Alan Turaine - Programirano drutvo i njegova sociologija Pred naim oima nastaju drutva novog tipa.

Ta drutva nazivamo postindustrijskirn, kad ih elimo razlikovati od industrijskih drutava koja su im prethodila i s kojima se jo i danas brkaju, bilo da imaju kapitalistiki ili socijalistiki oblik. Nazivamo ih i tehnokratskim drutvima, kad im elimo dati ime moi koja njima vlada. I najzad, programiranim drutvima, kad ih pokuamo definirati prema prirodi naina proizvodnje i privrednog ureenja. Posljednji izraz ini mi se najupotrebljivijim, jer najdirektnije pokazuje prirodu rada i privredne djelatnosti. Svima tim terminima zajedniko je da drutvo definiraju prema njegovoj historijskoj stvarnosti, ili, bolje reeno, njegovoj histoiinosti, odnosno, prema nainu na koji drutvo utjee na samo sebe, jednom rijeju, praksom. Koristimo se tim terminima na osnovi svoga izbora; takoer, govorei o masovriim drutvima, ili o drutvima koja se brzo mijenjaju ili o onima u kojima steeno iskustvo prevladava nad prenesenim, mi takoer pravimo izbor, jasan i drukiji od uobiajenog. Nije rije o tome da se ta dva izbora suprotstave jedan drugom kao ideoloke pretpostavke, nego, bolje reeno, o tome da se spozna kako oni ukazuju na razliite drutvene injenice i probleme. Definirati neko drutvo oblicima drutvene organizacije znai postaviti drutvene subjekte u odreenu situaciju i promatrati njihove reakcije na tu situaciju. Oni e nam se initi prilagoenim ili neprilagoenim, sredinjim ili marginalnim, integriranim ili anominim. Njihova ponaanja definirat emo kao zapreke i otpore prema promjeni stanja, ili, naprotiv, kao elemente inovacije, odnosno stratekog prorauna. Analiza se tada prvenstveno odnosi na namjere i predodbe sudionika, na interakcije, izmjene, utjecaje i pregovore, ukratko na drutvenu igru. Ja sam izabrao drukiji postupak: takav koji neposredno obuhvaa drutvene i kulturne tendencije nekog drutva, prirodu drutvenih sukoba i moi kojima se te tendencije oblikuju, kao i ono to vladajue snage suzbijaju i to, zbog toga, uzrokuje drutvene pokrete. Predmet mojih analiza nije funkcioniranje drutvenog sistema, nego oblikovanje povijesne akcije, nain na koji ljudi prave svoju povijest. Uputno je, dakle, prikazati u uvodu najopenitije tendencije programiranog drutva, a zatim definirati vrstu socioloke analize za koju se ini da odgovara istraivanju drutvenih odnosa i kolektivnih intervencija to ih ovdje promatramo. Drutvo o kojem je rije Moda udno zvui da je najopenitije obiljeje programiranog drutva to to ekonomske odluke i ekonomske borbe u njemu vie nemaju autonomiju i sredinje mjesto, kakvo su imale u prijanjem tipu drutva, tipu koji se definirao naporima za akumulaciju i stjecanje profita iz neposredno proizvodnog rada. Nije li paradoksalno tvrditi tako neto u trenutku kad je cjelokupnost drutva, vie nego ikada, obiljeena

sredstvima i rezultatima ekonomskog rasta i kad se ini da je sposobnost razvoja i bogaenja mjerilo koje prihvaaju svi drutveni i politiki reimi? Uistinu, ne eli se rei da je postindustrijsko drutvo ono koje, dosegnuvi odreeni nivo produktivnosti i bogatstva, ne treba da se brine o proizvodnji i moe postati drutvo potronje i dokolice. Slina tvrdnja opovrgnuta je manje spornim injenicama. Na tip drutva pokree ekonomski rast vie nego bilo koje drugo drutvo. Partikularizmi privatnog ivota, lokalne zajednice, ivotne navike, sve je to razbijeno i uniteno sve veom geografskom i socijalnom pokretljivou, irenjem reklame i propagande, kao i sudjelovanjem u politici irim nego ikada prije. No, to su upravo one injenice koje nas navode da vie ne stavljamo ekonomske mehanizme u sredite drutvenog organiziranja i akcije. Rast je vise rezultat zbroja drutvenih faktora nego same akumulacije kapitala. Najnovije injenice pokazuju da rast, vie nego dosad, izravno ovisi o spoznaji, dakle o sposobnosti drutva da stvara novo. Bilo da je rije o ulozi naunog i tehnikog istraivanja, o strunom obrazovanju, o sposobnosti programiranja promjena i kontroliranja odnosa meu elementima, bilo o upravljanju organizacijama, to jest sistemima drutvenih odnosa, ili o irenju povoljnih uvjeta za razvoj i kontinuiranu transformaciju svih faktora proizvodnje sva podruja drutvenog ivota, obrazovanje, potronja i informiranje, sve vie pripadaju onome to se nekada moglo nazvati proizvodnim snagama. Razumljivo je da nasuprot takvoj situaciji nastaju obrambene reakcije; one nisu potpuno drukije od onih koje je poznavalo nae devetnaesto stoljee, iako je industrijalizacija uzdrmala tradicije i nasljea. Lokalna drutva, obrazovne sredine i oblici kulturnog izraza mogu se boriti protiv toga velikog preokreta i zahtijevati ouvanje vlastite autonomije. Ponekad optuuju za tehnokratizam one koji, kao to ja to sada radim, uporno ukazuju na utjecaj to ga privredni rast i drutvene promjene imaju na sve aspekte drutvenog i kulturnog ivota. Ali neka se ne zaboravi primjer kapitalistike industrijalizacije. Nisu li se protiv kapitalizma korisnije borili oni koji su organizirali otpor pretkapitalistikih sektora, nego oni koji su, posto su se odredili u odnosu na kapitalizam, organizirali radniki pokret i lansirali socijalistiku ideju? Na je zadatak da upoznamo prirodu proizvodnje, vlasti i novih drutvenih sukoba vie nego da ustrajemo u otporu starim oblicima drutvene organizacije i kulturne djelatnosti. Ekonomski rast odreen je vie politikim procesima nego privrednim mehanizmima koji se razvijaju gotovo potpuno izvan drutvene kontrole. Bilo da se govori o planiranju, ili da se promatra poduzee kao sistem odluivanja, pribjegavanje direktno sociolokoj analizi pokazuje sve openitiju podudarnost uvjeta rasta i cjelokupnosti drutvenog ureenja. Autonomija drave u odnosu na centre ekonomskog odlui vanja svuda slabi, a esto i nestaje. Najvee investicije izmiu mjerilima ekonomske rentabilnosti i vie se odreuju prema razliitim zahtjevima rasta i moi nego prema samom profitu. Oblici drutvene dominacije time su duboko promijenjeni. Moe se i dalje govoriti o ekonomskoj eksploataciji, ali je ta injenica sve manje izdvojiva i gubi svoje objektivno znaenje u

definiranju svijesti o drutvenim suprotnostima, koju mnogo bolje oznauje pojam otuenja, esto kritiziran, ali danas korisniji nego ikada. Drutvena dominacija, mnogo vie nego prije, poprima tri znaajna oblika: Prvi je drutvena integracija, jer proizvodni aparat zahtijeva ponaanje u skladu s njegovim ciljevima, dakle, s njegovim sistemom moi. Drutveni akteri prisiljeni su da sudjeluju ne samo u radu kao takvom, ve i u potronji, a takoer i u izgraivanju sistema organizacije i utjecaja, koji ih pokreu. Linije obrane, to ih podravaju pojedina zanimanja ili veliki principi, profesionalna autonomija, ovakvo ili onakvo shvaanje ljudske prirode ili kulturnih tradicija, umnoile su se sistemom proizvodnje u kojemu svatko zauzima jedno mjesto i preuzima mnotvo uloga u cjelokupnosti mjerarhizirane i kontrolirane komunikacije to se brine za svoju unutarnju integraciju kao bitan uvjet djelotvornosti toga sistema. Drugi je oblik kulturna manipulacija, jer uvjeti rasta, kako je reeno, ne nalaze se samo u podruju proizvodnje. Treba se jednako zauzimati za potrebe i gledita, kao i za rad. Odgoj izmie obitelji, ak i koli, koju smatramo zasebnom sredinom. On sve vie prelazi na ono to je G. Friedmann nazvao paralelnom kolom, gdje je djelovanje centralnih odailjaa mnogo direktnije. Napokon, ovo drutvo strojeva kojim dominiraju velike ekonomske i u isto vrijeme politike organizacije, vie je nego ikada okrenuto prema moi, prema isto politikoj Jsontroli, prema svojoj okolini i unutarnjem funkcioniranju. Zato je tako iva svijest o imperijalizmu tih strojeva. Nije korisno ove oito razliite forme drutvene dominacije svesti na novu etapu kapitalistike moi. To najprije zbog toga to se pojavljuju u posebnim, vrlo uvjerljivim oblicima u socijalistikim drutvima. Male, ali napredne intelektualne grupe, kao to je Socijalizam ili barbarizam, dugo su odbacivale odvie ritualno i apsolutno razdvajanje kapitalistikog i socijalistikog drutva, to su mnogi vrlo olako inili. Nipoto se ne tvrdi da ne postoji razlika izmeu kapitalistikih i socijalistikih drutava, nego je rije o tome da iza dubokih razlika treba otkriti zajednike probleme, koji nalau da se sadanje razlike meu industrijaliziranim drutvima definiraju novim terminima. Danas je svrsishodnije govoriti o otuenju nego o eksploata ciji, jer prvi pojam odreuje drutveni, a drugi ekonomski odnos. Otueni ovjek nije onaj ije su prirodne potrebe potisnute dehumaniziranim drutvom, radom na tekuoj vrpci, ivotom u velikim gradovima ili masovnim medijima. Takvi izrazi pretpostavljaju moralno neodreenu filozofiju to iritira filozofe koji su, upotrebljavajui taj pojam, zahtijevali mnogo vie nego Hegel. Otuenje treba definirati rijeima iz domene drutvenih odnosa. Otueni je ovjek onaj koji prema kulturnim i drutvenim orijentacijama svoga drutva nema drugog odnosa do onoga to mu ga odreuje vladajua klasa koja uva svoju prevlast. Otuenje je dakle ograniavanje drutvenog sukoba pomou ovisne participacije. Pothvati otuenog ovjeka imaju samo onda smisla kad ih promatramo kao suprotnost interesima onih koji ga otuuju. Ponuditi radnicima sudjelovanje u organizaciji nekog poduzea, a da donoenje ekonomskih odluka nije u njihovim

rukama, dovodi do njihova otuenja, ukoliko to sudjelovanje ne smatraju stratekom mjerom u sukobu s rukovodiocima poduzea. Nae je drutvo drutvo otuenja, ne zbog toga to ljude gura u bijedu, ili to postavlja policijske zabrane, ve zbog toga to dovodi u zabludu, manipulira i ukljuuje u cjelinu. Drutveni sukobi koji nastaju u ovom drutvu nisu iste prirode kao oni u prethodnom drutvu. Oni manje suprotstavljaju kapital radu nego aparat ekonomskog i politikog odluivanja onima koji su se podredili ovisnoj participaciji. Ovdje bi se gotovo mogle upotrijebiti rijei sasvim drukijeg nadahnua i nasuprot bitnim postaviti periferni ili marginalni elementi. esto se dogaa da se ovim izrazima suprotstavljaju industrijalizirane nacije treine ovjeanstva. Prednost je tog vokabulara to podsjea kako imperijalistika dominacija ne uzima nuno oblik ekonomske eksploatacije. Jo je tonije ovdje govoriti o ovisnoj participaciji. Privreda nerazvijenih zemalja podlijee dugovima i prima pomo koju su odredile vladajue ekonomije. Takvo stanje moe dovesti do vojne intervencije da bi se zadrala ovisnost, ak i kad se ne zasniva na obrani neposredno ekonomskih interesa. Sukob nastaje kada se to otuenje svlada i kad se margi nalni elementi prestanu smatrati takvima, kad postanu svjesni svoje ovisnosti i poduzmu akciju usmjerenu na sebe same, na vlastito samoodreenje, akciju koja moe otii tako daleko da snizi nivo participacije u materijalnim dobrima, da bi se ukinula ovisnost. Sukob je u punoj snazi samo onda kada se volji za raskidom pridrui napor za neovisnim razvojem, ime se apelira na razvoj s kojim se ti elementi identificiraju, a protiv vladajuih snaga. Razotuenje moe biti samo spoznaja drutvenog sukoba koji se "uspostavlja izmeu sudionika i kulturnih vrijednosti. To je ono to mladei daje vanost. Ona nikako nije dobna klasa nepodobnija nego druge; ona je to manje, budui da u periodu brzih promjena zadaje najslabiji udarac, jer se ne koristi svojim kapacitetima. To je tako zato to je na podruju proizvodnje, kao i potronje, mlade privilegirana, to je najpodreenija u ogranienoj participaciji i to je najsposobnija suprotstaviti se onima koji identificiraju svoje klasne interese s interesima razvoja. U nekom drutvu koje se zasniva na neposredno proizvodnom radu kvalificirani radnik, relativno privilegiran (razlika u nadnici profesionalaca i nadniara bila je prije mnogo vea nego danas), upravo je onaj koji se najdirektnije suprotstavlja kapitalistu. Drutvo koje se mijenja kategorija je najotvorenija i najsklonija promjenama to nastaju kao neposredan otpor tehnokraciji. Taj je otpor vie drutvena i kulturna nego ekonomska pobuna, jer danas, kao i juer, drutvene borbe mobiliziraju dvije vrste komplementarnog reagiranja masa. S jedne strane, to je poziv istorniljenicima na suprotstavljanje tome da ih vladajua klasa prisvaja; s druge, otpor osobnog i kolektivnog iskustva bilo kakvim promjenama koje ne kontrolira drutvo.

Omladina ili druge drutvene kategorije ulaze u borbu ujedno i zato to su usmjerene promjeni i zato to njihov privatni ivot stoji nasuprot bezlinoj pseudoracionalnosti, iza koje se zaklanjaju vladajue snage. U kapitalistikom industrijskom drutvu taj otpor privatnog ivota bio je definiran unutar rada i oslanjao se na poziv i lokalni kolektiv; sada se, meutim, nasuprot moi integracije, manipulacije i agresije, koja se protee na sva podruja drutvenog ivota, mobilizira kompletna linost. Otuda poziv imaginaciji protiv pseudoracionalnosti, seksualnosti protiv plaljive i konformistike umjetnosti, invenciji protiv nasljeivanja zakona i tradicija. Drutvo, dugo uljuljkivano materijalnim uspjehom, ne odbacuje tehniki progres i ekonomski rast, ali iz njegove potinjenosti vlasti koja sebe proglaava impersonalnom i racionalnom iri se ideja koja sama nije drugo do skup zahtjeva za promjenom i proizvodnjom. Nasuprot drutvenoj nadmoi koja se identificira s rastom prihoda i uvaava drutveno upravljanje samo kao sredstvo za prilagodbu potrebama toga rasta, shvaenog kao prirodan a ne drutveni proces, nastaje divlji revolt, koji uvijek prati borba za kreativnost, a protiv vlasti i prisile strojeva. Ovisnost postaje konflikt, a participacija osporavanje. Htio bih ovdje istaknuti jedan oblik tog revolta i navesti jednu misao o sveuilitu, koju je G. Aron ve nazvao nezgrapnom. Zbog toga to nosioci drutvenih sukoba nikada nisu bili samo neprivilegirani elementi, nego i oni koji su istodobno najpovezaniji s novim ciljevima drutva i najpodreeniji u ovisnoj participaciji, sveuilite postaje danas povlateno mjesto otpora tehnokraciji i vladajuim snagama koje su joj se prikljuile. Dokle god nauna spoznaja nije igrala bitnu ulogu u privrednom razvoju i nije bila znaajna proizvodna snaga, sveuilite je bilo u prvom redu mjesto prenoenja znanja i zatite drutvenog reda, kao i kulturnog nasljea. Veliki porast broja sveuilita ne moemo odvojiti od napretka naune i tehnike spoznaje. Obrazovanje postaje sve znaajniji kriterij u drutvenoj hijerarhiji. Znanje se moe sve manje uzimati kao nezainteresirano, ak i kad je velikim dijelom formalizirano. Stoga je znanost proizvodna snaga koju je politika uvela na sveuilite. Ali treba ii dalje. Sveuilite, gdje su se udruili istraivaki pokret i revolt mladosti, jedina je velika organizacija koja, kao takva, moe biti snaga to e osporiti politike i pri vredne aparate. Ako to nije, ono postaje, ma kakve bile namjere nastavnika, instrument ovisnog participiranja i otuenja. Oni koji ele da sveuilite daje, prije svega, struno obrazovanje, s pravom se brinu o zaposlenju studenata nakon studija; ali vrlo esto formiraju kadrove i specijaliste koji se aktiviraju, a da se ne osjeaju pozvanima da kritiki analiziraju drutvo koje ih zapoljava. Kritika, koja moe imati jednostavne oblike, pitajui se o drutvenoj primjeni tehnike i znanosti, mora se pitati o dru tvenim determinantama same znanosti, jer bi bilo naivno smatrati da se moe izvan svakog drutvenog okvira razviti ista nauka, vodei rauna samo o tome da bude iskoritena za potrebe ivota, a ne smrti.

Sveuilita su ula u novu fazu postojanja. Njihova se drutvena uloga potpuno izmijenila. Liberalno sveuilite pripada prolosti: neizbjeno se postavlja pitanje postaje li sveuilite mjesto integracije ili osporavanja. Svakako je izvjesno da prijeti velika opasnost otkrivanju novih spoznaja, u emu se meutim i sastoji njihova specifina funkcija. Studentski revolt moe izazvati dogmatizam koji je isto toliko opasan koliko i jedna konformistika integracija. Nita ne bi bilo apsurdnije nego svesti izbor na raj ili pakao. Tekoe i sloenost problema koji se postavljaju ne treba nikada prikriti neminovnou nekog bitnog izbora. Ne bi trebalo iz ovih uvodnih razmiljanja izvui zakljuak da se drutvene borbe nee vie voditi u poduzeima, nego da se prenose na sveuilita. Kasnije e se pokazati zato je na isto povijesnom planu ta mogunost iskljuena. Ali, ona to mora biti prije svega zbog zakljuivanja koje smo dosad slijedili. Zato to sveuilite vie nije institucija koja stoji izvan problema razvoja, na njemu se javljaju drutveni konflikti opeg znaenja. Kad bi ti sukobi postojali kao interni problemi sveuilita, izgubili bi svoje bitno znaenje. Sveuilite je povlateno mjesto nastajanja novih drutvenih borbi, jer su tu drutvene stege manje snane nego drugdje, jer organiziranju. politikih borbi prethodi pokret ideja, i jer je drutvena uloga nauke opi problem. Ali programirano drutvo proivljavat e znaajna razraunavanja samo onoliko koliko e se borba protiv ograniene participacije organizirati na svim podrujima drutvenog ivota. Proces generalizacije bit e vjerojatno spor, teak i u razliitim zemljama imat e razliite oblike. Nije sigurno da e Francuska, usprkos izvanrednoj vanosti Majskog pokreta, biti jedna od zemalja koje e se u tom smislu angairati najbre. Sukobi i borba protiv ograniene participacije razvit e se u isto vrijeme i u velikim organizacijama, i u urbanom ivotu, i na podruju potronje. Od jednoga k drugom drutvu Kad se pojave novi problemi i novi drutveni sukobi, uobiajeno je da se pokreti koji su jo preslabo organizirani spontano oslanjaju na naslijeene analize prethodne situacije i inzistiraju na kontinuitetu izmeu velikih borbi prolosti i onih u kojima sami sudjeluju. I nije li stoga tee nastojati raskinuti s prolou nego opirati se novonastalim okolnostima. To je utoliko tee to stanoviti kontinuitet praktino moe postojati. Kao to se nova vladajua klasajie formira nuno raskidom s onom koja joj je prethodila, nego se esto s njom povezuje, tako se isto dogaa da unutar jedne elite, brinui se o tome da se ne otvore rupe kroz koje bi mogle ui snage osporavanja, pobornici jednog drutvenog pokreta utjeu na nasljednike, daju im svoju volju za borbu i svoje ideoloko obrazovanje. Taj kontinuitet naroito je snaan u Francuskoj. On se oslanja djelomice na slabu institucionalnost radnih sporova, na esto uvanje poslodavakog autoritarizma, a prije svega na ulogu drave u zemlji u kojoj su velika kapitalistika poduzea relativno slaba.

Mo golistike drave, njezina dvostruka uloga kao katalizatora u stapanju starih i novih vladajuih klasa, uvanje centraliziranog, hijerarhijskog, birokratskog i po mnogo emu predindustrijskog tipa drutva, uinili su da se razliiti drutveni sukobi lako povezuju u zajiednikom napadu protiv politikog reima. Glavna parola opeg trajka od 13. svibnja 1968. rjeita je: Deset godina, to je dovoljno. Prijelaz od studenskog revolta k radnikom pokretu, potaknut otporom protiv pritiska policije, uvrstila je borba protiv golizma. Upravo taj spoj dao je svibanjskim nemirima onaj znaaj koji drugdje studenske pobune nisu imale. Ne bi trebalo iz ove povijesne injenice izvoditi zakljuak da su novi drutveni pokreti, koji izbijaju, produetak ili pomlaivanje radnikog pokreta, koji je promiljen u vlastitim orijentacijama, ali ne u odgovoru politikoj vlasti. Ja sam u poglavlju posveenom poduzeu pokuao analizirati stanje sindikalizma. Recimo odmah da nije rije o pribjegavanju temama koje su liene znaenja, kao to su kraj radnike klase ili kraj sindikalizma. Nemojmo se zadovoljiti olakim stavljanjem na stranu ozbiljnih pitanja. Pretpostavljam da nitko nije ozbiljno obranio ideju kako ulazimo u drutvo u kojemu bi radnici, kratko reeno, postali zanemarljiva kategorija. Ekonomski rast ovisi o razvoju industrije. Ideja o drutvu iste potronje, u kojem bi proizvodni sektor zauzimao najmanje mjesto, u kojemu problemi rada ne bi vie nikoga interesirali i iji bi namjetenici najvei dio svoga vremena posveivali dokolici pripada sociolokoj fikciji. Paljivi promatrai inzistirali su na injenici da proirena i individualiziranija potronja ine okove rada jo teim. Sindikalizam je mjestimino uzmaknuo, ali se moe raunati da e prodrijeti posvuda, kao to se to ve dogodilo u Francuskoj, u tercijarnim djelatnostima. efovi poduzea ne bi bili tako zaokupljeni problemima kadrova da nisu uznemireni videi kako revindikativno djelovanje i drutveno-politika kontestacija prodiru u sredinu koja se dosad smatrala konzervativnom. Nema razloga govoriti o nestajanju sindikalizma ili radnike klase. Svakako mislim da postoji suglasnost meu svim sociolozima o nekim jednostavnim pitanjima. Onima koji u to sumnjaju vie je do polemike nego do analize tekstova. Svaka zabluda, jedanput odbaena, trebalo bi da nas vrati istinskom problemu. Kad se govori o ulozi radnike klase, ne misli se na vanost jedne socioprofesionalne kategorije, mnogobrojne i neprivilegirane u drutvenom ivotu. Radniki pokret nije udruenje najamnika ili skupina za profesionalnu zatitu. Interes, koji se odnosi na probleme radnike klase i radnikog pokreta, smatra oevidnom injenicu da u drutvu, ija je osnovna elija kapitalistiko poduzee, radniki pokret, mobilizator borbe klasa i revindikacije, odreuje glavni aspekt drutvenih nesuglasica. Radniki pokret ustaje protiv moi poslodavaca; radnika klasa nije profesionalna kategorija, nego snaga drutvene borbe. Ne postavlja se pitanje iezavaju li radnici i sindikalizam, nego je li pokret radnike klase, danas kao i juer, u sreditu aktivnosti, to jest u sreditu drutvenih bitaka. Ovako jasno pitanje zasluuje jednostavan odgovor, uz neke nijanse i dodatke: u programiranom drutvu radnika klasa nije vie povijesni protagonist kojemu se daje prednost.

Ne zbog toga to je radniki pokret oslabio ili to se podre dio raunici ove ili one politike partije; jo manje zbog toga to ima loe pastire, ve jednostavno zbog toga to djelovanje kapitalistike moi unutar poduzea nije vie glavni pokreta ekonomskog, sistema, dakle, drutvenih konflikata. Sigurno je da u zemlji kao to je Francuska, u kojoj se tehnokratsko drutvo organizira, poevi od veoma ivog kapitalistikog reima, borba protiv vlasti poslodavaca ostaje bitan inilac drutvene krize. Ono to je u poetku reeno o determinantama rasta i o prirodi vlasti u programiranom drutvu pokazuje da ni poduzee ni sindikat nisu centralne figure borbe za drutvenu prevlast. Njihova je uloga uvijek znaajna, ali se odigrava, to emo vidjeti malo kasnije, na pola puta rjeavanja problema vlasti i problema organizacije proizvodnje, na prijelaznom nivou koji emo nazvati institucionalnim. Debata i borba donose svoja rjeenja za nekoliko autoriteta. Institucionaliziranje sukoba moe biti ostvareno manje ili vie sporo i nekompletno. No odsad se ustanovljuje kao ireverzibilna injenica. To nikako ne znai da nae drutvo ide prema industrijskom miru; naprotiv. Ali rije je o sukobima koji drutvenu mo ne dovode neposredno u pitanje. Ni u Sjedmjemrn Dravama, ni u zemljama zapadne socijaldemokracije, pa ni u zemljama sovjetskog tipa, snaga radnike borbe ne dovodi se u pitanje. Samo u zemljama kao to su Italija i Francuska, u kojima drutvo karakteriziraju neravnomjernost proizvodnje i otpor zastarjelih drutvenih i kulturnih snaga, samo u tim zemljama radniki pokret uva, u industrijskom svijetu, stanovitu revolucionarnu orijentaciju. Paljivije ispitivanje injenica pokazalo bi da je i tu sindikalizam vrlo daleko od toga da bude revolucionarna snaga ili ak drutveni pokret koji bi se aktivno angairao u izravnoj borbi protiv vlasti. Snaga prosvjeda, nepodnosive drutvene razlike, uestalo odbijanje drave i poslodavaca da istinski pregovaraju, svjedoe o znaenju i jaini radnikog djelovanja. Meutim, to nisu dovoljni razlozi da bi se u radnikoj klasi vidjela uloga glavnog sudionika u novim drutvenim pokretima. Jedan od aspekata svibanjskog pokreta, koji su najvaniji za budunost, jest taj da je on pokazao kako senzibilitet prema novim temama osporavanj a nije bio najvei u velikim, najorganiziranijim dijelovima radnike klase. Nisu eljezniari, luki radnici i rudari najvie optereeni isto revindi-kativnim ciljevima. Najradikalniji pokreti i pokreti koji su unijeli najvie novoga pojavili su se upravo u slojevima koji su u ekonomskom pogledu najnapredniji u znanstvenim uredima, ili meu kadrovima koji su obavljali strune, ali ne autoritativne poslove, i, naravno, na sveuilitu. Gotovo je oito da se nijedan vaniji drutveni d politiki pokret nee moi razviti, ako u veem razmjeru ne prodre u radniku klasu koja ini najvei dio ovisnih radnika. No ta je tvrdnja odvie banalna da bi bila znaajna. Ona potpuno zanemaruje ideju koja nsmjeruje naa razmiljanja: upravo je u toku promjena pokretaa problema, sukoba, pa stoga i sudionika koji posreduju u historijskom razvoju. Sutranje borbe nee biti ponavljanje ili modernizacija jueranjih.

Prethistorija jednog novog drutva Kad bi se ta misao i neka prethodna zapaanja pratili do kraja, moda bismo doli u iskuenje da kaemo kako su borbe, koje su u pravom smislu rijei drutvene, na putu da budu zamijenjene kulturnim pobunama, i da se stoga danas drutveni problemi i sukobi vie situiraju na podruje potronje nego na polje proizvodnje. Zar nije reeno da je u svibnju osvojena rije, kao to je prije dva stoljea osvojena Bastillea ili Versailles simboli monarhistikog reima, i kao to se nekad eljelo da se zauzmu poduzea? Takvi mi se zakljuci ipak ne ine u skladu s kretanjem koje je dosad pratila naa analiza. Novi drutveni sukobi nisu izvan proizvodnog sistema nego u njegovom sreditu. Oni se proiruju na nova podruja drutvenog ivota, ali samo zato to su informacije, obrazovanje ili potronja povezani ue nego prije u podruju proizvodnje. Ne treba, dakle, ni po koju cijenu odvajati drutvene borbe od ekonomske i politike moi. Ako aktualni drutveni pokreti najee napadaju kulturu, razlog tome nije to se ele udaljiti od privrednih problema, ve u tome to se u svojim poecima radije globalno suprotstavljaju jednoj drutvenoj i kulturnoj cjelini, nego to se mogu direktno angairati u otporu novim vladajuim snagama. To je tako prije svega zato to se u sadanjoj fazi oblikovanja programiranog drutva, naroito u zemljama u kojima se nova vladajua klasa jo nije oslobodila utjecaja kapitalistike buroazije, drutveni pokret sudara s klasom koja se identificira sa svojim rastom i bogaenjem. Neizbjeno je da nasuprot utopiji vladajue klase, koja se identificira s progresom, stoji kontrautopija koja potpuno odbacuje potroako drutvo ili organizacione stege proizvodnje, odbacujui istodobno vlast starih i novih snaga, i ekonomskih i politikih. Debate u kulturi prethodnice su drutvenih sukoba. One su to ee to pokret koji ih vodi ima manju isto politiku snagu, to jest manju sposobnost kontrole politikog razvoja. Distanca izmeu izvanparlamentarne opozicije i snaga koje su se smje stile unutar institucionalnog sistema sve do danas je prilino velika. Moda je ta distanca manja u Italiji nego drugdje, ali se ne iru manjom u Francuskoj nego u Njemakoj, Poljskoj, ehoslovakoj ili Japanu. Napor da se organizira politiki protest jo nigdje nije donio znaajnijeg uspjeha. Prema manifestacijama novih drutvenih pokreta treba imati stanovitu distancu, ak i onda kada su vani kao svibanjski pokret u Francuskoj. Moj cilj u ovoj knjizi nije da ga analiziram, jo manje da predskazujem kako e se progresivno razviti u snaan politiki pokret. Naprotiv, u iskuenju sam da mislim kako u povijesti drutvenih pokreta vlada diskontinuitet akcije i organizacije. U poetku radnikog pokreta mijeale su se akcije narodnih buna, socijalistikih utopija i sindikata, tako da ne moemo ponovo uspostaviti generalnu liniju razvoja, koja bi vodila do revolucionarne eksplozije ili do institucionaliziranja otpora. Politiki se ivot ne moe reducirati utoliko bolje! na sukob ljeviara s drutvenim sistemom. Dakle, nema razloga misliti da e nam najranije pobune prvim udarcem dati preoblikovanu sliku jednog drutvenog pokreta koji bi imao samo trajati u

svom biu. Povijesnu analizu treba neprestano tititi od iskuenja koje tjera sociologa da dogaaj reducira na sistem. Zato je uputno prouavati ope karakteristike novih dru tvenih prilika, izvan dogaaja, ali u njegovu svjetlu, jer na njih utjee, ali njegovo oitovanje ne moemo svesti na slijed revolucionarnih dana. Sociologija o kojoj je rije Analiza novog drutva pretpostavlja obnavljanje same analize. U ovom sluaju obnavljanje bi trebalo da bude dvostruko: a) Analiza drutvenog razvoja i drutvenih pokreta moe i treba da bude direktno socioloka. U asu kapitalistike industrijalizacije, to jest procesa nevjerojatne ekonomske preobrazbe liene drutvene kontrole, u kojem djeluju kapitalisti, dodue ne u politiki praznom prostoru, ali bez politike kontrole, analiza se neizostavno rava u dva pravca. Jedan inzistira na poznavanju ekonomskih mehanizama kapitalizma, a drugi na spoznavanju smisla povijesti. Zato to drutvom dominira privreda, umjesto da ono njome vlada, nema mogue socioloke analize; nju zamjenjuje praznina koja dijeli ekonomsku znanost predoaba i konstrukcija drutvene misli to osvjeuje potrebu da se s one strane razdora, akumulacije i proletarizacije ponovo nae jedinstvo drutva, koje je u isti mah racionalno i komunitarno. Sociologija nijie nastala neposredno iz onoga to se, s pravom ili ne, naziva industrijskom revolucijom; ona je suvremenik oivljavanja stanovite socijalne i politike kontrole drutvenih prilika i posljedica kapitalistikog razvoja s kraja 19. stoljea. Durkheim je najbolji primjer za to, kad nastoji definirati forme nove drutvene solidarnosti izvan kapitalistikog booma. No, takva je socioloka analiza ograniena, jer definira drutvo izrazima koji jo ostaju nepoznati u djelovanju ekonomske preobrazbe. Sto ekonomska djelatnost postaje vie plod raznih politika nego ekonomskih mehanizama, konstituira se predmet sociologije i gubi se suprotnost izmeu istraivanja ekonomskog razvoja i prouavanja drutvenog poretka. Ne bez tekoa i ne bez antagonizama kola, koji nisu uvijek beskorisni. Iako danas tehnike ekonomske analize formaliziraju istraivanje rjeenja i strategija, sve se manje moe povezanost elemenata privrednog razvoja, kao i makroekonomsko istraivanje odvojiti od socioloke analize koja se, opet, ne moe vie zatvoriti u svijet lano integriran institucijama i socijalizacijom nosilaca drutvenog poretka. Rez izmeu privrednih struktura i drutvenih usmjerenja nadoknaen je prouavanjem povijesne akcije i mjera koje je drutvo poduzimalo za vlastitu budunost, putem kulturnih modela, klasnih nereda, sporova i traenja kompromisa s vlau, te oblika ureenja i snaga koje tee promjeni. b) Ta transformacija predmeta i smisla svog postojanja nalae sociologiji da napusti zastarjelu sliku drutva. Sociologija jo vrlo esto promatra drutvo kao linost koja

nadomjeta ljudski subjekt u filozofskoj tradiciji. Temeljne potrebe drutva samo su nova inkarnacija ljudske prirode i duha. Ponavlja se da su drutveni tokovi interakcije to se reguliraju normama koje opet putem institucija propisuju drutvene vrijednosti. Drutvo je, dakle, utemeljeno u svome duhu; ono je svijest koja upravlja svojim postupcima, vlada odnosima s okolinom i osigurava sebi unutarnji red i ravnoteu. Drutveni tokovi istodobno izraavaju vlastite tenje drukijem hijerarhijskom ureenju, kao i spajanju vrijednosti i normi. Svaki element drutvenog ivota moemo ocjenjivati po njegovoj djelotvornosti, to jest po sudjelovanju u integraciji i nadilaenju cjeline. Ta klasina sociologija danas je pobijena. Uvijek je imala protivnike, ali su esto zapadali u ideologiju progresa, pokreta i konflikta, a da nisu imali pozitivnog udjela u sociolokoj analizi. Kao to je ve uobiajeno, najodlunije kritike dolaze sa suprotne toke gledita. Upravo paljivo prouavanje ureenja i politikih sistema uinilo je da se razvije sociologija drutvenog reda. Vraajui klasinu perspektivu, pokazala je da su pravila i norme esto samo nestabilni i ogranieni ugovori koji rezulti raju formalnim ili neformahiirn pregovorima izmeu razliitih drutvenih interesa, uvaavajui istodobno sline i suprotne strategije. Nitko tko i najmanje poznaje zadatke sociologije ne moe posumnjati u znaenje i efikasnost takvog postupka koji je sociologiju principa zamijenio politikom sociologijom i sociologijom odluivanja. Danas se treba definirati u odnosu na ovu novu sociologiju, a ne prema starom funkcionalizmu. Moemo je nazvati neoliberalnom sociologijom, jer analizira tokove kao racionalne tenje prema uspjehu, koje se slau s procesima utjecaja i dogovaranja, a nisu usmjerene na vrijednosti, nego na ciljeve kojima ih tjera preobraaj okoline i konkurencija. Ta sociologija igra u novom drutvu jednako vanu ulogu kao i klasina ekonomija u asu kapitalistike industrijalizacije. I odgovara praksi i ideologiji novih vladajuih klasa. Doista, ta sociologija logino potvruje da je sraunato adaptiranje na promjenu kao sposobnost preuzimanja stratekih inicijativa utoliko razvijenije ukoliko se vie uzdie prema sferi vladajuih, Izvrioci su naprotiv osueni na veliku krutost, jer oni sve stavljaju na jednu kartu. Napor da se proiri sloboda manevra i razvoja radnih formi i drutvenog ureenja ovdje postoji, ali e ta sloboda uvijek biti ograniena; jer, oni koji su najslobodniji, to jest ija je strategija najraznolikija, najefikasnije vode drutvo. U ovom sluaju to su rukovodioci, tehnokrati, koji trae nain da izvuku najbolji dio iz dane situacije, kojih se ne tie uspostavljanje moralnog i politikog reda, koji su izvor krutosti, birokracije i otpora svakoj promjeni, ali zato vrlo efikasni, zastupajui ekonomski progres, kojega je glavni rezultat decentralizacija odluka i htijenja, temelj postupnog prilagoavanja. U takvoj sociolokoj viziji sve se dogaa kao da problemi moi i drutvenih borbi pripadaju prolosti. Ne govorimo vie o moi, govorimo o utjecaju. Ne govorimo vie o borbi klasa, nego o mnogobrojnim napetostima koje ne treba odstraniti nego u granicama, u koje se mogu prenositi, treba njima upravljati.

To ne znai vraati se drutvenim prosvjedima i intelektual nim konstrukcijama s poetka 19. stoljea, nego znai suprotstaviti se takvom racionalistikom pragmatizmu drutvenih nemira i borbi za vlast. To jednostavno znai podsjetiti se da smjer ekonomskog rasta ne odreuju igrai aha, nego izuzetni drutveni protagonisti koji uvruju interese i mo ne vie jedne obitelji ili jednog privatnog kapitalista ve aparata, uspostavljajui, pomou instrumenata drutvene kontrole kojom raspolau, ovisnu participaciju lanova drutva, ne samo u cilju opeg rasta nego i razvoja kojim upravljaju aparati i zahtjevi njihove snage i moi. Tada se razvoj ne pojavljuje kao skup racionalnih odluka i rjeenja arbitrae, nego kao ulog drutvenih borbi kojima dominiraju suprotstavljanje tehnokratskom novatorstvu i revolt utemeljen istodobno na kritici sistema i na obrani osobne i kolektivne kreativnosti, kreativnosti koja se ne svodi samo na ekonomsku efikasnost. Glavna je razlika izmeu programiranog i kapitalistiki industrijaliziranog drutva u tome da se drutveni sukob vie ne definira unutar osnovnog privrednog sustava i da se ukupnost drutvenih i kulturnih aktivnosti nalazi, vie ili manje, direktno nikada na jednostavan nain umijeana u taj konflikt. U dananjoj sociologiji prevladava intelektualna borba izmeu sociologije odluivanja i sociologije kontestacije. Ta dva postupka ne smiju se uzajamno negirati, jer u tom sluaju oba riskiraju da se zatvore u mirnu savjest i ponovljivost ideologije. Oni treba da se bore za objanjenje injenica. Njihovo glavno bojno polje nuno je politika sociologija, jer je ta rije sama po sebi dvosmislena: znai ujedno vlast i odluku, drutvene borbe i ureenje. Budui da se ekonomska analiza prije svega sastoji u prouavanju ekonomske politike, glavni je predmet sociologije prouavanje politika, to jest u isto vrijeme prouavanje drutvenih kretanja i drutvenih dogovora, odakle proizlazi stanovito institucionaliziranje sukoba. Za neko vrijeme sociologija je bila u iskuenju da samu sebe svede na promatranje miljenja, kao da drutvena aktivnost nije drugo do skup izbora iji su izrazi zasnovani na unaprijed odreen nain. Politika se aktivnost dakle ne razlikuje vie od politike konzumacije: koju partiju ili kojeg politiara kupiti? . . . jeste li, manje ili vie, zadovoljni radom vlade? Ma koliko bilo korisno zabiljeiti te izbore, nijedan ne prilii. Zadovoljavajui se time, ne zanemarujemo li pravi predmet sociologije: formiranje kolektivne akcije kojom potroa postaje proizvoa, akter svoga drutva i svoje kulture? Prouavanje ureenja i sistema odluivanja ve je vrlo efikasno preraslo ovo raunovodstvo. No samo aktivno upletanje dmtvenih pokreta kao i ponovno pojavljivanje velikih politikih debata mogu sociologiji nametnuti povratak njezinim glavnim predmetima prouavanja: stvaranju povijesti, kontradikcijama ograniene participacije i zamiljanju budunosti. Eseje koji sainjavaju ovu knjigu treba itati kao skup pri loga prouavanju uloga, sukoba i pokreta pomou kojih se ekonomski rast transformira u jedan tip drutvenog razvoja suoavanjem djelomine participacije i kreativne kontestacije. Oujak 1969.