Na jednom trgu u Antiohiji čula ga je kako govori, zvao se Simun, ali su ga prozvali Petrom.

Doimao se upravo
onakvim kakav je i bio. Ribar, s obala tiberijskog jezera, zadržao je kako stasito držanje tako i te stjenovito
čvrste crte lica. A pogled, djetinji i postojan.
Dio riječi je i ona prepoznala.
Odjeknule su poput jeke.
»Volite jedni druge«, rekao je čovjek na trgu.
To je i On rekao. Ali, prvi put sada uvidjela je da On nije razumio koliki je nedostatak ljubavi u ljudi.
»Volite jedni druge.« Krupni čovjek ponavljao je ove riječi dajući im prizvuk zakona.
Sad je primijetila da mu je pogled ispunjen iskrenom vjerom.
Trenutak kasnije Simun je govorio o svjetlu koje se ne može sakriti, i ona pomisli s čuđenjem kako On nije znao
da su ljudi osuđeni na tamu.
Zaslijepila ga je vlastita svjetlost, pomisli.
Možda je zato odabrao najmračniju smrt.
Zatim je slijedila molitva koju je tako dobro poznavala. »Oče naš...« i narod se razišao. Posvuda se čuo
podrugljiv smijeh, ali je ubrzo prestao. Riječi Simuna Petra imale su snagu svjetla, jedan odbljesak onoga što je
jednom rečeno. Ali su izgubile svoju zagonetnost.
Je li to bilo davno? Traje li još uvijek?
Na putu kući razmišljala je o tome koliko mrzi toga drskog ribara i o tome kako se srami zbog toga, te je
pokušala moliti: Oče naš, oprosti mi za sve ružne misli.
Poslije je pomislila kako nije trebala ići na skup, kako je trebala biti pametnija. Trebalo joj je mnogo godina da
zaboravi i da se više ne sjeća Njegova lica, ruku, očiju ili usana koje su oblikovale te čudnovate riječi. Čak je i
noćnu slatkoću istisnula iz sjećanja. Najteže je bilo s osmijehom. Dolazio bi joj u misli bilo kada tijekom
dnevnih poslova.
Susjeda je bila ta koja joj je priopćila da će prorok iz nove sekte govoriti na trgu u židovskom dijelu grada.
— Znatiželjna sam, ali se ne usuđujem suprotstaviti mužu, rekla je.
— Mene također zanimaju ti novi zanesenjaci, odgovorila je Marija. I razvukla usta u gorak osmijeh pomislivši
na Si-muna Petra koji je tri puta zanijekao Gospodina.
Dok je pripremala doručak preplavila ju je znatiželja i prerasla u pritisak: Idem, uzet ću onaj crni ogrtač koji
prekriva sve i stavit ću maramu preko lica. Nitko me neće prepoznati.
Dobro je prošlo, nitko je nije prepoznao, jedna crna vrana medu ostalim vranama.
Noć nakon skupa nije mogla spavati. Nije mogla niti plakati premda ju je mučila tuga. A srce je lupalo kao da
ima namjeru raspuknuti se na komade.
Ustala je, pokušala prijeći sobu. Ali noge je nisu držale. Neko je vrijeme pokušavala udahnuti život staroj mržnji
prema Šimunu i svim ostalim prokletim ribarima. I prema samom Isusu, Njemu koji je odabrao okrutnu smrt
umjesto života s njom.
10
Ali, njezina je gorčina bila zauzdana.
Iznenada joj sjećanje zastade u staklenobistroj svjetlosti za njezina posljednja susreta sa sljedbenicima u
mračnoj sali u Jeruzalemu, kamo ih je vodio čovjek s vrčem za vodu. Sunce se probijalo kroz visoke prozore i
tkalo zrake svjetleće prašine kroz zrak. Riječ za riječju je padala. Molili su je: »Otkrij nam riječi kojima je
pričao s tobom, a koje su nama strane.«
Sada je mogla primijetiti da ljudi plaču. Tako je čudno da je zaboravila na njihov očaj, pomisli. Tada je čula svoj
vlastiti, mladi glas.
»Gospodin mi se ukazao i pozdravila sam ga. Rekao je: 'Blagoslovljena ti koja se ne bojiš mojega lika. Tamo
gdje je tvoj duh bogatstvo je.'
Toliko je bila ushićena da nije niti primijetila kako su se ljudi za stolom snuždili. Uporno je nastavljala
pripovijedati o tome što je On govorio:
»Budite dobre volje, sin gospodnji je u svakome od vas. Slijedite ga, onaj koji ga traži naći će ga. Ne stvarajte
nikakve životne propise o ovome što vam otkrivam. Ne pišite nikakve zakone, kao što to čine pisci zakona.«
I dalje je pripovijedala o smrti, o svemu onome što čovjek mora svladati dok je duša još u tijelu: o gnjevu, čežnji
i neznanju. Ponovila je razgovor između tijela i duše: »Tijelo kaže: 'Nisam te vidio.' A duša odgovara: 'Ja sam
tebe vidjela, ali me ti nisi niti vidjelo niti prepoznalo.' Pitala sam Ga: 'Sto je ljudski grijeh?' I On mi je
odgovorio: 'Ne postoji grijeh na ovome Svijetu. Stvarate ga sami kad patvorite stvarnost'«.
U tom trenutku Simun Petar uzvikne »Ovo je neobično učenje.« Potom se okrene ostalima. »Ne vjerujem da je
11
Gospodin rekao ove riječi. Zašto bi On razgovarao u povjerenju s jednom ženom, a ne otvoreno s nama.«
»Petre, brate moj, vjeruješ li da bih lagala o Gospodinu?«
Napokon, na krevetu u svojoj sobi u Antiohiji, mogla je plakati. Kada je prva jutarnja svjetlost obojila nebo
sanjala je, nemiran san raspršen u slike iz lutanja oko tog plavog mora. Dan je daleko odmakao kada se
probudila i osjetila težinu, kamenje u želucu.
Ali, srce je udaralo kako treba i u glavi joj je bilo bistro.
Upravo je tada pomislila kako mora prijeći čitav put natrag, probiti se na stare staze, opečena koprivom i šibana
granjem.
Ustala je. Dok se umivala zamišljala je Njegov osmjeh.
Ta On ju je bodrio!
— Ali ja sam samo ljudsko biće, izgovorila je glasno.
Tad se pripremila za molitvu i usmjerila je izravno Čovječjem sinu.
»Konačno sam shvatila da si me volio ljubavlju koja se događa svima. Zbunjivala me je vječita rasprava
sljedbenika o tome koga si najviše volio.
Volio si. A možda si osjetio i zahvalnost prema meni jer sam te naučila tjelesnoj ljubavi i time povećala tvoje
saznanje o ljudskoj stvarnosti. Tvoja je majka pokušala s tobom razgovarati o neizbježnim okrutnostima života,
ali nisi slušao. Mene si slušao. Tijelom.
Bože nebeski, bio si tako usamljen.
Pripomogla sam, ipak, tvom postajanju čovjekom. Ali, tamnu stranu Svijeta nisi upoznao prije nego što si se pri-
bližio križu.
Sjećam se da si često bio iznenađen: 'Kako možete vidjeti trun u očima svoje braće, a ne vidjeti balvan u vašim
vlastitim'.
12
Mogla sam ti pričati o tome koliko strah može biti silan. Ali bila sam samo dvadeset godina stara. I kurva..«
13
Marija je imala mnogo posla. Leonidas će doći danas, prljav, umoran i gladan. Postavila je veliki lonac na vatru
i donijela vode. Kao i obično, pored bunara je uputila pogled zahvalnosti prema planini na jugu gdje su izvori
Daphne brzali iz stijena i opskrbljivali grad obiljem čiste, svježe vode.
Poslijepodne su očekivali njegovu sestru, koja je trebala doći s knjigom evidencije računa. Njih dvoje su trebali
za velikim stolom proknjižiti sve prihode i rashode.
— Daj Bože da je trgovina išla dobro, rekla je Marija. Ali to su bile riječi samo iz navike, riječi u prazno, jedno
suvišno ometanje. Sogorica joj je bila draga, ali se bojala njezina prodorna pogleda kojemu ništa ne bi
promaklo.
Marija Magdalena je dosta toga prikrivala.
Trebala je otići na tržnicu jučer. Sad se morala požuriti do trga, a tamo je imala sreće, kupila je veliki komad
svježe janjetine, nekoliko dimljenih riba i košaru punu voća i povrća. Na povratku kući prošla je pored sinagoge
i poželjela na trenutak otići rabinu Amasiji i ispričati mu svoju priču. Međutim, pomisao je samo proletjela.
Prisjeti se da je susjeda rekla kako Simun Petar i njegovi sljedbenici žive kod rabina, pa navuče maramu preko
čela i ubrza korak.
Stigla je pospremiti kuću i napuniti vaze cvijećem iz vrta. Naposljetku se posvetila sebi, počešljala dugačku
kosu i
14
splela pletenicu u krunu na glavi. Jednu zlatnu krunu. Bila je ponosna na svoju kosu. Ali se zabrine kad u zrcalu
ugleda svoje rastvorene oči, okružene tamnim sjenkama.
Kada je Leonidas stigao kuća je mirisala na začine, cvijeće i upravo pečenu janjetinu. Udahnuo je mirise i
naglas se radosno nasmijao. Kao i obično, primio je obje njezine ruke u svoje i rekao:
- Svake se večeri tijekom putovanja pokušavam sjetiti koliko si lijepa, ali mašta mi je krhka i svaki put tvoja
ljepota nadmaši slike u mojim mislima.
- Ludo. Počinjem stariti.
— Ti ne možeš ostarjeti.
— Oči ljubavi, rekla je i nasmijala se, ali on tada primijeti tamne kolutove oko njezinih očiju.
— Marija, nešto ti se dogodilo.
- Večeras ćemo o tome, rekla je. Večeras moramo obaviti jedan dugački razgovor. Sad se operi i jedi. Kasnije
dolazi Livija.
Uzdahnuo je.
Kada je izašao iz kupke ugledala ga je kakvog ga nije željela vidjeti.
Vidjela je da je ostario, da njegovo glatko tijelo polako gubi svoju čvrstoću i da se u toj crnoj kosi naziru sijedi
pramenovi.
Večerali su. Meso je bilo mekano, a vino teško i crno.
— Stigneš malo odspavati prije nego što dođe tvoja sestra. Kimnuo je zahvalno i nestao u spavaću sobu. U
sljedećem ga je trenutku čula kako hrče.
Kad je Livija stigla Marija je prala posude, a šogorica je, kao i toliko puta dotad, rekla:
- Ne mogu shvatiti zašto si ne kupiš jednu robinju.
15
Mariji je bila riječ na jeziku, ali ostane šutjeti. Livija ne bi razumjela što znači poruka: »Služite jedni druge«.
Tada je rekla:
— Želiš li pehar vina?
- Hvala, želim zadržati bistru glavu. Daj mi radije malo napitka kojeg pripravljaš od trava.
Sjele su u vrt, svaka sa svojim peharom, i pogledale se: Ona uopće ne stari, pomisli Livija. Jednako je mlada kao
onog dana kad je došla. Jednako svijetla. Tamnomodre oči, a opet tako svijetle da jasno odražavaju dobar um
kojim su je bogovi obdarili. Ali ona se rijetko njime služi, neprestano se uzda samo u vlastitu snagu.
Zapravo nije lijepa. Nos joj je dug, a usta premalena za tako usko lice. Razotkrivaju njenu ranjivost kod svakog
pokreta, što je u neobičnoj suprotnosti s pogledom koji je tako snažan i prodoran.
Jato bijelih roda letjelo je na crnini krilima iznad vrta na putu prema germanskim hladnim vodama, daleko gore
na sjever. Livija ih isprati pogledom, pomislivši kako su slobodne.
Zatim je ispitivački pogledala Mariju.
- Izgledaš umorno.
- Loše sam spavala noćas.
— Osjećala si se usamljenom?
- Da, rekla je Marija, osjetivši olakšanje jer se nije morala upuštati u neistine.
A Livija je pomislila: Spremno odgovara na sva pitanja i uspijeva sve prikriti svojim jednostavnim riječima. Ona
ne laže. Za to je previše inteligentna.
Pa ipak čuva svoje velike tajne.
Skupina plamenaca kriještala je iznad krovova kuća i obojila nebo ružičasto. Sad je Marija pogledom ispratila
ptice:
- Ovi su se nastanili u rijeci, reče.
16
Livija je nastavila mozgati o svojoj šogorici.
Možda su tajne te koje joj daju snagu, možda bismo svi mi imali više snage, ako bismo posjedovali komad
unutarnje zemlje kojoj nema pristupa.
Uzdahnula je, ona sama bijaše poput otvorene knjige.
Osjeti da je težina oko Marije veća no obično. Ima već dosta tome kako je Livija znala za šogoričine teške misli.
Le-onidas joj je pričao o Marijinim roditeljima, o ocu koji je razapet na križu kao pobunjenik, o majci i braći
sasječenima nasmrt.
Zidovi. Livija pomisli na grlati narod, na te ljude dovoljno drske da tvrde kako postoji samo jedan bog i kako je
taj njihov.
Fanatici.
Ali, Marija nije izgledala baš židovski, bila je upadljivo svijetle puti i plavokosa. I s očima, blistavo plavim
poput gen-cijana kada u brdima cvjeta u proljeće. U sinagogu je odlazila ponekad. Ali, ako je i bila religjozna,
bila je to mlaka vjera.
— U gradu je prorok, jedan Židov koji pridobiva narod za novu vjeru, reče Livija. Jesi li čula za njega?
Marija je izbjegla odgovor jer se, na sreću u tom trenutku pojavi Leonidas na pragu. Ali oboje, i on i Livija,
primijetiše kako je Marija problijedila i malo zateturala ustavši od stola.
— Ispričajte me, molim vas, reče. Boli me glava.
- Ali draga, pođi se odmoriti.
Leonidas ju je ispratio do kreveta, izgledao je zabrinuto.
— Tko, prošaptao je.
- S imun Petar.
— Razgovarat ćemo večeras.
Ali nije bilo nikakvog razgovora te večeri. Leonidas i Livija odlučiše otići na trg kako bi čuli novog proroka.
17
- Ta moram ga vidjeti.
-    Budi oprezan kako te on ili njegovi sljedbenici ne bi prepoznali.
- Zar ti ne ideš?
— Ne, ne mogu... ponovo.
- Bila si tamo jučer? -Da.
Livija je otišla kući presvući se. Kao i Marija prethodnog dana, odabrala je crnu odjeću i veliku maramu. Kada
se vratila po njih doznala je da se Marija i dalje osjeća loše. Uostalom nju ionako ne zanimaju proroci svjetine,
rekao je Leo-nidas, a Livija pomisli kako joj brat nije pametan poput njegove žene. Nepotrebno je lagao.
Bila je kasna noć kad se Leonidas vratio. Marija je spavala. On sam, nije mogao zaspati. Od svega nevjerojatnog
što je tamo čuo vrtjelo mu se u glavi, od fantastičnih slika isprepletenih u nevjerojatnu legendu. U zoru je otišao
u njezinu sobu:
— Sada moramo razgovarati.
Lakše joj je bilo nego večer ranije, ali srce joj je kao prazno treperilo u prsima.
Leonidas je bio uznemiren i ispunjen srdžbom. Mogla je to primijetiti u njegovim očima. Simun Petar se
pretvorio u jednog velikog lašca, rekao je. Apostol je pričao pripovijest punu mističnih gluposti iz različitih
religija.
- Kako to misliš?
-Trebala si čuti. Isusa je rodila nedirnuta djevica, a stvorio ga je sam Bog. Smijao se:
-    Židovski bog očito počinje nalikovati grčkom Zeusu, slabom na židovske djevice. Isus je, inače, rođen u
jednoj štali u Betlehemu. Naime, jedno staro proročanstvo kaže da
18
će se Mesija tamo roditi. Nadalje, on je potomak jedne plemenite loze kralja Davida, roda koji je izumro prije
mnogo stotina godina.
Zašutio je, zamislivši se prije nego je nastavio:
— Neke od ovih legendi uzete su iz židovskih zapisa, drugo su praznovjerja iz drugih religija. Sve je povezano
u jedan fantastičan mit koji, treba potvrditi da je Isus Bog koji se iz milosrđa dao roditi medu ljudima.
Marija, začudo, nije bila iznenađena. Pogledao ju je i izazivački kazao:
— Jesi li ga ikad čula da je za sebe rekao da je Mesija?
- Ne, ne. On je sebe nazivao čovječjim sinom. Poznavala sam njegovu majku, uzorna Židovka. Bila je udovica
nekog drvodjelje iz Nazareta. Imala je mnogo djece i težak život.
Leonidas uzdahne pa nastavi:
- Nakon tri dana Isus je uskrsnuo od mrtvih. Poput Ozi-risa, Izidina muža. Ona je također, kao što znaš, rodila
jednoga božjeg sina.
Mariju nije zanimao Oziris.
- Je li se sljedbenicima Isus ukazao?
- Ne, bio je tjelesan. Mogli su dotaknuti ožiljke od rana koje je zadobio na križu. Nakon četrdeset dana otišao je
na nebo i uskoro će se vratiti da nam svima sudi.
—    Isus nikada nije sudio, prošapće Marija. Nikome nije sudio, ni plebejcima ni kurvama, a ni drugim
jadnicima.
Leonidas nastavlja ne slušajući:
— Prema Petru, umro je zbog naših grijeha. Iskupit će nas njegova krv. Ponudio se kao žrtveno janje, poput
janjadi koje Zidovi kolju u svom krvavom hramu.
Pokušala je umiriti srce. Tada se prisjeti:
-    Govorio je da moramo primiti svoj križ i slijediti Njega.
Sjedili su u tišini neko vrijeme dok se Marija nije ponovo uključila:
19
- Odabrao je svoju smrt, to je istina. Međutim, ljudi ga nisu razumjeli. Kako tada, tako ni sada.
Pogledala je Leonidasa koji je bio tako uvjeren u svoje mišljenje.
Ona je osobno bila bez stava, ali je mislila da ako je čovjek težio razumjeti Isusa nije uopće čudno što je
upotrijebio snagu svih tih snova koje je Svijet snio od početka vremena.
Poslije se sjeti stare molitve koju je čula kao dijete u sinagogi u Magdali, o Njemu koji će doći probuditi mrtve,
pri-dignuti posrnule, izliječiti bolesne, osloboditi zarobljene i pokazati svoju odanost onima koji spavaju u
prašini.
— Oni sebe nazivaju kršćanima i imaju sljedbenike posvuda, reče Leonidas. Uz pomoć legendi mogli bi uspjeti.
Ponovno su zašutjeli.
Na kraju se Marija odvaži progovoriti o razmišljanjima iz one teške noći: o tome kako bi trebala prizvati
sjećanja, prisjetiti se svake riječi i svakog događaja iz godina lutanja sa Sinom čovječjim.
Leonidas se oduševi:
- Piši! Napiši sve čega se sjetiš. Ta ionako si bila ona koja mu je bila najbliža i koja ga je najbolje poznavala.
Marija odmahne glavom i pomisli kako Njega nitko nije poznavao, a svaki od Njegovih sljedbenika shvaćao Ga
je na svoj način.
- Bit će teško, reče. Za nas je On bio nedostižan.
Predvečer su, prema dogovoru, otišli k Liviji, koja je bratu priredila večeru dobrodošlice. Išli su putem pored
čuvenih vrata Daphne i dok je Leonidas otišao provjeriti je li mu roba prošla carinu Marija se popela uz strme
stepenice gradskih zidina kako bi u daljini vidjela golemo karavanske tabo-rište. Na tisuće nadstrešnica i šatora
prostiralo se ravnicom gubeći se iz vida prema horizontu. Stotine deva njihalo se
20
uličicama između šatora, nadstrešnica i gomile ljudi u egzotičnoj odjeći jarkih boja. Udaljenost je bila prevelika
da bi čula što su si međusobno dovikivali. No, ionako ne bi razumjela one strane jezike.
Marija je pustila da joj pogled odluta na zapad duž utvrda, kamen po kamen, sve do mora i lučkog grada
Seleukije. Vidjela je siromašne četvrti pripijene uza zidine i prisjetila se istrošenih i pijanih muškaraca, kurvi
koje su pokušavale preživjeti prodajući svoja tijela, djecu koja su prosila i kopala po smeću s brodova.
Bio je to jedan nesnosan svijet i ona je odlučno skrenula pogled na drugu stranu. Tamo je mogla zamišljati put
karavane preko planina. On bi polako, dan za danom, vijugao prema istoku, prema Eufratu i dalje, prema srcu
Partskog carstva.
Kad je Leonidas došao po nju bio je zadovoljan, sve je dobro prošlo, kako se i nadao. Ali je gunđao, kao i
uvijek, zbog visokih carinskih daća.
Livija je živjela uz obalu Orenta, nedaleko riječnog otoka na kojem su seleučani sagradili svoj zamak. Kada su
sjeli za stol mogao se čuti žubor rijeke koja je tromo tekla i mogle su se vidjeti ptice kako, uvečer, slijeću duž
obala tražeći noćno odmorište. Tamo su bili i Livijina kći i njezin muž. Marija je s velikom toplinom pozdravila
Meru, mladu ženu punu uzvišene vjere u boga. Obožavala je Iziđu i svakodnevno je bila udubljena u molitvu
pred stijenom velike božice u hramu.
Kao i uvijek kod Livije, hrana je bila izuzetno ukusna. To nije pomoglo Leonidasu, koji je bio malodušan,
sumorna pogleda.
21
Međutim, njegova je sestra bila ispunjena jučerašnjom večeri i oduševljena Simunom Petrom. Velikim riječima
opisivala je snagu kojom je taj čovjek zračio.
- Mora da je bio poseban čovjek, taj mladi prorok iz Palestine, reče. Dirnule su me priče o njegovim vrlinama.
Ima tu nečeg naivnog.
Marija je bila iznenađena. Dakle, o tome je Livija slušala. Na trenutak se našla u iskušenju da se otkrije, ali se
suzdržala zbog Leonidasova pogleda. Potom je Livija nastavila:
— Njegovo učenje, koliko sam ja shvatila, ima mnogo sličnosti s Orfejevim. Ti kršćani su zapravo slični
mnogim drugim bratstvima robova i siromašnih širom Rimskog carstva, gdje su svi ravnodušni prema njihovim
patnjama.
— Zaboravljaš da su robovi i siromasi u opasnoj većini, reče Nikomakos, Livijin zet.
- Ali taj mladi prorok nije bio nikakav revolucionar.
— U svakom slučaju, razapet je na križu kao pobunjenik. Livija nije slušala, već se nadovezala:
- Ako se mene pita, čini se da je on, kako se ono zvao, da, Isus, odbijao uvidjeti kako su ljudi u osnovi zli. Bio je
naivan.
Marija je htjela viknuti da je Isus bio mnogo veći nego što će Livija ikada moći pojmiti. Ali, prisilila se na
šutnju, prisjetivši se kako je i ona sama slično razmišljala. »Njegovo je svjetlo bilo tako jako da nije mogao
jasno razabrati.«
Simun Petar ostao je još nekoliko dana i govorio je na onom lijepom gradskom trgu u Antiohiji. Uspio je.
Utemeljen je prvi veliki kršćanski zbor izvan Jeruzalema.
Ali Marija nije otišla na skup.
22
Teško je bilo prizvati sjećanja. Dan za danom Marija je sjedila nad praznom rolom papirusa.
- Ne brini o redoslijedu zbivanja, reče Leonidas. Počni od jednog događaja bez obzira kad se zbio.
Ponovno je pokušala uhvatiti prizor iz kuće u Jeruzalemu, kada ju je Šimun Petar odbacio. Tad se prisjeti da je
Andrija, Šimunov brat, prvi progovorio:
»Čudan nauk propovijedaš. I ja u to ne vjerujem.«
U sljedećem trenutku Šimun izgovori strašne riječi o tome kako Isus nije razgovarao nasamo s jednom ženom.
Marija se tada prisjeti još jednog glasa:
»Prenagljuješ Simune. Boriš se protiv jedne žene kao protiv neprijatelja. Ako je Spasitelj nju našao vrijednom,
tko si ti da je prosuđuješ. Poznavao je njezino biće i zato joj je mogao prenijeti znanja koja mi ne bismo
razumjeli.«
To je rekao. Taj blagi Levi je tako rekao. Zašto je zaboravila te riječi?
Sada si dopusti da joj ponos ispuni srce i izađe u vrt veseleći se svakom cvijetu.
Sto je On to vidio u njoj?
Na veliko pitanje, tko je On bio, nikada se neće moći odgovoriti. Znala je to. Jedino što je mogla učiniti bilo je -
ponuditi svoje svjedočanstvo neshvatljivog, na način na koji je ona to doživjela i razumjela. Ali, da bi to mogla
učiniti, morala je prvo otkriti tko je ona sama. Neće poslušati Leo-nidasa. Počet će od početka.
23
Rodila se u Magdali, uz obalu Tiberijskog jezera. Bilo je to siromašno selo, u kojem je narod živio od uroda
škrtih oranica i jezera bogatog ribom. Ovce i koze pasle su po golim brežuljcima. Marija nije bila navršila ni pet
godina kada su je ostavili da čuva stoku po okolnim, strminama. Majka ju je opominjala da ne smije zalaziti
medu stabla što su se uzvisivala po obroncima. Tamo medu krošnjama terebinta i između drevnih sivih hrastova
vrebali su vukovi i nasmiješene hijene — gladni ljudskog mesa.
Marija je bila poslušno dijete, ali ponekad je prkosila zabranama.
Suma ju je privlačila. Bilo je mirno i svečano u svjetlucavom zelenilu podno stabala. Tamo stanuje Bog,
zamišljalo je dijete.
U njihovoj se kući često obraćalo Bogu. Svako jutro, tijekom zime, čula bi oca kako zahvaljuje svemogućem:
»Hvaljen budi Gospodine, Svjetski Kralju, što me ne stvori kao ženu«. A majčin bi glas odvraćao: »Hvaljen budi
Gospodine što me stvori prema svojoj želji«.
Djevojčicu otac nije primjećivao, gledao je pored nje ili kroz nju, kao da je nema. Bojala ga se. Tama je
obavijala njegovu golemu pojavu, zatvorenog lica i nesmiljena pogleda.
S proljećem bi dolazilo olakšanje, ne samo zbog topline i cvijeća. Bez izuzetka, čim bi lagani vjetar zanjihao
crvene anemone po obroncima, otac bi odlazio i veličanstvena
24
tišina bi zavladala kućom. »Kamo odlazi?« Majčin odgovor bio je uvijek isti: »U brda.«
Izgovorila bi to stisnutih usnica kao da nerado ispušta riječi, a djevojčica bi shvatila da ne treba postavljati nova
pitanja.
I majka je bivala vedrija kad bi otac nestao. Ne na način da bi to pokazala, možda je samo Marija znala za tu
tajnu. Kada bi odlazile do bunara po vodu zastale bi na putu i pogledale prema oleandrima u ružičastom cvatu
medu karanfilima i žutilovkama. Ako bi dijete lijepo zamolilo uspjelo bi nagovoriti majku da joj govori iz
Svetog pisma:
»Gledaj zima je prošla i vrijeme kiša je za nama. Cvijeće se nazire po obroncima. Došlo je vrijeme kad se
podrezuje loza i kad u naše krajeve dolaze golubići obdarujući nas svojim glasanjem. Plodovi smokvina stabla
počinju dozrijevati, vinova loza je već u cvatu i širi svoj miris...«
Zatim bi se nasmiješile jedna drugoj.
Marijina obitelj nije posjedovala ribarski čamac niti se bavila vinogradarstvom. Ali, imali su jedno bogatstvo.
Najveće smokvino stablo u selu raslo je ispred ulaznih vrata njihove kuće. To blagoslovljeno stablo, sa svojih
tisuću zelenih smokava, darivalo je ljudima hladovinu za vrućeg ljeta. Bilo je velikodušno prema siromašnima,
rodilo bi dvaput godišnje. Za blagih proljeća znale su rane slatke smokve sazrijeti već u vrijeme Pashe. Pred
zimu, prije no što bi nastupile kišne oluje, smokve koje su rasle na mladicama bile su zrele i brali su ih pažljivo,
gotovo svečano.
Majka je svako ljeto rodila jedno dijete, četiri sina u isto toliko godina, uvijek u nezgodno vrijeme, usred žetve.
Rađala je bez glasa. I ponovno bila na oranici nakon par dana, s novim djetetom u vreći na leđima. Susjedi su joj
pomagali koliko su mogli, ali tek nakon što je novi sin bio obrezan.
25
Kada je četvrti sin ležao s temperaturom nakon obrezi-vanja, teško izmučen, a Marija ga je njegovala, prviput je
pomislila da nije samo otac taj koji gleda kroz nju, već i susjedi, čak i majčin brat se ponašao kao da ona ne
postoji. Sad je shvatila da je prokletstvo bilo roditi se kao djevojčica, još k tome prvorodena.
K tome još, nije postojalo potpuno objašnjenje kako to da je Marija rođena kao tudinka.
Tu je i priča o marami. Druge djevojčice smjele su skinuti svoje marame kada bi vjetar osvježio radove na polju.
Ona ne. Svakog jutra čim bi majka smotala prostirke za spavanje počešljala bi Marijinu kosu, isplela je u čvrstu
pletenicu i smotala maramu čvrsto oko male glavicei stegnuvši je naposljetku u čvor ispod brade, tako čvrsto da
ga dijete nije moglo razvezati.
Djevojčica se sramila svoje kose. Jednom je, dok je bila sama s ovcama, uspjela progurati prste u maramu iznad
ramena i izvući jedan pramen kose iz pletenice. Prestrašila se. Na svoje čuđenje ugledala je kosu neprirodne
boje, žutu poput zrela žita. Od tog dana se više nije žalila na maramu, naprotiv, zatezala bi čvor još čvršće i
navlačila maramu na čelo kako bi se sakrilo vlasište.
Majka bi uzdisala jutrima pletući Marijinu kosu. Jednoga dana reče kako nema puno koristi od marame kad se i
tako ne mogu prikriti oči djevojčice.
— Sto to ne valja s mojim očima?
-Jako su lijepe, reče majka i porumeni. - Plave su poput irisa na livadama u proljeće.
Na trenutak Marija osjeti prizvuk potisnute čežnje u majčinu glasu. Bilo je to neobično i ona shvati da je ta čež-
nja na neki tajanstven način s njom u vezi i odnosom medu njima dvjema. Nitko drugi to nije mogao primijetiti,
ali
26
Marija je znala da je ona dijete koje majka najviše voli. Ona je bila ta koja bi kradomice dobila komad svježe
pečenog kruha. A ponekad, kada bi bile same u štali, majka bi joj dala i vrhnje s mlijeka.
To je utješi. Njezine oči su lijepe. Ali već istog poslijepo-dneva počela je iz prikrajka promatrati oči ostale djece.
U nekih su bila tako tamne da se zjenica nije raspoznavala od šarenice, ali većina ih je bila u različitim
nijansama smeđe boje. Jedno ili dvoje djece imali su svjetlije oči. Jedno dijete imalo je upravo sive oči. Bio je to
dječak kojeg je temeljito promotrila i otkrila je da je i njegova kosa svjetlija od kose druge djece. Ne tako
odvratno žuta poput njezine, ali kada bi sunce obasjalo njegovu glavu zablistala bi poput srebra.
Jedan jedini put vidjela je čovjeka plavih očiju. Bilo je to jednom kad su Rimljani projahali kroz selo, a ljudi se
zavukli u kuće, blijedi od bijesa i straha. Konjanici su projurili tijesno uz kuće, a Marija koja je virila iza jednog
potpornja u štali susrela se s pogledom jednog vojnika. Oči su mu bile plave poput neba, a ispod kacige mu se
mogla nazrijeti kosa - žuta kao njezina.
Susret je trajao samo trenutak, ali je ostavio dubok dojam na nju. Sličila je tim omraženim tudincima!
Ubrzo nakon tog događaja čula je razgovor između Abi-atera i jednog od sinova, iz susjedne kuće. Razgovarali
su o rimljanima koji su projahali kroz selo i o židovskim pobunjenicima koji se grupiraju u sve veće skupine u
brdima kako bi uvježbavali ratne vještine. Mladić je želio poći onamo:
- Bog želi da se njegov narod oslobodi ropstva.
- Samo luđaci slijede Judu Galilejca u brda. Glupan poput Baraka, koji je ostavio ženu i djecu na milost i
nemilost umislivši si da možemo istjerati Rimljane.
-Ali Bog želi...
27
- Bog želi da njegov narod trpi i čeka. Kad odluči da je vrijeme za to sazrelo dat će nam znak. A to On nije
učinio, ni sada, a niti prije onih drugih ratova. Ni ovdje nema razlike.
Povisio je glas:
— Pobuna vodi pokolju, ubijanju žena i djece, spaljivanju oranica i sela. A junake s brda čeka raspeće.
Posljednje je riječi izbacio glasom punim poruge. Mladić je šutio, a kad su produžili, Marija se oprezno iskrala
iz ši-pražja iz kojeg je sve slušala i užurbano otrčala majci koja je upravo palila lojanicu.
— Majko, hoće li biti rata?
- Gdje si to čula?
- Je li otac ratnik koji se priprema u brdima?
Majka nikada nije digla ruku na Mariju, ali sad je snažno pljusne.
- Marija, opasno je o ovome govoriti. Da nikad nikome o ovome nisi rekla ni riječ, ni jednom jedinom čovjeku!
Marija protrljala obraz i brižne u plač. Majka se pribere:
— Hajde da molimo za mir. Ali prvo mi moraš obećati i zakleti se u božje Sveto pismo da više nikada o ovome
nećeš prozboriti.
Dijete je plačući obećalo da neće. Međutim, tijekom molitve, mirno sjedeći, razmišljala je iza zatvorenih očiju
kako je najvjerojatnije istina ono što je Abijatar govorio svome sinu: »Žene i djecu ubijaju, spaljuju njive i sela.
A junake s brda razapinju na križ.«
Zašto bi majka, inače, bila toliko očajna.
Narednog je dana Abijatarov najstariji sin nestao i dijete je primjetilo strah na licima ljudi. Ali, šutjeli su, kao da
je opasno i govoriti o toj strahoti. Tišina je zavladala selom, a u njezinoj sjeni rasli su neprijateljstvo i
nepovjerenje. Ljudi su se pozdravljali, ali više ne bi zastali kako bi razmijenili koju riječ.
28
Majka je oduvijek bila sama, a sada Barakovu ženu izba-ciše iz zajednice.
Jednoga dana sretne djevojčica starog pastira, samozatajnog čovjeka koji bi rijetko kad otvorio usta. Tjerao je
ovce pored njezinih, svrnuo pogled na dijete i rekao:
- Da, događalo se i prije, i događat će se opet.
Novosti su polako dolazile u selo. Neke su donosili pastiri koji bi sretali druge pastire po brdima. Ali, uglavnom
su stizale s čamca, od stranaca koji bi bježali ribarskim čamcima preko jezera. Neki su govorili o pobjedama,
uspješnim zasjedama. Ali njihove su riječi bile nejasne, a pogledi bez-nadežni. Drugi su pripovijedali o velikim
sukobima i o tisućama razapetih Zidova.
Samozatajni pastir spustio se s brda i priopćio da je na putu rimski general Varije, sirijski guverner, sa svoje
dvije legije. Jedna je vojska išla oko jezera i napadala s juga, dok je druga odabrala put preko brda na sjeveru.
— Zdrobit će nas na stjecištu dvaju puteva, reče pastir. Marija je slušala, ali nije razumjela.
Nekoliko dana potom, kada ju je majka poslala da kupi svježu ribu jedan stari ribar se izvikao na nju i potjerao
je vičući da je onečistila ulov. Došla je kući s novčićem čvrsto stisnutim u ruci, tijela ukočena od straha.
- Zagadila sam im ribu.
Majka se skameni, a stariji brat, koji je navršio pet godina, povika na sav glas kako je Marija navukla sramotu
na obitelj.
— Svi kažu da si nečista, griješno kopile, vikao je , ali tada majka dođe k sebi:
— Ako je Marija kopile onda sam ja kurva, reče. Glas joj je bio tvrd, a oči su plamtjele od srdžbe dok je tresla
dječaka, nastavljajući:
— Jesi li zaboravio kako Bog kažnjava one koji ne poštuju svoje roditelje?
29
Budući da Marija nije znala što je to kurva, od tog trenutka je vjerovala da je ona kriva za svo zlo koje je snašlo
njenu obitelj. Tada je odlučila pobjeći.
Tijekom noći koje su uslijedile prikupljala je snagu. Čekat će noć bez mjesečine i poći u mrak, prema novom
gradu koji je Herod Agripa dao izgraditi u čast rimskom caru. He-rod ga je nazvao Tiberija, a Zidovi Griješnim
gradom.
Marija bi ponekad plakala, ali samo malo i samo kad bi pomislila na majku.
Tako je konačno došla i noć bez mjesečine. Bilo je teško naći put u mraku, nekoliko puta je pala, ogrebala
koljena, brisala krv ogrtačem koji je prebacila preko ramena. Sa zaprepaštenjem otkrije kako je prešla samo mali
komad puta. Ta, svejedno, mora stati, odmoriti se i čekati svitanje. Tresla se od hladnoće, ali nije ju ona držala
budnom. Ne, bili su to čudni zvuči koji su ispunjavali noć.
Sotonski anđeli, pomisli. Dakle, istina je da Luciferov sluga vrišti medu brdima u noćima dok će mjesec
odmara.
Zatim je začula konjska kopita kako tutnje u brdima, na stotine konja. Zatim, malo kasnije zveket mačeva,
vrisak ljudi koji su razbijali šljemove jedni drugima, komandne povike, pobjedničke usklike.
Tek tad shvati da im dolazi rat.
Mora natrag majci.
Trčala je kao nikad dotad. Nebo se crvenilo na sjeveru . To nije mogla biti zora.
Seofiris je gorio.
Sad je već nazirala prve kuće u Magdali. Tamo je bilo mračno i mirno, ali zadržala se pred vratima kad začu,
iznenađena, očev glas, ljutit i promukao.
- Šuti, ženo.
— Gubi se u brda! Traže te, navest ćeš ih ravno na mene i djecu. Nestani!
30
- Zar si zaboravila što Pismo kaže o ženi koja se suprotstavlja svome mužu?
- Vikao je kao da je poludio, tako glasno da je nadjačao topot konja rimske trupe. Ali Marija je čula. Nije stigla
razmišljati, samo je nestala brzinom munje. Kuća je imala samo tri sazidana zida, četvrti je bio brdo na koje se
naslanjala. U stražnjem uglu nalazio se mali otvor između brda i zida, te ljestve koje su vodile na krov. Popela se
napola puta, kad primijeti da sviće i shvati da bi je na krovu mogli vidjeti.
Tako je tamo stajala, stiješnjena između brdskog zida i Ijestava. Kroz pukotinu je mogla gledati u sobu kako su
vojnici razvalili vrata, smijući se. Udarili su oca i vezali ga, konopcem, od stopala preko trbuha, prsiju i ruku.
Nalikovao je velikoj ribi, poput one koja se omota konopcem prije sušenja.
— Na raspelo s tobom, rekao je Grk na lošem aramejskom. Tada vojnici ugledaše ženu i djecu.
- Njih pusti.
— Ne! Istrijebit ćemo Zidove poput gamadi.
Marija je čvrsto zažmirila kad su majci i braći prerezali grkljane Ostala joj je samo jedna misao. Želi umrijeti.
Ali nije znala kako se to čini. Nastavila je žmiriti, potom osjeti miris paleži.
Zapalili su kuću.
Bez razmišljanja, a i ne htijući to zapravo, Marija je pobjegla prema brdima gdje je našla staru kozju stazu, a
zatim trčala i trčala.
31
U svojoj kući u Antiohiji, Marija Magdalena je sjedila naprežući se do krajnjih granica kako bi rekonstruirala
teške prizore. Sto je istina, a što mašta i kako to razgraničiti? Koliko se čovjek može prisjećati, a da ga to ne
slomi?
Više od toga se nije sjećala. Samo da je žmirila i trčala.
I nastavila je žmiriti tijekom svih godina kod Eufrazije. Ali bojala se noći, kad je ono zaboravljeno moglo
izroniti iz tame.
Uglavnom je ipak uspijevala u svojoj namjeri: zauvijek zaboraviti. Sve dok nije susrela Njega koji joj je rekao:
»Samo vas istina može osoboditi«
Istina? Pogleda na papirus na kojem je napisala priču o svom djetinjstvu. Ponovno se pojavilo pitanje: Koliko je
od toga istina?
Je li uljepšala djetinjstvo? Ne, pa i najteže djetinjstvo ima svijetle uspomene. Ta djetetu je potrebno tako malo,
sunce koje se igra u krošnjama stabala, mlado janje koje spava u naručju, ali i veselje pokreta, preskakivanje
kamenja i trčanje preko brežuljaka.
Je li preuveličala svoj osjećaj otuđenosti?
Ne, vjerovala je da nije. Još bi se i sada mogla zasramiti zbog te žute kose i plavih očiju. Kao i osjetiti prijezir s
kojim se susretala.
Još jednom pročita što je napisala pomislivši isto što je mislila o Isusu: tako je bila usamljena.
32
Ali sad je, također, mogla sagledati i to kako je djevojčica iz Magdale bila snažno dijete, puno životne energije.
Majka.
Silno se namučila, silno upregnuvši pamćenje kako bi se prisjetila majčina imena. Uzalud. Majčina osmjeha se
sjećala, što je bilo dobro jer su bili tako rijetki. Najjače su bile slike o majčinoj boli, umoru, tijelu koje se
iscijedilo od trudnoća, pognulo i izgubilo ljepotu. I ona o stisnutoj ruci koja je pritiskala leda da se odagna bol.
Bilo je to ropstvo, pomisli.
Marija to, dakako, nije tako doživljavala kao dijete. U njezinom svijetu je vrijedilo Pismo. Godine i djeca bili su
ženina sudbina, životni put i božja volja. Mnogo djece je umrlo, nestali su poput sjene, zaboravljeni. Isto kao i
majke koje su rađajući umirale.
Majci je bilo šesnaest godina kad je mene rodila, dvadeset i dvije kad je umrla.
Marija je bila umorna kad je pošla na počinak. Dok je zatvarala prozor vidjela je da je vani mrkla noć nad
planinama. Opet, noć bez mjeseca!
Te noći molila je za san bez snova. Ali, želje joj nisu bile uslišene. Sanjala je Chuu. Već u snu osjeti veliko
iznenađenje, vidje ženu, ujakovu ženu, prilazi joj kozjim puteljkom preko brda, širom ispruži ruke prema
djevojčici, zagrli je i uspije ju nasmijati.
Marija se probudila radosna, ispunjena toplinom iz pre-divna sna. To se, zacijelo, dogodilo. Sad pojasni san.
Chua je bila visoka i ponosita, njezine grudi okrugle, a ne ravne kao razvaljano tijesto. Ali, ona je rodila samo
troje djece, dva sina i jednu kćer.
Onda je odustala.
V                                          '
Žene bi mrmljale o njoj kada bi se okupljale oko bunara ili na mostu, gdje bi dolazile po ribu. Ženska
govorkanja
33
bila su dijelom zavist, dijelom osuda: miješala je užasne trave i pila napitke od njih, a tom umijeću ju je podučio
sam Lucifer. Netko je čak vidio kada ju je posjetio jedan od njegovih zlih anđela.
Govorili su da je ohola. Ali, ona je jedina bila dobra prema majci i meni. Marija se iznenada prisjeti nježnog
razgovora medu dvjema ženama dok su zajedno pekle kruh.
Sljedećeg jutra kad je sjela za stol i uzela svoje zabilješke pomisli kako će se nadalje u većini toga morati
osloniti na Leonidasova sjećanja.
34
Bio je ranjen u bici, Grk i komandant rimske legije, Leo-nidas. Ne ozbiljno, ali je obilno krvatio, pa osjeti
zahvalnost za to i veliko olakšanje kada je dobio naredbu da se vrati liječniku u Tiberiju.
Prezirao je svoj položaj, ali još je više mrzio plimom osjećaja nabijene Židove, njihove besmislene postavke,
njihovu užasnu retoriku i njihovog osvetoljubivog plemenskog boga.
Jahao je u svitanje, tiho koliko je to bilo moguće kroz ne-gostoljubiv krajolik. Još je čuo krikove s raspela kad
odjednom ugleda dijete koje je trčalo stazom, male brze nožice, dugu i neobičnu plavu kosu koja je viorila
slobodno, poput krila.
— Stani tamo! Tko si?
Djevojčica stane, i svojim krupnim očima zagleda se u jahača. Plave oči!
- Marija iz Magdale.
I sruši se. On side s konja i podigne dijete. Nema sumnje izgubila je svijest. Sto će u ime svih bogova, s njom?
Govorila je aramejski, dakle zacijelo je Židovka.
Dok ju je podizao na konja nije mu bilo jasno zašto to čini. Jedno židovsko dijete više ili manje, zašto bi ga se to
ticalo.
Zatim shvati da ima nečega u njezinim očima.
Sat kasnije pokucao je na vrata Eufrazijina bordela, lijepo smještenog uz obalu jezera u tom novom gradu.
35
Baš ona otvori vrata i iznenađeno reče: Leonide! Pa znaš da je kuća zatvorena prijepodne. A nekog novog dečka
ti nisam pribavila.
- Slušaj me. Našao sam dijete i želim da se brineš o njoj na moj račun.
Eufrazija ga sumnjičavo pogleda.
— O njoj, reče. — O djevojčici?
- Da i to neobično dijete. Platit ću za nju.
— Zar si pobjegao?
- Ne, ne. Ranjen sam u bici i poslali su me natrag.
Položio je dijete u Eufrazijino naručje. Djevojčica je spavala. Eufrazija skine ogrtač u koji je Marija bila
zamotana, te začuđeno reče:
— Neobično dijete.
Kad Marija začu nježan ženski glas probudi se iz nesvjestice, pogleda u lijepu ženu i pomisli kako je, anđeo
božji, ili pak Luciferov. Eufrazija se susretne s djetetovim pogledom i pomisli kako nikada prije nije vidjela oči
poput tih.
-    Imam povjerenja u tebe, reče Leonidas. Dobro ću ti platiti.
— Idi i pobrini se za svoje rane.
Uto su se u kući već probudili. Mlade žene iznenađeno su stajale oko djevojčice i šaputale: »Kako je slatka, tako
dražesna. I tako prljava!«
Uronili su ju u kupku tople meke vode koja je mirisala na proljetno cvijeće.
Nije se plašila vode, ali se sramila svoje golotinje. Vjerovala je da je u raju i da tamo tako postupaju s nečistima.
Potom su je obrisali mekanim ručnicima i smjestili u postelju. Nje se prestrašila više od kade. Nikad dotad nije
spavala u krevetu. Dobila je komad kruha namazanog jogurtom koji je bio začinjen travama. Uz to su joj dali
toplog mlijeka, osjeti da u njemu ima meda.
36
Ali i još nečeg, ostao joj je gorak okus na jeziku dok je tonula u san.
Spavala je toga čitavoga dugog dana, ali su je pred noć probudili glazba i smijeh. Eufrazija je smjestila djetetov
krevet u svoju sobu i odredila mladu Mirijam da je čuva.
— Mora biti netko uz nju kada se probudi, a ti ovdje jedina govoriš aramejski.
Mirijam je bila zahvalna, bojala se noći kada bi se ratnici zaneseni pobjedom, vraćali iz boja.
Bila je umorna, povremeno bi zadrijemala, na kraju je zaspala i probudila se s osjećajem da je netko gleda.
Marija je duže vrijeme promatrala lijepo židovsko lice, otmjeno savijena nosa, crvenih usana i duge smeđe
kovrčave kose.
Upravo onakve kose kakvu je Marija oduvjek željela imati.
Kad se Mirijam prodrmala i razbudila, Marija se pravila da spava. Trebalo joj je malo vremena da se pokuša
sjetiti gdje se nalazi. Pitala se zašto ta lijepa djevojka izgleda tako sjetno.
U sljedećem trenutku beznadno zaplače. Željela je vrisnuti, ali nije mogla, samo je prošaptala: »Majka, ubili su
majku.«
— Dođi, samo se isplači. Mirjam joj obriše suze i izgovori umirujuće riječi: Tvoja majka je kod Boga, sad joj je
dobro.
- Gdje sam ja?
Mirijam se dvoumila, ali joj na kraju reče istinu:
— U Eufrazijinoj kući zadovoljstva.
— Zar zato tako lijepo sviraju?
- Da, moglo bi se reći.
— Ali, ti nisi sretna, žalosna si!
- I ja čeznem za majkom, kao i ti, reče Mirijam.
Tada učini Mirijam nešto nedopušteno. Uvuče se u krevet s djetetom i povuče malenu k sebi. Kad je svjetlo
37
praskozorja zasjalo nad jezerom ušla je Eufrazija. Obje su duboko spavale i Eufrazija iskoristi priliku da se i
sama malo odmori. Bila je to naporna noć.
Kuća je spavala dok sunce nije doseglo podnevnu visinu. Tišinu bi povremeno prekidao prodoran glas neke žene
koja je kukala ili se molila jednom od mnogih bogova istočnih zemalja. Mariju bi povremeno budili glasovi, ali
bi za-drijemala ponovno, nije htjela, nije htjela.
Tada, kao da su se svi probudili odjednom, prostorije su ispunili smijeh i vrisak, prskanje vode, te sve učestaliji
poziv na jelo.
Zaboga, kako su bili gladni. Robovi su pospremali kuću, nigdje ni traga aktivnostima od prethodne noći.
Neke događaje toga prvoga dana Marija neće nikada zaboraviti.
Hranu je pripremao muškarac!
Svatko je mogao jesti koliko je htio.
Uporno su je nutkali:
»Uzmi još kruha, jesi li kušala piletinu, moraš uzeti pileća prsa, probaj mljeveno meso, ne, možda je suviše
začinjeno za tebe. Ali, evo nečeg što će ti se svidjeti, kolač od smokava s preljevom od meda i sušeno grožđe.«
Za svaki zalogaj bi je pohvalili, dobra djevojčica.
Zatim je tu bilo još neobičnosti. Umalo se zagušila otkrivši da žena pored nje ima plavu kosu. I modre oči!
Poslije je primijetila da i Eufrazija ima plave oči. Ali ono što je najviše pobuđivalo čuđenje bila je njezina kosa,
sjajno crvena poput vatre.
Svi su bili zaokupljeni djetetom. Kad su shvatili da djevojčica ne razumije njihov jezik pokušale su glasno
nagovoriti Eufraziju:
»Može ostati, zar ne! Sašit ćemo joj novu odjeću, tako je dražesna, naučit ćemo je...«
38
Izbjegavajući direktan odgovor Eufrazija reče: Ona je dijete komandanta Leonidasa.
Žene prasnu u smijeh, ta nije valjda Leonidas, ljubavnik mladića, napravio nekoj ženi dijete!
- Ne, mislim da ju je našao u brdima bježeći s ratišta.
Nakon objeda svi su se povukli u vrt, Marija držeći Mi-rijam za ruku. Samo se Eufrazija zatvorila u svoju sobu
kako bi prebrojila novac i uvela u knjigu prihode od prošle noći. Dogodilo se nešto čega se tako često bojala.
Jedna od djevojaka je bila zlostavljana. Eufrazija joj je pregledala ozlijede i poslala roba po doktora.
Kad je već došao bilo bi dobro da pregleda i dijete, pomisli. Zapravo se htjela riješiti djevojčice, to nije bilo
mjesto za dijete. Međutim, u istom trenu osjeti kako se, poput ostalih u kući, snažno vezala uz nju. Nešto
bajkovito privlačno bilo je u te malene, istovremeno jasno i tajanstveno.
No dobro, to je Leonidasov problem, pomisli u sebi. Ako je želi ostaviti ovdje, mora biti spreman na poveći
izdatak. Jer Mirijam treba izdvojiti iz posla kako bi se brinula o djetetu, podučila je dobro jeziku i pristojnu
ponašanju, a i vladanju za stolom, medu ostalim. Uh, kako je samo slabo jela!
Eufrazija je neko vrijeme posvetila računanju koliko će je stajati gubitak prihoda od Mirijaminih usluga.
Dijete je ostalo bez daha ugledavši veliki vrt na padini uz jezero. Nikada nije mogla ni sanjati o nečemu
sličnom. Ptice su pjevale iz zelenog šipražja, cvijeće najrazlicitijih vrsta ju je zasljepljivalo svojom ljepotom,
živica visoka kao zidovi oblikovala je prostor kojeg je zaklanjala od pogleda, vodoskoci su izbacivali
svjetlucavu vodu nad umjetnički izrađenim mozaikom. U podnožju, kraj jezera prepoznala je stablo, terebint,
velik, star i prepun tajni.
Učinilo joj se da ju je pozdravio.
Najljepše su, ipak, bile ruže sa svojim teškim svilenim glavama, bijele, žute, blistavo ružičaste. Ali, najviše ih je
bilo zagonetno tamnocrvenih.
39
Čak se usudila upitati:
— Kako se zove ovo cvijeće?
Mirijam je oklijevala, nije znala niti jedan naziv za ružu na aramejskom. Tako je ruža bila prva grčka riječ koju
je Marija naučila.
Na povratku iz vrta susrele su Eufraziju, koja je uputila Mirijam da mora govoriti grčki. Za sada još Marija
može postavljati pitanja na aramejskom, ali Mirijam mora odgovarati na grčkom. Mirijam je htjela protestirati,
da to neće ići. Ali, Eufraziji se ne valja suprotstavljati.
- Uđite sada, pa pokaži Mariji kuću.
Dvije djevojčice su se pažljivo ušuljale u veliku salu gdje su se održavale zabave, kako je to objasnila Mirijam.
Neopisivo lijepo, pomislila je Marija, cvijetni tepisi po podovima, široki naslonjači i taburei na pozlaćenim
nogicama. Zidovi obloženi ogledalima, plašili su i fascinirali dijete. Marija je naučila da je nepoćudno
promatrati vlastitu sliku, kada je bila posudila majčino teško zrcalo. Na koncu ona je to učinila samo jedanput,
onoga dana kada je majka rekla da su Marijine oči plave poput irisa.
Ovdje nije bilo strane na koju bi se okrenula, a da pritom ne ugleda svoju sliku, čitavo tijelo, posve jasno. I lice,
dug nos, smiješna usta i odvratno bijeli ten. Dugo je buljila u svoje oči ustvrdivši da nisu ništa svjetlije od
Eufrazijinih.
- Vidiš li sad da si prilično zgodna, šapnula joj je Mirijam na aramejskom.
Ali, Marija to nije vidjela, ne, odmahnula je glavom. Zatim je dugo proučavala Mirijamino lice u zrcalu i Mi-
rijam samu. Zaista je bilo čudno što su njih dvije sasvim slične.
U neko doba poslijepodne došao je jedan stariji muškarac, izgrlio je i duboko se zagledao u njezine bjeloočnice.
40
Nije se bojala, prijateljski joj se obraćao na njezinom jeziku i rekao joj da je svježa poput jezgre oraha.
Trenutak kasnije stvorio se Leonidas sa zavojem na ruci i s ushićenjem se zagleda u svjetlokoso dijete u novoj
plavoj ruhu tunici.
Odjednom postane nerazumno sretan zbog svoje odluke.
Marija uspije prepoznati jahača, ali se ne usudi prozboriti, od straha da ne brižne u plač koji joj je stezao grlo.
-    Bit ćemo prijatelji, ti i ja, rekao je na svom čudnom aramejskom. Ja ću biti tvoj otac.
Tada Marija više nije mogla zaustaviti plač, snažno je za-jecala, a oči su joj se ispunile suzama.
Eufrazija mu reče kako je krenuo prenaglo, a Leonidas se osjeti poput nespretnog bika. Tada se umiješa Mirijam
i ispriča o Marijinim pričama u snu, i kako se učestalo budila iz najstravičnijih mora. Iz tih nepovezanih priča
Mirijam je zaključila da su joj ubili majku i braću.
- Pitaj je za oca.
Mirijam je oklijevala, ali postavi pitanje i oni primijete kako se maleno lice zgrčilo dok je odgovarala:
- Odveli su ga i razapeli na križu.
Nije ništa rekla, ali su osjetili da je njegovu smrt smatrala pravednom.
— Čini se da ga se bojala, reče Mirijam.
- Morat ćeš pričekati s tom ulogom oca, reče Eufrazija.
Malo kasnije, u uredu, Eufrazija i Leonidas su zaključili posao. Pristao je na njezine uvjete, platit će za dijete i
za vrijeme koje Mirijam mora posvetiti Mariji. Kada donekle savlada grčki on će joj pronaći učitelja kako bi
dobila grčku naobrazbu. A naučit će čitati i pisati čak i na latinskom.
Zatim uz zadršku nastavi:
— Neće postati nikakvom kurvom.
—    Tad je moraš izvući odavde prije njezine prve mje-sečnice.
41
Jašući, dok ih je napuštao, Leonidas je načinio plan. Oslobodit će se rimskog službovanja za nekoliko godina i
tada će se vratiti kući s malom kćerkicom.
Oh, kako će biti iznenađeni, rođaci u Antiohiji.
42
Kao što je običavala, Marija posveti čitav dan pregledavanju onoga što je napisala. Iznenada i neočekivano
osjeti nježnost prema djetetu istrgnutom iz primitivnog sela i bačenom u jedan ukleti svijet.
Koliko je trebalo djevojčici da shvati?
Ne tako dugo, prisjeti se. Kao prvo, bila je tu Mirijam sa svojom tugom, crnom poput ponora. Zatim, naravno,
jezik. Naučila ga je brzo, kao što to djeca čine. I slušala je sve više iznenađena, i to ne samo neobične uzvike
koji su joj noću prekidali san. U vrijeme objeda, za velikom stolom u kuhinji, žene bi razmjenjivale stavove o
noćnim gostima i doživljajima, žalile bi se, smijale, plakale.
Prezreni su i izrugivani bili muškarci, koji bi s jednakom žestinom zvonili zvoncem na ulaznim vratima kuće.
Zašto? Marija nije razumjela, teško je bilo povezati sve priče koje je čula.
Sjetila se kako je pokušala upitati Mirijam, koja joj je tad odgovorila plačem, i isprepličući prste na rukama
izletivši na kraju iz spavaće sobe u kojoj su se pripremile na spavanje. Tim povodom je Marija odlučila da se
probudi usred noći i odšulja dolje u veliku sobu u prizemlju kako bi sama vidjela što se zbiva. Međutim,
Eufrazija ju je ulovila, dala joj jednu pljusku i grubo je odnijela natrag u njezinu sobu.
Sljedećeg je dana Eufrazija obavila jedan dugački razgovor s njom.
43
U svojoj sobi u Antiohiji, Marija je sjedila razmišljajući, sutra će se pokušati sjetiti što joj je Eufrazija rekla.
44
Sjedile su svaka na svojem tabureu u Eufrazijinom uredu. Povremeno bi uzela ruku djevojčice, inače je bila, kao
i obično, bez previše emocija.
Počela je s pričom kako nastaje djete, kako muškarac stavi svoj ud u ženinu rodnicu i ispuni je sjemenom.
Marija pomisli kako se to samo po sebi razumije, vidjela je koze i ovce kako se pare i kroz maglu se prisjećala
noći kada bi je probudilo očevo stenjanje dok je prodirao u svoju ženu.
Eufrazija je to nazivala spolnim odnosom.
Zatim je rekla da je to veliko uživanje. To je iznenadilo Mariju.
- Za mnoge je to, također, jedini način da se približe nekoj drugoj osobi, nastavila je Eufrazija, smijuljeći se.
Cesto je to činila. Bio je to osmjeh koji je, na neki način, zapinjao.
- Zbog toga to nazivaju ljubavlju, nastavila je nasmijavši se.
Djevojčica ju iznenađeno pogleda, nikad do tada nije vidjela da se čovjek može smijati s kutovima usnica
povučenih nadolje.
Eufrazija napravi dugu stanku, kao da joj je trebalo vremena da smisli dobru laž. Postoje granice do kojih se jed-
nom sedmogodišnjem djetetu može pričati o ludorijama i perverzijama.
-    Postoje žene koje silno uživaju liježući s muškarcima, reče. Djevojke koje kod mene rade su najčešće od te
vrste.
45
- Marija pomisli na majku, je li se njoj to sviđalo? Tad osjeti nedoumicu u Eufrazijinu glasu.
- Mirijam, prošapće.
Eufrazija uzdahne te prizna bez okolišanja.
— Djevojke židovskog podrijetla obično imaju problema. Napravi pauzu i pomisli na Židovke koje su bile kod
nje,
prestravljene djevojke s neizlječivim osjećajem krivice. Kad bi se šminkale prije večeri čula bi ih kako verglaju
očajne molitve bogu koji jedini vlada židovskim srcem. Koliko može reći djevojčici židovskog podrijetla?
Dvojila je prije nego je nastavila.
-    Odgajane su u vjeri da je smrtni grijeh leći s muškarcem za kojeg nisu udate. Nazivaju nas kurvama. Mi smo
nečiste u njihovim očima.
Marija se naprezala da shvati, ali usred Eufrazijina pripovijedanja pojave se sjećanja - Majčin glas: »Ako je
Marija kopile, onda sam ja kurva.« Čvrstim glasom, očiju uperenih ravno u Eufraziju, reče:
— Ja sam jedna od nečistih. Eufrazija pokuša prikriti iznenađenje:
— Ti si nedužno dijete. Ne razumijem odakle ti ideja da si nečista.
- Tako su rekli.
Dugo je vladala tišina. Prva jesenska kiša savijala je ruže u vrtu. Promatrajući to, Marija uznemireno reče:
— Zašto čovjek uzgaja ruže?
- Zato što su lijepe, malena moja. Ruže su, također, cvijeće ljubavi i zato ovdje pristaju. To što mi ovdje radimo
moglo bi se nazvati ljubavnim radnjama.
Još jednom isprekidani smijeh, ali u tom času joj je dijete povjeravalo. Eufrazija je imala rijetku sposobnost da
bude svoja, a to je ulijevalo povjerenje.
46
Često je bila izložena bijesu žena. Nakon teških noći ponekad bi vikale na nju, optužujući je da nema srca, da ih
iskorištava. Vikale su kako je mrze.
Ali, imale su u nju povjerenja.
Nakon duže tišine, Marija upita:
—    Ali, zašto ne pustiš Mirijam da ode, kad je toliko nesretna?
— Nema kamo. Silovao ju je jedan vojnik i rodila je dijete u tajnosti. Njezini su roditelji dijete izbacili, a
Mirijam otjerali.
Eufrazija je govorila lošim aramejskim, pa Marija nije bila sigurna je li dobro razumjela. Trudila se prisjetiti
razgovora, riječ po riječ, dok je polagano išla prema tajanstvenoj špilji blizu obale gdje ju je čekala Mirijam.
Kiša je prestala. Velika duga nadvila se nad plavim jezerom.
Mlada Židovka pocrveni od srdžbe dok joj je Marija pričala o ljubavnoj djelatnosti koja se odvija u kući
zadovoljstva.
— Eufrazija laže, reče Mirijam. Ovo ovdje je kuća grijeha gdje se prodaju ženska tijela za skupe novce. Kurve,
to smo mi, čuvaj se Marija da ti se ne dogodi isto što i meni.
Marija je mirno sjedila gledajući na jug, niz obalu, gdje se dizala para od toplih kupki u kojima su plivali rimski
vojnici.
- Ta, moraš znati da su to sotonski lakeji, reče Mirijam, dok je slijedila Marijin pogled prema kupalištu.
Za Mariju su proturječnosti bile neshvatljive. Pomisli na to koliko je mrzila Rimljane i Grke, pa na one plavooke
vojnike koji su projahali pored štale tamo doma te na Leo-nidasa koji je bio tako pažljiv. Mirijam reče, kao da je
pročitala Marijine misli:
— Bezbožni su, kao svi stranci.
— Serena se moli Bogu, čula sam je svojim ušima.
— Serena je filistejka. Mirijam je izbljunula riječi i šapnula istinu Mariji na uho:
47
- Njezin bog je jedan bezbog, jedna božica.
Tad se čak i Marija prestrašila Božica, neshvadjivo strašno.
Nije se usudila reći što je Eufrazija rekla za Mirijam, to je možda isto bila laž. Ipak pomisli da je to po svoj
prilici bila istina. Mora postojati objašnjenje za silnu tugu u te lijepe djevojke.
Odnos između njih dviju postajao je sve složeniji. S vremena na vrijeme Mirijam je mrzila Mariju jer je tako
brzo naučila grčki. Ubrzo ju malena više neće trebati, a to znači da će morati ponovo početi »raditi«, kako bi to
Eufrazija rekla.
Marija je osjećala njenu ljutnju, ali je nije razumjela. Bila je ponosna na svoje uspjehe i na sve pohvale koje je
dobivala jer je bila tako vrijedna.
- Nadarena je, pametna, ambiciozna, govorile bi žene za stolom dok bi objedovale.
Naučila je čitati i pisati, ali Mirijam nije bila dovoljno dobra u pravopisu, pa je Leonidas bio nezadovoljan.
I tako je prošlo neko vrijeme^
Eufrazija je oslobodila Mirijam »dužnosti« iako je stigao novi učitelj koji će podučavati Mariju grčki i latinski.
Eri-gonu se nije svidio zadatak, ali je bio rob i nije imao izbora kada ga je vlasnik, rimski tribun, posudio
Leonidasu.
Sto se Marije tiče, bio je to kraj učenja kroz igru, sjedila je svako jutro u Eufrazijinu uredu s čovjekom
nepristupačna lica i jasnih zahtjeva. Latinski joj je bio lijep unatoč tome što ju je gramatika na početku
izluđivala.
Najbolje je bilo kada bi joj čitao dugačke grčke pripov-jetke. Odabrao bi jednu na dan i dao bi joj za zadaću, za
poslijepodne, da je prepriča svojim riječima. I tako bi pisala o Perzeju koji je ubio gorgonu nakon strašnih
avantura, o Asklepiosu, ocu medicine, koji je bio sin Apolona i lijepe
48
Koronide te o opasnom putovanju argonauta kada je Jazon ukrao pozlaćenu kožu.
Priča koju je najviše voljela bila je o Perzefonu i Demetri, djevojčici koju su oteli mračni podzemni vladari.
Marija je plakala suosjećajući s majkom koja je lutala svijetom tražeći svoju kćer.
Mirijam i Marija su i dalje dijelile sobu, ali je mogućnosti za razgovore bilo sve manje, a Mirijam se ježila od
užasa kada joj je Marija pričala o Demetri koja se ustajala iz podzemlja svakog proljeća i činila da iz zemlje
procvjeta i da usjevi prokliju.
— To su idoli, reče Mirijam. Neshvaćaš li da su to idoli? Slijedećeg dana prikupi Marija hrabrosti, pa upita
svoga
učitelja:
— Je li Demetra idol? Nasmijao se, prvi i posljednji put.
- Pa, ti bi to trebala znati bolje, ti koja pripadaš odabranom narodu, jedinom koji ima pravoga boga.
Marija nije razumjela, ali se nije usudila ponovno pitati. Kad je primijetio njezino iznenađenje, on nastavi:
-    Moglo bi se reći da su i Perzofon i Demetra simboli. Simbol je znak za nešto što postoji u svim našim
životima, ali što se ne može razumjeti.
Marija nije bila ništa pametnija, ali je upamtila njegove riječi.
Kao i sve druge posjetioce u bordelu i Erigona je zanimalo što se odigrava u kući. Privlačila ga je Serena kose
boje meda kao što svjetlo privlači muhu, nikad nije propustio priliku da je pozdravi i guta je pogledom. Do
razgovora nije došlo. Za tako nešto je bio previše sramežljiv.
Serena je bila polaskana i često je »morala« nešto obaviti u uredu za vrijeme Marijine poduke. Ispričala bi se
pritom i zatim otišla izazovnim dugačkim koracima, njišući bokovima.
49
Marija bijaše ljubomorna. Jednoga dana nagnula se prema učitelju i prošaptala povjerljivo:
— Serena je poganka.
Ovoga se puta se njezin učitelj nije nasmijao, već razljutio.
— I ja sam. Upravo kao Leonidas i Eufrazija i svi ostali koji su ljubazni prema tebi. Prema tvojoj religiji su svi
ljudi na svijetu pogani - Rimljani, Grci, Dačani, Sirijci, Egipćani, Germani. Svi osim Zidova. Ne bih htio
utjecati na tebe, ali držim tvoju židovsku vjeru odvratnom, umišljenom i ograničenom.
Te večeri Marija nije mogla zaspati, Erigonove riječi odzvanjale su joj u glavi. A da bi stvar bila još gora,
sramila se zbog svega što nije rekla. O Božjem savezu s Abrahamovim sjemenom i o Svetom pismu koje je
upravljalo djelima vjernika. Sutra, pomisli, ne, prekosutra dolazi Leonidas. Moram njega upitati.
Ali ne bješe kako je zamislila.
Eufrazija je dvojila i odugovlačila, ali na kraju je skupila snagu i rekla Mirijam da se mora vratiti na posao. To je
u djevojčinom vlastitom interesu, ustvrdila je, polovicu od onoga što zaradi dobiva ona sama.
- Tvoja novčana vrećica je tanka, trebat će ti kapital kad poželiš natrag u svijet.
Mirijam ne odgovori i ne pogleda je. Nekoliko sati potom je nestala. Spustila se večer i Marija učini ono zabra-
njeno, potraži Eufraziju medu razdraganim ljudima u velikoj sali. Tražili su je, najprije njih dvije, zatim sve
djevojke koje su bile slobodne. U vrtu i duž jezera. Kuhar i vrtlar poslani su da je traže u gradskim uličicama.
Žene su nastavile na obali, zavirivale su u svaki kutak i zvale tako da je jezerom odzvanjala jeka: »Mirijam,
Mirijam«.
U svitanje je doplutala na kopno, tamo daleko na sjeveru, uz obalu gdje su joj grube stijene razderale tijelo.
50
U velikoj kuhinji sjedilo je sedam žena. Bile su potresene od užasa, kao da su na trenutak vidjele vlastitu
sudbinu.
Eufrazija je zatvorila kuću, te večeri nije primala goste. Odlutala je ulicama, dugačkim koracima, zamotana u do
poda dugački crni ogrtač. Bila je umorna i bezuspješno je pokušavala ne misliti o tome što je mogla učiniti za
Miri-jam. Mogla joj je naći neko židovsko sirotište, razgovarati s rabinima u židovskim četvrtima, držati
Mirijam za pripomoć u čišćenju i kuhanju? Ovo posljednje je bilo jedino moguće, niti jedna židovska obitelj ne
bi uzela trulu voćku, a rabini ne bi razgovarali s bordel-damom.
Mogla sam je postaviti za švelju, pomisli. Ali tu slatku Mirijam su gosti toliko tražili.
Ne primijetivši da je napustila grčki dio grada zalutala je prema židovskim četvrtima. U drugoj bi situaciji
Eufrazija bila otporna na prijezir hodajući ovim ulicama, gdje su joj djeca dovikivala pogrdne riječi, a odrasli
buljili dok im je iz očiju plamtjela zloba i požudna znatiželja.
Toga dana se uznemirila i zaokrene u pravcu kuće. Nikad više Židovku, pomisli. U slijedećem trenu se sjeti
Marije. Pa na kraju, ona je Leonidasov problem.
Pokopali su Mirijam već narednog dana ispod velikoga ružinog grma. Marija je pored otvorenog groba
izgovorila, sve molitve kojih se sjetila iz sinagoge u Magdali, neke na hebrejskom, druge na aramejskom.
Povremeno bi pomiješala jezik i riječi, a možda i rečenice u molitvama. Ali, glas joj je bio jak i nije zapinjala u
govoru.
Tko može izbrojati morski pijesak, kišne kapi i dane beskonačnosti. Ili morsku dubinu - ili mudrost. Pusti da
padnemo na Božji dlan, jer je velik koliko i on sam. Jednako je veliko i njegovo milosrđe.
Na kraju male skupine oko groba stajao je Erigon, protiv svoje volje zadivljen krasnim riječima i čistini
djetinjim
51
glasom. Zadnji koji se spustio medu okupljene kod groba bio je Leonidas, koji je bio na jednom od svojih
mnogobrojnih zadataka kad je Mirijam umrla.
Kada je dijete završilo s propovjedi okrene se i blago se nakloni. Ali, bila je tako blijeda da se Eufrazija
zabrinula te je pokušala utišati žene koje su čupale kose i vrištale od očaja.
Ali, činilo se da djevojčica ne čuje. Hodala je ne vidjevši nikoga, krutim koracima kroz ožalošćenu skupinu, dok
do nje nije doprlo dozivanje, Leonidasov glas:
- Marija, Marija.
Iznenada je mogla trčati, ravno Grku u zagrljaj, koji ju je podigao i njezinu glavu prislonio na svoje rame.
Bila je napeta kao da joj je krv prestala pulsirati u udovima. »Drago dijete, drago dijete.« — samo je ponavljao.
Zatim ju je odveo u sobu koju je dijelila s Mirijam i legao na uski krevet tijesno uz nju. Nije bio zabrinut poput
Eu-frazije, vidio je on mnogo ljudi u stanju šoka i znao je da se od toga, uglavnom, ne umire.
- Trebalo bi joj nešto dati da popije.
— Doći ću s toplim mlijekom i medom.
Marija stisnu usta kad su joj slatki napitak prinijeli usnicama.
Ali, kad je Leonidas rekao: »Sad to popij, djevojko«, poslušala je.
Okrenula se Eufraziji i rekla:
- Ostat ću ovdje noćas.
Ostavljajući ih, Eufrazija pomisli kako čudnovata ljubav povezuje to dvoje, grčkog ratnog labuda i djevojčicu
židovskog podrijetla. Poput sudbine. Sam je jedne noći, umoran i pripit, rekao da je dijete na neshvatljiv način
vezano uz njegovu sudbinu.
Leonidas je spavao neudobno i samo u kratkim razmacima. Ali na to je bio naviknut, nije ga smetalo. Kad su se
probudili pred zoru, namignuo joj je i rekao:
52
- Sad ćemo doručkovati, samo ti i ja. Poslije ćemo izaći u vrt i pričati o Mirijam.
Bila je uplašena i bilo joj je drago u isto vrijeme. Prošap-tala je kako moraju razgovarati i o Bogu.
Odšuljali su se u kuhinju, gdje je Leonidas pronašao kruh i jogurt, sir i usoljenu ovčetinu. Marija je začuđeno
gledala pristalog oficira kako priprema hranu. Jeli su i otišli dolje prema obali gdje se sunce, veliko i crveno, tek
pokazivalo iza uzvisina na istoku. Kose zrake obojile su plavo jezero u ljubičasto, a jutarnja se magla polako
dizala s vode, prema gradu i brežuljcima.
— Zašto se ubila?
To brutalno pitanje djelovalo je kako je i očekivao, bujica riječi je potekla iz Marije:
- Zato što je učinila toliko grijeha da joj Bog nikada ne bi oprostio, zato jer je živjela medu poganima koji se
klanjaju užasnim idolima i zato što sam ja zavoljela Demetru.
— Demetru?
Marija mu ispriča kako je pročitala priču, koja joj je zaokupila pažnju i kako se prestrašila kada je Mirijam
izjavila da djevojka koja čini da obronci u proljeće procvjetaju nije nitko drugi do li poganska božica, ista kao
Izida ili Venera koje se valjaju u grijehu medu zvijezdama na nebu.
Leonidas je bi iznenađen:
-    Ali, Demetra je jedna slika ili jedna bajka o čudu proljeća.
Marija odmahne glavom, nije razumjela.
— Zašto vjerujete da bi jedna žena učinila da zemlja zaze-leni kada to čini Bog?
— Žene su te koje nastavljaju život. Kada žene ne bi bile plodne i rađale djecu, nestali bismo sa lica zemlje.
— Vjeruješ li u mnoge bogove?
—    Mislim da ne bismo trebali stvarati čvrste stavove o onome što je nevidljivo i nemjerljivo. Ali, za tu
nevidljivu
53
snagu u prirodi i u nama samima potrebno je mnogo slika, mnogo izraza. Pripovijest o Demetri opisuje to
neshvatljivo, da proljeće ponovno dolazi, i da se život obnavlja.
-    Marija je intenzivno razmišljala o tome što je Erigon rekao, a što nije razumjela.
- Simbol? -Da.
- Ali, u pismu piše...
- Marija, jesi li čitala Pismo?
Djevojka zaklopi oči, zatim ga bijesno pogleda:
— Ne znaš ti ništa o židovskim zakonima, reče i pomisli na školu u Magdali u koju su njezina braća išla od pete
godine, dok ih ona nije imala pravo čak ni pitati o čemu u školi uče.
- Ne znam jesam li čitao zakone, reče Leonidas. Ali, čitao sam vaše sveto pismo.
— Zar si ti čitao...!
Tako se iznenadila da je ostala bez riječi. Dugo je mahala glavom, ali je nakon nekog vremena izustila:
— Znaš li hebrejski?
- Postoji prijevod na grčki.
Leonidas je pričao o Septuaginti, knjizi koju je sedamdeset učenjaka prevodilo stotinu godina. Mariju nije
zanimao trud starih zidova iz daleke Aleksandrije, željela je znati što Leonidas misli o Pismu.
- Prepuno je ljepota i prastarih mudrosti, reče Leonidas. Najviše mi se svidjela misao da čovjek služi Bogu na
način da bude milosrdan prema svojima bližnjima.
Dijete duboko uzdahne od olakšanja. Leonidas nastavi:
- U njemu ima, baš kao i u starim grčkim zapisima, mnogo priča o junacima i neobičnim avanturama. Sjećam se
priče o čovjeku koji je puhnuvši u rog srušio zidine oko Jerihona. Jedan je drugi junak imao svu svoju snagu u
kosi, a izgubio ju je kad ga je ošišala nevjernica.
54
Jesu li ti poznate te priče.
Marija kimne, htjede reći da to nisu priče, već da se to stvarno događa kada čovjekom vladaju božje sile.
Ali, ostane šutjeti.
Na kraju on reče:
- Ne vjerujem da čovjek može prepustiti svu svoju sudbinu božjim rukama. Vjerujem da svaki čovjek preuzima
odgovornost za svoje odluke. Mirijam je odlučila umrijeti. Teško je to razumjeti i vrlo žalosno.
Marija se rasplače.
U bordelu se život vratio na staro. Uz pomoć vina djevojke su zaboravile strahotu koja se dogodila. Mariju je
bo-lio želudac, pa je ostala u krevetu. To je značilo da ima vremena za razmišljanje, za usporedbe između onda i
sada, između ljudi u selu, pravovjernih, i ljudi ovdje, nečistih.
Ali, kad je to učinila bol u želucu se pojača.
55
Marija Magdalena odloži svezak. Večeras nije imala snage pregledati napisano. Osjećala je bol u leđima, a prsti
su joj se bili ukočili od pisanja.
Bilo joj je hladno.
Polako je ustala i krenula zatvoriti prozorska okna.
Sumrak se uvlačio u vrhove krošnji stabala. Uskoro će pasti mrak. Leonidas još nije stigao kući. Možda je ovo
jedna od onih noći koje provodi kod svog mladića. Sto je ono rekao jutros?
Nije se sjećala.
Upali lojanice u kuhinji i pripremi objed dovoljno velik da bude za oboje. Zatim pojede svoj dio, opere se i
uvuče u toplu postelju. Protegne se i osjeti kako joj od topline i odmora popušta bol u leđima.
Rano sutradan ujutro pročita što je napisala prethodnoga dana. Zaokupilo ju je pitanje: Koliko joj je bilo godina
kad je Leonidas nestao? Deset? Dvanaest? Odmahne glavom. Nije imala nikakvih sjećanja. Djeca su tako
neopterećena u svom doživljaju vremena, pomisli.
Bilo je rano poslijepodne kada je čula Leonidasa da dolazi kući, čvrstim koracima uzbrdo, vrtnim puteljkom.
Začuje kako se vrata otvaraju i kako je zove: »Marija, Marija, ovdje sam.«
Pode mu ususret i primijeti da je potišten. Ili možda razočaran? Muči li ga osjećaj krivnje? Ona mu uputi veći
56
osmjeh no inače i to mu malo pomogne. Opustio se pa reče:
— Malo sam umoran. Ona mu da poljubac u lice:
— Pisala sam o tebi. Želiš li možda malo pročitati dok pripremam večeru?
- Vrlo rado.
Otišao je u knjižnicu. Marija mu pruži podužu rolu i vrati se u kuhinju. Dok je prokuhavala grah i kuhala ribu
zajedno sa svježe nabranim glavicama kapara razmišljala je o Leonidasovom ljubavniku, lijepom ali
bezosjećajnom mladiću. Nije bio dobar Leonidasu. Ona tu nije mogla ništa.
Leonidas se vrati u kuhinju dok je Marija postavljala stol.
— Moraš razumjeti, reče on, ne treba očekivati previše pameti od jednoga jednostavnog ratnika koji jedva da je
napunio tridesetu.
Marija se zajapuri i ljuti to reče:
— Pisanje me je naučilo da treba poštivati djetinja sjećanja. Moguće je da sve skupa nije doslovno točno, ali je
to dječje tumačenje svega viđenog i doživljenog.
- Predajem se, reče Leonidas, podigne ruke u zrak i nasmije se.
Morala se i ona nasmijati.
- Koliko sam bila stara kad si morao otputovati? Namrgodio se:
- Bilo je to iste godine kada je tribun Titus konačno razvrgnuo moj ugovor, reče. Tada si bila kod Eufrazije pet
godina.
— Oh, Leonidase, tako sam malo razumjela.
- Da se pokušamo sjetiti zajedno. Ostat ću kod kuće sutra i pričat ću o svojim sjećanjima dok ti radiš zabilješke.
57
— Nešto mi se vrlo neobično dogodilo te noći kada sam te pronašao u brdima. Nikada mi nije bilo jasno i
ponekad sam spreman vjerovati, poput vjernika, da se Bog upleo u moj život.
— Zašto bi on to učinio?
— Bila je to čudna noć.
Dugo je šutio, zatim se nasmješi:
- Vjerojatno misliš da pretjerujem, ali bilo je nečega božanstvenog u tom djetešcu, jedno svjetlo... Tako da me
nije niti iznenadilo kad sam te ponovno našao kod tog mladog božjeg čovjeka u Galileji.
Naglo se zaustavi i upita je:
- Zašto se toliko baviš svojim djetinjstvom?
—    Zato što moram znati tko sam. Nametnula mi se neobična ideja da ako čovjek pokušava svjedočiti o istini
mora i sam biti stvaran.
- Zacijelo imaš pravo, ali postavila si visoki cilj. Osobno nisam dospio dalje od toga da se probam naviknuti na
sebe samog.
Marija se nasmije:
- To je možda ista stvar. Ali, nastavi mi pričati o večeri kada si me pronašao.
—    Podigao sam te, onesvijestila si se od straha i umotao sam te u ogrtač.
58
Zatim sam odjahao Eufraziji, jedinoj ženi koju sam poznavao i u koju sam imao povjerenja u Tiberiji. Nakon što
sam te tamo ostavio skovao sam planove, lude i prekrasne. Moj ugovor s Rimljanima isteći će za nekoliko
godina, bit ću slobodan i vratit ću se u Antiohiju s malom kćerkicom. Sva moja rodbina veselit će se što sam
dobio dijete.
- Htio si imati dijete?
- Time bih se potvrdio, zar ne?
Marijine oči se ispuniše suzama, a glas joj postane grub kada ga upita:
— Zato si se toliko istrošio na moje obrazovanje, osobnog učitelja i sve ostalo?
Iznenađeno ju je pogledao. To nije bilo svojstveno Mariji.
- Ne, reče. Bilo je to naprosto stoga što sam ti želio dati sve što je bilo u mojoj moći. A, bilo je i sasvim jasno,
još dok te je Mirijam podučavala grčki, da imaš veliki dar za učenje. Također je bilo očito tvoje oskudno znanje,
i velika znatiželja.
— Oprosti.
- Kao što ti je poznato, bilo je i briga. Bordel nije bio prikladno mjesto za djevojčicu. Ali, nisam imao izbora, a u
Eufrazije je bilo neobično malo predrasuda. O tome da bi moglo biti vjerskih prepreka, nisam u početku
razmišljao. Sve dok si Mirijam nije oduzela život nisam shvaćao što za židovsko dijete znači živjeti u kući
»grijeha«.
Ponovno zavlada duga tišina.
— Zatim me je brinulo što se nisi željela igrati. Bila si tako ozbiljno dijete. Poklonio sam ti lutku, sjećaš li se?
Odmahnula je glavom. Ne, nije se sjećala.
U tišini su sjedili dok se Leonidas nije ponovno uključio:
- Netko je jednom rekao da se po dječjoj igri vidi kako izgleda vječni život.
Marijine oči se smrknuše od tuge i u glavi začu glas: »...dječje je kraljevstvo nebesko.«
59
Ovdje su prekinuli razgovor radi laganog objeda u kuhinji. Bio je zabrinut. Je li je povrijedio? Smiješila se
govoreći kako je samospoznaja cilj njezinih stremljenja. Zatim je pokušala objasniti da u njezinu djetinjstvu
nikada nije bilo vremena za igru, da su čak i malena djeca morala raditi.
- Barem djevojčice, reče. Moja su se braća igrala rata i uvježbavala se da ubijaju rimljane iz zasjede u brdima.
— Teško da bi se to moglo nazvati igrom, reče Leonidas ogorčeno.
Vratiše se u knjižnicu i on nastavi:
— U vrijeme dok si primala satove kod Erigona, umro je moj otac. Primio sam dugačko pismo od majke,
pretpostavljam da ga je Livija diktirala. Srcedrapajućim riječima molile su me da se vratim kući. Nisam
oplakivao oca. Nikad nismo bili bliski. Znaš, bio sam jedini sin koji ga je trebao naslijediti i preuzeti
odgovornost za sve i sva.Od djetinjstva se to od mene očekivalo.
—    Kao dječak sam sanjario o svijetu junaka i junačkih podviga, avantura i velikih događaja. Bio sam laka
meta za rimske oficire koji su medu grcima u Antiohiji tražili ljude za svoje legije. Tako sam se službeno
prijavio. Bilo mi je osamnaest godina i bi sam punoljetan. Otac mi nikada nije oprostio.
— Uzdahnuo je.
— Nisam požalio. Vidio sam svijeta, a bio je veći, okrutniji, složeniji i teži nego što sam si ga bio predočio.
— Primio si pismo od majke...?
—    Da, došlo je u pravi čas, otišao sam Titusu, tribunu, koji ga je pročitao i rekao kako razumije, te kako sam ja
zapravo ispunio moj ugovor prema rimskoj vojsci. Tako sam priveo svoja izvješća kraju i krenuo u pregovore
oko tvojeg usvojenja. Bilo je kompliciranije nego što sam mislio, jer čak i nađeno dijete ima roditelje, kao što je
rekao odvjetnik.
60
Stoga sam se potrudio doznati kako ti se zvao otac, ali bilo je to ime sa liste židovskih pobunjenika. To, dakle,
nisam mogao upotrijebiti.
Zašutio je, pogled mu je odlutao u Marijin vrt.
- Zatim je prokleta operacija za Partu osujetila sve moje planove. Kohorte iz Tiberije bile su povučene, vojnici
su to odobravali jer je svima bilo dosta Zidova i njihovih podmuklih zasjeda. Tribun mi je počeo laskati. Bio
sam jedan od njegovih najboljih oficira, ne bi mogao bez mene; moje znanje i putevi karavana kroz Siriju bili su
od neprocjenjive vrijednosti. Kad sav taj krasan govor nije urodio plodom upotrijebio je jezik moći, poderao
moj zahtjev za raskidom ugovora i viknuo da ekspedicija kreće za tjedan dana.
Otišao sam Eufraziji. Međutim, tih vremena se zacijelo i sama sjećaš.
Da, sjeća se tog neranjivog Leonidasa kako je sjedio na tabureu i plakao kao dijete.
— O zarobljeništvu kod tih prokletih beduina koji su ubijali moje vojnike iz zasjede u pustinji, ne namjeravam
govoriti. Bile su to poučne godine. Naučio sam što znači biti rob, omalovažavan i izrugivan, bičevan kada je
gospodi bilo do zabave. Nisam bio nikakav junak. Bio sam jadan, plakao sam i molio za milost, što im je samo
povećavalo zadovoljstvo. A, bio sam i loš rob, nepripremljen za teške poslove. Držali su me na životu samo zato
što je jedan od njih prepoznao sina bogata trgovca svilom iz Antiohije. Pregovori oko mog oslobađanja vodili su
se godinama. Bio je tu moj škrti šogor, glavni čovjek trgovačke kuće. Kasnije je umro, što je bilo sasvim
povoljno za Liviju koja je preuzela glavnu riječ, dovela kuću na rub propasti plativši za moje oslobođenje.
— Blagoslovljena Livija.
- Da, ali ja sam odradio svoje. Smijao se.
61
- Nitko ne izmakne sudbini. Postao sam trgovcem svile, upravo kako je to otac bio odlučio. Što se tebe tiče...
Riječi su ostale visjeti u zraku.
— Kad je došlo vrijeme da ispričam Liviji o svojoj kćerki iz Galileje shvatio sam da si tad već odrasla. Morao
sam izmijeniti priču i govorio sam joj o mladoj ženi koju volim. Ta, to je također bila istina.
— Ali ne kao što je ona mislila.
- Ne. Ona je priželjkivala nećaka, potomka obitelji u izravnom nasljednom redu.
— Dijelimo krivnju, reče Marija, no Leonidas uzdahne i ona pomisli kako su se spetljali u laži.
-    Ostalo znaš sama, reče Leonidas u pola glasa. Otputovao sam u Rim gdje sam realizirao vrlo unosan ugovor.
Imao sam koristi od godina koje sam proveo kao komandant, uspostavljenih veza i glasina o mom junaštvu.
Pričalo se, naime, da sam uspio pobjeći, neprijateljima koje nikad nisam ni vidio.
Da, za ime svih bogova. Nedugo nakon puta u Rim otputovao sam u Palestinu, pronašao Eufraziju koja se upra-
vo pripremala za povratak u Korint. Tad mi je ispričala tu nevjerojatnu pripovijest o Isusu iz Nazareta.
Sljedećeg je dana Marija ostala sama i radila u knjižnici. Uredno je prepisivala svoje zabilješke s osjećajem da je
rečeno nešto važno.Pokušavala se snaći u zabilješkama i sjećanjima. Zastane kod lutke koje se nije sjećala, te
otkrije riječi koje nije razumjela.
Djeca čije je kraljevstvo nebesko, taj spontani izraz života, radost. Đurđice po polju, cvijeće koje slavi Boga
cvjetajući, ne brinući o budućnosti. Još je nešto On rekao prvi puta kada Ga je srela, tog proljeća kada su se
lastavice, nad njihovim glavama, povlačile na sjever, nešto o tome kako su ptice potpuno predane vjetru.
62
Nikada nije rekao da je priroda lijepa. Bog stvara sada, pomisli ona, u trenutku. Te je noći sanjala Kvintusa,
mladog rimljanina, koji ju je naučio barem jednu igru.
63
Došlo je pismo od Leonidasa, uljepšano, napisano u stilu dječjeg tepanja, u kojem je obećavao da će se ubrzo
vratiti u Tiberiju. Pročitavši ga, od prve je znala da laže, da vara sebe i pokušava prevariti i nju.
Iza toga ništa.
Eufrazija je otišla novom tribunu. Primio ju je s posprdnom Ijubaznošću, zahvaljujući joj se na redu i finoći
kojom vodi svoj posao koji je od izuzetne važnosti za vojnički moral, kako je rekao.
Bio je to jedan stariji muškarac, umoran i istrošen.
Eufrazija mu ukratko ispriča kako je brinula o djetetu komandanta Leonidasa. Sad bi željela znati gdje se Leoni-
das nalazi.
Izgledao je zabrinuto. Pozvao je svog pisara koji je izvukao izvješća o rimskoj ekspediciji prema kraljevstvu
Parte.
- Posve izgubljen rat, reče.
Učinilo joj se da mu uopće ne treba izvješće, da sve zna, ali da želi dobiti na vremenu. Zatim je rekao da su
pred-trupe koje je Leonidas predvodio uništene, iz zasjede. Rimljani su prebrajali svoje mrtve, ali komandant ne
bješe među njima. Postoji mogućnost daje zarobljen, ali—
-Ali?
— Parta, u pravilu, ne drži zarobljenike...
Eufrazija se vraćala dugim zaobilaznim putevima kroz novosagrađeni grad, ulicama kojima je bilo teško
prolaziti
64
između građevnih skela i gomila cigli. Bila je nepojmljivo tužna, s teškim osjećajem odgovornosti prema Mariji.
Sto joj je činiti?
Zastala je i promatrala dok su četvorica radnika postavljali lijepa rezbarena vrata na jednoj od novih kuća. Kad
su teška vrata bila postavljena na mjesto Eufrazija donese odluku: smatrat će djevojku svojom kćeri. Marija će
postati Grkinjom. Sto se nje same tiče, ukinut će svoju djelatnost.
Potom će se vratiti u Korint sa svojom kćerkom i s pravim bogatstvom u dobrim rimskim kovanicama.
Ali, sada to valja priopćiti Mariji. Ne smije joj lagati, a ipak mora biti obazriva.
Bilo je jednostavnije nego što se pribojavala. Mariji je bilo dovoljno pogledati Eufraziju. Pogledi im se sretoše,
u svakome neizvjesnost i beznađe.
- Mrtav je?
— Ne zna se, njegovo tijelo nije pronađeno medu poginulima.
- Zarobljen?
- Tribun je rekao da Parti ne običavaju držati zarobljenike. Marija stajaše ukočeno, bez suza.
I tako je ostalo. Do nje se nije moglo doprijeti niti utjehom niti prijaznošću. Sve su se riječi obijale o zid što ga
je podigla između sebe i drugih.
»Kad bi samo mogla plakati«, govorile su djevojke u bordelu, ponavljajući to nebrojeno puta: »Kad bi samo
mogla...«
Treba je držati zaokupljenom dok se sasvim ne povrati, mislila je Eufrazija i dala joj da šije. Ali njezini su prsti
bili previše nestrpljivi za iglu. Nije bilo koristi ni od poslova popravljanja tunika ili krpanja ogrtača, a nije ju
veselilo ni vezenje unatoč lijepim bojama i prekrasnom cvijeću.
65
Tako jednog dana nije ustala iz kreveta. — Bol u želucu, prošaptala je.
Eufrazija ju je ostavila da leži, ali se vratila sat-dva kasnije. Nije ju ništa pitala, samo je sjela pored kreveta.
- Dijete drago, rekla je, pa ponovila isto. Eufrazijina osjećajnost bila je tako neuobičajena pojava
da su joj riječi prodrle kroz zid Marijine tuge. Odjednom djevojčica vrisne:
- Zašto mene svi napuštaju?
- Ne svi, reče Eufrazija, a Marija osjeti da ju je razljutila — ja sam ovdje i činim najbolje što mogu.
Zatim je otišla.
Marija je još dugo ležala razmišljajući o teškim pitanjima. Eufrazija nije imala nikakva razloga davati joj hranu i
smještaj, prijaznost i skrb. Novac od Leonidasa više nije stizao, neke koristi od nje u kući nije bilo. Zašto je ne
izbaci van na ulicu medu ostale prosjake?
Posramila se.
Zatim joj padne na pamet da Eufrazija računa na nju. Kao kurvu.
Rekli su da je zgodna.
Dobri Bože, pomozi mi.
Pomisli na Mirijam, i shvati zašto se ono dogodilo.
Izjuri iz postelje, navuče tuniku preko glave i otrči niza stube, ravno u Eufrazijin ured. Sjedila je tamo, kao i obi-
čno, uz svoje knjigovodstvo. Marija vikne:
- Nemam namjeru biti kurva, čuješ li!
- To niti ne ulazi u moje planove, odgovori Eufrazija. Glas joj je u početku bio hladan, a onda iznenada zadršće.
Na silno iznenađenje, Marija shvati da se ova rasplakala. Bilo je to tako užasno i nevjerojatno da se zid oko
djevjčice odjednom sruši i ona dade oduška svojoj tuzi. Jecanje joj stegne grlo, a suze potekoše poput riječnih
brzaca.
Eufrazijinu gorčinu, međutim, ništa nije moglo zaustaviti.
66
- Ti si jedno nezahvalno biće, rekla je. Idi u svoju sobu i srami se. Sjeti se Leonidasa i njegove vjernosti. I moje.
Očito je da čak ni ne znaš što je ljubav.
Sljedećeg je dana Eufrazija rekla Mariji da se može iskupiti pomažući u kuhinji. Naučiti pripravljati jelo, umjet-
nost je od koje žena uvijek ima koristi.
U kuhinji je Marija bila uspješnija, dijelom zahvaljujući tome što je od samog dolaska u kuću bila vezana za
kuhara. Dobio je to naočito ime Oktavijan, ali bio je zapravo veseo galilejac koji je volio hranu, Eufraziju i život
u bordelu.
Zvao ju je svojim asistentom, naučio je da poslužuje i peče pečenicu, da čisti ribu i prži je do zlatnosmede boje,
da od tekućine kuhanog povrća napravi juhu, od mesnog soka umak, i tisuću tajni o začinima. Poticao ju je,
hvalio ponekad, ali često odmahivao glavom:
- Nedostaje ti najosnovnije, reče. A, to je puka radost u radu.
Osjećala bi priličan umor navečer, od svega toga teškog posla u tijelu i od svega novog u glavi. Međutim, prije
nego što bi zaspala razmišljala bi o onome što je Oktavijan rekao kako joj nedostaje radosti.
Nedostaje joj, također, ljubav, rekla je Eufrazija. Ali, ima na pretek srama. Bože mili koliko se sramila.
Nakon nekoliko dana, Eufrazija ju je pozvala u svoj ured. Otišla je u onome što je imala na sebi, u gruboj tunici,
prljavoj od krvi i mrlja od pečenja. Ukočeno zastane otvorivši vrata i pomisli kako to mora izbaciti iz sebe.
- Možeš li mi oprostiti?
- Ja sam ta koja mora tražiti oprost, reče Eufrazija i poru-meni. — Imala sam običaj govoriti grube riječi. I
nepravedne.
67
- Ne, reče djevojčica mirno. Mislim da si bila potpuno u pravu.
Eufrazija odmjeri Mariju. Narasla je, ali je bila neugodno mršava. Lice joj se stislo kao na nekoj skulpturi koja
je predugo stajala vani na jakom vjetru, šibana kišom.
- Marija, slušaj me. O tome ćemo drugi put. Sada ti moram nešto reći. Sjedi, molim te.
Marija otrese tuniku i sjedne na rub taburea. Eufrazija nastavi:
— Kad mi je tribun priopćio da je Leonidas.. .nestao, donijela sam odluku. Pomislila sam da bi te mogla
smatrati svojom kćeri. Za nekoliko godina planiram prodati ovu kuću i vratiti se u Korint zajedno s tobom.
Marijine se oči suziše od naprezanja da shvati.
- Tvoja kćer, reče na kraju. Želiš me za svoje dijete? -Da.
- Ti želiš da ja budem tvoje dijete? -Da.
Marija ustane. Noge su joj se tresle. Prošapće:
- Zašto?
— Jer mi je stalo do tebe, naravno. Eufrazijin odgovor je bio kratak, a glas hrapav.
— Tako me boli.
Marija se objema rukama uhvati za trbuh, a Eufrazija joj predloži da ode leći.
- Pozvat ću liječnika da te se uredno pregleda, i da budeš zdrava.
Marija je ležala vrlo mirno u krevetu dok joj je liječnik pritiskao trbuh, a zatim se okrenuo Eufraziji:
— Ne vjerujem da je bolesna, još. Međutim, pothranjena je i ispijena.
Trebala sam to uočiti, pomisli Eufrazija i razljuti se. Ventil olakšanja pronađe pozvavši kuhara i izderavši se na
na njega:
68
- Kako možeš pripremati hranu s djetetom koje samo što ne umre od izgladnjelosti. Oktavijan pogleda
djevojčicu na krevetu.
- Nema volju za jelom, reče.
- Onda se pobrini da je dobije, derala se Eufrazija bijesno, iako svjesna da je nepravedna. Ali liječnik je zaustavi,
okrene se prema kuharu i reče:
-    Sada je na tebi odgovornost da se djevojčica najede i postane okruglasta i dražesna. Ta, ti si stručnjak za
dobru hranu. Pripremaj manja ukusna jela i sjedi s njom za stolom dok jede. Pouzdam se u tebe.
Mariju su prisilili da popije čitav pehar mlijeka s medom. Kad je osjetila gorak okus pomiješan s onim slatkim
znala je da će moći dugo spavati.
Eufrazija ju je ušuškala i sjela pored kreveta. Kada je ustala da će krenuti, Marija reče:
- Znaš, nikad nisam imala nekoga kome bih bila nalik.
69
Toga dana odluči Marija Magdalena raditi u svome vrtu u Antiohiji. Penjala se uskim stepenicama koje su
krivudale između terasa, stigne do svog povrtnjaka i zadovoljno pogleda kako njezini začini pupaju kako treba
na ranoj proljetnoj toplini.
Vrt je ležao na uzvisini, tako visoko da je za bistrog dana kao što je bio taj mogla preko gradskih zidina nazrijeti
more na zapadu.
Dugo je stajala s nožem za pljevljenje i motikom u rukama i gledala prema moru, jednoj blistavo plavoj liniji,
koja se protezala od jedne do druge strane horizonta. Tu i tamo vidjelo se jedro, ljudski znak u beskonačnosti.
Sjeti se kada je prvi puta vidjela more. Bilo je to nakon što ju je Leonidas pronašao u Galileji, kojom je lutala
očajna i mahnita, opsjednuta željom da Njega sretne. Ovdje, pored plavog jezera, mora biti Njegov duh kako bi
joj se još jednom ukazao.
Izgledala je poput prosjakinje, a i bila je to, prosila je za kruh pred vratima, molila za prenoćište, a jedne noći su
joj dopustili da se odmori u štali, ali, najčešće je spavala pod otvorenim nebom.
Bilo je vruće ljeto.
Nitko je nije poznavao.
70
Po starom običaju posipala je pepeo po kosi, koji bi se pomiješao sa znojem i cijedio niz lice. Uopće se nije
prala, a na smrad koji joj se širio iz tijela bila se navikla. Dobila je mjesečnicu. Pustila ju je da joj curi između
nogu. Koža joj je bila suha i ispucana, preplanula od sunca i prepuna rana.
Noć prije no što ju je Leonidas pronašao spavala je na obali, ipod jedne izvučene lađe. Usnula je san. Sanjala je
da luta poljima nepoznata krajolika. Svakoga koga bi susrela pitala bi gdje je more. Većina bi odmahnula
glavom, ali poneki su pokazali u određenom pravcu. Slijedila je upute, ali nije stigla do mora.
Jednom je ugledala vodu kojoj, kako se činilo, nije bilo kraja. Do nje je dugo i naporno lutala, tjerana svojom
čežnjom i nadom. Kada je konačno došla do obale otkrila je na svoj očaj, da je to rijeka, za koju je vidjevši
njezin tok u daljini, pomislila da joj nema kraja. Željela je vjerovati da je rječna voda, kao i ona, na putu prema
moru. Ali nije uspijevala slijediti njezin vijugavi tok, zastala je između stabala uz riječnu obalu. Bilo je to mjesto
koje je poznavala, ali tamo više nitko nije živio.
U snu je plakala od očaja.
Bilo je čudno što ju je prepoznao. Njegovo dozivanje, »Marija, Marija«, doprlo je do nje ujutro dok se izvlačila
iz čamca. Ali, nije mogla odgovoriti, niti podići ruku kako bi ga pozdravila.
Vjerovala sam da sam mrtva, pomisli. Ali, bila sam mal-čice luda.
Odveo ju je u kuću koju je unajmio, polegao u toplu kupku, oprao joj kosu u nekoliko voda, isprao kraste sa
tijela.
Predala mu se poput novorođenčeta, ali, te plave oči su ga slijedile, ozbiljno i ipitivački. Kada ju je konačno
obrisao, promasirao velikim ručnikom i namazao joj mašću otvorene rane, upitala ga je:
71
— Leonidase, misliš li da sam luda?
-    Ne, malo si se izgubila! Ali, uskoro ćeš ponovno biti zdrava.
Mogla je osjetiti da je preplašen. Uspio ju je nagovoriti da nešto pojede. Prije no što je zaspala, rekao je:
— Čim ti bude bolje otputovat ćemo na more.
Putovali su kolima. Rimskim vojnicima koji su kontrolirali sva vozila, rekao je:
- Žena mi je bolesna. Na putu smo prema moru gdje će se odmarati.
Sa suosjećanjem su pogledali Mariju, njezino izgorjelo lice i mršavo tijelo, pregledali su Leonidasove
dokumente i učtivo im mahnuli za sretan put. Marija nije baš bila svjesna što se događa. Tek kad je stala pred
beskrajno more, modrije od neba, ali blisko i puno snage, ponovo je došla k sebi i pokušala objasniti:
— Otkako si prošli puta otputovao...
- Znam, reče, čim sam se vratio rekli su mi. Taj prokleti Pilat, dao je razapeti Isusa. Osjećao sam da mu prijeti
opasnost. Nisam ga smio ostaviti.
Leonidas je, također, bio očajan.
- Ništa nisi mogao učiniti. Sam je tako odlučio.
— Tako neshvatljivo!
- Da, nitko to nikada neće razumjeti.
Imali su sedam dana za razgovor o tome što se dogodilo, ali najviše se sjećala plaže kod Caesarea i valova koji
bi udarali danima i noćima, velikih valova koji su sve iz nje isprali.
Marija se nije osvrtala na sjećanja. Bilo je to tako davno.
Odlučno se spusti na koljena u svom povrtnjaku i počne
čupati korov. Primijeti zabrinuto da je zemlja suša no obično
72
u to doba. Uskoro mora početi sa zalijevanjem. Uzdahne već sad misleći na taj težak posao, na to kako je teško
nositi vodu do najviših terasa.
Kad je napravila stanku da bi utažila žeđ iz vrča za vodu, primijeti da se more izgubilo pod izmaglicom. Sad se
morala zadovoljiti pogledom na svoju kuću. Bila je to lijepa kuća, koju je Leonidas konačno dao sagraditi.
Počne razmišljati kako su uopće skončali ovdje. Sasvim je bilo jasno da nijedno od njih dvoje nije željelo živjeti
u bučnom gradu koji vrvi od ljudi. Ali zašto upravo ovdje, na vanjskom rubu židovskog dijela grada?
Božji prst, pomisli i nasmiješi se. Možda joj je Leonidas htio pružiti dom u blizini židovskih istovjernika.
Nasmijala se na tu pomisao.
Zatim pomisli kako je to bilo dobro za nju.
Međutim, dugo joj je trebalo prije no što se odlučila otići u sinagogu. Uvukla se na žensku tribinu, kako bi
slušala rabina Amasiju. U čudu je slušala poznate riječi, riječi o Bogu kojeg čovjek može upoznati samo na
način da bude milosrdan.
Rabin Amasija je pripovijedao staru pripovjest o Grku koji je otišao rabinu i molio da ga poduči Tori. Amasija
mu je odgovorio da je to jednostavno, da je sva židovska mudrost sadržana u jednom pravilu:
Treba voljeti svoga bližnjega kao samoga sebe.
Amasija je citirao proroka Hosea koji je slušao Boga i čuo ga kako govori:
»Zadovoljstvom me ispunja ljubav, a ne žrtvovanje«. Pripovijedao je, s ponosom, kako je židovstvo prva religija
koja propovijeda odgovornost za sve bližnje. Govorio je o Amo-su, proroku kojem je Jahve govorio u ime
potlačenih. Ljudi mogu zatvarati oči pred nepravdama i okrutnostima prema siromašnima. Ali, Bog nije zatvarao
oči.
73
Rabin je čitao iz Pisma: »Sto ne želiš da drugi tebi čine, nemoj ti činiti njima.«
Marija začu jedan drugi glas, mladi glas koji reče: Sve što želite da vam drugi čini, učinite vi njima.
Na duže vrijeme je bila odsutna, odlutavši u neobičnu svjetlost nad brežuljcima pokraj plavog mora kad je
bogoslužje završavalo molitvom Bogu neshvatljivome, ali koji je na strani bespomoćnih i očajnih. Kada su žene
oko nje ustale, Marija pogleda rabina, tamo dolje u dnu sinagoge. Njezin pogled je bio toliko jak da je on
podigao glavu, uhvatio njezin pogled i nasmiješio se.
- Znao sam da je Leonidasova žena Židovka, reče. Već te dugo očekujem.
— Vratit ću se.
Narednog sabata rabin je opet ispripovijedao jednu pripovijest:
Čovjek je umro, zavili su ga i položili u sanduk. Mnogi su se okupili na njegovom sprovodu, tugovali su i
plakali.
Ali, čovjek bijaše prividno mrtav i probudio se od kuknjave.
Udarao je u poklopac sanduka.
Prestravljeni, ljudi se pogledaše, a najhrabriji otvori sanduk, vidje pokojnika da sjeda i čuje ga kako zaziva:
»Nisam mrtav!«
Nakon toga ovaj hrabri reče snažnim glasom:
»I svećenik i liječnik su zaključili da si mrtav. Prema tome, lezi natrag dolje!«
Potom zakucaše ponovno poklopac i spustiše sanduk u grob.
Ljudi su mrmljali u velikoj sali, tu i tamo čuo se suzdržan podsmjeh. U to, Marijin smijeh ispuni sinagogu, glave
su se okretale i vratovi izvijali prema ženskim tribinama. Ona
74
krene rukom prema ustima, ali primijeti da je i rabin razvu-kao usta u osmijeh i uputio joj pogled zahvalnosti.
Već sljedećeg dana pokuca Rabin Amasija na njezina vrata, Leonidas otvori i reče kako mu je supruga pričala o
bogoslužju u sinagogi.
— Vi ste očito hrabar čovjek.
L*
- Antiohija je velik grad, većina Zidova ovdje je već generacijama pod utjecajem grčkog razmišljanja. Ovdje
ima miješanih shvaćanja, onih zanesenih Zidova, kao i onih novih kršćana. Zbog toga imamo mnogo pridošlica
iz drugih religija. I naroda koji je naprosto radoznao.
- Ali, što kažu ortodoksni?
— Zacijelo su razočarani. Znate, uvijek postoje ljudi koji se toliko boje da se moraju držati unutar pravila.
Leonidas se nasmije.
Bio je to uvod u jedno toplo prijateljstvo.
Marija se digne iz povrtnjaka i protegne, iznenađena sjećanjima koja su se sručila na nju toga dana. To je
naravno zbog pisanja, pomisli, kao da je podigla branu.
U sljedećem trenutku začuje suho šuštanje u grmlju i znala je da to najavljuje kišu. Maglica s mora susrela se s
toplinom zemlje i pretvorila u teški oblak. Premda je trčala niz stepenice smočilo ju je do gole kože.
More je potjeralo još jednom kišu na Antiohiju te večeri dok je Marija pokušavala zaspati. Čula ju je kako udara
u popločen vrt i štropti kroz smokvinu krošnju.
Blagoslovljena, pomisli.
Bio je to jedan dobar dan.
Sutra će se vratiti trinaestogodišnjakinji u Tiberiji.
75
Kuhar se primio zadatka i potrudio se da Mariju nagovori da ozbiljno jede. Pripravljao je ukusna jela koja su
mirisala po zamamnim začinima i blistala lijepim bojama. Zatim bi sjeo preko puta nje za stolom i pratio bi
svaku žlicu na putu do njezinih usta.
Kad ne bi išlo, kad bi odbijala, počeo je s ucjenama:
-    Moja sudbina je u tvojim rukama, rekao bi, a kad bi Marija zafrktala počeo bi drhtvim glasom:
— Zar ne razumiješ, ako ne budeš jela i ne ozdraviš, Eu-frazija će me prodati na sajmu robija. Možeš li preuzeti
tu odgovornost?
Nakon dramatične šutnje pošlo mu je za rukom da ispuni oči suzama, te se prepusti bogatom opisivanju užasnih
sudbina koje bi ga zadesile. Neki okrutni rimski matron bi ga bičevao i ponižavao i tjerao bi ga da pripravlja
barbarsku hranu.
- Znaš li da Rimljani jedu zmije? I pelikane u ribljemu umaku!
Stresao se.
Potom je skoro plakao kada je opisivao kako bi morao provoditi svoje noći u nekoj čađavoj rupi rimske kuhinje,
psi bi ga grizli i tukli bi ga drugi robovi iz kuće.
Marija je bila duboko dirnuta, poslušno je žvakala i gutala.
76
Ali, kada je sljedeći put potegnuo priču o svojoj stravičnoj budućnosti, Marija, koja je imala vremena o svemu
promisliti, reče kako Eufrazija ima toplo srce. Ona nikada ne bi prodala svoga kuhara, čovjeka do kojeg drži i o
kojem ima visoko mišljenje.
-    Djetinjastija si nego što sam mislio, reče Oktavijan, a iz njegovih crnih očiju žarilo je poput tinjajućeg
ugljena dok je nastavljao:
-    Eufrazija ima ledeno srce. Nikoga ranije nije voljela, shvaćaš li? Sad se vezala uz tebe i samo bogovi znaju
kako će to svršiti.
Ponovno zavlada duga tišina, a zatim pitanje:
- Sto se dešava kad se ledeno srce rastopi?
Marija zanijemi od iznenađenja. Ali mogla si je predočiti ledeni grumen u grudima iz kojeg iznenada počne
curiti.
- Ne znam, prošapće ona.
— No, vidiš! Nitko si to ne može predočiti. Noćima ležim budan i razmišljam o tome.
— U čistom užasu Marija pojede svaku mrvicu s tanjura. Zatim je dobila grčeve u trbuhu i morala otrčati na
dvorišni klozet. Kad je tamo sjela osjeti nenadanu radost. Poslijepodne pokuca Eufraziji na vrata od ureda:
- Imaš li ti srce od leda?
Eufrazija se nasmiješi svojim isprekidanim osmjehom.
— Imam srce kao i svi drugi, od krvi i mesa, reče.
- Pa naravno, to sam i mislila, reče Marija i odvaži se učiniti nezamislivo, potrči ravno u naručje Eufraziji i
zagrli je. Eufrazija se zarumeni od sreće i čvrsto zagrli djevojčicu pa reče:
- Čula sam da jedeš kako treba. Malo si se zaokružila u obrazima, ali si još uvijek blijeda. Probat ćemo sa
svježim zrakom. Kad si bila malena voljela si pomagati Setonijusu u vrtu.
— Jako bih to željela.
77
Setonijus je oduvijek volio dijete, njezinu ozbiljnost i njezine prste koji bi s nepogrešivim osjećajem za svaki
nježni korjen, dovele u red zemlju oko bilja, oko ruža. Sad je već bila skoro odrasla.
Uskoro je, međutim, otkrio da nije prekinula veze s onim
0    čemu je uporno šutjela. Znala je da cvijeću treba osmišljen pristup i da ni jedna biljka nije neranjiva kao što
izgleda. Rekla je da voli stara stabla, koja su stajala uz rub obale
1    upijala vrijeme. Na taj način im uspijeva da zaustave vrijeme, vjerovala je.
Nastavila je postavljati pitanja, kao što to djeca čine, ne kao odrasli koji su rijetko spremni poslušati odgovor.
Zato je i čula toliko pripovijetki.
Za svaku pojedinu travku iz toga velikog vrta, imao je Setonijus svoju priču.
Toga dana kada je trebala postati vrtlarskim pomoćnikom on je zarezivao sikomorine plodove. Pokazao joj je
kako cvjeta unutar ploda, skriveno od izvanjskog svijeta. Kao plod u majčinoj utrobi, reče i ispriča joj kako je
sikomora egipatsko stablo božice ljubavi. Zove se Hathor i pomaže svima koji pate od tajnih i nesretnih ljubavi.
Sad zarezuje svaki plod kako bi istjerao insekte koji su se nastanili i položili jaja unutar sakrivenih cvjetova.
Beskonačan posao, pomisli Marija. I ljepljivo je. Međutim, ona se penjala po Ijestvama i brzo je naučila načiniti
ispravan rez. Nakon nekoliko znojnih sati plodovi su bili oslobođeni insekata.
- Vidjet ćeš što će se dogoditi za šest dana, rače on. Sad smo pomogli Hathori. Uskoro će nas obdariti plodovima
jednako divnim i slatkim kao što su obrazi u božice.
Nasmiješi joj se, međutim, dok su se prali kod bunara primijeti jednu boru, koja je odavala zabrinutost, iznad
korjena njezina nosa.
78
- Vjeruješ li u mnogo bogova? Upitala ga je za vrijeme odmora u velikom hladu smrdljike.
Budući da nije razumio što je djevojčica mislila, on počne pričati o svojem djetinjstvu s vjetrovitog otoka na
Jonskom moru.
- U našem selu bilo je kraljevstvo bogova, reče, a glas mu je bio topao i melankoličan od čežnje. Bio je tamo
Apolon, lijep i snažan poput svjetlosti nad morem. Na livadama u proljeće bi pjevali hvalospjeve Demetri i
zahvaljivali joj na plodnoj zemlji. U vrijeme berbe grožđa održavali bi proslave Dioniziju u čast i plesali bi kao
ludi.
Prekrasna proslava, reče smješeći se zbog uspomena.
— Imali smo brdo s pogledom na prekrasno plavo more, sjećao se Setonijus. —Tamo smo podigli Zeusov kip.
Uz rub golemih šuma stajala je Artemida, djevičanska kraljica s mnogo dojki. Nju sam volio najviše od svih.
Tad pocrveni prisjetivši se kako je božica s mnogo dojki obogaćivala njegovu maštu.
- Pitala si za vjeru. Ali, ja te ne razumijem, sva su ta bića bila u prirodi i činila naše snove shvatljivima.
Zašutio je, slušali su kosa koji je pjevao u krošnji smrdljike. Zatim je ponovo nastavio:
— Ta je vjera bila i praktična, svaki bog i svaka božica imali su svoj djelokrug za koji su bili odgovorni.
Moreplovci su se morali klanjati bogu mora i činili su to u špilji stijene, pokraj luke, gdje je živo Posejdon.
Poljodjelci su se prije sjetve klanjali Demetri, a žene bi išle Afroditi kada bi bile zaljubljene. Svi su živjeli u
uvjerenju da im se pomoglo.
Grčki otočani su mudra vrsta, reče. I moraju biti kako bi preživjeli.
Marija je prorjedivala stabljike sa začinima, klečala je na koljenima cijelo poslijepodne, dok je Setonijus nije
prekinuo:
— Digni se i trči prije nego ti se noge ukoče, reče. Ona ustane i tromo krene, a on joj se počne smijati:
79
— Trči, ponovi on.— Mlada si i lijepa poput Afrodite, trebala bi letjeti nad tlom.
I ona se smijala. Ali, nakon nekog vremena je naučila, barem je osjećala kao da leti, kao da njezina stopala jedva
dodiruju travu. Eufrazija ih je došla vidjeti što rade i tiho je rekao Setonijusu da je to ono što je djevojčici
trebalo.
Malo kasnije došao je Oktavijan s objedom u jednoj košari. Prvi put nakon Leonidasova odlaska, Marija je bila
tako gladna da je pohlepno gutala zalogaje.
Sve je moglo dobro završiti, Marija bi se s radošću sjećala razdoblja između trinaeste i petnaeste. Eufrazijini
planovi su poprimili određeniji oblik, smanjila je svoju djelatnost i postavila za cilj ukidanje posla. Odlučila se
vratiti u Korint sa Marijom, dvoje robova i dvije najstarije kurtizane.
Ali, Marija se zaljubila.
80
Kvintus.
Počelo je nedužno. Jedne večeri pojavio se novi gost u bordelu, jedan osamnaestogodišnji Rimljanin. Bio je pre-
strašen. Eufrazija je prepoznala simptome, i prije ih je viđala. Dječak se prepao žena i avantura o kojima je
toliko dugo, gorljivo fantazirao. Bojažljiv i posramljen gledao je kako će se maknuti što dalje od vina i žamora u
velikoj sali, po-rumenio je kad je sreo kolegu koji mu se nasmijao, osjetio je kako bi mogao povraćati. Potraži
vrtni klozet, ali ne stigne na vrijeme pa isprazni želudac u vrtu ispred kuhinje. Brišući hladan znoj sa čela ugleda
djevojku pod svjetlom u kuhinji. Nikad nije vidio ljepši prizor.
Božica duge zlatne kose stajala je tamo i kosala luk.
Je li bila robinja? Ne, to nije mogla biti.
Kvintus je stajao ukočena pogleda. Možda je prošao i čitav sat. Djevojka u trenutku podigne pogled i on ugleda
prvi put te čudnovate oči, modre, modrije od neba u ljetnom danu.
Odjednom mu bi hladno i počne drhtati. Mora je pozdraviti i saznati tko je. Imao je sreće. Pokrajnja vrata vodila
su ravno u kuhinju. Kad ih je pokušao potiho otvoriti, zac-vilila su poput nagažene mačke, a golemi tip s
kuharskom kapom okrene se i reče:
- A što bi želio mladi gospodin? Ovo nije mjesto za goste.
Kvintus je htio slagati, htio je reći da je zalutao, ali nije uspio.
81
- Gospodin vonja kao da je povraćao, reče kuhar. Priličilo bi se oprati, ovdje vani u kupaonici.
Tada ga pogledaše te čudnovate modre oči, a on se iznenadi da modre oči, tako svijetle, mogu biti tako duboke.
Nasmije mu se.
On se posrami.
U kupaonici je oprao lice i ruke, te pokuša istrljati mrlje s toge. Bez uspjeha.
Odvaži se pa se vrati u kuhinju i promuca:
- Htio bih se samo ispričati.
— Sve je u redu, reče kuhar i prepriječi mu ulaz u kuhinju. Kvintus prikupi svu svoju snagu i prošapće:
- Tko je ona?
Kuhar se nasmiješi, odmahne glavom i reče:
- Ona je Eufrazijina kći i nije na prodaju.
Kad se Oktavijan vratio u kuhinju slegnuo je ramenima i rekao:
- Glupan.
- Ma baš je lijep, reče Marija.
- Lijep? Jedan pobljuvani pijanac.
Već rano sutradan ujutro Kvintus je ponovo došao. Kuća je spavala, zatvorena i zaključana. Nigdje nikoga.
Prošuljao se duž vanjskog zida, prateći ga do zavoja prema jezeru. Dolje, na rubu obale, popeo se preko njega i
našao skrovište u bodljikavom grmlju. Bio je to neobično velik vrt, njegovan i prepun cvijeća. Međutim, i on je
spavao, samo su ptice bile budne. Kvintus se smrzavao i mrmljao je molitve Veneri, kada na svoje iznenađenje,
otkrije da mu ih je uslišila, jer ravno preko travnjaka prema njemu dolazila je djevojka od jučer.
Sto da učini?
Na nekoliko koraka od njega, ona zastane, pronađe grab-Ije i počne raditi. Nije se usudio disati, ali mu je srce
lupalo da se moglo čuti kroz grmlje.
82
I vjerojatno se čulo jer iznenada djevojka pogleda ravno u njega, iznenađena, ali ne i prestrašena.
— To sam samo ja, reče.
- To vidim, odvrati Marija. Što radiš ovdje?
- Dosad sam samo molio bogove da se pojaviš.
- Izgleda da su ti bili naklonjeni, reče ona, dok je vrtom odzvanjao njezin smijeh tako da su ptice utihnule od
iznenađenja.
U to se pojavi Setonius, malčice usporen i krut, kakav je i bio tako često jutrima.
- Dakle, ti si već u pokretu, reče i zijevne.
- Da. A možeš li pogoditi što sam našla pod grabljama? Setonius nije bio raspoložen za zagonetke tako rano, pa
je samo bezvoljno odmahnuo glavom.
- Rimskog vojnika koji je pao sa zida.
Setonius se razbudi u trenu, dugačkim korakom pode naprijed i zapilji se u Kvintusa. Zatim prasne u smijeh.
— Vrlo rado bih da mi pojasniš kako si se uspentrao na zid, reče i smijeh se proširi vrtnim puteljcima. Zatim
izbliza pogleda mladića i pomisli kako unatoč zbunjenosti izgleda vrlo pristojno. Na kraju reče:
—    I ja sam bio mlad, pa znam kako je to kad ti u tijelu gori. Marija je lijepa, naravno, ali ne možemo ovdje
držati uspaljene mačore da jure naokolo, to zacijelo razumiješ. Imaš li iskrene namjere, možeš otići njezinoj
majci i učtivo zamoliti za susret s djevojkom.
Kvintus se nakloni, ispravi se, pa kaže:
— To ću i učiniti.
- Dobro, a sad nestani istim putem kojim si došao. Penjući se natrag na zid Kvintus zastane, sjedne na vrh i
mahne Mariji.
— Vidimo se, reče.
83
- A onda se vidimo, uzvrati Marija, ali on primijeti da ona nije tako nezainteresirana kakvom se pokušava
prikazati.
Kvintus je bio na straži do jedanaest sati. Hodao je naprijed natrag i uvježbavao u taktu s korakom kako će
posložiti riječi u razgovoru s Eufrazijom. Ona je naočita dama, a on se nje prepao već jučer navečer.
»Ime mi je Kvintus Petronius. Sin Gallusa Petroniusa, komandanta sedme legije iz Sirije. Moja majka i sestre
žive u Rimu. Nismo bogati, ali živimo pristojno. Došao sam zaprositi ruku gospođice Marije.«
Uskoro mu se govor urezao u mozak kao zakucan.
Pa ipak, usta su mu bila tako suha da nije mogao izustiti ni riječ nakon što se poklonio pred Eufrazijom. Sjedila
je, kao što je običavala tijekom poslijepodneva, u svome uredu i računala s određenim zadovoljstvom svoje
prihode. Kinine prijateljski i upita:
- Sto izvoli mladi vojnik?
Ne izusti ni riječ. Eufrazija odluči nastaviti prije no što tišina postane neugodna:
Ćula sam i od kuhara i od vrtlara, da vojnik čini se ima posebnu sklonost vrzmati se po stražnjim puteljcima,
ulaziti kroz kuhinju i pentrati se preko zidova.
On primijeti kako su joj se uglovi usnica trznuli i odjednom shvati da se uvalio u komičnu situaciju. Raširi ruke,
pokuša se nasmijati i reče:
- Nemam običaj ponašati se kao idiot.
— Onda se nadam da se to više neće ponoviti. Sto se Marije tiče, ona je pristojna djevojka. Ako se vojnik želi s
njome naći i ako to ona sama želi, onda joj može doći u posjetu.
Tad on padne na koljena, ispruži ruke i konačno izgovori uvježbane riječi.
Teatralan je poput Oktaviana, pomisli Eufrazija ne mo-gavši suspregnuti smijeh. Kvintus to doživi poput
pljuske. Primijetivši to, Eufrazija se pribere pa reče:
84
- Dobro je da Kvintus Petronius ima plemenite namjere. Ali, prije no što se govori o braku, potrebno je valjda da
se ljudi upoznaju, ili...?
- Ja je poznajem već tisuću godina, reče Kvintus, koji je bio odgajan u platonskom duhu. Ali to nije postiglo uči-
nak, Eufrazija nije vjerovala u seobu duše.
- Svi koje zadesi ljubav postanu pomalo šašavi. Ne brini, vojnice, proći će to.
— Nikad, reče Kvintus tako samouvjereno da mu je skoro povjerovala.
Eufrazija se doimala nepristupačnom, koračajući ispred njega kroz vrt u kojem je radila Marija sjedeći u gomili
ras-cvalih žutih lužarki, zlatnih poput njezine kose. Na sebi je imala jednu tanku tuniku, novu, koliko se
Eufrazija mogla sjetiti. Bila je plava poput njezinih očiju i jezera koje se ljeskalo u pozadini.
Znak za uzbunu, pomisli Eufrazija i naglas reče:
- Marija, došla sam ti predstaviti mladića koji izgara od čežnje da te upozna. Ali, ti sama odluči.
Kvintusa ponovno napusti dar govora.
-    On nije, kao što primjećuješ, baš osobito pričljiv i ne doima se, ako ćemo pošteno, baš jako nadarenim, reče
Eufrazija.
U istom trenutku shvati da je rekla glupost, ali bojala se mladićeve ozbiljnosti i Marijinih očekivanja. Zatim
nastavi Ijutito:
- Mladi bedak, po imenu Kvintus Petronius, zaprosio je tvoju ruku.
Zafrktala je glasno prije no što je nastavila:
- Rekla sam mu da može razgovarati s tobom ovdje, ali samo u prisustvu Setonijusa.
Pogleda Setonijusa i reče:
- Ti si odgovoran za čast moje kćeri.
85
Tad se okrene na potpetici i vrati se u svoj ured s nelagodnim osjećajem da je već izgubila bitku. Vidjela je to u
Se-tonijusovim očima, a nije bilo čovjeka na čiju bi se sposobnost prosuđivanja oslonila više nego na onu svoga
vrtlara.
Marija koja je bila daleko od neodobravanja svoje pomajke uzme Kvintusovu ruku:
- Možda bi želio vidjeti naš vrt.
Kvintus je odrastao u jednoj uskoj uličici u Rimu i nije ga zanimalo cvijeće. Ipak, blistao je od iščekivanja i
pokušavao je i gledati i slušati kad je pokazivala cvjetne gredice i pričala o cvijeću, grmlju i stablima. Vidio je,
međutim, samo nju i čuo je samo taj nježni djevojčin glas.
— Jesi li vidio naš oleander, upita ga. — Neobične je vrste, a uskoro će se na njemu pojaviti na tisuće crvenih
cvjetova.
On pogleda razgranati grm i ne bijaše nikad sretnijim.
Ali, vrijeme je letjelo, a kuhar, koji je osjećao mnogo veću odgovornost za razvoj događaja od Setonijusa, odluči
prekinuti ih. Potraži dvoje mladih i kratko ih izvijesti da je večera na stolu i da je posjeta završena.
- Do sutra, reče Kvintus.
— Da. Do sutra.
- Ne možemo puno učiniti, reče Setonijus Eufraziji.
— Vjerojatno ne, prizna ona.
Svako prijepodne pojavio bi se točno u jedanaest sati. Eufrazijine kurtizane lepršale su poput leptira oko njega.
»Tako zgodan mladić, jedan tako zgodan mladić!«
— One se samo šale, reče mu Marija utješno: Dođi da ti pokažem svoju tajnu špilju.
Blebetanje žena dodatno se pojačalo: Ah, dakle imaš špilju, hmm Marija, špilju, tajnu špilju...!« Neprekidno su
se smijale. Ni Marija ni Kvintus nisu shvaćali što je to tako zabavno.
86
Spilja je bila zaobljena poput ispuhanog jajeta, zidova izlizanih od valova s jezera tijekom olujnih noći.
Setonijus je ovdje običavao sušiti začine i sve je mirisalo na timijan i ružmarin.
Svjetlo je bilo slabo, sjenovit sumrak. Bilo je tako tiho, samo su se čuli zvuči valova koji su udarali o stijenu.
Ono najbolje u špilji bio je tijesan otvor prema jezeru. Nitko ih nije mogao vidjeti.
Držeći se za ruke spustili su se u krevet od lišća, a zatim se, ne znajući tko je započeo i kako će se sve završiti,
počeli ljubiti. Marija, ona pametna i prizemna, izgubila je razum. Sto mi se to događa, što se to zbiva?
Naposljetku mu je ša-putala na uho, međutim, on je bio oprezniji i povuče se.
— Marija, moramo prestati.
- Zašto?
-    Zato što uskoro nećemo moći stati. Hajdemo na brežuljak i razgovarajmo.
Na vrhu litice, iznad jezera gdje su ih svi mogli vidjeti, ali nitko nije mogao čuti, on započne priču. Navrlo je
tisuću riječi izraza njegove ljubavi. Sanjao ju je tisućama godina, ali se nikada nije usudio ponadati da bi je
mogao sresti.
Ugledavši je u kuhinji one večeri umalo se onesvijestio, neprestano je sam sebe uvjeravao da to nije moguće, da
si umišlja, da sanja.
— Bio sam pijan, reče, a ona se nasmije s razumijevanjem razmišljajući kako su mu lijepo oblikovana usta i
kako nježno zrcale svaku promjenu njegovih osjećaja. Zatim joj on ispriča ono što je ispričao Eufraziji, kako su
se njih dvoje poznavali tijekom tisuću života, kako su se sretali, voljeli i kako bi bivali razdvajani okrutnom
sudbinom. Nije li to osjećala, zar je zaboravila?
Marija je sada bila zaokupljena proučavanjem njegove usne školjke. Nikada nije vidjela nešto savršenije. Nagne
se
87
prema njemu kao da će nešto šapnuti, ali ga umjesto toga poljubi i ugrize.
- Marija, izgubili smo kontrolu.
- Ja sam je izgubila davno, točnije prije sat vremena.
— Setonijus! reče on, Eufrazija! Ona kimne. Shvatila je.
Odjednom osjeti kako je u donjem dijelu trbuha steže, napetost jača od one koju bi osjetila uoči mjesečnice. Tek
sad shvati čemu su se djevoke neobuzdano smijale, što je to bilo tako zabavno u priči o tajnoj špilji.
U sljedećem trenutku stajao je kuhar u podnožju brijega i vikao svoje:
»Večera.«
— Možda bi mogao jesti s nama, prošapće Marija kad su se spuštali.
— Ne, reče on izbezumljen od straha, pomislivši na živahne kurtizane. Sutra ću doći ponovo.
Nakon objeda Mariji uspije nakratko se naći nasamo s Eufrazijom.
- Ne mogu odoljeti.
- Ta onda se prepusti, Reče Eufrazija ljuti to.
Odmah zatim požali, potrči za djevojkom koja je pobjegla. Ali, Marija je nestala, a kuća se počela puniti
večernjim posjetiocima.
Te večeri izbila je velika svađa u kuhinji. Oktavijan je bacao tave po štednjaku tako da je posvuda špricalo vruće
ulje, snažno razbijao jaja kao da razbija kamenje i vikao na Seto-nijusa, prijeteći kako će poći za vrtlarom sa
svojom sjekirom za meso bude li još i jedan jedini put pustio te mlade idiote u špilju.
— Ta, na tebi je odgovornost, urlao je.
88
Setonijus je pokušavao reći da se nitko ne može suprotstaviti sudbini, na što kuhar vrisne da on, Oktavijan,
može i hoće. K tome još doda kako mrzi sve sotonske Grke zbog njihova prokletog vjerovanja u usud.
- Jedan vojnik obuzet strašću i polaskana djevočica - što tu ima sudbonosnog?
Marija je samo dijete i ako bi se njega pitalao on bi ju zaključao sve dok njome ne ovlada razum.
- Razmažena je, previše je popustljivo odgajana, vikao je. Setonijus je djelovao nesretno.
Nijedan od njih nije primijetio da se djevojčica sakrila iza otvorenih kuhinjskih vrata.
Bila je ljuta.
Neko je vrijeme pokušavala mrziti tog kuhara koji je stvar toliko izdramatizirao. Uzalud. Zatim pokuša misliti
na Kvin-tusa i osjeti napetost u grudima i neobičan pritisak sasvim dolje, nisko ispod trbuha.
Narednih dana dvoje mladih šetalo je duž obale, ako ne bi demonstrativno sjedili na stijeni tako da ih se potpuno
moglo vidjeti. Jednoga dana Kvintus je govorio o Bogu, židovskom budalastom plemenskom bogu. Citirao je
rimskog filozofa koji je preradio židovsko sveto pismo: »Na početku stvoriše Zidovi boga na svoju sliku.«
Kvintus se nasmije ne primijetivši da Mariju njegove riječi nimalo ne zabavljaju. Ali, se složi s njezinim
mišljenjem kako se isto može reći za sve bogove.
Najčešće je pričao o svojim snovima, o svojoj velikoj ljubavi prema njoj i o zlatnim vremenima koja su pred
njima.
Marija je uglavnom šutjela, zatvorivši se u svoje tajne misli. Nije ju ništa pitao, nije niti primijetio da se vidno
dosađuje.
89
Čitavo jedno poslijepodne pričao je o svojoj obitelji, o majci koja je bila Židovka i koja se vjerno klanjala
groznom židovskom bogu.
—    Za svaku prigodu, ona ima pravu riječ iz Pisma, reče Kvintus, smijući se podrugljivo.
- Sto kaže tvoj otac na to?
— On je rijetko kod kuće. Međutim, zabranio joj je da od mene napravi zidova.
- A tvoje sestre?
- Ja ih i ne poznajem, reče. One žive svoj život u kući, ponizno i prema Pismu, kao i majka.
Marija je slušala ne dopustivši da joj odvuku pažnju njegova usta ili uši, čak ni te smeđe oči ili onaj šarmantni
pramen koji mu je uporno padao preko čela.
Mogla si je predočiti sestre pretvorene u sjene, majčinu tihu moć, tu moć kojom je upravljala polovica citata iz
svetih zapisa.
Čitavo njezino biće govorilo je »ne«.
Reče naglas:
-    Što misliš da će tvoja majka reći kada ćeš joj morati priopćiti da si mladenku pronašao u jednom bordelu?
On ne reče ništa, a i to je zacijelo bio odgovor.
Čak je nije niti rastužilo. Ljubeći ga, na trenutak se zapita je li shvatio da su se njegovi krhki snovi upravo
rasprsnuli. Ona sama nije imala snova, vodila se samo požudom. I utažit će ju. Pa i Eufrazija joj je savjetovala
da to učini.
- Možeš doći ovamo večeras, preskočiti zid i uvući se u špilju. Susrest ćemo se tamo kada se uspijem izvući.
Bio je pun mjesec dok se Marija šuljala kroz vrt u pravcu obale i penjala se prema špilji gdje ju je Kvintus
čekao. Ljubili su se dok nisu izgubili razum i dok se Marija nije prepustila strastima dopustivši da joj ispuni usta
i leda,
90
bedra i grudi. Zaboljelo ju je kad je prodro u nju i vrisnula je od užitka i boli. Za ime svih bogova, bez ovoga ne
želi živjeti. Utonuli su na neko vrijeme u slatki san. Zatim ga je morala probuditi.
— Sada moraš otići Kvintuse. I nemoj više nikada dolaziti.
Sljedećeg dana ispriča Eufraziji kako je učinila ono što joj je ova savjetovala, te kako Kvintus više neće dolaziti.
-Toliko je vrijedila njegova ljubav, reče Eufrazija.
- Upravo tako. Ali, doživjela sam prekrasne trenutke i ubuduće se ne mislim toga odricati.
— Marija, ja to ne želim.
— Ali, ja želim. Djevojka je odrasla.
Mariji su se muškarci sviđali, njihova svjesno određena težnja da zadovolje požudu i njihova tijela koja bi
gotovo uvijek bila čvrsto stegnuta. Puno je naučila i uvijek bi si dopustila pokazati kako to ona želi. Bila je
domišljata i zahtjevna. Jedna od kurtizana ju je naučila kako masirati. Otkrila je da njezine ruke mogu rasplakati
muškarce. Nije to bilo teško, nakon odnosa čovjeka obuzme sjeta.
Njezine mušterije pažljivo je odabirala Eufrazija, bili su to u prvom redu rimski i grčki oficiri.
Povremeno je primala jednog Zidova. Tijelo mu je bilo mekše, ali se naknadno ukočilo od silnog grizodušja.
Tada mu nije mogla pomoći, a uvijek se bojala mržnje koja je plamtjela u njegovim očima.
Marija je o tome razgovarala sa Eufrazijom. Rekla je da je mnogo razmišljala o židovskom bogu koji nikad ne
oprašta grijehe, za koje sam određuje da će ih ljudi počiniti.
Ali, rekla je, također, da voli Zidove, zbog njihovih visokih ideala i čvrstog određenja prema životu, a i zbog
toga što mnogi od njih iskazuju milosrđe.
91
Zatim je uzdahnnula:
- Pate od vječnog osjećaja krivnje. Izgleda kao da im poslušno poštivanje zakona i dobra djela nisu dostatni.
92
Marija Magdalena je sjedila za pisaćim stolom u Antiohiji i čitala iznenađeno priču o tome kako je vlastitom
odlukom postala kurva.
Istina ima uvijek i naličje. Rijetko je mislila na Kvintusa i potpuno je izbrisala iz sjećanja razgovor s
Eufrazijom.
Ali, jučer dok je pisala, krajnje napregnuvši mozak, otkrila je požudnu djevojčicu i luckastu romansu.
Jedan mladić je slučajno bio naišao.
A prema njezinoj priči mladić joj je uzburkao krv.
Ta, trebalo je naći »gorivo«.
Možda i nikad nije bila nedužna djevojčica.
Je li se erotika uvukla u zidove bordela, pa ju je udahnula sa zrakom? Ili, gori li možda tijelo svake mlade
djevojke?
U tom slučaju preostaje pitanje zašto se većina uspijeva oduprijeti i sačuvati nevinost. A odgovor se nameće sam
po sebi: u njihovom odgoju postoje snažni tabui. A u njenom? Odjednom se sjeti riječi koje je jednom rekla
Eufraziji: »Nikada nisam imala nekoga kome bih nalikovala« Znači li to da sam nemoralna?
Sto je Isus smatrao pod tim da ona spada medu nedužne?
Sada živi u celibatu s čovjekom kojega voli kao brata. Tjelesna požuda, kamo je nestala?
Malo se nasmiješi, na trenutke ju je ponekad osjetila. Kao onda kad se susretne nasamo sa židovskim rabinom.
Bio je divan čovjek, a nikada se nisu usudili pogledati jedno u drugo.
93
Imao je božanstvene ruke.
Privlačne jednako kao nekoć Kvintusova usna školjka.
Ali, nije više plamtjela. Gotovo se zabavljala promatrajući reakcije svoga tijela, krv koja je kuhala u venama,
napetost u grudima, škakljucanje u donjem trbuhu.
Uspostavila je veliku razdaljinu između sebe i svoje požude, kao i Eufrazija. Pomisli kako mora napisati pismo
svojoj pomajci i nagovoriti Leonidasa da još jedanput posjete Korint. Putovanje. Mogli bi jedriti kada prođu
ljetne vrućine.
94
Vjetar s mora donio je svježinu, kao i obično poslijepodne u Antiohiji. Dan je bio vruć i Marija izađe zalijevati
vrt. Uzdahne pogledavši cvijeće o kojem je brinula. Nije bilo ni jednoga da joj se osmjehne, rezede, karanfili i
zijevalice preživjeli su svoj polugodišnji život i sada šuštali, suhi i uvenuli.
Sve je izgledalo neuredno.
Ali, još nije vrijeme za vrtlarsko obrezivanje. Sjemenke uvelog cvijeća, sitne, jedva vidljive, zatvorene u
nepropusnu ljusku, rastvorit će se u najboljem slučaju dolje u isušenoj zemlji.
Malo vlage bi im pomoglo, pomisli Marija i napuni još jednu kantu.
Irisi i ciklame izgledale su također uvelo, ali njih je zalijevala s velikom nadom, obilato, u samu izbočinu
korjena. Preživjet će vrućinu čak i ovoga ljeta, i ponovno cvasti nakon zimskih kiša. Jedan jedini cvijet, osušen
poput svilenog papira, modro se sjajio medu irisima i Marija se sjećala kako joj je majka plela kosu i rekla da su
njezine oči boje irisa.
Kada je otišla do bunara po još jednu kantu vode, zapuše vjetar s gornjih terasa i donese mirise uljem bogatih
busena, timijana, salvije, origana i ružmarina. Duboko udahne, uživala je razmišljajući kako je priroda to uredila
s mirisnim uljima koja čuvaju začinsko bilje od isušivanja.
Zatim joj misli otplove Setonijusu koji ju je naučio kako njegovati vrt. Eufrazija mu je dala slobodu čim se
smjestila
95
u novu kuću u Korintu. Tada je učinio ono o čemu je sanjao mnogo godina, vratio se svojim bogovima, na svoj
otok na Jonsko more. Bio je odsutan nekoliko mjeseci. Potom se vratio Eufraziji. Bio je šutljiv.
Mariji Magdaleni je rekao da je kod kuće bilo sve onako kako je i upamtio, ali da je bio zaboravio koliko je
tijesno. Složili su se da život ne nudi putove za povratak. Sada je podigao novi vrt u Korintu.
Marija odjednom osjeti bol u leđima te kako je to običavala majka, položi stegnutu šaku medu lopatice i izravna
se. U istom trenu začuje topot konja prema ulici i kola kako zaškripaše pred njezinim ulazom. Bila je to Livija,
blijeda s crvenim mrljama na obrazima.
- Mera je u Izidinom hramu, porađa se. Ali nešto je krenulo krivo, dijete je naopako okrenuto i ne uspijeva izići.
Molila me da te dovedem, dođi, dođi brzo.
Marija uspije oprati ruke i lice, navuče čisto oprani ogrtač preko ramena, zaključa kuću i preda ključeve
susjedima, kao što je običavala.
— Leonidas zna, rekla je Livija kad su sjele u kola. Marija primijeti da Livija drhti i čvrsto primi šogoričinu
ruku, ali nije nalazila utješnih riječi, samo je kimnula kad joj je Livija rekla kako je osigurala da svećenice u
hramu budu one koje su poznate po svojoj spretnosti kod porođaja.
Marija zatvori oči i pomoli se. Židovskom svemogućem bogu?
Nije znala.
Hram je bio jedna velika okrugla građevina, okružena dvorištem, također okruglim. Pred ulazom u radaonu
sjedila je Izida na svom brončanom postolju, strana i jasna istovremeno blistajući od nježnosti prema djetetu u
naručju.
96
Čule su kako Mera vrišti od boli i straha. Dvije svećenice su je pokušavale umiriti, ali njihove riječi do nje nisu
dopirale. Jedna od njih držala je ruku na Merinom trbuhu, koji se gibao poput valova za oluje.
— Sada Gospodine Isuse, pomaži.
Marija nije znala je li to izrekla na glas, ali to nije ni bilo bitno. Važno je da ju je On čuo.
Prišla je Meri, uzela njezinu glavu medu svoje dlanove i natjerala je da je gleda u oči.
—    Sada će bol nestati, Mera. Ali, samo na trenutak. U tom ćeš trenutku misliti na ptice koje jedre nebom, s
vjerom u vjetar. Tako su sigurne da im čak ni oluja ne može ništa sve dok mogu ploviti u spokojnoj vjeri u
vjetar. Ti si sad ptica, a snaga koja prolazi tvojim tijelom je vjetar. Osjećaš li to, Mera, osjećaš li? Prepusti se, idi
s njime.
Mera kimne.
Jedna od svećenica reče:
— Moramo je rezati.
— Učinite to, reče Marija i usredotoči svoj pogled na Me-rin. Upotrijebila je svu svoju moć da bi zadržala Meru
na ležaju dok je operacija trajala.
— Diši, reče. Diši mirno.
U trenu je bilo gotovo, svećenica kimne Mariji:
- Mora tiskati.
—    Uskoro će oluja, reče Marija Meri, i moraš je slijediti bez otpora. Sada, osjećaš li kako silan vjetar puše
kroz tvoje tijelo, boli te, ali je i veličanstveno. Slijedi ga, pomaži, ti letiš.
Mera raširi ruke i vrisne:
- Ja umirem!
Marija vikne jednako glasno djevojci na uho:
- Ne, ja te držim. Drži se, tiskaj!
Pola sata kasnije rodio se dječak. Nakon nekog vremena, okupanog, pokazaše ga Izidi, na ulazu. Kada su dijete
97
odnijeli božici Marija osjeti udaljenost, strah, ali u istom trenutku zamisli Njegov osmjeh. Znao se smijati
njezinim predrasudama.
Vani je noć bila mračna. Bila je prošla ponoć. Dijete je spavalo na majčinoj ruci. Posljednje što je Mera rekla
prije nego što je zaspala, bilo je:
- Marija, obećaj mi da ćeš ostati. — Obećavam.
Dali su joj krevet do Merinog, mekanu perinu i lagane pokrivače. Prije nego što je zaspala stigla je razmišljati o
tome kako se Bog rodio na zemlji sa svakim djetetom. Probudi se jednom usred noći jer je dječak zaplakao,
gladan i pun životne energije. Ali, nije trebala intervenirati. Skoro s poštovanjem, gledala je kako ga je Mera
položila uz dojku, kao da je oduvijek znala kako se to radi.
Zatim su zaspali, svi troje.
Marija se probudi u svitanje s osjećajem da je netko promatra. Bila je to Mera koja je dojila sina i gledala Mariju
očima koje su blistale od sreće.
- Lijepo je ono što si me naučila o vjetru.
Nakon nekog vremena obje svećenice vratile su se s toplom vodom. Jako je mirisalo na eterična ulja i još nešto.
Ocat, pomisli Marija iznenađeno.
-    Sada moramo oprati majku i dijete. Gospoda Marija može u međuvremenu prošetati dvorištem.
Bilo je ugodno izaći na svjež zrak i vidjeti sunce kako pruža kose zrake iznad okruglog dvorišta. U sredini je bio
veliki kamen, crn kao ebanovina, a pored njega je klečala postarija žena, udubljena u molitvu.
I ja bih trebala moliti, zahvaliti na pomoći.
98
Ali, nije mogla moliti ondje kod svetog kamena bezbožnika.
U tom trenu se starica okrene i reče:
— Tvoj bog zacijelo nema ništa protiv naše božice. Prvi puta je okrzne spoznaja da joj starica čita misli. Zatim
progovori, i ne znajući odakle misao dolazi:
—    Poznavala sam čovjeka koji je rekao da su u početku ljudi stvorili boga prema svojoj slici.
Starica se smiješila, skoro smijala:
- Tako je to, naravno. Stvaramo bogove koji nam trebaju i klanjamo im se sve dok ispunjavaju naše potrebe.
Upravo to čini židovskog boga tako veličanstvenim. On je jedan i on je sve što čovjek jest, okrutan i moćan,
dobar i pun milosti.
Marija osjeti kako joj noge klecaju, morala se nasloniti na poganski kamen. Starica to primijeti:
- Pođi sa mnom unutra na doručak. Dosta je prošlo otkako si nešto pošteno pojela, reče.
Pred vratima starica zastane.
— Mračno je unutra, reče. Ostanimo malo ovdje i pogledajmo se.
Marija se zagleda u ostarjelo lice, naborane kože sa širokim ustima te iznenađujuće zdravim zubima. Oči joj
nisu odavale godine, a pogled joj je bio otvoren.
Svećenica pogleda Mariju, mršavu, ali upornu, nesalomljivu unatoč mnogim gubicima. Ima mudrosti u tim
plavim očima, međutim njezinu pojavu obavija neobična nemoć, poput jedrilice u luci do koje ne dopiru
vjetrovi.
Ušle su, staričina soba je bila tako mračna da su se Marijine oči teško privikle. I ovdje zaobljeni zidovi, mračno
kao u majčinoj utrobi. Sjedile su u tišini dok se iznosilo jelo. Marija je bila gladna, uzela je komad kruha i
zagrizla. Smiješna misao joj projuri glavom, željela bi recept.
99
Zatim pokuša zahvaliti na svoj pomoći koju su njezinoj mladoj nećakinji ovdje pružili. Ali starica nije željela
slušati fraze:
- Imaš moćnog boga, reče.
Marija nije stigla razmišljati, prvi put otkako je došla u Antiohiju, cijela fantastična priča o Isusu iz Nazareta
izjuri iz nje kao iz vrela koje se više ne može zaustaviti. Nije plakala, čak niti kad je pričala o raspeću. Tek kad
je prepričavala kako su je apostoli izbacili iz zajednice, zajedno s ostalim ženama, zadrhti joj glas.
Starica se rastuži.
— Nadala sam se da će novi božji čovjek obnoviti žensku snagu na zemlji.
Tada je Marija zaplakala.
- Ništa se neće promijeniti, reče na kraju. Apostoli su Židovi, okorjeli u prastarim predrasudama da žena nema
duše i da je samo muškarac čovjek.
- Nije samo u Zidova tako. Stara božica gubi snagu u čitavom našem svijetu. Ljudi napuštaju ratarstvo,
prehranji-vanje i životne tijekove. Na putu smo ka vremenu velikih gradova, gradova trgovaca.
Prekinula ih je jedna mlada svećenica prenijevši da su stigle žene iz lučkog grada i da čekaju svećenicu u
dvorištu. Starica pojasni:
— Preuzimamo prostitutke u grupama, liječimo im bolesti i ozlijede najbolje što možemo. Mogu se ovdje
odmoriti, okupati i dajemo im novu odjeću. Nažalost to je sve što možemo.
Marija pomisli na Isusove riječi i na sve što je propustila učiniti:
»Bio sam gladan, nahranili ste me. Bio sam žedan, napojili ste me, bio sam bez krova, primili ste me, bio sam
bolestan, liječili ste me, bio sam u zatvoru, posjećivali ste me.«
100
Kad su se rastajale u dvorištu sunce je već bilo visoko. Započeo je novi sunčani dan. — Mogu li doći ponovo.
- Dođi rano, jutro mi najviše odgovara.
Marija prijeđe dvorište poprijeko izbjegavši susret s prostitutkama napadno našminkanih lica.
Kod Mere je sjedila Livija, blijeda i iscrpljena.
Dijete je spavalo. Marija se pozdravi s Merom i prošapće:
- Sutra ću doći ponovo.
Vani na ulici čekao je Leonidas.
101
Tek kad je Leonidasu ispričala razgovor sa starom svećenicom shvati koliko su besmisleni jutrošnji događaji.
- Ispričala si!
Nije mogao vjerovati.
Marija je tiho sjedila prije no što je s velikom sigurnošću rekla:
- Ona je znala. Leonidas odmahne glavom.
— Ne vjerujem da svećenice mogu vidjeti prošlost, reče. Međutim, vješte su u čitanju misli.
— Ta, to može biti ista stvar.
- Pretpostavljam.
— Planiram odvojiti moj griješni novac i dati ga za potrebe njihova posla s kurvama u Seleukiji.
- Učini što želiš.
Kao i obično kada bi se pokrenuo razgovor o darovima, riječi bi mu bile kratke i nalikovao bi starom tribunu iz
Tiberije. Promijenila je temu:
- Veseliš li se novom djetetu?
— Naravno! Drago mi je zbog Mere. I zbog Livije.
Shvatila je, nije baš bio naklonjen Merinom Mužu, razmetljivom Nikomakosu, dvoličnom i vlastohlepnom, a
čiji će utjecaj u trgovačkoj kući sada porasti jer je dobio sina.
U zoru sljedećeg jutra Marija je prošla kroz ulaz Izidinog hrama žureći radosno starici koja ju je pozvala da
ponovo
102
dođe na svježe pečeni kruh. Tog je jutra bila upaljena lojanica od koje nije bilo puno koristi uz mračne zidove u
okrugloj sali, ali im je omogućila da se vide.
— Puno sam razmišljala o tvojoj pripovijesti i rado bih čula još o Isusu i njegovom mišljenju o ženama.
Marija se zamisli, međutim ne nade odgovora.
— Nije imao nikakvo posebno mišljenje o ženama, naposljetku reče. One su prema njegovom poimanju bile
ljudi, nikada im ne bi laskao i ne bi zauzimao zaštitinički stav prema njima. Prihvaćao je ljude onakvima kakvi
jesu. Nije imao predrasuda.
Starica se nasmije:
- Nedostajala mu je ona muškost koju stalno treba štititi, reče.
Marija se nasmiješi i klimne:
- To je istina. Ali, nosio je veliki gnjev.
- Tko je bila njegova majka ?
— Bila je udovica i snažna ličnost.
- Tako je to, kao što znate, kod Zidova žene imaju prikrivenu moć.
Svećenica reče kao dan ranije:
— Nije tako samo u Židova. Da žene nisu imale tu moć nepravda prema njima bi se smanjila.
— Marija se glasno smijala:
- Kada bi žene otvoreno pokazale svoju moć imali bismo ratove medu spolovima.
Starica prijeđe na drugu temu:
-    Kršćani govore o kraljevstvu nebeskom koje će brzo doći?
— Isus je govorio o novom kraljevstvu koje nije ovosvjet-sko. Kraljevstvo nebesko je blizu, rekao je. Ali, krivo
je shvaćeno, kao i toliko toga ostalog. Zaboravlja se da je rekao kako je kraljevstvo nebesko u nama, a da je
novo kraljevstvo medu nama.
103
Svećenica duboko udahne, a glas joj bješe ozbiljan:
- Važno je da daš svoj osvrt na ono što se dogodilo, reče.
- Pišem o tome. Međutim, biti će vrlo osobno. Starica zatrese glavom, te reče:
- Sto predmnijeva da to nitko ne mora uzeti za ozbiljno. — Postoji jedna stvar koja otežava zadatak. Mogu ga
čuti
kako govori: Ne pišite nikakve zakone o ovome što vam otkrivam, ne činite kao što to čine pisci zakona.
Rastale su se. Marija je otišla posjetiti Meru i dijete.
Druge noći po rođenju dijeteta, Livija je ostala kod svoje kćeri. Odlučila je spavati dugo od olakšanja zbog
djeteta i zbog toga što je sve dobro prošlo.
Ali, san ju je izdao.
Brinula se zbog Mere i njezinog muža, razmetljivog mladog kokota koji nije bio u stanju suosjećati ni sa kim.
Kad su ga obavijestili da je dobio sina, pozvao je sve svoje suradnike na vino i napio se. Zatim je nestao u
divljim četvrtima Seleukije.
Zatim tu je bila Marija. Livija je bila dovoljno iskrena da prizna kako je je ljubomora ta koja ju tjera da mijesi
mračne misli o šogorici. Približila se Meri poput kraljice, molila se nekom nepoznatom bogu i preuzela
komandu. A na priču o vjetru Livija je podivljala. Baš vjetrovi nose pticu koja se nije naučila velikoj umjetnosti
letenja, koješta, mislila je Livija.
Nakon djetetova rođenja, Marija se vratila svojoj uobičajenoj skrušenosti. Livija je prezirala skrušene, vjerovala
je da se u njima skriva visoko odvažan duh.
Na kraju je svejedno morala odbaciti mračne misli. Kad se Mera probudila da podoji svoje dijete, njezina majka
je čvrsto spavala da je čak niti živahni jutarnji pozdravi svećenica nisu probudili.
104
Meru obuzme silna nježnost prema majci.
- Umorna je, jako se brinula, reče mlada svećenica. -Da.
Mera pomisli kako Livija ima jak razlog da bude zabrinuta i oko budućnosti.
Kad su im donijeli jutarni objed, Livija se probudi, uspije se nasmiješiti svojoj kćeri i malom dječačiću.
Marija je već stigla i razgovara s Majkom hrama, rečeno im je, na što se Livijin pogled ukočio. Dvije vještice,
pomisli, jasno je da su se našle. U sljedećem trenutku se posrami, pokuša skriti svoj bijes nespretnim osmjehom.
Toga jutra Mera je kupala svog dječaka sama. Ruke su joj bile sigurne i bilo je prekrasno. Ali, velika radost se
na njoj nije mogla vidjeti.
- Majko, ja se ne vraćam s djetetom kući, Nikomakosu u trgovačku kuću.
— Ali kamo ćeš? Prošaptala je Livija.
— Znaš da me tuče.
Livija uzdahne da će nešto reći, ali razgovor prekine Marija pokucavši na vrata. Ušla je s cvijećem i izgledala je
kao radost sama. Ali, zastane napola puta i reče:
- Nešto nije u redu?
Livija se sabere, a glas joj bijaše slab:
— Rođakinjama je iskrsnuo jedan problem, reče.
Više od toga nije stigla, vrata se otvoriše, u sobu upadne Nikomakos, derući se i pijan. Smrdio je po kiselom
vinu i bijesu. Prvo je ugledao Mariju, krenuo je pravo na nju vičući:
— Tu si, ti licemjerna kravo što nisi mogla obitelji dati nasljednika. Više se ne moraš truditi, kao ni taj tvoj
peder od muža. Sada postoji nasljednik, a to je moj sin.
105
U sljedećem trenutku četiri snažne žene izvedoše Niko-makosa na ulicu.
- Valjda će naći put kući, rekla je jedna od svećenica po povratku, a Mera je odgovorila da put kući on uvijek
nade.
Nakon nekoliko sati Meru i dijete odvezli su Leonidaso-voj kući.
Marija je šutila o Nikomakosovom napadu na nju, ali Li-vija, koju je Leonidas sreo u trgovačkoj kući, nije bila
jednako obazriva. Poslije se prepala vidjevši njegovu rekciju.
Samo nekoliko dana kasnije Leonidas je obavio razgovor sa Nikomakosom. O čemu su razgovarali Marija nije
saznala, osim da Nikomakos seli u ured trgovačke kuće u Ostiju kako bi naučio kako se trgovina svilom vodi u
velikoj luci u blizini Rima.
— Kako si ga privolio da na to pristane?
—    Postavio sam mu ultimatum. Odgovoran je za neke pronevjere ovdje.
Leonidasov ton je bio odrješit i Marija osjeti, kao mnogo puta do tada, da postoji jedan Leonidas kojeg nije
poznavala.
Mera i dijete su ostali još nekoliko tjedana kod Marije, kojoj je bilo teško koncentrirati se na pisanje. Ne zbog
toga što joj je Mera smetala, ne, dijete sa svojom Ijupkošću odvlačilo ju je od posla. Imao bi grčeve u želucu
pred večer i teško bi zaspao, a Marija bi mu, noseći ga gore dolje, pjevala i tepala. Nikada nije oplakala to što
nema dijete, ali sad osjeti kako je u tijelu peče taj gubitak .
Čak su uslijedile i druge promjene. Livija je odbijala dopustiti Meri da živi u kući poput Marijine, tako loše
nadziranoj, bez slugu za pripomoć u kući.
—    Pretpostavljam da ti vjeruješ kako te tvoja nedužnost čuva od svjetskih zala, reče. Ali, ona ne može štititi
Meru i
106
dijete. U Antiohiji je sve opasnije, godina za godinom, pljačke, da, razbojstva i ubojstva događaju se, gotovo
svakodnevno.
Livija dobije podršku Leonidasa, koji se dugo brinuo za Mariju, zbog njezine samoće u toj nezaštićenoj kući i
njezinih odlazaka u grad na vlastitu ruku. Sad je Marija dovela u red dvorišnu kuću i brižno je opremila za
poslugu.
Livija pogleda iznenađeno:
— Zacjelo se sramiš imati robove, reče. Marija jednostavno odgovori:
-Da.
Terencijus je bio Nubijac, visok i snažan. Kad ga je obišla da ga pozdravi pomislila je da nikad nije vidjela
ljepšeg muškarca, preplanulog, s crtama lica kao u faraona. Poslije otkrije na koga je podsjeća, bio je iz istog
roda kao i Izida čiji je kip bio u dvorištu hrama.
Dopao joj se prvog trenutka. Čak i njegova supruga, vitka, gracilna žena ponizno spuštenih vjeda.
Sto su on i njegova žena mislili o njoj neće nikada saznati, bili su vrlo zagonetno zatvoreni, što se tiče osjećaja i
misli.
Uskoro je morala priznati da je bilo ugodno čuti Teren-cijusove korake noću kada bi obilazio kuću i dvorište te
je, također, osjećala sigurnost imajući ga nekoliko koraka iza sebe kada bi odlazila u sinagogu ili na tržnicu.
Također je bilo ugodno prepustiti pospremanje nekom drugom.
Jedino je sama pripravljala jelo.
Jednom prolazeći pored nje u kuhinji gdje je mijesila tijesto, Marija primijeti trag osmjeha na njegovom licu.
Kad se Mera protiv svoje volje, pokorivši se zahtijevu svoje majke, odselila s djetetom kući, Leonidas reče:
— Želim da Terencijus i njegova žena ostanu.
Marija je osjetila po tonu da on očekuje prosvjede i rekao je prije nego što je otvorila usta da kod ovog pitanja
nema namjeru popustiti.
107
- Već sam rekao Liviji da ih želim kupiti.
Kad je Leonidas započeo razgovor Marija je osjetila olakšanje, bilo joj je drago glede pomoći i sigurnosti koje
su joj oboje slugu pružali. Tek kad ga je čula kako izgovara riječi kupiti, reče:
— Mogu li postaviti jedan uvjet? Šutio je, bila je primorana nastaviti:
— Želim da im damo slobodu. Sigurno bi ostali kod nas i ne bi tražili visoke plaće.
— Ako si u to uvjerena, nemam nikakvih prigovora.
— Razgovarat ćemo s njima.
Razgovor s dvoje Nubijaca nije tekao onako kako je Marija očekivala. Rekli su kako im je drago što mogu
ostati, bili su zadovoljni kako s poslovima tako i s kućom. Međutim ne žele slobodu.
Kad Terentius primijeti Marijino iznenađenje reče da su naučeni da pripadaju nekoj obitelji, te kako im to pruža
sigurnost i zaštitu.
Došlo je vrijeme kad se Marija trebala posvetiti svom pisanju. Ali, već je prvi dan bila prekinuta.
Došao je rabin Amasija, sam, u rano prijepodne. Kao i obično nije htio ulaziti.
Sjedili su u vrtu prema ulici, dobro ih se moglo vidjeti. Držao je debelu rolu pergamenta pod rukom i rekao:
— Dobili smo pismo od Petra, kršćanskog apostola. Dugačko je i napisano na jednom... prilično teško razumlji-
vom aramejskom. U dijalektu, pretpostavljam. Sada bih te upitao bi li željela preuzeti na sebe zadatak da ga
prevedeš na grčki.
Njezin prvi impuls bio je da kaže ne. Ali tada začuje kako vjetar njiše visoke čemprese i učini joj se da joj se
privida Njegov osmjeh. I tako se prisjeti razgovora sa starom
108
svećenicom i svoje vlastite spoznaje kako je to što je dosad napisala previše osobno, te kako je njezina namjera
bila pokušati dati svoje viđenje Isusa i njegova učenja te pomisli kako bi ga moglo biti važno usporediti sa
Simunovim.
Tako ona kimne čempresima, a rabinu reče:
- Naravno da želim pokušati.
Čitav dan je sjedila nad dugačkim pismom. Bilo je loše napisano kao što je rabin Amasija i rekao, negodovala
je, Simun Petar je bio neobrazovan čovjek. Zatim se posrami, jer On tako nikada ne bi pomislio.
Sa sramom je slijedila misao: Sam je Gospodin odabrao jednostavnog ribara iz Kafarnauma. Sto je Isus vidio u
tom čovjeku? Njegovu spremnost, njegovu snagu? Da. I nešto više, njegovo veliko djetinje srce?
Dugo joj je trebalo da pročita pismo. Zastane u čudu već na uvodnom dijelu gdje Petar odlučno zaključuje da
smo nanovo rođeni kroz uskrsnuće Isusa Krista od mrtvih.
I zatim kasnije: »...iskupili ste se od besmislenog života krvlju žrtvenog janjca bez greške ili mrlje.«
»Sam Krist je umro zbog vaših grijeha, jedanput za sve. Pravedan je umro zbog vas nepravednih.«
Marija je čula Leonidasa kako govori da kršćani doživljavaju Isusovu smrt, kao žrtvu. Ali on nije razumio širinu
ovog učenja. Sama je duboko razmišljala tijekom mnogo godina o tome zašto je On odabrao tu strašnu smrt na
križu. Narod novog nauka nije trebao mozgati o tome, imao je odgovor.
Potom se sjeti Uskrsa u velikom hramu u Jeruzalemu, Božje kuće pretvorene u klaonicu, životinja koje su
urlika-le, krvi koja je šikljala.
Petar je pisao mnogo o poniznosti, ali je li to bila ista poniznost o kojoj je Isus govorio?
»Vi koji ste robovi, podredite se svojim gospodarima, slušajte ih i poštujte... kao i nepravedne... ako izdržite
109
zlostavljanje nakon što ste postupili pravedno, tada je to nešto veliko u božjim očima.«
»...a vi žene, podredite se svojim muževima.« Mnogo toga je u tom dugačkom pismu bilo židovski obilježeno,
bio je to židov koji je poznavao zakon koji je slijedio riječi:
»...vi ste odabrana loza, kraljevi i svećenici, sveti narod, Božji narod koji će navjestiti njegovo veliko djelo.«
Čitavo poslijepodne Marija je radila na prijevodu, uložila trud da slijedi aramejski tekst, nade pravo značenje i
odabere najbolje riječi. Ali, bila je neobično uznemirena.
Noću je loše je spavala. Leonidas je bio na putu za Rim. Nije imala nikoga s kim bi mogla razgovarati.
Sljedećeg je dana pregledala što je napisala, usporedila to s originalom i poslala Terencijusa s rukopisom, uz
ljubazne pozdrave rabinu. Osobno ga nije željela susresti, nije htjela raspravljati o tome.
Ali, zabrinutost je nije napuštala i bilo joj je teško pri-brati misli i nastaviti svoje pisanje.
110
Nekoliko tjedana kasnije, dok je kao obično sjedila nagnuta nad svojom pričom, začuje lupanje na dvorišnim
vratima. Trenutak kasnije, Terencijus najavi da joj je u posjetu stigao rabin s još dvojicom gospode. Nubijac je
izgledao svečano.
- Zamoli ih da udu.
Zbog početne zbunjenosti primijeti najprije samo jednoga od njih, Simuna Petra koji je ispunio sobu svojim tije-
lom i svojom snagom. Rabin Amasija pokuša reći da su se došli zahvaliti za prijevod. Ali njegove riječi uguši
glas Simuna koji povika:
— Marija, Marija Magdalena.
Plačući je zagrli, padne na koljena, poljubi joj ruke.
- Sestro moja.
Marija je bila blijeda poput plahte i neobično ukočena. Pokušavala je reći nešto kako bi smanjila napetost u sobi,
ali jezik je nije poslušao. Tek kad susretne pogled Terencijusa, koji se zadržao u sobi, uspije prošaptati:
- Pozvat ćemo na vino i voće pod pergolom.
Tih prvih trenutaka se nikada neće moći podsjetiti, glava joj je bila prazna, a osjetila oduzeta. Simun Petar je
nastavio galamiti, ljubiti joj ruke, govoreći kako su konačno našli sljedbenika kojega je Isus najviše volio.
Riječi su prodirale u nju onako paraliziranu, od gnjeva joj je krv pulsirala u žilama, zarumeni se, sjedne
gledajući
111
Petra pravo u oči i jasnim glasom reče:
—    Posljednji put kad smo se vidjeli rekao si mi da sam lažljivica i otjerao si me.
-Da.
Sada je njegov glas bio nesiguran te prošapće:
— Možeš li mi oprostiti?
—    Pretpostavljam da moramo pokušati razumjeti jedno drugo.
U istom trenutku kadje to izgovorila shvati da je to značilo poziv na suradnju. Želi li to? Mora li to?
Odmah zatim dođe Terencijus s osvježenjem, Marija ga posluži bez da joj ruka zadrhti. Svi su imali vremena
pri-brati se.
Marija kimne trećem muškarcu i reče:
— Ne vjerujem da smo se upoznali.
- Ime mi je Pavao.
Marija duboko udahne da su svi mogli čuti. Prisjetila se jednog razgovora između rabina i Leonidasa gdje su
govorili o Pavlu iz Tarzusa kao o kršćanskom velikom misliocu, koji će postaviti temelje novom nauku.
- Čula sam za tebe, rekla je, uspijevajući prikriti iznenađenje.
Na prvi pogled, Pavao je bio neugledan čovjek, sitan, pognut, bez posebnih obilježja. Krupni i dramatični Petar
kao da ga je progutao.
- Dugo sam te želio sresti, reče Pavao. Htio sam čuti tvoje svjedočanstvo o našem Gospodinu.
Primijeti da ima inteligentne oči i prodoran pogled. Uhvati njegov čvrst pogled dok je odgovarala:
- Moje slike o tom neshvatljivom su drugačije i bojim se da te mogu pogoditi. Ni u što nisam tako sigurna kao
Si-mun Petar.
112
Simun je prekine:
- Ali, tebe je najviše volio.
Dugo je trajala tišina dok je Marija umirivala svoje srce i sređivala misli.
— Uzmimo ovo što Simun kaže kao primjer koliko se naša shvaćanja razlikuju. Budući da smo mi koji smo ga
slijedili obični ljudi s malim mislima i velikom zavišću, puno se govorilo o tome tko mu je najbliži. Koškanje
medu braćom, reče, birajući riječi.
- Kad je Isus govorio o ljubavi nije mislio na osobne veze. Volio je, njegova ljubav se nije mogla mjeriti ili
usmjeravati, ona je obuhvaćala sve, kod svakog susreta, ni više ni manje, niti se razlikovala od čovjeka do
čovjeka.
- Uvijek je bio potpuno prisutan, u svakom trenutku, pri svakom susretu. Onaj tko bi ga susreo bez obzira koliko
slučajno dobio bi svu njegovu pažnju i svu njegovu ljubav.
Sad se Pavao nasmiješi prvi put, a osmijeh ga izmijeni. Marija nastavi:
— Mnogo sam razmišljala tijekom proteklih godina o tome kako nam je bio nedostižan. Nikada nećemo
razumjeti, možemo samo nastojati tumačiti, a to nam je činiti izvan okvira osobnih predrasuda.
Odjednom se zajapuri, a Pavao primijeti da joj je bijes obojio obraze.
-    Kad sam prevodila tvoje pismo postalo je tako očito, reče okrenuvši se Simunu: »Vi žene podredite se svojim
muževima...«, napisao si. Jesi li ga ikada čuo da je to rekao. Ne! On je rekao: »Ovdje nema žena i muškaraca«.
On je jedini muškarac koji je ikada doživljavao ženu kao čovjeka, s uvažavanjem. Nije ih štitio, nikada nije bio
požudan prema njima...
Ponovno usmjeri pogled prema Pavlu i nastavi:
— Razmisli. Došao je navijestiti strpljivost, skromnost i ljubav. A tko su ti koji prakticiraju ove kreposti, ako ne
majke?
113
Pavlovo se lice ponovo nabora, ali Marija se nije dala zaustaviti:
- Bilo nas je isto toliko ženskih koliko i muških sljedbenika. Žene su ga stalno okruživale. Sve do Golgote kad
ga je većina apostola napustila. Oko križa smo stajale, njegova majka, Suzana, Salome, Marija, Klopasova žena
i ja.
— I Ivan, zaboravljaš Ivana.
— Točno, Ivan je bio tamo za vrijeme tog dugog mučenja. Bio je najmlađi i djetinjast te je i zbog toga najviše
razumio.
Dugo je trajao muk, Pavle je bio zdvojan, ali se pribere i konačno reče:
— Marija, možemo li ponovno doći? I mogu li sa sobom povesti svoga pisara? To je jedan mladi čovjek, skoro
tek dječak, ali ima spretne prste i rado bih zabilježio tvoje pripovijedanje.
—    Kako bi ga imali uz ostala kada će se pisati konačna priča.
-Da.
- U tom slučaju ste dobrodošli.
—    Dogovorili su vrijeme za naredni dan i muškarci ustanu.
Na vratima Pavle postavi svoje zadnje pitanje:
— Pretpostavljam da si bila čula za Isusa kada si ga potražila u Kafarnaumu. Je li to bilo radi toga da se
oslobodiš svojih tegoba?
-    Ne, ona odgovori iznenađeno. Nisam imala nikakvih tegoba. Mi smo se, međutim, sreli jedanput i ja sam bila
osupnuta neobičnošću njegova bića.
- Vi ste se sreli?
- Da, reče ona. - U galilejskim brdima. Slučajno. Zatim se nasmiješi i dometne:
- Ako sada uopće ima slučajnosti.
114
Marija nije imala s kime razgovarati, Leonidas se trebao vratiti kući tek sljedećeg tjedna. Trudila se pojesti čime
ju je Terencijus poslužio, ali nije mogla. Bojala se.
Moram reći istinu, ali ne smijem reći sve.
Rano je legla, ali nije mogla zaspati. Odjednom joj se razbistri sjećanje, one nejasne slike njihovog prvog
susreta.
115

Bilo je vrijeme nakon velikih kiša, toga mjeseca u godini kada voda izlazi iz skrivenih izvora u brdima, a tlo se
zaze-leni. Marija je hodala po livadama kroz novoniklu travu gdje je blistalo na tisuće sunčanocrvenih anemona.
U podnožju brda zemlja je bila presvučena zlatnim cvijećem šafrana, ona zastane i udahne mirise jasnih parfema
i oštrog šafrana. U istom trenu začuje potočić kako huči niz brdo i poviše jedno mirno romorenje umjetnog
jezera gdje se voda odmara prije no što krene dalje preko oranica na svoj put prema selima, do bunara.
Popne se na kozji put koji joj se činio poznatim, premda nikada prije nije bila u ovim krajevima. Sve je bilo
dobro poznato, zrak prozirno plav i miran, dugačke trake ptica selica koje su se glasale na svom putu prema
sjeveru i ptičji pjev u krošnjama terebinta.
Setonijus ju je slijedio poput sjene. Kimnuo je zadovoljno kada su pronašli vodeni bazen na visoravni.
Ovdje te iza stijene nitko ne može vidjeti s brda, a niti s puta gdje visoka stabla zaklanjaju vidik.
Bojao se židovskih pobunjenika. Ali, Marija mirno reče da je prošlo mnogo godina otkako su se ratnici Jude
Gali-lejca povlačili u brda.
- Ne moraš se brinuti.
— Vraćam se za nekoliko sati, a ti imaš kruh i sir u košari, reče Setonijus.
119
Marija je osluškivala njegove korake dok su se gubili dolje niz stazu i veselila se osami. Dlanovima oblikuje
lončić i utaži žeđ, skine ogrtač i maramu i uroni čitavu glavu u jezero.
Zatim opere vrat i ruke i prstima počešlja raspuštenu kosu.
Na kraju se nasloni na stijenu i prepusti suncu da je osuši.
Ružičasti cvijet padne joj na mokru kosu, ona podigne pogled i nasmiješi se bademovu stablu koje je pustilo
korijenje u pukotini stijene.
Čak joj je i drvo bilo poznato.
Ali osjeti bol uslijed prepoznavanja. Majčin glas: »Zima je za nama i vrijeme kiša je prošlo, cvijeće se pokazuje
na tlu, a u naše krajeve dolaze golubići obdarujući nas svojim glasanjem...«
Od ranog jutra putuju iz Tiberije, ona i vrtlar, odjeveni u sive tunike i izlizane ogrtače. Na leđima magaraca
visjele su teške vreće pune bodljikavog granja. Bila je to Eufraziji-na ideja.
— Nijedan prizor nije uobičajeniji na putevima kao što su starcac i starica koji skupljaju trešće, reče.
Po običaju, imala je pravo, nitko nije obratio pozornost na njih, ni rimski konjanici, niti užurbani prolaznici sa
svojim važnim poslovima i nitko od trgovaca koji su putovali magarećim zaprežnim kolima u pravcu juga
prema Alek-sandriji ili sjeverno prema Damasku.
Puno prije podneva pronadoše odvojak i stigoše u Naomi-no selo. Marija je izvršila svoj zadatak i neprimjetno
uspjela predati Eufrazijinu vrećicu s novcem siromašnoj seljanki.
Pri susretu s Naomi prisjeti se majčina glasa.
120
Na povratku je Marijin magarac ozlijedio jednu nogu i počeo šepati. Setonijus je pregledao životinju, ali joj nije
uspio pomoći.
Tad Marija dođe na ideju.
- Čekat ću u brdima dok ti odjašeš kući i dovedeš zdravog magarca.
Setonijusu se ideja nije dopala, bio je voljan ići pokraj ozlijeđenog magarca.
S obzirom da ga je dobro poznavala napokon mu prizna istinu, da je uvijek u proljeće čeznula za brijegom iz
djetinjstva, te da bi se tako rado neko vrijeme odmorila pored nekog potočića.
Sjedila je sada pod kišom cvjetnih latica širom ispruženih ruku kako bi ih mogla loviti. Nije željela dopustiti
starim uspomenama da poprime formu, sjećat će se samo očima, ušima, kožom i nosom. Cvrkut ptica joj je
pomagao, voda u umjetnom jezeru se kovitlala i prskala joj lice finom rosnom vlagom, dugo je promatrala hitre
guštere kako jure po stijeni. Osjeti miris, dobro poznat ali davno zaboravljen.
Prisjetila se da terebinti tako mirišu u proljeće i pomisli kako je neobično što je mogla zaboraviti jedan tako
osebujan miris.
Gore na brdu mogla je čuti lavež divljih pasa. I taj joj zvuk bijaše dobro znan.
Zatim, sasvim polagano, postane svjesna da više nije sama. Okrene glavu i baci pogled preko ramena. Tamo
stajaše čovjek, nasmiješio joj se, ona mu odvrati osmjehom.
- Ja sam Isus iz Nazareta, reče. Bio sam u posjeti svojoj majci i išao prečicom preko brda na putu natrag prema
Ka-farnaumu.
— Ti si ribar?
121
- Možda bi se tako moglo reći, reče on i ponovo se nasmiješi, osmjehom tako laganim i neuhvatljivim da se mo-
gla čak i prevariti da svjetlo i dalje nije bilo između njih.
— Ja sam Marija iz Magdale, reče. Ali živim u Tiberiji kod pomajke i obavila sam neki posao za nju u jednom
selu u ovom kraju.
— Ti si Židovka.
Bio je to zaključak. Ona kimne, a on nastavi:
- Imaš nevine oči.
Ona makne plavu kosu s lica, pogleda ga pravo u oči i reče:
-    Plava boja vara. Bila sam kurva u jednom bordelu u Gradu grijeha. Posljednje sam bila konkubina starom
rimskom tribunu. Postala sam slobodna kad je umro, pa sam mogla napraviti izlet u brda.
Potom se ugrize za jezik, misli su se kovitlale: Zašto sam to rekla, sada će otići.
Ali, nije otišao, približio se i sjeo na kamenu ploču pored nje. Marija reče oštrim glasom:
- Zar ne shvaćaš da sam nečista? On zabaci glavu i nasmije se:
- Tvoje oči ne lažu. Nedužna si poput djeteta. Iznenađena, Marija reče kako je upravo to pomislila za
njega, kad ga je bila ugledala, da je poput djeteta.
Ponovno se nasmijao, izvukao zdjelicu iz naprtnjače, napunio je vodom i ispio. Preko ruba zdjelice vidjela mu je
izravno oči, plave, prozirne. Sive?
Potom on odloži zdjelicu i reče iznenađeno:
— Zašto ljudi nose toliku krivnju?
- Vjerojatno zbog toga što su tako zli. A to je, pak, valjda zbog toga što su gotovo uvijek u strahu.
Šutio je, kao da je očekivao da će ona nastaviti. Na kraju on reče:
- Ali ti se ne bojiš?
122
— Vjerojatno zbog toga što mi se najgore već dogodilo. Sad je šutnja potrajala duže.
Netremice ju je promatrao i ona pomisli kako nikada nije srela ozbiljnijeg čovjeka. Uz njega se nije moglo
izokretati riječi u proste istine, ovdje se vagala svaka nijansa. Ne skrivajući pogled, reče:
— Mislim da se ljudi najviše boje odbacivanja. Nikad nisam pripadala...
— Čak niti kao dijete?
- Ne. Ako imaš plavu kosu i plave oči u jednom malom židovskom selu...
Iznenada se ražalosti, stara sjeta, odavna zaboravljena, preplavi je, a glas joj bijaše mutan kada je nastavila:
- Bila sam nečista već kao petogodišnjakinja.
Nije ju tješio. Ona pomisli kako mora ispričati čitavu priču, ali u istom trenutku je obuzme neobično uvjerenje.
On već zna, on sve to osjeća.
Izgledalo je nestvarno, ali bila je potpuno sigurna.
Iznenada joj postane hladno, navuče ogrtač preko ramena i reče:
- Želiš li pričati o sebi?
— Nemam ti mnogo reći. Ali, ni ja nisam osjetio da pripadam.
— Ali ti izgledaš tako židovski!
—    Da, imao sam najbolje izglede. Bio sam najstariji sin i rođen da bih preuzeo očevu radionicu. Bio je
drvodjelja, drag čovjek kojeg nisam upoznao kako valja. Unatoč tome posvetio mi je mnogo vremena. Učio me
je zanatu, korak po korak. I podučavao me je iz zapisa. Tora mi je ispunila uši, poznajem Pismo, ali te lijepe
riječi mu nikad nisu prirasle srcu.
— A tvoja majka, kakva je ona bila?
123
- Ona je jaka. Ali, u njezinim bi očima stalno bio nemir kada bi me gledala. Nije joj bilo drago što sam sam, što
se ne igram s ostalom djecom već se izdvajam.
Nasmiješio se sjetnim osmjehom prije no što je nastavio:
—    Kad je otac umro nisam ga mogao oplakivati kao što sam trebao. Majka i sestre su mi zamjerale, ali sam to
preživio bez posljedica. Umjesto da sam preuzeo svoju dužnost starijeg sina zamolio sam brata da preuzme
radionicu. Pozdravio sam se od obitelji i uputio se na jug prema pustinji.
— To je bilo hrabro!
- Nisam to tako doživio. Slijedio sam božji glas koji mi se stalno javljao. Tek ispod zvijezda tijekom hladnih
noći u pustinji Judeje shvatih da me je božji glas izdvojio, te da Ga drugi nisu mogli čuti. I da su zbog toga
trebali toliko mnogo zakona.
Sad sam bio kod kuće i pokušavao pridobiti majku da shvati.
- Je li to mogla?
- Rekla je da je oduvijek znala da sam čudno dijete koje mora svojim putem, ali da se boji za mene, da ne
poludim.
Marija si dopusti jedno pitanje:
- Kako možeš biti siguran da čuješ božji glas?
- Jer ga tako dobro poznajem.
Ona pomisli: Kako je djetinjast. On reče:
—    Da. Ne možeš pojmiti koliko je potrebno da budeš dijete.
— Pojmiti valjda mogu, reče i položi svoju ruku u njegovu.
Taj jednostavni dodir prošao je kao poput munje njezino tijelo, želja joj zaplamti u očima. Obujmila mu je lice
rukama, držala ga tako neko vrijeme, a onda mu poljubi usta. I dogodi se što se moralo dogoditi, njezina je
požuda zapalila njegovu.
124
On reče:
— Nikad nisam bio sa ženom.
Ona reče:
- Dođi.
U početku mu je pomagala, učila ga kako da rukama nade njezino tijelo. Ali uskoro su mogli nježno naizmjence
tražiti jedno drugo i naći što su tražili.
Poslije se prevrnuo na leda i nasmijao.
- Ovo nisam poimao.
- Da postoji tolika radost u tijelu? Zaklopio je oči, ne odgovorivši:
Marija mu je milovala lice. Primijeti sada da je stariji nego što je mislila, i umoran. Zaspao je, ali ga je Marija
morala ubrzo probuditi.
- Žalosno je, ali ne možemo ovdje spavati zajedno. Moj sluga će uskoro doći po mene.
Tada se sjeti košare sa svježim kruhom i mekanim sirom i reče kako su vjerojatno ogladnili.
Nisu razmijenili mnogo riječi dok su lomili kruh i pili osvježavajuću izvorsku vodu. Kad su čuli Setonijusove
magarce kako lupketaju kozjim putem prema brdu, on reče:
- Možeš me naći u Kafarnaumu. A, ona odgovori kako je morala:
- Doći ću.
U sljedećem trenutku ga više nije bilo.
125
l ek pred jutro Marija uspije zaspati u svojem krevetu u Antiohiji. Ipak je bila odmorena i ispunjena svjetlošću
kada se probudila.
Međutim dok je jela, iz podsvijesti joj izroni misao. Morat će paziti na jezik kad se susretne s apostolima i
pisarom.
Bilo je jednostavnije no što je mislila. Simun Petar započe razgovor pitanjem:
-    Razmišljam o onome što si rekla da si srela Isusa prigodom jednog izleta u Galileji. Zar je tvoja pomajka
pustila mladu djevojku da šeće sama brdom?
Marija nabaci širok osmjeh, znala je kako će ga dobiti.
-    Naravno da ne. Imala sam slugu uza se, našeg starog vrtlara. Jahali smo svak na svome magarcu. Kad smo se
približili jednom od najstrmijih brda čuli smo potok i odlučis-mo odjahati uzbrdo jedan komad, odmoriti se
pored vode, oprati prašinu od putovanja i jesti. U košari smo imali kruha i sira.
- Dok sam sjedila pored potoka pojavio se on, mladić na proputovanju od roditeljskog doma iz Nazareta prema
Ka-farnaumu. Sjeo je pored mene i počeli smo razgovarati.
Simun upadne:
- Istjerao je demone iz tebe.
- Je li to Isus rekao?
Pavao primijeti da se ponovo zajapurila od srdžbe. Simun pogledom uzmakne odgovorivši:
126
- Ne znam, to se obično čuje medu sljedbenicima. Marija se okrene Pavlu:
- Vidiš kako su se mitovi množili već za njegova života. Nisam bila obuzeta demonima, bila sam presretna zbog
proljeća i procvalih polja.
Zatim nastavi:
- Pričali smo o običnim stvarima, o kojima ljudi razgovaraju pri susretu. Jučer sam se pokušavala prisjetiti
razgovora. Tad sam otkrila kako je to bio jedini put da sam ga čula kako govori o sebi, o svom odrastanju u
Nazaretu i o svojoj obitelji.
Primijetivši kako Pavle daje znak mladom pisaru Marija nastavi:
- Rekao je da se već kao dijete osjećao poput tudinca u selu. Bio je drugačiji, samotnjak. To je majku
zabrinjavalo. Kad mu je otac umro napustio je obitelj i odlutao u judejsku pustinju i tek tada je shvatio čime se
razlikovao od drugih. Drugi nisu čuli da im Bog govori.
Rekao je da je prije uvijek duboko razmišljao o tome zbog čega ljudima trebaju toliki zakoni i pravila. Tada je
razumio.
—    Znate da je oduvijek bio kritičan prema poznavateljima Svetog pisma i zakona. Posljednji put kad sam ga
vidjela, kada mi se ukazao poslije smrti, ponovio je to: »Ne pišite zakone o tome što vam otkrivam.«
Petar se zabrine, a Pavao je imao prigovora:
- Novi nauk se ne može graditi bez strukture i sustava.
— Možda je tako. Marija se dvoumila, ali nastavi izlagati misli:
- Ali, mi stvaramo sustav čitave stvarnosti, čak i onog nevidljivog. A, budući da smo zidovi bit će to židovski
sustav, izgrađen na zakonima i tisućama njihovih tumačenja.
— Piši, reče Pavao pisaru:
127
Tad se S imun ubaci:
— Zašto je raskinuo sa svojom obitelji?
— Rekao je da je slijedio božji glas.
— Sto je radio u judejskoj pustinji?
- Ne znam, priče mu nisu bile preopširne.
— A ti nisi postavljala pitanja?
- Pitala sam ga kako je mogao biti tako siguran da mu se Bog obraća. Nasmijao se i rekao kako je to oduvijek
znao.
- Nisi govorila o sebi?
- Mislila sam to učiniti, pričati o ocu kojega su razapeli na križu kao pobunjenika i o mojoj obitelji koju su ubili
rimski vojnici. Onda se dogodilo to nevjerojatno, susrela sam njegov pogled i znala da on već zna.
Čudeći se i sama, ona nastavi:
— Tad sam to samo prihvatila, ne razmišljajući koliko je neobično.
Malo kasnije, Setonijus, moj sluga prekinuo je razgovor kod potoka. Morali smo se vratiti u Tiberiju prije nego
što je pao mrak. Kad se Isus opraštao zamolio me je da ga posjetim u Kafarnaumu. Tako smo se rastali.
- Nisi znala tko je on?
- Ne, rekao je da je Isus iz Nazareta, a ja tad nisam bila čula za novog proroka.
128
Marija je sjedila pod pergolom kad je zapuhao večernji vjetar s mora rashlađujući kuću i vrt. Mislila je koliko je
čudno što se nije iznenadila kad je shvatila da Isus vidi njezine misli i sva njezina sjećanja.
Tamo gdje je on bio sve je bilo prirodno.
Zatvorila je oči i iznenada je mogla to vidjeti pred sobom, sliku po sliku, kako su došli kući, ona i Setonijus, ka-
ko ih je Eufrazija radosno dočekala s toplim jelom u kuhinji. Za stolom je Marija pričala o svojoj posjeti Naomi,
koja je imala jedno dijete na ruci, a drugo u trbuhu, o tome kako je ova bila uplašena da neka susjeda ne bi
primijetila Mariju.
Eufrazija uzdahne.
Čitava kuća u Tiberiji bila je spremna za odlazak, dio namještaja je bio već poslan u Korint, drugi je bio prodan,
paketi su stajali naslagani jedan povrh drugog u velikoj sali. Za samo koji mjesec će i oni na put u Grčku, u
svoju novu kuću.
Tijekom razgovora Marija je osjećala kako joj srce treperi u grudima: Kako ću joj objasniti što se dogodilo na
putu? I da moram otputovati u Kafarnaum.
- Moram razgovarati s tobom.
— Otići ćemo u moju spavaonicu odmah nakon objeda. Samo je veliki krevet ostao u sobi, Eufrazija sjedne, a
Marija se spusti na pod ispred nje.
— Dogodilo mi se nešto čudnovato...
129
Napregnuk se da joj ispriča istinu, do u potankosti. Eu-frazija ju je poslušala, nasmiješila se i rekla:
— Srela si čovjeka i zaljubila se. Nije tu ništa neobično kao što želiš vjerovati, a i proći će. Pomisao da bi se
udala za ribara iz Kafarnauma je besmislena. Razmisli sama, sjeti se
0 čemu si pričala dok smo maloprije objedovali, o Naomi i njezinom životu u selu.
Marija odmahne glavom, nije imala namjeru udati se.
- Zna sve o meni, reče.
Eufrazija se ponovo nasmiješi i kaže kako se takvo što čovjeku događa u trenutku zaljubljivanja. Sve to s
cvijećem
1 potokom pridonijelo je naravno ugođaju.
Ona ne razumije, pomisli Marija. Nikad neće razumjeti, moram reći kako jest:
- U svakom slučaju, želim otputovati u Kafarnaum i vidjeti ga još jedanput.
Eufrazija ustane kako bi upalila još jednu lojanicu. Pod svjetlom lojanice Marija vidje da je njezina pomajka
ostarjela i da izgleda umorno. I usamljeno.
Ne mogu joj to učiniti, pomisli Marija beznadno.
Ali moram.
— Ako baš moraš, onda možeš ići na put u Kafarnaum, reče Eufrazija. Na kratko putovanje.
-Da.
- Ima li taj mladi ribar kakvo ime?
— Zove se Isus i dolazi iz Nazareta.
U sljedećem trenutku primjeti Marija kako je Eufrazija, stojeći pored svjetiljke problijedila u licu. Napravi par
nesigurnih koraka prema krevetu, spusti se na njega i zazove sve bogove Olimpa: Pomozite nam, pomozite!
Marija nikada nije vidjela Eufraziju kako gubi pribranost, čak niti u najkritičnijim trenucima tijekom proteklih
godina. Bojala se. Eufrazija prošapće:
130
— Idi donesi vina, teškog vina.
Marija odjuri niz stepenice, pronađe Oktavijana u kuhinji.
- Eufrazija želi vina, jako je uznemirena.
I Oktavijan se zabrine, otkad zna gazdarica nikad nije bila uznemirena. Ruke su mu drhtale kad joj je pružio
veliki krčag najboljeg vina koje je kuća imala. Kad se Marija vratila, Eufrazija je već bila smirenija, ležala je
mirno zatvorenih očiju s prekriženim rukama na grudima. Marija izlije vino u pehar, Eufrazija ga zgrabi i
isprazni do dna.
— Još, reče. I još nekoliko deka, smrzavam se. Marija je ušuška.
Eufrazija popije još nekoliko gutljaja vina. Zatim sjedne podbočivši nekoliko jastuka iza leda. Bila je još uvijek
blijeda, ali glas joj bijaše čvrst kad je progovorila:
— A sad me, Marija, dobro poslušaj. Taj ludi židovski narod ima velik san o tome kako će doći Mesija, božji
čovjek koji će osloboditi narod. Tijekom stotinjak godina, spasitelj za spasiteljem je tvrdio kako je on taj dugo
očekivani. Ali Židovi bi se uvijek razočarali.
Marija kimne, znala je više od Eufrazije o mesijanskom snu. Eufrazija nastavi:
— Ti naravno razumiješ da taj san, ili mit, ili kako bi ga čovjek već nazvao, privlači mlade zanesenjake,
muškarce koji se unesu u tu ulogu i obogate je bajnim govorom, velikim obećanjima i novim proročanstvima.
Ne mislim da su oni prevaranti, ne svi. Oni najluđi sigurno vjeruju da su odabrani.
Unutar nekoliko godina rimljani će ih uglavnom sve otkriti i osuditi kao pobunjenike. Nema tu ništa neobičnog,
moraš mi vjerovati.
Marija kimne.
- Imam postolara koji je Židov, nastavi Eufrazija. Kao što ti je poznato, barem je jedan dio naroda ljubazan
prema
131
meni u židovskom dijelu grada, otkako sam ukinula djelatnost. Dakle, stari Sebatsiol i ja možemo, zapravo,
razgovarati. Bila sam kod njega prošlog tjedna kako bih naručila nove cipele za putovanje. Čovjek se izmijenio,
sav je sjajio.
Napravi kratku stanku.
— Kad sam ga upitala koji je razlog tolikoj sreći, ispričao mi je da je Mesija rođen, u Nazaretu, od svih mjesta.
Rekao je da se zove Isus i da ide po selima, pobuđuje veliko zanimanje, zadivljuje ljude svojini pričanjem i čini
da slijepi progledaju, a oduzeti prohodaju.
Razumiješ li! Tvoj Isus je jedan od tih zanesenih bosonogih proroka koji tumaraju unaokolo medu
neobrazovanim pukom i za sebe govore da su božji poslanici. A on će se, kao i svi drugi, suočiti s okrutnom
smrću.
Bila je kasna noć kad je Eufrazija konačno zaspala. Marija je i dalje sjedila pokraj njezinog kreveta. Bila je
neobično hladna i bistrih misli kad se prisjetila što joj je rekao, riječ za rječju. »Moja majka se boji da ne
poludim«. »Slijedim Božji glas, kojega sam oduvijek čuo«.
Pred zoru napiše pismo Eufraziji: »Ja sad idem u Kafar-naum kako bih ga vidjela tvojim očima. Ne brini se,
brzo ću se vratiti...«
Kad je Eufrazija pročitala pismo zatresla je glavom. Setonijusu, koji je vidio njezin očaj, reče:
- Mariju je sustigle židovsko nasljeđe. U Mariji je proradila židovska krv.
Marija se sada mogla prisjetiti lutanja sjeverom, svakog susreta i skoro svakog koraka. Obukla se u sivu
istrošenu odjeću i povukla maramu na čelo. Unatoč ranim jutarnjim satima mnogo ljudi je bilo na nogama,
jednostavan narod koji se pozdravljao sa Shalom. Jednom se neki starac
132
zaustavio i zazvao joj božji blagoslov na njezinu putu. Ljudi su govorili galilejski aramejski i ona im je
odgovorila na isti način, nije zaboravila jezik djetinjstva.
Kad se sunce popelo na najvišu točku zastala je da se odmori kod jezera, pojela je kruh koji je sa sobom ponije-
la. Mučile su je noge nenavikle na dugo hodanje, na petama je dobila žuljeve od sandala, a jastučići stopala su
joj gorjeli.
Sjedila je na rubu obale s nogama u vodi i razmišljala mirno i jasno o onome što joj je Eufrazija rekla. U
snovima prethodnog dana vidjela je kako trči ravno u zagrljaj Isusu, smije mu se i govori: Evo me. Odlučila je
držati se na rubu skupine ljudi koja ga je okružila, gledati i slušati bez da mu da do znanja da je tu.
Neće biti teško, narod se okupljao u velikim grupama oko njega, rekao joj je stari Židov iz Tiberije.
Ipak se iznenadila kad je stigla u grad na sjeveroistoku jezera. Mora da ih je bilo mnogo stotina oko njega, širok
prsten ljudi ozbiljnih lica i pogleda usmjerenih u sredinu.
Ono što ju je najviše iznenadilo bila je tišina, bilo je tako mirno da bi čovjek mogao čuti Genazaretske valove
kako udaraju o stijene na obali.
Kao da su svi prestali disati.
Ona sama nije mogla vidjeti što se događa. Polako, korak po korak, počne se probijati prema naprijed kroz
nabijenu gomilu. Narod je bio ljubazan, odmicali su se kako bi prišla bliže.
Naposljetku ga ugleda. Klečao je čvrsto obgrlivši čovjeka koji je pred njega pao. Marija pogleda, ukoči se od
užasa, pomisli kako to nije moguće. Ali nije se prevarila, užasne gnojne rane na izjedenom licu i zvončići na
zglobovima.
133
Bio je to gubavac.
Nije bila tako blizu da bi mogla čuti Isusove riječi. Samo je mogla vidjeti da su se njegove usnice micale kad je
prislonio svoje lice uz bolesnikovo. Vrijeme je prolazilo, ne, pomisli Marija, vrijeme stoji ali svejedno traje. Isus
naposljetku ustane i povuče bolesnika za sobom.
Nije moguće, pomisli Marija.
Međutim, vidje da je gnojno lice postalo čisto, a pokreti čovjeka puni snage dok je trgao sa sebe omražena
zvona. Isus mu reče još nekoliko riječi, zatim se okrene i obrati ženama iza njega. Kimnule su, krenule prema
čovjeku i Marija je razumjela da će ga oprati i dati mu novu odjeću.
Isus lagano zatetura, Marija shvati da se umorio. Mahne narodu za rastanak i krene putem uzbrdo prema jednoj
od kuća.
Medu ljude se vrati život. Neki su se glasno obraćali Bogu, drugi su molili u zboru. Mnogi su plakali. Kad su se
na koncu razdvojili u manje skupine i krenuli u raznim pravcima uzduž brda i obale pojačaše se glasovi, neki su
klicali a mnogi vriskali od uzbuđenja.
Marija je plakala, suze su joj ostavljale bijele pruge na prljavom licu. Nakon nekog vremena uvidjela je da je
ostala sama, lako je mogla biti zapažena, ali joj se bilo teško pomaknuti, tijelo joj je bilo ukočeno i smrzavala se.
Napokon se pokrene na drhtavim nogama i približi ženama koje su se bavile bolesnikom.
— Mogu li pomoći? Postarija žena joj se nasmiješi.
— Zovem se Salome. Nova si ovdje?
—    Da ja sam Marija iz Magdale i došla sam iz Tiberije kako bi ga srela.
— Stvarno izgledaš kao da i tebi samoj treba pomoć. Bili su ljubazni prema njoj, odveli su je do obale, zamolili
je da sjedne na kamen, da spere prašinu od putovanja i
134
rashladi stopala. Nakon nekog vremena jedna od njih je došla s kruhom i vrčem vina.
Marija učini poput Eufrazije prethodnog dana, isprazni vrč u jednom gutljaju. Potom opere lice i ruke, te umoči
stopala u hladnu vodu.
Bilo je ugodno, ali nije mogla razmišljati.
Ili se nije usudila.
U suton je Salome došla ponovo.
- Mi žene imamo šator na obronku ovdje gore. Dođi pa ćeš tamo spavati noćas.
Marija krene za njom poput djeteta.
Zaspala je čim se spustila na prostirku u šatoru. Oko sebe je čula tihe ženske glasove, bili su poput uspavanke. U
neko doba u noći se probudila, ali mirno disanje žena ju je ubrzo ponovo uspavalo. Kada je napokon otvorila oči
još nije bilo svanulo, ali je platno šatora bilo svjetlije i shvatila je da će uskoro jutro.
Još uvijek nije mogla razmišljati, iako se naprezala. Vezala je svoje misli uz Eufraziju, njezinu bol i sve što je
rekla, ali nikakva korist. Pokušala se prisjetiti jučerašnjeg hodanja, ali kao da ga nije bilo. Kada se pokušala
usredotočiti na čudo kojem je jučer bila svjedokom slika čitavog događaja se izgubila.
Ako je on lud, onda to i ja postajem, pomisli.
Odjednom žuta svjetlost, šatorsko platno poput žute kupole iznad njihovih glava, a žene se razbudiše, jedna za
drugom. Marija nije imala maramu na glavi i one se začudiše ugledavši njezinu kosu.
- Poput sunčeva svjetla je, reče jedna oduševljeno. Jesi li ti Židovka?
-    Da, reče Marija sigurnim glasom. Rodila sam se u Magdali ovdje nasuprot zaljeva. Moj je otac razapet na
križu za pobune, a moju majku i braću su Rimljani ubili. Ja sam uspjela pobjeći.
135
Njezine nove prijateljice sažališe se nad njom, jadnica mala.
Više nisu ispitivale i ona im je na tome bila zahvalna. Požurile su se obući, išle su na jutarnju molitvu. Marija je
zakasnila, imala je poteškoća s kosom. Ali na koncu je sjedila s drugima u dvorištu velike kuće, tiho u mirnoj
molitvi poput ostalih.
Bilo ih je dosta, dvadesetak muškaraca i isto toliko žena.
Ali, Marija ih nije uspjela prebrojati. Isus je došao, smjestio se u sredinu skupine i započeo s molitvom. Bila je
to jednostavna molitva, jasnim riječima molio je da Bog blagoslovi dan i posao koji moraju obaviti.
Kad je otvorio oči i osvrnuo se, u grupi ugleda Mariju. Nasmiješio se kao suncem obasjan i glasno je pozvao:
- Marija Magdalena, došla si!
Njegovo veselje je bilo tako očito da su ga svi u grupi morali podijeliti.
Krenuo je pravo prema njoj, uzeo obje njene ruke u svoje i privukao je k sebi.
— Ovo je Marija, žena koju sam sreo i zavolio.
Začuo se žamor iznenađenja u skupini sljedbenika kad ju je zagrlio i poljubio.
Marija je shvatila da više ne mora donositi nikakve odluke.
136
Kad su se ponovo skupili pod pergolom u Antiohiji, Pavao odlučno uzme riječ:
- Puno sam razmišljao o onome što si rekla o njegovoj ljubavi koja obuhvaća sve u svakom trenutku i pri
svakom susretu. Međutim, ima teško shvatljivih proturječnosti u njegovu učenju. Kad je dobio vijest da je
njegova rodbina došla u posjetu upitao je: Tko je moja majka, tko su moja braća? Čovjeku koji je želio pokopati
oca rekao je: Pusti mrtvima da pokapaju mrtve.
Uz to kažu da je rekao: Nisam došao s mirom već s mačem. Da, došao sam suprotstaviti čovjeka njegovu ocu,
kćer majci, snahu svekrvi. Čovjeku će ukućani postati neprijatelji.
Jesi li ga čula da i to govori?
-Da.
Marijin glas bijaše jasan i bez dvoumljenja.
— Kako to objašnjavaš?
— Mogu samo govoriti o onome kako ja to shvaćam. Pavao kimne, Marija nastavi:
— Prije sam vam pričala o njegovim lutanjima pustinjom. Rekao je da je tek tamo shvatio da drugi ne mogu čuti
božji glas onako kako mu je stalno govorio.
— To mora da je bilo zastrašujuće?
Pavao je zvučao zamišljeno. Marija kimne, te nastavi:
— Da. Ali, to mu je pružilo također važna znanja. Rekao je da je konačno shvatio zašto su si ljudi načinili tolike
137
zakone i pravila. Možda je dobio još jedan uvid. I došao je do zaključka da snažne obiteljske veze sadrže
opasnost. Dvoumila se prije no što je nastavila:
— Kod nas postoji skoro potpuno stapanje s našim roditeljima, kao i nečuveno strog zahtjev za poslušnošću. To
što u svakoj životnoj mijeni služimo ocu i majci može dovesti do toga da ostanemo... nezreli.
Nastavila je dvoumeći se:
- Ali prije svega mislim da se okrenuo protiv toga da ljubav svodimo na osobne veze. Rekao je također da je
svima jednostavno voljeti svoga bližnjeg dok ga ne sretnu kao pohabanog prosjaka ili kao kriminalca.
Pavao je izgledao kao da je u nedoumici, ali iznenada Si-mun Petar uzme riječ:
— To je očekivao od moga brata i mene. Rekao je: »Slijedite me«, i to učinismo. Napustili smo oca i njegove
ribarske čamce.. .Neka nitko ne misli da je to lako, majka je plakala, a otac bjesnio. Trebao nas je na svom
poslu, ali mi smo ga iznevjerili, a to je bio sramotan čin. Skoro svi su nas u Kafarnaumu prezreli.
Marija toplo pogleda Petra i reče:
— Isto je bilo i sa mnom. Morala sam napisati pismo svojoj pomajci i objasniti da se neću vratiti. Bila je dobra
prema meni, napuštenom djetetu o kojem se brinula kao da je njezino vlastito. A, znala sam da me treba, taman
se selila natrag u Grčku i ja sam joj trebala biti oslonac u samoći i starosti.
Marijine se oči ispune suzama, ali se pribere i reče:
— Teško je objasniti moć koju je Isus imao.
-    Sto misliš da je podrazumijevao pod tim da čovjek mora prkositi svojoj obitelji kako bi bio slobodan.
- Da. Biti odrastao i samostalan. A to se ne bi moglo dogoditi bez borbe ili kako se on izrazio: »Sin se treba
suprotstaviti ocu, kćer majci...«
138
Pavao je odmahivao glavom negodujući. Ona nastavi:
— Točno je što kažete, da je bio i Bog i čovjek. Međutim, ja ga poznajem samo kao čovjeka, kao Bog je bio
neshvatljiv, baš kao što to Bog i jest. Onda kad smo zajedno lutali, nisam pokušavala čak niti shvatiti. Ali,
kasnije, tijekom svih ovih godina sam mnogo o svemu razmišljala.
Razgovor utihne, Pavao je sjedio duboko udubljen u razmišljanje kad odjednom začuju kako su udarila dvorišna
vrata a glas je zazivao:
»Marija, Marija.«
Trojica muškaraca vidješeše kako Marija ustaje živahno poput ptice i gotovo poletje niz stepenice: »Leonidas,
Leonidas.« Visoki Grk je podigne u naručje i zavrti se s njom, oboje su se smijali glasno prema nebesima.
— Mislila sam da ćeš se zadržati još nekoliko dana.
— Pratio nas je snažan vjetar sjeverno od Cipra.
Petru se to nije svidjelo, to dvoje su bili nepristojni. Trebao je znati da se nalazi u kući poganina. I Pavlovo lice
se namrgodi više no obično. Da si je bio pokušao predočiti Marijina muža zacijelo bi zamislio punašnijeg
tvrdicu. Međutim, pred njim je stajao jedan Grk, svjetski čovjek, promišljen kao što obrazovani pogani često
jesu.
Samo je rabin Amasija bio sretan i nimalo iznenađen.
Leonidas spusti ženu i pogleda iznenađeno prema pergoli.
- Imamo goste?
- Da, dođi ih upoznati.
Leonidas pozdravi rabina Amasiju toplim rukohvatom i okrene se upitno prema ostalima. Rabin predstavi, prvo
S imuna Petra zatim Pavla.
Simunu grk reče:
- Mi smo se već prije vidjeli. A Šimun odgovori:
139
— Da, ti si jedan od onih... tuđinaca koji dolaze i odlaze, sjećam se.
Pavlu Grk reče:
- Pročitao sam jedno od tvojih pisama i oduševilo me je tvoje znanje i jasnoća.
Potom se okrene Mariji:
— Ovdje su nam plemeniti gosti, a ti ih čak nisi ponudila s malo vina i voća.
—    Evo, jurim, reče Marija i ode po vino. Na vratima se okrene rabinu i reče:
- Ti objasni, rabine.
Dok je Amasija pripovijedao Pavao je imao dosta vremena proučavati Grka, visokoga, vitkog čovjeka, malo
prosije-dog, ali uspravnog. Njegovo je lice privlačilo pažnju, imao je neobično velike očne kapke, koji su lako
mogli skrivati njegove radoznale poglede.
Ali usta bi ga stalno odavala, bila su fino iscrtana i vrlo osjećajna.
— Od Petra sam shvatio da si i ti poznavao Isusa? Jako me zanima kako si ga ti doživio.
- On je promijenio čitav moj život, reče Leonidas jednostavno.
U sljedećem trenutku se pojavio Terencijus s vinom, voćem i kolačima. Marija je poslužila, Leonidas pomiješa
svoje vino s vodom i ispije ga.
- Čovjek ožedni od prašine na putu, reče ispričavajući se. Trojica Zidova uzmu po jedan kolač, popiju vino i
otpu-
tiše se. Približavao se sabat, imali su puno obveza.
- Nadam se da možemo ponovo doći, rakao je Pavao na rastanku.
— Dobro ste došli prekosutra.
140
Marija pripremi kupku svome mužu, koji je došao u kuhinju kako bi pozdravio poslugu. Tamo je našao dječaka
s velikom čašom mlijeka i kruhom.
- A, tko si ti?
- Ja sam Markus, Pavlov pisar?
Dečko se zarumenio od srama objašnjavajući:
- Danas nije bilo puno zapisa, a ja sam ogladnio. Leonidas se smijao i rekao da je glad svojstvena njegovim
godinama. Samo neka se posluži.
Zatim je pozdravio Terencijusa i njegovu ženu. U tom trenutku ude Marija u kuhinju i iznenađeno pogleda
Markusa:
- Otišli su, mora da su te zaboravili! Zašto nisi zapisivao danas?
— Pišem samo na Pavlov znak, a čim si počela govoriti danas, poslao me je van.
- A, tako, reče Marija zamišljeno.
141
Leonidas ode u svoju kupku, a Marija se sa Terencijusom posavjetovala oko večere dobrodošlice. Imali su
svježu ribu i obilje povrća. Za stolom Marija reče:
— Da čujemo najprije tebe.
Leonidasove usnice se spuste na uglovima, a odgovor mu bi kratak:
—    U Rimu mnogo posla i velikih problema sa Nikoma-kosom. Sve to možeš čuti kasnije.
Osmjeh mu se vrati kad je nastavio:
- U Ostiji sam našao brod spreman za odlazak u Korint, možeš li zamisliti. Dobio sam kabinu na brodu i tjedan
dana kasnije sam posjetio Eufraziju.
Marijine oči su blistale od sreće kada je prepričavao koliko je Eufrazija bila radosna, kako se dobro smjestila u
toj lijepoj kući i novom vrtu. Bila je zdrava, snažna i s jasnim ciljem, kao i uvijek. Poslala je mnogo toplih
pozdrava Mariji i jedno dugačko pismo.
— Prelazi u kršćane, rekao je. Jesi li znala to?
-    Da, shvatila sam to iz njezinog pisma. Nadala sam se da ćemo zajedno tamo otputovati prije jesenjih oluja,
reče Marija.
— Možemo. Ali, čini se da si prilično zaposlena.
— Ponesimo vino i sjednimo u knjižnicu. Ispričat ću ti sve od samog početka.
I ispričala mu je. Dočekali su i zalazak sunca, mrak ih je obavio, nisu upalili lampu. Kad je Marija najzad
utihnula,
142
imao je jasne slike o tome što se dogodilo. Kao i obično radila je bilješke o svemu što je rečeno i sad ih je
pročitala naglas. Kao što primjećuješ nisam lagala, reče. Samo sam prešutila neke dijelove.
- Dobro
On je upalio svjetiljke. Pogledali su se i nasmiješili. On reče:
- Moraš znati da postoje velike suprotnosti medu kršćanima. Jeruzalemski židovski kršćanski skup je velik i
moćan.
Mariji se to nije svidjelo, ali on nastavi:
— Mnogi od njih misle da je Isus Mesija, božji poslanik židovskom narodu. Ali, Pavao ima drugo mišljenje, on
bi htio da Isusovo učenje proširi na sve narode. A novi kršćani osvajaju nove pripadnike posvuda, ovdje u Siriji,
u Kapado-kiji, u Ciliciji, da, čak i u Rimu. I u Grčkoj. Od Eufraziji-nog djakona u Korintu sam čuo o sukobima.
-    Misliš da Jeruzalemski kršćani drže kako svi koji se obrate Kristu prvo moraju biti Zidovi?
—    Da. Oni zahtijevaju da Isusovi sljedbenici slijede zakon, sve mnogobrojne zapovijedi o čistom i nečistom. I
obrezivanje, a to je kao što znaš velik kamen spoticanja.
Marija je slušala razrogačenih očiju te reče:
—    Ne bih se trebala čuditi. Jeruzalemski svećenici su se oduvijek čvrsto držali zakona. Kako stoje stvari s
njegovim osobnim apostolima?
-1 oni se kolebaju. Ali, govore da ih je Isus pozvao da idu svijetom i učine sve narode njegovim sljedbenicima.
— Znaš li što Petar misli?
—    Postoji pripovijest o Simunu Petru i Rimljaninu Kor-neliju, oficiru italske kohorte u Cesarei. Jednoga dana
dođe anđeo Kornelijusu i pozove ga da mu dovede čovjeka po imenu Simun Petar koji živi kod jednog kožara u
Joppi.
Dan iza toga Simun Petar također usnu jedan san, nebo se otvori i prikažu mu se gomile nečistih životinja. A
neki
143
glas reče: »Petre, zakolji i jedi« Šimun Petar odbije: »Nikada nisam jeo nešto nečisto.« Tada reče glas da što
Bog učini čistim neće on, Petar, učiniti nečistim. Kao što shvaćaš, mozgao je on o tome što je prikaza željela
reći. Ali, nije došao do nekog pojašnjenja. Nakon nekog vremena dođe Kornelijev sluga u uštaviteljevu kuću
pored mora i prenese rimsku zapovijed. A Petar krene, pode u Joppu i posjeti poganina. Kada je čuo za
Kornelijev susret s anđelom Petar reče:
»Sad razumijem da Bog ne čini razliku medu ljudima, već prihvaća svakoga u svakom narodu tko ga štuje i
ispravno postupa... »Bilo je mnogo ljudi u kući Rimljanina, a Petar je govorio sa svima, sveti duh ga je obasuo i
oni se preobratiše. Petar ih je dao krstiti i ostao je nekoliko dana u Kornelijevoj nečistoj kući.
- To je velika stvar, reče Marija. Ipak, Petar čak i danas gleda židovskim očima.
Leonidas nastavi:
- Tu je zatim Pavle. On je na mukama zbog toga što nikada nije susreo živog Gospodina. Ali, on je najinteligent-
niji od njih i ima najbolji dar izražavanja.
Leonidas ušuti na trenutak i namigne joj:
- Moraš shvatiti da je susret s tobom za njega velik događaj. O tebi se priča u novim kršćanskim skupinama, a
on je kao i svi drugi čuo da si ti bila sljedbenik kojeg je Isus najviše volio. A zacijelo zna i da si se otvoreno
sukobila s Petrom i napustila sljedbenike u Jeruzalemu. Tada si na iznenađenje osvanula u Antiohiji. Ovdje
iznenada postoji glavni svjedok koji nije uvučen u prepirke.
Marija se nasmiješi:
- Žena. A uz to udata za poganina. Leonidas se također smijao, ali reče:
— O da, ali tvoj glas je od velike koristi. Prilično se uklapaš u njegove namjere.
144
- Meni je Petar drag. Ponekad mi je naporan. Tako je dominantan i siguran u sebe. Pa ipak, Leonide, on nosi
neko svjetlo i snagu... koji su mi već poznati.
— I meni.
Leonidas zijevne i reče da moraju na spavanje.
— Mogu li spavati kod tebe?
Bilo mu je drago, to je bilo očito. Uvuče se u njegovo naručje, on navuče prekrivač preko njih. Odmah je
zaspao, ona je ležala budna i mislila o tome kako mu nije prepričala možda ono najzanimljivije. Da su joj se
vratila sjećanja, da je u jasnim slikama mogla vidjeti ono što se dogodilo u vrijeme lutanja s Isusom.
145
Probudila se, kao inače tih dana, rano, prije svitanja i uputila se s Isusom prema Jordanu. Bilo je vruće ljeto u
siromašnom krajoliku, prašina se dizala, a put je bio kamenit i tvrd za stopala. Pa ipak je bilo lako hodati.
Iza njih išli su sljedbenici, svi osim Šimuna i Andrije. Iznenadila se kad se okrenula i vidjela da ih nema. Zašto?
Nije se mogla sjetiti.
Podnevne sate bi koristili za odmor u hladovini, na koju bi naišli. Ali, svugdje gdje bi stali da se odmore okupili
bi se ljudi, izranjali bi niotkuda, samo bi stajali tamo, hromi i gubavi, stari, pogureni od boljki i bolesna djeca sa
svojim tužnim majkama. A, Isus je postupao kao uvijek, išao od jednog do drugog, položio bi im ruku na glavu i
dao im ozdravljenje i novu snagu.
Stigli su do rijeke, gdje su trebali dosta čekati na brod. Marija koja je bila sva ljepljiva i znojna, reče:
- Preplivajmo!
Isusovi sljedbenici su odmahnuli glavom, ali Marija koja je naučila plivati u Tiberiji pogleda Isusa s puno nade i
reče:
- Dođi!
Nasmijao se i pošao za njom u rijeku. Plivali su, usprkos struji bilo je lako kao ples. Mokri i osvježeni stigoše do
obale, na mekano tlo posuto zelenim biljkama, gdje su rasli visoki čempresi. Sjedili su na suncu neko vrijeme
kako bi im se osušila odjeća prije no što potraže hladovinu ispod drveta.
146
Rijetko su bili sami.
Uskoro je pristao prekrcan trajekt. Na palubi je vrvjelo od ljudi koji su htjeli vidjeti i čuti Isusa. Marija se zapita,
kao i mnogo puta do tada, na koji način se glas širi, kako doznaju, kako nas uvijek sustignu?
- Uz Božju pomoć, reče Isus, a Marija kimne. Međutim, ona primijeti da je umoran.
U sinagogi u Betsaidi je govorio i ona ga je čula kako kaže da čovjek ne smije brinuti o sutrašnjem danu:
»Pogledajte ljiljane na tlu...«. Marija pomisli kako je to suština njegove poruke - da imaju povjerenja. Prisjeti se
njihova prvoga susreta i onoga što je doživjela dok je sjedila sama pored potoka. Jedno stanje, tako samo po sebi
jasno, pa ipak tako teško dostižno.
Noćili su u prijateljskoj kući na dobroj perini. Ujutro je Marija zamolila da se vrate brodom natrag preko jezera i
Isus je kimnuo, priznavši da je umoran. Bilo je mirno, dan bez vjetra. Sljedbenici su tiho sjedili na brodu koji je
polagano išao naprijed prema Kafarnaumu, gdje su čekale nove skupine ljudi. Na obali je stajao Simun. Marija
se brzo spusti s broda i reče:
— Simune, možeš li rastjerati narod, Isus se treba odmoriti. On kimne i reče:
— Idite sa stražnje strane.
Toga dana je Isus spavao deset sati.
Zašto se sjećala baš tog putovanja. Nije bilo posebno dugačko niti naporno, ništa u odnosu na dugo lutanje do
Lyd-de na obali ili preko Jerihona do Jeruzalema. Je li to zbog toga što se prvi puta zabrinula za Isusa. Potužio
se, a to mu nije bilo svojstveno: »Lisice imaju jazbinu, a nebeske ptice imaju gnijezdo, ali čovječji sin nema
mjesto gdje bi mogao odmoriti glavu«.
147
Međutim, postojao je još jedan razlog zašto je put u Bet-saidu ostao tako jasno urezan u njezinom sjećanju. Kad
se Isus probudio nakon dugog sna ugleda njezin osmjeh i reče:
- Danas te očekuje velika radost. Čovjek kojeg voliš je na putu ovamo.
Marija je dugo razmišljala, protresla glavom i rekla naposljetku:
- Voljela sam samo jednog čovjeka prije no što sam upoznala tebe, a on je umro prije mnogo godina.
Isus ne odgovori, ali topli osmjeh se zadrži na njegovu licu.
Dok su doručkovali došao je Simun i ispričao da je Ka-farnaum posjetila skupina poznavalaca Svetog pisma
koje je poslao, kako je nagađao, Herod Agrippa kako bi ih uhodili.
Isus se nasmijao.
U dvorištu su se našli neki muškaraci s nepokretnim čovjekom na nosilima. Isus je prestao jesti, prišao
paraliziranom i rekao mu neka se ne brine.
- Grijesi su ti oprošteni, reče.
Poznavatelji Pisma koji su stajali tamo čekajući da pozdrave galilejskog proroka namrštiše lica od užasa
zaključivši da on bogohuli.
Ali, Isus ih upita zbog čega nose zle misli u srcima.
Uslijedila je dugačka tišina medu narodom koji se okupio. Zatim se čuo Isusov glas:
- Morate znati da Čovječji sin ima moć, ovdje na zemlji, da oprašta grijehe__Okrenuo se paraliziranome i rekao:
- Ustani, uzmi svoja nosila i idi kući.
Čovjek ustane i ode, a ljudi su hvalili Boga. Samo su poznavatelji Pisma stajali u tišini, nijemi kao da se ne
usude vjerovati vlastitim očima.
Poslije toga Isus je išao duž jezera i ljudi se gurahu oko njega. Sada to više nisu bili samo galilejci iz
Kafarnauma,
148
bio je to narod iz Judeje, Idumene i sa drugih strana Jordana, da, čak iz Tyrosa i Sidona su mu došli ljudi. U tom
velikom mnoštvu bilo je također bezvjeraca, Sirijaca, Grka.
Isus je bio tako teško prignječen da se popeo na jedan čamac i s jezera govorio da ga svi mogu čuti. Njegov glas
nikada nije bio prodoran, nikada nije vikao. Ne, imao je svijetlu boju glasa, ali su ga mogli čuti daleko.
Oko podneva su se skupine konačno razišle. Isus je trebao otići sa svojim sljedbenicima u brda. Mariji je rekao:
- Ti ostani ovdje.
Kada je vidio njezino razočarenje, nasmijao se i upitao je:
-    Zar si već zaboravila što sam ti jutros rekao? Ostani i čekaj.
Dok su Isus i njegovi sljedbenici obilazili kuću, Marija je pošla u svoju sobu da se odmori. Na vratima začuje
poznat glas, iz davnina, kao iz sna davno negdje u djetinjstvu.
- Marija.
Pred njom stajaše visoki Grk, ali njezine oči odbijahu vidjeti. Salome koja je stajala pored Marije primijeti kako
je problijedila i zagrli je. A Leonidas reče:
-    Imaš lošu naviku da se rušiš u nesvjest kad god me ugledaš.
Taj glas i smjeh je povrati u stvarnost, ali se čvrsto držala za Salomu, kad prošapće:
— Bio si mrtav osam godina.
—    Nisu me ubili, bio sam zarobljen. Možemo li sjesti i razgovarati?
Marija pogleda Salome i shvati da mora objasniti:
- Ovo je moj očuh, Salome. Poginuo je u ratu vrlo daleko u Parti i ja sam ga oplakivala godinama.
- Razumijem, reče Salome. Predlažem vam da odete do stijene uz obalu, gdje možete biti sami.
Kad je otišla čuli su kako doziva ostale žene i govori im da se Mariji Magdaleni vratio očuh.
149
Mariji su koljena podrhtavala, nije bilo lako spuštati se dolje prema Gennasaretu, ali uspjeli su.
- I ja sam dirnut, reče Leonidas. Vidio sam kad je paraliziran prohodao i čuo sam Isusove riječi koje je uputio pi-
smoznalcima. I sve što je rekao s čamca.
-Tako sam već naviknuta da me više ne iznenađuje, reče Marija. Najčudnije su njegove riječi. Nitko do sada nije
tako govorio.
Zašutila je, a potom rekla:
- Ne, najčudniji je on sam, susret s njim.
Leonidas je kratko pričao o zarobljeništvu kod beduina i o svoti koju je njegova sestra platila kako bi ga
oslobodila. Objašnjenje je bilo razložno, Marija shvati, ali reče:
— Ipak je to jedno čudo, Leonidase. -Da.
Salome ih prekine došavši s vinom, vodom, kruhom i sirom. Leonidas se zahvali, jeli su u tišini. Uskoro su
začuli Isusa i njegove sljedbenike kako se vraćaju, Leonidas se digne, prođe prstima kroz kosu i otrese mrvice s
ogrtača.
- Moramo ići i pozdraviti ga.
— Ne, reče Marija. On će doći ovamo. Mislim da te želi vidjeti nasamo.
To je bilo točno. Nakon kratkog vremena stajao je pred njima, smijao se Mariji i rekao:
- Ti nevjernice.
Odozgo s rubova obale njegovi su sljedbenici mogli vidjeti Isusa kako grli visokog poganina i ljubi ga u oba
obraza.
—    Tvoja vjernost će biti nagrađena u kraljevstvu nebeskom, reče.
-    Nema ništa čudnog u tome, reče Leonidas. Volim to dijete otkako sam je prvi puta vidio.
Zatim ušuti, zbunjen spoznajom da je ovaj drugi već sve znao o njemu, motrio je svaku misao i osjetio sve kroz
što je prošao.
150
Leonidasa ispuni mir i velika sreća. Nikada nije vjerovao kakav je to osjećaj slobode biti potpuno razotkriven.
Istog poslijepodneva Isus se otputio sa svojim sljedbenicima kroz grad.
Oni su se vratili i ostali pred kućom.
- Slučajno, reče Šimun kad je pričao to Mariji. Ali, ona je već tada znala da se ništa nije dogodilo slučajno.
Pred kućom je sjedio utjerivač poreza Levi, kojega su još zvali Matej.
I Isus reče plebejcu:
- Slijedi me.
Trenutak kasnije pozove Levi Gospodina i njegove sljedbenike za stol u svoju kuću i mnogi utjerivači poreza i
ostali griješnici su sjedili s Isusom za stolom. Naravno to je izazvalo veliki metež.
Mariji se od prvog trenutka Levi svidio. Bio je to jedan sitan čovjek s velikom blagošću u svom biću, lice mu
bijaše koščato, ali pogled pun topline i mudrosti. Osjetila je odmah da je privrženost obostrana. Ona i on, dva
griješnika.
Leonidas se povukao medu mnoštvo sljedbenika. Ali, držao se prvog reda kada je Isus predvečer govorio na
padini iznad Kafarnauma. Molio je:
— Hvalim te oče, nebeski i zemaljski gospodine što si krio ovo od učenih i pametnih i ukazao na to onima koji
su poput djece.
Ovo je bilo poticajno, Leonidas se osvrne na pismoznal-ce .koji su se okupili u velikoj gomili odmah pred
Isusom. Ali, njihova su lica bila nedostupna, ako bi i otkrili kakav osjećaj bilo bi to iznenađenje.
Bile su to jednostavne riječi, lako razumljive:
- Dođite k meni, svi vi koji ste opterećeni teretom; darovat ću vam odmor... Moj e su uzde mekane, a moj teret je
lak.
Ali i misli koje su nadilazile Leonidasovo razumijevanje:
151
— Nitko ne izlijeva novo vino u stare bačve, jer one lako pucaju, a vino bi iscurilo...Ne, novo vino se drži u
novim bačvama.
Leonidas je imao poteškoća sa snom te noći. Ne zbog toga što je spavao pod šatorom s drugima, na to je bio
naviknut. Ne, bilo je to zbog svih događaja toga dana koji su ga držali budnim.
Sljedećeg dana dogodio se još jedan čudesan događaj. Vlastitim je očima vidio kako Isus oživljava jednu malu
djevojčicu.
Malo vremena je imao prilike pričati s Marijom. Bio je preplavljen pitanjima, a ona mu je utješno obrisala znoj
sa lica i rekla:
—    Ne pitaj. Ne postoji odgovor za koji bismo pronašli riječi.
-    Samo jedna stvar, Marija. Sto je Isus mislio pod time da je moja velika nagrada za vjernost na nebu?
- Običava reći da je kraljevstvo nebesko u nama.
Kada je Leonidas nakon deset dana bio primoran otputovati natrag u Antiohiju bio je nov čovjek, bez gorčine
neobično oslobođen potrebe da se ičemu protivi.
- Vratit ću se.
Marija se nasmiješila, a Isus reče:
— Naravno da ćeš se vratiti.
Odjahao je u Ceasareu i našao brod na putu u Seleukiju. Čak je i te noći imao poteškoća sa snom, stajao je na
palubi, gledao preko mora i gore prema zvjezdama. Tada, odjednom, shvati što je Isus mislio govorom o vinu
koje se mora lijevati u nove bačve.
152
JMLnogo ranije od dogovorenog, već u četiri sata, u nedjelju, Pavao je pokucao na Marijina vrata. Ispričao se
što smeta tako rano i rekao da je došao kako bi otkazao susret predviđen za tu večer. Jedan od njegovih najbližih
suradnika je bio upravo stigao iz Cipra. Zvao se Barnabas, bio je bistra uma i poduzetan.
— On će nam pomoći organizirati kršćanski zbor u Anti-ohiji. Upravo čita zabilješke koje je Markus načinio
tijekom naših razgovora s tobom.
- Ima li mnogo onih koji se krste ovdje?
— Da, Antiohija već sad ima najveći skup van Jeruzalema, odgovori Pavao i pokaže jedan od svojih rijetkih
osmjeha.
Zatim je rekao kako bi htio postaviti jedno pitanje koje ga muči od posljednjeg susreta.
— Malo je osobno, napomenuo je.
Bila je iznenađena, ali to nije pokazala, ponudila mu je da sjedne pod pergolu i otišla po osvježavajuće piće.
Dan je bio vruć.
— Imao sam težak i proturječan odnos s ocem, reče Pavao. Ti govoriš da nas je Isus poticao da se suprotstavimo
roditeljima.
— Ne da se suprotstavimo već da se oslobodimo.
— Nije li to ista stvar?
Marija je osjećala gorčinu u njegovu glasu i naposljetku rekla:
153
— Ne znam mora li oslobađanje uključivati raskid i onaj očaj koji ga prati. Ali,    ja zapravo, nisam prava osoba
koja bi mogla shvatiti koliko je to teško.
Pogled joj je odlutao u daljinu, kao da je pokušavala uhvatiti izgubljenu misao. Zatim reče:
- Nedostajala mi je majka. Ali, bila je mrtva. Tako sam usmjerila moju čežnju prema snu u kojem je bila snažna i
besprijekorna. Nikakvo zlo mi se ne bi moglo dogoditi da je bila živa.
Nasmiješi se prije no što nastavi:
—    Dugo mi je trebalo da shvatim da skoro svi imaju isti san. I ljudi koji imaju žive roditelje imaju dječju
maštu o ocu ili majci kao o svemoćnima. Poput samog Boga. Ponekad kad bi Isus govorio kako moramo postati
slobodni kako bismo mogli odrasti, pomišljala sam da je možda bilo dobro za mene što nisam imala roditelje.
Pavao je izgledao preplašeno:
— Ali, oni koji se odvoje plaćaju visoku cijenu, reče.
- Osjećaj krivnje? -Da.
— Vjerujem da je Isus mislio da bismo se mogli pomiriti s krivnjom umjesto da nas ona paralizira. Oprostiti
sami sebi i, uz to, našim bližnjima.
Odjednom je obuzme ushićenje.
— Sjećaš li se propovijedi sa Svete gore? »Blaženi oni siromašni duhom jer njihovo je kraljevstvo nebesko.« To
sam razumjela kao da se onaj koji uvidi svoju krivicu može otvoriti kraljevstvu nebeskom.
Pogledala je Pavla pravo u oči, oči prepune sumnje.
- Treba mi vremena da razmislim o tome što si rekla, reče i pozdravi se. Sutradan će, obećao je, doći na nove
razgovore i želio je da tada Barnabas bude prisutan.
Marija ga otprati do vrata. Prije no što su se rastali, reče joj:
154
- Ovo što podučavaš je teško shvatljivo. Takvo učenje ne možemo prenositi narodu.
Marija se nasmiješi i reče:
— To razumijem čak i ja.
Stajala je neko vrijeme i gledala kako pogurena prilika nestaje niz ulicu. I pomisli isto što i prvi puta kad ga je
vidjela, kako pati od neke teške bolesti.
Prošetala je vrtom prije no što je ušla u kuću. Visoko gore na terasama vidjela je Terencijusa kako ide s velikim
krčagom za vodu.
Bilo je dobro to što je učinio, pokušala je mahnuti u znak zahvalnosti, ali se pravio da je ne vidi. Uzdahnula je i
ponovo pomislila kako nikad neće naučiti ponašati se kako valja prema slugama.
Na kraju ode u svoju radnu sobu kako bi načinila nekoliko zabilješki iz razgovora sa Pavlom. Tamo u mračnoj
sobi sjedila je sa slikama prvog susreta s Isusovom majkom.
155
U Kafarnaumu je svitalo. Lagana se sumaglica dizala s jezera i obavijala kuće i luku blagim sivkastim svjetlom.
Unatoč ranim satima ljudi su se počeli okupljati u grupama.
Isus je još spavao, Marija se odšuljala tiho, na prstima, dolje u kuhinju kako bi mu pripravila doručak. Ćula je
žamor ljudi koji su ga željno očekivali. Uskoro će ga početi zvati. Ona je, međutim, s vremenom naučila
odlučno odbiti, čak i Učitelja.
Kada je došla gore s jelom on je već bio ustao i umivao se.
Rekao je:
- Bit će ovo dug dan.
- Da. I nećeš izaći dok ne pojedeš, oba jaja, kruh i sir. Smješio joj se:
- Neću dobiti ništa za popiti?
— Nego što. Salome je pripremila sok od marelice. Ali, nije sve pojeo, apetit mu je bio loš u to doba dana.
Nagovorila ga je i poslušno je popio sok.
Čula ga je kako se obraća narodu dok je stajala kod bunara i prala mu odjeću. Baš je pronašla rupu u ogrtaču i
upravo je namjeravala otići Suzani, koja je bila najspretnija s iglom, kad začuje glasove, netko je zvao:
»Majka i braća su ti ovdje i traže te!«
I začuje ga kako odgovara:
156
— Tko je moja majka, a koja su moja braća?... Onog koga odredi Bog moj je brat i sestra i majka.
Mariji Magdaleni se sledi krv, bile su to strašne riječi.
Ali, ona produži s poderanim ogrtačem preko ruke prema grupi žena, pogledom tražeći Suzanu. Žene koje su ta-
kođer čule te strašne riječi sjedile su kao skamenjene. Marija, Klopova žena, ode potražiti Mariju iz Nazareta,
bile su rod i svaka od njih je mogla zamisliti kako se Isusova majka osjećala. Magdalena je pokazala Suzani
rupu u ogrtaču, ova ga uzme s olakšanjem jer se ima čime baviti.
Nakon nekog vremena Klopova žena pronađe Mariju iz Nazareta na vanjskom rubu velike mase ljudi. Bilo ju je
teško nagovoriti, već je bila odlučila vratiti se kući.
- Ali, zacijelo si umorna i gladna, ako si prešla brdo noćas. Pođi sada sa mnom da se odmoriš. I nešto pojedeš.
Dala se nagovoriti, otišla je sa ženama do ruba obale, oprala stopala i umila se, počešljala kovrčavu sijedosmedu
kosu. Bilo je to više iz navike, nije bila od žena koja bi se posvetile svom izgledu. Pa ipak, bila je lijepa, ne
onako kako bi se reklo za stariju ženu, da se mogu vidjeti tragovi nestale ljepote. Ne, bila je ljepša no ikada,
pomisli Marija Magdalena.
Marija iz Nazareta pusti da joj pogled luta od žene do žene, kao da nekoga traži. Pogled joj se zaustavi na Mariji
Magdaleni, koja je razmišljala koliko su majka i sin slični, iste sive prozirne oči i ista grada tijela.
— Jesi li ti ta kurva s kojom moj sin živi u grijehu.
- Da. Ali, ja nisam kurva.
Unatoč umoru Marija iz Nazareta mogla je osjetiti neodobravanje u grupi žena koje su se sada okupile oko Mag-
dalene. Zaustavi se i reče:
— Rado bih s tobom nasamo popričala.
157
— Imamo jednu sobu u kući na drugom katu. Dobrodošla si kad pojedeš.
Mariji Magdaleni je srce tuklo, ali je mirnim koracima išla prema bunaru kako bi objesila opranu odjeću na
sušilo. Zatim je jednako tako mirno otišla gore u sobu, pospremila posude i zarolala podne prostirke za
spavanje. Natjerana iznenadnim porivom skine maramu s glave i počešlja izazovnu plavu kosu. Kad je začula
korake žena na stubištu pomisli na Isusove riječi: Voli svoje neprijatelje, okreni im i drugi obraz.
Sada, pomisli, može isprobati djeluje li na nju njegovo učenje.
Bila je ljuta, ispunjena jarkim bijesom.
Položila je na pod jastuke za sjedenje i zamolila ženu da sjedne. Sjele su jedna nasuprot drugoj, a Magdalenin
pogled se nije spuštao s lica druge žene.
— Znam ponešto o tebi. Bila si konkubina rimskom tribunu u Tiberiji prije no što si srela moga sina i zavela ga.
Želiš li to poreći?
Marija Magdalena iznenada postane mirna, skoro hladna. Dobro je promislila prije no što je progovorila.
— Tribunu je bilo preko osamdeset godina i polovica tijela mu je bila oduzeta. Čuo je da govorim klasični
latinski. Tako sam sjedila svakodnevno pored njegova kreveta i čitala stihove iz Eneide. Brisala sam mu čelo i
mijenjala jastuke. I držala ga za ruku kod jakih bolova. Zatim su se na očaj moje pomajke gradom proširile
zlobne glasine.
Marija iz Nazareta je imala spreman podrugljiv odgovor, ali ga prešuti. Nešto u djevojčinu pogledu je jasno
govorilo da ne laže. Ipak morala je izreći:
- Ali, pomagala si jednom poganinu i neprijatelju.
— Tješila sam jednog starog čovjeka kojemu je bilo teško.
158
— Činila si to iz milosrđa, misliš?
Glas joj je bio podrugljiv, ali Magdalena nastavi, jednako mirno:
— Nije bilo tako jednostavno. Poznato ti je i samoj da se skoro nitko ovdje u zemlji ne usuđuje reći 'ne' jednom
rimskom oficiru. U početku sam se bojala, ali nakon nekog vremena osjećala sam samo... sažaljenje.
Nastupila je tišina, a nakon nekog vremena Marija Magdalena ponovo progovori:
- Kada tvrdiš da sam zavela tvoga sina jasno mi je da ga slabo poznaješ. Isus se ne da zavesti, nagovoriti ili
prevariti, ni od koga.
Marija iz Nazareta pokrije lice ogrtačem i Magdalena shvati da ona plače. Na kraju reče:
—    Imaš pravo, nikada ga nisam poznavala, čak niti kada je bio dijete. Bio je to strašan osjećaj, oduvijek, to da
nisam mogla razumjeti svoje vlastito dijete.
Marija Magdalena je tiho sjedila, pustila da vrijeme prolazi. Tada iznenada ova druga reče:
— Razumiješ li ga ti?
- Ne, to ne može nitko. On je nama nedostižan. I ja to prihvaćam.
- Teško je tako razmišljati kad si majka.
- To mi je jasno.
—    Dijete je, ipak, dio svoje majke, njezino tijelo, njezini snovi... njezin um. Ali, ja sam rodila tudinca.
Magdalena se nagne naprijed, uzme ženine ruke u svoje i reče glasom neočekivano svečanim:
-    Rodila si se s velikim zadatkom, Marijo iz Nazareta. Zacijelo si bila odabrana.
159
Marijino se lice izmijeni, u očima se vidjelo da se vraća u davnu prošlost, prisjeća se, pomisli Magdalena. Ali
Marijine oči se sklopiše, nije htjela pričati, samo reče:
— Bilo mi je petnaest godina.
Vani u dvorištu Isusov glas utihne i Magdalena reče:
—    Dođi, dođi sa mnom da vidiš što čini za bolesne i nesretne.
Stajale su obje sasvim blizu Isusu kada je učinio da slijepac progleda, hromi da prohoda i izliječio ženu od
kožnog oboljenja. Marija iz Nazareta je pratila kako se to događa, bila je blijeda u licu, a usnice su joj bile
čvrsto stisnute. Kao da zadržava vrisak, mislila je Marija Magdalena.
Dan je bio topliji, približavalo se sedam sati kad su se skupine konačno razišle. Iz mnoštva se oslobode dva
Isusova brata, silno začuđeni.
Međutim, Isus krene prvo pozdraviti majku.
-    Vidim da ste se sprijateljile, reče objema ženama. A, majka odgovori:
- Uspjele smo se razumjeti. A ja sam puno naučila.
Jeli su zajedno lagani objed, majka, njezini sinovi i Marija Magdalena. Nije se puno govorilo za stolom, kao da
je svatko od njih bio obuzet vlastitim mislima o onome što se dogodilo tijekom poslijepodneva. Na koncu krene
Marija Magdalena i reče:
— Sunce je već visoko na nebu, vrijeme je da svi krenemo na podnevni počinak.
Majka pogleda svoga najstarijeg sina i primijeti isto što i Magdalena: da je umoran.
Poslijepodne su imale još jedan razgovor, ovoga puta zajedno sa Marijom, Klopovom ženom, Salomom i
Johanom, preobraćenom Kusovom ženom.
160
Marija iz Nazareta je pričala da u lučkom gradu glasine o Isusu postaju sve zlobnije. Jednoga ju je dana potražio
stari rabin u selu. Sjeli su u radionicu i sinovi su prekinuli posao kako bi slušali.
Rečeno im je da je Sanhedrin, Židovsko vijeće u Jeruzalemu, poslalo pismoznalce u Galileju, kako bi provjerili
Isusa.
Rabin je rekao da se to dogodilo prema nalogu samog Heroda Agrippe, kralja koji je preuzeo odgovornost otkriti
svaku osumnjičenu pobunu protiv Rimljana.
Klopova žena vikne glasno:
- Ta, i dijete može vidjeti da Isus nije pobunjenik.
-    Kralj je, kao što znate, dao pogubiti Ivana Krstitelja. Glasine govore da su on i moj sin zajedno krstili
pobunjenike u Jordanu. I da su neki od Ivanovih sljedbenika sada pristupili Isusu u Galileji.
Žene su uzdisale, bila je to istina. Bili su im naporni Krstiteljevi sljedbenici, snažni muškarci užarenih očiju.
Bilo je također istina da su privlačili sve više pismoznalaca i često dolazili *i otvoreni sukob s Isusom.
— Je li tvoj rabin znao o čemu izaslanici trebaju izvjestiti Agrippu i Jeruzalemske svećenike?
Bila je to Magdalena, šaptala je.
Marija iz Nazareta zatvori oči kao da želi sakriti strah u njima.
-    Da, reče. Kažu da mi je sin lud, da njime vladaju demoni. Da izvodi svoja čuda snagom od Beelsebula. Da
okreće sina od oca, kćer od majke. Da krši zakon, ne slavi sab-bat i stalno govori o novom kraljevstvu koje će
doći. Listi njegovih grijeha čini se da nema kraja.
- Sto ti misliš? - upita Salome.
- Ne znam, uvijek sam se bojala za njegov razum, međutim, sada vidim da je to što čini dobro. Kada sam
krenula
161
na ovaj put namjeravala sam ga upozoriti. Danas sam shvatila da ne dopirem do njega, da to nikada nisam
uspijevala. Uzdam se u Magdalenu.
Marija Magdalena kimne, ali prešuti kako Isus već zna, kako ne postoji čovjek za čije mišljenje ili stavove on ne
bi znao. Išao je jasnog pogleda ravno prema svojoj sudbini.
Salome joj priđe u pomoć:
— Nitko na njega ne može djelovati:
- Ja ću ipak pokušati.
Sad se Isus vrati. Bio je u brdima s nekim svojim sljedbenicima. Žene su pošle pripremati večeru, Magdalena
dočeka Isusa, on je zagrli i poljubi.
- Imaš li malo vremena za mene? - upita ga.
Neobične riječi za nju. Nasmiješio se i rekao kako on uvijek ima vremena za nju. Otišli su zajedno gore, u
njihovu sobu i ona mu kaže što joj je ispričala njegova majka.
Kao što je i očekivala, nije se iznenadio. Ali, kada je otkrio strah u njezinim očima upita je:
— Sto misliš da mi je činiti? Moram slijediti Boga. Sjedili su dugo u tišini kad on progovori:
- I ja se bojim, Marija.
162
.Mariji se Barnabas odmah svidio. Bilo je nečeg zafrkant-skog u njegovim očima, što ju je podsjećalo na
Leonidasa.
Ima duha, pomisli.
Visok i vitak. Njegovo lice je bilo lijepo i vrlo židovsko, blago savijenog nosa i toplih smeđih očiju.
On sam bi rekao da je Levit, rođen i odrastao na Cipru, i da se zapravo zove Josip.
—    Onda si postao tješitelj i prozvaše te Barnabas, reče Marija.
Zaiskrilo mu je u očima kad je odgovorio da Barnabas može, također, značiti prekoritelj. Sad se Marija nasmije i
reče:
-    Onda kreni i kori. Čitao si Markusove zabilješke o onome što sam govorila i vjerujem da imaš primjedaba.
On reče isto što i Pavao:
- Tvoje tumačenje Isusova nauka je interesantno, ali je teško razumljivo. Narodu trebaju jednostavna pravila i
obećanja koja se daju razumjeti.
— Novi zakoni, misliš?
Marija se zajapuri kao uvijek kada bi se uznemirila, a glas joj se povisi kada je nastavila s naglaskom na svakoj
riječi:
- »Zli vi, poznavatelji zakona. Opterećujete ljude bremenom koje je teško nositi...« Zli vi, poznavatelji zakona,
koji ste uzeli ključ znanja. Sami niste ušli u nj, a one koji bi to htjeli, spriječili ste.«
163
Barnabas se također zajapuri i poviče:
- Za ime nebesa, što to govoriš?
— Ponavljam doslovce što je jednom prilikom Isus rekao pismoznalcima. Simune, i ti si bio prisutan, nisi to
mogao zaboraviti!
-    Ne sjećam se tako dobro kao ti. Ali, uglavnom je to zapravo bilo ono što je rekao. Sjećam se zbog toga što
sam se prestrašio.
- To ti vjerujem, reče Pavao.
Propovjednik Barnabas, duboko uzdahne. Samo je rabin Amasija izgledao raspoloženo:
—    Mogao bih se odlučiti postati kršćaninom samo radi ovih riječi, reče.
Zavlada duga tišina prije no što Marija reče, sada mirnijim tonom:
- I ja razumijem da novi nauk mora biti stabilan i imati strukturu. Ali, on ne smije biti još jedna od onih religija
kojima je zadatak nadzirati ljude. Pretpostavljam da ste načinili zabilješke o svim njegovim parabolama, na
način na koji ih se sjećaju S imun i ostali.
Kimnuli su.
-    Prema mojem mišljenju sve upućuje na jedno te isto, da je čovjek samostalan i odgovoran, te da ne postoji
nikakva garancija da će doći do Boga ako slijedi sve zakone i pravila. Da može biti upravo suprotno. Sjetite se
izgubljenog sina, onih slugu koji su bili jednako plaćeni iako su neki od njih radili samo nekoliko sati, a drugi
po čitave dane.
Barnabas se nagne prema njoj i reće ushićeno:
- Pomišljaš li na to da zapišeš njegove parabole onako kako ih se ti sjećaš?
— Pokušat ću.
Pomiješali su vino s vodom i pili. Bilo je toplo, unatoč hladu pod pergolom.
164
Zatim Pavao reče:
-    Sto je prema tvome mišljenju najvažnije u njegovu učenju?
—    Pomirenje i oprost, o tome smo govorili jučer. Moraš poći od sebe, priznati svoj strah i svoju sebičnost.
Oplakuj ono što se dogodilo i oprosti si. Kada to uspiješ ne trebaš optuživati drugog.
— O tome si već prije govorila i mislim da imaš pravo, reče Pavao. Međutim, to je teško, skoro nemoguće.
Kako se ikada možemo pomiriti sa zlom koje smo učinili?
— Uz Božju pomoć, reče Barnabas.
- Da. I uz vjeru u samoga sebe, u kraljevstvo nebesko u sebi, reče Marija.
Simun Petar zatrese glavom:
- Kraljevsko nebesko je u vama. Cesto je to govorio, ali nisam shvaćao.
Marija se ushićeno nagne prema Simunu:
— Sjećaš li se onoga kada je jedan od vas, čini mi se Andrija, pitao Isusa gdje se nalazi novo kraljevstvo i kada
će doći. I on odgovori da je već medu nama. To je bilo točno, Simune, toliko sam o tome razmišljala, o toj
ljubavi koja postoji medu nama, koja ga je pratila.
Razgovor prekine Leonidas koji je došao kući s posla u trgovačkoj kući.
— Smetam li?
—    Ne, ni najmanje, reče Pavao. Naprotiv, možda nam možeš pomoći da uobličimo spoznaju.
Leonidas pozdravi Barnabasa, koji hitro prepriča o čemu su razgovarali.
—    Marijino razmišljanje i stavovi su ti poznati, pretpostavljam. Ali, čovjek ne može graditi crkvu bez čvrstih
pravila i postojanih odredbi, zar ne.
Leonidas zatrese glavom.
165
- To je teško, reče Leonidas. Pratio sam Isusa kroz nekoliko različitih razdoblja i slušao sam čitavim svojim
bićem sve o čemu je govorio. Pobuđivalo je čuđenje, čovjeku bi se izokrenuo čitav svijet. Na putu kući za
Antiohiju pokušao sam ga prizemljiti, sjećam se da sam vjerovao da je njegov autoritet zasjenio moje jasne
grčke postavke.
Leonidas se nasmije i reče:
- Nije mi, dakako, uspjelo. Njegove riječi nicale su u meni, rasle poput stabla gorčice o kojem je govorio. Bio je
to proces. Ne vjerujem da čovjek može usvojiti njegova znanja putem predavanja.
-    Onda što nam je činiti? - upita Barnabas, ironičnim smješkom poprativši šaljivi pogled.
- Učinite, lijepo, ono što morate, reče Leonidas te se i on nasmiješi.
Malo se zamisli pa nastavi:
- Imate jedan skoro nemoguć zadatak. Tako je to s nama, ljudima, ne možemo misliti ako nemamo gotov model,
primjer. Jednostavno pribjegnemo starim predodžbama i tako nam bude lakše jer mislimo da smo shvatili.
- Vjeruješ li da čovjek može misliti na nov način čak i o onom starom? - upita Barnabas.
- Isus je to činio. Učinio je svijet novim i zato je bio ru-šilac društva. Mogu razumjeti svećenstvo u Jeruzalemu i
njihovu bojazan. Isus je bio opasan za židovsku zajednicu. Ravnoteža između Sanhedrina i Rimljana je krhka i
nisu je smjeli dovoditi u pitanje.
Zidovi oko stola pod pergolom zadržaše dah da bi bolje čuli, a Leonidas nesmiljeno nastavi:
— Zatim imamo duh vremena, a tu svi imamo teško nasljeđe. Vi Zidovi sa svim vašim zakonima, mi Grci s
našom naivnom vjerom u logiku i razum. I posljednji, ali ne nebitni Rimljani, koji žive s vjerom u rimski red i
disciplinu.
166
Zamislio se na trenutak, pa nastavio:
- U takvom svijetu pravila, razumnosti i discipline raste ljudska potreba za čudom. Prirodno je da se sve više
ljudi obraća istočnjačkim mističnim religijama.
I dalje su tiho sjedili. Na kraju Leonidas raširi ruke u jednu gestu kao da se predaje:
- Ponekad mi se čini da je Isus došao na svijet prerano, da svijet nije ni izdaleka zreo da ga shvati. Bogovi
kojima se klanjamo su daleki, mlaki. Ali Isusov bog se skriva u svačijem srcu, on postoji u životu, skoro
nepriznat.
Tada se pojavi taj neobičan smješak na Pavlovom licu:
- Sad zaboravljaš što si sam rekao o stablu gorušice.
Kao obično, Marija isprati svoje goste kroz vrt do ulaznih vrata. Ispod starog smokvinog stabla Pavao zastane
na trenutak i reče joj:
- Te riječi koje je rekao o svojoj majci i svojoj braći su zacijelo zaboljele i tebe, tebe koja si bila
njegova...odabranica.
- Da. Boljelo je, dugo. Tek s dolaskom kiša naučila sam shvatiti i prihvatiti da on ne može imati »odabrane«.
Marija je spavala mirno te noći, dugo očekivano osvježe-nje konačno je stiglo u Andohiju. Međutim, po običaju
probudila se prije svitanja i prepustila se sjećanjima.
167
Jesen se spustila nad Kafarnaumom i uskoro je zimska kiša oplakivala kuće i šibala vode Genazareta.
Tamo je bio Leonidas, vodio je duge razgovore s Marijom. I sa Simunom Petrom koji se brinuo zbog prijetnji
upućenih Isusu, zbog mračnih riječi koje je izrekao o svojoj patnji i zbog njegova umora.
Leonidas je imao prijatelja koji je posjedovao kuću blizu rijeke nedaleko Betsaide. Čovjek je bio Sirijac i još je
služio u rimskoj kohorti u Caesarei. Leonidas mu pošalje poruku i dobije dopuštenje za korištenje kuće.
Tako su ovo dvoje dobili priliku da budu neko vrijeme sami.
Puno su spavali i puno se smijali u tom rimskom krevetu gdje su im prvoklasne perine otežavale da pronađu
jedno drugo.
Prepričavala mu je svoje snove.
— Cesto sanjam o moru, reče. Odlazim na obalu, stojim tamo gledajući morsko prostranstvo i osjećam se
očišćeno.
— To je kao u pustinji, reče on. — I tamo se čovjek pročisti. Smješio joj se i znala je da uživa u tišini kuće na
osami. Padala je kiša, slijevala se u mlazovima po vrtu, pljuštala
po krovu. Ponekad bi stala, blijedo sunce bi zasvejtlucalo kroz kišom natopljena stabla. Isus je sjedio na ulazu,
gledao žedno tlo kako se napaja i dugu koja je nebom pružala svoj most.
168
Ali, onda, jedne noći Mariju zadesi prva noćna mora, vidjela ga je pokorenog, zlostavljanog i poniženog,
prikovanog za deblo visokog stabla. Probudi se oblivena hladnim znojem, u nesnosnom strahu.
On je spavao, hvala bogu.
Ali, sljedeće je noći jako vrisnula u snu, on se probudi, zagrli je i reče:
- Pričaj mi što si vidjela.
— Mrak, čudnovat mrak nad velikim gradom. Zemljotres je, ti, ti si konačno umro, oslobođen mučitelja i
mučenja.
Probudio ju je nježno jednog običnog dana u toj mirom ispunjenoj kući.
Plačući mu je pričala o snovima, o poniženjima, o njegovim neopisivim mukama i o svojem očaju.
Mora me utješiti, mora reći da snovi nemaju nikakvog značenja, mislila je.
Ali, on reče:
- Tvoji snovi više znaju od tebe.
Utihnula je i postalo joj je hladno. Pokrio ju je još jednim pokrivačem i zagrlio je. Malo kasnije reče:
— Meni je to teško shvatiti. Zašto ljudi žive izvan svoga vlastitog bića?
Nije uspijevala govoriti, samo prošapće:
— Kako bismo drugačije mogli?
Za ručkom, nešto kasnije, govorio joj je o svojoj majci, o tome kako je njezin utjecaj na njegov razum bio
najteže iskušenje. Tako lako, tako lako bi bilo biti dobrim sinom, biti drvodjeljom od kojeg se očekivalo da bude
veseo i čini je radosnom, oslobodi je tjeskobe.
— Majčin utjecaj na dijete je velik, rekao je.
Bilo je tiho za stolom, mogli su čuti kako se kiša koja je pljuštala po krovu pretvorila u rijetke kapi. Čuli su kako
vjetar prolazi kroz mokre krošnje stabala.
169
On otvori jedno okno prozora i osmjehne se suncu.
- Marija, dođi i pogledaj.
Rukom pod ruku, išli su kroz vrt. Na nekoliko kratkih trenutaka uspjevala je biti poput njega, prisutna. Bio je to
samo jedan bljesak, zatim je obuzme strašan strah od budućnosti.
Tek kad je prala posude iza ručka shvati zašto je govorio
0 svojoj majci kao o velikom iskušenju. Nije mu samo brižna majka prijetnja, već ona, također, žena koja ga
voli.
Sljedeće noći spavala je bez noćnih mora. Kada je to ispričala ujutro on se nasmješio i rekao da joj snovi više ne
trebaju. Poruku je već dobila. Usudila se upitati:
- Sto si mislio pod time da čovjek živi izvan svoga bića?
— Ta, to znaš. Čovječje pravo biće, unutarnja jezgra, je od Boga. Od tamo govori ono što ja nazivam božjim
glasom.
— Svakom čovjeku?
— Da. Ali, čovjek se odvojio, ne sluša.
- Nema hrabrosti. Nalazi sigurnost u uvjerenju da može sam kontrolirati svoj život, reče Marija.
— Shvatio sam to. Tada, skoro očajan reče:
- Marija, nikada nisam ni pomišljao da su ljudi tako zli.
Dani su postajali sve topliji, tlo se zazelenilo, prve ane-mone puštale su svoje crvene izdanke u mladoj travi.
Došlo je vrijeme za polazak.
Sljedbenici su se okupili oko njega.
Išli su za Tvros. Možda ga je nadahnula njezina čežnja za morem. Na oranici je čovjek sijao žito. Isus pogleda
Mariju
1 reče:
170
-    Pogledaj. Ako pšenični klas ne padne na zemlju i ne osuši se ostat će samo jedan klas. Ali, ako se osuši dat će
bogat urod.
Shvatila je, ali riječi ju nisu utješile. Primijetio je to i rekao:
- Čak je i moja duša puna straha.
Dugo je trajala šutnja prije no što je nastavio:
— Svi morate uzeti svoj križ i slijediti me.
U tom trenutku Marija je uvidjela zašto se u njezinom snu pojavio prikovan uz stablo. Odabrao je najstrašniju
smrt, raspeće.
Levi pogleda Mariju:
— Blijeda si i umorna. Napravimo pauzu i odmorimo se, reče.
Našli su jedan potok na obronku, Salome, uvijek milosrdna, dade Mariji da pije i izmasira joj ruke. Bilo joj je
hladno. Bila je blijeda kao krpa, a Isus ju je gledao očima zatamnjenim od boli.
Glasine da Isus ponovo hodočasti proširile su se, posvuda su se okupljali ljudi oko njih. Ponovno su tu bili
nesretni, bolesni, očajni u zgusnutim skupinama oko Učitelja. Kao što je običavao, išao je ravno medu
izmučene, oslobađao ih grijeha i liječio im bolesti. Marija je svako iscjeljivanje doživljavala kao da ga vidi prvi
put.
Njegova neobična nazočnost je ta kojom se postiže čudo, mislila je.
On prilazi svakome posebno, vidi njegovu patnju, osjeća njegovo pitanje: »Zašto me život toliko muči?« U tre-
nutku kada bolesniku pruža ruku stapaju se u potpunom jedinstvu.
Nazočnost je, možda, bit ljubavi.
171
Grupe su se povećavale, a Isus je govorio. Njegove riječi prodiru pravo u slušatelje, u njihova bića, pomisli
Marija i konačno shvati zašto je uvijek pričao pripovijesti. Božji govor se ne može zatvoriti u formulacije,
višeznačan je i mora se izricati putem slika. Isus je oslikavao, ponekad šaljive, ponekad tužne, uvijek
začuđujuće slike. I svaka bi slika dobila vlastiti život u svijesti slušatelja.
Njegovo obraćanje ide mimo glave, pravo u srca, mislila je Marija. Učimo se da je jedino smisleno ono što se
čini besmislenim.
Spavali su, kao najčešće tijekom hodočašća u unajmljenim kućama kod poklonika novoga proroka. Prvu noć za
vrijeme hodočašća po Tvrosu dobili su noćno konačište u dvije velike sale u kući Levijevog prijatelja.
Muškarci su rasprostrli svoje prostirke za spavanje u većoj sali, a žene u manjoj.
To je značilo da Isus i Marija Magdalena nisu mogli spavati zajedno. Kao i obično kad bi okolnosti bile takve,
oboje bi se rano probudili i prošetali zajedno na neko vrijeme po okolici.
Toga jutra Marija reče:
— Mnoge su mi misle prolazile kroz glavu noćas. Možda se Bog o kojem govoriš još nije rodio u našim srcima.
Možda si daleko ispred svih nas...?
On odmahne glavom:
— U svakom muškarcu ili ženi koje pogledam, u njihovoj biti postoji Bog. Najjasnije kod ispaćenih i bolesnih.
— Ali, ako ne znamo gdje je Bog bit će teško tražiti ga.
— To je tako tužno, Marija, ali, On raste polagano u svakom čovjeku. I jednoga dana bit će spreman roditi se.
- Sto je teško?
— Da, sve staro se mora odbaciti.
172
Ovdje se Marijin tok misli prekine. Sjedila je na svom krevetu u Antiohiji. Jesu li došli do Tvrosa? Nije znala. Je
li vidjela more? Nije se sjećala.
Sve slike s putovanja nestale su u crnom očaju koji joj je zamračio svijest.
xla
173
Dok je zapisivala svoja sjećanja na zimu u Betsaidi i putovanja prema Tvrosu Marija je dobro promislila što će
reći trima apostolima, a što će izostaviti.
Niti jedne riječi o kući Sirijca, samo o Isusovom odmoru za vrijeme zimskih kiša. I o tome kako se brinula o
njemu, pripravljala mu jelo, prala i održavala njegovu odjeću.
Nasmješila se prisjetivši se kako je prtljala s krpanjem njegova ogrtača, koji bi narod uvijek potrgao hvatajući se
za njega kako bi dobio dio njegove snage. No da, pokrpala bi poderotine, ali kada su se vratili u Kafarnaum,
Suzana bi preuzela ogtač, zatresla glavom i sve zakrpala iznova.
Sjedili su kao i obično pod pergolom, dan je bio svjež i skoro su uživali pomalo se smrzavajući. Pavao reče:
— Prema svim svjedočanstvima koje smo prikupili ti i on ste bili često zajedno nasamo. Moraju postojati riječi
koje ti je rekao, a koje drugi nisu čuli.
Pričala je o morama koje je imala te zime i o svojem stravičnom strahu.
— U jutro bih otišla k njemu sa snom i nadala bih se da će reći da su snovi samo mjehurići od sapunice koji
nestaju na dnevnom jasnom svjetlu. Međutim, nije to rekao. Rekao je da je san poruka iz mojeg unutarnjeg bića,
koje je znalo više od mene. Ali, da sam se ja kao mnogi drugi odvojila od moje srži gdje se Bog nastanjuje u
čovjeku.
174
Pavao dade znak Markusu koji je pisao, ovo je važno.
- Kasnije na putovanju prema Tvrosu upitala sam ga može li biti da to biće o kojem je pričao još nije rođeno u
običnom čovjeku. Da je on možda prvi na zemlji koji posjeduje mudrost o božjoj prisutnosti u svom vlastitom
srcu. Tada mi je odgovorio da ga on može vidjeti u svakom čovjeku, a najjasnije kod bolesnih i jadnih.
Dugačka tišina dok je Markus pisao. Potom se Pavao uključi:
- Nisi pitala zašto je mislio da bolesni i patnici imaju bolje saznanje o svojem... pravom biću.
- Ne, nije mi palo na pamet. Petar joj priđe u pomoć.
- Teško je objasniti zašto mu nismo postavljali više pitanja. Nije to bilo zato što smo se bojali, bilo je više stoga
što bi svaki odgovor koji bismo dobili bio takvo iznenađenje da nam je trebalo vremena da ga prihvatimo.
— Tako je bilo, reče Marija. Zatim se okrene Pavlu:
— Vjerujem ipak da mogu odgovoriti na tvoje pitanje o tome zašto je tako jasno vidio božju svjetlost kod
bolesnih i ispaćenih. Vezano je uz nešto drugo što je rekao.
Ona načini jednu stanku, razmisli.
— Rekao je da ako želimo biti svjesni božje nazočnosti u nama moramo mnogo toga odbaciti. Sve predodžbe na
kojima gradimo naše živote, sve dogme. Sav naš jadan ponos i možda najteže od svega, našu krivnju i naše...
zapovijedi.
Božje rođenje u našim srcima događa se u velikim mukama, rekao je.
Pavao kimne Markusu da piše. Barnabas upita:
— Kako ćemo to moći?
- Ta, on je sam rekao »Ja sam s vama svih dana...«.
— Imaš pravo reče Pavao koji je bio snažno dirnut. Sada više ne živim bez Krista u sebi.
175
Marija razmisli na trenutak i okrene se prema Simunu Petru.
- Ti, Simune Petre, trebaš znati ima li aramejski jednu ili dvije riječi za vjeru.
— Samo jednu.
— Grčki ima dvije, vjeru i povjerenje. Možda je Isus govorio o povjerenju kada je rekao »tvoja vjera ti je
pomogla«.
Pavle pogleda iznenađeno.
— Ima li razlike?
Marija se nakratko nasmije prije no što odgovori:
— Ja sam tako shvatila.
Nastala je duga tišina prije no što je Marija nastavila:
- Nemam mnogo uspomena s putovanja prema obali, bila sam kao anestezirana od nemira. Ali to što sam
slijedila poprimilo je novu jasnoću. Osjećala sam se spremnom shvatiti kako njegovo čudo djeluje. Uspijevao je
zaustaviti vrijeme.
- Ali, Marija draga, reče Barnabas. Nitko ne može zaustaviti vrijeme.
Marija se nasmješi i reče:
- Može, Barnabas, on je mogao. Sreo bi izmučenog čovjeka, zagledao se u to biće u njemu koje je vječno. Tu bi
se susreli njih dvoje, u savršenoj bliskosti. I čudo se moglo dogoditi. Razumijete li?
Nastupila je tišina na duže vrijeme. Marija nastavi:
-    Sjećam se da sam mislila kako je ta bliskost sama ljubav.
- Misliš li da se razlika između njega i drugih sastojala u tome što je mogao zaustaviti vrijeme?
— Oh, Barnabas kako to uzimaš doslovce. To što ga je razlikovalo od nas jest njegova uvjerenost da se nalazi u
Bogu i Bog u njemu. Petre, ti se zacijelo sjećaš kako je govorio o svjetlu, da svjetlo ne treba skrivati ispod
mjerice za žito.
176
Mislio je da je to ono što činimo, imamo saznanje, ali ga zasjenjujemo, ne dajemo mu mogućnost da izađe na
površinu.
— Rekao si da je čuo glas Božji. Sada govoriš o svjetlu.
— Ta, on je odabirao uvijek nove slike kako bismo razumjeli. Ne vjerujem da je doslovce mislio na glas koji bi
govorio običnim riječima. Sjećam se da sam ga pitala jedanput, na početku, kako je mogao biti siguran da je
njegov unutarnji glas božji. Jednostavno je odgovorio: »Ja to znam.«
177
Terencijus i Kipa su otišli na skup u gnostičku zajednicu, pa su Leonidas i Marija jeli neku jednostavnu večeru u
kuhinji.
Marija je imala loš apetit, Leonidas ju je gledao zabrinuto. Bila je blijeda od umora.
- Osjećam se iscrpljeno, reče.
Zabrinuo se, Marija se nije običavala žaliti. Kao i svi drugi u Antiohiji, bojao se kuge koja bi mogla zadesiti
grad bolešću i smrću nakon dugoga vrućeg ljeta.
— Da nemaš vrućicu?
- Ne samo sam umorna.
Rano je otišla na spavanje, Leonidas je sjedio uz nju dok nije bio siguran da je zaspala.
Previše je to za nju, pomislio je zabrinuto i odluči ostati kod kuće narednog dana, kada ponovno dođu apostoli.
Mariju je razveselila njegova odluka, dugo se odmarala toga jutra i otišla je samo u kratku šetnju vrtom.
- Danas mi je glava prazna, reče. To je jedan od onih blaženih trenutaka kada neočekivane ideje i čudne misli
miruju.
Ali, nemir je ponovno zaskoči sat prije no što su apostoli trebali doći. Kada su sjeli pod pergolu, Marija je
morala potisnuti poriv da primi Leodnidasa za ruku.
Ozračje je bilo drugačije no obično, prisutnost Grka nagnalo je apostole da navuku maske, ponos i dostojanstvo.
Razgovarali su o svojim teškoćama u prikupljanju svega
178
novoga u Isusovom nauku kako bi se oblikovalo u čvrstu formu.
Leonidas se nasmiješi Mariji:
- Shvaćam da tvoja braća žele da budeš konkretnija. Oni žele činjenice.
-    Ali, ti znaš da se Isusov nauk ne može svesti na činjenice.
- Što ne znači da apostolima to ne treba.
Mariji se pričini da čuje Isusov smijeh. Sad se sama našla u njegovoj situaciji. Ali nije imala snage slikati
oprečne, uzbudljive i željene slike i riječi.
Ali, Pavao je htio da bude konkretna:
- Priča se da je Isus na putovanju u Tvros rekao Kananej-čanki koja je tražila da joj izliječi kćer, da nije poslan
drugima već samo izgubljenom stadu Izraelskog naroda. I da ne može uzeti kruh djetetu i dati ga psima.
Marijini obrazi se zacrveniše od bijesa i tada poviče:
— To nije istina. Bila sam tamo, ja znam. To je žena rekla. Bila je očajna i vjerovala je, valjda, ako se ponizi
svojim govorom kako poput pasa prose mrvice sa stola bogataša da će ga pridobiti. Ali, on je bio pun suosjćanja
i izgovorio je uobičajene riječi: »Tvoja vjera ti je pomogla.«
Marija pogleda muškarce, pogled joj se zaustavi na Petru.
— Pa, ti bar znaš da on nikada ne bi mogao izgovoriti takvo što. Razgovarao je sa nekom Samarićankom kod
zdenca, dugo i usredotočeno. Jednog Grka, Leonidasa, prihvatio je poput brata, nije dvojio ni na trenutak da ode
rimskom oficiru u kuću u Kafarnaumu kako bi izliječio bolesnog slugu. Rimljanin ga je zaustavio. »Reci jednu
riječ i dječak će ozdraviti«.
Simun Petar je šutio. Marija nastavi i lupi dlanom o stol:
-    Vrlo dobro znaš da nikada nije činio razliku između muškaraca i žena, bezvjeraca i Zidova.
179
Barnabas priskoči Simunu upomoć:
- Marija. Ipak ne možeš zanijekati da je Izrael bio predodređen da bude Kristova kolijevka.
- I da postane njegov krvnik, prema onome kako se sada sve češće govori.
Rakao je rabin Amasja ledenim glasom.
I ja sam čuo da si je Pilat dopustio da ga povede židovski puk, reče Leonidas. Ali to je toliko glupo da nitko ne
bi povjerovao. Vjerujete li da bi rimski namjesnik dopustio da na njega djeluje jedna urlajuća gomila. Isusa su
osudili u rimskom sudskom postupku na raspeće, na kaznu smrću koju jedino Rimljani primjenjuju, a osuđen je
za pozivanje naroda na otpor.
Simun Petar uzme riječ:
- Kaže se da je Pilat prao ruke.
— Za ime Božje, Leonidas je umalo vikao. Poznajem Pon-cijusa Pilata, okrutan je, hladan i bezosjećajan.
Rimljanin najgorega kova. Prezire Zidove. Zar bi on pozvao upomoć židovski puk kako bi spasio život jednom
ludom Židovu. To nema veze s pameću, nastavio je i lupio šakom o stol. Možete li si zamisliti rimskog konzula
koji pere ruke zato što je osudio jednog Zidova nasmrt. Poznato vam je, jednako kao i meni, da je dao razapeti
na tisuće Židova. Uostalom, to pranje ruku je jedan židovski običaj za koji Pilat vjerojatno nikada nije ni čuo.
Tišina pod pergolom bila je teška, neprobojna.
Nakon dužeg vremena riječ uzme Leonidas i reče:
- Razumijem da nastanak mita o Isusu mora biti živopisan. Međutim, ponekad mi se čini da poprima neukusne
oblike. Kao onaj o porodu djevice.
- Nisam nikada o tome govorio, reče Pavao. Ali, poznato mi je da ta legenda cvjeta u mnogim krugovima.
180
Sada Barnabas preuzme riječ:
— Marija, jesi li ga ikada čula da govori o svojem podrijetlu.
- Ne. Jednom je rekao da je njegov otac Josip bio dobar i čestit čovjek. Ali, također je rekao da ga nije
poznavao.
Razmišljala je neko vrijeme prije no što je nastavila. U glasu se osjetilo oklijevanje:
- Ali desilo se nešto drugo, nešto što... Dok sam razgovarala s njegovom majkom, a rekla je da je imala samo
petnaest godina kad se Isus rodio... Zatim je pogledala ustra-nu, nečega se sjetila, u to sam sigurna. Međutim,
ponovo se povukla u sebe i nastavila sa svojom žalopojkom o tome kako nikada nije razumjela sina.
-      Neki    je    čovjek    prošao    pored    njezine    kuće,      reče Leonidas.
Apostoli su izgledali preplašeno.
— Kako bi ti sažeo njegovu moralnu poruku? Barnabas upita Leonidasa.
— Njegov se nauk temeljio uglavnom na prastarim mudrostima. Međutim, on je prenosio svoje poruke na
zapanju-juć način i čovjeku je otkrio novu stvarnost.
— Sto smatraš pod prastarom mudrošću?
- Mojsijeve zapovjedi, koje imaju velikih sličnosti s Ha-murabijevim zakonima. Da ne govorimo o starim
Egipća-nima. Znate li što je pokojnik rekao Ozirisu kada ga je sreo u kraljevstvu mrtvih. Marija, daj ti citiraj, ti
imaš dobro pamćenje.
Dvoumila se neko vrijeme, ali reče:
—    U općim crtama se valjda sjećam: »Gospodine istine, pred tobom iznosim istinu... Uništio sam zlo u sebi...
nikad ne ubih, ne izazvan ničije suze. Nikoga ne ostavih gladna, nikoga ne uplaših, nisam govorio bahato kako
bi isticao svoje ime. I nikada nisam zanijekao Boga kada bi mi se ukazao.«
181
- Marija jesi li ti Židovka ili poganka? Marija ga mirno pogleda:
- Ja sam kršćanka. Krstio me je sam Učitelj.
Rabin Amasija i Leonidas su se nasmiješili. Marija se okrene Petru:
-    Zašto ti je Bog morao u snu ukazati kako ne postoje nečiste životinje koje stvara da bi ti mogao ići
Kornelijusu, Rimljaninu, koji je trebao čuti za Isusa?
Petar nije razumio pitanje.
—    Ali, imao si Isusovo dopuštenje: »Idi i pričaj svom narodu...«
Petar se kolebao, na kraju reče:
- Težak je to korak za jednog Zidova. Ali sada iznosim, putujem po svijetu i prenosim njegovu riječ poganima.
- Zar nikada niste pomislili da ste jedini narod na svijetu koji dijeli ljude na pravovjerne i pogane, upita
Leonidas.
Dugo je vladala tišina, ali Leonidas uporno nastavi:
— Odgojem su svi ljudi, naravno, usvajali predrasude koje su im utiskivali kao što se utiskuje otisak na metalni
novac. No, jedino vi tvrdite da samo vi znate istinu. Teško je to shvatiti.
-    Mi imamo božju riječ o tome. I On nas je odabrao, reče Barnabas.
Leonidas uzdahne.
Pavao je za vrijeme čitavog razgovora davao znakove Markusu, pisaru. Svaka je riječ bila zapisana. Ali sada se
umiri i okrene Mariji.
— Već kod prvog susreta si napala Petra da je izopćio one koje nazivaš Isusovim ženskim sljedbenicima. Ali,
zadatak Simuna Petra bio bi nemoguć da je poslao žene da navješćuju Isusove poruke.
- Zašto? - upita Marija.
182
— Vrlo dobro znaš da zakon kaže kako žena može samo primiti poduku u miru i uvijek se pokoravati. Neću
nikada dopustiti ženi da navješćuje naš nauk.
- Zašto?
- Zato što je bog stvorio prvo Adama. I zato što je žena dopustila da je namami zmija i zavede muškarca.
Marija i Leonidas se nijemo pogledaše. Sada progovori rabin Amasija uznemireno:
-    Na jednom drugom mjestu u Pismu stoji da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. »Stvori ga kao muškarca i
ženu.«
Okrene se Leonidasu i reče:
—    Postoji jedno židovsko mudro bogoslovlje, a tamo je Mudrost jedno žensko biće. U Riječniku se govori o
Sofiji, božjoj kćeri, koja je stvorena davno prije muškarca. I ona dolazi na zemlju kako bi je slušali i od nje učili.
On udahne pa nastavi:
— Cesto mi se činilo da njezine poruke imaju velike sličnosti s onim što je govorio Isus.
Pavao odvrati, kratko i šturo:
—    Citiraš mjesto iz Svetog pisma koje baš ne poznajem najbolje.
- Ta, ti si poznavalac Pisma, farizej, reče Leonidas iznenađeno. Uostalom, zar niste odlučili slijediti
Gospodinove zapovjedi i prenijeti ih čitavom narodu.
Leonidas nastavi:
— Znam dosta o tvojim djelima, Pavle, više nego što misliš. Koliko sam shvatio ti gradiš često svoje napredne
zajednice uz pomoć slobodnih i samostalnih žena. Imamo Lidiju i Filipu, Damaris i Atenu, Prisilu koja je
utemeljila zajednicu u Korintu. Imamo još jednu Prisilu u Rimu i još jednu Lidiju u Tijatiri. A to su samo neke.
- Čovjek prihvaća običaje tamo gdje dođe, reče Pavao, ali se činilo da se uznemirio.
183
Leonidas nastavi:
- Isto tako znam da imaš problema sa zajednicom u Ko-rintu. Tamo su žene koje misle da su poslanice Mudrosti
i gdje se Isusov život i djelo doživljava kao nastavak Sofljinog nauka.
Pavlovo lice nije odavalo osjećaje, ali je bilo očito da nema namjeru braniti se. Leonidas nastavi:
- Još bi važnije trebalo biti to da Isus sam nije doživljavao ženu kao niže biće. Sjećaš li se Petre što vas je učio
jednom?
-    Misliš onda kada je rekao da će muškarci morati biti poput žena, a žene poput muškaraca, nevoljko reče
Petar:
Šutio je neko vrijeme kao da razmišlja. Zatim uzdahne pa nastavi:
- Nisam shvatio to onda, a ne shvaćam ni sada.
- Pa ipak to nije tako teško shvatiti, reče Leonidas sarkastično. Ali, ja ću sada ušutjeti, čovjek ne može
argumentima protiv predrasuda.
Barnabas problijedi od bijesa odgovarajući pitanjem:
- A koje su tvoje predrasude, pristašo Zeusa i svih njegovih užasnih bezbožaca?
Leonidas se nasmije:
- Nikada se nisam priklonio kultu Zeusa. Uostalom, krivo si shvatio grčki svijet bogova koji je daleko više
simboličan nego što vi mislite. Sada sam ja poput Marije, kršćanin. I vrlo kritičan prema tome da utonete u stare
dogme.
Marija napuni gostima pehare, oni ih ispiše i unatoč prepirkama otputiše se u uobičajenom raspoloženju.
Leonidas se iznenada sjeti da zidovi vole diskusije, isprazne rasprave. To je jedna od njihovih izvanrednih
osobina, pomisli protiv volje.
Kada se rastajao od Marije, na vratima Pavao reče:
- Jednom nam moraš pričati o tome što si vidjela na dan uskrsnuća, i o njegovoj smrti.
184
Marija sklopi oči.
- Još uvijek ga oplakuješ? Nakon svih ovih godina? -Da.
Na povratku u sinagogu Barnaba reče: — Ona traži da se odreknemo nasljeđa. Tada reče rabin Amasija:
- Koliko ja shvaćam, upravo je to Gospodin i zahtijevao od nas.
Pavao, međutim, nije sudjelovao u razgovoru, nastavio je šutjeti zaokupljen pitanjem kako je Leonidas mogao
znati tako mnogo o njegovim zajednicama u grčko rimskom svijetu.
A prije svega: Kako je Grk mogao znati o unutarnjim nesuglasicama u Korintu?
Jednoga dana ću ga to pitati, morat će odgovoriti.
185
— Prošećimo vrtom prije ručka.
Prijedlog je došao od Leonidasa kada se Marija vratila pod pergolu. Kimnula je i nasmiješila se:
— Misliš, moramo se smiriti? Leonidas se nasmijao.
- Ne, nisam niti iznenađen, niti uznemiren. Išli su uzbrdo zavojitom stazom, došli do najgornje terase i zagledali
se prema moru gdje je sunce upravo zalazilo.
—    Postoji nešto drugo na što bih ti htio skrenuti pozornost, ovako nasamo, nastavi Leonidas. - Jesi li
primijetila da se Terencijus neprestano pojavljuje za vrijeme naših razgovora s apostolima. On je povučen i
pristojan kao i uvijek, ali uši su mu crvene od znatiželje.
Marija se toliko iznenadila da se Leonidas morao nasmijati. Potoni se iznenada uozbiljio. Primijetio je kako se
zaru-menjela i požuri reći:
— Ne moraš se bojati. On je lojalan i nikada indiskretan. To mu je usađeno.
— Ne bojim se, reče Marija, ali se sramim, iznenada uviđam kako su Terencijus i njegova žena postali poput
namještaja u mojoj kući. Nisu više ljudi, to je strašno.
Leonidas se iznenadi.
— Pa on je sam taj koji stvara odstojanje.
Sutila je, to je bila istina. Ali Isus to nikada ne bi prihvatio, on bi iznudio susret. Leonidas nastavi:
186
- Kada sam ih kupio od Livije usput mi je rekla da joj je jedina zamjerka Terencijusu to što su on i njegova žena
pripadnici neke tajne sekte.
Marija zanijemi od iznenađenja, Leonidas nastavi:
—    Sigurno razumiješ kakav je dojam ostavilo na njega kada je shvatio da si ti Marija Magdalena. Postoje sekte
u Antiohiji u kojima si ti skoro jednako sveta kao sam Isus.
Marija je mirno stajala i gledala prema gradu, razmišljala kako je hodala po velikim avenijama i slušala
budističke monahe u njihovim crvenožutim haljama i slušala Zaratus-trine mudrace kako propovijedaju svoj
nauk. U Antiohiji su se sretale iranske ideje o nebeskom putovanju duša, židovski nauk o mudrosti, babilonska
astrologija i grčka filozofija. Ona bi se sve češće zadržavala kod indijskih učitelja mudrosti. Slušala bi ih kako
govore o ljudskoj srži koja je identična Božjoj. To joj bijaše poznato i razmišljala je kako je o tome Isus sigurno
bio govorio, iako drugim riječima.
0 tajnoj kršćanskoj zajednici nije bila ništa čula. Ali one, dakle, postoje.
Kada je Leonidas otišao u ured sljedećeg jutra ona donese odluku. Sustigla je Terencijusa koji je bio na putu
prema tržnici i vrlo odlučno rekla:
— Želim razgovarati s tobom.
Nije ni trepnuo, sve dok mu nije ponudila stolac preko puta pisaćeg stola u knjižnici. Njegovo lijepo lice
maslinove boje se namrgodilo i Marija prepozna mogućnost za otvoren razgovor.
—    Shvatila sam da ti i je imamo istog Gospodina. Pred Isusom su svi ljudi jednaki.
1    ona je stajala, uspravna kao kip s rukama prekriženim na prsima. Iznenada primijeti da su mu se usnice
trznule i pomisli začuđeno kako se umalo nasmiješio.
On sjedne. Sjedne zatim i ona, te reče:
187
- Pričaj mi o svojoj vjeri, Terencijuse.
Bilo je to naređenje, samu je iznenadi vlastiti ton. Međutim, urodilo je plodom. Nubijac počne oskudnim
riječima opisivati gnostičku zajednicu u Antiohiji. Pričao je
0 putu do znanja koji ide do najskrovitijeg u čovjeku, onog što se ne može naučiti.
Marija je slušala i na kraju rekla:
— Vjeruješ li da bi me mogao povesti na jednu od vaših božjih službi?
-Da.
— Kao što si shvatio, vrlo mi je stalo do anonimnosti.
— Znam. Ne treba riskirati. Ići ćeš u svom crnom ogrtaču
1    imat ćeš koprenu preko lica. Ako netko upita reći ću da si... prijatelj i sljedbenik. Večeras nakon što padne
mrak.
- Dobro, reče Marija. I hvala ti što si razgovarao sa mnom. Natraške je otišao do vrata.
Bila je to jedna velika sala u bogatoj kući, sjedili su na jastucima na podu i bilo ih je mnogo. Robovi i oni
oslobođeni, žene i muškarci, zajedno. Mnogi su toplo pozdravili Te-rencijusa i njegovu ženu, nitko nije pitao za
ženu pod koprenom u njihovom društvu. Raspoloženje je bilo svečano, ali je božja služba započela izvlačenjem
ždrijeba. Iznenađena, Marija shvati da su izvlačili ždrijeb kako bi odlučili tko će voditi božju službu, tko će biti
svećenik i propovijedati, tko će davati sakrament, a tko voditi molitve.
- Nema stroge hijerarhije, šapnuo je Terencijus, primijetivši Marijino iznenađenje. Ovdje su svi jednaki.
Jednoj je ženi pripala uloga svećenika. Nije bila mlada, godine i iskustvo su urezali bore na njezinu licu. Bila je
vitka i visoka, a odjeća joj je bila sjajno crvena.
-    Mi koji smo se odrekli Demiurga znamo da je moć kojoj se naivni klanjaju kao Stvoritelju i Svemoćnome
puka
188
slika. Pravi Bog nije kralj ili gospodin, nije onaj koji donosi zakone, zahtijeva osvetu i vodi nas u krvave ratove.
Kretala se sve vrijeme dok je propovijedala, gestikulirala rukama, noge pomicala kao da pleše. Zatim je na
trenutak stala mirno:
- Gnoza je doći do spoznaje o istinskom izvoru, naime, do srži svega što jest. Svi oni koji su upoznali taj izvor
su upoznali sami sebe.
Mariji je srce tuklo. Žena nastavi:
— Apostoli sada šire vjeru o Isusovu tjelesnom uskrsnuću. Ali, mi znamo da je on duh i da je uz nas u svemu što
činimo. Također znamo da moramo ponovo uskrsnuti od mrtvih dok još živimo. Oni koji tvrde da prvo moramo
umrijeti, a zatim uskrsnuti iz mrtvog tijela lažni su učitelji.
Mariju obuzme nesigurnost, prisjeti se riječi o klasju žita: »Onaj koji ne padne na zemlju i ne uvene...«
- Znamo da se Krist nakon raspeća ukazao nekim sljedbenicima, prije svih Mariji Magdaleni. Na onom uznemi-
rujućem sastanku u Jeruzalemu ispripovijedala im je što joj je rekao.
Marija je samo na trenutke razumjela kako žena tamo naprijed na podij umu riječ po riječ ponavlja ono što je
ona nekad bila rekla. Bilo je pohranjeno, netko se sjeća... Suze joj zamagliše pogled, koprena na licu joj je
otežavala disanje i znojila se pod teškim ogrtačem.
Ostatak božje službe joj je promakao. Kada su Terencijus i njegova žena otišli po kruh i vino ona je polako sišla
niz stepenice i izašla na ulicu gdje je duboko udisala svježi noćni zrak.
Troje ljudi išlo je kući u tišini, Marija se nadala da se Le-onidas vratio kući. Mora nekome ispričati. Ali, nije
stigao kući, i ona je kao u transu otišla u svoju sobu, oslobodila se odjeće, legla na krevet i pomislila: Nikada
neću zaspati.
U slijedećem trenutku je spavala.
189
Probudila se u svitanje, s težinom u tijelu. Pošla je pravo u Leonidasovu sobu i bezobzirno ga zatresla da se
probudi:
— Moram razgovarati s tobom.
Ispričala mu je. Saslušao ju je i na kraju rekao:
— Uvučena si u igru mnogo veću no što smo mislili.
— Kakvu igru?
— Radi se o moći, o moći na kojoj se gradi nova crkva. Šutljiv i ozbiljan sjedio je na krevetu. Na kraju reče:
—    Ne dopusti da te itko iskorištava, molim te, Marija. Drž' se podalje od svih sekti, čak i od Petra i Pavla.
190
Nakon doručka, istog jutra kada je Leonidas otišao u trgovačku kuću, Marija ode na razgovor s Terencijusom.
Meo je dvorište.
— Možemo li razmijeniti nekoliko riječi. Isprašio je pregaču i krenuo za njom pod pergolu.
— Sjedni.
- Radije ću stajati. Marija uzdahne i nastavi:
— Ti, dakako, razumiješ da je za mene bio... veliki doživljaj sudjelovati u vašoj božjoj službi. Znaš li odakle
vam podaci o... raspravi u Jeruzalemu?
-Ne.
- Vjeruješ li da se mogu sastati sa ženom koja je propovijedala?
Izgledao je zamišljeno.
— To bi se zacijelo moglo urediti, reče. Ali, je li to baš pametno? Ona je vrlo bistra i uzbrzo bi shvatila tko si.
Marija shvati da je on u pravu.
— Ako želiš mogu te izvještavati o tome što se događa kod gnostika, reče Terencijus.
- Na tome bih ti bila zahvalna. Tko je Demiurg?
— Bog u kojeg vjeruju Zidovi, reče. — Mi vjerujemo da je on pao anđeo, koji je u vječitoj borbi s Bogom.
— Neobično vjerovanje.
Terencijus ne odgovori, nakloni se kao da će krenuti, ali ga Marija zaustavi:
191
— Zašto tvoja žena nikada ne kaže ni riječ?
Je li se zacrvenio Marija nije mogla vidjeti na tom tamnom licu, ali iznenada shvati što je Leonidas mislio kada
je govorio o Terencijusovim crvenim ušima. Dvoumio se, ali na kraju reče:
—    Kipa je prodana u sedmoj godini jednom bordelu u Tebi. Silovali su je i zlostavljali mjesecima. Vriskala je
sve vrijeme. To im je dosadilo, pa su joj odrezali jezik i izbacili je na ulicu, gdje sam je našao.
Marija naglo ustane, prođe pored Terencijusa i izađe u kuhinju gdje je Kipa prala povrće. Otišla je ravno do dje-
vojke i zagrlila ju.
Stajale su tako dugo. Nakon nekog vremena obje su plakale.
Iza toga je Marija bila umorna i učinila je nešto neuobičajeno, otišla je u spavaću sobu i legla na krevet.
Osjećala je težinu u glavi, a misli su joj lutale, nepovezane i bez zaključka. Neko vrijeme je pokušavala moliti,
ali ni to nije uspjela.
U sljedećem trenutku je spavala i sanjala — mračnu sobu na gornjem katu u velikoj kući u Jeruzalemu, Isus
pored nje. Spavao je, probudila se od lupnjave na vratima. Već je u snu osjećala otpor, nije htjela natrag u
Jeruzalem, ne sada, ne još.
Ali, san se nastavljao.
Ćula je Andriju, koji je bio na straži. Ali, drugi glas, iskusan u naređivanju, bio je jasan i zahtjevan. Taj glas
probudi Isusa koji vikne Andriji:
- Reci mu da dolazim.
Dok je navlačio ogrtač preko tunike Mariji reče:
— To je Nikodemos, jedan od sudaca iz Sanhedrina. Marija htjede reći: Ne idi. Međutim, naučila je ne poka-
zivati strah.
192
I ona navuče ogrtač, odšulja se niz te duge stepenice, sjedne. Znala je da je Isus vidi, kao i Andrija koji je
stražario na vratima.
Onaj glas je sada bio mekši:
- Znamo da dolaziš od Boga. Nitko ne može davati takve znakove kakve ti daješ ako Bog nije uz njega.
Isusov odgovor iznenadi čak i Mariju:
- Onaj tko se ponovo ne rodi ne može vidjeti kraljevstvo božje.
Nikodemos izrazi svoje iznenađenje:
-    Kako se netko može roditi kad je star? Ta, ne može, valjda ući u maternicu i ponovno se roditi.
- Kažem ti da onaj koji se ne rodi iz vode i duha ne može doći u kraljevstvo božje. Onaj koji je rođen od mesa je
meso, a onaj koji je rođen od duha je duh. Nemoj se čuditi što sam rekao da se morate nanovo roditi. Vjetar puše
kamo hoće, a ti čuješ da puše, ali ne znaš otkud dolazi ili kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen u duhu.
Trenutak kasnije vidjela je visokog muškarca u dugačkom ogrtaču na čuperke.
Kada su se vrata ponovno zalupila Marija se probudi u svom krevetu u Antiohiji, bistrih i jasnih misli. Okupala
se, oprala kosu i odjenula čistu odjeću. Potom je sjela u vrt i pustila da joj se raspuštena kosa osuši na suncu.
Bilo je toplo, ali je s mora dolazio osvježavajući vjetar.
Vjetar koji puše kamo želi, pomisli Marija i zaklopi oči prisjećajući se.
193

l rešli su jezero brodom, a zatim se uputili prema Jerihonu. Marija je bila dobre volje, neočekivano radosna,
oslobođena velikog straha, na neko vrijeme.
Pogled joj je bio bistar kao u djeteta, opažala je kao nikada dotad. Stabla koja su pupala, anemone u novonikloj
travi. Ljiljani po tlu, koji se ne sade i ne beru. Samo sjaje na radost samih sebe, Boga i ljudi.
»A golubić nas ponovo obdaruje svojim glasanjem...«
Hodali su dolinom rijeke Jordan, s vremena na vrijeme bi ugledali rijeku, povremeno bi stali da se odmore i
operu prašnjave noge u brzoj vodi. Ali što su dalje odmicali prema jugu sve je teže bilo spustiti se do obale.
Zelenilo je postajalo sve gušće, gomile akacija, šiljaste bodlje, mnogo vrsta trstika. Mirišljavi rogoz. I papirus
koji je prekrivao obale i dalje se prostirao duboko u rijeku.
Nakon nekog vremena zrak se ispuni mirisima. Marija zastane i stane duboko udisati. Levi koji je primijetio
njezino čuđenje, reče: »To je balzam, jedno od onih stabala po kojem je Jerihon postao čuven.«
Zatim se, neočekivano, pred njima ukaže oaza, poput blistavog priviđenja, zelenija od bilo kojeg mjesta koje je
Marija vidjela, ali isto tako ružičasta od cvata bademova stabla, crvena od ruža, zlatna od žutilovki. Marija je
bila zadivljena.
197
Visoka stabla bez lišća uz rub puta, visoko gore medu oblacima raširiše svoje ogromne krošnje.
— To su palme datula, reče Levi.
Uto primijetiše grupe ljudi koje su se okupile pored puta očekujući Isusa. Marija se više nije čudila, naučila je da
im ne prethodi samo Isusova slava. Ne, Simun je poslao svoje glasonoše. U Jerihonu nije bilo djeteta, muškarca
ili žene do kojeg nije došla poruka da Isus iz Nazareta posjećuje oazu na svom putu na proslavu Pashve u
Jeruzalemu. A mnogi su ga poznavali, i ranije ih je obilazio tijekom svojih hodočašća između Judeinih gradova,
liječeći bolesne i pričajući o kraljevstvu božjem. Ovdje je i narod iz Jeruzalema, nemoćni, slijepi.
I jedna grupa poznavatelja pisma.
Marija uzdahne, bojala se rasprava. A i bilo bi joj draže da se odmorio nakratko nakon puta. Ali, on učini po obi-
čaju, zastane kod izmučenih, uzme ih za ruke, iscijeli ih i ulije im novu nadu.
Neki slijepac povika:
- Isuse, sine Davidov, smiluj mi se.
Narod ga pokuša umiriti, ali Isus krene kroz gomilu i upita slijepca:
— Sto želiš da učinim za tebe? Učini da progledam.
— Gledaj. Tvoja vjera ti je pomogla.
Sljedbenici su bili umorni i gladni, ali su morali čekati nekoliko sati prije no što su mogli nastaviti put prema
oazi. Na sikomori je sjedio neki čovjek, mali čovjek dugačkih ruku i kratkih nogu, velikog nosa, ali bez vlasi na
glavi.
Bogat čovjek, ali prezren od mještana.
Marija je to razumjela, isto kao što je odmah znala zbog čega se popeo na stablo. Bio je za glavu niži od svojih
susjeda, a odlučio je bio vidjeti Gospodina.
198
Skrivala je osmjeh.
Ali, Isus pogleda prema gore na stablo i reče:
—    Požuri dole Zakaija, danas ću gostovati u tvojoj kući. Dok se sitni čovjek spuštao sa stabla, mogla je čuti
mumljanje medu mnoštvom. »Ide kod griješnika i plebejca.«
Kada se utjerivač poreza dočepao tla ispruži se i okrene Isusu:
— Pola od onoga što posjedujem, gospodine dat ću siromašnima. Ako sam od koga iscijedio novce, vratit ću
četverostruko.
Potom je odjurio kako bi pripremio večeru.
Dok su bili na putu prema Zakaijevoj kući Isusa zaustavi jedan poznavatelj Pisma, koji ga upita kada će doći
kraljevstvo Božje. Odgovorio je, kako je običavao, da kraljevstvo Božje neće doći na način da ga čovjek može
vidjeti svojim očima.
—    Nitko ne može reći: Ovdje je, ili tamo je. Ne, Božje kraljevstvo je u vama.
Toliko mnogo puta je to rekao i to tako jasno, pomisli Marija. Pa ipak, nije bilo nikog tko bi razumio.
Za stolom u plebejčevoj kući Mariju ponovo obuzme neraspoloženje i oči joj se zatamniše od tjeskobe. Nakon
podnevnog odmora začuje Isusa kako razgovara s nekim farizejima.
Željeli su ga upozoriti:
- Požuri otići odavde. Herod te namjerava ubiti.
Međutim, njegov odgovor bijaše jasan:
— Reci tom liscu da ću danas i sutra istjerivati demone i iscjeljivati bolesne, a da trećega dana dolazim na cilj.
Danas, sutra i prekosutra moram hodočastiti dalje, ta novi prorok ne smije izgubiti život nigdje drugdje nego u
Jeruzalemu.
199
Kad je pala noć rasprostrli su svoje prostirke za spavanje u Zakaijevoj kući, muškarci svoje u velikoj sali, žene u
jednoj manjoj sobi. Marija se smjestila pored Lidije, nove žene medu sljedbenicama, uz koju se Marija vezala
zbog njezina bezgranična strpljenja. Isus ju je bio sreo u jednoj sinagogi u Galileji, bila je pognuta do poda od
neke nezgode u leđima i nije se mogla ispraviti tijekom mnogo godina. Isus ju je primijetio, pozvao je k sebi,
položio ruke na nju i rekao joj da je oslobođena bolesti.
Marija se sjećala mnogih izlječenja. Ali, ovo je bilo jedno od jasnijih. Nikada neće zaboraviti Lidijino lice kada
se uspravila, ispružila se u svoj svojoj visini i duboko udahnula, oslobođena boli.
Ostala je s njima, dala svoj ušteđen sitniš u zajedničku kasu i dijelila svoje znanje i radost sa svima njima.
Sada zagrli Mariju i privuče je k sebi. Ne reče ništa, ali Marija umalo zaplače.
Sljedećeg dana išli su dalje, velike grupe ljudi su ih slijedile. Krajolik se mijenjao, zemlja je bivala
siromašnijom, a hladni brežuljci uzvisivali su se sve više prema oblacima. Premda je pred njima bio još velik
dio puta mogli su vidjeti grad, koji se ponosito i samosvojno smjestio na Sionovoj klisuri.
Marija ga je prezirala od prvog trenutka, doimao se oholo i zatvoreno sa svojim debelim zidovima. Pala joj je na
um neobična misao: Unutar zidina nikada ne može postojati svijet bez pukotina.
Gradom je dominirao divovski hram, koji je privlačio sunčeve zrake i odbijao ih u zlatnim odbljescima prema
dolini.
Kod tog prizora mnogi sljedbenici se baciše na koljena: »Moćan, moćan je izraelski Bog«. Ali Marija je stajala
200
uspravno i mislila kako to nije Isusov Bog već neki drugi kojem se obraćalo s onim prisnim 'Abba.
Pogledala je Učitelja, oči su mu bile širom otvorene, a znoj mu se cijedio sa čela. Znoj tjeskobe?
Isus i sljedbenici skrenuše prema dolini Kidron dok ne dođoše do gradskih zidina. Zatim krenuše uzbrdo strmim
putem preko Maslinove gore i produžiše prema Betaniji, Martinoj i Marijinoj kući.
Marija Magdalena je čula priče kako je Lazara povratio u život. Sada ga je srela, imao je neobične oči, s
pogledom usmjerenim u daljinu. Željela je popričati s njim, pitati... Bio je jedan od onih koji bi mogao govoriti
o smrti.
Međutim, bio je plašljiv i bojažljiv, izbjegavao ju je, kao i sve ostale.
Marta, koja je primijetila njezino čuđenje, reče:
- Čini se da se moj brat još nije snašao u životu. Marija Magdalena kimne, razumjela je.
Marta joj je bila draga, domaćica koja se brinula da na stol dospije hrana za mnogo ljudi, da mjesta za spavanje
budu pripremljena i da svi dobiju pažnje prema potrebama. Svojom odlučnošću je podsjećala na Eufraziju.
Martina sestra Marija bila je teže dostupna, zanesena dnevnom brigom za Isusa. Magdalenu je to smetalo.
Trebalo joj je vremena, no na kraju si je morala priznati da je ljubomorna.
Marija iz Betsaide bila je lijepa, ljupka i sramežljiva kako nalažu židovski običaji, sve ono što Magdalena
nikada nije bila.
Ali, kada ih je Marta zajedno poslala po vodu za večeru do gradskog bunara, Magdalena uspije uloviti pogled
mlade Marije i odmah je primijetila da je ova očajna i prestrašena jer sve zna. Stajale su tako i prepoznale su se.
— Zašto sljedbenici ne razumiju što će se dogoditi?
- Ne žele, ne priznaju.
201
Tjeskoba je bila toliko jaka da je Marija u Antiohiji morala odagnati sjećanja.
202
.Marija je upravo sjedila za svojim radnim stolom kako bi pribilježila sjećanja iz Jerihona i svoj susret s
Jeruzalemom kad začuje kako se otvaraju vrata i Leonidasa kako je zove. Rano se vratio toga dana.
- Dođi, reče Leonidas. Idemo u šetnju, pa ćemo pogledati kako Simun Petar polaže kamen temeljac za prvu
crkvu.
Marija je znala da je nova kršćanska zajednica dobila zemljište do gradskih zidina, na mjestu stare sinagoge,
koja je izgorjela prije mnogo godina, i da se preko ljeta prostor čistio.
Sada je, dakle, došlo vrijeme za postavljanje kamena temeljca.
Navukla je koprenu preko lica i prebacila crni ogrtač preko ramena.
Bilo je mnogo ljudi na gradilištu, gdje je Petar čitao jednostavne molitve kojima ih je naučio Isus, blagoslovio je
mjesto i molio Gospodina da štiti novo crkveno zdanje. Pa-vao je stajao sasvim blizu Simuna, i on udubljen u
molitvu.
Na vanjskom rubu okupljenih stajao je židovski rabin. Leonidas povuče Mariju za sobom i ode do Amasije.
— Mislim da moramo s tobom razgovarati.
Bilo joj je drago, bilo je to ono što je ona željela. I rabin Amasija reče da će doći s konjima nakon večernje
službe.
203
Čekali su rabina u knjižnici. Marija upali dvije velike lojanice i iznese voće i vino na stol. Tad osjeti veliko
oklijevanje, nije htjela više ni sa kim razgovarati o događanjima posljednjih dana. Kada je rabin sjeo na
gostinjski stolac, osjeti tako jak otpor da je zagrizla usnice i stisnula ih u tanku crtu.
Rabin Amasija se nije dao zastrašiti, bio je zabrinut.
— Bilo je neoprezno od tebe ići na gnostičku službu, rekao je. Sada bruje glasine o tajanstvenoj ženi, o tome što
je htjela od njih. Oni maštovitiji tvrde da je anđeo tame poslan kao uhoda. Ali, svi šapću o apostolu koji je
nadmašio sve ostale, o ženi kojoj je prema gnosticima »preneseno znanje o Svemu«. Danas mi je došao čovjek,
jedan od njih, i pitao me je izravno je li trgovac Leonidas oženjen Marijom Magdalenom.
- Slažem se da je bilo neoprezno, reče Marija, ali glas joj je bio odriješit i vrlo određen kada je nastavila.
- Nije mi žao. Velik je doživljaj bilo čuti ih i vidjeti njihovu božju službu. Jedna je žena propovijedala i rekla je
da Gnoza podrazumijeva uvid u izvor istine, naime, dubine i svega što jest. Svatko tko je upoznao taj izvor
upoznao je sebe sama. To sam prepoznala, riječi nisu bile Isusove, ali značenje...
Rabin Amasija zatrese glavom:
-    Ne govorim o njihovom nauku, postoji mnogo toga dobrog u njemu. Ono na što te želim upozoriti jest što će
se dogoditi, ako se budeš pojavljivala. Okružit će te fanatici i klanjati ti se kao apostolu koji jedini zna istinu. To
je teška uloga. I ne pristaje ti dobro, Marija. Tebi koja uporno bježiš od autoriteta ne može pristajati.
Bilo je tako tiho u biblioteci da su mogli čuti vjetar kako struji između visokih stabala, vani u dvorištu. Na kraju
Leonidas reče:
204
—    Istina je, rabine. Marija neće imati trenutka mira ako se dozna tko je. Ona će dati svoj doprinos ovdje u
biblioteci. A njezini će zapisi ostati nakon što trvenje medu različitim sektama bude davno zaboravljeno.
U pravu su, pomisli Marija, ali je ispuni prkos. Čak ni Leo-nidas nije razumio da se ona osjeća kao da živi u
vakuumu. Ipak sam ja jedna od odabranih, pomisli. Ali, šutjela je.
Amasija i Leonidas nastaviše razgovor o Gnosticima. Rabin je rekao da je u većem dijelu gnostička vjera toliko
više-značna da ne postoji ništa sigurno i čvrsto čega bi se čovjek držao.
-    Na pojedinačnom unutarnjem putu do Boga postoje mnoge zamke, nastavio je. Tako, naprimjer, gnostici ne
razlikuju viziju od stvarnosti. Bilo kome se može dogoditi Otkrivenje i poslije to može utjeloviti u nauk. Kako
im se prohtije mogu dodavati ili oduzimati. Petar je imao pravo kada je rekao da kršćanstvo na isti način kao i
židovstvo mora imati čvrstu vjeru s jasnim postavkama, tako da se ljudi u cijelom svijetu uvijek mogu vratiti
jednoj i istoj istini.
Marija je sjedila šuteći, višeznačnost je, dakle, na štetu, pomisli. A sam Isus joj je rekao: »Ne piši nikakve
zakone...« Ali, to je bilo samo ukazanje.
Dvojica muškaraca nastaviše razgovor, a Marija je prestala slušati. Tek kada je rabin Amasja ustao da pode, ona
postavi pitanje:
— Zašto se ne prikloniš kršćanstvu?
Zacrvenio se i ona shvati da je otišla predaleko. Ali, on je bio čestit čovjek, pa je sjeo pokušavajući naći iskren
odgovor.
- Zato što sam tako čvrsto ukorjenjen u židovskoj vjeri. Kao i svi ortodoksni zidovi i ja očekujem Mesiju, kralja
koji će doći na vlast proslaviti se te osloboditi židovski narod.
205
Govorio je Leonidasu, premda je Marija postavila pitanje. Grk je izgledao iznenađeno i razočarano, rabin
Amasija raširi ruke i iznenada razveže priču:
— Moraš shvatiti da ja ne mogu pomiriti san sa snom jednog bosonogog proroka iz Galileje koji se dao osuditi
kao prijestupnik.
Marija htjede viknuti da je Isus imao sandale, ali prešuti i umjesto toga reče:
— Kako će Mesija doći? Na oblaku vladajućeg židovskog Boga kako bi uništio sve druge narode?
Rabin Amasija je tiho sjedio razmišljajući. Na kraju reče:
— Imao je moć, taj Isus, to proizlazi iz vaših priča. Ali u što ju je utrošio? Oslobodio je nekoliko stotina jadnika
od bolesti i patnji. Nekoliko stotina od svih milijuna patnika na svijetu. Kakva korist od toga? Je li to umanjilo
patnju, je li štogod promijenilo u osnovnim uvjetima? Nije li zlo jednako veliko kao uvijek? I nepravda i patnja?
To što je govorio bajne riječi nije ništa novo, Izrael je imao dosta proroka koji su otpričali svoje, više ili manje,
iz istih pobuda.
Sjedili su šuteći neko vrijeme, tad rabin vikne: - Zašto su njegova djela bila tako mala? Ta, imao je moć. Nije se
trebao posvetiti pojedinačnim patnicima.
— Ali u tome se sastojala njegova veličina. Zar ne vidiš da se baš u tim susretima, čovjeka s čovjekom, rađalo
ono novo. Jedna nova vizija, nov put. Čula sam te kako govoriš da postoji samo jedan put do Boga, a taj je
prepoznati Ga u svakom prosjaku.
Rabin Amasija zastenje, htjede protestirati, ali ga Marija prekine:
— Slušaj me, reče. Sto bi Mesija postigao svojim moćnim djelima? Nove uvjete za neke, a patnje za druge. I
nove nemire, nove nevolje, nove ratove.
Nagne se naprijed i nastavi naglašavajući svaku riječ:
— Ono što nas je Isus naučio jest da gledamo i volimo, i brinemo se za svakoga pojedinog čovjeka. To je ono
što je novo.
206
Rabin Amasija pokuša ponovo objasniti, ali ga Leonidas prekine:
- Ja te ne razumijem. Pa tako je kao što Marija kaže. Sto bi se dogodilo ako bi vaš Mesija došao i uspostavio
novu židovsku vladavinu na zemlji? Krvavi pokolj onih koje nazivate poganima. A nakon nekog vremena bi oni
poraženi ustali radi osvete.
- Govorim o božjem kraljevstvu, reče rabin Amasija, ali glas mu je izgubio boju.
- A, što je to?
— Kraljevstvo koje nije s ovoga Svijeta?
— Znaš li tko je izgovorio ove riječi? -Ne.
- Izgovorio ih je Isus.
— Nisam znao, reče rabin Amasija.
Kada je Marija otišla leći te večeri pomislila je kako je konačno shvatila zašto Petar i ostali nisu razumjeli kada
je Isus govorio o svom poniženju i smrti. Slika židovskog Mesije bila je nespojiva sa sudbinom i velikom
patnjom s kojom se suočio Isus otvorenih očiju.
Dok je tonula u san pričini joj se da čuje dernjavu sa Golgote:
»Drugima je pomogao, sebi ne može pomoći!«
A onda, podrugljiv smijeh.
Podigne se i sjedne, pod dojmom iznenadne pomisli. Je li to možda ono što je htio s raspećem? Pokazati kako i
onaj koji ima moć može odustati i ne upotrijebiti je?
Odjeknu joj druge riječi: »Uzmite svoj križ i slijedite me.«
Sljedećeg jutra, bila je ponovno u Betaniji izvan Jeruzalema.
207
U kući u Betaniji bogato su ih ugostili. Marta ih je opsluživala i nutkala, Isus joj se smiješio ležeći za stolom uz
Mariju Magdalenu.
Lazar je bio pri objedu, ali njegov je pogled bio dalek i jedva da je uopće jeo. Marija primijeti da je to zabrinulo
Isusa.
Ona je, pak, svoju pažnju usredotočila na Martinu sestru, mladu Mariju čije su ruke toliko drhtale da nije mogla
prinositi hranu. Buljila je u prazno preko stola, oči su joj bile crne i neprirodno velike. Iznenada ustane, otrči u
svoju sobu u unutarnjem dijelu kuće i vrati se sa posudom od skupocjenog stakla. Kad ju je otvorila zrakom se
proširio mirišljavi nard, Idekne i počne Isusu mazati stopala skupocjenim uljem.
Na kraju ih obriše svojom kosom.
Mogli su čuti kako se narod okuplja u dvorištu, ljudi iz Jeruzalema koji su htjeli vidjeti i čuti Isusa. Ali, on
iscrpljen odmahne glavom, nije mogao. Nakon što je pročitao molitvu zahvalnosti uzme Magdalenu pod ruku i
povede je u vrt iza kuće.
Cvijeće je bilo uvenulo, zavladali su čičci i bodlje i Marija pomisli kako nitko u kući nije imao snage očistiti ili
politi vrt otkako se Lazar razbolio.
Sjeli su na klupu pored puta. Jak vjetar šibao je kućom, prodirao im kroz odjeću i kožu. Čula je o njemu -
pustinjski vjetar koji struji tijelom i odnosi nadu iz ljudske duše.
208
Još ju je uvjek držao za ruku. Ali, ruka mu je bila hladna, a stisak bez snage.
— Sada ćemo se pozdraviti, reče.
Htjela je vrisnuti »ne«, viknuti da ga namjerava slijediti čitavim putem do smrti. Ali, nije imala glasa. On se
nasmiješi, osmjehom ispunjenim nježnošću i očajem. Zatim je rekao kako ne želi da ga ona niti druge žene
slijede tih posljednjih dana.
- Ono što vojnici rade sa ženama gore je od smrti, reče. Zatim je pričao o čovjeku s vrčem za vodu koji je
posjedovao kuću u Jeruzalemu. On će se brinuti o ženskim sljedbenicima, sakriti ih i zaštititi.
- Posjetit ću vas ondje kada to bude moguće. Zatim je nastavio:
- Niste sigurne čak niti ovdje u Betaniji. Iz mrtvih povra-ćen Lazar opasnim je svjedokom.
Marija nije shvatila povezanost, ali uspije prošaptati:
- Možemo te, valjda, slijediti na razdaljini?
-    Da, pomiješajte se s grupama koje će me okruživati. Ali, ne dajte da vas prepoznaju.
Pogled mu se izgubio u trnovitom šipražju zapuštenog vrta. Kada je potražio njezino lice ona primijeti da on
plače:
- Znaš da sam zauvijek uza te.
Marija Magdalena se snažno napregne kako bi potisnula sjećanje na taj loše održavan vrt i užasan vjetar, te
ustane sa stolice pod pergolom u Antiohiji. Glas joj se vratio, ali je podrhtavao od bijesa:
-    Sa mnom zauvijek! Istina je da me slijediš samo kao šapat u vjetru, koji puše kamo želi. I kao slutnja u zraku
kada je najteže. Ali, to nije dovoljno, nije dovoljno.
Imala je nepodnošljivu glavobolju te odluči odmoriti se nakratko.
209
Kada je legla na krevet, na leda s glavom utonulom u jastuk, pomisli: Bože na nebu, zašto mi to nije dovoljno?
Pokušala je zaspati, ali su se slike uspomena vraćale punom snagom čim bi zaklopila oči.
210
Bilo je sunce nad Betanijom kada su se sakupili na jutarnjoj molitvi sljedećeg dana. Težak vjetar je popustio,
Isus je molio za njih:
— Sveti oče, čuvaj ih u svoje ime, ljude koje si sa svijeta uzeo i meni dao. Čuvao sam ih u tvoje ime i nitko,
osim ukletih, nije pokleknuo.
Oni ne pripadaju ovom svijetu kao što niti ja ne pripadam ovom svijetu. Posveti ih kroz istinu. Kao što si ti
mene poslao u svijet, ja šaljem njih.
Kada je završio izgledalo je kao da se izravno okrenuo ženama:
— Tugovat ćete, ali vaša će se žalost pretvoriti u radost. Kada žena rada, teško joj je. Međutim, kada rodi dijete,
u radosti zbog toga što je nov čovjek došao na svijet, više se ne sjeća svojih patnji. I vama je sada teško. AJi,
ponovo ćemo se vidjeti i tada ćete se veseliti, i nitko vam to veselje neće oduzeti.
Muškarci su se pripremili za odlazak u grad. Isus je jahao na magarcu i u daljini žene su mogle vidjeti narod koji
ga je čekao. Na tisuće ljudi trgalo je lišće sa stabala i posipalo mu put, drugi su prostirali svoje ogrtače. Kada su
žene prišle bliže mogle su čuti povike onih koji su išli ispred i onih iza njih:
»Hosana, blagoslovljen Kralj Izraela koji dolazi u ime Božje.«
211
Visoko iznad svih glasova mogli su čuti glas Simuna Petra kada je viknuo:
- Blagoslovljeno kraljevstvo Davidovo!
Marija Magdalena pokrije rukom usta kako ne bi vrisnu-la 'Šuti!'. Ostale žene se također prepadoše, to je bilo
izazivanje, to se ne bi oprostilo.
Kada su žene pristigle do maslinova gaja na obronku Maslinske gore, odmoriše se, u hladovini starih stabala
promatrajući glasnu procesiju tisuća ljudi koja je kličući nestajala iza gradskih vrata na svom putu prema hramu.
Marija im je ispričala o tome što je Isus rekao o strahotama koje prijete ženama i o potrebi da se drže na
rastojanju od njega i o svemu što će se dogoditi.
Neke su izgledale kao da im je laknulo, shvatile su opasnost. Međutim Marija, majka Jakovljeva i Josipova,
stisne se drhteći čitavim tijelom. Lidija sjedne pored nje, ali nije nalazila riječi utjehe.
Na kraju odoše, polako, teškim koracima, uzbrdo prema gradskim zidinama, pa kroz vrata. Nitko ih nije
zaustavljao, bile su samo mali dio u bujici židovskih žena i muškaraca, koji su došli iz čitava svijeta kako bi
prinijeli žrtveno janje u svetom gradu.
Uličice su vrvjele ljudima. I vojnicima. Suzana tiho reče kako je rimski prokonzul poveo sa sobom čitavu
vojsku na blagdan Pashve u Jeruzalem.
— Kako to? — upita Salome koja se bojala svih ljudi i svih Rimljana.
- Boje se nereda, prošapta Suzana.
Iza toga se događalo sve kako je Isus rekao, čovjek sa vrčem za vodu na ramenu dao im je jedva vidljiv znak i
krenuo polagano ispred njih.
Njegova kuća se nalazila blizu zidina, bila je velika i lijepo uređena, odvojena teškim vratima od ulice. Pokazao
im
212
je na gornjem katu dvije lijepo uređene sobe. S toplinom ih je primila postarija sluškinja koja se zvala Helena i
bila je Grkinja. Bila je pričljiva, za razliku od domaćina koji još nije bio otvorio usta. Kada je to konačno učinio
bilo je to radi upozorenja. Ne smiju ići u skupini, kao što su išle na dolasku. Kada napuste kuću moraju ići dvije
po dvije i izgubiti se u gomili naroda čim bude moguće.
Kimnule su, bilo je jasno da se nalaze u neprijateljskoj zemlji.
Tog poslijepodneva proletio je gradom glas kako je Isus istjerao lihvare iz hrama. Prevrnuo je jedan stol, udarili
su ga bičem, prokleo je one koji su od Božje kuće napravili Mamonovu.
Helena je pričala s knedlom u grlu:
- Ima nečega u tome, reče. Međutim, vani su stajali hodočasnici u dugačkim redovima kako bi promijenili
novac. A kamo će kad si nisu mogli kupiti žrtveno janje?
Žene su u očaju jadikovale, neke plakale. Samo je Marija Magdalena stajala nijema, mirno razmišljajući o tome
kako uzmaka više nema.
Predvečer je došla Helena s novim užasnim glasinama: Rimljani su ugušili pobunu u hramu, pet vatrenih ulovili
su i odveli Ponciju Pilatu.
— Vatrenih? Marija se iznenadi.
- Da, tako se sami nazivaju, zeloti. Drugi ih nazivaju sabljarima jer nose dugačke sablje skrivene u ogrtačima.
Marija pomisli na jednog od sljedbenika, Vatrenog Si-muna. Pristupio je Isusu nakon što je ubijen Ivan Krstitelj.
Sljedećeg su jutra išle, dvije po dvije kako ih je uputio čovjek s vrčem za vodu, uličicama prema hramu. Pomno
su pamtile kuda idu strahujući da se neće znati vratiti: debeli
213
prodavač povrća na jednom uglu, nespretni kamenoklesar na drugom. Nije im bilo teško naći Isusa, oko njega su
bile gomile ljudi. Naprijed do njega nisu dospjele doći, ljudski zid se nije otvorio kako bi propustio one koji su
zakasnili.
Mariji se pogled zamuti od suza, željela ga je vidjeti. Ali zatim čuje glas, taj mladi jasan glas koji je dopirao do
svih. Netko viknu:
— Je li to u redu da caru plaćamo porez?
Marija se prepadne, bilo je to opasno pitanje.
Ali, Isusov glas bijaše miran, zamalo je prasnuo u smijeh kad je odgovorio:
- Pokažite mi jedan denar. Čija slika i ime su na njemu?
- Cezarovo, povika narod, a Isus nastavi:
-    Dajte onda Cezaru ono što pripada Cezaru, a Bogu ono što je božje.
Narod se smijao, Marija i Lidija se nasmiješiše jedna drugoj.
Trebala bi imati mnogo više uspomena iz hrama, pomisli Marija sjedeći u svom vrtu u Antiohiji. Međutim, kao
da je crna čađa prekrila njena čula tamo u Jeruzalemu, nije mogla jasno prizvati sjećanja.
Da, samo jedno.
Na jedan od tih dugih dana kada su ona i Suzana uspjele doći pravo nasuprot mjestu gdje je sjedio na jednom
kamenu i podučavao. Bilo je rano jutro, ali unatoč toga narod se već bio okupio. Marija nije slušala, samo je
promatrala njegovo lice, vidjela je da je očajan i umoran i shvatila je napokon da ga jedino smrt može
osloboditi.
Crtao je u pijesku.
Iznenada se do njega, uz dreku, progura grupa uznemirenih muškaraca. Sa sobom su vukli ženu razotkrivenu u
preljubu.
Glasno su uzvikivali:
214
-    Zakon je propisao da se takve žene kamenuju. Sto ti kažeš?
Isus je nastavio crtati u pijesku. Nakon dugačke šutnje on podigne pogled:
- Onaj koji je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen na nju.
Uznemireni muškarci spustiše ruke i napustiše mjesto, jedan za drugim, a gomila ljudi se raziđe u tišini. Ostala
je samo preljubnica te Marija i Suzana koje su se sakrile iza jednog stupa. Čule su Isusa kako pita ženu:
— Kamo su nestali? Zar ti nitko nije presudio? Ona prošapće odgovor:
- Ne, Gospodine.
- Ni ja te ne osuđujem. Idi sad, i ne griješi više.
Kada je Isus nakon nekog vremena ustao da napusti mjesto susretne Marijin pogled. Dok je prolazio pored dviju
žena reče:
— Posjetit ću vas noćas.
Na trenutak osjeti kako bi se mogla rasprsnuti od radosti. Obrazi joj se zarumeniše, srce je lupalo, noge su letjele
niz stepenice hrama. Došle su do kuće, dvije po dvije kako su ih podučili. Kad su prenijele poruku drugim
ženama i ove zablistaše od radosti.
Zatim dugo iščekivanje u noći, u mraku. Prvi put primijetiše da noć nikada nije crna u tom velikom gradu. I
nikada tiha, narod je vodio ushićene razgovore duž ulica, rimski vojnici su marširali i dugo se mogla čuti svađa
između dviju žena.
Ali, u najmračnijim satima on se našao u velikom predvorju. Žene su plakale, tiho i predano, sve su primijetile
kako je umoran. Pripravile su mu kupku i odvojenu sobu s mekanom perinom.
215
Ležali su jedno uz drugo. Rukama je prolazila njegovim tijelom, svaki mišić je bio napet i ona se iznenada
prisjeti da njezine ruke posjeduju umjetnost koju je naučila davno. Nježno ga je masirala, leda, ramena, ruke,
noge.
Nisu razgovarali. Više se nije imalo o čemu razgovarati.
Tada je zaspao duboko i mirno. Vjerojatno je i ona zaspala, ali kada se probudila čuvši Nikodemosovo kucanje,
jastuk joj je bio vlažan.
Kada je vijećnik otišao, moglo se nazrijeti svitanje nad brdom na istoku. Isus je poljubi i oboje su znali da je to
posljednji put. Tada je nestao, jednako neprimjetno kao što je i došao. Marija je pokušavala zaspati još neko
vrijeme, ali nije mogla.
Za doručkom su žene počele razgovorati o muškim sljedbenicima. Gdje se nalaze? Suzana je čula kako su s
vratili u Galileju, Saloma da su pobjegli u brda. Samo su ostali Ivan i Andrija, koji su noć proveli uz Isusa.
-    Kako su mogli biti takve kukavice! - uzvikne Marija Magdalena.
Međutim Marija, majka Jakovljeva i Josipova, reče:
— Kažu da je sada opasno čak i za one koji su ga poznavali. Dok su razgovarali, dođe Grkinja:
— Traži vas neka žena, kaže da je vaša. Gazda nije kod kuće i ja ne znam što mi je činiti.
Pogledale su se:
Neka žena, tko? Tko je znao put do kuće, što želi od njih? Teško su disale od straha. Naposljetku Marija
Magdalena ustane i reče:
- Idem vidjeti tko je to.
Na vratima je stajala Isusova majka.
- Okončat će se, je li tako? -Da.
Pogledi im se susretoše u crnom očaju
216
Kao što to najčešće biva kod žena, nemir ublažavaju dnevnim poslovima. Marija iz Nazareta je dugo hodala te
noći, morala se oprati, nahraniti, spavati. Ubrzo se oporavila, rekla je samo da ima mnogo pitanja za njih.
Ali, jedna za drugom su odgovarale:
— Nemamo nikakva odgovora.
Poslijepodne su Isusova majka i Marija Magdalena otišle do hrama. Gomila ljudi oko Isusa bila je tako velika da
su ga samo mogle nazrijeti, u daljini. U vrevi su se miješali vijećnici iz Sanhedrina, čuvari hrama i rimski
vojnici.
Rano slijedećeg jutra ponovo se čulo kucanje na vratima. Čovjek s vrčem za vodu je bio kod kuće i sam je
otišao otvoriti vrata. Tamo je stajao Ivan, najmlađi sljedbenik.
Pogledom je potražio Magdalenu i tad rekao:
— Uhitili su ga u zoru.
Kao da ga nije čula, stajala je tamo i razmišljala o Ivanu, o tome kako joj nikada nije bio simpatičan, o tome
kako su ga zvali Isusovim omiljenim sljedbenikom te kako je zgodan i ima lijepo držanje.
U sljedećem trenutku njezine misli prekinuo je plač žena. Polako je doprlo do nje što je Ivan rekao. S naporom
je održavala pravac dok je hodala prema Mariji iz Nazareta, bacivši joj se u zagrljaj. Stajale su zagrljene, nijedna
nije mogla plakati.
Marija iz Nazareta na koncu prekine tišinu:
— Gdje je on?
- Zapovjednik straže iz hrama je bio tamo kada su ga rimski vojnici uhitili. Straža u hramu je tražila da se zato-
čenika prvo odvede na Veliko vijeće. Tako su ga odveli tamo, a Kajafas ga je saslušao. Sto je ondje rečeno nitko
ne može znati. Potom su ga odveli svezanog u lance Ponciju Pilatu.
— Sto će se s njime zbiti?
217
Ivan protrese glavom, nije se usudio niti pomisliti. Nastupila je tišina, dugačka i teška. Na kraju Marija
Magdalena reče: - Razapet će ga na križu.
218
Tih prvih sati Marija Magdalenu su zaokupljale sitnice. Zašto je Isusova majka nosila plavi ogrtač boje neba? A
Ivan, mladi dečko, zašto mu je bilo tako teško da ravno korača? Zašto se stalno spoticao?
Ona je odabrala svoje najrazgaženije cipele.
Upravo kad su namjeravali napustiti kuću osjeti glad i zamoli Grkinju za komad kruha koji je razlomila na
komadiće i žvakala puteni. Išle su dvije po dvije niz uličice prema zidu, kroz gradska vrata do glavnog trga.
Sunce se uzdiglo nad Sionom.
Bit će topao dan.
Nema veze, smrzavam se.
Marija iz Nazareta je teturala ispred nje. Magdalena ju je sustigla i pružila joj ruku, koja je, međutim, bila
neobično slaba. Magdalena čvrstim glasom naloži Ivanu da pomogne Isusovoj majci.
Poslušao je, ali se nastavio spoticati.
Kada je ugledala gubilište prekinu joj se čak i besmislene misli. I osjećaji, bila je prazna, izgubljena u vremenu.
Na trenutke je, ipak, bila posve pribrana. Postariji čovjek im je prišao, rekao da je Josip iz Arimateje i prijatelj.
Potom ih je duže vrijeme promatrao i rekao prigušenim glasom da je opasno stajati blizu križa, da Rimljani
imaju običaj razapinjati čak i one koji oplakuju osuđenika.
219
Marija Magdalena mu se nasmije pravo u lice, zatim se pribere i reče:
- Zar ne shvaćaš da bih rado umrla zajedno s njim.
On je pljusne.
Zatim je rekao kako ima vrt u blizini u kojem se nalazi jedna grobnica u stijeni, već spremna. Zatražit će od
Rimljana da mu dopuste odnijeti mrtvo tijelo onamo. Magdalena prizove glas razuma, te pomisli kako će ovaj
zacijelo postići što želi. Bio je to bogat čovjek, velikog autoriteta.
Međutim, nakon nekog vremena ponovo je bila prazna. Vrućina je podrhtavala nad golim brijegom, Magdalena
se smrzavala i prvi put je primijetila da drhti čitavim tijelom. Ali, nije joj smetalo i razmišljala je bez čuđenja
kako je više nema u tijelu.
Uto se začuju krikovi bučne gomile, a on je stajao tamo sa svojim križem, bičevan, mučen, s bodljikavom
krunom stegnutom preko čela. Krv mu je u mlazovima tekla niz lice, a razderani komadi mesa su spadali s leda.
Oči su mu bile modre od udaraca, je li mogao uopće išta vidjeti?
Tad Marija Magdalena izroni iz praznine, bol joj probode tijelo poput noževa, vrisne, vriskom luđakinje.
Josip iz Arimateje joj rukom pokrije usta.
Držao ju je tako dok su vojnici zabijali čavle kroz Isusove dlanove, žmirila je i molila oprost za to. Kad je
otvorila oči vidjela je na trenutak kako su druge žene rukama zaštitile uši od tog užasnog rasprskavaj ućeg
zvuka.
Ponovno je zažmirila dok se križ podizao, ali to joj nije pomoglo, noževi su je probadali i okretali joj se u
trbuhu. Međutim, najviše je boljelo u srcu, nož u njega zaboden žario je poput vatre.
U sljedećem trenutku povratila se blažena praznina, ona nije bila ona i nije bila na tom mjestu.
220
Izrugivanje se razlijegalo uokolo: »Mnogima je pomogao, sebi ne može.« Gomile ljudi koji su ga bili slavili,
naslađivali su se njegovim mukama i uživali. U sekundi joj kroz glavu proleti sjećanje: »Marija, nikada nisam
pomišljao da su ljudi toliko zli«.
Baci pogled na Isusovu majku, vidje kako ju je Ivan obgrlio rukom. Potom podigoše ostale križeve, pogubit će
još dvojicu muškaraca. Pogleda jednoga od njih, nisu ga toliko mučili kao Isusa, prkosno uhvati njezin pogled.
Prepoznala ga je, poznavala ga je.
Ali kada i gdje ga je bila srela?
Govorio je nešto Isusu, Isus mu je odgovorio, ali nitko dolje nije mogao čuti što je rečeno.
Sati su se vukli, vrijeme je bilo beskrajno. Šestog sata nebo se smračilo, strašan vjetar iz pustinja zapuhao je nad
gradom, uvlačeći se u pluća gušeći ljude. Nadala se da će mu pustinjski pijesak ispuniti tijelo i prikratiti mu
muke.
Izdahnuo je, međutim, tek u devetom satu.
U tom trenutku je ispuni veliki mir, noževi nestadoše iz tijela, a s njima i svi nesnosni osjećaji. Tada je
poludjela.
Poput lutke slijedila je, zajedno sa Salomom, Josipova slugu, dok su nosili mrtvo tijelo u vrt do grobnice u
stijeni. Josip iz Arimateje sam je omotao teški mrtvački pokrov oko preminuloga. Vojnici su ih nadgledali, pazili
su da se veliki kamen odgura na ulaz. Marija se osvrnula oko sebe, bio je to lijep vrt ispunjen mirom. Kada su
odlazili pažljivo je pratila kojim putem idu i šapnula Salomi:
— Doći ćemo ovamo u svitanje i pomazati ga.
- Ali, kamen?
221
A Marija odgovori svojim novim, hladnim glasom: — Ta, nešto nam mora i Bog pomoći.
222
Kaića vodonoše bila je čudnovato nepromijenjena. Žene su se tiho uspele u svoju sobu, tamo su napokon mogle
plakati. Sve osim Magdalene, koja je rasprostrla svoj ležaj na podu i zaspala.
Tihi plač žena oko nje produbio joj je san, mračan kao noć i bez slika.
A, bilo je jutro sabata, pripremile su uskršnji objed, međutim nitko nije pojeo više od par mrvica tog dobrog
jela. Rano su otišle na počinak i tada su sve zaspale. Marija Magdalena spavala je tako duboko kao da je u
nesvjesti, dok je nije probudio vodonoša koji je stajao na pragu i rekao:
- Zemljotres je. Imam jednu zaštićenu sobu u podrumu, možete ponijeti svoje prostirke za spavanje i poći dolje.
U istom trenutku osjetiše kako se kuća trese, a pod pomiče pod njima. Neke od njih vrisnuše od straha, druge
počeše skupljati svoje stvari i potrčaše niza stube. Samo Magdalenu to nije uznemirilo, bila je, štoviše,
zadovoljna. Dobro je, Isuse, čitav svijet se trese, konačno shvaća što je učinio.
Ali, nosač vode ju je požurivao i posljednja je otišla polagano niza stube u tijesnu sobu pod kućom. Tamo je bio
kućni sluga, a Grkinja je sa sobom ponijela kruh, sir, masline i vodu.
Jesti je mogla samo Marija Magdalena. Legla je zatim na svoju prostirku i u hipu zaspala. Isto je učinila Isusova
majka i Marija žena Klopasova, Salome - sve koje su izdržale pod Križem zajedno s Magdalenom.
223
U zoru ju je probudila Salome, koja je kupila začine i ulje. Nisu štedili na mirišljavim začinima, pripravljajući
maslinovo ulje kojim će se pomazati njegovo tijelo.
Prije no što je svanulo, bile su na putu. Zemljotres je prestao, ali bilo je teško probijati se uličicama gdje su se
urušile kuće i zidovi, a izbezumljeni ljudi tražili su pod ruševinama svoje bližnje. Nitko nije primijetio dvije
žene koje su se pe-njale preko razorenih trgovina noseći između sebe veliku košaru.
Grad je vonjao po srušenim nužnicima i trulim ostacima hrane.
Tako se iznenada stvoriše pred gradskim zidom. Ovdje su oštećenja bila manja, ali je bilo dosta isprevrtanih
stupova i velikog kamenja.
Salome zadihano reče:
— Sjećaš li se kako si jučer rekla da nam Bog mora pomoći glede kamena. Vidjet ćeš.
I bilo je kako je rekla. Kad su stigle do vrta odmah su uočile da se veliki kamen otkotrljao sa ulaza dolje niz
padinu. Ali, najbolje od svega bilo je da je zemljotres prestrašio rimske vojnike koji su bili postavljeni da
nadziru grobnicu. Dvije žene bijahu same u vrtu, dok su se prve zrake sunca probijale kroz krošnje stabala
prepunih lišća, a prve ptice započinjale svoj pjev. Marija Magdalena duboko udahne. Gledala je i slušala.
Možda, unatoč svemu, dolazim k sebi, pomisli.
Potom se uvukoše u grobnicu u stijeni. Nekoliko tankih zraka sunca dopirale je kroz otvorena vrata, ali ipak je
bilo toliko mračno da su morale mirno stajati neko vrijeme kako bi im se oči priviknule.
Trebalo im je vremena da shvate što vide.
224
Kamena ploča na kojoj su bili položili tijelo bila je prazna, ostao je samo lijepi pokrov.
- To nije moguće, šaptala je Salome, nije moguće, nije moguće.
Marija Magdalena nije mogla izgovoriti riječ, ali teška bol ju je konačno sustigla.
Zaplače. U grlu ju je gušila mučnina koja se grcajima prenosila od želuca. Zatim ju je obuzelo jecanje, toliko
glasno i neljudsko.
- Pokušaj biti tiho, reče Saloma. Nitko nas ne smije ovdje zateći.
Polako se uspjela smiriti, na koncu su ostale samo suze, suze koje se nije moglo zaustaviti poput kiše tijekom
zimskih mjeseci.
- Što ćemo?
- Ovdje nemamo što činiti.
— Moramo se vratiti i ispričati što smo vidjele. -Da.
- Tiho, vani stoji neki čovjek.
Ali, Marija se nije bojala čak i da je čitava rimska kohorta stajala i dežurala pred grobnicom.
Sagne se i krene kroz otvor na grobnici.
Tamo je stajao čovjek. Iako zasljepljena sunčevom svjetlošću od koje su je zaboljele oči već navikle na mrak
grobnice, ipak ga je uspijela nazrijeti. Pomisli kako je to jedan od Josipovih vrtlara.
U narednom trenutku on progovori:
— Zašto plačeš?
Marija pokuša obuzdati plač:
- Ako si ti odnio mog gospodina, reci mi gdje si ga ostavio da mogu otići po njega.
Muškarac reče:
- Marija.
225
U tom trenu prepozna glas, taj svijetli glas kojega je voljela. Sigurnost joj prostruji tijelom, izmijeni je, osjeti
kako joj se u tijelo ponovo vraćaju bistrina i snaga, razum i čula.
Zapuhalo je, jutarnji vjetar podigne prašinu i lišće u vrtu koji je stradao od potresa. Njegov lik postade nejasan.
Ali, glas bijaše jasan i ispunjen vedrinom kad je rekao:
— Idi Marija, požuri se i reci mojim sljedbenicima da idu u Galileju. Tamo ćete vidjeti Uskrslog.
Potrčaše obje, ali su morale zastati kod gradskog zida kako bi došle do daha. Tada Salome reče:
- Ali gdje ćemo ih naći? Nestali su i nije ih bilo kroz svo ovo teško vrijeme.
Marija Magdalena se nasmiješi:
- Isus je znao. Idemo u kuću vodonoše.
Imala je pravo. U velikoj sali na najvišem katu kuće, sjedili su svi zajedno, skamenjeni od tuge i slabosti.
Naravno, nisu joj htjeli vjerovati, ali Petar ustane na kraju i ode prema praznoj grobnici.
226
M.arija Magdalena sjedila je u svojoj kući u Antiohiji, oblikujući sjećanja u pisanu riječ na pergamentu.
Tako je radila dva dana i Leonidas je bio zabrinut zbog njezine iscrpljenosti, njezinih mučnina u želucu i
blijedog izgleda. Kasno poslijepodne došli su Petar i Pavao u posjetu kako bi se pozdravili pred odlazak na dugo
putovanje na skup u Salonu.
Bilo je to olakšanje.
- Napisat ću vam pismo i ispričati sve čega se mogu prisjetiti od Uskrsnuća, reče Marija.
Pavao je djelovao sretno, Simun Petar je uzme u svoj medvjedi zagrljaj i zahvali joj. Tad svi u jedan glas rekoše
kako će se uskoro ponovo vidjeti.
Leonidas ih je ispratio do veže. Kada se vratio, primijeti kako joj se vratila boja u lice i kako se ispravila.
Zatim joj ispriča kako je upravo natovario jedan brod koji će na put u Korint.
- Ti želiš putovati onamo, zar ne, upita on.
Marija mu se nasmiješi, a njezino DA bilo je veliko i blistavo.
Rečeno joj je da kreću već krajem tjedna. Imala je malo vremena za pismo Pavlu. Nema veze, zaključi Marija,
napisat će kratko i izložiti činjenice o onome što je vidjela i doživjela.
227
— Znaš li da govore kako si vidjela anđela pored grobnice u stijeni, reče Leonidas.
— Ne, nisam znala. Napisat ću da to nije istina. Poštedjet ću ih također svojih osjećaja, kako sam se rascijepila
na dva dijela na Golgoti. Kao i svojeg ludila dok sam ga tražila po Galileji.
— To je u redu, ništa osobno. - Ne. Obećavam.
Pismo nije bilo kratko, bila je dosljedna u svakom detalju. Izložila je i sve činjenice.
Dodala je i post scriptum.
»Znaš da sam ga srela još jednom, kada mi se ukazao. Sto je toga dana rekao čuo si već mnogo puta. »Ne
donosite zakone...«
U petak ujutro brod je bio u Seleukiji, jedra se ispuniše vjetrom, a Marija novom radošću.
228

Imali su dobar istočni vjetar, a teško natovaren brod se kretao morem lagano kao da pleše, vjetar je pjevao u
jedrima, a valovi udarali o trup. Međutim, kad su došli do pelopo-neskih brda i promijenili kurs prema sjeveru,
postalo je gotovo svečano mirno. Na trenutak.
Zatim je golemo jedro zaklepetalo dok su muškarci kod kormila upregnuli svu svoju snagu kako bi ga okrenuli.
Drugi su vukli uže izravnavajući jedra dok ih nije napeo lagani povjetarac s desne strane broda.
Leonidas pogleda prema pučini i reče Mariji: — Egejsko more me uvijek podsjeti na tvoje oči.
- A, ne, tako plave nisu ničije oči.
Na putu se puno odmarala, malo razmišljala, jutrom dugo spavala.
On je, međutim probudi rano jednog jutra:
-    Hajde pospanka, ustaj, ne želim da propustiš vidjeti pristaništa u Kenchreaju.
Brzo je navukla odjeću, tamo pred gatom u velikom zaljevu ležao je lučki grad sa svojim dugačkim skladištima,
a tamo u vrevi na pristaništu čekala je Eufrazija. Uskoro će se sresti. Tek kada je brod pristajao u zavjetrini gata,
Marija osjeti koliko joj je pomajka nedostajala.
231
Ugledaše je. Stajala je s konjem i kolima na gatu, usred galame. Na mjestu kočijaša sjedio je Setonijus, a Marija
je treptala ne bi li se riješila suza.
Bilo je toplo, ali ne vruće. Dolazio je osvježavajući vjetar s mora.
Eufrazija je došla na palubu, stajale su kao što su običavale, držale su se za ruke, ozbiljnim pogledima
pretražujući jedna drugoj lice.
Naposljetku Eufrazija reče:
- Promijenila si se.
— Imam ti mnogo toga ispričati. Ali, ti si ista, uopće ne stariš.
- Ne. Kad mi se učinilo da sam dovoljno ostarila, odlučila sam staviti točku.
U sljedećem trenutku se pojavio Leonidas. On je bio jedini čovjek koji nije uvažavao Eufrazijinu distanciranost,
podigao ju je i zagrlio tako snažno da ju je zaboljele i u grudnom košu i u duši.
- Djeco moja, reče Eufrazija. A odmah zatim doda:
— Nemojmo biti sentimentalni.
—    Ne, reče Leonidas. Ja nemam vremena, moram puno toga obaviti.
Potražio je lučki ured i podmićujući, na način kako je to bilo uobičajeno, prošao carinu. Za sat vremena počeo je
istovar svile koja ide za Korint, trećine tereta. Ostatak je bio upućen za Ostiju, a već sutra je brod trebao
isploviti.
- Ali, stigneš objedovati u mojoj kući?
—    Da, naravno. I neću biti dugo odsutan. Za nekoliko tjedana ću se vratiti po Mariju.
Kad je primijetio Marijin izraz lica nasmiješi joj se:
— Ako ne budeš željela duže ostati, naravno. Ona zbunjeno zatrese glavom.
232
Na gatu se Marija bez razmišljanja baci Setonijusu u zagrljaj. Ostario je, izgledao je kao kakav stari mudrac. To
je u redu. To on upravo i jest, pomisli.
Išli su kroz novi grad, pored odvojaka gdje su se nazirale goleme ruine hrama staroga Korinta, grada kojeg su
Rimljani spalili i opljačkali.
Tamo je, baš kako je i trebala, bila smještena Eufrazijina lijepa kuća, koja se uzdizala na padini gdje su brežuljci
postajali sve blaži prema korintskom zaljevu. Na terasi su pili vino za dobrodošlicu, gledali more i slušali valove
kako udaraju o ozidani gat.
Nakon objeda ih je Leonidas morao napustiti. Eufrazija dobije još jedan medvjedi zagrljaj, međutim Mariju je
dugo i nježno držao u zagrljaju. Nije joj uzvratio pogled, očni kapci su mu bili spušteni.
— Taj čovjek ne zarađuje lako za život, reče Eufrazija dok su mu mahale, vraćajući se kući.
- Izgleda umorno i istrošeno, reče.
Marija osjeti kako joj zabrinutost prođe tijelom poput vala. I samoprijekor. Je li uopće primjećivala Leonidasa
ovih posljednjih mjeseci?
Puno su razgovarali, ali samo o njoj o nježnim problemima.
Eufrazija nastavi:
- On ima puno briga također s ovim šogorom ovdje, koji banči uokolo i rasipa novac poduzeća. Je li ti poznato
kako stoje stvari s rastavom?
Marija odmahne glavom, zaboravila je na Nikomakosa i nije baš pozorno slušala kada su Livija i Leonidas
razgovarali o poteškoćama oko rastave od zakonitog muža koji je nestao. Nije čak niti posjetila Meru i dijete.
Kako su oni?
Marija je tiho sjedila, ali Eufrazija nastavi bez milosti:
— Leonidas postaje star čovjek, prevalio je dobrano preko šezdesete.
233
— Nikada ne razmišljam o tome. Marija se sramila.
— Sjećaš li se kako sam jednom rekla da mi nedostaje suosjećanje, reče napokon.
— Promijenila si se, upravo te ne prepoznajem. Marija nije mogla suzbiti plač:
- Puno sam od tebe naučila. Iz tvoje brižnosti o svemu i tvoje odgovornosti. I poslije, kada sam otišla u
Kafarnaum, ti nikada nisi rekla riječ neodobravanja.
- Izvoli rupčić, reče Eufrazija. Marija ispuše nos, pribere se:
-    Ne branim se, ali to su bila teška vremena. Ako imaš snage, željela bih da pročitaš moje zabilješke iz
razgovora sa Simunom Petrom i Pavlom.
— Pavlom, reče Eufrazija i Marija osjeti njezino iznenađenje.
Otišla se raspakiran u svoju lijepu sobu, visoko pod krovom, s dugačkim balkonom, bijelu, bijelu, s prekrivačem
svje-tloplave boje na krevetu i pogledom na zaljev koji je bio velik kao more. Uzela je kovčeg s rolama papirusa
i odnijela ih dolje Eufraziji koja se odmarala na terasi, u ugodnoj hladovini.
— Citat ću, reče. Ti idi raspakirati stvari i odmori se.
Marija se pokušavala odmarati, ali ju je mučila savjest. Ta znala je da Leonidas ima poteškoća. I nevolja. Skupio
je snage i ostavio narcisoidnog mladića koji mu je mnogo godina bio ljubavnik. Jedne večeri je to bio
spomenuo. Usput. I Marija je osjetila olakšanje. Lijepi mladić ponižavao je Leonidasa.
Niti na trenutak nije pomislila koliko je to za njega morao biti težak korak.
I nikada nije razmišljala o tome da je Leonidas stariji od nje dvadeset godina.
Možda je na njega još uvijek gledala kao na oca koji će joj pružiti utjehu i sigurnost. Zacrvenila se od srama
kada
234
je pomislila što je Pavlu rekla o tome koliko je važno osloboditi se roditelja, kako bismo sami mogli odrasti.
Zatim pomisli kako bi da je Leonidas zaista njezin otac više brinula o njemu.
Nije imala mira odmarati se. Ustala je i izašla na balkon. Tamo dolje u vrtu ugleda Setonijusa i njegove
pomoćnike te odluči proučiti njegove vrtne gredice.
Već kod svojih prijašnjih dolazaka mislila je kako je vrt sličan onome uz Genazaretsku obalu. I ovdje postoje oni
fini kontrasti između zatvorenih prostora i širokih vidika.
— Setonijuse, ti si umjetnik, reče.
Blistao je i bio ponosan i rječit, vodeći je uokolo. Razgovarali su o ružama. Marija se žalila na svoje, kojima je
teško padala vrućina u Antiohiji.
-    I vjetrovitost, reče Setonijus. Vjetrovito je tamo kod vas. Kako je s irisima. I s gardenijom koju si dobila?
— Irisi preživljavaju uz neznatnu muku, međutim garde-nija je umrla već davno.
On uzdahne:
— Teško se boriti protiv vjetra. Zatim je pogleda i oklijevajući reče:
— Jesi li čula za Oktavijana?
- Da, Eufrazija mi je pisala.
- Umro je. Bolovao je tek nekoliko dana..., a mi to pak nismo uzeli za ozbiljno. Znaš kako je često pretjerivao.
Marija se nasmiješi i sjeti se kako ju je Oktavijan onim strahovitim prijetnjama pokušavao natjerati da jede.
- Imao je dara za dramatiziranje, reče.
- Da, glumac. Dođi da ti pokažem njegov grob.
Oktavijan je bio pokopan uz zid prema moru. Grob se zelenio od procvaloga začinskog bilja i bujnog povrća. Na
grobni kamen bila je stavljena velika bundeva.
235
- Mislio sam da bi mu se ovako svidjelo, reče Setonijus. Marija kimne, ali pogled joj zapne za križ koji se
uzdizao
prema zidu. Setonijus joj je pratio pogled:
- E da, reče. Oktavijan je postao kršćanin, gorljiv u vjeri. Kad su napustili grob kako bi pregledali povrtne
gredice Marija se usudi pitati:
— Ali ti se držiš svojih starih bogova?
-    Da, meni je to dovoljno. Bliži su prirodi. I žive još i danas i švrljaju ovuda, po zemlji. Ako je čovjek ponizan
i pažljiv može mu se desiti da zastanu na trenutak i poslušaju
ga-
Marija kimne, shvatila je. Tad pomisli da ako netko posjeduje bliskost i ljubav onda je to Setonijus.
- I Isus bi zastao i slušao te.
- Mene, staroga tvrdoglavog poganina! Setonijus se nasmije prije no što nastavi:
-    Ovdje medu kršćanima u Korintu netko poput mene osuđen je na plamen pakla. Sto god to bilo.
- Neistinito blebetanje, reče Marija.
Vraćajući se kući pomisli kako je njezin samozadani cilj da drugima tumači ono što ju je Isus naučio besmislica,
pojedinačni krik u mraku. A kada je stigla do terase i vidjela da je Eufrazija pročitala sve njezine zabilješke,
dobije za to potvrdu.
-    Bila si ambiciozna, Marija. Ali, čovječanstvo je prote-kom vremena imalo mnoge velike novomislioce, a
narod je razumio samo manji dio rečenoga. Većina je krivo shvaćena i prilagođena vladaj učim predrasudama.
Marija kimne, Eufrazija se smješila sa spuštenim uglovima usnica:
— U gradu je Pavao,važan čovjek i nudi mnogo. Možemo kušati Kristovo Tijelo i Krv svake nedjelje te naći
utjehu od svih nedaća u svečanim obredima i neshvatljivoj službi
236
Božijoj. Cijena je razumna, drže mnogi: samo pokornost i podređivanje vlastitog mišljenja. Čini kako nova
crkva nalaže i sve će biti dobro.
Marija je dugo sjedila u tišini.
— Dakle, ti misliš da je sve bilo uzaludno, reče napokon i pokaže prema rolama sa zapisima.
— Ne, mislim da je ovo važno, čak vrlo važno. Predlažem da to damo umnožiti, a ja ću sačuvati kopije u svom
podrumu.
- Mislila sam da si postala kršćankom, reče Marija.
- To sam i ja mislila. Jedno vrijeme. Čak sam bila i članom Pavlove zajednice. Ali, cijena je bila previsoka za
mene, puno sam razmišljala i postavljala mnoga pitanja... Ukratko rečeno, ja i druge žene ovdje, postale smo trn
u apostolskom mesu, rečeno židovskim jezikom, pa se nasmije.
Potom se iznenadi:
— Možda sam kršćanka, u srcu. Razmišljala sam o tome danas dok sam čitala što si napisala. Njegov način
izlaganja je dojmljiv.
Mariji je bilo toliko drago da joj se oči umalo ispuniše suzama.
- Pa to je strašno kako si postala plačljiva, reče Eufrazija, ali glas joj bijaše ispunjen nježnošću.
Za objedom, Eufrazija joj je ispričala pripovijest o mladiću koji je bio zaljubljen u svoju isto tako mladu
maćehu, djevojku koju su brutalno udali za bogatog i ortodoksnog Zidova.
- Bila je silovana prema uobičajenom bračnom načinu, noć za noći, mršavila je i žalila se te je jednoga dana
rekla svome posinku da se ima namjeru utopiti u jezeru. Pokušao ju je utješiti i dok je na tome radio oboje ih je
zadesila ljubav.
Priča se brzo proširila gradom, rasla i bujala, prenoseći se od usta do usta. Presuda starog oca bila je
nemilosrdna:
237
kamenovanje. Obitelj je već bila kršćanska i desilo se ono neobično — da je više članova zajednice govorilo o
milosti. Možda se našao i tračak Isusove blagosti. Stari nije baš bio obljubljen i to je, dakako, pridonijelo. Inače
je zajednica u vječitoj svađi, apostoli se svađaju poput rabina. Uzdahnula je prije no što se vratila svojoj priči:
— Nakon nekog vremena zajednica je bila rascijepljena na dvije grupe koje su se međusobno prepucavale
citatima iz Pisma. Na koncu su se ujedinili: problem toga mladog para proslijediti će se Pavlu. Nakon
iscrpljujućih rasprava oko svake formulacije poruka je odaslana u pismu za Makedoniju gdje se nalazio apostol.
Eufrazija uzdahne, popije gutljaj vina i nastavi:
— Odgovor je stigao brzo i bio je jasan. Pročitat ću ti ga. Izgubila se iz blagavaonice u pravcu biblioteke i
vratila se
sa prijepisom Pavlova pisma.
- Slušaj ovo: »Čuje se da dolazi razvrat medu vas.. .Ali vi ste oholi, premda bi trebali imati... izopćiti one koji su
se ogriješili. Sam sam...osudio griješnika, u ime našega oca, Isusa Krista,... takva osoba se treba predati Sotoni
kako bi se njegovo tijelo satrlo...«
Eufrazija lupi dlanom o stol prije no što nastavi:
- Iste noći su se oboje mladih utopili u jezeru. A narednog dana, ja sam napustila zajednicu.
U sjeni lojanice, Marija je vidjela da joj je pomajka oronula.
- Moramo spavati, reče.
- Da, dan je bio dug.
- Imaš li više primjeraka Pavlova pisma? Mogu li ih pročitati?
— Naravno. Čitaj ih prije spavanja. Možda stekneš drugačiju sliku o Pavlu, od one dobrog slušaoca iz Antiohije.
Prije no što su se rastale i pošle na počinak Eufrazija reče:
238
— Jesi li razmišljala o tome zašto ni Petar niti Pavao nisu pitali u kakvom ste odnosu bili ti i Isus?
— Kao što si primijetila izbjegavala sam o tome govoriti. Simun Petar je, dakako, znao. A, Pavao je uvijek
izbjegavao temu.
- Ali, zašto? Marija se smijala:
- Pa to je, Eufrazijo, sasvim jasno. Njihov bog nije smio imati potrebu za ženom.
239
Adarija je provela noć uz pisma. Nije bila toliko uznemirena kao Eufrazija, niti oko toliko pravila za pravedne
niti oko teških osuda za nepravedne. To joj je bilo dobro poznato od djetinjstva, iz sinagoge.
Poput preziranja žena.
Žena, vražja vrata.
Leonidas je običavao reći da su božje zapovjedi odisale strahom od ljubavi između žena i muškaraca. Bilo je to
prijateljsko tumačenje, Marija se vratila pismima.
Unatoč svemu bolje je udati se nego gorjeti, pročitala je. Žene koje se pojavljuju golih glava mogu si jednako
tako obrijati glave. Muškarac, međutim, ne mora imati nikaka-vo pokrivalo za glavu, jer on je slika Boga.
Bilo je sramotno da žena govori u zajednici. Ako je nešto htjela znati morala je pitati muža, dakako, kod kuće.
Marija se s gorčinom sjeti Magdale, gdje su njezina braća imala mogućnost ići u školu, a ona nije smjela čak niti
pitati što su učili.
Zatim se malo nasmiješi i predoči si Eufraziju sa svim pitanjima s kojima je izašla pred Pavla.
Trenutak kasnije naišla je na neobičan pasus. Napisao je da mu je bilo teško, da je bio bičevan, pretrpio
brodolom, umirao od gladi i žeđi. Zauzvrat je dobio velike vizije, ali da to ne bi previše isticao imao je trn u
mesu, sotonskog anđela koji je priječio oholost.
240
Sklopila je oči i prisjetila se tog izmučenog pognutog lika koji se spotičući udaljavao niz brdo od njezine kuće.
Od koje je to bolesti bolovao?
Međutim, ono što ju je najviše zanimalo bilo je bogoslovlje koje je gradio oko Isusa. Jedan jedini čovjek donio
je grijeh na svijet, a kroz grijeh smrt i tako je smrt dohvatila sve ljude kao da su svi griješili. Isto kao što je
neposluh jednog jedinog čovjeka učinio sve ostale griješnicima, tako će jedan jedini poslušan osloboditi sve
ostale grijeha. Grijesi se plaćaju smrću, ali božji dar je život vječni u Isusu Kristu.
Tako veličanstveno, pomisli ona bez ironije. Ali nije mogla povezati Pavlovo otkrovenje sa slikama mladoga
čovjeka kojeg je voljela.
Na kraju je čitala o ljubavi: »Ljubav je strpljiva i dobra... U svemu je ima, sve joj vjeruje, .. .sve podnosi.«
A završne riječi je naučila napamet: »Još uvijek, gledamo zagonetnu sliku u zrcalu; tad ćemo gledati licem u
lice. Još uvijek je moje znanje ograničeno; tad će biti potpuno poput božjeg znanja o meni. Ali, sad preostaje
vjera, nada i ljubav, to troje, a najveće od njih je ljubav.«
Prije nego što je zaspala molila je za Leonidasa.
Razgovarale su čitavoga narednog prijepodneva.
Mnogo su toga imale proći.
Marija je pričala o Terencijusu i njegovoj ženi Kipi kojoj su odrezali jezik dok je bila dijete.
- Bila je to jedna tajanstvena djevojka i mislila sam da je šteta što ne mogu razgovarati s njom. Međutim,
jednoga dana dok je čistila moju radnu sobu primijetila sam da je potajno čitala moje bilješke. Kipa se prepala,
međutim, meni je bilo drago, upitala sam je:
'Znaš čitati?'
Kimnula je.
241
'Ali Kipa, onda možemo razgovarati. Ti piši, a ja ću odgovarati govorom.'
- Stvoreno je neobično prijateljstvo medu nama. Svakog prijepodneva, Kipa bi došla s nekoliko napisanih
pitanja, a ja bih uzela jedno po jedno i iscrpno odgovarala.Međutim, i ja bih pitala te saznavala više o gnostičkoj
vjeri.
— To mi je koristilo, reče Marija Eufraziji. Bila sam primorana razmišljati na nov način. Ona je tako nevina.
- Razumijem.
- Ima i duha, nije li to neobično? Smijeh se dade naslutiti u svako doba iza tih zatvorenih usta. Kao da živi u taj-
nom kutku života, promatra i uživa u komediji u kojoj mi glumimo.
Eufrazija se nasmije i reče kako ne misli da je to neobično.
Ona je, pak, pričala o novom kuharu, koji je bio Oktavi-janova sušta suprotnost, tih i ozbiljan. Njegova jela nisu
bila začinjena riječima o njihovoj božanstvenosti, upravo suprotno. 'Zao mi je, ali ispalo je preslano.' Sto uopće
nije bilo istina, pripravljao je izvanredna jela, u što se Marija, do tada, već bila uvjerila.
Jedini put kada bi mu se otele riječi bilo je onda kad je podviknuo na svoju ženu, ispričala je Eufrazija.
Događalo se to redovito jedanput tjedno, kućom bi odjekivale oštre riječi, prasak lonaca i zdjela.
- Nakon toga bi bio zadovoljniji i pričljiviji, rekla je Eufrazija i smijući se dodala:
-    Slupano je poprilično suda, kao što možeš i pretpostaviti.
Još kod doručka Marija je čula da joj je pomajka pripremila iznenađenje. I dok su sjedile i razgovarale na terasi
su začule kola kako prilaze kući.
-    Marija, idi u svoju sobu i raščešljaj kosu. Obuci onu svoju plavu tuniku i sidi nakon nekog vremena. Dolaze
nam gosti.
242
Marija posluša.
Kad se žurno spustila niz stepenice čula je glasove dviju žena kako se isprepliću u prisnom razgovoru. Jedan je
bio Eufrazijin, a drugi...? Bio joj je poznat, hrapav, veseo. Ali čiji, odakle joj je bio poznat? Iznenada joj srce
zatreperi.
Malo se zadržala u sobi, potom tiho prođe kroz široka vrata i izađe na terasu. Tamo, na najudobnijem stolcu u
kući, sjedila je starija dama, malo ispijena, ali fino i skupocjeno odjevena.
- Suzana, poviče Marija tako glasno da su ptice uzletjele sa stabala. U narednom je trenutku klečala pored
starice lica zaronjenog u njezino krilo.
- Suzana, ponavljala je. - Je li to moguće, Suzana, jesi li to ti?
Starica pažljivo pomiluje plavu kosu.
- Dijete drago, reče. - Dijete drago. Marija je je ronila suze, a Eufrazija je rekla:
- Moramo se smiriti.
Nije pomoglo, Marija je nastavila zazivati: Suzana, Suzana.
Eufrazija oštrijim glasom reče:
— Marija, Suzana je stara žena. Može joj naškoditi toliko uzbuđenje.
Te su riječi pomogle.
Marija se smiri, ali je ostala sjediti. Držeći staričine ruke u svojima konačno upita:
— Jesi li još uvijek jednako spretna s iglom?
- Ne, tijekom vremena me je spretnost polako napuštala.
Eufrazija iznese vino unatoč ranih sati, natoči ga i predloži da malo popiju te da se smire.
Suzana otpije i vrati joj se boja u lice. Marija popije samo gutljaj, koji je ipak opije.
243
- Kamo si bila nestala?
U Suzaninu glasu nije bilo prijekora, a Marija je znala da se na postavljeno pitanje mora dati odgovor.
- Bila sam poludjela, reče jednostavno.
Kada je ugledala njihova začuđena lica pomisli kako je odabrala krive riječi.
- Duševna bolest, reče.
Na te riječi se dvije žene trgnu. Možda nikada nisam pričala o tome Eufraziji, pomisli Marija.
Započela je s pričom o Golgoti i o tome kako se rascije-pila na dva dijela dok su čekale pod Krizom. U jednom
dijelu je osjećala prazninu, nije mogao razmišljati ni osjećati, a u onom drugom, uobičajenom, osjećala je bol
koja joj je prijetila životom.
- Pribrala sam se tek trećeg dana, kada sam vidjela Isusa kod grobnice. Sjećaš se kako smo Salome i ja dotrčale s
vješ-ću kući, kod vodonoše. A tamo ste bile vi, kao što znaš, a s vama čak i muškarci koji su se usudili spustiti s
brda. Nekoliko dana kasnije imala sam i drugo prikazanje, kada mi je rekao: »Ne stvarajte nikakve zakone...« A,
potom svađa s Petrom i raskid kada je izbacio mene, nas...
Tada se ponovno vratio rascijep i na neki način me je to spasilo. Lebdjela sam u praznom. Imala sam samo
jednu misao: srest ću Isusa u Galileji. Bila je to glupa misao, ali bila je jedna jedina koja je postojala u praznini.
Ne sjećam se kako sam izašla iz grada, i ničeg drugog iz dugog lutanju na povratku.
— Morate shvatiti, ničeg se nisam sjećala. Vi i sve što me je okruživalo, Eufrazija i Leonidas, sve je bilo
nestalo.
Pričala je kako je prosjačila, spavala pod vedrim nebom ili ponekad u staji, o pepelu u kosi, o ranama,
prljavštini,
— Nakon dužeg vremena Leonidas me je pronašao kako spavam na obali Genazareta. Oprao me je, pronašao
nekog
244
liječnika i otputovao sa mnom na more. Tamo mi je pričao i pričao kako bi me potaknuo na razmišljanje.
Polagano sam prizdravljala i počela sam se privikavati na ideju da ću postati ženom trgovca.
Šutila je i pomislila kako je vrijeme za zaključak.
— Potom sam sjedila u svojoj kući u Antiohiji godinama, čitala knjige, razvijala razum i gomilala znanje.
Međutim, trebalo je dugo vremena prije no što sam se odvažila prepustiti sjećanjima, pa čak i tada morala sam
to činiti polako i oprezno. Tako sam se stravično bojala, Suzana.
- Ludila, upitala je Eufrazija.
— Da. Užasno je izgubiti razum.
Dugo su sjedile gledajući veliki vrt i more.
Suzanin glas bi hrapav kad je prekinula tišinu:
— Danima smo te tražile po Jeruzalemu, ja i ostale žene. Išle smo uličicama gore dolje, gdje bismo se usudile.
Na kraju smo sjele u gaj na Maslinskoj gori i zaključile da si mrtva, da si pošla za čovjekom kojega si voljela.
S vremenom smo se vratile, svaka svome domu. Ali, dopisivale smo se i jedanput godišnje bi se okupile kod
nekoga prisjećajući se Isusovih riječi i djela iz razdoblja hodočašća. A Lidija bi zapisivala naša sjećanja.
- Lidija je živa?
- Da, ona i Salome žive zajedno sa mnom u Efezu. Većina njih još su žive, Marija.
Marija Magdalena zažmiri dok se trudila shvatiti da one postoje i da su učinile isto što i ona, oblikovale vlastite
misli daleko od apostola i njihova učenja.
Suzana nastavi:
- Jednoga smo dana išle u sinagogu u Efezu kako bismo čule slavnoga Pavla. Bio je puko razočaranje,
beznačajan čovjek, ustvrdile smo. Kasnije se mnogo o njemu govorilo, a neki Židov je rekao da se govorka kako
je Pavao vodio razgovore s Marijom Magdalenom u Antiohiji.
245
Isprva smo pomislile da su to isprazna naklapanja. Ja sam, međutim, poznavala čovjeka koji je pričao o tebi, i
pomisao me nije napuštala. Tako sam otišla do njega i upitala ga. Bio je siguran. Živa si i udana za trgovca
svilom u Antiohiji.
Tada sam se iznenada prisjetila Grka Leonidasa, da je bio iz Sirije.
Kada sam se vratila kući bila sam toliko uzbuđena da sam zamuckivala prepričavajući to drugima.
Zatim se Lidija sjetila kako si pričala o svojoj pomajci i da se zove Eufrazija te da živi u Korintu. Napisale smo
joj pismo i dobile odgovor u kojem je stajalo da smo dobrodošle u rujnu kada njezina kćer, Marija iz Magdale,
dolazi u posjetu.
Suzana se nasmije i reče:
— Ćudi me da nam od iznenađenja nije zastalo srce toga dana kada je stiglo pismo.
Eufrazija odluči da je za neko vrijeme dosta razgovora, da su preumorne. Tada su lagano objedovale, a zatim je
Marija ispratila Suzanu do njezine sobe i pomogla joj da legne.
Marija šaptom upita:
- Zašto druge žene nisu došle s tobom?
—    Imamo jednu trgovinu, a netko mora o njoj brinuti. Najjednostavnije je podnijeti moj izostanak.
Mirni dani brzo su prolazili. Suzana je puno spavala, a Marija je pisala dugačko pismo Salomi i Lidiji. Nije bilo
jednostavno, vodila ju je potreba da podnese izvješće o svemu tijekom tih mnogih dugih godina. Na koncu je
pisala i o budućnosti, barem o onoj skoroj. Nagovorit će Leonidasa da uplove u Efez na povratku kući, napisala
je. Potom će zajedno načiniti plan o tome kako bi mogle zajedno nastaviti rad koji su započele.
Kada dođe pisar, koji će umnožiti Marijine zabilješke, Marija će ga zamoliti za još jedan primjerak. Ovaj će
Suzana ponijeti sa sobom drugim dvjema ženama.
246
Marija je imala poteškoća zaspati noću, zbog svih događaja i zabrinutosti za Leonidasa. Ništa joj nije bilo lakše
kada se vratio, bio je blijed i umoran i često je držao stisnutu šaku na grudima.
- Neobično me probada u predjelu srca, rekao je.
Slijedećeg je dana Eufrazija pozvala svoga liječnika, savjesnog čovjeka, Grka. Nije mu se dopalo Leonidasovo
srce, ali je vjerovao da bi mu jedan duži odmor pomogao. Sada je najbitnije da stigne kući i da ga njeguje njegov
osobni liječnik.
Leonidas je usnuo prije no što je liječnik otišao.
Marija je uvidjela da odlazak u Efez nije moguć. Dugo se opraštala od Suzane i ostavila joj pismo te bogatu
vrijedno-snicu.
- Moj poklon za vas, reče. Javit ću se čim to bude moguće.
Suzana je pozvana da ostane još nekoliko tjedana u kući u Korintu.
- Ne brini za nju, reče Eufrazija. Ja ću ići s njom do Efeza i pobrinuti se da dobro stigne kući.
- Pisat ćemo, pisat ćemo.
247
Na putu kući Leonidas je izgledao zdravije, noću je spavao držeći Mariju za ruku. Dobio je finu boju, a ona ga
je nutkala jelom. Ponovno su mogli razgovarati.
Rekla je da je za to zaslužan morski zrak. Rekao je da je to njezina zasluga.
Međutim, jednog jutra kad se već nazirao Orentov zaljev spopalo ga je gušenje i bolno lupanje srca. Bila je
bespomoćna, ništa nije mogla učiniti.
— Pokušaj disati polako i duboko.
Nije mogao, a narednog trenutka izgubio je svijest. Zatim je jednako iznenada kao što je došla, bol u grudima
popustila i on je usnuo.
Zajedno, Livija, Mera i mali dječačić, čekali su u luci u Seleukiji. Livija, ispunjena snagom, znatiželjno je
iščekivala vijesti s putovanja. Marija je sama sišla na kopno. Natjerala je Leonidasa da ostane u brodskoj kabini.
-    Nitko ne može od tebe ništa zahtijevati sada, rekla je očekujući prosvjed. Međutim, on je zahvalno ležao, a
njezina zabrinutost poraste.
Sasvim kratko Marija objasni Liviji da je Leonidas bolestan, da smjesta moraju dovesti liječnika koji će ih
dočekati kod kuće.
- Bolestan?
248
- Srce.
Livija prošapće:
- Kao i otac.
Bili su to dugi dani i duge noći u hladnoj spavaonici. Liječnik je rekao otprilike isto što i njegov kolega u Ko-
rintu, samo malo grublje:
- Srce je istrošeno.
Dao mu je lijekove koji nisu pomagali.
Leonidas je volio juhu, Kipa je kuhala meso i žestoko solila umak, Marija je dodavala začine i povrće.
Pokušavali su s ribom, ali Leonidasu je bilo zlo od mirisa. Možda nikada nije podnosio ribu, nego se samo
pravio kako bi mi udovoljio, pomisli Marija.
Mera reče:
- Razgovarat ću sa sestrama u Izidinom hramu. Marija je kimnula.
Nekoliko dana kasnije zaustavi se nosiljka pred vratima, a Marija se nasmiješi prastaroj svećenici, s olakšanjem
i nadom. Starica je željela biti nasamo s Leonidasom, dugo je sjedila u njegovoj sobi i prelazila mu rukama
iznad tijela, dok je Marija uznemirena srca čekala vani.
Kada je izašla reče:
— Uskoro će otići, s radošću i bez oklijevanja. Ne mogu ništa učiniti, tako je odlučio. Ali mogu mu ublažiti
muke tako da mu dani postanu podnošljiviji.
Tad pokaže Mariji veliku bocu s tamnom tekućinom.
- Što je to?
-    Digitalis, reče starica. U blagoj dozi. Daj mu tri žlice na dan, ne liječi ali ublažuje bol.
Marija se zahvali starici i oprosti se od nje.
-    Neka bude ono što treba biti, reče ona. - Kad se sve okonča, k meni si dobrodošla.
249
Marija je morala otići u kuhinju kako bi isprala suze s lica prije no što se vrati Leonidasu, koji joj se smiješio i
dodao kako je pronašla čudnovatu vješticu.
—    Da, a sa sobom je donijela čudnovati vještičji pripravak. Sad ćemo probati.
Upitno je žmirnuo onim dugim vjeđama, ali poslušno otvori usta kada mu je dala prvu žlicu digitalisa. Trenutak
kasnije je spavao. Mirno je sjedila pored njegova uzglavlja i primijetila kako diše mirnije i kako mu se u lice
polako vraća boja.
Kad se probudio sjeo je prvi put nakon nekoliko dana.
— Gladan sam. Juhe. I gdje je čudotvorni lijek?
Marija pomisli na staričine riječi »ne liječi, samo ublažava.« Međutim, šutjela je. Zatim pomisli na krasne
prstenaste cvjetove u svom vrtu, koji su davno uvenuli. Tko bi ikad pomislio da oni imaju toliku moć.
Dala je unijeti svoj krevet u Leonidasovu sobu, nakratko bi zadrijemala, budila se i osluškivala njegovo disanje.
Puno je razmišljala, prisjećala se, unatoč očaju mogla je osjetiti zahvalnost prema njemu.
Nikada ti nisam rekla koliko te volim.
Kad bi se razdanilo bivalo mu je sve gore, zavapio bi:
- Lijek, Marija.
A on je pomagao tijekom prijepodneva. Poslije bi mu snaga ponovo opala i tada bi mu trebalo dati još jednu
žlicu kako bi mogao primiti bar malo hrane za ručak.
U poslijepodnevnim satima mogli bi razgovarati, pokatkad, nakratko. Ona bi govorila o njihovoj ljubavi, o
svemu što joj je značio.
—    Jedna od čudnovatijih ljubavnih priča ovoga svijeta, rekao je i namignuo joj razdragano.
250
Dolazila bi Livija, na prstima bi ušla u sobu svoga brata i tiho sjedila neko vrijeme. Došao bi rabin Amasja,
kleknuo pored kreveta i molio. Leonidas je spavao uglavnom sve vrijeme. Noću bi se događalo da Marija
zaplače u snu i probudi ga.
— Teško mi je kad si tužna, rekao je i teško dišući nastavio:
- U oporuci je naravno ostavština za tebe.
— Leonidas! — skoro je povikala, bilo je to jedini put da je povisila glas na njega tijekom dugog razdoblja
bolovanja. Nasmiješio se posramljeno te prošaptao:
- Pokušaj dovesti Eufraziju. Marija je odmahnula glavom.
Međutim, kad je Livija došla u svoj poslijepodnevni obilazak razbudio se i rekao:
—    Pobrini se da dovedeš Eufraziju. Ne želim da Marija bude sama kada je napustim.
- Obećajem, reče Livija.
Dani i noći su se smjenjivali, počele su prve blažene kiše, ali Marija ih nije primjećivala. Jedine trenutke koje je
imala za sebe bili su dok je Terencijus pomagao Leonidasu da isprazni crijeva, prao ga i mijenjao mu posteljinu.
Tada bi Marija otišla u kupaonicu i ponekad bi se stigla okupati. Ali, uglavnom je tamo samo sjedila uza nj.
Nije više mogla plakati.
- Marija, reče Leonidas jedne noći. - Želim da mi nešto obećaš.
- Da.
— Želim da se zakuneš. -Da.
— Nećeš se prepustiti praznini.
— Obećajem i kunem se.
251
Jedne druge noći je rekao:
— Cesto sanjam Isusa, da je ovdje, na svjedu.
- On je tu, šapnula je Marija.
Potom je ležala budna i razmišljala kako ne može osjetiti tu nazočnost.
I nije vidjela nikakvo svjetlo. Vani je bio mrkli mrak, a Leonidas nije želio svjetiljku u sobi. Imala je malu
posudi-cu s uljem na svom noćnom ormariću, a stijenj se blijedo presijavao poput starog srebra.
Ali u zoru, istoga dana probudi je svjetlo o kojem je Leonidas govorio. Cijela je soba blještala zasljepljujućom
bjelinom. Nagnula se nad njim i u istom trenu shvatila da je preminuo.
Nikakvih sjećanja nije imala od dana koji su slijedili, osim jedne misli. Svake se večeri podsjećala na obećanje
koje je dala Leonidasu: »Ne smijem se predati praznini«.
252
Budući da ni Leonidas ni Marija nisu mnogo pričali o Marijinoj pomajci, Liviji je preostalo da stvori vlastitu
sliku o njoj. Jednostavna žena, grčka seljanka koja se bez nekog utemeljenog razloga udala za Zidova i ubrzo
postala udovicom u barbarskoj Palestini.
Takav brak ukazivao je na osobu bez zdrava razuma.
Potom se smjestila u nekoj kući uTiberiji, u lijepom no-voizgradenom gradu u Galileji. I tamo je brinula o
djetetu. Zacijelo je bila dobra domaćica i uspijevala na neki način urediti da novac preminulog Zidova bude
dostatan.
Leonidas je platio Marijino obrazovanje, grčkog učitelja s golemim znanjem. To mu se otelo jedne večeri kada
je popio previše vina, a Livija je rekla nešto poticajno o Marijinoj naobrazbi.
Ta, obično je to tako, razmišljala je Livija, da majke formiraju kćeri. A što je Marija naučila u kući u Tiberiji bilo
je očito - pripravljati jelo, njegovati vrt, štedjeti i biti skromna i zahvalna.
Liviji se, slijedom toga, Eufrazija uopće nije svidjela davno prije njihova susreta.
Imala je dovoljno briga i bez toga da si natovari nepoznatu rođakinju na vrat. Poduzeće je bilo u poteškoćama,
izgubljeni Nikomakos, Leonidasova oporuka. K tome još pokop i sav posao oko njega.
253
Međutim, Livija je obećala bratu da će dopustiti da pomajka dođe.
Mariji nije bilo dobro, kretala se poput duha, nije odgovarala na upite i nije imala nikakvih stavova niti želja.
Jednoga jutra Livija shvati da je ograničena Eufrazija iz Korinta prihvatila poziv jer želi pripaziti na Marijine i
svoje interese kod nasljeđivanja.
Sasvim jasno. Tako je.
Ali, dok su stajali u luci i gledali brod kako pristaje, Livija se zasramila primijetivši radost koja je obasjala
Mariju dok je mahala putnicima i zvala:
Oh, majko. Majko, majko...
U narednom trenutku Livija je ugledala otmjenu damu uz ogradu te čvrsto uzme Meru pod ruku: Primi se za
mene. Međutim, bila je još uvijek potresena dok je elegantna žena silazila preko mostića na kopno i kada je
zagrlila Mariju.
- I ovaj put ćemo preživjeti, reče Eufrazija pokćerci.
A Marija se uspravi i u plavim očima se ponovo mogla vidjeti nada.
Ali, Livija se pitala što je pomajka mislila tim riječima.
Eufrazija je pozdravi, prijateljski, ali malo preljubazno. Njezin je grčki bio klasični, bez trunke dijalekta.
Ona je svjetska dama, pomisli Livija. Zašto mi to nitko nije rekao!
Malo kasnije, Eufrazija se zahvalila rimskom kapetanu na dobroj vožnji.
Njezine kovčege je trebalo odvesti Marijinoj kući, ali Livija je prvo željela pozvati na večeru dobrodošlice.
Potrudila se, bilo je mnogo jela i finog vina. Ironičan smješak prešao je Eufrazijinim licem, i Livija ju je
prezirala.
Kada su gosti napustili trgovačku kuću otišla je na spavanje. Osjećala se mrtva umorna nakon svega što se
dogodilo.
254
Ali, uspjela je organizirati pokop, u cijelosti prema grčkom obredu. I složiti zakusku nakon toga te udijeliti
utješne riječi svim namještenicima koji su se bojali budućnosti. Novac?
Sve je ovisilo o oporuci koja će se sutradan otvoriti. Ali Marija je bila središnja točka Leonidasova života i
postojao je velik rizik da će njezino nasljeđe uništiti poduzeće.
Nedostajao joj je brat, za ime svih bogova koliko joj je nedostajao, njegov smjeh i njegovo umijeće trgovanja.
- Svidjela mi se, reče Eufrazija u kolima, na putu prema Marijinoj kući. — Ali, čega se boji?
- Oporuke u kojoj stoji da sva njegova dobra pripadaju meni. Moraš znati da je obiteljsko poduzeće njegovo
životno djelo.
U Marijinom domu je bila pripremljena gostinjska kuća, nekoć preuređena za Meru i njezino dijete. Eufraziji će
biti udobno, skoro onako kako je naviknuta. Radoznalo pozdravi Kipu, s poštovanjem Terencijusa. Sve je bilo
na zadovoljstvo, reče i zahvali im se na ukazanoj pažnji. A Terenci-jus pomisli isto što i Livija, dama, prava
dama.
Nisu mnogo razgovarale dok su prolazile vrtom, a Marija se sramila jer je ga je vrućina strašno opustošila. Kada
su se vratile kući Marija je zamolila Terencijusa da donese kuhanog vina.
- Od njega se lijepo zaspe, reče.
— Imaš li problema sa snom?
— Ne, zaspem čim mi se ukaže prigoda.
- Ali, loše jedeš, primijetila sam. I s užasom pomislim na vrijeme... kada je Leonidas umro prvi put. Sada nema
Oktavijana.
- Popravit ću se.
255
- Dobro.
I Marija se najela pečene kokoši i svježe pečenog kruha u takvoj mjeri da je osjetila težinu u tijelu.
Zaželješe si laku noć.
Dugačak dan je bio iza nje i Marija usne poput djeteta. Uspjela je tek pomisliti da je poput djeteta. Otac je
mrtav, ali majka se brine o meni.
Eufrazija je, po običaju, ustala u čik zore. S olovkom i arkom papirusa sjedila je za kuhinjskim stolom i govorila
Kipi:
- Zabrinuta sam zbog lošeg apetita gospode Marije. Moramo je natjerati da jede.
Kipa se duboko zamislila prije no što je uzela olovku u ruku, a tada je sasvim kratko napisala:
— Pouzdajte se u mene. Eufrazija je bila vrlo zadovoljna.
Kada se Marija pojavila bila je gotovo otečena od spavanja.
- Ne možeš pojmiti kako sam dobro spavala.
—    Moramo porazgovarati o nekim stvarima. Ali, prvo doručkuj.
Marija je sjedila za kuhinjskim stolom, a Kipa ju je posluživala neobičnim jelom, masnim sirom i slanim
maslinama, velikom kruškom, kruhom i hladnim pivom.
Malo kasnije, Eufrazija je pričala o svojoj posjeti Efezu, o Salomi, Lidiji i Suzani koje su živjele skromno u
dvjema sobama na katu iznad trgovinice.
- Imale su nešto. Mir i samosvijest, rekla je nakon što je neko vrijeme tražila prave riječi.
Zatim upita:
— Sto misliš učiniti s nasljeđem?
256
— Neka ostane u poduzeću.
Namignule su jedna drugoj i nasmiješile se. Promatrajući ih, Kipa je bila vrlo zadovoljna.
Tada je stigao čovjek s oporukom i nepreglednom hrpom ostalih dokumenata. Bio je dugo godina obiteljski
odvjetnik, vrlo pedantan i spretan, kako i pristoji jednom pravniku.
Počeo je s izvješćem o imovini poduzeća, brodovima, tkaonici svile, nenaplaćenim potraživanjima, kući.
Dugovanja su, također, znatna, rekao je. Dio teškoća je u vezi s nestalim zetom koji može osvanuti bilo kad i
dovesti čitavu kuću u stečaj zbog postupka rastave.
Nije pogledao Meru kada je to rekao, ali svi su za stolom osjeti hladnoću u njegovu glasu.
Uslijedila je svečana tišina dok je lomio pečat na oporuci.
A unutra je stajalo, naravno, upravo ono čega se Livija bojala, čitavo Leonidasovo nasljedstvo u cijelosti pripada
Mariji.
Marija uzme riječ, mirno i premoćno okrene se prema Liviji:
- Odlučila sam ostaviti moje novce u poduzeću. Bit ćemo suvlasnice, ti i ja. Ti možeš preuzeti odgovornost i sav
posao, što nije pravedno. Ali, znaš da ja nemam smisla za poslove. A, ja se namjeravam preseliti mojoj majci
čim prodam kuću.
— Kada se iznenađenoj Liviji povratio dar govora, upitala je:
— Sto bi Leonidas rekao na tvoju odluku?
— Prasnuo bi u smijeh, reče Eufrazija.
Livija je izgledala iznenađeno, a Eufrazija nastavi:
- Uvjerena sam da je taj pametan momak postigao upravo ono što je i planirao. Pobrinuo se da Marija bude zbri-
nuta, a da ne optereti poduzeće.
257
Sad se čak i Livija nasmiješila, ali joj se lice zategne i glas zaoštri:
— Zahtijevam da Marija imenuje dobrog čovjeka koji će zastupati njezin interes u poduzeću.
- Gdje ću, za ime Boga, naći jednog takvog?
- Možda bih ja mogao pomoći, reče odvjetnik.
- Ne, rekoše Livija i Eufrazija skoro uglas.
Odvjetniku se žurilo natrag u ured. Mnogo novih dokumenata treba sastaviti, rekao je. Eufrazija pomisli kako se
on možda boji da bi se Marija mogla predomisliti.
Toga poslijepodneva su tri žene konačno mogle razgovarati o Leonidasu. Livija je započela pitanjem:
- Poznavala si moga brata?
- Da, vrlo dobro. I bio mi je drag. Iako smo se zbližili dijeleći odgovornost za dijete.
- Toliko toga ne znamo o njemu.
— Da, bio je povučen.
Eufrazija se malo zamisli, a zatim ispriča kako im je bilo kada je »umro prvi puta«.
-    Marija je bila tek djevojčica, ali je toliko žalila da je skoro umrla, gladujući. Bilo je to strašno, mislila sam da
ću poludjeti od brige.
— I mi smo bili dobili obavijest o smrti od rimske vojske, reče Livija. Potom je proteklo samo nekoliko mjeseci
kad se odjednom pojavio prljavi beduin sa zahtjevom o oslobođenju. Moj muž se oštro suprotstavljao, a on je
bio glavni čovjek u poduzeću. Bile su to užasne godine za poduzeće.
Kimnule su, razumjele su. Konačno Livija reče:
—    Žene našeg roda imaju sklonost udavati se za krive muškarce. Majka je to učinila, ja također, a i Mera,
jadnica.
— Nije mi nepoznata situacija, reče Eufrazija.
258
.Marija je polako hodala po bijelom mramoru duž čuvene ulice pod kolonadom u Efezu. Sve su kuće bile lijepe,
ali golemi hram joj je umalo oduzeo dah. Dugo je stajala zadivljena pred božicom s mnogo dojki. Njezino je
tijelo bilo obavijeno svim šumskim i poljskim životinjama, bikovima, antilopama, letećim sfingama sa ženskim
grudima i onim velikim pčelama, Artemidin simbol.
Velika, velika je Diana u Efežana.
Veliki su i grčki umjetnici, pomisli ona i sjeti se Setoni-jusove priče o božjoj statui koja je stajala tamo odakle se
ide na otok njegova djetinjstva.
Bila je tamo i jedna manja božica i Marija iznenađeno primijeti da je njezino lice nalik Izidinom hramu u
Antiohiji.
Velika Majka koja sada gubi svoju snagu nad svijetom, pomisli i prisjeti se riječi stare svećenice.
Nešto kasnije tražila je izlaz prema periferiji grada. Trebalo je vremena, grad je bio velik, skoro jednako velik
kao Antiohija. Ali tako drugačiji, mnogo prozračniji, svjetliji.
Bila je sama. Eufrazija se tome usprotivila, tvrdeći da Te-rencijus treba ići s njom, poput sjene i čuvara. Ali,
Marija nije željela doći svojim kolegicama iz godina lutanja u pratnji naočita roba. Bila je obučena u sivu,
iznošenu odoru koju je našla na dnu kovčega za odjeću dok se pakirala. Oprala ju je i dala Kipi da zakrpa
poderotine i rupe.
259
Bila je to ista odjeća koju je imala za vrijeme lutanja s Isusom. I kada se odjenula prije no što je otišla na kopno,
osjeti na veliko iznenađenje kako joj pokrpana, ali neuni-štena odjeća daje novu snagu.
Brod s Eufrazijom i slugama nastavio je prema Korintu.
Marija se morala raspitati za sirotinjsku ulicu u kojoj su živjele Suzana, Lidija i Salome. Nalazila se daleko od
čuvenoga gradskog centra, kojim su šetali Grci iz pola svijeta i prinosili žrtve svojim bogovima te uživali u
njihovoj ljepoti.
Ulice su se suzile u uličice i baš kad je Marija pomislila da se izgubila u mnoštvu malih dućančića i uličnih
štandova ugleda trgovinicu. Plava svila sjajila se nadaleko, Marija je prepozna.
— Suzana ju je dobila od Eufrazije, pomisli ona.
Tada otvori vrata, na sreću nije bilo mušterija, ali iza pulta stajala je Lidija, ravnih leda, visoka i ponosna. Dvije
žene se pogledaše, tiho, ispunjene dostojanstvom i radošću.
Na kraju Marija prošapće:
— Mogu li sjesti?
Bilo je to dovoljno da se skamenjena Lidija pribere, izvuče jednu stolicu i donese čašu vode.
- Dugo si hodala?
- Samo od luke. Ali, ovo je velik grad. -Pij!
- Hvala.
Potom Lidija pokuca dugačkim štapom po stropu. Marija začuje kako se vrata otvaraju, a u sljedećem trenutku
Lidija vikne:
— Požuri. Došla je.
260
Salome se spustila niz stepenice trčeći. Marija od suza nije mogla jasno vidjeti. A, niti Salome.
Nijedna nije rekla ni riječ.
Neobično je da se gotovo sramimo jedna druge, pomisli Marija.
— Moram pozdraviti Suzanu, reče. - Dođi.
Gore u kuhinji sjedila je Suzana s rukama ispruženim prema Mariji, koja je učinila isto što i u Korintu, pala na
koljena i zarila lice u Suzanin ogrtač. Suzana se smijala od radosti i nadugačko razlagala o tome koliko su
duboko sretne te koliko su je očekivale.
I nadale joj se.
Lagano poput vjetra razbila je njihovu zbunjenost. Ubrzo su razgovarale sve četiri uskačući jedna drugoj u riječ.
I tako su se tamo zadržale dok ih Suzana nije prekinula povikavši:
— Jelo, imat ćemo praznično jelo.
Lidija se spustila dolje i zatvorila trgovinu, Marija je otišla za njom po svoju torbu sa spavaćicom i ostalom
odjećom.
Salome je pripravljala jelo. Dimljeno ovčje meso u umaku u kojem je svaki začin budio uspomene u Mariji.
Točno, upravo je takvog okusa bilo jelo navečer uz logorsku vatru.
Nisu puno razgovarale prve večeri, samo nevezan razgovor, potom su legle na svoje prostirke. Ah taj nježni
ženski govor, tako joj je bio poznat.
Ali, prostirka joj nije bila udobna i mnogo se je puta okrenula prije no što je našla pravi položaj. Davno je to
bilo kada je Leonidasova žena spavala na prostirci.
Sljedećeg jutra potekao je razgovor poput rijeke, toliko beskrajno puno imale su si ispričati. Za početak o
osobnim stvarima, razgovarale su o selima tamo doma gdje se ništa
261
nije promijenilo, o djeci, o unucima i o veselju kad su otpu-tovale kući kako bi razmijenile što se dogodilo.
Marija je tiho sjedila, mislila kako nešto mora reći.
— Moj je muž umro prije mjesec dana.
Zagrliše ju, plačući sućutno. Njihova je žalost bila nešto posve drugo od Eufrazijine usredotočenosti i Livijine
suzdr-žljivosti.
Imale su puno uspomena na Leonidasa, pričale su o onom danu kada je došao u Kafarnaum, o tome kako je bio
ponosit i prijateljski otvoren.
- Predivno se smijao, reče Lidija. Sjećam se kako bi poveo sve za sobom, i Simuna koji je tako pomno pazio na
svoje dostojanstvo i one zelote koji su nam donijeli nesreću.
Potom zašutješe.
- Nikada nisam shvatila što se dogodilo, reče Marija.
— Čekat ćemo jutro. Sutra je Sabat i možemo posvetiti čitav dan ... našim uspomenama, reče Salome i nastavi:
- Pročitale smo duplikate onoga što si napisala. Mi smo, međutim, također pisale zabilješke koje je Lidija radila
tijekom godina. Danas, dok obavljamo svoje poslove, možeš ih pročitati.
- Hvala.
Dok su žene pospremale kuću i trgovinu te obavljale po gradu kupovinu za Sabat, Marija je čitala za kuhinjskim
stolom. Njihova su se sjećanja razlikovala od njezinih u mnogim detaljima, međutim, veličanstveno je bilo
koliko su istovjetno doživjele Isusove riječi i djela.
Nisam tako usamljena kao što sam mislila.
Čitavoga narednog dana ispreplitale su svoje nijanse tumačenja, Marijine slike s Lidijinim bilješkama. To ih je
ojačalo, dobile su potvrdu. Ali, Lidija je podsjetila kako je sjećanje ipak nepouzdano:
262
—    Meni se neko sjećanje može pojaviti u snu, može se raditi o svjetlu nad morem. Ili o mirisu cvijeta. Samo
ponekad postoji jasna slika i netko nešto govori. Sve podsjeća. Kada se probudim pokušavam oblikovati slike
jasnije. Sjećam se. Ali nisam sigurna gdje popunjavam prazninu i dodajem, a gdje tumačim?
Marija je kimnula, to joj je bilo poznato. Ali, stara Suzana se nasmijala i rekla:
- Imate preživu maštu. Ja se sjećam onoga čega se sjećam i mogu se vratiti kad god zaželim, popeti se
stepenicama u kuću u Kafarnaumu, vidjeti onu izlizanu kvaku, stajati tamo neko vrijeme i slušati mladi glas s
jezera, gdje je sjedio u čamcu i govorio narodu.
- To je fantastično, reče Marija. Možeš li to učiniti kad god poželiš?
— Ne. A to najčešće vrijedi onda kada je sjećanje vezano uz bol. Mogu vidjeti svaki detalj na Golgoti, svaku
radnju tijekom mnogih sati.
- Ali to mora značiti da postoji i ono čega se teško možeš sjetiti, reče Salome. Sve radosti...?
Suzana kimne, Marija reče:
— Neobično je to. Ta ti si bila najradosnija.
Ovaj put je šutnja potrajala duže. Salome je otišla po sok od marelice i pehare. Dok je posluživala Marija je
zamišljeno pogleda i naposljetku reče:
— A ti, Salome? Kakva su tvoja sjećanja? Ti si bila najpametnija od nas.
— Ne, to si bila ti.
- Krivo, ti si posjedovala inteligenciju. Ja sam imala razum. Smijale su se. Potom Salome reče:
- Prvih godina nakon raspeća mislila sam da imam jasne i čiste uspomene o svemu što je Isus rekao i učinio.
Međutim, tada je nastupila velika nadogradnja mita u kršćanskoj
263
zajednici, uskrsnuće, anđeli kod groba, majka djevica. Sada su otkrili zvjezdu nad Betlehemom ...
Oklijevala je neko vrijeme, zatim je nastavila:
-    Pričaju i pričaju, njegovi apostoli, a tko sam ja da se usudim tvrditi da su u krivu a ja u pravu. Postala sam
tako nesigurna ...
Kimnule su, osjećale su se nedovoljno vrijednima. Međutim, Lidija ustane, uspravi se svom svojom visinom i
naglasi riječi:
- Vjerujem u bajke, pripovijesti o bogovima i čudovištima, o čudima, užasnim morskim nemanima i anđelima.
Ali kada čovjek počne tvrditi da su stvarni, da se sve to dogodilo na ovom svijetu, gubim vjeru.
Dok su druge bile iznenađene, Marija je razumjela.
— Nitko od nas nema odgovora na to tko je on bio i koji mu je bio zadatak, reče Suzana.
- Ja uviđam da Marija ima pravo kada piše: »Za nas je On bio nedostižan.« Međutim mnogo je ljudi koji imaju
odgovor na sve. Petar, Barnabas i Pavle, da samo spomenemo neke.
Salomin glas bijaše blag, ali po pogledu se vidjelo da je ljuta.
Suzana stisne usnice i nešto promumlja.
- Sto si rekla?
— Da nitko nikada ne sluša žene. Sutjele su, znale su da je to istina.
- Netko će naposljetku to ipak učiniti. I to će možda biti dovoljno, reče Lidija.
Potom je Marija pričala o kršćanskom društvu koje se izdvojilo iz apostolskog učenja.
— Bila sam na jednoj božjoj službi kod gnostika... Opisala je izvlačenje imena voditelja prije božje službe,
pružila im je živu sliku žene koja je propovijedala i što je rekla.
264
-    Imala sam koprenu preko lica i bila sam umotana u crno, reče. — Tijekom svih godina u Antiohiji bojala sam
se da me ne prepoznaju. Zacijelo razumijete koliko me je uznemirilo kada je žena preda mnom počela citirati
moj obračun s Petrom u vodonošinoj kući u Jeruzalemu. — Riječ po riječ, Marija nastavi, a iznenađenje se još
uvijek osjećalo u njezinu glasu. — Tada sam shvatila da riječ ima svoj vlastiti život. I moć.
Slušale su napeto i jako iznenađene. Sjedile su zatim u tišini i razmišljale.
Napokon progovori Salome:
— Možda je važno da i mi iznesemo svoje svjedočenje.
— Da, reče Marija i objasni svoj plan.
Razgovarala je s pomajkom na putu od Antiohije, pričala je. A Eufrazija je bila oduševljena i podržava ih.
Izgradit će kuću između dva zelena brežuljka na velikom zemljištu uz Korintski zaljev. Knjižnica, spavaća soba
za svaku i velika kuhinja.
— Lijepo, reče.
— A novac?
- Mi smo njegovi učenici i činit ćemo kako nas je učio. Stavit ćemo svoj prilog u zajedničku kasu i sve dijeliti.
- Ali mi imamo tako malo.
—    Slučajno ja imam mnogo. A naslijede od Leonidasa mora dobiti nekakav smisao.
Marija je skoro mogla čuti njihove misli u dugoj tišini.
Lidija je mislila kako će biti teško otići iz Efeza koji joj je bio domom skoro već dvadeset godina.
Salome je bila pragmatičnija i prekine tišinu:
-Ali, što ćemo raditi tijekom dana. Ta, ne možemo samo razgovarati i pisati.
Marija se nasmiješila:
265
- Mislila sam kako bismo mogle uzgajati povrće i na tome zarađivati. A s vremenom bismo mogli primati i
učenike, žene koje su zainteresirane za ono čemu ih možemo podučiti.
Pojedinačne replike zapljustale su poput kišnih kapi:
- Moramo razmisliti. -Da.
— Kad putuješ?
— Brod dolazi po mene za tjedan dana.
- Kako izgleda Korint? Kakav je to grad?
— Manji od ovoga ovdje.
— Mnogo Rimljana?
— Da, i mnogo Zidova.
— Sto će narod misliti o nama?
— Je li te to ikada zanimalo dok si slijedila Isusa?
- Vjeruješ li da bi Isus podržao tvoju ideju? -Da.
- Izvijestit ćemo te.
- Teško je promijeniti život.
— Ovdje je, također, teško živjeti. Starimo.
Dalje nisu prispjele te večeri. Postavile su stol za Sabat, upalile svijeće i molile stare molitve. Ali svima su misli
bile daleko.
Marija je morala napustiti Efez bez odgovora. Nije ih željela nagovarati tako neodlučne i mislila je da to ne bi
trebala. Sama je pokatkad bila sasvim sigurna da je odluka već donesena.
U kraljevstvu nebeskom, pomisli. Onome koje je živjelo tako snažno u tim ženama.
Kada je Marija ugovorenoga dana krenula na palubu broda sve su bile uza nj i držale je za ruke, kao da se ne
usude ispustiti je.
266
— Ako ne..., — reče Suzana i glas joj zadrhti. Svejedno ćeš nam doći u posjetu ponekad.
— Da, obećavam.
- Dakle, nećeš biti jako razočarana.
— Hoću. Ali, i to će proći kao što je i sve ostalo.
- Neobično je kako smo postale neodlučne, reče Lidija. Kad se samo prisjetimo da smo se bile odrekle svega
kako bismo slijedile Učitelja.
Marija kimne, često je o tome razmišljala, kako su neshvatljivo snažne bile žene koje su slijedile Isusa. Nisu bile
napustile samo svoje obitelji, raskinule su bile sa svom svojom tradicijom, čitavim židovskim društvom. Takvo
odbacivanje, toliki prijezir su podnijele.
- Međutim, izgledalo je kao da nemamo izbora, zar ne, reče Salome.
Marija je dobro promislila prije nego što je rekla:
- Ne mislim da ga i sada imamo. Imamo zadatak. U nedoumici joj se nasmiješe.
U narednom trenutku, pozove je kapetan broda i priopći joj kako je brod spreman za isplovljavanje. Žene su
morale sići s broda i razišle su se nespretnim riječima:
— Vidimo se ponovo.
— Dopisivat ćemo se.
267