Studije

Prethodno priopenje UDK 17Kant, I., Schopenhauer, A.

Primljeno 23. 4. 2009.

Jasenka Frelih
Pantovak 194a, HR10000 Zagreb
jasenka.frelih@zg.t-com.hr

Schopenhauerova kritika Kantove etike

Saetak

Arthur Schopenhauer (1788.1860.), filozof postkantovske tradicije, u svojim se djelima

Svijet kao volja i predodba i O temelju morala u velikoj mjeri bavio i etikim pitanjima.
Pri tome je bilo nemogue zaobii Kantovo etiko nauavanje, koje je Schopenhauer pod
vrgnuo detaljnoj kritici. Schopenhauer je Kantu spoitavao rigorizam u etici, koji je za
njega neprihvatljiv s obzirom da predstavlja isti formalizam, a ne govori nita o zbiljskim
motivima koji pokreu ljudsko ponaanje. Za te Kantove odredbe Schopenhauer je prona
ao mjesto unutar ureenja pravne drave, jer se pravne drave ne tiu motivi koji nekoga
navode na odreeno ponaanje, ve iskljuivo formalno zadovoljenje naela pravednosti.
Kljune rijei

etika, volja, drava, Arthur Schopenhauer, Immanuel Kant

Uvod
Schopenhauer sam, kako u svom glavnom djelu Svijet kao volja i predodba
tako i u knjizi O temelju morala, naglaava da se nikakvo etiko nauavanje
ne moe kvalitetno izloiti ako se ne uzme u obzir shvaanje morala na nain
kako je to objasnio Kant.1 Schopenhauer je Kantovu etiku izloio detaljnoj
kritici, ali nije negirao da je Kant svojom etikom napravio izvjesnu reformu,
tj. pokuaj utemeljenja itavog etikog nauka, kojeg prije njega nije bilo i
koja je cijelo to vrijeme ostala vaea. Zbog toga je on smatrao da je njegova
dunost podvrgnuti je ispitivanju, da bi iz onoga to e nakon toga ostati mogao izgraditi svoj etiki nauk.
Kod Kanta se etika javlja kao praktika filozofska disciplina koja ima svoje
metafizike norme, jer ljudsko ponaanje ponekad ima obiljeja koja nadilaze
svako realno iskustvo.2 Schopenhauer se u svom osvrtu na Kantovu etiku dr1

Schopenhauer e rei da je to Kantov majstorski prikaz. Arthur Schopenhauer, Die

Welt als Wille und Vorstellung I, Zrich 1977.,
str. 365.
2

Kant e rei: No takva, potpuno izolirana

metafizika udorea, koja nije pomijeana ni
sa kakvom antropologijom, nikakvom teolo-

gijom, nikakvom fizikom ili hiperfizikom,

jo manje sa skrivenim kvalitetama (koje bi
se mogle nazvati hipofizikima), jest ne samo
neophodan supstrat svake teorijske, sigurno
odreene spoznajne dunosti, nego deziderat
od najvie vanosti za zbiljsko izvravanje
njenih propisa. Immanuel Kant, Osniva
nje metafizike udorea, preveo Viktor D.
Sonnenfeld, Zagreb 2003., str. 2930.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
120 God. 30 (2010) Sv. 4 (649654)

650

J. Frelih, Schopenhauerova kritika Kantove

etike

ao knjige Osnivanje metafizike udorea, jer je Kritiku praktinog uma smatrao za nadopunu prvog djela u kojem je Kant zastranio, to je objanjavao
njegovom starakom popustljivou ili, kako je sam rekao, time to je vie
prostora ostavio starakoj brbljivosti.3

Moralno djelovanje: namjera ili dunost?

Schopenhauer sa aljenjem konstatira da sredinji dio Kantove etike tvori
nauk o kategorikom imperativu. On smatra da je Kant do toga doao iz teo
lokog morala, tj. iz Dekaloga. Time je samo otvorio put za razvoj moralne
teologije, jer iskljuivo u takvoj etici moe postojati sistem koji zahtijeva
vrenje neke dunosti, a za koji se obeava nagrada ili prijeti kaznom. Naime, Kant u svojoj etici ne navodi razloge zbog ega se neto dogaa tako
kako se dogaa, ve postavlja zakone kako bi se stvari trebale dogoditi.4
Schopenhauer tvrdi da on na to nema pravo, te pita koji to zakon nalae da
se stvari odvijaju po ve zadanoj formi. On smatra da je jedini vaei zakon
ljudske volje zakon motivacije, te da on jedini moe biti dokazan. Ako
govorimo o zakonu kako bi se stvari trebale odvijati, onda on moe imati
smisla samo u odnosu na kaznu ili nagradu, ovisno o ljudskom djelovanju.
Schopenhauer tvrdi da takvi unutarnji, prijetei glasovi, mogu rezultirati poslunou, ali je rezultat ponaanja uvijek koristoljublje. Zbog svega
ovoga on smatra da postavljanje kategorikog imperativa u Kantovoj etici
nema opravdanja, iako ne negira Kantov pokuaj utemeljenja etike neovisne od teolokog nauavanja. Iako je i prije Kanta bilo govora o imperativnoj formi udorea, s obzirom da je etika bila dio metafizike, s Kantom
je zapoelo njeno osamostaljivanje kao zasebne discipline, s naglaskom
na problematiziranju moralne svijesti, a u ijem se sreditu nalazi svijest
o dunosti potivanja autonomnog moralnog zakona, to je Schopenhauer
smatrao za neutemeljnu pretpostavku, a za koju je drao da nitko nije dokazao da zaista stoji zapisana u naoj glavi, naim grudima, ili naem
srcu.5
Slijedom toga, Schopenhauer eli naglasiti da je nemogue da prije bilo
kakvog iskustva postoji naznaka za ljudsko djelovanje, koja se u tom smis
lu oituje kao kategoriki imperativ. Zbog toga je njemu Kantov pojam
apriornosti neprihvatljiv. On postavlja pitanje kako je mogue da neko djelovanje moe imati moralnu vrijednost samo pod uvjetom da je izvreno
iz dunosti, bez ikakve sklonosti prema njoj.6 Upravo suprotno, Schopenhauer naglaava da je jedino namjera ta koja daje obiljeje moralnosti ili
nemoralnosti nekog ina.7 Nadalje, Schopenhauer postavlja pitanje koje
se direktno tie samog zakona, naime, gdje je taj zakon zaista propisan.
Zakoni se mijenjaju tijekom vremena i imaju svoje razlike unutar razliitih
prostora, pa je nejasno koji je to univerzalni zakon koji moe vrijediti za
sve ljude. Za Schopenhauera je izvor nekog zakona unutar nas samih nemogu, zato to bi to znailo da ovjek ima svijest koja mu nalae upravo
pronalaenje tog istog zakona. Takva misao ne moe sama doi u um, ve
samo pod uvjetom da bi mu povod za to dala neka moralna pobuda koja
se objavljuje sama od sebe8 i koja bi imala utjecaj na djelovanje volje pod
bilo kojim okolnostima. Zbog toga Schopenhauer tvrdi da moralna pobuda
ovjeka djeluje po svojevrsnom automatizmu, a ne eka da mi o njoj postavljamo pitanja. U zakljuku ove kritike, Schopenhauer kae da je moral
u vezi sa zbiljskim ljudskim djelovanjem, a ne s apriornim pravljenjem
kula od karata.9

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
120 God. 30 (2010) Sv. 4 (649654)

651

J. Frelih, Schopenhauerova kritika Kantove

etike

Autonomnost volje i pravo drave

Kant je naglaavao vanost autonomnosti volje,10 koja je izraz praktinog
uma i kao takva je obvezujua za sva bia, ali Schopenhauer takvoj tezi prigovara injenicu da je takva volja obvezujua samo unutar formalnih odredbi
zakona,11 to je u etici neprihvatljivo. On smatra da bilo kakvi vanjski utjecaji
na ljudsko ponaanje, bilo da dolaze od Boga ili od drave, liavaju ljude moralne odgovornosti, jer ono ne potvruje ovjekovu slobodnu odluku, ime bi
on zavrijedio da mu se djela smatraju moralnim.
Kant je problem etike formulirao kao pravni problem koji ima zadatak da
nitko ne bude izloen nepravdi. S druge strane, moral ima za cilj da nitko ne
ini nepravdu. S obzirom da je Kantovo naelo etike Djeluj tako da maksima
tvoje volje u svako doba ujedno moe vaiti kao princip opeg zakonodavstva,12 on je time volji dao potpunu autonomnost.13 To bi takoer znailo da
svatko tko trai opravdanje za djelovanje svoje volje, mora istovremeno nai
i opravdanje za djelovanje tue volje. Schopenhauer je estoko napao ovu
tvrdnju, smatrajui da je njegova bit utemeljena na egoizmu, u kojem ovjek
samo eli izbjei zlo koje bi i njega samog moglo snai, ali pri tome ne moe
biti govora o nekakvoj motivaciji za injenjem dobra. Ova teorija mogla bi se
prihvatiti unutar pravnih normi ili kao temelj teorije o dravi, ali ne vrijedi
nita kao temelj etike,14 jer je drava ta koja je ustanovljena s ciljem sprjeavanja nepravdi usmjerenih prema bilo kojem ovjeku, ali ona isto tako nije
u mogunosti osigurati djelovanje motivirano osjeajem suuti za druge. S
druge strane, etika ima za cilj ispitati ljudski in kao in i to u neposrednom
znaenju za initelja,15 s posebnim naglaskom na ovjekove namjere i pokretae tog djelovanja, a ne samo na posljedice tog istog ina.
Zajedno s kategorikim moralnim imperativom, Schopenhauer je i postavku
prema kojoj je drava stvorena kao sredstvo pomou kojeg e doi do po
3

Arthur Schopenhauer, O temelju morala, prevela Veselka Santini, Novi Sad 1990., str. 56.

Isto, str. 81.

Usp. I. Kant, Osnivanje metafizike udorea,

poglavlje Autonomija volje kao najvii princip udorednosti, str. 63.

Naime, to posebno odreivanje dunosti kao

ljudskih dunosti, da bi se razdijelile, mogue
je samo onda ako je najprije spoznat subjekt
tog odreivanja (ovjek), prema kakvoi s
kojom on zaista jest, premda samo utoliko,
ukoliko je potrebno u pogledu dunosti uope. Immanuel Kant, Kritika praktinog uma,
preveo Viktor D. Sonnenfeld, Zagreb 1990.,
str. 37.
5

10

11

No upravo je to formula kategorikog imperativa i princip udorednosti; dakle slobodna

volja i volja pod udorednim zakonima jest
jedno te isto. I. Kant, Osnivanje metafizike
udorea, str. 72.
12

A. Schopenhauer, O temelju morala, str. 53.

I. Kant, Kritika praktinog uma, str. 64.

13

Rije je o pedantnoj tvrdnji da jedno djelo,

da bi bilo zaista dobro i zaslueno, treba biti
izvreno jedino iz potovanja zakona i pojma
dunosti. A. Schopenhauer, Die Welt als Wil
le und Vorstellung I, str. 641.
7

Zbog toga se esto i dogaa da se ljudi, kada

se neki njihov in osuuje, pravdaju na nain
da nisu imali lou namjeru.
8

A. Schopenhauer, O temelju morala, str. 80.

Autonomnost je volje jedini princip svih mo

ralnih zakona i njima primjerenih dunosti.
Isto, str. 67.
14

A. Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vor

stellung I, str. 640.
15

Isto.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
120 God. 30 (2010) Sv. 4 (649654)

652

J. Frelih, Schopenhauerova kritika Kantove

etike

boljanja opeg morala drao za zabludu, jer nastanak drave nije vezan uz
moralnost, ve uz sprjeavanje tetnih posljedica koje proizlaze iz ljudskog
egoizma. ak i kada bi postojala idealna drava, koja bi svojim nagradama i
kaznama mogla sprijeiti sve zloine, ona na moralnom planu ne bi poluila
nikakav napredak, jer jo uvijek ne bi postojao nikakav zbiljski dokaz o moralnosti njezinih ljudi.16
Schopenhauer tvrdi da Kantova etika moe vrijediti samo u sluaju ureenja
pravne drave, jer se ona odvija samo unutar nezadiranja u tue dobro, ali ne
daje nikakve konkretne nade u aktivno postupanje bilo kojeg ovjeka, u smis
lu da sprijei tuu nesreu ili ak da mu, u sluaju neke nesree, konkretnim
djelovanjem pomogne. S tim u vezi, Schopenhauer ide ak toliko daleko da
Kantovu etiku izvrgne podsmijehu, jer takva etika, koja ide za tim da nikome ne prouzroi zlo kakvo si ovjek sam ne bi poelio, ostaje unutar okvira
egoizma, a s druge strane, ne govori nita o dobrovoljnom postupanju nekog
ovjeka, nego samo ukoliko je neki in izvren iz osjeaja dunosti. Schopen
hauer, naime, smatra da se moralnost nekog ina moe shvatiti samo pod
uvjetom da je on izvren dragovoljno, a ne pod nekom samoprisilom, i da
ini radost onome koji taj in vri.17 Kantovu etiku Schopenhauer usporeuje
s nastankom umjetnikog djela, za koje bi se tvrdilo da ga se moe napraviti
samo uz primjenu estetskih pravila, a bez nekog unutarnjeg poriva. Za Schopenhauera je jednostavno nemogue da bi bilo kakav etiki nauk mogao proizvesti moralnog ovjeka, i to je potpuno u skladu s njegovim nauavanjem o
stalnosti volje i njenog djelovanja. Kant je u svom etikom nauavanju spojio
teoretski i praktiki um u izvjesno meudjelovanje. Za njega praktiki um ima
snagu proizvesti neko djelovanje samo pod uvjetom da je to razumno, bez
nekog drugog pokretaa, pa makar samo straha. Njegova je etika utemeljena
na dunosti radi dunosti same i na taj nain stoji na vrhu svih ciljeva, kao
svojevrsni unutarnji moralni zakon svakog ovjeka, koji poziva na vrenje
dunosti. Schopenhauer je, slijedom ovog Kantovog nauavanja, preuzeo
tezu o unutarnjem pokretau koji navodi ovjeka na moralno djelovanje. Kod
Kanta ga je fasciniralo nauavanje o slobodnom djelovanju ovjeka, koje je
prekinulo dotadanje etiko nauavanje o nagradi i kazni.18
to se tie Kantove teorije prava, Schopenhauer smatra da je ona neutemeljena, posebno npr. pravo prvog zaposjedanja. Nadalje, njemu smeta Kantov
trud oko odvajanja teorije prava od etike, ali i trud da istovremeno teoriju prava ne postavi ovisnom o pravnom zakonodavstvu, ve da pojam prava postavi
samog za sebe. S tim u vezi, Schopenhauer kae da je na taj nain Kant pojam
prava postavio u neodreenu sferu, tj. on nema vrsto tlo pod nogama,19
dok je za Schopenhauera pravo sastavni dio etike. Takoer, Schopenhauer
spoitava Kantu to je naglaavao vanost pravnog ureenja drave, iz ega bi
proizlazilo da izvan ureenog drutva pravo niti ne postoji. Na taj nain, smatra Schopenhauer, Kant je pozitivnom pravu podinio prirodno pravo, umjesto da je istakao upravo vanost prirodnog prava, na kojem je pozitivno pravo
i utemeljeno. Zbog toga Schopenhauer dri da e vremenom nestati znaaj
koji ove teorije imaju, s obzirom da su proistekle iz Kantovog nauavanja, ali
da je utjecaj koji su one izvrile u svoje vrijeme bio poguban.

Sloboda i nunost
U svojoj etici Kant je istaknuo pitanje spajanja slobode i nunosti, pri emu
je naglasio njihovu koegzistenciju.20 Naime, ovjek u svojim odlukama jest
slobodan, ali ta je sloboda u odreenim okolnostima ograniena, jer je uvjetovana nekim specifinostima. Schopenhauer je pohvalno govorio o ovakvom

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
120 God. 30 (2010) Sv. 4 (649654)

653

J. Frelih, Schopenhauerova kritika Kantove

etike

Kantovom shvaanju ljudskog djelovanja, ak tvrdi da je upravo na ovom

mjestu Kant napravio najznaajniji pomak u etici. Upravo je od Kanta i pre
uzeo ovu tezu,21 koju je iskoristio kao dokaz svojem tumaenju o primatu volje nad umom. To je obrazloeno na nain da um, kome su prilikom donoenja
neke odluke sve opcije otvorene i mogue, u konanici uope nema utjecaja
na njih, ve pasivno eka to e volja napraviti. Upravo ovdje jest privid
empirijske slobodne volje,22 zakljuuje Schopenhauer pobjedonosno.
S obzirom da je Kantu ljudski in smislen ve samo zbog toga to je uinjen iz
osjeaja dunosti, neovisno o tome kakve je unutarnje sklonosti prema izvrenju tog ina netko imao, Schopenhauer je takvu tvrdnju smatrao za apoteozu
nedostatka ljubavi23 i kao takav, taj in za njega predstavlja in koji je u
suprotnosti kranskom moralu, koji naglaava ljubav kao glavni pokreta za
injenje nekog djela.24 Zbog toga Schopenhauer dri da in potaknut iz osjeaja dunosti nema nikakvog znaenja, ako u sebi ne sadri istinsko ovjekoljublje. Jer to bi jo osim straha moglo pokrenuti tvrdo srce?,25 propituje
Schopenhauer na kraju.
Schopenhauer je pokuao Kantov kategoriki imperativ dovesti u vezu sa savjeu, ali Kantov imperativ, kao zapovijed, uvijek bi ovjeka trebao upozoriti prije izvrenja samog ina, iako se reakcija u praktinom ivotu najee
javlja poslije njegovog izvrenja. Nadalje, savjest djeluje posredstvom isku16

20

Schopenhauer je smatrao da su pitanja o odnosima u dravi u svojoj sri moralna pitanja,

ali koja su okrenuta na pravni problem. Tako
se s aktivne strane samo prelo na pasivnu. Za
njega kazneni zakon nije nita drugo nego
popis kontramotiva eventualnim kriminalnim inima. Arthur Schopenhauer, Essay on
the Freedom of the Will, IndianapolisNew
York 1960., str. 101.

Najjednostavniji primjer za to je obrana lopova, koji, iako je bio slobodan u svom djelovanju, jednostavno tvrdi da ga je neka via sila,
neka nunost, tjerala upravo na takvo djelovanje. O tome vie u: I. Kant, Kritika praktinog
uma, str. 137 i dalje.

17

S tim u vezi, Schopenhauer naglaava da je

u sri kranske etike da se neko djelo moe
smatrati moralnim samo ako je uinjeno pod
pobudom ljubavi ili milosra. Jedino se za takvo djelo moe oekivati nagrada, dok sam
in po sebi ostaje bezvrijedan. Usp. A. Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vorstellung
I, str. 641 i dalje.
18

Bez te slobode (u potonjem pravom znae

nju), koja je jedino a priori mogua, nije mogu nikakav moralni zakon, nikakva uraun
ljivost po njemu. I. Kant, Kritika praktinog
uma, str. 140. Razlikovanje nauke o blaenstvu od nauke o udoreu, od kojih u prvoj
empirijski principi sainjavaju cijeli fundament, dok u drugoj ne sainjavaju ni najmanji
njegov dodatak, jest dakle u analitici istog
praktinog uma njeno prvo ili najvanije obavezno zanimanje, u kojem ona mora postupati tako tono, tovie, ako treba, jo i tonije
nego to je geometar igda postupao u svojem
poslu. Isto, str. 135.
19

A. Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vor

stellung I, str. 459.

21

Vezano na raspravu o slobodi i dunosti, Scho

penhauer je iskoristio priliku naglasiti da je
i sam Schelling preuzeo ovu tezu od Kanta,
te da ju je ak bolje objasnio jer se sluio
jednostavnijim prikazima. Ali Schopenhauer
je zamjerio Schellingu to nije bio dovoljno
poten da kae da on tu iznosi Kantovu, a
ne svoju vlastitu mudrost. A. Schopenhauer,
O temelju morala, str. 117. Schelling o tome
govori u Sistemu transcendentalnog idealiz
ma (preveo Viktor Sonnenfeld, Zagreb 1986.,
str. 253 i dalje).
22

A. Schopenhauer, Die Welt als Wille und

Vorstellung I, str. 367 ( dies nun eben ist
der Schein der empirischen Freiheit des Wil
lens).
23

A. Schopenhauer, O temelju morala, str. 71.

24

Ironino e o tome kazati: Umjesto toga, in

se mora izvriti nerado i pod samoprisilom.
A. Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vor
stellung I, str. 641.
25

A. Schopenhauer, O temelju morala, str. 71.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
120 God. 30 (2010) Sv. 4 (649654)

654

J. Frelih, Schopenhauerova kritika Kantove

etike

stva, a imperativ prije samog djelovanja; u tom smislu Kantov kategoriki

imperativ mogao bi se dovesti u vezu sa savjeu samo na taj nain to savjest
moe djelovati na ovjeka tako da on eventualno korigira svoju odluku.

Zakljuak
Uza sve kritike koje je Schopenhauer uputio Kantu i koje nisu bile neosnovane,26 treba uvidjeti da je on bio iskren kada je tvrdio da je cjelokupna njegova
filozofija, a posebno etika, utemeljena na Kantovom nauavanju, za razliku
od drugih filozofa, koji nisu to otvoreno rekli.27 Schopenhauer je samo elio
staviti naglasak na to da je tek njemu uspjelo dati pravi prikaz etike, u emu
mu je Kant bio od pomoi samo kako bi mu naznaio put kojim treba poi.
Za razliku od Kanta, koji je svoj etiki nauk pokuao racionalno objasniti,
Schopenhauer polazi od intuicije koja ovjeku nalae da druge prihvaa na
nain kako bi i sam elio biti prihvaen i samo to za njega ini sr metafizike istine. Schopenhauer je smatrao da je Kant bio na dobrom putu u otkriu
same sri etike, ali da mu je nedostajalo hrabrosti otii korak dalje. U tom
smislu, Schopenhauer zakljuuje da su obojica filozofa krenuli istim putem,
ali da je samo njemu uspjelo doi do samog kraja. Ipak, Schopenhauer na
kraju priznaje da niti on sam nije uspio dati odgovore na sva pitanja koja se
nameu, ali ne stoga to ih on ne bi mogao pronai, ve zato to je tadanja
filozofija postavila neka ogranienja, preko kojih se jo ne moe prijei. Zato
je smatrao da je od izuzetne vanosti da njegovi nasljednici uspiju prevladati
te granice. Ali do njihovog dolaska, Kant/Schopenhauerovska filozofija ostat
e vrhunac filozofije do koje se uope do tog vremena moglo stii.
Jasenka Frelih

Schopenhauers Critique of Kants Ethics

Abstract

Arthur Schopenhauer (17881860), the philosopher of post-kantian tradition, in his writings

The World as Will and Representation and On the Basis of Morality, has been dealing a lot with
ethical questions. In that way, it was impossible to skirt from Kants ethical teaching, which
Schopenhauer submitted to detailed criticism. Schopenhauer reproached him his ethical rigor
ism, which was unacceptable for Schopenhauer, knowing the fact that it represents pure formal
ism, but it does not tell anything on real motives that are driving force of a human behaviour.
These Kants instructions were placed by Schopenhauer in the frame of establishing legal state,
because the system in itself is not considered of human motives as being a reason for certain
behaviour, while the system is exclusively considered of a formal fulfillment of a principle of
justice.
Key words
ethics, will, state, Arthur Schopenhauer, Immanuel Kant

26

Te su kritike upuivane i od kasnijih etiara,

koji su Kanta proglasili zastupnikom rigorizma u etici. Danko Grli spomenut e Kantovu
etiku kao podoficirski moral. Danko Grli,
Leksikon filozofa, Zagreb 1983., str. 205.
27

Posebno e se razraunati s Fichteom, na tipian schopenhauerovski nain, tvrdei da je

Fichte Kantov kategoriki imperativ doveo

do moralnog fatalizma (A. Schopenhauer,
O temelju morala, str. 122), ije imperativne
forme u svom prenaglaavanju postaju smije
ne i bogat materijal za satiru. Isto, str. 123.