Sveuilite u Zagrebu

Filozofski fakultet
Odsjek za filozofiju

KANT
I
SUOSJEANJE

Kolegij: Filozofija odgoja seminar: Suosjeanje

Studentica : Katarina Valerijev
Doc. dr. sc. Ivana Zagorac

Akademska godina 2015/2016.

U Zagrebu 25.01.2016.

Etiki pravci:

1. Deontoloki pravac za koji su najvaniji motivi (deon= dunost). Kant je zastupnik tog
pravca. Prema tom gleditu ne odgovaramo za postupke drugih ljudi jer je svaki individualac
zasebni moralni agent.Imamo poznati protuargument u verzijama razliitim, ali sutina je istaako osoba koja u ruci dri oruje pozvoni na vrata i pita da li je va susjed/dijete kod kue i
ako znate da jest morate to reci jer prema kategorikom imperativu ne smijete lagati.Postavlja
se pitanje da li je u ovom sluaju opravdano lagati? Kant bi rekao da nije i kakva god da bude
posljedica vaeg djelovanja samo ste pred za njega odgovorni, a ne za djelovanje drugih. Kant
kae da ako osjeamo zadovoljstvo nakon odreenog ina onda smo taj in napravili zbog tog
zadovoljstva ,a ne zato jer smo moralni.
2. Konzekvencionalistiki pravac, kao npr. utilitarizam iji su predstavnici Bentham i Mill, dri
da su u moralnom djelovanju najvanije su posljedice. Nisu vani motivi, nego do ega je
djelovanje dovelo.Korist treba gledati kvalitativno i djelovati tako da korist ili uitak svih
ukljuenih u djelovanje bude to vei
3. Aristotel je predstavnik etike vrlina .Vrlina je sredina koju bi odabrao razborit ovjek, jedna
od vrlina volje je dareljivost koja je sredina izmeu rasipnosti i krtosti
Kantovo djelo Metafizika udorea nije normativno djelo, ve djelo o fundaciji morala. Za Kanta
etika je nauk o dunosti. Moralni zakon je kategoriki imperativ. Kategoriki imperativ poiva na tezi
da se moralnost derivira iz racionalnosti koja nam pokazuje objektivnu realnost. Taj univerzalni zakon
ne ovisi o kontekstu i okolnostima.Moralni zakon je objektivni univerzalni princip i vai za svako
umno bie, on je imperativ ili zapovijed, a ovjek kada djeluje prema moralno zakonu je dobar. Kada
je ovjek dobar etika je suvina ,ali znamo da takav nije jer nam je potrebna etika da bi ovjek postao
ovjekom. ovjek uvijek djeluje prema maksimi, nekoj svrsi, cilju, idealu. Kant smatra da ako
moemo djelovati prema subjektivnim principima, moemo i prema objektivnim.
Praktika naela jesu stavovi koji sadravaju neko odreenje volje, koje pod sobom ima vie
praktikih pravila. Ona su subjektivna ili maksime, ako subjekt smatra uvjet vaeim samo za svoju
volju;objektivna pak ili praktiki zakoni, ako se uvjet spoznaje kao objektivan tj. Da vai za volju
svakog umnog bia.1
Dakle, maskima je subjektivni princip djelovanja,odredbeni razlog volje.Kategoriki imperativ se
sastoji od maksima koje su praktiki zakoni. Prva maksima kategorikog imperativa glasi da svako
djelovanje mora imati univerzalnost i u tom smislu se pitamo da li je djelovanje dobro ako ga izvri
bilo tko, bilo kada ili bilo gdje? Ako je odgovor ne to djelovanje nije nikada moralno. Dugo pravilo
nalae da osobe ne smijemo iskoritavati za postizanje ciljeva ak i ako je cilj neko vee dobro. Jo
jedna maksima kategorikog imperativa kae djeluj tako da tvoje ponaanje moe postati opi zakon.
Humeov sentimentalistiki utjecaj na Kanta je prestao s njegovim kritikim periodom kada je
konstatirao da suosjeanje ne moe biti fundacija morala. No,naravno, to ne znai da je on potpuno
odbacio suosjeanje kako neki to tumae. On je samo obrnuo Humeovu tezu da je razum sluga
strastima. tovie, Kant smatra da je naa dunost njegovati suosjeanje, ali nau sklonost suosjeanju
moramo drati pod kontrolnom moralnih svrha volje. Kada suosjeanje vie ne koristi racionalnoj
svrsi treba ga se odbaciti ak i ako prijatelj pati pred naim oima. Emocije nadjaavaju volju putemstrasti i afekata. Afekti su jake emocije koje trenutano onemoguavaju refleksiju i ne moraju biti
1 Kant I., Kritika praktikog uma, 49 str.

povezani sa suosjeanjem budui da ono podrazumijeva refleksiju. Strasti, pak, podrazumijevaju

svjesnu odluku podreivanja razuma osjeajima. Budui da razum ima pravian autoritet nad
odlukama, strasti su, u tom smislu, loe jer podrazumijevaju i sklonost i djelovanje. Postavlja se
pitanje zato je Kant napustio psiholoki holizam sentimentalizma i okrenuo se autonomiji razuma jer
se tu ipak radi o rivalskim konceptima reflektivne autonomije- da li monopol imaju osjeaji ili razum?
U Metafizici udorea on izlae o dva tipa filantropije jedan tip je motiviran suosjeanjem, a drugi
dunou. Za Kanta dobro djelo uinjeno iz suosjeanja je svakako vrijedno hvale, ali nema moralnih
temelja jer maksimi nedostaje moralni sadraj- tonije da je radnja izvrena iz dunosti.
...on sebe mora nalaziti obaveznim da ini svoju dunost jo prije nego to misli, paak i da ne misli
na to da e blaenstvo biti posljedica izvrenja dunosoti2
Kantov zahtjev nije normativan jer bi to za sobom povlailo izbacivanje suosjeanja iz nae
psihe. On naglaava da nae benevolentne elje nisu pod kontrolom volje. Ako se odluimo
svojevoljno djelovati iz dunosti ne znai da smo se rijeili suosjeanja. Normativno gledano, Kantov
hladni individualac nije poeljan, ali s epistemolokog gledita on je koristan jer nam omoguuje da
vidimo dobro kao takvo bez proteza kao to su suosjeanje ili benevolentnost. Proli put smo govorili
o altruizmu kojeg moemo povezati s Kantom na sljedei nain- on se zalagao za to da nae
suosjeanje i emocije ne trebaju igrati ulogu u motivima za moralno djelovanje. Kant smatra da
suosjeanje kao motivacija za djelovanje nije pouzdano, a nasuprot stavlja dunost koja nas nikada
nee iznevjeriti.
Biti dobrotvoran, tj. drugim ljudima nevoljama po svojoj mogunosti biti od pomoi za njihovo
blaenstvo, a da se za to niemu ne nada, dunost je svakog ovjeka. 3
Humeovo stajalite je posve suprotno tome- on kae da bi osoba mogla mrziti sebe zbog nedostatka
vrlih motiva te bi u tom sluaju izvrila radnju bez motiva. Kant se tome suprotstavlja tezom da je
suosjeanje u sri emocija i priroda emocija je razlog zato se na njima ne moe utemeljiti moral. Kant
smatra da bi se sklonosti suosjeanju trebali rijeiti jer smo u tom sluaju krivo protumaili temelje
morala to nas dovodi do pogrenih moralnih praksi. Kant dosta kritizira prosvjetiteljstvo jer smatra da
zagovara utjecaj na um pomou osjeaja to ne osnauje ovjeka kao dunost koja je racionalna. Kant
smatra da nae sklonosti nisu racionalne, one nam se naprosto dogaaju, a samo slobodna volja agenta
je kompetentna za moralnu evaluaciju. Razvoj prirodnih sklonosti se dogaa kroz odgoj. ak i ako su
nam sklonosti dobre to nita ne znai ako takva nije naa volja jer u odsustvu dobrih sklonosti na
dobra djela nas moe nagnati samo dunost. to je za Kanta zlo? Zlo nisu loe sklonosti, nego ono lei
u uvrnutim maksimama i slobodnoj volji. Kant razlikuje volju kao praktiki um i volju kao mo
slobodnog izbora. Kada svojevoljno izaberemo maksimu protivnu dunosti- to je zlo. Ni moralni
osjeaj, koji je osjeanje koje proizlazi iz dunosti, sam po sebi nije dovoljan da bi se na njemu
utemeljio moral. Kae da dunosti trebamo izvravati s pozitivnim stavom jer je to samo automatska
radnja bez unutarnje vrijednosti. Nadalje, ljubav ne bi trebali shvaati kao osjeaj, jer kao takav ne
moe biti dunost, nego maksima benevolentnosti, praktika ljubav koja rezultira benevolentnou.
Kada govorimo o suosjeanju nije toliko jasno kako ono moe biti maksima, ali Kant smatra da moe
te i tu, ini se, izlazi iz okvira dunosti. Suosjeanje je osjeaj zadovoljstva ili nezadovoljstva zbog
neije tuge ili alosti, takav osjeaj imamo po prirodi, ali ako ga koristimo s ciljem promicanja aktivne
i racionalne benevolencije on je praktina dunost koju imamo prema ovjeanstvu. Dakle, Kant
2Kant I., Metafizika udorea, 181 str.
3 Kant I., Metafizika udorea, 259 str.

smatra da nam je dunost njegovati suosjeanje kao bi djelovali prema racionalnim ciljevima. Priznaje
da dunost sama po sebi ne bi postigla to da siromane traimo da bi im pomogli, za to se on zalae,
jer dri da nije dovoljno pomoi samo kada ti se netko nae na putu. Tu je jo jedan problem- zato mu
je sad potrebno suosjeanje, zar nije dovoljan moralni zakon i dunost sami po sebi? Interpretatori su
to razrijeili time to su naveli da je ovdje suosjeanje u slubi morala te da nam je priroda podarila
suosjeanje koje e nas voditi dok razum ne preuzme, a suosjeanje moramo imati na umu kao aktivnu
obavezu jer pasivno suosjeanje imaju i ivotinje. Ono to nas razlikuje od ivotinja je moralnost. Za
razliku od ivotinja ljudi mogu oformiti ideju (bila ona ispravna ili ne) o tuim osjeajima prije, nego
li s njima suosjeaju. Tako da je za Kanta praktiko suosjeanje maksima, ne osjeaj. Takoer mu nije
bitno iskustvo osjeaja per se, nego sloboda da ih izraavamo. Jo jedan Kantov prigovor suosjeanju
je da moe negativno utjecati na mentalno zdravlje. Primjer- ako gledam ovjeka koji pati i ne mogu
to nikako promijeniti imam se pravo hladno okrenuti i rei to to meni znai? moje elje mu ne
mogu pomoi, ljudi misle da se suosjeanje i dobrota sastoje od pukih osjeaja i elja. Praktiki ovjek
je onaj koji je ravnoduan na sve nesree koje ne moe promijeniti, a djeluje samo kada zaista moe
neto uiniti i tako pomoi. Naravno da znamo da u praksi to ne stoji, ak i ako ne moemo nita
uiniti suosjeanje pomae ljudima koji pate, dakle, ak i ako nije iznio normativnu teoriju on
svejedno nalae neke ope obrasce ponaanja koji stoje samo u teoriji. Njegova poanta je da ako netko
pati i ja mu ne mogu pomoi, ali suosjeam s njim ja takoer patim zbog imaginacije. Sada oboje
patimo iako se neto loe dogodilo samo jednom od nas, a dunost da osjeamo ovakvo suosjeanje
nemamo jer nije mogue da imamo dunost poveati tugu u svijetu.
No nemogue je da bude dunost da se zla u svijetu poveaju, dakle ni to da se iz samilosti ini dobro
, kao to se onda ni uvredljivi nain injena dobra, nazvan milosrdnost koja izraava dobrohotnost
koja se odnosi na nedostojnog, ne bi respektivno trebalo da se pojavi meu ljudima koji se upravo nebi
smjeli hvalisati svojom dostojnou da budu sretni.4
Hume s druge strane ovakvo suosjeanje vidi kao vrlinu, a i Kant smatra da vrlinu treba odobravati.
Tu imamo drugaija tumaenja. Znamo da je Hume utjecao na Kanta i on je mogao interpretirati
ovakvo suosjeanje kao vrlinu, ali bi onda to bila jo jedna kontradikcija u njegovoj teoriji. ak i kada
suosjeanje izaziva dobrohotna djela ta djela vrijeaju u smislu da je benevolencija usmjerena na
nekog koga se bez prava smatra da je mekog srca. Takvo ponaanja nam brani dunost koja nalae
potovanje drugoga. Za Kanta je suosjeanje nedostatna zamjena za pravdu. Da li Kant suosjeanje
smatra strau ili afektom? On kae da je suosjeanje koje nas obuzme i preuzme afekat to ne znai
da je to neetino po sebi budui da afekti nisu produkti slobodnog djelovanja, oni se jednostavno
dogode, ali srea je, kae Kant, da su kratkotrajni za razliku od strasti koje mogu prijei u sklonosti
budui da podrazumijevaju i razum (npr. mrnja). On smatra da je za svaku strast karakteristina
tendencija za manipuliranje drugima kako bi postigli neki cilj. U tom smislu on svaku strast smatra
loom. No, kako suosjeanje i benevolentnost mogu biti loi kada u vidu imamo drugoga, a ne sebe?
Sada u izloi to je rani Kant, prije kritikog perioda, govorio o suosjeanju. Zalagao se za refleksiju
suosjeanja. U prirodnom stanju suosjeanje smatra adekvatnim jer svatko brine za sebe,a malo je
potrebitih,no njihov broj se poveava u graanskom drutvu te suosjeanje slabi jer se previe
upotrebljava. Ono stoga mora biti zamijenjeno univerzalnijim osjeajem ljubavi prema ljudskoj vrsti.
Tako e ljubav prema potrebitima opstati,ali temelj naeg interesa e biti univerzalna ljubav i pravda.
Kasnije e Kant suosjeanje vidjeti samo kao praktino koje moramo proiriti, ali nam ne smije
pomutiti refleksiju. No, Kantov stav da suosjeanje u sri ostaje emocija ne mora biti toan jer
mogunost da se stavimo na poziciju drugoga zahtjeva racionalnost. Jedan od rezultata za Kantovog
subjekta je otuenje jer samo razum poistovjeuje sa sebstvom, a emocija je samo neto to imamo po
4 Kant I., Metafizika udorea, 263 str.

prirodi. Valja spomenuti da kasni Kant nikad nije govorio o emocijama kao emocijama ve je koristio
nazive poput sklonosti, afekata, strasti, patolokih osjeaja i praktike ljubavi. Legitimno je
individualnu autonomiju misliti kao psiholoki holizam uma s razumom i emocijama, a ne kao Kantza kojeg je savreni individualac ratio odvojen od emocija i mate.
Kantov poznat citat o odgoju i kolstvu glasi Prvu stvar koju moramo djecu nauiti u koli je
mirno sjediti. Po Kantu uenicima se treba pomoi da od pojedinanih empirijskih injenica idu ka
opim zakljucima te tako naue samostalno razmiljati i rasuivati- treba ih se nauiti misliti. Pod
odgojem podrazumijevamo uzdravanje (dojene), disciplinu (dijete, negativni dio odgoja)i poduku
(obrazovanje, uenik, pozitivan do odgoja). ovjek postaje ovjek samo putem odgoja. Elementarna
potreba za odgojem upuuje na socijalnu dimenziju ljudskoga ivota, a Kant takoer upozorava na
paradoks odgoja jer nam je potrebna pomo drugoga kako bi doli do stupnja kada nam vie nje
potrebna i bili slobodni agenti. Odgoj mora biti prisilan ,ali ne i ropski. On ne prihvaa Rousseauov
stav prema kojem kultura i drutvo donose zlo od kojeg nas moe spasiti odgoj. Kant dri da znanost i
umjetnost utjeu na razvitak morala. Slae se s Rousseauom da je ovjek po prirodi dobar, ali smatra
da je jedini uzrok zla ne podinjavanje pravilima i disciplini koja je glavni zadatak odgoja. Cilj je
postii disciplinu jer tako se odgaaju prohtjevi. Disciplina je vrste prinude kojom se stalna sklonost
uma ka odstupanju od pravila ograniava i naposljetku iskorjenjuje. Ona se razlikuje od kulture jer ne
unitava neku drugu vjetinu koja ve postoji. U tom smislu disciplina e negativno utjecati na
obrazovanje, a kultura pozitivno. Odgoj ovjeka treba poeti u najranijoj mladosti i nastaviti se
tijekom odrastanja, uenja i sazrijevanja. Kant je vjerovao je da se uz pomo discipline ivotinjstvo
mijenja u ovjenost. Kant odgoj dijeli na disciplinu, kultiviranje, civiliziranje i moralni nauk. Time je
Kant svoju pedagogiju doveo u direktnu vezu sa svojom teorijom praktinog uma. Discipliniranje ima
intenciju konstituiranja umnog i drutvenog bia putem ega e onaj koga se odgaja dobiti vlast nad
samim sobom i odnos prema svim drugim subjektima. Pedagoka forma civiliziranja tei razvitku
svijesti koja je nezavisna od pukog uvida u sebstvo jer se realizira humanitet pojedinca, dok
kultiviranje tei otkrivanju i uzdizanju individualnosti kroz razvijanje vjetina.
Ljubav i potovanje su osjeaji koji prate izvravanje dunosti prema drugima.
Tako emo mi priznati da smo obavezni da prema siromahu budemo dobrotvorni; ali kako ta milost
ipak sadrava zavisnost njegova dobra od moje velikodunosti koja drugoga ipak poniava, zato je
dunost da se primaocu dranjem koje to dobroinstvo predstavlja ili ako zgoljnu dunost ili neznatno
djelo iz milosra utedi ponienje i da mu se odri njegovo tovanje prema samome sebi 5
Dunost ljubavi prema blinjem je dunost da svrhe drugih postavimo kao vlastite, a dunost tovanja
blinjeg je sadrana u maksimi da drugoga ne ponizimo i iskoristimo kao sredstvo svoje svrhe.
Kako daleko ovjek treba da tjera troenje svoje moi u dobru injenju? Zacijelo ne dotle da
naposlijetku njemu samome bude potrebno dobroinstvo drugih6
ovjekojublje je dunost svih ljudi jednih prema drugima. Dunosti iz ljubavi su dobrointsvo,
zahvalnost i uee.

5Kant I., Metafizika udorea, 254 str.

6 Kant I., Metafizika udorea, 260 str.

No zahvalnost mora se smatrati jo i posebno kao sveta dunost tj. kao takva ija povreda (kao
skandalozni primjer) moe u samom naelu unititi moralno pokretalo za dobro injenje 7

LITERATURA:
Kant's abandonment of sentimentalism u :The Enlightenment of Sympathy Justice and the Moral
Sentiments in the Eighteenth Century and Today, Frazer Michael L., Oxford University Press, 2010.
Kant I., Metafizika udorea, Sarajevo, 1967.
Kant I, lanak O vaspitanju
lanak Context of sympathy from Spinoza to Kant

7 Kant I., Metafizika udorea, 261 str.