Izdaje ITRO NAPRIJED Glavni urednik MILAN MIRI

Urednici dr MURADIF KULENOVI GVOZDEN FLEGO MIRJANA DOBROVI

VIKTOR E. FRANKL

NEUJAN VAPAJ ZA SMISLOM

Drugo izdanje

Prevela

RAHELA BERGHOFER

ZAGREB 1987

Naslov izvornika Viktor E. Frankl THE UNHEARD CRY FOR MEANING Psycboterapy and Humanism
Viktor E. Frankl, 1978. Simon and Schuster, New York

SADRAJ

Predgovor 1 Neujan vapaj za smislom

Volja za smisao Smisao ivota

11 17
27 35

2 Determinizam i humanizam: kritika pandeterminizma 3 Kritika susret-grupe: Koliko je humanistika psihologija humanistika 4 Dehumanizacija spolnosti 5 Simptom ili terapija? Stavovi psihijatra prema modernoj knjievnosti 6 Sport asketizam dananjice 7 Prolaznost i smrtnost: Ontoloka rasprava 8 Paradoks na intencija i derefleksija
Paradoksna intencija Derefleksija

42

61 75

82 89 98 110
110 147

Kazalo imena i pojmova

Muradif Kulenovi:

161 169

Smisao ivota i bolest

Posveeno Harryju ili neroenom djetetu

Marion

Posebnu rije zahvalnosti upuujem svojoj supruzi Eleonori Katharini za sve rtve koje je godinama podnosila pomaui mi da pomognem drugima. Na svim predavanjima i putovanjima bila je uz mene i zaista zasluuje rijei koje joj je, u obliku posvete na svojoj knjizi, jednom prilikom uputio Jacob Needleman: Toplini, koja prati svjetlost. Neka toplina ostane jo dugo nakon to svjetlost ugasne.
Viktor E. Frankl

PREDGOVOR

Ova je knjiga nastavak dviju njenih prethodnica: Psihoterapija i egzistencijalizam religija} i Bog podsvijesti Psihoterapija i

Prvobitno je zamiljeno da to bude zbirka (izabranih eseja. Kad sam ponovo pregledao i proirio sadraj pokazalo se da pojedine eseje koji su sada postali poglavlja neka zajednika nit povezuje u jednu cjelinu. Jo je znaajnije da prva dva poglavlja raspravljaju o tri glavna naela na kojima poiva sustav logoterapije: volji za smisao, smislu ivota i slobodi volje. Logoterapija se obino svrstava u kategorije egzistencijalistike psihijatrije ili humanistike psihologije. Meutim, tko je itao moje knjige mogao je primijetiti da sam se ponegdje kritiki osvrtao na egzistencijalizam ili barem na ono to se naziva egzistencijalizmom. italac e i u ovoj knjizi naii na neke napade usmjerene na takozvani humanizam ili, kako ga ja nazivam, pseudohumanizam. Ne bi trebao biti iznenaen: ja sam isto tako i protiv pseudologoterapije. Podsjetimo se ukratko na povijest psihoterapije kako bismo odredili mjesto egzistencijalizma i humanizma u psihijatriji i psihologiji. Svi smo mi uili od najveeg duha u psihoterapiji, Sigmunda Freuda. Ja takoer! (Moda itaocu nije poznato da je jo 1924. godine, uz poseban poziv i posredovanje Sigmunda Freuda, jedan moj lanak objavljen
u International Journal of Psychoanalysis). Freud nas je V. E. Frankl, Bog podsvijesti Psihoterapija i religija, u na-

kladi prevodioca Karla Prendivoja, u biblioteci Oko tri ujutro, Zagreb, 1980. (op. prev.). 11

uio kako da raskrinkamo neurotinu osobu, da uklonimo skrivene, nesvjesne motivacije koje su pozadina njezina ponaanja. Meutim, ja neumorno tvrdim da se to raskrinkavanje mora zaustaviti u toki u kojoj se psihoanalitiar suoava s oniim to se vie ne moe raskrinkati, jednostavno zato to je autentino. No, ukoliko se neki od psihologa koji skidaju krinku (kako su psihoanalitiari jednom nazvali sami sebe!) ne zaustave na tom mjestu, jo uvijek preostaje neto to razotkrivaju. To je njihova vlastita prikrivena motivacija, njihova nesvjesna elja da potcijene, obezvrijede i omalovae ono to je u ovjeku istinito i izvorno ljudsko. U meuvremenu je behavior-terapija, kojoj je osnova teorija uenja, dosta uznapredovala na podruju na kojem je psihoanaliza tako dugo bila u neizvjesnom poloaju. Behavior-terapeutii mogu dokazati da su mnoga etioloka uvjerenja Freudovih sljedbenika bila samo puka uvjerenja i nita drugo. Ne moe se svaki sluaj neuroze dovoditi u vezu s traumatskim iskustvima ranog djetinjstva ili sa sukobima izmeu ida, ega i super ega. Isto tako, one sluajeve u kojima je dolo do izljeenja i to ne psihoanalizom, ve prije kratkotrajnom metodom modifikacije ponaanja (ako ne i spontanom remisijom), ne prati uvijek supstitucija simptoma. Tako se behaviorizam moe smatrati demitologiziranjem
neuroze?

No, jo uvijek preostaje osjeaj nezadovoljstva. Nije mogue rjeavati probleme bolesti i pobolijevanja jednog takvog doba kao to je nae, probleme besmislenosti, depersonalizacije i dehumanizacije, ukoliko u pojam o ovjeku nije ukljuena ljudska dimenzija, dimenzija ljudskog fenomena koja se neophodno provlai svakim oblikom psihoterapije, bio on na svjesnoj ili pak na nesvjesnoj razini. Bjarne Kvilhaug, norveki psiholog, smatra da je logoterapija rehumanizirala teoriju uenja. Nikolaus Petrilowitsch Ovaj izraz ne zvui suvie nevjerojatno uzme li se u obzir injenica da je sam Sigmund Freud opisao svoju teoriju nagona kao mitologiju i odnosio se prema nagonima kao prema mitskim bitnostima. 12
2

sa Odsjeka za psihijatriju na Sveuilitu u Maimzu, Zapadna Njemaka, doao je nakon njega do zakljuka da je logoterapija rehumanizirala psihoanalizu i jo blie, da logoterapija za razliku od drugih psihoterapijskih kola ne ostaje u dimenziji neuroze. to je time mislio? Psihoanaliza smatra neurozu posljedicom odreene psihodinamike i shodno tome je nastoji suzbiti uvodei u igru druge oblike psihodinamiike i to one koji su od pomoi, kao to je zdrav prijenosni odnos. Behavior-terapija pak pripisuje neurozu odreenim procesima uenja i okolnostima te stoga za suzbijanje neuroze predlae nove oblike uenja i promjenu uvjeta. Meutim, u oba sluaja, kako je to Petrilowitsch vjeto opazio, terapija ostaje na razini neuroze. On dri da logoterapija ide dalje od te razine promatrajui ovjeka u ljudskoj dimenziji gdje moe koristiti izvore koji su samo tamo dostupni izvore kao to su jedinstvena ljudska sposobnost samotranscendencije i sposobnost samoodvajanja. Ova posljednja sposobnost uvijek dolazi do izraaja kod primjene logoterapijske tehnike paradoksne intencije, tj. obratne nakane. Sposobnost itranscendencije jednako je vana u dijagnozi i terapiji. Ne predvidimo li ove sposobnosti, npr. ne razmotrimo li volju za smisao kao jedno od njihovih stanovita, nikada ne moemo postaviti dijagnozu noogene neuroze koja proizlazi iz frustracije volje za smisao, niti moemo na nju utjecati, niti je moemo izvui iz nesvjesnosti alko je bila potisnuta. Strogo je empirijski pokazano da to stanovite moe ponekad predstavljati na glavni cilj: statistikim je istraivanjem dokazano da volja za smisao ima sasvim oitu vrijednost osnovnog opstanka na ivotu. U vezi sa samoodvajanjem dokazano je, takoer na strogo empirijskim osnovama, da se radi o vanom mehanizmu za savladavanje tekoa koji je, tako rei, ugraen u ovjekovu psihu. Ovo naroito vrijedi za podruje humora kao to u to kasnije pokazati. Zaokruimo li, moemo rei da nas je psihoanaliza nauila kako da raskrinkamo neurotinu osobu, dok nas je behaviorizam nauio da demitologiziramo neurozu. Petrilowitsch i 13

Kvilhaug kau da nas logoterapija danas ui da rehumaniziramo psihoanalizu i behaviorizam. No to bi bilo previe pojednostavnjeno jer se ne radi samo o nastavljanju jedne teorije na drugu, ve i o njihovom prepletanju. Danas se razmilja i na nain zapadnonjemakog frojdovca Wolfganga Locha, koji je rekao da je psihoanalitiki dijalog u biti nastojanje da se stvori novi smisao ivota.3 Leonard Bachelis, direktor Centra za behavior-terapiju u New Yorku, rekao je da ima dojam da se mnogi pojedinci koji se lijee u njegovoj ustanovi, iako imaju dobra radna mjesta i uspjeha u poslu, ele ubiti jer nalaze da je ivot besmislen.4 Dakle, teorijske podudarnosti postoje. Meutim, to se tie logoterapije, ja sam prvi uio da ona nije lijek za sve i da je zbog toga otvorena za suradnju s drugim psihoterapijskim pristupima, te otvorena i prema vlastitom razvoju. Istina je da psihodinamiki i behavioristiki usmjerene kole u velikoj mjeri zanemaruju ovjenost kao izrazito ljudski fenomen. One su i dalje vjerne redukcionizmu jer taj pristup jo uvijek prevladava u podruju psihoterapijskog rada. Redukcionizam je upravo prava suprotnost humanizmu. Rekao bih da je redukcionizam subhumanizam. Zatvarajui se u subhumane okvire, koji poivaju na usko ogranienom pojmu znanstvene istine, redukcionizam tjera fenomen ovjenosti u Prokrustovu postelju, u ve unaprijed stvoren primjer interpretacije, svejedno je li to u ime dinamikih analiza ili teorije uenja. Ipak je svaka od tih kola dala svoj vrijedan doprinos. Logoterapija nikako ne obezvreuje opravdana i ozbiljna otkria takvih velikih pionira kao to su Freud, Adler, Pavlov, Watson ili Skinner. Unutar svojih potovanja vrijednih okvira, svaka od tih kola ima svoje uenje. No, njihovo stvarno znaenje i vrijednost postaju jasni tek ako ih stavimo u vie i sadrajnije okvire, u ljudsku dimenziju. Tu se, za divno udo, ovjek vie ne moe gledati kao bie kojem je osnovna briga zadovoljiti svoje porive i nagone za stvara3
4

Psyche, XXX, 10, 1976, str. 865898.

American Psychological Association Monitor, svibanj 1976.

14

njem ugode ili pak, u tu svrhu, pomiriti dd, ego i superego; ljudska se stvarnost isto tako ne moe primati samo kao posljedica procesa uvjetovanja ili uvjetnih refleksa. Ovdje je ovjek predstavljen kao bie u traenju smisla traenju ija uzaludnost, kako se ini, razjanjava veliki dio nevolja naeg doba. Kako se psihoterapeut koji a priori odbija posluati neujan vapaj za smislom moe uhvatiti ukotac s mnotvom neuroza koje prate nae vrijeme? U mojim lancima i knjigama, ukljuujui i ovu knjigu, ima mnogo stvari za koje sam siguran da e, barem na prvi pogled, izgledati zastarjelo. No, isto sam tako siguran da su neke od njih suvremene. Uzmimo samo u obzir pojavu i ustrajnost osjeaja besmisla to je zahvatio cijeli svijet. Smatra li se da je ova masovnost neuroza obiljeje sedamdesetih godina, mogu skromno rei da sam njihov porast i irenje predvidio jo pedesetih godina, a ve sam u tridesetim godinama ovog stoljea dao osnove terapije.
Viktor E. Frankl

Be, prvog dana proljea, 1977.

1
Neujan vapaj smislom

Doslovan prijevod izraza logoterapija jest lijeenje smislom. Taj bi se izraz, naravno, mogao prevesti i kao iscjeljivanje smislom, no to bi dalo prejak vjerski naglasak koji u logoterapiji nije neophodno prisutan. Logoterapija je u svakom sluaju psihoterapija usredotoena na smisao. Pojam lijeenje smislom upravo je obratan od tradicionalnog stava psihoterapije koji vie predstavlja smisao lijeenjem. I stvarno, ukoliko tradicionalna psihoterapija otvoreno pogleda u oi problemu smisla i svrhe to znai, shvati li smisao i svrhu u njihovoj pravoj vrijednosti, umjesto da ih svodi na krive i izmiljene vrijednosti tako to im porijeklo izvodi iz obrambenih mehanizama ili reakcijskih oblika2 onda e vam jednostavno poruiti kako ste upravo rijeili svoj Edipov problem, otarasili se svojih kastracijskih strahova i kako ete sada biti sretni, oivjet ete svoje sebstvo i vlastite mogunosti i postati ono za to ste predodreeni. Drugim rijeima, smisao e vam se ukazati sam od sebe. Prema predavanju pod naslovom Lijeenje smislom, odranom na Kalifornijskom sveuilitu u Berkeleyju, 13. veljae, 1977. 2 Prilikom diskusije nakon jednog od mojih predavanja rekao sam da to se mene tie nisam spreman ivjeti radi svojih reakcijskih oblika niti sam spreman umrijeti radi svojih obrambenih mehanizama. 17
1

Ne zvui li to nekako kao: istrai najprije kraljevstvo Freuda i Skinnera pa e ti svi ovi problemi biti jasni? Na alost, to se tako ne moe rijeiti, tovie, pokazalo se da se mnogo ee dogaa da, ako se neuroza i moe otkloniti, kada se ona otkloni preostaje praznina. Takav je pacijent divno prilagoen i sposoban za rad, ali mu nedostaje smisao. Pacijent nije prihvaen kao ljudsko bie, to e rei, kao ivo bie koje neprekidno trai smisao; to traenje smisla, tako osebujno ovjeku, nije ozbiljno shvaeno u svojoj pravoj vrijednosti, ve se smatralo pukom racionalizacijom potisnute nesvjesne psihodinamike. Pri tom se previalo ili zaboravljalo da je samo onaj ovjek koji nae traeni smisao spreman patiti i rtvovati se radi tog smisla, spreman poloiti i vlastiti ivot ako je potrebno. S druge strane, ako smisao ne postoji, ovjek je sklon da sebi oduzme ivot i spreman je da to uini ak kad su zadovoljne sve ostale njegove potrebe. Sve ovo pribliio mi je izvjetaj jednog mog biveg studenta: Na jednom je amerikom sveuilitu podvrgnuto ispitivanju 60 studenata koji su pokuali samoubojstvo i 85 posto je izjavilo da su to uinili zato to im se ivot inio besmislenim. Najvanije je, meutim, da je 93 posto tih studenata, koji su patili od oitog nedostatka smisla ivota bilo aktivno u drutvenom ivotu, da su to bili dobri studenti koji su imali i dobre odnose sa svojim obiteljima. Rekao bih da je to neujan vapaj za smislom i sigurno je da sluaj ovog sveuilita nije usamljen. Uzmimo samo u obzir zapanjujui postotak samoubojstava meu amerikim studentima koji se kao uzrok smrti javlja na drugom mjestu, neposredno iza prometnih nesrea. Pokuaji samoubojstava vjerojatno su i petnaest puta ei. I to se dogaa usred drutava punih obilja i drava punih blagostanja! Predugo smo sanjali san iz kojeg se sada budimo: vjerovali smo da e sve biti u redu i da e ljudi postati sretni unaprijedimo li samo njihov drutve18

no-ekonomski poloaj. Istina je u tome da se, kako je popustila borba za opstanak, pojaviilo pitanje: opstanak radi ega? Danas ima sve vie ljudi koji imaju sve ivotne uvjete, ali ne vide smisao za koji bi ivjeli.3 S druge strane, susreemo se s ljudima koji su sretni, a ive u tekim, ak uasnim uvjetima. Dopustite mi da navedem dio pisma to mi ga je Cleve W. pisao kada je bio samo broj 049246 u jednom dravnom zatvoru u Americi: Ovdje u z a t v o r u . . . prua se mnotvo divnih prilika da ovjek bude od koristi i da se razvija. Sada sam stvarno sretniji nego ikada u ivotu. Primjeujete li: sretniji nego ikada u zatvoru! Kao jo jedan primjer, uzet u pismo to sam ga nedavno primio od jednog obiteljskog lijenika iz Danske: Pola je godine moj dragi otac teko bolovao od raka. Posljednja je tri mjeseca ivota ivio u mojoj kui za njega smo se brinuli moja voljena ena i ja. Stvarno vam elim rei da su ta tri mjeseca bila najblagoslovenije doba u ivotu moje ene i mene. Svakako da smo, budui da smo bili i lijenik i bolniarka, morali savladavati razliite potekoe, ali nikada neu zaboraviti sve one veeri kada sam mu itao odlomke iz vae knjige. Moj je otac tri mjeseca znao da je njegova bolest kobn a . . . ali se nikada nije potuio. Neprestano sam mu, sve do posljednje veeri, govorio kako smo zapravo sretni to smo mogli doivjeti taj bliski dodir u tim posljednjim tjednima i kako bismo ostali osiromaeni da je naglo, u nekoliko sekundi, umro od sranog udara. Ovom prilikom nisam samo itao o takvim stvarima ve sam ih sam doivljavao, tako da se samo mogu nadati da u biti u stanju da se suoim sa sudbinom onako kako je
Usporedba ovakvog stanja postoji prije na ontogenetskoj, nego na filogenetskoj razini. Moj je, ve ranije spomenuti, asistent na Harvardskom sveuilitu pokazao da je meu diplomiranim studentima, koji su nastavili voditi sasvim uspjean i naoko sretan ivot, bio velik postotak onih koji su se tuili na osjeaj nitavnosti, pitajui se emu sav njihov uspjeh slui? Ne namee li nam to misao da je ono to se danas tako esto naziva krizom srednje ivotne dobi u osnovi kriza smisla?
5

19

to moj otac uinio. Ponovo kaem: ima ljudi koji su sretni i kad se nau oi u oi s nesreom i bez obzira na patnju zato to vide smisao! Smisao stvarno ima mo iscjeljenja. Vratimo li se opet na lijeenje smislom, postavlja se pitanje da li to povlai za sobom zakljuak da je nedostatak osjeaja smisla u svakom posebnom sluaju uzrok neuroze? Ne! Htio sam samo istai injenicu da e, ako se radi o nedostatku smisla, ispunjavanje praznine koju stvara nedostatak smisla imati terapijski uinak ak i onda ako uzrok neuroze nije praznina! U tom je smislu veliki lijenik Paracelsus bio u pravu kada je rekao da bolesti potjeu iz kraljevstva prirode, a da ozdravljenje dolazi iz kraljevstva duha. U terminologiji logoterapije rekli bismo da neuroza nije uvijek neophodno noogena, tj. da nije posljedica osjeaja besmisla. Jo uvijek ima mjesta za psihodinamiku jednako kao i za procese stvaranja uvjeta i uenja koji su oznaka psihogene neuroze, a koja se pak smatra neurozom u tradicionalnom smislu. Meutim, logoterapija uporno tvrdi da pored tih psihogenih inilaca postoji i dimenzija specifino ljudskog fenomena, kao to je ljudsko traenje smisla, te da ne moemo razumjeti, a kamoli savladati, ovo zlo naeg doba ukoliko ne priznamo da osujeenje tog traenja moe takoer biti uzrokom neuroze. elio bih ovdje naglasiti da ljudska dimenzija ili nooloka, kako se jo naziva u logoterapiji nadmauje psiholoku dimenziju i na taj je nain na vioj razini; ali to to je via znai samo da je vie toga u nju ukljueno, da zaokruuje niu dimenziju. Otkria unutar individualnih dimenzija ne mogu se meusobno iskljuiti. Jedinstvenost ovjeka, njegova ljudskost nije u suprotnosti sa injenicom da je on u psiholokim i biolokim dimenzijama jo uvijek ivotinja. Zbog toga je sasvim opravdano to koristimo zdrava otkria psihodinamikih i behavioristikih istraivanja i usvajamo neke tehnike koje tu nastaju. Kada te tehnike 20

postanu dio psihoterapije koja ovjeka promatra u ljudskoj dimenziji, kako to ini logoterapija, njihova se terapijska djelotvornost moe samo poveati. Govorio sam o biolokoj dimenziji. injenica je da su u etiologiju duevnih bolesti umijeani tjelesni jednako kao i nooloki i psiholoki inioci. Tako su biokemija i nasljednost dosta vani u etiologiji psihoza (vie nego neuroza), ak ako je glavni dio simp t ornat ologi je psihogenetski. Kao posljednju, ali ne i manje vanu injenicu, moramo spomenuti da postoje i sociogenetske neuroze. Ta je rije svojstvena mnotvu neuroza dananjice, odnosno osjeaju besmislenosti. Pacijenti se vie ne ale na osjeaje inferiornosti i spolne frustracije kao to je to bilo u vrijeme Adlera i Freuda. Danas se obraaju nama psihijatrima potaknuti osjeajem nitavnosti. Problem koji ih danas dovodi u nae klinike i ordinacije je egzistencijska frustracija, njihova vlastita egzistenoijska praznina izraz koji sam uveo jo 1955. godine. To sam stanje opisao u publikacijama koje datiraju iz 1946. godine. Tako mi, logoterapeuti, moemo rei da smo bili svjesni to se svijetu sprema mnogo prije nego to se ta pojava rasprostranila i postala opepoznata. Albert Camus je jednom rekao: Doista postoji samo jedan filozofijski problem: Suditi o tome ima li ili 4 nema smisla ivjeti.. . Te sam se reenice sjetio nedavno, prilikom itanja izvjetaja u kojem sam vidio da ljude danas vie zaokuplja egzistencijsko pitanje smisla ivota i egzistencijsko traenje smisla ivota nego njihovi spolni problemi. U jednoj je koli nastavnik pozvao studente da mu slobodno postavljaju pitanja i da to ine anonimno. Nizala su se razna pitanja od navikavanja na drogu preko pitanja o spolnosti pa sve do pitanja o ivotu na drugim planetima, ali je najea tema bilo gotovo da se ne povjeruje u to! samoubojstvo.
4

Albert Camus, Mit o Sizifu, preveli S. Vuievi i F. Kveder, Zora, Zagreb, 1971, str. 11, (op. prev.).

21

No, zato bi trebalo optuivati drutvo zbog takvog razvoja dogaaja? Postavljamo li stvarno opravdano dijagnozu sociogenetske neuroze? Razmotrimo dananje drutvo: ono zaista udovoljava i zadovoljava svakoj potrebi osim jednoj: potrebi za smislom! Moe se rei da je dananje drutvo ak i stvorilo neke potrebe; no potreba za smislom ostaje i dalje neispunjena usred sveg naega bogatstva i bez obzira na njega. Bogatstvo naeg drutva ne odraava se samo u materijalnim dobrima ve i u slobodnom vremenu. S tim u vezi Jerry Mandel pie: Tehnologija nas je liila potrebe da koristimo nae sposobnosti odravanja na ivotu. Tako smo razvili sustav blagostanja koji nam osigurava opstanak, a da u to ne moramo uloiti nikakav napor. Kada svega 15 posto radnike snage jedne drave upotrebom tehnologije stvarno moe osigurati potrebe itave populacije, tada se moramo suoiti sa dva problema: kojih e to 15 posto ljudi raditi i kako e ostali doivljavati injenicu da su nevani i snositi posljedice gubitka osjeaja smisla? Logoterapija e moda vie toga moi rei Americi dvedeset i prvog stoljea nego to je do sada rekla Americi dvadesetog stoljea.5 Danas se moramo suoiti i s rjeavanjem problema nenamjerno stvorenog slobodnog vremena u obliku nezaposlenosti. Nezaposlenost moe biti uzrokom specifine neuroze neuroze nezaposlenosti, kako sam je nazvao kada sam prvi put o n j o j pisao 1933. godine. Kod poblieg se ispitivanja pokazalo da je pravi uzrok nesreenosti u tome to je nezaposleni osjeao da je beskoristan, a njegov ivot stoga besmislen. Novani nadomjestak, odnosno odreena drutvena sigurnost, nije dovoljan. ovjek ne ivi samo od blagostanja. Uzmimo prosjenu dobro sreenu dravu, kao to je Austrija, u kojoj postoji drutvena sigurnost i nema problema nezaposlenosti. No ipak, u jednom je razgovoru na kancelar Bruno Kreisky izrazio svoju zabrinutost
5

Neobjavljen lanak.

22

zbog psiholokog stanja graana, rekavi da je u dananje vrijeme najvanije i najpotrebnije nastojati sprijeiti osjeaj da je ivot besmislen. Osjeaj besmislenosti, ta egzistencijska praznina, u tolikom je porastu i irenju da se zaista moe nazvati masovnom neurozom. U raznim lancima objavljenim po profesionalnim asopisima postoje brojni dokazi koji ukazuju da takvo stanje nije ogranieno samo na kapitalistike zemlje ve se moe zapaziti i u komunistikim zemljama. Pojavljuje se ak i u treem svijetu.6 Ovakvo stanje povlai pitanje etiologije i simptoma. Dopustite mi da vam u vezi s etiologijom pruim kratko objanjenje: za razliku od drugih ivotinja ovjeku nije dano da pomou poriva i nagona zna to mu je initi1, a za razliku od ovjeka iz prijanjih vremena tradicije i tradicionalne vrijednosti vie mu ne govore to bi trebao initi. Tako on isada, budui da nema pred sobom takvo to da ga vodi, ponekad niti ne zna to eli uiniti. Posljedica? On ini to i drugi ljudi ine to je konformizam ili ini to drugi ljudi ele da ini to je totalitarizam. James C. Crumbaugh, Leonard T. Maholick, Elisabeth S. Lukas i Bernard Dansart razvili su razliite logoterapijske testove (PIL, SONG i logo-test) kako bi ustanovili stupanj egzistencijskih frustracija u danoj populaciji, tako da je mogue takoer i empirijski potvrditi moje postavke o porijeklu egzistencijske praznine. U disertaciji Dia:ne D. Young s Kalif ornijskog sveuilita vidim neke potvrde u vezi s ulogom koja se pripisuje propadanju tradicije. Ona je testovima i statistikim istraivanjem dokazala da mladi ljudi vie pate od egzistencijske praznine nego starije generacije. Budui da je upravo kod
Louis L. Klitzke, Students in Emerging Africa: Humanistic Psychology and Logotherapy in Tanzania, American Journal of Humanistic Psychology, 9, 1969, str. 105126; te Joseph L. Philbrick, A Cross-Cultural Study of Frankl's Theory of Meaning-in-Life, lanak predstavljen na sastanku Amerikog udruenja psihologa.
6

23

mladih ljudi slabljenje tradicija najjae izraeno, to otkrie namee misao da je propadanje tradicija glavni inilac koji utjee na egzistencijsku prazninu. To se podudara i s tvrdnjom Karol Marshal sa East Side Mental Health Center u Bellevueu, Washington, koja je u grupi osoba mlaih od 30 godina koje su se obratile za pomo prepoznala to stanje kao osjeaj besciljnosti. 7 Govorei o mladoj generaciji, prisjeam se predavanja to sam ga odrao na jednom vodeem amerikom sveuilitu, te upornog zahtijevanja pokrovitelja da predavanje ima naslov Je li nova generacija luda? Stvarno je vrijeme da se zapitamo jesu li ljudi koji pate od osjeaja besmislenosti u biti neurotini te, ako to jesu, u kojem smislu. Ukratko, pitanje glasi: Je li ono to smo nazvali masovnom neurozom dananjice stvarno neuroza? Dopustite mi da jo ne odgovorim na to pitanje, ve da se prvo ukratko osvrnem na simptomatologiju egzistencijske praznine, kojim imenom oznaavam glavnu neurotinu trijadu: potitenost, agresivnost, ovisnost. O potitenosti i njezinoj posljedici, samoubojstvu, ve smo govorili. to se pak tie agresivnosti, upuujem itaoca na poglavlje o sportu. Tako ovdje trebamo razmotriti samo trei aspekt trijade kako bismo pokazali da se, pored potitenosti i agresivnosti, ovisnost takoer treba promatrati kao izvor osjeaja besmislenosti. Otkako sam razvio ovu postavku brojni su je autori podrali. Betta Lou Padelford objavila je disertaciju Utjecaj etnike pozadine, spolnosti i zamiljene slike oca na odnos izmeu narkomanije i svrhe ivota (United States International University, San Diego, sijeanj 1973). Rezultati prouavanja 416 studenata nisu uspjeli pokazati znaajnu razliku izmeu stupnja rairenosti narkomanije kod studenata u kojih je utjecaj zamiljene slike oevog lika bio slab i onih koji su bili pod jakim utjecajem te slike. Meutim, dolo se do otkria znaajnog odnosa izmeu narkomanije i svrhe ivota, uz
7

American Psychological Association Monitor, svibanj 1976

24

prihvatljivu pogreku (r = 0,23; p + 0,001). Naeno je da se srednji indeks prisutnosti narkomanije u studenata koji teko vide svrhu ivota (8,90) znaajno razlikuje od srednjeg indeksa prisutnosti narkomanije kod studenata koji imaju razvijen osjeaj za svrhu ivota (4,25). Dr Padelford se osvre na literaturu sa svoga istraivakog podruja koja istovremeno odgovara i mojim postavkama o egzistenciji praznine. Nowlis je obradio pitanje zato studente privlai droga i otkrio da je jedan od estih razloga bila elja da se pronae smisao ivota. Ispitivanje 455 studenata s podruja San Diega, to ga je za Nacionalnu komisiju o zloupotrebi marihuane i droge vodio Judd sa suradnicima, otkrilo je pokazatelje koji ukazuju na injenicu da su studenti koji su koristili marihuanu i halucinogene bili uznemireni te da su patili od nedostatka smislenosti ivota vie od onih koji drogu nisu upotrebljavali. Drugo istraivanje, koje je vodio Mirin sa suradnicima, otkrilo je da je upotreba droge u velikim koliinama u meusobnom odnosu s traenjem smislenog doivljaja i smanjenom svrsishodnom aktivnou. Linn je 1968. godine prouavao 700 studenata sa Sveuilita u Wisconsinu, Milwaukee, i objavio je da su studenti koji su upotrebljavali marihuanu bili vie zaokupljeni smislom ivota u odnosu na one' koji je nisu koristili. Krippner je sa suradnicima postavio teoriju da upotreba droge moe predstavljati oblik osobne psihoterapije i to za ljude s egzistencijskim problemima. U sto posto sluajeva naveli su pozitivan odgovor na pitanja: Da li vam se sve ini besmislenim? Shean i Fechtmann su otkrili da su studenti koji su vie od est mjeseci redovno puili marihuanu postigli daleko nii rezultat (p < 0,001) na Crumbaughovom purpose-in-life (PIL) testu nego oni koji je nisu koristili. Slina isu otkria objavljena i u vezi s navikom na alkohol. Annemarie von Forstmeyer je pokazala u svojoj disertaciji da je 18 do 20 alkoholiara smatralo svoje postojanje besmislenim i bez ikakve svrhe. (United States International University, 1970). Tehnike koje su te25

meljene na logoterapiji dokazale su da su snanije od drugih oblika terapije. Kad je James C. Crumbaugh mjerio egzistencijsku prazninu, da bi usporedio rezultate postignute lijeenjem grupnom logoterapijom s rezultatima postignutim u zajednici za lijeenje alkoholiara i rezultatima lijeenja dugotrajnim terapijskim programom, pokazalo se da je samo logoterapija postigla statistiki znaajan napredak. 8 Alvin R. Fraiser iz Centra za rehabilitaciju narkomana u Norcu, Kalifornija, pokazao je da je logoterapija jednako podesna i za lijeenje ovisnosti o drogi. On je jo od 1966. upotrebljavao logoterapiju u radu s narkomanima. O postignutim rezultatima kae: Postao sam jedini savjetnik u povijesti ove ustanove koji iza sebe ima tri neprekidne godine najveih uspjeha (pod uspjehom se podrazumijeva da se ovisnik, unutar jedne godine nakon otputanja iz ustanove, nije ponovo vratio u nju). Moj je pristup rjeavanju problema ovisnika u razdoblju od tri godine dao rezultat od 40 posto uspjeno rijeenih sluajeva, za razliku od ranijih pristupa i prosjeka od oko 11 posto. Samo se po sebi razumije da se uz tri prikrivena simptoma egzistencijske praznine koji se ubrajaju u trijadu masovne neuroze javljaju i drugi simptomi, bili oni prikriveni ili otvoreni. U vezi s pitanjem da li sam osjeaj besmislenosti predstavlja duevnu bolest ili ne, Sigmund Freud kae u pismu princezi Bonaparte: U trenutku kada se ovjek zapita postoji li smisao i vrijednost ivota, on je bolestan. No, ja smatram da je to traenje smisla ivota prije dokaz ljudskosti negoli odraz duevne bolesti. ovjek ne mora biti neurotina osoba da bi ga zanimalo pitanje smisla ivota, ali zato mora biti istinsko ljudsko bie. Napokon, kako sam i sam istakao, vapaj za smislom predstavlja osebujnu oznaku ljudskosti. Ni je8

Changes in Frankl's Existential Vacuum as a Measure of Therapeutic Outcome, Newsletter for Research in Psychology, 14, 1972, str. 3537.

26

dnu drugu ivotinju, pa tako ni guske Konrada Lorenza, nikada nije brinulo pitanje postoji li ili ne postoji smisao ivota. Ali, ovjeka jest. VOLJA ZA SMISAO ovjek uvijek nastoji dosei smisao, uvijek ponovo zapoinje potragu za njim; drugim, rijeima, volju za smisao9 moemo smatrati najvanijim predmetom interesa svakog ovjeka, kako je rekao Abraham Maslow u komentaru jednog mog lanka.10 U dananjem drutvu upravo sama volja za smisao ostaje neispunjena a zanemaruje je i dananja psihologija. Suvremene teorije motivacije gledaju ovjeka kao bie koje reagira na podraaje, a istovremeno potiskuje svoje nagone. One ne uzimaju u obzir da ovjek zapravo odgovara, ali ne u strogom smislu reagiranja ili nereagiranja na neto odgovara na pitanja koja mu ivot postavlja i na taj nain ispunjava smisao koji- mu ivot nudi. Nekome se moe initi da je to samo stanovito uvjerenje, a ne injenica. Otkako sam 1938. godine stvorio izraz visinska psihologija, prije u namjeri da nadopunim nego istisnem ono to se nazivalo dubinskom psihologijom (to jest, psihodinamiki usmjerenom psihologijom), neprestano su me optuivali da precjenjujem ovjeka, da ga stavljam na prijestolje koje je za njega previsoko. Dopustite mi da vam to ilustriram na nain koji se esto pokazao didaktikim. U avijaciji postoji izraz prisilno skretanje. Recimo, pojavi se nepovoljan vjetar sa sjevera, a aerodrom na koji se ja elim spustiti lei ravno na istoku. Ako letim na istok, promait u svoj cilj, jer e moj avion biti noen prema sjeveroiisto9

10

Viktor E. Frankl, Der unbedingte Mensch: Metaklinische Vorlesungen, Be, Franz Deuticke, 1949. U izd. Anthony J. Sutich i Miles A. Vieh, Readings in Humanistic Psychology, New York, The Free Press, 1969.

27

ku. Kako bih stigao na cilj, moram nadoknaditi to zanoenje skretanjem, u ovom sluaju upravljanjem aviona u pravcu sjevernijem od mjesta na koje se elim spustiti. Slino je i sa ovjekom: on takoer zavrava na toki nioj od one koju je mogao dosei; ako ga ne promatramo na vioj razitni to ukljuuje i njegova via stremljenja. elimo li govoriti o ljudskim mogunostima u njihovom najboljem svjetlu, moramo najprije vjerovati u njihovo postojanje i prisutnost. U suprotnom, ovjeka e vjetar nositi kako hoe i on e se izroditi, jer postoje i ljudske mogunosti u najgorem moguem obliku. Ne smijemo dopustiti da nas vjerovanje u moguu humanost ovjeka zaslijepi pred injenicom da humana ljudska bia jesu, a vjerojatno e uvijek i biti, u manjini. No, upravo ta injenica svakog od nas poziva da se pridrui manjini: stvari loe stoje, ali ne dadnemo li sve od sebe da ih uinimo boljima, sve e postati jo gore. Umjesto da pojam volje za smisao jednostavno odbacujemo kao zavaravanje samog sebe, bilo bi mnogo pravilnije shvatiti ga kao proroanstvo kojim ispunjavamo sami sebe. Ima neto u rijeima Anatolea Broyarda: Kaemo li za frojdovskog analitiara da je 'skuen', onda bi se za logoterapeuta moralo rei da ima 'iroki raspon'.11 injenica je da se logoterapija ne bavi samo pojmom ovjeka, uzimajui u obzir njegove vie tenje, ve i vizionarskom stranom pacijenta kao to je mogunost da on potie i odgaja svoju volju za smisao. Drugim rijeima, logoterapija daje pacijentu potreban imunitet protiv dehumanizirajueg, mehanistikog pojma o ovjeku kojem je priklonjena veina onih skuenih jednom rijeju, ona pacijenta ini otpornim na skuenost. Tvrdnja da se o ovjeku ne smije previe visoko misliti pretpostavlja da postoji opasnost da ga precijenimo. Meutim, postoji i vea opasnost, opasnost da ga potci11

The New York Times, 26. studeni, 1975.

28

jenimo, na to je upozorio jo Goethe. Potcijenimo li ovjeka, a posebno ovjeka mlae generacije, moemo dobiti iskrivljenu sliku o njemu. I obratno. Ako su mi poznate vie tenje ovjeka kao to je njegova volja za smisao dobio sam mogunost da njima vladam i da ih pokreem. Volja za smisao nije samo stvar uvjerenja ve je i injenica. Otkako sam 1949. godine uveo taj pojam, nekoliko ga je autora empirijski potvrdilo i priznalo, koristei se testovima i statistikom. Purpose-in-life (PIL) test,12 koji su stvorili James C. Crumbaugh i Leonard T. Maholick te logo-test Elisabeth S. Lukas primijenjeni su na tisuama ispitanika i kompjutorizirani podaci ne daju mjesta sumnji u stvarnost volje za smisao. Istraivanje koje su vodili S. Kratochvil i I. Planova sa Odsjeka za psihologiju na Sveuilitu u Brnu, ehoslovaka, dalo je sline dokaze da je volja za smisao stvarno specifina potreba koja se ne moe svesti u druge potrebe i u veem je ili manjem stupnju prisutna kod svih ljudskih bia. Autori nastavljaju: Frustracije ove potrebe vrlo su vane, a to je i dokumentirano materijalom o sluajevima neurotinih i depresivnih pacijenata. U nekim sluajevima frustracija volje za smisao ima vanu ulogu etiolokog inioca u nastanku neuroze ili pokuaju samoubojstva. Moemo uzeti u obzir i rezultate razmatranja objavljenog od strane Amerikog vijea za obrazovanje: od 171.509 studenata koji su podvrgnuti ispitivanju najvie njih 68,1 posto trailo je stvaranje smislene filozofije ivota.13 Drugo je ispitivanje obuhvatilo 7.948 studenata sa etrdeset osam fakulteta, a vodilo ga je Sveuilite Johns Hopkins, pod pokroviteljstvom Nacionalnog instituta za duevno zdravlje. Od tog je velikog
12 13

Psychometric Affiliates, P. O. Box 3167, Munster, Indiana 46321. Robert L. Jacobson, The Chronicle of Higher Education (Washington, D. C.: American Council on Education, 10. sijenja, 1972).

29

broja samo 16 posto studenata izjavilo da je njihov prvenstveni cilj zaraditi to vie novaca, dok se 78 posto studenata izjasnilo za pronalaenje svrhe i smisla ivota.14 Do slinih se otkria dolo i na Sveuilitu u Michiganu: ispitano je 1.533 radnika, od kojih se trailo da poredaju razliita stanovita o radu prema njihovoj vanosti; dobro plaeni poslovi doli su tek na peto mjesto. Zato nije udo da je Joseph Katz s Dravnog sveuilita u New Yorku, osvrui se na neka skoranja miljenja glasaa, rekao kako e sljedei val onih koji se budu zaposlili u industriji biti zainteresirani za napredovanje u poslu koji e imati neki smisao, a ne samo novanu korist.15 Vratimo se za trenutak na istraivanje koje je proveo Nacionalni institut za duevno zdravlje. Sedamdeset i osam posto studenata podvrgnutih ispitivanju izjasnilo se da je njihov prvenstveni cilj bio pronalaenje smisla ivota. Isti taj postotak od sedamdeset osam, u ispitivanju mladia u Poljskoj, smatralo je da je najvea svrha njihovog ivota neto sasvim suprotno, naime glavni im je cilj bio da poprave svoj ivotni standard (Kurier, 8. kolovoza, 1973). ini se da se ovdje moe primijeniti Maslowova ljestvica potreba: ovjek prvo mora dostii zadovoljavajui ivotni standard i tek se onda moe pribliiti zadatku pronalaenja svrhe i smisla ivota to sa potvrdili i ameriki studenti. Postavlja se pitanje je li tono da onaj koji sebi eli stvoriti dobar i ugodan ivot treba samo srediti svoje drutveno-ekonomsko stanje (tako da, na primjer, moe sebi priutiti psihoanalitiara kako bi sredio svoje psihodinamiko stanje). Ja vjerujem da nije. Samo se po sebi razumije da bolestan eli da ozdravi pa se moe initi da mu je zdravlje najvaniji cilj) u ivotu. No, zdravlje je u ovom sluaju samo sredstvo da se doe do nekog cilja, preduvjet da se neto postigne to se smatra pravim smislom u odree14 Los 15

Angeles Times, 12. veljae, 1971. Joseph Katz, u Psychology Today, sv. 5, br. 1.

30

nim prilikama. U takvom je sluaju prvenstveno potrebno ispitati kakva pobuda stoji iza toga sredstva. Neka vrsta sokratskog razgovora mogla bi dobro posluiti kao jedna od prikladnih metoda za takvo ispitivanje. Maslowova teorija motivacije nije ovdje dovoljna, jer ono to je potrebno ispitati nije toliko razlika izmeu viih i niih potreba ve prije odgovor na pitanje da li su ciljevi pojedinca samo puka sredstva ili pak sadre neki smisao. U svakodnevnom smo ivotu potpuno svjesni te razlike. Da nismo, ne bismo se smijali smijenom stripu koji prikazuje Snoopyja kako se ali na osjeaj besmislenosti i praznine sve dok se Charlie Brown ne pojavi sa zdjelicom punom psee hrane, a Snoopy uzvikne: Ah, smisao!! Ono to nas nasmijava je upravo po metnja izmeu sredstava i smisla: dok je hrana svakako neophodan uvjet za opstanak na ivotu, ona istovremeno nije dovoljan uvjet da neijem ivotu podari smisao i tako ga oslobodi osjeaja besmislenosti i praznine. U razlikovanju viih od niih potreba, Maslow nije uzeo u obzir da i u sluaju kada nie potrebe nisu zadovoljene via potreba, kao to je volja za smisao, moe postati snano izraena. Uzmimo samo takve situacije kakve se susreu u logorima smrti, ili jednostavno one na samrtnoj postelji: tko e porei da u ovjeku u takvim prilikama upravo nezaustavljivo ne navire e za smislom, tovie, za konanim smislom? Takve su misli same po sebi razumljive u asu kad nam se pribliava smrt. Tee bismo razumjeli ono to se za vrijeme rata dogodilo u getu Theresienstadt: transport sa oko tisuu mladih ljudi trebao je po rasporedu otii sljedee jutro. Ujutro se otkrilo da je preko noi opljakana knjinica u getu. Svaki je od tih mladia koji su bili osueni na smrt u koncentracionom logoru u Auschwitzu uzeo po nekoliko knjiga svog najdraeg pjesnika, romanopisca ili znanstvenika i sakrio ih u svoje torbe. Tko bi me nakon ovoga htio uvjeriti kako je Bertolt Brecht bio u pravu kada je, u djelu Dreigro31

schenoper, izjavio: Prvo dolazi hran, zatim moral

(Erst kommt das Fressen, dann kommt die Moral)?

ovjeku u traenju smisla poticaj moe biti ne samo krajnja nuda ve i bogatstvo koje, ovisno o sluaju, moe i frustrirati ovjekovu volju za smislom. To se tie bogatstva u openitom smislu, a posebno bogatstva u obliku slobodnog vremena. Budui da zadovoljstvo jednako kao i frustracija niih potreba mogu ovjeka potaknuti da traga za smislom, proizlazi da je potreba za smislom nezavisna od ostalih potreba. Stoga ona ne moe biti na njih svedena niti se moe iz njih izvesti. Volja za smisao nije samo istinski odraz ovjekove humanosti ve takoer kako je dokazao Theodore A. Kotchen pouzdano mjerilo duevnog zdravlja. Tu su pretpostavku podrali James C. Crumbaugh, sestra Mary Raphael i Raymond R. Shrader, koji su ispitivali volju za smisao i doli do najveih rezultata kod populacija u kojima je vladala dobra motivacija i uspjeh u zvanju i poslovima. Suprotno tome, nedostatak smisla i svrhe pokazatelj je emocionalne neprilagoenosti kao to je empirijski dokazala Elisabeth S. Lukas. Albert Einstein je rekao: ovjek koji smatra da mu je ivot besmislen nije samo nesretan ve je jedva i zreo da ivot ivi. To nije samo stvar uspjeha i sree ve i samog opstanka. U terminologiji moderne psihologije volja za smisao ima vrijednost opstanka. To je bila zadaa koju sam morao nauiti u tri godine provedene u Auschwitzu i Dachauu: caeteris paribus (uz inae iste uvjete), najvie izgleda da preive logor imali su oni koji su bili upravljeni na budunost na neki zadatak ili osobu koja ih je negdje ekala, na smisao koji bi takvo to ispunilo u budunosti.16
Istina je da, postoji li ita to je ovjeka moglo podrati u takvoj krajnjoj situaciji kakva je bila u Auschwitzu i Dachauu, onda je to svijest da ivot ima smisao koji treba ispuniti, pa makar i u budunosti. No, smisao i svrha bili su samo neophodan uvjet za opstanak ne i dovoljan. Milijuni ljudi su morali umrijeti usprkos svojoj viziji smisla i svrhe. Vjerovanje im
16

32

Do istih su zakljuaka nedavno doli i drugi autori knjiga o koncentracionim logorima kao i psihijatri ispitujui zarobljenike logore u Japanu, Sjevernoj Koreji i Sjevernom Vijetnamu. Jednom sam prilikom meu studentima imao tri amerika ofioira koji su due vrijeme sedam godina proveli u sjeverno vijetnamskim POW logorima. Oni su isto tako doli do zakljuka da su najvie anse da preive imali upravo oni zarobljenici koji su osjeali da netko ili neto eka na njih. Poruka (a nama ostavtina) glasi: opstanak je ovisio o dvjema stvarima radi ega i radi koga. Jednom rijeju, postojanje je ovisilo o samotranscendenciji ovaj pojam sam uveo u logoterapiju jo 1949. godine. Stoga i shvaam temeljnu antropoloku injenicu da biti ovjek znai uvijek biti nekako usmjeren, biti upravljen na neto ili nekog drugog: na smisao koji valja ispuniti ili na susret s drugim ovjekom, na neki razlog koji treba udovoljiti ili na voljenu osobu. Postie li ovjek istinsku ljudskost i svoje pravo sebstvo, tek utoliko to ivi po pravilima samotranscendencije. Postie, ali ne brigom o ostvarivanju svoga sebstva, ve samozaboravom, predavanjem, diui se iznad sebe i usredotoujui se na vanjski svijet. Slinost na koju se uvijek rado pozivam nalazim u primjeru onog to vide nae oi. Mogu li oi, osim kada se gledamo u ogledalu, ikada vidjeti ita svoga? Oko koje ima katarakt moe vidjeti neto kao oblak, to pak predstavlja njegov katarakt; oko
nije moglo spasiti ivote, ali im je dalo snage da smrt doekaju visoko uzdignute glave. Stoga sam smatrao da im je potrebno odati priznanje u prilici kao to je otvaranje Frankl Library and Memorabilia na Graduate Theological Union u Berkeleyju, Kalifornija, kada sam kustosima poklonio uzorak zemlje i pepela to sam ih donio iz Auscwitza. Rekao sam: To je u spomen onima koji su tamo ivjeli kao heroji i umrli kao muenici. Nebrojeni primjeri takvog junatva i muenitva svjedoe o beskrajnim ljudskim sposobnostima da pronalaze i ispunjavaju smisao ak i in extremis i in ultimis u krajnjoj ivotnoj situaciji kakva je bila u Auschwitzu i oi u oi sa smru u plinskim komorama. Iz nezamislivih patnji moe izrastati sve jaa svijest o bezuvjetnoj smislenosti ivota.

33

sa glaukomom moe vidjeti svoj glaukom kao obris duge oko svjetla. Zdravo oko sebe uope ne vidi ono je samotranscendentno. Samoostvarivanje je nenamjeran uinak samotranscendencije, a moralo bi to i ostati; ako je ono cilj naih namjera, onda je tetno i samounitavajue. Ono to vrijedi za isamoostvarivanje, vrijedi i za identitet i za sreu. Pravo tranje za sreom upravo prijei sreu. to vie uzimamo sreu kao cilj, to emo je prije i vie promaiti, to je najvidljivije kad se radi o srei u spolnom ivotu, traenju zadovoljstva u spolnosti. Posljedica su spolne neuroze. to vie mukarac eli pokazati svoju potenciju, to je sigurnije da e biti osuen na neuspjeh. to ena vie eli samoj sebi dokazati da je sposobna doivjeti orgazam, to postoji vea vjerojatnost da e biti frigidna. Dozvolite mi da vas ovdje podsjetim na poglavlje koje izriito govori o klinikim primjenama logoterapije i njezinim tehnikama (Paradoksna intencija i derefleksija) gdje je ta tema obraena uz klinike sluajeve. U dobro poznatom pokusu to ga je napravila Carolyn Wood Sherif pokazalo se da najvie grupnih agresija ima meu mladim ljudima. Meutim, jednom udrueni u zajedniki zadatak izvlaenja kola iz blata, oni jednostavno zaboravljaju ispoljavati agresiju. Netko moe rei da je prevagnula njihova elja za smislom! Mislim da bi mirovni pokret, umjesto da se ograniava na razne kalupe o agresivnim ispadima i slino, trebao krenuti od volje za smisao i uzeti u obzir da ono to vrijedi za pojedinca jednako vrijedi i za itavo ovjeanstvo. Ne bi li opstanak ovjeanstva takoer trebao ovisiti o tome da li se ovjek moe ili ne moe smjestiti pod zajedniki nazivnik smisla? Ne bi li taj opstanak trebao ovisiti o tome nalaze li svi ljudi i narodi neki zajedniki smisao ili ga ne nalaze, ujedinjavaju li se u zajednikoj volji za zajednikim smislom? Ne znam odgovor na to pitanje. Bio bih zadovoljan da znam jesam li postavio pravo pitanje. No, prema po34

sljednjim podacima izgleda da ima nade za opstanak planeta, ali samo onda ako se narodi mogu ujediniti i kao takvi se suoiti i obvezati za zajedniki zadatak. Netko moe rei da smo u ovom trenutku tek na putu da to postignemo. No, oito je da svi ljudi na svijetu tragaju za nekim smislom; naa je generacija svjedok te pojave i zato onda ta zajednika potraga za smislom ne bi dovela i do zajednikog cilja i svrhe? SMISAO IVOTA U ovjeku, dakle, postoji volja za smisao; no, postoji li i osjeaj da ivot ima smisao? Drugim rijeima, do sada smo se bavili motivacijsko-teorijskim stanovitima logoterapije, a sada se okreemo logo-teoriji tj. logoterapijskoj teoriji smisla. I, za poetak, zapitajmo se moe li logoterapeut pokazati ovjeku smisao. Rekao bih da on na prvom mjestu treba nastojati da se smisao ne izgubi jer je upravo to uinio redukcionizam. U sljedeim su poglavljima, kao i u drugim mojim knjigama, navedeni brojni primjeri za takve sluajeve. Dopustite mi da se ovdje prisjetim jednog sluaja koji mi se dogodio kada sam imao trinaest godina. Jednom je moj uitelj prirodopisa etao gore-dolje po razredu i govorio nam kako, prema posljednjim pouzdanim podacima, ivot nije nita drugo do proces izgaranja, naprosto proces oksidacije. Ja sam skoio sa svog mjesta i ne traei dozvolu, to u to vrijeme nije bio obiaj, dobacio mu pitanje: Koji je onda smisao ivota? Naravno, on nije mogao odgovoriti ba zato to je bio redukcionist. Postavlja se pitanje kako zapravo pomaemo ljudima koji oajavaju zbog oigledne besmislenosti ivota. Na poetku sam rekao da vrijednosti propadaju upravo zato to tradicije nose vrijednosti, a mi se suoavamo s njihovim propadanjem. No, ja mislim da je ak i u ovakvom stanju jo uvijek mogue nai smisao. Stvar35

nost se prikazuje uvijek u obliku specifine, konkretne situacije, a budui da je svaka ivotna situacija jedinstvena, proizlazi da i smisao situacije mora biti jedinstven. Stoga zapravo ne bi bilo ni mogue da se smisao prenosi tradicijama. Samo vrijednosti koje bi se moglo definirati kao univerzalna znaenja mogu biti pod utjecajem propadanja tradicija. Moglo bi se rei da se nagoni prenose genima, a vrijednosti tradicijama, dok je smisao, budui da je jedinstven, stvar osobnog otkrovenja. Svatko ga mora nai sam, otkriti ga sam, a takvo e otkrie imati jedinstveni smisao. Dananje shvaanje doputa da e otkria takvog smisla biti mogua ak ako potpuno nestanu sve univerzalne vrijednosti. Kratko reeno: vrijednosti su mrtve ivio smisao. No, to zapravo predstavlja to otkrivanje smisla? James C. Crumbaugh je istakao da traenje smisla ima zaetak u procesu Gestalt opaanja. Ja sam, meutim, uoio razliku jer u Gestalt opaanju u tradicionalnom smislu tog izraza zapaamo lik nasuprot pozadine; meutim, u traganju za smislom zapaamo mogunost kao sastavni dio stvarnosti. Da budemo jasniji, to predstavlja mogunost da neto uinimo u vezi sa situacijom s kojom se suoavamo, da promijenimo stvarnost ako treba. Budui da je svaka situacija jedinstvena, sa smislom koji je takoer neophodno jedinstven, slijedi da je i mogunost da neto uinimo u vezi sa situacijom takoer jedinstvena, ali je istovremeno i prolazna. Ona iima kairos kvalitetu, to znai, ukoliko ne iskoristimo priliku da ispunimo smisao svojstven situaciji i skriven u njoj, da e ona proi i otii zauvijek. No, samo su mogunosti prilike da se uini neto sa stvarnou prolazne. Kada jednom iskoristimo mogunost koju nam prua situacija, kada ispunimo smisao koji ona sadri, onda smo mogunost pretvorili u stvarnost i to smo uinili jednom i zauvijek. Prolaznost to onda vie ne moe zahvatiti. Nita i nitko nam ne mo36

e uzeti i liiti nas onog to srno poloili i pohranili u. prolost. U prolosti nita nije nenadoknadivo i nepovratno izgubljeno, ve je sve trajno pohranjeno. udno je da ljudi obino vide samo strnokou prolaznosti a ne vide pune itnice u koje su poloili etve svojih ivota: svoja hrabra djela, ostvarene poslove, voljene ljubavi, hrabro prebroene patnje. U Knjizi o Jobu (5, 26) stoji: U grob ti e lei kada bude zreo, kao to se ito snosi kad dozori.17 Budui da je smisao jedinstven, on se stalno mijenja. No, nikada nije promaen. ivotu nikada ne nedostaje smisao. Zaudo, to postaje razumljivo tek ako shvatimo da postoji potencijalni smisao koji se mora otkriti, ak i u poslu i u ljubavi. Svakako, ve smo i navikli otkrivati smisao u poslovima koje radimo, hrabrim djelima koje inimo ili pak kad neto doivljavamo ili susreemo drugu osobu. No, nikada ne smijemo zaboraviti da smisao u ivotu moemo nai i kad se naemo oi u oi sa beznadnom situacijom kao njene bespomone rtve, kada se suoimo sa sudbinom koja se ne moe promijeniti. U takvom je trenutku jedino vano osvjedoiti se o jedinstvenim ljudskim mogunostima u njihovom najboljem svjetlu, to znai tragediju preokrenuti u osobni trijumf, nesreu pretvoriti u veliko ljudsko dostignue. Doe li trenutak da vie nismo u stanju promijeniti situaciju pomislimo samo na neku neizljeivu bolest, recimo, neizljeivi karcinom i dobit emo snage da se promijenimo. Yehuda Bacon, izraelski kipar koji je kao maleni djeak bio zatvoren u Auschwitzu, vrlo je lijepo opisao taj osjeaj u knjizi koju je napisao poslije rata: Kao djeak sam: mislio: rei u svima to sam vidio, jer se nadam da e se ljudi promijeniti na bolje. No, ljudi se nisu promijenili, nisu ak eljeli niti znati. Tek sam mnogo kasnije shvatio smisao patnje. Ona moe imati smi17

Prema izdanju Biblije, Stvarnost, Zagreb, 1968. (op. prev.).

37

sao samo ako nekoga mijenja na bolje.. On je konano spoznao i smisao svoje patnje: promijenio je sebe. Mijenjati sebe esto znai uzdizati se iznad sebe, nadrasti svoje osobne okvire. Najbolji primjer za to nalazimo u romanu Lava Tolstoja Smrt Ivana Iljia.18 Skreem vam panju i na naslov posljednje knjige Elisabeth
Kbler-Ross, Smrt, posljednji stupanj rasta (Death, the

Final Stage of Growth), naslov koji je u ovom kontekstu vrlo znaajan. Bit onoga to sam vam elio -saopiti jest tajna bezuvjetnog smisla ivota, to znai da se smisao moe nai ak i u patnji i u smrti. U asopisu The American Journal of Psychiatry objavljena je reenica: Poruka dra Frankla je bezuvjetna vjera u bezuvjetan smisao. Meutim, ja smatram da je to vie nego samo vjera. Istina je da je moje uvjerenje da ivot ima bezuvjetan smisao poelo kao neka vrsta predosjeaja. Nikakvo udo: u to sam vrijeme bio tek student. No, kasnije se do istoga zakljuka dolo i to strogo empirijskim putem. Da samo spomenem imena kao to su Brown, Casciani, Crumbaugh, Dansart, Durlak, Kratochvil, Lukas, Lunceford, Mason, Meier, Murphy, Planova, Popielski, Richmond, Ruch, Sllee, Smith, Yarnell i Young. Tii su autori pomou testova i statistike dokazali da je smisao zapravo dostupan svakom pojedincu bez obzira na spol i godine starosti, kvocijent inteligencije ili stupanj obrazovanja, bez obzira na okolinu u kojoj ivi ili na vrstu karaktera, ili, na posljednjem ali ne i manje vanom mjestu, bez obzira na to je li dotina osoba vjernik ili to nije, a ako pak jest, onda bez obzira ina to kojoj vjeri pripadala. Sve to ne utjee na injenicu da se uvjeti mogu mijenjati u stupnju u kojem olakavaju ili oteavaju pojedincu da nae smisao u svom ivotu ili da ispuni smisao dane situacije. Razmotrimo samo razliita drutva i razliite razmjere u kojima ona potpomau ili pak koe ispunjavanje smiisla. Usprkos tome, u naelu i dalje vri38

jedi injenica da je smisao dostupan pod bilo kojim uvjetima, ak i pod najgore zamislivim. Logoterapeut ne moe rei pacijentu to je smisao, ali mu barem moe pokazati da u ivotu postoji smisao, da je on svakom dostupan i da, tovie, ivot zadrava svoj smisao pod bilo kojim uvjetima. On ostaje smislen doslovno do posljednjeg trenutka, sve do posljednjeg daha. Trihotomija mogunosti koje smisao posjeduje dolazi u hijerarhiji i znaajno je da je smisao i njegovu hijerarhiju, empirijski potvrdila Elisabeth S. Lukas. Kada su podaci dobiveni testovima i statistikom obradom podvrgnuti faktorskoj analizi, pojavili su se dokazi u prilog mojoj pretpostavci da smisao koji se nailazi u patnji pripada drugaijoj dimenziji, nego li smisao koji se nalazi u poslu ili u ljubavi ili, da ostanemo vjerni faktorsko-analitiikoj terminologiji, smjeten je na ortogonalnoj osi:
ISPUNJENJE ZATVORENICI U / 0 | , FLORIDI SDr

HOMO NEU5PJEH 0 4 "

SAPIENS USPJEH

STUDENTI U IDAHO OCAJ

ovjeka obino gledamo kao homo sapiensa, razumno bie koje zna to i kako, koje zna kako e uspjeti, kako od sebe napraviti uspjenog poslovnog ovjeka ili pak
18 U poglavlju Simptomi ili terapija? kao primjer navodim govor kojim sam se obratio zatvorenicima u San Quentinu i tom prilikom navodim djelo Smrt Ivana Iljia.

39

zavodnika, a to znai kako uspjeti u zaraivanju novca ili u voenju ljubavi. Homo sapiens se kree izmeu'dviju krajnosti1: pozitivne, u smislu uspjeha, te njezinog negativnog odraza, neuspjeha. Drugoj vrsti ovjeka dao sam naziv homo patiens}9 To je ovjek koji pati, koji zna to znai patiti, koji ak zna svoje patnje pretvoriti u ljudska dostignua. Homo patiens se kree na osi koja je okomita na os uspjeh/neuspjeh homo sapiensa. On se kree po osi koja se protee izmeu poslova ispunjenja i oaja. Pod ispunjenjem podrazumijevamo ispunjenje neijeg sebstva kroz ispunjenje smisla, a pod oajem oaj zbog oite besmislenosti vlastitog ivota. Tek ako spoznamo da u igri postoje dvije dimenzije20 moemo razumjeti kako, na jednoj strani, susreemo ljude koji su bez obzira na uspjeh shrvani oajem sjetimo se (samo studenata u Iahu koji su pokuali uiniti samoubojstvo usprkos svom bogatstvu dok, na drugoj strani, nailazimo na ljude koji su bez obzira na neuspjeh dostigli smisao ispunjenja pa ak ii sreu, zato to su otkrili smisao ak i u patnji. Prisjetimo se i onih dvaju pisama iz kojih sam naveo odlomke jo na poetku knjige. Dopustite mi da kao zakljuak navedem odlomke iz jo dva pisma koja sam primio, jedno od Franka E., koji je bio broj 020640 u jednom amerikom dravnom zatvoru: Istinski smisao svog postojanja naao sam ak i ovdje, u zatvoru. Naao sam svrhu svog ivota i vrijeme koje ovdje ostavljam je samo kratko ekanje na priliku da uinim bolje i vie. I od drugog zatvorenika, broj 552022:
19 20

Moja knjiga pod naslovom Homo potiens: Versuch einer Pathodizee, Be, Franz Deuticke, 1950. U stvarnosti dimenzija homo patiensa nije samo razliita od dimenzije homo sapiensa ve je i superiornija. To je via dimenzija, zato to mijenjajui sebe (ako ve ne moemo promijeniti svoju sudbinu) tako to sebe nadrastamo i na sebe zaboravljamo, ispoljavamo naj kreativniju od svih ljudskih mogunosti.

40

Dragi dre Frankl, U nekoliko prolih mjeseci grupa ovdanjih stanara izmjenjivala je vae knjige i vrpce. Da, patnja je zaista najdublji smisao koji nam je dan da ga doivimo. Tek sam sada poeo ivjeti i mogu samo rei, kakav je to uzvien osjeaj! Neprestano me dre u poniznosti suze moje subrae kada vidim kako spoznaju smisao za koji nisu ni znali da postoji. Promjene su zaista udesne. ivoti koji su do sada bili bez nade i pomoi dobili su smisao. Ovdje, u najsigurnijem zatvoru Floride, kojih 500 jardi od elektrine stolice, mi ostvarujemo svoje snove. Pribliava se Boi, ali logoterapija predstavlja moje uskrsno jutro. Iz Auschwitza dolazi nae uskrsnue. Iza bodljikave ice i dimnjaka Auschwitza rada se sunce... Boe, kakav mora da je novi dan! Iskreno Va, Greg B.

Zahvaljujem Gregu na ovom pismu, koje uvam zato to je vie nego samo pismo ono je pravi document humain, dokument ljudskosti.

2
Determiniram i humanizam: kritika pandetermini^ma

Postoje dva vjena filozofska pitanja koja do dana dananjeg nemaju rjeenja, a to su problem tijela i due, te problem slobodnog izbora (ili, moemo rei, determinizam nasuprot inter determinizmu). No, ako nita drugo, mogue je barem prepoznati razlog iz kojeg su ti problemi nerjeivi. Problem tijelo-dua moe se svesti na pitanje: kako je mogue spoznati tu jedinstvenost u raznolikosti kao moguu definiciju ovjeka? I tko e porei da u ovjeku ne postoji raznolikost i mnogostrukost? Konrad Lorenz kae: Nesavladiv je zid koji razdvaja dvije velike nerazmjernosti, fizioloku i psiholoku. ak nas ni proirivanje znanstvenog istraivanja na polje psihofeike nije pribliilo rjeenju problema tijelo-dua.1 to se tie nade da bi nova istraivanja u budunosti mogla dati rjeenje, Werner Heisenberg je jednako pesimistian kad tvrdi da ne oekujemo izravan put do razumijevanja tjelesnih pokreta i psiholokih procesa u smislu jedne cjeline, jer se ak i u egzaktnim znanostima stvarnost rasipa na odvojena podruja. Mi, u stvari, ivimo u vremenu koje bih nazvao pluralizmom znanosti. Pojedinane znanosti prikazuju stvarnost na toliko razliitih naina da te slike protuslove
1

ber tierisches und menschliches Verhalten, Mnchen, 1965, str. 362. i 372.

42

jedna drugoj. Ja, meutim, tvrdim da ta protuslovlja ne protuslove jedinstvenosti stvarnosti. To vrijedi i za stvarnost ovjeka. Kao primjer uzmimo injenicu da svaka znanost zapravo na neki nain isijeca poprene presjeke stvarnosti. Pogledajmo primjenu te analogije u geometriji:

Nainimo li dva ortogonalna poprena presjeka kroz cilindar, vodoravni presjek predstavlja cilindar kao krug, dok ga okomiti presjek predstavlja kao kvadrat. A, koliko znamo, nitko jo nije uspio pretvoriti krug u kvadrat. Slino tome, nitko do sada nije uspio premostiti ponor izmeu somatskih i psiholokih gledita na ljudsku stvarnost. Moemo jo dodati da nema ni nade da e to itko uspjeti, jer coincidentia oppositorum, naziv koji je dao Nikola Kuzanski, nije mogua unutar bilo kojeg poprenog presjeka, ve samo negdje izvan svega toga u sljedeoj vioj dimenziji. Sa ovjekom nije nita drugaije. Na biolokom smo polju, na planu biologije, suoeni sa somatskim gleditem na ovjeka, a na psiholokom polju, na planu psihologije, sa psiholokim gleditem na njega. Tako se na planu obaju znanstvenih pristupa suoavamo sa raznolikou koja predstavlja ovjeka, ali nam nedostaje ona njegova jedinstvenost, jer ta je jedinstvenost dostupna samo u ljudskoj dimenziji. Samo u ljudskoj dimenziji lei unitas multiplex kako je ovjeka definirao Toma Akvinski. ovjek nije jedinstven u svojoj raznolikosti, ve prije bez obzira na raznolikost. Ono to vrijedi za jedinstvo ovjeka vrijedi i za njegovu otvorenost: 43

Vratimo se na cilindar i zamislimo da on nije puna, otvorena posuda, recimo, poput ae. Kako e u tom sluaju izgledati popreni presjek? Dok vodoravni presjek jo uvijek predstavlja zatvoreni krug, u okomitom se presjeku aa sada vidi kao otvoren lik. No, im uvidimo da su oba lika samo popreni presjeci, zatvorenost jednog lika savreno se usklauje s otvorenou drugog. Neto slino vrijedi i za ovjeka. Njega takoer ponekad prikazujemo kao zatvoren sustav, unutar kojeg djeluju odnosi uzroka i posljedice kao to su uvjetni ili neuvjetni refleksi. S druge strane, biti ovjek u osnovi znai biti otvoren prema svijetu, kao to su to pokazali Max Scheler, Arnold Gehlen i Adolf Portmann. Ili, kako je rekao Martin Heidegger, biti ovjek znai ivjeti meu ljudima. Ono to sam ja nazvao samotranscendencijom postojanja, oznaava temeljnu injenicu da biti ovjek znai biti u odnosu prema neemu ili nekome, neemu izvan sebe, bio to smisao koji treba ispuniti ili ljudsko bie koje se oekuje. Ako te samotranscendentne kvalitete nema, onda i samo postojanje ovjeka doivljava padove i nesigurnosti. Sasvim je razumljivo da samotranscendentno svojstvo postojanja, otvorenost koja daje obiljeje ljudskom bi1u, jedan popreni presjek dodiruje, a drugi zaobilazi. Zatvorenost i otvorenost se usklauju. Ja mislim da isto vrijedi i za slobodu i determinizam. Postoji determinizam u psiholokoj dimenziji, kao i sloboda u noolokoj, koja je pak ljudska dimenzija, dimenzija ljudskog fenomena. Problem tijelo-dua zakljuili smo izrekom jedinstvenog usprkos raznolikosti. to se pak tie pro44

blema slobodnog izbora, zakljuujemo ga izrekom sloboda usprkos determinizmu. To odgovara izreci Nicolaia Hartmanna, autonomija usprkos ovisnosti. Sloboda je, meutim, kao ljudski fenomen sasvim i u potpunosti ljudska. Ljudska sloboda je ograniena sloboda. ovjek nije osloboen uvjeta koji mu se postavljaju. No, slobodan je da zauzme stav u odnosu na njih. Uvjeti ga ne uvjetuju u potpunosti. Do njega stoji hoe li ili nee podlei uvjetima i predati se. Moe se isto tako uzdii iznad njih, tako se otvoriti i ui u ljudsku dimenziju. Ja sam jednom dao ovakvu usporedbu: kao profesor na dva podruja, neurologiji i psihijatriji, potpuno sam svjestan u kolikoj je mjeri ovjek predmet biolokih, psiholokih i socijalnih uvjeta. Ali, uz to to sam profesor na dva podruja^ ja sam i preivjeli internirao iz etiri koncentraciona logora, to znai da kao takav svjedoim i o neoekivano velikoj mjeri u kojoj je ovjek sposoban da se ne predaje i da bude hrabar, ak i u najgore zamislivim uvjetima. Sigmund Freud je jednom rekao: Pokuajmo izvjestan broj najrazliitijih ljudi istovremeno izloili gladi. S porastom imperativne neizdrljivosti gladi, sve e individualne razlike nestati i na njihovom e se mjestu pojaviti jednak izraz nezadovoljenog poriva. Meutim, u koncentracionim logorima istina je bila drugaija. Ljudi su postajali jo vie razdvojeni. Zvijer je skinula krinku iisto tako i svetac. Glad je bila ista, ali su ljudi bili drugaiji. Istinu govorei, kalorije ovdje ne vrijede. ovjek, napokon, nije podvrgnut uvjetima koji mu se suprotstavljaju; ti su uvjeti prije podvrgnuti njegovoj odluci. On hotimice ili nehotice odluuje hoe li se suoiti s njima ili se predati, hoe li ili nee dopustiti da mu uvjeti postavljaju granice. Naravno, moglo bi se rei da takve odluke same po sebi ve imaju ograniavajuu ulogu. No, oito je da takva razmatranja zavravaju kao regressus in infinit um. Magda B. Arnold je sve to vrlo lijepo saela i rekla: Svaki izbor ima svoj uzrok, ali ga uzrokuje onaj koji bira.2 45

Interdisciplinarno istraivanje ne pokriva samo jedan popreni presjek. Ono spreava jednostranost. U odnosu na problem slobodnog izbora, ono nam ne daje mogunost da poriemo deterministika i mehanika stanovita ljudske stvarnosti s jedne strane, ili pak, s druge strane, ljudsku slobodu da ta stanovita transcendira. Tu slobodu ne porie determinizam, ve prije pandeterminizam, kako sam ga ja nazvao. Drugim rijeima, stvarne alternative su pandeterminizam nasuprot determinizmu, a ne determinizam nasuprot interdeterminizmu. Freud se samo teoretski zalagao za pandeterminizam. U praksi niije bio tako slijep za injenicu da se ljudska sloboda mijenja i poveava; na primjer, jednom je rekao kako je cilj psihoanalize da pacijentovom egu prui slobodu da izabere ovaj ili onaj put.3 Ljudska sloboda ukljuuje i ovjekovu sposobnost da se odvoji od sebe sama. Kao ilustraciju, ispriat u vam sljedeu priu: Za vrijeme prvog svjetskog rata u streljakom zaklonu zajedno su bili jedan vojni lijeniik idov i njegov prijatelj, aristokratski pukovnik koji nije bio idov kada je zapoela estoka paljba. Pukovnik je ironinim glasom rekao: Strah vas je, zar ne? To je samo jo jedan dokaz da je arijska rasa nadmonija od semitske. Svakako, bojim se, odgovorio je lijenik. Samo, pitanje je tko je nadmoniji. Da ste vi, dragi moj pukovnie, tako uplaeni kao ja, ve biste davno pobjegli. Nisu vani nai strahovi i tjeskobe kao takvi, ve stav koji zauzimamo prema njima, a t a j stav je stvar naeg slobodnog izbora. Sloboda izbora stava prema naem psiholokom izgledu protee se ak i na patoloku stranu tog izgleda. Mi psihijatri vrlo esto susreemo pacijente iji su odnosi prema vlastitim obmanama sve prije nego patoloki. Imao sam prilike susresti paranoine pacijente koji su, zbog sumanutih ideja proganjanja, ubili svoje navodne
2 3

The Human Person, New York, 1954, str. 40. The Ego and the Id, London, 1927, str. 72.

46

neprijatelje; no, isto sam tako susreo paranoike koji su opratali svojim zamiljenim protivnicima. Ovi posljednji su isto tako bili duevni bolesnici; razlika je u tome to su u svojoj bolesti, vie pokazivali ljudske osjeaje. Postoje sluajevi depresije u kojima ljudi poinjaju samoubojstvo, a postoje i sluajevi u kojima ljudi uspijevaju prevladati nagon na samoubojstvo zahvaljujui nekom povodu ili osobi. A, ti su pacijenti bili jednako podloni poinjanju samoubojstva kao i oni prvi. Ja sam uvjeren da je psihoza, npr. paranoja ili endogena depresija, somatogenetska bolest. Da budem jasniji, njezina je etiologija biokemijska iako se vrlo esto dogaa da se njezina prava priroda jo uvijek ne moe odrediti (pogledaj biljeku 1, na str. 58). Ipak, nije u redu da donosimo fatalistike zakljuke. Oni ne bi vrijedili ak ni u sluajevima u kojima se biokemija temelji na nasljednosti. U vezi s tim uvijek navodim priu Johannesa Langea o sluaju jednojajanih blizanaca. Jedan je brat postao vjet kriminalac, dok je drugi postao vjet kriminolog. To to su obojica bili vjeti, moglo je vrlo lako biti stvar nasljea. No, to to je jedan postao kriminalac a drugi kriminolog stvar je stava koji su zauzeli. Nasljee je samo podloga iz koje se ovjek izgrauje. Ono je tek kamen koji graditelj prihvaa ili ga odbacuje. No, sam graditelj nije izgraen od kamena. Rano djetinjstvo vie odreuje dalji tok ivota nego to to ini nasljee. Jedan ovjek, koji inae nije bio moj pacijent, napisao mi je pismo u kojem je rekao: Vie sam patio od pomisli da bih mogao imati komplekse nego od toga to sam ih stvarno imao. Ne bih, zaista, ni za to mijenjao svoja iskustva i vjerujem da je iz njih proizalo mnogo toga dobrog.4
4

Doivljaji iz ranog djetinjstva nisu odluujui u pitanju vjerskog ivota kako su neki psiholozi smatrali. Najmanje je istina da je pojam Boga jednostrano odreen zamiljenom slikom oeva lika. Moji suradnici u Bekoj poliklinici ispitali su jednog dana sve vanjske pacijente kako se odnose prema ovom problemu. Dvadeset i tri njih nosilo je u sebi zamiljenu pozitivnu

47

Fatalizam psihijatra moe vrlo lako pojaati fatalizam pacijenta to je, svakako, karakteristika neuroze. Ono to vrijedi za psihijatriju, takoer vrijedi i za socijatriju. Pandeterminizam zloincu prua alibi: za sve su krivi njegovi unutarnji mehanizmi. Meutim, takav stav moe djelovati kao bumerang: tvrdi li optuenik da stvarno nije bio slobodan i odgovoran kada je poinio zloin, sudac moe to isto potvrditi prilikom odobravanja presude. U stvarnosti je sluaj da zloinci ne ele, uglavnom onda kada je ve donesena presuda, da ih se smatra pukim rtvama psihodinamikih mehanizama ili procesa uvjetovanja. Kako je jednom istakao Scheler, ovjek ima pravo da ga smatraju krivim i da bude kanjen. Ako se njegova krivica objanjava tako da se on ne prikazuje kao rtva, to takoer znai da mu je oduzeto njegovo ljudsko dostojanstvo. Rekao bih da je ak ovjekova povlastica da bude krivac. No, on uz to posjeduje i odgovornost da prevlada krivnju. Jednom sam se, na zahtjev direktora zatvora u San Quentinu u Kaliforniji, obratio zatvorenicima i rekao im upravo tu misao. Tom
sliku oca, a trinaest negativnu. Meutim, samo esnaestorica onih koji su pozitivno ocjenjivali ulogu oca u svom ivotu, te samo dvojica od onih koji su oca negativno doivljavali smatrali su da im je doivljaj oca potpuno odredio vjerski razvoj. Siromaan se vjerski ivot ne moe uvijek smatrati posljedicom utjecaja negativno primljene slike oeva lika. Isto tako, ak i najgore zamiljena slika oca ne mora biti zapreka nekome da uspostavi skladan odnos s Bogom (Viktor E. Frankl, Volja za smisao, New York i Cleveland, 1969, str. 136 f). Obeanje da e vas istina uiniti slobodnim ljudima ne smije se tumaiti kao jamstvo da onaj tko je istinski vjernik nee oboljeti od neuroze. No, isto tako ni odsutnost neuroze nije jamstvo istinskog vjerskog ivota. Prije tri godine imao sam priliku razgovarati o tom pitanju sa sveenikom koji je vodio Benediktinski samostan u Meksiku i koji je traio da se redovnici moraju strogo podvri Freudovoj psihoanalizi. Posljedica? Samo je 20 posto njih ostalo u samostanu. Zanima me koliko bi psihijatara izabralo to zvanje i ostalo mu vjerno, da se i njih, kojim sluajem, podvrgnulo ispitivanju neurotinosti. Neka onaj meu vama, koji nema neurotinih simptoma, bude prvi koji e mi dobaciti izazov, bio on teolog ili psihijatar.

48

me je prilikom pratio Joseph B. Fabry, urednik s Kalifornijskog sveuilita i kasnije mi je opisao kako su ti zatvorenici, koji su bili najtvrdokorniji zloinci u Kaliforniji, reagirali na moje poruke. Jedan je zatvorenik rekao: Psiholozi nas (za razliku od dra Frankla) uvijek ispituju o naem djetinjstvu i loim stvarima iz prolosti. Uvijek prolost ona je kao mlinski kamen oko naeg vrata. A zatim je dodao: Veina nas vie i ne dolazi da slua predavanja psihologa. Ja sam sada doao samo zato to sam itao da je Frankl i sam bio zatvorenik.5 Carl Rogers je dao empirijsku definiciju onog to predstavlja 'slobodu'.6 Njegov je student W. L. Kell izvrio ispitivanje 151 maloljetnog prestupnika i pokazalo se da se ponaanje te djece ne moe predskazati na osnovi stanja u njihovim obiteljima, kao ni na osnovni stupnja obrazovanja, drutvenog iskustva, susjednih odnosa, kulturnih utjecaja, povijesti bolesti, nasljea ili bilo ega slinog. Do sada je najbolji predskazatelj bio stupanj razumijevanja samog sebe, koji je bio u korelaciji od 0,84 sa prijanjim ponaanjem. Razumijevanje samog sebe moralo bi ukljuivati i sposobnost da se od sebe odvojimo, sposobnost samoodvajanja. Meutim, razvoj te sposobnosti onemoguava upravo pandeterminizam. Usporedimo determinizam i pandeterminizam. To znai, pokuajmo dati strogo uzrono objanjenje ovog posljednjeg: Zapitajmo se koji su uzroci pandeterminizma? Rekao bih da je uzrok pandeterminizma nedostatak diskriminacije. S jedne strane uzroka stoje razlozi, a s druge uvjeti. Kakva je onda razlika izmeu uzroka i razloga? Ako natrljate oi lukom, plaete vae suze imaju svoj uzrok. No, vi zapravo nemate nikakvog razloga za pla. Penjete li se na brdo i stignete do vrha od 10.000 stopa, moe se dogoditi da se morate boriti s osjeajem potitenosti i tjeskobe. U tome mogu imati ud5 6

Joseph B. Fabry, The Pursuit of Meaning, Boston, 1968, str. 24. Discussion, Existentiell Inquiries, sv. 1, br. 2, 1960, str. 913.

49

jela uzroci jednako kao i razlozi. Nedostatak kisika moe biti uzrok. Ali, ako znate da imate lou opremu ili da ste slabo izvjebani za takav pothvat, onda tjeskoba ima i svoj razlog. Rekli smo da biti ovjek znai ivjeti meu ljudima. Svijet u kojem ive ljudi sadri razloge i smisao. No, razlozi i smisao se iskljuuju, ukoliko ovjeka smatrate zatvorenim sustavom. Ono to ostaje su uzroci i posljedice. Posljedice se prikazuju pomou uvjetnih refleksa ili odgovora na poticaj. Uzroke predstavljaju procesi uvjetovanja ili porivi i nagoni. Porivi i nagoni guraju, ali razlozi i smisao vuku. Ako ovjeka shvaate kao zatvoren sustav, onda primjeujete samo snage koje guraju, ali ne i motive koji vuku. Promotrite ulazna vrata u bilo kojem amerikom hotelu. S nutarnje strane predvorja primijetit ete samo znak guraj. Znak vuci vidljiv je samo s vanjske strane. ovjek ima svoja vrata jednako kao i hoteli. On nije zatvorena jedinica i piisoholoki degenerira u neku vrstu organske jedinke ukoliko ne spozna svoju otvorenost prema svijetu. Ta otvorenost postojanja odraava se njegovom samotranscendencijom. (Pogledaj biljeku 2, na str. 59). Samotranscendentno svojstvo ljudske stvarnosti zauzvrat se ispoljava kao intencionalno svojstvo ljudskog fenomena, kako su to rekli Franz Brentano i Edmund Husserl. Ljudski fenomen upuen je i usmjeren na intencionalne predmete. 7 Te
7

Beyond Freedom and Dignity, New York: Alfred A. Knoph, 1971. Ludwig von Bertalanffy primjeuje: Proirena ekonomija 'bogatog drutva' ne bi mogla opstojati bez takve manipulacije. To veliko drutvo moe slijediti svoj napredak prema sve veem i veem nacionalnom uinku samo tako da manipulacijom ljude pretvara u trajkolomce, robote, automate koji rade kad se u njih ubaci novac, homeostatski prilagoene pokorne due i oportuniste, ovjek-robot je odraz industrijaliziranog masovnog drutva, a istovremeno i njegova snana motivacijska snaga. To predstavlja osnovu za planiranje ponaanja u trgovakom, ekonomskom, politikom i drugom obliku reklame i propagande. (General System Theory and Psychiatry, ured nik Silvano Arieti, American Handbook of Psychiatry, sv. 3, str. 70-71).

50

predmete predstavljaju razlozi i smisao. Oni su logos za kojim tei psiha. eli li psiihologija biti zasluna svoga imena, onda mora prihvaati oba njegova dijela: logos jednako kao i psihu. Ako se porekne samotranscendenoija postojanja, onda je uniteno i samo postojanje. Ljudsko se bie svodi na puku stvar, sasvim je razosobljeno (depersonalizirano). A najvanije je da se pritom subjekt pretvara u objekt. To se dogaa zbog injenice da je karakteristika subjekta da bude upuen na objekte. Isto je tako karakteristika ovjeka da bude upuen na intencionalne predmete, i to u pravcu smisla i vrijednosti koji slue kao razlozi i motivi. Poreknemo li samotranscendenciju i zatvorimo li vrata pred smislom i vrijednostima, onda razloge i motive zamjenjuju procesi uvjetovanja; u tom trenutku skriveni uvjeravai postavljaju uvjete i upravljaju ovjekom. Reifikaaiija otvara vrata manipulaciji. I obratno. eli li netko manipulirati ljudskim biima, mora ih prvo reificirati, a zatim ih obraditi prema stavovima pandeterminizma. B. F. Skinner kae: Prave uzroke ljudskog ponaanja, koji su inae nepristupani, moemo pretvoriti u uzroke kojima se moe manipulirati, samo u sluaju da nezavisnog ovjeka liimo njegovih prava.8 Na prvom mjestu, mislim da procesi uvjetovanja nisu s/tvarni uzroci ljudskog ponaanja; drugo, smatram da je stvaran uzrok neto nama blisko i pristupano, to nam kazuje da ne odbacujemo a priori vjerovanje u postojanje ljudskosti ljudskog ponaanja; i tree, da se ljudskost ljudskog ponaanja ne moe spoznati, ukoliko ne shvatimo da stvarni uzrok ponaanja nekog pojedinca zapravo nije uzrok ve prije razlog. Uzroke brkamo ne samo s razlozima ve i s uvjetima. Meutim, uzroci na neki nain i jesu uvjeti. Postoje dovoljni uvjeti, za razliku od uvjeta koji su u strogom smislu neophodni. Sluaj je da ne postoje samo neop8

Herbert Spiegelberg, The Phenomenological Movement, sv. 2, 1960, str. 721.

51

hodni uvjeti ve i uvjeti koje bih nazvao moguim. Pod tim mislim na uvjete koji ovjeka oputaju i na one koji su poticajni. Na primjer, takozvane psihosomatske bolesti nisu uzrokovane psiholokim iniocem to znai da one nisu psihogenetske kao to su neuroze. Psihosomatske bolesti su prije somatske bolesti kojima su povod psiholoki inioci. Dovoljan uvjet je sasvim dos tanan da prouzroi i stvori fenomen: tj. takav uzrok odreuje fenomen ne samo u njegovoj biti ve i u njegovom postojanju. Suprotno tome, neophodan uvjet postoji i prije samog uvjeta. On je preduvjetan. Postoje, na primjer, sluajevi duevne zaostalosti kojima je uzrok hipofunkcija tiroidne lijezde. Ako takvom pacijentu dademo ekstrakt tiroidnih hormona, njegov kvocijent inteligencije pokazat e znakove napretka i poboljanja. Znai li to da je otroumnost samo taj tiroidni hormon i nita drugo ta je tvrdnja stajala u jednoj knjizi o kojoj sam trebao dati prikaz. Prije bih rekao da tirod'dni hormon nije nita drugo do neophodan uvjet, koji autor knjige brka s dovoljnim uvjetom. Osvrnimo se i na hipofunkciju adrenokortikalnih lijezda. Napisao sam dva lanka u kojima se govori o sluajevima razosobljenja, koji se na osnovi laboratorijskih istraivanja povezuju s hipofunkcijom adrenokortikalnih lijezda. Damo li takvom pacijentu acetat dezoksikortikosterona, on e ponovo doi sebi. U njemu se nanovo uspostavlja osjeaj sebstva. Znai li to da sebstvo nije nita drugo do taj dezoksikortikosteron acetat? Doli smo do toke u kojoj pandeterminizam prelazi u redukcionizam. Zahvaljujui tome to ne shvaa razliku izmeu uzroka i uvjeta, redukcionizam izvodi porijeklo ljudskog fenomena iz subhumanog fenomena, te ga svodi na ovaj drugi. I upravo zato to je izveden iz subhumanog fenomena, ljudski je fenomen pretvoren u puki epifenomen. Redukcionizam je nihilizam dananjice. Istina je da je uporite egzistencijalizma Jean-Paul Sartrea Bie i 52

miljenom crticom spojeno nitavilo, naime, ono nitanitavilo, no iz egzistencijalizma se mora izvui ono za-prisutno u ljudskom biu. Ljudsko bie nije stvar meu drugim stvarima. Stvari odreuju jedna drugu. Meut)iim, ovjek sam sebe odreuje. Ili, bolje, on odluuje hoe li ili nee sam sebi dopustiti da ue u neke granice, da bude pod utjecajem bilo poriva i nagona koji ga guraju, bilo razloga i smisla koji ga vuku u ivotu. Nihilizam juer, zagovarao je nitavilo. Redukcionizam danas, zagovara neko nita-osim, nitavilo u uvjetnom smislu. ovjek se smatra tek kompjutorom ili golim majmunom. Sasvim je u redu da se, recimo, kao model za rad naeg sredinjeg ivanog sustava uzme kompjutor. Analogija entis se proiruje i vai sve do kompjutora. Meutim, postoje i dimenzionalne razlike koje redukcionizam zanemaruje i zapostavlja. Pogledajmo, na primjer, tipinu redukcioinistiku teoriju svijesti, prema kojoj je ovaj jedinstveno ljudski fenomen samo i tek posljedica procesa uvjetovanja. Ponaanje psa koji je zaprljao pod ii posramljeno se podvukao pod krevet, s repom izmeu nogu, ne dokazuje svijest, ve neto to bih ja radije nazvao: slutnja tjeskobe u ovom sluaju, oekivanje zasluene kazne ispunjeno strahom. To moe biti sasvim lako posljedica procesa uvjetovanja. Meutim, to ipak nema nikakve veze sa svijeu, jer istinska svijest nema nikakve veze s oekivanjem kazne. Dok god u ovjeku postoji strah od kazne ili pak nada u nagradu odnosno, elja da se zadovolji superego svijest jo uvijek nije rekla svoje. Lorenz, uz potreban oprez, govori o morel-analoges Verhalten bei Tieren ponaanju ivotinja koje je analogno moralnom ponaanju ovjeka. Redukcionisti ne vide nikakve kvalitetne razlike izmeu ta dva oblika ponaanja. Oni poriu postojanje nekakvog jedinstveno ljudskog fenomena, a to uope ne ine na empirijskoj osnovi, kako bi se moglo pretpostaviti, ve prema a priori postavljenim stavovima. Uporno tvrde da u ovjeku ne postoji nita to ne bi postojalo i kod drugih ivoti53

n j a . Nihil est in homine,

quod non prius fuerit

in ani-

malibus, kae poznata izreka. Svia mi se pria o tome kako su dva upljanina pitala za savjet nekog rabina. Jedan je tvrdio da je maka onog drugog ukrala i pojela dva kilograma maslaca, za to je drugi tvrdio da nije istina. Donesite mi maku, naredio je rabin. Donijeli su mu maku. Sada mi donesite vagu. Donijeli su mu vagu. Koliko ste ono rekli da je maka pojela? upitao je rabin. Dva kilograma maslaca, rabine, bio je odgovor. Na to je rabin stavio maku na vagu i ona je teila tono dva kilograma. Sada imamo maslac, rekao je rabin, ali, gdje je maka? Slina je situacija kada redukcionisti uvijek iznova u ovjeku ispituju razne uvjetne reflekse, procese uvjetovanja, priroene mehanizme oputanja ili slino. Sada to imamom kau, kao i rabin, ali, gdje je ovjek? Redukcionizam moe pasti pod razoran utjecaj indoktrinacije i to se ne smije potcijeniti. Iznijet u vam podatke to ih je u svom znanstvenoistraivakom radu prikupio R. N. Gray zajedno sa jo 64 lijenika (11-ero njih su bili psihijatri). Taj je rad pokazao da za vrijeme studija medicine u studenata raste cinizam a humanizam opada. Do obrnutog omjera dolazi tek po zavretku studija, ali, na alost, ne na svim podrujima. 9 Ironino je da i sam autor lanka, u kojem se iznose ovi podaci, definira ovjeka kao kontrolni sistem sklon prilagoavanju, a vrijednosti kao homeostatske konice u procesu podraaj-odgovor.10 Jedan drugi pristaa redukcionizma kae da vrijednosti predstavljaju samo reakcijske oblike i mehanizme obrane. Nepotrebno je rei da takve interpretacije podrivaju i srozavaju prosuivanje vrijednosti.
9

An Analysis of Physicians' Attitudes of Cynicism and Humanitarianism before and after Entering Medical Practice, Journal of Medical Education, sv. 40, 1955, str. 760. 10 Joseph Wilder, Values and Psychotherapy, American Journal of Psychotherapy, sv. 23, 1969, str. 405.

54

Sljedei primjer govori o mladom amerikom branom paru koji se, potpuno sit svega, vratio iz Afrike gdje su suprunici radili kao dobrovoljci u Mirovnim snagama. Na poetku su morali sudjelovati u grupnim sastancima koje je vodio psiholog. Razgovor je tekao otprilike ovako: Zato ste pristupili Mirovnim snagama? eljeli smo pomoi ljudima koji su obespravljeni. Znai da smatrate da ste u boljem poloaju od njih? Na neki nain da. Znai da u vama, u vaem nesvjesnom, mora postojati potreba da sebi dokaete kako ste na neki nain jai. Pa, nikada o tome nisam razmiljao na taj nain, ali vi ste psiholog, vi sigurno bolje znate. Grupa je jednostavno, pod utjecajem indoktrinacije, interpretirala njihov idealizam i altruizam kao puke nedoreenosti. to je jo gore, ta su dva dobrovoljca uvuena u igru u kojoj se sve vrti oko pitanja: Koji je va skriveni motiv? Tu se suoavamo s presedanom koji bih nazvao: hiperinterpretacija. Nedavno proveden znanstvenoistraivaki rad Edith Weisskopf-Joelson i njenih suradnika pokazuje da ameriki studenti najvie dre do vrijednosti interpretacije samog sebe.11 I sama kulturna klima koja prevladava u Sjedinjenim Dravama pridonosi opasnosti da interpretacija samog sebe postane ne samo opsesija, kao to je sluaj s naim dobrovoljcima u Mirovnim snagama, ve i kolektivna opsesivna neuroza. Bivi pacijenti analiziraju svoje motive u svim situacijama. kae E. Becker, u kojima osjete tjeskobu: ovo mora da je penis-zavist, ovo pak incestuozna privlanost, strah od kastracije, Edipovo suparnitvo, polimorfna perverznost' i tako dalje.12 Do sada smo usporeivali uzroke i razloge, te neophodne uvjete s dovoljnima. Meutim, postoji i trea diskriminacija, koju trebamo uzeti u obzir. Pod dovoljnim uvjetima obino podrazumijevamo uzroke koji su djeRelative Emphasis on Nine Values by a Group of College Students, Psychological Reports, sv. 24, 1969, str. 299. 12 The Denial of Death, New York, Free Press, 1974, str. 272.

55

lotvorni, za razliku od uzroka koji su krajnji, koji vode nekom zakljuku. Tvrdim da se krajnji uzroci (ovdje se to odnosi na smisao i svrhu) mogu uoiti jedino znanstvenim pristupom koji je za to prikladan. Pandeterminist, koji tvrdi da smisao i svrha ne postoje, postupa poput ovjeka koji bi se bavio samo organskim postojanjem ljudske rase kako kae Johann Wolfgang Goethe. Tko neto ivo hoe da kako treba shvati, Duh najprije iz toga mora istjerati. U ruci tada dijelove on ima, Al' duhovne, ah! veze nema meu nj,ima. Encheiresis naturae kemija zove to, Pri tom se sama sebi ruga nesvjesno.
Faust13

Istina je da nedostaje veza. Mnoge su znanosti tako prikazale svd'jet, da je oito da mu nedostaje smisao. Meutim, to ne znai da je svijet uope bez smisla, ve samo da su mnoge znanosti slijepe da ga vide. One su smisao skotomizirale. Tako to ipak nije prisutno u svakom znanstvenom pristupu; da se vratimo naem primjeru iz geometrije, svaki popreni presjek ne zadire u taj problem. Pogledajmo krivulju koja lei na okomitoj plohi. Od ove linije na vodoravnoj plohi ostaju samo

tri toke, tri izdvojene i nepovezane toke, toke bez meusobne smislene veze. Smislena povezanost lei iznad i ispod vodoravne plohe. Zato se ista slika ne bi primijenila i na dogaaje koje znanost tumai kao sluajne,
13

J. W. Goethe, Faust, preveo Tito Strozzi, Matica Hrvatska Zora, Zagreb, 1970, str. 89. (op. prev.),

56

npr., sluajnost mutacija? Nije li onda shvatljivo da negdje postoji skriveni smisao, vii ili dublji smisao koji izmie poprenom presjeku, zato to lei iznad ili ispod njega, kao to je sluaj s gornjim i donjim dijelovima krivulje? (Pogledaj biljeku 3, str. 59). Ostaje injenica da se sve ne moe protumaiti smislenim terminima. No, danas barem moemo objasniti razlog zato je to nuno tako. Dolazimo i do pitanja to je to to predstavlja krajnji
smisao? to je smisao opseniji, to je manje shvatljiv.

Beskrajni smisao se bezuvjetno nalazi ispod razine shvatljivosti konanog bia. (Pogledaj biljeku 4, str. 60). Blaise Pascal je jednom rekao: Le coeur a ses raisons, que la raison ne connait point (Srce ima razloge, koje razum ne poznaje). Zaii'sta je istina da postoji neto to se zove mudrost srca.14 Netko bi to mogao nazvati i ontoloko razumijevanje samog sebe. Fulton J. Sheen je pomalo podrugljivo rekao kako nas fenomenoloke analize naina na koji ovjek s ulice, zahvaljujui mudrosti srca, razumije samog sebe, mogu pouiti kako vie znai biti human nego biti bojno polje sukobljenih zahtjeva ega, ida i superega; te da se trebamo ponaati ovjeno, a ne samo kao zalog i igraka procesa uvjetovanja ili po riva i nagona. Od takvog ovjeka s ulice moemo nauiti da biti human znai biti neprestano oi u oi sa razliitim situacijama koje su istovremeno prilika i izazov. One nam pruaju priliku da ispunimo sebe ako prihvatimo izazov da ispunimo njezin smisao. Svaka situacija predstavlja poziv koji treba prvo posluati, a onda se na njega odazvati. Doli smo do toke u kojoj se krug zatvara. Krenuli smo od determinizma kao ogranienja slobode i stigli smo do humanizma kao proirenja slobode. Sloboda je dio prie i polovica istine. Biti slobodan je zapravo negativno stanovite itavog fenomena, dok je biti odgovoran njegovo pozitivno stanovite. Sloboda se moe izro14

In praecordiis sapientiam me doces

57

diti u puku samovolju, ukoliko se ne ivi u smislu odgovornosti. Zato bih elio poruiti neka se kipu Slobode na Fs tonoj obali pridrui i kip Odgovornosti sa Zapadne obale. BILJEKA 1: Onaj tko radi u medicinskoj struci, upoznat je s ovakvim stanjem stvari; s koliko se mnogo bolesti nepoznatog porijekla susree lijenik uzmimo samo kardinom. U svakom sluaju, psihoza predstavlja dogaaj unutar sustava biokemije tijela. Meutim, ono to pacijent ini od svoje psihoze, iskljuivo je u vlasti njegove ljudske osobnosti. Psihoza koja ga mui je biokemijski proces, ali kako on reagira na nju, to u nju ulae, kako je prihvaa sve je to njegovo osobno ostvarenje, ljudsko djelo u koje je ugradio svoje patnje; to je nain na koji je vlastitu patnju obdario smislom. Psihoza sama po sebi nije smislena, ali joj smisao moe dati sam pacijent trajnim i postojanim unutarnjim uzdizanjem koje izvlai litz nje. Edith Weisskopf-Joelson je postavila hipotezu da paranoina osoba ima posebno jaku potrebu za vrstom filozofijom ivota, a svoje obmane razvija upravo kao nadomjestak takvoj filozofiji. (Paranoia and the Will-tOHMeaning. Existentiell Psychiatry, I, 1966, 316320). Ona, drugim rijeima, kae da je uzrok paranoje potraga za smislom. Meutim, moje je miljenje drugaije. Pretpostavimo li da paranoju ponekad prati hipertrofija smisla, onda ta hipertrofija ne predstavlja etiologiju psihoze, ve prije njezinu simptomatologiju. Slino tome je i endogena depresija, kao drugi oblik psihoze, ponekad povezana s hipotrofijom smisla, no pacijentova sljepoa za smisao nije uzrok depresije, ve njezin simptom. Naravno, ta se tvrdnja odnosi samo na poseban tip (endogene) depresije koja je, u krajnjoj analizi, organskog porijekla jednako kao i paranoja. Jednostavno reeno: pacijenta koji pati od endogene depresije, njegova psihoza spreava da vidi bilo kakav smisao ivota, dok pacijent koji boluje od neurotine depresije postaje 58

potiten upravo stoga to ne moe vidjeti smisao u svom ivotu. Ostaje injenica da je primarno porijeklo psihoza neke vrste biokemijske prirode. BILJEKA 2: Moglo bi se rei da, za razliku od Freudove psihoanalize, Adlerova individualna psihologija poklanja dunu panju samotranscendenciji. Adlerova psihologija, u stvari, promatra ovjeka kao bie koje je vie usmjereno prema ciljevima nego to je voeno porivima; no poblia ispitivanja kau da ciljevi zapravo uope ne transcendiraju ovjekovo sebstvo ili njegovu psihu. Shvaamo ih kao neto intrapsihiko; kao to su i ovjekove tenje, u konanoj analizi, samo puko sredstvo da se usklade osjeaji inferiornosti i nesigurnosti. BILJEKA 3: Posve je opravdano da Jacques Monod, kao strunjak za molekularnu biologiju, tvrdi da je itav ivot posljedica meusobnog djelovanja mutacija i selekcije. U knjizi Le hasard et la necessite (Sluaj i nunost) on pie da je isti sluaj, samo sluaj korijen evolucije. Ali, grijei kada nastavlja: Jedino je pojam sluaja shvatljiv, zato to jedino on odgovara injenicama koje opaamo ili doivljavamo. Nema osnove za pretpostavku da e se t a j stav morati mijenjati ili pak da e podlei promjeni. To vie nema nikakve veze s empirijskom znanou, to je stav kojem je osnova osobna filozofija, privatna ideologija i, to je jo gore, ima a priori negativan stav prema mogunosti da postoje i druge, vie dimenzije. Znanstvenik moe ostati vjeran svojoj znanosti i drati se jedne dimenzije, ali bi istovremeno morao i ostajati otvoren, drati svoju znanost otvorenom barem prema vjerojatnosti da postoji i druga, via dimenzija. Kako sam prije rekao, via dimenzija predstavlja dimenziju u ikoju je vie toga ukljueno. Uzmemo li, recimo, kvadrat i projiciramo ga okomito tako da postane kocka, onda moemo rei da je taj kvadrat sastavni dio 59

kocke. Sve ono to posjeduje kvadrat bit e sadrano i u kocki; svaki sastavni dio kvadrata odgovara dijelovima koji se pojavljuju u vioj dimenziji kocke. Via dimenzija ne iskljuuje; ona ukljuuje. Isto tako izmeu viih i niih dimenzija istine moe postojati samo ukljuivost. Bilo bi potenije kada bi biolog, umjesto da pod izlikom znanosti prodaje vlastita vjerovanja ili nevjerovanja, jednostavno izjavio da se unutar podruja biologije ne pojavljuju kategorije kao to je vii ili krajnji smisao i svrha. Mogao b,i rei kako tu nema nikakvih teleolokih dokaza. Ukoliko nije redukcionist, on nee iskljuiti mogunost da unutar sljedee v'e dimenzije teleologija moe vrlo lako postojati. Naim je znanstvenicima potrebno vie od samog znanja: potrebna im je i mudrost. Mudrost definiram kao znanje plus svijest o njegovim postojeim granicama. BILJEKA 4: Koncept takvog meta-smisla nije neophodno teistiki. ak i pojam Boga ne mora biti bezuvjetno tedstiki. Sa otprilike petnaest godina doao sam do definicije Boga kojoj se, sada kad sam stariji, sve vie i vie vraam. Nazvao bih je operativnom definicijom. Ona ovako glasi: Bog je pratilac vaeg najintimnijeg razgovora sa samim sobom. Kad god govorite sami sebi u najveoj iskrenosti i najdubljoj samoi onaj kome se obraate moe se s pravom nazvati Bogom. Takva definicija izbjegava razmimoilaenje izmeu ateistikog i teistikog Weltanschauunga (pogleda na svijet). Ta se razlika javlja tek kasnije kada osoba koja nije vjernik ostaje kod toga da je njezin razgovor sa samom sobom samo monolog i nita vie, a osoba koja vjeruje interpretira svoje razgovore kao stvarne dijaloge s nekim drugim. Ja mislim da krajnja iskrenost i potenje dolaze na prvo mjesto i vrijede vie od svega. Ako Bog stvarno postoji, on se sigurno nee prepirati s osobama koje nisu vjernici zato to ga pogreno tumae kao svoja vlastita sebstva i nazivaju ga krivim imenom. 60

3
Kritika susret-grupe: koliko je humanistika psihologija" humanistika
Psihoterapija mora ui u ljudsku dimenziju, dimenziju ljudskog fenomena i to je najvaniji zadatak koji stoji pred psihologijom danas. Postavlja se pitanje predstavlja li pokret humanistike psihologije stvarno poduzet korak u tom pravcu. Iako se smatra da se logoterapija pridruila tom pokretu (Charlotte Bhler i Melanie Allen, 1972) bilo bi, iz heuristikih razloga, razborito da se logoterapija odvoji od humanistike psihologije kako bi cijeli problem mogla kritiki sagledati. Poseban emo naglasak staviti na ono stanovite pokreta koje je vezano za pojam susreta (encounter) budui da je upravo tu dolazilo do pogrenih shvaanja, da ne kaemo i pogrenog nastupa, od strane onih koji su to stanovite zastupali. Pojam susreta je zapravo prije potekao iz egzistencijalistike negoli iz humanistike psiholoke literature. Uveli su ga Martin Buber, Ferdinand Ebner i Jacob L. Moreno, iji doprinos egzistencijalistikoj misli see sve do interpretacije postojanja u smislu koegzistencije. U tom se smislu susret shvaa kao odnos izmeu Mene i Tebe odnos koji, ve samom svojom prirodom, moe biti uspostavljen samo na podruju ljudskog i osobnog. Ostaje injenica da je ovdje neto izostavljeno, a to je ni vie ni manje nego itava dimenzija. To postaje razumljivo prisjetimo li se i primijenimo li teoriju govora 61

koju je predloio Karl Buhler. On kae da govor ima trostruku ulogu. Prvo, on govorniku omoguuje da se izrazi znai da mu slui kao sredstvo za izraavanje samog sebe. Drugo, govor je poziv koji govornik upuuje osobi s kojom razgovara. I tree, govor uvijek ima neko znaenje, govornik uvijek o neem pria. Drugim rijeima, onaj koji govori (a) izraava sebe dok se (b) obraa prema nekom drugom; meutim, ukoliko on istovremeno i ne govori o neemu, nemamo prava da taj proces nazivamo govorom. U tom se sluaju radi o pseudo-govoru, koji stvarno predstavlja nain samoizraavanja i nita vie, a ponekad ni ne nailazi na odaziv sugovornika. Nain na koji govore neki shizofrenici moe se interpretirati kao takav govor koji je samo izraz raspoloenja ali nema veze sa stvarnou. 1 Ono to vrijedi za govor, vrijedi i za koegzistenciju i za susret, tako da se ovdje mora uzeti u obzir i razmotriti trea uloga meuljudske i meusobne komunikacije. U vezi s tom ulogom fenomenologija, iji su zaetnici Brentano i Husserl, stvorila je izraz svjesni odnos intencionailnosti, tj. upuenost doivljaja na predmete (Spiegelberg, 1972). A svi ti mogui svjesni odnosi intencionalnosti, svi predmeti na koje se odnosi govor, svi predmeti koje dva subjekta spominju kada saobraaju jedan s drugim, sve to zajedno tvori strukturnu cjelinu, svijet smisla, a taj kozmos smisla s pravom moemo nazvati logos. Iz ovoga se moe vidjeti da svaka psihologija koja zatvara vrata pred smislom presijeca veze ljudskoga bia s njegovim svjesnim odnosima intencionalnosti, odnosno, na neki nain osakauje samu sebe. Psihologija koja eli zavrijediti svoje ime mora obratiti dunu panju na oba dijela svoga imena na logos jednako kao i na psihu. Buber i Ebner nisu samo otkrili sredinje mjesto koje susret zauzima u ivotu ovjekova duha ve su dali i de1

Jo' poetkom tridesetih godina opisao sam takav sluaj u Gesellschaft fr Angewandte Psychologie u Beu.

62

finiciju takva ivota: to je ivot iju osnovu predstavlja razgovor izmeu Mene i Tebe. Ja, meutim, tvrdim da nikakav istinski razgovor nije mogu ukoliko nije prisutna i dimenzija logosa. Rekao bih da je razgovor bez logosa, kojem nedostaje usmjerenost prema nekom svjesnom odnosu intencionalnosti, zapravo uzajaman monolog, tek obino uzajamno samoizraavanje. Nedostaje ono svojstvo ljudske stvarnosti koje nazivam samotranscendencijom (Frankl, 1966). Biti ovjek prvenstveno znai uspostaviti odnos prema neem izvan sebe i ivjeti za neto izvan sebe. Fenomenoloka kola miljenja uvijek je jako naglaavala intenoionalnost spoznajnog ina koja predstavlja tek jedan vid mnogo opsenijeg ljudskog fenomena: samotranscendencija ljudskog postojanja. Razgovor koji se svodi na puko samoizraavanje nema udjela u samotranscenidentnom svojstvu ljudske stvarnosti. Istinski susret je nailn koegzistencije koji je otvoren prema logosu, koji sugovornicima doputa da sami sebe transcendiraju prema logosu i koji ak potpomae takvu uzajamnu samotranscendenciju. Meutim, ne bismo smjeli previdjeti i zaboraviti da samotranscendenoiija ne znai tek traganje za smislom koji treba ispuniti ve i traganje za drugim ljudskim biem, drugom osobom koja bi se voljela. Zaudo, ljubav je s onu stranu samog susreta, jer se susret zbiva na ljudskoj a ljubav na osobnoj razini. U irem smislu rijei susret nam omoguava da shvatimo ljudskost druge osobe, dok nam ljubav prema njoj vie pokazuje njezinu bitnu jedinstvenost. Ta je jedinstvenost glavna karakteristika zrelog ovjeka. Samotranscendencija se, meutim, u jednakoj mjeri javlja bilo da,ovjek sebe transcendira kroz ispunjavanje smisla ili kroz susret s voljenom osobom; u prvom se sluaju radi o neosobnom logosu, dok se u drugom sluaju radi o osobnom logosu rekli bismo da je to inkarnirani logos. Za razliku od tradicionalnog pojma susreta koji su razradili Buber i Ebner, konvencionalni pojam susreta, kakav predlae veina literature s podruja humanistike 63

psihologije, jo uvijek ostaje privren staromodnoj psihologiji koja je, u stvari, monadologija, jer ovjeka promatra kao monadu zatvorenu organsku jedinicu u koju samotranscendentni odnosi nemaju pristupa. Ovakvim se stavom pojam susreta vulgarizira. Umjesto da bude doista humanistiki, on je zapravo mehanistiki. Tono je da libidna hidraulika, kako je to nazvao Peter R. Hofsttter sa Sveuilita u Hamburgu, jo uvijek proima velik dio pokreta susret-grupe. Sljedei sluaj moe dobro posluiti kao oit primjer. Susret-grupi pridruila se ena koja se jako ljutila i uzbuivala zbog svog biveg supruga od kojega se razvela. Voditelj grupe joj je dao neka probui balon-igraku kako bi ispuhala svoju agresivnost i ljutnju. Drugim rijeima, balon je trebao nadomjestiti stvaran objekt, odnosno supruga. Meutim, netko bi mogao primijetiti da je balon zapravo bio nadomjestak za enu, kao subjekt eksplozije. Napokon, svrha je bila da se ena sprijei da ne eksplodira. Nakon takvog ispuhavanja ona bi, zapravo, morala osjetiti olakanje. No, tvrdimo li zaista s pravom da je olakanje nakon pretpostavljenog oslobaanja agresivnosti autentian doivljaj? Ima li dokaza da to nije prije rezultat nesmotrene indoktrinacije, indoktrinacije koja je u skladu sa zastarjelim i u cjelini mehanistikim poimanjem ovjeka? To to je ona ispuhala svoju ljutnju nije nita promijenilo: razlozi ljutnje su i dalje ostali! ovjek, u osnovi, prvenstveno brine postoji li ili ne postoji razlog za ljutnju, a i nije mu toliko stalo do vlastitih emocija, bilo u obliku ljutnje ili neke druge reakcije. No, mehanistiko poimanje ovjeka, koje je prisutno i u naem gore istaknutom primjeru, navodi pacijenta da interpretira sebe kao libidnu hidrauliku to u njemu vlada. Na taj nain ovjek zaboravlja da je ljudsko bie, na kraju krajeva, sposobno da i samo neto uini u vezi s datom situacijom; moe zauzeti svoj stav, moe ak i izabrati stav prema vlastitim emocijama, agresivnosti itd. U istinski humanistikom poimanju o-

64

vjeka, taj bi najsvjetliji ljudski potencijal morao zauzimati sredinje mjesto. Terapija, kojoj je osnova ovakva teorija, uvidjela bi da u ovjeku postoji svijest o takvom potencijalu. To je svijest da je ovjek slobodan da, ako je mogue, mijenja svoj svijet nabolje, odnosno da se, ako je pak potrebno, sam promijeni nabolje. Da se vratimo naem sluaju rastavljene ene ona je izabrala pomirenje, svejedno odnosilo se to na pomirenje sa suprugom, ako je mogue, ili, ako je potrebno, na pomirenje sa sudbinom rastavljene ene, a zatim e krenuti dalje i pretvoriti to neugodno iskustvo u pozitivno ljiudsko dostignue! Uvjerimo li je sada da je ona u svakom sluaju neurotina linost, odnosno zalog i rtva vanjskih utjecaja i unutarnjih okolnosti, neemo li zapravo porei mogunost da se pacijentica uzdigne iznad svog neugodnog poloaja, da ga nadraste i da konano svoja negativna iskustva ugradi u neto pozitivno, konstruktivno i kreativno takvim bismo postupkom sprijeili razvoj njene sposobnosti da vidi tu svoju mogunost. Drugim rijeima, isto bismo uinili da je uvjerimo kako je ovisna o suprugu, o njegovoj dobroj volji hoe li se ili nee s njom pomiriti, ili pak o agresivnosti, koja moda hoe, a moda i nee nestati; da joj jednostavno kaemo kako e joj biti lake ako, recimo, probui i ispue onaj balon. Osvrnimo se, za promjenu, na osjeaj tuge i zapitajmo se kakva bi mogla biti reakcija osobe koja tuguje za voljenim biem i koja je dobila sredstvo za umirenje: Zatvoriti oi pred stvarnou ne znai i rastanak od stvarnosti. To to spavam i nisam svjestan smrti onoga koga volim, ne ponitava injenicu da je ta osoba mrtva. Je li iva ili je vie nema na ovom smijetu to je jedina stvar do koje mi je stalo; ne zanima me jesam li ja uznemiren ili nisam! Drugim rijeima, toj osobi nije stalo do toga je li sretna ili nesretna, ve da ima razlog da bude sretna ili nesretna. Za sustav Wilhelma Wundta se reklo da predstavlja psihologiju bez psihe. Ve odavno misli se drugaije, ali jo uvijek postoji neto to bih 65

ja nazvao psihologija bez logosa, psihologija koja ne interpretira ljudsko ponaanje kao ponaanje potaknuto razlozima to nam ih svijet prua, ve prije kao posljedicu uzroka koji djeluju u neijoj psihi (ili tijelu). No, kao to sam ve istakao, uzroci nisu isto to i razlozi. Ako si nesretan i popije viski, onda e on, kao uzrok pomoi da tvoje nesretno raspoloenje nestane, no razlog tvoje nesretnosti ostaje A dalje. Isto vrijedi i za sredstva za umirenje; ni ona ne mogu izmijeniti neiju sudbinu ili bol zbog gubitka smru. Zapitajmo se ponovo to je s mijenjanjem stavova, kako se negativno stanje pretvara u pozitivno ljudsko dostignue? Sigurno je da u psihologiji nema mjesta ponaanju koje bi ovjeka odvojilo od svijeta, jer jedino u tom svijetu njegova djela mogu imati svoje razloge a njegove patnje smisao. Psihologija koja ovjeka promatra kao zatvoren sustav u kojem glavnu rije ima dinamika, a ne kao bie koje traga za smislom koji bi okrunio njegovo postojanje neizbjeno mora ovjeku oduzeti njegovu sposobnost da tragediju pretvori u trijumf. Prava nevolja zapoinje s pojmom agresivnosti, bilo da se radi o biolokom pojmu koji zastupa Konrad Lorenz, ili o psiholokom pojmu Sigmunda Freuda. Oba shvaanja agresivnosti nisu prihvatljiva jer sasvim zanemaruju injenicu da je ovjekova sposobnost da tei neemu i da neto ini s namjerom bitno ljudski fenomen. Unutar moje psihe, zapravo, ne postoji agresivnost kao takva agresivnost koja trai oduka i koja mene, svoju jadnu rtvu, prisiljiava da tragam za objektima koji e joj pomoi da taj oduak nae. Na ljudskoj razini tj. kao ljudsko bie ja ne uvam u sebi neku odreenu koliinu agresivnosti kako bih je zatim usmjerio prema podesnom cilju; inim, zapravo, neto sasvim drugo: ja mrzim! Svejedno je mrzim li nekoga ili neto. No ipak, mrziti neto sadri u sebi mnogo vie smisla nego mrziti nekoga (stvaraoca ili vlasnika onoga to mrziim). To je stoga to, ako ba osobno ne mrzim tu osobu, mogu joj pomoi da svlada ono to mrzim u njoj. Mogu je ak i 66

voljeti, bez obzira na ono to u njoj mrzim. Kako god bilo, mrnja jednako kao i ljubav predstavlja ljudski fenomen za razliku od agresivnosti i obje su ljudske, zato to sadre nekakvu namjeru: imam razloga da neto mrzim i dimam razloga da nekoga volim. Agresivnost je, za razliku od toga, povezana s uzrocima koji mogu biti psiholoke ili fizioloke prirode. U vezi s ovom posljednjom mogunosti razmotrimo samo Hessove klasine pokuse, kojima je kod maaka mogao postii agresivnost pomou elektrinog podraaj,a odreenih dijelova mozga. Bilo bi nepravedno rei da su one koji su pristupili pokretu otpora protiv nacional-socijalizma, vodili samo nagoni agresivnosti, koji su se, tek sluajno, okrenuli protiv Adolfa Hitlera. Zapravo, namjera veine tih ljudi nije bila da se bore protiv ovjeka zvanog Adolf Hitler, ve prije protiv sistema zvanog nacional-socijalizam. Agresivnost je danas aktualna da ne kaemo i pomodna tema o kojoj se govori na kongresima i konferencijama. Ta je tema postala zanimljivija ak i od takozvanog mirovnog pokreta. No, ja smatram da je mirovni pokret osuen na neuspjeh sve dok se oslanja na neto tako neljudsko i neosobno kao to je agresivnost. Istina je da ovjek posjeduje agresivne nagone koje moemo interpretirati kao batinu naih ivotinjskih predaka ili pak kao neto reaktivno, u skladu sa psihodinamikim teorijama. Meutim, gledajui sa razine ljudskog, agresivni nagoni ne postoje u ovjeku per se, ve uvijek kao neto prema emu on mora zauzeti stav, prema emu je zapravo uvijek zauzimao stav, bilo da je izabrao da se s njima poistovjeti ili da se od njih odvoji.2 U odreenom je sluaju vaniji osobni stav prema neosobnim agresivnim nagonima (kao onima koji su izvan ovjeka) negoli sami nagoni.
2 To je odraz jedinstvene ovjekove sposobnosti samoodvajanja. Samotranscendencija se ispoljava u gore spomenutoj injenici da iza mrnje uvijek stoji nekakva namjera, to je i ini razliitom od agresivnosti.

67

Isti je sluaj i sa samoubilakim nagonima. Nema nikakve svrhe da, na primjer, mjerimo njihovu jainu. Posljednje analize kau da opasnost od samoubojstva ne ovisi o jaini nagona koji vlada nekom osobom, ve o njezinom odnosu prema tim nagonima; reakcija takvog ovjeka u svojoj e osnovi ovisiti o injenici vidi li on ili ne vidi u svom opstanku neto smisleno makar to bilo neto to mu nanosi bol. Tako postoji i test kojim se ne mjere sami nagoni na samoubojstvo, ve se ocjen j u j e neusporedivo vaniji inilac kao to je osobni stav svakog ovjeka prema takvim nagonima. Taj sam test razradio jo tridesetih godina i prvo ga opisao na engleskom jeziku u djelu Lijenik i dua (The Doctor and the Soul, Frankl, 1955, str. 282). Moemo rei da se mirovni pokret odnosi na opstanak ljudske vrste u cjelini. No, hendikepiran je fatalizmom koji je posljedica injenice da se ograniavamo na agresivne nagone, umjesto da panju obratimo na sposobnost ovjeka da prema njima zauzme osobni stav. Tako se agresivni nagoni pretvaraju u alibi, u jednostavnu ispriku za mrnju. ovjek nee prestati mrziti sve dok ga budemo uili da su nagoni i mehanizmi krivci njegove mrnje. Zapravo je krivac on sam, on je taj koji mrzi! Jo je vanije da stav prema kojem postoje agresivni potencijali ostavlja ljude u uvjerenju da je agresivnost podlona promjeni. Ekipa Konrada Lorenza, prouavajui ponaanje, dola je do zakljuka da pokuaji prebacivanja agresivnosti na nevane objekte i onemoguavanje njena djelovanja kroz bezazlene aktivnosti, samo izazivaju agresivnost i obino je jo vie pojaavaju. Razlika izmeu agresivnosti i mrnje jednaka je razlici izmeu spolnosti i ljubavi: spolni nagon je taj koji me privlai osobi suprotnog spola. S druge strane, odnosno s ljudskog stanovita, ja tu osobu volim, jer osjeam da za to imam mnogo razloga: spolni odnos s njom je isto tako odraz ljubavi, rekli bismo, njezina inkarnacija. Sa subhumanog bih je stanovita gledao samo kao obian objekt libidne katekse jednostavno, kao manje 68

ili vie pogodno sredstvo da se oslobodim vika sperme. Spolnu aktivnost koju prati ovakav stav nai su pacijenti esto opisivali kao masturbaciju nad enom. Takvo su ponaanje, bez imalo razmiljanja, suprotstavljali normalnom pristupu partneru sa spolnim ponaanjem koje ima ljudsku kvalitetu i osobnu notu. U tom sluaju partnera nisu smatrali objektom, ve prije drugim subjektom. To je omoguavalo da drugo bie ne smatraju samo pukim sredstvom da se doe do nekakvog bilo kakvog cilja. Sa ljudskog stanovita, ovjek ne iskoritava svog partnera, ve se s njim susree kao ovjek sa ovjekom. Sa osobnog stanovita, on ga prihvaa upravo kao drugu osobu, a to znai da ga voli. Ako drugu osobu prihvatimo kao ovjek-ovjeka, sauvat emo njezinu ljudskost; ako je volimo, otkrit emo njezinu jedinstvenost. Istinski susret, odnosno prihvaanje ovjeka kao ovjeka, vie poiva na samotranscendenciji, negoli na pukom samoizraavanju. Istinski susret se transcendira prema logosu. Dok je, s druge strane, osnova pseudo-susreta dijalog bez logosa (Frankl, 1967), tj. on je samo osnova za uzajamno izraavanje svakog zasebno. Ljudi su danas previe zaokupljeni tenjom da netko o njima brine i zbog toga je ovaj drugi nain pristupa toliko rasprostranjen. A sve se to dogaa zato to neke stvari nedostaju. U industrijskom drutvu, u kojem vlada klima bezlinih odnosa, oito je da ljudi sve vie pate od osjeaja usamljenosti usamljenosti usred usamljenog mnotva. Da budemo jasnija, javlja se jaka elja da se taj nedostatak topline nadomjesti da se nadomjesti bliskou. Ljudi vape za bliskou. Taj vapaj je tako glasan da se bliskost trai na svaki nain, bilo gdje i bilo kako,
ak izvan onog osobnog, odnosno kao p u k a senzualna

bliskost. Vapaj se tako pretvara u poziv molim te, dodirni me. A od te senzualne bliskosti, samo je jedan korak do spolnog promiskuiteta. Jo je vea potreba za privatnou ivota. Treba znati iskoristiti samou to je vie mogue, iimati hrabrosti 69

biti sam. Postoji i samoa sa stvaralakom osobinom koja prua mogunost da se neto negativno kao to je odsutnost drugih ljudi pretvori u neto pozitivno priliku da se razmilja. Iskoristimo li tu priliku, rijeit emo se pretekoga tereta to ga industrijsko drutvo u naem vita activa stavlja pred nas i povremeno provesti neko vrijeme u vita contemplativa. Prava suprotnost aktivnosti nije pasivnost, ve mo recepcije. Vano je nai sklad izmeu stvaralakih i iskustvenih snaga kojima ispunjavamo smisao pri emu, oito, treba znati odgajati osj eaj e. to se pak tie onih koji toliko mnogo eznu da se o njima brine, nevolja je u tome to oni u veini sluajeva moraju dobro platiti da bi takvo to dobili, a nije teko zamisliti koliko mnogo pravog interesa mogu pokazati takvi skrbnici bez profesionalne etike, potrebne i propisane naobrazbe i bez ikoga tko bi ih nadzirao. U vremenu u kojem se toliko zazire od hipokrizije u pitanjima spolnosti, trebalo bi uvidjeti da spolni promiskuitet nema vrijednost osjeajnosti. U usporedbi s prodajom seksa pod izlikom spolnog odgoja, u vidu masovne golotinje i slino, naprosto bi se moralo znati cijeniti potenje jedne prosjene prostitutke; ona se barem ne pretvara da svoj posao radi za dobrobit ovjeanstva. A ovjeanstvo je dolo do toga da gotovo svim bolestima trai korijena u obinom orgazmu i shodno tome ih lijei. Istina je da nam esto ne uspijeva da ivimo prema idealima profesionalne etike; napokon, neuspjeh je isto tako dio ivota i ljudska osobina, ali ako nam se i dogodi, sigurno je da se njime neemo ponositi. No, u odreenim se krugovima upravo to sve ee dogaa. Freud je predobro znao to radi kada je izrekao praviilo kojim se protivi da ovjek daje oduka vlastitom protu-prijenosu. injenica da se povremeno javljaju izuzeci od pravila ne opravdava da se izuzetak pretvori u pravilo. Pa ipak, dananji je kult intimnosti razumljiv. Irvin Yalom (1970) je istakao pojavu u Sjedinjenim Amerikim Dravama, prema kojoj se seoba ljudi iz jednog grada 70

u drugi dogaa zahvaljujui otuenja koje ljudi osjeaju. Rekao bih da se to otuenje ne tie samo drugih ve i nas samih. Postoji drutveno otuenje, a postoji i emocionalno otuenje otuenje od vlastitih emocija. Zbog prevlasti puritaniizma u anglosaksonskim zemljama, ljudi su predugo ivjeli ivotom u kojem su morali nadzirati, pa i svladavati vlastite emocije. Neto slino vrijedi i za obuzdavanje spolnog nagona. No, popularizacijom, da ne kaemo i vulgarizacijom, Freudovog uenja, dolo je do zamaha u suprotnu krajnost. Danas vidimo posljedice krajnjih doputanja: ljudi vie ne mogu podnijeti ivot u kojem su njihovi nagoni frustrirani i u kojem postoji emocionalna napetost, moglo bi se rei da su ljudi danas razuzdani, zato to ne mogu svladati svoje emocije, ne mogu se suzdrati da ih ne pokazuju i ne dijele s drugim ljudima. Susret-grupa, kao sredstvo, upravo jie prikladna za postizanje tog cilja. Meutim, mi ovdje moramo razmiljati ne samo o terapiji ve i o simptomima. Na kraju krajeva, razuzdanost je jednak nedostatak kako na podruju duevnog, tako i na podruju tjelesnog. to se tie tjelesnog, osvrnimo se samo na sluajeve arterioskleroze kod kojih se dogaa da se pacijent pone smijati ili plakati iz razloga koji su sasvim neumjesni, a zatim ne moe prestati. To je povezano i sa drugim simptomima koji jednako ukazuju na oteenje modane funkcije; kod takvog ovjeka, naime, nij,e prisutan osjeaj osobne odvojenosti, to je primijeeno i kod jakih epileptinih poremeaja: pacijent se vrlo brzo pobratimljuje sa svakim ovjekom naprosto vam ne moe prestati priati o svom privatnom ivotu ili vas pak ispitivati o vaem. Da zakljuimo, pokret susret-grupe i pokret odgajanja osjeajnosti svode se na reakcije na drutveno i emocionalno otuenje. Meutim, reakciju na postojei problem ne smijemo pobrkati s njegovim rjeenjem. Ako se reakcija i pokae kao djelotvoran lijek, ozdravljenje je zapravo simptomatino, na neki nain ublaeno, tovie, 71

moe se dogoditi da takvo ozdravljenje pogora stanje bolesti. Emocije, kao rjeenje koje nam se nalazi pri ruci, ne mogu se hotimice uvlaiti u igru. One izmiu hiperintenciji, kako sam ja znao rei. To nigdje nije tako vidljivo kao u vezi sa sreom: srea jednostavno mora doi i za njom se ne moe trati. Ona je neto to se naprosto mora dogoditi i mi joj to moramo dopustiti. Naprotiv, to joj vie teimo, to emo prije promaiti svoj cilj. Jedan moj vrlo napredan student poduzeo je samostalno istraivanje susret-grupa i evo to mu se dogodilo kada je pristupio jednoj takvoj grupi: Ljudi su traili od mene da im budem prijatelj. Osjeao sam da nisam iskren dok sam ih grlio i govorio im kako ih volim, kako u biti njihov prijatelj, ali sam to svejedno inio. Prisiljavao sam se da budem osjeajan ali nije pomagalo: to sam se vie trudio, to je bilo tee. Moramo prihvatiti injenicu da u ivotu ovjeka postoje neke stvari koje se ne mogu traiti, zahtijevati, naruivati. Razlog lei u injenici da se one ne mogu stvoriti po volji: ja nisam u stanju vjerovati u neto samo zato to to hou; ne mogu naprosto htjeti da se neemu nadam; ne mogu htjeti voljeti; a najmanje od svega mogu htjeti da neto hou. Pokuaj da se postupa na taj nain otkriva jedan potpuno manipulativni pristup ljudskim fenomenima kao to su vjera, nada, ljubav i volja. Do takvog pristupa dolazi zbog neumjesne objektifikacije i reifikacije fenomena o kojem je rije. Da bismo to bolje razumjeli, osvrnimo se na, rekao bih, glavnu karakteristiku svakog subjekta, naime, na injenicu da je subjekt uslijed svoje samotranscendencije ili intencionalnosti spoznajnog ina uvijek upuen na svoje predmete, tj. na odnose intencionalnosti prema kojima tei spoznajnim inom. Ako se subjekt pretvori u puku stvar (reifikacija), ime se zapravo pretvara u obian objekt (objektifikacija), neizbjeno je da ovjek izgubi i svoje valjane objekte, a time se gubi i njegovo svojstvo subjekta. To ne vrijedi samo za ljudsko bie, ve i za bilo koji ljudski fenomen; to o njemu vie 72

razmiljamo, to vie gubimo iz vida njegovu namjenu (odnos intencionalnosti). Proces opus tanja je iisto tako izvan dohvata svake manufakturizacije. J. H. Schultz je, uzevi to u obzir, napravio sistematizacija! vjebi za oputanje. Kako je samo bio domiljat kad je pacijente, za vrijeme vjebe, vodio zamiljanju kako im ruke postaju teke to je automatski izazvalo oputanje. Da im je kojim sluajem naredio neka se opuste, njihova bi napetost postala jo vea, zato to bi svom snagom i namjerno nastojali da se opuste. Isti je sluaj i sa lijeenjem osjeaja manje vrijednosti: pacijent nee nikada uspjeti savladati taj osjeaj ako to ini izravnim putem. Treba poi zaobilaznim putem, npr. odlaziti: na neka mjesta usprkos osjeaju manje vrijednosti ili truditi se obavljati svoj posao bez obzira na taj osjeaj. Sve dok neprestano misli na osjeaj manje vrijednosti i bori se protiv njega, muenje se samo nastavlja; meutim, im usmjeri panju na neto izvan sebe, recimo, na neki zadatak ili obavezu, taj e osjeaj svakako nestati. Pojavu da se neemu posveuje previe panje nazvao sam hiper-refleksija. To odgovara hiperintenciji, utoliko da obje mogu imati za posljedicu neurozu. Susret-grupa, odnosno njezin pristup, moe u ova oba sluaja dovesti do pogoranja samog stanja pacijenta. Od pacijenta se trai da. se sam paljivo ispituje i promatra; jo je vanije to to ga pojedini lanovi grupe naprosto tjeraju u beskonane razgovore o svemu to ga zaokuplja. U takvim sluajevima dolazi do hiper-diskusije, da tako kaemo. Posljedica toga je da hiper-diskusija sve vie i vie postaje nadomjestak za smisao ivota, koji danas ionako nedostaje ljudima pacijenti ive u egzistencijskom vakuumu (Frankl, 1955), imaju osjeaj praznine i besmisla. Neophodno je da neuroze hipertrofiraju u takvoj praznini ivota. S druge strane, doe li do toga da se osjeaj praznine ispuni, neuroze e bezuvjetno atrofirati. 73

U potpunosti se slaem s onim to kae Charlotte Bhler (1970): Bez obzira na mnogo zbrke i zabrinutosti oko negativnih popratnih uinaka, sasvim je oito da je pokret susret-grupe dao i pozitivnih rezultata. U najvanije doprinose ovakve grupe ona ubraja duh suradnje i uzajamno pomaganje. Istina je da ispravno zamiljena susret-grupa moe ovjeku pruiti priliku za uzajamno pomaganje i razgovor o smislu ivota. Takva grupa ne prua ovjeku samo priliku da izrazi sam sebe ve mu omoguava da postigne samotranscendendju. Ili, kako kae Robert M. Holmes (1970): Grupna logoterapija bi mogla platiti velike dividende. Holmes predvia da postoje mogunosti da se logoterapijska filozofija primijeni na konkretne situacije u grupi, te zakljuuje lanak rijeima: Tko moe predvidjeti rezultate koje takva grupa moe postii kada ovjeka pozovemo da govori o vlastitim neuspjesima, o vlastitoj egzistencijskoj praznini? to takav ovjek moe otkri'ti u sebi, priajui vlastitu priu koju, uz nezaobilazne ivotne injenice, prati traganje za smislom postojanja?

LITERATURA Bhler, Ch. (1970), Group psychotherapy as related to problems of our time, Interpersonal Development, 1, 35. Bhler, Ch., i M. Allen (1972), Introduction into Humanistic Psychology, Belmont: Brooks/Cole. Frankl, V. E. (1955), The Doctor and the Soul: From Psychotherapy to Logotherapy, Bantam Books, New York. Frankl, V. E. (1966), Self-transcendence as a human phenomenon, J. Humanistic Psych., 6, 97106. Frankl, V. E. (1967), Psychotherapy and Existentialism: Selected Papers on Logotherapy, Simon and Schuster, New York Holmes, R. M. (1970), Alcoholics anonymous as group logotherapy, Past oral Psych., 21, 3036. Spiegelberg, H. (1972), Phenomenology in Psychology and Psychiatry, Northwestern University Press, New York. Yalom, I. D. (1970), The Theory and Practice of Group Psychotherapy, Basic Books, New York.

74

4
Dehumanizacija spolnosti1

Ne moe se govoriti o ljudskoj spolnosti, a da se istovremeno ne govori i o ljubavi. Ne smijemo, meutim, zaboraviti da je ljubav specifino ljudski fenomen niti se prema njoj smijemo odnositi na redukcionistiki nain, ve je moramo gledati zatienu i ouvanu u svojoj humanosti. to je zapravo redukcionizam? Rekao bih da je to pseudoznanstvena procedura koja ljudske fenomene ili reducira na subhumane fenomene, ili im pak izvodi porijeklo iz njih. Primjer za to je tumaenje ljubavi kao sublimacije spolnih nagona i poriva koje imaju i ovjek i ivotinje. Takvo tumaenje moe samo prijeiti istinsko razumijevanje ljudskog fenomena. Ljubav je, zapravo, jedan vid mnogo sloenijeg ljudskog fenomena, koji sam nazvao samotranscendencijom (Frankl, 1963). Predominantne teorije motivacije ele nas uvjeriti kako je prvenstvena ovjekova briga da zadovolji svoje potrebe i udovolji svoj/im nagonima i porivima, te da stoga ivi u stalnom odravanju ili obnavljanju homeostaze, tj. unutarnje ravnotee. To nije tono. ovjek je bie koje zahvaljujui samotranscendentnoj kvaliteti ljudske stvarnosti prvenstveno zaokuplja
1

Izmijenjena i proirena verzija lanka Love and Society (Ljubav i drutvo), koji je preveden na japanski jezik i objavljen u asopisu: Pathology of Modem Men, urednik Sadayo Ishikawa. Tokio: Seishin Shobo, 1974.

75

traenje neeg izvan sebe, bilo da se radi o smislu koji treba ispuniti iili o drugom ljudskom biu koje se eli -susresti i zavoljeti. Takav ljubavni susret, meutim, sasvim iskljuuje mogunost da se drugo ljudsko bie gleda ili koristi samo kao puko sredstvo da se doe do nekog cilja naprosto kao orue kojim se smanjuje napetost koja je izazvana spolnim ili agresivnim nagonima i porivima. Takav bi odnos bio isto masturbiranje mnogi seksualno neurotini pacijenti upravo se tako ponaaju. Kada priaju o nainu na koji se ponaaju prema partneru, oni esto kau da zapravo masturbiraju nad njima. Takav stav je specifino neurotino -izopaenje ljudske spolnosti. Ljudska spolnost je uvijek neto vie od samog fizikog dodira; ona predstavlja fiziki izraz neeg metaseksualnog ona je fiziki odraz ljubavi. Budui da ispunjava tu funkciju, ona je stvarno vrijedan doivljaj. Maslow (1964) je s punim pravom rekao da ljudi koji ne mogu voljeti ne mogu ni u spolnom odnosu nai zadovoljstvo i sreu kao to to mogu oni koji vole. (str. 105). Prema anketi jednog amerikog psiholokog asopisa, u kojoj je 20.000 italaca odgovorilo na pitanja postavljena u upitniku, pokazalo se da ljudi, u svojim odnositma, najvie cijene romantinost, te da je ona glavni inilac koji pojaava potenciju i doivljaj orgazma a to je opet neto to je blisko ljubavi. Ipak, nije ba uvijek ispravno rei kako je ljudska spolnost vie nego sama spolnost. Irenaeus Eibl-Eibesfeldt (1970) je dokazao kako kod nekih kraljenjaka spolno ponaanje pridonosi i koheziji grupe, to je poseban sluaj sa primatima koji ive u grupama. Tako u nekih odreenih vrsta majmuna spolni odnos ponekad slui iskljuivo u drutvene svrhe; no, Eibl-Eibesfeldt nadalje tvrdi kako nema sumnje da spolni odnos u ljudi ne pridonosi samo irenju vrste ve i monogamnom odnosu meu partnerima. 76

Ljubav je ve po samoj svojoj prirodi izrazito ljudski fenomen, dok spolnost dobiva ljudsku dimenziju tek kad postane rezultat razvojnog procesa, tek kao proizvod postupnog dozrijevanja (Frankl, 1955). Jo je Sigmund Freud rekao kako postoji razlika izmeu ciljeva koje imaju nagoni i porivi, te objekta njihovog interesa: cilj spolnog odnosa je da se smanji spolna napetost, dok objekt predstavlja seksualni partner. Meutim, ja smatram da takva tvrdnja stoji samo za neurotinu seksualnost: samo se neurotini pojedinac na prvom mjestu i prije svega eli rijeiti svoje sperme, svejedno inio to masturbiranjem ili koristei partnera tek kao drugo sredstvo za isti cilj. Za osobu koja je dovoljno zrela partner nije nikakav objekt; odrasla osoba partnera smatra drugim subjektom, drugim ljudskim biem koje ima svoje ljudske osobine; ako ovjek stvarno voli, onda svog partnera prima samo i jedino kao drugu osobu, to znai da doivljava i njegovu jedinstvenost kao ljudskog bia. Jedinstvenost tvori osobnost ljudskog bia, a jedino nam ljubav omoguuje da spoznamo tu injenicu i da na taj nain prihvatimo drugu osobu. Spoznaja da je osoba koju volimo jedinstveno ljudskp bie, nesumnjivo ima za posljedicu monogaman odnos. Voljenog ovjeka vie nitko ne moe zamijeniti. S druge strane, ovjek koji nije u stanju voljeti neizbjeno zavrava u promiskuitetu. 2 ovjek koji se tako ponaa uope se ne obazire na jedinstvenost svog partnera i to, zauzvrat, onemoguava istinski ljubavni odnos. Kvaliteta spolnog ivota takvog pojedinca vrlo je siromana budui da samo spolni odnos koji prati i vodi ljubav moe biti stvaran izvor nagrade i zadovoljstva. Mala je korist od toga to takav ovjek pokuava nedostatak kvalitete nadomjestiti kvantitetom. To samo zahtijeva sve
2

Kako je cilj masturbacije postizanje ugode smanjivanjem napetosti, tako promiskuitet predstavlja postizanje zadovoljstva u kojem partner predstavlja objekt. Ni u jednom ni u drugom sluaju ne ostvaruju se vrijednosti koje posjeduje spolni ivot ovjeka.

77

vee i snanije podraaje kakve neki ljudi nalaze u pornografiji. Vjerojatno je sasvim jasno da ni na koji nain ne podravamo razvijanje takvih masovnih fenomena kao to su promiskuitet i pornografija, odnosno da ih ni sluajno ne smatramo progresivnim. Oni su regresivni; to su simptomi retardacije u spolnom dozrijevanju svakog ovjeka. No, moramo znati da mit o seksu, kao izvoru uitka i neem progresivnom, stvaraju ljudi koji znaju da se iza toga krije dobar posao. Moju radoznalost ne pobuuje samo injenica da mlada generacija kupuje taj mit ve i injenica da ona ne vidi hipokriziju koja se iza njega krije. U vremenu u kojem se tako prijekorno gleda na hipokriziju u pitanjima spolnosti neobino je da nezamijeenom ostaje oita hipokrizija onih koji zagovaraju i trae izvjesnu slobodu cenzure. Je li ba toliko teko shvatiti da im je glavni cilj stjecanje neograniene slobode radi to vee zarade? Istina je da niti jedan posao ne moe uspjeti ukoliko nema zahtjeva i potrebe da se on radi. Svjedoci smo da u dananjoj kulturi postoji inflacija seksa, kako bi to netko mogao nazvati. To je shvatljivo samo u irim okvirima egzistencijske praznine i injenice da ovjeku danas porivi i nagoni vie ne govore to mora initi niti mu tradicije i vrijednosti pokazuju to bi trebao initi, taiko da on esto uope ne zna to zapravo eli uiniti. Kao posljedica ovakvog stanja stvari javlja se egzistencijska praznina u kojoj seksualni libido zapravo hipertrofira, to je pak, s druge strane, razlog da dolazi do inflacije seksa. Kao i svaki drugi oblik inflacije na tritu cijena, na primjer i seksualna je inflacija povezana s gubitkom vrijednosti: spolnost je toliko dehumanizirana, da je izgubila svaku vrijednost. est je sluaj da spolni ivot ovjeka ne ini cjelinu s njegovim osobnim ivotom, ve se odvija samo za volju zadovoljstva. Takva depersonalizacija spolnosti je simptom egzi78

stencijske frustracije: frustracije ovjekove tenje za smislom. Toliko o uzrocima, no, to je ,sa posljedicama? to je vie ovjek frustriran u svom traganju za smislom, to e prije i vie trati za sreom kako se ta pojava naziva jo od vremena amerike Deklaracije o nezavisnosti. ovjek koji zbog frustriranog traganja za smislom tri za sreom nee daleko stii ta e trka samo zatrovati i otupjeti njegova osjetila. Najnovijim prouavanjem dolo se do zakljuka da ovjek koji ivi takvim ivotom, hoe-nee, mora doivjeti razoaranje, jer se osjeaj sree moe postii tek ako se ivi samotranscendentno, odnosno samo ako ovjek pred sobom ima valjan razlog i volju da neto napravi ili ako se potpuno predaje ovjeku koga voli. To je najoitije u primjeru sree u spolnom ivotu. to vie teimo da postignemo takvu sreu, to emo se vie udaljiti od nje. ovjek kojeg previe zaokuplja briga oko vlastite potencije, ima i vie nade da postane impotentan. Isti je sluaj i sa enom koja nastoji samoj sebi dokazati da je sposobna doivjeti orgazam: to se vie trudi, to je vea mogunost da e biti frigidna. U svojoj prilino velikoj psihijatrijskoj praksi imao sam prilike vidjeti da se velikoj veini sluajeva seksualne neuroze uzrok moe pronai upravo u ovakvom stanju stvari. Ve sam u ranije objavljenim radovima rekao kako seksualno neurotini pacijenti esto govore da nad spolnim ivotom i doivljajem lebdi neka vrsta zahtjeva (Frankl, 1952, 1955; kao i u odlomku Paradoksna intencija i derefleksija u ovoj knjizi). Zbog toga se mora nastojati takve sluajeve lijeiti prvenstveno otklanjanjem tog osjeaja. Razradio sam tehniku kojom se takvo lijeenje moe provesti i prvi puta sam je objavio u engleskom asopisu International Journal of Sexology (Frankl, 1952). Ovdje samo elim istai injenicu da kultura dananjice, zahvaljujui gore navedenim motivima, od spol79

nog doivljaja pravi idolatriju, a na seksualno neurotinog pojedinca stalno stavlja nove zahtjeve ime samo potpomae i jaa njegovu neurozu. Kontracepcijska pilula takoer ima ulogu u svemu tome. Ona eni omoguava da postavlja vee zahtjeve i bude spontana, zbog ega se dogaa da mukarci doivljavaju spolni odnos kao neto to se od njih jednostavno trai. Ameriki autori ak napadaju enski pokret za osloboenjem, zato to je u tolikoj mjeri oslobodio enu starih tabua i zabrana da ak i studentice zahtijevaju spolno zadovoljenje i to od svojih kolega. Posljedica toga je nova skupina problema koji nose razliite nazive kao impotencija meu studentima ili novi oblik impotencije (Ginsberg i sur., 1972)3. Neto se slino dogaa i na podruju subhumanog ivota. Kod nekih vrsta riba javlja se pojava da enke koketno plivaju, iz daljine mamei mujaka koji se eli pariti. No, Konrad Lorenz je uspio postii da se enke ponaaju sasvim suprotno da se silom pribliavaju mujaku. to se dogaalo? Upravo ono to bismo oekivali i od studenata koje napadaju njihove kolegice: potpuna nemo da doe do spolnog odnosa! Spominjui pilulu, govorili smo samo o njezinom popratnom, i to negativnom uinku. Gledajui njezinu pozitivnu stranu, moramo priznati da je napravila i neprocjenjivu uslugu. Ako je istina da ljubav spolnost ini ljudskom, onda je kontracepcijska pilula pomogla da spolni ivot vie ne povezujemo samo sa procesom raaene su nauile sve to se odnosi na orgazam, kae Nyles A. Freedman, direktor Sexual Health Centers (Centara za seksual no zdravlje) u New England. Danas se jak i razoran naglasak stavlja na ponaanje koje stvara tjeskobu i strah od neuspjeha. Pojava impotencije u seksualnom ivotu je u porastu, a to se barem djelomino duguje injenici da mukarci ive u napetosti, jer oekuju i boje se onog to ene oekuju od njih. Dena K. Whitebook, sa American Institute of Family Relations (Ameriki institut za odnose u obitelji), otvoreno kae da su za tu pojavu krive same ene koje postavljaju nerazumne zahtjeve (Newsweek, 16. sijenja, 1978).
3

80

nja i produetka vrste ve mu omoguavamo da postane i, naravno, ostane ist izraz ljubavi. Ljudska se spolnost ne smije nikada pretvoriti u puko orue u slubi naela uitka. Isto tako nam je jasno da ona ne smije predstavljati ni puko sredstvo da se doe do cilja koji pred nas postavljaju nagoni za raanjem. Pilula je spolni ivot ovjeka oslobodila takve tiranije i tako mu dala priliku da ostvari svoje prave mogunosti. Viktorijanski seksualni tabui i zabrane nestaju; pitanjima i problemima spolnosti prilazi se slobodno. No, ne smijemo zaboraviti da je sloboda ma sa dvije otrice: prijeti da degenerira u puku razuzdanost i svojevoljnost, ukoliko se ne uiva i ivi s punom odgovornou.
LITERATURA: Irenaeus Eibl-Eibesfeldt, Frankfurter Allgemeine Zeitung (28. veljae, 1970). Viktor E. Frankl, The Pleasure Principle and Sexual Neurosis, The International Journal of Sexology, 5, 1952, 128. The Doctor and the Soul, New York, Knopf, 1955. Man's Search for Meaning, New York, Washington Square Press, 1963. George L. Ginsberg, William A. Frosch i Teodor Shapiro, The New Impotence, Arch. Gern Psychiat, 26, 1972, 218. Abraham H. Maslow, Religions, Values and Peak-Experiencest Columbus, Ohio State University Press, 1964.

5
Simptom ili terapija? Stavovi psihijatra prema modernoj knjievnosti1
Nisam se ba rado odazvao pozivu da govorim na ovom sastanku. U modernoj knjievnosti ima mnogo primjera amaterskog pristupa psihijatriji (naroito zastarjelim oblicima psihijatrijske zatite), tako da nikako nisam elio biti psihijatar koji e amaterski pristupiti modernoj knjievnosti. U tom kontekstu, vrlo je vano pitanje ima li psihijatrija uope to rei u vezi s modernom knjievnou. Jednostavna je istina da psihijatrija nema odgovore na ba sva pitanja. Psihijatri, na primjer, jo ni danas ne znaju koji je glavni uzrok shizofrenije. ak sve manje znaju nain na koji je lijeiti. Ja esto kaem: nismo sveznajui, a nismo ni svemogui; jedini boanski pridjev koji nam se moe pripisati jest da smo sveprisutni na nas moete naii u svakom javnom razgovoru, spominju nas na svakom simpoziju, ak i na vaem sastanku... Smatram da bismo morali prestati divinizirati psihijatriju i poeti je humanizirati. Stoga moramo nauiti razlikovati ono to je u ovjeku ljudsko od onog to je patoloko. Drugim rijeima, moramo, s jedne strane, napraviti razliku izmeu duevne ili emocionalne bolesti te, s druge strane, onog to se moe primjerice oznaiti kao oajanje postojanja, dvojba zbog oite besmislenosti
1

Poasno predavanje na sastanku internacionalnog PEN-kluba, odranom u hotelu Hilton u Beu, 18. studenog, 1975.

82

ljudskog ivota to je stvarno omiljena tema moderne knjievnosti, zar ne? Sigmund Freud je jednom rekao da je bolestan onaj koji se u jednom trenutku zapita o smislu i vrijednosti ivota. No, moje je miljenje da taj ovjek prije pokazuje svoju ljudskost. Ljudska je osobina traiti i zahtijevati smisao ivota, pa i pitati se postoji li uope takvo to. Ako je neki ovjek stvarno bolestan, ne tek neurotian ve u pravom smislu psihotian, da li to nuno znai da u njegovom radu nema nikakve vrijednosti i istine? Ja
ne mislim tako. Da je dva puta dva etiri uvijek je tono ak i ako to tvrdi shizofrenina osoba. Hlderlin j e

bolovao od ope pareze, a Nietzsche od shizofrenije, ali to nimalo ne umanjuje vrijednost poezije jednog, odnosno filozofije drugog. Siguran sam da e se Hlderlin i Nietzsche jo dugo itati i njihova imena duboko tovati, a ve su davno zaboravljena imena psihijatara koji su pisali knjige o psihozama ova dva sluaja. Prisutnost nekog patolokog stanja, dakle, niukoliko ne umanjuje vrijednost pieva djela; no, jednako kao to ne govori protiv njega, ne govori ni njemu u prilog. Naime, ni jedan pisac koji je bolovao od psihoze nije nikada stvorio neko vrijedno djelo zahvaljujui upravo svojoj bolesti, nego samo njoj usprkos. Bolest per se
nikada nije stvaralaka.

U posljednje se vrijeme iz iste zabave na modernu knjievnost gleda sa stanovita psihijatrije, te posebno promatra kao proizvod nesvjesne psihodinamike. Posljedica toga je da takozvana dubinska psihologija svojim glavnim zadatkom smatra razotkrivanje prikrivenih motivacija u knjievnim djelima. Kao primjer to se dogaa kada neki znanstvenik pokua analizirati pisca na nain koji ja rado nazivam Prokrustovom posteljom, dozvolite mi da navedem dio lanka koji je u dva dijela objavljen u asopisu Journal of Existentialism; lanak je posveen Goetheu, a napisao ga je jedan poznati Freudov sljedbenik: Goethe nam se na 1538 stranica prikazuje kao genije, kojeg prate pridjevi manino-depresiv83

nog, paranoidnog i; epileptinog poremeaja, znakovi homoseksualnosti, incesta, vuajerizma, ekshibicionizma, fetiizma, impotencije, narcizma, opsesivno-kompulzivne neuroze, histerije, megalomanije itd. Stjee se dojam da se autor isljuivo usmjerio na nagonske dinamike snage. Dovedeni smo do toga da vjerujemo kako je Goetheovo djelo samo rezultat pregenitalnih fiksacija. Stvarni cilj njegove borbe nije dostizanje nekog ideala, ljepote 1 vrijednosti, ve naprosto savladavanje zbunjujueg problema prerane ejakulacije. 2 Smatram da psiholog koji razotkriva linost nekog ovjeka mora stati u trenutku kad se suoi s onim to je u tom ovjeku istinsko i izvorno. Ne zaustavi li se na tom mjestu, sva dalja otkria odnosit e se na njegove vlastite nesvjesne motivacije, odnosno on e samo umanjivati vrijednost ovjeka kojeg pokuava analizirati. Moemo se pitati zato je itaocu tako privlano ovakvo raskrinkavanje i razotkrivanje nekog autora. Ako ujemo da je Goethe bio isto tako neurotian u najmanju ruku kao vi, ja i svaki drugi ovjek to nam, ini se, moe pruiti olakanje (a onaj koji smatra da nema neurotinih mana neka slobodno bude prvi koji e baciti kamen na nas). Isto je tako nekako ugodno uti da je ovjek samo goli majmun i nita drugo; obino igralite na kojem igru vode id, ego i superego; naprosto pion i igraka u rukama poriva i nagona; proizvod procesa uvjetovanja i uenja; tek rtva drutveno-ekonomskih uvjeta, konica i kompleksa. Brian Goodwin je jednom vrlo vjeto primijetio: Ljudima e dobro doi da se suoe s injenicom da nisu nita drugo do ovo ili ono, isto kao to se nekad vjerovalo da dobar lijek mora imati gadan okus.3 ini mi se da poneki ljudi koje posebno privlai razotkrivanje neije
Journal of Existentialism, 5, 1964, str. 229. Science and Alchemy u djelu The Rules of the Game: Crossdisciplinary Essays on Models in Scholarly Thought. Urednik Teodor Shanin, London: Tavistock Publications, 1972, str. 375.
2 3

84

osobnosti nalaze gotovo mazohistiko zadovoljstvo u onom nita-osim to ga propovijeda redukcionizam (us. str. 53). Da se vratimo modernoj knjievnosti i nainu na koji ona otkriva pravo stanje stvari. Svejedno da li su navodni korijeni knjievnih djela abnormalni ili normalni, odnosno svjesni ili nesvjesni, ostaje injenica da se pisanje najee smatra samo inom kojim pisac sam sebe izraava. No, ja tvrdim da pisanje predstavlja nastavak govora, a govor je, zauzvrat, posljedica miljenja; miljenje postoji samo zato to se ima o emu misliti. Isto vrijedi i za pitanje i razgovor kojim ljudi saobraaju: i oni su uvijek vezani za smisao koji moraju izraziti. Ukoliko nema takve poruke, jezik nije istinski i pravi. Jednostavno nije istina da medijum istovremeno predstavlja i poruku; smatram da sama poruka medijum
ini pravim medijumom.

Sposobnost govora neto je vie od pukog izraavanja samog sebe.4 Ljudski govor uvijek ukazuje na neto vie. Drugim rijeima, on je uvijek samotranscendentan kao to je to i ljudsko nastojanje openito. Biti ovjek znai uvijek biti usmjeren prema neem ili nekom izvan sebe, prema smislu koji valja ispuniti ili prema susretu s drugim ljudskim biem. Kao i zdravo oko koje samo sebe ne vidi, ovjek najbolje ispunjava sam sebe kada zaboravlja i ne misli na sebe, kada se jednostavno daje. Zaboravljajui sebe postaje osjeajniji, a dajui sebe kreativniji. ovjek je bie u neprekidnom traganju za smislom zahvaljujui samotranscendenciji ljudskoga postojanja. Volja za smisao gotovo je najjaa sila koja vlada ovjekom. Danas je, meutim, ta volja za smisao frustrirana. Pacijenti se sve vie obraaju psihijatrima alei se na
4

Jedina je iznimka govor shizofrenine osobe. Jo sam prije mnogo godina eksperimentalno pokazao da govor shizofrenine osobe nije usmjeren prema nekom objektu, ve da samo odraava rapoloenje subjekta.

85

osjeaje besmislenosti i praznine, osjeaje jalovosti i apsurdnosti. Oni su naprosto rtve masovne neuroze dananjeg vremena. Ovaj osjeaj besmislenosti vjerojatno je i osnovna tema vaih razgovora. Tri desetljea relativnog mira pruila su ovjeku uvjete da razmilja i preko borbe za opstanak. Danas se pitamo kakav to krajnji smisao postoji iznad golog opstanka ako ga uope i ima? Ernst Bloch je rekao: Danas ljude zaokupljaju pitanja s kojima su se nekad suoavali samo na svojim smrtnim posteljama. iroko rasprostranjene pojave kao to su nasilje i ovisnost o drogi, te zapanjujue velik postotak samoubojstava, posebno meu akademskom omladinom, samo su neki od simptoma neuroze; jedan takav simptom je i dio moderne knjievnosti. Sve dok se moderna knjievnost ograniava i zadovoljava da bude puko sredstvo neijeg samoizraavanja da ne kaemo neijeg ekshibicionizma ona e samo odraavati osjeaj jalovosti i apsurdnosti svojih autora. Ona ak i stvara apsurdna stanja. To e nam biti shvatljivo ako znamo za injenicu da se smisao naprosto mora otkriti, da se smisao nikako ne moe izmisliti. Smisao ne moemo stvoriti, ali zato moemo vrlo lako stvoriti besmisao. Nije ni udo da pisac, kojeg mui osjeaj besmislenosti, osjeti kunju da tu prazninu ispuni besmislom i apsurdnou. Meutim, postoji i druga mogunost izbora. Moderna knjievnost ne mora biti samo simptom masovne neuroze dananjice. Ona takoer moe pridonijeti terapiji. Pisci koji su i sami proli kroz pakao oajanja zbog oite besmislenosti ivota mogu svoje patnje poloiti kao rtvu na oltar ovjeanstva. Takvi pisci, otvaranjem svoje due, mogu pomoi itaocu kojeg mui isto stanje mogu mu pomoi da prevlada svoje muke. Najmanje to pisac moe uiniti jest da u itaocu izazove osjeaj solidarnosti. U tom bi sluaju simptom postao terapija. Meutim, ako je moderna knjievnost pred86

odreena da provede takav terapijski zadatak drugim rijeima, ako ona treba aktualizirati terapijski potencijal onda joj je prvenstveno zabranjeno da nihilizam pretvara u cinizam. Koliko god moe biti ispravno da pisac dijeli vlastiti osjeaj jalovosti sa itaocem, neodgovorno je ciniki propovijedati apsurdnost postojanja. Ako pisac ve nije u stanju zatititi itaoca od oajanja, onda bi se barem trebao obuzdati od toga da ga
cijepi oajanjem.

Imat u tu ast da otvorim Austrijski sajam knjiga, a za uvodno sam predavanje izabrao naslov Knjiga kao terapija. Drugim rijeima, govorit u o mogunosti da
ovjek lijei vlastite rane itajui knjige. Iznijet u slu-

ateljstvu primjere u kojima je knjiga promijenila ivot itaoca ili mu spasila ivot, sprijeivi ga da poini samoubojstvo. Postoje i sluajevi u kojima je knjiga pomogla ljudima koji su bili na samrti ili ljudima koji su bili u zatvoru. Govorit u i o sluaju Aarona Mitchella, posljednje rtve plinske komore u zatvoru San Quentin u San Franciscu. Direktor toga zatvora me zamolio da se s nekoliko rijei obratim zatvorenicima. Kada sam zavrio, jedan je zatvorenik ustao i upitao da li bih posebno nekoliko rijei rekao Aaronu Mitchellu, koji je trebao biti smaknut za koji dan. Bio je to izazov koji sam morao prihvatiti i tako sam gospodinu Mitchellu priao o vlastitom iskustvu iz nacistikih koncentracionih logora, o vremenu u kojem sam i ja ivio u sjeni plinske komore. ak i tada, rekao sam mu, nisam prestao vjerovati da postoji bezuvjetan smisao ivota, jer ivot je takav da ili ima smisao i mora ga zadrati ak i kad se ivi kratko ili ga uope nema, u kojem bi sluaju sve dalje godine ivota i nastojanje da se ovjekovjei taj besmislen posao i tako bili bez ikakvog smisla. Vjerujte mi, rekao sam, da i ivot koji je cijelo vrijeme svog trajanja bio besmislen, a to znai potroen uzalud, moe makar i u posljednjem trenutku dobiti smisao, ve samim nainom na koji se hvatamo ukotac i prihvaamo ono to dolazi. Da mu to bo87

lje prikaem, ispriao sam mu priu iz romana Lava Tolstoja Smrt Ivana Iljia kao to se sjeate, priu o ovjeku od oko ezdeset godina, koji je iznenada spoznao da e umrijeti za nekoliko dana. Taj je ovjek, oi u oi sa smru, shvatio da je zapravo potratio svoj ivot, da mu je ivot stvarno bio besmislen i shvativi to, on se uzdigao iznad sebe, nadrastao sebe i tako konano, retroaktivno, stekao sposobnost da svoj ivot preplavi beskrajnim i beskonanim smislom. Kratko prije smaknua, Aaron Mitchell je dao intervju za lokalni list Chronicle u San Franoiscu, iz kojeg se vidi da nema nikakve sumnje u to da je shvatio Tolstojevu poruku. Potpuno je shvatljivo da i obian ovjek moe izvui mnogo koristi iz knjiga koje ita; da moe mnogo toga shvatiti ak u krajnosti vlastite ivotne situacije, da ne kaemo u smrtnom asu. Isto je tako jasno koliko daleko see odgovornost pisca koji pie knjigu..Tono je da bi se njemu trebala dozvoliti sloboda miljenja i izraavanja; no, sloboda nije i posljednja rije, ona ne predstavlja itavu priu. Sloboda prijeti da degenerira u svojevoljnost, ukoliko nije uravnoteena osjeajem odgovornosti.

6
Sportasketi^am dananjice1

elio bih govoriti o sportu u najirem smislu te rijei

to znai, o sportu kao ljudskom fenomenu. To podraOlimpijskih

zumijeva da u govoriti o autentinom fenomenu, a ne

0 njegovoj degeneraciji u obliku ovinizma

igara ili o tome kako ga se iskoritava kroz komercijalizam. Meutim, sve dok se sport bude analizirao kroz onakav koncept ovjeka kakav podraavaju danas prisutne teorije motivacije, neemo mu moi pristupiti kao autentinom fenomenu. Prema tim teorijama, ovjek je bie koje ima odreene potrebe, a nastoji ih zadovoljiti 1 rijeiti ih se samo u obliku redukcije napetosti tj. samo da bi odrao ili uspostavio unutarnju ravnoteu koja se naziva homeostaza. Taj je pojam posuen iz biologije, u kojoj se, u meuvremenu, pokazao nepodesnim. Ludwig von Bertalanffy je pokazao da se primarni bioloki fenomeni, kao to su rast i razmnoavanje, ne mogu objasniti prema naelima home5fctaze, a Kurt Goldstein je ak dokazao da napetost bezuvjetno nastoji izbjei samo onaj ovjek iji mozak patoloki funkcionira. Moje je osobno miljenje da ovjek nije prvenstveno zaokupljen takvim unutarnjim stanjima svog organizma, ve da mu je zvijezda vodilja uvijek neto ili netko iz svijeta to ga okruuje, bio to razlog kojem tre1

lanak proitan na znanstvenom kongresu kojem su pokrovitelj bile Olimpijske igre u Mnchenu 1972. godine.

89

ba udovoljiti ili druga osoba koju e voljeti (to podrazumijeva da se ta druga osoba ne smatra sredstvom kojim se tek zadovoljava neka potreba). Drugim rijeima, ljudsko postojanje sve dok mu neurotino stanje ne promijeni smisao ima za cilj da ovjek uspostavi odnos s neim izvan sebe. Ja sam to osnovno obiljeje nazvao samotranscendencijom ljudskog postojanja. ovjekovo samoostvarenje mogue je jedino putem samotr anscendencij e } Kao suprotnost hipotezama homeostaze iznijet u vam i objasniti sljedea etiri stava: (1) Nije tono da je ovjek prvenstveno zaokupljen redukcijom napetosti tovie, njemu je napetost i potrebna. (2) Iz tog razloga, on ivi u neprestanom traganju za napetostima. (3) No, u dananjem svijetu nema dovoljno takvih situacija, tako da je to (4) razlog to ovjek ponekad sam izaziva i stvara napeta stanja. (1) Samo je po sebi razumljivo da se ovjek, zapravo, ne bi smio izlagati prevelikoj napetosti. Njemu je potrebna umjerena, opravdana i zdrava doza napetosti. 3 Uzrok bolesti ne moraju biti samo preveliki zahtjevi koji se pred njega postavljaju ve i nedostatak izazova. U tom je smislu Werner Schulte jednom rekao kako je pranjenje napetosti tipian uzrok nastanka' ivanog sloma. ak je Seyle, kao otac pojma stresa, nedavno priznao da stres predstavlja sol ivota. Ja bih poao korak dalje i rekao da je ovjeku potrebna odreena i posebna vrsta napetosti, odnosno napetost koja se uspoTo se ne bi smjelo brkati s transcendencijom u vjerskom smislu. Samotranscendencija se iskljuivo odnosi na injenicu da ovjek, to vie zaboravlja na sebe i to se vie daje, to vie dokazuje i potvruje svoju ljudskost. 3 Ljudsko postojanje ne obiljeava samo njegova samotranscendencija ve i sposobnost samoodvajanja. Trebalo bi uzeti u obzir da je odreena razdaljina izmeu pravog stanja stvari i nekog ideala bitna osobina nae ljudskosti; empirijska su istraivanja pokazala da je premala napetost izmeu ega i njegovog ideala jednako tetna za duevno zdravlje kao i prevelika koliina napetosti.
2

90

stavlja izmeu ljudskog bia, s jedne strane, te smisla to ga ono mora ispuniti, s druge strane. Naime, ako se ovjeku ne prui izazov da ispuni neki zadatak, te tako bude poteen posebnih vrsta napetosti koje takva vrsta zadatka izaziva i donosi, onda se kao posljedica moe javiti stanovit oblik neuroze noogena neuroza. (2) Na ovaj nain postaje jasno da ovjek ne traga samo za napetostima per se ve posebno trai zadatke, ispunjenje kojih bi moglo dati smisao njegovom postojanju. Empirijska su istraivanja posljednjih godina potvrdila da ovjeka u osnovi motivira upravo ono to nazivam volja za smisao. (3) Meutim, danas se dogaa da ljudi vie nisu u stanju da sami pronau takav smisao i svrhu. Za razliku od otkria Sigmunda Freuda, osnovna frustracija ovjeka vie nije spolne naravi, ve je to prije egzistencijska frustraoija. Isto tako, za razliku od otkria Alf reda Adlera, glavna prituba ovjeka vie se ne odnosi na osjeaj inferiornosti, ve prije na osjeaj jalovosti, besmislenosti i praznine koji sam ja nazvao egzistencijskim vakuumom Njegov glavni simptom je dosada! Arthur Schopenhauer je jo u prolom stoljeu rekao kako se ini da je ljudska vrsta sudbinom predodreena da se vjeno koleba izmeu dviju krajnosti: volje i dosade;4 danas ,mo doli do ove posljednje krajnosti. Drutvo obilja osiguralo je velikom dijelu populacije sredstva za ivjt, no ljudi nisu u stanju nai cilj, smisao za koji bi ivjeli. Jo neto: mi ivimo u drutvu koje je dokono; danas ljudi imaju sve vie dokolice, ali nemaju je ni na to smisleno utroiti. Sve nas to navodi na zakljuak da ovjek pomalo gubi sposobnost da se nosi sa voljom i napetou ovisno o stupnju u kojem su mu ta dva osjeaja uskraena. Jo je znaajnije da on istovremeno gubi i sposobnost odricanja. Hlderlin je s pravom re4

Smatram da takoer postoje razdoblja strogog odgoja, nasuprot razdobljima popustljivog odgoja, ini se da je krajnja popustljivost sada u opadanju.

91

kao: Ali gdje je opasnost, raste i ono spasonosno.5 Budui da drutvo obilja prua premalo napetosti, ovjek je poinje sam stvarati. (4) ovjek na umjetan nain stvara napetosti kojih ga njegovo drutvo obilja poteuje! Osigurava si odreenu dozu napetosti tako to namjerno i promiljeno sebi postavlja zahtjeve dobrovoljno se izlae stresnim stanjima, makar i samo privremeno. Moje je miljenje da sport igra upravo ovakvu ulogu u ivotu ovjeka! On ovjeku daje mogunost da stvara stanja opasnosti. ovjek tada od sebe zahtijeva podvige koji ni'su neophodni daje izline rtve. Usred mora obilja izranjaju otoci asketizma! Zapravo, sport smatram modernim svjetovnim oblikom asketizma. to sam mislio kada sam spomenuo podvige koji nisu neophodni? ivimo u vremenu kada ovjek uope ne treba hodati jer moe voziti automobil; ne mora se penjati stepenicama moe to initi liftom. A on, iz istog mira, kree u osvajanje planinskih visina! Za golog majmuna vie nema potrebe da se penje po drveu i tako on namjerno i dobrovoljno planinari i vere se na strme stijene! Iako planinarenje kao disciplina ne postoji u programu Olimpijskih igara, nadam se da ete mi oprostiti to u se, na trenutak, zadrati na toj vrsti sporta. Rekao sam da ovjek planinarenjem umjetno stvara potrebe kojih ga je evolucija potedjela. Budui da je planinarenje stupnjevano ovisno o teini poduzetog podviga, ova se tvrdnja odnosi samo na planinarenje do treeg stupnja teine nikada ni jednom majmunu nije uspjelo da se popne preko tog treeg stupnja. Ni poznata vrsta majmuna koji se penju na stijene Gibraltara ne bi mogli izai na kraj s tekoama s kojima su se susreli planinari iz Tirola i Bavarske, kada su prvi trebali savladati Sugar Hat u Rio de Jeneiru. No, prisjeti5

Friedrich Hlderin, Kruh i vino, preveo Zvonimir Mrkonji, Razlog biblioteka, Zagreb, 1969, str. 79. (op. prev.).

92

mo se definicije estog stupnja teine u disciplini planin a r e n j a : to blie krajnjim granicama ljudskih mogu-

nosti! I to je to: takozvani ekstremni planinar ide preko samih (umjetno stvorenih) potreba; njega zanimaju samo mogunosti pita se gdje lee krajnje granice do kojih seu ljudske mogunosti i sposobnosti! I eli ih pronai. Ali, ispada da granica zapravo nema; one su kao horizont: ovjek je naprosto prisiljen da ga pomie sve dalje svakim korakom kojim ide prema njemu. Postoje i druga tumaenja sporta koja ni na koji nain ne opravdavaju humanost tog fenomena. Ne samo da zaobilaze ulogu stoljetnog asketizma ve su im osnove staromodne, zastarjele teorije motivacije koje ovjeka prikazuju kao bie kojem svijet slui tek kao obino sredstvo za zadovoljavanje nagona i poriva ukljuujui tu i agresivne nagone ime se ovjek rjeava unutarnje napetosti to su ih oni stvorili. Meutim, za razliku i sasvim suprotno od tog koncepta zatvorenog sustava, ovjek je bie u neprestanoj potrazi za smislom koji bi ispunio, za susretom s drugim ljudskim biem i sigurno je da mu to znai mnogo vie od pukog sredstva da doe do cilja iivljavanja agresivnih i seksualnih nagona i poriva. Meutim, uzevi u obzir mogunost iivljavanja tih nagona to znai, mogunost da ih se sublimira Carolyn Wood Sherif nas je upozorila da ne stvaramo iluziju, kao to to ini teorija koja ovjeka smatra zatvorenim sustavom, da se agresivnost moe oslabiti i umanjiti ako se usmjeri u bezopasne aktivnosti kao to je, na primjer, sport. Sasvim suprotno tome, istraivanja su dala vrste podatke u prilog injenici da uspjeno izvrenje agresivnog ponaanja uope ne ublauje kasnije nastalu agresivnost, nego je zapravo najbolji nain da se samo povea uestalost agresivnih odnosa (istraivanja su uzela u obzir ponaanje ivotinja jednako kao i ponaanje ovjeka). 93

Moe se zakljuiti da u egzistencijskoj praznini ne cvate uspjeno samo seksualni libido ve to uspijeva i agresivni destrudo. ini se da se Robert Jay Lifton slae sa mnom kada tvrdi da ljudi najlake poine ubojstvo onda kada u njima prevlada osjeaj besmislenosti,6 a statistiki dokazi idu ukorak s tom pretpostavkom. Zapitajmo se sada kako se moja teorija o sportu moe primijeniti u praksi. Rekao sam da je ovjek radoznao, eli da odredi granice svojih mogunosti, no kako im se primie, tako ih i sve dalje pomie, kao to se dogaa i u primjeru horizonta. Iz toga proizlazi da se, u svakom sportskom nadmetanju, ovjek zapravo nadmee sam
sa sobom. On je svoj vlastiti suparnik. Ili bi to, b a r e m ,

trebao biti. To nije nikakvo moralno pravilo, nego stvarna injenica, jer to ovjek vie nastoji da se takmii drugim ljudima i pobijedi ih, to je manje u stanju da potpuno ostvari i iskoristi svoje mogunosti. Naprotiv, ako misli samo na to da prui najbolje to moe i zna, a da istovremeno suvie ne brine oko uspjeha i trijumfa nad drugim ljudima, njegovi e napori mnogo lake i prije biti okrunjeni uspjehom. Postoje stvari koje izmiu izravnoj namjeri; one se mogu postii samo kao popratni uinci, kada se zapravo smjera neto sasvim drugo. Postavimo li ih za cilj, promait emo. Srea u spolnom ivotu je jedan primjer: trudei se, ne moemo je dostii. Neto slino vrijedi i za sport. Pokuaj dati sve od sebe, vjerojatno je da e pobijediti; naprotiv, nastoji li pobijediti, ima sve izglede da izgubi. U tom si sluaju napet, umjesto da ostane oputen. Drugim rijeima, ne bi se smio ponaati kao da si ti najvei, ve radije pokuati otkriti tko je vei ti ili ti, kako se kae u poznatoj komediji iz starog Bea. Ilona Gusenbauer (koja je do Olimpijskih igara u Miinchenu 1972. godine drala svjetski rekord u skoku u vis) nedavno je rekla
6

History and Human Survival, New York, Random House, 1969.

94

u jednom razgovoru: Ne smijem samoj sebi govoriti kako je pobjeivanje drugih zahtjev pod svaku cijenu. Navest u vam i primjer austrijske nacionalne nogometne ekipe koja je, u susretu sa Maarima, u poluvremenu utakmice gubila s rezultatom 0:2. Austrijanci su bili potiteni, obeshrabreni i pesimistiki raspoloeni, kako je rekao njihov trener, ali su nakon pauze nastavili utakmicu u dobrom raspoloenju. to se zapravo dogodilo? Herr Stastny, njihov trener, rekao im je da jo uvijek imaju prilike promijeniti rezultat, ali da ih isto tako nee kriviti ako izgube tako ih je ohrabrio i pomogao im da zaista dadu sve od sebe. Konani rezultat je bio vrijedan panje 2:2. Optimalna motivacija u sportu kako bi se postigli maksimalni rezultati zahtijeva da se svaki pojedinac takmii najprije sa samim sobom, a nikako ne s drugima. Takav stav je suprotan hiperintenciji (prekomjerna nakana), kojom logoterapija oznaava neurotinu naviku da se neto postavlja kao cilj nakane, kao glavni objekt panje. Paradoksna intencija (obratna nakana) je logoterapijska tehnika, koja je stvorena kako bi se osujetila hiperintencija. Uspjeno se koristila u lijeenju neuroze, a Robert L. Korzep, trener jedne amerike bejzbol momadi, potvrdio je da se moe primijeniti i u sportu. U Logoterapijskom institutu Internacionalnog sveuilita SAD u San Diegu on je sabrao svoja prethodna iskustva u sljedeoj izjavi: Moj je posao da treniram atletiare, tako da me posebno zanima duevno stanje mojih sportaa i posljedice koje ono moe ostaviti, kako u odnosu na postizanje pobjede ili pak na gubljenje u sportskom nadmetanju. Tvrdim da se logoterapija moe korisno upotrijebiti i primijeniti na situacije koje se javljaju u atletici kao to su osjeaji pritiska, tjeskobe prije poetka takmienja, naglog pada borbenosti, nedostatka samopouzdanja, portvovanja i predanosti cilju. Na osnovi svog trenerskog iskustva, mogu se osvrnuti unazad i rei da u sportu ima mnogo stvari i dogaaja koji utjeu kako na ponaanje pojedinca tako 95

i na ponaanje grupe kao cjeline, a koji bi se mogli ispraviti . . . upravo logoterapijskom tehnikom. S posebnim optimizmom gledam na mogunosti to ih logoterapijska tehnika pairadoksne intencije prua atletici. Warren Jeffrey Byers, koji je godinama bio trener plivanja, takoer je objavio neka iskustva u vezi s primjenom logoterapije na takmiarsko plivanje. Rekao je: Logoterapija nalazi primjenu u samoj tehnici i nainu treniranja. Svaki trener zna da je napetost neprijatelj uspjenog nastupa. Primarni uzrok napetosti za vrij e m e plivanja je prevelika zaokupljenost pobjedom ili

previe eljen uspjeh. Atletiara obino najvie zaokuplja misao da pobijedi plivaa u susjednoj stazi. U trenutku kad se previe i namjerno eli postii uspjeh, obino slijedi pad. Moe se dogoditi da pliva koji s prekomjernom nakanom i eljom da postigne uspjeh pristupa nastupu, naprosto precijeni svoje mogunosti i silom ubrzava tempo. Takav e se pliva neprestano okretati i gledati protivnika da vidi kako se stvari razvijaju. Prilikom treniranja studenata koji su pokazivali takve znakove uvijek sam naglaavao injenicu da se mora plivati samo vlastita trka. Takoer sam koristio i oblik paradoksne intencije. Postoji i druga negativna posljedica takve hiperintencije. Poznavao sam atletiare koji su postajali krajnje nervozni i nemirni, prije poetka plivakih susreta. Nisu mogli spavati, posebno no prije same trke. U takvom je trenutku glavni zadatak smiriti ih. Ja u tu svrhu koristim jedan oblik derefleksije. elim da se atletiar okani razmiljanja o pobjedi, te da misli samo na plivanje vlastite trke. Atletiar e najbolje plivati ako nastoji da bude svoj vlastiti protivnik. To su neki naini na koje je logoterapija utjecala na svijet takmiarskog plivanja i moj red kao trenera. Osjeam da logoterapija moe biti snano trenersko orue. Na nesreu, nema mnogo trenera kojima su poznate njezine tehnike. Nema sumnje da e logoterapija biti od velike koristi u plivakom sportu, kada vijest o njoj, preko asopisa o plivanju, doe do veeg broja trenera. 96

ujmo to kae jedan atletiar, koji je nekada bio prvak Evrope: Bio sam nepobijeen sedam godina. Kasnije sam bio i u nacionalnoj ekipi. Tada sam osjeao pritisak. Morao sam pobijediti, cijela je nacija to oekivala od mene. Vrijeme prije poetka svake utrke bilo je uasno. Hiperintencija se razvijala na tetu drugarstva: Ti su momci njegovi drugovi uvijek najbolji prijatelji, osim pred sam poetak utrke, kada jedan drugoga gotovo mrze. E. Kim Adams, inae moj bivi student i ampion u padobranstvu, rekao je neto sasvim suprotno o jednom drugom uspjenom atletiaru: Pravi se atletiar takmii jedino sam sa sobom i protiv sebe. Danas je apsolut-

ni svjetski ampion u padobranstvu Clay Schoelpple, momak s kojim sam odrastao. Govorei o tome zato su SAD u posljednjem susretu pobijedile SSSR, on je rekao kako su oni jednostavno doli pobijediti. Clay se takmii jedino protiv samog sebe. On je i pobijedio.

7
Prolaznost i smrtnost: Ontoloka rasprava1

Oi u oi sa prolaznou ivota moemo rei da budunosti jo nema; da prolost vie ne postoji; te da jedino to stvarno postoji jest sadanjost. Odnosno, moemo rei da je budunost jedno veliko nita; prolost je takoer nita; a, ovjek je bie koje izranja iz tog nitavila; naprosto je baen u postojanje i nitavilo mu kao prijetnja visi nad glavom. Kako onda, sa stanovita esencijalne prolaznosti ljudskog postojanja, ovjek moe pronai smisao u ivotu? Egzistencijalistika filozofija tvrdi da moe. Ono to ona naziva traginim heroizmom jest mogunost da se ivotu kae da usprkos njegovoj prolaznosti. Egzistencijalizam stavlja naglasak na sadanjost, koliko god ta sadanjost bila prolazna. Kvijetizam je, meutim, neto sasvim suprotno; on, prema tradiciji Platona i sv. Augustina, smatra da je istinska stvarnost vjenost, a ne sadanjost. Pod vjenou se misli na svijet koji postoji istovremeno, odnosno jednako obuhvaa sadanjost, prolost i budunost. Drugim rijeima, ne porie se samo stvarnost prolosti i stvarnost budunosti nego sama stvarnost vremena kao
Na osnovi lanka pod naslovom Der seelisch kranke Mensch vor der Frage nach dem Sinn des Daseins (Neuroza i zahtjev za smislom), koji sam proitao na Sveuilitu u Innsbrucku u Tirolu, 19. veljae, 1947.

98

takvog. Vjenost se smatra svijetom sa etiri dimenzije ona je nepromjenjiva, kruta i ve unaprijed odreena. Kvijetizam kae da je vrijeme neto imaginarno, a prolost, sadanjost i budunost su tek puke iluzije nae svijesti. Sve to postoji, postoji istovremeno. Dogaaji ne slijede jedan za drugim u vremenskim razmacima, a ono to nam se ini vremenskim slijedom tek je samozavaravanje; uzrok takvom miljenju je naa svijest koja klie preko dogaaja, odnosno gledita pojedinca na nepromjenjivu stvarnost, koji ne slijede jedan za drugim, ve stvarno koegzistiraju. Sasvim je razumljivo da kvijetizam nuno vodi u fatalizam: ako ve sve postoji i mora biti tako kako jest, onda se vie nita ne moe promijeniti i uope nema nikakve svrhe bilo to raditi. Fatalizam, koji poiva na vjerovanju u ovjeka kao nepromjenjivo bie, ima pandan u pesimizmu egzistencijalizma, kao posljedice uvjerenja da je sve na svijetu nepostojano i promjenjivo. Logoterapija ima svoje mjesto negdje izmeu kvijetizma i egzistencijalizma: to emo najbolje razjasniti primjerom pjeanog sata, tog drevnog simbola vremena. Neka gornji dio pjeanog sata predstavlja budunost koja tek treba nastupiti, kao to i pijesak iz gornjeg dijela mora proi kroz uzak prolaz koji e za nas predstavljati sadanjost u donji dio pjeanog sata, koji e predstavljati prolost dakle, pijesak koji je ve proao kroz uzak prolaz njemu namijenjen. Egzistencijalizam vidi samo onaj uski prolaz sadanjosti, dok gornje i donje dijelove budunost i prolost zanemaruje. S druge strane, kvijetizam gleda pjeani sat kao cjelinu, ali smatra da je pijesak nepokretna masa koja ne struji, ve naprosto tu postoji. Logoterapija e rei da je tono da budunosti doista jo nema, ali je zato prolost neto to je istinski stvarno. I t a j se stav moe objasniti pomou usporedbe s pjeanim satom. No, kao i sve usporedbe i ova ima greaka; a, upravo se kroz te greke moe prikazati bit samog vremena. Da vidimo: 99

Pjeani sat moemo jednostavno okrenuti, kada se isprazni njegov gornji dio. S vremenom, meutim, to ne moemo uiniti vrijeme ne moemo vratiti natrag. Sljedea je razlika: stresemo li pjeani sat, moemo zrnca pijeska pomijeati tako da promijenimo njihov poloaj. S vremenom to moemo uiniti samo djelomino: moemo malo protresti i promijeniti budunost a time, naravno u budunosti, promijeniti ak i sebe no, prolost ostaje nepromjenjiva. Ostanemo li vjerni primjeru pjeanog sata, to bi bilo kao da se pijesak, onog asa kada je proao kroz uski otvor sadanjosti, pretvorio u krutu i nesalomljivu masu. U prolosti je sve pohranjeno i to pohranjeno zauvijek. to se pak tie neosporive prolaznosti ivota, logoterapija smatra da se takvo to moe primijeniti samo na mogunost da se ispuni smisao, na priliku da se neto stvara, doivljava i pati uz osjeaj da je ipak smisleno. Kad se jednom takve mogunosti ostvare, one vie nisu prolazne Sistina je da su one prole, da jesu prolost, ali to znai da jo uvijek na neki nain postoje, naime, postoje kao dio prolosti. Nita ih ne moe izmijeniti, nita unititi. Kada se jednom mogunost pretvori u stvarnost, onda je to uinjeno jednom zauvijek, za itavu vjenost. Ovdje se moemo osvrnuti i na stanovite prema kojem logoterapija suprotstavlja optimizam prolosti pesimizmu sadanjosti, kojeg zastupa egzistencijalizam. Jednom sam dao ovakvu usporedbu razlika izmeu ova dva shvaanja: Pesimist nalikuje ovjeku koji sa strahom i aljenjem primjeuje kako je njegov zidni kalendar, s kojeg svaki dan otkida list, svakim danom sve tanji i tanji. S druge strane, osoba koja se aktivno hvata ukotac s problemima nalikuje ovjeku koji oprezno skida svaki naredni list sa svog kalendara, te ga uredno i paljivo odlae u stranu, na gomilu ve ranije otrgnutih listova, nakon to prethodno na poleini lista zapie to mu se tog dana dogodilo. Takav ovjek moe biti ponosan i sretan zbog itavog bogatstva koje je sa100

drano u takvim zabiljekama, zbog itavog svog ivota koji je tako ispunjeno proivio. Hoe li njega pogoditi injenica da postaje sve stariji? Treba li zavidjeti mladim ljudima oko sebe i plakati zbog svoje izgubljene mladosti? Ima li uope razloga da zavidi mladom ovjeku; da mu zavidi na svim mogunostima koje su otvorene pred njim, na budunosti koja pred njim stoji? Ne, hvala, pomislit e. Umjesto svih tih mogunosti ja iza sebe, u svojoj prolosti, imam stvarnost; stvarnost koja je satkana od svih poslova to sam ih obavio, od svih ljubavi to sam ih volio i napose, od svih patnji to sam ih hrabro prepatio. Najvie sam ponosan upravo na te patnje, iako one nisu neto na emu mi se moe zavidjeti. Mladi ljudi ne bi smjeli dopustiti da ih zatruje sveopi prezir kojim drutvo, preteno zaokupljeno problemima mladih, prilazi starim ljudima. Budu li oni koji su danas mladi imali dovoljno sree da i sami ostare, imat e prilike da shvate i doive osjeaj kad se prezir prema starima okree u prezir prema samom sebi. Logoterapija smatra da neto to je bilo jo uvijek znai neki oblik postojanja, moda ak i najsigurniji. U reenici bilo pa prolo logoterapija stavlja naglasak na rije bilo. Martin Heidegger je, prilikom svoje prve posjete Beu, doao do mene i razgovarali smo upravo o toj temi. Da izrazi svoje slaganje s mojim pogledima na prolost, on je na poleini svoje slike napisao:
Das Vergangene geht; Das Gewesene kommt.

to u mom prijevodu zvui: What has passed has gone; What is past, will come. (to je prolo, otilo je; to je prolost, doi e.) 101

Razmotrimo sada praktinu primjenjivost logoterapijske ontologije, a posebno ontologije vremena. Zamislite enu koja je izgubila supruga nakon tek jedne godine braka; oajna je i ne vidi nikakvog smisla u buduem ivotu. Za takvu bi osobu mnogo znailo kad bi mogla ostvariti da joj se njezina jednogodinja brana srea nikada ne oduzme. Ona ju je stoga, tako rei, spasila u vlastitoj prolosti. Nitko, nita i nikada nee moi ukrasti to dobro skriveno blago. Pa i ako se dogodi da nema djece ni potomaka, njezin ivot jednostavno ne moe postati besmislen, jer je u sigurno skrovite prolosti pohranila najsnaniji doivljaj ljubavi koji je osjetila.2 No, moe se postaviti pitanje nije li i to sjeanje zapravo prolazno? Tko e ga spasiti i odrati u ivotu kada ta udovica umre? Moj bi odgovor bio: nije vano sjea li se netko ili ne; ba kao to i nije vano da li mi gledamo ili mislimo na neto to jo uvijek postoji i to je u nama. To postoji i postojat e dalje, mislili mi na to ili ne. To naprosto postoji, neovisno o naem vlastitom postojanju. Istina je, kad umremo vie nita ne moemo uzeti sa sobom; no, cjelovitost naeg ivota, koju zaokruujemo u samom asu smrti, lei izvan groba i tamo ostaje ne iako, ve upravo zato to je postala sastavni dio prolosti. Svijet nee zaboraviti ak ni ono to smo mi sami zaboravili, to je pobjeglo iz nae svijesti; to je postalo dio prolosti, a time ostaje i dio svijeta. Odrediti to je to to predstavlja dio prolosti, samo prema onom ega se netko sjea, bila bi subjektivistiki pogrena interpretacija nae ontologije vremena. No, ta ontologija nikako nije bjelokosna kula na visokom stupnju apstrakcije, nego moe biti shvatljiva i jednostavnom ovjeku, ako mu je prikaemo sokratskim pristu2

Pretpostavka da je razmnoavanje smisao ivota nije tona; ako je ivot sam po sebi besmislen, nikada ga neemo moi osmisliti time to ga nastojimo ovjekovjeiti.

102

pom. To se vidi iz razgovora, koji sam vodio s jednom pacijenticom. Bila je obeshrabrena i zaokupljena milju o prolaznosti ivota. Prije ili kasnije bit e isve gotovo, rekla je, i nita nee ostati. Nisam je mogao uvjeriti da prolaznost ivota nimalo ne oduzima vrijednost njegova smisla i zato sam je izazvao pitanjem: Jeste li ikada sreli ovjeka za ije ste uspjehe i ponaanje osjetili duboko potovanje? Svakako, odgovorila je, na je obiteljski lijenik bio poseban ovjek. Kako se samo brinuo za svoje pacijente, kako je ivio za njih . . . Umro je? upitao sam. Da, odgovorila je. No, njegov je ivot bio potpuno ispunjen smislom, zar ne? upitao sam. Ako je iiji ivot imao smisla, onda je njegov to sigurno, rekla je. No, nije li sva ta smisjenost njegova ivota nestala u trenutku njegove smrti? upitao sam. Nikako, odgovorila je, nita ne moe promijeniti injenicu da je njegov ivot stvarno imao smisla. Nastavio sam je izazivati: A, to ako vie ni jedan pacijent ne cijeni to to duguje vaem obiteljskom lijeniku? Smisao ostaje i dalje, promrmljala je. A, ako to ni jedan pacijent vie ne pamti? Ostaje. A, to kada jednog dana i posljednji od njegovih pacijenata umre ? Ostaje... Dozvolite mi da vam, kao drugi primjer, ispriam razgovor, koji je snimljen na magnetofonskoj traci, a koji sam vodio s jednom drugom pacijenticom. 3 Bolovala je od neizljeivog oblika karcinoma i znala je to. Razgovarao sam s njom pred sluaima u predavaonici i evo kako je razgovor tekao: Frankl: to mislite ikad se osvrnete i sagledate svoj ivot? Da li je 'taj ivot bio vrijedan ivljenja? Pacijentica: Pa, doktore, moram rei da sam imala dobar ivot. Stvarno je to bio lijep ivot. I, moram zahvaliti Gospodu za sve to mi je dao: ila sam u
3

urednik Arthur Burton, Palo Alto, Kalifornija: Science and Behavior Books, 1965.

Modem Psychotherapeutic Practice: Innovations in Technique,

103

kazalita, bila na koncertima i taiko... Vidite, doktore, to mi je omoguila obiftelj u ijoj sam kui sluila mnoge godine, prvo u Pragu, a zatim u Beu. I, za ar svih tih divnih doivljaja, zahvalna sam Gospodu. Ja sam, ipak, osjeao da ona sumnja u konani smisao svog ivota i elio sam je voditi kroz te sumnje, tako da sam namjerno htio da ona potpuno svjesno pria o njima i o smislu svog ivota, a ne da to potiskuje. F: Govorite o nekim pred'ivnim doivljajima; no svemu e tome morati doi kraj, zar ne? P: (zamiljeno): Da, sve ima svoj zavretak... F: Dobro, mislite li sada da se sve te lijepe stvari u vaem ivotu mogu unititi i jednostavno zaboraviti? P: (jo zamiljenije): Sve te lijepe stvari... F: No, recite mi mislite li da itko moe unititi tu sreu 'koju ste doivjeli? Moe li je itko izbrisati? P: Ne, doktore, nitko je ne moe izbrisati! F: A, moe ili itko izbrisati sve ono dobro to ste sreli u svom ivotu? P: (postajui sve uzbuenija): Nitko to ne moe izbrisati! F: Sve ono to ste postigli i ispunili P: NitSko to ne moe izbrisati! F: Ili, sve ono to ste hrabro i poteno prepatili: moe li itko rei da toga jednostavno nema, da ne postoji moe li to nestati iz vae prolosti, kamo ste sve na neki nain spremili? P: (dovedena do suza): 'Nitko ne moe uiniti takvo to, to ne moe samo ta!ko nestati! (Stanka) Istina je da sam mnogo propatila; ali, uvijek sam nastojala biti hrabra i vrsto izdrati ono to moram. Znate, doktore, ja svoje patnje gledam kao kaznu. Ja vjerujem u Boga.
F: (pokuavajui se uivjeti u njezinu ulogu): No, moe

li se dogoditi da patnje ponekad budu izazov? Moda je Bog naprosto elio vidjeti kako e ih Anastasia Kotek podnijeti? I, moda je morao priznati: Da, ona je sve stvarno hrabro izdrala. Recite mi sada: moe li itko sa svijeta izbrisati sve to to je postignuto i ispunjeno, gospoo Kotek? P: Svakako da to nitko ne moe uiniti! F: To ostaje, zar ne? 104

P: Ostaje! F: U ivotu je jedino vano neto postii. I, to je upravo ono to ste vi uinili. Izvukli ste najbolje iz svojih patnji. Postali ste primjer naim pacijentima, zbog naina na koji ste prihvatili svoje patnje. estitam vam na tome to ste postigli i drago mi je to su d drugi pacijenti imali prilike da budu oevici takvog jednog
primjera. {Okrenuo sam se sluateljstvu) Ecce homo! (Sluateljstvom se prolomio spontani pljesak) Ovaj

pljesak je za vas, gospoo Kotek. {Sada je plakala) On se odnosi na va ivot, koji je bio velik i ispunjen. Moete biti ponosni na njega, gospoo Kotek. Tako je malo ljudi koji mogu biti ponosni na svoje ivote... Rekao bih da je va ivot jedan spomenik i nitko ga ne moe unititi, ni maknuti s ovog svijeta. P: (sabravi se): Sve to ste rekli, profesore Frankl, utjeha je. To mi daje snage. Nikada, stvarno nikada, nisam imala prilike uti ovakvo t o . . . (Polako je i tiho
napustila predavaonicu.)

Umrla je tjedan dana kasnije. Meutim, tog posljednjeg tjedna svog ivota, vie nije bila potitena; naprotiv, bila je puna vjere i ponosa. Prije je ivjela u agoniji, jednostavno u vlasti tjeskobnog osjeaja da je potpuno beskorisna. Na je razgovor pomogao da postane svjesna injenice da je njezin ivot imao smisla, da njezine patnje nisu bile uzaludne. Posljednje su joj rijei bile: Moj je ivot spomenik. Tako je profesor Frankl rekao pred svim onim ljudima, svim studentima. Moj ivot nije bio uzaludan .. Istina je da je sve prolazno sve i svatko; svejedno, radi li se o djetetu koje smo rodili, velikoj ljubavi u kojoj je dijete nastalo ili nekoj velikoj misli sve to zajedno je prolazno i to se ne moe izbjei. Ljudski ivot traje sedamdeset, moda i osamdeset godina i ako je to dobar ivot, bit e i vrijedan truda. Misao moe trajati moda sedam sekundi i ako je to dobra misao, sadravat e istinu. No, i velika je misao prolazna jednako kao i dijete i velika ljubav. Sve zajedno je prolazno; sve, jednostavno prolazi. 105

Pa ipak, gledamo li s druge strane, sve je vjeno. I vie od toga: sve samo po sebi postaje vjeno. Mi ne moramo nita initi na tome. Kad ve jednom neto uinimo, vjenost e se pobrinuti za dalje. No, mi samo moramo preuzeti odgovornost za ono to smo izabrali da uinimo, to smo odabrali da postane dio prolosti, za to smo se odluili da ue u vjenost! Sve je zapisano na ploi vjenosti itav na ivot, sva naa djela i ostvarenja, susreti i doivljaji, sve nae ljubavi i patnje. Sve je to u vjenosti zabiljeeno i ostaje u njoj. Svijet ne predstavlja, kako je veliki egzistencijalistiki filozof Karl Jaspers rekao, ifrirani rukopis koji tek moramo odgonetnuti: ne, svijet je prije list papira na koji moramo izdiktirati svoje poruke. Vjenost ima dramatinu prirodu, jer ivot nam iz dana u dan postavlja pitanja: ispituje nas i mi moramo odgovarati. itav je ivot, rekao bih, razdoblje neprestanih pitanja i odgovora. to se tie odgovora, ja

i dalje uporno tvrdim da ivotu moemo odgovarati samo odgovarajui za vlastite ivote. Odazvati se ivotu znai biti odgovoran prema vlastitom ivotu. Sve to je u vjenosti zapisano ne moe se vie zagubiti to nam je utjeha i nada. No, isto tako vrijedi da se u njoj vie nita ne da ispraviti a, to nam je opomena i podsjetnik. Budui da se iz prolosti nita ne moe izbrisati, to je na nama vea obaveza da upravo u njoj spasimo one nae izabrane mogunosti. Sada postaje jasno da logoterapija ne predstavlja samo optimizam prolosti (za razliku od egzistencijalistikog pesimizma sadanjosti), nego i aktivizam budunosti (za razliku od kvijetistikog fatalizma vjenosti). Jer, ako je ve sve zauvijek pohranjeno u prolosti, vano je u sadanjosti odluiti to to elimo ovjekovjeiti i ostaviti kao dio prolosti. To je tajna stvaralatva: da promiemo sadraje iz nitavila budunosti u dio prolosti. Odgovornost ovjeka tako poiva na aktivizmu budunosti, znai na promiljenom izboru mogunosti iz budunosti, te na optimizmu prolosti, tj. ostvari106

vanju tih mogunosti tako to emo im nai spas u nebeskom svodu prolosti. To je razlog prolaznosti: sve je nepostojano, zato to ve nestaje i prelazi iz praznine budunosti u sigurnost prolosti! To su stari fiziari nazivali horror vacui, strah od praznine, koji kao prijetnja visi nad nama: zbog toga sve juri iz budunosti u prolost, iz vakuuma i neizvjesnost^ budunosti u sigurno postojanje u prolosti. Zato i dolazi do prenatrpanosti u uskom prolazu i otvoru sadanjosti, jer tamo je sve zakreno i nagurano i eka da se oslobodi u obliku nekog dogaaja koji prelazi u prolost, ili kao jedno od naih djela i ostvarenja kojima smo dopustili da uu u vjenost. Sadanjost je granica izmeu nestvarnosti budunosti i vjene stvarnosti prolosti. Ona je granica vjenosti; drugim rijeima, vjenost je ipak ograniena: protee se samo do sadanjosti, do sadanjeg trenutka, u kojem izabiremo ono to elimo pustiti u vjenost. Granica vjenosti je mjesto na kojem se, u svakom trenutku naih ivota, donosi odluka o tome to bi trebalo ovjekovjeiti, a to ne. Sada moemo razumjeti kako je krivo oslanjati se na izreku treba dobiti na vremenu, u smislu odlaganja nekih ostvarenja u budunost. Vrijeme emo dobiti i spasiti samo time to ga prenosimo i pohranjujemo u prolost. Vratimo se naem primjeru pjeanog sata i pogledajmo to se dogaa kada sav pijesak proe kroz namijenjen mu otvor i gornji dio sata ostane prazan: drugim rijeima, to se dogaa kad nam vrijeme istekne, a ivot se zavrava. Jednom rijeju, to se dogaa u smrti? U smrti se, sve to je prolo i dogodilo se, jednostavno zaleuje u samoj prolosti. Nita se vie ne moe izmijeniti. ovjek vie nita nema i vie nita ne moe; nema due, nema tijela; izgubio je svoj psihofiziki ego. Ono to je preostalo i to ostaje jest sebstvo, duhovno sebstvo. 107

Mnogi ljudi vjeruju da ovjek koji umire moe u djeliu sekunde sagledati itav svoj ivot, kao ubrzam film.4 Da ostanemo kod ove usporedbe: moglo bi se rei da se u smrti i ovjek sam pretvara u neku vrstu filmskog ostvarenja. U tom trenutku on sam predstavlja svoj ivot, postaje povijest svoga ivota svejedno dobra ili loa, naprosto onakva kakva je ve mogla biti. ovjek postaje svoj vlastiti raj ili pakao. To vodi do paradoksalne injenice da je ovjekova vlastita prolost zapravo njegova prava budunost. iv ovjek ima pred sobom budunost, a iza sebe prolost: dakle, ima oboje; umirui ovjek nema budunosti u onom uobiajenom smislu, ima samo prolost; no, mrtav ovjek sam je svoja prolost. On nema ivota, on je sam svoj ivot. To to je to samo njegov proli ivot, nema nikakve vanosti; napokon, prolost je najsigurniji oblik postojanja. Upravo je prolost ono to nam nitko ne moe oduzeti. Prolost predstavlja pluskvamperfekt, u doslovnom smislu tog izraza. ivot je tada zavren, zaokruen. Dok u toku ivota samo pojedinani faits accomplis prolaze kroz grlo pjeanog sata, poslije smrti itav ivot naprosto istekne postaje tako par-fait accompli! To vodi do drugog paradoksa zapravo dvostrukog. Ako je istina da ovjek neto stvara i ostvaruje upravo time to to odlae u prolost (pomalo je ironino da on to neto spaava od prolaznosti!) ako je to tako, znai da ovjek sam sebi stvara vlastitu stvarnost, da stvara sebe. Drugo: ovjek ne postaje stvarnost roenjem, ve prije smru; on tek u trenutku smrti ostvaruje sebe. Njegovo sebstvo nije neto to jest, ve neto to
4

Tu priu dugujem pokojnom Rudolfu Reifu, prijatelju koji me je pratio prilikom planinarskih pothvata; objavio sam i lanak o toj prii, zajedno s pokojnim Ottom Ptzlom, poznatim neuropatologom (ber die seelischen Zustnde wahrend des Absturzes, Monatsschrift fr Psychiatrie und Neurologie, 123, 1952, str. 362380.

108

postaje i stoga postaje potpuno tek kad se smru ivot zaokrui u cjelinu. Zaudo, u svakodnevnom ivotu ovjek je sklon da krivo shvati smisao smrti. Kada nam ujutro zvoni budilica i prestraene nas prene iz snova, to buenje doivljavamo kao da je neto strano prodrlo u svijet naih snova. I, jo uvijek opijeni snom, esto ne shvaamo (barem ne odmah), da nas to budilica budi u nae stvarno postojanje, nae postojanje u stvarnom svijetu. No, nije li tono da se i mi, smrtnici, ponaamo na slian nain u trenutku u kojem se pribliavamo smrti? Ne zaboravljamo li, isto tako, da nas smrt zapravo budi za pravu stvarnost naih seb stava? ak ako nas budi brina ruka koju volimo, i premda je njezin dodir uvijek tako blag u asu buenja mi zapravo ne shvaamo tu blagost. To zbivanje doivljavamo samo kao ometanje naeg svijeta snova i kao pokuaj da ga se prekine. I smrt, isto tako, najee smatramo neim stranim i traginim i teko da uope slutimo kako je ona dobro smiljena, to sve znai i koliko krije iza sebe . . .

8
Paradoksna intencija i derefleksija

Paradoksna intencija i derefleksija su dvije tehnike, koje su se razvile u okviru logoterapije (Frankl, 1938, 1955, 1958; Weisskopf-Joelson, 1955). Logoterapija se obino smatra jednom od kategorija humanistike psihologije (Buhler i Allen, 1972) ili se poistovjeuje s fenomenolokom (Spiegelberg, 1972) ili pak egzistencijalistikom psihijatrijom (Allport, 1959; Lyons, 1961; Pervin, 1960). Meutim, nekolicina autora tvrde da je logoterapija jedina koja je uspjela razviti psihoterapijske tehnike upravom smislu te rijei (Leslie, 1965; Kaczanowski, 1965, 1967; Tweedie, 1961; Ungersma, 1961). Tim sam tehnikama dao naziv paradoksna intencija (Frankl, 1947, 1955) i derefleksija (Frankl, 1947, 1955). PARADOKSNA INTENCIJA Paradoksnu intenciju koristim jo od 1929. godine, iako je nisam formalno objasnio sve do 1939. godine. Kasnije je ta tehnika opirno opisana u metodologiji (Frankl, 1953) i postala je sastivni dio logoterapijskog sustava (Frankl, 1956). Od tada je veliki broj objavljenih radova o paradoksnoj intenciji pokazao da je ta tehnika vrlo korisna u sluajevima opsesivnonkompulzivnih i fobinih stanja (Gerz, 1962; Kaczanowski 1965; Kocourek, Niebauer i Polak, 1959; Lehembre, 1964; Medlicott, 1969; Muller-Hegemann, 1963; Victor i Krug, 1967; 110

Weisskopf-Joelson, 1968), u kojima se esto dokazala kao kratkotrajni oblik lijeenja (Dilling i sur., 1971; Gerz, 1966; Henkel i sur., 1972; Jacobs, 1972; Marks, 1969, 1972; Solyom i sur., 1972). Da bismo razumjeli kako djeluje paradoksna intencija (obratna nakana) uzmimo, kao polaznu toku, mehanizam nazvan predosjeaj tjeskobe: pod utjecajem doivljaja odreenog simptoma pacijent u strahu iekuje da bi se isti mogao vratiti. Strah uvijek moe izazvati ono ega se bojimo a, u istom smislu, i predosjeaj tjeskobe djeluje kao pokreta i poticaj da se dogodi upravo ono ega se pacijent, u svom velikom strahu, pribojava. Tako se uspostavlja pravi zaarani krug: simptom izaziva fobiju fobija potie simptom a povratak simptoma ponovo pojaava fobiju. Jedan od oblika straha je strah sam po sebi: nai e pacijenti esto preputaju tjeskobi zbog tjeskobe. Paljivim ispitivanjem esto izlazi na vidjelo da taj strah od straha nastaje stoga to se pacijent boji moguih posljedica svojih napada tjeskobe: boji se da e doivjeti slom, pasti u nesvijest, doivjeti srani udar ili modanu kap. Na alost, strah od straha samo pojaava sam strah.

SIMPTOM

FOBIJU

(2) POTIE

Najtipinija reakcija na strah od straha jest bijeg od straha (Frankl, 1953): pacijent poinje izbjegavati situacije koje u njemu izazivaju tjeskobu. Drugim rijeima, on bjei od onoga ega se boji. To je polazna toka svake neuroze koja ima obiljeje tjeskobe: Do fobija 111

dolazi upravo zbog nastojanja da se izbjegnu situacije koje izazivaju tjeskobu (Frankl, 1960). Kasnije su teoretiari i behavior-terapeuti potvrdili tu postavku. Marks (1970), na primjer, tvrdi da izbjegavanje, kao mehanizam za redukciju tjeskobe, upravo podrava fobiju. Suprotno tome, razvoj fobije se moe sprijeiti upravo tako da ovjeka suoimo sa situacijom koje se poinje bojati (Frankl, 1969). Bijeg od straha, kao reakcija na strah od straha, predstavlja simptom fobije koja je jedan od tri oblika neuroza to ih razlikujemo u logoterapija (Frankl, 1953). Drugi je oblik opsesivno-kompulzivna neuroza: dok kod fobije pacijent razvija strah od straha, opsesivno-kompulzivna neurotina osoba pokazuje strah od same sebe, bilo da je zaokupljena milju da bi mogla poiniti samoubojstvo ili ak ubojstvo bilo da ocjenjuje neobine misli koje je salijeu kao znakove prijetee, ako ne i prisutne, psihoze. Otkud bi takva osoba uope mogla znati da je upravo opsesivno-kompulzivna struktura karaktera zatiuje protiv prave psihoze (Frankl, 1955)? Dok se strah od straha pripisuje fobiji, obiljeje opsesivno-kompulzivnog pacijenta jest strah od opsesije i prisile. No, na alost, to se vie bori s tim strahovima to oni postaju jai: pritisak izaziva protupritisak a ovaj, zauzvrat, ponovo pojaava onaj prvi.1 I, ponovo smo suoeni sa zaaranim krugom.

PRITISAK

SUPROTNI PRITISAK

To je najvidljivije kod opsesije bogohuljenja. O posebnim tehnikama za lijeenje takvih opsesija vidi Frankl, 1955.

112

Na koji se nain, onda, moe prekinuti taj mehanizam povratne sprege? Na koji nain suzbiti individualne strahove naih pacijenata? To je izvedivo upravo pomou paradoksne intencije koja se moe definirati kao proces
k o j i m pacijent potie da uini ili da zaeli da se dogodi upravo ono ega se zapravo boji (prvo se odnosi n a

pacijenta koji pati od fobije, a drugo na pacijenta koji pati od opsesivno-kompulzivne neuroze). Na taj nain moemo postii da fobini pacijent prestane bjeati od svojih strahova, te da se opsesivno-kompulzivni pacijent prestane boriti sa svojim opsesijama i prisilama. Patogeni se strah, naprosto, zamjenjuje paradoksnom eljom. Prekinut je zaarani krug predosjeane tjeskobe. italac se upuuje na literaturu u vezi sa sluajevima koji poblie prikazuju ovakva stanja (Frankl, 1955, 1962, 1967, 1969; Gerz, 1962, 1966; Jacobs, 1972; Kaczanowski, 1965; Medlicott, 1969; Solyom i sur., 1972; Victor i Krug, 1967; Weisskopf-Joelson, 1968). Ovdje u objaviti samo do sada neobjavljen materijal. Za poetak, evo pisma koje sam primio od jednog itaoca: Juer sam trebao izai na ispit i pola sata prije vremena odreenog za ispit odjednom sam shvatio da sam se gotovo smrzao od straha. Pogledao sam u biljeke, a mozak mi je bio prazan. Stvari koje sam toliko dugo uio inile su mi se potpuno nepoznate i panino sam povikao: Niega se ne sjeam! Past u na ispitu! Nepotrebno je rei da se moj strah poveavao kako su minute prolazile, moje su mi zabiljeke izgledale sve vie i vie strane, znojio sam se, a strah se poveavao svaki puta kada sam ponovo pogledao u biljeke! Pet minuta prije ispita znao sam da u sigurno pasti budem li se tako osjeao i za vrijeme ispita; tada mi je pala na um vaa paradoksna intencija. Rekao sam sebi: Budui da u ionako pasti, mogu isto tako dobro i dati sve od sebe u tom padanju! Pokazat u tom profesoru tako lo test da e ga zbuniti za sva vremena! Napisat u takve kojetarije i gluposti, dat u odgovore koji uope nemaju nikakve veze s pitanjima! Pokazat u mu kako student stvarno pada na ispitu! To e biti najsmjeniji test to ga je ocjenjivao u itavoj 113

svojoj karijeri! S takvim mislima, ja sam se doslovno smijao kada je dolo vrijeme ispita. Vjerovali ili ne, svako mi je pitanje bilo potpuno jasno bio sam oputen, osjeao sam se lagodno i koliko god to udno zvualo, bio sam u sjajnom raspoloenju! Ispit sam poloio i dobio visoku ocjenu. P. S. Paradoksna intencija takoer lijei i tucavicu. Nastojite li tucanje produiti, neete uspjeti! Evo odlomka iz jo jednog pisma koji moe posluiti kao drugi primjer: Imam etrdeset godina i gotovo deset godina bolovao sam od neuroze. Traio sam psihijatrijsku pomo, ali nije bilo nikakvih rezultata, nije dolo do olakanja za kojim sam tragao (ukupno sam imao oko osamnaest mjeseci terapije). Poslije jednog od vaih predavanja 1968. godine uo sam da vas je jedan ovjek pitao ikako da izlijei strah od letenja. Sluao sam paljivije, jer je to bila i moja fobija. Pretpostavljao sam da se radi o vaoj tehnici paradoksne intencije, kada ste mu rekli neka jednostavno zamisli da je avion u kojem leti eksplodirao i pokua sebe vidjeti kako bi izgledao sav raskomadan i mrtav! Jedva mjesec dama kasnije, trebao sam letjeti oko 2500 milja daleko i, kao obino, bojao sam se. Ruke su mi se znojile, srce lupalo i odjednom sam se sjetio savjeta to ste ga dali onom drugom ovjeku. I, tako sam i ja pokuao zamisliti da je avion eksplodirao, a ja se prevrem kroz oblake, glavom prema zemlji. Prije nego sam i mogao zavriti to matanje, iznenada sam shvatio kako veoma mirno razmiljam o poslu koji sam netom sklopio. Pokuao sam matati i dalje, sve doik nisam uspio zamisliti sebe kako u krvavoj gomili leim na zemlji. Kada je avion uzletio bio sam miran, ak sam uivao u pogledu na zemlju s visine s koje je samo ptice gledaju. Budui da sam po uenju i terapiji bio Freudov pristalica, uhvatio sam se kako se pitam ima li u patolokom stanju nekog ovjeka i neto dublje, neto to paradoksna intencija ne moe dohvatiti. Jo i sada se pitam ne radi li se tu i ne odnosi li se to zapravo na mogue izvore same terapije, koji su ak i dublji od same patologije, izvore koji su u svojoj osnovi ljudski, a koji bi se mogli osloboditi paradoksnom intencijom. 114

Drugi sluaj, koji po svojoj prirodi vie ide u podruje prisile nego u fobije, ispriao mi je Darrell Burnett koji radi u jednom savjetovalitu: U Centar za duevno zdravlje zajednice doao je ovjek koji se alio na prisilu da svako vee prije nego poe spavati mora provjeriti jesu li zakljuana ulazna vrata. Doao je dotle da je prisilno provjeravao vrata po deset puta u rasponu od dvije minute. Rekao je kako se pokuavao odviknuti od toga, ali bez ikakvog uspjeha. Savjetovao sam mu neka pokua postaviti novi rekord! Neka vidi koliko bi najvie puta bio u stanju provjeriti vrata i neka to zbraja! Isprva je mislio da je to glupo, ali osjeaj prisile nestao je nakon tri dana. U sljedeem se primjeru radi o sluaju koji mi je ispriao Larry Ramirez: Prilikom svojih konzilijarnih sastanaka koristio sam se paradoksnom intencijom, jer se ta tehnika pokazala kao najbolja i davala najvie nade u uspjeh lijeenja. Na primjer, Linda T., privlana devetnaestogodinja studentica, obratila mi se s molbom za razgovor, jer je imala nekih problema sa svojim roditeljima. Kad je dola na razgovor, bilo je sasvim oito da je vrlo napeta. Mucala je. Moja bi prirodna reakcija bila da kaem: Opustite se, sve je u redu ili Smirite se, no iz prijanjeg sam iskustva znao da bi to samo jo vie pojaalo njenu napetost. Postupio sam sasvim suprotno: Linda, elim da budete to je vie mogue napeti. Ponaajte se nervozno, koliko god to najvie moete. U redu, rekla je, to mi nee biti teko. Poela je stiskati ake i tresti rukama, tako da je izgledalo kao da joj ruke drhu. Nije loe, rekao sam, ali, pokuajte jo malo jae, pokuajte biti jo nervozniji. Odjednom joj je postalo jasno da je situacija smijena i rekla je: Ne znam to je to; bila sam stvarno nervozna i napeta, ali vie ne mogu. udno, to to vie nastojim, to sam manje u stanju da to ii budem. Sjeajui se tog sluaja, jasno mi je da je upravo ta smijena situacija, koja je nastala upotrebom paradoksne intencije, pomogla Lindi da shvati da je ona prije svega ljudsko bie, a tek nakon toga pacijent, te da sam ja takoer prvo ovjek, a tek onda psihijatar i ovjek koji daje savjete. Kominost situacije je bila najbolja ilustracija nae ovjenosti. 115

Uloga humora u praksi paradoksne intencije postaje jo oitija u primjeru koji sam uzeo iz lanka Mohammeda Sadiqa: Gospoa N., ena od 48 godina s dijagnozom histerije, patila je od tresavice tijela i drhtanja. Imala je takve napade drhtavice da nije bila u stanju drati alicu kave a da je ne prolijeva. Nije uope mogla pisati, niti drati knjigu dovoljno vrsto da bi mogla itati. Jednog je jutra izala iz svoje sobe, dola do mene, sjela suelice i odjednom poela drhtati i tresti se. U sobi nije bilo drugih pacijenata, tako da sam odluio upotrijebiti paradoksnu intenciju, na jedan zaista komian nain. Terapeut: Biste li se voljeli takmiiti sa mnom u drhtanju, gospoo N.?
Pacijentica: (zaprepateno): to?

T: Da vidimo tko e se od nas dvoje tresti due i bre? P: Patite li i vi od tih tresavica? T: Ne, ja nemam tih problema, ali mogu drhtati ako to elim. (Poeo sam se tresti). P: Gle, vi to radite bre. (Smijui se, pokuavala je ubrzati drhtanje). T: Bre, hajde gospoo N., bre! P: Ne mogu (Umorila se). Ba tako. Ne mogu vie. (Ustala je, otila u dnevnu sobu i donijela alicu kave. Popila je svu kavu, a da nije prolila ni kapi.) T: Ovo je zabavno, zar ne? Kasnije, kad god sam je vidio kako se trese, rekao bih joj: Hajde, gospoo N., idemo se takmiiti, a ona bi rekla: O. K. To svakako pomae. Zaista je najvanije i najosnovnije kod upotrebe paradoksne intencije uiniti ono to su Ramirez i Sadiq uinili: naime, pokrenuti i iskoristiti ovjekovu sposobnost da se smije, sposobnost koja je inae samo njemu svojstvena. Lazarus (1971) istie da je integralni element Franklove paradoksne intencije namjerno izazivanje smijeha. Pacijent, koji se boji da e se poeti znojiti, dobije zapovijed da gledaocima oko sebe pokae kako izgleda pravo znojenje, da se znoji to vie moe, u mlazovima, da napravi pravu poplavu, da sve oko sebe preplavi. Raskin i Klein (1976) postavljaju pitanje: Mo116

emo li neku pritubu opovri na bolji nain nego to je taj da je smjesta potvrdimo? Meutim, ne bismo smjeli zaboraviti da je smisao za humor iskljuivo ljudska osobina jedino je ovjek, od svih ivih bia, sposoban da se smije. Osjeaj za humor se treba promatrati kao izraz one posebno ljudske sposobnosti, koja se u logoterapiji naziva samoodvajanjem, odvajanjem od samog sebe (Frankl, 1966). Lorenz (1967) se tuio da smijehu ne pridajemo ozbiljno znaenje, meutim to danas vie nije tako. Logoterapeuti su koristili smijeh u svojoj terapiji jo od v1929. godine. Vrijedno je ovdje zabiljeiti da su ak i behavior-terapeuti doli do spoznaje o vanosti humora. Hand i sur. (1974) su uspjeno lijeili pacijente sa kroninom agorafobijom pomou grupnog izlaganja in vivo i otkrili da se humor pokazao kao vrlo uspjean nain pronalaenja izlaza iz potekoa prilikom rada s grupama ljudi (obratiti se i na Franklovu paradoksnu intenciju, 1960). Tu se humor spontano primjenjivao i esto pomagao u prevladavanju tekih stanja. Kada je cijela grupa bila u strahu i napeta, netko hi probio led kakvom alom i ova bi dobila nagradu u obliku smijeha olakanja. Kao to logoterapija ui, sposobnost samoodvajanja zajedno sa drugom sposobnou samotranscendencije (Frankl, 1959) predstavlja bitno i nedvosmisleno ljudski fenomen koji, kao takav, izmie svakom redukcionistikom pokuaju da bude sveden na subhumani fenomen. Zahvaljujui samoodvajanju ovjek je sposoban da pravi ale na svoj raun, da se sam sebi smije i ruga se vlastitim strahovima. S druge strane, zahvaljujui samotranscendenciji ovjek je sposoban da zaboravi na samog sebe, da se daje i da traga za smislom svog postojanja. Na tom svom putu u traganju za smislom, izloen je i frustracijama, to se takoer moe shvatiti samo ako se promatra u okvirima ljudskog. Psihijatrijski pristupi koji se dre modela stroja ili modela takora kako je takve stavove nazvao Gordon Allport (1960) nemaju zapravo nikakve terapijske vrijednosti i na neki 117

nain izdaju psihoterapiju. Konano, sasvim nam je jasno da se ni jedan kompjutor ne moe sam sebi smijati, kao to se ni takor ne moe zapitati ima li njegovo postojanje smisla. Meutim, ove kritike ne poriu vanost teoretskih koncepata uenja i pristupa behavior-terapije. U usporedbi se behavior-terapijom, logoterapija jednostavno dodaje jo jednu dimenziju osebujno ljudsku dimenziju 1 tako se nalazi u poloaju da vlada izvorima, koji su dostupni samo u toj ljudskoj dimenziji. U tom je smislu i norveki psiholog Bjarne Kvilhaug rekao da bi logoterapija mogla ostvariti humanizaciju behavior-terapije. S druge strane, istraivanja, kojima je osnova behavior-terapija, empirijski su potvrdila velik dio logoterapijske prakse i teorije. Agras (1972) kae da paradoksna intencija s uspjehom izlae pacijenta situacijama kojih se on boji, tako to otvoreno trai od njega da pokua sam potaknuti i izazvati posljedice nekih postupaka kojih se boji, umjesto da takve situacije izbjegava. Jednoj je eni, koja je imala agorafobian strah da e pasti u nesvijest ako sama hoda ulicom, reeno neka upravo to i uini, neka hoda i pusti se da padne. I stvarno, kada je to namjerno htjela, otkrila je da zapravo ne moe pasti i postala sposobna da se suoi s vlastitom fobijom. Lazarus (1971) je istakao neto jo znaajnije: Ljudi koje unaprijed predosjeana tjeskoba naprosto tjera da eksplodiraju, gotovo uvijek pronalaze neku suprotnu reakciju koja izbija u prvi plan i njihovi najgori strahovi se stiavaju. Kada se ta metoda upotrijebi nekoliko puta, njihove bojazni konano nestaju. Dilling, Rosefeldt, Kockott i Heyse (1971) tvrde da se dobri, a ponekad i vrlo brzi, rezultati koji se postiu paradoksnom intencijom mogu objasniti stavovima teorije
2

Kada se govori o slinostima -terapije ne smijemo previdjeti baznost Elizabeth Bedoya dobio izmeu logoterapijske tehnike

izmeu logoterapije i behaviorili zaboraviti i razlike. Uz ljusam priu koja ilustrira razliku paradoksne intencije, s jedne

118

Lapinsohn (1971) je pokuao tumaiti rezultate postignute paradoksnom intencijom kao posljedice neuropsiholokih stanovita, to je u redu jednako kao i objanjenje koje je dao Muller-Hegemann (1963), ije je osnovno usmjerenje refleksoloko. To se podudara i s tumaenjem neuroze koje sam dao 1974. godine: Sve se psihoanalitiki usmjerene psihoterapije uglavnom bave razotkrivanjem primarnih uvjeta uvjetnih refleksa. Neuroza se na osnovi njih moe vrlo dobro i lako prepoznati i razumjeti; naime, moe se shvatiti situacija vanjska ili unutarnja u kojoj se odreeni neurotini simptom pojavljuje po prvi puta. Neki autori, meutim, tvrde da neurozu ne uzrokuju samo primarni uvjeti, ve i sekundarni. Tako dolazi do pojaanja simptoma, a tome je uzrok povratni mehanizam zvan unaprijed predosjeana tjeskoba. Zbog toga, ako elimo ponovno osloboditi uvjetni refleks, moramo najprije prekinuti zaarani krug koji stvara predosjeana tjeskoba, a naa tehnika paradoksne intencije upravo to i ini. Behavior-terapeuti nisu doli samo do spoznaje kako djeluje paradoksna intencija ve su pokuali i eksperimentalno dokazati njezino stvarno djelovanje. Solyom i sur. (1972) su s uspjehom lijeili kronine bolesnike koji su bolovali od opsesivne neuroze, a bolest je trajala izmeu etiri i dvadeset godina. Jedan pacijent je etiri i pol godine bio podvrgnut psihoanalizi, a etvero
strane, te s druge strane tehnike modifikacije ponaanja, koja je dio behavior-terapije: Gospodin i gospoa... bili su vrlo uzbueni zbog svog devetogodinjeg sina Rudyja, koji je jo uvijek svake noi mokrio u krevet. Doli su da im moj otac pomogne jer, kako su rekli, ve su sve pokuali: tukli su ga, razgovarali s njim, spreavali ga, nisu se obazirali na njega itd. No, bilo to rekli ili uradili, nita nije pomagalo. Postalo je ak i gore. Otac im je savjetovao da djetetu dadu novi za svaku no kada se pomokri u krevet. Rudy je bio veseo i obeao mi da e me voditi u kino i kupiti slatkia, jer je oekivao da e zaraditi mnogo novaca. No, ve prilikom sljedeeg posjeta, Rudy je alosno rekao kako je zaradio samo dva novia. Priao je kako se jako trudio da se svake noi pomokri u krevet jer je htio zaraditi mnogo novaca. Bio je vrlo tuan i nije mogao razumjeti to se to dogodilo: nikada prije nije doivio neuspjeh!

119

pacijenata je lijeeno elektrookovima. Autori su izabrali dva simptoma koji su bili priblino jednaki, kako po vanosti za pacijenta tako i po uestalosti pojavljivanja, te su primijenili paradoksnu intenciju na jedan od ta dva simptoma. Drugi, kontrolna misao, ostao je nelijeen. Iako je vrijeme lijeenja bilo kratko (6 tjedana), dolo je do poboljanja u 50% sluajeva lijeenja onog prvog, izabranog simptoma. Neki su pacijenti kasnije izjavili kako su, nakon ovih pokusa, uspjeno primjenjivali paradoksnu intenciju i na druge opsesivne misli. Istovremeno nije dolazilo do zamjene simptoma. Autori zakljuuju da paradoksna intencija, sama ili u kombinaciji s drugim oblicima lijeenja, moe biti relativno brza metoda za lijeenje nekih sluajeva opsesije. Literatura o paradoksnoj intenciji spominje sluajeve u kojima se ta logoterapijska tehnika kombinirala s modifikacijom ponaanja, a neki su behavior-terapeuti pokazali da se terapijski uinci postignuti behavior-terapijom mogu poveati dodatnom primjenom logoterapijskih tehnika kao to je, na primjer, paradoksna intencija. Jacobs (1972) je naveo sluaj gospoe K. koja je petnaest godina patila od jake klaustrofobije: Fobija se proirila i na putovanje avionom, vonju liftom, boravak u vlakovima, u kinu, restoranima, kazalitu, robnim kuama i svim drugim zatvorenim .i ogranienim prostorima... To je predstavljalo velik problem budui da je gospoa K., koja je ivjela u Velikoj Britaniji, bila glumica i esto se od nje trailo da putuje u inozemstvo, jer je trebala glumiti u kazalitu ili na televiziji... Pacijentica se javila na lijeenje osam dana prije nego to je trebala otputovati iz Sjeverne Afrike, gdje je bila na odmoru, i vratiti se u domovinu... Bojala se da e se zaguiti i umrijeti... Rekli su joj neka prestane misliti, neka sve misli o katastrofi izbaci iz glave. Zatim su primijenili Franklovu paradoksnu intenciju, kojom su zapravo napadana njezina shvaanja i ponaanje prema fobijama. Nauili su je kako da se ponaa: uvijek kad osjeti tjeskobu zbog neke situacije koje se boji, umjesto da nastoji susprezati i boriti se protiv simptoma i misli koje je mu120

e, neka samoj sebi kae: Znam da sam tjelesno zdrava, samo sam napeta i ubrzano diem. To u i dokazati, tako to u se potruditi da ti simptomi postanu jo jai. Dobila je savjet neka se nastoji to jae guiti i umrijeti na licu mjesta i ytako jednostavno pretjerivati u fizikim -izrazima simptoma. Zatim je dolo do primjene kratkog modificiranog oblika Jacobsonove progresivne relaksacije. Rekli su joj da to primijeni i koristi kod fobinih situacija kako bi ostala mirna, ali su naglasili da se ne smije previe truditi da se opusti ili da se bori s napetou. Dok je bila pod relaksacijom, otpoelo je smanjivanje preosjetljivosti . . . Prije otputanja iz savjetovalita, uputili su je da upravo trai sve prethodne situacije koje su izazivale strah: kao to su liftovi, prepuni duani, kina, restorani da to u poetku ini zajedno sa suprugom, a zatim sama; neka jednostavno ue i uini sljedee: opusti se i oslobodi misli, zadri dah ako pone ubrzano disati, i kae samoj sebi da je spremna na sve to .ima doi: Nije me briga, ja to mogu savladati, neka sve doe u svom najgorem obliku, elim sebi dokazati da se zapravo nita ne dogaa... Vratila se nakon dva dana i izjavila da se drala svih uputa, da je bila u kinu i restoranu, nebrojeno se puta vozila sama liftom, putovala autobusom i bila u prepunim duanima... etiri dana kasnije, upravo prije nego to je trebala avionom otputovati za Veliku Britaniju, ponovo je dola. Stanje joj se i da'lje poboljavalo i vie nije doivljavala osjeaj tjeskobe, ak ni u odnosu na let koji je trebala poduzeti. Izjavila je, a njezin je suprug to i potvrdio, da se vozila u liftovima, autobusima, bila u duanima, u restoranu, kinu dtd. bez ikakvog osjeaja tjeskobe ili straha... Pacijentica mi je poslala pismo koje sam dobio dva tjedna nakon to je napustila Sjevernu Afriku. Pisala je da uope nije imala nikakvih potekoa prilikom leta kui i da je bila potpuno osloboena svih fobija. Vozila se i londonskom podzemnom eljeznicom to godinama nije inila. Vidio sam gospou K. i njezinog supruga petnaest mjeseci nakon lijeenja. Oboje su potvrdili da se prijanji simptomi vie nisu javljali.

Jacobs opisuje i lijeenje pacijenta koji nije patio od fobija, ve je imao simptome koji su ukazivali da ga proganjaju prisilne radnje. Bio je to gospodin T. koji 121

je dvanaest godina patio od oslabljenog oblika opsesivno-kompulzivne neuroze. Razliiti oblici lijeenja, ukljuujui psihoanalizu i elektrookove, nisu doveli do poboljanja. Kod njega se u posljednjih sedam godina razvila opsesija i strah da e se uguiti, tako da gotovo vie nije mogao ni jesti ni piti; sve to zbog toga to je bio pod utjecajem krajnje tjeskobe u nastojanju da se prisili na gutanje, izazivao bi u sebi stanje globus hystericus. Teko mu je bilo prijei ulicu, jer je mislio da bi se na pola puta mogao uguiti. Savjetovano mu je da namjerno radi upravo one stvari kojih se toliko boji ii koje su mu opsesije onemoguavale da ini, sve do asa u kojem e ih se osloboditi... Reeno mu je i da se opusti prilikom jela, kada pije ili prelazi ulicu. Koristei tehniku paradoksne intencije, dali su mu da ispije au vode te da se pritom svom snagom nastoji uguiti. Naravno, nije bio u stanju da to i uini. Savjetovano mu je da taj obred ponavlja tri puta dnevno . . . Nekoliko je sljedeih sastanaka posveeno daljim tehnikama redukcioniranja prisutne tjeskobe i primjeni paradoksne intencije . . . Kod dvanaestog je Sastanka pacijent saopio da su sve njegove prijanje opsesije potpuno nestale. Evo jo jednog slinog primjera: U savjetovalite je dola mlada djevojka; zvala se Viicki d bila je uenica srednje kole. Plaui je ispriala kako i je inae dobra uenica, ali da nikako ne moe dobiti prolaznu ocjenu iz predmeta koji je sadravao obavezu da se pred cijelim razredom odri govor. Upitao sam je da li zna zato se to dogaa. Odgovorila je da svaki puta kada ustane da odri govor, njome prevlada takav strah da vie naprosto niije u stanju ni otvoriti usta ni stajati na vlastitim nogama. Pokazivala je mnoge znakove predosjeane tjeskobe, tako da sam predloio neku vrstu (igre: ona neka bude govornik, a ja u predstavljati sluateljstvo. U toku tri dana takve terapije koristio sam tehniike modifikacije ponaanja s pozitivnim pojaanim djelovanjem. Ona je pred sebe postavila cilj da poslije prvog uspjeno odranog govora dobije prolaznu ocjenu, neto to je jako eljela. No, dogodilo se da sljedeeg dana ponovo nije uspjela i jecajui vratila se u moj ured. Budui da pri122

stup modifikacije ponaanja nije pokazivao i davao nade u poboljanje njenog stanja, pokuao sam s paradoksnom intencijom. Odluno sam rekao Vicki neka sutradan cijelom razredu pokae kako je zapravo grozna: neka plae, jeca, trese se i znoji to je vie mogue i pokazao sam joj kako da to uini. Sutradan, kada je ustala da odri govor, nastojala je i trudila se da bude upravo takva, ali mije mogla. Umjesto toga, odrala je tako dobar govor da je dobila najviu ocjenu.

Barbara W. Martin, inae savjetnik u srednjoj koli, takoer je ispoetka koristila tehniku modifikacije ponaanja, ali je kasnije dola do zakljuka da su logoterapijske tehnike mnogo uspjenije, te da vie obeavaju prilikom rada sa studentima. Milton E. Burglass sa Odsjeka za rehabilitaciju u parikim zatvorima uveo je i pokusni program od 72 sata terapijskog savjetovanja. Tom su prilikom osnovane etiri grupe sa po esnaest lanova. Jedna je grupa izabrana kao kontrolna: to znai da lanovi te grupe nisu primali nikakvu terapiju. Drugu je grupu vodio psihijatar koji je zastupao Freudovu analizu; trea je grupa podvrgnuta behavior-terapiji ili terapiji uenja, a etvrta je obraivana prema osnovama logoterapije. Nakon primjene terapije, poveo se razgovor koji je pokazao i ukazao na ope nezadovoljstvo u pogledu Freudove terapije, na ravnoduan stav prema behavior-terapiji, te na sasvim pozitivan stav u odnosu na logoterapiju i njene prednosti. Sve to vrijedi za pristupe kojima je osnova behavior-terapaja, vrijedi i za psihodinamike pristupe. Neki psihoanalitiari primjenjuju paradoksnu intenciju, ali njezine uspjehe nastoje objasniti prema uenjima Freuda (Gerz, 1966; Hvens, 1968; Weisskopf-Joelson, 1955). Harrington je nedavno, u lanku koji jo nije objavljen, izrazio uvjerenje da je paradoksna intencija pokuaj da se svjesno potakne automatska obrana i to tako da se u ovjeku stvara jedan protufobian stav, iji je opis dao Fenichel. Prema psihoanalitikom modelu paradoksna se intencija moe promatrati kao oslobaanje simp123

toma pomou korisno upotrijebljenih obrana, koje pak zahtijevaju manji utroak psihike snage ovjeka nego to to zahtijevaju fobini ili opsesivno-kompulzivni simptomi. Prilikom uspjene primjene paradoksne intencije dogaa se proces u kojem se zadovoljavaju poticaji ida, super-ego postaje saveznik ega, a sam ego dobiva veu snagu i postaje manje ogranien posljedica toga je da osjeaj tjeskobe slabi i nestaje, a stvaranje simptoma se umanjuje. Paradoksnu intenciju ne upotrebljavaju samo psihoanalitiari i behavior-terapeuti ve i psihijatri, koji je upotrebljavaju zajedno sa sugestivnim lijeenjem. Takav je primjer iznio Briggs (1970) na sastanku Kraljevskog medicinskog drutva: Zamolili su me da pogledam jednog mladia iz Liverpoola iji se problem sastojao u mucanju. elio je postati nastavnik, ali mucanje je nespojivo s predavakim pozivom. Najvie se bojao i brinuo zato to je, uslijed mucanja, postajao smeten i zbunjen, tako da je prolazio kroz pravu duevnu agoniju kad se nalazio u situaciji da mora neto rei. Obiavao je primjenjivati neku vrstu duevnog uvjebavanja svega onog to je namjeravao rei, a tek onda bi to pokuavao i izrei. No, to nije ilo, zato to bi se ponovo uplaio i zbunio. Izgledalo mi je sasvim logino da bih ovom mladom ovjeku pomogao ako bih ga osposobio da uini upravo ono ega se boji. Sjetio sam se lanka Viktora Frankla to sam ga nedavno proitao, a koji govori o reakciji paradoksa. Tako sam pacijentu dao savjet: Ovog e vikenda izai i pokazati ljudima kakav si ti primjeran i zabavan mucavac. I nee uspjeti u tome kao to ni sve ove godine nisi uspijevao pravilno govoriti. Sljedeeg je tjedna ponovo doao i bio je sasvim oito ushien, jer mu se govor dosta popravio. Rekao mi je: to mislite to se dogodilo? Otiao sam s prijateljima u gostionicu i jedan od njih mi je rekao 'mislio sam da ti inae muca', na to sam ja odgovorio 'mucam, pa to'! Pokazalo se da je to bila uspjena terapija. Ne traim nikakve zasluge za uspjeh u ovom sluaju; njih zasluuje, osim samog pacijenta, jedino Viktor Frankl. 124

Briggs je namjerno upotrijebio paradoksnu intenciju u kombinaciij sa sugestijom; no, sugestija se ionako ne moe potpuno izbaciti iz terapije. Meutim, ne bi nikako bilo umjesno terapijski uinak paradoksne intencije smatrati tek pukim sugestivnim uinkom. Sljedei primjer, koji se odnosi na jedan drugi sluaj mucanja, mogao bi rasvijetliti taj problem. Taj sam primjer dobio zahvaljujui jednorp studentu sa Duquesne sveuilita: Sedamnaest godina sam patio zato to sam jako mucao; povremeno uope nisam mogao govoriti. Obilazio sam brojne terapeute koji su se bavili problemom govora, ali pomo nisam dobio. Jednom sam prilikom dobio u zadatak da proitam vau knjigu ovjekovo traganje za smislom.3 I tako, kada sam proitao knjigu odluio sam da i sam pokuavam s paradoksnom intencijom. Ve je u prvom pokuaju djelovala nevjerojatno mucanje je nestalo. Zatim sam tragao za drugim situacijama u kojima bih inae normalno mucao, te ponovo primjenjivao paradoksnu intenciju i ona se opet pokazala kao uspjeno sredstvo za ublaavanje mucanja. U situacijama u kojima nisam koristio paradoksnu intenciju mucanje se vrlo brzo ponovo vraalo. To je zapravo dokaz da uspjeno rjeavanje i olakanje svog problema dugujem djelotvornoj upotrebi paradoksne intencije. Paradoksna intencija moe pokazati jo jae i uspjenije djelovanje u sluajevima u kojima se radi o negativnoj sugestiji, to znai tamo gdje pacijent uope i nikako ne vjeruje u uspjenost i korisnost lijeenja. Evo primjera to sam ga dobio od Abrahama Georgea Pynummootila, inae socijalnog radnika: U moj je ured doao mladi iji se problem sastojao u tome da je vrlo jako i napadno mirkao oima. Uvijek kad se trebao nekome obratiti, poinjao bi ubrzano treptati oima. Ljudi su ga poeli ispitivati zato to ini i on se zbog toga poeo brinuti. Savjetovao sam mu da se ob3

U nas objavljeno pod naslovom Zato se niste ubili?, u nakladi prevodioca Karla Prendivoja, u biblioteci Oko tri ujutro, Zagreb, 1978. (op. prev.).

125

rati psihoanalitiaru. Nakon mnogih sati razgovora, vratio se rekavi da psihoanalitiar nije mogao pronai razlog njegovu problemu i pomoi mu da ga rijei. Tada sam mu dao savjet: sljedei put kad bude s nekim razgovarao trepi oima to je mogue bre i jae, tako da namjerno pokae toj osobi koliko istinski brzo moe mirkati. Odgovorio mi je da mora da sam lud kad mu tako to savjetujem mislei da e, ako tako postupi, samo pojaati naviku da trepe oima, umjesto da taj problem rijei. Naprosto je izjurio iz moje sobe i ja ga nisam nekoliko tjedana ni uo ni vidio. A onda se jednog dana pojavio. Bio je vrlo radostan i ispriao mi to se dogodilo. Budui da se u onom trenutku nije slagao s mojim savjetom, nekoliko dana nije o njemu uope razmiljao. Za to se vrijeme njegovo stanje jo vie pogoralo i gotovo je poludio. Jedne noi, prije nego to je poao na spavanje, sjetio se mog savjeta i rekao sam sebi: Pdkuao sam sve to znam da rijeim svoj problem, ali nita nije pomoglo. Zato da ne pokuam i to to mi je predloio moj socijalni radnik? I tako, sutradan se sluajno dogodilo da je prva osoba koju je sreo bila njegov bliski prijatelj. Odmah mu je najavio da e treptati oima to najvie i najbre moe, dok bude s njim razgovarao. No, na svoje iznenaenje, uope nije mogao ni trepnuti za cijelo vrijeme razgovora. Od toga se vremena poeo sasvim normalno ponaati i nakon nekoliko tjedana vie uope nije pomiljao na tu svoju naviku. Benedikt (1968) je pripremio brojne testove za pacijente kod kojih se paradoksna intencija pokazala uspjenom kako bi procijenio njihovu podlonost sugestiji. Pokazalo se da su ovi pacijenti sugestiji podloni ispod prosjeka, tovie, mnogi su pacijenti u poetku primjenjivali paradoksnu intenciju sa snanim uvjerenjem kako ona ne moe pomoi, no ipak se na kraju uspjeh ukazao. Uspjeli su ne zbog sugestije, ve upravo suprotno bez obzira na nju. Uzmimo za primjer priu jednog mog itaoca: Dva dana nakon to sam proitao knjigu ovjekovo traganje za smislom naao sam se u situaciji koja je pruala mogunosti da se iskua logoterapija. Za vrijeme prvog seminarskog predavanja o Martinu Buberu otvore126

no sam se suprotstavio do tada iznesenim stavovima. Dok sam iznosio svoje poglede, poeo sam se iznenada jako znojiti. Postavi svjestan tog pretjeranog znojenja, osjetio sam jo vei nemir zbog toga to me drugi vide kako se znojim, to je izazvalo jo vie i jae znojenje. Gotovo istoga asa sjetio sam se sluaja to ga je obraivao lijenik prema savjetu Vas, dre Frankl, u vezi sa strahom od znojenja i pomislio sam: Evo i mene u slinoj situaciji. Budui da sam oduvijek bio sumnjiav prema razliitim metodama, a posejpno prema logoterapiji, shvatio sam da je ovaj trenutak idealna prilika da se iskua logoterapija. Sjetio sam se vaeg savjeta onom lijeniku i odluio da namjerno pokaem ljudima koji su me sluali koliko se jako mogu znojiti. Nastavio sam govoriti o svojoj temi, a istovremeno sam jednolino ponavljao u sebi: Jae! Jae! Jae! Pokai tim ljudima koliko se jako moe znojiti, stvarno im to pokai! U roku od dvije ili tri sekunde kako sam na taj nain primijenio paradoksnu intenciju, iznenada sam mogao osjetiti kako se znoj na mojoj koi poinje suiti i u sebi sam se nasmijao. Bio sam zapravo zaprepaten i iznenaen takvim rezultatom, jer nisam vjerovao da e logoterapija djelovati. A djelovala je, i to jo kako brzo! Uzbuen zbog tog otkria, pomislio sam: Do vraga, dr Frankl stvarno ima neto s tim! Bez obzira na moje sumnjiave osjeaje, logoterapija je u mom sluaju zaista pokazala svoj uinak. Paradoksna intencija se moe vrlo uspjeno koristiti x radu s djecom (Lehembre, 1964), ak i u okvirima razrednih zajednica. Sljedei primjer dugujem Paulini Furless, savjetniku i nastavniku: Libby (stara 11 godina) je imala obiaj da neprekidno i uporno zuri u drugu djecu. Djeca su se tuila na nju, prijetila joj, ali sve bez koristi. Gospoica H., uiteljica, bila je uporna u nastojanju da odvikne Liibby od te navike. Svata je pokuavala da bi to postigla, od primjenjivanja tehnika modifikacije ponaanja, preko kanjavanja izdvajanjem od druge djece, sve do razgovora u etiri oka. No, stanje je postalo jo gore. Gospoica H. je bila od velike pomoi kada sam ja preuzela sluaj djevojice i tako smo stvorile plan rada. Sljedei dan, prije poetka nastave, ona je pozvala Libby u sobu i rekla joj: Libby, danas elim da se duboko i uporno zagleda u 127

Ann, Richarda i Lods. Prvo u jednog, zatim u drugog ,i tako redom, po petnaest minuta u svakog i tako cijeli dan. Ako zaboravi, podsjetit u te. Nee nita drugo raditi, samo zuriti u njih. Nee li to biti zabavno? Libby je pomalo sumnjiavo pogledala u nj i rekla: A . . . a . . . ali, gospoice H., to zvui glupo. Uope ne, Libby, ja to stvarno ozbiljno mislim, odgovorila je gospoica H. To izgleda tako smijeno, rekla je Libby, smijeei se. Tada se i gospoica H. nasmijeila: To stvarno izgleda smijeno, zar ne? Hoe li pokuati? Libby se zarumenjela. Gospoica H. joj je zatim objasnila da se ponekad dogaa da navika nestaje ako sami sebe prisiljavamo da inimo neto to zapravo ne elimo initi. Kad su svi uenici uli u razred i sjeli, gospoica H. je dala Libby tajni znak da zapone sa svojom igrom. Libby je na trenutak pogledala u gospoicu H., a zatim dola do nje i branei se, rekla: Ja to ne mogu uiniti! U redu, odgovorila je gospoica H., pokuat emo kasnije. Pred kraj dana obje su bile oduevljene jer Libby vie nije bila u stanju da ponovi svoju prijanju naviku. Djevojica je bila ponosna to je to postigla i kasnije je upitala gospoicu H. da li je i ona primijetila da se to vie ne dogaa. Gospoica H. je to potvrdila i estitala joj na tome. U naem posljednjem razgovoru o Libby, gospoica H. me je izvijestila kako je Libby ponovo zadobila ugled meu drugom djecom, da se promijenila i da je svi vole. Ja naprosto uivam raditi s paradoksnom intencijom, jer ona prua neto poput onog: Hajde da ivot ne uzimamo ba tako ozbiljno i strogo. Zabavljajmo se na raun vlastitih problema. Postavimo li se u stranu, te iz prikrajka gledamo na njih i smijemo im se, oni e naprosto i jednostavno nestati kao dim! To esto govorim djeci i ona shvaaju duh takve ale. Moemo slobodno rei da je i autorica vrlo dobro shvatila duh nae tehnike, koji poiva na ovjekovoj sposobnosti samoodvajanja. Ovakvim i slinim sluajevima ne mislim tvrditi da je paradoksna intencija djelotvorna i uspjena u svakom sluaju ili pak da se njezin uinak sasvim lako postie. Paradoksna intencija, kao ni logoterapija openito, nije lijek za sve takvo to jednostavno ne postoji na polju psihoterapije. No, paradoksna intencija se moe 128

pokazati djelotvornom ak u vrlo tekim i kroninim sluajevima kod djece, jednako dobro kao i kod starijih ljudi. Kocourek, Niebauer i Polak (1959), Gerz (1962, 1966), te Victor i Krug (1967) objavili su s tim u vezi opiran i opsean materijal. Jedan od sluajeva koji je obradio i objavio Niebauer, odnosio se na staricu od 65 godina koja je tokom est godina patila od prisile da neprestano pere ruke; Gerz je lijeio enu koja je 25 godina imala fobfthjLu neurozu; Victor i Krug su imali sluaj prisile na neprestano kockanje, koja je jednog ovjeka muila ve dvadeset godina. ak se i u tim i takvim sluajevima moe postii uspjeh. No, uspjeh je dostupan samo uz, da tako kaemo, rtvu potpunog osobnog sudjelovanja samog terapeuta. To je u detalje prikazano u izvjetaju o jednom odvjetniku koji je bolovao od opsesivno-kompulzivne neuroze, a lijeio ga je Kocourek. Sluaj je objavio Friedrich M. Benedikt i on predstavlja dio njegove disertacije na Medicinskoj koli Sveuilita u Miinchenu:4 Sluaj se odnosi na etrdesetjednogodinjeg odvjetnika, koji je rano otiao u mirovinu, upravo zbog svoje opsesivno-kompulzivne neuroze. Njegov je otac bolovao od bakteriofobije, to moe ukazivati i na nasljednu pozadinu same njegove bolesti.5 Pacijent je kao dijete imao naviku da iz straha od mogue zaraze vrata otvara laktovima. Pretjerano se brinuo za istou i izbjegavao je dodire s drugom djecom, zato to su ona mogla biti prenosioci bolesti. U toku osnovne i srednje kole bio je dosta povuen i izdvojen od drugih. Bio je srameljiv i povuen zbog ega su ga njegovi kolski drugovi zadirkivali. Pacijent se sjea i jednog od prvih simptoma svoje bolesti. Kada se jedne noi 1938. godine vratio kui, naao je neku dopisnicu i bio je naprosto prisiljen da je proita est puta. Da je nisam proitao, ne bih imao mira. Provodio je
4

Za prijevod ovog izvjetaja, sa njemakog na engleski, zahvalan sam dru Josephu B. Fabryju, direktoru Instituta za logoterapiju u Berkeleyju. 5 Potpuno se slaem sa Haysom (1972) koji tvrdi da je genetska predispozicija gotovo sine qua non, barem kad se radi o tekim sluajevima.

129

veeri i veeri naprosto prisiljen da ita knjige, sve dok sve ne bi bilo kako treba. Nije htio jesti banane zato to je smatrao da se na njima zadravaju baikterije iz razliitih mjesta i morskih pristanita i zato to su dolazile iz primitivnih krajeva posebno se bojao bakterija koje prenose lepru. Zatim ga je 1939. godine zaokupila fiksna ideja Velikog petka; naime, bojao se da bi se sluajno moglo dogoditi da na taj dan jede meso ili da pak prekri neko drugo vjersko pravilo. Kada je u srednjoj koli uo za Kantovu Kritiku istog uma, potpuno ga je zaokupila pomisao da su svi objekti ovog svijeta nestvarni. Ta je misao bila za mene odluujui udarac, sve to je bilo prije toga predstavljalo je samo uvod, tuio se kasnije. Ta je zaokupljenost postala i sredinja tema njegove bolesti. Neprestano je strahovao i brinuo se da sve to radi napravi sto posto tono.6 Stalno je ispitivao svoju savjest, prema tono odreenom obredu. ivio sam u svijetu formalizma, izjavio je, koji je jo i danas prisutan. Na primjer, naprosto je bio prisiljen da nadaleko i nairoko zaobie svaki kri na koji bi naiao, iz straha da bi mogao dodirnuti neto sveto. Poeo je ponavljati neke reenice, kao Ja nisam uinio nita loe kako bi izbjegao kazni. Ti su simptomi za vrijeme rata donekle izgubili na jaini. No, u ratu je postao predmet zadirkivanja, zato to sa svojim drugovima nije odlazio u javne kue. U pitanjima spolnog ivota bio je potpuno naivan uope nije znao da je za spolni in potrebna erekcija. Jedna mu je djevojka rekla da s njim neto nije u redu, jer mu nedostaje muka odlunost. Kasnije se podvrgnuo psihoanalitikom lijeenju i hipnozi i to je pomoglo utoliko da je postigao erekciju. Meutim, to lijeenje nije uklonilo njegove opsesivno-kompulzivne simptome. Oenio se 1949. godine. Tiim su potezom nestale prvobitne nevolje s potencijom, ali tek poto se ponovo podvrgnuo lijeenju. Do tog je vremena zavrio i studij, te diplomirao. Radio je u policiji, a kasnije i u Ministarstvu financija, ali je izgubio posao zato to je bio prilino spor i nesposoban. Ponovo je razgovarao s lijenikom, ali to nije donijelo nikakvo poboljanje. Naao je novi posao na eljeznici. Istovremeno je doao u fazu da je vlastitoj keri zabranjivao da mu prilazi, jer
6

Za poblie informacije o takvim stopostotnim radnjama, kao osnovnom obiljeju opsesivno-kompulzivne strukture karaktera, vidi Frankl, 1955. 130

se potajno bojao da bi je mogao spolno zloupotrijebiti. Opsesivno-kompulzivni simptomi jo su se vie pogorali poevi od 1953. godine. Dogodilo se da je 1956. godine itao neto o jednoj medicinskoj sestri koja je imala shizofreniju, a koja je dola u takvo stanje da je iskopala vlastite one jabuice. Poeo se bojati da bi on to isto mogao uiniti sebi ili nekom malom djetetu. to sam se
vie borio s tom pomisli, to je ona jae odzvanjala u me-

ni, izjavio je. Brojevi i njihov red postali su mu sve znaajniji. Preko noi je obavezno morao ostaviti tri narane na stolu, jer se inae uope ne bi mogao smiriti. Ponovo je uao u razdoblje neprestanog mijenjanja poslova. Nije uspjelo ni lijeenje homeopatijom i akupunkturom, kojem se podvrgnuo 1961. godine, dok je godinu dana prije, dakle 1960. godine, bio na lijeenju kod jednog psihologa, takoer bezuspjeno. Napokon je 1962. godine dospio u duevnu bolnicu, gdje su mu, nakon postavljene dijagnoze shizofrenije, dali ukupno etrdeset pet inzulinskih okova. No prije otputanja iz bolnice doivio je ivani slom i u glavu mu se uvukla misao da je sve zapravo nestvarno. Od toga dana nadalje, izjavio je pacijent, to je bila moja osnovna i sredinja misao koja mi je neprestano prijetila, i bio sam u velikoj nevolji. Pokuavao se lijeiti u inozemstvu, ali ni to nije bilo od pomoi. U roku od jedne godine, dvadeset je puta promijenio posao, radei svata od poslova turistikog vodia, agenta za prodaju karata, sve do poslova pomonika u tiskari. 1963. godine podvrgnut je radnoj terapiji, koju je smatrao barem djelomino uspjenom. Meutim, 1964. godine opsesivno-kompulzivni simptomi su postali jo jae izraeni, tako da je pacijent postao sasvim nesposoban za posao. U tom ga je razdoblju najee zaokupljala misao: Moglo bi se dogoditi da nekome iskopam oi. Svaki puta kad na ulici proem pored nekog ovjeka, moram se okrenuti da bih se uvjerio da to nisam uinio. Njegova porodica vie nije mogla podnositi takvo stanje. Zbog toga je primljen u nau Poliklimku, pod dijagnozom teka opsesivno-kompuilzivna neuroza. Ispitivanja nisu otkrila nikakve organske poremeaje. Dobio je lijekove da bi se smirio. Ovako je izgledao prvi dan psihoterapijskog lijeenja: pacijent se pdkazuje kao nemiran i napet; neprestano gleda u vrata da bi se uvjerio nije li nekome ipak iskopao oi. iroko zaobilazi svako dijete koje sretne na hodniku (u susjednoj klinici za uho, grlo i nos nalazi se dosta djece) Neprestano vri neke ceremonijalne kret131

nje, kako bd bio siguran da nije nekoga ozlijedio. Stalno promatra svoje ruke u strahu da nije nekome moda ipak iskopao oi, pa se sada na njegovim rukama sui ona staklasta tekuina to je iscurila iz tih oiju. Drugog dana s pacijentom se poinje razgovarati takvi se dugi i preteno openiti razgovori nastavljaju tokom itavog lijeenja. Dr Kocourek se trudi da prodre u pacijentove osjeaje krivnje, da razjasni odnose s majkom, enom i djecom, neprestano mijenjanje poslova, opsesiju da je sve nestvarno i tome slino. Pacijent je jednom prilikom izrazio svoj strah da e mu ivot skonati u nekoj ustanovi ili da e poeti napadati ljude i djecu, a onda e ga zatvoriti kao ludog. Dr Kocourek mu je tada objasnio razliku izmeu prisilne radnje i misli koja ga opsjeda. Ukazao je pacijentu na_injenicu da, upravo zahvaljujui svojoj bolesti, on uope nije sposoban da nekome uini zlo ili nanese nepravdu. Njegova je bolest, kao opsesivno-kompulzivna neuroza, najbolje jamstvo da on nee poiniti nikakvo zloinstvo: sam strah da bi mogao nekome iskopati oi, dovoljno je jamstvo da uope ne bi bio u stanju provesti tu svoju opsesivnu misao. etvrtog dana lijeenja pacijent je izgledao neto mirnije i oputenije. Peti dan lijeenja protekao je ovako: pacijent nije siguran i pomalo je neodreen, iako kae da sve sasvim ispravno razumije. Neprestano zahtijeva sigurne potvrde da objanjenja to mu ih daje dr Kocourek vrijede u svako vrijeme i na svakom mjestu. Izmeu estog i desetog dana razgovori se nastavljaju. Pacijent postavlja mnoga pitanja, na koja dobija potanke odgovore. ini se da je manje nemiran. Jedanaesti dan lijeenja: pacijentu je objanjena bit paradoksne intencije: reeno mu je kako ne bi smio obuzdavati svoje misli, ve, naprotiv, pustiti da naprosto naviru kako hoe ne treba strahovati zbog posljedica, jer' se nita nee dogoditi. Mora nastojati da se suoi s mislima koje ga opsjedaju primajui ih uz dozu ironije ili smijeha onda vie nee imati razloga da ih se boji, a ako se ne trudi da se s njima bori, one e same izblijedjeti. Budui da ima obiljeje opsesivno-kompulzivnog neurotiara, jednostavno moe sebi dopustiti i priutiti da stvarno i uini ono ega se toliko boji. Dr Kocourek e naprosto preuzeti odgovornost za sve to pacijent bude napravio. Petnaesti dan lijeenja: otpoinju aktivne vjebe. U pratnji dra Kocoureka, gospodin H. ee bolnicom, neprestano vjebajui paradoksnu intenciju. Prvo je dobio nalog da izgovara i ponavlja odre132

ene reenice kao: No dobro, hajde ve jedanput da iskopamo te oi! Prvo e doi na red svi pacijenti u ovoj sobi, zatim emo uhvatiti lijenike, a na kraju i bolniarke. Ali, nije dosta da se oko iskopa samo jednom; ja u to uiniti pet puta za svako. A, kad zavrim s ovim ljudima ovdje, nee vie ostati nita osim te slijepe gomile. A iz njihovih e oiju posvuda curiti staklasta tekuina! emu slue istaice, pitam se? Sada e barem imati to istiti! Ili ovako: Ah, evo sestre; ona je ba pogodna rtva iskopat u joj oi! U prizemlju ima mnogo posjetilaca, tamo ima dosta posla za mene. Kakva divna prilika za iskopavanje oiju en masse! Ima tu i ljudi koji su vani i na visokim poloajima; isplati se obraditi i h . . . Kad zavnim sa-svima njima, nee ostati nita osim gomile slijepaca i rijeke staklaste tekuine iz njihovih onih duplja... Ovakve su reenice primjenjivane u raznim varijacijama, ve prema tome o kojoj se prisilnoj misli radilo. Za vrijeme tih vjebi dr Kocourek se morao i lino vezati uz pacijenta, jer je ovaj, naroito u poetku, pruio veliki otpor prihvaanju paradoksne intencije. Nije vjerovao u uspjeh metode i bojao se da bi se i pored svega ipak mogao okomiti na rtvu svoje opsesivne misli. Tek kada mu je dr Kocourek pokazao to zapravo treba da radi, pacijent je pristao da surauje. Uredno je ponavljao reenice koje su mu sugerirane i savjesno vjebao onaj smijean nain hodanja po bolnici, u kojem je, kako je kasnije priznao, stvarno uivao. Nakon takvih uvodnih vjebi, sledi su ga natrag u sobu i rekli mu neka dalje sam vjeba paradoksnu intenciju. Jo istog dana njegovim je usnama po prvi puta proletio stidljiv osmijeh i primijetio je: Prvi puta shvaam i uviam da su moje misli zaista smijene! Pacijent je dvadesetog dana lijeenja izjavio da je sada sposoban da bez tekoa prihvati i primijeni tu metodu lijeenja. Reeno mu je da nastavi s primjenom paradoksne intencije ii to ne samo ikad susretne ovjeka kome misli da je iskopao oi, ve i da bi otklonio svaku opsesivnu misao time to e jednostavno unaprijed misliti na nju. Sljedeih je dana uporno vjebao paradoksnu intenciju sam iili zajedno s drom Kocourekom. Lijeenje se proirilo odlaskom na djeju kliniku za uho, grlo i nos, koje se posebno bojao. Ohrabrivali su ga da nae nekakvu ispriku i ode na tu kliniku, te da tamo nastoji primijeniti paradoksnu intenciju na ovakav nain: U redu, sad u otii da se pozabavim i oslijepim neke klince; krajnje je vrijeme da ispunim svoju dnevnu normu. Ona staklasta 133

tekuina zalijepit e se za moje ruke, ali ne marim i nije mi stalo ni do ega, a posebno do opsesivnih misli koje me opsjedaju. Ili: Sluaj je da mi nadolaze brojne opsesivne misli. One mi tako pruaju priliku da vjebam paradoksnu intenciju, tako da budem sasvim spreman, kad se vratim kui. Dvadeset peti dan lijeenja: pacijent obavjetava dra Kocoureka da ga, barem ovdje u bolnici, vie gotovo i ne mue nikakve opsesivne misli; ne pojavljuju se ni u prisutnosti odraslih, a ni u prisutnosti djece. Dogodi se da ak i zaboravi na paradoksnu intenciju, a opsesivne misli se ne pojavljuju, no ako mu i doe koja takva misao, izgleda da ga ona vie ne plai. Paradoksna intencija pokazala je svoj uinak (i u vezi s onom misli o nestvarnosti svijeta. U tu je svrhu vjebao reenice poput: Dobro dakle, ivim u sasvim nestvarnom svijetu; ovaj stol nije uope stvaran, lijenici oko mene isto tako nisu stvarni; ali ipak, ovaj 'nestvarni svijet' ak i takav kakav jest, nije tako lo za ivot. Ali, na kraju krajeva, to to razmiljam o takvim stvarima zapravo je dokaz da sam ja stvarno ovdje prisutan. Da sam kojim sluajem nestvaran, ne bih o tome uope mogao razmiljati. Pacijentu je dvadeset osmog dana lijeenja doputeno da po prvi puta napusti bolnicu. Tog je dana bio uplaen, jer je mislio da nee imati snage i moi 'dotad primjenjivanu terapiju koristiti ,i vani. Dobio je savjet da svoje misli ovako oblikuje: Tako, evo sad u izai van i imam divnu priliku da tamo vani, na ulici, napravim pravi dar-mar. Dobro e mi doi promjena, jer u sad moi kopati oi i ljudima izvan bolnice. Nee biti ovjeka koji mi nee dopasti aka, ni jedan nee pobjei ni izbjei. Bolnicu je napustio u velikom strahu. No, vratio se sav sretan i ozaren, jer je sve dobro ispalo. Usprkos svojim sumnjama, sasvim se lijepo snaao i bez problema je koristio reenice koje je nauio. Za razliku od iskustava u krugu bolnice, na ulici su se opsesivne misli ipak javljale, ali ga zato vie nisu plaile. etao je gradom otprilike jedan sat i za to je vrijeme svega dva puta bio prisiljen da se osvrne iza sebe. A, i to se dogodilo zato to je previe kasno pomislio na paradoksnu intenciju. Jedva da sam i imao nekakvih opsesivnih misli, a kad su se i javile, nisu me uope uznemiravale, rekao je trideset drugog dana lijeenja. Trideset petog dana boravka u bolnici otputen je kui, a lijeenje se nastavilo povremenim dolascima u bolnicu. Tom prilikom je sudjelovao u grupnoj terapiji. Ovakvo mu je bilo stanje nakon otpusta iz bolnice: pacijent unu134

tar bolnikog kruga vie nema opsesivnih misli; one se jo povremeno javljaju dok eta ulicama, ali je ve nauio i sam izmiljati reenice i tako se uhvatiti ukotac i savladati svoje misli. One vie nisu nikakva zapreka njegovom svakodnevnom ivotu. Po odlasku iz bolnice, odmah nalazi posao, koji bez ustezanja prihvaa. U prva dva tjedna gospodin H. posjeuje dra Kocoureka svaki dan kako bi ga obavijestio o novostima s posla i dobio savjet kako da sobom vlada. Nakon toga, njegove se posjete svode na tri puta tjedno, a nakon etiri mjeseca, jedanput tjedno. Tek ponekad prisustvuje grupnoj terapiji. Dobro se prilagodio na poslu (ef je zadovoljan njime). Sasvim je sposoban svaki dan vjebati paradoksnu intenciju. Za vrijeme posla jedva da i primjeuje pojavu bilo kakvih opsesivnih misli; javljaju se samo kada je premoren. U toku petog mjeseca lijeenja, uoi Uskrsa, ponovo se u njemu javio nemir i tjeskoba zbog fiksne ideje Velikog petka. Bojao se da bi se moglo dogoditi da taj dan ipak pojede neko meso, a da toga nije ni svjestan. Razgovarao je o tom strahu s drom Kocourekom i sloili su se da primijeni ponavljanje ove reenice: Znam da u jesti juhu i da e u njoj biti puno mesa. Ja ga ne mogu vidjeti, no budui da imam opsesivnu neurozu, mogu biti siguran i jesam siguran da je meso tu. To to jedem takvu juhu za mene nije grijeh, ve terapija koja pomae da ozdravim. Sljedei put kad je doao radosno je ispriao kako za vrijeme uskrnjih praznika nije imao nikakvih problema. ak mu nije bila ni potrebna upotreba paradoksne intencije. No, tokom estog mjeseca lijeenja ponovo je zapao u staro stanje. Opsesivne misli su se opet vratile, tako da se ponovo morala primijeniti paradoksna intnecija. Nakon dva tjedna obnovljenog lijeenja pacijent se oporavio, ponovo stekao nadzor nad sobom i oslobodio se opsesivnih misli. I kasnije je povremeno dolazilo do slinih vraanja na staro, no sve se vrlo lijepo moglo ispraviti u svega nekoliko terapijskih sastanaka. Pacijent je dobio savjet da se u takvom sluaju odmah obrati dru Kocoureku, to znai im osjeti strah da e mu se stanje pogorati. U toku sedmog mjeseca lijeenja, pacijent je izjavio da su opsesivne misli potpuno nestale, te da se pojavljuju samo ako ise nae pod nekim pritiskom ili ako je fiziki jako iscrpljen. Jednog je vikenda dobio posao kao turistiki vodi to je bio posao koji je jako volio. Vrativi se s izleta prvi puta nakon mnogo godina bio je izvan Bea sav je sretan javio da je to bio veliki uspjeh. Sada mogu 135

vladati svakom situacijom, rekao je, moje me misli vie me uznemiravaju. Pri kraju sedmog mjeseca lijeenja odlazi s obitelji na odmor, koji takoer provodi bez ikakvih problema. Nakon toga je prolo tri mjeseca a da se nije javio dru Kocoureku. Kasnije je objasnio da se osjeao tako dobro da mu lijenik uope nije bio potreban. U tom razdoblju uope nije imao potrebe da upotrebljava paradoksnu intenciju. Opsesivne ga misli nisu muile cijela tri mjeseca. Rekao je: To se nikada prije nije dogodilo. Ipak, ako su se opsesivne misli povremeno i javljale, nije barem vie bilo onih prisilnih radnji. Nauio je da se ravnoduno odnosi prema svojim opsesivnim mislima; one vie nisu imale nikakva utjecaja na njegov svakodnevni ivot. Uspjeh lijeenja moe se vidjeti i iz injenice da je gospodin H. bio sposoban da normalno obavlja svoj posao punih jedanaest mjeseeci nakon izlaska iz bolnice i nije vie, kao prije, mijenjao zaposlenje.

Kad se radi o opsesivno-kompulzivnoj neurozi, rezultate postignute paradoksnom intencijom moramo procjenjivati kroz iskustvo da je u ovom sluaju prognoza bolesti vjerojatno loija nego to je to kod drugog neurotinog poremeaja (Solyom i sur., 1972); Nedavno je pregledano dvanaest radova iz sedam razliitih zemalja, koji su se bavili problemom prouavanja opsesivne neuroze. Pokazalo se da u 50% sluajeva nije bilo znakova poboljanja bolesti (Yates, 1970). U osam rasprava koje govore o lijeenju opsesivnih neuroza behavior-terapijom, kae se da je samo 46% sluajeva pokazalo znakove poboljanja bolesti (Solyom i sur., 1972). Iznosim za kraj i jedno ne manje znaajno otkrie, a to je da je tehnika paradoksne intencije pogodna i za lijeenje nesanice. Navest u vam kao primjer sluaj pedesetetverogodinje ene koja je postala rob tableta za spavanje. Sadiq je u njenom sluaju primijenio tehniku paradoksne intencije. Jedne je noi, oko 22 sata, izala iz svoje sobe, dola do njega i poveo se sljedei razgovor:
Pacijentica: Mogu li dobiti svoju tabletu za spavanje? Terapeut: ao mi je veeras je ne moete dobiti. Ponestale su nam, a zaboravili smo obnoviti zalihe.

136

P: Oh, kako u sada zaspati? T: Pa, mislim da ete morati noas pokuati bez tablete. (Otila je u svoju sobu, leala na krevetu otprilike dva sata, a onda dola natrag). P: Ja naprosto i jednostavno ne mogu zaspati. T: Dobro, probajte ovako: otiite u svoju sobu, legnite u krevet i nastojte da uope ne zaspite. Da vidimo jeste li u stanju da cijele noi ne spavate. P: Mislila sam da sam samo ja luda, ali izgleda da ste i vi tu negdje. T: Na trenutak je zabavno biti lud, zar ne! P: Stvarno ste to mislili? T: to? P: Da se trudim da uope ne zaspim? T: Naravno, mislio sam ba tako. Hajde, pokuajte! Da vidimo moete li itave noi ostati budni. Pomoi u vam tako to u vas zazvati pri svakom obilasku. to mislite o tome? P: U redu. Ujutro, kae Sadiq, kada sam je doao probuditi za doruak, jo je uvijek spavala. S tim u vezi prisjeam se i dogaaja to ga je objavio Jay Haley (1963): Za vrijeme predavanja o hipnozi jedan se mladi obratio Miltonu H. Ericksonu: 'Moda moete hipnotizirati druge ljude, ali mene ne moete!' Dr Erickson ga je pozvao na podij, zamolio ga da sjedne i zatim mu rekao: 'elim da ostanete budni, sasvim, potpuno i do kraja budni .. budni ' Mladi je istog asa zapao u duboki trans. Bolesna ideja poputa pred paradoksnom intencijom. Meutim, bolesnik oklijeva da prihvati tu metodu, jer nije upoznat i svjestan dobro poznate i potvrene injenice da tijelo samo osigurava onu najmanju koliinu sna koja mu je potrebna. Paradoksna intencija npr. kao elja bolesnika da napravi upravo suprotno, tj. da provede neprospavanu no ne bi mu trebala stvarati probleme i zabrinjavati ga. Medlicott (1969) je koristio paradoksnu intenciju ne samo da bi utjecao na pacijentov san ve i da bi se upleo u njegove snove. Tu je tehniku posebno primijenio na 137

sluajeve fobija i naao da ona pokazuje dobar i uspjean uinak; ak i analitiki usmjeren psihijatar moe je uspjeno koristiti. Meutim, najznaajnije je da se pravilo paradoksne intencije pokua primijeniti i na none more, onako kako je to inilo jedno afriko pleme, a o emu se prije nekoliko godina pisalo u asopisu Transcultural Psychology. Evo jo jednog primjera: Neka je pacijentica primljena u bolnicu zbog ozbiljnog neurotino-depresivnog stanja. Primijenjena je paradoksna intencija i njeno se stanje izvrsno popravilo; osposobila se za povratak kui, ponovno preuzimanje svih obaveza i postala je sposobna da se suoi sa svim svojim svjesnim tjeskobama. Meutim, nakon izvjesnog vremena dola je ponovo, tuei se da joj je san uznemiren snovima u kojima je progoni osoba koja kao da hoe pucati u nju ili je pak zaklati. Suprug se budio od njenog vriskanja, a tada bi i nju probudio. Odluno smo joj savjetovali neka se samo trudi da i dalje sanja takve snove, ali tako da u njima ne bjei od te sudbine, ve da ostane stajati na mjestu i dozvoli da taj netko u nju puca ili je zakolje, svejedno. Suprugu je reeno da je nikako i ni pod kojim uvjetom ne budi, pa makar ne znam kako vritala. Kada smo se ponovo vidjeli, rekla mi je da su none more nestale, ali se njezin suprug alio kako ga ona jo uvijek budi u snu ovaj puta zato to se smije. Postoji nekoliko primjera koji govore o tome kako se paradoksna intencija pokuavala upotrebljavati ak i kod psihotinih manifestacija, kao to su slune halucinacije. Sljedei primjer takoer navodimo iz Sadiqova lanka:
Frederick je bio dvadesetetverogodinji pacijent, koji je bolovao od shizofrenije. Slune halucinacije su bile njegov glavni simptom. Neprestano je uo glasove koji ga ismijavaju i na taj mu nain prijete. Kada sam doao u priliku da s njim razgovaram, nalazio se u bolnici ve desetak dana. Razgovor smo poveli kada je jedne noi, oko

138

dva sata ujutro, izaao iz svoje ^sobe i potuio se da mu glasovi ne daju da zaspi. Pacijent: Ne mogu zaspati. Moete li mi, molim vas, dati neke tablete za spavanje? Terapeut: Zato ne moete zaspati? Mui li vas neto? P: Da, svuda oko mene bruje glasovi koji mi se smiju i ne mogu ih se otresti. T: Jeste li o tome razgovarali sa svojim lijenikom? P: Jesam. Rekao mi je neka ne obraam panju na njih. Ali, ja to naprosto ne mogu. T; Jeste li uope pokuali ne obraati panju na njih? P: Sve ove dane samo sam to i pokuavao, ali ini se da to jednostavno ne djeluje. T: Kako bi vam se svialo da pokuate uiniti neto sasvim suprotno? P: Na to mislite? T: Jednostavno otiite u svoju sobu, legnite u krevet i svu svoju panju posvetite ba tim glasovima. Ne dajte im da prestanu. Nastojte da budu sve glasniji i glasniji. P: alite se?! T: Ne alim se uope. Zato da jednostavno ne pokuate uivati u tim prokletim stvarima. P: Ali, moj lijenik . . . T: Zato ne biste barem pokuali? Tako je on odluio pokuati. Provjerio sam njegovo stanje poslije otprilike etrdeset pet minuta: vrsto je spavao! Ujutro sam ga upitao kako je spavao protekle noi. Oh, spavao sam sasvim dobro, odgovorio je. Upitao sam ga da li je jo dugo uo glasove, a on je rekao: Ne znam, mislim da sam ubrzo zaspao. Ovaj sluaj na neki nain podsjea na ono to je Huber (1968), prilikom posjete Zen-psihijatrijskoj bolnici, opisao kao naglasak koji se stavlja na injenicu da se s patnjama mora nastojati ivjeti, umjesto da se na njih neprestano alimo, da ih analiziramo ili pokuamo izbjei. U tom smislu on spominje i sluaj duevno poremeene budistike redovnice: Glavni simptom u te redovnice bio je strah od zmija; posvuda je vidjela zmije i osjeala kako gmiu po njenom tijelu. Pregledavali su je lijenici, psiholozi i psihijatri, ali joj nisu mogli pomoi. Na kraju je doao i zen139

-psihijatar. Bio je u njenoj sobi oko pet minuta. Sto nije u redu? pitao je. Zmije gmilu po meni i plae me. Zen-psihijatar ise na trenutak zamislio, a zatim rekao: Sada nemam vremena i moram otii, ali doi u da vas vidim za tjedan dana. Dok me nema, elim da vrlo paljivo promatrate te zmije kako biste mi mogli, kad se vratim, tono opisati njihove pokrete. Kad se nakon sedam dana vratio, naao je redovnicu kako obavlja svoje dunosti, to znai one iste dunosti koje je obavljala prije nego to se razboljela. Pozdravio ju je i odmah upitao: Jeste li se drali mojih uputa? Jesam, odgovorila je, strogo sam obratila panju na zmije. Na alost, dogodilo se da ih vie ne vidim, jer su naprosto nestale kada sam ih htjela paljivije promatrati. Ako je pravilo paradoksne intencije od ikakve vrijednosti, bilo bi udno i nevjerojatno da se nije ve ranije otkrilo i dokazalo. Oito je da ga tek logoterapija oblikuje u znanstveno prihvatljivu metodu. Meutim, treba spomenuti da meu autorima, koji su s mnogo uspjeha primijenili paradoksnu intenciju i objavili steena iskustva, veina njih nije prola pravu obuku iz logoterapije niti je ikada imala prilike promatrati kako radi pravi logoterapeut, pa ak ni u obliku edukativne demonstracije. Uili su samo i jedino iz literature koja se odnosi na to podruje. Iz odlomka jednog nenadano primljenog pisma moe se vidjeti da i nestrunjaci mogu iz knjige o logoterapiji izvui koristi tako to paradoksnu intenciju upotrebljavaju po vlastitom nahoenju: Pet mjeseci sam lutao traei bilo kakve informacije o paradoksnoj intenciji po itavom Chicagu. Prvi puta sam uo o vaoj metodi iz knjige Lijenik i dua (The Doctor and the Soul). Od tog sam vremena obavio brojne telefonske razgovore; dao sam i oglas u novine (Jeste li kojim sluajem uli za nekoga tko poznaje ili je paradoksnom intencijom lijeio agorafobiju...), koji je tjedan dana izlazio u naim novinama Tribune, ali nisam dobio odgovora. Zato onda jo uvijek nastojim neto vie saznati 0 paradoksnoj intenciji? Zato to sam u to vrijeme, sam 1 na svoju ruku, primjenjivao paradoksnu intenciju drei se to sam bolje mogao primjera iz knjige. Sam sam ve 140

etrnaest godina bolovao od agorafobije. Sa dvadeset etiri godine doivio sam ivani slom, u vrijeme kada sam tokom tri godine posjeivao jednog frojdovski orijentiranog psihijatra zbog nekog sasvim drugog problema. Te, tree godine lijeenja, doivio sam slom. Nisam vie mogao raditi, ak nisam mogao izlaziti van. Sestra me je morala uzdravati kaiko je najbolje mogla i znala. Nakon etiri godine provedene u nastojanju da sam sebi pomognem, otiao sam u bolnicu teina mi je pala na etrdeset pet kilograma. est tjedana kasnije otputen sam iz bolnice u poboljanom stanju. Sedam mjeseci nakon toga doivio sam novi slom. Uope nisam mogao izai iz kue. Taj sam puta dvije godine posjeivao hipnotizera. Nije bilo ba velike pomoi. Hvatala me panika, drhtavica, osjeao sam malodunost. Bojao sam se da u zapasti u paniku, a dogaalo se da sam uvijek u nju i zapadao. U ovih proteklih etrnaest godina bojao sam se zaista kojeega: prepurlih duana, mnotva ljudi na ulicama ili drugim mjestima, udaljenosti itd., i nita nije stvarno izmijenilo i popravilo to stanje za cijelo to vrijeme. Prije nekoliko tjedana poeo sam se odjednom osjeati nervozno i uplaeno kad mi je na um dola vaa metoda. Rekao sam sebi: Svima u na ulici pokazati kako je lijepo i zabavno paniariti i ruiti se u nesvijest. inilo se da sam se smirio. Nastavio sam tako to sam otiao u duan u susjedstvu. Dok je trgovac obraunavao stvari koje sam kupio, ponovo sam osjetio nervozu i poeo osjeati kako nadolazi panika. Primijetio sam da mi se ruke znoje. Ne elei pobjei, ba kada je trgovac bio pri kraju rauna, upotrijebio sam paradoksnu intenciju, govorei sebi: Pokazat u ja tim ljudima i njemu koliko se stvarno mogu i znam znojiti. Bit e svi zapanjeni. Tek kada sam uzeo stvari i krenuo kui, shvatio sam da sam zapravo prestao biti nervozan i uplaen. Prije dva tjedna u naem je susjedstvu poela karnevalska predstava. Uvijek sam u takvim situacijama bio vrlo nervozan i zastraen. Ovaj put, prije nego to sam izaao iz kue, pomislio sam u sebi: Ba u se truditi i nastojati da zapadnem u paniku i padnem u nesvijest. Prvi puta nakon toliko dugo vremena bio sam u stanju da odem u samo sredite karnevalske priredbe, tamo gdje je bila najvea guva. Da, istina je da su se povremeno opet javljale misli o strahu i poinjao bih osjeati 'kako nadolazi panika, ali svaki sam puta upotrijebio paradoksnu intenciju, koja je pomagala. Vau sam metodu koristio kada god mi je 141

bilo neprijatno. One veeri, na karnevalu, ostao sam do tri sata izjutra i nisam se godinama tako dobro zabavljao. Prvi puta nakon dugo vremena osjetio sam se ponosnim. Otada sam uinio mnoge stvari, koje prije u strahu ne bih inio. (Ne, jo uvijek nisam izlijeen, niti sam postigao da uinim mnoge druge, pa i vee podvige, koje naprosto ne mogu uiniti jer se bojim. No, znam da se mnogo toga promijenilo kada izaem napolje. Ima razdoblja u kojima se osjeam kao da nikada nisam bio bolestan. Paradoksna intencija mi pomae da se osjeam jai. Po prvi puta osjeam da imam neto ime mogu uzvratiti udarac, neto ime se borim protiv panike. Ne osjeam se tako bespomoan prema njoj. Pokuao sam i iskuao brojne metode, ali nijedna mi nije donijela tako brzo olakanje kao vaa, ak kada se nije radilo o najteim stvarima to sam ih u ivotu radio. Vjerujem u vau metodu, zato to sam je sam iskuao i to samo na osnovi proitane knjige. Iskreno v a . . . P. S. Paradoksnu intenciju primjenjujem i prilikom besanih noi i ona mi pomae da vrlo brzo zaspim. Imam i nekoliko prijatelja kojima vaa paradoksna intencija isto tako dobro i brzo pomae. Evo sluaja jo jedne pacijentice koja me obavjetava o svom pokusu: Kada sam odlazila na spavanje, zamiljala sam sebe u situacijama koje su u meni izazvale paniku. eljela sam provesti i upotrijebiti paradoksnu intenciju kod kue, tako da bih imala dovoljno iskustva i spretnosti da je primijenim kada izaem van. Dakle, prije nego to sam znala za paradoksnu intenciju, svom bih snagom nastojala ostati mirna kada su mi se javljale takve i sline slike i uzrujala bih se kada bih sebe vidjela u tim situacijama. Sada se vie ne bojim i ne podlijeem panici zato to sada znam da e mi paradoksna intencija pomoi. Mislim da upravo zato to elim i nastojim paniariti, to ne mogu uiniti. Drugi se sluaj takoer odnosi na samostalnu primjenu tehnike paradoksne intencije: U etvrtak ujutro probudila sam se uznemirena; proganjala me misao: Nikada se vie neu oporaviti, to da radim? Kako je dan odmicao, sve sam dublje i duiblje zapadala u potitenost. Ve sam poela i plakati, osjeala 142

sam se tako beznadno. Iznenada sam se sjetila paradoksne intencije i pomislila sam da bi bilo dobro da je pokuam primijeniti na vlastitu potitenost. Rekla sam sama sebi: Hajde da vidim koliko duboko mogu zapasti u potitenost! I pomislila sam: Bit u stvarno i istinski potitena i poet u plakati, plakat u posvuda. U mati sam poela stvarati slike koje su prikazivale mene kako lijem potoke velikih suza, zamiljala sam kako toliko jako plaem da e suze napraviti pravu poplavu. Na tu pomisao i na sliku koju sam pritom zamislila, naprosto sam se poela smijati. Zamislila sam kako moja sestra dolazi kui i kae: Esther, Esther, to si to zaboga radila; jesi li morala ba toliko plakati da si poplavila itavu kuu? I tako, dre Frankl, pomislivi na takav prizor, poela sam se smijati i smijati, tako jako i glasno da sam se sama uplaila. A, zatim sam sebi rekla: Neka, smijat u se tako snano i buno, da e svi susjedi dojuriti da vide tko se to tako smije. ini se da me je to malo smirilo. To se dogodilo u etvrtak ujutro; danas je subota, a potitenost se jo uvijek nije vratila. To to sam uinila s paradoksnom intencijom, slino je primjeru s ogledalom promatramo li sami sebe kako plaemo, iz nekog se razloga dogodi da upravo zato prestanemo plakati. Ja ne mogu plakati dok se gledam u ogledalo. P. S. Nisam vam napisala ovo pismo da bih traila pomo ja sam sama sebi pomogla. To da ljudi mogu pomoi sami sebi upotrebom paradoksne ifitencije u vlastitom sluaju, moe nam biti shvatljivo jedino ako se ta tehnika uzima kao mehanizam koji umiruje ili pokree, mehanizam koji pomae savladavanju potekoa koje ima svako ljudsko bie. Iz tog razloga paradoksna se intencija esto primjenjuje nesvjesno. Ruvsn A. K. izjavio je: elio sam sluiti u izraelskoj vojsci. Nalazio sam u tome smisao, jer sam elio sudjelovati u borbi svoje zemlje za opstanak. Zbog toga sam odluio da sluim najbolje to mogu i da pruim sve od sebe. Dobrovoljno sam se prijavio u najistureniju jedinicu u vojsci, u padobransku. Bio sam izloen brojnim situacijama u kojima mi je ivot bio u opasnosti. Na primjer, prilikom prvog skoka s padobranom, strahovito sam se uplaio i doslovno se sva143

kim miiem tresao; meutim, nastojanje da to sakrijem samo je jo vie pojaalo drhtavicu. Tada sam odluio da se opustim i dozvolim da moj strah svi vide, te da se tresem to najjae mogu. I, nakon nekog vremena tresenje i drhtavica su proli. Nehotice sam primijenio paradoksnu intenciju i zaudo djelovala je. Jedan drugi primjer govori o temeljnom naelu tehnike paradoksne intencije, to se ne primjenjuje samo nehotice ve i protiv volje. Ova se pria odnosi na pacijenta kojeg je lijeio moj bivi student Uriel Meshoulama sa Harvardskog sveuilita. On kae: Na je pacijent, koji je inae ivio u Australiji, dobio poziv za odsluenje vojnog roka, no bio je siguran da e izbjei tom pozivu, zato to je imao govornu manu naime mucao je. Da skratimo itavu priu: dogodilo se da je tri puta elio lijeniku pokazati svoju govornu manu i potekou, ali naprosto nije mogao! Dolo je i do jedne smijene situacije. Naime, dogodilo se da je ipak na kraju osloboen sluenja vojnog roka i to na osnovi visokog krvnog pritiska. Australijska vojska vjerojatno i do dana dananjega ne vjeruje da taj ovjek zapravo muca.7
Slian se sluaj nalazi i u zbirci radova dr Elisabeth Lukas, objavljenoj u Uniquestu (17, 1977, str. 3233): Anneliese K., stara pedeset etiri godine, udata i bez djece, patila je od jako izraenog osjeaja potitenosti koji je lijeila psihofarmakoloki. Meutim u njoj je ipak ostajao strah da bi se bolest mogla ponovo javiti. Zatim je primijenjena metoda paradoksne intencije, kako bi joj se pokazalo na koji e nain ovladati svojim strahovima. Dobila je savjet da se nastoji odvojiti od fobije, a da pritom koristi i svoj smisao za smijeno. Reeno joj je da, u asu u kojem osjeti da e se javiti ta predosjeana tjeskoba, kao terapiju upotrijebi ovakve vrste reenica 'No, evo, opet je dolo vrijeme za jednu od mojih slatkih malih tjeskoba. Ve se stoljeima nije javljala... moda danas negdje oko ruka ... neka bude jedna od onih koje su tako dobre, tako dobre da mi oduzmu elju za jelom/ Ili: 'U redu, potitenosti moja! Samo me pokuavaj napasti i dobro me uhvati, jer danas ti to nee uspjeti!' Ili: 'Ne znam to je to sa mnom; ne mogu vie osjeati potitenost, a bila sam tako dobra u tome. Mora da sam izala iz forme. Sve izgleda tako sjajno i veselo, a trebalo bi biti tuno i sivo i ja bih trebala biti u dubokom oaju.' Gospoa K. nije u sljedeih pola godine imala ni jedan ponovni napad bolesti i sve je manje i manje morala upotrebljavati paradoksnu intenciju.

144

Upravo kao to pojedinci mogu nenamjerno i samostalno primjenjivati paradoksnu intenciju, to moe initi i itava grupa ljudi. Ochs (1968) je istakao kako se ini da su, ne samo zen-psihijatri, ve i druge vrste etnopsihijatrije koristile u svom radu neka pravila, koja je logoterapija kasnije sistematizirala. Tako izlazi da je temeljno naelo koje se provlai ifaluk-terapijom, zapravo logoiterapeutskog znaenja, a aman meksiko-amerike narodne psihijatrije curandero, je logoterapeut. Wallace i Vogelson istiu injenicu da etnopsihijatrijski sustav esto koristi psihoterapijska pravila, koja je tek nedavno uoio i poeo primjenjivati psihijatrijski sustav Zapadnog svijeta. Ispada da je logoterapija jedna veza izmeu dvije ... (Ochs, 1969). Slino se tvrdi i za japansku morita-psihoterapiju, kao drugi oblik istonjake metode. Kako su dokazali Yamamoto (1968) i Noonan (1969), morita-terapija posjeduje panje vrijedne slinosti s Franklovom paradoksnom intencijom, a Reynolds (1976) kae da te dvije metode koriste i primjenjuju jako sline i usklaene terapijske korake, koji su otkriveni nezavisno jedni od drugih i tisue milja daleko jedni od drugih. Meutim, Noonan (1969) ukazuje na razliku koja se oituje u tome da morita-terapija odraava istonjaki pogled na svijet, dok je za Zapad karakteristina logoterapija. Reynolds zakljuuje: Frankl i njegovo uenje predstavlja kulturu u kojoj je pojedinac na prvom mjestu, a racionalizam trai da se otkriju osobni ciljevi, dok morita predstavlja kulturu u kojoj grupa ljudi ima prvenstveno mjesto i u kojoj tradicija odreuje ciljeve kao neto dano. Vidimo da su narodi, odnosno sami ljudi pomagali, iako nesustavno, da se logoterapija unaprijedi i razvije. S druge je strane, meutim, logoterapija uvelike pospjeila i unaprijedila veliki dio onoga sto su, manje ili vie metodiki, otkrili behavior-terapeuti. Ukratko, prolost je nadogradila logoterapiju, a ova je sama nadogradila budunost, ije je posljednje desetljee i osvojila (Stein145

zor, 1969). Na primjer, logoterapija kae da strah od straha proizlazi iz pacijentove bojazni u vezi s posljedicama to ih njegov strah moe izazvati (Frankl, 1953). Valins i Ray nainili su pokus (objavio ga je Marks, 1969) kojim potvruju ovu logoterapijsku pretpostavku: Na studentima, koji su se bojali zmija, izvren je pokus koji se sastojao u tome da im se prui prilika da sluaju laan zvuni snimak otkucaja vlastitog srca, dok istovremeno gledaju slike zmija. Doli su do takvog stanja da su jednostavno povjerovali kako im se otkucaji srca uope nisu pojaali pri pogledu na zmiju. Takva je terapija pomogla da se znatno umanji njihov strah. Logoterapija takoer ui da strah od straha izaziva pojavu bijega od straha, te da fobija zapoinje onda kada se uspostavlja patogenetski odnos izbjegavanja. Paradoksna intencija spreava takvo izbjegavanje time to u potpunosti preokree pacijentovu namjeru da pobjegne od straha (Frankl, 1953). To se savreno slae s Marksovim otkriima (1970), da se fobija moe sasvim prevladati samo onda kada se pacijent nanovo suoi s fobinom situacijom. Isto pravilo postoji i kod tehnika behavior-terapije, a naziva se flooding. Rachman, Hodgson i Marks (1971) objanjavaju da se za vrijeme flooding lijeenja pacijent ohrabruje i nagovara da ue u situacije koje ga najvie uznemiravaju. Slino tome, u behavior-terapiji postoji tehnika koja se naziva produenim izlaganjem (o kojoj se govori u jednom lanku, 1971, Watsona, Gainda i Marksa), a koja se sastoji u tome da se pacijent ohrabruje da se to vie i to bre priblii objektima kojih se boji, jer e tako oslabiti elja za izbjegavanjem. Marks (1969) vrlo jasno uoava da flooding (preplavljivanje) ima izvjesne slinosti s tehnikom paradoksne intencije. Marks (1974) takoer primjeuje da je tehnika paradoksne intencije dosta slina tehnici koja se zove modeliranje (Bandura, 1968). Paradoksnoj intenciji su isto tako sline teh146

nike izazivanja tjeskobe, izlaganje in vivo, tehnika imp loije, induoirana tjeskoba, modifikacija oekivanja neeg, te tehnika produenog izlaganja. To su tehnike o kojima su prvi radovi objavljeni izmeu 1967. i 1971. godine.

DEREFLEKSIJA Do sada smo govorili o dvije, od tri patogene pojave, koje razlikujemo u logoterapiji: to su fobija, koju obiljeava bijeg od straha, te opsesivno-kompulzivna neuroza, koja ima obiljeje borbe protiv opsesija i prisila. to je tree? To je seksualno-neurotski sindrom koji, kao i prethodna dva, obiljeava neprestana pacijentova borba. Meutim, ovdje se pacijent ne bori protiv neeg, ve se prije i vie bori za neto, odnosno bori se da postigne zadovoljstvo u spolnom ivotu. Pri tome moramo rei da u logoterapiji postoji naelo po kojem ovjek ima vie izgleda da mu cilj potpuno izbjegne to vie i jae eli i nastoji postii zadovoljstvo. Ako se cilj namjere u spolnom ivotu svede iskljuivo na problem potencije i orgazma, onda taj problem istovremeno postaje i sredite panje (Frankl, 1969). U logoterapiji za tu pojavu koristimo izraze hiper-intencija (prekomjerna nakana) i hiper-refleksija (prekomjerna panja). Ta dva fenomena jaaju jedan drugog, ime se uspostavlja povratni mehanizam. Kako bi sam sebi osigurao dobru T potenciju i postizanje orgazma, pacijent svu panju obraa samo sebi, vlastitoj vjetini, umijeu i doivljaju. Istovremeno, on uope ne obraa panju na svog partnera, ne trudi se da mu prui bilo kakve stimulanse, koji bi ga spolno uzbudili. Posljedica toga je opadanje potencije i mogunosti da se doivi orgazam. To zauzvrat samo pojaava pacijentovu hiper-intenciju i tako se zatvara zaarani krug. 147

HIPER.-INTENCIJA

HIPER-REFLEKSUA

Da bi se taj krug razbio, u igru moraju ui centrifugalne sile. Umjesto da samo tei postizanju to bolje potencije i orgazmu, pacijent bi trebao biti onakav kakav zapravo jest, to znai da bi trebao dati sebe. Umjesto da se neprestano samo prouava i gleda, morao bi jednostavno zaboraviti na sebe i potpuno se otvoriti. Da bi se to provelo drugim rijeima, da bi se osujetila pacijentova hiper-refleksija mora se primijeniti jedna druga logoterapijska tehnika: to je derefleksija (Frankl, 1955). Kaczanowski (1965, 1967) je autor koji nas je mnogo zaduio to se tie tog problema, jer je opisao brojne sluajeve primjene derefleksije (iskljuenja iz svijesti), odnosno logoterapijskog lijeenja impotencije. Ovdje u iznijeti sluaj jednog njegovog pacijenta, koji je imao vrlo lijepu enu, tako da su ljudi za njega priali: Sretnik dobio je za enu najzamamniju djevojku koju je susreo. Stoga je razumljivo da je on elio da joj prui i najvee zadovoljstvo u spolnom ivotu, jer ga ona svakako zasluuje, a i oekuje. Kaczenowski je zakljuio da je pacijent oajno teio savrenosti u spolnom ivotu, tako da bi upravo ta njegova hiper-intencija za postizanjem muevnosti, mogla biti i razlog njegove impotencije. Uspjelo mu je da pacijentu pomogne da shvati kako u pravoj ljubavi ima mnogo toga to je vrijedno da se oplemenjuje. Pacijent je nauio sljedee: ako voli svoju enu, onda joj moe dati itavog sebe, umjesto da se trudi da joj prui samo vrhunac u spolnom odnosu. Tek tada e i njezino zadovoljstvo biti posljedica njego148

vog ponaanja i postupaka, a ne samo cilj postavljen sam po sebi (Kaczanowski. 1967). Kao dalji korak osujeivanju pacijentove samoobrambene borbe za postizanjem zadovoljstva, Kaczanowski je dobro primijenio derefleksiju, na osnovi onog to sam ja prvi puta objavio 1946. godine u Njemakoj, a zatim i 1952. godine u Engleskoj, a t o se sastoji u ovome: Kaczanowski je savjetovao pacijentu i njegovoj eni da prekinu sa odravanjem spolnih odnosa za izvjesno vrijeme. Takav je savjet sprijeio da se javi tjeskoba koju je pacijent predosjeao i koje se bojao. Nekoliko tjedana kasnije pacijent je prekrio obavezu uzdravanja; ena ga je na to pokuala podsjetiti, ali na sreu i ona je u tom asu zanemarila zabranu. Tako su njihovi spolni odnosi postali sasvim normalni. (Kaczanowski, 1967). Mogli bismo dodati: a onda su godinama ivjeli u s-rei i ljubavi, pa da bude kao u bajci, zar ne? Kada sam opisivao ovu tehniku, istakao sam da je u stvaranju hiper-intencije odluujui inilac pojava da u pacijentovom spolnom ivotu postoji odreen zahtjev koji lebdi nad njim. Taj se osjeaj zahtjeva moe stvoriti zbog: (1) Hic Rhodus, hic salta situacije (Frankl, 1952); (2) samog pacijenta (odnosno njegove borbe da postigne zadovoljstvo); ili (3) zbog samog partnera. U sluajevima koji se ubrajaju u treu kategoriju, pacijent je potentan tako dugo dok moe preuzeti inicijativu. U posljednje se vrijeme u etiologiju impotencije ubrajaju jo dva patogena inioca: (4) pritisci zbog postignute ravnopravnosti spolova, te (5) pritisak grupe. Ovdje pojam zahtjeva^ potjee iz drutva koje je zaokupljeno uspjesima, a taj se naglasak proiruje i postavlja i na pitanja spolnog ivota. Ginsberg, Frosch i Shapiro (1972) su ukazali na poveanu slobodu koju su ene postigle u spolnom ivotu, te na posljedicu te pojave, naime, ene su sada u prilici da zahtijevaju sam spolni in. Stewart (1972) u lanku objavljenom u medicinskom asopisu Pulse, govori o 149

impotenciji koja se javlja kod mukaraca iz Oksforda, te primjeuje kako ene naprosto tre naokolo zahtijevajui seksualna prava. Nije dakle udo da se danas mladi ovjek sve vie tui na impotenciju, kako zakljuuju Ginsberg, Frosch i Shapiro. ini se da ovakva opaanja, koja su gotovo ista u svim dijelovima svijeta, potvruju mnoge logoterapijske pretpostavke o etiologiji impotencije. to se pak tie pritisaka grupe, uzmimo u obzir samo pornografiju i obrazovanje u pitanjima spolnosti. Ljudi su od toga napravili dobar posao i razvili pravu industriju. U slubi tog posla ukljueni su svi oni pritajeni i skriveni nagovarai, kao i mass-mediji, koji naprosto potkrepljuju i podravaju oekivani uitak u spolnom ivotu i zahtjev koji nad njim stoji. Kako bih vam poblie opisao terapeutski pristup seksualnoj neurozi, navest u vam dio lanka, prvog to je na tu temu objavljen u Engleskoj. Radi se o dosjetki, koja je smiljena kako bi se pacijent oslobodio osjeaja da njegov partner neto od njega zahtijeva: pacijentu smo dali savjet da kae svojoj partnerici kako je lijenik strogo zabranio da imaju spolne odnose. U takvoj situaciji ena vie ne oekuje spolni in i pacijent je na taj nain 'osloboen obaveze'. Budui da je sada osloboen osjeaja da partner na njega postavlja zahtjeve, pacijent dobiva mogunost da se njegova spolnost ponovo izrazi, da postane prava i iskrena, jer je vie ne uznemirava i ne spreava osjeaj nekakvog zahtjeva oekivanja. Ponekad se ak dogaa da se partnerica iznenadi, kad joj mukarac prie s jako izraenim uzbuenjem i potencijom, pa ga ak i odbija zbog savjeta zabrane lijenika. U takvom trenutku dolazi do promjene stanja, odnosno do poboljanja. Naime, jedino u trenutku u kojem pacijent nema pred sobom nikakav drugi cilj osim uzajamne spolne igre njenosti i davanja tada i samo tada moe se razbiti ranije stvoreni zaarani krug (Frankl, 1952). 150

B. J. Sahakian i W. S. Sahakian (1972) su primijetili da je ova moja tehnika lijeenja, koju sam prvi puta objavio na njemakom 1946. godine, u skladu s radovima Mastersa i Johnsonove (1970), koji su prouavali spolnu nedoraslost ovjeka. Logoterapija smatra da su unaprijed predosjeana tjeskoba i hiper-refleksija patogeni inioci u etiologiji seksualnih neuroza. Uzmemo li to u obzir, netko bi mogao pitati vrijedi li tvrdnja Mastersa i Johnsonove (1976) kada kae da jo uvijek nije jasno da li su strah od spolnog ina i s njim usko povezana uloga promatraa, zaista primarni inioci koji spreavaju i osujeuju normalan i uspjean spolni ivot. Sljedei je sluaj dobar primjer za tehniku koju sam objavio 1946. godine, a taj primjer dugujem svom bivem studentu s Internacionalnog sveuilita SAD, Myronu J. Hornu:
U m o j u je sobu doao mladi brani par, (koji se tuio na neusklaenost u spolnom ivotu. ena je esto prigovarala svom suprugu da je lo ljubavnik, te da e ona otii i potraiti zadovoljenje svojih potreba na drugom mjestu. Zatraio sam da mi obeaju da e se ponaati onako kako im kaem; naime, savjetovao sam im da tokom sljedeeg t j e d n a legnu potpuno nagi zajedno u krevet i tako ostanu barem jedan sat. Rekao s a m i m da je sasvim u redu da se malo ljube i miluju, ali da ni pod kakvim okolnostima ne dopus'te da doe do spolnog odnosa. Sljedeeg su tjedna ponovo doli i rekli da su se pokuavali suzdrati od spolnog odnosa, ali je ipalk tri p u t a do njega dolo. E lergino s a m zatraio od n j i h da se i dalje m o r a j u drati mojih uputa. Nazvali su sredinom tjedna i rekli da naprosto nisu u s t a n j u odrati obeanje; naprotiv, i m a j u odnos ak i nekoliko p u t a na dan. Vie se nisu vratili. Godinu dana kasnije, sreo sam m a j k u t e ene i ona mi je rekla da se kod mladog branog para vie nije javio problem impotencije.

Umjetnost improvizacije igra odluujuu ulogu u logoterapijiskom lijeenju impotencije. Iz primjera, koji zahvaljujem Josephu B. Fabryju, mogu se vidjeti mogunosti i potrebe za improvizacijom: 151

Odrao sam predavanje o derefleksiji, nkon kojeg mi se obratila jedna sluateljica i zapitala da li bi mogla .primijeniti tu tehniku i na svog mladia. Naime, on je otkrio da je impotentan; to je prvi puta shvatio kada je bio s djevojkom s kojom je imao kratku avanturu. Djevojka koja mi se obratila zva'la se Susan. Koristei Franklovu tehniku, odluili smo da e Susan rei svom prijatelju kako se nailazi pod nadzorom lijenika, koji joj je dao neke lijekove i rekao neka se mjesec dana ne uputa u spolni odnos. Dopustio im je da se fiziki pribliavaju i ine sve drugo, osim stvarnog spolnog odnosa. Sljedei me tjedan Susan izvijestila da je stvar uspjela. Njezin je prijatelj inae bio psiholog, koji je poznavao upute Mastersa i Johnsonove za lijeenje seksualnih problema, te je sam o tim pitanjima davao savjete pacijentima. etiri tjedna kasnije, Susan je ponovo dola i ispriala kako je u meuvremenu kod njezinog prijatelja dolo do povratka na staro stanje, meutim, ona ga je uspjela izlijeiti. Budui da vie nije mogla ponoviti priu o zabranama i nareenjima lijenika, rekla mu je da rijetko, gotovo nikako, doivljava orgazam i zamolila ga da te noi nemaju odnos, ve da joj pomogne rijeiti taj problem. Uspjeh je ponovo bio potpun. Susan je vlastitom domiljatou dokazala da stvarno dobro razumije upotrebu i djelovanje derefleksije... Od tog se vremena u njihovom odnosu vie nije javljao problem impotencije. Susan je vrlo dosjetljivo upotrijebila centrifugalne sile koje sam spomenuo na poetku. Kako bi pomogla svom prijatelju da prevlada hiper-intenciju i hiper-refleksiju, kako bi mu pomogla da shvati da u njihovom odnosu mora davati sebe i zaboravljati na sebe, ona je preuzela ulogu pacijenta. Njemu je u takvoj situaciji dodijeljena uloga terapeuta. Sluaj koji sam objavio jo 1962. godine govori o pacijentici koja ima problem fiigidnosti: Mlada je ena dola k meni tuei se da je frigidna. Ispitivanjem ise otkrilo da je u djetinjstvu imala neugodan doivljaj seksualne prirode, u koji je bio umijean njen otac. Meutim, to tragino iskustvo nije bilo glavni razlog njene seksualne neuroze. Pokazalo se da je pacijentica, budui da je bila pod utjecajem itanja popularne 152

psihoanalitike literature, zapravo cijeli ivot ivjela u strahu da e platiti danak tom tekom doivljaju. Njena prekomjerna nalkana i prekomjerna panja usredotoena na to da potvrdi svoju enstvenost bili su posljedica te tjeskobe koju je predosjeala i koje se bojala; umjesto da obrati panju na partnera, ona ju je pretjerano obraala sebi samoj. Orgazam je u ovom sluaju bio postavljen kao iskljuivi cilj nakane, a istovremeno i kao sredinji objekt na koji se usmjeravala pozornost. Znao sam da bi se u njenom sluaju uspjeh mogao postii i kraom logoterapijskom intervencijom, ali sam joj ipak, sasvim namjerno, rekao kako za sada za nju nemam ni mjesta, ni vremena, te da je moram staviti na -listu ekamja kroz nekoliko mjeseci. Savjetovao sam joj da za to vrijeme nastoji da ne analizira i prouava da li stvarno jest ili nije sposobna da doivi orgazam, ve da se trudi da svu panju posveti svom partneru, da mu pokae da ga stvarno i iskreno voli. Zatraio sam od nje: Obeajte mi da uope neete misliti ni mariti za orgazam. 0 tome emo razgovarati za nekoliko mjeseci kad vas budem poeo 'lijeiti. Ono to sam predvidio dogodilo se nakon nekoliko dana, bo)lje reeno noi. Sva je sretna dola do mene da mi kae kako je doivjela orgazam ve prvi puta kada na njega nije uporno mislila. Darreil Burnett je objavio slian sluaj: Jedna ena koja je inae imala problem frigidnosti, imala je obiai da budno pazi to se dogaa u njezinu tijelu za vrijeme odnosa, trudei se da sve to ini, ini onako kako stoji u priruniku. Savjetovao sam joj da ne misli na sebe, ve da svu panju obrati suprugu. Tjedan dana kasnije doivjela je orgazam. Na ovom mjestu navest u i jedan inae neobjavljen sluaj u kojem se radi o preranoj ejakulaciji. Radi se o pacijentu kojeg, je lijeio Gustave Ehrentraut, koji je studirao logoterapiju na Internacionalnom sveuilitu SAD. On je u ovom sluaju vie upotrijebio tehniku paradoksalne intenije nego derefleksije: Tokom proteklih est godina sve se vie gubila Fredova sposobnost da produi spolno sjedinjavanje sa svojom partnericom. Pokuavao sam rijeiti njegov problem kombinacijom razliitih tehnika: modifikacije ponaanja, bio-

energetike i odgoja u pitanjima spolnosti. Dolazio je na sastanke gotovo dva mjeseca, a da nije postignuta nikakva panje vrijedna promjena. Odi/uio sam da pokuam i Franiklovom paradoksnom intencijom. Rekao sam Fredu neka se uope ne brine o svojoj preranoj ejaikulaciji; jer ionako nee moi nita promijeniti. Neka ne misli ni na ta drugo do da zadovolji sebe. Neka skrati trajanje odnosa na svega jednu minutu! Prilikom sljedeeg sastanka, nakon tjedan dana, Fred je rekao kako je tokom tjedna dva puta imao odnos sa svojom suprugom, ali da nije mogao dosei vrhunac u vremenu manjem od pet minuta. Odgovorio sam mu da je to predugo, da to vrijeme mora skratiti. Tokom sljedeeg tjedna, vrijeme se produilo na sedam minuta kod prvog odnosa, te na jedanaest minuta kod drugog odnosa. Denise, njegova supruga je potvrdila da je oba puta bila zadovoljena. Problem je nakon toga nestao i oni vie niisu imali potrebe da ponovo dolaze. Claude Farris, terapeut-savjetnik u Kaliforniji, jednom je prilikom primjenom paradoksalne intencije lijeio brani par kod kojeg se javljao izvjestan oblik seksualne neuroze: Gospodina i gospou Y. preporuio mi je ginekolog gospoe Y. Ona se tuila na bolove za vrijeme spolnog odnosa. Bili su u braku tri godine, a opisane smetnje postojale su od poetka. Gospoa Y. je odgojena u katolikom samostanu; odgajale su je redovnice, a pitanja 'spolnosti bila su zabranjena tema. Priao sam joj na osnovama paradoksne intencije. Savjetovao sam joj neka se uope ne trudi da se opusti, to se posebno odnosi na genitalno podruje njezina tijela; naprotiv, neka se stegne to /jae i vre, te da to upornije nastoji svom suprugu onemoguiti da uope ue u nju. Njemu je s druge strane savjetovano da sve snage usmjeri upravo u tom pravcu. Tjedan dana kasnije doli su ponovo. Rekli su da su se drali mojih uputa i savjeta i da su prvi puta uspjeli uivati u bezbolnom odnosu. Ve nakon tri naa sastanka simptomi su prestali pokazivati znakove povratka. Paradoksna intencija je dokazala svoju djelotvornost i uspjenost; pokazala se kao tehnika kojom se relativno brzo dolazi do uspjenog rjeenja, tako da mi nije ostavljala mnogo posla. 154

U radu Farrisa, u njegovom matovitom pronalaenju izlaza i rjeenja razliitih problema i sluajeva, smatram najznaajnijom ideju da se postigne oputanje kroz paradoksnu intenciju. David L. Norris, istraiva iz Kalifornije, nainio je pokus koji potvruje da je paradoksna intencija na pravom putu. Pokusu je podvrgnut Steve S. koji se trudio da se aktivno opusti. Elektromiografometar, kojim se koristim u svojim istraivanjima, neprestano je pokazivao najvee vrijednosti (50 mikroampera), dakle napetost je bila velika. To je trajalo sve dok Steveu nisam rekao kako nema nade da e ikada nauiti kako da se opusti i da je bolje da se pomiri s injenicom da e itav ivot provesti u napetosti. Pet minuta kasnije Steve S. je iznenada rekao: 'Oh, boe, odustajem/ U tom je trenutku kazaljka mjernog instrumenta naglo pala na najniu vrijednost (10 mikroampera); to se dogodilo takvom brzinom da sam pomislio kako se itav spoj negdje iskopao. Steve S. je uspio da se opusti upravo zato to to vie nije nastojao. Edith Weisskopf-Joelson je ispriala slino iskustvo: Nedavno sam imala priliku da upoznam transcendentalnu meditaciju. Odlazila sam na seanse, ali sam nakon nekoliko tjedana odustala, jer osjeam da sama od sebe spontano meditiram, ali kad se to od mene poinje traiti, onda zapravo prestajem meditirati.
Videant consides!

LITERATURA Agras, W. S. (ur.), Behavior Modification: Principles and Clinical Applications. Boston, Little, Brown and Company, 1972. Allport, G. W., Predgovor u V. E. Frankl, From Death-Camp to Existentialism. Boston, Beacon Press, 1959. Personality and Social Encounter Boston, Beacon Press, 1960. Bandura, A,, Modelling Approaches to the Modification of Phobie Disorders, u The Role of Leaming in Psvchoterapy. London, Churchill, 1968.

155

Benedikt, F. M., Zur Therapie angst- und zwangsneurotischer Symptome mit Hilfe der Paradoxen Intention und Dereflexion nach V. E. Frankl. Disertacija. Minhensko sveuilite, 1968. Briggs, G. J. F., Courage and Identity. lanak proitan pred Kraljevskim medicinskim drutvom, London, 5. travnja, 1970. Buhler, C., and M. Allen, Introduction to Humanistic Psychology. Monterey, Brooks-Cole, 1972. Dilling, H., H. Rosefeldt, G. Kockott, and H. Heyes, Verhaltenstherapie bei Phobien, Zwangsneurosen, sexuellen Strungen und Schten. Fortschr. Neurol. Psychiat. 39, 1971, 293344. Frankl, V. E. Zur geistigen Problematik der Psychotherapie. Zentralblatt fr Psychotherapie, 10, 1938, 33. Zur medikamentsen Untersttzung der Psychotherapie bei Neurosen. Schweizer Archiv fr Neurologie und Psychiatrie, 43, 1939, 2631. rztliche Seelsorge. Vienna, Deuticke, 1946. Die Psychotherapie in der Praxis. Be, Deuticke, 1947. The Pleasure Principle and Sexual Neurosis. International Journal of Sexology, 5, 1952, 12830. Angst und Zwang. Acta Psychotherapeutica, 1, 1953, 11120. The Doctor and the Soul: From Psychotherapy to Logotherapy. New York, Knopf, 1955. Theorie und Therapie der Neurosen. Be, Urban & Schwarzenberg, 1956. On Logotherapy and Existential Analysis. American Journal of Psychoanalysis, IS, 1958, 2837. Beyond Self-Actualization and Self-Expression. lanak proitan na Skupu o egzistencijalistikoj psihijatriji, Chicago, 13. prosinca, 1959. Paradoxical Intention: A Logotherapeutic Technique. American Journal of Psychotherapy, 14, 1960, 52035. Man's Search for Meaning: An Introduction to Logotherapy. Boston, Beacon Press, 1962. Logotherapy and Existential Analysis; A Review. American Journal of Psychotherapy, 20, 1966, 25260. Psychotherapy and Existentilism: Selected papers on Logotherapy, New York, Washington Square Press, 1967. The Will to Meaning: Foundations and Applications of Logotherapy. New York, New American Library, 1969. Gerz, H. O., The Treatment of the Phobie and the ObsessiveCompulsive Patient Using Paradoxical Intention sec. Viktor E. Frankl. Journal of Neuro psychiatry, 3, 6, 1962, 37587. Experience with the Logotherapeutic Technique of Paradoxical Intention in the Treatment od Phobie and Obsessive-Compulsive Patients. American Journal of Psychiatry, 123, 5, 1969, 54853. Ginsberg, G. L., W. A. Frosch, and T. Shapiro, The New Impotence. Arch. Gen. Psychiat., 26, 1972, 21&20.

156

Hand, I., Y. Lamontagne, and I. M. Marks, Group Exposure (Flooding) in vivo for Agoraphobics. Brit. J. Psychiat., 124, 1974, 588602. Hvens, L. L., Paradoxical Intention. Psychiatry & Social Science Review, 2, 2, 1968, 1619. Henkel, D., C. Schmook, and R. Bastine, Praxis der Psychotherapie, 17, 1972, 236. Huber, J., Through an Eastern Window. New York: Bantam Books, 1968. Jacobs, M., An Holistic Approach to Behavior Therapy. U A. A. Lazarus (ur.), Clinical Behavior Therapy. New York, Brunner-Mazel, 1972. Kaczanowski, G., u A. Burton (ur.), Modern Psychotherapeutic Practice. Palo Alto, Science and Behavior, 1965. Logotherapy: A New Psychotherapeutic Tool. Psychosomatics, 8, 1967, 15861. Kocourek, K., E. Niebauer, i P. Polak, Ergebnisse der klinischen Anwendung der Logotherapie. U V. E. Frankl, V. E. von Gebsattel and J. H. Schultz (ur.), Handbuch der Neurosenlehre und Psychoterapie. Mnchen, Urban & Schwarzenberg, 1959. Kvilhaug, B., Klinische Erfahrungen mit der logotherapeutischen Technik der Paradoxen Intention. lanak proitan pred Austrijskim medicinskim drutvom za psihoterapiju, Be, 18. srpnja, 1963. Lapinsohn, L. I., Relationship of the Logotherapeutic Concepts of Anticipatory Anxiety and Paradoxical Intention to the Neurophysiological Theory of Induction. Behav. neuropsvchiat., 3, 3 - 4 , 1971, 1224. Lazarus, A. A., Behavior Therapy and Beyond. New York, McGraw Hill, 1$71. Lehembre, J., L'intention paradoxale, procede de psychotherapie. Acta Neurologica et Psychiatrica Belgica, 64, 1964, 725 3i5. Leslie, R. C., Jesus and Logotherapy: The Ministry of Jesus as Interpreted through the Psychotherapy of Viktor FrankL New York, Abingdon, 1965. Lorenz, K., On Aggression. New York, Bantam, 1967. Lyons, J., Existential Psychotherapy. Journal of Abnormal and Social Psycholdgy, 62, 1961, 24249. Marks, I. M., Fears and Phobias. New York, Academic Press, 1969. The Origin of Phobie States. American Journal of Psychotherapy, 24, 1970, 65276. Paradoxical Intention. In W. S. Agras (ur.), Behavior Modification. Boston: Little, Brown and Company, 1972. Treatment of Obsessive-Compulsive Disorders. U iz. H. H. Strupp i sur., Psychotherapy and Behavior Change 1973. Chicago, Aldine, 1974.

157

Masters, W. H., and V. E. Johnson, Principles of the New Sex Therapy. Am. J. Psychiatry, 133, 1976, 54854. Medlicott, R. W., The Management of Anxiety. New Zealand Medical Journal, 70, 1969, 15558. Muller-Hegemann, D., Methodological Approaches in Psychotherapy. American Journal of Psychotherapy, 17, 1963, 55468. Noonan, J. Robert, A Note on an Eastern Counterpart of Frankl's Paradoxical Intention. Psychologia, 12, 1969, 147 49. Ochs, J. M., Logotherapy and Religious Ethnopsychiatric Therapy. lanak za Socioloko drutvo Sveuilita u Villanovi, Pensilvanija, 1968. Pervin, L. A., Existentialism, Psychology, and Psychotherapy. American Psychologist, 15, 1960, 305309. Polak, P., Frankl's Existential Analysis. American Journal of Psychotherapy, 3, 1949, 51722. Rachman, S., R. Hodgson, i I. M. Marks, The Treatment of Chronic Obsessive-Compulsive Neurosis. Behav. Res. Ther., 9, 1971, 23747. Raskin, David E., and Zanvel E. Klein, ^Losing a Symptom Through Keeping It: A Review of Paradoxical Treatment Techniques and Rationale. Archives of General Psychiatry, 33, 1976, 548-55. Reynolds, D. K., Morita Psychotherapy. Barkeley, University of California Press, 1976. Sahakian, W. S., i B. J. Sahakian, Logotherapy as a Personality Theory. Israel Annais of Psychiatry, 10, 1972, 23044. Solyom, L., J. Garza-Perez, B. L. Ledwidge, i C. Solyom, Paradoxical Intention in the Treatment of Obsessive Thoughts: A Pilot Study. Comprehensive Psychiatry, 13, 1972, 3, 291 97. Spiegelberg, H., Phenomenology in Psychology and Psychiatry. Evanston, Northwestern University Press, 1972. Steinzor, B., u Psychiatry & Social Science Review, 3, 1969, 23
28.

Stewart, J. M., u Psychology and Life Newsletter, 1, 1, 1972, 5. Tweedie, D. F., Logotherapy and the Christian Faith: An Evaluation of Frankl's Existential Approach to Psychotherapy. Grand Rapids, Baker Book House, 1961. Ungersma, A. J., The Search for Meaning. Philadelphia, Westminster Press, 1961. Victor, R. G., i C. M. Krug, Paradoxical Intention in the Treatment of Compulsive Gambling. American Journal of Psychotherapy, 21, 1967, 80814. Watson, J. P., R. Gaind, i I. M. Marks, Prolonged Exposure. Brit. Med. J., 1, 1971, 1315. Weisskopf-Joelson, E., Some Comments on a Viennese School of Psychiatry. Journal of Abnormal and Social Psychology, 51, 1955, 701703.

158

The Present Crisis in Psychotherapy. The Journal of Psychology, 69, 1968, 10715. Yamamoto, I. Die japanische Morita-Therapie im Vergleich zu der Existenzanalyse und Logotherapie Frankls. U W. Bitter (ur.), Abendlndische Therapie und stliche Weisheit, Stuttgart, Klett, 1958. Yates, A. J., Behavior Therapy, New York, Wiley, 1970.

KAZALO IMENA I POJMOVA

Adams, E. Kim, 97 Adler, Alfred, 14, 21, 59, 91 Agorafobija, 11718, 14041 Agras, W. Stewart, 118 Agresivnost 24, 34, 64, 6667, 67 bilj., 93 Alkoholizam, 2526 Allen, Melanie, 61, 110 Allport, Gordon, 110, 117 American Journal of Psychiatry, 38 Arnold, Magda B., 45 Asketizam, 9293 Bacheis, Leonard, 14 Bacon, Yehuda, 37 Becker, E., 55 Bedoya, Elizabeth, :i8 bilj. Behavior-terapija, 1214, 20, 112, 117118, 118119 bilj., 119120, 123124,r 145; flooding, 146; modifikacija ponaanja, 118119, 119 bilj., 120, 122, 123, 153; produeno izlaganje, 147 Benedikt, Friedrich M., 126, 129 Bertalanffy, Ludwig von, 50 bilj., 89 Besanica, v. Nesanica

Besmislenost, osjeaj ivota, 14, 15, 18, 2026, 40, 82, 85,86, 91, 94 Blagostanje, 18, 22 Bloch, Ernst, 86 Bog, 60 Bog podsvijesti: Psihoterapija i religija (V. E. Frankl), 11 Bol zbog gubitka smru, v. Smrt Brecht, Bertolt, 31 Brentano, Franz, 50, 62 Briggs, G. J. F., 124, 125 Brown, Bob, 38 Broyard, Anatole, 28 Buber, Martin, 6163, 126 Budunost, aktivizam , 106 107 Bhler, Charlotte 61, 74 Buhler, Karl, 62, 110 Burglass, Milton, E., 123 Burnett, Darreil, 115, 153 Byers, Warren Jeffrey, 96 Camus, Albert, 21 Casciani, 38 Centar za rehabilitaciju narkomana (Norco, Kalifornija), 26

161

Crumbaugh, James C., 23, 26, 29, 32, 36, 38 ovjekovo traganje za smislom (V. E. Frankl), 125, 126 Dansart, Bernard, 23, 38 Demaskiranje, v. Raskrinkavanje Demitologizacija neuroze, v. Neuroza Depersonalizacija, v. RazosobIjenje Depresija, v. Potitenost Derefleksija, 34, 96, 110, 147 154 Determinizam, 42, 4446, 49, 57 Dijalog, 63, 69 Dilling, H., 111, 118 Dimenzija, 44, 59; ljudska , 12, 2021, 3941, 40 bilj., 42-46, 5354, 61, 93, 116 18; nooloka , 20, 44; psiholoka , 44 Djetinjstvo, 47, 47 bilj. Doputenost u spolnom ponaanju, 71 Dosada, 91 Drhtavica, v. Tresavica Drutvena odgovornost, 88 Drutveno-ekonomska situacija (stanje, poloaj), 19, 30, 38, 84 Drutvo, dokolice, 22, 31, 91; industrijsko , 70; obilja, 18, 22, 31, 40, 50 bilj., 9192 Durlak, 38 Duevna bolest, 26, 8285 East Side Mental Health Center (Bellevue, Wa), 24 Ebner Ferdinand, 6163 Egzistencijalizam, 11 , 21 22, 5253, 61, 98100, 106

Egzistencijska frustracija, 21, 23, 79, 91 Egzistencijska praznina, 21, 2326, 73-74, 78, 91, 94 Egzistencijski vakuum, v. Egzistencijska praznina Ehrentraut, Gustave, 153 Eibl-Eibesfeldt, Irenaeus, 76 Einstein, Albert, 32 Elektrookovi, 122 Emocija, 7172 Emocionalno otuenje, 71 Enureza, 119 bilj. Erickson, Milton H., 137 Etiologija duevnih bolesti, 12, 21, 23, 29, 47, 58, 149, 151 Etnopsihijatrija, 145 Fabry, Joseph, B., 49, 49 bilj., 129 bilj., 151 Farris, Claude, 15455 Fatalizam, 48, 68, 99 Fechtmann, Freddie, 25 Fenichel, O., 123 Fenomenologija, 57, 62, 63, 110 Fobija, 11115, 119-22, 124, 129, 138, 144 bilj., 145-47; bijeg od straha, 11113, 147; v. i Strah Forstmeyer, Annemarie von, 25 Fraiser, Alvin R., 26 Frankl Library and Memorabilia, 33 bilj. Freud, Sigmund, 1112, 14, 18, 21, 26, 4546, 59, 66, 70, 71, 77, 83, 91, 123, 141 Frigidnost, 79, 15253 Frosch, W. A., 14950 Furness, Pauline, 127

Gaind, R., 146 Gehlen, Arnold, 44 Gerz, Hans O., 111, 113, 123

162

Gestalt opaanje, 36 Ginsberg G. L., 14950 Goethe, Johann Wolfgang, 29, 56, 56 bilj., 8384 Goldstein, Kurt, 89 Goodwin, Brian, 84 Govor, 6162, 85, 85 bj. Gray, R. N., 54 Grupna logoterapija, 26, 74, 13435 Gusenbauer, Ilona, 9495 Haley, Jay, 137 Halucinacija, 13839 Hand, I., 117 Harrington, Donald Szantho, 123 Hartmann, Nicolai, 45 Hvens, L. L., 123 Hays, 129 bj. Heidegger, Martin, 44, 101 Heisenberg, Werner, 42 Henkel, D., 111 Hess, W. R., 67 Heyse, H., 118 Hiper-diskusija, 73 Hiper-intencija, 7273, 9597, 14748, 152 Hiperinterpretacija, 55 Hiper-refleksij a, 73, 147, 151, 152 Hipertrofija smisla, 58, 73 Hipnoza, 137 Hipokrizija, 70, 78 Hipotrofija smisla, 58 Histerija, 11618 Hodgson, R., 146 Hofsttter, Peter R., 64 Hlderlin, Friedrich, 83, 91, 92 bj. Holmes, Robert M., 74, 74 bilj. Homeostaza, 75, 89 Horn, Myron J., 151 Htjeti, 72; v. Volja Huber, J., 139

Humanistika psihologija, 11, 61, 6365, 110 Humanizam, 11, 14, 57 Humor, 13, 11518, 132, 144 bilj. Husserl, Edmund, 50, 62 Ifaluk-terapija, 145 Impotencija, 7980, 14851 Individualna psihologija, 59 Indoktrinacija, 64 Industrijsko drutvo, v. Drutvo Inferiornost, osjeaj , 59, 73, 91 Insomnija, v. Nesanica Institut za logoterapiju (Berkeley, Kalifornija), 129 bilj. Intencionalnost, 6263; intencionalni predmeti, 50; svjesni odnosi , 6263, 72 International Journal of Psychoanalysis, 11 Interpretacija samog sebe, 55 Intimnost, v. Senzualna bliskost Jacobs, M., 111, 113, 120, 121 Jacobson, Robert L., 121 Jaspers, Karl, 106 Jezik, v. Govor Johnson, V. E., 151, 152 Judd, 25

Kaczanowski, Godfryd, 110, 113, 14849 Kairos kvaliteta, 36 Katz, Joseph, 30 Kell, W. L., 49 Klaustrofobija, 12021 Klein, Zanvel E., 116 Kockott, G., 118

163

Kocourek, K., 110, 129, 13236 Koegzistencija, 6163 Komercijalizam (sport), 89 Kominost, v. Humor Komunikacija, v. Saobraanje Koncentracioni logori, 3233, 32 bilj., 33. bilj., 37, 41, 45, 87 Konformizam, 23 Kontracepcijska pilula, 80 Korzep, Robert L., 95 Kotchen, Theodore A., 32 Kratochvil, S 29, 38 Kreativnost, v. Stvaralatvo Kreisky, Bruno, 22 Krippner, Stanley, 25 Krivica, 48 Kriza srednje dobi, 19 bilj. Krug, Carolyn M., 110, 113 Kvijetizam, 9899, 106 Kvilhaug, Bjarne, 12, 14, 118 Lange, Johannes, 47 Lapinsohn, L. I., 119 Lazarus, A. A., 116, 118 Lehembre, J., 110 Leslie, Robert C., 110 Libidna hidraulika, 64 Libidna kateksa, 68 Lifton, Robert Jay, 94 Lijeenje smislom (V. E. Frankl), 17 bilj. Lijenik i dua (V. E. Frankl), 68, 140 Linn, Lawrence S., 25 Loch, Wolfgang, 14 Logos, 6263, 69 Logo-teorija, 35 Logoterapija, 11, 1214, 17, 2023, 26, 28, 3335, 41, 61, 9596, 99102, 106, 11012, 11720, 11819 bilj., 123, 126-40, 144 bilj., 145-47, 151, 153; derefleksija, 34, 96, 110, 147; grupna , 26, 74, 133

34; paradoksna intencija, 13, 34, 9596, 110-55 Logoterapijski institut SAD (San Diego, Kalifornija), 95 Logo-test, 29 Lorenz, Konrad, 27, 42, 53, 66, 68, 80, 117 Lukas, Elisabeth S., 23, 29, 32, 39, 144 bilj. Lunceford, Roland D., 38 Lyons, J., 110 Ljubav, 37, 39, 63, 6769, 72, 7581 Ljudska dimenzija, v. Dimenzija Ljudske mogunosti, 2829, 3738, bilj., 65, 93 Ljudski fenomen, 5253, 61, 63, 66, 67, 72, 75, 76, 89, 93, 117 Ljudski potencijal, v. Ljudske mogunosti Ljutnja, 64 Maholick, Leonard T., 23, 29 Mandel, Jerry, 22 Marks, Isaac M., 111, 112, 146 Marshal, Karol, 24 Martin, Barbara W., 123 Maslow, Abraham H., 27, 30, 31, 76 Mason, Robert L., 38 Masovna neuroza, v. Neuroza Masters, W. H., 151, 152 Masturbacija, 76, 77, 77 bilj.; > nad enom, 69, 76 3 Meditacija, v. Razmiljanje Medlicott, R. W., 110, 113, 137 Meier, Augustine, 38 Mentalna bolest, v. Duevna bolest Meshoulam, Uriel, 144 Meta-smisao, 60 Metaseksualnost, 76 Mirin, Steven M., 25 Mirovni pokret, 34, 6768

164

Mokrenje u krevet, v. Enureza Monadologija, 64 Monod, Jacques, 59 Monogamija, 76 Moreno, Jacob L., 61 Morita-psihoterapija, 145 Mrnja, 6668, 67 bilj. Mucanje, 11512425, 144 Mudrost, 57, 60 Muller-Hegemann, D., 110, 119 Murphy, Leonard, 38

Noonan, J. Robert, 145 Norris, David L., 155 Nowlis, Helen H., 25 Objektifikacija, 72 Ochs, J. M., 145 Odgoj, 91; popustljivost u , 71, 91 bilj. Odgovornost, 5758, 88, 106 Ontoloko razumijevanje samog sebe, 57 Opsesija bogohuljenja, 112 bilj. Opsesivno-kompulzivna neuroza, v. Neuroza; borba protiv , 11213 Oputanje, v. Relaksacija Osjeaj manje vrijednosti, v. Inferiornost Osjeajnost, 70, 71, 85 Otuenje, 71 Otvaranje (due), 86 Ovisnost o drogi, 2426, 86

Nacionalna komisija o zloupotrebi marihuane i droga, 25 Nacionalni institut za duevno zdravlje, 29, 30 Nadrastanje, 38, 40 bilj. 65, 88 Napetost, 8993, 115 Nasilje, 86 Nasljee (nasljednost), 21, 47, 49 Nesanica, 13637, 142 Neurotina trijada, 2426 Neuroza, 12, 13, 18, 20, 29, 48, 52, 73, 84, 95, 111, 119; demitologiziranje , 12; masovna , 15, 21, 2324; nezaposlenosti, 22; noogena , 13, 2021, 91; opsesivno-kompulzivna , 110, 11215, 119 22, 124, 12936, 147; seksualna , 34, 7980, 14754; sociogenetska , 2122 Neuroza nezaposlenosti, v. Neuroza Niebauer, K. E., 110, 129 Nietzsche, Friedrich Wilhelm, 83 Nihilizam, 5253, 87 Nikola Kuzanski, 43 Nita-osim, 53, 85 None more, 138 Noogena neuroza, v. Neuroza Nooloka dimenzija, v. Dimenzija

Padelford, Betty Lou, 24, 25 Padobranstvo, 97, 143 Pandeterminizam, 42, 46, 48 52, 56, 60 Paracelsus, 20 Paradoksna intencija, 13, 34, 9596, 11047, 118 bilj. 144 bilj., 15355; eksperimentalna , 119; samostalna primjena , 13945 Pascal, Blaise, 57 Pavlov, Ivan Petrovi, 14 Pervin, Lawrence A., 110 Petrilovitsch, Nikolaus, 12, 13 Planinarenje, 9293 Planova, I., 29, 38 Platon, 98 Polak, Paul, 110, 129 Popielski, Kazimierz, 38 Popustljivost, v. Odgoj Pornografija, 78, 150

165

Portmann, Adolf, 44 Potitenost, 24, 47, 49, 58, 142 43, 144 bilj. preplavljivanje, v. Behavior-terapija, flooding Preuranjena ejakulacija, v. Spolnost Privatnost ivota, 69 Prokrustova postelja, 14, 83 Prolaznost, 3637, 107; ivota, 98107 Promiskuitet, 6970, 77 bilj., 78 Prostitucija, 70 Prolost, 100, 106 Protu-prijenos, 70 Psihijatrija, 11, 48, 82, 117, 123 24; 141; egzistencijalistika , 11, 110; etnopsihijatrija, 145; humanizacija , 82; zen-psihijatrija, 13940, 145 Psihoanaliza, 1314, 2021, 28, 46, 4748 bilj., 5859, 66 67, 7071, 8384, 11415, 11819 bilj., 119, 12224 Psihodinamika, 13, 18, 20, 48, 66, 67, 8384, 123 Psihologija, 1112, 20, 27, 32, 4243, 5051, 58, 61, 62, 65 66, 83; dubinska , 27, 83; humanistika , 11, 61, 63 65, 110; individualna , 59; visinska , 2728 Psihosomatske bolesti, 52 Psiholoka dimenzija, v. Dimenzija Psihoterapija, 1113, 17, 25, 61, 11819 bilj., 128 Psihoterapija i egzistencijalizam (V. E. Frankl), 11 Psihoza, 21, 47, 5859, 83, 112, 13839 Pulse (medicinski asopis), 149 Puritanizam, 71 Purpose-in-Life test, 25, 29

Pynummootil, Abraham George, 125 Rachman, S., 146 Ramirez, Larry, 115 Raphael, Mary, 32 Raskin, David E., 116 Raskrinkavanje, 12, 13, 83, 84 Ray, 146 Razgovor, v. Dijalog Razmiljanje, 70, 155 Razosobljenje, 12, 5152 Razotkrivanje, v. Raskrinkavanje Razuzdanost, 71 Redukcionizam, 14, 17, 35, 52 54, 60, 75, 84, 85, 117 Refleksologija, 119 Reifikacija, 51, 72 Relaksacija, 73, 1-15, 155; progresivna , 121 Religija, 38, 4748 bilj. Reynolds, David K., 145 Richmond, Bert O., 38 Rogers, Carl, 49 Romantinost, 76 Rosefeldt, H., 118 Ruch, 38 Ruven, A. K., 143 Sadanjost, 106 Sadiq, Mohammed, 116, 136 38 Sahakian, Barbara J, 152 Sahakian, William S., 151 Sallee, 38 Samoizraavanje, 62, 63, 69, 74, 8586 Samoodvajanje, 13, 46, 49, 67 bilj., 90 bilj., 117, 128 Samoostvarenje, 34, 90 Samotranscendencija, 13, 33, 44, 5051, 59, 6364, 67 bilj.,

166

69, 72, 74, 75, 79, 85, 90, 90 bilj., 117 Samoubojstvo, 18, 21, 24, 29, 40, 47, 68, 86, 87, 112 Saobraatije, 62 Sartre, Jean-Paul, 52 Scheler, Max, 44, 48 'Schoelpple, Clay, 97 Schopenhauer, Arthur, 91 Schulte, Werner, 90 Schultz, J. H., 73 Seksualna neuroza, v. Neuroza; borba za uitak, 14752 Selye, Hans, 90 Senzualna bliskost, 6971 Shapiro, T., 14950 Shean, Glenn D., 25 Sheen, Fulton J., 57 Sherif, Carolyn Wood, 34, 93 Shizofrenija, 82, 85 bilj., 138 39 Shrader, Raymond R., 32 Skinner, B. F., 14, 18, 51 Sloboda, 44-46, 48, 57, 65, 80 81, 88; volje, 42 Sluaj i nunosti (Jacques Monod), 59 Smanjivanje preosjetljivosti,
121

Smrt, posljednji stupanj rasta (Elisabeth Kubler-Ross), 38 Snovi, 13738 Sociogenetska neuroza, v. Neuroza Sokratski dijalog, 102105 Solyom, L. J., 111, 113, 119, 136 Spavanje, 13738 Spiegelberg, H., 62, 110 Spolna neuroza, v. Seksualna neuroza Spolnost, 21, 34, 6873, 7581, 9394, 14752; depersonalizacija , 78; frigidnost, 79 80, 14853; inflacija 78; preuranjena ejakulacija, 153 54; vaginizam, 154; zahtjev 14951 za _ Sportovi, 8997 Srea, 1820, 34, 40, 65, 72, 79,

94
Sredstva za umirenje, 6566 Strah, 11119; od straha, 111, 146; bijeg od , 11113, 146; od letenja, 114, 120 21; trema, 11314, 12223; od znojenja, 127 Stres, 9092 Stvaralatvo, 83, 85, 106 Stvarnost, 36, 4243, 63, 65, 7576, 98101, 107108 Subhumanizam, 14, 75, 117 Sugestija, 12327 Supstitucija simptoma, 12, 120 Susret (encounter), 6174, 76 Sveti Augustin, 98 Svijest, 53 ovinizam (u sportu), 89 Teleologija, 60 Tenzija, v. Napetost Teorija motivacije, 27, 31, 75, 89, 93

Smisao, 1722, 19 bilj., 2527, 3441, 5660, 63, 70, 73, 75, 79, 83, 8587, 91, 98100, 102 bilj., 102104, 11718; hipertrofija , 58, 73* hipotrofija , 58; krajnji , 57, 86; opstanka, 86; ^patnje, 32 33, 3741, 6566, 105; volja za , 13, 2635, 50, 58, 85, 91, 117 Smith, Virginia, 38 Smrt, 19, 38, 6566, 8788, 102105, 107109; bol zbog gubitka smru, 65 Smrt Ivana Iljia (Lav Tolstoj), 38, 88

167

Teorija nagona, 12 bilj. Terapijske tehnike, 14647 Testovi, 23, 25, 29, 38, 39, 68, 120, 12326, 13536 Tijelo-dua problem, 42, 44 Tikovi, 12526 Tjeskoba, predosjeaj , 111, 11819, 12124, 144 bilj., 149, 150, 153 Toma Akvinski, 43 Totalitarizam, 23 Tradicije, 2324, 3536 Trankvilizeri, v. Sredstva za umirenje Transcultural psychiatry, 138 Treniranje (sport), 9596 Tresavica, 116 Tuga, 6566 Tweedie, Donald F., 110 Ungersma, Aaron J., 110 Usamljenost, 6970 Uspjeh, 3941 Utjecaj etnike pozadine, spolnosti i zamiljene slike oca na odnos izmeu narkomanije i svrhe ivota (Betty Lou Padelford), 2425 Uvjetovanje, 15, 4855, 84, 119; uvjetni refleks, 15,50,54,119 Vaginizam, 15455 Valins, 146 Vich, Miles A., 27 bilj.

Victor, Ralph G., 110, 113 Visinska psihologija, v. Psihologija Vjera, v. Religija Vogelson, 145 Volja, 72 Volja za smisao, v. Smisao Vrijednosti, 2223, 3537, 54 55 Wallace, 145 Watson, J. P 14, 146 Weisskopf-Joelson, Edith, 55, 58, 110, 111, 113, 123, 155 Wilder, Joseph, 54 bilj. Wundt, Wilhelm, 65 Yalom, Irvin, 70 Yamamoto, I., 145 Yarnell, Thomas D., 38 Yates, A. J., 136 Young, Diana D., 23, 38 Zamjena simptoma, v. Supstitucija simptoma Zatoenik ratnih logora, 33 Zen-psihijatrija, v. Psihijatrija Zloin, 4849 Znanost, 56, 5960; pluralizam , 4243 mirkanje, 125, 126

Muradif Kulenovii

SMISAO IVOTA I BOLEST

Viktor Frankl je poznato ime u svijetu, jednako m e u psihijatrima, psihoterapeutima, filozofima kao i m e u irokom italakom publikom. Djela su m u prevedena na mnoge jezike. U nekim zemljama j e prihvaena i ve se u praksi prim j e n j u j e njegova psihoterapijska metoda k o j u naziva logoterapijom, to u slobodnom prijevodu znai lijeenje smislom. U predgovorima njihovim knjigama obino ga predstavljaju kao profesora neurologije i psihijatrije na Bekom sveuilitu i pri tome se n e proputa spomenuti da je i profesor logoterapije na United States International. University u Kalif orni ji (SAD), kao i predava na velikom b r o j u uvenih sveuilita. Za nas je zanimljivo spomenuti da se Frankl smatra osnivaem tree psihijatrijske kole u Beu. Svakako je u tom redoslijedu na prvom m j e s t u Freud, zatim Adler i, konano, Frankl. Viktor Frankl ne osporava da j e poeo kao Adlerov uenik. U p o k u a j u usporedbe ove dvojice psihoterapeuta, Birnbaum isitie da Franklov parareligi'jski stav u r a d u s pacijentima proistjee iz Adlerova kosmikog osjeaja. Viktor Frankl polazi od shvaanja egzistencijalista koji, pojednostavnjeno reeno, odbacuju iskljuivost metafizikog bavljenja esencijom, i u osnovnoj postavci istiu da egzistencija prethodi esenciji. U sreditu njihova interesa nalazi se ovjek k o j i ivi u sasvim konkretnom, odreenom odsjeku vremena i k r a j n j e je odgovoran i angairan u svakom trenutku svog postojanja. Filozofi, psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti koji su prihvatili u svojem r a d u egzistencijalizam kao

169

praktino u s m j e r e n j e r a z m a t r a j u samospoznaju i uope pos t o j a n j e kao neto to se neprekidno razvija, pojaviijuje: ovjeka ne treba promatrati kao zbir statikih tvari ili mehanizama, ovjek je u stalnom razvoju i (neponovljivom k r e t a n j u . itajui eseje koje n a m Frankl nudi u knjizi Neujan vap a j za smislom upoznajemo autorovu misaonu orijentaciju i iz toga terapijsku metodu logoterapiju koja je najblia stavovima egzistencijalista, koji slijede razvojnu liniju Jaspersa i dalje Gabriela Marcela. Viktor Frankl, kao Jaspersov uenik, smatra da duh ne moe oboljeti, otuda i njegov posebni psihoterapijski pristup, j e r k o d njegovih se pacijenata, ili tonije psihijatrijskih poremeaja, n e radi o bolesit ilego o izgubljenom ili uope nepronaenom smislu ivota. S ovakvim shvaanjem Viktor Frankl se nita ne pomie od shvaan j a Tome Akvinskog i neotomista koji s m a t r a j u da duh ne moe oboljeti kao to dua ne moe podlei ili biti podvrgnuta raspadanju. Viktor Frankl je zanimljiva pojava meu filozofima i u izvjesnom smislu disonantna linost meu psihijatrima. Svojim radom pridruuje se onim znanstvenicima k o j i p o t v r u j u krizu psihijatrije kao znanosti koja nema nikakvog osnovnog apriornog plana. Neki marksisti, naroito iz SSSR, s m a t r a j u Frankla kao i ostale pristalice egzistencijalistike analize p r o d u k t o m materijalizmu neprijateljske filozofije, subjektivno-idealistike teorije, ija je p r i m j e n a u psihijatriji tetna i besplodna. Frankl, osobno, nije nimalo nepraktian ovjek: veoma je komunikativan i dobar propagator svojih shvaanja i doivl j a j a svijeta. Kod nas su m u prevedene ve dvije knjige: jedna koja je u svijetu poznata pod naslovom ovjekovo traenje smisla, u nas ima neto komercijalniji naslov Zato se nisite ubili?, a sadri njegove osniovne stavove i zapise o nacistikom logoru gdje je proivio etiri godine za vrijeme rata, te druga s naslovom Bog podsvijesti Psihoterapija i religija. 1 Knjiga Neujan vapaj za smislom, s podnaslovom Psihoterapija i humanizam, sadri sve bitne odlike misaona i praktina u s m j e r e n j a svojega autora. U osam eseja Frankl razrauje svoje odnose p r e m a nekim kljunim problemima naeg vremena koji nas potiu na razmiljanje svojim snanim polemikim tonom o stanovitim druitvenim pojavama u javnom pa i znanstvenom, suvremenom ivotu. Ovdje
1

Vidi biljeke na str. 11 i 125.

170

je istaknuta n a m j e r a autora da se odredi prema njima, da da svoj sud i ukae na mogue posljedice i ishode takvih pojava ako im ne posvetimo potrebnu panju. 0 Viktoru Franiklu bismo s pravom mogli rei da je on angairani znanstvenik u naem vremenu bez obzira na prirodu njegova o p r e d j e l j e n j a i poticaja k o j e je u osnovi ljudsko i p u n o skrbi za sudbinu ljudske jedinke, za n j e n o duhovno osmiljenje u vremenu koje ba nije sentimentalno p r e m a ovjeku i njegovoj srei. Logoterapija je primijenjena Franklova filozofijska teorija u psihoterapijskoj praksi, ona kao i sve ostale inovacije i teorijski pristupi u lijeenju emotivno poremeenih izaziva mnotvo razliitih sudova: prihvaanja i odbijanja. No bez obzira n a sve prigovore Frankl se svojom teorijom i psihoterapijskom tehnikom ukljuio u pokuaje da se pomogne ovjeku u njegovim nevoljama r, to nije bez stvarne osnove, pol^uao j e da ovjeku u najteim momentima izgubljenosti svojim pristupom ipak pomogne u okviru svoje 'teorijske spoznaje i praktinog umijea da se osloni na mogue svoje snage i tako pronae smisao svojeg ivota. To nije nimalo lak zadatak, ali u svojim b r o j n i m praktinim iskustvima on pokazuje da ga je mogue ostvariti. Njegovo praktino usm j e r e n j e i teorijske spoznaje doilaze 'iz njegovih osobnih doivljaja: kod njega susreemo snane dojmove iz itanja ruske literature (Dostojevski, Tolstoj i drugi) s jedne strane i dramatina suoenja s n a j s t r a n i j o m stvarnosti u nacistikim logorima; sve je to stopljeno s njegovom pronicavom naravi djeaka koji je izaao iz roditeljske kue sa sigurnou da je voljen i da moe voljeti, i u t o m osnaenju on je bio u 'stanju da trai i vidi smisao ivota: to je preporuivao i drugima. Meutim, postoje ljudi koji za to nisu pripravljeni i koji t o ne mogu postii bez o s l a n j a n j a n a druge, bez sloenijih samoistraivanja i pomoi drugih psihoterapijskih pristupa. Frankl se esto pokuava u svojim radovima odreivati ili usporeivati sa psihoanalitikim uenjem. Suprotstavlja se onima koji psihoanalizi p r e d b a c u j u njezin, talkozvani, panseksualizam, i kae: Ja s u m n j a m da li je t a j prigovor bio uvijek opravdan. Ali neposredno nakon toga dodaje: Psihoanaliza se zasniva na jo opasnijoj pretpostavci naime, na 'pandetermmizmu', pod tim mislim gledite koje se ne obazire n a ovjekovu sposobnost da zauzme stav p r e m a bilo kakvim uvjetovanostima. ovjek nije sasvim uvjetovan i sasvim odreen, nego on sebe odreuje bilo tako da pred uvjetima poputa ili tako d a im se h r a b r o odupire. Drugim

171

rijeima, ovjek na k r a j u krajeva sam sebe odreuje, ovjek ne egzistira naprosto, nego uvijek odluuje kakva e njegova egzistencija biti, to e on u slijedeem asu postati. (V. Frankl, Zato se niste ubili?) Psihoanaliza nije svjetonazor i psihoanaliza zahtijeva mirniji i razloniji pristup od onoga pojednostavnjenoga pa i ovoga Franklova. Bolestan ovjek, poremeen ovjek u svoj e m psihoseksualnom i psihosocijalnom smislu nije u stanju da se odredi; psihoanaliza nastoji da ga dovede u 'stanje u k o j e m bi se mogao odrediti. Franklovo shvaanje i filozofijsko u v j e r e n j e vrijedi, ali ne jednako za sve ljude. Zato Franklove preporuke moemo prihvatiti, ali samo u izvjesnim situacijama i za izvjesne ljude, ali n e za sve. Njegovo parafraziranje Nietzschea to me ne ubi uini m e (jaim n i j e uvijek prihvatljivo; oni koji se bave psihoterapijom d o b r o znaju da nije uvijek tako. ivotni smisao za koji toliko pledira Viktor FiranM mnogima je teko dokuiv: svaki je ovjek osobno i posebno pozvan da ostvari svoj ivot; p r e m a ljudskim standardima, to podrazumijeva radost i zadovoljstvo, ivot se ostvaruje radom, uivanjem ivotnih radosti ali ni p a t n j a ne izostaje. Uivanje u ivotnim pojavnostima i odreenostima moe biti ometano koenjima i vlastitim nemogunostima, k o j e dovode u p i t a n j e smisao ivota. Frankl istie dvije nevolje u mnotvu drugih: seksualnu nemo m u k a r a c a i seksualnu hladnou ena, uproeno bi biilo rei, kako on objanjava da je to zbog hiper4ntencije ili hiper-refleksije. Da, moe se desiti f ito, ali mrea uzroka je daleko kompliciranija i uzeti ovo kao jedini ili ei uzrok, bilo bi veliko p o j e d n o s t a v n j e n j e i pojave i ovjeka. Freud je davno negdje zapisao da j e ovjek koji se zapita za smisao ivota ili bolestan ili na pragu ozbiljne bolesti. Izlino bi bilo s ovom izrekom se sporiti j e r bioloki, psihiki i socioloki ljudski standardi to potvruju. Ovo p i t a n j e moe postojati samo kao kadenca ljudskih r a z m i l j a n j a i filozofijskih nagaanja. ovjek ovo p i t a n j e obino postavlja samo u predasima svojega ostvarivanja i potvrivanja u povijesnom bivanju, inae je ono u suprotnosti sa ivotom i zdravijem, u suprotnosti s p o s t o j a n j e m i razvojem l j u d s k e vrste. Pitanje o smislu ivota uvijek je, na neki nain, refleksija bolesti i poraza u procesu ostvarivanja ljudske jedinke, dakle, odraz nesklada i sa samim sobom*

172

Uz sve ove primjedbe, Viktora Frankla treba uzeti veoma ozbiljno u svijetu suvremene civilizacije, u k o j o j j e ovjek zbog izolacije i neoekivanih promjena, sa slabim duhovnim i psihikim snagama, naprosto izloen traganju za ljudskim i moralnim smislom zbivanja, i esto osobno nesposoban d a nae odgovor t e zapada u krize. Frankl pokuava nai izlaze i u p u u j e n a r j e e n j a , k o j a tek u zajednici s drugim pristupima mogu pomoi o t k l a n j a n j u tegoba jedinke ali ne i rjeenju problema suvremenog svijeta.