Gudnja – višeslojno prapovijesno nalazište

Brunislav Marijanović
I UVOD
Pećina Gudnja, višeslojno prapovijesno nalazište na Pelješcu kod Stona, jedno je od onih
arheoloških nalazišta koja su već dugi niz godina neizostavan dio svakog ozbiljnijeg priloga
rješavanju različitih pitanja prapovijesti na širem prostoru istočnog Jadrana i njegova zaleđa. To
je sasvim razumljivo ako se imaju u vidu brojni i raznovrsni nalazi koji potječu iz dosta debelih
kulturnih slojeva, formiranih tijekom dugoga kronološkog raspona od starijeg neolitika do
kasnoga brončanog doba, a zbog kojih je taj lokalitet nužno uključen u različite problemske
kontekste prapovijesti na području istočnog Jadrana. No, unatoč tome čestom navođenju, Gudnja
još uvijek pripada onoj skupini nalazišta čija stvarna vrijednost i značenje za prapovijest Jadrana
nisu ni izdaleka sagledane, budući da stručna literatura, bez objave samih nalaza, o tome
lokalitetu donosi uglavnom sumarne podatke redovito dane u širim prostornim i problemskim
kontekstima. Naime, premda su iskopavanja provedena pred četiri desetljeća rezultati nisu nikada
integralno publicirani, što znatno otežava pravilno interpretiranje zastupljenih razdoblja.
Pećina se nalazi iznad Stona (sjeverno od Dubrovnika) u masivu brda Porača, na
nadmorskoj visini od 400 m; sl. 1. Ulaz u pećinu okrenut je prema moru, a ispred njezina ulaza
pruža se izniman pogled i na neposrednu okolicu i na dobar dio južnog Jadrana i njegova zaleđa.
Sa svih strana pećina je okružena strmim brdima i obroncima gorskih lanaca koji zatvaraju
gotovo sve putove i ograničavaju komunikaciju. Jedini prirodni i otvoreni pravac je onaj koji vodi
prema Stonskom zaljevu iz kojega se potom otvara put dalje prema najjužnijoj otočnoj skupini na
Jadranu: Jakljanu, Šipanu, Lopudu i Koločepu, a preko njih i krajnjem jadranskom jugu.
Ulazni dio pećine, ispred kojega danas ne postoji nikakav plato niti zaravnjeni pretprostor,
a posve je vjerojatno da nije postojao ni u vrijeme njezina korištenja, širok je oko 15 m, a njezina
dubina u tome dijelu doseže oko 20 m. Široki otvor, okrenut je jugu pa u taj dio pećine propušta
dosta svjetlosti. Međutim, istočno od širokog ulaznog dijela otvara se dublji pećinski prostor,
posve zatvoren stjenovitim masivom, koji čini važan dio ukupne pećinske unutrašnjosti.
Promatrajući pećinu u tom pravcu, može se reći da se pećinski prostor ne razvija u dubinu
masiva, nego u širinu, pa je i njegova unutrašnjost orijentirana više u
1
pravcu istok-zapad nego sjever-jug. Ukupna dužina pećine u tom pravcu njezina pružanja
doseže oko 33 m. Sudeći prema debljini kulturnog sloja, upravo je taj zatvoreniji dio
unutrašnjosti, a posebice središnji prostor, imao veću stambenu vrijednost i intenzivnije je
korišten.
Današnja hodna površina pećine u pojedinim svojim dijelovima prilično je različita. Na
zapadnoj polovici ulaznog dijela nema kulturnog sloja, dno je stjenovito, izgledom vjerojatno
vrlo slično onome kakvo je bilo i na početku njezina korištenja u prapovijesti. Na istočnoj
polovici toga dijela pećine kulturni je sloj dosta tanak, a stratigrafija nerazvijena, ali je formiranje
sloja pridonijelo niveliranju prvotne površine, koja je već na tome dijelu imala izrazit pad prema
unutrašnjosti, odnosno prema njezinu istočnom zatvorenom dijelu. S obzirom na to, čitav prednji
dio pećine, uz manje devijacije, ima približno zaravnjenu današnju površinu. Međutim, približno
po sredini pećine, na onome dijelu na kojemu se otvoreni ulazni dio razvija u zatvoreni pećinski
prostor, pad terena vrlo je izražen. Takav izgled današnje površine uvjetovan je, prije svega,
istovjetnim padom na razini prvotnog dna pećine. Promatrano u pravcu pružanja pećinskog
prostora, dakle u pravcu istok–zapad, pad prvotnog dna pećine iznosi oko 15%. U tome dijelu
pećine sloj je znatno deblji nego na njezinu ulazu, a stratigrafija potpunija i razvijenija. Međutim,
upravo zbog znatno debljeg sloja, a i neujednačene visine stropa pećine, na prijelazu u dublju
unutrašnjost pećine, današnja površina i strop gotovo se dodiruju.
Pećinu je otkrio V. Milosavljević, a iskopavanje je kroz više istraživačkih kampanja
između 1963. i 1968. provela Spomenka Petrak, dugogodišnja kustosica u Arheološkom muzeju
Dubrovačkih muzeja, gdje se nalazi i danas čuvaju.
Tijekom iskopavanja odvojeno je istraženo više sondi koje su u prostornom smislu većim dijelom
međusobno povezane, pa čine koherentnu istraživačku cjelinu. Površina obuhvaćena
istraživanjima iznosi preko 150 m2. Međutim, zbog različitih razloga metodološke naravi današnje
korištenje rezultata tih iskopavanja povezano je s velikim ograničenjima. Zbog toga sam,
prihvaćajući se obrade ovoga nalazišta, odlučio poduzeti i ograničeno kontrolno iskopavanje čiji
je jedini cilj bila provjera i utvrđivanje stratigrafije. S obzirom na ograničenost istraživačkog
zahvata i otežano korištenje građe s ranijih istraživanja, u prikazu kulturnih slojeva Gudnje
moram se ograničiti samo na opće kulturološke aspekte. Svi drugi pokušaji bili bi preuzetni.
2
II STRATIGRAFSKA SLIKA
I na temelju postojeće tehničke dokumentacije, točnije crteža profila, posve je razvidno da
kulturni sloj u Gudnji nije ujednačen u svim njezinim dijelovima i da u njegovoj debljini postoje
značajna odstupanja, osobito izražena pri usporedbi ulaznog i krajnjeg unutarnjeg prema
središnjem dijelu pećine. Te su neujednačenosti potvrđene i pri kontrolnom iskopavanju, a
nedvojbena su posljedica različitog intenziteta u korištenju pojedinih dijelova pećine tijekom
različitih prapovijesnih razdoblja.
Svoje mišljenje o stratigrafiji nalazišta iznijelo je više autora (Š. Batović, S. Dimitrijević,
V. Milojčić, N. Petrić i drugi). Većina navedenih autora smatra da u Gudnji postoje četiri
neolitička sloja koja manje-više ispunjavaju cjelokupan vremenski raspon koji zauzima to
razdoblje povijesti, a navode još i jednog ili dva eneolitička sloj te neodređen broj slojeva mlađih
razdoblja. Iz toga proizlazii da u u Gudnji treba računati sa sigurnih VI, a možda i VII slojeva, od
kojih starija četiri pripadaju neolitiku, a dva mlađa (možda i tri) eneolitiku, te s neodređenim
brojem slojeva mlađih razdoblja prapovijesti.
Na temelju provedenih istraživanja tijekom 2004. i komparativnog studiranja cjelokupne
arheološke građe, osnovna svojstva stratigrafske slike Gudnje i podjelu njezina sloja mogu
izložiti na sljedeći način.
Prvo. Kulturni sloj Gudnje, koji je nastajao tijekom vremenskog raspona od starijeg
neolitika do srednjega brončanog doba, nije formiran na posve ujednačenoj podlozi. Dok u
širokom ulaznom prostoru njegovu osnovu čini prirodna stijena, u dubljoj unutrašnjosti to je
posve sterilan sloj sitnoga pločastog vapenenca osutog sa stropa pećine. Budući da i taj sloj leži
na stjenovitom dnu pećine, posve je isključena mogućnost postojanja starijih kulturnih slojeva.
Barem na površini obuhvaćenoj istraživanjem.
Drugo. Proces stratifikacije nije se odvijao ravnomjerno na čitavoj površini pećine, pa su i
zastupljeni slojevi u njezinim različitim dijelovima posve neravnomjerno formirani. Kulturni sloj
u cijelosti najdeblji je uz sjevernu stijenu pećine i to u visini površina koje na situacijskom planu
sa iskopavanja S. Petrak nose oznaku H1-2 i C1-4, uključujući i te površine. Tu je i stratigrafska
slika najrazvijenija.
Treće. Neujednačen proces stratifikacije nedvojbeno je uvjetovan dužinom nastavanja
pećine tijekom svakog od zastupljenih razdoblja, s jedne, ali i različitim intenzitetom korištenja
pojedinih njezinih dijelova u skladu sa stambenim vrijednostima pećinskog
3
 prostora, s druge strane. U tom smislu na intenzitet u korištenju pojedinih dijelova pećine
bitno je utjecao prodor oborinskih voda koji je u nekim njezinim dijelovima vrlo intenzivan, dok
je ograničavajući faktor u korištenju njezine najdublje unutrašnjosti predstavljao dosta širok
okomiti otvor u njezinu stropu.
Četvrto. Na opseg korištenja pećinskog prostora bitno je utjecala i različita visina
pećinskog svoda koja je u najmlađim razdobljima postala bitan ograničavajući čimbenik za
korištenje dublje unutrašnjosti pećine. Naime, s postupnim formiranjem kulturnog sloja, u
središnjem dijelu pećine, gdje je strop najniži, hodna površina gotovo je dosegnula strop, pa je
time posve onemogućen normalan pristup u njezin najdublji dio. Sudeći prema zastupljenim
slojevima, optimalno korištenje čitavog pećinskog prostora prekinuto je tijekom razvijenog
eneolitika.
Peto. Na isti način, tijekom eneolitika potpuno je zatvoren još jedan dio unutrašnjosti
pećine koji se nalazi uz njezinu sjevernu stijenu, u visini sondi H1-2 – F1-4. Dužina te niše iznosi
oko 10 m, a dubina oko 5-6 m. U površinskom dijelu sloja toga zatvorenog dijela pećine zajedno
s ulomcima eneolitičke keramike nalazi se i brončanodobna keramika iz sloja formiranog na
površini ispred tog dijela pećine. Ta posve neistražena pećinska niša vjerojatno je imala
najkvalitetniju stambenu vrijednost, a posve je sigurno da je bila korištena tijekom čitavoga
neolitika i barem jednog dijela eneolitika.
Šesto. Premda je u pojedinim dijelovima pećine, na mjestima s debljim naslagama gara,
pepela, izgorjele ili zapečene zemlje kulturni sloj kompaktniji, na najvećem dijelu istražene
površine to je prilično rastresita formacija s dosta zrnatom strukturom u različitim nijansama
crvenkaste i crvenkastosmeđe boje. Zbog toga, promatran i u cijelosti i u pojedinim sekvencama,
kulturni sloj ne odaje dojam primarno artificijelne formacije, koja je u osnovi nastala kao
posljedica antropogenog djelovanja, odnosno dugotrajnim i neprekinutim življenjem i
aktivnostima povezanim s tim, nego se iskazuje kao depozit formiran relativno ujednačenim
djelovanjem artificijelnih i prirodnih faktora u obliku eolskih nanosa, osipanja pećinskog stropa,
oborinskih nanosa zbog intenzivnog prokapavanja kroz pukotine u stropu i općenito propusnu
vapnenačku stijenu i sl.
Sedmo. Ne može se tvrditi da je pećina bila kontinuirano nastanjena tijekom čitavoga
vremenskog raspona od neolitika do srednjega brončanog doba i u njezinu korištenju vrlo je
vjerojatno dolazilo do prekida. Međutim, prekidi u korištenju pećine ne iskazuju se kroz
postojanje izrazitih i posve sterilnih slojeva nego, prije svega, kroz kvantitativne vrijednosti
nalaza koje su u najnižim dijelovima svakog od osnovnih slojeva uvijek znatno manje od
vrijednosti u višim dijelovima istih slojeva.
4
Osmo. Po svemu sudeći, do kraćih prekida u naseljenosti pećine dolazilo je i tijekom
pojedinih razdoblja. Na mogućnost takvih prekida upućuju vrlo tanki i posve neizraziti glinasti
proslojci sivkastog taloga koji svojom konzistencijom odudaraju od kompaktnosti ostalih dijelova
onog sloja kojemu pripadaju. Postojanje tih proslojaka, odnosno vjerojatnih povremenih prekida
u korištenju pećine tijekom pojedinih razdoblja, nema posebno značenje za finiju stratigrafsku
podjelu nijednog od osnovnih slojeva, budući da u karakteru zastupljenih kultura nije moguće
uočiti nikakve bitne promjene.
Deveto. Kulturni sloj Gudnje nastajao je tijekom njezina vrlo učestalog korištenja tijekom
niza prapovijesnih razdoblja, ali ne kao mjesta dugotrajnog življenja, nego privremenog
boravišta. S obzirom na zastupljena razdoblja i nalaze koji ih karakteriziraju, te njihove
stratigrafske pozicije i međusobne odnose, u kulturnom sloju Gudnje moguće je izdvojiti ukupno
VI osnovnih slojeva koji pripadaju: I – ranom neolitiku, II – srednjem neolitiku, III – kasnom
neolitiku, IV – ranom eneolitiku, V – razvijenom eneolitiku, VI – ranom i srednjem brončanom
dobu.
I deseto. Za razliku od ostalih slojeva koje je moguće pouzdano fiksirati i međusobno
stratigrafski razdvojiti, najmlađi sloj Gudnje je najneizrazitija stratigrafska formacija s
najslabijom unutarnjom izdiferenciranošću, premda je na temelju tipoloških svojstava raspoložive
građe posve očigledna potreba distinkcije nalaza ranoga od nalaza srednjega brončanog doba,
odnosno podjela sloja na podfaze VIa i VIb. Stoga se taj dio sloja, po mome mišljenju, iskazuje i
kao izvrsna ilustracija konstatacije o Gudnji kao mjestu učestalog, ali poglavito kraćeg
boravljenja različitih prapovijesnih zajednica.
GUDNJA I – rani neolitik
Najstariji dio kulturnog sloja u Gudnji pripada ranom neolitiku, odnosno impresso kulturi,
a zastupljen je skromnim slojem i na posve ograničenom prostoru. Vrlo je vjerojatno da je taj dio
sloja u prostornom smislu vezan, prije svega za dublju unutrašnjost pećine.
Neznatna debljina kulturnog sloja starijeg neolitika i ograničena površina pećine na kojoj
je on formiran sugeriraju dva zaključka: prvo, da se tijekom starijeg neolitika pećinom koristila
malobrojna zajednica; i drugo, da je vremenski okvir njezina korištenja tijekom toga vremena bio
razmjerno kratkotrajan. U tome smislu Gudnja pokazuje sve one osobine koje i
5
inače karakteriziraju nalazišta starijeg neolitika na području istočnog Jadrana i njegova
zaleđa, posebice nalazišta pećinskog tipa.
Arheološki nalazi koji dokumentiraju i ilustriraju najstariji razvojni stupanj Gudnje, posve su
primjereni i debljini sloja i površini na kojoj je on formiran, jer je i ukupna količina nalaza koji
mu pripadaju vrlo skromna.
Skromnost se očituje, prije svega u broju kremenih i koštanih artefakata. Ovoj fazi Gudnje sa
sigurnošću može pripisati svega 7 kremenih i 8 koštanih artefakata. Među kremenim artefaktima
zastupljena su dva nožića i dva kombinirana oruđa, dok se ostali primjerci mogu samo uvjetno
smatrati artefaktima, dok preostala tri artefakta tipološki nisu posebno izrazita, više sliče
odbitcima i samo ih je zbog tragova upotrebnog retuša moguće uvrstiti među artefakte u užem
smislu.
Posve je slična situacija i s koštanim artefaktima, a njihove su osnovne odlike tehnološka i
funkcionalna jednostavnost i izražena unificiranost. U tehnološkom pogledu dominantna je
upotreba uzdužno rascijepljenih cjevastih kostiju, potpuna odsutnost obradbe korpusa artefakata,
te koncentriranje i ograničenost završne obradbe na uski funkcionalni dio instrumenta, odnosno
sam vrh. U funkcionalnom smislu zastupljeni su isključivo instrumenti namijenjeni
probadanjima, a njihova finija distinkcija na šila i probojce moguća je samo prema veličini i
masivnosti.
Jednako skromni po broju su i keramički nalazi. No, unatoč toj skromnosti, keramički
nalazi, najbrojnije zastupljeni u sondi F, tipični su predstavnici impresso kulture u tehnološkom,
oblikovnom i u ukrasnom pogledu. Oblici su dosta jednostavni. Dublje jajaste posude s
istaknutim trbuhom i suženim gornjim dijelom, uobičajene u keramografiji impresso kulture, i u
Gudnji čine osnovni, a sudeći prema raspoloživom materijalu rekao bih i jedini tip posuda.
Jednako je tipiziran i ukrasni sustav, a zastupljeni su ukrasi izvedeni rubom školjke, mahom
nenarebrenih, ukrasi izvedeni utiskivanjem instrumenta koji ostavlja dublje trokutaste, ovalne ili
kružne otiske, te ukrasi u obliku nepravilnih mrežastih motiva, izvedeni urezivanjem oštrog
instrumenta.
S obzirom na arhaičnost kremenih artefakata i jednostavnost ukrasnog sustava na keramici ova
faza Gudnje može se staviti u početak ranog neolitika.
6
GUDNJA II – srednji neolitik
Premda pripada srednjem neolitiku, a stratigrafski slijedi iznad sloja s impresso kulturom,
na temelju raspoloživih nalaza nije moguće ustvrditi da je II faza Gudnje rezultat neprekinutog
razvoja i da nastaje na starijoj osnovi. Uz ostale razloge iznesene u poglavlju o stratigrafiji, u vezi
s tim posebno je važno da se u kulturnoj slici starijeg neolitika ne uočavaju nikakve razvojne
tendencije koje bi bilo moguće povezati s pojavama karakterističnim za srednji neolitik, niti je u
keramografiji srednjeg neolitika vidljiva povezanost s prethodnim razvojem. Kulturna slika
Gudnje II od samog početka iskazuje se u posve razvijenom obliku, a sudeći prema razvojnoj
statičnosti izraženoj kroz minimalna stilsko-tipološka evoluiranja, u tome obliku manje-više traje
do kraja.
IZRAĐEVINE OD KREMENA I KOSTI
Premda su kremeni artefakti u mlađim dijelovima sloja bolje zastupljeni nego u starijem
neolitiku, zbog njihovih nesigurnih stratigrafskih pozicija u prikazu njihovih tehnoloških i
tipološko-funkcionalnih svojstava ovdje se moram ograničiti na one nalaze koje ovoj fazi mogu
pripisati s dosta sigurnosti. U ukupnom skromnom fundusu takvih nalaza zastupljena su
isključivo oruđa namijenjena rezanju, a poglavito je riječ o uskim rezačima manjih dimezija i
pravilnih oblika. Svi ti artefakti imaju trapezoidan presjek korpusa, a na oštricama je vidljiv samo
upotrebni retuš. Masivniji artefakti, namijenjeni rezanju, u ovome fundusu nalaza zastupljeni su
znatno manjim brojem. Njihov korpus znatno je masivniji, poligonalna presjeka, a oštrice su,
ovisno o masivnosti, obrađene sitnijim ili krupnijim retušem.
Slična je situacija i s artefaktima od kosti. S više sigurnosti u srednji neolitik moguće je
opredijeliti tek pojedinačne primjerke. U funkcionalnom smislu zastupljena su dva primjerka
grubih probojaca, jedna glačalica od koso odrezane cjevaste kosti, jedan primjerak dobro
obrađena šila, te odlično obrađen primjerak kombiniranog oruđa namijenjen ubadanju i glačanju.
7
KERAMIKA
Za razliku od starijeg neolitika, u kojemu zbog malobrojnosti keramičkih nalaza nema
mogućnosti za njihovu finiju distinkciju, u keramografskoj slici ove faze jasno se izdvajaju dvije
osnovne kategorije: gruba i fina keramika. Osim toga, u kategoriji fine keramike postoji više
vrsta koje se međusobno oštro razdvajaju prema svojim tehnološkim, tipološkim i ornamentalnim
svojstvima.
1. Gruba keramika
Grubu keramiku Gudnje II karakteriziraju tehnološke odlike koje su manje-više opće
svojstvo ove vrste neolitičke keramike. Ipak, među raspoloživim materijalom moguće je izdvojiti
tri skupine grube keramike koje se međusobno razlikuju u prvom redu prema tehnološkim
svojstvima, ali i prema tipološkim i stilskim odlikama.
Osnovnu i uvjerljivo najbrojniju skupinu čine ulomci za čiju je izradbu upotrebljavana
zemlja s dosta primjesa usitnjenog kalcita i vapnenca, podjednako vidljivog u presjeku i na
površini stijenk, s uglavnom dobro poravnatom ali neuglačanom površinom stijenki.
Među oblicima ove skupine grube keramike nema velike raznovrsnosti što posebno vrijedi za
posude većih dimenzija. Među tipološki odredivim nalazima izdvajaju se samo posude izrazito
zaobljena, gotovo loptasta recipijenta s kraćim ili dužim vratom koji je posudama davao
kruškolik oblik. Ista konstatacija vrijedi i za njihovo ukrašavanje. Ukrasna zona na tim posudama
jasno je definirana i ograničena na gornji dio reciijenta.
Svi ostali odredivi keramički nalazi ove faze pripadaju različitim tipovima zdjela koje se na taj
način iskazuju kao najzastupljenija vrsta posuda. Međutim, u njihovu tipološkom repertoaru
nema izrazito velike tipološke raznovrsnosti, pa je kod najvećeg broja nalaza tipološko
razvrstavanje moguće provesti prema odnosu promjera i visine, te profiliranju oboda posuda.
Nasuprot priličnoj tipološkoj neraznovrsnosti, ukrašavanje zdjela doima se dosta
raznolikim. Pri izvođenju ukrasa primjenjivana je isključivo tehnika urezivanja, najčešće oštrim
instrumentom, a posve dominiraju pravocrtni motivi i linearna koncepcija.
Drugu skupinu grube keramike čini vrlo mali broj nalaza. Radi se o ulomcima posuda
finije fakture, izrađenim od pročišćene zemlje, s poravnatom ali hrapavom površinom. Posude su
dobro i ujednačeno pečene, pa i stijenke imaju ujednačenu svijetlu sivosmeđu boju. U
8
raspoloživom materijalu tipološki je odrediv samo jedan tip posuda: izrazito duboka
zdjele s dužim vratom i blago razgrnutim obodom, ukrašena urezanim geometrijskim ukrasom.
Treću skupinu tvori jednako mali broj nalaza koji pripadaju posudama svijetlih nijansi: oker,
svijetlosive i svijetlosmeđe boje, poravnate ali hrapave površine, izrađenim od zemlje s
primjesama usitnjenog kalcita ili vapnenca. Među tipološki odredivim nalazima izdvajaju se dva
oblika: lonac konična recipijenta s diskretno naglašenim ramenom i blago izvijenim vratom i tip
poluloptaste zaobljene zdjele s uvučenim gornjim dijelom i kratkim prstenastim vratom.
Ukrasi su, također, stilski ujednačeni: urezani trokuti, vodoravne i koso položene vrpce
ispunjenih mrežastim uzorkom.
2. Fina keramika
U osnovnoj tehnologiji izradbe između grube i fine keramike nema velikih razlika, jer je i
pri izradbi fine keramike upotrebljavana zemlja s primjesama kalcita i vapnenca, pa je i faktura
dosta slična fakturi grube keramike, ali je površina fine keramike redovito uglačana, vrlo često do
visokog sjaja. Pečenje je, također znatno bolje, a primjenjivana su oba postupka, oksidacijski i
redukcijski, katkad i kombinirano. U kategoriji fine keramike moguće je izdvojiti tri osnovne
skupine:
A) monokromna keramika
B) fina ukrašena keramika
C) slikana keramika.
Ova podjelom obuhvaća samo osnovne kategorije fine keramike, a u svakoj od njih
postoji više podvrsta. Međutim, neke podvrste zastupljene su malim brojem primjeraka ili
pojedinačnim nalazima, pa njihove kvantitativne odnose nije moguće precizno izraziti.
A) Monokromna keramika
Premda nije nije zastupljena velikim brojem nalaza u ovoj keramičkoj skupini mogu se izdvojiti
dvije varijante. Jednoj pripadaju posude svijetle boje, crvenkaste ili crvenkastosmeđe, a drugoj
posude tamne boje, tamnosmeđe ili tamnosive, gotovo crne. U skupini monokromne keramike
crvenkaste ili crvenkastosmeđe boje moguće je izdvojiti samo
9
dva tipa posuda: izrazito zatvorena, gotovo loptasta posuda, s blago naglašenim bikonitetom, te
duboka zdjela s uvučenim gornjim dijelom, izrazito kratkim vratom i blago razgrnutim obodom.
Skupina tamne monokromne keramike tipološki je nešto raznovrsnija, a među tipološki
odredivim nalazima zastupljene su gotovo isključivo zdjele: poluloptaste zdjele s oštro
profiliranim prstenastim vratom, poluloptaste zdjele s kratkim vatom i izrazito razgrnutim
obodom, duboke zaobljene zdjele s blagim prijelazom u prstenasti vrat, izrazito duboke, blago
zaobljene zdjele s kratkim prstenastim vratom i posude na nozi.
B) Fina ukrašena keramika
Fina ukrašena keramika zastupljena je nešto većim brojem nalaza. U pogledu osnovnih
tehnoloških svojstava nema bitnih razlika prema monokromoj keramici, a najvažnija je vezana za
obradbu površine. Premda je i u ovoj keramičkoj skupini velika pomnja poklonjena obradbi
vanjske površine, posude nemaju sjaj karakterističan za monokromnu keramiku.
Unatoč nešto brojnijoj zastupljenosti od monokromne keramike u tipološkom smislu nema velike
raznovrsnosti.. Među tipološki posve sigurno odredivim nalazima moguće je izdvojiti: duboke
poluloptaste zdjele s blago uvučenim gornjim dijelom, duboke poluloptaste zdjele s uvučenim
gornjim dijelom i prstenastim vratom, loptaste posude s prstenastim vratom, loptaste posude s
uskim otvorom i prstenasto profiliranim obodom, plitke bikonične posude.
Ukrasni sustav ove skupine karakterizira, prije svega, potpuna dominacija tehnike
urezivanja kojoj se, ali samo na pojedinačnim primjercima i kao posve sekundarna ukrasna
pojava, pridružuju ubadanje i inkrustiranje. Među ukrasima zastupljeni su i pravocrtni i krivocrtni
motivi, ali su pravocrtni znatno češći. Među pravocrtnim ukrasima češće od ostalih zastupljeni su
oni u obliku urezanih vrpci ispunjenih uglatim ili mrežastim motivima, dvostruki nizovi sučelice
postavljenih trokuta, složenije kompozicije s višestrukim nizovima različito postavljenih trokuta,
uske trake povezane u složene cjeline i sl.
Među krivocrtnim motivima zastupljene su uske valovite vrpce čija je unutrašnjost ispunjena
nizovim točkastih uboda, koncentrične polukružnice i kružnice, a možda i motiv spirale.
Na finoj keramici s mato površinom, koja je zastupljena pojedinačnim primjercima izvedeni su
složeni motivi danilskog tipa.
10
3. Slikana keramika
Slikana keramika čini posebnost ove faze, a zastupljena je od njezinog početka paralelno s
onom ukrašenom tehnikom urezivanja. U tehnološkom smislu to je posve drukčija keramika
izrađena je od vrlo dobro pročišćene zemlje i ima izrazito finu fakturu, a pečena je iznimno dobro
i na visokoj temperaturi. Površine stijenki dolaze u: «bjelkastosivkastim, žućkastosivkastim ili
pak žućkastosvijetlosmeđim» nijansama. Uz dominaciju izrazito svijetlih nijansi, zastupljeni su i
primjerci posuda čija se površina kreće u različitim nijansama crvene boje. Površina posuda
uvijek je dobro obrađena, ali s određenim razlikama u završnoj obradbi. S obzirom na to, moguće
je izdvojiti dvije osnovne skupine keramike: jednu, čija je površina dobro uglačana, i drugu, koja
ima neuglačanu mat površinu.
Unatoč relativno velikom broju nalaza slikanu keramiku ne karakterizira velika tipološka
raznovrsnost. Najbrojnije su zastupljene pliće ili dublje posude loptastih ili kuglastih oblika s
naglašenim ramenom i kratkim prstenastim vratom, a njihova variranja idu u dva pravca:
različitim odnosima visine i promjena posuda, s jedne strane, te blažem ili oštrijem profiliranju
prijelaza ramenog u vratni segment. Sve varijante posuda ovoga tipa zastupljene su u skupini s
jednobojno i dvobojno slikanom keramikom. Druguj tipološku skupini, zastupljenu manjim
brojem nalaza, čine pliće ili dublje posude poluloptasta ili kalotasta oblika s otvorenim, blago
uvučenim ili diskretno profiliranim gornjim dijelom, a zastupljene su u skupini jednobojno i
dvobojno ukrašene keramike. Posude većih dimenzija s izrazito zaobljenim recipijentom i višim
cilindričnim vratom zastupljene su izrazito malim brojem nalaza, a posebice u skupini jednobojno
i dvobojno slikane keramike, dok je u skupini s višebojno slikanim ukrasima to jedini tip posuda.
Za ukrašavanje je korišteno više boja: smeđa, crvena, narančasta i crna, a među njima
postoje vidljive razlike u nijansama koje su vjerojatno posljedica razlika u kakvoći boje, ali i
količini namaza. Pri izvođenju ukrasa boje su korištene samostalno ili u međusobnim
kombinacijama, motivi su najčešće oslikavani izravno na originalnoj površini posuda, a znatno
rjeđe na posebnim prethodno nanesenim podlogama. Na znatnom broju ulomaka posve se jasno
raspoznaju potezi kista korištenog pri izvođenju ukrasa. Osim vanjske, vrlo je često ukrašavana i
unutrašnja stijenka, a ukras je obično izveden na unutrašnoj strani vrata, premda postoje i
primjerci kod kojih je ta osnovna koncepcija napuštena, pa su ostatci boje vidljivi na čitavoj
unutrašnjosti. Među izvedenim ukrasima zastupljeni su i pravocrtni i krivocrtni motivi, počevši
od najjednostavnijih linearnih motiva i kompozicija, do složenih geometrijskih motiva i
kompozicija kakve su meandri, spiralni meandri i spirale.
11
S obzirom na upotrijebljene boje i njihove međusobne kombinacije, boju površine na kojoj je
ukras izveden, slikanu keramiku Gudnje moguće je podijeliti na tri osnovne skupine, a u svakoj
od njih postoji više različitih varijanti:
A) jednobojno slikana keramika
B) dvobojno slikana keramika
C) višebojno slikana keramika
Ova podjela primarno je utemeljena na svojstvima i pojavama u ukrasnom sustavu na
vanjskim površinama posuda, te da na unutarnjim površinama postoje manje razlike u nekim
varijantama osnovne podjele. Također, treba naglasiti da je jedan dio slikane keramike dosta
oštećen ponajprije zbog uvjeta koji su vladali u kulturnom sloju, potom zbog sekundarnog
gorenja poradi čega je površina ispucala, a boja promijenila svoje izvorne nijanse, a u nekim
slučajevima i zbog nedovoljno brižljivog postupanja s nalazima pri čišćenju, poradi čega je boja
katkad razmazana pa je i ukras teško vidljiv i prepoznatljiv. S obzirom na te okolnosti, manji broj
nalaza nije moguće sasvim sigurno opredijeliti u neku od navedenih osnovnih skupina slikane
keramike.
A) Jednobojno slikana keramika
Skupini nalaza s jednobojno izvedenim ukrasima pripadaju ulomci posuda na kojima je
pri ukrašavanju korištena samo jedna boja (smeđa ili crvena), a koloristički učinak ovisi o vrsti i
kvaliteti boja korištenih za izvođenje ukrasa i njihovim odnosima prema originalnoj boji stijenke
posude. Uzimajući u obzir boju osnove na kojoj su izvedeni ukrasi, te vrstu i kvalitetu boje
upotrijebljene za izvođenje motiva, u ovoj skupini slikane keramike moguće je izdvojiti sljedeće
varijante:
A1a – Ukrasi izvedeni sjajnom smeđom bojom na svijetloj sivosmeđoj osnovi; A1b – Ukrasi
izvedeni različitim nijansama mat smeđe boje na svijetloj mat osnovi (bjelkastosivkastoj,
žućkastosivkastoj, žućkastosvijetlosmeđoj);
A2a – Ukrasi izvedeni crvenom bojom na svijetloj (bjelkastosivkastoj, žućkastosivkastoj,
žućkastosvijetlosmeđoj) mat osnovi;
A2b – Ukrasi izvedeni sjajnom crvenom bojom na uglačanoj crvenoj površini posude.
12
B) Dvobojno slikana keramika
Među dvobojno ukrašenim nalazima izdvajaju se dvije osnovne skupine keramike. Prvoj
skupini (B1) pripadaju oni nalazi kod kojih je dvobojnost ukrasa postignuta primjenom primarne
i sekundarne boje. Primarnom bojom je izveden osnovni motiv, a sekudarna je upotrijebljena
samo za njegovo obrubljivanje. Drugoj skupini (B2) pripadaju oni nalazi kod kojih su za
izvođenje motiva korištene dvije boje, ili je jednom izveden osnovni motiv, a drugom su
ispunjavani međuprostori u ukrasnom polju. U obje osnovne skupine moguće je izdvojiti više
varijanti, uzimajući u obzir boju osnove na kojoj su izvedeni ukrasi, vrstu boje upotrijebljene za
izvođenje motiva, te vrstu boje upotrijebljene za obrubljivanje osnovnih motiva.
B1a – Ukrasi izvedeni na svijetloj mat osnovi, prethodno premazanoj posve rijetkom smeđom ili
crvenom bojom s vidljivim potezima kista kojim je boja nanošena. Motivi su oslikani sjajnom
crvenom, a obrubljeni crnom bojom;
B1b – Ukrasi izvedeni na svijetloj (bjelkastosivkastoj, žućkastosivkastoj, žućkastosvijetlosmeđoj)
mat osnovi;
B1c – Ukrasi izvedeni na uglačanoj crvenoj osnovi, prethodno nanesenoj na površinu stijenke s
motivima oslikani sjajnom crvenom, a obrubljenim crnom bojom;
B2a – Ukrasi izvedeni na svijetloj žućkastosivkastoj mat osnovi sjajnom crvenom i mat smeđom
bojom;
B2b1 – Ukrasi izvedeni na mat osnovi, čija je originalna žućkastosivkasta boja premazana dosta
rijetkom mat crvenom bojom, dok su motivi oslikani mat crvenom i mat crnom bojom.
B2b2 – Ukrasi izvedeni sjajnom crvenom i mat crnom bojom;
B2b3 – Ukrasi izvedeni na glačanoj crvenoj osnovi sjajnom crvenom i mat crnom bojom;
C) Višebojno slikana keramika
Skupini višebojno ukrašene keramike pripada najmanji broj nalaza, ali su to, gledano u
cjelini, najkvalitetnije ukrašeni primjerci. Ukrasi su izvedeni na posebnoj podlozi, nanesenoj na
površinu posude prije izvođenja ukrasa, pa ta podloga čini osnovu višebojnosti. Na svim
raspoloživim ulomcima to je izrazito svijetla, bijelosivkasta boja. Druge dvije boje, crvena i crna,
korištene su za izvođenje motiva, a ustaljen im je odnos u smislu primarne i sekundarne. U
takvom odnosu motivi su oslikavani crvenom bojom, dok je crna korištena za njihovo
13
obrubljivanje. Na svim raspoloživim primjercima ukras čine spiralni motivi. U ovu
skupinu uvrstio sam i jedan primjerak na kojemu ukras nije izveden na ovaj način, jer je spiralni
ukras izveden samo crnom bojom bez obruba, ali u tehnološkom smislu nema bitnih razlika
prema ostalim nalazima ove skupine.
Kulturnu sliku ove faze Gudnje obogaćuje i jedini nalaza antropomorfne plastike, vrlo
rijetke u neolitiku istočnog Jadrana. Prikazan je samo torzo, modeliran masivno ali plošno, bez
ruku, sa zaravnjenom i nešto proširenom bazom. Figurina je djelomice oštećena, a sva su
oštećenja nastala tijekom iskopavanja, odnosno pri njezinu pronalasku.
Okolnosti nalaza, odnosno određeniji ritualni kontekst nije poznat, pa to otežava i njegovu
interpretaciju. Ipak, čini mi se da je i u takvim okolnostima moguće iznijeti neke pretpostavke.
Figurina je nedvojbeno povezana sa široko definiranim kultom plodnosti, čiji su
najprepoznatljiviji izraz u mnogim neolitičkim kulturama upravo brojne shematizirano,
naturalistički ili realistički modelirane antropomorfne figurine. Međutim, masivno modeliranje
korpusa ove figurine s potpunom redukcijom svih drugih antropomorfnih pojedinosti, uz
istodobno koncentiranje na bitna anatomska svojstva ženskog torza, po mome mišljenju, upućuju
neki određeniji aspekt toga kulta. U tom smislu, zadržavanje samo na torzu i odustajanje od
prikazivanja ekstremiteta ne promatram kao stilsko, nego kao ikonografsko obilježje predstave, u
kojoj nije materijalizirana one ideje Magne Mater koja sublimira sva svojstva univerzalne
roditeljice i hraniteljice, nego samo dio te ideje u kojoj je aspekt roditeljice razdvojen od aspekta
hraniteljice.
Arheološka građa koja pripada ovoj fazi Gudnje omogućava uspostavljanje veza s
različitim kulturama na širem južnojadranskom i jonsko-egejskom području. Premda određene
sličnosti s keramografskim pojavama karakterističnim za danilsku kulturu nisu upitne, ovdje
treba posebno naglasiti da ovu fazu Gudnje nije moguće izjednačiti s danilskom kulturom. U
tome kontkstu vrlo su važne tipološke i stilske analogije koje se mogu uspostaviti između grube i
fine keramike ukrašene urezivanjem s odovarajućim nalazima na albanskim nalazištima: Cetush
II, Cakran, Dunavec I. Kolsh II. Blaz III. S druge strane, određene sličnosti postoje i na
srednjoneolitičkim nalazištima nešto dublje u unutrašnjosti južnog Balkana: u ukrasnom sustavu
na keramici iz Reštana, u nalazima determniranim u srednji neolitik Pelagonije, te na Ohridskom
području u Makedoniji, a u određenom smislu i na području Bosne. Kako se sličnosti te vrste
mogu utvrditi na vrlo širokom sredozemnom području, čigledno je da keramika s urezanim
ukrasima iz Gudnje pripada jednom širem prostornom kontekstu u kojemu se tipološke i stilske
sličnosti iskazuju kao rezultat
14
intenzivnijih dodira srednjoneolitičkih zajednica ostvarenih različitim mehanizmima
kulturnih i ekonomskih dodira, a možda ne treba posve isključiti ni neke druge uzroke tih
sličnosti barem na onim područjima između kojih postoji čvršća teritorijalna povezanost.
Drugi dio problematike kulturne fizionomije ove faze Gudnje vezan je za slikanu
keramiku. Prostorno najbliže analogije postoje u sloju srednjeg neolitika na nalazištu Vele špilje
na Korčuli, a potom u Jakasovoj špilja i špilji Žukovica također na Korćuli. Osim tih nalazišta,
slična keamika, ali u neznatnom broju i posve drukčijem kulturnom kontekstu pronađena u
Grapčevoj špilji, Markovoj špilja i Pokriveniku na Hvaru, dok pojedinačni nalazi potječu iz
Škarinog samograda kod Šibenika, Ravlića pećine u zapadnoj Hercegovini, te faza I i II u
Obrama II. Međutim, osim navedenih nalazišta, slikanu keramiku moguće je uspoređivati
ponajprije sa sličnim nalazima koji potječu s južnoapeninskog područja, točnije s kulturom tipa
Grotta Scaloria u rasponu od stupnja Scaloria Bassa, do stupnja Scaloria Alta, s jedne strane,
odnosno s kulturom Serra ď Alto, s druge strane.
Drugi pravac veza, međutim ide prema južnom Balkanu prije svega prema neolitičkim
kulturama na području Albanije. S druge strane, moguće je povezati i albanska nalazišta. Premda
te analogije nisu izrazite kao kod grube i fine ukrašene keramike pojedini slikani ukrasi, počevši
od boja površine i boja motiva, mogue se uspoređivati sa sličnim ukrasima iz Dunaveca I II, gdje
postoje i druge vrste slikane keramike, uključujući i importirane primjerke s područja Tesalije.
Osim Dunaveca, na albanskom području postoji mogućnost paraleliziranja i s nalazištem Cakran
gdje su, također, zastupljeni primjerci importirane slikane keramike, koji su usporedivi s
motivima u obliku cik-cak vrpci u Gudnji. Nizovi slikanih trokuta izvedenih uz obod vrlo su čest
dio složenijih kompozicija i u Tsangli stupnju Dimini kulture, a taj kontekst ulaze i neki
spiraloidni motivi. Kako je kultura Cakran istovremena s početnim fazama Dimini kulture,
navedene sličnosti podrazumijevaju da se u taj paralelizam uključuje i ova faza Gudnje. Crveno
slikane spiralne motive s tamnom bordurom, izvedene na svijetloj podlozi koje je moguće
uspoređivati s istovrsnim ukrasima klasične Dimini kulture dopuštaju i njezino nešto duže
trajanje, odnosno i u vrijeme koje bi u Albaniji odgovaralo početku Kamnik-Maliq kulture, a na
našem području početku hvarske. Osim navedenih primjera, nalazi iz Gudnje dopuštaju i druge
stilske usporedbe s kasnim neolitikom egejskog područja, premda za svaki pojedini nalaz nije
moguće ponuditi izravnu analogiju jer neki od njih djeluju više kao imitacija, a manje kao
autentičani primjerci. To se u prvome redu odnosi na motiv tekuće spirale koji zasigurno nisu dio
inventara neolitičkih kultura ovoga dijela istočnog Jadrana.
15
Uzimajući u obzir sve izneseno, probleme koji očigledno postoje pri svladavanju
prostorne distance između ovoga dijela Jadrana i egejskog područja s obzirom na odsutnost
odgovarajućih nalaza na crnogorskom području, relativno širok vremenski raspon u koji se
raspoloživi nalazi mogu staviti, ovu fazu Gudnje, a jednako tako i Vele špilje, držim još uvijek
nedostatno poznatim fenomenom. Njegovo bolje sagledavanje ovisit će o rezultatima budućih
istraživanja, ne samo na ovome dijelu jadranskog područja nego i na njemu susjednim.
GUDNJA III – kasni neolitik
Ova faza Gudnje pripada kasnom neolitiku, koji je predstavljen materijalom
karakterističnim za hvarsku kulturu, što je posve prirodan slijed u razvoju neolitičkih kultura na
području istočng Jadrana. No, kao i kod prethodne dvije faze razvoja taj prirodni slijed kultura
ima sasvim ograničeno stratigrafsko i kulturno-povijesno značenje jer na temelju raspoložove
građe nije moguće dokazati da je kultura mlađeg neolitika u Gudnji izravno povezana s kulturom
srednjeg neolitika
IZRAĐEVINE OD KREMENA I KAMENA
U usporedbi s dvije prethodne, u ovoj fazi Gudnje kremena oruđa zastupljena su nešto
većim brojem primjeraka, ali je u usporedbi s drugim nalazištima hvarske kulture taj broj ipak
skroman. Među raspoloživim nalazima zastupljena su samo oruđa u obliku pravilno odbijenih
lamela trapezoidna presjeka. Obradba oštrica nije ujednačena, a podjednako su zastupljeni
primjerci bez dodatne obradbe i oni s niskim retušem. Većina nalaza primarno je namijenjena
rezanju, ali su zastupljeni i primjerci s nazupčanom oštricom ili konkavnim udubljenjima i barem
djelomice prilagođeni piljenju i struganju. Izvan navedenih funkcionalnih i tipoloških svojstva
kremene industrije stoji primjerak dugačkog vrška koplja kakav u hvarskoj kulturi, a ni u
neolitiku na istočnom jadranskom području nije poznat.
Artefakti od glačanog kamena posebna su karakteristika ove faze Gudnje, premda su
zastupljeni malim brojem primjeraka. S iznimkom jednog nalaza u svim ostalim slučajevima radi
se minijaturnim sjekirama za koji se zbog njihove veličine taj naziv može samo uvjetno
upotrijebiti.
16
IZRAĐEVINE OD KOSTI
Koštani artefakti zastupljeni su u još manjem broju od kremenih i kamenih, ali s nekoliko
iznimnih i raritetnih primjeraka. Koštanu produkciju primarno određuju one vrste oruđa koje su
funkcionalno namijenjene probijanju i ubadanju: probojci i šila.
Posebno su zanimljiva dva nalaza koja se ne mogu uvrstiti među oruđa primarno
namijenjena ubadanjima. , nego su služile samo za provlačenje uzice radi pričvršćivanja. Možda
ove primjerke treba dovesti u vezu s pletenjem ribarskih mreža ili sličnih pomagala.
Malu skupinu posebnih nalaza ove faze čine tri primjerka koja se od ostalih nalaza, a i
međusobno, ne razlikuju samo prema svojim tipološkim svojstvima već, prije svega, prema
namjeni i svrsi kojoj su služili.
Na prvo mjesto izdvajam koštani harpun koji nema analogija, ne samo u hvarskoj kulturi
nego u neolitiku istočnog Jadrana općenito. Drugi nalaz nema utilitarni nego ukrasni karakter, a
riječ je o ukrasnoj igli. Ni za ovaj nalaz ne postoje izravne analogije među poznatim primjercima
hvarske kulture, a najveće sličnosti postoje među istovrsnim nalazima iz Obra II, s jedne strane,
te ukrasnoj igli iz Vele špilje, s druge strane, koju autori pripisuju ranom eneolitiku. Teći nalaz,
masivani koštani privjesak, pripada predmetima ukrasnog karaktera, ali se njegovo značenje, po
mome mišljenju, ne ograničava samo na tu funkciju. Držim da je ovaj primjerak istodobno
mogao služiti i kao amulet, te imati i apotropejsku ulogu. U poznatoj građi, ne samo hvarske
kulture nego i s neolitičkih nalazišta na istočnom Jadranu općenito, ni ovaj nalaz nema analogija.
KERAMIKA
Keramički nalazi mlađeg neolitika u Gudnji nisu osobito brojni, a i posve površan pregled
raspoložive građe pokazuje značajna tipološka i stilska odstupanja od tipičnog sadržaja hvarske
kulture s njezina eponimnog područja. S druge, unatoč ograničenosti u keramičkoj građi moguća
je, a i potrebna, uobičajena podjela na dvije osnovne vrste keramike: grubu i finu.
1. Gruba keramika
Gruba keramika pokazuje svojstva uobičajena za ovu vrstu neolitičke keramike. U
tipološkom pogledu nema velike raznovrsnosti. To posebice vrijedi za posude većih ili velikih
17
 dimenzija među kojima je odrediv samo tip izrazito zaobljenih, gotovo loptastih posuda s
kratkim diskretno profiliranim vratom, uvučenim prema unutrašnjosti posude. Najveći broj
tipološki odredivih nalaza grube keramike pripada različitim varijantama dubokih zdjela
zaobljenih oblika, s više ili manje uvučenim gornjim dijelom, čije je variranje uglavnom
ograničeno na vratni segment, od posve diskretno naglašenog do prstenastog oblika. Jednako
neraznovrstan je i ukrasni sustav u kojemu je zastupljena samo tehnika urezivanja i pravocrni
ukrasi u obliku širih cik-cak vrpci ili uglatih motiva ograničenih na vratni ili rameni segment
posuda
2. Fina keramika
Skupinu fine keramike čine nalazi čija se tehnika izradbe u osnovi bitno ne razlikuje od
tehnike kojom je izrađena gruba keramika, a najvažnija je ona koja se odnosi na obradbu
površine posuda koja je redovito prevučena je tankim premazom i redovito uglačana, a često i
sjajna. Tipologija fine keramike ove faze Gudnje posve je u znaku zdjela, oblikovanih više-manje
u poluloptastim ili loptastim oblicima, posve zatvoreni oblici s uvučenim gornjim dijelom i posve
diskretno naglašenim obodom zastupljeni su malim brojem primjeraka. U ukrasnom sustavu
postoje bitne razlike između dvije kategorije fine keramike. Na crnopečenim posudama
cjelokupan ukrasni sustav svodi se na upotrebu crvene boje kojom su u crusted tehnici izvođene
uže ili šire vrpce, dok je ukrasni sustav druge kategorije fine keramike posve je u znaku tehnike
urezivanja. Premda izvedenim motivima (trokut, polumjesec, spirala ili nekih sličnih motiva) i
njihovim kompozicijama fina keramika ove faze bliska je lisičičkoj inačici hvarske kulture.
Posebnu keramičku skupinu, zastupljenu samo s nekoliko primjeraka, čine ulomci
crvenkastosmeđe ili tamne, gotovo crne površine uglačane do visokog sjaja, sa slikanim ukrasima
izvedenim bijelom bojom. Motivi su izrazito linearni i pravocrtni.
S obzirom na karakter nalaza ove faze nameću se sljedeći zaključci:
Prvo. U Gudnji nije moguće dokazati neprekinuti razvojni slijed između faza II i III.
Štoviše, kulturni sadržaji tih dviju faza ne pokazuju nikakve čvršće dodirne točke, pa se u takvom
odnosu kultura faze III (hvarsko-lisičićka kultura) iskazuju kao pojava koja samo smjenjuje
kulturu prethodnoga vremenskog odsjeka neolitika (faza II).
Drugo. Dosljedno tome, na ovome nalazištu nije moguće dokazivati da je kultura mlađeg
neolitika i njezin razvoj utemeljen na kulturi srednjeg neolitika, pa je i njihov
18
stratigrafski slijed u Gudnji samo izraz relativno-kronološkog odnosa tih neolitičkih
manifestacija.
Treće. Zbog svoga sadržaja, faza III u Gudnji nije tipičan predstavnik kulture mlađeg
neolitika, odnosno kulture poznate s eponimnih nalazišta. U sadržajnom smislu ova je faza znatno
siromašnija i jednostavnija, a u određenom smislu bliska svojoj hercegovačkoj inačici. Kako
sličnost istodobno postoji i prema odgovarajućoj fazi u Veloj špilji, a i prema nalazima s
crnogorskih nalazišta, za procjenu točnijeg položaja ove faze Gudnje u cjelini hvarsko-lisičićke
kulture treba pričekati buduća istraživanja.
I četvrto. Gledano u cjelini, ova faza Gudnje posljedica je relativno kratkotrajnoga
korištenja pećine tijekom mlađeg neolitika i ne pokazuje interne razvojne procese kulture tog
vremenskog odsjeka.
GUDNJA IV – rani eneolitik
Rani eneolitik u Gudnji predstavljen je dosta skromnim slojem, a primjereno tome i
relativno malim brojem nalaza, ali. svi nalazi i u tipološkom i u ornamentalnom pogledu ulaze u
krug onih pojava koje su već poznate kao izrazito svojstvo ranog eneolitika na većem dijelu
istočnog Jadrana. Rani eneolitik predstavljen je ponajprije nalazima specifične keramičke
kategorije koja je u širem smislu obuhvaćena pojmom «kanelirana keramika» i već je duže
vrijeme sinonim za sadržaj ranog eneolitika na širem području istočnog Jadrana i njegova zaleđa.
U tipološkom pogledu ovu keramičku skupinu ne karakterizira velika raznovrsnost. Svi
raspoloživi primjerci pripadaju varijantama loptastih zdjela s kratkim prstenastim vratom i
diskretno profiliranim ramenom. Bikonične ili oštrije profilirane forme posuda posve nedostaju.
Ukras je na svim primjercima istovjetan, a čine ga plitke kanelure polukružna presjeka, izvedene
na ramenu i trbuhu posuda. Kanelure su izvedene vrlo pomno, rekao bih i profinjeno, pa se na
pojedinim primjercima kanelirani ukras gotovo više osjeća po blago valovitoj površini nego što je
vidljiv. Dominira kosi položaj kanelura, premda su na pojedinim primjercima izvedene i u
okomitoj dispoziciji.
U drugoj skupini, koju nije moguće obuhvatiti pojmom «kanelirana keramika» u užem
smislu u kojemu je taj termin upotrijebljen za prethodnu skupinu, ali je s njom asocirana,
19
izdvajaju se malobrojni primjerci plićih ili dubljih poluloptastih posuda, s blago uvučenim
i zadebljanim obodom koji je na unutarnjoj redovito kaneliranjem.
Treću skupinu, kojoj pripada najveći broj nalaza čine zdjele među kojima je moguće
izdvojiti sljedeće osnovne tipove i njihove varijante. Prvome pripadaju pliće i dublje zdjele
kalotasta oblika s kratkim prstenastim vratom i dosta diskretno profiliranim ramenom, a drugome
dublje zdjele bikonične profilacije s dugim donjim i izrazito kratkim gornjim konusom. Ni kod
ovoga tipa zdjela variranja nisu velika, a ograničena su na blažu ili oštriju profilaciju ramena i
profiliranje vrata.
Premda su gotovo svi raspoloživi primjerci ove skupine nalaza ukrašeni, ukrasni sustav ne
karakterizira ni raznovrsnost tehnika niti bogatstvo motiva i kompozicija, a karakteriziraju ga
sljedeće pojave: ukrasi su izvođeni tehnika: kaneliranja, urezivanja, žigosanja i plastičnog
apliciranja; većina navedenih tehnika primjenjivana je i samostalno i u kombinaciji s drugim
tehnikama, a uobičajeno su kombinarani: kaneliranje i urezivanje, kaneliranje i plastično
apliciranje, urezivanje i žigosanje, dok se urezivanje u kombinaciji s plastičnim aplicijama nikada
ne primjenjuje; na svim raspoloživim primjercima ukrasi su izvedeni ili samo na ramenom
segmentu posude ili se s ramenog segmenta razvijaju prema njezinoj donjoj periferiji.
Sve navedene keramičke skupine u arheološkoj su literaturi već su duže vrijeme sinonim
za kulturološki sadržaj ranog eneolitika istočnog Jadrana, premda u toj općoj suglasnosti postoje
razlike u određivanju njihova izvora, posebice izvora keramike ukrašene kaneliranjem, potom u
interpretiranju procesa koji dovode do njezine pojave na jadranskom području, te kulturnom
opredjeljenju slojeva koje karakterizira. Svojedobno su nalazi ove vrste poslužili za definiranje
kulture ranog i srednjeg neolitika jadranskog područja obilježene nazivom
protonakovanska/nakovanska kultura. Tom sam se problematikom više puta temeljito bavio i
iznio mišljenje da slojevi s ovom vrstom nalaza pripadaju ranom neolitiku istoččnog Jadrana, ali
ne prezentiraju nikakvu novu kulturno-etničku manifestaciju. Nositelj tog razvojnog stupnja
eneolitika je autohtona osnova hvarsko-lisičićkog tipa, a kanelirani ukras posljedica je utjecaja sa
šireg područja Salcuta–Kurivodol–Bubanj-Hum kompleksa, uključujući tu i Crnobuki-Šuplevac,
odnosno Tren-Maliq kulturu.
20
GUDNJA V – razvijeni eneolitik
Kulturna slika ove faze Gudnje izraz je procesa podudarnih s onima koji su već dosta
davno uočeni na znatnom broju nalazišta jadranskog područja i njegova zaleđa, pa je i arheološka
građa koja ju prezentira, u najvećoj mjeri podudarna s građom poznatom s tih nalazišta, a
najpotpunije se očituje u prisutnosti različitih vrsta keramičkih nalaza koji su izvorno vezani za
različita kulturna područja.
1. Žlijebljena keramika
Prvu i najbrojnije zastupljenu komponentu čini žlijebljena keramika. U arheološkoj
literaturi koja se bavi problematikom eneolitika na području istočnog Jadrana, pod ovim se
nazivom već duži niz godina podrazumijeva posebna skupina keramičkih nalaza koju
karakteriziraju dosta standardizirana tipološka i stilska svojstva.
U tipološkom pogledu sve se posude kreću unutar jednoga jedinog tipa čiji oblik određuje
jasno izdvojen cilindrični vrat i zaobljeni, gotovo loptasti, recipijent s ravnim i neprofiliranim
dnom, a tipološka su variranja minimalna. Nasuprot toj oblikovno-tipološkoj stereotipnosti stoji
raznovrstan i dosta bogat ukrasni sustav čiju posebnost čini tehnika izvođenja ukrasa snažnim
utiskivanjem grubljega, tupog instrumenta trokutnog ili četvrtastog presjeka u svježu glinu čime
se dobivaju žlijebovi duži ili kraći žljebovi oštrih rubova. Ukrašavanje počiva na zonalnoj
organizaciji, odnosno izvođenju višestrukih vodoravnih žljebova na vratu, te okomitih na
recipijentu, ali se javljaju i rzaličite druge kombinacije
Sa žlijebljenom keramikom redovito su udruženi ukrasi izvedeni utiskivanjem različitih
instrumenata koji ostavljaju nizove okruglih, trokutastih ili pravokutnih uboda i kratkih ureza.
2. Keramika «ljubljanskoga tipa»
Posebnu keramičku skupinu i drugu značajnu komponentu u ovoj fazi Gudnje čine nalazi
kakve je svojedobno koji se često obuhvaćju obuhvatio nazivom «jadranski tip ljubljanske
kulture», koji se u prvom redu odnosi na ukrasni sustav u kojemu dominira tehnika žigosanja i
izvođenja ukrasa uz upotrebu nazubljenog kotačića. U ovoj fazi Gudnje dominiraju ukrasi u
obliku okomitih i vodoravnih vrpce čija je unutrašnjost ispunjena
21
nizovima trokuta, postavljenih uz oba ruba vrpce, a vrhovima okrenutim prema njezinoj
sredini. Pri izvođenju trokuta primjenjivane su dvije tehnike: žigosanje i izrezivanje.
3. Ostala keramika
Prestali keramički nalazi ove faze Gudnje ne tvore nikakvu koherentnu cjelinu ni u
tehnološkom, a ni u tipološkom i stilskom pogledu. Osim toga, oni i nisu zastupljeni u
značajnijem broju pa ih nije moguće ni kvantificirati i uspoređivati s prethodne dvije vrste. To se
posebice odnosi na posude većih dimenzija s loptastim ili jajastim recipijentom, visokim
cilindričnim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, koje čine jednu od najvažnijih komponenti
u keramografiji istodobnih slojeva na većini drugih nalazišta na području istočnog Jadrana,
posebice u njegovu zaleđu. gdje obično čini 30-40% ukupnog broja nalaza.
U ovoj fazi Gudnje jednako su suskromno zastupljene i posude s proširenim i prema
unutrašnjosti koso zasječenim obodom koje su, također, tipna odlika više istovremenih nalazišta
na ovome području. Sve ostali tipovi posuda također su zastupljeni samo pojedinačnim
primjercima, uključujući tu i posudu ukrašenu «Schnur-ukrasom».
Osnovna odlika arheološke građe koja prezentira ovu fazu Gudnje, ali i istodobnih slojeva s
drugih nalazišta, najpotpunije se očituje u prisutnosti različitih vrsta keramičkih nalaza koji su
izvorno vezani za različita kulturna područja, a koji se integriraju u kulturu autohtone populacije
koja je nositelj razvijenog eneolitika ovoga područja.
GUDNJA VIa-b – rano i srednje brončano doba
Ovim fazama Gudnje pripadaju najmlađi dijelovi kulturnog posve neujednačene debljine
u pojedinim dijelovima pečine, pa je to i najneizrazitija stratigrafska formacija na nalazištu. S
obzirom na to, nalaze je moguće razvrstati samo tipološki komparirajući ih s onim nalazištima
čija je stratigrafija pouzdanija. Gledano u cjelini, nalazi se kreću u vremenskom rasponu od 2.
stupnja cetinske kulture do Gagrice&Hatelji stupnja posuške kulture.
22
III ZAKLJUČAK
Izložena arheološka građa prikupljena tijekom sustavnih iskopavanja 1963.-1968. i
kontrolnih provedenih 2004. nedvojbeno pokazuje da pećina Gudnja pripada onoj skupini
nalazišta koja imaju posebnu vrijednost i značenje za proučavanje prapovijesti na širem području
istočnog Jadrana. Njihova važnost proizlazi iz bogatstva kulturnih depozita koji daju presjek
najvećeg dijela prapovijesti ovoga područja, od početka neolitika do srednjega, odnosno početka
kasnoga brončanog doba. U tome kontekstu, uslojenost svakoga pojedinačnog nalazišta treba
promatrati na dvije razine: jednoj koja ima opće značenje jer omogućava sagledavanje osnovnih
razvojnih pravaca tijekom različitih perioda u neprekinutom slijedu, razvoja unutar pojedinih
vremenskih cjelina sa slijedom kultura, procesima njihova nastajanja i razvoja, te odnose prema
drugim područjima; i drugoj koja ta ista pitanja promatra na užoj lokalnoj razini, odnosno
svakom pojedinačnom nalazištu. Pri tome nije nije presudno važno pruža li svako pojedinačno
nalazište mogućnost promatranja u neprekinutom razvojnom slijedu, jer se, zahvaljujući seriji
dobro istraženih i bogato uslojenih nalazišta, sva ta pitanja mogu uspješno rješavati usporednim
stratigrafskim proučavanjima. Evidentno je da i Gudnji, odnosno proučavanju njezinih slojeva i
nalaza koji im pripadaju treba pristupiti na taj način.
Izložena građa jasno pokazuje da ovdje izdvojene i prezentirane faze razvoja nisu
podjednako reprezentativni predstavnici pojedinih vremenskih perioda ni kultura koje im
pripadaju. To se posebno odnosi na najstariji i namlađi dio sloja.
Stariji neolitik (faza I) zastupljen je skromnim depozitom i jednako skromnim brojem
nalaza zbog čega je posve realna pretpostavka da je tijekom toga vremenskog perioda pećina bila
vrlo kratkotrajno korištena. Zbog ograničenog fundusa nalaza nije moguće posve sigurno odrediti
njezin položaj u periodizaciji impresso kulture, ali mezolitičke tradicije na kremenim artefaktima,
te skroman, jednostavan i dosta rustičan ukrasni sustav na keramici ostavlja mogućnost
opredjeljenja ove faze u početak starijeg neolitika.
U arheološku literaturu Gudnja je i ušla zahvaljujući, prije svega, onome dijelu svoga
sloja koji je obilježen bogatom slikanom keramikom, a koja se u vrijeme otkrića iskazivala kao
posve nova i nepoznata pojava na ovome posdručju. Nema nikakve sumnje da je srednji neolitik
(faza II) najznačajniji dio kulturnog depozita Gudnje. Isto tako, nedvojbena je
23
činjenica da kultura srednjeg neolitika nije izrasla na domaćem supstratu i njegovoj
kulturi nego je posljedica složenih odnosa na širem području južnog Jadrana i egejsko-jonskog
prostora, s jedne, te južnog Jadrana i južnoapeninskog podučja, s druge strane. U kontekst tih
odnosa ulazi i Vela špilja na Korčuli s istovrsnim nalazima (vjerojatno Jakasova špilja i špilja
Žukovica, te Sušac), pa se ta dva nalazišta – Gudnja i Vela špilja – iskazuju kao središta jednog
novog kulturnog fenomena prostorno vezanog za južnu Dalmaciju i južnodalmatinske otoke, ali
je u ovome trenutku teško reći radi li se i o posve samostalnoj kulturi. Premda je istodoban s
danilskom kulturom, s kojom ga povezuju i stanovite sličnosti u tipologiji posuda i načinima
njihova ukrašavanja, ovaj kulturni fenomen nije moguće izjednačiti s danilskom kulturom, nego
ga treba promatrati kao izdvojenu pojavu. Odnose danilske kulture i ove pojave zastupljene u
Gudnji i Veloj špilji danas nije moguće posve jasno sagledati i definirati, ali je realno
pretpostaviti da je barem jedan dio keramografskih svojstava danilske kulture posljedica tih
odnosa.
 Mlađi neolitik Gudnje (faza III) nije predstavljen velikom množinom nalaza. Premda sve
keramografske pojave zastupljene u Gudnji ulaze u krug standardnih svojstava hvarske (hvarsko-
lisičićke) kulture, ova faza Gudnje zasigurno tu kulturnu manifestaciju ne prikazuje u cjelini
njezina izraza. Štoviše, repertoar ukrasa izvedenih postojanom bojom ili pastoznim namazom u
crusted tehnici jako je reduciran, pa se ne može ni izdaleka uspoređivati s raznovrsnim ukrasima
s hvarskih ili drugih reprezentativnih nalazišta te kultur. S druge strane, ukrasi izvedeni tehnikom
urezivanja bliski su istovrsnim ukrasima s eponimnog nalazišta njezine hercegovačke inačice.
Gledano u cijelosti, ova je faza rezultat kratkotrajnog korištenja pećine tijekom kasnog neolitika,
a u razvojnom smislu ne pokazuje izravnu povezanost s prethodnom fazom.
Faza IV pripada ranom eneolitiku i izraz je istovrsnih procesa koji se zapažaju na većem
broju nalazišta na kraju neolitika i ranog eneolitika ovoga područja. Sudeći prema debljini
depozita i raspoloživim nalazima, i ova je faza u Gudnji razmjerno kratkotrajnog karaktera, a
obilježena je prisutnošću dviju osnovnih keramografskih pojava koje karakteriziraju sva nalazišta
na kojima je zabilježen proces transformiranja kasnoneolitičke u ranoneolitičku kulturu;
uvođenjem tehnike kaneliranja i razvojem novih tipova posuda bikonične profilacije s rebrastim
aplikacijama i urezanim linearnim ukrasima. Obje pojave rezultat su utjecaja sa šireg područja
Salcuta – Krovodol – Bunaj-Hum kompleksa i srodnih kulturnih manifestacija (Tren-Maiq), ali je
nositelj kulturnog razvoja tijekom ovoga vremenskog perioda autohtoni supstrat kasnog neolitika.
2425
Faza V, odnosno razvijeni eneolitik, po svom ukupnom sadržaju posve je podudarna sa
sadržajem odgovarajućih slojeva na većem broju nalazišta južnog Jadrana i njegova zaleđa, a
rezultat je integriranja više pojava s različitih etno-kulturnih područja. Nositelj kulturnog razvoja
i u ovoj fazi je autohtoni supstrat prepoznatljiv po posudama s karakterističnim prstenasto
zadebljanim obodima, dok se ostale keramografske pojave mogu povezati s istočnoalpskim, s
jedne strane, i unutarbalkanskim područjima, s druge strane.
Faza VIa-b najslabije je izdiferencirana stratigrafska formacija u kojoj je samo tipološki
moguće do određene mjere razdvojiti nalaze koji pripadaju ranom, odnosno srednjem brončanom
dobu, te ih, s jedne strane, komparirati s tipološkim i ornamentalnim svojstvima 2. stupnja
cetinske kulture i Nečajno i Sovići faze posuške kulture, a s druge, s nalazima karakterističnim za
Gagrice/Hatelji fazu posuške kulture.
Polazeći od svega navedenog u prethodnim poglavljima, uzimajući u obzir sve probleme
koji su se u različitim oblicima pojavljivali pri obradi raspoložive građe i podataka, respektirajući
i valorizirajući ranija mišljenja i interpretacije stratigrafije i kulturne slike po pojedinim fazama
razvoja, u ovoj sam monografiji nastojao odgovoriti temeljnim potrebama u prezentiranju
jednoga značajnog prapovijesnog nalazišta. Neka finija pitanja kao što su precizni odnosi između
pojedinih faza razvoja, potom različiti aspekti realnog života na ovome nalazištu i slično, na
temelju raspoloživih podataka i nalaza nije bilo moguće rješavati. Stoga sam ta pitanja ostavio
otvorenim kako bih izbjegao spekulativnost u njihovoj obradi. Ta će pitanja biti moguće rješavati
tek nakon eventualnog obuhvatnijeg, dobro planiranog dopunskog istraživanja. No, neovisno o
tome, posve je sigurno da će Gudnja i nadalje biti predmetom zanimanja stručnjaka koji se bave
problematikom pojedinih prapovijesnih perioda, pogotovo stoga što za takvo zanimanje sada
postoje i konkretna uporišta.