Immanuel Kant jedan je od nosioca klasičnog njemačkog idealizma, a bio je odgojen u duhu

racionalizma. Pored toliko već postojećih morala, Kant nema namjeru postavljati nove principe već
utvrditi kriterij vrednovanja čovjekova djelovanja.

Kant problemu morala pristupa onako kako mu je i dosljedno-kritički. Kant traži odgovor koji mu
omogućuje da pristupi oblikovanju jedne etike i to u jednom kritičkom filozofskom smislu. Postavlja si
pitanje može li um biti osnova za određivanje volje, te potvrdno odgovara na to pitanje. Kant
analizom moralne svijesti dolazi do pojma dobre volje koja je jedina na svijetu dobra i to bez
ograničenja. Volja nije dobra po činu. Ona je dobra po sebi, po onome što u sebi nosi, svoju svrhu. Uz
pojam dobre volje, Kant u svojoj etici spominje i dužnost. Kategorizira ju kao "..nužnost djelovanja iz
poštovanja prema zakonu." Dužnost osjećamo kao određenu prisilu prema samome sebi. Ako nešto
radimo da bude u skladu sa dužnosti, a iz nekih nagona (osjećaj prijateljstva), onda to nije moralan
čin. Ipak ispred pojma dobre volje i dužnosti, Kant se najviše osvrće na kategorički imperativ, kao
formulu zapovijedi uma. Iako više razrađuje kategorički, Kant spominje i hipotetičan imperativ.
Hipotetičan je ako njegova svrha leži u nečemu drugome, a ne u njemu samome. Primjer za
hipotetičan imperativ bi bila gradnja kuće, gdje moramo početi od temelja kako bismo ju izgradili.
Kategorični imperativ temelji se na tome da svrha leži u njemu samome, što u biti jest formalna
definicija moralnog zakona. Na primjeru bi to bilo ako ja tebi učinim nešto dobro, očekujem da i ti
meni uzvratiš dobrim. I bez pomoći filozofije, ljudi bi trebali znati razaznati što je dobro, a što zlo, što
bismo trebali činiti kako bismo bili pošteni i dobri. Iako Kant smatra da ne postoje etička pravila po
kojima bi čovjek trebao ispravno djelovati, on postavlja dva univerzalna pravila ili dvije maxime koje
se svode na to da bi trebali djelovati u skladu sa svojim moralnim zakonima i da nam čovjek nikada ne
smije biti sredstvo već samo cilj djelovanja. Svaki puta kada ljude tretiramo kao sredstvo da bismo
postigli neki cilj, mi kršimo gore navedenu dužnost.

Iz svega gore navedenog o Kantovoj etici može se zaključiti da se svodi na moralnu obvezu i dužnosti,
koje se onda na detaljniji način oblikuju kategoričnim imperativom. Po Kantu glavna vrijednost je
moral, i način na koji se mi ponašamo, koji bi trebao biti usklađen sa njime. Treba nadodati na kraju
da kategorični imperativ ne predstavlja postavljeni moral već slijedi iz analize funkcioniranja uma, kao
apriorna spoznaja, ona koja nije ovisna o iskustvu, a time već zavirujemo u domenu Kantove spoznaje
i mičemo se i etike.

Iva Brković, Gimnazija Grubišno Polje