UNIVERZITET U SARAJEVU

EKONOMSKI FAKULTET

Predmet: Industrijska sociologija

SEMINARSKI RAD

Tema: Rad i globalizacija

Profesor: Student:
prof.dr. Nijaz Mesihović Arslan Kurtović 63663-R-04

Sarajevo, decembar 2006.

1. Uvod
Sociologija, kao nauka, ima za predmet izučavanja različita područja društvene
stvarnosti, pa je kao takvu teško definirati. Njeno područje bavljenja su društveni
problemi, odnosno pojave u društvu širokog dijapazona od: općih problema u društvu,
problema poretka i progresa, suprotnosti između pojedinca i društva, suprotnosti između
psihološkog i društvenog, do determinisanja društvenih pojava i mogućnosti objašnjenja
razvoja društva.

Područje njegog interesovanja je komplekna i specifična društvena stvarnost.

Svojstveno istraživanje sociologiji, kao nauci, je: istraživanje najopštijih osobina društva,
oblika društvenih pojava, izučavanja o društvenim grupama, istraživanje kulture i
civilizacije. Bavi se kako istraživanjem društva kao cjeline, sveukupnosti procesa i
odnosa, institucijama društva i njihovim razvojem i funkcionisanjem, društvenim
pojavama u ukupnim odnosima, da bi se spoznala suština samih tih sveukupnih pojava.

Područje njenog interesovanja je ne samo društva kao cjeline, nego i proučavanje

pojedinih društava i njihov segmentni razvoj u fazama, pri čemu istražuje društvenu
strukturu (u stabilnim društvima) u smislu održanja, obnavljanja i reprodukovanja
postojećih produkcionih i društvenih odnosa temeljeći ga na istraživanju društvenih
pretpostavki, objektivnih uslova i uticaja, nastojanja na obnavljanju uspostavljenih
odnosa. Pri tome ne zanemaruje svjesni uticaj društva na grupu ili pojedinca, odnosno
grupe ili pojedinca na društvo, uzimajući u obzir međusobne veze koje se uspostavljaju:
odnosi i procesi, uzroci i posljedice, veze sa društvenim pojavama i promjenama,
obilježjima indikatora promjena i različitih klasnih interesa.

Sadašnjica u kojoj živimo nameće razmatranja o izazovima promjena u svijetu

rada koje globalizacijski procesi postavljaju društvu. Danas imamo novu klasu koja je
nastala na odnosima koji nisu niti štitili društveno vlasništvo, niti ga otvarali nekom
tržišnom ravnopravnom natjecanju. To je odnos suprotnosti u kojem se sada nalazimo.
Potrebno je kritički razmotriti svijet u kojem živimo u aspektu globalizacije i izvući ono
što mi mislimo da je najbitnije. U svijetu koji se mijenja, u svijetu koji karakteriše, za
razliku od svih dosadašnjih epoha, još jedna posebnost, jeste da je on postao masovni
svijet. Svijet u kojem dominiraju masovna kultura i masovni mediji, koji na drugačiji
način reflektiraju klasične društvene suprotnosti. Oni ih zapravo pokrivaju. Oni su i sami
dio globalnih odnosa, pa je na globalnom nivou, teško ovladati instrumentima koji bi bili
neka alternativa, ili omogućavali putokaze za nekakav poželjni razvitak, kako je to u
tradicionalnom, posebno stabilnom društvu moguće.

U globalizacijskim procesima koji traju, značajno je sagledati pojave, odnose i

veze, uzroke i posljedice koji je reflektuju na rad, što je predmet interesovanja ovog
seminarskog rada.

2
2. Osvrt na razvoj društva
U istoriji ljudskog društva smjenjivale su se razvojne etape, koje su karakterisane
dominantnim specifičnostima ekonomske stvarnosti. Te etape su odgovarale konkretnim
razvojnim nivoima civilizacije i imale su jasno uočljivu specifičnu različitost: uopšteno i
uslovno poimajući, bili su to optimizam antike, religiozni misticizam srednjeg vijeka,
racionalna naučnost industrijskog društva i savremeni globalizam postindustrijskog
društva.

Ovakva podjela zanemaruje brojne “elastične” granice i prelazne periode u kojima

je dolazilo do “sudara s budućim”. Svaka od etapa ima svoje jasne razvojne specifičnosti
sa odgovarajućim kriterijumima i sistemima vrijednosti, koji su se mijenjali različitom
dinamikom u vremenu i prostoru, na prelazima između pojedinih razdoblja. Svaki novi
istorijski period zahtijevao je promjenu načina razmišljanja i ponašanja, koja se u osnovi
svodila na prilagođavanje civilizacijskim normama, dostignućima i izazovima.

Obim i dinamika savremenih promjena koje sobom donosi globalizacija su

revolucionarniji nego ikad do sada, koji u sebi nose brojne protivrječnosti. Promjene u eri
globalizacije, vremenu od osamdesetih godina XX vijeka su veoma dinamične, te kao
takve i nesitematizovane. Ipak imaju određenu zakonomjernost. One imaju i svoju
interesnu podlogu, kao uzročnici ekonomskog ponašanja i unutrašnju logiku, ne
zanemarujući niti razvojne specifičnosti različitih društava i njihovih različitih nivoa
razvoja, pa time i njihovih ekonomskih, istorijskih, kulturnih, institucionalnih i druge
osobenosti, koje su na modelima Zapada odavno prevaziđene, ali se zamagljuju plaštom
globalizacije, da bi se opravdale reforme u tranzicijskim zemljama koje su upitno
uspješne, siromaštvo nerazvijenih, neravnomjeran razvoj ukupne društvene zajednice,
evidentan jaz između bogatih i siromašnih.

3
3. Pojam rada

Rad postoji od kada postoji čovjek, od prvobitne zajednice do savremenog doba u

kojem živimo. Čovjek je po svojoj prirodi prilagođen samoj njoj, ali i on prirodu
prilagođava sebi da bi zadovoljio svoje potrebe.

Čovjek posredstvom rada proizvodi ne samo upotrebne vrijednosti za

zadovoljenje vlastitih potreba, nego proizvodi i sredstva rada. Dakle, čovjek je upućen na
druge oko sebe, pa je kao takav čovjek društveno biće, koje u različitim epohama kroz
različite odnose i veze, uzroke i posljedice, promjenama društva u zajedničkom
djelovanju sa drugim, stvarao novi poredak, nove uvjete življenja.

No, uzroci i posljedice zajedničkog djelovanja ljudi upućenih jedni na druge,

stvaranja novih drugačijih društvenih odnosa i novonastalih procesa u istorijskim
epohama razvoja društva, ovisno o geografskoj, političkoj, kulturnoj i drugih vrijednosti,
mogu se sagledavati kroz evidentan uticaj društva na pojedinca, ali i pojedinca na društvo
u svjetlu zakonitost, evolucija, revolucija u kojim se kao uzrok – posljedica u stalnim
promjenama, izazvanim impulsima koji se primaju iz okruženja, ali i iz unutra, stvaraju
proturječnosti. Te proturječnosti prerastaju u kvalitet i u cikličnim procesima stvaraju
nove dimenzije društva u njegovom razvoju.

Otud, niti se može izolovano promatrati čovjek, kao socijalno biće, niti grupe kao
kolektivitet sa svojstvenim specifičnostima, niti pojedinačna društva, niti društvo kao
cjelina, a da se pri tom ne vodi računa o individui. Sve je u uzročno posljedičnim vezama
i odnosima i upravo u tim relacijama društvo – skupine – pojedinci nastaju društvene
strukture u kojim se ispoljavaju različiti interesi.

Dakle, osnovna djelatnost čovjeka jeste proizvodna djelatnost. U toj djelatnosti

čovjek uspostavlja odnose između sebe i drugih pojedinaca i skupina temeljen na saradnji
i zajedničkom djelovanju na transformaciji prirode da bi zadovoljili svoje potrebe. Kao
rezultat kooperacije i podjele poslova, stvara se društvo. Ti procesi su neprekidni u kojim
se utemeljuju društveni odnosi. Kako se ne mogu „zamrznuti” u trenutku, pod uticajem
promjena prelaze iz jednog oblika u drugi, uspostavljaju se novi odnosi, preoblikuje se
postojeće, dobija se novi kvalitet. Na tom putu, posredstvom djelovanja čovjeka kroz
proizvodne odnose, podjelu rada, razmjene dobara, usluga, znanja, stvaraju se nova
društva.

4
4. Pojam globalizacije

Globalizacija je širenje homogenih vjera, kultura, ideja, proizvoda i usluga

nesmetano po cijeloj zemaljskoj kugli (engleski globe). Ona se prvi put spominje u
Websterovom rječniku 1962., a u naučnim radovima 1938. i 1940. godine.

Globalizacija je slijed u razvoju društva, koja se dešava u vremenu u kojem

živimo. Društvo u svom razvoju ne nastaje i ne prestaje u jednom trenutku. Tako se
globalizacija prepliće sa predhodno „ustaljenim” razvojnim periodom, što je razlogom da
se poistovječuje sa pojmovima: internacionalizacija, liberalizacija, univerzalizacija,
vesternalizacija ili deteritorijalizacija. To je naravno pogrešno. To nisu sinonimi za
globalizaciju, nego njeni sastavni dijelovi.

Globalizacija je poslednji stadij razvoja društva, pa je otud nezavršen proces, te

kao takav zahtjeva aktuelno sagledavanje njenih uzroka i posljedica, odnosa i veza. Njene
implikacije i uticaji se protežu na sve sfere života, pa je možemo promatrati sa aspekta:
ekonomije, političkih promjena u društvu kao cjelini, ukupnih promjena života na zemlji,
nove psihologije društva, položaja individue i njegove moći u novonastalim uvjetima itd.
Globalizacija nikoga ne ostavlja po strani. ona utiče na relativni ekonomski položaj
pojedinca, poduzeća, djelatnosti ili države.

4.1. Ekonomska globalizacija

Globalizacija u ekonomskom smislu je proces kojim se smanjuju i potpuno

ukidaju prepreke u međunarodnoj ekonomskoj razmjeni. Povećava se ekonomska
integracija među zemljama svijeta. Cilj globalizacije je pretvaranje cijele zemaljske kugle
u jedinstven ekonomski prostor. Svijet postaje globalno selo.

Djeluje u pravcu ukidanja prepreka i regulacije od strane nacionalnih institucija,

kojim se sve više snaži liberalizacija, sloboda ekonomskih aktivnosti između svih
zemalja svijeta u kojoj dominiraju: otvoreno tržište roba, radne snage, kapitala, znanja. U
takvom okruženju se razvija slobodna konkurencija. Sloboda ekonomskih aktivnosti bi
trebala da doprinese koristi, koje su najbolji rezultati za pojedince i za društvo.

Ekonomska globalizacija počinje industrijskom revolucijom, otkrićem parne

mašine, izgradnjom željeznica, brodova, automobila, a poslije Drugog svjetskog rata i
tehnološkim napretkom. Širenju globalizacije doprinose međunarodni sporazumi kojim
su standardizirali proizvode, koji se kao takvi mogu prodavati širom zemaljske kugle.
Do1azi do razvoja transporta, standardizacije platnog prometa, ostvareni su dogovori o
smanjivanju trgovačkih prepreka, carina, kvota. Svaraju se institucije: prvo GAT, zemalja
članica ograničenog geografskog prostora, koji prerasta u WTO (Svjetsku trgovačku
organizaciju), čije su članice danas preko stodvadeset zemalja svijeta. Njena uloga je

5
definisanje standarda globalnog kretanja: roba, kapitala, radne snage. Inovacije postaju
dostupne svijetu, ne samo pojedincima i grupama u kojim nastaju, znanja također.
Promjenama regulative na putu usklađivanja nacionalnih prava i razvoja društvenih
odnosa zemalja sa zahtjevima globalizacije, kako nacionalne zajednice ne bi ostale van
tokova globalizacije, utvrđuju se pravne norme zaštite privatnog vlasništva, kao
pretpostavka daljeg napretka u društvu.

4.2. Tehnologija i globalizacija

Svjetski prostor postaje jedinstven ne samo u ekonomskom smislu, nego i u

ehnološkom, medijskom, kulturnom itd. Pokretačku snagu razvoja civilizacije
predstavljaju međusobna povezanost, uslovljenost i zavisnost tržišnog privređivanja i
tehnološkog progresa. Povratna sprega između tehnološkog napretka i ekonomskih
aktivnosti na novim osnovama djelovanja u doba globalizacije pokazala je efikasnost u
razvijenim zemljama i privredama, u kojima se tehnološki progres podržava prenosom
kapitala i njegovim ulaganjem u profitabilne djelatnosti, a u isto vrijeme ekspanzija
kapitala i nastale konkurencije na svjetskom nivou podržavane su novim dostignućima
tehnološkog progresa. To su razlozi stalnog razvoja postojećeg, stvaranja novih
konkurentskih prednosti.

Nove tehnologije stvaraju nove šanse, uklanjaju barijere za internacionalnu

trgovinu i investiranje, povećavaju transparentnost poslovanja zahvaljujući razvoju
informacionih tehnologija. Tehnološke promjene su značajna karakteristika globalizacije.
Tehnološke promjene potiču razvoj strategija u interesu razvoja i napretka u društvenoj
zajednici.

Stvaraju se nove strukture društva i preduzeća. Inovativna oraganizacije počiva

na stalnom učenju, usavršavanju postojećih znanja i sticanju novih, koje su u funkciji
primjene i kreacije novih tehnologija. Za razvoj su neophodne stalne inovacije, evolucije
i revolucione promjene. Promjene su brze, pa je zato tehnološko obnavljanje potrebno
svakoj organizaciji koja teži ostvarenju uspjeha, opstanka i rasta. Izbor savremenog
poslovanja je, dakle, jednostavan: biti brz ili brzo zaboravljen! Inovacije niju svojstvene
samo na tehnološkom napretu nego i odnosima u društvu. Sve se mijenja u interesu
stvaranja civilizacije na novim osnovama, bitno drugačijim nego do sada.

U osnovi svega su nova znanja. Danas se raspolaže novim tehnologijama u oblasti

komunikacija i transporta koje su neophodne za formiranje globalne svjetske ekonomije.
Nastale značajne promjene omogućle su tzv. „treću tehnološku revoluciju“, revoluciju na
polju automatike, informatike, telekomunikacija, transporta, biotehnologije, genetičkog
inženjeringa, aerokosmičke tehnologije i sl. Znanje je odlučujući faktor razvoja
ekonomija, politika, kultura, naroda.

6
5. Rad i globalizacija

Novo vrijeme rađa nove paradokse. Nasuprot globalizaciji ekonomije i drugih

oblasti života, zapaža se individualizacija ličnosti. Na sceni je oslobađanje prostora za
kreativnost. Globalizaicija skida prepreke, koji su vjekovima sputavali čovjeka u
pogledu: ideološki, politički, nacionalni, organizacioni, upravljački i slično. U periodu
globalizacije suština ljudske prirode se oslobađa više nego ikada u dosadašnjoj istoriji.

Građansko društvo, kao instrumenat zaštite ljudi od vlasti ipak ne đeluje globalno,
jer ga negiraju razne nacionalne, korporativne i neformalne grupne strukture, koje pritišću
čovjeka kao pojedinca više i od države (kontrolišu, redukuju slobode, potcjenjuju,
prinuđuju). Na snazi sve više uticaji: nekontrolisani centri moći, virtualno finansiranje,
državna nemoć, nezaštićenost naroda. Novo vrijeme nosi povećanje neizvjesnosti i rizika.

Promijenio se karakter rada, ali i u karakter radnika. Svijet se dijeli na dva dijela.
Na one koji prihvataju parlamentarnu borbu i vlasništvo i na socijaldemokratska društva,
koji to zaoštravaju do revolucije (zemlje evropskog istoka). To je imalo uticaj i na Zapad,
jer je bila prijetnja. Rezultat toga su izmijenjeni socijalni odnosi. Ljudska prava su
dostigla visok nivo. Izazovi su postali svjetski, što se očituje na svjetskom tržištu rada,
ravnopravnosti među spolovima, prava manina na rad. Mijenja se slika svijeta.

Poslovne strategije, u uslovima globalizacije, uvažavaju promjene. Prilagođavanje

promjenama predstavlja jedan od osnovnih principa na kojima se grade temelji
konkurentnosti. U isto vrijeme su najmoćnije korporacije-monopolisti potencijalno
najjači konkurenti. Sagledavajući problematiku sa ovog stanovišta ne smijemo zanemariti
činjenicu: u toku evolucije opstale su samo one vrste koje su imale sposobnost mijenjanja
i prilagođavanja, a ne najjači. Globalna konkurentnost podrazumijeva zajedničko
djelovanje znanja, vještina, inovacija, brzu adaptaciju, istraživačko-razvojnu strategiju,
nove proizvode, visoke kvalitete i pouzdanost proizvoda, savremeni dizajn, novu
tehnologiju, organizacione promjene, marketing i menadžment potencijale, mrežno
poslovanje i sl. Suština kompetentnosti je u kombinaciji stručnosti i znanja zaposlenih u
firmi, na osnovu kojih se vrši prilagođavanje promjenama u okruženju. Ono predstavlja
skup organizacionih sposobnosti i znanja koja omogućavaju formiranje uspješne
poslovne strategije.

7
5.1. Protivrječnosti globalizacije

Promjene su stalni procesi koji utiču na progres društva u cjelini u svim sferama
života. U isto vrijeme nose neizvjesnost i rizike, što zajednicu stavlja pred dileme „za” ili
„protiv”. Vrijeme globalizacije nosi brojne protivurječnosti, što neminovno otvaraju
mnoga druga pitanja, na koja nije moguće dati pouzdan odgovor:
 Da li eksploatacija jeftinih resursa, stvaranje uticajnih sfera i velikih monopolskih
sistema međunarodne političke, ekonomske i vojne kontrole, širenje ideološke
dominacije i raznih oblika neokolonijalizma podsjeća na stvaranje novih imperija?
 Vodi li globalizacija više univerzalizaciji ili sukobu civilizacija?
 Predstavlja li globalizacija više odnose ekonomske međuzavisnosti ili ekonomske
zavisnosti?
 Ima li više dobitnika ili gubitnika?
 Može govoriti o globalnoj ekonomiji, ali su stavovi brojnih teoretičara da
globalizacijom niko ne upravlja?
Historijska činjenica je: društvo se uvijek mijenja. U tim promjenama ima brojne
uticaje na život i rad, sa svim šansama i rizicima. Javljaju se novi izazovi. Otvaraju se
nova pitanja građanskih prava, prava radnika, u okviru kojih prava manjina, žena,
hendikepiranih osoba. U okviru ovih sagledavanja bitno je povuči parelelu između:
eksploatacije i ekonomske migracije, kulture različitosti i socijalne pravde, društvene
pravde radnog prava i prava pojedinca na rad.

5.2. Paradoks globalizacije

Globalizacija zahtjeva prihvatanje i prilagođavanje novim procesima, u kojim

svoje mjesto i ulogu ima čovjek sa svojim uticajem na promjene. Ovakvu ulogu će imati
ljudi – individue koji su bogati dok će ostatak svijeta – siromašni morati da se
prilagođavaju neupitnom jačanju moći bogatih i njihovog uticaja na budućnost svijeta.
Da li ovo znači povratak u robovlasničko društvo i korak unazad za društvo u
cjelini, uzimajući u obzir diktiranje nadnica različitih za radnika Zapada i siromašnog
radnika trećih zemalja? Ovo je pitanje, mada formulirano s savremenog pogleda u
globalizaciju, postavio i Max Weber koji tvrdi da je u osnovi ljudskog bogaćenja prisutna
uvijek veća i jača želja za bogaćenjem, pa i na štetu drugog čovjeka.
Ovu tezu potvrđuju i satnice jednog te istog rada koje se kreću između 2 (u
nerazvijenim zemljama) i 30 eura po satu (u razvijenim zemljama).
Danas je sasvim očito da je nejednakost raspodijele svjetskog kapitala sve veća i
veća. Prema podacima Programa za razvoj Ujedinjenih nacija (UNDP 2001) više od 1,2
milijarde stanovnika žive u apsolutnog siromaštvu ili drugim riječima ima prihode manje
od jednog dolara dnevno, a 2,8 milijardi stanovnika živi od samo dva dolara dnevno. Po
izvještaju Svjetske banke za 1995.godinu, grupa siromašnih zemalja, u koju spada 85,2%
svjetskog stanovništva, posjeduje samo 21,5% svjetskog kapitala. Većina od 78,5%
svjetskog kapitala se nalazi u rukama preostalih 14,8% bogatih. Prosječna afrička
porodica danas troši manje nego što je trošila prije 25 godina, a 3 najbogatija čovjeka na
svijetu imaju veći kapital nego je suma BDP-a 48 nerazvijenih zemalja.

8
6. Zaključak
Savremeni međunarodni ekonomski procesi predstavljaju dio dugoročne svjetske
tranzicije od industrijskog prema postindustrijskom društvu i od internacionalizacije
privrednog života prema globalizaciji. Mnogi ekonomski, tehnološki, institucionalni,
politički, kulturni i drugi parametri pokazuju protivurječne tendencije: globalizacija s
jedne strane ujedinjuje svijet, a s druge ga dijeli na postindustrijsku civilizaciju i razne
varijante doindistrijske i industrijske civilizacije.

Teško je objasniti i razumijeti protivurječnosti procesa globalizacije, a posebno

njenih brojnih posljedica i propratnih pojava, zbog izrazitog obima i dinamike promjena.
Iako naš zaključak zvuči pesimistički, i jedni i drugi procesi zakonomjerno narušavaju
demokratiju i slobode, jer stvaraju nove temelje finansijske oligarhije sa hijerarhijskom
strukturom odnosa – kako globalnih, tako i lokalnih snaga.

Glavni nosioci ekonomske globalizacije su transnacionalne korporacije,

transnacionalne banke, međunarodni finansijski centri moći, međunarodne i regionalne
organizacije. Globalne strategije su zasnovane na znanju, a nacionalne ih podržavaju i
prilagođavaju im se u manjoj ili većoj mjeri. Globalizacija ruši sve ranije kriterijume
podjele (političke, ideološke, nacionalne, klasne, rasne, vjerske i sl.) i potčinjava ih
univerzalnom ekonomskom kriterijumu, koji, po prirodi stvari, vodi dominaciji i moći
onih koji raspolažu kapitalom, tehnologijom, znanjem i informacijama.

Svijet XXI vijeka će sigurno, po mnogo čemu, biti globalan. Pa ipak, i pored
otvorenosti i međusobne zavisnosti, koje prate globalizaciju, a omogućene su bumom
informacionih, komunikacionih i transportnih tehnologija, ne primjećuje se značajnije
povećanje homogenizacije svijeta. Paradoks globalnih nejednakosti je previše uočljiv, i to
je možda najslabija nit globalizacije.

Globalizacija se ne može svoditi na tehnološke faktore povezivanja (Internet, brzi

transport, dislokacija proizvodnje i sl.). Ali, bez njih se ne bi ni govorilo o globalizaciji,
niti bi ona imala šansu za dalji razvoj univerzalizacije svijeta po raznim pokazateljima.
Upravo najnovije tehnologije pružaju osnovu i svakim danom sve više otkrivaju nove
mogućnosti ljudskog razvoja. Posebno je pitanje za analizu neravnomjeran geografski
raspored primjene tih tehnologija (koja najčešće slijedi logiku jeftinije i brojnije radne
snage), i dominaciji tehnoloških inovatora. U isto vrijeme sve su veće razlike između rada
i cijena rada zaposlenih u razvijenim i nerazvijenim zemljama.

Svijet se nikada neće moći predvidjeti, jer se stalno mijenja i preoblikuje.

9
Literatura

1) Mesihović N. (2001), Uvod u sociologiju (treće izmjenjeno izdanje), Izdavačka

djelatnost Ekonomskog fakulteta, Sarajevo.

2) Bodiroža M. - Acin Đ.(2005), Međunarodna ekonomija (treće izmjenjeno i

dopunjeno izdanje), GrafoMark, Laktaši.

3) Weber M. (1989), Protestantska etika i duh kapitalizma (drugo izdanje), Svjetlost

i Veselin Masleša, Sarajevo.

4) Drašković, V.(2002), Kontrasti globalizacije, Ekonomika i Fakultet za pomorstvo,

Beograd – Kotor.

5) Giddens A.(2006), Odbjegli svijet – kako globalizacija oblikuje naše živote,

Interliber d.o.o., Sarajevo.

6) http://odin.dep.no/odinarkiv/norsk/ud/2002/annet/032121-090005/dok-bn.html

10
SADRŽAJ

1. UVOD 2

2. OSVRT NA RAZVOJ DRUŠTVA 3

3. POJAM RADA 4

4. POJAM GLOBALIZACIJE 5

4.1. EKONOMSKA GLOBALIZACIJA 5

4.2. TEHNOLOGIJA I GLOBALIZACIJA 6

5. RAD I GLOBALIZACIJA 7

5.1. PROTIVRJEČNOSTI GLOBALIZACIJE 8

5.2. PARADOKS GLOBALIZACIJE 8

6. ZAKLJUČAK 9

Literatura 10

11