Frank Furedi Politika Straha

frank furedi
politika straha
S onu stranu ljevice i desnice
S engleskog preveo Tonči Valentić
ab
Zagreb 2008.
Sadržaj
Predgovor
7
1
Politika je ostala bez teksta
13
2
Dezangažiranje i njegovo poricanje
43
3
Kako su riječi ljevica i desnica izgubile svoje značenje
69
4
Prepuštanje sudbini
97
5
Konformistička pobuna protiv povijesti
117
6
Nadilaženje demokracije – razdvojene elite
131
7
Politika straha
161
8
Infantilizacija javnosti
185
Zaključak: Humaniziranje humanizma
207
Bibliografija
219
Kazalo
229
Bilješka o autoru
235
7
Predgovor
Shvaćate li sada kakav svijet stvaramo? On je posve suprotan glupoj

hedonističkoj Utopiji kakvu su zamišljali stari reformatori. To je svijet izdaje i
tjeskobe, svijet opasnosti koja nam može doći glave, svijet koji neće postati ništa
manje okrutan i nemilosrdan u procesu njegova oplemenjivanja.
George Orwell, 1984.
Javnim životom u zapadnjačkim društvima dominira politika straha.
Postali smo dobri u međusobnom zastrašivanju i u našem vlastitom strahu.
Danas iskazujemo svoje nezadovoljstvo nekom osobom u javnosti govoreći
svijetu da je smatramo onom koja utjeruje strah u kosti. »Mislim da je Bush
zaista strašan.«; ili: »Doista se bojim onoga što bi Blair mogao učiniti.« – ovo
predstavlja jedan drukčiji način kazivanja da se ne slažemo s onim što čine.
Od hrane koju konzumiramo do straha zbog djece, prestrašenost je postala
kulturalno sankcionirano prenavljanje koje u cijelosti prožima sve aspekte
života. Pa ipak, i dalje se vrlo često trudimo trivijalizirati razmjere ovog
fenomena. Komentatori često okrivljuju određenog političara ili stranku za
»provođenje« politike straha. Nažalost, ona se ne odnosi samo na neku
pojedinu stranku. Kao što ću pokazati u ovoj knjizi, takvu praksu je
preuzela cjelokupna politička klasa i ona je postala institucionalizirana u
javnom životu.
Politika straha predstavlja simptom sveprožimajućeg osjećaja iscrpljenosti i
distanciranja koji utječu na javni život. On je na općenitoj, a politika na
partikularnoj razini u opasnosti gubitka vlastitog smisla i svrhe. Vrlo je lako
previdjeti činjenicu
Frank Furedi: Politika straha

8
da ovo nije tek problem kojim bi se bavili profesionalni političari. Cinizam
i sumnja spram politike u krajnjem slučaju predstavljaju cinizam i sumnju
jednog spram drugog. Izjave poput »ne vjerujem političarima« ili »ne
vjerujem u ono što kažu« jednostavno racionaliziraju povlačenje iz javnog
života. One u sebi sadrže duboki osjećaj fatalizma, sugerirajući kako je
politika besmislena djelatnost. Takav osjećaj nije neizbježan odgovor na
zlodjela koja utjelovljuju javne osobe. U prethodnom razdoblju ljudi su na
političare kojima nisu vjerovali reagirali tako da bi ih se riješili ili čak
pokušali promijeniti sustav. Danas će ljudi radije reagirati tako da se udalje
i odmaknu iz javnog života. Upravo se to dogodilo na parlamentarnim
izborima u Britaniji 2005. godine, iako je tada na izbore izašlo više ljudi
nego 2001. Političari i komentatori neprestano su aludirali na politiku
straha, a ljudi su samo kimali glavom i odlazili na spavanje.
Ukoliko je politika doista postala besmislenom, onda imamo pravo bojati
se svega. U moderno doba politika je omogućila ljudima neku vrstu
kontrole nad svojim životima i sudbinom. Još od doba prosvjetiteljstva u
osamnaestom stoljeću, ona je bila povezana s projektom osvajanja Vjere.
Jedno od važnijih postignuća takvog procesa jest to da je čovječanstvo bilo
manje spremno prihvatiti sudbinu koja mu je nametnuta izvana. Ljudi su
postali manje spremni prihvatiti epidemije i smrt. Još manji broj ljudi bio je
spreman nedaće koje su ih zadesile protumačiti kao Božju volju. Sve više i
više ih je počelo vjerovati da se njihovi životi mogu promijeniti i poboljšati.
Politika je prihvaćena zato što je obećavala mogućnost izbora i alternativne
puteve prema budućnosti.
Na svu sreću, mnogi od nas ne žele se pomiriti sa sudbinom. Ljudi troše
milijune na zdravstvenu skrb, pokušavaju usporiti
predgovor 9
proces starenja, pa čak i mijenjaju svoj vlastiti izgled. Neki putuju na
stotine ili tisuće kilometara u potrazi za novim životom. Međutim, dok
pokušavamo steći kontrolu nad smjerom u kojem se kreće naš život,
istovremeno nemamo kontrolu nad onim što se zbiva u javnoj sferi kojom,
čini se, dominira osjećaj političke iscrpljenosti. Najočitija manifestacija
takvog trenda jest sklonost da se ljude smatra objektima, a ne čimbenicima
promjene. Ova knjiga bavi se načinom na koji je iscrpljenost javnog života
proporcionalna s raspadom prosvjetiteljskog ideala osobnosti i u njoj
zagovaram stav da interakcija između ta dva aspekta stvara politiku straha.
Nakana ove knjige nije tek razmotriti jedan ozbiljan fenomen s kojim se
suočava društvo, nego se suprotstaviti dominantnoj tezi pomoću koje se on
interpretira. Čini se da ne postoji volja za prihvaćanjem i suočavanjem s
problemima koje donosi dominantni režim političkog i društvenog
neangažiranja. Uistinu, postoji jasno razlučiva tendencija da se taj problem
negira, pa čak i da se stvori dojam kako je ovo kroz što prolazimo tek zrelija
i u većoj mjeri demokratska politička era. Unatoč onome što takvo stanje
narušenog javnog života intuitivno percipiramo, nismo to spremni priznati.
Mnogi komentatori odbacuju ideju da apatija predstavlja problem. Oni
očajnički pokušavaju izmisliti ili otkriti nove oblike aktivizma, novu
politiku ili nove društvene pokrete; oni neprekidno proširuju značenje
sudjelovanja, tako da se članstvo na nekom internetskom forumu, u nekoj
grupi za samopomoć ili pri potpisivanju peticije predstavlja kao dokaz
najviše razine kulture civilnog društva. U ovoj knjizi takav odgovor nazvao
sam politikom poricanja. Ona se može shvatiti na dva različita načina. Ona
prije svega poriče značaj politike tvrdeći
Frank Furedi: Politika straha 10
kako živimo u svijetu u kojem postoji vrlo malo perspektive za političko
djelovanje. Drugo, ona poriče stvarnost duboko usađenog osjećaja
političkog neangažiranja. Uvjeren sam da takav osjećaj spokojnosti i
konformizma kojeg šire neki dijelovi političkih elita ovu lošu situaciju čini
još gorom.
Međutim, svijet nije u bezizlaznoj situaciji. Unatoč sve snažnijem
kulturalnom pesimizmu i političkoj nepismenosti, čovječanstvo ustrajno
pokazuje da je sposobno za velika postignuća. Teško je biti pesimističan u
vezi s budućnošću sve dok ljudi i dalje iskazuju želju za promjenama. U
ovoj knjizi govorim o tome da se suprotnost pesimizmu nalazi u perspek-
tivama humaniziranja čovječanstva. Put kojim se može prevladati
dominantna kultura pesimizma nalazi se u naslijeđu humanističkog
prosvjetiteljstva i njegovog daljnjeg humaniziranja. Napose bismo trebali
razviti još odvažniji narativ o osobnosti negoli onaj o njegovoj slabosti.
Iscrpljenost javnog života također dovodi u pitanje i značenje mnogih
političkih kategorija modernog doba. U ovoj knjizi želim pokazati da
pojmovi kao što su ljevica i desnica više nemaju sadržaja te da njihova
uporaba ima uglavnom retorički karakter. Ono što je danas važno u pred-
političkom razdoblju jest uloga koju dodjeljujemo čovječanstvu i pojedincu.
Temeljne ideje o osobnosti oblikuju stavove koji zagovaraju promjenu i
gledaju u budućnost. Danas se napredni stav mora na pozitivan način
odnositi spram individualne autonomije, udjelovljenja slobode,
preuzimanja rizika i znanstvenog i društvenog eksperimenta. On mora
sadržavati sva postignuća ljudske civilizacije iz prošlosti i posve otvoreno
se orijentirati na budućnost. Takva perspektiva koja dovodi do odbacivanja
vjere u neizbježnost sudbine suprotstavlja se politici straha.
predgovor 11
Mnogi ljudi pomogli su mi da razvijem ideje u ovoj knjizi. Josie Appleton,
Sabine Reul, Helen Searls i Mick Hume neprekidno su me opskrbljivali
zanimljivim materijalom; komentari Tracey Brown radnoj verziji ove knjige
pomogli su mi da se usredotočim na neke od argumenata koji se nalaze u
njoj, a Anthony Haynes, moj urednik u Continuumu, od samog početka
uvelike je podržao njezin nastanak. Svima njima zahvaljujem.
13
1
Politika je ostala bez teksta
Politika je ostala bez teksta. Javne osobe teško se više mogu brinuti za jezik
politike. Umjesto da se ljudima obraćaju s njihovim uvjerenjima, principima
ili doktrinama, oni tek skromno govore o »temama« ili »projektima«. Autori
govora i oni koji političarima govore što da kažu često nude fraze poput
one Georgea Busha o »viziji« i neprestano ponavljaju neku »Veliku Ideju«.
Na njihovu nesreću, politički život se pretvorio u područje u kojem više
nema mjesta za vizije. Znakovito je da su političari postali vrlo privrženi
terminu »vizija«. Čak ni Bushevi suparnici više ne osporavaju ovaj termin
kao proizvod intelektualno prizemne imaginacije. Od studenog 2004. velik
broj demokrata svoj poraz doživio je kao kaznu jer nisu koristili fraze poput
»vizije«.
George Orwell je u svojem poznatom eseju Politika i engleski jezik iz 1946.
godine bio iznimno zabrinut zbog propasti uobičajene političke retorike
njegova vremena. Također ga je uznemirio način na koji je korišten žargon
da bi se prikrila stvarnost. »U naše doba, politički govori i pisanje u velikoj
mjeri predstavljaju obranu onog neobranjivog«, kazao je Orwell, zapazivši
kako su britanska politika upravljanja Indijom, staljinističke čistke ili
bacanje atomske bombe na Hirošimu bili opravdani korištenjem
eufemizama i besmislene frazeologije. Nema sumnje da politička retorika i
danas nastavlja opravdavati ono neobranjivo. Termini poput »onemoća-
losti« i »podrške« i dalje predstavljaju otvoren teren za ulazak birokracije.
Riječ »izbor«, napose kad je se veže uz pojmove

14
zdravstva i obrazovanja, označava nedostatak alternativa. Fraza
»kolateralna šteta« služi odvraćanju pozornosti od brutalnih posljedica
ratnog djelovanja na civile. U Iraku ljudi nisu ubijani nego degradirani. No,
obrana onog neobranjivog nipošto ne predstavlja tipičnu odliku
suvremenog političkog vokabulara. Čini se da je politika danas zaokupljena
opravdanjem svoje vlastite egzistencije. Retorika koju su političari usvojili
ostaje i dalje puka retorika. Čak i neki od najraširenijih slogana i termina
zapravo su tek riječi koje su u potrazi za svojim značenjem.
Teško je oteti se dojmu da je ključna funkcija današnjeg političkog
vokabulara odvlačenje pozornosti od posvemašnje nestašice ideja koja se
krije u njegovoj podlozi. Njegova je uloga omogućiti javnim osobama da za
vrijeme izgovaranja fraza smisle što će dalje kazati. U pozadini riječi nazire
se nada da bi se iza njih mogla nalaziti nekakva iskra novih ideja. Uzmimo
za primjer »Treći put«. Nedvojbeno je taj pojam morao značiti nešto vrlo
važno; jer zašto bi se inače odvijale tolike rasprave i konferencije posvećene
analizi krilatice novih laburista »Treći put«? Postoji brojna literatura po-
svećena upravo otkrivanju pravog smisla te fraze. Mnogi politolozi i dalje
se ne mogu pomiriti s mogućnošću da »Treći put« zapravo ne znači mnogo,
te da se ne može puno reći o njegovom skrivenom značenju. Akademicima
koji se bave analizom koncepata često je vrlo teško prihvatiti istinu »car je
gol«. No, neki su ipak počeli razmišljati na drugi način. Prema jednom
shvaćanju, iza te fraze se ne skriva neka »velika ideja«; dapače, »velika ideja
je u tome da nema velike ideje«. (1) Kad zamjenik britanskog premijera
John Prescott kaže da se »čitava naša filozofija sastoji u osnaživanju lokalne
politika je ostala bez teksta 15

odgovornosti i pristupa koji bi polazio od dna, a ne s vrha«, nisu li to onda
samo prazne riječi umjesto ideja o kojima se raspravlja? Ili bismo možda
trebali organizirati čitav niz radionica na kojima bismo dekonstruirali
značenje fraze »pristup koji bi polazio od dna, a ne s vrha«?
Retorika koju su usvojile političke elite sve više se koristi da bi prikrila
činjenicu kako ne samo da one nemaju neku veliku ideju, nego im nedostaje
čak i onih malih. S vremena na vrijeme neki političar izađe iz tog kruga i
javno obznani isprazni karakter takvog suvremenog javnog diskursa. Malo
prije Božića 2004., Tessa Jowell, državna tajnica za kulturu u vladi
britanskih novih laburista, kazala je da na sastancima bilježi »apsurdni jezik
kojeg koristimo« i »zapisuje ga u svoju malu bilježnicu koja je prepuna
takvih budalaština«. Besmisleno i nerazumljivo trućanje političara o kojem
je govorila odnosilo se na termine kao što su »ponovno isticanje troškova«,
»održivi obroci u školama«, »povratni izvještaj o podacima u regionalnoj
kulturi« ili »strateški ciljevi evaluacije«. (2)
Naravno da se možemo samo izrugivati s takvim orvelovskim
upraviteljskim žargonom koji u potpunosti prožima političke rasprave s
obje strane Atlantika. Međutim, političari poput Tesse Jowell i dalje će teško
priznati činjenicu da je takva uporaba žargona postala normom. Doista,
većina pompoznih političkih termina koje koriste ona i njezini kolege u
vladi također su neprecizni i lišeni sadržaja. Uzmimo primjerice neke od
»sjajnih« riječi kojih su puna usta javnih osoba. Svi su za raznolikost,
transparentnost, društvenu koheziju, uključivanje, najbolju praksu, dodanu
vrijednost, tržište dionicama ili održiv razvoj. Ali što zapravo znače ove ri-
ječi? Kad se termin kao što je »održiv« koristi kao pridjev uz
imenice poput razvoja, cilja, partnerstva, zajednice, financiranja, strategije
ili obrazovanja, onda je posve jasno kako mu je svrha naprosto podržati ono
što je sadržano u imenici. Tako se čini da je sve ono što je održivo dobro, jer
je svakome jasno da »neodrživost« označava nešto loše. Dakle, kad politi-
čari ostanu bez teksta, njihov instinkt im govori da je najbolje glasno
govoriti o »održivom nečem«, ma što to bilo.
Usvajanje takve prazne frazeologije ne odnosi se samo na politički
establišment, nego i na mnoge njegove kritičare. Nakon objavljivanja knjige
Imperij Hardta i Negrija, taj pojam postao je koncept koji se mogao koristiti
u sve svrhe i pridružen je onim snagama i institucijama koje su radikalni
kritičari smatrali predmetom kritike. Ali, što je zapravo taj imperij kojem u
engleskom jeziku čak ne treba ni određeni član da bi podržao njegovo
značenje? Prema autorima knjige, »to je decentrirani deteritorijalizirani
aparat vladavine koji u sebi sadrži cjelokupnu globalnu domenu unutar
svojih otvorenih granica koje se šire«. On je ovdje, ondje i posvuda, a ako
vas to i dalje zbunjuje, autori će vam vrlo rado dodatno pojasniti njegovo
značenje: »Imperij upravlja hibridnim identitetima, fleksibilnim
hijerarhijama i pluralnim razmjenama putem uspostavljanja mreža
nadzora«. (3) Takva »subverzivna« frazeologija koju zastupaju radikalni
kritičari i kojom dominira postmoderna imaginacija, zapravo je naličje
upraviteljskog žargona zapadnjačke političke klase. Njihov depolitiziran
jezik odražava dubok osjećaj otuđenja od svijeta politike kakvu smo
poznavali u njezinom klasičnom obliku.
Osiromašenje jezika u javnoj sferi, odnosno ono što australski teoretičar
društva Don Watson naziva »raspadom javnog jezika«, govori o tome da,
kad se radi o politici, nismo u stanju
naći prikladne riječi. Komentatori i dalje govore o strankama, ali oni koji
znaju, svjesni su toga da su one vrlo nalik organizacijama koje su
dominirale političkim krajolikom prethodnog stoljeća. Više skoro nitko nije
član neke stranke. Mnogi pripadnici te vrste koja izumire tek su »spavači«,
ljudi koji više nisu ni svjesni svoga članstva u nekoj stranci, a ima ih sve veći
broj koji su potpuno neaktivni. Televizijski producenti često nailaze na
poteškoće kad moraju napraviti prilog o stranačkim konvencijama ili
sastancima. Zbog praznih stolaca i osjećaja dosade i jednoličnosti koji
dominiraju tim događanjima, oni se često doimaju izvještačenima, što nije
baš prikladno za televizijsko emitiranje. Stoga ne čudi da bi velike političke
stranke s dugom povijesnom tradicijom (poput naprednih konzervativaca u
Kanadi ili kršćanskih demokrata u Italiji) uskoro doslovno mogle iščeznuti.
Aktivistima je teško prihvatiti činjenicu da su se njihove organizacije
pretvorile u stranke laskavaca i karijerista. »Jesu li stranke stvar prošlosti?«,
pita se autor pamfleta Fabian Society1. Unatoč svim postojećim dokazima,
on se još uvijek u nadi hvata za slamku spasa. Izgleda da lokalne
Laburističke stranke mogu oživjeti ponovno naglašavajući ono »socijalno«
u socijalizmu i pružajući svojim članovima dobar društveni život. (4)
Beznačajnost političkog vokabulara protekla dva stoljeća najupadljivija je
kad je riječ o tradicionalnoj razlici između ljevice i desnice. Nekoć su te
dvije riječi označavale važnu razliku iz
1
��
��
��Fabian Society je pokret socijalista u Britaniji koji zagovara soci-
jaldemokratska načela i skloniji je reformističkim umjesto revolucionarnim
metodama. Društvo potječe još iz devetnaestog stoljeća, a danas se smatra
nekom vrstom intelektualnog središta novih laburista, op. prev.
među progresivnog i reakcionarnog. Preciznije rečeno, ljevica je željela
društvenu promjenu i zahtijevala emancipaciju čovjeka. Suprotno tome,
desnica je strepila od promjene i snažno branila ono što je smatrala
tradicionalnim načinom vođenja poslova. Danas su ljudi koji se smatraju
desničarima (a ima ih vrlo malo) manje-više odustali od očuvanja tradicije.
Sporadične inicijative konzervativaca za »povratkom temeljima« ubrzano se
povlače pred pragmatičnim kompromisima. Povremeni pokušaji kojima je
cilj ponovno uspostaviti konzervativni projekt često završe zahtjevom za
odbacivanjem tereta stare ideološke prtljage. Jedan nedavni dobro
argumentirani slučaj obrane konzervativizma ukazuje da taj pokret »mora
biti spreman utemeljiti se na malobrojnim ali i nekontroverznim
pretpostavkama da bi mogao izdržati njihovu težinu«. (5) U SAD-u
»gorljivi konzervativizam« igra sličnu ulogu kao i »Treći put« novih
laburista. Čak i takozvana religijska desnica koju se često predstavlja kao
dogmatsku fundamentalističku snagu, ustvari manje ustaje u obranu starih
tradicija, a više je sklona uspostaviti neke nove tradicije. Zagovaranje apsti-
nencije ili inteligentnog oblikovanja predstavlja preventivnu akciju
naspram ovog nepredvidljivog svijeta.
U ožujku 2005. objavljeno je kako se britanska Konzervativna stranka
nadala da će uvjeriti medije da prestanu njezine članove nazivati
torijevcima. Ispostavilo se da je odbacivanje četiri stoljeća stare tradicije vrlo
mala cijena koju trebaju platiti da bi se u javnosti prikazali kao moderni.
Tradicija je posvuda prisiljena na povlačenje. Lovci na lisice, državne škole i
elitna sveučilišta – svi oni prosvjeduju da ih se krivo shvatilo, te da su oni
zapravo vrlo moderni i da djeluju u duhu vremena. Ruralna Britanija nije
odgovorila na napade
izvršene na njezinu tradiciju time što je polagala pravo da se i dalje drži
prastarih rituala, nego time što je rekla da je lov sa psima zapravo učinkovit
način kontrole štetočina. Čak se ni Crkva ne može odlučiti o
fundamentalnim pitanjima koja se tiču doktrine i rituala. Čini se da
oklijevanje i zbunjenost idu u prilog modernizatorima i njihovoj borbi s
tradicionalistima koji se uvijek povlače.
Baš kao što desnica više ne ustaje u obranu tradicije, tako ni ljevica više ne
prihvaća promjenu. Oni koji se nazivaju ljevičarima, spadaju među
najglasnije protivnike promjene u današnjem svijetu. Vjera u mogućnost
napretka već je ionako oslabljena u društvima s početka 21. stoljeća.
Međutim, njezine najgorljivije kritičare moguće je naći upravo na strani
kulturalne ljevice. Oznaka »napredan« ne pristaje uz pokret koji je vrlo
sumnjičav spram znanosti i eksperimentiranja, te koji sa strahom i zebnjom
gleda na novu tehnologiju. Nekoć su se ljevičarski mislioci ponosili time što
se bore protiv svih oblika praznovjerja. Današnja samooblikovana ljevica
utjelovljuje praznovjerje spram visoke tehnologije, koristeći Internet da bi
širila glasine o rizicima i urotama povezanim sa širenjem nove tehnologije.
Često je razlika koja naizgled dijeli ljevicu i desnicu usredotočena na pitanje
koju bi inovaciju trebalo zabraniti. Primjerice, jedan dio desničara želi za-
braniti istraživanje stanica, dok se mnogi ljevičari žele riješiti genetski
modificiranih proizvoda.
Teško je ne oteti se dojmu kako politički vokabular odražava tešku zbrku
oko toga na koji način trebamo gledati u budućnost. Društvo nije
zadovoljno samim sobom i bezuvjetno doživljava svaku promjenu kao
destruktivan proces. Istovremeno, društvo se osjeća otuđenim od vlastite
prošlosti i nije sigurno
što treba prihvatiti, a što odbaciti. Takav se osjećaj širi kulturom koja potiče
skepticizam, relativizam i cinizam – temeljne vrline svjetonazora koji se
ponosi njima i tome što im nije posvećen. Politički izraz za takvu kulturu
predstavlja nesuvisla doktrina koju možemo nazvati konzervativizam straha.
Konzervativizam straha ima malo toga zajedničkog s njegovim klasičnim
dvojnikom. Što god mislili o klasičnom konzervativizmu, on je barem bio
uvjeren u jedinstveni karakter ljudskog bića. Nasuprot tome,
konzervativizam straha pokreće duboka mizantropija. Štoviše, za razliku
od starog konzervativizma, on više nema tradiciju koju treba sačuvati i
obraniti. Njegove stavove podjednako dijele bivši ljevičari i desničari, a
odlikuje ga nelagoda u vezi snažnih uvjerenja i vrlina. Nijedna od njih nije
mu sveta i uvijek mora biti spremna na »modernizaciju« i »kompromis«.
Konzervativizam straha izgubio je svoje uporište u prošlosti. Tradicionalna
težnja za kontinuitetom dovela je do novog, u većoj mjeri relativističkog
stava kojeg najčešće artikuliraju oni koji nisu tradicionalno povezani sa
snagama desnice. Najsuvislije zagovornike konzervativizma straha naći
ćemo među onim ljudima koji su na ulicama Seattlea, Genove, Quebeca i
Londona prosvjedovali »protiv kapitalizma«. Govori koji su održani u
Porto Alegreu i na ostalim skupovima antikapitalističkog Svjetskog
socijalnog foruma2, daleko bi se više svidjeli Edmundu Burku negoli Tho-
masu Paineu ili Karlu Marxu. Istina je, oni su radikalni, ali njihov je
radikalizam u potpunosti usmjeren protiv bilo kakve
2 Svjetski socijalni forum je godišnje okupljanje sudionika pokreta za
globalnu pravdu i solidarnost na kojem se koordinira kampanja protiv
globalizacije, razmjenjuju ideje i dogovaraju srodne strategije an-
tikapitalističke borbe. Najčešće se odvija u siječnju kad i »kapitalistički«
Svjetski ekonomski forum u Davosu, op. prev.
promjene. Taj pokret zaokuplja i pokreće strah od budućnosti i od
posljedica koje promjena može donijeti. Etos održivosti, dogma o mjerama
opreza koje treba poduzeti, idealizacija prirode i svega »organskog«, sve je
to izraz jednog mizantropskog nepovjerenja u ljudske mogućnosti i
eksperimentiranje s njima. Antikapitalistički prosvjednici na ulicama
Seattlea i Londona ne utjelovljuju stari san o ljudskoj slobodi, nego strah od
budućnosti i odlučnost da se utočište potraži u statičnom i predvidljivom
postojanju. Spomenuti antikapitalisti znatno više vole (barem u
intelektualnom smislu) onakav način života kakav se vodio u vrijeme kad
su ljudi živjeli u statičnim seoskim sredinama kojima su upravljali zakoni
prirode.
Politika će ostati na mrtvoj točki sve dok se društvo bude i dalje osjećalo
nespremnim suočiti se s promjenama, jer takav oblik otuđenja od
budućnosti potkopava sposobnost generiranja ideja o tome što bi trebalo
učiniti. Bez takvih ideja neće se moći oblikovati vizija napretka u
budućnosti i neće se moći donijeti stvarne odluke. Politici trebaju
perspektiva i izbor usmjeren prema budućnosti. Najmanje što ona može
učiniti jest odabrati između toga da ostavi stvari takvima kakve jesu ili da
ponudi alternativan način njihova poboljšanja u sadašnjosti. Bez takve
alternative preostat će nam jedino parodija politike. Sve ono što sada
vidimo jest poricanje izbora koji potiče fenomen kojeg se sve češće običava
nazvati politikom straha.
postoji li uopće neka alternativa?
Perry Anderson, jedan od vodećih britanskih ljevičarskih intelektualaca,
smatra da »prvi put nakon reformacije više nema nijedne značajne
alternative – odnosno sustavnog suprotstavljanja«. (6) Za vrijeme izbora
politički analitičari
očajnički pokušavaju otkriti bilo kakve naznake ideološke razlike među
pojedinim kandidatima. Međutim, ono po čemu se Bush doista razlikuje od
Kerryja ili Blair od Howarda samo su razlike u stilu i osobnom pristupu. U
Britaniji pokušaj upotpunjavanja različitosti u osobnosti Blaira i Browna
nekim drukčijim ideološkim sadržajem nije uspio uvjeriti birače.
Takvo brisanje razlike između ljevice i desnice, kao i slom suparničkih
alternativa, često se pripisuje trijumfu »neoliberalizma«. »Kakva god
ograničenja bila prisutna u njegovoj praksi, neoliberalizam kao skup
određenih principa i dalje suvereno vlada svijetom: to je najuspješnija
ideologija u svjetskoj povijesti«, kaže Anderson. Tvrdnju kako je trijumf
neoliberalizma zadao smrtonosni udarac političkom nadmetanju
najsnažnije je zagovarao Francis Fukuyama. U članku objavljenom u Na-
tional Interestu 1989., Fukuyama je tvrdio da je »neporeciva pobjeda
ekonomskog i političkog liberalizma« dovela do »trijumfa Zapada i
zapadnjačke ideje«. Rekao je da na tu činjenicu ukazuje »posvemašnja
iscrpljenost uspješnih sustavnih alternativa zapadnjačkom liberalizmu«. (7)
Na prvi pogled, Fukuyamin smion stav kako su ideološke borbe i njihova
povijest došli do svojeg kraja, doima se uvjerljivom. Međutim, kao što ćemo
vidjeti, stvarna politička iscrpljenost ne smije se pomiješati s ideološkim ili
intelektualnim trijumfom pojedinog načina života. Unatoč pobjedi nad
birokratskim režimima u istočnoj Europi, liberalni kapitalizam ne uživa
široku intelektualnu ili kulturalnu podršku. Doista, ono što nas toliko
zapanjuje kad pogledamo s distance, jest činjenica kako je faza neoli-
beralnog trijumfa brzo završila. U razdoblju kad toliko mnogo tema
povezanih s antikapitalizmom (korumpirane korporacije, pohlepne velike
tvrtke, nepošteni trgovački sporazumi) odjekuje u popularnoj kulturi, teško
je pronaći entuzijastičnu intelektualnu podršku neoliberalizmu.
Čini se da među pristašama kapitalizma postoji osjećaj neviđene
intelektualne plahosti i sumnje u sebe. Umjesto čvrstog stava o preuzimanju
rizika u poslovanju, čini se da su šefovi kompanija više skloni etici
poslovanja i odgovornosti spram zajednice. U tom je smislu slučaj
Starbucksa koji se našao u središtu antiglobalističkih optužbi doista tipičan.
Starbucks je pokušao promijeniti vlastiti imidž prikazavši se »etički od-
govornom« tvrtkom koja se naizgled više bavi dobrotvornim radom nego
poslovanjem. (8) Na međunarodnim konferencijama tzv. neoliberali su
uglavnom šutljivi i spremni na obranu. Nakon Svjetskog ekonomskog
foruma 2005., Sir Digby Jones, generalni direktor Konfederacije britanske
industrije, bio je vrlo nezadovoljan obrambenim stavom svojih kolega,
kazavši da je bio »zabrinut i frustriran zbog toga što se nisu veličali oni koji
preuzimaju rizik u poslovanju i stvaranju dobiti«, ali i nesretan jer su se
poslovni ljudi zatvorili za one »koji žele da se biznis samome sebi
ispričava«. (9) Raspoloženje onih koji zagovaraju poduzetništvo nije
raspoloženje trijumfalizma, nego dezorijentacije.
Neoliberalizam će trijumfirati sve dok to bude u suprotnosti s padom i
dezintegracijom ljevičarskih alternativa. Od 1980-tih godina politička klasa
prihvatila je stav prema kojem će ekonomska stvarnost uvijek nadvladati
političke ambicije. Clintonova banalna izjava – »dovraga, to je ekonomija«3
– stekla je status nepobitne političke istine. Političke stranke u vladi i izvan
nje priklonile su se takvom pristupu i preuzele stav da je država preslaba
institucija te da se ne može nositi s
3
��
��
��Radi se o Clintonovoj izjavi za vrijeme predsjedničkih izbora tijekom
1992. Frazu je skovao Clintonov vođa kampanje želeći naglasiti kako
Clinton veći naglasak polaže na ekonomiju od Busha koji mu je tada bio
protukandidat. Fraza se i dalje često koristi u američkom političkom životu,
op. prev.
problemima u društvu. Takav gubitak vjere u učinkovitost države i
vladine politike odražava generalno razočaranje u politiku. Geslo tačerizma
»Nema alternative« (NA)4 jako dobro simbolizira duh osamdesetih. Ta
izjava također omalovažava sposobnost politike za zamišljanje alternativa.
Jer ako one doista ne postoje, onda politika više nema smisla. U najboljem
slučaju, ona bi postala tek trivijalno bavljenje nekim manje važnim
problemima na društvenoj margini.
Neki pristaše politike NA pokušali su svoj slučaj predstaviti kao da se radi
o nekakvom prirodnom zakonu. Ostali svoju privrženost takvoj politici
pravdaju materijalnom stvarnošću životnih uvjeta koja je dosegnula takav
stupanj da za politički život jednostavno više nema mjesta. Primjerice, često
se govori kako je proces globalizacije umanjio sposobnost pojedine države
da stvari drži pod vlastitom kontrolom. Političari i vlade su se vrlo brzo
prilagodili takvom razmišljanju. »Djelomice priznajući novonastale
okolnosti, vlade u današnjim demokratskim državama sklone su, čini se,
igrati ovu igru odbacivanja odgovornosti, videći svoju vlastitu ulogu kao
onog tko samo pomaže, umjesto da upravlja procesom«, kaže jedan
komentator. (10) Takav novi oblik samoograničavanja jasno govori o
perspektivi »Trećeg puta«. Zagovornici »Trećeg puta« opravdavaju
smanjenu političku ulogu koja je dodijeljena državi na temelju činjenice da
nema alternative globalizacijskoj dinamici. Oni smatraju da imperativ eko-
nomskog natjecanja sve vlade prisiljava da usvoje sličnu politiku. Rezultat
toga je da politike koje se provode više nisu rezultat informirane političke
rasprave, nego mjere koje su
4 U izvorniku: »There Is No Alternative«, skraćeno TINA, op. prev.
vladama prisilno nametnule globalne snage koje nitko nije u stanju
kontrolirati.
Što zapravo znači NA? Čini se da se ovo geslo može shvatiti na barem dva
načina. U općenitom je smislu ono shvaćeno kao iskazivanje realnog stanja
o odlučujućoj ulozi koju danas u svakidašnjem životu ima tržište. Iz te
perspektive NA predstavlja tvrdnju da nema alternative kapitalizmu i
djelovanju slobodnog tržišta, pa je djelokrug intervencije države stoga
veoma malen. Bez obzira kakav bio temelj ove tvrdnje, vrijedi spomenuti da
se zagovornici takve politike u osamdesetima (ni Reagan ni Thatcher)
zapravo nisu ponašali u skladu s takvim diktatima. Ni jedno od njih dvoje
nije uspjelo ostvariti proklamirane ambicije o »povlačenju države«. Uistinu,
tijekom Reagan-Thacher razdoblja državni su rashodi postali sve veći. Čak
su i ti najgorljiviji zagovornici NA politike vjerojatno uočili da je za ono što
su nakanili provesti postojala i alternativa.
Drugi način na koji možemo razumjeti NA politiku sastoji se u tome da
ona odražava iscrpljivanje političke imaginacije. Drugim riječima, nema
alternative zato jer nam nijedna ne pada na pamet. Uzmimo na primjer
kako je Sun, britanske dnevne novine s najvećom nakladom, iskazao ovaj
problem. Na početku konvencije laburističke stranke 2003. godine,
spomenuti je tabloid objavio veliki uvodni tekst u kojem je napao politiku
Blairove vlade. No, ovaj napad završio je neočekivanom izjavom: »Unatoč
tome, mi Blaira i dalje podržavamo«. Zbog čega? »Sve više izgleda da smo
mu pružili potporu samo zato jer nije bilo alternative«, stoji u uvodniku s
dozom rezignacije.
Najbolji način shvaćanja što NA zapravo znači nije izjava u kojoj se govori
o logici globalnih tržišnih snaga, nego ona koja podjednako odražava i
zagovara dominirajuću osjetljivost spram granica. Takva osjetljivost nipošto
se ne može ograničiti
samo na rasprave o domašaju politike u sferi ekonomije. Čini se da
raspravama o velikim svakodnevnim problemima dominira oslabljena
dogma o ograničenjima. Bilo da je riječ o ekonomiji, okolišu, zdravstvenoj
skrbi, znanosti ili socijalnoj politici, uvijek se pretpostavlja da društvo više
nije u stanju učiniti osobit napredak da bi poboljšalo životne uvjete. Često
se pretpostavlja kako bi svaki pokušaj promjene vrlo lako mogao situaciju
učiniti još lošijom, budući da bi na vidjelo samo iznio nove probleme i
povećao rizike za zdravlje, sigurnost i okoliš.
Stav o tome da je nemoguće nadvladati »ekološku krizu« ili »krizu
zajednice« konvencionalnim ekonomskim ili društvenim politikama,
posvuda je prisutan. Neprekidno nam se govori da ne postoji čudotvoran
lijek kojim se može izliječiti neka bolest. A kad je riječ o katastrofi koju bi
mogli prouzročiti teroristički napadi, više nije pitanje hoće li do nje doći,
nego kad će se ona dogoditi. Stalno nam se govori da su ljudske aktivnosti
stvorile takvu situaciju koja je dovela u pitanje i sam opstanak našeg
planeta. Čini se kako je čovječanstvo problem, a ne rješenje. Tvrdim da
poanta takvog stava i teze da nema alternative i da u stvarnosti nije moguće
riješiti većinu problema s kojima se suočava čovječanstvo nije zasnovana na
prepoznavanju novih i nepremostivih nedaća, nego na novom obliku
podcjenjivanja ljudskih sposobnosti. Iako je ova predrasuda vrlo raširena,
ne znači da je se ne može dovesti u pitanje.
Potaknuta konzervativizmom straha, politika NA pokreće uznemirujuće
pesimističan stav o ljudskim granicama. Kao što ću pokazati u četvrtom
poglavlju, posljednja dva desetljeća svjedoci smo radikalne reinterpretacije
pojma osobnosti. Ovo se podudara s neprekidnim povećanjem opasnosti i
problema
s kojima se ljudi danas susreću, usporedo s manjkom vjere i čovječanstvom
koje će biti sposobno uhvatiti se ukoštac sa svim teškoćama na koje bi
moglo naići na svom razvojnom putu. Takvo pesimistično shvaćanje
pojedinca čini političku kritiku i njezino propitivanje posve neučinkovitima.
Doista, ono što je danas drukčije nije broj problema s kojima se suočavamo,
niti razmjer opasnosti koja nam se približava, već je to duh fatalizma koji se
javlja s njima. Glavno je postignuće takvog fatalizma da ideja »ne: ako će se
dogoditi, već kad će se dogoditi« postaje posve normalna. Imajući to na
umu, uzimamo sa zebnjom izjavu kako se »ministarstva spremaju za
epidemiju gripe za koju vjeruju da Britancima predstavlja veću prijetnju
negoli teroristički napadi«. (11) Istog dana kad je izdano ovo priopćenje,
također smo doznali da »svijet pred sobom ima tek deset godina vremena
da izbjegne katastrofalne klimatske promjene«. (12) Kao što je u poznoj fazi
elokventno napisala Susan Sontag, »činjenica da se čak i apokalipsa može
doimati kao sastavni dio svakodnevnog horizonta očekivanja, u sebi sadrži
besprizorno nasilje koje se vrši nad našim osjećajem stvarnosti, nad našom
čovječnošću«. (13)
Kultura granice postala je evanđelje podjednako onima s ljevice i desnice.
Kritičari i zagovornici kapitalizma ujedinjeni su u stavu da ima vrlo malo
prostora za učinkovito političko djelovanje. Rečeno nam je da ne postoji
druga alternativa osim podčinjavanja društvenih ciljeva diktatima
slobodnoga tržišta ili da nema alternative osim smanjivanja trošenja resursa
da bi se izbjegle klimatske promjene, ili da nema alternative reorganiziranju
našeg načina života da bismo preživjeli prijetnje terorizmom. Internalizacija
različitih verzija priče o tome da »nema alternative« rezultirala je sužavanjem
prostora za politički život i dovela u pitanje relevantnost podjele na ljevicu i
desnicu. Kao što ću razmotriti u idućem poglavlju, ljevičarsko i desničarsko
prihvaćanje takve kulture granice i ograničenja dovelo je do situacije u kojoj
je politika ostala bez teksta.
Ukoliko zaista nema alternative tržištu ili reduciranoj potrošnji, onda
također nema mjesta ni za politiku. Sama ideja o izostanku alternative
podjednako implicira nedostatak izbora kao i odsustvo sposobnosti
čovječanstva da nešto promijeni. Ta ideja predstavlja zahtjev za svršetkom
političke diskusije i debate. U takvim okolnostima, politika postaje tek
praksa provođenja administrativnih, tehničkih ili upraviteljskih funkcija.
Zbog toga termini poput »donje linije«, »predviđenih troškova«, »pružanja
usluga«, »planiranja scenarija« ili »dodane vrijednosti« igraju tako važnu
ulogu u suvremenom političkom vokabularu. Politička aktivnost više nema
odliku nečeg dobrog, nego je ona »zasnovana na dokazima«; rijetko je
usmjerava neki svjetonazor, već je izvedena iz »najbolje prakse« i dakako
»usmjerena prema potrošaču«. Kolonizacija javnog diskursa upraviteljskim
žargonom nije izravna posljedica neke nevidljive ruke neoliberalizma i
njegovih pritisaka, nego političke iscrpljenosti društva. Kako kaže Watson,
upraviteljski žargon je oblik mehaniziranog diskursa koji »ukida potrebu za
razmišljanjem«. (14) Zbog toga ga tako rado prihvaća i usvaja nemaštovita
politička klasa.
iscrpljenost politike
Čini se da se politika vrti u praznom. Ona ima vrlo malo zajedničkog sa
strastima i sukobima koji su oblikovali ljudske želje i osjećaje tijekom
protekla dva stoljeća. Više nema prostora za gorljive pristaše vjere u
slobodno tržište, za zastupnike
tradicionalnih vrednota, kao ni za ustrajne zagovornike revolucionarne
transformacije društva. Velike teme iz prošlosti – vlasništvo i kontrola nad
društvenim dobrima, proizvodnja i dodjeljivanje resursa, odnos spram
budućnosti, znanosti i eksperimenata – svedeni su na tek povremene
zahtjeve za brigom o beskućnicima ili siromašnim umirovljenicima. Uža-
rena rasprava se usredotočuje na teme koje proizlaze iz mašte političke
klase koja je u sve većoj mjeri orijentirana isključivo prema samoj sebi.
Javne ličnosti suzdržavaju se od velikih ideja i zagovaraju niz
mikropolitika. Lov na lisice, školske večere, pobačaj, donošenje zakona,
povećavanje školarina na sveučilištima ili osnivanje bolnica predstavljeni su
kao ključna pitanja kojima se trebamo baviti na početku ovog stoljeća.
Političke rasprave se najčešće pojavljuju niotkud, pa su komentatori i
političari redovito nespremni. Istovremeno, takva ključna pitanja odjednom
nestaju iz političkog vidokruga. Prije nekoliko godina, Europska unija bila
je vrlo škakljiva tema u britanskoj politici. Tijekom izborne kampanje 2005.
jednostavno je nestala s dnevnog reda.
Jedan od simptoma iscrpljenosti politike je i dezorijentacija vladajućih elita
kojima očito nedostaje poziv ili usredotočenost na nešto. Umjesto da
pokušaju potaknuti biračko tijelo, čini se da se vlade bave savjetovanjem
stanovništva kako da se nosi s niskim očekivanjima. Kao što kaže jedan od
vodećih britanskih teoretičara društva, »za razliku od njihovih prethodnika
iz vremena razvitka nacije, globalne elite više nemaju nikakvu misiju koju
bi trebale ispuniti; one ne osjećaju potrebu ili namjeru da propovijedaju i
preobražavaju, da u ruci nose baklju mudrosti, da prosvijetle, poduče i
preobraze«. (15) Kad je toliko malo toga u igri, neslaganja oko političkih
pitanja najčešće
imaju karakter prepirke, a ne istinske rasprave. Javne ličnosti žele
žučljivom retorikom kompenzirati njihovo malodušno poziranje, tako da je,
paradoksalno, jedna od posljedica propasti smislenosti i istinskog
razlikovanja onog bitnog upravo eskalacija mržnje i zlobnih kritika koje
jedna frakcija upućuje drugoj. Takav trend pogotovo je bio vidljiv tijekom
američke predsjedničke kampanje 2004. gdje su, iako se kandidati gotovo ni
po čemu nisu razlikovali, mnogi komentatori zapazili znatan borbeni gnjev
i neprijateljstvo. (16)
Takav borbeni gnjev često se može pogrešno interpretirati kao simptom
dubokih ideoloških razlika. »Intenzitet političke polarizacije koji danas
pogađa naciju relativno je nova stvar«, kazala je Lillian Rubin sa sveučilišta
Berkley. (17) No, kao što ću pokazati u idućem odlomku, ono što se čini
političkom polarizacijom zapravo je simptom koji ukazuje na nedostatak
jasne alternative. Identiteti ljudi, kao i njihovi životni stilovi, postali su
politizirani, što je jasno prema debatama koje se vode oko istospolnog
braka, religije, pobačaja, posjedovanja oružja i zaposlenih roditelja. Kako
kaže jedan pronicljiv analitičar američkog društva, kampanja iz 2004. »oja-
čala je ključnu strukturu dviju Amerika koje razdvaja procijep između one
religijske i sekularne, bračne i vanbračne, naoružane i nenaoružane«. (18)
Razlike u životnom stilu ne dovode nužno i do sukoba. Međutim, kad se
politiziraju, takva pitanja imaju moć poticanja emocija i napetosti. Činjenica
da su takva privatna pitanja postala politizirana, ukazuje da je javna sfera
postala depolitizirana.
Najozbiljniji teoretičari društva i te kako su svjesni sveprožimajućeg
osjećaja iscrpljenosti politike. Još 1997. politički filozof s Oxforda Isaiah
Berlin primijetio je da »prvi put nakon 1789., europska ljevica nema
projekt«. Ovome bi se
moglo dodati da ga nema ni desnica. Iscrpljenost politike povezana je s
raširenim pesimizmom spram procesa promjene. »Ideje koje su bile
ispunjene nadom u oslobođenje, posvuda su izgubile svoj pozitivni naboj i
značaj«, kaže Alain Touraine, jedan od vodećih francuskih sociologa. (19)
Dok postoji općeniti konsenzus o tome da politika propada, ne postoji
svijest o tome zbog čega se takav proces počeo zbivati.
Umanjivanje značaja politike često se dovodi u vezu s različitim
ekonomskim, strukturalnim i tehnološkim promjenama kojima svjedočimo
u zadnjih dvadeset ili trideset godina. Mnogi ugledni znanstvenici
društvenih znanosti smatraju da je proces globalizacije urušio tradicije i
institucije na kojima se zasnivao moderni politički život.
(20) Kompjuterizacija, razvoj Interneta, ulaganje u sektor razvoja,
smanjivanje tradicionalne manufakturne industrije, nastanak novih oblika
potrošnje – sve je to navedeno kao razlog za činjenicu da živimo u politički
drukčijem svijetu. (21) Neki smatraju da je politiku preplavila ekonomska i
društvena promjena na širokoj razini. (22)
Nema sumnje da je u proteklim desetljećima društveni i ekonomski život
pretrpio velike promjene. Međutim, nije baš jasno zašto bi korisni izumi
poput Interneta ili povećanja globalne migracije trebali dovesti do gubitka
političke imaginacije. Očigledna suspenzija političkog života u većoj je mjeri
rezultat gubitka vjere u učinkovitost ljudskog djelovanja nego moći
nepremostivih ekonomskih ili društvenih snaga. Sama činjenica da upiremo
prstom u globalizaciju kao da ona ima neku božansku moć da o svemu
odlučuje, sama je po sebi simptom manjka vjere u spremnost društva da se
nosi s promjenama. Zamisao o tome da globalizacija pokreće snage koje
čovječanstvo više nije u stanju nadzirati, dovodi u
iskušenje izbjegavanje odgovornosti kad je riječ o donošenju teških odluka
i njihovom provođenju.
Raspad politike odražava se na različite intelektualne struje koje u većoj
mjeri potiče konzervativizam straha nego trijumf neoliberalizma. Tijekom
1980-tih oduševljenost načelima slobodnog tržišta nije se mogla održati
zbog ekonomske stagnacije. Ideje i argumente Hayeka i Friedmana ubrzo
su zasjenila dva usporedna kulturalna odgovora: neokonzervativizam i
postmodernizam. Pozdravljajući marginalizaciju radikalnih kritičara tržišta,
neokonzervativci su se zaokupili onim što su smatrali opasnošću
pretjeranog individualizma i sloma zajednice i tradicije. Takva je pozicija
promjenu (pa čak i onu kakvu su predviđali Reagan i Thatcher)
doživljavala kao nešto proturječno, pa čak i neprijateljsko. Iz te perspektive
ponovno izgrađivanje, obnavljanje i očuvanje društvenog tkiva koje su
poremetile promjene tržišnih snaga u osamdesetima, postalo je jedan od
glavnih društvenih zadataka.
Postmoderni senzibilitet na isti je način u dubinskom smislu razočaran
posljedicama promjene, ali je svjestan da je nemoguće vratiti tradiciju kakva
je postojala u prošlosti. Međutim, i on također odbacuje svaki pokušaj
promjene trenutnih okolnosti na temelju toga što bi svako zadiranje u njih
vjerojatno još više pogoršalo situaciju. Nasuprot njegovom neokon-
zervativističkom rođaku, on nije zagovarao nikakvu pozitivnu ideju,
bivajući neprijateljski raspoložen spram moderne i umanjujući
»prometejsku« narav svakog takvog »humanističkog« projekta. Sama ideja
politike je proglašena pukim mitom, a ideali razuma i napretka odbačeni su
kao fikcija koju je stvorilo društvo. Takva mučna i nihilistička perspektiva
ljudima savjetuje da se pomire sa životom kakav jest. Ona je najsustavniji
izraz onoga što osjeća konzervativizam straha.
Konzervativizam straha postiže uspjeh zagovarajući stav o upropaštenom
ljudskom potencijalu. Oni koji veličaju dobrobit koju nam donose znanost i
tehnologija, često bivaju izvrgnuti kritici zbog njihova »neodgovorna«
nedostatka skrbi za planetarni ekosustav. Potvrda superiornosti ljudskog
uma nad životinjskim instinktom izlaže se riziku da je se podvrgne oštroj
kritici i proglasi »uzdizanjem jedne vrste«. Ocrnjivanje čovječanstva i
odricanje od humanističkog svjetonazora koji je u presudnoj mjeri utjecao
na razvoj moderne civilizacije, skriva se iza gubitka suvremene političke
imaginacije. Ono stvara prostor unutar kojeg se može pojaviti politika
straha.
U ovoj knjizi želim pokazati kako je glavni čimbenik koji oblikuje
suvremeni politički život uloga ljudske djelatnosti koja je namjerno
umanjena. Kultura ograničavanja pripisuje vrlo skromnu ulogu aktivnoj
ljudskoj djelatnosti. Oni koji danas omalovažavaju trijumf sebičnog
egoizma nad solidarnošću, previđaju činjenicu da raspad starih oblika
solidarnosti (sindikati, lokalne zajednice, masovne političke stranke i
političke udruge) nije doveo do nastanka dinamičnog individualizma.
Jedan od najustrajnijih mitova današnjeg doba je onaj koji kaže da
suvremena kultura veliča i potvrđuje moćan osjećaj individualnosti. To
nema nikakve veze s istinom. Iako politički vođe i oni koji oblikuju javno
mnijenje kurtoazno i neiskreno naglašavaju važnost pojedinca, na
»neobuzdan individualizam« iz osamdesetih uglavnom se gleda s
prezirom. Doista, hedonističke i gramzljive vrednote osamdesetih
okrivljene su za mnoge probleme s kojima se danas suočavamo.
Obnova politike ne ovisi o otkrivanju pametnih ideja ili o novim
dosjetkama smislenim da bi se povećalo sudjelovanje u njoj. Ona ovisi o
povratku našeg povjerenja u ljudske
potencijale obračunavanjem s kulturom granice. Nadam se da će jasnijim
razumijevanjem pitanja o kojima se ovdje radi biti moguće ocrtati
humanističku perspektivu budućnosti. Da bi se to moglo napraviti,
potrebno je priznati kako se u današnjem predpolitičkom svijetu crta koja
nas razdvaja ne može shvatiti na temelju tradicionalnih kategorija ljevice i
desnice. Ključno pitanje trenutno glasi gdje stojimo u odnosu na ulogu koju
ljudi imaju u svijetu kojeg stvaraju. Oblikuje li naš stav spram budućnosti i
ulozi ljudi u javnoj sferi osjećaj ograničenosti čovječanstva ili pak njegov
potencijal? Način na koji doživljavamo ovo pitanje odredit će sudbinu
politike, odnosno je li ona doista važna, kao što će i izbor kojeg ćemo na-
praviti imati važne posljedice. Nedvojbeno će u budućnosti postojati važni
argumenti o političkim vrednotama koje su povezane s onim što ćemo
odabrati. Ali u ovom trenutku razlike koje igraju ulogu u većoj su mjeri
skromne, pa možda čak i daleko važnije. One se odnose na to hoćemo li
iskoristiti svoju mogućnost izbora i pokušati postati gospodari situacije u
kojoj se nalazimo. Pukim razumijevanjem takvih temeljnih pitanja nećemo
promijeniti svijet, ali nam to može pomoći da potaknemo dijalog o tome
kako treba odgovoriti na snage koje nas žele otuđiti od naše vlastite
čovječnosti.
primjer američke iznimnosti?
Američkom čitatelju koji je iskusio polariziranu atmosferu predsjedničkih
izbora iz 2004. moglo bi se učiniti da je politika u SAD-u još uvijek živa i
zdrava. Taj dojam stalno potkrepljuju mediji neprestano tvrdeći kako je
biračko tijelo duboko podijeljeno te da je i samo društvo polarizirano na
one savezne države koje su za demokrate i one koje su za republikance.
Oštre
riječi koje je jedna strana upućivala drugoj mogle bi navesti na pomisao da
se politika u Americi uopće ne osjeća iscrpljenom. Kako bismo mogli
protumačiti tu očiglednu anomaliju?
Zagonetno je da takve intenzivne emocije potiče izborno nadmetanje u
kojem su političke i ideološke razlike između dvojice vodećih kandidata
vrlo slabe. I Bush i Kerry zalagali su se za smanjivanje deficita budžeta na
pola. Kerry je naglasio da će u slučaju pobjede zadržati većinu poreznih
olakšica koje je donio Bush, osim onih koje se odnose na ljude s visokim
plaćama. Obojica su obećali da će u slučaju pobjede energično voditi rat
protiv terorizma. Unatoč svemu, oni su bili iznenađujuće slični čak i kad je
riječ o istospolnom braku. Tjedan dana prije izbora Bush je naglasio da se
ne slaže s republikanskom nacionalnom platformom koja se suprotstavlja
vezi ljudi istoga spola. Rekao je da se ne slaže s presudom parnice Roe
protiv Wadea u kojoj je Vrhovni sud 1973. donio odluku o dekriminalizaciji
pobačaja, ali je više puta ponovio kako Amerika još nije spremna za
zabranu pobačaja. Iako je Kerry rekao da se slaže s odlukom nakon parnice,
o svojem zagovaranju prava na pobačaj govorio je takvim glasom i intona-
cijom da se postavljalo pitanje koliko je pritom bio iskren. Neprestano je
naglašavao svoju pripadnost katoličkoj vjeri kako bi naglasio da je osobno
protiv pobačaja, ali da također smatra kako njegova religijska uvjerenja ne
smiju utjecati na donošenje političkih odluka. Kerryjev odgovor na pitanja o
Medicareu5, zdravstvenoj skrbi i socijalnom osiguranju bio je taj da je »moj
drugi kandidat znatno lošiji od mene«. (23)
5
��
��
�Medicare je sustav zdravstvenog osiguranja kojeg je 1965. usvojila
američka vlada, a koji obuhvaća osobe starije od 65 godina i one koje
zadovoljavaju određene kriterije za dobivanje zdravstvene skrbi, op. prev.
Paradoksalno, unatoč polariziranoj retorici političkih elita, iscrpljenost
politike čak je u većoj mjeri prisutna u SAD-u negoli u većini drugih
zemalja na Zapadu. U javnoj sferi ponavlja se implicitna pretpostavka kako
je politika besmislena. Zbog čega? Zato što se pretpostavlja da se velika
većina američkih glasača ne može maknuti sa svojih pozicija. Tvrdi se da
postoje dvije Amerike – jedna crvena, a druga plava – te da o izborima
odlučuje mali postotak kolebljivih glasača. U mjesecima koji su prethodili
izborima, stručnjaci su tvrdili da je biračko tijelo bilo toliko polarizirano da
se svega 2-3% glasača nije opredijelilo. (24)
Ako postoje dvije Amerike, onda nije politika ono što ih razdvaja. Mit o
polariziranoj Americi dosta dobro je potkrijepljen dokazima. (25) Znakovit
postotak biračkog tijela smatra da je umjeren, a ne liberalan ili
konzervativan, a još više ljudi se smatra nezavisnima, ukoliko bi morali reći
jesu li republikanci ili demokrati. (26) Iako su mnogi Bushevi pristaše bili
oduševljeni nakon izbora, a Kerryjevi razočarani, postojeću podjelu je
produbilo usvajanje različitih životnih stilova.
Upravo su životni stil i identitet ono što se uzima u obzir, a ne politika.
Uzmimo za primjer svjetonazor osobe koja se deklarira kao liberalna i koja
je zaista zabrinuta zbog »njih«. Ona zapaža razliku između sebe i svojih
»konzervativnih prijatelja« na ovaj način:
»S jednim parom to je bila prava šala. Prema obostranom dogovoru, nisam
forsirala apstraktnu umjetnost, odvodila ih u eksperimentalno kazalište ili
ih vodila u ono što nazivaju »eklektičnim« restoranima. Oni više vole čistu
klasičnu glazbu, klasike poput Shakespearea, pouzdanu kvalitetu odrezaka,
krumpira i vina s kontroliranim porijeklom.« (27)
Različit odnos spram hrane i glazbe govori o različitim karakterima.
Smatra se da »polovica stanovništva želi sigurnost po svaku cijenu, a
znakovita manjina prezire takvu sigurnost kao neznanje, zadrtost i
okrutnost«. (28) U ovom suprotstavljanju »dviju moralnosti« zanimljivo je
da se tu radi samo o stavovima i odlikama karaktera. Ovdje nema ni traga
ikakvim bitnim političkim razlikama koje bi bile presudne.
Adolph Reed Jr. sa sveučilišta New School navodi primjer kolegice s
jednog od američkih elitnih sveučilišta koja se nakon izbora 2004. požalila
da u zemlji postoje milijuni ljudi »koji naprosto nisu poput nas«. »Shvatio
sam da za moju kolegicu njezina pripadnost demokratima označava nešto
egzistencijalno, izjavu o tome kakva je neka osoba, te da njoj širenje
političke baze u svrhu pobjede na izborima ili naglog zaokreta u terminima
političke debate uopće nije od primarnog značenja ». (29) Reed ima pravo
ukazujući na tendenciju da se nečiji politički identitet prije svega tretira kao
stvar nečijeg vlastitog definiranja koje govori o nečijoj osobnosti.
Dakako, kad se isprepletu individualni identitet i političke sklonosti,
argumenti i rasprava mogu postati nabijeni osobnim emocijama. Kritike i
argumenti se doživljavaju kao da oni predstavljaju izjave o osobi i njezinom
životnom stilu. Do naelektrizirane atmosfere tijekom izborne kampanje
2004. nije došlo zbog političke polarizacije, nego zbog rasprava o životnom
stilu.
Da stvari budu još i gore, često se kaže kako je identitet onih koji pripadaju
u ta dva tabora nepromjenljiv te da oni nastanjuju dvije različite sfere
stvarnosti. Takav je argument upotrijebljen u izvješću Pristaše Busha i
Kerryja žive u dva različita svijeta kojeg je sačinila skupina akademika sa
sveučilišta
Maryland. Prema tom izvješću, pristaše Busha žive u svijetu uvjeravanja,
dok njihovi protivnici žive u stvarnom svijetu. (30) Politički stavovi ljudi u
sve većoj mjeri svode se na njihov karakter. Njihovo podizanje obitelji,
njihova psihologija i karakter postali su povezani s političkim ishodom.
George Lakoff je utjecajan zastupnik takvog pristupa. On je biračko tijelo
SAD-a podijelio na dvije grupe – oni koji su skloni obitelji kojom dominira
strogi otac i oni koji su skloni obitelji u kojoj postoji jedan roditelj koji
prehranjuje djecu. Konzervativci se obraćaju ovim prvima. Njihove »stroge
konzervativne vrednote motiviraju ih za koga da glasuju na izborima«. (31)
Nasuprot tome, progresivne ljude pokreće »svjetonazor obitelji kao
hraniteljice« i potiču ih vrijednosti »suosjećanja i odgovornosti«. (32)
Laskanje ovim potonjima jedna je od osobina Lakoffova projekta u kojem se
ponašanje na izborima tumači kao stvar osobnosti, a ne političkog izbora.
Poanta Lakoffove popularne psihologije jest da su osobnost i identitet ljudi
nepromjenjive životne činjenice koje određuju kako će oni glasovati.
Autoritarni, očinski tipovi glasaju za konzervativce, a suosjećajni za
ljevičare. Lakoff odbacuje ideju da ljudi glasuju u ime svojeg vlastitog
interesa. Jer kako bi inače po drugi put izabrali Busha? Umjesto toga oni
»glasuju za svoj identitet i za svoje vrednote«. Drugim riječima, oni »biraju
svoj identitet na temelju onoga kakvi su i sami, kakve vrijednosti zastupaju
i koga ili što poštuju«. (33)
Međutim, identitet ljudi nije fiksiran i nipošto nije svediv na jednostavnu
podjelu roditeljskih tipova s političkim sklonostima koja ne uzima u obzir
fluidan i nepredvidljiv način na koji se ljudi bave javnim pitanjima. Ukoliko
identitet i postane važan čimbenik koji utječe na izborne glasove, on
je manje povezan s očinskim autoritetom nego s iscrpljenošću političkog
života. Onda kad, kao što sam već spomenuo, kandidati vrlo nalikuju jedni
drugima, političari pokušavaju politizirati životni stil i osobni život ljudi.
Većina problematičnih tema koje dijele američko biračko tijelo na pola –
oružje, istospolni brakovi, pobačaj, vjeronauk u školama – izravno se
nameću kao pitanja o nečijem identitetu. Kad pitanja postanu suviše
osobna, rasprava se polarizira. Zbog toga u Americi osjećaj političke
statičnosti može postojati usporedo s usijanom raspravom.
Promjena i mogućnost utjecanja na svjetonazor ljudi odbacuju se kad ideja
»politike izbora« utre put »politici identiteta«. Takav je stav najočitije
izražen u široko prihvaćenoj pretpostavci kako je politički identitet 97%
biračkog tijela fiksan te da se neće promijeniti kampanjom i raspravama. Taj
trend podržava zamrzavanje javnog identiteta ljudi. Njih se tretira kao da
su njihov životni stil i vrijednosti u jednakoj mjeri dio njihove
individualnosti kao i boja kože ili kose. Tendenciju naturaliziranja tog
identiteta raspiruju političke elite koje mu se obraćaju da bi konsolidirale
biračko tijelo.
U jednoj važnoj studiji o ovoj temi kaže se da ovdje imamo posla s
polariziranom elitom, a ne s polariziranim biračkim tijelom. Morris Fiorina
sa sveučilišta Stanford smatra da »političke elite (stručnjaci, aktivisti,
dužnosnici) dijele zajednički interes za podjelom zemlje oko pitanja kao što
su pobačaj i prava homoseksualaca«. (34) Međutim, natjecanje unutar ove
oligarhije ne bi trebalo shvatiti kao simptom aktivne političke kulture, nego
kao simptom političkog neangažiranja, što ću pokazati u narednom
poglavlju.
Bilješke
1 Powell (2000), str. 53.
2 v. ‘Tessa Jowell warns Labour: stop talking bollocks - it scares voters’, u:
Scotsman, 24 prosinac 2004.
3 Hardt and Negri (2000), str. xii-xiii.
4 Richards (2000), str. 30.
5 O’Hara (2005), str. 117.
6 Anderson (2000), str. 17.
7 Francis Fukuyama (1989), ‘The End of History’, The National Interest, no.
16.
8 ‘Starbucks to boost fair-trade image’, the Telegraph, 1. veljače 2005.
9 ‘CBI chief claims Davos hijacked by NGOs’, the Guardian, 31. siječnja 2005.
10 Mair (2000), str. 2.
11 ‘Flu feared more than terrorist attack’, the Guardian, 24. siječnja 2005.
12 BBC News Online, 24. siječnja 2005.
13 Sontag (1991), str. 178-9.
14 Watson (2004), str. 8.
15 Bauman (2003), str. 20.
16 v. npr. Peter Berkowitz, ‘Enlightenment Rightly Understood’, Policy
Review, br.128, 2004, str. 1.
17 Lillian Rubin, ‘Why Don’t They Listen to Us? Speaking to the Working
Class’, Dissent Magazine, zima 2005. str. 12.
18 Stan Greenberg, cit. u: Alexander (2005), str. 19.
19 Touraine (2003), str. 310.
20 V. Bauman (1998), Beck (2000), Giddens (1999).
21 Bauman (2003), str. 22.
22 Touraine (2003), str. 298.
23 v. Reed Jr (2005).
24 v. http://pollingreport.com, ‘The Latest Trial Heats: Bush/Kerry/Nader’,
kolovoz 2004.
25 v. Fiorina, Abrams i Pope (2004).
26 v. istraživanje u Minnesoti citirano u Minneapoliskom Star Tribune, 18.
rujna 2004.
27 Jeannette Batz Cooperman, ‘Personal Voices: One Country, Two Mo-
ralities’, AlterNet, objavljeno 5. studenog 2004.
28 Jeannette Batz Cooperman, ‘Personal Voices’.
29 Reed Jr. (2005), str. 13.
30 v. Steven Kull, The Separate Realities of Bush and Kerry Supporters (The
University of Maryland: The PIPA/Knowledgc Networks Poll), 21.
listopada 2004. Ovu ideju detaljnije razvija John W. Dean, bivši
predsjednikov savjetnik u: ‘Understanding the 2004 Presidential
Election’, Common Dreams News Center, 13. travnja 2003.
31 Tako smatra Don Hazen, urednik AlterNeta, u svom uvodu u: Lakoff
(2004), str. xiii.
32 Lakoff (2004), str. 11-12.
33 Lakoff (2004), str. 19, 39.
34 Cit. prema: kolumna Jonathana Altera u Newsweeku, 15. studeni 2004.
43
2
Dezangažiranje i njegovo poricanje
Politika i političari imaju problema s imidžom. U današnje vrijeme
nesklono politici, način na koji se može pobijediti na izborima jest
inzistiranje na svemu osim na tome da ste profesionalan političar. Ronald
Reagan pokazao je da pomaže ako ste poznati glumac. Izbor Arnolda
Schwarzeneggera za guvernera Kalifornije pokazao je da čak ne morate biti
ni osobito dobar glumac da biste došli na visok dužnosnički položaj.
Medijski tajkun Silvio Berlusconi postao je talijanski predsjednik igrajući na
antipolitičku kartu, isto kao i bivši hrvački prvak Jesse Ventura koji je
postao guverner Minnesote. U Velikoj Britaniji malo skromniji, ali ipak
značajan uspjeh postigao je Robert Kilroy-Silk, bivša televizijska zvijezda,
koji je postao zastupnik u Europskom parlamentu, iako je, dakako, prije
toga bio zastupnik laburista. U azijskim zemljama poput Indije ili Filipina
uobičajeno je da se televizijske zvijezde biraju za dužnosnike na nacionalnoj
i lokalnoj razini, što ukazuje na činjenicu da je antipolitičko raspoloženje
postalo globalnim fenomenom.
Neprestano omalovažavanje i podcjenjivanje političara unutar popularne
kulture i u medijima govori nam da ne svjedočimo samo o iscrpljenosti
politike, nego i o usponu cinizma, pa čak i neprijateljstvu spram nje. Neki
komentatori, aktivisti i prosvjednici čak veličaju takvo novo antipolitičko
raspoloženje kao zdravu reakciju na korupciju i cinizam tradicionalne
politike. Oni smanjivanje utjecaja vlade, parlamenta i parlamentarnih
stranaka na narod smatraju dokazom da

44
su ljudi postali sve manje podložni i više kritički raspoloženi. Oni sa
simpatijama gledaju na gubitak prestiža političara srednje struje, čime se
rađa nada za nastanak neformalnijih novih društvenih pokreta i kampanja
za one skupine koje su marginalizirane. Autor ključne studije o gubitku
povjerenja u politiku tvrdi da takav trend može »predstavljati pokretačku
snagu demokratskog razvoja«. (1) Jedan drugi autor uzdiže proces
dezangažiranja označavajući ga kao pokret »protiv pokoravanja« i tvrdeći
da ljudi sada »vrše daleko izravniji pritisak koristeći mehanizme koji se
nalaze izvan uobičajenih političkih procesa«. (2)
Zapravo, potvrđivanje antipolitike u praksi govori o dubokom pesimizmu
spram budućnosti. Ono predstavlja novi oblik podložnosti. Dok su se ljudi
u prošlosti pokoravali hijerarhijskom autoritetu, danas ih se ohrabruje da se
pokore sudbini. Dezangažiranje dopušta drugima da određuju vašu
sudbinu. Antipolitika nije, kao što se to ponekad čini, odbacivanje
programa pojedinih stranaka ili političara, nego izraz dubljeg uvjerenja da
je politika kao takva nepotrebna. Sama ideja da bi bilo tko mogao postići
neki pozitivan rezultat političkim djelovanjem često se odbacuje kao naivna
ili arogantna. No oni koji u odbacivanju politike uočavaju neku vrstu
radikalnog imperativa, zanemaruju činjenicu da je naličje antipolitike
prihvaćanje svijeta takvog kakav on jest. »Politika znači poricanje sudbine«,
smatra austrijski politolog Andreas Schadler. (3) Ili, kazano drugim
riječima, antipolitika predstavlja prepuštanje sudbini.
Antipolitika nije toliko poriv za smanjivanjem moći koliko gesta
rezignacije. Takvo gledište implicitno dovodi u pitanje uvjerenje kako se
ljudi i zajednica koju tvore mogu na
dezangažiranje i njegovo poricanje 45

smislen način organizirati da bi postigli neki određeni cilj. To je stav koji
umanjuje značaj ljudskog djelovanja i perspektivu napretka. Antipolitika je
naprosto stav koji cinizmu i nepovjerenju dodjeljuje intelektualni sadržaj.
problem odustajanja od političkog angažiranja
Političari su shvatili kako su njihove političke, ideološke i moralne veze s
biračkim tijelom veoma krhke. Tradicionalni oblici stranačke politike,
političke vrednote i identiteti imali su malo utjecaja na očigledno posve
razočaranu javnost. Sve manje i manje ljudi izlazi na izbore, a još ih je manje
zainteresirano za priključivanje aktivnostima neke stranke. U Velikoj Brita-
niji, broj članova glavnih političkih stranaka se od 1980. prepolovio.
Tijekom istog tog razdoblja, članstvo u strankama u Francuskoj se smanjilo
za dvije trećine, a u Italiji za 51%. U usporedbi s time, statistike u Njemačkoj
izgledaju dobro: cjelokupno članstvo opalo je samo za 9%, vjerojatno zbog
priljeva novih članova s istoka zemlje. (4)
Opadanje broja članova stranaka podudara se sa širim odustajanjem od
angažiranja u političkom životu. Danas se idealizam i nada vrlo rijetko
polažu u uvjerenje da će se one ostvariti političkom promjenom, a pojedinci
rijetko svoj identitet ostvaruju kroz neki oblik političkog angažmana. Prije
trideset godina netko se mogao prepoznati u liku laburistice čiji je
svjetonazor oblikovala vjera u socijalističku budućnost te koja se družila sa
zajednicom ljudi koja je dijelila ista uvjerenja. Na isti način, mnogim
članovima konzervativne stranke doista je značilo to što pripadaju
torijevcima. To je bio bitan oblik samoidentificiranja koje je uključivalo
aktivno sudjelovanje
u društvenim odnosima. Danas se pitanje za koga glasujete smatra gotovo
beznačajnim, a vlastiti identitet se daleko više shvaća kao pitanje životnog
stila pojedinca, kulturalnih navika i osobnog iskustva.
Nepovjerenje naroda u vlast potvrđuje sve veće otuđenje ljudi od izbornog
sustava. Glasačka apatija iz Amerike se proširila i na novu Europu gdje
značajan postotak biračkog tijela smatra kako je izlazak na biralište gubitak
vremena. Nizak postotak birača utječe na autoritet vlade koja je vrlo osjetlji-
va na gubitak temelja vlastite legitimnosti. Umjesto da znače promjenu
političkog mandata, svaki izbori potencijalno prijete da postanu sramotni
podsjetnik na to u kakvoj političkoj pustoši danas živimo. Za takvo
dubinsko raspadanje javnog angažmana u političkom životu SAD-a, apatija
je naprosto preblaga riječ. U gotovo svim predsjedničkim izborima nakon
1960., postotak birača je postupno opadao – od 62,5% a izborima 1960. do
50,1% 1988. godine. Tijekom izbora 1996., samo je 49% osoba s biračkog
popisa odlučilo glasovati, što je najmanji izlazak na izbore još od 1924. Ova-
kav obrazac nastavljen je i na izborima 2000., na koje je izašla tek polovica
svih upisanih u biračke popise. Otuđenje javnosti od političkih procesa
napose je upadljivo u kontekstu izbora 2000. Za razliku od izbora iz 1996.,
gdje je rezultat bio poznat već znatno ranije, izborna bitka iz 2000. bila je
tako tijesna kako nije bila desetljećima. No, broj Amerikanaca koji su
glasovali bio je otprilike isti kao i 1996. Prema podacima Povjerenstva za
nadziranje izbora, kumulativni učinak glasačke apstinencije tijekom
posljednjih trideset godina je u tome da »danas 25 milijuna Amerikanaca
koji su nekad glasovali, sada to više ne čine«. Broj glasača na
predsjedničkim
izborima se čini još i velik u usporedbi s izborima za kandidate za
Zastupnički dom koji su tijekom devedesetih iznosili svega 35% biračkog
tijela.
Nakon događaja 11. rujna 2001. medijski stručnjaci pretpostavljali su da će
taj tragičan događaj, kao i patriotski osjećaj koji se razvio zbog njega,
povećati sudjelovanje u politici. Međutim, ubrzo je postalo jasno da čak ni
tako velika tragedija nije mogla prekinuti s postojećim obrascem
dezangažiranja od politike. Na prvih 18 istraživanja prije 5. srpnja 2002. nije
»samo došlo do slabog odaziva, nego do rekordno malog odaziva, s tek 8%
demokrata i 7% posto republikanaca koji su izašli na izbore«. (5) Opadanje
broja glasača se zaustavilo tek u studenom 2004. na predsjedničkim
izborima. Izlazak na birališta povećao se za 6,4% u odnosu spram 2000.
Međutim, treba istaknuti da je 78 milijuna Amerikanaca koji imaju pravo
glasa ostalo kod kuće, a samo 30,8% birača s pravom glasa biralo
pobjednika, predsjednika Busha. (6)
Europski komentatori ne bi smjeli biti samozadovoljni zbog pasivnosti
američkog biračkog tijela. U Britaniji činjenice govore same za sebe;
dovoljno je prisjetiti se da je 1997. za nove laburiste glasovalo tek 31%
birača. Izlazak na birališta na tim izborima bio je najniži u posljednjih
osamdeset godina. Čak i napumpana kampanja u javnosti u vezi prijenosa
ovlasti u Škotskoj i Walesu nije uspjela potaknuti zanimanje javnosti. Broj
glasača u tim »povijesnim« izborima 1999. svjedoči o tome da je javnost
smatrala prijenos ovlasti još jednim lažnim, uprizorenim događajem.
Glasovalo je samo 46% biračkog tijela u Walesu, dok je u Škotskoj uspješno
vođena medijska kampanja s ciljem velikog odaziva birača rezultirala s
59%, što je manje od dvije trećine. Istog dana birališta u Engleskoj
bila su prazna, s tek 29% registriranih birača koji su izašli na izbore 6.
svibnja. Na izborima u Velikoj Britaniji za Europski parlament iz 1999.
izašlo je 23% birača, a na jednom mjestu u Sunderlandu pojavilo se svega
petnaest ljudi, iako je na popisu bilo tisuću birača. Na parlamentarnim
izborima 2001. apatija je postala dominantni problem rasprave, a rezultat je
bio svega 59%, dotad najniži. Tony Blair vratio se na vlast s potporom od
svega 24% biračkog tijela. Postigao je isti uspjeh 2005. sa svega 22% glasova
onih koji imaju pravo izaći na izbore.
Jedno od najuznemirujućih očitovanja takvog procesa neangažiranja u
politici jest činjenica da mlađa populacija još manje glasa nego što to čini
starija. Primjerice, tijekom parlamentarnih izbora u Britaniji 2001. izborna
komisija je procijenila kako je svega 39% onih između 18 i 24 godine glaso-
valo. Kako kaže Weinstein, »osim što u manjoj mjeri glasuju u usporedbi sa
starijim simpatizerima neke stranke, mladi su i dalje u zamjetno manjem
broju članovi različitih grupa, te svoj identitet u manjoj mjeri grade na
članstvu u nekoj stranci«. (7) U jednoj zanimljivoj studiji o ponašanju bi-
račkog tijela u Kanadi pokazalo se da je izlazak mladih ljudi na izbore
otprilike 20% manji nego što je to slučaj kod starije populacije. Takvu
generacijsku dinamiku podržava stav da glasovanje nije neki osobito važan
čin. (8)
Ustrajno opadanje sudjelovanja birača na izborima u izravnoj je vezi sa
znatno širim procesom. Nedostatak sudjelovanja jasno govori o razočaranju
i javnom nepovjerenju u postojeći politički sustav. Istraživanja javnog
mnijenja u Americi pokazuju kako se podrška vladi kontinuirano smanjuje
u zadnjih nekoliko desetljeća. Dok je 1958. godine 75%
Amerikanaca vjerovalo kako vlada donosi ispravne odluke, 1990. godine
svega 28,2% iskazivalo je takav stav. Od početka ovog desetljeća povjerenje
u političare i dalje opada. Prema jednoj studiji, postotak Amerikanaca koji
su smatrali da »vladu pokreću krupni interesi koji se brinu jedino za
vlastitu dobrobit« u razdoblju od sredine 1960-ih do sredine 1990% se više
nego udvostručio i popeo na 76%. U istom razdoblju broj ljudi koji smatraju
da »dužnosnici uopće ne mare za ono što misli narod« povećao se od 36%
na 66%. (9)
Rezultati jedne velike studije Brookings Institutiona provedene u svibnju
2002. pokazali su da se čak ni val domoljublja koje je uslijedilo kao
posljedica zbivanja 11. rujna 2001. nije uspio pretvoriti u konstantan rast
povjerenja u američku vladu. Spomenuto istraživanje pokazalo je da je u
srpnju 2001. svega 29% Amerikanaca iskazalo pozitivan stav prema vladi,
što se povećalo na 57% nakon jedanaestog rujna. Međutim, već u svibnju
2002. javna potpora vladi opala na je 40%, a stručnjaci su ustvrdili kako je
prokockana šansa za preoblikovanje odnosa povjerenja spram vlade. (10)
Istraživanja u Europi ukazuju na sličan obrazac. Studije provedene u
Europskoj uniji pokazale su da je 45% ljudi nezadovoljno s »načinom na
koji demokracija funkcionira«. U Britaniji su istraživanja pokazala velik
stupanj cinizma u javnosti spram političara. Gallupovo istraživanje
provedeno u travnju 1995. završava zaključkom kako je stav ljudi spram
zastupnika u parlamentu »loš« ili »vrlo loš«. Desetljeće ranije, svega je
trećina ljudi imala takav stav. Prema jednom drugom istraživanju iz 1994.
godine u Britaniji, svega 24% stanovništva bilo je uvjereno da britanska
vlada nacionalne interese stavlja ispred stranačkih. (11) Političari se uvijek
nalaze na dnu ljestvice onih
profesija u koje javnost ima najmanje povjerenja. Istraživanje koje je
objavila glasačka organizacija ICM u lipnju 1999. pokazalo je da svega 10
posto ispitanika jako vjeruje političarima, dok 65% u njih ima malo
povjerenja, a 25% uopće nema. (12) Studija koju je proveo BBC u veljači
2002. pokazala je kako velik broj ljudi mlađih od 45 godina političare
smatra »prevarantima«, »lažljivcima« i »gubitkom vremena«. (13)
Tijekom 1990-tih gubitak javne podrške odrazio se na nacionalni osjećaj
sumnje u sam politički sustav. Pojavio se negativan stav prema politici,
cinično odbacivanje izabranih političara i opsesija razmjerima korupcije i
licemjerja u Westminsteru i Washingtonu. Clintonova era čitava je prošla u
znaku skandala, a kontroverze koje su pratile izbore na kojima je pobijedio
Bush slijedio je niz korporativnih skandala koji je rezultirao Enronovim
slomom. 2005. optužbe za financijsku pronevjeru protiv Toma DeLaya,
vođe republikanaca u zastupničkom domu, dovele su u pitanje moralističke
teme za koje se zalagao kao predvodnik takozvane religijske desnice.
Prikazivanje konzervativaca kao stranke prevaranata bilo je ključno za
izborni uspjeh novih laburista 1997. Međutim, vlada novih laburista ubrzo
je shvatila da ni sama nije imuna na skandale. Nakon tih izbora uslijedila je
bujica manjih skandala koji su uključivali laburističke zastupnike i ministre,
a tema prijevare nastavila je opsjedati vladu tijekom cijele 1998. kad su
uspješni ministri bili prisiljeni dati ostavke. U ovom slučaju je veoma
poučna teza da su Blair i Bush manipulirali informacijama i obavijestima o
oružju za masovno uništenje u Iraku. Umjesto da se iz temelja suprotstave
ratu, kritičari Busha i Blaira radije su tražili moguće skandale i
propovijedali o urotama i zataškavanjima. Slična stvar je na
djelu i u Europi. U Njemačkoj su optužbe protiv bivše vlade kršćanskih
demokrata (CDU) za financijsku pronevjeru izašle na površinu ubrzo
nakon stranačkog poraza 1998. godine. To je dovelo do skandala koji je
uzdrmao njemačku politiku u naredne tri godine, skandala od kojeg se
konzervativne stranke nikad nisu oporavile. Posljednjih godina skandali su
postali neizostavna sastavnica političkog života u Njemačkoj, a najnoviji od
njih tiče se navodnog primanja mita članova njemačkog parlamenta koje
nije sankcionirano.
poricanje
Nisu svi zabrinuti zbog rastuće tendencije odustajanja od angažmana i zbog
apatije. Tradicionalne teorije o elitama apatiju smatraju (u kontekstu
ravnoteže) korisnom protutežom nepredvidljivim posljedicama
mobiliziranja masovnih pokreta. U 1970-ima američki politolog Samuel
Huntington upozorio je da »višak demokracije« može predstavljati problem
za društvo. On je smatrao da »za učinkovito djelovanje demokratskog
političkog sustava obično treba neki oblik apatije isključivanja nekih
pojedinaca i grupa«. (14) Takvo podržavanje odustajanja od političkog
angažmana tradicionalno je povezivano s antidemokratskim duhom kojeg
su zagovarali dijelovi desničarskih intelektualaca. Međutim, danas takav
nonšalantan i nemaran stav spram posljedica takvog odustajanja nije više
ograničen samo na desničarske komentatore koji su podozrivi prema
sudjelovanju naroda na izborima. Znanstvenici i komentatori često
umanjuju razmjere problema apatije, neprekidno šireći mit kako zapravo ne
postoji nikakav problem dezangažiranja.
Sklonost za poricanjem stvarnosti političke iscrpljenosti izražena je brojnim
argumentima. Neki pristaju uz stav da su politička apatija i apstinencija
rašireni, ali ustraju u tome da se pretjeruje s njihovim razmjerima. Drugi
smatraju da problem pogađa jedino tradicionalne stranke i izbornu po-
litiku, ukazujući na uključivanje ljudi u prosvjede, nevladine organizacije
(NVO) i grupe za samopomoć kao na dokaz da ljudi danas nisu ništa manje
angažirani u političkom životu nego ranije. Takvi samodostatni stavovi
svoje opravdanje često nalaze u naivno optimističnom uvjerenju da se
politika promijenila, vjerojatno nabolje. Prema jednom stavu »repertoar
političkog djelovanja se proširio od 1960-tih i 1970-tih i uključio čitav niz
izravnih ili neinstitucionaliziranih oblika djelovanja – peticija,
demonstracija, građanskih inicijativa, političkih štrajkova«. (15)
Takav stav da se smisao politike promijenio zahtijeva neprestano
proširivanje definicije političke aktivnosti. Ljudi koji ispunjavaju online
peticije ili upitnike na jednoj od 1,5 milijuna stranica na webu tretiraju se
jednako kao i aktivni građani. Čini se da je gotovo svaki oblik aktivnosti i
javnog očitovanja povezan s terminom politika. Zbog toga danas rutinski
govorimo o politici tijela, politici hrane, zdravlja, raka, viktimizacije, o
jezičnoj politici ili o osoblju kao političkom. Pridajući u sve većoj mjeri
status političkog raznorodnim aktivistima, moglo bi se reći kako je naša
politička kultura vrlo živa. Proširivanjem definicije politike, prevladavajući
proces depolitizacije može se reinterpretirati kao kreativno proširivanje
sfere aktivizma i participacije. Gledano iz ove perspektive, moguće je čak
zaključiti i da je »zajednička tema u gotovo svim naprednim industrijskim
demokracijama širenje
političkih pitanja tijekom proteklih nekoliko desetljeća, kao i pojava novih
političkih aktera koji predstavljaju nove teme«. (16) Proces pod nazivom
širenja političke tematike možemo bolje shvatiti kao ubrzani rast
mikropolitike.
Jedna od strategija opskrbljivanja politike značenjem sastoji se u tome da
se ona primijeni u opisivanju rutine i svakodnevnih aktivnosti. Koncept
Anthonyja Giddensa »politika života« ide upravo u tom smjeru. Giddens je
kao jedan od vodećih intelektualnih arhitekata Trećeg puta svjesno opti-
mističan spram onog što naziva dolaskom »politike života«. On smatra da
sadašnji društveni pokreti i grupe za samopomoć posjeduju važne
demokratske odlike i stoga predstavljaju napredak u odnosu spram
tradicionalnog oblika stranačke politike. »U suvremenim društvima znatno
veći broj ljudi pripada nekoj grupi za samopomoć nego nekoj političkoj
stranci«, kaže Giddens. (17) Implikacija takvog stava nije samo u tome što je
sudjelovanje u nekoj grupi za samopomoć usporedivo s članstvom u nekoj
stranci, nego ono također ima pozitivnu prednost u odnosu na stranku.
Posve je očito da, ako je svaki oblik angažmana redefiniran kao politički,
onda je moguće ponuditi vrlo optimističan pogled na trenutnu situaciju.
Pišući u tom ozračju, Giddens oduševljeno govori o društvenom
angažmanu:
»Postoje znakovi da se interes za politiku zapravo povećava, ali je
jednostavno preusmjeren u nekom drugom smjeru od tradicionalne
stranačke politike. Članstvo u grupama i udrugama civilnog društva
povećava se, a aktivisti svoju energiju usmjeravaju prema novim
društvenim pokretima usredotočenim na jedan određeni problem kao što
su okoliš, trgovinska politika i smanjene nuklearnog naoružanja.« (18)
Ideja da se »interes za politiku zapravo povećava« može biti samo donekle
uvjerljiva usporedimo li je s uključenošću u roditeljske tečajeve, terapijsku
grupu ili lokalnu kampanju za ograničenje brzine u prometu. Proširivanje
definicije političke aktivnosti omogućava utemeljenje iluzije kako javni
život naprosto cvjeta.
One koje u dvadeset i prvom stoljeću zabrinjava razdvojenost javnosti i
političkog života najčešće se denuncira argumentom kako je njihova
zabrinutost zasnovana na vrlo »staromodnom« shvaćanju sudjelovanja.
Jedna od utjecajnih zagovornica takvog konformističkog stava je
politologinja Pippa Norris. Ona smatra da zabrinutost sadašnjim stanjem
odbacivanja politike pokreće nostalgija za prošlošću. Norris upozorava na
»opasnost mitologizacije romantičnog zlatnog doba kad su sve gradske
vijećnice bile prepune, sve glasačke kabine nakrcane, a svi građani daleko
iznad prosjeka«, dodajući da »se obiteljski obrasci generacija naših roditelja
i njihovih roditelja smatraju sami po sebi nostalgičnim, onako kako je to
prikazivao sentimentalni Jimmy Stewart načinom života u malom
američkom gradiću«. (19) Njezin kritički stav spram prošlosti podudara se s
nekritičkim prihvaćanjem sadašnjosti. Doista, takvo podcjenjivanje
zastarjelih stavova spram sudjelovanja motivirano je dubokim osjećanjem
konformizma. Politika iz prošlosti se kritizira zato da bi se potvrdio tako-
zvani današnji aktivizam.
Norris posvuda pronalazi politički aktivizam. Ona smatra da »novi
društveni pokreti, transnacionalne mreže politika kao i internetski
aktivizam nude alternativne mogućnosti angažmana«. (20) Norris je
uvjerena da je, ako ništa drugo, javnost danas aktivnija nego prije s obzirom
na to da su
»demonstracije, potpisivanje peticija i potrošački bojkot postali puno
uobičajeniji od sredine 1970-tih« (21), dodajući da su prosvjednički pokreti
»krenuli od margine do samog središta« te da je javnost istinski uključena u
njih. Kasnije u ovom poglavlju pružit će nam se prilika procijeniti značenje
suvremenih prosvjedničkih pokreta. No za sada je dovoljno zapaziti kako
se mnogi oblici prosvjeda koje se smatra dokazima postojanja nove
aktivističke ere (potpisivanje peticija, potrošačke aktivnosti) mogu
interpretirati kao povlačenje u privatan i pasivan oblik javnog ponašanja.
To su oblici prosvjeda koji imaju odlike javne geste i nemaju namjeru ponu-
diti neku alternativu.
Pasivni i atomizirani oblici javnog angažmana odražavaju duh našeg
vremena. Sve više ljudi piše lokalnim vijećnicima, parlamentarnim
zastupnicima i novinama, pritužbe javnom tužitelju između 1976. i 1992. su
se udvostručile u odnosu na zdravstvo, a udeseterostručile kad se radi o
stvarima koje se tiču lokalne uprave. Opterećenost i obveze tijela kao što su
Ured za savjetovanje građana, pravni centri, Komisija za jednakost
mogućnosti i Povjerenstvo za rasnu jednakost iznimno su narasle tijekom
posljednja dva desetljeća. U SAD-u, parničenje i zahtjev za odštetom i dalje
se povećava, dok je u Velikoj Britaniji došlo do drastičnog povećanja takvih
zahtjeva. (22) Čini se kao da su ova napola službena tijela preuzela na sebe
breme nezadovoljstva izraženog u individualiziranom obliku, s obzirom da
se doseg kolektivnih prosvjeda smanjio.
Nova politika prosvjeda ne predstavlja nikakav napredak u kontekstu
poboljšanja konvencionalnih oblika zastupničke demokracije. Za razliku od
izvornih prosvjedničkih pokreta
iz prošlosti, današnji aktivizam u velikoj je mjeri institucionaliziran i pruža
malo mogućnosti za participaciju. »Velika većina od pet milijuna ljudi koji
su službeno članovi neke organizacije koja, primjerice, sačinjava pokret za
zaštitu okoliša, zapravo su uvelike pasivni i vrlo rijetko se angažiraju nakon
učlanjenja u organizaciju«, kaže jedan komentator. (23) Lako je previdjeti
činjenicu kako artikuliran javni prosvjed često uključuje mali broj
profesionalnih aktivista. Ono što se uzima u obzir nije mobilizacija najširih,
masovnih slojeva podrške, nego učinkovita medijska strategija. Studija
Thede Skocpol o američkim neprofitnim organizacijama pruža dokaz da ta-
kvim organizacijama upravlja profesionalna oligarhija. Ona smatra da
»inicijative civilnog društva koje su profesionalno rukovođene od vrha
prema dnu istodobno ograničavaju mobilizaciju većine građana u javnu
sferu«. (24)
Još jedan način na koji je umanjen značaj takvog odustajanja od
angažmana predstavlja stav kojim se sugerira da ono ne predstavlja apatiju
nego posve shvatljivu reakciju na neodgovornu vlast. Jedan komentator
stanja u Francuskoj kaže kako »spontani prosvjedi na ulicama potvrđuju
činjenicu da birači nisu apatični kad je riječ o demokraciji, nego su umjesto
toga nezadovoljni sadašnjim modelom vladanja i neodgovornom vladom.«
(25) Taj argument se često koristi da bi se umanjio problematični fenomen
apatije među mladima.
Empirijska istraživanja neprestano nam pružaju dokaze o raskidanju veze
između mladih ljudi i političkog života. No, neki komentatori nastoje
izbjeći sučeljavanje s ovim problemom pokušavajući ga definirati kao da ne
postoji. Oni se namjerno obmanjuju idejama kako se mladi »angažiraju na
alternativne načine«. (26) Kaže se da smanjeno sudjelovanje
mladih birača »ne bi trebalo smatrati dokazom apatije mladih ili njihove
ravnodušnosti spram svega političkog«, s obzirom da bi to mogao biti
»problem za posve određeni oblik politike«. (27) Ovaj argument je doista
ponekad oblikovan na takav način da sugerira kako je sve što mladi čine na
neki način politično, bilo da su oni toga svjesni ili ne. »Mladi će radije
sudjelovati u volonterskim grupama nego u političkim strankama«, ali »oni
takvo sudjelovanje nužno ne doživljavaju kao samo po sebi »politično«,
kaže se u uvodu jedne rasprave o ovoj temi. (28)
Literatura o dezangažiranju mladih to često naziva problemom njihova
otuđenja. Smatra se da su mladi zainteresirani za društvena pitanja i žele se
uključiti, ali postaju demoralizirani i neangažirani kad shvate da ih nitko ne
sluša. Jedna britanska studija posvećena razmatranju teze o »apatiji mla-
dih« kaže da su mladi » vrlo artikulirani kad je riječ o političkim pitanjima
koja utječu na njihove živote, kao i s obzirom na razdvojenost takvih pitanja
od dominantne politike«. U studiji se dalje navodi kako »oni ne osjećaju da
ih itko na vlasti, a napose u vladi, zapravo sluša«. (29) Pomnija analiza ovog
argumenta ukazuje da to ima vrlo malo veze sa stvarnom politikom. Nema
sumnje da mladi mogu biti »vrlo artikulirani« kad je riječ o problemima koji
ih se tiču. Ali, to samo znači da su u stanju na inteligentan način pozabaviti
se svakodnevnim problemima s kojima se susreću. Takva odlika je
uobičajeno povezana s time da život ide dalje. Laskanje mladima zato što su
zainteresirani za takve aspekte života koji ih izravno pogađaju, puno više
nam govori o dominirajućem stavu niskih očekivanja nego o obnovljenom
interesu za politiku.
Drugi način na koji se umanjuje problem neangažiranja mladih jest tvrdnja
da je problem u tome kako mladi doživljavaju politički život. Političke
institucije koje drže distancu i koje su bešćutne, političari koji ne slušaju
javnost, kao i osjećaj otuđenja s obzirom na nemogućnost utjecanja na
odluke – to su razlozi koje se često navodi kao čimbenike koji uzrokuju
neangažiranje mladih. (30) Nema sumnje da institucije političkog života
imaju brojne nedostatke. Mnoge vlade i političari nisu fleksibilni i
odgovorni spram potreba običnih ljudi. Međutim, vlade i političke
institucije oduvijek su imale problem s manjkom demokracije i drugim
manjkavostima. Zbog toga kvaliteta donesenih odluka i distribucija moći ne
može biti uzrok današnjeg neangažmana mladih. Ako mladi žele postati
aktivni, oni će to biti neovisno o načinu na koji funkcioniraju njihove
političke institucije. Osjećaj isključenosti i marginalizacije nikad nije
spriječio mlade da se angažiraju, kao što se mladi nisu uvijek povlačili iz
javnog života ako ih političari nisu htjeli slušati. 1917. u carskoj Rusiji pro-
sječna dob vodećih boljševika bila je 26 godina, a većina pripadnika stranke
bila je još u tinejdžerskim godinama. Mladi studenti predvodili su
prosvjede na Tiananmenu u Pekingu 1989. upravo zato da bi prisilili
političare da ih poslušaju.
Danas problem nije u neuspjehu političara da osluškuju potrebe biračkog
tijela. Čak i da pažljivo slušaju, ne bi se mnogo toga promijenilo.
Neangažiranost je posljedica snažnog osjećaja iscrpljenosti politike. Želja da
se prikrije problem neangažiranja i uzdignu novi oblici aktivizma i
prosvjeda svjedoči o utjecaju samodostatnosti i konformizma suvremenog
mišljenja. Često se cinični odgovor miješa s kritikom, a tendencija
odustajanja od ulaska u političke procese ponekad se
uzdiže kao čin odgovornosti kritički nastrojenih građana. Čak se tvrdi da
se u proteklim desetljećima pojavio »novi tip kritičkog građanina« koji je
nezadovoljan s demokratskim procesima, ali koji i dalje ostaje vjeran
demokratskim vrednotama. (31) Radikalniju verziju takvog argumenta
zastupa Giddens koji u aktivnostima grupa za samopomoć i kampanjama
usmjerenim na jedan problem vidi snažan poticaj za širenje polja
demokracije.
Kad se suočimo s činjenicom da su ljudi sve manje i manje zainteresirani za
politiku, onda je argument da živimo u svijetu u kojem je kritički
raspoloženo građanstvo spremno demokratizirati demokraciju teško
održiv. Izjava kako je »politika dosadna« ne upućuje naprosto na neki
određeni odgovor na pojedini događaj ili pojedinog političara. Ona
predstavlja svjetonazor koji politiku smatra nečim nevažnim što pripada
prošlosti. Zbog toga sve veći postotak stanovništva postaje nezainteresiran
za tu temu i sve manje vremena provodi čitajući novine ili gledajući vijesti
na televiziji. Mladi ljudi su pogotovo nezainteresirani za politiku zbog toga
što se ne žele zanimati nečim što smatraju nevažnim. U zanimljivoj
kanadskoj studiji pokazalo se da mlađe generacije glasuju rjeđe od starijih
zbog toga što »oni glasovanju pridaju manje važnosti i manju vrijednost«
nego starija populacija. (32) Prema autorima ove studije, takav stav je
rezultat važnih kulturalnih utjecaja koji umanjuju status politike.
neangažirani prosvjed
Osjećaj neangažiranosti uspio je preplaviti čak i prosvjedničke pokrete.
Prosvjed je postao iznenađujuće osobna stvar:
sve češće se govori o prosvjednicima kao pojedincima i daleko više se
govori o tome kako se ljudi sami osjećaju nego o tome što misle o problemu
kojim se bave. Zbog toga je vrlo teško današnje prosvjede smatrati onima
koji konstituiraju političke pokrete. Posve suprotno, oni su proizvod
dominirajućeg osjećaja izolacije i neangažiranosti.
No, često čujemo argument kako je razočaranje javnosti političkim
poretkom pružilo priliku za procvat radikalne opozicije. Norris smatra
kako su nedavne »antikapitalističke demonstracije potresle skupove
svjetskih vođa od Seattlea do Quebeca, Göteborga i Genove, prisiljavajući ih
da ponovno razmisle o problemima otplate dugova siromašnih nacija«. (33)
Slične tvrdnje mogu se čuti i o učinkovitosti prosvjeda protiv vojnog
napada na Irak 2003.. Mnogi veterani ljevičarskih prosvjeda bili su
oduševljeni kad je otprilike milijun ljudi u Velikoj Britaniji 2003.
prosvjedovalo protiv rata. Izjave kako su to bili najmasovniji antiratni
prosvjedi nakon Vijetnama, a da ne govorimo o tome kako se radilo o
prvim demonstracijama unatrag deset godina u kojima je sudjelovao znatan
broj mladih ljudi, osnažili su nadu kako je reakcija protiv rata u Iraku
rezultirala takvim radikalnim političkim pokretom kakav se zadnji put
dogodio još u 1970-ima. Radikalni komentatori nisu se dotakli činjenice da
takvi jednokratni masovni događaji nisu proširili naslijeđene masovne
prosvjede. Nije se mnogo govorilo o tome kako su takvi uzaludni i jalovi
medijski događaji prema načelu »mnogo vike nizašto« ubrzo nestali iz
javne sfere.
Ova strana je prevagnula stoga što takvi komentatori miješaju zbrku i
nepovjerenje u politički sustav ili sumnju prema vlastima s progresivnim
odgovorom. Oni se ubrzo suočavaju
s cinizmom, pasivnošću i osjećajem fatalizma koji šire takvo nepovjerenje u
okolnostima u kojima »nema alternative« (NA). Prihvaćanje NA politike ne
sprječava prosvjede, ali znači da takvi prosvjedi svjedoče o politici
neangažiranja. U ovu priču se uklapa činjenica da je jedan od najpoznatijih
slogana pokreta protiv napada na Irak 2003. glasio »Ne u moje ime«, što
označava samosvjestan osobni stav. To nije politička izjava osmišljena da bi
uključivala druge, niti pokušava ponuditi neku alternativu. Ona nikoga ne
poziva da zauzme stranu niti inzistira na određenom smjeru djelovanja.
»Ne u moje ime« naprosto znači »mene nemojte uključiti u to«. To nije
toliko stav spram nekog pitanja koliko izjava u kojoj se kaže »Ja s tim ne
želim imati nikakve veze«. Poput srodne parole »Ne u mojem dvorištu«, i
ova parola izražava uskogrudnu usmjerenost prosvjeda koji je isključiv. To
je stav povlačenja i ograđivanja, on ne predstavlja pokušaj promjene smjera
zbivanja; to je tapšanje po ramenu koje odražava općeniti antiratni
angažman u jednakoj mjeri kao što je to i svjesni odnos spram rata.
Zbog toga su takvi prosvjedi, unatoč sudjelovanju milijuna ljudi na
ulicama metropola Zapada, imali tako mali učinak na društvo. Unatoč
činjenici da se toliko veliki broj ljudi usprotivio ratu, odsutnost strasti ili
uvjerenja u organiziranje prosvjeda kojim bi se nešto poduzelo znači da se
veliki broj ljudi nikad nije osjetio pripadnicima pokreta, barem u klasičnom
značenju te riječi. Osobno iskazivanje antiratnih osjećaja sadrži implicitno
odbacivanje društvenog angažmana i političkog prosvjeda.
Naravno, koncept neangažiranja nalazi se pod znakom pitanja. Sigurno je
da se ljudi koji su sudjelovali na demonstracijama
u Londonu ili Seattleu prosvjedujući »protiv kapitalizma« ili napada na
Irak nisu smatrali neangažiranima. Današnji aktivisti neprekidno ukazuju
na činjenicu da su mnoge nedavne demonstracije bile masovne. Međutim,
dinamika mobilizacije i prosvjeda ne može se shvatiti pukim
prebrojavanjem prosvjednika. Još od svršetka hladnog rata početkom 1990-
ih nebrojeno puta smo svjedočili fenomenu samosvjesno apolitične
mobilizacije javnosti. Primjerice, javni izljevi emocija povodom smrti
princeze Diane; takozvani Bijeli pokret6 u Belgiji kojeg je potaknulo
brutalno ubojstvo djece krajem 1990-ih; evangelički pokret »The Promise
Keepers«7 u Americi, kao i građani koji su uzeli pravdu u svoje ruke u
borbi protiv pedofilije u Engleskoj, potaknule su skupine ljudi posvećene
obznanjivanju vlastitih stavova.
Mnogi aktivisti smatraju da njihovo vlastito djelovanje predstavlja
ispravan oblik angažmana. Oni su bez sumnje u pravu. Ali, da bi angažman
zadobio društvenu i političku dimenziju on mora utjecati na širu javnost.
On nije naprosto nečiji osobni iskaz, nego dio šireg, zajedničkog projekta.
Angažman mora biti usmjeren tako da interferira s drugima. On se
poduzima kao dio šireg javnog dijaloga kojim se nastoji uspostaviti ili
promijeniti dominantni konsenzus o nekom pitanju ili o više njih.
Najjasniji dokaz nedostatka takve orijentacije može se vidjeti u onom što se
često prikazuje kao najprivlačnija karakteristika
6 Riječ je o masovnom prosvjedu iz 1996. protiv belgijskog pravosuđa i
bešćutnosti državnog aparata kad je na ulicama cijeli jedan tjedan pro-
svjedovalo tisuće radnika, op. prev.
7 Međunarodna neprofitna kršćanska organizacija sa sjedištem u SAD-u
osnovana 1990. koja smatra da muškarac mora upravljati kućanstvom,
odnoseći se spram supruge s poštovanjem i nježnošću, op. prev.
suvremenih društvenih pokreta: njihova brojnost i raznolikost. Poput
ostalih prosvjedničkih pokreta, i Svjetski socijalni forum često naglašava da
je ono što ga razlikuje od ostalih upravo njegova raznolikost. Međutim,
takvo veličanje raznolikosti može biti puka strategija stvaranja vrlina na
temelju činjenice da Forum čini raspršen, fragmentiran i atomiziran skup
grupa koje vrše pritisak. Prema jednom shvaćanju, »najviše iznenađuje
činjenica da pokret unatoč razlikama zadržava izvjesnu koherentnost i
jedinstvo«. (34) Međutim, takvo jedinstvo zasnovano je na nepropitanom i
nekritičkom podržavanju ideje da se pokreti međusobno ne dovode u
pitanje. Za razliku od istinske tolerancije koja se sastoji u tome da tole-
riramo ono što ne volimo, raznolikost predstavlja apolitičnu strategiju
izbjegavanja donošenja sudova.
Velika raznolikost organizacija koje se nazivaju pokretima doista je
impozantna. Smatra se da je ta raznolikost društvenih pokreta nužna zbog
pluralnosti iskustava i značenja u suvremenom društvu. (35) Međutim,
mogli bismo također reći i da pluralizacija iskustva nije u tolikoj mjeri
samorazumljiva životna činjenica, koliko samosvjesno odbacivanje
angažiranog dijaloga. Stav »živi i pusti živjeti« može se shvatiti ili kao oblik
prosvijetljene tolerancije ili kao odricanje od angažmana putem dijaloga.
Mislim se da se ipak radi o ovom potonjem.
U prošlosti se samosvjesno podržavanje interesa neke grupe najčešće
smatralo uskogrudnim. Danas termin »uskogrudno« ne rabimo odveć često
jer pokreti općenito nisu skloni međusobnim sukobima (ili ih oni
zamaraju). Međutim, takvi stavovi na neugodan način podsjećaju na
staromodne stavove koji nalikuju uskogrudnosti, osobito s obzirom na
njihov manjak
interesa za utjecajem na širu javnost. Oni su povezani s orijentacijom
suvremenih pokreta s obzirom na pitanja povezana s identitetom i životnim
stilom. Jedna od najočitijih manifestacija političkog neangažiranja je
preobražaj aktivizma u oblik izbora životnog stila. Kritika koju je Murray
Bookchin uputila »anarhizmu životnoga stila« pruža nam pronicljivu
analizu načina na koji motiv vlastitog izražavanja definira parametre
pojedinog oblika aktivizma. (36) Slična kritika mogla bi se uputiti i mnogim
drugim organizacijama koje su usredotočene na životne stilove, identitet ili
potrošače.
Politika samoizražavanja vrlo je utjecajna jer se neprestano afirmira u
medijima i popularnoj kulturi. Doista, samoizražavanje je zadobilo
karakteristike izvornog i autentičnog čina i dosta često se suprotstavlja
onome što se negativno doživljava kao otuđeni i artificijelni svijet politike.
Talijanski sociolog Alberto Melucci tvrdi kako je jedna od razlikovnih ka-
rakteristika suvremenih društvenih pokreta u tome da sudjelovanje ljudi u
pokretima više ne predstavlja sredstvo za postizanje cilja, nego sâm cilj.
»Smatra se da sudjelovanje u kolektivnim zbivanjima za pojedinca nema
vrijednost osim ako mu ono ne omogućava izravno zadovoljenje osobnih
potreba«. (37) Zagovornici »izravnog djelovanja« zadivljeni su »osobnom
moći koju vam može dati činjenica da ste dio grupe koja se kreće u istom
smjeru kao i vi«. (38) Ideja o sudjelovanju kao nečemu što donosi terapijsku
dobrobit zagovara se na ovaj način: »Snažni osjećaji pripadanja grupi čine
sami po sebi sudjelovanje ugodnim, nezavisno od krajnjih ciljeva i rezultata
pojedinog pokreta.« (39)
U slučaju priključivanja prosvjedu zbog njegove navodne terapijske
dobrobiti, raspada se veza između prosvjeda i politike
promjene. Ne možemo ništa prigovoriti pojedincima koji se priključuju
organizacijama da bi postali članovi jedne zajednice utemeljene na
emocionalnosti. Međutim, kad potraga za otkrivanjem vlastitog jastva
postane temeljni cilj priključenja nekom pokretu, on će vjerojatno postati
tek puki oblik neangažiranosti.
Tijekom proteklog desetljeća na neke od najvećih mobilizacijskih pokreta u
Europi utjecao je takav trend iskazivanja »osobnih potreba«. Događaji često
poprimaju odlike osobne potrage za značenjem, oblik individualnog
hodočašća. U srpnju 1997. u Španjolskoj je došlo do masovnih
demonstracija da bi se odala počast ubijenom Miguelu Angelu Blancu kojeg
su ubili baskijski separatisti. Taj događaj pobudio je snažnu emocionalnu
dinamiku. Na trenutke je masa bila toliko emotivno nabijena da se činilo
kako će se ubrzo dogoditi neka tragedija. Međutim, na trenutke je
iščekivanje (ne posve različito od onog na pop festivalima) pomoglo
stvaranju osjećaja razvedravanja. Prosvjednici su kazali novinarima da nisu
bili sigurni zbog čega se nalaze ondje, a neki su rekli da se i sami pomalo
osjećaju kao žrtve. Takav odgovor samosvjesno je stvorila masa stavljajući
ruke na leđa tako da izgledaju kao zarobljenici. Sličan odgovor mogao se
čuti i od okupljene mase za vrijeme pogreba pape Ivana Pavla II. u Rimu.
Nažalost, svjetina koja je napučila rimske ulice, kao i oni prosvjednici koji
su usmjerili svoj gnjev prema Georgeu Bushu, nisu ništa više angažirani u
društvu od onih ljudi koji prate njihove aktivnosti na televiziji. I oni
uglavnom iznose vlastite stavove. Ponad svega, njihova motivacija za
izlazak na ulice potaknuta je težnjom traženja smisla, te oni ne razmišljaju
mnogo o tome kako bi mogli utjecati na druge. To je doista usamljena
gomila.
zaključak
Vrlo je teško kvantitativno izraziti proces neangažiranja. Razumske i
kulturalne stavove spram vlastite zajednice i institucija teško je prevesti na
jezik brojki. Glasovanje i sudjelovanje na skupovima zadobiva različito
značenje u različitim okolnostima. U novije vrijeme britanska je vlada
proširila model glasovanja poštom da bi ljudima omogućila da lakše gla-
suju. Međutim, ima li takav oblik glasovanja, zamišljen da bi se smanjio
pritisak kojeg na umirovljenike vrše stranački aktivisti koji ih posjećuju u
njihovu domu, isti značaj kao i javni čin glasovanja?
Politička apatija nije problem kojim je zaokupljeno samo današnje doba.
Primjerice, tijekom pedesetih postojala je snažna nelagoda zbog takozvane
»šutljive generacije« apatičnih mladih ljudi u SAD-u. Smatralo se da su se
mladi isključili iz politike jer su postali zaokupljeni vlastitom ekonomskom
sigurnošću i privatnim životom.
Međutim, svaka sličnost između šutljive generacije iz 1950-tih i današnje
apatije glasača tek je proizvoljna. Atmosfera cinizma koja je dominirala
pedesetih bila je ograničena na relativno uzak krug obrazovane omladine iz
srednje klase te intelektualaca. Ostatak društva ostao je relativno angažiran.
Za razliku od danas, politika antipolitike bila je relativno beznačajna, a
pojedinci su svoje političke sklonosti uzimali ozbiljno. Tijekom pedesetih
politika je još uvijek bila važna. Unatoč nastanku konsenzusa oko
poželjnosti mješovite ekonomije, javnost se redovito sukobljavala sa srazom
različitih alternativa. Razlike između ljevice i desnice tada su još nešto
značile i ljudima bile vrlo važne. Politika je možda stagnirala i često nije bila
osobito uzbudljiva, ali još uvijek se nije iscrpila. Tema idućeg poglavlja je
odnos ljevice i desnice i značenje koje bi ono moglo imati danas.
Bilješke
1 Dalton (2004), str. vii.

2 Ryan (2004), str. 8.
3 Andreas Schedler, ‘Introduction: Antipolitics - Closing and Colonizing the
Public Sphere’, u: Schedler (1997), str. 7.
4 v. Mair and Van Biezen (2001).
5 v. Seth Gitell, ‘Apathy at the polls’, Boston Phoenix, 4. prosinca 2002.
6 v. The Washington Post, 14. siječnja 2005.
7 Mark Weinstein, ‘Political Activity and Youth in Britain’, u: Todd and
Taylor (ur.) (2004), str. 189.
8 Blais et al. (2004), str. 227-8.
9 Studija Garyja Orrena, cit. u: Skocpol (2003), str. 245—6.
10 Mackenzie i Labiner (2002), str. 2-3.
11 J. Curtice i R. Jowell, ‘The Sceptical Electorate’, u: Jowell, Curtice, Park,
Brook i Ahrendt (1995), str. 141, 148.
12 Rezultati istraživanja objavljenog u: Guardian, 8. lipnja 1999.
13 ‘Politics a «turn-off” for under 45s’, BBC News, 28. veljače 2002.
14 Huntington (1975), str. 37-8.
15 Kaase, Newton i Scanbrough (1997), str. 136.
16 Dalton (2004), str. 144.
17 Giddens (1994), str. 17.
18 Giddens (2001), str. 440.
19 Norris (2002), str. xi.
20 Norris (2002), str. 4.
21 Norris (2002), str. 4.
22 v. Furedi (1999).
23 Mark Weinstein, ‘Political Activity and Youth in Britain’, u: Todd and
Taylor (2004), str. 190.
24 Skocpol (2003), str. 232.
25 McCullagh (2003), str. 19.
26 usp. taj argument s: Chloe Taylor i ostalima u: ‘Young’s political apathy
is »a myth«’, The Times Higher Supplement, 1. travnja 2005.
27 Cloonan i Street (1998), str. 35.
28 Malcolm Todd i Gary Taylor, ‘Introduction’, u: Todd and Taylor (2004),
str. 22.
29 O’Toole, Marsh i Jones (2003), str. 358.
30 v. O’Toole, Marsh i Jones (2003).
31 Dalton (2004), str. 48.
32 Blais et al. (2004).
33 Norris (2002), str. 8.
34 Kevin Farnsworth, ‘Anti- Globalization, Anti-Capitalism and the De-
mocratic State’, u: Todd i Taylor (2004), str. 60.
35 A. Melucci, ‘Social Movements and the Democratization of Every day
Life’, u: Keane (1988).
36 Bookchin (1995).
37 Melucci (1989), str. 49.
38 Kingsnorth (2003), str. 83.
39 J. Goodwin, James Jasper i Francesca Polleta, ‘Why Emotions Matter’, u:
Goodwin, Jasper i Polleta (2001), str. 9.
69
3
Kako su riječi ljevica i desnica izgubile svoje značenje
Slabljenje pojmova ljevica i desnica predstavlja najupadljiviju karakteristiku

procesa političke iscrpljenosti. Još od vremena Francuske revolucije, ljevica i
desnica predstavljale su radikalno drukčija shvaćanja razumijevanja
društva. Prva kontroverzna tema koja se našla na dnevnom redu
Nacionalnog vijeća tijekom Francuske revolucije ukazala je na važnost ra-
zlikovanja lijeve i desne političke opcije. U tom sporu desnica se zalagala za
razdvajanje političke moći, dok je radikalna ljevica zagovarala ideju
potpunog narodnog suvereniteta. Od osamnaestog stoljeća političkim
životom je dominirao sukob između ljevice i desnice u pitanjima kao što su
uloga države i vlade, upravljanje ekonomskim životom, stav prema kapita-
lizmu, zatim značenje koje se pripisivalo demokraciji, uloga prava, status
pojedinca te uloga religije i znanosti u društvu. Taj sukob nije postojao
samo u političkoj sferi, već je uključivao i različite svjetonazore s obzirom
na temeljna pitanja kao što je ljudska narav – ljevica je smatrala da je ona
rezultat odgoja, a desnica je smatrala kako u njoj veliku ulogu igra tradicija
i moralnost. Također, taj sukob nije bio ograničen na šačicu političara i
intelektualaca. U posljednja dva stoljeća političke stranke koje su zagovarale
određenu ideologiju mobilizirale su milijune ljudi, a sukob između
stranaka ljevice i desnice proizveo je revolucije, kontrarevolucije, prevrate i
nasilje. Sukob ljevice i desnice također je imao i kreativnu dimenziju.
Tijekom većeg dijela razdoblja moderne, obje

70
su strane bile prinuđene propitivati i promišljati vlastite ideale i razvijati
nove uvide o naravi društva. Različitost i neslaganje u njihovim stavovima
stoga su zaslužni za bogatu filozofsku i političku tradiciju raspravljanja.
Danas, na početku 21. stoljeća, malo je toga ostalo od političke ljevice i
desnice. Dakako, postoji mnogo ljudi koji sebe još uvijek smatraju
ljevičarima i desničarima. Komentatori vrlo često govore o »laburističkoj
ljevici«, a novi laburisti često optužuju »desničarske torijevce«. U
Sjedinjenim Državama demokrate (ili barem jedan dio njih) smatra se
ljevičarima, a republikance se doživljava desničarima. Međutim, raz-
motrimo li malo pomnije javnu sferu, dolazimo do zaključka kako su ti
pojmovi kroz povijest izgubili poprilično od svoga izvorna značenja. Lijevo
i desno postale su riječi u potrazi za vlastitim značenjem. Oni koji se
određuju prema starim ideološkim etiketama, čine to osobno i kao okvir za
oblikovanje vlastitog svjetonazora; oni to čine izvan dominantne struje i
šireg konteksta jer je i lijeva i desna politička tradicija danas iščezla. Dakle,
danas imamo pojedince koji se smatraju ljevičarima ili desničarima, ali ne i
projekte ili pokrete koji bi se poklapali s tradicionalnim shvaćanjem ljevice i
desnice. Kao što sam spomenuo u prethodnom poglavlju, čak se i sudionici
javnih prosvjeda suzdržavaju bilo kakvog izravnog povezivanja s nekim
političkim projektom.
Razni pokreti koji danas ustaju protiv globalizacije i kapitalizma svjedoče o
današnjem stanju depolitizacije. Takvi pokreti svjesno izbjegavaju uporabu
»ideologije« i političkih projekata. Njihovi pripadnici neprekidno se hvale
time što zagovaraju »pluralnost, različitost i otvorenost«. (1) Neki od njih
naglašavaju pojam »prostora« umjesto »pokreta« te ustraju na tome
kako su riječi ljevica i desnica izgubile... 71

da »nitko u [Socijalnom] forumu nema ni pravo ni moć reći kako su jedna
akcija ili prijedlog važniji od neke druge«. (2) Posve jasno se ograđuju od
»velikih ideja« i ideologije, te se čak ne žele ni upuštati u rasprave oko
političkih razlika. Prema jednom shvaćanju, taj je pokret »toliko prestrašen
zbog mogućeg raspada jedinstva na kojem počiva i zbog razvoja hijerarhije
koja bi mogla omogućiti najmoćnijim i najutjecajnijim aktivistima da
potisnu ostale, da zbog toga vlada patološki strah od bilo kakvog bavljenja
razlikama koje postoje u javnoj sferi i koje bi potencijalno mogle »rascijepiti
pokret««. (3) Takva reakcija na potencijalno sučeljavanje stajališta toliko je
intenzivna da je moćna struja koja se protivi politizaciji zavladala
pokretom. Takav se pokret ne određuje onime za što se zalaže, već se
definira oblikom na koji je ustrojen. Prema riječima jednog od njegovih
simpatizera, »novi oblici organizacije jesu njegova ideologija«. (4) U
Njemačkoj su Zeleni odigrali veliku ulogu pri čišćenju društva od
ideologije. Antje Vollmer, zamjenica predsjednika Bundestaga i jedna od
utemeljiteljica pokreta Zelenih smatra kako je rezultat toga da se
»Europljani više ne boje Nijemaca jer smo temeljito obavili posao i učinili
ovu zemlju civiliziranom«. (5)
O raspadu socijalizma mnogo se govorilo i pisalo. Međutim, važno je
naglasiti da su i drugi politički ideali doživjeli sličnu sudbinu. Prema
Giddensu, »konzervativna je misao uvelike iščezla«. I neki pristaše
konzervativizma slažu se s ovakvim pesimističnim shvaćanjem. Britanski
komentator John Gray smatra da »više ne postoje uvjeti koji bi omogućavali
postojanje konzervativizma kao koherentnog oblika političke teorije i
prakse«. (6)
Činjenica da pojmovi »lijevo« i »desno« sve više gube na važnosti često se
pripisuje nakanama jednog dijela političara
i stranaka da zauzmu područje centra. Ponekad se takav proces smatra
rezultatom približavanja lijevih i desnih stranaka. Postoje brojni primjeri iz
prošlosti gdje su se političke stanke svrstavale u centar ne bi li pobijedile na
izborima. Takvu su strategiju često koristile i laburističke i konzervativne
stranke u poslijeratnoj Britaniji. Međutim, takva težnja za smještanjem u
centar razlikuje se od današnje situacije. Vlade koje predstavljaju političku
opciju centra ne predstavljaju samo ravnotežu između ljevice i desnice: one
se zapravo žele odvojiti od njih i distancirati od bilo kakvih jasno
artikuliranih političkih grupacija. One nisu toliko stranke centra, već
stranke koje javno zastupaju koncept apolitičnosti. Takav stav ustrajno
slijede organizacije koje se obično povezuje s »Trećim putem«. U jednoj
pronicljivoj studiji koja se bavi tim problemom, autor kaže da se »projekt
‘Trećeg puta’ kojeg zagovaraju novi laburisti ne zasniva samo na
jednostavnom pozicioniranju unutar postojeće ljestvice na kojoj se nalaze
ljevica i desnica, već na odbacivanju i same ideje o političkoj sceni koja
počiva na temelju suparničkog odnosa ljevice i desnice«. (7) »Treći put«
stoga nije uzrok raspadanja ljevice i desnice nego ona strana koja od tog
naslijeđa izvlači korist.
Proces približavanja stranaka u međuraću i razdoblju nakon hladnog rata
razlikuje se od ovog današnjeg. Prijašnji pokušaji zauzimanja prostora
centra kićenjem tuđim perjem nisu nužno značili i suspenziju političkog
sukoba. Tijekom četrdesetih i pedesetih godina pomak desnice prema
centru tek je u manjoj mjeri utjecao na politički sukob koji se tada odi-
gravao. No tijekom osamdesetih, s transformacijom lijevih stranaka u
stranke centra, dogodila se daleko značajnija promjena koja je, zbog toga što
se podudarala s dominantnim
trendom iscrpljenja politike, proizvela dalekosežne posljedice. Političke
odluke koje su prihvaćale vlade u sve većoj su mjeri bile pragmatične i nisu
imale puno veze s politikom. Političari se sve manje doživljavaju kao oni
koji uvjeravaju, a sve više kao oni koji prodaju određenu politiku. Kao što
kaže Richard Reeves, »u krugovima novih laburista ideologija označava
prljavu i nepristojnu riječ, ali bez ideologije uloga političara više nije
uvjeravanje nego prodavanje«. (8) U SAD-u i Velikoj Britaniji prodaja
političkog branda znači izdvajanje nekoliko milijuna za marketing. U
Sjedinjenim Državama to čak uključuje i plaćanje kolumnistima da u
novinama zagovaraju određenu politiku. (9)
zbog čega su riječi izgubile smisao
Globalizacija, sve veća rasplinutost ekonomskog i društvenog života,
slabljenje klasnih i nacionalnih identiteta, trend sve veće individualizacije,
usmjerenost na kupovanje i životne stilove, nastanak novih neizvjesnosti u
složenom svijetu u kojem živimo – sve su to različite strukturalne promjene
koje se obično navodi kao uzroke iscrpljenja politike i nestanka ljevice i
desnice. U vrlo značajnom i korisnom tekstu koji se bavi tom
problematikom, Giddens kaže da »ukoliko su pojmovi ljevice i desnice
izgubili značenje koje su nekad imali, te ukoliko je svaka politička
perspektiva na svoj vlastiti način iscrpljena, onda je to zbog toga što se
promijenio naš odnos (bilo kao pojedinaca bilo kao čovječanstva u cjelini)
spram modernog društvenog razvoja«. S obzirom na činjenicu kako »danas
živimo u svijetu umjetno proizvedene nestabilnosti i nesigurnosti« i »rizika
s velikim posljedicama«, on tvrdi da
možemo tek donekle planirati budućnost, zbog čega je svaki projekt iole
ambicioznije političke vizije osuđen na propast. (10) Ostali radovi koji se
bave tim problemom ukazuju na razvoj informatičke tehnologije, Interneta,
povećanje broja zaposlenih u uslužnim djelatnostima, smanjenje broja
tradicionalnih proizvodnih industrija te nastanak novih oblika potrošnje,
što su sve zajedno čimbenici koji bi mogli biti odgovorni za propast
političkog.
Drugi su autori globalizacijski proces i smanjenje utjecaja nacionalnih
vlada često dovodili u vezu sa smanjenjem utjecaja politike i političkih
ideologija. Tako npr. Bauman smatra kako povezanost politike s određenim
geografskim područjem »sve više gubi na značaju«. »Nije stoga čudno kako
‘nacionalna politika’ koja je dominirala proteklim razdobljima postupno
ostaje bez temelja«. (11) Nema sumnje kako su promjene u društvenim i
ekonomskim strukturama značajno utjecale na način na koji ljudi donose
odluke i doživljavaju svoj angažman u javnoj sferi. Međutim, ne može se
reći kako su promjene u strukturi društvenih i ekonomskih organizacija
izravna posljedica iscrpljenosti politike. Treba imati na umu kako su
promjena, neizvjesnost i rascjepi predstavljali pravilo u posljednja tri
stoljeća. Industrijska je revolucija predstavljala svojevrsni katalizator za
iznenadni rast urbanih centara i globalne migracije u devetnaestom stoljeću.
Nesigurnost povezana s obratima u svjetskoj ekonomiji, dva svjetska rata i
prijetnja onim nuklearnim, kao i hladni rat – sve to upućuje na činjenicu
kako je osjećaj neizvjesnosti u današnjem svijetu više pravilo nego iznimka.
Sklonost prema shvaćanju politike kao žrtve ekonomskih i društvenih pro-
mjena rezultat je gubitka političke imaginacije. Pogotovo se
to odnosi na preuveličavanje procesa globalizacije, pri čemu se ona
doživljava kao toliko snažna i nezaustavljiva da je više ništa na svijetu ne
može zaustaviti; takav je stav odraz fatalističkog raspoloženja koje je
proizvod političke iscrpljenosti. Postvarenje uzroka nestanka onog
političkog nije tek opis sadašnje situacije, već argument koji unaprijed
zatvara svaku mogućnost povratka ozbiljnih alternativa koje bi se mogle
realizirati u budućnosti.
Zastupnici ljevice i desnice razloge za slabu vjerojatnost ostvarenja svojih
ideala podjednako su tražili u ekonomskim ili strukturalnim objašnjenjima.
Obje su (nekad suprotstavljene) strane krivnju za slom klasne i društvene
solidarnosti vrlo rado prebacile na teret liberalizacije svjetskog tržišta. Po-
gotovo su ljevičarski intelektualci smatrali kako su promjene u društvenom
životu i načinu života odgovorne za slom ljevice. Takvi argumenti često
predstavljaju primjer ponavljanja mantre kako ne postoji nikakva
alternativa. Tvrdnja kako je razlika između ljevice i desnice izgubila na
važnosti vezana je uz stav da je politika došla do svojeg kraja upravo stoga
što stvarnost ne ostavlja prostor za alternative.
Kad je riječ o pitanju nalazimo li se u razdoblju iščeznuća onog političkog,
vrlo je važno razlikovati stav ljevice i desnice. Danas je vrlo teško reći što je
lijevo, a što desno. Nedvojbeno je kako ovi pojmovi nemaju značenja kad se
radi o formalnom političkom procesu. Kao što ćemo pokazati, čak i kad se
radi o aktivističkoj politici, razlika između ljevice i desnice nije vidljiva.
Međutim, činjenica kako takva razlika danas nije osobito važna, ne znači da
u budućnosti neće biti presudnih razlika između političkih pokreta.
Nestanak razlika između ljevice i desnice kojem danas svjedočimo ne bi
nas smio dovesti do zaključka kako se bitne političke razlike i sukobi neće
nikad ponovno pojaviti.
Sva ova gore spomenuta obrazloženja imaju jednu zajedničku crtu: ona
žele postvariti proces zbog kojeg su kategorije lijevog i desnog postale
irelevantne. Taj čin iščeznuću političkog daje auru neizbježnosti. Takva se
interpretacija uglavnom zasniva na nemarnom proučavanju povijesnih
zbivanja. Gledano iz takve perspektive, rezultat povijesnih zbivanja doživ-
ljava se kao neizbježna posljedica povijesnoga razvoja. Međutim,
ubrzavanje procesa nestanka ljevice i desnice nisu uzrokovali ni
globalizacijski proces niti rast novih tehnologija. U osnovi, ljudi kao
pojedinci i društvo u cjelini mogu na različite načine reagirati na društvene
promjene. Današnji politički status quo jedini je mogući ishod različitih
mogućnosti. Propast ljevice i desnice rezultat je povijesnih iskustava koja su
zaslužna za potkopavanje vjerodostojnosti ta dva sukobljena pravca. Za
takav gubitak kredibiliteta zaslužna su tri važna povijesna događaja koji su
u tome odigrali presudnu ulogu: Drugi svjetski rat, hladni rat i kulturalni
ratovi 1980-ih godina 20. stoljeća.
Drugi je svjetski rat desnicu prisilio na obranu, osobito kad je riječ o
intelektualnom frontu. Povezanost desničarskih ideja s fašizmom i
uzrocima izbijanja rata potjerala je konzervativne ideje na samu marginu
društvenoga života. Kao što je primijetio vodeći američki sociolog Daniel
Bell, nakon svršetka Drugog svjetskog rata desničarske su ideologije
»neizbježno bile diskreditirane«, a u Europi »nijedna osoba koja je zastu-
pala desne ideje nije imala nikakav politički kredibilitet ni utjecaj«. (12)
Desnu političku orijentaciju pokušalo se razdvojiti od bilo kakve veze s
nacizmom. U svojoj knjizi Otvoreno
društvo i njegovi neprijatelji Karl Popper je za porast fašizma izravno
optužio duhovni slom kojeg je prouzrokovao marksizam. A u svojem
utjecajnom tekstu Put u ropstvo Hayek je prikazao fašizam kao logičnu
posljedicu socijalizma. Međutim, ovi su pokušaji smanjivanja štete koju je
pretrpjela desnica tek u maloj mjeri ublažili njezinu negativnu reputaciju.
Kao što je to pokazao osebujni teoretičar društva Paul Piccone, »poraz kojeg
su u Drugom svjetskom ratu doživjeli fašizam i nacizam doveo je do
kriminalizacije ne samo tih dviju ideologija, već i cjelokupne desnice«. (13)
Negativna reputacija desnice dovela je do toga da je (iako tek privremeno)
čak i Sovjetski Savez stekao kredibilitet. To je bilo razdoblje u kojem su se i
konzervativni i liberalni mislioci nalazili u defenzivi. Čak i u razdoblju
dugotrajnog poslijeratnog ekonomskog razvoja, mnogi pristaše Zapada
nisu se usudili u potpunosti zagovarati model slobodnog tržišta nasuprot
alternativnim ekonomskim oblicima. Za takav je skeptičan stav spram
vrijednosti kapitalizma simptomatičan pristup kojeg je zagovarao francuski
sociolog Raymond Aron. On je smatrao kako su »razlike u doktrinama stvar
prošlosti« i kako »nijedan društveni poredak nije savršen« te kako ni SAD
ni SSSR nisu u potpunosti loši. (14) Aron je, naglašavajući sličnosti između
ta dva poretka, poput drugih teoretičara promjene odustao od ideje
stvaranja pozitivne vizije utemeljene na osebujnoj tradiciji zapadnjačkoga
kapitalizma. Teorija promjene umjesto stava »mi smo moralno superiorni«
zagovara stav »vi niste ništa bolji od nas«.
Intelektualci koji su zagovarali kapitalizam tijekom hladnog rata svoje su
pozicije učvršćivali time što su se jasno očitovali protiv komunizma. Zapad
je jačao svoj kredibilitet
suprotstavljajući zapadnjački način života ekonomskim manjkavostima i
represivnom karakteru sovjetskoga režima. Međutim, desnica nije uspjela
stvoriti pozitivan svjetonazor zasnovan na zastupanju vrlina kapitalističkog
društva. Do 1960-ih godina postalo je posve jasno kako osnovni problem
kritičara zapadnjačke kapitalističke tradicije nije dinamičnost njihovih
ideoloških suparnika već njihovi vlastiti nedostaci. Jedina pozitivna tvrdnja
koju su pouzdano mogli zagovarati bila je činjenica da je kapitalizam bolje
funkcionirao od društava staljinističkog svijeta koja su se postupno
raspadala. Međutim, zastupnici ideje o ekonomskoj efikasnosti i nadmoći
nisu bili u stanju razviti ideju koja bi poslužila većoj svrsi i time
zainteresirala javnost.
Tijekom hladnog rata došlo je do procjepa i na strani ljevice. Na kraju su
upravo konzervativne i liberalne političke struje napredovale jer je ljude
odbijala svaka pomisao na društvo onakvog tipa kakvo je postojalo u
Sovjetskom Savezu. Hladni rat nije toliko revitalizirao desnicu koliko je
urušio ljevicu. Do početka 1970-ih mnoge su inicijative povezane s ljevicom
(poput planske ekonomije i države blagostanja) bile prokazane i
diskreditirane. Doista, krajem tog desetljeća upravo su se ljevičarske ideje
pokazale iscrpljenima i irelevantnima. Očigledan neuspjeh staljinizma u
Istočnoj Europi, režima u Trećem svijetu i socijaldemokratske države
blagostanja na Zapadu ozbiljno je uzdrmao ideje koje su tradicionalno bile
povezane s takvim pokretima. Na izvjestan način, neuspjeh tih
alternativnih ideja omogućio je desnici da okrene stvari u svoju korist i
pobijedi u hladnom ratu.
Krajem 1980-tih nakratko se činilo da je svršetak hladnog rata revitalizirao
konzervativizam i desničarsku politiku.
Međutim, to je kratko trajalo. Umjesto da poveća samopouzdanje Zapada
koji je u njemu pobijedio, hladni je rat nakon svog završetka na vidjelo iznio
nedostatak bilo kakve zapadnjačke namjere i vizije. Potraga vodećih
europskih političara za »velikom idejom« koja bi mogla zamijeniti ideju
križarskog rata protiv komunizma koji je trajao od svršetka Drugog svjet-
skog rata, završila je neuspješno. Kao što je kazao jedan autor koji se bavio
razmatranjima situacije nakon hladnog rata i »vjetrova promjene«,
»prihvatljiva vizija općeg dobra ostaje i dalje nepopustljivo nedostižna«.
(15) Promatrači su ispravno uočili iscrpljenost političkih alternativa
zapadnjačkom liberalizmu, ali nisu zapazili slom takozvane ideje Zapada
do koje je također došlo. Iscrpljenost desnice izašla je na vidjelo tijekom
kulturalnih ratova koji su se vodili krajem 20. stoljeća. Uspjeh neoliberalnih
političkih stranaka tijekom osamdesetih taj je proces tek privremeno
potisnuo u drugi plan. Godine vladavine Margaret Thatcher i Ronalda
Reagana povezivalo se s uspjehom desničarske ideologije. Međutim,
nastanak neoliberalnog konsenzusa u ekonomskoj sferi nije pratio sličan
proces i u političkoj sferi. Zapravo, u sferi kulture su tradicionalni
konzervativni ideali kad je riječ o tradiciji, obitelji, seksualnosti i moralnosti
bili u obrambenom položaju. Takva se pobjeda neoliberalizma na
paradoksalan način podudarala s institucionalizacijom mnogih vrednota
koje se tradicionalno povezivalo s kulturalnom ljevicom. Nije se slavila
»ideja Zapada« nego daleko više odnosne vrijednosti kao što su raznolikost,
multikulturalizam i razlika. Adam Meyerson u svom se tekstu »Istraživački
plan konzervativaca za 1990-te«, objavljenom u američkom časopisu Policy
Review u kojem je bio urednik, požalio kako »nakon sloma komunizma
najveća
ideološka prijetnja zapadnoj civilizaciji sada dolazi upravo iz zapadnjačkih
kulturnih institucija kao što su sveučilišta, crkve, profesije poput prava i
medicine, te ponajviše tradicionalnih obitelji koje se raspadaju«. (16)
Kulturalni ratovi iznijeli su na vidjelo činjenicu da se nijedna strana u
političkom sukobu nije mogla oporaviti od vlastite intelektualne
iscrpljenosti. Oni su pokazali kako desnica može potkopati ugled ljevice, ali
ne i proizvesti pozitivnu sliku o sebi koja bi mogla ponuditi neku uspješnu
alternativu. Zauzvrat, ljevica je bila u stanju sustavno diskreditirati mnoge
tradicije i vrijednosti koje su bile povezane s desnicom. Ali ona to nije
učinila stvarajući pozitivan pogled na svijet, nego ponavljajući i proširujući
već postojeće raspoloženje apatije i cinizma. Ona je crpila snagu napose iz
prevladavajućeg osjećaja zbrke i zagovarala stav kako nijedan ideal ne
može biti univerzalno valjan te kako bismo trebali biti oprezni spram onih
koji polažu pravo na Istinu s velikim i. Uspjeh kojeg je kulturalna ljevica
postigla popularizacijom cinizma, relativizma i sumnje prema velikim
idejama, govori nam da su upravo one najveći pobjednici u procesu is-
crpljenosti onog političkog. Lakoća s kojom je konzervativna desnica
izgubila kulturalne ratove ukazuje na činjenicu da se nije bila u stanju
oporaviti od stagnacije koja ju je zadesila u prethodnim desetljećima. Isto
tako, činjenica da se taj poraz u manjoj ili većoj mjeri podudara s porazom
ljevice nudi nam vrlo malu utjehu. Gertrude Himmelfarb, jedna od vodećih
američkih konzervativnih autorica, takvo je stanje izrazila gorkom osudom:
»Bili smo pošteđeni klasne revolucije koju je predviđao Marx, ali smo
podlegli kulturalnoj revoluciji.«. (17)
Osuda koju je iznio američki sociolog Alan Wolfe o posljedicama sukoba s
kraja dvadesetog stoljeća i danas je vrlo aktualna. On smatra da je »desnica
pobijedila u ekonomskom, ljevica u kulturalnom, a centar u političkom
ratu«. Činjenicu da postoje tri pobjednika nipošto ne treba shvaćati kao
dokaz životne i dinamične javne sfere. Kao što ćemo uskoro vidjeti,
osnovna poruka koju posreduju ova tri kandidata sastoji se u tome da ne
živimo u vremenu kojim dominiraju političke istine ili alternative. Javnom
je sferom zagospodario fatalizam politički iscrpljenog centra, a ne natjecanje
različitih alternativa.
Zajednička posljedica svih povijesnih iskustava u proteklih sedamdeset ili
osamdeset godina sastoji se tome da je desnica bila prisiljena odustati od Prošlosti a
ljevica prisiljena napustiti nadu koju je polagala u Budućnost. Shodno tome,
ostacima tih dvaju pokreta danas dominira izrazito konformistička
usmjerenost prema sadašnjosti.
zamrznuti u sadašnjosti
Jedan od paradoksa suvremenog doba sastoji se u tome da, iako društvom
vlada raspoloženje konformizma, ono sâmo teško može slijediti tradiciju
naslijeđenu iz prošlosti. Čini se da je suvremeno društvo doista otuđeno od
vlastite povijesne baštine. Oblici povijesti koji slave postignuća neke nacije
bačeni su na marginu i stekli su loš ugled. Stari običaji i tradicije koje su bile
povezane s obiteljskim životom, privatnim odnosima i individualnim
ponašanjem raskrinkani su kao pogrdni, grubi, puni predrasuda, mačistički
ili emocionalno neosjetljivi. Poštovanje koje se ukazivalo nekadašnjoj
hijerarhijski ustrojenoj Engleskoj redovito se na nepovoljan način
suprotstavlja današnjem navodno otvorenom i emocionalno opismenjenom
društvu. Francuska se revolucija smatra pretečom holokausta, a američki
demokratski ustav ponekad se opisuje kao povelja robovlasnika. Pokušaji
korištenja prošlosti kao putokaza za djelovanje u sadašnjosti predstavljaju
se kao opasni oblici fundamentalizma. Društvene i kulturne običaje iz
prošlosti neizostavno se smatra nečim što predstavlja opasnost po zdravlje.
Otuđenje društva od prošlosti dovelo je do situacije u kojoj tradicija igra
neznatnu ulogu u svakidašnjem životu. Takav gubitak značenja prošlosti
lišilo je konzervativce i pripadnike desnice temelja kojeg bi mogli
podržavati. To je za posljedicu imalo propast brojnih pokušaja revitalizacije
konzervativnog pokreta koji su bili zasnovani na promicanju vrednota
tradicije. Gubitak povijesnoga naslijeđa doveo je do toga da su mnogi
takozvani konzervativni modernizatori podržavali tradicije iz prošlosti s
osjećanjem nelagode i radije su zastupali takozvani »blagi
konzervativizam«. Takvo je stajalište »odbacilo ideju da konzervativizam ne
zastupa drugo doli nacionalističku nostalgiju« i da je to još jedan od načina
oslobađanja konzervativaca od teškog bremena podržavanja tradicija iz
prošlosti. (18) Taj je konzervativizam toliko blag da je vrlo teško shvatiti
koje to vrijednosti iz prošlosti zapravo želi očuvati.
Ali otuđenje od prošlosti na neki se čudan način podudara s moćnom
kulturološkom klimom konzervativizma. Kako naglašava latinoamerički
politički komentator Norbert Lechner, »prevladavajući slogan danas glasi
‘više istog’«. On smatra kako danas postoji »sve veća briga za očuvanjem,
ali onim
koje je povezano s prirodom«. (19) Treba spomenuti kako su pojedine
grupe takozvane religijske desnice prigrlile zaštitu okoliša i bioetička
pitanja kao neke od njihovih »vrijednosnih odrednica«. (20) Shodno tome,
ono što je prije bilo usmjereno na očuvanje tradicije, sada je usmjereno na
očuvanje prirode. Takav značajan prijelaz od tradicije prema zaštiti okoliša
predstavlja pokušaj pomirenja društvenog otuđenja s vlastitom prošlošću.
Međutim, to i te kako ima i svoju cijenu: na taj se način ljude lišava njihove
prošlosti. Kako kaže Lechner, »sadašnja želja za trajnošću nije više
utemeljena na povijesnoj svijesti«. (21) Ovo je jedna od temeljnih odlika
konzervativizma straha. Njegova je sposobnost razmišljanja ograničena na
sadašnjost i ništa se manje nelagodno ne osjeća kad razmatra prošlost
negoli kad se bavi budućnošću. Premještanje naglaska s očuvanja tradicije
na konzerviranje prošlosti motivirano je specifičnim duhom konformizma.
Njegov prezir spram prošlosti nadopunjuje njegov strah od budućnosti.
Desničarsko odbacivanje prošlosti povezano je s ljevičarskim odbijanjem
budućnosti. Ljevica, koja je tradicionalno predstavljala pokret povezan s
promjenom i napretkom, postupno je prestala vjerovati u budućnost.
Tijekom svoje povijesti, ljevica je shvaćala budućnost kao svijet koji bi
mogao biti puno bolji i napredniji od ovoga sadašnjeg. Društvena je
promjena shvaćena u pozitivnom smislu kao razvoj naprednih ciljeva za
koje se ljevičarska politika zalagala. S obzirom da je ljevičarski pokret bio
usmjeren prema budućnosti, sadašnjost je doživljavao kao nešto što treba
poboljšati, reformirati i preobraziti. Ono što je od ljevice ostalo danas,
spram budućnosti ne osjeća ništa manju nelagodu negoli ostale političke
elite.
Suvremeni pokreti koje se obično povezuje s ljevicom posebno se
nelagodno osjećaju kad je u pitanju promjena, ili su spram nje čak otvoreno
neprijateljski raspoloženi. Antikapitalistički i antiglobalizacijski pokreti
iskazuju neskriveno neprijateljstvo spram onih ideala s kojima se u
prošlosti identificirala ljevica usmjerena na budućnost. Napušteno je na-
slijeđe prosvjetiteljstva (razum, napredak i univerzalizam), a motiv
promjene više nije sastavni dio napretka. Giddens govori o svijetu »u kojem
promjena više ne znači potpuni napredak«. (22) U tom je smislu moguće
krenuti korak naprijed i interpretirati sadašnje razočaranje promjenom kao
znak kulturalnog raspoloženja koje se zasniva na historijskom zatvaranju.
Zatvaranje historijskoga uma jedna je od temeljnih odlika današnje
kulturalne ljevice.
Ljevičarsko odbacivanje procesa promjene simptomatično je za
internalizaciju novonastale kulture straha. Snažan skepticizam spram ideje
promjene odražava ljevičarsku reakciju na ideju napretka. Kad je riječ o
političkom stavu spram pitanja promjene, ne postoje neke osobite razlike
između tradicionalnog modela ljevičarskog entuzijazma i desničarske sum-
nje s obzirom da ni jedan ni drugi stav više nisu relevantni. Danas, na
početku dvadeset i prvog stoljeća, teško je naići na bilo kakvu opciju koja bi
sustavno i intelektualno zagovarala ideju napretka. Štoviše, u novije
vrijeme sumnja spram promjene daleko više obilježava ljevičarsko-liberalni
krug negoli bilo koji drugi. Predviđanje katastrofe, pogotovo one ekološke,
vrlo je rašireno. Taj strah od budućnosti povezan je s osjećajem poštovanja
spram sadašnjosti.
Ljevica i desnica susrele su se na terenu sadašnjosti izvorno slijedeći dva
različita puta – odustajanja od budućnosti i
napuštanja prošlosti. Duboko ukorijenjen osjećaj za sadašnjost proširio se
na sva područja političkog. Raskinuvši veze s prošlošću i izgubivši želju za
promjenom budućnosti, društvo je postupno izgubilo historijsku svijest.
Osnovnim okvirom za konceptualiziranje promjene sada je postalo presli-
kavanje sadašnjosti u budućnost. Lechner je precizno dijagnosticirao takvo
stanje rekavši kako je odnos između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koji
nam služi za razumijevanje društvenih procesa iz povijesne perspektive
»oslabila mučna prevlast sveprisutne sadašnjosti«. (23) I ljevica i desnica su,
zamrznute u sadašnjosti, izgubile svoje navlastite karakteristike. Političke
razlike i argumentacije ograničile su se na rasprave oko tehničkih i
administrativnih pitanja.
kako su riječi izgubile svoje značenje
Izbacivanje prošlosti i budućnosti politički je vokabular lišilo bilo kakvog
osjećaja svrhe, perspektive i značenja. Vrlo je često nejasno što znače
pojedini politički koncepti koji danas imaju malo dodirnih točaka s onim
što su nekad davno predstavljali. Nekad je stav prema ideologiji
prosvjetiteljstva igrao bitnu ulogu u razlikovanju lijevih i desnih opcija. Lje-
vica je entuzijastično podržavala prosvjetiteljske ideale razuma, napretka i
univerzalizma, dok im se desnica suprotstavljala. Razlike između ljevice i
desnice u tom kontekstu gotovo da više i ne postoje. Bronner smatra kako
prosvjetiteljstvo »više nije ona barijera koja razdvaja »ljevicu« i »desnicu«« i
da »ukoliko postoji bilo kakvo opravdanje za tvrdnje o sve većoj
beznačajnosti političkih razlika, onda doista proizlazi iz tog povijesnog
izvora«. (24)
Uzmimo antikapitalizam kao dobar primjer za to. Radikalna kritika
kapitalizma temelji se na tvrdnji kako takav proizvodni sustav ne može
sustavno stvoriti produktivne snage te da zbog toga ne može svima
osigurati pristojan životni standard. Tvrdnja kako kapitalizam nije bio u
stanju svima osigurati životna dobra vrlo je često predstavljala argument
zagovaranja društva zasnovanog na radikalno drukčijim osnovama kojim
su se služili mnogi socijalisti i komunisti. I srednjestrujaški ljevičari smatrali
su kako kapitalizam nije u stanju stvoriti blagostanje koje bi služilo
cjelokupnom društvenom napretku. Tijekom 1960-tih i 1970-tih ljevica je
kritizirala kapitalizam zbog toga što je prouzročio nedostatan razvoj i stoga
što je predstavljao prepreku razvoju društava s južne polutke. Mnogi su
kritičari kapitalizma smatrali da se Treći svijet ne može razvijati usporedo s
razvojem kapitalizma ili na njegovim temeljima.
Danas se pojam antikapitalizma rijetko povezuje s tvrdnjom kako je riječ o
sustavu proizvodnje kojem nedostaje dinamički razvoj. Posve suprotno,
kritike radikalnih i ljevičarskih aktivista uglavnom se usredotočuju na
činjenicu kako se kapitalizam prebrzo i pretjerano razvija, te da to ima po-
gubne posljedice za okoliš i za ljude. Osnova za takav strah nalazi se u
činjenici kako je danas razvoj odveć brz i da kapitalizam previše toga
proizvodi. »Danas smo sve više svjesni posljedica upravo zbog
disfunkcionalnih popratnih pojava tog procesa; svjedoci smo
nezaustavljivog razvoja proizvodnih snaga i globalne ekspanzije
zapadnjačke civilizacije na koju sve više gledamo kao na prijetnju«, kaže
Jürgen Habermas, vodeći njemački teoretičar društva lijeve orijentacije. (25)
Prema njemu kapitalizam je, ako ništa drugo, postao
odveć djelotvoran: »Danas više nije moguće zagovarati kapitalistički
projekt centraliziran s obzirom na proizvodnju«, smatra Habermas.
Posve suprotno radikalnim pokretima iz devetnaestog i dvadesetog
stoljeća, oni koji se danas smatraju ljevičarima svjesni su ekonomskog i
tehnološkog razvoja. U jednom nedavnom promišljanju značenja ljevice
nalazi se i argument kako je orijentacija prema proizvodnji bila
karakteristična za desničarsku politiku. »Ne treba ni spominjati kako
neoliberalna desnica podržava trenutnu dominaciju razmišljanja koje
naglašava važnost proizvodnje, dok se ljevica zalaže za promjenu
paradigme od sadašnjeg velikog nesrazmjera prema uravnoteženoj koeg-
zistenciji gore spomenutih vrijednosti i razuma«. (26)
Strepnja od brzog ekonomskog razvitka i razvoja novih tehnologija
povezana je s osjećajem nesigurnosti koji donosi ideja promjene. U toj
dramatičnoj zamjeni uloga, čini se da se ljevica više boji promjena negoli
desnica. Organizacije poput Svjetskog socijalnog foruma još su više
neprijateljski raspoložene spram promjene nego što su to njezini kritičari.
Primjerice, Samir Amin ne slaže se s onim što naziva »dominantnim
desničarskim diskursom« koji smatra kako promjena uvijek donosi
dobrobit te kako do nje dolazi spontano. S obzirom na to, Amin ustraje
stavu da »bismo sada na drugi način trebali razmotriti u čemu se sastoji
novost«, pitajući se »što je potrebno napraviti da se postojeće snage
reorganiziraju ne bismo li smanjili štetu za koju je odgovoran razvoj
globalnog kapitalizma?«. (27)
Takvu strepnju od ubrzanog razvoja današnje kulturne i političke elite
smatraju izvorom rizika. Napredak čovječanstva, kojeg se nekad
doživljavalo u cijelosti kao pozitivnu stvar i
poželjan pothvat, danas se shvaća kao nešto rizično. A taj se rizik
neizbježno interpretira kao opasnost koju pod svaku cijenu treba izbjeći ili
umanjiti. Paradoksalno, upravo se oni koji se nazivaju ljevičarima najviše
boje takvog rizika i najglasnije se suprotstavljaju ideji napretka. Tijekom
devetnaestog stoljeća antikapitalizam i neprijateljski stav prema napretku
bio je ograničen na protivnike nove tehnologije i konzervativne protivnike
moderne. Danas najogorčenije protivnike napretka predstavljaju one
radikalne snage koje zagovaraju antikapitalističku kritiku proizvodnje i
razvoja.
U prijašnjim su razdobljima radikalni protivnici kapitalizma prokazivali
sustav zbog toga jer ljudima nije donio dovoljna materijalna dobra koja bi
im omogućavala dostojanstven život. Suprotno tome, suvremeni protivnici
kapitalizma smatraju kako danas (barem na Zapadu) posjedujemo previše
toga, osuđujući stoga »bezumno potrošačko društvo« kojeg stvara i potiče
tržišna ekonomija. Nije stoga čudno da je u razdoblju »sumnjivog
konzumerizma« problem siromaštva sve manje u modi. Termin »siromašne
djece« još uvijek pobuđuje neke simpatije i zabrinutost, ali siromaštvo kao
takvo više uopće nije u političkom fokusu. Ne samo da je riječ »siromaštvo«
izgubila svoje političko značenje, već je i zamijenjena pojmom »društvene
nejednakosti i marginalizacije«.
Protumoderna kritika masovnoga društva često ostaje u sjeni
antikapitalizma. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća protumoderna su
razmišljanja često povezivana s konzervativnom reakcijom na društvene
promjene. Europski konzervativni mislioci s podozrivošću su gledali na
nove oblike popularne kulture i bojali se Hollywooda, džeza i američkog
glupog materijalizma. Danas takav stav nekadašnje međuratne suzdržane
Engle
ske često zastupaju radikalni aktivisti čineći to s pozicije životnih stilova.
Neprijateljski stav prema MTV-u, Nikeu, Coca-Coli, McDonald’su ili
Starbucksu postao je sastavnim dijelom njihova svjetonazora. Kako
naglašava jedan od zastupnika takvih stavova, »povezivanje političkih
poruka s korporativnim brandovima postaje korisno sredstvo za uvođenje
često radikalnih ideja u raznolike forme koje oblikuju nečiji privatni život,
te prelaze nacionalne granice i kulturalne podjele«. (28)
Konzervativni strah podjednako onemogućava radikalnim kritičarima
postojećeg stanja kao i njegovim zagovornicima da se pozabave onim što
smatraju opasnošću za ljudski opstanak. Ovdje još jednom dolazi do
zamjene uloga: kad je riječ o predviđanju propasti i sloma, ljevičarski su
komentari često daleko maštovitiji od konzervativnih. U maniri Dosjea X
ljevičari otkrivaju zavjere vezane uz otrovnu hranu, smrtonosna zagađenja,
nove neizlječive bolesti i ostale prijetnje kojima je izložen ljudski rod.
Tijekom posljednjih tristotinjak godina teorijama zavjere bavili su se
uglavnom desničari koji su ih koristili za objašnjavanje neočekivanih i
neugodnih razvoja događaja. Prebacivanje krivnje na izvanjske faktore po-
put Židova i masona koji su navodno stajali iza nasilnih društvenih
prevrata i nemira, predstavljalo je sastavni dio repertoara desničarske
političke imaginacije. Danas su takve teorije urote prigrabili i usvojili
ljevičarski komentatori. Događaji poput rata u Iraku ili borbe protiv
terorizma, kao i Busheva pobjeda na izborima 2004., prikazani su kao
rezultat zavjere koju je skovao uski krug neokonzervativaca.
Bez obzira na razliku u polazišnim tezama, čini se da su komentatori
različitih profila došli do zajedničkog i uznemirujućeg zaključka: svijet je
postao sve opasnije mjesto koje više nije
moguće držati pod kontrolom. Sve strane zagovaraju politiku straha.
Područje za koje iskazuju zabrinutost može se razlikovati od grupe od
grupe – jedni su zabrinuti porastom kriminala na ulicama, a drugi
opsjednuti različitim prijetnjama kojima su danas izložena djeca. Desnica
strepi od terorističkih napada, a ljevica je zabrinuta zbog prijeteće ekološke
katastrofe. Ono što razdvaja političke opcije nalazi se u pitanju čega bi se to
i na koje sve načine trebale bojati.
što je preostalo?
Mnoge ideje koje se u 19. stoljeću tradicionalno povezivalo s desnicom –
strah od napretka, znanosti, modernog razvoja i zajedničkog djelovanja –
danas su usko povezene s ljevičarskim svjetonazorom. Friedrich Nietzsche,
desničarski filozof s praga dvadesetog stoljeća, danas je popularan među
pripadnicima kulturalne ljevice i postmodernim intelektualcima. U svom
značajnom djelu Obnova prosvjetiteljstva Stephen Bronner kaže kako su
»ideje koje se dugo povezivalo s reakcionarnim pokretima – poput
zagovaranja iskustva umjesto razuma, nacionalnog ili etničkog identiteta
umjesto internacionalizma, zajednice umjesto individualnosti, običaja umje-
sto inovacije, mita umjesto znanosti – postale dijelom svjetonazora američke
ljevice«. (29) Politički teoretičar Brian Barry slaže se s tim stajalištem,
smatrajući kako su »tijekom velikog dijela devetnaestog i dvadesetog
stoljeća oprečni stavovi prema prosvjetiteljstvu označavali glavnu razliku
između ljevice i desnice«. Međutim, sada je desničarska kritika prosvje-
titeljstva »postala značajnom među onima koji se smatraju ljevičarima«. (30)
Neprijateljski stav prema univerzalnim vrijednostima najviše zagovara
upravo kulturalna ljevica.
Ovdje se ne radi tek o promjeni ukusa: ta činjenica jasno ukazuje na to da
je razlika ljevice i desnice izgubila svoje prvobitno značenje. U današnjem
konfuznom svijetu takozvani desničarski intelektualac često je napredniji ili
barem više usmjeren prema budućnosti negoli njegov ljevičarski kolega.
Naposljetku, barem neki od njih se trude (iako neuspješno) održati privid
racionalnosti i zastupanja univerzalnih vrijednosti. Najveći prezir spram
ideja napretka koje proizlaze iz ideologije prosvjetiteljstva možemo naći
upravo kod ljevičarskih intelektualaca. Stoga za lijeve ili liberalne
intelektualce nije upitna samo mogućnost društvene promjene, već također
i želja da do nje dođe.
Povremeni pokušaji obnavljanja tradicionalne opreke između ljevice i
desnice pokazuju kako su te odrednice postale posve nevažne. Talijanski
politički filozof Norbert Bobbio napisao je sažetu knjigu u kojoj raspravlja o
postojanosti i relevantnosti razlike između ljevice i desnice. Bobbio smatra
da se razlika »između lijevog i desnog ponajprije odnosi na sustav vrijed-
nosti«. On tvrdi da se razlika očituje time što se desnica drži tradicionalnih
vrijednosti, a ljevica projekta emancipacije. (31) Takvo je razlikovanje još i
moglo biti značajno u nekim povijesnim razdobljima, ali danas ono više ne
vrijedi. Kao što je ranije spomenuto, desnica više ne želi podržavati
tradiciju, a ljevica je napustila svoje emancipacijske ideale.
Logička dedukcija jedan je od postupaka kojim Bobbio pokušava podržati
razlikovanje između ljevice i desnice. »S obzirom da se centar definira kao
ono što nije ni lijevo ni desno i stoga se ne može definirati ni na koji drugi
način, njegovo se postojanje i njegov raison d`être zasnivaju na toj antitezi.«
(32) Dokaze za argumentaciju koja tvrdi da ukoliko postoji centar, tada
moraju postojati i ljevica i desnica, trebalo bi radije
tražiti u geometriji, a ne u političkom životu. U proteklim je razdobljima
centar vrlo često bio u potrazi za konsenzusom koji bi podjednako
zadovoljio želje ljevice i desnice. Takav se centrizam (primjerice, u
konsenzualnoj politici Velike Britanije tijekom 1950-ih) definirao u odnosu
na ljevicu i desnicu. Danas se pokreti s centra poput »Trećeg puta« ne
definiraju kao protivnici lijevog ili desnog svjetonazora, već kao protivnici
politike kao takve. Danas je centrizam svjesno antipolitičan pokret koji se
oslanja na dogmu koja kaže kako »nema alternative«.
Čini se da Bobbio smatra kako svaki politički sukob mora podržavati
klasična razlika između lijevog i desnog usmjerenja. Međutim, kad dođe do
situacije u kojoj politici ponestane sadržaja, sukobi često poprimaju
proizvoljni karakter. Tko bi uopće mogao i pomisliti da će posjedovanje
oružja u SAD-u i lov na lisice u Velikoj Britaniji biti pitanja na kojima će se
uspostavljati razlika između ljevice i desnice? Pokušaji traženja posljednjih
ostataka jasne i prepoznatljive političke orijentacije pretpostavljaju povratak
razmatranja ostataka ideologije. Uzmimo za primjer knjigu Za koga sada
glasujemo? u kojoj ljevičarski autor očajnički traga za preživjelim političkim
pitanjima koja bi mogao uključiti u popis onoga za što se zalažu ljevičarske
alternative. Stajalište do kojeg je došao i koje se odnosi na protivljenje ratu u
Iraku, zatim »neopravdano uvođenje školarina i pružanje potpore najboljim
bolnicama« dovoljno govori o vremenu u kojem živimo. (33) Ovakvo
umjetno i nategnuto problematiziranje tri različite teme u tolikoj je mjeri
neuvjerljivo da ih ni sam autor ne može opravdati bez izvjesne nelagode.
Pitanje »za što se borimo?« u sve većoj mjeri nudi odgovore koji
su podjednako retorički i banalni. Poznata novinarka novih laburista
zapitala se zbog čega vođe njezine stranke nejasno ističu vrednote za koje se
zalažu. »Oni dobro znaju koje su to vrijednosti: zalaganje za javnu umjesto
privatne sfere, jednake mogućnosti za sve umjesto privilegija, politiku kojoj
je na prvom mjestu obitelj a ne posao i koja djeci pruža sve potrebne
mogućnosti.« (34) Iskazano u političkim terminima, zauzimanje stava
prema javnoj sferi, obitelji i djeci predstavlja okolišanje kako se ne bi morao
priznati deficit jasno prepoznatljivih vrijednosti.
Čak se i pitanja o kojima se žučno raspravlja pojavljuju izdvojena iz šireg
političkog konteksta. Čini mi se kako kontroverzna pitanja često uključuju
kampanje koje su usmjerene prema samo jednom problemu, čime se
svjesno zaobilazi i izbjegava širi politički kontekst. U Sjedinjenim Državama
takozvane »rasprave o vrijednostima« ne svode se samo na stranačku
politiku. Republikanski tvrdolinijaš Dick Cheney suprotstavio se Bushu
kad je riječ o istospolnoj bračnoj zajednici. Arnie je pokrenuo kampanju za
javno financiranje istraživanja ljudskih stanica, što je svojedobno učinila i
Nancy Reagan. A Republikanska stranka je napravila veliku strku
zagovarajući glasačka prava Hispanoamerikanaca u ime različitosti,
pokrenuvši oglašavanje na španjolskom jeziku na jugoistoku zemlje i u
Floridi. Pokreti koji zagovaraju kontrolu osobnog naoružanja, prestanak
znanstvenih eksperimenata na životinjama, neodobravanje pobačaja, nova
prava etničkih grupa ili homoseksualne bračne zajednice, ne žele stvoriti
nov politički sustav niti nude alternative postojećem stanju. Poput
Socijalnog foruma, i drugi aktivistički pokreti često se suzdržavaju od
stvaranja politike »velikih ideja« i na politiku gledaju podozrivo.
Bilo kako bilo, smatra se kako je kategorije lijevog i desnog teško izbjeći.
Bronner smatra kako »politička teorija ne može ne razlikovati ljevicu i
desnicu« stoga što je »liberalna politička teorija prosvjetiteljstva prva
proizvela podjelu na ljevicu i desnicu«. Ipak, Bronner uvjerljivo tvrdi kako
se, kad je riječ o stavu prema prosvjetiteljstvu, ne mogu razlikovati lijeve i
desne opcije, te da priklanjanje uz njegovo naslijeđe ističu njihove vlastite
slabosti. Trebalo bi napokon priznati da razlika između ljevice i desnice više
nema osobitih praktičnih posljedica. Bilo gdje da se nalazite unutar
tradicionalnog političkog spektra, vrijeme je za napuštanje zastarjelih kate-
gorija lijevog i desnog.
Poziv za nadilaženjem ljevice i desnice niz puta predstavlja i zahtjev za
potpunim napuštanjem politike. Ponekad on predstavlja i težnju za
ograničavanjem ambicija povezanih s politikom prosvjetiteljstva. Moj poziv
za poništavanjem razlika između lijeve i desne opcije motiviran je posve
drukčijim težnjama: moja je nakana naglasiti važnost pročišćavanja
suvremenog javnog života od nepotrebnih i zbunjujućih termina. Dakako,
ljudi su slobodni nazivati se kako god žele. No razlike koje su danas od
fundamentalnog značaja tiču se nečije pozicije u odnosu spram prošlosti i
budućnosti. Oni koji su zainteresirani za obnavljanje politike trebali bi
promisliti o odnosu društva prema prošlosti i biti spremni na aktivniji stav
prema budućnosti. Međutim, ostvarenje ovog cilja zahtijeva zastupanje
znatno jasnijeg i osjetljivijeg stava o ljudskim potencijalima. O tome će biti
riječi u sljedećem poglavlju.
Bilješke
1 Jai Sen, ‘Challenging Empires: Reading the World Social Forum’, u: Sen,
Anand, Escobar i Waterman (2004), str. xxiv.
2 Chico Whitaker, ‘The WSF as Open Space’, u: Sen, Anand, Escobar i
Waterman (2004), str. 112, 114.
3 Kingsnorth (2003), str. 231.
4 David Graeber, ‘The Globalization Movement and the New New Left’, u:
Aronowitz i Gautney (2003), str. 332.
5 v. Der Spiegel, 21. veljače 2005., str. 24.
6 Giddens (1994), str. 9 i Gray (1995), str. 93.
7 Weltman (2003), str. 244.
8 New Statesman, 24. rujna 2004.
9 v. Howard Kurtz, ‘Writer backing Bush Plan had gotten federal contract’,
Washington Post, 26. siječnja 2005.
10 Giddens (1994), str. 78-9.
11 Bauman (2003), str. 22.
12 Bell (1980), str. 149.
13 Piccone (1999), str. 7.
14 Aron (1978), str. 228.
15 William H. McNeill, ‘Winds of Change’, Foreign Affairs, jesen 1990. str.
161.
16 Adam Meyerson, ‘The Vision Thing, Continued’, The Policy Review, ljeto
1990., str. 2.
17 Himmelfarb (2001).
18 O’Hara (2005), str. 113-14.
19 Norbert Lechner, ‘Politics in Retreat: Redrawing Our Political Maps’, u:
Schedler (1997), str. 179.
20 v. Blaine Harden, ‘The Greening of Evangelicals’, Washington Post, 6.
veljače 2005.
21 Norbert Lechner, ‘Politics in Retreat’, str. 179.
22 Giddens (1994), str. 49.
23 Norbert Lechner, ‘Politics in Retreat’, str. 179.
24 Bronner (2004), str. 2.
25 Jürgen Habermas, ‘Popular Sovereignty as Procedure’, u: Bohman i Rehg
(1999), str. 37.
26 Mouzehs (2001), str. 447.
27 ‘For struggles, global and national – Samir Amin interviewed by V.
Sridhar’, u: Sen, Anand, Escobar i Waterman (2004), str. 7-8.
28 Bennett (2004), str. 2.
29 Bronner (2004), str. 1.
30 Barry (2001), str. 9.
31 Bobbio (1996), str. 47.
32 Bobbio (1996), str. 5.
33 Harris (2005), str. 163.
34 Polly Toynbee, ‘New Labour gives you no chance to vote for a vision’, u:
Guardian, 2. ožujka 2005.
97
4
Prepuštanje sudbini
Dolazimo u iskušenje da krivnju za trenutno političko zatišje prebacimo na

ponašanje političara, njihove stranke ili na neodgovorne medije. Međutim,
problemi o kojima govorim u ovoj knjizi nisu izravna posljedica neke
specifične pogreške ili svjesne strategije. Oni su nusproizvod porasta javnog
razočaranja i nevjerice u obećanja moderniteta. Jedna od važnih dimenzija
fatalizma s početka dvadeset i prvog stoljeća, koja je značajna u kontekstu
razočaranja politikom, jest tendencija propitivanja sposobnosti ljudi da
budu dovoljno mudri da shvate i promijene vlastite životne okolnosti.
Takvo pesimistično kulturalno shvaćanje odnosa između ljudi i stvaranja
povijesti ima važne implikacije na način na koji se doživljava život politike.
Posve suprotno tome, politički komentatori često pišu o svršetku ere
poslušnosti i pokoravanja. (1) Oni time previđaju činjenicu da je poslušnost
tradicionalnom autoritetu zamijenjena puno snažnijim osjećajem
pokoravanja sudbini.
Politički analitičari redovito skreću pozornost na raspad politike klase i
politike zajednice. Međutim, takvo slamanje prijašnjih oblika solidarnosti
zbiva se usporedo s daleko važnijim i temeljnijim procesom – gubitkom
uvjerenja da ljudi mogu političkim djelovanjem oblikovati ili promijeniti
svoje životne okolnosti. Umjesto da se doživljavaju kao politički subjekti,
pojedinci se redovito doživljavaju objektima u procesu donošenja političkih
odluka. Proces raspada subjektivnosti povećao je osjećaj nemoći i pasivnosti
javne sfere. To je oblik samosvijesti koji je očit čak i kad građani reagiraju

98
protiv vlastitog otuđenja od političkog sustava. Takva reakcija često
preuzima oblik zahtjeva za obranom, nadomjeskom, priznavanjem ili
afirmacijom. Ovakav odgovor često podsjeća na reakciju razočaranog kupca
umjesto na građanina usmjerenog na obranu javnih interesa.
Svijest o nemoći ili onoga što sociolozi nazivaju nestankom djelovanja
neprekidno potpaljuju kulturalne snage koje podgrijavaju atmosferu
fatalizma. Kao što smo spomenuli u našoj raspravi o zamrzavanju povijesti,
dominirajuća atmosfera obeshrabruje ideju da ljudi međusobnom
interakcijom jedni spram drugih kao i spram vlastitih životnih okolnosti
mogu utjecati na vlastitu sudbinu. Umjesto da bude pokretač povijesnih
zbivanja, čovječanstvu je dodijeljena uloga pasivnog objekta kojem se
zbivaju događaji koji su se oteli kontroli. U bezbrojnim političkim
odlukama pretpostavlja se da se ljudima ne može vjerovati i da se od njih
ne može očekivati da na odgovoran način prožive svoj život. Trend prema
kojem se odrasle tretira kao djecu karakterističan je za djelovanje čitave
političke klase. Pojedinci više nisu predstavljeni kao »politički subjekti« ili
kao »građani«: današnji politički vokabular naglašava pasivnost i
bespomoćnost javne sfere. Postoje isključeni, ranjivi (potencijalne žrtve),
žrtve, maltretirani, klijenti, krajnji korisnici, potrošači ili dioničari, ali ne i
ljudi kao politička bića.
Takvoj infantilizaciji biračkog tijela pomažu društveni procesi kojima su se
ljudi razdvojili jedni od drugih. Sve veća fragmentacija socijalnog iskustva
imala je značajan učinak na živote ljudi, pomogavši da dođe do
normalizacije u sve većoj mjeri privatiziranog i individualiziranog načina
života. Neki komentatori tvrde da je takvo sve više privatizirano
prepuštanje sudbini 99
postojanje potaknulo razvoj svijesti pojedinca u kojeg se može imati
povjerenja, takvog pojedinca kakvog se danas povezuje s erom »pohlepnih
osamdesetih«. Međutim, oni su posve u krivu. Proces individualizacije bez
poznatih kontakata i pouzdanog sustava podrške samo potiče osjećaj
nemoći. Osjećaj da se morate osloniti na vlastite snage i individualna rje-
šenja doveo je samo do povećane svijesti o izolaciji. On je imao učinak na
promjenu načina na koji ljudi doživljavaju svoju vezu sa svijetom, potičući
pretjerani osjećaj slabosti i fatalističkog svjetonazora. O ovakvom trendu na
simptomatičan način svjedoče rezultati brojnih istraživanja u kojima se
pokazalo da ljudi smatraju da će im u budućnosti biti puno gore nego što je
sada. Također je znakovita i snažna sklonost kojom se neprekidno
naglašava negativna strana svakog novog razvojnog pomaka.
Sve snažniji osjećaj individualne nesigurnosti koji danas prevladava,
oscilira između pasivnosti i povremenih izljeva straha one vrste koja
odlikuje javnu reakciju na novo cjepivo, globalno zatopljenje ili prijetnju
terorizmom. Podudaranje pasivnosti društva s osjećajem straha pomoglo je
da političko djelovanje postane posebno bojažljivo. Današnja se pitanja vrte
oko politike preživljavanja – globalnog zagrijavanja, AIDS-a i toga da nam
hrana ne bude zagađena.
Porast osobne nesigurnosti je nusproizvod fundamentalne promjene
odnosa između pojedinca i društva. Osobni stavovi posredovani su čitavim
nizom institucija i odnosa; klase i zajednice pružale su vrlo važno iskustvo
kojim je pojedinac svijet u kojem živi mogao učiniti smislenim. Tijekom
protekla tri stoljeća ljudsko shvaćanje moderne kroz te institucije proširilo je
njihove horizonte i ljudsko djelovanje učinilo smislenim. Razvoj
individualnih ambicija i vizije društvene promjene utemeljene na klasi ili
zajednici često je izvana pokazivao proturječne težnje. No, bez obzira na
njihove razlike, takvi su odgovori dijelili zajedničku viziju potencijalnih
mogućnosti, kao i uvjerenje da ljudsko djelovanje može iznjedriti promjenu.
Danas je takav pogled na svijet u čijem se središtu nalazi čovjek zamijenio
onaj u kojem je drastično sužen izbor mogućih opcija. Ovo je pogotovo
upadljivo u sferi politike, gdje je čak i sposobnost države za usmjeravanjem
pravca u kojem se kreće društvo sve više dovedena u pitanje. Politika danas
manje znači ljudima naprosto zato što izgleda da ono što ljudi rade više
nema nikakvog značaja. Osjećaj nemoći često preuzima obličje napada na
politiku kao takvu. Antipolitika odnosno cinično odbacivanje političara na
vlasti, kao i opsjednutost s nepoštenjem i korupcijom, odraz su dubinski
ciničnog pogleda na čovječanstvo. Takva orijentacija odbacuje potencijal
čovječanstva da stvara povijest time što kaže da pokušaj da se nešto napravi
ili ništa ne postiže ili pak samo pogoršava stvari. To bi bilo dovoljno kad bi
se samo radilo o tome da nema smisla glasovati ni za jednu od današnjih
stranaka, ali sadašnji prezir prema politici nadilazi takav stav. Uvjerenje
kako više ne možemo vjerovati političarima samo je drugi način kazivanja
da više nikome ne vjerujemo, uključujući i nas same.
Prezriv odnos prema političkim ambicijama nije motiviran samo
skepticizmom spram učinkovitosti sudjelovanja i angažiranja. On je također
ispunjen i uvjerenjem kako će poriv za ostvarivanjem ambicija završiti u
suzama. U devetnaestom stoljeću ljude se kritiziralo jer nisu znali gdje
pripadaju. Danas ih se podvrgava oštroj kritici jer ne znaju svoja prirodna
ograničenja i potiče ih se da se pokore Sudbini.
stvaranje ranjivog građanina
Kultura fatalizma ne dovodi u pitanje tek učinkovitost političkog
djelovanja. Ona redefiniranjem pravog značenja osobnosti također dovodi u
pitanje sposobnost pojedinca da preuzme političku ulogu. Dolazi do
snažnog osjećaja bespomoćnosti kad ljudi smatraju da se njihovim
političkim angažmanom ništa neće promijeniti. Često se krivnja za taj
osjećaj bespomoćnosti prebacuje na bešćutnost političara i nefleksibilnost
političkih institucija. Primjerice, isključenost mladih ljudi iz političkih
procesa neprestano se predstavlja kao rezultat neuspjeha vlade da osluhne
njihove zahtjeve. Jedan autor koji podržava ovu tezu kaže kako »među
ispitanicima postoji snažan osjećaj marginalizacije ili isključenosti od
donošenja političkih odluka ili rasprava«. (2) Ispitanici su naglasili da po-
litiku doživljavaju kao »nešto što se nad njima provodi, a ne nešto na što bi
mogli utjecati«. Nema sumnje da su političari i vlade često bešćutni i
neodgovorni spram biračkog tijela te da se mnogo ljudi osjeća
marginalizirano i isključeno iz javnih institucija. Ali, kao što je ranije
spomenuto, bešćutni karakter političkih institucija ne može se smatrati
odgovornim za gubitak smislenosti djelovanja. U prethodnim slučajevima,
neodgovornost institucija izazvala je prosvjede i pobunu. Povijest nam
pruža brojne primjere situacija u kojima su se građani organizirali i
iskoristili politički pritisak da bi naveli moćnike da ih poslušaju.
Da bismo razumjeli taj osjećaj nemoći koja prožima javnu sferu, potrebno
je pogledati kako suvremena kultura utječe na način na koji sami sebe
doživljavamo kao ljudska bića. Prevladavajući osjećaj gubitka
subjektivnosti u pozadini sadrži jasno razlučiv oblik unutar kojeg se odvija
ljudsko ponašanje i stvara osobnost. Svaka kultura pruža niz ideja i
uvjerenja o
naravi ljudskih bića i o tome što sačinjava njihovu osobnost. Naše ideje o
tome što možemo očekivati jedni od drugih, kako da se uhvatimo ukoštac s
neizvjesnošću i promjenom, kako da se suočimo s boli i neprijateljstvom, te
kako doživljavamo povijest, temelje se na određenom kulturološkom stavu
o osobnosti i ljudskim potencijalima. Kao što sam zagovarao na jednom
drugom mjestu, ključna karakteristika suvremene zapadnjačke verzije
osobnosti s početka dvadeset i prvog stoljeća jest ranjivost. (3) Iako društvo i
dalje podržava ideale samoodređenja i autonomije, vrijednosti koje su s
njima povezane u sve većoj mjeri odbacuje puno dominantnija poruka u
kojoj se naglasak stavlja na ljudsku slabost.
Ono što sam na jednom drugom mjestu nazvao terapijskom kulturom sadrži
u sebi ozbiljnu sumnju u sposobnost jastva da se uhvati ukoštac s novim
izazovima i nedaćama. (4) Pojedincima koji se moraju boriti sa svakidašnjim
životnim nedaćama sada se rutinski savjetuje da potraže profesionalnu po-
moć i savjet. Uvjerenje da ljudi žive u stanju ranjivosti oblikuje način na koji
se od nas očekuje da svoja iskustva učinimo smislenima. Ranjivost se koristi
kao kulturološka metafora da bi se naglasila tvrdnja kako ljudima i
zajednicama u kojima žive nedostaje emocionalnih i psiholoških potencijala
nužno potrebnih da bi se moglo reagirati na promjenu i da bi se moglo
izabrati pravo rješenje. Ta metafora također sugerira da ljudi ne posjeduju
emocionalne potencijale s kojima bi se mogli suočiti s neprijateljstvom. I
popularna kultura ohrabruje takav stav prema kojem su zajednice i ljudi
slabi, pa im je stoga potrebna pomoć i podrška.
Sam termin »ranjivost« uobičajeno se koristi kao nepromjenjiva i trajna
karakteristika neke osobe. Ona se predstavlja i
doživljava kao prirodno stanje bivanja koje oblikuje način na koji ljudi
reagiraju. Ona predstavlja etiketu kojom se opisuju čitave društvene grupe.
Upravo je stoga postalo uobičajeno koristiti nedavno osmišljen koncept
ranjivih/ugroženih skupina. Taj termin ne odnosi se samo na skupine ljudi sa
psihološkim smetnjama ili na mali broj ekonomski ugroženih osoba.
Automatski se pretpostavlja da su i sva djeca sama po sebi ranjiva. Jedna
studija u kojoj se govori o nastanku pojma ranjivosti i ugroženosti djece
pokazala je da se u većini znanstvenih tekstova o toj temi takav koncept
shvaća kao »prilično uočljiva prateća pojava djetinjstva koja ne iziskuje
neko veliko formalno objašnjenje«. Radi se o ideji koja nije osobito
razrađena i koju se uzima zdravo za gotovo: »djecu se smatra ranjivim
osobama već po definiciji, podjednako s obzirom na njihovu fizičku i ostalu
opaženu nezrelost«. Štoviše, takvo se stanje ranjivosti predstavlja kao neka
unutrašnja osobina. Ona se smatra »bitnim svojstvom pojedinca, nečim što
je inherentno dječjem identitetu i osobnosti, nečim što se može prepoznati
na temelju njihovih uvjerenja i ponašanja, ili pak samo izvanjskim putem«.
(5) Međutim, nisu samo djeca proglašena ranjivima/ugroženima en masse.
Ranjive su i žene, stariji, etničke manjine, invalidi i siromašni. Kad bismo
uzeli zajedno sve skupine koje stručnjaci i zakonodavci proglašavaju
ranjivima, onda bi one sačinjavale gotovo 100% ukupnog stanovništva!
Uzmimo za primjer oglas za mjesto Koordinatora za zaštitu odraslih.
»Zaštita i osnaživanje ugroženih odraslih osoba u Greenwichu predstavlja
prioritet«, stoji u oglasu za mjesto u Vijeću četvrti Greenwich u južnom
Londonu. (6) Ovaj oglas bez mnogo truda prenosi ideju kako doista postoji
kategorija
ljudi koja se naziva »ranjivi odrasli građani« te da im je potrebna zaštita
profesionalne osobe koja je plaćena za taj posao. Ideja o zaštiti djece
prenesena je na područje usluga koje se pružaju starijima. Kao što ćemo
vidjeti u osmom poglavlju ove knjige, takav duh infantilizacije predstavlja
jedan od najsnažnijih pokretača javne politike. Ranjivost ne djeluje kao
precizan koncept, nego kao kulturološka metafora. Njezino značenje je
nejasno i koristi se da bi se opisalo iskustvo raznorodnih fenomena.
Zagovornici ove metafore vrlo si rijetko postavljaju pitanje »ranjiv u odnosu
spram čega?« zato jer bi jedini odgovor koji bi se mogao dati na ovo pitanje
glasio »ranjivi spram svega«. Ranjivost stoga ne postoji u odnosu na
određeni događaj ili iskustvo. Ona je dijagnoza ljudskog stanja koje
neprekidno potiče osjećaj prepuštanja Sudbini.
Osjećaj ranjivosti toliko je duboko ucijepljen u našu kulturalnu imaginaciju
da se vrlo lako može previdjeti činjenica da se radi o relativno novom i
izmišljenom konceptu. Sam pojam »ranjive/ugrožene skupine« nije postojao
u sedamdesetima; u uporabu je ušao tek osamdesetih. U jednoj studiji je
zabilježeno da se probleme djece počelo stavljati u okvir metafore ranjivosti
krajem osamdesetih, ali je to dobilo zamah tek u devedesetima. (7) Razdoblje
u kojem dolazi do uspona takvog načina interpretacije ljudskog iskustva
važno je stoga jer se podudara s trijumfom ideje NA (Nema alternative).
Ovo nas ne bi trebalo iznenaditi, s obzirom da se, čim su ljudi jednom
proglašeni bićima čiji je život ranjiv, dovodi u pitanje njihova sposobnost da
odaberu neku alternativu.
Korištenjem paradigme ranjivosti, osjećaj nemoći postaje normalno stanje
bivanja. Osjećaj bespomoćnosti koji je pripisan suvremenom jastvu nema
svog prethodnika u eri
moderne. Naglašavanjem ljudske ranjivosti ljudi su osuđeni na ulogu
bespomoćnih žrtava životnih okolnosti. Preokret takve deflacije statusa
ljudske subjektivnosti je inflacija prijetnji koje izvanjske okolnosti
predstavljaju integritetu jastva pojedinca. Ranjivost i nemoć pojedinca oštro
su suprotstavljeni golemim moćima koje se pripisuju svakidašnjim izazo-
vima s kojima se ljudi sučeljavaju. Ovakvim predstavljanjem odnosa
između čovječanstva i procesa koji donose promjenu uništena je aktivna
uloga čovjeka u o oblikovanju vlastite sudbine, kao i njegova uloga u
povijesti. Neprekidnim povećavanjem rizika s kojima se sučeljava
čovječanstvo (onečišćenje, globalno zatopljenje, oružja za masovno
uništenje, katastrofalne epidemije gripe, kao i brojne druge opasnosti za
zdravlje) strogi režim nesigurnosti ograničava ionako smanjenu mogućnost
individualnog izbora.
Model ljudske ranjivosti i bespomoćnosti prenosi se moćnim idejama koje
dovode u pitanje sposobnost ljudi da preuzmu kontrolu nad vlastitim
djelovanjem. Analitičari društva redovito obznanjuju kako živimo u
razdoblju »smrti subjekta«, »smrti autora«, »decentriranog subjekta«, »
kraja povijesti« ili » kraja politike«. Takav pesimističan pogled na ljudske
potencijale nadahnjuje kako intelektualni, tako i kulturološki život na
Zapadu. On omogućava kulturološku legitimizaciju umanjivanja značaja
ideja koje u djelo žele provesti aktivni građani.
Stav preživljavanja koji karakterizira ranjivog pojedinca također je
oblikovan uvjerenjem kako je svijet postao izrazito opasno mjesto koje ljudi
više nisu u stanju kontrolirati. Društvo neprestano opsjeda bauk očekivanja
nastanka moguće krize ili katastrofe. Katastrofe vezene uz onečišćenje
okoliša, oružja za masovno uništenje, »tehnologija koja je poludjela«,
samo su neke od briga koje su pomogle stvaranju osjećaja trajne krize.
Odnos između toga kako sâm pojedinac doživljava ranjivost i širih
globalnih prijetnji ljudskoj vrsti najjasnije je vidljiv u konceptu stanja
»rizičnosti«. Konceptualizacija tog stanja također je relativno nov izum,
povezan s nastankom ideje o tome da »nema alternative«. Njegov ulazak u
žargon podudara se s konsolidacijom osjećaja iscrpljenosti politike. Koncept
stanja »rizičnosti« u sebi sadrži stav koji je posve različit od klasičnog stava
o »preuzimanju rizika«. Izraz »preuzeti rizik« ili riskirati, u sebi sadrži
pretpostavku da čovjek ima izbor, te da se može odvažiti na istraživanje i
eksperimentiranje. Preuzimanje rizika za polazišnu točku uzima aktivne
subjekte čije djelovanje ima potencijal realizacije s pozitivnim ishodom, a
ujedno označava i stupanj kontrole kojeg čovjek ima nad zadanim
okolnostima. Nasuprot tome, koncept »rizičnosti« preokreće postojeći
odnos između ljudskih bića i njihova iskustva. Biti u stanju »rizičnosti«
znači imati pasivnu i zavisnu ulogu. Više se ne radi o tome što činiš nego o
tome tko si – to je neka vrsta priznavanja nemoći, barem u odnosu spram
tog rizika. U sve većoj mjeri nečije stanje rizičnosti doživljava se kao trajno
stanje ranjivosti. Taj termin za svoj objekt uzima ranjivost jastva. »Rizičnost«
je postala temeljna osobina pojedinca.
Rizičnost implicira autonomiju opasnosti s kojima se čovjek susreće. Ona
također izokreće ideju autonomnog subjekta koji djeluje u svijetu tako da
jastvo sada postaje objekt nad kojim se vrši djelovanje. U takvom scenariju
rizici predstavljaju djelatne čimbenike, a ljudima koji se nalaze u stanju
»rizičnosti« dodijeljena je pasivna uloga i bezgranična ranjivost.
panično djelovanje
Umanjivanje jastva na onaj način kako to shvaća naša kultura predstavlja
dio jedne šire reakcije na obećanja koja je dala moderna. Snažan
antimodernistički osjećaj dovodi u pitanje ideal ljudskog napretka. U svojoj
najsustavnijoj formi, ovaj skepticizam pretvorio se u antihumanistički
svjetonazor ciničan prema potencijalu kojeg ljudi imaju kad je riječ o
odlučivanju o vlastitoj sudbini. Takvo omalovažavanje i umanjivanje
ljudskih potencijala polazi od uvjerenja kako pokušaj ljudi da preuzmu
vlastitu sudbinu u svoje ruke nije samo nerealan, nego također i vrlo
opasan. Vrijednosti i oblici ponašanja koji su povezani s preuzimanjem
rizika, eksperimentiranjem ili pretpostavljenim ovladavanjem vlastitom
sudbinom najčešće su izvrgnuti kritici kao negativni oblici ponašanja. Takvi
osjećaji ne uživaju podršku kulture. Umjesto toga, njih se odbacuje kao
simptome arogantnog i destruktivnog ponašanja neodgovornih ljudi.
Potvrđivanje vlastite odlučnosti i pokušaja da se preuzme kontrola nad
tijekom zbivanja u budućnosti prikazuje se kao najava destruktivnih
posljedica. Takvi negativni osjećaji često su usmjereni prema težnji da se
preuzme nadzor nad prirodom, što se redovito kritizira zato što dovodi do
mnogih problema zagađenja okoliša s kojima smo suočeni.
Sklonost da se ideja o samoodređenju omalovaži, odražava snažnu
atmosferu razočaranja napretkom čovječanstva tijekom proteklog stoljeća.
Ne samo da se na ideal individualnog samoodređenja gleda podozrivo,
nego suvremena kultura uopće ne podržava ideju društvenog
samoodređenja. Smatra se da ljudi ni kao pojedinci na kao kolektiv nemaju
sposobnost preuzeti kontrolu nad društvenim snagama. Takve se
pretpostavke prenosi putem utjecajnih teorija o društvu
rizika koje prikazuju svijet kao mjesto kojem prijeti napola nesvjesno
čovječanstvo koje očajnički pokušava svladati destruktivne snage koje je
stvorilo. Prema ovom modelu, nemoćni akteri koji se suprotstave snažnim
silama nemaju izbora nego pristupiti ograničavanju mogućih posljedica
štete. Ulrich Beck u svojoj knjizi o ovoj problematici kaže: »U osnovi, više se
ne bavimo time da zadržimo nešto ‘dobro’ nego radije da spriječimo da se
dogodi ono najgore.« (8)
Shvaćanje prema kojem je svijet postao mjesto kojeg se više ne može
kontrolirati dovodi nas do potrage za ograničavanjem posljedica štete kao
vidljivim odgovorom na iskustvo promjene. Zbog toga strah od promjene
predstavlja tako važnu temu unutar suvremenih promišljanja problema koji
nas očekuju u budućnosti. Taj motiv straha koji nagoni ljude da pronađu
odgovor na zbivanja u društvu stekao je kulturološki kredibilitet i postao je
opravdan zbog toga što imamo pravo bojati se, s obzirom da je rizik s kojim
se danas sučeljavamo neograničen. Takva percepcija rizika ukorijenjena je u
kontekstu neograničene ranjivosti koja se prenosi terapijskom kulturom.
Svijet postaje daleko opasniji kad se jastvo doživljava kao bespomoćno i
ranjivo. Odnos između ranjivog subjekta i svijeta koji se mijenja posredovan
je sviješću o riziku koji širi strah. Svijest o riziku i doživljaj emocionalne
ranjivosti mogu se interpretirati kao sastavni dio fatalističke kulturološke
orijentacije koja podržava stav da nema alternative. Kulturološki fatalizam
omogućava krajnje pesimistično shvaćanje sposobnosti ljudi za kontrolom i
prosuđivanjem.
Od 18. stoljeća kritičari prosvjetiteljstva oduvijek su dovodili u pitanje
sposobnost ljudskog promišljanja. U 19. stoljeću takvi antihumanistički
protivnici moderne tvrdili su da su
»iracionalne« i »nesvjesne« snage puno snažnije od razuma. (9) Od tada se
takva antimodernistička reakcija pojavljivala periodično, dovodeći u pitanje
status znanosti i razuma. Tijekom 1980-tih taj trend pogotovo je osnažio. Od
tog razdoblja sklonost ograničavanja statusa razuma postala je dominantom
odlikom zapadnjačkog intelektualnog života. Racionalnosti je čak i u
akademskim krugovima dodijeljena daleko skromnija uloga nego u
devetnaestom stoljeću. Razočaranje iskustvom moderne stvorilo je
atmosferu sumnje u autoritet razuma. Sociolog Jeffrey Alexander govori o
»sveprisutnosti iracionalnosti«. Prema njemu, razum »je shvaćen kao šuplja
ljuštura, napredak kao neshvatljiv, a često puta i nepoželjan«. (10)
Jedan od razloga zbog čega se racionalnost ponekad predstavlja
nepoželjnom jest u tome što je se smatra odgovornom za mnoge nedaće i
zla koja pogađaju društvo. Prosvjetiteljstvo i njegova vizija napretka i
racionalnosti okrivljeni su za masovno uništenje, uspon totalitarizma i
holokaust. Veza znanosti i tehnologije sa zastrašujućim i opasnim posljedi-
cama postala je općim mjestom kako u intelektualnom tako i u kulturnom
životu. Filmovi poput Dan poslije sutra, Dan nezavisnosti ili Armageddon
potvrđuju pretpostavke o »arogantnoj« znanosti i znanstvenicima koji
»glume Boga« nepovratno oslobađajući sile masovnog uništenja. Takav stav
prema razvoju znanosti i napretku znanja nije ograničen samo na
Hollywood. Mnogi vodeći autoriteti iz područja sociologije rizika povezuju
nove opasnosti s kojima se suočava svijet s napretkom znanja. Oni smatraju
da su mnoge od tih neizvjesnosti i tjeskoba rezultat napredovanja ljudskog
znanja. (11) Zauzvrat, osjećaj rastuće nesigurnosti ima učinak ometanja
pojedinaca pri donošenju smislenog izbora.
Povezivanje znanja s opasnostima značajno utječe na način na koji ljudi
svijet doživljavaju kao smislenu cjelinu. Kritičari autoriteta znanosti težnju
prema znanju smatraju odgovornom za pokretanje inovacija čiji bi razvoj
mogao imati destruktivne posljedice. Činjenica da vjerojatno nećemo moći
predvidjeti posljedice našeg djelovanja pojačava osjećaj neizvjesnosti i
potiče negativne prognoze budućih zbivanja. Nedostatak znanja i
naslućivanje kako spoznaja nije moguća slabe ljudsku sposobnost za
inicijativom i eksperimentiranjem. Neizvjesnost vezana za posljedice
djelovanja stvara klimu koja potiče ljude da znanje i njegove proizvode
smatraju nečim riskantnim, pa čak i opasnim.
Opasnost s kojom se suočava ljudski rod često se predstavlja kao nešto
teško shvatljivo. Nasuprot prosvjetiteljskom uvjerenju da se znanjem mogu
riješiti svi problemi, intelektualna atmosfera našeg vremena blagonaklono
se odnosi spram stavova koji govore o nemogućnosti spoznaje. Takvo
pesimistično shvaćanje sposobnosti razumijevanja ima važne implikacije na
način na koji naše društvo vidi vlastitu budućnost. Ako su nam nepoznate
posljedice našeg djelovanja u budućnosti, tada naš strah i tjeskoba postaju
sve veći. Takav skepticizam o našoj nemogućnosti da predvidimo posljedice
često je utemeljen na argumentu da naprosto ne možemo uhvatiti korak s
ubrzanim i dalekosežnim posljedicama modernog tehnološkog razvoja.
Mnogi stručnjaci smatraju da, s obzirom da se tehnološke inovacije tako
glatko ostvaruju, jednostavno nema vremena da bismo shvatili njihove
posljedice. Prema njemačkom sociologu Niklasu Luhmannu, nedostatak
vremena koji je nužan da bi se dobila potrebna informacija oslabljuje vjeru
u racionalnost. (12)
Omalovažavanje sposobnosti ljudi za spoznaju indikativno utječe na način
na koji ljudi svijet u kojem žive čine smislenim. Jednom kad se znanje liši
autoriteta, ljudi tada gube važan instrument kojim mogu interpretirati
događaje. Bez znanja koje predvodi naprijed, svjetska se zbivanja mogu
doimati slučajnim i proizvoljnim djelovanjem koje nismo u stanju shvatiti.
Stoga ne čudi da društveni i politički život doživljava krizu kauzalnosti. Ona
ne samo da onemogućava društvu da shvati lanac uzroka i posljedica koji
dovodi do određenog ishoda, već također umanjuje i sposobnost za
pronalaženjem značenja u onome što se ponekad doima nizom događaja
koji nemaju isti obrazac. U današnje vrijeme pokazalo se da je suvremena
zbivanja teško protumačiti i shvatiti ih kao smislena. U takvim okolnostima
znanje nam nije od velike pomoći kad događajima treba pridati smisao.
Zbog toga događaje kao što su smrt princeze Diane, američki napad na
Irak, 11. rujna 2001., manjak cjepiva za gripu tijekom predsjedničke
kampanje 2004. i nestanak struje na obje strane Atlantika 2003., velik dio
javnosti promatra sa skepsom.
Kriza kauzalnosti u društvu mnoge ljude dovodi do toga da objašnjenje
potraže u teorijama urote. Njihov sve snažniji utjecaj na maštu javnosti
doista predstavlja jednu od najočitijih manifestacija suvremenog osjećaja
ugroženosti subjektivnosti. Prihvaćanje teorija urote često je motivirano
nerazumijevanjem spram načina na koji se stvari odvijaju u svijetu. Prema
jednom shvaćanju, »teorija urote najčešće govori kako postoji neka skrivena
priča i skrivena ruka koja upravlja zbivanjima«. Takve teorije pružaju
alternativno tumačenje znanju zasnovanom na pokušaju shvaćanja pravih
uzroka zbivanja. »Teorije urote su zapravo pokušale vratiti smisao
djelovanja, uzročnosti i odgovornosti onome što bi se inače činilo
neobjašnjivom igrom snaga nad kojima nemamo kontrolu«, smatra Peter
Knight istražujući odnos između povećanog osjećaja rizika i uspona teorija
urote. (13)
Gubitak osjećaja za kauzalnost potaknuo je stavove koji negativno i
destruktivno ponašanje spajaju s intencionalnim zlonamjernim ponašanjem.
Krivce za takva zbivanja pronalazi se uglavnom među egoističnim i
svrsishodnim djelovanjem političara, javnih osoba i ljudi iz biznisa,
doktora, znanstvenika; zapravo, svih profesionalaca. Jedan od najvažnijih
načina na koji se doživljava nestanak subjektivnosti jest osjećaj da
pojedincem manipuliraju i na njega utječu neke tajne moćne sile: ne samo
oni koji utječu na javno mnijenje, marketing koji cilja na subliminalne
porive i mediji, nego također i sile koje ne možemo imenovati. Zbog toga
neobjašnjive fizičke i psihološke fenomene redovito pripisujemo nekim
nespecificiranim silama kad je riječ o hrani koju jedemo i vodi koju pijemo,
koje su zagađene sve većim brojem tvari kao rezultat novih tehnologija i
ostalih nevidljivih procesa. Američki znanstvenik Timothy Melley takav
odgovor je nazvao panično djelovanje: »Ono predstavlja intenzivni strah i
tjeskobu zbog očitog gubitka autonomije, uvjerenja da djelovanje kontrolira
netko drugi ili da je ono ‘proizvedeno’ nekim moćnim i izvanjskim
čimbenicima«, kaže Melley. (14) Takav stav prema kojem nečije ponašanje i
djelovanje kontroliraju izvanjski čimbenici simptomatično je za sve snažniji
osjećaj fatalizma koji je povezan s osjećajem oslabljene subjektivnosti.
Osjećaj da smo kao subjekti izloženi manipulaciji i izvanjskoj kontroli (što
predstavlja samu bît teorije urote) u skladu je s percepcijom da smo kao
bića ranjivi ili »rizični«. Kako kaže Melley,
takva reakcija »uvelike proizlazi iz osjećaja smanjenog polja ljudskog
djelovanja, osjećaja da pojedinci ne mogu proizvesti smisleni društveni čin
te, u krajnjim slučajevima, da nisu u stanju kontrolirati vlastito ponašanje«.
(15)
Revitalizacija predmodernih strahova i tjeskoba o skrivenim snagama koje
djeluju u pozadini, svjedoči o slabljenju osjećaja humanosti koji se pojavio u
doba prosvjetiteljstva. Gubitak mogućnosti ljudskog djelovanja nije samo
potkopao javni angažman u politici, nego također i promijenio način na koji
ljudi svijet oko sebe čine smislenim mjestom. Kriza kauzalnosti doživljava
se kao svijet u kojem najvažnije događaje oblikuje i određuje neki skriveni
plan. Čini se kao da živimo u svijetu sjena nalik onome iz trilogije Matrix
gdje se radi o pravoj stvarnosti u kojoj živimo i o tome tko zapravo upravlja
kime. U prijašnjem razdoblju, takvi su stavovi uglavnom utjecali na
svjetonazor desničarskih populističkih pokreta koji su u pozadini velikih
svjetskih zbivanja nazirali židovsku, masonsku ili komunističku urotu.
Danas je teorija urote postala dominantnom, a mnogi od njezinih naj-
glasnijih zagovornika mogu se naći među radikalnim prosvjednicima i
među kulturalnom ljevicom. Nakon što je Hillary Clinton upozorila na
»raširenu desničarsku urotu« postalo je jasno da je politika skrivenih
planova postala sastavnim dijelom svakidašnjeg života. Današnji
antikapitalistički i antiglobalizacijski pokreti nisu ništa manje neskloni
teorijama urote nego, primjerice, njihovi protivnici s krajnje desnice. Iz
njihove perspektive velika globalna neokonzervativna urota postala je
generalnim objašnjenjem za sva zla koja se zbivaju u današnjem društvu.
Pojednostavljujući svjetonazor teorije urota dolijeva ulje na vatru sumnje i
nepovjerenja spram političke domene. Taj
svjetonazor zamjenjuje kritički angažman u javnoj sferi destruktivnom
potragom za nekim skrivenim planom. On onemogućava razjašnjavanje
istinskih razlika i javni život pretvara u igrokaz u kojem su jedino važni
privatni životi i osobni interesi političara kojima se ne može vjerovati.
Zauzvrat, mediji dolijevaju ulje na vatru prenoseći uvjerenje kako nije
važno što javne osobe kažu, nego ono što je njihova »prava« namjera.
Mediji potiču javnost da potraži skrivene motive. Ništa nije kao što izgleda.
Takvo djelovanje u kojem sumnja i nepovjerenje postaju normalnima nema
nikakvu kritičku dimenziju. Panično djelovanje predstavlja strah ranjivog
subjekta spram neshvatljivih promjena koje se zbivaju u svijetu. Ne postoji
prava alternativa nego samo Sudbina!
Bilješke
1 »Pojedinci u sve većoj mjeri očekuju veću osobnu autonomiju i shodno
tome su sve manje podložni autoritetu«, stoji u velikoj studiji koju je
pokrenula britanska vlada. V. Performance and Innovation Unit, Social
Capital: A Discussion Paper, travanj 2002., str. 43.
2 O’Toole, Marsh i Jones (2003), str. 238.
3 v. Furedi (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxious
Age, peto poglavlje.
4. Furedi (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxious Age.
5 Frankenberg, Robinson i Delahooke (2000), str. 588-9.
6 v. the Guardian, 2. travnja 2005.
7 Frankenberg, Robinson i Delahooke (2000), str. 588-9.
8 Beck (1992), str. 49.
9 v. Furedi (1992), str. 204-9.
10 »Uvod« u: Alexander i Sztompka (1990), str. 24.
11 v. za raspravu o ovom pitanju Furedi (2004), Therapy Culture: Cultivating
Vulnerability in an Anxious Age, drugo poglavlje.
12 Luhmann (1993), str. 44.
13 Peter Knight, ‘ILOVEYOU: Viruses, Paranoia and the Environment of
Risk’, u: Parish i Parker (2001), str. 21.
14 Melley (2000), str. vii.
15 Timothy Melley, ‘Agency Panic and the Culture of Conspiracy’, u: Parish
i Parker (2001), str. 62.
117
5
Konformistička pobuna protiv povijesti
Iako su knjižare krcate povijesnim biografijama i tekstovima, zapadnjačko
društvo se osjeća iznenađujuće nelagodno kad je riječ o vlastitoj povijesti.
Gubitak povijesne imaginacije predstavlja naličje takvog pokoravanja
sudbini.
tjeskoba zbog promjene
Ne čudi da fatalističko raspoloženje prema kojem »nema alternative«
neprestano povećava tjeskobu zbog budućnosti. Odvajanje ljudskog
djelovanja od stvaranja povijesti zasniva se na obliku svijesti koja promjenu
vidi kao kontingentan i potencijalno destruktivan proces koji će vjerojatno
rezultirati svijetom koji je prepun opasnosti. Prevladavajuća tema u
suvremenom javnom životu je strah od promjene. Teško je zamisliti ijedan
film, roman ili neko drugo slično umjetničko djelo koje budućnost prikazuje
u pozitivnom svjetlu. U posljednjih nekoliko desetljeća žanr znanstvene
fantastike postao je nerazdvojan od horora. Strah od promjena ima također
i snažan odjek u narodu. Vizija čovječanstva koje stoji bespomoćno usred
brojnih ekoloških katastrofa povećava naše duboko ukorijenjene strahove
spram budućnosti. Nagađanje da su tsunami iz 2004. koji je poharao jedan
dio Azije uzrokovali vanzemaljci koji su željeli utjecati na rotaciju Zemlje,
natječe se s izjavama uglednih znanstvenika koji smatraju da bismo trebali
biti svjesni potencijalne prijetnje koju predstavlja tsunami koji bi mogao
izazvati neki asteroid iz svemira. (1)

118
U prethodnim razdobljima neizvjesnost koju donosi budućnost
podudarala se s tendencijom romantičnog prikazivanja prošlosti. Nostalgija
za »dobrim starim vremenima« i veličanje postignuća iz prošlosti ukazivali
su na proturječan odnos prema promjeni i neizvjesnoj budućnosti.
Obraćanje slavnoj tradiciji sadržavalo je implicitno upozorenje da se s njom
se smije olako prekinuti. Nostalgija za prošlošću i dalje predstavlja važnu
temu u popularnoj kulturi. Međutim, takvo idealiziranje zlatnog doba
potisnuto je u drugi plan puno snažnijom tendencijom za omalovažavanjem
jučerašnjice. Za današnje je vrijeme tipičan stav o prošlosti koja je također
bolesna.
Kao što je već spomenuto, u novije vrijeme iščeznuo je poziv za očuvanjem
tradicije. Danas smo daleko manje skloni veličati naslijeđe i postignuća iz
prošlosti. Štoviše, tradicije iz prošlosti više ne predstavljaju autoritet
pojedincima i institucijama. U popularnoj kulturi »stara dobra vremena«
često se prikazuju kao razdoblje u kojem je bilo nekih iskupiteljskih
vrednota. Umjesto postignuća, zadržavamo se na temama kao što su
ljudska okrutnost, represija i trauma. Popularna beletristika i televizija
radije zdvajaju o »lošim starim vremenima« nego što idealiziraju prošlost.
Tendencija patologiziranja prošlosti ne znači da je ona prestala igrati važnu
ulogu u suvremenoj kulturi. Međutim, ona se koristi na drukčiji način nego
što je to ranije bio slučaj. Danas se prošlost priziva da bi se dovele u pitanje
ambicije ljudskog roda. Stav spram prošlosti teži reinterpretirati postignuća
čovječanstva tijekom nekoliko stoljeća na izrazito negativan način. Prijašnji
laskav stav prema ljudskim nastojanjima i postignućima utire put pričama
koje su napisali autori
konformistička pobuna protiv povijesti 119

fascinirani mračnom stranom povijesti. Oni koji su posvećeni projektu
pustošenja prošlosti iz perspektive dvadeset i prvog stoljeća bave se
iskopavanjem zakopanih zločina i okrutnosti počinjenih u prošlosti. Njih
zanima reinterpretacija prošlosti kao pripovijest o ljudskoj izopačenosti, o
zvjerstvima, genocidu, etničkom čišćenju i, dakako, nebrojenim
holokaustima. U studiji o odnosu između holokausta i njemačkog nacional-
nog identiteta Bernhard Giesen smatra da »nasuprot klasičnoj moderni i
univerzalističkim oblicima identiteta koji su s njime povezani, novi oblici
identiteta nisu zasnovani na privlačnosti budućnosti nego na strahotama
prošlosti«. Giesen dodaje kako danas »strahote iz prošlosti i prisjećanja na
žrtve zamjenjuju privlačnost utopija koje su nekoć bile krivci za žrtve«. (2)
Turobna fascinacija ljudskim zlom (pedofilija, serijski ubojice, teroristi)
prijeti nadvladavanjem naše sposobnosti da zamislimo ljudski potencijal za
altruizam, junaštvo ili naprosto za činjenje dobrih djela. Promjena
perspektive od povijesnog heroja do povijesne žrtve-preživjelog odražava
trend nastanka ranjivog oblika subjektivnosti o kojem smo govorili u
prethodnom poglavlju.
Tijekom posljednja dva stoljeća ključni motiv ponovnog ispisivanja
povijesti bila je želja zagovaranja istinske veličine pojedine kulture ili
naroda. Nacionalni mitovi govorili su o herojskim djelima i slavnim
događajima. Takve mitove se nije naprosto smatralo sentimentalnim
veličanjem prošlosti: njih se koristilo da bi se izgradila pozitivna vizija
budućnosti. Mit o američkoj granici obećavao je slavnu budućnost američ-
kom društvu. Britanski, francuski i njemački nacionalni mitovi korišteni su
u svrhu optimističkog predstavljanja budućnosti spomenutih kultura.
Danas prepisivanje prošlosti potiče
sasvim drukčiji impuls. Manipulacija kolektivnim sjećanjem ne polaže više
velike nade u budućnost. Posve suprotno, povijesno sjećanje služi kao
spomenik patnjama nekog naroda u prošlosti. Ono je usredotočeno na
destruktivnu stranu ljudske naravi. »Ako smo mi kao ljudi u prošlosti činili
takve strašne stvari jedni drugima, zašto bismo od njih očekivali nešto
pozitivno u budućnosti?« – tako glasi poruka koja se nalazi u središtu
novog žanra antihumanističke povijesti.
Tendencija prema kojoj prošlost postaje povijest viktimizacije i brutalnosti
u kojoj svaka prethodna generacija pridonosi tome da svijet bude još
opasnije mjesto nego što je to bio, služi kao podsjetnik koji poziva na
gašenje ambicija ljudske vrste. Danas gotovo svaki utjecajni kulturalni
pokret sudjeluje u prijepisu prošlosti kao pripovijesti o ljudskoj okrutnosti i
degradaciji. Povijest se ponavlja kao poučna priča koja poništava težnje za
postizanjem ljudske subjektivnosti. Prema jednom takvom stavu, »rađanje
ekološke svijesti, feminističke svijesti ili koncepta univerzalnih ljudskih
prava omogućava svima da vide u posve novom svjetlu pripitomljavanje
prirode, spolnu represiju ili ostale nejednakosti i nepravde«. (3) Čitanjem
povijesti unatrag, društvo uviđa vlastitu dezorijentaciju kao posljedicu
destruktivnog djelovanja ljudske povijesti.
Neprekidno ukazivanje na strahote iz prošlosti ima za svrhu zahtjev za
ograničavanjem ljudskih ambicija. Njegova glavna posljedica je
zamrzavanje povijesti u sadašnjosti. Taj osjećaj sustavno iskazuje kulturalno
dominantno stajalište konzervativizma straha. Projekt zamrzavanja
prošlosti u sadašnjosti u potpunosti ima smisla iz perspektive stava da
»nema alternative«. Ukoliko zaista nema alternative, očuvanje postojećeg
stanja postaje temeljnom zadaćom društva. Dakako, u takvim
težnjama nema ničeg novog niti drukčijeg. No danas takva težnja za
nepromjenjivošću predstavlja pokušaj odvajanja društva kako od njegove
prošlosti tako i od budućnosti. Ona je oblik inzistiranja na sadašnjosti koja
izravno poriče historijsko mišljenje. Kako kaže Lechner, »trenutna želja za
nepromjenjivošću više nije utemeljena na svijesti o povijesti«. (4)
povijesno mišljenje
Politika se bez povijesnog mišljenja pretvara u vlastitu karikaturu. Ljudi
počinju shvaćati da njihovo djelovanje može imati značenje i da može
utjecati na njihove životne okolnosti tek onda kad su u stanju povijesno
misliti. Povijesno mišljenje je oblik svijesti usmjerene prema promjeni uvjeta
življenja ljudi. Ono smatra sve društvene ugovore prolaznima i stoga
podložnima sumnji kad je riječ o njihovom daljnjem napretku kroz načine
na koji se ljudi sučeljavaju s izazovima. Tijekom protekla tri stoljeća,
povijesno je mišljenje izravno omogućilo stvaranje političkih alternativa
postojećem stanju. Tvrdnja da su takve alternative postale nepovratno
iscrpljene nalazi se u samom središtu prepoznavanja nedaća koje utječu na
politiku u dvadeset i prvom stoljeću.
Povijesno mišljenje predstavlja jedno od najvećih postignuća tradicije
prosvjetiteljstva. Ono prepoznaje i potvrđuje transformacijsku dinamiku
ljudskog djelovanja, napose u obliku koji je usmjeren prema budućnosti i
koji je smislen u kulturnom kontekstu. Humanistički mislilac s početka 18.
stoljeća Giambattista Vico među prvima je shvatio odgovornost ljudi za
stvaranje povijesti:
»U mračnoj noći koja je obavijala najranije doba antike, tako daleko od
ovog današnjeg, isijava vječno i neuništivo svjetlo
istine koja je neupitna: istine da je čovjek stvorio svijet građanskog društva
i da se njegova načela stoga moraju naći u promjenama unutar našeg
ljudskog razuma.« (5)
Osjećaj stvaranja povijesti kao karakteristične osobine ljudskih bića, Vica i
ostale nagnala je da je prihvate kao odliku koja u samom temelju ima
pozitivan karakter.
S pojavom povijesnog mišljenja prvi put je problem promjene postao
teorijskim pitanjem. Promjena je kao takva postala temom, prvim
intelektualnim pitanjem našeg doba. Taj osjećaj promjene bio je usko
povezan s priznavanjem da ljudska subjektivnost nije nešto izvan povijesti
nego njezin sastavni dio. Novi osjećaj vremenitosti ljudskoj je svijesti
dodijelio odlučujuću ulogu u oblikovanju povijesti. Takav osjećaj u pot-
punosti je proturječno atmosferi našeg doba. Danas se termini poput
»naivno«, »arogantno« i »pogubno« koriste da bi se odbacilo Vicovo
shvaćanje o stvaranju povijesti. Ulozi razuma i ljudske svijesti osobito je
dodijeljena marginalna uloga u stvaranju povijesti.
Pokušaj da se sadašnjost učini smislenom, a budućnost interpretira u
skladu sa sustavom ideja ponekad se denuncira kao ideološki, fanatični,
utopijski ili milenaristički. Kritičari povijesnog mišljenja dijele stav kako
ljudi imaju vrlo malu mogućnost kontrole nad vlastitim djelovanjem, a još
manju nad njegovim posljedicama. Kao i danas, i prije su kritičari razuma
bili uvjereni kako nemoć ljudskog djelovanja ograničava područje
djelovanja subjektivnosti. Liberalni kritičar Friedrich Hayek smatrao je da
su ljudi uvijek bili samo objekti, a nikad subjekti povijesti. »Čovjek nikad
nije niti će ikad biti gospodar vlastite sudbine: razvitak njegova razuma
dovodi ga do nepoznatog i nepredvidljivog, pri čemu uvijek spoznaje nešto
novo.« Unatoč njegovom pesimističnom stavu spram ljudskog djelovanja,
Hayek ipak nudi pozitivan stav prema kojem se čovječanstvo razvija i
spoznaje, iako to čini u nepredvidljivim i neočekivanim okolnostima.
Nasuprot tome, suvremeni kritičari razuma i napretka idu korak dalje te
čak ocrnjuju ljudsku težnju za proširivanjem granica spoznaje. (6)
Bez obzira na njihove filozofske ili političke razlike, najozbiljniji mislioci
sve donedavno bili su uvjereni da se iz prošlosti mogu naučiti vrlo poučne
lekcije. Oni skloni konzervativnom svjetonazoru otišli su čak toliko daleko
da tvrde kako tradicije namrijete iz prošlosti mogu učiniti transcendentalne
istine relevantnima za ljude u svim razdobljima. Drugi su izvukli drukčije
poučke smatrajući povijest vrelom inspiracije, nečim što može ukazati na
mogućnost promjene i napretka. Današnji konzervativizam straha prigrlio
je posve drukčiji pristup. Što se njega tiče, prošlost sama po sebi ne sadrži
istinu, već osudu onih koji je traže. Posljedica takvog stava nije ograničena
samo na pitanje kako doživljavamo prošlost. Neodgovornost spram
prošlosti daje krila tendenciji da se budućnost doživljava u znaku panike.
omalovažavanje ljudske subjektivnosti
Otuđenje društva od vlastite prošlosti stvorilo je uvjete u kojima klasične
političke razlike i podjele više nemaju smisla. Fundamentalna pitanja koja
su razdvajala desnicu i ljevicu još od osamnaestog stoljeća postala su
beznačajna u usporedbi s pitanjem što zapravo znači biti ljudsko biće.
Unatoč njihovim razlikama, prijašnji politički protivnici s ljevice i desnice iz
povijesnog iskustva čovječanstva izvukli su nešto pozitivno.
Znanstveno i napredno mišljenje uvijek je priznavalo činjenicu da je
očuvanje postignuća iz prošlosti preduvjet kretanja prema naprijed u
pozitivnom smjeru. »Ako sam vidio dalje od drugih, to je zato što sam
stajao na ramenima divova«, kazao je Sir Isaac Newton. Za konzervativne
mislioce prošlost je važan izvor prosvjetljenja. Oni tradiciju smatraju nečim
što ima moć potvrđivanja mudrosti i uvida u ljudsko djelovanje u
sadašnjosti. Oba svjetonazora civilizaciju doživljavaju na pozitivan način i
koriste tu riječ bez imalo srama.
Iako su i na konzervativne i na naprednjačke poglede na prošlost utjecale
fundamentalno različite perspektive, obje su priznavale važnost usvajanja
svih aspekata ljudskog iskustva. Razlike koje su postojale s obzirom na taj
stav između dvije tradicije zanemarive su u usporedbi s jazom koji ih
razdvaja od suvremenog antihumanističkog stava prema prošlosti.
Umanjivanje značaja prošlosti i njezina preobrazba u strašnu pripovijest
potiče osjećaj krajnje besmislenosti i otuđenja od osjećaja humanosti.
Sučeljavanje s kulturom fatalizma zahtijeva savezništvo svih onih koji
dijele stav o jedinstvenom karakteru čovjeka. Takav će projekt nedvojbeno
uključiti i neočekivane istomišljenike. Kao što kaže teoretičar književnosti
Terry Eagleton, politički suparnici imaju isti interes kad je riječ o
podržavanju postignuća prosvjetiteljstva. On tvrdi da marksisti »uviđaju da
ne može biti autentičnog socijalizma bez bogatog naslijeđa buržoaskog
liberalizma«. (7) Postoji zajedničko naslijeđe prosvjetiteljske misli koje
trebaju očuvati i dalje razviti svi oni koji imaju humanistički instinkt. Sada
očuvanje civilizacijskog naslijeđa treba prevladati podjelu koja razdvaja uo-
bičajeno političko suparništvo.
Polazišna točka svake filozofske ili političke orijentacije spram svijeta
sastoji se u tome kako doživljavamo ljudsku vrstu. Prijašnje rasprave o
prirodi, odgoju i ljudskim potencijalima i dalje su relevantne, ali su daleko
više podređene kritičnom pitanju smatramo li ljude posebnima i
jedinstvenima. Oni koji misle tako, dijele zajednički stav suprotstavljajući se
rastućoj tendenciji umanjivanja značenja onog ljudskog.
Smanjivanje uloge subjekta kulturalno je osnaženo tendencijom da se
smanji i uloga čovječanstva. Stvaranje slike o prošlosti koja neprekidno
naglašava ljudsku sebičnost i poriv za uništavanjem čini uslugu trenutnom
projektu lišavanja ljudi bilo kakvih jedinstvenih ili pozitivnih odlika.
Uistinu, postoji rašireno uvjerenje kako je upravo razvoj ljudske civilizacije,
napose napredak znanosti i tehnologije kao i posljedično podređivanje
prirodnog reda zahtjevima ljudskog društva, izvor današnjih problema
poput zagađivanja okoliša i društvene dezintegracije.
Stav da je civilizacija odgovorna za nevolje s kojima se danas suočavamo,
ljudskoj vrsti pripisuje neznatan ako ne i nizak status. Povremeno takav
stav iskazuje osjećaj gađenja spram čovječanstva. Takav su stav iskazali
članovi grupe Zemlja prije svega! rekavši »Četiri noge su dobre! Dvije su
loše!« Doista, ljudi su prikazani kao gadni paraziti koji ugrožavaju sudbinu
same zemlje. Ljudske aktivnosti se neprestano prikazuju odgovornima za
opstanak planeta. Strašne priče o razmjerima ljudske destruktivnosti
redovito se prenose u medijima i zagovaraju ih određene grupe i političari.
Primjerice, tvrdi se kako je ljudska aktivnost u proteklih trideset godina
smanjila broj vrsta ptica i riba za 35%. (8) U ovoj priči koju je pokrenuo
informativni portal za zaštitu okoliša Planet Ark i koju
su preuzeli mediji, izravno su dovedeni u vezu ljudsko djelovanje i
ekološko uništenje.
Interakcija ljudi s prirodom redovito se predstavlja kao ekocid, bezglavo i
hotimično uništavanje okoliša. Takve teške optužbe ljudskih pokušaja
pripitomljavanja prirode pokušavaju ovaj proces prikazati kao proces sličan
genocidu ili holokaustu. Takav osjećaj gađenja prema ljudskoj vrsti dobro
se vidi u naslovu Broswimmerova polemičkog djela Ekocid: Kratka povijest
masovnog uništenja vrsta. (9) Ekocid je također dominantna tema i u nedavno
objavljenoj knjizi Jareda Diamonda Raspad: Kako društvo odabire propast ili
opstanak. (10) Prema Diamondu, ekocid predstavlja glavnu prijetnju glo-
balnom opstanku. »Mnogi ljudi se boje da je ekocid sada zasjenio prijetnju
nuklearnim ratom i zaraznim bolestima kao prijetnja globalnoj civilizaciji«,
kaže Diamond.
Prikazivanje ljudske aktivnosti koja je sama po sebi prijetnja svijetu
zapravo nastoji ljudskoj vrsti podariti dominantno negativan status.
Umjesto pozitivne transformacije i napretka, civilizacija je prikazana kao
povijest barbarstva spram okoliša. Takav mizantropski stav jasno je iskazao
i Michael Meacher, bivši ministar okoliša u vladi novih laburista kad je
2003. rekao da smo »mi ljudi virus« koji je zarazio tijelo Zemlje. Njegov
kolega, laburistički zastupnik u parlamentu Tony Banks, na sličan je način
iskazao takav stav u svojem obraćanju Zastupničkom domu kazavši kako
»ovaj Dom smatra da ljudi predstavljaju najopsceniju, najizopačeniju,
najokrutniju, najviše neciviliziranu i najsmrtonosniju vrstu koja je ikad
nastanjivala ovaj planet i stoga se raduje danu kad će asteroid udariti o
Zemlju i izbrisati ljudski rod i time omogućiti Prirodi da krene iz početka.«
(11) Naravno, takav snažan
izljev gađenja spram ljudi predstavlja ekstremnu varijantu suvremenog
antihumanizma. No, omalovažavanje čovječanstva koje je povezano s
umanjivanjem važnosti subjektiviteta ima vrlo snažan odjek u suvremenoj
kulturi. Takav razvoj je očit uzdizanjem svijeta prirode i životinja na razinu
ljudskih bića – a možda čak i na stupanj više od njih. Ustrajavanje na
posebnosti ljudske vrste i njezinim specifičnim odlikama ponekad se
osuđuje kao oblik biološke superiornosti, a termin »humanocentričan«
koristi se da bi se prenijele negativne konotacije.
humaniziranje humanizma
Sumanuto je da društvo s početka 21. stoljeća, koje se u tolikoj mjeri oslanja
na ljudsku dosjetljivost i znanost, također potiče i pokoravanje Sudbini. U
ovo doba posvemašnjeg razočaranja rezultatima ljudskih postignuća, vrlo je
važno povratiti vjeru u razum ljudi i njihov utjecaj na tijek zbivanja. To je
izazov s kojim se svi sučeljavaju, neovisno o njihovim političkim,
filozofskim ili religijskim uvjerenjima: izazov svakome tko podržava
humanocentričan stav spram svijeta. Taj zadatak može se učiniti skromnim
u usporedbi s velikim idejama iz prošlosti, ali u našoj antihumanističkoj
pretpolitičkoj eri njegovo ostvarenje predstavlja preduvjet za ponovnu us-
postavu klime koja ne bi bila negativna spram politike.
Ponovna uspostava smislenosti djelovanja i povijesnog mišljenja preduvjet
je za ponovni angažman javnosti u političkom životu. On od nas zahtijeva
da priznamo vrijednost dostignućima čovječanstva iz prošlosti, uključujući
najviše standarde i civilizirane oblike ponašanja i vrednota. Prevladavanje
našeg otuđenja od naslijeđa ljudskih postignuća iz prošlosti ne predstavlja
oblik žaljenja za starim dobrim vremenima nego nam pomaže da se
sučelimo s problemima koje pred nas postavljaju procesi promjene. Njih
možemo prihvatiti s oduševljenjem samo oslanjajući se na postignuća iz
prošlosti.
U podlozi progresivnog mišljenja nalazi se zagovaranje dosljedne vjere u
ljudske potencijale. Humanocentričan pogled na svijet zna da ljudi mogu
biti destruktivni te da sukobi interesa mogu dovesti do razornih posljedica.
Međutim, negativno i ponekad zastrašujuće iskustvo iz protekla dva
stoljeća koje je rezultiralo holokaustom, ne predstavlja cijenu napretka nego
njegova nedostatka. Suvremeni problemi nisu rezultat primjene razuma,
znanosti i znanja, nego njihova zanemarivanja i sprječavanja ostvarivanja
ljudskih potencijala.
Intelektualni univerzum čovječanstva mora biti ambiciozan ali otvoren
spram budućnosti, mora biti spreman podržati svaku ideju i steći novo
iskustvo. Takva perspektiva mora se uključiti u proces humaniziranja
humanizma. Taj proces zahtijeva da se neuspjesi i pogreške uključe u način
na koji shvaćamo napredak i ostvarivanje racionalnosti. Ukoliko je ljudskoj
aktivnosti dodijeljena važna uloga u stvaranju povijesti, onda čimbenici
poput kulture, subjektivne percepcije, sukoba, kontingencije i ograničenog
znanja imaju važnu ulogu u načinu na koji se angažiramo u svijetu. Takvi
utjecaji mogu zbuniti, odvući pozornost i dezorijentirati. Međutim, oni nam
pružaju važno iskustvo iz kojeg možemo naučiti kako krenuti naprijed. U
izvjesnom smislu, napredak se zbiva upravo kroz takvo iskustvo
ostvarivanja subjektivnosti. Humaniziranje humanizma traži da
prestanemo razvoj čovječanstva doživljavati kao svršenu činjenicu. Nama
treba humanizam
koji nije dogma nego perspektiva usmjerena spram shvaćanja iz onog što
kao ljudi činimo.
U situaciji kad se čini da smo ogrezli u mračnu stranu ljudskosti, vrijedi
naglasiti kako nam je naslijeđe prosvjetiteljstva iznjedrilo visoke standarde
moralne i etičke odgovornosti. U dvadesetom stoljeću svjedočili smo
strašnim zvjerstvima i padu u barbarstvo i genocid. No, iako se razmjer de-
gradacije koju smo iskusili u modernom društvu može činiti puno većim
nego ranije u povijesti, jedino su se u ovom našem dobu takvi događaji
mogli podvrgnuti masovnoj kritici. Mučenje, ropstvo, pokolj zarobljenika –
prije modernog doba takve stvari su se općenito smatrale legitimnima i nisu
se dovodile u pitanje. Autokracija, hijerarhija i elitizam smatrani su
karakteristikama prirodnog poretka kojeg je ozakonio božanski autoritet.
Tek s pojavom modernog društva i njegovih koncepata demokracije i
jednakosti pojavila se mogućnost napretka i poboljšanja humanosti,
podjednako u materijalnom i moralnom smislu.
Ironično je da su osjećaji moralnog prezira spram zala modernog društva
često praćeni tendencijom da se odbaci okvir racionalnosti i smislena
intervencija u prirodu i društvo koje čine mogućim pravo humano društvo.
Potrebna nam je daleko uravnoteženija procjena stanja u kojem se društvo
nalazi, procjena koja bi odbacila preuveličavanje problema i priznala
dosadašnja postignuća. Međutim, najvažnije od svega je da moramo
shvatiti kako od svih pogrešaka koje smo napravili moramo izvući pouku
koja će nam omogućiti da krenemo naprijed. Ponovno osposobljavanje
djelovanja ne zahtijeva izmišljanje neke nove i velike filozofije nego
humaniziranje humanizma jačanjem uloge pojedinca. To je problem kojem
ćemo se vratiti u zadnjem poglavlju ove knjige.
Bilješke
1 Ove glasine zabilježene su u: Zaman Daily, 9. siječnja 2005. O prijetnji

tsunamijem koju bi mogao prouzročiti asteroid govorio je Galen Gisler,
znanstvenik na Los Alamos National Laboratory. V. ABQjournal, 11.
siječnja 2005.
2 Bernhard Giesen, ‘The Trauma of Perpetrators’, u: Alexander, Eyerman,
Giesen, Smelser i Sztompka (2004), str. 146.
3 Piotr Sztompka, ‘The Trauma of Social Change’, u: Alexander, Eyerman,
Giesen, Smelser i Sztompka (2004), str. 164.
4 Norbert Lechner, ‘Politics in Retreat: Redrawing Our Political Maps’, u:
Schedler (1997), str. 179.
5 Vico (1961), str. 52-3.
6 Hayek (1978), str. 31.
7 Terry Eagleton, ‘Where do postmodernists come from?’, u: Wood and
Foster (1997), str. 24.
8 Planet Ark, 10. srpnja 2002.
9 Broswimmer (2002).
10 Diamond (2004).
11 Cit. prema Mick Hume, ‘The vacuous irrelevant hunting debate sums up
British polities’, The Times, 6. rujna 2004.
131
6
Nadilaženje demokracije – razdvojene elite
Zadnja četvrtina proteklog stoljeća pokazala je da bi politika mogla izgubiti

smisao ukoliko ne bude postojao snažan i postojan osjećaj djelovanja.
Također smo otkrili da politika postaje karikaturalnom kad izgubi širu
svrhu. U razdoblju kad su političari angažirani u neprestanim kampanjama
važno je podsjetiti se kako politika ne postoji samo zbog sebe, nego zbog
nekih viših razloga. Gubitkom vlastitog smisla politika postaje tek skup
proizvoljnih činova koji, kako ćemo vidjeti, imaju pogubno i štetno
djelovanje na funkcioniranje javnog života.
Modus vivendi kulturalnih i političkih elita govori o iznenadnom gubitku
svrhovitosti. Takve elite su prihvatile osjećaj iscrpljenosti politike i
pojavljuju se kao elite koje nemaju usmjerenje niti misiju. One nemaju
zadatak kojeg bi slijedile niti snažna uvjerenja o vrijednostima koje javnom
životu pridaju smisao. Shodno tome, politika se ne predstavlja kao sredstvo
ispunjavanja nekog značajnog cilja nego kao cilj sam po sebi. Pobjeda na
izborima, postizanje učinka u televizijskim intervjuima ili stvaranje mreže
saveznika nemaju neku drugu svrhu osim osnaživanja pozicije i statusa
pojedinih članova, pripadnika oligarhije. S vremena na vrijeme, pojedini
članovi elite postanu svjesni besmislenosti onoga što čine i zahtijevaju
povratak nekog višeg smisla politike. U govoru o »politici značenja«
održanom u Austinu u Texasu 1993., Hillary Clinton jadikovala je o slaboj
ulozi koja je dodijeljena idealima

132
u američkom javnom životu. Clinton je iskazala zabrinutost zbog
ekonomije za koju »sve ima svoju cijenu, ali ništa nema vrijednost«. Kao
supruga predsjednika čije je geslo bilo »Dovraga, to je ekonomija«, ona je
afirmacijom politike značenja obećavala preusmjeravanje drugim
vrijednostima. Nažalost, čini se da su govorancije u kojima se podržavao
moral imale samo retorički karakter, s malim praktičnim posljedicama.
»Upravo vrijednosti održavaju zajednicu«, kazao je Tony Blair u svojem
govoru o »politici značenja« na tübingenškom sveučilištu u lipnju 2000. Pet
godina kasnije, i dalje nije jasno koje su to vrijednosti kojima se rukovodila
njegova vlada.
Nakon pobjede Georgea W. Busha na predsjedničkim izborima 2004.
godine, mnogobrojni komentatori su izrazili apel za uvođenjem moralne
dimenzije u javni život. Mnogi demokrati tražili su uključivanje »politike
zasnovane na uvjerenju« u svoju stranačku platformu. Razlog zbog kojeg se
ova tema ponovno pojavila na dnevnom redu nema mnogo veze s onim što
je istinski povezano s moralnom zabrinutošću. Bio je to pragmatičan obrat
prema usvajanju diskursa o vrednotama jer se procijenilo da bi takav stav
mogao donijeti pobjedu na izborima. Takvu poruku je na elokventan način
izrekao Thomas Frank u svojoj utjecajnoj knjizi U čemu je problem s
Amerikom? koja je objavljena odmah nakon izbora. »Od ljevice ne doznaju
ništa, ali zato od konzervativaca dobivaju objašnjenje za sve«, požalio se
Frank. (1) On smatra da su vrijednosti bitne zato što omogućavaju
povezivanje s »njima«, kako kaže Frank, a to »njima« znači s običnim
ljudima. S druge strane Atlantika ovo je kazao i Douglas Alexander,
britanski ministar vanjskih poslova, u svom pamfletu Reci to tako da izgleda
kao da će se ostvariti.
nadilaženje demokracije – razdvojene elite 133

Alexander smatra da bez moralnog impulsa njegova Laburistička stranka
ne bi mogla potaknuti biračko tijelo te bi čak i demoralizirala vlastite
pristaše. (2)
Među demokratima vlada atmosfera očaja jer traže one vrijednosti koje bi
mogli »prodati« u svom izbornom programu. Knjiga Jima Wallisa Božja
politika: Zašto desnica stvari shvaća pogrešno, a ljevica ih uopće ne shvaća odmah
je postala bestseler jer su demokrati tražili moralističku formulu koja bi ih
povezala s običnim ljudima. (3) Wallis, koji je etiketiran kao ljevičarski
prorok, kritičan je spram »sekularnog fundamentalizma« i nudi moralne
vrednote dezorijentiranim liberalima. Problem s politički motiviranim
zahtjevima za obnovu moralne dimenzije javnog života sastoji se u tome što
njih pokreće instrumentalna svrha čiji je jedini cilj steći vlast ili ostati na
njoj. Međutim, moralnosti koja se proizvodi kao odgovor na zahtjeve
političke pragmatike nedostaje organska veza sa stvarnim iskustvom i stoga
je malo vjerojatno da će dobiti odjek u široj javnosti. Isto tako i neusmjerena
i odvojena oligarhija vjerojatno neće biti dovoljno osjetljiva spram
svakodnevnih problema ljudi koji se bore s egzistencijalnim pitanjima koja
muče društvo. Zbog toga pragmatična potraga za nekom gotovom i
upakiranom moralnom svrhovitošću obično završi proizvoljnim odabirom
nekih vrijednosti koje su neutralne i prihvatljive svima. Alexander završava
svoj tekst zagovarajući javno odgovoran stav onih koji rade u sustavu
zdravstva, a dotiče se i teme siromaštva u svijetu. No isto tako je mogao
govoriti i o miru u svijetu ili suosjećanju za nemoćne. Takav proizvoljan
popis vrednota svjedoči o odsustvu smislene moralne perspektive koja je
organski povezana s današnjim javnim životom.
Naravno da su takve javne osobe poput Alexandera originalne u svojoj
potrazi za nekim višim smislom. Međutim, one često gube iz vida da se
problemom političke iscrpljenosti ne mogu baviti mudri ljudi time što će o
tome pametno govoriti na sastanku ili seminaru. Taj problem ne dotiče se ni
moralnosti u njezinom apstraktnom smislu. Kao što sam već ranije naveo,
obnova istinskog javnog života uključuje ponovno promišljanje samog
pojma ljudskosti. Autentični jezik moralnosti uvijek je sastavni dio jasne
koncepcije o tome što znači biti čovjek. Zagovaranje kulture koja vrednuje
ljudske potencijale i djelovanje predstavlja polazišnu točku svakog plana i
programa koji politiku želi učiniti smislenom. Nažalost, malo je vjerojatno
da će sadašnja klasa političara krenuti u tom smjeru. Zašto je tome tako?
Zato jer ne samo da joj nedostaje vjere u ljudske potencijale nego i zbog
toga što iskazuje prezir prema običnom puku.
omalovažavanje javnosti
Zabrinutost političke elite zbog moralnog stanja često je motivirana
shvaćanjem da će, ukoliko se ne pozabavi bitnim pitanjima koja zaokupljaju
običan puk, izgubiti svaki doticaj s javnošću. Politička elita također strahuje
i od toga da će, ukoliko na društvo ne projicira neke pozitivne vrijednosti,
na ljude utjecati ekstremistički religijski i politički pokreti koje pokreće neki
skup vrednota i koji su neprijateljski raspoloženi prema postojećem stanju.
Takav stav podržava pokroviteljska pretpostavka da su, za razliku od elita,
običnim ljudima potrebni jednostavni i obični odgovori na pitanje o smislu
života. Nije elita ona koja treba moralno usmjerenje, već su to obični ljudi
koji bi bez toga podlegli sirenskom zovu ekstremizma. Taj osjećaj pogotovo
je prisutan među dijelovima kulturne elite koja u privatnim razgovorima
običan puk naziva »zatucanim provincijalcima«, imenima kao što su
»Nascar dads«8 ili »soccer mums«9, čitateljima žute štampe, itd. Dakle,
sirovima, materijalističkima, priprostima, rasističkima, seksističkima,
homofobima i emocionalno nepismenima. Elita rado suprotstavlja svoju
privrženost idejama različitosti i multikulturalizma »fundamentalistima« i
netolerant-noj priprostoj javnosti.
Svaljivanje krivnje zbog pozivanja na fundamentalizam (primjerice,
zahtjevom za moralnim vrednotama) na sklonost običnog puka prema
pojednostavljenim crno-bijelim rješenjima, preusmjerava fokus s neuspjeha
elite da promovira i podrži pozitivnu viziju budućnosti na navodnu
političku nepismenost ljudi. Rasprave o takozvanim fundamentalističkim
pokretima poput američke kršćanske desnice često sadrže implicitnu osudu
ljudi koji ih podržavaju. Njih se oštro kritizira zato što im nedostaje doza
sofisticiranosti potrebna da bi se bavili »neizvjesnostima« koje postoje u
ovom »složenom« i »krhkom« svijetu. Prema Franku, Amerikanci
8 U američkom društvenom i političkom žargonu Nascar dads (često
pejorativno) označava sredovječne bjelačke pripadnike radničke ili niže
klase. Termin je nastao zbog toga što se pretpostavlja da oni sa zanimanjem
prate Nascar utrke automobila i srodne adrenalinske sportove i često je
korišten u predsjedničkoj kampanji 2004., napose s obzirom na težnje
demokrata da se približe tzv. običnom čovjeku s juga SAD-a i dobiju njegov
glas, op. prev.
9 Termin je nastao početkom 1990-tih a označava ženu iz srednje klase koja
mnogo vremena troši da bi svojem sinu omogućila bavljenje sportom,
najčešće nogometom. Termin je u međuvremenu zadobio uglavnom
negativne konotacije, iako je korišten čak i u razne marketinške svrhe, op.
prev.
su toliko tupi da čak ne znaju ni što je najbolje za njih. On kaže da se »čitav
američki politički život zasniva na tome da ljudi ne prepoznaju svoje
temeljne interese«. (4) Kulturna elita često sama sebi laska zbog toga što ne
pripada tom sloju s obzirom da je rasterećena od bremena bilo kakvih
fundamentalnih principa.
Termin »kozmopolitizam« korišten je da bi se opisali stavovi vezani uz
elitu koja je samu sebe oslobodila od morala utemeljenog na tradiciji ili
teretu ideologije. Kozmopolitizam se rado suprotstavlja široko korištenom i
neprikladnom terminu »fundamentalizam« koji upućuje na pojedince i
zajednice koje karakteriziraju snažna uvjerenja. Evo jednog primjera za ovu
tezu:
»Dok se reakcionarne grupe ljudi bore da bi zadržale liniju borbe, često
pokušavajući nametnuti ugrožene moralne vrednote ostatku društva, oni
koji su se bolje prilagodili društvenoj transformaciji na dojmljiv način
istražuju jastvo i identitet, stvarajući nove vrste obitelji, nove duhovne
pokrete, razmjenjujući umjetnost i glazbu, otkrivajući nove poslove i
karijere, pridajući manji značaj naciji i vladi i utemeljujući kozmopolitske
veze s ostalim, udaljenim dijelovima svijeta.« (5)
Protočan i otvoren karakter kozmopolitskih veza koji dovodi do
»dojmljivog načina istraživanja jastva i identiteta« služi kao model kojeg
trebaju usvojiti oni koji se bore protiv ljudi koji »nameću ugrožene moralne
vrednote ostatku društva«. Međutim, kozmopolitska elita uopće nije
uvjerena u vlastitu sposobnost da svojim krhkim vrednotama utječe na
ostatak društva. Zbog toga s vremena na vrijeme i ona mora dokazati da je
u stanju prenijeti osjećaj moralne svrhovitosti.
Nakon ponovnog izbora Georgea W. Busha mnogi demokrati i pristaše
novih laburista došli su do zaključka da se razlog republikanske pobjede
nalazi u tome što su polazili od jednostavne moralne poruke koja se
obraćala fundamentalističkim sklonostima ljudi. »Republikanska kampanja
zasnivala se na pristupu ljudima i traženju da potvrde svoje zajedničke
moralne vrijednosti«, kaže Alexander dodajući ključnu rečenicu: »Ljudi su
odgovorili na taj način da su republikanci pobijedili.« (6) Smatralo se da su
demokrati bili suviše »intelektualni« i »racionalni« i da stoga nisu postigli
uspjeh kod mnogih politički nepismenih glasača. Zaključak je glasio da je
apel za moralnim pitanjima imao takav odjek kod emocija naroda kakav se
nije mogao postići razumskim argumentima. Implikacije takvog argumenta
glase da racionalni i intelektualni argumenti imaju malo utjecaja na uglav-
nom neobrazovano biračko tijelo. U prošlosti, konzervativci su obično
zastupali stav da ljudi trebaju religiju da bi znali koje je njihovo mjesto u
društvu. Danas je dio takozvane ljevice onaj koji želi u javnost ubaciti dozu
moralnog usmjeravanja. U oba slučaja moralnost je značajna masama.
Takav ciničan stav spram javnosti jasno je izrekao William Davies iz
Instituta za javnu politiku u Londonu. »Liberalna, sekularna ljevica nekako
je pronašla način pružanja građanima emocionalne i metafizičke utjehe, čak
i ako ona sama u to ne vjeruje«, upozorava Davies. (7) Takva teza o
takozvanoj metafizičkoj utjesi ima istu funkciju kao i poučne priče koje su
odrasli izmislili za djecu.
Umjesto da prizna kako njezinom kozmopolitskom stavu nedostaje bilo
kakve više svrhe, kulturalna elita radije optužuje običan puk zato što je
priprost i lakovjeran. U SAD-u je
takav paternalistički poriv doveo neke aktiviste Demokratske stranke do
toga da krivnju za vlastiti izborni neuspjeh pripišu glupim i neobrazovanim
ljudima. Michael Gronewalter, jedan od liberalnih aktivista, zapazio je da
»građanstvo i inteligentni dijalog predstavljaju korisno oruđe među inteli-
gentnim ljudima«, ali nisu prikladni kad je riječ o široj javnosti. On smatra
da je problem u tome što »smo mi liberali u cjelini inteligentniji, razboritiji i
obrazovaniji i spremni smo beskrajno uvjeravati ljude o cjelovitosti i
valjanosti naših ispravnih i dobro promišljenih argumenata«, ali publika na
to ne obraća pozornost i »ponekad to ne shvaća«. (8) To je još u većoj mjeri
razradila Arianna Huffington: »Zahvaljujući Bushevoj neprekidnoj
kampanji poticanja straha, milijuni glasača nisu razmišljali svojom lijevom
polovicom mozga zaduženom za logiku, nego dijelom primozga i desnom
polovicom koja je zadužena za emocije,« (9)
Usputne primjedbe o gluposti američke javnosti koje iznose medijski
komentatori često sadrže snažan osjećaj prezira spram nečije moralne
inferiornosti. Jedan kolumnist u The Village Voiceu govori o »trenutnoj apatiji
i urođenom ignorantskom stavu barem jedne polovice američke javnosti«.
(10) »Imate li dojam da živite u naciji idiota?« pita se istinski cinik Michael
Moore koji je prethodno rekao »Pokušavao sam samog sebe utješiti zbog
gluposti koja vlada ovom zemljom neprestano si ponavljajući: Čak i ako u
ovoj zemlji živi dvjesto milijuna tupoglavih idiota, još uvijek ostaje barem
osamdeset milijuna koji će shvatiti ono što želim reći – a ta brojka još uvijek je veća
od cjelokupnog stanovništva u Velikoj Britaniji i Irskoj zajedno!« (11)
Američki cinici nemaju monopol na osjećaj odvratnosti spram običnog
puka. »Kako je 59 milijuna ljudi moglo biti
tako glupo?« – to je naslov iz britanskog tabloida Daily Mir-ror dan nakon
američkih predsjedničkih izbora 2004. Kako smatra uredništvo ovih novina,
59.054.087 ljudi koji su glasovali za Georgea Busha posve očito su idioti.
Stav da je javnost preglupa da bi shvatila teške i složene ideale veoma so-
fisticirane kulturalne elite odraz je dubokog prezira spram ljudskih bića.
Takvo omalovažavanje ljudi također služi i kao oblik laskanja eliti koja
inače nema bogzna što za ponuditi. Nekritičko prebacivanje odgovornosti
za suvremene nedaće političkog života na pleća neobrazovanog biračkog
tijela služi odvraćanju pozornosti od njezina vlastita osjećaja moralne
zbunjenosti.
razdvojena elita
Pokazivanje prstom na javnost kao na krivca za političke nedaće predstavlja
čin samoobmane elite kojoj nedostaje vjere u svoje vlastite institucije i
autoritete. Kako kaže Bauman, »za razliku od njihovih prethodnika iz
vremena izgradnje nacije, globalne elite nemaju povijesnu zadaću koju
moraju ispuniti: one ne osjećaju potrebu niti namjeru za držanjem prodika,
za nošenjem baklje razuma, za prosvjetljivanjem, podučavanjem i
preobražavanjem«. (12) Njihovo zastupanje ideala različitosti i
multikulturalizma predstavlja stav tolerancije. Međutim uzdizanje
različitosti također može predstavljati i pokušaj izbjegavanja potrebe za
zauzimanjem stava spram neke posebne vrednote koja nadilazi pluralitet
raznorodnih osjećaja. U najboljem slučaju, različitost označava mnogo-
struko ljudsko iskustvo. Različitost je deskriptivni pojam, a ne vrednota ili
moralna kategorija. Lažni i prijetvorni projekt
uzimanja različitosti kao cilja samog po sebi služi kao izlika bijega elite
kojoj nedostaje sposobnost uvjerenja u jasno formuliranu moralnu svrhu.
Takav nedostatak moralne svrhovitosti postoji zajedno s cinizmom prema
društvenim institucijama. Današnjoj eliti nedostaje l’esprit de corp ili
sposobnost preuzimanja odgovornosti za institucije koje podržavaju njezin
autoritet. Kao što kaže Dalton u svojoj studiji o političkim stavovima,
istraživanja pokazuju da »suvremene nedaće političkih procesa nastaju
među onima koji podržavaju i predvode sustav«. (13) Slaba privrženost
današnje elite vlastitim institucijama nije proizvod neuspjeha individualnog
karaktera. Umjesto toga, na takvo otuđenje od izvora njegova autoriteta
utječu poteškoće s kojima se suočava pri legitimiranju svoje pozicije. Proces
iscrpljenosti politike današnja elita doživljava kao krizu legitimnosti. Takva
zabrinutost prelama se u beskonačnim raspravama o problemu povjerenja i
pitanju odgovornosti. Opsjednutost vladanjem i procesima upravljanja a ne
njihovim ciljevima, na simptomatičan način predstavlja težnju za
stvaranjem institucionalnih ugovora koje šira javnost doživljava kao
legitimne.
Današnji problem legitimnosti nema mnogo veze s fenomenom klasične
krize legitimnosti. Za razliku od nje, koju dijelom izaziva sustavno
dovođenje u pitanje dominantnog autoriteta s pozicije na dnu, današnji
problem je uglavnom rezultat procesa dezintegracije unutar same elite.
Takav proces dezintegracije je do određene mjere simptom stanja političke
iscrpljenosti u kojem se nalazi društvo. Štoviše, s obzirom da nema nikakve
alternative ili ozbiljne promjene, današnja elita se ne nalazi pod pritiskom
da zbije redove. To rezultira time što se njezin problem legitimnosti shvaća
kao proces iznutra
pokrenutog urušavanja ili postupnog razotkrivanja njezinog autoriteta.
Gubitak legitimnosti nije povezan s nekom specifičnom političkom
prijetnjom. Zapravo, ukoliko se suoči s takvom prijetnjom, današnja elita
mogla bi se ponovno doimati koherentnom ili jedinstvenom. Problem
legitimnosti doživljava se kao osjećaj razdvojenosti i izopćenosti od ostatka
društva. Osjećaj bivanja izvan dometa dominantna je tema u razmišljanjima
političkih klasa. Istraživanja javnog mnijenja, deliberativno glasovanje10,
fokus grupe, vijeća sastavljena od građana i još tisuće drugih oblika
savjetovanja predstavljaju očajnički pokušaj da se inače izopćena i
razdvojena elita dovede u vezu s javnim mišljenjem.
Današnjim javnim životom dominira niz beskorisnih inicijativa čiji je
smisao pomoći političkoj klasi da prevlada vlastitu izolaciju od svijeta. Kao
što sam napisao u svojoj ranije objavljenoj knjizi Gdje su nestali svi
intelektualci?, političari su »uključeni u nove inicijative osmišljene zbog
infantilizacije čija je svrha ponovno se »spojiti« s javnošću«. (14) To je
rezultiralo jasno vidljivom namjerom reinterpretacije demokratskog
sudjelovanja kao maglovitog shvaćanja stava »neka se čuje i moj glas«. Kao
što ćemo vidjeti, puno energije uloženo je u ostvarivanje projekta kojim se
želi premostiti problem javnog angažmana umanjivanjem značenja
demokracije. Pod krinkom demokratiziranja javnog života, javlja se nova
oligarhija posvećena zagovaranju pseudosudjelovanja kojeg provode i
pokreću elite.
10
��
��Rad
i se o većem broju građana koji u manjim grupama raspravljaju o
društvenim problemima. Svrha takve debate sastoji se u što preciznijoj
procjeni sklonosti javnog mnijenja na reprezentativnom uzorku, op. prev.
politika aktivističkog lobiranja
Izvana se čini kao da političku klasu pokreće nevjerojatna posvećenost
demokratizaciji društva. Ona neprestano reformira institucije, a one
zastarjele pokušava učiniti transparentnijima i pristupačnijima. Vlade
obožavaju savjetovati ljude, a od takozvanih ljudi s interesima i
zagovaračkih grupa često se traži da preuzmu inicijativu. Političari su
pogotovo u Europi često oduševljeni zbog prepuštanja dijela svoje moći
novim i »prosvijetljenim« institucijama u Bruxellesu. Čak se rađa i nova
ideologija kozmopolitizma koja obećava proširivanje demokracije njezinim
oslobađanjem od nacionalnih stega.
Svatko koga nadahnjuju humanističke vizije svijeta prirodno je sklon
podržati mjere koje potiču globalnu suradnju i ravnotežu. U načelu, treba
podržati sve one tendencije za nadilaženjem granica nacionalne države da
bi se ostvarili globalni ciljevi. Međutim, sadašnji trend stvaranja »globalnog
civilnog društva« u načelu je motiviran dubokim antidemokratskim
porivom. Njega ohrabruje politička klasa koja se osjeća izloženo i otuđeno
od vlastitih nacionalnih institucija. Okret prema kozmopolitizmu dijelom je
potaknut željom da se izbjegne odgovornost za posljedice njezinog
djelovanja.
Barem u obliku u kojem postoji danas, kozmopolitska demokracija
označava proturječnost u samom tom terminu. Koliko god parlamentarna
demokracija bila ograničena, ljudi u njoj imaju barem formalno pravo birati
predstavnike i računati na njih. Ako ništa drugo, ljudi se nalaze u poziciji
da izvrše pritisak na institucije koje se nalaze na teritoriju njihove regije. U
iznimnim okolnostima, ukoliko se njihovi predstavnici pokažu
nefleksibilnima ili neodgovornima, javnost
može odmah odgovoriti, prosvjedovati, pobuniti se ili ih se čak riješiti. Bez
obzira na neke manjkavosti nacionalnih institucija, problemi istinskog
sudjelovanja u vlasti mnogo su veći na međunarodnoj razini. U tom smislu,
zagovornici globalnog civilnog društva imaju dvostruke standarde
kritizirajući demokratske nedostatke nacionalnih institucija dok istodobno
izbjegavaju uhvatiti se ukoštac s puno snažnijom tendencijom
birokratizacije na međunarodnoj razini. Kao što je rekao jedan od kritičara
takvih dvostrukih kriterija, zagovornici globalnog civilnog društva
»pretpostavljaju da transnacionalne organizacije mogu pomoći u svjetskoj
demokratizaciji bez propitivanja bilo predstavnika tih organizacija bilo
njihove odgovornosti«. (15)
Zagovornici kozmopolitske demokracije zagovaraju nejasnu i
nekoherentnu doktrinu koja malo govori o istinskom angažmanu javnosti.
Prema jednom shvaćanju, »demokraciju bi trebalo shvatiti kao beskrajan
proces, takav da ne možemo danas predvidjeti smjer u kojem će naredne
generacije promicati oblike natjecanja, participacije i upravljanja.« (16) Ta-
kav naglasak na procesu, a ne na bîti demokracije, odražava nonšalantan
stav prema shvaćanju predstavljanja. Taj stav ne čudi s obzirom da je
kozmopolitska svijest izrazito neprijateljski raspoložena prema ideji
suverenosti koju smatra »dogmom koju treba prevladati«. (17)
Neprijateljstvo spram suverenosti i podrška »političkoj denacionalizaciji«
potaknuti su ciljem odvajanja politike od pritisaka koje vrši javnost. Zbog
toga je kozmopolitizam toliko neprijateljski nastrojen spram onoga što
naziva populizmom kojeg smatra »Ahilovom petom« međunarodnih
institucija. (18) Protivnici populizma tim terminom označavaju ljude i
pokrete koji nisu
uspjeli internalizirati poglede koje je politička elita smatrala ispravnima.
Jedan zagovornik kozmopolitizma »zabrinut je zbog otpora prema
međunarodnim institucijama kojeg pružaju društva, a ne nacionalne
države«. (19) Drugim riječima, problem s kojim se susreće kozmopolitizam
nije politička klasa koja upravlja institucijama nacionalne države, nego
»otpor društava«, dakle »običnih ljudi«. Prema takvoj interpretaciji,
prosvijećena mreža kozmopolitskih elita treba sadržavati »široke
nacionalne društvene koalicije« koje su neprijateljske prema njezinom
projektu.
Kozmopolitizam svoju vjeru ne polaže u ljude nego u civilno društvo koje
zapravo označava mrežu grupa koje vrše pritisak, kao i nevladine
organizacije (NVO). Prema kozmopolitskom svjetonazoru, nevladine
organizacije i lobističke skupine sačinjavaju avangardu prosvijećenog
društva. Tim organizacijama, koje se često naziva i novim društvenim
pokretima, dodijeljen je zadatak demokratizacije »svakidašnjeg života«.
Paradoksalno je da se zagovaranje novih društvenih pokreta opravdava na
temelju činjenice da predstavnička demokracija nije uspjela uključiti
javnost. Smatra se da su društveni pokreti ljudima omogućili sudjelovanje u
aktivnostima koje im doista nešto znače. Za razliku od parlamentarne
demokracije, prosvjednički pokreti prikazani su kao oni koji pružaju
mogućnost istinske participativne demokracije. Oni tvrde da »oni koji
brane zasluge participativne demokracije očekuju da se biračko tijelo
angažira na aktivniji način nego što je to izlazak na izbore«. (20)
Pristalice novih društvenih pokreta glasačku apatiju često suprotstavljaju
aktivizmu prosvjedničkih pokreta. »Dok je pokret ojačao, glasačka apatija
se sve više povećala, a odaziv
birača opao je na drastičnu razinu«, smatra jedan pripadnik pokreta. (21)
Zagovornici politike lobiranja ne uzimaju u obzir činjenicu da utjecaj tih
pokreta ovisi o trajnom javnom neangažiranju. No, postoje brojni dokazi da
su i NVO-i i društveni pokreti prigrlili krajnje elitistički stil aktivizma. U
važnoj knjizi pod nazivom Slabljenje demokracije Theda Skocpol smatra da
američke lobističke grupe i NVO-i vrlo rijetko žele uključiti u svoje redove
obične ljude. Umjesto toga, oni djeluju na način komunikacije »od vrha
prema dnu«. Oni se u manjoj mjeri oslanjaju na mobiliziranje masovnog
mnijenja; njih zanima utjecaj na ljude koji imaju javni značaj i oblikuju javno
mnijenje. (22) Moglo bi se reći da su lobističke grupe i mnogi prosvjednički
pokreti sastavni dio oligarhijske mreže koju su stvorile političke klase. Zbog
toga prosvjednički pokreti (pogotovo oni za prava potrošača i ekološki
aktivizam) uživaju gotovo bezuvjetnu podršku i laskanje od strane medija i
javnog života.
Neprofitne organizacije često se ponose svojom nezavisnošću od tržišta i
vlade, ali zapravo »one su u potpunosti povezane s njima, napose s vlašću«,
zaključuje svoju knjigu Skocpol. (23) Njih redovito financiraju zaklade,
kompanije i javne ustanove. Skocpolina studija govori o tome da su oni u
manjoj mjeri zasnovani na članstvu nego što su bili u prošlosti. To su
profesionalne institucije koje djeluju pod geslom »činiti-za« umjesto »činiti-
s« ljudima. Osim toga što su »glomazne kad je riječ o broju ljudi i
fokusirane na lobiranje, istraživanje i medijske projekte, njima se upravlja s
vrha, čak i kad tvrde da govore u ime običnih ljudi«. (24) Za razliku od
tradicionalnih društvenih pokreta, organizacije koje se same nazivaju
udrugama civilnog društva u osnovi su lobističke grupe,
po definiciji nezainteresirane mobilizirati široku masu ljudi. One su
uglavnom organizacije usredotočene na medije, čiji je glavni cilj stjecanje
publiciteta. Značaj koji lobističke grupe, NVO-i i grupe s kampanjama
pridaju publicitetu, motiviran je stavom da je njihov utjecaj tijesno povezan
s njihovom slikom u javnosti. Doista, njihov utjecaj na društvo ovisi o tome
hoće li se uspješno predstaviti u javnosti. Shodno tome, pogon aktivističkog
civilnog društva jednostrano je usmjeren prema stjecanju publiciteta u
medijima. Velik broj aktivnih članova nije potreban za organizaciju koja
omogućava funkcioniranje mreže političke oligarhije. Kontakti u medijima i
prijatelji na utjecajnim mjestima znatno su važniji od nekoliko tisuća
aktivnih pristalica. Čak i kad aktivisti iz novih društvenih pokreta pokrenu
neko zbivanje, važna je jedino prisutnost snimatelja i kamere. Nema mnogo
svrhe prosvjedovati ili demonstrirati ako taj čin ne donese publicitet
skupini koja ga je pokrenula. Iz te perspektive, neki čin je uspješan ako
dospije u medije. Klasičan trik Greenpeacea je uključivanje male grupe
profesionalnih prosvjednika čije je pojavljivanje profesionalno osmišljeno
da bi izazvalo što veći dramatski efekt; to je tipičan primjer političkog teatra
aktivista novih društvenih pokreta.
Mediji podržavaju i prihvaćaju aktiviste civilnog društva. Primjerice, u
Velikoj Britaniji kampanje protiv izgradnje cesta, izvoza životinja, lanca
brze hrane McDonald’s i procesi protiv genetski modificirane hrane obično
se prikazuju kao aktivnosti odgovornih građana. U novije vrijeme mediji su
prikazivali aktiviste za zaštitu okoliša koji su uništili zasade genetski
modificirane hrane kao borbu Davida protiv američkog Golijata. Prema
Johnu Vidalu, uredniku rubrike za
okoliš u Guardianu, »ekološki potaknuta kritika demokracije je sada dobila
zamah, a one koji uništavaju usjeve trebalo bi doživjeti kao dio
međunarodnog pokreta koji, zahvaljujući e-mailu i webu, onima koji
nadziru grupe i povećanju mreže poznanstava otvaraju nova pitanja,
filozofije, etike, pravne argumente«. (25)
Takvo prikazivanje ekoloških aktivista kao inovatora koji moralno
iscrpljeno društvo opskrbljuju filozofskim pristupima vrlo se rijetko dovodi
u pitanje. U svakoj prilici, neformalni aktivisti dobivaju pohvale zbog svog
altruizma, društvene odgovornosti i moralnog svjetonazora. Kampanje
poput »Zaustavimo siromaštvo« imaju status poluslužbenih projekata.
Prisvajanje ciljeva aktivista novih društvenih pokreta od strane sadašnjeg
britanskog političkog establišmenta postavlja zanimljiva pitanja o njegovom
statusu. Potrošači i aktivisti za zaštitu okoliša rutinski se nastoje prikazati
kao deprivilegirani radikalni autsajderi koji se neprekidno bore protiv
moćnih interesnih skupina. Pogotovo aktivisti za zaštitu okoliša tvrde da
predstavljaju obespravljenu javnost koja nema nikakav značajan pristup
političkom sustavu. Međutim, sudeći prema izrazito pozitivnom
predstavljanju takvih »autsajdera« u glavnim medijima, može se oprostiti
donošenje zaključka da takav aktivizam uglavnom predvode »insajderi«.
Kao što smo rekli u raspravi o »Politici poricanja«, zagovornici aktivizma
kojeg čine grupe koje vrše pritisak idu toliko daleko da odbacuju ideju kako
je društvo zahvaćeno mučnom apatijom i društvenim angažmanom. Uspjeh
prosvjednih grupa u dobivanju prostora u medijima interpretira se kao
pozitivna preorijentacija javnosti od beznačajne formalne politike do znatno
smislenijih oblika angažmana. Neki analitičari čak
prikazuju uključivanje ljudi u lobiranje za neku stvar kao dokaz težnje
mladih za istinskom participacijom. Cherny smatra kako su mladi odbacili
stare birokratske strukture stranačke politike u ime istinske participacije u
obliku aktivizma. (26) Sklonost da slobodno udruživanje dobije prizvuk
napredne misije previđa jedan ključan problem, a to je da takve grupe
uključuju daleko manji broj pojedinaca nego postojeće diskreditirane
političke institucije. Dok pojava lokalnih civilnih organizacija može igrati
važnu ulogu pridonoseći razvoju političke kulture u nekom društvu, manje
je vjerojatno da one mogu nadomjestiti učinke javnog neangažiranja u naci-
onalnom političkom životu. Skocpol zaključno kaže: »profesionalno
upravljani i hijerarhijski ustrojeni, civilni pokušaji istodobno ograničavaju
mobilizaciju većine građana u javnu sferu i ohrabruju fragmentaciju
društvenih identiteta i trivijalne polarizacije u javnim raspravama«.
Prosvjed nije postao samo izrazito cijenjena vrsta akcije, nego je osigurao i
napola službeni mandat za kršenjem zakona. Prosvjednici protiv GM hrane
često su predstavljeni kao idealistički mladi ljudi koji se bore u naše ime.
Bivajući sastavnim dijelom britanske političke oligarhije, oni imaju slobodu
prosvjedovanja koja je uglavnom uskraćena običnim smrtnicima. Kad je
lord Meltchett, bivši aristokratski vođa Greenpeacea, uhićen zbog
kriminalnih radnji i krađe, bio je šokiran dobivenim tretmanom. Što se
njega tiče, njegovo djelovanje bilo je »izravno očitovanje ‘moći naroda’«.
Kao samoprozvani glasnogovornik britanskog naroda, Greenpeace se osjeća
ovlaštenim poduzeti bilo koji oblik izravnog djelovanja kojeg smatra
potrebnim za održavanje »zdrave i odgovorne demokracije«.
Kao i mnogi drugi vodeći lobisti, i Meltchett ima elitističko shvaćanje
demokracije. Ono je potaknuto uvjerenjem da ukoliko netko vjeruje da
nešto nije u redu, onda čekanje da neodgovorni politički sustav poduzme
nešto po tom pitanju predstavlja luksuz kojeg si društvo ne može priuštiti.
Profesionalci među zelenim aktivistima pretpostavljaju da imaju moralni
autoritet uzeti stvar u svoje ruke s obzirom da oni djeluju u ime Naroda.
Oni su uvjereni da ih njihovi originalni filozofski uvidi ovlašćuju da djeluju
na najbolji mogući način.
Jedan od ključnih argumenata aktivista za prava potrošača koje koriste da
bi opravdali kršenje zakona, glasi da politički sustav zapravo nije
demokratski te da je neodgovoran spram zahtjeva običnih ljudi. Doug Parr,
šef kampanje britanskog Greenpeacea, smatra da je javnost dovoljno jasno
pokazala svoj stav prema GM hrani te da Greenpeace djeluje tako da u
osnovi izvršava volju naroda. Ali otkud Parru pravo izjaviti kako
Greenpeace ima demokratsko pravo na kršenje zakona? Čini se da se strah
od GM hrane »pojavljuje s vremena na vrijeme u fokus grupama«. Za Parra
fokus grupa, tradicionalni instrument istraživanja tržišta, predstavlja mjesto
iskazivanja volje naroda. Još jedan parametar kojeg je koristio Parr da bi
procijenio stav naroda jesu njihove navike kupovanja. »’Dekontaminirajući’
proces u slučaju farme za uzgoj hrane, Greenpeace je djelovao u ime ljudi
čiji stav nije mogao biti predstavljen«, kaže Parr. Zbog čega? Zato što je
»javnost vrlo jasno pokazala što misli o tome tražeći da se GM hrana ukloni
s polica u supermarketima«. Sumnja potrošača spram GM hrane
predstavljena je kao čin istovjetan glasovanju na izborima. Prema takvoj
logici, ukoliko bi ljudima postali odbojni proizvodi poput žitnih pahuljica i
ukoliko bi ih uspjeli ukloniti
s polica supermarketa, oni bi također imali i moralni autoritet da unište
biljke od kojih se dobiva ova nepoželjna roba.
Parr također tvrdi da su prosvjednici djelovali u ime ljudi čiji stavovi bez
njih ne bi mogli biti predstavljeni. Otkuda on to zna? Na temelju fokus
grupa? Na temelju tržišnog istraživanja o tome kakve su navike potrošača?
Za nekog tko se sam proglasio predstavnikom javnosti, uvjerenost o isprav-
nosti djelovanja dovoljna je da bi se ono opravdalo. Čini se da
kozmopolitsku kritiku parlamentarne demokracije pokreće adut kojim se
prosvjednicima omogućuje da prekrše zakon. George Monbiot, istaknuti
novinar i vođa kampanje za zaštitu okoliša, smatra da glasni prosvjed
predstavlja građansku dužnost zato jer »parlament nije u cijelosti predstav-
nički... On je usmjeren na ciljanu skupinu birača i na moćne institucije, a ne
na siromašne, ranjive ili one koji još nisu rođeni«, kaže Monbiot. (27)
Uvlačeći u priču čak i one koji još nisu rođeni, Monbiot stvara impresivno
biračko tijelo čiji glas parlament ignorira. Zauzvrat, zahtjev da se govori u
ime nerođenih govori o nekim nadnaravnim moćima koje očigledno
nedostaju običnim političarima.
Nema sumnje da je parlamentarna demokracija nesavršena i u načelu
podložna određenim interesnim skupinama. Većina ljudi ima malo toga za
reći u vezi načina kojima se upravlja društvom, a politička oligarhija ima
interese koji su obično proturječni onome što predstavlja dobrobit za
društvo. No, ljudi imaju barem formalno pravo izabrati one koji će govoriti
u njihovo ime. Bez obzira na nedostatke parlamentarne demokracije, ona
barem poziva ljude da glasuju za pojedince i stranke koje odražavaju
njihove vlastite sklonosti. Takav politički sustav također omogućuje ljudima
(iako neredovito)
da se riješe političara koji su izgubili potporu biračkog tijela. Paradoksalno,
takav sustav neučinkovite demokracije znatno je bolji od takozvanog
aktivnog sudjelovanja grupa civilnog društva. Zbog čega? Izabrani
političari i stranke barem imaju mandat da govore u ime javnosti. Nasuprot
tome, lord Meltchett može govoriti jedino u ime kolega koji su ga postavili
na čelno mjesto udruge Soil Associations11. Problem se ne sastoji u tome je
li Meltchett u pravu ili u krivu kad se radi o nekoj temi, nego u tome što
ima ovlasti govoriti samo u vlastito ime i ni u čije drugo. Lord Meltchett
nema ništa veće pravo govoriti u moje ime od vođe bilo koje druge slobod-
ne udruge građana. Nasuprot tome, moj zastupnik u parlamentu (s kojim
se uvelike ne slažem) ima barem to pravo da se može proglasiti osobom
koja me zastupa.
U stvarnosti, lobističko-aktivistička kritika reprezentativne demokracije u
osnovi je duboko antidemokratska. Ona je zasnovana na pretpostavci da
pojedinci koji nisu izabrani i koji oholo djeluju u ime neke više moralne
svrhe imaju veće pravo djelovati u ime javnosti od političara koji su na vlast
došli nesavršenim političkim procesima. Aktivisti za zaštitu okoliša koji
svoje ovlasti temelje na samoizabranoj mreži skupina za lobiranje
predstavljaju daleko uže biračko tijelo od izabranih političara. Sudeći
prema njihovim postignućima, odgovor grupa za lobiranje na ozbiljan
problem demokratske odgovornosti nalazi se u tome da je se u potpunosti
izbjegne, zagovarajući umjesto toga lobiranje interesnih skupina.
Profesionalizacija prosvjeda govori o tome da je velik dio društvenih
pokreta postao sastavnim dijelom institucija političke
11
��
��
��Soil Associations je britanska udruga za zaštitu okoliša koja promovira
organski uzgojenu hranu, op. prev.
oligarhije. Takav razvoj situacije najupadljiviji je tijekom velikih
međunarodnih skupova koji danas omogućavaju fokus na kozmopolitski
prosvjed. Na takvim skupovima ima mjesta za sve. Tradicionalni političari i
dužnosnici sastaju se da bi odlučili o »sudbini svijeta«. U međuvremenu, za
njih lobira čitava legija NVO-a koji održavaju vrlo slične konvencionalne
skupove na »alternativnim mjestima«. Na ulicama se u to vrijeme okupljaju
gnjevni prosvjednici koji su pristigli iz svih dijelova svijeta da bi ukazali na
stavove ljudi čiji se glas inače ne bi mogao čuti. Kozmopolitska demokracija
svojim djelovanjem pretvara se u karneval mreža, lobiranja, utjecaja na
medije i neizbježne prosvjednike na ulicama. Takva mreža predstavlja dio
javnosti koji je znatno više oligarhijski ustrojen nego što je to bio u prošlosti.
Kako kaže Skocpol, »Amerikanci s početka dvadesetog i prvog stoljeća žive
u demokraciji koja slabi, u demokraciji u kojoj se sve manje može
sudjelovati i u građanskom svijetu koji je sve više oligarhijski ustrojen.« (28)
Formalnom i nepotpunom karakteru predstavničke demokracije može se
štošta prigovoriti. Ali zagovornike kozmopolitizma i novih društvenih
pokreta znatno manje motivira strast prema demokraciji nego želja za
stvaranjem privida povezanosti s ljudima. Zbog toga se aktivizam, čak i kad
ga predvodi mala skupina ljudi koji su profesionalni lobisti, često smatra još
jednim optimističnim znakom oporavka demokracije.
nadilaženje demokracije
Kritičari predstavničke demokracije rijetko se dotiču problema koji
proizlaze iz društvenog neangažiranja javnosti. Posve suprotno, aktivizam
malenog broja lobista služi kao
pragmatična alternativa javnom angažmanu. Umjesto da pronađu načine
kojima bi obnovili demokratski duh, ideolozi civilnog društva vježbaju se u
dogovaranju. Oni zagovaraju ideju deliberativne demokracije kao
prosvijećenu alternativu predstavničkoj demokraciji. Deliberativna
demokracija obično označava mali forum u kojem se ljudi mogu uključiti u
dijalog licem u lice i pri kojem bi trebali imati dovoljno vremena promisliti
o tuđim stavovima.
Smatra se da deliberativna demokracija12 daje smisao sudjelovanju stoga
što su sudionici uključeni u dijalog koji izravno dovodi do jasno razlučivih
rezultata. No rijetko se govori o tome do kakvih posljedica mogu dovesti
takve odluke. To nas ne treba čuditi s obzirom da deliberativni demokrati
vjeruju kako dogovaranje već samo po sebi predstavlja cilj. Takvo fo-
kusiranje na dogovaranje poništava smisao demokracije kao instrumenta
kojim javnost može utjecati na način kojim se upravlja društvom, i umjesto
toga zagovara tehniku formalnog pregovora. Kao što kažu Gorg i Hirsch,
takav stav služi da bi se »načela demokracije učinila izlišnima«, s obzirom
da demokraciju pretvara u »puki proces pregovaranja«. (29)
U stvarnosti, pregovori se pretvaraju u instrument upravljanja koji se
prikazuje kao istinsko dogovaranje. Inicijativa za njih uvijek dolazi s više
instance, a uvjete pod kojima se ono zbiva određuju profesionalni
pregovarači. Proces dogovaranja
12 Riječ je o sustavu vlasti u kojem se o svim javnim stvarima odlučuje
zajedničkom raspravom i konsenzusom. Takav sustav naglasak polaže na
razum i logičku argumentaciju, a ne na sviđanje ili unaprijed stvorene
političke afinitete i temelji se na premisi da bi građani svoj stav trebali
iskazivati stalno, a ne samo jednom u četiri godine izlaskom na biralište, op.
prev.
ovisi o »procedurama, tehnikama i metodama« koje su razradili stručnjaci.
(30) I samom procedurom upravljaju profesionalni savjetnici pomagači čija
su pravila smišljena tako da pomognu upravljanjem sudionika. To nije
forum u kojem su svi sudionici jednaki. Zapošljavaju se vješti pomagači
zato da bi stvorili prikladnu atmosferu i poželjne rezultate. Jedan
komentator vrijednosti takvih »porota građana« zapazio je da se one
oslanjaju na »uvježbane moderatore« koji omogućavaju »pravedan proces«.
(31) No, i bez vlastite svijesti, takav iznimno manipulativan okoliš
pojavljuje se kao nadmoćna alternativa »liberalnim institucijama« koje poti-
ču pasivnost građana. (32) Ovdje se radi o lažnom dogovaranju i istinskoj
manipulaciji.
Deliberativni demokrati ne libe se priznati činjenicu da njihova podrška
takvim forumima ovisi o tome da sudionici donesu pravu odluku.
Deliberativnu demokraciju se često podržava na temelju toga što ona stvara
klimu koja potiče ljude da promijene svoje stavove i da prihvate duh kojeg
podržavaju organizatori foruma. Dogovaranje se favorizira zbog toga što se
njime mogu širiti stavovi organizatora. Da bi se osiguralo postizanje tog
cilja, interpersonalna dinamika grupe vrlo je pomno kontrolirana. Da bi se
spriječilo spontano pojavljivanje neformalnih vođa grupa, »većina
moderatora je upozorena na način kojim dogovaranjem mogu dominirati
otvoreni pojedinci od povjerenja«, kaže se u jednom tekstu koji se bavi
ovom temom. (33) Čini se da deliberativna demokracija djeluje nabolje
onda kad se »otvoreni pojedinci od povjerenja« postave na njihova mjesta.
Neki zagovornici deliberativnu demokraciju smatraju oblikom društvenog
inženjeringa kojim se može manipulirati
sudionicima da dođu do »pravilnih« rezultata. Hoggett i Thompson
deliberativnu demokraciju smatraju pokretačem emocionalnog upravljanja
sudionicima. Oni strahuju da može doći do pogrešnih odluka ukoliko se
grupi dopusti da razvije svoju vlastitu emocionalnu dinamiku: »U
iznimnim okolnostima, smatramo da je grupa došla do pogrešnih
zaključaka s obzirom da su njezine kolektivne emocije imale presnažan
utjecaj na njezino dogovaranje«. Ovdje nema mjesta istinskoj političkoj
raspravi i dijalogu. Ljudi mogu vijećati i savjetovati se sve dok ne dođu do
»ispravnih zaključaka«. Da bi se postigao ovaj cilj, Hoggett i Thompson
savjetuju usvajanje »tehnologija dogovaranja« poput »korištenja
moderatora i savjetnika-pomagača malih izdvojenih grupa, početnih sesija i
ostalih metoda za povećanje učinkovitosti savjetodavnih vijeća«. (34) O
našem vremenu dovoljno govori činjenica da se postupak koji izgleda kao
da je proizašao iz Orwellove 1984. predstavlja kao prosvijećena alternativa
predstavničkoj demokraciji. Pretpostavka da profesionalni pomagač
posjeduje moralni autoritet kojim može odlučiti kako bi se ljudi trebali
osjećati, predstavlja simptom patronizirajućeg stava spram »pregovarača«.
U prošlosti, društveni je inženjering bio usmjeren prema jasno
oblikovanom cilju, poput korištenja obrazovanja da bi se postiglo društvo
jednakosti. Danas inicijative poput upravljanja ljudskim emocijama nisu
povezane s nekim širim političkim ciljem. Takve inicijative nemaju drugu
svrhu osim omogućavanja razdvojenim elitama da uspostave nove
mogućnosti kontakata s javnošću. Povezivanje, interakcija i sudjelovanje
prikazani su kao pozitivne vrline čija je ispravnost neupitna. Zbog toga se
društveno uključivanje pojavilo kao temeljna vrlina koju uzdiže kulturalna i
politička elita.
Iskustvo razdvojenosti potaknulo je osjetljivost političke elite spram
problema društvene kohezije. Taj problem nije osobina samo našeg
vremena. Još od početka devetnaestog stoljeća, moderna društva su
povremeno proživljavala krizu vrednota. U prošlosti su konzervativci,
liberali, radikali, pa čak i socijaldemokrati uviđali da bez konsenzusa
utemeljenog na zajedničkoj platformi značenja društvo postaje
dezorijentirano i zbunjeno. Ljevičari i konzervativci se nisu slagali jedino
kad je riječ o oblicima putem kojih bi se mogao postići takav moralni cilj.
Dok su desničari zagovarali obnovu staromodnog kršćanstva, radikali su
smatrali da je tradicionalna religija diskreditirana ili je u moderno doba
postala nevažna. Oni su zagovarali nove oblike sekularne vjere, niz puta
usko povezane sa znanošću kao alternativom.
Današnja situacija znatno se razlikuje od one iz prošlosti, od pokušaja
pronalaženja moralnog cilja. Današnja elita je prigrlila daleko skromniju
misiju preobraćanja vlastitih težnji za ponovnim povezivanjem u moralne
vrednote. Sudjelovanje kao takvo dobilo je moralni smisao; ono se često
predstavlja kao cilj sam po sebi. Uključivanje ili društveno uključivanje u
današnjem političkom rječniku predstavlja temeljnu moralnu vrednotu.
Termin »društveno uključivanje« često se koristi kao retorička gesta ili na
nejasan način. Iako mu nedostaje bilo kakvo precizno značenje, on označava
jasnu orijentaciju političkih klasa spram javnosti. Uključivanje u osnovi
označava institucionalizirano sudjelovanje i uključivanje u što više
djelovanja. Kao što je to slučaj s fokus grupama koje su potaknuli
deliberativni demokrati, »institucije koje uključuju« ne moraju imati moć ili
utjecaj nad pitanjima koja su važna ljudima. Uključivanje je vrednota sama
po sebi
– nije bitno u što je netko uključen. Politički plan uključivanja uobičajeno je
povezan s mutnim pojmom »dati do znanja što misliš«. Model institucije
koja uključuje je onaj u kojem se može čuti glas svakoga i u kojem svatko
ima osjećaj da je njegov ili njezin glas saslušan. To je u manjoj mjeri po-
vezano sa sposobnošću da se izvrši utjecaj ili stekne moć, a u većoj mjeri se
odnosi na terapijski učinak ispuštanja ventila, odnosno davanja oduška.
Takvo hinjeno sudjelovanje služi kao model kojim se političkoj klasi
pomaže da se ponovno »poveže« s javnošću s kojom je izgubila kontakt.
Elita je objeručke prihvatila projekt kojim se svakome omogućava da se
»čuje i moj glas«, napose onima koji su bili isključeni. U praksi, to znači
stvaranje prostora za uključivanje. Uzmimo za primjer popis događaja
smišljenih da bi se »u deliberativne procese uključili različiti akteri« –
»građanska vijeća, građanski paneli, odbori, konferencije o postizanju
konsenzusa, radionice o scenarijima, deliberalitivno glasovanje, fokus
grupe, mapiranje prema više kriterija, javni sastanci, sve veće sudjelovanje
u ruralnim zajednicama i vježbe iz zamišljanja«. (35) Ono što odlikuje sve te
institucije jest da one nemaju nikakvu drugu svrhu osim da uspostave
kontakt između uključenih i elite koja je od njih razdvojena.
Imperativ uključivanja također je utjecao i na postojeće institucije. Škole,
sveučilišta, muzeji, knjižnice, sportske i komunalne organizacije, kazališta:
to su samo neke od institucija čija je svrha sada postala zadatak
uključivanja. Pritisak za uključivanjem naveo je mnoge od tih institucija da
izgube iz vida ono što je bila njihova izvorna svrha i smisao postojanja. Sve
ono što sprječava uključivanje (visoki standardi, velika očekivanja, izazovni
susreti, zahtjevan angažman)
mora uzmaknuti pred procesom uključivanja. Ne čudi stoga da je laskanje
javnosti postalo sastavni dio duha kulturnih i obrazovnih institucija. Za
elitu se zaglupljivanje kulture čini malom cijenom koju treba platiti za
mogućnost povezivanja s javnošću.
Glavna namjera zagovaranja uključivanja jest poništiti problem
iscrpljenosti politike čineći javnu sferu prostorom kojim vlada banalnost.
Inteligentni ljudi vrlo rijetko pristaju da ih predstavljaju udaljene
birokratske institucije – oni žele da ih se shvati ozbiljno. U najboljem
slučaju, takve inicijative koje idu od vrha prema dnu doživljavaju se kao
oblik velikodušnosti ili davanja ovlasti. Nažalost, u nekim slučajevima ljudi
se tada počinju osjećati nezasluženo ovlaštenima. Laskanje može prouzročiti
želju za još većim laskanjem, institucionalizacijom onog što na tragičan
način služi tome da ljude odvrati od sučeljavanja s izazovima koji se nalaze
pred njima.
Društveni inženjering također ne postiže ni željeni rezultat povezivanja
političke klase s ljudima. Nakon više od dva desetljeća politike koja
zagovara uključivanje, politička klasa je u sve većoj a ne manjoj mjeri
razdvojena od ljudi. Zaglupljivanje javne sfere zapravo umanjuje
mogućnost za istinskom razmjenom iskustava i istraživanjem novih ideja.
Razvoj novih ideja je od ključnog značaja za hvatanje ukoštac s trenutnim
stanjem politike i neprilike u kojoj se ona nalazi. Budućnost demokracije
ovisi o angažmanu u vezi važnih pitanja.
Društveno uključivanje najčešće se predstavlja kao važan aspekt
demokratizacije života. Institucije koje uključuju smatraju se
demokratskijima nego one koje isključuju jer je u njima svatko dobrodošao.
»U složenim društvima demokracija se sastoji u tome da omogući
pojedincima i grupama da se
afirmiraju i da ih se prepozna kao ono što jesu ili što bi željeli biti«, smatra
jedan zagovornik uključivanja. (36) Međutim, takvo izjednačavanje
demokracije s pravom na izricanje stava predstavlja temeljnu redefiniciju
ovog važnog političkog koncepta. Prava demokracija nije poklon u obliku
afirmacije koji je darovan ljudima. To je oblik političkog života koji otvara
mogućnosti za sudjelovanje ljudi u donošenju odluka koje utječu na njihove
živote. Institucionalizacija uključivanja nastoji premostiti problem
demokracije. Ona također nadilazi pitanje smisla i značenja. Ona
uključivanje i mogućnost da se kaže vlastiti stav nudi kao zamjenu za
svrhovitu politiku. Uključenost postaje cilj sam po sebi, pri čemu se izbjega-
va zadaća sučeljavanja sa svrhom politike.
Bilješke
1 Frank (2004), str. 248.
2 Alexander (2005).
3 Wallis (2005).
4 Frank (2004), str. 1.
5 Bennett (2003), str. 17.
6 Alexander (2005), str. 6.
7 William Davies, ‘Will the secular left continue bowling alone?’, New
Statesman, 15. studenoga 2004.
8 Michael Gronewalter, ‘Don’t get Smart, get Stupid’, DemocraticUn-der-
ground.Com, 24. travnja 2002.
9 http://www.yubanet.com/cgi-bin/artman/exec/view.cgi/10/14328, 14.
listopada 2004.
10 Gary Indiana, ‘No Such Thing as Paranoia’, The Village Voice, 25. svibnja
2004.
11 Moore (2001), str. 87.
12 Bauman (2003), str. 20.
13 Dalton (2004), str. 91.
14 Furedi (2004), str. 89.
15 Baker (2002), str. 926.
16 Archibugi (2004), str. 440.
17 Archibugi (2004), str. 452.
18 Zum (2004), str. 10.
19 Zum (2004), str. 10.
20 Malcolm J. Todd i Gary Taylor, «Uvod” u: Todd i Taylor (2004), str. 25.
21 Kevin Farnsworth, ‘Anti- Globalization , Anti-Capitalism and the De-
mocratic State’, u: Todd i Taylor (2004), str. 61.
22 v. Skocpol (2003).
23 Skocpol (2003), str. 151.
24 Skocpol (2003), str. 224, 228-9.
25 John Vidal, ‘Seeds of Dissent’, the Guardian, 17. kolovoza 1999.
26 Cherny (2000).
27 v. G. Monbiot, ‘Disruptive protest is a civic duty’, the Guardian, 19. ko-
lovoza 1999.
28 Skopcol (2003), str. 11.
29 Gorg i Hirsch (1998), str. 598.
30 Pimbert i Wakeford (2001), str. 23.
31 Smith i Wales (2000), str. 55.
34 v.Thompson i Hoggett (2000), str.352, i Hoggett and Thompson (2002),
str. 120.
35 Pinbert i Wakeford (2001), str. 23.
36 Gregg Martin, ‘New Social Movements and Democracy’, u: Todd i Taylor
(2004), str. 37.
161
7
Politika straha
Odsutnost političke svrhe i jasnoće ciljeva u budućnosti neprestano

osnažuje kulturološki osjećaj kojeg smo nazvali konzervativizmom straha.
U javnom životu takav osjećaj često se doživljava kao politika straha.
Posljednjih godina postalo je uobičajeno da jedna skupina političara
optužuje svoje protivnike upravo zbog provođenja takve politike.
Termin »politika straha« implicira da političari svjesno manipuliraju
ljudskim strahovima da bi postigli svoje ciljeve. Nema sumnje da oni strah
smatraju važnim sredstvom da se njihova poruka čuje jasno i glasno.
Strategije zastrašivanja ponekad djeluju tako da podrivaju suparnike i da
dobiju prešutni pristanak biračkog tijela. Međutim, kao što ćemo uskoro
vidjeti, politika straha nije samo manipulacija javnim mnijenjem. Ona
postoji kao nezavisna snaga. Unatoč tome, političke elite, javne osobe,
dijelovi medija i oni koji provode kampanje izravno su odgovorni za
korištenje straha da bi postigli svoje ciljeve i nakane.
Komentari o politici straha taj fenomen uglavnom smatraju izoliranim
trendom i zbog toga previđaju činjenicu kako je on neizbježna posljedica
dominantnog osjećaja iscrpljenosti politike. Fatalistički stavovi postoje
usporedo s tjeskobom zbog budućnosti koja zauzvrat stvara nelagodu u
javnosti jer se ona ne može nositi sa životnom neizvjesnošću. Primjerice,
prizor »puštanja duha iz boce« kojim se izražava zabrinutost i nemir često
se koristi u medijima da bi se dočarao neki potencijalno uzbudljiv izum. U
takvim okolnostima, čak se i profesionalni političari kojima je cilj širiti
strah, nađu u situaciji u kojoj i njih

162
same preplavi isti strah. Kao što je spomenuto u prethodnom poglavlju,
razdvojenoj eliti nedostaje osjećaj kohezije i svrhovitosti. Ona je često
prožeta osjećajem dezorijentacije i povlačenja zato jer je suočena s vlastitom
zbunjenošću. S vremena na vrijeme, u javnost dolaze i njezini vlastiti
unutrašnji strahovi. Politika straha je ispravno opisana kao projekt manipu-
lacije kojem je svrha neutralizirati nesuglasice u javnosti. To je točno, ali
treba reći da je to također i mantra koju razdvojena elita stalno ponavlja i
koja predstavlja njezin odgovor u okolnostima izolacije. Kao što ćemo
vidjeti, jedna od draži politike straha jest u tome što one koji je provode u
djelo oslobađa obveze da kažu što ona uistinu predstavlja.
politika straha i njezino kruženje u javnom diskursu
Poticaj za nastanak današnje rasprave o politici straha dolazi od uvjerenja
kako je ona postala jednom od najznačajnijih odlika javnog života u
razdoblju nakon jedanaestog rujna. Većina komentatora politiku straha
povezuje sa stilom vladanja kojeg provodi Busheva administracija, a mnogi
ponovnom izboru Busha za predsjednika pripisuju odgovornost za utjecaj
kojeg je ona imala na američko biračko tijelo. Najveća optužba protiv Busha
sastoji se u tome da je strah postao njegovo najvažnije oružje, te da se nakon
jedanaestog rujna javnost neprestano manipulirala poticanjem straha od
terorizma zato da bi se Busheva vlada održala na vlasti. Mnoga ograničenja
građanskih prava koja su uslijedila, poput Patriot Acta13, nakon
jedanaestog rujna predstavljena su kao simptom trenda postizanja
dominacije korištenjem straha.
13 Radi se o zakonu donesenom u listopadu 2001. kojim SAD dobivaju
mnogo veće pravne ovlasti za borbu protiv terorizma u Sjedinjenim
politika straha 163

»Nakon jedanaestog rujna politika straha postala je zajednička točka
političkih i financijskih elita koje vode ovu zemlju i učinila je Bushevu
administraciju moćnom«, kaže jedan kritičar iz akademskih krugova. (1) Za
neke komentatore i sama činjenica da je Bush pobijedio na izborima 2004.
godine svjedoči o izuzetno velikoj moći politike straha: »Postalo je sve
jasnije da atmosfera straha koju proizvodi Busheva administracija na valu
nacionalne traume ima širok domet«, upozorava urednik online izdanja
AlterNet. (2) Nakon izbora 2004. godine Bushevi protivnici rutinski
prikazuju svaku njegovu inicijativu kao primjer takve politike. Primjerice,
2005. godine demokratski senator Edward Kennedy rekao je da je Busheva
politika socijalne skrbi provedena korištenjem politike straha.
U Britaniji Blairova vlada je također česta meta sličnih optužbi usmjerenih
u istom pravcu, primjerice kad je u parlamentu u studenom 2004. donijela
niz zakona kojima se štiti državni poredak. Tadašnji državni tajnik David
Blunkett odgovorio je »kako se ovdje ne radi o politici straha, nego o
donošenju smislenih i zdravorazumskih mjera u svrhu zaštite ljudi«. (3)
Iako mnogi članovi Novih laburista u načelu podržavaju sadržaj ovih
optužbi, oni smatraju da ih oni moraju provoditi jer inače nitko drugi to ne
bi učinio. Komentirajući zakone o kojima je govorio Blunkett, jedan od
vodećih pristalica vlade rekao je ovo: »Da laburisti nisu provodili politiku
straha, ona bi to sama učinila«. (4)
Tijekom razdoblja prije parlamentarnih izbora u Britaniji 2005. godine,
komentatori su prihvatili politiku straha kao
Državama kao i u inozemstvu. Između ostalog, njime se povećava nadzor
nad komunikacijama, financijskim transakcijama i privatnim podacima o
građanima, čime su drastično smanjene građanske slobode, op. prev.
okvir kojim su tumačili sva zbivanja. »Politika straha prožima ovu zemlju«,
kazao je Tony Travers, politolog na London School of Economics. Ovakav
stav dijeli i oksfordski profesor Guy Goodwin-Gill smatrajući da su
»političari uvjereni kako im strah i tjeskoba mogu pomoći da pobijede na
izborima«. (5) Nekoliko dana prije održavanja izbora, Rowan Williams,
kanterburški nadbiskup izašao je u javnost s otvorenim pismom u kojem je
tražio da sve stranke prestanu poticati politiku zasnovanu na strahu.
»Unatoč najboljim namjerama, izborna kampanja se ubrzo može pretvoriti
u natjecanje tko će u što većoj mjeri zastrašiti birače«, kazao je nadbiskup.
(6) Za vrijeme izborne kampanje kandidati su se međusobno optuživali za
igranje na kartu straha, a tijesna povezanost politike i straha dotad je već
postala neporecivom činjenicom.
Komentatori zabrinuti zbog politike straha prepoznali su rat protiv
terorizma kao ono oruđe koje je stvara i pogoni. Više nije neobično reći da
strah od terorizma može prouzročiti snažan osjećaj tjeskobe i nemira. Ali
važno je prisjetiti se kako politizacija straha zbog terorizma nije nov izum.
Čak i prije jedanaestog rujna vlade nisu odoljele iskušenju da zaigraju na
kartu terora. Spekulacije o »katastrofalnom terorizmu« i »oružju za
masovno uništenje« potječu iz 1990-tih. Predsjednik Bill Clinton imenovao
je nacionalnog koordinatora za sigurnost, zaštitu infrastrukture i
protuterorizam u svibnju 1998. zato da bi »svi resursi bili iskorišteni u
punoj snazi te na djelotvoran i brz način«. U studenom 1998. skupina
stručnjaka za vanjsku politiku kazala je da je »opasnost da se oružja za
masovno uništenje upotrijebe protiv Amerike i njezinih saveznika sada
mnogo veća nego ikad prije, još od razdoblja kubanske krize iz 1962..« (7)
politika straha 165
Do kraja 1990-ih raznolike političke interesne grupe prihvatile su
zagovaranje politike straha u vezi s katastrofalnim posljedicama terorizma.
Nekoliko tjedana prije 11. rujna 2001. Sir William Stewart, bivši britanski
glavni znanstveni savjetnik, upozorio je kako su poteškoće s pojavom
bolesti slinavke vladi novih laburista pokazale u kojoj je mjeri Britanija ra-
njiva u kontekstu neke moguće prijetnje biološkim oružjem. (8) Lakoća
kojom je Stewart prelazio s teme krize britanskog sela na bauk biološkog
napada dovoljno govori o atmosferi straha kao današnjem političkom
oruđu.
Nakon 11. rujna 2001. političari, poduzetnici, organizacije koje brane
određene stavove kao i određene interesne grupe trudile su se progurati
svoje uskogrudne interese manipulirajući javnim osjećajem tjeskobe zbog
potencijalnog terorizma. Sve one smatrale su da je korištenje teme
sigurnosti jedini način da njihovi argumenti i tvrdnje dobiju publicitet.
Poduzetnici su sustavno koristili temu nacionalne sigurnosti da bi dobili
potrebnu javnu potporu i reklamu. Paradoksalno je da su kritičari velikih
kompanija koristili sličnu taktiku: mnogi aktivisti za zaštitu okoliša počeli
su dovoditi u vezu svoja tradicionalna alarmantna predviđanja s javnim
strahom od terorističkih napada. Vodeći američki borac za prava potrošača
Ralph Nader upozorio je da bi, u slučaju da avion udari u nuklearnu
centralu, posljedice bile tako strašne da bi kontaminirano područje bilo
veliko »poput Pennsylvanije«. Jedan od najmaštovitijih scenarija nastao je u
Worldwatch institutu. Ta ustanova izdala je proglas pod nazivom »Bioteror
u vašem hamburgeru« u kojem se govori da bi, iako su prethodni pokušaji
za pročišćavanjem američkog prehrambenog lanca »propali ne uspjevši
potaknuti političare«, domoljubni zahtjev za
nacionalnom sigurnošću mogao »napokon dovesti do smislene akcije«.
Detroit Project, kampanja koju su pokrenuli liberalna komentatorica
Arianna Huffington i američka udruga za propagiranje korištenja
automobila s efikasnom potrošnjom goriva, povezala je kampanju protiv
terenskih SUV vozila s ratom protiv terorizma s obzirom na potrebu »da se
oslobodimo zavisnosti o nacijama i teroristima koji drže svjetske zalihe
nafte i koji nas zbog naše ovisnosti o njoj drže taocima«.
Neki aktivisti za zaštitu okoliša smatraju da njihovi programi nude
najefikasniju protu-terorističku strategiju. U članku na online časopisu
OnEarth, David Corn, urednik washingtonskog tjednika sklonog ljevici The
Nation kaže da »tehnologije koje već dugo vremena dovode u pitanje
zagovornici zaštite okoliša predstavljaju potencijalnu prijetnju u današnjoj
eri terorizma«. »Zaštita okoliša morat će postati ključna sastavnica borbe
protiv terorizma.«. Čak su i radikalni kritičari rata u Iraku govorili o njemu
potpaljujući strah od terorizma. Britanska koalicija Zaustavite rat smatra da
će »srljanje u rat protiv Iraka prouzročiti iste one prijetnje terorizmom koje
ljudi koji zdravorazumski razmišljaju žele spriječiti«. George Michael uzne-
mirio je javnost objavivši 2002. pjesmu pod nazivom »Upucajte psa«, ali i to
je bila neka vrsta argumenta protiv rata zato jer će nas on učiniti još
ranjivijima spram terorizma. »Imam dojam da će, nakon što sve ovo prođe,
oni upucati psa«, kaže Michael u svojoj pjesmi u kojoj su »oni« »Mustafe« i
»momci iz Gaze« a pas je Blairova Britanija. U video spotu pjesme nalazi se
karta Britanije nad kojom je ucrtana meta.
Busheva retorika straha ne predstavlja nikakvu iznimku. Takav stav
zastupaju i vođe drugih interesnih grupa, pa čak i Bushevi protivnici.
Tijekom predsjedničke kampanje 2004.
politika straha 167
priča o strahu nije bila ništa manje prisutnai važna kod Kerryja negoli kod
Busha. »Kerry i njegovi pristaše prigrlili su Bushevu strategiju igranja na
kartu straha zbog javne nesigurnosti, ponekad koristeći gorljive optužbe da
bi potpalili atmosferu«, stoji u jednoj dalekovidnoj analizi izborne
kampanje iz 2004. (9) Doista, pretvarajući Busha u figuru od koje treba
strahovati, demokrati su se pokazali najvećim zagovornicima politike
straha. Dok je Bush imao jednodimenzionalan stav prema prijetnji terorom,
Kerry je uspio proširiti strah na više područja. Demokrati su tvrdili da će
Bush, bude li ponovno izabran, posegnuti za vojnom moći čime će cijeli
svijet pretvoriti u još opasnije mjesto. »Unatoč obilnoj retorici, Bush nije
uspio uzdignuti nacionalnu sigurnost na zadovoljavajuću razinu«, stoji na
internetskim stranicama Demokratske stranke. Ukratko, poruka glasi da
sigurnost SAD-a ovisi o izboru Kerryja. Tijekom kampanje i Kerry je
iskoristio priliku da manjak cjepiva protiv gripe pretvori u priču o
uznapredovalom strahu. On je posegnuo za ovim problemom rekavši da se
Bushu ne može vjerovati kad je riječ o zaštiti javnog zdravstva. Njegova je
izjava izazvala paniku; ljudi koji nikad prije nisu čuli za cjepivo protiv gripe
panično su stajali u redovima da ga prime.
Mnogi kritičari politiku straha prepoznaju samo u njezinom grotesknom
obliku. Oni redovito primjenjuju dvostruke kriterije pri procjeni tko koristi
strah kao političko oružje. Čini se da se Busha procjenjuje prema drugim
kriterijima nego Kerryja. Bushevi kritičari koji su pribjegli širenju panike taj
čin smatrali su osvješćivanjem javnosti, a ne zagovaranjem straha. No,
mnogi radikalni aktivisti nisu ništa više izbirljivi u svojem korištenju
retorike terora od Busha. Oni tako pišu o teroru kojeg doživljavaju
siromašni Amerikanci koji nemaju
zdravstveno osiguranje ili o teroru rasne politike nad manjinama. Prema
jednom kritičaru tog stanja, »terorizam se također sastoji i od onog što bi se
moglo nazvati ‘terorizmom svakidašnjeg života’ koji se dijelom očituje u
patnjama i tegobama milijuna odraslih ljudi i djece kojima nedostaje pri-
kladna hrana, zdravstvena skrb, posao, mirovina i osnovne životne
potrepštine«. (10) U ovom pokušaju subverzije dominantne retorike rata
protiv terora kritičari su premjestili fokus problema i nesvjesno mu podarili
kredibilitet.
Tijekom kampanje iz 2004. fali zarez godine, radikalni protivnici
republikanske administracije nisu se libili izmisliti svoj vlastiti scenarij
straha. »Čini se da je jedino Ralph Nader bio posve svjestan opasnosti«,
kazao je radikalni američki komentator Mike Davies u članku »Čudovište
pred vratima«. (11) Čudovišna opasnost o kojoj se u članku radi bio je
H5N1, virus smrtonosne ptičje gripe koji se prvi put pojavio u Hong Kongu
1997. Na početku predsjedničke kampanje Nadar je upozorio Georgea
Busha da dolazi do velike opasnosti i zagovarao pokretanje »predsjedničke
konferencije o epidemiji i pandemiji zaraze« da bi spriječio »opasne
prijetnje zdravlju milijuna ljudi«. David je citirao službene statistike koje su
govorile o tome da bi nova pandemija gripe mogla zaraziti između 40 i 400
milijuna Amerikanaca: »pomnožite to sa 70% smrtnosti u slučaju zaraze i
zabrinut ćete se za vlastitu obitelj«. »Ironično je da je u našoj ‘kulturi
straha’« kojom dominira strah od bioterorizma, kaže Davis, »najmanje
pozornosti posvećeno prijetnji koja je zaista najstrašnija«.
Razlika između starih radikala poput Nadera i Davisa i njihovih
protivnika jest u tome da ovi prvi radije šire paniku zbog gripe nego strah
od terorističkih napada »zbog toga
politika straha 169
što im to omogućava da se opsesivno vrte oko nekih omiljenih tema – oko
uvjeta na farmama koji bi mogli proširiti ptičju gripu, o nedostatku interesa
farmaceutskih kompanija za proizvodnjom jeftinog cjepiva, o spokojnoj i
bezbrižnoj vladi, te o osiromašenim zajednicama u zemljama u razvoju koje
bi najvjerojatnije podnijele glavni teret epidemije ukoliko bi do nje došlo«.
(12)
Strah je općenito postao uobičajena moneta u javnom diskursu. Aktivisti za
zdrav život, aktivisti za zaštitu okoliša i grupe za zagovaranje ništa manje
ne koriste scenarije straha da bi postigli svoje ciljeve od političara kojima je
želja privući pozornost javnosti pobuđivanjem zabrinutosti zbog zločina i
funkcioniranja pravnog poretka. Ustvari, priča o strahu već je u tolikoj mjeri
asimilirana da se sada samosvjesno iskazuje na personaliziran i privatiziran
način. U prijašnjim razdobljima kad je politika straha imala moćan učinak –
u latinoameričkim diktaturama, fašističkoj Italiji ili Staljinovom Sovjetskom
Savezu – ljudi su rijetko shvaćali strah kao nekakav zaseban fenomen.
Umjesto toga, bojali su se da bi se i njima moglo dogoditi ono što se
dogodilo njihovom prijatelju ili susjedu. Oni se nisu brinuli zbog straha u
nekom općenitom i apstraktnom smislu. Međutim, danas su strahovi u
javnosti vrlo rijetko vezani za neki određen događaj. Politika straha odnosi
se na život u cjelini. Izjava »Bojim se« rijetko se odnosi na nešto konkretno,
već izražava nejasan osjećaj bespomoćnosti. Strahove se također izražava i u
obliku pritužbi zbog nekog pojedinca, primjerice »Doista se bojim Busha«
ili »On je predsjednik kojeg se trebamo bojati«. Ironično je da se sam čin
prokazivanja Busheve politike straha temelji na tome da se dokaže kako on
sâm utjelovljuje osobu koje se treba plašiti.
Kao što sam kazao u svojoj prethodnoj knjizi Kultura straha: Preuzimanje
rizika i moral niskih očekivanja, strah je postao moćnim oruđem koje dominira
javnom imaginacijom. To se dogodilo i prije 11. rujna 2001., a njegov uspon
se ne može pripisati isključivo problemu terorizma. Njega karakterizira
uvjerenje da je čovječanstvo suočeno s moćnim destruktivnim snagama koje
prijete našem svakidašnjem životu. Linija koja je nekad razgraničavala
stvarnost od znanstvene fantastike sada je postala zamagljena. Vladini
dužnosnici stoga razmatraju prijetnje koje predstavljaju asteroidi koji bi
mogli pogoditi zemlju; neki znanstvenici upozoravaju da je pandemija
gripe vrlo realna mogućnost; ostali tvrde da je ljudska vrsta »pred
izumiranjem« ukoliko nešto ne napravimo po pitanju globalnog zatopljenja.
»Kraj je blizu« više nije poklič samo religijskih fanatika; umjesto toga,
širenje panike se doživljava kao čin zabrinutog i odgovornog građana.
Zagovaračke grupe često tvrde da nismo u dovoljnoj mjeri prestrašeni i da
bi javnost još više trebala biti »svjesna« rizika s kojima se suočava. Novine
se međusobno natječu u promoviranju različitih scenarija straha, bilo da je
riječ o genetski modificiranoj hrani, riziku koje predstavlja cjepivo,
sindromu ekonomske klase ili onima koji traže azil. Dominacija takvih priča
u medijskom prostoru govori nam da se društvo osjeća nelagodnim. Ono
više nije u stanju raspravljati o nekom problemu bez korištenja diskursa
panike. Odjednom smo ustanovili da je pretilost »epidemija« i da bi lako
mogla usmrtiti više ljudi nego što to čine cigarete. Rasprave o novim tehno-
logijama, drogama, zdravlju ili okolišu neizbježno se usredotočuju na
najgore zamislive scenarije. Zajednički učinak takvog djelovanja je
preobrazba straha u kulturalnu perspektivu
politika straha 171
u kojoj se društvo čini smislenim. Unatoč njegovim pojavnim oblicima,
strah se ne odnosi na neke pojedinačne slučajeve nego se tiče svega.
Kulturu straha prožima duboki osjećaj bespomoćnosti, osjećaj smanjene
mogućnosti djelovanja koja ljude nagoni da postanu pasivni subjekti koji ne
mogu činiti ništa drugo osim žaliti se i reći »bojimo se«.
Politika je internalizirala kulturu straha. Politička neslaganja stoga se
uglavnom temelje na pitanju čega bismo se trebali najviše bojati.
Europskom politikom trenutno dominiraju rasprave o strahu od terora,
strahu od onih koji traže azil, strahu od antidruštvenog ponašanja, strahu
zbog djece, strahu koji se tiče hrane, strahu zbog budućnosti Europe. I u
SAD-u se političari međusobno nadmeću zbog toga kakav bi strah trebalo
najviše zagovarati. Glasači imaju izbor: mogu se bojati Busha, Kerryja,
terorista, zločina, niske razine zdravstvenog osiguranja, zagađenja ili raznih
drugih strahova. Politika straha kao da nadilazi svaku temeljnu razliku u
gledištima.
Međutim, politika straha ne bi bila toliko uspješna da se u tolikoj mjeri
snažno ne podudara s današnjom kulturnom klimom. Političari ne mogu
naprosto stvoriti strah ni iz čega niti imaju monopol na korištenje straha;
panika zbog zdravlja ili sigurnosti može isto tako započeti na Internetu ili je
mogu začeti zagovaračke grupe kao i oni koji iz vlade utječu na javno
mnijenje. Paradoksalno je da vlada troši podjednako mnogo vremena na
obuzdavanje učinaka spontano proizvedenih scenarija straha koliko i na
osmišljavanje i provođenje svoje vlastite kampanje straha. Razlog zbog
kojeg politika straha ima toliko snažan odjek, nalazi se u načinu na koji je
osobnost pretvorena u ranjivu subjektivnost. U razdoblju kojim dominira
stav da »nema alternative«, nema potrebe za svemoćnom državom koja bi
nas podsjetila koliko smo bespomoćni. Takvo stanje koje umanjuje prostor
za djelovanje isto je ono koje onemogućava ljudima da događaje
interpretiraju kroz prizmu tjeskobe i straha. Ukoliko je ranjivost doista
ključna odlika ljudskog stanja, onda se doista svega trebamo bojati.
politiziranje straha
Iako politika straha odražava širu kulturnu atmosferu, ona se nije pojavila
spontano može i bez ovoga. Strah se neprestano politizirao. Tijekom povijesti
strah je bio korišten kao političko oruđe vladajućih klasa. Machiavellijevim
savjetom vladarima kako će »biti sigurniji bude li ih se narod plašio nego
bude li ih volio« rukovodile su se naredne generacije autoritarnih vladara.
Strah se može koristiti u svrhe prisile, terora i za održavanje javnog reda i
mira. Time što izaziva zajedničku reakciju zbog neke prijetnje, on također
omogućava i postizanje konsenzusa i jedinstva. Danas politika straha ima
za cilj postići konsenzus i ujediniti inače razjedinjenu elitu. No, bez obzira
na namjere onih koji ga potiču, glavni učinak straha je ojačati ideju kako nema
alternative.
U tekstovima engleskog političkog filozofa Thomasa Hobbesa nalazimo
prvi sustavan pokušaj razvijanja politike straha koju se može iskoristiti da
bi se osnažila ideja kako ne postoji alternativa. Za Hobbesa, jedan od
temeljnih ciljeva poticanja straha je neutralizacija svih radikalnih pobuda
koje dovode do društvenog eksperimenta. Da bi se postigao taj cilj, Hobbes
je smatrao da ljude treba uvjeriti da je »za njihovo ali i za opće dobro bolje
da budu što manje odvažni«. (13) Oni
politika straha 173
koji internaliziraju svijest o strahu najvjerojatnije neće preuzeti rizik i
društvene eksperimente. Zagovaranje što obuhvatnije odbojnosti prema
onom nepoznatom također će pomoći tome da se ljudi počnu bojati onog
»što nikad nisu doživjeli kao opasno«. Danas je takav strah od »nepoznate
opasnosti« institucionaliziran i nalazi se u samom temelju dominirajuće
politike straha. U Hobbesovo vrijeme stvari su bile dosta drukčije. Umjesto
stava da »nema alternative«, on je živio u vremenu u kojem je značajan
postotak ljudi u društvu pokušavao iznjedriti revolucionarnu promjenu.
Uvučen u građanski rat pokretom kojeg su predvodili odvažni vizionari,
Hobbes je politiku straha smatrao preduvjetom za konsolidiranje poretka i
stabilnosti.
Danas vladajuće klase ne moraju na umjetan način proizvoditi strah.
Zahvaljujući iscrpljenosti politike, taj osjećaj je već duboko usađen u
društvo. Pitanje s kojim se sučeljavaju javne ličnosti glasi trebaju li smanjiti
ili pak politizirati strah. To isto pitanje zaokupljalo je Philipa Goulda, bivšeg
savjetnika za kampanje novih laburista. U dokumentu pod nazivom »Borba
protiv faktora straha« objavljenom u veljači 1994., Gould je zapazio da je
moderno biračko tijelo nesigurno, neizvjesno i nelagodno. Ono »se više boji
toga da će se stvari okrenuti nagore nego što se nada da će se stvari
popraviti«. Osjećaj nelagode i tjeskobe zbog budućnosti daje pravo uporabi
taktike straha koja je dominirala politikom 1980-tih i ranih 1990-tih. Da bi se
obranile protiv napada čiji je korijen strah, napredne stranke morale su
istovremeno donijeti odluku čim su se suočile s takvim izazovima. (14)
Gould nije jasno izrekao što misli o politici straha. Ali, kao što je to uočio
Heartfield, njegova logička argumentacija sastojala
se u tome da su i laburisti također morali stvoriti »svoj vlastiti faktor
straha« zato da bi ponovno pobijedili na izborima. (15) Kao što je pokazao
razvoj zbivanja, Novi laburisti nisu odoljeli iskušenju da i sâmi prihvate
politiku straha. Od Blairovog izbornog slogana iz 1997. »čvrsti prema zloči-
nu, čvrsti prema uzrocima zločina« do njegova obećanja iz kampanje 2005.
da će laburistička vlada »Trećeg puta« donijeti »promjenu u borbi protiv
kriminala i nereda«, događaji su pokazali kako su Gouldovi uvidi i te kako
bili prisutni u njihovoj politici. (16)
Tijekom američkih predsjedničkih izbora 2004. i nakon njih mnogi su
Demokrati zauzeli stav sličan Gouldovom. Primjerice, Don Hazen, izvršni
urednik online časopisa AlterNet, upozorio je da »napredne snage često ne
uočavaju faktor straha, snage koje se najčešće utječu logičkom razmišljanju
prema kojem bi ljudi drukčije postupali ukoliko bi im bile poznate sve
okolnosti«. Hazen je smatrao da intelektualni argumenti nisu
»najprikladniji u tom kritičnom trenutku« i da stoga »činjenice i analize
moraju biti popraćene vizijom koja se tiče sigurnosti«. (17) Drugim riječima,
i »napredne snage« moraju naučiti kako koristiti faktor straha u svoju
korist.
Politizacija straha neizbježno je povezana s procesom iscrpljenosti i
demoralizacijom, o čemu sam već govorio u ovoj knjizi. Društva koja su u
stanju iznijeti pozitivnu viziju budućnosti ne moraju koristiti strah kao
ključnu temu u javnom životu. Političari koji pokušavaju mobilizirati
biračko tijelo oko pozitivnog programa djelovanja, izbjegavaju politiku
straha. U inauguralnom govoru predsjednika F. D. Roosevelta iz 1933.
stekao se dojam da budućnost donosi nove mogućnosti. Njegova izjava
kako je »jedina stvar koje se moramo bojati
politika straha 175
upravo sâm strah« bila je uključena u pozitivnu orijentaciju koja je
naposljetku dovela do ostvarivanja programa New Deal. Kontrast između
Rooseveltove poruke i izjava koje danas daju političari vrlo je upadljiv.
Poruka koju danas možemo čuti uglavnom glasi »Ne ako, već kada«. Ova
izjava koja se odnosi na ostvarenje terorističkih prijetnji i koja ima oblik
»senzibilnog« upozorenja, izravno potiče osjećaj rezignacije s obzirom na
neizbježnost loših događaja.
Postoji velik broj ljudi koji strah smatraju pozitivnom vrijednošću koja
služi stjecanju moralne svijesti u društvu. U svojem današnjem obliku,
politiku straha je najkoherentnije prikazala politologinja s Harvarda Judith
Shklar. Ona govori o »liberalizmu straha« s obzirom da on u razdoblju
terora može ljude ujediniti u borbi protiv okrutnosti i nepravde. »S obzirom
da je strah od posvemašnje okrutnosti univerzalan, moralne tvrdnje
zasnovane na njezinoj zabrani imaju neposredan učinak i mogu steći
priznanje bez korištenja mnogo argumenata«, smatra Shklar. Njezino
gledište odražava uvjerenje kako u današnje vrijeme ono što može
motivirati ljude nije pozitivna vizija budućnosti i mogućnosti koje ona
donosi, nego strah od zla. Prema takvom stavu, strah od okrutnosti
predstavlja moralni temelj liberalizma. Shklar kaže:
»To ne znači da on treba ponuditi summum bonum naspram kojeg bi se svi
politički akteri trebali usmjeriti, ali nedvojbeno znači da on počinje sa
summum malum koje svi poznajemo i koje bismo rado izbjegli kad bi to bilo
moguće. Takvo zlo je okrutnost i strah kojeg ono proizvodi, kao i strah od
samog straha.« (18)
Izbjegavanje terora i okrutnosti predstavljeno je kao temelj raspoloženja u
javnosti koje bi moglo odbaciti podjelu
i fragmentaciju te zadobiti široku potporu. Bez obzira kakve bile teme koje
su podijelile društvo, naše neslaganje s terorom, okrutnost, genocid i patnje
pojavljuju se kao temelji na kojima se može izgraditi osjećaj smislenosti
zajedničkog djelovanja.
Shklarina analiza pruža suvisao pokušaj nadvladavanja problema kojeg
predstavlja odsutnost moralno smislene politike uspostavljanjem
konsenzusa o borbi protiv stvari kojih se bojimo i koje izazivaju bojazan.
Zapadna društva objeručke su prihvatila ovu paradigmu. Tijekom
posljednjih dvadeset i pet godina zapadnjačka kultura postala je i te kako
svjesna genocida, okrutnosti i terora. Ono što bi u prethodnim razdobljima
vjerojatno bilo označeno kao primjer političkog nasilja, brutalnosti i terora,
sada se rutinski prenosi u novi senzacionalistički rječnik genocida, etničkog
čišćenja, holokausta ili zločina protiv čovječnosti. Čini se da se s vremena na
vrijeme zapadna mašta mora približiti neviđenim strahotama da bi samu
sebe podsjetila na vlastitu moralnu svrhu. Kako kaže Robin, borba protiv
etničkog čišćenja i ostalih zlodjela koja se zbivaju »ondje« koristi se kao
mogućnost da bi se podjednako ostvarila »naprednjačka« kao i »konzer-
vativna« obnova. (19)
Težnja da se strahu pripiše veliki potencijal za pružanje podrške
društvenoj solidarnosti i moralnoj obnovi vrlo je snažna među kulturalnim
i političkim elitama. Holokaust je pretvoren u simbol kojeg se može
iskoristiti u svaku svrhu i kojeg redovito koriste oni koji organiziraju
kampanje da bi podržali različite ciljeve. Kako kaže Jeffrey Alexander, jedan
od najutjecajnijih američkih sociologa, tijekom 1980-tih »preuveličan
slobodnolebdeći simbol holokausta postao je asocijativno
politika straha 177
povezan s pokretom protiv nuklearnog naoružanja i nuklearnih testiranja
te, još općenitije, s ekološkim pokretom koji je tada nastajao«. Umjesto da
takav trend interpretira kao još jedan primjer trivijalizacije holokausta,
Alexander smatra da on predstavlja korištenje »snažne metafore kojom se
društveni život nastoji učiniti smislenim«. (20) Bojazan od takvog simbola
zla, kaže on, može dovesti do stvaranja pozitivne moralne univerzalnosti.
Uvjerenje kako se društvena solidarnost može znatno lakše postići na
temelju reakcije usmjerene protiv zla nego na temelju težnji prema činjenju
dobra, ima snažan utjecaj na političare, one koji utječu na javno mnijenje i
pripadnike akademske zajednice. Umjesto zabrinutosti zbog destruktivnih
posljedica koje bi mogla imati atmosfera tjeskobe i straha koja vlada
javnošću, mnogi teoretičari društva smatraju ih osjećajima koji se mogu
iskoristiti u svrhu ostvarivanja društvene kohezije. Njemački sociolog
Ulrich Beck smatra da prijetnja globalnim terorizmom ima takav potencijal.
On drži da »u razdoblju u kojem su povjerenje i vjera u Boga, klasu, naciju i
napredak uvelike nestali, zajednički strah čovječanstva pokazao se zadnjim
i proturječnim izvorom stvaranja novih veza«. (21) Transformaciju
»zajedničkog straha čovječanstva« u pozitivnu vrijednost podržavaju
pesimistične prognoze koje pristaju uz tezu o nenadoknadivom gubitku po-
vjerenja u napredak i prosvijećenost. Nažalost, pokušaj pretvaranja straha u
neku pozitivnu vrijednost za posljedicu ima njegovu normalizaciju.
U Velikoj Britaniji Beckov pristup najsnažnije zagovara sociolog Anthony
Giddens koji strah ljudi svjesno pokušava prikazati kao sredstvo moralne
obnove. On je neskriveno optimističan
spram takvog projekta, tvrdeći kako je »ovo vjerojatno prvi put u povijesti
da možemo govoriti o nastanku univerzalnih vrijednosti«. Zbog čega? Zato
što takve vrijednosti ne pokreće »heuristika straha« dok se sučeljavamo s
»prijetnjama koje je čovječanstvo stvorilo samo sebi«. (22) Nadovezujući se
na stavove Shklar, on nudi »negativnu utopiju« ujedinjavanja oko onih
»loših«. (23) Težnju da se strah postavi kao negativni moralni temelj za
obnovu zajednice podržava pretpostavka kako pozitivna vizija budućnosti
više nije u stanju ponuditi okvir nastanka društvenog konsenzusa.
U Americi neki intelektualci iz kruga Demokratske stranke smatraju da se
liberalna ljevica mora povezati s politikom straha ukoliko želi napredovati.
Michael Walzer, jedan od urednika časopisa Dissent, smatra kako »strah
mora biti naša polazišna točka, iako se radi o osjećaju kojeg u najvećoj mjeri
iskorištava desnica«. Walzer smatra, na tragu Hobbesa, kako je zaštita ljudi
od straha od smrti »legitimna i nužna zadaća«, zagovarajući pritom oblik
politike straha koja bi bila »naprednija« od one koju provodi predsjednik
Bush. »Busheva administracija iskorištava naše strahove, ali nije
zainteresirana za poduzimanje kolektivnog pokušaja da se suoči s njima,
odnosno da pruži nužne oblike zaštite i da potakne nužne oblike
međusobne pomoći«, kaže Walzer. On smatra da spoj politike straha i
prosvijećenog društvenog plana predstavlja način na koji liberalna ljevica
može krenuti naprijed. (24)
Važno je shvatiti da predstavljanje straha kao instrumenta solidarnosti ne
znači naprosto prilagođavanje postojećem stanju stvari. Ono je također i
poziv za njegovim produžavanjem i prolongiranjem. Iz te perspektive
plašenje javnosti predstavlja se kao čin građanske odgovornosti. Primjerice,
politika straha 179
američki politolog George Marcus kaže da zabrinutost pomaže
pojedincima da postanu informiraniji građani. »Većina Amerikanaca ne zna
mnogo o politici kao takvoj ili kakvi su stavovi pretendenata na vlast u vezi
različitih gorućih pitanja«, kaže on. Međutim, »zabrinuti građani su ujedno
i informirani građani s obzirom da su im emocionalne pobude pomogle
shvatiti važnost problema u današnjem vremenu neizvjesnosti«. (25)
Marcusovo idealiziranje dobrih strana zabrinutosti predstavlja raširen stav.
Ovladavanjem zabrinutosti u javnosti sada se sustavno bave javni
dužnosnici i kampanje posvećene zadaći »osvješćivanja«. U kulturnoj klimi
gdje je strah postao politiziran i normaliziran, kampanje posvećene
osvješćivanju ne samo da pretjeruju nego i svjesno zagovaraju ono što drže
»dobrim lažima«. Dugi niz godina vođe kampanje za podizanje svijesti o
AIDS-u odbijali su priznati kako u zapadnjačkim društvima ova bolest nije
predstavljala ozbiljnu prijetnju većini heteroseksualaca. Mnogi zagovornici
te kampanje nisu se htjeli ispričati zbog korištenja nečasne propagande.
Mark Lawson je u Guardianu rekao: »Vlada je lagala, i drago mi je zbog
toga.«. Istina, vlada je zagovarala »pretjerivanje i netočnost«, pa što onda?
To je bio slučaj »dobre« laži. (26)
Na obranu »dobre laži« ili »velike istine« poziva se onda kad se priče
posvećene podizanju svijesti koje propagiraju oni koji vode kampanje
razotkriju u javnosti. »Djeca će umrijeti prije svojih roditelja«, stoji u
upozorenju iz 2004. Povjerenstva za zdravlje pri britanskom Zastupničkom
domu. Da bi se ukazalo na ovu opasnost i povećala svijest o njoj, u izvješću
se navodi primjer trogodišnje djevojčice kao najmlađem poznatom slučaju
smrti zbog pretilosti koja je rezultat toga što su je
roditelji nepravilno hranili. Kad je liječnik djevojčice kazao da se radi o laži
jer je smrt nastupila zbog genetski naslijeđenih problema, neki zagovornici
izvješća odbili su se ispričati zbog lažne informacije. Što se njih tiče, posve je
legitimno počiniti malu grešku u interesu neke puno veće istine. Sličan
pristup su usvojili i neki zagovornici kampanje osvješćivanja javnosti o
globalnom zatopljenju. Stručnjak za klimu Stephen Schneider izokretanje
dokaza opravdao je na ovaj način: »S obzirom da nismo samo znanstvenici
nego i ljudska bića, trebamo pobuditi maštu javnosti«, dodavši da »moramo
izaći sa strašnim scenarijima, pojednostavljenim dramatičnim izjavama i
uopće ne spominjati da u njih sumnjamo«. (27) Njegov kolega David Viner
ima sličan stav. Zapazivši da je film Dan poslije sutra »mnogo toga krivo
prikazao«, on ipak prelazi preko toga smatrajući da sve ono »što podiže
svijest o klimatskim promjenama mora samo po sebi biti dobra stvar«. (28)
odbacivanje politike
U značajnoj knjizi Strah: Povijest jedne političke ideje Corey Robin posve
ispravno skreće pozornost na situaciju u kojoj »strah često služi kao
uporište intelektualcima kojima su potrebni temeljni argumenti«. On
dodaje da se »u trenucima sumnje u sposobnost pozitivnih principa da
pokrenu moralnu percepciju ili potaknu javno djelovanje, strah čini ide-
alnim izvorom političkih uvida i energije«. (29) Robin je zabrinut zbog toga
što velik broj američkih intelektualaca zagovara argumente koji se
legitimiraju senzibiliziranjem javnosti na strah. On ispravno smatra da
»moramo odbaciti shvaćanje kako strah može predstavljati temelj političkog
života«. (30)
politika straha 181
Nažalost, strah često služi kao temelj javnoga diskursa, a njegovo širenje
nije samo ograničeno na desničarske jastrebe koji pozivaju na rat. Kao što
sam ranije spomenuo, kritičari »politike straha« često su izravno uključeni
u širenje alarmantnih teza. Oni su uvelike pridonijeli stvaranju situacije u
kojoj svjetovne stvari poput zdravlja djece, hrane ili kvalitete zraka postaju
primjeri scenarija kojim se širi strah. On je postao odlika koja povezuje sve
građane neovisno o njihovim različitim političkim preferencijama. Zapravo,
glavna karakteristika po kojoj se različite stranke i pokreti razlikuju jedni
od drugih nalazi se upravo u tome čega se najviše boje: uništavanja okoliša,
neodgovornih kompanija, imigranata, pedofila, zločina, globalnog
zatopljenja ili oružja za masovno uništenje.
U današnje vrijeme, strah nesputano prelazi s jednog problema na drugi
bez ikakve potrebe za postojanjem uzročno-posljedične ili logičke veze. Kad
je u lipnju 2002. velečasni Jerry Vines, vođa kršćanske sekte Southern
Baptist, rekao da je Muhamed bio »pedofil kojeg su opsjedali demoni« te da
Alah vodi muslimane u terorizam, on je naprosto iskoristio logičke
nedostatke koji postoje zbog slobodnolebdećeg karaktera naših pripovijesti
o strahu. (31) Takvo proizvoljno povezivanje terorizma i pedofilije može
imati za učinak povećavanje našeg straha od oboje. Ista stvar se zbiva i kad
se genetski modificirani proizvodi prikazuju kao Frankensteinova hrana.
Čini se da politika oživljava samo u svojem karikaturalnom obliku panike.
U određenom smislu, termin »politika straha« pogrešno se koristi. Iako ga
zastupaju stranke i zagovaračke skupine, on govori o odbacivanju politike.
Za razliku od politike straha
koju provode autoritarni režimi i diktature, on nema jasno definiran cilj
osim onog da iskaže ono što misli jezikom koji može steći široki kulturni
odjek. Jedna od razlikovnih odlika našeg vremena nije podržavanje straha,
nego podržavanje našeg osjećaja ranjivosti. Bez obzira što joj nedostaje jasno
postavljen cilj, kumulativni učinak politike straha je povećanje svijesti
društva o vlastitoj ranjivosti. Što se u većoj mjeri osjećamo bespomoćnima,
to će nam vjerojatnije biti teže oduprijeti se sirenskom zovu straha.
Preduvjet za učinkovito suprotstavljanje politici straha je razdvajanje
koncepta osobnosti od koncepta ranjivosti. Zabrinutost zbog neizvjesnosti
postaje sve većom i posve nas preplavljuje ukoliko se sami smatramo u
bitnom smislu ranjivima. Međutim, ljudska imaginacija posjeduje vrlo
veliku sposobnost angažiranja i izvlačenja pouke od rizika s kojima se
suočava. Tijekom povijesti čovječanstvo je ipak nešto naučilo iz vlastitih
poraza i gubitaka te je razvilo načine sustavnog identificiranja,
vrednovanja, odabiranja i primjenjivanja opcija za smanjivanje rizika.
Uvijek postoji alternativa, a hoćemo li mi biti svjesni izbora kojeg imamo
ovisi o tome smatramo li da nas kao osobe određuje ranjivost ili pak naša
sposobnost brzog oporavka.
politika straha 183
Bilješke
1 v. Todd May, ‘Religion, the Election and the Politics of Fear’, coun-
tercurrents.org, 19 studeni 2004.
2 Don Hazen, ‘Grappling with the Politics of Fear’, AlterNet, 9. ožujka 2005.
3 ‘Blunkett bails out crime at top of the agenda’, the Guardian, 24. stu-
denoga 2004.
4 Cit. u: Paul Linford, ‘Tony Blair turns to the politics of fear’, The Journal,
27. studenoga 2004.
5 v. ‘Politics of Fear Stalks Britain’, Yahoo News, 28. veljače 2005.
6 Attacks on Tory politics of fear’, the Guardian, 1. travnja 2005.
7 Ashton Carter, John Deutch i Philip Zelikow, ‘Catastrophic Terrorism:
Tackling the New Danger’, Foreign Affairs, studeni/ prosinac 1998., str.
81.
8 v. BBC Online, 2. rujna 2001.
9 Jim VandeHei and Howard Kurtz, Washington Post, 29. rujna 2004.
10 Giroux (2003), str. 13.
11 ‘The Monster at the Door’, Common Dreams News Centre, 30. rujna
2004.
12 v. Michael Fitzpatrick, ‘Fearing Flu’, www.spiked-online.com, 27. siječnja
2005.
13 cit. prema: Robin (2004), str. 11.
14 cit. prema: Heartfield (2002), str. 195.
15 Heartfield (2002), str. 195.
16 v. The Yorkshire Post, 11. ožujka 2005.
17 Don Hazen, ‘Grappling With the Politics of Fear’.
18 Shklar (1989), str. 23, 29, 30.
19 Robin (2004), str. 129.
20 Jeffrey C. Alexander, ‘On the Construction of Moral Universals’, u:
Alexander, Eyerman, Giesen, Smelser i Sztompka (2004), str. 246, 252, 263.
21 Beck (2002), str. 46.
22 Giddens (1994), str. 20.
23 Giddens (1994), str. 223.
24 Michael Walzer, ‘All God’s Children Got Values’, Dissent Magazine,
proljeće 2005., str. 3-6.
25 Marcus (2002), str. 103-4.
26 Mark Lawson, ‘Icebergs and Rocks of the «Good” Lie’, the Guardian, 24.
lipnja 1996.
27 Cit. u: Dick Taverne, ‘Careless science costs lives’, the Guardian, 18. ve-
ljače 2005.
28 ‘It’s a hell of a town’, the Guardian, 19. svibnja 2005.
29 Robin (2004), str. 135.
30 Robin (2004), str. 139.
31 Cit. u: Filler (2003), str. 345.
185
8
Infantilizacija javnosti
Poticanje ranjivosti ljudi predstavlja glavno postignuće politike straha.

Vlade danas građane smatraju ranjivim subjektima koje treba tretirati kao
pojedince koji ne znaju što je u njihovom interesu. Rezultat toga je da su oni
koji provode politiku svoju pažnju preusmjerili od javnosti prema privatnoj
sferi.
Iscrpljenost politike dovela je u pitanje snage koje su nekad bile usmjerene
na nju u stanje kolonizacije svakidašnjeg života. Naličje depolitizacije
javnog života je sklonost politiziranju sitnica i tričarija u ljudskim životima.
Kao rezultat toga, pitanja koja su nekad bila nečuvena i kontroverzna mogu
na proizvoljan način dominirati naslovnicama novina i odjednom nestati.
Zbog toga je pitanje o tome kakvu hranu jedu djeca za vrijeme školskog
odmora neočekivano moglo postati prijelomnim pitanjem izbora u Britaniji
2005. godine. Gotovo preko noći ljudske frustracije i emocije postale su
dijelom javnosti koja je kružila oko »debate« o školskim obrocima.
Vlade se neprestano upuštaju u križarske pohode usmjerene na dijetu,
zdravlje, seksualni život, roditeljstvo, konzumaciju alkohola i ponašanje
spram drugih. Politizacija individualnih životnih stilova obrnuto je
proporcionalna depolitizaciji javnog života. Shodno tome, paradigma javne
politike preusmjerena je od angažiranja oko odgovornih građana prema
tome da ih smatra biološki nezrelom djecom. U vrijeme vladavine Thatcher
i Reagana postojao je prilično jasan trend pretvaranja građana u potrošače.
U novije vrijeme takvo srozavanje statusa odgovornog građanina postalo je
sve veće i

186
utrlo je put modelu koji ljude čini infantilnima smatrajući ih korisnicima ili
pacijentima ili pak ranjivim pojedincima kojima treba podrška.
Političke elite su zbog nesposobnosti osmišljavanja strategije promjene u
javnoj sferi počele zagovarati upravljanje mikropitanjima. Bezbrojne
tehničke stvari koje nikad nisu bile izvorno u domeni vlasti, neočekivano su
postale središtem vladinih inicijativa. Britanska vlada trenutno je zabrinuta
da njezini »korisnici« možda »nemaju dovoljno znanja, vještina ili
kuhinjskih potrepština nužnih za pripravljanje zdravih obroka«. (1) Danas
će političari vrlo vjerojatno snažnije zagovarati rano obrazovanje djece, veće
učionice, dijetne obroke ili liste za čekanje u bolnicama negoli što će se
baviti budućnošću manufakturne industrije ili poljoprivredne politike
Europske unije. Većina političara se danas čak i ne pretvara da pokazuje
interes za zastupanjem nekih karakterističnih stavova ili nekog
ambicioznog projekta. Umjesto toga, čini se da su zaokupljeni banalnim
problemima »životnih stilova« i malograđanskim idejama interveniranja u
nečije osobne probleme. U ožujku 2005. američki Kongres donio je zakon
kojim se treba održati na životu Terri Schiavo, žena kojoj je oštećen mozak i
koja se nalazi u dubokoj komi, nakon što je sud u Floridi na zahtjev njezina
muža dopustio da joj se ukloni cijev kojom je primala hranu. Zbog velikog
publiciteta kojeg je dobio taj slučaj, američki predsjednik George W. Bush
prekinuo je godišnji odmor i vratio se u Washington da bi potpisao
potrebnu dokumentaciju. Takva iznimna procedura koja se obično
poduzima isključivo u trenucima ugrožene nacionalne sigurnosti
napravljena je da bi se ukazalo na ozbiljnost s kojom Kongres shvaća svoju
ulogu nadziranja osobnog života ljudi. Uloga američke i britanske vlade
uobičajeno je bila
infantilizacija javnosti 187

povezivana s podržavanjem čitavog niza vrednota, tradicija i institucija
koje se dovodilo u vezu s američkim i britanskim načinom života. Čini se
da su danas te dvije vlade više zainteresirane za držanje prodika ljudima o
tome kako bi trebali živjeti svoje živote i voditi svoje poslove.
U SAD-u je Clintonova administracija, baš kao i republikanska koja je
došla na vlast nakon nje, držala sferu obiteljskog života važnim prostorom
vladinih aktivnosti. U svibnju 2000. čitava jedna konferencija u Bijeloj kući
bila je posvećena informiranju javnosti o tome da roditelji trebaju
usmjeravati i podržavati svoju djecu tinejdžere. U slučaju da neki američki
građani nisu u stanju shvatiti poruku, Hillary Clinton je kazala da će
Nacionalna zaklada za žene i obitelj, zajedno s Institutom za obitelj i rad
»provesti kampanju s ciljem zagovaranja važnosti provođenja vremena s
tinejdžerima«. (2) Na kraju konferencije političarima je narodski ukazano
na potrebu da »roditelji manje vremena posvete sebi i svojim poslovnim
obvezama, i nađu vremena za vlastitu djecu«. »Zajedničko sjedenje za
stolom uz večeru ima golem pozitivni učinak«, rekao je tadašnji
predsjednik Clinton. Jedna od sudionica, Dorothy Strickland, ponudila je
ove savjete roditeljima, bakama i djedovima:
1. Razgovarajte sa svojim djetetom.
2. Slušajte što vam dijete kaže.
3. Pjevajte uspavanke i dječje pjesme kojih se sjećate iz vašeg doba.
4. Pretvorite uobičajene, svakodnevne izlete u zanimljiva putovanja.
5. Igrajte sa svojom djecom jezične igre. (3)
Takav pokroviteljski model kojeg je predstavila Strickland karakterističan
je oblik komuniciranja vlasti s roditeljima. Treba istaknuti da je praksa
podvrgavanja javnosti patronizirajućim propovijedima o tome kako bi se
roditelji trebali ponašati objeručke prihvaćena i u taboru Novih laburista čiji
je hvaljen program »Siguran početak« svjesno nastojao majke i očeve učiniti
bliskima stranačkom shvaćanju roditeljstva.
Politička elita ne ograničava se samo na propovijedanje. Najvažniju sferu
političke inovacije pokreće cilj upravljanja nečijim životom i njegovom
promjenom. U ožujku 2005., britanski državni tajnik za zdravstvo John Reid
obznanio je vladin plan za »zdraviju i mršaviju« naciju. Taj plan je
uključivao okupljanje stručnjaka koji bi »razradili osobne zdravstvene
životne planove« za djecu. Čitava vojska orvelovskih lokalnih odgajateljica
trebala je pohrliti u škole da bi savjetovala djecu i »podržala« ih u
nastojanju da vode zdraviji život. I naravno, djeca bi dobila hodomjer tako
da mogu izračunati broj prijeđenih koraka čime bi ih se potaknulo da što
više vježbaju. (4) Ni odrasli nisu ostali pošteđeni ovakvih ideja. Kako izgle-
da, uskoro će se pokrenuti časopis pod nazivom FIT s ciljanom čitateljskom
skupinom mladih muškaraca koji će podići svijest o pitanjima kao što su
uporaba kondoma i gubitak težine. Reid je također obznanio da će se
pokrenuti kampanja za »izgradnju svijesti u javnosti i promjenu ponašanja«
u područjima kao što su pretilost, spolno zdravlje i pušenje. Da bi se
postigao cilj promjene ponašanja, »nezavisno« Nacionalno vijeće potrošača
bit će zaduženo za »razvijanje marketinških strategija kojima će se u
društvu zagovarati zdravlje«. Ta organizacija će se baviti »psihologijom
zdravlja i društvenim istraživanjima da bi otkrila najbolje načine utjecanja
na životni stil i promjenu ponašanja«.
Posve je jasno da Johna Reida ne zanima tek pružanje informacija nego
promjena ponašanja. Umjesto da se pozabavi ključnim pitanjima od
nacionalnog značaja i njihovim međunarodnim kontekstom, njega
isključivo zanima istraživanje koje može pomoći dužnosnicima da utječu na
individualno ponašanje i da ga promijene. Nekoć je takvo istraživanje
okarakterizirano kao propaganda, a socijalni marketing kao oblik
manipulacije emocijama. Danas se manipulacija emocijama predstavlja kao
instrument »osvješćivanja«. Kako kaže Paul Barker, bivši urednik časopisa
New Society, britanska vlada je »sklona intervencijama u društvu koje bi se
moglo nazvati pravim imenom, a to je društvena manipulacija«. (5) Tome je
sklon i američki Kongres. Jedno brzinsko istraživanje zakonodavne prakse
u američkom Kongresu 2005. pokazuje nam da se 50 zakona oslanja na riječ
»ponašanje« i »zdravlje«. Zakoni kao što su onaj o promoviranju zdravog
života koje je izglasao Senat imaju namjeru politizirati ponašanje.
Pretpostavka da vlada ima dužnost i obvezu upravljati ponašanjem ljudi i
mijenjati ga relativno je nov izum. Nedvojbeno je da su vlade oduvijek
nastojale utjecati na javno ponašanje, ali su se oslanjale na lokalne običaje,
moralne norme i neformalne pritiske na život zajednice da bi u tome uspje-
le. U demokratskim društvima obično je postojalo nepisano pravilo da
vlada ne smije zadirati u područje privatnog života ljudi. Ovo je barem
retorički priznato u dokumentu britanske vlade iz 1998. pod nazivom
Podrška obiteljima. »Vlada mora biti veoma oprezna u politici savjetovanja
koja se tiče najintimnije sfere naših odnosa«, stoji u dokumentu. (6) Me-
đutim, unatoč mjeri opreza, taj dokument drsko je prodro u
područja koja se izravno tiču intimnih aspekata obiteljskog života. U
njemu je ocrtana namjera vlade da pokrene program pripreme za brak pri
čemu je predlagala različite projekte usmjerene prema očuvanju braka.
Dokument je također dvojben i sporan s obzirom na politiku usmjerenu na
pomoć roditeljima kod prinove u obitelji i, što je još znakovitije, u njemu se
sugeriraju kazne za majke i očeve koji ne uspijevaju kontrolirati svoju djecu.
Od objavljivanja ovog dokumenta vlada je usvojila izrazit
intervencionistički stav. Bivši državni tajnik Jack Straw rekao je da
roditeljsku kulturu treba promijeniti tako da se »traženje savjeta i pomoći«
ne shvati kao »neuspjeh nego kao djelovanje koje poduzimaju zabrinuti i
odgovorni roditelji«. Jedan od njegovih ciljeva bio je pretvaranje sfere
roditeljstva u sferu nad kojom vlada može legitimno intervenirati. (7)
Rušenje barijere kad je riječ o interveniranju u privatne poslove ljudi
predstavlja jedan od najznakovitijih pomaka u sferi javne politike u
posljednja dva desetljeća. Vlade koje su postale nesigurne u vezi vrednota i
njihove svrhe preusmjerile su svoju energiju prema upravljanju ponašanjem
pojedinaca i reguliranju neformalnih veza. U sve većoj mjeri pokušavale su
preuzeti ulogu zaštite ljudi od njih samih i od ostalih članova zajednice.
Zauzvrat, svim onim pojedincima koji priznaju autoritet vladi da igra ulogu
Velikog Brata i koji traže priznanje, država blagonaklono pruža pomoć i
afirmaciju.
promjena ponašanja
Vlada i njezini uredi ne ustručavaju se koristiti taktike zastrašivanja da bi
postigle svoj cilj, a to je promjena ponašanja. Jedan od karakterističnih
motiva takve propagande je rizik koji
se skriva u neformalnom dijelu života ljudi. Uzmimo za primjer nedavnu
reklamnu kampanju londonske policije usmjerenu na ljude koji nanose
tjelesnu bol svojim partnerima. Na jednom od plakata piše: »Loš dan u
uredu? Kako ćete se opustiti? Čašom vina i ukusnom večerom? Ili tako što
ćete svojoj ženi slomiti čeljust?« Za slučaj da netko nije shvatio poantu, tu je
i sljedeći plakat: »Kad ste zadnji put svojoj djevojci rekli da je volite? Je li to
bilo nakon toga što ste je zamalo ubili?« (8) Prezir kojeg ovi plakati
pokazuju prema odraslim muškarcima daleko je od uobičajenog. Takvi se
osjećaji neprestano pojavljuju u kampanjama koje pokreće vlada.
Uzmimo za primjer publikaciju Bračni život: Kratki savjetnik za današnje
parove koju je sponzorirala britanska vlada i koja sadrži paternalističke
savjete od toga kako kupiti vjenčani prsten do toga kako bi parovi trebali
međusobno komunicirati. Čitateljima se savjetuje da svom partneru pruže
mogućnost da govori bez prekidanja. Način na koji je ovaj pamflet
sastavljen govori o ideji da su parovi koji će se ubrzo vjenčati zapravo
poput djece koja se igraju odraslih. U njemu se pretpostavlja da čitateljima
nedostaje zdrav razum i sposobnost donošenja elementarnih odluka o tome
kako trebaju voditi svoj intimni život. Što je još gore, Bračni život zagovara
superioran stav spram razumijevanja ljudskih odnosa te da je njegova
dužnost priopćiti te istine nezreloj publici. Istu patronizirajuću formulu
nalazimo i u brošuri Očevi i sinovi izdanoj u kolovozu 2002. od strane Odjela
za obrazovanje i vještine. U odlomku u kojem se savjetuje očevima kako da
pomognu sinovima sa školskom zadaćom, kaže se ovo: »osigurajte mu
neko udobno mjesto za rad daleko od televizora«. Ta brošura pretpostavlja
da su očevi tek odrasla djeca koju treba podsjećati na ono što je svima
kristalno jasno.
Nisu sve vladine publikacije ili inicijative usmjerene na područje
privatnosti odrasle ljude sklone tretirati kao djecu. Ali one se ipak temelje
na premisi da imaju i pravo i autoritet promijeniti ponašanje ljudi. S
vremena na vrijeme, vladini dužnosnici reagiraju obrambenim stavom kad
ih se kritizira zbog prekoračivanja njihovih pravnih ovlasti i za širenje stava
o državi-dadilji. Njihova uobičajena reakcija sastoji se u tome da kažu kako
ne žele zagovarati koncept države-dadilje nego »pomoći« ili »podržati« one
kojima su te publikacije namijenjene. Međutim, s vremenom su zagovornici
državnog uplitanja u privatni život postali agresivniji opravdavajući svoje
pravo da upravljaju ponašanjem ljudi. U tom svjetlu je ministrica za djecu
Margaret Hodge inzistirala da vlada mora igrati »snažnu« ulogu u
obiteljskom životu. Ona je rekla da »to nije pitanje hoćemo li se uplesti u
obiteljski život, nego kada i kako – moramo neprestano biti usredotočeni na
naš cilj, a to je osnaživanje i pružanje potpore obiteljima tako da mogu
iskoristiti mogućnosti koje imaju i pružiti mogućnosti za budućnost njihove
djece«. (9)
Retorika »podrške« često se koristi da bi se opravdala politika koja traži da
se ljudi podvrgnu normama koje propisuje vlada. »Podrška« se uvijek
odnosi na one za koje vlada procjenjuje da im je potrebna pomoć, htjeli oni
to ili ne. Podrška rijetko označava pomoć ljudima da poboljšaju ono što već
sami nastoje učiniti boljim. U praksi, ona znači vršenje pritiska na ljude da
prihvate tijek zbivanja kojeg favorizira vlada. U jednom strateškom
vladinom dokumentu stoji: »zagovaranje zdravlja utjecanjem na stavove
ljudi u odnosu na izbor kojeg čine«. (10) Pružanje podrške ljudima da bi
nešto odabrali zapravo znači prisiljavanje ljudi da naprave ono što
država misli da je u njihovom interesu. Iz perspektive takvog
paternalističkog rječnika, izbor utemeljen na informacijama znači pristajanje
na ponašanje koje se sastoji od vrednota koje vlada smatra poželjnima.
Iza očiju javnosti političke elite su uključene u neprestane križarske ratove
da bi dobile pristanak javnosti za svoje projekte osvajanja svijeta
privatnosti. Kampanje u medijima, »istraživanja« i ankete koriste se da bi se
projektima priskrbio legitimitet. Stoga nas ne treba čuditi da istraživanja u
pravilu odražavaju takav pristup i govore o tome da javnost sama želi da ju
se tretira kao dijete. Uzmimo za primjer istraživanje kojeg je objavila
Kraljevska zaklada u lipnju 2004. Ova organizacija posvećena podizanju
»svijesti« o pitanjima javnog zdravstva tvrdi da je, na uzorku od tisuću
ljudi, većina bila sklona ideji o državi kao dadilji koja bi utjecala na
probleme kao što su dijeta i pušenje u javnom prostoru. »Ovo istraživanje
razobličilo je lažni mit o tome da se javnost boji »države kao dadilje««,
kazao je ravnatelj Kraljevske zaklade Niall Dickson. (11) Istraživanje koje
»informira« javnost o onom što ona zapravo želi istovjetno je procesu
preobrazbe odraslih ljudi u nezrelu djecu koja imaju svoje potrebe.
Važno je naglasiti da je trend interveniranja u privatni život dosta drukčiji
od prijašnjih pristupa zdravstvu i socijalnoj politici. Zagovornici projekta
koloniziranja privatne sfere ponekad kažu da njihova politika naprosto
nastavlja progresivnu tradiciju koja je uspjela postići zabranu rada djece ili
davanja svakom djetetu šalice mlijeka u školi. Oni smatraju da su njihove
politike smišljene da bi se izbjegli problemi koji mogu ugroziti javno
zdravstvo. Međutim, zagovornici koncepta države-dadilje miješaju politiku
javnog zdravstva
koja teži stvoriti uvjete za zdrav život s onima koji pokušavaju upravljati
ponašanjem pojedinaca i manipulirati ljudskim emocijama. Kampanje za
»zdraviji životni stil« manje se bave poboljšanjem našeg zdravlja, a više
govore o tome kako bismo trebali živjeti. Njihova je motivacija ono što su
neki pristalice te ideje nazvali politikom ponašanja. Kako kaže istaknuta
ministrica Novih laburista Tessa Jowell, upravljanje »novim politikama
ponašanja jedan je od najfascinantnijih izazova s kojima se sučeljava ova
vlada«. (12)
Za razliku od Jowell, većina zagovornika državnog upravljanja privatnim
životom još uvijek nije svoj stav proglasila »politikom ponašanja«. No,
posve je jasno da je upravljanje ponašanjem postupno pretvoreno u
neformalni projekt kojeg podržavaju političke elite. Termin »politika
ponašanja« skovao je laburistički zastupnik Frank Field koji smatra da se
Britanija premješta od »klasne politike prema politici ponašanja«. (13) Field
smatra da se u »novoj politici radi o upravljanju ponašanjem i ponovnom
uspostavljanju društvenih vrlina samodiscipline« te da se usredotoči na
»poticanje dobrog i prihvatljivog ponašanja«. (14) Field je taj termin izvorno
koristio da bi označio problem s asocijalnim susjedima, no za ostale njegovo
se središte nalazi u upravljanju životnim stilovima ljudi i neformalnim
odnosima. (15)
Neki zagovornici politike ponašanja iskazuju sklonost terminu »pozitivno
blagostanje« da bi opisali svoju politiku. Za Giddensa takva politika
podjednako predviđa probleme i pomaže izmijeniti životne stilove koji
dovode do negativnih posljedica. Stoga nije dovoljno samo spriječiti
pušenje – »mora se ubrzati liječenje fizičkih učinaka pušenja da bismo bili
sigurni da će pojedinci shodno tome promijeniti svoje životne
navike«. (16) Zagovornici takve politike ponašanja pokušavaju promijeniti
životni stil pojedinca zato što nisu mogli promijeniti uvjete koji nužno
zahtijevaju odlučnu socijalnu politiku. Kao što kaže Christopher Lasch u
svojoj kritici terapijske politike, državna birokracija pokušava
transformirati »kolektivno nezadovoljstvo u osobne probleme otvorene te-
rapijskoj intervenciji«. (17)
osjećam tvoju bol
Promjenu smjera države blagostanja prema terapijskim potrebama javnosti
već podržavaju neki kritičari tradicionalne socijalne politike redistribucije.
Oni smatraju da je u prošlosti tradicionalna politika bila previše fokusirana
na materijalna dobra. Argument za emocionalniji sustav blagostanja u
načelu se zasniva na temelju nužnosti »holističkog« pristupa, onog koji
zadovoljava »kako emocionalne tako i fizičke potrebe ljudskih bića«. (18)
Taj pristup dobio je intelektualni zamah tvrdnjom da se društvene
nejednakosti doživljavaju putem »psihosocijalnih mehanizama« koji
strukture povezuju sa zdravljem pojedinca. Smatra se da socio-ekonomski
faktori sada primarno utječu na zdravlje putem neizravnih psihosocijalnih,
a ne izravnih materijalnih faktora. Iz ove perspektive, zahtjev za
društvenom jednakošću opravdan je na temelju toga što ona pridonosi
najboljem mentalnom i fizičkom zdravlju. »Emocije, zdravlje i distributivna
pravednost stoga su tijesno povezani u zemljama razvijenog Zapada«,
smatra jedan zagovornik takvog pristupa. (19) U sklopu britanske socijalne
politike prevladava stav koji terapijsku ulogu države shvaća kao
dugotrajnu reformu. Paul Hoggett smatra kako
»koncept ‘dobrobiti’ sačinjava središnji princip oko kojeg se može ustrojiti
nova vizija pozitivnog blagostanja«. Za Hoggetta i njegove istomišljenike,
»dobrobit je u bitnom smislu definirana u terminima mentalnoga zdravlja«.
(20) Richard Layard također tvrdi da bi javna politika trebala biti usmjerena
prema tome da društvo učini sretnijim. »Da bismo postali sretniji, moramo
promijeniti naše unutarnje stavove u istoj mjeri kao i naše izvanjske
okolnosti«, kaže Layard. (21)
Predstavljanje državne intervencije u privatni život ljudi kao nešto što je u
osnovi besprijekoran, pa čak i poželjan proces, uživa široku intelektualnu
potporu. Gledano iz ove perspektive, uloga javnog autoriteta i terapijskog
profesionalca sastoji se u osnaživanju. Na obje strane Atlantika,
zagovaračke grupe neprestano zahtijevaju da vlade usvoje politiku koja
zagovara »emocionalnu inteligenciju«, »sreću«, »emocionalnu de-
mokraciju« ili »emocionalnu pismenost«. Cilj britanskih intelektualnih
stručnjaka iz organizacije Antidote koji su protivnici toga jest integriranje
psiholoških uvida u politički i javni život. Oni zagovaraju politiku
usmjerenu na »poticanje emocionalnih stavova koji bi podržali razvitak
koherentnijeg društva«. (22) Prema Franku Scottu, profesoru javne
administracije na državnom sveučilištu San Francisco, terapijsko
upravljanje zaokupljeno je »ponovnim ujedinjavanjem jastva kojeg je
modernizam želio rascijepiti«. (23) Pristalice terapijskog vladanja ne
zamaraju se s implikacijama dodjeljivanja odgovornosti za »ponovno
ujedinjavanje jastva« birokratskim institucijama države.
Politika ponašanja vjerojatno je tek privremeno rješenje za oligarhiju koja je
zbunjena svojom ulogom i smjerom kojim se kreće. Takav pristup političku
usmjerenost nadomješta
terapijskom intervencijom. Današnjoj kulturnoj eliti možda manjka
povjerenja kad ljudima treba reći u što da vjeruju, ali se osjeća posve
zadovoljno time što ljudima govori što trebaju osjećati. Taj prijelaz od
politike do osobnosti jedna je od karakteristika javnog života. Shodno tome,
strasti koje su nekad bile potaknute ideološkim razlikama danas će se radije
usmjeriti spram individualnog pogrešnog ponašanja, privatnih problema i
osobnih sukoba. U takvoj atmosferi, prakticiranje individualne terapije
neodvojivo je od mjera koje su nužne da bi se društvo »izliječilo«. Kad Blair
ili Clinton kažu da »osjećaju tvoju bol« oni time nude suosjećanje iz pozicije
političara-terapeuta. I javne institucije također su usvojile takvu orijentaciju
spram upravljanja emocijama.
Ono što komentatori često opisuju kao državu-dadilju puno se preciznije
može opisati kao terapijska država. (24) Cilj terapijske politike jest
oblikovati odnos između vlade i pojedinca upravljanjem unutrašnjim
životom ljudi. Kao što je rekao jedan komentator, »radi se o tome da su
tehnologije slične onima koje koristi savjetovanje postale sastavni dio i
smjer kojim sadašnja britanska vlada upravlja narodom«. Politika
ponašanja predstavlja potragu za »stjecanjem nesputanog i slobodnog
pristupa ljudskoj subjektivnosti«. (25) Upravljanje ljudskim emocijama
bitna je sastavnica svjetonazora koji smatra da je promjena stava ljudi važna
zadaća vlade. Dakako, vlade su u određenom smislu oduvijek htjele utjecati
na stav javnosti, ali način na koji se to ostvaruje putem odlaska u rat ili
kažnjavanjem kapitala bitno se razlikuje od projekta manipulacije
ponašanjem pojedinaca unutar njihova četiri zida. Taj terapijski okret prema
privatnoj strani pojedinca postignut politikom ponašanja u pozadini sadrži
ideju da je
ljudima »potrebna podrška« da bi se mogli uhvatiti ukoštac s vlastitom
ranjivošću. Tretiranje građana kao ranjive djece prešućeni je temelj politike
ponašanja.
Predstavljanje terapijskog vladanja kao nečeg što u osnovi nije
problematično i što potencijalno pruža ovlast nalazi se u podlozi kulturnih
normi koje nemaju mnogo smisla za kapacitete pojedinca. To je stav kojem
je teško prihvatiti ideal samoodređenog subjekta sposobnog za prakticiranje
svoje uloge demokratskog građanina. Shvaćanje individualne subjek-
tivnosti kao slabe, predstavlja naličje novog oblika državnog intelektualnog
svjetonazora. Ono predstavlja sumnju u sposobnost ljudi da djeluju kao
odgovorni građani, čineći to bez podrške profesionalaca koji znaju što je
njihov najveći interes. Antidemokratski duh o kojem je bilo riječi u
prethodnim poglavljima prožima prakse koje provode državne institucije.
Ljudi nisu u tolikoj mjeri uključeni koliko su »tretirani«, »podržavani« ili
»savjetovani«. Kao dominantna paradigma pojavila se visoko
individualizirana usmjerenost spram javnosti koja ih želi rascijepiti i
upravljati njima kao korisnicima ili pacijentima. Dakako, sve dok je javnost
dezangažirana od politike, s ljudima se može postupati kao s atomiziranim
pojedincima. Politika ponašanja u jednakoj mjeri potvrđuje ovaj status kao
što ga i uspostavlja.
Predstavljanje državne politike kao instrumenta ovlašćivanja preobražava
odnos zavisnosti pacijenta prema terapeutu na uznemirujući,
institucionalan način. Teško je pomiriti stav pojedinca kao nekog čija
emocionalna dobrobit ovisi o institucionalnoj potpori s demokratskom
vizijom građanina koji ima moć i odgovornost koju treba uzeti u obzir.
Preobrazba građanina u pacijenta može promijeniti odnos između ljudi
i javnih institucija u društvu. Kao što kaže Vanessa Pupavac u svojoj kritici
terapijskog vladanja, »ponovno osmišljavanje odnosa između građanina i
države prati urušavanje konceptualizacije društvenog ugovora u kojem je
građanin autonomni racionalni subjekt«. (26) Novi terapijski društveni
ugovor u podlozi ima paternalističku pretpostavku da ranjivi subjekt treba
nekoga da njime upravlja i da treba »podršku« državne birokracije. Doista,
po svemu ostalom osim po nazivu to više nije nikakav društveni ugovor; on
izokreće odnos između javnosti i države u proces individualne razmjene.
misaona policija
Važno je shvatiti da politika ponašanja ne ograničava svoje ambicije samo
na upravljanje ljudskim aktivnostima. Ona se također bavi upravljanjem
emocijama i krajnja joj je svrha upravljati načinom na koji ljudi razmišljaju.
Dakako, to pokušava napraviti svaka vlada, nastojeći svojim autoritetom,
institucionalnom moći, propagandom i obrazovnim sustavom dobiti
podršku za svoj svjetonazor istovremeno pokušavajući eliminirati stavove
koji se tom svjetonazoru suprotstavljaju. Međutim, sve donedavno,
moderne demokratske vlade nisu težile svoje aktivnosti proširiti na
domenu nadziranja ljudskih misli. Takva želja da se utječe na razmišljanje
ljudi tek je u zadnja dva desetljeća promijenjena uvjerenjem da unutrašnji
život pojedinca nije samo njegova osobna stvar, nego legitimni predmet
javnog interesa. Taj trend je pogotovo uočljiv u sustavu krivičnog
pravosuđa u kojem su pojedinci redovito dužni sudjelovati u terapijskim
aktivnostima poput odvikavanja od droge ili se pak na njih vrši pritisak. U
mnogim državama u SAD-u vozači kažnjeni za uvredu policajca prisiljeni
su pohađati tečajeve obuzdavanja bijesa. U Britaniji ranije puštanje
zatvorenika na slobodu uvjetovano je polaženjem tečajeva obuzdavanja
bijesa, odvikavanja od alkohola i droge ili seksualne terapije.
Međutim, upravljanje emocijama nije ograničeno samo na sustav krivičnog
pravosuđa. Promjena ponašanja postala je nadomjestak zagovaranja socijalizacije
putem razumske debate i pobjede u njoj. Taj pristup kristalno je jasan u orvelov-
ski naslovljenom dokumentu britanskog Odjela zdravstva Donošenje odluka
o zdravlju: Kako zdravstveni odabir učiniti jednostavnijim. U tom dokumentu
»pomaganje ljudima da izaberu ono što je za njih zdravo« koje je »sada
postalo središnjom aktivnošću ove vlade« čak je povezano i s ciljevima
smanjivanja rasne nejednakosti i izgradnje društvene kohezije. (27) Načela
koja podržava država (poput zdravog životnog stila ili različitosti) često
dobivaju kvazireligijski karakter i ponekad su pretvoreni u apsolutne
vrijednosti. Najjasniji iskaz takvog trenda su takozvani »zločini zbog
mržnje«. Kako kaže američki kritičar Paul Piccone, »takozvani zakoni o ‘mr-
žnji’ pokušavaju homogenizirati unutrašnja psihološka stanja s moralnim
porivima i pravnim strukturama koje podsjećaju na španjolsku inkviziciju«.
(28) Zakoni o mržnji su usmjereni protiv neprihvatljivih oblika mišljenja
pojedinaca u svrhu zaštite emocionalno ranjivih ciljanih skupina od
predrasuda. Takvi zakoni imaju vrlo malu praktičnu svrhu s obzirom da
već postoji bezbroj pravnih sredstava za progon različitih oblika nasilja i
poticanja na nasilje. Oni, međutim, imaju važnu simboličku ulogu
ukazivanja koji su oblici mišljenja i emocija prihvatljivi a koji to nisu.
Takva sklonost nadziranja mišljenja u određenoj mjeri podsjeća na scenarij
prikazan u Orwellovoj 1984. gdje ljudsko ponašanje neprestano nadzire
Misaona policija. »Član stranke od rođenja do smrti živi pod budnim okom
Misaone policije«, piše Orwell. »Njegovi prijatelji, odmor, njegovo pona-
šanje prema ženi i djeci, izrazi na njegovom licu kad je sam, riječi koje
bunca u snu, pa čak i karakteristični pokreti tijela, sve se to pomno ispituje.«
(29) U Orwellovom romanu, Misaona policija predstavlja instrument
totalitarne kontrole. Taj režim počivao je na strahu od nestabilnosti i nereda.
Današnja situacija ima vrlo malo veze s takvim scenarijem. U današnje
vrijeme, imperativ nadziranja mišljenja pokreće potreba elite da uspostavi
kontakt s javnošću od koje je razdvojena. Upravljanje ljudskim emocijama
nije usmjereno na postizanje nekog posebnog cilja. Njegov cilj je
proizvođenje stanja zavisnosti o autoritetu. Za razliku od 1984., autoritarna
i nasilna dimenzija nadziranja mišljenja rijetko se pojavljuje u otvorenom i
javnom obliku. Takvo nadziranje ne vrši kontrolu mehanizmima
kažnjavanja, nego proizvođenjem osjećaja ranjivosti, bespomoćnosti i
zavisnosti. Njezin cilj je internalizacija osjećaja vlastite ograničenosti.
Upravljanje emocijama osim aspekta nadziranja mišljenja stvara i ozračje
emocionalne korektnosti. Primjerice, pretvaranje osjećaja mržnje u zločin
pridonosi stvaranju okružja koje je neprijateljski raspoloženo prema
sukobljavanju različitih ideja. Primjer ovakve tendencije je pokušaj
britanske vlade da zabrani religijsku netrpeljivost provođenjem novog
zakona koji bi potkopao pokušaje kritiziranja religija i religijskih
organizacija. Neovisno o načinima na koje vlada pokuša opravdati ovakvu
posve neliberalnu mjeru, njezin učinak je
i dalje zatvaranje rasprave o stvarima koje su tijekom nekoliko stoljeća bile
predmetom kontroverzi. »Država ima pravo ograničiti slobodu govora«;
tako glasi nonšalantan odgovor kojim je ministrica Fiona Mactaggart
opravdala ovakvu autoritarnu legislativu. (30)
U Britaniji i SAD-u načelo slobode govora dovodili su u pitanje oni koji su
smatrali da riječi mogu nanijeti bol i uzrokovati psihološke posljedice, te da
stoga žrtve treba zaštititi od takvog uznemiravanja. Čak se i umjetnost našla
pod povećalom. Umjetnici su se suočili s cenzurom i bili su prisiljeni
zatvoriti izložbe zbog toga što njihova umjetnost navodno vrijeđa javnost.
Kako kaže Mick Hume, radikalni britanski društveni komentator, »imate
pravo misliti i kazati što osjećate, u onoj mjeri dok to ne vrijeđa nekog
drugog – no, definicija vrijeđanja proširena je tako da obuhvaća povredu
nečijih osjećaja ili uništenje nečijeg samopouzdanja«. On kao primjere ovog
trenda navodi nove zakone o poticanju na mržnju i nova pravila o tome što
smijete reći u svakom pojedinom kontekstu, od seminara na sveučilištu do
nogometnog stadiona«. (31)
Sve veća autoritarna usuglašenost za zabranom uvredljivog govora
pojašnjava u kojoj mjeri infantilizacija javnosti može imati takve
uznemirujuće posljedice poput marginalizacije nekonformističkih ideja.
Tijekom povijesti, svaka vrijedna i zaslužna ideja uvijek je uzrokovala
bujicu pogrda i uvreda. Sve od općeg prava glasa do transplantacije organa,
od kontracepcije do legaliziranja rastave braka, sve je to nekad smatrano
uvredom načela javne pristojnosti. Bol koja je pritom svaki put nanesena
određenim ljudima pokazala se nužnom da bi se ostvarili ciljevi
čovječanstva kao cjeline. Zbog toga
Samuel Johnson smatra da »svaki čovjek ima pravo reći ono što drži
istinitim, a svatko ga ima pravo kritizirati zbog toga«. Takav osjećaj
zabranjen je u kulturi koja je ljudskoj subjektivnosti dodijelila posve
minornu ulogu. To je uloga u kojoj se ljude smatra suviše slabima i
ranjivima da bi se mogli snaći u životnim poteškoćama, suviše izloženima
riječima i slikama koje mogu nanijeti bol. Nadziranje mišljenja javnosti štedi
trud razmišljanja kako se nositi spram kontroverznih pitanja i kakav stav
spram njih zauzeti.
U prijašnjim razdobljima javne institucije bile su usmjerene prema
zagovaranju i očuvanju prihvatljivih oblika ponašanja i vjerovanja. S
obzirom da elita teško može svojim djelatnostima pridati neki smisao i
svrhu, one teško mogu sustavno provoditi svoju politiku. Zbog toga
zagovaraju pristup kojim se ohrabruje konformistički stav i zavisnost
putem upravljanja ljudskom subjektivnošću. Takav pristup proširuje djelo-
krug vlade s javne na privatnu sferu, a još u većoj mjeri uznemiruje da se to
odnosi i na unutrašnji život pojedinaca. Propast politike ubrzava proces u
kojem se javno nezadovoljstvo sustavno prikazuje kao privatan problem
pojedinaca koji su osjetljivi i kojima treba terapijska pomoć.
Bilješke
1 Department of Health (2005), Choosing a Better Diet: A Food and Health

Action Plan, str. 7. (London: Department of Health).
2 v. ‘Remarks by the President and the First Lady at the White House
Conference on Teenagers: Raising Responsible and Resourceful Youth’,
White House Office of the Press Secretary, 2. svibnja 2000.
3 Dorothy S. Strickland, ‘The Role of Parents and Grandparents in Chil-
dren’s Cognitive Development: Focus on Language and Literacy’, White
House Summit on Early Childhood Cognitive Development, 27. lipnja
2001.
4 ‘Children at centre of drive for a fitter nation’, the Guardian, 10. ožujka
2005.
5 Paul Barker, ‘Lovers of freedom should fear for Britain, not the US’, the
Guardian, 10. siječnja 2005.
6 Home Office, Supporting Families: A Consultation Document, str. 30,
1998., London.
7 ‘Draft Speech for the Home Secretary — Launch of the Lords and Co-
mmons Family and Child Protection Group’s Report «Family Matters”’,
23. srpnja 1998.
8 v. ‘Police target domestic violence’, The Times, 16. ožujka 1995.
9 Cit. u: ‘»Nanny state« minister under fire’, BBC News-online, 26. stu-
denoga 2004.
10 Department of Health (2005), Choosing Activity: A Physical Activity Plan
(London: Department of Health), str. 11.
11 Cit. u: ‘Public wants a »nanny state«’, BBC News-online, 28. lipnja 2004.
12 v. Tessa Jowell, ‘Politics of Behavior’, the Observer, 21. studenoga 2004.
13 Cit. u: Michael White, ‘Frank Field plan to beat yobs’, the Guardian, 10.
prosinca 2004.
14 Cit. u: Flint (2004), str. 2.
15 O Fieldovom korištenju tog pojma v. Field (2003).
16 Giddens (1994), str. 156.
17 Lasch (1979), str. 43.
18 v. P. Hoggett, ‘Agency, Rationality and Social Policy’, u: Lewis, Gewirtz i
Clarke (2000), str. 144.
19 v. Williams (1998), str. 132-3.
20 v. Paul Hoggett, ‘Social Policy and the Emotions’, u: Lewis et al. (2000),
str. 145.
21 Richard Layard, ‘Happiness is Back’, Prospect, ožujak 2005., broj 108.
22 Cit. u: Furedi (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an
Anxious Age, str. 49.
23 Frank E. Scott, ‘Reconsidering a therapeutic role for the state: anti-
modernist governance and the reunification of the self’, http:// on-
line.sfsu.edu/~fscott/scottf2000apsa.htm, 2000, str. 8.
24 Za raspravu o terapijskom stanju v. Nolan (1998) i Furedi (2004), Therapy
Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxious Age, osmo poglavlje.
25 Arnason (2000), str. 194.
26 Pupavac (2001), str. 3.
27 Department of Health (2005), str. 7, 22.
28 Piccone (2002), str. 149.
29 Orwell (1949), str. 216.
30 ‘Artists win change to Bill outlawing religious hatred’, The Times, 7.
veljače 2005.
31 Mick Hume, ‘Questioning the New Conformism’, Spiked-online, 4.
ožujka 2005.
207
Zaključak: Humaniziranje humanizma
Moramo slijediti vlastite tragove iz prošlosti, prije vremena u kojem je

postojala ljevica i desnica zato da bismo ponovno otkrili progresivno
naslijeđe prošlosti. To ne trebamo učiniti zato da bismo izbjegli politiku
kakvu poznajemo nego zato jer se radi o pred-političkim razdobljima koja
zahtijevaju obnovu ideja koje se mogu iskoristiti za sučeljavanje s
atmosferom fatalizma. To zahtijeva napuštanje kategorija koje su pomogle
rasvijetliti politički život u proteklom stoljeću, ali kategorija koje su danas
postale lišene smisla. U ovoj knjizi je već spomenuto da je desnica odustala
od prošlosti, a ljevica od budućnosti – sada ih moramo ponovno obnoviti.
Značajnu liniju podjele danas predstavlja ona između onih koji konfor-
mistički pristaju uz sadašnjost i onih koji žele mobilizirati dostignuća
čovječanstva iz prošlosti da bi utjecali na budućnost. Sklonost zamrzavanja
sadašnjosti podudara se s fatalističkim shvaćanjem promjene. Nudi nam se
interpretacija povijesti koja ljude odvaja od događaja koji imaju učinak na
njihove živote. Ljudska bića se smatraju otuđenima od procesa promjene i
stoga se smatra da imaju vrlo malen utjecaj na vlastitu sudbinu.
Pojedincima koji nisu ni autonomni niti imaju mogućnost samoodređenja
pripisana je mutna uloga pasivnih objekata povijesti.
Ljudi koji donose odluke ne trebaju podršku birokratskih institucija. Njima
treba sloboda da se suoče s novim iskustvom; ne tek formalno pravo da
izaberu, nego kulturalna podrška eksperimentiranju i individualnom
donošenju odluka. U osamnaestom stoljeću njemački filozof Immanuel
Kant shvatio je da je pojava uvjeta u kojima pojedinci mogu

208
nesmetano slijediti takve aktivnosti predstavljala polazišnu točku
prosvjetiteljstva. Eksperimentiranje i potraga za znanjem nisu naprosto
dobri sami po sebi, oni osim toga slobodi i demokraciji daju istinski sadržaj.
Kant je smatrao kako »prosvjetiteljstvo označava čovjekov izlazak iz
samoskrivljene nezrelosti«. Nezrelošću je držao »nesposobnost korištenja
nečijeg razuma bez rukovođenja od strane nekog drugog«. Prema Kantu,
takvu nezrelost čovječanstvo je nametnulo samo sebi, a » njezini uzroci ne
nalaze se u nedostatku razumijevanja, nego u nedostatku odlučnosti i
hrabrosti da se ono upotrijebi bez vodstva nekog drugog«. Iznoseći pred
svoje čitatelje moto prosvjetiteljstva (Sapere Aude ili Odvaži se biti mudar),
on ih je izazvao da upotrijebe vlastiti razum. Danas, kad princip obazrivosti
neprestano iznosi predrasudu kako znanost prijeti postati glavnom
društvenom snagom, te da takvi opasni eksperimenti znače da znanost
»glumi Boga«, odvažiti se na spoznaju često se prikazuje kao neodgovoran
čin. Kant bi danas bio zbunjen nelagodom koju društvo pokazuje spram
znanja i znanosti.
Dakako, naš proturječni odnos spram znanja i razuma nije rezultat
neuspjeha pojedinca, nego ishod znatno dublje ukorijenjenog procesa
kulturne dezorijentacije. Nažalost, Kantova dijagnoza samoskrivljene
nezrelosti puno se više odnosi na ovo naše vrijeme nego na okolnosti
vremena u kojem je on živio. U razdoblju kad se na znanje i znanost gledalo
s nepovjerenjem i cinizmom, moto Sapere Aude bio je usmjeren protiv
suvremenog kulturnog osjećaja zaziranja od mudrosti.. Nasreću, mnogi od
nas osjećaju da je upravo odvažnost spram mudrosti ono što nas čini
ljudima.
Politika ponašanja predstavlja svjesno negiranje ideala individualne
autonomije. Možemo biti sigurni da je i u najboljim
zaključak: humaniziranje humanizma 209
vremenima individualna autonomija ideal koji se u najboljem slučaju može
ostvariti tek parcijalno. Ljudi žive u svijetu koji nije posve po njihovoj volji i
u okolnostima koje često sprječavaju realizaciju njihovih težnji i aktivnosti.
Provođenje autonomije uvijek je nailazilo na neka izvanjska ograničenja –
prirodne prepreke, ekonomske potrebe, ratove i sukobe te društvene
poremećaje. Danas se ono suočava i s kulturnom klimom koja je istinski
skeptična spram želje za autonomnim ponašanjem.
Ljudsko djelovanje niz puta rezultira neočekivanim posljedicama, a s
nekima od njih vrlo je teško živjeti. Primjerice, genetička revolucija pružila
nam je važne nove uvide u naše tijelo, ali smo isto tako doznali i informacije
koje možda nismo željeli znati. Bilo kako bilo, potraga za idealom
autonomije koja pruža ljudima mogućnost izbora često rezultira
napretkom. Upravo zbog toga što su neki pojedinci svoje ideale uzimali
zaozbiljno, uspjeli su se suprotstaviti represivnim institucijama i uporabi
moći koja je pokušala slomiti njihove ambicije. Također smo naučili i da
težnja za autonomijom često ide usporedo s iskazivanjem altruizma i
društvene solidarnosti. Prosvijetljeno društvo treba iskoristiti ideal
individualne autonomije da bi stvorilo povoljne uvjete za ljudski razvitak.
Društva koja ne uspiju vrednovati takve ideale završe u kulturi fatalizma i
rizika, urušavajući se u stanje mirovanja.
Prosvjetiteljski ideal individualne autonomije nalaže da društvo i država
moraju priznati nezavisnost svakog pojedinca. Kako kaže Bronner,
»autonomija je izvorno označavala pravo svakog na vlastitu sudbinu«. (1)
Takva perspektiva propituje pravo države da zagovara neku pojedinu
sudbinu, bilo to u obliku tradicionalne religije ili križarskih pohoda život-
nih stilova, što je povezano s trenutnom politikom promjene
ponašanja. Priznanje ideala individualne autonomije (što je važna
sastavnica naslijeđa prosvjetiteljstva) predstavlja temelj za izabiranje,
donošenje moralnih i političkih odluka i društveni angažman.
Sumnja javnosti spram ljudskog djelovanja znači kako se ideal
individualne autonomije često odbacuje kao neka vrsta iluzije koju
zagovaraju apologeti slobodnog tržišta. Kaže se da u društvu kojim
dominiraju mediji, velike korporacije i snage ojačane globalizacijom,
pojedincima nedostaje sposobnost za autonomno djelovanje. Štoviše, ljudi
kao ranjivi ili necjeloviti subjekti ne odabiru svoju sudbinu već im je ona na-
metnuta. Zbog toga je prosvjetiteljski model autonomnog i odgovornog
građanina zamijenjen pasivnim i dezorijentiranim pojedincem kojem je
potrebna »podrška« javnih institucija. Preostao nam je tek pad u nezrelo
jastvo iz razdoblja prije prosvjetiteljstva.
Ozračje kulturnog pesimizma pogađa i samo društvo. Ono ima snažan
učinak na to kako ljudi sami sebe doživljavaju. Teško je odvažiti se biti mudar
kad naša kultura neprestano odašilje signale kako je preuzimanje rizika
neodgovorno te da su oprez i sigurnost temeljne vrline našeg doba. Takvi
signali služe kao poziv ljudima da ograniče svoje težnje i vlastito djelovanje.
Ukoliko se ljudima stalno ponavlja da se od njih ne očekuje mnogo te da su
oni zaista ranjivi pojedinci kojima je potrebna podrška, onda će oni sve više
početi igrati ulogu koja im je dodijeljena. Danas se obećanje individualne
autonomije sučeljava sa stvarnošću kulture koja se prema njoj odnosi s
nelagodom. Rezultat toga je da se individualna egzistencija više ne
doživljava kroz prizmu autonomije nego izolacije.
Nedostatno vrednovanje usklađivanja ideala autonomije zbiva se usporedo
s poštovanjem spram demokracije. Kao što sam analizirao u prethodnim
poglavljima, snažno antidemokratsko raspoloženje institucionalizirala su
javna tijela koja odrasle tretiraju kao djecu. Javnu politiku uglavnom potiče
uvjerenje da biračko tijelo ne zna što je u njegovom najboljem interesu.
Politika straha predstavlja jedno oruđe »osvješćivanja« ljudi o tome što je
dobro za njih, a politika ponašanja drugo oruđe. Umjesto da se pokuša
angažirati u javnosti, oligarhija radije voli postavljati dijagnoze. George
Lakoff, čiju su knjigu Ne razmišljaj o slonu prihvatili mnogi američki
liberalni demokrati kao objašnjenje zbog čega je na izborima pobijedio
njihov protivnik Bush, opisuje one koji su glasovali za republikance kao
zagovornike autoritarne »očinske obitelji« koji naglasak stavljaju na vlastiti
interes, pohlepu i nadmetanje. Takvi ljudi mrze »odgoj i skrb«, religijski su
fanatici i nedostaje im terapijski senzibilitet kojeg imaju njihovi liberalni
protivnici. (2)
Dijagnoza o ljudskoj inferiornosti simptomatična je za antidemokratski
stav političke oligarhije. U prijašnjim vremenima takav prezir spram
običnih ljudi bila je tipična odlika autoritarne desnice. Današnja kulturna
elita je zaboravila kako pravi demokrati ne govore o biračkom tijelu kao go-
mili budala i idiota koji ne znaju prepoznati vlastite interese. U dvadeset
prvom stoljeću nije politički korektno ljude nazivati »mentalno
nerazvijenima poput djece« ili »barbarima«. No, predstavljanje odraslih
građana kao »ranjivih« ljudi simptomatično je za snažan antidemokratski
duh o kojem smo već ranije govorili.
humaniziranje osobnosti
Oblik osobnosti koji je u najvećoj mjeri podudaran s idealima autonomije,
mogućnošću izbora i stvaranjem povijesti, upravo je onaj kojeg je iznjedrilo
prosvjetiteljstvo. Preuzimanje rizika, eksperimentiranje, kritičko
prosuđivanje i razum: to su neki od važnih atributa povijesnog mišljenja i
djelovanja. Njihovo provođenje u djelo predstavlja preduvjet ponovne
uspostave javnog života. Takvim aktivnostima ljudi uviđaju da smislena
javna aktivnost može u budućnosti dovesti do pozitivnih rezultata. Bez
osjećaja da djelovanje ima smisla, osobnosti će nedostajati imaginacija koju
se veže uz politički angažman. Humaniziranje osobnosti zahtijeva propi-
tivanje dominirajuće paradigme ranjivosti i prihvaćanja humanističkog
koncepta osobnosti (ispod teksta se nalazi sažetak ključnih karakteristika
svake od tih paradigmi).
Ključne karakteristike humanističke paradigme i paradigme ranjivosti
Humanistička paradigma Paradigma ranjivosti

Vrednuje autonomiju Vrednuje traženje
pomoći
Orijentirana je na razum Sumnja u djelotvornost
znanja
Traga za univerzalnim Afirmira identitet
vrednotama
Ima pozitivan stav prema Pokazuje snažnu
preuzimanju rizika odbojnost
spram rizika
Vrednuje eksperimentiranje Hvali oprez i sigurnost
Vjeruje u sposobnost Promjenu smatra
postizanja promjene predznakom
i mijenjanja zadanih okolnosti negativnog ishoda
Orijentirana je prema budućnosti i podržava Zamrznuta je u
postignuća iz prošlosti sadašnjosti
Humanistička paradigma Paradigma ranjivosti

Očekuje da se pojedinci i zajednice mogu Predviđa da se
suočiti s nedaćama pojedinci
i zajednice neće moći
suočiti
s nedaćama
Vjeruje da čovječanstvo Vjeruje da ljude
posjeduje sposobnost određuje
nadvladavanja suparništva njihovo stanje
ranjivosti
Humanistička paradigma i paradigma ranjivosti osobnosti nikad ne

postoje u čistom obliku. Još od nastanka modernog doba, svaka kultura je
internalizirala elemente obje paradigme. Međutim, obje kulture su
diskriminirajuće jer govore o tome koje oblike ponašanja vrednuju a koje
ne. Primjerice, tijekom velikog dijela 19. i 20. stoljeća ideali samopomoći i
samodostatnosti uživali su kulturnu afirmaciju. Danas je traženje pomoći
ono koje profitira od kulturalnog vrednovanja. Nasuprot veličanju
preuzimanja rizika u bivšim razdobljima, društvo je sigurnost danas
pretvorilo u pravu religiju. Ideal eksperimentiranja zamijenjen je
konformističkim prihvaćanjem opreza koji je institucionaliziran principom
smotrenosti. Vrednote povezane s humanističkom paradigmom osobnosti
nisu posve iščezle, ali su postale podređene onima koje zagovaraju osjećaj
ranjivosti.
Na sreću, ljudsko društvo nikad neće u cijelosti prihvatiti fatalističku
dogmu koja glasi da nema alternative, niti će svoj ideal osobnosti u cijelosti
utemeljiti na paradigmi ranjivosti. Zbog toga dio društva i dalje traži
pozitivnu verziju tog ideala. (3) Sukob ideja o paradigmi osobnosti kojem danas
svjedočimo, istovjetan je sukobu ideologija i političkih alternativa koji se zbivao u
prošlosti. (4) Oni se tiču takvih fundamentalnih pitanja kao što je pitanje što
znači biti čovjek, značenja
ljudske naravi i odnosa između pojedinca i javnih institucija. Ideje o
paradigmi osobnosti polazišna su točka za oblikovanje politike i stvaranja
normi (kako neformalnih, tako i formalnih) koje određuju ljudske odnose i
ponašanje pojedinca. Smisao osobnosti ima važne implikacije za način na
koji doživljavamo odnos ljudi spram povijesti i potencijal za promjenom i
mijenjanjem zadanih okolnosti. Taj naš stav ovisi o tome kako ćemo naš
izbor i individualnu odgovornost, našu sposobnost spoznaje, razmišljanja i
stjecanja uvida u istinu učiniti smislenima. U krajnjem slučaju, različite
ideje o osobnosti dovode do sukobljavanja ideja u javnom životu. O tome
držimo li ljude problemom ili čimbenikom koji rješava probleme ovisi kojoj
ćemo se paradigmi prikloniti.
U našoj eri iscrpljenosti politike, izazov koji se nalazi pred nama u bitnom
je smislu predpolitički. Nema mnogo smisla razviti neku ambicioznu
političku filozofiju ukoliko ljudska subjektivnost postoji u svojem
necjelovitom obliku. Politika predstavlja negiranje Sudbine, a njezino
postojanje ovisi o nadmoćnom uvjerenju da ono što ljudi čine ima smisla.
Zbog toga se danas izazov s kojim se sučeljavaju oni koji žele ponovno
obnoviti javni život ne sastoji u otkrivanju neke Velike Ideje ili izmišljanju
neke nove političke doktrine ili filozofije. U nedostatku znatno čvršćeg
osjećaja za ljudsko djelovanje koje može djelovati u skladu s takvim
idejama, ta doktrina imat će formalni i banalni karakter. Ne znači li to onda
napuštanje svake nade u ponovni angažman u političkom životu? Nipošto,
zato jer se najneposredniji zadatak s kojim se susreću oni koji nastoje
obnoviti prosvjetiteljski stav spram budućnosti sastoji u zagovaranju
humanističke verzije osobnosti. Prije nego što se politika ponovno ustroji,
potrebno je
stvoriti i osnažiti intelektualnu klimu koja bi bila sklona osjećajima koji
izravno dovode u pitanje dominantnu paradigmu ranjivosti. Humaniziranje
osobnosti najkritičnija je tema i praktičan problem s kojim se suočavaju oni
koji bi htjeli prekinuti s dominirajućom kulturom fatalizma.
Osim iscrpljenosti tradicije ljevice i desnice, postoji još jedan razlog zbog
kojeg bi trebali otvoriti novo polje borbe za razvitak javnoga života. S
dominirajućom paradigmom ljudske ranjivosti, politika (bila ona ljevičarska
ili desničarska) ima male praktične rezultate. Bitno je jesu li ljudi spremni
prihvatiti konformistički duh koji paralizira društvo zamrzavajući ga u
sadašnjosti i koji nas podjednako lišava naše prošlosti i budućnosti. Nema
sumnje da će u budućnosti postojati mnoga znanstvena pitanja o kojima
ćemo se sporiti. Ali, na neočekivan i izokrenut način, danas pravi konzerva-
tivci, liberali i socijalisti imaju mnogo više toga zajedničkog nego što misle.
Zadatak uspostavljanja humanocentrične javne kulture trebao bi okupiti
sve snage onih koje inspirira tradicija povezana s povijesnim pokretom od
Renesanse preko Prosvjetiteljstva pa sve do modernizma 20. stoljeća.
Unatoč velikim političkim razlikama, svi mi imamo zajednički interes za
spašavanjem humanističke tradicije i njezinu obnovu u obliku koji je
prikladan 21. stoljeću.
napredovanje straha
Politika straha hrani se mizantropijom i cinizmom u vezi nastojanja ljudi da
promijene i poboljšaju svoje životne okolnosti. Iz ove perspektive,
instinktivni odgovor na takve pokušaje (bili oni izumi, novi proizvodi ili
institucionalne reforme) jest
sve veće širenje sumnje koja utire put tjeskobi i strahu. Takvi stavovi
spremni su izbrisati zahtjeve za napredovanjem čovječanstva, kako u
sadašnjosti, tako i u prošlosti. Postoji rašireno uvjerenje kako upravo razvoj
ljudske civilizacije, napose napredak znanosti i tehnologije, kao i
posljedično podređivanje prirodnog poretka zahtjevima ljudskog društva,
predstavlja izvor mnogih današnjih problema zagađenja okoliša i društvene
dezintegracije. Na daljnji napredak znanosti i tehnike više se gleda sa
strahom negoli s oduševljenjem. Tako su, primjerice, nedavni razvoj
genetike ili nanotehnologije doživljeni kao nešto što društvu stvara više
problema nego što donosi dobiti.
Sumnja prema mogućnosti napretka znači da se značajan napredak u
postojećim životnim uvjetima uobičajeno interpretira kao nešto samo po
sebi loše. Sama činjenica da su zapadnjačka društva postala zabrinuta zbog
starenja populacije odražava veliki napredak koji je posljednjih godina
postignut u borbi čovječanstva protiv bolesti. Od 1950. došlo je do
povećanja očekivanog trajanja životne dobi od čak 17%: takvo povećanje
najveće je u siromašnim azijskim zemljama gdje je dosegnulo čak 20%. No,
ipak nam se s vremena na vrijeme kaže da je borba s obuzdavanjem bolesti
bila neuspješna i da se danas suočavamo s novim oblicima kuge i
bakterijama protiv kojih ne pomažu antibiotici. U sve većoj mjeri nas se želi
uvjeriti kako je rizik za naše zdravlje veći nego ikad prije.
Unatoč dubokom osjećaju razočaranja ljudskom subjektivnošću koje
prožima zapadnjačku kulturu, pojedinci imaju neviđeni potencijal za
utjecanje na vlastite životne okolnosti. Tek sada su nade u izbor i kontrolu
postale značajne za velik
dio javnosti. Autonomija i samoodređenje i dalje nisu puno više od ideala
koji mogu nekoga nadahnuti. Međutim, daleko smo odmakli od kamenog
doba ideologija i došli u vrijeme u kojem je potencijal ljudi za
transformacijom postao vrlo snažan. Također smo naučili da povijest ništa
ne jamči. Smislena i svrhovita promjena doista je riskantan pothvat. No,
sviđalo se to nama ili ne, preuzimanje rizika da bismo promijenili naše
živote i nas same, predstavlja jednu od najvažnijih karakteristika ljudskih
bića. I stvaranje povijesti je jedan od takvih transformacijskih
eksperimenata koji nam pomaže ostvariti i definirati našu humanost.
Politika straha neprekidno proizvodi upozorenja o zdravlju u budućnosti.
Teško je biti nepristran i bezbrižan u razdoblju u kojem dominira oprez i
strah od promjene. Ali zato postoji mnogo vrijednih ljudi koji vjeruju u
svoju ljudskost i spremni su plivati protiv struje, korak po korak. Ostvariva-
nje drugog prosvjetiteljstva cilj je vrijedan postizanja. Neki od nas su
proizvod prvog prosvjetiteljstva, a pokušavajući se suočiti s preprekama
koje su spriječile njegovo ostvarenje, mogli bismo steći važne uvide da
bismo drugi put bolje obavili taj posao.
Politika straha cvjeta u ozračju u kojem se na ljudsko djelovanje gleda
sumnjičavo ili pak s odbojnošću. Antihumanistički obrat neprekidno
svaljuje krivnju na napredak i civilizaciju za svaki strašni događaj, od
holokausta do globalnog zatopljenja. On daje zamaha konzervativizmu
straha i njegovim temeljnim vrednotama opreza i niske razine očekivanja.
Mizantropski svjetonazor antihumanizma stalno širi uvjerenje da ljudska
ambicija predstavlja oblik pohlepe. Težnje za većom individualnom
autonomijom odbacuju se kao sebične
i neosjetljive spram patnji koje proživljavaju oni koji su ranjivi. Iz ove
perspektive, težnje prema poboljšanju životnih uvjeta što sačinjavaju
temeljni motiv ljudi tijekom povijesti, onaj koji je pokretao čovječanstvo od
mračnih vremena do civilizacije, sada su postale predmet klevete.
U takvim uvjetima na raspolaganju su nam dva izbora. Možemo se odreći
onih osobina koje nas čine ljudima i koje su pomogle transformaciji i
humaniziranju svijeta i prepustiti se kulturi fatalizma koja dominira
današnjim svijetom. Ili pak možemo učiniti nešto posve suprotno. Umjesto
veličanja pasivnosti i ranjivosti možemo pokušati humanizirati naše po-
stojanje. Umjesto da igramo ulogu publike koja je prisiljena gledati još
jednu predstavu politike straha, možemo pokušati promijeniti uvjete koji su
doveli do njezinog nastanka.
219
Bibliografija
Alexander, D. (2005), Telling It Like It Could Be: The Moral Force of Progressive
Politics (London: The Smith Institute).
Alexander, J. C. (2001), ‘Robust Utopias and Civil Repairs’, International
Sociology, vol. 16, no. 4.
Alexander, J. C. i Sztompka, P. (ur) (1990), Rethinking Progress (Boston:
Unwin Hyman).
Alexander, J. C, Eyerman, R., Giesen, B., Smelsar, N. L. i Sztompka, P.
(2004), Cultural Trauma and Collective Identity (Berkeley: University of
California Press).
Anderson, P. (2000), ‘Renewals’, New Left Review 2/1, siječanj/veljača 2000.
Archibugi, D. (2004), ‘Cosmopolitan Democracy and its Critics: A Review’,
European Journal of International Relations, vol. 10, no.3.
Arnason, A. (2000) ‘Biography, Bereavement Story’, Mortality, vol. 5, no. 2.
Aron, R. (1978), Politics and History (New York: The Free Press).
Aronowitz, S. i Gautney, H. (2003) (ur.), Implicating Empire: Globalization and
Resistance In the 21st Century World Order (New York: Basic Books).
Axford, B. i Huggins, R. (1998) ‘Anti-politics or the Triumph of Postmodern
Populism in Promotional Cultures?’, Telematics and Informatics 15.
Bahnisch, M. (2003) ‘Social Change at the End of History? Theorising the
Exhaustion of the Modern Political Imaginary and the Hauntology of
Late Modern Polities’, izlaganje na konferenciji Social Change in the 21st
Century (Centre for Social Change Research, Queensland University of
Technology).
Baker, G. (2002), ‘Problems in the Theorisation of Global Civil Society’,
Political Studies, vol. 50.
Barry, B. (2001), Culture and Equality: An Egalitarian Critique of
Multiculturalism (Cambridge: Polity).

220
Bauman, Z. (1993), Postmodern Ethics (Oxford: Blackwell).
Bauman, Z. (1998), Globalization: The Human Consequences (Cambridge:
Polity).
Bauman, Z. (2003), ‘Utopia with Topos’, History of the Human Sciences, vol.
16, no. 1.
Beck, U. (1992), Risk Society: Towards a New Modernity (London: Sage).
Beck, U. (2000), What is Globalization? (Cambridge: Polity).
Beck, U. (2002), ‘The Cosmopolitan Society and its Enemies’, Theory, Culture
& Society, vol. 19 (1-2).
Beck, U. i Beck-Gernsheim, E. (2002), Individualization (London: Sage).
Bell, D. (1980), Sociological Journeys: Essays 1960-1980 (London:Heinemann).
Bennett, W. L. (2003), ‘New Muria Power: The Internet and Global
Activism’, u: N. Couldry i J. Curran, (ur.) Contesting Muria Power (New
York: Rowman and Littlefield).
Bennett, W. L. (2004), ‘Branded Political Communication: Lifestyle Politics,
Logo Campaigns, and the Rise of Global Citizenship’, u: M. Micheletti, A.
Follesdal i D. Stolle, (ur), The Politics Behind Products (New Brunswick, NJ:
Transaction Books).
Berlin, I. (1991), ‘The Decline of Utopian Ideas in the West’, u: The Crooked
Timber of Humanity (London: Fontana).
Blais, A., Gidengil, E., Nevitte, N. i Nadeau, R. (2004), ‘Where does Turnout
Decline Come From?’, European Journal of Political Research, vol. 43.
Blaug, R. (2002), ‘Engineering Democracy’, Political Studies, vol. 50.
Bobbio, N. (1996), Left and Right: The Significance of a Political Distinction
(Cambridge: Polity Press).
Bohman, J. (1999), ‘Survey Article: The Coming of Age of Deliberative
Democracy’, The Journal of Political Philosophy, vol. 6, no. 4.
bibliografija 221
Bohman, J. i Rehg, W. (ur.) (1999), Deliberative Democracy: Essays on Reason
and Politics (Cambridge, MA: MIT Press).
Bookchin, M. (1995), Social Anarchism or Lifestyle Anarchism: An Unbridgeable
Chasm (San Francisco: AK Press).
Bronner, S. E. (2004), Reclaiming The Enlightenment: Toward A Politics of
Radical Engagement (New York: Columbia University Press).
Broswimmer, F. J. (2002), Ecocide: A Short History of the Mass Extinction of
Species (London: Pluto Press).
Canovan, M. (1999), ‘Trust the People! Populism and the Two Faces of
Democracy’, Political Studies, vol. xlvii.
Cherny, A. (2000), The Future of Public Life in the Information Age (New York:
Basic Books).
Cloonan, M. i Street, J. (1998), ‘Rock the Vote: Popular Culture and Polities’,
Politics, vol. 18, no. 1.
Creveld, van M. (1999), The Rise and Decline of the State (Cambridge:
Cambridge University Press).
Dalton, R. J. (2004), Democratic Challenges, Democratic Choices: TheErosion of
Political Support in Advanced Industrial Democracies (Oxford: Oxford
University Press).
Department of Health (2005), Delivering Choosing Health: Making Healthier
Choices Easier (London: Department of Health Publications).
Diamond, J. (2004), Collapse: How Societies Choose to Fail or Survive (London:
Allan Lane).
The Electoral Commission (2004), An Audit of Political Engagement,
www.clectoralcommission.org.uk.
Ferreira, J. (1990), ‘Cultural Conservatism and Mass Culture’, Journal of
American Culture, vol. 13, no. 1.
Field, F. (2003), Neighbours from Hell: The Politics of Behavior, (London:
Politico’s).
Filler, D. M. (2003), ‘Terrorism, Panic and Pedophilia’, Virginia Journal of
Social Policy & the Law, proljeće 2003.
Fiorina, M. P., Abrams, S. i Pope, J. (2004), Culture War? The Myth of a
Polarized America (New York: Longman Publishing Group).
Fishkin, J. (1992), ‘Talk of the Tube: How to Get Teledemocracy Right’, The
American Prospect, jesen (11).
Flint, J. (2004), ‘The Responsible Tenant: Housing Governance & the Politics
of Behavior”, CNR Paper 20: kolovoz 2004, ESRC Centre for
Neighbourhood Research.
Frank, T. (2004), What’s The Matter With America? The Resistible Rise of the
American Right (London: Seeker & Warburg).
Frankenberg, R., Robinson, I. i Delahooke, A. (2000), ‘Countering
Essentialism in Behavioral Social Science: The Example of the
«Vulnerable Child” Ethnographically Examined’, The Sociological Review,
vol. 38, no. 2.
Furedi, F. (1992), Mythical Past, Elusive Future: History and Society in an
Anxious Age (London: Pluto Press).
Furedi, F. (1999), Counting Mistrust: The Hidden Growth of a Culture of
Litigation in Britain (London: Centre for Policy Studies).
Furedi, F. (2004), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Anxious Age
(London: Routledge).
Furedi, F. (2004), Where Have All the Intellectuals Gone?: Confronting 21st
Century Philistinism (London: Continuum).
Furedi, F. (2005., izvorno objavljeno 1997.), Culture of Fear: Risk Taking and
the Morality of Low Expectation (London: Continuum).
Gane, N. (2001), ‘Chasing the «Runaway World”: The Politics of Recent
Globalization Theory’, Acta Sociologica, vol. 44.
Giddens, A. (1992), Modernity and Self-Identity (Cambridge: Polity).
Giddens, A. (1994), Beyond Left and Right: The Future of Radical Politics
(Stanford: Stanford University Press).
Giddens, A.. (1998), The Third Way: The New Renewal of Social Democracy
(Cambridge: Polity Press).
bibliografija 223
Giddens, A. (1999), Runaway World: How Globalization is Reshaping Our Lives
(London: Profile Books).
Giddens, A. (2001), Sociology (četvrto izdanje; Cambridge: Polity Press).
Giroux, H. A. (2003), The Abandoned Generation: Democracy Beyond the
Culture of Fear (New York: Palgrave Macmillan).
Goodwin, J., Jasper, J. M. i Polleta, F. (ur.) (2001), Passionate Politics: Emotions
and Social Movements (Chicago: The University of Chicago Press).
Gorg, C. i Hirsch, J. (1998), ‘Is International Democracy Possible?’, Review of
International Political Economy, vol. 5, no. 4.
Gottfried, P. (2002), Multiculturalism and the Politics of Guilt (Columbia:
University of Missouri Press).
Gray, J. (1995), Enlightenment’s Wake: Politics and Culture at the Close of the
Modern Age (London: Routledge).
Hale, S., Leggett, W. i Martell, L. (ur.) (2004), The Third Way and Beyond:
Criticisms, Futures, Alternatives (Manchester: Manchester University
Press).
Hall, P. (1999), ‘Social Capital in Britain’, British Journal of Political Science,
vol. 29, no. 3.
Hardt, M. i Negri, A. (2000), Empire (Cambridge, MA: Harvard University
Press).
Harris, J. (2005), So Now Who Do We Vote For? (London: Faber & Faber).
Hayek, F. (1978), Three Sources of Human Values (London: LSE).
Heartfield, J. (2002), The ‘Death of The Subject’ Explained (Sheffield: Sheffield
Hallam University Press).
Heartfield, J. (2003), ‘Postmodern Desertions: Capitalism and Anti-
Capitalism’, Interventions, vol. 5, no. 2.
Henn, M., Weinstein, M. i Wring, D. (1999), Young People and Citizenship: A
Study of Opinion in Nottinghamshire (Nottingham: Nottinghamshire
County Council).
Himmelfarb, G. (2001), One Nation: Two Cultures (New York: Vintage).
Himmelfarb, G. (2004), The Roads to Modernity: The British, French, and
American Enlightenments (New York: Alfred A. Knopf).
Hoggett, P. i Thompson, S. (2002), ‘Toward a Democracy of Emotions,
Constellations, vol. 9, no. 1.
Huntington, S. (1975), ‘The Democratic Distemper’, Public Interest, 41.
Jacoby, R. (1999), The End of Utopia: Politics and Culture in an Age of Apathy
(New York: Basic Books).
Jowell, R., Curtice, J., Park, A., Brook, L. i Arendt, D. (ur.) (1995), British
Social Attitudes: the 12th Report (Dartmouth: SCPR).
Kaase, M., Newton, K. i Scanbrough, K. (1997), ‘Beliefs in Government’,
Politics, vol. 17, no. 2.
Kalb, J. (2002), ‘Understanding Conservatism and Tradition’, Telos, zima
2002., no. 122.
Keane, J. (ur.) (1988), Civil Society and the State (London: Verso).
Kingsnorth, P. (2003), One No, Many Yeses: A Journey to the Heart of the Global
Resistance Movement (London: Free Press).
Lakoff, S. (2004), Don’t Think of an Elephant: Know Your Values and frame the
Debate (A Progressive Guide to Action) (White River Jet., Vermont: Chelsea
Green Publishing).
Lasch, C. (1979), The Culture of Narcissism: American Life in an Age of
Diminishing Expectations (New York: Warner Books).
Lewis, G., Gewirtz, S. i Clarke, J. (ur.) (2000), Rethinking Social Policy
(London: Sage Publications).
Luhmann, N.(1993), Risk: A Sociological Theory (New York: Walter de
Gruyter).
Mackenzie, G. i Labiner, J. (2002), Opportunity Lost: The Decline of Trust and
Confidence in Government After September 11 (Washington DC: Center for
Public Services).
Mair, P. (2000), ‘Populist Democracy vs Party Democracy’, izlaganje na
ECPR radionici Competing Conceptions of Democracy, University of
Copenhagen, 14.-19. studenoga 2000.
Mair, P. i Van Biezen, I. (2001), ‘Party Membership in Twenty European
Democracies 1980-2000’, in Party Politics (London: Sage Publications).
bibliografija 225
Marcus, G. (2002), The Sentimental Citizen: Emotion in Democratic Politics
(University Park, Penn: The Pennsylvania State University Press).
McCullagh, K. (2003), ‘E-democracy: Potential for Political Revolution?’,
International journal of Law and Information Technology, vol. 11, no. 2.
Melley, T. (2000), Empire of Conspiracy: The Culture of Paranoia in Postwar
America (Ithaca: Cornell University Press).
Melucci, A. (1989), Nomads of the Present: Social Movements and Individual
Needs in Contemporary Society (London: Hutchinson Radius).
Micheletti, M. (2000), ‘Shopping and the Reinvention of Democracy: Green
Consumerism and the Accumulation of Social Capital in Sweden’,
izlaganje na zajedničkoj ECPR radionici 2000, Copenhagen, Denmark,
14.-19. travnja
Moore, M. (2001), Stupid White Men ... and Other Sorry Excuses for the State of
the Nation1. (New York: Regan Books).
Mouzelis, N. (2001), ‘Reflexive Modernization and the Third Way: The
Impasse of Giddens’ Social-democratic Politics’, The Sociologial Review,
vol. 50, no. 3.
Mudde, C. (2004), ‘The Populist Zeitgeist’, Government and Opposition, vol.
39, issue 4.
Nolan, J. L. (1998), The Therapeutic State: Justifying Government at Century’s
End (New York: New York University Press).
Norris, P. (2002), Democratic Phoenix: Reinventing Political Activism
(Cambridge: Cambridge University Press).
O’Hara, K. (2005), After Blair: Conservatism Beyond Thatcher (Cambridge:
Icon Books).
Orwell, G. (1949), Nineteen Eighty-Four (London: Seeker and Warburg).
O’Toole, T., Marsh, D. i Jones, S. (2003), ‘Political Literacy Cuts Both Ways:
The Politics of Non-participation among Young People’, The Political
Quarterly, vol. 74, no. 3.
Parish, J. i Parker, M. (ur.) (2001), The Age of Anxiety: Conspiracy Theory and
the Human Sciences (Oxford: Blackwell Publishers).
Park, A. (1998), Young People’s Social Attitudes 1998: Full Report of Research
Activities and Results (Keele: ESRC).
Parkinson, J. (2003), ‘Legitimacy Problems in Deliberative Democracy’,
Political Studies, vol. 51, no. 4.
Piccone, O. (2002), ‘From the New Left to Postmodern Populism: An
Interview with Paul Piccone’, Telos, no. 132.
Piccone, P. (1999), ‘21st Century Polities’, Telos, Fall, no. 117.
Pimbert, M. i «Wakeford, T. (2001), ‘Overview - Deliberative Democracy
and Citizen Empowerement’, PLA Notes 40, veljača 2001.
Powell, M. (2000), ‘New Labour and the Third Way in the British Welfare
State: A New And Distinctive Approach?’, Critical Social Policy, no. 62.
Pupavac, V. (2001), ‘Therapeutic Governance: Psychosocial Intervention and
Trauma Risk Management’, rukopis, London.
Purdy, J. (1999), For Common Things: Irony, Trust, and Commitment in America
Today (New York: Alfred A. Knopf).
Reed Jr, A. (2005), ‘The 2004 Election in Perspective: The Myth of «Cultural
Divide” and the Triumph of Neoliberal Ideology’, American Quarterly, vol.
57, no. 1.
Reich, R. B. (2004), Reason: Why Liberals Will Win the Battle for America (New
York: Alfred A. Knopf).
Richards, P. (2000), Is the Party Over? New Labour and the Politics of
Participation (London: Fabian Society).
Robin, C. (2004), Fear: The History of a Political Idea (Oxford: Oxford
University Press).
Rose, N. (2001), ‘The Politics of Life Itself’, Theory, Culture & Society, vol. 18,
no. 6.
Rosenblum, N. L. (1989) (ur.), Liberalism and the Moral Life (Cambridge, MA:
Harvard University Press).
Roth, P. (2001), The Human Stain (London: Vintage).
Ryan, M. (2004), ‘Red Tops, Populists and the Irresistible Rise of the Public
Voice. (2)’, Journal for Crime, Conflict and the Media, vol. 1, no. 3.
bibliografija 227
Schedler, A. (ur.) (1997), The End of Politics? Explorations Into Modern
Antipolitics (Houndmills: Macmillan Press).
Sen, J., Anand, A., Escobar, A. i Waterman, P. (2004), The World Social Forum:
Challenging Empires (New Delhi: Viveka). Dostupno u pdf formatu na
stranici www.choikc.org/neuvo_eng/informes/1557.html.
Shklar, J. N. (1989), ‘The Liberalism of Fear’ u: Rosenblum, N. (ur.),
Liberalism and the Moral Life (Cambridge, MA: Harvard University Press).
Skocpol, T. (2003), Diminishing Democracy - From Membership to Management
in American Civic Life (Norman: University of Oklahoma Press).
Smith, G. i Wales, C. (2000), ‘Citizens’ Juries and Deliberative Democracy’,
Political Studies, vol. 48.
Sontag, S. (1991), AIDS and its Metaphors (London: Penguin).
Taggart, P. A. (1996), The New Populism and the New Politics: New Protest
Parties in Sweden in a Comparative Perspective (London: Macmillan).
Taguieff, P. (1995), ‘Political Science Confronts Populism: From a
Conceptual Mirage to a Real Problem’, Telos, no. 103.
Thomas, J., Jewell, J. i Cushion, S. (2003), ‘Stirring Up Apathy? The Media
and the 2003 Welsh Assembly elections’, izlaganje na ‘Can Vote, Won’t
Vote Conference’, Goldsmiths College, London, 6. studenoga 2003.
Thompson, S. i Hoggett, P. (2000), ‘The Emotional Dynamics of Deliberative
Democracy’, Policy & Politics, vol. 29, no. 3.
Todd, M. J. i Taylor, G. (ur.) (2004), Democracy and Participation: Popular
Protest and New Social Movements (London: Merlin Press).
Touraine, A. (1995), Critique of Modernity (Oxford: Blackwell).
Touraine, A. (2003), ‘Meaningless Polities’, Constellations, vol. 10, no. 3.
Turner, C. (2003), ‘Manheim’s Utopia Today’, History of the Human Sciences,
vol. 16, no. 1.
Vico, G. (1961), The New Science (New York: Anchor Paperback).
Wallis, J. (2005) God’s Politics: Why the Right Gets It Wrong and theLeft Doesn’t
Get It (New York: HarperSanFrancisco).
Watson, D. (2004), Death Sentence: The Decay of Public Language (Sydney:
Vintage).
Weltman, D. (2003), ‘From Political Landscape to Political Timescape: The
Third Way and the Ideological Imagining of Political Change and
Continuity’, Time and Society, vol. 12, no. 2/3.
Weltman, D. i Billig, M. (2001), ‘The Political Psychology of Contemporary
Anti-Politics: A Discursive Approach to the End-of-Ideology Era’, Political
Psychology vol. 22, no. 2.
White, C, Bruce, S. i Ritchie, J. (2000), Young People’s Politics: Political Interest
and Engagement amongst 14—24 Year Olds (York: Joseph Rowntree
Foundation).
White, S. (ur.) (2001), New Labour: The Progressive Future? (Hound-mills,
Hampshire: Palgrave).
Williams, S. J. (1998), ‘”Capitalising” on Emotions? Rethinking the
Inequalities in Health Debate’, Sociology, vol. 32, no. 1.
Wood, E. M. i Foster, J. B. (ur) (1997), In Defense of History: Marxism and the
Postmodern Agenda (New York: Monthly Review Press).
Young, I. M. (2001), ‘Activist Challenges to Deliberative Democracy’,
Political Theory, vol. 29, no. 5.
Zum, M. (2004), ‘Global Governance and Legitimacy Problems’, Government
and Opposition, vol. 39, no. 2.
229
Kazalo
AIDS 99, 179, 227

aktivizam, politički 54, 56, 145, 147, 152
aktivno građanstvo 45
Alexander, Douglas 132, 133, 137, 219
Alexander, Jeffrey 109, 176, 177, 219
Amin, Samir 87, 96
Anderson, Perry 21, 22, 40, 219
angažiranje 43, 44, 58
Antidote 196
antidruštveno ponašanje 171
antipolitika 44, 45, 100
apatija 9, 46, 48, 52, 66, 144
Aron, Raymond 77, 95, 219
autonomija, individualna 10, 102, 106, 112, 208, 209, 210, 212, 217
Banks, Tony 126
Barker, Paul 189, 204
Barry, Brian 90, 96, 219
Bauman, Z. 40, 74, 95, 139, 160, 220
Beck, Ulrich 40, 108, 115, 177, 184, 220
Bell,Daniel 76, 95, 220
Berlin, Isaiah 30, 220
Berlusconi, Silvio 43
bespomoćnost 98, 101, 104, 105, 169, 171, 201
Blair 166, 174
Blair, Tony 7, 22, 48, 50, 132, 183, 197, 225
Blunkett, David 163, 183
Bobbio, Norbert 91, 92, 96, 115, 220
Bookchin, Murray 64, 68, 221
borba 173
Bronner, Stephen 85, 90, 94, 96, 209, 221
Brown, Gordon 11
Bush, George W. 7, 13, 22, 35, 36, 37, 38, 40, 41, 47, 50, 65, 89, 93, 95, 132, 137,
138, 139, 162, 163, 167, 168, 169, 171, 178, 186, 211
Cheney, Dick 93
Cherny, A. 148, 160, 221
cinizam 8
civilizacija 125, 126
civilno/građansko društvo 122, 144
cjepivo 99, 167, 170
Clinton, Bill 23, 50, 132, 164, 187, 197
Clinton, Hillary 113, 131, 187
Coca-Cola 89
Corn, David 166
Dalton, R. J. 67, 68, 140, 160, 221
Davies, Mike 168
Davies, William 137, 159, 168
DeLay, Tom 50
demokracija 49, 142, 144, 150, 152, 153, 154, 158, 159
demokratizacija 142, 143, 144, 158
desničarska politika, v. opreka ljevica-desnica 20, 78, 87, 89
230
Detroit Project 166
Diamond, Jared 126, 159, 221
Diana, princeza od Walesa 62, 111
Dickson, Niall 193
distributivna pravda 195
djelovanje, ljudsko 51, 56, 62, 64, 82, 99, 100, 105, 106, 107, 114, 121, 124, 126,
131, 148, 180, 209, 214, 217
djelovanje panike 107, 112, 114
djelovanje, političko 10, 27, 44, 97, 98, 99
dobre laži 179
dobrobit 33, 49, 64, 87, 150, 196, 198
Drugi svjetski rat 76
društvena solidarnost 177
društveni inženjering 158
društveni pokreti 53, 54, 144, 145
država, njezina uloga 23, 24, 190, 193, 197, 200, 209
Eagleton, Terry 124, 130
ekocid 126
elite, kulturne i političke 5, 15, 29, 39, 83, 87, 131, 134, 135, 139, 140, 141, 156,
157, 161, 186, 193, 194, 201
emocije, upravljanje njima 35, 138, 155, 185
eufemizam 13
Europski parlament 48
fašizam 77
fatalizam 81, 108
Field, Frank 194, 204, 205, 221
Fiorina, Morris 39, 40, 222
Francuska 82
Francuska revolucija 82
Frank,Thomas 132, 159, 194, 204, 205, 222
Friedman, Milton 32
Fukuyama, Francis 22, 40
fundamentalizam 135, 136
genetsko modificiranje 19, 146, 170, 181
Giddens, Anthony 40, 53, 59, 67, 73, 84, 95, 177, 184, 205, 222, 223, 225
Giesen, Bernhard 119, 130, 183, 219
glasovanje 48, 157
globalizacija 31
globalno civilno društvo 126, 142, 143
globalno zatopljenje 99, 105, 170, 180, 181, 217
Goodwin-Gill, Guy 164
Gorg, C. 153, 160, 223
Gould, Philip 173, 174
građanska prava 162
građansko vijeće/porota 157
građanstvo 59, 138
Gray, John 71, 95, 223
Greenpeace 146, 148, 149
Greenwich vijeće 103
Gronewalter, Michael 138, 160
grupe za samopomoć 9, 52, 53, 59
Habermas, Jürgen 86, 87, 96
Hardt, M. 16, 40, 223
Hayek, Friedrich 32, 77, 122, 123, 130, 223
Hazen, Don 41, 174, 183
Heartfield, J. 173, 183, 223
Himmelfarb, Gertrude 80, 95, 223, 224
Hirsch, J. 153, 160, 223
hladni rat 74, 76
Hobbes, Thomas 172, 173
Hobbes,Thomas 178
Hodge, Margaret 192
holokaust 82, 109, 119, 126, 128, 176, 177, 217
kazalo 231
Howard, Michael 22
Huffington, Arianna 138, 166
Huntington, Samuel 51, 67, 224
identitet i politika identiteta 36, 37, 38, 39, 45, 46, 48, 64, 136, 212
Indija 13, 43
individualizam 33
infantilizacija javne sfere 6, 185
institucije »uključivanja« 156, 157, 158
Internet 19, 220
Irak 60, 61, 62, 111
istraživanje stanica 19
Italija 17, 45, 169
Ivan Pavao II, papa 65
izborna komisija 48
izlazak na izbore 46, 144
javni život 7, 54, 114, 132, 196, 214
Johnson, Samuel 203
Jones, Sir Digby 23, 68, 115, 225
Jowell, Tessa 15, 40, 67, 194, 204, 224
Kanada 17, 48
Kant, Immanuel 207, 208
kapitalizam 22, 77, 78, 86
Kennedy, Edward 163
Kerry, John 35, 40, 41, 167
Kilroy-Silk, Robert 43
klasični konzervativizam 18
klimatske promjene 27
Knight, Peter 112, 115
koalicija Zaustavite rat 166
Komisija za jednakost mogućnosti 55
Komisija za rasnu jednakost 55
koncept »rizičnosti« 106
konzervativizam, klasični 18, 78
konzervativizam straha 20, 32, 123
Konzervativna stranka 18
konzumerizam 88
kozmopolitizam 136, 143, 144
Kraljeva zaklada 193
kriza kauzalnosti 111, 113
kulturalni ratovi 76
Laburistička stranka 133
Lakoff, George 38, 41, 211, 224
Lasch, Christopher 195, 205, 224
Lawson, Mark 179, 184
Layard, Richard 196, 205
Lechner, Norbert 82, 83, 85, 95, 121, 130
legitimnost 46, 140, 141
liberalizacija tržišta 75
liberalni kapitalizam 22
lobiranje 145, 148, 151
Luhmann, Niklas 115, 224
ljudski potencijal 119
ljudskost i ljudsko djelovanje 99, 100, 124, 126, 214, 217
Marcus, George 179, 184, 225
marginalizacija 32, 58, 88
marginalizacija ideja 202
marginalizacija ljudi 101
marksizam 77
Marx, Karl 20, 80
McDonald’s 146
Meacher, Michael 126
Melley,Timothy 112, 130, 225
Meltchett, lord 148, 149, 151
Melucci, Alberto 64, 68, 225
Meyerson, Adam 79, 95
Michael, George 166
mitovi 119
mizantropija 20
mladi ljudi/omladina 59, 66
moderna i modernizam 107, 156, 196
Monbiot, George 150, 160
Moore, Michael 138, 160, 225
MTV 89
nacionalni mitovi 119
nacizam 77
Nader, Ralph 40, 165, 168
nadziranje mišljenja 203
NA (Nema Alternative) geslo 24, 25, 26, 61, 104
nanotehnologija 216
napredak, stav spram njega 26, 53, 55, 84, 109, 125, 128, 177, 216, 217
Negri, A. 16, 40, 223
neokonzervativizam 32
neoliberalizam 22
nepoštenje 100
nesigurnost 73, 74, 87, 99, 105, 109, 167
‘Ne u moje ime’ slogan 61
nevladine organizacije (NVO) 52, 144, 145, 146, 152
Newton,Sir Isaac 67, 124, 224
Nietzsche, Friedrich 90
Nike 89
Norris, Pippa 54, 60, 67, 68, 225
novi društveni pokreti 54
Novi Laburisti, v. Laburistička stranka 70, 72
Njemačka 45, 51, 71
obiteljski život 192
Očevi i sinovi, brošura 191
Odbor za savjetovanje građana 55
odgovornost 15, 121, 142, 162, 198, 214
Orwell, George 7, 13, 201, 225
osobnost 38, 101, 102, 171
otuđenje 46, 82, 140
Paine, Thomas 20
parlamentarna demokracija 142, 150
parlamentarni izbori 8, 48, 163
Parr, Doug 149
Patriot Act (SAD) 162
pedofilija 119
Piccone, Paul 77, 95, 200, 205, 226
Planet Ark 125, 159
pobačaj 29, 35, 39
Podrška obiteljima, dokument 189
pokret za zaštitu okoliša 56
pokret Zelenih 71
političke stranke 17, 33, 69
politika 1, 3, 7, 8, 13, 14, 24, 26, 28, 31, 33, 34, 35, 36, 44, 52, 53, 54, 55, 59, 66,
74, 75, 83, 113, 131, 133, 142, 161, 162, 163, 169, 171, 172, 181, 192, 193,
194, 195, 196, 199, 211, 214, 215
politika konsenzusa 31, 62, 92, 156, 157, 172, 176
politika ponašanja 194, 199, 211
politizacija i depolitizacija 164
ponašanja 55, 103, 107, 127, 171, 188, 189, 190, 194, 195, 196, 197, 198, 199,
200, 203, 208, 210, 211, 213
Popper, Karl 77
popularna kultura 102
populizam 143
poricanje 5, 21, 43, 44, 51
postmodernizam 32
povijest 22, 70, 100, 102, 120, 123, 126, 217
povjerenje u političare 49
predstavnička demokracija 144
Prescott, John 14
pretilost 170, 188
preuzimanje rizika 106, 170, 212
promjena 21, 31, 72, 74, 83, 84, 87, 114, 117, 189, 190, 197, 217
kazalo 233
promjena ponašanja 189, 190
propaganda 189
prošlost 83, 118, 120, 123, 124
Pupavac, Vanessa 199, 205, 226
racionalnost 109, 110
ranjivost 102, 106, 172, 182
različitost 70, 139
Reagan 25
Reagan, Nancy 93
Reagan, Ronald 32, 43
Reed, Adolph Jr. 37, 40, 41, 226
Reeves, Richard 73
Reid, John 188
relativizam 20
religija 156, 201
religijska desnica 18
retorika, politička 13, 14, 166
Robin, Corey 176, 180, 183, 204, 226
roditeljstvo 185
Roe protiv Wadea, parnica 35
Roosevelt, Franklin D. 174, 175
Rubin, Lillian 30, 40
Rusija 58
sadašnjost 83, 85, 122, 207
samoizražavanje 64
samoodređenje 217
savjetnici-pomagači 154
Schedler, Andreas 67, 95, 130, 227
Schiavo, Terri 186
Schneider, Stephen 180
Scott, Frank 196
Shakespeare, William 36
Shklar, Judith 175, 178, 183, 227
Siguran početak, program 188
siromaštvo 88, 147
Sjedinjene Države (SAD) 18, 34, 36, 38, 46, 55, 62, 66, 73, 77, 92, 135, 137, 162,
167, 171, 187, 200, 202
skandali 51
Skocpol, Theda 56, 67, 145, 148, 152, 160, 227
socijalna politika 26, 193, 195
Soil Association 151
Sontag, Susan 27, 40, 227
Sovjetski Savez 77
Starbucks 23, 89
starija populacija 59
Stewart, Sir William 54, 165
strah, njegova politizacija 7, 21, 71, 83, 84, 86, 89, 90, 108, 110, 112, 114, 117,
149, 161, 162, 164, 166, 167, 168, 169, 170, 171, 172, 173, 174, 175, 177,
178, 179, 180, 181, 217
Straw, Jack 190
Strickland, Dorothy 187, 188, 204
subjektivnost 122, 171, 214
sudjelovanje 33, 45, 47, 53, 56, 57, 64, 66, 144, 155, 156, 157, 159
suosjećanje 197
suverenost 143
SUV vozila 166
Svjetski ekonomski forum 20
Svjetski socijalni forum 20, 63
školske večere 29
Španjolska 65
tehnološka inovacija 31, 110
teorije urote 89, 112
terorizam 168, 181
Thatcher, Margaret 25, 32, 79, 185, 225
Thompson, S. 155, 183, 224, 227
Tiananmen, trg 58
tjeskoba/nelagoda 20, 66, 109, 110, 113, 117, 164
tolerancija 63, 139
Touraine, Alain 31, 40, 227
tradicija 18, 69, 70, 82, 187, 215
transnacionalne organizacije 143
Travers,Tony 164
Treći put, koncept 14, 18, 72
tsunami 117
upraviteljski žargon 28
uskogrudnost 61, 63, 165
Ventura, Jesse 43
Vico, Giambattista 121, 130, 228
Vidal, John 160
Viner, David 180
Vines, Jerry 181
Vollmer, Antje 71
vrijednosti 28, 38, 39, 77, 79, 80, 82, 87, 91, 93, 102, 132, 133, 134, 137, 154,
178, 200
Wallis 133, 159, 228
Wallis, Jim 133
Walzer, Michael 178, 184
Watson, Don 16, 28, 40, 228
Weinstein, Mark 48, 67, 223
Williams, Rowan 164, 205, 228
Wolfe, Alan 81
Worldwatch Institute 165
zaglupljivanje 158
zavisnost 203
Zemlja prije svega! 125
zločin 201
žargon 13, 15, 16, 28, 106
životni stil 30, 36, 39, 188, 194, 195
235
Bilješka o autoru
Frank Furedi profesor je sociologije na Sveučilištu Kent, Velika Britanija.
Objavio je sljedeće knjige: Culture of Fear, Paranoid Parenting, Therapy
Culture, Where Have All the Intellectuals Gone?, Politics of Fear: Beyond Left and
Right.

Frank Furedi Politika Straha

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Frank Furedi Politika Straha

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

frank furedi

Shvaćate li sada kakav svijet stvaramo? On je posve suprotan glupoj

Frank Furedi: Politika straha

Frank Furedi: Politika straha

politika je ostala bez teksta 15

Frank Furedi: Politika straha

dezangažiranje i njegovo poricanje 45

1 Dalton (2004), str. vii.

Slabljenje pojmova ljevica i desnica predstavlja najupadljiviju karakteristiku

Frank Furedi: Politika straha

kako su riječi ljevica i desnica izgubile... 71

Dolazimo u iskušenje da krivnju za trenutno političko zatišje prebacimo na

Frank Furedi: Politika straha

Frank Furedi: Politika straha

konformistička pobuna protiv povijesti 119

1 Ove glasine zabilježene su u: Zaman Daily, 9. siječnja 2005. O prijetnji

Zadnja četvrtina proteklog stoljeća pokazala je da bi politika mogla izgubiti

Frank Furedi: Politika straha

nadilaženje demokracije – razdvojene elite 133

Odsutnost političke svrhe i jasnoće ciljeva u budućnosti neprestano

Frank Furedi: Politika straha

politika straha 163

Poticanje ranjivosti ljudi predstavlja glavno postignuće politike straha.

Frank Furedi: Politika straha

infantilizacija javnosti 187

1 Department of Health (2005), Choosing a Better Diet: A Food and Health

Moramo slijediti vlastite tragove iz prošlosti, prije vremena u kojem je

Frank Furedi: Politika straha

Humanistička paradigma Paradigma ranjivosti

Humanistička paradigma Paradigma ranjivosti

Humanistička paradigma i paradigma ranjivosti osobnosti nikad ne

Frank Furedi: Politika straha

AIDS 99, 179, 227

You might also like