POUKE STARCA KLEOPE

KOLIKO JE VRSTI PATNJE U SVIJETU?

Dvije vrste: tjelesna patnja i moralna patnja, to jest duševna, kao grižnja savjesti, tuga, očaj,
sumnja, gnjev, mržnja, i tako dalje. Ljudske patnje se mogu podijeliti još na dva dijela: jedne
radi ispravljanja i prečišćavanja dobrih i druge radi kazne i zaloga vječne osude zlih
("Putevoditelj propovjednika" od dr. K. Kiričeskua i svijest. K. Nazarija, str. 291-293).

ZAŠTO IMA TOLIKO PATNJE NA ZEMLJI?

Pravedni Job veli: Čovjek se rađa za patnju (Job 5, 7). A Sveti Pavle veli da je sva tvar u
patnji (Rim. 8, 21). Patnje u svijetu su posljedice grijeha (Job 4, 8; Ps. 7, 14-16; Izr. 22, 8; Jr.
4, 18). Patnje su kazne za grijehe (Lev. 26, 24-28; 2. Sam. 7, 14), ali ako budemo primili sve
patnje sa trpljenjem i blagodarnošću, donijet će nam veliku duhovnu korist za spasenje duše.
Uglavnom vidimo da kako se množe grijesi i zla na svijetu, tako se množe patnje, to jest glad,
zemljotresi, ratovi, svakovrsne bolesti i smrt. Briga nas kršćana je napustiti grijehe, da se
stalno mirimo sa Bogom i da imamo strah Božji, smirenje i trpljenje, i tada će se sve naše
patnje umanjiti, i bit će nam od velike koristi za spasenje.

DA LI JE PATNJA ZALOG VJEČNIH MUKA ILI ISPAŠTANJE GRIJEHOVA?

KOJI JE SMISAO I CILJ PATNJE?
Cilj patnje za kršćane je jedan jedini: ispaštanje grijehova na zemlji kroz svakovrsne bolesti,
nevolje i bolove, radi očišćenja i spasenja duše. Za zle, koji ne žele da se poprave, da se
pokaju, patnja sa zemlje ostaje kao zalog vječnih patnji. A za one koji primaju od Boga patnju
sa trpljenjem i sa blagodarnošću i obraćaju se na pokajanje, patnja, ma koje vrste bila, najbolji
je način za ispravljanje i ispaštanje grijehova, izbavljajući ih ovim vječnih muka. Vidimo da
su koji više pate na zemlji više pomireni sa svojom savješću, bolji, smireniji, jači u
iskušenjima, bliži Bogu, i spašavaju se lakše, kao pravedni Job, ubogi Lazar, Sveti apostoli,
mučenici, prepodobni, i toliko drugih. A koji žive dobro - zdravi su, posjeduju imovinu i sve
što žele na zemlji, ali su obično slabovjerni, nemilosrdni, tirani, lakomi, egoisti - boje se smrti
i umiru u teškim grijesima, na vječnu osudu. Patnja je odozgo određena radi spasenja, radi
iskušavanja, radi opraštanja grijehova i radi duhovnog uzrastanja. Samo ako je primamo s
blagodarnošću, kao iz Božje ruke, kao što kaže i prorok David: Tvoj žezal i tvoja palica
utvrdiše me (Ps. 22, 5). Dakle, žezal i palica patnje tješe dobre i vjernike, pospješuju ih u
dobrim djelima, čiste od grijehova i udostojavaju ih večeg vijenca i nagrade na nebu. A za zle
žezao patnje je poziv na pokajanje, kazna na kaznu i žvale u ustima, jer ne žele da se približe
Gospodu (Ps. 31, 10).

KAKO TREBA DA PODNOSIMO BOLEST, NEPRAVDU, UKOR,

SIROMAŠTVO I MA KOJU VRSTU PATNJE NA ZEMLJI?
Najprije da imamo vjeru da nam je patnja, ma koje vrste bila, određena od Boga, Oca našeg
nebeskog, na spasenje, a ne na vječnu osudu. Zatim, treba patnju da primamo sa trpljenjem i
sa blagodarnošću. A naše trpljenje treba da bude udruženo sa pobožnošću i uzdržanjem (2. Pt.
1, 2-7), da bude udruženo s radošću (Kol. 1, 11) i nadom. Trpljenje u patnji pospješuje se u
nama kroz molitvu, kroz ispovijed i Sveto pričešće, kroz čitanje Svetih knjiga, kroz
razmišljanje o stradanjima Gospoda našeg Isusa Krista i svih Njegovih svetitelja, kroz
posjećivanje onih što su u patnjama težim no što su naše i kroz razmišljanje o vječnom
blaženstvu u raju. Jer drugoga puta za spasenje nema do samo kroz križ, kroz patnju, kroz
trpljenje i žrtvu, kao što kaže Spasitelj: Trpljenjem svojim spašavajte duše svoje (Lk. 21, 19).
Tko pretrpi do kraja, taj će se spasti (Mt. 24, 13).

1
 ZBOG KOJIH UZROKA PATE NEVINA DJECA?
KOJE GRIJEHOVE ONA ISPAŠTAJU?
U Izlasku čitamo: Bog je revnitelj, koji pohodi grijehe otačke na sinovima do trećeg i do
četvrtog koljena (Izl. 20, 5). I opet: Bog pohodi grijehe otačke na sinovima i na sinovima
sinova do trećega i do četvrtoga koljena (Izl. 34, 7; Pnz. 5, 9; Ps. 36, 28; 108, 13; Iz 14, 21).
Veliki prorok Jeremija veli: Činiš milost na tisućama, i vračaš za bezakonje otačko u njedra
sinovima njihovim nakon njih (Jr. 32, 18; Br. 14, 18; Job 5, 4; 21, 19; Iz 13, 16). Prorok Iaija
veli: Pripravite pokolj sinovima za bezakonje otaca njihovih (Iz 14, 21). Znači, iz ovih
svjedočenja Svetoga pisma može se dosta jasno pojmiti zbog kojih uzroka pate nevina djeca i
čije grijehe ona ispaštaju.

KAKO CRKVA UBLAŽAVA LJUDSKU PATNJU I KAKVU DUŽNOST IMA KRŠĆANIN

PREMA ONIMA ŠTO SU U PATNJI?
Crkva ublažuje i iscjeljuje patnje ljudi raznovrsnim molitvama Preblagom Bogu (Pnz. 4, 29-
31; 2. Ljet. 7, 13, 16; Ps. 33, 17; 49, 15-16; Iz. 19, 22; Jak. 5, 14). Crkva je odredila razne
molitve za ublažavanje patnje. Najznačajnija molitva i služba za bolesne je tajna Svetog
jeleosvećenja, kao i razne molitve za zdravlje. Kršćanin ima veliku dužnost prema onima u
patnji, da im pomaže po svojoj moći, kako materijalnim sredstvima, kao: odjećom, hranom,
ugošćavanjem, njegovanjem, novcem itd., tako i duhovnim sredstvima, kao: molitvom za
bolesnike, bodrenjem duhovnim riječima, samilošću, tješenjem itd., kao što nas ući Sveti
apostol Pavle, koji veli: Radujte se sa radosnima, i plačite sa onima koji plaću (Rim. 12, 15).

ŠTA PODRAZUMJEVAMO POD ISKUŠENJIMA I ZAŠTO JE ČOVJEK OSTAVLJEN DA

BUDE ISKUŠAVAN?
Iskušenja su provjere koje dolaze čovjeku od đavola i od njegovih slugu, zlih ljudi (Jak. 1, 13;
Mt. 4, 1; 16, 23; Mk. 8, 33; 1. Kor. 7, 5; 2. Kor. 11, 3; 1. Sol. 3, 5). Bog je dopustio da čovjek
bude iskušavan radi provjere ljubavi prema Bogu (Pnz. 8, 2), radi provjere naše pokornosti
(Pnz. 8, 2), radi provjere neželjenja dobiti (Job. 1, 9; 12). U stvari, iskušenja uvijek
odgovaraju slabostima ljudske prirode. Jačima u vjeri određuje Bog teža iskušenja, da bi
uznapredovali u svetosti i da bi se udostojili većih vijenaca. A slabijima u vjeri i trpljenju
određuje Božanski Promisao laka iskušenja, da bi ih mogli savladati i da ne bi očajavali. Evo
šta kaže Sveti apostol Pavle: Drugo vas iskušenje nije snašlo osim čovječjega; vjeran je Bog
koji vas neće pustiti da se iskušavate večma nego što možete, nego će učiniti sa iskušenjem i
kraj, da možete podnijeti (1. Kor. 10, 13). Isto to kazuje i prorok David: Gospod neće ostaviti
grješnički skiptar nad pravedničkom sudbom do kraja, da pravednici ne bi pružili svoje ruke
na bezakonje (Ps. 124, 3). Pravedni Job kaže da su vjernici opterečeni raznim iskušenjima po
dopuštenju Božjem (Job. 7, 8; Jk. 1, 2; 1. Pt. 1, 6). Ali nikada Bog ne dopušta na izabrane
iskušenja preko njihovih moći.

KOJI SU ISTINSKI IZVORI ISKUŠENJA?

Tri su izvora iskušenja: pohota (želja) tjelesna, pohota očiju, nadmenost življenja, kao što
kaže Sveti apostol i evanđelist Ivan (1. Iv. 2, 16); ili: "Ljubav prema uživanjima, slavoljublje i
srebroljublje, iz kojih se rađa svako zlo", kao što kaže Sveti Ivan Damaskin (Dobrotoljublje,
tom IV, str. 188). Sa ove tri vrste iskušenja pokušao je sotona da kuša i Krista (Mt. 4, 2-11).

KOJI SU NEPRIJATELJI ŠTO RATUJU S NAMA I KUŠAJU NAS DO SMRTI?

Tri su neprijatelja što ratuju sa nama i kušaju nas do smrti: đavo, svjetovna uživanja i tijelo.
Sva ta tri neprijatelja ratuju sa nama svakovrsnim iskušenjima i malo je Kršćana koji
uspijevaju, darom Kristovim, da izađu kao pobjednici u borbi sa iskušenjima i uživanjima
ovoga vijeka. Jer ako Gospod ne sačuva grad, uzalud bi se trudili (up. sa Ps. 127, 1), veli Duh

2
Sveti kroz usta Psalmopjevca. Ali, pošto nam pomaže Spasitelj, "niko neće pokvariti naš
grad" (Antifon 3. glasa).

KOJA SU NAJVEČA ISKUŠENJA PREKO KOJIH RATUJU S NAMA TA TRI

NEPRIJATELJA NAŠIH DUŠA?
Đavo, izvor svekolikog zla, kuša nas osobito mislima nevjerovanja, hule, sumnje, beznađa,
gordosti (ponosa) i tašte slave; a posredno đavo nas kuša kroz ljude sa mislima gordosti, tašte
slave, gnjeva i razvrata; srebroljubljem, lakomošću za imovinom, zavišću, svađom,
osuđivanjem, jezičavošću i drugim. Kroz tijelo đavo nas kuša lijenošću, stomakougađanjem,
pijanstvom, razvratom, klonulošću volje, neosjećanjem srca, uninijem i drugima ove vrste.

SA KOLIKO JE STRANA KUŠAN KRŠĆANIN?

Po svjedočenju Svetoga Meletija Ispovjednika, đavo kuša kršćanina sa osam strana, i to:
Odozgo nas kušaju kada se prinuđavamo na podvige i vrline preko naših moći. To jest post do
iznurenja, prekomjerni trud tijela, svenoćno bdijenje i druga dobra djela, koja jedva dostižu
savršeni. Odozdo nas đavoli kušaju klonulošću i lijenošću u tvorenju dobrih djela, i tako nam
slabi volja, razum, grižnja savjesti, muževnost i postojanost u duhovnoj borbi. S lijeva nas
đavoli kušaju svakovrsnim tjelesnim strastima: pijanstvom, lakomošću, tvrdićlukom,
gnjevom, mržnjom, osvetom i svakovrsnim tjelesnim i duševnim zlobama. Nazivaju se tako
zato što dolaze neposredno od đavola, i svako lako uočava zamke lukavoga. S desna nas
đavoli kušaju tananim, teško razabirljivim i vrlo teškim za prepoznavanje i poražavanje
duševnim i razumskim strastima, kao što su: gordost (ponos), nadmenost, umišljenost, tašta
slava, osuđivanje drugih, bunt uma, neposlušanje, egoizam, hereze, sekte, preveliko uzdanje u
milost Božju, visokoumlje, hula, sumnja, nevjerovanje, snovi, viđenja, vračanje i druga. Ove
strasti, imajući u osnovi gordost (ponos), zbog koje je Lucifer pao u ponor, vrlo su teško
prepoznatljive i iscjeljive. Sprijeda nas kušaju i smučuju đavoli priviđanjima onoga što je
buduće, to jest bacaju nas u brige, u sumnje o drugima i u prekomočne tjelesne trudove za
"sutrašnji dan", kao da Bog ne vodi brigu o nama cijeloga života. Iskušani ovim mislima
sabiru imovinu za starost, trude se samo za ovaj život, boje se da neće imati šta da jedu i piju,
pobacuju svoju djecu, svađaju se za imovinu, velike su tvrdice i ljubitelji novca, ne čine
milostinju i egoisti su. Sleđa nas đavoli kušaju podsjećanjima na grijehe i strasti koji su
vladali nama u mladosti, podstičući nas da ih ponovo učinimo. Jer nas đavoli podsjećaju na
osobe sa kojima smo griješili, na mjesto na kojem smo griješili, na uzroke grijehova koji su
vladali nama. Podsjećaju nas na one sa kojima smo bili zavađeni, na riječi kojima su nas
ljutili, da bismo ponovo počeli da ih mrzimo; podsjećaju nas na tjelesne grijehe koje smo
učinili, na lica koja su nas sablaznila, na pijanstva i druga zla iz prošlosti. Iznutra, to jest iz
srca, kušaju nas nevidljivi neprijatelji svim strastima koje vladaju srcem, kao: gnjev, zloba,
pohota, osveta, okamenjenost, zavist, gordost i ostalo, kao što kaže Spasitelj: A što izlazi iz
srca, ono prlja čovjeka. Jer iz srca izlaze zle pomisli, ubojstva, blud, lažna svjedočenja, hule...
(Mt. 15, 18-19). Zbog toga se i prorok David moljaše govoreći: Bože, sazdaj u meni čisto
srce, i duh prav obnovi u meni (Ps. 50, 10). Izvana nas kušaju i poražavaju đavoli kroz pet
čula, koja su prozori duše. Osobito kroz vid, sluh i jezik. O iskušenjima što ulaze u srca kroz
čula čujemo proroka Izaiju gdje kazuje: Gospode, smrt je ušla kroz prozore naše. O očima
veli Spasitelj: Svaki koji pogleda na ženu sa željom za njom, već je učinio preljubu sa njom u
srcu svome (Mt. 5, 28). A o jeziku čujemo apostola Jakova gdje kazuje: Ako neko u riječi ne
griješi, taj je savršen čovjek, moćan je zauzdati i sve tijelo (Jak. 3, 2). Eto, dakle, da sa svih
strana đavo baca strele iskušenja na nas, tražeći da nas rani grijesima i da nas odvuče u
propast. Ali mi smo dužni da ispovjedimo sva zla umovanja duhovniku i da odagnamo od
sebe đavolova iskušenja molitvom, postom, smirenjem, čuvanjem uma i čitanjem pobožnih
knjiga. Ali ako se ipak strijele iskušenja ne udaljuju od nas, znak je da su korijeni strasti živi u

3
našem umu. Znak je da još nismo čisto ispovjedili misli, i iznikao je grijeh u nama. U tom
slučaju potrebna je vrelija molitva, sa suzama i postom, dok ne prognamo grijeh koji vlada
nad nama (Prema "Nevidljivoj borbi", od Svetog Nikodima Svetogorca, izdanje 1937., str.
82).
KOJA SU ISKUŠENJA NAJTEŽA ZA PREPOZNAVANJE I PORAŽAVANJE?
Najteža su za prepoznavanje i poražavanje razumska iskušenja duše, to jest: misli hule,
sumnje u vjeri, očajanja; zatim iskušenje umišljenosti, visokoumlje o sebi, uzdanje u sebe i
drugo. A od tjelesnih iskušenja najteža je za poražavanje i najopasnija misao razvrata, zato što
je vezana za prirodu, za tijelo. Zatim, zato što onoga koji se gordi u sebi Bog ostavlja da
padne u razvrat. Zbog toga nam Sveti Oci zapovijedaju da bježimo od svake prilike za razvrat,
od svake tjelesne misli, prije nego što postane grijeh; da se klonimo svake osobe koja nas
sablažnjava i gura u užasni grijeh razvrata.
ZBOG ČEGA IMA SOTANA TOLIKO MRŽNJE PREMA ČOVJEKU I ZBOG ČEGA MU
BOG DOPUŠTA DA ISKUŠAVA I PRELEŠĆUJE GRIJEHOM NJEGOVU TVOREVINU?
Sotona nema moć i razriješenje da vlada, da obmanjuje ili da prinuđava čovjekovu volju na
grijeh. On ga samo kuša svakovrsnim majstorijama, priviđanjima, prisječanjima, maštarijama,
čulima, slabostima prirode, uživanjima, mislima. Sotona se nikad ne pokazuje čovjeku
otvoreno, ne razotkriva se neposredno kao neprijatelj čovjekov. Nego ratuje s njim skriveno,
posredno ili kroz zle ljude, koristeći svakojake đavolske majstorije, da ne bude razotkriveno
da on sam želi naš pad i našu pogibelj. On se naziva kušaćem i ocem laži zato što nas kroz
iskušenja i lažljive zamke navlači na grijeh. Sotona samo pokušava da prisili našu volju,
raspiruje tjelesne i duševne strasti i nagone naše prirode, stvara prilike za grijeh, stalno nas
podsjeća na naše padove, ali nema od Boga dopuštenje i razdrešenje da nas primora na grijeh,
jer tada ne bismo imali nikakvu krivicu, nikakvu osudu, i niko se ne bi spasio njegovih zamki.
Međutim, ako čovjek slabi u volji i molitvi, ako se naslađuje đavolovim mamcima i prihvača
grijeh, tada nije kriv đavo, nego čovjek. Zbog toga je čovjeku određen anđeo čuvar, da bi mu
pomagao, dana mu je blagodat Svetoga Duha da ga krijepi, određena mu je Crkva, ispovijest,
to jest banja očišćenja grijehova, i duhovnik da ga razdriješava i da ga savjetuje. Zbog toga
mu je određena nagrada, ako porazi, ili osuda, ako je poražen. Bog je dopustio đavolu da kuša
čovjeka, da bi čovjeka ojačao u vjeri, da bi čovjek položio svu nadu spasenja samo u Boga, a
ne u svoje moći, i da bi čovjek vjernik sabrao više plače kod Boga. Bog ostavlja sotonu da
kuša čovjeka, ali nikada ne dopušta đavolu da ga kuša iznad moći njegove vjere (1. Kor. 10,
13). Samo gordoga i nevjernika ostavlja Bog da bude kušan od đavola preko svojih moći, da
bi ga smirio, i da bi tražio pomoć od Boga i od Njegovih služitelja. Međutim, čovjeku je data
moć da se usprotivi đavolu, da ga porazi i da ga odagna od sebe (Ef. 6, 11; 6, 16; Jk. 4, 7; 1.
Pt. 5, 9).
KOJA SU NAJVAŽNIJA ORUŽJA KOJIMA PORAŽAVAMO ĐAVOLOVA ISKUŠENJA?
Ima dva najmoćnija oružja kojima poražavamo sve zamke i iskušenja đavolova. Prvo je Sveta
molitva, i zatim - smirenje. Mi se neprestano molimo Ocu nebeskom, govoreći: I ne uvedi nas
u iskušenje, no izbavi nas od zloga (Mt. 6, 13). To jest ištemo od Oca da nas ne ostavi u
iskušenjima iznad naših moći i da nas izbavi od svih đavolovih zamki punih lukavstava.
Dakle, u bilo koje vrijeme iskušenja treba da se molimo postojano, sa suzama, s postom i sa
skrušenošću srca. Sveti Oci nam preporučuju da stalno kazujemo Isusovu molitvu:
(GOSPODE ISUSE KRISTE SINE BOŽJI POMILUJ ME GREŠNOGA), osobito u vrijeme
iskušenja, jer Ime Gospoda kao mač vadi iz naših srca i isjeca neprijateljeva iskušenja. Drugo
vrlo snažno oružje protiv đavolovih iskušenja jeste smirenje. »čuj šta veli David: Bih ponizan,
i spasi me (Ps. 114, 6). Kada smo okruženi iskušenjima i strastima, smirimo se iz srca, to jest
smatrajmo se najvećim grešnicima, govoreći da smo zbog naših grijeha i naše
gordosti(ponosa) kušani, i tada će đavo pobjeći od nas, jer neprijatelja najjače sažiže smirenje,
molitva sa suzama i post. Druga oružja u vrijeme iskušenja jesu: "mužestveno trpljenje

4
iskušenja, često ispovijedanje misli, čitanje svetih knjiga, izbegavanje razloga za grijeh, Sveto
Pričešće, tihovanje, odricanje od zemaljskog i drugo".
KOJE SU KORISTI OD ISKUŠENJA U NAŠOJ BORBI S NEPRIJATELJEM ĐAVOLOM?
Prva je korist što se bez iskušenja i bez borbe sa iskušenjima ne možemo spasti, niti imamo
zbog čega da budemo krunisani pobjednim vijencem. Bez iskušenja i duhovne borbe nije
moguće spasenje duše. Zbog toga kazivaše jedan otac u pustinji: "Ukloni iskušenja, i niko se
od ljudi neće spasti" (Otačnik, izdanje 1930.). Zatim, iskušenja nas privikavaju na
majstorstvo duhovne borbe, kale nas u životu, pomažu nam da duševno uzrastamo. Iskušenja
nam pospješuju vjeru, poučavaju nas i primoravaju da se više molimo, da budemo budni i
trudoljubivi u crkvi, u postu, u čitanju pobožnih knjiga; iskušenja nas šalju češće na ispovijed,
na traženje savjeta i na Sveto pričešće. Iskušenja nas smiruju, pokazuju nam koliko smo slabi
i nemoćni kada smo sami. Iskušenja pospješuju naše strpljenje, molitvu, suze, smirenje i
vjeru. Eto smisla, cilja i koristi od iskušenja na zemlji.
OČE KLEOPA, ŠTA JE VRADŽBINA I KOLIKO JE VRSTI IMA?
Pod riječju vradžbina poimamo prizivanje demonske sile, umjesto Boga, na pomoć čovjeku, u
cilju ispunjavanja pojedinih ljudskih želja. Vradžbinu su upražnjavali i u jevrejskom narodu u
vrijeme Starozavjetnoga zakona, i kod kršćana u Zakonu blagodati, nažalost, do našega
vremena. U Starom zakonu tražio je đavolovu pomoć, obračajući se vračari, car Šaul, zbog
čega je bio strogo kažnjen od Boga. Vračar je bio i Balaam. Po učenju Svetoga Nikodima
Svetogorca, vradžbina se dijeli na više dijelova, i to: Sama vradžbina, pod kojom se
podrazumijeva prizivanje đavola, da bi otkrili ljudima skrivena blaga, izgubljene predmete i
drugo slično. Gatanje, druga vrsta vradžbine, kojim pojedini ljudi pretskazuju buduće preko
crta sa dlana, što se naziva hiromantijom, i posredstvom drugih predmeta (zrnevlje, karte,
kava, itd.). Bajanje, spiritizam, to jest prizivanje pomoći đavola u tamnim sobama ili na
grobovima, da bi kaznili one što su u životu. Bajaci tvrde da prizivaju duše umrlih iz pakla,
kao gatari iz vremena proroka Samuila (1. Sam. 21, 3), da bi saznali buduće ili da bi se kome
osvetili. U naše vrijeme upražnjava se među nekim vjernicima bajanje kao: gašenje ugljevlja,
izgovaranje pojedinih riječi pomiješanih s molitvama za bolesnike koji tvrde da su "začarani",
itd. Čini, to jest vračanje pojedinih mladih da bi stupili u brak jedni sa drugima ili da bi se
rastavili, prizivanjem đavolske pomoći, popularno zvano "suđaje". Gatanje po životinjskim
iznutricama, zvano "ikonoskopijom". U ovu vrstu gatanja spadaju i snovi, zodijaci, zli i dobri
časovi, gatanje po udovima tijela, zvano i predskazanje (zujanje ušiju, podrhtavanje oka,
svrab dlanova). Amajlije i talismani, pod kojima se poima nošenje na ruci ili grudima kakvih
sotonskih znakova, konaca, ključeva, predmeta ili obojenih komadića štofa radi čuvanja od
bolesti, od opasnosti i od šteta, pošto se najprije nad njima prizvala đavolova sila.
Demonoprizivaći su oni što gataju buduće prizivanjem đavola. Ovdje se ubrajaju oni što pale
vatre pred kučama i skaču kroz vatru, gatari od rođenja, kao i oni što gataju po životinjskim
iznutricama ili uzimaju plodnost goveda, što je vradžbina koja se upražnjava u naše dane.
Astrologija je vradžbina koja se upražnjava od najstarijih vremena do danas. Pod astrologijom
se poima predskazivanje predstojećih događaja kroz kretanje zvijezda, planeta, vjetrova,
oblaka i ostalih vaseljenskih pojava. Astrolozi tvrde da svaki čovjek ima vlastitu "zvjezdanu
mapu".Eto nekoliko od najobičnijih vrsti vradžbina, neke su skoro zaboravljene, druge se
upražnjavaju i u naše dane, koje suzbijamo i od kojih treba da bježimo jer su đavolska
obmanjivanja, koja prelešćuju i obmanjuju mnoge kršćane radi njihove pogibelji.

MOŽE LI, UISTINU, ĐAVO DA VRADŽBINAMA POMOGNE ČOVIJEKU VIŠE NO ŠTO

NAM POMAŽE SILA I BLAGODAT BOŽIJA?
Neka se zna da đavoli nemaju nikakvu moć da koga iscijele, da otkriju štete ili zločinitelje.
Oni ne mogu nikada da čine odistinska čudesa, nego samo lažnim utvarama obmanjuju
nevjernike i slabe u vjeri. Ovu istinu nam pokazuje božanski otac Jovan Zlatoust, kazujući:

5
"Zar ne vidiš da đavoli nisu mogli da iscijele od žuljeva i krasta koje bijaše Mojsije bacio na
Egipat čak ni vračare i bajace koji njima služahu, pa zar će tebe iscijeliti? (Izl. 9, 11). I ako se
đavoli ne smiluju tvojoj duši, kako će se ožalostiti zbog bola tvoga tijela? Ako se đavoli trude
da te izgnaju iz Carstva Božjeg, kako li će te izbavljati od bolesti? To su podsmjesi i bajke.
Dakle, nemoj se, kršćanine, obmanjivati, jer nikada vuk ne može postati ovca, niti đavo ikada
postaje ljekar. Jer lakše može oganj učiniti da padne mraz, i snijeg da se vrijeme otopli, nego
li da te đavo odistinski iscjeljuje" (Podjela pšenice, str. 324). Dakle, kada se mi razbolimo ili
imamo neprilike, ili nam se tvori nepravda, ili imamo štete, ili sinove za ženidbu, ili druge
teskoče u porodici, nemojmo više pribjegavati pomoći đavola i njegovih slugu, koje su vračari
i gatari, nego u crkvu da hitamo i kod svećenika, na molitvu i na post, i nama će nam pomoći
Blagi naš Otac, koji nas je sazdao, jer ima milosti prema nama.

KOJE SU POSLJEDICE GRIJEHA VRADŽBINE?

Koji tvore vradžbine i pribjegavaju vračarima čine veliki grijeh protiv Duha Svetoga, jer
ostavljaju Boga i traže pomoć đavola. Odriču se Kristovih služitelja, to jest svetih svećenika, i
odlaze kod sotoninih služitelja. Ostavljaju vodu živu, svećenika i blagodat spasenja u Crkvi,
pa radi svojih strastvenih i ljudskih interesa traže pomoć Kristovih neprijatelja, to jest vračara.
Odriču se istine i primaju umjesto nje laž, jer su sve riječi vračara laž i đavolska obmana.
Tako veliki grijeh protiv Duha Svetoga neće se vinovnicima oprostiti ni u ovome vijeku ni u
budućem (up. sa Mt. 12, 32), kao što kaže Kristos, ako se ne budu kajali cijeloga života. Za
takav grijeh dolaze svakovrsna zla i opasnosti na vinovnike koji pribjegavaju vradžbinama.
Najprije grižnja savjesti što su ostavili Boga i tražili pomoć od neprijatelja Božjeg. Zatim je
odlučivanje od Svetog Pričešća na više godina, od 7 do 15 i čak 20 godina. Zatim, koji vjeruju
i pribjegavaju vradžbinama odgone iz svoga srca dar Božji i uvode u kuću i u svoja srca duh
đavolov. Zatim, koji tvore vradžbine i vjeruju u njihovu pomoć odriču se Krista i sjedinjuju se
s đavolom. Zatim, koji tvore vradžbine i pribjegavaju njima više ne dolikuje da se nazivaju
kršćanima, nego otpadnicima. Zatim, vinovnike za ovaj težak grijeh Bog kažnjava teškim i
neizlječivim bolestima, stradanjem u njihovoj porodici, štetama i neslaganjima, siromaštvom i
užasnom smrću. I ako se ne ispovjede kod svećenika i ne oplakuju svoj grijeh sa suzama
cijeloga života, ne mogu se spasti. Vračari i koji vjeruju u đavolovu pomoć i pribjegavaju
njoj, ako ne napuste ovo i ne pokaju se, "odlučuju se sasvim od Crkve", to jest odvajaju se od
Krista i dobrovoljno se predaju u ruke neprijatelju, a ako umru u ovom grijehu, i ne bivaju
sahranjeni od svećenika, nego podobno poganima i otpadnicima od vjere, na svoju vječnu
osudu na muke pakla. Eto užasnih posljedica vradžbine.
KAKVU EPITIMIJU NALAŽU SVETI OCI VRAČARIMA I ONIMA ŠTO
PRIBJEGAVAJU VRADŽBINAMA?
Najstrožije kažnjava vračare Sveti Vasilije Veliki. Evo šta on kaže u 72. kanonu: "Ko se preda
vračarima ili drugima sličnima dobit će epitimiju kao ubice" (Sveti Vasilije Veliki 72; Sveti
Grigorije Niski 3, Laodikijski 36). On postavlja vračare u red čovjekoubica i bogootpadnika,
to jest odlučuje ih od Svetinja od 10 do 20 godina. U 65. kanonu Sveti Vasilije Veliki veli:
"Žena koja bude opčarala strance (odlučuje se od Svetinja) godina 9 i metanija 500 na dan".
A 61. kanon VI. Vaseljenskog sabora odlučuje od Svetog pričešća na šest godina one koji
odlaze gatarima u karte i drugo slično, da bi saznali buduće. A "ako budu istrajavali u ovom i
ne budu se klonili ovih pogubnih i poganskih majstorija, odlučujemo da se sasvim odluče od
Crkve, kao što i Sveti kanoni uče..." Sveti Jovan Postnik skračuje kanon vračarima i onima što
pribjegavaju vračanjima na samo tri godine odlučenja od Svetinja, ako ispovjede grijeh, ako
ga konačno napuste, ako dnevno drže post do 3 sata poslije podne i čine po 250 metanija na
dan. Ali i Sveto Pismo pokazuje kako teško kažnjava Bog one što su pribjegavali vračarima,
jer čuj šta veli: Vračarima ne dopustite da žive (Izl. 22, 18). I opet veli: A čovjek ili žena u

6
kojima bi bio duh vračarski ili gatarski da se pogube; oboje kamenjem zaspite, jer su krivi
(Lev. 29, 27). I opet: A dušu koja se obrati k vračarima i gatarima da čini preljubu za njima,
okrenuču lice svoje nasuprot toj duši, i istjrebit ću je iz naroda njezina (Lev. 20, 6). Vidimo da
je cara Manasiju kaznio Bog gorkim i teškim sužanjstvom u Babilonu, jer provodi sinove
svoje kroz oganj i gataše i vračaše i uredio je gatare od rođenja i vračare i umnožio je
zločinjenje pred Gospodom, da bi ga zbacio s prijestolja (2. Dnev. 33 6). Cara Šaula kaznio je
Bog gubitkom carstva i sramnom smrću, jer je ostavio Boga i pozvao ženu gataru od rođenja,
sljedujući njena gatanja (1. Samuil. 28, 7). A na cara Ohoziju se Bog razljutio veoma jako, što
je poslao da pitaju vračaru iz Akarona. Govorite nam opširnije o grijehu gatanja sa Svetim
knjigama, ili, kako se danas naziva, "otvaranje pravila", koje se uobičajava danas kod
vjernika. Vračanje Svetim predmetima i knjigama je četvrta vrsta vračanja i naziva se "gitija".
Ti vračari miješaju svoje vradžbine s molitvama, sa psalmima i drugim svetim riječima,
upučenim Bogomajci i svetiteljima, da bi mogli lakše obmanuti slabe u vjeri. Evo šta o
ovome veli Sveti Jovan Zlatoust: "Ti veliš da je ona starica kršćanka, i da je onaj čovjek
kršćanski gatar, i da, kad bajaju ili otvaraju knjigu, ne izgovaraju niti pišu drugo ime do ime
Krista, Bogorodice i svetitelja; dakle kakvo zlo oni čine? Na ovo ti odgovaram da zato osobito
dolikuje da mrziš onu zlu ženu i onog zlog bajaća i gatara, jer koriste ime Božje na porugu i
bešćašće. Kršćani budući, djelaju kao pogani. Jer i đavoli, mada izgovaraju ime Božje, ipak su
đavoli. Pojedini, hoteći se pravdati, vele da je kršćanka žena koja je bajala i ništa drugo ne
izgovara do samo ime Božje. Ja je zbog toga gore mrzim i odvračam se od nje, jer
upotrebljava ime Božje na sramotu. Nazivajući sebe kršćankom, pokazuje sebe da djela što je
pogansko" (Kristoitija, nav. djelo, str. 305-320). Koji gataju otvaranjem Psalma i drugih
Svetih knjiga odlučuju se od pričešća do 7 godina, jer je Psalam Sveta knjiga sa mnogim
proročanstvima u sebi, nadahnuta Duhom Svetim, i ona je za molitvu, a ne za gatanje i
sticanje novca na osudu. Isti grijeh tvore i pojedini svećenici koji "otvaraju knjigu", kako se
kaže u narodu, i padaju pod tešku osudu, kako oni, tako i koji zahtjevaju da im otvore Sveto
Evanđelje.
ZBOG ĆEGA SE POJEDINI KRŠĆANI SLUŽE VRAČANJEM?
Zbog toga što je u njima oslabila vjera i strah Božji; zbog toga što se današnji kršćani ne mole
dovoljno, da bi ispunili svoje molbe molitvom, a ne gatanjem; zbog toga što ne čitaju Sveto
Pismo, da vide kakva osuda dostiže vračare, i zbog toga što ne odlaze redovno u crkvu, ne
ispovijedaju se barem u toku četiri posta i ne traže u slučaju potrebe i molitve svećenika.
Pojedini kršćani još pribjegavaju gatanju zato što su zaboravili obećanja koja su dali Kristu na
Svetom Krštenju, kada su rekli: "Odričem se sotone, i svih djela njegovih, i svih služitelja
njegovih..." Također, kršćani još pribjegavaju đavolovoj pomoći kada se njihova molba ne
ispuni u Crkvi ili zbog toga što zaboravljaju na smrt i na dan Kristovog suda. Zbog toga nas
Sveti Oci upućuju da hitamo Bogu, samo Crkvi i svećenicima, a ne đavolima i njihovim
slugama. A Sveti Ivan Zlatoust nas savjetuje, govoreći: "Molim vas, budite čisti od ove
obmane... i kada hoćeš da prekoraćiš prag svoje kuće, najprije reci ovo slovo: Odričem se
tebe, sotono, i tvoga častvovanja, i tvoga služenja, i sjedinjujem se s Tobom, Kriste! Bez
ovoga umovanja nikada da ne izlaziš iz kuće. To neka ti bude palica, to - oružje, to -
odbrambena tvrđava, i zajedno sa tim riječima osjeni i ćelo svoje krsnim znakom. Jer ako se
budeš tako naoružavao svuda, ne samo čovjek, nego čak i đavo da te sretne, neće te moći
povrijediti" (Kristologija, str. 316-317).
KAKO MOGU KRŠĆANI DA SE IZBAVE VRADŽBINA I SVAKOVRSNIH ĆINI KOJE
ĐAVO IZVODI?
Ko snažno vjeruje u Boga, ko se neprestano moli Bogu i redovno hita u svetu crkvu, nikada
neće tražiti pomoć od đavola i vračara, koji su neprijatelji Božji. Dakle, koji imaju jaku vjeru
u Boga, neka od Njega neprestano traže pomoć. A slabi u vjeri, koji su ikada tražili pomoć
vračara, ako hoće da se spase, najprije neka ispovijedaju taj grijeh i neka traže epitimiju.

7
Zatim neka se više ne obraćaju sotoni za pomoć, ma u kakvoj nevolji bili, nego samo Bogu
neka hitaju. Zatim neka se što više mole molitvama i suzama iz srca (Pon. zak. 4, 29; Ps. 118,
58; Jer. 29, 13) i tako če se trpljenjem i vjerom izbaviti od vradžbina i primiti dar Duha
Svetoga.
ŠTA SU SNOVI I VIĐENJA, KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU NJIH I KOLIKO IH JE
VRSTA?
Odgovaram vam riječima Svetoga Ivana Ljestvičnika, koji veli: "San je pokret uma u vrijeme
nekretanja tijela. A priviđenje (lažno viđenje) je obmana očiju, kada um spava. Priviđenje je
izlazak uma kada tijelo bdi. Priviđenje je viđenje nečega bez ipostasi (nerealno)"
(Dobrotoljublje, tom IDZ, Slovo 3, str. 75). Eto, dakle, šta su snovi i viđenja. Oni su dvojaki:
dobri i zli snovi i viđenja. A razlika je među njima ova: Dobri snovi i viđenja od Boga su,
kroz njih se otkriva Njegova velika volja, samo onima koji su potpuno savršeni i sveti i koji
tvore Njegove zapovijesti, kao što je bio pravedni Josip, kome se u snu pokazao arhanđeo
Gabrijel, zapovjedivši mu da biježi sa mladencem Isusom i sa Djevom Marijom u Egipat.
Dobri snovi dolaze od anđela, i podsječaju nas na smrt i osudu, a pošto se probudimo podstiću
nas na molitvu i pokajanje. Naprotiv, zli snovi i priviđenja su od đavola prerušenih u
svjetlosne anđele ili u svetitelje, koji nas u snu obmanjuju da smo dobri i dostojni raja; a pošto
se probudimo "tonemo u gordost (ponos) i u radost" (Dobrotoljublje, tom IDZ, Slovo 3, str.
76).
DA LI JE GRIJEH DA KRŠĆANI VJERUJU U SNOVE I VIĐENJA?
Sveti Ivan Ljestvičnik kaže da je "ko vjeruje u snove podoban onome što trči za svojom
sjenkom i pokušava da je uhvati". Isto tako on kaže da su "demoni tašte slave u snovima
proroci. Oni, kao kakvi lukavci, smišljaju buduće događaje i objavljuju nam ih unaprijed. A
ako se viđenja ispune, divimo se i gordimo mišlju kao da imamo dar pred-viđenja (proroštva).
Koji slušaju đavola često su postajali lažni proroci". I dalje veli: "Đavoli ne znaju ništa o
budućem iz kakvog predznanja, jer i ljekari mogu da nam, na osnovu simptoma, unaprijed
najave smrt". Zatim zaključuje, kazujući: "Kada počnemo da vjerujemo u snove đavola, oni
nam se podsmijavaju, čak i kad smo budni. Ko vjeruje snovima i priviđenjima u snu potpuno
je neiskusan, a ko ne vjeruje nijednima - mudrac je" (Dobrotoljublje, tom IDZ, Slovo 3, str.
76). Dakle, grijeh je da vjerujemo u snove i viđenja, jer ovima nas lako obmanjuju đavoli i
bacaju nas u užasni grijeh gordosti i tašte slave, kada se čovjek pouzda u sebe više nego u
riječ Božju. Ovom kušačkom majstorijom đavo je obmanuo mnoge kršćane i monahe, bacivši
ih zatim u ponor pogibelji. a ako ko god ipak ima nedoumicu u vezi sa svojim snom ili
viđenjem, neka se ispovjedi duhovniku i neka mu zatraži savjet, jer kroz duhovnika govori
Bog.
ZBOG KOLIKO SE UZROKA LJUDI OBMANJUJU TAŠTIM VIĐENJIMA I SNOVIMA?
Zbog sedam uzroka se kršćani obmanjuju viđenjima i snovima kao da su od Boga, i to: zbog
gordosti(ponosa); zbog tašte slave, koja je prva kći gordosti; zbog neiskusnoga i slaboga uma
kršćana; zbog nerasudne revnosti nekih kršćana, koji se mnogo mole i poste da bi imali
viđenja, o kojima kaže Sveti Izak Sirin: "Od velike bolesti boluje ko ima zlu revnost"
(Dobrotoljublje, tom DZ, slovo 58). Peti uzrok obmane kroz viđenja i snove jeste
neposlušanje duhovnicima i drskost nekih vjernika, osobito ponositih, zbog čega ih đavo lovi;
šesti uzrok dolazi zbog neotkrivenih i neispovjeđenih osobnih grijeha i zbog toga što se čisto
ne ispovijedaju misli duhovniku. A posljednji uzrok kroz koji se obmanjuju kršćani lažnim
snovima i viđenjima jeste nepoznavanje sebe i odsustvo čitanja Svetoga Pisma.