KATEGORIČKI IMPERATIV

Ovo je jedno od onih filozofskih pitanja koje će vjerojatno uvijek postojati. Nesumnjivo postoji mnogo mogućih
odgovora, no možda je najbolje započeti s filozofijom Immanuela Kanta.

Kantov stav vezan uz ovo pitanje bio je jasan. U svijetu relativnosti samo jedno može se smatrati bezuslovnim dobrom:
dobra volja. Nadarenost, inteligencija, dosjetljivost, hrabrost – ništa se od toga ne može smatrati dobrim u apsolutnom
smislu, a da nije vođeno dobrom voljom.

Volja je uvijek vezana uz svjestan odabir; u tom smislu, ako moralnost proizlazi iz dobre volje, ne može biti nešto
automatsko ili rutinsko. Naš voljni čin rezultat je naše odluke da je to dobro, našeg slobodnog odabira.

Ako moralnost zavisi o našem razumu i odlučivanju o najboljem toku djelovanja, zašto nije raširenija? Zato što je, prema
Kantu, ljudska priroda “dovoljno plemenita da si nametne dužnost kao načelo, ali slaba kada ju je potrebno slijediti”.

No, postoji način kako unaprijediti tu situaciju. Očito je da je dobru volju potrebno ojačati, a to se, prema Kantu, može
postići slijedeći put dužnosti u vlastitom životu. On definiše dužnost kao “nužnost djelovanja koja proizlazi iz poštovanja
prema zakonu”. Pod zakonom, međutim, ne podrazumijeva ljudske zakone, nego prirodan moralni zakon koji živi u nama
i proizlazi iz razuma. To je specifično svojstvo ljudskog bića. Čovjek je u osnovi moralno biće.

Sad dolazimo do onog što je Kant smatrao svojim velikim otkrićem, nečim što će potaknuti, kako se nadao, revoluciju u
filozofiji i etici sličnu onoj do koje se došlo u astronomiji kada je Kopernik (iznova) otkrio da se Zemlja vrti oko Sunca.
Kant je to nazvao kategoričkim imperativom. Kategorički imperativ nalog je koji proizlazi iz razuma da nešto učinimo ili
ne učinimo; karakteriše ga to što je bezuslovan, ne uzima u obzir ikakvu korist ili štetu po nas same.

Taj moralni imperativ ima dvije formulacije. Prva je vjerovatno najpoznatija: “Moram uvijek djelovati tako da načelo
kojim se vodim može postati univerzalni zakon.” Jednostavnije rečeno: “Što bi se dogodilo kada bi svi činili ono što ja
namjeravam učiniti?” Možemo li načelo našeg djelovanja učiniti univerzalnim zakonom?

Drugu formulaciju kategoričkog imperativa možemo shvatiti kao temeljno načelo doktrine o ljudskim pravima: “Djeluj
tako da se prema onom humanom, bilo unutar sebe ili unutar drugih, nikad ne odnosiš samo kao prema sredstvu, nego
uvijek i kao prema cilju.”

Čini se da nije stvar u nedostatku briljantnih ideja to što svijet i dalje pritišću problemi koje stvaraju sami ljudi. Zašto
čovječanstvo nije kolektivno usvojilo Kantove postavke i požurilo provesti ih u praksi?

Kant je rekao da će s rastućom unutarnjom slobodom doći do postupnog smanjenja potrebe za vanjskim ograničenjima
(od strane vlada, policije…). Kako je to istinito! Ta unutarnja sloboda jest slobodno donesena odluka da se živi u skladu s
moralnim zakonom. Ali, kao što su rekli mnogi drugi filozofi, od Buddhe do Seneke, puno je lakše pobijediti hiljadu
neprijatelja nego samoga sebe. Isto tako, puno je lakše dizati oltare “potrošačevu izboru” ili “slobodi informacija” i
potiho zaboraviti na važnost moralnog izbora – izbora i slobode koji istinski pristaju ljudskom biću.

Ako želimo nadići moralni relativizam, možemo to učiniti kultivisanjem dobre volje koju Kant formuliše na sljedeći način:
“Mogu, jer želim ono što mi je dužnost.” Drugim riječima, najveća je sloboda djelovati u skladu s prirodnim moralnim
zakonom unutar nas.

Kategorički i hipotetički imperativ

Ako volja traži zakon svoga opredjeljivanja ma u čemu drugome, a ne u pogodnosti svojih maksima za svoje vlastito
opšte zakonodavstvo, dakle, ako ona, izlazeći izvan same sebe traži taj zakon u kvalitetu ma kojega od svojih objekata,
onda iz toga uvek proizlazi heteronomija. Tada volja ne postavlja sama sebi zakon, već objekat svojim odnosom prema
volji postavlja njoj zakon. Taj odnos, bilo da se zasniva na naklonosti ili na predstavama uma, omogućuje samo
hipotetičke imperative: Ja treba da činim nešto zbog toga, što želim nešto drugo. Nasuprot tome moralni imperativ,
dakle kategorički imperativ glasi: ja treba da postupam ovako ili onako, i kad ne bih želio ništa drugo. Na primer,
hipotetički imperativ glasi: ja ne treba da lažem, ako hoću da i dalje uživam dobar glas; kategorički imperativ glasi: ja ne
treba da lažem i kad mi to ne bi donijelo nikakvu sramotu.

Zaključak

Kantova etika je i danas inspirativna. Da su u njoj date promišljene ideje svedoči i činjenica da je Kanta teško optužiti bilo
za prestrogu i nefleksibilnu etiku koja zabranjuje previše, bilo za lakomisleno dozvoljavanje svega. Prestrogost se lako
odbacuje zbog toga što se Kant trudio da ostavi što više slobode može, tako što je predmetom kategoričkog imperativa
učinio samo ugrožavanje života i slobode nekog ljudskog bića. A preveliko dozvoljavanje svega nije ni bila česta slika o
Kantovoj etici – ona se često naziva etika dužnosti, jer se poziva na kategoričke razloge koje je teško relativizovati. Opšta
ideja Kantove filozofije je u tome da on u slobodi vidi ideju koja je sposobna da bude univerzalno prihvaćena, a koja je
istovremeno i prava veza čoveka sa njegovim idealima. Zahvaljujući slobodi on je u stanju da se tim idealima približava.
Sloboda i njen odnos prema drugim aspektima čovekovog života, tema je svih postkantovskih filozofija.