ŠIFRA : EL-MA AMANET

Kap po kap biserna zrna padaju u pravilnom ritmu, nježno dodirujući smežuranu kožu
staračke ruke. To prsti prebiru zrna tespiha u još jednoj ranoj sabahskoj zori. Svjetlucava zrna
pretvaraju se u kapi čiste izvorske vode. Oči su orošene suzama, dok se usne polahko pomiču
izgovarajući ajete iz Kur’ana. Drhtav glas probija jutarnju svježinu, riječi su pune nade i vjere
u Gospodarevu zaštitu i dobrotu : „Tako mi jutra i noći kad se utiša, Gospodar tvoj nije te ni
napustio ni omrznuo. Onaj svijet je zaista bolji za tebe od ovog svijeta, a Gospodar tvoj će
tebi sigurno dati, pa ćeš zadovoljan biti. Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio? I za
pravu vjeru nisi znao, pa te je na pravi put uputio. I siromah si bio, pa te je On imućnim
učinio. Zato siroče ne ucvili! A na prosjaka ne podvikni! I o blagodati Gospodara svoga
kazuj!”
Glas prekide tihi uzdah, a ajete sure Ve – Duha starica završi riječima : „Istinu je rekao
uzvišeni Allah!
Ustade sa šarene serdžade i laganim korakom krenu prema sobi. Otvori vrata i pogledom
obuhvati dvije prilike koje su spavale na krevetu. Nije ih htjela buditi, htjela im je priuštiti
svaku radost i toplinu roditeljskog doma koju u tuđem svijetu nikad neće osjetiti. Osmijeh joj
zatitra na licu, a sjenka sjećanja iskoči iz zasjede i svu je preplavi.
Imala je nana dvije unuke, dva cvijetna pupoljka. Bile su i rana i mehlem za njezinu dušu,
napaćenu, staračku, istrošenu godinama u kojima su se smjenjivali kišni, tmurni i sunčani
dani. Tješila se saburom, vjerom u Uzvišenog koji stavlja na kušnju svoje robove koje voli i
koje ne zaboravlja.
Starija unuka, Selma, sjerota, u ratu bez roditelja osta. Mlađa, Devleta, u prvim danima
rođenja, Božijim kaderom izgubi majku. Zakoračiše djevojčice u budućnost odrastanja i
sazrijevanja, stadoše na trnovite puteve modernog doba, prepunog opasnih krivina i zavoja na
kojima neizvjesnost čeka njihove žrtve.
Sa željom da ih odgoji i da zasijaju u pravom svjetlu ljudskih vrijednosti, sa Kur’anom i
tespihom u rukama, okrenuta Kibli, nana je molila dragog Boga da ih izvede na pravi put. To
je bila njezina dužnost i zadaća na ovome svijetu.
I, kako to obično i biva, nijedan dan nije potpuno skladan, a kamoli život čovjeka čiju mirnu
površinu stalno potresaju talasi nemira. Okolina u kojoj živimo neizbježno utiče na nas.
Selma je, od mirne djevojke, uz društvo postala slobodnija. Brzo je odbacila knjigu, upute,
ogrnula se plaštom samouvjerenosti i modernosti, zamijenila blage riječi i poglede histerijom,
kao da se u njoj krilo nešto negativno, dugo sputavano. Njen princ iz snova postao je
problematičan momak, onaj koji gazi najmračnijim hodnicima ljudske stvarnosti, kome nije
strana nijedna čestica prljavštine ljudskog društva. Tonula je djevojka u blato iz dana u dan.
Zapostavila je ono što je voljela i što je bilo prava vrijednost njene duše. Što je dublje padala,
nanine molitve su bile intenzivnije, jače, popraćene suzama boli i nemoći. Nije znala šta će sa
tim amanetom, kojeg je tako istinski prihvatila bez pogovora, kao dar i obavezu od samog
Stvoritelja. Dan za danom nosio je nove brige. Dom se ispunjavao tišinom i nekom slutnjom,
na staričino lice urezivale su se dublje bore. Brige su počele zapisivati svoju historiju na tom
ostarjelom pergamentu, ruke su zadobile staračke pjege i onu nemoć koja dolazi sa godinama,
ali ljubav u njenom srcu nikad nije zakazala i kristalila se poput čiste izvorske vode. Selma je
noći zamijenila za dane, provodeći vrijeme u zadimljenim barovima i diskotekama, prepunim
nemorala. U naninom srcu taložio se nemir. Ipak, Allah joj je uslišao molitve. „Godine
ludosti” ostaviše traga na njenoj starijoj unuci, ali Allahovom voljom probudi se u njoj ona
iskonska ljepota duše koja uvijek živi zapretana u svakom insanu. Ona nađe dobrog,
pobožnog mladića i uplovi s njim u bračnu zajednicu. Šućur Allahu i na nanino veliko
olakšanje.
Mlađa unuka, povučena u sebe, nosila je svoje breme sa nekom tugom u očima. Izgubljena u
prostoru i vremenu, kad se pojaviše prvi znaci djevojaštva na njoj, utonu još više u svoj oklop
šutnje, straha i gorčine. Niko nije znao šta je to sa njom. Govorili su da je stidna, a na njenom
licu strah su otkrivale velike crne oči, ispunjene nemirom. Nije pričala o onome što je muči,
izbjegavala je upitne poglede i ponekad sakrivala glavu u nanino krilo. „On je liječnik za sve
rane, moli Ga da ti olakša, a ne oteža”, govorila bi joj nana, nemoćna da prodre do skrivenih
mjesta njene duše i olakša joj bol. Dizala se sa naninog krila i tonula u dubinu svojih muka.
Sama je ustajala i padala. I o svemu šutjela. Tek bi ponekad u bilježnicu napisala sadržaj
svojih misli : „Šta ljudi zapravo imaju protiv djevojke koju samo po viđenju znaju? Šta se njih
tiče sklad ili nesklad između njene vanjštine i intelekta? Nema tu njene zasluge ili krivnje.
Zašto me onda izvrgavaju podsmijehu, zašto se rugaju deformaciji na mome licu, zašto prave
šale na račun moga imena? Za njih je ono staro, smiješno, glupo. Nije odgovarajuće za
vrijeme u kojem živimo, iako su ga sigurno generacije nosile i prenosile. To je nešto što je
lično, što je dio mene i to se mora poštovati. Zašto onda na svakom koraku pričaju da izgled
ne čini čovjeka, da je nebitna boja kože, vjera i slično? Šta je onda to što čovjeka čini
čovjekom? Izgleda da su se mnogi ljudi okitili predodžbama lažnog morala koji u stvarnosti
ništa ne znači. Gdje je onda za mene rješenje? Možda otići iz ove okoline sa zagađenim
zrakom.”
Prolazile joj godine sa prazninom u duši. Otrgnutost od svijeta donosila joj prividan mir koji
se u tišini njene sobe pretvarao u grozničav strah od izvanjskog svijeta. Oči uprte u daljinu,
ispunjene neizrecivim željama za premošćavanjem prepreka i stapanjem sa društvom, znale su
da tamo iza zidova kuće, prijete surovi događaji koji uvijek nanose bol i ponovo viđen
scenarij. Zatvorila se djevojka u sebe i sazidala tvrđavu. Odlučila je odolijevati i boriti se.
Rastao je zid njene šutnje.
Jednog dana, nakon završene škole, odlučnim korakom krenula je u svijet da okuša sreću.
Napustila ju je sigurnost njenog doma, ali joj je najteže pao rastanak od njene podrške,
oslonca, njene nane.
U tuđini, njenu tvrđavu nacrtanu u pijesku odnijela je prva plima. Boljelo je. Ponovo su sa
podsmijehom gledali njenu vanjštinu. Njom je opet zavladao mrak koji parališe užasom
nemoći. Plakala je dugo u tišini iznajmljene podstanarske sobice. Suze su tekle praveći male
bijele kanaliće niz napaćeno lice. „I ove suze jednog će dana biti svjedoci”, pomislila je.
„Bože, da li živim u svijetu bogatom bijedom duha, promašenošću?”, poluglasno izgovori.
Zatim joj pred očima zatitra odnekud poznata draga slika : nana pada na sedždu. Potisnu bijes,
srdžbu i nemir. Za trenutak ostade zamišljena. Da, čovjek kad izgubi svaki oslonac, ima samo
dva puta : da se baci u ralje očaja ili da se okrene Gospodaru. Nanine oči molećivo su je
gledale iz prikrajka. Odlučila je. Mahinalno ustade, laganim pokretima uze abdest i stade
okrenuta prema Kibli. Podiže drhtave ruke, obavi nijet i poče klanjati. Tada po prvi put osjeti
istinsku bliskost sa Gospodarom, tako velikim i moćnim. Osjeti zanemarljivu malenkost svih
bića pred Stvoriteljem.
Narednih dana prkosno podiže glavu i pogleda u oči one koji su u njoj otkrili predmet za
smijeh. Shvati da su na njenom licu imali ogledalo sa ružnom slikom koja prikazuje njih same
i stanje njihovog duha. Nije joj bilo jasno zašto ih se plašila i sakrivala od njih u najmračnijim
hodnicima uma. Molitve i bliskost sa Gospodarom odagnaše bol i zablista njena unutrašnja
ljepota.
Jedno veče usni nanu kako je pokriva i moli Allaha da je štiti. Biser iz njenog oka pade na lice
usnule djevojke. Ujutro se sjeti da uskoro nastupa Ramazan. Vrijeme je da unuke ponovo
zagrle oronulu staricu dobrog srca i pričine joj radost u sumrake iftara. Brojila je dane do
povratka.
Negdje, u drugom gradu, uz bjeličaste iskre rane zore, jedna mršava prilika lagano se spuštala
na sedždu. Drhtavo, poluglasno, izgovarala je riječi koje se utopiše u jutarnju tišinu :
„Gospodaru, ukloni moje strahove. Čuvaj mi moj amanet, kada odem. Ne ostavljaj ih čak i
kad se one udalje od tebe. Neka ne osjete da su same. Pomozi im da nikad ne zaborave da su
rođene i ogajane u Islamu, pa i na svoju djecu neka to prenesu.”
Sunce promoli svoju zraku kroz prozor. Ona pade na šarenu maramu, a zatim ozari izborano
lice mekim smiješkom. Sutra je Ramazan, blaženi mjesec. One će doći, njena dva sunca. Kuća
će ponovo zablistati radošću i toplinom.