You are on page 1of 2

Domaći zadatak,

rađen 13.4.2021
Ana Karenjina
- Sastav na temu ''Ana Karenjina između grijeha i morala''

Žena je po prirodi neoblikovano osjećanje, ljepota koja prerasta u simbole, ali i smrtnik, bojazan i
nemoćan pred silama koje je lome.Jedna žena uspjela je da odoli vremenu, iako je samo lik na papiru,
svojim postupcima ime Ana Karenjina idealizuje i pretvori u vječni život.
Ana Karenjina je žena koja je uspjela da prevaziđe prostor i vrijeme, dopre do nas i dirljivim
sjajem kroz strahote svih vremena ostavi poruku. Ana se pokazuje kao ličnost protivurječnih postupaka,
misli i osjećanja, upravo onakva kakva će biti tokom cijele priče. Ona osvaja Dolinu djecu, simpatična
je Kiti, osjetiće tugu što je daleko od sina, ocijeniće kasni dolazak Vronskog na vrata Oblonskih kao
ružan postupak. Ali, na balu će osvojiti Vronskog, izazvaće kod Kiti ljubomoru. Dolina djeca će osjetiti
da Ana danas nije ni nalik na onu kakva je bila onog dana kada su je onako zavoleli i da više ne misli
na njih. Ana će pravdati sebe kod Kitine ljubomore, ali ni sama ne vjeruje svojim riječima. Mislila je na
Vronskog, a odlazila je prije nego što je namjeravala samo zato što nije htjela da se viđa s njim. Kada je
ušla u voz za Petrograd, odahnula je pri pomisli da će sjutra vidjeti sina i muža i da će njen život poteći
na lijep i uobičajen stari način, ali kad se vrati kući, i sin i muž izazivaju u njoj osjećanje nalik na
razočaranost. Dok čita knjigu o nekoj zaljubljenoj priči, sagledava svoju situaciju, uvjerava sebe da u
svojim postupcima nije bilo ničega sramnog, ali sve više ju je obuzimalo osjećanje stida. U toku ove
priče, Ana će se raspinjati između uvjerenja da ništa nije kriva i nekog potmulog osjećanja, koje
ponekad provali iz nje, da je kriva i grešna što će izazvati navalu osjećanja srama i stida. Njen prvi san
izraziće njenu unutrašnju podvojenost. Tolstoj je vrlo plastično slikom punom simbolike opisao susret
Ane i Vronskog na jednoj željezničkoj stanici na putu za Petrograd. Iz sna o ložaču i starici ona se budi
u trenutku kada je voz stao. Izlazi da se malo osvježi a u susretu jurnu mećava i vjetar: "Vetar kao da je
samo na nju čekao: radosno zafijuka, poduhvati je i zamalo ne odnese, ali se ona uhvati rukom za
hladnu polugu i pritežući haljinu siđe na peron i zađe iza vagona. I tu je srela Vronskog.'' Pitanje "Da
li je Ana Karenjina kriva" je nedefinisano i često subjektivno pitanje koje se prožima decenijama.
Teško je iznijeti stav prema ženi koja živi u braku bez ljubavi, bez emocija i strasti, kao i žrtvu lažnog
morala sredine u kojoj je živjela. Živjela je u srećnom braku za ljude, a u sebi preživljavala prazninu i
neostavernost kao žena. Sudbina je odlučila da joj otruje dušu i otkrije duboko skrivnu težnju. Grozila
se toga što je podlegla svojoj želji i time postupila protiv svega u šta je vjerovala. Samu sebe je
nazivala lošom ženom, grešnicom i molila za oproštaj, da bi se opet sutradan povinovala željama srca.
Znala je da taj odnos ne može da prekine, ne sada kada je konačno spoznala šta je ljubav. Takva Ana
živi i traje, razapeta u trouglu između muža Alekseja, voljenog sina i ljubavnika, s rascjepom u sebi. S
jedne strane je opterećena moralnim i društvenim normama, a s druge povinovanju neobuzdanoj strasti
koja izaziva buru u njenom srcu i prijeti da je sagori. Satkana je od niza suprotnosti koje karakterišu
raskol njene ličnosti: smjerne i dostojanstvene žene, požrtvovane majke, voljene supruge, djevojčice
koja čezne za ljubavlju, zavodnice koja plijeni ljepotom i grešnice koja se pokorava nezadovoljenim
željama. Ona se na momente prikazuje kao ideal savršene žene, a na momente kao bludnica koja se
povinuje potrebama sopstvenog tijela. Ana nije savršena žena, njeni postupci nisu odraz toga, ali kada
cijelog života težimo savršenstvu i okruženi smo ljudima koji teže istom nedostižnom cilju, svako
nazadovanje djeluje poput poraza, a svaka prepreka je znak da smo izabrali pogrešan put. Koliko god
da je njen izbor da posluša svoje srce i ne odrekne se ljubavi, uprkos osudama društva impresivan,
njene dalje odluke daleko su od toga. Ana nije ni prva ni jedina osoba koja je zgriješila. Činjenica je da
niko nije savršen. Njen problem je što je bila slaba, nestabilna ličnost. Griža savjesti ju je izjedala, nije
bila dovoljno jaka da se nosi sa osjećanjima. Da je bila malo jača, naučila bi kako da se izbori za sebe i
da živi sa svojim odlukama, ali umjesto toga ona je za svoju nesreću krivila Vronskog i svog muža.
Smrtonosni skok na koji se ona odlučila nije trebalo samo da joj olakša muke, već je njime željela
da kazni tu dvojicu muškaraca koje je krivila. Željela je da im se osveti za ono što je sama učinila.
Možda je podsvjesno znala da je sama kriva i nije mogla da podnese teret krivice koji je pritiskao njena
nejaka pleća, te je bilo lakše svaliti krivicu na druge. Nije mogla da podnese činjenicu da je uništila i
svoj, i život svog muža i Vronskog, i živote svoje djece. Izabrala je lakši način, izabrala je da pobjegne
od posljedica svojih postupaka tako što će oduzeti sebi život. Fatalna žena je postala žrtva sopstvene
fatalnosti.

You might also like