SVETI TEOFAN ZATVORNIK

PET POUKA O PUTU SPASENJA

Učitelju što da učinim pa

da naslijedim život vječni
(Luka 10,25)

Tako je nekad zapitao Gospoda jedan zakonik! A on je Gospoda pitao u cilju

kušanja, kao da je bio radoznao što će reći Učitelj, jer je sam znao što treba činiti. Ali
moguće je pitati o putu spasenja ne iz praznog ljubopitstva nego iz iskrene želje da se
dobije direktan odgovor, nepoznat ili zaboravljen, pitati iz velike nužde, zato što duša
boluje i srce muči sumnja - što treba činiti da bi se naslijedio život vječni?
Ovakva mučna sumnja tim je prirodnija ukoliko je nejasnija sfera misli koja
okružuje pitače, i ukoliko oni veću nesuglasnost oni sreću u spisima i riječima ljudskim.
Zar se mi sad ne nalazimo u takvom položaju? Obazrite se okolo i vidjet ćete da svaki od
nas drukčije govori. Jedan savjetuje: moli se, i spasit će te Gospod; drugi: plaći,
skrušavaj se - i Bog te neće posramiti; treći: čini milostinju i ona će pokriti mnogo
grijehova tvojih; četvrti: posti i češće boravi u domu Gospodnjem; peti: ostavi sve i udalji
se u pustinju. Eto koliko raznih odgovora ljudskih! I to su sve pravi odgovori, spasonosna
pravila sa kojima se čovjek neizbježno sreće na putu spasenja. A što se tiče onih koji
sebe smatraju boljim od nas, ali su prestali da budu što smo i mi, razumijem kršćane koji
su pošli za duhom ovog vijeka i prazne mudrosti - one koji su prisvojili nekoliko zdravih
pojmova, pozajmljenih iz kršćanstva, koji misle visoko o sebi, napustili nas i srcem se
odvojili od Krista Gospoda, mada ga jezikom još uvijek ispovijedaju - što se njih tiče,
među njima postoji još žalosnija i bolnija razlika u mišljenjima koja su otišla daleko od
istine i blude po raskrsnicama laži. Zar vam se nije dogodilo da prilikom razgovora čujete
i pročitate u knjizi kako neki na svoj način umuju o poretku stvari, drukčije od poretka
koji postoji? O spasenju duše tu nema ni spomena. Vječno blaženstvo, ako se i dopušta,
smatra se već sigurnim, po nekakvim ljudskim pravima, i sve staranje upućeno je na to
kako bi se, kao dodatak tome, zasladio i zemaljski život i preobratio iz tužnog u rajski. U
tom duhu jedan viče: ne vjeruj ničemu osim svome umu, ispunjavaj težnje prirode svoje,
budi nezavisan, uživaj u onome što posjeduješ i ne dozvoli tuđoj ruci da ti stoji za vratom
i – bit ćeš sretan. Drugi propovijeda: gdje nema općih sredstava da oraspolože, kao
kazališta i drugo, tamo život nije život. Treći veli: pravim putem nije moguće ići, treba
znati živjeti, a umješnost je u tome da se ništa ne čini protiv vlastitog interesa, i ne
dozvoli drugome da uoči naše planove, namjere, osjećanja (Oni to nazivaju mudrošću);
četvrti govori: ako ne zaštitiš svoju čast i dostojanstvo – propast ćeš. Zapažate li koliko
je sve to mračno mudrovanje! I pri svemu tome ono, može se reći, sačinjava osnove
svjetskih običaja, i sa njim se možemo susresti u pojedinačnim prostim razgovorima, i u
većim skupovima i u štampanoj knjizi - i to ne u jednoj. Zamislite što sad treba da se
izrodi u umu i srcu vašeg poznanika, a možda i vaše kćeri, vašeg sina, kada jednom, dva
ili tri puta naiđe na slične riječi, kada u jednoj knjizi pročita takve misli, u drugoj i trećoj
još gore, i to ne u toku jednog dana ili mjeseca, nego u više godina, kada pri tom oko
sebe vide običaje nadahnute takvim duhom, a istovremeno u srcu se pojavljuju, pod
djelovanjem sablažnjivih iskušenja, strasne pomisli koje potkopavaju dobro raspoloženje
- zamislite, kad se svi ovi raznovrsni utisci, jednovremeno, skupe u mladu, pa ne samo u
mladu nego i zreliju dušu, što tada treba da osjeti srce, osobito srce koje još nije
zaboravilo Gospoda i koje cijeni riječi istine izgovorene ustima Božanskim? Ja čujem kako

1
se iz dubine ovog srca otima vapaj, sličan vapaju apostola, uplašenih burom, i Petra koji
se počeo daviti: "Gospode spasi me, ginem! Gospode, što da činim da se spasim?" Majke
i očevi, čujete li taj vapaj?
Nemojte misliti da sam se zanio. NE! Ja sam namjerno htio da objasnim kako je
sasvim prirodno, osobito u naše vrijeme, postavljati pitanje o putu spasenja, ili o putu u
Carstvo Nebesko. I ja sam uvjeren, ako bi se sad Gospod pojavio među nama, da bi svi
koji traže trajno dobro, i koji vide kako današnji duh, današnje učenje, sadašnji poreci
protivriječe jedan drugom. Svi bi se oni jednoglasno obratili Gospodu sa pitanjem:
Gospode, što da činimo da bismo naslijedili vječni život? ŠtO da činimo da bismo se
spasili? Ali braćo, Gospod je jučer i danas isti i uvijek (Jevr. 13,18). Onda kad mu je
Hebrej postavio ovo pitanje, On mu je rekao da odgovor traži u zakonu: u zakonu što je
napisano,kako čitaš? Danas bi On kršćaninu bez sumnje zapovjedio da se obrati svetom
Evanđelju uopće novozavjetnom učenju ili Crkvi Božjoj, i zapitao bi ga što se ovdje
sadrži, kako razumiješ? Obrativši pažnju Hebreja na zakon, Gospod je očigledno htio da
mu napomene: nemaš potrebe da pitaš, put spasenja propisan je radi toga i dat da te
vodi ka spasenju. Spas je u zakonu, tvori tako, i spasit ćeš se. Slično ovome treba reći i
kršćanima koje kolebaju naletjele sumnje: nemate potrebe da pitate, kršćanstvo i je
jedinstveni put spasenja. Budite pravi Kršćani i spasit čete se. Radi toga je sveta Crkva,
radi toga su dogmati i zapovijesti, radi toga svete tajne, postovi, bdijenja, molitve,
osvećenja i tako dalje. Sve to ili sve što drži Crkva, je istinski put spasenja. Tko od srca
primi i usrdno ispunjava sve što crkva zapovijeda, taj je na putu spasenja. Zato, ako je
sve ovo u nama nema mjesta pitati nego treba Boga proslavljati; ne tražiti gdje je
spasenje, ne primati ga gotovo, jer je ono pred nama i okružuje nas; svom snagom
odavati slavu, čast i poklonjenje Bogu, koji nas spašava u svetoj Crkvi Svojoj. Što treba
da činimo? Sve to poštovati i nepokolebljivo držati sva učenja, zakone i uredbe svete
Crkve, ne slušajući prazna umovanja novo moderne filozofije, koja teži da sve razori ne
zidajući ništa.
Mislim da u našem umu ipak ostaje neodređeno - što naime treba činiti da bismo se
spasili? Na to ću vam ja sad odgovoriti u nekoliko riječi: vjerujte u sve što zapovijeda
sveta Crkva da se vjeruje, i primajući blagodatnu silu kroz svete tajne i podgrijavajući ih
svim drugim svećenoradnjama, molitvama i ustanovama svete Crkve, idite nepokolebljivo
putem zapovijesti Gospoda Isusa Krista, pod rukovodstvom zakonitih pastira i – spasit
čete se... Budi pravi kršćanin i bit ćeš u raju; budi pravi kršćanin i spasit ćeš se.
Ali možda nije svakome jasno što znači biti pravi kršćanin, ili što se naime u
kršćanstvu predlaže kao neophodan uvjet spasenja, i koji je u isto vrijeme bezuvjetni
znak da će netko otići u život vječni, a ne u propast. Zato ćemo to sad razjasniti
podrobnije na taj način što ćemo put spasenja usporediti sa običnim putem.

II

Koji se sprema na put, da bi uspješno završio svoje putovanje, treba da poznaje taj
put, da zna njegov pravac i dužinu, a isto tako i sve što se može sresti na njemu, a pri
samom putovanju treba pažljivo gledati i put i ono što se oko puta nalazi, čime je put
okružen. Tako i kršćanin koji želi da dostigne život vječni, treba da zna i put koji ovome
vodi i sve što se njega dotiče, sve što je iznad njega, oko njega i ispred njega - treba
osvijetliti umnu atmosferu skupljanjem zdravih pojmova o svemu što postoji i što se
događa - treba znati: što je Bog, što je ovaj svijet, kako on postoji i kuda vodi? Što smo
mi, zašto smo ovdje i što nas čeka iza groba? Kako treba da se odnosimo prema svemu
što nas okružuje - prema vrhovnom Biću - Bogu, prema našoj braći - ljudima i prema
nevidljivom svijetu - anđelima i svetiteljima. Tko sve ovo zna, taj putuje pri svijetlosti;
ako ne zna sjedi u tami; i ako bi pomislio da ide, spotaknut će se, zato što mu je tama
zaslijepila oči. A samo kršćanstvo razgoni ovu tamu, dajući na sve ovo istinske odgovore
u svome učenju. Ono uči da je Bog, kome se u Trojici klanjamo, Otac, Sin i Sveti Duh,
koji je sve stvorio riječju svojom, sve održava silom riječi svoje i sve vodi svome u

2
naprijed određenom naznačenju, čak čuva čovjeka, i paloga, natprirodno ga podiže i
obnavlja u Kristu Spasitelju, uči ga otkrivenjima i uči zapovijestima, kojima su određeni
svi njegovi obavezni odnosi i ukazan put kojim treba da ide. Skup ovih pojmova i je
svijetlost koja nam ukazuje put i osvjetljava ga. Prema tome upoznaj pravoslavno
kršćansko učenje i prihvati ga svim srcem i vidjet ćeš put u carstvo, i sve što okružuje
ovaj put i sve što te vodi njemu. To je prvo.
Ali neka netko i zna put, i neka je taj put osvijetljen, kakva je korist od toga ako on
nema snage da ide njime? Bolestan, raslabljen, bez nogu, koji leži ukraj puta kojim treba
ići, da će poginuti ako ne ide - samo će se još više žalostiti zbog toga što zna i vidi put, a
ne može da ide njime. U takvom bi položaju bili i mi ako bi nas Gospod prosvijetlio
svjetlošću znanja, a ne bi nam dao snage da idemo po ukazanju ove svijetlosti; jer sami
sobom ne možemo ići, nemamo snage, mi smo raslabljeni, razbijeni. - Ali ne plašite se!
Sve božanske sile potrebne za život i pobožnost, pripremio nam je Gospod, koji nas je
prizvao u svoju slavu. (II Petr. 1,3), i svakom vjerujučem daju se u svetim tajnama
crkvenim, daju se posebno, u takvom obilju, koliko tko želi i može da smesti. Krštenje
preporađa, miropomazanje ukrepljuje, sveto pričešće najprisnije sjedinjuje sa Gospodom
Isusom Kristom, sveto pokajanje podiže paloga u grijeh poslije krštenja i tako dalje.
Svaka tajna daje osobitu božansku silu, potrebnu čovjeku na putu u Carstvo Nebesko... I
tako znajući svete crkvene tajne, koristi ih što češće, sa vjerom i po činu od Crkve
propisanom, i božanske sile, potrebne za hod po putu za Carstvo Nebesko, nikad ti neće
nedostajati. To je drugo.
Ali na putu mogu sile da oslabe i da se istroše, mogu se susresti mamci i zanosi.
Mamci mame da se prekine put, a zanosi da se skrene sa puta; kraj i jednog i drugog je -
propast. Kako onda postupiti? Treba obnavljati sile i odbijati mamce i zanose. Što je za to
potrebno? Jedno: nepokolebljivo ispunjavati sve uredbe Crkve i sve njene činove –
svećeno djelujuće, molitvene i osvećujuće. A evo zašto: u svetim tajnama mi primamo
blagodat Duha Svetoga, kao iskru božansku poslanu s neba u našu prirodu. Pa kao što je
za iskru koja je pala u materiju potreban zrak i strujanje zraka (duvanje u iskru) da bi se
pretvorila u plamen, tako je i za iskru božanske blagodati, primljenu u svetim tajnama,
potrebna svojevrsna duhovna atmosfera i strujanje ove, da bi se iskra rasplamsala i
pronikla i obuzela svu našu prirodu. Tu atmosferu sačinjava naša crkvenost - svi svećeni
činovi, molitve i molebani, koji okružuju čovjeka u svim situacijama; a strujanje ove
atmosfere je neprestani niz svećeno radnji crkvenih, jednih za drugima i neprestano
učešće čovjeka sad u jednoj od njih, sad u drugoj. Ovdje se podrazumijevaju dnevne
službe: večernja, jutrenja, liturgija, crkveni praznici, litije sa križem i ikonama, molitve za
razne slučajeve - u domovima i crkvama, putovanje u sveta mjesta - a prije svega
postovi sa molitvama i pričešćivanjima Svetim Tajnama. Ukoliko neko usrdnije učestvuje
u svim ovim činovima utoliko će se sve jače razgarati iskra blagodati, dok se ne pretvori
u plamen koji će prožimati sve njegovo - tjelesno i duševno. Tko bude tako postupao,
njemu nikad neće nedostajati snage, taj nikad neće izgubiti bodrost na putu i neće pasti
u bezbrižnost i nemar. Taj način dat nam je i zato da bismo od sebe odbijali mamce i
razonode svijeta. Tko živi po ustavu Crkve, taj kao da je zaklonjen ogradom i ne boji se
sablazni svijeta. Crkvenost, to je odgovor na sve svjetske pjesme i lijek od pomračenja
koje proizvodi dah svjetskog duha. Koga se dotakne ova zaraza - neka bježi u crkvu i sve
će proći; ili budi nepokolebljivo vjeran propisima Crkve i svijet neće naći priliku da ti se
prilijepi. Jer sve što postoji u svijetu, imamo mi u Crkvi, samo u najčistijem božanskom
obliku ... U svijetu - šetnje, kod nas sveti praznici; tako balovi, kod nas crkvene službe;
tamo kazalište, kod nas božanske svećenoradnje. Uspoređuj svaki i vidi što je bolje, pa
se ne zanosi praznim mamcima i ne ostavljaj, njih radi, ono što je bitno, plodonosno i
živototvorno. Živi po crkvenim pravilima, i živjet ćeš duhovnoj atmosferi i ogradi, i sile u
tebi nikada neće oslabiti u toku putovanja i nikakvi mamci neće te namamiti na bespuće.
To je treće.
Da vas ne bih umorio kazat ću vam ukratko četvrto.
Mogu na putu da nas sretnu neočekivane prepreke koje treba savladati, mogu biti
raširene mreže koje ne možeš mimoići; može doći do slivanja staza, tako da ne znaš
kojom trebaš ići; može naići oblak koji će potpuno zakloniti put i uplašiti munjama i

3
gromovima. Kome se obratiti? Tko će nam pomoći u takvim slučajevima? Anđeli sa neba?
Ali oni se javljaju samo u izvanrednim okolnostima, prepuštajući da se zbivanja događaju
po postojećem poretku. Tko će nam onda pomoći? Crkveni pastiri - duhovni oci, koji su i
dati zato Crkvi da ne dopuste kršćanima da padaju u nedoumicu, nego da sve vode
nepokolebljivo putem u život vječni, učeći svakoga da dostigne mjeru uzrasta Kristovog
(Efes. 5, 11-15). Zato budi pokoran rukovodstvu duhovnih otaca i izbjegnut ćeš
raskrsnice na putu u Carstvo Nebesko i brzo ćeš i sigurno stići do vrata raja.
Evo što nam sve kršćanstvo predlaže na putu spasenja: 1. Znati i držati se učenja
kršćanskog, koje daje zdrave pojmove o svemu što postoji i zapovijestima ukazuje na put
u Carstvo Božje. 2. Primati tajne crkvene, kroz koje se daju sile za život i pobožnost. 3.
Učestvovati u svim svećeno radnjama, molitvama i sinovima Crkve, kako je propisano
ustavom, da se na taj način raspaljuje iskra blagodati Božje i dobiva opsjena sveta. 4.
Povjeriti se rukovodstvu zakonitih pastira - duhovnih otaca i povinovati se njihovim
rukovodnim savjetima.
A to će reći: upoznajte se i srcem prihvatite sve čemu uči Crkva i primajući
blagodatne sile kroz svete tajne i podgrijavajući ih drugim svećeno radnjama Crkve, idite
nepokolebljivo putem zapovijesti, koje je propisao Gospod naš Isus Kristos, a pod
rukovodstvom zakonitih pastira, i sigurno čete dostići Carstvo Nebesko.

III

Ovo je bio direktan i jedini odgovor svakome tko pita: što da činim da bih naslijedio
život vječni? Svi spašeni spasili su se ovim, a ne drugim načinom, i svi koji se sada
spašavaju postižu to na ovaj, a ne na drugi način. Zato nema potrebe da se više govori o
ovome.
Ali ja se bojim da među vama nema nekoga tko o ovome sudi nepravedno? Možda
netko misli da iz rečenoga nije sve podjednako neophodno, ili da sve za svakoga nije
neophodno, da se nekad bez nečega može biti, da se možda nekada može biti ne škodeći
svome spasenju, da nešto može biti ostavljeno slobodnoj volji, kao neobavezno za
svakoga. Zato sam prinuđen da vam objasnim ovo što sam rekao, to jest zdravo učenje
vjere, držanje zapovijesti, primanje svetih tajni, učešće u svim molitvama Crkve i
rukovodstvo zakonitih pastira - sve je to bitno neophodno u djelu spasenja, tako da se
spasenje samo tamo i postiže gdje je ovo skupa udruženo, a gdje nešto od ovoga
nedostaje, tamo se spasenje izlaže velikoj opasnosti i kvari se.
Jer kakvom se spasenju nada onaj koji se ne drži pravog učenja vjere i Crkve i
nepravilno misli o Bogu, svijetu i čovjeku, ili o sadašnjem našem pokvarenom stanju, ili o
načinu našeg obnavljanja, koji je jedan, ili o smrti i budućoj sudbini našoj, ili o kakvom
bilo dogmatu, kad sam Gospod govori: tko se odrekne riječi mojih u ovom rodu
preljubotvornom i grešnom, i sin čovječji odreći će se njega pred Ocem svojim
koji je na nebesima.(Marko 8,38) A koga se Gospod odrekne gdje je mjesto takvom?
Sigurno nije u Carstvu Nebeskom. A, gle, ima ljudi koji govore vjeruj kako hoćeš, samo
živi dobro, i ništa se ne boj. Kao da se može dobro živjeti bez osnovnih pojmova o
predmetima koje pruža prava vjera. Ne varajte se braćo! U sastav pravilnog života ne
ulazi samo ponašanje nego i zdrav način misli; ako nekome ovo posljednje nedostaje, o
njemu se ne može govoriti da je njegov život ispravan i dobar. S druge strane, živjeti
dobro znači živjeti bogougodno, a bogougodni život sav se provodi po volji Božjoj. A
jedna od prvih odredaba volje Božje u odnosu prema nama je - Vjerovati u Onoga koga
je On poslao, to jest u Gospoda Isusa Krista i Njegovo božansko učenje. Znači da onaj
koji govori: vjeruj kako hoćeš, samo živi dobro - kad je Božja zapovijest da se pravilno
vjeruje - liči na čovjeka koji sam ruši na kome zida dom, ili na čovjeka koji hoće da
prepliva rijeku na lađi koju sam svjesno razbija pod sobom.
Kakvom spasenju može da se nada onaj koji narušava koju bilo zapovijest Božju,
na primjer: zapovijest pravde ili milosrđa, uzdržavanja ili trudoljublja, čistoće ili

4
samoodricanja, supružničke vjernosti ili druge neke, smanjujući težinu svojih grijehova
kakvim bilo krivim tumačenjima, na primjer: priroda vuče, srce zahtjeva, ili starajući se
da se rugoba grijeha prikrije kakvim bilo vidljivim znacima pobožnosti, na primjer:
posjećivanjem crkava, prilaganjem skupocjenih ikona i paljenjem kandila? Kakvom
spasenju može da se nada taj kad je direktno rečeno: ako hoćeš da uđeš u život, drži
zapovijesti (Mat. 19,17; Job. 3,23)? I još: da nepravednici, ma kakve vrste oni bili, ne
mogu naslijediti Carstvo Božje (I Korin. 6,9). U djelu spasenja nužna su i neophodna
djela vanjske pobožnosti, ali ne samo ona: neophodno je pri tom ispunjavanje svih
drugih zapovijesti Božjih. Gospod je rekao: ovo treba učiniti, a i ono ne izostavljati (Mat.
23,23). Kako se bez nogu ne može ići ni bez krila letjeti, tako bez ispunjavanja
zapovijesti nije moguće Carstvo Nebesko dosegnuti.
Kako to neki samovoljno zamišljaju da postignu svoje spasenje sami sobom, na
primajući božanske sile za život i pobožnost, kroz svete tajne, i ne podgrijavajući ih
svećenoradnjama i molitvama Crkve? Ja sam već objasnio da smo mi pali i nemoćni i ni
koraka ne možemo učiniti na dobrom putu, bez osobite blagodatne pomoći, i da se ova
blagodat prima u svetim tajnama, i da primljena blagodat biva u početku slična maloj
iskri, koja se potom razgorijeva do plamena aktivnim učešćem u svetim činovima svete
Božje Crkve. Sve ovo je jasno samo po sebi i potvrđuje se osobnim opitom, i
svjedočanstvima drugih. A ima osoba koje govore: sva ta crkveneost potrebna je
prostima; onima koji razumiju stvar dovoljno je da samo mislima, duhovno ili srcem služe
Bogu. Blaženi ste vi proste duše koje sve bez pogovora primate i svakom se glasu Crkve
povinujete! Vi ste slične drveću posađenom pored izvora vodenih, koja donose ploda u
svoje vrijeme (Psal. 1,3). A oni koji na svoj način shvaćaju spasenje, slični su, u
duhovnom pogledu, slabim biljkama, koje rastu na suhom, kamenitom ili pjeskovitom
terenu, i jedva slabe znake života pokazuju; ili još gore: oni su slični sjemenkama
zatrpanim u njedrima zemlje, još neproklijalim. Zamislite da je napolju kiša, snijeg, oluja
i postavite na takvu nepogodu čovjeka slabo obučena - može li on dugo da izdrži? Točno
u ovakvim okolnostima se nalazi onaj koji se tuđi od svetih tajni i naše crkvenosti.
Žalosni su takvi ljudi! Sebičnost i tvrdoglavost razjedaju kosti njihove.
Najzad, Gospod je izabrao Apostole, a ovi su djelo svoje predali episkopima i za
satrudnike im odredili svećenike. Svi oni skupa sačinjavaju Bogom uređeno pastirstvo u
Crkvi, čiji je zadatak da sve učlanjene u Crkvu duhovno podižu u čovjeka savršena u
mjeru uzrasta punoće Kristove (Efes. 4,13), osvećujući tajnama, zagrijavajući
svećenoradnjama, a osobito rukovodeći savjetima na mnogoraskrsnom putu ka
duhovnom savršenstvu. I hvala Gospodu što je tako! Mi smo slijepi; pa kao što je
slijepom potreban vođa, tako je i nama nužan ukazatelj puta u Carstvo Božje, u veoma
mnogo slučajeva potrebno je koje bi nas uzelo za ruke i izvelo iz zbrke misli i osjećanja, u
koje nas ponekad baca đavo, a ponekad vlastita ludost. Nemojte reći da je "svima
rukovoditelj volja Božja, mi ćemo i sami pročitati i uvidjeti što je potrebno". Riječ Božja
sadrži opća ukazanja za sve, a što je naime potrebno meni, u mojim okolnostima, to
treba da mi objasni drugi, živi, iskusni glas. Ako njega ne bi bilo, ja treba da lutam po
raskršćima izložen postojanoj opasnosti. Eto zbog čega nam je potrebna pomoć mudroga
savjeta pastirskoga. Nekima, čak i mnogima se čini da im je pastir potreban samo u
slučaju nužnog svršavanja kakve tajne ili svećenoradnje. Takvi zaboravljaju da gdje
nema savjeta, pada se kao lišće, a spasenje je u mnogim savjetima (Priče 11,14 -
u slovenskoj Bibliji).
Iz svega rečenog izlazi isti pređašnji zaključak: hoćeš li spasenje - saznaj i srcem
drži sve što te uči sveta Crkva, primaj Božanske sile kroz svete tajne, podgrijavaj ih
svećenoradnjama i molitvama Crkve, idi nepokolebivo putem zapovijesti koje je propisao
Gospod Isus Kristos, pod rukovodstvom zakonskih pastira - i nesumnjivo ćeš dosegnuti
carstvo Božje i bit ćeš spašen. Sve je to bitno neophodno u djelu spasenja, neophodno
sve u cjelini za sve. Tko nešto od ovoga ne usvaja ili ne dopušta, tome nema spasenja,
taj neće izliječiti svoje nemoći niti izbjeći bolesti. Crkva Božja je lječilište koje u svakom
uređenju ima lijek za izlječenje svake naše duhovne bolesti. Sastavni dijelovi lijekova su:
pravoslavno učenje, život po zapovijestima Božjim, svete tajne sa svećenoradnjama
Crkve i rukovodstvo pastira. Kao što kod tjelesnih bolesti lijek biva celeban samo onda
kada je on sastavljen iz svih u receptu označenih sastojaka tako i u slučajevima naše

5
duhovne bolesti do iscjeljenja može doći samo onda kada mi primamo sve elemente koji
ulaze u sastav jedinstvenog duhovnog lijeka našeg - kršćanstva ili Crkve. Oduzmite bilo
koji sastavni dio tjelesnog lijeka – to jest ono što neizbježno ulazi u sastav kršćanstva ili
Crkve - vi ste sebe lišili ozdravljenja vama tako neophodnog, i vi čete sljedstveno ostati u
neizliječenom pogubnom stanju, a to znači nećete se spasiti niti vidjeti Carstva
Nebeskog.

IV

Razmišljajući dosad o putu spasenja, saznali smo da je onome koji želi da spase
dušu svoju neophodno da zna i sveto drži božansko učenje svete vjere, pri tom je
neophodno da primi božanske sile i da ih podgrijava svim crkvenim svećenoradnjama,
zatim da uz njihovu pomoć ide putem zapovijesti Božjih, pod rukovodstvom zakonitih
pastira. Vidjeli smo također da je neophodno sve ovo držati u cjelini, i da će uzalud sebe
varati nadom na spasenje onaj koji samovoljno odbacuje nešto od elemenata koji skupa
svršavaju spasenje.
Obraćajući se sad samima sebi, u ovom poretku života koji vlada među nama, što
nalazimo? Nalazimo da sve ovo već djeluje oko nas - da mi nismo lišeni Bogom uređenog
pastirstva koje svršava za nas spasonosne svete tajne sa svima svećenoradnjama, da se
propovijeda sveta vjera i tumače zapovijesti Božje; prema tome mi raspolažemo svima
sredstvima za život i pobožnost, tako reći živimo u spasonosnoj atmosferi.
Spasenje nam je tako blizu da ga, tako reći možemo opipati. Kako će nam biti
gorko ako se u času kada se rješava o dostojnosti svakoga od nas pokaže da nismo
zaslužili spasenje. Pomišljajući o ovome ponovo se nameće pitanje: što da činimo? Što da
činimo sa ovim božanskim sredstvima spasenja da bismo se zaista spasili?

Evo što treba da činimo:

1. Zahvalimo Gospodu koji se tako stara o nama, zahvalimo Mu zato što čim se
rodimo stupamo u spasonosnu sredinu i nalazimo pripremljeno sve neophodno za
spasenje, i prije nego dođemo svijesti, već odmičemo putem spasenja, nošeni općom
rijekom onih koji se spašavaju. Kao što u vidljivoj prirodi najsitnija bubica čim se rodi
nalazi oko sebe sve potrebno za svoje postojanje, tako i nas Gospod okružuje toplom
brigom čim dođemo na svijet i produžava da se brine do kraja života. Još iz kolijevke
uzima nas u svoje naručje mati Crkva, preporađa nas za novi život, hrani i čuva na svim
našim putovima, i ne odstupa od nas dok nas ne spusti u grob sa umirujućom, za one
koji su ostali i koji su se upokojili, moćnom molitvom: "u blaženoj konćini (smrti) podaj
Gospode, vječni odmor upokojenom slugi tvome ili upokojenoj sluškinji tvojoj." A čime je
sve ovo zaslužio - Ničim. Ima mnogo naroda koji ne znaju pravi put. Oni koji se u tim
narodima rađaju moraju naporno da traže taj i pitanje je da li će ga naći? A mi stupamo
na njega bez ikakvog napora sa naše strane, nalazimo ga ne tražeći ga. Zašto je to tako?
Jedinom Bogu je to poznato. Ali u svakom slučaju u ovom djelovanju Božjeg promišljanja
vidi se osobito Božje blagovoljenje prema nama.
Zahvalimo za ovo Gospodu, koji se tako brine o nama! Pritom zahvalimo i za samo
uvjerenje u tome da mi zaista da mi odista raspolažemo spasonosnim sredstvima; jer u
vezi sa ovim uvjerenjem stoji i drugo - da nam je Bog veoma blizak, da je naš Bog jedini
istiniti Bog a mi djeca Njegova, a od ovoga nema većeg blaga na zemlji.
2. Čuvši ovo, mnogi od vas možda će biti gotovi da uskliknu, kao da se dotiču
spasenja: Gospod moj i Bog moj! (Kako je apostol Toma uskliknuo kada ga je uskrsli
Gospod pozvao da opipa rane Njegove i uvjeri se da je On uskrsnuo). Ali ne zaboravite,
braćo, riječi Gospoda: Neće svaki koji mi govori: Gospode, Gospode uči u Carstvo
Božje (Mat. 7,21). I opet se javlja pitanje: Pa što da još uradimo? Evo što. Svim mislima
svojim, svim srcem svojim i svom snagom svojom predajmo sebe ovom božanskom
uređenju našeg spasenja, naime: a) čuvajmo nepokolebljivo uvjerenje u istinitost

6
ovog uređenja neophodnog za sve uopće. Ah braćo pobijedite iskušenja svoga uma i
praznog mudrovanja drugih koji dopire do vaših ušiju. Ne podajte se sumnjama i ne
dozvoljavajte da se pokoleba mir vjere vaše drskim i gordim zapitkivanjima: zašto je to i
zašto je ono? Bolje bilo ovako ili onako. Odbijte od sebe ove sablazni. Nismo mi ni
prvi ni posljednji koji idemo ovim putem spasenja. Koliko njih se spasilo idući ovim
putem. Mi smo bolesni, nas lijeće. Da li objašnjava ljekar zašto on tako, a ne drugačije
lijeći bolesnika. Ušutimo i smireno se predajmo Božjem uređenju.
b) Ali to nije sve; dodajmo još simpatiju prema cijelom ovom uređenju, to jest
sebe tako oraspoložimo da srce naše nalazi zadovoljstvo i u dostojnom primanju svetih
tajni, i u svakom bogosluženju i svećenoradnji i u slušanju propovijedi Božanskih istina, i
u pažnji prema rukovodstvu i savjetima pastira i u svakom djelu uopće koje propisuje
zakon božji. Tko prema čemu osjeća simpatiju on tako i teži. Tko ima simpatiju prema
djelima spasenja on k njima i stremi. Tko ima prema nečemu drugom, on tome i naginje.
Eto zbog čega se događa dok jedni žure u crkvu drugi odlaze u kazalište, na bal ili
šetnju... Ali sami znate što se može očekivati od ovih posljednjih – kina, balova, šetnje?
Zato preselite srce svoje iz ovih sujetnih mjesta u sladosnu oblast Božju, i tamo čete naći
nasladu i svu punoću zadovoljstva srcu. Gospod govori: Gdje je blago tvoje tamo je i
srce tvoje (Matej 6,21). A kakva blaga predlaže svijet? I da li ta blaga imaju takvu
vrijednost da prema njima upravljamo srce, koje je predodređeno da bude stanište Boga?
Da ne pomisli netko da može smjestiti i jedno i drugo. Ne, ne može. Srce naše jedno je i
prosto tako gdje je ono, ono je tu svo, u drugom nečem nema ga, i ne može ga biti. Zato
tko je srcem u svijetu, taj je bez srca u crkvi. I obrnuto: tko je srcem u crkvi, taj je u
svijetu bez srca (to jest ne privlači ga ništa svjetsko). A kakav je život bez srca? Dobro je
u svijetu biti bez srca; a biti u crkvi bez srca-znači biti licemjer pred Bogom koji sve vidi i
sve zna.
v) Eto zbog čega i svemu propisanom treba dodati još i revnosno, neizostavivši i
čisto ispunjenje svega što se traži za spasenje. Već smo rekli: hoćeš li da se spasiš,
drži se spasonosnih djela, a ako nećeš, onda kako hoćeš ' ali znaj da istovremeno ne
možeš služiti Bogu i mamonu (vidi Matej 6,24) Riješimo se braćo da idemo čvrsto putem
spasenja, ne skrećući ni lijevo ni desno. Odbacimo dvoumljenja i ispravimo hramajuće
svoje noge! Što čete vi reći o bolesnom čovjeku koji leži u dobroj bolnici, koga njeguju
dobri ljekari, prima najbolje lijekove protiv svoje bolesti, a on sve to prenebegne: ljekara
ne sluša, lijekove ne upotrebljava? Isto tako čete reći o čovjeku koji stoji pred čistim
izvorom, osjeća žeđ i ima mogućnost, čak mu se nudi da svoju žeđ utoli baš iz ovog
čistog izvora, a on mu okreće leđa, i trči na rijeku punu blata, svakojakih gadova i
smrada i pije tu vodu, koja nije u stanju da mu utoli žeđ? Svakako nećete odobriti ni
jednom ni drugome. Ali nećemo lli sami sebi izreći istu osudu, ako mi imajući svoja
sredstva za spasenje, ne koristimo ih kako treba? I da li se i na nas neće odnositi prijekor
Božji: Ostaviše mene izvor žive vode i iskopaše sebi kladence provaljene koji ne
mogu da drže vodu (Jerem. 2.13)? Zato braćo neka je hvala Gospodu, što nam je on
po svojoj velikoj milosti, tako približio naše spasenje. Ali priložimo i svoj trud! Put
spasenja ukazan je i objašnjen. On je pred nama. Ali mi se ipak nećemo spasiti ako ne
prođemo ovim putem! Osvrnite se i još jednom razmotrite cjelokupno uređenje ovog
puta. Mi smo govorili: saznaj i drži svo učenje vjere, i primajući silu kroz svete tajne idi
putem zapovijesti pod rukovodstvom crkvenih pastira. Ovdje znanje vjere i zapovijesti,
tajne sa svim svećenoradnjama i rukovodstvom pastira, sačinjavaju uređenje
spasonosnog puta koji je izvan nas. A u čemu je samo djelo spasenja? U tome da se ide
ovim putem. Pa pođimo! Sad je vrijeme najbolje, sad je dan spasenja (II Kor. 6,2).

Dok sam razmišljao što da vam kažem na zaključku naših besjeda o putu spasenja,
pala mi je na pamet povijest koju sam pročitao u jednom od drevnih otačnika (Žitija

7
svetih otaca). Ona je veoma bliska onome što smo pričali i ja smatram da neće biti izlišno
da vam ispričam onako kako se ona naslikala u mojoj glavi.
Jedan starac, godinama živeći u samoći u pustinji, pao je u duhovnu malaksalost i
mnoštvo pomisli počelo je da muči dušu njegovu, ulijevajući mu sumnju da li on ide
pravim putem i da li postoji nada da će trudovi njegovi najzad biti krunisani uspjehom?
Starac je sjedio oborene glave. Srce je tištalo, a oči nisu puštale suze. Suha tuga mučila
ga. Dok se on tako mučio u svome jadu, javio mu se anđeo Božji i rekao mu:"Što se
plašiš i zašto takve pomisli ulaze u srce tvoje? Nisi ti ni prvi ni posljednji koji ide tim
putem. Mnogi su već prošli njime, mnogi idu i mnogi će proći njime i ući u svijetle obitelji
raja. Pođi sa mnom, ja ću ti pokazati razne putove kojima idu sinovi ljudski, kao i to kuda
odvode ovi putovi. Gledaj - i pouči se!"
Starac se povinova naređenju anđela, ustao je i pošao. No, tek što je učinio
nekoliko koraka naprijed, on kao da se obreo nekoliko koraka van sebe i pogruzio se u
promatranje čudnog viđenja koje se otkrilo njegovim duhovnim očima. On je vidio, lijevo
od sebe, gusti mrak, kao neprobojni zid, iza koga su se čuli šum, larma i metež.
Zagledavši se pažljivije u mrak on je vidio široku rijeku po kojoj su se valjali valovi,
naprijed i nazad, lijevo i desno sa ljudima u njima i kad god bi se pojavio neki val pred
njegovim očima, do njegovih ušiju dopirao bi neki tajanstveni glas koji mu je
objašnjavao:"to je val nevjerovanja, bezbrižnosti, hladnoće; a to je nemilosrđa, razvrata,
otimanja; a to je zabave, zavisti i razdora; a to je pijanstva, nečistoće, lijenosti,
nevjernosti u braku" i tako dalje i tako dalje. Svaki val nosio je u sebi mnoštvo ljudi i čas
ih podizao uvis, čas ih je bacao u dubinu. U užasu starac je zavapio: Gospode, da li će svi
ovi da poginu, zar nema nade da će se spasiti? Anđeo mu je odgovorio:"Pazi dalje i vidjet
ćeš milost i pravdu Božju."
Starac je bolje pogledao rijeku i spazio na cijeloj njenoj površini mnogo malih lađa
u kojima su sjedili svijetli mladići sa svakovrsnim oruđima za spašavanje utopljenika. Oni
su ih sve prizivali k sebi, jednima su pružali ruke, drugima su spuštali daske i letve,
trećima su bacali užad, a ponekad su u dubinu spuštali kuke i čaklje da bi se uhvatio
netko za njih. Ali su odzivi na njihove pozive bili rijetki, a još manje je bilo onih koji su se
koristili pruženim oruđima spasenja. Većina njih odbijali su ih sa prezrenjem i kao sa
nekom divljom nasladom, pogružavali se u ovu rijeku, koja je isparavala dim , smrad i
gar. Starac je podigao svoj pogled dalje i tamo spazi bezdan u koji se rijeka survavala.
Mnogobrojni mladići su plivali u lađama pored same ivice bezdana i brižno nudili pomoć
svakome utopljeniku, ali odziv je bio veoma slab i tisuće nesretnika survavalo se u
bezdan iz koga su se čuli očajni krici i škrgut zuba. Starac je pokrio lice rukama i
zaplakao. U Tome je začuo glas sa neba:"Gorko, ali tko je kriv? Reci mi što bih ja mogao
da učinim za njihovo spasenje, a što nisam učinio. Ali oni sa ogorčenjem odbijaju svaku
pruženu im pomoć. Oni će me odbiti ako im siđem i u najžalosnija mjesta njihova
stradanja."
Pošto se malo umirio starac okrene pogled na desnu stranu, ka svijetlom istoku, i
bio je utješen radosnim viđenjem. Oni koji su se odazvali pozivu svetih mladića, pružili im
ruku, ili se hvatali za bilo koje oruđe spasenja, bili su izvlačeni na desnu obalu rijeke.
Ovdje su ih prihvaćala druga lica, uvodili ih u nevelika divna zdanja rasuta u velikom
broju po čitavoj obali rijeke, tamo su ih umivali čistom vodom, oblačili u čiste haljine,
opasivali, obuvali, davali štap u ruke, potkrepljivali ih hranom i odašiljali ih na put, dalje
na istok, da idu bez zadržavanja, pažljivo gledajući pred noge, da usput ne propuste uči u
svako zdanje koje ih sretne na putu, da se u svakom zdanju okrepe hranom i savjetom
čuvara ovih zdanja.
Starac je preletio pogledom po obali rijeke i vidio kako duž nje izbavljeni iz rijeke
idu ukazanim putem. Na njihovom licu jasno se odražavala radost i oduševljenje. Vidjelo
se da su osjećali osobitu lakoću i silu, i kao na krilima zurili su naprijed putem, posutim
divnim cvijećem.
Starac je skrenuo svoj pogled dalje na istok i evo što je spazio. Prijatna livada se
prostirala nedaleko od obale. Dalje iza nje započinjao je lanac planina sa brdima, od kojih
su neka bila gola, a neka pokrivena većom ili manjom šumom, a između brda vidjeli su
se klanci i dubodoline. Po svima njima bili su putnici. Neki su se penjali uzbrdo, neki su

8
sjedili umorni, neki su stajali kolebajući se, neki su se borili sa zvijerima i zmijama. Jedan
je išao pravo istoku, drugi je okolišao, a treći je presijecao poprijeko putove drugih. Svi
su bili u trudu i znoju, borbi i naprezanju, i duševnih i tjelesnih sila. Rijetko su bili putnici
koji su uvijek vidjeli put: često se on gubio ili dijelio u raskršća; negdje su bili magla i
mrak, negdje ga je presijecao ambis ili strma litica; negdje su put pregrađivali zvijerovi iz
šume ili otrovni insekti iz pećina. Ali gle čuda! Svuda po brdima bila su rasijana sjajna
zdanja slična onima na obali rijeke, u koja su prihvaćani utopljenici koji su spašeni iz
rijeke. Čim bi putnik ušao u ova zdanja, kako mu je zapovjeđeno na početku puta, ma
kako umoran bio, izlazio je iz njih bodar i pun snage. Tada ni zvijeri ni insekti nisu mogli
da gledaju na njega nego su bježali; nikakva prepona nije ga mogla zadržati, i on je brzo
i lako nalazio skriveni put po ukazanjima koja je u zdanjima dobivao. Čim bi koju preponu
na putu savladao ili nekog neprijatelja pobijedio, on je bivao sve veći, snažniji i ljepši; što
se više kretao ka vrhu, bio je sve bolji i svjetliji. Vrh planine bio je ravan i sav u cvijeću.
Tko dospije do vrha, uđe u svijetli oblak i više se ne vidi.
Starac je podigao pogled iznad onog oblaka i iza njega spazio čudnu svijetlost,
neopisive ljepote, iz koje su do njegovih ušiju dopirali umilni zvuci "Svjat, svjat, svjat
Gospod Savaot!" Starac je u umiljenju pao na zemlju i tada je iznad sebe čuo riječ
Gospodnju:"Tako trčite da postignete" (I Kor. 9,24).
Kada je ustao na noge, starac je vidio kako se sa raznih mjesta i visina planine
veliki broj putnika vraća natrag ka rijeci, neki šuteći, neki sa krikom i hulnim psovkama.
Svakoga od njih pozivao je sa svih strana glasom:"Stani, stani!", ali gonjeni od nekih
malih tamnolikih bića, oni nisu obraćali pažnju na opomene i ponovo su se pogružavali u
smrdljivu rijeku. Tada je starac u čuđenju uzviknuo:"Gospode, što je ovo?" I čuo je
odgovor:" To je plod samovolje i ne pokoravanje poretku koje je Bog ustanovio!" Time se
viđenje završilo.
Poslije završenog viđenja, anđeo je zapitao starca:"Jesi li se utješio?" Umjesto
odgovora, starac mu se pokloni do zemlje.
Smatram, braćo, nema potrebe da mnogo govorim radi objašnjenja ovog viđenja.
Rijeka je svijet, pogruženi u njoj su ljudi koji žive po duhu ovoga svijeta, u
strastima, porocima i grijesima; svijetli mladići u lađama su anđeli i uopće blagodat Božja
koja priziva spasenje; bezdan u koji se survava rijeka sa ljudima je propast; krasno
zdanje na desnoj obali rijeke je Crkva, u kojoj se kroz tajnu krštenja i pokajanja obraćeni
grešnici umivaju od grijeha, oblače u haljine opravdanja, opasuju se silom nebeskom i
postavljaju na put spasenja; ulazak na goru sa raznim teškoćama - to su razni napori za
očišćenje srca od strasti; zvijeri i insekti - to su neprijatelji čovjekovog spasenja; ravna
površina na brdu - to je umirenje srca; svijetli oblak koji sakriva putnike - to je spokojna
smrt; svijetlost poviše gore - to je raj blaženi; zdanja rasijana po gori - hramovi Božji.
Tko ulazi u ova zdanja na putu, to jest prima svete tajne i učestvuje u crkvenim
bogosluženjima i molitvama Crkve, koristi se savjetima i rukovodstvima pastira - taj lako
savladava sve prepreke i brzo dostiže savršenstvo. A tko ovo dobrovoljno odbacuje, ne
podčinjava se zapovijestima crkvenih pastira, taj brzo pada i duh ovoga svijeta ponovo
ga privlači.
ZATO VAS MOLIM, BRAĆO, SPAŠAVAJTE SE OD OVOG LUKAVOG SVIJETA!