letmewatchthis.

com

Ljubav ljudi loču, nažalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće

Jesi li ikada hranio golubove? Kakav je osjećaj kada sjedneš na klupu, izvadiš hranu iz
kese, a 30-40 golubova odmah doleti? I svaki se gura da sleti na tebe. I svuda su po tebi,
po glavi, po ramenima, po rukama, po leđima…i svuda po klupi oko tebe. A kada baciš
hranu na zemlju, oni pohrle ka njoj. Ali ne svi. Tek tada spaziš tri goluba kako stoje još
uvijek na tvojoj ruci. Oni su tu da ih miluješ. Ta tri goluba ne žele da ih hraniš, nego da ih
maziš. I započinju da guguču, da se vrte i plešu po tvojoj ruci. I onda te jedan od njih
pogleda sa nekim najposebnijim golubijim pogledom. Pa ljubomorno, razmahujući
krilima, otjera ona druga dva. To je trenutak vanzemaljske ljubavi. Taj golub ti se
potpuno predao, zaboravljajući na sve ostalo.
A kada hrana svrši, svi golubovi su opet svuda po tebi. I više i ne znaš šta svaki od njih
hoće. No, kada riješiš da kreneš, bijele panatalone su ti išarane malim crnim stopama…
kao pečati nezaboravne golubije ljubavi.

Jesi li ikada hranio galebove? Kakav je osjećaj, kada si gore negdje na devetom spratu,
ali ti se čini kao da je sto deveti sprat, jer oko tebe sve je samo plavo nebo. I čim otvoriš
prozor, galebovi nagrnu. I ti si tamo gore sam sa njima. Pa im bacaš komadiće hljeba, a
oni ih hvataju u zraku. A ako neki i ispuste na zemlju, nikada ne slijeću da ga pokupe.
Galebovi vole nebo!

Jesi li ikada hranio vjeverice? Kakav je osjećaj kada šetaš po parku, a one te gledaju
vragolasto sa obližnjih stabala? A kada čučneš, one sve hrle ka tebi, skaču ti u krilo i
hvataju te za ruku. A ti namjerno držiš šaku zatvorenom. No one znaju, da tamo kriješ
hranu i svojim šapicama otvaraju ti prst po prst…prst po prst…sve dok na kraju ne izvade
ono što su tražili. Može li čovjek uopšte i da opiše koliko se ljepote krije tada u njihovim
očima?!

Jesi li ikada hranio mačke lutalice? Kakav je osjećaj kada do tebe dođe jedna koja umire
od gladi? A ti izvadiš u neku zdjelu najukusniju hranu koju imaš i postaviš je pred nju.
Kakvo iznenađenje, ona je i ne pogleda! Već prvo ide ka tebi da se umiljava. I hoće da je
miluješ dugo, dugo. Tek kada se nasiti milovanja, ona se sjeti hrane…i odlazi da jede. I
ako želiš da nahraniš mačku, treba da sjediš stalno pored nje. Može li iko da objasni
koliko mnogo ljubavi ima samo u jednoj mački?

Jesi li ikada hranio psa lutalicu koji govori očima, pozdravlja te repom i provjerava šta
nosiš u kesama? Ali ljubav…ta njegova ljubav je neobjašnjiva. A još kada ih je deset? I
svaki se gura da je što bliže tebi, da ti spusti glavu na dlan? Kako se osjećaš kada vidiš tu
posvećenost i žeđ za milovanjem?
Jesi li ikada hranio prasiće cuclama? A oni meki kao svila. I dok sjediš pored njih, svi
skaču po tebi i guraju posvuda svoje vlažne njuškice. Pa se sklupčaju uz tebe i svaki te
gleda sa tako dobrim i pametnim očima.

Jesi li ikada hranio tele, jare, jagnje ili lane? Jesi li hranio bačene tek rođene mačiće? A
piliće ispale iz kvočkinog gnijezda? Možda si imao ježa, koji leđima okrenut spava na
kauču, a ti ga češkaš mo mekanom trbuhu? Ili plavooku vranu, koja te ne ispušta iz vida i
prati te svuda po parkovskim alejama? Kuče, koje hrče na jastuku do tebe? Ili pet mačića
u ormaru, zajedno sa dvije mačke, gdje se ne zna koje je čije, ali ti se ipak jednako brineš
za sve njih? Možda malog guštera koji ti hoda po zavjesama ili skakavce u saksijama
cvijeća? Jesi li nosio golim rukama žabu iz bašte da je kosilica ne bi presjekla? Jesi li
ikada imao kornjaču? Ili kitnjaste papagaje, koje izneseš na balkon, otvoriš vrata kaveza i
pustiš ih da odlete? Ali nedugo zatim, nakon kratkog leta oni se opet vrate nazad u kavez.
Zašto? Zar to nije ljubav?

Jesi li ikada uhvatio lastu u zamku? A onda čuo najljepšu pjesmu kada je pustiš na
slobodu? Jesi li ikada slijepog miša nosio veterinaru? I davao novac samo da spasiš neku
životinju? A raduješ li se mišu koji te gleda iz ugla kuhinje?

Jesi li pokušavao da uslikaš sokola koji leti visoko na nebu? A on kada vidi objektiv,
spusti se vrlo nisko do tebe, kao da želi da ti pomogne u fotografisanju? Možeš li da
primijetiš kada srna kori svoje mladunče? Jesi li spasavao punoglavce kada im lokva
presuši?

Jesi li samo znao za te životinje ili ste postali i prijatelji kada si im pomogao i brinuo se o
njima?

A jesi li ikada hranio gladne ljude? Jesi li nekada pokušao da nahraniš potpunog stranca?
Ili da mu pružiš utočište? Jesi li pokušao da makar jednom obučeš odrpanog čovjeka, da
se pobrineš o bolesnom, da vratiš osmijeh na lice tužnom? Ili da pomogneš djeci,
omladini, odraslima?

Jesi li bar jednom pokušao da podijeliš ono što imaš sa nekim nepoznatim? Jesi li? Ako
nisi, uvijek možeš da pokušaš. Što prije – to bolje.
Osjećaj je nevjerovatan.
To se zove PODIJELJENA LJUBAV.

-Zečevi vole slatkiše – ali je to veoma loše za njih, jer ne mogu variti šečer.
-Dalmatinci su jedina vrsta pasa koji imaju crne mrlje, a pored čovjeka oni su
jedini sisavci koji imaju mokraćnu kiselinu.
-Puževi imaju četiri vrste njuha, odnosno jedan par škrga za disanje, dok im druga
dva služe kao čulo mirisa.
-Pčele imaju dlačice oko očiju koje im pomažu pri sakupljanju polena.
-Kod pilića lijeva noga je slabije razvijena od desne, koju mnogo više koriste.
-Spermatozoid miša je duži od spermatozoida slona.
-Mačkama brkovi služe za određivanje širine nekog prostora da bi znale da li se
tuda mogle provući.
-Zlatna ribica gubi boju tijela ako se drži na slabo osvjetljenom mjestu.
-Kod albatrosa, širina krila iznosi 4.5m i potrebno im je da slete samo jednom u
nekoliko godina kako bi mogli da se pare. Oni mogu tokom jednog leta da pređu
nekoliko stotina hiljada kilometara.
-Kineski i američki aligatori mogu preživjeti zimu tako što će glavu zamrznuti u
ledu, a nos pustiti da diše.
-Delfini spavaju sa samo sa jednim zatvorenim okom.
-Neki lavovi se mogu pariti više od 50 puta na dan.
-Kengur ne može skakati kada mu podignete rep upravo zbog toga što mu rep
služi za održavanje ravnoteže.
-Na svakog čovjeka otpada oko 200 miliona insekata.
-Krokodili ne mogu isplaziti jezik, jer im je jezik pričvršćen za donji dio usne.
Zbog toga se čini da hranu samo gutaju.
-Slonovi su jedini sisavci koji ne mogu skočiti.
-Kamile imaju tri očna kapka koji štite njihove oči od pjeska.
¬-Mnogi hrčci trepću samo jednim okom.
-Flamingosi mogu jesti samo kad im je glava okrenuta naopako.
-Delfini imaju veoma dobar sluh, tako da mogu čuti zvuk na udaljenosti od 20
km.
-Leptiri raspoznaju okus pomoću njihovih stražnjih nogu.
-Puževi mogu da prespavaju tri godine ako su vremenski uvjeti nepovoljni (npr.
sušno razdoblje).
-Pčele imaju pet očiju - tri mala i dva velika oka.
-Polarni medvjedi su jedini sisavci koji imaju dlake na stopalima.
-Jedine dvije vrste sisavaca koji mogu vidjeti iza sebe a da ne okrenu glavu su
zečevi i papagaji.
-Pingvini mogu skočiti i do 190 cm u zrak.
-Posljednja životinja u rječniku je ZYZZYVA, vrsta tropske bube.
-Slonovi su pronađeni kako plivaju u Indijskom okeanu kilometrima daleko od
obale.
-Kosti kod sljepog miša su toliko tanke da zbog toga ne mogu hodati.
-Velika bijela ajkula može bez hrane izdržati i do tri mjeseca.
-Kod koza, zjenice su u obliku kvadrata.
-Ptica Kiwi je slijepa, a plijen lovi pomoću mirisa.
-Žirafe nemaju nikakve vokalne sposobnosti tako da komuniciraju pomoću
vibracije zraka oko vrata.
-Ženke ostriga mogu proizvesti više od 100 miliona mladih tokom svog životnog
vijeka.
-Komarce plava boja privlači duplo više od bilo koje druge boje.
-Ne postoje dvije zebre koje imaju iste šare.
-Najveći rekord letenja kod kokoši iznosi 13 sekundi.
-Pčela mora obići oko 4000 cvijetova kako bi napravila jednu kašiku meda.
 -Odrasli medvjed može trčati istom brzinom kao i konj.
-Mladunčad žirafe tokom rađanja padnu sa visine od 190cm a da se pri tome ne
ozlijede.
-Polarni medvjedi mogu preplivati i do 90 kilometara bez odmaranja.
-Devino mlijeko se ne može usiriti, jer je prilagođeno pustinjskoj vrućini.

Da bi se zadržao pregled nad različitim ekološkim problemima, korisno je istražiti veze

između različitih oblasti, vezanih za ekološke probleme. Današnje stanje je svima
poznato: najveći zagađivači okoliša su najveće industrijske dražave, ali i treći svijet je
natjeran da također iscrpljuje prirodu, ne bi li sebi osigurao barem osnovno za
preživljavanje.

Tržište je se u zadnjih 200 godina razvilo bez imalo razumijevanja za ekologiju. Prirodne
katastrofe u zadnjim stoljećima ukazuju na to da se taj tempo iscrpljivanja prirode neće
više moći dugo nastaviti i da smo osuđeni na globalnu katastrofu gigantskih razmjera,
ako se mnogo toga ne promijeni. Međutim, šta tačno promijeniti? Već oko postavljanja
ciljeva vezano za sve moguće reforme koje se tiču ove problematike, radilo se tu o
reformama koje se odnose na pojedine države ili one, koje se mogu smatrati reformama
globalnih razmjera, postoje nesuglasice. I sama kompleksnost ekološkog problema
općenito je tako velika, da više i ne postoje jednostavna rješenja. Promjene u
vrijednosnom sustavu industrijskih država, migracije, religijski i nacionalni sukobi se
više ne mogu posmatrati odvojeno od ekološkog problema.

Istraživanje uzroka

Kolikim dijelom se čovjek i ono što uradi može smatrati

prirodnim? Ako se cijeli ekosustav Zemlja, uključujući čovjeka i cijelu civilizaciju,
definira kao priroda, onda problem odjednom iščezne. Posmatrajući geološke etape,
prijeteća ekološka katastrofa postaje samo jedna od katasrofa u nizu koje priroda sama po
sebi reguliše. Da li će ljudi uopšte i koliko njih preživjeti tu katastrofu, prestaje biti važno
jer će ekosustav Zemlja i dalje funkcionisati, iako u početku poprilično oslabljen. Ovaj
način posmatranja te problematike se čini realnim, ali nam, uzimajući u obzir činjenicu
da čovjek ne može uvijek pobijediti, ne može pomoći dalje. Ali ako prirodu posmatramo
kao ono što čovjeka i njegovu civilizaciju okružuje, to jest flora, fauna, atmosfera, okeani
i sve prirodne raznolikosti na kopnu, onda se moramo zapitati, kada čovjek prestaje da
živi u toj prirodi, da živi sa istom. U principu on to čini već sa svojom pojavom u
evoluciji. Svojom inteligencijom je u stanju da prvo prevari prirodu, a kasnije da je
uobliči kako želi i da je „pljačka“ i postavi se iznad nje. Mehanizam kojim je to činio je
uvijek bio i ostao isti: nastanjivanje, preoblikovanje prirode, tehnologizacija. To sve pak
ne vodi nužno do jake štete, učinjene okolišu. Postojale su kulture koje su mijenjale
prirodu ali su ipak živjele u skladu s njom. To nije samo pitanje broja stanovnika.
Vrijednosni sustavi, religije i filozofije ukazuju na različita shvaćanja prirode. U slučaju
kršćanske Europe sa njenom maksimom „Podredite sebi Zemlju“, od vremena renesanse,
ljudska sposobnost da oblikuje prirodu je prevazišla sve ranije dimenzije. Krajem 20.
stoljeća je takva granica preoblikovanja (gotovo da se može reći i razaranja) dostignuta,
kakva se prije 50 godina nije mogla ni naslutiti. Ljudska civilizacija će pod ovakvim
uslovima razaranja prirode biti moguća samo još nekolicinu generacija. U svako doba su
urbane kulture najviše donijele smeća i oštećenja u okolišu - nek se uzme u obzir samo
Rimsko carstvo - ali u ovom stoljeću svemu tome dodatno pridodaju milionske metropole
i okrutno velik broj ljudi na cijelom svijetu. Prirodni sklad i „ljudski“ princip
maksimiziranja koristi (tj. povećanje individualnog osjećaja ugodnosti kao ultima ratio)
očito predstavljaju suprotnost koja postaje sve veća, što se čovjek više urbanizira. Do
sada je čovjek bio u stanju da nadjača sklad u prirodi, ali u svijetu koji je sam sebi
stvorio, poprilično dugo se zavarava smatrajući da sve funkcioniše po njegovim
zakonima iako u gradovima dolazi do sve jačeg zagađenja i nedostatka vode. Prioriteti
današnjeg modernog čovjeka u industrializiranom svijetu se uopšte ne poklapaju sa
prirodnim pravilima o skladu u prirodi.

Osnovna razmišljanja o mogućim rješenjima

Kako uvesti mehanizme regulisanja koji bi sustav vratili u

produkativnu komunikaciju sa prirodom? Sa novim vrijednosnim sustavom, promjenama
u sustavu ili čak sasvim novim sustavom? Rješenje ovih pitanja samo nije dovoljno. U
sadašnjoj situaciji nije dovoljno, vratiti se životu u skladu sa prirodom. Već uništeni dio
prirode se mora dodatno obnoviti. Pogotovo u europskim industrijskim državama se više
i ne može reći, kako je priroda tamo izgledala izvorno. Šuma, kao posljednji ostatak
prirode (ostatak neiskorištene površine se može slobodno nazvati agrarnom stepom), je
stoljetnim promjenama, iskorištavanjem i istrebljivanjem njene površine izgubila svoje
pravo lice. Međutim, postoji li uopšte izvorno lice šume? S parolom „nazad prirodi“ se ne
stiže daleko, pošto se šuma ne može definirati iz prošlosti. Osim toga nam nedostaje i
osjećaja za prirodu. Naravno da je svako od nas oduševljen posebnim krajolicima i
prirodnim panoramama, ali malo ko drveće i cvijeće smatra osjetljivim bićima.
Jednostavno su naizgled nezahtjevna kulisa koja je uvijek tu. Taj osjećaj za prirodu se ne
može naučiti. Radi se o nečemu što je drugačije od znanja koje se odnosi na to, kako
priroda „funkcioniše“. Naš prirodno-znanstveni i tehnički svjetonazor nam omogućava da
sve posmatramo u mehanizmima i funkcijama, ali na taj način ne možemo riješiti
ekološki problem. Naš sustav obrazovanja ne nudi rješenje za ovu vrstu neznanja i u
današnjoj urbaniziranoj kulturi koja je orijentirana prema potrebi za konzumiranjem je
zaista nejasno, kako buduće generacije odgojiti sa takvom vrstom osjećaja za prirodu.
Našu nesposobnost buđenja osjećaja za prirodu uveliko povećava i umanjenost
sposobnosti osjećaja koja je izazvana medijima putem kojih dolazimo do prezasićenosti
doživljavanja. Lov za brzom, površnom srećom i otupljivanje prirodnih osjećaja su
zatrpali dubinu osjećajnosti. To se, uostalom, može primijetiti i kod međuljudskih
odnosa. Ipak i ljude oko sebe moramo shvatiti kao dio prirode.

Globalni ekološki problem

Trenutni sustav ekonomije u svijetu je ekološki gledano prava katastrofa. Industrijske

države su, nakon što su toga postale svjesne, započele prve reforme metoda u proizvodnji
i polako počinju da vrše pritisak i na zemlje trećeg svijeta. Taj pritisak je, naime, sebičan
sve dok industrijske države ne osiguraju financije i to sve do sada liči na pokušaj, da se
potencijalni konkurenti i druge kulture drže nerazvijenima i ovisnima. Da li je treći svijet
uopšte u stanju da u trenutnom sustavu bilo kakvu reformu sprovede samostalno? Politika
razvoja u zadnjih 20 godina nije uspjela i ono malo zemalja koje su se priključile
industrijskim državama (npr. Taivan, Hongkong, Južna Koreja), postigle su to samo uz
plaćanje cijene još većeg uništavanja okoline. Da li je svjetsko tržište opće rješenje koje
neke zemlje u razvoju i pojedini teoretičari u industrijskim državama traže? Pojedine
države bi se dalje specijalizirale na nekolicinu grana ekonomije da bi održali
konkurenciju. Ovisnost ionako slabih država bi se pri tome povećala, potražnja na
određenim tržištima bi imala još gore posljedice, nego što je to do sada ionako bio slučaj.
Bilo kakvi scenariji, koji bi od industrijskih država zahtijevali solidarnost, su zasigurno
irealni. U današnjem stanju bi moglo doći do političkog pritiska na kooperaciju, ali bi to
zbog sebičnosti sjevera moglo ubrzati stvaranje zida koji bi imućne dijelio od manje
imućnih. Alternativa bi bila stvaranje ekonomskih blokova unutar trećeg svijeta sa
određenom zaštitom po uzoru na SAD, EU i Japan. Te države bi se morale odreći
privilegija jeftine radne snage, ali bi svoje sirovine mogli prodavati za cijene koje su
dostojne čovjeka. Osim toga bi se omogućilo donekle samostalan kulturni razvoj i
održavanje identiteta o čemu u trenutnom sustavu nema govora. Ipak su šanse za pomoć
u razvoju od industrijskih država u zamjenu za političke usluge za mnoge države trećeg
svijeta bile atraktivnije nego međusobna kooperacija, zbog čega je mlađa povijest trećeg
svijeta bogata ratovima. Ekonomske znanosti u zadnjim godinama nisu mirovale i
pozabavile su se ekonomijom okoliša. Centralni problem, međutim, izgleda da nisu
nemogućnost kvantificiranja zagađenja tla, vode i zraka kao i određivanje eksternih
troškova (tj. troškovi koji nastaju putem oštećivanja okoliša procesima proizvodnje) koji
se ne mogu obuhvatiti tržištem, jer za njih tržište ne postoji. Proizvodi koji ne oštećuju
okoliš i čija cijena uzima u obzir eksterne troškove su skuplji. Ekonomsko tržište se očito
ne nosi sa tom novom problematikom, budući da ista ne pronalazi put u njegovu
strukturu. Upitno je da li u okvirima ekonomskog tržišta uopšte može postojati uspješna
ekonomija okoliša.

Ekološki problem svakog od nas

U suštini se ekološki problem odnosi na problem svijesti o očuvanju okoliša svakog

pojedinca. Nedostatak svijesti o okolišu nije neophodno izraz sebičnosti ili
nezainteresiranosti. S jedne strane nedostaju potrebne informacije o povezanosti
pojedinca s ekološkim problemom, s druge strane se štete koje su nastale zbog određenog
načina ponašanja pojedinaca ne mogu zamijetiti ili samo nakon dužeg vremena, tako da
osjećaj krivice za učinjenu štetu nikada ne nastane. Mora se stvoriti osjećaj za vrijednost
okoliša u tolikoj mjeri da se u trenutku nanošenja štete odmah javi osjećaj krivice. Zato se
bez sumnje može tvrditi da odgovornost za moguće rješavanje ekoloških problema, kao i
za same probleme, pada na samog čovjeka, koji s obzirom na njegovu veliku tehničku i
naučnu moć i ekološku svjest može kako zaštititi prirodu, tako je i razoriti ili je dalje
„stvarati“ u stanju dinamičke ravnoteže. Uzmemo li u obzir ljudski udio u ekološkoj
krizi, moramo spomenuti da se tropske šume sijeku brže nego ikada. Po procjeni se
ukupno 20.4 miliona hektara tropskih šuma uništi godišnje (što odgovara veličini
Paname). Nestajanje tropskih šuma je iz više razloga zabrinjavajuće. Glavni razlog je
uništavanje načina života mnogih nedužnih plemena. Uzmimo u obzir i podatak da ove
šume sadrže daleko najveće svjetske zalihe biljnih i životinjskih vrsta i uništavanje istih
bi predstavljao težak udarac stalnoj ljudskoj potrebi ljudske vrste da održi obnavljanje
usjeva otpornih na štetočine. To bi također bio udarac plodnosti i divoti samog života. U
razaranje prirodne, životne sredine se bez sumnje ubraja i demografska eksplozija
stanovništva, jer se ljudsko stanovništvo sada udvostručuje svakih 30 godina. Tako
enormno povećanje stanovništva na Zemlji najprije povećava gustoću naseljenosti, koja
po svojoj prirodi više zagađuje u cjelini prirodnu, životnu sredinu; drugo, tako veliki
porast stanovništva prirodno vrši u velikim razmjerima pritisak na povećanje
poljoprivredne proizvodnje za neuporedivo većom proizvodnjom životnih namirnica, te
izgradnje stanova, škola, bolnica i osposobljenost raznovrsnih kadrova koji će se starati o
tom stanovništvu i dr. Milioni stanovnika umiru od gladi, u raznim dijelovima svijeta, na
desetine miliona samo u zemljama EU je nezaposlenih itd. Ekološki problemi modernog
svijeta su toliko obimni da prevazilaze moć efektivne intervencije bilo koje pojedinačne
zemlje, organizacije, struke, nauke i discipline. Samo zajednički saznajno-praktički
napori svih zemalja, mogu da ublaže zastrašujuće posljedice ekološke katastrofe. Danas
je sazrela teorijska i politička svijest da je pitanje budućnosti čovjeka neraskidivo
povezano sa pitanjem budućnosti prirode. Uzimajući u obzir sve stvari koje čovjek čini, a
koje direktno ili indirektno potiču nastajanje ili pogoršanje ekološkog problema, jedino
preostaje ukazati na konkretne stvari, na koje bi čovjek mogao pripaziti u slučaju da želi
da pridonese poboljšanju stanja u svijetu. Razmišljate li ikada da li svjesno štedite
električnu energiju, da li koristite javna prijevozna sredstva ili preferirate vlastiti auto, da
li često koristite baterije, da li se tuširate umjesto da se kupate...? Često ljudi ne
razmišljaju o navedenim stvarima ili ih uzimaju zdravo za gotovo. Nadam se da će vas
naš tekst potaknuti na razmišljanje o povećanju svijesti o očuvanju okoliša.