Soles occidere et redire possunt: nobis cum semel occidit brevis lux nox est perpetua una dormienda.

C. Valerius Catullus

I.

5. VELJAE

Kad su mi upali u stan i otkrili da ne derem, zaprepastili su se. Pa ipak, posjedae oko mene i dalje sumnjajui. - Javljeno nam je da se ovdje prekomjerno rasipa. - Gdje? - upitah, steui sirovi prepeliji batai kojeg sam izvadio iz marinade ba kad nahrupie u kuhinju. - Kod vas, pobogu? - odgovori "ef". - Mislite, ja...? - Da, vi, upravo vi! Zar bismo inae dolazili po ovoj zimi? Tada lukavo pogleda u podinjene, a oni istodobno blago klimnue glavama, odobravajui. Osjetih kako mi se niz dlan slijeva ptija sukrvica pomijeana s octom, te krenuh prema kuhinji kako bih odloio batai. - Kamo ete? - zaustavi me "ef". - Samo vratiti batai u marinadu... - Kakav batai? Ne znajui to bih odgovorio, podignuh sitnu noicu, kao da je pupoljak. "efa" je to valjda poelo zanimati, te ustade i poe mi njukati ruku. - Prepelica? - Da, ali smrznuta. Priao je jo blie, tako da mi nosom dodirnu prste, a ja se prepadoh da e me ugristi. Ali batai ga je oito oraspoloio i on iznenada postade drukiji, rekao bih ak srdaan. - Kad su praznici, esto idemo u lov. Znam i ja poneto o prepelicama. - Doista? Ali "ef" me vie nije sluao, ve upade u kuhinju. Gurnu prst u posudu s prepelietinom i blago ga obliznu. panjolska marinada - poe recitirati. - Malo celera, mrkvice, octa, crnog vina, timijana... - Ne, moja! Kao da je izgubio volju za sve, on mi istrgne batai I baci ga u posudu, nareujui mi da se odmah vratim u sobu. Kad napokon sjedosmo, nastade podulja utnja. A onda on progovori. - Mi nemamo nikakvih dokaza, ali i ovo to sam vidio opravdava svaku sumnju. Vi ste, ini se, moj gospodine, nepopravljiv sladostrasnik! Hedonist! - Ja nikome nisam uinio nikakvo zlo. - utite - prekide me naglo, kao da hoe rei "tako se svi brane". Zatim se prodorno zagleda u me. Njegove velike zjenice, crne poput kavijara, nijednom ne trepnue, kao da na mom licu itaju plan neke vraje sabotae, koja bi, da je nisu otkrili, ve sutra sruila dravu. Onda iznenada zatvori oi i opet progovori.- Vi poznajete zakon? - Ne ba osobito... Jeste li svjesni prekraja? Kad je izgovorio "prekraja", ja se prepadoh. Morao sam se braniti i zato rekoh jedva ujno: - Zakon ne zabranjuje prepelice. On se na to osmjehnu. - Dakle, ipak poznajete zakon - ree podrugljivo, tako da se i ostali nasmijae. Pa se opet uozbilji. - Samac? -Da! Naas zastade. Ve u sljedeem trenu lice mu poprimi onaj opaki izraz. - I nije vam udno to sami za sebe pripremate tako zapetljano jelo kao to su prepelice u panjolskoj... no, dobro, marinadi, bilo kakvoj!? - Ne, time kratim vrijeme. - Oho, jo bolje! - uzvikne on. - Dok drugi gladuju na svima junim svjetskim paralelama, gospodin krati vrijeme prepelietinom. - Pa, rekli ste da ih i sami lovite! - To s vaim sluajem nema nikakve veze. Kao prvo, ja ih lovim samo dok traje zakonom odobrena sezona. Drugo, priprema ih moja ena. Tree, to inim samo dva-tri puta godinje i pritom ne izmiljam nikakve marinade. Opet uutjeh, pogoravajui vlastiti poloaj. - No, onda: to imate na sve ovo kazati? pourivao je on slavodobitno. Tada mi pade na um spasonosni odgovor. -

Ne jedem ni ja svaki dan prepelice. Zateen, "ef" se na trenutak primiri. - Svakako, tko bi i pomislio tako neto. Uostalom, za to vas nitko ni ne optuuje. Rekoh da ste sumnjivi. - Zbog ega, dovraga... - provali napokon iz mene. Upadate mi u stan, njukate po kuhinji... to jo hoete? elite da izvrnem utrobu, da vidite to se tu skriva... to sam juer jeo? - Da, ba to! - Kako? - to ste juer jeli? Oborio me kao prepelicu. Uutjeh, posve onemoao. - No - nastavi mirno "ef". - ekajte, juer... ah da, niclu, goveu. - Biftek, dakle...! - Nije bio biftek, obini govei nicl. - Onda rostbif...!

-Ne! Ne! nicl, odrezak, znate to je nicl, obini govei nicl. Mislim da je komadi ostao u tavi. "ef" tada pucnu prstima, te jedan od podinjenih ustade i ode u kuhinju. Za nekoliko trenutaka vrati se s tavom i stavi je na stoli, pred "efa". . - Uzmi dokazni uzorak... Ne, ekaj. Zatim se obrati meni. - Imate li komadi kruha? Ustadoh i donesoh mu. - Vi se, naravno, ne ljutite. Ummm, ukusno, premda je od juer. Ne, niste lagali, nije biftek. To je obini nicl, da, govei... ali ekajte, tu ima senfa, papra mljackao je ispitujui. Posljednji komadi tada prui momku koji je jo stajao uza nj, te obrie usta maramicom. Pa opet mljacnu.- Niste lagali, ali emo ipak laboratorijski ispitati. Zatim se zavali u stolac. - Imate li vina? - Imam. - Crnog? -Da. Moe malo? Kad stavih pred njega bocu i au, on ulije bez oklijevanja. - Vi neete? - Ne, hvala. I tako je naizmjence pio i toio, sve dok nije iskapio bocu. Pa se opet zavali i stade mrmljati kao da preiva, polako sklapajui jedno oko. Drugo je i dalje buljilo u mene, sneno i malice zamagljeno. - Moj gospodine, vi moda niste ni svjesni kakvu tetu nanosite svojoj okolini, mislim svojom rasipnou i prodrljivou. Juer biftek, malena je, naime, razlika izmeu govee nicle i bifteka. Danas prepelice. A sutra, to e biti sutra? Kako bi drutvo preivjelo da svi rade poput vas? I tu zadrijema. Njegovi pomonici i ja gledali smo se, ne znajui to uiniti. Napokon posegnuh za cigaretama. To ga odmah probudi. - Hej, stoj! Ah, nita, nita...! Nego, to e biti sutra? - Kako ja to mogu znati? - Gospodin je pesimist?- Ne, nego mislim da to nitko ne zna. - A znate li to ete sutra kuhati? - Ne, ne znam ni to. - Dakle, ivite bez plana. Tek onako, od danas do sutra? Nisam vie znao to bih mu odgovorio. Sad me je gledao s oba oka, ali svejednako zavaljen i neprekidno ponavljao kao da pjeva: - Hedonist, pesimist... Uto zazvoni na vratima. "ef" se osovi na noge i rasporedi pomonike po sobi. - Otvorite - ree tiho, sav napet. Tina, sva nakinurena, provali u stan, a onda zastade na sobnim vratima zbunjena i preplaena. To je na trenutak uini osobito privlanom. Nisam vie mislio ni na "efa" ni na prepelice, ni na to. Ali prekide me njegov glas koji je pozove da ue. Kad se pojavih i ja, on me zaustavi. - Neka gospoica ue, mi ionako idemo. Podinjeni izioe, a on se zaustavi u hodniku. - Vaa zarunica? - Ne, prijateljica. - Imate li ih mnogo? - Ne ba. - Ne laite! - Ma ne laem. - Kaite smjesta, koliko? Ja vas mogu zatvoriti i zbog sumnje. - Ne znam, vjerujte mi, ne znam. Nabivi eir na oi, gotovo mi se unese u lice. - Je li vam sada malo jasnije? Nisu u pitanju samo biftek, prepelice, pesimizam. Tu su i, kako rekoste, prijateljice. Kud bi sve ilo kad bi tako svi. A ena je u nas ak manje nego mukaraca. Razumijete li? Vi otimate potenim graanima posljednju priliku da sklope brak s neoskvrnjenom osobom. A koliko bi tek goveda trebalo ubiti kada bi svi jeli biftek, koliko prepelica, dovraga... shvaate li? - Ne - odgovorih umorno. Tada me on bijesno zgrabi za pulover kao da e me udariti glavom. A onda me odgurnu to je jae mogao. - Povrh svega, vi ste i anarhist! Pazite se! I zalupi vratima... Vratih se u sobu i pogledah Tinu koja se ve ugodno razbakarila u naslonjau. - Jesu li gotove? - upita, i meni se uini da sam sve sanjao. Samo da ih stavim u pe. Ona ustade i privije se uza me. - Da ti pomognem? - aptala je napuenih usana. Nisam stigao odgovoriti. Ljubili smo se ve u sljedeem trenu. Slina joj bijae ugodno gorkasta, ba kao panjolska marinada.

7. VELJAE

Juer sam cijelog dana mislio o neobinom posjetu. Pa ipak, predveer, kako se vie nisu javljali, gotovo sasvim zaboravih na "efa" i njegove pomonike. No sam uglavnom proveo dobro, razmiljajui to u danas kuhati. "Sef" mi je ak u tome pomogao. Ustao sam rano i u mog mesara kupio prekrasan crveni rostbif, odmah ga ispekao i stavio hladiti. Sada sjedim u sobi i ekam da sve bude gotovo. Kad bolje promislim, ni sam ne znam odakle moja ljubav prema kuhanju. Moda i u meni ui neki mali Edip koji se, u nedostatku izbora i obitelji, okrenuo pripremanju jela. Maloprije sam otiao u kuhinju i jo jednom sve provjerio. Meso je izvrsno uspjelo. Izvana tamnosmee, u prorezu prema sredini odreska postupno poprima ruiastu boju, kao gubica promrzlog svinjeta. Dok to gledam, zadovoljan sam - znam da je sve u redu. Vani je poelo snijeiti. Obzor se polako smrauje. Kada ovjek bolje razmisli, nema se vie kamo otii. Dok su tiskali nove knjige, mogao sam se zabaviti itanjem, ali sada mi se i to ini posve besmislenim. Objavljuju knjige ve zastarjelih klasika, koje sam teko itao i kad sam bio uenik. Novine koje mi svako jutro ostavljaju na uredskom stolu nisu nita manje nezanimljive... I dalje snijei. Uskoro e pet sati. Obukao sam kaput i izlazim. Otkrio sam da mi je nestalo crvenog papra. Njime obino premazujem rostbif. To mu i daje onaj pomalo opori okus. Prodavaonica je u mojoj kui. Kad sam kupio to mi je bilo potrebno, prodavaica me nekako udno pogledala. - Moram vas zapisati. - Zbog ega? upitah uznemireno. - Zbog crvenog papra. - Ne razumijem... - Od danas moramo zapisivati sve koji kupuju strane mirodije. - Ali papar nije strana mirodija. - Uvozimo ga. - Uvoze ga svi. Ona samo

odmahnu glavom i gurnu mi pod nos knjigu nalik na telefonski imenik. Na koricama, na bijeloj naljepnici, isticala su se slova:

INDEKS MINISTARSTVA ZA JAVNI RED I MORAL Pod brojem 864. pisalo je: "PAPAR, crveni. Mirodija podlijee javnoj registraciji upotrebe." Potom spremi knjigu. - Jeste li ve nekoga zapisali? - U naem kvartu samo vi kupujete crveni papar. - Koliko sam shvatio, ne zapisujete samo zbog papra! ? - A, mislite na to. Da, bilo je nekoliko prekraja. Spomenula je "prekraj", ba kao i "ef". Opet me oblije hladni znoj, kao da sam na optuenikoj klupi I ekam odluku porote za koju znam da e glasiti: "Kriv je. - Znate - progovorih zamuckujui meni zapravo crveni papar i nije potreban. Radije u uzeti crni. - Ali ve ste platili. Crveni je dvostruko skuplji. - U zet u dva crna. Ona naas zastade i jo me jednom dobro promotri. - To je nemogue. - Zato? - Ve sam vas zapisala - odgovori, pruajui mi popis na zaelju kojeg je bilo upisano moje ime. Vie nita nisam mogao popraviti. Strpah vreicu u dep i izioh iz prodavaonice. Ulina svjetla ljeskala su se poput ribljih oiju, na sjajnom asfaltu okupanom rastopljenim snijegom. Gliste, ode bij ale od progutane zemlje, tromo su plazile po blatu, nalik na telee kobasice. Posve promrzao, uao sam u kuu i potrao uza stubite, kao da me progone. U kuhinji je vladao uobiajeni red. U samom kutu prostorije, na stOliu, isticao se pladanj s ve ohlaenim rostbifom. Pogled na moje utOite odmah me smirio.

Oprao sam ruke i poeo tucati zrnca u mjedenoj stupi. Kad sam to dovrio, sasvim sam zaboravio na strah. Papar sam posuo po velikom tanjuru i u njega uvaljao meso. Zatim sam rostbif poloio na dasku, poeo rezati tanke odreske i slagati ih na pripremljeni oval. Bio sam posve miran. Odresci su nalikovali laticama tulipana... Kad jednom sve pripremim, u hrani vie ne uivam kao u kuhanju. Volim jesti uglavnom u drutvu. Ovako samome, to mi je pomalo dosadno. Ipak, rostbif je odlian. Zbog njega se isplati da vas netko ak i zapie. Dok jedem, naviru mi pred oi slike goveda na nekom dalekom panjaku u podnoju velike planine, vrhovi koje se cakle zbog snjenih kapa. ivotinja je snana i dostojanstvena. Na crnoj koi istiu se bijelo-smei otoci. Imam jednu takvu kou pred krevetom. Mirie na planinu, barem meni. Kada doe as, odvode ivotinju i zatim od nje pripremaju meso. Muan postupak me ne zanima. Ali onome poslije valja obratiti pozornost... Eto, naprimjer, rostbif! Na gornjem je dijelu ivotinjskog tijela i pripada fileima. Iz goveeg filea ne izrezuje se samo normalne filee ili bifteke (koje je spominjao "ef"), nego i dvostruko deblje chateaubriande, manje turnedole i medaijone, te posve maleni file minjon. Dio to ga sada jedem izrezuje se iz plosnata rostbifa. Kad ga pripremite, krike ne smiju biti ire od jednog centimetra. Tako vam je to s rostbifom. Jedem, a snijeg i dalje pada. ini mi se da sam i sam na nekom alpskom panjaku. 8. VELJAE Nisam ni sanjao da e se sve odigrati tako brzo. Kada sam krenuo u ured, zamijetio sam pred vratima vozilo Ministarstva. "efa" nije bilo, ali mi je jedan od pomonika, kojeg sam odmah prepoznao, prilino grubo naredio da uem. Kad sam rekao da moram na posao, odvratio mi je da o tome ne trebam brinuti. "ef" je onomad neprestano neto govorio, ali ovaj je utio. A tako i ofer, i jo jedan, meni sasvim nepoznat. Automobil je stao. Onaj kojeg sam upoznao u stanu istra napolje i otvori mi vrata kao da sam ja neki ministar za javni moral. No, odmah zatim uhvati me pod ruku i pone gurati prema irokom ulazu. Nekako sam izdrao uspinjanje uza skliske stube, a kad uosmo, ostavi me da ekam. Onda se opet pojavio i poveo me do velike prostorije u kojoj me oekivao "ef". - Sjedite - ree ne podignuvi pogled. - Dobar dan. I dalje je utio. Svjetlo to je dopiralo kroz prozor padalo je na njegov stol. Pred njim je bio tanjuri i na njemu velik sendvi to je visio preko rubova poput palainke. "ef" podigne pogled. Dohvati papiri nalik na neku potvrdu i objesi ga izmeu palca i kaiprsta kao mrtvu pticu. - Znate li to je ovo? -Ne! - Ovo potvruje da ste juer kupili paketi koji podlijee odredbi o javnoj registraciji upotrebe odreenih prehrambenih proizvoda. Ja samo kimnuh glavom. - Koji ste proizvod kupili? - Papar. On stade mahati listiem. - Papar, crni, obini? Nuan svakome kuanstvu? - Ne, crveni. "ef" tada spusti potvrdu na stol i dohvati sendvi. Jeo je, otkidajui komadi po komadi, niui rijei u ritmu vakanja. - Zato vam je bio potreban papar, crveni, naveden u registru Ministarstva? Nisam znao kako mu objasniti. Ipak, odluio sam govoriti istinu, samo istinu. - Vidite, one veeri kada ste bili kod mene... sjeate se, kad sam imao prepelice... - Skratite! Sjeam se. - Eto vidite, vi ste me pitali to sam juer jeo, a ja sam jeo govei nicl. U poeetku ste tvrdili da je to biftek, a onda rostbif, sve dok ga niste kuali. Tako ste saznali da nisam lagao i da je to bio obieni govei nicl... Zastadoh na tren. "ef" je ve dovrio sendvi. Pone me opet pourivati. - Sutradan sam otiao u mesnicu i kupio rostbif. - Otkud sad to? - Pa, vi ste me podsjetili. - Dakle, unato mom upozorenju. - Vi me niste ni na to upozorili. Tvrdili ste da sam prije nekoliko dana jeo rostbif i to me potaknulo da ga kupim. - I to je dalje bilo? - Vidite, kad ja priprernam rostbif, prvo ga ispeem, ostavim da se ohladi, a onda ga uvaljam u tucani crveni papar. Kako ga nisam imao kod kue, siao sam ga

kupiti u prodavaonicu. To ga je, ini se, uzbudilo. Ustade i pone kruiti prostorijom. Zatim se prignuo preda me kao da sam poremeen. - Otkud vam takve sulude ideje? - Kakve? - Mislim, kuhanje i sve ono drugo... - Ne znam. Naprosto uivam u tome. Prikraujem tako vrijeme i samou. Opet se odmakne. Sad me gledao iz drugoga kuta prostorije, mranog i pomalo zastraujueg, kao da se uvukao u ivotinjsku kou. - Jeste li ikada pomiljali na to da energiju koju rasipate na te gluposti korisnije upotrijebite? Ja u vas preporuiti nekoj dobrotvornoj ustanovi. Tamo ete moi prikratiti i vrijeme i samou na sveope zadovoljstvo. Nekoliko trenutaka protekne u potpunom muku. - to ste po profesiji? - inovnik. - Kakav? - Kau, dobar. - Nisam mislio na to. Gdje radite? - U knjigovodstvu tvornice papira "Naa celuloza" . Po izrazu lica, reklo bi se da se neto premilja, a onda nastavi. - Zato ne proizvodite papirnate ukrase za praznike? - Ali ja sam inovnik. - inovnik da, ali pomalo i umjetnik. Tako dobro kuhate. Izrezivali biste ukrase koje bi drugi vjeali po gradu. No, nisu samo ukrasi u pitanju. Postoji mnogo korisnih poslia koji ubijaju i vrijeme i samou. Ne znam kakav je odgovor oekivao, ali kad promrmljah kako bih radije kuhao, on samo odmahnu rukom. A onda se opet primiri. - Hoete li da vam naem mjesto dragovoljnog kuhara u nekom dobrotvornom starackom domu ili sirotitu, ili... tako neto? - Kada bih i prihvatio, zapisivali biste me svaki dan. ini mi se da sada vi mene ne razumijete. Ja elim kuhati za sebe. Na to je pobjesnio. - Ne razumijem, ja ne razumijem. A gospodin bi hranio starce i djecu rostbifom i crvenim pap rom...? Vi ste ludi ili vrlo, vrlo opasni... - To nisam rekao. - Jo i gore. Gospodin, dakle, eli kuhati samo za sebe, da nitko od toga nema koristi. - Ali to zakon ne zabranjuje. To nije nikakav zloin. "ef" se na to primirio. Opet je sjeo za pisai stol I gledao me vrlo ozbiljno - ipak, na granici prijetnje. - Zakon ne zabranjuje, ali zloin jest. Postoje zloini koje se ne navodi u zakoniku, ali su ipak zloini. Vi ne moete uivati dok drugi stradaju. - Mislim da se u nas moe ivjeti prilino dobro. Ne pretvarajte se! Kako se u nas ivi, znam bolje od vas. - Ali to sam zgrijeio? Jesam li neto uinio? - Nita. U tome i jest stvar. Ne znate to e biti sutra, i to sve po zakonu. Osim toga, odbijate dragovoljnu slubu koja bi i vama koristila. Rijeju, ponaate se kako hoete, a to vam je, moj dragoviu, zloin. Za to ni ne treba nikakav zakon. Nakon nekoliko trenutaka utnje, upitao me je imam li to dodati. Kad, nisam nita odgovorio, pritisnu zvonce i uskoro se pojavi onaj udjivi i izvede me iz prostorije. Dok sam izlazio, "ef" mi doviknu: - Dobar apetit - a ja nikako nisam mogao shvatiti na to misli. Pred zgradom su me oekivala kola. Odvezoe me na posao. U uredu sa mnom nitko nije progovorio ni rijei. ak ni Tina, koja je odbila poziv na kavu, prezrivo odmahnuvi glavom. Ruao sam u menzi, ne mislei ni o emu. Poslije podne sam se osjeao kao da su me pretukli. Munina i ravnodunost potresali su me naizmjence, tako da me predveer uhvatio oaj. Skuhao sam jaja i napunio ih slanim ribicama. Radi boljeg sna, dodao sam i malo majine duice. 10. VELJAE Da stvari nisu samo dobre ili loe, ve uvijek pomalo dobre i pomalo loe, uvjerio sam se ve danas na poslu. im sam stigao u ured, pozvao me direktor i naredio mi da odem na odmor. Dok ne sredim svoje probleme, kako je rekao, a obojica smo dobro znali o emu je rije.

Ja sam, dakle, pod nekom vrstom istrage. Ali da vam pravo kaem, za to ne hajem. Briga me koliko i za ruak u menzi. Valjda sam zbog toga s posla otiao izravno u restoran i odmah poeo troiti plau. to da vam priam! Pateta od zeevine u kiselom eleu, srnetina sa ampinjonima, prvorazredno bijelo vino i, povrh svega, krema od umskih jagoda, to mirie na djetinjstvo. Rekoh bijelo vino, ne, bila su dva burgund,ca i ja, inovnik na odmoru, lutam stoljetnim lovitima, a zeevi iskau iza svakoga grma, dok sunce zubato, ali zato ne manje zavodljivo, ledi tragove jelenjih papaka. Sada se odmaram na postelji, a poto pomalo hrem, ini mi se da neki divlji mujak rie u ipraju. Trebalo bi, moda, kupiti paroke ratnikog srndaa i objesiti ih u kuhinju, nisko nad stolom, tako da ih gledam dok jedem ili pripravljam hranu. Tada bi i sve slike to izviru pred oi imale neki potpuniji, stvarnosniji smisao. Vino me zamata umaglicu zaboravljenih prenica, a bradonja koji okree potisni vijak veseli se zlatnoj tekuini i stalno uzvikuje "Klok, klok!" Zaspao sam uz veliku bavu u vinogradu opkoljenu gustom umom, dok krda divljai dolaze i odlaze, kao da su luda. Pa ipak, jo u polusnu, pada mi na um kako sam konobara pitao treba li moje ime za Indeks prehrambenih proizvoda. - Za to, molim? - Pa, uz patetu sam jeo kiselih drenjina, a uza srnu slatko od borovnice. To podlijee registraciji. Odgovorio je da nikada nije uo neto slino. Ja sam ga tada nagradio aom burgundca koju nije elio popiti, ali je zato uzeo dvostruku napojnicu, ispruivi dlan slian suhom jeziku. San me poziva, a bradonja i,dalje pjeva "Klok, klok! Klok, klok!" Kako sam samo mogao izjaviti da mi je dosadno dok jedem sam. 11. VELJAE Cijeli dan proveo sam u kui. Ne mogu svakog dana u restoran, a prodavaonice se pomalo plaim. Zato sam navalio na friider i razmiljanje. Skuhao sam puie od tjestenine i prelio ih mesnim umakom s malice paprike, lovora, vinskog octa i nekima mojim izmiljotinama. Zatim sam sve to stavio u penicu, prekrivi prije jelo beamelom u kojem ima maslaca, brana, mlijeka, parmezana i... opet jedna mala tajna koju vam moram otkriti. Kada se povrina keramiki zacrveni, pospite sve curryjem i sjeckanim maslinama. Jede se vrue, a ukusno je i hladno, to sam otkrio kad sam jednom bio bolestan. No, danas mi jelo nije prijalo ni vrue ni hladno - sve je pokvario "ef" . On misli da sam poremeen i opasan, a ja jednako mislim o njemu. Optuio me da sam drutveno nekoristan, neka vrsta parazita, a ja bih prije rekao da je nametnik on, jer ne vodi rauna ni o osnovnima ljudskim zakonima. Kad bi barem bio poput onih meksikih kukuruznih gljivica od kojih Indijanci prave izvrsnu crnu juhu. Ali ovako, on tvrdi jedno, a ja drugo. Samo to on napada, a ja se branim. Pa ipak, u mene je sve u redu, barem zasad, uz puie, pa bili oni i hladni. To mi ne moe oduzeti nijedna odredba ili istraga. 13. VELJAE

Treeg dana odmora shvatio sam to je trebalo znaiti ono - Dobar apetit umjesto pozdrava. Nakon duga oklijevanja, ipak sam odluio otii u prodavaonicu. Kad sam zatraio guja jetra, odgovorili su mi da to ne mogu dobiti. A jetra su bila tu, preda mnom, u velikom friideru ispod pulta. Umjesto odgovora, prodava mi je tutnuo listu napisanu pisaim strojem, nad kojom se isticao ig Ministarstva, nalik na koljku. - Ja nisam kriv - ree saalijevajui me. - Pogledajte radije u svoj potanski sandui. U kratkom uvodu to je prethodio popisu, pisalo je: "Imenovanom graaninu (tj. meni!) pod istragom Ministarstva za Javni Red i Moral, odobrava se kupovanje iskljuivo onih namirnica koje su navedene u priloenom popisu. Kopije su dostavljene svim prodavaonicama na podruju grada, dok e imenovanom original biti uruen u to kraem i odredbama Ministarstva predvienom roku." Potpis je bio vrlo neitak, to uostalom nije bilo ni vano. Slijedio je popis. NAMIRNICE ZA DORUAK: Mlijeko Margarin Dem od mijeana voa Doruak konzervirani br. 6 Jaja

NAMIRNICE ZA RUAK: Mljeveno meso Piletina Povre (krumpir, grah, rajice, paprika, kelj, perin, celer, lea, mahune, luk i poriluk) Salate razne NAMIRNICE ZA VEERU: Isto kao za doruak NAMIRNICE ZA OPU UPOTREBU: Kruh ili dvopek, brano, eer, sol, papar crni, ria, ulje, ocat Alkoholna pia i koncentrate vonih napitaka imenovani moe kupovati u neogranienim koliinama. Kupac ili prodava koji se oglue o navedeni popis, podlijeu odredbama Ministarstva pod br. 248, 415, 428." Slijedio je jo peat i jednako neitljiv i nerazumljiv potpis. Dok sam jo premetao popis u rukama, prodava se

uulja iza pulta. Ubrzo se vratio nosei nekakav drugi list, vei, poput plakata. - Priloili su i to - ree, pruajui mi ga. Zaprepastih se toliko da umalo tresnuh na pod. Na plakatu je bila otisnuta moja slika, valjda iz osobne iskaznice, ispod koje su napisali da mi je doputeno ogranieno kupovanje namirnica. Protrnuo sam. On mi tada prie i apnu mi gotovo sudioniki. Ovo smo dobili tek danas. Kupite to hoete. Dat u vam I jetrica, a sliku u priloiti u dokumentaciju tek kad odete kui. Ali nisam vie imao volje ni za im. Otiao sam iz prodavaonice zastraen, uasnut. Sada opet sjedim u sobi i ao mi je to ga nisam posluao. Sliku su sigurno priloili; susjedi u nju bulje i vesele se. Ali nije mi ao. Trebao sam ga posluati i kupiti to sam mogao. Sto moe jedna odredba? Neka polijepe tisue mojih slika posvuda po gradu. Barem u postati slavan. Da sam kupio, sada bih kuhao jetrenjau. Sto oni znaju kako je privlaan miris jetre kad je zalijete konjakom i onda se domiljate kako bi sve to bolje ispalo. Nikada nije jednako. Kad ovjek ima mate, onda iz lonca miriu sve trave ovoga svijeta, a senf oplemenjen mljevenim groicama doimije se kao najbolja mutarda. Zivot je nekako raznobojniji. Pa se tako prepustih matanju, ne hajui ni za kakve istrage ili odredbe. Ustao sam i otiao u kuhinju. Ali nisam kusnuo ni zalogaja. Vratih se u sobu i odjednom me obuze turobnost. S kartonske kutije za mlijeko cerila mi se kravica u podnoju planinskog krajolika, sasvim nalik mom goveem privienju, ali opet nekako drukija i mnogo, mnogo stvarnija. Sve me to podsjetilo na moju sliku na gastronomskoj potjernici i popise potreptina koje obino daju dizenteriarima. A pri kraju je bio tek prvi dan moje prinudne dijete. 15. VELJAE Juer sam cijeli dan razmiljao kako bih doskoio popisu namirnica. Onaj tko smatra da je kuharsko umijee zanimljivo i pustolovno, takav bi popis smatrao izazovom. Tako sam i ja postupio. Sastavio sam nekoliko recepata koji sadravaju iskljuivo namirnice navedene u onom sramotnom popisu. Neu ih ovdje navoditi. Jer to bi, uostalom, znaio taj mali popis kad se odnosi samo na mene - nitko se vjerojatno ne bi ni pokuao njime sluiti. Uostalom, meni je zabranjeno kupovanje hrane, a ne vama. No, i povrh toga smatram da su kuharski prirunici nepotrebni. Okus jela i sve to doivljujem pri pripremanju toliko je raznoliko da ga ne moe zamijeniti nikakva mudra kuharica. Jer tko je pisao takve knjige? Pisali su ih ljudi koji i privatno vole uivati i ivjeti. A budui da veina, a osobito individual koju nazivam "efom", hranu smatra nunim zlom, od takvih zbirica ima vrlo malo, ili nimalo, koristi. Tko vas, dovraga, moe nauiti ljubavnom umijeu bolje od strastvene bludnice? Ako joj se posvetite, ako se prepustite milovanjima, imat ete to doivjeti. To se ne zaboravlja. A ako ne, uzalud ste bacili novac. Tako radi "ef". Misli da je dovoljno opaliti iz puke, i "dum" , prepelica pada ve pripravljena. teta prepelice, teta puke, teta municije, jedino nije teta ovjeka. Dok ima takvih ljudi na svijetu, mogu razumjeti ak i kanibale. Ipak, moram vam otkriti to sam sino kuhao. Recept bih mogao nazvati

"Red i Moral", a da nimalo ne izgubi na? privlanosti. Dapae, naziv mu daje jo uzvienije znaenje. Red se odnosi na redoslijed i sustav spajanja sastojaka, a Moral je sve ono uzvieno i ovjeno to iz takvih postupaka slijedi. Hrana je naime, po meni, duboko moralan in. Kuhajui i uivajui predano, potvruje samoga sebe. Dakle, u lonac sam naizmjence poslagao red krumpira, red rajica, red na trake sjeene piletine, pa onda red luka. Posebno sam pripremio umak od lee, enjaka i perina te mu dodao malo crnog vina i eera, samo jednu malu licu. Time sam prelio sastojke naslagane u seljakoj keramici. Pa sam malo posolio, malo popaprio i stavio u vrelu penicu. Dolijevao sam vodu i jelo se kuhalo i peklo u isto vrijeme, dok se na vrhu nije zapekla tamnocrvena korica, boje jesenje ume. Kad je poela pucketati poput zapaljena lia, izvadio sam udo na stol.Kuhinja je zamirisala optimizmom. Jelo mi je pomoglo da se osjetim nesvladivim. Jeo sam sam, u potpunome miru, kako to i prilii ovjeku na odmoru, pa bio on i prisilan. Zato da sjedim za stolom s ljudima koji preziru moje umijee; zato da sjedim za stolom s ljudima bolesna mozga ili pak sa astohlepnicima koji toliko ude za vlau da se ak ne usuuj u poteno latiti jela; zato bih se uope druio s onima koji pohlepom unitavaju te posveene trenutke samoe i sanjanja? Jelo me blagoslovilo i ispunilo mi duu blaenstvom. U tom trenu bio sam spreman oprostiti ak i "efu". Danas vie nema razloga za opratanje - uruen mi je popis namirnica, a ona guja je priloila i sliku. Valjda da je objesim u kuhinju. Neka, radije gledam sebe nego njega. Na mom otisku pie samo da imam pravo na ogranieno kupovanje namirnica. U neko drugo doba, ispod njegove bi sigurno stajala svota raspisane ucjene i ono neizbjeno TRAI SE IV ILI MRTAV. Sliku sam stavio na primjetno mjesto, jer me poela zabavljati, a popis sam brino spremio, da mi se nae pri ruci - zlu ne trebalo! Danas me oekuje salata od graha i majuni valjuci od mljevena mesa u koje sam dodao neznatan dio onog odvratnog doruka br. 6, pazei da ga ne bude previe, kako ne bi sve pokvario svojim vlastoljubivim, ministarstvenim vonjem. 19. VELJAE Do ovog poslijepodneva bijah posve miran, tako da nisam imao ni elje niti potrebe za ispovijedanjem. Ali tek to sam zaboravio na prisilno izgnanstvo, eto ti "efa" i pomonika. Uoe kako i dolikuje gospodi njihove klase, s mojim kljucem u ruci. Ja sam dremuckao u naslonjau, a kad sam otvorio oi, oni su stajali oko mene. Samo je jedan vrijao po kuhinji. - Vi se naravno ne ljutite - ree opako "ef" . Ovo je samo rutinski posjet. Naravno - promrmljah jo bunovan. Tada oni zauzee mjesta kao da sam rekao: "Izvolite". Jedan od pomonika opazi prehrambenu potjernicu nad komodom i pone se glupo smijuljiti. Ma koliko mu se to inilo smijenim, "ef" nije reagirao. Potom ipak ree: - Moda e biti neto od vas. - Sa mnom ve neto jest, a to znate vrlo dobro. - No, ne ljutite se. - To mi i tako ne bi pomoglo. On proguta moju upadicu. - Ja sam vas zapravo doao

upozoriti na vaa prava. - Mislio sam da ih nisam ni izgubio. - Pa i jest tako nekako... Vidite, moji pretpostavljeni naredili su mi da vam objasnim kakve vrste albi imate pravo podnositi, kako u pogledu istrage, tako i to se tie same odredbe. - Dostavljen mi je popis i ja se u njemu snalazim kako znam i umijem. I mogu vam u povjerenju kazati da se osjeam prilino dobro. Tu se naeas zamisli, onako kako samo on umije, i zatim sporo nastavi. - To ne mora trajati dovijeka. Vidite, uzimajui u obzir zamrenost vaeg sluaja, mi imamo ovlatenja da cak i pootrimo mjere koje smo poduzeli. - Jedna od tih mjera je, vjerojatno, i duplikat kljuea mog stana. - Ah, ne. Kljue smo napravili kako vas ne bismo neprestano uznemiravali zvonjavom. Da se danas niste probudili, uzeli bismo uzorak hrane i doli drugi puta. Kada biste bili budni... Ne, ne radi se o tome. Vidite, obojica smo sitni ljudi, ali ipak imamo neka prava u pogledu vlastite osobnosti. Zato postoji nekoliko mjera koje drutvo poduzima kako bi nas zatitilo. Jasno, va sluaj je sasvim drukiji od moga i zbog toga mi je nareeno da vas upoznam sa cijelom procedurom. Kao prvo, slaete li se s popisom? - To sam vam ve odgovorio. - Dobro, slaete se. Meutim, uzimajui u obzir vae sposobnosti, ovako sastavljen popis vama ne moe previe nauditi. To miljenje dijele i moji pretpostavljeni. U vaem sluaju nuno je propisati i recepturu pripremanja prehrambenih sastojaka. Tek tada ona vodi pravomu moralnom ozdravljenju. Na rije receptura ja se trgnuh. Kamo li odletjee svi moji snovi o vlastitom spasenju? Mislim da sam na trenutak problijedio. "ef" je to odmah primijetio i poslao pomonika da mi donese vode. Dok se on nevoljko dizao, ja sam hvatao zrak, tako da nisam nita odgovorio. Rekoh samo: - Bolje mi dajte konjaka pokazujui na bar. On je, naravno, donio cijelu bocu i pet aa. Ali je ipak prvo natoio meni, pa onda ostalima. Kada sam se malo pribrao, "ef" nastavi. - Na primjer grah. Za tili eas vi biste izmislili tisue naina za pripremanje. Salata, varivo, prebranac, vojniki..., a tek s vaim marinadama. Ne bi se nimalo razlikovao od prepelievine. Pa kolai! Ja jedva raspoznajem grah od kestena u takvim preraevinama. Dakle, moj gospodine! Od sutra, kaem sutra, jer to inim na svoju ruku, nadrljao bih kada bi to pretpostavljeni znali..., od sutra ete meso samo pei, povre kuhati, vino piti, a namirnice za doruak i ostale potreptine pripremajte kako znate i umijete. Tu naslutih zraku spasa. - Dobro - odgovorih, hinei dobrohotnost. "ef" , najmanji ef na svijetu, posljednji u lancu podinjenih i pretpostavljenih, posegnu za konjakom i opet mi natoi. - Vidite da e ipak neto biti od vas! Obojica smo samo sitni graani koji se trude da surauju s drutvom. Svaki na svoj nain. Vi ste naas posustali, ali opet ponavljam, moglo bi neto od vas ispasti. Na kraju, obojica smo ljudi iz naroda. - Ti ne, ja da - rekoh u sebi, sanjajui o zatitnikom loncu iz zaviaja. Iskapivi, on se nagnu nad mene i upita: - Odakle ste? Pravio sam se da mi je muno. Tko zna, moda bi se i naljutio kada bih mu rekao da sam u loncu kuhao ribu koju sam lovio s ocem. U svakom sluaju, ozlojedilo bi ga to opet spominjem hranu. Treba biti oprezan kad imate posla s takvim ljudima! Tko bi to objasnio najmanjem "efu" na svijetu?!

20. VELJAE Meso sam pekao, povre kuhao i vino pio. Ali kako? Smijeao sam pilee iz nut rice odstajale u octu i kuhanom celeru. Samo nekoliko sati, toliko da poblijede. Nadjevak sam usitnio i njime ispunio nabubrenu kou mladoga kopuna. Kuhajui mahune, dodao sam im paprike i bjelance s dvije kapi mlijeka, pa sve stavio u trtinu upljinu rumene peenke, zalio je uljem i posuo mladim perinom, premazavi prije prsa umancem. Prilog mi nije ni bio potreban. Kad sam meso izvadio iz vrueg elektrinoga grotla, ispeeno po svim propisima Javnog reda i morala, u oduevljenju sam umalo pozvao "efa" na ruak. No, njegov broj i tako nije u imeniku. Vino sam pio, i za kuhanja, i za ruka. Crno, i vrlo teko. Volim to tako, valjda zbog toga to ptice lete. I kopun je to jednom bolje umio. Sve dok ga nisu otrgli sa zaviajnih proplanaka i poeli toviti otpacima. Uivajui, razmiljao sam o kokojoj povijesti. Da su znale pisati i kuhati, imale bi i one preporodnih trenutaka. Veer sam proveo razmiljajui o svom anarhizmu. Zar je dovoljno da netko voli odreeni oblik ivota, pa onda kroz to i ivot u cijelosti, da bi ga se tako olako proglasilo, kako je on jednom rekao: Hedonistom. Pesimistom. Anarhistom. U njega se ti pojmovi nimalo ne razlikuju. Jamu priznajem jedino hedonizam. Kada bih i elio lagati, sklonost razumnim uicima ne bih mogao skriti. Zato u i izbaciti ono "razumnim", jer uitak to na svu sreu ne moe biti. Nalikovao bi nesoljenu mesu ili neeerenim kolaima. Od njih se ovjek osjea tromim i nepokretnim. Razum je zapravo pesimistian. Slui nam samo kada se moramo dovijati kojekakvim mranim istragama i popisima. Toliko o hedonizmu prije spavanja. O anarhizmu bolje da utim, jer bih se tu upleo u jo nespretnije usporedbe. Ipak - kad je posrijedi hrana, ona nije anarhina, a kad je o meni samome rije, ne znam. Ipak, uvjeren sam da bi me i goveda branila, kada bi me "ef" zbog njih optuio za neto slino. Napose sada, kada se bavim samo kokoima. 21. VELJAE Gozba je trajala kratko, kao i svako slavlje. Vec danas dobih pismo od "efa" s onim istim igom Ministarstva, ali bez moje slike u prilogu. Podinjeni, a u istO vrijeme pretpostavljeni ovjek iz naroda, pisao je tako oprezno kao da sam ja za nj neka vrsta magistarskog rada. Evo to mi je poslao preporuenom poiljkom. "Dragi gospodine pod istragom! Neobino mi je ao zbog nesporazuma koji su izbili meu nama, preksinoc! Naime, ja sam samo obavljao svoju dunost! To inim i sada! U Vaem je, a tako i u mom osobnom interesu da pokuamo nekako suraivati! Vi se ne javljate! Znam da Vam je, dakle, dobro! Zbog toga se neobino veselim, ali opet napominjem, moramo proiriti nau suradnju! Ministarstvo je na svojoj redovitoj sjednici razmotrilo i Va sluaj! Pretpostavljeni se slau da bi bilo od iznimne vanosti da iznesete svoj sluaj pred sudom! Jednom smo vec govorili o zakonima! Suglasili smo se da postoje neki sluajevi koji njima ne podlijeu, ali ipak mogu spadati u nadlenost nekog suda! Suenje je prilika da jo jednom o svemu porazgovaramo, naravno smojima pretpostavljenima! To e dovesti do nekog rjeenja! O svemu emo Vas detaljno obavijestiti kad za to doe trenutak!" Ispod onog - S potovanjem - pisalo je jo i - Va

istraiteij. Iza toga je slijedio vrlo pravilan i pedantan potpis, sa sasvim malim usklinikom. Nisam znao to bih o svemu mislio. Po njegovu, mi cemo nekako suraivati, a po mome, ja cu u bajbok. Vjerojatno je to jedino rjeenje u sluajevima to ne podlijeu zakonima, a ipak su u nadlenosti "nekog suda". Bojim se da me ni sto goveda s planinskih panjaka i uz to tisucu kokoiju, sve kad bi i hodale onako nadjevene mojim gurmanlucima, nece moi spasiti. to mogu objasniti pretpostavljenima, kad ni onom nikogovicu koji me zasipa svojima naivnim receptima ne mogu dokazati ama ba nita!? Potitenost je pojaao i krumpir koji se raskuhao dok sam pokuavao pronai neki izlaz. Nije pomogao ni evap od mljevenog mesa i kuhane paprike, preliven pivom i uljem. Morao sam o svemu s nekim porazgovarati. Tada mi pade na um onaj dobrohotni prodava. Istina, u njegovoj je dokumentaciji moja slika, ali ipak mi je pokuao doturiti guju jetru kad je vec primio potjernicu. Zatekao sam ga za pultom dok je sjekao janjetinu. Nakon onoga krumpira, meni potekoe sline. - Janje s kaduljom i lovorom. - Pravilno sam postupio to sam ga odabrao. Dobar je to ovjek. im me ugledao, odmah je ispustio sjekiricu i prekrio janjetinu nekom krpom. - Sitna narudba za gostionicu preko puta - ree i ja se naas namrtih, pomislivi da se prepao kako u u nastupu ludila zatraiti janjei but. Odmah se sabrao. - Jutros su stigli svjei pilii. Spremio sam jednog za vas. - Hvala. Nisam doao zbog toga. elio bih da malo popriamo. To ga je sasvim zbunilo i on opet otkri janjetinu I stade naslijepo udarati po panju, promaujui svaki put. - Vi, sa mnom? - Da, vidite, trebao bih va savjet u vezi s jednim problemom. Mislim da biste mi mogli pomoi. Ne znam je li mu to polaskalo, ali on prestade s mlatnjom i, pokrivajui meso, blago apnu. - Doite oko osam kad zavrim posao. Iza pulta s kunim potreptinama motrila nas je ona blagajnica koja me bez pitanja upisala u Indeks. Pozdravismo se kao sudionici u zloinu. Dok sam izlazio, po leima me pekao pogled one zloe koja bi, sasvim sigurno, kad bi mogla, ljudima zabranila da uope jedu. Stigao sam u dogovoreno vrijeme. On me ve oekivao pred prodavaonicom, ogledavajui se na sve strane. Kada banuh pred njega, nekoliko trenutaka me bojaljivo promatrao, kao da se pita odakle sam se stvorio. Uputismo se u gostionicu. Padala je sitna kia, hladna poput ledenog oblaka. utjeli smo kao dva neznanca. Gostionica bijae poluprazna. Zauzesmo stol uz prozor. Zamijetio je kako nam se pribliava gostioniar, pa se nagnuo prema menI. - Ne znam smijete li? Mislim, hranu... - Vjerojatno jo da. Ali neu nita jesti. To ga je uspokojilo. Naruismo litru vina, a on je, ispriavajui se, uzeo i gula. Jeo je brzo, gutajui odjednom goleme koliine gustog umaka to je zaudarao gotovo kao doruak br. 6. Ja sam za to vrijeme pijuckao vino. Zavrivi, odloio je prazan tanjur na susjedni stol, iskapio au i, ispruivi ruke, zabuljio se u mene. Gadna je ova stvar s vama. - Ve sam se priviknuo. - Ja bih vam pomogao, kunem vam se. Ali u posljednje vrijeme u prodavaonici paze na svaku sitnicu. Akad samo pomislim da ste bili na najbolji kupac! Oklijevao sam. Nisam znao kako bih zapoeo. No, on je oekivao moju tubalicu i zato prijeoh na stvar. - eka me suenje. Trgnuo se, kao da ga je ubola konjska muha. - to ste, pobogu, zabrljali? - Nita! - Pa zbog ega e vam onda suditi? - Zbog jela

i rasipanja. Danas sam dobio obavijest. I ja mu stadoh sve potanko objanjavati. Nastojao sam izbjei nabrajanje recepata, ali tu i tamo oni su naprosto izvirali iz mene, tako da on narui jo jedan gula. - Vidite, ja sam neuk ovjek, ali neke stvari znam. Vjerujte, jo nikada nisam uo da su nekoga sudili zbog hrane. Pa, hrana, to vam je kao neka bogom dana stvar. Kud bismo doli kad ne bismo jeli? - govorio je, zamahujui licom od tanjura do usta. - Slaem se, no to mi nita ne pomae. Vino je bilo ve pri kraju, jer je ovjek volio piti, a ja sam ga u oaju slijedio. Ve mi se pomalo vrt jelo u glavi. Uto on pucnu prstima, i stie jo jedna boca. - I to ete uiniti, jadni moj gospodine...? - Jo ne znam. Tu namjerno prekidoh. Zatim izustih to sam tie mogao. - Htio sam vas zamoliti za jednu uslugu. Vi ste jedini kojem se mogu obratiti. Ma koliko je bio ve prilino nacvrcan, on zauze dostojanstven stav. - Traite to god hoete. - elio bih da budete moj svjedok! Na suenju? - Da! Ne morate nita lagati, samo im objasnite da nikada nisam prekomjerno rasipao, da sam kupovao u granicama svojih mogunosti. On nam opet natoi, nazdravljajui. ae nam se spojie u silovitom udarcu i ja se prepadoh da e se rasprsnuti. - Pomoi u vam. Radi vas i radi sebe. Ne mogu oni tako s ovjekom. Pokazat emo mi njima. Osjetih kako se punim nekim novim samopouzdanjem. Nije sve na svijetu kako prikazuje "ef". Poesmo piti jo nesmiljenije. On je ak poeo pjevuiti. Iz gostionice su nas, na kraju, potjerali, raspremajui stolove. Na ulici nas zapuhne hladni zrak. Zagrlismo se i zateturasmo preko ulice. On prie vratima prodavaonice i tiho me pozove, vadei kljueve. - Doite, elio bih vas poastiti janjetinom. Trebalo mi je dosta upornosti da ga odvratim od njegova nauma. Kad sam ga ipak odvukao do mog ulaza, on se nakloni, coknuvi potpeticama, kao austrougarski doasnik. - Ja vam se divim, gospodine. Pokazat emo mi njima! I odgega se niz ulicu pjevajui. Grubi glas odjekivao je kroza zimsku no, nalik na riku zaljubljenog medvjeda. Tako velianstven bijae pjev mog prijatelja mesara, prodavaa. Jo ima ljudi na svijetu! Budui da nisam mogao napipati prekida za svjetlo, poeh se uspinjati mranim stubitem, pogaajui i promaujui stube. Ipak nekako stigoh do svog stana i onako, odjeven, svalih se u krevet. Prijateljstvo je ponekad zanosno kao ljubav. "ef" bi na to sigurno rekao da sam peder. 23. VELJAE Pun veselja, jutros sam potraio svog prijatelja. Ali ne naoh ga za mesarskim pultOm. Tamo je radio neki namrten mladac. Tek nakon treeg poziva, lijepo se naslonio na pregradno staklo, i dalje prelistavajui novine. Neto mi je bilo sumnjivo... - Vi ste ovdje nov? - Ne, tu sam ve od juer. - A va prethodnik? - Umirovljen! - Kada? Kako? Prekjuer je bio ovdje. Prekjuer da, ali juer vie ne. Nego, trebate li neto? Zanijemih. Nisam mogao pomaknuti ni ruke ni noge. To mu je omoguilo da me bolje promotri, pa mi dade znak da priekam i nestade u prostoriji iza pulta. U skoro se vratio sa zamotuljkom smeeg celofana iz kojega je virio tusti pjetli.

- Ovo je ostavio za vas. Doe mi da zaplaem. Pa ipak, suzdrah se u posljednjem trenutku. Momak tada iz depa izvadi neki list presavijen na etiri dijela i stade ga ravnati preda mnom. Bila je to moja slika, a on ju je prouavao kao da ne postojim. Zatim potjernicu uredno sloi i zasmijulji mi se u lice. Mljevenog mesa nemam, a mislim da ga neu ni imati. Pa se odgega do panja i opet otvori novine. Baba za kasom je to pratila odobravajuim klimanjem glave. Iziao sam. Kao da su me izbacili iz rodnog doma. Kod kue sam poeo osjeati grinju savjesti. Da ga nisam naveo na onaj pogubni razgovor, moj bi prijatelj sada stajao za pultom obrubljenim kobasicama i unkom, okruen svjeim mesom. Njegov vedar i usluan smijeak pretvarao je i svinjske iznutrice u carske peenke. Tko zna gdje sada tuguje. Ne mogu ga utjeiti ni fileki zainjeni otrim sirom. A ni u najteim trenucima nije zaboravio na mene. Dok sam razmatao dar, kopun mi se inio uzvienijim od arobne rajske ptice. Od tuge i alosti odmah prionuh na kuhanje. Pjetlia sam ukrasio plavim patlidanima, njemu u ast. Na prsa mu stavih lie perina, znamenje tuge. Dok sam ga spremao u penicu, inilo mi se da prijatelja sputam u hladni grob. Pa ipak, kopunova svijetla prsa blistala su u tami elektrine penice. Uznosito i velianstveno izgledao je prijateljev poklon. U skoro, kad je koa zapucketala, meni se priinilo da je pijevac zapjevao. itanje oprenih patlidana pratilo je tubalicu pucketavim napjevom. Nakratko ugledah njegovo dobroudno lice, puno ivosti i veselja, a onda zamirie peenka kao da govori: - Ne mogu oni tako s ovjekom. Pokazat emo mi njima! Hrabrost i ovjenost resile su ga, ba kao neko ovog kopunia, gospodara pileeg bunjita. Ptice su ponekad, premda i peene, humanije od ljudi. A humanost mom prijatelju nitko nije mogao osporiti. Najmanje onaj glavonja koji se sada epuri za mesarskim pultom. Pjetli je cvrao i mirisao naizmjence, ali utjeiti me nije mogao. Otiao sam u sobu da ne sluam njegovu tubalicu. Ugasio sam svjetlo i upalio svijeu. Iz pe nice je dopiralo tiho jecanje pilee elegije... Tako sam izgubio posljednjeg prijatelja i ostadoh sam na svijetu.

II.

29. VELJAE

Neete mi vjerovati kad vam otkrijem gdje sam sada. Oko mene su goli zidovi, vrata na ulaznoj stijeni imaju samo malen otvor. Tu i tamo pokae se kroza nj lice straara koji budno motri svaki moj pokret. Ne smijem citati, ne smijem pisati, smijem samo buljiti preda se i spavati. Naravno, i jesti. Ali nitko razuman to ne bi nazvao tim imenom. Hrane me nekom vrstom uprene rekuine to je nazivaju juhom i konzervama koje sve imaju jednak okus, samo im se brojevi razlikuju. Splainama prilau suhi kruh. Kau da je

zdraviji od svjeeg. Tako me aste za doruak, ruak i veeru. Dobro zakljuujete, u zatvoru sam. U Istranom prehrambenom zatvoru, kako ga je nazvao "ef" kada su doli po mene. Odvukli su me bez obavijesti, premda je "ef" u pismu to izriito obeao. Upali su u stan oko ponoi i, kako to ve kod njih ide, strpali me u kola i otpremili u Ministarstvo. Ovaj put utke, bez ijedne rijei. Zatvor je u podrumu, tako da svjetlo jedva prodire kroz prozori pri samom stropu. U eliji je jo jedan leaj, te zakljuujem da ima i drugih prekritelja reda i morala. Ipak, za sada sam u eliji sam. Kada su me tu strpali, "ef" je naglasio da zbog toga mogu biti sretan. Dakle, ipak nisam najgore udovite na ovom svijetu. Svakog jutra odvode me na sasluanje u prostoriju tik do "efova" ureda. Kadto me ispituje on, ponekad neki, sasvim mladi slubenik, a kadto se udrue, pa me " gnjave zajedno. Daktilograf sve zapisuje na stroju... Boe, kakvih se taj gluposti napisao! Mene, naprimjer, istraitelj pita: - Sto mislite o ribama? Ja mu odgovaram da ne mislim nita, da znam kako ive u vodi; premda u Polineziji postoji neka vrsta koja ponekad izie na kopno. To im se, kau, dogaa nakon to su na taj otoi bacili atomsku bombu. - Pitam vas to mislite o ribama kao prehrambenoj jedinici? Odgovaram da ribu oboavam i da je, povrh svega, jako zdrava. No, svakako je ne bih jeo svaki dan. - To smo i zakljuili, jer redovito ostavljate konzervu br. 78, a u njoj je riblje meso. Rekoh da to nisam primijetio, premda sam jednom kuao imenovanu konzervu. - Zar gospodin ne zna da o ribama i algama ovisi budunost prehrane ovjeanstva? Odgovorio sam da sam to ve jednom vidio u filmu o tajnama mora, ali da su tamo objasnili kako se tako neto ne moe ostvariti barem jo sto godina. - Vrijeme nije bitno kad je u pitanju budunost ovjeanstva! Odgovorio sam da ivim u sadanjosti. Tu se "ef" upleo i rekao kako emo o tim mojim shvaanjima razgovarati drugom prilikom. Na to je mladac nastavio u jednakom stilu. A onaj sve zapisuje: "ef" mu se ponekad doulja iza lea, kako bi provjerio da nije neSto ispustio. Potom me vraaju u eliju i donose samo konzervu br. 78. Dok se primoravam jesti, razmiljam o tajnama mora i budunosti ljudske vrste. Moda emo se jednom uistinu hraniti algama. No, kako rekoh, za to jo ima vremena. Ipak, ohrabruje injenica da algi i morskih stvorenja ima vie od milijun vrsta. Sigurno e dobar kuhar tada biti na osobitoj cijeni. Matam o velikom brodu koji prikuplja alge za ishranu ovjeanstva. Kapetan asti posadu ogromnim zubacem, prelivenim sosom od oceanskih prabia. Jedu i vesele se to je ljudska vrsta preivjela. Slika nestaje kad otvorim konzervu br. 78. Vonj se iri elijom. Brod guta magla, a potom, uza snaan prasak, udara u golem ledenjak. Tone. Voda provaljuje u kapetanov salon i u hipu odnosi jelo sa stola. Ostavi iznenada sam, ja se prehranjujem ministarstvenom konzervom budunosti. U eliji je tiho, dok hodnikom odzvanjaju koraci straara.
1. OUJKA

Danas sam imao ast sresti se sa "efom" u etiri oka. Bila je to neka vrsta ispitivanja, kako je rekao - sasvim neslubenog, ali oito je do ovog razgovora drao vie no do same istrage. Moda je zbog toga i zavrio gotovo katastrofalno... Poto, dakle, sjedoh, on me ponudi cigaretOm, kao u svim propitkivanjima, po recepturi "prvo gladi, onda udri". Kada se zakaljah, on se nasmija. - Jake su, zar ne? Iz uvoza! Glupo sam ga gledao nekoliko trenutaka kroz gusti dim. Tada "ef" uvidje da je prenaglio i odao se, te brzo doda: - To smo, naravno, zaplijenili. Ja ih sada testiram, kao onomad vau niclu - ree hitro, elei valjda objas- " niti kako su cigarete iz uvoza dospjele u njegov dep. Nije me razuvjerio - ja takve postupke smatram istom kraom. Ve sam zamiljao jadnika kojem otimaju njegove omiljene cigarete, pa ga onda danima primoravaju puiti neku krdu. To "ef" naravno ne mora testirati, kao ni raskuhani krumpir. No, on je bio uvjeren da se izvukao i nastavi: - Danas su se spremali postaviti vam nekoliko pitanja o teletini, ali ja sam vas spasio. Rekao sam svojim pretpostavljenima: "Pustite ovjeka da malo doe k sebi!" Razumni ljudi, odmah mi dadoe za pravo. Niste vi k nama doli da bi vas netko muio. Ovdje ste kako bismo pronali neko zajedniko rjeenje. Zastade, oekujui da u mu zahvaliti. No, kako ne izustih nijednu rije, "ef" se uozbilji i nastavi: - Vi i sami znate da do sada niste ba zduno suraivali. Uvijek tjerate mak na konac! Morate biti malo lukaviji. Odgovarajte tako da zadovoljite svog istraitelja, a sebi pomognete. Ja sam i dalje utio kao zaliven, ne slutei opasnost. - Sutra e vam moji pretpostavljeni doi u posjet. Sasvim sigurno, postavit e vam poneko pitanje. Vi ste pametan ovjek, pokuajte ih udobrovoljiti. Tu smo, dakle! Ja mu doem kao neka dadilja za njegove pretpostavljene. - to ako ja ne mislim kao vai pretpostavljeni?Ako je ba tako, pokuajte im se pribliiti. No mislim da pretjerujete. ovjek bi morao misliti kao njegovi pretpostavljeni. Suraujte zato! Poto nisam nita odgovorio, on sve to poe vrlo mudroslovno nadgraivati, tvrdei da se ovjekova vrijednost na neki nain mjeri u odnosu prema njegovim pretpostavljenima. Ja sam se odmah sjetio efa knjigovodstva u mojoj radnoj ustanovi i poeh sumnjati u vlastitu pamet. No, on me prekide u razmiljanju i opet zamoli za suradnju. Zato rekoh vrlo odrjeito: - To bi bila la. Oni mene, naprimjer, pitaju volim li teletinu, a ja im odgovaram da mi se teletina gadi, da je odvratna i da zaudara na mlijeko, i to samo zato kako bih udobrovoljio vae pretpostavljene. - Oni vas takvo to nee pitati. To pitanje postavit emo vam ja i kolega mlai istraitelj. - Mogu li ja vas neto pitati? - Izvolite, pitajte to hoete?- Volite li vi teletinu? - Volim! - A zato je i ja ne bih smio voljeti? - Kao prvo, vi je volite vie nego ja, a kao drugo, to sve skupa nije ni vano. - Pa emu onda sve ovo? - Ako ne znate, ja vam nisam duan objanjavati. Ali vratimo se teletini. Mi vas ne pitamo volite li vi teletinu ili ne. Mi vas pitamo to mislite o teletini i tako dobivamo mnogo ire i znaajnije odgovore, koji odraavaju va odnos prema svijetu, ljudima, poretku, budunosti, prolosti. Rijeju, teletina vas odmah otkriva. Stojite goli pred istinom! - A da sluajno ne volim teletinu? - Opet vi! Rekoh, to nije vano. - Pa to je onda vano? To mi jo nije jasno. Kakve veze ima teletina s golom istinom. Ne znam zato sam zatvoren u va podrum. Nije mi jasno tO hoete od mene. Znam samo da sve ovo nema nikakvog smisla! I tu sam preao granicu. "ef" se skameni, zatim skoi sa stolca i pokuca na susjedna vrata. U tren oka u '' sobi se naoe mlai istraitelj i daktilograf koji je teglio pisai stroj. -Ja vam hou pomoi, ali vi to ne elite. Dobro, onda emo i mi mak na konac. Smjesta mi odgovorite to mislite oteletini? Pa se okrene inovniku za strojem i naredi kratko: - Pii! Zanijemio sam. Nisam znao to bih odgovorio. "ef" pritra do mene i stade me drmusati. - No, van s tim. Poznajete li koje tele...? Ja u vam pokazati. O teletini, pitam vas o teletini. Derao se, tresui me svom

snagom, a ja od straha gotovo izgubih razum. Nakraju rekoh da ne znam to mislim o teletini. - Koliko ste puta jeli teletinu? Opet rekoh da ne znam. Tada, umjesto da me u nastupu ludila obori sa stolca, "ef" izie iz prostorije. Vratio se za nekoliko trenutaka, ali sada ga je pratio neki grmalj. "ef" pozove daktilografa i mlaeg istraitelja, pa izie kroz ona druga vrata. Kad ostadosmo sami, veliki prinese stolac i postavi ga tik uza me. - Kad hoe neto saznati, obino zovu mene - ree lijeno, a mene opet uhvati grozan strah. On samo cimnu glavom prema gore. - Pitali su me to mislim o teletini, a ja o teletini mislim mnogo stvari... - mucao sam, pratei svaki njegov korak. - Pitali su vas jo neto? - Da, da, skoro sam zaboravio. Pitali su koliko sam puta jeo teletinu. -I? Tu se on nagne nad mene, kao da e me rastrgati ako samo jo jednom po novim da ne znam. - Moete li sada odgovoriti? - Mogu! Smijeei se dobrohotno, on ustade, pokazujui sve osobine svog stasa. - No, vidite da se ponekad treba samo prisjetiti. Zatim glasno pozove ostale. - Gospodin se sjetio! U prolazu mi ipak odalami amarinu, od koje mi se zavrti u glavi. Ve sam zaboravio to sam im priao o teletini. U svakom sluaju, nita vrijedno spomena. Znam samo da su se znaajno pogledali kad sam rekao da govedinu volim vie od teletine, premda sam teletinu jeo vie od tisuu puta, to su odmah povezali s pesimistinim crtama moje naravi. Ostatak je u mnogo emu nalikovao razgovoru o ribi. Poniena i uvrijeena, vratie me u eliju. Obraz mi je bridio od amara i ja naslonih ozlijeenu stranu lica o hladan zid. Odmaknuo sam se tek kad me

straar upozorio da ne izvodim bijesne gliste, naredivi mi da odmah odem na poinak. U glavi mi je tutnjilo. inilo mi se da je moj obraz velik telei nicl kojeg svemogui tanji batom za meso. Pri tome smo se ludo zabavljali. Kad ga je ispekao, ja sam lice prelio sosom od vrganja i kapara, a on me opet oamario, tvrdei kako sam mu pokvario ruak. Ipak, kad je kuao, odmah mi se ispria. Jeo je vrlo sustavno, dok sam ja polako tonuo u san. Tako sam, eto, ostao bez obraza. 2. OUJKA Danas me posjetie dvojica pretpostavljenih. Gospoda su ula u eliju i, nakon to im bijah predstavljen, poee se raspitivati o uvjetima u kojima ivim. "ef" im ree da mi je dobro, a oni ga na to potjerae van i upitae mene. Odgovorio sam im da mi je, s obzirom na okolnosti, ipak manje-vie dobro. To ih je odobrovoljilo, a ja sam odmah pomislio kako, eto, neu morati ponovno pred onoga gorostasa. Tada mi jedan od pretpostavljenih zapoe dijeliti pravne savjete. Ja sam ga pratio vrlo teko, jer i on je uporno tvrdio kako moj sluaj nije pravne naravi, no da e cijeli postupak ipak biti voen po sudskom protokolu. - Kao i u svakom pravnom postupku, i vae suenje odvijat e se po nekim konvencijama. Savjetujemo vam da se branite sami, jer tako ete najbolje drati u rukama konce cijelog procesa. Vidite, ja i nekoliko kolega bit emo neka vrsta porote, a zamjenik ministra odreden je za suca. Vai istraitelji zastupat e stvar optunice. Obranu, kako rekoh, predstavljate vi. Upitah imam li pravo na svjedoke. Pretpostavljeni odgovorie da je glavni tuitelj, bio sam siguran da misli na "efa", ve dostavio popis svjedoka koje u i ja moi ispitivati. Iako nisam znao koga bih pozvao u svoju obranu, ponovo upitah mogu li pozvati svoje svjedoke. Odvratie da to nije vano.vNeto slino odgovorie i na druga pitanja, tako da sam im pustio na volju govoriti to im god drago. Nekoliko puta se onaj drugi pretpostavljeni umijeao u objanjavanje prava i ne-prava, pa na kraju zakljuih kako sam zapravo obespravljeno bie. - Budui da vam ne sudimo po zakonu, ve po odredbama Javnog reda i morala, za sada ne potpadate pod ozakonjujue tvorevine drutva i poretka. Za vas vrijede sasvim druga pravila, koja e sud samoinicijativno nastOjati predstaviti kao osobit slijed uzroka i

posljedica. Utvreno stanje proizilo je iz istranog postupka. Konanu odluku sud e donijeti u presudi. Tu me upitae jesam li razumio, a ja uzvratih da nisam. Onda opet rekoe kako ni to nije vano, jer u i tako sve saznati na suenju. Zatim ustadoe s praznog kreveta i, naklonivi se u isti mah, izioe iz elije. Nisam se stigao ni sabrati, kad eto ti "efa" primjetno uzbuena. - ini mi se da su bili zadovoljni. Vidite da je dobro to ste me posluali. Rekoh da nisam nikoga posluao, zato to i tako nita nisam shvatio. On se nasmija i upita koja mi je konzerva najdraa. - Konzerva od kuhanog povra br. 44. Ona je, naime, bila manje odvratna od ostalih gadosti oznaenih brojevima. "ef" mi ree da nita ne brinem i nestade. Za nekoliko trenutaka straar mi je dostavio deset konzervi br. 44. Budala je sigurno pomislila kako sam postao vegetarijanac. 10. OUJKA Gotovo ve tjedan dana ne vode me na ispitivanje. Vjerojatno su pretpostavljeni zakljuili kako je u obostranu interesu da sve bude sasvim bespravno. Zatvorili su me, dakle, u eliju i pustili mi na volju dovijati se kako u se braniti. Kada bih znao za to me terete, moda bi ovo beskrajno amljenje uz kuhano povre i imalo nekog smisla. Ovako ni sam ne znam to u sa sobom.
~ pak, zamolio sam straara da mi zamijeni pet limenki br. 44 za kilogram svjeega kruha. Kad je rekao da je to nemogue, dadoh mu depni sat. Sat je uzeo, ali je donio samo pola kilograma kruha, ne ba najsvjeijega. Umjesto ostatka, vratio mi je konzerve... Prvih nekoliko dana razmiljao sam o uzrocima i posljedicama koje mi mogu natetiti. Ako vie ne pripadam ovom drutvu i njegovim zakonima, zato mi onda ne sude po zakonu to vrijedi samo za mene. Postoji valjda neki zakon i za mene, pa bila to i knjiga o sto najljepih svjetskih jela. Ipak i tu bi napipali slabe toke, budui da jela, kao to znate, spravljam na svoj nain. Mogli bi, na primjer, pitati: - Kako pripremate bravei pilav? Odgovorio bih da ulje zagrijem u loncu i na njemu prim enjak i badem. Tu bi me ve prekinuli, jer badem nije nuan. Ako bi mi dopustili nastaviti, pripomenuo bih da zatim izvadim enjak i na ulje stavljam sitno sjeckan luk. Proprim ga i dodam potom kocke bravetine, uz malo govedine iz paca i peem dok ne dobije smekastu boju. Dodam pap rike, sol, rajice i kuham u pokrivenom loncu. Riu prim dok ne nabubri u tako pripremljenom soku. - emu govedina, kad imate bravetine i zbog ega kuhati riu skupa s mesom? - pitao bi sigurno "ef" .Pokuao bih objasniti da govedina iz paca oplemenjuje bravei okus, a ria takvim kuhanjem poprima znacajke umaka. - Pa je li to onda, molim vas, bravei ili govei pilav? Tada vise ne bih znao sto odgovoriti. Jasno, potom bi uslijedila cijela tirada, od sladostrasa do anarhizma i ruenja osnovnih nacela dravnog poretka. to da ovjek onda o svemu misli? Moda uistinu ne podlijeem nijednome zakonu? Moda je cijeli moj ivot tako naopak da se tu naprosto ne moe nista uiniti? U ovoj pustoj eliji poinjem odobravati ak i gospodi pretpostavljenima. No ipak, kada bi imali samo malo srca, ili duse, ili strpljenja, ili svega toga pomalo, pa mi dopustili na suenju pripremiti onaj pilav. Siguran sam da bi me nakon jela opet uvrstili meu ljude! Shvatili bi, pobogu, da je ponekad potreban upravo onaj po uobiajenim zakonima prognani badem, koji samovoljno stavljam na ulje. Tu sam prekinuo s mozganjem. Pomalo sam se pomirio sa sudbinom. U oajanju, sada otvaram konzervu s kuhanim povrem i alim za satom kojeg sam tako olako izgubio. Maloprije sam pozvao straara i pitao ga koliko je sati, a on je uzvratio da mu nije dopusteno razgovarati sa zatvorenicima. Vjerojatno je

zaduen samo za osobitu vrstu trgovine i pitanja urarsko-prehrambene razmjene. Zna dobro ovjek da je ponekad i svjei kruh vaniji od obiteljskog sata. Osobito ako trgujete s pravno-obespravljenim osobama. 11. OUJKA Oko sedam naveer, donesose mi sveano odijelo i bijelu kosulju koju nisam obukao godinama. Nisam ni pitao odakle je sve stiglo. Navratili su u moj stan, uzeli odijelo i donijeli mi. Budui da je plave boje, uza nj obicno nosim ruicasto-sivkastu kravatu i prugastu kosulju. Kad sam to napomenuo "efu", odvratio je da je u mom interesu sutra obui bijelu kosulju i crnu kravatu koju e mi on posuditi. - To se doima ozbiljnije - pripomenuo je, vadei iz depa neku tanku crnu vrpcu kao u negdasnjih pogrebnika. Odijelo su sloili na vjealicu, a zatim okvaili o metalnu ogradu zatvorskog kreveta. Uskoro stie i jedan od pomonika s priborom za brijanje. Upitao sam hou li se moi okupati, a "ef" mi veli kako u sutra dobiti lavor s vodom. Zatim dozove straara i neto mu doapne. On je potvrdno klimao glavom. Zatim se svi izgubie i ostavie me samoga. Nekoliko trenutaka gledao sam u objeenu odjeu. "ef" mi, dakle, doe kao branitelj i tuitelj u istoj osobi. Brine o tome da se sve zavri dobro. Onako kako su to eljeli pretpostavljeni, premda mislim da i njega ce ka neko unaprjeenje. Nekomu pretpostavljenom bit e barem dorastao, a nekome podinjenom jo neuhvatljiviji. Pa ipak, bio sam mu zahvalan sto u se moi presvui. To me podsjetilo na dan kad je umrla teta. alovao sam u slinoj odjei. Stric je tada kupio odojka kojega smazasmo za nepun sat. Sada me crna kravata vratila u doba kad smo ispraali tetu i slavili prasee zadunice. Lijepa su to vremena bila - onda su i mladi praii imali pravo na gastronomski pokop. Nadam se da mi se sutra nee osvetiti i zapjevati moje karmine, udrueni s porotom pretpostavljenih. Lako je to mogue. Jednom sam im barem mogao zaepiti usta jabukom. 12. OUJKA Sudnica je na prvom katu i slii na malo kazalite. Od vrha prostOrije, pa sve do postolja na kojemu je sudaki stol i pregrada za porotnike, sputa se nekoliko amfiteatralnih redova. Bono je postavljen stol za tuitelja, a njemu nasuprot optuenika klupa koja slui i obrani. Prozori su zamraeni tamnocrvenim zavjesama, kao u matiara. Nedostaje samo tiha glazba. Uvedoe me posljednjeg. Sudac, zamjenik ministra, dostojanstveno je sjedio na svom uzvienomu mjestu i ja mu se naklonih onako kako i prilii optueniku koji se sam brani. To sam ponovio pred porotom sastavljenom samo od ona dva pretpostavljena, to me zaudilo. "Sefa" nisam ni pogledao. Uto zamjenik za Javni red i moral zalupa nekoliko puta drvenim batom i sud pone zasjedati. Najprije proitae optunicu, a ja sam morao ustati. Ministarstvo za Javni red i moral optuuje vas da ste prekrili odredbe koje spadaju u njegovu nadlenost i time ozbiljno ugrozili poredak i dravno ureenje. Tijekom istrage utvreno je da ste prekomjerno rasipali vrijeme i

novac na djelatnosti koje nisu drutveno korisne. Nadalje, ogluujui se o Odredbu o ogranienom kupovanju namirnica 27/7 od 13. veljae, vi ste i dalje nastavili s inkriminiranom djelatnou, elei ak zavesti i nedune graane... Zatim je slijedio cijeli niz oteavajuih okolnosti, pa onda nabrajanje jo hrpe propisa o koje sam se ogrijeio. Na kraju, sudac zastade kao da svojim rijeima eli dati neko osobito znaenje, i glasno me upita: - Jeste li razumjeli optunicu i priznajete li njezine navode? Prije negoli sam sjeo, odgovorio sam kratko, gledajui "efa" u oi... -Ne! Tada sudac pozove tuitelja da razjasni zato sam optuen. - Gospodine zamjenie ministra i gospodo pretpostavljeni - zapoe "ef", ali ga odmah prekidoe i naredie mu da im se obraa sa "sue i poroto"! Podinjeni se nato zacrveni, ali se odmah pribra. - Gospodine sue i slavna poroto! Optuenog poznajem dulje vrijeme, ve od poetka istrage. Kad nam je javljeno da na njega bacimo oko, ja sam se uputio u njegov stan i zatekao ga kako priprema prepelice... Opet ga jadnika prekidoe, to ga je jo vie uzbudilo. Sudac ree kako se od njega zahtijeva da razjasni optunicu, i to to preciznije. Kao da je sasvim izgubio i time ozbiljno ugrozili poredak i dravno ureenje. Tijekom istrage utvreno je da ste prekomjerno rasipali vrijeme i novac na djelatnosti koje nisu drutveno korisne. Nadalje, ogluujui se o Odredbu o ogranienom kupovanju namirnica 27/7 od 13. veljae, vi ste i dalje nastavili s inkriminiranom djelatnou, elei ak zavesti i nedune graane... Zatim je slijedio cijeli niz oteavajuih okolnosti, pa onda nabrajanje jo hrpe propisa o koje sam se ogrijeio. N a kraju, sudac zastade kao da svojim rijeima eli dati neko osobito znaenje, i glasno me upita: - Jeste li razumjeli optunicu i priznajete li njezine navode? Prije negoli sam sjeo, odgovorio sam kratko, gledajui "efa" u oi... -Ne! Tada sudac pozove tuitelja da razjasni zato sam optuen. Gospodine zamjenie ministra i gospodo pretpostavljeni - zapoe "ef", ali ga odmah prekidoe i naredie mu da im se obraa sa "sue i poroto"! Podinjeni se nato zacrveni, ali se odmah pribra.
- Gospodine sue i slavna poroto! Optuenog poznajem dulje vrijeme, ve od poetka istrage. Kad nam je javljeno da na njega bacimo oko, ja sam se uputio u njegov stan i zatekao ga kako priprema prepelice... Opet ga jadnika prekidoe, to ga je jo vie uzbudilo. Sudac ree kako se od njega zahtijeva da razjasni optunicu, i to to preciznije. Kao da je sasvim izgubio glavu, on opet zapoe: - Zamjenie ministra i pretpostavljeni - ali ovaj put mu to ne zamjerie, te malice doe k sebi. A onda ga spopade gotovo bezumna sigurnost, pa je poeo govoriti kao da deklamira prigodniarsku himnicu. Kraj pjesmice izgledao je otprilike ovako: - ...Nekoliko, ponavljam, nekoliko puta trudio sam se optuenog izvesti na pravi put. No svi pokuaji, svi popisi, ispitivanja i odredbe, nisu ga pogaale. Osobit, kakav jest, znao je doskoiti svakom upozorenju i mjerama koje smo poduzimali... Eto, obavijestim ga da meso pee, a povre kuha. On sve to nekako smandrlja i to od svega ispada? Ispada kuhinjski odraz moralne propasti i poronosti njegova tvorca. Zar to nije drutveno neprihvatljiva djelatnost? Dok se drutvo trudi i tovi pilie, gospodin puni trtice ukiseljenim iznutricama i povrem. Ali to je tek primjer. to se dogaalo prije no to mu je ogranieno kupovanje namirnica, bolje da vam ne priam. A tek njegovi stavovi o javno priznatim prehrambenim kategorijama? Da vas bog sauva! Uostalom, to e potvrditi i svjedoci, mlai istraitelji. Zavrio je, igrajui se pravnika iz filmova: - Zasad samo pogledajte i prosudite. Pogledajte to zapanjeno, skrueno lice koje se udi to ga u istranom zatvoru ne tove kavijarom... Naalost, tu ga opet prekidoe u punom zamahu i naredie mu da skrati. On se duboko nakloni pretpostavljenima i uperi prst u mene. - U interesu Javnog reda i morala, kao i naeg poretka, tvrdim da je kriv. To, gospodo suci i porotnici, ja nikada neu porei.

Tvrdim, kriv je! Kad posjedoe jadnog "efa", iz amfiteatra se zau neujednaen pljesak mlaeg istraitelja i strojopisara, ali im sudac zaepi usta. Pojavi se ona grdosija za iznuivanje odgovora i stade ih gurati napolje. Jedan od porotnika, sada opet u svojstvu pretpostavljenoga, nagne se prema "efu" i glasno ga ukori. Podinjeni se pokori i izdera se na mlaeg istraitelja. Ne znam to je govorio, vikao je nerazumljivo, ali ipak saznah da su ona dva mamlaza "efovi" svjedoci. To je uo i sudac, pa onda i on poe urlati. "ef" mu se ispriavao, naizmjence izvikujui zamjenie ministra, gospodine sue - kao da zna kada se govori o pitanjima Ministarstva, a kada opet traje parnica. Dok je trajala prepirka, ja u glavonje zaduenog za nedobivene odgovore iskamih cigaretu. Pripaljujui mi, on se smjekao, ne razumijevajui nita. Oklijevao sam pribliiti usne plamenu, u strahu da mi ne odvali amar. S takvima se nikad ne zna. No benzinac glasno kljocne... Klik! To je prenulo ve umireno tijelo suda i oni se okrenue prema meni.

Gledali smo se nekoliko trenutaka u potpunoj tiini, a ja sam i dalje puio. - Otkud vam cigareta? - upita me zapanjeni sudac. Samo slegnuh ramenima i pokazah na gorostasa. U svojstvu zamjenika ministra, on i njega potjera van i ree da e ga pozvati kad ga budu trebali. - Ne treba, on nije svjedok - uplete se tuitelj, elei smiriti stvar. Opet sudac, najvii pretpostavljeni u dvorani, tiho opsova. "ef" se odmah primiri. Pa se zapilji u dim cigarete. - Tko vam je dopustio da puite? Podigoh pepeljaru i rekoh kako nisam znao da bra nitelji ne smiju puiti dok traje parnica. On mi ree da sam zasad jo optuen. Ispriah se sucu i porotnicima, te ugasih cigaretu. Tek to sam to uinio, sudac blago prozbori... - Rije ima obrana! U tako lagodnoj atmosferi otpoe moja obrana. Najprije sam rekao kako "efa" poznajem tek mjesec dana i kako se za to vrijeme on, moda, i trudio dokazati neke stvari, ali je to inio tako nespretno da ja nisam mogao shvatiti kako mi eli dobro. Kada sam kasnije primio popis namirnica, ja sam se njega do u tanine pridravao, ak i kad su ogranienjima priloili i recepte. - To to sam i dalje kuhao, ali ponavljam, sve po propisima koje je odredilo Ministarstvo, ne smatram nikakvim zlom... Zbog ega, slavni sude, ne bih punio trtice povrem? Zbog ega ne oplemenjivati taj inae najmasniji dio kokice? Zar je to zloin uperen protiv poretka? Ako tako smatrate, proetajte jednom u proljee seoskim dvoritem. Vidjet ete kako se ivot obnavlja, a mlade ivotinje idu pod no dragovoljno, kako bi uljepale sveanost prirode. U tome, na kraju, lei snaga ovjeka, snaga drutva, snaga poretka. Zar je to neka protudrutvena djelatnost? Ako jest, slobodno mi sudite! Tu i mene prekinue s obrazloenjem kako nije moja stvar odreivati zbog ega e mi se suditi. Ja sam im potom jo malo objanjavao svoju filozofiju prirode i kad vie nisam imao to kazati, ponovih da odbijam optunicu i da nisam kriv! Sudac je tada naredio da pone dokazni postupak. Opet u svojstvu optuenoga, morao sam ustati. To je uinio i "ef" koji se uetao pred mojim stolom, kao pravi tuitelj. - Koliko sam shvatio, maloas ste tvrdili da vam je zivot na selu drai od ivota u gradu. Odgovorih da to nisam rekao, ali da je u pravu. Zbog ega? - ivot na selu je zdraviji i jednostavniji. Ve stotinama godina tamo se nije nita promijenilo. - Vama smetaju drutvene promjene? Rekoh da nije o tome rije. - Nego o emu? - Zrak je ii, hrana zdravija, nema zagaivaa, nema industrije... - Vi ste protiv industrije? - Ne, ali ne volim tvorniki smog. -

Dakle, trebalo bi da zbog vas tvornice obustave rad, da drutvo uspori napretke? U zvratih da to ne bi bilo mogue, ak ni kad bih ja to elio. - Ali vi to ipak elite? - Ne znam, ne elim... - Ne elite ili ne znate? - Dobro, ne elim! Zastavi na jednome mjestu, on nakratko prekide ispitivanje. Onda tiho upita: - Zar ne znate da o industrijskom napretku ovisi napredak drutva u cijelosti? - U istranom postupku smo zajedniki ustanovili da napredak drutva i budunost ovjeanstva ne ovise o industriji. Ovise o mnogo imbenika, ukljuujui i hranu, uzgoj stoke i preradu povra... - Maloprije ste rekli kako vam vie odgovara seoska hrana. - Da, to mogu opet ponoviti. - Kad biste samo mogli, vi biste zadrali postojee stanje u interesu svog trbuha. - Vi imate neto protiv postojeeg stanja? - Kako se usuujete, jasno da nemam! Ali, takoer, ne mislim samo o svom drobu. Rekao sam da to nema veze, no sudac me upozori da odgovorim na prethodno pitanje. Ponovio sam da to nema nikakve veze s mojim trbuhom, a da pitanje nisam razumio. "ef" se tada odmaknu od mene i okrenu se poroti. - Nisam pogrijeio, optuujui ovdje prisutnog za drutveni defetizam. Gospodin bi elio vratiti kota povijesti unatrag, u doba mraka i muenja, kako bi mogao uivati. Ne samo da tvrdim da je optueni nepopravljivi hedonist i pesimist, to je odmah uoljivo iz njegovih stavova o hrani i budunosti, tovie, usuujem se kazati da je u svom anarhizmu izrazito reakcionaran. Ja tada ustadoh i upitah ga smatra li, mozda, da postoji i progresivni anarhizam, no on se odmah pozove na suca koji uvai prigovor na moje pitanje, s obrazloenjem da se tako to ne moe pitati slubenika Ministarstva za Javni red i moral. Pokuah objasniti da je on sada tuitelj, a ja svoj branitelj i da bi mi po zakonu morao odgovoriti. Upozorie me kako to nije ni po jednom zakonu, a osobito ne po ovom o kojem je ovdje rije. - elio bih vidjeti taj zakon povikah uzrujano. Sudac tada pucnu prstima, a "ef" donese neku mapu. - Ovo je va dossier! Ali to nije zakon, ja hou vidjeti po kojem mi se zakonu sudi! - Ve znate da vam se ne sudi po zakonu. Sudi vam se po vaim prekrajima. "ef" se uplete i napomene kako bi se po njima moglo napisati cijelu knjigu zakona, ali mu opet jedan iz porote naredi da sjedne. Sudac tada upita imam li to dodati. Obeshrabren, rekoh da nemam. Tada, kao da je ve sve gotovo, uvedoe prvoga svjedoka. Bio je to onaj strunjak za podvodni svijet i budunost ljudske vrste. im je ugledao zamjenika ministra, on zauze stav pozor i kratko salutira. No, sudac ga hitro posjedne. Htjedoh postaviti prvo pitanje, ali mi rekoe da prednost ima tuitelj, budui da je to njegov svjedok. Kad sam napomenuo da ja nemam svjedoka, uzvratie da mi to nije ni doputeno. U meuvremenu, "ef" se ve okomio na mlaeg istraitelja. - Vi ste nekoliko puta ispitivali optuenog? -Da! - Recite sada pred sudom, kakav ste dojam stekli o njemu? Ja skoih i rekoh da on ni na ta ne moe odgovarati, jer nije prisegnuo da e govoriti istinu. To je, ini se, naljutilo i samog suca. - Vi mislite da bi slubenik moga Ministarstva mogao lagati svojima pretpostavljenim, i to na sudu? - Mnogi slubenici lau svojim pretpostavljenima. U mom poduzeu to je svakodnevna pojava. - Zato vae poduzee i stoji tako loe, osobito otkad su poeli zapoljavati ljude poput vas - uskoi "ef", promrmljavi da mi ni tamo ne predstoji blistava budunost. Sudac tada upotrijebi bat i uspostavi red. - Pazite to radite. Ja neu dopustiti da netko u mojoj nazonosti napada dravne ustanove. Nakon kratke stanke, tuitelj opet pozove svjedoka da iznese dojmove o mome karakteru. Mlai istraitelj se uozbilji i zapoe. - Sve u svemu, tuna pria... - Ne pita vas se je li pria tuna ili vesela. Odgovorite smjesta i to krae - zavie zamjenik ministra. Meni je odmah laknulo. Svjedok se ispria sucu i nastavi... - Oprostite to sam se zanio, ali kad se radi o ovom ovjeku, ja se

naprosto ne mogu obuzdati. Vidite, tijekom istranog postupka imao sam prilike nekoliko puta razgovarati s njim. To su sve bila rutinska pitanja koja obino vode zadovoljavajuim odgovorima. No, u njegovu sluaju sve je uvijek bilo sasvim naopako... Govorio je tako glupavo da su na njega morali nekoliko puta podviknuti, na to se on opet okomio na tajne mora, te zakljuio da sam vrlo opasan i neugodan tip koji nema ni trunice ljudskog optimizma. Kad je elio zavriti u vrlo tunom tonu, govorei o potrebi ouvanja steevina naeg poretka, oni ga gotovo izbacie van. Bili bi to i uinili, ve su pozvali onog zamlatu, no ja se upletoh i zamolih za rije. Odobrili su mi samo tri pitanja. Hitro sam mu pristupio, a on me gledao s prezirom. - Na koji nain vi pripravljate ribu? Uzvrpoljio se. Gledao je na sve strane, ali pomoi niotkud. Morao je odgovarati. - Pa kuham je u vreloj vodi, sve u svemu tridesetak minuta. - I to je sve? - ega tu jo moe biti...? Ja sam mu sasvim priao i naslonio se rukama na ogradu mjesta za svjedoke. Tvrdim da vi nikada niste kuhali ribu. Ribu se najprije mora oistiti, posoli ti. Zatim je se stavlja u hladnu vodu, dodaje se zaine, ulje, razne vrste povra. Kad voda provrije, ne kuha se vie od desetak minuta. Vi ste, dakle, lagali ovom sudu i svojim pretpostavljenima! "ef" me prekine, primijetivi da se nikoga ne tie kako mladi istraitelj priprema ribu, te da je to njegova osobna stvar. No, ja rekoh da sam ga to pitao u cilju istrage i dokaznog postupka, a da je on izmislio odgovor. Sudac mi je dao za pravo. "ef" prostrijeli svoga podinjenog pogledom od ko jeg bi svatko normalan ostao na mjestu mrtav. Svjedoka uhvati uasan strah, te u oajanju skoi sa stolca i pritra suevu stolu. - Nisam znao to bih mu odgovorio. Sve sam uinio u interesu suda i Ministarstva. Vjerujte mi, to u uvijek i initi. Zar sam ja kriv to ne volim ribu... Ni moje posljednje pitanje nije uspjelo zadrati grmalja koji je sada prvi put neto razumio. Zgrabio je mlaeg istraitelja i doslovce ga iznio van, dok se on koprcao, pravdajui se. - Kako netko tko ne voli ribu moe optuiti mene, koji volim ribu, da ne vjerujem u budunost ovjeanstva? Ubrzo me uvjerie kako je to vie nego mogue, jer budunost ne ovisi iskljuivo o ribi. Ja uzvratih kako sam upravo to rekao tijekom istrage, ali me odmah prekinue i upozorie da ne poistovjeujem svoje stavove s onim to je rekao zamjenik ministra, opet u svojstvu suca. Tako su mi stalno branili govoriti, i to ba u trenucima kad mi se inilo da u uspjeti neto dokazati. Tuitelj je u meuvremenu izveo nekoliko vrlo nedolinih tirada u kojima se sve svodilo na to da ruim poredak. Porotnici su bili zadovoljni, no sudac se jo mrtio. Mislim da bi me vratio na popis namirnica kada bi postojala i najmanja mogunost da to uini. Daktilograf je, naime, u tijeku svjedoenja svata natrabunjao, sav se jadan zbunio, tako da i njega umalo izbacie... "efova" pitanja neu ponavljati, navest u samo ono to sam ja govorio. Prvo upitah moe li navesti neku moju reenicu sa sasluanja koja bi mu dala za pravo da me smatra defetistom. - Ne, ne mogu, ja sam o vama stvorio opi dojam. - Kakav opi dojam? - Na osnovi vae pojave i ponaanja. - Ponaao sam se nedolino? - Niste htjeli odgovarati. - Sjeate li se na koje pitanje? - Otprilike. - Moda na ono o ciganskom loncu? - Da, premda ne znam je li bilo rijei o ciganima. U svakom sluaju radilo se o nekakvu loncu. "ef" se ukoio, spreman da skoi, ali suev ga pogled zadra prikovanog za sjedalo. Ja se tada osmjehnuh, prvi put otkad je poela parnica. - Nije bilo ni rijei o loncu, a najmanje o ciganskom loncu, jer takvo jelo, koliko ja znam, ne postoji. Zamjenik ministra se opet poeo nelagodno mekoljiti. Porotnici zamrmljae kao da ree. Daktilograf se vidljivo tresao. - A ne, ne moete vi mene zavarati. Ja sam pisao sve, to ste govorili, stoga se i ne sjeam ba najbolje. Moje biljeke svjedoe umjesto mene. One ne zaboravljaju. Nije bilo potrebno ni napominjati da se zapisane stvari lake pamte, te da biljeke ne mogu svjedoiti. Prije negoli je uspio prozboriti jo neku idiotariju, sudac mu samo prezrivo mahnu rukom, oslobaajui ga muka. ovjek ode, sumnjajui

u svoje pamenje i zdrav razum... Kako se pribliavalo vrijeme ruku, zamjenik ministra i pretpostavljeni porotnici postajali su sve nervozniji. Ja sam, naprotiv, bio posve miran. Pomisao na riblje konzerve nije me osobito privlaila. Mislio sam o prologodinjem ljetovanju i svjeoj ribi koju mi je gazdarica svakodnevno donosila. U poetku je nastojala zadovoljiti me na sve mogue naine, no kad je otkrila kakav sam kuhar, oduevljeno je prihvatila da kuham za oboje. To nas je zbliilo, kao i neki intimniji detaljii kojih se nerado sjeam. Bila je mlada, ja sam svata na- '~ obeavao, a nita ispunio... Ne bih je volio vidjeti kao "efova" svjedoka. Dok sam tako matao, nalaken o stol, on se glupirao pred sucem i porotnicima. Ali daleko sam otplovio, te ga nisam ni sluao. Prekinulo me iznenadno pitanje zamjenika ministra. - Imate li jo to dodati? Samo sam slegnuo ramenima. On je ve ustao i samo kratko rekao: - Porota e sutra obavijestiti sud o svojoj odluci. I ode sudac kui na objed. Iz sasvim prazne dvorane izveo me straar. Na ulazu u eliju zadra me nakratko. - Kako je bilo? - Loe. Straar uzdahnu kao da sam mu se smilio. - Bi li pomogao komadi svjeega kruha? Rekoh da nemam nita u zamjenu. Na to on izvadi moj sat i uzvrati da sada, po svoj prilici, nema nikoga u kuhinji, te da e mi ipak donijeti. Tek sam se opruio na tvrdom leaju, kad eto ti njega s dvije krike. - Evo tako, neka vam se nae! - Hvala! - Ne zahvaljujte. Ja sam va dunik. ena je presretna zbog sata - ree igrajui se satnim laniem.Ostadoh sam. Sasvim iscrpljen, ubrzo zaspah. 13. OUJKA Porota me proglasila krivim. Kako je naglaeno jednoglasnom odlukom. Dok su itali presudu, ja sam razmiljao to bi se dogodilo da su glasovi bili podijeljeni. Sigurno bi u tom sluaju glas porotnika koji me okrivio vrijedio dvostruko. Bila su, naime, dvojica. No, oni su se suglasili, kako i prilii pretpostavljenima koji rade u istom Ministarstvu. "ef" je bio ganutljivo raspoloen, kao da je u posljednjem trenutku spasio dravu, pa mu sada dodjeljuju medalju za zasluge i hrabrost. Ali nije se usudio ni pisnuti, vjerojatno su mu to nakon jueranjeg lakrdijanja zabranili. Svjedoke, zbog razumljivih razloga, nisu pustili ni blizu dvorane. Onda svi ustadosmo u isti mah. Sudac se pripremao proitati presudu. Kako i dolikuje visokom dravnom funkcionaru, govorio je naizust, pogledavajui tu i tamo u posebno pripremljene biljeke. Taj dokument danas je ve propao, a sadravao je zavrne pojedinosti neobine parnice - izmiljenu presudu na kraju izmiljenog suenja. Ona je glasila otprilike ovako: - Sud je potvrdio navode optunice i proglasio optuenoga krivim za navedena djela. Kako za istrage, a ni poslije tijekom samog suenja, optueni nije pokazao ni najmanju volju da se popravi, sud se odluio za najviu kaznu: "Optuenom se zabranjuje kupovanje i nabavljanje svih vrsta prehrambenih proizvoda, kao i uzimanje hrane u dravnim i privatnim restoranima i gostionicama. Presuda je pravomona od 15. oujka i vrijedi neogranieni vremenski rok." Tako se zavrilo veliko finale u improviziranoj sudnici na prvom katu Ministarstva za Javni red i moral. Bijah osuen na gladovanje, od prekosutra pa do vjenosti. Moji suci su se razili i ja ostadoh posve sam, ali ipak slobodan da idem kamo god hou. Spustio Sam se u eliju i pokupio svoje stvari. Na izlasku me oekivao "ef". Vratih mu njegovu crnu kravatu. - Bolje bi bilo da sam vezao svoju. Nije odgovorio. Nisam izdrao, pa ga upitah gdje je najblii restoran. On mi zabezeknut odgovori da ne zna. Ja rekoh da u se u tom sluaju ve nekako snai, jer presuda postaje pravomonom tek od 15. oujka. Ma koliko se turobno osjeao, ruao sam bogovski. Tatarski biftek, juhu od volovskog repa, pa onda teleu roladu punjenu jajima. Napokon, opet sam slobodan ovjek i mogu raditi to mi je god drago. Istina, jo samo dva dana, ali ve i sami znate da nikada ne

razmiljam o budunosti ljudske vrste. Ne mislim ak ni o onome to e biti sutra. A tek prekosutra? Dotad je cijela mala vjenost.

III. 15. OUJKA Da su pojmovi poput "vjenosti" vrlo ne odreeni, uvidio sam vec danas. Vrijeme slobode i izobilja isteklo je mnogo bre negoli sam ocekivao. Danas je, naime, postala pravomona presuda Ministarstva. Pa ipak, ja sam se juer opskrbio te ne moram strahovati barem jo nekoliko dana. Kupio bih ja i vie, no ponestalo mi je novca. Kada sam iz banke podigao svoju uteevinu, prodavaonice su bile zatvorene. Danas je dravni praznik, a ja slavim prvi dan gladi i povrh svretak moje inovnicke karijere. "ef" se pokazao dobrim prorokom kad mi je to prorokovao na suenju. Juer sam dobio otkaz! Kako mi je u zatvoru istekao odmor, ujutro sam krenuo na posao, ali su me odmah uputili direktoru, koji mi je to bez oklijevanja priopio. Rekao je da ne mogu zadrati na platnoj listi otpadnika od drutva kojeg je osudilo Ministarstvo. Prije negoli sam otiao, upitao me na koga sam mislio kada sam na suenju tvrdio da nai slubenici lau svojim pretpostavljenima. Odgovorih da sam mislio na sebe. Na to mi je rekao kako zato ne mogu podignuti otpremninu. Kad sam napomenuo da je to protuzakonito, direktor mi je uzvratio da ga tuim. - Otpremninu ste ve spiskali neradom i laima. Rekoh da se otpremninu daje kako otputeni ne bi gladovao dok ne nae novi posao. - Kad se radi o vaoj koi, onda ste optimist. To ve granii s bezumljem. Svjesni ste valjda na to ste osueni? Uzvratih mu da me i sama pomisao na to da ga vie neu morati gledati ispunjava jo veim i bezumnijim optimizmom. Pocrvenjevi, on me istjera iz sobe. Izioh polako, zalupivi vratima to sam jae mogao. Dok je moja inovnika karijera zavrila vie nego jadno, ivot drutvenog otpadnika donio mi je ve danas neoekivanu slavu. U svim duanima i restoranima osvanula je moja slika, ovaj put bez ikakva teksta. Netko neupuen pomislio bi da sam postao predsjednik drave ili barem nacionalni heroj. No, jasno, osoblje je uza sliku dobilo i prijepis presude, i upute kako se ponaati ako me sluajno ugledaju. Uza svu ozbiljnost prilika u kojima sam se naao, po e lo me je sve tO zabavljati. Ugodno je znati da ljudi na svakom koraku susreu va portret, ni ne znajui o emu je rije. Hodajui jutros ulicom, osjeao sam se nekako revolucionarno. Zbog toga sam, valjda, prvog dana prisilnog gladovanja vrlo nepromiljeno pripremio velianstveni banket u svoju ast. Nepromiljeno, jer za pripremanje jela utroio sam gotovo polovicu, ionako skromnih, zaliha. N o, ve sam jednom izjavio da uitak nije razuman, osobito kad je posrijedi dravno priznati sladostrasnik, koji je svojim trimalhionstvom umalo sruio poredak i ugrozio opstanak ljudske vrste. Kad smo ve kod budunosti ovjeanstva, navest u vam recept za pripremanje pastrve, poto smo na suenju i tako ustanovili neraskidive veze ribe i futurologijc. Upravo s tim gurmanlukom zavrio sam revolucionarni banket. Dakle, svjeu pastrvu sam napunio maslacem, zamorao u foliju i stavio u penicu da se prikuha. Posebno sam na maslacu isprio malo sitno rezane slanine i mljevenih oraha, a u drugoj sam posudi pripremio preljev od maslaca, brana, mlijeka, kapara i badema, takoer "protjeranih" kroza stroj za mljevenje. Ribu sam polozio u posudu s orasima i slaninom, a zatim prelio gusrim beamelom s bademima. Tako sam je pekao sve dok se nije uhvatila korica, te je pastrva poela nalikovati na pecivo. Postupak se unekoliko razlikuje od onog Isusova, jer sam ja ribu pretvorio u kruh, dok je on te darove prirode dijelio narodu posebno. Pa ipak, vjerujem da nam se osjeanja pri tome nisu mnogo

razlikovala. Bili smo, naime, podjednako osamljeni. On pred Bogom i narodom, ja pred drutvom i poretkom. Kusao sam u otpadnikoj samoi, razmiljajui kako bih svijet mogao osloboditi ljudi poput "efa". No, moja nepopravljiva sklonost uitku otupjela mi je revolucionarnu otricu. Ponekad je lako biti ovca, barem dok su vuci siti. 16. OUJKA Danas su se zbile dvije znaajne stvari. Najprije sam u Gradskoj knjinici naiao na vrlo zanimljivu knjigu. Ulanio sam se bez velikih tekoa, budui da jo nisam poeo tamaniti knjige, pa moj portret nisu imali. Ne znam, uostalom, ne znam kako bih se osjeao meu svim velikanima koji su mrko gledali sa zidova. Dok sam premetao po udbenicima o temi "prehrani se sam" u kojima se pomno opisuje kako se lovi i priprema zmije, jeeve, puhove i ostale stanovnike prigradskih ravnica i uma, doe mi pod ruku prilino unitena knjiica. Na otrcanim koricama isticao se naslov: GABIUS APICIUS DE OPSONIIS ET CONDIMENTIS SIVE ARTE COQUINARIA ROMAE AUGUSTAE ili kako je pisalo u prijevodu: GABIUS APICIUS O HRANI I JELIMA KAO I O KUHARSKOM U MI]EU CARSKOG RIMA Kako je u predgovoru naglaeno, knjiica je sadravala prvu zbirku recepata u povijesti kulinarstva. Odluio sam je posuditi... 78 Druga znaajna stvar odigrala se takoer u knjinici. Sjeo sam za jedan od stolova za itanje i poeo listati spomenuti knjiuljak, kad mi pristupi neki ovjek prilino gruba izgleda i upita je li slobodno mjesto za stolom. Odgovorih da jest. On je nekoliko trenutaka stajao preda mnom, promatrajui me. Tada sjede meni nasuprot. utio je vrlo kratko, a onda iznenada ree: - Ja sam vas odmah prepoznao. Uzvratih da ga ne poznajem. - Nisam rekao da se poznajemo. Ja sam vas prepoznao! Kazao sam da se zbog toga osjeam vrlo poaenim, ali da uza se nemam nijednu svoju sliku, jer mi jo nisu uruene. Kad ih dobijem, sigurno u mu jednu poslati. No, ovjek se nije dao zbuniti. - Ja potpuno razumijem va gnjev. - Tko vam kae da sam gnjevan? - De, de, ne ljutite se, ja sam vam samo htio pomoi. Kad uzvratih da ne razumijem kako bi mi mogao pomoi, on se lukavo nasmijei. - Uskoro ete ostati bez hrane. Rekoh da imam prilinu zalihu. - to znai nekoliko dana prema onome to vas oekuje..., a taj se trenutak neumoljivo pribliuje. udim se kako mi odmah nije postao sumnjiv. No, ja sam tada mislio o drugim stvarima... - Bilo mi je neobino drago. Sada me, molim vas, pustite da itam u miru - rekoh vrlo odrjeito. Ali on se nije dao ni otjerati. - Bolje da se predstavim. Trgujem mesom i ostalim potreptinama na veliko i malo. Oprezno sam podigao glavu, nita ne govorei. - Vidite, kad potroite zalihe i

ostanete bez namirnica, dovoljno je da me potraite u kavani "Zastava". Ostalo prepustite meni. Nisam rekao ni "da" ni "ne". - Jasno, to e kotati malo vie, s obzirom na opasnosti to vrebaju na svakom koraku. Sad sam, ipak, blago klimnuo glavom, dajui mu na znanje da sam ga razumio. ovjek tada ustade i prui mi ruku, ali kako se ja ne pomakoh, samo tiho prozbori: - Vidimo se u "Zastavi". Iziao je iz itaonice, oprezno se ogledavajui. Ne znajui jo to bih o svemu mislio, uzeh Apiciusa i uputih se kui. U ugodnoj polutami moje kuhinjice, rimski me istomiljenik zabavlja drevnima kuharskim vjetinama, a pomisao na trgovca iz "Zastave" ne da mi mira i kvari ionako promjenljivo raspoloenje. 17. OUJKA Kad vam ukratko prepriam ivotopis Rimljanina Gabiusa Apiciusa, bit e vam mnogo jasnije zbog ega me knjiica naprosto oduevila. Ponekad nas i davni ljudi spaavaju more osamljenosti! Ako je vjerovati predgovoru, to ga je napisao neki Nizozemac, takoer provjereni epikurejac, Apicius je ivio u doba careva Augusta i Tiberija. Uvjereni republikanac i gurman, ubrzo je dospio na crnu listu tajne policije, koja ga je progonila zbog rasipnitva. Dok je jo August bio iv, Gabius je provodio dane u prilinom izobilju i raskoi. Kuhao je i prikupljao recepte diljem Carstva, putujui zbog svoje knjiice u najzabaenije dijelove imperija. No, kad Tiberije doe na vlast, a Rimom zagospodari Sejanova tajna policija, i jadni se Gabius naao unebranu grou. Istrage, upozorenja i ogranienja kretanja zagoravale su mu ivot. U oajanju, on se odlui otrovati. Ali kako? Neobian kakav je bio, sastavio je recept od prilino opasnih slastica i nazvao ga EPITAFOM. Umro je uivajui gotovo bez bolno, zadovoljan to je ipak uspio zavriti svoj ARS COQUINARIA ROMAE AUGUSTAE. Otiao je bezbolno, kako i dolikuje pjesniku i filozofu. Kaem pjesniku, jer je svoju kuhinju uspio pretvoriti u poprite epskih zapleta. No, postoje jednostavniji, gotovo lirski primjeri Gabiusove darovitosti. Budui da me popis namirnica nauio potovati perad, navodim vam eto: PULLUM ELIXUM EX IURE SUO ili KUHANA KOKA U UJUKU VLASTITOM Pjevao je: "Nadrobi papra i lovora, mente listic i malo tima, Mijeaj s medom i datuljama, da ugodno bude svima. Pa dodaj octa-kvasine, kapljicu ulja i starog vina, U kokinu juhu to potopi, sa zainom od kumina... " Oduevljen, recitirao sam recept, zanosei se pri hodu, kao da pleem. Na trenutak mi se uinilo da ga vidim u kuhinji, umotana u bijelu togu, kako se vrzma oko tednjaka. Kakvo li e mi iznenaenje pripremiti moj prijatelj Gabius? Na stropu se prelamalo svjetlo uline rasvjete, te se sve pretvorilo u akvarij pun riba. Iz spavae sobe dopiralo je groktanje mladih praia, a u

ormaru su pjevale kokice, guske i patkice. Cijeli pod bio je ukraen i pokriven najmirisnijim travama i zainirna... Tako se i ja uputih u kuhinju i po eh pripremati veeru. Jednu od posljednjih. Ponio sam dragi knjiuljak. Sada razumijem ljude koji se oduevljavaju knjievnou. Knjiga je ponekad najbolji prijatelj. 19. OZUJKA Za drugovanje s pjesnikim velikanima dovoljno je malo mate i sposobnosti uivljavanja. Za. druenje s kuharom filozofom, nuan je pun eludac. Danas, naalost, sebi ne mogu vie priutiti ni jedno ni drugo. Zalihe su ve pri kraju, a zanos koji me drao proteklih dana posve je splasnuo. Poeo sam osjeati posljedice svoga nesvakidanjeg izgnanstva. Sino sam posljednji put kuhao, a danas se prehranjujem starim kruhom i ostacima marmelade. Ne moe mi pomoi ni Gabius sa svojim arobnim travama. "ef" i njegovo Ministarstvo napokon su doli na svoje! Pa ipak, jutros sam ustanovio da i dalje motre na mene. Otkrio sam da je netko preturao po mojoj vrei za smee. To me nije nimalo zaudilo, jer na smetlitima poinju i zavravaju sve istrage. Osobito ako su uperene protiv revolucionara moga kova. U takvom sluaju, svaki otpadak pretvara se u neoboriv dokaz. A ja otpacima nisam nikad oskudijevao. ak sam i susjedima zbog toga bio sumnjiv. To me odmah navede na pomisao da sa mnom neto nije u redu. Ne mogu, dovraga, sumnjati u cijeli svijet, samo zato to na ivot gledam drukijim oima. Jedna stara izreka kae da je ovjek postao onog trenutka kada se majmun pogledao u zrcalo. Moj predak je vjerojatno tamo ve zamijetio peeno prase. Moda su i drugi tada postali mesoderi, no razlike u evolucijskom procesu nikada nismo uspjeli uskladiti. Ni Gabius sa Sejanom, ni ja sa "efom". Mi, naprosto, pripadamo razliitim vrstama i ne moemo se nagoditi. Ako u interesu drutva moram gladovati, to je vjerojatno zbog toga to se ljudi poput "efa" preesto gledaju u zrcalu. Da nije tako, posve se sigurno ne bi upustili u pustolovinu s mojim portretom. Otisnut, on je neunitiv kao i Gabiusova knjiga. Moda e me potomstvo zbog toga zabunom uvrstiti u velikane. 23. OUJKA Nakon dugog vremena, proao je cijeli dan, a da nita nisam stavio u usta. Jednom sam, naime, u djetinjstvu bolovao od trbunih kozica, pa mi je lijenik zabranio na nekoliko dana jesti. Da zavaram glad, majka mi je davala vodu u kojoj je prokuhala riu. Oni su jeli riu s grakom, a ja sam pio sluzavu vodu. Tada mi je to izuzetno godilo. Poto sada nemam rie, ne mogu si priutiti ni takvu dijetalnu zakusku. ak ni virtuoz Gabius ne govori nita o kuhanju i prehranjivanju bez hrane. To je, naalost, nemogue. Tako to mogu si dopustiti samo pretpostavljeni ili zamjenici ministra kad valja odrati neko suenje mimo svih zakona. Vjerojatno zato to se po slinim sudovima kuha stvari koje uope nisu za jelo. Kada bi sve i bile jestive, sumnjam da bi ih itko mogao probaviti. Dobro je to primijetio onaj mlai istraitelj kad je ganutljivim tonom objanjavao funkcionalnost nekih dravnih aparata. To prije to, barem dosad, nisam osjeao glad. Iako vrlo svrhovito, presuda u mom sluaju jo nema nikakve svrhe. Takvi su paradoksi mogui redovito kad je rije o sukobu hedonizma i poretka. Osobito ako se odnose na okorjela prijestupnika poput mene. Nama je u dui da se dovijamo svim presudama, pa makar nam to i ispraznilo eludac koji ve zavija i podmuklo rei, kao zvijer u gustom ipraju none dungle. 24. OUJKA

Zdvojan, juer sam cijelog dana razmiljao to uiniti. Ali glad je pobijedila pamet, pa sam danas otiao u "Zastavu". Kako tamo nema nita za jelo, mirno sam sjeo u kut i naruio bijelu kavu. Konobar me stalno pogledavao ispod oka, kao da sam mu odnekle poznat, a onda je valjda zakljuio da pred sobom ima neku slavnu linost i brzo mi donio kavu, dostojanstveno se naklonivi. Prihvatio sam igru i nehajno se zahvalio, kako to ine velikani u slinim prilikama.
Kad je otiao, poeo sam se ogledavati po kavani. Bilo je oko deset sati ujutro, "Zastava" je bila poluprazna. Umirovljenici su listali jutarnje novine, a neradnici poput mene ispijali prva pia, troei vjeite praznike. Zatim sam pogledao kroz prozor. Na metalnoj reetki sjedili su vrapci i ivo raspravljali o neeljenoj nazonosti velikog, tamnosivoga goluba. Vani je ivot pjevao, a u "Zastavi" je vladao ugoaj mrtve tiine. Poto me kava okrijepila, naruio sam jo jednu. Konobaru je sluenje poznatog ovjeka priinjavalo neopisivo zadovoljstvo. Ubrzo sam ispijao alicu koja se kao nekim udom stvorila preda mnom. Tada ugledah onoga koga sam oekivao. Hodao je meu stolovima kao da ga se ivot oko njega nimalo ne tie. Mene odmah uhvati glad, i neka udna jeza stade mi se iriti pod koom. Jo pomalo strahujui, prioh njegovu stolu. On se ni ne pomae. Ree samo: Sjedite - gledajui i dalje pred sebe. Sjedoh u potpunoj tiini. inilo mi se kao da sam pred nekim efom podzemlja. - Oprostite, ali ovako je sigurnije - govorio je tiho. Ne bi bilo dobro da nas vide zajedno. Kao to ste ve zamijetili, ja u takvim prilikama obino utim, a tada me uhvatio i strah. Oduzet, nisam ni pisnuo. Ali mog poznanika iz knjinice to nije nimalo zbunilo. Opet je progovorio kao da me nema. - Vi ste, dakle, prihvatili moj prijedlog! Dobro! Sada mi recite to vam je sve potrebno. Uzvratih bojaljivo da bih kupio malo bifteka,

svinjetine i neto suhog mesa. Trgovac na veliko i malo podie pogled i zapilji se u suprotan kut "Zastave". - Kada biste eljeli da vam isporuim robu? - to prije, ako moe ve danas. - Danas? Nikako! To je neizvodljivo. Moda sutra uveer. - A koliko e kotati? - upitah ishitreno, nakon nekoliko trenutaka utnje. Tu mi on pone potanko objanjavati sve opasnosti preprodaje hrane osobama koje je osudilo Ministarstvo, povezujui to s nestaicom govedine i naglim skokom cijena. Sve u svemu, ispalo je da mu moram platiti gotovo deseterostruko od stvarne vrijednosti traenog mesa i povrh svega za sasvim nepoznatu koliinu. Kad je zavrio, ja rekoh da mi je to preskupo. - Onda nita od posla! Ve je htio otii, ali ja ga zadrah. - Dobro, pristajem! Samo, molim vas, moe li sutra? - rekoh otpisujui etvrtinu ukupne uteevine. - Vidjet u to se da uiniti. U vaem je interesu da ne izlazite iz kue, ve me tamo ekajte. Isplatit ete me, jasno, pri isporuci i to u gotovini. Dadoh mu adresu i trgovac se odgega kako se i pojavio. Kroz prozor sam promatrao kako prelazi cestu. eir je nabio na nos, onako kako je to inio "ef" dok me jo posjeivao, ali ja tome nisam pridavao nikakvu pozornost, ve sam se pomalo tresao od jeze i oajanja. I kad je ieznuo, nastavih zamiljeno buljiti na ulicu, posve oduzet. Automobili su podsjeali na velike tednjake, ljudi na hodajue truce kruha. Meu njihovim nogama igrali su se peeni golubovi. Vrapci u lokvama kupali su se u lovakom umaku. ak je i kiica koja je poela padati krstila zemlju rajnskim pjenucem... Konobara sam, kad mi je gurnuo raun pod nos, gotovo ugrizao za ruku. 25. OUJKA Dobri moj Gabiuse, jesi li ikad gladovao i muio svoj odabrani eludac prazninom i grevima? Ja, eto, sada sjedim uza svoje malo ognjiste i matam o davnim vremenima kad bijah sretan i zadovoljan. Sve me podsjeca na onaj tvoj recept kad si tikvicama vadio srce. Sjea li se: GUSTUM DE CUCURBITIS FARSILIBUS

ili kako bih ja rekao: PRIPORITIH TIKVICA SLAST Ilo je nekako ovako: "Tikvice dopola skuhaj, pa na hladno njih posadi, A u drugoj zdjeli nekoj, nadjevak im ovaj radi. Zdrobi papra i lovora, origana, juhe stavi, Uzavreli mozak zatim, a bjelancem kremu spravi. Pa razrei tikvice i srca im meka vadi, A na mjesto srca, njima nadjevak slatki stavi. Povezane u vr zemljani, sloi tada polovice da ih kupa sok od papra, lovor, ulje, slatko vince. " Ja sam ti sada, mudri moj, kao neka od tih tikvica. Ali ne znaju oni, ne znaju oni, Gabiuse Apiciuse, kako se sprema tvoje boanske nadjeve. Skuhali su me, razrezali i ostavili tako prazna, da gladujem. Da si ti u blizini, vec bi se nalo neto mozga, koje jajce i mirisnih trava. Cijela bi me ti ispunio, opet spretno povezao i umoio u nektar od slatkog vina, sve dok se ne bih oporavio. Jer glad je strana! Zna, ne mislim da je meni najgore otkad je svijeta i vijeka. Oduvijek ljudi gladuju. Neki zbog toga to nemaju, neki zato jer moraju. to je razlog da ja gladujem? Neko se Ministarstvo sjetilo da tako bude! Progonili su i tebe, ali si im doskoio. to da radim? Znam, ti bi mi savjetovao da izdrim i tako prosvijetlim svoj duh. No, slab sam ti ja ovjek, Gabiuse moj. Eto vidi, pristupi mi neka tipina i ponudi svoje usluge. A ja? Ja kao koko, pravo u pecnicu! Nisam naviknut rtvovati se, postojati, boriti se. Sitan sam, kako ree "ef", i nitko mi zbog toga ne moe pomoi. Oajavao sam tako sve do sumraka, kad me trgne zvono na vratima. Ugledavi tipa iz knjinice, svega nestade. Hitro sam ga uveo u sobu, a tek onda opazih da je doao praznih ruku. Kao da je razumio moj pogled, on se dobrohotno nasmijei. - Ne brinite, sve sam donio. Siite samo do smeca i uzmite tri plava paketa. Ni sam ne znam kako sam se naao u prizemlju. U skoro sam vec trao uza stube, steui vreice s namirnicama. Kad sam se vratio, trgovac se vec smjestio u fotelju i ekao. Odloih robu u kuhinju. - A sada me isplatite - ree on. - Da vidim to ste donijeli. - Tako se nismo pogodili. Donio sam to sam mogao. Cijenu smo ve ugovorili. Nisam imao kud, te mu odmah platih. Brojio je novanice, a ja sam pred njega iznosio pie. Pa ipak, u kuhinji mi se vratilo dobro raspoloenje. U prvom zamotuljku naoh pola odojka tek odbijenog od sise. Ono jedno oko gledalo me kao da mi namiguje. U drugoj vreici ekao me velik biftek, tamnocrven, boje tulipana, a pri dnu zamotuljka oko dva kilograma suene kozletine koja je mirisala na planine. Ne vjerujui, otvorio sam i trei paket. ovjek se sjetio da mi donese krumpira i primorskog kupusa. Bilo je to vie no to sam oekivao. inilo mi se da sam na lutriji izvukao glavni zgoditak. Kad sam zadovoljan, ne mislim ni o emu, te sam, zamisli, trgovca pozvao na ruak. On se u prvi mah malko nekao, a onda pristade. ak se ponudio da ode po vino. Zbog tebe, Gabiuse, zamolio sam ga da mi donese .i teglicu meda. Ti zna zbog ega. Spremao sam se ,, pripraviti: PORCELLUM ASSUM TRACTOMELINUM kako sam ja preveo

MEDENOG PROPRASCA ovjek se ubrzo vratio i pun nevjerice gledao kako u tavu stavljam med i papar, te sve to mijeam s vinom i lovorom. U strahu da u ga otrovati, potezao je iz boce i silio me stalno kuati. I ja sam pio dok sam stavljao but odojka u penicu. Kad se smjesa u tavi pretvorila u tamni sok, sjedosmo za kuhinjski stol i poesmo piti. Vino me brzo hvatalo, budui da ve nekoliko dana nisam nita stavio u usta. Trgovca je postupno naputao strah, pogotovo kad je peenka zamirisala iz penice . - Ovako neto nikad nisam vidio... - govorio je zarumenjen. Stari Rim i prai s medom. U oduevljenju sam mu priao o tebi, Gabiuse, kako si kuhao, koliko si volio ivot. Gotovo svaku reenicu on je prekidao jednim: "Ma nije mogue!" - a onda je i dalje zapanjen sluao. Mislim da bi ak obukao togu da sam ga na to nagovorio. Na ruci je imao velik peatnjak i svaki puta kad je zamahnuo pred mojim oima, sav u udu, ja sam mislio da e me odalamiti, kao nekim bokserom. - Hoemo li onaj medeni saft posebno ili s prascem? Skupa. S mesom! On opali peatnjakom po stolu i opet nagnu vina. Kad je buti bio pri kraju, iznesoh ga pred njega i prelih medenim zaprkom. Vratio sam potom sve u pe, nestrpljivo oekujui. Uskoro, to si mi valjda ti u pravi as doapnuo, otvorih vrataca elektrinoga grotla i zastadoh sav u udu. Peenka se rumenila poput dobo torte, prelivena medom. Tebi barem ne treba tumaiti kako smo uivali. U poetku oprezan, trgovac je odjednom poeo jesti velikim zalogaj ima, tako da umalo ostadoh gladan. Pa ipak, ostao je i meni poneki komadi, i to mi je vratilo svu izgubljenu snagu. Moda je bolje da nisam pojeo vie, mislim nakon toliko posta. Medeni propras i teko vino vratili su me u tvoj zaviaj, Gabiuse, i uivao sam na italskom suncu, u palai na obalama Tibra. Preprodava nije nita shvaao, ali im je pojeo i on se izvalio u sobi, poput prasca. ak je tiho zapjevao... Onda se iznenada zapilji u mene. - Kad se ovako najedem, ja volim malo otpoinuti, a onda "um, um!" Kad rekoh da ga ne razumijem, poe mi priati o nekim prijateljicama koje bi mogao pozvati kod mene. Rekoh da je bolje da ostanemo sami. No, kako je on navaljivao i neprestano mrmljao "um, um!", na kraju pristadoh i trgovac se prihvati telefona. Nisam znao to inim, moj prijatelju. Mnogo sam pio, a ono njegovo "um, um!" donosilo je pred moje oi slike plesaica koje su te sluile ispruena u blagovaonici. Tvoja pjesmica samo je probudila i pojaala zaboravljenu strast. Na to si, dovraga, mislio kada si me uio: "Pa razrei tikvice i srca im meka vadi, A namjesto srca njima, nadjevak slatki stavi."
Uskoro je, uistinu, zazvonilo na vratima, i eto ti njegovih prijateljica ruku punih pia. Predstavio me kao svoga kupca, te posjedasmo na sofu. Meni je dopala neka crna grdosija koja me odmah poela svlaiti i pojiti. Ne znam vie ni sam ime!? Sjeam se samo da sam kroz maglicu vidio mog poznanika iz knjinice kako poskakuje po onoj drugoj, a onda se crna uzvera na mene i pokri mi vidik sisama. Dok sam pjevao kao prai u medu, u glavi mi je odjekivala piska svirala i zvon cimbala, a sanjao sam da sam doao tebi u posjet, moj Gabiuse. Iscrpljen i pijan, prevalio sam se na sofu. Nieg se vie ne sjeam... Probudio sam se duboko u no. U stanu je bio neopisiv nered, na podu su carevale prazne boce. Od trgovca i prijateljica ni traga. Kao isprebijan, oteturao sam u kupatilo i pustio da mi hladna voda curi vratom. To me oporavilo, ali kada dooh u kuhinju, opet me spopade muka. Smrdjelo je na izgoreni biftek, a prljavo posue bijae razbacano po stolu. Na pregoreno ulje u tavi netko je bacio moj novanik prisvojivi ostatak uteevine. Iznemogao, sjedoh na stolac i stadoh

jecati - plakati, oajan. Gabiuse, carski istomiljenie, ljudi nisu nikada tako jadni i osamljeni

kao kad ih igoe neka vlast. to ti tada vrijedi revolucionarnost kada te svatko moe opaliti po depu i stranjici. Ja nemam vojske istomiljenika koja bi me slijedila. Usamljen sam kao zeji brabonjak i nita mi ne pomae to se stalno kitim preljevima. Ljudi su pokvareni, moj uitelju, pa makar ih gostio medom i prasetinom. Znaju oni da sve zavrava u zahodskoj koljci. Pa ipak, nadam se da me ti razumije. ivim predano i zbog toga posrem. Tko bi to objasnio kurvama koje ti oduzimaju posljednju imovinu. Ne treba se ni truditi. Uostalom, zar tvoj recept o priporitim tikvicama ne zavrava nekako slino? Ako se ne varam, pjevao si otprilike ovako: "Da ih kupa sok od papra, lovor, ulje, slatko vince, Kad uzavre zovi smjelo, robinjice, goste, svirce." Sada kad se gase sva svjetla, znam da je takva sudbina svih osobenjaka. 26. OUJKA Nesrea nije nikad usamljena. Kad jednom krene naopako, onda tako ide do kraja. Takvi ljudi su obino slijepi, ne primjeuju stvari to su drugima oite. Pogreku spoznaju tek kad je ve prekasno. To vam je slino kao s pregorjelim jelom. Kad jednom izgori, nikakav trud i umijee ne mogu vie spasiti upropatenu hranu. A spasa nema ni upropatenu ovjeku! Kad vas jednom gurnu u provaliju, vie se ne moete vratiti natrag. O tome se vjerojatno brine sudbina, da bi bilo manje nesretnih na ovome svijetu. Nisam ja preko noi ostao samo bez novca i hrane. Gotovo da sam izgubio samoga sebe. Da ne bi Apiciusa, ne znam kako bi sve svrilo! Oko podne zazvonilo je na vratima. Nisam otvarao. Sjedio sam u naslonjau, nepomian, okruen ostacima jueranjeg slavlja. uh kako se okree klju ubravi. Znao sam tko je doao i bijah posve miran. Pozdravih "efa" i pomonike kao stare znance. U gledavi kr oko mene, nije mogao doi sebi. Naredi da mu donesu stolac iz kuhinje, a onda se strovali na nj. Duboko je disao, sreujui nevjerojatne dojmove. - Znao sam da ste poremeeni i opasni, ali ovo... tome se nisam ni u snu nadao. Samo slegnuh ramenima. Nisam imao volje bilo to mu objanjavati. Pomonici su vrljali po kuhinji. U jedan zamotuljak strpali su ostatke jueranjeg proprasca i onaj izgorjeli biftek. U drugi, suhu kozletinu i sve povre. Donesoe to "efu", on otvori vreice, kratko pogledom ispita sadraj, a onda ih vrati podinjenima. - Lijepo, bogami. Sve smrdi na med i mlijeko. Nema to! Gospodin se pridrava odluke suda. Dok sam utio kao zaliven, on ustade sa stolca i poe hodati po sobi, odgurujui nogama prazne boce i prevrnute pepeljare. - Vi ste nas, dakle, mislili prevariti. Progovorih. Rekoh da nisam mislio nikoga prevariti, ali da vie nisam mogao izdrati glad. - Jedno je trpjeti glad, a neto sasvim drugo prireivati bakanalije. - Ni za to nisam kriv. Tako je ispalo. - A presuda, to je s presudom? Vi se ponaate kao da niste osueni. - Osuen sam na smrt! U ljudskoj je prirodi da se tome protivi. Tu "ef" zastade, zapanjen. - Na kakvu smrt. to trabunjate? Koliko se ja sjeam, nije bilo ni rijei o smrtnoj kazni. Uostalom, takve kazne ne spadaju u nadlenost Ministarstva. - Zabranjeno mi je kupovanje hrane. Od ega onda da ivim? To me ne zanima. Ja znam samo za presudu i tu sam kako bih provjerio koliko se nje pridravate. Stadoh mu objanjavati kako je bez hrane nemogue ivjeti. Izdrao bih moda tjedan dana, moda dva, ali onda bih sasvim sigurno umro. "ef" se na to nije obazirao. Stalno je ponavljao kako njega zanima samo presuda, a ne koliko dana netko moe izdrati bez hrane. - Uostalom, mi smo eljeli provjeriti vau odanost jednomu dravnom Ministarstvu, a vi ste poklekli ve na prvome koraku. - Znai li to da ste kanili ukinuti presudu? - Ne, to nikako. U vaem sluaju presuda je neprijeporna i nemate prava albe. Samo odmahnuh rukom i primijetih da onda nemamo o emu razgovarati. - Ja sam se morao nekako snai, makar i kriomice. Tu "efa" opet obuze ve uobiajeni napad bijesa. Vikao je da sam elio prevariti Ministarstvo i da e me to skupo

kotati. - Vi niste samo poremeeni i opasni. Vi ste glupi! Mislili ste da je suenjem sve zavreno. Ne, gospodine moj, va sluaj se nastavlja u ivotu kao i na sudu... net- ko je uvijek pokraj vas. Budalo, pa i trgovac je na ovjek. Zaprepaten, rekoh kako to nisam primijetio, ali su i mi sada stvari mnogo jasnije. - Gospodin je vanjski suradnik. On je inae poten i cijenjen trgovac, ali tu i tamo uini nam poneku uslugu. Pripomenuo sam kako sam se u njegovo pponaanje imao prilike uvjeriti. - Mislite na novac. To je takoer mjera kanjavanja takvih kakvi ste vi. Polovica je isplaena gospodinu za njegov trud, a druga polovica je namijenjena fondu za gladnu djecu. - A novanik? - Kakav novanik? - Pa ispraznili su mi novanik. - Tko to? - Gospodin vanjski suradnik i njegove prijateljice. "ef" ree da s tim detaljem nije upoznat, ali da e ispitati... - Uostalom, za svoj novac odgovarate samo vi. Mogli ste pripaziti. - Zato paziti, kad je gospodin cijenjen i poten trgovac? Tu mi "ef" dade za pravo i uzvrati da je novac vjerojatno zaplijenio vanjski suradnik u interesu gladne djece. Htjedoh napomenuti da sam dvoje gladne djece imao prilike upoznati ve juer, i da su mi izgledala poprilino uhranjena. "ef" se pravio lud i poe me optuivati zbog nedostatka svijesti i morala. U poetku sam se branio, no ubrzo odustadoh, jer moje rijei nisu imale uinka. Vikao je jo neko vrijeme, a onda se umorio i sjeo. Gledao sam ga poput kuhane ribe. - I to sad? - upitah, napokon, prekidaj ui tiinu. - Dajemo vam pet dana da sredite svoje poslove, a onda ete opet u zatvor. Nema druge! - Zbog ega, dovraga? "ef" se zacrveni kao jastog i isprui ruke nalik na klijeta. - Jo pitate, a prekrili ste sve to se moglo prekriti. Da je po mome, odveli bismo vas odmah... Pet dana, moj dragoviu. Jeste li razumjeli? Jo pet dana i onda "klik!", bajbokana! Ovaj put se neete tek tako izvui. Zatim naglo ustade i bijesno pozove pomonike. Spotaknuo se o neku bocu i zamalo pao, no u posljednji ga as prihvatie podinjeni. Uspravljen, "ef" utnu bocu o zid i ode teko psujui. Sve se odigralo tako iznenadno da mi se inilo poput sna. Postadoh svjestan zbilje tek kad iskljuie struju. Pogledao sam kroz prozor i vidio da u drugim stanovima gore svjetla. Siao sam u podrum i pregledao osi gurae. Moji su bili izvaeni, rupe zapeaene. Bojali su se valjda da krijem neke tajne rezerve, pa da u opet prionuti na kuhanje. Nisu ni pomislili da takvom gurmanu tednjak radi i na plin. No ne moraju strahovati. U kui nemam ni trunice hrane. Posjedujem samo gomilu prljava posua. Vratio sam se i sjeo u mraku. Suplji mrak probuen bljeskom uline svjetiljke koja je obojila zidove trakom blijeda svjetla, to mi se uinio poput ogromna srebrnog noa koji para ivotinjsku utrobu. Kada sam pogledao bolje, inio mi se jo veim. U gledao sam i ivotinjsko oko koje se caklilo samrtnim sjajem, kao da ima groznicu. I tada donijeh odluku: U zatvor se vie ne vraam! Radije u skonati ivot, ali neu se pokoriti. Uhvatio me strah, ali se odmah i primirih, sjetivi se Gabiusa i njegova Epitafa. Nije dopustio nikakva nagaanja o svojoj sudbini. No, ja nisam Gabius, a "ef" nije Sejan. Pa ipak, dok je odlazio, Apicius je mislio da je sve besmisleno, da je iscrpljen i da je bolje kloniti se ivota. Meutim, ak i na kraju, to je jo bila udnja koja je oduvijek uala u njegovu blistavom duhu i on je umirao slavei ivot. Po tome ja ipak nekako sliim Gabiusu, a "ef" Sejanu. ...Vie me nije bilo strah. ak mi se inilo da ujem odobravajuu riku goveda na zamiljenu planinskom panjaku. 29. OUJKA Postupno uranjanje u glad i samou dalo mi je priliku jo jednom o svemu promisliti. Mislim da sam, bez obzira na odluku, imao prilino lijep ivot. Sada motre svaki moj korak, a preksutra me kane zatvoriti. Smijem li to dopustiti? Pomiriti se i skonati na nekoj konzervi bez broja, u kojoj nee biti nita? Ne, to ne bi bio samo moj poraz. Izdao bih i tebe, Gabiuse, i mog umirovljenog

prijatelja koji je vikao: "Ne mogu oni tako s ovjekom!" - i sve one bezimene i nepoznate koji u okrilju kunog ognjita razveseljavaju ovaj tuni ivot. Ne boj se, nije me svladala malodunost, nisam ni lud. Mirniji sam i odluniji no ikada prije. Pitam te, rimski prijatelju, ima li ovjek prava dopustiti da od njega rade to god hoe? Ne mora mi ni odgovoriti. Da sam govedo, spremno bih prihvatio svoju tunu sudbinu, znajui kakva e sve jela od mene pripraviti neki vjet kuhar. Onda bi imalo smisla. No, govedo nisam, pokuavam biti ovjek i zbog toga se nadahnjujem tvojim primjerom. Sada me dobro sluaj. Znam da si volio kazalite, osobito Plauta. Ova tri dana ja sam postupao kao glumac. Tri dana, Gabiuse, tri dana ja sam se bavio tvojom knjigom i sastavljao Epitaf. Znam, takoer, kako nisi smatrao da glumci igrom oskvrnjuju pisani tekst omiljene komedije. Stoga nemoj ni na tren pomisliti da u okaljati tvoj EPITAF. Malen sam ovjek, ali pokuat u glumiti tebe, velikane. Oprosti mi, Gabiuse Apiciuse, i imaj povjerenja. Prije nego ponem, moram ti se zahvaliti to EPITAF nisi zapisao u svojoj DE ARTE COQUINARIA. Napor da ga se obnovi, priinio mi je velik uitak i uivao sam kao na nekoj velianstvenoj gozbi. To ti ne trebam navoditi, kao ni djelo koje si sastavio na radost ljudskom rodu. Molim te, budi mi samo nijemi svjedok i potvrdi jesam li uspio... Ve zna, u poglavlju sedmom, gdje govori o gljivama, naioh na nazive dviju slasnih gljivica koje mogu skratiti ivotne tegobe. Nazvao si ih FUNGI FARNEI. Vidi, Gabiuse, mi ih zovemo hrkom i smrkom, a leksikoni navode i znanstveni naziv. Uz FARNEI dodajemo MORHELA ESCULENTA za smrak, i HELLVELA ESCULENTA za znatno opasniji i ne manje ukusan hrak. Dobro si i mudro primijetio kako ih valja samo malo prokuhati da bi smekale. To im samo pojaava ukus i pospjeuje oslobaajue djelovanje. Stoga sam i sastavio prve stihove Epitafa na ovaj nain, slijedei tvoje upute za pripravljanje gljiva. Posluaj: "U umi mranoj FUNGI FARNEI pod deblom visokim rastu, Te beri ih rukom da osjeti kakvom te vode slastu. Smrak i hrak kuhaj potom kratko u slanoj vodi, Jo papra i metvice dodaj i raduj se bliskoj slobodi." Kao to vidi, pokuao sam pjevati na tvoj nain. Koliko sam u tome uspio, ne znam. Pa ipak, zadovoljan svojom tvorevinom, juer sam otiao u umu kraj grada i dao se u potragu za gljivicama. Poto sam ponio sliku iz leksikona, nisam ih morao dugo traiti. Izbrazdane gljivice, nalik malom ivotinjskome mozgu, naao sam u sjeni velikog hrasta na samom izmaku umskog proplanka. Dan je bio sunan, nikoga u blizini. Samo je po neka ptica, tuno zvidei, remetila posvemanju tiinu. inilo se da e to jutro trajati vjeito. Gledao sam gljive poslagane na krpi kraj mene, i sanjao o konanom spasu. Moram ti priznati da mi se tada nije rastaj alo sa ivotom. Pa ipak, nedostajao mi je jo jedan vaan sastojak za EPITAF... Kad govori o varivima, spominje UTRICAE ili koprive, a odmah potOm CARD Ul, porodicu kalj eva, biljaka ukusna lista i korijena. Moj Gabiuse, opet si me namuio. V rtio sam listOve leksikona, gubei nadu. Kad sam ve htio odustati, naioh na dlakavu biljicu s malim cvjetiem na vrhu stabljike. CARDUS BENEDICTUS, kalj blaeni, vrlo ukusan primjerak svoje vrste, ali ujedno i prilino otrovan, osobito ako je biljka starija. Blaeni kalj sam otkrio u tratini. Odao ga je cvijetak to je blistao u niskoj travici. Bilo je ve oko podne, a meni se nije ilo kui. Uivao sam u prirodi i ivotu kao dijete. Mislim da sam tada gotovo odustao od svoje nakane. Ali koliko nas god veseli ljepota prirode, toliko nas i raalouje svojom neuhvatljivou i dostojanstvom. Mene je obuzelo tuno raspoloenje, pa sam se gotovo rasplakao. Pele, tek izile iz zimskih konica, roj ile su se oko mladog cvijea. "Letite, letite, pelice radilice, plodite cvijee, siite nektar..." , sjedio sam i pjevuio. Ljubiast kaljev cvijet gledao me kao da je iv. Gljive naboranih kapica mrtile su se ne opratajui. I tada me, zdvojnog, trgne neki um. Oprezan sakrio sam se u gutaru, uz rub livade, i ekao. Moe zamisliti moje zaprepatenje, Gabiuse, kad na livadu, uljajui se, izidoe "ef" i pomonici u izletnikim odijelima. Onaj grmalj iz Ministarstva vukao

je veliki ruksak, govorei neto sebi u brk. Kada stigoe na sredinu livadice, nedaleko od moga skrovita, "ef" podie ruku i svi stadoe u isti mah, kao vojnici. - Predah! I tako, ni traga niti glasa od nae ptiice. Posjedae u krug poput Indijanaca, a ja sam se tresao od straha i neugode. Onda grdosija rastvori ruksak i "ef" svakome podijeli po jednu ministarstvenu konzervu. Jeli su mljackajui, a podinjeni su se zabavljali priajui viceve. "efu" je to valjda dozlogrdilo, i uskoro naredi pokret. Ve u koloni, podinjeni su se igrali razbacujui konzerve po nevinoj proljetnoj tratini. Uputie se prema umi. Jo neko vrijeme sasvim nepokretan, oslukivao sam pucketanje granica i glasove progonitelja, a onda svega nestade i ostadoh sam. Iziao sam na proplanak, a koljena su mi klecala... Vidi, Gabiuse moj, da me nee pustiti na miru. Ja sam igosan i nema mi vie spasa. Ako sam zbog ljepote prirode elio promijeniti odluku, iznenadni dolazak "efa" i pomonika samo je uvrstio nakanu da sve to prije dovrim. Sada sam sam, jo svoj i imam pravo raspolagati vlastitim ivotom. Moja slika visi u svim prodavaonicama i gostionicama, a Ministarstvo jo nije uspjelo provesti podlost. Oni me ele slomiti i ostaviti da crknem u jednoj od podrumskih elija. Nadaju se da u moliti za neku milost i prezreti ono najsvetije u ivotu. Ljubav prema ljudima, ljubav prema kokicama i piliima, zelju i povru, ribicama i kruhu. Ljubav prema seoskim bunjitima, umama i livadama, moru i dalekim otocima. Misle da u priznati da ivot ne vrijedi nita i nestati u sivilu pateta iz konzerve. Ali, moj Gabiuse, varaju se. Sto oni znaju? Sto oni znaju o pjesmicama koje pjeva meso u penici ili, pak, o omamljujuoj divoti primorskih vina? Za njih postoje samo istrage, odredbe, ministarstva isudenja. Takvo ti je ustrojstvo mojih neprijatelja. Zbog toga sam, eto, ne oklijevajui prionuo na sastavljanje EPITAFA. kalj sam stavio na stol preda se. Kad govori o kaljevima, ti navodi da je sirovo lie biljke znatno ukusnije od kuhanoga. Nemajui kud, ja sam te i u tome posluao i nastavio pjevati: "Na livadi osunanoj kalj blaeni tad potrai, Pokraj gljiva lie, biljke, uredno u krug poslai. " Tu zastadoh. Legenda govori da si otrov smijeao u jedan od tvojih gurmanluka, te da si tako otiao miran i zadovoljan. Kad bih mogao birati, i ja bih posegnuo za jelom koje jo nikada nisam kuhao, ali kao to zna, ne mogu pribaviti potrebne namirnice. Rado bih se, Gabiuse, okuao u pripravljanju salate od sardina i zubaca, ili da skuham onaj ragu od unke i mozga koji tako lijepo naziva PATINA EX LARIDIS ET CEREBELIS, a da ne govorim o tvom omiljenom jelu PATINA APICIANA. Oprosti mi, elio bih da moemo upriliiti jedno prijateljsko nadmetanje, pa da se natjeemo u tvojoj kuhinji. Ve znam da bi volio moje meso u parogama i patetice od vrganja. No, tko zna, Gabiuse, moda emo se jednom sresti, daleko od svih careva, "efova", Ministarstava... Nemajui kamo, danas sam zaloio zlatni prsten to je pripadao mom ocu i nekog pijanca zamolio da mi kupi svinjetine. ovjek me posluao, pa sam mu ostavio kusur. Meni i tako novac vie ne treba, a ni prsten oprosti mi, tatice! Pretpostavljam da e mi dopustiti da Epitafom zainim medenog proprasca. Mislim da se to nekako uklapa u sustav tvog umijea, jer si svinjetinu, tako barem pie, osobito cijenio. Posluaj me, dakle, opet, i sudi mi ako sam togod pogrijeio. EPITAF sam, eto, dovrio ovako: "Svinjsku onda peenicu, slatkim medom i lovorom, Smjesti u lonac i mijeaj s blaenim otrovom; Za stol sjedi i zapjevaj tihe, tune zahvalnice, Prirodi i ocu suncu to daruju nam sve slastice. Jedi sporo i uivaj u teku gorkom i malo slatkom, I sjeti se svega to se zbilo, u tvom ivotu kratkom. Smrak ce ti noge hladit, a hrcak ti srce stegnut, kalj blaeni povrh svega u okrilju neba spregnut. Prasac, trave i gljivice, pjevat ce ti zadunice, A boanska Aurora, vjeno gladit blago lice." Dugo sam sjedio nad listom papira i gorko plakao. Epitaf sam proitao nebrojeno puta, a kad pade no i zavlada potpuni mrak, stihove sam govorio naizust. No, tuga me brzo napustila. Sretan i spokojan,

zaspao sam, moj Gabiuse, a vjetar to je te noi zapuhao donosio je utanje lia u kronji starog hrasta pod kojim snivaju gljivice i blaeni kalj. Pelice su ve obavile posao i prikupile dovoljno cvjetnog nektara za medenog proprasca. I priroda se tako poklonila tvom EPITAFU 30. OUJKA Upravo sam poeo kuhati, kad zauh lupu na vratima. No ja sam gurnuo klju u bravu i oni nisu mogli otkljuati. "ef" je prijetio da e provaliti ako odmah ne otvorim, a ja se dosjetih te raskrilih prozor izaprijetih da u se u tom sluaju baciti na ulicu. uo sam kad je jednog od pomonika poslao dolje kako bi provjerio. Hitro sam zakoraio preko prozorske daske i dalje prijetei. - efe, poludio je, evo ga na prozoru - derao se momak. Uskoro svi sioe na ulicu i stadoe buljiti u mene, a on poe pregovarati. - Okanite se gluposti! Mi smo samo doli u posjet. Viknuh da mi njegovo drutvo ne odgovara. Ako samo pokuaju ui, skoit u. - Sluajte, budite razumni. Ionako sutra morate s nama. - Sutra je sutra, a danas je danas! elim da me posljednji dan pustite na miru. "ef" me tada stade uvjeravati kako u doekati jo mnogo dana, samo ako se budem pokoravao nareenjima i - kako nije jo sve izgubljeno. - Postoji mogunost za obnovu procesa - lagao je. Rekoh da me to nimalo ne zanima. - A proljee, bifteci, sjetite se, ovjee... Cmok! Cmok! Zar ste zaboravili? Pritom je "ef" ljubio svoju ruku, u nadi da ce me to odobrovoljiti. Ali ja nisam poputao. Nehajno sam prebacio i drugu nogu preko daske i ekao. Uskoro uvidjee da se ne alim. Uoe u kola, ali i dalje ostadoe pred kuom. Vratio sam se u sobu i zatvorio prozor. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da doem k sebi. Kad sam se smirio, pooh u kuhinju i nastavih s EPITAFOM. Gljive sam oistio i bacio u vrelu vodu. Dok su se kuhale, odvojio sam listove blaenoga kalja i zainio ih uljem i vinskim octom. Zatim sam na tavi isprio malo luka i enjaka i ostavio da se hladi. Gljive sam ocijedio, prelio lukom i spojio blaenom kaljevom salatom. Mislim da je u tome bilo dovoljno otrova da pobije cijelu "efovu" pratnju i ponekoga ppretpostavljenog pride. Poto sam pustio da se okusi smijeaju, kuao sam nesvakidanju salatu. Gljivice su, zaudo, imale boanstven okus, nalik na pohani mozak. No, mirisale su snanije, a kalj im je dao poeljnu kiselost i gorinu. To me tako oraspoloilo da sam odmah prionuo na proprasca, vec zamiljajui kako li ce sve izgledati kad jednom jelo bude gotovo. Dok se meso u medu peklo, cijela je kuhinja mirisala na livadu. No "ef" je umalo opet sve pokvario. Dok je propras cvrao u pecnici, zauo sam kucanje na vratima. Opet sam otvorio prozore, ali sam se ipak priuljao u hodnik. - Vi zaista elite da skoim - viknuo sam. - Ne, to nikako, zaboga! Pomislio sam da vam nedostaje drutvo... Sluajte dobro. Tada prozbori sisata gromadina koja me neki dan povalila na sofi. - Maleni, maleni - vikala je. - Otvori mi, duice... Pobijesnio sam. Zatrao sam se do prozora i stao otvarati i zatvarati jedno krilo tako da je sve odjekivalo od kripe. - Evo, skaem. Pazite se, ne alim se...! - Ali budite razumni. - Pustite me na miru, svi vi, i to odmah. ujete li! Odmah! - Posluajte barem vau prijateljicu. - Ma kakva prijateljica, zbog nje u i skoiti. Gubite se i povedite gladnu djecu sa sobom. I opet sam morao doskoiti na dasku, na to je zavriskao deurni na ulici. U trku, svi se sjurie niza stube. Nita ne govorei, pokrenue kola i nestadoe. Tako sam se zauvijek oprostio sa "efom" . Jadni moj Gabiuse, jedva sam ti spasio naeg medenog proprasca. Korica bijae ve prilino tamna, te ga u posljednjem trenutku izvukoh iz penice. Pa ipak, izgledao je kraljevski, poput princa nasljednika. Oprezno sam poloio meso u pliticu i prelio ostatkom medena zaprka. A onda sam sve obrubio gljivama i kaljem. Sjajna, tamnosmea korica blistala je okruena cvijeem oslobaanja. Prostro sam bijeli stolnjak i zapalio svijeu. Pred sebe iznesoh posljednju bocu vina i zagledan u EPITAF stadoh mrmljati od oduevljenja. Nisam vie razmiljao ni o emu. Prvi

zalogaj, Gabiuse moj, potvrdio mi je kako sam uspio. Meso se naprosto topilo u medu, a gljivice su samo pojaale osobitost i neobinost ove smrtonosne slastice. kalj je malo ario po nepcu, no peckanje je odmah nestalo, jer je djelovanje travke bilo ublaeno medom i gljivicama. Siguran sam da bi i ti bio zadovoljan da si kuao. Jelo sam zalijevao vinom i ono me brzo omamilo. Moda i zato to je hrak ve poeo djelovati. Ne znam zbog ega sam poeo osjeati blagu i ugodnu slabost, pa mi se inilo da lebdim, no pose sigurno nikad nisam spoznao veeg zadovoljstva... Sada jedem dalje, a mozak mi se donekle razbistrio. Imam osjeaj da uope ne moram vakati, ve da se meso rastvara samo od sebe i drai mi osjetila najodabranijim okusima. Gljive klize niz nepce, a salata od blaenog kalja podsjea me da sam jo ovdje i da vie ne moram brinuti ni o emu. ak mi se ini da ujem tvoj glas, Gabiuse, kako tiho apue BENEDICTUS CARDUUS ET FUNGI FARNEI - kao da se molimo nekom svecu, ocu svih jestivih i nejestivih trava. No ve sljedei zalogaj proprasca vraa me u ivotinjsko carstvo i ja zadovoljan promatram igru mladih gudana koji se ganjaju po seoskoj livadici. Ma koliko sporo jedem, ve sam pri kraju, a ne osjeam teinu ni slabosti. Dapae, mislim da bih sada ak mogao skoiti kroz prozor. "efa" bi udarila kap, a meni ne bi bilo nita. Odleprao bih poput divlje patkice... Dragi moj Apiciuse, ve je kasno poslijepodne, a EPITAF mi ne doputa misliti o "efu" i slinim glupostima. Nema nieg ljepeg od poinka, nakon bogate trpeze. To si dobro znao kada si se zavlaio u sjenicu u kutu patricijske vile i razmiljao o prolim danima. Kako je to moralo izgledati, moj Gabiuse? Bijeli, vjeni grad okupan suncem i empresi to se zanose na poslijepodnevnom vjetru... Vidim kako donose trijumfainu nosiljku, a zatim nas odnose do zlatnoga dvoprega u koji su upregnuti bijeli konji. Lice ti je crveno, a ja ti nad glavom drim lovorov vijenac, znamenje velianstvene pobjede. Pred nama idu kola pretrpana zlatnim posuem i najmatovitijim jelima iz svih krajeva svijeta. Prolazimo ispod trijumfainog luka, a sa strana nas pozdravljaju stada ovaca i goveda, te kokoiju i razne peradi, pitome i divlje, to je veim ivotinjama sletjela na vrat. Vlada neopisiva graja. Onda se za nama stvara duga povorka, predvoena bijelim rtvenim bikom zlatnih rogova. Rie odobravajui. Pa ipak, osjeam kako mi se noge lede i trnu. Ali ne smeta nita, Gabiuse. Konji su snani i vuku dvokolicu. Svijet se veseli vjeitome ivotu. Ali to je ono? "ef" je istrao pred povorku i eli je zaustaviti. Bijeli bik je podivijao. Vidim, dohvatio ga je i odbacio visoko uvis, te je i on pao na kola pred nama u obliku medenog proprasca. A onda se vidik polako zamrauje... Sve tee diem, te odlazim do kreveta. Ti si kraj mene, a ivotinjski svijet aluje. Lice ti je nepomino i posve bijelo. Boginja zore sklapa ti oi i odnosi te sa sobom. Sutra e opet osvanuti sunan dan, a livade i planinski panjaci napunit e se krdima goveda. Zbogom, Marco Gabiuse Apiciuse, rimski istomiljenie. Zbogom. I nita ne brini, vrijedilo je: "Prasac, trave i gljivice, pjevat ce ti zadunice, A boanska Aurora, vjeno gladit blago lice." Ostao sam sam. ujem kako provaljuju vrata. Evo ih...! No smrak i hrak mute mi vidik, a blaeni kalj usporava umorno srce. Zbogom bifteci i prepelice, puii i ribice. I ne zaboravite da je umro va prijatelj koji je iznad svega mrzio konzerve. Biljeka o piscu VELJKO BARBIERI (roen 1950. u Splitu) uao je u knjievnost ranih sedamdesetih godina dvadesetoga stoljea u narataj noj skupini kasnije nazvanoj fantastiarima ili hrvatskim borhesovcima. Ubrzo je napustio generacijski zajedniki poetiki model i izborio se za posve samosvojno, uz to i vrlo visoko mjesto u suvremenoj hrvatskoj prozi. Poetna inspiracija fantastinim iz prvih Barbierijevih knjiga razgranala se u kasnijim radovima u nekoliko novih tematskih, idejnih i stilskih ogranaka, meu kojima su najprepoznatljiviji intertekstualni romani

u tradiciji negativne utopije, romani i romani-eseji to korespondiraju s antikom, mediteranskom mitolokom i civilizacijskom batinom, te nefikcionalna proza s daljnjim grananjem na dokumentaristiki, memoarski odsjeak i onaj gastro-kulturoloki. U fantastinome kljuu napisan je Barbierijev prvi kratki roman Prica o gospodinu Zaku (1972.). Elemente borhesovskoga stila ima i prva njegova zbirka novela Novi Gordiana Pia (1975.), ali njome autor ve najavljuje svoju buduu trajnu knjievnu bliskost s mediteranskom dionicom europske kulture iji korijeni seu duboko do antikih mitova i antike povijesti. Sljedee djelo, roman Zatvor od oleandrova lia (1977.), samo naizgled znai iskorak u Barbierijevu opusu. Posrijedi je vjena, jednostavna pria o ljubavnome trokutu, izvedena u prepoznatljivom, konvencionainom obrascu trivijalnoga anra ljubia, u kojoj se ipak u dubljem sloju sluti Barbierijeva nova preokupacija: tretman straha. I dok je u tom djelu strah jedan od temeljnih ljudskih osjeaja to proistjee iz same naravi meuljudske komunikacije, u idua dva romana atmosfera straha postaje socioloka kategorija tipina za totalitarno, represivno drutvo u kojem su do savrenstva razvijeni mehanizmi sustava to nesmiljeno gue svaku individualnost, osobnost, slobodu i inicijativu pojedinca. Oslonjen na tradiciju europske proze antiutopije, od Orwena i Huxleya do naega Krlee, a ne naputajui ukotvljenost u grko i rimsko knjievno i mitoloko naslijee, Barbieri pie romane Trojanski konj (1980.) i Epitaf carskoga gurmana (1983.). I dok prvi nudi manje uspjelu hrvatsku inaicu orvelovskoga svemonog Velikog Brata u obliku sveprisutnog Glasa to u ime represivne vlasti nadzire sve i svakoga, Epitaf carskoga gurmana briljantna je romaneskna minijatura koja besprijekorno funkcionira na svakoj razini romana, od fabule i primijenjenoga narativnoga modela do karakterizacije likova i neodoljive satirine otrice kojom ubojito pogaa svaki totalitarizam.I kritika i itateljska publika, ne samo hrvatska, jer Epitaf carskoga gurmana preveden je na nekoliko jezika, jednoduno su prihvatile Barbierijevu ironinu priu, ispisanu u obliku dnevnikih stranica glavnoga junaka, ujedno pripovjedaa, voenih u posljednja dva mjeseca njegova ivota. Jedini "grijeh" bezimena Barbierijeva lika, obinog inovnika u tvornici papira, jest njegovo neumjereno, hedonistiko uivanje u spravljanju i konzumiranju biranih jela. U kafkijanskoj atmosferi progona krivca koji i ne zna zato je kriv, jadni inovnik epikurejac biva nadziran, zatvoren, osuen na zabranu kupovanja namirnica i kuhanja, dakako ijedenja. Parabola o pojedincu nemonom da se suprotstavi represivnom aparatu vlasti, vrhunac dosee odlukom gurmana da samovoljno skona. Kad su mu sve slobode oduzete, preostala je samo ona da sam izabere kad e i kako umrijeti. On to ini po recepturi svoga supatnika iz davnih povijesnih vremena, slinog jednog nesretnika, kulinara iz rimskoga doba, iji slasni pripravak s otrovnim gljivama i ovovremenoj rtvi totalitarizma daje posljednju slobodu odabira: da umre uivajui u jelu. Nastao u doba komunizma kao izravna aluzija na ne slobode toga reima, Epitaf carskoga gurmana i danas snano djeluje, prije svega svojom literarnom potentnou u kojoj teza nikad nije zasjenila knjievne zakone, a onda i injenicom da totalitarizam naalost nije "privilegij" samo jednoga doba. U Barbierijevu novijem opusu, uz jo nekoliko polufikcionalnih romana (sa Splitom i Hvarom u "glavnoj ulozi") izdvaja se moda ponajbolja hrvatska memoarska proza iz Domovinskoga rata Tko je sa mnom palio kukuruz: Pakraki dnevnik (1996.), te nekoliko kulinarskokulturolokih knjiga: Gurmanska sjeanja Mediterana: Kuharski kaneonijer (dva sveska, objavljena 2002. i 2003.), te 134 male price o hrani (2003.). Mirjana Jurii