Sveti Oci

O ČITANJU SVETOG PISMA I SVETIH OTACA

Da bismo čitali Sveto Pismo i svete Oce, moramo najprije da imamo istu
vjeru kao sveti Oci. Zato je istinski početak svega upoznavanje sa osnovnim
kršćanskim učenjima, onim što i daje snagu i jednomislenost svim Ocima.
No, spasenje sa kojim se upoznamo i u koje povjerujemo mora se razviti,
osjećati, imati u sebi, jer je bez toga vjera mrtva.

Kako to učiniti?

Sljedeći svetim Ocima!

Jedini put spasenja je slijeđenje savjetima svetih Otaca. Treba znati da Oci
svjesno grade jedan na drugom. Njihovo je stvaralaštvo u tome što oni
učenja svojih prethodnika primjenjuju na sebi i svom vremenu, te istinu
nepromijenjeno prosljeđuju dalje - istinu koju i mi moramo primjeniti na
sebi.

Istinsko pravoslavno(pravovjerno) obrazovanje se danas odvija u

manastirima sa duhom svetosti i iskusnim starcima, parohijama na čelu kojih
je svećenik koji ne odobrava grijehe svoje pastve, već je stalno bodri na viši
duhovni život, te u bogoslovijama starog kova sa učiteljima koji svoju vjeru
žive, što je sve danas veoma rijetko.

Glavno zanimanje novo obraćenog kršćanina, kao i iskušenika u ćeliji, treba

da bude proučavanje Evanđelja. Sveto Pismo čuva se na za to naročito
određenom mjestu u našem obitavalištu, a i noseći ga prema njemu se
moramo odnositi sa poštovanjem. Čitanju treba da prethodi skrušena
molitva, puna vjere i ljubavi prema Kristu, da nam Gospod otvori duhovne
oči i ispuni srce blagodaću, da osjetimo i shvatimo istinu i život napisanih
riječi.

Drevni kršćanski običaj je da se prije uzimanja Knjige ruke operu, te da

žene za vrijeme čitanja imaju pokrivenu glavu, a muškarci otkrivenu. Sveti
Oci preporučuju čitanje u osami, stojeći ili klečeći. Ono treba da bude
uporno, i da se čita što je moguće više, tako da nam se um, kako kažu, kupa
u Svetom Pismu. Počinje se postojanim učenjem zapovjedi danih u
Matejevom i Lukinom Evanđelju. Otvarajući Sveto Evanđelje, budi svjestan
da ćeš po odnosu prema njemu biti suđen, da će to odrediti tvoj vječni udio.
Njime ćeš saznati kakva je Božja volja i koliko si udaljen od nje. Učenje
zapovjedi je neodvojivo od njihovog izvršavanja. Izvršavanjem evanđeoskih
zapovijedi i ostali dijelovi Pisma postaju lakše razumljivi.
 Sveto Pismo nije tek knjiga, već život, i možemo ga pojmiti jedino ako ga
živimo. Čini da bi razumio! Sa Pismom uspoređuj i ocjenjuj ne samo svoje
postupke, već i misli i želje. Tako se stječe trezvenost. Uzmi jednu vrlinu i
neka njeno ispunjavanje bude tvoja glavna dnevna dužnost. Kad ti ona pređe
u naviku, osvajanje svake sljedeće vrline će biti lakše i lakše, sve do
posljednje. Ugledajmo se na Presvetu Bogorodicu, Koja reče: Neka mi bude
po riječi tvojoj (Lk. 1, 38), Koja čuvaše sve riječi ove i slagaše ih u
srcu svojemu (Lk. 2, 19), i Koja i nama zapovijeda: Što god vam reče
učinite (Iv. 2, 5).

U Pismu je opisano porijeklo, smisao i svršetak svega i svakoga. Pošto je

ono sveta povijest cijelog svijeta, osobito Naroda Božjeg - Crkve, i povijest
otjelovljenog Boga Slova, i zbirka brojnih žitija(života), pošto mu je svaki
djelić povezan sa našim životom, ono nam nikada ne može dosaditi. Dok ga
čitamo, sam Krist govori svakome pojedinom od nas, a čitanjem se mi
molimo i pričamo sa Njim. Čitanje Pisma usredsređuje naš rastrešeni um i,
ako se trudimo na očišćenju od strasti, daruje znanje o Bogu. Sve što
nedostaje našoj duši i duhu, kao i odgovor na svako moguće pitanje, nalazi
se u Pismu, a ako ga ne možemo naći, pribjegnimo pomoći Otaca.

U Pismu nema ništa nevažno, svaka riječ je vječna istina, pa se ono prvi
put obično pročita brzo, a zatim sve sporije i sporije. Svaka pročitana riječ je
sjeme bačeno u našu dušu, i ono neprimjetno i polagano prelazi u prirodu
duše, čisteći nas, osvećujući i preporađajući. Jer, svaka riječ Pisma je riječ
Božja i ima moć da lijeći i tjelesna i duhovna oboljenja. Sve od apostolskog
doba pa do ovih naših posljednjih vremena, Sveto Pismo je služilo i služi kao
oružje za izobličavanje lažnih učenja i kao čuvar prave vjere. Poučavati druge
Pismu i tumačiti ga prije no što steknemo očišćenje nije dozvoljeno, jer
bismo tako govorili bez Duha, sami od sebe, te ispali mudri u svojim očima,
podležući kletvi iz Pisma (Iz. 5, 21; Prič. 26, 12). Svojevoljno razumijevanje
božanske Knjige prati postanak svake herezi(krivo učenje).

Postoje izvjesni demoni koji nam, dok smo još početnici, tumače Sveto
Pismo. To najviše vole da čine slavoljubivim srcima, a pogotovu ljudima koji
su učili svjetske nauke, da bi ih, varajući ih malo po malo, bacili u
herez(krivo učenje). i bogohulstvo. To bogoslovlje, bolje reći bogoborstvo,
prepoznat ćemo po uznemirenju i nekoj zbrkanoj nečistoj radosti koja se u
tim trenucima javlja. Zato je obavezno i čitanje tumačenja od svetih Otaca,
prvenstveno blaženog Teofilakta ili besjeda svetog Ivana Zlatousta, čime se
izbjegavaju naša olaka objašnjenja. Jedino onima koji dostignu duhovno
savršenstvo Gospod otkriva duhovni smisao Božje riječi. Otačka tumačenja i
uopće sve njihove spise naročito mrze heretici svih vremena: spisi Otaca
otkrivaju pravi smisao Svetog Pisma, koji bi neprijatelji istine htjeli da
unakaze radi utvrđivanja svojih umovanja.
 Herezonačelnik Evtihije je, želeći da razdvoji nerazdvojivo, na jednom
saboru lukavo rekao: Sveto Pismo treba više poštovati nego Oce.
Pravoslavna Crkva, naprotiv, ući svoja čeda da se u svemu povinuju otačkim
uputstvima, zadržavajući ih od gorde svojevoljnosti i drskosti prema riječi
Božjoj, te samim tim dokazuje svoje duboko poštovanje prema Svetom
Pismu. Pratimo kako su povezana čitanja iz Starog i Novog zavjeta na
službama Božjim, koristimo pravoslavne unakrsne napomene koje povezuju
različite dijelove Svetog Pisma, gledajmo na svakoj stranici Krista. Ipak,
budimo svjesni da nikada nećemo moći sve razumjeti i prodrijeti u sve
dubine božanstvene Riječi. Srazmjerno čistoći duše, javlja joj se Bog,
otkrivajući joj Božju riječ, koja je za tjelesne oči prikrivena neprozirnom
zavjesom ljudske riječi.

Dok su zapadni naučnici, nadahnuti duhom prelesti(obmane), isjeckali

Pismo na komadiće, pravoslavni(pravovjerni) Knjigu promatraju kao
nerazdjeljivu cjelinu. Dok prvima više ništa nije jasno i sve im postavke
bivaju ubrzo oborene, drugima Bog sve potrebno razjašnjava i potvrđuje ih u
vjeri. Mi čitamo uvijek u zajedništvu sa svim članovima Tijela Kristovog, po
svim krajevima svijeta i kroz sva pokoljenja. Živeći po Pismu, biće nam lako i
da pamtimo njegove stihove, koji inače teško ostaju u srcu. Učenje Pisma
naizust je beskorisno i štetno ako to nije popraćeno životom po njemu.

U duhovni život i borbu postepeno ulazimo, po osnovnim savjetima sv.

Teofana Zatvornika, sv. Ignjatija Brjančanjinova ili sv. Tihona Zadonskog, kao
nama vremenski najbližih i najrazumljivijih, a i stoga što se kod njih mogu
naći iscrpni odgovori na najrazličitija pitanja. Poslije ovakvog utvrđivanja
možemo početi i sa čitanjem otačkih savjeta za teže podvige, svetih abbe
Doroteja, Teodora Studitskog, abbe Barsanufija i Ivana Proroka (počev od
216. odgovora), Ivana Ljestvičnika, Efrema Sirina i Ivana Kasijana. Tek
poslije izvjesnog vremena može se preći i na dublje duhovne knjige -
Dobrotoljublje, egipatski (skitski) Otačnik, djela svetog Simeona Novog
Bogoslova.

Nije dovoljno pročitati samo jednu ili dvije knjige: ta, i pčela ne skuplja
med sa jednog ili dva cvijeta, već sa mnogih. Tako jedan otac poučava vjeri i
pravilnom mišljenju, a drugi poslušnosti, smirenju i trpljivosti, jedan
samounižavanju i ljubavi prema Bogu i bližnjem, a drugi tihovanju i molitvi.
Mada svi pravoslavni(pravovjerni) borci, bilo monasi ili svjetovnjaci, početnici
ili iskusni, vode jedan te isti duhovni život, ipak nisu ni sve podvižnicke
knjige za svakoga - jedni su savjeti za otšelnike, drugi za monahe u
opštežiću, treći za svjetovnjake; jedni su za početnike, drugi za vještake.
Vrlo je važno i znati da upražnjavanje umno-srdačne molitve postaje moguće
jedino u uslovima monaškog poslušanja, sa iskusnim duhovnim rukovođom!

Oci su priznavali monaško poslušanje za naručiti dar Svetoga Duha, koji

brzo dovodi do svetosti. Poslušanje mogu izvršiti jedino oni ljudi koji od Boga
prime taj dar odozgo. No podvig punog poslušanja kod iskusnog duhovnog
nastavnika (koji vidi u dušu) nije dat našem vremenu, čak ni u manastirima.
Osam vjekova poslije Roždestva Kristova, crkveni sveti pisci su počeli da se
žale na nestajanje duhovnih rukovođa i na pojavljivanje mnoštva lažnih
učitelja. Što je više vremena prolazilo od javljanja na zemlji Božanstvene
Svijetlosti, to se povećavao nedostatak istinitih nastavnika, povećavalo se
obilje lažnih učitelja. Oci su već tada zapovjedili da se zbog nedostatka
nastavnika obratimo ka čitanju otačkih spisa.

Ali, šta uopće znači monaška vrlina poslušanja? Ona je priznanje da je

ljudski razum pao, a zatim i njegovo odbacivanje silom vjere. Mada je
duhonosnih rukovođa gotovo svugdje nestalo, suština poslušanja ostaje!
Nama su, kako kažu svi pozniji sveti Oci, za rukovođenje dati Sveto Pismo i
otački spisi. Rukovođenje tim spisima teče mnogo sporije i slabije; na tom
putu je više spoticanja: knjiga napisana na papiru ne može zamijeniti živu
knjigu čovjeka. Na našem putu je od koristi i savjet bližnjih koji se i sami
rukovode spisima Otaca. Naš današnji podvig je povezan sa mučeništvom
sličnim Lotovom mučenju u Sodomu: i mi se mučimo odasvud okruženi
umovima koji su pogazili vjernost Istini i stupili u bludnu vezu sa lažju, koji
su se zarazili mržnjom protiv bogonadahnutih spisa, naoružavši se na njih
hulom, klevetom i paklenim osmjehom.

Svako pitanje Oci rješavaju. Ali, moramo im pristupati sa strahom Božjim i

smjernošću, kao Učiteljima - da bismo od njih učili, pošto su oni sve ono što
mi nismo. Zato se moramo osloboditi samovolje te biti krajnje podozrivi
prema svojoj ispraznoj i svjetovnoj mudrosti. U svakom trenutku moramo
biti svjesni da je Ocima otkrio istinu sam Bog, te da mi nismo tu da ih
sudimo, niti da ih ocjenjujemo mjerilima koja važe za ogrejhovljene ljude.
Često ono što se kod njih čini kao nepoštenost, samoljublje, nasilnost ili
ludost jesu tajni putevi Duha Božjeg, koji se iskazu kao najuzvišenije
poštenje, najistančanije čovjekoljublje i najdublja premudrost. Mi nipošto ne
smijemo usvajati tek golo znanje - učiti podatke, već prvenstveno od Otaca
učiti kako da pobjeđujemo strasti, jer ovo vodi spasenju, a prethodno
pogubljenju. Znanje nadima! (1. Kor. 8, 1)

Stjecanje pukog znanja lišava čovjeka blagih plodova: smjernosti,

pobožnosti, krotosti, straha Božjeg. Sljedstveno, čitanje dogmatskih knjiga
za početnike nije dobro, pošto one um uzvišuju, tako da se prvo moraju čitati
žitija(životi) i savjeti Otaca, koji um unižavaju. Briga za spasenje vlastite
duše učinit će nas izvanredno pažljivim: natjerat će nas da i najprostije točke
godinama razmatramo, ulazeći tako u njihovu srž. Ova pažljivost nedostaje
suvremenim izučavaocima Otaca.

Sveti Oci ne dovode svoga čitatelja u zagrljaje ljubavi ni na visine viđenja -

dovode ga do razmatranja svoga grijeha, svoga pada, do ispovijedanja
Iskupitelja, do plaća nad sobom pred milosrđem Sazdatelja. Oni nas najprije
uče kako da obuzdamo nečista stremljenja našeg tijela, da ga učinimo lakim,
sposobnim za duhovnu djelatnost; potom se obračaju ka umu, ispravljaju
njegov način mišljenja, njegov razum, čisteći ga od misli koje smo usvojili po
našem padu, zamjenjujući ih mislima obnovljene prirode čovječje, živo
izobražene u Evanđelju. S ispravljenjem uma sveti Oci se brinu o ispravljenju
srca, izmjeni njegovih navika i osjeta. Očistiti srce je teže nego očistiti um:
um, ubjedivši se u pravednost novog mišljenja, lako odbacuje staro, lako
usvaja sebi novo; no zamijeniti naviku navikom, svojstvo svojstvom,
osjećanje drugim osjećanjem, osjećanjem suprotnim - to je trud, to je
naporan i otegnut rad, to je borba velika. Žestinu te borbe Oci izražavaju
ovako: daj krv i primi duh! Uistinu je neophodno znati šta da mislimo i
osjećamo prema pojmu umne molitve, božanskog viđenja, oboženja i drugih
duhovnih stanja na koja nailazimo čitajući o životima svetih. Međutim,
nerazumna je i neispunjiva želja da i mi odmah postignemo takva stanja. Mi
žitija(živote) svetih čitamo da bismo uvidjeli vlastitu duboku nemoć i
ogrjehovljenost, te se tako smirivali. To je najniža stepenica na kojoj
moramo početi. Iz prekoravanja sebe zbog udaljenosti od istinske svetosti, u
srcu se rađa mir i spokoj. Treba stalno sebi da ponavljamo: O kakvoj svetosti
čitam, i čak i druge tome učim, a sam ništa ne postižem i ne napredujem. To
je zdrav poticaj na poboljšanje života, no nezdrava je pomisao da i mi
moramo isto smjesta zadobiti i činiti.

Mi promislom Božjim nemamo vrline odmah na početku. Božansko

sazercanje i oboženje je cilj podvižništva, dok je rad, duhovna borba - put.
Upravo o tom putu govori najveća većina otačkih spisa, a ne o konačnom
cilju. I to samo nam govori da treba biti strpljiv i lagano, postepeno
napredovati. Neprijatelj spasenja nas nagovara da vrline tražimo prije
vremena, da ih ne bismo mogli dobiti kada bi došlo pravo vrijeme. Tako se
kod početnika koji čita svome stanju neprimjerene knjige - o najuzvišenijem i
najstrožem življenju, dešava da uslijed taštine u mašti stvara sliku savršenog
života, punog najodvažnijih podviga. Želi, naime, nagovaranjem lukavoga, da
brzo postigne uzvišen život bez prethodnog temeljitog proučavanja i
ispunjavanja evanđeoskih zapovjedi. Nečastivi mu namjerno ne postavlja
nikakve zamke, da bi ga uljuljkao u lažnoj sigurnosti, a i samo sladostrašće
proizvodi u srcu lažne utjehe i naslade. Neumjerene prohtjeve obično prati i
izuzetna kritičnost prema svemu što ne odgovara visokim mjerilima koje
početnik sam postavlja po uzoru na ono što pročita u svetiteljskim knjigama.
On neprestano negoduje u srcu, ako je iskušenik zbog nepravilnosti u
manastiru i slabosti svoga duhovnog rukovođe, a ako je obraćenik zbog
propusta u svojoj parohiji i svećenikovih mana. Početnička revnost nije
uravnotežena plačem srca, iskustvom teškoća duhovne borbe i smirenjem
koje uz njih dolazi, ako je borba ispravna. Neko vrijeme početnik uspijeva da
održi svoja visoka mjerila, a potom slijedi dubok pad i otrežnjenje, kao i
šaputanja lukavoga, koji je sve i ispleo, da je ovaj neiskusni borac
nedostojan i dobar jedino za smrt ili grjehovni način života.
 Neumjereno revnosne početnike, dakle, đavo vara brzom slikom
savršenstva, ali druge sputava konopcima pređašnjeg, grjehovnog života.
Već na samom početku udara na njih svom svojom silom, da bi ovi tako
odustali od pravog puta. Tek ako se dokaže nepokolebljivost njihove odluke,
on se povlači. Nažalost, danas nepomenik ne mora ni previše da se trudi -
visokoumne početnike uvjerava da je njihov način života sasvim u redu.
Mnogi današnji obračenici hoće da spoje duhovnost sa ugodnošću, sa
samozadovoljnim životom, nastojeći sve o vjeri odmah da shvate svojim
umovima zamračenim suvremenim obrazovanjem. I oni koji poučavaju vjeru
treba da znaju da u svjetovnom raspoloženju, gdje nema straha Božjeg, ma
kakva stvar da se kaže neće prodrijeti do dubine duše i proizvesti duboko
osjećanje vjere i posvećivanje njoj.

Umovanje o vjeri u takvim okolnostima prikladno je nazvano teologija sa

cigaretom, teologija uz čašu vina, bogoslovlje na pun želudac. Nepoznavanje
plača srca, istinske duhovne borbe, i jeste uzrok današnje lakoumnosti i
plitkosti u proučavanju svetih Otaca. Najprije treba izaći iz svjetovnog
raspoloženja i duha, točno uviđajući kakav je i šta je, pošto je nemoguće
miješati sveto i svjetovno, svijetlost i tamu. Bježimo od uobičajenog načina
života, od sujete, samougađanja, prilagođavanja sredini, površnosti,
neozbiljnosti. Ne učinimo li tako, ili će nam sveti Oci biti tuđi, ili ćemo njihovo
učenje prepravljati da ga prilagodimo sebi. Mi ne smijemo iz otačkih spisa
izabirati ono što nam se sviđa i odbacivati ili zaboravljati ono što nam ne
odgovara, iz ma kakvog razloga (danas su najčešći ekumenska ljubav i
djelomična zastarjelost Otaca), jer tako postajemo heretici(krivovjerci)
(doslovno: izbirači, od grč. aireo - uzimam, izabiram). Još jedna stvar je od
izuzetne važnosti, a za nju danas malo ko mari. Čitanje heretičkih knjiga te
obračanje i najmanje pažnje na heretičko učenje je težak grijeh protiv vjere,
grijeh uma koji boluje od gordosti i zatim odbacuje breme poslušanja Crkvi,
uma koji traži bezumnu i grjehovnu slobodu.

Sveti Oci su zapovjedili da se istinskim duhovnim nastavnikom smatra

samo onaj koji u svemu slijedi učenju crkvenih Otaca i njihovim spisima
posvjedočava i zapečačuje svoje učenje. Dodatni razlog nerazumjevanja
Otaca je i loše poznavanje drevnih jezika i tadašnje retorike, načina
izražavanja. Oštar prijekor nekog Oca uzima se kao osuđivanje;
podsmjehljivo kazivanje za nešto doslovno; upozorenje za gnušanje;
književno pretjerivanje kao nešto prirodno rečeno ili pak podcjenjivanje.
Zaključak o cijeloj ličnosti nekog Oca brzopleto se izvodi dosta puta iz jednog
njegovog pisma, iz nejasnog odlomka nekog povjesničara ili ljetopisca. Samo
neka od dostignuća suvremene nauke su, na primjer, da je većinu spisa sv.
Makarija Velikog napisao mesalijanski heretik, da je pseudo-Dionisije
(zapravo učenik onog apostola koji se uzdigao do u treče nebo: sv. Pavla) bio
proračunat falsifikator knjiga i monofizitski heretik; da je dubokoumno i
savršeno pravoslavno žitije prepodobnog Varlaama i Joasafa, koje je sačinio
sv. Ivan Damaskin, prepričana budistička pripovijest; da sv. Dimitrije
Velikomučenik nije bio vojvoda solunski, već đakon iz Srijemske Mitrovice; da
sveti papa Markelin uopče nije bio mučenik; da je Grigorije, duhovni sin
prepodobnog Vasilija Novog, koji je pisao o zračnim mitarstvima i viđenju
Strašnog Suda, zapravo neko blizak bogumilima, a da prepodobni Vasilije
Novi nije ni postojao. Potkrepljujući ove svoje pronalaske izučavaoci nude
sasvim nemoćne dokaze, kojim najčešće razotkrivaju nepremostivu
udaljenost od svijetlosti pravoslavnog učenja. Time naučnici dokazuju kako
su sposobni za samostalno mišljenje i proslavljanje svoga imena.

Što se tiče čitanja Slova Božjeg, psalama, žitija i drugih tekstova u hramu,
evo i za to nekoliko otačkih savjeta: čtec treba da stoji pravo, sa rukama
spuštenim pored tijela, i da čita razumljivo, razgovijetno. Čitati treba prosto,
sa strahopoštovanjem, u jednom tonu, uzvišeno, bez izlijeva vlastitih
čuvstava kroz prelijevanje i izvijanje glasa. Želja da se onima koji stoje u
hramu predoče vlastite čuvstva znak je nadmenosti i gordosti. Ne treba
preko mjere i nedolično vikati, u taštom zanosu. Naprotiv, čitati treba glasom
prirodnim, bez otežanja koje opterećuje sluh i svijest, da bi naša žrtva Bogu
bila blagoprijatna, da ne bi ispalo da Bogu prinosimo samo plod usana (Jev.
13, 15), dok plod uma i srca prinosimo vlastitoj taštini, pri čemu i plod usana
Bog odbacuje kao nečistu žrtvu.

Ovaj tekst je sastavljen iz pouka: sv. Ivana Zlatousta, prep. Efrema

Sirijskog, Svetog Makarija Velikog, Svetog Ivana Kasijana, Svetog Ivana
Ljestvičnika, Svetog Grigorija Sinaita, Svetog Pajsija Veličkovskog, Svetog
Nikodima Svetogorca, Svetog Ignjatija Kavkaskog, Svetog Teofana
Zatvornika, Svetog Nikona Optinskog, Svetog Nikolaja Žičko-Ohridskog,
Svetog Justina Čelijskog, oca Serafima Platinskog blaženog spomena,
episkopa dioklejskog Kalista, te arhiepiskopa etnanskog Hrizostoma