posebni prilog

hrvatski jezik
sijeanj 2008.

DANAS

IVAN LOVRENOVI

posebni prilog

Hrvatski jezik i njegova politika

Kao i sve drugo u ovjekovu drutvenom ivotu, ni jezik ne moe ne biti predmetom politike. A kao i svaka politika (ekonomska, kulturna, socijalna...), i jezina politika u jednoj zajednici moe biti loa i tetna, najprije po samu tu zajednicu, a moe biti mudra i razvojna

stanju hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini uju se najrazliitije prosudbe, od katastrofinih, koje govore o njegovoj ugroenosti i moguem nestanku, do onih da je hrvatski jezik taj koji je agresivan, da on ugroava opstojnost i izvornost bosanskoga jezika, odnosno jezika Bonjaka... Jasno je da su to dnevnopolitiki motivirane prosudbe, a jasno je i s kojih nacionalnih adresa dolaze jedne, s kojih druge: na ugroenost hrvatskoga jezika ale se hrvatski politiari i nacionalno zaareni intelektualci, na agresivnost hrvatskoga jezika ale se isti takvi bonjaki. Ogledni primjer za to predstavlja situacija s Televizijom Federacije BiH kao javnim medijskim servisom koji bi trebao jednako podmirivati oba nacionalna podruja, u svim relevantnim vidovima programa, a ponajprije u jeziku. Ta se televizija nebrojeno puta nala na meti estoke kritike s jedne i s druge strane: hrvatska strana tvrdi da je hrvatski jezik na toj televiziji zastupljen nedopustivo malo i nekompetentno, te da je FTV praktino bonjaka televizija, bonjaka se strana uasava od hrvatskoga jezika koji je po njoj preplavio FTV, te se govori o pogubnoj jezinoj kroatizaciji. Ne tako davno, ugledni je bonjaki pisac u svojemu strahu velikomu ak otkrio proustaki jezik na Federalnoj televiziji!

Pokondirenost politike
Potpuno je jasno da ni jedno od navedenih gledita ne moe biti ispravno, pogotovo ne moe biti da je jedno savreno ispravno a drugo posve nitavno. To znai da oba imaju fantomsku prirodu, da im zapravo i nije cilj da istinito predstave stanje jezika, nego da takva njihova sukobljenost odraava latentnu politiku suprotnost izmeu dvaju nacionalnih kolektiva kojima je dano da dijele

Grb Hrvoja Vukia Hrvatinia iz Hrvojeva misala, glagoljski kodeks 1403/04.

hrvatski jezik danas

isti politiki prostor i institucije, a nain na koji treba da ga dijele nije ureen jasno i na zadovoljstvo obiju strana. Zato se uslijed takvoga stanja javlja i uvruje nepovjerenje, strah od zakinutosti, i sve dublje povlaenje u oklop vlastitoga stava i miljenja, neovisno o stvarnom stanju stvari. to je najgore, potpuno se gubi osjeaj za ono to je razumno i opravdano u razlozima, prigovorima i interesima onoga drugoga. A na samomu tijelu jezika, onda, to se manifestira kao gorljivo nastojanje da se pronae i ozakoni to vie upeatljivih razlika spram drugog jezika, kako bi se to jasnije uspostavili kao samovlasni, i meusobno razgraniili. Ta se pojava, uz osudu i porugu, najvie pripisuje hrvatskoj strani, kao nekritian uvoz jezinih elemenata iz tzv. hrvatskog novogovora. Toga doista ima (sreom, manje nego prije dvanaest ili deset ili osam godina), i jest za osudu jer je samorazarajue za vlastiti jezini osjeaj, a osim toga spada u onu vrstu drutvene devijacije koju je genijalni Sterija nazvao pokondirenost tikve. No, nitko jo nije primijetio kako se potpuno isti odnos, samo u drukijem obliju, prakticira s bonjake strane kada se potpuno normalni, bosanski ukorijenjeni hrvatski jezini elementi (koji su nekada u govornoj i knjievno-jezinoj praksi bili itekako priroeni i muslimanima-Bonjacima) proskribiraju i izvrgavaju ruglu kao tui, kao kroatizacija... (Da iz groba ustane estiti Mula Mustafa Baeskija, sjajni sarajevski ljetopisac, pa da vidi kako meu dananjim njegovim sugraanima, ak i kolegama po peru, ima onih to se udom ude i kojima se priviaju ustae kada uju sijeanj, veljaa, svibanj, tisua, edim itd, sve uobiajene rijei iz njegova jezika bosanskoga, pitao bi se kamo je zalutao...) Da je ovo trvenje u biti stvar politika, te da proizlazi iz nejasno rijeenoga politikog odnosa izmeu Bonjaka i Hrvata kao nacija, najjasnije govori injenica da se praktino nigdje ne problematizira pitanje treega srpskog jezika u Bosni i Hercegovini. Naime, kao da su ve svi preutno prihvatili stav da Srbi imaju svoj entitet i u njemu sve stvari, pa i pitanja jezika, ureuju po kriteriju evidentne srpske veine, makar bi po ustavu i tamo sva tri naroda trebala biti konstitutivna.

Kip irila i Metoda u Ohridu Makedonija jezika na komunikacijskoj razini funkcioniraju praktino kao jedan jezik. Kao i sve drugo u ovjekovu drutvenom ivotu, ni jezik ne moe ne biti predmetom politike. A kao i svaka politika (ekonomska, kulturna, socijalna...), i jezina politika u jednoj zajednici moe biti loa i tetna, najprije po samu tu zajednicu, a moe biti mudra i razvojna. Hoe li biti prvo ili drugo, nema mnogo veze s jezikom samim, nego ovisi o kvaliteti politikih koncepcija i o ljudima (ne samo politiarima, nego i jezinim strunjacima) koji te koncepcije provode u ivot. Bivalo je u nas da je politika u jezinim pitanjima bila mudrija od jezinih strunjaka. (Jedan takav historijski moment nastao je poetkom sedamdesetih godina prologa stoljea, kada je ba politika sprijeila potpunu jezinu kolonizaciju i unitarizaciju Bosne i Hercegovine, iza koje su zduno stajale mnoge profesorske veliine. Stvari su kasnije krenule drugim tokom, ali to je posebna tema.) Moda nije naodmet podsjetiti na grandiozne datume u povijesti civilizacije, koji svjedoe o sretnim trenucima sprege izmeu politike i jezika. Takav jedan je kroz hiljadu godina sudbonosno odredio kulturu i pismenost Slavena, osobito Junih, a na poseban nain Hrvata. Bila je to irilometodska akcija u 9. stoljeu, kada je vizionarska politika Carstva (Bizantskoga) i Crkve angairala solunskoga erudita irila (Konstantina) i brata mu Metoda da za potrebe efikasnije kristijanizacije (to je znailo takoer i: politike homogenizacije) slavenskoga svijeta naprave za njihov jezik pismo i na njega prevedu Bibliju, to je bila prva naa jezina standardizacija. Grci po roenju, braa su nauila slavenski jezik u okolici Soluna, gdje je bilo mnogo slavenskih doseljenika, a

Rastakanje irilometodskog naslijea

Sociolingvistika, grana znanosti koja se bavi prouavanjem drutvene uloge jezika, odavno zna za pravilo o dvjema razliitim funkcijama jezika: simbolikoj i komunikacijskoj. Simbolika funkcija jezik povezuje s politikim pitanjima kolektivnoga identiteta odreene kulturne i nacionalne zajednice, komunikacijska se odnosi na (prvenstvenu i prevanu) ulogu jezika u meuljudskoj komunikaciji i razumijevanju. U zajednicama s vie nacija a sa zajednikom jezinom podlogom, kakva je Bosna i Hercegovina, iz razliitosti ovih dviju funkcija proizlaze mnoge komplikacije, ak i sukobi, te je od izuzetne vanosti razumjeti da su obje funkcije jednako vane, i da je pogreno zanemarivati jednu na raun druge. Konkretno, u Bosni i Hercegovini kakva je ustanovljena nakon 1990. godine a inovirana u Daytonu 1995, to znai da su prihvaena tri tzv. standardna jezika, s njihovim nacionalnim nazivima, sa svim konzekvencijama u obrazovanju, u medijima, u tzv. slubenoj upotrebi jezika, u emu se ogleda simboliko-politika funkcija jezika. Ali to znai i da imamo stvarnost (i povijest) u kojoj ta tri slubena

Kaiev prijevod Biblije iz 1625. izdan tek 1999. godine tadanja razina slavenske jezine bliskosti omoguila je da se irilometodski prijevodi svetih tekstova podjednako itaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. S manje sree, ali u istoj povezanosti politike akcije i jezine politike, odvijala se i golema akcija Rimokatolike crkve u vremenima nakon luterovskoga raskola, kada se ona intenzivno okrenula Istoku, ne bi li tamo nadoknadila dramatine gubitke to joj ih je prouzroila Reformacija. Trebalo je iznova standardizirati jezik svetih knjiga za potrebe slavenskoga svijeta tako da bude prihvatljiv to veem broju korisnika. U munim razilaenjima oko razliitih koncepcija, jedno vrijeme prevagnuo je bio koncept sveslavenskoga esperanta fra Rafaela Levakovia, koji je na kraju uvenuo u vlastitoj neprirodnosti. U sjeni je ostala zamisao i rad Bartula Kaia, koji je 1625. godine dovrio svoj prijevod Biblije namijenjen upotrebi u cijelom Iliriku (praktino: slavenski jug), za koji je kao osnovu uzeo tokavski dijalekt i to onako kako se govori u Bosni, jer ga je ocijenio najprikladnijim za ostvarenje cilja. Zahvaljujui spletkama, razliitim interesima a i neznanju, Kaiev prijevod Biblije nije odobren, te je ostao neizdan sve do prije nekoliko godina. Da su tadanji monici u Crkvi imali vie znanja i sluha za Kaievu genijalnost, te da je njegov prijevod Biblije uniao u hrvatski i uope u junoslavenski svijet, razvoj jezine kulture u nas i procesi jezine standardizacije kretali bi se mnogo sretnije i bre.

Vitalni interes
Naalost, u vremenu poslije prekretnice 1990. godine, kod nas su se politiari i strunjaci, uz sasvim rijetke izuzetke, natjecali u nemudrosti. Hrvatski osobito predano, i s osobito loim rezultatima, nalegnuvi u svemu, pa i u jeziku, na Tumanovu ideologiju svehrvatstva, za ljubav koje se trebalo odrei svega to je u Bosni izvorno

hrvatsko, kao da je manje vrijedno, kao da je stidno, zato to se tijesno preplie s kulturnim i jezinim osobinama drugih, tvorei zajedniki bosanskohercegovaki kulturni i jezini kontekst. Nastojalo se u standardizaciji jezika postii to vea razlikovnost od bosanskoga/bonjakoga i srpskog, a u tomu su svojim znanstvenim autoritetom prednjaili najvei strunjaci iz hrvatske lingvistike znanosti, poput Dalibora Brozovia. Kasnije, drugi poznati hrvatski jezikoslovac Tomislav Ladan pokuao je odnos hrvatskoga i bosanskoga slikovito objasniti ovako: Ono to se naziva bosanskim jezikom ustvari je hrvatski, kad mu se oduzmu orijentalizmi. Ostaje, meutim, posve nejasno, nelogino i kontraproduktivno: zato ih uope oduzimati! Pogotovo iz perspektive hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, koji je u svojoj govornoj praksi i svojoj kulturi izraavanja s orijentalizmima bio familijaran oduvijek. Takvom jezinom politikom postie se paradoksalni uinak: standardizirajui jezik na takav nain, kod Hrvata iz Bosne i Hercegovine slabi i opada komunikacijska sposobnost u vlastitoj drutvenoj i dravnoj zajednici (Bosni i Hercegovini), to je protiv svih elementarnih naloga vlastitoga politikog, socijalnog, kulturnog, naprosto vitalnog interesa! Da stvar bude jo gora, uope nije sigurno da se oni na taj nain idealno stapaju s Hrvatima u zamiljeni homogeni svehrvatski identitet. Zaboravlja se, naime, da u jeziku, u govornoj praksi, postoji jo jedan vaan aspekt izgovor. On je mnogo izvorniji i prirodniji od pravila pisanja, i teko ga je ukloniti. A kod bosanskohercegovakih Hrvata izgovor je ono to ih uvijek izdaje kao Bosance i Hercegovce, mnogo blie Srbima i Bonjacima, nego urbanim Hrvatima iz Hrvatske. Pa, ako to moraju skrivati i nekako zabaurivati da bi bili bolji, vei i ii Hrvati, to je psiholoki teror nad samim sobom, a ne nikakva slast hrvatstva. Zato danas u Bosni i Hercegovini mnogi Hrvati jo uvijek trpe posljedice takve nakaradne jezine politike, a da toga esto nisu ni svjesni. to je jo najgore, u hrvatskim kolama takav pristup jeziku jo uvijek je na snazi. Danas, hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini jo uvijek stoji pred nekoliko otvorenih razvojnih mogunosti. Jedna je da se nastavi dosadanjim putem, usvajajui normativna rjeenja koja dolaze iz Zagreba. (Sreom, tamo je ipak zavladala mnogo relaksiranija klima nego u Tumanovo doba, pa taj put vie ne pati od nekadanje rigidnosti.) Druga je mogunost da se vlastitim snagama poradi na specifinoj, bosanskohercegovakoj standardizaciji hrvatskoga jezika, to bi bilo najpriblinije stvarnim potrebama kako ih postavlja dananje ustrojstvo Bosne i Hercegovine. Trea mogunost ini se utopijskom, jer za nju sada nema ni minimuma volje ni na jednoj strani: da se, prihvaajui notornu injenicu jedinstvenosti govornog jezika, postigne dogovor o zajednikoj bosanskohercegovakoj standardizaciji na temelju konjunktivne norme, koja bi priznala i izraavala sve nacionalno-jezine specifinosti tamo gdje ih ima. U tom sluaju pokazalo bi se da je naziv jezika najmanji problem, naime i dalje bi ga svaki narod mogao nesmetano zvati svojim imenom. Vie je nego jasno da e o svakoj od ovih mogunosti odluivati politika.

posebni prilog

hrvatski jezik danas

JOSIP BAOTI

Standardnojezini izbori
Status specifinosti hrvatskog jezika u zajednikom standardnom jeziku

akon raspada zajednikog standardnog jezika Srba, Hrvata, Bonjaka i Crnogoraca, koji je pod nazivima srpski (i)li hrvatski, odnosno hrvatskosrpski ili srpskohrvatski funkcionirao gotovo stoljee i pol, i kod nas i u svijetu, meu slavistima, a i izvan njihovog kruga ne prestaje diskusija o znanstvenom statusu novih jezika: hrvatskog, srpskog, bosanskog (bonjakog) i crnogorskog jezika, kako na razini jezika kao dijasistema, zajednice narodnih govora, tako i na razini jezika kao sistema, standardnih idioma kao komunikacijskog vida tog jezika u okviru nacionalnih zajednica. Mada alternativno pitanje jezik ili jezici nije adekvatno pitanje jer odgovor najblii istini moe biti samo i jezik i jezici, ono je i da-

nas najee prisutno u raspravama, kao i opredjeljenja izvan lingvistikih krugova, ali i nekih lingvista, za odgovor samo jezik ili samo jezici. Ovako radikalan odgovor je samo pola istine jer tvrdnja samo jezik poiva na genetsko-tipolokom kriteriju koji je relevantan za jezik kao zajednicu narodnih govora, a tvrdnja samo jezici na sociolingvistikim kriterijima, koji su opet relevantni za komunikacijski najprestiniji jeziki idiom standardni jezik. Kad se zna da su standardni jezici steevine razvijene u osamnaestom i devetnaestom stoljeu kod veine europskih naroda, a da su jezici u naelu stari koliko i ljudske zajednice, razumljivo je zato je nuno imati u vidu distinkciju izmeu dva osnovna vida ispoljavanja jezika pri izricanju suda i o jeziku kao jedinstvu svih vidova ispoljavanja. Znanost je govore, prvo Hrvata i Srba, a kasnije i Crnogoraca i Bonjaka definirala kao konstituente jednog jezika, u vremenu kada je klasificirala jezike primjenjujui genetsko tipoloke kriterije, a nazive izvodila iz nacionalnih etiketa umjesto brojnih naziva zasnovanih na regionalnom kriteriju: slavonski, dalmatinski, bosanski, horvatski, goranski, racki itd. To, razumije se ne spreava danas ni jednog Hrvata, Srbina, Bonjaka i Crnogorca da dananji naziv jezika protegne i na daleku prolost i u njoj trai korijene, ali ga stavlja pred nepremostivu prepreku da kae po emu se njegov jezik u toj dalekoj prolosti razlikovao od druga tri.

Mogunost daljeg razvitka

Potekoe bi bile brojne kada bismo i standardnojezinu posebnost bosanskog, hrvatskog, srpskog i crnogorskog jezika morali dokazivati jeziki relevantnim razlikama iz prostog razloga to su oni svi razvijeni na osnovi istog jezinog idioma i uz to nieg ranga od idioma kategorije jezika istonohercegovakim govorima tokavskog. No, za posebnost standardnih jezika nastali na istoj dijalekatskoj osnovi dovoljna je prepoznatljivost normom stabiliziranog jezikog idioma za potrebe odreene nacionalne

Humaka ploa (10/11. stoljee) najraniji dokument bosanice (uz irilina slova urezano je i nekoliko glagoljinih) uva se u Franjevakom samostanu Humac kraj Ljubukog

Baanska ploa (poetak 12. stoljea) najpoznatiji glagoljini spomenik pisan oblom glagoljicom s nekim posebnostima (neka irilina slova) nalazi se u crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru kraj Bake na otoku Krku

posebni prilog

zajednice. A to za hrvatski jezik nije bilo teko pokazati i dokazati u svim etapama funkcioniranja zajednikog standardnog jezika od zasnivanja do raspada. Standardizacija jezika, kao to je poznato, odvijala se neovisno i kod Hrvata i Srba u sastavu Austro-Ugarske monarhije i u osnovi uobliila u prvoj polovici devetnaestog stoljea. Mada vienje standardnog jezika i put do njegovog uobliavanja nije bio identian, i u jednom i u drugom sluaju tokavsko narjeje je posluilo kao osnovica za standardni jezik, pa su i rezultati standardizacije bili isto samo malo drugaije. Oba jezika je povezivalo ono to svaki jezik odreuje sutinski struktura ili, pojednostavljeno, ono to je pripadalo gramatici, a razlikovalo ono to je povrinsko to je izvan strukture i to je podlijegalo izboru tamo gdje je izbora bilo i gdje su se za razliit izbor normativci opredijelili. Standardnim jezicima razvijenim na istoj dijalekatskoj osnovi otvara se, u naelu, mogunost daljeg razvitka u pravcu pribliavanja smanjivanjem razlika i u pravcu udaljavanja poveavanjem razlika tamo gdje je to mogue. Uza sve to i jedan i drugi izbor ima limite pribliavanje, ak i uz izrazito nastojanje ne moe prerasti u unificiranje, a udaljavanje dovesti do strukturno razliitih jezika. Na to se, naalost, esto zaboravljalo, ako se uope toga bilo svjesno. Poznato je da postojanje sinonimije omoguava i u jezicima nacionalno homogenih zajednica razliit izbor, a da ga u nacionalno nehomogenim podrazumijeva. ak i da se u standardnojezino zajednitvo Hrvata i Srba i nije ulo s markiranou tog izbora, izbor bi se nuno odvijao po nacionalnom kriteriju i tako ocrtao razliite i opet, na globalnom planu, po nacionalnom kriteriju prepoznatljive vidove realizacije standardnojezinog idioma. Ovako, kada se s njim ulo kao s nacionalnim izborom u standardnojezino zajednitvo, on je bio i ostao hrvatski ili srpski bez obzira kako je imenovan i kakvom je etiketom markiran, ili samo takav sve dok nacionalna nomenklatura u drutvenim relacijama nije proirena bonjakom i crnogorskom sastavnicom.

Jezik kao emanacije duha naroda

Sloena etnika slika korisnika zajednikog jezika uinila je da povijest standardizirane tokavtine, ili proces normiranja zajednikog knjievnog jezika Hrvata, Srba,

Bonjaka i Crnogoraca, bude proeta dvjema oprenim tendencijama: a) nastojanjem da se varijacijsko bogatstvo neutralizira, i b) da se varijacijsko bogatstvo ouva. Prva je argumentirana potrebom dostizanja jedinstva fizionomije osnovnog obiljeja standardnog jezika; druga potrebom ouvanja kontinuiteta i veza s prolou i kulturnim nasljeem. Uinci ovih tendencija bili su razmjerni odnosu snaga na drutvenoj sceni u pojedinim razdobljima njegovog razvitka i ispoljavali su se u vidu jaeg ili slabijeg proteiranje pojedinih dubleta u praksi, obrazovnom sustavu i sredstvima javnog priopavanja, pa preko njih i na individualnom planu, nego na planu revizije zajednike norme bilo u pravcu njenog unificiranja bilo u pravcu razgranienja, no nikada takvi da bi se moglo rei da je jedna tendencija obesnaila drugu u potpunosti, ak i kada je neka od njih zbog drutvenih opredjeljenja bila marginalizirana, pa i ozbiljnije ugroena. Razlog za to bio je izvan opredjeljenja, u samoj prirodi jezika. Oba nastojanja imala su podjednako snana uporita u osnovnim funkcijama jezika, prvo u komunikativnoj, a drugo u simbolikoj, a i jedna i druga su u biti jezika kao drutvene kategorije. Nastojanja koja su izlazila izvan okvira uravnoteenog odnosa prema ovim dvjema funkcijama doivljavana su kao nasilje jaeg nad slabijim, a to su i bila. U politikom ivotu svoena su na unitarizam i hegemonizam, ako se radilo o unifikaciji u normi, ili separatizam i nacionalizam, ako se radilo o zatiti vlastitih vrijednosti kao varijacijskog bogatstva zajednikog jezika, mada je, u sutini, favoriziranje bilo koje od ovih dviju funkcija u osnovi imalo istu motivaciju afirmaciju jezika kao emanacije duha naroda. Oni koji su se zalagali za jedinstvo fizionomije standardnog jezika vidjeli su u unifikaciji ansu za irenje dijapazona vlastitih jezinih vrijednosti i izvan svog nacionalnog korpusa, kroz prizmu svog izbora, a to znai i irenje dijapazona duha svog naroda, a oni koji su se zalagali za ouvanje sinonimnih vrijednosti, pravo na vlastiti izbor, vidjeli su takav pristup kao jedini nain za ouvanje duha svog naroda. Zbog toga su i rjeenja

hrvatski jezik danas

donoena favoriziranjem znaaja jedne i neuvaavanjem znaaja druge funkcije prihvatana kao nuno zlo i ivjela samo do izmjene odnosa snaga.

Specifinosti limitirane normom

Realizacija srpskih i hrvatskih specifinosti u standardnom jeziku na matinim prostorima Srba i Hrvata, tonije na prostoru Hrvatske i Srbije, bila je de facto limitirana normom, drugim rijeima bila je, u naelu, onoliko realizacija srpskog i realizacija hrvatskog jezika koliko je norma dozvoljavala, dakle neupitna u smislu izbora i opredjeljenja pojedinca za dublete ove ili one provenijencije. Moglo bi se rei da ni u Crnoj Gori nisu postojale dileme u opredjeljivanju. Jedino je Bosna i Hercegovina, sa svojim heterogenim nacionalnim sastavom, tri konstitutivna naroda, bila prostor na kojemu je izbor hrvatskih ili srpskih varijeteta zavisio od rasporeda snaga na politikoj sceni, to znai obojen vie srpski nego hrvatski. Nepovoljan poloaj hrvatskih specifinosti u jeziku izvirao je konstantno iz injenice da su Hrvati najmalobrojniji u Bosni i Hercegovini, a u vremenu druge Jugoslavije to je ispoljavanju hrvatskog osjeaja na bilo kom planu, za razliku od srpskog, pripisivana negativnu konotacija, nacionalizam, pa i ustatvo. Da bi to izbjegli, Hrvati su esto zatomnjavali emocionalnu opredijeljenost za varijetete hrvatske provenijencije u jeziku i prihvatali izbor veine, tj. rabili one jezine vrijednosti koje su ih manje markirale kao pripadnike nacije nego kao lanove dravne zajednice. Standardnojezini lik hrvatskog ili srpskog, hrvatsko-srpskog ili srpsko-hrvatskog jezika, ve kako ga je tko i kada zvao i kako je zvanino imenovan, bio je u Bosni i Hercegovini zbog iznesenih injenica, za razliku od stanja na drugim prostorima, u stalnom previranju, tj. neprofiliran i na opem planu i na planu svake od nacionalnih zajednica. Na ovom drugom, bar to se tie Hrvata i Bonjaka, on je prepoznatljiv bio samo u konfesionalnim glasilima i kod pojedinih nacionalno osvijeenih intelektualaca i pisaca, koji su za razliku od veine kulturnih i V ime Boje se lei Radovan Pribilovi na svojoj zemlji na plemenitoj na Riici. Bih z bratom se razmenio i ubi me Milko Boini i sa svojom bratjom. A brata mi isikoe i uinie vrhu mene krv nezaimitu. Nek (zna) tko je moj mili Nadgrobna ploa, Riica kraj Kraljeve Sutjeske, prva polovica 15. stoljea, sada u Franjevakom samostanu u Kraljevoj Sutjesci

drutvenih djelatnika, iji je jezini izraz najee bio nacionalno neutraliziran izborom jezinih vrijednosti potvrivali svoj nacionalni identitet. Nezadovoljstvo Hrvata na opem planu odnosima u standardnojezinom zajednitvu odraavalo se i meu Hrvatima na prostoru Bosne i Hercegovine i u vremenu kada ona nije imala ili je imala vrlo malo utjecaja na opu situaciju u jeziku. Naime, sve do sedamdesetih godina prolog stoljea u Bosni i Hercegovini se vie realiziralo zacrtano nego kreiralo poeljno u normi.

Stilistike rezerve
Peti kongres jugoslavista, odran u Sarajevu 1965. godine i posveen normi u standardnom jeziku, nagovijestio je zaokret u tretmanu standardnojezinih varijeteta. Definitivno je prevladalo miljenje da se oni ne mogu svoditi na razinu stilistikih rezervi, kako su najee vrednovani u pristupu lingvista koji su teili k unificiranju standardnojezine norme i eliminaciji mogunosti izbora, nego da se moraju prihvatiti kao specifinosti nacionalnih realizacija zajednikog standardnog jezika. U Bosni i Hercegovini to je primljeno sa zadovoljstvom i nadom u bolje sutra kod Hrvata kao sloboda izbora i upotrebe specifinosti hrvatskog jezika bez posljedica zbog izbora, kod Bonjaka i kao nagovjetaj mogunosti vlastitog profiliranja tog izbora. Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog jezika iz 1967. i sve to se poslije toga dogaalo potakla je najprije (1970. g.) knjievnike meu Hrvatima i u Bosni i Hercegovini da ukau na neravnopravan poloaj varijeteta hrvatske provenijencije u praksi, tj. realizaciji zajednikog standardnog jezika, odnosno na opstrukciju prava izbora varijeteta ak i u knjievnoumjetnikom stvaralatvu. Odreene promjene stanja u ostvarivanju ravnopravnosti u jeziku otvorilo je zasnivanje knjievnojezine politike u Bosni i Hercegovini poetkom sedamdesetih godina. Drutveni imbenici utvrdili su principe i okvire ponaanja u vezi s prirodom standardnog jezika i njegovim funkcioniranjem. Dva od etiri njena osnovna principa otvarala su prostor za funkcionalnu perspektivnost specifinosti koje su karakterizirale hrvatski vid realizacije zajednikog standardnog jezika prvi je govorio o zajednikom standardnom jeziku kao jedinstvu raznolikosti i varijantnih razlika, a etvrti o punoj slobodi individualnog izbora jezikih izraajnih sredstava.

Potiskivane hrvatske specifinosti

Da naelna opredjeljenja ne moraju da znae mnogo, povijest je potvrdila na brojnim primjerima. I ovaj put se pokazalo da je tee lijeiti nego to je bilo sprijeiti. A u Bosni i Hercegovini od 1945. ubrzano je iz standardnojezine upotrebe potiskivano sve to je moglo biti prepoznato kao hrvatska specifinost, sustavno ili po inerciji funkcionalno prestinijeg, sasvim je svejedno, tako da se i tako frekventne i uobiajene rijei na bosanskohercegovakom

Slijeva: Povelja bosanskoga bana Kulina (29. 8. 1189) prvi diplomatski dokument pisan bosanicom Prva stranica Oporuke velikog gosta Radina Butkovia (5. 1. 1466) vaan dokument srednjovjekovne Crkve bosanske Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika, u: Telegram, Zagreb 17. 3. 1967. prostoru, i ne samo kod Hrvata nego i kod Bonjaka, pa i Srba, kao kruh, grah, opi, prema svjedoenjima istraivaa, nisu mogle nai u sredstvima javnog komuniciranja, na stranicama novina ili na radiju, u vremenu zasnivanja koncepta knjievnojezine politike. Na Mostarskom savjetovanju 1973. g. I. Lovrenovi je ukazao na neodrivost takve prakse i s lingvistikog i s drutvenog stajalita. Promjena odnosa se odvijala sporo ne samo zbog teine izmjene postojeeg stanja nego i zbog injenice da je u etvrtom principu sloboda izbora ograniena na individualnu sferu, a da je individualnoj upotrebi kao antipod suprotstavljena kolektivna, kao prestinija i poeljnija. injenica da standardnojezini izraz sh/hs jezika u Bosni i Hercegovini, to se podrazumijevalo pod kolektivna upotreba, nikada nije definiran ak ni na razini kodeksa upotrebe u sredstvima javnog obavjetavanja, govori da ni manipulacije slobodom u individualnoj upotrebi nisu bile ni iskljuene ni nepoznate. Iako se ne moe ni s dananje distance rei da pozitivnih pomaka nije bilo i da se odnos prema specifinostima hrvatskog jezika u zajednikom standardnojezinom izrazu u Bosni i Hercegovini nije mijenjao u vremenu djelovanja koncepta knjievnojezine politike, od 1970. do 1990., ne moe se rei ni da je stara praksa intervencija bila beznaajna. Naime, pokrenute su mnoge aktivnosti u afirmaciji varijeteta pa su pravo graanstva dobile i specifinosti hrvatskog jezika, kao npr. leksike: stroj, plin, oujak, sigurnost, zrak, nogomet, kruh, grah, obljetnica, tisua, tjedan, uvjet ili fonetske: Babilon, Bizant, duhan, kuhar, kronika, kemija, kisik, ocean, opina, ili gramatike: osnova na osnovi, Ivo Ive, teritorij teritorija, socijalist socijalista, istina ne kao hrvatske vrijednosti prema srpskima, nego kao jezino bogatstvo, varijeteti na prostoru Bosne i Hercegovine. Uza sve to, petnaest godina nakon proklamiranja principa knjievnojezine politike knjievnik V. Koromana, pie lektoru jednog asopisa, Hrvatu, pismo u kojem ga pita s kojim pravom je u njegovom tekstu izvrio preoblike na vie od trideset mjesta, a kojima su specifinosti hrvatskog jezika zamijenjene vrijednostima iz srpskog jezika, uobiajene u kolektivnoj upotrebi standardnojezinog izraza. Varijetetima karakteristinim za hrvatski standardni jezik u standardnojezini izraz u Bosni i Hercegovini put nije bio iroko otvoren, dakle uvijek, ni preko slobode individualnog izbora mada je isticano da kad se knjievni,

posebni prilog

nauni radnici, urnalisti, drutveni radnici i drugi graani pojavljuju u jezikoj komunikaciji ili u usmenom i pismenom izraavanju kao pojedinci, kad govore u svoje ime, odnosno kad potpisuju svoje tekstove... niko, pogotovo lektori i korektori, urednici u redakcijama i drugi nemaju pravo da nameu svoj izbor. Koncept knjievnojezine politike u Bosni i Hercegovini omoguio je varijetetima karakteristinim za hrvatski jezik samo da ugledaju svjetlo dana na svim razinama funkcioniranja standardnog jezika i tako ih uinio formalno ravnopravnim s ve ustaljenim sinonimima na ovom prostoru, tj. onima koji su imali karakter specifinosti srpskog standardnog jezika. Funkcionalna ravnopravnost, u smislu ravnomjerne, ili bar priblino ujednaene upotrebe nije pratila ovu prvu. Pred kraj osamdesetih, u praskozorje drutvenih promjena koje su bile na vidiku, pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda Bosne i Hercegovine u jeziku ponovno je aktualizirano. Na stranicama Osloboenja svoje vienje kvalitetnog pomaka u odnosu na postojee stanje iznijeli su brojni nauni i kulturni djelatnici, knjievnici i umjetnici. Jedni od njih su rjeenje vidjeli u radikalnim potezima ozakonjenju nacionalnih jezika: hrvatskog, srpskog i bosanskog kao posebnih jezika u Bosni i Hercegovini, dakle disoluciji zajednikog standardnojezinog izraza, drugi u intenziviranju zapoetih procesa dosljednijem i iskrenijem odnosu prema duhu knjievnojezine politike i dosljednijim ponaanjem u praktinom ostvarivanju prava na slobodu izbora jezinih varijeteta u okviru jednog jezika. Drutvene promjene na irem planu devedesetih godina deaktuelizirale su definitivno pitanje kojim putem do ravnopravnosti u jeziku. Disolucija zajednikog standardnog jezika na hrvatski, srpski i bosanski na opem planu, prenesena je i na standardnojezini izraz u Bosni i Hercegovini. Hrvatski, bosanski i srpski jezik postali su ustavna kategorija. Svi su dignuti na razinu slubenih jezika na cijelom teritoriju. Moglo bi se pomisliti da je time prieljkivana ravnopravnost hrvatskog jezika s druga dva u Bosni i Hercegovini ostvarena. Naalost, nije. Formalnopravna ravnopravnost jezika je samo pravna pretpostavka za sutinsku ravnopravnost u jeziku za komunikacijsku ravnopravnost. A od takve ravnopravnosti s govornicima bosanskog i srpskog jezika govornici hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini su jo uvijek daleko.

hrvatski jezik danas

IVO PRANJKOVI

Od Divkovia do danas
Smatram da bosanskohercegovaki Hrvati i zbog odnosa prema svome materinskom idiomu u uem smislu, i zbog situacije u kojoj ive, imaju pravo (da ne kaem i dunost) na neto blae standardnojezine kriterije, posebice kad je rije o kriterijima puristikoga tipa

povijesti hrvatskoga standardnog (knjievnog) jezika jezik bosanskohercegovakih Hrvata i bosanskohercegovako pisano naslijee ima vrlo vanu ulogu, a posebice izvanredno bogato i raznovrsno pisano naslijee franjevaca Bosne Srebrene. Franjevci dolaze u Bosnu i Hercegovinu ve krajem 13. stoljea i formiraju najprije kustodiju pa onda i provinciju,

Fala od sveti (1708), zbirka propovijedi fra Stipana Margitia pisana bosanicom

koja e se u pojedinim razdobljima protezati sve od juga Dalmacije do Budima na sjever, a na istok obuhvaati ak i dijelove Bugarske. Oni svi piu tokavskim narjejem ikavsko-ijekavskoga tipa koje e ve od poetka 17. stoljea (posebno pritom mislim na djelovanje fra Matije Divkovia, osobito na njegova dva Nauka i Besjede) postati relativno vrsto strukturiran i jasno profiliran knjievnojezini uzus. Taj e uzus odigrati presudnu ulogu u procesima standardizacije hrvatskoga, pa donekle ak i srpskoga knjievnog jezika. Naime i Karadieva se jezina i pravopisna reforma uvelike oslanja na taj uzus i u odnosu na nj ne predstavlja gotovo nikakvu stvarnu novost (novost ona predstavlja u odnosu na slavenosrpsku odnosno ruskocrkvenoslavensku tradiciju kod Srba). Takoer je vrlo vano da je franjevaka pisana tradicija izrazito raznovrsna i funkcionalno relativno polivalentna (tj. da obuhvaa razliita znanstvena, umjetnika, praktina, i uope ivotna podruja): ona obuhvaa i vjerskopouna djela (katekizme, zbirke propovijedi, liturgijska djela, raznolike prijevode crkvenih spisa, posebno s latinskog i talijanskoga jezika, vrlo brojna djela koja se odnose na Franjevaki red te njegovo ustrojstvo i djelovanje itd.), i poetnice za opismenjavanje (tzv. bukvare), i izvanredno vane i prelijepo pisane franjevake ljetopise (posebno fra Nikole Lavanina, fra Bone Benia i fra Marijana Bogdanovia), i mnoga djela u stihovima (s tog je stajalita posebno vana djelatnost fra Lovre itovia, fra Vice Vicia i fra Grge Martia), i mnoga prozna djela s manjim ili veim beletristikim ambicijama (pripovijesti, putopise, romane, zapamenja i sl.), i djela povijesnoga karaktera (npr. fra Filipa Lastria, fra Frane Jukia, fra Martina Nedia ili fra Antuna Kneevia), i djela jezikoslovnoga karaktera (posebno latinske i latinsko-hrvatske gramatike, rjenike, jezikoslovne rasprave itd.), sve do

posebni prilog

udoredna bogoslovnica (1782), pastoralno djelo fra Marka Dobretia tzv. likarua, tj. knjiga s podruja narodne, dijelom ak i profesionalne medicine, posebice knjiga o lijeenju ljekovitim biljem. Kad je rije o pismu, franjevci se najprije slue bosanicom ili bosanicom, posebnim tipom irilice na koju je uvelike utjecala glagoljica i koju ve i zato nikako ne treba mijeati sa srpskom irilicom jer se od nje, slobodno se moe rei, razlikuje bar onoliko koliko se srpska irilica razlikuje od ruske ili od makedonske naprimjer. Bosanica se meu bosanskim i hercegovakim franjevcima upotrebljava sve do polovice 19. stoljea, ali brojna svoja djela ve od poetka 17. stoljea franjevci objavljuju i latinicom (prvi je to inio fra Ivan Bandulavi). Dananja jezina situacija na podruju Bosne i Hercegovine vrlo je nesreena i optereena brojnim nerijeenim pitanjima, kao uostalom i opa drutveno-politika situacija. To osobito vrijedi za jezinu praksu i za administrativno-zakonodavni aspekt standardnih jezika i standardizacije openito, jer stvari naelno i nisu osobito komplicirane, osobito ako se promatraju s isto lingvistikoga stajalita. Naime, na podruju Bosne i Hercegovine govori se trima standardnim jezicima koji se sva tri s genetskoga i tipolokoga stajalita oslanjaju na jedan idiom (na /i/jekavsku novotokavtinu). Situacija je posebno jasna sa stajalita Srba i Hrvata (bar veine). Naime, i Srbi i Hrvati u BiH (kaem, bar veina i jednih i drugih) slue se i ele se sluiti hrvatskim odnosno srpskim standardnim jezikom (takva stajalita gotovo iskljuivo zastupaju njihovi legitimni politiki zastupnici). Situacija kod Bonjaka neto je sloenija. ini se da je bonjaki nacionalni korpus (raunajui tu naravno i bonjake strunjake za jezik) poprilino podijeljen. Jedni, pojednostavljeno reeno, smatraju da trebaju izgraivati standardni jezik kojim e se razlikovati i od Srba i od Hrvata, raunajui tu i bosanskohercegovake Srbe i Hrvate, dok drugi smatraju da trebaju izgraivati tip standardnoga jezika kojim e se razlikovati od Srba i Hrvata izvan BiH, ali kojim se nee razlikovati ni od Srba ni od Hrvata u BiH. Mislim da je ta podijeljenost bonjakoga nacionalnoga korpusa jedno od vanih izvorita prijeporima i nesporazumima u posljednje vrijeme (npr. i u vezi s nazivima bosanski ili bonjaki jezik). Pritom naravno ne umanjujem vanost ni drugih otvo

renih pitanja, npr. onih koja imaju izvorite u stajalitima onih Srba i onih Hrvata u BiH koji takoer smatraju da standardni jezik za sve narode u BiH treba biti zajedniki, da ne kaem unitarni. Nikako naime ne mislim da je broj takvih (osobito u urbanim sredinama) zanemariv, ali sam ipak uvjeren da su oni, i stvarno i formalno, u izrazitoj manjini. Ako bih htio formulirati svoj stav o tim pitanjima, onda bih najprije rekao da sam zagovornik malo fleksibilnijega pristupa naznaenim pitanjima. Ne bih, naime, nikako iskljuio mogunost da se i Srbi i Hrvati slue hrvatskim odnosno srpskim jezikom i u istom obliku, tj. u onom obliku u kojemu se tim standardnim jezicima slue Srbi u Srbiji odnosno Hrvati u Hrvatskoj. Ne bih, naravno, iskljuivao ni pravo bonjakome korpusu, ili dijelu toga korpusa, da izgrauje svoj tip standardnoga jezika kojim bi se Bonjaci razlikovali od svih Srba i od svih Hrvata. Dopustio bih meutim pravo Srbima i Hrvatima u BiH da se slue i nekim jezinim osobitostima koje se u srpskom i hrvatskom standardnom jeziku smatraju regionalnima ili se danas eventualno smatraju osobitostima samo onog tipa standardnoga jezika kojim se slue Bonjaci (npr. kad je rije o porabi turcizama ili drugih leksikih osobitosti koje su svojstvene Bosancima i/ili Hercegovcima bez obzira na nacionalnu pripadnost itd.). Smatram, primjerice, prirodnim da se bosanskohercegovaki Hrvati poneto drukije negoli npr. Meimurci odnose prema skupinama leksema (rijei) kao to su kaika, voz, pritisak, sire, novembar, arija, eif, avlija, ili, s druge strane, prema skupinama leksema kao to su tisua, tlak, tijek, tko, vlak, prijam, ocat, studeni itd. Drugim rijeima, smatram da bosanskohercegovaki Hrvati (analogno, naravno, vrijedi i za Srbe), i zbog odnosa prema svome materinskom idiomu u uem smislu, i zbog situacije u kojoj ive, imaju pravo (da ne kaem i dunost) na neto blae standardnojezine kriterije, posebice kad je rije o kriterijima puristikoga tipa, negoli npr. Hrvati u Meimurju ili u Zagrebu (to nikako, naravno, ne znai da Hrvati u Meimurju ne bi imali pravo na neto blae odnosno drugaije kriterije s obzirom na svoje jezine specifinosti; naprotiv, mislim da bi se o osnovama meimurske kajkavtine trebalo govoriti i u kolama!).

Dio starih knjiga franjevakih pisaca iz knjinice Franjevake gimnazije u Visokom meu kojima su Od uzame (1765) katekizam fra Filipa Lastria i Istomaenje... (1828) katekizam fra Augustina Miletia

10

hrvatski jezik danas

DRAANA RADMAN

Hrvatska pismna
Bosna ne bi bila Bosna kad se na njoj ne bi neto isprepletalo, supostojalo, proimalo, tako i pisma: glagoljica, irilica, bosanica, grko pismo

rije, dakle, Slaveni ne imahu pisma, nego crtama i urezima brojahu i gatahu, jer bijahu pogani. Pokrstivi se, truahu se slavensku rije zapisivati latinskim i grkim pismenima bez sustava. Ta kako se moe grkim pismenima dobro pisati: Bog, ili (rnorizac Hrabar). Ali pobrinu se netko i za Slavene pa im posla Konstantina Filozofa, koji im darova pismena kojima se moglo dobro pisati Bog, ivot, jad, jezik i sl. Latinici kojom su se ve koristili od pokrtavanja, ali samo u latinskim tekstovima pridruila se glagoljica i irilica, pisma kojima su pisani najstariji slavenski spomenici pismenosti.

Glagoljica
Naziv prvoga (?) slavenskog pisma glagoljice dolazi od glagola glagoljati, to znai govoriti, a glagoljali su hrvatski sveenici glagoljai. Pismo je prozvano glagoljicom tek u 19. st., a pridjev glagoljski u optjecaju je od 16. st. Osim naziva glagoljica, na hrvatskom se prostoru za ovo pismo koristio i termin urilica, to je znak da su dva pisma, glagoljica i irilica, jedno drugom posuivali ime. Autor glagoljice je Konstantin Filozof, poznatiji kao sv. iril (Kiril), a sastavio ju je uoi polaska u misiju u Moravsku. Ona se do kraja 9. stoljea proirila meu veinom Slavena, ali je najvie obiljeila hrvatsku kulturu. Zanimljivo je spomenuti kako su se irilovi aci sluili mnemotehnikim pomagalom za pamenje poretka glagoljinih slova (az, buky, vd, glagoljon), izgovarajui tako pohvalu pismenosti: Ja koji znam pismena govorim da je dobro ivjeti na zemlji A biti pismen nije mala stvar jer samo je opismenjen ovjek slobodan ovjek. Nadalje, promatrajui glagoljicu, moemo zakljuiti da je njezin tvorac bio ovjek kojemu je estetika pisanoga-crtanoga bila vrlo bliska. Hrvatski se jezik biljei glagoljicom i irilicom jo od 9. st., a najstariji spomenici potjeu iz 11. stoljea, dok najstariji latinini tekstovi na hrvatskom jeziku potjeu iz 14. st. Glagoljicom su najprije pisani staroslavenski tekstovi (staroslavenski jezik je jezik knjige), a onda i tekstovi narodnoga jezika, liturgijski i knjievni te pravni tekstovi. Naravno da su se glagoljicom pisala i osobna pisma.

Obla i uglata glagoljica i njezina transkripcija Postoje dva tipa glagoljice: obla i uglata ili hrvatska, koja se razvila iz oble. Najpoznatiji glagoljini spomenik hrvatske kulture Baanska ploa pisan je oblom glagoljicom, s nekim posebnostima (neka irilina slova). Uglata ili hrvatska glagoljica je zapravo sveano pismo, uspravnih, odvojenih slova, pogodno za liturgijske tekstove (kodekse). Upravo ovim tipom glagoljice otisnuta je i prva hrvatska tiskana knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora (1483), inae prvi misal u Europi koji nije tiskan latininim slovima. Kasnije se formira i brzopisna/kurzivna glagoljica, kojom je pisan npr. Vinodolski zakonik (1288), najstariji hrvatski pravni tekst.

11

posebni prilog

U odreenom povijesnom trenutku dogodilo se da su irilica i latinica potisnule glagoljicu, ali ne zato to su bile jednostavnije i praktinije, nego su tome kumovali drutveni i gospodarski razlozi. Glagoljica je dominaciju izgubila poetkom 16. st.

irilica
Do dana dananjega ne moe se sa sigurnou tvrditi koje je pismo starije: glagoljica ili irilica, jer se prvi glagoljini i irilini tekstovi javljaju istodobno koncem 10. st. irilica je dobila naziv po tvorcu glagoljice, sv. irilu. Za razliku od glagoljice, koja ne podsjea ni na jedno poznato pismo, irilica se razvila iz grke uncijale (sveanog pisma s velikim uspravnim slovima koja se meusobno ne veu). Znakovi preuzeti iz grkoga alfabeta nisu se mijenjali, samo su dodana slova kojih u njemu nije bilo. Prvih dvadeset grafema oznaavalo je iste glasove kao i u grkom, a narednih pet upotrebljavali su se samo u posuenicama iz grkog i za oznaavanje brojeva. Tko je tvorac irilice, odnosno tko ju je konano uobliio, ne zna se. To je i razumljivo jer je ona rezultat povijesnog procesa u kojemu su sudjelovale mnoge generacije.

jeanje susreemo ve na Baanskoj ploi. Na Humakoj ploi, kamenom spomeniku iz okolice Ljubukog (12. st.), uz irilina slova urezano je i nekoliko glagoljinih. Takvim hibridnim pismom napisana je na Brau Povaljska listina, a u Poljicama Poljiki statut. Njime je ispisana i Povelja Kulina bana 1189. Pismo je (tek u 19. st.) prozvano bosanicom, bosanicom, zapadnim brzopisom, hrvatskom irilicom, a zapravo je rije o morfolokoj i grafijskoj inaici irilinog pisma. Neki autori tvrde da razliiti nazivi za ovo pismo ukazuju na njegovu teritorijalnu rasprostranjenost, a manje na njegova grafijska svojstva ili etniku podlogu. Bosanicom se najvie pisalo u Bosni i Hercegovini, Poljicama, splitskom zaleu, na dalmatinskim otocima te u Dubrovniku i okolici. Bosanski franjevci koriste je sve do 19. st., npr. Matija Divkovi (Nauk krstjanski, 1611) i Stipan Margiti (Fala od sveti, 1703), pa se negdje zove i fratarica. Da je ovo pismo bilo vrlo ilavo i da se dugo odralo u upotrebi svjedoe i fra Matijini molitvenici iz kojih su vjernici molili i u drugoj polovici 19. st., kada je bosanica u crkvenim knjigama potpuno zamijenjena latinicom. Franjevci su, naime, gajili svijest da je bosanica (uz glagoljicu) obiljeje narodne vlastitosti pa su neki poglavari u 18. st. zabranjivali upotrebu latinice za pisanje hrvatskih tekstova. Bosanica je bila i pismo muslimana u Bosni i Hercegovini, u turskoj Dalmaciji (16. i 17. st.) pa se zvala i begovica, begovski brzopis. Bosna ne bi bila Bosna kad se na njoj ne bi neto isprepletalo, supostojalo, proimalo, tako i pisma: glagoljica, irilica, bosanica, grko pismo. To uoavamo ve na spomenutoj Humakoj ploi i mnogim drugim spomenicima. Zanimljiv je sluaj Hrvoja Vukia Hrvatinia: on je za svoje potrebe naruio dva kodeksa, jedan dobro poznat javnosti Hrvojev misal (1403-1404) i drugi, poznat uglavnom strunjacima Hvalov zbornik (1404). Oba su vrlo znaajna i predstavljaju vrhunac prepisivake i iluminatorske umjetnosti. Misal je pisan glagoljicom, a irilini Zbornik jedan je od najpoznatijih rukopisa Crkve bosanske te najcjelovitiji svetopisamski kodeks, nastao prepisivanjem starijega glagoljskog predloka i ukraen minijaturama koje ikonografski i stilski pripadaju zapadnome kulturnom krugu. Bosanicom ga je ispisala ruka Hvala krstjanina, lana Crkve bosanske. Bosanicom su napisani jo brojni tekstovi: natpisi, kronike, rodoslovi, evanelja, sultanska akta, listine turskih upravitelja u naim krajevima, privatna pisma itd.

Zapadni brzopis bosanica

Nije neobina pojava da se na spomenicima hrvatske pismenosti javljaju i glagoljina i irilina slova. To mi

Povelja Stjepana Dabie izdana 26. 4. 1395. u Kraljevoj Sutjesci

12

hrvatski jezik danas

IVAN NUJI

Rjenici, gramatike, pravopisi

Malo je koji jezik kao hrvatski u svojoj povijesti proao tako krivudav put od prvih pisanih spomenika koji su njime zapisani do svoje standardizacije. tovie, moderna previranja daju naslutiti da taj proces jo nije potpuno zavren

zuzmemo li spomenike hrvatske knjievnosti na latinskom jeziku, ime hrvatskoga jezika prvi put se spominje u pravnom spisu pod imenom Istarski razvod iz 1275. Zbog teritorijalne, politike i dijalekatske raslojenosti hrvatskih prostora za taj e se jezik koristiti i neki drugi nazivi: slovjenski, slovinski, slavonski, dalmatinski, bosanski, iliriki, ilirski, hrvatskosrpski itd.

Od humanista do prosvjetitelja
Kako je teite glagoljake tradicije bilo na akavskom podruju, razumljivo je da je i prva hrvatska tiskana knjiga upravo na akavtini (Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483). Ve u 16. st. pojavila su se 3 rjenika s hrvatskim rijeima. Prvo je Petar Lupis Valentian u Ankoni 1528. objavio mali talijansko-hrvatski rjenik, a ibenanin Faust Vrani u Veneciji 1595. svoj Rjenik pet najplemenitijih europskih jezika, stavljajui hrvatski uz bok latinskom, talijanskom, njemakom i maarskom jeziku. Samo malo kasnije isusovac Bartol Kai (Pag, 1575 Rim, 1650), prvi pravi hrvatski jezikoslovac, objavio je u Rimu Slovoslovlje dalmatinsko-talijansko (1599), a zatim i prvu hrvatsku gramatiku: Institutionum linguae Illyricae libri duo (Temelj ilirskoga jezika knjige dvije, 1604). Premda akavac, zalagao se da bosansku tokavsku ikavicu kao openi jezik i za primjenu fonetskoga pravopisa (da se isti glas uvijek jednako biljei, a ne sad jedno sad li drugo) te tako utemeljio hrvatsko jezikoslovlje. I Kaiev talijanski subrat Jakov Mikalja [Micaglia], autor rjenika Blago jezika slovinskoga (Venecija 1655), ve upoznat s knjievnom djelatnou bosanskih franjevaca, smatra da bi tokavtina (bosanski jezik), kao najljepe ilirsko narjeje, trebala postati knjievni jezik. Jezino obogaivanje u tom pravcu svojim knjievnim stvaranjem neizravno podupiru ne samo bosanski franjevci nego i dubrovaki pisci 17. st. na elu s Ivanom Gunduliem i Ivanom

Naslovnica treeg sveska Jukieva Bosanskog prijatelja (1861). Prvi broj izaao je 1850. godine i prvi je bosanskohercegovaki asopis Buniem Vuiem. Jezikoslovac Ivo Pranjkovi smatra da nije dovoljno istraena i jo manje vrednovana jezina ni

13

posebni prilog

uope kulturna djelatnost franjevaca Bosne Srebrene koji su objavili vrlo velik broj raznovrsnih djela (vjerskih pouka, propovijedi, teolokih i filozofskih spisa, lirskih i epskih pjesama, pripovijesti i romana, memoara ili tzv. zapamenja, ljetopisa, povijesnih i zemljopisnih spisa, politikih i drugih proglasa, naputaka za poljodjelstvo, bukvara, likarua itd.) koja su u standardizacijskim procesima, posebice onima koji su bili vezani za puk i njegovo (i jezino) prosvjeivanje, odigrali vaniju ulogu negoli npr. estetski neusporediva i neprocjenjivo vrijedna knjievnost starog Dubrovnika. Uspon Zagreba kao vanog sredita u preteno kajkavskoj sjevernoj Hrvatskoj pogoduje razvoju kajkavske knjievnosti s malo tokavtine takav je rjenik Dictionar ili Rchi Szlovenske Jurja Habdelia (1670) dok knjievnici tzv. ozaljskoga kruga upotrebljavaju i promoviraju jedinstven knjievni jezik, satkan od svih triju narjeja. Upravo tu ideju iitavamo u rjenicima Gazophylacium pavlina Ivana Belostenca (prije 1675) i Lexicon Latino-Illyricum Pavla Rittera-Vitezovia (1670). Tijekom 18. stoljea razliite razvojne struje unutar hrvatskoga jezika zbliavaju se na nain koji pogoduje tokavtini. Za to su zasluni ne samo autori gramatika sastavljenih po uzoru na latinsku, talijansku ili pak njemaku: fra Lovro itovi Ljubuak (Grammatica LatinoIllyrica, 1713), Bla Tadijanovi (Svaschta po mallo, 1761), Matija Antun Relkovi (Nova slavonska ili nimacska grammatika, 1767) i slavonski franjevac Marijan Lanosovi (Neue Einleitung zur slavonischen Sprache, 1778), nego i leksikolozi Ardelio della Bella (Dizionario italiano, latino, illirico, 1728) te Franjo Sunik i Andrija Jambrei (Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hunga-

su tu reformu prihvatili, nego i jezikoslovci Vjekoslav Babuki (Osnova slovnice ilirske narja slavjanskoga, 1836; Elementi della gramatica illirica, 1846), Antun Maurani (Temelji ilirskoga i latinskoga jezika, 1839) te Ivan Maurani i Josip Uarevi (Njemako-ilirski slovar, 1842). Ilirske ideje nastoje pratiti bosanski franjevci, meu njima vodei Ivan fra Frano Juki kojemu Gaj pomae tiskati neka njegova djela, kao to su asopis Bosanski prijatelj (1850) i Poetnica pismenstva za puke uionice u Bosni. Ilirski kozmopolitizam neizbjeno se sudara s ekskluzivizmom srpskog jezinog reformatora Vuka Karadia, autora krilatice Srbi svi i svuda (1849) i iskljuivog propagatora novotokavskog narjeja ijekavskoga tipa. Bekim knjievnim dogovorom (1850) izmeu Karadia i dijela iliraca (I. Maurani, Kukuljevi, Demeter i dr.) predvia se stvaranje knjievnog jezika zajednikog za Hrvate i Srbe na temelju ijekavske tokavtine, dok Gaj i dalje ostaje pri svome pravopisu. Dogovor provodi Vatroslav Jagi (Gramatika jezika hervatskoga, 1864), potom i Adolfo Veber Tkalevi (Skladnja hrvatskog jezika; Slovnica hrvatska, 1876). Odmak od hrvatske a pribliavanje srpskoj tradiciji u procesu jezine standardizacije ve provodi uro Danii, koji od 1878. ureuje Akademijin rjenik pod nazivom Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. U meuvremenu, nemjerljiv doprinos hrvatskom jeziku dao je i leksikolog Bogoslav ulek (Hrvatsko-njemako-talijanski rjenik znanstvenog nazivlja, 1874/75), roenjem Slovak. Zavretak normiranja hrvatskoga knjievnog jezika provode vukovci Ivan Broz (Hrvatski pravopis, 1892) i Tomo Mareti (Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika, 1899), a svi znaajniji hrvatski jezikoslovci sljedeih desetljea (Dragutin Borani, Josip Florschtz, Vatroslav Roi, Nikola Andri) ostaju na njihovu tragu.

Hrvatski jezik nakon Prvog svjetskog rata

Otvoreno nastojanje oko srbizacije hrvatskoga jezika u Kraljevini Jugoslaviji kulminira 1929. nametanjem Pravopisa srpskohrvatskog jezika srpskih autora. To povlai

Vraniev rjenik (1595), Kaieva gramatika (1604) i itovieva gramatika (1713) rica, 1741). Ta su nastojanja poetkom 19. st. nastavili Joakim Stulli (Rjeosloje ilirsko-talijansko-latinsko, 1806; Vocabolario italiano-illirico-latino, 1810), Joso Voltiggi (Rioslovnik) i Franjo Maria Appendini (Grammatica della lingua illirica, 1808). irenju tokavtine doprinose i prosvjetiteljski nadahnuti tokavski knjievnici Matija Antun Relkovi i fra Andrija Kai Mioi.

Od Ilirskog pokreta do pobjede vukovaca

Ilirski pokret (nakon 1830) zapoeo je vrlo dinamino rjeavanje hrvatskih jezinih problema. Najprije Ljudevit Gaj, inae kajkavac iz Krapine, objavljuje Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja (1830) kao manifest jezine reforme i stvaranja knjievnog jezika sastavljenog od elementa iz govora svih junih Slavena i svima zajednikog. Podrku Gaju dali su ne samo literati koji

Pravopis Babi-Finka-Mogu (1971), Aniev rjenik (2003) i Pravopis Matice hrvatske (2007) za sobom povratak hrvatskoj jezinoj tradiciji za vrijeme Banovine Hrvatske i NDH, u emu se istie Bla Jurii (Nacrt hrvatske slovnice; Glasovi i oblici u povijesnom razdoblju, 1944). Nakon rata, teei homogenizaciji zemlje na svakom podruju, komunistika vlast pod barjakom

14

hrvatski jezik danas

Matice srpske pokree ponovno unificiranje jezika, uza to potpisivanjem tzv. Novosadskog dogovora na tetu hrvatskoga jezika pristaje i velik dio hrvatskih jezikoslovaca. Matica srpska i Matica hrvatska istodobno su 1960. na irilici odnosno latinici objavile Pravopis hrvatskosrpskoga / srpskohrvatskog knjievnog jezika s pravopisnim renikom / rjenikom. Nezadovoljstvo takvim rjeenjem kulminiralo je u Hrvatskoj 1967. odricanjem od Novosadskog dogovora i potpisivanjem Deklaracije o poloaju i nazivu hrvatskoga knjievnog jezika. Vana jezina djelatnost istodobno se odvija i u Sarajevu, gdje sedam mlaih hrvatskih knjievnika predvodi ih Vitomir Luki god. 1971. potpisuju danas malo poznatu Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku. Dragocjen doprinos u tim presudnim godinama dali su Stjepan Babi, Boidar Finka i Milan Mogu Hrvatskim

pravopisom (1971), te ponovno Stjepko Teak i Stjepan Babi Pregledom gramatike hrvatskoga knjievnog jezika (1973). Zbog politike zabrane Babieva Tvorba rijei u hrvatskom knjievnom jeziku izlazi tek 1986, kad i Katiieva Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika. Vrijedan prilog razvoju hrvatskoga jezika u nae dane uz brojne akademike, knjievnike, publiciste i druge dali su jezikoslovci Vladimir Ani (Rjenik hrvatskoga jezika, 1991), grupe autora Hrvatske gramatike (1995) i Rjenika hrvatskoga jezika (LZ/K, 2000) te Ivo Pranjkovi i Josip Sili (Gramatika hrvatskoga jezika, 2006), kao i autori najnovijega Hrvatskog pravopisa (Matica hrvatska, 2007).

Prijevodi ili pokuaji prijevoda Biblije do prvog potpunog tiskanog prijevoda

Biblija Bernardina Frankopana (poinje se prevoditi 1521) Biblija hrvatskih protestanata (poinje se prevoditi 1557) Biblija Bartola Kaia, 1630. (prvi cjeloviti prijevod Biblije na tokavsko narjeje; poinje se prevoditi 1622; Prvotisak nakon 363 godine Schningh-Paderborn-Mnchen-Wien-Zrich, 1999/2000) Poljika Biblija (na temelju jednog fragmenta pisana bosanicom pretpostavlja se da se poinje prevoditi 1768) Jurjetinovieva Biblija (prvi pokuaj Biblije s komentarom, 1794) Biblija Maksimilijana Vrhovca (1810-1830)

T iskani prijevodi Biblije

Pretisak Novog testamenta iz 1562/63, Stipan Konzul Istrian i Antun Dalmatin (prir.), dva sveska, Teoloki fakultet Matija Vlai Ilirik, Zagreb 2007. Fra Petar Katani, Sveto pismo (4 sveska SZ i 2 sveska NZ), Budim 1831. (prvi potpuni tiskani prijevod Biblije) Ivan Matija kari, Sveto pismo Staroga i Novoga uvita, Be 1858-1861. Josip Stadler, Sveto pismo Novoga zavjeta, Sarajevo 1895-1907. Franjo Zagoda, Sveto pismo Novoga zavjeta, Zagreb 1911. i 1913. Ivan Evanelist ari, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Sarajevo 1942; Hrvatsko biblijsko drutvo, Vrhbosanska nadbiskupija i Glas Koncila, Zagreb 2007. (popravljeno izdanje arieva prijevoda) Fra Ljudevit Rupi, Novi zavjet, Sarajevo 1961. Fra Bonaventura Duda, Harmonija etiriju evanelja, Zagreb 1962. Fra Bonaventura Duda i Jure Katelan (ur.), Biblija Staroga i Novoga zavjeta, Stvarnost, Zagreb 1968; Kranska sadanjost, Zagreb 1972. i dalje. Tomislav Dretar, Biblija (Ekumenski prijevod s francuskog), 1998.

Priredila Draana RADMAN

15

FRA MATIJA DIVKOVI 1611.

U splitskoj luci, pod udarima bure, fra Matija, umoran, sjedi na bisagama prepunim papira i eka brod za Mletke. Tri dana je hodio iz Olova, na konju, u drutvu trgovaca, po kii i nevremenu. Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam, promrzao i teak od misli i duga puta. Zna da je upao iz opaka turskog zuluma u mletaku podmuklost, ali ne mari nita. to mu se moe desiti kad nosi sa sobom Nauk krstjanski i Sto udesa koje sloi na ureenje naega jezika slovinskoga? Spustio se tiho iz mrane Bosne u nekom nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom ispisana papira u konatim bisagama. On hoe da tiska te svoje knjige, tamo, u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod. Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje u mo svojih knjiga, zato putuje u Mletke. (A mi, u pismeno doba, u mo kakvih knjiga jo da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke da krenemo na put, po kii i nevremenu?)
Nikola MILIEVI

Na naslovnoj stranici Kamenovanje Stjepana iz Hvalova zbornika (1404)