Biblioteka Jutarnjeg lista

XX. STOLJEĆE
15
ITALO
CALVINO
AKO JEDNE ZIMSKE NOĆI NEKI PUTNIK
Ako jedne zimske nod
Italo Calvino

Naslov originala: Se una notte d'inverno un viaggiatore

Prijevod: Pavao Pavliiić
neki putnik
© 2002 The Estate of Italo Calvino
© Ali Rights Reserved
© Pavao Pavličić
© 2004 Medias« Group, S.A / International Rights Organiration (I.R.O.) KFT. za
ovo izdanje

Printed in Spain Prijevod Pavao Pavličić

ISBN 953-7160-14-9
ISBN 84-9789-602-5
D.L. B.27 368-2004

Globus Media d.o.o.

Odranska 1/1, Zagreb

Knjiga se prodaje isključivo uz primjerak

Jutarnjeg lista. Sva prava pridržana.

BIBLIOTEKA JUTARNJEG 0STA

 Posvećeno Danielu PonchinUju

J"

(fflfll
*

I.

■SS.

3-
 ■.*

I.
"V1

Počinješ čitati novi roman Itala Calvina Ako jedne zimske noći
neki putnik. Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku drugu
misao. Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti.
Vrata je najbolje zatvoriti; iza njih je uvijek upaljen televizor. Reci
im odmah: »Ne, ne želim gledati televiziju.« Podigni glas, ako te
ne čuju: »Čitam! Neću da me ometate!« Možda te nisu ni čuli
kad je tamo takva buka; reci glasnije, viči: »Počinjem čitati novi
roman Itala Calvina!« Ili, ako nećeš, nemoj to reći, nadajmo se da
će te pustiti na miru.
Zauzmi najudobniji položaj: sjedni, opruzi se, skutri se, lezi.
Lezi na leda, na bok, na trbuh. U naslonjač, na divan, na stolicu
za ljuljanje, na ležaljku, na tabure. U mrežu za spavanje, ako imaš
mrežu za spavanje. Na krevet, naravno, ili u krevet. Možeš se pos-
taviti i glavačke, u jogi-položaj. S knjigom naopako, razumije se.
Naravno, idealan položaj za čitanje teško je pronaći. Nekad se
čitalo stojeći, ispred stalka. Ljudi su bili navikli stajati. Tako su se
odmarali kad bi bili umorni od jahanja. Nikome nije padalo na
pamet da čita na konju; a tebi se sada čini privlačnom ideja da
čitaš jašući, naslonivši knjigu na konjsku grivu, ili čak objesivši je
konju o uši s pomoću osobitog hama. S nogama u stremenima
svakako bi bilo vrlo ugodno čitati; držati stopala na povišenom
mjestu — prvi je uvjet za užitak u čitanju.
Dobro, što čekaš? Opruzi noge, nasloni stopala na jastuk, na
dva jastuka, na priručje divana, na naslon stolice, na stolić za čaj,
na pisaći stol, na klavir, na globus. Izuj se, ponajprije. To jest
ako želiš držati stopala podignuta, ako ne, opet se obuj. Nemoj
e ' i ' , t ') sad stajati tako, s cipelama u jednoj ruci i s Knjigom u drugoj.
 Namjesti svjetlo tako da ti ne zamara vid. Učini to sada, jer
kad se zadubiš u čitanje, neće ti se više dati da prekidaš. Pazi
da ti stranica ne ostane u sjeni, sa zgusnutim crnim slovima na
sivoj podlozi, jednoličnima poput čopora miševa; ali nastoj da ti
u stranicu ne udara ni prejako svjetlo i da se ne odbija od okru-
tne bjeline papira izgrizujući sjene slova, kao o podne negdje na
jugu. Nastoj da sad preduhitriš sve ono što bi te moglo prisiliti
da prekineš čitanje. Cigarete nadohvat ruke, ako pušiš, pepeljara.
Sto još? Moraš piškiti? Sam znaš najbolje.
Ne može se reći da očekuješ nešto posebno upravo od ove kn-
jige. Iz principa više ni od čega ništa ne očekuješ. Ima ih mnogo
mladih od tebe, ili starijih, koji žive u iščekivanju izvanrednih
doživljaja, od knjiga, od ljudi, od putovanja, od događaja, od
onoga što krije sutrašnjica. Ti ne. Ti znaš da je najviše što čovjek
može očekivati da izbjegne najgore. To je zaključak do kojega si
došao u osobnome životu, a i u vezi s općim, pa čak i svjetskim
pitanjima. A kod knjiga? Eto, upravo zato što si to isključio na
svakome drugom području, vjeruješ da je .samo pravo da sebi
dopustiš još to mladenačko uživanje u iščekivanju, i to na jed-
nome strogo ograničenom području kao što su knjige, gdje sve
može krenuti ili po dobru ili po zlu, ali rizik od razočaranja nije
prevelik.
Dakle, pročitao si u novinama da je izašlo djelo Ako jedne zi-
mske noći neki putnik, novi roman Itala Calvina koji već nekoliko
godina nije ništa objavio. Svratio si u knjižaru i kupio knjigu.
Dobro si učinio.
Već u izlogu knjižare uočio si korice s naslovom koji tražiš.
Slijedeći taj vidljivi trag, probio si se knjižarom kroz gustu
baražnu vatru Knjiga Koje Nisi Pročitao, a koje su te namršteno
gledale s pultova i polica nastojeći da te postide. Ali, ti znaš da ne
smiješ dopustiti da te zbune i da se ondje hektarima i hektarima
prostiru Knjige Koje Možeš I Ne Pročitati, Knjige Koje Služe
Drugoj Svrsi, A Ne čitanju, Knjige Koje Si Pročitao A Da Ih
Nisi Morao Ni Otvoriti Jer Pripadaju Kategoriji Onoga Što Je
Pročitano Još Prije Nego Što Je Napisano. Tako prolaziš prvi po-
jas utvrda, i na tebe se sručuje pješadija Knjiga Koje Bi, Da Imaš
Više Života, Također Rado Pročitao, Ali, Na Žalost, Dana Koje
Ti Je Dano Proživjeti Ima Toliko Koliko Ih Ima. Brzo ih prelaziš
i upadaš usred falange Knjiga Koje Namjeravaš Pročitati, Ali Pre»
thodno Moraš Pročitati Druge, Knjige Koje Su Preskupe, Pa Se
Nadaš Kupiti Ih Kad Se Budu Prodavale U Pola Cijene, Knjiga
Idem Kao Gore, Kad Ih Tiskaju U Džepnom Izdanju, Knjiga Za
Koje Bi Nekoga Morao Zamoliti Da Ti Ih Posudi, Knjiga Koje
Su Svi Pročitali, Pa Je, Dakle, Gotovo Isto Kao Da Si Ih I Sam
Pročitao. Izbjegavši tim nasrtajima, dolaziš u podnožje tvrđave,
gdje se još upiru
Knjige Koje Odavno Planiraš Pročitati,
Knjige Koje Si Godinama Tražio A Nisi Ih Našao,
Knjige Koje Govore o Nečemu Čime Se Trenutno Baviš,
Knjige Koje Želiš Imati Da Bi Ti Bile Pri Ruci Za Svaki
Slučaj,
Knjige Koje Bi Mogao Staviti Na Stranu Da Ih Možda
Pročitaš Na Ljeto,
Knjige Koje Ti Nedostaju Da Bi Ih Stavio Do Drugih Knjiga
Na Svojoj Polici
Knjige Koje Te Ispunjavaju Iznenadnom, Pomamnom I Ne
Sasvim Opravdanom Znatiželjom.
Eto, uspio si neograničen broj snaga na bojnom polju svesti na
količinu koja je, doduše velika, ali ipak prestavlja konačan broj,
premda ti to relativno olakšanje kao zamku iz zasjede namještaju
Knjige Koje Si Davno Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš
Opet, i Knjige Za Koje Si Uvijek Tvrdio Da Si Ih Pročitao, Pa Bi
Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Doista.
Oslobađaš se u hitroj cik-cak liniji i jednim skokom prodireš
u tvrđavu Noviteta Kojima Te Privlači Autor Ili Tema. I u
unutrašnjosti utvrde možeš praviti breše u redovima neprijatelja,
dijeleći ih na Novitete Kojima Autori Ili Teme Nisu Novi (za tebe
ili apsolutno), i Novitete Kojima Su Autori Ili Teme Potpuno
Nepoznati (barem tebi), i određivati snagu kojom te privlače na
temelju svoje želje i potrebe za novim i za onim što nije novo (za
novim koje tražiš u onome što nije novo, i za novim koje tražiš u
onome što jest novo).
A zapravo si samo prešao pogledom po naslovima knjiga u
knjižari, uputio se prema jednoj hrpi svježe otisnutih svezaka
knjige Ako jedne zimske noći neki putnik, uzeo jedan primjerak
i odnio ga na blagajnu, kako bi se ondje uspostavilo tvoje pravo
vlasništva nad njim.
Bacio si još jedan izgubljen pogled na knjige unaokolo (ili,
bolje: knjige su tebe gledale izgubljenim pogledom pasa što iz
kaveza u gradskoj živodernici gledaju svojega bivšeg druga kako
se udaljava, dok ga na uzici vodi gospodar koji je došao da ga
iskupi), pa si izašao.
Osobit je užitak koji ti pruža tek objavljena knjiga, ne nosiš sa
sobom samo knjigu nego i njezinu novost, a ta je možda samo
novost predmeta koji je netom izašao iz tvornice, magareća ljepo-
ta kojom se i knjige kite i koja traje dok ovitak ne po&ie žutjeti,
dok se koprena smoga ne počne slijegati u proreze, dok se hrbat
ne rašije po uglovima, u brzoj jeseni u knjižnicama. Ne, uvijek se
nadaš da ćeš naletjeti na pravu novost, koja će zauvijek ostati no-
vost. Pročitavši knjigu koja je upravo izašla, osvojit ćeš tu novost
od prvoga trenutka, pa je nećeš poslije morati slijediti i progoniti.
Hoće li se to baš sad zbiti? Nikad se ne zna. Pogledajmo kako
započinje.
Možda si već u knjižari počeo listati knjigu. Ili nisi mogao jer
je bila zavučena u celofansku čahuru? Sad si u autobusu, stojiš
medu ljudima ovješen jednom rukom o ručku, i počinješ slobod-
nom rukom odmotavati zamotak, gestama pomalo nalik na geste
majmuna koji želi oljuštiti bananu, viseći u isto vrijeme na grani.
Pazi, udaraš laktovima suputnike. Barem se ispričaj.
Ili možda knjižar nije zamotao knjigu; dao ti ju je u vrećici. To
pojednostavnjuje stvari. Sjediš za volanom svojega automobila,
čekaš pred semaforom, izvlačiš knjigu iz vrećice, otkidaš prozirni
omotač, počinješ čitati prve retke. Na tebe se sručuje lavina pro-
dornih sirena; zeleno je, kočiš promet.
Sjediš za svojim radnim stolom, knjigu si kao slučajno odložio
medu službene papire i u jednome času pomičeš neki dosje i
knjiga ti se nađe pred očima; rasijano je otvaraš, nalaktiš se na
stol, naslanjaš sljepoočnice na ruke stisnute u šake, izgleda kao
da usredotočeno proučavaš neki spis a zapravo istražuješ prve
stranice romana. Malo-pomalo, zavaljuješ se leđima na naslon,
podižeš knjigu do visine nosa, naginješ stolicu tako da balansira
na stražnjim nogama, otvaraš pokrajnju ladicu pisaćeg stola da
nasloniš stopala, položaj stopala za vrijeme čitanja neobično je
važan, pružiš noge preko stola, preko neriješenih spisa.
Ali zar ti to ne izgleda kao pomanjkanje poštovanja?
Poštovanja, razumije se, ne prema tvome poslu (nitko ne kani ras--
pravljati o tvojoj produktivnosti, recimo da je tvoja služba sretno
10
uklopljena u sustav neproduktivnih aktivnosti koji sačinjava velik
dio nacionalne i svjetske ekonomije), nego prema knjizi. Još je
gore ako iz nužnosti ili iz ljubavi — pripadaš onima za koje raditi
znači doista raditi, obavljati — namjerno ili nehotice — nešto po-
trebno, ili barem nešto što nije izlišno, bilo za druge, bilo za sebe;
u tom te slučaju knjiga, koju si ponio sa sobom na radno mjesto
kao neku vrstu talismana ili amuleta, izvrgava stalnim kušnjama,
da svaki čas otkidaš po nekoliko sekundi od glavnoga predmeta
svoje pažnje, pa bio to perforator kompjutorskih kartica, štednjaci
u kuhinji, komandne poluge na buldožeru ili opružen pacijent,
otvorene utrobe na operacijskom stolu.
Ukratko, bolje je da potisneš nestrpljivost i pričekaš dok ne
stigneš kući, pa da tek tada otvoriš knjigu. Sad možeš. U svojoj
si sobi, smiren si, otvaraš prvu stranicu, ne, posljednju jer na-
jprije želiš vidjeti koliko je knjiga velika. Nije prevelika, srećom.
Romančine koje se danas pišu zacijelo su besmislica: dimenzija
vremena otišla je u komadiće, možemo živjeti ili misliti samo za
onih krhotina vremena što se udaljavaju svaka svojom putanjom
i odmah nestaju. Vremenski kontinuitet možemo ponovo naći
samo u romanima iz doba kad se vrijeme više nije ukazivalo kao
nepomično a još nije eksplodiralo, iz doba koje je trajalo negdje
oko stotinu godina a potom je nestalo.
Premećeš knjigu u rukama, prečitavaš rečenice na stražnjoj
strani ovitka, općenite fraze koje ne govore mnogo. Tako je bolje,
nema tu govora koji bi se htio ugurati ispred govora koji knjiga
sama treba izravno da iznese, ispred onoga što ti sam treba da
izažmeš iz knjige, bez obzira ima li toga mnogo ili malo. Svakako, i
to kruženje oko knjige, čitanje naokolo prije nego što se počne
čitati iznutra, predstavlja dio uživanja u novoj knjizi, ali, kao
i svako uživanje u predigri, ima svoje optimalno trajanje, ako
želimo da nas dovede do potpunijega užitka u obavljanju samoga
čina, naime u čitanju knjige.
Eto, dakle, sad si spreman da pročitaš prve retke na prvoj
stranici. Spremaš se da prepoznaš jedinstveni autorov stil. Ne.
Uopće ga ne prepoznaješ. Ali, kad se bolje razmisli, tko je ikad i
rekao da taj autor ima neki jedinstveni stil? Dapače, poznato je
da je to pisac koji se mijenja od knjige do knjige. I upravo se po
tim promjenama prepoznaje da je to on. Ali, čini se da ovo ovdje
nema nikakve veze sa svim onim što je do sada napisao, barem
u
koliko se sjećaš. Je li to razočaranje? Da vidimo! Kao da se na
početku osjećaš pomalo dezorijentiranim, kao kad ti predstave
osobu koju si po imenu identificirao s nekim licem, pa nastojiš da
se crte lica koje vidiš podudare s crtama kojih se sjećaš, a nikako
ne ide. Ali, onda nastavljaš dalje i vidiš da se knjiga ipak dade
čitati, bez obzira na ono što si očekivao od autora; sama knjiga po Ako jedne zimske noći neki putnik
sebi čini te znatiželjnim, dapače, kad bolje promisliš, draže ti je
što je tako, što se susrećeš s nečim za što još ne znaš staje.

Roman započinje na željezničkoj stanici, dašće lokomotiva,

para iz stubline obavija početak poglavlja, oblak dima skriva dio
prvoga ulomka. Kroz vonj stanice probija se zadah staničnog bi-
fea. Tu je netko tko gleda kroz zamagljeno staklo, otvara staklena
vrata krčme, unutra je sve zamagljeno, kao da sve to gledaju oči
kratkovidna čovjeka, ili oči nadražene zrncima ugljene prašine.
To su stranice knjige zamagljene poput stakala prozora kakvog
starog vlaka, a na rečenice se slegao oblak dima. Kišovita je večer;
čovjek ulazi u krčmu; otkopčava vlažni ogrtač; obavija ga oblak
pare; zvižduk odjekuje uzduž tračnica što se pružaju unedogled,
mokre od kiše.
Zvižduk, sličan zvižduku lokomotive, i oblak pare diže se iz
stroja za kuhanje kave, u kojem stari konobar povećava tlak kao
da daje signal, ili barem tako izgleda po slijedu rečenica u drugo-
me ulomku, u kojemu kartaši naslanjaju lepezu karata na prsa,
pa se okreću prema dolazniku trostrukim okretom vrata, ramena
i stolica, dok gosti oko šanka dižu šalice i pusu u površinu kave,
napola zatvorivši usne i oči, ili srču pivo s vrha krigli pretjerano
pazeći da se ne prolije. Mačka svija leda u luk, blagajnica pritišće
dugme na blagajni i blagajna se glasa: dlin. Svi ti znakovi služe
tome da pokažu kako se tu radi o maloj provincijskoj stanici gdje
svakoga tko stigne odmah zapaze.
Sve stanice nalikuju jedna na drugu; nije važno što svjetiljke
ne uspijevaju obasjati ništa izvan svojega zamusanog kruga, io-
nako je to ambijent koji znaš napamet, to je prostor u kojemu
caruje miris vlaka i onda kad su svi vlakovi već otišli, onaj osobiti
vonj stanice nakon što ode i posljednji vlak. Stanične svjetiljke

12 13
i rečenice koje upravo čitaš kao da više imaju zadaću da rasprše
tmušu nego da osvijetle stvari što se pomaljaju iz koprene tame
i magle. Iskrcao sam se na toj stanici večeras prvi put u životu,
i već mi se čini kao da sam tu proveo cijeli svoj vijek, ulazeći i
izlazeći iz ove gostionice, krećući se od vonja katrana na peronu
do vonja mokre piljevine u zahodima, a sve je to pomiješano u
jedan jedini vonj, vonj čekanja, vonj telefonskih kabina, kad ne
ostaje ništa drugo nego pokupiti žetone, jer broj koji smo zvali ne
daje znakove života.
. sklopivog štapa.
Ja sam taj čovjek koji hoda amo-tamo između gostionice i te-
lefonske kabine. Ili, taj se čovjek zove »ja« i o njemu ne znaš ništa
drugo, kao što se i ova stanica zove samo »stanica« i izvan nje ne
postoji ništa drugo do signala telefona koji zvoni bez odgovora
u nekoj tamnoj sobi u nekom dalekom gradu. Vješam slušalicu,
očekujem zvuk gvožđurije što se ruši niz metalno ždrijelo, vraćam
se i guram staklena vrata, upućujem se prema šalicama što se na-
gomilane suše u oblaku pare.
Strojevi za ekspres-kavu po staničnim bifeima ističu svoju sro-
dnost s lokomotivama, jučerašnji i današnji strojevi s jučerašnjim
i današnjim lokomotivama. Stalno hodam gore-dolje, kružim i
vrtim se: ulovljen sam u stupicu, u onu bezvremensku zamku
koju sve stanice neizostavno razapinju. Sitna zrnca ugljene prašine
lebde u staničnom zraku još mnogo godina nakon što su sve pru-
ge elektrificirane, pa roman koji govori o vlakovima i stanicama
ne može a da ne odiše tim vonjem dima. Već si nekoliko stranica
pročitao, i bilo bi vrijeme da ti se jasno kaže je li to mjesto na
kojem sam sišao s vlaka koji kasni nekadašnja ili današnja stani-
ca, međutim, rečenice se i dalje kreću u nečemu neodređenom,
sivom, po nekoj vrsti ničije zemlje iskustva koje je svedeno na naj-
manji zajednički nazivnik. Pazi, to je svakako način da te pomalo
uvuku, da te zarobe radnjom a da ti to i ne opaziš: to je zamka. Ili
je autor još uvijek neodlučan, kao što ni ti, čitatelju, nisi sasvim
siguran o čemu bi radije čitao: o dolasku na neku staru stanicu,
što bi ti dalo osjećaj da se vraćaš unatrag, da ponovo osvajaš
izgubljena vremena i mjesta, ili pak o bljesku stakla i zvukova, što
bi ti dalo osjećaj da živiš danas, na način na koji se danas vjeruje
da je užitak živjeti. Tu krčmu (ili »stanični bife«, kako je također
nazivaju) možda su samo moje oči, kratkovidne ili suzne, vidjele
kao zatamnjenu i maglovitu, a zapravo nije isključeno da je tu sve
14
puno svjetlosti koju bacaju cijevi nalik na munje, svjetlošću koju
zrcala odrazuju, pa ona puni sve hodnike i prolaze, a prostor bez
sjene trešti od glazbe puštene da najjače grmi iz gromoglasnog
aparata za ubijanje tišine, dok su fliperi i ostale električne igre, što
simuliraju konjske trke ili lov na čovjeka, svi u pogonu, a prozirne
se sjene odrazuju u ekranu televizora i u akvariju punom trops-
kih riba koje se vesele okomitoj struji zračnih mjehurića. A moja
ruka ne drži naboranu torbu, nabreklu i pomalo otrcanu, nego
gura kvadratični kovčeg od tvrde plastike koji je na kotačima,
pa se njime može manevrirati uz pomoć kromiranog, metalnog,
Ti si, čitatelju, do sada vjerovao da je moj pogled uprt tamo,
pod krov perona, u kazaljke staroga staničnoga sata koje imaju
rupe pa nalikuju helebardama, u uzaludnom naporu da ih okrene
unatrag i da ih natjera da natraške prođu kroz groblje prošlih sati
što leže mrtvi u svome kružnom panteonu. Ali, tko ti kaže da se
brojke na satu ne pojavljuju u četvrtastim otvorima, a ja vidim
svaku minutu kako pada na mene naglo, poput oštrice na giljoti-
ni? Svakako, nema velike razlike: čak i da se krećem lako i glatko,
moja ruka zgrčena na lakome kormilu kovčega na kotačićima
izražavala bi ipak unutrašnji otpor, kao da ta udobna prtljaga
predstavlja za mene neugodan i težak teret.
Nešto mi je zacijelo krenulo naopako: pogrešna otprema,
zakašnjenje, izgubljena veza; možda sam, stigavši ovamo, trebao
s nekim uspostaviti kontakt, vjerojatno u vezi s tim kovčegom
koji kao da me mnogo brine, ne zna se da li zbog straha da ga ne
izgubim ili zato što jedva čekam da ga se riješim? Jedino se čini
sigurno da to nije obična prtljaga, pa da bih je mogao predati u
garderobu ili se praviti da sam je zaboravio u čekaonici. Uzalud
mi je gledati na sat: ako me je netko čekao, već je odavno otišao;
uzalud mi je žestiti se u želji da vratim unatrag satove i kalendare,
nadajući se da ću se tako vratiti u trenutak koji je prethodio času
kad se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi. Ako sam na
ovoj stanici trebao susresti nekoga tko možda nema nikakve veze
s ovom stanicom, nego je samo trebao stići s jednoga vlaka i
odmah otputovati drugim, kao što sam trebao i ja učiniti, pa je
jedan od nas dvojice trebao drugome nešto predati, na primjer,
ja sam trebao predati tome drugome ovaj kovčeg na kotačićima,
koji je. međutim, ostao kod mene, i sad kao da me peče u ruci,
15
onda jedino što treba učiniti jest pokušati ponovo uspostaviti
izgubljeni kontakt.
Već sam nekoliko puta prošao kroz krčmu i izvirio na vrata što
gledaju na nevidljivi trg, i svaki put me je zid tame potjerao natrag,
u ovaj osvijedjeni limb što visi između dvije tame, između snopa
tračnica i maglovitoga grada. Da izađem, kamo bih pošao? Grad
tamo vani još nema imena, ne znamo hoće li ostati izvan romana
ili će ga čitava obaviti u svoje tintasto crnilo? Znam samo da ovo
prvo poglavlje nikako da se odvoji od stanice i od * krčme: nije
pametno da se udaljim odavde, jer bi me ovdje još mogli potražiti,
niti opet da se pokazujem pred drugim ljudima s ovim nespretnim
kovčegom. Zato nastavljam kljukati javni telefon žetonima koje
mi on svaki put ispljune natrag: imam mnogo žetona, kao za
međugradski poziv; tko zna gdje se sada nalaze oni od kojih treba
da dobijem upute, kažimo čak naloge, jasno je da ovisim o
drugima, ne izgledam kao netko tko putuje privatno i obavlja svoje
poslove: prije bi se reklo da sam izvršitelj, pješak u nekakvoj vrlo
zamršenoj igri, kotačić u nekoj velikoj mašineriji, kotačić tako
malen da se ne bi smio ni vidjeti: doista, bilo je utanačeno da
prođem ovuda ne ostavljajući traga: a svaku minutu koju provodim
ovdje ostavljam za sobom tragove: ostavljam tragove ako ni s kim
ne govorim, jer se doimam kao netko tko neće da otvori usta:
ostavljam tragove ako govorim, jer svaka izgovorena riječ ostaje, pa
može poslije odnekud iskočiti, s navodnicima ili bez navodnika.
Možda zato autor gomila pretpostavke na pretpostavke, u dugim
ulomcima bez dijaloga, stvarajući gustiš nagomilanih olovnih slova
kroz koji bih se mogao provući neopažen, nestati.
Ja sam osoba koja nimalo ne udara u oči, anonimna pojava na
još anonimnijoj pozadini, a što ti, čitatelju, nisi mogao a da me ne
uočiš među ljudima koji su silazili s vlaka, i da me ne nastaviš
slijediti u mome šetkanju između krčme i telefona, to je samo
'<■.■ zato što se ja zovem »ja« i to je sve što znaš o meni, ali je već i
to : dovoljno da se osjetiš ponukanim da uložiš dio sebe sama u
to nepoznato Ja. Isto kao što se i autor, premda nema namjeru da
govori o sebi, i odlučivši da zove »ja« neki lik regbi zato da bi ga
sakrio, da ga ne bi morao imenovati i opisivati, jer bi svako drugo •
imenovanje ili atribut definirali lik bolje nego ta gola zamjenica,
■';■■ ipak, zbog same činjenice da piše »ja« osjeća se ponukanim da
u ''■■
16
to »ja« stavi i malo sebe sama, onoga što sam osjeća ili zamišlja da
osjeća. Ništa lakše nego poistovjetiti se sa mnom, zasad je moje
vanjsko ponašanje ponašanje putnika koji je izgubio vezu, a to
je situacija koju je svatko doživio; ali situacija koja se pojavljuje
na početku jednog romana uvijek upućuje i na nešto što se već
dogodilo ili će se dogoditi, a to je nešto drugo što čini da bude
riskantno identificirati se sa mnom, i za tebe, čitatelju, i za autora;
i što je sivlji, svakodnevniji, neodredeniji i običniji početak ovoga
romana, to više ti i autor osjećate sjenu opasnosti kako se nadvija
nad onaj dio vašega »ja« koji ste tako neoprezno uložili u »ja«
lika za koji ne znate kakvu priču nosi sa sobom, kao što nosi taj
kovčeg kojeg bi se tako rado riješio.
Da se riješim kovčega, to bi bio prvi uvjet za uspostavljanje
prijašnje situacije: situacije koja je prethodila svemu onome što je
poslije uslijedilo. To mislim kad kažem da se želim vratiti u vre-
menu: želio bih izbrisati posljedice nekih događaja i uspostaviti
početno stanje. Ali svaki trenutak mojega života nosi sa sobom
hrpu novih činjenica, a svaka od tih novih činjenica nosi sa sobom
svoje posljedice, pa što više nastojim da se vratim u nulti trenutak
od kojega sam krenuo, to se više od njega udaljavam: premda su
svi moji čini usmjereni na to da izbrišu posljedice prijašnjih čina,
i premda u tome brisanju postižu i zavidne rezultate, tako da mi
se srce puni nadom u trenutačno olakšanje, moram ipak uzeti u
obzir da svaki moj potez koji teži da izbriše prethodne događaje
izaziva kišu novih događaja, koji još više kompliciraju situaciju i
koje ću također morati pokušati da izbrišem. Moram, dakle, do-
bro odmjeriti svaki potez kako bih postigao maksimum brisanja
uz minimum novih komplikacija.
Jedan čovjek kojega ne poznajem trebao mi je prići čim sam
sišao s vlaka, da nije sve krenulo naopako. Čovjek koji bi imao
kovčeg na kotačićima jednak kao moj, samo prazan. Dva bi se
kovčega tobože slučajno sudarila u metežu putnika na peronu
između dva vlaka. To je nešto što se može dogoditi slučajno i ne
može se razlikovati od onoga što se događa slučajno; ali taj bi mi
čovjek rekao lozinku, komentirao bi naslov u novinama što vire
iz mojega džepa a tiče se rezultata na konjskim trkama. »Ah, po-
bijedio je Elijev Zenon!« A dotle bismo oslobodili svoje kovčege
manevrirajući metalnim šipkama, razmijenivši možda pokoju
rečenicu o konjima, o prognozama, okladama, i zatim bismo se
17
udaljili prema različitim vlakovima gurajući svaki svoj kovčeg u
drugome smjeru. Nitko ne bi ništa opazio, ali ja bih dobio njegov
kovčeg, a on moj.
To je savršen plan, toliko savršen da je bila dovoljna ništavna
komplikacija da ga sasvim upropasti. Sad sam tu i ne znam što
da radim, posljednji sam putnik koji čeka na ovoj stanici na koju
nijedan vlak ne dolazi, i s nje ne odlazi, prije sutrašnjega jutra. To
je trenutak kad se provincijski gradić zatvara u svoju ljušturu. U
staničnoj krčmi ostali su samo mještani koji se dobro poznaju,
ljudi koji nemaju nikakva posla na stanici, ali su došli ovamo,
preko praznoga trga, možda zato što u blizini nema nijednoga
drugog otvorenog lokala, ili možda zbog one privlačnosti koju
stanice imaju u provincijskim gradićima, zbog ono malo novosti
što ih čovjek može od stanice očekivati, ili možda zbog sjećanja
na vrijeme kad je stanica bila jedina dodirna točka s ostatkom
svijeta.
Uvjeravam sam sebe da više ne postoje provincijski gradovi i
da možda nikada nisu ni postojali: sva mjesta stalno komuniciraju
sa svim drugim mjestima, a osjećaj izolacije čovjek ima samo za
vrijeme putovanja s jednog mjesta na drugo, to jest onda kad nije
nigdje. Doista, ja se nalazim ovdje nemajući ni neko ovdje ni
neko drugdje, kao stranca prepoznaju me oni koji nisu stranci,
barem onoliko koliko ja one koji nisu stranci prepoznajem i za-
vidim im. Da, zavidim. Gledam izvana život jedne obične večeri
u jednom običnom gradiću, i shvaćam da sam već tko zna koliko
dugo vremena odrezan od običnih večeri, i mislim na tisuće gra-
dova poput ovoga, na stotine tisuća osvijetljenih lokala u kojima
u ovome trenutku ljudi čekaju da padne večer, nemajući u glavi
nijednu od ovih misli koje imam ja, a imaju možda druge, na
kojima im zacijelo ne treba zavidjeti, ali bih u ovome času bio
spreman da se zamijenim s bilo kime od njih. Na primjer, s ne-
kim od ovih mladića što obilaze krčmare, skupljajući potpise za
peticiju općini u vezi s taksom na svijetleće natpise, i upravo je
sada čitaju čovjeku za šankom.
Tu roman donosi ulomke konverzacije koji kao da nemaju
drugu svrhu do da prikažu svakodnevni život provincijskog grada.
— A ti, Armida, jesi li već potpisala? — pitaju ženu koju
vidim samo s leda, vidim pojas koji joj visi s ogrtača opsivenog
18
krznom, zadignut ovratnik i traku dima koja se diže između prs-
tiju što obavijaju nožicu čaše.
— A tko vam kaže da želim staviti neonski natpis iznad
dućana? — odgovara. — Ako općina misli štedjeti na svjetiljka
ma, neću valjda ja osvjetljavati ulice na svoj trošak? A gdje je Ar-
midina kožna galanterija, to ionako svi znaju. Kad spustim rolo,
ulica će ostati u mraku, i laku noć!
— Upravo bi zato i ti morala potpisati — kažu joj. Govore
joj ti; svi govore jedni drugima ti; govore napola u dijalektu; to je
svijet svikao da se vida svakodnevno, tko zna koliko već godina;
svaki njihov razgovor nastavak je prijašnjih razgovora. Dobacuju
šale, čak i grube:
— Reci istinu, mrak ti treba da nitko ne bi vidio tko ti dolazi!
Koga primaš iza dućana kad spustiš roletu?
Ta dobacivanja stvaraju žamor nejasnih glasova iz kojega bi se
ipak mogla pomoliti jedna riječ ili rečenica koja je bitna za ono što
dolazi poslije. Da bi dobro čitao, moraš registrirati i učinak žamora i
učinak skrivene namjere koju još nisi u stanju (kao ni ja) razabrati.
Čitajući, dakle, moraš istodobno biti i rasijan i vrlo pažljiv, poput
mene koji stojim zamišljen i prisluškujući, naslonjen laktom na
šank i s obrazom podnimljenim na šaku. A ako roman sad počinje
izlaziti iz svoje maglene nepreciznosti da bi dao poneku pojedinost
o izgledu prisutnih, to je zato da bi ti sugerirao doživljaj lica koja
vidiš prvi put, ali ti se čini da si ih vidio tisuće puta. Nalazimo se
u gradu gdje se po ulicama susreću uvijek iste osobe; lica nose na
sebi teret navike što ga uočava i onaj tko, poput mene, premda tu
nikada prije nije bio, ipak shvaća da su to svakodnevna lica, crte što
ih je zrcalo nad šankom vidjelo gdje tvrdnu ili omlohavljuju, izrazi
što se iz večeri u večer grče ili opuštaju. Ta je žena nekad bila gradska
ljepotica; pa i sad ja, koji je vidim prvi put, mogao bih je nazvati
privlačnom ženom; ali ako zamislim da je gledam očima ostalih
gostiju u krčmi, na nju odjednom liježe neka vrsta umora, ili je to
možda samo sjena njihova umora (ili moga umora, ili tvog). Oni
je poznaju još od vremena kad je bila djevojka, znaju njezin život i
doživljaje, netko je možda s njome imao i kakvu aferu, to su lanjski
snjegovi, to je zaboravljeno, tek, postoji nekakav veo drugih slika
koji prekriva njezin lik i čini ga nejasnim, to je teret uspomena koji
mi ne dopušta da je vidim kao osobu koju gledam prvi put, to su
tuđe uspomene što lebde poput dima pod svjetiljkama.
19
 Čini se da su ovim gostima u bifeu glavna razonoda oklade:
oklade o najmanjim događajima iz svakodnevnog života. Na pri-
mjer, netko kaže:
— Hajde da se kladimo tko će danas prvi stići u gostionicu: :'
doktor Marne ili komesar Gorin.
A drugi:
— A kad dođe doktor Marne, što će učiniti da se ne bi susreo :
sa svojom bivšom ženom: hoće li početi igrati fliper, iljuće ispun- ■
javati tiket sportske prognoze? . '
Kad netko živi kao ja, o predviđanju ne može biti govora: *
nikad ne znam što mi se može dogoditi za idućih pola sata, ";
i ne mogu ni zamisliti život koji se sastoji od malih, strogo ;;■'
ograničenih alternativa o kojima se onda čovjek može i kladiti: >,
ili ovako ili onako.
— Ne znam — kažem tiho.
— A što to? — pita ona.
To je misao za koju mi se čini da je mogu i izreći, ne moram
je zadržavati za sebe kao sve druge svoje misli, mogu je reći ženi K
koja je tu, kraj šanka, to je ona ista što ima radnju s kožnom ga- !i
lanterijom i s kojom želim zapodjenuti razgovor.
— Tako je to kod vas?
— Ne, nije istina — odgovara mi, a ja sam znao da će mi tako
odgovoriti. Smatra da se ništa ne može predvidjeti, ovdje kao ni
drugdje: zacijelo svake večeri u ovaj sat doktor Marne zatvara
ambulantu, a komesar Gorin završava svoju službu u policijskom
komesarijatu, pa uvijek navrate ovamo, najprije jedan ili najprije
drugi, ali što to uopće znači?
— Ipak, čini se da nitko ne sumnja da će doktor pokušati |
izbjeći bivšu gospodu Marne — kažem joj.
< staru ranu, možda da sazna tko je te večeri prati kući; a ona dolazi
— Ja sam bivša gospoda Marne —^- odgovara ona. — Ne oba- ;
zirite se na njihova naklapanja!
Tvoja čitateljska pažnja sad je sva usmjerena na ženu, već
nekoliko stranica kruži oko nje, pa kako ja, ne, kako autor kruži oko
te ženske pojave, tako već nekoliko stranica čekaš da se ta ženska
prikaza uobliči onako kako se ženske prikaze uobličuju na pisanoj
stranici, i upravo tvoje čitalačko iščekivanje gura autora prema njoj
pa, eto, čak i ja, koji imam u glavi sasvim drugačije misli,
prepuštam se konverzaciji s njom, zapodijevam razgovor : koji
bih morao što prije prekinuti, te se udaljiti, nestati. Ti bi
20
svakako želio nešto više znati o tome kako ona izgleda, ali zasad
se samo malobrojni elementi pomaljaju s pisane stranice, njezino
lice ostaje zaklonjeno dimom i kosom, trebalo bi naslutiti čega
ima iza gorke bore oko usta, što nije tek gorka bora.
:,' — Što naklapaju? — pitam. —Ja ne znam ništa. Znam samo
da vi imate dućan bez svijedećeg natpisa. Ali ne znam čak ni gdje
Objašnjava mi. To je prodavaonica kožnatih predmeta,
kovčega i putnog pribora. Nije na staničnome trgu, nego u jednoj
pokrajnjoj ulici, blizu prijelaza preko pruge, kod teretne stanice.
— Ali zašto vas to zanima?
— Volio bih da sam prije stigao ovamo. Prošao bih mračnom
ulicom, vidio bih vaš dućan osvijetljen, ušao bih i rekao: »Ako
; želite, pomoći ću vam da spustite rolo.«
; Kaže mi da je rolo već spustila, ali se mora vratiti u dućan radi
inventure, i ostat će ondje do kasno u noć.
Ljudi zadirkuju jedni druge i tapšu se po ramenima. Jedna
oklada već je riješena: doktor ulazi u lokal.
— Komesar večeras kasni, tko zna zašto.
*; Doktor ulazi i pozdravlja naokolo; njegov pogled ne zaustavlja
se na supruzi, ali svakako je zapazio da neki muškarac razgovara s
njom. Odlazi do u dno lokala, okrećući leda šanku; stavlja novčić
u fliper. Tako sam ja, koji bih morao proći nezapažen, pažljivo
promotren, fotografiran očima za koje ne mogu umišljati sebi da
sam im izmakao, očima koje ne zaboravljaju nikoga i ništa što
ima veze s predmetom doktorove ljubomore i boli. Dovoljne su
1; te pomalo teške i pomalo vodenaste oči da mi dadu do znanja
kako drama koja je medu njima postojala još nije završila: on
dalje svake večeri dolazi u ovu kavanu da je vidi, da ponovo otvori
svake večeri u tu kavanu možda upravo zato da bi njega mučila,
ili se možda nada da će sviklost na patnju za njega postati navika
kao i svaka druga, i zadobiti okus ništavila koji njoj već godinama
zagorčuje i usta i život.
— Najviše bih od svega volio — kažem joj, jer razgovor sad
valja i nastaviti — da mogu vratiti satove unatrag.
Žena odgovora nešto obično, ovako nešto: »Dovoljno je vra-
titi kazaljke«, a ja:
— Ne tako, nego u mislima, da se koncentriram i vratim vri-
J
21
jeme unatrag — kažem, ili: nije jasno kažem li to doista, ili bih to
htio reći, ili to autor tako interpretira iskidane rečenice koje
mrmljam. — Kad sam stigao ovamo, prva mi je pomisao bila:
»Možda sam se u mislima toliko upinjao da se vrijeme doista
vratilo za pun krug: evo me na stanici s koje sam prvi put krenuo,
ista je kao i onda, nema nikakve promjene. Svi životi koje sam
mogao proživjeti započinju ovdje: tu je djevojka koja je mogla
biti moja djevojka, a nije bila, ima iste oči, istu kosu...<v
Ona gleda oko sebe, kao da se šali sa mnom; ja bradom poka-
zujem na nju; ona podiže kutove usana kao da će se nasmiješiti,
onda se zaustavlja: zato što se predomislila ili zato što se baš tako
smiješi.
— Ne znam je li to kompliment, ali shvatit ću to kao kom
pliment. A dalje?
— A dalje, ja sam tu, ja sam sadašnji ja, s ovim koferom.
Prvi put spominjem kovčeg, premda ne prestajem nikako
misliti na nju.
A ona:
— Ovo je večer kvadratičnih kofera na kotačićima.
Ostajem miran, hladnokrvan. Pitam:
Što i? to znacir
— Jedan sam takav kofer danas prodala.
— Kome?
— Nekome strancu. Poput vas. Išao je na stanicu, putovao je.
I to s praznim koferom koji je tek kupio. Istim takvim kao što
je vaš.
— Zar je to nešto čudno? Zar vi ne prodajete kofere?
— Takav, otkad ga imam u dućanu, još nitko nije kupio.
Nikome se ne sviđaju. Ili ih nitko ne treba. Ili i ne znaju za njih.
A ipak, valjda su zgodni.
— Za mene nisu. Recimo, kad se sjetim da je ovo mogla za
mene biti prelijepa večer, sjetim se da moram nositi sa sobom
ovaj kofer, i više ne mogu ni na što drugo misliti.
— A zašto ga negdje ne ostavite?
— Recimo, u kakvoj prodavaonici kofera? — kažem joj.
— Može i to. Jedan više, ni amo ni tamo. Ustaje sa stolice,
pred zrcalom namješta ovratnik ogrtača, pojas.
— Ako poslije prođem onuda pa pokucam na rolo, hoćete li
me čuti?. M #I ;<-e$*t
22
— Pokušajte.
Ne pozdravlja nikoga. Već je vani, na trgu.
Doktor Marne ostavlja fliper i približava se šanku, želi mi za-
viriti u lice, možda uloviti kakvu aluziju ostalih gostiju, ili samo
kakvu grimasu. Ali, ljudi razgovaraju o okladama, o okladama o
njemu, ne pazeći da li ih on sluša. Doktora Marnea okružuje ve-
selje i povjerenje, tapšanje po ramenu, to je priča o starim šalama
i sprdnjama, ali u središtu te raspojasanosti postoji područje
poštovanja, granice kojega se nikada ne prelaze, ne samo zato što
je doktor Marne liječnik, sanitetski oficir ili nešto slično, nego i
zato što je prijatelj, ili možda zato što je nesretan i nosi sa sobom
svoju nesreću ostajući i dalje prijatelj.
— Komesar Gorin danas stiže kasno, mimo svih predviđanja
— kaže netko, jer u tom trenutku komesar ulazi u krčmu.
Ulazi.
— Dobar dan cijelome društvu! — Približava mi se, spušta
pogled na kovčeg, na novine, procijedi kroza zube: — Elejin Ze-
non — pa odlazi do automata s cigaretama.
Zar su me izdali policiji? Zar policajac radi za našu organizaciju?
Približavam se automatu, tobože da bih i ja uzeo cigarete. Kaže:
— Ubili su Jana. Odlazi.
— A kofer? — pitam.
— Odnesi ga. Sad više ne želimo znati za njega. Otputuj br
zim u jedanaest.
— Ali, taj vlak ovdje ne staje...
— Stat će. Idi na šesti peron. Kod teretne stanice. Imaš tri
minute.
— Ali...
— Briši, ili ću te morati uhapsiti!
Organizacija je moćna. Naređuje policiji, željeznici. Guram
kovčeg preko tračnica, sve do šestoga perona. Koračam uzduž
perona. Teretna je stanica u dnu, ondje je prijelaz koji se gubi u
magli i mraku. Komesar je na vratima stanične krčme i drži me
na oku. Vlak stiže u punoj brzini. Usporava, staje, zaklanja me od
komesarova pogleda, ponovo kreće.
23
t ».' II.

Već si pročitao tridesetak stranica i počinješ se oduševljavati

radnjom. U jednome trenutku opažaš: »Ali, ova mi rečenica ne
zvuči novo. Dapače, čini mi se da sam cijeli ovaj ulomak već
pročitao.« Jasno: to su motivi koji se vraćaju, tekst je ispreple-
ten tim kretanjem naprijed-natrag, koje služi tome da izrazi
I. i, neodređenost vremena. Ti si čitalac osjetljiv na te finese, spreman
si da pohvataš sve autorove namjere, ništa ti ne može izmaći.
Ipak, u isto vrijeme osjećaš i neku neugodnost; upravo sada, kad
te je stvar počela doista zanimati, odjednom autor misli da mu
je dužnost da se razmeće jednom od čestih modernih književnih
1 majstorija, pa da ponovi cijeli ulomak. Ulomak, kažeš? Ali, to je
■■.
cijela stranica, možeš usporediti, ne razlikuje se ni jedan zarez. I
što se događa dalje? Ništa, pripovijedanje se ponavlja posve isto
kao na stranicama koje si već pročitao!
Trenutak, pogledaj broj stranice. Do vraga! S trideset druge
stranice opet si se vratio na sedamnaestu! Ono za što si vjero-
vao da je autorova stilska dosjetka, nije ništa drugo do tiskarska
pogreška. Ponovili su dvaput iste stranice. Greška se dogodila pri
uvezivanju: knjiga se sastoji od »šesnaestina«; svaka je šesnaestina
velik list papira na kojemu se otiskuje šesnaest stranica, pa se list
presavija na osmoro; kad se šesnaestine vezuju, može se zbiti da u
jedan primjerak dospiju dvije jednake šesnaestine; to je neprilika
koja se često događa. Sa strepnjom prevrćeš stranice koje slijede,
ne bi li našao trideset treću stranicu, ako postoji; jedna ponovlje-
na šesnaestina predstavljala bi neznatnu nepriliku; nepopravljiva
je šteta kad odgovarajuća šesnaestina nestane i završi možda u
kojem drugom primjerku, gdje će se pojavljivati dvaput, a ne-

25
dostajat će ona koja je ovdje dvostruka. Kako bilo da bilo, želiš
nastaviti nit čitanja, ne tiče te se ništa drugo, došao si do točke
kad više ne možeš preskočiti ni stranice.
Evo opet trideset prve stranice, trideset druge... A što je dalje?
Opet sedamnaesta stranica, po treći put! Kakvu su ti to knjigu
prodali? Uvezali su više primjeraka iste šesnaestine, nema više
nijedne valjane stranice u ovoj knjizi!
Tresneš knjigom o pod, bacio bi je kroz prozor, dapače,, kroz
zatvoren prozor, kroz oštrice sklopivih rebrenica koje bi smrvile
njezine nevrijedne listove, pa bi se rečenice, riječi, morfemi, fonemi
rasprsnuli tako da se više ne bi mogli sastaviti u govor; kroz stakla,
ako su neslomljiva stakla, još bolje, hitnuo bi knjigu razbijenu
na fotone, na valovite vibracije, na polarizirane spektre; kroz zid,
da se knjiga razmrvi u molekule i atome pa tako prođe između
atoma armiranog betona, raspadajući se na elektrone, neutrone,
neutrine i sve manje elementarne čestice; kroz telefonsku žicu,
neka se pretvori u električne impulse, u struju informacija, koju
potresaju zagušenost i šumovi, i tako se sroza do vrtoglave entro-
pije. Želio bi izbaciti knjigu iz kuće, iz bloka, iz četvrti, iz tog dijela
grada, iz područja, iz regije, iz nacionalne zajednice, iz zajedničkog
evropskog tržišta, iz zapadne kulture, s kontinenta, iz atmosfere, iz
biosfere, iz stratosfere, iz gravitacijskog polja, iz Sunčeva sustava,
iz galaksije, iz nakupine galaksija, hitnuti je još dalje od mjesta do
kojega su galaksije stigle u svojoj ekspanziji, tamo kamo vrijeme-
prostor nije još stiglo, gdje bi utonula u nepostojanje, dapače,
postala nešto što nikada nije ni postojalo, izgubivši se u apsolutnoj,
garantiranoj i neporecivoj negativnosti. Upravo kao što i zaslužuje,
ni više ni manje.
Ali ne: podižeš je, brišeš prašinu; moraš je vratiti knjižaru da ti
je zamijeni. Znamo da si prilično impulzivan, ali naučio si se
kontrolirati. Baca te u očaj kad si ostavljen na milost i nemilost
nenadanome, slučajnome i nepredvidivome u stvarima ili u
ljudskome djelovanju, kad si prepušten nebrizi, približnosti, ne-
preciznosti, svojoj ili tuđoj. U takvim slučajevima tobom ovlada
strastveno nestrpljenje da izbrišeš mučne učinke te nepažnje i
rastresenosti, da ponovo uspostaviš pravilan tok zbivanja. Jedva
čekaš da dobiješ u ruku ispravan primjerak knjige koju si započeo
čitati. Odmah bi odjurio u knjižaru, da trgovine nisu zatvorene u
ovaj sat. Moraš čekati do sutra.
26
Provodiš nemirnu noć, san ti je isprekidan i neravan, kao čitanje
romana, a snovi liče na ponavljanje jednoga stalno istog sna. Boriš
se sa snovima kao s besmislenom zbiljom bez značenja i forme,
tražeći neki plan, neki put, kao kad čovjek počinje čitati knjigu pa
još ne zna u kojem će ga smjeru odvesti. Želio bi da se pred tobom
otvori apsolutan prostor i vrijeme kroz koje bi se kretao slijedeći
jasan i ravan put; ali kad ti se čini da si u tome uspio, opažaš da si
nepomičan, blokiran, prisiljen sve ponavljati iz početka.
Sutradan, čim uhvatiš slobodan trenutak, trčiš u knjižaru,
ulaziš u nju pružajući već otvorenu knjigu i upirući prstom u
jednu stranicu, kao da je već to dovoljno da pokaže opću zbrku
u knjizi:
— Znate što ste mi prodali... Pogledajte samo... Baš kad je
bilo najzanimljivije...
Knjižar se ne zbunjuje:
—Ah, i kod vas? Imao sam već nekoliko reklamacija. A upravo
jutros stigla mi je okružnica od izdavačke kuće. Vidite? »Prilikom
otpreme naših najnovijih edicija, pokazalo se da je dio naklade
knjige Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calvina pogrešno
odštampan, pa te primjerke treba povući. Zbog pogreške u
knjigovežnici, tiskani arci spomenutoga djela pomiješali su se s
arcima jednog drugog noviteta, romana Izvan naselja Malbork
poljskog pisca Tazija Bazakbala. Ispričavajući se zbog ovog nemi-
log slučaja, izdavač će se pobrinuti da što prije zamijeni pogrešne
primjerke, i tako dalje.« Vidite i sami kako jadni knjižari moraju
trpjeti zbog tuđega nemara. Danas smo se već izludjeli. Pregledali
smo cijeloga Calvina, primjerak po primjerak. Srećom, postoji
stanovit broj ispravnih, pa vam možemo zamijeniti neispravnoga
Putnika za drugoga, koji je u savršenom stanju i nov novcat.
Trenutak. Koncentriraj se! Sredi u mislima masu informacija
što su se odjednom sručile na tebe. Poljski roman. Dakle, ono što
si počeo čitati, toliko se unoseći u to, nije bila knjiga za koju si
vjerovao da jest, nego nekakav poljski roman. Treba, dakle, hitno
nabaviti tu knjigu. Ne dopusti da te smotaju. Rastumači jasno
kako stvari stoje.
— Ne, gledajte, mene se taj Italo Calvino više uopće ne tiče.
Započeo sam čitati Poljaka, pa ću i nastaviti. Imate li toga Ba
zakbala?
— Kako god želite. Baš je prije nekoliko trenutaka došla jedna
27
gospođica koja ima isti problem kao i vi, pa je i ona željela uzeti
Poljaka u zamjenu. Eto, tamo je na pultu jedna hrpa Bazakbala,
vidite, upravo tu, pred vašim nosom. Poslužite se.
— A hoće li to biti ispravan primjerak?
— Čujte, u ovom času ja ne bih stavio ruku u vatru. Ako i
najozbiljniji izdavači prave ovakve petljancije, čovjek se više ni
u koga ne može pouzdati. Isto ono što sam već rekao gqsjjođici,
kažem sad i vama. Ako bude opet razloga za reklamaciju,, vratit
ćemo vam novac. Više od toga ne mogu učiniti.
Gospođica, pokazao ti je neku gospođicu. Eno je ondje medu
policama, traži nešto u ediciji Penguin Modem Classics, prelazeći
nježnim ali odlučnim prstom preko hrbata blijedoljubičaste boje.
Velike i hitre oči, put lijepa i čista, kosa bogato i meko valovita.
Eto, dakle, čitatelju, to je sretni ulazak čitateljice u tvoje vidno
polje, dapače, u polje tvoje pažnje, dapače, ti si ušao u njezino
magnetsko polje privlačnosti kojemu ne možeš odoljeti. Dobru
temu za početak razgovora već imaš, to je nešto zajedničko,
možeš se malo razmetati svojom obilnom i raznovrsnom lekti-
rom, kreni, što čekaš?
— Dakle, i vi, ah, ah, Poljaka — kažeš, sav zbunjen — ova
knjiga lijepo započinje, a onda odjednom nema više, kakva
gnjavaža, jer, rekli su mi da i vi, a i ja, znate, treba pokušati, osta
vio sam onu i uzimam ovu, kako je to zgodno ispalo, i vi i ja.
Sad, možda si to mogao i malo bolje uobličiti, ali, u svakom
slučaju, glavne si misli ipak izrazio. Sad je ona na redu.
Smiješi se. Ima jamice na obrazima. Još ti se više sviđa.
Kaže:
— Ah, doista, a ja sam toliko željela pročitati dobru knjigu.
Ova mi se na samom početku nije svidjela, ali poslije me je pri
vukla... Kako sam se ljutila kad sam vidjela da se prekida. Osim
toga, nije to isti autor. Odmah mi se činilo da je to različito od
drugih njegovih knjiga. A to je zapravo bio Bazakbal. Ali, i Ba-
zakbal je dobar. Nikad nisam pročitala ništa od njega.
— Ni ja — možeš reći, umiren i umirujući.
— Način mu je pripovijedanja malo nejasan, za moj ukus.
Meni nije nemio onaj osjećaj izgubljenosti koji pruža svaki ro
man kad ga počnemo čitati, ali ako se odmah na početku poja
vljuje magla, onda se bojim da će, čim se magla digne, nestati i
moga užitka u čitanju.
28
Zamišljeno kimaš glavom. ; l , i.,.; >,j
— Doista, ta opasnost postoji.
<
— Ja više volim romane — dodaje ona — koji me odmah
uvedu u svijet u kojem je svaka stvar precizna, konkretna i jasno
određena. Osobit mi je užitak znati da su stvari postavljene upra
vo na taj jedan određeni način, a ne drugačije, makar to bile i
sasvim obične stvari prema kojima sam u životu ravnodušna.
Slažeš li se? Pa reci joj onda!
— Eh, takve knjige doista vrijedi čitati. A ona:
— Ipak, i ovo je zanimljiv roman, ne kažem da nije.
Hajde, nemoj dopustiti da razgovor zamre. Reci bilo što, do
voljno je da govoriš.
— Čitate mnogo romana? Da? I ja, ponekad, premda mi je
draža esejistika... — I to je sve što znaš reći? A dalje? Tu ćeš stati?
Laku noć! Zar je ne možeš zapitati: »A jeste li čitali ovo? A ovo?
Koja joj se od tih dviju knjiga više sviđa?« Eto, sad imate o čemu
razgovarati još pola sata.
Nevolja je u tome što je ona pročitala mnogo više romana
nego ti, osobito stranih, a ima izvrsno pamćenje, sjeća se točno
pojedinih epizoda, pita te:
— A sjećate li se što kaže Henrvjeva ujna kad... — a ti, koji si
potegao taj naslov premda poznaješ naslov i ništa više, a volio bi
da ona misli da si tu knjigu čitao, moraš se sad izvlačiti općenitim
opaskama, i tek se ponekad odvažiš na kakav sud koji te ne kom
> promitira suviše, kao: »Meni je to malo presporo« — ili: »Sviđa mi
t se jer je ironičan« — a ona ti odgovara: — Zbilja tako mislite? Ne
bih rekla — a tebi je krivo. Počinješ govoriti o nekom čuvenom
autoru, jer si pročitao jednu njegovu knjigu, najviše dvije, a ona
bez oklijevanja počinje nizati ostatak sabranih djela, koja, reklo bi
se, savršeno poznaje, a ako u nečemu nije sigurna, to je još gore
jer te pita: — Je li ona čuvena epizoda s prerezanom fotografijom
u ovoj knjizi, ili u onoj drugoj? Uvijek to brkam... —Ti pogađaš
nasumice, kad već ona brka. A ona: — Kako, što to govorite? Ne
može biti... — Tja, recimo da ste se oboje zbunili.
Najbolje je opet se vratiti na tvoju sinoćnju lektiru, na knjigu
KOJU sad oboje držite u rukama i koja bi vam trebala nadoknaditi
nedavno razočaranje.
— Nadajmo se — kažeš — da smo ovaj put dobili ispravne
primjerke, s dobro složenim stranicama, jer ćemo inače opet
29
morati prekinuti kad je najljepše, kao što se događa (Kao što se baš u ovome trenutku također otvara knjigu, i već ovaj roman
događa — kada? Što želiš reći?) — Ukratko, nadajmo se da ćemo koji treba čitati, prekriva roman koji treba proživjeti, nastavak
sad uspjeti uživati do kraja. tvoje priče s njom, ili bolje: početak moguće priče. Eto koliko si
— Oh, da — odgovara ona. Jesi li čuo? Rekla je: »Oh, da«. se od jučer promijenio, ti koji si vjerovao da ti je draža knjiga koja
Sad je na tebi red da pokušaš uhvatiti vezu. je nešto čvrsto, opipljivo i jasno definirano, pa se može uživati bez
— Onda, nadam se da ću vas opet sresti, s obzirom da ste ovd opasnosti, nego životno iskustvo koje čovjeku uvijek izmiče, jer je
je mušterija, pa možemo razmjenjivati dojmove o pročitanome. isprekidano i proturječno. Znači li to da je knjiga postala oruđe,
— A ona odgovara: komunikacijski kanal, dodirna točka? Lektira neće zbog toga
— Vrlo rado. manje utjecati na tebe: dapače, njezina moć kao da je i ojačala.
Znaš što želiš postići, pleteš vrlo tananu mrežu. U ovome primjerku stranice nisu razrezane: to je prva pre-
— Najsmješnije bi bilo da sad, kao što smo vjerovali da preka koja stoji na putu tvom nestrpljenju. Opremljen nožem za
čitamo Itala Calvina, a čitali smo Bazakbala, kad budemo htjeli papir, spremaš se da prodreš u njegove tajne. Odlučnim rezom
čitati Bazakbala, otvorimo knjigu i nađemo Itala Calvina. otvaraš put između naslovne stranice i prvoga poglavlja. I evo...
— A, ne! Ako se to dogodi, tužit ćemo izdavača! Evo, već od prve stranice opažaš da roman koji imaš u ruci
— Čujte, a zašto ne bismo razmijenili brojeve telefona? — (Eto nema ničega zajedničkog s romanom koji si jučer čitao.
što si želio postići, o Čitatelju, kružeći oko nje poput čegrtuše!)
— Ako netko od nas otkrije da u njegovu primjerku nešto nije
u redu, može zatražiti pomoć od onoga drugog... Udvoje ćemo
imati više izgleda da složimo jedan kompletan primjerak.
Eto, izgovorio si i to. Što je prirodnije nego da se između
Čitatelja i Čitateljice preko knjige uspostavi solidarnost,
suučesništvo, veza?
Možeš izaći iz knjižare zadovoljan, čovječe koji si vjerovao da
su prošla vremena kad se od života moglo nešto očekivati. Nosiš
sa sobom dva različita očekivanja koja oba obećavaju dane
ugodnih nadanja: očekivanje u vezi s knjigom — nestrpljiv si da
opet počneš čitati — i očekivanje u vezi s onim brojem telefona,
očekivanje da ćeš opet začuti čas oštre, čas meke vibracije toga
glasa, kad odgovori na prvi tvoj poziv, ubrzo, dapače već sutra:
prozirno ćeš se izvući na knjigu, pa je upitati sviđa li joj se ili
ne sviđa, reći ćeš joj koliko si stranica pročitao ili nisi pročitao,
predložit ćeš joj da se sastanete...
Tko si ti, Čitatelju, koliko imaš godina, kakav ti je društveni
položaj, što si po zanimanju, kakvi su ti prihodi, bilo bi indis-
kretno pitati. To su tvoje stvari, u to ne ulazimo. Ono što je
važno — jest raspoloženje u kojemu sada, u tišini svoga doma,
pokušavaš uspostaviti potpuni mir da bi uronio u knjigu, opružaš
noge, skupljaš ih, pa opet opružaš. Ali, od jučer se nešto promije-
nilo. Ne čitaš više na uobičajeni način: misliš na Čitateljicu koja

30 31
>■•)*

sflp

naselja Malbork

■■k

Miris prženja lebdi nad početkom stranice, dapače, miris

zaprške, zaprške s lukom koji je malo zagorio, jer u luku postoje
vlakna koja postaju ljubičasta a zatim smeđa, osobito po rubu,
okrajak svakoga komadića luka pocrni prije nego što se zazlati, to
se sok luka pougljenjuje mijenjajući niz nijansi boja i mirisa, a sve
je to obavijeno mirisom ulja koje tiho cvrči. To je repičino ulje,
objašnjava se u tekstu u kojemu je sve vrlo precizno, sve su stvari
imenovane i opisani su dojmovi koje te stvari izazivaju, spome-
nuta su sva jela što stoje u isto vrijeme na vatri na kuhinjskome
štednjaku, svako jelo u loncima, a pobrojane su i radnje koje
zahtijeva pripravljanje svakoga jela: posipanje brašnom, razbijan-
je jaja, rezanje krastavca na tanke listiće, nadijevanje komadića
slanine u meso kokoši koja se stavlja u peć. Sve je tu vrlo konkret-
no, tjelesno, ocrtano sa sigurnim poznavanjem stvari, ili barem
ti, Čitatelju, imaš dojam da je tako ocrtano, premda tu ima jela
koja ne poznaješ, a ta su jela označena imenom za koje je prevo-
dilac smatrao da ga je bolje ostaviti u originalu, kao na primjer
schoeblintsija, ali se ti, kad pročitaš schoeblintsija, možeš zakleti da
schoeblintsija doista postoji, možeš osjetiti njezin okus, premda
se u tekstu i ne kaže kakav je to okus, osjećaš ga kao nakiseo,
dijelom zbog toga što riječ svojim zvukom ili vizualnim dojmom
sugerira nakiseo okus, dijelom zato što u toj simfoniji mirisa i
okusa i riječi osjećaš potrebu za kiselkastom notom.
Mijeseći sjeckano meso s brašnom u koje je umućeno jaje,
crvene i čvrste Brigdine ruke istočkane zlatastim pjegama prekri-
vaju se bijelim prahom na koji su prilijepljeni komadići tvrdoga
mesa. Svaki put kad se Brigd sagne ili pridigne nad mramornim

33
stolom, njezine se suknje otraga zadignu za koji centimetar,
otkrivajući udubinu između lista i bedrenog mišića, gdje je koža
najbjelja i gdje prolazi tanka plava žilica. Likovi se malo-pomalo
utjelovljuju iz toga gomilanja sitnih detalja i precizno ocrtanih
gesta, ali i iz onoga što se govori, iz krhotina konverzacije, kao
kad stari Hunder kaže: »Od ovogodišnje se ne skače kao od lanjs-
ke«, a nakon nekoliko redaka shvaćaš daje riječ o crvenoj, paprici,
i: »To ti svake godine sve manje skačeš«, kaže teta Ugurd, lcušaj ući
iz lonca drvenom kuhačom i dodajući šaku cimeta.
Svakoga trenutka otkrivaš poneki novi lik, teško je reći koliko
ih ima u ovoj našoj prostranoj kuhinji, uzalud je brojati, uvijek
nas je bilo mnogo, u Kudgiwi je uvijek netko dolazio ili odlazio:
račun se nikad ne slaže, budući da različita imena mogu pripadati
istome liku, jer se likovi od zgode do zgode nazivaju krsnim ime-
nom, nadimkom, prezimenom ili očevim imenom, ali i nazivima
kao »Janova udovica« ili »sluga u ambaru«. Ali, važne su fizičke
pojedinosti koje roman podcrtava, Bronkovi izgrizeni nokti,
malje na Brigdinim obrazima, a i geste, alat kojim rukuje ovaj ili
onaj lik, mlat za meso, mlatilica za krstovnik, mutilica za maslac,
tako da svaki lik biva definiran već tom gestom ili atributom,
i ne samo to nego čovjek želi saznati i više, kao da mutilica za
maslac već određuje karakter ili sudbinu onoga tko se u prvome
poglavlju pojavljuje s mutilicom u ruci, a ti se, Čitatelju, već
pripremaš da, svaki put kad se u toku romana susretneš s tim
likom, uzvikneš: »Ah, to je onaj s mutilicom!« — obavezujući
tako autora da mu pripisuje čine i događaje koji se slažu s tom
mutilicom na početku.
Naša kuhinja u Kudgiwi bila je kao stvorena da se u njoj u
svako doba susreću mnoge osobe što, svaka za svoj račun, ponešto
kuhaju, netko trijebi grah, netko stavlja ribu na ulje, svatko je
tu oduvijek nešto ili začinjao ili kuhao ili jeo, pa su odlazili, i
dolazili su drugi, od zore do kasne noći, a toga jutra kuhinja je
već bila u punom pogonu kad sam sišao vrlo rano, zato što je to
bio dan drugačiji od ostalih: prethodne večeri stigao je gospodin
Kauderer i doveo svoga sina, a očekivalo se da će istoga dana
otputovati i odvesti mene umjesto njega. Bilo je to prvi put da
odlazim od kuće: trebalo je da cijelu sezonu provedem na imanju
gospodina Kauderera u pokrajini Petkvro, da ostanem ondje sve
do žetve raži, kako bih se obučio u rukovanju novim sušilicama
34
Jcoje su uvezene iz Belgije, dok bi dotle Ponko, najmlađi sin
obitelji Kauderer, ostao kod nas da savlada vještinu kalemljenja
oskoruša.
Poznati mirisi i zvuči naše kuće rojili su se toga jutra oko mene
kao da mi žele reći zbogom: sve što sam do tada poznavao uskoro
ću izgubiti na tako dugo razdoblje — tako mi se činilo — da kad
se vratim ništa više neće biti kao prije, niti ću ja više biti ovaj isti
ja. Zato mi je bilo kao da se zauvijek opraštam: od kuhinje, od
kuće, od knedla tete Ugurd; upravo zbog toga onaj dojam kon-
kretnosti, koji su ti dali prvi reci, nosi u sebi i osjećaj gubitka,
vrtoglavicu raspadanja; shvaćaš da si i to uočio još od prve stra-
nice, jer ti si pažljiv Čitatelj; jer, premda ti se sviđala preciznost
ovoga opisa, ipak si opažao da ti, zapravo, sve klizi između prstiju,
možda krivnjom prijevoda, rekao si sebi, prijevoda koji je svakako
vjeran, ali ne uspijeva nadomjestiti onu tjelesnost koju svi ti izrazi
zacijelo imaju u jeziku originala, kakav on bio da bio. Ukratko,
svaka rečenica nastoji ti uliti dojam čvrstine moga odnosa prema
kući u Kudgiwi, i ujedno dojam žaljenja zbog njezinog gubitka;
i ne samo to nego — možda to još do sada nisi opazio, ali ako
dobro promisliš, vidjet ćeš da je upravo tako — dočarati moju
želju da se otrgnem, da jurnem prema nepoznatome, da okrenem
stranicu i odem daleko od kiselkastoga mirisa schoeblintsije, da
bih tako započeo novo poglavlje puno novih susreta u dugim
sutonima nad Aagdom, u nedjeljama u Petkwou, za vrijeme
svečanosti u dvorcu Jabučnjaku.
Portret jedne djevojke kratko ošišane crne kose i duguljastog
lica na trenutak je izvirio iz Ponkova malenog zavežljaja, ali ga je
on odmah sakrio pod nepromočivu bluzu. U malenoj sobi golu-
binjaka, koja je do sada bila moja, a odsad će biti njegova, Ponko
je vadio svoje stvari i raspoređivao ih u ladice koje sam ja bio
ispraznio. Gledao sam ga šutke, sjedeći na svome već zatvorenom
kovčegu i igrajući se s jednim metalnim ukrasom koji je malo
stršio; nismo jedan drugome rekli ništa osim pozdrava promrml-
janog kroza zube; motrio sam sve njegove pokrete nastojeći shva-
titi što se događa: jedan stranac upravo je zauzimao moje mjesto
a postajao je ja, moja krletka s čvorcima bit će sad njegova, kao i
nioj stereoskop, prava ulanska kaciga obješena o čavao, sve moje
stvari koje nisam mogao ponijeti ostat će sad njemu, ili su možda
m
oji odnosi prema stvarima, mjestima i osobama sad postali nje-
35
govi, isto kao što ću uskoro i ja postati on, zauzeti mjesto medu
stvarima i osobama njegova života. Ta djevojka...
— Tko je ta djevojka? — upitah i prenagljenom gestom
ispružih ruku da bih otkrio i zgrabio fotografiju u okviru i od
rezbarenog drva. Bila je to djevojka posve drugačija od ovdašnjih,
koje sve imaju okruglo lice i pletenice boje mekinja. Tek sam u
tome času pomislio na Brigd, u jednom sam bljesku vidio Ponka i
Brigd kako plešu na proštenju o Svetome Tadiji, Brigd će načiniti
Ponku vunene rukavice, Ponko će darovati Brigd krzno kune
ulovljene u moju stupicu.
— Ostavi tu sliku! — zaurlao je Ponko i zgrabio me za obad
vije ruke svojim željeznim prstima. — Ostavi! Smjesta!
»Za uspomenu od Zwide Ozkart« — uspio sam još pročitati
na slici.
— Tko je Zwida Ozkart? — upitah, i već me je šaka pogodila
posred lica, i već sam se stisnutih šaka bacio na Ponka, i već smo
se kotrljali po podu nastojeći jedan drugome zavrnuti rukom,
jedan drugoga pogoditi koljenom ili polomiti rebra.
Ponko je imao tijelo čvrstih kostiju, ruke i noge udarale su
snažno, njegova kosa, koju sam pokušavao uhvatiti ne bih li ga
prevrnuo, nalikovala je na oštru četku, poput pasje dlake. Dok
smo se hvatali ukoštac, učinilo mi se da će za vrijeme te borbe
doći do preobrazbe, pa kad ustanemo, on će biti ja, a ja on, ali
možda zapravo to tek sada mislim, ili to misliš ti, Čitatelju, a
ne ja, jer je za mene u onome trenutku boriti se s njime značilo
držati se čvrsto za sebe sama, za svoju prošlost, da ne bi pala u nje-
gove ruke, pa čak i pod cijenu da tu prošlost razorim, želio sam
uništiti Brigd da ne bi pala u Ponkove ruke, Brigd za koju nikada
nisam mislio da sam u nju zaljubljen, pa nisam mislio ni sad, ali
sam se jednom s njome valjao gotovo isto kao sad s Ponkom,
grizli smo se na hrpi treseta iza peći, i sad sam osjećao da sam
već onda nastojao da je otmem nekome Ponku koji će jednom
doći, da sam mu već tada otimao Brigd i Zwidu istodobno, već
sam tada nastojao da istrgnem nešto iz svoje prošlosti kako to ne
bih prepustio suparniku, novome meni koji ima pasju dlaku, ili
sam možda već onda nastojao iz prošlosti toga nepoznatog mene
istrgnuti neku tajnu koju bih pridružio svojoj prošlosti ili svojoj
budućnosti.
36
Stranica koju čitaš trebalo bi da dočara taj siloviti sudar, gluhe
i bolne udarce, bijesne i zajedljive riječi, tu tjelesnost djelovan-
ja vlastitim tijelom na tuđe tijelo, uobličavanje svojih napora i
vlastite prijemljivosti i njihovo prilagođavanje onome odrazu
što ga protivnik baca poput zrcala. Ali, činjenica da dojmovi što
ih čitanje izaziva ostaju ipak siromašni u usporedbi sa svakim
doživljenim dojmom, potječe i odatle što ono što ja osjećam dok
gnječim Ponku grudi pod svojim prsima ili dok podnosim izvi-
janje vlastite ruke iza leđa, nije onaj dojam koji mi je potreban
da bih dočarao ono što želim dočarati, naime ljubavno posjedo-
vanje Brigd, čvrstu puninu njezine djevojačke puti, koja je tako
različita od Ponkove koštunjave tvrdoće, a i ljubavno posjedo-
vanje Zwide, njezine lahoraste mekoće koju zamišljam da posje-
duje, posjedovanje Brigd za koju već osjećam da je izgubljena, i
posjedovanje Zwide koja zasad bestjelesno postoji kao fotografija
pod staklom. Uzalud pokušavam u zapletaj suprotstavljenih i je-
dnakih muških udova uplesti te ženske utvare što nestaju u svojoj
nedostižnoj različitosti; i, u isto vrijeme, nastojim udariti sebe
sama, onoga mene što će preuzeti moje mjesto u kući, ili onoga
mene koji je više moj a kojeg želim uskratiti ovome drugome,
ali ono što osjećam da me pritišće samo je osjećaj da je taj drugi
tuđin, kao da je taj drugi već zauzeo i moje mjesto i svako drugo
mjesto, a ja da sam izbrisan sa svijeta.
Stranim mi se učinio svijet kad sam se napokon bijesnim
pokretom odvojio od protivnika i ustao, pa se osovio i čvrsto stao
na noge. Tuđa mi je bila moja soba, kovčežić u kojemu je bila
moja prtljaga, vidik s malenog prozora. Bilo me je strah da više
neću moći uspostaviti neki odnos ni s kim i ni sa čime. Želio sam
potražiti Brigd, ali nisam znao što joj želim reći ili učiniti, i što
bih želio da ona meni kaže ili učini. Uputio sam se k Brigd misleći
na Zwidu: tražio sam lik s dva lica, neku Brigd-Zwidu, kao što
sam dva lica imao i ja dok sam se udaljavao od Ponka, uzalud
pokušavajući da slinom očistim jednu krvavu mrlju na odijelu od
rebrastog samta — bila je to moja ili njegova krv, iz mojih zuba
ili iz Ponkova nosa.
I takav, s dva lica, za vratima velike dvorane vidjeh i čuh
gospodina Kauderera kako stoji mašući široko ispred sebe i
govoreći:
— Tako sam vidio pred sobom Kaunija i Pittoa, koji su imali
37
dvadeset dvije i dvadeset i četiri godine, a obojici su prsa bila
izrešetana sačmom za vukove.
— Ali, kad se to dogodilo? — pitao je moj djed. — Mi nismo
ništa znali.
— Prije nego što smo otišli, bili smo na misi za osmodnevni
spomen.
— Mi smo mislili da su se između vas i Ozkartovi^i .stvari već
odavno sredile. I da ste nakon toliko godina navaljali kamen na
svoje proklete stare razmirice.
Kaudererove oči bez trepavica bile su uprte u prazno; ništa se
nije micalo na njegovu licu od žute gutaperke.
— Između Ozkartovih i Kaudererovih mir traje samo od po
greba do pogreba. A kamen stavljamo na grob svojih mrtvih, i na
kamenu je natpis: »Ovo su nam učinili Ozkartovi«.
— A što nakon toga radite? — upita Bronko, koji nema dlake
na jeziku.
— I Ozkartovi pišu na svoje grobove: »Ovo su nam učinili
Kaudererovi«. — Zatim, gladeći jednim prstom brkove: — Ovd
je će Ponko napokon biti siguran.
Tada je moja majka sklopila ruke i rekla:
— Sveta Djevice, da se nešto ne dogodi našem Gritzviju? Da
neće i njega napasti?
Gospodin Kauderer odmahne glavom, ali nije moju majku
pogledao u lice:
— On nije Kauderer! U opasnosti smo samo mi, i to uvijek!
Vrata se otvoriše. U dvorištu se od tople konjske mokraće di-
zao oblak pare u ledenome staklastom zraku. Sluga zaviri unutra
svojim purpurnim licem i najavi:
— Kočija je spremna!
— Gritzvi! Gdje si? Brzo! — poviče djed. Zakoraknuh prema
gospodinu Kaudereru koji je zakopčavao svoj plišani ogrtač.
m kad je najnapetije, okrećeš stranicu na pola presudne rečenice i
ti
38
III.
!
■
Upotreba noža za papir pruža užitke taktilne, auditilne, vizualne, i
ali nadasve mentalne. Nastavku čitanja prethodi pokret kroz
tvarnu čvrstinu knjige koji ti otvara put do njezine bestjelesne
jezgre. Prodirući između listova odozdo, oštrica hitro napreduje
otvarajući vertikalni rez, neprekinutim nizom okomitih zareza što
razdvajaju i kose vlakna papira—vedrim i prijateljskim šuškanjem
dobri papir prima toga prvog posjetitelja koji najavljuje bezbrojna
okretanja listova što će ih izazvati vjetar ili pogled — a veći otpor
pruža gornji vodoravni dio, osobito ako je dvostruk, jer iziskuje
neudobno preokretanje knjige — tu se čuje prigušen zvuk paran-
ja, note su muklije. Rubovi listova ostaju narezuckani pokazujući
nitasto tkanje papira; sitna strugotina — zvana »mašak« — pada s
tih rubova, lijepa naizgled kao pjena na valu. Dok mačem otvaraš
sebi put kroz branu listova, to pokazuje koliko riječ u sebi sadrži i
krije: probijaš se kroz lektiru kao kroz gustu šumu.
Roman koji čitaš želi ti prikazati tjelesan, gust, podroban
svijet. Zadubljen u čitanje makinalno provlačiš nož za papir kroz
gustinu knjige: u čitanju nisi stigao ni do kraja prvoga poglavlja,
ali u razrezivanju stigao si već mnogo dalje. I odjednom, u času
nalaziš dvije prazne stranice.
Ostaješ zapanjen motreći okrutnu bjelinu kao ranu, i gotovo
se nadaš da je to neki poremećaj tvoga vida stvorio svjetlosnu
mrlju na stranici na kojoj će se pomalo opet pojaviti prugasti
četverokut crnih slova. Ne, to doista nedirnuta bjelina caruje na
dvjema susjednim stranicama. Okrećeš još jedan list i nalaziš dvi-
je ispravno otisnute stranice. Nastavljaš listati knjigu: smjenjuju
39
se štampane i prazne stranice. Prazne, pune, prazne, pune; tako
sve do kraja. Tekst je otisnut samo na jednoj strani arka, potom je
arak složen i uvezan kao da je ispravan.
Tako se pokazuje da je taj roman, koji je tako gusto protkan
senzacijama, ispresijecan ponorima bez dna, kao da nastojanje
da se dočara životna punina otkriva prazninu koja postoji ispod
nje. Pokušavaš preskočiti prazninu, nastaviti priču hvatajući se za
okrajak proze što slijedi, a koji je iskrzan kao rub papira što ga je
nož prerezao. Ne uspijevaš se snaći: promijenili su se likovi i am-
bijenti, ne razumiješ o čemu je riječ, nalaziš imena likova za koje
ne znaš tko su: Hela, Casimir. Počinješ sumnjati da se tu radi o
drugome romanu, možda je to pravi poljski roman Izvan naselja
Malbork, a početak koji si pročitao možda pripada nekoj sasvim
drugoj, tko zna kojoj knjizi?
Već ti se prije činilo da imena ne zvuče izrazito poljski: Brigd,
Gritzvi. Imaš dobar, vrlo detaljan atlas; tražiš u indeksu Petkvvo,
što bi trebalo biti neki važan centar, i Aagd,. što bi mogla biti
rijeka ili jezero. Nalaziš ih u nekoj dalekoj sjevernoj ravnici koju
su ratovi i mirovni ugovori u različita vremena stavljali pod vlast
različitih država. Možda i Poljske? Konzultiraš enciklopediju, po-
vijesni atlas; ne, Poljska nema s tim veze; na tome je području
između dva rata postojala nezavisna država: zvala se Cimerija,
glavni grad Orkko, nacionalni jezik, cimerski, pripada bot-
nougarskoj skupini. Natuknica »Cimerija« završava u enciklope-
diji prilično zloslutno: »U kasnijim podjelama između moćnih
susjeda, mlada je nacija zbrisana sa zemljopisne karte; starosjedio-
ci su raseljeni; cimerski jezik i kultura nisu se dalje razvijali.«
Nestrpljiv si da nadeš Čitateljicu, da je pitaš je li i njezin prim-
jerak kao i tvoj, da joj priopćiš svoje pretpostavke, podatke koje si
skupio... Tražiš u adresaru broj koji si zabilježio pokraj njezinoga
imena kad ste se upoznali.
— Halo, Ludmilla? Jeste li vidjeli da je roman sasvim drugi,
ali i ovdje, barem moj primjerak...
Glas je na drugoj strani žice tvrd, pomalo ironičan.
— Ne, čekajte, ja nisam Ludmilla. Ja sam njezina sestra Lota
ria. — (I rekla ti je: »Ako se ne javim ja, javit će se moja sestra«).
— Ludmille nema. A zašto? Što ste trebali?
— Htio sam joj samo reći nešto za jednu knjigu... Nije važno,
nazvat ću drugi put...
40
— Je li to roman? Ludmilli je nos uvijek u nekom romanu.
Tko je autor?
— Pa, izgleda da je to neki poljski roman koji i ona čita, htio
sam da razmijenimo dojmove, autor je Bazakbal.
— Kakav je taj Poljak?
— Tja, meni se čini da nije loš.
Ne, nisi razumio. Lotaria želi znati kakav je autorov stav
prema Tendencijama Moderne Misli i prema Problemima Koji
Iziskuju Rješenje. Da bi ti olakšala zadaću, nudi ti popis imena
Velikih Meštara u odnosu na koje bi trebalo da autora odrediš.
Opet imaš isti osjećaj kao kad ti je nož za papir otvorio pred
očima dvije bijele stranice.
— Ne bih vam znao točno reći. Znate, nisam čak siguran ni
u naslov ni u autora. Ludmilla će vam objasniti. Priča je donekle
komplicirana.
— Ludmilla čita roman za romanom, ali nikad ne uočava
probleme. Meni to izgleda kao strašan gubitak vremena. Zar vi
nemate taj dojam?
Ako nastaviš raspravljati, više te neće pustiti. Već te zove na
nekakav seminar na sveučilištu gdje se knjige analiziraju po svim
Svjesnim i Nesvjesnim Zakonima, i gdje se ruše svi Tabui što ih
nameće vladajući Spol, Klasa ili Kultura.
— Hoće li i Ludmilla doći?
Ne, čini se da se Ludmilla ne miješa u sestrine aktivnosti. Ali,
Lotaria računa na tvoje sudjelovanje. Ne želiš se obavezati:
— Vidjet ću, nastojat ću skoknuti; ali ne mogu vam obećati.
A vas molim, da kažete sestri da sam telefonirao... Ako i ne kažete,
nije važno, nazvat ću ponovo. Hvala vam mnogo. — Dosta je i
to, možeš spustiti slušalicu.
Ali, Lotaria te zadržava:
— Čujte, nema svrhe da nazivate, ovo nije Ludmillin stan,
nego moj. Ljudima koje dobro ne poznaje, Ludmilla daje moj
broj telefona, kaže da sam ja dobra da nekog držim na distanci...
Krivo ti je. To je još jedan hladan tuš: knjiga koja je toliko
obećavala, prekinula se; onaj telefonski broj za koji si vjerovao da
je početak nečega, zapravo je slijepa ulica, jer tu je Lotaria koja te
hoće podvrći ispitu...
— Ah, razumijem... Oprostite onda. , <
41
 — Halo? Ah, to ste vi, onaj gospodin kojega sam srela u
knjižari? —To je drugačiji glas, njezin, ona sad govori u slušalicu.
— Da, Ludmilla ovdje. I kod vas su prazni listovi? Moglo se to i
očekivati. I ovo je prijevara. Upravo kad me počelo zanimati, kad
sam htjela čitati dalje o Ponku i Gritzviju...
Toliko ti je drago da ne možeš ni riječ izustiti. Kažeš:
— Zwida... , A
W
— Kako?
— Da, Zwida Ozkart! Volio bih znati što se dogodilo između
Gritzvija i Zwide Ozkart... Je li da je to upravo bio jedan od onih
romana kakvi se vama sviđaju?
Stanka. Zatim se Ludmillin glas javlja polako, kao da želi
izraziti nešto što se ne može točno odrediti:
— Da, tako je, vrlo mi se sviđa... Ali ja volim da stvari o ko
jima čitam ne budu sve odmah tu, tako masivne da ih se može
dodirnuti, nego da se osjeća prisutnost nečega drugog, za što se
još ne zna što je, znak nečega neznanog...
— Pa sad, u tom smislu i ja...
— Premda, ne mogu reći, stanoviti element tajnovitosti ni
ovdje ne nedostaje...
A ti:
— Dobro, čujte, za mene je tajna u ovome: to je cimerski
roman, da ci-mer-ski, a ne poljski, naslov i autor možda nisu
točni. Ništa ne razumijete? Čekajte da vam kažem. Cimerija,
340.000 stanovnika, glavni grad Orkko, glavni proizvodi: treset i
prerađevine, bitumenska mješavina. Ne, to ne piše u romanu...
Stanka i šutnja, s tvoje i s njezine strane. Možda je Ludmilla
pokrila mikrofon rukom pa se savjetuje sa sestrom? Sestra možda
već ima i svoje ideje o Cimeriji. Tko zna što će sad izvesti; samo
pazi!
— Halo, Ludmilla...
— Halo.
Glas ti postaje topao, primamljiv, poticajan:
— Čujte, Ludmilla, moram vas vidjeti, moramo razgovarati
o toj stvari, o tim okolnostima, koincidencijama i neprilikama.
Htio bih vas odmah vidjeti, gdje stanujete, gdje vam je zgodno da
se sretnemo, ja sam začas tamo.
A ona, mirno:
— Poznajem jednoga profesora koji na sveučilištu predaje ci-
42
mersku književnost. Mogli bismo pitati njega. Pričekajte, nazvat
ću ga i pitati kad nas može primiti.
i|<* I eto te na sveučilištu. Ludmilla je najavila profesoru Uzzi-
^ Tuziiju da ćete ga posjetiti u njegovu institutu. Na telefonu je
* profesor bio vrlo zadovoljan što može ići na ruku nekome tko se
zanima za cimersku književnost.
Tebi bi bilo draže da se prije toga negdje nadeš s Ludmillom,
možda da odeš po nju kući i otpratiš je na sveučilište. Predložio
si joj to na telefonu, ali ona je odbila, nema potrebe da se mučiš,
ona će u to vrijeme biti ondje zbog drugih poslova. Tvr dio si
da nemaš iskustva, da se bojiš da ćeš se izgubiti u labirintima
sveučilišta; zar ne bi bilo bolje da se nađete u kavani četvrt sata
prije? Ni na to nije pristala: vidjet ćete se izravno tamo, »na Bot-
nougarskim jezicima«, svi znaju gdje je to, dovoljno je pitati. Već
si shvatio da Ludmilla, premda izgleda meka, voli preuzeti situa-
ciju u svoje ruke i o svemu sama odlučivati: ne ostaje ti drugo
nego da je slijediš.
Točno stižeš na sveučilište, probijaš se između mladića i dje-
vojaka što sjede po stubištima, izgubljen hodaš između tih ozbil-
jnih zidova koje su studentske ruke uresile natrpanim natpisima
pisanim velikim slovima i minucioznim grafitima, isto onako kao
što su činili pećinski ljudi na hladnim zidovima svojih spilja da
bi ovladali njihovom prijetećom mineralnom bešćutnošću, da
bi ih učinili bliskima sebi, uvukli ih u svoj unutrašnji prostor
i pridružili ih tjelesnosti vlastitog života. Čitatelju, premalo te
poznajem da bih znao krećeš li se unutar sveučilišta s nemarnom
sigurnošću, ili stare traume i promišljena opredjeljenja čine da
j^. se svemir napučen studentima i nastavnicima doimlje kao mora
:i tvojega osjetljivog i razboritog duha? U svakom slučaju, nitko ne
4 zna za institut koji tražiš, šalju te iz podruma u četvrti kat, svaka
vrata koja otvoriš pogrešna su, povlačiš se zbunjen, čini ti se kao
da si se izgubio u knjizi s praznim listovima i ne uspijevaš izići.
U susret ti dolazi nekakav mladić, sav otromboljen, u dugom
puloveru. Čim te ugleda, upire u tebe prstom i kaže:
— Ti čekaš Ludmillu!
— Kako to znate?
— Zaključio sam. Meni je dovoljan jedan pogled.
;■
43
 — Ludmilla vas šalje?
— Ne, ali ja stalno kružim okolo, susrećem ovoga i onoga,
čujem i vidim nešto ovdje, nešto ondje, pa je prirodno da to
povezem.
— Znate i kamo ja trebam ići?
— Ako želiš, otpratit ću te do Uzzi-Tuziija. Ludmilla, ili je već
odavno tamo, ili će zakasniti. •„,.
Taj tako otvoreni i dobro obaviješteni mladić zove se Irnerio.
Možeš mu govoriti ti, kad se već on tebi tako obraća.
— Ti si profesorov student?
— Nisam ja ničiji student. Znam gdje je to jer sam tamo
odlazio po Ludmillu.
— Onda Ludmilla studira u Institutu?
— Ne, Ludmilla je uvijek tražila mjesta gdje bi se mogla
sakriti.
— Od koga?
— Tja, od svakoga.
Irneriovi odgovori uvijek su pomalo neodređeni, ali čini se da
se Ludmilla želi ukloniti prije svega svojoj sestri. Ako nije došla
točno na sastanak, to je zato da se u hodnicima ne bi susrela s
Lotarijom, koja baš u to vrijeme ima svoj seminar.
Tebi se, međutim, čini da taj nesklad između sestara ima i svo-
jih izuzetaka, barem što se tiče telefona. Morao bi malo natjerati
toga Irnerija da govori, vidjeti zna li zaista tako mnogo.
— Zar si ti Ludmillin i Lotarijin prijatelj?
— Ludmillin svakako. Ali ponekad porazgovaram i s Lotarijom.
— Ne kritizira knjige koje čitaš?
— Ja? Ja ne čitam knjige! — kaže Irnerio.
— A što onda čitaš?
— Ništa. Tako sam se izvještio da ne čitam — da ne čitam čak
ni ono što mi slučajno dođe pred oči. Nije to lako: nauče nas čitati
još u djetinjstvu i cijeloga života ostajemo robovi pisanih stvari koje
pred nas bacaju. Možda sam se u prvo vrijeme morao naprezati,
dok sam naučio da ne čitam, ali sad mi to dođe sasvim prirodno.
Tajna leži u tome da ne treba izbjegavati da gledaš napisane riječi,
naprotiv, treba ih gledati tako uporno dok ne nestanu.
U Irnerijevim očima zjenice su široke, svijetle i hitre; to kao
da su oči osobe kojoj ništa ne može izmaći, kao oči urođenika iz
prašume koji lovi i sakuplja.
44
— A zašto onda dolaziš na sveučilište, reci mi?
— A zašto ne bih dolazio? Ljudi dolaze i odlaze, susrećemo se,
razgovaramo. Ja zato dolazim, za druge ne znam.
Pokušavaš sebi predočiti kako izgleda svijet, ovaj svijet prepun
natpisa što nas okružuju sa svih strana, u očima čovjeka koji je
naučio da ne čita. U isto vrijeme pitaš se kakva bi veza mogla
postojati između Čitateljice i Nečitača, i odjednom ti se čini da
ih upravo njihova međusobna različitost drži zajedno, i ne možeš
potisnuti osjećaj ljubomore.
Još bi želio ispitivati Irnerija, ali već ste stigli, niz sporedno
stubište, do niskoga ulaza s natpisom »Institut za botnougarske
jezike i književnosti«. Irnerio snažno kuca, kaže ti: — Zdravo —
i ostavlja te.
Jedva da su se vrata odškrinuta. Zbog mrlja vapna na dovratku,
zbog beretke iznad radne bluze podstavljene vunom, čini ti se da
je lokal zatvoren radi preuređenja, da je tu samo ličilac ili možda
čistač.
— Je li tu profesor Uzzi-Tuzii?
Pogled koji potvrđuje ispod beretke različit je od pogleda koji
bi mogao očekivati od ličioca: to su oči nekoga tko se sprema da
preskoči ponor, pa već sebe vidi na drugoj strani, fiksira pogle-
dom i izbjegava da gleda dolje i sa strane.
— To ste vi? — pitaš, premda si shvatio da ne može biti nitko
drugi nego on.
Čovječuljak ne otvara vrata šire.
— Sto želite?
,^.n — Oprostite, trebam jednu informaciju... Telefonirali smo
i«; vam... Gospođica Ludmilla... Je li tu gospođica Ludmilla?
A — Ovdje nema nikakve gospođice Ludmille — kaže profesor
povlačeći se, pa pokazuje police nagomilane uza zidove, nečitljiva
imena i naslove na hrbatima i koricama, nalik na gustu živicu bez
pukotina. — Zašto je tražite kod mene? — I dok se ti prisjećaš
onoga što ti je Irnerio rekao, da je za Ludmillu ovo mjesto gdje
se može sakriti, Uzzi-Tuzii kao da kretnjama pokazuje majušnost
svoje radne sobe i kao da ti kaže: »Potraži je samo, ako misliš da
je tu«, kao da osjeća potrebu da se brani od sumnje da drži Lud
millu sakrivenu tu unutra.
— Trebali smo doći zajedno — kažeš, da bi sve bilo jasno.
— Pa zašto onda ona nije s vama? — otpovrće Uzzi-Tuzii, a ta
45
je primjedba, logična uostalom, izrečena u nekom sumnjičavom
tonu.
— Doći će svakako... — uvjeravaš ga, ali to činiš s nekim
gotovo upitnim naglaskom, kao da tražiš da ti Uzzi-Tuzii potvrdi
kakve su Ludmilline navike o kojima ne znaš ništa, a on bi mogao
znati mnogo više. — Vi, profesore, poznajete Ludmillu, zar ne?
— Poznajem... Zašto me pitate... Što želite saznati... .-$«- nervi
ra se on. — Zanimate li se za cimersku književnost ili... — i čini
se da želi reći: »... ili za Ludmillu?«, ali ne završava rečenicu, a ti,
kad bi želio biti iskren, morao bi odgovoriti da više ne znaš ra
zlikovati svoj interes za cimerski roman od interesa za Čitateljicu
romana. A zatim, profesorove reakcije na Ludmillino ime, zajed
no s onim što ti je Irnerio povjerio, bacaju neke čudne bljeskove,
stvaraju oko Čitateljice krug bojažljive znatiželje slične onoj koja
te vezuje uz Zwidu Ozkart u romanu kojemu tražiš nastavak, ali
i za gospodu Marne u romanu koji si počeo čitati jučer i koji si
odmah ostavio, pa sad, eto, slijediš sve te sjene zajedno, sjene iz
mašte i sjene iz života.
— Htio sam... Htjeli smo vas pitati postoji li cimerski autor
koji...
— Sjedite — kaže profesor, iznenada miran, ili, bolje reći,
obuzet stabilnijim nemirom koji se sad promalja rastjerujući
slučajne i labilne nemire.
Prostor je tijesan, zidovi prekriveni policama, a tu je još jedna
polica koja, budući da nema mjesta kraj zida, stoji nasred sobe
dijeleći njezin neznatni prostor, tako da su profesorov pisaći stol i
stolica na koju ti trebaš sjesti razdvojeni nekom vrstom kulise, pa
da biste jedan drugoga vidjeli, morate istezati vratove.
— Protjerani smo u ovaj prostor pod stubištem... Sveučilište
se širi, a mi se stišćemo... Mi smo Pepeljuga medu živim jezi
cima... Ako se cimerski još može smatrati živim jezikom... Ali,
upravo u tome i jest njegova vrijednost! — uzvikuje u naglome
izljevu koji se odmah smiruje — U tome što je to i moderni i
mrtvi jezik u isto vrijeme... To je povlašten položaj, premda to
nitko ne zapaža...
— Imate malo studenata? — pitaš.
— A tko bi dolazio? Tko se još sjeća Cimeraca? Na području
potisnutih jezika sad ima jezika koji više privlače... Baskijski...
Bretonski... Ciganski... Svi se tamo upisuju. Ne da bi studirali
46
jezik, to više nitko ne radi... Trebaju im problemi o kojima će
debatirati, opće ideje koje će povezati s drugim općim idejama.
Moje kolege se prilagođavaju, plivaju niz struju, naslovljavaju
svoje kolegije Sociologija galskoga, Psiholingvistika okcitanskoga...
S cimerskim se to ne može.
— Zašto?
— Cimerci su iščezli, kao da ih je zemlja progutala. — Od
mahuje glavom, kao da prikuplja strpljenje da bi ponovio nešto
što je izrekao već stotinu puta. — Ovo je mrtav institut koji se
bavi mrtvom književnošću na mrtvom jeziku. Zašto bi netko
danas studirao cimerski? Ja sam prvi koji to shvaća: ako ne želite
dolaziti, a vi nemojte dolaziti, što se mene tiče, institut se može i
zatvoriti. Ali, doći ovamo da bi se... Ne, to je previše.
— Da bi se što?
— Svašta. Svašta mi je suđeno da gledam. Tjednima ne dolazi
nitko, a kad netko dođe, onda je to zato da bi činio stvari koje...
Možete ostati i vani, kažem im, što vas može zanimati u knjigama
pisanim na jeziku mrtvih? Ali, oni to čine namjerno, hajdemo na
botnougarske jezike, kažu, idemo k Uzzi-Tuziiju, i tako onda i
mene uvuku, pa sam prisiljen da vidim, da sudjelujem...
— U čemu? — ispituješ ga, misleći na Ludmillu koja je ova
mo dolazila, tu se skrivala, možda s Irnerijem, s drugima...
— U svemu... Možda ima nešto što ih privlači, ta neodređenost
između života i smrti, možda to osjećaju a ne shvaćaju. Dolaze
ovamo da bi činili to što čine, ali na kolegij se ne upisuju, preda
vanja ne pohađaju, nikoga nema tko bi se zanimao za književnost
Cimeraca, koja je pokopana u knjigama na policama kao u raka
ma na groblju...
— Mene baš interesira... Došao sam da vas pitam postoji li
kakav cimerski roman koji započinje... Ne, bolje je da odmah
kažem imena likova: Gritzvi i Zwida, Ponko i Brigd; radnja
počinje u Kudgiwi, ali to je možda samo ime majura, a zatim se,
mislim, premješta u Petkvvo, na Aagdu...
— Oh, to je lako naći — uzvikuje profesor, i u hipu se
oslobađa hipohondrijskih magli i sjaji poput svjetiljčice. — Ne
sumnjivo se radi o djelu Naginjući se preko strme obale, jedinom
romanu što nam ga je ostavio jedan od najperspektivnijih cimer-
skih pjesnika prve četvrtine stoljeća, Ukko Ah ti... Evo ga! — i
skokom ribe koja se penje uz brzicu, upućuje se prema određenoj
47

točki na jednoj polici, grabi tanjušan sveščić zelenih korica, lupka
njime da ga otrese od prašine. — Nikad nije preveden ni na jedan
jezik. Svakako, poteškoće su takve da svakoga mogu obeshrabriti.
Počujte: »Ulijevam sebi vjeru...« Ne: »Uvjeravam sebe u posto-
janje poruke...« Uočit ćete da su oba glagola iterativna...
Jedno ti je odmah jasno, a to je da ova knjiga nema nikakve
veze s onom koju si počeo čitati. Ista su samo neka os.ojjna ime-
na, što je svakako vrlo neobična pojedinost, ali nad njom se ne
zaustavljaš da bi razmišljao, jer se iz Uzzi-Tuziijeva mukotrpnoga
improviziranog prijevoda počinje pomaljati nacrt neke radnje,
iz njegova mučnog dešifriranja grumenja riječi izlazi opširno
pripovijedanje.
š Svakoga jutra izlazim iz pansiona Kudgiwa na svoju uobičajenu
tM
ste
M su poruke koje bi mi bilo teško prenijeti drugima, pretočiti ih
m ne tiču izvanjskih obilježja mojega opstanka, nego onoga što se
m činjenice, nego svijeta kao ukupnosti svega. Razumijete dakle da
48
■ * : ] ' , .J> ■ .» *'(.,,
Naginjući se preko strme obale
Sve sam uvjereniji da mi svijet želi nešto reći, poslati mi neke
poruke, obavijesti, znakove. Opazio sam to otkad sam u Petkwou.
šetnju do luke. Prolazim pokraj meteorološkog opservatorija
i mislim na propast svijeta koja se približava, koja je, dapače,
već odavno u toku. Kad bi se propast svijeta mogla lokalizirati
na jednu određenu točku, bio bi to meteorološki opservatorij u
Petkwou: limena nadstrešnica što počiva na četiri drvena, pomalo
klimava stupa i pokriva stalak na kojem su poslagani barometri
što bilježe tlak, higrometri, termografi s namotanim papirom
na kojem su ucrtani stupnjevi, a koji se vrte lagano tiktakajući
poput satova, dok preko njih prelazi drhtava pisaljka. Vjetrokaz
anemometra na vrhu visokoga jarbola i zdepasti lijevak pluviome-
tra upotpunjuju krhku opremu opservatorija, koji, onako osaml-
jen na rubu jedne škrape u gradskom perivoju, naspram sivo-
bisernom, jednoličnom i nepomičnom nebu, izgleda kao stupica
za ciklone, kao mamac koji je tu postavljen da bi privukao zračne
vrtloge s dalekih tropskih oceana, nudeći se kao idealna igračka
za uragane.
Ima dana kad mi se sve što vidim čini prepunim značenja: to
u riječi, ali koje mi se upravo zato čine bitnima. To su objave ili
pretkazanja koja se istodobno tiču i mene i svijeta: a u meni se
zbiva unutra, na dnu; u svijetu se te poruke ne tiču neke posebne
mi je teško o tome govoriti, osim u naznakama.
49
 Ponedjeljak. Danas sam vidio jednu ruku kako se pruža kroz
prozor zatvora, blizu mora. Hodao sam po lukobranu, kako već
običavam, i došao do iza stare tvrđave. Tvrđava je sasvim zatvore-
na u svoje kose zidove; prozori, zaštićeni dvostrukim ili trostrukim
rešetkama, izgledaju slijepi. Premda sam znao da su tu zatvoreni
uznici, svagda sam na tvrđavu gledao kao na dio nepokretne pri-
rode, mineralnoga svijeta. Zato me pojava te ruke iznenadila kao
da je izašla iz stijene. Ruka je stajala u neprirodnome položaju;
pretpostavljam da su prozori u ćelijama smješteni visoko pod
stropom i uvučeni u zid; zatvorenik se morao napregnuti poput
akrobata, ili čak poput čovjeka od gume, da bi provukao mišicu
između rešetaka i da bi mu se ruka pomolila u slobodnom zraku.
Nije to bio neki znak toga zatvorenika meni ili komu drugom;
barem ga ja nisam tako shvatio; dapače, u tome času nisam ni
pomišljao na uznike; ruka mi se učinila bijelom i nježnom, bila
je to ruka koja se ne razlikuje od mojih ruku, ništa nije odavalo
grubost koja se može očekivati od ruke robijaša. Za mene je to
bilo kao znak koji dolazi od kamena: kamen me je želio obavijes-
titi da nam je bit zajednička, i da će zato nešto od tvari od koje je
načinjena moja osoba ostati, da se neće izgubiti propašću svijeta:
općenje će biti moguće i u pustinji lišenoj života, lišenoj mojega
života i svakoga mog sjećanja. Navodim prve dojmove koje sam
zapamtio, upravo su oni važni.
Danas sam stigao do vidikovca s kojega se nazire, sasvim
dolje, djelić plaže koja se pruža sasvim pusta kraj sivoga mora.
Naslonjači od šiblja, s visokim naslonima povijenim kao na
košarama, da bi zaštitili od vjetra, poslagani u polukrug, kao
da obilježavaju svijet iz kojega je nestalo ljudskoga roda, gdje
predmeti znaju govoriti samo o njegovoj odsutnosti. Osjetio sam
vrtoglavicu, kao da stalno padam iz jednoga svijeta u drugi, a u
svaki od njih stižem nekoliko trenutaka nakon što je nastupio
kraj svijeta.
Ponovo sam otišao na vidikovac nakon pola sata. Iz jednog
naslonjača, koji sam vidio otraga, lepršao je ljubičasti šal. Spustio
sam se strmom stazom niz hridinu do maloga zaravanka, odakle
je vidni kut drugačiji: kao što sam i očekivao, sasvim skrivena
štitnikom od šiblja, u košari je sjedila gospođica Zwida u bijelom
slamnatom šeširu i s otvorenim blokom za crtanje na koljenima;
crtala je neku školjku. Nije mi bilo drago što je vidim; proturječni
50
znakovi što ih dobih toga jutra odvraćali su me od toga da zapod-
jenem razgovor; već dvadesetak dana susrećem je samu na svojim
šetnjama po hridima i sprudovima, i ne želim ništa drugo do da
s njome govorim, dapače, upravo zato izlazim svakoga dana iz
pansiona, ali me svakoga dana nešto spriječi u tome.
Gospođica Zwida odsjek je u hotelu »Morski ljiljan«; saznao
sam njezino ime od portira; možda je ona za to doznala; turista je
u ovo godišnje doba u Petkvvou vrlo malo; mladi bi se mogli na
prste izbrojati; susrećući me tako dugo, možda očekuje da je jed-
noga dana pozdravim. Razloga koji priječe naš mogući susret ima
više. Prvo, gospođica Zwida skuplja i crta školjke; ja sam imao lije-
pu zbirku školjki prije više godina, još kao dječak, ali sam onda
to napustio i sve zaboravio: klasifikacije, morfologiju, geografsku
rasprostranjenost raznih vrsta; razgovor s gospođicom Zwidom
neizbježno bi me doveo do toga da govorimo o školjkama, a ja se
ne mogu odlučiti kakav stav da tu zauzmem: da se pravim potpu-
ni nevježa, ili da spomenem daleko, sad već nepouzdano, svoje
znanje o tome; tema školjki tjera me da se bavim svojim životom
koji se sastoji od nedovršenih i napola izbrisanih stvari; odatle i
neugodnost koja me svaki put natjera u bijeg.
Tome treba pridodati činjenicu da pomnja s kojom se ta
djevojka posvećuje crtanju školjki pokazuje da u nje postoji
težnja za savršenstvom kao oblikom koji svijet može, pa dakle i
mora, dosegnuti; ja sam, naprotiv, odavna uvjeren da savršenstvo
nastaje samo nehotice i slučajno; ono dakle ne zaslužuje nikakva
zanimanja, budući da se prava priroda stvari iskazuje samo u ra-
sulu; kad bih se približio gospođici Zwidi, morao bih pokazati
da cijenim njezine crteže — koji su, uostalom, vrlo dobri, koliko
sam mogao vidjeti — pa bih, dakle, barem u prvom trenutku
morao hiniti da priznajem moralni i estetski ideal koji zapravo
odbacujem; ili bih morao pokazati što osjećam, uz rizik da je
povrijedim.
Treća je prepreka moje zdravstveno stanje koje, premda se
mnogo popravilo uslijed boravka na moru što su mi ga propisali
liječnici, ipak ograničava mogućnost da izlazim i susrećem strane
osobe; još imam povremene krize, i povremeno se, što je još gore,
pojačava neugodni ekcem koji me odvraća od svakoga pokušaja
da budem društven.
Povremeno razmijenim pokoju riječ s meteorologom, gos-
51
podinom Kaudererom, kad ga susretnem na opservatoriju.
Gospodin Kauderer uvijek dolazi u podne, da bi očitao podatke.
To je visok i suh čovjek tamnoga lica, pomalo liči na američkog
Indijanca. Dolazi na biciklu, netremice gledajući preda se, kao
da održavanje ravnoteže u sedlu obuzima svu njegovu pažnju.
Naslanja bicikl na kućicu, otkopčava torbu koja je obješena o
okvir bicikla i vadi registar koji ima široke i uske listove.. Jtenje se
uza stube u podnožju, pa zapisuje brojke s instrumenata, jedne
olovkom, druge velikim naliv-perom, ne smanjujući ni jednoga
časa svoju koncentraciju. Nosi pumperice ispod dugoga ogrtača;
sva je njegova odjeća siva, ili na crne i bijele kvadratiće, čak i kapa
sa štitnikom. Tek kad završi sve te radnje, opaža mene gdje ga
promatram, pa me ljubazno pozdravlja.
Zapazio sam da je prisutnost gospodina Kauderera važna
za mene: okolnost da netko posvećuje nečemu toliko pomnje i
metodičke pažnje, premda ja dobro znam daje sve uzaludno, umi-
ruje me, možda i zato što to kompenzira moj neprecizni način pos-
tojanja koji — usprkos zaključcima do kojih sam došao — i dalje
osjećam kao svoju krivicu. Zato zastajem i gledam meteorologa,
čak i razgovaram s njime, premda me razgovor s njim sam po sebi
ne zanima. On mi, dabome, govori o vremenu uz pomoć tehničkih
termina, i o utjecaju promjena đaka na zdravlje, ali i o nestalnim
vremenima u kojima živimo, navodeći kao primjere događaje iz
života u mjestu ili čak vijesti koje je pročitao u novinama. U tim
se trenucima pokazuje da je njegov značaj manje zatvoren nego
što bi se na prvi pogled reklo, štoviše, teži da se raspali i postane
rječit, osobito kad kudi način postupanja i mišljenja većine, jer je
nezadovoljan čovjek.
Danas mi je gospodin Kauderer rekao da bi, budući da će ne-
koliko dana biti odsutan, morao naći nekoga tko će ga zamijeniti
u očitavanju podataka, ali ne poznaje nikoga u koga bi se mogao
pouzdati. Tako me u razgovoru zapitao ne bi li me zanimalo da
naučim očitavati meteorološke instrumente, i rekao da bi me on
poučio. Nisam mu odgovorio ni da ni ne, barem nisam imao
namjeru da mu dadem neki precizan odgovor, a ipak sam se
našao kraj njega na ljestvama, i on mi je uzeo objašnjavati kako
se utvrđuju maksimalne i minimalne vrijednosti, kretanje tlaka,
količina oborina, brzina vjetrova. Ukratko, povjerio mi je, a da to
nisam ni opazio, zadaću da ga zamijenim idućih dana, od sutra u
52
dvanaest. Koliko god da je moj pristanak bio donekle usiljen, jer
nisam imao vremena razmisliti, niti mu dati do znanja da se ne
mogu tako iznebuha odlučiti, taj mi zadatak nije nemio.
Utorak. Jutros sam prvi put porazgovarao s gospođicom
Zwidom. Zadaća da očitavam meteorološke podatke svakako
je donekle učinila da prevladam svoju neodlučnost. I to u tom
smislu da sad, prvi put otkako provodim dane u Petkwou,
postoji nešto unaprijed utvrđeno što ne mogu propustiti; kako
god da krene naš razgovor, ja ću u četvrt do dvanaest reći: »Ah,
zaboravio sam, moram požuriti do opservatorija, vrijeme je za
očitavanje podataka.« Pa ću se oprostiti, možda teška srca, možda s
olakšanjem, ali u svakom slučaju siguran da ne mogu učiniti
ništa drugo. Mislim da sam već jučer, kad mi je gospodin Kaude-
rer iznio svoj prijedlog, neodređeno naslutio da će me ta zadaća
ohrabriti da porazgovaram s gospođicom Zwidom: ali to mi je tek
sada jasno, ako mi je jasno.
Gospođica Zwida crtala je morske ježeve. Sjedila je na sklopi-
voj klupici, na molu. Jež je bio postavljen na jednu sliku i okrenut
gore: micao je bodljama uzalud se nastojeći uspraviti. Djevojčin
crtež bio je studija vlažnoga mesa mekušća u njegovu širenju i
grčenju, načinjena u chiaroscuru, i s mnogo gustih i oštrih crta
svuda naokolo. Razgovor koji sam imao na umu, o obliku školjki
kao varljivu skladu, omotaču koji skriva pravu jezgru prirode, nije
više dolazio u obzir. I pogled na ježa i crtež ulijevali su neugodan i
bolan osjećaj, poput utrobe izložene pogledu. Zapodjeo sam
razgovor tako što sam rekao da ništa nije tako teško nacrtati kao
morskog ježa: i iglasti omotač i meka unutrašnjost daju, usprkos
simetriji zrakaste strukture, male mogućnosti za linearni prikaz.
Odgovorila je da želi nacrtati ježa zato što je to slika iz njezinih
snova koje se želi osloboditi. Opraštajući se> upitao sam možemo li
se vidjeti sutra na istome mjestu. Rekla je da sutra ima druge
obaveze, ali da će prekosutra izaći sa svojim crtaćim blokom i da
ću je lako naći.
Dok sam pregledavao barometre, dva su se čovjeka približila
kućici. Nikad ih prije nisam vidio: imali su na sebi ogrtače, bili
su odjeveni u crno, ovratnike su zadigli. Upitali su me zar nema
gospodina Kauderera; zatim: kamo je otišao, znam li njegovu
53
adresu, kad će se vratiti? Odgovorio sam da ne znam, i upitao ih
tko su i zašto me to pitaju.
— Ništa, nije važno — rekli su odlazeći.
* mijevanju ovoga što pišem, nego kao pravi sadržaj štiva; a ako se
Srijeda. Odnio sam u hotel kiticu ljubica za gospođicu
Zwidu. Recepcionar mi je rekao da je odavno izašla. Kružio sam
posvuda, nadajući se da ću je slučajno sresti. Na zaravanku pred
tvrđavom stajao je red rođaka utamničenih: danas je u zatvoru
dan posjeta, među ženicama s maramama na glavi i rasplakanom
djecom ugledao sam gospođicu Zwidu. Lice joj je bilo pokriveno
crnom koprenom pod obodom šešira, ali je njezino držanje bilo
odmah prepoznatljivo: stajala je visoko držeći glavu, uspravivši
ponosno vrat.
U jednom kutu zaravanka, kao da motre na red pred vratima
zatvora, stajala su ona dvojica crnih ljudi koji su me jučer nago-
vorili kod opservatorija.
Morski jež, koprena, dvojica neznanaca; crna boja i dalje iskr-
sava preda mnom u takvim okolnostima da je moram zapaziti: to
su poruke koje tumačim kao zov noći. Opazio sam da odavno nas-
tojim ukloniti prisutnost tmine iz svojega života. Liječnička zabrana
da izlazim noću, mjesecima me drži unutar granica dnevnoga
svijeta. Ali, nije samo to: u dnevnoj svjedosti, u tom difuznom,
blijedom sjaju bez sjena, nalazim tamu još gušću od noćne. m olovkama.
Srijeda navečer. Svake večeri provodim prve sate tame ispisujući
ove stranice za koje ne znam hoće li ih ikada itko pročitati. Ku-
gla od bijelog stakla u mojoj sobi u pansionu Kudgiwa obasjava
retke mojega rukopisa, koji je možda suviše nervozan da bi ga
budući čitatelj mogao dešifrirati. Možda će ovaj dnevnik izaći
na svjetlo dana mnogo godina nakon moje smrti, kad naš jezik
doživi tko zna kakve sve promjene i kad neke riječi i rečenični
sklopovi, koje ja prirodno upotrebljavam, budu zvučali neobično
i nejasno. U svakom slučaju, onaj tko pronađe ovaj dnevnik imat
će preda mnom jednu sigurnu prednost: iz pisanoga jezika uvijek
je moguće izvesti jezik i gramatiku, izdvojiti rečenice, prevesti ih
ili parafrazirati na kojem drugom jeziku, a ja nastojim iz slijeda
stvari koje mi se svakoga dana događaju pročitati namjere svijeta
54
prema meni, pa pipam znajući da ne može postojati nikakav jezik
koji bi mogao izraziti riječima onaj teret tamnih slutnji što postoji
u stvarima. Htio bih da te neodređene sumnje i predosjećaji ne
stignu do onoga tko me bude čitao kao nezgodna prepreka razu-
način na koji razvijam misli učini teško shvadjiv onome dco ga
pokuša slijediti polazeći od bitno drugačijih mentalnih navika,
važno je da osjeti napor koji činim pokušavajući da između re-
daka zbivanja pročitam skriveni smisao onoga što me čeka.
Četvrtak. — Dobila sam od uprave specijalno dopuštenje
— objasnila mi je gospođica Zwida — da u dane posjeta ulazim
u zatvor i da se sa svojim blokom za crtanje i ugljenom smjestim
za stol u sobi za razgovore. Jednostavni likovi rođaka utamničenih
nude zanimljive teme za studije po modelu.
Nisam joj postavio nikakvo pitanje, ali budući da je opazila
da sam je vidio jučer pred zatvorom, vjerovala je da je obavezna
opravdati svoju prisutnost na tome mjestu. Bilo bi mi draže da mi
nije ništa rekla, jer me nimalo ne privlače crteži ljudskih likova, i
ne bih znao komentirati takve crteže da mi ih je ona pokazala, što
se, međutim, nije dogodilo. Pomislio sam da se ti crteži možda
nalaze u posebnome bloku koji gospođica ostavlja u zatvorskom
uredu između jednoga i drugog posjeta, jer jučer — dobro se
toga sjećam — nije sa sobom imala obavezni blok ni kutiju s
— Da znam crtati, posvetio bih se isključivo studiju oblika
mrtvih stvari — rekoh nekako odlučno, jer sam želio promijeniti
temu, a i zato jer me doista neka prirođena naklonost nuka da
prepoznajem svoja raspoloženja u nepomičnoj patnji stvari.
Gospođica Zwida odmah se složila: predmet koji bi najradije
nacrtala, reče, svakako je jedno od onih malenih sidara s četiri
kraka koje nazivaju »grapin«, a upotrebljavaju ih ribarski brodo-
vi. Pokazala mi je nekoliko takvih sidara dok smo prolazili kraj
brodica vezanih uz mol, i objasnila mi kako je teško nacrtati četiri
kraka pod raznim nagibima i u raznim perspektivama. Shvatio
sam da taj predmet nosi neku poruku za mene, pa sam je morao
odgonetnuti: sidro, to je poziv da se učvrstim, da se za nešto
uhvatim, da napipam dno i tako učinim kraj svome plutanju i
55
ostajanju na površini. Ali, ta je interpretacija ostavljala mjesta
sumnji: mogao je to biti i poziv da dignem sidro i krenem prema
pučini. Bilo je nečega u obliku grapina, u njegova četiri plosnata
zuba, u njegova četiri željezna kraka istrošena od struganja po
stijenju na dnu, što me je upozoravalo da nijedna odluka neće
proći bez raskida i patnji. Za utjehu mi je bila jedino okolnost
da se ne radi o teškom sidru za debelo more, nego o mjjenome
sidru: od mene se dakle nije tražilo da se odreknem mladenačke
nestalnosti, nego samo da na trenutak zastanem, da razmislim, da
sondiram svoju vlastitu temu.
— Da bih nacrtala taj predmet kako želim sa svih strana
— rekla je Zwida — morala bih imati svoje sidro na koje bih se
navikla. Mislite li da bih mogla kupiti jedno od ribara?
— Može se pitati — rekoh.
— Zašto ne biste vi pokušali jedno nabaviti? Ja se ne usuđujem
to sama učiniti, jer bi gospođica iz grada koja se zanima za prost
ribarski alat izazvala stanovito čuđenje.
Vidjeh sebe kako joj predajem željezno sidro poput kite
cvijeća: slika je zbog svoje neumjesnosti imala u sebi nešto
kričavo i divlje. Svakako se u njoj krilo neko značenje koje mi
je izmicalo; obećavajući sebi da ću o tome na miru razmisliti,
odgovorih potvrdno.
— Htjela bih da uz sidro bude i konop — objasnila je Zwida.
— Satima mogu crtati hrpu namotanih konopaca a da se ne
umorim. Uzmite zato vrlo dugačko uže: deset, čak i dvanaest
metara.
* ra... Ne sumnjam ja na vas, ali ne bi bilo prvi put da netko baci
<$' Četvrtak navečer. Liječnici su mi dali dopuštenje da umjereno
uživam alkoholna pića. Da bih proslavio tu vijest, ušao sam u
suton u krčmu »Zvijezda Švedske«, da popijem šalicu toplog
ruma. Oko šanka bili su ribari, carinici, nosači. Sve je glasove
nadjačavao glas jednoga postarijeg čovjeka u uniformi zatvorskog
čuvara koji je pijano izdrobio cijelo more brbljarija:
— Svake srijede namirisana gospodična dade meni novčanicu
od sto kruna, da je ostavim nasamu sa zatvorenikom. U četvrtak
sve su se krune već pretvorile u pivo. A kad završi vrijeme posjeta,
gospodična izlazi noseći smrad zatvora u svojim elegantnim halji-
nama; a zatvorenik se vraća u ćeliju noseći damičin miris u svojim
56
robijaškim prnjama. A meni ostaje miris piva. Život nije ništa
drugo nego razmjena mirisa.
— Život je i smrt — ubacio je drugi jedan pijanac koji je,
kako sam odmah razumio, po zanimanju grobar. — Ja nastojim
mirisom piva sprati sa sebe vonj mrtvaca. Samo će mrtvački vonj
ukloniti iz tebe miris piva, kao što biva i sa svim mrtvacima koji-
ma ja kopam rake.
Shvatio sam taj razgovor kao upozorenje da budem oprezan:
svijet se rasipa i nastoji i mene uvući u svoje raspadanje.
Petak. Ribar je odjednom postao nepovjerljiv:
— A što će vam? Sto ćete vi s takvim sidrom? Bila su to in
diskretna pitanja; trebao sam odgovoriti: »To je za crtanje«, ali
sam znao koliko gospođica Zwida zazire od toga da ističe svoju
umjetničku djelatnost pred sredinom koja nije u stanju da je
procijeni; a zatim, točan bi odgovor, s moje strane, glasio: »Da o
njemu mislim«, a lako je zamisliti koliko bi me ribar razumio.
— Moja stvar — odgovorih. Bili smo započeli razgovor
ljubazno, jer smo se sinoć upoznali u krčmi, ali je odjednom naš
dijalog postao oštar.
— Idite u trgovinu mornarskim priborom — odrezao je ribar.
— Ja svoje stvari ne prodajem.
S prodavačem mi se dogodilo isto: čim sam postavio pitanje,
smrknuo se.
— Ne možemo te stvari prodati strancima — rekao je. — Ne
želimo imati poteškoća s policijom. Pa još uže od dvanaest meta
sidro gore do rešetaka zatvora, da se po njemu zatvorenik spusti
i pobjegne...
Riječ »pobjeći« jedna je od onih riječi koje ne mogu čuti a
da mi se svijest ne upusti u beskrajnu i grozničavu djelatnost.
Potraga za sidrom, na koju sam se obavezao, kao da mi pokazuje
Put za nekakav bijeg, možda za nekakvu metamorfozu, neko
uskrsnuće. Sa srsima udaljujem od sebe misao da je zatvor moje
smrtno tijelo, a bijeg koji me čeka da je odvajanje duše, početak
izvanzemaljskog života.
Subota. Bio je to moj prvi noćni izlazak nakon više mjeseci
1
to me je nemalo brinulo, prije svega zbog prehlade glave kojoj
57
sam inače sklon; zato sam, prije nego što izađoh, stavio na glavu
vunenu kapu, preko toga pamučnu beretku, a iznad svega toga
još i pusteni šešir. Tako zamotan, sa šalom oko vrata i oko križa, u
pamučnoj bluzi, krznenoj bluzi i kožnoj bluzi, u podstavljenim
čizmama, osjećao sam se donekle sigurnim. Noć je, kako sam
kasnije ustanovio, bila blaga i vedra. I dalje nisam razumio što je
gospodinu Kaudereru trebalo da mi zakazuje sastanak na groblju
usred noći, i to pisamcem koje mi je potajno dostavljeno. Ako se
vratio, zašto se ne bismo mogli vidjeti kao i obično? A ako se nije
vratio, s kim ću se to onda sastati na groblju?
Vrata mi je otvorio grobar kojeg sam već upoznao u krčmi
»Zvijezda Švedske«.
— Tražim gospodina Kauderera — rekoh mu.
Odgovorio je:
— Gospodina Kauderera nema. Ali, budući daje groblje kuća
onih kojih nema, ipak uđite.
Hodao sam između spomenika kad me dotakne brza sjena,
malo šušnuvši; zastade i side iz sedla.
— Gospodine Kaudereru! — uzviknuh, začuđen što ga vidim
gdje kruži na biciklu medu grobnicama, i to s ugašenim svjet
lom.
— Pssst — stišao me. — Vi ste vrlo neoprezni. Kad sam vam
povjerio opservatorij, nisam znao da ćete se uplesti u pokušaj bi
jega. Znajte da se mi protivimo bjegovima pojedinaca. Vremenu
treba dati vremena. Imamo opći plan koji treba ostvariti, i to na
duži rok.
Čuvši ga kako kaže »mi« razmahujući širokom gestom oko
sebe, pomislih da govori u ime mrtvih. Valjda je gospodin Kau-
derer bio glasnogovornik mrtvaca koji me još ne žele primiti u
svoj krug. Osjetih nesumnjivo olakšanje.
— Ima i na vama krivice što ću morati produžiti svoje izbi
vanje — dodao je. — Sutra, ili uskoro, bit ćete pozvani kod ko
mesara policije, koji će vas ispitivati o četverokrakom sidru. Pazi
te dobro da mene ne umiješate u tu stvar; vodite računa o tome
da će komesarova pitanja biti usmjerena na to da vas natjeraju da
priznate nešto što se tiče mene. Vi o meni ne znate ništa, osim da
sam na putu, a nisam vam rekao kad se vraćam. Možete reći da
sam vas zamolio da me na nekoliko dana zamijenite u očitavanju
podataka. Uostalom, od sutra ne morate ići na opservatorij.
58
— Ne, to ne! — uzviknuh obuzet iznenadnim očajem,
kao da sam u tome času shvatio kako mi samo kontroliranje
meteoroloških instrumenata omogućuje da vladam silama svemira
i da u njemu uočim nekakav red.
Nedjelja. Rano ujutro otišao sam do meteorološkog opser-
vatorija, popeo sam se na podnožje i ostao ondje stajati slušajući
kuckanje instrumenata kao muziku nebeskih sfera. Vjetar je jurio
po jutarnjem nebu noseći meke oblake; oblaci su se raspoređivali u
vijence cirusa, a potom kumulusa; oko devet i pol pao je pljusak i
u pluviometru je ostalo nekoliko decilitara; uslijedila je djelomična
duga koja je kratko trajala; nebo je potom opet potamnjelo, pi-
saljka barografa spustila se opisujući gotovo okomitu liniju; za-
tutnjala je grmljavina i započela tuča. A ja sam tamo gore osjećao
da su u mojim rukama oluje i razvedravanja, gromovi i magle, ne
kao u Božjoj ruci, ne, nemojte misliti da sam lud, nisam se osjećao
kao Iupiter tonans, nego gotovo kao dirigent orkestra koji ima pred
sobom napisanu partituru, pa zna da su zvukovi što se izvijaju iz
instrumenata usklađeni s nekim planom kojega je on glavni čuvar
i branitelj. Limena nadstrešnica odzvanjala je pod pljuskom poput
bubnja; anemometar se vrtio; taj svemir što se sastojao od šumova
i naglih pokreta bijaše prevodiv u brojke koje je trebalo nanizati u
moj zapisnik: uzvišeni mir vladao je nad tokom kataklizme.
U tom trenutku sklada i punoće neka me je škripa natjerala da
spustim pogled. Skutren između ljestava na podnožju i potpornih
stupova kućice, čučao je bradat čovjek u gruboj prugastoj odori
mokroj od kiše. Gledao me nepomičnim svijetlim očima.
— Pobjegao sam — reče. — Nemojte me odati. Trebalo bi da
obavijestite jednu osobu. Hoćete li? U hotelu »Morski ljiljan«.
Odmah osjetih da se u savršenom redu svemira otvara puko-
tina, nepopravljiva poderotina.
59
 IV.

Slušati nekoga kako glasno čita sasvim je drugačije nego čitati

u tišini. Kad čitaš, možeš zastati ili preskakati rečenice: tempo sam
određuješ. Kad ti netko drugi čita, teško ti je svoju pažnju uskladiti
s tempom njegova čitanja: glas teče ili prebrzo ili presporo.
A kad slušaš nekoga kako prevodi s drugoga jezika, osjećaš
oklijevanje što lebdi oko riječi, neki ostatak neodređenosti i provi-
zornosti. Kad sam čitaš, tekst je nešto prisutno s čime si se prisiljen

I
sudariti, a kad ti ga glasno prevode, onda je on nešto što i postoji
i ne postoji, nešto što ne uspijevaš dotaknuti.
A profesor Uzzi-Tuzii započeo je svoj usmeni prijevod tako kao
#1 da nije sasvim siguran da dobro slaže riječi, pa se vraćao na svaku
rečenicu da bi joj zagladio sintaktičke nezgrapnosti, premećući
rečenice dok se ne bi sasvim izravnale, pa ih je gužvao, prevrtao,
zaustavljao se na svakoj riječi da bi naveo njezine idiomatske upo-
trebe i sve konotacije, prateći izlaganje neodređenim gestama, kao
da od slušatelja traži da se zadovolji približnim značenjima, preki-
dao se da bi naveo gramatička pravila, etimološke izvode, citate iz
klasika. Ali, kad si se već uvjerio da su profesoru filologija i erudi-
cija više na srcu od onoga što priča kazuje, opažaš da stvari stoje
upravo suprotno: taj akademski omotač služi samo zato da zaštiti
ono što priča veli ili ne veli, njezino unutarnje nadahnuće koje
samo što se ne rasprši pri dodiru sa zrakom, onaj odjek nestaloga
saznanja što se pojavljuje iz polusjene i iz prešućenih aluzija.
Razapet između nužnosti da svojim interpretativnim pomagali-
ma zahvati u tekst kako bi mu pomogao da iskaže množinu svojih
značenja, i spoznaje da je svaka interpretacija nasilje nad tekstom i
sud o njemu, profesor pri susretu s najzamršenijim ulomcima nije

61
nalazio nikakav bolji način da ti olakša razumijevanje, nego da
počne čitati te ulomke u originalu. Izgovor toga nepoznatoga jezika,
koji je bio izveden iz teorijskih pravila, a nije prenesen slušanjem
živih glasova s njihovim individualnim nijansama, niti obilježen
upotrebom koja uobličuje i preobličuje, zadobivao je apsolutnost,
poput zvukova koji ne očekuju odgovora, poput pjeva posljednje
ptice neke istrijebljene vrste, ili kao oštar bruj modela tek izumlje-
nog aviona koji se raspada na nebu na prvom pokusnom letu.
Onda se nešto, malo-pomalo, počelo micati i teći između
rečenica toga čudnovatog izlaganja. Proza romana prevladala je
nesigurnosti glasa; postajala je fluidna, prozirna, neprekidna; Uzzi-
Tuzii je u njoj plivao poput ribe, prateći čitanje gestom (držao je
prste raširene kao peraje), pokretom usana (koje su ispuštale riječi
kao zračne mjehuriće), pogledom (oči su mu klizile preko stranice
kao što oči ribe pretražuju dubinu, ali i kao što oči posjetitelja
akvarija prate pokrete ribe u osvijetljenu bazenu).
Oko tebe više nema sobe u institutu, polica ni profesora: ušao
si u roman, vidiš pred sobom tu sjevernu plažu, slijediš korake
tankoćutnoga gospodina. Toliko si se zadubio da tek nakon ne-
kog vremena osjetiš da je netko kraj tebe. Krajičkom oka opažaš
Ludmillu. Tamo je, sjedi na hrpi knjiga folio-formata, pa i ona
nestrpljivo čeka da čuje nastavak romana.
Je li stigla ovoga trenutka ili je slušala čitanje od početka? Zar je
ušla tiho, bez kucanja? Ili je već bila tu, skrivena medu policama?
(Dolazila je ovamo da se sakrije, rekao je Irnerio. Dolaze ovamo
činiti stvari koje je bolje ne spominjati, rekao je Uzzi-Tuzii). Ili
je to samo utvara što ju je izazvala, očaranost riječima profesora
— vješca?
Uzzi-Tuzii nastavlja čitati i ničim ne pokazuje da je iznenađen
prisutnošću slušateljice, kao da je ona oduvijek tu. Niti se trza kad
ona, u trenutku dok on pravi stanku nešto dužu od ostalih, pita:
— I onda?
Profesor naglo zatvara knjigu.
— I onda ništa. Naginjući se preko strme obale tu se prekida.
Napisavši ove prve stranice svojega romana, Ukko Ahti zapao je
u depresivnu krizu koja ga je u roku od nekoliko godina navela
na tri neuspjela i jedan uspio pokušaj samoubojstva. Fragment
je objavljen u zbirci njegovih posmrtnih spisa, zajedno sa stiho
vima, intimnim dnevnikom i bilješkama za esej o Buddhinim
62
inkarnacijama. Na žalost, nije se uspjelo ući u trag nekom planu
ili nacrtu iz kojega bi bilo vidljivo kako je Ahti namjeravao razviti
radnju. Premda je krnje, ili možda upravo zato, djelo Naginjući
se preko strme obale svakako je najreprezentativniji tekst cimerske
proze, zbog onoga što pokazuje a još više zbog onoga što skriva,
zbog svojega izmicanja, gubljenja i nestajanja...
Čini se kao da će se profesorov glas ugasiti. Istežeš vrat da vidiš
je li još uvijek ondje, iza pregrade od polica koja ga skriva tvome
pogledu, ali ga više ne vidiš, možda je zamakao u guštaru akade-
mskih publikacija i godišta časopisa, stanjio se toliko da se može
uvući u pukotine pune prašine, zahvaćen možda zlom sudbinom
što prati predmet njegova proučavanja, a možda ga je progutao
bezdan koji je nastao od naglog prekida romana? Na rubu te pro-
valije ti bi želio stati, pridržavajući Ludmillu ili se hvatajući za nju,
tvoje ruke pokušavaju uhvatiti njezine...
— Ne pitajte gdje je nastavak te knjige! — To je oštar piskut
što dolazi s neodređene točke medu policama. — Sve knjige
završavaju s one strane... — Profesorov glas se diže i spušta; kamo
se to zavukao? Možda se valja ispod pisaćeg stola, možda se upravo
vješa na svjetiljku pod stropom?
— Gdje se nastavljaju? — pitate vi, zagrljeni na rubu provalije.
— S one strane čega?
— Knjige su stube do praga... Svi cimerski autori već su ga
prešli... Dalje počinje nijemi jezik mrtvih, koji izriče samo ono
što jezik mrtvih može izreći. Cimerski je posljednji jezik živih...
jezik na pragu! Ovamo čovjek dolazi da bi osluhnuo ono s druge
strane... Slušajte...
Ali, vas dvoje više ništa ne slušate. Nestali ste i vi, skutrili
ste se u kut, stisnuti jedno uz drugo. Zar je to vaš odgovor? Zar
želite pokazati da i živi imaju jezik bez riječi, kojim se ne mogu
pisati knjige, nego se samo može živjeti sekundu po sekundu, bez
bilježenja i sjećanja? Prvo dolazi taj jezik bez riječi kojim se služe
živa tijela — zar je to pretpostavka o kojoj biste htjeli da Uzzi-
Tuzii povede računa? Zatim riječi kojima se pišu knjige i kojima
uzalud nastojimo onaj prvi jezik, zatim...
— Sve su cimerske knjige nedovršene — uzdiše Uzzi-Tuzii
— jer sve završavaju s druge strane... na drugom jeziku, na nije-
rnorn jeziku na koji upućuju sve riječi u knjigama koje vjerujemo
da čitamo...
63
■ ■ '■ ■ — Vjerujemo?... Zašto: vjerujemo? Ja volim čitati, čitati
uistinu... — To Ludmilla govori, uvjereno i toplo. Sjedi pred
profesorom, odjevena je jednostavno i elegantno, u svijetle boje.
Način na koji ona postoji na svijetu, puna zanimanja za ono što joj
svijet može dati, udaljuje od nje egocentrični ambis
samoubilačkog romana koji se urušava sam u sebe. U njezinu glasu
tražiš saveznika svojoj potrebi da se uhvatiš za stvari koje postoje,
da čitaš, ono što je napisano i ništa drugo, udaljujući od sebe
utvare koje izmiču iz ruku. (Premda se vaš zagrljaj — priznaj —
zbio samo u tvojoj mašti, ipak je to zagrljaj koji se svakoga
trenutka može ostvari-ti)...
Ali, Ludmilla je uvijek barem korak ispred tebe.
— Volim znati da postoje knjige koje ću moći pročitati... —
kaže, znajući da snazi njezine želje moraju odgovarati postojeće,
konkretne, premda nepoznate stvari. Kako ćeš slijediti tu ženu
koja uvijek čita još jednu knjigu osim one koja joj je trenutno
pred očima, knjigu koja još ne postoji, ali, budući da je ona želi,
ne može postojati?
Profesor je za svojim stolom; u krugu svjetlosti stolne svjetiljke
vide se njegove ruke što lebde nad zatvorenom knjigom ili je jedva
dodiruju, kao da je žalosno miluju.
— Citati — kaže on — znači uvijek ovo: postoji nešto što je
tu, nešto što je stvoreno tekstom, neki čvrst, materijalan predmet
koji se ne može promijeniti, a iz toga pomalja se nešto što nije
prisutno, nešto što je dio nematerijalnoga svijeta, nevidljivog svi
jeta, jer se o njemu može samo misliti ili se može samo zamisliti,
ili zato što je postojao i nema ga više, izgubljen je, nedostižan, u
zemlji mrtvih...
— ... Ili je nedohvatljiv zato što još ne postoji, jer je nešto što
želimo, čega se bojimo, moguće ili nemoguće — kaže Ludmilla.
— Čitati znači ići u susret nečemu što će biti i za što još nitko ne
zna što će biti... — (Vidiš sada Čitateljicu kako preko štampane
stranice vreba na obzorju brodove spasilaca ili zavojevača, dolazak
oluje...) — Sad bih željela čitati roman u kojemu se osjeća priča
koja dolazi, poput još nejasne grmljavine, gdje se tek sluti i povije
st i sudbina likova, roman koji bi mi dao osjećaj da živim u metežu
koji još nema imena, nije se uobličio...
— Odlično, sestrice, vidim da napreduješ! — Između polica is
krsnula je djevojka dugog vrata i ptičjeg lica, pogleda nepomičnog
64
iza naočala, s mnogo kuštrave kose, obučena u široku bluzu i uske
hlače. — Došla sam te obavijestiti da sam našla roman koji tražiš,
to je upravo roman kojim ćemo se poslužiti u našem seminaru o
ženskoj revoluciji, pa te pozivam da podeš sa mnom, ako želiš čuti
kako ga analiziramo i o njemu raspravljamo!
— Lotaria, nećeš mi valjda reći — uzvikuje Ludmilla — da
si se i ti domogla nedovršenog romana cimerskog autora Ukka
Ahtije Naginjući se preko strme obale?
— Krivo si informirana, Ludmilla, roman jest taj isti, ali nije
prekinut nego dovršen, nije napisan na cimerskome nego na cim-
brijskome, naslov je poslije promijenjen, pa glasi Bez straha od
vjetra i vrtoglavice, a autor ga je potpisao drugim pseudonimom:
Vorts Viljandi.
— To je falsifikat! — viče profesor Uzzi-Tuzii. To je poznati
slučaj krivotvorine! Radi se o apokrifnom materijalu što su ga
proširili cimbrijski nacionalisti za vrijeme anticimerske propagan
dne kampanje na kraju Prvog svjetskog rata!
Iza Lotarije pojavljuju se predstraže falange djevojaka svijetlih
i mirnih očiju, očiju koje pomalo uznemiruju upravo zato što su
tako svijede i mirne. Između njih se probija blijed i bradat čovjek
kojemu je pogled sarkastičan, a bora oko usta odaje sistematsko
razočaranje.
Zao mi je što moram proturječiti cijenjenom kolegi — kaže
— ali autentičnost toga teksta dokazana je nalazom rukopisa koje
su Cimerci sakrili!
— Čudim se, Galligani — procvili Uzzi-Tuzii — da au
toritetom svoje katedre za erulo-altajske jezike i književnosti
podupireš jednu nespretnu mistifikaciju! I to mistifikaciju koja je
povezana s teritorijalnim pretenzijama koje nemaju nikakve veze
s književnošću!
— Uzzi-Tuzii, molim te — odvraća profesor Galligani — ne
spuštaj polemiku na taj nivo! Dobro znaš da me cimbrijski nacio
nalizam nimalo ne zanima, kao što, nadam se, ni tebe ne zanima
cunerski šovinizam. Uspoređujući duh tih dviju književnosti, ja
s
ebi postavljam pitanje: tko odlazi dalje u negaciji vrijednosti?
Cimberijsko-cimerska polemika kao da ne stiže do Ludmille,
koja je sad obuzeta jednom jedinom mišlju: postoji li mogućnost
^ se prekinuti roman nastavi?
— Možda je istina ono što veli Lotaria? — kaže ti tiho.
65
— Ovoga puta voljela bih da je u pravu, pa da se na onaj početak dena na njemački da bi se mogla proširiti u inozemstvu (tim se
koji nam je profesor pročitao nešto nastavi, nije važno na kojem prijevodom i sad služimo), poslije je platila danak kampanjama
jeziku. ideološke čistke, te je povučena iz opticaja, čak i iz knjižnica. Mi,
— Ludmilla — kaže Lotaria — upravo idemo u naš studijski međutim, vjerujemo da njezin revolucionarni sadržaj spada medu
kružok. Ako želiš prisustvovati diskusiji o Viljandijevu romanu, najnaprednije...
hodi sa mnom! Možeš pozvati i prijatelja, ako ga zanima. Nestrpljivi ste, ti i Ludmilla, da vidite kako iz pepela uskrsava
ta izgubljena knjiga, ali morate čekati dok djevojke i momci iz
kružoka medu sobom podijele zadaće: za vrijeme čitanja, netko će
Tako si unovačen pod Lotarijinu zastavu. Grupa se smješta u potcrtavati odraze načina proizvodnje, netko procese reifikacije,
jednu dvoranu, oko stola. Ti i Ludmilla željeli biste sjesti što bliže netko sublimacije potisnutoga, netko semantičke zakone spola,
sveščiću što ga Lotaria drži pred sobom, i u kojemu je, čini se, netko metajezike tijela, netko istupanja iz uloga, u političkom i
roman koji vas zanima. privatnom životu.
— Moramo zahvaliti profesoru Galliganiju, nastavniku cim- Evo, Lotaria otvara svoj sveščić, počinje čitati. Ograde od bodl-
brijske književnosti — započinje Lotaria — što nam je ljubezno jikave žice razdiru se poput paučine. Svi slušaju šutke, i vi i drugi.
stavio na raspolaganje rijedak primjerak romana Bez straha od Odmah vam je jasno da slušate nešto što nema baš nikakvih
vjetra i vrtoglavice, i što je pristao da osobno prisustvuje našem dodirnih točaka ni s romanom Naginjući se preko strme obale, ni
seminaru. Želim istaknuti da je to susretljivo držanje još dragoc s djelom Izvan naselja Malbork, pa ni s tekstom Ako jedne zimske
jenije ako se uzme u obzir nerazumijevanje na koje nailazimo kod noći neki putnik. Ti i Ludmilla razmjenjujete poglede, dapače,
drugih nastavnika iz srodnih disciplina... i Lotaria baca pogled na dva puta: prvi put upitno, a drugi označava sporazum. Bilo kako
sestru, kako ovoj ne bi izmakla polemička aluzija na Uzzi-Tuziija. bilo, to je roman, pa kad u nj jednom uđete, želite ići dalje bez
Da bi se tekst nekako locirao, mole profesora Galliganija da zaustavljanja.
dade nekoliko povijesnih naznaka.
— Ograničit ću se na to da podsjetim — kaže on — da su
pokrajine koje su nekada sačinjavale državu Cimeriju, nakon
Drugoga svjetskog rata ušle u sastav Narodne Republike Cim-
brije. Sređujući dokumente iz cimerskih arhiva, koji su bili u
neredu jer je preko njih prošla fronta, Cimbrijci su došli u priliku
da revaloriziraju kompleksnu ličnost pisca Vbrtsa Viljandija, koji
je pisao i na cimerskome i na cimbrijskome, ali komu su Cimerci
objavili samo ono što je napisao na njihovu jeziku, a toga nema
mnogo. Mnogo su važniji, po kvantiteti i kvaliteti, njegovi spisi
na cimbrijskom jeziku, koje su Cimerci dugo skrivali, što osobito
vrijedi za opsežni roman Bez straha od vjetra i vrtoglavice; čini se
da postoji prva verzija početka tog romana na cimerskome, pot
pisana pseudonimom Ukko Ahti. Svakako, nesumnjivo je da je
pravu inspiraciju za taj roman autor dobio tek kad se definitivno
opredijelio za cimbrijski jezik... Neću vam sad pričati — nastavlja
profesor — o promjenljivoj sreći te knjige u Narodnoj Republici
Cimbriji. Objavljena je najprije kao klasično djelo, čak je preve-

66 67
 Bez straha od vjetra i vrtoglavice

U pet ujutro gradom su prolazile kolone vojničkih kola; pred

prodavaonicama hrane počeli su se stvarati redovi žena s lojanica-
ma u ruci; na zidovima je još bila vlažna boja propagandnih nat-
pisa što su ih preko noći bili ispisali odredi vjerni raznim strujama
u Privremenoj vladi.
Kad su članovi orkestra stavili instrumente u kutije i izašli iz
suterena, zrak je bio zelen. Komad puta posjetitelji »NoveTitanije«
hodali su u grupi za sviračima, kao da ne žele razbiti savez što je te
noći sklopljen medu osobama koje je u lokalu okupio slučaj ili na-
vika, pa su hodali skupa u povorci, muškarci su iza zadignutih ovrat-
nika svojih ogrtača zadobili mrtvački izgled, poput mumija što se,
izvučene iz sarkofaga nakon četiri tisuće godina, na zraku raspadaju
u prah, dok je zamah uzbuđenja zahvatio žene koje su pjevale svaka
za sebe, ne skupljajući ogrtače preko dekoltea večernjih toaleta, vu-
kući skute dugih haljina po barama nesigurnim plesnim koracima,
zahvaćene procesom tako svojstvenom pijanstvu, kad se nova eu-
forija pojavljuje nakon što malaksa i otupi prijašnja euforija, pa se
činilo kao da se svi oni nadaju da veselje još nije završeno, da će
se svirači odjednom zaustaviti nasred ulice, otvoriti kutije i iz njih
opet povaditi saksofone i kontrabase.
Pred bivšom Levinsonovom bankom, koju su čuvale patrole
Narodne straže s bajunetama na pušci i kokardama na kapi, povorka
mjesečara se, kao po dogovoru, raspala, pa je svatko krenuo svojim
Putem ne pozdravljajući nikoga. Nas troje ostali smo zajedno: Va-
"ti ti., terijan i ja držali smo Irinu ispod ruke, jedan s jedne, drugi s druge
str
ane, ja sam stalno bio Irini zdesna, da bih ostavio mjesta za futrolu
teškoga pištolja što sam ga nosio za opasačem, a Valerijan, koji je kao

69
član Komesarijata za tešku industriju, bio u civilnom odijelu, ako je
imao kod sebe pištolj — ja vjerujem da jest — onda je to svakako bio
jedan od onih plosnatih koji se nose u džepu. U taj čas Irina je postala
šudjiva, gotovo gnjevna, pa se u nas uvlačila neka vrsta bojazni — go-
vorim o sebi, ali sam siguran da je Valerijan osjećao to isto, premda
se nikada jedan drugome nismo povjerili — jer smo osjećali da je
ona tek sada sasvim ovladala nama dvojicom, pa koliko spd ludo
bilo ono što će nas natjerati da činimo kad se njezin čarobni krug
sklopi i zarobi nas, sve će to biti ništa u usporedbi s onim što je toga
časa u mašti smišljala, ne prezajući ni od kakve razuzdanosti u svome
istraživanju čula, u mentalnoj egzaltaciji i okrutnosti. Istina je da smo
sve troje bili vrlo mladi, premladi za sve ono što smo doživljavali; go-
vorim o nama muškarcima jer je Irina bila prerano sazrela, kao i sve
žene njezina soja. Premda je po godinama bila najmlađa od nas troje,
radila je s nama što je htjela.
Irina započe tiho zviždukati, smiješeći se samo očima, kao da
unaprijed uživa u ideji koja joj je pala na pamet; onda zvižduk
postade čujan, bio je to neki komični marš iz operete koja je tada
bila u modi, a nas dvojica, još uvijek donekle preplašeni onim što
nam je pripremala, uzesmo je pratiti zviždeći pa smo išli ukorak
kao na zvuke neke neodoljive fanfare, osjećajući se istodobno i kao
žrtve i kao pobjednici.
Prolazili smo kraj crkve svete Apolonije koja je sad bila pretvo-
rena u lazaret za bolesnike od kolere, a ispred nje su stajali lijesovi
na nogarima koji su bili obilježeni krugom vapna, da se nitko ne
približi, čekajući kola za groblje. Neka je starica molila klečeći, i
mi smo je, kročeći uz zvuke našega neodoljivog marša, gotovo
zgazili. Digla je prema nama malu, suhu i žutu šaku, naboranu
poput kestena, oduprla se drugom šakom o pločnik, pa je povikala:
— Prokleta gospoda! — ili čak: — Prokletnici! Gospoda! — kao
da su to dvije uvrede jedna veća od druge, kao da nas, zovući nas
gospodom, smatra dvostruko prokletima, a zatim je izustila jednu
riječ na ovdašnjem dijalektu koja znači »kurvari«, i još nešto kao:
— Doći će kraj... — ali je u tome času opazila moju uniformu, pa
je zašutjela i sagnula glavu.
Opisujem taj incident sa svim pojedinostima zato što se — ne
odmah, nego kasnije — pokazalo da je bio najava svega onoga što
se poslije dogodilo, a i zato što sve te slike iz onoga vremena moraju
prolaziti stranicom kao kolone kola gradom (premda riječ kolone
70
priziva ponešto neodređene slike, nije loše da u zraku ostane neka
neodređenost svojstvena zbrci toga vremena), kao platneni transpa-
renti zategnuti između kuća koji su pozivali stanovništvo da upiše
narodni zajam, kao povorke radnika koje ne smiju prolaziti u isto
vrijeme jer ih organiziraju suparnički sindikati: jedni su tražili da se
do daljnjega nastavi štrajk u Kaudererovim tvornicama municije, a
drugi da se prekine štrajk i pomogne naoružavanje naroda za borbu
protiv kontrarevolucionarnih vojski koje se spremaju da opkole
grad. Sve te nejasne linije što se ukrštaju trebaju omeđiti prostor u
kojemu se krećemo ja, Valerijan i Irina, gdje naša priča može nik-
nuti iz ničega, pronaći neku polaznu točku, smjer i plan.
Irinu sam upoznao onoga dana kad se fronta približila Istočnim
vratima na manje od dvanaest kilometara. Dok se gradska milicija
— mladići ispod osamnaest godina i starci iz rezerve — skupl-
jala oko niskih zgrada klaonice goveda — već sam spomen toga
imena djeluje zloslutno, samo što se nije znalo za koga — rijeka
ljudi slijevala se u grad preko Željeznoga mosta. Seljanke koje su
nosile na glavi košare iz kojih su virile guske, histerični krmci što
su bježali između nogu gomile dok su ih mladići slijedili urličući
(nada da će uspjeti nešto sačuvati od vojnih rekvizicija tjerala je
seoske obitelji da rasprše djecu i blago, prepuštajući ih njihovoj
sudbini), vojnici, pješice ili na konju, koji su dezertirali iz svojih
jedinica ili su se pokušavali probiti do glavnine razbijenih snaga,
stare plemenitaške na čelu karavane slugu i zavežljaja, bolničari s
nosilima, bolesnici otpušteni iz bolnice, putujući trgovci,
činovnici, redovnici, Cigani, pitomice bivšeg Kolegija oficirskih
kćeri u putnim uniformama: svi su oni kuljali između rešetaka
mosta kao da ih nosi vlažan i leden vjetar, koji kao da je puhao
iz poderotina zemljopisne karte, iz rupa koje su prekrile fronte i
granice. Mnogi su tih dana tražili utočište u gradu: netko se bojao
da će se bune i pljačke proširiti, a netko je opet imao jake razloge
da se ne nađe na putu vojsci restauracije; netko je tražio zaštitu
krhke legalnosti Privremene vlade, a netko se samo želio sakriti u
metežu da bi neometano radio protiv zakona, i staroga i novoga.
Svatko je osjećao daje njegov pojedinačni život u pitanju, i upravo
ondje gdje se činilo da je neumjesno govoriti o solidarnosti, jer je
bilo važno probiti se noktima i zubima, uspostavila se neka vrsta
zajedništva i sporazuma, pa su se tako pred poteškoćama ujedinja-
vale snage i ljudi se razumijevali bez mnogo riječi.
71
 Možda je to bio razlog, a možda i činjenica što u općoj po-
mutnji mladost samu sebe prepoznaje i u tome uživa: u svakom
slučaju, ja sam se, prelazeći toga jutra s gomilom Željezni most,
osjećao zadovoljnim i lakim, u suglasnosti s drugima, sa sobom i
sa svijetom, što mi se već dugo nije dogodilo. (Možda nisam upo-
trijebio pravu riječ; reći ću bolje: osjećao sam da sam u harmoniji
s disharmonijom drugih, sa samim sobom i svijetom), ,§io sam
već na kraju mosta, tamo gdje se stepenice spuštaju prema obali
i gdje je bujica ljudi usporavala i burkala se uzmičući da je oni
otraga ne bi gurnuli na one koji su sporije silazili — na bogalje
bez noge koji su se oslanjali prvo na jednu pa na drugu štaku,
na konje koje su konjovoci držali za žvale i vodili dijagonalno
da se šiljci njihovih potkova ne bi okliznuli preko ruba željeznih
stepenica na motocikle s prikolicom koje je trebalo podizati (ta-
kvi bi bolje uradili da su krenuli preko Kolskoga mosta, kako su
im iz gomile odmah i doviknuli, ali bi to značilo produžiti put za
dobru milju) — kad opazih ženu koja je silazila pokraj mene.
Nosila je ogrtač opšiven krznom na donjem rubu i na rukavi-
ma, zvonast šešir s velom i ružom: ukratko, bila je elegantna, a ne
samo mlada i dopadljiva, kako sam odmah zatim utvrdio. Dok
sam je gledao iz profila, vidjeh kako je iskolačila oči, prinijela ruku
u rukavici ustima raširenim u krik straha, i kako pada nauznak.
Svakako bi bila pala i bila bi je pregazila rulja što je napredovala
kao krdo slonova, da je nisam brzo zgrabio za mišicu.
— Je li vam slabo? — upitah je. — Naslonite se na mene!
Proći će to odmah.
Bila je ukočena, nije mogla ni zakoračiti.
— Praznina, praznina, tamo dolje — rekla je — upomoć,
vrtoglavica...
Činilo se da ništa od onoga što se vidi ne daje povoda vrtogla-
vici, ali žena kao da je doista bila zahvaćena panikom.
— Nemojte spuštati pogled i držati se za moju ruku; hodajte
za ostalima; već smo na kraju mosta — rekoh joj, nadajući se da
su to pravi razlozi koji je mogu umiriti.
A ona:
— Osjećam da se svi ti koraci ruše s posljednje stepenice i
odlaze u prazno, da padaju, ta se rulja strmoglavljuje... — reče, i
dalje se opirući da hoda.
Pogledah kroz razmake između željeznih stepenica na bezboj-
72
nu bujicu rijeke duboko dolje, što je nosila komade leda kao bijele
oblake. U pomutnji koja potraja jedan tren, činilo mi se da osjećam
ono što i ona: da se na svaku prazninu nastavlja druga praznina, da
ispod svake strmine postoji druga strmina, ispod svake provalije da
zijeva beskrajan bezdan. Prebacih joj ruku preko ramena, nastojeći
se oduprijeti guranju onih koji žele sići, pa se deru na nas: — Hej,
pustite nas da prodemo! Idite se grliti negdje drugdje, bestidnici!
— ali jedini način da se uklonimo ljudskoj lavini koja nas ruši bio
bi da zakoračimo u zrak, da poletimo... Eto, i ja se osjećam kao da
visim nad ponorom...
Možda je upravo ova pripovijest takav most nad prazninom,
pa teče izbacujući obavijesti i dojmove i emocije da bi stvorila
podlogu punu kolektivnih i individualnih prevrata, preko koje se
onda može nekako prijeći ne znajući mnoge okolnosti, povijesne i
geografske. Prelazim preko obilja pojedinosti što se nadvijaju nad
prazninom koju ne želim opaziti, pa hitam naglo dok se ženski
lik ukočio na rubu jedne stepenice, usred svjetine što gura, dok je
ne uspijem pomaknuti gotovo je noseći stepenicu po stepenicu, i
stupiti na pločnik keja.
Dolazi k sebi; podiže oholi pogled; počinje hodati ne osvrćući
se; njezin korak ne oklijeva; upućuje se prema Mlinarskoj ulici;
gotovo je s mukom slijedim.
I pripovijest se mora napregnuti da nas slijedi, da bi prenijela
razgovor što je podignut nad prazninom, repliku po repliku. Za
pripovijest most još nije završio: ispod svake riječi zjapi praznina.
— Je li prošlo? — pitam je.
— Nije to ništa. Vrtoglavica me hvata kad se tome najmanje
nadam, čak i onda kad na vidiku nema nikakve opasnosti. Nije
važno je li visoko ili nisko... Kad gledam u nebo, noć, kad pomis
lim koliko su daleko zvijezde... Ili čak i danju... Kad bih, na prim
jer, sad ovdje legla i gledala uvis, u glavi bi mi se zavrtjelo... — pa
pokazuje oblake što brzo lete nošeni vjetrom. Govori o vrtoglavici
kao o kušnji koja je na neki način privlači.
Pomalo sam razočaran što mi ni jednom riječju nije zahvalila.
Pripominjem:
■— Ovo nije dobro mjesto da čovjek legne, ni danju ni noću.
vjerujte mi, ja znam ponešto o tome.
Kao između željeznih stepenica na mostu, u dijalogu se otvaraju
praznine između jedne i druge replike.
73
 — Razumijete se u gledanje neba? Kako to? Vi ste astronom?
— Ne, ja sam na drugačijem opservatoriju. — I pokazujem joj
na ovratniku svoje uniforme artiljerijske oznake. — Danima za
vrijeme bombardiranja gledam kako lete šrapneli.
Njezin pogled s oznaka prelazi na epolete kojih nema, zatim na
slabo vidljive oznake čina prišivene na rukave moje uniforme.
Dolazite s fronte, poručnice? , „>■
— Alex Zinnober — predstavljam se. — Ne znam imam li
pravo na čin poručnika. U našoj regimenti činovi su ukinuti, ali
naredbe se stalno mijenjaju. Zasad sam vojnik sa dvije trake na
rukavu, to je sve.
— Ja sam Irina Piperin, to sam bila i prije revolucije. Sto ću
biti dalje, ne znam. Pravila sam nacrte za šare na tkaninama, dokle
god potraje nestašica tkanina, crtat ću po zraku.
— U revoluciji se neki ljudi promijene toliko da se više ne
mogu prepoznati, a drugi se osjećaju istovjetni sa sobom samima
još više nego prije. To je valjda znak da su već bili spremni za nova
vremena. Je li tako?
Ne odgovori ništa. Dodajem:
— Osim ako ih od promjene ne čuva potpuno odbijanje revo
lucije. Je li to s vama slučaj?
— Ja... Prvo mi recite koliko mislite da ste se promijenili.
— Ne mnogo. Opažam da sam sačuvao poneku prijašnju
časnu naviku: na primjer, da pridržim ženu koja pada, premda
više nitko ne zahvaljuje na takvim stvarima.
— Svi mi imamo svoje trenutke slabosti, poručnice, i žene
i muškarci, pa nije rečeno da mi se ubrzo neće pružiti prilika
da vam uzvratim tu ljubeznost. — U njezinu glasu ima nečega
oštrog, gotovo osvetničkog.
Na tom mjestu bi se dijalog — koji je na sebe privukao svu
pažnju i gotovo učinio da se zaboravi metež u gradu — mogao i
prekinuti: uobičajene kolone kola prolaze trgom i stranicom knjige
dijeleći nas dvoje, ili to čine uobičajeni repovi žena pred dućanima,
ili svakodnevne povorke radnika s parolama. Irina je već daleko,
njezin šešir s ružom pluta po moru sivih kapa, šljemova, marama;
nastojim je slijediti, ali se ona ne osvrće.
Slijedi nekoliko ulomaka punih imena generala i deputata,
gdje se govori o topovskoj vatri i povlačenjima na fronti, o cije-
panjima i ujedinjavanjima unutar partija koje sastavljaju vladu,
74
ulomaka koji su prošarani izvještajima o vremenu: o pljuskovi-
ma, mrazevima, jurnjavi oblaka, olujnom zapadnjaku. Ali sve je
to samo pozadina moga raspoloženja: čas veselo opušten plutam
na valu događaja, čas okrenut u sebe kao da se pribirem nad ne-
kim opsesivnim planom, kao da sve ono što se oko mene zbiva
nema druge svrhe nego da me zakrinka, da me sakrije, poput
barikada od vreća s pijeskom koje se posvuda podižu (grad kao
da se priprema da se bori za svaku svoju ulicu), poput palisada
što ih plakateri različitih struja svake noći prekrivaju parolama,
koje odmah natopi kiša pa postanu nečitljive zbog raskašenoga
papira i razljevene boje.
Svaki put kad prođem kraj zgrade u kojoj se smjestio Kome-
sarijat za tešku industriju, kažem sebi: »Idem posjetiti svojega pri-
jatelja Valerijana.« Otkako sam stigao, to stalno sebi ponavljam.
Valerijan je najprisniji prijatelj kojeg imam ovdje u gradu. Ali taj
posjet svaki put odgodim zbog nekoga prečeg posla koji moram
obaviti. Kao da uživam slobodu neuobičajenu za vojnika na za-
datku: kakva je moja služba, nije posve jasno; krećem se ovamo-
onamo između raznih ureda i štabova; rijetko me mogu vidjeti u
kasarni, kao da ne pripadam sastavu nijednog odreda, niti me opet
mogu vidjeti prikovanoga za pisaći stol.
Za razliku od Valerijana, koji se ne miče od svoga pisaćega stola.
I onoga dana kad sam ušao da ga potražim, našao sam ga tako, ali
kao da nije bio zauzet obavljanjem državnih poslova: čistio je revol-
ver na bubanj. Naceri se neobrijanim licem kad me ugleda. Kaže:
— Dakle, došao si i ti da upadneš u stupicu, zajedno s nama?
— Ili da druge uvalim u stupicu — odgovaram.
— Stupice su jedna u drugoj, a sklapaju se sve odjednom
— kaže kao da me želi o nečemu obavijestiti.
Palača u kojoj je smješten Komesarijat bila je nekad dom obi-
telji nekog ratnog bogataša, a konfiscirana je za vrijeme revolucije.
Dio nezgrapnog luksuznog pokućstva ostao je, pa se pomiješao
s
tmurnim birokratskim namještajem; Valerijanov ured pun je
nekakvih kineskih stvari kao budoar: vaza sa zmajevima, lakiranih
skrinjica, tu je i svileni paravan.
— A koga želiš uloviti u toj pagodi? Istočnjačku kraljicu?
Iza paravana izlazi žena: kratka kosa, odjeća od sive svile,
č boje mlijeka.
■— Snovi se muškaraca u revoluciji ne mijenjaju — kaže, a po
75
agresivnom sarkazmu u njezinu glasu prepoznajem prolaznicu
koju sam upoznao na Željeznom mostu.
— Vidiš? Postoje uši koje čuju svaku našu riječ... — kaže mi
Valerijan, smijući se.
— Revolucija ne utječe na snove, Irina Piperin — odgovaram joj.
— Niti nas spašava od more — odgovara mi ona.
Valerijan se ubacuje: .,.£*.
— Nisam znao da se poznajete.
— Upoznali smo se u snu — kažem. — Padali smo s nekog
mosta. -'
A ona:
— Ne. Svatko sanja drugačiji san.
— A ponekom se dogodi da se probudi na kakvom mjestu
sigurnom poput ovoga ovdje, daleko od svake vrtoglavice... — ne
popuštam.
— Vrtoglavica je posvuda — i uzima revolver koji je Valerijan
upravo sastavio, otvara ga, naslanja oko na cijev, kao da želi vid
jeti je li dobro očišćena, zavrti bubanj, stavi metak u jednu rupu,
zategne kokot, uperi oružje u jedno oko vrteći bubanj. — Izgleda
kao bunar bez dna. Osjeća se zov ništavila, želja da se skoči i stigne
u tamu koja zove...
— Ej, ne valja se igrati oružjem — kažem i pružam ruku, ali
ona uperi pištolj u mene.
— Zašto? — pita. — Žene se ne mogu igrati, a vi možete?
Prava će revolucija nastati kad žene budu imale oružje.
— A muškarci će ostati goloruki? Zar misliš da je to pravedno,
drugarice? Sto bi žene s oružjem?
— Zauzele bi vaše mj esto. Mi gore, a vi dolje. Da malo
vi kušate što žena osjeća. Hajde, makni se, prijeđi na drugu
stranu, bliže svome prijatelju — naređuje, i dalje me držeći na
nišanu.
— Irina ima ideja — obavještava me Valerijan. — Ne vrijedi
joj proturječiti.
— I sad? — pitam i gledam Valerijana, očekujući da nešto
učini i prekine tu šalu.
Valerijan gleda u Irinu, ali njegov je pogled izgubljen, kao da se
sasvim predaje, kao da može naći zadovoljstvo samo u potpunom
potčinjavanju volji te žene.
Ulazi kurir iz Vojne komande noseći svežanj spisa. Otvorivši
se, vrata sakriju Irinu, koja nestane. Valerijan, kao da ništa nije
bilo, obavlja svoje poslove.
— Čuj — pitam ga čim smo opet mogli govoriti — zar se tebi
čini da se mogu zbijati takve šale?
— Irina se ne šali — kaže, ne dižući pogled sa spisa — vidjet
ćeš.
Od toga trenutka vrijeme se izobličuje, noć se širi, sve noći pos-
taju jedna jedina noć u kojoj naš, sad već nerazdvojni, trio prolazi
gradom, sve je to jedna jedina noć koja svoj vrhunac dostiže u Irini-
noj sobi, u prizoru koji bi trebao značiti intimnost, ali i ekshibiciju i
izazov, u svetkovanju onoga tajnog kulta sa žrtvovanjem u kojem je
Irina ujedno i svećenica, i božanstvo, i oskvrniteljica, i žrtva. Pripo-
vijest opet kreće neprekinutim tokom, sad je prostor kojim treba da
prođe nakrcan, gust, ne ostavlja ni pukotine kroz koju bi se probio
strah od praznine, između zavjesa s geometrijskim šarama, jastuka,
zrak je prožet mirisom naših golih tijela, Irinine dojke jedva da se
izdižu nad mršavim prsnim košem, smeđi krugovi bradavica bolje
bi pristajali krupnijim dojkama, uske i oštre prepone imaju oblik
istokračnog trokuta (riječ »istokračan«, kad sam je jednom povezao
uz Irinine prepone, za mene se tako ispunja senzualnošću da je ne
mogu izgovoriti a da mi zubi ne zacvokoću). Bliže središtu prizora
crte se lome, postaju vijugave kao dim što se diže iz posude gdje
gori ono nešto mirisnih sastojaka što su nađeni u jednoj armenskoj
drogeriji, na koju je njezina nezaslužena fama pušionice opija na-
vukla osvetničku pljačku ćudoredne svjetine, pa se umataju — nai-
me crte — poput konopa koji nas povezuje, nas troje, pa što se više
izvijamo da bismo se izvukli, to više on steže svoje uzlove zarezujući
ih u naše meso. U središtu toga spleta, u srcu drame našega tajnog
bratstva, nalazi se tajna koju nosim u sebi i koju ne mogu otkriti
nikome, a ponajmanje Irini i Valerijanu, tajna misije koja mi je
povjerena: otkriti tko je uhoda što se uvukao u Revolucionarni
komitet i sprema se da preda grad u ruke bijelima!
Usred revolucija što su te vjetrovite zime mele ulice glavnih
gradova kao zapuši zapadnjaka, rađala se tajna revolucija koja će
preobraziti moć tijela i spola: u to je Irina vjerovala, i uspjela je
u to uvjeriti ne samo Valerijana, koji je, kao sin kotarskog suca,
završivši političku ekonomiju, kao sljedbenik indijskih proroka i
švicarskih teozofa, bio predodređen za pristašu svake doktrine na
granici zamislivoga, nego i mene koji sam dolazio iz mnogo okru-
77
tnije škole, mene koji sam znao da će se o budućnosti odlučiti u
kratkom roku na revolucionarnom tribunalu ili na prijekom sudu
bijelih, i da dva voda za smaknuće, jedan s jedne, drugi s druge
strane, već čekaju s puškama k nozi.
Pokušavao sam pobjeći tako što sam se puzeći uvlačio u središte
spirale, gdje su se crte izvijale slijedeći grčenje Irininih gipkih i ne-
mirnih udova, u polaganom plesu u kojem nije važan ritam nego
prepletanje i raspletanje zmijastih linija. Irina je rukama hvatala
dvije zmijske glave, a one su na njezin stisak odgovarale gnjevno
se spremajući da pravocrtno prodru, a ona je naprotiv željela da se
maksimum u njima sadržane snage pretvori u gipkost gmaza koji
će joj se pridružiti u nemogućim grčenjima.
Jer, to je bila prva zapovijed vjernicima kulta što ga je Irina
osnovala: da odustanemo od stanovišta uspravnosti, ravne crte, od
praznovjernoga tajnog muškog ponosa, koji nije nestajao premda
smo pristajali na svoj položaj robova žene koja nije medu nama
dopuštala ljubomore niti suparništva bilo koje vrste. — Niže
— govorila je Irina i rukom je gurala Valerijanu potiljak, dok su
joj prsti mrsili vunastu kosu boje konoplje mladog ekonomista, ne
dopuštajući mu da podigne lice iznad visine njezinoga krila — još
niže! — a dođe me je gledala svojim dijamantnim očima, i htjela
je da ja nju gledam, da se i naši pogledi kreću zmijastim i nepreki-
nutim putanjama. Osjećao sam njezin pogled koji me ni trenutka
nije napuštao, a istodobno sam osjećao na sebi još jedan pogled
koji me je slijedio svakoga trenutka i na svakom mjestu, pogled
nevidljive moći koja je od mene očekivala samo jedno: smrt, nije
važno da li smrt koju trebam donijeti drugima ili moju.
Očekivao sam da omča Irinina pogleda popusti. Evo, već na-
pola zatvara oči, evo, klizim u sjenu, iza jastuka, divana, posude
sa žeravicom, ondje gdje leži odijelo što ga je Valerijan, po svom
običaju, uredno složio, klizim kroz sjenu Irininih spuštenih tre-
pavica, tražim po džepovima, po Valerijanovoj lisnici, skrivam se
u tamu njezinih sklopljenih kapaka, u tamu krika što izlazi iz
njezina grla, nalazim list presavijen načetvoro s mojim imenom
ispisanim čeličnom pisaljkom, ispod formule osude na smn zbog
izdaje, sve to potpisano i protupotpisano i popraćeno uredovnim
pečatima.
■"*;■■
78
V.
Na ovom mjestu otvara se diskusija. Radnja, likovi, ambijenti,
čuvstva odgurnuti su u stranu da bi ostavili mjesta općim pojmo-
vima.
— Polimorfno-perverzna žudnja...
— Zakoni ekonomije i tržišta...
— Homologije značenjskih struktura...
— Zastranjenje i institucije...
— Kastracija...
Samo ti i dalje čekaš, ti i Ludmilla, nitko drugi više i ne
pomišlja da nastavi s čitanjem.
Približuješ se Lotariji, pružaš ruke prema papirima što su raza-
suti pred njom, pitaš — Slobodno? — nastojiš se domoći romana.
Ali, to nije knjiga, to je samo jedan otkinuti arak. A ostalo?
— Oprosti, tražim druge listove, nastavak — kažeš.
— Nastavak?... Oh, pa tu se već ima o čemu diskutirati mjesec
dana. Zar ti to nije dosta?
— Nisam htio diskutirati, nego čitati — kažeš.
— Čuj, ima mnogo studijskih grupa, biblioteka Erula
-— altajskog instituta imala je samo jedan primjerak; tako smo ga
podijelili između sebe, pomalo smo se i otimali, knjiga je otišla
na komadiće, ali meni se čini da sam prigrabila najbolji komad.
Sjedeći za stolom u kavani, ti i Ludmilla pravite bilancu situacije.
— Riječju: Bez straha od vjetra i vrtoglavice nije Naginjući se
preko strme obale, što opet nije Izvan naselja Malbork, a ovaj je
pak nešto sasvim drugo nego Ako jedne zimske noći neki putnik.
Ne ostaje nam ništa drugo nego da se vratimo na početak cijele
te zbrke.
79
 — Da. Izdavačka kuća izvrgla nas je tim frustracijama, dakle,
izdavačka je kuća dužna da nam pomogne. Treba zatražiti to od
njih.
— A ako su Ah ti i Viljandi ista osoba?
— Treba najprije pitati za roman Ako jedne zimske noći neki
putnik i tražiti ispravan primjerak, a i ispravan primjerak knjige
Izvan naselja Malbork. Hoću reći: treba tražiti ispravne primjerke
romana koje smo čitali vjerujući da oni nose te naslove; ako se
pokaže da su njihovi pravi naslovi i autori drugi, neka nam to
onda kažu i objasne kakva se to tajna krije iza tih stranica što pre
I — Što to znači?
laze iz sveska u svezak.
— Na taj ćemo način — dodaješ ti — možda naći kakav trag
koji će nas dovesti do romana Naginjući se preko strme obale, bez
obzira je li on završen ili nezavršen...
— Ne mogu poreći — kaže Ludmilla — da sam na vijest o
nalazu nastavka povjerovala u sretan ishod.
— ... A i do romana Bez straha od vjetra i vrtoglavice, jer sam
najnestrpljiviji upravo da to nastavim čitati...
— Da, i ja, premda moram reći da to nije idealan roman, po
mom ukusu...
Eto, opet isto. Baš kad ti se učini da si na pravome putu,
odjednom te blokira neki prekid ili zaokret: u čitanju, u lovu na
izgubljenu knjigu, u otkrivanju kakav je Ludmillin ukus.
— Roman koji bih u ovome času najradije čitala — objašnjava
Ludmilla — morao bi za pokretačku snagu imati samo želju da se
pripovijeda, da se gomilaju priče, bez nastojanja da ti se nametne
neko viđenje svijeta, samo sa željom da te prinudi da prisustvuješ
rastu priče, kao rastu biljke, njezinom grananju, kao što se granaju
grane i lišće...
U tome se odmah slažeš s njom: ostavljajući iza sebe stranice
pretvorene intelektualnim analizama u prnje, sanjaš o tome da
pronađeš prirodne, nevine, primitivne uvjete za čitanje...
— Treba pronaći nit koju smo izgubili — kažeš. — Idemo do
izdavača.
A ona:
— Nema potrebe da oboje idemo. Otiđi ti, pa ćeš me obavi
jestiti.
Krivo ti je. Taj te lov privlači zato što loviš zajedno s njom,
zato što taj lov možete zajedno doživjeti i komentirati ga dok ga
80
doživljavate. Upravo sada, kad ti se učinilo da je došlo do sporazu-
ma, do povjerenja, ne toliko zato što jedno drugome govorite ti,
nego zato što se osjećate kao ortaci u podivatu koji možda nitko
drugi ne bi mogao razumjeti.
— A zašto i ti ne ideš?
— Iz principa.
— Postoji granica: na jednoj su strani oni koji prave knjige, na
drugoj oni koji ih čitaju. Ja želim ostati medu onima koji čitaju,
pa pazim da ne prijeđem tu granicu. Inače bi nestalo nepristranog
užitka u čitanju, ili bi se pretvorio u nešto drugo, a to nije ono što
želim. Ta je granična crta neodređena i teži da nestane: svijet onih
koji se profesionalno bave knjigama sve je napučeniji i teži da se
poistovjeti sa svijetom čitalaca. Dakako, i čitatelji postaju brojniji,
ali reklo bi se da broj onih koji upotrebljavaju knjige da bi pravili
druge knjige raste brže od broja onih koji knjige vole samo čitati
i ništa drugo. Znam da ću se, ako prekoračim tu granicu, makar
i trenutno, slučajno, izložiti opasnosti da se pomiješam s tom pli
mom koja raste; zato odbijam stupiti nogom u izdavačku kuću,
makar i na nekoliko minuta.
— A što ću onda ja? — pitaš je.
— Za tebe ne znam. Odluči sam. Svatko postupa na svoj
način.
Tu je ženu nemoguće natjerati da promijeni mišljenje. Sam ćeš
krenuti u taj pohod, pa ćete se naći ovdje, u ovoj kavani, u šest.
— Došli ste zbog rukopisa? Na čitanju je, ne, oprostite,
pročitan je sa zanimanjem, naravno da se sjećam, zanimljiv jezični
eksperiment, na žalost odbijeno, zar niste primili pismo? Žao nam
je što vam to moramo priopćiti, u pismu je sve objašnjeno, davno
smo vam ga poslali, pošta stalno kasni, svakako ćete ga primiti,
izdavački su planovi pretrpani, nepovoljan stjecaj okolnosti, vidite
da ste ga primili? I što je pisalo? Zahvaljujemo što ste nam poslali
n
a čitanje, vratit ćemo vam u najkraćem roku, ah, vi ste došli
Povući rukopis? Ne još ga nismo pronašli, strpite se još malo, is-
krsnut će odnekud, ne bojte se, kod nas se ništa ne izgubi, upravo
srno sada pronašli rukopise koje tražimo već deset godina, oh, ne
za deset godina, vaš ćemo naći prije, barem se nadamo, imamo
81
toliko rukopisa, ovolike hrpe, ako želite, možemo vam pokazati,
razumije se da vi želite svoj rukopis, a ne tuđi, samo bi još to treba-
lo, htio sam reći da tamo stoje i rukopisi koji nas ne zanimaju, a
kako bismo onda mogli baciti vaš do kojega toliko držimo, ne, ne
da bismo ga objavili, nego da bismo vam ga vratili.
Tako govori suhonjav i zgrbljen čovječuljak koji kao da se suši
i grbi još više svaki put kad ga netko zovne, povuče za ruka& izloži
problem, istovari mu u naručaj hrpu otisaka, »Doktore Cavedag-
na!« »Čujte, doktore Cavedagna!« »Pitajmo doktora Cavedagnu!«
a on se svaki put koncentrira na pitanje posljednjeg sugovornika,
staklastih očiju, drhtava podbratka, vrata koji se ugiba u naporu
da održi u ravnoteži i na umu sva ostala neriješena pitanja, s bez-
nadnim strpljenjem prenervozne osobe, i s ultra zvučnom nervo-
zom prestrpljive osobe.
Kad si ušao u sjedište izdavačke kuće i izložio vratarima pro-
blem loše paginiranih knjiga koje bi želio zamijeniti, prvo su ti
rekli da se obratiš Odjelu za prodaju; zatim, nakon što si dodao da
te ne zanima samo zamjena knjiga, nego i objašnjenje onoga što se
dogodilo, uputili su te u Tehnički odjel; a kad si objasnio da ti je
najviše stalo do nastavka prekinutih romana:
— U tom slučaju, bit će najbolje da porazgovarate s doktorom
Cavedagnom — zaključili su. — Sjednite u predsoblje; tamo već
drugi čekaju; doći će i na vas red.
Tako si, probijajući se između tih posjetitelja, čuo doktora
Cavedagnu kako više puta započinje razgovor o rukopisu koji se
ne može pronaći, obraćajući se svaki put drugoj osobi, uključujući
i tebe, i svaki put su ga, prije nego što bi shvatio grešku, prekinuli
ili posjetitelji ili drugi urednici i namještenici. Odmah shvaćaš da
je doktor Cavedagna ona u svakom poduzeću nužna osoba na
čija leđa kolege instinktivno nastoje prebaciti sve komplicirane i
neugodne poslove. Upravo kad si mu se htio obratiti, stiže netko
donoseći izdavački plan za idućih pet godina koji treba ažurirati,
ili indeks na kojemu treba promijeniti sve brojeve stranica, ili iz-
danje Dostojevskoga koje treba od početka do kraja iznova složiti,
jer svagdje gdje piše Marija treba napisati Marja, a svagdje gdje
piše Petar, treba ispraviti u Pjotr. On svakoga sluša, premda je uz-
nemiren na pomisao da je na polovici prekinuo razgovor s jednim
drugim moliteljem, i čim uzmogne, nastoji umiriti najnestrpljivije
uvjeravajući ih da ih nije zaboravio i da misli na njihov problem:
82
— Veoma nam se svidjela fantastična atmosfera... (Što?
— trza se povjesničar trockističkih frakcija na Novom Zelandu.)
— Možda biste morali ublažiti skatološke prizore... (— Što to go
vorite! — protestira proučavalac makroekonomije oligopolisa.)
Iznenada, doktor Cavedagna nestaje. Hodnici izdavačke kuće
puni su zasjeda: tuda kruže kazališne družine psihijatrijskih kli-
nika, skupine koje se bave grupnom psihoanalizom, feministički
komandosi. Doktor Cavedagna na svakom koraku riskira da bude
otet, zarobljen, progutan.
Dospio si ovamo u trenutku kad izdavačkim kućama ne gravi-
tiraju, kao nekada, uglavnom pjesnički i romansijerski aspiranti,
niti kandidatkinje za poetese i spisateljice; ovo je trenutak (u
povijesti zapadne kulture) kad svojoj realizaciji na papiru ne teže
toliko osamljeni pojedinci koliko kolektivi; studijski seminari,
radne grupe, znanstvene ekipe, kao da je intelektualni rad suviše
očajan da bi se njime čovjek bavio u samoći. Autorska se pojava
povišestručila, sve se više proširuje na grupu, jer se više nitko ne
može delegirati da nekog zastupa: tu su četiri bivša zatvorenika
od kojih je jedan pobjegao, tri bivša bolesnika s bolničarem i
bolničarevim rukopisom. Ili su to parovi, ne obavezno ali često,
muž i žena, kao da život u paru nema nikakve bolje utjehe od
proizvodnje rukopisa.
Svaka je od tih osoba tražila da porazgovara sa šefom određenog
sektora ili s urednikom stanovite struke, ali ih na kraju sve prima
doktor Cavedagna. Valovi razgovora u kojima plutaju rječnici
najspecijalističkijih i najekskluzivnijih disciplina i filozofskih škola
slijevaju se na toga starog urednika, kojega si na prvi pogled defini-
rao kao »suhonjavog i zgrbljenog čovječuljka«, ne zato što bi bio
više čovječuljak, više suhonjav ili zgrbljen od mnogih drugih, nego
zato što izgleda kao da je došao iz nekog svijeta u kojemu još — ne:
Ogleda kao da je izašao iz knjige u kojoj se još mogu sresti — ovako:
izgleda kao da je došao iz svijeta u kojem se još mogu čitati knjige u
kojima čovjek susreće »suhonjave i zgrbljene čovječuljke«.
Ne dajući se smetati, on pušta da razne problematike teku
preko njegove ćele, odmahuje glavom i pokušava svesti pitanje na
njegove najpraktičnije aspekte:
— Ali, zar ne bismo mogli, oprostite, sve fusnote uklopiti u
te
kst, a sam tekst malo zgusnuti, pa ga možda, vi ćete to bolje
zr
»ati, dati kao fusnotu?
83
 — Ja sam čitatelj, samo čitatelj, nisam autor — žuriš se objas
niti, poput čovjeka koji priskače u pomoć nekome tko samo što
nije zakoračio u provaliju.
— A, tako? Izvrsno, izvrsno, baš mi je drago! — i pogled koji
ti upućuje doista je pun simpatije i zahvalnosti. — Drago mi je.
Uistinu, čitaoce sve rjeđe susrećem...
Hvata ga povjerljivo raspoloženje; pušta da ga ponese; zabora-
vlja druge poslove; zove te na stranu:
— Mnogo godina radim u izdavačkoj kući... kroz ruke mi
prolazi mnogo knjiga... ali, mogu li reći da čitam? To ja ne zovem
čitanjem... U mome selu bilo je malo knjiga, ali sam čitao, tada
sam doista čitao... Stalno mislim kako ću se, kad odem u miro
vinu, vratiti u svoje selo i opet čitati kao nekad. Svaki čas stavim
na stranu poneku knjigu, ovu ću pročitati kad odem u mirovinu,
kažem, ali poslije mislim da to više neće biti isto... Noćas sam
sanjao da sam u svom selu, u kokošinjcu iza moje kuće, nešto
sam tražio i tražio u kokošinjcu, u košarici u kojoj kokoši nesu
jaja, i što sam našao? Knjigu, jednu od knjiga koje sam čitao kao
dječak, neko popularno izdanje, poderanih stranica, s crnobijelim
crtežima koje sam bio obojio pastelima... Znate? Kao dječak sam
se skrivao u kokošinjcu da bih čitao...
Pokušavaš mu objasniti razlog svojega posjeta. Odmah shvaća,
toliko da ti i ne dopušta da nastaviš:
— I kod vas, i kod vas, pomiješane šesnaestine, znamo to do
bro, knjiga počinje a ne nastavlja se, sva su nam najnovija izdanja
pobrkana, razumijete li vi tu što? Mi više ništa pod bogom ne
shvaćamo, dragi gospodine.
Drži u naručju hrpu otisaka; odlaže je pažljivo, kao da bi i
najmanji drhtaj mogao poremetiti red otisnutih slova.
— Izdavačka je kuća krhak organizam, dragi gospodine —
kaže — dovoljno je da na bilo kojoj točki nešto krene naopako i
nered se odmah širi, kaos se otvara pod našim nogama. Oprostite,
molim vas, kad pomislim na to, hvata me vrtoglavica. — Zatisku-
je oči, kao da ga progoni vizija milijardi stranica, redaka, riječi što
se vrdože poput prašine.
— Hajde, hajde, doktore Cavedagna, nemojte to tako uzi
mati k srcu! — Eto sad ga još moraš tješiti. — To je kod mene
samo obična čitateljska znatiželja... Ali, ako mi vi ne možete ništa
reci...
84
.— Ono što znam, rado ću vam kazati — kaže urednik. —
Slušajte. Sve je počelo kad je u našu izdavačku kuću došao jedan
mladić koji je tvrdio da je prevodilac s onoga, kako se zove...
— Poljskog?
— Ne, nije s poljskog. S nekog teškog jezika, nema mnogo
ljudi koji ga znaju...
— Cimerskoga?
— Nije cimerski, još gore, kako se ono zove? Taj se predstavljao
kao strahovit poliglot, nema jezika koji on ne poznaje, čak i taj,
cimbrijski, da, cimbrijski. Donio nam je roman napisan na tom
jeziku, povelik roman, pozamašan, kako se ono zvao, Putnik, ne,
Putnik je od onoga drugog, Izvan naselja...
— Od Tazija Bazakbala?
— Ne, ne Bazakbala, to je bila Strma obala, od onoga...
— Ahtija?
— Tako je, upravo od njega, Ukka Ahtija.
— Ali oprostite, zar Ahti nije cimerski autor?
— Sad, zna se da je najprije bio cimerski, taj Ahti; ali, znate
što se dogodilo, za vrijeme rata, poslije rata, određivanje granica,
željezna zavjesa, u svakom slučaju, tamo gdje je bila Cimerija sad
je Cimbrija, a Cimeriju su pomakli malo dalje. Tako su i cimersku
književnost preuzeli Cimbrijci, skupa s ratnim reparacijama...
— To je teza profesora Galliganija, koju profesor Uzzi-Tuzii
negira...
— Ma, znate već kako je na sveučilištu, suparništvo među ods
jecima, dvojica profesora koji se ne trpe, lako je zamisliti da Uzzi-
Tuzii neće dopustiti da remek-djelo njegova jezika treba čitati na
koleginom jeziku...
— Činjenica jest — navaljuješ ti — da je roman Naginjući se
preko strme obale nedovršen, dapače, jedva da je započet... Ja sam
vidio original...
— Naginjući se... Nemojte me zbunjivati, naslov je sličan
tome, ali nije taj, nego nešto s Vrtoglavicom, da, to je Viljandijeva
Vrtoglavica.
— Bez straha od vjetra i vrtoglavice? Recite mi: je li to prevede-
°o? Jeste li vi to objavili?
— Čekajte. Prevodilac, neki Ermes Marana, izgledao je kao ne
tko kome su svi papiri u redu: poslao nam je pokusni prijevod, mi
naslov stavili u izdavački plan, on je točan u predaji dijelova prijevo-
85
da, predaje sto po sto stranica i uzima predujam, mi počinjemo slati
prijevod u tiskaru da se slaže, kako ne bismo gubili vrijeme... Kad,
prilikom korekture, opažamo proturječnosti, neobičnosti... Zove
mo Maranu, postavljamo mu pitanja, on se zbunjuje, proturječi
sam sebi... Uspijevamo ga pritisnuti, otvaramo pred njim originalni
tekst i tražimo da nam glasno prevede jedan ulomak... Priznaje da
ne zna ni riječi cimbrijskoga! i^Jk
— A prijevod koji vam je predao?
— Osobna je imena uzeo iz cimbrijskoga, ne: iz cimerskoga,
ne znam više, ali tekst je preveo iz nekog drugog romana...
— Kojeg romana?
— Kojeg romana, pitamo ga. A on: iz jednoga poljskog roma
na (eto poljskoga!) autora Tazija Bazakbala...
— Izvan naselja Malbork...
— Točno. Ali, čekajte! To je on tako rekao, i mi smo mu
gotovo povjerovali; knjiga je već bila u tisku. Sve smo zaustavili,
dali promijeniti naslovnu stranicu, korice. Bila je to za nas velika
šteta, ali ipak, s ovim ili onim naslovom, s ovim ili onim autorom,
roman je postojao, preveden je, složen, otisnut... Brzo smo to
sračunali, pa smo brže-bolje od tiskare, od knjigovežnice, zatražili
da se sve prve šesnaestine s pogrešnom naslovnom stranicom za
mijene drugima, s novom naslovnom stranicom ukratko, iz toga
se izlegla zbrka koja se proširila na sve novitete na kojima se tada
radilo, cijele naklade valjalo je baciti u stari papir, sveske koji su
već bili u distribuciji povući iz knjižara...
— Ne razumijem jedno: o kojem romanu sad govorite? O
onome o željezničkoj stanici, ili o onome o dječaku koji odlazi s
majura? Ili...
— Budite strpljivi! Ovo što sam vam ispričao, to još nije ništa.
Jer, u međuvremenu, dabome, izgubili smo povjerenje u toga
gospodina, željeli smo imati jasno stanje i usporediti prijevod s
originalom. I što je ispalo? Nije to bio ni Bazakbal, nego je to bio
roman preveden s francuskoga, nekog slabo poznatog belgijskog
autora, pod naslovom... Čekajte, pokazat ću vam.
Cavedagna se udaljuje, a kad se vrati, pruža ti svežnjić fotoko-
pija.
— Evo, zove se Baci pogled dolje, gdje se sjena zgušnjava. Imamo
ovdje francuski tekst prvih stranica. Pogledajte svojim očima pa
prosudite kakav je to lopovluk! Ermes Marana preveo je od riječi
86
do riječi ovaj petparački romančić, a nama je to podmetnuo kao
cimersko, cimbrijsko, poljsko djelo...
Listaš fotokopije i već na prvi pogled shvaćaš da ovaj Regarde
en bas dans l'epaisseur des ombres Bertranda Vanderveldea nema
nikakve veze ni s jednim od četiri romana koje si počeo čitati.
Želiš odmah o tome obavijestiti čavedagnu, ali on izvlači list što
je priložen uz svežanj, koji ti želi pokazati:
— Želite li vidjeti što se Marana usudio odgovoriti kad smo
osporili vrijednost njegovim mistifikacijama? Tu je njegovo pis
mo... — I pokazuje ti jedan ulomak da ga pročitaš.
»Zašto bi bilo važno autorovo ime na koricama? Prenesimo se
u mislima tri tisuće godina u budućnost. Tko zna koje će se knjige
iz naše epohe sačuvati, i kojim će autorima ime ostati zapamćeno?
Bit će knjiga koja će ostati slavne, ali će se vjerovati da su anonimna
djela, kao što je to za nas ep o Gilgamešu; bit će autora kojima će
ime i dalje biti slavno, ali im se neće sačuvati nijedno djelo, kao što
se dogodilo sa Sokratom; ili će možda sve knjige koje se sačuvaju biti
pripisane jednom jedinom zagonetnom autoru kao što je Homer.«
—Jeste li čuli kako taj razmišlja? — uzvikuje cavedagna; onda
dodaje: —A mogao bi imati i pravo, što je najljepše...
Odmahuje glavom, kao da ga je obuzela neka misao; malo se
smijucka, malo uzdiše. Tu njegovu misao ti mu, Čitatelju, možda
možeš pročitati na čelu. Godinama već Cavedagna prati kako
knjige nastaju, dio po dio, svakoga dana gleda kako se knjige
rađaju i umiru, a ipak, prave su knjige za njega neke druge, one
iz vremena kad su knjige bile kao neke poruke iz drugih svjetova.
Tako je i s autorima: on ima svakoga dana s njima posla, poz-
naje njihove fiksne ideje, njihova kolebanja, osjetljivosti, njihove
egocentričnosti, a ipak, pravi autori ostaju oni koji su za njega bili
samo ime na koricama, jedna riječ koja je predstavljala cjelinu s
naslovom, autori koji su bili stvarni koliko i likovi i mjesta opisani
u knjigama, koji su u isto vrijeme i postojali i nisu postojali, kao
i ti likovi i ta mjesta. Autor je bio nevidljiva točka s koje su stizale
•knjige, praznina nastanjena utvarama, podzemni tunel koji je spa-
jao druge svjetove s kokošinjcem njegova djetinjstva...
Zovu ga. Na trenutak oklijeva da li da uzme natrag fotokopije
ili da ih ostavi tebi.
— Pazite, to je važan dokument, ne smije izaći odavde, to je
corptis delicti, iz te bi se stvari mogao izleći proces zbog plagijata.
87
Ako ga želite pregledati, sjedite ovdje, za ovaj stol, a poslije nemojte
zaboraviti da ga vratite meni, čak i ako ja zaboravim, jer bit će zla
ako se izgubi...
Mogao bi mu reći da nije važno, da to nije roman koji tražiš,
no, zbog toga što ti početak nije nemio, ili zato što je doktora
Cavedagnu, koji je sve zabrinutiji, opet usisao vrtlog njegovih Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava
izdavačkih djelatnosti, ne ostaje ti ništa drugo nego j čitati roman
Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava.

.;».*

me Morao sam dobro povući nagore otvor plastične vreće: jed-

va je dosezala do Jojina vrata, a glava je ostala vani. Druga bi
mogućnost bila da ga gurnem u vreću glavačke, ali mi to nije
rješavalo problem jer su tada virile noge. Izlaz bi bio u tome da
sam mu uspio saviti koljena, ali koliko god da sam to pokušavao,
udarajući nogama, ukočena su koljena odolijevala, a kad sam na-
pokon uspio, savile su se i noge i vreća skupa, tako da je sve to bilo
još teže prenositi, a glava je još više virila, nego prije.
— Kad ću se ja tebe doista osloboditi, Jojo — pitao sam ga, a
kako god bih ga okrenuo, preda mnom bi se našlo njegovo blesavo
lice, brčići osvajača srdaca, kosa zalizana briljantinom, čvor kravate
što je virio iz vreće kao iz pulovera, naime pulovera iz onih godina
čiju je modu Jojo i dalje slijedio. Možda je do mode iz tih godi
na Jojo stigao sa zakašnjenjem, kad te stvari više nigdje nisu bile
moderne, ali, budući da je u mladosti zavidio tipovima koji su bili
tako odjeveni i počešljani, od briljantina do cipela od crnog laka s
kapicom od samta, pa kad se jednom svega toga domogao, bio je
previše opijen svojim uspjehom da bi gledao oko sebe i opazio da
°ni na koje je želio nalikovati sad izgledaju posve drugačije.
Briljantin je dobro držao; i onda kad bih mu pritiskao lubanju
da bih ga ugurao u vreću, kapica od kose ostajala je okrugla i
suno se raspadala na krute trake koje su se pridizale u obliku luka.
^vor na kravati malo se iskrivio; instinktivnom sam ga gestom
Poravnao, kao da leš s iskrivljenom kravatom više udara u oči od
urednog lesa.
-■«' — Treba nam još jedna vreća da mu je nabijemo na glavu
reče Bernadette, i još jednom moradoh priznati daje inteligen-

89
čija u te djevojke veća nego što bi se moglo očekivati, s obzirom na
njezin društveni položaj.
Nevolja je bila u tome što nismo uspijevali naći drugu veliku
plastičnu vreću. Imali smo samo narančastu vreću za kuhinjsku
smećaru, koja je, doduše, mogla dobro poslužiti da mu sakrije gla
vu, ali nije mogla sakriti da se radi o ljudskom truplu uvučenom u
vreću, s glavom zamotanom u manju vreću. . .„.
Ukratko, u tom susretu nismo više mogli dugo ostati, joje smo
se morali riješiti prije nego što svane, već smo ga nekoliko sati
nosali naokolo kao da je živ, bio je treći putnik u mom kabrioletu, i
već smo suviše velikom broju ljudi pali u oči. Kao onoj dvojici
policajaca na biciklima što su se približili sasvim tiho, pa zastali i
uzeli nas gledati dok smo se spremali da ga prevalimo u rijeku
(most Bercv izgledao nam je trenutak prije toga prazan), pa smo ja
i Bernadette stali udarati šakama po leđima Joj u koji je presamićen
visio preko ograde, glava i ruke su mu visjele, a ja sam viknuo:
— Izbljuj makar i dušu, mon vieux, neka ti se razbistri u glavi!
— pa smo ga, držeći ga s obje strane dok su mu ruke visjele preko
naših ramena, prebacili do auta. U tom je času plin što se skuplja
leševima u trbuhu glasno izašao van; dvojica policajaca udariše
u smijeh. Pomislih kako Jojo ima kao mrtav posve drugačiji ka
rakter nego dok je bio živ i pun finih manira; živ ne bi bio tako
velikodušan da priskoči u pomoć prijateljima kojima prijeti giljo
tina zato što su ga ubili.
Onda smo se dali u potragu za plastičnom vrećom i kantom
benzina, pa je još ostalo samo da se pronađe dobro mjesto. Izgleda
nemoguće, ali je istina da u metropoli poput Pariza možeš izgubiti
sate i sate tražeći pogodno mjesto za spaljivanje lesa.
— Zar u Fontainebleauu ne postoji šuma? — upitah Berna-
dettu koja je opet sjela kraj mene. — Pokaži mi put, ti poznaješ
grad. — A mislio sam o tome kako ćemo se, kad sunce oboji
nebo u sivo, možda vratiti u grad u koloni kamiona s povrćem,
a od Joje će ostati samo osmudena i smrdljiva hrpica na nekom
proplanku medu grabovima. Isto će to ostati od moje prošlosti,
upravo toliko, kažem, jer ovo je dobra prilika da sam sebe uvjerim
da je sva moja prošlost spaljena i zaboravljena kao da nikada nije
ni postojala.
Koliko me je puta, kad bih opazio da me prošlost počinje pri-
tiskati, da ima previše ljudi koji vjeruju da im je kod mene otvoren
90
kredit, materijalni i moralni, kao što su vjerovali u Macau roditelji
djevojaka iz »Vrta od zada«, njih spominjem jer nema ničega goreg
od kineskih srodnika kojih se čovjek nikada ne može riješiti — a
ja sam, kad bih angažirao djevojke, uvijek nastojao da računi budu
čisti, i s njima i s obiteljima, i plaćao sam u gotovini, da ne bih
morao gledati kako mi se stalno vraćaju utegnuti očevi i majke, u
bijelim čarapama, s bambusovim košaricama što vonjaju po ribi, s
izgubljenim izrazom na licu kao da dolaze sa sela, a svi su stanovali
u lučkoj četvrti — ukratko, koliko me je puta, kad bi me prošlost
počela suviše pritiskati, obuzimala nada u mogućnost da se sve
odjednom presiječe: da promijenim zanat, ženu, grad, kontinent
— dok nisam obišao cijeli krug — navike, prijatelje, poslove, kli
jentelu. Bila je to greška, ali kad sam to opazio, bilo je kasno.
Jer, na taj sam način samo gomilao prošlost iza svojih leda,
umnožavao tu prošlost, pa kad mi je jedan život izgledao suviše
prepleten i razgranat i zamršen da bih ga stalno vukao za sobom,
lako je zamisliti kako mi je bilo s tolikim životima, od kojih je svaki
imao svoju prošlost i prošlosti drugih života što se stalno vezuju
jedne za druge. Svaki put sam govorio sam sebi: kakvo olakšanje,
vraćam brojač kilometara na nulu, prelazim spužvom preko ploče: a
dan nakon što bih stigao u novu zemlju, već se ta nula pretvarala u
broj od toliko cifara da više nije mogao stati na brojač, već je
ploča bila krcata od ruba do ruba, već su tu bila mjesta, osobe,
simpatije, antipatije, pogrešni koraci. Kao i one noći kad smo
tražili dobro mjesto da karboniziramo Joj u, dok su farovi pipali
između stabala i stijenja, a Bernadette je pokazala na tablu s instru-
mentima: — Čuj, nećeš mi valjda reći da smo ostali bez benzina.
— Bila je to istina. Zbog svega onoga što mi se motalo po glavi,
nisam se sjetio napuniti rezervoar i sad smo bili u opasnosti da se
nađemo daleko od naselja, s autom u kvaru, u vrijeme kad su ben
zinske pumpe zatvorene. Srećom Joju još nismo zapalili: što bi tek
bilo da smo ostali blokirani nedaleko od lomače, a ne bismo mogli
pobjeći ni pješice, ostavljajući tako prepoznatljiv auto kao što je
m
oj. Ukratko, nije nam ostalo drugo nego da iz kante izlijemo u
rezervoar onaj benzin koji je bio namijenjen da natopi Jojino pla
vo odijelo i svilenu košulju s inicijalima, i da se što prije vratimo u
&%d, nastojeći da smislimo neki drugi način da ga se riješimo.
Ponavljao sam u sebi da sam se uvijek izvukao iz svih gužvi u
je sam bio upleten, iz svih sreća, kao i iz svih nesreća. Prošlost
91
nalikuje na sve dužu trakavicu koju sklupčanu nosim u sebi i
koja ne gubi svoje kolutiće, koliko god se ja trudio da ispraznim
crijeva u sve engleske ili turske zahode, ili u kible po zatvorima,
ili u vrčine po bolnicama, ili u latrine po bivacima, ili naprosto
u grmlje, promotrivši najprije dobro da odande ne iskoči zmija,
kao onaj put u Venezueli. Prošlost ne možeš promijeniti, kao što
ne možeš promijeniti ni ime, jer koliko god putnica da sajga imao,
s imenima kojih se više i ne sjećam, svi su me uvijek zvali. Ruedi
Švicarac: kamo god da bih otišao, i kako god se predstavio, uvijek
je tamo bilo nekoga tko je znao tko sam i što sam sve radio, pre-
mda mi se izgled mnogo promijenio s godinama, pogotovo otkad
mi je lubanja postala ćelava i žuta poput vatrogasne kacige, a to se
dogodilo za epidemije tifusa na brodu Stjdrna, kad se zbog tereta
koji smo vozili nismo mogli približiti obali ni toliko da zatražimo
pomoć preko radija.
Svakako, zaključak do kojega sve priče dovode jest taj da
je život koji je čovjek proživio uvijek jedan jedini, jedinstven i
kompaktan poput ustupanog pokrovca na kojem više ne možeš
razlikovati niti od kojih je satkan. Pa tako, ako mi se slučajno do-
godi da se zaustavim na nekoj običnoj pojedinosti kakvog običnog
dana, na posjetu nekog Senegalca koji mi želi prodati nasad
novorođenih krokodila u cinčanoj kadici, mogu biti siguran da je
i u tom malenom, nevažnom događaju sadržano sve ono što sam
proživio, cijela prošlost, mnogobrojne prošlosti koje sam uzalud
pokušavao ostaviti iza sebe, životi što se na kraju spajaju u jedan
sveobuhvatni život, moj život koji se nastavlja i na ovome mjestu iz
kojega se ne mislim više micati, u ovoj kućici s vrtom u boljem
pariškom kvartu, gdje sam smjestio svoje uzgajalište tropskih riba,
i gdje se bavim mirnom trgovinom koja me sili na život stabilniji
od ijednog dosadašnjeg, jer ribe ne možeš zanemariti ni na jedan
dan, a što se tiče žena, u mojim godinama čovjek ima pravo da se
više ne želi plesti ni u kakve nove gužve.
S Bernadettom je sasvim drugačija priča: mogu reći da sam s
njome sve izveo bez i najmanje greške: čim sam saznao da se Jojo
vratio u Pariz i da mi je na tragu, nisam ni časa časio, učas sam se
dao u potjeru za njim, pa sam tako otkrio Bernadettu, i znao sam
je privući na svoju stranu, skupa smo isplanirali napad a da Jojo
nije ništa posumnjao. U pravom sam trenutku odgurnuo zastor
i prvo što sam od njega vidio — nakon onoliko godina što smo
92
jedan drugoga bili izgubili iz vida — bilo je odmjereno kretanje
njegove velike, dlakave stražnjice između njezinih bijelih koljena;
potom uredno počešljano tjeme na uzglavlju, pored njezinog po-
malo blijedog lica koje se izvilo za devedeset stupnjeva da bi mi os-
tavilo mjesta za udarac. Sve se odigralo na najbrži i najčistiji način,
tako da on nije imao vremena da se okrene i da me prepozna, da
dozna tko je to došao da mu pokvari veselje, a možda ni da opazi
da je prešao granicu između pakla živih i pakla mrtvih.
Bilo je bolje da mu vidim lice tek kad je bio mrtav. — Igra je
završena, staro kopile — rekao sam mu glasom u kojem gotovo
da je bilo naklonosti, dok ga je Bernadette odijevala od glave do
pete, uključujući i cipele od crnoga laka sa samtastim kapicama,
jer smo ga morali iznijeti tako da izgleda kao da je toliko pijan
da se ne može držati na nogama. Pomislio sam na naš prvi susret
prije mnogo godina u Chicagu, u skladištu dućana stare gospode
Mikonikos, punom Sokratovih poprsja, kad sam shvatio da sam
osigurninu za podmetnuti požar investirao u njegove zarđale
automate za kocku i da me on i ta stara paralitičarka i nimfo-
manka drže u rukama kako im se svidi. Dan prije toga, gledajući
sa sprudova zaleđeno jezero, osjetio sam slobodu kako mi se već
godinama nije događalo, a u roku od dvadeset četiri sata prostor
oko mene opet se zatvorio, pa se o svemu važnom odlučivalo u
jednom bloku smrdljivih kuća između grčkoga i poljskog kvarta.
Bilo je u mome životu na desetke takvih zaokreta i u jednome i u
drugom smjeru, ali od toga sam trenutka gledao kako da mu se
osvetim, i od tada se broj mojih gubitaka stalno povećavao. Čak
i sad, kad se vonj lesa počeo probijati ispod mirisa loše kolonjske
vode, shvaćao sam da igra još nije završena, da bi me mrtvi Jojo
mogao još jednom upropastiti, kao što me je upropastio toliko
puta dok je bio živ.
Potežem suviše priča odjednom, upravo zato što želim da se u
pripovijedanju osjeća zasićenost drugim pričama koje bih mogao
ispričati, a možda i hoću, ili sam ih, možda, već ispričao u kojoj
drugoj prilici, da se osjeti taj prostor prepun priča koji možda i
ni
je drugo do vrijeme mojega života, u kojem se mogu kretati ^o
u prostoru, nalazeći uvijek samo priče, a da bih njih ispričao,
morao bih ispričati najprije druge, tako da se, polazeći s bilo kojeg
mjesta ili od bilo kojeg trenutka susreće ista gustoća materijala koji
frb ispripovjediti. Dapače, gledajući sve ono što ostavljam izvan
93
glavnog toka pripovijedanja, vidim nešto nalik na šumu koja se
pruža na sve strane i ne propušta nimalo svjedosti, toliko je gusta;
ukratko, to je mnogo bogatiji materijal od onoga koji sam ovaj
put odlučio staviti u prvi plan, pa zato nije isključeno da se onaj
tko slijedi moje pripovijedanje osjeti donekle prevarenim, videći
kako se glavni tok grana na mnogo potočića, a od bitnih činjenica
do njega stižu samo odjeci i odsjevi, ali nije isključeno .njLjda sam
upravo to želio postići kad sam počeo pripovijedati, ili, recimo, da
je to postupak svojstven umijeću pripovijedanja koje nastojim us-
vojiti, načelo suzdržljivosti koje se sastoji u tome da ostanem malo
iznad onih mogućnosti pripovijedanja kojima raspolažem.
A to je, ako bolje pogledaš, znak jednoga pravog, čvrstog i
velikog bogatstva, u tom smislu da bih se, da imam slučajno samo
jednu priču koju mogu ispričati, tako neumjereno trudio oko te
priče da bih je na kraju spalio u pomamnoj želji da joj pogodim
pravi ton; a ovako, kad imam kraj sebe praktički neograničeno
skladište pripovjedljive materije, u stanju sam da njome rukujem
mirno i bez žurbe, dopuštajući čak da se u pričanje uvuče i neka
dosada, i dopuštajući sebi luksuz da zalazim u sporedne epizode i
nevažne pojedinosti.
Svaki put kad škripnu vratnice — a ja sam u prostoriji s akvari-
jima u dnu vrta — pitam se iz koje od mojih prošlosti stiže osoba
što je čak ovamo došla da me potraži: možda je to samo jučerašnja
prošlost, koja se tiče istoga ovoga predgrađa, možda je to smet-
lar, Arapin niskoga rasta koji već u listopadu počinje kružiti po
kućama, s karticom na kojoj su novogodišnje čestitke, i ubirati
napojnicu, jer tvrdi da prosinačke napojnice pokupe njegove ko-
lege pa njemu ne ostane ni groša; ali mogle bi to biti i one dalje
prošlosti što jure sa starim Ruedijem i nalaze vratnice u Impasseu:
krijumčari iz Vallesea, plaćenici iz Katange, krupjei iz kazina u
Varaderu iz vremena Fulgencija Batiste.
Bernadette nije imala nikakve veze ni s jednom od mojih
prošlosti; o starim računima između Joje i mene, koji su me natje-
rali da ga uklonim, nije znala ništa, možda je vjerovala da sam to
učinio radi nje, zbog onoga što mi je rekla o životu na koji je on
prisiljava. I zbog novca, naravno, kojega nije bilo malo, premda
sad nisam mogao reći da ga već osjećam u džepu. Zajednički nas
je interes držao skupa: Bernadette je djevojka koja odmah shvaća
situaciju; ili ćemo se iz te gužve izvući zajedno ili ćemo oboje
94
zaglaviti. Ali, svakako je Bernadette u glavi imala jednu drugu
misao: da bi se nekako prometala svijetom, djevojka poput nje
mora moći računati na nekoga tko je na njezinoj strani; ako me je
zvala da je oslobodim Joje, bilo je to zato da mene stavi na njegovo
mjesto. I takvih je priča bilo i previše u mojoj prošlosti, i nikada
se nijedna nije završila u aktivi; zato sam se povukao iz poslova i
nisam im se više želio vratiti.
I tako, kad smo se spremali da počnemo svoje noćno šetkanje,
kad smo njega odjenuli od glave do pete i posjeli kako valja na
stražnje sjedalo kabrioleta, kad je ona sjela sprijeda do mene, pa
je morala pružiti jednu ruku natrag da ga pridržava, dok sam se
spremao da krenem, odjednom je pružila lijevu nogu preko
mjenjača i njome zajahala na moje desno koljeno. — Bernadette!
— viknem. — Što to radiš? Zar je ovo trenutak? — A ona mi ob-
jasni da sam, upavši u sobu, i nju prekinuo u trenutku kad je nije
bilo zgodno prekidati, nije joj važno, s jednim ili s drugim, mora
nastaviti upravo na onoj točki gdje je stala i ići do kraja. Dođe je
jednom rukom pridržavala mrtvaca, a drugom me raskopčavala, a
svi smo troje bili stisnuti u onome majušnom autu na malom
javnom parkiralištu u kvartu Faubourg Saint-Antoine. Izvijajući
noge pokretima — moram priznati vrlo skladnim — zajahala
mi je na koljena i gotovo me ugušila grudima kao jastukom. Jojo
je dođe padao na nas, ali je ona pazila da ga svaki put odgurne,
držeći lice nekoliko centimetara od mrtvačeva lica koje ju je gleda-
lo iskolačenim bjeloočnicama. Što se mene tiče, ja sam, uhvaćen
tako na prepad, dok su fizičke reakcije išle svojim putem, jer im
je, očito, bilo draže da slušaju nju nego moj zaprepašteni duh,
cak i bez potrebe da se mičem, jer se ona za to sama brinula, eto,
dakle, ja sam u tom trenutku shvatio da je to što radimo zapravo
obred kojemu ona pridaje osobito značenje, jer se obavlja tu, pred
mrtvačevim očima, i osjetio sam da se blaga, ali vrlo čvrsta stupica
stisće i nisam joj mogao umaknuti.
»Griješiš, djevojko« — želio sam joj reći — »taj je mrtvac iz-
gubio glavu zbog jedne druge priče, a ne zbog tvoje, zbog priče
k
°ja još nije završena.« Želio sam joj reći da je između mene i Joje
Postojala jedna druga žena, u toj priči koja se još nije završila, pa
a
fco i dalje skačem s priče na priču, to je zato što kružim oko te
Price i bježim od nje, kao da je prvi dan mojega bijega započeo
°nda kad sam saznao da su se Jojo i ta žena urotili da me upropas-
95
te. To je priča koju ću kad-tad ispričati, ali medu drugim pričama,
ne pridajući joj veću važnost nego bilo kojoj drugoj, ne unoseći
u nju nikakve veće strasti nego što je užitak u pripovijedanju i
prisjećanju, jer i prisjećanje na zlo može biti užitak ako je zlo
pomiješano, ne kažem s nečim dobrim, nego s nečim različitim, s
nečim što se mijenja, s pokretom, ukratko, s onim što čak mogu
nazvati i dobrim, a to je užitak da stvari vidimo s neke udaljenosti
i da u njima pričamo kao o nečemu što je prošlo.
— I ovo će biti lijepo pripovijedati, kad se iz ovoga izvučemo
— rekao sam Bernadetti ulazeći u onaj lift i noseći Joju u plastičnoj
vreći. Namjera nam je bila da ga bacimo s terase najvišeg kata u
jedno vrlo tijesno dvorište, tako da onaj tko ga sutradan pronađe
pomisli da se radi o samoubojstvu ili o nesreći koja se dogodila
prilikom provalničkog pothvata. A da netko ude u lift na nekom
od usputnih katova i vidi nas kako nosimo vreću? Rekao bih da
je lift netko pozvao s gornjih katova dok sam ja iznosio smeće.
Doista, uskoro će zora.
—Ti znaš predvidjeti sve moguće situacije — kaže Bernadette.
A kako bih se inače izvlačio tolike godine, htio sam joj reći, kad
sam se morao čuvati Jojine bande koja ima svoje ljude u svim
središtima velikih poslova? Ali, morao bih joj tada objašnjavati i
sve ono što je stajalo iza priče o Joji i onoj drugoj ženi, jer oni
nikada nisu prestali nastojati da me natjeraju da im nadoknadim
štetu za robu koja je, po njima, izgubljena mojom krivicom, ni
nastojati da mi opet nabace na vrat onaj lanac ucjena koji me i sad
prisiljava da provodim noć tražeći smještaj za staroga prijatelja u
plastičnoj vreći.
I kad je došao Senegalac, pomislio sam da nešto iza toga stoji.
— Ne kupujem krokodile, jeune homme — rekao sam mu.
— Idi u zoološki vrt, ja se bavim drugim artiklima, opskrbljujem
dućane u centru kućnim akvarijima, egzotičnim ribama, najviše
kornjačama. Svaki čas mi traže iguane, ali ih ne držim, previše su
osjetljive.
Momak — moglo mu je biti osamnaest godina — stajaše pre-
da mnom sa svojim brkovima i trepavicama što su sličili na crna
pera na narančastome licu.
— Tko te je poslao k meni, baš sam znatiželjan? — upitao sam
ga, jer kad se radi o azijskome jugoistoku, uvijek sam
nepovjerljiv
i imam dobre razloge da zazirem.
• reče on.
— Mademoiselle Sibvlle -
.— Kakve veze ima moja kći s krokodilima? — uzviknem,
jer smatram da je u redu da ona već neko vrijeme živi za svoj
račun, ali se uznemirim svaki put kad stigne neka vijest o njoj. Ne
znam zašto, pomisao na potomke uvijek me je ispunjala nekim
grizodušjem.
Tako sam saznao da se u nekoj bolte na Place Clichv Sibvlle pe-
tlja s nekim kajmanima; ta je stvar na mene tako loše djelovala da
nisam ni pitao za druge pojedinosti. Znao sam da radi po noćnim
lokalima, ali da se producira javno s krokodilom, činilo mi se kao
posljednje što bi jedan otac mogao sebi poželjeti za budućnost svoje
kćeri-jedinice; barem otac poput mene, jer ja sam protestantski
odgojen.
— Kako se zove taj sjajni lokal? — pitam, blijed. — Baš bih
želio zaviriti tamo.
Pruža mi reklamnu karticu, a mene istoga časa oblijeva hladan
znoj po leđima, jer mi to ime, »NovaTitanija«, zvuči poznato, čak
i previše poznato, premda se radi o uspomenama s drugoga kraja
globusa.
— A tko ga vodi? — pitam. — Da, tko je poslovođa, gazda?
— Ah, mislite Madame Tatarescu — i diže svoju cinčanu po
sudu da odnese onaj svoj krokodilski nakot.
Gledao sam ono micanje zelenih krljušti, papaka, repova,
razjapljenih usta, i bilo mi je kao da me netko udario kolcem po
lubanji, uši su čule još samo tihi zuj, tutnjavu, trubu onostranoga,
cim sam začuo ime žene čijem sam razornom utjecaju uspio otrg-
nuti Sibvllu, zamećući naše tragove iza dva oceana, osiguravajući
za djevojku i za sebe miran i tih život. Sve je to bilo uzalud: Vlada
je našla svoju kćer i preko Sibvlle opet me držala u šaci, a ima-'a
je sposobnost da u meni probudi divlju odbojnost i mračnu
privlačnost. Već mi je poslala poruku po kojoj sam je mogao pre-
Poznati: poslala mi je te gmazove da bi pokazala kako je zlo za nju
jedini životni element, kako je svijet bunar pun krokodila iz kojeg
ne mogu pobjeći.
Isto sam tako gledao kad sam se nagnuo preko ograde nad dno
onoga gubavog dvorišta. Nebo je već blijedjelo, ali je dolje još bila
Susta tama i jedva da sam mogao razabrati nepravilnu mrlju u
koju se bio pretvorio Jojo nakon što je poletio u prazno, nakon što
su
mu se prevrnuti skuti sakoa raširili kao krila i nakon što je dolje
97
skrhao sve svoje kosti uz prasak nalik na prasak vatrenog oružja.
Plastična vreća ostala mi je u ruci. Mogli smo je ostaviti i tu,
ali Bernadette se bojala da bi netko, kad je nade, mogao rekons-
truirati kako su se događaji zbivali, pa je dakle bilo bolje ponijeti
vreću sa sobom i uništiti je.
U prizemlju su, pred vratima lifta, kad smo ih otvorili, stajala
trojica ljudi s rukama u džepovima.
— Zdravo, Bernadette!
A ona:
— Zdravo.
Nije mi se svidjelo što ih poznaje; to više što su, po načinu
odijevanja, premda je bio ipak nešto suvremeniji nego kod Joje,
bili prilično slični njemu.
— Što nosiš u toj vreći? Pokaži — reče najviši od njih trojice.
— Pogledaj! Prazna je — rekoh mirno. — Zavlači ruku u
vreću.
— A što je ovo? — Izvlači jednu cipelu od laka sa samtenom
kapicom.
ušt
;■;■(«;.
ft
VI.
Tu je kraj fotokopiranim stranicama, ali tebi je sad samo važno
da nastaviš čitati. Negdje mora da postoji cijela knjiga; tvoj pogled
kruži naokolo tražeći je, ali se odmah obeshrabruješ; u ovom uredu
knjige se pojavljuju u obliku sirovine, u obliku rezervnih dijelova
i strojeva koje treba razmontirati ili montirati. Sad razumiješ
zašto se Ludmilla opirala da dođe s tobom; hvata te strah da si i
sam prešao »na drugu stranu« i da si izgubio onaj povlašteni odnos
prema knjizi koji je svojstven samo čitatelju: da možeš ono što je
napisano promatrati kao nešto završeno i definitivno, čemu ne
treba ništa ni dodati ne oduzeti. Ali tješi te nada koju Cavedagna,
čak i usred svega ovoga, gaji — u mogućnost nevina čitanja.
Evo starog urednika gdje ulazi kroz staklena vrata. Uhvati ga za
rukav, reci mu da želiš nastaviti čitati roman Baci pogled dolje gdje
se sjena zgušnjava.
— Ah, tko zna gdje je to... Svi dokumenti afere Marana su
nestali. I njegov prijevod pisan strojem, i originalni tekstovi, cim-
brijski, poljski, francuski. Nestao on, nestalo sve, preko noći.
— I ništa se o njemu nije saznalo?
— Jest, pisao je... Primili smo mnogo pisama... Priče bez glave
1
repa... Neću vam to sad pričati, jer se ne bih znao snaći u svemu
tome... Trebalo bi izgubiti sate i sate da čovjek pročita cijelu ko
respondenciju.
— Bih li ja mogao pogledati?
Vidjevši da si zapeo da ideš do kraja, Cavedagna pristaje da ti iz
i donese dosje s naslovom »Marana dr. Ermes«.
— Imate malo vremena? Dobro, sjednite tu pa čitajte. Poslije
mi reći što mislite o tome. Možda ćete uspjeti nešto razumjeti.

98 99
 Marana uvijek ima neki praktičan razlog da piše Cavedagni:
opravdava svoje zakašnjenje u predaji prijevoda, požuruje isplatu
predujma, javlja o izdavačkim novitetima koje ne treba propustiti.
Ali, između tih normalnih tema službene korespondencije provi
ruju aluzije na intrige, zavjere, misterije, i da bi objasnio te aluzije,
ili da bi objasnio zašto ne želi reći više, Marana se upušta u sve
neobuzdanije i zamršenije pripovijedanje. , .„.
Pisma su datirana u mjestima raspršenim na pet kontinenata,
ali kao da nikada nisu odaslana redovnom poštom, nego su pre-
dana slučajnim kuririma koji ih šalju iz drugih mjesta, pa marke
na omotnici nikada nisu marke zemlje iz koje je pismo datirano. I
kronologija je nesigurna: ima pisama koja se pozivaju na prethod-
ne poslanice, koje, međutim, kao da su pisane kasnije; ima pisama
koja obećavaju potanja objašnjenja, a ta se objašnjenja nalaze na
stranicama napisanim tjedan dana prije.
»Crni Cer«, što je — čini se — ime nekoga zabačenog sela u
Južnoj Americi, javlja se kao mjesto iz kojega su poslana posljednja
pisma; ali gdje se točno to mjesto nalazi, visoko u Andama ili du-
boko u prašumi Orinoca, to se ne može razabrati iz proturječnih
naznaka o pejzažu. Ovo što imaš pred očima izgleda kao normalno
poslovno pismo: ali, kako se, do vraga, tamo dolje našla izdavačka
kuća koja objavljuje knjige na cimerskom jeziku? I kako se, ako su
te knjige namijenjene ograničenom broju cimerskih emigranata
u dvjema Amerikama, u njezinom izdanju mogu pojavljivati ap-
solutni noviteti iz pera najčešće citiranih svjetskih autora, za koje
posjeduju ekskluzivno pravo izdavanja za cijeli svijet, uključujući i
autorov izvorni jezik? U svakom slučaju, Ermes Marana, koji je,
čini se, postao njihov menadžer, nudi Cavedagni opciju za novi i
dugo očekivani roman U mreži crta koje se ukrštaju čuvenoga
irskog pisca Silasa Flannervja.
Drugo jedno pismo, također iz Crnog Cera, donosi vrlo nadah-
nut opis: prenoseći — kako se čini — jednu lokalnu legendu, u
njemu se pripovijeda o nekom starom Indiosu zvanom »Otac pri-
povijesti«, toliko starom da mu se godine više i ne pamte, slijepom
i nepismenom, koji neprekidno priča pripovijesti što se zbivaju u
njemu posve nepoznatim zemljama i vremenima. Taj fenomen
privukao je na lice mjesta ekspedicije antropologa i parapsihologa:
100
utvrđeno je da je mnoge romane slavnih autora »Otac pripovijesti«
ispripovjedio riječ po riječ svojim promuklim glasom još nekoliko
godina prije nego što su izašli. Stari je Indios po nekima izvor sve-
kolike pripovjedne građe, praiskonska magma iz koje proistječu
individualne manifestacije pojedinih pisaca; po drugima, on je vi-
dovnjak koji, zahvaljujući halucinogenim gljivama koje jede, uspije-
va uspostaviti dodir s unutrašnjim svijetom najtemperamentnijih
vizionara i uhvatiti njihove psihičke valove; po trećima, opet, on
je reinkarnacija Homera, autora Tisuću i jedne noći, autora Popol
Vuha, a i Alexandra Dumasa i Jamesa Jovcea; premda ponetko tvrdi
da Homeru i ne treba metempsihoza, jer nikada nije ni umro nego
je milenijima živio i stvarao: on je autor ne samo onih spjevova koji
mu se pripisuju, nego i većeg dijela pisanih pripovjedačkih djela
koja do danas poznajemo. Ermes Marana približava magnetofon
otvoru spilje u kojoj se starac skriva...
Ali, sudeći po jednom ranijem pismu, ovaj put iz New Yorka,
porijeklo neobjavljenih djela što ih Marana nudi sasvim je, čini se,
drugačije:
»Sjedište OEPHLW-a, kao što možete vidjeti po zaglavlju pis-
ma, nalazi se u starom dijelu Wall Streeta. Otkad je poslovni svijet
napustio ove dostojanstvene zgrade, njihov crkveni izgled, koji
svoje podrijetlo vuče od engleskih banaka, postao je zlokobniji
no ikad. Zvonim na citofonu: — Ovdje Ermes. Donosim vam
početak Flannervjeva romana. — Već su me neko vrijeme očekivali
otkako sam brzojavio iz Švicarske da sam uspio nagovoriti sta-
roga pisca trilera da meni povjeri početak romana koji nikako ne
uspijeva nastaviti, jer da će ga lako dovršiti naši kompjutori koji
su programirani tako da razviju sve elemente nekog teksta ostajući
savršeno vjerni autorovim stilskim i pojmovnim modelima.«
Prijenos tih stranica u New York nije prošao nimalo lako, ako
je vjerovati onome što Marana piše iz glavnoga grada jedne zemlje
crne Afrike, prepuštajući se svojoj avanturističkoj žici:
»Bili smo zaronjeni, avion u gustu kremu oblaka a ja u čitanje
novoga romana Silasa Flannervja U mreži crta što se ukrštaju, dra-
gocjenoga rukopisa za kojim čeznu svjetski izdavači, a koji sam
Ja uspio sretno iskamčiti od autora. Odjednom se otvor skraćene
Cl
jevi mitraljeza naslonio na moje naočale.
101
 Grupa mladih naoružanih komandosa zauzela je avion; vonj
znoja bio je neugodan; odmah shvaćam da je njihov glavni cilj da
mi otmu rukopis. Sigurno su to dječaci iz organizacije APO; ali
ovi su nedavno regrutirani pa su mi posve nepoznati; ni njihova
tvrda i kosmata lica ni činjenica da se prave važni, nisu dovoljni
da mi omoguće da utvrdim kojemu od dvaju krila pokreta pri
padaju. . .,>
Neću vam naširoko pričati o smušenom lutanju našeg aviona
od jednoga kontrolnog tornja do drugog, jer nijedan aerodrom
nije bio spreman da nas primi. Napokon je predsjednik Butamari,
diktator s humanističkim sklonostima, dopustio da se naš iscrpljeni
mlažnjak spusti na nesigurnu pistu njegova aerodroma zabačenog
u divljini, pa je preuzeo ulogu posrednika između ekstremističke
grupe i preneraženih kancelarija velikih sila. Za nas taoce, dani su
se vukli mlitavo i sporo pod cinčanom nadstrešnicom u prašnoj
pustinji. Modrikaste orlušine ondje kljucaju zemlju izvlačeći iz nje
gliste.«
Da između Marane i gusara iz APO-a postoji neka veza, vidi se
po načinu na koji im se obraća čim se susretnu licem u lice.
— Vratite se kući, klinci, i recite svom šefu neka drugi put
pošalje pažljivije tragače, ako želi ažurirati svoju bibliografiju... —
Gledaju me s pospanim i mlitavim držanjem izvršilaca uhvaćenih
na krivoj nozi. Ta sekta, posvećena štovanju tajnih knjiga i traganju
za njima pala je u ruke dječacima koji imaju samo približnu pre-
dodžbu o svojoj misiji. — A tko si ti? — pitaju me. Čim čuju moje
ime, ukoče se. Budući da su novi u organizaciji, nisu me mogli
poznavati osobno, pa su o meni čuli samo klevete koje su puštene
u opticaj nakon mojega izopćenja: da sam dvostruki, trostruki ili
četverostruki agent tko zna koga i tko zna čega. Nitko ne zna da je
organizacija apokrifne moći koju sam ja osnovao imala smisla dok
ju je moj utjecaj priječio da padne pod utjecaj sumnjivih gurua.
— Priznaj, mislio si da smo mi oni iz Wing ofLight... — kažu mi-
— Da znaš, mi smo iz Wing of Shadoui, i nećemo pasti u tvoje
stupice! — Upravo sam to i htio saznati. Ograničio sam se na to
da slegnem ramenima i nasmiješim se. Wing ofShadotu ili Wing
ofLight, svejedno, i za jedne i za druge ja sam izdajica kojeg treba
eliminirati, ali ovdje mi više ne mogu ništa, jer me je predsjednik
Butamari, koji i njima daje azil, uzeo u zaštitu...
Ali, zašto su se gusari iz APO-a željeli domoći rukopisa? Listaš
102
pisma tražeći objašnjenje, ali nalaziš samo Maranina hvalisanja, jer
on sebi pripisuje u zaslugu da je diplomatski postigao sporazum,
prema kojemu Butamari, koji je razoružao komandose i uzeo
Flannervjev rukopis, garantira da će rukopis biti vraćen autoru,
tražeći u zamjenu da se autor obaveže da će napisati dinastički
roman kojim bi opravdao liderovu krunidbu za cara i njegove
aneksionističke težnje za susjednim područjima.
»Ja sam predložio formulu sporazuma i vodio pregovore. Onoga
trenutka kad sam se predstavio kao zastupnik agencije 'Merkur i
muze', specijalizirane za korištenje književnih i filozofskih djela u
reklamne svrhe, stvar je krenula pravim putem. Kad sam zadobio
povjerenje afričkoga diktatora i povratio povjerenje keltskoga pisca
(kradom odnijevši njegov rukopis, spasio sam ga od otmice koju
su planirale razne tajne organizacije), bilo mi je moguće nagovoriti
dvije strane da potpišu ugovor koji će za obje biti koristan.«
Jedno ranije pismo, datirano u Liechtensteinu, omogućuje da
se rekonstruira kako je došlo do poznanstva između Flannervja i
Marane: »Ne smijete vjerovati glasinama prema kojima ova alpska
kneževina pruža gostoprimstvo samo administrativnom i financi-
jskom sjedištu anonimnoga dioničarskog društva koje pridržava
copyright i potpisuje ugovore u ime plodnoga autora bestselera,
dok za njega nitko ne zna gdje je, pa čak ni da li doista postoji...
Moram reći da su moji prvi pokušaji naoko potvrdili vaše in-
formacije: sekretari su me slali zastupnicima, zastupnici agenti-
ma... Anonimno dioničarsko društvo koje eksploatira ogromnu
proizvodnju jeze, zločina i obljube što izlazi iz pera staroga pisca,
ima strukturu efikasne poslovne banke. Ali atmosfera koja ondje
vlada neugodna je i tjeskobna, kao uoči sloma...
Razloge za to ubrzo sam otkrio: prije nekoliko mjeseci Flan-
nery je zapao u krizu; ne piše više ništa; mnogobrojni romani koje
je započeo, i za koje je dobio predujam od mnogih izdavača širom
dijeta, uvlačeći u to financije međunarodnih banaka, ti romani
u kojima su marke pića što ih piju junaci, turistička mjesta koja
posjećuju, modeli odjeće visoke mode, namještaj i gadgeti bili već
utvrđeni ugovorima preko specijaliziranih reklamnih agencija, os-
tali su nedovršeni, prepušteni na milost i nemilost neobjašnjivoj i
Nepredviđenoj krizi. Ekipa pisaca-sjena, stručnjaka za oponašanje
103
majstorova stila u svim nijansama njegove manire, spremna je da
intervenira i začepi rupe, da dovrši i kompletira poludovršene te-
kstove, tako da nijedan čitalac više neće moći razlikovati dijelove
pisane jednom od dijelova pisanih drugom rukom... (Čini se da
su oni imali znatan udio već u posljednjim autorovim djelima).
Ali, sad Flannerv traži od svih da čekaju, odgađa rokove, najavljuje
promjene u programu, obećava da će se, što prije bude mogao, dati
na posao, odbija ponuđenu pomoć. Prema najpesimističkijim gla-
sinama, počeo je pisati dnevnik, bilješke o svojim razmišljanjima,
u kojima se nikada ništa ne događa, nego su dani samo opisi nje-
govih raspoloženja i krajolika što ga satima promatra s balkona,
kroz dalekozor...«
Nešto je euforičnija poslanica što je nekoliko dana kasnije
Marana šalje iz Švicarske: »Uzmite do znanja: gdje svi propadaju,
Ermes Marana uspijeva! Uspio sam razgovarati osobno s Flannerv-
jem: bio je na terasi svojega chaleta, zalijevao je cvjetove živančice
u loncu. To je smiren i staložen starčić, ljubeznoga držanja sve dok
ga ne uhvati jedan od njegovih nervoznih napada... Mogao bih
vam o njemu pružiti mnogo podataka korisnih za vašu izdavačku
djelatnost, pa ću to i učiniti čim mi javite da ste zainteresirani,
teleksom, na priloženi broj tekućeg računa koji glasi na moje
ime...«
Razlozi koji su Maranu potakli da posjeti staroga romansijera
nisu jasni ni iz cjeline korespondencije: jednom se čini da se
predstavio kao zastupnik OEPHLW-a iz New Yorka (Organizacija
za elektroničku proizvodnju homogeniziranih književnih djela),
nudeći mu tehničku pomoć oko završavanja romana (»Flannerv
je problijedio, zadrhtao, stiskao rukopis na grudima. — Ne, to ne
— rekao je. —To nikada neću dopustiti...«); drugi put se čini da
je Marana onamo otišao braniti interese jednoga belgijskog pisca
kojeg je Flannerv besramno plagirao, Bertranda Vanderveldea...
Ali, prema onome što je Marana pisao Cavedagni, nudeći da
ga poveže s nepristupačnim piscem, prevodilac je zapravo želio
ponuditi Flannervju kao mjesto radnje njegova novog romana U
mreži crta što se ukrštaju jedan otok u Indijskom oceanu, »što se
svojim okernim plažama ocrtava na kobaltnoj ravni«. Prijedlog je
dan u ime neke milanske tvrtke za promet nekretninama, jer su
104
postojali izgledi da se na otoku sagradi naselje bungalova koji bi se
prodavali na rate ili preko pošte.
Maranini zadaci u toj tvrtki čini se da su se ticali »odnosa
s javnošću na području razvoja zemalja u razvoju, s osobitim
obzirom na revolucionarne pokrete prije i nakon njihova dolaska
na vlast, i na osiguranje dozvola za gradnju s pomoću promjena
raznih režima«. U toj je ulozi svoju prvu misiju obavio u jednome
sultanatu u Perzijskom zaljevu, gdje je pregovarao oko zakupnine
za izgradnju jednog nebodera. Sretna okolnost, povezana s nje-
govim prevodilačkim poslom, otvorila mu je vrata koja su inače
Evropljanima bila zatvorena... »Posljednja sultanova žena jedna je
naša sunarodnjakinja, žena tankoćutna i nemirnog temperamenta,
koja pati zbog izolacije na koju je osuđuju geografska udaljenost,
lokalni običaji i dvorska etiketa, ali joj pomaže njezina nezasitna
strast za čitanjem...«
Kad je morala prekinuti čitanje romana Baci pogled dolje gdje se
sjena zgušnjava, zbog pogreške u tiskanju primjerka koji je imala,
mlada sultanija napisala je prevodiocu protestno pismo. Marana
je požurio u Arabiju. »...Jedna krmeljiva starica pod feredžom
dala mi je znak da je slijedim. U natkrivenom vrtu, gdje je bilo
naranača i ptica-lirašica i potočića, došla mi je u susret ona, ogr-
nuta modrim ogrtačem, noseći na licu zar od zelene svile istočkane
bijelim zlatom, s niskom akvamarina na čelu...«
Ti bi želio više saznati o toj sultaniji; oči ti nestrpljivo prelijeću
po tankom avionskom papiru, kao da očekuješ da ćeš je svakog
časa ugledati... Ali čini se da je i Maranu u ispisivanju stranica i
stranica nosila želja slična tvojoj, kao da je on progoni a ona se
skriva... Iz pisma u pismo, priča se pokazuje sve složenijom: pišući
Cavedagni iz »raskošne rezidencije na rubu pustinje«, Marana
nastoji opravdati svoj iznenadni nestanak, pripovijedajući kako
je silom natjeran (ili pridobiven primamljivim ugovorom) od
sultanovih izaslanika da se preseli dolje i nastavi raditi isto što i
°vdje... Sultanova žena ne smije nikada ostati bez knjiga u kojima
uživa: u pitanju je jedan član ženidbenog ugovora, uvjet što ga
Je mladenka postavila svome visokom proscu prije nego što je
Pristala na udaju... Nakon mirnoga medenog mjeseca, za kojeg je
fluada vladarka primala novitete iz glavnih zapadnih književnosti
n
a jezicima koje tečno čita, situacija je postala nezgodna... Sultan
Se
boji, čini se s pravom, revolucionarne urote. Njegove su tajne
W5
službe otkrile da zavjerenici primaju šifrirane poruke skrivene na
stranicama štampanima našom abecedom. Od toga je časa stavio
embargo i dao zaplijeniti sve zapadne knjige na svom teritoriju.
Tako je prekinuta i opskrba suprugine osobne knjižnice. Nepo-
vjerljivost svojstvena njegovu karakteru — podržana, čini se, i
nekim indicijama — nuka sultana da posumnja kako mu i vlastita
žena ima veze s revolucionarima. Ali, nepridržavanje-iamozne
klauzule ženidbenog ugovora dovela bi do raskida koji bi bio vrlo
nezgodan za vladajuću dinastiju, a upravo je to gospoda zaprije-
tila u napadu gnjeva što ju je uhvatio kad su joj stražari istrgli iz
ruku roman što ga je tek bila započela čitati, baš roman Bertranda
Vanderveldea...
Tada su sultanove tajne službe, saznavši da Ermes Marana
prevodi taj roman na gospodin materinski jezik, navele Maranu
raznovrsnim uvjerljivim argumentima da se preseli u Arabiju.
Sultanija je redovito, svake večeri, primala ugovorenu količinu
romaneskne proze, ne više u originalnim izdanjima nego tipkane,
i netom prevedene. Ako je neka šifrirana poruka i bila skrivena u
slijedu riječi ili slova originala, više se nije moglo otkriti...
»Sultan je poslao po mene da me pita koliko mi je još stranica
ostalo do kraja knjige. Shvatio sam da se on u svojoj sumnji na
političko-bračnu nevjeru najviše boji trenutka kad će, nakon kraja
romana, popustiti napetost i kad će, prije nego što počne čitati
novu knjigu, njegova supruga opet osjetiti nezadovoljstvo zbog
svoga položaja. On zna da zavjerenici čekaju sultanijin znak da
krenu u napad, ali da je ona naložila da je ne smetaju dok čita,
čak ni u slučaju da palača treba da odleti u zrak... I ja imam svoje
razloge da se bojim toga trenutka koji bi mogao značiti kraj mojih
privilegija na dvoru...«
Zbog toga Marana predlaže sultanu strateški potez nadahnut
zapadnom književnom tradicijom: prekinut će prevođenje na na-
jnapetijem mjestu i uzet će prevoditi drugi roman, ubacujući ga
u prethodni pod nekakvom izlikom, na primjer, lik iz prvoga ro-
mana otvara knjigu i počinje čitati... I drugi će se roman prekinuti
da bi ustupio mjesto trećem, koji će opet nakon nekog vremena
uvesti četvrti, i tako dalje...
Različiti te osjećaji raspinju dok listaš ta pisma. Knjiga u čijem
si nastavku unaprijed uživao opet se prekida... Ermes Marana iz'
gleda ti kao zmija što ubacuje svoje čini u čitalački raj... Umjesto
106
indioskog vidovnjaka što pripovijeda sve romane ovoga svijeta,
evo sad romana-klopke što ga je nevjerni prevodilac načinio od
početaka romana koji ostaju nedovršeni... Isto kao što ostaje
nedovršena i pobuna, jer zavjerenici uzalud čekaju da im se javi
njihova visoka ortakinja, a nepomično vrijeme pritišće niske obale
Arabije... Čitaš li ili maštaš? Zar tolik utjecaj imaju na tebe priče
jednoga grafomana? Zar i ti sanjaš naftnu sultaniju? Zavidiš na su-
dbini tom pretakaču romana u arapskim sarajima? Želio bi biti na
njegovu mjestu, uspostaviti onu jedinstvenu vezu, ono zajedništvo
unutrašnjeg ritma što se postiže kad dvije osobe istodobno čitaju
istu knjigu, kao što ti se učinilo da je moguće s Ludmillom? Ne
možeš se suzdržati da čitateljici bez lica, što ju je Marana ocrtao, ne
daš lik Čitateljice koju poznaješ, već vidiš Ludmillu medu velo-
vima protiv komaraca, kako leži na boku, val kose pada joj na
list knjige, u zamornoj sezoni monsuna, dok zavjerenici u palači
u tišini oštre sablje, a ona se prepušta toku lektire kao jedinom
životnom činu koji je moguć u svijetu u kojem nema ničega dru-
gog do neplodnoga pijeska nad slojevima bitumena punog nafte, i
opasnosti da se izgubi glava zbog državnih razloga i podjele izvora
energije...
Ponovo prelijećeš korespondenciju tražeći novije vijesti o sulta-
niji... Vidiš kako izviruju i nestaju druge ženske figure:
na otoku u Indijskom oceanu, jedna kupačica »u velikim crnim
naočalama i sloju orahova ulja, što postavlja između sebe i pod-
nevnoga sunca neznatan štit od jedne popularne njujorške revije«.
Broj koji čita donosi na uvodnom mjestu početak novoga trilera
Silasa Flannervja. Marana joj objašnjava kako je objavljivanje pr-
voga poglavlja znak da je irski pisac spreman prihvatiti ugovore s
tvrtkama koje su zainteresirane da se u romanu spomenu marke
viskija ili šampanjca, modeli automobila, turistička mjesta. »Čini
se da njegova mašta to bolje radi što ima više reklamnih narudžbi.«
Žena je razočarana: ona je strastvena čitateljica Silasa Flannervja.
Najviše volim romane — kaže — koji izazivaju osjećaj tjeskobe °d
prve stranice...
terase svoga chaleta u Švicarskoj, Silas Flannerv, kroz dalekozor
107
koji je montiran na tronožac, gleda neku mladu ženu što, sjedeći na
ležaljci, na drugoj terasi, oko dvjesta metara niže, čita knjigu. —
Tamo je svaki dan — kaže pisac — i svaki put kad treba da sjednem
za pisaći stol, osjetim potrebu da je gledam. Tko zna što čita? Znam
da to nije ni jedna od mojih knjiga i nesvjesno zbog toga patim,
osjećam ljubomoru svojih knjiga koje bi htjele da budu čitane tako
kako ona čita. Nikad mi nije dosta da je gledam: čk)i«se kao da
živi u balonu što pluta u drugom prostoru i vremenu. Sjedam za
pisaći stol, ali ni jedna od priča koje sam izmislio ne odgovara onome
što bih želio dati. — Marana ga pita je li to razlog što više ne može
raditi. — Oh, ne, ja pišem — odgovorio je. — Upravo sad pišem,
tek sad, otkad je gledam. Samo slijedim lektiru te žene koju gledam
odavde, dan za danom, sat za satom. Čitam na njezinu licu što bi
željela čitati i vjerno to zapisujem... — Suviše vjerno — prekida ga
Marana hladno. — Kao prevodilac i zastupnik interesa Bertranda
Vanderveldea, autora romana što ga ta žena čita, romana Baci pogled
dolje gdje se sjena zgušnjava, zabranjujem vam da ganastavite plagira-
ti! — Flannerv problijedi; kao da samo jedna briga obuzima njegovu
svijest: — Dakle, po vama, knjige što ih ta čitateljica tako strastveno
guta zapravo su Vanderveldeovi romani? To ne mogu podnijeti...
na afričkom aerodromu, medu taocima što leže izvaljeni po zemlji
hladeći se, ili drhture pod pledovima što ih stjuardese dijele kad se
noću naglo spusti temperatura, Marana se divi mirnoći jedne dje-
vojke što se skutrila po strani, obuhvativši rukama koljena podig-
nuta u obliku stalka ispod duge suknje, dok joj kosa pada na knji-
gu skrivajući lice, a opuštenom rukom prevrće stranice kao da se o
svemu što je važno odlučuje ondje, u sljedećem poglavlju. »Usred
degradacije što je, zbog dugog i tjeskobnog zatočeništva, zahvatila
vanjštinu i držanje svakoga od nas, ta mi žena izgleda zaštićena,
izolirana, ograđena, kao na nekome dalekom mjesecu...« Tada
Marana pomišlja: moram uvjeriti gusare iz APO-a da knjiga zbog
koje je vrijedilo izvesti cijelu tu njihovu riskantnu operaciju nije
ona koju su oduzeli meni, nego ona koju ona čita...
u New Yorku, u dvorani za eksperimente, nalazi se čitateljica ve-
zana zapešćima uz naslonjač pun manometara i sa stetoskopskim
108
pojasom, sljepoočnica stisnutih u krunu načičkanu zmijastim
žicama za encefalograme što prate intenzitet njezine koncentracije
i učestalost stimulansa. »Sav naš rad ovisi o senzibilnosti subje-
kta kojim raspolažemo na kontrolnim pokusima: mora to biti
osoba otporna vida i živaca, da bismo je mogli podvrgnuti nepre-
kidnome čitanju romana i varijanata romana što ih izbacuje stroj.
Ako čitalačka pažnja dosegne stanovite vrijednosti u određenom
kontinuitetu, proizvod je valjan i možemo ga baciti na tržište; ako
se, međutim, pažnja smanji ili se promijeni, kombinacija se odba-
cuje, njezini se elementi rastavljaju i poslije upotrebljavaju u dru-
gim kontekstima. Čovjek u bijelom ogrtaču kida jedan encefalo-
gram za drugim, kao da su to listovi kalendara: — Sve gore i gore
— kaže — Nema više nijednog valjanog romana. Ili program
treba promijeniti, ili čitateljica više ne funkcionira. — Gledam
nježno lice između štitnika za oči i zaslona, ona ništa ne čuje zbog
tampona u ušima, a zbog ogrlice brada joj je nepomična. Kakva li
će biti njezina sudbina?«
Ne nalaziš nikakva odgovora na to pitanje što ga je Marana gotovo
ravnodušno postavio. Isprekidana daha slijedio si, iz pisma u pis-
mo, preobrazbe te čitateljice, kao da se stalno radi o istoj osobi...
Ali, čak ako ih i ima više, svima njima daješ Ludmillin lik... Zar
nisi od nje čuo mišljenje kako se od romana danas može tražiti
samo da probudi tjeskobu skrivenu na dnu, i da je to posljednji
preduvjet za istinitost koja će ga iskupiti i spasiti od sudbine serij-
skoga proizvoda kojoj se više ne može ukloniti? Prizor kako ona
leži gola pod ekvatorijalnim suncem izgleda ti uvjerljiviji nego
prizor u kojem se pojavljuje kao sultanija pod velom, ali mogla bi
to ipak biti jedna te ista Mata Hari što uspravno prolazi kroz izva-
nevropske revolucije da bi prokrčila put buldožerima cementne
kompanije... Otjeraš od sebe tu sliku i odmah prigrliš drugu, onu
s ležaljkom koju nazireš kroz svijedi alpski zrak. I već si spreman
da sve ostaviš, da otputuješ i potražiš Flannervjevo skrovište, samo
da bi kroz dalekozor mogao gledati ženu što čita i tražiti njezine
tragove u dnevniku pisca u krizi... (Ili te možda mami misao da
bi mogao nastaviti čitati roman Baci pogled nadolje gdje se sjena
zgušnjava, makar i pod drugim naslovom i pod imenom drugo-
ga autora?) Ali, sad Marana šalje sve tjeskobnije vijesti: postala
109
je talac u otmici aviona, zatim je zarobljena u nekom slumu u
Manhattanu... Kako je dospjela onamo, gdje su je privezali na
neku spravu za mučenje? Zašto mora trpjeti kao pokoru ono što
je njezino prirodno stanje, naime čitanje? I kakav to tajni plan čini
da se putovi tih likova stalno ukrštaju: njezin, Maranin i sekte što
krade rukopise?
Koliko možeš razabrati iz naznaka razasutih po tim putnima,
organizacija Apokrifna moć, razdirana unutrašnjim borbama i
izmakavši kontroli svojega osnivača Ermesa Marane, raspala se na
dvije struje: na sektu prosvijedjenih sljedbenika Arkanđela svjedos-
ti, i sektu nihilista, sljedbenika Arhonta sjene. Prvi su uvjereni da
medu lažnim knjigama kojima je preplavljen svijet treba pronaći
one malobrojne knjige što nose istinu, koja je možda nadljudska
i nadzemaljska. Drugi drže da samo krivotvorina, mistifikacija,
smišljena laž mogu predstavljati apsolutnu vrijednost neke knjige,
istinu koja nije zatrovana vladajućim pseudoistinama.
»Vjerovao sam da sam sam u liftu,« piše Marana, opet iz New
Yorka, »ali se odjednom neki lik pojavio kraj mene: neki mladić
s kosom velikom poput krošnje bio se skutrio u jednom kutu, u
prnjama od gruba platna. To i nije bio lift nego teretno dizalo slično
krleci, zatvorenoj rešetkastim vratima. Na svakom katu ukazuje se
perspektiva puna praznih lokala, zidova na kojima se vide blijedi
tragovi namještaja kojeg više nema i iščupane cijevi, pustinja pl-
jesnivih stropova i podova. Pritiskajući komande crvenim rukama
jakih zglobova, mladić zaustavlja lift između dva kata.
— Daj mi rukopis. Nama si ga donio, a ne njima. Premda si
mislio drugačije. Ovo je prava knjiga, iako je njezin autor napisao
i mnogo lažnih. Dakle, pripada nama.
Džudo-zahvatom baca me na pod i grabi rukopis. U tom
času shvaćam da je mladić uvjeren kako drži u rukama dnevnik
duhovne krize Silasa Flannervja, a ne skicu jednog od njegovih
običnih trilera. Čudno je kako su tajne sekte spremne povjerovati
u svaku vijest, bila ona istinita ili lažna, samo ako odgovara nji-
hovu očekivanju. Flannervjeva kriza aazvAz je uzbunu u dvjema
frakcijama Apokrifne moći, pa su one, sa suprotnim nadama, ras-
poredile svoje doušnike po dolinama oko romansijerova chaleta.
Oni iz Krila sjene, znajući da veliki proizvođač romana u serijama
više ne vjeruje svojim proizvodima, bili su uvjereni da će njegov
sljedeći roman značiti skok iz obične i relativne podvale u bitnu i
no
apsolutnu podvalu, da će to biti remek-djelo lažnosti kao spozna-
je, dakle knjiga koju već tako dugo traže. Oni iz Krila svjetlosti,
pak, mislili su da se iz krize profesionalca laži može roditi samo
kataklizma istine, a to će, vjerovali su, biti piščev dnevnik o kojem
se toliko govori... Kad je Flannerv pustio glas da sam mu ukrao
važan rukopis, i jedni i drugi identificirali su ga s predmetom svoje
potrage, pa su se stuštili za mnom, i tako je Krilo sjene otelo avion,
a Krilo svjetla lift...
Mladić s kosom nalik na krošnju sakrio je rukopis u gunj, pa se
izvukao iz dizala i zatvorio mi rešetku pred nosom, te sad pritišće
dugmad da me pošalje dolje, nakon što mi je doviknuo posljednju
prijetnju: — Igra s tobom nije završena, agente mistifikacije! Ostaje
još da oslobodimo svoju Sestru koja je prikovana na stroj kod Kri-
votvoritelja! — Smijem se dok se polako spuštam. — Ne postoji
nikakav stroj, ptičice! 'Otac pripovijesti' diktira nam knjige!
Poziva lift natrag. — Rekao si 'Otac pripovijesti?' — probli-
jedio je. Godinama već sljedbenici sekte traže staroga slijepca po
svim kontinentima gdje se pronosi legenda o njemu u bezbroj
lokalnih varijanata.
— Da, idi to reci Arkanđelu svjeda! Reci mu da sam našao
'Oca pripovijesti'! Držim ga u rukama i sad radi za mene! To je
nešto bolje od elektronskog mozga! — ovaj put ja pritišćem dug-
me i spuštam se dizalom.«
U ovom času u tebi se bore tri različite želje. Bio bi spreman
da odmah otputuješ, da prijeđeš ocean, da pretražuješ kontinent
pod Južnim križem sve dok ne pronađeš posljednje sklonište
Ermesa Marane i ne izvučeš iz njega istinu, ili barem dobiješ nas-
tavke prekinutih romana. U isto vrijeme, želiš pitati Cavedagnu
može li ti omogućiti da odmah pročitaš roman U mreži crta što se
ukrštaju lažnog (ili autentičnoga?) Flannervja, pa makar taj roman
bio i identičan s djelom Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava
autentičnoga (ili lažnog?) Vanderveldea. Jedva čekaš da otrčiš u
kavanu u kojoj imaš sastanak s Ludmillom, da joj preneseš zbrka-
ne rezultate potrage i sebe uvjeriš, gledajući je, kako ne može biti
ničega zajedničkog između nje i čitateljica što ih je prevodilac-mi-
tornan susretao diljem svijeta.
Posljednje dvije želje lako je ostvariti jer se međusobno ne
isključuju. U kavani, čekajući Ludmillu, počinješ čitati knjigu što
ju je Marana poslao. ,.,,,. ....,
111
'itfa:

i[/ mreži crta što se ukrštaju

**'
•■

Prvi dojam što bi ga ova knjiga trebala izazvati jest dojam ono-
ga što osjećam kad začujem zvonjavu telefona, kažem trebala jer
te- sumnjam da pisane riječi mogu dati o tome makar i djelomičnu
predodžbu: nije dovoljno reći da ja reagiram odbojno, da bježim od
toga agresivnog i prijetećeg zova, nego sam i nestrpljiv, javlja se
prisila koja me tjera da poslušam nalog toga zvuka i da se požurim
odgovoriti, premda pouzdano znam da me čekaju samo muka i
nelagodnost. Ne vjerujem da bi više od opisa toga raspoloženja
vrijedila neka metafora, uzmimo metafora prodorne boli što je
izaziva strijela koja prodire u golo meso mojega boka, i to ne zato
što se ne bi moglo pribjeći imaginarnom osjećaju da bi se prikazao
poznat osjećaj, jer, premda nitko ne zna što čovjek osjeća kad ga
pogodi strijela, svi mislimo da to možemo lako zamisliti — osjećaj
da smo nezaštićeni, bez obrane od nečega što nas pogađa dolazeći
iz stranih i neznanih prostora: a to i te kako vrijedi i za zvuk tele-
fona — nego zato što konačna i nepromjenljiva neumoljivost stri-
jele isključuje svaku namjeru, sve implikacije, svaku neodređenost
koju može sadržavati glas nekoga koga ne vidim, i za koga, još
prije nego što išta kaže, mogu predvidjeti, ako ne ono što će reći, a
ono barem reakciju što će je u meni izazvati ono što se on sprema
da kaže. Idealno bi bilo kad bi knjiga mogla započeti dajući osjećaj
it prostora koji je posve ispunjen mojom prisutnošću, jer uokolo su
s
amo nepokretne stvari, uključujući i telefon, prostora koji kao da
ne može sadržavati u sebi ništa drugo do mene koji sam izoliran u
svojem unutrašnjem vremenu, a zatim dajući osjećaj prekida toga
v
,;■■<('" remena i dojam prostora koji više nije isti kao prije, jer ga sad
ls
punjava zvonjava, i moje prisutnosti koja više nije ista kao prije,

113
jer je podvrgnuta volji toga predmeta što doziva. Trebalo bi da
knjiga započne prikazujući sve to ne samo jedanput, nego dajući
raspršenost u prostoru i vremenu tih zvonjava što lome kontinui-
tet mojeg prostora i vremena i volje.
Možda je pogrešno tvrditi da na početku postojimo ja i telefon
u nekom ograničenom prostoru kao što je moja kuća, jer želim
prikazati svoju situaciju u odnosu na mnoge telefone što-«vone,
telefone koji možda i ne zovu mene, nemaju sa mnom nikakve
veze, ali već i sama činjenica što mogu biti pozvan preko jednog
telefona dovoljna je da učini da bude moguće, ili barem zamislivo,
da budem pozvan preko svih telefona. Na primjer, kad zazvoni
telefon u susjednoj kući, pa se na trenutak upitam ne zvoni li to
kod mene, i ta se sumnja odmah pokazuje neosnovanom, ali od
nje ipak ostaje trag, jer je doista moguće da je to poziv upravo za
mene, ali je zbog pogreške u broju, ili zato što su se žice dodirnule,
telefon zazvonio kod susjeda, to više što u toj kući i nema nikoga
tko bi se mogao javiti, a telefon i dalje zvoni, pa tada, po iracio-
nalnoj logici koju telefonska zvonjava redovito izaziva, mislim:
možda je doista za mene, možda je susjed kod kuće ali ne odgo-
vara jer to zna, možda onaj tko zove zna da zove pogrešan broj, ali
to čini namjerno, da bi me držao u ovom stanju, znajući da se ne
mogu javiti, a znam da bih se morao javiti.
Ili ona tjeskoba koju osjećam kad tek izađem iz kuće, pa
začujem kako zvoni telefon koji bi mogao biti kod mene, ali i u
nekom drugom stanu, pa se brzo vraćam, stižem dašćući jer sam
se trkom uspeo uza stube, a telefon šuti i nikad neću saznati je li
to bio poziv za mene.
Ili opet, kad idem ulicom i čujem kako zvone telefoni u nepoz-
natim kućama: čak i kad sam u stranim gradovima, u gradovima
gdje nitko ne zna za moju prisutnost, čak i tada, kad začujem
zvonjavu, uvijek je u jednom djeliću sekunde prva moja misao
da taj telefon zove mene, a u sljedećem djeliću sekunde javlja se
olakšanje zbog spoznaje da sam zasad zaštićen od svakoga poziva,
nedostižan, spašen, ali to olakšanje traje samo djelić sekunde, jer
odmah zatim pomislim da ne zvoni samo taj nepoznati telefon,
nego da na kilometre, stotine, tisuće kilometara daleko postoji
telefon u mojoj kući koji u tom času sigurno zvoni u praznoj sobi,
i opet sam rastrgan između potrebe i nemogućnosti da se javim.
Svakog jutra, prije svojih predavanja, sat vremena posvećujem
114
joggingu, to jest oblačim trenirku i odlazim se protrčati, jer osjećam
potrebu za kretanjem, jer su mi i liječnici to preporučili kao sreds-
tvo protiv debljine koja me muči, a i zato da malo opustim živce.
Ovdje čovjek danju, ako ne ide u campus, u knjižnicu, na preda-
vanje nekog kolege ili u kafeteriju, nema kamo otići; jedino što
ostaje, dakle, jest trčkarati uzduž i poprijeko po brežuljku, medu
javorima i vrbama, kao što čine mnogi studenti, pa i mnoge moje
kolege. Susrećemo se na stazama na kojima šušti lišće i ponekad je-
dni drugima kažemo: »Hi!« a. ponekad i ništa jer moramo štedjeti
dah. I to je prednost trčanja pred ostalim sportovima: svatko trči
za svoj groš i ne mora polagati račune drugima.
Cijeli je brežuljak naseljen, pa kad trčim, prolazim kraj drvenih
dvokatnica s vrtovima, koje su sve međusobno i različite i slične,
i svaki čas začujem zvonjavu telefona. To me nervira: protiv volje
usporavam korak; napinjem uši ne bih li čuo hoće li se tkogod
javiti i nestrpljiv sam ako se zvonjava nastavlja. Trčeći dalje, prola-
zim kraj druge kuće u kojoj zvoni telefon, i mislim: »To mene
progoni telefonski poziv, to netko po planu grada traži sve tele-
fonske brojeve u Chestnut Laneu, zove kuću po kuću i pokušava
me stići.«
Ponekad su sve kuće tihe i prazne, vjeverice skaču po stablima,
svrake se spuštaju i kljucaju žito što je za njih ostavljeno u drve-
nim zdjelicama. Trčeći, osjetim blagu tjeskobu, i još prije nego što
uhom ulovim zvuk, misao zapaža mogućnost zvonjave, gotovo da
je zaziva, isisava je iz same njezine odsutnosti, i u tom trenutku do
mene dopire iz neke kuće prvo prigušen, a zatim sve jasniji treptaj
zvonca, čije je titranje možda već odavno ulovila neka antena u
meni, još prije nego što ga je sluh razaznao, i već jurim, u apsur-
dnoj pomami, postajem rob nekakvog kruga u središtu kojeg se
nalazi telefon što zvoni u toj kući, trčim a ne udaljavam se, oklije-
vam, a ne skraćujem svoje korake.
»Ako se do sada nitko nije javio, to je znak da nema nikoga kod
kuće... Pa zašto onda zvoni i dalje? Čemu se nadaju? Možda tamo
stanuje netko tko je gluh, pa se nadaju da će nakon nekog vreme-
na ipak čuti? Možda ondje stanuje uzeta osoba, kojoj treba dati
mnogo vremena da se dovuče do telefona?... Možda tamo stanuje
samoubojica, pa dok ga god zovu, postoji nada da će se suzdržati
od tog čina...« Pomišljam da bih trebao pokušati da budem od
koristi, da pomognem, da priskočim u pomoć gluhom čovjeku,
115
 i!
uzetom, samoubojici... Istodobno mislim — po apsurdnoj logici
koja mnome vlada — da bih, ako tako učinim, mogao doznati ne
zovu li možda ipak slučajno mene...
Trčeći i dalje, guram vratašca, ulazim u vrt, zaobilazim kuću,
I — Ali ja ne... — zaustim. Već je spuštena slušalica.
ispitujem teren otraga, zaokrećem iza garaže, oko šupe s alatom,
oko pasje kućice. Sve izgleda pusto, prazno. Kroz otvoren prozor
na stražnjoj strani kuće vidi se soba u neredu, telefon na stolu koji i
dalje zvoni. Roleta lupka; okvir prozora zakvačio se za zavjesu
koja je sva u dronjcima.
Već sam triput optrčao kuću; i dalje pravim pokrete jogginga,
dižem visoko laktove i pete, dišem u ritmu koraka, kako bi bilo
jasno da se ovamo nisam uvukao kao lopov; ako me u ovom
trenutku uhvate, bit će teško objasniti da sam ušao zato što sam
čuo kako zvoni telefon. Laje neki pas, ne ovdje, to je pas u nekoj
drugoj kući, i ne vidi se; ali na trenutak je u meni signal »pas laje«
jači od signala »telefon zvoni«, i to je dovoljno da razbije krug što
me je bio zarobio: opet trčim medu drvećem na ulici, ostavljajući
iza svojih leđa sve prigušeniji zvuk telefona.
Trčim do mjesta gdje više nema kuća. Zaustavljam se na nekoj
livadi da uhvatim dah. Izvijam se, sagibam, masiram nožne mišiće
da se ne ohlade. Gledam na sat. Kasnim, moram se vratiti ako
ne želim da me studenti čekaju. Samo bi mi još to trebalo, da se
proširi glas kako trčim po šumi u vrijeme kad bih trebao držati
predavanje... Jurim brzo natrag ne pazeći više ni na što, onu kuću
neću više ni prepoznati, proći ću kraj nje a da neću ni opaziti.
Uostalom, ta je kuća potpuno nalik na ostale, i jedini način da je
razlikujem bio bi da telefon opet zvoni, što je nemoguće...
Sto više premećem te misli po glavi, trčeći nizbrdo, to mi se
više čini da opet čujem zvonjavu, da je čujem sve bolje i jasnije,
evo, sad opet vidim kuću, i telefon opet zvoni. Ulazim u vrt,
trčim iza kuće, trčim do prozora. Dovoljno je da pružim ruku pa
da dohvatim slušalicu. Kažem dašćući: — Ovdje nema... — a iz
slušalice neki glas, malo nestrpljiv, ali samo malo, jer u tom glasu
najviše me pogađa njegova hladnoća, mir, kaže:
— Slušaj dobro. Marjorie je ovdje, brzo će se probuditi, ali
je vezana, ne može pobjeći. Zapisi dobro adresu: Hillside Drive
115. Ako dođeš po nju, dobro; ako ne dođeš, u podrumu je tank
kerozina i plastični eksploziv povezan s timerom. "Za. pola sata ova
će kuća biti u plamenu. . ,t.,i,, , ..,.,,
116
Što sad da radim? Dakako, mogao bih pozvati policiju, vatro-
gasce, s istog ovog telefona, ali kako ću objasniti, kako ću oprav-
dati činjenicu da baš ja, ukratko, kako mogu u to upasti ja koji u
to ne spadam? Počinjem opet trčati, trčim još jedanput oko kuće,
zatim nastavljam ulicom.
Žao mi je zbog te Marjorie, ali kad je upala u takvu gužvu, mora
da je upletena u tko zna kakve priče, a ako pođem da je spašavam,
nitko neće vjerovati da je ne poznajem, iz toga bi se izrodio skandal,
ja sam nastavnik na drugom fakultetu i pozvan sam ovamo kao visi-
tingprofessor, došao bi u pitanje ugled obaju sveučilišta...
Dakako, kad je nečiji život u pitanju, ti bi obziri morali doći u
drugi plan... Usporavam trk. Mogao bih ući u bilo koju od ovih
kuća, zamoliti da mi dopuste da telefoniram policiji, i odmah reći da
ja tu Marjorie ne poznajem, da ne poznajem nikakvu Marjorie...
Istinu govoreći, ovdje, na sveučilištu, postoji jedna studentica
koja se zove Marjorie, Marjorie Stubbs; odmah sam je zapazio
medu djevojkama što dolaze na moja predavanja. Djevojka mi
se, da tako kažem, zaista svidjela, šteta što je onaj put kad sam je
pozvao kući da joj posudim knjige nastala neugodna situacija. Bila
je greška što sam je pozvao: bili su to dani kad sam držao prva pre-
davanja, nije se još znalo kakav sam tip, mogla je pogrešno shvatiti
moje namjere, došlo je do nesporazuma, neugodnog nesporazuma
koji je još i sad teško otkloniti, jer me gleda nekako ironično, ne
mogu joj se obratiti a da ne zamucam, i druge me djevojke gledaju
s ironičnim smiješkom...
Naravno, ne bih želio da me ta nelagodnost koju ime Marjorie
izaziva u meni sad spriječi da priskočim u pomoć nekoj drugoj
Marjorie koja je u životnoj opasnosti... Osim ako to nije ta ista
Marjorie... Osim ako onaj telefonski poziv nije bio namijenjen
upravo meni... Moćna gangsterska banda drži me na oku, znaju
da svakoga jutra idem tom ulicom nsijogging, možda na brežuljku
imaju promatračnicu s teleskopom i prate moje kretanje, kad se
približim onoj praznoj kući, oni zazvone telefonom, zovu mene
jer znaju da sam se ružno ponio prema Marjorie onog dana u
mojoj kući, pa me sad ucjenjuju...
Gotovo i ne opazivši, našao sam se na ulazu u campus, i dalje
trčim, u trenirci i gumenim papučama, nisam svratio kući da se
presvučeni, što sad da radim? Trčim dalje kroz campus, susrećem
117
djevojke što jedna po jedna idu preko livade, to su moje studenti-
ce koje već idu na moje predavanje, gledaju me s onim ironičnim
osmijehom koji ne mogu podnijeti.
Zaustavljam Lornu Clifford, i dalje praveći pokrete kao da
trčim, pitam je: — Je li tu Stubbsova?
Cliffordova trepće:
— Marjorie? Već je dva dana nigdje nema. Zašto? •.,•>■
Već sam otrčao dalje. Izlazim iz campusa. Trčim kroz Grosve-
nor Avenue, zatim kroz Cedar Street, pa kroz Maple Road. Ostao
sam sasvim bez daha, trčim dalje samo zato što više ne osjećam
zemlju pod nogama niti pluća u grudima. Eto, tu je Hillside Dri-
ve. Jedanaest, petnaest, dvadeset i sedam, pedeset i jedan; sreća da
brojevi idu brzo, smjenjuju se deseci njih. Evo broja 115. Vrata su
otvorena, penjem se uz stepenice, ulazim u polumračnu sobu. Ve-
zana, na divanu leži Marjorie, usta su joj začepljena. Odvezujem
je. Povraća. Gleda me prezirno.
— Ti si gad — kaže mi.
C«
118
VII.
Sjediš za stolićem u kavani čitajući roman Silasa Flannervja
što ti ga je Cavedagna posudio, i čekaš Ludmillu. Tvoja je svijest
obuzeta dvama istodobnim očekivanjima: očekivanjem u vezi s
onim što čitaš i očekivanjem Ludmille, koja nije došla u zakazano
vrijeme. Koncentriraš se na lektiru nastojeći da iščekivanje djevo-
jke preneseš u knjigu, gotovo se nadajući da ćeš je ugledati kako ti
sa stranica dolazi u susret. Ali, ne uspijevaš više čitati, roman ostaje
blokiran na stranici koju držiš pred očima, kao da jedino Ludmi-
llin dolazak može opet pokrenuti lanac događaja.
Zovu te. Tvoje ime konobar ponavlja između stolova. Ustani,
zovu te na telefon! Je li to Ludmilla? Jest, ona je.
— Reći ću ti kasnije. Sad ne mogu doći.
— Čuj: imam knjigu! Ne, ne onu, ni jednu od onih. Slušaj...
— Ali, nećeš joj valjda preko telefona prepričavati knjigu? Čekaj,
slušaj što ti ona želi reći.
— Dođi — kaže Ludmilla — da, k meni. Sad nisam kod kuće,
ali neću zakasniti. Ako stigneš prije, možeš ući pa me pričekati.
Ključ je ispod otirača.
Kakva zgodna životna jednostavnost, držati ključ ispod otirača, to
je povjerenje u bližnjega, zacijelo ima i malo toga što se može
ukrasti. Trčiš na adresu koju ti je dala. Zvoniš, uzalud. Kako ti je
i javila, nema je kod kuće. Nalaziš ključ. Ulaziš u polutamu jer su
rolete spuštene.
To je stan djevojke koja živi sama: Ludmilla živi sama. Zar je to
°no što želiš najprije provjeriti? Ima li znakova prisutnosti nekog
Muškarca? Ili ti je draže izbjegavati da to saznaš, ostati u neznanju, u
sumnji? Svakako te nešto priječi da njuškaš naokolo (malo si
119
podigao rolete, ali samo malo). Možda zato što misliš da ne za-
služuješ njezinu gestu povjerenja ako je iskoristiš za detektivsku
istragu. Ili je to možda zato što vjeruješ da već znaš napamet
kako izgleda stan u kojem živi sama djevojka, i da još prije nego
što pogledaš oko sebe, možeš nabrojati inventar koji se tu nalazi.
Živimo u uniformnoj civilizaciji, unutar čvrsto definiranih kultur-
nih modela: namještaj, dekorativni elementi prostirke, gramofon,
sve je to izabrano iz ograničenog broja mogućnosti. Sto ti sve to
može reći o tome kakva je ona doista?
Kakva si, Čitateljice? Vrijeme je da se ova knjiga u drugom licu
prestane obraćati samo nekom neodređenom muškom ti, koji je
možda brat i dvojnik jednoga licemjernog ja, i da se izravno obrati
tebi koja si u roman ušla već u drugome poglavlju kao treća osoba
koja je nužna da bi roman bio roman, da bi se između muškog
drugog lica i ženskog trećeg nešto dogodilo, uobličilo, pa se potvr-
dilo ili pokvarilo, slijedeći faze ljudskih odnosa. Ili: slijedeći men-
talne slike preko kojih doživljavamo ljudska zbivanja. Ili: slijedeći
mentalne modele putem kojih pridajemo ljudskim zbivanjima
značenja koja omogućuju da ih doživimo.
Ova je knjiga do sada pazila da ostavi mogućnost da se Čitalac
koji čita identificira s Čitaocem o kojem čita: zato mu i nije dano
neko ime, jer bi ga ime automatski izjednačilo s trećim licem, s
likom (dok je tebi, budući da jesi treće lice, bilo potrebno dati
ime, Ludmilla), i on je ostavljen u apstraktnom stanju u kojem
se naziva zamjenicama, kojima je moguće pridati svaki atribut i
svako djelovanje. Da vidimo hoće li knjiga uspjeti dati tvoj istiniti
portret, Čitateljice, polazeći od ruba i obujmljujući te sa svih stra
na, da bi tako uspostavila obrise tvojega lika. Čitatelju si se prvi
put ukazala u knjižari, uobličila si se odvojivši se od zida polica,
kao da množina knjiga čini nužnom prisutnost Čitateljice. Tvoj
stan, budući da u njemu čitaš, može nam reći kakvo mjesto zau
zimaju knjige u tvom životu, jesu li one brana koju stavljaš pred
sebe da bi zadržala vanjski svijet na udaljenosti, jesu li san u koji
toneš kao u drogu, ili su mostovi koje gradiš prema onome što je
vani, prema svijetu koji te toliko zanima da mu želiš umnožiti i
povećati dimenzije uz pomoć knjiga. Čitatelj zna da najprije mora
otići u kuhinju ako to želi shvatiti. ........... ,.
120
Kuhinja je dio stana koji o tebi može reći više stvari: spravljaš li
ili ne spravljaš jela (reklo bi se da spravljaš, ako ne svaki dan, a ono
prilično redovito), spremaš li samo za sebe ili i za druge (najčešće
samo za sebe, ali pažljivo, kao da spremaš i za druge; ponekad i za
druge, ali nemarno, kao da spremaš samo za sebe), težiš li neop-
hodnom minimumu ili gastronomiji (tvoje sirovine i kuharski
instrumenti ulijevaju čovjeku pomisao na razrađene i nastrane
recepte, barem u namjeri; ne znači da si proždrljiva, ali pomisao
da večeraš dva jaja na oko može te rastužiti), znači li bavljenje oko
štednjaka za tebe neugodnu nužnost ili i zadovoljstvo (malena je
kuhinja opremljena i uređena tako da se po njoj možeš kretati lako
i bez suvišnih napora, tako da se tu ne moraš suviše zadržavati,
ali i da ti nije neugodno tu boraviti). Električni kućanski aparati
stoje na svojim mjestima kao korisne životinje čije se zasluge ne
zaboravljaju, premda im se ne prinose nikakve posebne žrtve.
U izboru pribora može se uočiti neki estetski smisao (zbirka sve
manjih i manjih noževa, premda bi bio dosta i jedan), ali su inače
dekorativni elementi ujedno i korisni predmeti, uz malobrojne
ustupke ljupkosti. I zalihe nam mogu ponešto reći o tebi: zbirka
aromatičnih začina, od kojih se neki, očito, često koriste, a drugi
kao da su tu zato da upotpune kolekciju; isto se to može reći za
senfove; ali vijenci glavica češnjaka obješeni nadohvat ruke više
od svega pokazuju da tvoj odnos prema hrani nije nemaran niti
neodređen. Pogled u frižider može pružiti daljnje korisne podatke:
u ležištu za jaja ostalo je samo jedno jaje; ima samo polovica
limuna, pa i ta je napola suha; ukratko, u opskrbi bitnim stvarima
osjeća se stanovita nemarnost. Ali, tu je zato kesten-pire, crne masli-
ne, konzervica kapara: očito je da u dućanu dopuštaš da te privuče
izložena roba, a nemaš na umu ono što ti nedostaje u kući.
Promatrajući tvoju kuhinju, dakle, može se o tebi stvoriti slika
kao o otvorenoj i pametnoj ženi, senzualnoj i metodičnoj, koja
smisao za praktičnost stavlja u službu mašte. Bi li se netko mogao
gubiti u tebe samo gledajući tvoju kuhinju? Tko zna, možda
čitatelj, koji za to već ima povoljne preduvjete.
Čitatelj nastavlja izviđanje po stanu čije si mu ključeve dala.
^a tu stanovita količina stvari koje skupljaš: tu su lepeze, razgled-
lCe
> bočice, ogrlice povješane po zidovima. Ali, svaki se predmet,
121
kad se pogleda izbliza, pokazuje na neki način neočekivanim. Tvoj
je odnos prema predmetima povjerljiv i selektivan: samo one stva-
ri koje osjećaš kao svoje postaju tvoje: to je odnos prema fizičkoj
strani stvari, a ne intelektualna ili osjećajna predodžba koja bi za-
mjenjivala njihovo gledanje i dodirivanje. Kad si ih jednom stekla,
kad su već obilježene tvojim posjedovanjem, stvari više ne izgle-
daju kao da su tu slučajno, zadobivaju neko značenje kapiiijelovi
nekog izlaganja, kao uspomena načinjena od znakova i amblema.
Jesi li posesivna? Možda još nema dovoljno elemenata da bi se to
moglo reći: zasad se može kazati da se posesivno odnosiš prema
sebi samoj, da se vezuješ za stvari s kojima identificiraš neki dio
svoje osobe i da se bojiš da se ne izgubiš zajedno s njima.
U jednom kutu zida visi mnogo uokvirenih, gusto povješanih
fotografija. Čije su to fotografije? Tvoje, iz raznih razdoblja, i
mnogih drugih osoba, muškaraca i žena, čak i vrlo stare snimke,
kao da su uzete iz nekog obiteljskog albuma, ali sve one zajedno
kao da manje služe da podsjete na određene osobe, a više preds-
tavljaju montažu raznih slojeva života. Svi su okviri različiti: to su
cvjetni uzorci iz devetnaestog stoljeća, pa srebrni, mjedeni, od
emajla, kornjačevine, kože, rezbarenog drva: možda služe tome da se
odredi vrijednost tim ulomcima proživljenog života, ali bi to mogla
biti i zbirka okvira, gdje fotografije služe samo tome da ih ispune,
jer su neki okviri ispunjeni slikama izrezanim iz novina, u jednom
je list iz nekog starog, nečidjivog pisma, a jedan je drugi prazan.
Na ostatak zida nije ništa obješeno, niti je tu naslonjen kakav
komad namještaja. Takav je donekle i cijeli stan: zidovi su na ne-
kim mjestima goli, a na drugima pretrpani, kao da postoji potreba
da se znakovi koncentriraju u nekoj vrsti gustoga rukopisa, dok
okolna praznina služi za odmor i odahnuće.
Ni raspored komada namještaja i predmeta na njima nikada
nije simetričan. Red koji nastojiš postići (prostor kojim raspolažes
jest skučen, ali se zapaža stanovit trud oko toga da se iskoristi tako
da izgleda veći) nije provedba neke sheme, nego sporazum medu
stvarima što se tu nalaze.
Ukratko, jesi li uredna ili neuredna? Na jednoznačna pitanja
tvoj stan ne odgovara sa »da« ili »ne«. Svakako, imaš neku
predodžbu o redu, ona je i prilično zahtjevna, ali u praksi ni)e
dosljedno provedena. Vidi se da se tvoje zanimanje za stan javlja
122
povremeno, da slijedi mijene dana, uspone i padove raspoloženja.
Jesi li depresivna ili euforična? Čini se da je stan mudro isko-
ristio tvoje euforične trenutke da bi se pripremio da te primi u
trenucima depresije.
Jesi li doista gostoljubiva, ili je okolnost da puštaš znance same
u stan znak ravnodušnosti? Čitatelj traži udobno mjesto gdje bi
sjeo i čitao, a da ne zauzme mjesta koja su očigledno rezervirana
za tebe: postaje mu jasno da se gost može kod tebe vrlo ugodno
osjećati ako se zna prilagoditi tvojim pravilima.
Što još? Biljke u loncima kao da već danima nisu zalijevane;
ali možda si baš namjerno izabrala biljke koje ne iziskuju mnogo
njege. Uostalom, u ovim sobama nema ni traga od pasa, mačaka
ili ptica: ti si žena koja teži da ne povećava broj svojih obaveza; a
to može biti znak egoizma koliko i koncentracije na druge,
manje izvanjske stvari, ali i znak da ti nisu potrebni simbolični na-
domjesci za prirodne poticaje koji te nukaju da se baviš drugima,
da sudjeluješ u njihovim pričama, u životu, u knjigama...
Pogledajmo knjige! Prvo što se zapaža, barem gledajući knjige
koje držiš pri ruci, jest to da knjige za tebe imaju funkciju da
budu neposredno čitane, a ne da budu pomagala za učenje i kon-
zultiranje, niti opet predstavljaju dijelove biblioteke uređene po
nekakvom planu. Možda si ponekad svojim policama pokušavala
dati nekakav privid reda, ali je svaki pokušaj klasifikacije odmah
bivao ometen raznorodnošću elemenata. Glavni razlog zbog kojeg
se knjige nalaze jedne kraj drugih, osim veličine, jer su poredane
posebno veće a posebno manje, jest kronologija, činjenica da su
knjige ovamo pristizale jedna za drugom; u svakom slučaju, ti se
medu njima uvijek znaš snaći, s obzirom na to da ih i nema tako
mnogo (ostale police zacijelo si ostavila u drugim stanovima, u
drugim fazama svoga života) i da ti se prečesto ne događa da moraš
tražiti neku knjigu koju si već pročitala.
Ukratko, čini se da nisi Čitateljica Koja Prečitava. Vrlo se do-
bro
sjećaš svega što si pročitala (to je jedna od prvih stvari koje si 0
sebi dala na znanje); možda se za tebe svaka knjiga poistovjećuje s
njezinim čitanjem koje se zbivalo u određenome trenutku, jed-
n
°m zauvijek. I kako ih čuvaš u sjećanju, tako ih voliš čuvati i kao
Predmete, zadržati ih u svojoj blizini.
Medu tvojim knjigama, u toj količini koja ne sačinjava bibliote-
u
> moguće je razabrati jedan mrtvi ili uspavani dio, koji je možda
123
i skladište odloženih svezaka, pročitanih i rijetko prečitavanih, ilj
knjiga koje nisi pročitala, i nećeš, ali ih ipak čuvaš (i brišeš s njih
prašinu), i jedan živi dio, sačinjen od knjiga koje upravo čitaš ili
namjeravaš pročitati, ili od kojih se još nisi odvojila, ili ti godi da
ih premećeš, da ih držiš u svojoj blizini. Za razliku od zaliha u
kuhinji, ovdje živi dio, koji služi za neposrednu potrošnju, više
govori o tebi. Mnogo je svezaka razasuto naokolo, neki ^i osta-
vljeni otvoreni, neki s improviziranim znakom za obilježavanje
stranica ili sa zavinutim kutom lista. Vidi se da imaš običaj čitati
više knjiga istodobno, da izabireš različitu lektiru za različita doba
dana, za razne kutove svojega skučenog stana: neke su knjige
predodređene za noćni ormarić, druge su kraj naslonjača, u ku-
hinji, u kupaonici.
Mogla bi to biti važna crta koju treba pridodati tvome por-
tretu: tvoja svijest ima unutrašnje zidove koji joj omogućuju da
razdvoji vremena u kojima će se zaustaviti ili teći, ili da se koncen-
trira čas na jedan, čas na drugi paralelni kanal. Jeli to dovoljno da
se ustvrdi kako želiš živjeti više života odjednom? Ili da ih doista i
živiš? Da razdvajaš ono što doživljaš s jednom osobom u jednome
ambijentu, od onoga što doživljaš s drugom osobom i drugdje?
Da iz svakoga iskustva izvlačiš nezadovoljstvo, koje se može kom-
penzirati samo zbrojem svih nezadovoljstava?
Čitatelju, pripazi! Tu sumnju ti podmeću zato da bi pothranila
tvoju ljubomornu tjeskobu koja još ne pristaje da to bude. Ludmi-
lla, čitateljica koja čita više knjiga odjednom, ne želeći dopustiti da
je zaskoči razočaranje koje joj može pribaviti jedna priča, nastoji
voditi usporedo s njome i druge priče...
(Nemoj misliti da te je knjiga izgubila iz vida, Čitatelju! Onaj
»ti« koji je prešao na Čitateljicu može se iz rečenice u rečenicu
opet uperiti na tebe. Ti si uvijek jedan od mogućih »ti«. Tko bi
se usudio da te osudi da izgubiš to »ti«, što ne bi bilo ništa manja
katastrofa od gubljenja ja? Da bi govor u drugom licu postao
roman, moraju postojati najmanje dva ti koji su različiti i postoje
istodobno, a izdvajaju se iz mnoštva raznih on, ona, oni).
Ipak, pogled na knjige u Ludmillinu stanu ohrabruje te.
Čitanje znači samoću. Ludmilla ti se čini zaštićena oklopom otvo-
rene knjige kao ostriga u svojoj školjci. Sjena drugoga muškarca,
124
vjerojatna, čak sigurna, sad je, ako ne izbrisana, a ono odgurnuta
na rub. Čovjek čita sam i onda kad čita udvoje. Ali, u tom slučaju,
što ti tražiš ovdje? Želiš prodrijeti u njezinu školjku, uvlačeći
se medu stranice knjiga koje čita? Ili odnos između Čitatelja i
Čitateljice ostaje odnos dviju razdvojenih školjki koje mogu općiti
jedino putem djelomičnog suočenja dvaju posebnih iskustava?
Imaš sa sobom knjigu koju si čitao u kavani i koju nestrpljivo
želiš nastaviti, da bi je poslije mogao dati njoj, da bi tako općio
s njom kanalom što su ga iskopale tuđe riječi, koje, upravo zato
što ih izgovara neki strani glas, glas onoga tihog nikoga koji se
sastoji od tiskarske boje i sloga, mogu postati vaše, mogu postati
jezik, šifra kojom se sporazumijevate, sredstvo putem kojega raz-
mjenjujete signale i prepoznajete se.
Ključ se okreće u ključanici. Ti šutiš, kao da je želiš iznenaditi,
kao da želiš sebi i njoj potvrditi da je činjenica da se nalaziš ovdje
nešto prirodno. Ali korak nije njezin. Neki muškarac polako ulazi
kroz vrata, vidiš njegovu sjenu između zavjesa, kožni ogrtač, korak
kao da poznaje ovo mjesto, ali dugo oklijeva, kao da nešto traži.
Prepoznaješ ga. To je Irnerio.
Moraš odmah odlučiti kakav stav da zauzmeš. Razočaranje što
ga vidiš kako ulazi u njezin stan kao da je njegov vlastiti, jače je
od nelagode što se nalaziš ovdje gotovo sakriven. Uostalom, znao
si dobro da je Ludmillin stan otvoren prijateljima: ključ je pod
otiračem. Otkad si ušao, čini ti se da te dodiruju sjene bez lica.
Irnerio je barem poznata utvara. Kao i ti za njega.
— Ah, ti si tu! — To on tebe opaža, ali se ne čudi. Ta prirod
nost, koju si još maloprije želio uspostaviti, sad te ne veseli.
— Ludmilla nije kod kuće — kažeš, tek toliko da naglasiš svo
ju prednost u informacijama, ili čak u zauzimanju teritorija.
■— Znam — kaže on ravnodušno. Njuška naokolo, premeće
P° knjigama.
— Mogu li ti pomoći? — nastavljaš, gotovo kao da ga želiš
izazvati.
— Tražim jednu knjigu — kaže Irnerio.
— Mislio sam da nikad ne čitaš — primjećuješ.
Ne treba mi zato da je čitam. Nego da pravim. Pravim
s
tvari od knjiga. Predmete. Da, djela: kipove, slike, zovi to kako
125
hoćeš. Priredio sam i izložbu. Lijepim knjige ljepilom i one stoje,
zatvorene ili otvorene, ili ih uobličujem, klešem, bušim u njima
rupe. Knjiga je lijep materijal za oblikovanje, svašta se od nje može
načiniti.
— I Ludmilla se slaže s tim?
— Sviđaju joj se moji radovi. Daje mi savjete. Kritičari kažu
da je to što radim značajno. Sad će sve moje radove objaviti u
knjizi. Razgovarao sam s doktorom Cavedagnom. Bit će to knjiga
s fotografijama svih mojih knjiga. Kad ta knjiga bude otisnuta,
upotrijebit ću je da od nje napravim djelo, više djela. To će onda
objaviti u drugoj knjizi, i tako dalje.
— Mislio sam slaže li se Ludmilla da joj uzimaš knjige...
— Ima ih mnogo... Ponekad mi sama daje knjige da ih upotri
jebim, to su knjige koje njoj više ne trebaju. Ali, meni nije dobra
makar kakva knjiga. Mogu načiniti djelo samo ako je osjetim.
Ima knjiga koje mi odmah kažu što bih od njih mogao načiniti; a
druge ne, ništa. Ponekad imam ideju, ali je ne mogu ostvariti dok
ne nađem pravu knjigu. — Prevrće knjige na jednoj polici; važe
jednu u ruci, promatra joj hrbat i stranice, odlaže je. — Ima knjiga
koje su mi simpatične, i knjiga koje ne trpim, na ove posljednje
neprestano nailazim.
I eto, Veliki zid od knjiga, za koji si vjerovao da čuva Ludmillu
od ovoga barbarskog osvajača, pokazuje se kao igračka koju on
sasvim mirno rasklapa. Smiješ se kiselo:
— Reklo bi se da Ludmillinu biblioteku znaš napamet...
— Oh, to su uglavnom stalno iste stvari... Ali, lijepo je vidjeti
knjige na hrpi. Ja volim knjige...
— Budi jasniji.
— Da, sviđa mi se kad ima mnogo knjiga oko mene. Zato
ovdje kod Ludmille i jest tako ugodno. Zar ne?
Mnoštvo ispisanih stranica zasjenjuje ovaj prostor kao u gustoj
šumi bujno lišće, kao slojevi stijene, ploče krečnjaka, kao listići
škriljevca: tako bi i ti u Irnerijevim očima želio vidjeti pozadinu
na kojoj se izdvaja živa Ludmillina osoba. Ako budeš znao steći
njegovo povjerenje, Irnerio će ti otkriti tajnu koja te zanima, nai-
me kakav je odnos između Nečitatelja i Čitateljice. Brzo, pitaj ga
nešto o tome, što god bilo.
— Ali — pada ti na pamet samo jedno pitanje — što radiš
dok ona čita?
126
— Ne smeta mi da j e gle da m kak o č ita —■ k aže Irne rio .
__ Osim toga, netko mora i čitati knjige, zar ne? Tako sam barem
miran, ne moram ih ja čitati.
Nemaš se čemu radovati, Čitatelju! Tajna koja ti se otkriva,
intimnost između njih dvoje, sastoji se u komplementarnosti
dvaju životnih ritmova. Za Irnerija je važno samo ono što čovjek
proživljava trenutak po trenutak; umjetnost mu je važna kao
trošenje životne energije, a ne zbog djela koje ostaje, niti kao
umnožavanje života koje Ludmilla traži u knjigama. Ipak, tu
nagomilanu energiju i on nekako priznaje, premda nema potrebe
čitati. Osjeća potrebu da je vrati u optjecaj upotrebljavajući Lud-
milline knjige kao materijalnu podlogu za djela u koja će on sam
uložiti svoju životnu energiju, makar na trenutak.
— Ova mi odgovara — veli Irnerio i sprema se da gurne knji
gu u džep bluze.
— Ne, to ne diraj! To je knjiga koju upravo čitam. Osim toga,
nije moja, moram je vratiti Cavedagni. Nadi neku drugu. Gledaj,
ova ovdje joj je slična...
Uzeo si u ruku svezak preko kojeg je navučena crvena paska:
»Najnoviji uspjeh Silasa Flannervja«, već i to objašnjava sličnost,
jer serija Flannervjevih romana ima karakteristično grafičko
rješenje. Ali, nije posrijedi samo grafičko rješenje: naslov na kori-
cama glasi: U mreži crta što... To su dva primjerka iste knjige! Nisi
se tome nadao.
— Ovo je baš čudno! Nikad ne bih pomislio da Ludmilla već
ima tu knjigu...
Irnerio odmiče ruke.
— Ova nije Ludmillina. S time ne želim imati posla. Mislio
sam da tih knjiga više nema ovdje kod nje...
— Zašto? Čija je? Što si to htio reći?
Irnerio hvata knjigu s dva prsta, odlazi prema jednim
Atašeima, ubacuje knjigu. Pratio si ga; zavlačiš glavu u neku
mračnu sobicu; vidiš stol s pisaćim strojem, magnetofon, rječnike,
Pozamašan fascikl. Uzimaš iz fascikla list koji služi kao naslovna
stranica, prinosiš ga svjetlu, čitaš: Preveo Ermes Marana.
Kao da te je grom ošinuo. Dok si čitao Maranina pisma, svaki
^ ti se činilo da susrećeš Ludmillu... To je zato što stalno misliš na
127
nju, tako si sebi to objašnjavao, to ti je bio dokaz da si zaljubljen.
A sada, motajući se po Ludmillinu stanu, nailaziš na Maranine
tragove. Zar je on opsesija koja te progoni? Ne, već od početka si
slutio da među njima postoji nekakav odnos... Ljubomora, koja je
do sada bila neka vrsta igre sa samim sobom, sad te nemilosrdno
obuzima. I nije to samo ljubomora: to je sumnja, nepovjerenje,
osjećaj da se ne možeš pouzdati ni u što i ni u koga... Pokazuje se
da je potjera za prekinutom knjigom, koja Je u tebi budila, neko
osobito uzbuđenje jer si tragao zajedno s Čitateljicom, isto što i
potjera za njom, a ona ti bježi ovim umnožavanjem tajni, prijevara,
prerušavanja...
— Ali... Kakve veze ima Marana? — pitaš. Zar on stanuje
ovdje?
Irnerio odmahuje glavom.
— Stanovao je. Prošlo je otada dosta vremena. Više se ne bi
smio vratiti. Ali, sve u vezi s njom toliko je prožeto lažima da je
sve što čovjek o njemu kaže neistina. Bar je u tome uspio. Knji
ge koje je on donio ovamo izgledaju izvana kao i druge, ali ja ih
poznajem izdaleka, odmah. Njegovih papira ne bi više smjelo biti
nigdje osim u onoj sobici. Ali, svaki čas pojavi se neki njegov trag.
Ponekad sumnjam da ih on podmeće, da dolazi ovamo kad nema
nikoga i opet potajno vrši svoje zamjene...
— Kakve zamjene?
— Ne znam... Ludmila kaže da sve što on dodirne, ako već
nije lažno, odmah postaje lažno. Ja samo znam: kad bih pokušao
praviti svoja djela od knjiga koje su bile njegove, ispala bi lažna;
čak i kad bih uspio da ih načinim potpuno istim kao i ostala...
— Ali zašto Ludmilla drži njegove stvari u toj sobici? Čeka da
se on vrati?
— Kad je on bio ovdje, Ludmilla je bila nesretna... Nije više
čitala... Onda je pobjegla... Ona je prva otišla... Onda je otišao
on...
Sjena se udaljuje. Odahnuo si. Prošlost je završena. — A ako
se opet pojavi?
— Ona bi opet otišla. <U,,
— Kamo?
— Tja... U Švicarsku... Ne znam...
— Ima nekog drugog u Švicarskoj? — Instinktivno si j)|pmislj0
na pisca s dalekozorom. />>»
128
— Recimo da je drugi, ali to je sasvim drugačija priča... Starac
od krimića...
— Silas Flannerv?
— Govorila je kako, kad je Marana uvjeri da je razlika između
istine i laži samo naša predrasuda, osjeti potrebu da vidi čovjeka
koji rada knjige, tako kaže...
Vrata se naglo otvaraju. Ludmilla ulazi, baca na naslonjač
ogrtač, zavežljaje.
— Ah, kako je to lijepo! Koliko prijatelja! Oprostite na
zakašnjenju!
Piješ čaj sjedeći s njom. I Irnerio bi trebao biti tu, ali njegov je
naslonjač prazan.
— Sad je bio tu. Kamo je otišao?
— Oh, bit će da je izašao. On dolazi i odlazi a da ništa ne
kaže.
— Kod tebe se tako dolazi i odlazi?
— Zašto ne? Kako si ti ušao?
— Drugo sam ja!
— Što je to? Ljubomorna scena?
— Kakvo bih pravo imao na to?
— Vjeruješ da bi jednom mogao imati pravo? Ako je tako,
bolje je i ne počinjati.
— Što ne počinjati?
Stavljaš šalicu na stol. Iz naslonjača prelaziš na divan na koje-
mu ona sjedi.
(Počinjati. To si ti rekla, Čitateljica. Ali, kako se može točno
utvrditi trenutak kad počinje priča? Uvijek je sve već prije
^počelo, prvi redak na prvoj stranici svakog romana uvijek
u
Pućuje na nešto što se već dogodilo izvan knjige. Ili je prava priča
°no što počinje deset ili sto stranica dalje, a sve što tome prethodi
s
amo je prolog. Životi jedinki ljudske vrste silno su isprepleteni,
Pa svaki pokušaj da se izdvoji dio proživljenoga koji bi imao smi-
o neovisno od ostatka — na primjer, susret dviju osoba koji će
'ti sudbonosan za obje osobe — mora imati u vidu da svako
to dvoje nosi sa sobom tkanje sačinjeno od sredina, činjenica,
129
drugih osoba, i da će se iz toga susreta roditi druge priče koje će se
odvojiti od svoje zajedničke priče).
Skupa ste u krevetu, Čitatelj i Čitateljica. Došao je, dakle, tre-
nutak da vas nazovemo drugim licem množine, a to obavezuje, jer
to znači smatrati vas jednim jedinim subjektom. Vamagworim,
teško razaznatljiva zbrko pod zgužvanom plahtom. Možda ćete
poslije otići svako svojim putem, a pripovijedanje će se morati
opet truditi da ručicu mjenjača prebacuje iz muškoga ti u žensko
ti; ali sada, budući da vaša tijela nastoje naći takav dodir između
dvije kože koji najviše obiluje doživljajima, da dadu i prime valovite
dodire, da spoje izbočine i praznine, budući da je i mentalna
djelatnost usmjerena najboljem sporazumijevanju, moguće je
upraviti vam jedinstven govor koji će vas spojiti u jedinu dvos-
truku osobu. Kao prvo, treba utvrditi polje djelovanja ili način
postojanja toga dvostrukog bića koje sada predstavljate. Kamo
vodi to vaše proistovjećivanje? Koja se središnja tema vraća u va-
šim varijacijama i modulacijama? Je li to napon koji nastoji da ne
izgubi ništa od svoga potencijala, da produži stanje napetosti, da
iskoristi nagomilanu želju drugoga da bi povećala vlastiti naboj? Ili je
to najpotpunije prepuštanje, istraživanje ogromnosti prostora koje
je moguće milovati i milovanjem istražiti, pretvaranje bića u jezero
kojemu je površina beskrajno opipljiva? U oba slučaja postojite
jedino tako što je jedno funkcija drugoga, ali da bi to bilo
moguće, vaša dva ja, umjesto da se ponište, moraju bez ostatka
ispuniti sav raspoloživi prostor svijesti, uložiti se u sama sebe s
maksimalnim dobitkom i istrošiti se do posljednje pare. Ukratko,
to što radite vrlo je lijepo, ali gramatički ništa ne mijenja na stvari.
U trenutku kad najviše izgledate zajedničko vi, ipak ste dva ti,
odvojena i omeđena više no prije.
(I to već sada, kad ste oboje potpuno obuzeti prisutnošću ono-
ga drugog. Lako je zamisliti što će biti uskoro, kad utvare koje se
ne susreću posjete vaše svijesti prateći susrete vaših tijela obuzetih
navikom.)
Čitateljice, sad si pročitana. Tvoje je tijelo podvrgnuto si-
stematskom čitanju, i to preko informacijskih kanala vida, opipa*
130
mirisa i ne bez sudjelovanja kvržica za okus. I sluh ima svoj udio,
on hvata tvoje uzdahe i krikove. Nije samo tvoje tijelo predmet
čitanja: tijelo je važno zato što je to skup zamršenih elemenata koji
nisu svi vidljivi niti su svi prisutni, nego se manifestiraju u vidl-
jivim i neposrednim zbivanjima: to je zamagljivanje tvojih očiju,
smijeh, riječi koje izgovaraš, način na koji skupljaš ili rasplećeš
kosu, preuzimanje inicijative i povlačenje, i svi znakovi što stoje na
granici između tebe i navika, i običaja, i sjećanja, i povijesti, i mode,
sve šifre, sve bijedne abecede uz pomoć kojih ljudsko biće u nekim
trenucima vjeruje da čita drugo ljudsko biće.
A dotle si i ti predmet čitanja, Čitatelju: Čitateljica sad
prelijeće tvoje tijelo kao sadržaj knjige, sad ga zagleda kao da je
hvata brza i precizna znatiželja, sad oklijeva ispitujući ga i čekajući
da dobije nijemi odgovor, kao da je svaki djelomični uvid zanima
samo zato što se nada podrobnijem i širem upoznavanju. Sad
se zaustavlja na zanemarljivim pojedinostima, možda na malim
stilskim pogreškama, recimo na isturenoj Adamovoj jabučici ili
na načinu na koji zavlačiš glavu u otvor pod njezinim vratom, pa
se time služi da uspostavi neki razmak, kritičku rezervu ili šaljivu
bliskost; sad opet slučajno otkrivenu pojedinost precjenjuje, na
primjer oblik tvoje brade ili tvoj osobiti ugriz u njezino rame, a
kad se tako uputi, onda se zalijeće, prelazi (prelazite zajedno) stra-
nice i stranice od početka do kraja ne preskačući nijednog zareza,
međutim, u zadovoljstvo koje osjećaš zbog načina na koji te čita,
zbog doslovnih citata tvoje fizičke predmetnosti, uvlači se sumnja:
da ne čita tebe jednoga i jedinstvenog kakav jesi, nego da te upo-
trebljava, da upotrebljava ulomke tebe istrgnute iz konteksta da bi
konstruirala partnera iz mašte kojeg samo ona poznaje, u poluta-
mi svoje polusvijesti, pa da zapravo ona dešifrira tog apokrifnog
posjetitelja njezinih snova, a ne tebe.
Od čitanja pisanih stranica, ljubavničko čitanje tijela (onoga
koncentrata misli i tijela kojim se ljubavnici služe da bi skupa
otišli u krevet) razlikuje se po tome što nije pravocrtno. Počinje
od neke slučajne točke, preskače, vraća se, ponavlja, zastaje, grana
se na simultane i raznorodne poruke, opet se sjedinjuje, susreće
s
e s neugodnim trenucima, okreće stranicu, opet nalazi nit, kreće
^ njom. Može se razaznati smjer, kretanje prema nekom cilju,
koje teži za klimaksom, pa u odnosu na taj kraj raspoređuje faze
r
'tma, metričko skandiranje, vraćanje motiva. Ali, je li kraj upravo
131
klimaks? Ili se jurnjavi prema tom cilju suprotstavlja poticaj koji
ide u suprotnom smjeru, nastojanje da se vrati svaki trenutak,
uspostavi izgubljeno vrijeme?
Kad bi se to željelo grafički prikazati, svaka bi epizoda iziskivala
sa svojim vrhuncem model u tri, a možda i u četiri dimenzije,
nemoguć model jer svako je iskustvo neponovljivo. Aspekt po ko-
jem ljubavni odnos i čitanje nalikuju jedno na drugo jest
■činjenica da se u njihovoj unutrašnjosti otvaraju prostori i
vremena koji su različiti od mjerljivih prostora i vremena.
Već iz zbrkane improvizacije pri prvom susretu, može se
pročitati budućnost jednog zajedništva. Danas je svatko od vas
predmet čitanja onoga drugog, svatko u onome drugom čita svo-
ju nenapisanu priču. A sutra, Čitatelju i Čitateljice, ako budete
zajedno, ako legnete u isti krevet kao sređen par, svatko će od vas
upaliti svjetiljku kraj svoga uzglavlja i utonuti u svoju knjigu; dvije
usporedne lektire pratit će približavanje sna; prvo ćeš ti, a zatim
ti, ugasiti svjetlo; vraćajući se iz odvojenih svemira, nakratko ćete
se naći u tami u kojoj se sve udaljenosti brišu, prije nego što vas
različiti snovi opet odvuku, tebe na jednu, a tebe na drugu stranu.
Ali, nemojte ironizirati tu perspektivu bračnoga sklada: kakvu
biste joj ljepšu sliku sretnoga para mogli naći?
Govoriš Ludmilli o romanu koji si čitao dok si je čekao.
— To je jedna od onih knjiga koje se tebi sviđaju: izaziva
osjećaj tjeskobe već od prve stranice...
Upitni bljesak javlja se u njezinu pogledu. U tebi se javlja
sumnja: možda tu rečenicu o tjeskobi nisi čuo od nje, možda si je
negdje pročitao... Ili je možda Ludmilla već prestala vjerovati u
tjeskobu kao preduvjet istine... Možda joj je netko dokazao da je i
tjeskoba mehanizam, da nema ničega što bi bilo lakše krivotvoriti
od podsvijesti...
— Meni se — kaže — sviđaju knjige u kojima sve tajne i tjes
kobe prolaze kroz bistru i hladnu svijest bez sjena, poput svijesti
igrača šaha.
— U svakom slučaju, to je priča o čovjeku koji postaje nervo
zan kad začuje zvonjavu telefona. Jednoga dana trči...
132
— Ne pričaj mi dalje! Daj mi da to pročitam.
— Ni ja nisam mnogo dalje stigao. Sad ću ti donijeti. Ustaješ iz
kreveta, tražiš u drugoj sobi, gdje je nagli zaokret u tvojim odnosi
ma s Ludmillom prekinuo normalni tok događaja.
Ne nalaziš knjigu.
(Naći ćeš je na umjetničkoj izložbi: postala je najnovije djelo
kipara Irnerija. Stranica na kojoj si zavrnuo list da zabilježiš gdje si
stao, nalazi se na jednoj od ploha kompaktnog paralelopipeda koji
je učvršćen i ulijepljen prozirnim ljepilom. Siva sjena, kao od dima
plamena što se probija iz unutrašnjosti knjige, leluja se po površini
stranice i otvara niz slojeva, kao na kvrgavoj ljušturi).
— Ne mogu je naći, ali nije važno — kažeš joj — vidio sam
da i ti imaš jedan primjerak. Čak sam pomislio da si već tu knjigu
pročitala...
Ušao si u sobičak pazeći da ona to ne primijeti, i potražio si
Flannervjevu knjigu s crvenom pasicom.
— Evo je.
Ludmilla je otvara. Tu je posveta: »Ludmilli... Silas Flannerv«.
— Da, to je moj primjerak.
— Ah, poznaješ Flannervja? — uzvikuješ kao da ništa ne znaš.
— Da... Darovao mi je ovu svoju knjigu... Ali, bila sam sigur
na da mi ju je netko ukrao prije nego što sam je stigla pročitat...
— Irnerio?
— Ma...
Vrijeme je da otkriješ karte.
— Nije Irnerio, i ti to znaš. Kad ju je vidio, Irnerio ju je bacio
u onu mračnu sobicu gdje čuvaš...
— Tko ti je dopustio da pretražuješ moj stan?
— Irnerio kaže da netko tko ti je krao knjige sad potajno dolazi
da ih zamijeni lažnim knjigama...
Irnerio ne zna ništa.
— Ja znam. Cavedagna mi je dao da pročitam Maranina pis
ma.
— Sve što Ermes pripovijeda uvijek je prijevara.
— Ima nešto što je istina: taj čovjek i dalje misli na tebe, vidi
te
u svim svojim maštanjima, opsjednut je tvojom slikom kako
čitaš...
— To nikada nije mogao podnijeti.
lalo-pomalo uspjet ćeš saznati nešto više o prevoditeljevim
133
 smicalicama: tajna opruga koja ih je pokrenula bila je ljubomora — Bili smo.
na nevidljivog suparnika što se stalno uvlačio između njega i Lud- —Jesi li k njemu odlazila kad si bježala od Marane?
mille, na nečujni glas što govori iz knjiga, na tu utvaru s tisuću lica — Sto ti sve ne znaš! — kaže ironičnim tonom koji te nervira
i bez lica, koja je utoliko neuhvatljiva što se za Ludmillu autori više od ičega.
nikada ne utjelovljuju u osobe od krvi i mesa, nego za nju oni Čitatelju, odlučio si: potražit ćeš pisca. A sad si, okrenuvši
postoje samo na tiskanim stranicama, i živi i mrtvi pisci stalno su Ludmilli leda, uzeo čitati novu knjigu koja se krije iza jednakih
tu, spremni da stupe u dodir s njom, da je presenete, da jazavedu, korica.
a Ludmilla je uvijek spremna da ih slijedi uživajući u bezbrižnoj (Jednakih samo do određene mjere. Pasica »Najnoviji uspjeh
lakoći odnosa koji je moguće uspostaviti s bestjelesnim bićima. Silasa Flannervja« pokriva posljednju riječ naslova. Bilo bi dovolj-
Kako prevladati ne autore, nego funkciju autora, ideju da u svakoj no da je malo podigneš pa da vidiš da se ova knjiga ne zove U mreži
knjizi postoji netko tko jamči za istinitost toga svijeta utvara i crta što se ukrštaju kao ona, nego U mreži crta što se presijecaju).
izmišljotina, i to samo zato što je u njih uložio vlastitu istinitost,
što je sebe identificirao s tom građevinom od riječi? Ermes Ma-
rana oduvijek je sanjao, jer su ga njegov ukus i dar vodili u tom
smjeru, ali osobito otkad su njegovi odnosi s Ludmillom zapali
u krizu, o književnosti koja bi se cijela sastojala od apokrifa, od
lažnih atribucija, od imitacija, krivotvorina i pastiša. Kad bi se ta
ideja uspjela nametnuti, kad bi sistematska nesigurnost u identitet
onoga tko piše spriječila čitatelja da se s povjerenjem prepusti — s
povjerenjem ne u ono što mu se pripovijeda, nego u nečujni glas
koji pripovijeda — možda se na književnoj zgradi naoko ne bi
ništa promijenilo... ali dolje, u temeljima, ondje gdje se usposta
vlja odnos između čitatelja i teksta, nešto bi se zauvijek promijeni
lo. Tada se Ermes Marana ne bi više osjećao napuštenim zato što
je Ludmilla uronila u lektiru: između knjige i nje svagda bi se
zavlačila sjena mistifikacije, a on bi, identificirajući se sa svakom
mistifikacijom, potvrdio svoju prisutnost. n

Tvoj pogled pada na početak knjige.

— Pa ovo nije knjiga koju sam čitao... Naslov je isti, korice
iste, sve je isto... Ali, to je druga knjiga. Jedna je od te dvije knjige
\t. lažna.
— Jasno da je lažna — kaže Ludmilla tiho.
— Misliš da je lažna zato što je prošla kroz Maranine ruke? Ali
i onu koju sam čitao upravo je on poslao Cavedagni! Zar su obje
lažne?
— Samo nam jedna osoba može reći istinu: autor.
— Možeš ga pitati, kad ste prijatelji... „ •

134 135
 U mreži crta što se presijecaju

Spekulacija, refleksija: svaka misaona djelatnost podsjeća me

na zrcala. Prema Plotinu, duša je zrcalo koje stvara materijalne
predmete odrazujući ideje višega uma. Možda su zato meni, da
bih mogao razmišljati, potrebna ogledala: mogu se koncentrirati
samo u prisutnosti odraženih slika, kao da je mojoj duši potreban
uzor koji će oponašati svaki put kad želi pokrenuti svoju spekula-
tivnu moć. (Ovdje ta riječ zadobiva sva svoja značenja: ja sam
istodobno čovjek koji misli i poslovan čovjek, osim što sam kole-
kcionar optičkih sprava).
Čim približim oko kaleidoskopu, osjećam kako moja svijest,
motreći skupljanje i slaganje raznorodnih boja i linija u pravilne
figure, odmah nalazi uzor koji treba slijediti: i ona je presudna a
labilna objava stroge konstrukcije koja se raspada od najmanjeg
udarca noktom po zidovima tuljca, da bi je zamijenila druga
konstrukcija u kojoj se isti elementi ujedinjuju u drugačiju cje-
linu.
Otkad sam, još kao mladić, opazio da promatranje šarenih
vrtova što se kriju na dnu zdenca od zrcala potiče moje praktičke
odluke i smiona predviđanja, počeo sam skupljati kaleidoskope.
Relativno kratka povijest toga predmeta (kaleidoskop je 1817. go-
dine patentirao škotski fizičar sir David Brewster, koji je, između
ostaloga, i autor knjige Treatise on Nerv Phibsophical Instruments),
svela je moju kolekciju na prilično uske kronološke granice. Ali,
ubrzo sam svoja istraživanja usmjerio na plemenitiji i sugestivniji
antikvarni specijalitet: na katoptričke sprave iz sedamnaestog
stoljeća, na kazališta-igračke različitoga oblika u kojima se figura
umnožava uz pomoć zrcala postavljenih pod različitim kutovima.

137
Moja je nakana da rekonstruiram muzej što ga je sakupio jezuit
Athanasius Kircher, autor djela Ars magna lucis et umbrae (1646.)
i izumitelj »polidiptičkog teatra« u kojem šezdesetak malih zrcala,
kojima je obložena unutrašnjost velike kutije, preobrazuje jednu
granu u šumu, olovnog vojnika u armiju, malu knjižnicu u biblio-
teku.
Poslovni ljudi kojima, prije sjednica, pokazujem zbirku,-bacaju
na te bizarne sprave pogled ispunjen površnom znatiželjom. Ne
znaju da sam svoje financijsko carstvo izgradio na istom principu
na kojemu rade i kaleidoskopi i katoptričke sprave, umnožavajući,
kao u igri zrcala, poduzeća bez kapitala i dižući goleme kredite,
postižući da grozni gubici nestanu u mrtvim kutovima zrcalnih
perspektiva. Moja tajna, tajna mojih stalnih financijskih uspjeha u
razdoblju punom burzovih kriza, krahova i bankrota, bila je uvijek
ova: nikada nisam mislio izravno na novac, na poslove, na profite,
nego samo na kutove loma svjetlosti koji se uspostavljaju između
sjajnih ploča što stoje pod raznim nagibima.
Zapravo želim umnožiti vlastitu sliku, ali ne iz narcisoidnosti
ili megalomanije, kao što bi se na prvi pogled moglo povjerovati:
naprotiv, činim to zato da bih, usred mnogih utvara mene samo-
ga, sakrio svoje pravo ja koje ih sve pokreće. Zbog toga, kad se ne
bih bojao da ću biti krivo shvaćen, ne bih imao ništa protiv toga
da moja soba bude potpuno obložena zrcalima, po Kircherovim
nacrtima; tako bih vidio sam sebe kako hodam po stropu s glavom
nadolje, i kako se dižem iz dubina poda.
Ove bi stranice koje pišem također trebale izazvati dojam hlad-
ne rasvjete kao u galeriji s ogledalima, gdje se ograničen broj likova
lomi, preokreće i umnožava. Moj se lik širi na sve strane i lomi
na svim bridovima zato da bi obeshrabrio one koji me progone.
Imam mnogo neprijatelja, od kojih neprestano moram bježati.
Kad povjeruju da su me sustigli, udarit će u staklenu površinu
na kojoj se pojavljuje i iščezava jedan od mnogih, mnogih odraza
moje posvudašnje prisutnosti. I ja progonim svoje mnogobrojne
neprijatelje, pa im prijetim i napredujem u neumoljivim falan-
gama i presijecam im put, kamo god da krenu. Po katoptrijskoj
logici, i moji neprijatelji mogu povjerovati da su me sa svih strana
opkolili, ali samo ja poznajem raspored zrcala, pa mogu postati
neuhvadjiv, a oni se na kraju sudaraju i grabe jedni druge.
Želio bih da moje pripovijedanje sve to izrazi pomoću po-
138
jedinosti o financijskim operacijama, dramatskih preokreta na
sjednicama upravnih odbora, paničnih telefonskih poziva agenata
s burze, ali i pomoću komadića plana grada, polica osiguranja,
Lorninih usta kad je izrekla onu rečenicu, pomoću Elfridina po-
gleda iza kojeg stoji neka neumoljiva računica, pomoću slike što
prekriva drugu sliku, plana grada išaranog križićima i strelicama,
motocikla što se udaljuju i nestaju iza rubova ogledala, motocikla
što se skupljaju oko mojega Mercedesa.
Otkad mi je postalo jasno da moju otmicu planiraju ne samo
različite bande specijaliziranih pripadnika podzemlja, nego i moji
najvažniji ortaci i konkurenti u svijetu velikih financija, shvatio
sam da samo umnožavajući se, umnožavajući svoju osobu, svoju
pojavu, svoje izlaske i povratke, ukratko, umnožavajući prigode
za napad, mogu sasvim smanjiti vjerojatnost da padnem u ruke
neprijatelja. Naručio sam tada pet Mercedesa jednakih mojem
koji u svako doba izlaze i ulaze na blindirane vratnice moje vile,
praćeni motociklistima iz moje tjelesne straže, i vozeći jednu u
crno odjevenu i zamotanu sjenu koja bih mogao biti ja, ali i bilo
tko drugi. Dioničarska društva kojima predsjedavam obilježena su
kraticama iza kojih ništa ne stoji, a njihova su sjedišta u praznim
prostorijama koje je lako moguće međusobno zamijeniti; moje se
poslovne sjednice, dakle, mogu održavati na različitim adresama,
koje, radi veće sigurnosti, uvijek u posljednji čas mijenjam. Nešto
složenije probleme donosi izvanbračna veza koju održavam s
jednom dvadesetdevetogodišnjom razvedenom damom po
imenu Lorna, posvećujući joj dva, kadikad i tri sastanka tjedno
od po dva sata i tri četvrti. Da bih zaštitio Lornu, morao sam
onemogućiti da je otkriju, pa sam pribjegao sljedećem sistemu:
istodobno sam odlazio u mnogo različitih ljubavnih posjeta, pa
se nije moglo otkriti koje su mi samo fiktivne ljubavnice, a koja
je ona prava. Svakoga dana se i ja i moji dvojnici uvijek u drugo
vrijeme upućujemo u stanove razasute po cijelome gradu, u koji-
ma stanuju žene privlačne vanjštine. Ta mreža lažnih ljubavnica
omogućuje mi da sakrijem svoje susrete s Lornom i od moje žene
Elfride, kojoj sam tu predstavu prikazao kao mjeru sigurnosti.
Sto se tiče Elfride, moj savjet da dade što više publiciteta svome
kretanju kako bi poremetila eventualne planove kriminalaca, ona
nije poslušala: nastoji se sakriti, kao što izbjegava i zrcala iz moje
zbirke, kao da se boji da će se u njima njezina slika razbiti i ras-
139
prsnuti: to je stav kojem ne mogu utvrditi prave uzroke i koji me
pomalo zbunjuje.
Želio bih da sve pojedinosti o kojima pišem pridonesu opisu
izvanredno preciznog mehanizma, ali istodobno i da dadu dojam
nekakvih bljeskova koji upućuju na nešto što ostaje nevidljivo.
Zato ne mogu propustiti da u pripovijedanje svaki čas ne unesem,
ondje gdje je radnja najnapetija, poneki citat iz kakvoga-starog
teksta, na primjer jednog ulomka iz djela De magia naturale Gio-
vannija Battiste della Porte, prema kojem čarobnjak, ili »službenik
prirode«, mora znati (citiram prema talijanskome prijevodu
Pompea Sarnellija, 1577.) »razloge zbog kojih se oči varaju kakav
izgled stvari zadobivaju pod vodom i u zrcalima različitih oblika,
koja ponekad šalju sliku da lebdi vani u prostoru, i kako se mogu
jasno vidjeti stvari koje se nalaze daleko«.
Brzo sam uočio da nesigurnost što je stvara kretanje jed-
nakih automobila neće biti dovoljna da otkloni opasnost od
zasjeda kriminalaca: palo mi je tada na pamet da, umnožavajući
moć katoptričkih mehanizama, primijenim na same bandite,
organizirajući lažne napade i lažne otmice nekog lažnog mene, za
kojima bi slijedilo lažno puštanje nakon plaćanja lažne ucjene.
Morao sam se zato dati na stvaranje paralelne kriminalne organiza-
cije, uspostavljajući sve tješnje kontakte sa svijetom podzemlja.
Došao sam tako u priliku da raspolažem velikim brojem podataka
o pravim otmicama koje se pripremaju, pa sam tako mogao
pravodobno djelovati, bilo štiteći sebe, bilo koristeći se nesrećom
svojih poslovnih suparnika.
Na ovom mjestu pripovijesti mogao bih podsjetiti da se medu
sposobnostima zrcala o kojima govore stare knjige nalazi i sposob-
nost da pokažu daleke i tajne stvari. Srednjovjekovni arapski geo-
grafi spominju u svojim opisima aleksandrijske luke stup koji se
diže na otoku Pharosu: na vrhu stupa nalazi se čelično zrcalo u ko-
jem se, na ogromnoj udaljenosti, vide brodovi kako plove prema
Cipru, Carigradu i drugim rimskim zemljama. Koncentrirajući
zrake, zakrivljena ogledala mogu uhvatiti sliku bilo čega. »I sam
Bog, koga je nemoguće vidjeti ni kao tijelo, ni kao dušu,« piše
Porfirije, »može se promatrati u zrcalu.« Htio bih da ove stranice,
osim centrifugalnoga zračenja koje raznosi moju sliku u sve dimen-
zije prostora, prikažu i kretanje u suprotnome smjeru, kojim iz zr-
cala do mene dolaze slike što ih izravno gledanje ne može uhvatiti.
140
Prenoseći se iz zrcala u zrcalo — to ponekad sanjam — totalitet
stvari, cijeli svemir, božja mudrost mogli bi svoje svjetlosne zrake
koncentrirati u jedno jedino zrcalo. Ili, možda je znanje o svemu
tome sakriveno u duši, pa bi sistem zrcala koji bi do beskonačnosti
umnožio moju sliku i vratio njezinu bit kao jednu jedinu sliku,
otkrio dušu svega koja se krije u mojoj duši.
To i ništa drugo predstavlja moć magičnih zrcala o kojoj se
toliko govori u raspravama o okultnim znanostima i u inkvizitor-
skim anatemama: prisiliti boga tame da se pokaže i da svoju sliku
sjedini sa slikom koju zrcalo odrazuje. Morao sam proširiti svoju
zbirku na novo područje: antikvari i dražbovaonice cijeloga svijeta
obaviješteni su da mi trebaju staviti na raspolaganje rijetke prim-
jerke renesansnih zrcala, koja se zbog oblika ili na temelju pisane
predaje mogu svrstati medu magična.
Bila je to teška igra u kojoj me je svaka pogreška mogla vrlo
skupo stajati. Prvi pogrešni potez načinio sam kad sam nagovorio
svoje takmace da se uortače sa mnom, pa da stvorimo društvo za
osiguranje od otmica. Siguran u svoje informacije iz podzemlja,
vjerovao sam da kontroliram sve mogućnosti. Brzo sam shvatio da
moji ortaci održavaju s bandama iz podzemlja još čvršće odnose
nego ja. Prilikom sljedeće otmice, za otkup će se zatražiti cijeli ka-
pital osiguravajućeg društva: njega će onda podijeliti između sebe
gangsterska organizacija i oni dioničari koji su njezini suučesnici,
naravno, sve to na štetu otetoga. Nije bilo sumnje o tome tko će
biti ta žrtva: ja.
Plan napada na mene predviđao je da se između motocikla
Honda, na kojima se vozi moja pratnja, i blindiranog auta, u ko-
jem ja sjedim, ubace tri lažna policajca na motociklima Yamaha
koji će naglo zakočiti pred zavojem. Prema mom protuplanu,
međutim, tri motocikla marke Suzuki zaustavit će moj Mercedes
petsto metara prije toga i izvesti lažnu otmicu. Kad sam vidio da
su me blokirala tri motora marke Kavvasaki, na jednom križanju
prije oba ona mjesta, shvatio sam da je moj protuplan oboren ne-
kim protu-protuplanom kojemu nisam znao tvorce.
Kao u kakvom kaleidoskopu lome se i razAaze. pretpostavke
koje bih želio zapisati u ovim recima, kao što mi se pred očima
raspadao plan grada koji sam iskidao na dijelove da bih lokalizirao
ono križanje gdje mi je, prema mojim doušnicima, trebala biti
postavljena zamka, i da bih našao mjesto na kojemu trebam na-
141
pasti svoje neprijatelje tako da njihov plan okrenem u svoju korist.
Sve je već izgledalo sigurno, čarobno je zrcalo već bilo pohvatalo
sve uroke i stavilo ih u moju službu. Nisam računao s trećim pla-
nom otmice koji je skovao neki neznanac. Tko?
Na moje veliko iznenađenje, umjesto u tajno skrovište,
otmičari me otpratiše mojoj kući i zatvoriše u katoptričku sobu
koju sam tako pažljivo sagradio prema nacrtima Athajaasiusa
Kirchera. Zidovi od zrcala odrazuju bezbroj puta moju sliku.- Zar
sam sam sebe oteo? Ili je jedna od mojih slika što sam ih poslao u
svijet zauzela moje mjesto pa me zarobila, namijenivši mi ulogu
slike u zrcalu? Zar sam dozvao boga tmine, pa mi se on sad javlja
u mome vlastitom liku?
Na podu od zrcala leži vezana žena. To je Lorna. Cim se makne,
njezina gola put širi se po svim zrcalima koja je ponavljaju. Bacam
se na nju, da bih je oslobodio konopa i poveza na ustima, da bih
je zagrlio; ali, ona mi se bijesno opire: — Misliš da sam sad u
tvojoj vlasti? Varaš se! — i zarije mi nokte u lice. Zar je zarobljena
skupa sa mnom? Ili je moja zarobljenica? Ili je ona moje ropstvo?
Dođe su se vrata otvorila. Dolazi Elfrida. — Znala sam za
opasnost koja ti prijeti, i uspjela sam te spasiti — kaže. — Možda je
način bio malo grub, ali nisam imala drugog izbora. Ali, sad
više ne znam naći vrata iz ove krletke s ogledalima. Reci mi, brzo,
kako da izađem?
Jedno Elfridino oko i jedna obrva, jedna noga u pripijenoj
čizmi, kut tankih usana iza kojih su previše bijeli zubi, jedna ruka
s prstenom koja drži revolver, ponavljaju se uvećani zrcalima, a
između tih razbacanih komada njezina lika zavlače se dijelovi
Lornine puti, kao krajolici mesa. Više ne mogu razlikovati što
pripada jednoj a što drugoj, gubim se, čini mi se da sam izgu-
bio sebe, ne vidim više svoj odraz, nego samo njihov. U jednom
Novalisovu ulomku neki čovjek koji je uspio otkriti Izidino tajno
boravište podiže boginjinu koprenu... Sad mi se čini da je sve što
me okružava dio mene, da sam napokon uspio postati sve... d
142
VIII.
Iz dnevnika Silosa Flannerjja
Ispružena na ležaljci, na terasi jednoga chaleta u dolini, mlada
žena čita. Svakoga dana, prije nego što započnem raditi, neko je
vrijeme promatram kroz dalekozor. Čini mi se da kroz ovaj prozirni
i meki zrak uspijevam na njezinom nepomičnom liku zapaziti
znakove onoga nevidljivog kretanja svojstvenog čitanju, ono mi-
canje očiju i daha, ali još više od toga prolaženje riječi kroz osobu,
njihov tok i zaustavljanje, pokrete, oklijevanja, stanke, pažnju koja
se koncentrira ili se rasipa, vraćanje unatrag, ono napredovanje
koje izgleda jednolično, a zapravo je uvijek promjenljivo i nepred-
vidljivo.
Koliko već godina ne mogu sebi dopustiti da nepristrano
čitam? Koliko se već godina ne uspijevam prepustiti nekoj knjizi
koju je napisao netko drugi, ne postavljajući je ni u kakav odnos
prema onome što ja trebam napisati? Okrećem se i vidim pisaći
stol koji me čeka, stroj s uvučenim papirom, poglavlje koje treba
započeti. Otkad sam postao rob pisanja, užitak u čitanju za mene
s
e izgubio. Ono što činim ima za cilj raspoloženje u kojem je sada
ta žena na ležaljci, uokvirena lećama moga dalekozora, a upravo to
raspoloženje meni je zabranjeno.
Svakoga dana prije nego što počnem raditi, gledam ženu na
'ežaljci: govorim sam sebi da rezultat ovoga neprirodnog napora
koji ulažem u pisanje mora biti olakšanje za ovu čitateljicu, tako
da joj čin čitanja bude prirodan proces, kao struja što nosi
rečenice koje se zaustavljaju na filteru njezine pažnje, zastaju na
trenutak prije nego što ih usisaju tokovi njezine svijesti, pa nes-
143
tanu preobrazujući se u njezine unutrašnje predodžbe, u ono što
je u njoj najosobnije i najneizrecivije.
Na trenutke me hvata apsurdna želja: da rečenica koju se
spremam napisati bude ona ista koju žena u tom času čita. Ta
me misao tako obuzima da sam sebe uvjeravam da je dois^tako:
brzo pišem rečenicu, ustajem, odlazim do prozora, upravljam da-
lekozor da bih provjerio učinak svoje rečenice u njezinu pogledu,
u luku njezinih usana, u cigareti koju pripaljuje, u premještanju
tijela po ležaljci, u nogama koje se prekrižuju.
Ponekad mi se čini da je razmak između moga pisanja i
njezinog čitanja nepremostiv, da sve što pišem nosi na sebi pečat
izvještačenosti i neumjesnosti: kad bi se ono što pišem pojavilo na
glatkoj površini stranice koju ona čita, zaškripalo bi kao nokat po
staklu i ona bi odbacila knjigu daleko od sebe.
Ponekad sam sebe uvjerim da ta žena čita moju pravu knjigu,
oru koju odavno želim napisati, ali koju nikada neću uspjeti na-
pisati, da je ta knjiga ondje, od riječi do riječi, da je vidim na rubu
svojega dalekozora, ali ne mogu pročitati što piše, ne mogu znati
što je to napisao onaj ja koji nisam uspio i nikad neću uspjeti biti.
Uzalud je da sjednem za stol, da se upinjem pogoditi, kopirati
onu moju pravu knjigu koju ona čita: što god da napišem, bit će
krivotvorina, u usporedbi s onom pravom mojom knjigom koju
nikada nitko osim nje neće pročitati.
A što bi bilo da ona uperi u mene dalekozor dok pišem, kao što
ja nju gledam kako čita? Sjedim za pisaćim stolom leđima okrenut
prozoru i, evo, već osjećam iza sebe oko koje usisava tok rečenica,
odvlači pripovijedanje u smjerovima koje ne mogu pratiti. Čitatelji
su moji vampiri. Osjećam mnoštvo čitatelja koji zaviruju preko
moga ramena i hvataju riječi čim dospiju na papir. Ne mogu pisati
ako me netko gleda: osjećam kako ono što pišem više ne pripada
meni. Htio bih nestati, prepustiti iščekivanju što izbija iz njihovih
očiju list uvučen u stroj, ili tek moje prste što udaraju po tipkama.
Kako bih dobro pisao da me nema! Da se između prazne
stranice i ključanja rečenica i priča, što se uobličuju i nestaju a
da ih nitko ne piše, ne uvlači ta neugodna opna koju predstavlja
144
moja osoba! Stil, ukus, osobna filozofija, subjektivnost, kultura,
iskustvo, psihologija, talent, zanatski trikovi i svi ti elementi koji
čine da ono što pišem bude prepoznadjivo kao moje, izgledaju mi
kao krletka koja ograničuje moje mogućnosti. Kad bih bio samo
ruka, otkinuta ruka koja drži pero i piše... Tko bi pokretao tu
ruku? Anonimno mnoštvo? Duh vremena? Kolektivno nesvjesno?
Ne znam. Ne želim ukinuti sebe zato da bih bio glasnogovornik
nečega što se može definirati. Želim to zato da bih prenio ono što
se može napisati, a što čeka da bude napisano, ono što se može
ispripovjediti, a nitko to ne pripovijeda.
Možda žena koju promatram kroz dalekozor zna ono što
bih trebao napisati, ili ne zna, i upravo zato očekuje od mene da
napišem ono što ne zna; ali ono što zna sigurno jest to da očekuje,
da postoji praznina koju bi moje riječi trebale ispuniti.
Ponekad mislim da je materijal knjige koju treba napisati nešto
što već postoji: već mišljene misli, izgovoreni dijalozi, priče koje
su se dogodile, viđena mjesta i ambijenti, knjiga bi trebala biti tek
ekvivalent nenapisanoga svijeta izražen pismom. Drugi put, opet,
čini mi se da shvaćam kako između knjige koju treba napisati i stvari
koje već postoje može postojati samo neka vrsta komplementar-
nosti: knjiga bi trebala biti pisana protuteža nenapisanom svijetu;
njezina bi materija trebala biti ono što ne postoji niti može postojati
drugačije nego tako da bude napisano, ali da ono što postoji osjeća
prazninu i potrebu za tim u svojoj nepotpunosti.
Sad vidim da se, ovako ili onako, vrtim oko ideje o međuovisnosti
između nenapisanoga svijeta i knjige koju bih trebao napisati. Upra-
vo zato mi se pisanje čini poslom koji je toliko težak da me mrvi.
Stavljam dalekozor na oči i upravim ga prema čitateljici. Između
njezinih očiju i stranice knjige leti bijeli leptir. Što god da čita, sad joj
je sigurno leptir zarobio pažnju. Vrhunac nenapisanoga svijeta nalazi
se u tom leptiru. Rezultat kojemu trebam težiti jest nešto precizno,
sabrano, lako.
Gledajući ženu na ležaljci, osjetio sam potrebu da pišem »po
istini«, to jest da pišem ne o njoj nego o njezinu čitanju, da pišem
bilo što, ali misleći na to da će to proći kroz njezino čitanje.
145
 Sada, gledajući leptira što se spušta na moju knjigu, htio bih
pisati »po istini« vodeći računa o leptiru. Opisati, recimo, kakav
okrutan zločin, ali tako da on na neki način »nalikuje« na leptira,
da bude mek i lak poput leptira.
Mogao bih i opisati leptira, ali držeći na umu okrutni prizor
zločina, tako da leptir postane nešto užasno.
Nacrt pripovijesti. Dvojica pisaca, koji stanuju u dva chaletanz
suprotnim obroncima, promatraju jedan drugoga. Jedan od njih
ima običaj pisati ujutro, drugi poslije podne. I ujutro i po podne,
onaj pisac koji ne piše upravlja dalekozor na onoga koji piše.
Jedan je od njih produktivan pisac, drugi piše s mukom. Pisac
koji teško piše gleda produktivnog pisca kako ispunjava listove
jednoličnim recima i kako rukopis raste pretvarajući se u uredan
svežanj listova. Ubrzo će knjiga biti gotova: svakako je to novi
roman koji će opet imati mnogo uspjeha — misli pisac koji teško
piše, pomalo prezirno, ali i zavidno. On smatra da produktivni
pisac nije ništa drugo do spretan obrtnik koji je u stanju izbacivati
romane serijski, podilazeći ukusu publike; ali nije u stanju potis-
nuti snažan osjećaj zavisti prema tom čovjeku koji se izražava s to-
liko metodične sigurnosti. Nije to samo zavist nego i divljenje, da,
iskreno divljenje: u načinu na koji taj čovjek ulaže svu svoju ener-
giju u pisanje svakako ima neke darežljivosti, nekog povjerenja u
općenje, u davanje drugima onoga što drugi od njega očekuju, a
da ne postavlja sebi introvertirana pitanja. Pisac koji piše teško dao
bi tko zna što samo da može biti kao produktivni pisac; htio bi ga
uzeti za uzor; sad mu je najveća želja da bude kao on.
Produktivni pisac promatra pisca koji teško piše dok ovaj sjedi
za pisaćim stolom, grize nokte, češe se, dere jedan list, ustaje i
odlazi u kuhinju da skuha kavu, zatim čaj, zatim kamilicu, zatim
čita jednu Holderlinovu pjesmu (a jasno je da Holderlin nema
baš nikakve veze s onim što on piše), prepisuje jednu već napi-
sanu stranicu, a zatim je precrtava redak po redak, telefonira u
čistionicu (a dogovoreno je da plave hlače neće biti gotove prije
četvrtka), onda pravi nekoliko bilježaka koje mu neće poslužiti
sada nego možda kasnije, zatim konzultira enciklopediju pod
natuknicom Tasmanija (a jasno je da u onome što piše nema ni
spomena o Tasmaniji), dere dva lista, stavlja ploču s Ravelovom
glazbom. Produktivni pisac nikada nije volio djela pisca koji teško
146
piše; kad ih čita, uvijek mu se čini da će svaki čas uloviti ono što
je u njima bitno, ali to mu uvijek izmakne i ostavi za sobom ne-
lagodnost. Ali sad, kad ga gleda kako piše, osjeća da se taj čovjek
bori s nečim tamnim, čvornatim, da probija neku stazu za koju se
ne zna kamo vodi, ponekad mu se učini da ga vidi kako korača
po užetu razapetom nad prazninom, i tada ga obuzima divljenje.
Ne samo divljenje nego i zavist: osjeća koliko je njegov vlastiti rad
ograničen i površan u usporedbi s onim što pisac koji teško piše
pokušava ostvariti.
Na terasi jednoga chaleta u dolini, jedna mlada žena sunča
se i čita knjigu. Dvojica pisaca gledaju je kroz dalekozor. »Kako
se zadubila, dah joj je zastao! Kako grozničavo prevrće stranice!«
misli pisac koji teško piše. »Jamačno čita kakav napet roman, po-
put onih koje piše produktivni pisac.« »Kako se zadubila, gotovo
se preobrazila u meditaciji, kao da vidi gdje se pred njom otvara
neka tajna istina!« misli produktivni pisac. »Jamačno čita knjigu
bogatu skrivenim značenjima, poput onih koje stvara pisac koji
teško piše!«
Najveća je želja pisca koji teško piše da ga netko čita onako
kako čita ona mlada žena. Počinje pisati roman onako kako misli
da bi ga pisao produktivni pisac. U isto vrijeme, najveća je želja
produktivnog pisca da ga netko čita onako kako čita ona mlada
žena; počinje pisati roman onako kako misli da bi ga pisao pisac
koji teško piše.
Mladoj se ženi uspijeva približiti najprije prvi, a onda i drugi
pisac. Obojica joj kažu da bi željeli da pročita romane koje su oni
upravo napisali.
Mlada žena prima dva rukopisa. Nakon nekoliko dana poziva
pisce k sebi, i to zajedno, na njihovo veliko iznenađenje.
— Kakva je to šala? — pita. — Dali ste mi dva primjerka
istoga romana!
Ili:
Mlada žena pomiješa dva rukopisa. Dade produktivnome
piscu roman pisca koji teško piše, napisan na način produktivnog
pisca, a piscu koji teško piše roman produktivnog pisca napisan na
način pisca koji teško piše. Kad vide te imitacije, obojica reagiraju
bijesno i vraćaju se opet svome načinu.
Ili:
Udarac vjetra raskupusa dva rukopisa. Čitateljica ih nastoji
147
 složiti. Iz toga ispadne jedan jedini, vrlo lijep roman za koji kritičari
ne znaju kome ga treba pripisati. To je roman koji su i produktivni
pisac i pisac koji teško piše oduvijek sanjali da napisu.
Ili:
Mlada je žena oduvijek bila strastvena čitateljica produktivnog
pisca, a nije trpjela djela pisca koji teško piše. Čitajući novi roman
produktivnog pisca, smatra da je lažan i shvaća da je sve stoje on
napisao bilo lažno; a sjećajući se djela pisca koji teško piše, sad joj
se čine pr elijepa i jedva čeka da pročita njegov novi roman. Ali
nalazi nešto sasvim drugačije od onoga što je očekivala, pa i njega
šalje k vragu.
Ili:
Idem, s tim što »produktivni« treba zamijeniti s »koji teško
piše«, a »koji teško piše« s »produktivni«.
Ili:
Mlada je žena itd. itd., voljela produktivnog pisca, a nije trp
jela djela pisca koji teško piše. Čitajući novi roman produktivnog
pisca uopće ne opaža da se nešto promijenilo; knjiga joj se sviđa,
premda je ne oduševljava. Što se tiče rukopisa pisca koji teško piše,
čini joj s e da je dos adan kao i dr uga djela t og autor a. Od govar a
dvojici pisaca općenito. Obojica su uvjereni da nije osobito paž
ljiva čitateljica i više na nju ne obraćaju pažnju. >?v
Ili:
Idem, s tim što treba zamijeniti itd. f je varka: počinjemo pisati navješćujući sreću budućega čitanja, a
Pročitao sam u jednoj knjizi da se objektivnost misli može izraziti
tako da se glagol misliti upotrijebi u trećem licu, za izricanje
bezličnog: reći ne »mislim«, nego »misli«, kao što se kaže »kiši«,
cim a mi sl i u s vemir u, to je ko nst at aci ja od k oje uvi je k mor am o
I poći.
I Ho ću li ika d moći r eći: »d a nas piš e«, ka o š t o s e ka že » da na s
* kiši«, »danas je vjetar«? Tek kad mi bude pr irodno da glagol pisati
I up otr i je bi m u be zlič n om obli ku, m o ći ć u s e na d ati d a s e kr oz
i mene izr ažava nešto što je m anje ogr aničeno od indivi dualnosti
s pojedinca.
t A kako je s glagolom čitati? Hoće li s e moći r eći »dana s čita«,
f> kao što se kaže »danas kiši«? Kad se dobro promisli, čitanje je |
nužno individualan čin, m nogo više od pisanja. Čak i ako dopus-
'■I 148
rimo da pisanje jednom uspije nadići autorovu ograničenost, na-
pisano će i dalje imati smisla samo kad to bude čitala pojedinačna
osoba i kad to prođe kroz tokove njezine svijesti. Samo činjenica
da to može čitati jedna određena individua, dokazuje da ono što
je napisano sudjeluje u moći pisanja, moći koja je zasnovana na
nečemu što nadmašuje individuu. Svemir će se izraziti tek onda
kad netko bude mogao reći: »Ja čitam, dakle ono piše.
To je ono osobito blaženstvo koje vidim kako se pomalja na
čitateljičinu licu, a koje je meni uskraćeno.
Na zidu nasuprot mom stolu visi poster koji su mi poklo-
nili. Na njemu je psić Snoopv koji sjedi za pisaćim strojem, a u
oblačiću piše rečenica: »Bila je tamna i olujna noć...« Svaki put kad
ovdje sjednem, pročitam »Bila je tamna i olujna noć«, a bezličnost
toga početka kao da otvara prolaz iz jednoga u drugi svijet, iz
vremena i prostora koji su ovdje i sada u vrijeme i prostor pisane
stranice; osjećam zanos početka za kojim mogu slijediti višestruki,
neiscrpni događaji; uvjeravam sam sebe da nema ničega boljeg od
konvencionalnog početka, od početka od kojega se može očekivati i
sve i ništa; a svjestan sam da onaj pseći mitoman neće nikada us-
pjeti na prvih šest riječi nadovezati drugih šest ili drugih dvanaest
a da ne razbije čaroliju. Lakoća s kojom se ulazi u drugi svijet samo
praznina se otvara na praznoj stranici.
Otkad mi ovaj poster visi pred očima, ne mogu više dovršiti ni
stranice. Trebam što prije skinuti sa zida tog prokletog Snoopvja;
ali ne mogu se odlučiti; taj djetinjasti lik postao je za mene simbol
mojega položaja, upozorenje, izazov.
Očaranost romanom koja u čistom stanju postoji u prvim
rečenicama prvih poglavlja mnogih romana, brzo se gubi u nasta
vku pripovijedanja: ona je obećanje vremena ispunjenog čitanjem
što se pred nama pruža i može se razviti na sve moguće načine.
Volio bih da mogu napisati knjigu koja bi bila samo incipit,
koja bi cijelim svojim trajanjem zadržala potencijalnost početka,
iščekivanje koje još nema pravoga predmeta. Ali kako bi se mogla
načiniti takva knjiga? Da se prekine nakon prvog ulomka? Da
beskrajno produžuje uvod? Da jedan početak pripovijesti bude
umetnut u drugi, kao u Tisuću tjednoj noći? ... , ,
149
 Danas ću prepisati prve rečenice jednog čuvenog romana, da
. vidim hoće li naboj energije što je sadrži taj uvod prijeći na moju
ruku, tako da ona, kad dobije prvi zamah, nastavi pisati sama.
- Na početku mjeseca srpnja, za velike žege, pred večer, iziđe jedan
mladić na ulicu iz svoje sobice, koju je bio unajmio kod stanara u S...
$koj uličici, i krene polagano, kao da se skanjiva, prema K... vu mostu.
Prepisat ću i drugi ulomak, jer je to nužno da bi me ponio tok
pripovijedanja:
Sretno je izbjegao susret s gazdaricom na stubištu. Njegova sobica
nalazila se pod samim krovom visoke četvorokatnice i više je nalikovala
na ormar nego na stan. I dalje sve do: Bio je do grla zadužen kod
gazdarice i zazirao je od susreta s njom.
Sad me sljedeća rečenica toliko privlači da se ne mogu suzdržati
da i nju ne prepišem: Nije on bio bojažljiv i zastrašen, baš naprotiv;
od nekog je vremena bio u razdražljivu i napetu raspoloženju nalik na
hipohondriju. Kad sam već tu, mogu nastaviti i dalje pa prepisati
cijeli ulomak, dapače, nekoliko stranica, sve dok se glavni junak
ne predstavi staroj lihvarki: Roskoljnjikov, student, bio sam kod vas
prije mjesec dana —promrmlja brže mladić i malo se nakloni, jer se
sjetio da treba biti prijazniji.
Zastajem prije nego što mnome ovlada kušnja da prepišem
cijeli Zločin i kaznu. Na trenutak mi se čini da shvaćam kakav
je bio čar i privlačnost jednog danas nezamislivog poziva:
prepisivačkog. Prepisivač je istodobno živio u dvije vremenske
dimenzije, onoga što je čitao i onoga što je pisao; mogao je pisati
bez užasa pred prazninom što se otvara ispred pera; čitati bez
tjeskobe zbog toga što se njegov čin ne uobličuje ni u kakav ma-
terijalni predmet.
> Došao je nekakav čovjek koji tvrdi da je prevodilac mojih dje-
la, da me obavijesti o nasilju izvršenom nada mnom i nad njim: o
objavljivanju neovlaštenih prijevoda mojih knjiga. Pokazao mi je
knjigu koju sam prelistao ne razumijevajući bogzna što: bila je na
japanskom i latinicom je bilo napisano samo moje ime i prezime
na koricama.
— Ne mogu odgonetnuti ni o kojoj se od mojih knjiga radi
— rekao sam, vraćajući mu primjerak. — Na žalost, ne znam
Japanski. ,. ,,,, ,,. „, v,.. ;<%, ., .......
150
— Čak ni da znate jezik, ne biste prepoznali ovu knjigu
.— rekao je moj posjetitelj. — To je knjiga koju vi nikada niste
napisali.
Objasnio mi je da se velika vještina Japanaca da izrađuju
savršene kopije zapadnih proizvoda proširila i na književnost.
Neka tvrtka u Osaki uspjela se dočepati formule romana Silasa
Flannervja, pa proizvodi sasvim nove i prvorazredne knjige i nji-
ma osvaja svjetsko tržište. Kad se ponovo prevedu na engleski (ili,
točnije, kad se prvi put prevedu na engleski, s kojega se tvrdi da
su prevedeni), nijedan ih kritičar ne može razlikovati od pravih
Flannervjevih djela.
Uzbunila me vijest o toj dijaboličkoj podvali; nije to samo
razumljiv gnjev zbog ekonomske i moralne štete: osjećam
neku ustreptalu privlačnost prema tim falsifikatima, prema
tom rasadu mene sama što pušta korijenje u drugoj civiliza-
ciji. Zamišljam staroga Japanca u kimonu kako prelazi preko
mostića svijenog u luku: to je neki japanski ja koji izmišlja jed-
nu od mojih priča i identificira se sa mnom nakon duhovnoga
putovanja koje mi je potpuno strano. Zbog toga lažne Flan-
nervjeve knjige što ih izbacuje prevarantska tvrtka iz Osake
jesu obične krivotvorine, ali u isto vrijeme sadrže u sebi neku
rafiniranu i tajanstvenu mudrost koje su autentični Flanne-
rvjevi romani potpuno lišeni.
Naravno, budući da sam razgovarao s neznancem, morao sam
kriti dvojnost svojih osjećaja, pa sam se pravio da sam zainteresi-
ran samo da dobijem sve potrebne podatke kako bih mogao stvar
predati sudu.
— Tužit ću krivotvoritelje i svakoga tko surađuje u širenju
lažnih knjiga! — rekao sam gledajući prevoditelja pažljivo u oči, jer
mi je palo na um da možda taj mladić ima neke veze s tim sumn
jivim poslom. Rekao je da se zove Ermes Marana. To ime nikad
prije nisam čuo. Ima glavu izduženu naprijed, nalik na dirižabl, i
kao da mnogo toga krije pod svojim ispupčenim čelom.
Upitao sam ga gdje stanuje.
— Trenutno u Japanu — odgovorio mi je.
Tvrdi da je ogorčen što se netko nedopušteno služi mojim
imenom i da mi je spreman pomoći stati na put toj prijevari,
ali dodaje da se ne treba sablažnjavati, jer, po njegovu mišljenju,
književnost i vrijedi baš po svojoj sposobnosti mistifikacije, u mis-
151
tifikaciji leži njezina istina; prema tome je falsifikat, kao mistifika-
cija druge mistifikacije, zapravo istina na drugu potenciju.
I dalje mi je izlagao svoje teorije, prema kojima je autor svake
knjige zapravo izmišljen lik, živi ga autor izmišlja zato da bi mu
dao ulogu autora svojih izmišljotina. Osjećam da se slažem s mno
gim njegovim tvrdnjama, ali sam se dobro čuvao da mu to ne dam
na znanje. Kaže da se zanima za mene prije svega iz dva razloga:
prvo, zato što sam autor koga je moguće falsificirati; drugo, -zato
što vjeruje da imam dar koji je potreban za velikog falsifikatora, za
stvaranje savršenih apokrifa. Mogao bih, dakle, biti ono što za nje
ga i jest idealan autor, to jest autor koji se raspršuje u oblak krivo
tvorine koje prekrivaju svijet svojim gustim omotačem. A budući
da je za njega prijevara prava bit svega, autor koji bi stvorio savršen
sistem prijevara uspio bi se identificirati s totalitetom. ,ts;
Neprestano mislim na svoj jučerašnji razgovor s Ermesom Ma-
ranom. I ja bih želio izbrisati sebe sama i za svaku knjigu pronaći
novo ja, nov glas, novo ime, ponovo se roditi; ali moj je cilj da u
knjigu zarobim nečitljivi svijet, bez središta, bez ja.
Kad se bolje promisli, taj totalni pisac mogao bi biti vrlo skrom-
na osoba: ono što u Americi zovu ghost-umter, pisac-utvara, zanat
kojem se priznaje korisnost, premda nije osobito ugledan: to je
anonimni redaktor koji daje oblik knjige onom što imaju ispričati
osobe koje ne znaju ili nemaju vremena pisati, ruka što piše i tako
daje riječ egzistencijama koje su suviše zauzete egzistiranjem.
Možda je to prava moja vokacija, a ja sam je promašio? Mogao bih
umnogostručiti svoje ja, pridružiti sebi tuda ja, fingirati ja koji su
posve suprotni meni, a i međusobno.
Ali, ako je individualna istina jedina koju knjiga može sa-
državati, onda i ja moram pristati da pišem svoju istinu. Knjiga
mojih uspomena? Ne, uspomene su istinite dok ih netko ne fik-
sira, dok im ne da neki oblik. Knjiga mojih želja? I one su istinite
samo onda kad njihovi poticaji djeluju neovisno o mojoj svjesnoj
volji. Jedina istina o kojoj mogu pisati jest istina trenutka koji
152
upravo živim. Možda je prava knjiga zapravo ovaj dnevnik u kojem
pokušavam naznačiti sliku žene na ležaljci u različita doba dana,
onako kako je vidim, pri različitim rasvjetama.
Zašto ne dopustiti mogućnost da moje nezadovoljstvo samim
sobom zapravo otkriva neizmjernu ambiciju, možda delirij me-
galomanije? Pred piscem koji želi poništiti sebe, da bi dao riječ
onome što je izvan njega, otvaraju se dva puta: da piše samo jednu
knjigu, koja može biti jedina knjiga, jer sadrži sve na svojim stra-
nicama; ili da piše sve knjige, tako da slijedi totalitet u njegovim
djelomičnim slikama. Jedina knjiga, koja bi sadržavala totalitet, ne
bi mogla biti drugo do sveti tekst, otkriće totalne riječi. Ali ja ne
vjerujem da se totalitet može obuhvatiti jezikom; moj je problem
ono što ostaje vani, nenapisano, nenapisivo. Ne ostaje mi drugi
put nego da pišem sve knjige, da pišem knjige svih mogućih au-
tora.
Ako pomislim da trebam napisati jednu knjigu, svi problemi
oko toga kakva ta knjiga treba, a kakva ne treba biti toliko me
zakoče da me priječe da nastavim dalje. Ali, kad pomislim da
pišem cijelu biblioteku, odjednom osjetim olakšanje: znam da će
sve što napišem biti uokvireno, osporeno, odmjereno, prošireno,
zatrpano stotinama svezaka koje mi još ostaje da napišem.
Sveta knjiga o kojoj se najbolje znaju okolnosti u kojima je
nastala svakako je Kuran. Bilo je najmanje dva posrednika između
totaliteta i knjige: Muhamed je slušao Alahove riječi, a onda je
diktirao svojim pisarima. Jedanput je — pričaju Prorokovi biogra-
fi — diktirajući pisaru Abdulahu, Muhamed prekinuo rečenicu
na sredini. Pisar mu je, gotovo nesvjesno, sugerirao završetak.
Nešto rastreseni Prorok prihvatio je kao Božju riječ ono što mu
je Abdulah rekao. Ta je činjenica sablaznila pisara, pa je napustio
Proroka i izgubio vjeru.
Nije imao pravo. U krajnjoj liniji, on je taj koji je morao pri-
hvatiti odgovornost za organizaciju rečenice; on je morao voditi
računa o unutrašnjoj koherenciji napisanoga, o gramatici i sintak-
si, da bi jezikom obuhvatio fluidnost misli koja nadilazi svaki jezik
prije no što se pretoči u riječ, i jedne tako fluidne riječi kao što
je Prorokova. Alahu je bila potrebna pisareva suradnja, već zbog
153
toga što je odlučio izraziti se napismeno. Muhamed je to znao, i
zato je iskazao pisaru čast da završava rečenice; ali Abdulah nije
bio svjestan moći kojima bijaše obdaren. Izgubio je vjeru u Alaha
zato što nije imao vjere u pisanje i u sebe kao onoga koji pisanjem
upravlja.
Kad bi jednom nevjerniku bilo dopušteno da izmišlja varijante
legendi o Proroku, ja bih predložio ovu: Abdulah gubi vjeru zajt> što
mu se, dok piše po diktatu, potkrade greška, a Muhamed, premda je
opazi, odlučuje da je ne ispravi, jer mu se pogrešni izraz čini boljim.
Ni u tom slučaju Abdulah ne bi imao pravo da se sablažnjava. Tek
na stranici, a ne prije, riječ, pa i riječ proročkoga raptusa, postaje de-
finitivna, to jest postaje tekst. Samo preko ograničenosti našega čina
pisanja neizmjernost nenapisanoga postaje čitljiva, što znači preko
nepouzdanosti ortografije, preko previda, lapsusa, nekontroliranih
skokova riječi i pera. Inače, neka se ono što je izvan nas i ne nastoji
izraziti riječima: neka svoje poruke šalje drugim putovima.
Evo, bijeli je leptir preletio cijelu dolinu i s čitateljičine knjige
premjestio se na list na kojemu pišem.
Čudni se ljudi motaju po ovoj dolini: knjižarski zastupnici što
čekaju moj novi roman za koji su već dobili predujam od izdavača
širom svijeta; reklamni agenti koji traže da moji likovi nose neke
marke odjeće ili piju neke voćne sokove; programatori kompjutora
koji žele uz pomoć elektronskih mozgova dovršiti moje započete
romane. Nastojim što manje izlaziti; selo izbjegavam; ako mi je do
šetnje, upućujem se brdskim stazama.
Danas sam susreo povorku dječaka, koji su svojim oduševljenjem
i brižljivošću nalikovali na skaute, gdje po jednoj livadi rasprostiru
platnene trake u obliku geometrijskih likova.
— Signalizacija za avione? — upitao sam.
— Za l et eće t anjure — od go vorili su mi. — Mi smo
promatrači neidentificiranih letećih predmeta. Ovuda prolaze, tu
im je neka vrsta zračnog koridora, u kojem se u posljednje vrije
me često pojavljuju. Vjeruje se da je to zato što tu negdje stanuje
jedan pisac, a stanovnici drugih planeta žele se poslužiti njime da
bi nam se obratili.
— Zašto to mislite? — upitao sam.
— Zato što je taj pisac već neko vrijeme u krizi i ne može
154
pisati. Novine se pitaju za razlog. Prema našim proračunima, to
ga možda stanovnici drugih svjetova sprečavaju da radi, kako bi
se oslobodio zemaljske ograničenosti i postao sposoban primati
njihove poruke.
— Ali, zašto baš njega?
— Izvanzemaljska bića ne mogu nam govoriti izravno. Moraju
se izraziti neizravno, figurativno, na primjer uz pomoć priča koje
izazivaju neuobičajene osjećaje. Čini se da taj pisac ima dobru te
hniku i da je prilično elastičan u svojim idejama.
— A jeste li čitali njegove knjige?
— Ono što je do sada napisao ne zanima nas. U knjizi koju će
napisati kad izađe iz krize mogla bi biti svemirska poruka.
— A kako bi ona bila prenesena?
— Mentalnim putem. On to ne mora ni opaziti. Mislit će
da piše kako mu nalaže njegov talent; a zapravo će se poruka iz
svemira, sadržana u valovima što ih hvata njegov mozak, uvući u
ono što on piše.
— I vi biste uspjeli dešifrirati poruku?
Nisu mi ništa odgovorili.
Kad pomislim da će međuplanetarne nade tih mladića biti
iznevjerene, osjetim stanovito žaljenje. Doista, mogao bih u
svoju sljedeću knjigu ubaciti nešto što bi njima moglo sličiti na
otkrivanje kakve kozmičke istine. Zasad ne znam što bih mogao
izmisliti, ali kad počnem pisati, ideja će mi već doći.
A što ako su oni u pravu? Ako mi, dok pišem vjerujući da to
činim da ih zavaram, ono što pišem doista diktiraju izvanzemal-
jska bića?
Doista moram čekati objavljenje iz međuzvjezdanih prostora:
moj roman se ne miče s mjesta. Kad bih sad odjednom počeo opet
pisati i ispisivati stranice i stranice, bio bi to znak da je galaksija
usmjerila prema meni svoje poruke.
Ali jedino što uspijevam pisati jest ovaj dnevnik, koji govori
o mom promatranju jedne mlade žene što čita neku knjigu, za
koju ne znam koja je. Je li izvanzemaljska poruka sadržana u mom
dnevniku? Ili u njezinoj knjizi? i, - ■ - , » ■■■■
i
155
 Došla mi je u posjet neka djevojka koja piše tezu o mojim
romanima za neki važan sveučilišni seminar. Vidim da joj moje
djelo savršeno služi da bi dokazala svoje teorije, i to je svakako
pozitivna činjenica, za romane ili za teorije, ne znam. Na temelju
njezinih podrobnih izlaganja, stekao sam predodžbu o vrlo ozbil-
jnom radu, ali ne prepoznajem svoje knjige u njezinim očima. Ne
sumnjam da ih je ta Lotaria (tako se zove) pažljivo pročitala, ali
mislim da ih je pročitala samo zato da bi u njima našla ono u što
je bila uvjerena još prije čitanja.
Pokušao sam joj to reći. Odvratila mi je, malo pogođena:
— Zašto? Zar biste htjeli da u vašim knjigama pročitam samo
ono u što ste vi uvjereni?
Odgovorio sam joj:
— Ne bih. Ja od čitatelja očekujem da u mojim knjigama
pročitaju nešto što ja nisam znao, ali to mogu očekivati samo od
onih koji očekuju da će u knjizi pročitati nešto što nisu znali.
(Srećom, mogu kroz dalekozor promatrati onu drugu ženu
kako čita i uvjeriti se da nisu svi čitatelji kao ova Lotaria).
— To što vi tražite, to je pasivan, evazivan i regresivan način
čitanja — rekla je Lotaria. — Moja sestra tako čita. Upravo zato
što sam vidjela da guta romane Silasa Flannervja jedan za drugim,
ne postavljajući sebi nikakva pitanja, došla mi je ideja da upravo te
romane uzmem za temu svoje teze. Zato sam pročitala vaša djela,
gospodine Flannerv, ako baš želite znati: da bih svojoj sestri poka
zala kako treba čitati jednog autora. Makar i Silasa Flannervja.
— Hvala za to »makar«. Ali zašto niste poveli sestru?
— Ludmilla misli da je bolje ne poznavati autora osobno, jer
stvarna osoba nikad ne odgovara onoj predodžbi koju čovjek sebi
stvori o autoru čitajući knjige.
Rekao bih da bi ta Ludmilla mogla biti idealna čitateljica mo-
jih knjiga.
Sinoć sam, ulazeći u svoju radnu sobu, ugledao sjenu nekog
neznanca kako bježi kroz prozor. Pokušao sam ga uhvatiti, ali je
nekud nestao. Često mi se čini kako osjećam da ima ljudi sakrive-
nih po grmovima oko kuće, osobito noću.
Premda izlazim iz kuće što je manje moguće, imam dojam kao
da netko prevrće po mojim papirima. Već sam više puta primi'
156
jetio da je nestao pokoji list iz mojih rukopisa. Nakon nekoliko
dana našao bih te listove na mjestu. Ali često mi se događa da
ne prepoznam svoje rukopise, kao da sam zaboravio ono što sam
napisao, ili kao da sam se preko noći toliko promijenio da više ne
prepoznajem sebe u jučerašnjem sebi.
Upitao sam Lotariju je li već pročitala neke moje knjige koje
sam joj posudio. Rekla mi je da nije, jer ovdje nema na raspola-
ganju elektronski mozak.
Objasnila mi je da kompjutor, ako je programiran na određeni
način, može pročitati roman za nekoliko minuta, načiniti popis
riječi koje se u tekstu javljaju, i složiti ih po učestalosti. — Na taj
način je čitanje već obavljeno — kaže Lotaria — a to predstavlja
neprocjenjivu uštedu vremena. A što je drugo čitanje nekoga teksta
ako ne bilježenje kako se vraćaju neke teme, kako se ponavljaju
neke osobine forme i sadržaja? Elektroničko čitanje daje mi popis
frekvencija, i dosta mi je da ga preletim pa da stvorim predodžbu
o problemima koje roman nudi mome kritičkom proučavanju.
Dakako, najviše frekvencije zauzimaju članovi, zamjenice, veznici,
ali ja se ne zaustavljam na tome. Ustremljujem se na riječi koje su
najbogatije značenjem i koje mi mogu dati prilično preciznu sliku
o knjizi.
Lotaria mi je donijela nekoliko elektronički obrađenih roma-
na, u obliku popisa riječi složenih po učestalosti.
— U romanu koji ima između pedeset i sto tisuća riječi — re
kla mi je — treba odmah promotriti riječi koje se pojavljuju dva
desetak puta. Pogledajte ovo. Riječi koje se pojavljuju devetnaest
puta:
činiš, hici, imaju, komandant, odmah, opasač, pauk, straža,
tvoja, vidio
zajedno, zubi, život...
— Riječi koje se javljaju osamnaest puta:
dokle, dolazi, dosta, francuski, idem, jesti, kapa, kota, krumpir,
lijep,
momci, mrtav, nov, oni, prolazi, večer...
— Zar nemate već sad jasnu predodžbu o čemu se radi — pita
Lotaria. — Nema sumnje da je to ratni roman koji se sav sastoji
od akcije, pisan je suho, u njemu ima nešto nasilja. To je pripo-

vijedanje koje se posve iscrpljuje na površini, reklo bi se; ali, da
bismo se uvjerili, potrebno je sondirati i popis riječi koje se javljaju
samo jedanput, pa su zato također vrlo važne. Na primjer, ovaj dio
popisa:
lumpenproletarijat, počiva, podsuknja, podzemlje, podzemni,
pokopati,
priručni, sahranjen, suknja, stubište... •„,£
— Nije to površna knjiga, kao što se činilo. Svakako tu ima
nešto skriveno; tim tragom kretat će se moja istraživanja.
Lotaria mi pokazuje drugi niz riječi.
— Ovo je sasvim drugačiji roman. To se odmah vidi. Pogleda
jte riječi koje se pojavljuju pedesetak puta:
imao, malo, muž, njegov, Riccardo (51), bilo, ima, ispred, odgo-
vori,
stanica (48), nekoliko, put, Mario, soba, svi, tek (47), činilo,
jutro, koji,
ode (46), morala (45), čuješ, dok, ruka, uzme (43), Cetina,
Delia,
djevojka, godine, si, tko, večer (42), mogla, muškarac, prozor,
sama, skoro,
vrati (41), mene, htjede (40), život (39)...
— Kako vam se čini? Intimističko pripovijedanje, suptilni
osjećaji, jedva naznačeni, skroman ambijent, svakodnevni život
u provinciji... Za provjeru, uzmimo uzorak riječi koje se javljaju
samo jednom:
gutaše, inženjer, kleknuti, ljubomora, nadolje, nedužno, nepravda,
udebljati, prevarena, proguta, progutana, raslo, sleden, smislio...
— I tako smo već upoznali atmosferu, raspoloženja, društvenu
pozadinu... Možemo prijeći na treću knjigu:
Bog, kosa, nadasve, novac, ode, prema, puta (39), boraviti,
brašno, kiša,
netko, razlog, večer, Vincenzo, vino (38), dakle, jaja, mrtvo, noge,
svoje,
zeleno (36), bijelo, crni, čak, čine, dan, djeca, grudi, imali, osta-
doh, stoji,
šef, tkanine...
— Rekla bih da ovdje imamo priču od krvi i mesa, čvrstu,
malo grubu, punu izravne senzualnosti, bez rafiniranosti, punu
158
PF
pučkog erotizma. Prijeđimo i ovdje na riječi kojima je frekvencija
jedan. Evo, na primjer:
djevice, ostvariti, povrće, sramote, sramotim, sramotiti, sramotiš,
stidjeti,
stidljivo, vermut, zasramih...
— Jeste li vidjeli? Tu je pravi pravcati osjećaj krivice! To je dra
gocjena indicija: kritičko istraživanje može početi odatle, postaviti
svoje radne hipoteze... Što sam vam rekla? Zar to nije brz i efikasan
sistem? Pomisao da Lotaria čita moje knjige na taj način stvara mi
probleme. Sad, čim napišem riječ, odmah vidim kako je centrifu-
gira elektronski mozak, vidim riječ smještenu na ljestvicu frekven
cija, pokraj drugih riječi za koje ne znam kakve su, pa se pitam
koliko sam je puta upotrijebio, osjećam kako cijela odgovornost
pisanja naliježe na te izdvojene slogove, pokušavam zamisliti kakvi
bi se zaključci dali izvući iz činjenice da sam tu riječ upotrijebio
jedanput ili pedeset puta. Možda će biti najbolje da je precrtam...
Ali, koju god drugu riječ pokušam upotrijebiti, čini mi se da ni
ona ne može izdržati kušnju... Možda bih, umjesto knjige, mo
gao pisati popise riječi, po abecednom redu, lavinu riječi kojom
bi se izrazila istina koju još ne poznajem, i iz kojih bi kompjutor,
okrećući svoj program naopako, stvorio knjigu, moju knjigu.
Javila se sestra Lotarije što o meni piše tezu. Došla je ne
najavivši se, kao da je slučajno ovuda prolazila. Rekla je:
— Ja sam Ludmilla. Pročitala sam sve vaše romane.
Znajući da ona autore ne želi upoznati osobno, začudio sam
se što je vidim. Rekla mi je da njezina sestra stvari uvijek vidi
djelomično; to je jedan od razloga što je, nakon što joj je Lotaria
pričala o našim susretima, zaželjela osobno provjeriti, kao da pro-
vjerava postojim li doista, jer ja odgovaram njezinoj predodžbi o
idealnom piscu.
Taj je idealni uzor — da kažem njezinim riječima — autor koji
rađa knjige »onako kako vriježa tikve rađa tikve«. Upotrijebila je
i druge metafore uzete iz prirodnih procesa koji se nezaustavljivo
kreću svojim tokom: spomenula je vjetar što oblikuje planine, na-
nose plime i oseke, godove u stablu; ali to su bile metafore za knji-
ževno stvaranje uopće, a slika se bundeve odnosila baš na mene.
— Zar ste se posvađali sa sestrom? — pitao sam je, osjećajući
u njezinim riječima polemički ton; govorila je kao netko tko je
navikao da svoje stavove brani u sporu s drugima.
159
 — Ne, s nekim drugim koga vi također poznajete — rekla je.
) Bez mnogo napora uspio sam otkriti pozadinu njezina posjeta.
Ludmilla je prijateljica, ili bivša prijateljica, prevoditelja Marane, :'
za koga je književno djelo to bolje što više nalikuje na sastav stroja, što
više predstavlja skup zupčanika, trikova, zamki.
— A ja, po vašem mišljenju, radim nešto drugo?
— Oduvijek sam mislila da vi pišete onako kako žjtfBtinje
kopaju svoje rupe ili grade mravinjake i košnice.
— Nisam siguran da je to što vi tvrdite osobito laskavo za
mene — odgovorio sam. — U svakom slučaju, evo, sad me vidite,
nadam se da niste razočarani. Odgovaram li predodžbi koju ste
sebi stvorili o Silasu Flannervju?
— Nisam razočarana, naprotiv. Ali ne zato što biste odgovarali
mojoj predodžbi, nego zato što ste apsolutno obična osoba, kao
što sam se i nadala.
— Moji romani daju vam predodžbu o meni kao o običnoj
osobi?
— Ne, pazite... Romani Silasa Flannervja nešto su tako
karakteristično... da se čini kao da postoje otprije, prije nego što
ste ih vi napisali, i to u svim svojim pojedinostima... Čini se kao da
prolaze kroz vas, služeći se vama jer vi znate pisati, a netko ih ipak
mora napisati... Željela bih vas gledati dok pišete, da provjerim je
li tako...
Osjećam kako me nešto presjeklo, nešto bolno. Za ovu ženu ja
sam samo bezlična grafička energija koja je u stanju da iz neiskaza-
noga prenese u pismo svijet koji postoji neovisno o meni. Bilo bi
loše da sazna kako mi nije ostalo ništa od toga dvoga: ni izražajna
energija ni nešto što bih izrazio.
— Što mislite da biste vidjeli? Ja ne mogu pisati ako me netko
gleda—napominjem.
Objašnjava kako je zaključila da istina književnosti leži u
fizičkom činu pisanja.
,:: »Fizički čin...« — te se riječi motaju po mojoj glavi, vezuju se
i uz slike koje uzalud nastojim otjerati.
— Fizičko postojanje — blebećem — eto, vidite, ja sam tu,
ja sam čovjek koji postoji, tu, pred vama i vašim fizičkim posto
janjem... — i zahvaća me nesnosna ljubomora, ne na druge ljude,
nego na onoga mene koji se sastoji od tiskarske boje, od točaka
i zareza, onoga što je napisao romane koje ja više neću pisati, na
160
autora koji se zavlači u intimni život ove mlade žene, dok sam ja, ja
ovdje i sada, sa svom svojom fizičkom energijom koju osjećam
kako se budi, mnogo trajnija od stvaralačkog poleta, odvojen od
nje neizmjernom daljinom što je stvaraju tipke i bijeli papir u
stroju.
— Komunikacija se može uspostaviti na različitim razinama...
— počinjem objašnjavati približavajući joj se, svakako nešto pre
naglim pokretima, ali u mojoj svijesti trepere vizualne i taktilne
slike koje me tjeraju da ukinem svaku odvojenost i svako oklije
vanje.
Ludmilla se izvija, oslobađa se:
— Ma što to radite, mister Flannerv? Nije u tome stvar!
Griješite!
Svakako, u mojem je ponašanju moglo biti i nešto više stila,
ali sad je već kasno da to popravljam: ne ostaje mi drugo nego
da igram na sve ili ništa: nastavljam je juriti oko pisaćeg stola,
izgovarajući rečenice za koje znam da su ništavne, kao: — Možda
vi mislite da sam prestar, međutim...
— Sve je to nesporazum, mister Flannerv — kaže Ludmilla,
pa se zaustavlja, stavljajući između nas golemi Websterov rječnik
— ja bih doista mogla spavati s vama; vi ste fin gospodin ugodne
vanjštine. Ali to ne bi imalo nikakve veze s problemom o kojem
smo raspravljali... Ne bi imalo veze s autorom Silasom Flannery-
jem čije romane čitam... Kao što sam vam rekla, to su dvije različite
osobe i njihove se uloge ne mogu pobrkati... Ne sumnjam da ste
vi ta konkretna osoba, a ne netko drugi, zato što mi nalikujete na
mnoge ljude koje sam upoznala, ali mene zanima onaj drugi, onaj
Silas Flannerv koji postoji u djelima Silasa Flannervja i neovisan je
o vama koji ste ovdje...
Brišem znoj sa čela. Sjedam. Nečega je u meni nestalo. Možda
je to ja; možda sadržaj toga ja. Ali, zar nisam to i želio? Zar nisam
upravo obezličenje i želio postići?
Možda su Marane i Ludmilla došli da mi kažu istu stvar: samo ne
znam je li to oslobođenje ili osuda. Zašto dolaze upravo k meni, 1
to u času kad se osjećam privezan za sebe kao u zatvoru?
161 1
 Čim je Ludmilla izašla, potrčao sam do dalekozora da se
utješim gledajući onu ženu na ležaljci. Nije je bilo. Počeo sam
sumnjati: možda je to ova ista čitateljica koja mi je bila u posjetu?
Možda je ona stalni uzrok svih mojih problema? Možda postoji
zavjera s ciljem da me onemoguće u pisanju, možda su zavjerenici
i Ludmilla, i njezina sestra, i prevodilac?
•A -i
— Najviše me privlače oni romani — rekla je Ludmilla — koji
stvaraju privid jasnoće oko nekog čvora ljudskih odnosa, koji je
zapravo taman, okrutan i naopak.
Nije mi jasno je li to rekla zato da bi objasnila što je privlači
u mojim romanima, ili da bi naznačila što bi u mojim romanima
željela naći, a ne nalazi.
Čini mi se da je nezadovoljivost glavna Ludmillina osobina:
izgleda da se njezine naklonosti iz dana u dan tako mijenjaju da je
stalan samo njezin nemir. (Ali, kad mi je opet došla u posjet, kao
da je zaboravila sve ono što se dogodilo jučer).
— Kroz dalekozor promatram jednu ženu što čita na nekoj
terasi u dnu doline — ispričao sam joj. — Pitam se jesu li knjige
koje čita umirujuće ili uznemirujuće.
— Kako vam izgleda ta žena? Mirna ili nemirna?
— Mirna.
— Onda čita uznemirujuće knjige.
Ispričao sam Ludmilli čudne misli koje me muče u vezi s mo-
jim rukopisima: da nestaju, da se vraćaju, da više nisu isti kao pri-
je. Rekla mi je da budem vrlo pažljiv: postoji organizacija tvoraca
apokrifa što posvuda širi svoje pipke. Upitao sam je nije li na čelu
te zavjere njezin bivši prijatelj.
— Zavjere uvijek izmiču iz ruku svojih vođa — rekla je,
izmičući.
Apokrif (prema grčkome apokryphos, skriven, tajan): 1) izvor-
no naziv za »tajne knjige« vjerskih sekti; kasnije naziv za tekstove
koji nisu priznati kao kanonski u religijama koje imaju kanonske
spise; 2) naziv za tekst koji se lažno pripisuje jednom razdoblju ili
autoru.
Tako rječnici. Možda je moja prava vokacija da budem autor
162
apokrifa, u različitim značenjima toga termina: jer pisanje je uvi-
jek skrivanje nečega na takav način da poslije bude otkriveno; jer,
istina koja može izaći iz mojega pera jest poput krhotine što se
zbog snažnoga udarca odvoji od velike stijene i odleti daleko; jer,
nema sigurnosti izvan falsifikata.
Želio bih pronaći Ermesa Maranu i predložiti mu da se
udružimo i preplavimo svijet apokrifima. Ali, gdje je Marana
sada? Je li se vratio u Japan? Nastojim natjerati Ludmillu da mi
govori o njemu, nadajući se da će mi reći nešto određeno. Po njezi-
nu mišljenju, krivotvoritelj se, da bi obavljao svoj posao, mora
sakriti tamo gdje su romansijeri mnogobrojni i plodni, tako da
može maskirati svoje podvale miješajući ih s bujnom produkcijom
autentičnog materijala.
— Onda se vratio u Japan? — Ali, Ludmilla kao da ne zna
ni za kakvu vezu između Japana i toga čovjeka. Ona tajnu bazu
nevjernoga prevoditelja smješta na sasvim drugi kraj globusa.
Sudeći prema posljednjim njegovim porukama, Ermesovi tra
govi vode nekud u blizinu Anda. Ludmillu, međutim, zanima
samo jedno: da on bude što dalje od nje. Sklonila se u ove plani
ne da bi mu izmakla; sad, kad je sigurna da ga neće sresti, može
se vratiti kući.
— To znači da odlaziš? — pitam je
— Sutra — objavljuje mi.
Vijest me rastužuje. Iznenada, osjećam se sam.
Opet sam razgovarao s promatračima letećih tanjura. Sad su
oni došli k meni, da provjere nisam li možda napisao knjigu koju
su mi diktirala izvanzemaljska bića.
— Ne, ali znam gdje se ta knjiga može naći — rekao sam
približavajući se dalekozoru. Odavno mi je palo na um da ta inter-
planetarna knjiga može biti i ona koju čita ona žena na ležaljci.
Na terasi nije bilo žene. Razočaran, vrtio sam dalekozor po do
lini, i tako sam ugledao nekog čovjeka odjevena na gradsku kako
s
jedi na rubu stijene i čita knjigu. Do koincidencije je došao u
tako zgodnome trenutku da nije bilo neumjesno pomisliti na neki
izvanzemaljski utjecaj. ..... .„,,,,,., ,:w,;, „ ,.,.
163
 — Eto vam knjige koju tražite — rekao sam mladićima, dajući
im dalekozor da pogledaju neznanca.
Pošto su jedan po jedan prislonili oko na okular, pogledali su
se, zahvalili mi i otišli.
Došao mi je u posjet jedan čitatelj, da mi izloži problem4toji ga
muči: našao je dva primjerka moje knjige U mreži crta što itd:.. koji
su po vanjskom izgledu jednaki, ali se u njima nalaze dva različita
romana. Jedno je priča o nekom profesoru koji ne podnosi zvonjavu
telefona, a drugo priča o milijarderu koji sakuplja kaleidoskope. Na
žalost, nije mi mogao o njima reći mnogo više, niti mi pokazati te
primjerke, jer su mu obje knjige ukradene prije nego što ih je dospio
pročitati, druga od njih manje od kilometar daleko odavde.
Još je bio sav zbunjen zbog toga čudnog događaja; ispričao mi
je kako je, prije no što dođe k meni, želio provjeriti jesam li kod
kuće, a u isto vrijeme želio je i nastaviti čitanje knjige, da bi o
njoj mogao sa mnom razgovarati znajući točno što govori; sjeo je,
dakle, s knjigom u ruci na rub neke stijene s koje je mogao vidjeti
moj chalet. Odjednom ga je okružila nekakva skupina luđaka koji
su se bacili na njegovu knjigu. Oko te knjige ti su bezumnici izveli
neku vrstu obreda, jedan od njih držao ju je podignutu, a drugi su
je motrili puni duboke odanosti. Ne obazirući se na njegove pros-
vjede, trkom su se udaljili kroz šumu, odnijevši sa sobom knjigu.
— Ove doline vrve od čudnih tipova — rekao sam mu,
nastojeći ga smiriti — ne mislite više na tu knjigu, gospodine;
niste izgubili ništa važno: bila je to krivotvorina proizvedena u Ja
panu. Da bi za svoje ciljeve iskoristila uspjeh što su ga moje knjige
postigle u svijetu, neka beskrupulozna japanska firma širi knjige
koje na koricama nose moje ime, ali koje su zapravo plagijati
djela slabije poznatih japanskih romansijera, koja su, propavši na
tržištu, završila u starom papiru. Nakon mnogo istraživanja, uspio
sam otkriti tu podvalu koje smo žrtve i ja i plagirani autori.
— Meni se taj roman koji sam čitao baš sviđao — priznaje
Čitatelj — i krivo mi je što ne mogu saznati kako je priča završila.
— Ako vam je samo do toga, mogu vam otkriti koji je izvor
te knjige: radi se o jednom japanskom romanu koji je neznatno
prepravljen, tako da su junacima i mjestima dana zapadna ime
na: zove se Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom, a autor mu je
164
Takakumi Ikoka, koji je, uostalom, više nego pažnje vrijedan
pisac. Mogu vam dati prijevod te knjige na engleski, da bih vam
nekako nadoknadio pretrpljenu štetu.
Uzeo sam knjigu sa stola i dao mu je, zatvorivši je najprije u
kuvertu u obliku vrećice, da ne bi došao u iskušenje da je prelista
i tako odmah shvati da ona nema ništa zajedničko s knjigom U
mreži crta što se presijecaju, niti s nekim drugim mojim romanom,
apokrofhim ili autentičnim.
— Znao sam da kruže lažne knjige potpisane imenom Flan-
nery — rekao je Čitatelj — pa sam bio uvjeren i da je najmanje
jedna od tih dviju knjiga koje sam imao u rukama lažna. Ali, kako
je s ostalima?
Možda nije bilo razumno da i dalje upućujem toga čovjeka u
svoje probleme; pokušah se izvući odgovorom:
— Jedine knjige koje priznajem za svoje jesu one koje tek
trebam napisati.
Čitatelj se ograničio na to da se popustljivo nasmiješi, a onda
se opet uozbiljio i rekao:
— Mister Flannerv, znam tko iza svega toga stoji: nisu to
Japanci, nego stanoviti Ermes Marana, koji je sve to izveo zbog
ljubomore na djevojku koju i vi poznajete, a zove se Ludmilla
Vipiteno.
— Zašto ste onda došli k meni? — uzvratio sam. — Otiđite
k tom gospodinu, pa njega pitajte kako stoje stvari. — Počeo sam
sumnjati đa između Čitatelja i Ludmille postoji veza, i to je bilo
dovoljno da mi glas zadobije neprijateljski ton.
— Drugo mi ne preostaje — složio se Čitatelj. — Upravo mi
se pruža prilika da odem na službeni put tamo gdje se on sad nala
zi, u Južnu Ameriku, pa ću iskoristiti priliku da ga potražim.
Nisam se potrudio da mu dam na znanje kako, koliko ja znam,
Ermes Marana radi za Japance i kako ima u Japanu centralu za
svoje apokrife. Meni je samo važno da se taj nametljivac što više
udalji od Ludmille: ohrabrio sam ga, dakle, da krene na taj put
i da pažljivo traži sve dok ne nađe prevoditelja-utvaru. Čitatelja
muče tajnovite podudarnosti. Ispričao mi je kako mu se već neko
vrijeme iz najrazličitijih razloga događa da mora prekinuti čitanje
nekog romana već nakon nekoliko stranica.
— Možda su vam dosadni? — rekao sam, sklon, kao i uvijek,
pesimizmu.
165 : iI
 — Naprotiv, prisiljen sam da prestanem čitati upravo onda
kad postane najnapetije. Jedva čekam da nastavim, ali kad po
mislim da mi je opet u rukama knjiga koju sam započeo čitati,
pokazuje se da je to sasvim druga knjiga.
— ... koja je, pak, vrlo dosadna... — ubacih.
— Ne, nego još zanimljivija. Ali, ni nju ne uspijevam pročitati.
I tako dalje. .%*Jtf
— Vaš slučaj ulijeva mi neku nadu — rekao sam mu. — Meni
se sve češće događa da uzmem u ruke roman koji je tek izašao, i
ustanovim da čitam knjigu koju sam već stoput čitao.
Razmislio sam o svom posljednjem razgovoru s tim Čita-
teljem. Možda je intenzitet njegova čitanja tako snažan da već na
početku usisa cijeli sadržaj romana, tako da više ništa ne ostane za
nastavak. Meni se to događa kad pišem: već neko vrijeme svaki
roman koji započnem pisati iscrpi se ubrzo nakon početka, kao da
sam već izrekao sve ono što sam imao reći.
Pala mi je na um ideja da napišem roman koji bi se sastojao od
samih početaka romana. Glavni bi lik mogao biti nekakav Čitatelj
kojeg neprestano prekidaju u čitanju. Čitatelj kupuje novi roman
A autora Z. Ali, primjerak ima grešku, on se ne može maknuti
dalje od početka... Vraća se u knjižaru da zamijeni primjerak...
Cijeli bih roman mogao napisati u drugome licu: ti, Čitatelju...
Pa bih mogao uvesti i Čitateljicu, prevoditelja koji falsificira, sta-
roga pisca koji vodi dnevnik nalik na ovaj moj dnevnik...
Ali, ne bih htio da, bježeći od Krivotvoritelja, Čitateljica padne
u naručaj Čitatelju. Izvest ću stvar tako da Čitatelj krene u potragu
za Krivotvoriteljem, koji se krije u nekoj vrlo dalekoj zemlji, tako
da Pisac može ostati sam s Čitateljicom.
Dakako, bez ženskog lika, Čitateljevo bi putovanje izgubilo na
privlačnosti: potrebno je da na tom putu susretne kakvu drugu
ženu. Čitateljica bi mogla imati sestru...
Doista, čini se da se Čitatelj upravo sprema krenuti. Ponijet
će sa sobom roman Takakumija Ikoke Na sagu od lišća obasjanog
mjesečinom da ga čita na putu. 'jft ■
166
Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom
Listovi gingka padali su poput sitne kiše s grana i šarali livadu
žutim točkama. Šetao sam se s gospodinom Okedom po stazi od
glatkoga kamenja. Rekoh da bih volio izdvojiti uzbuđenje što ga
izaziva svaki pojedini list gingka od uzbuđenja što ga izazivaju svi
drugi listovi, ali da se pitam je li to moguće. Gospodin Okeda reče
da je moguće. Premise od kojih sam polazio, i za koje je gospo-
din Okeda držao da su dobro utemeljene, bile su sljedeće. Ako s
gingkova stabla padne samo jedan žuti listić na livadu, uzbuđenje
što ga čovjek osjeća dok ga gleda uzbuđenje je od jednoga žutog
listića. Ako sa stabla padnu dva listića, oko ih slijedi dok se vrte
u zraku približavajući se i udaljujući kao dva leptira koji prate je-
dan drugoga, da bi se napokon spustili na svoje mjesto na travi.
Tako je i s tri, s četiri, pa i s pet listova; kako broj listova što se
vrte u zraku raste dalje, uzbuđenja što odgovaraju svakome od
njih zbrajaju se i ustupaju mjesto složenome uzbuđenju sličnom
onome kad pada tiha kiša i — ako samo dašak vjetra uspori pad
— onome kad krila lebde u zraku, a potom dojmu o mnoštvu
svjedosnih pjega kad se pogled spusti na livadu. I sad bih ja, ne
gubeći ništa od tih ugodnih složenih dojmova, želio zadržati i izd
vojiti, ne miješajući je s ostalima, pojedinačnu sliku svakog lista
od trenutka kad uđe u vidno polje i slijediti list u njegovu plesu
kroz zrak i u njegovu spuštanju na travu. Povlađivanje gospodina
Okede ohrabrilo me da nastavim razgovor o tome. A možda bih
— dodah promatrajući oblik gingkova lista, malu žutu lepezu s
nazubljenim rubovima — mogao postići da razlikujem uzbuđenje
što ga izaziva svaki režanj lista. O tome se gospodin Okeda nije
izjasnio; već me je više puta njegova šutnja upozoravala da se ne \
167
upuštam u prenagljene pretpostavke preskačući cijeli niz stvari
koje još nisam podvrgao provjeri. Shvaćajući koliko je dragocjena
ova pouka, uzeh koncentrirati svoju pažnju da bih ulovio naj-
manja uzbuđenja u trenutku kad se jasno ocrtavaju, kad njihova
čistoća još nije pomiješana s gomilom izmiješanih dojmova.
Makiko, najmlađa kći gospodina Okede, došla je i poslužila
čaj, pokreti su joj bili staloženi, a njezina ljupkost bila jedonekle
djetinja. Dok se sagibala, na njezinu potiljku, golom ispod kose
koja je bila začešljana naviše, vidjeh red crnih dlačica koje kao da
su se protezale i niz leda. Vrlo sam je pažljivo gledao, a tada osjetih
nepomičnu zjenicu gospodina Okede kako me motri. Svakako je
razumio da svoju sposobnost da izdvojim uzbuđenja primjenju-
jem na potiljak njegove kćeri. Nisam odvratio pogled, prvo, zato
što je dojam tih nježnih dlačica na svijetloj koži sasvim zavladao
mnome, a i zato što bi gospodinu Okedi bilo lako da moju pažnju
odvrati kakvom svakodnevnom rečenicom, ali on to nije učinio.
Uostalom, Makiko je brzo završila serviranje čaja i uspravila se.
Zagledah se u madež koji ima nad usnom, s lijeve strane, jer mi je
on vratio nešto od prijašnjeg uzbuđenja, premda je ono sad bilo
nešto slabije. Makiko me na trenutak zbunjeno pogledala, a onda
je oborila oči.
Poslije podne je bio jedan trenutak koji neću tako lako zabo-
raviti, premda mi je jasno, kad se ispriča, da izgleda kao sitnica.
Šetali smo se obalom sjevernoga jezerca s gospodom Mijadži i
Makiko. Gospodin Okeda išao je sprijeda sam, naslanjajući se na
dugi štap od bijeloga javora. Usred jezerca procvala su dva cvijeta
jesenskoga lopoča, pa gospoda Mijadži izrazi želju da ih uberemo,
jedan za nju a drugi za njezinu kćer. Gospoda Mijadži imala je
svoj uobičajeni smrknut, malo umoran izraz, ispod kojega se
naslućivala opasna tvrdoglavost zbog koje sam sumnjao da u du-
goj priči o njezinim lošim odnosima s mužem, o kojima se toliko
pričalo, ona ne igra samo ulogu žrtve; i doista, kad se usporedi
hladna krutost gospodina Okede i njezina tvrdoglava odlučnost,
ne znam tko gore prolazi. Sto se tiče Makiko, ona je uvijek bila
u vedrom i opuštenom raspoloženju što ga djeca koja rastu usred
snažnih obiteljskih sukoba ponekad suprotstavljaju okolini kao
neku svoju obranu, a ona je to raspoloženje zadržala i kad je
odrasla, pa ga je sad suprotstavljala svijetu stranih ljudi, kao da se
skriva iza štita oštre i neuhvatljive vedrine. . , .. ,.
168
Kleknuvši na stijenu na obali, nagnuo sam se i dohvatio
najbližu granu lopoča što je plutao, pa sam je blago povukao,
pazeći da je ne otkinem, tako da je cijela biljka zaplovila pre-
ma obali. Gospoda Mijadži i njezina kći također su kleknule i
ispružile ruke prema vodi, spremajući se da dohvate cvjetove kad
im se dovoljno približe. Obala jezerca bila je niska i kosa; da ne bi
pale, obje su se žene naslonile na moja leda, jedna s jedne, druga
s druge strane. U jednome času, osjetih dodir na vrlo određenoj
točki, između mišice i leđa, na visini prvih rebara; dapače, bila
su to dva različita dodira, jedan slijeva a drugi zdesna. Sa strane
gospođice Makiko taj je dodir bio napet i nekako treperav, a sa
strane gospode Mijadži bio je to nametljiv pritisak koji me je trl-
jao. Shvatih da su me, zahvaljujući neobičnom i sretnom slučaju,
u istom času dotakle bradavica lijeve kćerkine dojke i bradavica
desne materine dojke, i da moram skupiti svu svoju snagu kako ne
bih prekinuo taj dragocjeni dodir, i kako bih dobro procijenio ta
dva istodobna osjeta razlikujući ih i uspoređujući njihove učinke.
— Odmaknite listove — reče gospodin Okeda — pa će se sta-
bljika cvijeta nagnuti prema vama. — Stajao je iznad nas troje dok
smo se naginjali prema lopočima. Imao je u ruci dugi štap kojim
je lako mogao približiti obali vodenu biljku; ali, ograničio se na
to da dvjema ženama dade taj savjet koji je samo produžio dodir
njihovih tijela s mojim.
Dva lopoča već su gotovo stigla do ruku Mijadži i Makiko.
Brzo sam sračunao da ću, u trenutku kad ih budu otkidale,
podižući desni lakat i odmah ga naslanjajući o bok, moći stisnuti
pod pazuho cijelu malu i tvrdu Makikinu dojku. Ali, trijumf zbog
uspjeha u lovu na lopoče poremetio je sklad naših pokreta, zbog
čega se moja desna mišica sklopila nad prazninom, ali je lijeva
šaka, koja je pustila granu i pala unatrag, zapela za krilo gospode
Mijadži koje kao da je bilo spremno da je dočeka i gotovo da je
zadrži, što je sve izazvalo bojažljiv drhtaj koji se prenio na cijelo
moje tijelo. U tom se času odigralo nešto što će kasnije imati
nesagledive posljedice, kao što će se vidjeti.
Prolazeći opet ispod gingka, rekoh gospodinu Okedi da u pro-
matranju kiše listova nije toliko bitno opažanje svakog lista, ko-
liko razmaka između lista i lista, praznog prostora koji ih razdvaja.
Činilo mi se da sam shvatio sljedeće: odsutnost osjeta na velikom
dijelu osjetnoga polja predstavlja nužan preduvjet da se osjetljivost
169
koncentrira na jednu točku u vremenu i prostoru, kao što je u
glazbi tišina u pozadini nužna da bi se na njoj istakli akordi.
Gospodin Okeda reče da je to na području taktilnih senzacija
svakako tako: začudio sam se njegovu odgovoru, jer sam upravo o
dodiru tijela njegove žene i kćeri mislio dok sam govorio o svojim
opažanjima u vezi s listovima. Gospodin Okeda nastavio je govo-
riti o taktilnim senzacijama sasvim prirodno, kao da je shvatio da
je to pravi predmet mojega izlaganja.
Da bih prenio razgovor na drugo polje, pokušah upotrijebiti
usporedbu s čitanjem romana, gdje vrlo mirni tok pripovijedanja
koje se odvija u prigušenome tonu služi tome da istakne one ta-
nane i precizne senzacije na koje se želi privući čitateljeva pažnja;
ali kod romana treba voditi računa o tome da slijed rečenica može
dati odjednom samo jednu senzaciju, jednostavnu ili složenu, a da
širina vidnoga i slušnog polja dopušta da istodobno opazimo mno-
go bogatiji i složeniji skup podražaja. Čitateljeva je prijemljivost u
odnosu na cjelinu senzacija što ih roman želi objediniti prilično
skučena, prvo zato što je čitanje često brzopleto i nepažljivo pa ne
zapaža određen broj signala i poticaja koji u tekstu doista postoje,
a drugo, zato što uvijek postoji nešto bitno što ostaje izvan pisane
rečenice, dapače, onoga što roman ne kaže svakako ima više nego
onoga što kaže, i samo izuzetan odsjaj onoga što je napisano može
stvoriti privid da čitamo i ono što nije napisano. Na sva ta moja
razmišljanja gospodin Okeda odgovorio je šutnjom, kao i uvijek
kad mi se dogodi da govorim previše i kad se više ne znam izvući
iz nekog zamršenoga razmatranja.
Sljedećih mi se dana često događalo da u kući ostanem nasamo
s dvjema ženama, jer je gospodin Okeda odlučio osobno obaviti
istraživanje u biblioteci, što je inače bilo moja glavna zadaća, a ja da
ostanem u njegovoj radnoj sobi i sređujem njegovu veličanstvenu
kartoteku. Imao sam razloga da se pribojavam da je gospodin
Okeda načuo nešto o mojim razgovorima s profesorom Kavasaki-
jem, i da je naslutio moju nakanu da se odvojim od njegove škole
i približim akademskim krugovima koji bi mi osigurali izglede za
budućnost. Činjenica da sam predugo ostao pod intelektualnim
skrbništvom gospodina Okede svakako mi je štetila: osjećao sam
to po sarkastičnim primjedbama asistenata profesora Kavasakija
na moj račun, iako oni nisu bili lišeni svake veze s drugim tenden-
cijama kao ja i moji suučenici. Nije bilo sumnje da me gospodin
170
Okeda želi zadržati cijeli dan kod kuće da bi me spriječio da odem i
da bi preduhitrio moju misaonu neovisnost, kao što je činio i s
drugim svojim učenicima koji su već bili pali toliko nisko da su
jedni na druge motrili i tužakali se međusobno zbog i najmanjega
propusta u potpunoj podčinjenosti učiteljevu autoritetu. Trebao
sam što prije odlučiti i oprostiti se s gospodinom Okedom; a to
sam još odgađao samo zato što su jutra u njegovoj kući, dok njega
nije bilo, u meni budila osjećaj ugodne uzbuđenosti, koji doduše
nije baš pogodovao radu.
Doista, u poslu sam često bivao rastresen; nalazio sam
najrazličitije izgovore da odem u druge prostorije gdje sam mogao
susresti Makiko, zateći je u raznim intimnim dnevnih situacijama.
Ali, češće sam nailazio na gospođu Mijadži, pa sam se zadržavao s
njom, kad su se već prilike za razgovor s majkom — i za zlobne
šale, premda često obojene gorčinom — pružale češće nego za
razgovore s kćerkom.
Navečer, za večerom, oko vreloga sukijakija, gospodin Okeda
buljio bi u naša lica kao da su na njima ispisane sve tajne toga
dana, kao da je to mreža različitih, ali i međusobno povezanih
želja, u koju sam se osjećao obavijen, želja kojih se ne bih htio
osloboditi prije no što ih zadovoljim, jednu po jednu. Tako sam
iz tjedna u tjedan odlagao svoju odluku da se otisnem od njega i
od neunosnog posla koji nije pružao izgleda za karijeru, a shvaćao
sam da tu mrežu koja me zadržava zapravo on, gospodin Okeda,
steže oko mene okance po okance.
Bila je vedra jesen; približavao se pun mjesec u studenome i ja
sam s Makiko jednoga popodneva razgovarao o tome koje je mjes-
to najbolje za gledanje mjeseca kroz granje drveća. Ja sam smatrao
da će na ledini ispod gingkova stabla odraz na sagu od opaloga
lišća dati mjesečini lelujav sjaj. Bilo je neke namjere u onome što
sam govorio: da predložim Makiko sastanak ispod gingkova stabla
u noći punog mjeseca. Djevojka mi je odgovorila da je bolje gle-
dati na jezercu, jer se jesenji mjesec, kad je hladno i suho, odrazuje
na vodi još jasnije nego ljeti, kad često smeta para.
— U redu — požurih se da kažem—jedva čekam da se nađem s
tobom na obali kad izađe mjesec. Utoliko više — dodah — što
to jezerce budi u meni sjećanje na jedno nježno uzbuđenje.
Možda se, dok sam izgovarao tu rečenicu, dodir Makikine
dojke javio u mome sjećanju suviše živo, pa mi je glas zazvučao
171
uzbuđeno i tako je uplašio. U svakom slučaju, Makiko je nabrala
obrve, a zatim je neko vrijeme šutjela. Da bih razbio tu nelagodu,
za koju nisam želio da mi prekine ljubavno maštanje kojem sam
se sve više prepuštao, dopustio sam da mi izmakne neoprezna ges-
ta ustima: skupio sam i stisnuo zube, kao da grizem. Nesvjesno,
Makiko je ustuknula s izrazom iznenadne boli, kao da je doista
osjetila ugriz ondje gdje to jako boli. Brzo se snašla i izašla* ia^obe.
Krenuh za njom.
Gospoda Mijadži bila je u susjednoj sobi, sjedila je na podu
na rogožini i razmještala jesensko cvijeće i granje u vazi. Hodajući
poput mjesečara, odjednom je nađoh skutrenu kraj svojih nogu.
Jedva sam je opazio, zaustavih se u posljednji čas da je ne gurnem
i ne prevrnem grane gazeći ih nogama. Makikin bijeg izazvao je
u meni trenutno uzbuđunje, i to moje raspoloženje možda nije
izmaklo gospodi Mijadži, kad sam se, hodajući onako neoprezno,
odjednom našao iznad nje. U svakom slučaju, gospoda je, ne
podižući pogleda, zamahnula prema meni kamelijinim cvijetom
koji je upravo stavljala u vazu, kao da me želi udariti ili odgurnuti
onaj dio mene koji je bio nagnut nad njom, ili kao da se želi igrati,
izazivati, dražiti tim udarcem-milovanjem. Spustih ruke ne bih li
spriječio da se razaspu već namješteni listovi i cvjetovi; istodobno,
i ona je skupljala grane, sagnute; i u istom se času dogodilo da se
moja ruka zbunjeno zavukla između kimona i gole kože gospode
Mijadži i stisnula meku i toplu dojku izdužena oblika, dok je jedna
gospodina ruka kroz granje kejkaija (u Evropi zvanog kavkaski
brijest) dohvatila moj ud pa ga zgrabila odlučno i čvrsto, izvlačeći
ga iz odjeće kao da mirno kida suho lišće s grane.
Ono što je privuklo moju pažnju na grudima gospode Mijadži
bijaše krug istaknutih kvržica što su bile negdje gušće, negdje rjeđe i
sitnije, razasute po površini koja je bila prilično široka, gusta na
rubovima, ali ih je bilo i na samom vršku. Vjerojatno je svaka
od tih kvržica slala jače ili slabije podražaje osjetljivosti gospode
Mijadži, što sam mogao lako provjeriti lagano ih pritiskajući
uvijek na istom mjestu, u razmaku od jedne sekunde, i proma-
trajući izravne reakcije na dojci, a neizravne na cijelom gospodinu
ponašanju, a motreći i moje vlastite reakcije, s obzirom na to da se
uspostavila neka očigledna uzajamnost između njezine i moje os-
jetljivosti. To nježno prepoznavanje dodirom izvodio sam ne samo
jagodicama prstiju, nego i tako da sam na zgodan način činio da
172
moj ud dodiruje njezine grudi milujući ih kružnim pokretom, jer
je položaj u kojem smo se našli pogodovao doticanju tih naših
različitih erogenih zona, i jer je ona pokazivala da prihvaća, slijedi
i sigurno vodi takve pokrete. Odmah je opazila da i moja koža
ima, uzduž uda a osobito na istaknutom dijelu njegova vrška,
točaka i prijelaza koji su osobito osjedjivi i izazivaju osjećaje od
krajnje ugode i lagode što izaziva žmarce pa sve do boli, a da pos-
toje i mrtve ili gluhe točke. Slučajni ili sračunati dodiri različitih
osjetnih, ili preosjedjivih, mojih i njezinih dijelova tijela izazvali su
niz učinaka različite vrste, a njihova je raznovrsnost za oboje bila
neizmjerna.
Time smo se bavili kad se odjednom u otvoru pomičnih vrata
pojavi lik Makiko. Očito, djevojka je čekala da je ja i dalje pratim,
i sad je došla da vidi kakva me je to prepreka zadržala. Odmah je
shvatila i nestala, ali ne toliko brzo da ne bih imao vremena opaziti
da se nešto promijenilo na njezinoj odjeći: pripijenu je košulju
zamijenila haljinom od svile koja kao da i nije bila načinjena zato
da bude zatvorena, nego da se otvori pod pritiskom onoga što u
njoj cvate, da klizne niz glatku kožu već pri prvom naletu žudnje
za dodirom, koju upravo ona njezina glatka koža svagda mora
izazvati.
— Makiko! — povikah, jer sam joj želio objasniti (premda ne
bih znao odakle da počnem) kako položaj u kojem me je našla sa
svojom majkom treba pripisati samo slučajnom stjecaju okolnosti,
koji je učinio da moja želja, koja je bila nesumnjivo usmjerena
prema njoj, Makiko, skrene na drugu stranu. Tu je želju pogled
na haljinu od zgužvane svile, ili svile koja je očekivala da bude
zgužvana, još više izoštrio i pojačao, kao da se radi o otvorenom
nuđenju, tako da sam, prateći Makiko očima, a gospodu Mijadži
kožom, bio na samom rubu konačnog blaženstva.
Gospođa Mijadži svakako je to opazila, jer me je, objesivši se
na moja ramena, povukla za sobom na rogožinu, pa je brzim trza-
jima cijelog tijela zavukla svoje vlažno i rastvoreno spolovilo pod
moje, koje odmah bješe usisano kao sisaljkom, dok su mi njezine
gole, mršave noge obujmljivale bokove. Gospoda Mijadži bila je
silno žustra: njezina stopala u bijelim čarapama prekrižila su se na
mojoj kralježnici i stisla me poput ugriza zubima.
Moje zazivanje Makiko nije ostalo bez odziva. Iza papirnatog
zastora pomičnih vrata ocrtao se djevojčin lik: klečala je na rogožini
173
i pružila glavu, evo, provukla je kraj dovratka lice na kojemu bijaše kiko! — cvilio sam u uho gospođi Mijadži, povezujući grčevito
uzbuđen izraz, otvorila je usta, razrogačila oči slijedeći grčenje svoje te trenutke uzbuđenja sa slikom njezine kćeri i s nizom neuspo-
majke i moje s izrazom privlačnosti i gađenja na licu. Ali, nije redivo drugačijih senzacija za koje sam mislio da ih ona može
bila sama: s druge strane hodnika, u otvoru drugih vrata, stajala u meni izazvati. A da bih sačuvao vlast nad svojim reakcijama,
je nepomična figura muškarca. Ne znam koliko je dugo gospodin mislio sam na opis koji ću večeras izložiti gospodinu Okedi: kišu
Okeda tu stajao. Gledao je pažljivo, ne svoju ženu i mene nego gingkovih listića karakterizira činjenica da se u svakom trenutku
kćer koja nas je gledala. U njegovoj hladnoj zjenici, u nepomičnoj svaki list prilikom pada nalazi na različitoj visini od ostalih, zbog
bori njegovih usana, odražavao se grč gospode Mijadži odražen u čega prazni i bešćutni prostor u koji se smještaju vizualne senzacije
pogledu njezine kćeri. možemo podijeliti na niz razina, a na svakoj od njih vrti se i pada
Opazio je da ga vidim. Nije se maknuo. Shvatio sam u tom samo jedan jedini listić.
času da nas neće prekidati i da me neće potjerati iz kuće, da nika-
da neće spomenuti taj događaj, kao ni druge, slične, do kojih bi
moglo doći i koji bi se mogli ponavljati; shvatih, također, da mi
taj tajni sporazum neće dati nikakvu moć nad njim niti će moju
podčinjenost učiniti manje teškom. Bijaše to tajna koja je mene
vezala uza nj, a ne njega uza me: nikom neću moći otkriti to što
on sad gleda a da ne priznam da je s moje strane bilo nedostojne
sukrivnje.
Što sam, dakle, mogao učiniti? Bilo mi je suđeno da se sve
više zaplećem u čvorove nesporazuma, jer me je Makiko sad
smatrala jednim od mnogobrojnih ljubavnika svoje majke, a
Mijadži je znala da želim samo njezinu kćer. Obje će mi to skupo
naplatiti, a ogovaranja u akademskome krugu, koja se tako brzo
šire pothranjivana zlobom mojih suučenika koji su spremni da i
na taj način idu na ruku učiteljevim računicama, klevetnički će
govoriti o mom boravku u kući Okedinih, diskreditirajući me u
očima sveučilišnih nastavnika u koje sam se najviše nadao da će mi
pomoći da promijenim svoju situaciju.
Koliko god da sam bio uznemiren tim okolnostima, uspio sam
se usredotočiti na to da podijelim cjelovito uzbuđenje, izazvano
time što je moje spolovilo bilo stegnuto spolovilom gospođe
Mijadži, napose na senzacije zbog dodira pojedinih točaka, mojih
i njezinih, koje su sve više bile pritisnute mojim trljanjem i njezi-
nim naglim grčevima. To mi je, osim toga, pomagalo da produžim
stanje koje je potrebno da bi se moglo promatrati, usporavajući
nadolazak završne krize, uočavajući trenutke neosjetljivosti ili
djelomične osjedjivosti koji su samo silno pojačavali vrijednost
naglog nadolaska sladostrasnih želja koje su na nepredvidljiv
način bile raspoređene u vremenu i prostoru. — Makiko, Ma-

174 175
 : KS

'44 IX.

Vezuješ pojas. Avion se spušta. Let je nešto suprotno putovanju:

prolaziš kroz diskontinuitet prostora, nestaješ u praznini, pristaješ
na to da ne budeš nigdje u trajanju jednog razdoblja koje je i samo
neka vrsta rupe u vremenu; zatim se opet pojavljuješ na nekom
mjestu i u nekom trenutku koji nemaju nikakve veze s onim ovdje
.'• .»i i sada iz kojih si nestao. A što dođe radiš? Kako ispunjavaš to svoje
izbivanje iz svijeta i izbivanja svijeta iz tebe? Čitaš: ne odvajaš očiju
od knjige između aerodroma i aerodroma, jer iza ruba stranice je
praznina, anonimnost: zračnih luka, metalnoga uterusa koji te čuva
i hrani, uvijek različitog i uvijek istog putničkog mnoštva. Dobro
je zato što se držiš one druge apstrakcije putovanja, one koja traje
kroz jednoličnost tiskarskih slova: i tu te sposobnost da se prisjećaš
imena uvjerava da prelijećeš nešto, a ne ništa. Shvaćaš da je potrebna
prilična količina lakomislenosti da bi se čovjek prepustio nesigurnim
i olako vodenim spravama; ili to možda pokazuje neodoljivu težnju
prema pasivnosti, nazadovanju, dječjoj ovisnosti? (Ali, razmišljaš li
ti to o avionskom putovanju ili o čitanju?)
Avion se spušta: nisi uspio završiti čitanje romana Na sagu od
Ušća obasjanog mjesečinom Takakumija Ikoke. Nastavljaš čitati
silazeći niz stepenice iz aviona, u autobusu koji te vozi do zgrade,
u repu za kontrolu pasoša i carinu. Hodaš držeći rasklopljenu kn-
jigu pred očima, a odjednom ti je netko izvuče iz ruke, i kao kad
se digne zavjesa, vidiš pred sobom postrojene policajce utegnute u
kožne uprtače; drže u rukama automatsko oružje, puni su orlova i
naramenica presvučenih zlatom.
— Ali, moja knjiga... — cviliš, pružajući dječjom gestom golu
„'i,.. ruku prema toj barijeri od sjajnih gumba i puščanih cijevi.

177
 — Zaplijenjena je, gospodine. U Ataguitaniju ta knjiga ne
može ući. To je zabranjena knjiga.
— Ali, kako je to moguće?... Knjiga o jesenskom lišću?... Ma
s kojim pravom...
— Nalazi se na popisu knjiga koje se zapljenjuju. Naš zakon
tako nalaže. Nećete nas valjda vi učiti? — Brzo, iz riječi u riječ,
iz sloga u slog, ton od suhog postaje oštar, od oštrog strog, od
strogog prijeteći.
— Ali, ja... Ostalo mi je malo do kraja...
— Pusti — šapće nečiji glas iza tebe. — Ne kvači se s ovima.
Za knjigu ne brini, imam i ja jedan primjerak, razgovarat ćemo
kasnije.
To je neka putnica sigurnog držanja, visoka, u hlačama, s
naočalama, puna zavežljaja, što prolazi kroz kontrolu kao netko
tko je na to naviknut. Poznaješ li je? Ako ti se i čini da je znaš, pra-
vi se Englez: svakako ona ne želi da je vide kako govori s tobom.
Dala ti je znak da je slijediš: ne gubi je iz vida. Pred aerodromom
ulazi u taksi i daje ti mig da uzmeš sljedeći koji naiđe. Vani, u
poljima, njezin se taksi zaustavlja, ona izlazi sa svom svojom prt-
ljagom i prelazi k tebi. Da nema kratku kosu i ogromne naočale,
rekao bi da liči na Lotariju.
Pokušavaš:
— Pa tisi...?
i drugi taksi: i ti, i Corrina, i vaš vozač.
— Corinna, zovi me Corinna.
Potraživši malo po svojim torbama, Corinna izvlači jednu
knjigu i daje ti je.
— Ali to nije ta — kažeš, videći na koricama ime sasvim ne
poznatog autora i nepoznat naslov: Oko prazne rake Calbcta Ban-
dere. — Meni su zaplijenili knjigu Takakumija Ikoke!
— Tu sam ti i dala. U Ataguitaniji knjige mogu kružiti samo
s lažnim koricama.
Dok taksi punom brzinom prolazi kroz prašno predgrađe, ne
možeš odoljeti iskušenju da otvoriš knjigu i uvjeriš se je li Corinna
rekla istinu. Ma kakvi! Ovu knjigu vidiš prvi put, a ona, osim
toga, i ne izgleda kao japanski roman: počinje opisom nekog
čovjeka što jaše preko visoravni, između agava, i gleda kako lete
ptice grabljivice zvane zopiloti. i ■ — Ako su lažne korice —
pripominješ — bit će lažan i tekst.
— A nego što si ti mislio? — kaže Corinna. — Proces krivo-
178
tvorenja, kad jednom krene, više se ne zaustavlja. Nalazimo se u
zemlji u kojoj je falsificirano sve što se može falsificirati: slike u
muzejima, zlatne šipke, autobusne karte. Revolucija i kontrarevo-
lucija bore se medu sobom falsifikatorskim udarima; rezultat je da
nitko ne može biti siguran što je istina, a što laž, policija simulira
revolucionarne akcije, a revolucionari se prerušavaju u policajce.
— I tko na kraju pobjeđuje?
— Još je rano da se to kaže. Treba prvo vidjeti tko se bolje služi
svojim ili tuđim krivotvorinama: policija ili naša organizacija.
Vozač taksija naćulio je uši. Daješ znak Corinni kako bi je
spriječio da kaže štogod neoprezno. Ali, ona će:
— Ne boj se. Ovo je lažni taksi. Mene više brine što nas slijedi
jedan drugi taksi.
— Lažan ili pravi?
— Svakako lažan, samo je pitanje je li u njemu policija ili
naši.
Bacaš pogled otraga na cestu.
— Ali — uzvikuješ — tu je i treći taksi koji slijedi drugi...
— Mogli bi to biti naši koji nadziru kretanje policije, ali bi
mogla biti i policija koja je na tragu našima...
Drugi vas taksi pretječe, zaustavlja se, iz njega iskaču naoružani
i ljudi koji vas tjeraju da izađete iz taksija. — Policija! Uhapšeni ste!
— Svima vama stavljaju lisičine na ruke i tjeraju vas da svi uđete u
? 5> ; Corinna, mirna i nasmiješena, pozdravlja agente: Ja sam Ger-
trude. Ovo je jedan naš prijatelj. Odvezite nas u komandu.
Zinuo si od čuda. Corinna-Gertrude šapće ti na tvome jeziku:
— Ne boj se. To su lažni policajci. Zapravo su naši.
Tek što ste krenuli, a treći taksi blokira drugi. Iskaču iz njega
drugi naoružani ljudi, zakrabuljenih lica; razoružavaju policajce,
skidaju lisičine tebi i Corinni-Gertrudi, stavljaju lisičine na ruke
policajcima, sve vas trpaju u svoj taksi.
Corinna-Gertrude kao da je ravnodušna:
— Hvala, prijatelji — kaže. —Ja sam Ingrid, a ovo je jedan od
naših. Hoćete li nas odvesti u glavni štab?
— Začepi! — kaže joj jedan, koji izgleda kao šef. — Nemo
jte misliti da ćete nas prijeći! Sad vas moramo vezati. Vi ste naši
taoci.
Ne znaš više što da misliš, to više što su Corinnu-Gertrude-
179
Ingrid nekamo odvezli u drugom taksiju. Kad su ti opet dopustili
da se služiš rukama i nogama, nalaziš se u uredu policijskog ko-
mesarijata ili u kasarni. Uniformirani podoficiri fotografiraju te
sprijeda i iz profila, uzimaju ti otiske prstiju. Jedan oficir zove:
— Alfonsina!
Vidiš gdje ulazi Gertrude-Ingrid-Corinna, također u unifor
mi, i pruža oficiru svežanj dokumenata na potpis. •.y1
Ti dotle nastavljaš svojom putanjom od jednog do drugog
pisaćeg stola: jedan agent zaprima tvoje dokumente, drugi novac,
treći odjeću, umjesto koje dobivaš zatvoreničku garderobu.
— Kakva je to podvala? — uspijevaš zapitati Ingrid-Gertrudu-
Alfonsinu koja ti se približila u trenutku kad su ti stražari okrenuli
leda.
— Medu revolucionare uvukli su se kontrarevolucionari koji
su nas uvalili u policijsku zasjedu. Srećom, u policiji ima dosta
revolucionara koji su se uspjeli u nju uvući, oni su se pravili da
me prepoznaju kao namještenicu ove komande. Tebe će poslati u
lažni zatvor, ili u pravi državni zatvor koji, međutim, ne drže oni
u svojim rukama nego mi.
Ne možeš a da ne pomisliš na Marami. Tko je, ako ne on,
mogao izmisliti ovakvu makinaciju?
— Čini mi se da prepoznajem stil vašeg šefa — kažeš Alfon-
sini.
— Tko je šef, nije važno! Mogao bi to biti i lažni šef, koji se
pretvara da radi za revoluciju, da bi mogao podržavati kontrare
voluciju, ili otvoreno radi za kontrarevoluciju, uvjeren da će tako
otvoriti put revoluciji.
— A ti surađuješ s njim?
— Moj je slučaj drugačiji. Ja sam ubačena, ja sam prava revo-
lucionarka i uvukla sam se među lažne revolucionare. Ali, da me
ne bi otkrili, moram se praviti da sam kontrarevolucionarka koja
se uvukla među prave revolucionare. To zapravo i jesam: jer, meni
naređuje policija; ali ne prava, jer mnome zapravo upravljaju re
volucionari koji su se ubacili među ubačene kontrarevolucionarne
agente.
— Ako sam dobro razumio, tu su svi ubačeni: i u policiji i u
revoluciji. Ali kako se uspijevate razlikovati jedni od drugih?
— Za svakoga treba znati tko su ubacivači koji su ga ubacili. I
još prije toga, tko se ubacio među ubacivače.
180
— I borite se i dalje do istrebljenja, premda znate da nitko nije
ono što tvrdi da jest?
— Pa što onda? Svatko mora odigrati svoju ulogu do kraja.
— A kakvu bih ja ulogu trebao igrati?
— Budi miran i čekaj! Nastavi čitati svoju knjigu.
— K vragu! Izgubio sam je kad su me oslobodili, ne, kad su
me uhapsili...
— Nije važno. Svejedno ćeš otići u ogledni zatvor, ima bi
blioteku opremljenu svim knjižarskim novitetima. — Imaju i
zabranjene knjige?
— A gdje bi inače bile zabranjene knjige ako ne u zatvoru?
(Došao si čak ovamo, u Ataguitaniju, loviti falsifikatora ro-
mana, a sad si sam zarobljenik sistema u kojemu je svaka životna
činjenica laž. Ili: čvrsto si odlučio krenuti u prašume, prerije, na
visoravni, u planine, slijedeći tragove istraživača Marane koji se
izgubio tražeći izvore romana rijeka, a sad si naletio na rešetke
policijske države što se pružaju preko cijelog planeta zarobljavajući
svaku pustolovinu u svoje skučene i uvijek iste hodnike... Je li ovo
još uvijek tvoja priča? Čitatelju? Put na koji si krenuo Ludmilli za
ljubav, odveo te je tako daleko od nje da si je izgubio iz vida: ako
te više ona ne vodi, ne ostaje ti drugo nego da se predaš njezinoj,
kao u zrcalu preokrenutoj slici, Lotariji...
Nego, je li to doista Lotaria?
— Ne znam o kome govoriš. Ne znam čije to ime spominješ
— odgovorila ti je svaki put kad si se htio pozvati na događaje
iz prošlosti. Možda joj to nalaže pravilo tajnosti? Istinu govoreći,
nisi sasvim siguran da si je prepoznao... Je li ona lažna Corinna,
ili lažna Lotaria? Sigurno znaš samo to da je njezina uloga u tvojoj
priči slična Lotarijinoj ulozi, pa joj dakle i odgovara ime Lotaria i
ne bi je znao zvati drugačije.
— Nećeš valjda reći da nemaš sestru?
— Imam sestru, ali ne vidim kakve to ima veze?
— Sestru koja voli romane pune likova koji imaju
uznemirujuću i kompliciranu psihologiju?
— Moja sestra uvijek govori da joj se sviđaju romani u kojima
se osjeća nekakva elementarna, iskonska, zemaljska snaga. Upravo
tako kaže: zemaljska.) i
181
 — Pritužili ste se na zatvorsku biblioteku zbog nekompletnog
primjerka knjige — kaže visoki oficir što sjedi za visokim pisaćim
stolom.
Ispuštaš uzdah olakšanja. Otkako je čuvar došao u ćeliju i
pozvao te, pa si s njime prolazio kroz hodnike, silazio niza stube,
hodao kroz podzemne prolaze, opet se uspinjao stubama, prolazio
kroz predsoblje i urede, stalno te hvatala groznica. A zapravo su
samo željeli odgovoriti na tvoju pritužbu zbog romana Oko prazne
rake Calbcta Bandere! Osjećaš kako u tebi strepnja ustupa mjesto
nezadovoljstvu koje te je zahvatilo kad su ti se u rukama našle
izderane korice što su držale na okupu nešto malo raskupusanih i
otrcanih araka.
— Naravno da sam se pritužio! — odgovaraš. — Toliko se
hvalite uzornom bibliotekom u uzornom zatvoru, a kad čovjek
zatraži knjigu koja je uredno zavedena u katalog, dobije hrpicu
raskupusanih listova. Pitam vas sad ja kako ćete na taj način pris
tupiti preodgajanju kažnjenika?
Čovjek za pisaćim stolom polako skida naočale. Tužno odma-
huje glavom.
— Ne ulazim u bit vaše pritužbe. Ne spada u moju nadležnost.
Naš ured, premda ima mnogo veze i sa zatvorima i s knjižnicama,
bavi se nešto općenitijim problemima. Dali smo vas pozvati jer
znamo da ste čitalac romana, jer nam treba jedan vaš savjet.
Snage reda — vojska, policija, administracija — uvijek su imale
poteškoće oko toga kako prosuditi treba li neku knjigu zabraniti
ili ne: nedostajalo je vremena za pažljivo čitanje, nije bilo jasno na
kakvim bi estetskim i filozofskim procjenama trebalo zasnovati taj
sud. Ne, ne bojte se, ne mislimo od vas tražiti da nam pomažete
u cenzorskome poslu. Moderna će nam tehnologija uskoro dati
mogućnost da te zadaće obavljamo brzo i efikasno. Imamo stro
jeve koji su kadri čitati, analizirati i prosuđivati svaki pisani tekst.
Ali, upravo zato moramo provjeriti koliko se smijemo pouzdati
u instrumente. U naše popise vi ste uneseni kao čitatelj koji
odgovara prosjeku, a vi ste, barem djelomično, pročitali roman
Oko prazne rake Calbcta Bandere. Čini nam se da bi bilo dobro
usporediti vaše dojmove o pročitanome s rezultatima što ih daje
stroj za čitanje.
Vodi te u dvoranu s aparatima. :$Ktf«;
i — Predstavljam vam našu programatoricu Sheilu. ;i$q${
182
Pred sobom vidiš, u bijeloj kuti zakopčanoj do grla, Corinnu-
Gertrudu-Alfonsinu kako nešto radi oko glatkih, metalnih stroje-
va koji sliče na strojeve za pranje posuda.
— Ovo su jedinice memorije u kojima je uskladišten čitav
tekst romana Oko prazne rake. Na terminalu imamo pisač koji,
kao što vidite, može ispisati cijeli roman riječ po riječ, od početka
do kraja — kaže oficir. Jedan dugi list papira izvija se iz neke vrste
pisaćega stroja što mitraljeskom brzinom ispunjava papir hladnim
velikim slovima.
— Onda bih, ako dopuštate, iskoristio priliku i uzeo poglavlja
koja još nisam pročitao — kažeš milujući drhtavim prstima gustu
rijeku slova u kojoj prepoznaješ prozu koja je pratila tvoje zatvor
ske sate.
— Samo izvolite — kaže oficir. — Ostavljam vas sa Sheilom,
ona će ubaciti potrebni program.
Čitatelju, našao si knjigu koju si tražio; sad ćeš pronaći prekin-
utu nit; smiješak se vraća na tvoje usne. Ali, zar misliš da se ta priča
može tako nastaviti? Ne, ne ova u romanu: tvoja! Koliko ćeš dugo
pasivno puštati da te radnja vuče? Bacio si se u akciju pun pusto-
lovnog poleta: a onda? Tvoja se uloga brzo svela na to da registriraš
situacije o kojima odlučuju drugi, da podnosiš tuđe sudove, da te
uvlače u događaje koji izmiču tvojoj kontroli. Čemu onda tvoja
uloga glavnog junaka? Ako i dalje pristaješ sudjelovati u toj igri,
znači da si i ti sukrivac u općoj mistifikaciji.
Grabiš djevojku za zapešće.
— Dosta prerušavanja, Lotaria! Dokle ćeš puštati da tobom
manipulira policijski režim?
Ovoga puta Sheila-Ingrid-Corinna ne uspijeva sakriti stanovitu
zbunjenost. Oslobađa ruku iz tvojega stiska.
— Ne znam koga optužuješ, ne znam o čemu to govoriš. Ja
slijedim vrlo jasnu strategiju. Snage otpora moraju se ubaciti u
mehanizme moći da bi ih mogle oboriti.
— I da bi ih zatim opet obnovile kakvi su bili! Uzalud se
prerušavaš, Lotaria! Kad otkopčaš uniformu, ispod nje je opet
druga uniforma!
Sheila te gleda izazovno:
— Otkopčaš?... Pokušaj...
Sad si se već odlučio boriti, ništa te više ne može zadržati.
Grčevitom rukom otkopčavaš bijelu kutu programatorice Sheile i
183
 JI__
otkrivaš Alfonsininu policijsku uniformu, kidaš Alfonsinina zlat- Alfbnsina-Sheila-Alexandra ustaje, pokriva se zlovoljno.
na dugmeta i nalaziš Corinnin anorak, povlačiš Corinnin patentni — Nikad da me puste trenutak na miru — uzdiše — raditi
zatvarač i nalaziš Ingridine oznake čina... istovremeno za dvije tajne službe koje se međusobno bore ima
Ona sama kida sa sebe odjeću koja je preostala: pojavljuju se jednu nepogodnost: neprestano te obje nastoje ucijeniti.
dvije čvrste dojke u obliku dinja, blago udubljen trbuh, uvučen I ti hoćeš ustati, i vidiš da si sav obavijen papirima što ih izba-
pupak, blago ispupčen donji trbuh, puna stegna lažne mršavice, cuje pisač: početak romana pružio se po podu poput mačke koja
isturene prepone, dvije čvrste i duge noge. i&? bi se igrala. Sad se priče koje doživljavaš prekidaju u najnapetijem
— A ovo? Je li i to uniforma? — uzvikuje Sheila. * trenutku: možda će ti zato biti dopušteno da romane koje čitaš
■» dotjeraš do kraja...
Ostao si zbunjen. ' •. ■ Alexandra-Sheila-Corinna zamišljeno je sjela i počela pritiskati
— Ne, to nije... — mrmljaš. tipke. Opet je imala svoj uobičajeni izgled marljive djevojčice koja
— A, vidiš, jest! — viče Sheila. — Tijelo je uniforma! Tijelo se sva posvećuje onome što radi.
je naoružana vojska! Tijelo je nasilna akcija! Tijelo je preuzimanje — Nešto nije u redu — mrmlja — do sada je već sve trebalo
vlasti! Tijelo ratuje! Tijelo se afirmira kao subjekt! Tijelo je cilj, a ne izaći... Što ne valja?
sredstvo! Tijelo ima značenje! Komunicira! Viče! Buni se! Ruši! Ti si to već opazio: danas je pomalo nervozna ova Gertrude-Al-
Tako govoreći, Sheila-Alfbnsina-Gertrude baca se na tebe, trga fonsina; mora da je pritisnula pogrešnu tipku. Red riječi u tekstu
s tebe zatvorske prnje, vaši goli udovi miješaju se pod ormarima u Calbcta Bandere, koji je čuvan u memoriji elektronskog mozga i
kojima su elektroničke memorije. mogao je ispisati svakoga trenutka, izbrisan je u trenutnoj demag-
Čitatelju, što to radiš? Ne opireš se? Ne bježiš? Ah, sudjeluješ... netizaciji vodova. Raznobojne žice melju sitnu prašinu rastrganih
Ah, ulaziš i ti u to... Ti si apsolutni protagonist ove knjige, točno, riječi: on, on on, od, od od, od, iz, iz, iz, iz, što, što, što, što,
ali zar misliš da ti to daje pravo na snošaje sa svim ženskim likovi- složene po učestalosti. Knjiga je zdrobljena, rasuta, ne može se više
ma? I to ovako, bez ikakve pripreme? sastaviti, kao pješčani sprud što ga je otpuhao vjetar.
Zar tvoja veza s Ludmillom nije bila dovoljna da zapletu dade
toplinu i ljupkost ljubavnog romana? Što ti treba da se petljaš još i
s njezinom sestrom (ili sa ženom koju identificiraš s njezinom ses-
trom), s ovom Lotarijom-Corinnom-Sheilom, koja ti, kad malo
bolje promisliš, nikad nije bila čak ni simpatična? Prirodno je da
želiš nadoknaditi, nakon što si stranicama i stranicama slijedio
događaje s pasivnom pomirenošću, ali zar ti ovo izgleda da je pravi
način? Ili ćeš reći da si u ovu situaciju uvučen protiv svoje volje?
Dobro znaš da ova djevojka sve radi glavom, da ono što teorijski
misli izvodi u praksi, i to sa svim posljedicama... Htjela ti je pružiti
ideološku demonstraciju, ništa drugo... Kako to da su te ovaj put
odmah uvjerili njezini argumenti? Pazi dobro, Čitatelju, ovdje je
sve drugačije nego što izgleda, sve ima dva lica...
Bljesak fleša i škljocanje fotografskog aparata gutaju bjelinu
vaše ispremiješane i sljubljene golotinje.
— Opet si se, kapetane Alexandra, dala uloviti gola u naručju
robijaša — upozorava nevidljivi fotograf. — Ove snimke obogatit
će tvoj personalni dosje... — i glas se udaljava cereći se. .,,..

184 185
 Oko prazne rake
:
'|
K
k

Kad uzlete kraguji, to je znak da je noć na izmaku, rekao mi

je otac. Čuo sam kako lepeću teška krila na tamnom nebu, i vidio
sam njihove tamne sjene kako zakriljuju zelene zvijezde. Bio je to
tegoban let, teško se odvajao od zemlje, od sjena grmlja, kao da,
tek kad uzleti, perje povjeruje da je doista perje, a ne bodljikavo
lišće. Kad su grabljivice nestale, zvijezde su se opet pojavile, sive
na zelenom nebu. Bila je zora, a ja sam jahao pustom cestom put
sela Oquedal.
— Nacho — rekao mi je otac — čim umrem, uzmi moga
konja, moj karabin, živeža za tri dana i popni se koritom isušene
rijeke do brda Svetog Irineja, gdje ćeš ugledati kako se diže dim
iznad terasa Oquedala.
— Zašto da idem u Oquedal? — upitah ga. — Tko je u Oque-
dalu? Koga da potražim?
Glas očev bio je sve tiši i prigušeniji, a lice sve modrije.
— Moram ti otkriti tajnu koju sam godinama čuvao... Duga
je to priča...
Otac je trošio na te riječi ono malo daha što mu je preostalo u
agoniji, a ja sam, poznajući njegovu sklonost da dulji, da u svako
izlaganje uvodi digresije i zagrade i da se vraća unatrag, strahovao
da mi neće uspjeti priopćiti ono što je bitno.

n
— Brzo, oče, reci mi ime osobe koju trebam potražiti kad
dođem u Oquedal...
*
— Tvoja majka... Tvoja majka, koju ne poznaješ, živi u Oque-
dalu... Tvoja majka, koja te nije vidjela otkad si bio u povojima...
Znao sam da će mi prije smrti govoriti o majci. To mi je bio
dužan, kad me je već pustio da proživim cijelo djetinjstvo i mla-

187

dost ne znajući kakva je u licu ni kako se zove žena koja me je
rodila, niti zašto me je on otrgnuo s njezinih grudi još dok sam
sisao mlijeko, da bi me povukao sa sobom u svoj život lutalice i
bjegunca.
— Tko je moja majka? Reci mi njezino ime! — Mnogo mi je
priča ispripovjedio o mojoj majci, u vrijeme kad sam ga stalno o
njoj zapitkivao, ali bile su to priče, izmišljotine koje su jednadru-
goj proturječile: sad je bila uboga prosjakinja, sad opet otmjena
strankinja koja putuje u crvenom automobilu, sad redovnica iz
samostana, sad cirkuska jahačica, sad je tvrdio da je umrla čim me
je rodila, sad da se izgubila za vrijeme potresa. Tako sam jednog
dana odlučio više ne postavljati pitanja i čekati da mi on sam o
njoj progovori. Tek sam bio navršio sedamnaest godina kad je otac
obolio od žute groznice.
— Pusti da ti sve ispričam od početka — dahtao je. — Kad
stigneš u Oquedal i kažeš: »Ja sam Nacho, sin don Anastasija
Zamore«, čut ćeš mnogo raznih priča o meni, neistinitih priča,
objeda i kleveta. Želim da znaš...
— Ime, ime majčino, brzo!
— Odmah. Došao je trenutak da saznaš...
Ne, taj trenutak nije došao. Pošto se istrošio u predugim uvo-
dima, očev glas izgubio se u hropcu, a zatim je zanavijek ušutio.
Mladić koji je sad u tami jahao uza strme staze Svetog Irineja,
svejednako nije znao kakvog je porijekla.
Udario sam stazom koja ide uz isušenu rijeku nadvijajući se
visoko nad dubokim klancem. Zora što se i dalje dizala iz raza-
sutih dijelova šume kao da nije preda mnom otvarala novi dan,
nego dan koji je svanuo prije svih drugih dana i bio nov u smislu
vremena u kojemu su svi dani još novi, kao prvoga dana kad su
ljudi shvatili što je to dan.
A kad se dovoljno razdanilo da sam mogao vidjeti na drugu
stranu rijeke, opazih da i ondje postoji staza i da njome jaše neki
drugi čovjek usporedo sa mnom, u istom smjeru, s puškom duge
cijevi obješenom o rame.
— Ej! — povikah. — Koliko još ima do Oquedala?
Nije se ni okrenuo; ili, još gore, moj ga je glas u jednom
času nagnao da okrene glavu (inače bih pomislio da je gluh), ali
je odmah zatim opet upro pogled preda se i nastavio jahati, ne
udostojivši me odgovora ni pozdrava.
188
im
— Ej! Tebi govorim! Jesi li gluh? Jesi li nijem? — vikao sam, a
on se dalje ljuljao u sedlu, kako je koračao njegov vranac.
Tko zna koliko smo dugo tako išli usporedo, te noći, odvojeni
strmim klancem. Ono na što sam mislio da je nepravilni odjek
potkova moje kobile, koji se odbija od neravne krečnjačke stijene
na drugoj obali, zapravo je bilo kuckanje tih koraka koji su me
pratili.
Bio je to mladić snažnih leda i vrata, u otrcanom slamnatom
šeširu. Uvrijeđen njegovim neljubaznim držanjem, obodoh svoju
kobilu da ga ostavim iza sebe i da mi više ne bude pred očima. Bio
sam ga tek pretekao kad me odjednom neko neznano nadahnuće
nagna da se okrenem njemu. Skinuo je pušku s ramena i dizao ju
je kao da će je uperiti u mene. Odmah spustim ruku prema kun-
daku svojega karabina, koji je bio u futroli uz sedlo. On je opet
prebacio remen svoje puške preko ramena, kao da se ništa nije
dogodilo. Od toga smo trenutka išli podjednakim korakom, idući
po suprotnim obalama, držeći jedan drugoga na oku, pazeći da
protivniku ne okrenemo leđa. Moja je kobila uskladila svoj korak s
vrančevim korakom, kao da je razumjela što je posrijedi. To pripo-
vijedanje usklađuje svoje kretanje s polaganim kretanjem potkova
po stazama u usponu, prema mjestu gdje se krije tajna prošlosti i
budućnosti, gdje se krije vrijeme namotano oko sebe samoga kao
laso obješeno o jabuku na sedlu. Već znam da će dugi put što me
vodi u Oquedal biti kraći od onoga koji ću još morati prevaliti
kad stignem u to posljednje selo na granici naseljenoga svijeta, na
granici vremena svoga života.
— Ja sam Nacho, sin don Anastasija Zamore — rekao sam
starome Indiosu što je skutren sjedio kraj zida crkve. — Gdje je
kuća?
»Možda on zna,« mislio sam.
Starac je digao crvene i kvrgave kapke kao u purana. Jedan prst
— jedan prst suh poput grančica koje služe za potpalu — pojavio
se ispod ponča i pokazao prema palači obitelji Alvarado, jedinoj
palači u toj hrpi ugaženog blata koja se zove selo Oquedal: ba-
rokno pročelje koje kao da je zabunom ovamo dospjelo, nalik
na kulisu kakvog napuštenog kazališta. Netko je valjda prije više
stoljeća pomislio da je ovo eldorado; a kad je opazio pogrešku, tek
sagrađenu palaču snašla je sudbina ruševine. u Idući za slugom
koji je prihvatio moga konja, prolazim kroz
189

niz prostora koji bi imali biti sve više unutra, a ja sam sve više vani,
iz jednoga dvorišta prelazim u drugo, kao da sva vrata u toj palači
služe samo za to da se na njih izađe, a ne i da se uđe. Pripovijest
bi morala izazvati dojam neodređenosti mjesta koja vidim prvi
put, ali i mjesta koja mi u sjećanju nisu ostavila uspomenu, nego
samo prazninu. Sad slike nastoje ponovo osvojiti te praznine, ali
ne postižu ništa više nego to da se same oboje bojom snova koji se
zaboravljaju istog časa kad se pojave.
Nižu se dvorišta, najprije jedno u kojem su prostrti sagovi za
isprašivanje (tražim u sjećanju uspomenu za zipku u raskošnoj
građevini), pa drugo, zakrčeno vrećama boba (nastojim probuditi
uspomene na poljoprivredno dobro iz svoga ranog djetinjstva),
treće dvorište u kojem se vide otvorene konjušnice (zar sam rođen
u štali?). Morao bi biti dan, a ipak sjena što obavija pripovijedanje
kao da se ne kani dići, ne šalje poruke koje bi mašta mogla do-
puniti u jasno ocrtane slike, ne daje izgovorene riječi nego samo
neodređene glasove, rastrgano pjevanje.
U trećem dvorištu dojmovi se počinju uobličavati. Najprije
mirisi, okusi, pa svjetlost plamena obasjava lica neodređenih go
dina što ih imaju Indiosi okupljeni u prostranoj kuhinji Anadete
Higueras, njihove ćosave obraze koji bi mogli biti i vrlo stari i vrlo
mladi, možda su to već bili starci u doba kad je moj otac bio tu,
možda su to sinovi njegovih vršnjaka koji sad gledaju njegova sina
kao što su njihovi očevi gledali njega, stranca koji je jednog jutra
stigao na konju i s karabinom. >,.
Na pozadini crnog ognjišta i plamena ocrtava se visok lik žene
umotane u pokrivač na žute i ružičaste pruge. Anadeta Higueras
priprema mi tanjur ljutih valjušaka. — Jedi, sinko, hodao si se-
damnaest godina dok nisi našao put kući — kaže, a ja se pitam
je li ono »sinko« tek način na koji se starija žena inače obraća
mladiću, ili možda znači ono što ta riječ doista znači. A usne mi
gore od ljutih trava kojima je Anacleta začinila jelo, kao da taj
okus sadrži u sebi sve okuse dovedene do vrhunca, okuse koje ne
umijem razlikovati ni imenovati i koji se sad miješaju na mom
nepcu poput plamenih jezika. Prisjećam se svih okusa koje sam
osjetio u svom životu, ne bih li prepoznao ovaj višestruki okus, a
javlja mi se sasvim suprotan i možda odgovarajući okus mlijeka
190
IM
za novorođenče, jer to je prvi okus koji u sebi sadrži sve druge
okuse.
Gledam Anacletino lice, lijepo indiosko lice koje su godine
samo zgusnule ne urezavši na nj ni jedne jedine bore, gledam
krupno tijelo umotano "u pokrivač i pitam se jesam li se kao dijete
držao za, sad malo nagnutu, visoku terasu njezinih grudi.
— Onda, ti si poznavala moga oca, Anacleta?
— Bar da ga nisam poznavala, Nacho! Nije to bio sretan dan
kad je on stupio nogom u Oquedal...
— Zašto, Anacleta?
— Od njega je Indiosima došlo samo zlo... a ni bijelcima nije
donio dobra... Onda je nestao... Ali ni dan kad je otišao iz Oque-
dala nije bio sretan dan...
Oči svih Indiosa uprte su u mene, nalik na oči djece koje gle-
daju stalno istu sadašnjost i u kojima nema oprosta.
Amaranta je kći Anaclete Higueras. Ima malo koso usađene
oči, šiljast nos širokih nosnica, nježne, valovito oblikovane usne. Ja
imam oči slične njezinima, isti onakav nos, iste onakve usne.
— Je li istina da smo ja i Amaranta slični? — pitam Anacletu.
— Svi oni koji su rođeni u Oquedalu sliče jedni drugima.
Indiosi i bijelci imaju lica koja je lako pobrkati. Ovo je selo osaml
jeno na planini i u njemu živi malo obitelji. Stoljećima se već
ženimo između sebe.
— Moj otac došao je izvana.
— Eto, vidiš. Ako ne volimo strance, imamo za to svoje ra
zloge.
Usta Indiosa otvaraju se u polaganu uzdahu, usta s ravnim
zubima bez desni, nagrizenim i trošnim kao u kostura.
Vidio sam jednu sliku prolazeći kroz drugo dvorište, mrkoze-
lenu fotografiju nekog mladića okruženu cvjetnim krunicama i
obasjanu uljnim kandilom.
— I onaj mrtvac kao da je iz obitelji... — kažem Anacleti.
— To je Faustino Higueras, neka mu Bog dade mjesto među
svojim anđelima! — kaže Anacleta a među Indiosima razliježe se
mrmljanje molitava.
— Je li to bio tvoj muž, Anacleta? — pitam.
— Bio mi je brat, mač i štit naše kuće i našega naroda, dok
mu nije neprijatelj došao glave... — Imamo jednake oči — kažem
Amaranti, sustižući je među vrećama u drugom dvorištu.
191
>■ — Ne, moje su krupnije — kaže.
—Treba ih izmjeriti — i približavam svoje lice njezinu tako da
nam se lukovi obrva dodiruju, a potom, pritiskajući svojom obr-
vom njezinu, okrećem lice tako da nam se dodiruju sljepoočnice,
obrazi i jagodice. — Vidiš, kutovi očiju završavaju nam se na
istom mjestu.
— Ja ne vidim ništa — kaže Amaranta, ali ne odmiče lice.
— A nosovi — kažem, prislanjajući svoj nos na njezin, malo
ukrivo, nastojeći da nam se podudare profili — i usne... — muml
jam začepljenih usta, jer su nam se sad i usne spojile, ili, točnije,
pola mojih usta i pola njezinih.
— Boli me! — kaže Amaranta dok je cijelim tijelom guram
prema vrećama osjećajući vrške njenih isturenih dojki i treptanje
trbuha.
— Huljo! Zvijeri! Zato si došao u Oquedal! Isti si kao i tvoj
otac! — grmi Anacletin glas u mojim ušima, a rukama me grabi
za kosu, pa udara mnome o stupove, dok Amaranta, koja je dobila
pljusku nadlanicom, cvili ležeći na vrećama. — Kćer mi ne diraj,
ne smiješ je nikad taknuti u životu!
— Zašto nikad u životu? Što bi nas to moglo spriječiti? — bu
nim se. — Ja sam muškarac, a ona je žena... Ako sudbina bude ht
jela da se jedno drugome svidimo, ne danas nego, tko zna, jednog
dana, zašto je ne bih mogao zaprositi?
— Proklet bio! — urla Anacleta. — Ne smiješ! Ne smije se na
to ni misliti, razumiješ?
»Onda mi je ona sestra?« pitam se. »A zašto onda Anacleta ne
prizna da mi je majka?« I kažem joj:
— Zašto toliko vičeš, Anacleta? Zar između nas postoji krvna
vezar
— Krvna? — Anacleta se snalazi, rubovi njezina biljca dižu
se toliko da joj zaklanjaju oči. — Tvoj je otac došao izdaleka... U
kakvoj bi krvnoj vezi ti mogao biti s nama?
; — Ali, ja sam rođen u Oquedalu... Rodila me neka žena oda-
vde...
— Potraži ti svoje krvne veze drugdje, a ne među nama, jad
nim Indiosima... Zar ti otac nije rekao?
— Ništa mi nije rekao, kunem ti se, Anacleta. Ja ne znam tko
mi je majka...
Anacleta podiže prst i pokazuje njime prema prvom dvorištu.
192
— Zašto te gospodarica nije htjela primiti? Zašto te je smjes
tila ovamo dolje, među sluge? Tvoj te je otac poslao k njoj, a ne k
nama. Idi i predstavi se đoni Jazmini, reci joj: »Ja sam Nacho Za
mora y Alvarado, otac me je poslao da kleknem pred tvoje noge.«
Ovdje bi pripovijest morala pokazati kako se moja duša po-
tresla kao pod uraganom na otkriće da je polovica mojega imena,
koja je do tada od mene skrivana, ime gospodara Oquedala i da
ove estancias, velike poput pokrajina, pripadaju mojoj obitelji.
Zapravo, moje putovanje unatrag u vremenu kao da me samo
uvaljuje u nekakav tamni vrtlog, u kojemu se vidi da su dvorišta
palače Alvarado što se nižu jedna za drugima zapravo uključena
jedna u druga, sva podjednako i strana i bliska mom opustjelom
sjećanju. Prva misao koja mi pada na pamet jest ona koju odmah
priopćavam Anacleti hvatajući njezinu kćer za pletenicu:
— Onda sam ja vaš gospodar, gospodar tvoje kćeri, i uzet ću je
kad me bude volja!
— Ne! — viče Anacleta. — Prije nego što takneš Amarantu,
oboje ću vas ubiti! — Amaranta se povlači s grimasom koja joj
otkriva zube, ne znam jeca li ili se smješka.
Blagovaonica obitelji Alvarado slabo je osvijetljena svijeć-
njacima koji su prekriveni patinom godina, možda zato da se ne
bi vidjele oljuštene štukature i prnjave čipke na zavjesama. Pozvan
sam na večeru kod gospodarice. Lice done Jazmine pokriveno
je slojem pudera koji kao da će se svakoga časa odlijepiti i pasti
u tanjur. I ona je Indioska, vidi se ispod kose obojene crveno i
nakovrčane vrućim željezom. Teške narukvice zveckaju svaki put
kad zahvati žlicom. Jacinta, njezina kći, odgojena je u koledžu i
nosi bijeli tenisački pulover, ali je po očima i gestama slična indio-
skim djevojkama.
— U ono vrijeme u ovom su salonu bili stolovi za kockanje
— pripovijeda dona Jazmina — U ovo doba počinjale su partije
i trajale po cijelu noć. Ponetko bi izgubio i cijele estancias. Don
Anastasio Zamora smjestio se ovdje zbog kocke, ni zbog čega
drugoga. Uvijek je dobivao, pa se među nama proširio glas da je
varalica.
— Ali nikada nije dobio nijednu estanciu — mislim da mi je
dužnost razjasniti.
193
 — Tvoj je otac bio čovjek koji bi ono što je dobio u toku noći
do zore opet izgubio. Osim toga, stalno je imao neke pedjavine sa
ženama, pa mu je ono malo što bi sačuvao jedva dostajalo za hranu.
— Je li i ovdje imao kakve afere sa ženama, u ovoj kući? — os
mjelim se upitati.
— Tamo je išao, tamo, u drugo dvorište, da ih traži, noću
— kaže dona Jazmina pokazujući prema nastambama Indippa.
Jacima prasne u smijeh skrivajući usta rukama. U tom času
shvaćam da je ista kao i Amaranta, premda je obučena i počešljana
sasvim drugačije.
— U Oquedalu su svi nalik jedno na drugo — kažem. — Ima
jedna slika u drugom dvorištu koja bi mogla biti svačija...
Gledaju me pomalo zbunjeno. Majka veli:
— To je bio Faustino Higueras... Po krvi je samo napola bio
Indios, napola je bio bijelac. Ali po duši, bio je sasvim Indios.
Živio je s njima, držao im stranu... tako je i završio.
— Je li bio bijelac po ocu ili po majci?
— Što bi ti sve htio znati!...
— Jesu li u Oquedalu sve priče takve? — kažem. — Bijelci
koji idu s Indioskama... Indiosi koji idu s bjelkinjama...
— Bijelci i Indiosi u Oquedalu nalikuju jedni na druge. Krvi
su se izmiješale još u doba konkvistadora. Ali, gospoda se ne treba
miješati sa slugama. Možemo raditi što god nas je volja, i s kim
god hoćemo, samo to ne, nikada... Don Anastasio rođen je u
veleposjedničkoj obitelji, premda je bio siromašniji od prosjaka...
— Kakve veze ima moj otac sa svim tim?
— Neka ti Indiosi objasne značenje pjesme koju pjevaju: »Kad
prođe Zamora, računi su izravnati... Jedno dijete u kolijevci... i
jedan mrtvac u raci...«
4, — Jesi li čula što kaže tvoja majka? — kažem Jacinti, čim smo
ostali nasamo. — Ti i ja možemo raditi što god hoćemo.
— Kad bismo htjeli. Ali nećemo.
— Ja bih mogao nešto htjeti.
— Što?
— Ugristi te.
— Ako je do toga, mogu te skrckati kao koščicu — kaže ona
i pokazuje mi zube.
194
U sobi je krevet pokriven bijelim plahtama, pa nije jasno je
li nenamješten ili pripravljen za noć, onako umotan u gusti veo
protiv komaraca što visi s baldahina. Guram Jacintu kroz nabore
tog vela, a ona se tako drži da nije jasno opire li se ili me vuče;
nastojim joj zadignuti odjeću; ona se brani pa mi kida kopče i
dugmad.
— Oh, i ti tu imaš madež! Na istom mjestu gdje i ja! Gle!
U tom času na moju se glavu i ramena sručuje pljusak udaraca
šakama. Dona Jazmina baca se na nas poput furije.
— Razdvojite se, za ime božje! Ne činite to, ne smijete! Razd
vojite se! Ne znate što činite! Ti si hulja kao i tvoj otac!
Pribirem se što bolje mogu.
— Zašto, dona Jazmina? Što hoćete time reći? S kim je to moj
otac radio? S vama?
— Prostačino! Gubi se k slugama! Makni nam se s očiju! Petljaj
se sa sluškinjama, kao i tvoj otac! Vrati se k svojoj materi, hajde!
— A tko je moja mati?
— Anacleta Higueras, premda to više ne priznaje, otkad je
Faustino umro.
Kuće u Oquedalu noću se priljubljuju uza zemlju, kao da ih
pritišće mjesec koji je nisko i obavijen nezdravim parama.
— Kakvu to pjesmu pjevaju o mom ocu, Anacleta? — pitam
ženu što stoji u otvoru vrata, nepomično kao kip u crkvenoj niši.
— Govori se o nekakvom mrtvacu, o raci...
Anacleta skida svjetiljku. Zajedno prolazimo kroz polja
kukuruza.
— Na ovom su se polju tvoj otac i Faustino Higueras
porječkali — objašnjava mi Anacleta — i zaključili da je jedan
od njih suvišan na svijetu, pa su zajedno iskopali raku. Onoga
trenutka kad su odlučili da se bore do smrti, mržnja među njima
kao da se ugasila: zajedno su i složno radili kopajući raku. Zatim
su stali jedan s jedne, drugi s druge strane rake, svaki je u des
noj ruci držao nož, a lijevu je umotao u pončo. Naizmjence su
preskakali raku i napadali protivnika udarcima noža, a protivnik
se branio nožem i nastojao gurnuti napadača u raku. Borili su se
tako do zore, i zemlja okolo rake više se nije prašila, toliko je bila
natopljena krvlju. Svi Indiosi iz Oquedala skupili su se ukrug oko
195
prazne rake i oko dvojice zadihanih i okrvavljenih mladića, stajali
su nijemo i nepomično, da ne bi ometali božji sud o kojem je
ovisila sudbina svih njih, a ne samo sudbina Faustina Higuerasa i
Nacha Zamore.
— Ali... Pa Nacho Zamora sam ja...
— I tvog su oca u ono vrijeme zvali Nacho.
— I tko je pobijedio, Anacleta? ^.jl
— Kako me to možeš pitati, mladiću? Zamora je pobijedio:
nitko ne zna kakve su Božje namjere. Faustino je sahranjen u ovu
ovdje zemlju. Ali, za tvog je oca to bila gorka pobjeda, jer je iste
noći otišao i više se nikada nije vratio u Oquedal.
— Što mi to govoriš, Anacleta? Pa ovo je prazna raka!
— Sljedećih dana Indiosi iz okolnih i daljih sela dolazili su
u procesijama na grob Faustina Higuerasa. Odlazili su da se
pridruže revoluciji, pa su od mene tražili da im dadem neku re
likviju koju će nositi u zlatnoj kutiji na čelu svojih bojnih odreda:
čuperak kose, okrajak ponča, malo skorene krvi iz rane. Tako smo
odlučili otvoriti raku i izvaditi leš. Ali, Faustina više nije bilo, raka
bijaše prazna. Od toga dana počele su kružiti razne legende: neki
tvrde da su ga vidjeli kako juri planinom na svom vrancu i bdi nad
snom Indiosa; neki tvrde da ćemo ga ugledati tek onoga dana kad
Indiosi sidu u dolinu, da će on tada jahati na čelu povorke...
»To je bio on! Ja sam ga vidio,« htio sam reći, ali suviše sam bio
zbunjen da bih mogao prosloviti i riječ.
Indiosi sa zubljama tiho su se približili i načinili krug oko
otvorene rake.
Između njih probija se mladić duga vrata, noseći na glavi
otrcan slamnat šešir, crte lica slične su mu licima mnogih ljudi,
ovdje, u Oquedalu, naime položaj očiju, linija nosa, oblik usana
koje nalikuju na moje.
— Kojim si pravom, Nacho Zamora, taknuo moju sestru?
— kaže, a u desnici mu bljeska oštrica noža. Lijeva podlaktica
umotana mu je u pončo kojem jedan kraj visi do zemlje.
Iz usta Indiosa izlazi glas koji nije šapat, nego prije prekinuti
uzdah.
— Tko si ti?
— Ja sam Faustino Higueras. Brani se! Zaustavljam se kraj
rake, obavijam pončo oko lijeve ruke, uzimam nož.
196
. ,g i
\j j X.
Piješ čaj s Arkadijanom Porfiričem, jednim od intelektualno
najjačih ljudi u Irkaniji, čovjekom koji zasluženo obavlja dužnost
generalnoga direktora Arhiva Državne policije. Naloženo ti je da
se najprije javiš njemu, čim stigneš u Irkaniju, u misiju što su
ti je povjerili u ataguitanskoj vrhovnoj komandi. Primio te je u
udobnim dvoranama biblioteke svoga ureda, »najkompletnije i
najažurnije u Irkaniji,« kako ti je odmah rekao, »gdje se zaplijen-
jene knjige klasificiraju, katalogiziraju, snimaju na mikrofilmove i
čuvaju, bez obzira jesu li tiskane, ispisane ciklostilom, strojem ili
rukom.«
Kad su ti ataguitanske vlasti, koje su te držale u zatvoru,
predložile da te oslobode pod uvjetom da pristaneš da obaviš mi-
siju u jednoj dalekoj zemlji (»službenu misiju s tajnim aspektima,
i tajnu misiju sa službenim aspektima«), prva tvoja reakcija bila je
odbijanje. Tvoja nenaklonost prema državnim poslovima, odsut-
nost naklonosti prema zanimanju tajnoga agenta, mutan i složen
način na koji su ti izlagali poslove koje bi trebao obaviti, bili su
dovoljni razlozi koji su prevagnuli da radije izabereš svoju ćeliju u
uzornom zatvoru, nego nesigurno putovanje kroz irkanijske sje-
verne tundre. Ali, pomisao da se, ostajući gdje jesi, možeš nadati
samo najgoremu, znatiželja kakav je to zadatak »za koji mislimo
da će vas kao čitaoca zanimati«, ideja da bi možda mogao hiniti da
si pustio da te uvuku, pa onda potkopati njihov plan, sve te je to
sklonilo da prihvatiš ponudu.
Generalni direktor Arkadijan Porfirič, koji kao da je vrlo
dobro upoznat čak i s tvojom psihološkom situacijom, govori ti
ohrabrujućim i poučnim tonom:
I 197

— Prva stvar koju nikad ne smijemo izgubiti iz vida jest
sljedeće: policija je velika kohezijska snaga u svijetu koji je inače
osuđen na raspadanje. Prirodno je da policije različitih, pa čak
i protivničkih režima nalaze zajedničke interese za suradnju. Na
području raspačavanja knjiga...
— Da bi se postigla jednoobraznost u cenzorskim metodama
različitih režima? , .^
— Ne treba ih učiniti jednoobraznima, nego stvoriti sistem u
kojem će te metode biti u ravnoteži i jedne druge podržavati...
Generalni direktor te poziva da promotriš kartu svijeta
obješenu na zidu. Različite boje na njoj znače:
zemlje u kojima se sve knjige sistematski plijene;
zemlje u kojima mogu biti u opticaju samo knjige što ih je
objavila ili odobrila država;
zemlje u kojima postoji neotesana, približna i nepredvidljiva
cenzura;
zemlje u kojima je cenzura suptilna, učena, pazi na implikacije
i aluzije, a vode je pedantni i zli intelektualci;
zemlje u kojima postoje dvije mreže za raspačavanje: jedna
legalna a druga ilegalna;
zemlje u kojima ne postoji cenzura jer nema knjiga, ali ima
mnogo potencijalnih čitatelja;
zemlje u kojima ne postoje knjige i nitko se ne žali što ih
nema;
zemlje, napokon, u kojima se svakog dana proizvode knjige za
sve ukuse i sve poglede na svijet, i to usred opće ravnodušnosti.
— Nitko danas tako visoko ne cijeni pisanu riječ kao policijski
režimi — kaže Arkadijan Porfirič. — Zar može postojati poda
tak koji bi bolje pokazivao u kojim narodima književnost uživa
pravo poštovanje, od podataka o iznosima koji se troše da bi se
književnost kontrolirala i potisnula? Tamo gdje se s njome tako
postupa, književnost zadobiva izvanredan autoritet, koji je neza
misliv u zemljama gdje je prepuštena da vegetira kao neškodljiva
i bezopasna razbibriga. Svakako, i represija mora ostaviti trenutke
kad se može odahnuti, ponekad zažmiriti na jedno oko, kažnjavati
i opraštati tako da njezini sudovi budu nepredvidljivi, jer inače,
ako se više nema što zabraniti, cijeli će sistem zahrdati i izlizati se.
Kažimo otvoreno: svaki režim, pa i onaj najautoritarniji, uspijeva
živjeti kad postoji situacija labilne ravnoteže, zbog čega on nepres-
198
^K,
tano mora opravdavati postojanje svojega represivnog aparata, pa
i nečega što treba reprimirati. Zelja da se pišu takve stvari koje će
smetati autoritetu vlasti predstavlja jedan od nužnih elemenata
te ravnoteže. Zato smo, na temelju jednog tajnog ugovora sa
zemljama koje imaju režim suprotan našem, stvorili zajedničku
organizaciju, a vi ste pametno učinili što ste pristali da s njome
surađujete, pa preko nje izvozimo knjige koje su ovdje zabranjene,
i uvozimo knjige koje su zabranjene tamo.
— To bi podrazumijevalo da su knjige koje su ovdje zabranje
ne tamo dopuštene, i obratno...
— Nipošto. Knjige koje su ovdje zabranjene, pogotovo su
zabranjene tamo, a knjige koje su zabranjene tamo, ovdje su više
nego zabranjene. Ali iz činjenice da u suprotni režim izvozimo
svoje zabranjene knjige, a uvozimo njihove, naš režim izvlači za
sebe barem dvije važne koristi: ohrabruje one koji se protive ne
prijateljskom režimu, i obavlja korisnu razmjenu iskustava medu
policijskim službama.
— Zadaća koja mi je povjerena — žuriš se objasniti — svodi se
na kontakte s irkanijskom policijom, jer samo putem vaših kanala
opozicijski spisi mogu doći u naše ruke. — (Naravno da mu neću
reći da dio moje misije predstavljaju i izravni kontakti s ilegalnom
opozicijskom mrežom, pa, ovisno o okolnostima, mogu svoju igru
igrati u korist jednih, a protiv drugih, i obratno).
— Naš vam arhiv stoji na raspolaganju — kaže generalni dire
ktor. — Mogao bih vam pokazati vrlo rijetke rukopise, originalne
verzije djela koja su do publike dospjela tek pošto su prošla kroz
filtere četiri ili pet cenzorskih komisija, pa su svaki put rezuckana,
mijenjana, razvodnjavana i napokon su objavljena osakaćena, za
slađena, neprepoznatljiva. Da bi čovjek doista čitao, mora doći
ovamo, gospodine dragi!
— I, vi čitate?
— Čitam li i mimo službene obaveze, to me pitate? Da, re
kao bih da ja svaku knjigu, svaki dokument, svaki corpus delicti
u arhivu pročitam dvaput, i to posve različito. Prvo je čitanje
brzo, površno, tek toliko da znam u koji ormar trebam spremiti
mikrofilm, i u koju rubriku kataloga ga zavesti. Zatim, navečer (ja
provodim večeri ovdje, nakon uredovnih sati: ambijent je miran,
pogoduje opuštanju, vidite i sami), liježem na ovaj divan, stavljam
u mikročitač film kakvog rijetkog spisa, iz kakvog tajnog fascikla,
199
i dopuštam sebi luksuz da ga kušam za svoje isključivo zadovol-
jstvo.
Arkadijan Porfirič prekriži noge obuvene u čizme, zavuče prst
između vrata i ovratnika uniforme prepune odlikovanja. Dodaje:
— Ne znam vjerujete li vi u Duh, gospodine. Ja vjerujem.
Vjerujem u razgovor što ga Duh neprestano vodi sam sa sobom. I
osjećam da se taj razgovor obavlja preko moga pogleda što je uprt
u ove zabranjene stranice. I Policija je Duh, i Država kojoj služim,
Cenzura, a i tekstovi nad kojima se vrši naša vlast. Dah Duha ne
treba veliku publiku da bi se pokazao, on raste u sjeni, u mračnom
odnosu što se stvara između tajne zavjerenika i tajne policije. Da
ga oživi, dovoljno je i moje nepristrano čitanje koje ipak zapaža
sve dopuštene i nedopuštene implikacije, pri svjetlu ove svjetil
jke, u velikoj zgradi punoj praznih ureda, čim dođem u priliku
raskopčati bluzu ove funkcionarske uniforme i dopustiti da me
posjete utvare zabranjenoga, koje danju moram nepokolebljivo
držati daleko od sebe...
Moraš priznati da ti riječi generalnoga direktora pružaju utjehu.
Ako i taj čovjek osjeća želju i znatiželju za čitanjem, to znači da u
pisanom papiru što kruži naokolo još ima nečega što nisu
isfabricirale i izmanipulirale svemoguće birokracije, da izvan ovih
ureda još postoji nešto vani...
— A jeste li upoznati — pitaš glasom koji pokušava biti hla
dan i profesionalan — sa zavjerom apokrifa?
— Svakako. Dobio sam više izvještaja o tom pitanju. Neko
smo vrijeme sebi utvarali da možemo sve to kontrolirati. Tajne
službe velikih Sila trudile su se zavladati tom organizacijom
koja kao da je svuda imala svoje ogranke... Ali mozak zavjere,
Cagliostro za falsifikate, stalno nam je izmicao... Nije on nama
nepoznat: imamo sve njegove podatke u našoj kartoteci, nedavno
je prepoznat u osobi nekog smutljivog i lupeškog prevodioca; ali
pravi razlozi njegova djelovanja ostaju nejasni. Čini se da on više
nema veze s različitim sektama u koje se podijelilo bratstvo koje
je osnovao, a ipak još posredno utječe na njihove spletke... Kad
smo ga uspjeli uloviti, opazili smo da ga nije lako pridobiti za naše
ciljeve. Njega ne zanima ni novac, ni moć, ni ambicija. Čini se
da sve to radi zbog neke žene. Da bi je ponovo osvojio, ili možda
samo zato da bi se osvetio ili dobio nekakvu okladu s njom. Mo
rali smo najprije shvatiti tu ženu ako smo željeli slijediti podvale
200
našega Cagliostra. Ali nismo uspjeli doznati tko je ona. Samo sam
deduktivnim putem uspio o njoj zaključiti mnoge stvari, stvari
koje ne bih mogao izložiti ni u jednom službenom izvještaju:
naši upravni organi nisu u stanju razumjeti neke nijanse... Za tu
ženu — nastavlja Arkadijan Porfirič, videći s koliko pažnje gutaš
njegove riječi — čitati znači osloboditi se svake namjere i svake
pristranosti, da bi mogla uhvatiti glas koji se javlja kad se tome
najmanje nadamo, odnekud iza knjige, iza autora, iza spisateljskih
konvencija: iz neizrečenoga, iz onoga što svijet još nije rekao o
sebi, i još nema ni riječi da to kaže. On joj je pak želio dokazati da
iza pisane stranice nema ničega; svijet postoji samo kao tvorevina,
krivotvorina, nesporazum, laž. Kad bi bilo samo to, mi bismo mu
lako mogli pružiti sredstva kojima bi dokazao to što želi; kažem im,
kolege iz različitih zemalja i raznih režima, jer mu je mnogo nas
ponudilo suradnju. I on je nije odbijao, dapače... Ali, nikako nam
nije bilo jasno prihvaća li on našu igru ili smo mi pijuni u
njegovoj... A da ga shvatimo kao običnog luđaka? Jedino sam ja
uspio otkriti njegovu tajnu: dao sam da ga otmu naši agenti, da ga
dovedu ovamo, da ga drže tjedan dana u samici, a zatim sam ga ja
osobno saslušao. Nije bio lud; možda samo očajan; već je bio oda-
vno izgubio okladu s onom ženom; ona je bila pobjednica, njezino
znatiželjno i nikad zadovoljivo čitanje uspijevalo je otkriti istine
skrivene i u najbljutavijoj krivotvorini, i beznadne, krivotvorine u
riječima koje su željele biti ponajistinitije. Sto je preostalo našem
iluzionistu? Da ne bi prekinuo posljednju nit koja ga je vezala s
njom, nastavio je sijati zbrku medu naslovima, imenima autora,
pseudonimima, jezicima, prijevodima, izdanjima, naslovnim stra-
nicama, koricama, poglavljima, počecima, svršecima, da bi je pri-
silio da prepoznaje te znakove njegove prisutnosti, taj pozdrav bez
nade u odgovor. »Ja znam gdje su mi granice«, rekao mi je. »Ima
u čitanju nečega čime ne mogu ovladati.« Mogao sam mu reći
da je to granica koju ni najsveprisutnija policija ne može prijeći.
Možemo zabraniti čitanje: ali u dekretu koji zabranjuje čitanje
netko će već pročitati nešto od one istine za koju smo željeli da
nikada ne bude pročitana...
— I što se dogodilo s njim? — pitaš, obuzet nestrpljenjem koje
možda više ne izaziva suparništvo, nego neko mirenje i razumije-
vanje.
■cr Bio je to bivši čovjek; mogli smo s njime učiniti što
smo
201
god htjeli: poslati ga na prisilni rad, ili mu dati kakav rutinski
zadatak u našim specijalnim službama. Međutim...
— Međutim...
— Pustio sam ga da pobjegne. Lažni bijeg, lažno protjerivanje,
i opet je zametnuo trag. Često mi se čini da u materijalima koji do
mene dolaze prepoznajem njegovu ruku... Kvaliteta se popravila...
Sad se bavi mistifikacijom radi mistiflkacije... Naša mu s1fet''Više
ništa ne može. Srećom...
— Srećom?
— Mora ipak ostati i nešto što nam izmiče... Da bi vlast imala
neki predmet na koji će se usmjeriti, prostor u koji može pružiti
ruke... Dok znam da na svijetu postoji netko tko se bavi opsje
nama samo iz ljubavi prema igri, dok znam da postoji žena koja
voli čitanje radi čitanja, mogu vjerovati da će svijet preživjeti... I
svake se večeri i ja prepuštam čitanju, kao i ta daleka i nepoznata
Čitateljica...
Brzo iz svoje svijesti izbacuješ nedostojno preklapanje slike
generalnoga direktora s Ludmillinom slikom, da bi uživao u apo-
teozi Čitateljice, u sjajnoj viziji što se izvija iz razočaranih riječi
Arkadijana Porfiriča, i da bi uživao u spoznaji, koju je potvrdio
i sveznajući direktor, da između nje i tebe više nema prepreka ni
tajni, a da je od tvoga suparnika Cagliostra ostala samo patetična
i sve dalja sjena...
Ali, tvoje zadovoljstvo ne može biti potpuno dok se ne razbije
čarolija s prekinutim knjigama. I o tome želiš raspravljati s Arka-
dijanom Porfiričem:
— Htjeli bismo vam, kao prilog vašoj kolekciji, ponuditi jed
nu od najtraženijih zabranjenih knjiga u Ataguitaniji: Oko prazne
rake Calbcta Bandere, ali je u svojoj pretjeranoj revnosti naša po
licija bacila cijelu nakladu u stari papir. Saznali smo, međutim,
da jedan prijevod tog romana na irkanski jezik kruži od ruke do
ruke u vašoj zemlji, u ilegalnom izdanju na ciklostilu. Znate li što
o tome?
Arkadijan Porfirič ustaje da zaviri u jedan katalog.
— Rekli ste da je autor Calbcto Bandera? Evo: čini se da ga
u ovom času nemamo; ali ako budete imali strpljenja pričekati
tjedan dana, najviše dva tjedna, imat ću za vas jedno izuzetno
iznenađenje. Jedan od naših najznačajnijih zabranjenih autora,
Anatolij Anatolin, upravo, kako nam javljaju naši doušnici, radi
202
na adaptaciji Banderina romana, prenoseći ga u irkanski ambije-
nt. Iz drugih izvora znamo da je Anatolin pred završetkom toga
novog romana, pod naslovom Kakva to priča tamo dolje čeka svoj
kraj? pa smo već isplanirali njegovu zapljenu iznenadnom poli-
cijskom akcijom, kako bismo spriječili da uopće dođe do tajnog
raspačavanja. Čim ga se domognemo, nabavit ću vama jedan pri-
mjerak, pa ćete sami moći vidjeti je li to knjiga koju tražite.
Munjevito stvaraš plan. S Anatolijem Anatolinom možeš
stupiti i u izravan kontakt; moraš samo biti brži od agenata Ar-
kadijana Porfiriča, domoći se rukopisa prije njih, spasiti rukopis
od zapljene, skloniti ga na sigurno, i skloniti se i sam na sigurno,
ukloniti se i od irkanske i od ataguitanske policije...
Te noći usnio si san. Nalaziš se u vlaku, dugom vlaku koji vozi
kroz Irkaniju. Svi putnici čitaju velike, tvrdo uvezane knjige, što
se u zemljama gdje su knjige i časopisi neprivlačni događa češće
no drugdje. Pada ti na pamet da netko od putnika, ili možda i svi,
čitaju koji od romana koje si ti morao prekinuti, dapače, da se svi
ti romani nalaze tu, u kupeu, prevedeni na neki tebi poznati jezik.
Upinješ se pročitati što piše na hrbatima svezaka, premda znaš da
je uzalud, jer je to pismo koje ne znaš čitati.
Jedan putnik izlazi u hodnik i ostavlja knjigu na sjedalu, da
sačuva mjesto, stavivši traku za obilježavanje među stranice. Čim
je izašao, pružaš ruke prema knjizi, listaš je, uvjeravaš se da je to
ona koju tražiš. U tom času opažaš da su se svi drugi putnici okre-
nuli prema tebi i gledaju te pogledima punim prijetećeg prijekora
zbog tvoga nepristojnog držanja.
Da bi sakrio svoju zbunjenost, ustaješ i naginješ se kroz prozor, i
dalje držeći knjigu u ruci. Vlak stoji među kolosijecima i signalnim
pločama, možda na skretnici nadomak kakvoj zabačenoj stanici.
Magla je i snijeg, ne vidi se ništa. Na susjednom kolosijeku zausta-
vio se drugi vlak koji dolazi iz suprotnog smjera, sva su mu stakla
zamagljena. Na prozoru nasuprot tvome, jedna ruka u rukavici
kružnim pokretima briše zaleđeno staklo: pojavljuje se lik žene u
oblaku krzna: — Ludmilla... — zoveš je — Ludmilla, knjiga —
pokušavaš joj kazati više gestama nego glasom — knjiga koju tražiš,
našao sam je, evo je... i žuriš se spustiti staklo da bi joj pružio knjigu
kroz ledene šipke što prekrivaju vlak kao gusta zavjesa.
203
 — Knjiga koju tražim — kaže nejasni lik koji također pruža
knjigu sličnu tvojoj — to je knjiga koja daje dojam svijeta nakon
propasti svijeta, dojam da je svijet kraj svega onoga što postoji na
svijetu, da je jedino što postoji na svijetu sam kraj svijeta.
— Nije tako — vičeš i tražiš u nerazumljivoj knjizi rečenicu
koja bi mogla opovrgnuti Ludmilline riječi. Ali vlakovi polaze i
udaljavaju se u suprotnim smjerovima. j*
Ledeni vjetar mete perivoje irkanske prijestolnice. Sjediš na
klupi i čekaš Anatolija Anatolina koji ti treba predati rukopis
svoga novog romana Kakva priča tamo dolje teka na svoj kraj?]e-
dan mladić duge plave brade, u dugom crnom ogrtaču i kapi od
voštanog platna, sjeda kraj tebe.
— Ne gledajte me. Parkove uvijek posebno motre.
Živica vas krije od nepoželjnih očiju. Svežnjić listova papira
prelazi iz unutrašnjeg džepa Anatolijeva dugog kaputa u unutrašnji
džep tvoga kratkog ogrtača. Druge listove Anatolij Anatolin vadi
iz unutrašnjeg džepa sakoa:
— Morao sam rasporediti listove po džepovima, da se ne opazi
izbočina — kaže, izvlačeći svežanj papira iz prsluka. Vjetar mu je
dan list istrgne iz ruke; on jurne za njim. Poseže iz stražnjeg džepa
hlača izvaditi još jedan svežanj stranica, ali iz živice iskaču dva
agenta u civilu i hapse ga.
'•' #' I*
'■■Mi'
204
Kakva priča tamo dolje čeka na svoj kraj?
Koračajući velikim prospektom u našem gradu, u mislima
brišem sve elemente za koje sam odlučio da ih ne uzmem u obzir.
Prolazim kraj palače ministarstva kojoj je pročelje prepuno kari-
jatida, stupova, balustrada, podnožja, konzola, metopa, i osjećam
potrebu da sve to svedem na glatku okomitu površinu, na ploču
tamnog stakla, na opnu koja će zatvarati prostor ne namećući se
pogledu. Ali i tako pojednostavljena, ta me palača nepodnošljivo
pritišće: odlučujem je sasvim ukloniti; na njezinu mjestu sad se
mliječnobijelo nebo uzdiže nad golom zemljom. Na isti način
brišem još pet ministarstava, tri banke i nekoliko nebodera ve-
likih poduzeća. Svijet je tako kompliciran, zapleten i pretrpan
da čovjek, ako želi malo bolje vidjeti, mora stalno razrjedivati i
razrjedivati.
U gužvi na prospektu neprestano susrećem osobe koje mi je
iz raznih razloga neugodno sresti: ne volim sresti svoje pretposta-
vljene jer me podsjećaju na moj položaj podčinjenoga, niti svoje
podčinjene jer ne volim osjećati da posjedujem autoritet koji mi
izgleda bijedan, kao što je bijedna i zavist, servilnost i mržnja koju
on izaziva. Brišem i jedne i druge, bez oklijevanja; krajičkom oka
vidim ih kako se tanje i nestaju u lakom pramenu magle.
Dok to radim, moram paziti da sačuvam prolaznike, strance,
neznance koji mi nikada nisu smetali: dapače, lica nekih medu
njima, kad ih gledam sasvim nepristrano, čine mi se dostojnima
iskrenog zanimanja. Ali, ako od svijeta koji me okružuje ostane
samo mnoštvo neznanaca, odmah osjetim osamu i izopćenost:
bolje je, dakle, da izbrišem i njih, sve odjednom, i da više o tome
ne mislim. ...■..,.•,.,...■ . ,. ■
205
 U pojednostavljenom svijetu imam više izgleda da sret-
nem one malobrojne osobe koje mi je drago sresti, na primjer
Francisku. Franciska mi je prijateljica, pa kad mi se sluči da je
sretnem, silno joj se obrađujem. Kažemo jedno drugome nešto
duhovito, smijemo se, pripovijedamo jedno drugome stvari koje
su možda i obične, ali ih drugima ne bismo pričali, a nama se
čine zanimljivima za oboje, i prije nego što se oprostimo, ka|emo
jedno drugome da se svakako moramo što prije vidjeti. Zatim
mjeseci prolaze, dok se opet ne sluči da se sretnemo na ulici; ve-
seli usklici, smijeh, obećanja da ćemo se vidjeti opet, ali ni ja ni
ona nikad ne činimo ništa da bismo upriličili novi susret; možda
zato što znamo da to ne bi bilo isto. I sad, u svijetu koji bi bio
pojednostavljen i ispražnjen, u kojemu bi bile uklonjene sve one
pretpostavke zbog kojih bi činjenica da se ja i Franciska viđamo
češće podrazumijevala medu nama neki odnos koji bi valjalo ne-
kako definirati budućim brakom, ili tako da se smatramo parom,
pretpostavljajući vezu koja se može protegnuti na naše obitelji, na
pretke i potomke, na braću i rođake, i vezu između životnih sredina
i miješanje u sferi prihoda i naslijeđenih dobara, kad bi jednom bila
ukinuta sva ta ograničenja što nijemo pritišću naše razgovore i čine
da oni ne traju više od nekoliko minuta, susret s Franciskom
svakako bi bio još ljepši i ugodniji. Prirodno je, dakle, što sam
nastojao stvoriti uvjete koji će biti najpovoljniji da se ukrste naši
putovi, a to je podrazumijevalo uklanjanje svih mladih žena koje
nose svijetlo krzno poput onoga što gaje ona posljednji put nosila,
tako da kad je ugledam izdaleka, mogu biti siguran da je to ona,
ne izlažući se zabuni i razočaranju, i podrazumijevalo je uklanjanje
svih mladića koji izgledaju tako da bi mogli biti Franciskini prija-
telji, a nije isključeno da se s njom nadu, možda i namjerno, da bi
je zadržali u ugodnom razgovoru, u trenutku kad bih je ja trebao
susresti, i to slučajno.
Upustio sam se u pojedinosti privatne naravi, ali to ne treba
značiti da me u tom brisanju pokreću prvenstveno osobni ne-
posredni interesi, jer nastojim djelovati u interesu cijele zajednice
(pa dakle i u svome, ali posredno). Ako sam za početak zbrisao
sve javne urede koji su mi se našli na meti, i to ne samo zgrade, s
njihovim stubištima i ulazima, i stupovima, i hodnicima, i predso-
bljima, i katalozima, i cirkularima, i dosjeima, nego i šefove odjela,
generalne direktore, niže nadzornike, vršioce dužnosti, činovnike,
206
stalne i one na određeno vrijeme, učinio sam to zato što sam vjero-
vao da je njihovo postojanje štetno ili nepotrebno za sklad cjeline.
Doba je dana kad mnoštvo činovnika izlazi iz pregrijanih ure-
da, zakopčava kapute s ovratnikom od sintetičkog krzna, i gura se
u autobuse. Trepnem očima i oni nestanu: samo se rijetki prolaz-
nici vide u daljini na praznim ulicama, s kojih sam se već pobrinuo
da uklonim tramvaje, kamione i autobuse. Volim gledati površinu
ceste praznu i glatku poput kuglačke staze.
Zatim ukidam kasarne, stražare, komesarijate; sve unifor-
mirane osobe nestaju kao da ih nikada nije ni bilo. Možda mi
se ruka omakla: opažam da je ista sudbina snašla i vatrogasce,
poštare, smetlare i druge skupine koje su s pravom mogle tražiti
drugačiji tretman; ali, sad, što je učinjeno, učinjeno je: ne može
čovjek uvijek gledati na sitnice. Da ne izazovem neprilike, žurim
se ukinuti i požare, smeće, pa i poštu, jer sve to zapravo donosi
samo gnjavažu.
Provjeravam da se možda nisu sačuvale bolnice, klinike,
ubožnice: ukinuti liječnike, bolničare, bolesnike — čini mi se
da je jedini način da se ozdravi. Onda sudove skupa s gradskom
upravom, s odvjetnicima, optuženima i oštećenim strankama;
zatvore skupa s osuđenicima i čuvarima. Brišem potom sveučilišta
s cijelim akademskim zborom, akademiju znanosti i umjetnosti,
muzej, biblioteku, spomenike s nadležnim konzervatorskim zavo-
dima, kazalište, kinematografiju, televiziju, novine. Ako misle da
će me zaustaviti poštovanje prema kulturi, griješe!
Onda su na redu ekonomske strukture koje se već predugo
nameću svojom neumjesnom željom da određuju naše živote. Sto
oni misle? Razaram dućane jedan po jedan, počinjući od onih koji
drže najpotrebniju robu, a završavajući onima u kojima se mogu
zabaviti luksuzne besposlice: prvo uklanjam robu iz izloga, pa bri-
šem pultove, police, prodavačice, blagajnice, poslovođe. Mnoštvo
kupaca ostaje na trenutak izgubljeno pružajući ruke u prazno,
gledajući kako nestaju košare na kotačima; zatim i kupce guta
ništavilo. S potrošnje prelazim na proizvodnju: ukidam industriju,
laku i tešku, uništavam sirovine i energetske izvore. A poljopri-
vredu? Izbacimo i nju! A da se ne bi reklo kako težim povratku u
prvobitnu zajednicu, ukidam i lov i ribolov.
Priroda... Ah, ah, nemojte misliti da nisam shvatio kako je i to
s prirodom obična prijevara: neka propadne! Dovoljno je da osta-
207
ne jedan sloj zemljine kore, dovoljno čvrst da nas drži, i praznina
na sve strane.
Nastavljam se šetati po prospektu koji se sad više ne razliku-
je od beskrajne, puste i zaleđene ravnice. Dokle god oko seže,
više nema zidova, pa čak ni planina i brežuljaka; nijedne rijeke,
nijednoga jezera, niti mora: samo ravna i siva ploča leda, tvrda
poput bazalta. Mnogo je lakše odreći se stvari nego što se joaisli:
samo treba početi. Kad se jednom uspiješ odvojiti od nečega što
si smatrao bitnim, zapažaš da možeš biti još bez ponečega, a zatim i
bez mnogih drugih stvari. Tako, dakle, sad kročim po ovoj pustoj
površini u koju se pretvorio svijet. Vjetar što puše nisko nad
zemljom, zajedno sa susnježicom, nosi i posljednje ostatke nesta-
loga svijeta: zreli grozd koji kao da je sad ubran s trsa, pamučnu
papučicu za novorođenče, dobro podmazanu kardansku osovinu,
list papira koji kao da je istrgnut iz nekog romana na španjolskom,
a na njemu se vidi žensko ime: Amaranta. Je li prošlo nekoliko
sekundi ili više stoljeća otkako je sve prestalo postojati? Izgubio
sam osjećaj vremena.
Tamo, u dnu ove trake ničega koju i dalje nazivam prospektom,
vidim kako se približava vitka pojava u ogrtaču od svijetloga krzna:
to je Franciska! Prepoznajem poletan hod u visokim čizmama,
način na koji drži ruke zavučene u muf, dugi prugasti šal što leprša
na vjetru. Hladan zrak i prazan teren garantiraju dobru vidljivost,
ali uzalud mašem dozivajući je: ne može me prepoznati, još smo
predaleko jedno od drugoga. Žurim se velikim koracima, barem
mislim da se žurim, jer mi nedostaje nešto po čemu bih to mjerio.
Evo, na pravcu između mene i Franciske ističu se nekakve sjene:
to su muškarci, muškarci u kaputima i šeširima. Čekaju me. Tko
bi to mogao biti?
Kad im se približim, prepoznajem ih: to su ljudi iz Sekcije D.
Kako to da su oni ostali? Što tu rade? Mislio sam da sam ukinuo
i njih kad sam zbrisao osoblje u svim uredima. Zašto se guraju
između mene i Franciske? »Sad ću ih izbrisati!« mislim i koncen-
triram se. Ne: još su tamo.
— Eto i tebe — pozdravljaju me. — I ti si naš? Dobar si! Po
mogao si nam kako valja, sad je sve čisto.
— Kako to? — uzvikujem. — Zar ste i vi brisali?
Sad mi je jasno zašto sam imao osjećaj da sam pretjerao i otišao
dalje nego inače u brisanju svijeta koji me okružuje. „.. ,, ,„.
208
— Ali, recite, zar vi niste oni što uvijek govore o porastu,
jačanju, umnožavanju...
— Jesmo, pa što? Nema tu nikakvog proturječja... Sve se ukla
pa u logiku naših predviđanja... Linija razvoja počinje od nule... I
ti si opazio da je situacija stigla na mrtvu točku, da se pogoršava...
Trebalo je samo slijediti taj proces... I to namjerno, što u kratkom
vremenskom odsječku može izgledati kao usporavanje, ali se, gle
dano u dužem vremenskom razdoblju, može pretvoriti u snažan
poticaj...
— Ali, ja nisam mislio kao vi... Moja je namjera bila sasvim
drugačija... Ja brišem drugačije... — prosvjedujem, i mislim: »Ako
misle da će i mene uklopiti u svoje planove, varaju se.«
Jedva čekam da se vratim na početak, da vratim stvari koje
postoje na svijetu, jednu po jednu ili sve odjedanput, da njihovu
različitu i opipljivu građu suprotstavim kao tvrdi zid planovima
ovih ovdje koji žele sve zbrisati. Zatvaram oči i opet ih otvaram,
uvjeren da ću se opet naći na prospektu što kipti prometom. Sv-
jetiljke su se sad već valjda upalile, a posljednje izdanje novina
pojavljuje se na kioscima. Ali, ništa, uokolo je prazno i sve prazni-
je, Franciskin lik na obzorju polako se približava, kao da se mora
popeti uz zakrivljenu površinu zemljine kugle. Zar smo samo mi
ostali? Dok strah u meni raste, počinjem shvaćati istinu: vjerovao
sam da sam izbrisao svijet odlukom svoje svijesti koju sam uvijek
mogao promijeniti, a on je doista nestao.
— Treba biti realist — kažu funkcioneri Sekcije D. — Do
voljno je pogledati oko sebe. Cijeli svemir... recimo da je u toku
njegova preobrazba... i pokazuju mi na nebo gdje se zvjezdane
konstelacije više ne raspoznaju, zvijezde su negdje nagomilane
a drugdje razrijeđene, karta zvjezdanog neba poremećena je jer
zvijezde eksplodiraju jedna za drugom, a neke po posljednji put
zatrepere, pa se gase. — Važno je da sad, kad stignu novi, nađu Se
kciju D potpuno spremnu za djelovanje, da njezine jedinice budu
u punom sastavu, da funkcionalne strukture rade...
— A tko su ti »novi«? Što rade? Što hoće? — pitam, a na
zaleđenoj površini što me razdvaja od Franciske vidim tanku
pukotinu što se pruža poput tajnovita predznaka.
— Još je prerano da to kažemo. Da to kažemo mi, u našim
terminima. Zasad ih ne možemo ni vidjeti. Sigurno je da postoje,
uostalom, već smo otprije obaviješteni da će stići... Ali, tu smo
209
i mi, i oni ne mogu a da to ne znaju, mi predstavljamo jedini Franciske razjapiti klanac, provalija! Skačem s jedne obale na dru-
mogući kontinuitet s onim što je postojalo prije... Mi im trebamo, gu, a ispod sebe ne vidim nikakva dna nego samo prazninu koja
oni ne mogu ne zatražiti našu pomoć, ne povjeriti nama da uprav- se nastavlja do u beskraj; trčim preko komada svijeta razasutih po
ljamo praktično onim što je ostalo... Svijet će se obnoviti kako mi praznini; svijet se mrvi... Oni me iz Sekcije D dozivaju, očajnički
hoćemo... mašu da se vratim, da ne idem dalje... Franciska! Evo, još jedan
Ne, mislim, svijet kakav bih ja želio da se obnovi oko mene i skok i kod tebe sam!
Franciske ne može biti vaš svijet; htio bih se koncentrirati i zamis- Tu je, preda mnom, smiješi se, u očima joj žućkast sjaj, lice joj
liti neko mjesto sa svim njegovim pojedinostima, neki ambijent je malo rumeno od hladnoće.
gdje bi mi bilo drago naći se s Franciskom u ovom trenutku, na — Oh, pa to si ti! Svaki put kad prođem prospektom, sretnem
primjer, neku kavanu prepunu ogledala u kojima se odrazuju tebe! Nećeš mi reći da se po cijele dane šećeš! Čuj, znam jednu ka-
kristalni lusteri i orkestar što svira valcere, pa se violinski akordi vanicu, tu, na uglu, puna je zrcala, ima i orkestar koji svira valcere.
talasaju nad mramornim stolovima, nad šalicama što se puše i nad Hoćeš li me pozvati na piće?
kremama sa šlagom. A vani, iza zamagljenih stakala, svijet prepun
osoba i stvari davao bi do znanja da postoji: bila bi to nazočnost
prijateljskog i dušmanskog svijeta, stvari kojima se čovjek može
radovati i protiv kojih se može boriti... Mislim na sve to svom
svojom snagom, ali sad već znam da ona nije dovoljna da postigne
da te stvari postoje: ništavilo je jače i osvojilo je cijelu zemlju.
— Neće biti lako složiti se s njima — nastavljaju oni iz Sekcije
D — treba paziti da ne pogriješimo, da ne dopustimo da nas izba
ce iz igre. Mislili smo da bi ti bio pogodan da zadobiješ povjerenje
tih novih. Pokazao si da znaš posao, u fazi likvidacije, a najmanje
si se od svih nas kompromitirao odnosima sa starom administra
cijom. Morat ćeš se predstaviti, objasniti što je Sekcija, kako je oni
mogu upotrijebiti, i to za nužne, neodgodive zadatke... Ma, već
ćeš i sam znati kako najbolje urediti stvar...
— Onda idem, idem ih potražiti — žurim se reći, jer shvaćam:
ako sad ne pobjegnem, ako ne stignem do Franciske i ne sklo
nim je, za jednu minutu bit će prekasno, klopka samo što nije
škljocnula. Trkom se udaljavam prije nego što me oni iz Sekcije
D zadrže da bi mi postavljali pitanja i davali instrukcije; preko
zaleđene kore hrlim prema njoj. Svijet je pretvoren u list papira
po kojem ne mogu pisati ništa drugo do apstraktne riječi, kao da
su mu sva konkretna imena nestala; dovoljno je bilo da uspijem
napisati »lonac« pa da bude moguće napisati i »tava«, »umak«,
»dimnjak«, ali stilski raspored teksta to zabranjuje.
Vidim kako se na tlu koje me odvaja od Franciske otvaraju
pukotine, nabori, rasjekline; svakog će mi časa noga zaglaviti u
takvu zamku: ti se međuprostori šire, ubrzo će se između mene i

210 I 211
 ■M
H

XI.

Čitatelju, vrijeme je da se tvoja nemirna plovidba završi u luci.

A ima i za tebe sigurnijeg pristaništa od velike knjižnice? Takva
jamačno postoji u gradu iz kojeg si krenuo i u koji si se vratio,
nakon što si obišao svijet putujući od knjige do knjige. Ostaje ti
još jedna nada, da se deset romana koji su odletjeli iz tvojih ruku
čim si ih počeo čitati, nalaze u toj knjižnici.
Napokon imaš miran i slobodan dan; odlaziš u knjižnicu,
zaviruješ u katalog; s mukom se suzdržavaš da ne ispustiš krik ve-
selja, dapače, deset krikova; svi autori i naslovi koje tražiš uredno
su uvedeni u katalog.
Ispunjavaš prijamnicu i predaješ je; javljaju ti daje vjerojatno u
katalogu pogrešan broj, knjigu ne mogu naći, ali će je tražiti dalje.
Odmah tražiš drugu: kažu da je na čitanju, ali ne mogu utvrditi
tko ju je i kada uzeo. Treća knjiga koju tražiš nalazi se na uvezi-
vanju; bit će gotova za mjesec dana. Četvrta je pohranjena u krilu
knjižnice koje je trenutno zatvoreno radi preuređivanja. I dalje
ispunjavaš prijamnice; zbog različitih razloga, ni jednu od knjiga
koje tražiš ne možeš dobiti.
Dok namještenici traže dalje, ti strpljivo čekaš sjedeći za sto-
5-.
lom s drugim, sretnijim čitateljima koji su zadubljeni u svoje kn-
jige. Izdužuješ vrat nalijevo i nadesno i viriš u tuđe knjige: tko zna
I' možda tko od ovih čita koju od knjiga za kojima tragaš?
J
Pogled čitaoca preko puta, umjesto da se spusti na otvorenu kn-
jigu u njegovim rukama, luta po zraku. Ali, njegove oči nisu rastrese-
ne: velika pažnja vidljiva je u micanju plavih zjenica. Svaki čas vam se
pogledi susretnu. U jednom trenutku, on ti se obraća, točnije, govori
;1S;,i:U::1.,:,.5-t»i kao da govori uprazno, premda nesumnjivo tebi govori: ,^,: . ,,

213
 — Nemojte se čuditi što vidite da mi oči stalno lutaju. Zapra
vo, to je način na koji čitam, samo tako mi čitanje može biti od
neke koristi. Ako me knjiga doista zanima, mogu je slijediti samo
nekoliko redaka, a zatim moja svijest, uhvativši se neke misli koju
joj je knjiga pružila, ili nekog osjećaja, ili pitanja, ili slike, dolazi
do ruba te misli i počinje skakati s misli na misao, sa slike na sliku,
razvijajući se u razmišljanja i maštanja koja moram slijediti svfi'do
kraja, udaljujući se od knjige sve dok je ne izgubim iz vida. Ne
mogu bez toga poticaja što mi ga daje čitanje, i to duboko čitanje,
premda od svake knjige mogu pročitati samo nekoliko stranica.
Ali već i to nekoliko stranica sadrže za mene cijele svemire koje
nikad ne uspijevam do kraja istražiti.
— Ja vas razumijem — kaže drugi čitatelj dižući bljedunjavo
lice i upaljene oči sa svoje knjige — čitanje je diskontinuiran i frag
mentaran rad. Ili, bolje reći: predmet čitanja nešto je zrnasto i nalik
na prašinu. Iz beskrajne pučine teksta čitateljeva pažnja izdvaja
najmanje djeliće, spojeve riječi, metafore, sintaktičke veze, logičke
izvode, leksičke osobitosti, što je sve prepuno izuzetno zgusnuta
značenja. To su kao elementarne čestice koje sačinjavaju jezgru
djela oko koje kruži sve ostalo. Ili kao praznina na dnu vrdoga što u
sebe usisava sve tokove. Kroz te se pukotine, u jedva primjetnim bl
jeskovima, pomalja istina što je knjiga može donijeti, njezina najdu
blja bit. Mitovi i misteriji sastoje se od nevidljivih zrnaca nalik na
pelud što se zadržava na leptirovim nožicama; samo onaj tko je
to razumio može od čitanja očekivati otkrivenja i obasjanja. Zbog
toga se moja pažnja, upravo suprotno onome što je kod vas, gospo
dine, slučaj, ne može ni za tren odvojiti od ovih redaka. Ne smijem
biti rastresen, ako ne želim previdjeti kakvu dragocjenu indiciju.
Svaki put kad naiđem na takav čvor značenja, moram i dalje kopati
unaokolo da bih vidio ne produžuje li se taj grumen u zlatnu žicu.
Zbog toga moje čitanje nikada nema kraja: čitam i prečitavam,
svaki put tražeći novo otkriće među naborima rečenica.
— I ja osjećam potrebu prečitavati knjige koje sam već čitao
— kaže treći čitalac — ali pri svakom prečitavanju čini mi se da
prvi put čitam novu knjigu. Mijenjam li se to ja toliko da svaki put
vidim nove stvari koje prije nisam bio opazio? Ili je tekst konstruk
cija koja se uobličuje tako da skuplja u sebi velik broj promjenljivih
elemenata, pa se nikada ne može ponoviti na isti način? Svaki put
kad pokušam ponovo doživjeti ovaj osjećaj što mi ga je dalo neko
214
prethodno čitanje, javljaju se drugačiji i neočekivani dojmovi, a one
prijašnje više ne nalazim. Neki put mi se čini da između jednog i
drugog čitanja postoji napredak: u tom smislu, recimo, da dublje
prodirem u duh teksta i da povećavam kritičku distancu. Drugi put
mi se opet čini da je u meni sačuvano sjećanje na razna čitanja jed-
ne te iste knjige jedna pokraj drugih, bila ona oduševljena, hladna
ili odbojna, a sva su raspršena u vremenu i lišena perspektive, bez
ikakve međusobne veze. Tako sam došao do zaključka da je čitanje
djelatnost bez pravog predmeta; ili da je njegov pravi predmet ono
samo. Knjiga je samo slučajna podloga, pa čak i izlika. Javlja se
četvrti:
— Ako inzistirate na subjektivnosti čitanja, mogu se s vama
složiti, ali ne u smislu da ono ima centrifugalnu narav koju mu vi
pripisujete. Svaka nova knjiga koju čitam predstavlja dio složene i
jedinstvene knjige koja je suma svih mojih čitanja. To ne postižem
bez napora: da bi nastala ta opća knjiga, svaka se pojedinačna
knjiga mora preobraziti, uspostaviti odnos s knjigama koje sam
prije pročitao, mora postati posljedica, ili razvoj, ili poricanje, ili
komentar, ili referencija. Godinama već dolazim u ovu knjižnicu i
istražujem knjigu po knjigu, policu po policu, ali mogao bih vam
dokazati da sam cijelo to vrijeme samo čitao jednu jedinu knjigu.
— I za mene su sve knjige dijelovi jedne knjige — kaže peti
čitalac provirujući iza hrpe svezaka — ali to je knjiga koja se na
lazi u prošlosti i jedva da se pomalja iz moga sjećanja. Za mene
postoji priča koja prethodi svim drugim pričama, pa mi se čini da
sve priče koje čitam predstavljaju neki njezin odjek koji se odmah
gubi. Kad čitam, ja zapravo tragam za tom knjigom koju sam čitao
u djetinjstvu, ali ono čega se iz nje sjećam premalo je da bih je
mogao naći.
Šesti čitalac, koji je, visoko dignuta nosa pregledavao po polici,
približava se stolu:
— Za mene je najvažniji onaj trenutak koji prethodi čitanju.
Ponekad je i sam naslov dovoljan da u meni potakne čežnju za kn
jigom koja i ne postoji. Ponekad je to početak knjige, njezine prve
rečenice... Ukratko, ako vama treba malo da vam mašta počne
raditi, meni treba još manje: dosta je i sama nada da ću čitati.
— A za mene je najvažniji kraj — kaže sedmi — ali pravi,
posljednji kraj, onaj što je skriven u tami, ona točka do koje te
knjiga želi dovesti. Ja kad čitam tražim pukotine kao i vi — kaže,

pokazujući na čovjeka upaljenih očiju — ali moj pogled kopa
između riječi, nastojeći vidjeti što se ocrtava u daljini, u prostori-
ma što se steru iza riječi »kraj«.
Došao je trenutak da i ti kažeš svoju.
— Gospodo, moram najprije reći da ja u knjigama volim čitati
samo ono što piše; i povezivati dijelove s cjelinom; i neko čitanje
uzeti kao posljednje; i volim jasno razdvojiti jednu knjigu đddru-
ge, svaku zbog onoga što je u njoj različito i novo; a osobito mi
se sviđaju knjige koje treba pročitati od početka do kraja. Ali, od-
nedavno mi sve ide naopako: čini mi se kao da na svijetu postoje
samo prekinute priče, i priče koje se nekako izgube.
Odgovara ti peti čitalac:
— I od one priče koju sam vam spominjao dobro se sjećam
početka, ali sam sve drugo zaboravio. Vjerojatno je to bila pripovi
jest iz Tisuću ijedne noći. Uspoređujem razna izdanja, prijevode na
različite jezike. Ima mnogo različnih priča i u mnogo varijanata, ali
ni jedna nije ona prava. Zar sam samo sanjao? Ipak znam da neću
imati mira dok je ne pronađem i ne doznam kako se završila.
— Kalif Harun Al Rašid — tako počinje priča, koju on, videći
tvoju znatiželju, pristaje ispričati — jedne noći, kad ga je mučila
nesanica, prerušio se i krenuo ulicama Bagdada. Čamac ga je od
vezao niz Tigris sve do vrata nekog vrta. Kraj malog bazena jedna
žena lijepa poput mjeseca pjevala je prateći se na lutnji. Robinja
pušta Haruna u palaču i daje mu da obuče ogrtač boje šafrana.
Žena što je pjevala u vrtu sad sjedi u srebrnom naslonjaču. Na
jastucima oko nje sjedi sedam muškaraca koji su svi zaogrnuti
plastovima boje šafrana. »Ti si još jedini nedostajao«, kaže žena,
»kasniš«, i poziva ga da sjedne na jastuk do nje. »Plemenita gospo
do, zakleli ste se da ćete me slijepo slušati, sad je došao trenutak
da vas iskušam«, i žena skida s vrata nisku bisera. »Ova ogrlica
ima sedam bijelih i jedan crni biser. Sad ću prekinuti nit i istresti
bisere u kalež od oniksa. Onaj tko izvuče crni biser, ubit će kalifa
Haruna Al Rašida i donijeti mi njegovu glavu. Zauzvrat, ja ću mu
dati sebe. Ali, ako odbije ubiti kalifa, njega će ubiti ostala sedmo
rica, koji će zatim ponovo izvlačiti bisere, dok netko ne izvuče crni
biser«. Strepeći, Harun Al Rašid otvara šaku, ugleda crni biser i
obraća se ženi: »Poslušat ću tvoju naredbu i naredbu sudbine ako
mi kažeš čime te je to kalif uvrijedio, da ga toliko mrziš«, pita,
nestrpljiv da čuje priču., ^ , ..,.„,. .,,»...•* .^ ,u.,,.,, „.*> ^ v.
216
■
I taj ostatak dječačkog čitanja mogao bi se uvrstiti u tvoj popis
prekinutih knjiga. Ali, kako glasi naslov?
— Ako je priča i imala naslov, ja sam zaboravio i naslov. Stavite
sami naslov kakav hoćete.
Čini ti se da riječi kojima se pripovijedanje prekida dobro
odgovaraju Tisuću i jednoj noći. Pišeš dakle Pita, nestrpljiv da ćuje
priču, u svoj popis naslova koje si uzalud tražio u knjižnici.
— Mogu li pogledati? — pita šesti čitatelj, uzima popis naslo
va, skida naočale za kratkovidnost, stavlja ih u kutiju, otvara drugu
kutiju, ustiče naočale za dalekovidnost, i čita glasno:
Ako jedne zimske noći neki putnik, izvan naselja Malbork,
naginjući se preko strme obale bez straha od vjetra i vrtoglavice, baci
pogled dolje gdje se sjena zgušnjava u mreži crta što se ukrštaju, u
mreži crta što se presijecaju, na sagu od lišća obasjanog mjesečinom
oko prazne rake. — Kakva priča tamo dolje čeka svoj kraj ?—pita,
nestrpljiv da čuje priču.
Podiže naočale na čelo.
— Da, roman koji tako počinje ja bih svakako pročitao,
to se mogu zakleti... Vi imate samo taj početak i želite pronaći
nastavak, je li tako? Nevolja je u tome što su nekada svi romani
tako počinjali. Netko je prolazio nekom pustom cestom, ugledao
nešto što je privuklo njegovu pažnju, nešto u čemu kao da se krila
nekakva tajna, ili neko obećanje; tada bi zatražio objašnjenje i is
pričali bi mu dugu priču...
— Pazite, to je nesporazum — pokušavaš mu reći — ovo nije
tekst... to su naslovi... Putnik.
— Oh, putnik se uvijek pojavljivao samo na prvim stranica
ma, poslije se o njemu ne bi ni govorilo, jer je njegova zadaća bila
izvršena... Roman i nije bio priča o njemu...
— Ali, ja ne želim saznati kako ova priča završava, nego...
Prekida te sedmi čitalac:
— Vi vjerujete da svaka priča mora imati početak i kraj? Ne
kad je priča mogla završiti samo na dva načina: pošto su prebrodili
sva iskušenja, junak i junakinja vjenčavaju se ili umiru. Posljednji
smisao na koji upućuju sve priče ima dva lica: stalnost života,
neizbježnost smrti.
Zastaješ na trenutak da razmisliš o tim riječima. Zatim munje-
vito zaključuješ da se želiš oženiti Ludmillom.
217
 XII.

Sad ste muž i žena, Čitatelj i Čitateljica. U velikom bračnom

krevetu teku vaše usporedne lektire.
Ludmilla sklapa knjigu, gasi svoju svjetiljku, spušta glavu na
jastuk i kaže:
— Ugasi i ti. Zar ti nije dosta čitanja?
A ti:
— Još samo trenutak. Upravo završavam roman Ako jedne
zimske noći neki putnik Itala Calvina.

219
 Sadrza§

Prvo poglavlje .................................................................... 7

Ako jedne zimske noći neki putnik .................................... 13
Drugo poglavlje ................................................................... 25
Izvan naselja Malbork ......................................................... 33
Treće poglavlje ...................................................................... 39
Naginjući se preko strme obale .............................................. 49
Četvrto poglavlje ................................................................... 61
Bez straha od vjetra i vrtoglavice ........................................... 69
Peto poglavlje ....................................................................... 79
Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava ........................... 89
Šesto poglavlje ....................................................................... 99
U mreži crta što se ukrštaju .................................................. 113
Sedmo poglavlje .................................................................... 119
U mreži crta što se presijecaju ................................................. 137
Osmo poglavlje ................................................................... 143
Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom ................................ 167
Deveto poglavlje ................................................................. 177
Oko prazne rake .................................................................... 187
Deseto poglavlje .................................................................... 197
Kakva priča tamo dolje čeka na svoj kraj?............................... 205
Jedanaesto poglavlje .............................................................. 213
Dvanaesto poglavlje .............................................................. 219
 T-

I;
 CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.131.1-31=163.42

CALVINO, Italo
Ako jedne zimske noći neki putnik / Italo
Calvino ; preveo Pavao Pavličić. - Zagreb :
Globus media, 2004. - (Biblioteka
Jutarnjeg lista XX. stoljeće ; 15)

Prijevod djela: Se una notte d'inverno un

viaggiatore.

ISBN 953-7160-14-9

440513033