DRVEĆE I GRMLJE U MITOLOGIJI

STARIH NARODA
Stabla i drveće su oduvijek bili usađeni u mitologiju i vjerovanje mnogih
naroda i to od samih početaka postojanja ljudskog roda. U Edenskom vrtu
nalazimo drvo života i drvo spoznaje.

Kao i svi narodi tako su i stari Hrvati vrednovali stabla i drveće na sretna i
nesretna, pa je takovo vjerovanje u nešto blažem obliku sačuvano u
narodnoj mitologiji do današnjih dana.

Stari su ljudi smatrali da je hrast iznimno sretno drvo, te su vjerovali da se

u njegovoj krošnji povremeno skupljaju dobre vile. I u kršćanskoj mitologiji
hrast zauzima vidno mjesto, jer je upravo od drva hrasta bio načinjen
Kristov križ. Ne samo Hrvati, nego i stari grci, Rimljani, Skandinavci
vjerovali su da je hrast povezan s jednim od najviših božanstva, kod Hrvata
je to bog Perun, gromovnik, pa ne čudi da grom najčešće udara baš u
hrast. Ustvari, gromovi najradije udaraju u drveće s hrapavom korom. Od
ostalih stabala u koje će udariti grom su: trešnja, smreka, kruška, ariš,
oskoruša, orah, bor, jela, jasika, kesten...

«Sretna» su stabla, pored hrasta, još smatrani vrba i bor, a ona koja
izazivaju ili donose nesreću su orah, bazga i jasika, jer je po narodnoj
mitologiji sam Bog prokleo neke vrste drveća, a naročito jasiku koja je, kao
što je poznato, Krista odala Židovima.

Za orah je vladalo vjerovanje da je preko svojih dugačkih korijena povezan

s podzemnim, dakle, demonskim svijetom, te da u njegovo deblo najradije
udara grom. Do današnjih je dana uvriježeno mišljenje da će se onaj tko
zaspi u debeloj i teškoj hladovini oraha probuditi bolestan, a možda se
više, uopće, neće ni probuditi. Ma koliko bili željni odmora i osvježenja u
vrelim i suhim ljetnim mjesecima ljudi su izbjegavali odmor u sjeni oraha.
Isto se tako vjerovalo da se u krošnji oraha sastaju i često obitavaju
vještice. Ako je u zimi, kad se najviše koristi, plod oraha suh i nejestiv
(pišljiv), to je značilo samo jedno; da su u krošnji tog stabla obitavale
vještice i takvo je stablo hitno trebalo potkresati ili čak posjeći.

Za bazgu se vjerovalo da se ne smije sjeći jer će onoga tko je posiječe

zadesiti veliko zlo i nesreća.

Dud (murva) je, također, drvo koje se smještalo u kategoriju nesretnih i

onih nepoželjnih u blizini kuća. Naime, vjerovalo se: -«ako njeno korijenje
dopre do kućnih temelja da će iz te kuće izumrijeti muška loza.»
Praznovjerje je bilo toliko uvriježeno, da bi ljudi, ukoliko bi se u jednoj kući
zaredalo umiranje muških osoba, posjekli stabla murvi u blizini svoje kuće.

Prema pučkom je vjerovanju još postojala podjela drveća i bilja na one u

koje se rado skupljaju vile, vještice i druga demonska bića, na ona koja se
smiju ili ne smiju saditi uz kuće, crkve, groblja, te na ona u koja udara ili ne
udara grom.
Za nestanak, za liječenje bradavica ložila se zelena jasenovina u peči, sok
koji iz nje iscuri, pjenast i vruć, kapne se na bradavicu i tako ona otpadne.

Lipa, čiji mirisni cvjetovi posjeduju ublažujuća svojstva, uvijek se smatrala

simbolom prijateljstva. U grčkoj mitologiji lipa je znak nježne vjernosti.
Vjerovanje u naročita nematerijalna svojstva lipe treba tražiti na širem
području religijskog mišljenja.
U vjerovanjima starih i suvremenih evropskih naroda religijski značaj šuma
i pojedinih vrsta drveća bio je izuzetno veliki. Život u tom šumskom
ambijentu učinio je da biljni svijet a posebno drveće dobije značajno
mjesto u religijama svih evropskih naroda. Drveće je bilo predmet različitih
vjerovanja i prenošena s koljeno na koljeno; oko njega i u vezi s njim
prakticirani su mnogi običaji. Drvo figurira kao objekt koji ima dušu ili kao
objekt u kome je neka duša nastanjena. Ideja da drvo nije tijelo duha
drveta već samo njegov stan koji može napustiti kada hoće, predstavlja
važan napredak u vjerskoj misli.
U pojedinim religijama zemljoradnika i stočara, duh drveta se zamišlja kao
biće koje utiče na plodnost usjeva i stoke.

Kod starih evropskih naroda (na primjer, Kelta, Germana, Grka, Rimljana,
Slavena) šumski ambijent se ne zamišlja više samo kao stanište demona ili
bogova drveća, već i kao obitavalište i svojina mnogo moćnijih
božanstava, koja imaju više različitih funkcija. Šume i pojedine vrste
drveća postaju njihova svetilišta.

Prema nekim izvorima, kod Južnih Slavena je u vrijeme njihovog dolaska na

Balkanski poluotok, bilo razvijeno poštovanje određenih vrsta drveća.

Narod je smatrao sjenovitim pre svega ono drveće koje se izdvajalo svojim
izgledom, veličinom ili položajem. U vjerovanjima seljaka takvo drvo nije
bilo samo sjedište neke duše, već i mjesto oko koga se okupljaju
natprirodna bića. Smatralo se da u njegovoj blizini borave vile i zato je
nazivano vilinskim. I to je drveće bilo zaštićeno, proglašeno tabuom..

Jedna od najčešćih zabrana odnosila se na sječenje stabla i kresanje grana.

Po narodnom vjerovanju, spomenuto drveće bilo je prožeto nekom
opasnom silom. Zbog toga je i ponašanje ljudi prema njemu bilo regulirano
odgovarajućim propisima.

Već sama blizina nekog sjenovitog ili vilinskog drveta ispunjavala je seljaka
strahom. Mnogi su izbjegavali da žive u njegovoj sjenci. Prilikom zidanja
kuće o tome se vodilo računa. I privremeni boravak pod takvim drvetom se
smatrao opasnim.

Sličan je bio odnos i prema drveću zasađenom na grobljima. Ono je

također bilo zaštićeno. Po mišljenju nekih stručnjaka, i to drveće je
smatrano sjenovitim: vjerovalo se da u njemu stanuju duše umrlih koji su
tu pokopani. Dirnuti u takvo drvo značilo je narušiti mir pokojnika i izložiti
se njegovoj osveti.

Bića koja nastanjuju određeno drveće nisu zamišljena kao zla, kao
nenaklonjena ljudima. Ona su jednostavno bila opasna. Mogla su nanijeti
zlo čovjeku, ali isto tako, i pomoći mu u nekoj nevolji. Seljaci su, naročito
noću, izbjegavali blizinu vilinskog drveta. U nekim krajevima postojalo je i
suprotno shvaćanje: noćenje pod takvim drvetom (posebno pod jasenom
ili glogom) smatralo se ljekovitim. Pod vilinsko drvo polagali su bolesnika i
ostavljali ga pod njim do zore. Vjerovali su da će vile koje se tu okupljaju
preko noći, izliječiti pacijenta. U nekim krajevima su tuberkulozni bolesnici
odlazili pod lipu rano izjutra tokom četrdeset dana, vjerujući da ce se tako
izliječiti.

Da bi neko drvo postalo sjedište ili stjecište natprirodnih sila, nije bilo
neophodno da se izdvaja nekom svojom izuzetnom osobinom. Dovoljno je
bilo da pripada određenoj vrsti. Bile su raširene predstave da je hrast
sveto a orah baksuzno drvo, da je lijeska pogodno sredstvo za zaštitu od
groma a glog sredstvo za ubijanje vampira.

Zanimljivo je shvaćanje da drvo može biti opasno i onda kada je

posječeno. Uvijek je postojala mogućnost da je to drvo sjenovitog ili
vilinsko. U njemu ili oko njega mogli su, kao i ranije, dok je raslo u šumi,
boraviti duhovi i demoni.

I dijelovi određenih vrsta drveća mogli su imati magijska svojstva.

Vjerovalo se da ako nekoga opašu lipovom likom da ce ga upropastiti.
Ukrajinci, Poljaci i Česi su vjerovali da se lipovom likom ili uzdom
načinjenom od like može najuspješnije uhvatit vampir, vodeni čovjeka, kao
i drugi zli demoni. Neki izvori spominju umetanje grančica lipe u krov u
svrhu zaštite od groma i požara. Vjerovalo se da lipa čuva od zla i uroka.

Drvo je stan božanstva, ono je prvi i najprimitivniji hram i njegova ljekovita

snaga ogleda se u snazi božanstva ili demona koji u drvetu živi. O tome
ima puno tragova u mnogim narodnim pripovijetkama i pjesmama, u
toponimima i imenima manastira koji su možda nastali na mjestima tih
starih gajeva. Sveto drvo se nije smjelo sjeći, sa njega se ne otkidaju
grane, niti se njegovi plodovi koriste. Ovo vjerovanje se zadržalo do danas.

Pravoslavna crkva se sa kultom drveta brzo izmirila, pa u mnogim

obredima učestvuju i sami svećenici. U narodnoj religiji drveće je
podijeljeno na sretno i nesretno, tj. ono koje je nastanjeno dobrim i ono
koje su zauzela zla bića, vještice, đavoli...
Na velike praznike proljetnog ciklusa grančicama lijeske, drena ili gloga
kićene su kuće, privredne zgrade, usjevi kao zaštita od vremenskih
nepogoda, ali i zbog opće zaštite i radi napretka.

Dijelovi različitog drveća smatrani su veoma jakom zaštitom od uroka,

bolesti i drugih nesreća koje čovjeka mogu zadesiti. Među najjače ubrajaju
se glog, lijeska, tisa, drijen, nošeni kao amajlije.
Glog je poznat kao najveći zaštitnik od svih demonskih bića, glogovim
kocem ubija se vampir, tjeraju vještice.

Tisovina se nosila u obliku amajlije, a do danas se zadržalo nošenje

križića od tisovine.

I lijeska je dosta korištena kao amajlija. Djevojke su ljeskove grančice

stavljale u kosu, kao zaštitu od uroka.

Dren/drijen su na Đurđevdan žene stavljale u vodu kojom su se kupale

zbog zdravlja.

Kako bi se zaštitili od epidemija, koje su u prošlosti zbog nedovoljne

higijene i znanja bile česte, poduzimane su različite radnje u kojima je
drvo, prvenstveno glog, imalo značajnu ulogu.

Kao što je neko drveće bilo od pomoći u očuvanju zdravlja i zaštiti od

bolesti tako se određenih vrsta ''nesretnog'' drveća iz istih razloga trebalo
kloniti.

Orah nije dobro imati u dvorištu niti kuća smije da bude u orahovom
hladu, jer se vjeruje da on utiče na psihičko zdravlje ljudi.

Zova - bazga je također veoma opasno sjenovito drvo i, po vjerovanju, ko

je ošteti ili posiječe, stići će ga neizbježna kazna u vidu oduzetosti ili čak
smrti.. ''

Kad svatovi naiđu pred mladoženjinu kuću, meću barjake na kakvo drvo
pred kućom, ali to nikada ne smije biti bagrem.

Brijest i kruška su poznata demonska drveta.

U liječenju bolesti drvo je dosta korišteno. Da bi umilostivili duhove ili

demonska bića koja u drveću borave i izliječili bolesnog, korišteni su
različiti magijski postupci. Predavanjem žrtve drvetu želio se duh drveta
umilostiviti, ali u isto vrijeme vratiti, odnosno predati, bolest drvetu,
kakvom glogu držeći ga na onom mjestu gdje ga boli.

Glog, kao jak zaštitnik zdravlja, korišten je dosta u liječenju bolesti, jer se
od njega plaše svi demoni, a posebno demoni bolesti. I u liječenju
padavice koristio se glog.

Lijeska je smatrana drvetom mudrosti. ''Kad neko nije pri zdravoj pameti,
vodili su ga tri puta oko lijeske, ne bi li sastavio''

Jabuka je u našem narodu smatrana veoma ljekovitom, ona je obavezna

ponuda koja se nosi bolesnicima. Svoje mjesto u liječenju imala je i
kruška.
Pored magijskih radnji u kojima je drveće zbog svojih moći korišteno u
liječenju, u narodu su dijelovi različitog drveća zajedno sa drugim
sastojcima u vidu čajeva, obloga i melema korišteni u liječenju bolesti.

Od gloginja se kuhao čaj za srdobolju, one čine i dio melema koji se

privija na prišt.

Čajem od lipe liječi se kašalj, promuklost, glavobolja.

Od lista bijelog duda kuhao se čaj protiv žutice. Murve su upotrebljavane

i kao vanjsko sredstvo u liječenju temperature.

Bazga, iako je smatrana za nesretno drvo kojeg se treba kloniti, dosta je

korištena u narodnoj medicini. Bazgom je liječena vodena bolest,
reumatizam, teško mokrenje, da porodilja lakše rodi.

Vrba koja je dosta korištena u različitim magijskim radnjama za zaštitu

zdravlja u narodnoj medicini ima također istaknuto mjesto. korištena je kao
lijek od bradavica, valja otkinuti grančicu vrbe koja dodiruje vodu.

Breza je lijek od kostobolje, nabrano brezovo lišće treba osušiti, pa ga

privijati na bolna mjesta. Njom se liječi i grudobolja, ''ako grudi osobito
bole, daju bolesniku da pije vodu od breze, kad joj u proljeće počnu kolati
sokovi.''
Različite vrste drveća su korištene za liječenje mnogih bolesti, od borove
kore pravljen je melem za svaku ranu, bukovo lišće bilo je lijek za oči,
iskuhana javorova kora pila se od zubobolje i kroz četrdeset dana od
groznice.

Zbog ogromnog broja recepata bilo bi suvišno sve ih navoditi, no i ovo

opisano dovoljno ilustrira koliko je drvo korišteno u liječenju, i koliku je
važnost imalo u svakodnevnom životu starih naroda….

Literatura:
Bandić D. Dr, Tabu u tradicionalnoj kulturi Srba, Beograd, 1980.
Bandić D. Dr, Narodna religija Srba u 100 pojmova, Beograd, 1991.
Frejzer Dž. Dž, Zlatna grana, Beograd, 1975.
Kulišić Š, Petrović P.Ž, Pantelić N, Srpski mitološki recnik, Beograd, 1970.
Cajkanović V, O magiji i religiji, Beograd, 1985.
Nedeljković M, Godišnji običaji u Srba, Beograd, 1990
Vinko Tolić, Skrinja uspomena, 1997.
Špiro Kulišić, Stara Slovenska religija u svetlu novijih istraživanja, posebno
balkanoloških, djela knj. LVI,Sarajevo, 1979.god., 60.
Veselin Čajkanović, Stara srpska religija i mitologija, Beograd, 1994.god.,
172.
Vuk Stefanović Karadžić, Život i običaji naroda srpskoga, Beograd,
1957.god., 223.
Špiro Kulišić,P.Ž.Petrović,N.Pantelić,Srpski mitološki
rečnik,Beograd,1970.god.,78.
Veselin Čajkanović, O magiji i religiji, Beograd, 1985.god., 130.
Snežana Šaponjić Ašanin, Etnoprevencija u očuvanju zdravlja dece, Za
zdravlje (VII naučni skup), Rajačke pivnice, 2000.god., 182.
Milan Đ. Milićević, Život Srba seljaka, Beograd, 1984.god.,309.
Špiro Kulišić, Petar Ž. Petrović, Nikola Pantelić, navedeno delo,193.
Veselin Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, Beograd
1994. god., 98.
Stevan Tanović, Srpski narodni običaji u Đevđelijskoj Kazi, Srpski
etnografski zbornik br.16, Beograd, 1927. god., 431.