Professional Documents
Culture Documents
IndijeUmetnost
Indijska prica od pocetka do danas - Radoslav Bratic
virada
Moderator
Sisuram je sistao i pusio se od besa kada je video da jelo jos nije gotovo. A jos je
od ranog jutra bio raspolozen za svadju. Bes mu se stalno talozio i rastao.
Prethodnog dana je morao da prekine oranje jer je bio praznik Krisne Ekadasija,
a na taj dan je zabranjeno orati. Jutros su mu volovi zadali puno muka na njivi.
Osim toga, Sisuram se ovoga jutra posvadjao i sa komsijom Bahuom oko njive,
zbog povrede tudjeg imanja. Svadja je postajala sve zesca i sigurno bi se jos vise
razbuktala da Bahua nije uspeo da predvidi opasnost i pobegne pre nego sto je
medju njima pukla tikva.
Vecno je pravilo da svaki covek, na kraju, bes uvek iskali na svojoj zeni. I u
ranijim prilikama, kada bi taj strasni Bahua nasekirao Sisurama, on bi ljutnju
iskalio na Baduri i pretukao bi je, optuzujuci je sto, navodno nije na vreme
nahranila volove. Ali je Badari poput Majke Zemlje, strpljivo podnosila takve izlive
besa svoga muza, bez jecaja i bez gundjanja. Badari je zapravo bila cvrsto
ubedjena da su te povremene batine i kazne isto tako prirodna stvar, kao sto su
to glad i san - nuzno zlo u svakom braku. Spas je trazila u jos vecoj odanosti
Sisuramu.
Ali sve ima svoje granice. Cak i Majka Zemlja, olicenje trpeljivosti, ponekad
zadrhti. Da li bi onda bilo neprirodno ako bi se i jadna Badari pobunila kada stvari
postanu nepodnosljive?
Badari je bila iscrpljena od pokusaja da raspali vatru. Sisuram je gledao zenu sa
gnevom i vec izdaleka je povikao: prokletnice, zasto nista nisi skuvala, zasto
toliko kasnis? Lice i oci su mu pocrveneli od besa. Badari je okrenula glavu od
dima i odgovorila mu suvo: "A sta da nalozim da bih mogla kuvati - mozda glavu?
Nema ni jedne cepanice u kuci. Raspala su mi se pluca od duvanja da bih
ozivela vatru na mokrom drvetu. Kako mozes odmah da planes, a da malo ne
razmislis?" Graske znoja su joj pritiskale natecene kapke.
"Sta kazes, kucko jedna!" Zagrmeo je Sisuram i podigavsi ramena jurnuo na
Badari: udario ju je u ledja, nozem koji je podigao sa poda. Pre nego sto je uspeo
da zada i drugi udarac, dotrcao je Kinaram, Sisuramov brat, koji je cuo Badarin
vrisak. Odmah je zgrabio svog brata i odvukao ga iz kuhinje. Jadna Badari je bez
svesti lezala u lokvi krvi. Kasnije su Badari odvezli u bolnicu. Trecega dana, kada
je u bolnici dosla svesti, odmah je pogledom pretrazila sobu, kao da je ocekivala
da ce nekog videti pored kreveta. Cuvar joj je prisao, a Badari se sapatom
raspitivala: "Gde je on?"
"Koga trazis?" pitao je cuvar. Pomalo zbunjena, Badari je odgovorila: "Mog muza
gospodine". "A toga propalicu? Sada je u pritvoru."
"Pustite ga do mene gospodine!" Badari je preklinjala. "Kako bi mogao da dodje?
Sada je u corci. Ne misi na njega." Badarine oci su se sklopile dok je slusala
cuvarove reci i ubrzo je ponovo izgubila svest. Doktor je bio obavesten, a cuvar
mu je sve preneo o ovom razgovoru. Doktor je shvatio da ce, ukoliko ne dovedu
Sisurama, bolesnici biti samo gore. Sredio je da Sisuram bude stalno u blizini
Badarinog kreveta, tako da ma cim dodje k svesti, moze odmah da ga vidi.
Sledeceg jutra kada je dosla svesti, Badari je ugledala Sisurama kako joj miluje
glavu i prstima joj nezno prelazi po kosi. Po izrazu lica videlo se da joj je laknulo,
kao da joj je prisustvo muza resilo sve probleme. Polako se nasmesila i upitala:
"Kako si? Jesi li redovno jeo? Sigurno ti je tesko da spremas sebi hranu. Ne brini
bice mi bolje za dan - dva. Sredi, molim te, da me odnesu kuci. Pomoci cu ti."
Najednom su dva potoka suza potekla iz Sisuramovih ociju i kliznula mu niz
obraze.
Cim je videla da doktor prilazi njenom krevetu, Badari ga je zamolila: "Boze! Oce,
on nije kriv! On je nevin nista nije zgresio, smilujte mu se, oprostite mu,
preklinjem vas, oprostite mome muzu. Ja sam se spotakla o noz i sama sebe
povredila." Oci su joj se napunile suzama. Doktor, cuvar i Sisuram su zanemeli
od ovih Badarinih reci. Sisuram vise nije mogao da prikrije koliko mu je zao zbog
svega sto se desilo. Od silnog bola je zaplakao kao neko dete. "Nije istina
gospodine! Ja sam je udario nozem i treba da visim zbog toga. O Gospode, ja
sam gresnik, ja koji sam ubo moju odanu zenu", dodao je strasno.
virada
Moderator
Kada se covek odrice svoje ranije izjave, onda je kukavica. Covek mora uvek da
ima dovoljno hrabrosti da ostane pri svojim izjavama, uvek! Kakva besmislica!
Rekao je drugi muskarac sa soljicom kafe pred usnama. To je politika a ne
kukavicluk. Covek mora svasta da kaze da bi stigao do nekog cilja. Nazovi to
propagandom ili kako god hoces, ali kad je taj cilj postignut, mozes slobodno da
poreknes sve sto si ranije govorio.
Izgleda da zaboravljas da sve cari zivota, sve vrline, sva otmenost, danas
ukrasavaju ljude samo kada to politika od njih zahteva. Obojica ste staromodni,
rekao je treci muskarac paleci cigaretu, vecito raspravljate o stvarima koje su vec
prevazidjene. Pazite, ni jedna se izjava ne moze nazvati propagandom, niti je
potrebno kasnije se nje odricati. I onako je danas jezik dvosmislen, znate sta
hocu da kazem: svaka rec, svaka recenica imaju dva ili vise znacenja, ponekad
cak i potpuno suprotnih.
Sedeo sam za susednim stolom i pijuckao kafu. Nisam bio udubljen u misli kako
je to mozda izgledalo, vec sam, zapravo pazljivo slusao ostru raspravu ove
trojice. Mozda su u kafanu dosli samo zato da bi raspravljali o ovom vitalnom
problemu, a kafu su narucili samo da bi se otarasili konobara koji je njihovom
stolu prisao po drugi put, i ocekivao nove narudzbe.
Bilo je prolecno popodne sunce je prekrasno grejalo, kao i uvek u ovo rano doba
godine kada niko ne voli da ostane izmedju cetiri zida, vec zeli ili da nesto radi, ili
da prosto besciljno luta suncem obasjanim ulicama pozdravljajuci radosno
prolaznike.
Malo nas je bilo u kafani. Za mnogim stolovima je sedeo samo po jedan
usamljenik, poput mene, polako ispijajucui kafu.
Takvi su bili najcesce zamisljenog pogleda, ili su se osvrtali oko sebe nebi li videli
nekog prijatelja.
Za sada su jedino ova trojica galamila u kafani. Znam da je ovde uobicajeno da u
prepirci padnu teske reci, ali i da se lako predje u glasan i bezazlen smeh.
Uprkos tome sto sam ja od onih ljudi kojima se takvo ponasanje ne svidja, ovog
puta sam osecao da jedino ove tri osobe unose dasak zivota u ovu prostoriju.
Bez njihove bucne rasprave, prava priroda intelektualne provokacije je ovde
nebitna, ova kafana bi licila na grobnicu, bila bi jos manja, tisa i mracnija.
Gorak ukus kafe je prodrmao moje uspavane nerve, a dim iz cigarete je samo
pojacao to dejstvo - divna kombinacija - kafa i nikotin. Kao da zivot siri krila mojim
zilama. Sad sam vec goreo od zelje da nesto ucinim, nesto vredno, to je
covekova vecna teznja da u stvaralackom zanosu, bude prava slika prirode. Ali
odvaznost i vestina moraju se pridruziti ovoj zelji, treba jasno znati cilj i poci pravo
napred! Moje atrofirane zile ipak se nisu odazvale. Zar je to vazno? Hrabrost
moze ponekad i da splasne, kako je sada slucaj samnom, ali posle izvesnog
vremena, ponovo ce se probuditi sa novom snagom i osvetliti pravi put.
Setite se samo ruskog kosmonauta koji je napravio hrabar skok - vrhunac
odvaznosti - kada je zaronio u dubine svemira u potrazi za velikim biserom.
Ali gde je u meni ona prvobitna vizija, osecanje da je ovo pravi put? Ne, nemogu
virada
Moderator
On - M. P. Narajana Pilai
Bio je praznicni dan. Dosao je kod mene i pitao - imam li starih novina za
prodaju. Ja sam mu rekao: "Ne citam novine. Ovde nema ni starih ni novih
listova." Okrenuo se i otisao.
Malo kasnije opet se vratio i pitao - imamo li posudja za krpljenje?
Rekao sam mu: "Ja sebi ne kuvam. Prema tome nemam ni posudja za
popravku." I ponovo je otisao.
Zatim je dosao i treci put, sa pitanjem - da li je iko u kuci skoro imao
temperaturu? Kada je dobio negativan odgovor, zabelezio je u svesku ili knjigu
koju je drzao u ruci. Na zidu okrecenom u belo, olovkom je napisao nekakav
znak. I ponovo, ko zna po koji put, dosao je da nas iskusava sa dve zmije. Poceo
je da svira na fruli, a zmije su plesale, ali nisam ni tada reagovao. I ovog puta
otisao je razocaran. Potom se vratio prerusen u zenu - sari. Nudio je celicne
ploce u zamenu za staru odecu.
Kada je cuo da nosim staru odecu, stavio je svoju korpu na glavu i brzo otisao.
Sledeci put je stigo na biciklu sa kamenom za ostrenje nozeva. Kada sam mu
rekao da ne umem da baratam ostrim nozevima, bez reci se povukao. Tog dana
je vec bilo podne kada je dosao kao bolnicar koji daje vakcinu, valjda da bi me
tako ubio injekcijom. Pobegao sam kao bez glave.
Nocu se pojavio u obliku sove, piljeci u mene i jednako prevrcuci ocima. Uzvratio
sam mu istom merom - poceo sam i ja da prevrcem ocima.
Ali nisam izdrzao. Strah se polako uvlacio u mene. Zatvorio sam oci. I opet se
pojavio on - u liku sakala koji zavija. Zavijao je i to neprestano. Uzvratio sam
opet. I ja sam zavijao. Najzad je dosao kao petao ubica koji snazno kukurice.
Zapusio sam usi od jeze. Poceo sam od straha da se tresem, ipak me savladao.
Licio sam na zarobljenika vezanog lancima.
virada
Moderator
virada
Moderator
Zaklon - R. K. Narajan
Kisa se srucila iznenada. Jedini zaklon do koga je mogao da dotrci bilo je veliko
drvo banijan kraj puta, ogromnog stabla i rasirenih grana. Ravnodusno je gledao
kako kisa pljusti, povremeno prskajuci svuda oko njega. Ravnodusno je gledao
psa masanca koji je potpuno mokar, prokaskao pored njega, i nikoliko bivola
pored puta kako jedu bacene kore od banana. Iznenada je postao svestan
prisutnosti jos jedne osobe koja je stajala iza stabla.
Prema njemu se sirio blagi miris cveca i nije uspeo da savlada radoznalost.
Provirio je iza drveta i od jednom se nasao lice u lice sa njom. Prva reakcija mu
je bila da ispusti jedno glasno O. Osecao se krajnje bedno i zbunjeno. Dama ga
je pogledala i zamalo vrisnula. Kada se povratio rekao je: "Ne brini otici cu." Bilo
je glupo reci tako nesto sopstvenoj zeni, posle dugog razdvojenog zivota. Zatim
se povuko na svoje staro mesto, daleko od nje. Ali se odmah vratio da bi je
upitao: "Sta te je dovelo ovamo?"
sam i najmanje posumnjao u to da moze pasti kisa, ostao bih kod kuce, ili bih
poneo kisobran." Potpuno je ignorisala njegovu primedbu.
Kao da je bila gluva za sve. Za trenutak je hteo da je upita "Da li ti je sve uredu
sa usima?" Ali se uplasio njene nepredvidive reakcije. Delovala je kao da je iz
ocajanja spremna na sve. Nikad nije posumnjao u snagu njenih osecanja, sve do
one noci velike krize.
Tokom godina njihovog braka bilo je kriza, svaki cas bi se raspravljali, bilo o cemu
da je rec pod ovim suncem. Svako pitanje je ubrzavalo krizu koja nije bila toliko
beznacajna da bi se mogla ignorisati. Moglo se to odnositi na bilo sta - naprimer,
da li da slusa radio Cejlon ili Sveindijski radio, da li da gledaju engleski ili tamilski
film, da li miris jasmina moze da se opise kao jak ili na neki drugi nacin, da li za
ruzu moze da se kaze da je preterano kitnjasta ili ne, i tako dalje.
Sve je bilo povod raspravama i stvaralo napetost, izazivalo izmedju njih dvoje
raskid na nekoliko dana, da bi potom usledilo pomirenje i snazno prijateljstvo do
duse samo na kratko. Prilikom jednog takvog pomirenja cak su zacrtali i glavne
tacke prijateljstva sa razradjenim klauzulama i potpisivali su pred bogovima u
sobi pudza, sa osecanjem da im vise nista nece smetati i da je dosao kraj svim
njihovim problemima. Ali i to je bilo kratkog daha i vec prvu klauzulu ovog
ugovora: "Od sada se vise necemo svadjati" prekrsili su odmah, tokom prvih
dvadeset i cetiri sata od cina potpisivanja. A sve ostale tacke koje su se odnosile
na moguce slucajeve neslaganja oko troskova domacinstva, primedbi na hranu,
rasprave o budzetu, primedbi o rodbini bracnog druga (o svemu su tome postigli
razradjen sporazum), izgubili su svaki smisao.
Dok je stajao na kisi osecao se srecnim sto je ona sterana u cosak. O njoj nije
imao nikakvih vesti nakon sto je, one noci koja je sad izgledala tako daleka, za
njom zalupio vrata. Kao i obicno posvadjali su se oko hrane. Ona je pretila da ce
napustiti kucu, a on je rekao: "Hajde", otvorio joj je sirom vrata i ona je zbilja
izasla u noc. Dugo nije zatvarao rezu na vratima, uveren da ce se vratiti, ali nje
nije bilo.
virada
Moderator
Moja baka i ja smo bili dobri prijatelji. Roditelji su me ostavljali sa njom kad su
morali otici u grad, i tako smo baka i ja stalno bili zajedno. Budila bi me svakog
jutra i spremala za skolu. Dok me je kupala i oblacila, monotono bi pevala svoju
jutarnju molitvu, u nadi da ja to slusam i da cu zapamtiti.
I jesam slusao, jer voleo sam njen glas, ali se nikad nisam trudio da to ucim
napamet. Onda bi donela moju drvenu tablu koju bi ranije oprala i namazala
zutom masnom kredom, sicusnu zemljanu mastionicu i pero. Sve bi to stavila u
jedan zavezljaj i dala mi ga u ruke. Posle dorucka (jeli bismo bajati capati sa
nesto maslaca i secera) i isli bismo u skolu. Ona je sa sobom nosila nekoliko
bajatih capatija za seoske pse. Baka je uvek isla samnom u skolu, jer je skola
bila uz sami hram. Svestenik nas je ucio azbuku i jutarnju molitvu.
Dok su deca sedela u redivima, sa obe strane verande pevajuci u horu azbuku ili
molitvu, baka je sedela u hramu i citala sveta pisma.
Kad bismo oboje bili gotovi, vratili bismo se zajedno kuci. Na vratima hrama bi
nas sacekali seoski psi. Sledili bi nas do kuce, rezeci i medjusobno se svadjajuci
zbog capatija koji smo im bacali.
Kad su se moji roditelji potpuno nastanili u gradu, poslali su ljude po nas. Bila je
to ujedno i prekretnica u mom i bakinom prijateljstvu. Mada smo delili istu sobu,
baka me vise nije pratila u skolu. U englesku skolu sam putovao autobusom.
Ovde nije bilo pasa po ulicama, pa je baka u dvoristu nase kuce, pocela da hrani
vrapce.
Kako su godine prolazile, sve smo se manje vidjali. Doduse, neko vreme me je i
dalje ujutro budila i spremala za skolu. Kad se vratim iz skole, imala je obicaj da
me upita sta smo ucili. Govorio sam joj neke engleske reci i po nesto iz
zapadnjacke kulture, recimo o zakonu gravitacije, o Arhimedovom zakonu da je
svet okrugao, i tome slicno. Ali, moje reci bi je jako rastuzile. Shvatila da vise
nemoze da mi pomaze kod domaceg zadatka. Posebno zato sto nije verovala u
sve to sto su nas ucili u engleskoj skoli, i zato sto je bila nezadovoljna, jer nas
nista ne uce ni o Bogu ni o svetom pismu.
virada
Moderator
Ne mogu ni pomisliti sta je sve osecala moja cerka kad je ugledala ovog coveka,
ali znam da je iz sve snage pocela da ga doziva. Hej, pomislio sam, uci ce opet, i
moje sedamnajsto poglavlje nikad nece biti zavrseno! Upravo u tom trenutku,
Kabulivalah se okrenuo i ugledao dete na prozoru. Mini se odjednom zbunila i
prestrasila pa je nestala trazeci majcinu zastitu. Slepo je verovala da se u torbi
tog coveka nalazi dvoje troje dece njenih godina. U medjuvremenu torbar je
zaista usao u kucu i nasmejanog lica me pozdravio.
Polozaj mojih junaka i junakinja vec je bio toliko opasan da mi je prva pomisao
bila da prekinem sa pisanjem i kupim nesto od njega. Kupio sam malo voca i to je
bio dovoljan povod da zapocnemo razgovor o Abdurahmanu, Rusima, Englezima
i o pogranicnoj politici. Kad se vec spremao da podje, upitao je: "A gde je ona
devojcica gospodine?" Smatrao sam da Mini mora da se oslobodi svog
bezrazloznog straha, pa sam je potrazio i doveo. Bojazljivo je stala kraj moje
stolice, posmatrajuci Kabulivalaha i njegovu torbu. A on joj je ponudio oraha i
suvog grozdja, na sta ona nije reagovala, vec se jednako privijala uz mene. Bilo
je ocigledno da njena sumnjicavost i dalje raste. Takav je eto bio njihov prvi
susret.
Nije proslo mnogo vremena kada sam jednog jutra, izlazeci iz kuce, zatekao Mini
kako sedi kraj vrata, razgovarajuci i smejuci se sa velikim Kabulivalahom koji je
sada sedeo kraj njenih nogu.
Imao sam utisak da se moja cerkica nikad u zivotu nije srela sa pazljivijim
slusaocem, izuzimajuci naravno svoga oca. Deo njenog malog sarija bio je
zavrnut i vec pun badema i suvog grozdja, poklona koje je dobila od svog
posetioca. Zasto si joj dao sve to? - pitao sam ga vadeci iz dzepa novcic od osam
ana koji sam mu dao. Covek je bez dvoumljenja uzeo novac i gurnuo ga u svoj
dzep. Kad sam se kroz sat vremena vratio kuci, video sam da je taj novcic
izazvao mnogo vece probleme nego sto sam vredi. Kabulivalah je novcic dao
Mini, a kada je njena majka primetila ovaj okrugli sjajni predmet kod svoje cerke
odmah je skocila na dete:
"Odakle ti taj novcic od osam ana?"
na ulici video nekog stranca, odmah sam pocinjao da pletem mrezu snova:
zamisljao sam planine, klisure i sume njegove daleke domovine, slobodan i
nezavistan zivot tamosnje divljaci.
Ovakvi prizori s putovanja su mi navirali u glavu mozda i zbog toga sto sam u
Kalkuti, sve ociglednije, samo zivotario, pa bi me kakav poziv na putovanje
pogodio kao munja. U prisustvu ovog Kabulivalaha odmah sam se prebacio do
podnozja planine gde krivudaju uzane klisure i to izmedju ogromnih i suvih
vrhova. Zamisljao sam povorke kamila kako nose robu, a prate ih trgovci sa
turbanima na glavi, naoruzani staromodnim vatrenim oruzjem. Sve sam to video.
Ali kad bih dovde stigao, Minina majka bi me prekinula i vratila iz mastanja,
opominjuci me da pripazim na tog coveka. Minina majka je nazalost, veoma
plasljiva osoba. Kad god bi cula kakav sum sa ulice ili videla ljude kako dolaze
prema nasoj kuci, ona bi uvek zakljucila da su to lopovi i pijanice, zmije, tigrovi,
malarija, bubasvabe, gusenice ili, u najboljem slucaju neki engleski mornar. Cak
ni posle toliko godina godina iskustva ona ne moze da savlada taj svoj strah, zato
je i bila veoma sumnjicava prema Kabulivalahu i cesto bi me molila da ga drzim
na oku.
Uvek sam se trudio da blago ismejem takav njen stav, ali bi ona bas tada jos vise
navaljivala i postavljala jos teza pitanja. "Zar nikad nisi cuo da su decu
kidnapovali? Nije li istina da u Kabulu jos ima ropstva i zar je toliko neverovatno
da ovoliki covek moze da odnese sa sobom jedno ovolisno dete?" Odgovorio
sam joj da to mozda i nije nemoguce i ako mi je to apsolutno neverovatno. Ali, te
reci nisu bile dovoljne da se njen strah bar malo smanji. Njene sumnje su za
mene bile neosnovane, a uz to mi se cinilo neopravdanim da sad odjednom
zabranimo tom coveku da dolazi u nasu kucu. Pogotovu sto je njegovo
prijateljstvo sa Mini brzo raslo.
Jedanput godisnje, sredinom januara, Kabulivalah Rahman se obicno vracao
svojoj kuci. Kako se to vreme priblizavalo, on je kretao od kuce do kuce i
naplacivao dugovanja. Pored toga, redovno je nalazio i dovoljno vremena da
dodje i do moje Mini. Neko neupucen, sa strane, mozda bi mogao i da pomisli
kako medju njima vlada neka zavera, jer ukoliko ne bi stigao ujutru on bi se
pojavio uvece makar kasno. Cak bi i mene povremeno zapanjivao kada bi u
mracnom delu sobe neocekivano otkrio ovog visokog muskarca u sirokoj odeci i
sa njegovim punim torbama, ali bi mi se mir povratio kada bi Mini utrcala
nasmejana: "O, Kabulivalahe! Kabulivalahe!" I tada bi, iako je postojala tolika
razlika u godinama, prasnuli u smeh, a potom zapocinjali sa salom.
Jednog jutra, nekoliko dana pre nego sto je Kabulivalah nameravao da ode iz
Kalkute, ispravljao sam u sobi rukopis knjige. Vreme je bilo prilicno sveze.
Sunceva svetlost mi je kroz prozor padala na noge i ta blaga toplota mi je veoma
prijala. Bilo je skoro osam sati i prvi pesaci su vec koracali ulicom. Odjednom se
zacula nekakva graja. Kad sam bacio pogled kroz prozor video sam kako dva
policajca vode vezanog Rahmuna, a oko njih se mota gomila radoznalih decaka.
Na Kabulivalahovoj odeci videle su se mrlje krvi, a jedan od policajaca je u ruci
drzao noz. Izjurio sam istog trena iz kuce, zaustavio policajca i zacudjeno ga
zapitao sta se dogadja. Delom od jednog, a delom od drugog policajca, uspeo
sam da saznam da je neki komsija dugovao torbaru za nekakav rampurijski sal,
ali je sad lagao i nije priznavao da je ista kod njega kupio. U toj svadji Rahmun ga
je udario nozem. Cak i sada, u velikom uzbudjenju Kabulivalah je tog svog
neprijatelja i lazova nazivao svakojakim imenima.
Odjednom sa verande moje kuce, pojavila se moja Mini uz njen uobicajen uzvik:
"O, Kabulivalahe, Kabulivalahe!" Kad se okrenuo, Rahmunovo lice se odjednom
ozarilo. Ovog puta nije imao torbu pod miskom pa Mini nije mogla da ga zapitkuje
o slonu. Odmah je presla na sledece pitanje: "Ides li u svekrovu kucu?" Rahmun
se na to nasmejao i rekao: "Upravo tamo idem malecka!" Kada je video da
odgovor vise ne zabavlja ovo slatko dete, podigo je svoje vezane ruke: "Ej, rekao
je. Ja bih izudarao ovog starog svekra, ali su mi ruke vezane!"
Optuzen zbog pokusaja ubistva Rahmun je bio osudjen na vise godina zatvora.
Vreme je prolazilo i Rahmun je pao u zaborav. Mi smo na uobicajnom mestu
radili svoj svakodnevni posao i retko kad bi se setili onog slobodnog gorstaka koji
Taj otisak ruke njegove male Parbati iz udaljenog doma u planinama podsetio me
je na moju malu Mini i smesta sam poslao da odu po nju. Bilo je gundjanja zasto
je sad diram, ali nisam hteo da ih slusam. Obucena u crvenu svilu, sa znakom od
sandalovine na celu, ukrasena kao nevesta, Mini je dosla i stidljivo stala pored
mene. Kad ju je ugledao, Kabulivalah se zaprepastio. Nije bilo nikakve nade da
njihovo staro prijateljstvo ozivi.
Nasmesio se na kraju i rekao: "Malecka, ides li u svekrovu kucu?" Ali, Mini je sad
vec razumela znacenje ovih reci i nije mogla da mu odgovori onako kako je cinila
u proslosti. Na ovo pitanje pocrvenela je i ostala da stoji pred njim, sagnute
virada
Moderator
Cim je zavirila u ogledalo, Sara je nagnula glavu prvo na desnu stranu, sa koje je
imala talasastu kosu, pa potom na levu, svu u rastrkanim pramenovima. Svoje
nagnuto lice odjednom je videla kao lice devojke sa jedne Renoarove slike, koju
je otac doneo iz Pariza, u vreme kad je na Sorboni, celog semestra predavao
matematiku. Ucinilo joj se da sada vec lici na svoj uzor - na lepo lice, jedino je
njena kosa bila crna, a u devojke na Renoarovoj slici, tamno plava. "O, kada cu
otici tamo da kupim opojne mirise?", pitala se neprestano. Najvise joj se dopadao
"Miscif" jer se slagao sa njom, tako neobicnim i sjajnim mladim stvorenjem.
Da, tako su je svi zvali, zbog njenih sala, otresitosti i otvorenosti, nju, miljenicu
oceve kuce. Njena majka je bila pomalo ljubomorna, zbog cerkinog lepog izgleda
i oceve ljubavi.
Majka je stalno zanovetala, pa se kci cesto iskradala iz kuce i odlazila u
usamljene setnje po sumama, preko ceste, pored sektora 10, a ponekad je sa
drugaricama odlazila u ruzicnjak. Katkad bi je neko od njenih obozavalaca, neki
od profesora umetnicke akademije, odveo da se provozaju camcem po jezeru.
Na kraju je udajom umakla majcinim neprestanim zanovetanjima.
Tako se odvojila od Rupa Krisana, slikara i nastavnika koji ju je umalo zaveo.
"Sarama", uporno ju je nazivao punim imenom. U trenucima sentimentalnosti,
nadevo joj je ime "Pakosna Boginja", drzeci je pritom za ruke, pod izgovorom da
ce ona tako nauciti kako se drze vesla. Saputanja iz tajnih setnji sa njom po
sumraku, prolazila su sa osecanjem da je u pesmama koje joj je ispevao
obozavana kao boginja. Nikada mu se nije sasvim predala, samo bi mu
povremeno dozvolila da joj se priblizi i dotakne njenu lepotu. Odjednom je u
grudima osetila budjenje neke toplote. Lice joj se zarumenelo u ogledalu, a oci
zamaglile od ceznje da se do kraja preda muzu, kod koga je dosla nakon sto je
sa njim obisla krug oko vatre, vezana za palu njegovog sala.
"Moram ga zvati Radz", saputala je u sebi. Necu da budem stidljiva hindu
supruga. Nece ona biti kao njena majka, koja tatu oslovljava sa "Ej, Dzi! Oj, Dzi!"
Pred sobom je videla svoju majku kako pokorno podize pogled zamagljen od
stida. Bilo joj je drago sto se udala, pa makar i po roditeljskom dogovoru. Po kosi
je presla velikim cesljem od slonovace iz Mizora, zatim levim dlanom ispravila
tamne vitice, tuzna sto je svoju cetku sa srebrnom drskom zaboravila na stocicu
u majcinoj kuci. Od culnog dodira ruku po tamnim pramenima kao da su joj
poleteli svici iz ociju.
"Oh, hoce li ih on pomilovati?" Pitala se bez reci, naginjuci glavu na drugu stranu
i razmisljajuci kako joj stoji mladez na desnom obrazu. Nastavnik slikarstva koji
se pretvorio u pesnika, nekada joj je recitovao: Pohota, plamen, cvece, Sarama,
boginjo - u ocima tvojim osmeh!
Podizuci naglo crne oblake svoje kose, osetila je jak bol dok joj se cesalj probijao
kroz zamrsene cuperke iznad levog uha. Prisecala se narodne pesme koju joj je
majka pevala u detinjstvu, pre nego sto je pocela da joj pravi kike, dvostranim
grubim cesljem iz Amritsara.
"Kad cesljem prodjem kroz kosu majko, boli - o kako boli."
Setila se tajanstvenog zadovoljstva koji je u njoj budio drugi deo pesme, i ako se
pretvarala da se ljuti kad je majka ponavljala upravo te stihove: "Nocu mi govori:
narucicu ti mindjuse, preko dana me bije, a tami nocnoj svasta obecava!"
U obrazima ove stidljive devojke krila se pobuna protiv majcine zelje da postane
lepo vaspitana kci ugledne porodice. Ali, Sara je ipak od svoje majke upila ljubav
prema porodicnim pesmama koje joj je ona recitovala, ponavljajuci sve bakine
pendzabske pesme. Kod nje, kao kod Rupa Krisana, zaboravljajuci na sva
pretvaranja i pristojno ponasanje. Ako vec nije u koledzu umetnosti, shvatila je da
je bila bistar student barem kod kuce! Ali kako je mogla da postane prava
nevesta, ako njena stara svekrva moze u svako doba da sidje i bane u stan koji je
ona delila sa Radzom u velikoj kuci na Kefi Perejdu. Mozda je on bio dovoljno
oslobodjen porodicnih sputavanja i zabrana.
Mada je jos uvek radio kod oca, direktora fabrike stakla. Razgovor poslovnih ljudi
njoj je bio dosadan. Sav njen snazni zanos zivljenja pod otvorenim nebom
Pendzaba, sveo se na to da svoju lepotu pokazuje u klimatizovanom hotelu "Tadz
Mahal". Tamo nije bilo onog poleta sa prijema pod otvorenim nebom u bastama
Pindzuara. Umesto svega toga, preostale su joj jedino masaze lica u klubu
zdravlja. "Moram da odbacim ova saputanja u gresnom sumraku", rekla je sama
sebi. "Ali zar ljubav nikad nece doci i razbuktati se u meni?"
Pre nego sto je od rascesljane kose napravila pundju okrenula je lice prema
ogledalu. U polutami su joj oci sjajile plavicastim sjajem. Blago naglasene
jagodice, vise su bile nalik na Nefretetine nego na jagodice devojke sa
Renoarove slike.
Obraze je doterivala blagim rumenilom. Rupica na bradi joj je ublazavala strogi
izraz lica. A vrat, sa ogrlicom od dragog kamenja, uzdizao je lepotu do
buntovnicke teznje da u srcu moze probuditi ljubavni zanos, i to muza stecenog u
braku po dogovoru roditelja, jos u vreme dok su oboje bili deca. Sa toaletnog
stocica uzela je olovku da nacrta obrve. Zbog kontrasta senki, oci mogu delovati
kao da se smese i mogu ga podstaci da je pomiluje. Tuzno je spustila celo
prisecajuci se kako je tokom svih onih dana i noci prve nedelje njenog boravka
ovde, nije ni dotakao, a ocekivala je da joj se barem udvara. Setila se kako joj
nijednom nije podigao lice da bi joj se zagledao u oci, kao sto je to Rup Krisan,
zaludjeni ljubavnik uvek cinio.
Sva ta njena zenska ceznja indijke, nalik na izvor ispod divne maske, koju je
obuzdavala po majcinom savetu, ostala je u njoj kao priguseno vrelo. A ona, ta
bestidna Sara bila je spremna da svuce sve sa sebe i preda se njegovoj neznosti,
kako bi ovaj prividni stranac mogao da zauzme mesto ostavljenog pesnika. Kroz
glavu joj je kao prividjenje prohujala slika kako plovi sa njim po jezeru, a srce joj
je poskocilo od neodoljive ceznje. Naslonila je glavu na duge prste svoje divne
ruke. Juce na prijemu u ulici Napejan Si Rond, posmatrajuci njene divne ruke
neko joj je rekao da mora upoznati Barata Natijama. Rasirene oci kao od ahata,
kao ugradjeni dragulji netremice su gledali u nju. "Ptice u letu!", saputala je sama
sebi, u slogovima; bila je isuvise stidljiva da to izgovori drugacije s uzdahom.
Kad je shvatila i da posle svog tog briznog doterivanja izgleda kao neka maska,
pokusala je da izraz sumnje na svom licu pretvori u sirok osmeh. Osecala se kao
dete koje se igra sa lutkom, Rale u ulozi Ralija, u ritualu Kangra devojaka koje
statue idealnog para potapaju u reku Beas na dan Beasakhi. Pevajuci svojim
stricevima pesme o tome kako su to ptice koje treba da izlete iz roditeljskog
gnezda.
Jos jednom je zavirila u ogledalo, i shvatila da joj je lice nalik na mesec u svom
njegovom sjaju, sto je oduvek prizeljkivala ali ipak nije okrugla. Zelela je da dodje
sunce i da je obasja. U oku duse odzvanjale su reci molitve njene majke, molitve
koje je sastavio guru Nanak: "Svetlost je tamo drugacija u ocima, gde sjaji ako
nije ugasena." Ali glava joj je bila okrenuta u drugom smeru, netremice je gledala
u ogledalo kako bi se uverila u to da su njena vatrena osecanja vidljiva.
"O, bestidna leprsava ptico", rekla je to recima bez reci. Odjednom je cula korake
iz hodnika, neki zvuk je opomenuo. Uzbudjeno je osluskivala, a bila je sigurna da
je to on dosao. Zatim je naglo pala u depresiju, u osecaj neizvesnosti. Ipak kljuc
se okrenuo, srce joj je poskocilo mada to nije zelela. "Zdravo!", pozdravio je.
"Gledao sam film, tuzan fim".
"Zdravo!", odgovorila je. "Smej se! - Lice od krema!"...
"Izgledas kao pseci rucak!", njegove reci su je jako povredile. Cemu onda sav
ovaj trud?
Odjednom joj se ispruzenih ruku priblizio s ledja, a njoj se ucinilo da je to znak
nekog neznog uvoda. I pre nego sto je uopste shvatila gde se nalazi grubo je
rukama zgrabio za grudi i rekao: "Ucinicu te srecnom!", a dah mu je presao u
pijani bes.
Sara je osecala da je savladana. Koprcala se. Kada je shvatila da je u tom
komesanju pobegla iz njegovog stiska, pocela je da uzmice prema vratima
kupatila. On se kao orao, bacio za njenom uplasenom prilikom, zgrabio je za levu
ruku i povukao prema somotom presvucenom divanu, koji je ona donela sa
sobom u miraz. "O, divno!", povikao je. I pljesnuo je po kukovima. Naglim
pokretom istrgla je svoju ruku, odgurnula ga u stranu, i sva uspanicena potrcala
prema ulaznim vratima. A kada ju je on sustigao, cucnula je kao macka koju jure i
biju. Poskocila je zatim i potrcala prema spavacoj sobi. On ju je pratio u stopu i
scepao u vrtlogu sto se stvorio okretanjem ruku koje su se njegovom demonskom
voljom, pretvorile u krila sokola dok hvataju goluba. Scepao ju je grcevito, i sa
pobednickim izrazom na licu povukao nazad, prema divanu, vukuci njeno telo
virada
Moderator
zetvu. Tkac Cenaja se zurno oprao, stavio ulje na kosu, a njegova zena je posla
u bastu iza kuce, da nabere cvece.
Cengraja je obukao kaput od somota koji je sasio u gradu, kada je na sudu dobio
spor protiv Side. Ramaja je sirom otvorio oci, birajuci kojem bogu da se obrati, pa
rece: "O, boze sunca, daj nam dobru zetvu ove godine i ja cu platiti Batinih trista
sedamdeset pet rupija, udacu i svoju najmladju cerku, a boginji Kencami cu
zrtvovati kozu, koju sam joj obecao za ozdravljenje moje zene. A paria Timaja
rece: "Ej, zasto bih jutros morao da se budim? Moj jaram je bez volova, a moja
njiva bez zita." A na to je njegova otresita zena odmah dodala: "Idi covece,
bogovi nisu tako surovi." Timaja je malo stenjao i gundjao, i bez cveca i oznaka
svoje kaste, izasao na ulicu.
Muskarci i decaci su izvodili volove, noseci na ramenima plugove, a u rukama
biceve. Kad su stigli do reke, dobro su istrljali i oprali volove, zatim su im za
rogove vezali cvece i uz povike hej, hej, oterali ih u dvoriste hrama. Zemlja je vec
upila kisu, a krezubi Sidaja je pobio svoj stap u zemlju vicuci: "Usao je u dubinu
za cetiri prsta!" Na to ostali rekose: "Pa kisa je padala kao da je boginja molila za
nju." Kada je vec uveliko odmakao dan, i kada su stigli svi ljudi i doveli volove,
pojavio se i svestenik Rangapa sa svetim vrcem na glavi i vlaznom odecom u
ruci.
"Svi ste ste ovde?"
"Da, uceni gospodine".
Tu su i trubac Ingaja i frulas Ramaja, stoje pored campaka. Duvaju u rog prema
istoku, pa prema zapadu, prema severu i jugu, a kristalno cistim i opranim
vazduhom odmah se vraca hrapavi zvuk roga.
Ljudi jure sa svojim volovima i plugovima, a zvonca sa jarma zvone, prolaze kroz
drvored hrama. Tog trenutka pristigose Racana i Madana pa cak i loncar Ranga i
parija Sida, zatim, Timajanov sin Bima, pa Mota i Tipa koji nemaju ni volove ni
njive, ali su ipak dosli sa cvecem u kosi. Tada se oglasi svestenik Rangapa i
povika osornim glasom: "Svi ste spremni sinovi moji?"
Oni povikase u glas: "Naravno! Naravno!"
himne i zvoni, eno vec iznad vrha tornja hrama, eno stize pero bozije, okrece se
jednom, drugi put, treci put se okrece oko hrama. Drvoredom i dolinom sire se
glasovi ljudi i volova i zvuci rogova, odjekuju do vrhova planina.
Svestenik Rangapa razbija na steni kokosov orah, a ostali bacaju cvece i obojenu
ruzu, dok Suba Govda ne vikne: "Hehehej, hehej, ho!" I plug tada zasece zemlju,
razbija grudve, i sto dalje odmice to lakse sece brazdu. Kada je obradjeno
zemljino polje seoska zajednicka njiva i polje sa vodom, Suba izvadi plug iz
zemlje, volovi potrcase, a ljudi pocese da klicu: "Hojla! Hojla!" I bacaju cvece i
ruzu jureci prema imanju Skefinton, Batinjih Djavoljih polja, duz obale reke, i kad
stigose do cisterne hrama, Suba se zatetura i okrete, spusti se niz nasip i stize
tacno u dvoriste gde stade.
Tu stadose i ostali, pocese da kaslju, brisuci znoj sa lica, a Rangapa opet razbi
jedan kokosov orah i ponudi ga volovima. Ljudi pocese da bacaju raskvasenu
ruzu jedan po drugome, a Rangapi svako dade po kovani novcic. Rangapa zatim
udje u hram i iznese srebrni lonac sa svetom vodicom, baci po saku vode na svih
osam strana a prisutni rekose: "Sad mozemo da obradjujemo zemlju." Sa svetim
cvetom iza uva, srca punih svetosti zene pozurise nazad, svojim kucama, a
muskarci na svoje njive.
virada
Moderator
-
, . ,
.
, ,
:
!
,
.
. .
.
.
. , :
. , .
.
.
, , !
.
.
:
. .
.
,
.
, , . .
, , .
:
?
.
, : .
.
, , , .
, .
? .
, , . , .
:
?
, . .
, .
.
! . ?
.
. ! - .
, ,
.