni mudraci kroz bezbožna
tumačenja, veoma poželjeh da znam što će mi o tome kazati
starac Serafim.
Detaljno izlažući besjedu svoju o svetom proroku Iliji,
on odgovori na moje pitanje, između ostalog, ovako:
- Ilija Tišbijac, žaleći se Gospodu na Izrael, koji je pao
na koljena pred Baalom, govoraše u molitvama da je samo on,
Ilija, ostao vjeran Bogu, ali i njegovu dušu bi oduzeli...
- Pa, što mu je oče, odgovorio na ovo Gospodin?
- "Sedam tisuća muževa ostavih u Izraelu i ne pokloniše
se" Baalu". Eto, tako, ako je u Izraelskom carstvu, koje je otpalo
od Judejskog carstva vjernog Bogu i predalo se potpunom
razvratu, ostalo još sedam tisuća muževa vjernih Gospodu, što
da kažemo o Rusiji? Mislim da u Izraelskom carstvu tada nije
bilo više od tri milijuna ljudi. A kod nas oče, u Rusiji koliko je
sada?"
Odgovorih:
- "Oko šezdeset milijuna".
On nastavi:
- "Dvadeset puta više. Prosudi sam, koliko se sada kod
nas još nalazi vjernih Bogu!...Tako, oče, tako je to: njih je

62
upozorio i njih je izabrao; njih je izabrao i njih je predodredio;
njih je predodredio, o njima brine, njih će proslaviti... Dakle,
zašto da padamo duhom!... S nama je Bog! Onaj tko se uzda u
Gospoda, kao gora je Sionska i Gospod je ogradio Svoje ljude...
Gospod te čuva, Gospod je zaklon tvoj na desnici tvojoj, Gospod
će sačuvati ulazak tvoj i izlazak tvoj od sada do vijeka vjekova;
sunce te neće opeći danju, ni mjesec noću".
I kada ga upitah, što znači to, zašto mi je govorio to,
"Zbog toga, odgovaraše starac otac Serafim: "što na taj način
čuva Gospod kao zjenicu oka svojega, ljude Svoje, to jest
pravoslavne kršćane, koji Njega ljube svim srcem i svakom
mišlju, i riječju i djelom, danju i noću služe Njemu. A oni su ti
koji čuvaju sve zakone, dogme i predanja naše Istočne Crkve i
hvale pobožnost, koja se ovdje prenosi, da bi u svim životnim
prilikama naša djela činili u skladu sa svetim zapovijedima
Gospoda našega Isusa Krista".
Kao potvrdu da još mnogo na zemlji Ruskoj ima vjernih
Gospodu našemu Isusu Kristu, što pravoslavno i bogobojažljivo
žive, starac otac Serafim je rekao jednom mom poznaniku, da li
ocu Guriju, nekadašnjem monahu Sarovskom, ili ocu Simeonu
iz Maslišćenskoga dvora, da je jednom, kad je bio pod osobitim
utjecajem Duha Svetoga, vidio svu zemlju Rusku kako je
ispunjena molitvama, kao da je prekrivena molitvenom
koprenom vjernika, dok se mole Gospodu"...
Sve ovo, što je zapisao Motovilov, odnosi se na sam
početak tridesetih godina prošlog stoljeća. Od toga vremena
prošlo je više od osamdeset ljeta. Vrijeme leti; bezakonje se
umnožava, prodire i do samog srca narodnog. Opismenjavanje
naroda i razvoj pismenosti doveo je do toga da se ne širi toliko
riječ Božja među "malim čovjekom", koliko riječ čovječja,
"premudrost vijeka ovoga", "nauka zla". Sada Rusku zemlju ne
obavija miomirisna koprena od molitvi vjernika, molitvi
Gospodu, već garavi ugljeni smrad iz tvornica, pogona,
lokomotiva, mrski vonj benzinskih motora, koji paraju oblake,
te kao munja što brazda nebo, oni u svim pravcima brazdaju
zemlju. Sva ova čeda gordosti ljudske, kao izazov Bogu, uznose

63
k nebu zlobu i prokletstvo prepuno socijalne mržnje što se
razvija na tlu borbe između bezdušnog kapitala i izmučene,
ozlojeđene i krajnje ogorčene duše tvorničkog radnika i đavolski
vješto izbacuje taj zao duh vijeka na ulicu, na mraz i seljaka koji
je ostao bez zemlje i plemića, koji je ostao bez posjeda,
stvarajući beskrajnu kolonu gladnog svjetskog proletarijata bez
utočišta.
Jesmo li sačuvali Pravoslavlje? Brinemo li za Svetu
Crkvu?
Čuvamo li Bogom darovano Samodržavlje?
Čuvamo li mi svom snagom svoje ljubavi Božanstvo?
Ne.
Što čeka Rusiju zbog izdaje vjere očeva svojih?
Što čeka cijeli svijet s padom Pravoslavlja i
Samodržavlja u Rusiji?
Neka na pitanja ova odgovori ono surovo i strašno, ono
što slijedi u daljim poglavljima ove knjige.
Na tebi je dakle, čitaoče: ako želiš vjerovati - vjeruj, ako
ne želiš - ne vjeruj! Ali pročitaj pažljivo ono, što je u knjizi ovoj
sabrano i izloženo i nije izmišljeno, usporedi to s riječima
Božjim, s crkvenim predanjima i sa suvremenim zbivanjima
kako u svijetu, tako i u Rusiji i smatraj da si na vrijeme upozoren.
Molitvama Bogorodici, Svetih Sergeja Radonješkog,
Serafima Sarovskog i svih Svetih: Gospode Isuse Kriste, Sine
Božji, pomiluj nas grješne!

64
 Drugo poglavlje

Svijet se ujedinjuje. Ciljevi ujedinjenja.

Pred očima suvremenog pažljivog promatrača događa se

danas nešto čudno i zapanjujuće, što svijet nije vidio niti mu bio
svjedok, za sve vrijeme svoga postojanja:
Događa se ujedinjenje roda ljudskoga, svima vidljivo.
Nad ovim grandioznim zadatkom, koji nije postojao još
od vremena gradnje Babilonske kule trude se znanost i politika
i vjerna djeca Božja prilažu svoju usrdnost i revnost, a đavolski
sinovi zlobu i mržnju, iako su im ciljevi naravno različiti, točnije
dijametralno suprotni.
Ubrzo nakon francuske revolucije 1793. god. de
Maistre7 je pisao: "svijet nesumnjivo ide ka velikom ujedinjenju,
ali se, makar u sadašnjem trenutku, sa teškoćom mogu
predvidjeti i odrediti ciljevi ovoga ujedinjenja.
Potrebno je samo pogledati koliko je ogromna želja za
putovanjima, koja je obuzela veliki broj ljudi u ovo naše doba
kad postoje dobre prometne veze među narodima, koji govore
različitim jezicima, kao i nevjerojatno miješanje ljudi različitog
porijekla i položaja, kao posljedice užasa revolucije,
besprimjerna osvajanja i sve ostalo, što je i strašno pogledati, ali
je po svojoj biti značajno i važno".
I u svojim drugim radovima de Maistre je, također
pažljivo i detaljno, opisivao načine i sredstva koje čovječanstvo
koristi da bi se ujedinilo u onom duhu u kojem se je pokušalo
ujediniti za vrijeme gradnje Babilonske kule. I mi ćemo vidjeti
da su se takva sredstva i načini i u naše vrijeme počeli
umnožavati takvom brzinom da je trenutak konačnog raspleta,
koji de Maistre nije mogao ni predvidjeti, veoma blizu. Na
cijeloj zemaljskoj kugli sada nema mjesta gdje nisu nastanjeni
stanovnici Europe: njihove ideje, jezik, običaji, mentalitet i
ustanove prodrle su u Ameriku, Aziju, Oceaniju, Afriku.

65
 Istovremeno i sve ostale ljudske rase sa svoje strane, neki
dobrovoljno, a neke silom, uvučene su u vihor opće svjetske
politike, trgovine i znanosti u zajedničkoj težnji da se ujedine,
koje se nekoć dogodilo pred rasplet poslije gradnje Babilonske
kule.
"Ujedinjenje čovječanstva", piše Dufourg u predgovoru
za svoje kapitalno djelo L'avenir du christianisme ("Budućnost
Kršćanstva") događa se u naše vrijeme, po svemu sudeći
ubrzanim tempom i sve brže i brže se približava svom konačnom
završetku. Različiti narodi, koji predstavljaju cijelo
čovječanstvo, koji su dugi niz vjekova živjeli odvojeni jedni od
drugih, pred očima svih sada pokazuju neskrivenu težnju da
izađu iz svoje izolacije i odvojenosti, da razviju međusobne
veze, da nađu zajedničke interese prilikom ujedinjenja u jednu
veliku obitelj".
Ovo je napisano 1903. ili 1904. godine. Od toga vremena
Rusko-Japanski rat i stupanje Kine na put europeizma, ponovo
su ovom ujedinjenju otvorili do sada neviđen i beskrajan
horizont.
Na što će izaći militarizacija Istoka prema europskom
obrascu, samo Bog zna. U svakom slučaju, ta dalekosežna
ekspedicija u koju su se upustila europska društva prije pola
stoljeća, često je davala rezultate suprotne od očekivanih: ni
Engleska, ni Francuska, ni Rusija, pretpostavimo, nisu očekivale
da će izvesti azijske narode iz njihovih gnijezda gdje žive i baciti
ih na ostatak svijeta s očiglednim i nezaustavljivim
stremljenjem.
Japanska vojska je sada jednaka Njemačkoj; Kina se
sprema postati vojna sila koja će biti jednaka, ako ne i ispred
europskih država.
Istu pojavu zapažamo u znanstvenoj i političkoj sferi.
Kakva je sve otkrića vidjelo naše vrijeme? Para, električna struja
i njihova primjena u telegrafu, telefonu, bežičnom telegrafu,
upravljanje zračnim strojevima, sve to služi i poslužit će, slično
kao i revolucije, ratovi ili emigracije, istom cilju međusobnom
zbližavanju naroda8. Ne govoreći o svim ostalim dostignućima

66
recimo samo koliko je zrakoplovstvo sa svojim zrakoplovima i
cepelinima, učinilo na tome da pojedinac lako prelazi državne
granice.
Kad je početkom prošlog i krajem pretprošlog stoljeća
otpočelo prevoženje namirnica iz jedne klimatske zone u drugu,
De Maistre je rekao: "pošto u svijetu ne postoji ništa slučajno, to
već odavno sumnjam da ovo prevoženje, bilo kako bilo, mora
poslužiti nekom tajnom poslu, koje se vrši u svijetu mimo našeg
znanja".
Što da kažemo povodom ovoga? Kuda će nas odvesti
otkriće radija, koje nam je donijelo tako novo i duboko
prodiranje u tajne materije?... U Engleskoj se već više od
dvadeset godina razrađuje projekt željezničke pruge s "dva
kolosijeka", presijecajući Afriku od Kapstadta* do Kaira i Aziju
od Kaira do Singapura. Osim toga, Englezi imaju namjeru da
ovom putu pripoje još "trokontinentalnu" željeznicu, vezujući
Englesku sa Afrikom i Azijom. Po dijagonali ovaj put bi
presjekao Afriku od Mozambika k Tangeru, preko sjevernog
jezera Čad na Figig preko klisure Tana.
Potrebno je uzgred spomenuti i bankarske operacije i
papirnate novčanice, koje omogućavaju da se sada prevladaju
poteškoće vezane za daleka putovanja. Izvjesni gospodin, René
de Saussure, znanstvenik iz Ženeve, već razrađuje ideju
jedinstvene svjetske monete, koja će biti u slobodnoj upotrebi na
međunarodnom monetarnom tržištu, usporedno sa monetarnim
jedinicama svake zemlje.9 U tom pravcu vrše se proučavanja i u
području međunarodne razmjene intelektualnih dobara. U
Japanu je 1908. god. formirano društvo pod nazivom
"Ромажиквай" (Romajikwai) koje bi trebalo ubrzati uvođenje
latinične abecede u japansko pismo. Društvo posjeduje svoj
časopis. Premijer Japana markiz Sajati je njegov predsjednik i
veliki broj Japanaca podržava ga kao predvodnika reformi koje
bi trebale olakšati međunarodnu komunikaciju.

*
Raniji naziv Cape Towna - pr. prir.

67
 Tko još ne zna za pokušaj stvaranja jedinstvenog
međunarodnog univerzalnog svjetskog jezika, kao što su
"esperanto", "volapika", "ido" i slični jezici? Nije li ovo jasan
dokaz sazrele potrebe uma koji radi na zbližavanju naroda?
U istom duhu i sa takvom upornošću i brzinom događaju
se i uspijevaju revolucionarni pokreti čiji je cilj, još od vremena
prve "Velike Revolucije", da se od svih naroda i plemena koji
postoje na zemaljskoj kugli stvori jedinstveni narod, da se na
temelju razorenih država stvori svjetska republika u kojoj će biti
ukinuta kršćanska vjera i njeno mjesto zauzet će nova, po
mišljenju jednih "humanistička", a po vjerovanju drugih
"sotonistička" religija, koja će biti univerzalna, jedinstvena,
svjetska i priznata da u zajedničkom za cijeli svijet i
jedinstvenom hramu za sve države, objedini čovječanstvo.
Nije li ova ideja izgledala kao bezumlje kad je prvi put
proglašena i izložena pred članovima nacionalnog Konventa u
dane "Velike Revolucije"? I koliko je danas blizu svog cilja i
ostvarenja!
Uz čiju je pomoć izveden ovaj brzi prevrat u svijetu,
vidjet ćemo u daljim poglavljima naše knjige.
U svom broju od 7. siječnja 1899. godine novine "La
Croix" podsjetile su čitatelja na riječi izvjesnog Židova:
"Nastupit će naše carstvo. Dolazi onaj, koga se vi bojite
kao antikrista i koji će iskoristiti najnovija sredstva i puteve za
brzo osvajanje svijeta" 10.

68
 Treće poglavlje

Značajni pokretu oblasti sveopće crkveno-religiozne misli.

Episkop Grafton i njegovi zapisi. Težnje k uniji anglikanske s
pravoslavnom istočnom Crkvom. Papa Pio X i njegova
enciklika (poslanica). Kriza rimokatolicizma. Princ opat Maks
Saksonski. Općecrkveno očekivanje dolaska antikrista i kraja
svijeta.

Stremljenje čitavog čovječanstva k ujedinjenju, na koje

smo skrenuli pažnju u prethodnom poglavlju, zahvatilo je
između ostalih i kršćane različite vjeroispovijesti: i među njima,
ne bez volje Božje kako mislimo, počeo je ujediniteljski pokret
usmjeren na uništenje središnje stijene vjeroispovijedanja.
"Početak XX stoljeća", tako u jednom članku piše L. A.
Tihomirov11, "obilježen je izuzetno važnim i u najvećoj mjeri
značajnim pokretima u području opće crkvene religiozne misli,
koja su doduše na kratko iznenadila javnost, čak i suvremenog
čovjeka, koji nije nimalo sklon da se zamisli nad pitanjima
religije i Crkve i njihovog odnosa prema ljudskom napretku i
očekivanjima od civilizacije. U samom jeku zanosa od varljive
pobjede kulture, kad je pronicljivom promatraču postalo veoma
jasno da materijalistički ljudski duh teži da svoje prijestolje
postavi usporedno sa Božjim prijestoljem i da postane ravan
Svevišnjemu, kad je čak i u Rusiji, koja je izabrala Božansko
Otkrivenje Krista u rukovođenju državnim životom, postala
primjetna, a sada gotovo prevladavajuća, vladavina
antikršćanskog duha; kad je i u njoj postalo moguće divljenje
Lavu Tolstoju, kao uzoru i "jedinom istinskom kršćaninu":
upravo se u to isto vrijeme začuo glas proročanske Sveopće
Crkve, koja poziva da se ponovo razmotre i definiraju vlastita
vjerovanja i odstrani iz njih sve što je samoprozvano i na osnovu
istine sjedini cijeli kršćanski svijet u jedno nepobjedivo duhovno

69
stado. Tako je 1901. ili 1902. godine Konstantinopolska
Sveopća Patrijaršija pokrenula pitanje o tome je li u dovoljnoj
mjeri pripremljeno tlo za priznavanje pravoslavlja starokatolika.
Sa svoje strane Anglikanska crkva također je pokazala pojačano
djelovanje u interesu tog istog crkvenog ujedinjenja. Sa
posebnom snagom ova težnja k jedinstvu iskazala se u
Američkoj Episkopalnoj crkvi, izražena u zapisu njenog
predstavnika, episkopa Graftona, koji je posjetio Rusiju
1903.godine.
"Čini se", piše episkop Grafton, ukoliko se ne varamo da
danas, usporedno sa uzvišenjem duha revnosti prema Crkvi, kod
svih kršćana narasta želja da se međusobno približe i to upravo
u vrijeme kada su se počele jasnije otkrivati mnogolike smicalice
sotone i možda su postali vidljivi proročki znaci Sina Čovječjega
što ih pretkaza spasitelj svijeta".
S ciljem širenja ideje međusobnog zbližavanja svih
kršćana svijeta u Jedinstvenu Sveopće Crkvu, u Engleskoj je
1905. god. osnovana "Unija anglikanske i istočne pravoslavne
Crkve", koja od 1907. god. ima svoje odjeljenje i u Americi.
Pravoslavni predstavnik te Unije u Americi je prečasni Rafail,
episkop Brooklynski, a predstavnik anglikanske strane je E.
Parker, episkop New-Hempshireski12. Ova Unija se sve više i
više širi i razvija svoju aktivnost i već se vidi taj čas kad će se,
uz vanjski neprijateljski pritisak na kršćansku Crkvu, oba
ogranka anglikanske i američke episkopalne Crkve spojiti sa
Grčko-Ruskim Pravoslavljem.
Prijestolju katoličkog Rima ne samo da nije stran
zajednički stav Zapadne Crkve, već je, sa svojstvenom mu
vlasnošću i oštrinom, u jednoj od papinskih enciklika, koja je
izdana netom poslije stupanja na papinsko prijestolje Pija X,
iskazao i predvidio sudbinski svjetski rasplet kroz pojavu
antikrista, već rođenog u svijetu, prema mišljenju Rimskog
prvosvećenika.
"Pažljivi promatrač", kaže se u spomenutoj enciklici, "ne
može biti ispunjen strahom zbog toga što nije dalek kraj svijeta
i što je antikrist već došao na zemlju: da sa takvom oštrinom

70
svugdje zgazi religiju i da se bori protiv Bogootkrivene vjere, sa
takvom namjerom da prekine svaku vezu čovjeka s Bogom.
Naprotiv i po Apostolu je to znak antikrista, kad čovjek sam sebe
postavi na mjesto Boga".
Još ustraje u svojoj gordoj nadmenosti Rim i kroz
kneževe svoje crkve još ne ide na sjedinjenje s Pravoslavnim
Istokom nikako drukčije do u obliku licemjerne unije, ili ne
manje licemjernog takozvanog "ruskog katoličanstva" pod
vodstvom "nepogrješivog" pape-cara. Ali, višestoljetna
upornost drevnoga Rima se lomi izvana i iznutra pod pritiskom
masonstva, u naletu modernizma, marijavitizma i iskrene težnje
najboljih sinova Rimske crkve k spoznaji istine.
Tako je nedavno princ Maks Saksonski, postavši
katolički opat, u istraživanju svojem navodno o "raskolu" u
pravoslavno Grčko-Ruskoj Crkvi, došao do neskrivenog i
otvorenog zaključka, da nije naša Istočna crkva odstupila ni od
jedne dogme i nije unijela ništa samoprozvano u čistoću
ispovijedanja Sveopće Apostolske Crkve.
S velikom radošću za pravoslavnog vjernika mora se
primijetiti da svi dijelovi i ogranci kršćanstva, u kojima se
sačuvala i još uvijek plamti sveta iskra potrage za čistoćom
kršćanske istine, okreću svoj pogled k nama i nadaju se u naš
Pravoslavni Istok, koji sačuva u sebi, u svoj moći, svu čistoću
prvobitne saborsko-apostolske istine, ne pustivši u svoja njedra
ništa od novotarija zapadnih crkava. I sa ljubavlju istovremeno i
sa strahom, koga jedino kršćanska nada umanjuje, religijska
misao Zapada u težnji da pronađe čistu kršćansku crkvenu istinu,
postavlja za cilj pronalaženje putova da ujedini s Pravoslavljem
sve ogranke Sveopće Kristove Crkve, na osnovu obrazloženja
da ih čeka pojava znamenja Sina Bogočovjeka, koje je
prorokovao spasitelj, strah od skorog kraja svijeta i dolaska
antikrista u svojstvu nezakonitog vršitelja sudbina onih koji su
odstupili od Boga čovječanstva.

71
 Četvrto poglavlje

Učenje Pravoslavne Crkve o antikristu

i o Drugom Kristovom Dolasku

Što govori Pravoslavni Istok povodom predviđanja

Zapadnih Crkava da se približio kraj svijeta i da će se pojaviti
antikrist?
Kako nas o ovome uči Sveta Apostolska Pravoslavna
Crkva?
Pred kraj svijeta, kako uči Crkva, pred Drugi Kristov
Dolazak, uz Božje dopuštenje, pojavit će se antikrist, posljednji
besprimjerni protivnik Krista i Njegove Svete crkve. U njegove
dane Gospodin će poslati na zemlju dva Svoja proroka, Henoka
i Iliju, jer je bezgranična Njegova ljubav i milosrđe, da se oni
bore protiv antikrista i da spriječe vjernike da mu priđu. Proroci
će ovi sići na zemlju u tijelu, vidljivo i propovijedat će protiv
antikrista tri i po godine, jačajući i u posljednjem čovjeku vjeru
u Gospodina Isusa Krista, Jedinorođenoga Sina Božjeg,
Spasitelja Svijeta i u Njegovu Svetu Apostolsku Crkvu.
"Kristova Crkva, nalazeći se u stanju lutanja na zemlji,
istovremeno prebiva i u stanju neprestane borbe sa svojim
neprijateljima. Bitka protiv judaizma i vladajućeg židovskog
Sinedrija završila se padom nevjernog Izraela"13; ali njegov
neprijateljski duh preselio se u Rim. Od Nerona do Maksentija,
rijetko koji od rimskih imperatora nije sebi postavio za cilj da, s
više ili manje surovosti, proganja i guši kršćanstvo; dugotrajni
progoni, jedan za drugim, bili su usmjereni s naročitim ciljem da
se sa lica zemlje iskorijene poklonici Isusa, da se uništi Kristova
Crkva.
Podigavši sav poganski svijet sa svim njegovim snagama
u borbu protiv Crkve, iskonski neprijatelj roda čovječjeg,
naumio je srušiti i uništiti Kraljevstvo Božje, to jest Crkvu. Ali
uz Božju pomoć i trpljenjem svetaca uništeno je i ovo oružje
đavla: Kršćanstvo je pobijedilo poganski Rim, pobijedilo je

72
idolopoklonstvo.
Kada su iscrpljene poganske snage u borbi protiv Crkve,
neprijatelj je već smislio novo oružje za nastavak borbe - zbor
različitih heretika i lažnih učitelja. Rano je neprijatelj počeo
sijati korov među čistom pšenicom riječi evanđeoskih: još od
Apostolskih vremena pojavljivali su se lažni učitelji i neistinita
učenja (1 Iv 4, 1-13); i nadalje je Crkva u svojim redovima stalno
nailazila na neprijatelje, koji su izopačavali njeno učenje.
Ali ovo oružje do IV. stoljeća bilo je sporedno u rukama
neprijateljskog đavla. Kad je Crkva počela pobjeđivati poganski
svijet i na njegovim ruševinama jačati svoje izvanjsko
blagostanje, tada je đavao naoružao protiv nje veliku vojsku
raznih heretika, da bih uz njihovu pomoć oslabio, pokolebao i
srušio u samom temelju, njenu vjeroispovijest. Žestok i opasan
bijaše boj zemaljske Crkve s tim vrazima. Od arijanstva do
ikonopoklonstva, jedno za drugim, nicali su namjesnici heretici,
unosili nemir u svijet, uspjeli pokolebati i povući za sobom
lakomislene, prostodušne i neiskusne ljude u vjeri.
Kad su se završila vremena u kojima su se održali
svjetski sabori, pobijedila je Crkva i ovog neprijatelja. Ali,
Crkva i dalje nije živjela u spokoju: pojavljivali su se heretički
Rim, te Luther na Zapadu, te žestoki fanatizam poklonika lažnog
proroka Muhameda na Istoku, te heretici i raskoli u ruskoj
državi...
Ali sva ova bitka nije ništa u usporedbi sa onom bitkom,
koju će započeti đavao protiv Kristove Crkve, u posljednje dane,
pred Drugi Kristov Dolazak na zemlju u Sudnji dan, kroz
antikrista. To će biti posljednji, besprimjerni protivnik Krista i
Njegove Svete Crkve, o kojem Sveti Apostol Ivan kazao:
"dolazi" (1 Iv 2, 18), to jest, doći će. Evo zašto veliki učitelj Sveti
Ivan Damaščanski pisaše: "treba znati da će doći antikrist".
Kakav je posljednji antikrist? Kada će se javiti i kakav je
njegov kraj?
Razrješenje ovih pitanja naći ćemo u riječima Božjim i
prije svega u učenju Samog Gospodina Isusa Krista.
Razotkrivši da Židovi ne vjeruju u njega, kao Sina

73
Božjega, Mesiju obećanog Izraelu, Gospodin reče: "Ja sam
došao u ime Oca svojega i ne primate me; ako drugi dođe u ime
svoje, njega ćete primiti" (Iv 5,48). Pod "drugim", koji je
suprotnost Gospodinu i po osobinama i po djelima, kao i po
odnosu Židova prema njemu, treba imati u vidu posljednjeg
antikrista, kao određenu osobu, koje će ubuduće prihvatiti
Židovi.
"O kome to On (Krist) govori" - piše sveti Ivan Zlatousti
- "doći će u svoje ime"? Ovdje Krist misli na antikrista... Ako
Mene vi progonite - kaže on - iz ljubavi prema Bogu, mnogo
bolje bi bilo da tako postupite s antikristom... Antikrist ništa
slično neće reći, to jest da ga je poslao Otac, da je došao u ime
svoga Oca i po volji Njegovoj; sasvim suprotno, on će nasilnički
otimati sve što njemu ne pripada, nazivati sebe bogom svega,
kako piše Pavao: "Koji se protivi i uznosi iznad svega što se zove
Bog ili svetinja, tako da će nam sam sjesti u hram Božji kao Bog,
tvrdeći za sebe da je Bog" (2 Sol 2,4). I gle, upravo ovo znači da
će doći u ime svoje. Ali, Ja - kaže Krist - nisam došao tako, već
u ime Oca Svojega. Dovoljan je bio i taj dokaz da oni ne ljube
Boga, jer nisu primili Onoga, Tko im govori o Sebi da je poslan
od Boga. Ali u ovom slučaju On pokazuje i drugu stranu njihove
bestidnosti, dakle da su voljni primiti antikrista" (Zlatousti, sv.
VIII., str. 272-273).
Spasitelj se "drugom" suprotstavlja djelovanjem Svojim
u ime Oca: nevjeri Židova u istinskog Mesiju ("ne primate me"),
Spasitelj suprotstavlja njihovu vjeru u neistinitog "drugog"
("njega ćete primiti"). Krist je jedinstven i pod imenom "drugi",
koga on suprotstavlja Sebi, neophodno je razumjeti da je to jedna
određena osoba.
Dakle, posljednji antikrist je određena osoba, konkretno
lice; on još nije došao (doći će) i u budućnosti će ga primiti
Židovi. Odbacivši Krista, oni su spremni primiti antikrista.
Tako objašnjavaju ovo mjesto i drugi Sveti Oci.
Teofilakt Bugarski, prilikom tumačenja ovoga mjesta,
piše: "Ja sam", kaže Krist, "došao u ime Oca svojega... A, doći
će drugi u ime svoje, to jest antikrist, koji će dokazivati da je

74
samo on jedini bog. Dakle, Mene, koji sam došao u ime Oca, vi
ne primate, a njega primate" (Na Ivana zač. 17, str. 138-139, izd.
1898. god.).
Podrobnije se o antikristu govori kod Apostola Pavla u
Poslanici Solunjanima, gdje je, po riječima iz knjige "O vjeri",
opisan izgled antikrista (l. 269)... Apostol Pavao uči da će se
prije Drugog dolaska Krista Spasitelja, javiti antikrist, da će
antikrist biti određena osoba, čovjek nezakonit, kojim upravlja
Sotona, izdavat će se za boga; radi sablažnjavanja ljudi
pripovijedat će lažno učenje, čemu će se prikloni mnogi slabići,
izvodit će lažna znamenja i čudesa. Bit će moćan kralj, prema
opisu koji nalazimo kod proroka Danijela i Tajnovidca; počet će
progoniti kršćane, od kojih će tražiti da mu se klanjaju kao bogu,
one koji ga neće htjeti slijediti bacit će u smrt (Dn 11,37; Otk 8,
7-8 i 15 st.), rodit će se od djevice nečiste, Židovke od koljena
Danova (Post 49,17; Hipolit, izd. II, str. 16-17 i knjiga "O vjeri",
270); gospodarit će samo 3 godine, kako čitamo o tome kod
Proroka Danijela: " I dat će mu se u ruke sve do vremena, i
vremena i pola vremena" (Dn 7,25 i Jeronim XII, 67); poginut
će antikrist kad Krist Spasitelj dođe suditi žive i mrtve (2 Sol
2,8).
Uzvisivši se nad svim carevima i nad svakim bogom,
antikrist će izgraditi grad Jeruzalem i obnoviti srušeni hram,
svu zemlju i mjesta vratit će Židovima. Zatim će, oslobodivši
ih od ropstva, on objaviti da je njihov kralj (Blaženi Hipolit, t.
II, str. 160), kako je i Krist rekao, da će Judejci primiti
antikrista za Mesiju.
O tome, da će doći proroci Ilija i Henok, govori se u
sv. Pismu i kod Otaca:
O Henoku: 1) u knjizi Postanka čitamo: "Henok je hodio
s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze" (Post 5, 24); 2) Kod
Siraha: "Henok se svidio Gospodu i bî prenesen, uzor obraćenja
za sva pokoljenja." (Sir 44, 16); 3) Apostol Pavao: "Vjerom
Henok bî prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio
Bog. Doista, prije prijenosa primio je svjedočanstvo da omilje
Bogu." (Heb 11,5). Jednom će leći čovjek i umrijeti, potom će

75
ga suditi (Heb 9,27).
Na temelju ovoga Sveti Oci su učili da je Henok jedan
od proroka, koga će ubiti antikrist, jer nije okusio smrti, a
neizostavno svaki čovjek jednom mora umrijeti, a potom će mu
se suditi.
Sveti Teodor Studit i Sveti Maksim Grk: "pogledaj
Henoka, ugodnog Bogu, nije li Bog izdvojio njega sred
razvratnika, koji su se trudili da i njega razvrate i Bog ga je
preselio u nepoznata mjesta, gdje on i do danas prebiva, jer će
biti preteča drugog dolaska Kristova" (tom II, prema izdanju iz
1890. god. , str. 571).
Sveti Maksim u slovu "O neizrecivoj Božjoj Promisli"
piše: "Henok se istinski molio Bogu, te se uznese da smrti ne
uvidi. Uslišana bi molitva njegova, uznesen bijaše živim, da
zastupnik bude svima koji ispovijedaju da je On istinit i prizivaju
Ga; kako je napisano, ne umre Henok u srodnicima svojim,
njega čovjekoljubiva namjera sačuva živa do pojave
bogoprotivnika antikrista, da sa blaženim Ilijom posjeti i utvrdi
u vjeri i ljubavi svojoj blagovjerni narod kršćanski i obrati u našu
neporočnu vjeru, dokle god Židovi budu dostojni spasenja,
ujedno da i nečastivog bogoprotivnika onoga razotkrije i objavi
za lažova i laskavca kroz izvođenje predivnih čudesa svetih
proroka Svojih (tom II., izdanje iz 1860. god., str. 189-190).
O Iliji:
Da drugi svjetionik bude sveti Prorok Ilija o tome
svjedoče kazivanja iz Druge knjige o Kraljevima: "I dok su tako
išli ... gle, ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija
u vihoru uziđe na nebo" (2 Kr 2,11).
Isus sin Sirahov: "podiže se grdan vihor, ognjena kola sa
ognjenim konjima; kako je napisano da razotkrije, da ugasi
gnjev prije ljutnje i obrati srce očevo k sinu i uspostavi koljeno
Jakovljevo (XLVIII, 9-10).
Prorok Malahija: "on je poslao vama Iliju Tišbijca, prije
nego nastupi dan dolaska Gospodnjeg velikog i preuzvišenog,
da ustroji srce oca prema sinu i srce čovjeka iskreno prema
njemu, da ne budu poraženi na zemlji na kraju" (IV, 5-6).

76
 O čemu pišu Sveti Oci:
Sveti Ambrozije: "kad je (Krist) trebao sići sa nebesa i
biti uznesen na nebesa, On uze Iliju, kojega će vratiti na
zemlju blagovremeno" (Knjiga o pokajanju, I, gl. VIII, str. 17,
prema izdanju iz 1901. god.).
I na drugom mjestu: "Netko će reći: jer, zaista Ilija
savršeno nije imao žudnju za tjelesnim odnosima. I zbog toga je
uznesen na nebo i zbog toga će se javiti u slavi sa Gospodom,
jer će on biti preteča dolaska Gospodnjega" (O djevičanstvu i
braku, III, prema izdanju iz 1901. god.).
U Proltu: "Ovaj će u drugom dolasku Kristovom sa
Henokom doći da razotkrije sve konačno beščašće i utješi
blagovjerne vjernike" (20 srpnja 227 l. I ob).
Blaženi Teodor, tumačeći proročanstvo Malahije, piše:
"ja ću vam poslati Iliju Tišbijaca i označiti vrijeme, sjedinit ću
vas: "prije nego nastupi dan dolaska Gospodnjeg velikoga i
presvetoga". Tako je nazvao dan drugoga dolaska; izvještava što
će učiniti veliki Ilija kada dođe. On će otvarati srca oca k sinu i
srca čovjeka koji je iskren prema njemu. I pokazujući cilj, zbog
koga će Ilija doći ranije, reče: sjedinit će ih da se zemlja ne
porazi do kraja. Da ih Ja, koji vas sve nađoh u nevjeri, ne bih
bacio u vječne muke. Ilija će doći ranije, da vas izvijesti o Mom
dolasku i uvjerit će vas, Židovi, sjedinit će bez svake sumnje i
pogane koji su povjerovali u Mene i sastaviti u jedinstvenu Moju
Crkvu. Ocima će nazivati Proroke Židova, kao pozvane ranije, a
sinovima pogane, kao spašene poslije Židova. Ovako i mi do
danas uvjeravamo Židove da budu blagovjerni, ali oni ostaju i
dalje nepokorni, zavideći našem spasenju, kako je pravedno
rekao Prorok, da će Ilija otvoriti srca oca k sinu, jer će uvjeriti
Židove da stupe u razgovor i odnos s nama". (tom V., prema
izdanju iz 1857. god., str. 175).
Sveti Ivan Zlatousti: "poslušaj kako Malahija predviđa
isto ovo, ili još bolje, počuj ono što Bog reče kroz proroka:
"poslat ću vam - kaže On - Iliju Tišbijca". Radi čega će ga
poslati? Da otvori srce oca k sinu (Mal 3, 23). Kako ima biti Sud
taj strašan i užasan, i da ne bi Sudac osudio na kaznu neke koji

77
nisu ovo osjetili, Ilija će, došavši i prorokujući da je blizu - pred
vratima nastanak sudnjega dana, učiniti ljude blago razumnima;
jer što je rečeno nekada ranije, obično se zaboravlja, te će
Nazvani Prorok i doći i obnoviti to u našem sjećanju" (T. VI, str.
474).
Sveti Andrija Cezarejski, tumačeći IX. glavu Apokalipse,
piše: "mnogi učitelji su mislili da će ovim dvama svjedocima,
upravo Henoku i Iliji, pri kraju biti dano vrijeme od Boga da
prorokuju tri i po godine, što je označeno kao tisuću dvjesto
šezdeset dana. Obučeni u kostrijet pokazivat će oni da su plača i
suza dostojni sablažnjeni i odvlačit će ih od sablazni antikristove
koja će postojati tada. Njihov prorok Zaharija kazuje im da vidi
dvije masline i svijećnjak od zlata, jer se hrana za svjetlost
viđenja dobiva svetim uljem dobrih djela (str. 125, prema izd.
Bratstva Svetog Petra, 1889. godine).
Blaženi Hipolit, papa Rimski isto tako tumači ovo mjesto
(izd. I, 161, str, II, 69 po naved. izdanju).
Sveti Efrem Sirijski: "ali prije nego bude ovo, Gospod po
milosti Svojoj, poslat će Iliju Tišbijca i Henoka (tom. II, str. 258,
prema izdanju iz 1895. god.).
Sveti Andrija Cezarejski navodeći 11. stih X. glave
Apokalipse: "treba da ponovno prorokuješ proti pucima i
narodima i kraljevima mnogim", napisa: "ovim se pokazuje ili
to, da neće skoro poslije viđenja Božanstvene Apokalipse doći
do ispunjenja viđenoga, već će Blaženi, preko Evanđelja svoga
i preko ovog Otkrivenja čak do kraja prorokovati onima koji
čitaju o budućnosti; ili, da on neće okusiti smrti, da bi pri kraju
došao, sprječavajući prihvaćanje antikristove sablazni".
Sveti Andrija Cezarejski je dijelio mišljenje nekih da će
na svršetku svijeta radi propovijedanja i razoblačivanja
antikrista doći i Ivan Bogoslov.
Blaženi Augustin: "u posljednje vrijeme, pred strašni
sud, Židovi će povjerovati u istinskog Krista, to jest u našega
Krista, kada im Zakone razjasni Ilija, ovaj veliki i čudesni
Prorok" (tom. V, str. 257).
Blaženi Jeronim: "besmislice židovske sastojale su se u

78
tome kako će se za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevanja obnoviti
Jeruzalem".
Sveti Andrija Cezarejski: "mnogi će za vrijeme
antikristovo zbog čvrste i nepokolebljive vjere biti dostojni
proročkog dara i biti će ubijeni od đavlovih štitonoša" (prema
izd. iz 1889., str. 189, Moskva).
Blaženi Jeronim: "blažen onaj, koji preko označenog
dana očekuje, poslije smrti antikrista, još četrdeset pet dana,
kada će Gospodin i Spasitelj doći u svoj svojoj veličini. Ali zašto
se nakon usmrćenja antikrista, u toku četrdeset pet dana ništa
neće čuti, to samo Bog zna. Mi možemo samo toliko reći, da
odgađanje kraljevstva svetih jest iskušavanje trpljenja (tom. XII,
str. 139).
Blaženi Hipolit: "nečisti će razaslati naređenja po cijeloj
oblasti uz pomoć demona i sjetilnih ljudi; svi će oni govoriti:
"pojavio se veliki car na zemlji; idite svi pogledati koliko je
moćna njegova sila. Eto, daje vam kruh i darovat će vam vino,
bogatstvo mnogopoštovano i velike počasti. Idite svi k njemu!".
I gle, zbog nedostatka sredstava da nabave hranu, svi će poći i
pokloniti mu se... I da bi ih označio nečistim žigom svojim,
laskavac će im dati malo hrane. I gle, sve one koji povjeruju u
njega, on će zapečatiti pečatom svojim, a one koji neće poželjeti
da mu se pokore, podvrgnut će neizdrživim kaznama, surovom
mučenju i svemogućim lukavim dovijanjima, kakvih nikad nije
bilo... Poslije toga, kad ljudima stavi pečat i oni ne nađu nikakvu
hranu, ni vodu, dolazit će kod njega i govoriti mu, prepuni
očajanja: "daj nam da pijemo i jedemo: svi mi slabimo od gladi
i najrazličitijih potreba: naredi, da nam nebo da vodu i odagnaj
zvijeri, koje proždiru ljude". Tada će lukavi s prezrivim
osmjehom, prepun velikog nečovještva, odgovoriti njima: "o,
nebo! Ono ne želi podariti kišu i da u zemlji izrastu plodovi
njeni. Odakle ću vam dati hranu?" Tada, čuvši riječi ovoga
lukavoga, nesretnici će shvatiti da je on zli đavao i u očajanju će
tugovati i plakati mnogo i govoriti jedan drugome: o, nesreće!
Kako smo se priklonili njemu? Kako nas je mogao vezati
sablaznima? Kako nas je to ulovio u svoju mrežu?"... Velika

79
nevolja će nastati tada, ali Gospodin neće ostaviti rod čovječji
bez utjehe... Dani će proteći brzo i kraljevstvo antikrista će se
srušiti skoro" (Djela Hipolita, izd. 2., str. 74-79).
Dakle u smislu slabljenja, uništenja, rušenja antikristove
crkve i može se razumjeti, da će antikrist biti poražen od Boga,
jer bez sumnje neće biti dug vremenski period od trenutka
rušenja antikristova carstva, poraza njegove vlasti i dolaska na
zemlju Gospodina Kralja Slave.
Sveti Ćiril Jeruzalemski: "ali nikako ne budi radoznao
povodom vremena... Ne smiješ odlučno reći: ovo će biti tada i
ne predaj se mirnome snu, stražite dakle".
Blaženi Augustin: "svemu što treba doći, tome je
vjerovati; ali ni kako, ni kad, po kojem redoslijedu, ni kako će
ono biti, to će najbolje pokazati tada sami događaji".
Sveti Grgur Veliki: "iz Starog Zavjeta saznali smo da je
Ilija uznesen na nebo. Ilija je uznesen na nebo zrakom, tako
iznenada bijaše odveden u tajni dio nebesa u kojem živi u
velikom spokojstvu tijela i duha, sve dokle god se na kraju
svijeta ne vrati nazad i ne plati dug smrti. Jer je srušio smrt, ali
nije od nje pobjegao" (Besjeda na Evan., SPB, 1860. god. knj.
II., str. 100).
Da će antikrist biti čovjek svjedoče Oci.
Sveti Ivan Zlatousti, tumačeći II. glavu Druge poslanice
Apostola Pavla Solunjanima piše: "ovdje on (Apostol) govori o
antikristu i otkriva velike tajne. Šta je to otpadništvo?
Otpadnikom on naziva samog antikrista, jer će on pogubiti
mnoge i dovesti ih do otpadništva, da bi, rečeno je, prevario ako
bude moguće i izabrane. Naziva ga i čovjekom bezakonja, jer će
izvršiti tisuće bezakonja i podsticat će druge da to čine. A sinom
pogibelji ga naziva zato što će sam poginuti. Tko će on biti?
Sotona? Ne, već čovjek neki, koji će primiti svu silu njegovu"
(tom XI, str. 592).
Još uči Zlatousti da će Židovi primiti antikrista (tom
VIII, str. 278); "najviše od svih, sablazan će snažno utjecati na
Židove, jer oni nisu primili Krista, nisu povjerovali u Njega".
(Tumačenja, II. Posl. Sol., str. 63. prema izdanju iz 1888. god.).

80
 Sveti Ćiril Jeruzalemski: "kada nastupi vrijeme da dođe
istinski Krist po drugi put, protivnik će koristiti očekivanje ljudi
prostodušnih i pogotovo onih, koji su obrezani, da objavi nekoga
čovjeka-vrača, veoma iskusnog u vještini obmanjivanja čudnim
stvarima i vračanjima, koji će zavladati rimskim carstvom, lažno
se nazivajući Kristom i ovim nazivom sablaznit će Židove, koji
očekuju pomazanika, a one koji su pogani, privući će neobičnim
maštarijama. Doći će onaj, gore rečeni antikrist, kada se ispuni
vrijeme rimskog (svjetskog) kraljevstvo i približi se kraj
svijeta".
Sveti Hipolit: "Iznenadno će se pojaviti mali rog, kakav
ima antikrist, kada se istina na zemlji uništi, i kada cijeli svijet
dođe do kraja".
Sveti Ivan Zlatousti: "Još kažu, da je sakriven Krist, da je
u pustinji, ne izlazi" (Me. XXIV., 26). Govori tako o Svom
slavnom drugom dolasku da će izaći lažni Kristovi i lažni
proroci i antikrist, pokazat će znakove velike i čudesa, da ne bi
pao u njegove ruke i ne bi zalutao kod posljednjeg. Tako će prije
Krista doći antikrist" (tom II, str. 442).
Blaženi Teodorit: "Blagougodno je Bogu da se antikrist
javi u vrijeme svršetka svijeta. Jer mu Božja providnost neće dati
da se javi ranije" (T. VII, str. 547).
Blaženi Augustin: "Krist će doći suditi živima i mrtvima
ne ranije nego na svršetku svijeta. Jer mu Božja providnost neće
dati da se javi ranije" (T. VII, 227, 264. str.).
Blaženi Jeronim: "Sve knjige proroka i evanđeoska
istina uče o dva dolaska Gospodina Spasitelja, da će najprije doći
u poniženju, a potom u slavi. I Sam Gospodin svjedoči da će to
biti pred svršetak svijeta kada će doći i antikrist. (T. III, str. 214-
218). Krist neće doći prije nego što se pojavi antikrist prije Njega
(T. III, str. 216), kad bude kraj svijeta doći će antikrist, koji će
nastati od malog naroda, to jest od naroda židovskog (T. XII, str.
118); proročka riječ nam je opisala uništenje i kraj svijeta i
kakvo će biti pokoljenje ljudi pred dolazak antikrista. (T. XIV,
str. 113); pastir nerazumni ili gnjusni je antikrist; o njemu se
govori da će doći kad bude kraj svijeta" (T. XV, str. 142).

81
 Blaženi Teofilakt Ohridski (Bugarski) u tumačenju
poslanice Apostola Pavla Solunjanima piše: "antikrist i Ilija -
znamenja su općeg kraja" (1. posl., V. gl., str. 88, prema izd.
1888. god.). I u Tumačenju Apostola je rečeno: doći će, reče, pri
svršetku svijeta antikrist" (L. 196.).
Sveti Ivan Zlatousti: "Ne čudi se, što će on (antikrist)
imati oči čovječje: jer se o njemu govori da je čovjek" (T. VI,
529).
Sveti Grgur Nazijanski (Bogoslov): "tko je antikrist?
Zvijer, ispunjena otrovom; čovjek vrlo moćan".
Blaženi Teodorit: "pred dolazak Vladara, u obliku
čovjeka doći će pogibeljni čovjek, bezbožni demon, kradljivac
Božjeg imena. Nazvao je antikrista čovjekom bezakonja i sinom
pogibelji i vidljivim prirodnim bićem, time pokazujući i
otkrivajući raznoliku djelotvornost grijeha" (T. VI, 7, str. 9-84).
Nazvavši ga čovjekom bezakonja, jer je on po naravi
svojoj čovjek, koji je primio u sebe djela đavolja, a sin je
pogibelji, jer je pogibeljan čovjek, iskušava Boga i Spasitelja
našeg i kako je Gospodin uzeo čovječji lik, tako je i on" (T. VII,
str. 546-550).
Sveti Ćiril Jeruzalemski: "doći će antikrist... najprije kao
čovjek učeni i umni, pokazat će skromnost, mudrost i
čovjekoljublje, potom... kao čovjek otpadnik i bezakonik"
(Oglasit. Poučenije, str. 206-208, prema izd. iz 1888. god.).
Blaženi Teofilakt Ohridski (Bugarski): "Tko je on
(antikrist) kao takav? Je li Sotona? Ne, no neki čovjek, koji uzeše
svu njegovu silu". (Tumačenje Druge poslanice Solunjanima,
str. 48, prema izd. iz 1888. god.).
Blaženi Hipolit: "Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist Sin
Božji, za Njegovo kraljevsko i slavnu baštinu pretkazano je da
je lav; u takvom obliku i antikrist je predviđen, kao lav, zbog
osobina tiranina i nasilnika. Pa i uopće, kušač se želi umiliti Sinu
Božjem. Lav-Krist, lav i antikrist. Javio se Spasitelj, kao janje;
na takav način ukazat će se i onaj, kao janje, iako će iznutra ostati
vuk. Obrezan je došao Spasitelj na svijet, tako će se javiti i onaj.
Poslao je Gospodin Apostole svim narodima; tako će poslati i on

82
svoje lažne apostole. Sabrao je Spasitelj Svoje raštrkane ovce;
na sličan će način sabrati i onaj raseljeni narod židovski. Dao je
Gospodin pečat vjerujućima u Njega, tako će i onaj dati pečat. U
obliku čovjeka se javio Gospodin, u obliku čovjeka će doći i
onaj" (Djela Bl. Hipolita, 2. izd., str. 13-14, 68.).
Sveti Andrija Kretski: "Pleme Danovo, jer od njega će se
roditi antikrist, nije ubrojeno sa ostalima (VII. gl. Otkrivenja), a
umjesto njega spomenuto je pleme Levijevo, koje, kao
svećeničko, ne ubraja se u plemena" (Tumačenje Otkrivenja
prema izdanju iz 1889. god., str. 87). I na drugom mjestu:
"Antikrist, porijeklom je uz korijena židovskoga, od istočnog
dijela Perzijske zemlje, gdje je pleme Danovo" (str. 199).
Sveti Irinej Lionski: "Jeremija je otkrio ne samo njegov
(antikristov) iznenadni dolazak, nego i koljeno, od kojega će
poteći, govoreći: "od Dana mi ćemo čuti rzanje njegovih .. zlih
konja, i od zvuka rzanja konja u skoku potresat će se sva zemlja
i on će doći i prožderati zemlju s tim, da napuni zemlju i grad sa
njegovim žiteljima. I zato se ovo pleme ne smatra u Otkrivenju
spašenim" (knj. V, gl. XXX, str. 664).
Hoće li antikrist zaista uspostaviti židovsko kraljevstvo,
Jeruzalem i hram, o tome čitamo kod Otaca:
Sveti Irinej Lionski: "Apostol je otkrio i to, na što sam ja
ne jedanput ukazivao, da je u Jeruzalemu bio izgrađen hram po
zapovijedi Istinitog Boga... U njega će i sjesti protivnik, trudeći
se da se predstavi kao Krist" (knj. V, gl. XXXV, str. 648) .
"Uradit će on (antikrist) za vrijeme svojega kraljevanja: preselit
će kraljevstvo u taj grad (to jest Jeruzalem) i sjedit će u hramu
Božjem, sablažnjujući one koji mu se klanjaju, kao da je on
Krist" (gl. XXV, str. 600).
Sveti Ćiril Jeruzalemski: "On (antikrist) će sjesti u crkvu
Božju. U kakvu crkvu? Razumije se, u razoreni židovski hram.
Da ne bude onog, koji bi mogao pomisliti da je to onaj hram u
kojemu smo mi! Ali zbog čega ovo kažemo? Da ne pomisle da
mi govorimo zbog laskanja sebi. Kad antikrist dođe k Židovima,
kao Krist, i od Židova zatraži poklonjenje, da bi što više njih
sablaznio, ispoljiti će veliku revnost prema njihovom hramu, da

83
im ulije pomisao da je on od roda Davidova i da mora sagraditi
hram koji je sagradio Salomon. Doći će on kada od židovskog
hrama ne ostane kamena na kamenu koji se neće biti razvaljen,
kako je odredio Spasitelj (15-oglaš. Pouka, §15, str. 208, prema
izd. iz 1893. god.).
Blaženi Hipolit: "uzvisit će se nad svim kraljevima i nad
svakim bogom, on će izgraditi grad Jeruzalem i obnoviti
razrušeni hram i cijelu zemlju i predjele vratit će Židovima''
(Djela njegova, z. I, str. 160). I na drugom mjestu: "obnovit će
on također i kameni hram u Jeruzalemu" (Iz. 2, str. 14). "On će
prizvati sebi sav narod židovski sa svih strana u kojima su oni
raseljeni: on će ih prisvojiti, kao svoju vlastitu djecu, obavijestiti
ih da on obnavlja zemlju i uspostavlja njihovo kraljevstvo i
hram, i sve to sa ciljem da mu se poklone kao Bogu" (str. 37).
O kraljevima, koji će kraljevati zajedno sa antikristom.
Sveti Ćiril Jeruzalemski: "doći će onaj, gore nazvani
antikrist, kad se ispuni vrijeme rimskog carstva i već se približi
svršetak svijeta. Odjedanput, ustat će deset rimskih careva, koji
su carevali, možda, u raznim mjestima, ali u jedno te isto
vrijeme, a poslije njih jedanaesti će biti antikrist, koji će uz
pomoć vještine čarobnjaštva osvojiti za sebe Rimsku državu,
uništit će trojicu, koji su prije njega kraljevali, a pod svojom
vlašću imat će sedmoricu kraljeva". (15-oglaš. pouka, §12, str.
206-207).
Sveti Andrija Cezarejski: "zvijer ta antikrist, osmi pak,
koji će ustati poslije sedam kraljevstava, da sablazni i opustoši
zemlje, od sedmorice je on, koji će izrasti od jednog od tih
kraljevstava. Jer će doći on ne iz nekog naroda od spomenutih,
već kao car Rimljana, koji pogubno i pogibeljno povjerovaše u
njega i poslije ovoga će poći na pogibiju Gehene" (Tumač.
Apokal., str. 217).
Sveti Irinej Lionski: "Daniel, povodom kraja posljednjeg
kraljevstva to jest deset posljednjih kraljeva, između kojih se
dijeli kraljevstvo njihovo i u koje će doći sin pogibelji, govori
da će zvijer imati deset rogova i u sredini njih će izrasti drugi
maleni rog i da će tri roga od prvih biti uklonjeni s njegovog lica

84
(knj. 5, XXV, str. 648).
Blaženi Jeronim: "pri kraju svijeta, kad bude razrušeno
Rimsko carstvo, vladat će deset kraljeva, koji će dijeliti među
sobom svijet Rimski i ustat će jedanaesti kralj, malen, koji će
pobijediti tri od deset kraljeva. Kad ih ubije, sedam će se drugih
kraljeva podčiniti pobjedniku (antikristu)" (T. XII, str. 62).
Slovo blaženog Hipolita: "on (antikrist) zavoljet će narod
židovski; pred njima on će vršiti znamenja i strašna čudesa, ali
ta znamenja i čudesa neće biti istinita, već lažna, a činit će ih radi
toga da bi sablaznio nečastive ljude slične njemu. Ukoliko bude
moguće odvojit će on i izabrane od ljubavi prema Kristu.
U prvo vrijeme bit će milostiv, pun ljubavi, spokojan,
religiozan, ponašat će se kao mirotvorac, s mržnjom će progoniti
nepravdu i gnušati se darova; neće se predavati idolopoklonstvu
i ljubit će sv. Pismo... bit će gostoljubiv, ljubit će sirotinju, biti
će milosrdan. Zatim će početi praviti čuda: liječit će gubave,
podizati nemoćne, istjerivati demone, brinuti o siromasima,
uskrsavati mrtve, pomagati udovicama, brinuti o siročadi, sve će
ljubiti... I sve će to vršiti sa pokvarenom i pogibeljnom zamisli i
željom da sve privoli da ga učine kraljem. I zaista, tek kad narod
i gomila svijeta uvide takve vrline i toliko veliku odvažnost
njegovu, svi će jednoumno doći do istog rješenja da je dobro da
on postane kralj.
A najviše židovski rod, više nego sve ostale, prvenstveno
će privlačiti ljubav tiranina; i reći će tada Židovi jedan drugome:
"zar se u našem rodu nađe tako dobar i pravedan čovjek?"
Pogotovo će, kako rekoh gore, Židovi maštati o tome da on
postane kralj, s vlašću koja mu dolikuje i doći će kod njega da
mu kažu: "svi se tebi povinujemo i u tebe sve nade polažemo,
svi te smatramo najvećim pravednikom na cijeloj zemlji; svi mi
se nadamo uz tvoju pomoć da nađemo spasenje, a kroz tvoja usta
mi smo već dobili pravedan i nepotkupljiv sud".

85
 O Gogu i Magogu

Sveti Efrem Sirijski i Ivan Zlatousti su smatrali da su Gog

i Magog narodi koji su ugnjetavali Židove nedugo po njihovom
povratku iz Babilona (Djela Efrema Sirijskog, T. V, str. 58;
Zlatousti, T. V, str. 688).
"Riječ Magog upotrijebljena je prvi put u Knjizi
Postanka (10, 2). To je jedan od sinova Jafeta. U proročanstvu
Ezekijelovu govori se o Gogu i Magogu; odatle su prenesena
njihova imena u Knjigu Otkrivenja s tim istim značenjem kakvo
je bilo kod Ezekiela, ali s različitom primjenom. Gog kod
Ezekijela oslikava slavnog i strašnog osvajača, koji upada sa
mnogobrojnom vojskom u zemlju Izraelskog naroda (Ez 38, 15-
16)... Gog je bio oruđe Božjeg gnjeva protiv Izraela, ali potom
je sam, zbog surovosti i beščašća, također postao predmet osvete
Božjeg gnjeva. Riječ Magog označavala je zemlju ili narod,
kojima je vladao Gog...
Iz Otkrivenja vidimo da su se proročanstva ponekad kod
jednih te istih riječi odnosila i na sud Božji nad beščašćem
posljednjih vremena od postojanja svijeta, vrijeme dolaska,
kraljevstva i gospodarenja posljednjeg antikrista. Pojam Gog u
sva vremena je označavao vlastelina svirepog i ratobornog, koji
je zapovijedao raznim plemenima mnogobrojnim mnoštvom
vojnika koji su gazili zakone Božje. Označavao je krvožednog
zločinca, neprijatelja Boga, vjere i Crkve Njegove i poklonjenja
Njemu. Gog je antikrist; Magog je vojska njegova. Gog
označava onog tko sabire, a Magog - skupljene narode."
(Blaženi Jeronim, Tumačenje na Otk. 20,7, str. 259).
Oslobođeni Sotona na kraju vremena podignut će njih u boj sa
gradom Božjim. Gog i Magog - to su narodi u kojima je do
vremena zatvoren kao u bezdanu, đavao14.

O pečatu antikrista

Sveti Andija Cezarejski: "potrudit će se on (antikrist) da

na sve bude stavljeno znamenje pogibeljnog otpadnika i

86
laskavca, dijelom na desnoj ruci, da bi se ona odstranila od
pravih djela, dijelom na čelu da bi naučili biti drski u
sablažnjavanju i tami. Ali neće primiti ovo oni koji su obasjali
lice svoje Božanstvenom svjetlošću. I trudit će se da žig (ime)
zvijeri rašire posvuda prilikom kupovine i prodaje, da bi onima
koji ga ne prihvaćaju uslijedila nasilna smrt zbog nedostatka
nužnih stvari. Raspoznavanje žiga, kao i svega drugog što je o
njoj (zvijeri) napisano, otkriće samo budno stražarenje i
vrijeme". "Sada" - kaže sv. Andrija - "spoznati zasigurno
kakav je to žig, je li to ime antikrista, nemoguće je: milost
Božja sakrila je to. To je vanjski znak. Sa unutrašnje strane,
oni koji prime žig bit će lišeni dijela pravednih i blagih: oni će
biti drski prilikom sablažnjavanja i bit će uporni u prebivanju u
tami."
Uz pomoć demona, načini lik zvijeri i učini da ona
progovori, zapovjedivši da se pobiju svi koji se zvijeri ne
poklone, a pokušat će i narediti da se svima ureže pogubno ime
otpadnika i obmanjivača na desnu ruku, kako ne bi imali snage
činiti dobra djela, a također i na čelu, da bi obmanute naučio da
budu odvažni u prevari i tami.
Ljudi neće saznati dan dolaska Gospodina ne zbog toga
što neće znati koliko će vremena potrajati nesnosno vrijeme
antikrista, već zbog toga što veliki broj njih antikrista ne priznaju
za antikrista. Ovo su oni koji vjeruju laži (I zato im Bog šalje
djelovanje zavodničko da povjeruju laži! (2 Sol 2,11), imena
kojih nisu zapisana u knjizi života Jaganjca (Otk 13,8), koji će
biti toliko sigurni i tako duboko uronjeni u zemaljske interese,
kako je bilo u dane Noe i Lota (Lk 17, 26-29).
Ovo je u glavnim crtama učenje Svetih Otaca o antikristu
i drugom slavnom i strašnom dolasku Gospodina i Spasa našega
Isusa Krista. Ovo se sadrži u učenju Pravoslavne Crkve15 .

87
 Peto poglavlje

Riječ Svetog Efrema Sirijskog o antikristu

Izloživši u prethodnoj glavi učenja svetih otaca, vezana

za pitanja koja nas bitno zanimaju, obratit ćemo se sada "Slovu"
svetog Efrema Sirijskog "O dolasku Gospodnjem i dolasku
antikristovom"16. Ovo slovo tako duboko iskreno oslikava dane
posljednje "velike nevolje" na zemlji, kakva, prema riječima
Božjim, od početka stvorenja nije bila niti će i biti, te bi njeno
prešućivanje stvorilo veliku prazninu u spoznaji i razumijevanju
znakova budućeg kraljevstva "čovjeka grijeha i sina
pogibeljnog", antikrista.
"S bolom u srcu počet ću govor", - govori Svetac, - "o toj
najbestidnijoj i najužasnijoj zmiji, koja će dovesti u pomutnju
svu zemlju pod nebesima i u srca čovječja unijeti bojazan,
malodušnost i strašno nevjerje i pokazati čudesa, znakove i
strahovanja, "da zavedu, bude li moguće i izabrane" (Mt 24, 24)
i sve će obmanuti lažnim znacima a prividom čudesa, koje će
praviti. Jer popustljivošću Svetoga Boga dobit će on vlast da
sablažnjava svijet i posvuda učini svakojake velike užase. Zbog
toga Prečisti Vladar zbog nečasnosti ljudi će dozvoliti, da svijet
bude kušan duhom laskanja, jer tako je htio čovjek - da odstupi
od Boga i zavoli lukavoga"17.
"Veliki podvig naše braće u ta vremena, posebno za
vjernike, dogoditi će se onda kad sama zmija s velikom snagom
bude izvodila znake i čudesa, kad se u strašnom prividu bude
prikazivala kao da je slična Bogu; letjet će u zraku, i svi će se
đavli, kao Anđeli uznositi pred mučiteljem. I silno će zakričati,
mijenjajući svoj izgled i neizmjerno će plašiti sve ljude. Tada će
braćo, biti ograđen, nepokolebljiv, zaštićen, samo onaj tko ima
u duši vjerni znak sveti dolazak našega Jedinorođenoga Sina
Božjeg.18 U vremenu kad se uskoro dogodi ova neizmjerna
nevolja i žalost, odasvuda nadolazeća na svaku dušu, jer
niotkuda ni na zemlji, ni na moru, nema za nju nikakve utjehe,

88
ni spokoja; kad uskoro ugleda da je cijeli svijet u pomutnji, da
svatko bježi u goru da se sakrije, da jedni umiru od gladi, drugi
se, kao vosak, tope od žeđi, i da nema onoga tko ih miluje; kad
uskoro ugleda da je svaki obraz obliven suzama i da sa silnom
željom ljudi pitaju: "Ima li igdje na zemlji riječi Božje?", ali će
čuti jedan odgovor: "nigdje!". Tko preživi ovakve dane, tko
istrpi neizdrživu nevolju, brzo će ugledati pomutnju među
narodima, koji sa svih krajeva zemlje idu vidjeti mučitelja, i
mnogi će se pokloniti mučitelju, sa trepetom uzvikujući: "ti si
naš spasitelj!" More će se uznemiriti, zemlja će izdisati, dažditi
neće, raslinje će venuti, i svi koji žive na istoku zemlje u velikom
strahu će bježati na zapad, a koji žive na zapadu, bježat će na
istok. Besramnik, uzevši tada vlast, poslat će đavle na sve
krajeve zemlje da smjelo propovijedaju: "veliki kralj se javio u
slavi, idite i vidite ga!" Tko će imati takvu dijamantnu dušu da
hrabro podnese ove sablazni?
Samo pri spomenu zmije užasnem se, pomišljajući o sebi i
tom jadu, koji će zadesiti ljude u to vrijeme, pomišljam i na to,
koliko će surovosti ispoljiti prema ljudskom rodu ta pokvarena
zmija, i koliko zlobe će iskaliti na narodima, onima koji se budu
mogli suprotstaviti njenim nezamislivim čudesima. Jer mnogo
će tada biti ljudi bogougodnih Bogu, koji se u gorama i mjestima
pustinjskim mogu spasiti usrdnom molitvom i iskrenim srčanim
plačem. Jer Sveti Bog, videći njihove neviđene suze i iskrenu
vjeru, smilovat će se nad njima, kao nježni Otac i sačuvat će ih
tamo gdje su se sakrili; dok najpokvarenija zmija ne prestane
tražiti svece ni na zemlji, ni na moru, smatrajući da već kraljuje
na zemlji, i da joj se svi pokoravaju. Ne shvaćajući svoju nemoć
i onu gordost zbog koje je pao, namjerit će, nesretnik, da se
usprotivi u tom strašnom času, kada Gospodin dođe sa nebesa.
Uostalom, napravit će metež na zemlji, ustrašit će sve lažnim
čarobnjačkim19 znacima.
U to vrijeme, kad dođe zmija, neće biti spokoja na zemlji:
zavladat će velika nevolja, pomutnja, metež, smrt i glad u svim
dijelovima svijeta20. Jer sam naš Gospodin Božanskim ustima je
izrekao: "Jer će onih dana biti tjeskoba kakve ne bi od početka

89
stvorenja, koje stvori Bog, sve do sada, a neće je ni biti" (Mk
13,19). Biti će potrebna hrabra duša da bi mogla sačuvati život
svoj pored ovih sablazni. Jer, ako čovjek bude imalo nesiguran,
onda će lako biti napadan i postat će plijen znamenja lukave i
pokvarene zmije.
"Mnogo molitvi i suza potrebno je nama, da neki od nas
ostanu čvrsti pred iskušenjima, jer mnogo će biti čarobnjaštva
koje će zvijer činiti. On osobno je sam bogoborac i sve želi
pogubiti. Jer će mučitelj upotrijebiti takav način da svi budu
dužni nositi na sebi žig zvijeri21, kada u svoje vrijeme, to jest pri
ispunjenju vremena, on dođe sve prevariti znacima; i samo će
tako moći kupiti hranu i ostale potrepštine i postavit će
nadzornike da ispunjavaju njegove naredbe. Pazite kako su zle
podvale zvijeri i njena lukavstva, na koji način počinje on od
gladne utrobe čovjeka, da bi ga doveo u krajnju nuždu i bez
hrane, da bi ga prisilio da primi žig, to jest zločastivi znak i to
ne na bilo kojem dijelu tijela, već na desnoj ruci, kao i na čelu,
da se ne bi čovjek mogao desnicom prekrižiti, i od čela otpočinje
spominjanje svetog imena Gospodnjega, ili slavni i časni križ
Krista i Spasitelja našega. Jer zna, nesretnik, da označiti se
križem u ime Gospodina, znači uništiti svu njegovu snagu; zbog
toga stavlja svoj žig na desnu ruku čovjeka, jer ona zapečati
križem sve naše dijelove; zbog toga žig stavlja i na čelo, koje
kao svijećnjak nosi na visinu svjetiljku svijetlosti - znak
Spasitelja našega. Jer toga radi, bez sumnje, koristi takav način,
da ime Gospodina i Spasitelja ne bi spomenuto bilo u te dane;
tako radi nemoćni (kušač i sablaznitelj), bojeći se i dršćući od
svete snage Spasitelja našega. Jer, tko ne bude označen žigom
zvijeri, taj neće postati plijen njegovih maštanja i znakova.
Međutim, Gospodin ne odstupa ni od takvih, nego ih prosvjećuje
i privlači k sebi.
Kao što se Spasitelj, naumivši da spasi rod čovječji, rodio
od Djevice i u obliku čovjeka uništio neprijatelja svetom silom
Božanstva Svoga, tako je i onaj umislio da poprimi oblik kakav
je Spasitelj imao kad je došao, te da nas prevari. Gospodin naš
na svjetlonosnim oblacima, sličan strašnoj munji, doći će na

90
zemlju, ali tako neće doći neprijatelj, jer je on otpadnik. Zaista
će se od Djevice, samo nečiste, roditi njegovo oružje, to jest
antikrist; ali ovo ne znači da će se osobno neprijatelj utjeloviti;
doći će nečisti, nečistiji od svih, da kao lopov, u takvom obliku
obmane sve; ponašat će se kao smireni, krotki, mrzitelj
nepravde, tako će sam govoriti o sebi odvraćat će ljude od
idolopoklonstva, pretpostavljat će ovome blagostivost, dobrotu,
voljet će siročad, u velikoj mjeri biće izvana prekrasan, postojan,
nježan prema svima. Uz sve to, veoma moćno će izvoditi znake,
činiti čudesa i strahote, te poduzeti lukave mjere da svima ugodi,
kako bi ga ubrzo narod zavolio.
Neće on uzimati darove, govoriti u gnjevu, biti namrgođen,
nego blagostivim izgledom početi varati svijet, dok ne zavlada.
Zbog toga, kad mnogi narodi i staleži vide takvog dobročinitelja
i njegovu snagu, past će im na pamet jedna jedina misao i sa
velikom radošću proglasit će ga kraljem, govoreći jedan
drugome: "ima li igdje još tako dobar i pravedan čovjek?". I
uskoro će se utvrditi kraljevstvo njegovo i u njemu će poraziti
trojicu kraljeva. Potom će se pogorditi i ispovraćat će svu
gorčinu ova zmija, pokoriti svijet, sastaviti njegove krajeve, sve
će potlačiti i početi kvariti duše, i neće blagomiomirisati, već će
u svakoj prilici postupati kao surovi, žestoki, gnjevni, siloviti,
bestidni, nečisti, strašni, odvratni mrzitelj, mrski, ljuti, pogubni,
bezobzirni, koji se trudi da cijeli ljudski rod porine na pučinu
beščašća.
Izvoditi će mnogobrojna znamenja, ali će ovi znaci biti lažni
i prividni, a nikako istiniti i pravi. I u prisustvu mnogobrojne
gomile svijeta, koja će hvaliti njegova čarobnjačka čudesa,
zagrmjet će snažnim glasom od kojega će se zatresti mjesto, gdje
se sabralo mnoštvo ljudi i reći će: "neka svi narodi spoznaju
moju snagu i vlast!" - Pred očima gledalaca premještat će gore
i vaditi otoke iz mora, ali će sve to činiti obmanom i maštom, a
ne stvarno. Uostalom, prevarit će svijet, obmanut će mnoge;
mnogi će povjerovati i proslavljati ga, kao jakog Boga.
"Tada će silno zaplakati svaka duša; tada će svi uvidjeti da
ih nečuvena nevolja i žalost pritiska danju i noću, i nigdje neće

91
naći hranu kako bi utažili glad. Jer žestoki nadzornici će biti
postavljeni na mjesta, i samo onom tko ima na čelu ili na desnoj
ruci žig mučitelja, bit će dozvoljeno kupiti nešto hrane, koja se
nađe. Tada će mladenci umirati na rukama majki; umirat će i
majka nad svojim djetetom, umirat će i očevi sa ženama i djecom
nasred trgova i neće imati tko da ih sahrani i položi u grob. Od
mnoštva leševa, koji popadaše na ulicama, širit će se vonj i
ubijati žive. Bolno i sa uzdahom govorit će svako jutro: "kad će
doći večer da predahnem?" Kad nastupi večer, sa gorkim suzama
će govoriti u sebi: "kad će svanuti, da izbjegnem nevolju koja
me je zadesila? "Ali neće imati kuda bježati, ili se sakriti, jer će
sve biti u pomutnji — i more i kopno. Vladat će glad, potresi,
oluje na moru, a strah će vladati na kopnu. Ni zlato, ni srebro, ni
svilene haljine neće donijeti nikome sreću za vrijeme ove
nevolje, ali će svi ljudi nazivati blaženima one, koji umriješe i
bijahu sahranjeni, prije nego što naiđe na zemlju ova velika
nevolja. Ni zlato, ni srebro razasuti po ulicama neće nitko
dodirivati, jer nema tog blaga koje nije omrznulo.
I svi će požuriti da bježe, da se sakriju, i nigdje se neće moći
sakriti od nevolje; naprotiv, uz glad, muku i strah grist će ih
otrovne zvijeri i gmizavci. Strah će biti posvuda i unutar
čovjeka, strah će biti i u vanjskom svijetu. Danju i noću leševi
će biti na ulicama. Smrad će biti na ulicama, smrad u domovima;
glad i žeđ će biti napolju, plač u domovima. Sa plačem će se
dočekivati otac i sin, majka i kćer. Prijatelji će se u ridanju
sretati, grleći se, umirat će; braća, grleći se sa braćom, umirat će.
Venut će ljepota svake tvari i ljudi će ličiti na mrtvace. Svi, koji
su povjerovali ljutoj zvijeri i primili žig njen, zloslutni žig
otpadništva, dolazit će k njoj i molećivo govoriti: "daj nam jesti,
jer svi onemoćasmo, umoreni glađu, odagnaj od nas otrovne
zvijeri". I taj bijednik, nemajući načina da ovo riješi, veoma
surovo će reći: "odakle ljudi, da vam dam da pijete i jedete?
Nebo ne želi pustiti na zemlju kišu, i zemlja također ne daje ni
plodova, ni žetve". Narodi, čuvši ovo, jaukat će i prolijevat će
suze, biti će bez utjehe u nevolji; a još će im se druga neizrečena
nevolja dodati na njihov jad, a upravo to će ih najviše mučiti, što

92
su tako žurno povjerovali mučitelju. Jer on, bijednik, nema
snage pomoći ni samom sebi, kako onda može biti milostiv
prema njima? U te dane veliko će zlo nastati od mnogobrojnih
nevolja koje učini zmija; počev od straha i potresa i buke
morske, od gladi i žeđi, i zvjerinjih ugriza. I svi, koji primiše
antikristov žig i pokloniše se antikristu kao blagome Bogu, neće
imati nikakvog udjela u Carstvu Kristovom, nego sa zmijama će
biti bačeni u Gehenu ognjenu.
"Prije nego ovo bude, Gospodin će po milosrđu Svojemu
poslati Iliju Tišbijca i Henoka, da oni najave i povrate čovječjem
rodu pobožnost, da smjelo propovijedaju bogoslovsko znanje,
da ih nauče da ne treba vjerovati mučitelju iz vlastitog straha,
govorit će i vikat će: "to je lukavstvo, o ljudi! Neka mu nitko ne
povjeruje nimalo, nitko neka se ne pokori bogoborcu, nikoga od
vas neka ne nadvlada strah, jer ovaj borac protiv Boga uskoro
neće moći djelovati. Evo, sveti Gospodin dolazi sa nebesa suditi
svima koji su povjerovali u njegove znake". Uostalom, mnogi
tada nisu htjeli poslušati i povjerovati u ovu propovijed
proroka22.
I mnogi od svetih, koji se zatekoše tada u vrijeme dolaska
nečastivoga, prolivati će rijeke suza ka Svetome Bogu, da se
molitvama Njemu izbave od zmije, u velikoj žurbi će pobjeći u
pustinje i u strahu će se sakrivati u gorama i pećinama, i posipat
će zemlju i pepeo na svoje glave, moleći se u velikom smirenju
danonoćno. I bit će im darovano od Svetoga Boga ovo: milost
Njegova odvest će ih u neka mjesta radi toga da se oni spase i
krijući se u ponorima i pećinama, ne videći znake i prijetnje
antikristove, jer oni koji će imati znanje bez muke će im postati
razumljivo da to dolazi antikrist. A tko um (okrenut) samo k
djelima običnim i voli zemaljske stvari, neće mu ovo biti jasno;
jer, takvo je svojstvo onoga tko se veže za svakodnevne poslove,
i premda će čuti, neće vjerovati i čak će se gaditi onoga, tko o
tome bude govorio. A sveti će se okrijepiti, jer su odbacili svaku
brigu o ovom životu.
"Zaplakat će tada i cijela zemlja, i more, i planine, i brda;
zaplakat će i svjetlila nebeska zbog roda čovječjeg, jer su se

93
odvojili od Svetoga Boga i povjerovali lukavstvu, što su primili,
umjesto Križa životvornog Spasitelja, znak otpadnika i borca
protiv Boga. Zaplakat će zemlja i more, jer će usta čovjekova
odjednom prestati pjevati psalme i govoriti molitve; zaplakat će
velikim plačem sve crkve Kristove, jer neće biti svećenika, ni
prinosa.
"Kada se napune tri i po godine vladavine i djelovanja
nečastivog, i kada se sva zemlja ispuni sablaznima, doći će na
kraju, kako je rečeno, Gospodin kao munja blistava s neba, doći
će Sveti, Prečisti, Strašni, Slavni Bog naš sa neusporedivom
slavom koja prethodi Njegovim slavnim četama Arkanđelskim i
Anđeoskim; svi su oni plamen ognjeni; i rijeka (će poteći) u
strašnom klokotanju, puna ognja; Kerubini će spustiti pogled, i
Serafini, leteći i prekrilivši lice i noge krilima ognjenim, u
drhtanju će pozivati: "ustanite koji počivate došao je Zaručnik!"
Otvorit će se grobovi i u tren će se probuditi sva plemena
zemaljska i gledat će ljepotu Zaručnika. I mnoštvo i tisuće tisuća
Arkanđela i Anđela, nebrojena vojska obradovat će se velikom
radošću; sveti i pravedni i svi koji ne primiše žig zvijeri i
nečastivoga, radovat će se. Mučitelj sa svim demonima, vezan
Anđelima, kao i svi koji primiše njegov žig, svi nečastivi i
grešnici, bit će vezani i privedeni pred strašni sud. I Kralj će ih
kazniti na vječne muke u ognju neugasivom. Svi, koji ne primiše
znak antikrista i svi koji se skrivahu u pećinama radovat će se
Zaručniku u vječnim i nebeskim odajama sa svima svecima u
vijeke vjekova".

94
 Šesto poglavlje

Ciljevi ove knjige. Lažni mesija Izraela. Zapis iz 1848. godine

u Pustinji Optini. Riječi Optinskog starca Makarija. Pismo
igumana Antonija (Bočkova). Pretkazanje Optinskog starca
Makarija Belevskoj igumaniji Pavliniji.

U prethodnim glavama naveo sam autoritativno

mišljenje Crkve i Svetih Otaca o osobnosti antikrista, njegovom
dolasku, djelovanju, stanju svijeta u njegove dane, o drugom
slavom dolasku Gospodina našega Isusa Krista i njegovom
Strašnom i predlažem onima koje ovo pitanje detaljnije zanima
da pogledaju znanstveni rad o antikristu profesora Moskovske
Duhovne Akademije A. P. Beljajeva, a vezano za gore navedenu
brošuru, koja je zanimljiva, kako zbog mjesta gdje je nastala
(Pustinja Optina), tako i zbog toga što je njezin autor, jedan od
Optinskih jeromonaha*, prilikom sastavljanja, imao, ako ne za
suradnika, to u svakom slučaju, blagoslov i kazanja velikog
Optinskog starca Ambrozija.
Cilj ovoga rada nije znanstveno-bogoslovsko
istraživanje danog predmeta, već skroman pokušaj običnog
kršćanina: vjernoga sina Pravoslavne Crkve da predstavi što
detaljniji i potpuniji izvještaj o svemu onome, što mu je, kroz
očigledne naznake mogućeg skorog dolaska antikrista i kraja
svijeta, postalo pouzdano znano ili preko predanja staraca naših
suvremenika i isposnika pravoslavno kršćanskog duha, ili putem
općenja sa ljudima istovjetnog stanja duha i nadanja, mada viših
u duhovnoj spoznaji Krista i na kraju na osnovu osobnih
duhovnih zapažanja pojava i znakova vremena, koji iz mnogih
razloga privukoše pažnju autora predloženog spisa.
Prošli su vjekovi od navedenog svjedočanstva o antikristu
Svetog Efraima Sirijskog; proletjele su nad svijetom rušilačke

*
Jeromonah je u pravoslavlju monah koji je zaređen (rukopoložen) za
svećenika. To je prvi stupanj tj. čin što ga monah prima na rukopoloženju
nakon đakonskog čina. Samo jeromonah može biti rukopoložen za episkopa,
dok ostalim svećenicima to nije moguće.

95
bure u sferi vječnoga njegovog duha; ne jedanput je kršćanski
svijet zadrhtao u očekivanju dolaska "prezrenog", "čovjeka
grešnoga i sina pogibelji"; i surovi, zaslijepljeni Talmudom,
kabalom i bogoborstvom, starozavjetni Izrael je uspio za ovo
dugo vrijeme sa ushićenjem dočekati i u očajanju odbaciti 25
lažnih mesija,23 što su mu, od dana Mesije Istinitoga, uzalud
priopćavali njegovi farizeji i tumači, a pravi antikrist se nije
javio do dana današnjeg čak ni nama, sinovima XX stoljeća,
oronulog od bezakonja. jeli došao Spas naš suditi žive i mrtve...
"Što je s obećanjem njegova Dolaska? Jer i otkad Oci
pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja."24...
Međutim, tiho naziranje Duha Svetoga već je upozoravalo
mudre vjernike o tome, da se ispunjavaju "vremena i ljeta, kad
će doći Otac u Svojoj vlasti"...
U Ljetopisu o svakodnevnom manastirskom životu svete
Pustinje Optine, koja po Božjoj volji postade poslije smrti Lava
Tolstoja poznata u cijelom svijetu, zapisano je u godini 1848.
slijedeće: "sa dolaskom 1848. godine počele su nevolje posvuda
u Evropi. U Francuskoj se 24. veljače dogodila revolucija,
obaranje zakonite vlasti, i stvorena je republika. Od Francuske
proširio se cijeli pakleni potok na susjedne zemlje, osim u
Rusiju. Svuda su meteži, nesloga. U Rusiji vlada kolera, suša,
požari... 26. svibnja u srijedu, u podne zapalio se gubernijski
grad Orel. Izgorjelo je 2800 domova; i barke na vodi su postale
plijen vatre. U Jelcu je izgorjelo 1300 domova"...
U istom Ljetopisu, za istu godinu, čitamo dalje: "Lipanj, 24.
četvrtak. Blagdan je u manastiru, slavi se Rođenje Sv. Ivana
Krstitelja. Poslijepodne u tri sata naišao je strašan oblak sa
munjom i udarima groma s jugozapada dok je temperatura zraka
iznosila 20°C. Počela je strašna oluja s tučom i provalom oblaka.
Od ove oluje u mnogim mjestima Kozelkog sreza25 mnogo toga
je uništeno, pogotovo u Pustinji Optini. Na crkvama Kazanskoj
i Bolničkoj u komade je polomljen željezni krov, oboreni su
križevi; na zvoniku se zaljuljao vrh i odvojio se krovni lim; u
odajama i bratskoj trpezariji, što je pored zvonika kod blagajne,
oštetilo je željezni krov; na mnogim drugim mjestima oštećen je

96
crijep i ograda, polomljeno mnogo vrtnih voćki. U manastiru je
od bora koji je pao oštećena kula, što je kod konjušnice; sa
jugozapadne strane je isti taj bor odlomio dva kamena stupa od
manastirske ograde. A u manastirskoj šumi polomljeno i sa
korijenjem iščupano oko dvije tisuće najdebljih borova. Strašna
oluja! Nitko takvu ne pamti"...
Povodom ovako strašne oluje veliki starac Makarije26 i
Optinski učitelj starca Ambrozija, izrekao je ove mnogoznačne
riječi:
"Ovo je strašno znamenje Božjeg gnjeva usmjereno na
odstupnički svijet. U Europi bjesne političke strasti, a kod nas
elementarne nepogode. Počelo je u Europi, završit će se ovdje".
Pregledavajući arhivu manastira Pustinje Optine, nađoh tu,
između ostalog, izvanredno pismo igumana Čermenetskog
manastira, Antonija (Bočkova), napisano iste 1848. godine
Optinskim starcima:
"Blagodarim o. Ivana27 što me se sjetio i potrudio se da mi
napiše. Čini se, da sada i raskolnici i pravoslavni ne trebaju
razmišljati o svojim osobnim djelima, već o dolazećem Božjem
gnjevu, što će se obrušiti na sve živo na zemlji.
Revolucija u Francuskoj nije pojedinačno zlo, već
rasplamsavanje onih temelja, na kojima se drže sve zemlje,
posebno europske, kao čuvarice prosvjećenja i duhovnog i
svjetovnog. Sada nije strašan raskol sam po sebi, već ukupna
bezbožnost, koja je nastupila u Europi. Vremena poganstva tek
što su se završila. Sva europska učenja sada slave oslobađanje
ljudske misli od stega straha i pokornosti, od zapovijedi Božjih.
Pogledajmo, što sada radi taj rod u XIX stoljeću, koji je
odbacio okove vrhovništva i vlasti, obzira i običaja. Pogledajmo,
kakav će biti taj novi Adam sa 48 godina, koji se sada rađa u
europskoj plemenitoj zemlji, kakva će biti ta ptica zloslutnica,
koja se gnijezdila u pariškom gnijezdu? Ovo jaje je već odavno
položeno: ono se već 1790. godine grijalo i izleglo je Napoleona,
ali je sagorio svoja krila u požaru moskovskome, međutim, kao
da smo se i mi zajedno sa njim, oprostili i od rata, i općih potresa,
ali, po svemu sudeći, to je bio samo jedan brbljivac, a pravi će

97
se izleći i javiti u naše naredno vrijeme, u dane kad se čini da se
mir utvrdio.
Ukoliko zavlada slobodna Europa i slomi ovaj posljednji
bedem i otpor, našu Rusiju, što možemo očekivati, prosudite
sami. Ne smijem nagađati, ali samo molim premilostivog Boga,
da ne ugleda duša moja dane dolazeće tame".28
Tada još nije bilo dano slobodnoj Europi da trijumfira
nad Rusijom: Samodržavlje se nalazilo u čvrstim rukama Cara
Nikolaja I; na straži Pravoslavlja stajala su dva Filareta: "sveti i
mudri"; i sabor episkopa, kao zvijezde na svodu nebeskom.
Riječi "tko ga sada zadržava" apostola Pavla (2 Sol 2, 7) još nisu
oduzete nama.
Uviđajući ovo, veliki Optinski starac Makarije govorio je
igumaniji Belevskog manastira, Pavlini, koja je bila uplašena
zbog odstupanja od Kristove vjere, koja se pojavila tih godina,
kod rukovodioca ruskog naroda:
"Ni ti, ni djeca tvoja, ni unuci do dana antikristovoga nećete
doživjeti, a praunuci će tvoji dolazak Gospodina u slavi
ugledati".
Igumanija Pavlina je preminula krajem 70-tih godina
prošlog stoljeća u 68. godini... Odgovara li joj da njeni praunuci
budu djelatnici i vršitelji sudbine suvremene Rusije?...

98
 Sedmo poglavlje

Pismo bivšeg Ober-Prokurora Svetog Sinoda grofa Aleksandra

Petroviča Tolstoja upućeno u Pustinju Optinu o jednom
izuzetnom snoviđenju. Tumačenje starca Ambrozija Optinskog.

Godine 1866. bivši Ober-Prokuror* Svetog Sinoda grof A.

P. Tolstoj napisao je Pustinji Optini: "jedan blagostivi svećenik
Tverske eparhije vidio je u snu veliku pećinu, slabo osvijetljenu
kandilom. U pećini je mnogo duhovnika. Iza kandila je ikona
Božje Majke. Ispred ikone stajahu u opravama arhipastir
Moskovski Filaret (koji je bio živ) i pokojni protojerej† iz Rževa,
otac Matvej Konstatinovski, roditelj navedenog svećenika, koji
se odlikovaše blagostivošću za svoga života. Svi stajahu u strahu
i šutke. Kraj ulaza u pećinu nalazi se sam svećenik i jedno
svjetovno lice, duhovni sin o. protojereja; obojica drhte i ne
smiju ući. Usred tihe molitve začuše se jasne riječi: "mi
preživljavamo strašno vrijeme, živimo sedmo ljeto". Poslije ovih
riječi nasta veliki nemir i strah.
San se ponavljao tri puta zaredom, bez i najmanje izmjene,
jasan i strašan.
Ni svećenik, koji je ovo vidio, ni duhovni sin oca Matveja,
obojica skoro ništa ne razumiju, ni što znači taj san, ni tko ga je
poslao"...
U Pustinji Optini tad je službovao nasljednik o. Makarija,
veliki starac Ambrozije, čiji sveti život, njegova mudrost i
providnost nadaleko poznati bijahu u Pravoslavnoj Rusiji,
gotovo isto onoliko koliko otac Ivan Kronštatski veliki molitelj
i čudotvorac zemlje Ruske, koga Bog proslavi među vjernicima.
Starac Ambrozije na pismo grofa Tolstoja dade ovakav odgovor:
"Da vas ne bismo ostavili bez odgovora, reći ćemo što o
tome mislimo, zasnivajući se na svjedočanstvu pisanja

* Ober-prokuror (rus. обер-прокурор) bio je politički predstavnik Ruske

Imperije pri Svetom praviteljstvujuščem sinodu (1721-1917) - pr. prir.
†
Protojerej (hrv. prvosvećenik, skraćeno prota) istaknuti svećenik s više od
20 godina službe, odgovara katoličkom "prečasnom" - pr. prir.

99
božanskih Svetih otaca.
"Bilo je primjera da su neki povjerovavši u svakakve snove,
padali pod vražju sablazan i povrjeđivali se. Zbog toga mnogi
sveci zabranjuju da vjerujemo snovima.
Sveti Ivan Ljestvičnik u 3. ljestvici kaže "Tko vjeruje
snovima, taj nije iskusan; a tko ne vjeruje nikako u njih, taj je
mudar". Uostalom, ovaj sveti pregalac razlikuje snove i govori
o snovima u koje možemo vjerovati, a u koje ne.
"Đavli, piše on, često se preobraze u svijetlog anđela i lik
mučenika i pokazuju se u snoviđenjima, kao da oni nama dolaze;
a kada se probudimo, tada nas ispune radošću i uznesu. Ovo neka
ti bude znak sablazni; jer anđeli nam u snu pokazuju muke,
strašni sud i osuđivanje, i kad se probudimo ispune nas strahom
i tugovanjem. Ako se pokorimo đavlima u snoviđenjima, za
vrijeme budnosti oni će se nama smijati. Tako dakle, vjeruj onim
snoviđenjima koji te opominju na muku i sud; ako te dovode u
očaj, onda su i oni od đavla". (Otd. 28).
"A bliski učenik Simeona Novoga Bogoslova, smireni
Nikita Stifat, još jasnije i određenije piše o snoviđenjima. On u
2. sotnici, u glavama 60, 61, 62 i 63 kaže: "neko snoviđenje je
obična maštarija, drugo je viđenje, a treće je otkrivenje. Bit
običnog snivanja ne ostaje promijenjena u mašti uma, snivanje
je smušeno i često se predmeti mijenjaju, jedni potiskuju druge,
ili se u njih pretvaraju; od ovih snivanja nema koristi nikakve i
samo maštanje iščezava zajedno sa buđenjem; njih pažljivi
revnosnici trebaju prezirati.
"Viđenje je vrsta takvih snova gdje, kao prvo, sve vrijeme
slike ostaju neizmijenjene, ne pretvaraju se jedna u drugu i tako
se utiskuju u um, te ostaju dugo godina nezaboravljene. Kao
drugo, takvi snovi pokazuju buduće događaje ili ishod budućih
stvari, a zbog osjećaja i strašnih vizija krivi su za duhovnu korist,
i potiču snivača na udubljivanje i strahovanje od
nepromijenjenog sagledavanja, koje predstavlja strašne stvari, a
pažljivi revnosnici trebaju uzimati ova viđenja veoma oprezno.
"Od navedenih vrsta snoviđenja prvi su vlastiti običnim
ljudima, čuvstvenim i ljubiteljima tjelesnoga, koji su obuzeti

100
raznim strastima; zbog njihovog mračnoga uma, đavli se njima
poigravaju raznim snoviđenjima koji su čista mašta; za njih je
Bog stomakougađanje i zasićenje dostojno prijekora, um njihov
je obuzet tamom, zbog nerevnosnog i strastima istrošenog
života, kojega ismijava đavao kroz maštarije. Druga vrsta su
posebni revnosni ljudi, čistih duševnih osjećanja i kroz viđenje
blagodatno su vođeni k postizanju božanskih stvari i
umnožavanju dostignutoga; treći su savršeni, stvarno prepunjeni
božanskim duhom i sa Bogom sjedinjeni blagoglagoljivom
dušom.
Nisu kod svih ljudi snoviđenja istinita i ne ostaju kod svih
u glavnom dijelu uma, već samo kod onih čiji je um očišćen i
duševna čuvstva prosvijetljena. Koji su došli do zrelosti, ne
brinu o svakodnevnim stvarima, niti imaju brigu o
svakodnevnom životu, koji su dugotrajnim postom postigli opće
uzdržavanje, a znojem i radom po Božjim zapovijedima stekli
spokoj u hramu Božjem, vodeći se bitnim i preuzvišenom
mudrošću, čiji je Anđeoski život sakriven u Bogu, kako govori
Gospodin kroz Mojsija: čujte sada riječi moje: "Nađe li se među
vama prorok, u viđenju njemu ja se javljam, u snu njemu
progovaram." (Br 12, 6) i preko proroka Joela: "Poslije ovoga
izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i
kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja."
(Jl 3,1). "Na osnovu riječi smirenoga Nikite, označeno snivano
viđenje može se odnositi na viđenje" (Dobrotoljublje 7, 2).
"Velika pećina slabo osvijetljena kandilom može
označavati sadašnji položaj naše Crkve, u kojoj svjetlost vjere
jedva da svijetli, a mrak nevjere, drsko i huliteljsko
slobodoumlje i novo poganstvo, koje djelima svojim nasljeđuje
staro poganstvo, svuda se širi i u sve prodire29. Istinu ovu
potvrđuju riječi što se čuju: "mi preživljavamo strašne dane".
Živi svetac i pokojni protojerej, mole se zajedno u mantijama
pred ikonom Božje Majke, daju da se razumije, da su i ostali
viđeni duhovnici bili dvojaki: po svemu dostojni pastiri, živi i
otišli ka Gospodinu, gledajući na jadno stanje naše Crkve, i jedni
i drugi, mole Nebesku kraljicu, da raširi ona svevišnji pokrov

101
Svoj nad ojađenom Crkvom našom i da zaštiti, da sačuva slabe,
koji imaju želju za spasenjem. Dvojica, koja stoje na ulazu u
pećinu, koja drhte od straha i ne smiju ući može označavati ljude,
koji živo sudjeluju, sa žalošću i čak sa strahom gledaju na tužne
događaje koji se odigravaju u naše vrijeme, a odnose se na stanje
vjere i moralnosti, ali ne pribjegavaju Nebeskoj kraljici i ne mole
zaštitu Njenoga pokrova i pomoć, kao oni koji se mole u pećini.
Riječi "mi živimo sedmo ljeto", mogu označavati posljednje
dane, bliske vremenu antikrista, kada će se vjerna čeda Jedine
Svete Crkve morati skrivati u pećinama, i samo svesilna molitva
Majci Božjoj može ih tada sačuvati od progona slugu
antikristovih. Ovome vremenu pogotovo priliče riječi
apostolske: "Djeco, posljednji je čas! I, kako ste čuli, dolazi
Antikrist. I sad su se već mnogi antikristi pojavili. Odatle znamo
da je posljednji čas." (1 Iv 2,18).
Danas, u naše vrijeme, neki dobrovoljno prihvaćaju žig
antikrista na svoje čelo i desnu ruku, jer se stide, radi svjetskih
obzira i svjetovnih blaga, da se označe križem i ograde; najprije
tako postupaju u društvu zbog stida i proždrljivosti, a potom
naviknuti da se ne prekriže ni kod kuće prije jela i pića, ni u
drugim prilikama, čime veoma raduju neprijatelje duševne, i oni,
budući nezaštićeni snagom Križa i molitve, postaju poprište
njihove sprdnje.
Broj sedam u crkvenom brojanju ima veliko značenje.
Vrijeme se dijeli na sedmodnevne nedjelje. Pravoslavna Crkva
se zasniva i rukovodi pravilima sedam Svjetskih Sabora. Sedam
je tajni i sedam darova Svetoga Duha u našoj Crkvi. Otkrivenje
Božje objavile su sedam Azijskih Crkava. Knjiga sa sedam
pečata, viđena svetim Apostolom Ivanom Bogoslovom u
Otkrivenju, zapečaćena je sa sedam pečata. Sedam čaša gnjeva
Božjeg, izlivenih na nečastive, i drugo...
Ovo računanje, i broj sedam, odnosi se na naše stoljeće i sa
njegovim okončanjem treba se završiti. Budući vijek u Crkvi se
označava kao osmi dan (broj osam). U šestom psalmu u
Psalmima stoji ovaj natpis: "Psalam Davidov, za kraj, u
himnama, za osmi dan", prema tumačenju, osmoga dana, to jest

102
u dan sveopćeg uskrsnuća i dolazećeg strašnog suda Božjeg,
kojega, bojeći se, prorok u blagosti srca moli Boga za oproštenje
grijeha: "Gospodine, nemoj me karati u srdžbi svojoj, ne
kažnjavaj me u svojoj jarosti! (Ps 6,2) i dalje... Nedjelja
Antipasha, ili Nedjelja Svetog Tome u Cvjetnoj Triodi, naziva
se nedjelja osmoga dana, tj.. dana koji vječno traje i ne završava
se, koji neće biti prekinut tamom noći. "Noći tamo ("tamo" - u
nebeskom Jeruzalemu) više biti neće i neće trebati svjetla od
svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i oni
će kraljevati u vijeke vjekova" (Otk 22,5).
"Blažen je onaj tko pristane da se naslađuje blaženstvom
blaženoga i vječnim ovim danom, koji će svima nama donijeti
blagost i milosrđe i čovjekoljublje Jedinorođenoga Sina Božjeg,
Gospodina našega Isusa Krista, Njemu dolikuje slava i država,
čast i pokoljenje s Njegovim Bespočetnim Ocem i Presvetim,
Blagim i Životvornim Duhom, sada i uvijek i u vijeke vjekova.
Amen".

103
 Osmo poglavlje

Još čuvenije snoviđenje i pismo u Pustinju Optinu, grofa A. P.

Tolstoja. Starac Ambrozije tumači snoviđenje

Deset godina prije nego što se od zločinačke ruke

preminuo Car Oslobodilac Aleksandar II, 7. srpnja 1871. godine
u Pustinju Optinu taj isti grof Aleksandar Petrović Tolstoj30
uputio je pismo sa opisom svoga snoviđenja:
"Kao da se nalazim u svojoj kući i stojim u predsoblju, iz
njega se ulazi u sobu, gdje na dijelu zida, između dva prozora,
stoji velika ikona Boga Sabaota koja luči zasljepljujući sjaj, tako
da se iz druge sobe (tj. iz predsoblja) ne može ni pogledati u nju.
Zatim se nalazi još jedna soba dalje, u kojoj se nalaze protojerej
Matvej Aleksandrović (Konstantinovski) i metropolit (već
upokojeni) Filaret; i ova soba je sva puna knjiga: na zidovima
od stropa do poda su knjige; na dugačkim i velikim stolovima
leži gomila knjiga... Moram ući u tu sobu sa knjigama, ali me
zadržava strah, ne znam kako proći kroz ovu neobičnu svjetlost.
Ali me potreba da uđem u sobu tjera da prebrodim svoj strah, i
ja, sa užasom, zaklanjam rukama lice, i prolazim prvu sobu i
ulazeći u drugu sobu vidim protojereja Matveja Aleksandrovića
u prvom uglu. On čita knjigu. Bliže vratima stoji metropolit,
odjeven u običnu svećeničku odoru, mantiju; na glavi mu je
kalota; u rukama otvorena knjiga; i glavom mi pokazuje, Da i ja
nađem sličnu knjigu, i otvorim je. U isto vrijeme metropolit,
okrećući stranice svoje knjige, govori:
- "Rim. Troja. Egipat, Rusija. Biblija."
Vidim, da je i na mojoj knjizi velikim slovima napisano
"Biblija".
"Odjednom se začu buka, i ja se probudih u velikom
strahu".
Mnogo sam razmišljao o tome šta ovo može značiti? Meni
se ovaj san čini strašan, i bolje da ništa ne vidjeh. Mogu li
iskusne u duhovnom životu zamoliti da mi objasne značenje
ovoga snoviđenja? Meni samome unutrašnji glas objašnjava

104
ovaj san, ali je objašnjenje tako užasno, da se sa istim ne želim
složiti".

Starac Ambrozije objašnjava ovo snoviđenje

"Onaj kome je pokazano ovo snoviđenje, i tada čuo važnost

ovih riječi, po svemu sudeći, preko Anđela-Čuvara, dobio je
objašnjenje viđenoga i uslišanog, kako i sam kaže, unutrašnji
glas mu je objasnio značenje sna. Uostalom, i mi, kao upitani,
kazat ćemo svoje mišljenje, što o ovome mislimo.
"Viđenje zasljepljujuće svjetlosti od ikone Gospodina
Sabaota i potom u sljedećoj sobi mnogo knjiga, i upokojenog
metropolita Filareta i protojereja Matveja Aleksandrovića među
njima, i izgovorene riječi "Rim, Troja, Egipat, Rusija, Biblija,
mogu imati ovakvo značenje:
"Kao prvo, sve što se odnosi na stvaranje svijeta, sudbinu
naroda i spasenje ljudi, Gospodin Svedržitelj otkrio je izabranim
svetim ocima, prorocima i apostolima, prosvijetlivši ih
svjetlošću Svojega Božanskoga znanja, a oni su sve to prenijeli
ljudima i zapisano je u Bibliji, to jest u knjigama Staroga i
Novoga Zavjeta.
"Kao drugo, mnoštvo drugih knjiga, koje su tamo viđene,
može značiti to, da je sve što je rečeno u Bibliji prikriveno i
nejasno, objasnili su drugi Bogom izabrani sveti muževi, pastiri
i učitelji Jedine Apostolske Pravoslavne Crkve.
"Kao treće, to što metropolit Filaret i protojerej Matvej
Aleksandrović viđeni bijahu sa knjigama u rukama, može značiti
da su oni u nastavku svoga života izučavali sudbinu svijeta, ne
iz običnih svjetovnih knjiga ljudskih, u kojima se često sretnu
netočna razmišljanja, koja vode u zablude, već iz knjiga
biblijskih; i rečeno u Bibliji, prikriveno i nejasno, tumačili ne po
svom razumijevanju, već, kako je objašnjeno u knjigama
muževa Bogonadahnutih i prosvijetljenih višom silom
Božanskog spoznanja: na ovo su potakli i spavača, da on ne bi
tražio svako objašnjenje u običnim knjigama ljudskim, već u
knjigama svetih i Bogonadahnutih Otaca Pravoslavne Crkve.

105
 "Kao četvrto, to što je protojerej u prednjem uglu, koji se
smatra za molitveni, može značiti da je on na ovaj način ne samo
učio, već se molio za više razumijevanje.
"Kao peto, riječi "Rim, Troja, Egipat" mogu imati slijedeće
značenje: Rim je u vrijeme rođenja Krista bio prijestolnica
svijeta i, sa pojavom patrijarha, imao prvenstvo časti, ali zbog
vlastoljublja i uklanjanja od istine, kasnije je bio odbačen i
ponižen. Drevna Troja i drevni Egipat su po tome značajni što
su kažnjeni zbog gordosti i beščašća svoga; prva je bila razorena,
a drugi različitim kaznama i na kraju potapanjem Faraona sa
vojskom njegovom u Crnom moru. U kršćansko doba, u
zemljama, gdje se nalazila Troja, osnovane su kršćanske
patrijaršije, Antiohijska i Konstantinopolska, koje su dugo
vremena cvjetale, kraseći Pravoslavnu Crkvu blagostivošću i
pravilnim dogmama; i na kraju, jer su nepoznati putevi
Gospodnji, dopala u ruke barbara, muhamedanaca, te i danas oni
nose breme teškog ropstva, koji otežava kršćansku
bogobojažljivost i pravovjernost. A u Egiptu je umjesto
prethodnog beščašća u prve godine kršćanstva, toliko cvjetala
bogobojažljivost, te je pustinje naseljavalo desetine tisuća
monaha, ne govoreći koliko je mnogo bilo bogobojažljivih
svjetovnjaka, od kojih su oni nastali. Ali, potom, zbog
raspuštenosti i ta zemlja je počela oskudijevati u
bogobojažljivosti, da je jedno vrijeme u Aleksandriji patrijarh
ostao sam sa prezbiterom.
"Kao šesto, poslije tri važna imena, "Rim, Troja, Egipat",
spomenuto je ime Rusije, u kojoj se danas, mada je pravoslavna
i samostalna država, već ukorjenjuju elementi stranog
krivovjerja i nebogobojažljivosti, prijeteći samim time da će se
desiti isto što i navedenim zemljama. Zatim vidimo "Bibliju";
druga država nije spomenuta. Ovo može značiti da ukoliko i u
Rusiji, zbog prezira Božjih zapovijedi i drugih razloga, počnemo
oskudijevati u bogobojažljivosti, to će nas, neminovno, stići
krajnje ispunjenje onoga, što je rečeno na kraju Biblije, to jest u
Apokalipsi, Svetog Ivana Bogoslova.

106
 "Pravilno je snovidac* primijetio, da je objašnjenje, koje mu
sugerira unutarnji glas, užasno. Strašan će biti drugi dolazak
Krista i užasan posljednji sud na cijelom svijetu, ali prije toga će
puna užasa biti vladavina antikrista, kako je rečeno u
Apokalipsi: U one će dane ljudi iskati smrt, ali je neće naći;
poželjet će umrijeti, ali smrt će bježati od njih (Otk 9,6).
Doći će antikrist u vrijeme bezakonja, kako govori Apostol
"dok se ne ukloni onaj koji ga sad zadržava" (2 Sol 2, 7), to jest
kada ne bude onog koji zadržava".

*
Snovidac je čovjek koji ima snoviđenja (pr. prir.)

107
 Deveto poglavlje

Providnost svetaca. Sveti Serafim Sarovski o kraju svijeta i

antikristu. Starac Glinske pustinje arhimandrit* Iliodor i
njegovo viđenje "zvijezda". "Bdijte i molite se". Riječi Ivana
Kronštatskog. Čuvene riječi starca Ambrozija Optinskog,
iskazane 1882. god. ili 1883. god. Riječi Metropolita Filareta
Moskovskog Arhimandritu Antoniju.

Vidjeti sudbinu Božjih vremena onih koji nisu nastali, još

nerođenih, govoriti o budućnosti, kao o sadašnjosti, pretkazivati
nadolazeći kako gnjev, tako i milost Božju, ne može nitko, ma
kako genijalan bio; ali pravedniku, Božjem ugodniku, kog je
pomilovao Duh Sveti, zavjesa budućih zbivanja se rukom
Sveznajućega otkriva u onoj mjeri, koju dopusti Božanska
Providnost, radi koristi čovječjoj duši i radi njenoga spasenja u
našem Kristu Isusu. Tada za duhovne oči svetog proroka nema
oblika, a perspektiva vječnosti se približava i najudaljeniju
budućnost oni vide kao sadašnjost.
Takvu providnost i proročanski vid imao je Sveti Serafim,
Čudotvorac Sarovski.
Nije zaobišao on, Ugodnik Božji, u pripovijedanjima svojim
ni tajnu antikrista i svršetak svijeta. Evo što je rekao jednoj,
bliskoj mu po duhu, od prvih monahinja Divejevskih31:
- "Matuška†, eto kada kod vas (u Divejevu) bude sabor, tad
će Moskovsko zvono Ivan Veliki sam k nama doći32. Kad ga
okače, čim ga prvi put udare ono će zaguditi". I starac je ovo
svojim glasom oponašao i pokazao... "tada ćemo se
probuditi...O, matuške moje, kakva će biti radost! Usred ljeta
pripravit će Pashu33... A svijeta će biti mnogo, svijet će se
skupiti sa raznih strana, sa svih strana!"...
Starac kratko zastade, pa nastavi:
- "Ali ova radost neće dugo potrajati. Što će biti dalje,

* Arhimandrit je u pravoslavnoj crkvi, starješina važnijeg manastira ili

većeg broja manastira (pr. prir.).
†
Matuška znači "majka obitelji, "štovana gospođa" (pr. prir.).

108
matuška: bit će takva žalost, kakve od početka svijeta nije
bilo"34.
I svijetlo lice starca se odjednom izmijenilo, potamnjelo i
dobilo prežalostan izraz: spustivši glavu, on se sagnuo, i suze su
kao rijeka potekle niz njegove obraze.
Još je Sveti rekao:
- "Kad se sve ovo završi, najprije će antikrist početi iz
hramova Božjih skidati križeve i sve će manastire razoriti; a u
vaš (u Divejevu) sve će kretati, ali će se Kanavka (jarak) podići
od zemlje do neba: neće k vama moći da prići, nigdje ga kanavka
neće pustiti. Te će tako i otići dalje"35.
- "Ja, ubogi Serafim", - tako je govorio Svetac svojim
Divejevsjkim "siroticama": "mogao bih vas učiniti bogatima, ali
vam to nije potrebno. Mogao bih i pepeo pretvoriti u zlato, ali
ne želim. Niti će se ovdje kod vas umnožiti, niti će smanjiti. U
posljednje dane imat ćete u izobilju svega, ali će tada već postati
kraj svemu".
I još je ovo govorio Svetac:
- "I kakva će to radost biti!...Ali, mi nećemo doživjeti, i ja
neću doživjeti, kad vaš hram bude petoglav. Ali ni ti, matuška,
nećeš vidjeti, kako će se ovo zbiti. Kakva će velika radost to biti!
Sred ljeta pripravit će Pashu, radosti moja!...Doći će k nama
Carska porodica. Divejevo će Lavra* biti, Verjanovo će biti grad,
a Arzamas, gubernija"36.
Poslije ovih riječi Svetac je tiho zaplakao i rekao:
"Ali, tad će život postati kratak: anđeli će jedva uspijevati
da uzmu duše. A tko u manastiru mome bude živio, nikog neću
ostaviti; tko će mu pomagati i od muka će izbavljen biti.
Kanavka će biti vaša stijena na nebesima, i kada dođe antikrist,
neće moći prijeći jarak: kanavka će zavapiti za Gospodinom i
postati zid do nebesa, i neće antikrista pustiti. A zvono
moskovsko, koje stoji na zemlji kod zvonika Ivana Velikoga,
ono će samo k vama doći i tako će zagudjeti, da ćete se svi
probuditi i sav svemir će čuti i začuditi se".

*
Lavra je zidani manastir. Gubernija je administrativno-teritorijalna jedinica
u Carskoj Rusiji, koje su bile podijeljene na provincije (pr. prir.).

109
 Takva su pretkazanja Svetog Serafima o kraju svijeta, o
vremenima i njegovom trajanju, o sudbini Divejeva i o
antikristu. Prosudi, čitaoče, koliko su se ispunili!

***
Na jugu Rusije još u naše vrijeme, koje je tako oskudno u
vjeri i bogobojažljivosti, nedavno je procvjetala sveta Glinska
pustinja (daj joj Bože, da nastavi cvjetati i danas), gdje su njeni
starci duhovno stado hranili Kristovim riječima. Podvigom
dobrim žrtvovali su se u njoj veliki sakriveni čuvari, no
vjernicima znani, rabi Božji, starci žrtvovatelji, u pohvalnom
broju, kao sunce među mjesecom i zvijezdama, sijao je duhom,
dobročinstvom i proroštvom duhovidaca, Shiarhimandrit
Iliodor, preminuvši u Gospodinu 28. lipnja 1879. ljeta.
Ispričao je o njemu jedan od njegovih najbližih učenika,
duhovnik Glinske pustinje, jeromonah Domna37, koga osobno
poznaje sastavljač ovog spisa:
"Bio je kod nas u Glinskoj Pustinji veliki starac Iliodor
Shiarhimandrit, na počinku, i među njegovim učenicima bijah i
ja, grješnik bijedni. Nedugo do blaženog upokojenja od
zločinačke ruke ubijenog Gospodina Aleksandra Nikolajevića,
skupismo se mi, učenici, jednom kod njega u ćeliji. Bilo je to
uvečer, u ćeliji - polumrak, gorjelo je jedno kandilo pred svetim
ikonama...Šuteći sjeli smo kod nogu učitelja, očekujući, da sam
starac prekine šutnju. I, gle, podiže starac glavu, prekriži se,
uzdahne i reče: "vidite me, čeda, žalosnoga... Čitao sam čeda u
ove dane Apokalipse iz Svetog Apostola i Tajnovidioca Ivana
Bogoslova. I zaiskala je moja duša vidjeti, koliko će Gospodinu
ugodno biti da traju trpljenja koja se sve više umnožavaju od
bezakonja svega. I bio sam, čeda moja, u duhu, i vidjeh ovo: od
istoka se podiže zvijezda velika i presvijetla, i oko nje zvijezde
sjajne i velike. Prođe ova zvijezda nebom i zađe na zapadu. I čuh
glas: "ovo je zvijezda Imperatora Blagoslovljenoga!" - I opet
drugu zvijezdu još svjetliju, veličanstveniju, uvidjeh ja kako
izlazi ka istoku i oko nje zvjezdana svjetlila. Prošla je i ova
zvijezda put svoj i također zađe na zapadu. I tada mi glas reče:

110
"ovo je zvijezda Imperatora Nikolaja I". - I potom je izašla sa
istoka zvijezda sjajna; i bila je kao krv crvena; oko nje pratilje,
sve zvijezde, bijahu boje krvave. I nije zvijezda ova stigla do
svog zapada. Uplašilo se srce moje. I glas mi reče: "ovo je
zvijezda danas carujućeg Gospodina Aleksandra Nikolajevića.
Nasiljem prekratit će se njegovi dani: ubijen će biti Car od ruke
kmeta kog je oslobodio, sred bijela dana, u vjerno podanoj mu
prijestolnici". - I opet vidjeh zvijezdu koja izlazi od istoka i bješe
svjetlija i sjajnija od svih zvijezda koje prije vidjeh. Ali i ovoj
zvijezdi odbrojeni su dani. "Ovo je zvijezda Cara Aleksandra
III", - reče mi glas... I poslije ugledah neku drugu zvijezdu"...
I nije završio starac svoje riječi, prekine i zaplaka se. Potom,
nakon nekog vremena, podiže starac svoju glavu i govori velike
i strašne riječi: "bdijte i molite se, čeda! Neki od onih što ovdje
stoje živi će izaći pred sud!"38.
Da li da podsjetimo još jednom na strašne riječi koje još
zvuče u mnogim srcima velikog molitvenika zemlje Ruske, oca
Ivana Kronštatstkog?... Evo ih:
"... Po svemu sudeći uskoro će nastati dan drugog dolaska
Kristova, jer je nastupilo ono što je rečeno u Pismu: otpad od
vjere, iako se još nije objavio "čovjek grešni, sin pogibelji".
(Riječi na treću nedjelju Velikog Posta, 5. ožujka 1907. god.).
"...Da l' će ponovo na zemlju doći Krist? Ne, dosta je
ismijavanja Boga, dosta je kršenja Njegovih svetih zakona! On
će uskoro doći, ali će doći suditi svijetu i svatko će dobiti što je
zaslužio...Možda ćemo uskoro čuti groznu vijest: "gle, Ženik
dolazi u ponoć". (Riječi na Blagovijesti izgovorene te godine).
Piscu ovih redova starac otac Ivan je osobno govorio
prilikom posljednjeg susreta 14. srpnja 1906. god. u Nikolo-
babajevskom manastiru:
- "Ako se ruski čovjek ne pokaje, kraj svijeta je blizu!"

***
Za vjernu djecu Svete Pravoslavne Crkve dovoljna su ova
svjedočanstva iz usta pravednika, koje smo gore naveli, da ih
uvjeri koliko je opasno i strašno vrijeme u kojem živimo, koliko

111
pokajnički i trezveno trebamo živjeti svoje dane, da budu naša
bedra zapregnuta i svijeće zapaljene. Samo to ima na umu ovaj
mali, ali sa velikom ljubavlju napisani trud moj. O, kad bi on
mogao skloniti u crkveno naručje i one koji stoje van crkvene
ograde u kojima još nije sasvim pogasila sveta vatra iskanja čiste
istine!...
Ali prije nego što odemo od svetinje bogoduhovnih riječi
velikih žrtvovatelja Pravoslavne vjere, navest ću ovdje ono što
čuh u svetoj pustinji od jednog sutajnika velikog Optinskog
Starca Ambrozija, koji reče:
"Negdje oko 1882. ili 1883., godinu39 točno ne pamtim, tako
mi je kazivao taj starčev suvremenik40: "bio sam kod starca sa
pismima radi slanja njegovoj mnogobrojnoj duhovnoj djeci i
štovateljima. Odjednom starac pogleda u mene. - Sad se, - reče
otac, A., - pravi antikrist rodio u svijetu!. I vidjevši moju
nedoumicu i strah, starac mi ponovi ove riječi".*
O smislu i značenju riječi ovih sam prosudi, bogoljubivi
čitatelju!...
Takav je glas o preživljelim vremenima i rokovima
pravoslavnih pastira i učitelja istinskog požrtvovnog kršćanstva.
Mi ne griješimo, - čini nam se, - ako kažemo je da ovaj glas
izašao iz svega onoga što može biti nazvano istinska sol
Pravoslavne Kristove Crkve, ona sol, koja još "nije uhvaćena" i
nije odbačena "da je ljudi zgaze". Nije li to grozni signal za
uzbunu iz svih crkvenih zvona, koji zovu na pokajanje,
upozoravajući na nadolazeću nad cijelom Rusijom i sa njom na
cijeli svijet ogromnu "nevolju, kakve nije bilo od kad je svijeta i
vijeka, i neće biti?"...
Da bismo postavili pečat konačne istine na svjedočanstva
pravednih dušobrižnika, koje smo naveli, dodat ćemo riječi
velikog autoriteta Ruske Crkve, Metropolita Moskovskog

*
Rusko izdanje Moskva 2013. god. donosi ovu notu: Čuo sam od jedne
duhovne kćeri starca Ambrozija sljedeća: "Bilo je to 1887. godine. Došli smo
kod Starca po zajednički blagoslov. Starješina je izašao i prije nego što je
počeo blagoslivljati rekao je obraćajući se svima prisutnima: 'Pravi antikrist
je sada rođen u svijetu.' To je bilo rečeno s posebnom snagom" - pr. prir.

112
Filareta.
"1867. godine, 1. listopada", - tako je govorio Arhimandrit
Antonije, Namjesnik Troice-Sergejeve Lavre: "pola mjeseca
prije upokojenja velikog Moskovskog Sveca Filareta, bio sam
kod njega sa izvještajem...
- "Uskoro ću umrijeti", - reče mi Svetac, "um moj osjeća
prosvjetljenje... Bojim se sablazni. Vidim strašan oblak, koji ide
od Zapada na Crkvu i na Rusiju; ali, čime će se ovo završiti, to
ne vidim"...41
Krajem 70-tih godina prošloga stoljeća, deset godina nakon
smrti Sveca, "tumačenje" oblaka dato je da vide starcima
Ambroziju, Iliodoru Glinskom i Ivanu Kronšatskom. Postoji
svjedočanstvo da je ovo viđenje bilo dato i mnogim drugim
pravednicima; ali , prema riječi Božjoj, dovoljna su i ova tri
svjedoka, naša suvremenika, da se potvrdi i riječ naša na korist i
jačanje vjere voljene naše braće u vjeri Kristovoj.

113
 Deseto poglavlje

Vladimir Sergejevič Solovjev o svršetku svijeta i antikristu,

Vasilij Lavovič Veličko o V. S. Solovjevu.

Danas, kako smo vidjeli, kad glas Pravoslavlja istinska riječ

Božja - postade glas i Zapadnih Crkava. Odvojena, jer je lišena
otajstva Apostolske crkve, još se drži Luterova hereza, ali i u
njoj pitanje antikrista, po svemu sudeći, stoji u redu onih gorućih
i tekućih pitanja.
Očekivanje skorašnjeg dolaska antikrista i svršetka svijeta
od predstavnika Kristove Crkve prešlo je u um i srca
najosjetljivijih predstavnika svjetovne filozofske misli, koja nije
izgubila veze sa Crkvom, kojoj je Glava Krist, bez kojega "ne
može čovjek ništa učiniti sam od sebe".42
Pokojni Vladimir Sergejevič Solovjev je bio jedan od takvih
predstavnika filozofske kontemplacije, čije je filozofsko ime i
učenje poznato ne samo u Rusiji, već i u cijelom obrazovanom
svijetu. Veoma simbolično je to, da ga je završni trenutak
njegove stvaralačke djelatnosti podigao do visine eshatološkog
viđenja43, koje se izuzetno snažno izrazilo u njegovom
predsmrtnom djelu "Tri razgovora". Glavni predmet o kojemu
govori ovo djelo je svesvjetska objedinjujuća vlast antikrista,
izrasla iz sukoba i miješanja povijesnog dobra i zla, koji
gospodare nad masom čovječanstva.
Kakav značaj je pridavao pokojni mislilac ovom svom
dijelu, vidi se iz završnih riječi predgovora: "raznovrsne
nedostatke", - tako piše on na kraju, - "i u ovom ispravljenom
izlaganju dobro osjećam, ali osjećam i ne tako dalek lik blijede
smrti, kako mi tiho savjetuje da ne odlažem tiskanje ove knjižice
na neodređena i nesigurna vremena. Ako mi bude dano vrijeme
za nove radove, tada će ga biti i za usavršavanje ranijih. Ukoliko
ne, ukazivanje na predstojeći povijesni ishod moralne borbe44
napravio sam u dovoljno jasnim, mada kratkim crtama, i sada
objavljujem ovaj mali trud, sa blagodarnim osjećajem da sam
ispunio moralni dug".

114
 U kojoj je mjeri pokojni filozof, uza svu ogromnu učenost
svoju i divnu jasnoću njegovog izvanrednog uma bio obuzet
idejom i predosjećanjem blizine carstva antikrista, objasnio je,
sa rijetkom snagom i ekspresijom njegov drug, Vasilije Lavovič
Veličko45 u svojoj monografiji "Vladimir Sergejevič Solovjev.
Život i stvaralaštvo".
Evo što on piše:
"Približno mjesec dana pred smrt, u drugoj polovici lipnja
mjeseca 1900.godine, sjedeći uvečer kod mene, Solovjev me
iznenada povede u stranu i reče da ga u zadnje vrijeme obuzima
izuzetno teško religiozno osjećanje, da ne bi htio da se pri tome
pomoli u samoći, već saborno sa drugim ljudima na
Bogosluženju. Ja sam mu odgovorio da se, naravno, treba
radovati ovoj plimi visokog osjećanja i da pođe u crkvu. Njegov
odgovor toga trena mi se učinio čudan.
- "Bojim se, da bih iznio iz ovdašnje crkve neko nepoželjno
nezadovoljstvo. Čak bi mi bilo čudno da neometano
prisustvujem svečanom činu Bogosluženja. Osjećam da je blizu
vrijeme kada će se kršćani opet skupljati na molitvu u
katakombama, jer će vjera biti progonjena, možda ne tako
strašno kao što je bilo u vrijeme Nerona46, mada mnogo
suptilnijim i strašnijim metodama: lažima, podsmjehom,
podvalama, pa i svačim drugim...zar ne vidiš, tko nailazi? Ja
vidim, odavno vidim"...
Glas mu je drhtao, u očima mu se čitao strašan bol;
izmršavljeno lice i ruke u crnim rukavicama (još se nije izliječio
od ekcema na psihičkoj bazi), sve ovo je proizvodilo težak
utisak. Tada sam ove posljednje riječi pripisao njegovoj bolesti.
Poslije sam se prisjetio, da ih nisam čuo prvi put i da je to bilo u
onim trenucima, kada o bolesti nije moglo biti ni spomena, kao
ni o kakvoj živčanoj napetosti.
"Prije osam godina47govorio mi je o predstojećem dolasku
antikrista, najprije kolektivnom, a kasnije utjelovljenom u
konkretnom pojedincu, sa takvim znanstvenim spokojstvom, s
kakvim geolog govori o smjeni perioda, ili meteorolog o
neizbježnim klimatskim promjenama. O ovome je on ne samo

115
govorio, već i pisao, pri tome u početku su se provlačile
činjenice, koje je on zapazio i o kojima još nije otvoreno govorio
da ukazuju na antikrista; zatim je upotrijebio ovu riječ, kao
zajedničku opću imenicu za grupu karakterističnih pojava i na
kraju napisao čuvena "Tri razgovora", ali sada već direktno kao
"Pripovijest o antikristu". Zanimljivo je da je pripovijest u
rukopisu jedanput pročitao prijatelju, i iznenada upitao:
- "Što mislite, što će se meni dogoditi zbog ovoga?"
- "Od koga?"
- "Pa, od zainteresirane osobe. Od njega osobno!"
- "Ma, neće to baš biti tako skoro"!
- "Brže, nego što vi mislite".
Prijatelj Solovjeva, koji mi je ovo ispričao, i sam donekle
mistik, kao i svi vjerujući ljudi, dodao je zatim, uzbuđeno:
- "Pa ipak, vidite, nekoliko mjeseci nakon ovog pitanja,
našeg Vladimira Sergejeviča više nije bilo među živima: kao da
je netko izbacio ovog križonošu iz sedla".
"Pitanje o kraju svijeta je za pokojnog pisca bilo posebno
zanimljivo," nastavlja V. L. Veličko. Još prije nekoliko godina
ispričao mi je o svom dubokom uvjerenju da su blizu posljednja
vremena. Glavni razlog on je vidio u fazi u kojoj se nalazi
suvremeno filozofsko mišljenje, koje, navodno, mora reći nešto
zaista novo. Od ostalih pojava, koje je on vidio kao znakove,
prorokovane u Apokalipsi, bio je to nevjerojatan tehnički
napredak, usporedo sa anarhističkim uspjesima i buržoazijskom
okorjelošću, koja je zahvatila svijet.
"Proturječili su mu time kako još nije cijeli svijet prihvatio
Evanđelje, te da očigledno još nije sazrelo vrijeme za kraj
vremena. On je odgovarao da uvjet za ovo, prema Pismu, nije
prihvaćanje, već propovijedanje Evanđelja od strane svih
naroda, - a ovo je, reče, skoro već završeno, jer ne postoji
nepoznati ugao na zemaljskoj kugli, do kojega nisu dospjeli
misionari... Od jednog poznatog geologa i pedologa saznao sam
i prenio Vladimiru Solovjevu njegovo razmišljanje kako, sa
geološke točke gledišta, zemlja nije spremna za katastrofu, za
ono što je prorokovano u Svetom Pismu. Pokojni mislilac se

116
nasmijao:
- "Mi nismo robovi, već Gospodari zemlje. Smatram da je
beznačajno što o tome misli evolucionist. Zamisli, da četvorica
uvaženih ljudi igraju karte i u tom trenutku bukne požar u stanu;
bi li oni rekli, ne još nije vrijeme, još je rano, nismo završili
zadnju partiju?... U rješavanju pitanja kraja svijeta stupanj
"zrelosti" zemljine kore ima isti takav značaj kao nezavršena
kartaška igra".
"Vladimir Sergejevič je smatrao da san o sveopćem
napretku itd. nije nekoristan sa točke podizanja ljudske energije,
ali ga je promatrao kao glupost, koja proturječi kršćanskom
učenju, po kojemu je svijet "ogrezao u zlu"...
"Misao o tome da je blizu sveopći kraj svijeta, svake godine
je sve više obuzimala pokojnog mislioca, izjašnjavao se oštrije i
nervoznije o tome".*
"Nastupajući kraj svijeta udara mi u lice nekakvim
osjetnim, mada neuhvatljivim dahom, - kao što putnik, dok se
bliži moru, osjeća morski zrak prije nego što i ugleda samo
more", - tako je pisao Solovjev u jednom od svojih pisama
Veličku, nekoliko godina prije objavljivanja njegova "Tri
razgovora", koja su izazvala paralizu i nedoumice kod većine
čitatelja, koji nisu znali, pa, nažalost neće ni saznati, kakav je
ogroman prodor u zidu, koji sakriva veliku tajnu bezakonja,
učinila ova, po svom obimu nevelika pripovijest.

*
Rusko izdanje Moskva 2013. god. ovdje ima ovu notu: "Kraj vremena, - V.
L. Veličko je jednom rekao Solovjevu, "bliži je, nego što mnogi misle, i nije
se potrebno tješiti s kompliciranim proračunima da biste se prepustili
predviđanju". V. L. Veličko, Vl. Solovjev. Život i djelo, 2. izdanje, 1904.
god., str. 140. ( «Конец времен, – как-то раз говорил Соловьев В. Л.
Величко, – ближе, чем думают многие, и утешать себя сложными
расчетами, баловаться дальновидностью не приходится». В. Л.
Величко. Вл. Соловьев. Жизнь и творения. Изд. 2. 1904. С. 140.).

117
 Jedanaesto poglavlje

Priprema antikristovog kraljevstva i kandidata za lažnog

mesiju. Krishnamurti i Isus-Maitreya.

Sl. 3. Jiddu Krishnamurti. On je Alcyone

Koliko ubrzano se vrši priprema antikristovog carstva u cijelom

svijetu, može se, između ostalog vidjeti iz tekuće djelatnosti
jednog od velikih ogranaka, razgranatog masonsko-židovskog
stabla "Teozofskog Društva", koje danas potpuno otvoreno
reklamira svoje kandidate za "bogove" i "careve" otpadničkog
svijeta.

118
Sl. 5. Elena Petrovna Blavatska (iz mlađih dana)

Sl. 6. Jelena Petrovna Blavatska (u starosti)

Osnivačica Teozofskog Društva

119
 Od 1. siječnja 1911. godine u ime teozofa, predstavnica
njihovog društva gospođa Annie Besant, bivša supruga
metodističkog pastora i "životna suputnica", danas već umrlog
irskog revolucionara Bredloa Charles Bradlaughoa, osnovala je
"Red Istočne Zvijezde"48. Članovi ovoga reda mogu postati svi
oni koji prihvaćaju ideju da je blizu drugi dolazak mesije u
fizičkom tijelu i njegovo tisućgodišnje carstvo na zemlji. Za
predsjednika ovoga reda objavljen je izvjesni dječak, Hindus,
Krishnamurti (pseudonim "Alcyone"). Ovaj dječak je 1916. god.
napunio 21. godinu. Ovo je "krist" teozofije, tj. veliki učitelj,
sličan Krišni ili Budi, koji će pomoći čovječanstvu (Grand
Instructeur spirituel, qui viendra aider l'humanitè).

Sl. 7. J. P. Blavatska i Henry Steel Olcott

(Laboranti nove religije)

Ukoliko povjerujemo vijestima iz novina, tamo teozofi iz Indije,

gdje se nedaleko od mjesta Madrasa nalazi njihov glavni štab,
imaju školu za posebno okultno obrazovanje. Ova škola,
navodno, postoji i u Londonu.

120
 Novi svjetski laboratorij religija.
Kuća Međunarodnog teozofskog
društvo u Adyaru, blizu Madrasa.*

U školama se od ranog djetinjstva pripremaju kandidati za

"sannyasi" tj. proroke i učitelje čovječanstva. Opis madraske
škole u "Berzanskim novostima" (Биржевыми ведомостями)
glasi ovako:
"Ova škola na lokalnom dijalektu nosi naziv "Dandarat".
To je jedno veliko zdanje sa prozorima koji su okrenuti k
dvorišnoj strani. Cijela zgrada ove škole je opasana velikom
ogradom i gustim parkom.
Duboku tišinu koja ovdje kraljuje, poremeti samo škripa,
koju učini tihi hod učitelja po pijesku. U malenim sobicama
smješteni su polaznici. To su djeca oba spola, koja se počinju
obučavati još od osmogodišnjeg uzrasta, a dovode ih ovamo u
Madras, sa svih krajeva svijeta. Ovdje se nalaze i odrasle
djevojke i dječaci. Oni čine jednu obitelj, ali, niti se u njihovom
tihom i rijetkom općenju, niti se u njihovim očima primjećuje
ljubav, povezanost, radost prilikom susreta, niti ima tuge kad se

*
Ovu sliku donosi rusko izdanje Moskva 2013. god.

121
rastaju.
Učitelji se trude da ova osjećanja, od prvog dana
njihovog dolaska u školu, svim mogućim mjerama i načinima
iskorijene. Učitelji su najčešće bramidi, ponekad okultisti novih
formacija i hipnotizeri.
Prva faza obuke sastoji se u suzdržavanju i navikavanju
na hladnoću, glad, neudobnosti svake vrste.
U ovom smislu, pomoću hipnoze postižu se izuzetni
rezultati. Učitelji sugeriraju djeci da su potpuno sita, a da je
napolju vrućina. Pod hipnozom oni drže djecu do 14, 15 godina
i za sve to vrijeme obučavaju ih da budu neustrašivi i uče ih
vidovitosti.
Neustrašivost se postiže tako što ispitanike prisiljavaju
da hodaju po tamnim podrumima, punim čas grobne tame, čas
jauka, divljeg zavijanja i užasnog jezivog smijeha. U uskim
prolazima oni se spotiču i padaju u nekakav bezdan, na njih se
spušta težak svod i pritišće ih na zemlju; oni idu ka užarenom
zidu, kroz čije pukotine palacaju plamenovi vatre. Noću se njima
javljaju priviđenja, strašne sablasti i divlje razularene zvijeri.
Kad se živčani sustav djece u mladenačkom uzrastu poljulja
i bude do te mjere napet, daju im različite napitke i primjenjuju
hlapljiva ulja koja im utrljavaju u tijelo, od čega oni postaju
uzbuđeni i veoma uznemireni.
Sva se čula izoštravaju, živci se naprežu do krajnje granice.
Šapat se čini kao grohot, svjetlucava uljna lampa zasljepljuje,
kao da je sunce. Pažnja postaje do te mjere istančana i savršena,
da bilo koje kretanje prisutne osobe, promjena izraza na njenom
licu, najmanja moguća okolnost, njima ne promiče i oni su u
stanju ponoviti sve do u tančine, sa nevjerojatnom preciznošću.
Ponavljanje i vježbanje jačaju i oštre ovu sugestibilnost i često
je dovoljna samo jedna situacija da bi budući medij reproducirao
kompletnu scenu ili riječi, koje se stvaraju u njegovom mozgu,
kao odjek prijašnjih scena i riječi, odnosno seansi.
Često su čula do te mjere prijemčiva, da polaznici vide
zračenje, koje ide iz glave čovjeka zadubljenog u misli, čuju
refleksno pomicanje organa sluha, nesvjesno fiksiran zvucima

122
procesa mišljenja. Pri ovakvim okolnostima nije teško shvatiti
da proces vidovnjaštva nastaje kao rezultat upornih vježbanja,
ali, osim toga postaje jasno da može biti i zloupotrijebljen: jedva
čujne pokrete glasnih žica čut će istančano uho ispitanika, koji
će iskoristiti "došaptavanje".
Učenici u školi vode zatvoren način života, malo se kreću i
udubljuju u neki posao, koji ih zanima. Smatra se da je ovo
neophodno, jer se na ovaj način pažnja i usredotočenost učenika
ne može ničim poremetiti.
Posljednje vježbanje okultista je "primanje duha".

Sl. 8. Annie Besant, predsjednica Međunarodnog Teozofskog

društva (Tekući ženski papa Teozofa)

Ovaj mračni obred sastoji se u tome da ispitanik na

posljednjem stadiju učenja prisustvuje smrtnom času neke
osobe, drži je za ruku sve vrijeme dok ona umire, a kada nastupi
trenutak zadnjeg hropca i izdisaja, on je ljubi u usta i prima u
sebe njen posljednji dah.

123
 Okolnosti i način života u madraskoj školi od svojih
polaznika prave histerične osobe, kataleptike, epileptičare raznih
vrsta i jednostavno psihički bolesne osobe. Najtalentiraniji, tj.
oni koji su živčaniji, ostaju u školi u svojstvu predavača, među
njima ima mnogo čudesnih ljudi. Neki mogu izbijati iz sebe
veliki električni naboj, koji pali žarulju sa užarenim vlaknom,
koja baca krupne iskre i čak čini da tijela prisutnih okružuje
svjetlosna aureola. Drugi mogu širiti mirise biljaka i vidjeti u
mraku; Treći čuju hod najsitnijeg i najmanjeg insekta na zidu
kuće. Ove pojave izgledaju malo vjerojatne, ali pogledamo li
fiziologiju i patologiju, ove činjenice znanost ne samo da je
registrirala, već ih uspješno reproducira putem eksperimenata.
Postoje okultisti, koji nepogrješivo čitaju misli ljudi koje sretnu
na ulici i brzo analiziraju i sintetiziraju njihove riječi, pokrete i
vanjska obilježja, te mogu bez greške ispričati nedavne događaje
iz njihovog života.
Mjesto gdje se nalazi škola u Madrasu drži se u tajnosti, jer
postoje pretpostavke, da su mnoge polaznike oteli europski i
američki okultisti da bi povećali broj primatelja i poklonika
"tajne nauke".
Po svemu sudeći iz jedne ovakve škole nastao je Krishnamurti,
jedan od kandidata za "krista" od strane teozofskog društva.
Kakvu reklamu daju ovome kandidatu49 može se vidjeti iz
sljedećeg priopćenja jednog od poglavara teozofskog pokreta
Leadbeatera* govoreći novinama "Ordena Zvijezda Istoka" -
"Bulletin de l'Etoile d'Orient", a objavljeno u siječanjskom broju
iz 1913.god. Evo što kaže Leadbeater:
"Krajem 1911. god. u Varanasi†, održana je godišnja
konvencija članova "Ordena Zvijezda Istoka" kojoj je
prisustvovao Krishnamurti.

*
Charles Webster Leadbeater (1854-1934) bio je biskup staro-katoličke
liberalne crkve i vodeći britanski teozof. Zajedno s J. I. Wedgwood bio je
suosnivač Liberalne katoličke crkve. Bio je mason 33º stupnja Drevnog i
prihvaćenog škotskog obreda (pr. prir.)
†
Varanasi (zvan i Benares) je hinduski grad na rijeci Ganges i drži ga se za
najsvetiji od sedam svetih gradova u hinduizmi i džainizmu (pr. prir.).

124
 "Za vrijeme ove konvencije, mnogi su postali članovi
"Ordena Zvijezde Istoka. Jedan od ovih novih članova izjavio je,
da su svi bili sretni što su dobili svoje diplome za zvanje člana
ordena osobno iz ruku vođe reda (tj. Krishnamurtija). Svi su bili
ovim oduševljeni. Raniji članovi reda vratili su svoje diplome,
samo zbog toga da bi i njima osobno diplomu uručio vođa. Na
kraju krajeva odlučeno je da se svi skupimo 28. prosinca u
prostorijama indijske sekcije"...
Kad su se u određeni dan skupili, odlučeno je da
Krishnamurti, koji je bio na čelu reda, "nastavi stajati ispred njih
zajedno s Talanom (nacionalni predstavnik iz Indije). Članovi
reda moraju defilirati ispred njega, predajući svoje diplome g.
Talanu, a ovaj, pročitavši ime, dodavao ih je Alcyonu, tj.
Krishnamurtiju, koji bi ih predavao u ruke vlasnika".
"Na ovaj način, kao što vidite, svečani program je bio
veoma jednostavan, ali "mnogo ima misli u srcu čovječjem, ali
što Gospodin naumi ono će ostati".
Najprije je sve krenulo u potpunom redu, dva ili tri prva
člana već su dobila svoje diplome, poklonili se, osmjehujući se
vratili na svoja mjesta, kad se odjednom prostorija, u kojoj se
ovo događalo, napunila neobičnom silom, tvrdi g. Leadbeater.
Ova sila se prenijela, očigledno preko Alcyona, jer je član reda
koji mu je tad prilazio, pao ničice k njegovim nogama, pogođen
njegovom čudotvornom snagom. Nikad nisam vidio niti osjetio
ništa slično, piše Leadbeater. Ova sila je bila nevjerojatna i
svako od prisutnih se, po svemu sudeći, nalazio pod njenim
utjecajem".
"Nepodijeljeno je bilo mišljenje svih da se radi o silovitom
vjetru silaska Svetog Duha na Pedesetnicu Pedesetnicu".
"Od toga trenutka, svatko od prisutnih je padao ničice kad
bi došao njegov red, čak su ih oblijevale i suze. Ovaj prizor bio
je zapanjujući... Dobivena "milost" bila je tako očigledna, da je
cijeli skup strasno želio u tome sudjelovati. Oni, koji nisu imali
diplome, skidali su sa sebe znakove odličja da bi ih primili iz
ruku Krišnamurte".
"On je i dalje stojeći, tiho se osmjehujući, sa svojstvenim

125
spokojstvom i jednostavnošću širio svoje ruke nad svakim tko bi
mu prišao u znak blagoslivljanja"...
Ovo je članak g. Leadbeatera, koji reklamira novog
mesiju.
Koliko je intenzivna ova reklama u inozemstvu, možemo
prosuditi na osnovu toga što postoje namjere da se proširi i među
djecom. U jednom pariškom teozofskom časopisu, koji je
namijenjen upravo djeci, a to je "Le petit Theosophe", u br. 18,
od 7. lipnja 1913. god. objavljen je članak o Krishnamurtiju,
kojega su vidjeli na velikom skupu u Genovi, koji je održan
1913. god., u novinskim redovima koji su namijenjeni djeci (vidi
str. 11 i 12 časopisa) kaže se sljedeće:
"Mili moji prijatelji"!
"Htio bih prenijeti na vas ove zrake slične sunčanim
zracima, koje se šire iz osmjeha Alcyona (Krishnamurte), da
vam prenesem svu njegovu ljepotu i najvažnije, njegovu ljubav,
koja u njemu svijetli i daje ovaj neobični duševni mir, koji
osjećaš kad si u njegovom prisustvu".
Zatim isti novinar priopćava, da je Krishnamurti na tom
skupu svima dijelio cvijeće i ovo cvijeće su bogobojažljivo
uzimali svi poklonici"50.
Uistinu, naše vrijeme svjedoči o onome što je rečeno u
Otkrivenju: "Teško vama koji živite na zemlji i moru, jer đavo
siđe k vama, i vrlo se rasrdio, znajući da vremena malo ima"
(Apok. XII, gl. 12).
Ovo isto teozofsko udruženje ima svoje odjeljenje pod
nazivom "Bijela Loža". Pretpostavljamo, da se ova loža sastoji
od članova, koji imaju posebnu čast biti posvećeni u neke tajne
teozofije, jer se u njoj posvećenima, navodno, prikazuje eterično
tijelo nekoga, koji se zove "Učitelj učitelja", Isus Maitreya.
Njega vidi predstavnica teozofskog društva Annie Besant, vide
vjerojatno i drugi članovi lože.
Neposvećenima se portret ovoga "Učitelja" predstavlja se
kao lice muškarca idealne muške ljepote.

126
 Sl. 9. Mahatma, učitelj Isus - Maitreya

Iz brošure Kudrjavceva "Što je teozofija", dajemo portret

tog "Učitelja".
Takav je posao "neprijatelja roda čovječjeg" u svijetu
velikog otpadništva, koji je nekada bio kršćanski.

127
 Dvanaesto poglavlje

Nadanja suvremenog židovstva. "On" ili ne "on"?

~ Židovski Betlehem ~ "Što nije jasno djeci"

Sada ćemo pokušati razmaknuti zavjesu, koja skriva

skroman i konspirativno-tajanstveni svijet nadanja i očekivanja
naših suvremenika, Židova.
Jedan, meni po duhu veoma blizak čovjek51, koji je nekada
bio na visokom položaju u provincijskom ministarstvu, jednom
prilikom, mnogo prije početka katastrofalnog svjetskog rata,
koji je očigledno približio svijet prorokovanom kraju, ispričao
mi je sljedeće:
"To je bilo, reče on, 1903. godine. Služio sam tada u S** i
nedugo po mom dolasku zbližio sam se sa svojim duhovnikom,
protojerejom, čovjekom veoma duhovnim. Te godine misli i
očekivanje kraja svijeta još nisu toliko remetili spokoj
pravoslavnih Kršćana, i tim prije mi se učinila čudna priča
protojereja o lokalnom rabinu, koji mu je nešto priopćio o
tajnama židovske općine, ali ni o. protojereja, ni ja do tada ne
samo da nismo čuli tako nešto, nego nismo ni slutili da postoji.
Kod o. protojereja došao je jednom zbog nekog posla lokalni
rabin; poslije je dolazio i kad nije imao posebna posla:
uspostavilo se određeno poznanstvo i počeo je nakon toga rabin
vrlo često svraćati u kuću protojereja pod raznim izgovorima.
Svrati, popriča o svemu i svačemu pomalo, i svaki put završi
razgovor na temu kršćanskih eshatoloških očekivanja. Kada je
poznanstvo preraslo u druženje, o. protojerej upita rabina,
povodom čestih razgovora na temu, koja je, po svemu sudeći,
strana židovskom duhu, što zapravo on ima u vidu.
"Moj cilj, reče rabin, je provjeriti očekivanja naše općine, i
usporediti ih sa vašim kršćanskim očekivanjima. Ne želim ništa

*
Rusko izdanje Moskva 2013. god. navodi: Simferopol (Симферополе) -
pr. prir.

128
tajiti vama i govorit ću o svemu otvoreno. Radi se o tome, znate,
da vašeg mesiju Isusa Krista narod naš nije prihvatio samo zbog
toga, što su ga naše starješine, književnici i tumači, uvjerili da se
vrijeme dolaska Mesije, kako navode proroci Izraela, nije još
ispunilo i zbog toga Krist, kao hulitelj na Boga i samozvanac,
treba biti kažnjen, što je i učinjeno. Sada je vrijeme, koje su
nekada Izraelu navele njegove vođe, došlo, i naš narod je
uzbuđen u strasnom očekivanju "Utjeha Izraelska". Uzbuđenje
je do te mjere veliko, da naša općina mora narodu odgovoriti,
što se kaže bez odlaganja, jer vi znate tvrdoglavost Izraela.
Dakle, glavni zadatak naše općine sada se u velikoj mjeri
sastoji u tome da uravnotežimo narodne strasti dok god se ne javi
obećani mesija. On se mora javiti na bilo koji način: ili će se
javiti osobno, kao mesija, ili će ga pripremiti i objaviti u toj ulozi
naša općina i to objaviti pod svaku cijenu i to što je moguće
ranije. Ako se ovo ne dogodi, narod naš će prestati slušati i tada
će biti kraj narodu židovskom. Ima još jedan način da se izađe iz
ove situacije, a to je da priznamo Krista kao Mesiju istinitoga i
priznamo našu kobnu grešku, što, naravno, općina nikada ne bi
uradila.
Shvaćate li tragičnost situacije i položaj našeg naroda i
njegovih vođa? Eto, to je razlog zbog čega sam pokušavao od
vas, kao pastira stada Kristovoga, saznati da li se podudaraju
vaša kršćanska nadanja sa računanjem naših tumača i njihovim
tumačenjem starozavjetnih proročanstava.
U rujnu 1914. godine* od izvora veoma bliskog po duhovno-
prosvjetiteljskoj djelatnosti Kholmskog, danas Volynskog,
arhiepiskopa Evlogyja, koji je uzeo veliko učešće u sudbini
gonjenih i progonjenih Prikarpatskih Slavena, imao sam priliku
dobiti sljedeću informaciju:
"U Austrijskoj Bukovini, 3 - 4 vrste od grada Černovica u
mjestašcu Sadagura, živi neki veliki rabin-čudotvorac. Ovo
zvanje on je naslijedio. On je danas još uvijek mladić. Čudesa
tvori, navodno velika, iscjeljuje, pretkazuje. Židovi iz Rusije i
drugih zemalja idu njemu na hodočašće i štuju ga kao Boga".

*
Rusko izdanje Moskva 2013. god. navodi: U rujnu 1911. godine - pr. prir.

129
 Osoba, od koje sam dobio ovu informaciju, preporučila mi
je da se detaljnije u vezi ovoga pitanja obratim jednom
pravoslavnom duhovniku, koji živi nedaleko od navedenog
lokaliteta52. Bez obzira na živi interes, vezano za ovo priopćenje,
ja nisam to učinio zbog toga što sam znao da se otvaraju i čitaju
ruska pisma na austrijskoj pošti i bojao sam se da podmetnem i
učinim zlo osobi, koju bi gonili oni na vlasti; ali sam bio uvjeren,
da ću prije ili kasnije, ja ovaj ili onaj način, saznati sve što je
neophodno da odredim značenje toga Sadagurskog rabina, koga
sada Židovi "štuju kao Boga".
Da li je on kandidat za mesiju, koga čeka i to već ne taji od
kršćanskog svijeta, raseljen po cijelom svijetu Izrael? Da li je on
taj antikrist, čiji dolazak u bliskoj budućnosti očekujemo svi,
koliko nas je u kršćanstvu ostalo onih koji nisu odstupili od vjere
i predaje svojih otaca, koji se nisu podčinili zlome, koji nisu
ogrezli u skolastiku lažnog luteranskog bogoslovlja, i koji žive i
dišu živom vjerom u Gospodina Isusa Krista raspetoga i koji će
doći radi Strašnoga Suda i spasa?
Je li to on...?
Moje vjerovanje me nije obmanulo: informaciju o
Sadagurskom rabinu dobio sam 25. rujna 1911. god. a poslije pet
mjeseci, u ožujku 1912. god. u svom dnevniku sam zabilježio
doslovno ovo:
"Pregledavajući časopis "Kućni razgovor"53 iz 1865. god., u
izdanju br. 39, od 25. rujna54 nađoh ovaj članak:

"Židovski Betlehem"

"Sada gora nije ništa drugo do mala židovska varoš, koja se

nalazi u Bukovini, nedaleko od Černovica. Tamo se mogu
vidjeti samo kaftani, dugačke mantije, i lica crvena od votke.
Bez obzira na ovo, prljava varoš sa strašnom snagom privlači
Židove, snagom koja se nalazi u porodici Židova Izroljki
(Изрольки), iz čijeg se plemena, po mišljenju Židova, treba
izroditi lažni mesija. Porodica Izroljki je nagomilala u toku
stoljeća nekoliko milijuna. Sadagora je postala danas mjesto

130
klanjanja poljskih, ruskih, galicijskih, moldavskih i vlaških
Židova. Kao svoju obavezu oni smatraju da neizostavno, makar
jedanput u životu, moraju posjetiti rodonačelnika ove porodice i
donijeti mu darove. Najmrzovoljniji tvrdoglavac iz svog džepa
izvadit će zlatnik i žrtvovat će ga zbog dubokog praznovjerja
koje vlada.
Sadagora je prije bilo usamljena, beznačajna židovska
varoš, koja je pripadala nekom plemiću, koga je jedino brinuo
način kako poboljšati svoje financije i uvećati prihode od svojih
vinarija. Od onog doba, kad se 1825. godine glava porodice
Izroljka, preselio u Sadagoru, plemić se obogatio, a posred polu
srušenih kuća trgovaca i zelenaša uzdigao se dvorac, okružen
malim brojem raskošnih domova, u kojima žive zetovi i kćeri
Izroljkini; u njima je skupljeno sve, raskošne i prelijepe stvari
najbolje od svih kakve se samo mogu zamisliti. U dvorcu se
nalazi srebrna soba, u kojoj su smještene raznorazne posude
stare i nove izrade i izgleda, procijenjene na nekoliko stotina
tisuća rubalja. Stambene prostorije su ukrašene predivnim
turskim tepisima i teškim svilenim zavjesama. Sve ove raskošne
i luksuzne stvari donijeli su i podarili pobožni Židovi. Na kraju
velikog parka nalaze se predivni cvijetnjaci. Ova sva predivna
raskoš najfinije izrade posred prljavih koliba čini da Sadagora
najviše liči na čarobni zamak. A vlasnik sveg ovog bogatstva, u
čijim je rukama koncentrirano toliko riznica i čiji će sam pogled
učiniti praznovjernog Židova sretnim, te ga kupuje bogatim
novčanim prilozima, oličenje je tuposti.
Rebihe-Izroljka, tako se zove taj čovjek, potpuni je idiot.
Ispod sijede glave ne nalazi se živi um, a u srcu nikakvo
osjećanje; on se kreće samo oslanjajući se na pratioca, ali ne
zbog nemoći, već što se nalazi u besvjesnom stanju. Razgovor
sa njim sastoji se od niza nepovezanih zvukova, koje jedino
razumije njegova porodica i sekretar. Kad on izađe van, što se
najčešće sazna nekoliko sati prije nego što se to desi, na svim
prozorima, vratima, ulicama i trgovima pojavljuje se narod, neki
se često penju i na drveće, krovove, tuku se, guraju, pritišću
jedan drugog da bi samo ugledali svoga idola.

131
 Rebiha-Izroljka ima ženu, kćeri i sinove. Kćeri svoje udaje
dok su još djeca. Svaki zet, koji se obično bira među
najbogatijim ljudima, ima obavezu preseliti se u Sadagoru i
sagraditi kuću u blizini očevog dvorca. Kćeri njegove hodaju
kroz kuću obučene u svilu i kadifu. Kaftani koje njegovi sinovi
i zetovi oblače u svakodnevnim prilikama, šiju se od najskupljih
tkanina. Malu djecu čuvaju dadilje: francuskog, engleskog,
njemačkog porijekla, a uz to postoje i guverneri i guvernante,
kao u kakvih prinčeva. Mnogobrojni sekretari vode "poslove"
kuće, koji se najvećim dijelom sastoje u primanju novčanih
priloga i drugih darova. Prije ručka Rebiha-Izroljka ima
najavljene audijencije, tj. Prima u prisustvu svog sekretara,
određene poklonike. On sam ne izgovara ni riječi, on im
omogućava i dozvoljava da ga gledaju i prima uobičajene
priloge, koji nikada nisu manji od deset austrijskih guldena.
Ponekad se Rebiha-Izroljka vozi u kočijama. Njegove kočije
uvijek prate još jedne sa glazbenicima, koji su za vrijeme vožnje
davali odlične predstave, ali danas ovo više ne rade, vjerojatno,
na zahtjev vlade".
Ovo je članak iz časopisa "Kućni razgovori" od 25. rujna
1865. god.
Ali o Sadagurskom rabinu-čudotvorcu, ne završava se stvar
na ovome. U ožujku 1914. god. prvi put sam se u Peterburgu
upoznao sa jednim daljim rođakom, koji je na moje pitanje:
"gdje si živio?", odgovorio:
- "U Austrijskoj Bukovini, u Černovicu".
Ja sam skoro uzviknuo od čuđenja i iznenađenja.
- "Što vam je?, upita on začuđeno, što vas je tako
iznenadilo?"
- " Da li poznajete Sada-guru, uzviknuh?"
"Naravno da poznajem", odgovori on, "Sada-guru se cijeli kao
na dlanu vidi, sa terase mog černovickog doma. Pa što vas je to
tako zainteresiralo? Nije valjda Sada-gurski vunder55-
rabin?...Tamo zaista živi taj židovski čudotvorac. I zamislite,
židovska vjera u njega je toliko silna, da ga gledaju kao
nekakvog Boga... Poznajem tog rabina, preziva se Friedman,

132
rodom je iz Ružine, znao sam ga osobno i bio sam pozvan kod
njega na ručkove, što se smatra izuzetnom čašću".
Friedman, "čovjek mira"! i ime mu je takvo, pomislih, koje
odgovara upravo onome tko će, kao antikrist, podariti mir, mir
cijelome svijetu!
- "Koliko ima godina?, pitam.
- "Otišao sam iz Černovica 1904. god., a tada je imao oko
šezdeset godina".
- "Nije taj!"56, izletje mi nehotice.
- "Kako nije taj", usprotivi se moj sugovornik, to je on!,
vunder-rabin, koji vas, ne znam zbog čega tako zanima".
- "A sin, pitam, ima li sina?"
Ima, i on je kao otac mu, čudotvorac i također ga bogotvore
Židovi. U obitelji tih Friedmana vunder-rabin se nasljeđuje,
prelazi od oca na sina.
- " Koliko sin ima godina?"
- "1904. god. imao je devetnaest"
"Devetnaest" je imao 1904. god. dakle, 30 godina će
napuniti 1915. godine.
Da li je to "on"? Da li bi se 1915. god. trebao pojaviti,
ukoliko je Friedman iz Sada-gure zaista "on"? Dolazak "njegov"
bi bio, po svjedočanstvu Svetih Otaca, kao pri dolasku
Spasitelja, kad iđaše na propovijed: "Kad je Isus nastupio, bilo
mu je oko trideset godina" (Lk 3,23). "Oko trideset godina"
znači mlađi i stariji za nekoliko godina, točnije stariji, dakle,
između trideset i trideset pet godina. Ako i Friedman "on" ima
toliko, to bi 1915. godina ili oko te godine mogla biti sudbonosna
za svijet.
Ovo sam pomislio ne bez strepnje.
Od sugovornika nisam više ništa saznao; po njemu
Sadagurski rabin samo svjedoči koliko je snažno praznovjerje
kod Židova, danak tamnoj i fanatičnoj strani njihovog karaktera.
Uostalom, od njega sam saznao i još jedan detalj vezan za
nasljeđivanje "čudotvoraca", a to je da svoje žene moraju birati
samo iz jednog određenog židovskog plemena, i da taj rod živi
kod nas, u Rusiji, negdje na Volini. Dakle, 1915. godina, je

133
godina punoljetnosti "čovjeka mira", kako vele židovski zakoni,
iz Sada-gure, što je kraj Černovica u Austrijskoj Bukovini.
Kakvo je bilo moje čuđenje, kad sam, pregledavajući svoje
zapise, za prosinac 1912. god. našao u njima ovu primjedbu: "25
prosinac 1912. godine u "Novom vremenu" objavljen je članak
Menjšikova "Što djeca ne razumiju" i u njemu je doslovno
napisano sljedeće:
"Politika postaje starija od božićne bajke. Čak i "Ruski
Invalid", poznat po svojoj ulozi smokvinog lista, jer skriva od
društva sve ratne opasnosti, čak i on, govori o neizbježnosti rata.
Doduše, rata će biti za dvije godine, i to ne kod nas, već između
Engleske i Njemačke, ali, kako točno aludira časopis, rat protiv
Engleske, kod Njemaca ne znači samo rat protiv Engleske.
"Kakvi su dokazi da bi anglo-njemački, a po svemu sudeći,
svjetski rat otpočeo 1915. god?57, pita Menjšikov i odgovara:
"ima ih veoma mnogo. Države trojnog saveza svoje naoružanje
pripremaju za 1915. godinu, kažu naše vojne novine. Posebno se
ovo odnosi na ratnu mornaricu, gdje su rokovi za naoružanje
skraćeni. Jedan od najozbiljnijih stručnih vojnih časopisa iz
Engleske "Naval and Military Record" kategorično tvrdi da će
"svjetska kriza nastati 1915. godine." "Ovakva odlučna i
direktna izjava, kaže se u "Ruskom Invalidu", ne liči na uvijek
oprezni i suzdržani stav časopisa, i da bi ga potakli na
otvorenost, bio je zaista potreban važan razlog... "Ostalo je malo
vremena", sa žarom piše u navedenim vojno-pomorskim
novinama, "veoma malo... Treba požuriti, jer se nadvila kriza
povijesti, koju je jasni engleski um izračunao sa preciznošću
astronomskog fenomena".
Članak Menjšikova završava se riječima: "Dakle, 1915.
godina".
Da li će "on" ili ne "on" biti Friedman iz Sada-gure58, da li
će "on" biti lažni Krist iz grupe teozofa, ili još netko iz te iste
masonsko-židovske bande, sve to nije važno, kao što nije važan
za kršćanina koji je budan i stražari, rok, naveden kao "kriza
povijesti" od strane "jasnog engleskog uma" i g. Menjšikova:
kada će nastupiti samo je Bogu izvjestan točan čas i mi ćemo ga

134
dočekati, kada ćemo točno znati i ličnost antikrista i broj
njegovog imena, i dato vrijeme njemu i svijetu. Do tog vremena
za našu kršćansku budnost i pažnju veoma je važno samo jedno
a to je razumijevanje smisla i značenja proživljavanog trenutka
života Sveopće Kristove Crkve, važno je da je "blizu, pred
vratima".
Pobijelile su njive, bliži se žetva. Vrijeme se ispunilo.

135
Sl. 10

136
 DRUGI DIO

"Zbornica sotonistička"
"... Govore da su Židovi, a nisu, nego lažu".
(Otk 3,9)

137
 Sl. 11. Dekoracija za Bibliju. Nathan Altman
(iz ciklusa "Židovska grafika" posvećena H. N. Bialiku)

138
 Prvo poglavlje

"… govore da su Židovi, a nisu, nego lažu" (Otk 3, 9).

Opće svjetsko predosjećanje dolaska antikrista i kraja

svijeta. Opće svjetsko predosjećanje utjelovljenja Boga
Logosa. V. S. Solovjev o dolasku antikrista. Framasonstvo ili
masono-židovstvo i njegova definicija.

Namjerno i nimalo slučajno sam cijeli prvi dio svoje

knjige posvetio uspoređivanju učenja Svete Pravoslavne Crkve
i Svetih Otaca i predviđanja svetih isposnika sa istraživanjima
do kojih su došli kršćanski filozofi i Bogoslovi, naši
suvremenici, povremeno i usput iznoseći i svoje osobno viđenje
i zapažanje, ma kako da je ono beznačajno. Prilikom ovog
uspoređivanja sjedinila su se, kao u žiži koja sabire zapaljive
zrake na staklu, osjećanja i predosjećanja sveukupnog
kršćanskog duha, počev od njegovih visokih predstavnika i
nosilaca i završavajući takvim običnim pojedincima, kao što
sam ja u svojoj ljudskoj bespomoćnosti.
Kako su složni, gotovo istovjetni, ovi stavovi i uvjerenje
da se bliži sudbonosni dan kada će se rasplesti višestoljetni čvor
sveopće povijesti čovječanstva, preljubnog i grešnog, ogrezlog
u zlu i laži i upornog u svom protivljenju dobru i istini...!
Pojavljivanje antikrista, drugi slavni dolazak Gospoda da
sudi živima i mrtvima i svršetak svijeta, ne treba i ne može se
svršiti, a da na odgovarajući način Sveti Duh ne upozori
čovječanstvo: skrivane vjekovima, sve tajne svijeta, ma kako da
su duboko skrivane, prema Gospodinovim riječima "...ništa nije
skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati"59, bit će
sve otkrivene.
Ali, sve ima svoje vrijeme i svoj rok. Crkvu
starozavjetnog Izraela, kao društvo jedinstvenih i pravovjernih,
Sveti Duh je sa takvom uvjerljivošću i snagom u srcima sinova
i kćeri Bogoizabranog naroda prorekao, rekavši da će se
utjeloviti Mesija Istiniti, te je, prema svjedočanstvu židovskog

139
povjesničara Josipa Flavija, jaukala i stenjala sva zemlja oko
Jordana od vapaja i dozivanja, iščekujući dolazak "Utjehe
Izraela". I nije samo narod Božji imao mesijanska očekivanja,
nego je takva očekivanja imao i poganski svijet kroz riječi svojih
filozofa i pjesnika, koja su za vrijeme Vergilija dostigla vrhunac
i snagu gotovo proročanskog proviđenja. U svojim
"Bukolikama" ("Pastirskim pjesmama") ili točnije u četvrtoj
eklogi, Vergilije direktno i konkretno navodi da je nastupilo
vrijeme "Mladenca" i "Deve" i "novoga plemena" sa kojim se
"završava željezno doba":
"Već je došlo posljednje vrijeme proroštva, i sada nastaje iznova
red vjekova.
Na zemlju se sada vraćaju Pravda i Saturnovo carstvo.
A s neba dolazi novo pokoljenje.
Skoro će se roditi dječak
Kome neka bude milostiva Lucina
S tim će dječakom prestati željezna vremena
S njim će na svijet doći vremena zlatna"60.

Ova ekloga, kao što je poznato, pomogla je Konstantinu

Velikom da se obrati na kršćanstvo, a Vergilije je postao gotovo
svetac u očima srednjovjekovnih zapadnih kršćana.
"Duh je disao, gdje je htio" i Njegovo disanje čuo je i
Bogoizabrani narod, ali i "narodi, koji ne znaju zakona", i ovaj
dah je opominjao ljudski rod o približavanju najvažnijeg
trenutka u cjelokupnom njegovom zemaljskom životu, rođenju
Obećanog svijetu Spasitelja, Jedinorođenoga Sina Božjeg.
Nije mogao bez ovakvog pretkazanja nastupiti ni drugi
događaj, po svom značaju jednak prvom, nailazak Strašnog suda
i završetak oronuloga od bezakonja staroga svijeta. Mi smo,
reklo bi se, veoma uvjerljivo pokazali, da je hram Duha svetoga,
zemaljska Crkva Kristova, već oglasila svijetu da se približava
prijeteće antikristovo carstvo i da za njim slijedi "ognjena
prijetnja" i drugi strašni i slavni dolazak Krista.
Ali na kakav će se način pojaviti antikrist, kao vladar i
gospodar svijeta, onaj "drugi", koji dolazi "u ime svoje", čije je

140
porijeklo od krvi židovske, iz kuće, navodno Davidove, koji će
se javiti u svoje vrijeme i pri tome veoma skoro, i postati
istovremeno i mesija Izraela i gospodar svog kršćanskog i
nekršćanskog svijeta?...
"Gospodari sveukupne politike", tako rješava ovo pitanje
Vladimir Solovjev, "koji pripadaju moćnom bratstvu framasona,
osjetili su da imaju manje sveukupne izvršne vlasti. Europsko
jedinstvo, do kojeg se je došlo sa tako velikim naporom, svakog
trena moglo se raspasti. U saveznom komitetu ili općesvjetskoj
upravi (Comité permanet universel) nije bilo suglasnosti, jer nije
uspio pokušaj da sva mjesta zauzmu masoni posvećeni u prave
stvari. Nezavisni članovi uprave sklapali su međusobne
odvojene sporazume i stvar se mogla završiti novim ratom. Tada
su "posvećeni odlučili formirati izvršnu vlast koju bi obnašalo
samo jedno lice i ono bi imalo veliki opseg vlasti.
Glavni kandidat je bio potajni član reda "onaj čovjek
koji dolazi"61.
Ali odgovor, bez obzira na kategoričnost sa kojom je
izrečen, ne razrješava u cijelosti, niti u punom obimu, gore
postavljena pitanja i ne može smanjiti nedoumicu: na koji se
način, u obliku nesumnjivom, kako ga je i Crkva priznala, zbog
skorog "ispunjenja vremena" svršava "tajna bezakonja", koja je
"djelovala" još od vremena svetog Apostola Pavla i koja se treba
ostvariti u svom završnom trenutku, prilikom dolaska "drugoga
u svoje ime", "čovjeka grijeha", "sina pogibelji", antikrista?
Nedoumica vezana za ovo pitanje, komplicira se time što
onog "drugog" moraju priznati Židovi, kao koncentrirana sila
svjetskih razmjera, premda se ova sila sve do dana današnjeg
nalazi "u progonstvu" i još uvijek samu sebe naziva "progonjeno
pleme"; da li će ovaj "dolazeći čovjek" postati vladar svijeta,
podčiniti cijeli svijet, koji je i do sada bio podijeljen na moćna
odvojena društva, kako u državnom, tako i u nacionalnom
pogledu, i po svemu sudeći, jedino on je na takvom vrhu
političke moći, da se sa njom ne može mjeriti neodređeni
pojedinac iz međunarodnog "Geta", kojeg imenuje talmudistički
Izrael.

141
 Onaj čitatelj, koji nije upućen u tajne framasonerije,
točnije masono-židovstva, mora se, prije svega, upitati kakvo je
to "bratstvo", kako ga naziva Vladimir Solovjev, koje je toliko
moćno da iz svojih redova određuje i daje "gospodare sveukupne
politike", drugim riječima vršitelje sudbine cijeloga
čovječanstva.
Umjesto odgovora, predlažem da suštinu ovoga pitanja, za one
koji žele saznati više, pronađu u mnogobrojnoj antimasonskoj
literaturi, gdje se detaljno razmatra i ispravno osvjetljava ovo
pitanje, a ona je posebno razvijena u Francuskoj i nju prevodi
Mons. Delassus62, kao izvrstan poznavatelj masonskih tajni; tu
su također i djela autora: Copin-Albancelli63, Edward
Drummond64 i ostali.
U Rusiji je ova vrsta literature manje razvijena, međutim
i kod nas su se posljednjih godina pojavili ozbiljni pokušaji da
se dato pitanje rasvijetli i to u djelima Šmakova65, Seljaninova66,
grofice Tolj67, Butmi i ostalih.
Cilj moje knjige je duhovne prirode, a ne političko ili
neko osobno upoznavanje sa poviješću i biti masonerije, koje bi
me odvuklo od osnovnog zadatka, kako ga ja sebi postavljam, a
sastoji se u upozoravanju moje braće po vjeri u Krista na to da
se bliži dolazak strašnog Suda Gospodnjeg; istraživanje kako
gore navedoh, koje ne bi bilo duhovne prirode, bi istovremeno i
bezgranično proširilo moj rad, a ne bi bilo korisno za gore
navedeni cilj. Smatram da sam dovoljno postigao ukoliko
čitatelj, kome nije poznata bit framasonerije (ovaj termin
koristim usporedno sa terminima "masonstvo" i "masono-
židovstvo"), zdušno prihvati sljedeću definiciju pravilnu i točnu:
1) Framasonerija je tajno udruženje kršćana otpadnika
zajedno s poganima, kojima potajno rukovode vođe židovskog
naroda sa ciljem da unište Kristovu crkvu i monarhiju kao
društveno uređenje, prvenstveno kod kršćana.
2) Framasonerija je anti-crkva, ili Crkva Sotone,
predvorje crkve dolazećeg antikrista.
3) Framasonerija je "Babilon", "Bludnica velika, koja
sjedi na vodama mnogim" (vidi Otk 17 i 18).

142
 4) Framasonerija je "otajstvo bezakonja" (2 Sol 2,7).
5) Framasonerija je zemaljski produžetak onoga, što je
započelo na nebesima - bunt Sotone protiv Boga.
Kako slijedi dalje u nastavku moje knjige, ona je planirana
sa ciljem da ovaj stav, definiranje suštine framasonstva, bude
pojašnjen u svim detaljima i sa velikom, po mom mišljenju,
uvjerljivošću.
Ali, zdušno prihvaćajući gore navedeno, čitatelj ipak može
biti u nedoumici u vezi puta, koji treba prijeći "čovjek koji
dolazi", da bi, popevši se na tron Davidov i zauzevši prijestolje
kao mesija Izraela, u svetilištu Salomonovog hrama, postao
istovremeno i car i vladar sveg preostalog svijeta, naroda koji
govore na raznim jezicima, koji potiču od različitih plemena, i
kao osnovno, koji imaju različitu vjeru.
To je velika tajna. Njeno otkrivanje nije moguće bez
neposredne Božanske pomoći, i ukoliko postoji za ovo Božja
volja, i ukoliko su nastupili za ovo, od vjekova predodređena
vremena...
"Začuh čovjeka odjevena u lanene haljine, koji stajaše iznad
vodâ rijeke; on podiže k nebu desnicu i ljevicu, kunući se Vječno
živim: »Nakon jednog vremena, dva vremena i pola vremena –
kada dođe kraj rasulu snage svetoga naroda – sve će se to
svršiti.« Ja slušah, ali ne razumjeh, pa upitah: »Gospodaru, kako
će to svršiti?« On reče: »Idi, Daniele, ove su riječi tajne i
zapečaćene do vremena svršetka. Mnogi će se očistiti, ubijeliti i
prokušati; a bezbožnici će i dalje biti bezbožni; bezbožnici se
neće urazumjeti, a umnici će razumjeti." (Dan 12,7-10).
Ova su vremena po svemu sudeći već nastupila, jer je velika
tajna danas otkrivena gotovo u svoj punoći svog bezakonja.
Sazrela su vremena.

Samo se još nije pojavio "čovjek grijeha, sin pogibelji",

antikrist, lažni mesija slijepog do vremena Izraela. Sve ostalo je

143
jasno.*

*
U ruskom izdanju Moskva 2014. god. ova rečenica ima ovaj dodatak: Все
прочее теперь уже ясно, начиная с тайн так называемого «еврейского
вопроса», к раскрытию которых мы теперь и обратимся (Sve ostalo je
sada jasno, počevši od tajni takozvanog "židovskog pitanja“, čijem otkrivanju
se sada posvećujemo) - pr. prir.

144
 TREĆI DIO

TAJNA BEZAKONJA

"Velika bludnica, koja sjedi na vodama mnogim"

Tajna bezakonja. "Babilonska bludnica"

(2 Sol. 2, 7; Otk 17,1)

145
Sl. 15. "Veliki arhitekt" - Baphomet templara - "sveti Paladij"
masonstva.

146
"Ja Govorim što vidjeh od Oca svog; i vi tako činite što vidjeste
od oca svog... Vi činite djela oca svoga. Vaš otac je đavao; i
slasti oca svoga hoćete činiti: on je krvnik ljudski od početka, i
ne stoji na istini; jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje
govori: jer je lažac i otac laži".
(Iv 8,38; 41,44)

Prošlo je više od deset godina kako sam prvi put objavio

tajne svjetske masonske zavjere u mojoj knjizi "Veliko u
malome".
Što se za sve ove godine događalo u cijelom svijetu i u našoj
nesretnoj domovini, poniženoj, uvrijeđenoj, razbijenoj na
bojnom polju od vanjskih neprijatelja, istrganoj od unutrašnjih
razdora, podijeljenoj na međusobno zavađene i neprijateljske
partije, zbunjenoj u svojim religioznim i političkim uvjerenjima,
predanoj na "sramotu i pljačku" sveg zlog i grabežljivog, onog
što se krije u jazbinama i podzemlju, u paklenom predvorju, što
je ranije Crkva i snaga vlasti obuzdavala.
Niti ih je moguće prebrojati, niti zapamtiti!*

*
Rusko izdanje, Moskva 2013. ovdje donosi i ovaj tekst: U rujnu 1911. u
Rimu, koji je sada postao središte obrednog masonstva, sazvan je svjetski
kongres najviših predstavnika ove sekte. Njegovi su se sastanci održavali iza
zatvorenih vrata, ali rezolucija koju je kongres usvojio na završnom sastanku
postala je poznata cijelom katoličkom svijetu. Ova rezolucija javno je
proglasila otvoreni, konačni rat cijelom kršćanstvu i njegovim monarhijama,
t.j. onima što sv. Apostol Pavao naziva riječju "Zadržava" - legitimna,
blagoslovljena moć u osobi monarha pomazanih od Duha Svetoga. Kraj
kongresa, kao da opravdava snagu i značaj rezolucije koju je donio, nakon
čega je izbio tripolitanski rat, iza njega balkanski, igle, sada novi rat, svjetski,
bez presedana, nečuven, gurajući zajedno tri monarhije… nekada Sveti
antimasonski savez, tri sile ("zadržavaju") tri glavne grane kršćanskog stabla
- pravoslavlje (Rusija), rimokatoličanstvo (Austrija) i luteranstvo
(Njemačka). Cilj sudara je jasan - slabljenje njihove snage, kao vanjskog
otpora svjetskog kršćanstva, tj. čvrsto stisnuti "zadržava" apostola Pavla i,
ako je došlo vrijeme vladavine Antikrista, "uništiti im tri kralja". (Nota:
Prema uvjetima cenzure, civilne i vojne, u vrijeme 4. izdanja knjige, ove retke
nije bilo moguće tiskati; oni su po prvi put objavljeni u ovom ruskom izdanju
iz 2013. god. NB - četvrto izdanje Nilusove knjige Blizu je, pred vratima

147
 I, gle, sada poče rat! Svjetski rat, kakav nije bio, nečuveni
rat, koji je sukobio narod sa narodom, kraljevstvo s
kraljevstvom, uistinu apokaliptičko polje kraja svijeta...
Onome, tko je pročitao prva dva dijela knjige jasan je tok
"Simbolične zmije",* , koja je 429. godine prije rođenja Krista,
krenula iz Jeruzalema da zgazi i uništi narode i zemaljska
plemena. Ovoj "zmiji", prije smaknuća njene glave sa repom,
1915. godine je ostala samo osma i posljednja etapa,
Konstantinopol.
I Konstantinopol je osvojen.
Još ranije, uoči svrgavanja i zatočenja padišaha i stupanja na
njegovo mjesto ogranka svjetske masonsko-židovske kagale†,
kojeg je predstavljao odbor "Jedinstvo i Progres" na čelu sa
šestoricom solunskih Židova, Menjšikov je u "Novom
Vremenu", kao glasnogovornik i mislilac prosječnog novinskog
čitatelja, ukazivao našoj pogibljenoj vlasti na veličanstvenu moć
Abdul-Hamida. Gdje je Abdul-Hamid?
Tko će sada garantirati da se ovo neće ostvariti, ako ne iduće
godine, onda u nekoj od nadolazećih, budućih godina?!
Ali, što na kraju krajeva, predstavlja taj simbol "Simbolične
zmije", koja daje nevjerojatnu snagu i vlast onome tko se u nju
uzda da pred našim očima blistavo pobjedi svijet?
- "Vellixila regis prodeunt inferni" - "znamenja gospodara
pakla se približavaju", tako je 1884. godine u svojoj enciklici
pisao Lav XIII, rimski papa, koji je upozoravao rimokatolički
svijet na opasnost od masonerije, koja se nadvila nad svijetom.
- "Da, da - odgovorio je na ove riječi "Vjesnik talijanskog
masonstva" - La Rivista della Massoneria Italiana (1884. god.,
str. 306): "Znamenja gospodara se približavaju, i nema svjesnog
čovjeka, koji voli svoju domovinu, koji ne bi stao pod ova

tiskano je u prosincu 1916. godine; dakle pred samu komunističku revoluciju

u Rusiji iz 1017. godine. - pr. prir.).
*
Rusko izdanje Moskva 2013. godine ovdje ima i ovaj tekst: по
утверждению "Протоколов" (prema "Protokolima") - pr. prir.
† Kagal (ili cahal) označava zajednicu ujedinjenu na nacionalnoj osnovi - pr.

pri.

148
znamenja, pod ovaj barjak framasonstva".
Jesu li "Simbolična zmija" i "gospodar pakla" jedno te isto
biće? Nije li "aždaja on", "drevna zmija", nije li pali sa Nebesa
Danica-Sotona, "otac laži", sam đavao, što se drznuo ustati
protiv Trojedinog Boga? Sastoji li se u tom strašnom i mrskom
imenu i u prisilnom i ne od svoje volje poklonjenju, velika tajna
masonstva, brižljivo čuvana od neposvećenih toliko vjekova?
Krije li se u toj tajni "velika tajna bezakonja" na koju je kršćane
svih vjekova upozorio Sveti Apostol Pavao, rekavši, da ona već
"djeluje, samo se neće svršiti do onog vremena, dok ga ne uzme
onaj koji zadržava", tj. prema tumačenju Svetih Otaca, dok se od
kršćanskih država ne oduzme blagodat Svetoga Duha i Bogom
darovana Samodržavna vlast Pomazanika Božjeg po obrascu
Nebeske hijerarhije?
Je li to on?
Naziva li njega framasonstvo "Veliki arhitekt" u svojim
ritualima, dokumentima i cijeloj svojoj literaturi?...
Pročitaj dalje i tada ćeš više saznati!

Veliki ahitekt68

Povratak sotone u kršćanski svijet

Pravoslavna Crkva, kanonski, sabornim pravilima,

zabranila je sinovima svojim bilo kakvo općenje sa masonima,
samim tim, kao da je stavila točku na masonsko pitanje i više se
njemu nije vraćala, smatrajući da je tema iscrpljena i zauvijek
razriješena. I Gospodin je zbog Pravoslavlja, prema svjedočenju
Svetog Serafima, milovao i i čuvao Crkvu Svoju svetu i narod
Svoj Bogonosni, sveto rusko carstvo pravoslavno od masonstva
i od ratobornog Izraela.
Pravoslavno crkveno učiteljstvo, zbog toga nije u toku niza
vjekova imalo potrebe okrenuti svoj mač protiv ovih iskonskih
neprijatelja Kršćanstva i zbog toga je šutjelo.
Šutjelo je i šute i danas crkveno-ruski pastiri i učitelji.

149
 Ali ne šute na Zapadu, gdje je otišla u shizmu, a kasnije i
herezu Rimokatolička crkva. Zbog odstupanja ona je lišena
zaštite i milosti Božje u onoj punoći kakvu je do sada imalo
Pravoslavlje, te je prisiljena stupiti u borbu protiv saveza
židovstva i masonstva i to od prvih napada ovih Kristovih
neprijatelja na Zapadnu Europu: protiv ratobornog Islama,
različitih židovskih hereza, luciferijanstva Templara*,
Reformacije i, na kraju, masonerije, - sveg ovog negodovanja
pakla protiv Trojedinog Boga, koje je izazvalo na borbu najbolje
predstavnike, elitu Zapadne Crkve, i stvorilo ogromnu literaturu
o ovom predmetu, u velikoj mjeri poučnu i za današnji trenutak
koji preživljava Rusija i Ruska Crkva.
U ovoj literaturi posebno mjesto pripada opširnom trudu
kanonika biskupije grada Lilla, doktora bogoslovije, monsinjora
Delassusa. Ovaj rad poznat je pod nazivom "Antikršćanska
zavjera. Masonski hram koji se podiže na ruševinama Katoličke
crkve". Zbog značaja ovoga rada u opće kršćanskom smislu i za
Pravoslavnu Rusku Crkvu, navest ću jedan kratak odlomak, koji
se odnosi na tajnu bezakonja, čijem sam razotkrivanju i
razobličivanju, koliko su mi dozvoljavale vlastite snage i
razumijevanje, posvetio svoje istraživanje.
Evo što kaže Delassus69:
"Da li iznad masona, glavnih vođa, koji se trude stvoriti
masonski hram, stoji još neki vrhovni naredbodavac koji
usmjerava tijek radova na rušenju starog religioznog i
društvenog poretka? Postoji li skriveni arhitekt ovog zdanja koje
se podiže na ruševinama staroga svijeta, postoji li inženjer-
graditelj ovoga hrama, koji se uzdiže na razvalinama kršćanske
Crkve?
U "Revue catholique des institutions et du droit", grof
d'Anthemare je apsolutno dokazao da više biće, pod čijim
pokroviteljstvom je velika francuska revolucija proglasila
"prava čovjeka", i spremala se uspostaviti "kult prirode", nije bio

*
Na žalost, moramo reći da sve ovo što Nilus piše o templarima, njihovu
navodnom sotonizmu i obožavanju idola Baphometa je potpuno pogrešno -
pr. prir.

150
ni prema zamislima glavnih tvoraca "Deklaracije" i nove
revolucije Bog, Njemu se klanja nebo i zemlja, već Sotona70.
"Vrhovno biće" ili "Veliki arhitekta", nazvan ovako na lažnom i
maglovitom jeziku masonskih loža, nije nitko drugi nego onaj
isti Sotona, sakriven od neposvećenih (profanih) da bi se
istovremeno sakrili tajni ciljevi masonske sekte. Ovome "bogu"
istinski "posvećenici" žele podignuti ovaj simbolički hram, pod
čijim svodovima namjeravaju objediniti cijeli svijet, povezati ga
jedinstvenom, univerzalnom religijom za cijeli svijet, pod
jedinstvenim žezlom za cijeli svijet. "Posvećeni" su radi svog
kulta već probali oteti naša svetišta. To su uradili theofilantropi
nakon što je Robespierre uspostavio ovaj kult. "Ukoliko", - tako
je rekao tada jedan od glavara sekte, - "ostavimo da postoje stari
hramovi, koji su u ime vjere podizani vjekovima, onda neka u
njih masonski trokut unese svečani duh svoga rituala, a svećenici
Sabora Božje Majke predaju svoje "crkvene domove pastirima
"Velikog Istoka".
Na drugom zasjedanju masonskog konventa (kongresa) brat
mason Blatin rekao je slijedeće: "u ovim zdanjima, koji su
vlašću svećenika kršćanskog kulta bili posvećivani religioznom
praznovjerju, mi smo možda pozvani da sa svoje strane
propovijedamo naše učenje, a umjesto pjevanja psalama klera,
koje se još uvijek čuje pod velikim svodovima i stupovima ovih
zdanja, mi ćemo čuti udare naših masonskih čekića, pljesak i
bučno odobravanje našega Reda"71.
Naredne, 1884. godine, 24. veljače, na novom masonskom
skupu, brat mason Mazzop, opunomoćenik lože "Prijatelji
nezavisnosti", ponovio je gore navedenu želju Blatina,
pozivajući se na njega, kao na autoriteta u masonstvu.
Možemo se uvjeriti, da ove riječi i govor nemaju ništa
zajedničko sa praznim hvalisanjem. Mi smo i danas svjedoci
napora masonske sekte, usmjerenih ka postizanju svog cilja:
naše crkve ne pripadaju više nama; nas još uvijek samo trpe, ali
kako će im to uskoro dosaditi, istjerat će nas sasvim iz crkava
naših i njih će jednog dana potpuno za nas zatvoriti.
U očekivanju toga dana, kad će sekta iskoristiti

151
najpovoljniji trenutak da osvoji naše crkve i preobrati ih u svoje
potrebe, ona vodi upornu i sistematsku pripremu umova za
ovakvu promjenu: ime Božje se postupno, ali sigurno potiskuje
iz upotrebe i zamjenjuje se proslavljanjem Sotone.72
Prvi dio ovog programa već se ispunjava i očigledan je:
Novi zakoni, pogotovo školski, usmjereni su k njegovom
izvršavanju. Što se tiče drugog dijela, njegovo izvođenje
zahtijeva veliki oprez, ali bez obzira na to ono se vrši sa
nepokolebljivom čvrstoćom. Poznat je odvratni pozdrav, koji je
sastavio Proudhon i posvetio Sotoni i jednako odvratan pozdrav
koji pripada stvaralaštvu Ernesta Renana. Jules Michelet je
prorokovao skoru pobjedu Sotone, a Kine je otvoreno izjavio da
bi on želio "kršćanstvo ugušiti u blatu", da bi na njegovo mjesto
postavio religiju Sotone.
I kult Sotone već se počinje pokazivati: masoni nazivaju
mjesta svog okupljanja hramovima, podižu u njima oltare, ukrasi
i znaci odličja na haljama masonskih predstavnika,
ceremonijalni obredi koje vrše... sve to ukazuje na postojanje
kulta, ali nikako kulta Boga, Njegovih Anđela i Njegovih
Svetaca.73
Sotonistička religija ima svoje "svete" himne, koje pjevaju
čak i izvan masonskih svetišta. Imaju i svoje tajne. Postoji
masonsko "krštenje", kojima se uvodi rođeno dijete u zvanje
"vučića"; postoji masonsko sahranjivanje, koje se naziva
"građansko"; takav je i masonski brak74. Časopis svjetskog
masonstva "La Chaine d'Union" ("Lanac Ujedinjenja"), svoj
broj od siječnja-veljače 1881. god., posvećuje obredima ovog
"misterija" za one koji to žele, a koje se vrši u masonskim
obiteljima.
Sotonistička religija ima i svoje naučnike. U časopisu "La
tribune Pedagogique", koji izdaju pedagozi radi
rasprostranjivanja u pedagoške sredine, o Sotoni se kaže ovo:
"Sotona je neprijatelj Katoličke Crkve i kao takav predmet
je simpatije mnogih".
"Sotona, ne samo što odriče bilo kakvu vjeru zasnovanu na
religiji, on je uz to onaj koji širi svako znanstveno znanje. U

152
mozgu mislioca on je duh istraživača, kritike, filozofskih
proučavanja, predstavnik saveza naučnog znanja sa filozofijom
u borbi protiv mračnjaštva.
"Sotona, osim toga, predstavlja prirodu i kao takav bori se
protiv crkvenog učenja. U mlade duše Sotona unosi sve ono što
je najslađe na svijetu: ljubavnu čežnju, plamen velikodušnih
strasti; i ako mi ljudi predstavljamo još uvijek kakvu-takvu
vrijednost to dugujemo samo njemu".
Ne treba ispuštati iz vida da ovaj pedagoški časopis, dok
diktira lekcije svojim nastavnicima, preko njih ih diktira i djeci.
Talijanski masoni su mnogo smjeliji od francuskih,
osnovali su u Anconi časopis pod nazivom "Lucifero" (Lucifer),
a u Livornu "L'Ateo" (Bezbožnik).
"Naš vođa je Sotona, ovo su objavili urednici obaju
izdavača u svojim programima. Osim toga, u utorak Siropusna
nedjelje*, 1882. god. drznuli su se izvesti Sotonu na scenu
kazališta "Vittorio Alfieri" u Torinu i tamo pjevali himne njemu
u čast, prinosili žrtve i palili tamjan, obavještavajući narod o
njegovom dolasku u "ognjenim kočijama" i o dolazećem
njegovom carstvu na cijeloj zemlji.
Poznata himna Sotoni, koju je ispjevao proslavljeni
talijanski pjesnik Giuseppe Carducci, izražava želju da od danas
paljenje tamjana i pjevanje himni bude prinošeno Sotoni, kao
"buntovniku protiv Boga"75.
22. lipnja na otkrivanju spomenika Mazziniju, nošen je u
procesiji crni barjak koji je bio ukrašen likom Lucifera. Poslije
ovakve predstave antiklerikalni genovski krug poslao je pismo u
časopis "L'Unità Cattolica" ("Katoličko jedinstvo") a koji se
izdaje u Torinu, u kojemu piše da barjake Sotone, kad dođe
odgovarajući trenutak treba istaknuti na svim crkvama u Italiji,
pogotovo na Vatikanu.
20. rujna u predgrađu te iste Genove, u San Fruttuosou, u
raskošnoj ceremoniji su nosili crne barjake sa izvezenim likom
Sotone-pobjednika. U novinama "L'Epoca" objavljeno je

*
Siropusna nedjelja je, kod pravoslavaca, jedan tjedan prije početka
Korizmenog posta - pr. prir.

153
sutradan sljedeće: "grakćite koliko hoćete, crne vrane na umoru!
Od sada će sva vaša prokletstva, sve vaše propovijedi, sve
legende vaše, sve će biti kao jeka u napuštenim pećinama:
"Sotona neće čekati da pobijedi na svakom polju".
Na saboru kardinala od 30. lipnja 1889. godine Lav XIII
bio je prisiljen objaviti protest protiv javnog postavljanja
Sotonine zastave u Rimu, što se dogodilo kad je civilna vlast
otkrivala spomenik razvratnom rapopu - redovniku Giordanu
Brunu.
Kad je odjeknuo taj papin protest "La Rivista della
Massoneria Italiana" ("Revija talijanske Masonerije") (tom
XVI., str. 356-357) ovako je reagirao tim povodom: "Papa reče:
"vexilla regis prodeunt inferni" ("znamenja kneza pakla se
približavaju"). Pa, što! Da, znamenja sada se približavaju i nema
svetog čovjeka koji voli svoju domovinu koji ne bi stao pod ovu
zastavu, pod ovaj barjak masonstva".
To isto masonsko glasilo je prethodno (tom X, str. 265)
objavilo slijedeće: "genije budućnosti, naš vlastiti bog, u nas
same polaže izdanke novoga zakona dobrote. Duša našega boga
odbacuje nužnost po kojoj radi socijalnog dobra treba osloboditi
čovjeka od njegove animalnosti (sic), jer socijalno dobro u
stvarnosti nije ništa drugo do posljedica čovjekove animalnosti
(sic). Danas, kad se ruši društveno zdanje neophodan je kamen
temeljac (trokutasti) i ovaj će kamen postaviti naš bog. I to ne
na nebesima, nego je kamenu ovom mjesto na zemlji.
"Priđite svi koji stradate i poklonite se Geniju - Obnovitelju,
podignite uvis svoja čela. Braćo moja masoni, dolazi on, Sotona
veliki"! Tako poziva u masone "La Rivista della Massoneria
Italiana".
Kult Sotone na ovaj način, kako mi to vidimo, zahtjeva
sveopće priznavanje.
U listopadu, 1905. godine, bogati Nijemac Hermann Menz,
koji se preselio u Sjedinjene Američke Države, podigao je na
svom imanju, nedaleko od New Yorka, kip Sotone. Bez
pijedestala on je visok pet metara. Ovaj kip predstavlja Lucifera
koji sjedi kao Pan, čučeći na stijeni i spreman da uskoči u svijet.

154
Glava mu je ukrašena sa dva klasična roga, a u ruci čvrsto steže
trozubac. Hermann Menz besplatno dijeli brošure u kojima
propovijeda svoju vjeru u "jedinog" đavla.
U New Yorku postoji klub pod nazivom "Thirteen" ("Klub
trinaest"). U ovom klubu je na svečanoj sjednici izabran Sotona
za doživotnog člana.
I u Francuskoj se javno proslavlja Sotona.
Bivši svećenik, opat Charbonnel, koji se je bavio okultnim
radnjama još u vrijeme dok je nosio svećeničku odoru, putovao
je u Lille kako bi govorio na skupu kojim je predsjedavao mason
Dobier i tamo u kućnoj kapeli redemptorista izgovorio
najgnusnije hule protiv Boga i slavio Sotonu.
Izvjesni J. Chicoyne, Kanađanin, na godišnjicu smrti
poznate anarhistkinje Louise Michel, ispričao je novinama
"Vérité de Québec" o tome što je 1880. godine vidio i čuo kod
nas u Francuskoj. Te godine "crvena deva", kako su zvali ovu
anarhistkinju, vraćala se u Francusku iz progonstva. 18. rujna
njoj u čast priređena je velika manifestacija. J. Chicoyne se
našao tu u društvu dvojice pariških novinara i jednim
Lukserburžaninom. U sali gdje se održavao skup bilo je oko pet
tisuća ljudi. Predsjedavao je Rochefort. Poznata rečenica Louis
Auguste Blanqui: "ni Dieu ni maître" - "ni Bog, ni gospodar"
poslužila je kao tema za najgnusniju erupciju riječi. "Najveći
uspjeh", piše J. Chicoyne, na ovom skupu pobrao je nekakav
maloumni apologet Lucifera. On je rekao: "kada bi mogli
prihvatiti kao istinitu legendu o palim anđelima, tada bi njihov
vođa zahtijevao obogotvorenje, zbog toga što se usprotivio
autoritetu. Moramo ga priznati za pokrovitelja svih boraca za
slobodu i emancipaciju".
- "Živio Sotona!", - viknuo je netko iz mase.
- "Živio Sotona!", - pet tisuća glasova prihvatilo je ovaj
poklič sa žarom i oduševljenjem, koje je graničilo s bezumljem.
"Vidjeti gomilu svijeta, izbezumljenu od gromoglasne hvale
palog anđela", piše J. Chicoyne, "bio je prizor koji nećemo često
vidjeti ni sresti".
Ali hvalospjevi su se i prije ovoga mraka čuli u akademskim

155
krugovima: njihovo glasilo "Journal des Débats" (u broju od 24.
travnja 1885. god.) tražilo je da se u novinskim stupcima obnovi
počast demonu: "Od svih stvorenja, koja su nekada bila predata
", - tako piše, - i u našem vijeku su oslobođena, najviše je koristi
od civilizacije i progresa, naravno, imao Sotona. Fanatično
srednjovjekovlje je od njega na svoj način i sebi na utjehu
napravilo zlu i bestidnu nakazu. Naš vijek, tako plodan u
rehabilitacijama svake vrste, našao je dovoljno razloga da
rehabilitira i ovog nesretnog revolucionara, koji se upustio,
željan djelovanja, u nepravilne poduhvate. Naša snishodljivost
prema Sotoni izazvana je još i time, što on nije tako zao, kao što
je bio prije, kad je kao duh-gubitnik, bio predmet velike mržnje
i straha. Očigledno je da je u naše vrijeme zlo postalo slabije,
nego što je bilo nekoć. U srednjovjekovlju je bilo dozvoljeno da
se prema njemu osjeća takva mržnja, jer je se živjelo u stalnom
prisustvu zla silnoga, naoružanoga, utvrđenoga iza snažnih
puškarnica. Nama, pak, koji njegujemo božansku iskru, ma gdje
da ona zasja, teško je bilo koga predavati bespovratnoj osudi iz
straha da pri tome ne osudimo makar i najmanji atom ljepote".
Ovo skretanje na stranu Sotone dolazi od masona.
Još prije Kristova Rođenja neki masoni su se počeli okretati
izučavanju obreda crne ili magijske Kabale, koja nije ništa drugo
do sama bit idolopoklonstva, religija i kult palih duhova,
demona. Učenje Kabale ukazuje na koji način se stupa u
neposredni kontakt sa njima. Mason Eliphas Lévi76, tvrdi da su
u "srednjem vijeku, najveći stručnjaci, učitelji i najvjerniji čuvari
tajne Kabale bili su uglavnom Židovi. Stoga nisu bez razloga
farizeji sa svojim sljedbenicima u Otkrivenju Od Spasitelja dva
puta nazvani "zbornica sotonistička", što je isto kao sinagoga ili
crkva đavla.
Masoni su, prema tome, svoju vjeru dobili od Židova, i ova
bi vjera po njihovom mišljenju jednom treba zamijeniti vjeru u
Gospodina našega Isusa Krista.
Poznati poznavalac masona i ratobornog masonstva,
Gougenot des Mousseaux piše: "istinske vođe masona nalaze se
u najtješnjem, najintimnijem jedinstvu sa ratobornim članovima

156
Židova, sa predstavnicima i učesnicima visoke Kabale. Ovo
potvrđuje i profesor magije, gore spomenuti Eliphas Lévi: "ovo
znanje, tj. poznavanje Kabale, naslijedili smo od kaldejaca-
sabejaca, potomaka Hama, koji su sa svoje strane, prema stavu
prihvaćenom u magijskoj nauci, naslijedili učenje od Kainovih
sinova.
"Židovska Kabala", - kaže episkop Meurin, - "predstavlja
filozofsku osnovu francuskog masonstva i ključ je za njegovo
razumijevanje"*.
Eliphas Lévi, t.j. Alphonse Louis Constant, čije smo riječi
citirali, dodaje uz ovo i slijedeće: "religiozni obredi svih
iluminata, Jakoba Böhmea, Swedenborg, Sent-Martena, - svi su
posuđeni iz Kabale. I sva druga masonska društva toj istoj
Kabali duguju u pogledu svojih tajni i simbola".
Isto mišljenje ima i katoličko glasilo "L'Osservatore
Romano", u kojem je 1. listopada 1893. godine objavljen članak
o masoneriji, gdje se kaže: "masonstvo je po svemu sotonističko:
po porijeklu, organizaciji, djelatnosti, ciljevima, sredstvima, po
svom statutu i upravljanju, jer se ono izjednačilo sa sotonizmom,
ali i više od toga, ono je velika snaga i glavna vojska sotonizma
u nastojanju da se izbriše sa lica zemlje Kristovo kraljevstvo i
zamijeni kraljevstvom đavla"77.
1888. godine neki Bossane, načelnik poštanske ispostave
iz Saint-Félicien u Ardècheu, istupio je iz članstva "Lože
prijatelja čovjeka", koja se nalazila u gradiću Annonay. Sa
rijetkom hrabrošću, on je inzistirao da njegovo istupanje iz
članstva postane poznato javnosti. Zbog toga je napisao
otvoreno pismo novinama "Courrier de Tournon", u kojemu
kaže: "dosadilo mi je zasjedati na skupovima u Annonay, Lionu,
Valenciji, Beču, Ženevi i Lozani i da ne budem ničemu
posvećen. Bez želje da se u većoj mjeri posvetim masoneriji, da

*
Rusko izdanje Moskva 2013. god. donosi ovdje ovu notu: "O tome usp.
trideset posljednjih stranica knjige Gougenot des Mousseaux: Židov:
židovstvo i judaizacija kršćanskog naroda." (О том же тридцать
последних страниц книги Гужено-де-Муссо: «Жид, жидовство и
иудеизация христианских народов».) - pr. prir.

157
ne bih bio vezan zakletvom, ipak sam uspio uspostaviti
komunikaciju sa osobama iz visoke masonske administracije,
gdje se nalaze osobe različitih nacionalnosti, i od njih saznao,
točnije, shvatio iz aluzija, da je kult masona zapravo kult
Sotone"78.
U nekim tajnim ložama obavlja se služba u čast Sotoni
gdje se precizno imitira katolička misa79. Jedan od najumnijih
masonskih pisaca Jean-Marie Ragon, koji se ozbiljno potrudio u
korist svoje sekte, izdao je 1844. godine pod pseudonimom Jean
Marie de V. knjigu pod naslovom "La Messe et ses mystères
comparés aux mystères anciens, ou Complément de la science
initiatique" ("Otajstvo mise u usporedbi sa drevnim misterijima
ili dopuna nauci prosvjećivanja"). Putem iskrivljivanja istine
ova knjiga govori da je porijeklo nekih dijelova mise posuđeno
iz drevnih misterija, sačuvavši ih u tajnim ložama, da je
porijeklo svih kršćanskih praznika od poganskih svetkovina,
svih molitvenih slova, obraćenih najsvetijem imenu Gospodina
Isusa kao i da su molitve Presvetoj Bogorodici, doslovno, da je
cijeli kršćanski obred, sastavljen od rituala i zaklinjanja, koji su
pratili poganske ceremonije. Opat M. J. Ribet u svojoj knjizi "La
Mystique Divine", tvrdi također da "između crnog sabata
masonerije i vještica nema bitne razlike i njihova je bit ista i
sastoji se od kulta Sotone, skrnavljenja svetinja i svakojakih
svetogrđa i bestidnosti".
Serge Basset, urednik novina "Le Figaro" jednom je
objavio u novinama da sumnja u postojanje đavolskih "crnih
misa" u tajnim masonskim ložama. Sutradan je dobio pismo,
koje je potpisao Bl. Ocagn, sa pozivom da u prvi četvrtak u 21
sat navečer sa revijom reviji "Mâtin", u rukama, dođe na trg
Saint-Sulpice. On je tako i uradio. Neka žena ga je uvukla u
kočiju i odvela na drugu obalu Siene, ali gdje, to on nije mogao
odrediti. Sve što se odigralo pred njegovim očima za vrijeme te
"crne mise" opisao je u reviji "Mâtin", u broju od 27. svibnja
1899. godine. Na nečemu, što je nalik na prijestolje, važno je
sjedila androgena koza, i pred njom je zbor muškaraca i žena
pjevao "gloria in profundis Satani" ("Slava

158
 Sl. 17. Papus. Portret slikara Giljona
Jedan od glavnih svećenika sotonizma

Sotoni u podzemlju pakla")… Služitelj crne mise obučen u

svećeničke halje počeo je izvoditi parodiju na misu. Za vrijeme
ovoga događaja, on je napravio pauzu, kao što to rade i svećenici
za vrijeme prave Mise, izgovorio je propovijed, u kojoj je rekao
da smo se "okupili ovdje radi uspostavljanja kraljevstva Sotone
velikoga, prekrasnoga i krotkoga Sotone. Ponižavajući Krista,
samim time mi rušimo Njegovu slavu i postavljamo velikog
izgnanika u nadmoćnom njegovom dostojanstvu. Nastupit će
dan, i knez svijeta ovoga, Sotona, naš vladar pobijedit će Krista
i primit će poklonjenje kao istinski Bog"... Poslije ove
propovijedi prinesena je "žrtva", sam vrh bestidnosti i užas
bogohuljenja, a nakon nje nastao je sveopći grijeh i razvrat, koji
je kulminirao prolijevanjem krvi80.* Kako se vidi iz izloženog,

*
Rusko izdanje Moskva 2013. god. ovdje donosi sljedeći tekst: "Kojem
društvu pripadaju oni ljudi koji su danas sklopili savez sa vragom? ovo

159
Sotona i danas još uvijek stremi da mu se kao bogu klanja cijeli
ljudski rod kojeg je nekada lukavstvom imao i potom izgubio.
"U svom si srcu govorio: ''Uspet ću se na nebesa, povrh
zvijezda Božjih prijestolje ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati
gori na krajnjem sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak
Višnjemu" (Iz, 14, 13-14) .
Od poganstva Sotona je dobio ono što je želio, ali kada
je došao Krist istjerao je kneza svijeta zemaljskoga. I od toga
doba Sotona ne prestaje da se svim silama trudi kako bi se

pitanje postavlja Huysmans u svojoj knjizi „Là-bas” ( Bezdan - „tamo

dolje”). - oni, reče - pripadaju višim redovima katoličke misije, javnih
ispovjednika, prelata, abessive (redovnica); U Rimu, gdje je sada središte
moderne magije - i najviši crkveni dostojanstvenici. Što se tiče svjetovne
strane, onda se regrutiraju među bogatim klasama. Sve to objašnjava zašto je
tako marljivo i brzo ugašen svaki skandal ove vrste, kada to dođe u ruke
policije... Sotonističke zajednice danas su podložne duhovnoj devastaciji
Starog i Novog Svijeta. Sotonizam također ima svoju vlastitu organizaciju
kao religija, kojom upravljaju odbori, pododbori - jednom riječju, nešto poput
papinske kurije, kojoj se pokoravaju Amerika i Europa. Najznačajnija od tih
zajednica je Društvo ponovnih teurista-optimata (Re-Theurgists-Optimates)
osnovano 1855. godine. Njegov je cilj rušenje starog društva i izgradnja
novog društva na njegovim ruševinama, s Re-Theurgistima kao visokim
svećenicima. Sjedište ovog društva bilo je u Americi. Na čelu mu je bio nekad
poznati američki pisac i pjesnik Longfellow, koji je sebe nazivao "velikim
svećenikom Novog Magijskog Summonera ". Ovo je društvo imalo
podružnice u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Rusiji, Austriji, i čak u Turskoj.
Trenutno je ovo društvo ili potpuno napustilo scenu, završavajući svoje
postojanje ili je promijenilo naziv, uzevši jedan novi naziv, a kao svoj cilj
postavio je izbor takvog anti-pape koji bi mogao postati pravi antikrist-
devastator (Huysmans, poznati francuski pisac. Kršteni Židov koji se u
jednom trenutku prepustio kultu sotone, a zatim se u svom romanu Là-bas
iskreno pokajao i osuđivao tajne ovog kulta. Umro je kao redovnik trapist u
jednom od osamljenih katoličkih samostana (trapista) u planinama sjeverne
Španjolske. Svoje teške umiruće patnje podnosio je s izuzetnom hrabrošću i
strpljenjem, pobožno gledajući u njima iskupljenje za strašni grijeh svoje
mladosti. Umro je u naponu života istinski kršćanin (usp. izdanje Moskva
2013., str. 390-392.) NB - Huysmans je umro u Parizu 1907. god, a prije toga
je postao benediktinski oblat u benediktinskoj opatiji Ligugé, u regiji Poitiers
- pr. prir.)

160
ponovo vratio u svijet, odakle je prognan, koristeći za ovaj cilj,
bogootpadništvo masona. Prvobitno, vrata mu je otvorio
praroditeljski grijeh Adama, drugi put otpadništvo od Krista
Spasitelja, beščašće i naša izdaja Boga. U naše dane, zbog naše
krivice, bjesovska vojska postaje u svijetu sve mnogobrojnija i
silnija, nego ikada ranije nakon Golgotske Žrtve, jer je pozvan
iz bezdana sotonskim krikom Voltairea, koji su toliko puta
kasnije ponavljali u masonskim ložama81.

Gnosticizam kao jedna od etapa stvaranja Sotone

Sotonu, kojega Križ Gospodnji izagna iz svijeta, danas

prizivaju naši suvremenici i stupaju u njega, ne samo da bi
iskušavali pojedine duše, već i da bi ponovo zadobili vlast nad
ljudskim rodom, uspostavili svoje carstvo. Sva tajna udruženja,
koja u velikom broju prekrivaju svaki kutak zemlje, nadahnuta
su Sotonom i radom na iskorjenjivanju kršćanske vjere. Svi
njihovi napori usmjereni su na rušenje njenog kostura, dogmi,
svega onog svečanog, što čini njenu osnovu, kao Božanskog
Otkrivenja. Ali postoje i druga društva koja nisu nikla tako
davno; njihov cilj nije samo rušenje, već i stvaranje, obnavljanje
i uspostavljanje kulta i religije sotonine, čistog luciferijanstva,
koji se otkrivaju samo posvećenima i skriveni su od profanog
svijeta.
Religija Sotone su gnosticizam i spiritizam.
M. Georg Bois, odvjetnik pri Pariškoj sudskoj komori piše
sljedeće: "Framasonstvo nije ništa drugo do najvulgarniji čin
inicijacije (posvećenja) u suvremenom društvu. Ali postoji
inicijacija tajnija i dublja, i vrbovanje u nju vrši se sa mnogo više
opreznosti. Ako su vam oči otvorene, posvećeni ste u ono što se,
da se tako izrazimo, neslužbeno događa u bijelome svijetu, onda
se od vas ne mogu baš uvijek sakriti mnogobrojni tragovi
kultnog demonizma, koji se i ne pokušava prikriti tajnom. U
svom predgovoru za knjigu Jules Boisa "Le satanisme et la
magie" ("Sotonizam i magija") Huyssmans kaže: "ti ljudi, koje

161
srećete na ulicama, koji se ni po čemu posebno ne razlikuju od
ostalog svijeta, ovi ljudi se potpuno i cjelokupno predaju
prakticiranju crne magije i općenju s duhovima tame s jednim
ciljem da čine zlo radi zla".
Isti ovaj Huyssmans, priopćavajući o čestim krađama
hostija za Svetu Pričest, postavlja pitanje: "kome su potrebna
ova čudovišna zlodjela; tko koristi njihove plodove? Da li ih
koriste pojedina lica ili demonska društva? Sa kim ovdje imamo
posla, sa sotonistima ili sa luciferijancima?"82. I Huyssmans je
sklon tome da krađu hostija pripiše sekti luciferijanaca ili
"paladista", "koja", - tvrdi on, - "je obuhvatila cijeli Stari i Novi
Svijet, koji ima svog "antipapu" sa svojom kurijom i koji ima
jedan jedini cilj - uništavanje kršćanstva u cijelosti i
pripremanje kraljevstva antikrista".
Ovdje je usput potrebno primijetiti da poglavari različitih
sekti, o kojima ćemo govoriti u daljem tekstu ove knjige,
pripadaju framasonstvu i imaju različiti stupanj posvećenja, u
skladu sa značajem i utjecajem sekte kojom rukovode u
antikršćanskoj svesvjetskoj zavjeri. Što je sekta utjecajnija, to je
stupanj posvećenja njenih vođa viši. Od onog vremena, kad se
masonerija "Velikog Istoka Francuske" uvjerila da je otkrivena,
da su i njena organizacija i njena djelovanja poznata društvu,
pogotovo od onog trenutka kad je stupila u arenu otvorene
političke i socijalne borbe, od toga samog vremena, iza nje, da
kažemo u drugoj liniji borbe, formirano je masonstvo još tajnije,
nego što je bio "Veliki Orijent", i u njemu se ponovo počeo
štovati kult templara, albigenza, katara, gnostika i ostalih. Ovaj
kult nije bespredmetan i njegovi obredi nisu lišeni unutrašnjeg
smisla:
Ovo je religija đavla i najstrašnija opasnost za suvremeni
svijet i društvo.
Masonstvo se dijeli na nekoliko ogranaka; to su ogranci
Kabalista, Teozofa, Martinista, Okultista i Luciferijanaca
Paladista. Ali postoji i ogranak istog tog masonstva gdje spadaju
spiritisti, koji su najrašireniji u svijetu i imaju najveći broj
sljedbenika. Poznavalac različitih sekti, Jules Boisa, tvrdi da

162
ukupan broj njihovih sljedbenika premašuje broj Židova i
protestanata uzetih zajedno. "U svakom", - kaže on, - "gradu
Belgije, Francuske, Italije, Nizozemske, Engleske (govorim
samo o europskim zemljama, koje sam sa ovim ciljem posjetio)
postoje grupe spiritista, gdje su posebno izdvojena izabrana
društva okultista, martinista i teozofa".
Okultizam se ne može točno definirati. O njemu se može
reći samo to da je on neki filozofski sustav, koji se pridržava
tajni i izražava, izvana gledano, kroz simbole. Magija je kćer
okultizma. Okultisti i magi pribjegavaju nekoj metodi djelovanja
radi općenja sa nekakvim "okultnim silama". U ovakva društva
omladinu vuče radoznalost, želja da dožive to iskustvo, koje će
im, po njihovom mišljenju "otkriti nepoznate prirodne sile".
Mladima se sugerira da postoji neka "privlačna snaga", koja
ljudima, na izvjesnom stupnju savršenstva, pomaže razviti
prirodna osjećanja i na ovaj način proširiti prirodni horizont do
beskonačnosti. Kad unutrašnja snaga čovjeka eksplodira na
ukazani način, tad će mu, navodno, priroda otkriti svoju skrivenu
energiju, i smrtni čovjek više neće vidjeti smrti, jer je njegova
noga stupila na božanski put,
Teozofija, okultizam, martinizam i ostalo, sve je to u biti,
različit oblik drevnog gnosticizma iz vremena prva dva-tri
stoljeća kršćanske ere, koji su osnovali masoni s ciljem da uguše
kršćanstvo još dok je bilo u koljevci. U Francuskoj je gnosis
rehabilitirao i obnovio Julies Doinel 1890. godine, koji se
kasnije ipak odrekao svojih zabluda i obratio se na put kršćanske
vjere sa jasno iskazanim znakovima čisto srdačnog pokajanja.
U naše vrijeme gnosticizam ima svoju organizaciju, sa
jasnom hijerarhijskom podjelom, ima svoju doktrinu,
obnovljenu iz drevnog gnosisa. Postoji i gnostička literatura u
vidu dva "Pregleda" [revije]: 1) "La Gnose", mjesečni pregled
ezoterijskih znanja. Ovo je glasilo grupe gnostika, kojom
rukovodi izvjesni doktor Fabro des Essarts, koji se izdaje za
nasljednika umrlog Doinelija. On sebe naziva Sinezije
arhiepiskop pariški i episkop Montségur-a. 2) Drugi pregled se
naziva "Le Réveil gnostique" ("Gnostički preporod") i izlazi dva

163
puta mjesečno. Ovo je glasilo doktora Jean Bricaud - a, koji sebe
naziva "Njegovo blaženstvo Ivan II, vrhovni patrijarh".
Uredništvo ovih novina nalazi se u Lionu. Većina inicijatora
ovog gnostičkog pokreta su upravo stanovnici Liona. Oni su
osnovali nekoliko izdavačkih kuća i prodavaonica radi
propagiranja svoje literature, kao i one koja je po svom duhu
slična gnosticizmu, u biti radi ponovnog izdavanja djela drevnih
heretika.
Da bi bio primljen u sektu, potrebno je vjerovati u dvije
osnovne dogme obnovljenog gnozisa: vjerovati u emanaciju83 i
vjerovati u spasenje putem znanja (Γνοσις). Dogma emanacije
suprotstavljena je dogmi Boga-Tvorca; dogma spasenja putem
znanja suprotstavljena je dogmi spasenja putem vjere. Ulazak u
Gnostičku sektu putem rukopolaganja vrši gnostički svećenik.
Onaj tko dobije ovo "rukopolaganje" naziva se "pneumatik", t.j.
duhonosilac. Sljedeći, drugi stupanj posvećenja naziva se
"đakonat", a treći "episkopat". Episkop se bira na skupu vjernika
i đakona. Zatim izbor odobrava "Visoki Sinod", kojeg čine svi
episkopi i sve "Sofije" (žene, posvećene u tajne gnozisa).
Predsjednik ovog "Sinoda" je gnostički "patrijarh", privremena
glava gnostičke crkve. Duhovni i nebeski vođa ove crkve je
"Sofija", "Premudrost", što za onog tko je štuje i razumije, nije
nitko drugi do Lucifer.
Episkop, poslije izbora, prima svoje ovlasti putem
sakramenta posvećenja. Svaki episkop upravlja svojom
biskupijom, koja se sastoji od nekoliko skupina pastve i svaka
od njih ima za vođu đakona i đakonisu. Zvanje "patrijarha"
jednako je tituli vrhovnih masonskih vođa, koju oni kao takvo
priznaju. Gnostici imaju svoj kult koji nije korisno opisivati.
Dovoljno je reći da je gnostičko bogosluženje potpuno nadojeno
kršćanskom liturgijom, gdje se svako sveto pjevanje vezano za
Boga, ovdje svodi na obraćanje Luciferu. Obredi kršćanskog
bogoslužja, koje primjenjuju gnostici, prilagođeni su
valentinovskoj dogmi84. Odora gnostičkog svećenika veoma
sliči odijevanju katoličkih svećenika.
Teozofija smatra sebe za bit svih religija, kako prošlih, tako

164
sadašnjih i budućih. Njezin centar se nalazi u Londonu. Ovo
učenje se postupno proširilo po cijelom svijetu i postoji u Indiji,
Austriji, Novom Zelandu i u Sjedinjenim Američkim Državama,
na Antilima, u Engleskoj i Francuskoj85. Francusko odjeljenje
sekte teozofa, nalazi se u Parizu, u ulici rue de la Bourdonnais
br. 59. Ono ima dvadeset i pet pododjeljenja i nekoliko aktivnih
centara. Francuski teozofi izdaju i "Bulletein de la section
française de la société théosophique"86.
U svibnju 1907. godine, Chacornac je sazvao kongres
okultista u Parizu u amfiteatru "Grand Hótel des sociététes
savantes". Na kongresu su istaknute slijedeće želje:
1) Da administracija i predstavnici javnosti pomažu primjenu
psihoterapije prilikom odgajanja djece i kriminalaca svih
kategorija.
2) Da se u svim gradovima okultistima omoguće javni satovi i
pravo da organiziraju pretplatu i skupljaju doprinose za
izgradnju okultnih biblioteka.
3) Da se izgradi informativni biro za okultizam, gdje bi bilo
koncentrirano izvođenje eksperimenata i gdje bi se vršila
registracija zločina, koje vrše religiozni fanatici.87
Na tom istom kongresu je odlučeno da se sva okultna
bratstva i pojedinačno sami okultisti, obavežu da propagiraju u
narodu zakone "mira i višeg saznanja", radi toga da bi ovi zakoni
ušli u osnovu evolucije ljudskog društva i poveli ga socijalnom
idealu Progresa i Bratstva.
Tri godine prije reorganizacije gnoze doktor, pod
pseudonimom Papus (pravo ime mu je bilo Gérard Anaclet
Vincent Encausse) Gerard-Anaclet vincent Encausse) obnovio
je i martinizam. Ovaj Papus jedan je od najopasnijih
luciferanijanaca našega vijeka. Martinizam je osnovao 1754.
godine portugalski Židov, Martinez de Pasqually. Njegov prvi
sljedbenik i učenik bio je Louis Claude de Saint-Martin. Ova
sekta na ovaj način ima dvostruki razlog da se naziva
martinizmom.
Martinizam vuče porijeklo neposredno od židovske kabale i
imao je istaknutu ulogu u svim užasima Revolucije. Danas je on

165
vezna karika između većine grupa okultista i gnoza bez njegove
pomoći ne bi mogla izaći iz područja teorije i postići realizaciju
na sadašnjoj razini. Doživotni veliki majstor martinizma je taj
isti Papus, njemu pripada i predsjedavanje na vrhovnom savjetu
martinista, koji se sastoji od stalnih doživotnih članova. Pod
rukovodstvom Papusa obrazovani mladi svijet, željan
prosvjećenja, prolazi tečaj magijskih znanosti i neki od njih i
sami postaju učitelji, dobivajući titulu maga. Papus je otvorio
put za kolosalno djelo osnivanja ezoterijskih grupa po cijelome
svijetu, koje su se danas proširile u čitavom civiliziranom svijetu
i služe kao rasadnik viših Luciferovih služitelja. Papus uređuje i
izdaje mjesečni časopis pod nazivom "Hiram"88.
On je osnovao Institut viših geometrijskih znanosti čiji
tečajevi traju tri godine i nakon završetka tečaja polaznici
dobivaju diplomu. U ovom Institutu nikad nema manje od 150
učenika.
Martinizam ima tri stupnja. Njegovu snagu čini sustav
posvećenja, po kojemu, onaj koji posvećuje, može biti poznat
samo dvjema osobama: onome, tko ga je posvetio i onome koga
on sam posvećuje. Ovim sustavom se učvršćuje takozvani "lanac
šutnje", toliko neophodan okultističkim društvima. Čak u
njedrima masonskih loža i onih loža, koje od njih zavise, tj. u
svim tajnim udruženjima, mnogi od članova mogu poznavati
samo veoma mali broj osoba, to jest samo nekoga od svoje
subraće. Jedino posvećeni ima obavezu ne samo poznavati, već
nikada ispuštati iz vida svog posvećenija.
Ali, osim ova tri stupnja, kod Martinima postoji još nešto
što se može nazvati država u državi, nešto između stupnja i reda.
Posvećeni u ovo nazivaju se "Rozenkrojceri" i brzo se množe u
pariškom svijetu među visokim društvom, ima ih u časopisima,
novinama, otvarajući martinizmu pristup posvuda, pogotovo na
sveučilištu, gdje on postaje punovlasni gazda.89 Poznato je
društvo, koje sebe naziva "Fréres rosicruciens de la Rosace"90.
Mjesečni časopis koji je glasnik ovoga društva, osnovan je 25.
listopada 1906. godine pod nazivom "Les Entretiens idéalistes".
Ovaj časopis se otvoreno izjasnio kao katolički, pa čak i to da

166
ratuje protiv modernizma. Međutim, dovoljno je pročitati glavne
članke, pogotovo članke urednika Paul Vulliauda, kakao bi se
uvjerili da se ovdje radi o propovijedanju neognostika i
teozofa91. Danas, uostalom, ovaj časopis ne skriva svoje
simpatije prema okultizmu i objavljuje da će svojim čitateljima
besplatno slati opširne kataloge vezane za okultna učenja.
Veliki broj katolika već je potpao pod sablazan tvrdnje, koja
se pojavila negdje krajem XVIII. stoljeća od strane jednog od
glavara masonerije, Weishaupta, da "sve religije, bez izuzetka,
uključujući i kršćansku, sadrže u sebi ezoterijska učenja" i "da
će uskoro, tajno učenje Isusa Krista, koje danas nije poznato
Crkvi, biti objavljeno svijetu i da će čovječanstvo biti posvećeno
u istinsku mudrost u gnozu i pripremiti se za istinsko
katoličanstvo, za jedinstvenu općesvjetsku religiju.
Dovoljno je pročitati broj časopisa "Le Réveil gnostique" za
siječanj-veljaču 1910. godine, pa da se uvjerimo s kakvom
snagom gnostici i svi slični odstupnici, očekuju i predviđaju da
uskoro dolazi novi "Zlatni vijek". Ove bezumne nade, koje su
kroz tisuće sektaških izdanja posijani među narodima i mogu
objasniti nekažnjivost socijalističkih vođa, koji obećavaju
reforme, koje nisu ništa drugo doli jednostavne iluzije. Masa
svijeta, pod utjecajem takvih izdanja, nejasno vjeruje u nastanak
novog, navodno, mesijanskog uređenja i u napretku demokracije
vidi novu zoru postignutog rajskog blaženstva92.
Tako je snažna poluga, koju je svojim rukama Sotona
podmetnuo kršćanskom društvu preko gore navedenih
organizacija, koje smo mi zabilježili.
Sada ćemo pogledati spiritiste.

Spiritizam kao jedna od etapa stvaranja Sotone

Iz gore navedenog, jasno je da u naše vrijeme Sotona ima i
svoju okultnu crkvu, svoje društvo vjernika, svoje obrede, svoju
liturgiju, doslovno, potpuno služenje đavlu, nalik na Bogoslužje,
ali je u svemu od njega suprotno. Ovu činjenicu teško je osporiti.
Snaga i utjecaj Sotone nad sinovima protivljenja i pogibelji, od
kojih su većina spiritisti, je ogromna, samo ukoliko nisu

167
ograničeni; spiritisti po svojim osnovnim dogmama pripadaju
gnozi.
Spiritizam je poznat od davnina: njegova djelatnost
postojala je u svim vremenima i u svim zemljama. Posebno je
snažno djelovao u vrijeme poganstva. Ciceron piše93 da se
njegov prijatelj Apija, obraćao mrtvima i da je za njega to bila
uobičajena radnja. Također, tu nedaleko od Arpina, na
Avernskom jezeru, čitamo kod Cicerona, pojavljuje se iz dubine
tame prizvana sjena umrlih na kojima se još nije skorila krv.
Proroštva mrtvih nalazila su se posvuda: njima su se
obraćali i od njih su tražili odgovore i u Tesportiji na obalama
Aherona, u Arkadiji, Figaleji, na Tonarskom rtu, u Herakleji na
Pontu, u Kumahu. Nije samo običan svijet vjerovao
proročanstvima, već i sama intelektualna elita toga vremena.
Perijandar, jedan od sedam mudraca, zapovjedio je najprije da
zakolju njegovu ženu, a potom je od nje tražio savjet prizivajući
njenu sjenu"94. Pauzanije je sam prizvao dušu djevojke koju je
ubio95. Sa svoje strane, starješine u Sparti prisiljavale su
Tesalijske nekromante da prizivaju dušu Pauzanije96. Tiberije je
Livija Druza smaknuo zbog vrijeđanja veličanstva dok je
prizivao duše umrlih. Apion - gramatičar je prizivao sjenu
Homerovu, da bi od nje saznao stvari o svojoj domovini i svojoj
rodbini97.
Slična prizivanja duhova vršili su u srednjem vijeku vješci i
vještice. Danas je bavljenje spiritizmom uzelo takav mah i
njegov značaj je toliki, da ne možemo, a da ne strahujemo i
budemo zabrinuti.
Spiritizam, prema definiciji samih spiritista je sustav
natprirodnih odnosa ljudi sa čistim duhovima Prema tvrdnjama
sljedbenika, spiritizam posjeduje samo njemu poznat način da
prekorači granicu koja dijeli carstvo ovoga svijeta od carstva
čistih duhova, i cijeli sustav spiritizma zasniva se na manje-više
uspješnoj kombinatorici nekih od ovih načina.
Nesumnjivo da ima veliki broj slučajeva prijevare ili
zablude prilikom vršenja spiritističkih seansi, ali su i
mnogobrojne i činjenice, specifične zbog svog natprirodnog

168
karaktera, i ove činjenice su do te mjere detaljno izučavane, da
ne podliježu nikakvoj sumnji. Istraživači se prema ovim
činjenicama odnose dvojako: sa jedne strane pokušavaju ih
otprilike smjestiti u usku područje koja ima znanstveni karakter,
sa druge, u cijelosti ih negiraju, smatrajući da se radi o
šarlatanstvu i trikovima. Nema sumnje da prilikom spiritističkih
seansi postoji prijevara, ali, kako kaže doktor Grasset, pogrešno
je tvrditi kako svi mediji pribjegavaju obmani, i da će mediji,
koji su jednom otkriveni kako varaju, obavezno varati i u svim
drugim prilikama. Sa druge strane, spiritistički fenomeni ne
mogu biti izvedeni svaki put po želji i volji onoga tko ih vrši, te
zbog toga ne mogu biti predmet znanstvenog izučavanja.
Drugim riječima, prilikom provjere na njih se ne mogu
primijeniti precizne znanstvene metode. Prije svega, za
spiritistički eksperiment je neophodan medij98. Međutim, čak i
ako postoji medij, eksperiment ne mora uvijek uspjeti, jer postoji
određena tajna u samoj osnovi eksperimenta, od koje zavise
mnogobrojni uspjesi ili neuspjesi prilikom izvođenja. "Fenomen
spiritizma", kaže Maxwel, "ne podliježe disciplini". Charles
Richet kaže da "takva neodređenost i slučajnost rezultata
prilikom izvođenja eksperimenata u jednakim uvjetima, čini da
sam spiritizam, kao i slučajnost, biva nesvodiv na znanstvenu
definiciju".
Dakle, između pojava u fizičkom svijetu i spiritizma leži
apsolutno nepremostiva granica: prvi se ostvaruju snagama
prirode ili samostalno, ili kao rezultat ljudskog djelovanja na
njih; čovjek im zapovijeda i u isto vrijeme im se podčinjava,
drugim riječima, čovjek postiže da se ove sile ispolje pomoću
metoda koje su posuđene iz same prirode. Na primjer, čovjek
izučava svojstva pare, elektrike, i koristi ih za svoje potrebe uz
uvjet, doduše, da precizno prati zakone koji upravljaju ovim
silama i koje čovjek koristi prema svojim potrebama.
Ovo je područje znanosti, područje fizike.
Ali, kad čovjek samo jednim dodirom stola, čak više od toga,
samo na osnovu unutrašnje želje, izazove nevidljivu pojavu
nekoga bića i čak komunicira sa njim, kao sa bićem razumnim i

169
slobodnim, koje je osim toga, nevidljivo i pogađa njegove želje
i misli, onda postaje jasno, da ovdje imamo posla sa duhovima.
Jeanniard du Dot piše, da su se u nekom mjestu u
unutrašnjosti, okupila petorica biskupa radi zajedničkog
razmatranja nekih pitanja vezanih za crkveno učiteljstvo i
crkveno pravo. To je bilo 1849. godine. Želeći da se uvjere u
istinitost fenomena stolova koji se okreću, oni su zajednički
organizirali spiritističku seansu. Kada se stol zavrtio, biskupi su
na njega stavili misal i krunicu. Misal i krunica su s velikom
žestinom bačeni sa stola, a sam mjesni biskup je izguran iz
prostorije.
Po svim znacima, Sotona u naše dane želi više nego ikada
ranije, da se objavi svijetu, ali ne sa onom prostotom kao prije,
već pod zaštitom znanosti: tisuće učenih matematičara, fizičara,
kemičara i ostalih služitelja znanosti i znanja, bacili su se u
okultizam, sa ciljem da ga podvrgnu svojim eksperimentima i
saznaju njegove zakone.
Manifestacija spiritizma po Božjem dopuštenju prvi put je
u naše vrijeme obnovljena u Americi 1847. godine. Te godine
knez tame je otkrio čitav spektar načina na koji se pojavljivao,
mada posljednju riječ nije rekao, na osnovu koje je suđeno da se
proširi po cijelome svijetu. Prvi put se pojavio u obitelji
izvjesnog Foxa, koji je sa svojom obitelji živio u malenom selu
Hiderwil, u državi New York. Obitelj je posjetio nekakav duh,
koji je svoju pojavu objavio tajanstvenim kuckanjem po kući. U
početku su Foxovi bili začuđeni, pa čak i uplašeni, ali je zatim
radoznalost nadjačala strah i Foxovi su se potrudili da stupe u
komunikaciju sa onim, tko je proizvodio ove zvuke. Kao
odgovor na kucanje, mlade djevojke iz porodice su počele
pucketati prstima, a nečiji prsti su na ovo odgovorili također
pucketanjem. Tako je ovom metodom uspostavljeno općenje sa
nekim bićem, za koje se ispostavilo da je razumno. Poslije
ovoga, porodica Fox se preselila u Rochester; duh je krenuo za
njima i u ovom gradu našao mnogo šire polje za obavljanje svoje
djelatnosti, širi krug svjedoka, koji su načas postali njegovi
apostoli, tim prije, što je, ne napuštajući Foksove, on krenuo za

170
njima i u njihova mjesta stanovanja, samim tim šireći sve više i
više svoju djelatnost.
1853. godine, u Americi je već petsto tisuća ljudi stalno
komuniciralo sa "dušama umrlih", također i međusobno putem
dvanaest časopisa i novina. Prema proračunu Babineta, samo u
Americi, prije nekoliko godina bilo je 60 tisuća medija, a Emma
Harding-Button je u istoj toj Americi 1855. godine navela 12
milijuna sljedbenika spiritizma. Nešto kasnije, sudac Edmunds,
senator i predsjednik Komore Države New York, otkrio je još
oko 3 milijuna novih ispovjednika ovog lažnog učenja.
A koliko ih danas ima u svijetu?
"Nevjerojatna popularnost spiritizma", - kaže Jules Boisa99,
- "proizilazi iz opće dostupnosti njegovih čuda: sve je u njima
neobično jednostavno i dostupno, pa dakle, i običnim narodnim
masama. Bog spiritizma je bog za svakoga, taman je svakome:
bog je demokrata!".
Spiritisti imaju svoje međunarodne kongrese. Oni su se
održali 1884. godine u Bruxellesu, 1886. godine u Barceloni, a
1899. godine u Parizu. Ovaj posljednji iz 1889. godine,
povodom proslave stogodišnjice francuske revolucije, okupio se
u "Velikom Istoku Francuske", čime je objavio tajne odnose
između masona, Židova-talmudista i Sotone. Na ovom
jubilarnom kongresu bilo je prisutno 500 članova.
Na kongresu iz 1900. godine čiji je inicijator bio opat-
spiritist Iulio, pozvani su "svi katolici Starog i Novog Svijeta,
svjetovna i svećenička lica, svi koji ne mogu biti ravnodušni
prema obnavljanju na znanstvenoj osnovi onoga, što će povesti
čovječanstvo ka slavnom konačnom cilju, koje mu je ukazao
Božanski Učitelj (?)100.
"Sjednica kongresa", kaže Durville, "održavala se u
prostorijama društva "Zemljoradnici Francuske" kojoj je
prisustvovao veliki broj hipnotizera, magnetista, spiritista,
hermetičara, teozofa i nezavisnih spiritualista, koji su došli
prisustvovati kongresu kao predstavnici udruženja i grupa sa
svih strana svijeta. Na ovom internacionalnom kongresu
spiritisti su u glavnim crtama izložili osnove svoje religije.

171
 Denis, koji je već jedanput predsjedavao kongresu iz
1889. godine, ponovo je izabran za predsjednika i na kongresu
iz 1900. godine. Zauzevši predsjedničko mjesto, Denis se
obratio kongresu ovim govorom: "na kongresu iz 1899 godine,
kaže on, "pred spiritizmom su se nalazile mnogobrojne prepreke
i nadolazeći pokret još uvijek nije bio na sigurnim nogama.
Danas je broj njegovih pristalica toliko narastao, da se za njega
interesira i javnost i tisak. Sljedbenici našeg učenja pripadaju
svijetu nauke, nalaze se u najvišim društvenim sferama. Okultne
sile i same djeluju i ljudsku djelatnost podržavaju u pravcu koji
žele... Poslije perioda propagiranja i širenja našeg učenja, pred
njim je danas period unutrašnje organizacije. Nastao je sat,
ispunjen nadama i obećanjima: narodne mase su tihim radom
misli dovedene u stanje uznemirenosti, um i savjest okrenuti su
potrazi za novim idealima. Spiritizam je taj snažni zametak, koji
će tokom svog razvoja dovesti do promjene zakona, ideja i
društvenih snaga. Spiritizam je pozvan da prepravi znanost i ne
samo znanost, već i sve religije; njegov utjecaj će biti moćan i u
području socijalne ekonomije i u društvenom životu. Nema te
sile, koja bi mogla zaustaviti spiritizam na njegovom putu, jer je
on prodro u um i srce milijuna ljudi".
Ovako govore vođe spiritizma. Njihove riječi nisu samo
pusta hvalisavost.
Dakle, zemlja je prekrivena spiritistima. Mogu se naći na
svakom mjestu, na svim kontinentima. Oni prodiru u svaku
sredinu, svuda pomažući i podržavajući svako sotonino
djelovanje. Gnozis je našao svoje prozelite među spiritistima iz
redova inteligencije, književnika, slobodnih profesija, na kraju,
i među onima koji pripadaju visokim društvenim slojevima.101
Spiritisti u cilju propagiranja svog učenja, uglavnom
računaju na žene. U svom referatu koji je pročitao na
generalnom, zaključnom zasjedanju kongresa iz 1900. godine,
koji je sjedinio sve škole, doktor Papus je rekao: "za uspjeh naših
kongresa posebno su zaslužne žene: ne govore uzalud, da je
onome iza koga stoji žena, osigurana pobjeda. To njihov, ženski,
apostolski trud u pauzama između kongresa priprema za

172
uspješnost naših skupova. Kao neumorne pčele, tako i one lete
sa cvijeta na cvijet skupljajući med istine. Nećemo biti
nezahvalni i moramo reći da su žene zaslužne za uspjeh
spiritualističkih ideja u svim društvenim slojevima".
Na ovaj način, obrazuje se u svim zemljama nova crkva sa
novim kultom nove religije, sa ciljem da se duhovno vodstvo u
svijetu otme iz ruku Kristove Crkve i preda vlasti duhova, koji
pripremaju svom gazdi Luciferu put ka svjetskom carstvu na
zemlji. "Pomoću spiritizma", - govorio je na kongresu iz 1900.
godine Beversluis, - "kršćanstvo (ali ne službeno kršćanstvo) će
dostići svoje savršenstvo i... tad neće biti više popova, prigovora
savjesti! Neće biti ni nužde za slijepim isposnicima, ni za
bogotvorenjem autoriteta jedne knjige; neće biti ni
konfesionalizma, sionalizma, ni dogmatskog sistema; tada neće
biti straha od surovog Boga, neće biti svetih zastupnika za ljude
pred Bogom!".
Pastor ovo naziva usavršenim, očišćenim i
pojednostavljenim kršćanstvom!
Program nove religije sastoji se od dva dijela - rušenja i
zidanja:
1) Rušenje kršćanske Crkve i potpuno iskorjenjivanje vjere u
Gospodina našega Isusa Krista; socijalna revolucija podržana
anarhizmom, koji treba podići proletarijat protiv viših klasa;
uništavanje idola, tj. lažnih bogova (pod ovime se
podrazumijevaju tri Lica Presvete Trojice), svrgavanje svih
vladajućih aristokracija, plemstva i ukidanje privatnog
vlasništva.
2) Stvaranje kulta, zasnovanog na istini i razumu, koji će se
nazivati znanstveno kršćanstvo ("Christianscience").
Spiritističko društvo " Christianscience" osnovala je 1879.
godine u Bostonu izvjesna gospođa Edi, kojoj su sljedbenici dali
naziv "majka znanstvenog kršćanstva"102. Iz Amerike, ovo
društvo se proširilo posvuda. Trideset pet godina nakon
osnivanja ono je brojalo 600.000 članova. Metropolija
"scijentologa" za Europu nalazi se u Londonu. 1905. godine
"Christianscience" je već imao 908 crkava ili udruženja u

173
Sjedinjenim Državama, Kanadi, Meksiku, na Filipinima, u
Francuskoj, Engleskoj, Norveškoj, Švicarskoj, Italiji, Indiji,
Kini i drugim mjestima. Izvorna crkva nalazi se u Bostonu i tu
broji 84.000 članova. Po mišljenju svoje osnivačice, scijentizam
će za manje od pedeset godina postati prevladavajuća religija u
svijetu.
Može izgledati čudno da se sekta, čiji je glavni cilj
uništavanje Kristove vjere, nazvala kršćanska, ali se ovo
objašnjava time, što je "krist" scijentizma, neki "svjetski razum",
koji je istovremeno "veliki magijski pobunjenik", drugim
riječima, Lucifer. Otvoreno govoreći, scijentizam ili
"Christianscience" je religija Sotone i do nje trebaju voditi svi
spiritistički eksperimenti i manifestacije.
Doktor Gibár u svojoj knjizi Les choses de autre Monde
piše, da je na seansi kod izvjesnog gospodina Nusa stolčić
"ispričao" prisutnima da će "nova vjera ponovo napraviti
svodove starog kršćanskog svijeta, kojeg su poljuljali udari
protestantizma, filozofije i nauke".
Ovo popravljanje sastoji se u zamjeni Kristovog kraljevstva
đavlovim kraljevstvom. "Završava se danas naš rad", tvrde
spiritisti, "koji je preludij one filozofske i moralne obnove, koja
će uskoro obgrliti cijelu zemaljsku kuglu".
Na ovaj način, duhovi koje priziva spiritizam se veoma
složno i na sve načine trude, da spiritistima cijeloga svijeta uliju
veliku mržnju prema Kristovoj Crkvi, kao prema vječnom
neprijatelju, kojeg treba po svaku cijenu uništiti. Kad čitamo
časopise i djela vođa spiritističkog pokreta, to nas nehotice
zaprepasti strašna količina bijesa i mržnje, kojima oni odišu i
usmjeravaju protiv dogmi vjere i Crkve i protiv crkvene
hijerarhije. Svima je cilj zajednički - osnivanje nove religije
umjesto Kristove vjere, umjesto Kristovog carstva, utvrđivanje
carstva Njegovog protivnika na zemlji, đavla, kojeg predstavlja
lažni mesija Izraela, antikrist".
Kapitalni rad monsinjora Delassusa, iz kojeg smo uzeli gore
navedni kratki odlomak, udostojen je posebnog odobrenja
visokih crkvenih krugova, i blagoslivljan od strane svete stolice

174
Rimskog prvosvećenika.
On je glas cijele Rimokatoličke Crkve i kao takav je
značajan i za Pravoslavnu Crkvu i kao znanstveno istraživanje
čuvenog stručnjaka i poznavatelja tajni židovskog masonstva, on
je neosporni autoritet svakom onom, tko želi ozbiljno proniknuti
i objasniti sebi sakriveni smisao tekućeg povijesnog trenutka.

175
 VELIKA LEGENDA O ADONIRAMU

"Ja govorim što vidjeh kod Oca, a vi činite što čuste od

svog oca…Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve
oca svoga.On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u
istinijer nema istine u njemu: kad govori laž,od svojega govori
jer je lažac i otac laži."
(Iv 8,38; 44)

Ali i samo masonstvo vlastitim rukama podiže, onima koji

žele vidjeti, čuti i razumjeti, krajičak zavjese iza koje se skriva
strašna i mrska tajna njihove religije, "Tajna bezakonja"
poklonjenja Sotoni, kao jedinome Istinitome Bogu.
Ova zavjesa naziva se "Legenda o Adoniramu"103, za koju
poznati povjesničar i sam neskriveni mason, Luis Blanc, u svojoj
knjizi "Povijest francuske revolucije" kaže da je na ovoj legendi
kao na svetom temelju, zasnovano čitavo masonstvo104.
Neki, čak moji apsolutni istomišljenici, više puta su izrazili
žaljenje što sam se u svojoj knjizi dotakao ovih "dubina
sotonističkih", što sam iz mraka na svijet Božji izvukao ovu
odvratnu, huliteljsku legendu.
Tražim oprost od onih koji su sablažnjeni, kao i od mojih
budućih čitatelja, ali legendu iz ovog mog istraživanja ne mogu
isključiti, jer je ona najsvetija od svih svetih masonskih lažnih
vjerovanja i predstavlja jedinstveni neoborivi dokaz, direktan
dokaz da masoni imaju tajnu, da se tajna nalazi u njihovoj
religiji, čiji je otac i bog sam đavao, i da ni masonerija, ni
sotonizam neće ovaj dokaz opovrgavati, jer ne mogu, ne smiju.
Sotona nikad sa svojim poklonicima ne zbija šale.
Legenda, koju predlažemo čitatelju, masoni nazivaju
"velika", i predstavlja odlomak iz "svete" biblije masonstva,
Kabale i crne magije. Postala je poznata u Europi nakon
Križarskih ratova, kada se kršćanstvo Zapada sukobilo sa tajnim
bogoboračkim silama Istoka i, nažalost, oskrnavljeno od
njegove strane. Ove sile su djelovale tajno u sva vremena, radile
su i u dane Mesije Istinitoga, ali su postale vidljive od dana, kako

176
piše u ljetopisima, kad je održan čuveni proces protiv reda
Templara, proces protiv vitezova Salomonovog hrama, koji su
bili prvi javni predstavnici ovih snaga u Europi, i koji zamalo
srušiše, u dane svoje moći, kršćanske oltare i tronove Zapadne
Europe. Pročitaj legendu čitaoče! Izbavi se od iskušenja znakom
križa: pred tobom se otvaraju "dubine sotonističke".

Legenda o Adoniramu105

Kad se glas o mudrosti i djelima Salomona ben Davida (sina

Davidova) pročuo do svih krajeva zemlje, u te dane Balkida,
kraljica od Sabe, dođe u Jeruzalem na poklonjenje velikome
kralju, da se divi čudesima njegovog kraljevstva. Obučen u
zlato, sjedeći na prijestolju od pozlaćenog cedrovog drveta, na
zlatno podnožje oslanjajući svoje noge, primio je Salomon
kraljicu od Sabe. I učinilo se kraljici, da pred njom ne sjedi
čovjek na tronu, već zlatni kip, čije su lice, ruke i noge isklesane
od bijele slonove kosti. I, gle, oživi statua ova i ustavši, krenu u
susret Balkidi: i shvati odmah kraljica, da je ovo sam Salomon,
kralj premudri i veliki. I postavi kralj Balkidu pored sebe na
prijestolje. I svatko bi, da je bio na mjestu Balkide, bio zapanjen
ljepotom i veličanstvom ovoga trona.
Veličanstvene darove donijela je Balkida Salomonu i
postavila mu tri zagonetke. "Premudri" (jer je Salomon ovako
naredio da ga zovu) je uspio prethodno potkupiti velikog maga
od Sabe i platio mu je da sazna od njega ove zagonetke, te je
naredio vrhovnom svećeniku Sadoku da pripremi odgonetke na
iste i zbog toga je mogao brzo odgovoriti kraljici na njena tri
pitanja.
I divila se Balkida njegovoj premudrosti.
Nakon pobjede svoje premudrosti poveo je Salomon
Balkidu po cijelom svome dvorcu i pokazao joj svu njegovu
ljepotu. I poveo je i kod hrama, koji je podigao u čast židovskog
Boga. I kad su prišli oni temelju Svetinje nad svetinjama, tad
ugleda kraljica na mjestu tome korijen vinove loze: i bio je ovaj
korijen iščupan iz zemlje i nemarno bačen u stranu... Za

177
kraljicom, kud god bi ona išla, neumorno je letjela čudesna
ptičica - pupavac; njen nadimak je "Jud-Jud". Žalosno je
zacvrkutala ona kad vidje iščupanu vinovu lozu i po ovom kriku
je razumjela Balkida što treba biti znamenje ovog iščupanog
korijena i kakva se sveta riznica skrivala ispod ove zemlje, koju
je oskrnavio Salomonov ponos106.
"Ti si, - uzviknu Balkida Salomonu: "podigao svoju slavu
na grobu očeva tvojih!... Ova je loza"...
I prekine je Salomon ovim riječima: "naredio sam da se
izvadi, da na njenom mjestu podignem žrtvenik od porfira i
maslinovog drveta. Ovaj žrtvenik naredit ću da ukrase sa četiri
Serafima od čistoga zlata".
Ali kraljica nije slušala Salomona, već je nastavila gdje je stala:
"Loza ova je sveta, nju je posadio Noa, otac otaca tvojega
roda. Samo je bogohuljenje njegovog potomka moglo drznuti se
i iščupati sveto drvo sa korijenjem. Znaj, da će posljednji car iz
roda tvoga biti kao posljednji od razbojnika, prikovan željeznim
klinovima za ovo drvo, koje bi za tebe trebalo biti sveto"107.
I usplamtjelo je od ljubavi srce Salomona od vatrenih očiju
kraljice Balkide, i stajao je pred njom kao rob pred
gospodaricom svojom, od koje zavise i njegov život i njegova
smrt. I ljubav kralja Salomona dirnula je kraljičino srce. I na
molbe Salomona odgovorila je da je suglasna da postane
njegova supruga, a narodu Židovskom mudra kraljica.
Ma kuda da je kročila noga kraljice od Sabe, bilo da je
gledala kraljevski dvorac, ili hram, koji je podignut u čast Boga
židovskoga, bilo da je uživala u nečem drugom od čudesa i
neobičnosti, koje su pronijele Salomonovu slavu, na sva njena
pitanja o tome tko je napravio i zamislio ove divne radove, od
Salomona je dobivala samo jedan nepromijenjen odgovor:
"Tvorac svega ovoga je izvjesni Adoniram, biće
nedruželjubivo i čudno. Njega je meni poslao dobri kralj Hiram,
vladar Tirski"108.
I poželjela je Balkida vidjeti Adonirama. Ali njena želja nije
bila Salomonu po volji i on je skrenuo njene misli. I opet joj je
počeo pokazivati čudesnu ljepotu hramskih stupova, izrezbarene

178
mnogobrojne zvijeri, kipove kerubina; pokazao joj je i
prijestolje od zlata i slonove kosti, koji je naredio da podignu
njemu preko puta žrtvenika. Kada joj je počeo govoriti "o
mjedenom moru", koje bi trebalo biti izliveno po njegovoj
naredbi, to ga opet upita kraljica Juga:
"Ali tko je podigao ove stupove? Tko je klesao ove
kipove? Tko je podigao ovo prijestolje? Tko će izliti "mjedeno
more"?
I na sva ova pitanja morao je Salomon odgovoriti protiv
svoje volje:
"Sve je to djelo Adonirama".
I više već nije mogao, a da pritom ne uvrijedi kraljicu, a
da ne izađe u susret njenoj neizdrživoj želji da vidi Adonirama.
I naredio je Salomon da se predstavi Adoniram pred očima
Balkide, kraljice Juga.

***

Nitko od smrtnika ne zna ni domovinu, ni rod, ni pleme

tajanstveno-mračne osobnosti Adonirama, čiji genij je toliko
iznad zemaljskih smrtnika, kao što je velik najviši vrh planine u
odnosu na sitni kamen, kojim je posuto njeno podnožje.
Najdubljim prijezirom prema svom ljudskom rodu ispunjena je
ova neljudska osobnost i opravdano je ovaj prezir: nije od roda
ljudskog ovaj, koji kao stranac, živi među Adamovom
djecom109. Mada je pramajka, bila mati obojici prvorođene braće
Kainu i Abelu, ali Kainov otac nije bio Adam: Iblis-Lucifer110,
ognjeni kerubin, anđeo svjetlosti nije mogao gledati ljepotu prve
žene, a da je ne poželi. I da li je Eva mogla odoljeti ljubavi višega
anđela?...111 Duša Kainova, kao iskra Lucifera, beskonačno se
uzdizala nad dušom Abela, Adamovog sina; ali Kain je bio dobar
prema Adamu, bio je njegov oslonac u starosti, kad je
iznemogao i postao bespomoćan; bio je on dobronamjeran i
prema Abelu, čuvajući ga u prvim danima djetinjstva. Ali Bog
zbog ljubomore112 prema geniju, kojeg je Iblis-Lucifer prenio
Kainu, progna Adama i Evu iz raja, zbog Evine ljubavi, kao

179
kaznu i njima i čitavom njihovom potomstvu.
Nakon svog izgnanstva iz Edena, Adam i Eva su zamrzili
Kaina, koji je bio nevini i nehotični razlog ovog surovog
kažnjavanja i svu ljubav majčinsku prenijela je pramajka na
Abela. I ispunilo se Abelovo srce ponosom od ove nepravedne
ljubavi, i uzvratilo je ono Kainu prezirom za svu ljubav njegovu.
Prvorođena braća imala su sestru zvanu Asklinia, a s
Kajinom su je spojile duboke međusobne nježnosti, ali
okrutnom voljom ljubomornog Boga trebala je postati Abelova
supruga.
Adam, stvoren od blata imao je dušu roba; takva je bila i
duša Abelova, ali duša Kainova, kao iskra Danice, bila je
slobodna: i Bog se pobojao slobodne duše Kainove.
Nepravednost Adonaja-boga, nezahvalnost Adama, Eve i Abela,
bili su kap koja je prelila čašu Kainova strpljenja i on je smrću
kaznio nezahvalnog brata. Surovi i nepravedni Adonaj-bog113,
koji je već smišljao da uništi ubuduće cijeli ljudski rod slobodnih
potomaka Kaina, smrt Abela je uzeo za zločin, koji nije dostojan
oproštaja; ali ovo nije pomutilo Kainovu dušu, koji je rođen kao
plemenit, te se, da iskupi jad učinjen Adamu i Evi smrću Abela,
sin Danice, posvetio služenju Adamovoj djeci, uloživši u to
služenje svu svoju uzvišenu dušu, nasljeđenu od velikog
kerubina. Kain je naučio Adamovu djecu zemljoradnji; njegov
sin Henok posvetio ih je u tajne društvenog života, Metuzalem
ih je naučio pismenima; Lameh - mnogoženstvu; sin Lameha
Tuval Kain, naučio ih je vještini topljenja i kovanja željeza;
Noema, sestra Tuval Kaina, koja je spoznala svog brata, naučila
ih je predenju vune i tkanju odjeće.
Adoniram je direktni potomak Kaina, plemeniti izdanak
Vulkana, sina Tuval Kaina, kog mu je rodila sestra Noema.
Kovač, koji se sakrio u najdublja njedra zemlje, u Vulkan, u
pukotinama Etne se sačuvao od potopa i kasnije je spoznao ženu
Hama, koja mu je rodila Husa, oca Nimrodova, silnog lovca114
pred Bogom. Takav je rod Adonirama, takav je i sam Adoniram,
tvorac plana i izgradnje ovoga hrama, koji je zbog gordosti
Salomona podignut Adonaj Bogu surovome i neumoljivome,

180
onome koji iz roda u rod, iz pokoljenja u pokoljenje progoni
slobodno rođenu djecu Kainovu.
I živi ovaj sin genija ognja tužan i usamljen među djecom
Adamovom, nikome ne otkrivajući tajnu svog visokog porijekla.
I svi, a pogotovo Salomon, plaše se njega; i tako je taj strah
snažan, da on u duši zaglušuje svaku naklonost prema
Adoniramu, ne omogućava joj da se rodi. Salomon, koga mori
strah od tajanstvene veličine Adonirama, mrzi ga svom snagom
svoga neizmjernog ponosa.

***
Kada je veliki majstor115, tvorac tolikih čudesa, stao pred
oči kraljice od Sabe i podigao ka njoj svoj neustrašivi pogled,
prepun ognja, tad se cijelim svojim bićem potresla kraljičina
duša, te je s mukom uspjela sačuvati prisebnost. I počne kraljica
postavljati mu pitanja o njegovom divnom geniju, ispunjavajući
Salomona osjećanjima zavisti prema Adoniramu. I poželjela je
kraljica da joj Adoniram predstavi svu mnogobrojnu vojsku, i
kamenoresce, i tesare, i stolare, i rudare, i topioničare, i kovače,
i rezače, i klesare, i sve, čime je rukovodio Adoniramov genij. I
umiješao se ovdje Salomon u kraljičinu riječ i rekao joj, da su
ovi ljudi, koje je poželjela vidjeti, stigli iz raznih mjesta, da
govore na raznim jezicima, i tako su raseljeni po raznim
mjestima gdje rade, da ih je nemoguće okupiti zajedno na
jednom mjestu. Kao odgovor na ove riječi Salom nove, popeo se
Aboniram na odronjenu stijenu, koja je bila u blizini i odakle se
sve vidjelo i podigao desnu ruku i rukom nacrtao u zraku
horizontalnu liniju, a na sred nje spustio vertikalnu crtu,
nacrtavši mistično "Teu".

I za tren, sa svih strana, počeli su kod Aboniramo stizati sve

vrste majstorstava, plemena i narječja. I sva vojska radnika,
brojnija od sto tisuća, poredala se kao vojska u borbi: desno krilo
su zauzeli tesari i svi koji rade sa drvetom; na lijevom krilu

181
postrojili su se rudari, topioničari; i svi koji rade sa željezom;
centar su zauzeli klesari koji rade sa mramorom.
I ispružio je gospodarski svoju ruku Adoniram i nepokretno
je zamrla na mjestu sva ova beskonačna vojska radnika. I videći
ovu vlast, razumjela je kraljica Južna, da je Adoniram veći od
čovjeka. I shvatio je Salomon, da su njegova veličina i vlast,
jadni u odnosu na moć koju ima Adoniram.
I zažalila je Balkida zbog brze obaveze, kojom se vezala sa
Salomonom. Salomon je ljubomornim očima uhvatio kraljičin
pogled, dok je gledala velikog majstora.

***
Ali, ma kako da moćna i silna bješe vlast Adonirama, i on
je trpio neuspjehe, i taj neuspjeh mu je bio teži, jer se odigravao
pred očima kraljice, koju je odmah zavolio, kad se javila da
prisustvuje njegovoj pobjedi.
Neki Sirijac po imenu Fanor, "drug-kamenorezac"116,
Feničanin Amru, "drug tesar", Židov Metuzalem od koljena
Ruvimova, "drug rudar", zahtijevali su zvanje i odgovarajuću
plaću koja sljeduje majstorima. Adoniram je odbio njihove
uporne zahtjeve, na koje, prema stupnju svog umijeća, nisu imali
pravo. I odlučili su se "drugovi" osvetiti Adoniramu: Fanor je
dodao kreč na ciglu, pripremljen za odlijevanje "bakrenog
mora"; Amru je izdužio grede za kalup odljevaka i time ih
postavio pod utjecaj vatre za vrijeme ljevanja; Metuzalem je iz
otrovnog mora Homorskoga skupio sumpor i umiješao ga u
smjesu za ljevanje...
O ovoj izdaji saznalo je srce mladog radnika, po imenu
Benoni, jedinog koji je volio Adonirama i krenuo je Benoni
prema Salomonu, da on naredi da se zaustavi ljevanje "mjedenog
mora"; ali Salomon, saznavši od Benonija o zloj zamisli
"drugova" i obradovan prilikom koja mu se ukazala da posrami
Adonirama pred kraljicom, nije udovoljio molbama Benonija i
naredio je da otpočne lijevanje. I otvorili su se tada zatvarači koji
su zadržavali tekući bakar i potoci istopljenog metala su se brzo
ulili u ogromni bazen, koji je bio kalup za odljevanje "bakrenog

182
mora". Srušio se pod pritiskom ljevanja izdajničkom rukom
uništen kalup, i potekao je tekući oganj iz svih pukotina
ogromnog bazena. I tu se prvi put zbunio za trenutak Adoniram
i usmjerio stup vode na temelje oslonaca bazena. Pomješaše se
jedna sa drugom vatra i voda i počeše među sobom da se bore:
kipi voda i pretvara se u paru; oslobađa se od zagrljaja plamena,
i kroz paru prska u zrak i pada na narod, koji se okupio u
ogromnim i nebrojenim gomilama da vidi neviđeni prizor, ali
odasvuda se širi užas i smrt.
I veliki majstvor je posramljen. Traži on vjernoga Benonija,
ali ga ne nalazi; njega krivi u svom jadu i ne zna, da je on već
poginuo kao žrtva svoje odanosti, pokušavajući spriječiti strašnu
katastrofu...
I odjednom, iz dubine uzburkanog do samoga dna ognjenog
mora, začu Adoniram nečiji strašan gromoviti glas, koji ishodi
iz najvećih dubina plamena. I tri puta zovne ga po imenu taj
tajanstveni glas:
- "Adonirame! Adonirame! Adonirame!"
I u dubinama ognja koji se svijetli zasljepljujućim sjajem
vidi Adoniram kao lik čovjeka, čija veličina nadilazi svakog
smrtnika. I približi ka njemu obraz svoj i reče mu ovako:
"Približi se, sine moj, priđi bez straha! Ja sam puhnuo u tebe i
plamen nema moć da prekine tvoj dah".
I u smrtonosnoj stihiji koja bi uništila djecu Adamovu,
obgrljen plamenom, doživio je Adoniram nečuveno,
nedoživljeno blaženstvo, koje ga je uvlačilo u same dubine
ognja.
"Kuda me vodiš", - pita Adoniram.
"U centar zemlje, u dušu svijeta117, u područje carstva
Kaina, gdje neraskidivo i nerazdvojno caruje i sloboda. Tu je
granica vladavini Adonaja, Boga zavisti; tu, smijući se Njegovoj
nemoći, mi slobodno i bez prepreka možemo okusiti plodove sa
drveta spoznanja. Tamo je carstvo tvojih otaca".
"Pa, tko sam ja? Tko si ti?, - upita Adoniram.
"Ja sam otac otaca tvojih, ja sam sin Lameha, unuk Kaina; ja
sam Tuval Kain!"

183
 I vodeći Adonirama u svetište ognja, Tuval Kain otkriva mu
veliku tajnu Adonaja, neprijatelja Svog stvorenja, koje je on
osudio na smrt zbog znanja, koje mu je priopćio duh ognja;
otkriva mu Tuval Kain i sve niske strasti ovoga Boga, Njegovu
nemoć i konačnu pobjedu koju će ostvariti nad Njim viši genij i
kralj ognja.118
I u svetištu ognjenog kraljevstva stao je Adoniram licem u
lice pred načelnika svog velikog roda. Danica-Lucifer, koji dade
život Kainu, na licu sina svojega odrazi odsjaj sve svoje
neizrecive ljepote i bezgranične veličine, koja je ovim potakla
protiv Kaina ljubomorni bijes Adonaja. I ispriča potomku svome
sve o svome rodu, koji se od vremena potopa pridružio
njegovom carstvu. One, koji su umrli od dana te nemilosrdne
osvete Adonaja, Adoniram ne može vidjeti, jer zemlja još uvijek
zadržava njihova tijela, ali su njihove duše stigle u Kainovo
kraljevstvo, koje je duša svijeta. I tu Adoniram začu glas onoga,
tko je spoznao ženu Hama i imao sa njom sina Husa, oca
Nimroda. I prorokuje ovaj glas Adoniramu:
"Slušaj, sine moj! Rodit ćeš sina, kojeg nećeš vidjeti, koji će
produžiti bezbrojno tvoje potomstvo. I bit će tvoj rod neizmjerno
veći od poroda Adamovog, ali će ovaj baciti pod svoje noge rod
tvoj. I mnogo vjekova će plemeniti tvoj rod svoju hrabrost, cijeli
svoj genij davati na dobrobit nezahvalnog i besmislenog poroda
Adamovog. Ali će svanuti dan, i najbolji će se kao najjači javiti
i uspostavit će oni vjeru vladara Ognja. Djeca tvoja, objedinjena
pod tvojim imenom, uništit će, kao usud jadni, vlast careva
zemaljskih, jer su oni predstavnici tiranina Adonaja na zemlji.
Idi sad ka onome što ti je dodijeljeno, sine moj, i neka genij
Ognja bude zauvijek sa tobom!"
Iz svetišta Ognja bačen je Adoniram na zemlju. Sa njim se
na tren vratio na zemlju i Tuval Kain i uručio mu na rastanku
svoj čekić, da bi razbudio u njemu novu snagu i hrabrost, koji
mu je služio u radovima, proslavljajući njegovo ime.
I reče Tuval Kain Adoniramu ovo:
- "Čekićem ovim, koji otvara krater Etne, ti ćeš pomoću
genija Ognja, dovršiti do kraja zamišljeno stvaranje i tvoje i

184
veličanstvom tvojim stvoreno "bakreno more" zaslijepit ćeš
izbezumljeni pogled svjedoka tvoje slave".
Rekavši ovo, Tuval Kain iščezne u bezdanu ognjene stihije.
I čekićem Tuval Kaina Adoniram trenutno ispravi svoje djelo,
koje, kao čudo nad čudima, pod prvim zracima jutarnje zore,
zasvijetli zasljepljujućim sjajem Adoniramovog genija.
I cijeli narod Izraelski zadrhta od neopisivog ushićenja; i
usplamtje srce kraljice Južne ognjem pobjeničke ljubavi i
radosti. Ali je mračno bilo i mržnjom ispunjeno srce Salomona...
I pođe Balkida sa ženama svojim iza zidina Jeruzalema.
Vučen tajnim predosjećanjem tuda se ustremi i Adoniram.
Mrzak je njemu trijumf djece Adamove; ište njegova velika duša
samotnost . Iza zidina Jeruzalema sreli su se Adoniram i kraljica
i tu izjavili svoju ljubav. Jud Jud ptičica, poslanica pri kraljici
genija Ognja, okrećući pogled od Salomona, videći da Adoniram
pravi u zraku mistično T, leti ka njemu i kružeći nad njegovom
glavom, sjeda mu na ruku, izražavajući radost svoju zbog susreta
sa njim.
I uzviknula je Sarahil, dojilja Balkidina:
"Ispunilo se proročanstvo! Jud-Jud je spoznala supruga kojeg su
namjenili Balkidi geniji Ognja. Njega jedino možeš spoznati, ne
kršeći zakon".
I bez kolebanja predadoše se Adoniram i Balkida jedno
drugome.
Ali, kako pobjeći od ljubomore Salomonove? Kako
osloboditi Balkidu od riječi, koju je dala kralju Židova? I
odlučuju oni, da prvi iz grada ode Adoniram, a za njim,
prevarivši Salomonovu budnost, tajno ode i Balkida, da bi se
spojila u Arabiji, sa ljubljenim svojim suprugom.
Ali ne spava izdajnička zloba i prati neumorno Adonirama
da mu se osveti zbog srama jer nije uspjela njihova pokvarena
zamisao: ona je vrebala i tajnu ljubav kraljice i Adonirama. I
bježe tri "druga" ka kralju Salomonu. I govori kralju Amru:
"Kralju! Adoniram je prestao dolaziti na gradilište; nema ni
njegovih majstora, ni u radionicama".
"Čovjek je", - kaže caru, Fanor: "prošao pored mene u tri sata

185
noću; vidio sam kako je tajno prošao ka odajama carice. U tom
čovjeku sam prepoznao Adonirama".
I reče Metuzalem:
"Kralju! Udalji moje "drugove", jer samo ti možeš čuti ono što
ću ti reći".
I kad je Metuzalem ostao sam sa kraljem, on mu reče: "Ja
sam se, pokriven noćnom tamom, umješao među eunuhe kraljice
od Sabe. I vidio sam da se kod nje došuljao Adoniram u spavaće
odaje. I bio je Adoniram sam sa njom do izlaska zore, i tad se
tajno udaljio".
I Salomon je pozvao Sadoka, prvosvećenika Židova i
savjetovao se sa njim, kako da se osvete Adoniramu.
I došao je ujutro Adoniram kod kralja moliti da ga pusti da
ode s mirom. A kralj ga je upitao, kojom će stranom otići iz
Jeruzalema.
"Želim se ponovo vratiti u Tir", odgovori Adoniram
Salomonu: "Ka dobrom kralju Hiramu, što me je poslao tebi da
sagradim hram. Hram je sagrađen, sada idem kod njega".
I objavi Salomon da je on slobodan, ali, ne otpuštajući ga,
upita:
"A tko su oni tvoji prijatelji Amru, Fanor i Metuzalem?"
"To su, odgovori Adoniram, nedaroviti majstori. Oni su svim
silama htjeli od mene dobiti zvanje i plaću majstora, ali sam
odbio ovo neopravdano nastojanje".
I otpustio je Salomon Adonirama, svečano ga uvjerivši u
svoju nepromijenjenu ljubav ka njemu i svoju zahvalnost.
Poslije toga, pozvao je Salomon ona tri "druga" i rekao im:
"Adoniram odlazi i danas će isplaćivati radnike. Umrlo je
nekoliko majstora i potrebno ih je zamijeniti. Večeras, poslije
isplate, priđite Adoniramu i zatražite od njega da vas posveti i
da vam da zvanje majstora. Ako vam da to zvanje dobit ćete
moje povjerenje. Ako vas odbije posvetiti to mi javite sutra
zajedno sa njim i ja ću suditi, samo da ga Bog ne ostavi i ne
položi na njega žig kojim ga je odbacio".
U međuvremenu Adoniram i kraljica se opraštaju prije
vječnoga svoga sjedinjenja. I govori kraljica svome suprugu:

186
 - "Dva puta sretan budi, gospodine moj ljubljeni i vladaru!
Sluškinja tvoja jedva čeka vječno spajanje sa tobom. Zajedno sa
njom, pod nebom Arabije, dobit ćeš ti i plod ljubavi svoje, koji
ja, sluškinja tvoja, već nosim pod srcem"
I oprostiše se zaljubljeni, jedva se odvojiše od zagrljaja.
Salomon, koji je u međuvremenu, dobio dojavu "drugova"
žuri što prije sklopiti obećani brak sa kraljicom. I te iste večeri,
kad je Adoniram trebao isplaćivati radnike, Salomon za večerom
pod utjecajem neumjerene želje, uvjerava kraljicu, da ne
odlažući popusti pred njegovom ljubavlju. Nastupio je čas koji
je Balkida upravo čekala. Ona potiče kralja da se nastavi opijati,
i, nadajući se da će mu vino dati smjelosti da nad njom izvrši
nasilje, Salomon se priklanja njenim nagovorima i pije bez
mjere. I vidi Salomon da i sama kraljica prinosi pehar svojim
ustima, ali on ne vidi, da se vino ne ulijeva u njena usta, već sliva
na zemlju. I opija se Salomon vinom dok god ne izgubi svijest i
padne u čvrst san, kao svaki pijani od vina čovjek. I skida
Balkida sa ruke kralja vjenčani prsten, koji mu je dala kao zalog
vjernosti i datog obećanja, i brzi konj arapski nosi Balkidu
daleko od Jeruzalema, prema strani gdje je Saba, gdje nju, kako
ona misli, već čeka blagoslovljena genijem Ognja ljubav
Adonirama.
Kad je, izvršio isplatu radnicima, krenuo je Adoniram ka
zapadnoj kapiji hrama, gdje je sreo prijetećeg Metuzalema:
okrenuo se k sjevernoj kapiji, gdje ga je čekao zli Fanor; on
krenu ka istočnoj kapiji, ali je tamo stajao, čekujući da ga ubije,
Amru: i sva tri "druga" zahtjevahu da im kaže riječi posvete u
majstore.
I pade Adoniram, kad je odbio da oda riječi, od ruku trojice
izdajnika. I da bi sakrili tragove zločina, tijelo Adonirama,
velikog majstora, sakriše ubojice na usamljenom brežuljku, a
Metuzalem na svježe iskopanoj zemlji posadi grančicu
bagrema119.
Kad je isparilo vino iz Salomonove glave i kad je vidio da
je ostao sam, da ga je Balkida napustila, obuzeo ga je bijes i
uputio je u gnjevu strašnu prijetnju Bogu svome Adonaju i

187
njegovom prvosvećeniku Sadoku. Ali se predstavi pred njime
prorok Ahija Silomljanin i ukroti jarost ovim riječima:
- "Znaj kralju, da onaj, tko bi ubio Kaina, osvećen bi bio
svim silama, za Lameha sedamdeset puta. Tako, tko se drzne
proliti krv Kaina i Lameha koja je sjedinjena u Adoniramu,
kažnjen će biti sedamsto puta svom snagom".
I da ne bi ponio posljedice ovakve kazne, Salomon naređuje
da se nađe tijelo Adonirama. Deset izabranih majstora nalaze
mjesto, gdje su tri "druga" sakrila tijelo Adonirama, i Salomon
ga sahranjuje ispod žrtvenika hrama.
I od toga dana na tronu od zlata i slonove kosti Salomona
prati užas i strah i uzalud on preklinje sile svijetske duše da ga
poštede i budu milostive. Ali nema poštede za Salomona i
veličina njegovog kraljevskog prijestolja bit će srušena od strane
najsitnijeg insekta, drvenog sipca, i sipac ovaj strpljivo i uporno
u toku dvjesta dvadeset četiri godine će potkopavati kraljevsko
Salomonovo prijestolje, i ovo prijestolje, pod kojim se, reklo bi
se, saginjala cijela zemlja, na kraju će se srušiti uz grohot, od
kojeg će zahvatiti strah i trepet cijelu zemlju".

***
Ovakva je, u skraćenom obliku, ali bez suštinskih
izostavljanja, "velika legenda o Adoniramu", odlomak iz "knjige
postanka" masonske biblije, korjen vjere učitelja masonerije,
koji su osudili na raspeće Bogočovijeka, istinskog Mesiju,
Spasitelja i Boga svemira. Posvećenje i riječi vjere ovih drevnih
đavola glasi:
Osveta Bogu.
Osveta sinovima Božjim120.
Ovo je vapaj iz pakla samoga Danice Lucifera, koji je u
svom bezumlju ustao protiv Tvorca svojega i Tvorca cijelog
vidljivog i nevidljivog svijeta.
Takva je "tajna bezakonja", tajna "Babilona bludnice
velike, koja sjedi na mnogim vodama" (Otk 12), tj. masonstva,
koje odstupi od Boga i pokloni se đavlu kao Bogu.
Na koliko "voda" sjedi ovaj Babilon veliki, mati bludnica i

188
mrskosti zemaljskih", može se vidjeti iz sljedećeg izvještaja, koji
je napravila novina "Zemščina" (Земщина):
"Samo su u Englesku veliku masonsku ložu, - pišu
navedene novine, - "pripojene: 81 loža iz Australije, 75 iz
Bengalije, 53 iz Transilvanije, 43 iz Sjeverne Afrike, 34 iz
Bombaja, iz Natala 81, iz Madrasa 26, iz Punjaba 26, iz Sjevero-
zapadne Afrike 26, iz Novog Zelanda 40, iz Argentine 15, iz
Burme 14, iz Egipta i Sudana 18, iz Centralne Afrike 11, iz
Sjeverne Kine 11, iz zapadnog Arhipelaga 10, iz Jamajke 10, iz
Newfoundlanda 7, sa Cejlona 7, iz Južne Kine 7, iz Japana 4 (?),
sa Barbadosa 6, iz Gibraltara 5, iz Britanskog Tajvana 4...
Ostali zavise od francuskog "Velikog Orijenta".

Plan "Sotonine sinagoge" za borbu protiv

Kristove crkve

U prvim danima kolovoza 1871. godine, dok paladizam još

nije napunio ni godinu dana od svog osnivanja121, "najučeniji
prvosvećenik Sotone" (sic.), Albert Pike122, dobio je od
Mazzinija123 pismo sa veoma važnim sadržajem. U ovom pismu,
politički vođa svjetskog masonstva moli duhovnog dogmatskog
vođu sekte, da sastavi definitivan plan kampanje protiv Rimskog
katolicizma124.
"Ujedinjenje Italije", - pisao je u tom pismu Mazzini125 "za nas
nikada nije bio cilj, već sredstvo".
Albert Pike sazvao je savjet, okupljen u punom sastavu
(desetoro ljudi), koji se sastajao samo u posebno važnim i
svečanim prilikama, a činio ga je takozvani "Najsvjetliji Veliki
Sabor Zaslužnih Masona" i predložio savjetu da razmotri pitanje
koje je postavio u pismu "Najčuveniji brat", Giuseppe Mazzini.
Iz ovog luciferskog zbora "Jedanaest Veličanstvenih
Svjetionika" paklene sekte, koje je trajalo sedam dana ( od 9. -
15. kolovoza 1871. godine) rodio se ozbiljan i promišljen plan,
izložen u dokumentu126 (prijevod sa latinskog originala):
"Najsvjetliji Veliki Sabor Zaslužnih Masona, koji su se okupili
pod predsjedavanjem Najčuvenijeg, Najmoćnijeg,

189
Božanstveno-Prosvjećenog Brata, Limmud Enzofa127, Velikog
Majstora-Hranitelja Svetoga Paladijum128, Vrhovnog
Prvosvećenika Svesvijetskog Framasonstva, sa poštovanjem je
primilo Blagorodni i Dostojini Svod (poslanicu), koji ishodi od
Najčuvenijeg, Najmoćnijeg i Prvoposvećenog Brata, Emunah-
Šemeda (Mazzini), Vođe Političkih Akcija i Velikog Diktatora-
Predsjednika Vrhovnog Izvršnog Direktorija129, označeno 1.-
vim danom mjeseca Ab130, 18. danom 5. meseca 000871
godine131 Istinitoga Svjetla132, pod Okom Svemogućeg
Božanskog Učitelja "Excelsius Excelsior-a", i primilo na znanje,
razmotrilo sva izložena pitanja koja su od velikog značaja,
donijelo ispravnu i zakonitu odluku, koja od ovoga dana stupa
na snagu...
"Ribah Sabba, Akhta akhtnanoy mali hesorem, Lucifer,
Aleluja!".133

***

"Uzimajući u obzir da uništavanje "lošeg katolicizma"

(kršćanske religije) ne može biti napravljeno jednim udarcem, a
ustoličenje "dobrog" katoličanstva (luciferijanstva), sa svoje
strane, zahtjeva nastavak radova, imajući pri tome u vidu, da su
oba ova djelovanja paralelna, to je predviđeno da se oba ova
djelovanja istovremeno i privedu svom kraju, da bi se u trenutku
rušenja hrama Adonaju, koji je sa svih strana miniran, pred
očima čovječanstva, koje je pripremljeno na doličan i
odgovarajući način, otvorio, bez odlaganja, hram našeg
božanstvenog učitelja i vladara, koji je do tog trenutka bio
sakriven.
Tad će Lucifer, bog i car, ugledati podno svojih nogu cijeli
svijet kako je posvećen njemu i kako ga bogotvori.
Od tog vremena vjera u njega će doista biti katolička, dakle
općesvjetska.
Titula "katolički" zaista ne pripada i ne može pripadati
rimskom praznovjerju, jer je poznato iz "otkrivenja"134, da u
doba najvećeg procvata ovog praznovjerja, broj njihovih

190
sljedbenika nikad nije dostigao ni jednu četvrtinu od ukupnog
broja stanovnika na zemlji. Tako je zapisano na nebesima. A
religija Adonaja već je dostigla svoj maksimum i sad je
očigledno da ide ka opadanju.
Da bi ostvarili naš dvostruki zadatak rušenja hrama Adonaja
i podizanja hrama Luciferu, moramo pojasniti samima sebi pravi
odnos snaga koji vlada među ljudskim religijama, izrazivši ga
brojkama. Prethodno upoznavanje dat će nam smjelost i uliti
nadu u ispunjenje Božanskih obećanja: ono će pokazati, da
budućnost pripada nama i da se ime "katolik" može primijeniti
samo na nas, i da je kod nas ispoštovano.
Broj stanovnika na zemlji danas iznosi 1 milijarda i 400
milijuna ljudi.
Rimokatoličanstvo je predstavljeno u broju svojih
sljedbenika samo sa 210 milijuna.
Kršćanska grupacija mora biti predstavljena u ovim
brojkama:
- 210.000.000 rimokatolici
- 120.000.000 protestanti
- 80.000.000 pravoslavni,
koje papa kršćanskog praznovjerja naziva "shizmaticima"
Indijska grupa se dijeli ovako:
- 420.000.000 budisti
- 160.000.000 brahmanisti.
Muhamedince moramo staviti na posebno mjesto, a njih je
200.000.000.
Naglasit ćemo ovdje, da je Istinu spoznalo i svećenstvo
vedizma (indijska grupa) i da muhamedinci, mada nemaju još
potpunu punoću istine, ali među svojim svećenicima imaju
mnoge, koji su njome nadahnuti.
230 milijuna idolopoklonika - fetišista mora nestati uslijed
prodiranja civilizacije, te će iščeznuti ne kao pojedinci, već kao
predstavnici grube religije. Na ove pogane usmjerene su želje
rimokatoličkih misionara, ali sam rimski katolicizam mora
prestati postojati prije nego što i djelomično, koliko-toliko
ozbiljno, preobrati pogane.

191
 Židovska religija broji 7.000.000 sljedbenika. Ova mala
grupa ne pokazuje ni najmanju želju da potpadne pod utjecaj i
vlast rimskog katolicizma.
Ona je kroz otkrivenje obećana nama.
Statističari, osim ovih, izbrojali su još oko 2.000.000
slobodnomislećih deista i ateista.135 Kako ovi, tako su i ostali
najvećim svojim dijelom dezertirali iz kršćanskog svijeta.
Ne treba, međutim, računati cijelu kršćansku grupu, koja je,
sve u svemu, u istoj mjeri u svim svojim djelovima udaljena od
Istine. Protestantizam u svim njegovim oblicima, osim
zanemarive manjine, sastoji se od razumnih tragača za Istinom
(bogotražitelja). Od ovih "bogotražitelja" u našu grupu prelazi
najveći broj vjernika "dobrome bogu".
Sa suprotne strane, pravoslavlje ili shizmatici, oni su, kako
je napisano o njima u nebeskoj knjizi - osuđeni da dobiju "Zlog
Boga".136
Ali, čak ni tada, kad se pravoslavlje sjedini sa
rimokatolicizmom, njihov ukupan broj neće biti veći od
300.000.000 duša.
Obraćanje protestanata hramu istinite svjetlosti, kako o
tome piše "otkrivenje", ide postupno. Obraćanje muhamedinaca
će se dogoditi neočekivano i pri tome u potpunosti, prilikom
nekog velikog događaja, pod šestim vrhovnim prvosvećenikom
"dobrog katolicizma"137. Iz ovoga proizlazi da će 320.000.000
duša (120.000.000 - 200.000.000 muhamedinaca) biti
prosvijetljeni istinitom svjetlošću, ne prolazeći kroz mrak
prokletog praznovjerja.
Prema "otkrivenju", brojnost rimskog katoličanstva će se
postupno smanjivati, često će biti ulovljeni u naše mreže, često
će se ovo dogoditi zbog napuštanja i prelaska ovih članova u
slobodnomisleće deiste, a nama je poznato, da je ovaj prijelazni
period, na kraju krajeva, nama obećan.
O indijskoj grupaciji ne moramo brinuti, jer kako je gore
rečeno, njeno svećenstvo već je odavno prosvijetljeno istinskom
svjetlošću.
Eto, zbog čega će u čas, kako je predodređeno u nebeskoj

192
knjizi, kada će se dogoditi spajanje rimokatolika sa
pravoslavcima, oni pred sobom ugledati više od milijarde
Luciferovih "katolika".
Zbog toga se pitanje, sve u svemu, svodi na slijedeće:
moramo biti spremni za taj trenutak, kad će naš broj prijeći
milijardu, visoko podići naše zastave i srušiti hram Adonaja.
Tada će krišćansko "praznovjerje" biti toliko oslabljeno, da će
se njegovi sljedbenici dobrovoljno sliti u naše redove, tim prije
što su nam obećana nevjerovatna čuda, koja će im konačno
otvoriti oči, te će im postati jasno u kakvoj su zabludi živjeli.
Ali, ako do tog vremena itko i ostane uporan u propovijedanju
"Zlog Boga", njegovo uništenje neće zahtjevati nikakav poseban
trud.
Na koji način se treba voditi naša stvar da bi je spokojno i
postupno doveli do sudbonosnog dana, neizbježnog kraja?
Taktika djelovanja je različita i zavisi od zemlje u kojoj se
provodi. U zemljama gdje prevladava rimokatoličko
stanovništvo ona mora biti drugačija, nego u zemljama gdje
prevladavaju protestanti.
Osnovni zadatak sastoji se u tome da katolika pretvorimo u
slobodnomislećeg deistu. Svi naši napori moraju biti usmjeren u
ovom pravcu i moramo priložiti svu našu snagu, jer će za većinu
vjernika to biti ono prijelazno stanje, poslije kojeg će slijevanje
sa našim redovima biti neminovno. Eksperimenti su dokazali, da
je ovaj prijelazni stadij neophodan, jer je veoma malo takvih
izabranih duša, koje bi mogle jednim skokom iskočiti iz
mračnjaštva i smjelo uzletjeti u eter božanstvenih i životvornih
svjetova.
Radi navedenog cilja, neophodno je prije svega da osvojimo
vlast i zagospodarimo nad narodima. Ovo je bit. Kad
zadobijemo vlast, u republici ili monarhiji, svejedno, mi
moramo sprovesti zakone, kojima bi ukinuli utjecaj svećeničkog
i monaškog "praznovjerja", u svim sferama oduzimajući im
mogućnost da čine dobročinstva. U tom cilju mi, sa jedne strane,
koristimo tisak i pisce koji su nama nadahnuti, da bi pokazali
koliko se milostinjom dobivenom od "lošeg katolicizma"

193
ponižava čovječanstvo. Ovo treba izvesti propagiranjem stava
da svaka osobnost ima pravo na blagostanje, koje se postiže
samo putem socijalnih reformi, nikako putem rutinerskog
dobročinstva. S druge strane, uz podršku parlamenata, ili na neki
drugi način, potrebno je razbiti kongregacije, koje smo
prethodno već dovoljno diskreditirali i učinili ih nepopularnima,
najprije dovršiti uništenje onih, koje se još pridržavaju
predrasuda, koje su tipične za neprosvijećene ljude, odnosno,
moramo natjerati da sa lica zemlje iščezne sve što se zove monah
ili monahinja.
U intelektualnoj sferi neophodno je izvršiti laicizaciju škola,
da ni na koji način ni monah, ni svećenik, ne može ući u nju, a
zatim na svaki način izbiti iz glava roditelja samu pomisao da
svojoj djeci omoguće kršćansko obrazovanje van laiciziranih
škola. Najvažnije od svega, za nas predstavlja rad na tome da
osiguramo da se u duhovnoj sferi novih pokoljenja ne sačuva ni
najmanji trag lažnih kršćanskih dogmi. Zajedno sa ovime,
neophodno je da i službeno obrazovanje ostane neutralno i da ne
upada u ateizam: nama je dovoljna neutralnost, tj.
iskorjenjivanje iz mladih duša adonaističkih* dogmi.
Duša čovjeka posjeduje urođeno osjećanje, koje teži
nekakvom božanskom idealu: čovjek instinktivno teži spoznaji
Vrhovnog Bića, kao natprirodnog faktora, organizatora i
pokretača svemira. Ako ovom osjećanju damo da se slobodno
razvija, ne dopuštajući zločinačko usmjerenje prema

*
Pojmovi "adonaističke dogme" i "adonaizam" dolaze od riječi "Adonai". Za
značenje te riječi u ovom kontekstu vidi tumačenje ruskog akademika Jurij
Konstantinovič Begunova: Adonai je jedno od imena židovskog Boga-
Stvoritelja Jehove-Jahve; doslovno znači "jak, moćan gospodar". U tom je
kontekst, prema masonskim učenjima, Adonai gospodar bezbožnosti. Prema
Pikeu, Isus Krist je navodno prvotno bio sljedbenik Boga svjetlosti Lucifera,
ali tada je na brdu Tabor sklopio sporazum s Bogom Adonaiem, zbog čega je
Lucifer osudio Isusa na sramotnu smrt na križu. Takva je mitologija
slobodnog zidarstva. U XIX i XX stoljeću. Adonai je sinonim za kršćanskog
Boga, kojeg masoni osuđuju. Hram Adonai - kršćanski hram ili kršćanska
crkva u općem smislu
http://begunov.spb.ru/index.php?option=com_content&task=view&id=301 -
pr. prir.

194
religioznom praznovjerju "Zlog Boga", to će ono u početku
plivati u polumraku nejasnog deizma, ne zaražujući se, ipak,
kužnim dahom "lažnog katolicizma". Kad nastupi čas dolaska
"dobrog boga", koji je jedino dostojan da mu se pokloni
čovječanstvo, tada će ka njemu i krenuti sva duševna naklonost
djeteta, koji je postao čovjek. Na ovaj način, udaljavajući
Adonaja iz dječjeg i mladenačkog uzrasta, mi ćemo,
zahvaljujući urođenoj ljudskoj naklonosti, posvetiti Luciferu
sazrela nova pokoljenja.
Ateist nastavnik mora biti apsolutno istjeran iz ove škole, iz
koje tjeramo i svećenika, kao, naravno, i knjige koje su
očigledno ateističke, umjesto kojih ćemo dati djeci takve
obrazovno-odgojne udžbenike, koji bi, pošto su očišćeni od
lažnih kršćanskih dogmi, isticali, mada i bez precizne definicije,
postojanje nekakvog Vrhovnog Bića, Organizatora i Vladara
svemira.
Dok se nova pokoljenja budu formirala u ovom duhu,
moramo se boriti protiv adonaizma u glavama čovječanstva,
dokazujući na svaki način, kroz tiskana izdanja, riječju, koliko
je čudovišna i u isto vrijeme smiješna ideja Božanstva, kako je
predstavljaju svećenici "praznovjerja". U ovoj borbi ne treba
izbjegavati ni pamflete, ni satiru, ni ironiju, koja na masu djeluje
jače i uvjerljivije od bilo kakvih znanstvenih disertacija. Ne
smijemo zaboraviti na dobro koje je našem djelu dao Voltaire,
ismijavajući i sramoteći katoličko duhovništvo zajedno sa
njegovim "praznovjerjem". Diskreditirajući lažne dogme i
obrede adonaizma, mi ćemo u isto vrijeme prikovati za stup
poruge i srama i služitelje ove odvratne religije, čime ćemo
postupno postići da njihove crkve konačno opuste.
Ne smijemo, ipak, u potpunosti računati samo na uvođenje
zakona i njihovo sprovođenje, koje će katolički kler lišiti
subvencija, jer će on nadoknaditi ovaj gubitak dodatnim
oporezivanjem svojih fanatičnih sljedbenika, koji će biti uporni
u svom neizlječivom lakovjerju. Broj ovih eksploatiranih
nesretnika može se smanjiti samo putem ismijavanja i
bespoštedne kritike svih postavki katoličke crkve. Potrebno je

195
svakoga, tko je u sebi sačuvao koliko-toliko zdravog razuma,
dovesti u stanje u kojem će on samom sebi izgledati smiješan,
svaki put kad ispolji slabost i posegne za otajstvima
"praznovjerja". Ovo je najsigurniji način da ostavimo bez kruha
svećenike - prevarante. Kad ovo, u manjoj ili većoj mjeri bude
postignuto, tad bi bilo korisno namnožiti, što je moguće više,
gnjusnih šarlatana iz redova socijalnih podlaca, koji bi nastupali
u ulozi lažnih proroka i lažnih prosvjetitelja, a njihovo mrsko
umijeće bilo bi očigledna prijevara. Dnevne novine koje su nama
nadahnute, kritizirat će ih sa najvećim ogorčenjem i potruditi se
da ih u očima čitatelja smjesti u istu prljavu grupu sa služiteljima
Adonaja, oblivajući i jedne i druge otrovom ironije i osude.
S druge strane, potrebno je poduzeti sve mjere,
zakonodavne i druge, da se smanji brojnost katoličkog
svećenstva. Najbolji način da se ovo provede bilo bi
upoznavanje svećeničke mladeži sa društvenim životom u
realnom svijetlu, a ne u onome lažnom, kako ga predstavljaju
njihovi nastavnici. Neophodno je privući žene odane našoj stvari
i djelu, koje bi se predale prosvjećivanju ovih bogoslužitelja na
dobrobit "dobrog boga". Prosvjećivanje bi se sastojalo u
isprobavanju tjelesnih radosti, jer ih njegovo papsko barbarstvo
lišava istih, te će adonajski svećenik ili izaći iz klera, zbog samih
prirodnih potreba, sistematsko i apsolutno djevičanstvo, ili će,
ostajući u svojoj kasti, tajno postati jedan od nas, čineći nam
dragocjene usluge postavljajući mine pod hram Adonaja.
Na svaki način, koristeći sve prilike i okolnosti, potrebno je
stvarati pustoš oko adonajskog svećenika, okružiti ga
prijezirom, smanjiti broj onih koji traže svećenstvo. U postizanju
ovog cilja ništa nas ne smije zaustaviti, samo da bi dobili
potrebne rezultate.
S jedne strane, treba povećavati broj društava za
organiziranje zabava u gradovima i seoskim sredinama, okruglih
stolova, koji bi imali navodno prosvjetiteljske ciljeve,
organizirati proslavu praznika koji nisu crkveni, njima na uštrb
i, po mogućnosti, ukinuti i same crkvene praznike; s druge
strane, neophodno je prihvatiti i širiti posvuda, kao princip, kao

196
učenje, kao zajedničku parolu: "i rođenje, i vjenčanje, i smrt -
sve neka protječe bez svećenika". Sve kružoke i društva, koji
ovaj princip stavljaju u osnovu svojih programa i plana svoje
djelatnosti, potrebno je na svaki način pomagati i štititi.
Osim toga, neophodno je podizati buku povodom svakog
slučaja, koji ima karakter skandala i može, u očima svijeta,
poniziti adonajskog svećenika ili svećeničku korporaciju. Tako
treba postupati čak i u onim prilikama koje same po sebi ne
predstavljaju ništa posebno loše sa točke gledišta javnog morala,
ali koje ne dolikuju osobama posvećenima služenju i koji nose
svećenički čin. Ovako se mora postupati, doduše samo onda, kad
procijenimo da krivac za kršenja pravila crkvenog blagočinjenja,
nije sposoban postati naš tajni agent.
To je opći plan djelovanja za sve zemlje kršćanske
grupacije.
Što se tiče Italije, u tom pogledu, samo tamo gdje javno
mjenje sazrije do nivoa jednoglasnog glasanja sa
parlamentarnom masonskom većinom, jedan od nas mora
predložiti nacrt zakona, koji su sačinjeni u ovom duhu:
Točka 1: Italija ne priznaje nikakvu religiju za državnu.
Točka 2: Ona kršćanska sekta, koja se ranije nazivala katolička,
da bi i nadalje imala pravo slobode postojanja u Italiji, mora biti
isključivo talijanska, nikako međunarodna.
Točka 3: Biskupi sekte imaju pravo okupljanja na nacionalnom
generalnom savjetovanju radi izbora i imenovanja iz svojih
redova Patrijarha Apeninskog poluotoka, Sardinije i Sicilije.
Točka 4: Na dužnost Patrijarha može biti izabran i Papa, u
trenutku predstavljanja nacrta zakona, ali uz uvjet da odbije
mješati se u upravljanje djelatnošću crkve neke druge zemlje,
osim talijanske.
Točka 5: Pošto Patrijarh Italije nema prerogativ državne vlasti,
to ne mogu pri njemu biti akreditirana nikakva izaslanstva.
Točka 6: Kardinalski zbor prestaje postojati jednako kao i
Kongregacija Svetog Tribunala, Sabora, Propagande, Kulta,
Indeksa, Indulgencije, doslovno, sav viši crkveni sastav, kao
institucija koja je djelovala u svojstvu organa svjetskog

197
duhovnog ili financijskog upravljanja.
Točka 7: Nadbiskupske i kardinalske titule se ukidaju. Svi
biskupi jednaki su pred civilnom vlašću, osim Patrijarha, koji je
prvi talijanski biskup i u službenim prilikama zauzima mjesto
između Predsjednika kasacijske Palače i Predsjednika Palače za
Kontrolu.
Točka 8: Svaki biskup upravlja svojom biskupijom i kontrolira
ga država; biskuši se obraćaju Patrijarhu samo povodom pitanja
čisto koja su duhovnog ili liturgijskog karaktera.
Točka 9: Svako djelovanje Patrijarha kojim on krši ovaj zakon
povlači za sobom njegovu hitnu ostavku i progonstvo izvan
granica Italije.
Točka 10: Svaki biskup, koji je bio suučesnik Patrijarha u
kršenju zakona, podvrgava se zatvaranju u tvrđavi od 5 do 10
godina i javnom lišavanju čina na trgu ili trijemu njegove
katedrale.
Točka 11: Središnji odbor bogoslužja, koji se sastoji od laika,
koje imenuje Parlament, po jednog iz svake biskupije, postaje
stalni vrhovni savjet, koji poznaje sve odnose u biskupijama
između civilne i duhovne vlasti, kao između biskupa i njihovog
klera, osim onih pitanja, koja proizlaze iz čisto duhovnog
liturgijskog područja i koja ostaju pod jurisdikcijom Patrijarha.
Točka 12: Svećenike moraju birati župnici tajnim glasanjem,
koji nakon izbora ostaju stalno vezani za svoju župu. Svećenici,
koji su u trenutku ovog zakona već bili u službi i prema ovom
zakonu imaju pravo kandidiranja na tu dužnost, obavezni su da
najkasnije šest mjeseci nakon stupanja zakona na snagu, od
svojih župa dostave uvjerenje, kojim se potvrđuje njihova želja
da on sačuva svoja svećenička prava u župi na osnovu slobodnog
izbora i glasovanja.
Točka 13: Episkope će imenovati Patrijarh nakon što Vlada
predstavi podnesak u kojem su određena tri kandidata. Biskupi,
koji su u službi i koji glasuju za ovaj zakon ostat će na svom
mjestu; oni koji nisu suglasni sa odredbom zakona, premještaju
se u župu u svojstvu vikara bez prava da se ikad kandidiraju u
ovoj župi.

198
 Istovremeno sa podnošenjem ovog nacrta zakona u
talijansku Palaču delegata, mi ćemo svim zemljama, koje su
zaražene rimskim katolicizmom, svim novinama, koje
uređujemo, poslati kopiju istog sa bitnim i osnovnim
odredbama. Jednodušni novinarski kor cijeloga svijeta
predstavit će mudrost talijanskih liberala, koji će biti zaslužni za
pravedno rješavanje religioznih pitanja. U isto vrijeme moramo
poduzeti mjere koje bi osvijetlile besmislenost postojećeg stanja
stvari, u kome je jedan od talijanskih građana (Papa), navodno,
u svojstvu nesmjenjivog vjerskog vođe zavjerenik protiv svoje
zemlje, koji pretendira da vlada svijetom i da bude iznad zakona
svoje zemlje. Poslije toga, mi ćemo se potruditi da objasnimo
koliko je i za druge narode štetno da imaju praktično državu u
državi sa cijelim sastavom agenata - svećenika, koji realno
predstavljaju činovnike strane države. Naše novine će pozivati
progresivne dedelegate cijeloga svijeta, koji ispovjedaju
katoličku vjeru, da podnesu slične nacrte zakona i u svojoj
zemlji, kojima se nacionalni kler oslobađa tuđega jarma. Na ovaj
način, pod oštrim pritiskom masona i potpuno zakonitim
sredstvimm mi ćemo postići komadanje ove mrske religije.
Navedeni događaji, koje smo zacrtali u obliku lana
djelovanja, nemaju konkretan rok; oni će se desiti tek kada
rimski katolicizam bude konačno diskreditiran i u njemu ostanu
stare žene i nekolicina neizlječivih bezuminika, fanatika i kada
znatan dio njegovog klera bude također podčinjen nama.
Kad se steknu povoljne okolnosti, u nekoj od ovih
zemalja, koje su obrađene u našem duhu, biće konačno odbačen
proračun za kultove i svećenike kršćanskog praznovjerja će
izdržavati ostatak vjernika, pri čemu će svim poreznim
sredstvima ovo izdržavanje biti svedeno na minimum, tada će
biti čak i korisno da se povrate ponovo državna novčana sredstva
članovima klera i čak iskaže velikodušnost prema onim
svećenicima adonaizma koji se potčinjavaju tekućem stanju
stvari. Tada će na sva zvona biti objavljeno da država ima
namjeru da štiti religiju od trenutka kad ista prestane biti gnjezdo
zavjere protiv nje i izdašno će nagraditi uzorne članove klera.

199
 Ne smijemo previdjeti nijedan način samo da bi osigurali
drobljenje adonajske religije i lišili je međunarodnog značaja. U
ovome se generalno sastoji sve, što će dati mogućnost da je
iščupamo iz korjena jednom za svagda. Ne smijemo padati
duhom ni pred kakvim preprekama i moramo njegovati i čuvati
u svom srcu nadu, još više uvjerenje, da drobljenje adonaizma
nije himera, već obećano otkrivenje traktata "O iskupljenju" iz
naše svete knjige "Apadno".
Dalje su u priloženom "planu", izložena lažna
proročanstva, navodno samog Sotone o budućoj sudbini Pape i
rimokatolicizma i pretkazanje o progonstvu Pape iz Rima, kao i
prenošenje njegove svete stolice u Petrograd i ujedinjenje
katolika i pravoslavaca, kao posljednjoj iskri kršćanske vjere na
zemlji i sl., ali nećemo ovim mukama, i to tako lošeg porjekla,
zabavljati čitatelja.
Prijeći ćemo na završni trenutak "Plana".
Čim se novi religiozni režim uspostavi kod naroda
Zapadne Europe, moramo pristupiti mjerama za radikalno
uništenje propagande svake vrste, kao što je misionarstvo;
moramo onemogućiti misionarima pristup idolopoklonicima iz
Afrike i Oceanije i k našoj braći iz Azije, da bi ih lišili
mogućnosti lažnog propovjedanja u njihovim zemljama, jer je
obraćanje ovih naroda i zemalja u istinsku vjeru samo nama
obećano. Vlade svih ustavnih zemalja moraju pod prijetnjom
najveće kazne, zabraniti ove odvratne misionarske emigracije,
koje samo mogu stvoriti nebrojene konflikte sa azijskim
narodima, čija će vjera do tada uživati poštovanje, jer će biti
vjera potpuno prosvijetljena naporima tibetanskih svećenika,
zajedno sa masonima iz Indije i Kine, koji se nama podčinjavaju.
Svaki mason od toga trenutka ima obavezu stupiti u žestoku
borbu protiv katoličkih misionara, sugerirajući običnom svijetu
trajan prijezir i mržnju prema njima. Misionari su naši zakleti
neprijatelji, i svaki mason, koji se ne bude protiv njih borio, bit
će izdajnik, a tko prijeđe na njihovu stranu, makar i time što bi
ih samo jednom pohvalio bit će ubijen.
I da zaključimo: smatramo da je korisno podržavati i u

200
nižim slojevima sve naše revolucionarne ideje, ne izuzimajući i
socijalističke, iako i vode u krajnost i burne ekscese. Mada
smatramo da je ateizam sam po sebi štetan za obnovu
čovječanstva u antikršćanskom duhu, mi ćemo i njega uvući u
vrtlog najradikalnijih socijalističkih teorija, koje su doduše
osuđene na potpuni neuspjeh, ali su potrebne radi privremenog
državnog prevrata, poslije kojeg mora uslijediti kategorična
reakcija. Ovime ćemo, s jedne strane, diskreditirati do krajnje
mjere praznovjernu teoriju božanstva u duhu adonaizma, te će
nam prići čak i posljednji od njegovih svećenika u prijelaznom
periodu vladavine slobodoumlja; dok ćemo, sa druge strane,
poduzeti mjere da narodne mase ne lišimo vjere u natprirodno
biće božanskog porijekla, ali ćemo se ograničiti samo
navođenjem da postoji izvjesno vrhovno biće, ne otkrivajući
ljudima naša sveta predanja i naša mistična otkrivenja prije
vremena.
Takva je volja "dobroga boga".
Kada Samodržavna Rusija postane tvrđava adonaizma,
pustit ćemo sa lanca revolucionare-nihiliste i bezbožnike i
izazvati razarajuću socijalnu katastrofu, koja će cijelom svijetu
pokazati sav užas koji prijeti od apsolutnog ateizma, koji je
krivac za divljanja i najkrvavije nerede. Tad će ljudi, prisiljeni
braniti se od poludjele manjine buntovnika, uništavati ove
rušitelje civilizacije, i svi oni koji su razočarani u adonaizam, a
čija duša čezne za svojim božanskim idealom, ne znajući kojem
Bogu da se klanjaju, primit će prosvjetljenje od istinske
svijetlosti kroz općesvjetsku propovijed najčistijeg
luciferijanskog učenja, koje će do tog vremena biti općepoznato
i svenarodno.
Uspostavljanje religije "dobroga boga Lucifera" na cijeloj
zemaljskoj kugli nije posao koji se može uraditi za godinu dana,
ni za pet godina, čak ni za cijelo jedno stoljeće. Samo je ono
djelo postojano i čvrsto koje se vrši postupno i kada njegova
progresija polagano raste. XIX. stoljeće je sazrelo za nastanak
istinskog i dobrog katolicizma; XX. stoljeće će biti u znaku rasta
i punog sazrijevanja sjetve, koja je posijana na vrijeme, kako je

201
određeno u knjigama nebeskim, kada će zauvijek prestati
računanje kršćanske ere.
"Napisao i dao Svečanom svodu i potpisao kod nogu svetoga
Paladijuma, Vrhovni Prvosvećenik Svjetskog Framasonstva i
deset Staraca, koji čine Najsvjetliji Veliki Kolegij Zaslužnih
Masona, kod Vrhovnog Istoka Charlestona, u voljenoj Dolini
Božanskog Učitelja, 29. i posljednjeg dana mjeseca Ab 000871.
godine Istinite Svijetlosti* (15. kolovoza 1871. godine narodne
ere)".
Takav je tajni plan strašne sekte, koji određuje njihova
nadanja i cjelokupnu njenu taktiku, ne samo u odnosu prema
rimokatoličanstvu, već i u odnosu na ukupno kršćanstvo, ne
izuzimajući, kako vidjesmo na mnogobrojnim primjerima iz
našeg ruskog života, ni Pravoslavlje.
Pročitaj, brate moj u Kristu, s pažnjom ovo otkrivenje
sotonističke zavjere i smatraj se upozorenim.

*
Ova godina nije jasna, jer bi ovdje trebalo stajati 5871. god. Naime,
poznato je da masoni na broj redovitih godina dodaju 4000, tako da bi
trebalo biti 5871.god. - pr. prir.

202
ČETVRTI DIO

Pečat antikrista i broj "zvjeri" 666

Otk XIII glava

203
Sl. 18. Grob T. Herzla. Iz časopisa
"Židovski život, 1904. god.

204
"Onome tko razmišlja o sljedeće četiri stvari", - govori se u
Talmudu138, - "bolje bi bilo da se nije rodio na svijetu:
Što je dolje, a što gore,
Što je prije, a što poslije.
Onome, tko ne štiti čast Tvorca svojega, bolje bi bilo da
se nije rodio na svijetu".
Tosefta, ili pojašnjenje ovoga teksta glasi:
"Ne tumače zakone rodoskvrnuća trojica, već tumače
dvojica; ne tumače priču o postanku svijeta dvojica, već tumači
jedan, a "Kočije"139 tumači jedan i to samo u onom slučaju, ako
je učen i razumije na osnovu vlastitog razmišljanja.
"Jednom je rabin Ivan, sin Zakaja, jahao na magarcu, a rabin
Eleazar, sin Araha, šibao ga otpozadi. On mu reče: ,,rabine,
ispričaj mi jedan dio iz "Kočija". - Ovaj odgovori: "Zar ti nisam
rekao da "Kočije" ne smije tumačiti jedan, osim u slučaju da je
učen i razumije na osnovu vlastitog razmišljanja".
Eleazar mu reče: "Dopusti mi, ja ću izgovoriti pred
tobom".
Rabin Ivan, sin Zakaja, odmah je sišao sa magarca,
prekriše se oni ogrtačem i oba sjedoše na kamen ispod
maslinovog drveta. Kad je Eleazar završio, tad ga rabin Ivan, sin
Zakaja, poljubi u glavu i reče: "Blagoslovljen Gospodin Bog
Izraela, koji dade ocu našem Abrahamu sina, što umije
istumačiti i pojasniti riječi Oca našega, što je na nebesima. Netko
dobro tumači, ali ne izvršava dobro; drugi dobro izvršava, ali ne
tumači dobro; a Eleazar, sin Arahov, i dobro tumači i dobro
izvršava. Blažen bio oče naš Abrahame, od čijeg potomstva se
rodi Eleazar, sin Arahov, koji umije istumačiti i pojasniti slavu
Oca našega, što je na nebesima".
Dakle, prema Talmudu postoji tajna poznata samo
ograničenom krugu posvećenih i, uza sve to, toliko je strašna, da
"je bolje da se nije ni rodio onaj, tko je o njoj razmišljao".*
Tajna ova se sastoji u sljedeće četiri stvari:
1) što je dolje, 2) što je gore,

*
Rusko idanje: Moskava 2013, ovdje dodaje: "Naravno, od neupućenih."
(rus.: "Разумеется, из непосвященных") - pr. prir.

205
 3) što je prije, 4) što poslije".
Dozvolimo da, uz Božju pomoć, ne samo da razmišljamo
o ovoj tajni, već i da je protumačimo i objasnimo čitaocu.
Na višim stupnjevima hijerarhijske ljestvice masono-
židovstva stoji njegovo "svećenstvo", koje služi toj "tajni
bezakonja", čiju smo dubinu objasnili u prethodnim poglavljima
naše knjige. Oni se nazivaju "svećenstvo”, i to je "Kadoš" ili
"Kavaljeri (vitezovi) Kadoša".
"Kadoš" je židovska riječ i znači "sveti".
I gle, kada se prema ritualu masona, ovi posvećenici
višeg stupnja u masonstvu sretnu, oni međusobno izvode neke
znakove raspoznavanja, kao dokaz da su oni zaista "sveci-
kadoši", i da sve znaju. Ovi znakovi se sastoje u tome, da se
kažiprst desne ruke podigne prema gore, zatim spusti i nadolje i
tim gestom prave zamišljenu liniju između pokazanih gornjih i
donjih točaka. Pri tom izgovaraju sljedeće tajne riječi:
Što je dole, a što gore,
Što je prije, a što poslije -
Jedinstvo, ravnopravnost, savršenstvo!"

I još:
"Farach-shool"
Što znači:
"Sve je otkriveno!"
Tajna!
Sad je ova tajna otkrivena ne samo "kadošima" masono-
židovstva, već i onima, koji se bave izučavanjem njihove tajne
posredstvom masonske literature, svima tko "ima uho neka čuje"
i želi čuti: ona je "tajna bezakonja" i sastoji se u priznavanju
Sotone kao istinskog boga, "boga dobra" i odbacivanju
Trojedinog Istinitog Boga, kao njegovog protivnika i kao "boga
zla". Ovo je isti onaj Sotonin bunt protiv Boga, koji je nekada
na nebu doveo do otpadništva trećine anđela od Boga, njihovog
zbacivanja na zemlju zajedno sa Sotonom i nastavljanje tog istog
bogoborstva na zemlji preko čovjeka.
"Kako si pao s neba, Svjetlonošo, sine Zorin! Kako si

206
razmrskan na zemlji, ti koji oslabljuješ narode! Mislio si u sebi:
"Penjem se na nebo, više zvijezda Božjih podižem prijestolje
svoje... Uzlazim u visine nad oblake, hoću da budem jednak
Svevišnjemu!" (Iz 14, 12-14).
Druge "tajne bezakonja", po "sotonističkoj dubini" i
bogohuljenju, koja bi bila slična ovome, od kad je svijeta i vijeka
nije bilo i niti će biti.
I prvi narod na zemlji, koji je priznao Sotonu za svog
Boga i poklonio se njemu, bio je Izrael, koji ovim postade od
naroda Božjeg, bogoizabranog, kakav je bio po svom
prvorođenju među sinovima čovječjim, narod - bogoborac,
Bogoubica, Babilon sa ženom bludnicom.
"Ja govorim", rekao je Gospodin, "što sam vidio u Oca
svojega; i vi činite, što ste čuli od oca svojega... Vi imate đavla
za oca i hoćete da činite po željama oca svojega, On je bio krvnik
ljudi od početka. On nije bio utvrđen u istini jer nema istine u
njemu. Kad govori laž, od svojega govori, jer je lažac i otac laži."
(Iv 8, 38; 44).
Mi smo pokazali kakav utjecaj ima u svijetu ovo
bogomorstvo u rasprostranjivanju "tajne bezakonja" u svijetu i
"odstupništva". Kao zaključak ovog teškog truda ostaje nam da
objasnimo kršćanskom čitaocu tajnu antikristovog pečata, koji
će im u dane carevanja ovog "sina pogibelji" biti im postavljan:
"i učini sve, male i velike, bogate i siromašne, slobodnjake i
robove, te im dade pečat na desnoj ruci njihovoj ili na čelima
njihovim, da nitko ne može ih kupiti ni prodati, osim tko ima
pečat, ili ime zvijeri, ili broj imena njenog" (Otk 13, 18).
Rečeno je: "Ovdje je mudrost. Tko ima um, neka izračuna
broj zvijeri; jer je broj čovjekov i broj njezin je šest stotina i
šezdeset i šest". (Otk 13, 18).
"Što mora biti, tome je vjerovati", - govori Blaženi
Augustin, - "ali na kakav način i po kakvom redoslijedu će ono
biti, pokazat će tada sami događaji".
Okrenimo se, prema blaženom Augustinu, "događajima“.
Velika pobožna tajna je, kako je poznato, spasenje ljudskog
roda kroz utjelovljenje Boga Logosa - "Bog će se javiti u tijelu".

207
 Što je "tajna bezakonja" pokazali smo.
Simbol ili pečat140 "tajne pobožnosti", - spasenja kroz
Gospodina Isusa Krista je časni Križ Gospodnji. Značaj i snaga
ovoga pečata poznata je svakom kršćaninu, cijelome
kršćanskom rodu.
Simbol ili pečat "tajne bezakonja", bogoborstva đavla,
jednako kao i značenje i snaga njegova (mada i prividna), po
analogiji, mora biti poznata svakom masonu i masoneriji. Njihov
pečat će biti i pečat njihovog cara i boga-antikrista, kojeg još
nema, ali koji će se pojaviti gotovo u najbližoj budućnosti.
Ali, da li postoji u stvarnosti, takav simbol, takav pečat, kod
masonerije? I, ukoliko postoji, kako izgleda taj crtež?
Ma kako da ljubomorno masonerija čuva od tuđih očiju
svoje bogoboračke tajne, ipak je našem vremenu, kao istinski-
posljednjem, predodređeno da ih otkrije uz pomoć tih samih
masona.
Pečat ovaj, kako ćemo vidjeti dalje, realno postoji, ali ne u
mašti, izgleda ovako i ima svoje tumačenje:

Sl. 19

Šestokraka zvijezda, sastavljena je od dva istostranična

istovjetna trokuta koji se međusobno križaju.
Ovaj sveti pečat za Židove i masone je po židovskom obredu (u
Kabali i magiji) naziva - Mokhin Dovid ( Мо́хин-До́вид ) što
znači: "Štit, grb ili pečat Davidov". Nalazi se u grobu svakog

208
pravovjernog Židova, kao zalog zagrobnog života njegovog
zajedništva s njegovim "bogom“.141
Da je ova zvijezda doista jednako sveti simbol za Židova (a
samim tim i masona) kao što je za kršćanina znak križa koji daje
život, činjenica je da je slijedeće slika uzete iz stvarnog života.

Sl. 20. Zborska sinagoga u Crossenu za ruske Židove

zarobljene tijekom tekućeg rata. (Fotografija je uzeta iz
njemačke brošure, koja je izdana na francuskom jeziku od
pastora Charles Correvona pod naslovom "Les prisonniers de
guerre en Allemagne. Impressions d’un aumônier" ).

209
 sl. 20a. Izaslanstvo vojnika - vitezova sv. Jurja, koje je
predvodio barun D. G. Günzburg, a koje je predalo Gospodaru
Caru sv. Toru 4. kolovoza 1910. godine. (Fotografski snimak
iz "Odeskih Novosti" od 20. srpnja 1911. br. 8472)

Kod masona kao i kod izdanaka masonskog stabla, teozofa,

okultista, spiritista, gnostika i drugih, ovaj pečat ima isto ovakvo
sveto značenje, mada drugačije nazive. Zove se "Pečat
Salomona" ili kabalistički "Tetragram", i danas izgleda ovako:

210
 Sl. 22

Prema vjerovanju kabalista tetragram je posljednja riječ u

magiji i znači:
"on je taj, koji će biti".
Kakvo posebno značenje, točnije, poštovanje, ima ovaj
tetragram kod masona-kabalista ili magova, koji ulaze u
neposredno općenje s đavlom, pokazat ćemo kroz citat samog
okultističkog magijskog autoriteta Elifasa Levija (Éliphas Lévi).
Evo što je on napisao u svojoj knjizi "Dogme et Rituel de la
Haute Magie", prema izdanju iz 1836. godine:
"U velikom krugu rituala zaklinjanja obično se nacrta trokut,
pri čemu se posebno mora voditi računa na kojoj će strani biti
njegov vrh... Osim ovoga, neophodno je imati na sebi, na čelu,

211
na grudima i na desnoj ruci sveti simbol dva međusobno
ukrižana trokuta, koja formiraju šestero kraku zvijezdu, koja je
u magiji poznata kao "Salomonov pečat", ili "tetragram".
Dakle, simbol ili pečat masona, "zbornice sotonističke",
otpadnika od Krista je "tetragram" kabale.142
Ukoliko se ovaj pečat nalazi na onima koji, kako smo vidjeli,
pripremaju antikristovo carstvo, onaj isti "tetragram Salomona"
ili zar nije dovoljno jasno, da će taj isti pečat biti i pečat samog
antikrista?
Da li će se netko tko vjeruje u Krista odreći Križa
Gospodnjeg? Da li će se složiti i zamijeniti ga drugim
simbolom?
Naravno da to nikako neće učiniti.
Neće se ni masoni odreći svoga pečata, dok se ne obrati
svijet i ne "zbaci tužitelj braće naše, koji ih optuživaše pred
Bogom".

***

Kako se vidi sa crteža, predstavlja dva međusobno ukrižana,

ravnostrana, istovjetna trokuta, od kojih je jedan (tamni) okrenut
vrhom nagore, a drugi (svijetli) vrhom nadolje. Prvi na svom
vrhu ima slovo A, drugi Ω (to su grčka slova, ostala slova su
židovska). Slovo A - alfa u grčkoj abecedi je prvo slovo, Ω -
omega je posljednje. "Ja sam Alfa i Omega, početak i svršetak,
prvi i posljednji". (Otk 21,6).
Ravnostrani trokut, kao što je poznato, prikazuje Troosbnog
Boga. Ali, to je On, naš Bog, Bog kršćana i zbog toga je On za
masonstvo "bog zla". Njegov trokut obojen je tamno i njegov
vrh je okrenut prema gore, kao simbol Njegovog vladanja do
vremena143 nad svijetlim trokutom "boga dobra", boga
masonskog, koji je okrenut vrhom nadole. Prvi je Alfa, to jest
onaj tko je prije, drugi je Omega, to jest onaj koji je poslije.
Takva je tajna "kadoša" masonerije.
Međusobno ukrižani ravnostrani trokuti označavaju u
grafičkom pogledu borbu dviju jednakih sila, prema učenju

212
Kabale, između Boga i đavla.144
Nova geometrijska figura, koja se dobije prilikom
ukrižavanja trokuta jeste šesterokraka zvijezda, koja bi trebala
označavati zamjenu imena Božjeg (trokuta) novim imenom,
imenom onoga, tko je bio posljednji (Ω), a postao je prvi (A i Ω,
prvi i posljednji), jer oba ova slova ulaze u sastav jedne figure,
zvijezde.
Tko je taj posljednji, sada nam je poznato.
Ime mu je Sotona.
Ovo je izopačavanje riječi Božje od strane "zbornice
sotonističke". Tako bezumno-bogohulno Sotona prisvaja sve
ono Božje, koje pripada samo Onome, Tko je istina .» Alfa i
Omega, Prvi i Posljednji.
Tko će povjerovati u ove laži, osim sinova laži?
"A pritom jeste li naokolo nosili Sikuta, kralja svojega, i
Kevana, zvjezdanog boga svojega, idolske likove svoje, što ste
ih načinili sebi? Zato ću pustiti da vas odvedu u progonstvo tamo
iza Damaska." Gospod je to rekao; "Bog nad vojskama" ime je
njegovo" (Amos 5, 26-27).
Takva je bogohulna tajna pečata sinagoge đavlove i
budućeg štićenika njegovog, antikrista.
Pogledaj oko sebe čitatelju: zar ne vidiš gotovo na svakom
koraku u svom svakodnevnom životu ovaj pečat?...
Kod teozofa i okultista, kad pogledamo sl. 21 i 22., vidjet
ćemo da je naslikan isti onaj antikristov pečat. Na tim crtežima
vidimo, da je glava "Zmije" već dodirnula rep, i da je vrh tamnog
trokuta spušten nadole, a vrh svijetle boje podignut ka gore: put
"Zmije", izgleda, poštuju posvećenici koji su prošli i ono "što je
bilo dolje", postalo je gore", i "ono što je bilo prije", a postalo je
''poslije". Grješna naša zemlja je na ovaj način postala konačno
vlasništvo i kraljevstvo đavla, prijema mišljenju okultista.
Da ne bi ostavili nikakav trag sumnji, u vezi značenja
trokuta, tamnom trokutu je dodan crni križ, a svijetlom trokutu
nekakav svijetli znak unutar trokuta i drugi na mjestu spajanja
"Zmijine" glave sa repom. Prvi znak u svijetlom trokutu naziva
se "Salomonov ključ" - "claviculum Salomoni", koji otvara

213
sotonističke dubine; drugi se naziva, kod neobudista i teozofa,
"svastika" i znak je buduće religije, u kojoj će se, prema
mišljenju "reformatora" svjetskoga života, pomiriti i naći
religije, vjerovanja i tumačenja cijeloga čovječanstva.
O ovoj religiji budućnosti Éliphas Lévi je još 1856. godine
napisao sljedeće:
"U vremenu u kojemu živimo pripremljeno je već sve za
rušenje evanđeoskog entuzijazma i kršćanskog nesebičnog
podviga, i to zbog sveukupnog razočarenja u sve".145
Uspjeh izvjesnih knjiga146 i mistična usmjerenost umova,
sve su to nedvosmisleno znaci navedenog općeg raspoloženja.
Obnavljaju stare, zaboravljene hramove, grade nove. Što veću
prazninu osjeća čovjek zbog gubitka vjere, to će se strasnije
predati nadi.

Sl. 24. Mark Matveyevich Antokolsky

(Марк Матве́евич Антоко́льский)

Cijeli svijet još jednom očekuje dolazak mesije, i mesija

neće zakasniti sa svojim dolaskom.
Nađi, na primjer, danas čovjeka, koji je na visokom
položaju, ili je postao poznat po svom bogatstvu, bio on kralj ili
papa, ili čak mason-milijunaš; i neka taj čovjek svenarodno

214
pokloni sva svoja materijalna dobra u korist čovječanstva, neka
iskupi siromašne, neka postane aposol i čak žrtva učenja o
samopožrtvovanju i dobročinstvu, odmah će se oko njega podići
neizmjerno velik val sjećanja, i potpuni moralni prevrat će se
dogoditi u cijelome svijetu. Ali, da bi se ovo dogodilo, prije
svega je neophodno da takva osoba zauzima visoki položaj, jer
u naše vrijeme siromaštva i šarlatanstva, svaka riječ, koja dolazi
od nižeg staleža, nailazi na prijezir i ponosni smo na sebe kad
pretpostavimo da se radi o koristoljubivom prevarantu. Ukoliko
ste vi nitko i ništa, ni ne pomišljajte tada da postanete apostoli,
tim prije mesija...
U naše vrijeme ne vjeruju čak ni božanski uzvišenim
riječima, te ukoliko ne dolaze iz usta neke poznate osobe, neće
im biti osiguran uspjeh, t.j. onakav uspjeh, koji pretpostavlja
određenu materijalnu vrijednost...
Živimo u vijeku stečenih statusa: vrijednost čovjeka se mjeri
i određuje samo po onome koliko je on "težak" u socijalnom i
komercijalnom pogledu.
Neograničena sloboda riječi dovela je do takve devalvacije
riječi, da se u naše dane više nitko ne pita: o čemu on priča?, već
svi postavljaju pitanje: a tko to reče? I, ukoliko je to rekao
Rothschild ili njegova svetost papa Pijo IX, onda je dakle, nešto
važno u pitanju i ima određenu težinu...
Mesija će doći i bit će osnovano svjetsko carstvo, koje će
donijeti mir svijetu... Temelj i osnovu ovome carstvu dat će
nacija u čijim je rukama skoncentrirana sva energija i cio intelekt
životni... Cio svijet će poći za zastavom pobjedničke
Francuske...147
Dalje, autor kaže slijedeće: "Ovo univerzalno svjetsko
kraljevstvo imat će jednu važeću i vladajuću religiju. Ova
religija kod zemaljskih nacija danas ima tri oblika, koji su prema
vanjskim obilježjima suprotni jedan drugome; ali će se uskoro
objediniti i formirati jednu svjetsku crkvu. Pod ovim
privremenim (dakle dok ne dođe vrijeme) neprijateljstvom
nalazi se jedna te ista bit, vjera, ja tu podrazumijevam" - kaže
autor: "rusko pravoslavlje, Rimski katolicizam i posljednje

215
završno reformiranje religije Bude"148,149.
Zar to ne dozvoljava Gospodin da se nad našim glavama
izvršava ovo lažno proročanstvo?
Zar to ne ide svijet ka pretkazanju prema naredbi
neposrednog rukovoditelja i njegovog inspiratora - đavla
I nismo li mi doživjeli do kraljevstva onoga, koga prorok
Daniel imenuje "prezrenim", sveti apostol Pavao "čovjekom
grijeha i sinom pogibelji", a mi, pravoslavni kršćani,
antikristom?

***
Ali još postoji pečat kabale i masonerije, koji je, novi
simbol pobjede i odolijevanja, kao rezultat borbe
"pobjedonosnog " đavla sa "pobijeđenim" Bogom (oprosti mi
Gospodine!), i u običnoj upotrebi otkriven relativno nedavno.
On se kod masona zove "pentagram". Ova je zvijezda prvi put
otkrivena cijelom svijetu 622. god. nakon Krista, kao zvijezda
"jedinog boga, Alaha i Muhameda, njegova poslanika", koja i
danas blista iznad polumjeseca i nadalje ratuje preko islama
protiv kršćanstva.
Bog kršćana i bog Muhameda nisu li to dva trokuta
masonskog tetragrama?150
U trećem dijelu naše knjige dali smo originalni izgled idola
Templara i njihovih nasljednika masona, to je Baphometa. Na
čelu tog čudovišta nalazi se ova ista šestero kraka zvijezda, kao
znak razlikovanja i simbol za ono, što po pričanju masona taj
simbol označava, tj. Sotonu. Paladij masonerije i jeste taj
Baphomet.
Kod kabalista - masona naziv ovoga pečata glasi "Zvijezda
magova, sveti mistični pentagram".
Eto, to je značenje ove petokrake zvijezde, prema priznanju
samih kabalista masona:

216
 Sl. 25.*

pentagram151, poznat kod gnostika pod nazivom "plamteća

zvijezda", je simbol svemogućeg i despotstvo Razuma.152 Ovo
je zvijezda magova, čarobnjaka, simbol utjelovljenja "riječi"153.
U zavisnosti od toga kako su okrenuti zraci ove zvijezde, ovaj
magični apsolut u kabali kabali simbolizira dobro i zlo, Lucifera
ili Hespera, zvijezdu Danicu ili zvijezdu Večernjicu. Pentagram
sa dva zraka prema gore označava sotonu, a sa jednim zrakom
prema gore Spasitelja154... Znak pentagrama naziva se također
znak "mikrokozmosa" (microcosme), i on predstavlja ono što
kabalisti u knjizi Zohar nazivaju "mikroprosop"
(microprosope155)... Prilikom zaklinjanja, pentagram
mikrokozmosa, onaj koji zaklinje, mora nadjenuti zajedno sa
pentagramom mikrokozmosa, to jest šestero krakom
zvijezdom... "Kako se iz izloženog može vidjeti - tako tvrdi
Éliphas Lévi - "sve tajne magije, simboli gnosticizma, figure
okultizma, svi ključevi kabale iz proročanstava - sve ovo se

*
Bilješka prema ruskom izdanju Moskava 2013: Objašnjenje svih slova i
znakova Kabale smatra se beskorisnim. Skrećemo pažnju čitatelja na slova
A i Ω, prikazana na pentagramu, koja ukazuju da je "on Alfa i Omega, prvi i
posljednji), u skladu s vjerom kabalista - pr. prir.

217
nalazi na znaku pentagrama, kao najvećem znaku, najsnažnijem
od svih mogućih znakova".
Dalje, kod istog ovoga autora, protiv njegove vlastite volje
i razmišljanja, otima se snagom Božjom sljedeće priznanje:
"Tko ne priznaje znak Križa, taj drhti i trese se pri pogledu
na zvijezdu mikrokozmosa. Sa druge strane, mag osjećajući
slabljenje volje, okreće svoj pogled k ovom simbolu, uzima ga u
desnu ruku uz uvjet, da bi mag znao, drznuo se, želio i šutio"...

***
Da čitatelj ne pomisli, da ja cijeloj ovoj simbolici pridajem
preveliko značenje i da sva ova đavolština razotkrivene "tajne
bezakonja", čini možda samo vještinu čarobnjaka, maga,
jednom riječju svih kabalista, ali da istovremeno nema nikakvog
odnosa prema "filozofskom'', navodno i "filantropskom"
masonstvu, ja ću, kao dokaz da je ispravan moj stav i kao vlastito
opravdanje, predočiti riječi jednog od najuglednijih
predstavnika156* okultnog masonstva iz vremena francuske
revolucije 1848. godine. Evo što on kaže povodom problema
vezanog za značenja simbolizma u kabali:
"Istinsko znanje (gnosticizam), poraženo u Aleksandriji od
ubojica Hipatije† u Aleksandriji, te je prešlo u kršćanske ruku,
točnije, sakrilo se pod pokrovom kršćanstva zajedno sa

* Rusko izdanje Moskva 2013, donosi ovdje dodatak: "čitaocu već poznatog
Eliphas Levya. Evo što on piše o značenju simbolike Kabale i Talmuda u
svojoj knjizi Dogma i obredi više magije (Dogme et Rituel de la Haute
Magie) - pr. prir.
†
Rusko idanje Moskva 2013., donosi slijedeću napomenu: Hipatija, kći
Theonova (poznati matematičar 365-390 prema R. Hr. U Aleksandriji),
rođena je oko 370. prema R. Hr. Bila je poznata kao matematičar i filozof i
poznata je po mržnji na kršćane, koje je ona na svaki način progonila,
iskorištavajući svoj utjecaj na aleksandrijskog vladara Oresta. Bila je
rastrgana na komadiće tijekom narodnog ustanka 415. god. Njezini spisi su
propali u plamenu tijekom požara Aleksandrijske knjižnice - pr. prir.

218
Amonijem*, Sinezijem† i autorom, koji se krije pod
pseudonimom Dionizije Areopagita‡... Onda smo morali
uskrsnuti pisma hijeroglifa, da izmislimo pantakle i slova, koji
bi u jednom znaku sabrali uopćene pojmove i predstavilo
cjelokupno učenje, i dakle, u jednoj riječi predstavilo cijelu
seriju tajanstvenih razobličavanja... Tako je nastala druga
"Biblija", koja nije poznata kršćanima, točnije, ona je njima
nerazumljiva, u njoj je, u divnoj kombinaciji sabrano sve, što je
samo mogao božanstveno osmisliti filozofski i religiozni genij
čovječanstva... mi ovdje pričamo o kabali, jer su sve istinski
dogmatske religije nastale iz kabale i u kabalu se vraćaju... I kad
bi nam postavili pitanje, zar zaista vjerujemo u snagu tetragrama
i pentagrama i da li se može uopće vjerovati da snaga simbola
može imati utjecaj na dušu čovjeka, mi bismo na ovo pitanje
odgovorili također pitanjem:
- Zbog čega tada cijeli kršćanski svijet pada ničice pred
križem? Znak sam po sebi nije ništa: njegova snaga je u toj
dogmi i "riječi" koju on u svojoj punini utjelovljuje".
Prema ovoj "drugoj bibliji" i prema otkrivenju, koje je izašlo
iz usta istog tog maga i čarobnjaka, dogma, sakrivena u
pentagramu ili "zvijezdi magova" u sebi ne nosi ništa drugo do
obogotvorenje idola Templara, Baphometa.

*
Rusko idanje Moskva 2013., donosi slijedeću napomenu: Amonije Sakas,
aleksandrijski filozof oko II. st. prema R. Hr., učitelj Potinu, Longinu i
Origenu - pr. prir.
†
Rusko idanje Moskva 2013., donosi slijedeću napomenu: Sinezije grčki
pisac, učenik Hipatije. Rođen je oko 350. Poznat je po pokušaju usklađivanja
poganske filozofije s kršćanstvom. Bio je biskup u Cireni oko 410. god. - pr.
prir.
‡
Rusko idanje Moskva 2013., donosi slijedeću napomenu: Dionizije
Areopagit bio je jedan od sudaca Areopaga kad se pred njim pojavio u Ateni
Apostol Pavao. Na kršćanstvo ga je obratio sv. apostol Pavao i zaredio za
prvog biskupa u Ateni. Sveti Dionizije Areopagita bio je spaljen živ oko 95.
godine po. Kr. Pod njegovim imenom se navode mistična dijela: O nebeskoj
hijerarhiji, O crkvenoj hijerarhiji, O Božjim imenima i O mističnoj teologiji,
ali se čini da ta djela nisu pripadala njemu nego su sastavljena oko 5. stoljeća,
prema R. Hr., od sljedbenika gnostičke aleksandrijske škole - pr. prir.

219
O ovoj dogmi, kao o ispovijedanju vjere, citirani autor, kaže
slijedeće:
"Da, mi smjelo izjavljujemo i neka svi čuju, da se svi oni
koji su posvećeni u okultne nauke (govorim samo o višim
posvećenicima, čuvarima velike tajne) klanjaju, obožavaju i
nadalje uvijek će bogoštovati ono, što je predstavljeno u
strašnom simbolu Baphometa Templara. Da, prema našem
najdubljem uvjerenju, istinske vođe reda Templara obožavale su
Baphometa, prisiljavajući i svoje posvećenike da mu izraze
božansko poklonjenje. Objavljujemo sada, bez okolišanja i
otvoreno, da je veliki podstrekač magijske energije, živi i
astralni oganj zemlje, ona zmija iz drevne knjige Postanka... Nju
neupućene neznalice zovu đavao, ali za nas je on bog Pan, bog
suvremene naše filozofske škole, bog teurgista iz Aleksandrijske
škole, mističara - neoplatoničara našeg vremena, bog Spinoze i
Platona, bog prvobitnih škola gnosticizma, Ahriman
Perzijanaca, Tifon Egipćana, Piton Grka, zmija drevnih Židova,
on je dakle i Baphomet Templara, čije ime prema pravilima
kabale mora biti postavljeno u obrnutom redoslijedu slogova:
Baphomet: Tem. ohp. ab. - Templi omnium hominum pacis
abbas; što znači: otac hrama, svjetski mir čovjekov.
"Ispovijedanje ove naše vjere mi vršimo otvoreno u slavu
kršćanske crkve, koja je proganjala Templare, na lomačama
palila čarobnjake, framasone izopćavala iz crkve… Neka ovim
bude zadovoljena i crkva i prost svijet"...
Kakav ton! Dakle, ovo je izrečeno na sav glas još 1856.
godine. Prošlo je 60 godina od tog doba i za sve ovo proteklo
vrijeme, ne govoreći o prošlim vjekovima, nikome nije padalo
na pamet da ozbiljno provjeri jesu li kabala i magija zaista samo
šarlatanstvo ili se u njima krije izvjesna tajna, na koju je kršćane
upozorilo Božansko otkrivenje i koja kao smrtna opasnost ne
prijeti samo pojedinim osobama i državama, već i cijelom
svijetu.
Nije li to lukavstvo: "Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi
što ih stvori Gospodin Bog"! (Post 3,1).
Da bismo završili s "tajnom bezakonja" kabale i masonerije,

220
dajem ovdje njenu simboličnu formulu iz knjige istog onog
kabaliste - masona i vrača, kojega sam gore citirao. Evo kako
izgleda ta formula, ili "aksiom", kako je naziva spomenuti autor:
Razmotrit ćemo znakove ovog "aksioma".
U njegovom centru nalazi se "Salomonov pečat" sa znakom
, koji u kabali označava borbu. U ovom pečatu vidimo da su
njegovi trokuti već razmješteni u obrnutom redoslijedu: svijetli
je okrenut vrhom prema gore, a tamni vrhom prema dole.
Istovremeno od pečata se prema naviše odvojio ovaj svijetli
trokut i formirao na vrhu samostalnu figuru sa znakom p u
centru. Ovaj znak u kabali je označen "kraj i svršetak velikog
stvaranja".

Sl. 26.

Od ovog istog pečata, od njegovog tamnog trokuta unutar

kruga, kao da je spušten i zatvoren isti takav tamni križ, na koji
je postavljen kvadratni pečat sa tim istim kabalističkim znakom,
koji označava "kraj velikog stvaranja".
Uzimajući u obzir sve što sam otkrio u mom razotkrivanju

221
masonske tajne, ne može a da se u ovom aksiomu ne vidi ona
ista bogohulna obuzetost đavla Bogom, uključivanje križa
Gospodnjeg kao u centar zemljine kugle (kruga) - u "jezero
ognjeno" i uznesenje đavla na prijestolje Višnjega.
Takav je "aksiom" masonskih crnih magova.
Po ivicama centralne figure nalaze se dva monograma:
"I. N. R. I." što je, kao što znamo, Pilat rekao da se napiše
na Križu Gospodnjem - Iesus Nasorensis Rex Iudaeorum, o jest
"Isus Nazarećanin Kralj Židovski".
"T. A. R. O." - je drugi monogram, koji odgovara prvom.
Prema navodima kabale, on se može napisati i ovako: T. A. R.
O. T., to jest dodavanjem slova T još jednom na kraju riječi.
Može li se ovaj monogram (nesumnjivo, budućeg
antikrista, po analogiji s monogramom Krista) čitati kao
Talmudi Advenies Rex Orbis Terrarum, to jest, Onaj tko dolazi
od talmuda kralj svemira?
Budućnost bi trebala odgovoriti na ovo pitanje; mi samo
možemo pretpostavljati i nagađati.

***

BROJ "ZVIJERI" - 666

"Ona postiže da se svima – malima i velikima, bogatima i

ubogima, slobodnjacima i robovima – udari žig na desnicu ili na
čelo, i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji
nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina. U ovome
je mudrost: u koga je uma, nek odgoneta broj Zvijeri. Broj je to
jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest" (Otk
13,16-18).157
U Otkrivenju Svetog Tajnovidca, Apostola Ivana
Bogoslova govori se o dvije "zvijeri": o "zvijeri" sa "sedam
glava i rogova deset, i na rogovima njenim deset kruna, a na
glavama njenim bogohulna imena". Ona će biti "kao leoprad" i
" Zmaj joj dade svoju silu i prijestolje i vlast veliku".

222
 I vidjeh "Jedna joj glava bijaše kao na smrt zaklana, ali
joj se smrtna rana zaliječila. Sva se zemlja, začuđena, zanijela za
Zvijeri i svi se pokloniše Zmaju koji dade takvu vlast Zvijeri.
Pokloniše se i Zvijeri govoreći: »Tko je kao Zvijer! Tko bi smio
ratovati s njom?« I dana su joj usta da govori drskosti i hule i
dana joj je vlast da to čini četrdeset i dva mjeseca." (Otk 13,1-8)
I još je rečeno: "Ako tko ima, uši, neka čuje!"
Ovo je prva zvijer.
Iz svega što je u ovoj našoj knjizi izloženo, kako nam se
čini, može se bez greške izvesti zaključak, da "zvijer koja bješe
kao ris"158, čija je smrtonosna rana iscijeljena, riječju, ona prva
zvijer, nije nitko drugi do židovski narod, koji je nekada bio
smrtno ranjen Križem sa Golgote (Rim 11, 25-26) i poklonio se
aždaji, drevnoj zmiji, od koje će na kraju vremena dobiti i njenu
silu, i njeno prijestolje, i veliku vlast. "Deset rogova" to su "deset
kraljeva", koji će prema predanju Svetih Otaca, podijeliti vlast s
njime u cijelome svijetu.
Zatim tajnovidac ugleda drugu zvijer. "I vidjeh drugu zvijer,
gdje izlazi iz zemlje, i imala je dva roga kao u janjeta, i govorila
je kao zmaj." On "učini da se zemlja i koji stanuju u njoj poklone
prvoj zvijeri, kojoj se izliječila rana smrtna" (Otk 13,11-12). I
čini velika čudesa. Sablažnjava sve živo na zemlji, govoreći, da
naprave lik zvijeri i, na kraju, postavlja im pečat na desnoj ruci,
ili na čelo, da nitko ne može ni kupiti ni prodati, osim ako ima
pečat na sebi.
Ovo je "druga zvijer". I ova zvijer nije nitko drugi do
antikrist.
Kakav je to pečat i taj tajanstveni broj šest stotina šezdeset
šest, oko čijeg su se odgonetanja uzalud trudila tolika
pokoljenja?...
"Nema ništa tajno što neće", kad mu dođe vrijeme, "biti
javno". Našem vremenu je dato da odgonetne i ovu tajnu.
Prema tumačenju Svetih Otaca, broj 7 je sveti broj i njime
se označava sadašnji vijek, počevši od stvaranja svijeta i do
strašnog suda Gospodnjeg. Vijek budući, "pod novim nebom i
na novoj zemlji, gdje pravda živi", prema istom tumačenju

223
označava se brojem 8.
Broj 6 prethodi broju 7, te prema tome, logično može
označavati neki period, neko vrijeme, ukoliko je takvo bilo;
postojalo prije početka ovoga vijeka koji se označava brojem 7.
Da li je postojalo takvo vrijeme?
Sveto Pismo i Sveto Predanje objavljuje nam, da je takvo
vrijeme postojalo i bilo je onda, kad je viši od stvorenih Anđela,
Kerubin-Danica, otpao od Boga, te poželio postati jednak Bogu.
Kako se ovo otpadanje završilo u vremenu, koje prethodi
vremenu vijeka ovoga označenog brojem 7, to bi logički znak,
izraz vijeka bogoborstva Sotone trebao biti obilježen brojem 6.
Ranije smo vidjeli i pokazali, da je lik Sotone i njegove
zbornice i da je u to isto vrijeme pečat dolazećeg antikrista,
zvijezda sa 6 krakova, sastavljena od dva istostranična istovjetna
trokuta. Svaki od trokuta ima 3 strane, 3 kuta i 3 vrha, te slijedi
da u dva trokuta, ima 6 strana, 6 kutova i 6 vrhova. U
antikristovom pečatu, na ovaj način, broj 6 je ponovljen tri puta,
to jest 666, što je "radi straha judejskog" za "onog što štuje i
razumije" simboliku tajne i moglo biti Tajnovidcem opisano
slovima, kao šest stotina šezdeset šest.159 Ali ovaj isti broj, kako
je zaštićen i sadržan u geometrijskoj figuri antikristovog pečata,
sadržat će se i u samom imenu antikrista.
Kakvo će mu biti ime?
Odgovor na ovo pitanje još je preuranjen, jer sam dolazak
antikrista u svijet nije javljen, a mi smo svjedoci samo onoga,
što jeste i što znamo da se čini.

224
 POGOVOR

Dakle, nema sumnje! Na odstupnički svijet svom snagom i

vlašću "oslobođenog na kratko vrijeme" Sotone, nadvila se
svjetska strahota u obliku carstva masonerije, antikrist, po
svemu sudeći, već je blizu prijestolja i svog gospodarenja nad
svijetom. Na cijelom zemaljskom licu nižu se događaji sa
nevjerojatnom brzinom; razdori i sukobi među narodima, ratovi,
najave ratova, glad, pomor, potresi u raznim mjestima, i na kraju,
tekući nečuveni rat, kao ustanak carstva protiv carstva, naroda
protiv naroda160.
Ono što je do jučer bilo nemoguće, danas postaje već
prošlost... " No poradi izabranih skratit će se dani oni" (Mt
24,22), i nema vremena da se detaljno rasvijetli povijest
čovječanstva povodom razotkrivene "tajne bezakonja", da se
znanstveno i dokumentirano dokaže koliko vođe masonerije i
židovstva utječu na nesreću cijeloga svijeta, ovi, uistinu "sinovi
đavla"; nema mogućnosti ni da se precizno predvidi onaj put
kojim će ova "sotonistička zbornica" povesti u konačnu pogibiju
ono posljednje čovječanstvo, koje je odstupilo od Boga.
Ne pretendirajući na strogu znanstvenost ovog mog truda, koji
sam ponudio čitateljima, ja ću se, na osnovu objavljenih
"Sionskih protokola", kao i događaja čiji smo suvremenici i
svjedoci, događaja od kojih su neki dijelom već postali povijesna
prošlost, potruditi da ovdje dam kratki pregled svega onoga, što
je u martirologiji ljudskog zemaljskog toka prokrčeno i sada se
ispostavilo, da se na njemu vidi trag kretanja Simbolične Zmije.

Zemaljska povijest ljudskog roda poslije pada u grijeh

novostvorenog para, ukoliko ga promatramo u svijetlu ženskog
Otkrivenja, ne predstavlja ništa drugo, nego nastavak i
produžetak na zemlji onoga što je započeto na nebu - borba
paloga sa neba Danice - Lucifera protiv Boga. Bogoborstvo

225
svoje đavao vodi preko Božjih stvorenja, samog čovjeka, koji je
kušnjom u raju uvučen u dobrovoljno potčinjavanje svome
kušaču. Sa posebnom snagom i jarošću ova borba se ispoljava
kod prvi među narodima, kod bogoizabranog plemena "pogibli*
otaca doma Izraela", koji su, preko svojih farizeja, književnika i
tumača, više zavoljeli đavla od Boga, koji su izdali i predali na
smrt na Križu Mesiju istinskoga i na njih i na njihovu djecu je
pala krv Jedinorođenoga Sina Božjega.
Početnu točku povijesti čini prvobitni grijeh prvostvorenog
para i njihovo dobrovoljno podčinjavanje slobodnoj volji
kušača-đavla; zatim dolazi do prekretnice iskupljenja
čovječanstva kroz vjeru u Spasitelja, Sina Božjeg i kroz Njega
uspostavljanje veze između Boga i čovjeka koja je narušena
prvobitnim grijehom; konačnu točku predstavlja veliko
odstupništvo, vanjska i kratkotrajna pobjeda sotone i zla, koje je
posijao u srca svojih dobrovoljnih pristalica, Strašni Sud i "novo
nebo i nova zemlja gdje pravda živi".
Ovako izgledaju tri povijesna perioda ljudskoga roda prema
mišljenju kršćanske Bogootkrivene vjere, i svi su oni, kao u žiži,
sabrani u prvijencu naroda, starozavjetnom Izraelu. On je centar
iz kojega je postao cijeli čovječji rod; on je "maslina pitoma", a
svi jezici zemaljski su "maslina divlja", privijena uz njega po
milosti Božjoj, "koji hoće sve da spasi i u razum istine dovede".
Jer ako je odbačenje starozavjetnog Izraela izmirenje
svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od
mrtvih.161
Ovo moraju znati i zauvijek pamtiti pravoslavni kršćani,
nositelji i čuvari istine, tuđinci i došljaci na zemlji; ti ištu grad
dolazećega, Jeruzalem nevidljivi.
Kad ovako postavimo pitanje zemaljskog tijeka, jasno je
zbog čega je bezumna gordost đavla, koji se u svom sljepilu
okomio na Boga, svoje bogoborstvo koncentrirao na sjeme
Izraela - bogoubojicu.*

*
Orginalni tekst glasi: При такой постановке вопроса
земного бытия становится ясным, почему безумная

226
 Usud Božji je postao usud đavola i đavao, djelujući preko
njega na sve narode i plemena na zemlji, preko masonske zavjere
sada je obuzeo svijet, dovodeći ga pod noge svjetskom
gospodaru svijeta "čovjeku grijeha, sinu pogibelji", k antikristu,
kojega sada ostatak vjernika s takvom strepnjom očekuje, kao
nezakonitog glasnika Strašnog Suda Gospodnjeg, koji se
približava.
B.

Živeći i djelujući u židovskom narodu sa posebnom

snagom, ideja mesijanska nije bila strana ni kršćaninu, a ovu
ideju predstavljaju kneževi njegove Crkve, koji su se udaljili od
čistoće prvonačelnog Apostolskog učenja, koji su prezreli Božje
radi čovječjeg. Najsnažnije i najoštrije je ova ideja našla svoj
izraz u rimskom katoličanstvu koje se odvojilo od Svjetskog
Pravoslavlja, radeći na uzdizanju pape - cara, kao jedinog
duhovnog vođe svih kršćanskih naroda, a preko njih i svih
naroda i plemena koji žive na zemlji.
Pripremajući dolazećeg antikrista neprijatelj đavao
vodio je do sada svoju borbu na dva fronta: preko masonerije na
čelu sa duhovnim rukovoditeljem svojim ant-papom i
Isusovačkog reda na čelu sa "crnim papom".162 Masonerija je
svijetu pripremala cara antipapu, a isusovci cara kojeg
predstavlja Rimski prvosvećenik.
Masonerija i Isusovački red su blizanci i po svojim
ciljevima i po načinima i sredstvima koje primjenjuju u borbi čiji
je cilj gospodarenje cjelim svijetom, ali su u isto vrijeme oni i
zakleti neprijatelji, koji se među sobom bore, ne na život, već do
smrti u ime pobjede i uspjeha svoje ideje. Borba ovih tajnih sila
oko toga kome će pripasti čast da svojim djelovanjem stvori
prijestolje za antikrista u velikoj mjeri je značajna i tragična.
Sada, prema našem uvjerenju, ukoliko se ne dogodi čudo

гордость диавола, ополчившаяся в ослеплении своем на

Бога, сосредоточила все богоборство свое на семени
Израиля-богоубийцы.

227
od Boga, već je kasno da se pojavi genijalni povjesničar koji bi
bio sposoban s tajnim fenjerom istražiti i proniknuti u dubine
povijesti ljudskog roda, danas razobličiti otkrivene masonske i
jezuitske zavjere, te da se sa svih strana i kroz vjekove rasvijetli
tajna učenja ove zavjere. Povijest se završava: bliži se vječnost...
Savjest, koja je odgovorna pred Bogom, obavezala nas je
da ljubimo bližnjega svoga, zahtjeva i od mene da podijelim sa
braćom svojom po vjeri i duhu sve što mi je u potpunosti postalo
poznato, a odnosi se na masonske tajne planove, koji su nam
približili tako strašne događaje i nevolju, kakvu čovječanstvo od
kad je svijeta i vijeka nije vidjelo i nakon okončanja njih više
neće ni vidjeti.
Proslijedimo malo i ukratko tragove Simbolične Zmije, u
životu kršćanskih naroda, koliko se može otkriti iz njihove
povijesti, u čijem su sastavljanju, bez sumnje, sudjelovali i tajni
agenti masonerije, koji su brižljivo zametali tragove ovoj Zmiji.

C.

Gordi Rim, gospodar klasičnog svijeta, vladavina cezara,

pao je, kao što je poznato uz pomoć židovstva, koje je svojim
sotonističkim utjecajem iskvarilo narav rimskog društva.
Umjesto cezara, Vječni Grad, koji je obnovljen pomoću
kršćanstva, uzdigao je na svoje prijestolje kršćanskog
prvosvećenika, stavivši mu na glavu trostruku krunu (tijaru), kao
simbol njegove vladavine u svojstvu "namjesnika Kristovog"
nad trima carstvima - nebeskim, zemaljskim i carstvom pakla...
Takav je, riječju, bio duh moćnog Rima, a ideja cezarizma, kao
svjetskog gospodara, od prijestolja Augusta, prešla je na svetu
stolicu rimskog prvosvećenika.
Radeći, kako je već rečeno na dva fronta, preko Sinedrija i
isusovaca, Sotona je papinu gordost pretvorio u oružje za
vlastito bogoborstvo i postavljanje na tron svjetskog carstva
posljednjeg otvorenog Kristovog protivnika.
Ali Gospodinu nije bilo ugodno, da se iz njedara
kršćanstva rodi "čovjek grijeha" i "sin propasti": tragična i

228
strašna ova čast je sačuvana na kraju vremena za narod tvrde šije
- bogoborca.
Masonerija je slomila suparništvo Vatikana.
Prvi put se papinsko prijestolje otvoreno susrelo sa masonima u
procesu protiv vitezova-hramovnika (Templara).
Poslije otkrivanja ove grozne zavjere došlo je do strašnih
pogubljenja i, činilo se, da je i samo njegovo sjeme zatrto
spaljivanjem Jacquesa de Molaya, vođe Templarskog reda.163
Ali, ispostavilo se da je masonerija neuhvatljiva i neranjiva,
presađena je iz Francuske u Škotsku, gdje je pod raznim
imenima stupila u savez sa Engleskom, obećavši joj da će
zajednički gospodariti cijelim svijetom.
Do današnjeg dana masonstvo nije izdalo ovaj savez,
Engleska je uz njegovu pomoć, dostigla do titule "vladara mora"
i do svjetskog bogatstva.
Na pitanje zbog čega je baš izabrana Engleska, kao
teritorijalna točka oslonca ratobornog Sinedrioma, a ne neka
druga europska država, masonerija ne daje odgovor. Možda se
razlog nalazi u tome, što je položaj dokazano snažne otočne
države kao takav, mogao poslužiti kao podrška masonskoj
zavjeri.
Iz Engleske su masoni premrežili cijelu Europu i njene
kolonije svojim masonskim ložama, posjedujući nevjerojatni
kapital i zahvaljujući općem padu kršćanskog duha kod
europskih naroda, uspjeli su ga zamijeniti kultom zlatnog teleta;
istiskujući iz narodnog srca ideju Božanstva i duha, navodno
znanstvenim metodama, masonerija je kao vrhovni svećenik,
stvorila kult poklonjenja zlatnom idolu i tako zavladala
duhovnim životom cijele Europe, uključujući i njene kolonije
rasijane po cijelome svijetu.
Preko zakupljene i potkupljive štampe, prodanim dušama na
kormilu države, kao i uz pomoć svoje savezničke Engleske,
masonerija je izopačila i iskvarila sve političke institucije u
Europi, opljačkala materijalna i duhovna blaga, a sa njima
ugrozila i fizičko zdravlje stanovništva.
Francuska revolucija, koju je masonska historiografija

229
proslavila time što ju je nazvala "velika", pojava i pad tako
"velikog" Napoleona I, pokazali su svijetu snagu i značaj
masonske zavjere. Ali svijet nije u činu "tajne bezakonja"
spoznao novo otkrivanje sotone; do tog vremena Evanđeosko
slovo istine i apostolsko upozorenje postali su mu gotovo strani,
a proste čovječe riječi i priče, ne bijahu posute Božjom
blagodati, te mu nisu mogle pomoći da se snađe u djelima
carstva tame. Svijet je odstupio; nastala je duhovna tama: zar je
čudno što su u ovoj tami ljudi osljepili i počeli gušiti jedan
drugoga?
A Sinedrij je uz paklenu vatru koju je zapalio njegov otac -
đavo, ostao neprimijećen za poslove tame. Istina dobra i od
njega je pri ovom osvjetljenju bila skrivena, ali su mu zlo i tajne
"dubine sotonističke" bili pokazani: Sinedrij je, u krajnjem
slučaju, poznavao svoga "boga" i služio mu odano i vjerno. Ali
tako nije bilo sa svijetom, koji je odstupio od Gospodina Krista.
U međuvremenu, nije spavao ni Vatikan. Spokojan, jer je
uništio red Templara, on je ponovo izazvan na smrtni boj sa
masonskim snagama koje su iznjedrile protiv papinskog
prijestolja borca, kao što je bio Luther. Poslije te velike pobjede
masonstva protiv papinstva, kad je 1532. godine sklopljen
Nürnberški mir između zaštitnika katolicizma Imperatora Karla
V i njemačkih protestantskih kneževa i proglašena "sloboda
savjesti", papinsko prijestolje je bilo prisiljeno suprotstaviti se
masonskoj tajnoj organizaciji timme što bi prema njenom
obrascu stvorilo svoj Isusovački red. 1534. godine protiv
"antipape" masonstva prvi je ustao "crni papa" jezuitstva. Od te
godine do početka XVIII. stoljeća isusovački red uspješno je
kočio đavolsku rabotu masona, pribjegavajući u krvavoj borbi
protiv njega istim sredstvima, težeći k istom cilju, kao i masoni,
ali ne u ime masonskih načela već "u slavu Božju", pod bogom
podrazumijevajući rimskog prvosvećenika, a ne Boga.
Istovjetnost ciljeva i sredstava za njihovo ostvarivanje
spustilo je isusovce na nivo masona, i Isusov red*, ne imajući iza
sebe Boga, koji bi savladao đavala, pokrovitelja i zaštitnika

*
Misli se na Isusovački red - pri. prir.

230
masona, neminovno je morao prepustiti bojno polje svom
protivniku i da padne, što se desilo krajem XVIII. stoljeća164.
Masonerija je podigla zastavu francuske revolucije i oblila
krvavim ratom i bunama cijelu europsku zemlju, od obala
Atlantskog oceana pa do crnih Uralskih planina.
To je bio drugi udarac papinskom prijestolju u borni za vlast
nad carstvima i bogatstvima svijeta.
Posljednji pokušaj Vatikana da odmjeri svoje snage sa
Sinedrionom dogodio se u naše vrijeme, za vrijeme pape Lava
XIII.165; ovo se odigralo 1880. godine u Parizu prilikom
osnivanja "Franko-Austrijske Katoličke Banke", poznate pod
imenom "Union générale", ili jednostavno "Banka Bonty", po
imenu njenog direktora Bontya*, koji je po volji Vatikana stao
na čelo ovog grandioznog financijskog poduzeća i bio pozvan,
od strane papinske stolice i rimske kurije, da kapitalom
katoličkog svijeta uništi masonski kapital na čelu sa
Rothschildom Pariškim. Ova borba je završila porazom
katoličanstva u onom trenutku, kada se činilo, da je pobjeda već
na njihovoj strani. Masonerija je preko promasonske francuske
vlade podmetnula lažnu im tužbu protiv Bontya zbog nekakvog
falsifikata, i Bonty je uhapšen i bačen u tamnicu. Njega su pustili
nakon svega nekoliko sati, ali je skandal pukao i kad je raširen
kroz sav tisak sam cilj je postignut: uplašeni ulagači iz "Union
générale" potraživali su svoj novac, i Katolička je banka 1882.
godine propala, iako je još dvije godine postojala.
Pobjeda je samog Rothschilda skupo koštala: on je umro od
živčane iscrpljenosti; ali je zato masa katoličkog kapitala prešla
u svjetske blagajne masonskih bankara, poslije toga doba pala je
i posljednja pregrada u Zapadnoj Europi, koja je stajala na putu
masonskog osvajanja166.

***

Ali na pobjedonosnom putu "Simbolične Zmije" stajala

*
Njegovo pravo ime je Paul Eugène Bontoux (1820-1904) - pr. prir.

231
je Sveta Rusija Pravoslavna i Samodržavna.
"Jedan upita čovjeka odjevena u lanene haljine koji
stajaše iznad vodâ rijeke: »Kada će doći kraj tim čudesima?«
Začuh čovjeka odjevena u lanene haljine, koji stajaše iznad vodâ
rijeke; on podiže k nebu desnicu i ljevicu, kunući se Vječno
živim: »Nakon jednog vremena, dva vremena i pola vremena –
kada dođe kraj rasulu snage svetoga naroda" ... (Dan 12, 6-7).
Možda će se moj čitatelj zapitati: "kad će doći kraj svoj
toj velikoj nepravdi o kojoj tako detaljno govori moja knjiga?"
Odgovorit ću, kako budem znao.
Postoje stvari, o kojima je nedovoljno samo govoriti ili
pisati, o njima bi morali propovijedati sa krovova, na ulicama,
raskršćima, jer, po riječima Krista, ako mi šutimo, kamen će
progovoriti, bezdušna priroda neće biti u stanju da šuti. Ovako u
svom "Dnevniku" piše arhiepisko Nikon u "Troickom slovu",
koji je i izdavao.
Mi smo navikli mjeriti sve bitno na svijetu prema svojim
mjerilima, mjerom svoga malenog uma i zaboravljamo da
sasvim savršeni Um Božji ima drugačija mjerila, koja našima
nisu ni nalik.
Mi tako, recimo, dijelimo prirodu na živu i neživu i
pretpostavljamo da neživa priroda nije sposobna djelovati
razumno, podčinjavati se svjesno, da se ona jednom za svagda
pokori datim joj od strane Tvorca fizičkim i kemijskim
zakonima, pokori se zakonima nužnosti, sama to ne znajući, ne
spoznavajući.
Ali, misleći ovako, mi zaboravljamo Božju
svemogućnost, Božju premudrost i dobrotu, mi kao da
ograničavamo svo savršenstvo Božje u svom saznanju, mi
ispuštamo iz vida to, da je nerazumna tvar stvorena radi toga, da
bi mi, razumna stvorenja, kroz nju slavili veliko savršenstvo
Božje.
Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo
ruku njegovih. I to ne samo kroz naše razmatranje stvari Božjih,
Božje premudrosti u njihovom uređenju, već i kroz neposredno
ispunjavanje volje Tvorca u njima samima. Za Njega

232
svemogućeg, sve je moguće: i bezdušna priroda se pokorava
Njemu, isto onoliko "razumno" ispunjava njegove zapovijedi,
kao i razumna bića. To reče i bude, i naredi i stvori. I danas On
da zapovjedi, priroda bi ispunila Njegova htijenja, i mi voljno i
nevoljno postajemo svjedoci, a ponekad i učesnici tih prirodnih
pojava, u kojima ne možemo da ne prepoznamo, samo ukoliko
se nismo ogorčili, ako duhovno nismo oslijepili, ako nismo
umrtvili svoju savjest te ne možemo, rekoh, a da ne vidimo
svesilnu Ruku Božju koja vlasno vodi i naređuje prirodi. Da,
priroda se tako pokorava Tvorcu, kao i razumna tvar, i djelujući
nerazumno, daje čovjeku, najvećem stvorenju Božjem lekciju iz
poslušnosti!
Mi živimo u grozna vremena. Nehotice se sjetih riječi
psalmiste: "Vrijeme je da Bog djeluje jer tvoj je zakon uništen,
Gospode!" (Ps 118). I Gospodin djeluje... Čovjek je razumno
Božje stvorenje, a bjesni, buni se, protiv svoga Tvorca, i
nerazumna priroda, na jedan mah Božji, urazumljuje bezumnika.
Sjetimo se potopa, sjetimo se propasti Sodome i Gomore, idite u
Italiju, pogledajte iskopine u Pompejima, ukoliko za to imate
snage, ukoliko ne pobjegnete odatle, gonjeni osjećanjem stida i
negodovanja, tad ćete saznati zbog čega su propali Pompeji i
Herkulanej...
Ali su za kršćanskog vjernika još neobičnija i snažnija ona
znamenja što su se javila u času smrti Gospodina našega na
križu. Čitajte Evanđelje po Mateju: "I gle, zavjesa se hramska
razdrije odozgor do dolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se
raspukoše, grobovi otvoriše..." (Mt 27, 51-52).
Da nisu suvremeni kršćani zanemarili ove poučne knjige,
što se zovu životopisi svetaca, knjige u kojima su opisani divni
likovi sinova kraljevstva Božjega, da se ruski čovjek okrene i
počešće pogleda stranice svoje vlastite povijesti, naše
neprocjenjive ljetopise, onda bi ljudi vidjeli, kako je divna
desnica Božja vodila sudbinu naroda, urazumljujući ih groznim
znacima pomoću mrtve prirode. Oborili su zakon Božji i
djelovao je Bog, urazumljujući rušitelje i na Božji mah Njegova
priroda štitila je narušene moralne norme i zakone. Vjernik

233
nimalo ne sumnja u to da prirodni zakoni djeluju zajedno i u
punoj suglasnosti sa zakonima moralnim.
I, gle, isto ovo mi vidimo i primjećujemo sa strahom da se
dešava i u naše vrijeme. Sa strahom, zbog toga što savjest
svjedoči o tome što dolazi i naš je red da primimo gnjev Božji
na sebe zbog nepokajanja našega.
I u našoj Rusiji su savili gnijezdo Kristovi ljuti neprijatelji,
neprijatelji Crkve, neprijatelji našeg naslijeđa - masoni, i evo
posvuda se ruši zakon Božji: posvuda se čuje podsmijeh, rugaju
se zavjetnim svetinjama našeg ruskog pravoslavnog srca,
vrijeđaju svetinje, a mi ostajemo prema svemu ovome
ravnodušni, ili se ograničavamo žalosnim novinskim člancima,
telegramima, glasnim govorima, protestima... A na sebe same i
ne mislimo da pogledamo: da li mi zbog toga postajemo išta
bolji? A Božje prijetnje krenuše u svijet, i sve su bliže i bliže i
nama...167.
Tko se ne sjeća strašne propasti što je zadesila prije nekoliko
godina otok Martinik? Nedokučive i tajnovite su i do danas
okolnosti pod kojima se odigrala ova strahota, o tome su se
pobrinuli oni kojima je bilo potrebno da se ne saznaju i ne
razglase ove okolnosti, kako se ne bi probudila kršćanska
savjest, a poznato je da svjetski židovsko-masonski savez drži u
svojim rukama glavne telegrafske agencije, glavne novine svih
zemalja svih naroda, i mi saznajemo samo ono, što je njima
korisno, ili u krajnjem slučaju, ono što nije opasno po naše
neprijatelje. Međutim, evo što ipak saznajemo neposredno,
privatnim putem, nekoliko godina nakon potonjeg događaja, o
kome je već drugog dana saznao cijeli svijet "Divni komad
zemlje, pišu novine "Kolokol" (Zvono) rajski predio, nezagađen
uobičajenom napašću tipičnim za južne predjele - zmijama,
škorpionima i ostalim opasnim stvorenjima, otok Martinik, već
odavno je u potpunosti prešao u ruke masona, kao i Alžir, koji
je isto prekrasan. U gradu Saint-Pierre, koji je izbrisan sa lica
zemlje od gnjeva Božjeg, masoni su slavili. Tu se već gradio
novi "hram Salomona".
Dogodilo se da sam se susreo sa Njemicom, kaže autor, koja

234
je 15 godina živjela na Martiniku, i koja je napustila Saint-Pierre
dva dana prije katastrofe.* Nju je spasilo snoviđenje168, koje će
neki nazvati slučajnošću, mada su slična snoviđenja potakla
nekoliko tisuća ljudi da napuste Saint-Pierre, ostavljajući i svoje
poslove i svoja imanja. Moja poznanica, na primjer, otputovala
je, a da nije uspjela prodati svoju kuću. I mnogi su upravo ovako
postupili za posljednjih pola godine postojanja Saint-Pierra, broj
kršćana koji su odatle odlazili bio je toliko velik, da je brodska
kompanija udvostručila broj brodova, i svi su prepuni putnika,
isplovljavali. Bježali su ljudi svih slojeva i klasa, statusa i stanja,
od bogatih zemljoposjednika, do siromašnih radnika. Ali svi oni
koji su bježali bili su kršćanski vjernici. Svi su oni znali da
nikada više neće vidjeti Saint-Pierre, i da je prijestolnica
masonerije u kojoj je otvoreno djelovalo sotonino svetilište, gdje
su luciferijanstvo ili sotonizam bili priznati kao glavna religija,
osuđena na propast. Sve, koji su odlazili, otjeralo je
nepodnošljivo osjećanje žalosti i užasa, mnogi su imali viđenja
i čudi to, koliko su ta viđenja bila istovjetna. Moja poznanica,
koja je otputovala, takoreći posljednjim brodom, govorila mi je
da je svatko od 45 putnika koji su zajedno sa njom otputovali,
neprestano posljednjih dana imao istovjetne snove, bez obzira
na neke razlike u pojedinostima. I kada se trećeg dana putovanja,
na horizontu prema Martiniku pokazao ognjeni plamen, a more
uznemirilo, bez obzira što nije bilo ni daška vjetra, svi su u glas
povikali: "Saint-Pierre gori"!... Tad je katolički svećenik, koji je
sa svetim posudama iz svoga hrama također otišao sa Martinika,
služio Misu palubi. Pa, mogu vas optužiti za krađu? Reče mu
netko. Ne, spokojno je odgovorio svećenik, - ja sam se pokorio
volji Gospodnjoj... Suviše jasno se ona ukazala meni,
grešnome". On nije želio objasniti značenje ovih zagonetnih
riječi, ali su posljednje izbjeglice iz Saint-Pierra, to razumjele i
bez objašnjenja. - U prvoj luci Georgetown, oni su saznali za
strašnu sudbinu Saint-Pierra i odmah su tu, pod vedrim nebom,
pali na koljena, zahvaljujući Bogu što ih je spasio. Koliko je bilo
snažno uvjerenje svih ovih izbjeglica da ni minutu više ne smiju

*
Grad Saint-Pierre je bio uništen 1902. godine erupcijom Monte Pelée.

235
dalje čekati, govori i to da su prvim jedrilicama krenuli bilo
kuda, samo da ne ostanu na Martiniku. I bili su u pravu. Sljedeći
brod, koji je kretao za sjevernu Ameriku, poslije tri dana, ili nije
izašao, ili je ostao da izgori u luci, ili je stradao negdje kraj obala
Martinika, kao i mnogi drugi. - Posebnu pažnju treba obratiti na
to, da je europska štampa uporno prešućivala detalje ovako
čudovišnog događaja, kao što je uništenje grada od 43 000
stanovnika, koje se odigralo u nekih pet minuta. Broj izbjeglica
iz Saint-Pierra iznosio je oko 3 tisuće ljudi. Oni, koji su se vratili
u Europu, ne skrivaju događaje koji su se tamo odigrali, ali
novine uporno šute, između ostalog i zbog toga što je Martinik
tako daleko od Europe, da ljudi, već navikli da ne misle svojom
glavom i samostalno, lako mogu ovu šutnju objasniti
nedostatkom dokumenata, totalnim razaranjem i uništenjem i
tome slično. Možemo li povjerovati u to, da novine, koje su u
stalnoj trci za senzacijama nisu napisale ništa o onome što bi
razjasnilo propast Martinika? Ali, pošto ovo nije prijatno
masonima, oni o tome i šute... ("Kolokol", br. 1417).
A, nedavno se dogodilo i razaranje Messine, i samo
zahvaljujući prisustvu ruskih brodova kraj njenih obala
kršćanski svijet je saznao neopovrgnute činjenice i
najodvratnijem svetogrđu, bogohuljenju, administrativnom
progonu i ismijavanju u tisku vjere u Krista, na što se kao gromki
odgovor na Messinu obrušio razorni potres... I more, i zemljina
utroba zadrhtali su od negodovanja zbog bogoprotivnog
djelovanja čovjeka...
Što je sa svim onim neobjašnjivim, čak i pomoću prirodnih
zakona, poplavama u Francuskoj, Londonu Austriji? Oluje na
moru, tajfuni i na kopnu i na moru, kao na primjer, u donjem
toku naše hraniteljke Volge? Pa različite bolesti, epidemije, kao
što je kolera, tifus, pogotovo "crna smrt", kuga, koja je u
četrnaestom stoljeću, na primjer bukvalno opustošila cijele
gradove po Rusiji, i koja sada polako, ali sigurno, puže opet k
nama i sa juga, i sa istoka, iz daleke Azije?...
Stariji ljudi se čude, zabrinuto govore o tome kako je priroda
postala drugačija, nego što je nekada bila, recimo prije 60-70

236
godina; i kiše su bile obilne i blagovremene, a sada ili je suša
bespoštedna ili neprestano hara nevrijeme; tad je i prinos i
plodove Bog blagoslivljao, a danas ili nevrijeme, ili suša, ili
skakavci, ili nekakvi insekti uništavaju pšenicu, dok je još na
njivama...
Pa i zbog čega da nas miluje Gospodin Bog? govore stari
mudri ljudi. Od grijeha ljudskog jauče majka Zemlja, Majka
Priroda. Kao da su nastupila posljednja vremena. Ljudi su
potpuno Boga zaboravili. I ne samo da su ga zaboravili, oni još
i hule na Njega"...
Uz sve to i mi pastiri šutimo, te će kamen, bezdušna
priroda, progovoriti protiv bezakonja i grijeha našega, protiv
nepokajanja našega! I sunce, i zrak, i more i kopno, i vjetrovi, i
sve elementarne nepogode i stihije već se Bogu žale na nas, već
su spremne da ispune zapovijedi Božje, da se izvrši sud Božji
nad bezbožništvom ljudskim.169

***

I mi već vidimo, kao da počinje sud Božji tamo, na

poljima, gdje se vode nečuvene bitke, gdje se odigrava takva
ljudska klaonica, da se nehotice prisjetismo riječi Tajnovidca: "
Pogledam, a ono konj sivac; konjaniku njegovu ime je »Smrt« i
prati ga Podzemlje. Dana im je vlast nad četvrtinom zemlje:
ubijati mačem i glađu i smrću i zvijerima zemaljskim."170
U brošuri L. A. Tihomirova pod naslovom "Apokaliptičko
učenje o sudbini svijeta i njegovom kraju", koja je postala prava
bibliografska rijetkost, jedno poglavlje (drugo) posvećeno je
pokušaju da se sedam Azijskih Crkava (Otk 1-3) objasne
karakteristikama sedam epoha od vremena postojanja na zemlji
Kristove Crkve, od vremena Apostolskih do antikrista i drugog
dolaska Gospoda našega Isusa Krista.
"Kao što je poznato", piše Tihomirov, mnogi očekuju da će
tisućgodišnje carstvo Božje na zemlji biti kao neka posebna
epoha, koja bi trebala nastupiti nakon uništenja antikrista; ja ovo

237
mišljenje ne dijelim, kao i zbog toga, što ga je odavno sama
Crkva odbacila, kao drugo, zbog toga, što se ni kod jednog
Apostola, u eshatološkim mjestima iz poslanica, ne spominje
tisućgodišnje carstvo nakon poraza antikrista, već se jasno
navodi, da će drugi dolazak Krista biti i posljednji. Sam Spasitelj
ne spominje "hilijastički" milenij, naprotiv veoma je jasno
rečeno, da će drugi dolazak biti ujedno i svršetak svijeta.
Kraljevstvo Božje ili nebesko je nastupilo prema jasnom učenju
Spasitelja, još prije 1900 godina... Andrej Cezarejski,
ponavljajući tumačenja iz najdrevnijih vremena, kaže direktno:
"tisuću godina predstavlja vrijeme od Gospodinova
utjelovljenja do dolaska antikrista".
Kao i Tihomirov, i ja prihvaćam samo ovakvo tumačenje, jer
kao vjerni sin Pravoslavne Apostolske Crkve ne dozvoljavam
čak ni najmanju mogućnost da ispovijedam hilijastičko lažno
učenje, kako je ono osuđeno odlukama na Zemaljskim saborima
i, osim toga, ovo učenje je toliko povoljno za samog antikrista i
njegove lažne apostole, kao sredstvo, "ako je ikako još moguće",
radi sablažnjavanja i izabranih da za istinitog Krista prihvate
Njegovog protivnika, "čovjeka grijeha" i "sina pogibelji".
Karakterizirajući Crkve u Efezu, Smirni, Pergamu, Tijatiri,
Sardu, Filadelfiji, Laodiceji kao epohe Zemaljske Crkve,
Tihomirov smatra, da će, prema redoslijedu, kako su ovim
Crkvama Anđeli davali pouke i ukazivali na pravi put,
posljednje epohe živom Kristove Crkve na zemlji biti epohe
Filadelfijska i Laodicejska. Prva, koja ima simbolično ime i
značenja "Filadelfijska", što znači "bratska ljubav", imati će čast
da privuče k sebi "sav Izrael", to jest one, tko je istinski Izrael i
izađe iz "zbornice sotonine". Istovremeno sa ovim, Gospodin,
kao nagradu Filadelfijskoj Crkvi obećava da će je sačuvati od
"časa iskušenja", koji će se obrušiti na cijeli svemir. To je već
uoči svršetka mirnog života i Spasitelj kaže: " Dolazim ubrzo.
Čvrsto drži što imaš..." (Otk 3,11).
Poslije Filadelfijske epohe, čije trajanje ne znamo koliko će
biti, trebala bi nastupiti posljednja, sedma epoha, Laodicejska.
Ova epoha je najtužnija od svih i završava se velikim nesrećama,

238
koje su detaljno opisane u Apokalipsi, dolaskom antikrista i
njegovim kratkovremenim kraljevstvom, poslije čega će nastati
i sam kraj svijeta.
Kod ovog istog Tihomirova, u navedenoj brošuri, nalazimo
veoma točan, po našem mišljenju, sud o trajanju svake od epoha
zemaljske Kristove Crkve. On kaže, "ni za jednu od epoha ne
mogu se ustanoviti precizne granice, koje bi odvajale prethodnu
od naredne epohe. Epoha predstavlja izraz određenog
prevladavajućeg tipa, određeni duh kršćanskog čovještva i
humanosti, koji ne nastaje odmah, niti se odmah mijenja, i nije
po cijelom području u jednakoj mjeri i istovremeno proširen i
zastupljen. Zbog toga, u vrijeme dok je u nekim predjelima još
zadržan duh prethodne epohe, u drugim se razvio već drugi, duh
slijedeće epohe. Upravo zbog ovoga epohe, ako uzmemo svijet
kao cjelinu, kao da prožimaju jedna drugu, i prema tome,
približno mogu biti odvojene jedna od druge desetinama godina
i čak stoljećima".
Polazeći od ove, po našem mišljenju savršeno pravilne točke
gledišta, koji se odnosi na trajanje svake epohe, mi ćemo sebi
dozvoliti da iznesemo pretpostavku, da će posljednja dva
perioda Kristove Crkve na zemlji, dakle Filadelfijski i
Laodicejski, toliko tijesno biti povezani jedan s drugim i po
vremenu svoga postojanja, da će ovi periodi kako bi rekao
Tihomirov - "prožimati jedan drugog", i ulaziti, takoreći, jedan
u drugi, kao u jednu cjelinu, tako da će postojati istovremeno, i,
kao da će ujedno, biti paralelni jedan sa drugim: "bratoljubiva"
Filadelfijska epoha bit će brojno nevelika, - "jer imaš malo sile,
i držao si moju riječ, i nisi se odrekao imena mojega (Otk 3, 8) -
i njoj je obećana velika radost da vidi kraj nogu svojih izabrane
iz "zbornice sotonine"; Laodicejska, pak, brojno će biti mnogo
veća, ali, budući: "Znam tvoja djela, da nijesi ni studen ni vruć,
O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, i nijesi ni studen ni vruć,
izbljuvat ću te iz usta svojih" (Otk 3, 15-16).
Čas kušnje, "i ja ću tebe sačuvati od časa kušnje, koji će
doći na sav svijet..." u kom je obećano spasenje Filadelfijskoj
Crkvi, ne može biti nijedan drugi do onaj, o kome govori: "jer

239
će biti nevolja velika kakva nije bila od postanja svijeta dosad
niti će biti" sam Spasitelj, koji će obuhvatiti vrijeme Filadelfijske
Crkve kao "čas posljednji", ali će se obavezno razbuktati i nad
Laodicejskom Crkvom, kao nad posljednjom epohom Crkve
Kristove na zemlji. Držimo, da će istovremeno trajanje i
postojanje ove dvije Crkve biti krajnje beznačajno, jer dani ti
"izabranih radi" mora da se skrate, jer inače: "... da Gospod ne
skrati dane nitko ne bi ostao".
Naše vrijeme, točnije naši dani, su po svemu izgleda te
suđene epohe dviju Kristovih Crkava, kao časovi, uistinu,
posljednji, onog "početka bolesti", koji se po riječima Spasitelja,
trebaju javiti kao znamenje kraja svijeta.
U ovoj knjizi, zajedno sa razobličenom i razotkrivenom
"tajnom bezakonja" i antikristovim pečatom, navedeno je
dovoljno valjanih dokaza da svijet velikog odstupništva i
Bogoizdaje ne može biti bez obnove: "ognja na dan Suda i
propasti bezbožnih ljudi" (2 Pt 3, 7). Zar kršćanski svijet zbog
svoje mlakosti, zbog svoga ravnodušja prema vjeri, nije već
postao pretpotopno drvo, za koje Gospod reče: "niti da mu se
Duh podari, budući da je tijelo".
Nije li sada cijelo čovječanstvo uistinu postalo jedna
Laodiceja, "jadno, i bijedno, i siromašno, i slijepo, i golo", koja
se donedavno hvalilo svojom civilizacijom i razmišljanjem i
reklo: "Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!"171
I kakvo je to ime "Laodiceja", koje prevedeno sa grčkog
znači "vladavina naroda" (народоправчество)! Zar to nije ona
ista demokracija prema kojoj čovječanstvo vode vođe na osnovu
posljednjeg slova državne nauke, oslobađajući i njega i sebe od
zakonitosti Samodržavne Carske vlasti, jedine vlasti, koja je
dobila pomazanje od Duha Svetoga kroz Sveti sakrament
pomazanja?
Filadelfija, kao da se ne vidi, ali ona postoji, utvrđena u snazi
i duhu, ali nije vidljiva pred očima svijeta, jer njeno skrovište
budno čuva od zavidljivih i zlobnih pogleda blagodat i milost
Gospodina, "i vrata paklena neće je nadvladati"" do samog
dolaska Gospodnjeg.

240
 Točan dan i čas svršetka svijeta nitko od smrtnika ne može
znati, ali znamenja i znake, koji ga nagovještaju, da razumijemo
i da se razumiju, zapovjedio nam je Sam Gospodin, rekavši:
"Licemjeri, lice neba znadete rasuditi, a znakove vremena ne
znate?" i još: "od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana
već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto. Tako i vi kad sve
to ugledate, znajte: blizu je, na vratima!" (Mt 24, 32-33).
I, gle, "naučite se" kao od smokve:
U "Novom Vremenu", broj 12641. iz 1911. godine, kao i u
jednom prethodnom broju istih novina, bilo je objavljeno, da su
Englezi, izvjesni Parker, Robin, McDuff i Amerikanac Wilson
podmićivali stražare Omarove džamije, koja je stajala, kako se
zna, u Jeruzalemu, na gori Moriji, na mjestu drevnog židovskog
Salomonovog hrama i noću, 4. na 5. travnja 1911. godine podigli
ploče džamije i spustili se u grobnicu, kuda su i ranije, ali
neuspješno, pokušavali ući kroz podzemni hodnik. Tu su oni
pronašli nekakve predmete i iste noći su u nekoliko sanduka
prevezli automobilom sve na Jafu na prethodno zakupljen brod...
Cijela je ta priča koštala portfelja ministra financija, Cavit
Beya172, koji je povećao prava arheološkoj kompaniji.
... U drugom broju "Novog Vremena" približno prvih dana
mjeseca svibnja objavljeno je, u vidu dopune uz gore navedeno
priopćenje, slijedeće:
"Znanstvenici-hebreisti su uspjeli otkriti kabalistički ključ,
šifru, koji će razjasniti pisanje proroka Ezekiela, na osnovu
kojeg se može pogoditi mjesto, gdje su prilikom prvog
uništavanja Jeruzalema zakopane riznice drevnog židovskog
hrama. Ovim otkrićem koriste se engleski znanstveni krugovi,
bliski poznatom biblijskom društvu".
"Novo Vrijeme" nabraja poimence sve predmete koji su
ukradeni iz podzemlja nekadašnjeg Salomonovog hrama.
Između ostalih hramskih relikvija tu se nalaze: kruna Davidova,
mač i prsten Salomonov, tajanstveno kamenje prvosvećenika,
"urim" i "tumim", Aronov štap "procvali", kamene posude s
manom i pločama Zavjeta, jednom riječju, sve što je neophodno
da se obnovi Salomonov hram i okruni kralj židovski.173

241
 Senzacionalna vijest je brzinom munje obišla svijet, a u
samom Jeruzalemu, kako su potom pričali hodočasnici, koji su
se tada tu zatekli, ovo samo što nije bio povod za pokolj kršćana
od strane muslimana.
Prošlo je dvije ili tri godine i opet se, ovoga puta u "Novom"
i "Večernjem Vremenu" i u još nekim ilustriranim izdanjima,
pojavila slika određenog "svjetskog centra".

Uz sliku je bio članak pod naslovom "Pariška kronika". Evo

što je pisalo u ovom članku:

242
Sl.27. Svjetski centar

243
 "Pariška kronika"

U ogromnoj svečanoj dvorani velike Sorbone, gdje su se već

toliko puta slijevali sa svih strana predstavnici svjetske misli i
znanja, održan je jučer skup, koji može imati povijesno
značenje.
Inicijator "grada budućnosti", o kome je na spomenutom
skupu u Sorboni, održao sjajno predavanje istaknuti francuski
pisac Paul Adam, jest Amerikanac Andersen, Norvežanin po
rođenju, koji već dugo godina sa slikarom Ebrarom radi na izradi
plana ove "intelektualne prijestolnice svijeta".
Sada je plan gotov, razrađen u svim detaljima (više od
četrdeset arhitekata je radilo na ovome planu!) i Amerikanac
Andersen je sa istim upoznao već mnoge državnike, među njima
i talijanskog kralja, koji mu je čak ponudio mjesto za izgradnju
sna-grada.
Andersena, mora se reći, svuda dočekuju sa najvatrenijim
osjećanjima i njegova zamisao dobila je mnogo djelotvornih
simpatija od izuzetnih mislilaca i stvaralaca iz svih zemalja i
svih nacija. Dovoljno je reći da su mu u Francuskoj, gdje sada
promovira svoju ideju, pokrovitelji ljudi kao što su filozof
Boutroux, astronom Camille Flammarion, javna osoba Léon
Bourgeois, kipar Rodin i drugi.
I jučer se elita francuske inteligencije okupila u Sorboni da
posluša njegovog porte-parole, Paula Adama.
Prema zamisli Andersena "grad budućnosti" mora biti srce
svjetskog napretka. Ma gdje da se nalazi, on mora biti vezni
centar svih ljudskih aktivnosti u korist i na dobrobit opće kulture.
I na osnovu progresa, on mora služiti ideji mira i zbližavanja
naroda i "pružanja najšire pomoći političkim i socijalnim
nastojanjima, za kojeg je zainteresirano cjelokupno
čovječanstvo".
Prema detaljnom planu, koji je izradio Andersen, ova
svjetska prijestolnica kulture mora biti sagrađena na slijedeći
način:
U centru se nalazi kula visine 320 metara, čiji će

244
mnogobrojni katovi biti dodijeljeni sekcijama raznoraznih
društava "koji rade na napretku čovječanstva".
Oko te kule bit će razmješteni dvorci za nauku, mir,
pravosuđe. Bit će tu posebni dvorci za medicinu, higijenu,
agrikulturu, pronalaske itd. Od kule će se, sa obje strane,
prostirati dvije "aleje nacija", sa dvorcima država koji vode do
"hramova umjetnosti", iza kojih će se u velebnim vrtovima
nalaziti instituti fizičke kulture.
U projektu Andersena nalaze se i najsitniji detalji vezani
za administraciju ovog internacionalnog grada, uređenje
pristupnih hotela za smještaj posjetitelja i njihov boravak, itd.
O čemu se radi, je li ovo neostvariva utopija ili
predviđanje budućnosti? Andersen, u svakom slučaju vjeruje, ne
samo u ostvarenje svog sna, već i da će se on u skorijoj
budućnosti i realizirati. Mnogi dijele ovo njegovo uvjerenje".

Pariz, 24. studenoga

Iz ovog članka čitatelj vidi, kakva sve značajna lica

okružuju ono, što se pri letimičnom pogledu, može učiniti "kao
ideja" nekakvog, nikom poznatog Amerikanca iz Norveške.
Takvo slavno društvo ne može izdvojiti ni svoje vrijeme, niti
posvetiti pažnju nekakvim utopijama, ma kako one bile lijepe,
ukoliko one nemaju određenu realnu podlogu. I takva podloga
postoji, i čitatelj će se sam uvjeriti, kad sazna, da su Boutroux i
Flammarion jedni od vrhovnih poglavara svjetske masonerije.
Ali, što će pomisliti čitatelj, kada ovom gornjem
priopćenju dodam odlomak iz članka, koji je objavljen u
misionarskim novinama "Kingdom Tidings", izdanje iz 1916.
godine, naslovljen kao "Prophetic and Evangelical truths", u
kojemu je objavljena (u doslovnom prijevodu) vijest koja »za
neposvećene može izgledati kao otkrivenje:
"Zaista, izuzetna je činjenica", tako piše u ovome članku,
"da su se saveznici174 već međusobno dogovorili o tome kako će
nakon završetka ovoga rata predati Palestinu Židovima. Još je
zanimljivije to, što je car dao isto obećanje, kao i to, da je papa

245
u istom smislu postupio kao zastupnik drevnog naroda Božjeg.
Na taj način, ma kakav da bude ishod ove strašne borbe,
postavljanje židovske države u Palestini sa Europom kao
jamcem, po svemu sudeći je osigurano. Da li će ovo uvjeriti
bezbožnike da je Biblija istinito slovo Boga Živoga? Nimalo. Jer
to isto slovo Božje govori nam da na kraju, "bezbožnici će i dalje
biti bezbožni; bezbožnici se neće urazumjeti, a umnici će
razumjeti" (Dan 12, 10). U ovom sporazumu i suglasnosti
saveznika mi vidimo kako nadolazi i nad svijetom se nadvija ono
konfederativno uređenje175, kuda vode današnja događanja, ono
što su odavno zapazili istraživači Svetog Pisma. Kako je čudno
živjeti u vremenu kada se Božja promisao odigrava pred tvojim
očima. O, kada bismo mi bili među pozvanima, izabranima i
vjernima!...
Tako se priprema carstvo "uskoro dolazećih" dana velike
nevolje, da prekrije svojom zlom sjenkom cjeli svijet
kršćanski.... Je li Kršćanski? Ili svijet posljednjeg velikog
otpada?...
Za malo stado izabranih i vjernih nastupa gluha i tamna
noć, Getsemanska noć, posljednja, prije uznesenja malog stada
na križ slično kao mučenik njegov i Gospodin. Pred očima
našim, na javi se zbiva udaljavanje blagodati Božje od grešnoga
svijeta: odlazi mir na cijeloj zemlji, odlazi i "onaj koji sada
zadržava", i Gospodin u gnjevu Svome ne štedi čak ni najsvetije
Svoje svetinje.
Što se radi sada na Svetoj Zemlji, gdje je Grob Gospodnji
i gdje je Gospod naš raspet bio? Što mogu neprijatelji Kristovi
učiniti svetinjama Palestine, uz ovakvu opću ravnodušnost
cjelokupne Laodiceje...
Moramo biti spremni na sve; jer čak "dano joj je da se
zarati sa svecima i da ih pobijedi" (Otk 13, 7).
"Ovdje je trpljenje svetih, koji se drže zapovijedi Božje",
i "samo tko pretrpi do kraja blago njemu". "Koji pobijedi, dobit
će sve, "i ja ću njemu biti Bog, a on meni sin. Kukavicama pak,
nevjernima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i
idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori

246
ognjem i sumporom. To je druga smrt" (Otk. 21, 7- 8).
U jednoj svojoj besjedi sa Motovilovim, sveti Serafim
Sarovski, govoreći o duhovnom stanju kršćana u posljednje
vrijeme, onima koji su ostali vjerni Bogu pred kraj svijeta,
pripovijedaše nešto veoma važno za okrepu ostatka Kristovih
ispovjednika:
"I u dane velike nevolje", govoraše Svetac, "o kojoj je
rečeno, da se nijedno tijelo ne bi spasilo, ako se radi izabranih
radi ne bi skratili oni dani, u te dane ostatku vjernih predstoji da
iskuse na sebi nešto slično onome što je nekada iskusio sam
Gospodin, kada je On na križu razapet, kao savršeni Bog i
savršeni Čovjek, osjetio da je On od tog Božanstva toliko
ostavljen, te je zavapio: Bože Moj! Bože Moj! Zašto si me
ostavio? - Takvu napuštenost morat će iskusiti na sebi i
posljednji kršćani, kada će se milost Božja udaljiti od
čovječanstva, ali »samo za kratko vrijeme, jer kad prođe, neće
se zadržati Gospodin, a da se ne javi u svoj slavi Svojoj i svi
Sveti Anđeli s Njime. I tada će se svršiti u svoj punoći sve od
vijeka predodređeno u Vječnom Vijeću"176.
Tako je govorio Svetac.
I kada mržnja pobjednika i zloba neprijatelja Gospodina i
Boga našega Isusa Krista, ružeći oskrnavljene i osramoćene
svetinje naše, prolazeći pored Križa Gospodnjeg bude
popljuvala Njega i nas riječima prvosvećenika sa književnicima
i farizejima; "Drugima pomaže, a sam sebi ne može pomoći" i
ostalim "bezumnim riječima" ćemo, u najteži čas iskušenja vjere
naše i trpljenja, "podignuti glave svoje; jer se približava
izbavljenje naše" i u krsnim mukama naše duše, možda, i
samoga tijela, s nepokolebljivom vjerom i nerastavljeni od
ljubavi Božje uskliknuti Spasitelju našem i Bogu: "Evo sluge
Gospodnjeg, neka mi bude po Tvojoj riječi!".
I koliko malo ljudi žele vjerovati ovome, ali uistinu je blizu
Strašni dan onaj, veliki i prosvijetljen, blizu je i spasenje naše.
"Blizu je pred vratima".

247
 PRILOG

L'empire du Milleu – Središnje carstvo

Centralno carstvo, kao što je poznato, je naziv za Kinu

prema terminologiji njenog iskonskog stanovništva, dakle,
Kineza. Evo što o tom carstvu pričaju misionari Rimske crkve,
koji su se mnogo vjekova trudili da onaj narod prosvijete vjerom
u Krista i duboko izučili karakter, običaje, i vjerovanja Kineza.
"Kult Sotone, kao istinskog Boga", pišu oni177, - " dolazi
iz najdublje kineske starine. Već su prvi misionari, koji su uspeli
proniknuti u tu zemlju, bili začuđeni, kad su se uvjerili da
budizam kao vladajuća religija, koji je nastao iz lamaizma, nije
ništa drugo do đavolsko podražavanje i krivotvorenje dogmi
kršćanske vjere178. U budizmu Sakyamuni, mimo njegove
doktrine, koja nije prihvatljiva kršćanskim vjernicima, postoji u
krajnjem slučaju, ipak nekakva filozofska ideja, koja sama po
sebi nije lišena uzvišenosti. U lamaizmu pak, koji u stvari
predstavlja budizam, i koji je potpuno različit od onog
lamaizma, kojega je propovijedao indijski filozof, nalazi se kult,
uistinu pakleni, demonski u najvišem stupnju, koji je gruba
krivotvorina obreda kršćanskog kulta i to ne samo njegovih
otajstava, njegovog svakodnevnog Bogosluženja, kad svećenik
prinosi beskrvnu žrtvu i pričešćuje vjernike, već i cijele
kršćanske liturgije, u svim najsitnijim detaljima samoga obreda,
počevši od škropljenja svetom vodicom i završavajući
molitvenim pravilom, koje se pobožno završava molitvom
pomoću brojanica.
S druge strane, ništa nije složenije, ni teže, nego iz
povijesti kineskog naroda odvojiti i razmrsiti klupko
izmišljotina, legendi i laži od same istine. I, zaista, heće li se naći
neki povjesničar, koji bi mogao pristupiti određivanju porijekla
ove nacije? Nitko, a tim prije, ni kod samih Kineza, se neće naći
takav povjesničar. Obratite pažnju, na primjer, na ime, kojim ona
samu sebe naziva, izučite njihova predanja. Oni sebe zovu

248
"sinovi Neba", i uvjereni su, da je njihova zemlja u pretpovijesno
vrijeme bila naseljena "duhovima, palim s Neba, što je nastalo
kao posljedica njihove borbe sa zlim genijima". Ma što vi mislili,
ovo predanje sadrži nešto tajanstveno i čudno.
Kada se nađete u situaciji da se neposredno upoznajete
sa teorijama neprijatelja jednoboštva, tada se neizbježno
susrećete sa činjenicom, po kojoj se svi njihovi sistemi manje ili
više svode na složena opovrgavanja i poricanje kršćanskih
dogmi: zli dusi kako ih mi razumijemo u našoj vjeri, kod njih
predstavljaju dobre duhove; naš Bog kod njih predstavlja đavla,
i obrnuto. Na taj način, prema pažljivom izučavanju ovog, gore
navedenoga predanja o palim duhovima sa nebesa, sa lakoćom
ćemo prepoznati, u duhu luciferijanstva, legendu o pobuni palih
anđela što ih je pobijedila nebeska vojska predvođena
Arhanđelom Mihaelom.
Kinezi mrze kršćanskog Boga i bogotvorenje njegovog
protivnika, gordog buntovnika, paloga i prokletom njemu
podižu oltare i njemu također prinose žrtve, ali je on sakriven
pod imenom Buda ili Fo. Da li zaista ima mjesta pretpostavkama
kako su se demoni, nakon zbacivanja sa neba, realno objavili i
nastanili u Kini? Ovime ne želimo reći, da su oni živjeli u ovoj
zemlji, da stanovnici ove zemlje vode svoje porijeklo od
demona. Ovo naravno ne želimo reći. Ali, pali anđeli su učinili
da ona zemlja padne pod njihov utjecaj i podčinili su narod svom
utjecaju, demoni su promijenili njihovu prirodu do te mjere, da
je u njoj mnogo toga, kako u životinjskom, tako i u biljnom
svijetu, dijametralno suprotno našem, europskom svijetu: ovu su
državu oni mogli učiniti svojom obećanom zemljom.
Nama se čini (ovo je naše skromno osobno mišljenje), da
se zao duh nastanio u Kini, od prvih vremena, da je narod istog
trena stao na njegovu stranu i podržao ga u činjenju zla, jer je
ovaj narod u sva vremena pod vanjskom profinjenošću skrivao
osobine još tananijeg divljaka: bilo je dovoljno da se Sotona
pojavi kod ovog podlog, licemjernog i surovog naroda, i da ga
oni odmah, istog časa počnu bogotvoriti.
Kina, ova sramota na zemljinoj kugli, bila je i jeste

249
ulazak u pakao, čija je svaka stepenica oblivena krvlju i
raskomadanim na dijelove leševima mnogih tisuća Božjih
vojnika, koji su se dobrim djelima dokazivali, i bez obzira na
ovu riječ Božju samo se uz ogroman trud i dan danas može
prodrijeti u ovu zemlju, koja je, za razliku od svih zemalja na
svijetu, najmanje podložna da tu riječ razumije i prihvati.
Usput da kažemo, da svima, koji su koliko-toliko
izučavali masonski sotonizam, mora biti poznato ono posebno
značenje koji masoni pridaju svemu onome što se uobičajeno
naziva "središnjost, centar". Loža "Majstora" naziva se
"Središnja Soba"; u masonskoj simbolici stalno susrećemo
"Središnje, Centralno Drvo". Kako nazivaju svoju zemlju
Kinezi? Kako je zovu u svakodnevnom životu i kakvo je njeno
službeno ime? Kina se zove "Džung-Gua", što znači "Centralno
carstvo", njen epitet glasi "Džung-Hua", što znači "Središnji
Cvijetak".
Mnogi će reći da je u pitanju samo prosta slučajnost!
Upitat ćemo tad, zbog čega onda svi nacionalni kineski hramovi
imaju oblik kvadrata, čije su strane raširene tako da svaka strana
odgovara svakoj od četiri strane svijeta, nalik na ono što
nalazimo kod masonskih hramova koji imaju do tančina
istovjetan izgled? Zar nema u ovom slučaju ničeg višeg doli
proste podudarnosti?
Nema sumnje da nacionalna kineska religija predstavlja
samo jednostavnu kopiju masonske religije što ni masonstvo, sa
svoje strane, najvjerojatnije, nije težilo da se uskladi sa kineskim
ritualom. Iz ovoga proizlazi samo jedno, a to je, da objema
ovima, na izgled različitim organizacijama, rukovodi jedan te
isti duh.
Dakle, nije nimalo neophodno da budemo veliki
znanstvenik, kako bi shvatili, da se ovi ljudi, koji su toliko
vjekova ogrezli u najgnusnijem idolopoklonstvu, unaprijed
rađaju kao robovi Sotone, i osuđeni su da postanu plam pakla. U
Kini su čak i životinje pomoćnici đavla: gnusna svinja, koja nije
gora od zmije, tim prije bi mogla biti amblem demona, koja
neometano proždire djecu ove zemlje dok su još u djetinjstvu,

250
naseljavajući ih u mjestima zagrobnog života lutajućih duša,
koje nikada neće vidjeti Boga.179
Upravo je zbog ovoga moralnog ponižavanja, ovakvog
moralnog pada, Lucifer u ovom narodu i pronašao robove koji
odgovaraju njegovom srcu, robove, koji su ispunjeni i satkani od
raznoraznih poroka, zlikovački i razvratni do same srži. Kineska
religija lamaizam180, kult Bude ili Fo, nije ništa drugo do magija
i spiritizam. Knez tame djeluje kroz njih same na najfantastičniji
način kroz svoje natprirodne manifestacije, čas neočekivanim i
zastrašujućim svojim javljanjem, čas okretanjem stolova i
drugim trikovima, poznatim sa spiritističkih seansi
Kinez je, može se reći, sotonist i po svom tempera mentu.
On nalazi zadovoljstvo u tome da svoje božanstvo zamišlja i
predstavlja u najodvratnijem i najodbojnijem obliku. U doba kad
je u Grčkoj i Rimu vladalo poganstvo, Lucifer i njegovi demoni
također su prisiljavali te narode da ih obogotvore, ali su ovi
narodi, u krajnjem slučaju, predstavljali sebi svoje bogove u
oblicima, koji nisu bili privlačni, naprotiv: kad pogledamo
kipove Jupitera, Neptuna, Plutona, Apolona, Marsa i ostalih
bogova, koji svjedoče o religioznim zabludama tih drevnih
naroda, ali itekako i o razvratnom artističkom ukusu. Kod
Kineza je sve suprotno, jer oni bogotvore upravo ono, što je
gnjusno i za vidjeti i za gledati; kipovi Bude su nezamislive
vrhunske rugobe; to je ona vrsta poganstva, na koje je car i
vladar ostavio otisak svojih kandži. To božanstvo, pod čiju
zaštitu je stala Kina, nacrtano je posvuda, i nalazi se čak i na
nacionalnoj zastavi, je u obliku odvratnog zmaja. Ovo
sotonističko repato čudovište sa kandžama, od pamtivijeka pa do
danas, predstavlja nacionalni kineski amblem.181
Kod Kineza sve je podređeno njihovom specifičnom
sotonističkom ukusu: svugdje srećemo zubato, dvorogo
čudovište; odasvud vrebaju kandže i repovi đavla. Kineska
arhitektura sa njenim podignutim krovovima, stanovima za
svećenike, pagodama, predstavlja apsolutnu suprotnost
arhitekturi svih zemalja na svijetu. A kakav je Kinez? Ispod
rukava njegove odjeće kao da se ocrtavaju kandže, a rep je ukras

251
na njegovoj glavi. Kod ovog naroda sotonizam kao da je
izložbeni predmet nevjerojatno provokativne reklame.
U zaključku moramo reći, da Kinezi ne samo da se uporno drže
svojih zabluda, da su otporni na evangelizaciju više nego divljaci
iz Oceanije, Amerike i najbarbarskijih afričkih plemena, ali oni,
osim toga, mrze najstrašnijom mržnjom, koja se pretvara u
nemilosrdnu zlobu, sve kršćane bez razlike u njihovoj
vjeroispovijesti.
Takva je Kina "Centralna Imperija", takvi su Kinezi.

252
 OBJAŠNJENJE
nekih slika, koji se nalaze u knjizi
"Blizu je, pred vratima"

Slika 1. "Le charit d'Hermes". Septiême elef du Tarot

Ovaj crtež, kao i mnogi drugi, uzet je iz knjige "Degme
et Rituel de la haute Magie" par Éliphas Lévi ("Dogmai Obred
Visoke Magije, sastavio Éliphas Lévi"), izdanje iz 1865. godine,
koja je sada postala bibliografski raritet. Ova knjiga je vrhunski
autoritet, kako smatraju okultni ogranci masonstva.
Na ovom crtežu vidimo prijestolje i na njemu netko sjedi
sa krunom, u oklopu, sa žezlom u desnoj ruci i tajanstvenim
znacima na ramenima, koji kao da liče na pun mjesec sa likom
čovjeka u njemu. Prijestolje je postavljeno na kočiju, u koju su
upregnute dvije sfinge, svijetla i tamna koja je utvrđena na
površini kugle. Na podnožju prijestolja stoji nekakav tajanstveni
znak. Kod prednjih stepenica prijestolja postoje dva znaka -
znak* i broj 7.
Ovaj crtež simbolično oslikava "dolazećeg", lažnog
mesiju Izraela, kao kralja i prvosvećenika. Kruna sa tri
pentagrama (pentagram je znak Lucifera, koji se nalazi na čelu
Baphometa) i označava da porijeklo vlasti "dolazećeg nije od
Boga, već od đavla. Oklop, koji kao vojnički simbol označava,
da će on zadobiti vlast putem rata ili će biti kruna osvajačkih
podviga samoga "dolazećega". Žezlo u desnoj ruci je žezlo
maga, koje se koristi prilikom zaklinjanja, i označava najviši
stupanj posvećenja u tajne okultizma. Znakovi na plećima,
prema objašnjenju Éliphas Lévija su "urim" i "tumim"
prvosvećenika, koji označavaju, da zajedno sa carskom vlašću

*
Ovdje treba biti ovaj znak - pr. prir.

253
onaj koji sjedi na tronu objedinjuje u sebi služenje i vlast
prvosvećeničku. Sfinge, svijetla i tamna, su Bog i đavao (prema
masonskoj koncepciji). Kočija utvrđena na površini kugle,
označava nebesko carstvo onog koji sjedi na prijestolju.
Tajanstveni znak kraj podnožja prijestolja je simbol Hermesa ili,
istog onog Lucifera, đavla (znak hermetički zatvorene tajne).
Znak ‫ ז‬je zayin, slovo iz židovskog alfabeta. Prema kabali ima
značenje "on nosi tajnu uskrsnuća mrtvih i ključ besmrtnosti".
Broj 7 je broj vijeka i kraljevstva ovoga. "Septiême elef du
Tarot" znači "Sedmi ključ Tarota". Taro, prema okultnom
čitanju je Tora, to jest izopačena židovska Talmudska Biblija.
"Sedmi ključ" je ključ k spoznaji najviše tajne koja postoji, a nije
ništa drugo do "tajna bezakonja" i antikrista, ona je i tajna Kočije
Kabale. Ovo je pokazano u našoj knjizi.

Slika 2.
Uzet je iz "Narodnog Kalendara", izdanje tiskarske kuće
"Društveni uspjeh". Crtež je bez sumnje, simbolički masonskog
porijekla. Naslikano je prijestolje, ali bez onog tko na njemu
sjedi (usporedi sa crtežom 1). Prijestolje je postavljeno zajedno
sa svojom osnovom na nebesima (sunce, mjesec, zvijezde)...
Zavjesa koja ga skriva je podignuta, ali je vjerojatno ranije bila
spuštena. Krug služi kao osnova za prijestolje i na njemu drugi
koncentrični krug sa tamnim radijalnim linijama, koje su
istanjene u pravcu centra i podebljane u pravcu ka periferiji. Na
podnožju prijestolja u sredini je "Mokhin-Dovid" (Мо́хин-
До́вид), i oko njega jedanaest šestokrakih malih zvijezda. Prema
pravcu k prijestolju zavijutkom repa pokazan je put bliješteće
jezgre komete.
Postavljeno na nebu prijestolje, ali bez onog tko na
njemu sjedi, ovdje predstavlja ilustraciju za XIV glavu proroka
Izaije (4-27 st), ali opet prema masonskoj koncepciji, kao
postavljanje prijestolja Danice na mjesto Božjeg prijestolja. O
ovome svjedoči podnožje prijestolja sa "Mokhin-Dovid" na
njemu i sa koncentričnim krugom u njegovoj osnovi (ovaj krug
je neophodan pribor i koristi se prilikom, svima nama poznatog,

254
gatanja koje je tipično za običan svijet, a koji se naziva
"Salomon". Nije uzalud naš kaledar nazvan "Narodni").
Kretanje komete k prijestolju, ukazuje da će prijestolje uskoro
biti zauzeto, u bliskoj budućnosti (rastojanje označava blizinu
jezgre komete od prijestolja).
Prijestolje i ono što na njega dolazi svjetiljka će biti
židovska ("Mokhin-Dovid "), kao i preostalih jedanaest
zvijezda (mali "Mokhin-Dovid"), oni bit će prijestolje
antikrista i "Jedanaest veličanstvenih svjetiljki", ili
"Najsvjetlija zbornica zaslužnih masona"

Slika 10.
Ovaj crtež je uzet iz knjige Éliphas Lévija i oslikava
borbu navodno dva starca, koje je okružila "Simbolična zmija",
čija je glava spojena s njenim repom. Kod starca svijetloga lika,
koji je ovjenčan nečim nalik na papinsku tijaru gdje je križ,
okrenut prema gore, tanke tamne ruke nejako se odupiru od
moćnih svijetlih ruku drugog starca, čiji tamni lik nosi na glavi
kapu drevnih maga i okrenut je prema dole. Likovi boraca
odvojeni su malteškim (masonskim) križem, od kojih je jedna
polovica tamna, a druga svijetla. Okolo, u ovalu koji je zmija
zaokružila, nalazi se natpis: "quod superius, quod inferius", što
u prijevodu znači "što je više, to je niže"; "Масrоprosopus" i
"Microprosopus", Bog i njegov protivnik. Starac svijetloga lika i
tamnih ruku, s križem na tijari oslikava kršćanstvo, koje je
naizgled dobro, ali je zlo po djelima koja čini. Drugi starac
tamnoga lika i svijetlih ruku sa magijskom kapom na glavi
oslikava masono-židovstvo, koje je zlo na izgled ali dobro po
djelima koja čini. "Svijetle" ruke masonstva produžene su
svijetlom trakom, koja zahvaća vrat svijetlog starca i na njemu
stoji natpis: "stola Dei", što u prijevodu znači "stola Božja"*.
Ovaj alegorijski crtež u osnovi predstavlja rješenje
misterija sinagoge "Mokhin-Dovid".

Slika 11.

* U katoličastvu se naziva stola ili štola, a u pravoslavlju epitrahilj - pr. prir.

255
 Ovaj crtež je uzet iz židovske Biblije (talmudske
izopačenosti), koja je poklonjena židovskom nacionalnom
pjesniku H. N. Bialiku povodom 25-godišnjice njegovog rada.
Na crtežu je naslikano rajsko "drvo spoznaje dobra i zla" i oba
boga talmuda. Grafički izgled simbolike rajskog drveta spoznaje
dobra i zla u liku dvije istovjetne zvijeri predstavlja dogmu
dvoboštva.

Slika 15.
Baphomet Templara. Na desnoj ruci napisano je solve –
razveži, razriješi; a na lijevoj piše coagula sveži, sjedini.

256
 KAZALO

Predgovor ........................................................................ 5

Od autora. Kometa iz 1882. godine. Značenje carovanja

Cara Aleksandra III. Žalost u Rusiji. Židovski dječak -
proriče. Antikrist je blizu, pred vratima ……..................... 49

PRVI DIO - ISPUNJENJE VREMENA ....................... 57

Prvo poglavlje. Jeziva predosjećanja. Značenje i važnost

Rusije u svijetu. Prvi koraci u XX stoljeću. Serafimovi
dani i njihovo značenje. Zapisi Motovilova: besjeda
Svetog Serafima o carskoj vlasti, o zlotvorima koji rade
protiv nje i stradanjima Pravoslavne Crkve. Što čeka
Rusiju i svijet? ................................................................... 58

Drugo poglavlje. Svijet se ujedinjuje. Ciljevi

ujedinjenja ……………………......................................... 65

Treće poglavlje. Značajni pokretu oblasti sveopće

crkveno-religiozne misli. Episkop Grafton i njegovi
zapisi. Težnje k uniji anglikanske s pravoslavnom
istočnom Crkvom. Papa Pio X i njegova enciklika
(poslanica). Kriza rimokatolicizma. Princ opat Maks
Saksonski. Općecrkveno očekivanje dolaska antikrista
i kraja svijeta ..................................................................... 69

Četvrto poglavlje. Učenje Pravoslavne Crkve o

antikristu i o Drugom Kristovom Dolasku ....................... 72

Peto poglavlje. Riječ Svetog Efrema Sirijskog o

antikristu ........................................................................... 88

257
Šesto poglavlje. Ciljevi ove knjige. Lažni mesija Izraela.
Zapis iz 1848. godine u Pustinji Optini. Riječi Optinskog
starca Makarija. Pismo igumana Antonija (Bočkova).
Pretkazanje Optinskog starca Makarija Belevskoj
igumaniji Pavliniji ............................................................. 95

Sedmo poglavlje. Pismo bivšeg Ober-Prokurora Svetog

Sinoda grofa Aleksandra Petroviča Tolstoja upućeno u
Pustinju Optinu o jednom izuzetnom snoviđenju.
Tumačenje starca Ambrozija Optinskog ........................... 99

Osmo poglavlje. Još čuvenije snoviđenje i pismo u

Pustinju Optinu, grofa A.P, Tolstoja. Starac Ambrozije
tumači snoviđenje ............................................................. 104

Deveto poglavlje. Providnost svetaca. Sveti Serafim

Sarovski o kraju svijeta i antikristu. Starac Glinske
pustinje arhimandrit Iliodor* i njegovo viđenje "zvijezda".
"Bdijte i molite se". Riječi Ivana Kronštatskog. Čuvene
riječi starca Ambrozija Optinskog, iskazane 1882. god. ili
1883. god. Riječi Metropolita Filareta Moskovskog
Arhimandritu Antoniju ...................................................... 108

Deseto poglavlje. Vladimir Sergejevič Solovjev o

svršetku svijeta i antikristu, Vasilij Lavovič Veličko o
V. S. Solovjevu ................................................................. 114

Jedanaesto poglavlje. Priprema antikristovog

kraljevstva i kandidata za lažnog mesiju. Krishnamurti i
Isus-Maitreya .................................................................... 118

Dvanaesto poglavlje. Nadanja suvremenog židovstva.

"On" ili ne "on"? Židovski Betlehem. "Što nije jasno
djeci" ................................................................................. 128

258
DRUGI DIO - "ZBORNICA SOTONISTIČKA"......... 137

Prvo poglavlje. Opće svjetsko predosjećanje dolaska

antikrista i kraja svijeta. Opće svjetsko predosjećanje
utjelovljenja Boga Logosa. V. S. Solovjev o dolasku
antikrista. Framasonstvo ili masono-židovstvo i njegova
definicija ........................................................................... 139

TREĆI DIO - TAJNA BEZAKONJA ........................... 145

Tajna bezakonja. "Babilonska bludnica". Veliki

arhitekt. Povratak sotone u kršćanski svijet. Gnosticizam
kao jedna od etapa stvaranja Sotone. Spiritizam kao jedna
od etapa stvaranja Sotone. Spiritualizam "Velika" legenda
o Adoniramu. Legenda o Adoniramu. Plan "Sotonine
sinagoge" za borbu protiv Kristove crkve ......................... 145

ČETVRTI DIO - PEČAT ANTIKRISTA I BROJ

"ZVJERI" 666 ................................................................ 203

Broj "Zvijeri - šeststo šezdeset i šest" ........................... 222

Pogovor ............................................................................ 225

Prilog - Središnje carstvo ................................................ 248

Objašnjnje nekih slika, koji se nalaze u knjizi

"Blizu je, pred vratima" ................................................. 253

Note .................................................................................. 257

259
 NOTE

1
Kometa iz 1812. godine zabilježena je u analima astronomije.
2
2 Sol 2, 7.
3
Radi se o nezaboravnoj polemici u tisku tog vremena oko toga
koja se godina smatra ulaskom u XX. stoljeće: 1900 ili 1901.
Većina polemičara tako je žurila da izmiri račune sa XIX.
stoljećem, da su prihvatili 1900. godinu kao prvu godinu novog
vijeka, i ne dočekavši onu godinu, koja je i po svom nazivu bila
zaista prva (1901).
4
I jest s njom neraskidivo vezana milost pomazanja od Duha
Svetoga, darovana Pravoslavnom Samodršcu u vrijeme Svetog
Njegovog Okrunjenja na Carsko prijestolje. Dakle, gubitak vjere
u Boga je odstupanje Svetoga Duha od nevjernika i oduzimanje
od njih Samodržavne Carske vlasti.
5
Sergej Nilus, "Veliko u malom", izd. 1911. god. "Razgovor
Svetog Serafima sa Motovilovim o ciljevima kršćanskog
života".
6
Nikolaju I.
7
Joseph de Maistre bio je poslanik kralja Sardinije pri ruskom
dvoru u drugoj dekadi prošlog stoljeća. Poznati francuski
spisatelj, rodom Francuz. Umro je 1891. god.
8
N. Chamberlain je 1. studenoga 1902. godine dobio dva
brzojava, koja su obletjela svijet, jedan sa istoka, drugi sa
zapada. Prvom je bilo potrebo 10 sati i 13 minuta, a drugom
brzojavu 13 sati i 30 minuta da stigne.
9
René de Saussure je za monetarnu bazu uzeo 8 grama zlata čija
je vrijednost 25 franaka ili 20 maraka ili 1 funta sterlinga ili pet
dolara. Ova se novčana jedinica dijeli na desetine i deseti dio će
se zvati "spezo", stoti "spozo", iznositi će 20 santima, 16
feninga, ili 1/2 penija. Tisuću "spezova" činit će "spezmas" ili 2
marke, 2 šilinga, 1/2 dolara, 1/2 peza (španjolskih), 1 jen
japanski.

260
10
H. Delassus, "La conjuration antichrétienne", sv. III., str. 937-
942.
11
Moskovske vedomosti iz 1904. godine.
12
Prema podacima Moskovskih vedomosti, koji su uzeti iz New-
Hempshireskih novina "Svijet" (br. 40), krajem 1910. god. u
Cincinnatiju je održan sabor te Unije, na kojem su bili
predstavnici anglikanske crkve i njihovog duhovništva i
svjetovnih sudionika iz Kine, Japana, Južne Amerike, Afrike i
Australije. Episkopa je bilo 106, svećenika 500 i nekoliku tisuća
svjetovnih predstavnika. Naš Rafail imao je čast da blagoslovi
sabor.
13
Svećenik D. Aleksandrov "Najnovija polemika s raskolom",
Mis. Obzor, 1911. god. Jun-Decembar.
14
Japan i Kina. Vidi "Lempire du Milleu".
15
Svećenik D. Aleksandrov, Najnovija polemika sa raskolom.
16
"O posljednjim zbivanjima koji će se dogoditi na kraju
svijeta", izd. Optina Pustinja.
17
Kurziv je naš (pr. prir.).
18
Kurziv je naš (pr. prir.).
19
Kurziv je naš (pr. prir.).
20
Kurziv je u originalu (pr. prir.).
21
Kurziv je u originalu (pr. prir.).
22
Kurziv je u originalu (pr. prir.).
23
Drumont, La France Juive, p. 126. Opati Lemani su nabrojali
25 lažnih mesija: Terda, u Palestini 45 god., Simon Volhi u
Palestini 34-37 god.; Menandar, iste godine; Dosivej u Palestini
50-60 god.; Var-Kohba u Palestini 138 god.; Mojsije na Kritu
434. god.; Julijan u Palestini 530. god.; Sirijac, za carevanja
Lava Isavra 721. god.; Seren u Španjolskoj 724. god.; drugi u
Francuskoj, Perziji, Arabiji, Moraviji, Mezopotamiji, Austriji,
Indiji, Nizozemskoj i posljednji Sabataj Cevi u Turskoj 1668.
god.
24
2 Pt 3,4.
25
Kaluška gubernija, gdje se nalazi Pustinja Optina.
26
Preminuo 7. rujna 1861. god. i sahranjen je u Pustinji Optini.
27
Jeromonah Ivan, potječe od bivših raskolnika, a kasnije je

261
postao asketa-apologet pravoslavlja i raskrinkavao je raskol.
Umro je u manastiru Pustinje Optine 4. rujna 1849. godine.
28
Iguman Antonije (Bočkov) porjeklom je od znamenitog
peterburškog trgovačkog roda. Njegov otac je bio glavni
peterburški načelnik. Iguman Antonije je dobio izuzetno
europsko obrazovanje i posvetio se služenju Bogu. Pred kraj
života, za vreme neke od moskovskih epidemija, on je izmolio
da njeguje bolesnike u bolnici za radnike, gdje se zarazio
pjegavim tifusom i umro, davši dušu za prijatelje svoje.
29
Čitaoče, pogledaj da je ove rječi koje razotkrivaju, izrekao
veliki starac 1886. god.: divi se dugotrajnom strpljenju Božjem,
ali se plaši da ga ne zloupotrebiš, Bog se ne da izrugivati.
30
Grofa A. P. Tolstoja je za života odlikovala rijetka pobožnost
i bio je u stalnom duhovnom odnosu sa starcima iz Pustinje
Optine.
31
Pogledaj Ljetopis Serafimo-Divejevskog manastira.
32
Posljednje istraživanje prije proslavljanje čudesa i svetih moći
Sveca bilo je dano Moskovskom mitropolitu.
33
"Pashu" - pashalni kanon pjevali su hodočasnici-bogomoljci u
vrijeme Sarovske slave, mada su oni dolazili poslije svetog
Uznesenja Kristova, kad prema Crkvenom kanonu nema
uskrsnog pjevanja. Dostojno je primijetiti, da je pjevanje
"Pashe", bilo samo prilikom otkrivanja svetih moći sv. Serafima;
ni pri kakvim svečanostima, koje su kasnije bile u Pravoslavnoj
Crkvi, pjevanje pashalnog kanona nije se izvodilo.
34
Usp. Mk 13,19.
35
U Divejevskom ženskom manastiru, koji je osnovao sv.
Serafim, još za njegovog života, kad mu se javila Presveta
Bogorodica i rekla da osnuje manastir zaštićen dubokim jarkom
i nasipom i on i sestre su iskopale duboki jarak, koji opkoljava
ono mjesto, na kojem su po zapovjedi Sveca, trebale isposnički
živjeti samo djevice. Mjesto su ovo, prema viđenju samoga
Sveca, obišle "stope same Nebeske Kraljice" i gdje je kročila
Njena prečista noga, tamo je iskopan jarak (Sveta Kanavka), koji
ne može prijeći ni sami antikrist.
36
Vertjanovo, selo pored Divejeva. Tamo, za one se od

262
pravoslavnih vjernika koji se još sjećaju Sarovsko-Divejevske
slave u srpnju 1903. god. mora biti u potpunosti jasno kako su
se ostvarila prorokovanja Sveca: mnogoljudstvom i duhovnim
značajem Divejevo je bila istinska Lavra, Vertjanovo - grad i
Arzamas - gubernija.
37
Preminuo je kako sam čuo 1908. god.
38
U trećem izdanju: "tražit će smrt, ali smrti ne biti“. Ispravljeno
prema kazivanju nekih Glinskih isposnika, do danas živih.
39
Prema predaji Svetih Otaca Pravoslavne Crkve, antikrist će se
pojaviti u svijetu kada bude imao oko "trideset godina" kao što
je Gospodin imao trideset godina kad je počeo javno djelovanje
(Lk 3,239). Izraz "oko trideset godina“ može odgovarati dobi od
30 do 35 godina.
40
On živi i danas, ali nemam pravo da kažem njegovo ime
(Rusko izdanje: Институт русской цивилизации, Mockba
2013. god. navodi sljedeće: Schiarchimandrit Agapit
(Схиархимандрит Агапит). Preminuo u miru u pustinji
Optima).
41
Arhimandrit Antonije bio je duhovnik Mitropolita Filareta i
osobni prijatelj i sutajnik. Riječi ove uzete su iz zapisa igumanije
Evgenije Ozerske (Moskovskog Strasnog manastire).
42
Job 5,15.
43
Eshatologija je teološko učenje o kraju svijeta.
44
Dobra i zla, pojava antikrista i kraj svijeta.
45
V. P. Veličko je nadživio Solovjeva tek za dvije ili tri godine.
Dostojno je pažnje I to da su Solovjev i Veličko umrli mladi, u
najboljim godinama stvaralačkog i fizičkog napona. Ova smrt je
bila tajanstvena i zagonetna.
46
Što se ovoga tiče, Solovjev je pogriješio: sjetimo se samo što
su u Barceloni činili učenici i sluge masona Ferera, kad su 1909.
god. otpočeli štrajk i bunt u ovoj nesretnoj provinciji. Ništa
manje zločinačka u odnosu prema vjernicima Kristove vjere,
nije bila Portugalska revolucija iz 1910. god.
47
U godinama 1893.-1894.
48
Znak ovog Reda je magični pentagram, petokraka zvijezda (o
čemu će kasnije biti riječi). Bredlo je Charles Bradlaugh (1833-

263
1891) - pr. prir.
49
Teozofi, uostalom, sada uvjeravaju da je on samo prethodnik
"učitelja" koji dolazi poslije njega.
50
M. V. Ladižiski "Tamna sila“, str. 292-294. ( М. В.
Лодыженский, Темная сила, Petrograd 1914. Autor je dakle:
Mitrofan Vasilyevich Lodyzhensky (ponekad: Ladyzhensky) -
pr. prir.).
51
Neću navesti ni ime, ni naziv mjesta, gdje se događalo ovo o
čemu pričam. Rusko izdanje iz 2013. navodi ime: Prokhorov
Feodor Vasilijevič (Прохоров Феодор Васильевич) - pr. prir.
52
Svećeniku o. Dioniziju Kiselj-Kiselevskom. Ovoga svećenika
Božjega u kolovozu 1914. godine na osnovu dojave samih
Židova, streljaše Austrijanci.
53
To je tjedni časopis koji je izdavao V. I. Askočenski od kraja
50-tih god. pa do završno sa 1877. godinom prošloga stoljeća.
Original naslova časopisa je: "Домашнюю беседa" - pr. prir.
54
Zanimljiva podudarnost u brojevima i mjesecu, dakle bio je i
25. dan i mjesec rujnu, u razmaku od 46 godina, na dan slavljenja
Svetog Sergeja Radonješkog, mog Anđela, u čijoj obitelji se
danas tiska ova moja knjiga.
55
Čudo.
56
Antikrist bi po predaji Svetih Otaca, trebalo imati oko 30
godina kada se pojavi.
57
Rat je počeo, kao što je poznato, pola godine ranije.
58
Ovaj je grad sada, kažu, u potpunosti uništen našim
djelovanjem topništvo prilikom osvajanja Černovica, razrušen je
i dvorac "vunder-rabina“. Je li pobjegao u Egipat kako bi lažirao
sv. Pismo: "iz Egipta dozvah sina svoga" (Hoš 11,1).
59
Mt 10,26.
60
Vl. Solovjev, Stihovi.
61
Vl. Solovjev, T. VIII, str. 565
62
Onima koji znaju francuski jezik srdačno preporučam
kapitalno djelo Mons. Delassus, La Conjuration antichretienne.
63
Povuoir occulte contre la France.
64
Question juive.
65
Međunarodna vlada.

264
66
Tajna snaga masonerije.
67
Braća noći.
68
Ovim imenom masoni nazivaju svoga "boga“.
69
Msgr. Henri Delassus, La conjuration antichrétienne, le
temple maçonnique voulant s'élever sur les ruines de l'Eglise
catholique, T. II, c. XLIX, LI; str. 708-750.
70
Duh zla u Svetom Pismu poznat je pod nekoliko imena.
Glavno njegovo ime je Sotona. Na židovskom Sotona znači
"protivnik". Drugo njegovo ime je "đavao", što znači "klevetnik
"lažni tužitelj". Naziva se on još i "demon", što znači "zao duh",
"kušač", "napasnik". On je "demon" i "đavao" u odnosu prema
ljudima, on je njihov klevetnik i lažni tužitelj; u odnosu prema
Bogu on je Sotona, Božji protivnik. Njegov san je preuzeti vlast
od Boga. On je bio skriveni inspirator u vrijeme "Deklaracije o
pravima čovjeka"; danas ga takvim otvoreno smatra zvanično
odstupništvo.
"Klevetnik", "lažni tužitelj"! Da, on je takav u stvarnosti i u
ovom zvanju svome on je istinski otac i učitelj masonstva i na
njega duhovno utječe.
"Zao duh" i "kušač"! I ovo je istina, suviše dobro poznata
svakome od nas. Još ga zovu "Lucifer", kao da navodno svijetli,
donosi svjetlost istinskog znanja i prosvjećenja. On je Danica
(usp. Iz 14,14).
71
Kad su u palači delegata razmatrali nacrt zakona o odvajanju
crkve od države, g. Groissau je u svom govoru naveo ove riječi
brata Blatina. Povodom ovoga, administracija masonskog
glasila "Akacija", koju predstavlja direktor g. Limousin, u pismu
redakciji novina "Figaro" izrazila je sumnju u vjerodostojnost
prenesene riječi Blatina. Povodom ovoga pisma g. Groissau je
odgovorio sljedeće: "tekst ovih riječi sada se nalazi kod mene,
ispred mojih očiju, on je objavljen na stranicama 526, 631 i 645
u "Bulletin de Grand Orient de France" ("Bilten Velikog
Orijenta Francuske").
72
Povodom Borodinskih svečanosti, iz kolovoza 1912. godine u
Rusiji, novine "la Guerre Sociale", masonski prišipetlja, glasilo
poznatog anarhiste-antimilitariste Gustave Hervéa, piše ovako:

265
"Sve dolazi u svoje vrijeme... Bilo je vrijeme kad je i francuska
vojska predvođena svojim kraljevima i carevima, u takvoj
potresnoj tišini i bogobojažljivosti i obnažene glave također
slušala jutarnje i večernje molitve. Ali su ova vremena prošla i
mi se nadamo da se više neće vratiti.
Zdravi razum kaže Francuskoj da njena vojska može i bez
ovih grandioznih scena i mi smo najpokornije isključili Boga iz
vojske, kao što smo Ga isključili iz naših sudova, škola, bolnica
i iz svih strana života. Rusija, oslobodivši se stega Samodržavlja
i dobivši svoje narodne predstavnike, u zadnje vreme brzo
korača onim putem koji je prošla Francuska, putem progresa i
ima osnova da očekujemo da će uskoro slijediti primjer svoje
saveznice i rastati se od svoga Boga, na najradikalniji način, kao
sa nepotrebnom i starom predrasudom. Ma kako da je težak rad
mlade ruske Dume, ali u ovom pogledu već je mnogo uradila na
prosvjećivanju ruskog naroda i možemo biti sigurni da će ona
ovu stvar dovesti do kraja."
73
Godine 1893. dvorac Borghese u Rimu bio je dan u najam
"Velikom Orijentu Italije". Poslije dvije godine, zbog jednog
članka ugovora, masonstvu je uručeno sudsko rešenje da
oslobodi dio dvorca. "Corriere Nazionale" ovim povodom
objavljuje sljedeće: "kada je povjerenik Borghese došao da
pregleda prostorije zbog obnove, uoči dolaska vojvode
Scipionea Borghese i vojvotkinje Ferrari, vidio je da je jedna
sala zatvorena. Mogao je ući u nju samo nakon prijetnje da će
pozvati policiju. Ispostavilo se da je ta sala bila pretvorena u
hram Sotone". Navedena novina je opisala ovaj prizor: "zidovi
su bili presvučeni crvenom i crnom svilenom tkaninom
"damastom", u dnu sale je zakačen tepih na kom se izdvajala
figura Lucifera. Oko ovoga tepiha se nalazilo uzvišenje u obliku
oltara, tu i tamo bili su raspoređeni trokuti i drugi masonski
simboli. Svuda unaokolo su bila postavljena pozlaćena
veličanstvena sjedala na čijim je leđima nacrtano nešto u obliku
svevidećeg oka, koje je iznutra osvjetljeno električnom strujom.
Posred svetilišta se uzdizalo nešto što podsjeća na tron".
74
Na četvrtom kongresu masonskog konventa 1890. godine, 11.

266
rujna, postavljeno je pitanje pogrebnog obreda, koje je kod
masona već dugi niz godina bilo zapostavljeno. Najprije se
masonskim članovima činilo da je uputnije masonski novac
upotrijebiti za nešto mnogo važnije, nego na simboličnu
ceremoniju, recimo u svrhe političke propagande. Ali ovaj stav
je odmah naišao na jak otpor od strane mnogih viših
posvećenika, koji su bili prisutni na konvenciji. Znajući koliko
je pogubno zapostaviti obrede, oni su protestirali. "Razlog za
ovo, kaže Georg Bois, sastoji se u činjenici da je masonerija u
krajnjoj svojoj tajni sotonizam, onda on ne može proći bez svog
kulta, vrijeđajući Boga imitiranjem bogosluženja. Masonski
obredi krštenja, braka, sahrane, makar i neuspješno, ipak
oponašaju obrede katoličke crkve u očekivanju da oni konačno
osvoje hramove i crkve kršćanske.
75
Među uznemirujućim pojavama u zadnje vreme posebno je
potrebno spomenuti slijedeće: netko je od pretplatnika na
časopisa "L’Avvenire d’Italia" ("Budućnost Italije") predložio je
da se na prvi dan nove 1905. godine krene u "pobožno
hodočašće" u kuću pjesnika Sotone, Carduccija, koji je bio
zamjenik Velikog Majstora talijanskog masonstva. Ovaj
demokršćanski list, koji se izdaje u Bolonji, požurio se je da
istoga trena izrazi svoju potpunu podršku ovoj zamisli riječima:
"Ovaj slavni pjesnik dobro zna, da je naše divljenje njime sada
iskrenije, nego u svoje vreme, kada smo smatrali našom
dužnošću istupiti protiv njega. Naše sadašnje poklonjenje
njemu, kao i inicijativa o hodočašću u njegovu kuću s posebnom
snagom naglašava jasnoću spokoja našega duha i potpunu
objektivnost, koja toliko oplemenjuje misiju novinara".
Giuseppe Carducci odavno uživa naklonost stranke
"Kršćanski demokrati": "njegova "djela" isticala su se zajedno s
drugim knjigama u izlozima "Društva Kulture" opata Romolo
Murri u vrijeme dok je on još bio na čelu ove stranke. A evo
nešto još zanimljivije: 1909. godine Talijani su slavili
stogodišnji jubilej povodom rođenja Carduccija. Ovaj danje
proslavljen i na francuskom sveučilištu Sorboni. Ali, ono što
nadilazi svaku vjerojatnost, jest činjenica da je jedan od naših

267
vrlo preporučivanih časopisa svoj uvodni članak od 22. lipnja
1909. godine posvetio pohvalama ovome pjevaču Sotone. "Ovaj
pjesnik, piše časopis, "predstavlja ne samo veličanstveno ime
suvremene talijanske poezije, već je on jednak znamenitim
pjesnicima iz naše prošlosti".
Tako prodire određeni "brižno prikriveni utjecaj" čak i u
arhikatoličku sredinu.
Demonolatrijska "poezija" od vremena dekadencije počela
je prodirati i u Rusiju. Kao
primjer može poslužiti pjesma jednog od naših korifeja, Fjodora
Sologuba:

Dok sam burnim morem plovio

I moj brod tonuo.
Ja sam vikao: "oče moj, đavle,
Spasi me, pomozi, tonem.
Ne daj da prerano umre
Duša moja ojađena.
Predati ću vlasti tamnog poroka
Ostatak crnih dana."
I đavao me uze i baci
U polu raspadnutu lađu.
Ja tu nađoh par vesala
I sivo jedro, i klupu.
Iznesoh se opet ja na kopno
U bolan zao život
Svoju odbačenu dušu.
I tijelo grešno moje,
I ja sam vjeran oče moj, đavle,
Obećanju danom u zao čas.
Kada sam burnim morem plovio,
A ti me iz ponora spasio.
Tebe, oče moj, ja slavim,
Kao prijekor nepravednom danu,
Hulu nad svijetom širim
i sablaznima sablažnjavam.

268
 Carduccijevo puno ime je: Giosuè Alessandro Giuseppe
Carducci - pr. prir.
76
Katolički raščinjeni svećenik. Pravo ime mu je Alphonse
Louis Constant. (NB - Informacija je neprecizna. Istina, on se je
doista spremao zarediti za katoličkog svećenika. Tako je u
prosincu 1835. god. bio je zaređen za đakona, a naredne godine
se je trebao zarediti za svećenika, ali se nije nikada zaredio - pr.
prir.).
77
Sve do vremena poznatog Bogu, Židovi su od dana deicida
omiljeni narod i oružje Sotoni. Oni su njegovo vlasništvo na
približno istoj osnovi, na kojem je padom u istočni grijeh i do
njegova otkupljenja, njegovo vlasništvo bilo cijelo
čovječanstvo. Židovski zločin bio je za njih drugi iskonski
grijeh. "Krv njegova na nas i na djecu našu!" (Mt 27,25).
78
Bossane na ovo dodaje: "osim toga, masonerija teži uništenju
Francuske"... Tko želi saznati u čemu se sastoji demonski kult
masonerije, o ovome može pročitati na posljednjim stranicama
drugog toma knjige Dom Paul Benoita: "La cité antichrétienne
au XIX-me siecle".
79
Postoji sekta višeg posvećenja (također masonska), Vitez
Kadoš (Chevaliers Kadosch) - Kadoš na židovskome znači -
"sveti". Ova sekta se klanja Iblisu. Iblis je na Istoku ime za đavla
i njime se prvenstveno naziva Zmija koja je sablaznila Evu.
Aktivnosti ovih Kadoša usmjerene su na to da sa zemlje iščezne
"hereza Nazarećanina" i da Iblis zavlada nad cijelim ljudskim
rodom. U ovome kultu se jasno se vidi da su Kadoši ili kabalisti,
ili njihovi učenici. Znak raspoznavanja kojim se prepoznaju
prilikom susreta sastoji se u podizanju kažiprsta u pravcu neba i
spuštanju istoga prema zemlji. Ovim znakom se pokazuje da ono
što je na vrhu (tj. Bog) treba biti bačen dolje. Niži stupnjevi
masonerije pod ovim podrazumijevaju da društveno uređenje,
zasnovano na autoritetu i vjeri u Boga, mora biti uništeno i
odbačeno i zamijenjeno s nečim drugim, što je zasnovano na
čistom materijalizmu. Kabalisti, sa druge strane, zaista žele
ovim znakom simbolizirati to da će Nazarećanin biti svrgnut u

269
had i da će Ibis kraljevati na nebu. U nadi da će se ostvariti ovo
kraljevstvo, Kabalisti zadovoljavaju svoju mržnju
skrnavljenjem Svete Pričesti, koju im nakon jutarnjih misa
donose najnovije Jude, skrivajući ukradene hostije između
stranica knjige ili u maramici.
80
Msgr. Méric dobio je ovim povodom pismo u kojem ga pitaju
može li se vjerovati ovoj informaciji. Svoj odgovor, kao i samo
pismo on je objavio u časopisu koji izdaje ("Revue du Monde
Invisible") ("Revija nevidljivog sveta"). Evo kakav je od govor
on dao: "naš prijatelj, Lidos, ne jedanput, uvjeravao nas je da
postoje ove "crne mise". On nam je osobno ukazivao na župu
Saint-Suplice i druge jazbine, u kojima se može na licu mjesta
uvjeriti u postojanje ovih bogohulnih parodija na Misu, koje
mogu objasniti prečestu krađu hostija (katolička pričest). Ove
mise jasno dokazuju realnost Sotone, koju površni i oholi umovi
odriču... Mi potvrđujemo, a to i je naše uvjerenje, da u "crnim
misama" bogotvore Sotonu, bogohule nad križem, kojeg objese
naopačke; mi vjerujemo u skrnavljenje Svetih Darova i
vjerujemo u postojanje svih ovih negativnih seansi sotonističke
bestidnosti, o kojima govori navedena priča". Msgr. Méric se
ograničio samo na pretiskavanje prvog dijela priče, koja je
tiskana u reviji "Mâtin", te nije dao mjesto drugom dijelu priče,
zbog njene gnusnosti ("Revue du Monde Invisible", veljača,
1900. god. - pr. prir: Msgr. Joseph Élie Méric (1838. - 1905.) bio
je francuski katolički svećenik, doktor teologije, filozofije i
književnosti i profesor na Sorboni. Rano je postao fasciniran
snagom hipnotizma, što ga je odvelo u cjeloživotno proučavanje
čudesnog i okultnog, usredotočujući se na " "les forces naturelles
inconnues". No za cijelo vrijeme ostao je vjeran Crkvi.)
U Rusiji se za posljednja dva-tri desetljeća o ovim sotonističkim
"crnim misama", barem u široj javnosti, nije govorilo. Sada
nažalost, po svim znacima, oni su se toliko proširili, pa su ne
samo glasine o njima, već i pokušaji da se opiše njihov ritual,
počeli pojavljivati u uličnim novinama. U to isto vrijeme počela
se otkrivati nova vrsta zločina, neviđena u Rusiji - krađe Svetih
Darova. Evo šta, na primjer, izvještavaju "Биржевых

270
Ведомостях" ("Berzanske novosti") u broju od 25. aprila 1913.
godine:

Nestanak Svetih Darova

U Pskovskom (Псковской) duhovnom konzistoriju provodi

se istraga o rijetkom zločinu, nestanku Svetih Darova.
U vrijeme posljednjeg Velikog posta nadstojnik Ostrovskog
Troickog hrama, o. Vladimir Ladinski, došavši na sv. službu,
nije našao na odgovarajućem mjestu ranije posvećene Darove, o
čemu je izvijestio duhovni konzistorij, izrazivši pri tome sumnju
da bi Svete Darove mogao upotrijebiti saborni svećenik o.
Aleksandar Beljajev.
Pa ipak sumnja izrečena protiv o. Beljajeva nije potvrđena
prilikom istrage, ali je dobiveno niz neizravnih dokaza protiv
crkvenog sluge.
Isti taj ulični tisak je bez ustezanja navelo svojim čitaocima i
kuće u kojima su se vršile ove sotonističke gnusobe (između
ostalog u Simbirskoj ulici i Goslorovskoj ulici "u jednokatnoj
drvenoj kući, nedaleko od crkve Svetog Ivana" u Petrogradu, i
na tom istom mjestu, u kući Singera na Nevskom prospektu i u
hotelu Astorija, sa namjerom da se reklamiraju simboli i znaci
Baphometove "zvijezde", pentagrama.
81
Ovaj poklič glasi: "Écrasez l'infâme", "Uništite bestidnicu!"
Zastrašujuće je misliti, na koga se mislilo pod ovom riječi. Ne
događa se prvi put napad Sotone na kršćanski svijet: prva pojava
antikršćanske zavjere u XV. stoljeću javila se kao Reformacija,
kojoj je prethodio nevjerojatan razvoj magije. U daljnjem
razvoju protestanti su je svuda štitili, pomažući širenju magije,
koja je kao težak košmar u XVII stoljeću pritiskala Nemačku,
Englesku i Škotsku.
I revoluciji je, sa svoje strane, također prethodila groznica
sotonizma: hipnotizeri, oni koji prizivaju mrtve, nekromanti,
kako su ih nazivali, pojavili su se na sve strane posvećujući
blagorodno-rođene razvratnike u tajnu prizivanja Sotone.
Okultni nauci cvjetali su u gradovima i selima; ali nikada, još od

271
vremena poganstva, nisu imaš takav zamah kao u naše dane,
kada je prizivanje Sotone doseglo vrhunac.
82
Sotonizam je vulgarni kult đavla, kao nečiste sile, prema
koncepciji naših vještaca, veštica, vračeva, magova i ostali.
Luciferijanstvo samo po sebi poklonjenje duhu zla, kao što je
Bog duh dobra. Bog Starog i Novog Zavjeta za luciferijance je
bog zla, neprijatelj znanosti i progresa; Lucifer je pak, bog
dobra, izvor i inicijator svjetske evolucije. Revolucionari su
njegovi "sveci".
83
Emanacija - isijavanje. U ovom slučaju vera u neprestano,
poput mirisa s cvijeta, isijavanje svega bitnog od vrhovnog
Božanstva, neizrecivog i neotkrivenog Otkrivenjem.
84
Valentin - heretik iz drugoga stoljeća, bio je jedan od tvoraca
gnoze i dogme emanacije.
85
Jules Bois, Nevidljivi svijet (Le Monde invisible). Osnivač ove
sekte bila je Ruskinja Elena Blavatska. Danas je na čelu sekte
Annie Besant, bivša žena metodističkog pastora i "životna
suputnica" poznatog irskog revolucionara Bredlow-a, koji je
danas već pokojni.
86
Lionski područni savez spiritista je 15. listopada 1903. godine
organizirao svoju prvu konferenciju u Lionu u sali Folles-
Bergéres. Skupilo se 800 ljudi. Dnevni red je jednoglasno
prihvaćen (izuzev 6 glasova). On je pozivao Combesa da dovrši
posao na laicizaciji škola i izrazio želju da spiritizam, na kraju
krajeva mora dobiti zasluženo mjesto u svijetu. Combesu je
odmah poslat dopis, u kojem ga uvjerava da uvede proučavanje
spiritizma u program narodnog obrazovanja, posebno je
naglašeno da spiritizam mora biti obavezan školski predmet u
svim gimnazijama (lycees). Autor ovog dopisa, jedan od
najautoritativnijih i najaktivnijih predstavnika spiritističke
religije, kao razlog iznio je, između ostalog i to, da po njegovom
mišljenju, ni crkva, ni sveučilište ne daju odgovor na pitanje
duše: kakva je sudbina čovjeka i ne mogu dati pravilno
usmjerenje njegovom umu. [Émile Justin Louis Combes (1835.
- 1921.) bio je francuski državnik i mason, član lože Velikog
Orijenta Francuske. Premijer Francuske od 1902. - 1905.).

272
Smatra se ocem zakona po kojem se Francuska država u
potpunosti odvaja od crkve i poprima laički status. Prekinuo je
sve diplomatske odnose sa Svetom Stolicom 30 srpnja 1904. -
pr. prir.].
87
Pod "religioznim fanatizmom" ovdje se uvijek misli na
kršćansku Crkvu.
88
Pogledati "Veliku legendu".
89
Zanimljivu informaciju o masonskoj prevagi u znanstvenom i
obrazovnom svijetu donosi monarhijsko i katoličko glasilo "Le
Gaulois" od 24. studenoga 1910. godine u članku Maurice
Talmeyr-a "L'Histoire au Lucée". Evo šta piše ovim povodom
N. Butmi u časopisu "Zemščina" ("Земщина") od 9. siječnja
1911. godine:
"Svima koji koliko toliko prate život u evropskim državama,
poznato je kako se sustavno i uporno u francuskim školama širi
ideja neverja i antipatriotizma, a svako spominjanje Boga i
religije također se brižljivo izbacuje i isključuje iz francuskih
udžbenika i kako se do neprepoznatljivosti u tim udžbenicima
iskrivljuje sveta narodna tekovina - njegova povijest; kako se
veličanstveni i herojski podvizi i slavni događaji iz francuske
povijesti osvjetljavaju na takav način, da umjesto osjećanja
nacionalnog ponosa, proučavanje ovako iskrivljene povijesti,
izaziva kod mladeži prezir prema prošlosti svoje zemlje i svoga
naroda. Najgrublja falsifikacija vrši se s čisto judejskim
bezobrazlukom i cinizmom."
"Le Gaulois" od 24. studenoga 1910. godine u članku
Maurice Talmeyr-a, "L'Histoire au Lucée" (Povijest u gimanziji)
navodi primjere bezobzirne falsifikacije, koja je usmjerena na
lišavanje ugleda, kao i na ponižavanje u očima budućih
francuskih građana svega što Francusku čini velikom. Radi se o
udžbeniku "Povijest Francuske", kojeg je sastavio gimnazijski
nastavnik Albert Malet, a odobrila ga je vlada i koji je veoma
raširen, kako u školskim ustanovama, tako i u privatnim kućama.
Opći ton ove "Povijest Francuske" je takav, da je " sve što se
dogodilo do 1879. godine, sve što su stvorili i voljeli preci i
način na koji su živjeli, predstavljeno je kao užasan košmar, a

273
sve što je bilo nakon velike francuske revolucije predstavlja
čistu idilu, vrhunac pravde, vrline i sreće". U udžbeniku se
susreću pravi biseri u smislu tendencioznog iskrivljivanja
činjenica. Na jedan od takvih bisera skrenuo je pažnju Maurice
Talmeyru poznati francuski povjesničar Richard de Boasson,
navodeći u svom pismu sljedeći odlomak iz spomenutog
udžbenika "Povijest Francuske", Albert Maleta:"Feudalci su
često bili ne samo razbojnici, već prave grabljive zvjeri: takav je
na primjer ovaj plemić iz Périgorda, suvremenik Filipa Augusta,
po čijoj su naredbi u jednom samostanu u Sarlatu odrubljene
ruke i noge i izvađene oči 150 seljaka, a za to vrijeme je njegova
žena čupala nokte i grudi jadnih seljanki".
"Na ovaj način, kaže Maurice Talmeyr, neupućeni čitatelj, a
većina ih je takva, pogotovo učenici V. razreda, koji zbog svoje
sugestibilnosti, nisu sposobni za kritičko mišljenje, te odmah
dolaze do zaključka da su u srednjem vijeku feudalci u
Francuskoj vadili oči i odsijecali ruke i noge stotinama nesretnih
seljaka, u svrhu zabave, i da je ovo bila tako uobičajena
zanimacija, poput lova, turnira, praznika ili obuke vojnih
vještina". Usput se daje naslutiti, da su katolički samostani bili
suučesnici u sličnim barbarstvima.
Povjesničar de Boasson, uznemiren zbog očigledno loših
namjera sastavljača udžbenika, počeo je tražiti gdje je to Albert
Malet pronašao ovako davne činjenice, koje teško optužuju cijeli
društveni sloj srednjevjekovne Francuske. Poslije dugotrajnog
istraživanja, napokon je pronašao da se ove činjenice nalaze u
ljetopisu Ivana Tarda. Evo, šta kaže ljetopisac:
"1209. godina. U ta vremena samo se govorilo o hereticima
albigenzima...
"1210. godina. Protiv albigenza je objavljen križarski rat;
grof Simon de Montfort imenovan je za zapovjednika vojske. U
toku 1212. i 1213. godine on je vojevao u Languedocu, a 1214.
god. došao je u Crécy..., nastavljaući svoj pobjedonosni pohod,
u studenomu se pojavio na obalama rijeke Dordogne, da bi
istisnuo te pobunjenike iz njihovih utvrda... On je opkolio zamak
Bernard de Cosaque-a (Bernarda de Kozeaka), za koji se

274
smatralo da je nepristupačan, i osvojio ga bez suprotstavljanja,
jer je vlasnik zamka pobjegao i ostavio svoj životni prostor pust
i bez zaštite. Zamak je bio srušen do temelja, zbog surovosti koju
su Bernard de Cosaque i njegova žena činili katolicima, jer je
ovaj tiranin, srećući katolike na putu k vojsci križara, naređivao
da im se odsjeku ruke i noge i vade oči ili da ih se ubije, dok je
njegova žena za to vreme s istom surovošću naređivala da
ženama odsjeku grudi i prste na rukama, da ne bi mogle raditi...
Grof de Montfort, zauzevši ovaj zamak, nađe potom u
samostanu u Sarlatu 150 muškaraca i nekoliko žena, koje su
osakatili, kako je opisano, Kozeak i njegova žena, a u samostanu
su ovi nesretnici našli utočište i hranu"...
Iz ovog pripovijedanja ljetopisca, koji ne sadrži nikakvo
lukavstvo, savršeno jasno proizlazi da se ovo događalo u vrijeme
vjerskih ratova katoličke Francuske protiv židovske hereze
albigenza, koja se utvrdila, kao što je poznato na jugu Francuske
u XI. stoljeću, a bila uništena u XIII. stoljeću. U borbi protiv
ove hereze, koju je osnovala židovska sekta, Crkva i Država
objavile su križarski rat pod vodstvom grofa de Montforta, koji
je štitio Crkvu, Državu i nesretna kršćanska naselja, jer su često
bila žrtva sektaškog fanatizma i okrutnosti židovskih plemića
albigenza, o čemu i svjedoče sramni podvizi albigenza Bernarda
de Kozeaka i njegove žene, koje je opisao ljetopisac, kao jednu
od manifestacija okrutnog fanatizma. Što se tiče katoličkih
samostana, oni su, kako se vidi iz ljetopisa, ispunili svoj dug
kršćanskog milosrđa dajući sklonište žrtvama židovske mržnja
protiv Kristove Crkve.
Tako stoje činjenice, koje proizlaze iz nepristranog opisa
ljetopisca; ali, suvremeni nastavnik i sastavljač udžbenika
zadojen masonskim idejama, ni jednom riječju ne spominje to
da su krivci opisanog barbarstva židovi albigenzi, praroditelji
današnjeg masonstva, već je ova zvjerstva pripisao kršćanskom
viteštvu, s gnusnim ciljem da izazove u mladoj duši negodovanje
i prezir prema onom društvenom sloju, čiji su trud i podvig
stvorili Francusku državu.
To, da masonska organizacija, težeći da preobrati

275
čovječanstvo u jednoobrazno, poslušno stado, vrlo brižljivo
iskorjenjuje sve što u mladom naraštaju može izazvati jačanje
nacionalnog osjećaja, potpuno je razumljivo, ali je duboko
žalosna ta činjenica, da se vlada nalazi u rukama ove
organizacije i na taj način postaje suučesnik masonske zavjere,
usmjerene protiv naroda i države.
U Francuskoj se odgajanje mladih naraštaja vrši u duhu
masonskog bezvjerja i antipatriotizma i to sustavno i bez ikakvih
prepreka. Na žalost slični se pokušaji primjećuju i kod nas u
Rusiji.
90
"Rosace" - je arhitektonski ukras u obliku ruže ili zvijezde,
rozeta.
91
Već u trećem svesku časopisa Vulliaud je izjavio da će u
njemu početi objavljivati židovsku ezoterijsku knjigu "Zohar",
koja će biti prvi put prevedena na francuski jezik. Povodom
ovoga, Vulliaud se nije zastidio da u članku upozori svoje
čitatelje da se "cijeli religijski i filozofski sustav po svemu što je
od toga istinito, nalazi u kabalističkoj filozofiji". Osim toga on
dodaje, da "misli, kabalističke mudrosti, su jednake onome što
objavljuje kršćansko učenje". Kasnije je on to ponovio i dalje,
pri čemu uvjerava "da je kabala bila oklevetana". Gosp. Vulliaud
s posebnom otvorenošću objašnjava ovaj sustav kroz cijelu
seriju članaka objavljenih pod naslovom "Mystagogique".
92
Prema učenju suvremenih gnostika, cijela povijest se sastoji
se od devet epoha, u toku kojih je bezdušna materija, pod
utjecajem izvjesne "astralne materije" postupno rasla, razvijala
se, dostižući pobožanstvenje. Prva epoha je epoha
brahmanizma; druga je religija Egipta; treća je kršćanska;
četvrta je revolucionarna (u njoj se danas nalazimo); peta je
općesvjetska republika. Šesta, sedma i osma epoha će se pojaviti
u budućnosti, prema učenju ovih heretika, i biti će toliko
uzvišene za naše shvaćanje, da je njihovu bit sada teško odrediti.
Posljednja, deveta epoha je epoha pobožanstvenjenog
čovječanstva.
Ova fantastična maštarija, koja se nalazi u osnovi svih
deklamacija o "progresu" i duhovnom razvoju čovjeka, dovodi

276
umove u takvo stanje koje može poslužiti samo masoneriji,
nikako i kršćanstvu. Kada nas neprestano kljukaju time da je
demokracija konačni cilj, do kojeg može doći kršćanstvo, tada
se pod demokracijom podrazumijeva ne oblik vladavine, već
stepenica nekih tajanstvenih ljestava, po kojima će se
čovječanstvo uzdizati k beskonačnom. Općesvjetska republika,
koju priprema progres, biti će, prema učenju gnostika i masona,
toliko iznad srednjovjekovnog kršćanstva, koliko je ono sa svoje
strane, bilo iznad brahmanizma i poganskog doživljaja svijeta.
Ova republika se stvara od mješavine svih vjerskih učenja,
uništavanjem pojmova kao što su patriotizam i domovina,
ukidanjem privatnog vlasništva i uništavanjem obitelji.
Eto to je taj demokratski ideal, kome se klanjaju i služe
gnostici i masoni, točnije demokrati svih škola i naziva
nadahnuti ovim učenjima.
93
Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 16.
94
Herodot, V, 92.
95
Plutarh, Život Kimona.
96
Plinije Stariji, XXX, 6.
97
Plutarh, O odlaganju božanske kazne.
98
Medij je biće, čovjek - posrednik. Tako se zove čovjek,
muškarac ili žena, koji stupa kao posrednik između zemaljskog
svijeta i svijeta duhova. Samo se uz njegovo posredovanje mogu
izvoditi spiritističke seanse. Postoje mediji takozvane
materijalizacije; prilikom posredovanja ovih medija dolazi do
vidljivog pojavljivanja duha, kao da posjeduje tjelesni oblik.
99
Le monde invisible, str. 307.
100
"Revija nevidljivog svijeta", rujan 1899. godine.
101
Gaston Méry, koji je osnovao časopis "L'Echo du
merveilleux" ("Eho čudesnoga"), objavio je 10. rujna 1907.
godine u novinama "La Libre parole" članak u kome tvrdi da
aristokracija priziva i savjetuje se sa duhovima kao u vrijeme
Cagliostroa. Radi ovoga u ovim salonima se koriste tablice od
lakiranog drveta, na kojima su ispisana sva slova abecede.
Daščice se zovu "Ouija". Na ovu daščicu stavljaju nešto kao
mali, naopačke okrenut tanjurić koji na ivici ima strelicu za

277
navođenje. "Poznati su mi" - kaže Gaston Méry - "saloni gdje se
periodično održavaju spiritističke seanse. Za vrijeme ovih seansi
dame iz visokog društva čitaju pred uzvanicama, pomoću
tanjurića, propovjedi Đavla i potom te propovjedi skupljaju u
posebnim tomovima. Samo u Parizu postoje najmanje tri-četiri
knjižare gdje visoki društveni sloj i običan svijet može nabaviti
ovu, navodno, zagrobnu literaturu po različitim cijenama,
očigledno u cilju propagande."
102
U prosincu 1907. godine gđa Eddie dobila je od francuske
vlade titulu "officier d'Academie". Mary Baker Eddy (1821-
1910), amerikanka, osnivačica "znanstvenog kršćanstva". Kao
zasluge za njezin rad, 1907. god. imenovana je "akademskim
časnikom" tadašnje francuske vlade - pr. prir.
103
Jean Hector Emmanuel Comte le Couteulx de Canteleu, Les
sectes et sociétés secrètes politiques et religieuses.
104
Louis Blanc, Histoire de la Révolution francaise, vol. V. , str.
78.
105
Iz knjige Jean Hector Emmanuel Comte le Couteulx de
Canteleu, Les sectes et sociétés secrètes politiques et
religieuses.
106
Pod riječima "oskrnavila Solomonova ponos", legenda
podrazumijeva zdanje hrama Svevišnjem Bogu.
107
Tko ima uši, neka čuje!
108
Usporedi proroka Ezekijela o sotoni, kojega poistovjećuje s
tirskim kraljem (Ez 28, 12-19).
109
Nije li to pojam Nietzscheova "nadčovjeka" i njegovih
sljedbenika?
110
Iblis - protivnik, tužitelj, δυιβολος, đavo, sotona, vrag.
111
Sastavljač ove knjige imao je uzorak "svete" grafike, koja
oslikava ovo huliteljsko skrnavljenje istinske Biblije. Ovaj
uzorak je toliko pornografski, da mu nije mjesto u kršćanskoj
knjizi, bez obzira na to što je u njemu dokumentarno-dokazna
snaga priznanja samog masonstva da masoni vode poreklo i po
svom bogohulnom praznovjerju đavla. - pr. prir.: rusko izdanje
Moskva 2013. god. ima nešto izmijenjen tekst koji glasi:
"Sastavljač ove knjige imao je uzorak "svete" grafike, koja

278
oslikava ovo huliteljsko skrnavljenje istinske Biblije. Ovaj
uzorak je toliko pornografski, da mu nije mjesto u kršćanskoj
knjizi, bez obzira na to što je u njemu dokumentarno-dokazna
snaga prepoznavanja podrijetla judaizma i podrijetla samog
masonstva od judaizma i njegova bogohulnog praznovjerja - od
đavla (vidi rusko izdanje Moskva 2013., str. 420, nota 3).
112
Eto, to je hula na Duha Svetoga, koja po Spasiteljevim
riječima neće biti oproštena ni u ovom vijeku, ni u budućim
vjekovima. U daljnjem tekstu legende sve je usmjereno na
razvoj ove hule, sa đavolskim iskrivljivanjem biblijskih priča, u
kojem je smisao suprotan istinitome.
113
Zaštiti se znakom križa, čitatelju!
114
Jer su zaista, svi potomci Kainovi bili uništeni u potopu,
legenda je s ovom izmišljotinom morala izgubljene Kainove
sinove pripojiti Hamovu sinu. Tako da čitav kasniji njihov
rodoslov ide od Hama. Masoni su Hamiti, sjeme koje je Bog
prokleo.
115
"Veliki meštar" je glavno zvanje, odnosno titula u masonskoj
loži.
116
Neka "svjesnim drugovima-radnicima" bude poznato odakle
vodi porijeklo njihov revolucionarni naziv.
117
Sada mnogo pišu o "duši svijeta". Eto, šta treba da se
podrazumijeva pod tim riječima.
118
Da mi oprosti Gospod, što radi otkrivanja tajne bezakonja,
ponavljam ove bezbožničke riječi, ova bezumlja, ovo huljenje!
119
Tolika je bila sila i vlast Adonirama. Zar je vrijedilo za tako
neslavan kraj od ruku "mediokriteta" otići u pakao! Lagao je
"otac laži" i protiv svoje volje mora priznati svoju nemoć.
120
Ovim se uzvikom, posle razmjene znakova utvrđenih
masonskim obredom, pozdravljaju najposvećeniji luciferijanci -
"Kadoš", što na hebrejskom znači "svetac".
121
Vrhovno služenje Sotoni. Palladium je idol đavla Baphometa,
kojeg je navodno sam Sotona dao Temlarima i od njih je nasljeđe
zajedno sa služenjem đavolu prešlo masonima višeg reda
posvećenja.
122
Antipapa luciferske masonerije, umro 2. travnja 1891.

279
godine.
123
Duhovni otac ujedinjene Italije, glavni predstavnik političke
masonerije u vrijeme rata Italije za oslobođenje.
124
Ovo treba shvatiti - kao sredstvo protiv čitave Kristove
Crkve.
125
Preuzeto iz veoma rijetke antimasonske knjige: Dr. Bataille,
Đavao u XIX stoljeću. NB - knjiga je izvorna tiskana na
francuskom: Docteur Bataille, Le Diable au XIXe siècle. Ovo je
pseudonim autora, koji nosi još jedan poznatiji pseudonim: Léo
Taxil, a njegov pravo ime je Marie Joseph Gabriel Antoine
Jogand-Pagès (1854.-1907.) - pr. prir.
126
Knjiga Đavao u XIX stoljeću Dr. Bataillea, odakle sam uzeo
ovaj važan dokument, načinjena je na osnovu brojnih izvora -
podataka iz arhive Vatikanske biblioteke, koja čuva nebrojenu
riznicu dokumenata, koja razotkrivaju masonsko-židovsku
sektu. Pristup ovoj biblioteci je veoma otežan, ali u posljednje
vrijeme su Židovi i tu našli rupu, a 1910. godine u svim se
novinama pojavila glasina da su u tom neusporedivom skladištu
knjiga ukradeni neki vrlo važni dokumenti. Izrael očito ne spava.
127
Vrhovni vođa dogmatskog masonstva, prvosvećenik, točnije
"vrhovni svećenik Sotone", uvijek nosi ime "Enzof"; počasni
epitet koji ima osobni pečat, tj. daje se svakom masonu posebno
ime. Osobni epitet Alberta Pikea bio je "Limud", što znači
"Prepun znanja". "Enzof" znači "Bog".
Albert Pike je umro 2. travnja 1891. god. Njegovom smrću
zvanje vrhovnog svećenika luciferskog masonstva od 20. rujna
1893. god. prešlo je na Adriana Lemmija, a nakon njegove smrti
na vanbračnog sina Giuseppe Manzzinija, Natana (koji je dosta
dugo bio bivši gradonačelnik (poglavar grada) Rima...
NB - Ernesto Nathan, London 1845. - Rim 1921. - pr. prir.
128
Prvobitni "Baphomet" je idol Sotone, prema masonskoj
legendi predao ga je templarima u srednjem vijeku "Veliki
Arhitekt Svemira". U tajnosti prenošen od pokoljenja do
pokoljenja, od Templara do socinijanaca (NB - socinijanizam
(novolat. socinianismus), je oblik antintrinitarizma ili
unitarizma, koji je svoje ime dobio od sienskih reformatora Lelio

280
Sozzini (ili Socini) (umro u Zürichu 1562.) i Fausto Sozzini (ili
Socini), unuk Lelia (umro u Poljskoj 1604. - pr. prir.) i od njih
do masona, "Baphomet" sada služi kao Sotonin zalog
cjelovitosti i očuvanja masonstva. Prije nego što je umro Albert
Pike, mjesto prebivanja ovog idola nalazilo se u "Vrhovnom
Savjetu Svijeta", koji je osnovao 31. svibnja 1801. godine Issak
Long u Charleston, Južna Karolina, Sjedinjene Američke
Države. Poslije smrti Pikea, Adrian Lemmi, koji je naslijedio
mjesto i vlast, prenio ga je u Rim, gdje se on i dan danas nalazi
zajedno s "Vrhovnim Savjetom Svijeta" i njegovim
predsjednikom Natanom. Ove činjenice sam preuzeo iz veoma
rijetke knjige: "Procés et condamnation des Templiers d’apr és
les Piéces originales et les мanuserits du temps, servant
d’introduction á la tragedie des Templiers"; par M. Raynouard,
Paris, Gervais et мaison, Rue du Chaume № 10. An XIII - 1805.
Nešto prije početka suđenja Templarima, francuski kralj
Filip Lijepi, dobio je pismo od svog upravnika zamka u blizini
Béziersa, u Languedocu. U ovom se pismu priopćava, da je
izvjesni stanovnik Béziersa, Squin de Florian, koji osuđen za
neko kriminalno djelo na smrtnu kaznu, poželio o nečemu
obavijestiti osobno njegovo veličanstvo kralja. Ovaj je građanin
uvjeravao da se radi o tajni za koju njegovo veličanstvo ne bi
zažalilo pokloniti ni najbolju svoju provinciju, ali je može
saopćiti samo njemu osobno. Prijavljujući ovo, upravitelj
kraljevskog zamka reče da je zaustavio izvršenje smrtne kazne i
da čeka daljnja naređenja.
Kralj je naredio da se ovaj čovjek okuje i dovede na
ispitivanje.
Kad je predstavljen kralju, Squin de Florian se bacio pred
njegove noge i molio da ga ne pogube. Kralj je dao svoj
pristanak i osim pomilovanja obećao je i nagradu, ukoliko
potkazivačke činjenice budu onoliko važne, kako ih ovaj
predstavlja. Tad je Squin de Florian ispričao da je, pošto je
osuđen na smrt zajedno s jednom osobom koja potječe iz reda
Templara, bio zatvoren u istoj tamnici s tom osobom. Bez
mogućnosti da se ispovjedi svećeniku (u to vrijeme zatvorenici

281
nisu imali pravo na Svetu Pričest), oni su u ta vremena
ispovijedali grijehe jedni drugima, on se ispovjedio Squin de
Florianu. I za vrijeme ovog ispovijedanja, Templar mu je otkrio
takve gnusobe, koje njihov red izvodi za vrijeme posvećivanja u
vitezove. Ove gnusobe su do te mjere odvratne i užasne, te je on
odlučio da obavijesti kralja, jer je to u kraljevom interesu. Među
optužbama, čije točke navodimo niže, bilo je i to da Templari ne
vjeruju u Boga, odriču se Isusa Krista, predaju se sodomskom
grijehu itd.
U to vrijeme su sastavili detaljnu optužnicu protiv vlastitog
reda Templara i jedan Templar, prior Monfokona iz Toulouse-
ške provincije i jedan Firentinac po imenu Nofodej, koji su
takođe bili uhapšeni zbog nekih zlodjela, nadali su se da će
putem optužbi svog reda zadobiti kraljevu milost. Na osnovu
ove dojave izvršena je istraga, a potkazivači su svojim
svjedočenjima u svim detaljima potvrdili činjenice iz dojave
Squin de Floriana. Tada su na osnovu tajne kraljeve zapovijedi
svi Templari, koji su se nalazili u Pariz u i uopće u Francuskoj,
počevši od samog Velikog Meštra, uhapšeni istoga dana, rano
ujutro, u petak, 13. listopada 1307. godine. Sam kralj je odmah
zauzeo posjede Templara, gdje se je preselio ubrzo s cijelom
svojom blagajnom i državnom arhivom.
U Templu su uhvaćeni i uhapšeni: Veliki Meštar
templarskog reda Jacques de Molay, Pjero, Veliki prior
Francuske, Princ Dofin, Veliki Prior Normandije, Velinn, Prior
Akvitanije i svi komandori i vitezovi, koji su se tog časa nalazili
u Templu, ukupno 140 ljudi. Odmah su ih uputili u različite
zatvore, prvenstveno u Meljunski zamak.
Kraljevski ukaz o hapšenju Templara poslan je u provincije
svim guvernerima i kraljevskim činovnicima u zapečaćenim
kovertama, sa najstrožim naređenjem da se otvore u noći s 12.
na 13. listopada.
U isto vrijeme, kralj je poslao pisma i stranim državama.
U ovim pismima Filip saopćava što je sve poduzeo protiv
Templara, a također ih moli da i u njihovim državama postupe
isto kao i on, da bi se, i on sam i kršćanstvo oslobodilo od reda,

282
koji je krivac za, do tada, nečuvene zločine.
Pisma su poslana kralju Rimskom, Napolitanskom,
Engleskom, Kastiljanskom, Navarskom, Portugalskom, svim
kneževim izbornicima, talijanskim prinčevima i grofu
Flandrijskom.
Gotovo svi na prepad uhapšeni Templari, počevši od
Velikog Meštra, priznali su u cijelosti ili djelomično optužbe,
koje su se sastojale u sljedećem:
1., 4. i 5. točku ove najteže optužnice, ne navodimo, one su do
te mjere odvratne i gnusne; ne dolikuje kršćanskim ustima ni da
ih izgovore;
2) da su se pod prijetnjom mučenja odricali od Krista i tri puta
pljuvali na križ;
3) da su u svojim noćnim zborovima Templari vršili
idolopoklonstvo pred idolom sa dugačkom bradom i sa dva
rubina umjesto očiju, koja sjaju kao oganj;
6) da, nakon smrti pripadnika reda Templara, njegovo tijelo
spaljuju, a pepeo sipaju u nekakav napitak, koji oni piju,
računajući da od ovoga postaju hrabriji i odaniji jedan drugome;
7) da su svećenici koji uđu u Red, prilikom služenja liturgije
nešto radili sa Svetim Darovima (u originalu "nisu izgovarali
riječi posvećenja Svetih Darova") i
8) da su, postavši tajno muhamedanci, Templari podlo izdali
kršćanstvo i prodali Svetu Zemlju sultanima i kneževima
muslimanske vjere.
Prilikom istražnog postupka, ispostavilo se da je Veliki
Meštar Templarskog reda, vršeći idolopoklonstvo pred
Baphometom, izgovarao ove sakramentalne riječi:
"Saracen i Alah!", što je označavalo "Saracen (ispovjednik
Muhameda) Bogu!" Istraga protiv Templara, otegnula se na
sedam godina, čemu je doprinijela nečija ruka, u toku kojih je
veliki dio optuženika umro, dio se spasio bijegom, a ostali su
povukli svoja priznanja.
Nisu uzalud oni bili vitezovi Solomonovog hrama, onog
istog hrama kome služe framasoni.
Templari, koji su preživjeli i nisu uspjeli pobjeći,

283
optuženi su na objedinjenom kraljevskom i papinskom sudu i
pogubljeni.
Veliki Meštar, Jacques de Molay spaljen je na lomači 18.
ožujka 1314. godine. Iste godine u studenome iznenada je umro
Filip Lijepi i poslije njega kancelar Guillaume de Nogaret; iste
godine umro je i papa Klement V, koji je blagoslovio proces
Templarima.
Suvremenici su smrt Filipa Lijepog pripisali
vradžbinama njegovih neprijatelja, pogotovo njegovog
premijera, koji je uživao takvo povjerenje kralja, da su ga
smatrali kao njegovog suvladara. Bio je to Enguerrand de
Marigny. Sumnja, koja je pala na njega bila je opravdana i on je
1315. god. obješen u Montfauconu.
Poslije ovoga uništenja ostali Templari su našli utočište u
Škotskoj, gdje su prenijeli i svog idola i dugo godina se skrivali,
što je bilo poznato malom broju posvećenih. Više od četiristo
godina nakon uništenja sotonističke zavjere, kršćanstvo i
monarhija su bili relativno zaštićeni. Masonsko-židovsko zlo
krilo se u podzemlju, u svojim ritualima ograničavalo se na tajno
pljuvanje Krsta i simbolično kažnjavanje lutke, koja je
predstavljala kralja Filipa Lijepog, dok nije pripremilo
francusku revoluciju 1789. god.
20. siječnja 1794. godine, iz istog onog Templa, odakle
je Filip Lijepi prognao i uništio Templare, masono-židovstvo
izvelo je na stratište posljednjeg zakonitog predstavnika
Kraljevske kuće Francuske, Luja XVI i Mariju Antoanetu.
129
Sve su titule u originalnom dokumentu napisane velikim
slovima.
130
Računanje vremena jasno ukazuje na masonske korjene i
porijeklo.
131
Masonerija računa godine ne od rođenja Isusa Krista, već od
drugog tisućljeća kršćanskog kalendara (usp. Otk. 20, 2).
132
Lucifer - Sotona.
133
Kabalističke riječi zaklinjanja "slava" Sotoni.
134
Knjiga "Apadno" o carstvu antikrista koju je navodno napisao
sam Lucifer i saopćio je Albertu Pikeu. Čitatelj mora imati na

284
umu, da sve što se ovdje otkriva dolazi od kraljevstva tame i laži
(usp. 2 Sol 2, 11-12).
135
Statistika vjeroispovijesti. Gosp. Zeller, direktor statističkog
zavoda u Stuttgartu je 1910. godine izračunao da od ukupnog
broja žitelja na zemaljskoj kugli, što iznosi 1.544.510.000 ljudi,
534.940.000 čine kršćani, 175.290.000 muhamedanci,
10.860.000 Židovi i 823.420.000 pogani. Od ovih 300.000.000
su sljedbenici Konfucijevog učenja, 214.000.000 brahmanisti,
121.000.000 budisti, a ostali pripadaju raznim drugim, manje
značajnim vjeroispovijestima. Drugim riječima, na svaku tisuću
ljudi dolazi 346 kršćana, 114 muhamedanaca, 7 Židova i 533
čovjeka druge religije. Popis iz 1885. godine pokazao je da pri
ukupnoj naseljenosti zemaljske kugle od 1.461.285.500 ljudi,
kršćana ima 430.284.500, Židova 7.000.000, muhamedanaca
230.000.000 i pogana 794.000.000. Dakle, mi vidimo porast
stanovništva i istovremeno vjernika-kršćana za 104 miliona,
pogana za 29 miliona.
136
Nije li ovo pobjeda naše Svete Apostolske Pravoslavne vjere?
137
Vjerojatno će to biti sam Antikrist.
138
Talmud, 2. poglavlje traktata "Hagiga".
139
Viđenje proroka Ezekiela. Ovdje rusko izdanje: Moskva
2013, donosi sljedeći tekst: "Viđenje proroka Ezekiela u
tumačenju Kabale (Legenda o Adoniramu)". Pojam "kočije"
odnosi se na židovski pojam "misticizam Merkabah/Merkavah"
(ili misticizam kočija) iz misticizma kabale - pr. pri.
140
Kako je poznato, u sakramentu svete Krizme križ Gospodnji,
označen kao sveto miro, zove se "Pečat dara Duha Svetoga".
Riječ je o sakramentu pomazanja ili krizme (grčki: χρισμα
hrizma – ulje, mast, mazanje). Katolici ga još nazivaju
sakrament svete Potvrde, a pravoslavci miropomazanje - pr. prir.
141
Izvjesni "York Steiner", opisujući u "Židovskom životu" (br.
8, iz 1904. god.) Herzlovu sahranu, kaže sljedeće: "... Lijes je
bio prekriven cionističkom zastavom, koja služi za korotu, Štit
Davidov postavljen je na njegovo srce".
142
Kabala je, prema učenju njezinih sljedbenika, knjiga koju
Židovi pripisuju Henohu, sedmom od Adama, Egipćani -

285
Hermesu Trismegistu, Grci - Kadmu. U prijevodu sa židovskog
jezika znači predaja. Prvobitni izgled ove knjige nije se sastojao
od reči, već od crteža, simbola mudraca ili magova.
143
Pogledati legendu o Adoniramu.
144
Ovaj crtež uzet je iz knjige autoriteta kabale i magije Éliphas
Lévija (Dogme et Rituel de la Haute Magie).
145
Éliphas Lévi, Dogme et Rituel de la Haute Magie.
146
Knjige okultističke i spiritističke.
147
Židovske Francuske (Édouard Drumont, La France Juive).
148
Ovo je laž, kojom se prikriva prava namjera masona da
natjeraju svet da se pokloni đavlu.
149
Teozofija.
150
Da vjera proroka Muhameda nije vjera u Boga istinitoga, već
vjera u đavla, i da je muslimanska religija u svojim tajnim
dubinama služenje đavlu kao Bogu, osim amblema, njegovog
pentagrama, đavla - Baphometa i njegovog polumjeseca (sl. 15)
dokazuje zastava Muhameda, kao i sveta predaja, koju smo
preuzeli od naše Svete Crkve. U žitiju Svetog Varsonofija
Velikoga (izdavač Pustinja Optina, Moskva, 1852. god.),
čitamo: "ovo je izvjesno prema svjedočenju crkvenog
povjesničara, Meletija, Mitropolita Atenskog (jer o njemu piše
Varsonofije), koji je početkom XI. stoljeća bio suvremenik
Svetog Ivana Ljestvičara, Anastazija Sinaite, Benedikta i drugih
Svetih Otaca (str. 6). Požive Svetac ovaj u vrijeme cara
Justinijana u šestom vijeku, šest stotina ljeta po Rođenju Krista
i još cijelih pedeset ljeta (str. 19). Pošto dakle tako savršenstvo
dostiže Varsonofije, stekao je takovu hrabrost u Bogu, da je
mogao jedini da moli Boga za nekog čovjeka, i ne bi bio odbijen.
Ovoga radi, kada je imao ljeta božanstvenog oca, pade gnjev
veliki na cijeli svijet, i oci u manastiru stalno moljaše njega da
sastavi molitvu Bogu, da prestane gnjev Njegov; on im reče, ako
trojica savršenih muževa mole Boga za cijeli sivjet, on je jedan
od njih. I ču vlastite riječi Svetoga: "molite Boga za
čovjekoljublje da prestane ovaj gnjev i niko nije čovjekoljubiviji
od Boga, ali neće da se smiluje: zbog mnoštva grijeha u svijetu".
Drugim riječima, gnjev Božji je zbog mnoštva velikih

286
sagrešenja u cijelome svijetu toliki, da je Gospodin riješio da
više ne bude milostiv. Ako nisi milostiv, znači sudiš. Sud je
svijetu obećan samo prilikom drugog strašnog Dolaska Gospoda
Isusa Krista. Drugi Dolazak se mora dogoditi samo poslije
završetka "tajne bezakonja" i pojave u svijetu "čovjeka grijeha,
sina pogibelji". "Tajna bezakonja", kako smo pokazali, sastoji se
u odbacivanju Boga i priznavanju njegovog protivnika, đavla.
Justinijan je kraljevao od 527 - 565 god. Muhamed se rodio 20.
travnja 571. godine i živio je do 8. lipnja 632. godine. Godina
Hidžre je 622. Muhamed je počeo propovijedati 610. god.
Početak njegovog "posvećenja" je njegova svadba u 25. godini,
tj. oko 595. god. Kronološkom usporedbom datuma objašnjava
se zbog čega je u vrijeme Varsonofija Velikog, tj. u dane
Muhameda cijelom svijetu prijetio Strašni sud Gospodnji. I u
samom Kuranu Muhamedovom Alahu pridaju se sve osobine ne
Boga, već đavla: on je "bog" (3,31); lukav (3,4,7); mrzitelj
(40,10) on je stvorio ljude za Gehenu (7,178,11,120). On
naređuje da se odsjeku glave nevjernicima (47,4). On je stvorio
smrt (67,2). On je izvor zla (4,80). On naređuje da se na zlo
odgovori zlom (42,37). On odbacuje Božanstvo Krista (5, 76-
79)... Tko je Alah, ako ne đavo?...
151
Treba dodati da se ove zvijezde nazivaju još pantakle (prema
francuskom - pentacle).
152
Dovoljno je pogledati sliku 15. koja prikazuje Baphometa i
zvijezdu na njemu - pentagram na čelu ovog sotonskog idola da
biste razumjeli čiji "svemoćni i autokratski razum“ ova zvijezda
simbolizira. Tomu "Razumu“, je francuska revolucija 1793. god.
podigla oltar u katedrali Notre Dame i na njega postavila golu
prostitutku da joj se klanjaju. Kakva suptilna i zla ironija đavla
nad "razumom" čovjeka!
153
Treba čitati protivnika Riječi, antikristovog utjelovljenja. Sve
treba shvatiti suprotno. Rusko izdanje Moskva 2013. donosi ovaj
dodatak bilješci: Slobodno zidarstvo Francuske revolucije
nazvalo je "utjelovljena riječ", propalog kandidata za antikrista,
Napoleona Bonapartea. Na svim trijumfalnim lukovima na putu
svog pobjedničkog marša kroz Lombardiju u njegovu čast, kao

287
trijumf, bile su upisane ove riječi: "Verbe fait chair" - "Riječ je
postala tijelo!" - pr. prir.
154
Treba razumjeti suprotno.
155
U kabali i crnoj magiji kao otkrivenju koje dolazi od đavla,
sve se predstavlja, kao u krivom ogledalu, u iskrivljenom
svijetlu: Bog je đavao, đavao je bog. Makroprosop je Bog;
mikroprosop je đavao (kod kabalista je obrnuto).
156
Neću ga imenovati, da ne bih napravio reklamu za njegovu
đavolsku knjigu.
157
Ratne okolnosti perioda u kome živimo prisilile su zaraćene
strane da uvedu sustav bonova. Ovaj sustav, pri sve većoj
oskudici u namirnicama, može biti posvuda obavezan i sveopći
i za ono "kraljevstvo mira na cijelome svijetu", na čelu sa
antikristom, dolazećim kraljem Izraela.
158
Značajno je to, da masoni u grafici sami sebe izražavaju kroz
likove risa ili lava.
NB - rusko originalno izdanje (Tiskara svetotrojskog
sergijevskog samostana, Sergijev Posad, 1917. god.) ovdje
donosi drugačiju notu: "Značajno je da se židovski narod u isto
vrijeme prikazuje kao suputnika leoparda ili lava." Rusko
izdanje Moskva 2013. god. ovdje donosi sljedeću notu:
"Značajno je da je židovski narod u židovskoj grafici prikazan
kao leopard ili lav (lav iz plemena Judina - kralj Judeje). Na
priloženom crtežu - faksimilu zaštitnog znaka židovske tvornice
igala iz Rige (рижской булавочной фабрики) - prikazan je
"Mokhin-Dovid" (Мо́хин-До́вид), kao kruna "Zvijeri", u čijim
je ustima simbol Trojice, okrenut prema dolje. - pr. prir.

159
Broj 6 u istostraničnom trokutu je broj koji obilježava kut koji
iznosi 60°.
160
Otk 3, 9.
161
Usp. Rim 11, 15.
162
Tako se naziva poglavar Isusovačkog reda.
288
163
18. ožujka 1314. godine.
164
Značajno je da je prvi "crni papa" bio kršteni španjolski
Židov, Ignacije Loyolski. (Rusko izdanje Moskva 2013., donosi
još u zagradi ovu napomenu: vidi "Protokoli" br. 15 i 18. - pr.
prir.).
165
Umro je 1903. godine. (Rusko izdanje pogrešno donosi 1904.
god. - pr. prir.).
166
Rezultat ove borbe veoma uvjerljivo pokazuje onu neoborivu
istinu, da borba protiv zla oružjem samoga zla ne može biti
ovjenčana uspjehom.
167
Ovi su redovi već bili otkucani, kada se u novinama pojavila
vijest o strašnom potresu u gradu Verni: to je u granicama naše
domovine, u Semirečenskoj (Semirechenskoy) oblasti. - Bilješka
arhiepiskopa Nikona.
168
Pogledati detaljniji događaj povodom propasti Messine u
mojoj knjizi "Od čega živi naša ruska duša". - Bilješka
arhiepiskopa Nikona.
169
"Moji dnevnici" arhiepiskopa Nikona, br. 51.
170
Otk 6, 8.
171
Otk 3,17.
172
Mehmet Cavit Bey (Mehmed Cavid Bey or Mehmed Djavid
Bey, 1875 - 1926), židov Soluna, jedan od vođa masonskog
odbora "Jedinstvo i napredak", stvarni vlasnik Turske. Isti taj
Cavit Bey još je uvijek ministar financija Turske.
173
Kako bismo pokazali da je ovo čista novinarska
izmišljotina, Navodimo iz "Crkvenih novosti" sljedeću
informaciju: Do nas je stigla poslanica, koju je adresirao Julijan
"Židovskom društvu": Na početku Julijan obavještava da ukida
namet, kojim je njegov prethodnik Konstancije mislio
oporezovati Židove, i koji je već bio unesen u proračun. On
uvjerava Židove da će oni za vrijeme njegova carevanja biti
potpuno sigurni. "Molim vas", nastavlja on, "da se puno molite
Gospodaru svijeta, Bogu tvorcu, Čija je čista ruku ovjenčala
moju glavu", a zatim daje sljedeće obećanje: "Ako se vratim kao
pobjednik iz rata protiv Perzijanaca, tada ću obnoviti vaš sveti
grad Jeruzalem, koji vi već toliko godina želite vidjeti da je

289
nastanjen, ja ću ga naseliti i tu ću zajedno s vama odati
zahvalnost Svemogućem".
Prije nego što je otišao iz Antiohije izdao je edikt o
obnovi Jeruzalemskog hrama. Radove je vodio dostojanstvenik
Alipije, koji je nedugo prije toga upravljao Bretanjom u svojstvu
vikara prefekta pretorije.
Na čelu Židova, tada je bio izvjesni patrijarh, koji je svoje
sunarodnjake oporezivao visokim nametima. Sveti Ivan
Zlatousti kaže da "su bezbrojna skrovišta riznica, kojima je on
raspolagao, bila dovoljna za izgradnju, ali Julijan je sa svoje
strane dao Alipiju znatna sredstva, kako izvještava poganski
povjesničar Amijan Marcelin. Osim toga, u izobilju su pristizali
i dobrovoljni prilozi Židova. Žene su poklanjale svoje
dragocjenosti. Nalet entuzijazma je bio tako velik, da im ničega
za hram nije bilo žao dati. Slavlju i radosti nije bilo kraja".
"Obrezani su trubili u trube", svjedoči sveti Jefrem.
Na samom vrhuncu likovanja otpočela je gradnja. Radilo je
nekoliko desetina tisuća ljudi. Žene su u pregačama donosile
zemlju. Raskopavali su temelje drevnoga hrama. Radi izgradnje
novoga hrama morali su poravnati sve ruševine i zahvaljujući
tim radovima, proroštvo se Spasiteljevo, da neće ostati od
judejskog hrama "kamena na kamenu, koji se neće razmetnuti",
obistinilo na najprecizniji mogući način.
Međutim, odmah su počele divljati oluje, koje su rušile sve
do tada sagrađeno. Krajem 362. i početkom 363. godine potres
je sve pretvorio u ruševinu. Među poluuništenim gradovima
spominju se Nikopolj, Napulj, Eleferopolj i Gaza. Morski valovi
su užasno opustošili neke okruge. Centar potresa bio je
Jeruzalem. Alipijevi zidari su s mukom nastavljali radove. Više
puta su izjutra nailazili na prolaze zatvorene komadima
kamenja, koje su prethodnog dana bili otvarali. Mnogi su
poginuli ispod galerije koja se obrušila za vrijeme potresa.
Međutim, po naređenju Julijana radovi su nastavljani. Ali, nova
užasna pojava poljuljala je njihovu upornost. Ovu činjenicu
spominju ne samo kršćanski pisci, već i poganin Amijan
Marcelin. "Kad je Alipije, piše on, zahtijevao da se radovi

290
nastave, a u tome ga je podržao i upravnik, strašne ognjene kugle
izletjele su iz mnogih otvora blizu osnove, i učinile ovo mjesto
nedostupnim za radnike, a mnoge čak i spalile. I tek kada se
priroda suprotstavila, ovaj posao je prekinut".
Sveti Grgur Bogoslov izvještava, da su se u zraku vidjeli
ognjeni križevi i da su oslikavali na mnogim haljinama prisutnih,
sa jasnoćom veza ili oštrinom slike.
Sveti Grgur Bogoslov izvještava, da su sami Židovi i pogani,
kao svjedoci ovih događaja, bili toliko užasnuti, da su gotovo svi
u glas počeli prizivati kršćanskog Boga, uznoseći mu hvale i
trudeći se da ga umilostive Njegovim molitvama: mnogi, ne
odlažući svoje obraćenje, istoga časa kad su počeli ovi događaji,
požurili su za našim svećenicima i poslije gorljivog moljenja
primljeni su u Crkvu, upoznati su sa našim najvišim otajstvima
i na kraju očišćeni svetim krštenjem. Užas, koji su osjetili,
postao je razlog njihovog spasenja".
"Ako dođeš u Jeruzalem", kaže Sveti Ivan Zlatousti u govoru,
koji je izrekao 387. godine, "vidjeti ćeš temelje hrama raskopane
i ostavljene, i ako upitaš šta je bio razlog tome, odgovorit će ti
ono, što ti i mi želimo ispričati. Jer, svi mi svjedoci smo ovih
događaja: oni su se dogodili nešto prije naših dana. Obrati
pažnju na veličinu ove pobjede. Ovo se nije odigralo u vrijeme
kršćanskih kraljeva i ne može se reći, da su kršćani pokušali da
zaustave ove poslove. Ovo se dogodilo onda, kada su naša djela
bili u najlošijem stanju, kada smo drhtali, plašeći se za svoj
život, kada nam je svaka sloboda bila oduzeta, kada je cvjetalo
poganstvo, kada su se jedni vjernici skrivali u svojim domovima,
a drugi selili u pustinje ili, u krajnjem slučaju, izbjegavali
naseljena mjesta. I upravo su se tad razbuktali ovi događaji, da
bi porazili bezumnost naših neprijatelja".
174
Pod ovim se terminom podrazumijevaju Francuzi i Talijani i
vjerojatno bez suglasnosti Rusije.
175
Već odavno nije tajna, da se najhitniji ciljevi masonerije
sastoje u uništenju monarhijske državnosti kod svih naroda, i to
uglavnom kod kršćana, i u podjeli svijeta na usitnjene i zbog
toga nejake nacionalne, navodno samoupravne jedinice -

291
države. Te bi države trebale dobiti državnu strukturu u obliku
jedinstvene Savezne Republike Svijeta, po uzoru na Sjeverno-
Američke Države, gdje je, kao što znate, sva stvarna moć iza
leđa židovskih poslušnika odavno prešla u ruke židovskih
milijardera i Sinedrija. Jeruzalem, "grad budućnosti",
predodređen je da postane središte vrhovne vlade ove Svjetske
Republike, a lokalni Židovi iz zemalja dijaspore trebaju biti
ovlašteni državni izaslanici u Vijeću Unije (Comité permanent
Universel) sa Predsednikom ili Super-Arbitrom, "dolazećim
čovjekom".
Ovo je najbliži cilj.
Kad se dovrši podjela "gojimske stoke" po nacionalnim
jaslama i spozna se da su lanci s kojima su prikvačeni za
hranilišta dovoljno jaki da ih "stoka" ne može prekinuti Tada će
doći dugo očekivani prigodni trenutak i Svjetska Republika će
odjednom biti pretvorena u Svjetsko "Kraljevstvo Božje" na čelu
s kraljem i bogom iz Danova plemena - antikristom.
Ovo je naredni i posljednji cilj.
Događaji idu tako ubrzanim tempom, da nećemo dugo čekati:
ovaj posljednji cilj je bliži ostvarenju nego što mnogi misle.
Židovi očekuju ovaj početak razdoblja od 1918. do 1923.
godine, dopuštajući odgodu pojavljivanja svog mesije kao
svjetskog kralja i boga, ali ne kasnije od 1932. do 1933. godine.
Krajem listopada 1917. god. svećenik otac M. T. napisao mi
je: „Na putu od Bakhmacha do Kastornaye naišao sam na jednog
"boljševika" koji je sam započeo razgovor sa mnom, i pri tom je
bio jako veseo. Kroz moje upite obavijestio me da je član neke
svjetske organizacije koja je kao svoj cilj postavila svrgavanje
svih kraljeva na zemlji. Sada se vraća s inozemnog službenog
putovanja radi pripreme gornje operacije, bio je u Turskoj i u još
nekoliko država. Kaže da je u Turskoj navodno revolucija u
punom jeku, a u Njemačkoj počinju štrajkovi i da je tamo glad
strašna: ljesovi onih koji su umrli od gladi svakodnevno se
iznose, ne na desetke, već na stotine. Prema njemu, puč u
Njemačkoj i Japanu dogoditi će se nakon rata, jer je u tim
državama narod još uvijek previše privržen starom poretku,

292
zbog čega se ne može odmah slomiti. Nereda ima i u Kini. Oni
pripremaju svjetsku revoluciju u svim zemljama odjednom što
je brže moguće (usp. Otk 6, 12-16; 18, 8 i protokol br. 15).
Nakon revolucije, prema njemu, cijeli će svijet biti podijeljen na
male republike pod vrhovnom kontrolom konstitutivnih
skupština u svakoj republici zasebno.
- Sa svjetskim kraljem? Stavio sam svoju primjedbu.
- Ne, zašto? Protivio se.
- Carizam će biti posvuda uništen. Svijetom će upravljati
svjetska konstituirajuća skupština sastavljena od izabranih
predstavnika iz svake republike. I neće biti stanovnika kako im
ne bi osigurali mirovine i ne učinili ih „građanima“ koji su svijet
doveli do ekonomskog kolapsa.
Pitao sam ga o sudbini religija uopće i naše kršćanske, o sudbini
crkava i samostana. Odgovorio je da zasad to neće utjecati na
religije i da će svatko dobiti pravo ispovijedati bilo koju vjeru,
sve dok se nova generacija ne odgoji u novoj, svima zajedničkoj,
religiji. Do tog vremena crkve i samostani postat će vlasništvo
države i služit će njezinim raznim potrebama: crkve za publiku,
a samostani za lječilišta. Pitao sam ga za sudbinu našeg cara.
Obaviješten je da će On, William i kralj će biti ubijeni nakon
rata, jer su već osuđeni na tajnom sudu suđenju nad njima
...Ovdje smo se rastali, jer sam dobio mjesto u drugom odjelu,
ali čuo sam kako i dalje čavrlja sa svojim susjedima.
Koliko su zrela vremena, vidi se iz ovog izvatka iz
svećeničkog pisma: tajna je prestala biti tajna i postala je
vlasništvo čak i vulgarnih govornika poput onog kojeg je
svećenik opisao. Otvoreno i drsko zauzima svijet, ne nailazeći
na otpor ni u društvu ni kod pojedinaca. Usput, ne mogu se ne
zadržati na riječi "boljševik". Knjiga Postanka (6, 3-7) spominje
nekakve „divove“, ljude posebne izopačenosti, sve misli i misli
njihova srca bili su zlu u svako doba. Upravo su oni doveli svijet
do poplave. Onda divovi, sada boljševici: analogija je potpuna
čak i u imenovanju. Početak se sastaje s krajem: kobni krug se
zatvorio.
176
Iz rukopisa Motovilova.

293
177
Što se tiče Kine, čitatelj će imati koristi od sljedećeg izvatka
o Kini iz rijetke knjige Docteur Bataille, Le diable au XIX-me
siècle (Đavao u XIX. stoljeću), tom I, gl. XII, str. 236. - Pr. pri.:
Docteur Bataille je zajednički pseudonim koji su koristili Léo
Taxil i Charles Hacks za dijelo Le diable au XIX-me siècle,
izdano 1895. god.
178
Suđeno je da naše vrijeme pronađe objašnjenje i za ovo: u
vrijeme posljednjeg rata između Kine i Japana, otkriven je natpis
u Xi-nan-fuu, koji potvrđuje da je za vladavine dinastije Tang u
VII. i VIII. stoljeću, Kina bila kršćanska zemlja; kršćanstvo je
uveo car Tai Zong, 638. godine.
179
Ova mjesta se nazivaju "limbes" (na francuskom jeziku u
značenju: granica, kraj, limbo); to su, prema učenju
Rimokatoličke crkve ona mjesta zagrobnog života, kuda su
poslije smrti odlazile duše starozavjetnih pravednika i kuda
nakon Kristova rođenja odlaze duše djece koja nisu primila
Sveto Krštenje.
180
Riječ "lama" u doslovnom prijevodu znači "duh ognja", dakle
đavla. Lame, svećenici ovog đavolskog kulta, makar oni među
njima koji su na najvišoj hijerarhijskoj ljestvici, tvrde da u
svakom od njih živi jedan od "duhova ognja". I stvarno vračanja,
kojima se lame posvećuju i predaju, dokazuju da ih opsjeda zao
duh.
181
Ovaj amblem postojao je u Kini sve dok nije došlo do
promjena, u vrijeme kad je postala republika. Sada je njen
amblem, isto kao i u Japanu (pogledati gornju stranu japanskih
vojnih kapa), pentagram Lucifera. Lik se promijenio, ali ne i bit.

294