Sveti Nikolaj Velimirović

Evanđelje o opraštanju
Mt. 18, 23–35

Kad je Gospod Isus Kristos umirao na Križu, On se i u samrtnim mukama trudio, da bude
od koristi ljudima. Ne misleći o sebi nego o ljudima, On je izdišući izrekao jednu od najvećih
pouka, koju je uopće dao čovječjem rodu. To je nauka o opraštanju. Oče oprosti im, jer ne znaju
što rade! Nikad ni sa jednog gubilišta nije se do tada čula takva riječ. Na protiv, oni koji su do
tada ginuli na gubilištima, bili pravi ili krivi, prizivali su bogove i ljude na osvetu. „Osveti me“,
to je riječ, koja se do Krista najčešće čula na gubilištima, pa na žalost i danas čuje među mnogim
plemenima, čak i onim koji se krste svetim Križem Kristovim. A Kristos pri posljednjem dahu
oprašta Svojim rugateljima i mučiteljima i ubojicama, moli Svoga Oca nebeskog, da im i On
oprosti, i još povrh toga nalazi oprost za njih — ne znaju, veli, što rade!

Zašto baš ovu pouku o opraštanju da ponovi Gospod na Križu? Od bezbroj drugih pouka,
koje je On na zemlji dao ljudima, zašto izabra baš ovu pouku, a ne neku drugu, da izrekne Svojim
božanskim ustima na kraju, baš na samome kraju? Nesumnjivo zato, što je naročito htio, da se
ova pouka zapamti i ispuni. U nezasluženim mukama na Križu, veličanstven nad svakim
veličanstvom svijeta i uzvišen nad carevima i sudijama zemnim, nad mudracima i učiteljima, nad
bogatim i siromašnim, nad društvenim reformatorima i bundžijama.

Gospod Isus je primjerom opraštanja zapečatio Svoje Evanđelje. Da pokaže time, da bez
opraštanja niti carevi mogu carevati, niti sudije suditi, ni mudraci mudrovati, ni učitelji učiti, ni
bogataši i siromasi živjeti životom čovječanskim a ne skotskim, ni plahi reformatori i bundžije
što korisno učiniti. A prije svega i poslije svega da pokaže, da bez opraštanja ljudi ne mogu
Njegovo Evanđelje ni razumjeti niti — još manje — ispuniti.

S riječi o pokajanju Gospod je počeo Svoju nauku, a s riječima praštanja završio je.
Pokajanje je sjeme, opraštanje je plod. Nikakvu hvalu nema sjeme, koje ne donosi ploda.
Nikakvo pokajanje nema vrijednosti bez opraštanja. Što bi bilo društvo ljudi bez opraštanja?
Jedan zvjerinjak usred prirodnog zvjerinjaka.

Što bi bili svi zakoni ljudski na zemlji do nepodnošljivi lanci, da ih ne blaži opraštanje?
Zar bi se bez opraštanja mogla majka nazvati majkom, i brat bratom, i prijatelj prijateljem, i
kršćanin kršćaninom? Ne; opraštanje čini glavni sadržaj svih ovih nazvanja. Da ne postoje riječi:
oprosti mi! i: neka ti je prosto! ljudski život bio bi savršeno nepodnošljiv. Nema te mudrosti na
zemlji, koja bi mogla zasnovati red i utvrditi mir među ljudima bez primjene opraštanja. Niti ima
te škole i toga odgajanja, koje bi moglo stvoriti ljude velikodušnim i plemenitim bez vježbanja u
opraštanju. Što pomaže čovjeku sva njegova svjetska učenost, ako on nije u stanju oprostiti
svome bližnjem jednu uvrjedljivu riječ, ili jedan uvrjedljiv pogled? Ništa. I što pomaže čovjeku
sto oka zejtina pred oltarom, ako svaka oka nije svjedok bar jedne oproštene uvrede? Ništa.

O, kad bismo mi znali, koliko se nama prešutno oprašta svaki dan i svaki tren ne samo od
strane Boga, nego i od strane ljudi, i mi bismo sa stidom požurili, da drugima oprostimo! Koliko
nepažljivih, uvrjedljivih riječi mi izbacimo, na koje se odgovori šutnjom; koliko jarosnih
pogleda; koliko nepriličnih pokreta; pa čak i nedozvoljenih djela! I ljudi prelaze preko toga, ne

1
vračajući nam oko za oko, i zub za zub. A što tek da kažemo o opraštanju Božjem? Za ovo je
nedovoljna svaka ljudska riječ. Riječ bogovska potrebna je, da opiše neizmjerivu dubinu Božjeg
milosrđa i Božjeg opraštanja. Takvu riječ iskazuje nam današnje evanđelje. Ko bi drugi na nebu i
na zemlji i mogao iskazati i opisati ono što je u Bogu, osim jednoga Gospoda Isusa, prevječnoga
Sina Božjega? Niko ne zna oca do sin, i ako kome sin hoće kazati (Mat. 11, 27).

Bezmjerno praštanje Božje Gospod Isus izrazio je pričom o velikom dužniku. Za ovu Mu
je dao povoda apostol Petar, koji Ga je upitao, koliko puta treba oprostiti uvrede bratu svome, da
li do sedam puta? Na ovo je Gospod odgovorio znamenitom riječju: ne kažem ti do sedam puta,
nego do sedam puta sedamdeset. Usporedite i ova dva iskaza, i vidjet ćete razliku između čovjeka
i Boga. Petar je mislio, da je dodirnuo vrhunac milosti, kada je rekao do sedam puta. Gospod Isus
odgovara — do sedam puta sedamdeset! I kao da Mu se učinila i ta mjera nedovoljna, Gospod, da
bi jasniji bio, ispričao je sljedeću priču.

Carstvo je nebesko kao čovjek car, koji namisli, da se obračuna sa svojim slugama.
Nebesko carstvo ne da se riječima iskazati niti bojama opisati; ono se samo da upodobiti donekle
onome što se događa u ovome svijetu. Gospod govori u pričama zato, što je mučno drukčije
izraziti ono što nije od ovoga svijeta. Ovaj svijet je pomračen i unakažen grijehom, no on ipak
nije sasvim izgubio sličnost sa onim stvarnim svijetom. Ovaj svijet nije duplikat onoga svijeta —
daleko od toga — nego samo blijeda slika i sjen onoga. Otuda se i mogu praviti upodobljenja
između ta dva svijeta, kao između stvari i njene sjenke. Požurimo se, braćo, da oprostimo svima
grijehe i uvrede, da bi i nama Bog oprostio bezbrojne grijehe i uvrede naše. Požurimo se, dok
smrt nije zakucala na vrata i viknula: dockan! Iza vrata smrti niti ćemo mi moći više opraštati,
niti će se nama oprostiti.

Slava i hvala božanskome Učitelju i Gospodu našem Isusu Kristu, zajedno sa Ocem i
Duhom Svetim — trojicijednobitnoj i nerazdjeljnoj, sada i uvijek, kroza sve vrijeme i svu
vječnost. Amen.