Prijevara Ili Zabluda - Problem Granice Na Području Poluotoka Kleka

Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić i Nenad Vekarić
Prijevara
ili zabluda?
Problem granice na području poluotoka Kleka
Dubrovnik, 2012.
STJEPAN ĆOSIĆ, NIKO KAPETANIĆ I NENAD VEKARIĆ:
PRIJEVARA ILI ZABLUDA?
PROBLEM GRANICE NA PODRUČJU POLUOTOKA KLEKA
Izdavač:
Vlastita naklada Nenad Vekarić
Grafička priprema i tisak:

ALFA-2 d.o.o. Dubrovnik
Naklada:
1000 primjeraka
Tiskanje ove knjige su podržali:

Društvo prijatelja dubrovačke starine
Dubrovačko-neretvanska županija
Grad Dubrovnik
Općina Dubrovačko primorje
Općina Ston
ISBN 978-953-57304-0-8
STJEPAN ĆOSIĆ, NIKO KAPETANIĆ I NENAD VEKARIĆ
PRIJEVARA ILI ZABLUDA?

PROBLEM GRANICE NA PODRUČJU
POLUOTOKA KLEKA
Dubrovnik
2012.
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 814777
SADRŽAJ
Predgovor.................................................................................................................. 7
UVOD ..................................................................................................................... 11
POLITIČKO-TERITORIJALNA PRIPADNOST PONTE KLEKA

TE VELIKOG I MALOG ŠKOLJA ....................................................................... 13
Toponimi Klek, Veliki školj i Mali školj............................................................... 13
Dubrovačko stjecanje Pelješca i peljeških školja ............................................... 13
Dubrovačko stjecanje Primorja i poluotoka Kleka............................................. 14
Poluotok Klek u sastavu Dubrovačke Republike ................................................ 19
Međunarodni položaj Dubrovačke Republike tijekom protuosmanskih
ratova (1684-1699. i 1714-1718).................................................................... 22
Tijek mletačko-osmanskog razgraničenja i osmanska uzurpacija Kleka
nakon mira u Srijemskim Karlovcima i Požarevcu......................................... 25
Mare clausum...................................................................................................... 31
Ucrtavanje Kleka na kartama iz 18. stoljeća ...................................................... 32
Vlasnici Neuma i Kleka u 18. stoljeću ................................................................ 35
Sporno stanje granice na Kleku počev od 1815. i nalaz Burattijeve misije
1856/7. godine ................................................................................................ 35
Svjedočenje domicilnog pučanstva o granici na Kleku 1856/7. godine ............. 41
Korekcija granice na Kleku 1857. godine .......................................................... 43
Ponta Kleka za vrijeme austrijske, odnosno austro-ugarske
vlasti (1857-1918) ........................................................................................... 44
Ponta Kleka za vrijeme monarhističke Jugoslavije ............................................ 53
Ponta Kleka za vrijeme socijalističke Jugoslavije .............................................. 54
Političko-teritorijalna pripadnost Velikog i Malog školja .................................. 55
Prilozi.................................................................................................................. 56
KATASTARSKA PRIPADNOST PONTE KLEKA
Katastarsko stanje Ponte Kleka do 1857. godine ............................................... 63
Katastarsko stanje Ponte Kleka u vrijeme austrijske (austro-ugarske)
vlasti (1857-1918) ........................................................................................... 65
Katastarsko stanje Ponte Kleka u vrijeme jugoslavenske vlasti (1918-1974) .... 67
Katastarska promjena 1974. godine ................................................................... 71
Katastarska pripadnost Velikog i Malog školja .................................................. 74
ZAKLJUČAK ......................................................................................................... 87
IDENTIFIKACIJA GRANICE IZMEĐU BOSNE I HERCEGOVINE

I REPUBLIKE HRVATSKE 1999. GODINE GLEDE PONTE KLEKA
Informacije o identifikaciji granice između Bosne i Hercegovine
i Republike Hrvatske glede Ponte Kleka te Velikog i Malog školja ................ 91
Kriteriji razgraničenja - Badinterova Mišljenja ................................................. 95
Tumačenje Badinterovih Mišljenja ..................................................................... 95
Primjena Badinterovih načela na Pontu Kleka te Veliki i Mali školj ................. 96
Dokazi da je Ponta Klek dio hrvatskog državnog teritorija prema
tzv. avnojskim granicama ................................................................................ 97
Granica na moru ............................................................................................... 119
Zapisnik o razgraničenju k.o. Neum - tzv. “Sporazum” iz 1974. ..................... 120
Postupanje po Zapisniku iz 1974. godine - Ponta Kleka .................................. 127
Postupanje po Zapisniku iz 1974. godine - Veliki i Mali školj .......................... 130
Zapisnik iz 1974. kao dokaz je li ili nije promijenjena katastarska granica
i je li ili nije promijenjena državna granica ................................................. 136
Izjave domicilnog stanovništva o Ponti Kleka .................................................. 137
Iskorištavanje Velikog i Malog školja i okolnoga mora ................................... 141
Zaključak o političko-teritorijalnom i katastarskom statusu Ponte Kleka ....... 144
Zaključak o političko-teritorijalnom i katastarskom statusu
Velikog i Malog školja................................................................................... 145
Kako se dogodila pogreška? ............................................................................. 146
Izvori ..................................................................................................................... 149

Literatura .............................................................................................................. 151
Bilješka o autorima ............................................................................................... 157
Predgovor
Kriteriji za razgraničenje bivših republika SFR Jugoslavije određeni su Mišljenji-
ma Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, od 11. siječnja 1992. godine na
čijem čelu se nalazio Robert Badinter. Prema tim Mišljenjima, budući da se “SFRJ
nalazi u stanju raspadanja” (Mišljenje br.1), ranije “demarkacijske linije” izmedju
svih novonastalih država nasljednica SFRJ moguće je mijenjati “samo putem slobod-
nog i međusobnog dogovora”, a “...ako se ne dogovori suprotno, prijašnje granice
poprimaju karakter granica koje štiti međunarodno pravo.”1
To je, dakle, polazište za identifikaciju granične crte između Republike Hrvatske
i Bosne i Hercegovine na području Kleka. Povijesne reminiscencije nisu kriterij raz-
graničenja i ne trebaju to ni biti. Cijeli poluotok Klek nekoć je bio dio Dubrovačke
Republike, a preostali dio Neumske tampon-zone2 u sastavu Dalmacije, odnosno Mle-
tačke Republike. No, u jednom su povijesnom trenutku ti teritoriji postali dio Bosne
i Hercegovine, ta činjenica je međunarodnopravno priznata i bilo kakvo prizivanje
povijesnog kriterija je beznačajno i štetno. Nema dileme: kriterij za razgraničenje je
pravno stanje 1991. godine.
Je li povijest irelevantna da bi se ispravno identificirala granična crta? Ipak nije!
Poznavanje povijesnog slijeda na toj granici nema samo smisao spoznaje što se na
toj granici dogodilo i boljeg razumijevanja zašto se dogodilo baš onako kako se do-
godilo. Poznavanje tog slijeda važno je i zato da bi se ispravno utvrdilo pravno stanje
1991. godine i da bi se tako utvrđeno stanje ispravno interpretiralo u kontekstu me-
đunarodnoga prava. Evo zbog čega:
1) Granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine na području Neumske tampon-
zone nije se mijenjala ni u vrijeme prve ni u vrijeme druge Jugoslavije. Da bi se znala
granica 1991. godine potrebno je utvrditi zadnju promjenu granice. Ta zadnja pro-
mjena granice - zapravo je granica 1991. godine.
1
Conference on Yugoslavia. Arbitration Commission. Paris, 29.11.1991 (Opinion No. 1).
2
U ovoj smo knjizi uvažili terminološku opasku Vladimira Iblera u pogledu termina “koridor”. Za neumski jezičac
taj termin nije primjeren jer “nije nastao da bi što vezao, te on ništa i ne veže. On je nastao da bi razdvojio područje
pod vlašću Mletačke Republike od Dubrovačke Republike.” Stoga je, smatra Ibler, “ispravnije to područje smatrati i
nazivati ´tamponom`, a ne koridorom” (Vladimir Ibler, Međunarodno pravo mora i Hrvatska: 188, bilješka 59).
7
2) Teritoriji koji su predmet nepotrebna spora - otočići Veliki i Mali školj, Ponta
Kleka i hrid Lopata - nenastanjeni su teritoriji. To nisu gradovi koji će ponuditi bez-
broj dokaza obnašanja faktične vlasti, to je kopneni teritorij beznačajne gospodarske
važnosti na kojem ne živi nijedan stanovnik, uz te toponime nitko se ne identificira
ni u osobnoj karti, vozačkoj ili prometnoj dozvoli ili u nekom drugom službenom do-
kumentu. Okolno more, znatno važnije od kopna, koristi se uglavnom putem stoljet-
nih običaja određivanja ribolovnih posta. Stoga su za prosudbu pravnog stanja 1991.
godine bitne sve one činjenice i dokazi nastali nakon zadnje promjene granice, koji
na razne načine utvrđuju graničnu liniju i potvrđuju faktičnu vlast.
3) Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. godine, koja je stupila na
snagu 1994, a Republika Hrvatske prihvatila 1995. godine, u jednom svom, a za ovaj
slučaj vrlo bitnom članku, uvažava povijesni kriterij za utvrđivanje granice. Članak
15 te Konvencije, koji govori o “Razgraničenju teritorijalnog mora između država
čije obale leže sučelice ili međusobno graniče”, kaže: “Kad obale dviju država leže
sučelice ili međusobno graniče, nijedna od tih dviju država nije ovlaštena, ako među
njima nema suprotnog sporazuma, proširiti svoje teritorijalno more preko crte sredine,
kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta od kojih se mje-
ri širina teritorijalnog mora svake od tih dviju država. Ova se odredba, međutim, ne
primjenjuje u slučaju gdje je zbog historijskog naslova ili drugih posebnih okolno-
sti potrebno razgraničiti teritorijalna mora dviju država na drukčiji način”.3
Nepoznavanje povijesnog slijeda možda je i razlog zbog čega je granična crta iz-
među dviju država pogrešno identificirana, a olakim potpisivanjem Ugovora o dr-
žavnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine 30. srpnja 1999.
godine u Sarajevu, bez ikakve potrebe izazvan i granični spor između dviju država.
Nakon što je krajem rujna 1999. godine objavljena knjiga Hrvatska granica na Kle-
ku4 i nakon što su je članovi Sabora Republike Hrvatske pročitali, točka o ratifikaci-
ji Ugovora o državnoj granici skinuta je s dnevnoga reda jer su hrvatski parlamen-
tarci zaključili da je granica između dviju država povučena na štetu Republike
Hrvatske.
Problem granice polako je pao u zaborav, a hrvatska Vlada na čelu s tadašnjim pre-
mijerom Ivom Sanaderom zaboravila na argumente zbog kojih je Sabor Republike
Hrvatske krajem 1999. godine odbio ratificirati Ugovor o državnoj granici. Tako je
Međunarodno diplomatsko povjerenstvo Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine
»Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora.«: 286-287.

3
Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić, Pero Ljubić i Nenad Vekarić, Hrvatska granica na Kleku. Dubrovnik: Županija
4
Dubrovačko-neretvanska, 1999.
8
na sjednici od 24. ožujka 2005. godine u Šibeniku ponovo donijelo odluku da se Ugo-
vor o državnoj granici, zajedno s pripadajućim kartama i dokumentima, može veri-
ficirati u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, odnosno u Vladi i Saboru Republike
Hrvatske. Nakon što im je ponovo skrenuta pažnja na problem te granice, Vlada je
prihvatila argumente i nanovo odbila poslati Ugovor o državnoj granici na ratifika-
ciju u Sabor, predloživši da se preispita ta državna granica.
Problem granice ponovo je pao u zaborav, a oživljen je nakon izjave sadašnjeg
premijera Zorana Milanovića 7. srpnja 2012. u Dubrovniku, koji je izjavio “...i sad
bi se mi trebali sporiti sa susjedom oko ta dva kamena. Ozbiljna država to ne radi”.
Smatrajući premijerovu izjavu najavom ponovnog stavljanja Ugovora o državnoj
granici na ratifikaciju u Sabor Republike Hrvatske, odlučili smo objaviti novu knji-
gu o toj granici, dopunjenu i nekim novim saznanjima do kojih smo došli nakon iz-
danja knjige Hrvatska granica na Kleku. Taj posao učinili smo s nadom da će se Vla-
da Republike Hrvatske i njezini ekspertni timovi potruditi i pomno i detaljno
proučiti problem, prikupiti i dodatnu dokumentaciju do koje logikom državne uprave
mogu doći lakše od nas, utvrditi sve relevantne činjenice, sagledati konzekvence razli-
čitog povlačenja granične crte i tek onda donijeti političku odluku kako postupiti. Jer
tako ozbiljna država radi. Samo neozbiljna država može dozvoliti da se njezina gra-
nica sa susjednom državom povuče na temelju nečijeg proizvoljnog “crtanja”, a ne
na temelju međunarodnoga prava.5
5
Zahvaljujemo se svima koji su nas podržali prilikom pisanja ove knjige i pomogli nam u prikupljanju dokumentacije.
9
10
UVOD
Prije 679 godina, kad i Pelješac, 1333. godine Veliki i Mali školj postali su dijelom
Dubrovačke komune. Od tada pa sve do 1999, bez ijednog dana prekida, pripadali su
onoj državi čiji je zakoniti sljednik Republika Hrvatska.
Prije 613 godina, kad i Dubrovačko primorje, 1399. godine Ponta Kleka (u tom
trenutku i čitav poluotok Klek) postala je dijelom Dubrovačke Republike. Od tada
sve do 1999, uz prekid za osmanske uzurpacije od 1815. do 1857. godine, Ponta Kleka
pripadala je onoj državi čiji je zakoniti sljednik Republika Hrvatska.
Privremeni režim uspostavljen prema Ugovoru o državnoj granici, koji su Bosna
i Hercegovina i Republika Hrvatska potpisale u Sarajevu 30. srpnja 1999. godine, a
koji još nije ratificiran ni u Hrvatskom saboru niti pred nadležnim tijelom Bosne i
Hercegovine, narušio je ne samo višestoljetni kontinuitet (što s aspekta međunarod-
nog prava ne mora biti bitno) nego je povrijedio i utvrđeno načelo da je za razgrani-
čenje dviju država relevantno stanje 1991. godine (što je s aspekta međunarodnog
prava vrlo bitno).
To su osnovne teze o kojima u ovoj knjizi želimo raspraviti.
11
12
POLITIČKO-TERITORIJALNA PRIPADNOST
PONTE KLEKA TE VELIKOG I MALOG ŠKOLJA
Toponimi Klek, Veliki školj i Mali školj

Toponim Klek ima četiri osnovna značenja:
1) poluotok Klek, pred današnjim Neumom, dug oko 9 km i
2) zaljev koji on čini s kopnom - zaljev Klek.
3) Gornji Klek obuhvaća spoj poluotoka s kopnom, uvalu i naselje Jazina sve do
Štedrice u Dubrovačkom primorju. Veći dio poluotoka i predio oko naselja na kraju
poluotoka, pod brdom Opuće, naziva se Donji Klek, a sam rt Vrh Kleka ili Ponta Kleka
(Ponta Donjeg Kleka).
4) Na kopnu nasuprot rta, u pješčanoj uvali, smješteno je naselje i luka Klek.
Otočići u blizini poluotoka Kleka u Malostonskom zaljevu nekoć su se zvali Ka-
menac ili Zeleni školj (Veliki školj), odnosno Sika (Mali školj). Kasnije su, u među-
sobnoj korelaciji, dobili imena koja se danas koriste - Veliki školj i Mali školj.
Dubrovačko stjecanje Pelješca i peljeških školja

Nakon pada bana Mladena II, vladara Bosne i Huma 1322. godine, a poslije niza suko-
ba s vlastelom Branivojevićima, Dubrovčani su 1326. zaposjeli Stonski Rat (Pelješac).
Odmah su započeli akciju za osiguranje legitimnosti njihova vladanja poluotokom i, isko-
ristivši sukob bosanskog bana i srpskoga kralja, 1333. i formalno, ispravama obaju vlada-
ra uz određenu naknadu, dobili pravo na poluotok. Poveljom iz siječnja 1333. kralj Stefan
Dušan potvrdio im je ne samo posjed Rata, nego i područje Posrednice i Slanskog primor-
ja, tj. pojas od Neretve do Orašca. Zbog protivljenja bana Stjepana Kotromanića nisu
uspjeli dobiti Posrednicu i Primorje, već su tom prilikom stekli samo Pelješac (slika 1),6
6
J. Lučić, »Pelješac od dolaska Slavena do potpadanja pod vlast Dubrovačke Republike.«: 5-72; V. Foretić, »Kroz
prošlost poluotoka Pelješca.«: 251-263; V. Foretić, »Kada i kako je Stonski Rat došao pod vlast Dubrovnika?«: 81-92;
V. Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808, I: 91-113.
13
Posrednica
PELJEŠAC DUBROVAČKO
PRIMORJE
LASTOVO
DUBROVNIK
Legenda:
Teritorij Dubrovačke komune prije stjecanja Stonskoga Rata (do 1333. godine)
Novostečeni teritorij Stonskoga Rata
Teritorij Dubrovačkog primorja i Posrednice, dobijen poveljom Stefana Dušana,
ali neostvaren zbog protivljenja bosanskog kralja Stjepana Kotromanića
Slika 1. Dubrovačko stjecanje Stonskoga Rata (poluotoka Pelješca) 1333. godine

s pripadajućim školjima 1333. godine
uključivo i dva školja, Mali školj i Kamenac (Veliki školj) koji će od početka (do da-
nas) slijediti sudbinu kontrade Ponikve, odnosno kaznačine (sela) Dube Stonske.7
Dubrovačko stjecanje Primorja i poluotoka Kleka

Nakon smrti kralja Tvrtka I. Kotromanića (1391), na bosansko prijestolje dolazi
slabi kralj Dabiša, pa se bosanski i humski velikaši osamostaljuju.8 U Primorju je tada
najutjecajniji Radič Sanković, koji 1391. godine izdaje Dubrovčanima povelju po-
tvrđujući im sve dotad izdane povelje raške, bosanske i humske gospode.9 Godine
1395. Dubrovčani daruju Dabišu tražeći da im ustupi Primorje,10 a godinu dana kasnije
7
O podjeli novostečene zemlje na poluotoku Pelješcu, vidi: J. Lučić, »Najstarija zemljišna knjiga u Hrvatskoj -
Dubrovački zemljišnik diobe zemlje u Stonu i Pelješcu iz 1336.«: 57-89; N. Vekarić, Pelješka naselja u 14. stoljeću.
8
J. Lučić, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399-1405.«: 105.
9
MS: 217-218; SSPP, I/1: 123-126; J. Lučić, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399-
1405.«: 114; S. Mišić, »Povelja Beljaka i Radiča Sankovića Dubrovniku.«: 115-120.
10
V. Ćorović, Historija Bosne: 350; J. Lučić, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399-
1405.«: 110. Vidi i: G. Resti, »Chroniche di Ragusa.«: 180.
14
od ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda pokušavaju isposlovati da im dade i Primorje
i Konavle.11
Čim je stupio na bosansko prijestolje, kralj Ostoja je, vjerojatno motiviran finan-
cijskim razlozima,12 već 20. siječnja 1398. godine Dubrovčanima ponudio na proda-
ju Primorje. Ostojina ponuda, načinjena mimo suglasnosti najutjecajnijeg velikaša u
Primorju Radiča Sankovića, tražila je pažljiv pristup Dubrovčana, pa je prošla skoro
godina dana do konačne realizacije. Dana 15. siječnja 1399. godine, u Lišnici na Usori,
kralj Ostoja izdao je ispravu o ustupanju Primorja,13 a darovanje je potvrdio i ugarsko-
hrvatski kralj Sigismund.14 Dana 25. veljače iste godine, Dubrovčani su u plemićki
krug primili kralja Ostoju i vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je bio zaslužan
za uspjeh pregovora. Osim što su ih primili “za našega vlastelina”, darovali su im i
palače u Dubrovniku.15
Ostojinom ispravom, međutim, nije bilo uključeno selo Lisac s pripadajućim teri-
torijem, koje je bilo pod neposrednom vlasti Sankovića. Nezadovoljan što se prego-
varalo mimo njega, Sanković se nije supotpisao ni na Ostojinu povelju. No Dubrov-
čani su, nakon što su od Ostoje dobili ispravu, poduzeli korake da uvjere Sankovića
da mu nisu radili iza leđa i od njega dobiju preostali posjed Lisca. Dana 23. kolovoza
1399. Radić Sanković je primljen u Veliko vijeće, a dva dana kasnije, 25. kolovoza,
izdao je povelju u kojoj je, osim što je Dubrovčanima dao “v vjeke” selo Lisac, priznao i
Ostojino darovanje cijelog Primorja. Dubrovčani su novom dubrovačkom plemiću
Sankoviću dali i nagradu u iznosu od 1.500 perpera.16
Nekoliko je godina trebalo da se dubrovačka vlast u Primorju konačno stabilizira. O
otporu starosjedilaca svjedoči odluka od 8. rujna 1399. kojom se zabranjuje stanovni-
cima Primorja da ruše ili pljačkaju vlastite kuće. “Tko god želi iseliti ili je otjeran od
11
G. Resti, »Chroniche di Ragusa.«: 186; J. Lučić, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja
1399-1405.«: 110.
12
M. Orbini, Kraljevstvo Slavena: 423.
13
SSPP, I/1: 420-423; J. Lučić, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399-1405.«: 118-120;
R. Mihaljčić, »Povelja Stefana Ostoje Dubrovčanima.«: 123-135. Vidi i: J. Mijušković, »Humska vlasteoska porodica
Sankovići.«: 42-44; R. Mihaljčić, »Povelja kralja Ostoje kojom potvrđuje ranije darovnice Dubrovniku.«: 163-173.
14
G. Resti, »Chroniche di Ragusa.«: 185; J. Lučić, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja
1399-1405.«: 120.
15
MS: 239-241; SSPP, I/1: 427-429, 446-447; J. Mijušković, »Dodeljivanje dubrovačkog građanstva u srednjem
veku.«: 93, 99; J. Lučić, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399-1405.«: 126; R. Mihaljčić,
»Isprava o primanju kralja Stefana Ostoje za dubrovačkog vlastelina.«: 129-145.
16
MS: 241-243; SSPP, I/1: 130-133; J. Mijušković, »Humska vlasteoska porodica Sankovići.«: 44-45; J. Lučić,
»Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399-1405.«: 120-124; S. Mišić, »Povelja vojvode Ra-
diča Sankovića Dubrovniku.«: 183-199. Vidi i: J. Lučić, »Prošlost Dubrovačkog primorja do dolaska pod Dubrovačku
Republiku god. 1399.«: 345-347.
15
svog gospodara sa zemlje, smije odvesti svoje blago, svoj dio ploda, pokretna dobra
ne uništavajući kuću ni vinograde”.17 Dana 31. listopada naređeno je primorskim ba-
štićima (vlasteličićima) da, ne žele li biti kmetovi dubrovačke vlastele, do polovice
studenoga napuste Primorje.18 U studenome je Vlada, nakon traženja kralja Ostoje i
Radiča Sankovića da se Vlasima zimi dozvoli ispaša u Primorju, naredila da se Vla-
si istjeraju iz tog područja.19 O ustanku starosjedilaca govori Mavro Orbini: “Kad za-
tim htjedoše vratiti ta mjesta pod svoju vlast i oduzeti ih Dubrovčanima, zbog nekih
Primoraca koji se nazivahu vlasteličićima i među njima bijahu Dobroslav, knez Slan-
ske Luke i Župe Primorske, zatim Miljko, knez Čepikuća, Radić, knez Trnove, Sta-
nislav i Gredelj,20 kneževi Majkova, te Vlatkovići, Butko Pavlović i Tvrtko,21 kneže-
vi Slanoga, Dubrovčani odbiše dati mu zatražena mjesta. Stoga Ostoja zarati protiv
njih...”22 U narodnoj predaji Majkova sačuvala se legenda o knezu Gredelju, koji je
vodio ustanak protiv Dubrovčana. Ustanici su zarobljeni dok su spavali ispred Gor-
njih Majkova, a knez Gredelj je smaknut u Dubrovniku.23 No, “primorska” akcija
imala je i znatno širi kontekst.24 Dana 29. svibnja 1399. godine za prvog primorskog
kneza izabran je Lovro Mihočev Bodaça (oko 1360-1400),25 a to je onaj isti Lovro
koji je zajedno s bratom Šimunom (oko 1365-1400), te braćom Nikolicom (oko 1352-
1400) i Jakšom Krvinim Zamagno (oko 1365-1400) godinu dana kasnije osuđen na
smrt i pogubljen zato što je, kako pišu dubrovački kroničari, s još nekolicinom pučana
(uglavnom kožara i mesara), za pregovora s despotom Stefanom Lazarevićem kovao uro-
tu i pozvao trebinjske i popovske vojvode da s vojskom dođu u Dubrovnik i osvoje vlast.26
Prokazivač urote, prema Ragnini, bio je Nikola Marinov Goçe (oko 1340-1400),27
jedan od glavnih pregovarača s kraljem Ostojom u pregovorima oko stjecanja Primorja.28
17
18
19
20
U prijevodu pogrešno: Grdelj (M. Orbini, Kraljevstvo Slavena: 423).
21
U prijevodu pogrešno: “Butko i Tvrtko Pavlović” umjesto “Vlatkovići, Butko Pavlović i Tvrtko” (M. Orbini,
Kraljevstvo Slavena: 423).
22
M. Orbini, Kraljevstvo Slavena: 423; G. P. Luccari, Copioso Ristretto degli Annali di Ragusa: 128; F. M. Appen-
dini, Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei. I: 300; M. Dinić, Humsko-trebinjska
vlastela: 89, bilješka 14.
23
A. Golušić, Rodovi Slanskog primorja: 10.
24
N. Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika 1: 38.
25
26
»Li Annali della nobilissima republica di Ragusa.«: 52-53; N. Ragnina, »Annali di Ragusa.«: 242-243; G. Resti,
»Chroniche di Ragusa.«: 187, 188.
27
N. Ragnina, »Annali di Ragusa.«: 243; Z. Janeković-Römer, Okvir slobode: 31.
28
J. Lučić, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399-1405.«: 119, passim.
16
Pozadinu urote otkriva i rat koji je 1403/4. godine uslijedio s bosanskim kraljem Osto-
jom, a kojemu su, prema Škrivaniću, glavni uzroci bili različita vanjskopolitička ori-
jentacija Dubrovnika i Bosne u tom trenutku, “privrženost Dubrovnika ugarskom kra-
lju Žigmundu a ne Ladislavu Napuljskom, koga su priznavali Ostoja i Hrvoje” Vukčić
Hrvatinić, te pružanje utočišta Ostojinim protivnicima.29 Rat je završen u svibnju 1404.
godine, Ostoja je pobjegao u Ugarsku, a na bosansko prijestolje došao je Tvrtko II. U
lipnju 1405. izdao im je povelju kojom priznaje predratno stanje, vraća Dubrovniku
Primorje, a krivnju za rat svaljuje na Ostoju.30 Dubrovčani ga primaju u vlasteoski krug,
daruju mu kuću u Dubrovniku i zemlju u Primorju.31 Iste godine proglasili su dubro-
vačkim plemićima i braću Sandalja i Vukca Hranića i njihove nasljednike i poklonili
im palaču u gradu Dubrovniku,32 dio zemljišta u Primorju i osigurali utočište s uzdrža-
vanjem u slučaju nevolje.33 Nekoliko godina kasnije ratne su sjekire bile zakopane i 31.
prosinca 1409. Dubrovčani su Ostoji vratili kuću i zemlju u Primorju i ponovno ga sa
sinom i potomcima primili u vlasteoski krug.34 Time je priča oko dubrovačkog stjeca-
nja Primorja bila završena.
U Ostojinoj ispravi iz 1399. godine, Dubrovčanima se ustupa Primorje “u vjeki
vjekom u plemenito do skončania svjeta”, a navode se sva primorska sela od Kurila
(Petrova Sela) na istoku do Točionika, Smokovljana, Ošljega i Topolog na sjevero-
zapadu s pripadajućim “mejami i pravinami i s vodanmi i s pašami i sa svim pravimi
kotari tih zemal i seol rčenih”. Još je određenija granica koju u svojoj dopuni i potvr-
di te darovnice u kolovozu 1399. navodi velikaš Radič Sanković: “od Kurila deri pri-
jeko Imotice do sela, koese imenue Dlži”.
Dubrovčani su već 1399. izvršili i podjelu zemlje u Primorju, a podaci su upisani
u katastik (Libro Rosso).35 Vanjske su međe šturo opisane jer se smatralo da su po-
znate i nesporne, dok se pozornost poklanjala unutarnjoj podjeli decena (desetina),
29
G. Škrivanić, »Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom.« Vesnik Vojnog muzeja 5 (1958): 37.
30
SSPP, I/1: 490-495.
31
SSPP, I/1: 495-497.
32
SSPP, I/1: 265-267; J. Mijušković, »Dodeljivanje dubrovačkog građanstva u srednjem veku.«: 93, 100. Prema
Orbiniju, Sandalj je Sankoviću odrubio glavu i zauzvrat dobio njegovu palaču u Dubrovniku (M. Orbini, Kraljevstvo
Slavena: 428).
33
G. Škrivanić, »Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom.«: 59-60.
34
MS: 275-277; SSPP, I/1: 439-441.
35
Podjela zemlje ubilježena je u zemljišniku Divisioni dei deceni di Terre Nove 1399 adi 6 giugno, sačuvanom u
seriji Cathasticum u Državnom arhivu u Dubrovniku. Rukopis je transkribirao Josip Lučić (J. Lučić, »Stjecanje, dioba
i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399-1405.«: 158-181). Prijepis tog zemljišnika nalazi se i u Libro rosso.
Podjelu zemlje analizirali su i: D. Roller, Agrarno-proizvodni odnosi na području Dubrovačke Republike od XIII. do
XV. stoljeća: 228-234; A. Kaznačić-Hrdalo, »Dioba i ubikacija dijelova Slanskog primorja u doba pripojenja Dubrov-
niku godine 1399.«: 17-47; N. Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika 1: 33-39.
17
koji su se precizno dijelili prema poljodjelskoj vrijednosti. Crta vanjske granice opisiva-
na je uopćenim izričajima (primjerice: seže do mora, graniči s obližnjim brdom i sl.). Toč-
ne međe vanjskih i unutarnjih granica na neplodnim područjima bile su poznate seljacima
graničnih sela, koji su podatke o njihovim promjenama prenosili s koljena na koljeno.36
Krajnji sjeverozapadni decen sela Imotice opisan je u katastiku ovako:
In nome de Dio damo al primo decen tutta Ymotica con tutte le sue ragion.
La qual confina da levante con thopola mediante tre + cavate in pietre stabile
sotto Lucovac in li monti colaterali la qual ymotica va fine al mar della
parte de austro. Et de parte de tramontana confina con la giupa de giapsko
mediante le + cavate in pietre stabile. Et de ponente confina con Dolxi
mediante le + cavate in pietre vive.37
Dakle, sjeverna granica bila je župa Žaba, a zapadna selo Duži. Iz nastavka, u kojem
se opisuje dodatak (đonta) desetini Imotice, može se uočiti još jedna vanjska granica:
La qual conta vada col suo dreto verso la tramontana fin alla villa over
confine de Mosevichi mediante le croci cavate in saxi et de austro vada fin
in mar col suo dretto.38
Iz ovih podataka može se zaključiti da je granica na sjeveru sezala do područja sela
Moševići, koje se kao dubrovačka granica u zemljišniku spominje više puta, i da se
granična crta nastavljala do mora “u svom pravcu”. Razvidna je dubrovačka granična
crta od sela Moševića do Duži, ali nije točno naznačen pravac granične crte do mora,
tj. mjesto gdje je granica završavala “in mar”. Križeve, koji su kao granične oznake
uklesani u čvrste stijene, danas je teško identificirati: neki su uništeni, neki premje-
štani, a teško je odrediti i njihovu starost. U doba podjele Primorja 1399. Vranjevo je
selo, zapadno od Duži u zaleđu zaljeva Klek, pripadalo Vukoslavu Nikoliću od ko-
jega su Dubrovčani, uz određenu cijenu, također dobili potvrdu svojih posjeda.39 Oni
su, dakle, u sastavu Primorja s dijelovima Nikolićeva posjeda, dobili i dio prijašnjeg
teritorija humske župe Žaba (Žabsko) u čijem sastavu je nekoć bilo selo Ošlje i pod-
ručje poluotoka Kleka.
36
Treba znati da su tada političke granice imale bitno drukčije značenje nego danas pa je vlasništvo nad neplodnim
i pustim graničnim krajevima imalo ulogu samo u slučaju strategijske važnosti u ratnim sukobima.
37
Libro rosso - nunc “Matica” sed non recte dictus (partem ultimam scripsit Nicolaus filius Antonii Cancellarii),
ser. 12 (Cathastichum), sv. 4 (Državni arhiv Dubrovnik, dalje: DAD), f. 270-271. Ranije sastavljen tekst podjele de-
setina u Primorju upisan je 1399. godine u poseban katastik za Primorje, Divisioni dei deceni di Terre nove 1399 adi
9 giugno. Taj je tekst objavio J. Lučić, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja«: 158. Ovdje
donosimo transkripciju teksta iz općeg katastika Libro Rosso.
38
Libro Rosso, f. 270-271.
39
J. Lučić, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja«: 121.
18
PELJEŠAC DUBROVAČKO
LISAC PRIMORJE
MLJET
LASTOVO
DUBROVNIK
Legenda:
Teritorij Dubrovačke Republike prije stjecanja Dubrovačkog primorja (do 1399. godine)
Novostečeni teritorij Dubrovačkog primorja (13.1.1399.)
Novostečeno područje Lisca (25.8.1399.)
Slika 2. Dubrovačko stjecanje Primorja s poluotokom Klekom 1399. godine
Prema podacima iznesenim u zemljišniku, a u svjetlu kasnijih događaja i rezultata

austrijskog graničnog povjerenstva iz 1856/7. godine, o čemu će kasnije biti riječi,
utvrđuje se da se dubrovački teritorij na području zapadnog Primorja protezao znatno
dalje od današnje granice Republike Hrvatske u uvali Pleštata, točnije - da je obu-
hvaćao područje Gornjeg Kleka i sam poluotok Klek. Zapadna se granica Republike
od Moševića na sjeveru, uz selo Duži, spuštala do uvale Bad na moru u zaljevu Kleka
(slika 2). Na uzmorskom području, od uvale Pleštata do zaljeva Klek, nema nikakvih
prirodnih prepreka ni naseljenih mjesta pogodnih za razgraničenje pa je upravo zaljev
Klek poslužio kao prirodna točka razgraničenja.
Poluotok Klek u sastavu Dubrovačke Republike

Čitavo je područje prema Neretvi za Dubrovačku Republiku već od 14. st. imalo
posebno značenje. Preko Neuma i Slivna vodio je iz Stona put do trgovišta Neretva
(Narenta)40 pa su Dubrovčani, zahvaljujući slabljenju bosanskih vladara proširili svo-
je upravne ingerencije na čitavo područje od Primorja do Neretve. Takvo se stanje
40
U literaturi se često rabi naziv Drijeva.
19
OSMANSKO CARSTVO
poluotok KLEK
Mali Školj
A
IK
Veliki Školj
BL
(Kamenac)
DUBROVAČKO
PU
PRIMORJE
RE
PELJEŠAC DUBA STONSKA
KA
Č
VA
O
BR
Legenda:
DU
Teritorij Dubrovačke Republike

Teritorij Osmanskog Carstva
Slika 3. Granica Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva (do 1699. godine)
moglo održati zbog nepostojanja prirodne granice, škrtosti tla i slabe naseljenosti, ali
i zbog vjerski i etnički kompaktnog stanovništva na širem području. U pismu Petru
Pavloviću, jednom od bosanskih feudalnih moćnika, Senat 1416. piše o Slivnu kao
“međašu našem”, očito smatrajući čitav neumski kraj svojim teritorijem.41 Dubrovač-
ka se vlast izvan prvotnih granica Primorja ipak nije zadugo učvrstila, jer ovi slabo
nastanjeni predjeli nisu ušli u teritorijalnu podjelu i na njima nije provedena feudali-
zacija dubrovačkog tipa. Ipak, o trajnoj dubrovačkoj zainteresiranosti za područje
Neretve i o dubrovačkom utjecaju na tom prostoru govore i događaji iz kraja treće
četvrti 15. stoljeća. Dubrovčani su se 1471/2. utvrdili na Posrednici, širem području
delte Neretve, i pritom došli u sukob s hercegom Vlatkom Vukovićem. Osmanlije su
O području Neuma u to doba, kao i o dubrovačkoj politici na prostoru do Neretve s navodima starije literature, vidi:
41
I. Puljić, »Neum povijesna domovina Hrvata.«: 49-52; M. Sivrić, »Srednjovjekovna humska župa Luka.«: 177-184.
20
Slika 4. Karta Dubrovačke Republike iz 17. stoljeća (Memorie scarse di Ragusa Cavate dell` Istoria
celebre Di Don Mauro Orbini Raguseo Abbate Melitense in cui si vede la sua origine, la guerre
che fece, ili progresso del suo dominio, i nomi degli antichi Re. Di Rascia, Bosna,
Croazia, Servia, Zenta, Chelmo, ser. 21.2, Memoriae, br. 1, DAD)
tada presudile u dubrovačku korist.42 Zbog osmanskog prodora i složene vanjskopoli-

tičke situacije Dubrovčani su se ubrzo povukli, a učvršćenjem osmanske vlasti krajem
15. stoljeća prekinute su teritorijalne aspiracije Republike na širem prostoru Zažablja i
Poneretavlja.
42
Dubrovčani su se poslije pada Počitelja 1471. godine našli u nezavidnoj poziciji jer su, pomažući svog suverena
ugarsko-hrvatskog kralja, istodobno morali paziti da ne izazovu gnjev i napad Osmanlija. Slabljenjem bosanskih ve-
likaša željeli su reaktivirati svoje staro pravo na teritorij do Neretve, posebno na Posrednicu, koja se kao dubrovački
posjed odvojeno spominje u ispravi iz 1333. godine. Tim im je dokumentom srpski vladar Dušan zajamčio područje
od Orašca do Neretve, ali su zbog otpora bosanskih velikaša pravo ostvarili samo na Pelješcu. U sporu s hercegom
Vlatkom Vukovićem 1471. Dubrovčani su Osmanlijama predočili ovu povelju, tad već staru 140 godina, pa je Hamza-
beg presudio u njihovu korist. Vidi: V. Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808, I: 234.
21
Ipak, granični je status uzmorskog područja Kleka i dalje ostao otvoren. Nakon
osvajanja Gabele, Osmanlije su Dubrovčanima dali monopol trgovine soli u luci Klek.
Značenje te luke slabilo je ili jačalo, ovisno o gospodarskim i političkim okolnostima.
Tijekom 16. stoljeća šire je područje zapadnog Primorja, zajedno s Klekom, postalo
poprištem uskočkih upada i osmansko-mletačkih sukoba u kojima je najviše strada-
valo domaće stanovništvo u zaleđu Kleka. Budući da je zaljev Klek često služio kao
sidrište za uskočke brodove, Dubrovčani u zaljevu nisu mogli razviti nikakvu djelat-
nost.43
Dakle, kada je riječ o zapadnom Dubrovačkom primorju prije kraja 15. stoljeća,
pa i u vrijeme pod Osmanlijama, sve do kraja 17. stoljeća, važno je razlučiti dubro-
vačke teritorijalne aspiracije i povremeni suverenitet na širem području do Neretve
od stvarne i utvrđene granice iz 1399. (nostre antiche granizze). Ta granica završa-
vala je u zaljevu Kleka s tim da je Gornji Klek s poluotokom i formalno bio u okvi-
rima prvotne dubrovačke granice (slike 3 i 4). Nezaštićenost i neobradivost tla, slaba
naseljenost i sudbina prometnog pravca, uz dubrovačke težnje za proširenjem prema
Neretvi, činili su granicu u uvali Kleka prohodnom i otvorenom. Međutim, nakon
mletačkih osvajanja i događaja u Morejskome ratu (1684-1699), Dubrovčani se sve
više povlače iz područja Kleka, a u teškim je ratnim okolnostima došlo i do promje-
ne granice na štetu Republike.
Međunarodni položaj Dubrovačke Republike

tijekom protuosmanskih ratova (1684-1699. i 1714-1718)
U sklopu borbe Svete lige protiv Osmanlija za vrijeme Morejskog rata (1684-1699)
početkom devedesetih godina uskoci serdara Nonkovića iz donjega Poneretavlja, pot-
pomognuti domaćim stanovništvom, za račun Mlečana osvojili su pojas osmanskog
teritorija od Neretve do Novog. Tako se formalno neutralna Dubrovačka Republika
našla u okruženju kršćanske, ali trajno neprijateljski raspoložene Mletačke Republike.
Da bi se na vrijeme zaštitili, Dubrovčani su već 1684. tajno obnovili savez s carem
Leopoldom I, reaktivirajući habsburško vrhovništvo nad Republikom na temelju ugarsko-
hrvatske krune. Istodobno su diplomatskim putom nastojali održati što bolje odnose
s Osmanlijama, i štoviše, sniziti iznos tributa. Unatoč mletačko-austrijskom savezni-
štvu tijekom trajanja rata, Dubrovačka je Republika bila pod čvrstom mletačkom blo-
kadom i stalnim političkim pritiskom. U slučaju dugotrajnijeg okruženja Mlečani su
O brojnim napadima uskoka koji su plijenili hercegovačke krajeve pod Osmanlijama, najčešće preko dubrovač-
43
koga teritorija, vidi: B. Hrabak, »Napadi senjskih uskoka na Zažablje, Popovo i Trebinje (1535.-1617.).«: 101-129.
22
MLETAČKA REPUBLIKA V O
RST
A
KOC
S
M AN
OS
poluotok KLEK
Mali Školj
A
IK
Veliki Školj
BL
(Kamenac)
DUBROVAČKO
PU
PRIMORJE
RE
KA
Č
VA
O
Legenda:
BR

Dubrovački teritorij uzurpiran od strane Osmanlija
DU
Teritorij Mletačke Republike
Slika 5. Granica Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva (1699-1718)
računali na posvemašnji gospodarski i politički slom Dubrovnika, a u prilog su im

išli i preliminarni mirovni dogovori prema kojima se razgraničenje s Osmanskim
Carstvom trebalo obaviti prema faktičnom stanju na terenu (u granicama ratnih osva-
janja).
Unatoč teškim okolnostima, Senat je diplomatskom akcijom u Beču, preko svog
pouzdanika u austrijskoj službi Marsiglija, i u Carigradu preko konzula Barke, u po-
sljednji trenutak uspio pridobiti Austrijance i Osmanlije i uskladiti njihove interese
protiv Venecije za vlastitu korist. Tako je 26. siječnja 1699. na pregovorima u Srijem-
skim Karlovcima Portin predstavnik Maurocordato uvjetovao potpisivanje mira s
Mlečanima zahtijevajući da granična veza Osmanskoga Carstva i Dubrovačke Repu-
blike ostane neprekinuta. To je značilo da se Mlečani moraju povući iz svih osvoje-
nih krajeva oko dubrovačke granice. Budući da nije podržan od ostalih pregovarača, a
osmanskom se stavu priklonila i Austrija, mletački je predstavnik Carlo Ruzzini bio
primoran prihvatiti taj uvjet. Člankom IX mirovnog ugovora u Srijemskim Karlovcima
23
utvrđeno je: “Teritorij i distrikti dubrovačke države nastavljat će se na teritorij i dis-
trikte Visokog Carstva, odstranjujući svaku zapreku koja sprječava nastavak i opće-
nje zemalja spomenutog gospodstva sa zemljama Carstva”.44 U članku X, u kojem su
određene načelne upute o razgraničenju, još je jednom naglašeno da će se ono izvr-
šiti tako da ne bude prekinuta granična veza Dubrovnika i Osmanskog Carstva. Odred-
be su bile načelno jasne, ali i neprecizne jer njima nije bila utvrđena točna površina
koju su Mlečani uz dubrovačku granicu trebali napustiti. Uopće nije definirana širina
tampon-zone, koja je trebala razdvajati dubrovački i mletački teritorij. Stoga se raz-
graničenje oteglo i potrajalo sve do 1701. godine kada su i definitivno uobličene uske
tampon-zone pod osmanskom vlašću na području Neum-Kleka i Sutorine.
Slična se međunarodnopolitička situacija ponovila i tijekom idućeg mletačko-osman-
skog rata koji je započeo 1714. godine. Republika se opet našla u mletačkom okruže-
nju što je ugrozilo njezin gospodarski i politički opstanak. Prije početka mirovnih pre-
govora u Požarevcu, Senat je poduzeo niz diplomatskih poteza kako bi obnovio
prijašnje stanje. Za konačni uspjeh dubrovačkih pokušaja na mirovnim pregovorima u
lipnju 1718. naročite je zasluge imao konzul u Carigradu Luka Chirico koji je, kao služ-
beni tumač mirovnog medijatora Engleza Suttona, i sam bio nazočan na Požarevačkom
kongresu. On je izravno utjecao na pregovarački stav Osmanlija i Austrijanaca da se
granice definirane Karlovačkim mirom trebaju obnoviti, na što su Mlečani i ovaj put
morali pristati. Kao i prethodno, i ovo razgraničenje u neposrednoj dubrovačkoj blizini
pratili su zastoji, te su tampon-zone Neum i Sutorina obnovljene tek 1721. godine.
Opisani slijed događaja temelji se na dosadašnjim povijesnim istraživanjima koja
se uglavnom odnose na raščlambu dubrovačkih diplomatskih nastojanja u odnosu na
osmansku i mletačku politiku.45 Pitanje prvotne širine neumskog kopnenog jezičca
ostalo je neriješeno jer to nije bilo utvrđeno mirovnim ugovorima. Nije potanko i sa
sigurnošću odgovoreno je li u tim zbivanjima došlo do promjene granice Dubrovač-
ke Republike, ili je tampon-zona nastala samo mletačkim uzmicanjem. U tom se smi-
slu nije vodilo računa o položaju prvotne dubrovačke granice na tome području, a
44
Š. Ljubić, »O odnošajih među republikom Mletačkom i Dubrovačkom.«: 115-116, 122. Također i prijepis Osman-
sko-mletačkog mirovnog ugovora u Karlovcima 1699. godine: Miscellanea, svežanj 25, list 231-232.
45
Dosadašnja je historiografija uglavnom rasvijetlila politički kontekst i okolnosti vezane za ratne događaje oko
Dubrovnika i sam nastanak tampon-zone kod Kleka. Prethodni opis događaja temelji se na sljedećoj literaturi: Š. Lju-
bić, »O pravu turskom na Klek.«: 1 (Ljubić, bez arhivske potvrde, iznosi da su Dubrovčani prilikom razgraničenja
podmitili Turke i tako formirali tampon-zonu Klek po svojoj želji. Tu je svoju tvrdnju ponovio u opsežnoj studiji: Š.
Ljubić, »O odnošajih među republikom Mletačkom i Dubrovačkom.«: 110-132); G. Novak, »Dubrovačka diplomaci-
ja na mirovnom kongresu u Požarevcu.«: 655-664; G. Novak, »Borba Dubrovnika za slobodu.«: 1-164; B. Sambrailo,
»Izlaz Bosne na Jadran (Klek-Sutorina) (XVII i XVIII st).«: 403-418; I. Mustać, »Enklava Klek u svjetlu diplomatske
aktivnosti Dubrovačke Republike.«: 151-175.
24
nije dovoljno poznata ni uloga Republike u mletačko-osmanskom razgraničenju u
oba navrata, 1699-1701. i 1718-1721. godine.
Brojne činjenice i podaci iz povijesnih vrela, o kojima će biti riječi, potvrđuju da
je Dubrovačka Republike tijekom tadašnjih mletačko-turskih razgraničenja izgubila
slabo naseljeno područje Gornjeg Kleka, poluotoka Kleka i dijela suprotne obale da-
našnjeg Neuma. Stoga se potrebno usredotočiti na zbivanja u vrijeme zamršenih diplo-
matskih aktivnosti tijekom Karlovačkog i Požarevačkog mira i osobito na postupke
razgraničenja nakon tih sporazumâ.46 Razgraničenjem je uobličena širina tampon-zone,
što je imalo dalekosežne posljedice, jer su upravo zbog nedovoljnog povlačenja Mle-
čana Osmanlije uzurpirale dubrovački teritorij Gornjeg Kleka i poluotoka Kleka (slika
5). Iako se u literaturi često ističe uspješnost dubrovačke diplomacije u tom razdo-
blju, treba naglasiti da su granicu ipak utvrđivali glavni protagonisti sukoba Mlečani
i Osmanlije, čijim su se potezima Dubrovčani, kao i lokalno stanovništvo neumskog
kraja, trebali prilagođavati. Tijekom obaju razgraničenja Senat je morao uložiti dodat-
ne političke napore i aktivirati diplomatsku mrežu od Beča i Carigrada do Travnika,
Trebinja i Drača. Da bi se mirovne odredbe provele u skladu s dubrovačkim željama,
bilo je posebno važno utjecati na lokalne osmanske dužnosnike. Ti su diplomatski
postupci bili delikatni jer Dubrovačka Republika nije bila izravni subjekt u prethod-
nim ratovima i pregovorima, pa se njezin utjecaj odvijao posredno i teško ga je u pot-
punosti rasvijetliti.
Tijek mletačko-osmanskog razgraničenja i osmanska uzurpacija Kleka

nakon mira u Srijemskim Karlovcima i Požarevcu
Iz pisma svog agenta u Beču Palazzuola od 14. ožujka 1699. Senat Dubrovačke
Republike doznao je da bi se Mlečani trebali povući do crte od dva sata hoda istočno
od Neretve.47 Dubrovački poklisar Vladislav Marin-Sekundov Bucchia (oko 1654-
1726)48 uputio se 29. svibnja u Carigrad sa zadaćom da na Porti ishodi što brže otva-
ranje dubrovačke skele i graničnih prijelaza, te smanjenje tributa zbog ratnih šteta.49
46
Uz radove citirane u prethodnoj biješci za razumijevanje tijeka općih političkih događaja i samih diplomatskih
pregovora u Srijemskim Karlovcima (1699) i Požarevcu (1718) i njihovih zaključaka, važne su sljedeće rasprave i tiska-
na vrela: J. von Hammer, Historija Turskog (Osmanskog) Carstva sv. 3: 5-129; E. Kovačević, Granice Bosanskog pašalu-
ka prema Austriji i Mletačkoj Republici prema odredbama Karlovačkog mira; M. Kruhek i A. Pavlović, »Granice Repu-
blike Hrvatske u svjetlu Karlovačkog (1699) i Požarevačkog (1718) mira.«: 105-137; G. Bonnot abbé Mably, Le droit
public de l’Europe fondé sur les Traités; V. Bianchi, Framento dell` istorica relazione della Pace di Passarovich.
47
Acta et diplomata, 17. st, sv. 18.
48
49
Lit. Com. Lev. sv. 66, f. 70-73.
25
Međutim, veliki Vezir ga je odbio primiti pa je Bucchia usmjerio svoju akciju na glav-
nog tumača Porte Maurocordata. Povjerenstva za razgraničenje sastala su se tek u li-
stopadu 1699, a dogovori na terenu tekli su sporo. Jedan dio osmanske delegacije
zaputio se već u kolovozu 1699. u Dubrovnik zbog naplate dijela troškova razgrani-
čenja koje je trebala snositi Republika. U toj su skupini bili uglavnom age i osmanski
dužnosnici iz dubrovačkoga zaleđa, koji su činili jaku protumletačku struju jer bi u
slučaju nepovoljnog razgraničenja ostali bez svojih posjeda. Stoga su se njihovi po-
litički interesi poklapali s dubrovačkim, a Senat je bio i u kontaktu s predvodnikom
te struje hercegovačkim sandžakom Redžep-pašom Sečićem koji je Dubrovčanima
bio posebno sklon.50
Sama činjenica, da su i Dubrovčani participirali u troškovima razgraničenja, mo-
gla bi značiti da je došlo i do korekcije njihove granice s Osmanlijama. Naime, tije-
kom osvajanja Hercegovine Mlečani su na nekim mjestima prodrli na dubrovački
teritorij. Stoga je osmanskom komesaru za razgraničenje Osman agi Senat 21. stude-
noga. uputio Lovra Junijevog Sorgo (oko 1665-1706)51 sa zadatkom da prati tijek
razgraničenja i pazi da se ono odvija u skladu s interesima Republike. Sorgo se tre-
bao sastati s Osman agom u Gracu (hercegovačkom), gdje je njemu i njegovoj pratnji
trebao predati bogate darove, a trebao je posjetiti i mletačkog komesara Giovannija
Grimanija. Senat je zahtijevao da Sorgo i Bucchia učine sve kako bi se tampon-zona
prostirala što više prema zapadu. Iz uputa Sorgu doznaje se da su i neki dijelovi dubro-
vačkoga teritorija oko Čepikuća i Imotice uzurpirani pa mu se nalaže da se na tom
mjestu obnove stare granice (nostri confini e l’antiche granizze).52 Vjerojatno je riječ
o staroj granici prema selu Moševići koja je prema navedenim podacima iz zemljiš-
nika bila dalje od kasnije dubrovačke granice između Imotice i Moševića. U pismu
Bucchiji od 20. studenog 1699. očituje se nezadovoljstvo Senata rješenjem da Slivno i
tvrđava Smrdan ostanu pod Mlečanima, a da Turci dobiju samo uvalu (ne i poluotok!)
Klek (valle di Klek) s pojasom pustog zemljišta uz dubrovačku granicu. Senatori su za-
ključili da bi u tom slučaju udaljenost Mlečana od dubrovačke granice bila manja od 4
milje, što bi značilo da bi Republika i dalje ostala izložena mletačkoj sili i samovolji.53
U pismu Bucchiji od 15. svibnja 1700. Senat je čak priložio i kartu svojih granica s
50
O dočeku te delegacije u Dubrovniku, vidi: H. Hajdarhodžić, »Dubrovačke i mletačke pripreme pred razgrani-
čenje 1699. godine.«: 312-321.
51
52
Lit. Com. Lev. sv. 66, f. 77’, 78. S istim ciljem Dubrovčani se obraćaju samom caru Leopoldu 2. svibnja 1699.
(Š. Ljubić, »O odnošajih među republikom Mletačkom i Dubrovačkom.«: 124, 125) i svom pouzdaniku u Beču Palla-
zuolu, te španjolskom predstavniku u Beču biskupu od Solsone, koji je po uputama Senata trebao utjecati na cara
Leopolda da se granice s Mlečanima odrede prema mirovnim odredbama (Lit. Com. Lev, sv. 66, f. 2-4, 36-37).
53
Lit. Com. Lev, sv. 66, f. 74-77.
26
Slika 6. Karta prvotnog dubrovačkog teritorija i osmanskih uzurpacija prije i nakon Požarevačkog
mira (1718), izrađena 1857. godine na temelju terenskog i arhivskog istraživanja Burattijeve komisije
za utvrđivanje austrijske granice na Kleku
27
prijedlogom rješenja za razgraničenje, ali ona nažalost nije sačuvana. Djelovanje du-
brovačkog poklisara na Porti trebao je potpomoći i Luka Barka preko Dubrovčanima
naklonjenog stonskog emina Mahmut age, a važne zadaće dobivali su i diplomatski
predstavnici u Beču i Veneciji Palazzuolo i Cremona.54
Istodobno je diplomatsko djelovanje u svezi s razgraničenjem prošireno i na tere-
nu. U ožujku 1700. bosanskom paši u Travnik uputio se poklisar Ivan-Luka Nikolin
Gozze (oko 1665-1735),55 koji je svoju akciju krajem godine nastavio kod komesara
za razgraničenje Osman age u Trebinju, jer je on od paše dobio velike ovlasti “da
osieče kako mu drago”. U pismu upućenom svom poklisaru o razgraničenju (divisi-
one dei terreni, attaccati ai nostri confini...) Senat ponovo na neprecizan način opi-
suje dubrovačku granicu, koja počinje “na maloj udaljenosti od Gabele i završava
rtom ispred Herceg-Novog” (zacijelo Rt Kobila), očekujući da se i buduće mletačke
granice povuku još dalje od tih točaka.56
Međutim, razgraničenje je teklo protivno dubrovačkim nastojanjima. Mlečanima
je pripala kula i luka Klek, dakle i čitavo područje Slivna u zaleđu, a Turci su se tre-
bali zadovoljiti dijelom do dubrovačke granice na Gornjem Kleku. Iako je provedeno
detaljno razgraničenje Mlečana i Osmanlija, u zapisniku napravljenom 21. siječnja
1701. nije naznačeno kolika je točna širina pojasa. Posljednja 24. granična oznaka od
brda Polica prema moru završavala je u uvali Surdup mali, nasuprot rta poluotoka
Kleka.57 S obzirom na smisao tampon-zone (već prema tom razgraničenju definiran
je poseban status priobalja pod osmanskom vlašću kao mare clausum), osmanski se
suverenitet protezao samo do morske obale pa je granica bila precizirana novim mle-
tačko-turskim ugovorom od 15. travnja 1701. kojim je predviđeno da se granična crta
završi na rtu poluotoka Kleka, kako bi se naglasilo načelo zatvorenog mora.58 Jezičac
je kao zona razdvajanja bio uzak i sa stajališta dubrovačke politike takva je situacija
i dalje bila riskantna. Vjerojatno su Osmanlije već tada, bez odobrenja Dubrovčana,
proširili jezičac prema istoku - na dubrovački teritorij.
Prema rezultatima austrijske granične komisije iz 1856/7, koje ćemo naknadno iznijeti,
do definitivne osmanske uzurpacije poluotoka Kleka došlo je nakon sljedećeg mletačko-
osmanskog rata (1714-1718) (slika 6). Na početku rata mletački uskoci ponovno su zauzeli
čitavo područje uz dubrovačku granicu. Na pregovorima u Požarevcu 1718. Republika je
Lit. Com. Lev, sv. 66, f. 93-95,109,110; Lit. Com. Pon. sv. 45, f. 37, 38, 56. Zemljovid s imenima mjesta i ucrta-
54
nom granicom bio je izrađen posebno za tu priliku što se vidi i iz odluke Senata: Cons. Rog. sv. 136, f. 218’.
55
N. Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika 3: 114-115.
56
Lit. Com. Lev, sv. 66, f. 128.
57
E. Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka: 148-151.
58
H. Kretschmayr, Geschichte von Venedig III: 353, 354.
28
Slika 7. Ostaci tzv. Senjske kule u dnu zaljeva Klek-Neum
ishodila jednake granice kao i poslije Karlovačkoga mira, no razgraničenje je teklo

usporeno i oteglo se sve do 1721. Dubrovčani su iz prošlog iskustva uvidjeli da je
djelotvornije utjecati na lokalne osmanske dužnosnike pa su ponovili taj diplomatski
obrazac. Osmanskom komesaru za granice Mehmed efendiji zaputio se u studenom
Vladislav Nikolin Sorgo (1683-1770),59 a potom i Mato Ivanov Ghetaldi (oko 1665-
1735),60 s poklonima i zadaćom da se obnove granice označene 1701. i što prije otvo-
ri najvažniji granični prijelaz na Carini. Početkom 1719. upućeni su i poklisari her-
cegovačkom sandžaku i bosanskom paši te poklisari harača u Carigrad.61
Venecijanac Vendramino Bianchi u svom izvješću o Požarevačkom miru navodi da
je širina tampon-zone Klek iznosila svega pola sata hoda,62 a to potvrđuju i mletački
59
60
61
Lit. Com. Lev. sv. 70, f. 153, 164, 183-186, 191.
62
V. Bianchi, Framento dell` istorica relazione della Pace di Passarovich: 124-136.
29
zemljovidi o kojima će biti riječi. Mlečani su se pak povlačili sporo jer su, bez sumnje,
i u ovom sukobu doprli do dubrovačkih granica, a negdje i preko njih. To se dogodilo
na samom području Gornjega Kleka gdje su u blizini Jazine sagradili malu stražar-
sku kulu danas poznatu kao Senjska kula. Kula se nalazila na samoj granici ili čak na
dubrovačkome teritoriju. U zapisniku razgraničenja, koje su provodili povjerenici
Mocenigo i Hadži-Mehmed, navodi se da je došlo do spora upravo oko te kule za
koju se kaže da je dijelila mletački posjed od dubrovačkog. Mlečani su uporno želje-
li zadržati utvrdu jer su smatrali da se ona i ne nalazi unutar prethodno formirane
tampon-zone, već na dubrovačkome teritoriju. Popustili su pod pritiskom turskog
komesara, ali su utvrdu umjesto Dubrovčana preuzele Osmanlije.63
Osmanlije su inzistirali na proširenju tampon-zone jer je prije utvrđeni jezičac bio
uzak. Budući da u njega nije ulazio poluotok Klek, nije mogao funkcionirati kao zona
razdvajanja i bilo ga je teško braniti. Tako su Osmanlije, nakon razgraničenja s Mle-
čanima, zapravo uzurpirali dubrovačko područje Gornjeg Kleka, čime je prvotni kop-
neni pojas proširen za oko 4,5 km, a u njega je uključen i veći dio poluotoka.
U trenutnim političkim okolnostima Dubrovčani se nisu htjeli zamjerati Osmanli-
jama smatrajući ih poželjnijim susjedima od Mletačke Republike. Zaštitivši dubro-
vačke interese u pregovorima s Mlečanima, Osmanlije su Republiku dovele u deli-
katnu poziciju. Dubrovčani stoga na uzurpaciju nisu reagirali ni prosvjedom. Iako je
šira tampon-zona Dubrovčanima u političkom smislu odgovarala, oni su ipak raču-
nali na veći ustupak Mlečana, a ne na gubitak vlastitog teritorija. Poznavajući stro-
gost dubrovačkog shvaćanja teritorijalnog suvereniteta, nije čudo da je ova uzurpa-
cija mogla značiti presedan pa je ostala nezabilježena u dokumentima i istisnuta iz
kolektivnog pamćenja.
S obzirom da je među laicima, a čak i u stručnoj literaturi,64 uvriježeno pogrešno
tumačenje da su tampon-zone u Neumu i Sutorini formirane od teritorija Dubrovač-
ke Republike, podvlačimo: obje tampon-zone nastale su mletačkim povlačenjem s
osvojenih dalmatinskih i hercegovačkih teritorija Osmanskog Carstva. Dubrovačka
Republika nikad faktično nije posjedovala Sutorinu kao ni područje neumskog jezičca,
osim poluotoka Kleka i uskog istočnog pojasa današnjeg Neuma, koji im je uzurpiran
protivno odredbama Požarevačkog mira iz 1718. godine.
63
Miscellanea, svežanj 25, list 237-245. Poslije provedenoga razgraničenja pojavila se sumnja o njegovoj isprav-
nosti i na osmansko-mletačkoj granici prema Neretvi i Slivnu. Vidi: G. Cattalinich, Storia della Dalmazia III: 170-172.
64
Lj. Boban, Hrvatske granice 1918.-1993: 20.
30
Mare clausum
Dubrovčani, dakle, na uzurpaciju nisu reagirali, ali su to učinili Mlečani kako bi zadrža-
li kontrolu nad uzmorskim pojasom. Naime, smisao je mirovnih zaključaka u Srijem-
skim Karlovcima i Požarevcu bio da granica Dubrovačke Republike i Osmanskoga
Carstva ostane neprekinuta i Dubrovačka Republika ne graniči s Mletačkom Repu-
blikom, a ne da se Osmanlijama omogući izlaz na more, kako se često pogrešno navodi.
S obzirom na osmansku uzurpaciju Gornjeg Kleka, Mlečani su zbog lakšeg održavanja blo-
kade, Pontu Kleka kao i luku Klek na kopnu, zauzeli i ustupili serdarskoj obitelji Nonković,
a na ulazu u zaljev stalno su držali ratni brod. Tako se granica ustalila na poluotoku Kleku,
dok je zaljev Kleka doista bio mare mortuum gdje se bez odobrenja nije smjelo uplovljava-
ti. Osnovne činjenice o mletačko-osmanskom razgraničenju na Ponti Kleka, kao ni osman-
ska uzurpacija poluotoka, nisu bile dogovorene mirovnim odredbama no faktički su prove-
dene nakon konačnog procesa razgraničenja koji je završen tek 1721. godine (slika 8).
MLETAČKA REPUBLIKA V O
R ST
C A
K O
S
M AN
OS
poluotok KLEK
KA
BLI
Mali Školj
Veliki Školj
EPU
DUBROVAČKO
PRIMORJE
AR
PELJEŠAC
AČK
DUBA STONSKA
ROV
Legenda:
Dubrovački teritorij uzurpiran od strane Osmanlija prije 1718. godine
DUB
Dubrovački teritorij uzurpiran od strane Osmanlija poslije 1718. godine

Teritorij Mletačke Republike
Dubrovački teritorij uzurpiran od strane Mletaka poslije 1718. godine
Slika 8. Granica Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva (1718-1815)
31
Činjenice o prvotnoj dubrovačkoj pripadnosti Kleka kao i o problematičnom mle-
tačko-osmanskom razgraničenju i kasnijem austro-osmanskom sporu oko Ponte Kleka,
postaju razvidne iz rezultata austrijskog graničnog povjerenstva iz 1856/7. godine.
Ucrtavanje Kleka na kartama iz 18. stoljeća

Zbog metodologije, koja je pri izradi karata primjenjivana sve do sredine 18. sto-
ljeća, ta vrsta dokumentacije ne može poslužiti kao posve pouzdan izvor za utvrđi-
vanje dubrovačke granice na Kleku.65 Treba, naime, podsjetiti da je prvi egzaktni zem-
ljovid Papinske države, nastao na temelju astronomskih opažaja i geodetskih
mjerenja a prema metodologiji Ruđera Boškovića, objavljen 1755. godine.66 Ako je
tako bilo s državom kojom je kao suveren upravljao rimski papa, razumljivo je da se
ne bi mogla očekivati točnost pri ucrtavanju granice na malenom poluotoku gdje me-
todologija, koju je uveo Bošković, još nije bila primijenjena.
Pa ipak, zemljovidi nastali u mletačkim, rimskim i austrijskim kartografskim ra-
dionicama uspjeli su zabilježiti da se granica na području Kleka mijenjala odnosno
da su neumski pojas, koji su Mlečani napustili poslije Karlovačkog mira, Osmanlije
proširile na dubrovačku štetu. Nakon nastanka granice kod Kleka talijanski kartogra-
fi Melchiori (1720),67 P. Santini (1780. i 1804), G. A. Grandis (1781), Melchiori i Za-
voreo (1787), L. Furlanetto (1787) (slika 10) i C. M. Cassini (1792) (slika 9),68 te hr-
vatski i austrijski Šimek (1788), Schütz (1788) i Vukasović (1788),69 jasno ucrtavaju
da poluotok Klek pripada Dubrovačkoj Republici, očito ne priznajući rezultate turske
uzurpacije.
S druge strane, postoje samo dva rukom izrađena zemljovida dubrovačke prove-
nijencije koji različito opisuju teritorijalnu pripadnost poluotoka Kleka. Prvi zemljo-
vid, često obrađivan u literaturi, potječe od dubrovačkog svećenika Miha Pešića, kar-
tografa amatera, koji je u svojstvu Chiricova kapelana bio na kongresu u Požarevcu
Na poznatoj Coronellijevoj karti iz 1687/8. godine granica Republike nije ucrtana. Mali poluotok Klek nije upi-
65
san imenom pa možemo samo pretpostaviti da je to prvi veći poluotok zapadno od Pelješca. Unutar dubrovačkih
granica poluotok Klek ucrtan je na kartama Francuzâ J. B. Nolina iz 1690. i N. Sansona iz 1664. i 1693. godine. Vidi:
Zbirka zemljovida u Državnom arhivu u Dubrovniku; Geografske i druge karte u Državnom arhivu u Zadru; M. Mar-
ković, Descriptio Croatiae: 120, 132-133, 140-141.
66
I. Martinović, »Ruđer Bošković - polihistor 18. stoljeća.«: 464-467.
67
M. Marković, Descriptio Bosnae & Hercegovinae: 193.
68
M. Marković, Descriptio Croatiae: 240-241, 270-271.
69
M. Marković, Descriptio Bosnae & Hercegovinae: 240-241, 250-251, 256.
32
Slika 9. Detalj rimske karte G. M. Cassinija iz 1792. godine (La Dalmazia con Le Isole Adiacenti,
preneseno iz: M. Marković, Descriptio Croatiae: 228-229).
33
Slika 10. Detalj venecijanske karte Ludovica Furlanetta iz 1787. godine
(Nuova carta topografica della Provincia di Dalmazia divisa ne suoi territori,
preneseno iz: S. Obad, S. Dokoza i S. Martinović, Južne granice Dalmacije: 40).
1718. godine. Na Pešićevu zemljovidu iz 1746. godine Klek se nalazi izvan teritorija
Republike,70 ali njegova toponimija dostatno govori i treba je valjano protumačiti.71
Drugi zemljovid, koji potječe od nepoznatog kartografa iz istog razdoblja, prikazu-
jući granice Republike nakon Požarevačkog mira 1718. godine uključuje poluotok
Klek u teritorij Dubrovačke Republike.72
70
Vidi: M. Marković, Descriptio Croatiae: 276. Pešićev zemljovid nalazi se u čitaonici Državnoga arhiva u Du-
brovniku.
71
“Osobito su brojni toponimi u graničnom području na kopnu od Imotiza do Ponta d’Ostro”, primjećuje I. Mar-
tinović, »Filozofski, prirodoznanstveni, književni i istraživački rad Ruđera Boškovića i prilog za njegovu biografiju.«:
275.
72
Ova se karta čuva u Pomorskom muzeju u Dubrovniku.
34
Vlasnici Neuma i Kleka u 18. stoljeću
Neumsko je područje, pogotovo njegov primorski dio, i tada kao i kasnije, u vlas-
ništvu dubrovačkih podanika.73 Tijekom mletačkih osvajanja osamdesetih godina, u
nekoliko navrata, generalni providuri Dalmacije dodijelili su osvojena područja oko
dubrovačke granice Nikoli Nonkoviću, odnosno njegovim nasljednicima. Tako je
providur Molin 1689. darovao Nikoli Nonkoviću posjed Duži koji je dotad pripadao
Mehmed-begu Ljuboviću. Kasnijim se darovnicama Nonkovićima potvrđuje luka
Klek, Slivno i još neki krajevi, ali ne i Gornji Klek s poluotokom, po čemu se također
vidi da je to područje bilo unutar dubrovačkih granica. Poslije nastanka tampon-zone,
najvjerojatnije u prvom desetljeću 18. st, Neum je kupio Pasko Buconić, dubrovački
trgovac podrijetlom iz Stupe, obližnjeg sela u Dubrovačkom primorju, a ogranci toga
roda i danas su vlasnici većega dijela neumskog kraja.74
Sporno stanje granice na Kleku počev od 1815.

i nalaz Burattijeve misije 1856/7. godine
Nakon sloma Mletačke Republike 1797. godine, Dalmacija se kratkotrajno nalazi
pod tzv. Prvom austrijskom upravom (1797-1805). Granica i granični režim u područ-
ju Kleka ostaju nepromijenjeni. No, dolaskom Francuza, koji 1808. ukidaju Dubrovač-
ku Republiku, nastupa bitna promjena. Tijekom vladanja u Dalmaciji, Dubrovniku i
Boki kotorskoj Francuzi su praktično ukinuli osmansku granicu kod Kleka (kao i onu
kod Sutorine), tako da su 1811, bez osvrtanja na osmanske prosvjede, izgradili dionicu
Napoleonove ceste od Vukova klanca do Slanoga preko neumskoga područja.75
73
I. Puljić, »Neum povijesna domovina Hrvata.«: 77, bilj. 300.
74
U Neumu je, prema predaji, u jednoj epidemiji kuge stradalo čitavo stanovništvo. Preživjele su samo dvije babe Pilin-
dave. Na molbu dviju starica paša im je na doživotno uživanje ostavio svoja imanja, a nakon njihove smrti prodao je neumsku
zemlju Pašku Buconjiću za 25 dukata (V. Palavestra, »Etnološko-folkloristička istraživanja u Neumu i okolini, Porijeklo sta-
novništva.«: 96-97). Prema predaji, Neum je Buconjiću prodao paša Kukavica, no to vjerojatno ipak nije točno jer je Mehmed
paša Kukavica došao u Bosnu kao sultanov izaslanik 1752. godine. Paško Buconjić, kojeg spominje predaja, zacijelo je du-
brovački trgovac Pasko Ivanov Vodopić-Buconić (oko 1640-1713). Kuga, koju spominje predaja, vjerojatno je velika epide-
mija te bolesti koja je vladala 1698. godine, a budući da je Pasko Buconić umro 1713. godine, prodaja Neuma može se loci-
rati na razdoblje prvog desetljeća 18. stoljeća. Sve do nedavno u Neumu je živjelo pet rodova, a sve su bili ogranci Buconića
iz Stupe. Oni su prvo odlazili u Neum sa stokom na zimovanje, a zatim su se tamo i nastanili. Godine 1801. bilježi se u ma-
tičnoj knjizi umrlih župe Ošlje da je Stjepan Matov Buconić umro u svojoj kući u Neumu (Knjiga umrlih Ošlje, 1682-1825).
Obiteljski nadimci, oblikovani već u Stupi, u Neumu su se osamostalili. Pet neumskih kuća nosi prezimena: Kristić, Bačić,
Batinović, Škobo i samo jedna kuća sa starim prezimenom Buconjić, koja je imala nadimak Solušić (V. Palavestra, »Etnološko-
folkloristička istraživanja u Neumu«: 100; N. Vekarić, »Porijeklo dubrovačkog biskupa Mata Vodopića.«: u tisku).
75
Na zemljovidu iz 1811, koji je izradio glavni francuski inženjer za ceste Blanchard, poluotok Klek ucrtan je u
okviru dubrovačkog područja tj. područja bivše Republike (Geografske i druge karte, sign. 5).
35
Kao predmet diplomatskih pregovora, pitanje Kleka ponovno je aktualizirano po-
četkom Druge austrijske uprave koja je u Dalmaciji, Boki i na dubrovačkom područ-
ju započela nakon Bečkog kongresa 1815. godine. Tada je čitav problem dobio i me-
đunarodnu dimenziju. Rascjepkanost austrijske pokrajine Kraljevine Dalmacije i
osmanska vlast na području Neuma i Sutorine trajno su zabrinjavali bečki dvor, i zbog
nemogućnosti carinske i zdravstvene kontrole, i zbog eventualnog utjecaja drugih
sila, osobito Francuske, na tom području. Zbog toga je Austrija nastavila mletačku
praksu stroge kontrole i pomorske blokade u Neumskom zaljevu pokušavajući isto-
dobno diplomatskim načinom stvoriti uvjete za otkup ili zamjenu teritorija. U neko-
liko su navrata ti pokušaji bili posebno intenzivni. Već od 1815. do 1820. vodila je
Austrija prvu diplomatsku i političku kampanju za otkup teritorija tampon-zona.76
Pregovori su se oduljili, a zbog niza problema u koje je početkom dvadesetih godina
zapalo Osmansko Carstvo bili su nakratko obustavljeni. Nastavljeni su 1829. kad je
Austrija ponovno pokrenula pitanje otkupa na najvišoj diplomatskoj razini.77 Zbog
svoje potpore Osmanlijama Metternich se nadao popuštanju u pitanju Kleka. Akcija
oko procjene tampon-zona povjerena je 1832. godine inženjerijskom časniku Ber-
nardu Ivanovom Caboga (1785-1855)78 koji je, kao dubrovački plemić, dobro pozna-
vao ove krajeve. Poslije opsežnog terenskog istraživanja i konzultacija, Caboga je u
svom izvješću predložio i otkupnu cijenu za Klek u iznosu od 5.000 dukata. Na os-
novi toga, austrijski internuncij u Carigradu Franz Ottenfels ponudio je ukupnu sumu
od 17.400 dukata za obje nekadašnje tampon-zone. Poslije dugih pregovora i neuspje-
lih pokušaja da se stvar ubrza mitom i izravnim susretima s lokalnim osmanskim
moćnicima, Porta je izbjegla prodaju ostavljajući stanovitu mogućnost da se to učini
kasnije. Očito je da su Osmanlije imali dublje političke razloge za odbijanje austrij-
skih zahtjeva. Osim toga, kupnja teritorija tampon-zona ponuđena je u krajnje nepo-
voljnom trenutku kada je Osmansko Carstvo, zbog gubitka Grčke i pobune u Egiptu,
proživljavalo veliku unutrašnju krizu pa bi svaki daljnji ustupak izazvao žestok otpor
konzervativnih političkih krugova i njihovo suprotstavljanje Austriji.79 U svojim me-
moarima Franz Ottenfels je opisao okolnosti i stajališta austrijske politike prema
osmanskim tampon-zonama u zaljevu Kleka i Sutorine tijekom pregovora 1832. go-
dine. Pritom se požalio na neprecizne upute i nesklonost Dvora da efikasno riješi taj
76
Opširno o tijeku diplomatskih pregovora i statusa tampon-zona do austrijskog zauzeća Bosne i Hercegovine, vidi:
G. Šljivo, Klek i Sutorina.
77
Politički i gospodarski interes za Bosnu i Hercegovinu pokazale su tada i druge europske sile. S austrijske strane
pregovore oko otkupa teritorija tampon-zona najviše je poticala dalmatinska Vlada, ali su svi naputci dolazili izravno
iz Beča.
78
79
G. Šljivo, Klek i Sutorina: 37-49.
36
problem. Posebno mu je bilo žao što nije tražio odobrenje da podmiti Reis efendiju i
Aakif efendiju koji su, po njegovu sudu, bili otvoreni za “privlačnosti zlata i darova”.80
Osmanlije nisu imali razumijevanja ni 1836. kada su Austrijanci zatražili dopuštenje
za popravak ceste preko Kleka. Dopuštenje za djelomičan popravak dobili su 1838, da
bi potpuna rekonstrukcija bila dopuštena tek 1848/9. godine, ali nije u potpunosti
obavljena. Jezičci su slabili i vojnostrategijsku poziciju Austrije tako da je to pitanje
dobivalo sve veću političku važnost. Zbog stalnih pograničnih sukoba na hercegovačko-
crnogorskoj granici prijetila je opasnost da Crnogorci ugroze oba pojasa, pa je u tom
80
Osobni fond Franz Ottenfels, Memoari II, svežnjić 47. Ottenfels piše: “...Francuzi su bez ikakva razmišljanja o
vlasničkom pravu Turaka jednostavno zauzeli dva pojasa zemlje koja su im ometala komunikaciju s Bokom. Napoleon,
tada u naponu snage, izazivao je strah na Porti pa se Turci nisu usudili podići glas kako bi se potužili. Klek i Sutorina
ostali su u rukama Francuza do 1814. kad je Dalmacija s Dubrovnikom i Bokom kotorskom došla pod austrijsku vlast.
Da je austrijska vlada tada okupirala ta dva pojasa što ih je preuzela od Francuza, pitanje prava vlasništva vjerojatno više
nikada ne bi bilo pokrenuto, ili bi se bilo lakše riješilo. Ali, austrijski car je bio presavjestan da bi se prihvatio tuđe imo-
vine. Austrijske trupe nisu okupirale te pojaseve, a Turci su mirno ponovo preuzeli posjed. S obzirom na vojnu, financij-
sku i zdravstvenu dobrobit, bilo bi bolje da je Austrija tada okupirala dva mala područja koja su se postavila kao barijera
između glavnog tijela Monarhije i odijeljenih dijelova, jer nisu bila ni od kakve koristi za Turke. Austrijska vlada se za-
dovoljila pravom korištenja prolaza preko tih područja, prava koje joj Turci nikada nisu osporavali.
U jesen 1831. za vrijeme ministra Casimira Perriera, francuska eskadra pojavila se pred Ankonom, okupirala je
tvrđavu usprkos protestu Papinske države, pa se činilo da je ugrožen opći mir. Tada se i pozornost Beča usmjerila na
ta dva pojasa zemlje. Smatralo se da francusko brodovlje u Jadranu i nazočnost Francuza u Ankoni predstavlja prijet-
nju dalmatinskoj obali tj. da se na toj obali otvaraju dvije točke u kojima poduzetni francuski duh u sprezi s Turcima
može štetiti Austriji...
Ja sam dakle primio naredbu da predložim Porti da se usuglasi s prijateljskim ustupanjem - cesijom - tih dvaju
pojaseva, prema zajedničkom ugovoru o naknadi štete. Trebao sam procijeniti da ti teritoriji, nekultivirani i nenaseljeni,
nisu bili ni od kakve koristi za tursku vladu, a da su za Austriju važni kako bi mogla uspostaviti izravnu kopnenu vezu
između Dalmacije i Dubrovnika s jedne strane i između Dubrovnika i Kotora s druge strane, a da se i ne govori o drugim
prednostima, sanitarnim i carinskim...
Na žalost, informacije koje su mi poslali iz Beča u vezi veličine i prirode ovih teritorija bile su necjelovite i netočne,
a o cijene naknade koja se trebala predložiti nisam znao ništa tako da nisam mogao ništa poduzeti ni u obraćanju prema
Porti ni u razgovoru s ministrom Aakif efendijom. Dakle, budući da Porta u tom trenutku nije imala dovoljno podataka o
uvjetima ustupanja dvaju pojaseva zemlje, nije mogla stupiti u pregovore. Slučaj je prešao najprije u ruke Kiaya bega,
ministra unutarnjih poslova, a zatim ga je preuzeo Perteco efendija, kojega nisam dobro poznavao.
Za vrijeme posljednjeg rata između Turske i Rusije postavilo se 1827. pitanje savezništva između Austrije i Porte
i Pertero efendija mi je kao mamac predložio ustupanje ovih dvaju pojaseva. Državni razlozi prisilili su me da odbijem
njegov prijedlog, jednako kao i savez s Portom. Ne poznajem ni jedan narod Manet alta mente repostum, kod kojega
je mržnja tako duboko ukorijenjena kao kod Turaka. Dakle, Perteco efendija bio je Turčin u pravom značenju riječi.
Moje tadašnje odbijanje njegova prijedloga alijanse u zamjenu za dva jezičca zemlje, njemu je bilo dovoljno da odba-
ci našu molbu. Nekoliko tjedana kasnije, Porta mi je odgovorila da dva jezičca zemlje nisu nenaseljena, nego da tu
postoji 7 sela i čak nekoliko džamija što prema islamskom zakonu onemogućava predaju teritorija stranoj sili, osim u
ratu ili pod utjecajem više sile. Takva formalna izjava, bazirana na islamskom zakonu, značila je odbijanje nastavka
započetih pregovora. Odgovor Porte proslijedio sam u Beč. Pitao sam se: ako je carski dvor imao stvarnu nakanu da
preuzme ta dva jezičca onda je trebao jasnije izraziti visinu naknade Porti ili tražiti da Turci predlože zamjenu za drugi
teritorij u blizini tih jezičaca, kao npr. dio Župe koja se nalazi u Kotorskom okrugu, na rubu austrijskog teritorija...
Kako nisam dobio nikakvih uputa, pregovori su tu stali... Tim više što se i, slijedom događaja u Europi, strah da će
Francuzi krenuti iz Ankone prema turskom teritoriju osuo, pa je i carski dvor odustao od tog slučaja.”
37
razdoblju Austrija bila prisiljena pojačati granične postrojbe u Boki kotorskoj i na du-
brovačkom području.81 Osim toga Austrija je nastojala održati što čvršću blokadu, od-
bijajući svaku osmansku zamolbu za korištenje obale. Godine 1839. Vlada u Beču je
iznijela nekoliko prijedloga za razmjenu teritorija, no zbog niza argumenata vezanih za
preseljenje i obeštećenje stanovništva, Osmanlije nisu pristali na to rješenje. Problem
Kleka tako se protegao i u drugu polovicu 19. stoljeća. Pritisak Austrije sve je više ja-
čao sukladno slabljenju Osmanskog Carstva, a kulminirao je krajem pedesetih godina.82
Poslije neuspjelih pregovora o otkupu i zamjeni, austrijska je diplomacija zaoštrila
diplomatsku djelatnost oko problema Kleka. Naime, Osmanlije su već 1815, koristeći
razdoblje preuzimanja vlasti u Dalmaciji i epidemiju kuge u Makarskom primorju,
porušili granične oznake na poluotoku Kleku, a i kopnenu su granicu pomakli nešto
zapadnije od prijašnje (slika 11). Nakon višekratnih žalbi lokalnog stanovništva, Austri-
ja je 1856. uputila na područje Kleka istražno granično povjerenstvo. Opsežnim rezul-
tatima misije, koju je 1856/7. vodio splitski okružni poglavar Ivan Buratti,83 Austrija je
81
Bilo je slučajeva da su Crnogorci preko Kleka dolazili na Pelješac gdje bi pljačkali sela u kojima nije bilo do-
voljno muškaraca za obranu (odsutnih pomoraca). Prezidijalni spisi Namjesništva, 1836. kat. X/I 1, br. 546.
82
I. Puljić, »Neum povijesna domovina Hrvata.«: 91, 92; G. Šljivo, Klek i Sutorina: 57-65.
83
Šef istražnog graničnog povjerenstva Ivan Buratti Sokčić (Imotski, 1825-Beč, 1911), hrvatski je zaslužnik, me-
cena i političar. Već kao dječak istakao se prikupljanjem i zapisivanjem narodnih pjesama. Nakon mature u talijanskoj
gimnaziji u Zadru 1841, u Beču je studirao i doktorirao pravo 1849. godine. Iako se tijekom revolucionarnih gibanja
1848/9. protivio sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, ubrzo se pod utjecajem Ivana Mažuranića i Dimitrija Demetra
približio političkim krugovima hrvatskih narodnjaka prihvativši aneksionističku ideju. Godine 1851. izabran je za
profesora kaznenog prava na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu i postao član Kukuljevićeva Društva za jugoslavensku
povjesnicu i starine. Ipak, ubrzo je napustio Zagreb i vratio se u Dalmaciju gdje je tijekom neoapsolutizma obnašao
visoke dužnosti u državnoj upravi. Ostao je usko povezan s hrvatskim političkim vođama, čemu je pridonijela i ženid-
ba s Klotildom Vranyczany (1838-1913), kćeri jednog od narodnjačkih mecena, predsjednika Matice hrvatske Ambro-
za Vranyiczanya (1801-1870). Godine 1854. Buratti je imenovan okružnim poglavarom u Splitu. Kao okružni poglavar
imao je odlučujuću ulogu u osnivanju prve hrvatske gimnazije u Sinju. Misija oko utvrđivanja granice na području
Kleka (1856/7), koja mu je povjerena iz Beča, bila je jedna od njegovih važnijih zadaća. Osim toga, u Splitu se posve-
tio izgradnji i urbanizaciji grada, posebno radovima oko obnove i konzervacije Dioklecijanove palače. U tom je poslu
surađivao i sukobljavao se s vodećim konzervatorom Vickom Andrićem. Buratti je od 1856. do 1859. samostalno
vodio iskopavanja i istraživanja oko Zlatnih vrata i trase antičkog vodovoda i za radove na tom dijelu donirao i vlasti-
ta sredstva. Zbog toga je u njegovu čast postavljena spomen ploča. Nakon proglašenja ustavnosti i obnove političkog
života u Monarhiji 1861. Buratti je kao narodnjak došao u oštar sukob sa splitskim autonomašima pa je pod Bajamon-
tijevim pritiskom napustio poglavarsku dužnost u Splitu. Nakon kraćeg službovanja u Trstu zatražio je umirovljenje i
nastanio se u Zagrebu. Kao mecena stipendirao je brojne hrvatske studente prava i umjetnike (kipar Ivan Rendić
izradio je njegovo poprsje, a poznat je i Burattijev portret slikara Ivana Skvarčine). Buratti je donirao novac za obno-
vu bolnice i crkava u Požegi zbog čega je proglašen počasnim građaninom, a obnovu Dioklecijanove palače financirao
je i nakon odlaska iz Splita. Sa suprugom Klotildom obnovio je gornjogradsku palaču Dverce koja je desetljećima bila
najpoznatiji intelektualni salon i stjecište hrvatske političke i kulturne elite. Buratti je dugo godina bio član kraljevskog
suda, zastupnik Zagrebačke općine i predsjednik Narodnog kasina. U čast obnove splitskih spomenika od cara je 1894.
dobio vitešku titulu s pridjevkom “von Portaurea”. Ivan i Klotilda Buratti nisu imali potomaka, a palaču Dverce po-
klonili su gradu Zagrebu. Vidi: A. Stipčević-Despotović, »Buratti, Ivan (Buratti Sokčić).«: 515-516; D. Kečkemet,
Vicko Andrić arhitekt i konzervator 1793-1866; J. Vrandečić, Dalmatinski autonomistički pokret u XIX. stoljeću: 106.
38
AUSTRIJA V O
R ST
C A
KO
S
MAN
OS
poluotok KLEK
Mali Školj
Veliki Školj
DUBROVAČKO
PRIMORJE
JA
PELJEŠAC
RI
DUBA STONSKA
ST
Legenda:
Teritorij Austrije
AU
Bivši dubrovački teritorij pod osmanskom uzurpacijom,
koji je predmet austrijsko-turskog spora 1856/7. godine
Bivši mletački teritorij uzurpiran od strane Osmanlija 1815,
koji je predmet austrijsko-turskog spora 1856/7. godine
Slika 11. Granica Austrije i Osmanskog Carstva (1815-1857)
nastojala dokazati nelegitimnost osmanskog dominija na Kleku. Buratti je po nalogu

namjesnika Dalmacije generala Mamule, na brodu Imperiale Achilles otplovio prema
zaljevu Klek i Dubrovniku gdje je proveo terenska i arhivska istraživanja o nastanku
tampon-zone i njezine povijesne pripadnosti. Prikupljeni podaci podastrti su Mamuli
18. siječnja 1857. godine.84 Ti podaci u potpunosti rasvjetljavaju sve događaje vezane
za razgraničenje na Kleku od kraja 17. stoljeća. Buratti je iznio opsežan historijat šireg
područja s brojnim prijepisima dokumenata dubrovačke i mletačke provenijencije
kojima je dokazao povijesno, stvarno i u suvremenom smislu etničko pravo Austrije
na zaljev i poluotok Klek. Burattijevi zaključci temelje se na činjenici da je područje
84
Prikupljena dokumentacija nastala tijekom Burattijeve misije nalazi se u seriji Miscellanea, svežanj 25, u Držav-
nom arhivu u Zadru. Sličan posao prikupljanja dokumenata o Kleku i Sutorini u Venecijanskom arhivu obavio je 1875.
godine po nalogu austrijskih vlasti Šime Ljubić. Prema Ljubićevoj tvrdnji iz 1880, pet “debelih knjiga” njegovih ar-
hivskih ispisa nalazi se u arhivu Ministarstva vanjskih poslova u Beču (Š. Ljubić, »O odnošajih među republikom
Mletačkom i Dubrovačkom.«: 131, bilj. 1). Iz literature nam nije poznato da je to gradivo do danas korišteno.
39
Slika 12. Granica mletačkog i kasnijeg austrijskog posjeda na poluotoku Kleku i obali,
prije i nakon osmanske uzurpacije 1815, izrađena 1857. godine na temelju terenskog i
arhivskog istraživanja Burattijeve komisije za utvrđivanje austrijske granice na Kleku
čitavoga poluotoka Kleka i Gornjega Kleka nekada bilo u sastavu Dubrovačke Re-
publike i da su ga Osmanlije zauzeli mimo mirovnih zaključaka u Karlovcima i Po-
žarevcu. On zaključuje da su Dubrovčani u velikoj tajnosti bili prisiljeni žrtvovati
ovaj nenaseljeni i neplodni dio svoga teritorija kako bi pojas osmanske zemlje, koji
ih je odvajao od opasnih Mlečana, bio što širi. Osim toga, Buratti je došao do zaključ-
ka da su Osmanlije proširili granicu i prema mletačkom teritoriju, i to na kopnu tije-
kom razgraničenja i kasnije 1815, kada su uništili granične oznake na samom vrhu
poluotoka. On inzistira na činjenici da su Osmanlije imali suverenitet samo do mor-
ske obale bez ikakvog prava na moru i u zaljevu. U zaključku svoga izvješća Buratti
predlaže Mamuli da u duhu Bečkoga kongresa iz 1815. Austrija, kao sljednica Mle-
tačke i Dubrovačke Republike, obnovi svoj suverenitet nad čitavim poluotokom Kle-
kom i područjem uzurpiranim od Osmanlija. Iste činjenice ponovio je u svome izvje-
šću ministru Bachu i dalmatinski namjesnik Mamula. Mamula je još tražio da se
40
utvrdi hrid Lopata na ulazu u zaljev te da se na poluotok Klek pošalje vojska. No, iz
Ministarstva unutrašnjih poslova odgovoreno mu je da treba voditi računa o dvovlas-
ničkom sustavu na poluotoku, tj. da su vlasnici zemlje austrijski i osmanski podanici,
pa bi u trenutačnim političkim okolnostima nazočnost vojske na Kleku pokvarila od-
nose s Osmanlijama (slika 12).85
Svjedočenje domicilnog pučanstva o granici na Kleku 1856/7. godine

O nekim argumentima koje je koristio Buratti već je bilo riječi, a iz njegova je iz-
vješća zacijelo najvažnije navesti tvrdnje seljaka koji su opisali graničnu crtu s obje
strane. Zapisnici svjedočenja domicilnog pučanstva potvrđuju tezu o osmanskoj uzur-
paciji dijela pojasa na kopnu i o kasnijoj uzurpaciji Ponte Kleka. Stoga ćemo ukratko
prikazati njihov sadržaj (a u prilogu 1 donijeti iskaze svjedoka i u cijelosti).
Izvješće Burattijeva pomoćnika generala Maurizia Desimona sastavljeno je u Ston-
skoj preturi 16. listopada 1856. godine. Desimon je prikupio iskaze Stanka Papića,
Antuna Farca, te Ivana i Josipa Popovića, stanovnika Slivna, koji su svjedočili o tur-
skoj uzurpaciji pograničnog pojasa na kopnu i Ponti Kleka. Sličan su iskaz ponovili
3. siječnja 1857. na brodu Imperiale Achilles stanovnici Slivna: Luka Prović pok.
Andrije, Antun Farac pok. Vlaha, Luka Bijelić Jakovljev, Josip i Ivan Popović pok.
Antuna i Ivan Popović pok. Nikole. Oni su pod zakletvom svjedočili o granici izme-
đu Austrije (prije Mletačke Republike) i Osmanskog Carstva na području Kleka.86
Svi su se pozvali na predaju svojih starih koja se očuvala do njihovih dana, te na ostat-
ke graničnih kamenova, tvrdeći da granica na kopnu ide smjerom: Vukov klanac -
Rudni do - Ražanjac voda - Goićeva gomila - uvala Surdup. Potom granica siječe
morski tjesnac prema vrhu poluotoka Kleka i od Lovorne uvale preko Vranog klanca
završava u suprotnoj Dubokoj uvali u Malostonskom zaljevu. Dakle, granica je za-
tvarala ulaz u zaljev Klek, a sama Ponta Kleka u duljini od 2.000 klaftera pripadala
je makarskom ogranku obitelji Nonković koja je tu imala pravo napasanja stoke i sje-
če drva, pa i današnji pripadnici te obitelji imaju isprave o tom posjedu. Prema rije-
čima svjedoka, Osmanlije su tijekom posljednje kuge u Makarskom primorju (1815)
srušili granične oznake na Kleku, protjerali tamošnje stanovnike i spalili njihove kuće.
Unatoč tome, Nonkovići su sa svojim seljacima i dalje dolazili po drva. Na kopnu su
85
Miscellanea, svežanj 25, list 92, 93.
86
Provići, Popovići i Bjelići (možda Bjeliš) autentični su rodovi iz Slivna, daljim podrijetlom iz neumskog zaleđa,
a o Farcu, vjerojatno podrijetlom s otoka Korčule, predaja je bila živa i polovicom 20. stoljeća. Vidi: V. Palavestra,
»Etnološko-folkloristička ispitivanja u Neumu«: 102-103.
41
Osmanlije postavili sanitarni kordon i pomakli granicu od uvale Surdup do uvale Morač.
Luka Prović je ponovio priču svoga djeda Antuna Provića. Riječ je o predaji koja je
podsjećala na makinacije oko mletačko-osmanskog razgraničenja nakon Požarevač-
kog mira. Tada je mletački inženjer, koji je Turcima odmjerio veći teritorij od
ugovorenog, bio okrutno kažnjen tako što mu je rastaljeno zlato, kojim je bio
podmićen, izliveno u usta. Zanimljivo je da ovaj okrutni događaj vezan za izdaju
inženjera Zavorovića, identično prenosi i Ivan Katalinić u svojoj povijesti Dalmacije
iz 1835. godine.87
Na temelju tih svjedočenja članovi komisije su u Vranjem klancu na Ponti Kleka
pronašli sačuvane tragove graničnih oznaka.
Istoga dana kad su saslušani neumski svjedoci, na istome brodu sastavljen je za-
pisnik i o svjedočenju Mata Miljevića pok. Ivana iz Štedrice u Dubrovačkom primor-
ju.88 On je opisao prvotnu istočnu granicu tampon-zone s Dubrovačkom Republikom.
Miljević je na temelju predaje tvrdio da je dubrovački teritorij na obali zaljeva Kleka
započinjao u uvali Bad (danas Tiha luka), a granična se crta nastavljala od toponima
Crkvice, uz rub Vranjeva Sela, preko toponima Šćepova ljut i Rona, do ceste između
crkve Sv. Mihajla i sela Duži. Ta je granična crta, prema Miljeviću, bila jasno ozna-
čena gomilama koje su Osmanlije kasnije proglasili granicama privatnih posjeda.
Sljedeći zapisnici Miljevićevih svjedočenja o istoj granici sastavljeni su u Dubrov-
niku 10. siječnja i 27. ožujka 1857. pred dubrovačkim okružnim poglavarom Pavom
Rešetarom. U prvom je iskazu Mato Miljević izvijestio da je razgovarao s osmanskim
podanikom Andrijom Čamom iz Duži koji također zna točan položaj prave dubro-
vačke granice kod Kleka. On se o tome bojao otvoreno govoriti, ali bi možda za obe-
ćanu naknadu pristao svjedočiti. O položaju granice Čamo je jednom prilikom potaj-
no govorio i Luki Krmeku iz Drijena. Andrijin sin Mato Čamo obećao je Miljeviću
da će mu pokazati točan položaj granice na crti Šćepova ljut - uvala Bad čim nago-
vori oca da mu to otkrije. U svjedočenju danom 27. ožujka Miljević je na prije utvr-
đenoj graničnoj crti precizirao položaje starih graničnih oznaka - križeva - koji su se
nalazili na lokalitetima Vučja glavica, Šćepova ljut i Vilina dolina, dok na predjelu
Rona nije razaznao nikakvu graničnu oznaku. Svjedočenje Miljevića donosi se u ci-
jelosti u prilogu 2.
Vidi: G. Cattalinich, Storia della Dalmazia III: 171.

87
Mato, sin Ivana Miljevića i Mande Mihajlović, *24.2.1821, Štedrica, +30.7.1887, Štedrica (Stanje duša župe
88
Topolo, 2). Njegovi potomci živi su i danas.
42
Korekcija granice na Kleku 1857. godine
Upravo su spoznaje i zaključci Burattijeve komisije potkrijepili austrijsku diplo-
matsku akciju koja je dovela do korekcije granice na Kleku. Promjene nisu bile tako
opsežne kako je to predlagao Buratti. Jedinu je promjenu predstavljala obnova gra-
nice na Ponti Kleka, koja je u duljini od 800 metara vraćena Austriji, dok uzurpirano
područje na kopnenom dijelu, prema području bivše Republike, nije vraćeno. Naime,
nepobitno je bilo dokazano samo da je granica na Ponti Kleka bila označena i da je
to područje pripadalo Nonkovićima, mletačkim zapovjednicima kule Klek. Za vrije-
me kuge u Makarskom primorju 1815. godine Osmanlije su protjerali stanovnike
Ponte i srušili granična obilježja pa taj dio Kleka nije bio uključen u katastarsku iz-
mjeru Dalmacije koju su austrijske vlasti provodile tijekom tridesetih godina. To je
ujedno bio uzrok svih kasnijih problema oko katastarske pripadnosti Ponte Kleka.
Riječ je o teritoriju duljine 600 klaftera na kopnu i oko 2.000 klaftera na vrhu polu-
otoka Kleka (od crte Lovorna proda - Vranji klanac - Duboka vala do samog rta). Da-
kle, riječ je o približno 1137 metara teritorija na kopnu i 3782 metra na Ponti Kleka.89
Unatoč dokazanom postojanju granice, nova austrijska granica na Ponti Kleka ipak
nije obnovljena u prijašnjem opsegu. Očitim kompromisom nova je granica uspo-
stavljena tako što je Austriji vraćen dio Ponte Kleka u duljini od 800 metara. Kom-
promisna granična crta najvjerojatnije se temeljila na vlasničkom stanju, jer su vla-
snici zemlje na vrhu poluotoka bili podanici obaju carstava.90
Novo stanje političko-teritorijalne (državne) granice između Austrije i Osmanskog
Carstva zabilježeno je na svim austrijskim zemljovidima, čije je mjerilo omogućava-
lo ucrtavanje granice na tako uskom prostoru. Od 1869. do 1889. obavljao se sustav-
ni kartografski premjer Monarhije s preciznim visinskim nivelmanom u novom me-
tarskom razmjeru 1:250000 i 1:75000. Na tim kartama, koje sadrže sekciju Neum und
Stagno Grande, ucrtana je morska granica preko tjesnaca, koja je presijecala Pontu
Kleka, nastavljajući se rubom njegove obale prema Malostonskom zaljevu do uvale
Pleštata gdje je započinjao austrijski teritorij Dubrovačkoga okruga.
89
1 klafter (hvat) = 1,896 m.
90
G. Šljivo, Klek i Sutorina: 166-167. Šljivo prešućuje da je ponovno uspostavljena granica.
43
Ponta Kleka za vrijeme austrijske, odnosno
austro-ugarske vlasti (1857-1918)
Ponta Kleka, u duljini uspostavljenoj nakon 1857. godine, ostala je sve do 1918.
u sastavu austrijske (austro-ugarske) Kraljevine Dalmacije. Moderne pomorske, to-
pografske i opće karte u preciznim mjerilima potvrđuju da nakon austro-ugarske oku-
pacije Bosne i Hercegovine 1878. ni nakon njezina priključenja Austro-Ugarskoj
Monarhiji 1908, nije bilo nikakvih promjena granice na Ponti Kleka. Nije bilo ni pro-
mjene režima mare clausum, tj. granice na uzmorskom pojasu (slike 13 i 14). Na nizu
pomorskih i topografskih karata, koje su izradili stručnjaci austrijskog Hidrografskog
i Vojnogeografskog instituta, potvrđuje se postojanje granice na Ponti Kleka točno u
duljini koju je utvrdila Burattijeva komisija 1857. godine.
AUSTRIJA VO
RST
C A
KO
S
MAN
OS
poluotok KLEK
Mali Školj
Veliki Školj
DUBROVAČKO
PRIMORJE
JA
PELJEŠAC
RI
DUBA STONSKA
ST
AU
Legenda:
Teritorij Austrije
Slika 13. Granica Austrije i Osmanskog Carstva (1857-1878), odnosno granica

Austro-Ugarske i Bosne i Hercegovine pod austro-ugarskom upravom (1878-1908)
44
Hidrografske radove u Monarhiji obavljao je od 1860. godine Hidrografski zavod
austrijske ratne mornarice, osnovan 1860. u Trstu i 1872. premješten u Pulu, gdje je
od 1856. postojala hidrografska služba. Zavod je već 1866. započeo novu hidrograf-
sku izmjeru. Od 1869. do 1874. publicirao je generalnu kartu Jadranskoga mora u
mjerilu 1:1000000, 30 obalnih karata u mjerilima 1:40000 i 1:80000 i planove luka
i tjesnaca. Na karti Neretvanskoga kanala iz 1869. (1:80000), dakle, prije okupacije
Bosne i Hercegovine, jasno je ucrtana državna granica na Ponti Kleka i obalna gra-
nica uzduž poluotoka Kleka, koja Veliki i Mali Škoj i čitav Malostonski zaljev ostav-
lja na strani Kraljevine Dalmacije (slika 15). Štoviše, na karti je to područje posebno
izdvojeno i u gornjem desnom uglu prikazano u još preciznijem mjerilu 1:28800 (slika
16). Kao i topografske karte treće austrijske izmjere, ova je obalna karta ostala u služ-
benoj uporabi nakon sloma Monarhije u monarhističkoj Jugoslaviji (slika 17).
KRALJEVINA DALMACIJA INA

O V
E G
E RC
I H
N A
S
BO
poluotok KLEK
Mali Školj
A
IJ
Veliki Školj
AC
DUBROVAČKO
LM
PRIMORJE
DA

A
IN
EV
J
AL
Legenda:
KR
Teritorij austro-ugarske pokrajine Kraljevine Dalmacije

Teritorij austro-ugarske pokrajine Bosne i Hercegovine
Slika 14. Granica austro-ugarske pokrajine Kraljevine Dalmacije

i austro-ugarske pokrajine Bosne i Hercegovine (1908-1918)
45
Slika 15. Narenta-Kanal, sektor Klek, karta austrijske ratne mornarice
(K. u. K. Kriegsmarine, Dalmatien, ausgenommen im Jahre 1869 unter der Direktion
des k. u. k. Fregattenkapitäns T. Oesterreicher), 1:28800 (Pomorski muzej Dubrovnik)
46
Slika 16. Narenta-Kanal, karta austrijske ratne mornarice (K. u. K. Kriegsmarine,
Dalmatien, ausgenommen im Jahre 1869 unter der Direktion des k. u. k. Fregattenkapitäns
T. Oesterreicher), 1:80000 (Pomorski muzej Dubrovnik)
Bečki Vojnogeografski Institut (K. u K. Militär Geographisches Institut) započeo

je 1869. treću topografsku izmjeru čitave Austro-Ugarske Monarhije, koja je po caru
Franji Josipu II. (1830-1916) nazvana francjozefska. Izmjera je organizirana u skla-
du sa suvremenim tehničkim i kartografskim dostignućima i vojnim potrebama, u
novouvedenom metarskom sustavu, u mjerilu 1:25000 (2860 sekcija). Trajala je 16
godina i završena je 1887. godine. Terenski izvornici izrađeni u boji reproducirani su
fotolitografijom u crno-bijeloj tehnici. Na sekciji Klek iz godine 1874. (1:25000) ucr-
tana je granica na Ponti Kleka (slika 18). Ova je topografska karta Monarhije imala
službeni status te je kasnije koristila za izradu svih drugih karata i kartografskih sin-
teza. Trostrukom redukcijom ove karte, stručnjaci Vojnogeografskog instituta izradi-
li su ukupno 715 sekcija topografske karte u mjerilu 1:75000, a svaka je stranica po-
jedine sekcije obuhvaćala 20’ geografske širine i 15’ geografske dužine. Riječ je o
prvim preciznim topografskim kartama koje su u tiskanom obliku bile dostupne jav-
nosti. Prvi list objavljen je 1873, a posljednji 1889. godine. Zbog velike praktične
vrijednosti i potražnje, pojedine sekcije francjozefske topografske karte višekratno su
se dopunjavale i dotiskavale do 1914, a i kasnije (slike 19 i 20). U granicama ucrta-
nima na tim kartama, države sljednice Monarhije ušle su u nove državne sklopove,
47
Slika 17. Detalj karte Vojnog geografskog instituta u Beogradu, izrađene prema pomorskoj karti
bivše Austro-Ugarske mornarice (karta br. 6341, segment Neretljanski kanal, Beograd, 1928)
pa se ucrtana granica na Ponti Kleka javlja i na kasnijim topografskim kartama od-

govarajuće preciznosti (slika 21).91
O topografskim i obalnim kartama iz toga doba, vidi: S. Ćosić, »Topografske karte hrvatskih zemalja do početka
91
20. stoljeća.«: 40-47.
48
Slika 18. Isječak fotolitografijskog izvornika
francjozefske topografske karte iz godine 1874.
(K.uK. Militär Geographisches Institut),
sekcija Klek (1:25000)
Godine 1879, godinu dana nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, na pri-
jedlog dalmatinske pokrajinske vlasti, car je 1879. odobrio političko priključenje Kraljevi-
ni Dalmaciji cijelih pojaseva Neuma i Sutorine. Na području Kleka formirana je komisija
za razgraničenje na čelu sa zapovjednikom okruga u Počitelju Šoštarićem, a odlučeno je da
se u političkom smislu Klek podvrgne području Metkovića u makarskom kotaru.92 Postu-
pak ukidanja nekadašnjihtampon-zona ipak nije proveden vjerojatno zato što je Bosna i
Hercegovina i nakon okupacije formalno bila pod sultanovim suverenitetom.93
92
G. Šljivo, Klek i Sutorina: 173, 174.
93
Austrijska pokrajina Dalmacija osmanskim je tampon-zonama u Neumu i Sutorini bila podijeljena na tri dijela.
Uz parobrodarsku liniju povezivala ih je trasa tzv. Napoleonovog puta. Već je spomenuto da su u procesu moderniza-
cije i upravno-teritorijalne integracije osmanski jezičci predstavljali veliki problem austrijskim vlastima, prvenstveno
carinskim i poštanskim službama. Nedugo nakon ozakonjenja okupacije Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongre-
su, u Neumu je 1879. otvoren Poštanski ured u sklopu Dalmatinske direkcije pošta i brzojava u Zadru. Poštu je u
Neumu prikupljao Lloydov parabrod na redovitoj liniji Kotor-Trst i četiri puta tjedno poštar-konjanik na liniji Neum-
Metković i Neum-Ošlje. Napoleonovom cestom i parobrodarskom linijom, Dalmacija je integrirana s Dubrovnikom i
Bokom unatoč činjenici da je Bosna i Hercegovina još uvijek bila pod formalnim sultanovim suverenitetom. Inače, svi
kasnije osnovani poštanski uredi u Bosni i Hercegovini bili su podvrgnuti vojsci, a samo je Neumska pošta kao jedina
civilna pošta u Bosni i Hercegovini ostala u sklopu Dalmatinske direkcije sve do dvadesetih godina 20. stoljeća. Vidi:
N. Kapetanić, Poštanski žigovi dubrovačkog područja 1763.-1918: 70.
49
Slika 19. Detalj specijalne karte Vojno-geografskog instituta u Beču (K. k. Militärgeographisches
Institut, Wien) iz 1882. godine (1:75000), sektor Neum und Stagno Grande, zone 34, col. XVII.
50
Slika 20. Detalj specijalne karteVojno-geografskog instituta u Beču (K. k. Militärgeographisches
Institut, Wien) iz 1916. godine (1:75000), sektor Neum und Stagno Grande, zone 34, col. XVII.
51
Slika 21. Detalj karte Vojno-geografskog instituta u Beču
(K. u. k. Militärgeographisches Institut, Wien) iz 1916. godine (1:200000), sektor Mostar
52
Ponta Kleka za vrijeme monarhističke Jugoslavije
Nakon sloma Monarhije stare pokrajinske granice Dalmacije i Bosne i Hercego-
vine, sve do 1922. godine, ostale su u novoj državi nepromijenjene, prvo Državi Slo-
venaca, Hrvata i Srba, a potom Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Dalmacija je
zadržala svoje granice iz doba Monarhije, a Bosna i Hercegovina je ostala u svojim
granicama iz 1878. godine (slika 22).
Kraljevom odlukom o podjeli na 33 oblasti od 26. lipnja 1922. u Kraljevini Srba, Hrva-
ta i Slovenaca ukinute su granice povijesnih pokrajina iz austro-ugarskog doba. Područje
Neum-Kleka tada je bilo u sastavu Mostarske oblasti. Novim teritorijalnim ustrojem, na-
kon uvođenja diktature 1929, područje Kleka ušlo je u sastav Primorske banovine (Dal-
macija, veći dio zapadne Hercegovine i pet bosanskih kotareva) sa sjedištem u Splitu tako
da je Neumski jezičac prvi put nakon 1699. ukinut i nije se obnavljao do 1945. godine.
I N A
DALMACIJA O V
G
R CE
E
A IH
N
B OS
poluotok KLEK
Mali Školj
Veliki Školj
DUBROVAČKO
PRIMORJE
A
IJ
AC

M
L
DA
Legenda:
Teritorij pokrajine Dalmacije
Teritorij pokrajine Bosne i Hercegovine
Slika 22. Granica pokrajine Dalmacije i pokrajine Bosne i Hercegovine

u Kraljevstvu SHS (1918-1922)
53
Do manjih korekcija došlo je 1931. godine kad su u Primorsku banovinu uključeni Sto-
lac i Čapljina. Na temelju sporazuma Cvetković-Maček od 27. travnja 1939. Namjes-
ništvo je 24. kolovoza 1939. donijelo Uredbu o Banovini Hrvatskoj u čiji je sastav
ušlo i područje Kleka i Neuma s većim dijelom Hercegovine i dijelom središnje Bosne
i Bosanske Posavine.
Od travnja 1941. do 1945. Klek i Neum bili su u sastavu Nezavisne Države Hrvatske.
Ponta Kleka za vrijeme socijalističke Jugoslavije

Razgraničenje jugoslavenskih federalnih jedinica nakon drugog svjetskog rata
obavljeno je na temelju načelnih odluka izglasanih na Drugom zasjedanju AVNOJ-a
1943. godine koje su predmnijevale federalni državni ustroj. Ta se teritorijalna kon-
cepcija očitovala i tijekom rata, a zapravo je predstavljala povratak na povijesne pred-
jugoslavenske granice. U političko-teritorijalnoj koncepciji AVNOJ-a nije se išlo u
detaljno preciziranje republičkih granica, nego su se one podrazumijevale prema po-
vijesnom predjugoslavenskom stanju.94
Nešto određeniji kriteriji unutrašnjeg razgraničenja republika utvrđeni su na sjednici
Predsjedništva AVNOJ-a 24. veljače 1945. godine. Tu je zapisano da se Hrvatska uzima
u granicama bivše Savske banovine s 13 srezova bivše Primorske banovine i Dubrovač-
kim srezom iz bivše Zetske banovine. Za Bosnu i Hercegovinu utvrđeno je da se uzima
u granicama određenim na Berlinskom kongresu (1878). Osim stanovitih graničnih spo-
rova između Hrvatske i Vojvodine, koje je rješavala tzv. Đilasova komisija, teritorijalno
razgraničenje Hrvatske prema Bosni i Hercegovini odvijalo se prema spomenutom kri-
teriju bez posebnih problema. Da je Bosna i Hercegovina obnovljena u opsegu iz doba
Berlinskog kongresa, vidi se i po tome što su u njezine granice ušla oba bivša osmanska
jezičca Neum-Klek i Sutorina (slika 23). Međutim, 1947. je došlo do promjene bosansko-
hercegovačke granice kad je pojas u Sutorini prepušten NR Crnoj Gori. O bilo kakvoj
korekciji granice na Kleku, tada kao ni kasnije, nema nikakvih podataka.95
Budući da je pojas Klek-Neum obnovljen u granicama Bosne i Hercegovine, for-
mirana je i stara hrvatska (dalmatinska) granica na Ponti Kleka. Sve do raspada Ju-
goslavije 1991. godine ta se granica nije mijenjala, niti je ikad zatražena korekcija te
granice, niti se o njoj raspravljalo pred za to nadležnim državnim tijelima.
M. Božičnik, »O granicama SR Hrvatske.«: 329-330; Lj. Boban, Hrvatske granice: 51-52, 62.
94
U knjizi M. Zečević i B. Lekić, Državne granice i unutrašnjateritorijalna podela Jugoslavije, tiskanoj 1991.
95
godine, navedeni su svi granični problemi i prijedlozi za izmjenom granica između jugoslavenskih republika i pokra-
jina. O Ponti Kleka i pelješkim otočića nema ni riječi. Ta granica smatra se nespornom.
54
Slika 23. Detalj karte NR Hrvatske iz 1947. godine, izdanje Nakladnog zavoda
Hrvatske - Odjel Učila (1:1000000)
Političko-teritorijalna pripadnost Velikog i Malog školja

Od dubrovačkog stjecanja poluotoka Pelješca 1333. Veliki školj i Mali školj u Ma-
lostonskom zaljevu otočići su u sastavu Dubrovačke Republike. I nakon sloma Re-
publike 1808. godine do dana današnjeg oni dijele sudbinu dubrovačkog područja.
Ni nakon uzurpacije poluotoka Kleka poslije 1718. otočići nisu ušli u sastav tampon-
zone, jer Osmanlije nisu dobili ni četvorni milimetar mora u Malostonskom zaljevu
kao ni pravo plovidbe. Političko-teritorijalna pripadnost otočića ni u jednom povijesnom
trenutku nije bila upitna.
55
Prilozi
Prilog 1:
Svjedočenje stanovnika Slivna prilikom istraživanja Burattijeve komisije
za utvrđivanje austrijske granice na Kleku 1856/7. godine
Nell’ Ufficio Pretoriale

Stagno 16. Ottobre 1856.
Presenti
L’I.R. Amministratore Eugenio Cav. de Stauber
L’I.R. Cancellista Antonio Taglieranni
Intervenuti
L’I.R. Generale di Brigata Sig. Maurizio Desimon
Dietro invito vocale del Sig. Generale di Brigata Desimon dovendosi assumere ad esame il Sig.
Tenente di Fregata Marco Antonio Budinich Comandante dell’I.R. Piroscafo Henzi stazionato a
Klek sulla circostanza che, avendo egli inteso vociferare tra i villici dei contermini casali che il
confine per lo Stato Ottomano e l’Impero d’Austria che attualmente sussiste sopra la lingua di Klek
non è il vero, ma bensi che fù abusivamente alterato, susistendo il vero confine antico conosciuto
dai villici molto più entro terra del presente, il Sig. Tenente fece delle indagini in proposito, dica
cosa ebbe infatti a rilevare al che debitamente prestatosi ad analoga interroga depose quanto seque:
In seguito all’incarico che io ricevetti m’impegnai in ogni modo per rilevare il vero confine tra
l’Impero Ottomano e l’Impero Austriaco. Infatti col mezzo di certo Stanco Papich da Klek dell’Ottomano
che tiene la propria abitazione presso la riva del mare riseppi che entro terra oltre la punta di Klek
alla distanza di circa 2000 klafter crescenti dalla punta stessa vi esiste una roccia nella quale tuttodi
si riconoscono i segni d’una croce la quale formava il vero confine, per modo che buona parte della
punta di Klek doveva appartenere al territorio Austriaco. Stanco Papich mi condusse sopraluogo
ed io mi convinsi del fatto di esistenza di quella roccia con segni di una croce che più non vi esiste.
Il Papich a mia interroga dichiarò che egli non potrebbe questo fatto confermare con giuramento,
ma che però conosceva diversi villici i quali fonse sarebbero al caso di giurarlo. Tanto il Papich che
i villici da lui menzionati e che in oggi sono qui comparsi temevano in sulle prime di farmi conoscere
tali circostanze per non essere esposti a qualche vendetta per parte dei confinarj Turchi. Io venni
già prima in sospetto che la punta di Klek la quale si ritiene appartenere ai Turchi sia poi veramente
parte del Territorio Austriaco dalla circostanza che non avendo io voluto permettere, a tenore delle
mie istruzioni, ad alcuni barcaroli di avvicinarsi a quella parte a motivo che era Turca, essi barcaroli
mi rispondevano non esser ciò vero ma invece esser quella punta degli Austriaci. I villici Jozo
Popovich del fù Antonio, Giovanni Popovich del fù Nicolo, Giovanni Popovich del fù Antonio
vennero con me al punto della roccia, mi raccontarono esser questo il vero confine, circostanza che
essi sono pronti di confermare con giuramento quando saranno intesi ad esame. Ante Faraz poi ebbe
inoltre a narrarmi di saper egli che la croce, la quale esisteva su quella roccia circa 15 anni addietro
venne abbruciata dai Turchi che carcavano di alterare il confine avvenzandosi verso la punta per
poter percepire sulle terre a questa parte le derrate dai contadini. Jeri poi assieme al Sig. Generale
di Brigata Desimon ed il Sig. Thömmel di lui ajutante si siamo portati sopraluogo, abbiamo veduta
56
la roccia e riscontrata una piccola traccia appena visibile della preesistenza d’una croce ed abbiamo
verificato che il confine doveva passare per quel punto e per Lovorna proda nella baja di Klek, per
Dubocavalla nel canale di Stagno, e dietro questa osservazione risulta, che da parte di terra ferma
il confine passava per il punto detto Surdub, che è pure molto più internamente fra terra di quello
che attualmente vi è il confine. I predetti villici affermano, che infatti per i punti indicati era prima
il vero confine, asserendo in prova che la all’epoca in cui infieriva la peste esistevano i cordoni, ed
alcuno di essi già in allora era impiegato agli stessi come guardia.
Preletto fù confermato e firmato e quindi venne licenziato.
M. Budinich m/p
Desimon m/p
Ritiratasi pure la firma del Sig. Generale, il Sig. Tenente di Fregata soggiunse, che avendo egli
inteso dai villici predetti che le posizioni fino al nuovo verificato confine appartengono alla famiglia
Noncovich di Macarsca, jeri uno di quella famiglia dietro suo invito lo confermò e lo dimostrò con
documenti di proprietà dall’ epoca della Repubblica Veneta, ed anzi dietro i documenti stessi del
Noncovich, la Repubblica Veneta gli aveva ceduto alla famiglia Noncovich delle possessioni ancora
piu entro terra di quello che noi jeri abbiamo riscontrato che poteva essere il vero confine. Quindi
siccome la Repubblica Veneta nulla ebbe a cedere al Turco, e dai documenti risulta che quelle terre
erano di Venezia, si deve di conseguenza ritenere che esse terre stesse non posson appartenere al
Turco ma all’Impero d’Austria.
Preletto e confermato venne nuovamente firmato.
M. Budinich m/p
Desimon m/p
Ritirate le firme e licenziatisi i Signori, fù fatto entrare in stanza Antonio Faraz q. Biagio da
Slivno d’anni 55 cattolico, ammogliato con prole mai processato ed ammonito a legge alla verità
dietro analoga interroga espose:
Ancora addietro 25 anni io intesi dall’or defunto Antonio Provich che mori dell età d ‘anni 108 che
la famigli Noncovich teneva le sue possesioni avute dalla Repubblica Veneta fino ai punti di Lovorna
Proda, Vranji Klanac, e Dubocavala, circostanza che intesi sempre confermare da altri vecchiardi e dai
miei padre ed avo. Io poi mi ricordo benissimo quando addietro venti anni circa sopra una roccia oltre
2000 Klafter entro terra distante dalla punta vi esisteva una croce la quale in quell’ epoca deve esser
stata abbrucciata come io in seguito benissimo rilevai dai segni che lasciarono le pietre annerite dalle
fiamme. Non so però in che anno precisamente e per opera di chi, e perchè ciò si fosse eseguito. Quando
infieriva la peste la famiglia Noncovich si ritirò a Macarsca, allora vennero alterati i confini e nessuno
più ardiva coi confinarj turchi di parlare su di ciò per tema di vendette. Anzi mi ricordo che adietro 26
anni io qual contadino dei Noncovich andava là fino alle punta precisatevi per tagliare la legna.
Preletto lo confermò apponendovi il segno di croce per essere illetterato, dichiarò che sarebbe
pronto di confermare il protocollo col giuramento e venne licenziato.
+ di Antonio Faraz
57
Fatto quindi comparire Giovanni Popovich del fù Nicolo da Slivno, d’anni 60 cattolico, contadino
ammogliato con prole mai processato, ed ammonito alla verità dietro interroga espose:
Io qual contadino della famiglia Noncovich mi ricordo che fino addietro 26 anni circa tagliava
legna sino ai punti Lovornaproda, Vragnevklanaz, Dubocavalla, sulle terre ad essi cedute dalla Repubblica
Veneta, e mi ricordo benissimo quando infieriva la peste che vi era presso quei punti il cordone di cui
io anzi era guardia. Intesi poi dai miei vecchi che sulla roccia entro terra piu di 2000 Klafter dalla
Punta di Klek vi era una croce che segnava il confine nostro e l’Ottomano, ma io non la viddi perche
di rado passava per quella parte. Io mi ricordo che anche nel tempo della peste che era dell’anno 1814.,
1815. o in quel torno di tempo i Turchi levarono i segni del confine poichè con forza gettarono a terra
un nostro casello di guardia. Essi poi anche in seguito tenevano le nostre terre e noi non ardivamo
parlarne per tema di vendetta. Tutto questo sono pronto di confermare con giuramento.
Preletto confermato si segnò con croce per essere illetterato e fù licenziato.
+ di Giovanni Popovich
Fatto entrare Giovanni Popovich del fù Antonio da Slivno, d’anni 58, cattolico, amogliato con
prole, mai processato, ed ammonito a legge alla verità dietro analoga interroga espose:
Intesi dai miei vecchi che il Confine Austriaco verso il territorio turco passava per i punti
Vucovklanaz, Rudnido, Rasnaz voda, Goiceva gomila, Surdubvalla, Lovoroaproda, Vragniklanaz
e Dubocavalla, ed io stesso qual contadino di Noncovich tagliava fino quei punti la legna, ed all’epoca
della peste quando si trattava di levare il cordone, i confinarj turchi ma di religione greca volevano
che fino la non arrivasse il confine e con violenza più non ci permettevano avvicinarsi, motivo
questo per cui abbiamo tralasciato ed abbandonato quel sito.
Sopra una roccia oltre terra per 2000 klafter vi esisteva come intesi sempre parlare una croce, la
quale fù poi abbrucciato dai confinarj. Tutto questo sarei pronto di confermare col mio giuramento.
Preletto lo confermò, si segnò con croce per essere illetterato e fú licenziato.
+ di Giovanni Provich
Comparso quindi Giuseppe Popovich del fù Antonio da Slivno d’anni 63, cattolico, contadino,
ammogliato con prole mai processato, ed ammonito alla verità dietro interroga analoga ebbe a dichiare:
Intesi dai vecchi miei predecessori, che il confine Austriaco si estendeva verso il territorio turco
fino ai punti Vukovklanaz, Rudnido, Rasnazvoda, Goicevagomila, Surdubvalla, Lovoraproda,
Vragniklanaz e Dubocavalla e fino là io come ragazzo andava tagliar legna pella famiglia Noncovich
che era proprietaria di quei terreni fino a che all’epoca della peste come ben mi ricordo, confinarij
turchi ci contrastarono il confine cacciandoci dietro con violenza, e noi non azzardavimo più parlare
su di ciò per tema di vendetta. Vi è anche 2000 klafter circa entro terra distante dalla Punta di Klek
una roccia con segni di una croce che intesi esser prima esistita per segno del confine, ma la croce
io non la vidoli perchè di rado passava per di là. Vi esistono attualmente i segni che la croce sia
stata abbrucciata. Tutto quanto io deposi sono pronto di confermare col mio giuramento.
Preletto confermato, segnato con croce per esser illetterato venne licenziato.
Stauber m/p+ Croce di Giuseppe Popovich

Taglieranni m/p
58
A bordo del Vapore Imperiale Achille nella rada di Klek
li 3. Gennajo 1857.
presenti
l’I.R. Capitano del Circolo di Spalato Gio. Dr. Buratti
l’I.R. Cancellista Circolare Coriolano de Cerineo Lucio
Comparvero Luca Provic del fù Andrea, Antonio Faraz del fù Biagio, Luca Bielich di Giacomo,
Giusppe Popovich del fù Antonio, Giovanni Popovich del fù Antonio, e Giovanni Popovich del fù
Nicolo - tutti da Slivno, ed ammoniti alla verità, dichiararono di confermarla con giuramento in
qualunque momento.
Indi furono interrogati ad informare, se e cosa sappiano positivamente sullo stato dei confini tra
il dominio imperiale austriaco succeduto alle Repubbliche di Venezia e di Ragusa, e il dominio
Turco verso il promontorio di Klek, tutti d’accordo, dopo aver ciascuno particolarmente compresa
la domanda, esposero:
Noi villani conserviamo un’antica tradizione, per cui ai giorni nostri pure comunemente si sà,
che dalla parte occidentale il confine tra il territorio turco e il veneto passava per le località Vukovklanac,
Rudnido, Rasagnac-voda, Goiceva gomila, Surdub valla nel continente; mentre nel promontorio
apposto di Klek si estendeva in linea corrispondente dall’una china, e dall’altra a Lovorovaproda,
Vrain Klanaz e Dubocavalla, dove lungo tutti i dintorni la famiglia Noncovich per conto proprio,
esercitando i diritti della veneta investitura ottenuta per benemerenza de maggiori suoi, faceva
tagliar della legna, a nostra memoria, e a memoria degli avi nostri a noi tramondata, percepiva una
tassa dai sudditi turchi, cui era da lei concesso l’uso dei pascoli, senza che nessuno, e meno anchora
i Turchi avessero tentato il minimo impedimento o contrasto.
Però nell’ occasione dell’ultima peste, che desolo il litorale di Macarsca, i Turchi molestavano
i terrieri di Klek nella demarcazione del cordone sanitario, distrussero i caselli eretti, e respinsero
con violenza i nostri oltre i confini. Da allora quegli invasori non ci permettono di possedere i tratti
di terreno che prima ci appartenevano, limitandone l’uso soltanto fino alle ruine d’un quartiere posto
nella spiaggia di Mare.
Anche dal promontorio di rincontro i Turchi ci escludono, e da molti anni abbruciarono una croce
marcata sopra una rupe alla eresta del Vragniklanaz, onde così disperdere uno dei segni di confine,
di cui ormai è confusa la traccia.
Altro non sappiamo.
Luca Provich anche soggiunse:
Intesi narare dal mio Avo Antonio Provich morto vecchio di 112 anni circa, che dopo l’ultima
guerra coi Turchi, quando si stabilivano i confini, l’ingegnere mandato da Venezia fù subornato dai
Ragusei interessati coi Turchi, i quali gli diedero due boccie di Zecchini in ricompenso del tradimento,
per cui egli contro i diritti del suo Governo, aveva assegnato alla Turchia più terreno di quanto le
spettava nei punti di Klek e di Sutorina. Vuolsi che i Veneti accortisi della perfidia, avessero richiamato
a Venezia l’ingegnere, facendogli colare nella gola dell’oro liguefatto in pena della colpa commessa.
Poscia Luca Provich del fù Andrea di anni 53, Antonio Faraz del fù Biagio di anni 53, Luca
Bielich di Giacomo di anni 51, Giuseppe Popovich del fù Antonio di anni 63, Giovanni Popovich
del fù Antonio di anni 58, e Giovanni Popovich del fù Nicolo di anni 60, hanno prestato solennemente
59
il giuramento a legge in confermazione di tutto quanto hanno deposto, ed apposero in prova ciascuno
la propria firma, o sottoscrizione.
Luca Provich
+ di Ante Faraz q. Biagio
+ di Luca Bielich di Giacomo
+ di Giuseppe Popovich q. Antonio
+ di Giovanni Popovich q. Antonio
+ di Giovanni Popovich q. Nicolo
Buratti m/pCerineo Lucio m/p
Prilog 2:
Svjedočenje Mata Miljevića iz Štedrice prilikom istraživanja Burattijeve
komisije za utvrđivanje austrijske granice na Kleku 1857. godine.
A bordo del Vapore Imperiale Achille

Nella rada di Klek li 3. gennajo 1857.
presenti
l’I.R. Capitano del Circolo di Spalato Giov. Dr. Buratti

l’I.R. Cancell. Circolare Coriolano de Cerineo Lucio
Comparve Matteo Miglievich q. Ivan da Stedrizza, e riferì:

Devo avvertire, secondo la cognizione ottentuta, che il confine tra il territorio turco e il raguseo
dalla parte orientale passa dalla valle di Bad per Cerkvizze, lasciando a manca Ragnevosello; e
proseguendo verso la strada regia, lungo Scepovljut, Vilindoline, Rona voda riesce fino a Mihaljevu
cerkvu vicino il casello dello stradajuolo e la Caserma militare.
I segni del confine sono marcati distintamente ne greppi, e i Turchi danno ad intendere che quei
segni determinavano alcune attique proprietà di privati.
Altre più dettagliate e precise informazioni mi riservo di affrire a Ragusa, dove all’uopo mi
recherò fra qualche giorno.
Matteo Miglievich m/p
Buratti m/p
Co. Cerineo Lucio m/p
Nell’ I.R. Ufficio Circolare di Ragusa 10. Gennajo 1857.

presenti
l’I.R. Capitano Circolare Cav. Paolo de Rescetar
l’I.R. Cancellista Circolare addetto al Capitano di Spalato Coriolano de Cerineo Lucio in com-
missione.
60
Comparve Matteo Miglievich q. Ivan da Stedrizza, e in addizione alla relazione deposta nel
Protocollo 3. corente, soggiunse:
Seppi che Andria Čamo da Dusi suddito turco conosce la vera demarcazione dei confini verso
Klek. Parlai con lui, e gli promisi una vistosa retribuzione se volesse indicarmela; ma risolutamente
si astenne dal darmi il minimo cenno per paura, credo, del governo turco, da cui dipende. Però egli
una volta ne ha informato Luca Karmek da Sdriena, ma anche questi dissimula, o tace.
Mio Vlaussich da Stedrizza avente ormai 83 anni si ricorda d’una qualche rettificazione de confini
eseguita da un tal Agi Begh da Stolaz, il quale fabbricò un forte a Utovo, dove prima era il termine
del territorio veneto, dai cui dintorni i Turchi violentemente sfrattarono la famiglia Noncovich
investita di parecchi poderi durante il dominio veneto.
D’altronde il Vlaussich ignora i limiti in quell’epoca stabiliti.
Avverto in fine che Matteo figlio di Andria Čamo mi ha promesso di mostrarmi il termine del
confine nel punto Scepov Ljut preso Bad, subito che avrebbe potuto indurre il padre a spiegarsi.
Allora spero d’offrire all’ autorità più certi dettagli.

Rescetar m/p
Co Cerineo Lucio m/p
Ragusa li 27. Marzo 1857.

Nell’Ufficio dell’I.R. Capitanato Circolare
Presenti
i sottoscritti
Comparso personalmente Matteo Miglievich q. Giovanni stradajuolo di Klek, espose quanto

segue:
Il Signor Capitano SCircolare di Spalato nel suo passaggio per Klek alla volta di Ragusa nel
mese di Decembre a.p. mi avea incaricato di prestarmi affine di di eruire possibilmente le antiche
meti confinarie tra il territorio di Ragusa ed il finitimo Ottomano, autorizzandomi d’altronde d’incontrare
qualsiasi spesa all’effetto.
Mi vi prestai diffatti, ma indarmi ed il niuno utile risulttato in proposito lo esposi a P.V. presso
questo Capitanato nel mese di Genajo a.c.
Se nonchè il Sig. de Cerineo, che faceva parte della Commissione di cui trattasi col sullo dato Sig.
Capitano Circolare di Spalato, ebbe in seguito al l’ultima mia deposizione, ad incarica mi di procedere
ad ulteriori investigazioni nel particolare, autorizzandomi nuovamente, come fece anche il Sig. Capitano
Circolare Buratti, d’incontrare qualsiasi spesa all’ effetto, e di far conoscere il risulttato a questo Sig.
Capitano Circolare.
Non ommisi quindi d’impiegare in proposito ogni mia cura, e riescii di risapere da un suddito
Ottomano, il di cui nome lo taccio perchè così da esso pregato, per tema di qualche grave castigo per
parte dell’Autorità Turca, in caso di scoperta, e previo esborso di Talleri 50, da me di già enumerati
al suddetto individuo quanto segue:
Che le antiche meti confinarie esistevano in quattro punti, cioè:
61
1) Nella località Vucia Glavizza visce Kuline presso il mare, ove si scorgono due croci intatte
in pietra viva.
2) In Sciepova Gliut, ove esiste una croce intatta.
3) In Villin Dolline, ove scorgesi una croce alquanto guastata da colpi di martello od altro in
tempi remoti.
4) In Ronna, ove non si conosce la mete.
Dalle premesse meti adunque chiaro risulta, che il territorio di Ragusa doveva estendersi fino a
tutta inclusive la punta di Klek, ed in larghezza fino quasi la nuova strada, anzi fino Rona.
Che in tempi recenti non siano stati praticati degli usurpi ed atterati gli antichi confini, con
evidente danno del territorio Austriaco, non vi è alcun dubio, se si rifletta alle suindicate antiche
meti, e che rendesi necessario siano quanto prima commissionalmente con statate.
Ciò premesso, in sto mi siano indenizzati i suddetti Talleri 50 da me pagati al predetto indicatore
suddito Ottomano, ed altri Talleri 50 da me promessigli si tosto saranno state constatate le dette
antiche meti, alla quale condizione ed soltanto si persuase d’indicarmele.
Ritirata la firma del Miglievich, venne chiuso e firmato il presente.
Rescetar m/p
Nardelli m/p
62
KATASTARSKA PRIPADNOST PONTE KLEKA
TE VELIKOG I MALOG ŠKOLJA
Katastarsko stanje Ponte Kleka do 1857. godine

Katastar Dubrovačke Republike pripada najstarijim zbirkama dokumenata takve
vrste u Europi.96 Odmah nakon stjecanja Dubrovačkog primorja 1399. godine, Du-
brovčani su izvršili imovinsku i katastarsku podjelu zemljišta. Osnovne jedinice ka-
tastarske podjele bile su desetine (deceni), a administrativne kaznačine (slika 24). Uz
minimalne promjene, primorske desetine sa svojim zamršenim granicama traju kao
katastarske jedinice sve do austrijske katastarske izmjere 1837. godine (slika 25).
Tada Austrija, umjesto desetina, uvodi katastarske općine kao nove katastarske jedi-
nice. Granice austrijskih katastarskih općina poklapale su se s granicama dubrovač-
kih desetina i kaznačina.97 Područje Gornjeg Kleka i poluotoka Kleka pripadalo je
najzapadnijoj primorskoj desetini i kaznačini Imotici.
Nakon nekoliko stoljeća pripadnosti kaznačini Imotice, nakon osmanske i mletač-
ke uzurpacije poluotoka Kleka, koja se dogodila protivno odredabama Požarevačkog
mira iz 1718. godine, vrh poluotoka Kleka, u doba mletačke vlasti, ostao je katastar-
ski neraspoređen. Takav status imat će i nakon propasti Mletačke Republike za traja-
nja tzv. Prve austrijske uprave u Dalmaciji (1797-1805), za vrijeme francuske uprave
(1805-1814), te za vrijeme osmanske uzurpacije (1815-1857).
Od 1815. do 1857. godine Ponta Kleka je bila de facto pod osmanskom uzurpaci-
jom. U tom je razdoblju (od 1817. do 1839) trajala izrada austrijskog katastra Kra-
ljevine Dalmacije. Budući da Ponta Kleka nije bila pod njihovom kontrolom, nije se
mogao provesti upis katastarskih čestica. Stoga, uspostavom austrijskog katastra 1837.
godine, Ponta Kleka nije priključena najbližoj katastarskoj općini Slivno, već je osta-
la katastarski neraspoređena (pod osmanskom uzurpacijom). Iako je i u neumskom
kraju, kao i u ostalim dijelovima Bosne, postojao tapijski sustav zemljišne podjele, Ponta
96
Najstariji zemljišnik u Hrvatskoj jest zemljišnik poluotoka Pelješca iz 1336. godine, koji je u cijelosti objavio J.
Lučić, »Najstarija zemljišna knjiga u Hrvatskoj«: 57-89.
97
N. Kapetanić, »Podjela zemlje u Vitaljini u 15. stoljeću.«: 25.
63
MOŠEVIĆI
STUPA
TOPOLO
DUŽI IMOTICA OŠLJE

VRANJEVO
SELO
ŠTEDRICA
Legenda:
Teritorij kaznačine Imotice koji su Osmanlije uzurpirali poslije 1718. godine.
Slika 24. Granične kaznačine (prethodnice katastarskih općina) Dubrovačkog primorja u 17. stoljeću
MOŠEVIĆI
UPA
KO ST
LJE
TICA
DUŽI
POLO
KO OŠ
VRANJEVO
KO IMO
SELO
KO TO
Legenda:
Teritorij Austrije
Slika 25. Granične katastarske općine Dubrovačkog primorja 1837. godine (koje traju do danas)
Kleka, oteta od vlasnika Nonkovića, zbog takvog statusa nije dodijeljena ni jednom novom
vlasniku, ostavši katastarski neraspoređena i u okviru tog sustava (slika 26).
64
K.O. SLIVNO
Lopata
POLUOTOK
KLEK
Legenda:
Katastarska općina Slivno
Katastarski neraspoređeno (pod osmanskom uzurpacijom)
Državna granica
Slika 26. Katastarsko stanje 1837-1857.
Katastarsko stanje Ponte Kleka u vrijeme austrijske

(austro-ugarske) vlasti (1857-1918)
Nakon korekcije granice 1857. godine, iako politički-teritorijalno nesumnjivo u
okvirima Monarhije, Ponta Kleka sve do kraja austro-ugarske vlasti nije bila uklju-
čena u katastar Dalmacije, odnosno u najbližu katastarsku općinu Slivno. Zašto?
Nakon njezina vraćanja u granice austrijske Dalmacije 1857, katastarske općine
već su bile formirane. Složeni posao izradbe katastra bilo je teško revidirati i sve do
sloma Monarhije nije poznat ni jedan slučaj izmjene opsega katastarskih općina u
Dalmaciji. Budući da je, nakon povratka u granice Dalmacije 1857. godine, jedini
zaselak Opuće ostao na osmanskoj strani, nenaseljena Ponta Kleka svedena na samo
800 metara nije bila dovoljno jak razlog za reviziju katastra i upuštanje u složen i du-
gotrajan posao izmjene najbliže katastarske općine Slivno. Pust i gospodarski neva-
žan djelić Kleka, na kojem austrijske vlasti ništa nisu ni gradile ni investirale, ostao
je tako katastarski neraspoređen (slika 27).
65
K.O. SLIVNO
Lopata
POLUOTOK
KLEK
Legenda:
Teritorij Osmanskog Carstva (tapijski sustav)
Katastarski neraspoređeno (u sastavu austrijske Kraljevine Dalmacije)
Državna granica
Slika 27. Katastarsko stanje 1857-1897/8.
Na temelju zaključka Berlinskog kongresa Austro-Ugarska je 1878. okupirala Bo-

snu i Hercegovinu. U razdoblju od 1881. do 1884. traje izradba katastra za tu pokra-
jinu koja se, sve do formalnog priključenja Monarhiji 1908, nalazi pod suverenitetom
Osmanskog Carstva. Upisi u katastar Bosne i Hercegovine započeli su 1897/8. godi-
ne. Tom prigodom Ponta Kleka je prvi put uvrštena u novostvorenu katastarsku op-
ćinu Gradac-Neum (č.z. 2168/1 i č.z. 2167/3) (slika 28).
Kako protumačiti taj postupak? Zbog čega Austrija Pontu Kleka uvrštava u kata-
starsku općinu Bosne i Hercegovine, iako ni na koji način politički-teritorijalno ne
čini upitnim njezinu pripadnost Kraljevini Dalmaciji?
Razlog je vrlo jednostavan: i Kraljevina Dalmacija i Bosna i Hercegovina u njezinu
su posjedu (granica na Kleku nije više međudržavna već pokrajinska granica); kata-
star Kraljevine Dalmacije već je završen, a katastar Bosne i Hercegovine tek je u izradi.
Radi ekonomičnosti, radi pojednostavljivanja procedure, čini se ciljana “greška” i, umjesto
u već definiranu katastarsku općinu Slivno, Ponta Kleka se smješta u katastarsku općinu
Gradac-Neum čije se katastarsko utvrđenje baš u tom trenutku izrađuje. Razvidno je
66
K.O. SLIVNO
Lopata
Č.
Z.
21
68
Č. /1
Z.
21
67
/3 POLUOTOK
KLEK
K.
O.
GR
AD
AC
-N
EU
Legenda: M
Katastarska općina Gradac-Neum
Državna (pokrajinska) granica
Slika 28. Katastarsko stanje 1897/8-1918.
da intencija takvog rješenja nije političko-teritorijalna promjena granice - Austro-Ugarska

će na svim svojim preciznim i ažurnim vojnim zemljovidima, sve do sloma 1918, oči-
tovati administrativno-teritorijalnu pripadnost Ponte Kleka Kraljevini Dalmaciji.
Katastarsko stanje Ponte Kleka u vrijeme

jugoslavenske vlasti (1918-1974)
Nakon austrougarskog sloma 1918. godine, uslijedila je znakovita katastarska pro-
mjena na Ponti Kleka. Djelovanjem Pokrajinske vlade za Dalmaciju 1919. dio Ponte
Kleka, duljine oko 360 metara, briše se iz katastarske općine Gradac-Neum, a preo-
stali dio do granične crte, dug oko 440 metara, ostaje u istim česticama zemlje kata-
starske općine Gradac-Neum. Izdvojeni dio (360 m), međutim, ponovno ostaje kata-
starski neraspoređen.
Zbog čega se tako postupilo? Intencija te promjene bila je da se u novim političko-
teritorijalnim okolnostima katastarske granice na Ponti Kleka izjednače s pokrajinskim.
67
K.O. SLIVNO
Lopata
Č.
Z.
21
68
Č. /1
Z.
21
67
/3 POLUOTOK
KLEK
K.
O.
GR
AD
AC
Legenda: -N
EU
Katastarska općina Slivno M
Katastarska općina Gradac-Neum
Katastarski neraspoređeno (u sastavu pokrajine Dalmacije pa SR Hrvatske)
Pokrajinska (republička) granica
Slika 29. Katastarsko stanje 1919-1974.
Budući da je iz katastra Gradac-Neum izbrisana Ponta Kleka, razvidno je da cilj te pro-

mjene nije promjena granice, korekcija pokrajinske granice prema katastarskoj, već
suprotno: da se katastarska granica uskladi s političko-teritorijalnim statusom.
Zbog čega nije došlo do izdvajanja čitavog područja do granice (800 metara), već
je izdvojen samo jedan dio (360 metara)? Razlog je vjerojatno u tome što je postupak
u nesređenim političkim uvjetima proveden nestručno i bez priprema.
Zašto taj izdvojeni dio nije upisan u katastarsku općinu Slivno? Novi upis nije iz-
vršen zbog istih razloga kao i ranije u sličnoj situaciji. Proširenje katastarske općine
Slivno iziskivalo je dugotrajan postupak, a gospodarski moment nije ničim tražio hit-
nost i ažurnost. Stoga je slučaj polako “odlazio u zaborav”, ostavljajući dugotrajno
ovakvu katastarsku situaciju: golo područje Ponte Kleka od oko 360 metara duljine
ostalo je neraspoređeno ne nalazeći se ni u jednom katastru (iz k.o Gradac-Neum je
izbrisan, a u k.o. Slivno nije nikad upisan), a pošumljeni ostatak do granice s Bosnom
i Hercegovinom ostao je u katastarskoj općini Gradac-Neum. Takva je katastarska
situacija ostala nepromijenjena sve do 1974. godine (slike 29-32).
68
Slika 30. Parcelacija čestice u duljini od 360 m na Ponti Kleka iz 1919. godine.
Čestica označena crtom parceliranja do tada je bila upisana u k.o. Gradac-Neum
kao dio dviju čestica Šušanj i Frule (2167/3 i 2168/1)
Slika 31. Kopija katastarskog plana k.o. Gradac-Neum nakon izdvajanja

čestice Ponte Kleka koje je 1919. godine proveo Općinski sud u Stocu
69
Slika 32. Povijesno kretanje katastarskih čestica 2167/3 (Šušanj) i 2168/1 (Frule)
koje potvrđuje smanjenje njihove površine nakon izdvajanja čestice u duljini od 360 m
na Ponti Kleka 1919. godine (dokument Osnovnog suda u Čapljini).
70
Katastarska promjena 1974. godine
Godine 1974, na temelju Zakona o premjeru i katastru zemljišta98 te Uredbe o izra-
di premjera katastra zemljišta i o njegovu održavanju, imenovane su komisije za ome-
đavanje katastarskih općina sa zadatkom da izrade novu katastarsku izmjeru. Tako su
imenovane komisije graničnih hrvatskih (Slivno, Imotica) i bosansko-hecegovačkih
(Gradac, Neum) katastarskih općina. Komisije su obišle teren, izvršile omeđavanje
katastarskih općina i o tome su sastavljeni zapisnici. Te zapisnike izradio je Radovan
Vuletić iz Geodetskog zavoda u Sarajevu. U njihovoj izradi nije sudjelovao nitko s
hrvatske strane. Članovi komisije s hrvatske strane taj Zapisnik nisu potpisali. Štoviše,
spomenuti Radovan Vuletić izmislio je zapisnik s k.o. Pelješac koja uopće ne postoji.
Hrvatska strana, dakako, nije ni mogla sudjelovati pri omeđavanju svoje izmišljene
katastarske općine. Analizu tog lažnog dokumenta iz 1974. godine donosimo u slje-
dećem poglavlju. Ovdje samo konstatiramo činjenicu:
K.O. SLIVNO
Lopata
Č.
Z.
21
68
/1
Č.
Z.
21
67
/3
POLUOTOK KLEK
K.
O.
NE
UM
Legenda:
Katastarska općina Neum
Jednostrano pripojeno u k.o. Neum prema nelegalnom zapisniku iz 1974. godine
Republička (državna) granica
Slika 33. Nelegalno katastarsko stanje 1974-2012.
98
Narodne novine 39/1968.
71
2076
2075
2074
2077
2073
2072
2071
Legenda:
Republička (državna) granica
Dio Ponte Kleka nelegalno upisan u k.o. Neum
nakon 1974. godine (u uporabi od 1976. godine)
2073 Brojevi novih katastarskih čestica (u uporabi u katastru k.o. Neum od 1976. godine)
koje su zamijenile dotadašnje katastarske čestice 2167/3 i 2168/1
Slika 34. Nelegalno katastarsko stanje na Ponti Kleka uspostavljeno 1974,

koje se počelo primjenjivati od 1976. godine
72
Slika 35. Gruntovni izvaci katastarskih čestica 2167/3 (Šušanj) i 2168/1 (Frule) koji potvrđuju
da se njihova površina od 1919. do danas nije mijenjala te da katastarska promjena iz 1974.
nije provedena u zemljišnim knjigama (dokument Osnovnog suda u Čapljini).
73
Unatoč bezvrijednom papiru u rukama, jednostrano potpisanim i izmišljenim Za-
pisnicima, SR Bosna i Hercegovina je upisala čestice Ponte Kleka te čestice Velikog
i Malog školja u k.o. Neum (slike 33 i 34). Dakle, bez znanja i pristanka SR Hrvat-
ske upisala je dio njezina teritorija u svoju katastarsku općinu. Ta promjena, među-
tim, nikad nije provedena i u zemljišnim knjigama suda u Čapljini pa je danas nemo-
guće dobiti dokaz vlasništva na spomenutim česticama (slika 35).99
Sa stajališta Republike Hrvatske Ponta Kleka, kao dio njezina državnog teritorija,
i dalje je ostala katastarski neraspoređena, dok su Veliki i Mali školj i danas čestice
katastarske općine Duba Stonska.
Katastarska pripadnost Velikog i Malog školja

Za razliku od Ponte Kleka, katastarska i političko-teritorijalna pripadnost Velikoga
i Maloga školja sukladne su od 1333. godine do danas. Ova dva otočića u Maloston-
skom zaljevu, površine 7211 m2, odnosno 367 m2, od prvotne pripadnosti desetini i
kaznačini Dube Stonske u vrijeme Dubrovačke Republike, pa preko austrijske prve
katastarske izmjere iz 1837. (slike 36 i 37), sve do danas pripadaju katastarskoj općini
Duba Stonska (slike 38 i 39).
U prvom upisu u katastarsku općinu Dube Stonske, korišteni su 1837. godine stari
nazivi otočića: Zeleni školj (Scoglio Zeleni) i školj Sika (Scoglio Sicca). Veliki školj
nosi oznaku katastarske čestice br. 455, a Mali školj br. 456. Te oznake protežu se sve
do danas (slike 40 i 41).
U sljedećem upisu u isti katastar,100 datiranom 31. lipnja 1878, koriste se termini
Veliki Školj (Veliki Skogl) i Mali Školj (Mali Skogl), a kao posjednik tih otočića na-
veden je Marin Nikolin Gučić (slika 42).101
Pri sljedećem sređivanju katastarskog stanja, na temelju odluke “c. k. kotarskog
Suda” u Stonu 4. kolovoza 1888. godine, pozvane su sve osobe “koje imadu pravnog
razloga da se saznadu posjedovni odnošaj, mora u se prikazati i navesti što god more
99
Da je u zemljišnim knjigama bila provedena katastarska promjena iz 1974. godine, površina katastarske čestice
Šušanj iznosila bi 201.220 m2, a površina katastarske čestice Frule 156.000 m2.
100
“U svakom od četiri politička okružja Zadarskom, Splitskom, Dubrovačkom i Kotorskom bio je samo po jedan
geometar sa sjedištem u tim gradovima... Tako se broj promjena na terenu, koje nisu provedene u katastru, stalno po-
većavao”. Stoga je izvršena reambulacija 1873/9. godine. Potom je 1881. godine donesen “zakon o osnivanju zemljiš-
nika u Dalmaciji pa je katastarska mapa postala njen sastavni dio”. O tome opširnije, vidi: Stanko Piplović, »Historijat
prvog stabilnog katastra Dalmacije.«: 31-32.
101
Marin, sin Nikole Gučić i Kate Radić, rođen je 1830. godine u Malom Stonu, gdje je i umro 1911. godine. O malo-
stonskom rodu Gučić, vidi: N. Vekarić, Pelješki rodovi (A-K): 95-96.
74
Slika 36. Granice k.o. Duba Stonska iz 1837. godine s naznačenim katastarskim listovima
(Comune Duba, Arhiv mapa za Dalmaciju, Državni arhiv Split)
75
razjasniti i obraniti njihova prava”.102 Već 10. rujna iste godine pred Kotarski sud su
pristupili Marin Nikov Gučić iz Malog Stona i devet polovnika iz Dube Stonske,103
koji su pred Povjerenstvom posvjedočili posjed pojedinih čestica (slika 43). Čestice
455 (Veliki školj) i 456 (Mali školj) su prema tada sastavljenom Zapisniku sistema-
tizirane su kao 18. zemljišničko biće u XVII. zemljišnoknjižnom ulošku katastarske
općine Duba Stonska, a kao posjednik je upisan spomenuti Gučić (slika 44). Na te-
melju tog Zapisnika izvršen je i upis u glavnu zemljišnu knjigu. Uz Veliki školj stoji
naznaka “pašnjak”, uz Mali školj naznaka “neplodno” (slika 45).
Na oba su otoka Gučići bili uknjiženi do 1948. godine. Prema odlukama Kotarske ko-
misije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Dubrovniku od 26. siječnja 1948. (br. 0.106/46)
i Oblasne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Splitu od 7. ožujka 1948. (br. 1041,
ŽGK) pravo vlasništva nad otocima prenijeta su i uknjižena na Zemljišni fond agrar-
ne reforme i kolonizacije Narodne Republike Hrvatske (slika 46). U kasnijem je po-
stupku kao organ upravljanja nad otocima upisan Mjesni narodni odbor Ston. Kao
sljednik Mjesnog odbora Ston danas je kao korisnik katastarskih čestica na oba otoka
upisana Općina Ston (slika 47). U tijeku je procedura denacionalizacije tih otoka na
temelju pravodobnog zahtjeva vlasnika u lipnju 1997. godine upućenom nadležnim
institucijama Republike Hrvatske.
Slika 37. Izdvojeni katastarski listovi (1 i 2) k.o. Duba Stonska s Velikim i Malim školjem
iz 1837. godine (Comune Duba, Arhiv mapa za Dalmaciju, Državni arhiv Split)
Objavitelj Dalmatinski / Avvisatore Dalmato 64 (2.8.1888): 2.

102
Marija Petrova Radić, Ivo Matov Korać, Pavo Ivov Radelić, Pero Jozov Soko, Jozo Mihov Vulić, Pero Nikov
103
Korać, Miho Petrov Vulić, Ivo Ivov Balović i Niko Nikolin Gate.
76
Slika 38. Granice k.o. Duba Stonska na novoj katastarskoj reprodukciji (1:2880)
Slika 39. Izdvojeni katastarski listovi (1 i 2) k.o. Duba Stonska s Velikim i Malim školjem
na novoj katastarskoj reprodukciji
77
Slika 40. Naslovna stranica katastarske općine Duba Stonska u katastru
iz 1837. godine (Provincia Dalmatia. Copia. Protocollo dei Terreni
del Comune Duba Circolo di Ragusa Distretto di Slano. 1837,
Arhiv mapa za Dalmaciju, Državni arhiv Split)
78
Slika 41. Stranica u katastru općine Duba Stonska iz 1837. godine na kojoj su,
pod brojem 455 i 456, upisani Veliki školj (Zeleni školj) i Mali školj (školj Sika)
(Provincia Dalmatia. Copia. Protocollo dei Terreni del Comune Duba Circolo di Ragusa
Distretto di Slano. 1837. Arhiv mapa za Dalmaciju, Državni arhiv Split)
79
80
Slika 42. Veliki školj (čestica br. 455) i Mali školj (čestica br. 456) prema katastarskom upisu
1878. godine (Elenco di tutte le località, case isolate, contrade, fiumi, laghi, torrenti, monti,
grandi boschi, come pure di tutte le altre denominazioni appartenenti al Comune censuario
di Duba colla retta ortografia delle medesime / Upisnik sviju mjesta (sela) osamljenih kućâ,
predjelâ (poljanâ), riekâ, potokâ, briegovâ, velikih šumâ i svijuh drugih nazivanjâ spadajućih
k` poreznoj obćini Duba sa točnim pravopisom istih
(detalji s četiri stranice, Arhiv mapa za Dalmaciju, Državni arhiv Split)
81
Slika 43. Zapisnik sastavljen 10. rujna 1888. godine o radu Povjerenstva koje je je utvrđivalo
posjed zemljišnih čestica u katastarskoj općini Duba Stonska (Zapisnik sastavljen u Stonu
dne 10 Rujna 1888, Općinski sud u Dubrovniku - Zemljišnoknjižni odjel)
82
Slika 44. Detalji iz popisa katastarskih čestica 1888. godine, gdje su upisani Veliki školj
(čestica 455) i Mali školj (čestica 456) (Nota relativa al possesso catastale dei singoli possessori
nel Comune catastale / Popis katastralnog posjeda pojedinih posjednika u katastralnoj Obćini:
Duba, Općinski sud u Dubrovniku - Zemljišnoknjižni odjel)
83
Slika 45. Detalji iz glavne zemljišne knjige katastarske općine Duba Stonska,
gdje su upisani Veliki školj (čestica 455) i Mali školj (čestica 456) (Glavna zemljišna knjiga,
k.o. Duba Stonska, Općinski sud u Dubrovniku - Zemljišnoknjižni odjel)
84
Slika 46. Potvrda Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Dubrovniku o uknjiženju
Velikog i Malog školja na članove obitelji Gučić te o promjeni prava vlasnosti
prema odlukama Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju iz 1948. godine.
85
Slika 47. Veliki i Mali školj na popisu katastarskih čestica u k.o. Duba Stonska s Općinom Ston
kao upisanim korisnikom 1999. godine (danas je kao korisnik upisana Republika Hrvatska,
Ured za katastarsko-geodetske poslove Dubrovačko-neretvanske županije u Dubrovniku).
86
ZAKLJUČAK
Nakon višestoljetne pripadnosti cijelog poluotoka Kleka Dubrovačkoj Republici,

granica na samom poluotoku formira se osmanskom uzurpacijom dubrovačkog terito-
rija protivno odredabama Požarevačkog mira iz 1718. godine. Da bi zaustavila daljnju
uzurpaciju teritorija i širenje na morski pojas, Mletačka Republika uzurpira vrh polu-
otoka Kleka koji je u tom času također dubrovački teritorij.
Ozakonjeni rezultati te uzurpacije traju do danas:
1) Istočni, veći dio poluotoka Kleka, nasljeđuje austro-ugarska pokrajina Bosna i
Hercegovina kao zakoniti sljednik Osmanskog Carstva, NR (SR) Bosna i Hercego-
vina kao zakoniti sljednik austro-ugarske pokrajine Bosne i Hercegovine, Bosna i
Hercegovina kao zakoniti sljednik SR Bosne i Hercegovine.
2) Zapadni vrh, smanjen korekcijom granice 1857. godine, nasljeđuje austro-ugarska
pokrajina Kraljevina Dalmacija kao zakoniti sljednik Mletačke Republike, NR (SR)
Hrvatska kao zakoniti sljednik austro-ugarske pokrajine Kraljevine Dalmacije, Re-
publika Hrvatska kao zakoniti sljednik SR Hrvatske.
Zbog strateške važnosti Ponte Kleka, svi zainteresirani subjekti, sve do danas, pomno
su vodili brigu o toj granici. Osmansko Carstvo i njezini sljednici htjeli su tu granicu
ukloniti, prisvojiti Pontu Kleka i tako otvoriti sebi izlaz na more. Mletačka Republika
i njezini sljednici branili su tu granicu i tako zadržavali kontrolu nad cijelim obalnim
pojasom. No, iako strateški važna, gospodarski inferiorna Ponta Kleka nije izazvala
takvu pomnju i pri katastarskom uređivanju. Kad su Austrijanci pravili katastar Kra-
ljevine Dalmacije (od 1817. do 1839), Ponti Kleka nisu mogli pristupiti i provesti
katastarsku izmjeru jer je bila pod osmanskom uzurpacijom. Kad su je napokon mo-
gli katastarski utvrditi, uključili su je u katastarsku općinu Gradac-Neum, a ne u ka-
tastarsku općinu Slivno jer je katastar Slivna bio već završen, a katastar Graca-Neuma
se upravo izrađivao. Tim rješenjem, dajući prednost načelu ekonomičnosti, Austri-
janci su stvorili katastarski nered koji traje do danas. Ponta Kleka presedan je u
svjetskim razmjerima. Njezina katastarska pripadnost u trostoljetnom vremen-
skom razdoblju nije ni u kakvoj korelaciji s političko-teritorijalnom pripadnošću
(tablica 1).
87
Tablica 1. Kronologija državne i katastarske pripadnosti Ponte Kleka
Vrh poluotoka Kleka

Razdoblje
Katastarska
Veličina vrha Državna/pokrajinska pripadnost
pripadnost
1399-1718 cijeli poluotok Dubrovačka Republika Imotica
1718-1797 3800 metara Mletačka Republika (uzurpacija) neraspoređen
1797-1805 3800 metara Prva Austrijska uprava u Dalmaciji neraspoređen
1805-1814 3800 metara Francuska uprava u Dalmaciji neraspoređen
1815-1857 cijeli poluotok Osmansko Carstvo (uzurpacija) neraspoređen

Kraljevina Dalmacija
1857-1898 800 metara neraspoređen
(Habsburška Monarhija)
1898-1918 800 metara Gradac-Neum
1918-1919 800 metara Pokrajina Dalmacija (Kraljevstvo SHS) Gradac-Neum
360 metara neraspoređen

1919-1922 Pokrajina Dalmacija (Kraljevstvo SHS)
440 metara Gradac-Neum

1922-1945 Kraljevina SHS - Kraljevina Jugoslavija

1946-1974 NR (SR) Hrvatska (Jugoslavija)
nezakonit upis:
1974-1991 360 metara
SR Hrvatska (Jugoslavija) Neum
440 metara Neum
nezakonit upis:
1991-2012 360 metara
Republika Hrvatska Neum
440 metara Neum
2012- 800 metara ? ?
88
Slika 48. Ponta Kleka
Tablica 2. Kronologija državne i katastarske pripadnosti Velikog i Malog školja
Veliki i Mali Školj

Razdoblje
Državna/pokrajinska pripadnost Katastarska pripadnost
1333-1808 Dubrovačka Republika Duba Stonska

Ilirske pokrajine
1809-1815 Duba Stonska
(Pokrajina Dubrovnik i Kotor)
Kraljevstvo SHS - Kraljevina SHS
- Jugoslavija
1946-1974 NR (SR) Hrvatska (Jugoslavija) Duba Stonska
nezakonit upis:
1974-1991 SR Hrvatska (Jugoslavija) Duba Stonska
Neum
nezakonit upis:
1991-2012 Republika Hrvatska Duba Stonska
Neum
2012- ? ?
89
Slika 49. Veliki Školj (foto: Zvonimir Pandža)
Dok je na Ponti Klek katastarski nered i nesklad katastra s političko-teritorijalnim

statusom, na Velikom i Malom školju savršen je red: u 679 godina, od 1333. do da-
nas oni slijede zakoniti političko-teritorijalni kontinuitet pripadajući Dubrovačkoj
Republici i svim njezinim zakonitim sljednicima do Republike Hrvatske. U tom raz-
doblju od 679 godina katastarska pripadnost Dubi Stonskoj u potpunom je suglasju
s njihovom političko-teritorijalnom pripadnošću (tablica 2).
Slika 50. Mali školj (foto: Zvonimir Pandža)
90
IDENTIFIKACIJA GRANICE IZMEĐU
BOSNE I HERCEGOVINE I REPUBLIKE HRVATSKE
1999. GODINE GLEDE PONTE KLEKA
TE VELIKOG I MALOG ŠKOLJA
Informacije o identifikaciji granice između Bosne i Hercegovine i

Republike Hrvatske glede Ponte Kleka te Velikog i Malog školja
Osim Ugovora o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercego-
vine, potpisanog 30. srpnja 1999. godine u Sarajevu, koji nije ratificiran u Hrvatskom
saboru, za identifikaciju granice na Ponti Kleka te Velikom i Malom školju stajale su
nam na raspolaganju izjave hrvatskih dužnosnika koji su sudjelovali u pripremi tog
Ugovora.
Iz njihovih izjava razvidno je da su i Ponta Kleka te Veliki i Mali školj po toj iden-
tifikaciji uvršteni u teritorij Bosne i Hercegovine!
Iz izjava hrvatskih dužnosnika slijedi, nadalje, da su dva ključna razloga za takvu
identifikaciju granične crte:
1) Tzv. “Sporazum” o razgraničenju katastarske općine Neum iz 1974. godine prema
kojem Ponta Kleka te Veliki i Mali školj pripadaju katastarskoj općini Neum.
2) Spoznaja da hrvatska strana ne raspolaže ni jednim dokazom koji bi potvrdio
pripadnost Ponte Kleka SR Hrvatskoj prije 1974. godine.104
Više elemenata upućuje da su hrvatski dužnosnici, kojima je bilo povjereno odlu-
čivanje o identifikaciji granice Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, pro-
pustili izvršiti određene radnje koje bi pomogle pri donošenju ispravne odluke. Za
utvrđivanje granične crte vjerojatno nije korištena sva raspoloživa dokumentacija
104
“...mi nemamo dokumenta koji pokazuje da je on (Ponta Kleka, op. a.) ikada bio u Hrvatskoj.” (Željko Dobra-
nović, predsjednik Mješovitog diplomatskog povjerenstva za granice s BiH, Slobodna Dalmacija, 15. rujna 1999: 4).
91
KLEK
HRID
PO
LOPATA BOSNA I
KL NTA
EK
A NEUM HERCEGOVINA
PO
LU
OT
OK
KL
EK
MALI
ŠKOLJ
VELIKI
REPUBLIKA ŠKOLJ
HRVATSKA
Legenda:
Granica po karti Hidrografskog instituta u Splitu
(prijedlog hrvatske strane Mješovitog povjerenstva za identifikaciju granice)
Granica po takozvanom zapisniku iz 1974. godine
(prijedlog bosanske strane Mješovitog povjerenstva za identifikaciju granice)
Slika 51. Granica Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske

prema lažnom Sporazumu (tj. Zapisniku) iz 1974. godine
(prijedlog bosanske strane) i prema nacrtu Hidrografskog instituta iz Splita
(prijedlog hrvatske strane), koji je prihvaćen
dubrovačkog katastra.105 Nije ispitano domicilno stanovništvo. Nisu poduzeti istra-

živački postupci za pronalaženje dokumenta koji bi potvrdio pripadnost Ponte Kleka
SR Hrvatskoj prije 1974. godine. Bez prikupljenih dokaza nekritički su prihvaćeni
dokazi koje je ponudila bolje pripremljena i potkovanija bosansko-hercegovačka stra-
na. Tako nije pomno analiziran tzv. Sporazum, dokument iz 1974. koji je podastrla
bosanska strana, pa je propušteno uočiti da nije riječ ni o kakvom Sporazumu i da
“Točno je da se povjerenstvo za granice na čelu s brigadirom Željkom Dobranovićem iz Zagreba moralo služi-
105
ti našim i metkovskim katastarskim podacima. Fizički, dubrovački katastar u ovakvom nastanku sporazuma nije su-
djelovao” (Pero Ljubić, pročelnik Ureda za katastar Dubrovačko-neretvanske županije, Dubrovački list, 23. srpnja
1999: 3). Odlučiocima čak nije bilo poznato da postoji k.o. Duba Stonska, dakle, katastarsko stanje područja čiju su
graničnu crtu trebali identificirati: “...da je to stanje zastarjelo 1974. godine, kada je Duba Stonska faktički prestala
postojati kao katastarska općina.” (Željko Trkanjec, glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske,
Slobodna Dalmacija, 11. rujna 1999: 3).
92
KLEK
HRID
PO
LOPATA BOSNA I
KL NTA
EK
A NEUM HERCEGOVINA
PO
LU
OT
OK
KL
EK
MALI
ŠKOLJ
REPUBLIKA VELIKI
ŠKOLJ
HRVATSKA
Legenda:
Avnojska granica (granica na dan 25.6.1991. godine)
Granica po Ugovoru o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine
(privremena granica)
Teritorij koji po Ugovoru Republika Hrvatska gubi
Teritorij koji po Ugovoru Republika Hrvatska dobiva
Slika 52. Privremena granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske prema
identifikaciji koju je sprovelo Međudržavno diplomatsko povjerenstvo i njezino odstupanje
od stanja zatečenog u trenutku raspada Jugoslavije 1991. godine ako se uvaži
drugi stavak članka 15 Konvencije (mare clausum)
dotični dokument nije potpisan od strane hrvatskih predstavnika.106 Propušteno je uo-

čiti da je dio tog dokumenta lažan, da je izmišljen zapisnik o razgraničenju s nepo-
stojećom k.o. Pelješac. Propušteno je uočiti da su na temelju tog lažnog razgraničenja
i lažnog zapisnika izvršeni upisi Velikog i Malog školja u katastarsku općinu Neum.107
Vrhunac propusta je granična linija koju su ponudili širokogrudni hrvatski pregova-
rači (karta koju je izradio Hidrografski institut u Splitu navodno po nalogu Ureda
106
“Takvo je razgraničenje rezultat zatečenog stanja na dan 25. lipnja 1991. godine, a do njega je došlo razgrani-
čenjem susjednih katastarskih općina, obavljenim 1974. godine po tada važećim zakonima.” (Dr Mate Granić, mini-
star vanjskih poslova Republike Hrvatske, Slobodna Dalmacija, 11. rujna 1999: 2).
107
“Dva mala otočića Veliki i Mali Školjić katastarski su u Hrvatskoj iako treba napomenuti da su ovim sporazumom
iz 1974. godine trebali pripasti Neumu...” (Dr Mate Granić, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, Dubrovač-
ki vjesnik, 18. rujna 1999: 3).
93
KLEK
HRID
LOPATA BOSNA I
PONTA
KLEKA
NEUM HERCEGOVINA
PO
LU
OT
OK
KL
EK
MALI
ŠKOLJ
VELIKI
REPUBLIKA ŠKOLJ
HRVATSKA
Legenda:
Avnojska granica (granica na dan 25.6.1991. godine)
Granica po Ugovoru o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine
(privremena granica)
Vrh Kleka, Mali i Veliki Školj s pripadajućim morem
Slika 53. Privremena granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske prema
identifikaciji koju je sprovelo Međudržavno diplomatsko povjerenstvo i njezino odstupanje
od stanja zatečenog u trenutku raspada Jugoslavije 1991. godine ako se ne uvaži drugi stavak
članka 15 Konvencije (mare clausum) nego se granična linija vuče po sredini mora
Predsjednika), a koja je za Hrvatsku bila nepovoljnija od one koja je proizlazila iz

lažnog Sporazuma koji je ponudila bosanska strana (slika 51). Pri tolikim propusti-
ma ne treba čuditi da je pregovaračka pozicija bila izgubljena i da je identifikacija
izvršena na štetu Republike Hrvatske.
Pogrešnom identifikacijom granične crte Mješovito diplomatsko povjerenstvo za-
pravo je odredilo novu graničnu crtu i time prekoračilo granice danog mu mandata
za “identifikaciju označavanje i održavanje državne granice” (preambula Ugovora o
državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine). Mješovito di-
plomatsko povjerenstvo prekoračilo je granice svog mandata i utvrđivanjem (a ne
identifikacijom) granice na moru.
94
U odnosu na granicu između SR Hrvatske i SR Bosne i Hercegovine u trenutku
raspada Jugoslavije 1991. nova, privremena granična crta za Republiku Hrvatsku
znači, ovisno o tumačenju članka 15 Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora:
1) gubitak od oko 10 ha zemlje (Ponta Kleka, hrid Lopata, Veliki školj i Mali školj)
i oko 10 km2 mora (dio Malostonskog zaljeva i zaljeva kod Kleka), a dobitak 150m2
u zaljevu Neum-Klek (gdje je granica povučena na štetu Bosne i Hercegovine) - ako
se uvaži drugi stavak članka 15 Konvencije (mare clausum, slika 52) ili
2) gubitak od oko 10 ha zemlje (Ponta Kleka, hrid Lopata, Veliki školj i Mali školj)
i oko 2 km2 mora (dio Malostonskog zaljeva oko Velikog i Malog školja i okolno
more oko Ponte Kleka), a dobitak 150 m2 u zaljevu Neum-Klek (gdje je granica po-
vučena na štetu Bosne i Hercegovine) - ako se ne uvaži drugi stavak članka 15 Kon-
vencije (mare clausum) nego se granična linija vuče po sredini mora (slika 53).
Kriteriji razgraničenja - Badinterova Mišljenja

Kriteriji za razgraničenje bivših republika SFR Jugoslavije određeni su Mišljenjima
Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, od 11. siječnja 1992. godine na čijem čelu
se nalazio Robert Badinter. Prema tim Mišljenjima, budući da se “SFRJ nalazi u stanju
raspadanja” (Mišljenje br.1),108 ranije “demarkacijske linije” izmedju svih novonastalih
država nasljednica SFRJ moguće je mijenjati “samo putem slobodnog i međusobnog do-
govora”, a “... ako se ne dogovori suprotno, prijašnje granice poprimaju karakter granica
koje štiti međunarodno pravo. To je zaključak na koji navodi načelo poštovanja teritori-
jalnog »status quo«, a pogotovo načelo »uti possidetis juris qui«...” (Mišljenje br. 3).109
Tumačenje Badinterovih Mišljenja

Prema Badinterovim Mišljenjima dva su temeljna principa za razgraničenje: 1)
Status quo i 2) Uti possidetis juris qui.
Princip status quo (status quo ante bellum) primjenjuje se kad akteri žele održati
“prethodno stanje stvari”, odnosno kad ne žele mijenjati prava i status pravnih subje-
kata u odnosu na situaciju koja je postojala ranije (najčešće prije početka rata). Ovo
načelo se u procesu raspada bivše Jugoslavije primijenilo u odnosu na ranije granice
konstitutivnih republika SFRJ i, u pogledu razgraničenja bivše SFRJ, postalo je sup-
stancijalni sastojak rješenja kojim se ne dopušta nikakva izmjena ovih granica bez
izričitog i slobodnog međusobnog sporazuma država nasljednica SFRJ.
108
109
95
Princip Uti possidetis juris qui (“kao što po pravu posjedujete”) jedno je od klasič-
nih načela građanskog prava koje se u međunarodnom javnom pravu primjenjuje pri-
likom sukcesije država i odnosi se na raspodjelu imovine i prava te na razgraničenje
teritorija. Prihvaćanje primjene ovog načela u situaciji nastaloj raspadom bivše Jugo-
slavije za rješavanje demarkacije granica novonastalih država nedvosmisleno ukazuje
da je poštovanje dotadašnjih granica bivših konstitutivnih republika SFRJ temeljna i
jedna od najvažnijih obveza svih država nasljednica SFRJ, kao i svih ostalih država, i
da ono, kao takvo, uživa zaštitu međunarodnog prava i nadležnih međunarodnih orga-
nizacija. To načelo se odnosi na formalno utvrđena prava i statuse, a avnojske granice
su formalne granice koje su sve države nasljednice SFRJ držale u dobroj vjeri. Tu se
ne postavlja pitanje raznih povijesnih konsideracija i faktičkih stanja.110
Primjena Badinterovih načela na Pontu Kleka te Veliki i Mali školj

Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, prema kriterijima iz
Badinterovih Mišljenja, utvrđuje se s obzirom na političko-teritorijalno stanje na dan
25. lipnja 1991. godine. Granica između tih dviju država 25. lipnja 1991. identična
je s tzv. Avnojskim granicama, prema kojima je izvršeno razgraničenje između Bosne i
Hercegovine i Hrvatske, kao republika bivše Jugoslavije. Prema odlukama AVNOJ-a,
granica između republika identična je s granicom koja je utvrđena prema povijesnom
predjugoslavenskom stanju 1918. godine. Granica između Bosne i Hercegovine i Hr-
vatske, u trenutku austrougarskog sloma 1918. godine, identična je s granicom iz vre-
mena Berlinskog kongresa 1878. godine.
Dosljedno tome, granica Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske na dan 25. lipnja
1991. godine identična je s granicom iz vremena Berlinskog kongresa 1878. godine.
U svim navedenim fazama, od Berlinskog kongresa 1878. godine nadalje, i Ponta
Klek i Veliki i Mali školj u sastavu su onog državnopravnog subjekta čiji je zakoniti
pravni sljednik Republika Hrvatska: od 1878. do 1918. godine nalaze se u okviru
Kraljevine Dalmacije, kao pokrajina Austro-Ugarske Monarhije, a od 1945. do 1991.
u okviru Narodne, odnosno kasnije Socijalističke Republike Hrvatske.111
110
Vidi tumačenje načela uti possidetis, koje donosi J. Andrassy, Međunarodno pravo: 149 (“U Latinskoj Americi
se kao pomoćno pravilo za utvrđivanje granica uzima načelo “uti possidetis”. To nije pronalaženje granice prema
stvarnom posjedu u sadašnjosti, nego se kao granica država uzima u sumnji upravna granica bivših španjolskih i por-
tugalskih upravnih jedinica u času kad je prestalo kolonijalno gospodstvo...”).
111
U tzv. Prvoj Jugoslaviji granice između Bosne i Hercegovine i Hrvatske ne postoje i zbog toga se razgraničenje
nakon II. svjetskog rata nije vršilo prema stanju na početku rata 1941. godine. Razdoblje tzv. Prve Jugoslavije je stoga
za utvrđivanje granica pravno irelevantno.
96
Dokazi da je Ponta Klek dio hrvatskog državnog teritorija
prema tzv. avnojskim granicama
Budući da je 1945. godine neumski jezičac obnovljen u granicama Bosne i Herce-
govine, formirana je i stara hrvatska (dalmatinska) granica na Ponti Kleka. To je grani-
ca koja važi prema kriterijima Badinterovih Mišljenja. To je tzv. avnojska granica. Do-
kaze o kontinuitetu do 1945. godine iznijeli smo u prvom poglavlju i ti dokazi, neovisno
o ovima koje ćemo sada navesti, već sami po sebi dovoljni su da se utvrdi činjenica
kako je Ponta Klek dio hrvatskog državnog teritorija po tzv. avnojskim granicama.
Ako se na toj avnojskoj granici nešto promijenilo od 1945. godine nadalje, teret do-
kazivanja mora biti na bosansko-hercegovačkoj strani. Bosansko-hercegovačka strana
treba dokazati da je Sabor NR Hrvatske ili SR Hrvatske donio odluku o promjeni te
granice. U svim hrvatskim ustavima, ustavu NR Hrvatske iz 1947. (čl. 13), SR Hrvat-
ske iz 1963. (čl. 5) i SR Hrvatske iz 1974. (čl. 4) utvrđeno je da se granice mogu mije-
njati samo odlukom Sabora i u skladu s izraženom voljom stanovništva na koje se od-
nosi promjena. U slučaju Ponte Kleka nikada se nije proveo nikakav postupak o
promjeni granice prema propisanoj proceduri niti je to itko ikada zatražio.
No, apstrahirajmo u ovom trenutku problem tereta dokazivanja, iako je taj problem
vrlo značajan ne samo s pravne već i s tehničke strane. Naime, budući da je riječ o
maloj, neobradivoj i nenaseljenoj površini, o Ponti Kleka nema opsežnije dokumen-
tacije. Gospodarski nebitan, morem od kopna odvojen, taj je posjed često izmicao
pažnji.112 No, postoji niz dokaza, nastalih poslije 1945. godine iz kojih je razvidno da
je Ponta Kleka dio hrvatskog državnog teritorija, da je po avnojskim granicama ona
ostala dijelom Hrvatske. Dokazi koje iznosimo različite su pravne snage. No, njiho-
va množina i različita provenijencija već sami po sebi dovoljno govore i daju težinu.
112
Za postojanja SR Hrvatske Ponta Kleka u duljini od 800 m teritorijalno-politički je u sastavu Općine Metković.
Budući da je riječ o maloj, neobradivoj i nenaseljenoj površini, njezina političko-teritorijalno pripadnost nije precizno
navedena u Zakonu o područjima općina u SR Hrvatskoj (Narodne novine, 39/1962), kao ni u općinskim statutima
Metkovića iz 1974. i 1990. Takve su nepreciznosti, međutim, bile pravilo u zakonskim odredbama o područjima op-
ćina u svim jugoslavenskim republikama. Naime, u svim zakonima jugoslavenskih republika, uključujući i zakone u
Bosni i Hercegovini, koji su se odnosili na određivanje područja kotara i općina, nisu se navodile precizne granice već
su se samo nabrajala naseljena mjesta unutar kotara i općina (Službeni list Federalne Bosne i Hercegovine, 13/1945,
Službeni list SR Bosne i Hercegovine 16/1965). Nepreciznosti u zakonskim odredbama i općinskim statutima imale su
zamršene posljedice u definiranju otočkih i priobalnih općina. Tako je otok Palagruža od 1955. bio u sastavu Općine
Vis. Potom je izuzet a da pritom nije priključen ni Općini Lastovo niti nekoj drugoj općini. Stoga je više godina zapra-
vo bio izvan teritorijalno-političkog ustroja. Vidi: L. Kos, »Ekonomski i pravni aspekti podjele našeg obalnog mora.«:
216 i bilj. 52, 53. O brojnim slučajevima nesklada granica katastarskih općina s političkim, vidi: M. Božičnik, »O
granicama SR Hrvatske.«: 329-337.
97
Slika 54. Detalj karte Geografskog instituta Jugoslavenske armije (GIJA)
iz 1949. godine (1:50000), sektor Mljet
98
Slika 55. Karta Hidrografskog instituta jugoslavenske ratne mornarice publicirana 1. lipnja 1951.
s posljednjim dopunama 1. lipnja 1977. godine (sektor Zaliv Klek Neum, 1:28800).
Unatoč jugoslavenskom karakteru i stanovitom ignoriranju federalnog ustroja dr-

žave, Jugoslavenska narodna armija je na specijalnim kartama redovito ucrtavala re-
publičke granice. Geografski institut Jugoslavenske armije na svojim je specijalkama
ucrtavao granicu na Ponti Kleka što je razvidno na priloženoj karti iz 1949. godine
(slika 54). Granica na Ponti Kleka evidentna je i na svim kartama Hidrografskog in-
stituta Jugoslavenske ratne mornarice, 1951, 1970, 1971. i 1977. godine (slika 55).
Granični kriterij na specijalnim karatama stručnjaci Jugoslavenske ratne mornari-
ce poštovali su i pri izradi precizne izmjere duljine morske obale za svaku jugosla-
vensku republiku.113 Bosna i Hercegovina po toj izmjeri ima 21,2 km obalnog kopna
iz čega se vidi da u njezin obalni teritorij nije uključena Ponta Kleka jer bi u tom slu-
čaju njezina obala bila dulja za približno 3 km (slika 56). Naravno, prema istoj izmjeri,
113
Podaci za sve priobalne republike objavljeni su u knjizi: Razvedenost obale i otoka Jugoslavije, Split: Hidro-
grafski institut Jugoslavenske ratne mornarice, 1955.
99
Slika 56. Obalno područje Narodne Republike Bosne i Hercegovine u knjizi: Razvedenost obale i
otoka Jugoslavije, Split: Hidrografski institut Jugoslavenske ratne mornarice, 1955: 43.
100
Bosna i Hercegovina ne posjeduje niti jedan metar otočne obale, kako naseljene tako
ni nenaseljene, tj. nema niti jednog otoka, otočića, hridi ni grebena. Dakle, nema ni
hrvatske otoke Mali i Veliki školj (slika 57).114 Isto potvrđuje i tekst “Teritorijalna
nadležnost republičkih organa uprave nadležnih za poslove bezbednosti plovidbe na
moru”, koji pokazuje republički organi uprave Bosne i Hercegovine nemaju nikakvih
nadležnosti - štoviše, “Republički sekretarijat za saobraćaj i pomorstvo u poslovima
iz oblasti pomorstva obuhvata područje obale, ostrva i obalnog mora SFRJ, koje se
nalazi u granicama SR Hrvatske, i to od ušća reke Dragonje na severo-zapadnoj obali Istre
do unutrašnje strane prevlake kod rta Oštro na ulazu u Boku Kotorsku, uključiv i zaliv
Neum - Klek (teritorija SR Bosne i Hercegovine)” (slika 58). Zbog čega je spomenut
samo “zaliv Neum - Klek, a ne i Malostonski zaljev? Odgovor je jednostavan: jer
nije na teritoriju Bosne i Hercegovine.
Slika 57. Raspored otoka, otočića, hridi i grebena u SFRJ

(L. Kos, »Ekonomski i pravni aspekti podjele našeg obalnog mora.«: 205).
114
Razvedenost obale i otoka Jugoslavije: IX, 43; L. Kos, »Ekonomski i pravni aspekti podjele našeg obalnog
mora.«: 205.
101
Slika 58. “Teritorijalna nadležnost republičkih organa uprave nadležnih
za poslove bezbednosti plovidbe na moru” (Godišnjak pomorstva 1962/3: 35).
102
Dakako, Veliki i Mali školj, kao i hrid Lopata, upisani su u teritorij NR Hrvatske
(slika 59).
Slika 59. Obalno područje Narodne Republike Hrvatske u knjizi: Razvedenost obale i otoka
Jugoslavije, Split: Hidrografski institut Jugoslavenske ratne mornarice, 1955: 32.
103
U Opisu općinskih granica na moru, koji su 1970. godine sastavili Lucijan Kos i
Petar Mardešić, a koja se temelji na podacima Hidrografskog instituta Jugoslavenske
ratne mornarice, autori su dali prijedlog međuopćinskog razgraničenja obalnih i otoč-
nih općina na moru. Kako bi definirali prijedlog morske granice obalnih općina nužno
su morali polaziti od tada poznatih i utvrđenih granica na kopnu, tj. na obalama otoka
i poluotoka. Tako opis jugoistočne granice Općine Metković točno odgovara opisu
granice na moru SR Bosne i Hercegovine u zaljevu Neum-Klek. Ta granica opisana
je ovako: “sjeverno uz granicu općine Metković 1800 m istočno od hridi Klještac na
kopnu, zatim 820 m jugoistočno od hridi Klještac na sjevernoj obali rta Rep Kleka,
te 1050 m južno od hridi Klještac na južnoj strani rta Rep Kleka”.115 Kada se pravci
i točke ovoga opisa precizno ucrtaju na kartu dobiva se točna granica Općine Metković,
A
SK
1800 m
AT
HRID
KLJEŠTAC
RV
0m
LOPATA
820 m
105
H
A
O I
N
EG A
VI
C SN
ER BO
Legenda:
Međudržavna granica
H
Udaljenost od hridi Klještac do graničnih točaka (u metrima)
Slika 60. Kopnene točke granice SR Hrvatske (Općina Metković) i Bosne i Hercegovine
(Općina Čapljina) na području zaljeva Neum-Klek, prilikom određivanja općinskih
granica na moru 1970. godine (prema: Godišnjak pomorstva 1964.-1967: 23-24;
L. Kos, »Ekonomski i pravni apekti podjele našeg obalnog mora.«: 197-261)
115
Godišnjak pomorstva 1964.-1967: 23-24; L. Kos, »Ekonomski i pravni aspekti podjele našeg obalnog mora.«: 204.
104
Slika 61. Detalj karte Regionalnog prostornog plana Južnog Jadrana iz 1968. godine
(1:100000), izradili: Urbanistički institut SR Hrvatske, Zagreb
i Urbanistički zavod SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo
tj. SR Hrvatske i SR Bosne i Hercegovine na kopnu Ponte Kleka. To je stara i poznata

granica udaljena 800 m od vrha Kleka kakva je prikazana na svim austrijskim kartama
i specijalkama Jugoslavenske ratne mornarice (slika 60).
Godine 1964. Misija Ujedinjenih nacija, u sporazumu sa SFRJ, prihvatila je ideju i po-
kroviteljstvo za izradu projekta Južni Jadran. Uz projekt-menadžera UN, u organizaciji
Projekta sudjelovale su sporazumno i zajednički SR Hrvatska, SR Bosna i Hercegovina i
SR Crna Gora. Svrha Projekta bila je izrada i usklađivanje Regionalnog prostornog plana
regije Južnog Jadrana, generalnih i detaljnih urbanističkih planova, kako bi se uskladio
urbanistički razvoj i svekolika zaštita obuhvaćenog prostora triju Republika. Izvršna vije-
ća triju Republika osnovala su Međurepubličku koordinacijsku komisiju i zajedno s Vla-
dom SFRJ odredila izvršne institucije Projekta: Urbanistički institut Hrvatske, Republički
zavod za urbanizam Crne Gore i Urbanistički zavod Bosne i Hercegovine. Te su institu-
cije 1967. godine sklopile ugovor o izradi Plana s predstavnicima triju republika, a među-
sobno su osnovale Grupu za izradu Regionalnog prostornog plana, koja je u Dubrovniku,
kao sjedištu Projekta, trebala izraditi Projekt. Nakon brojnih konzultacija i usklađivanja,
Međurepublička je koordinacijska komisija uz suglasnost općina na području regije odo-
brila idejno rješenje pa je u rujnu 1968. Međurepublička koordinacija i UN, kao završni
105
dokument, prihvatila Završni izvještaj s tekstualnim i grafičkim djelom. Na sintetskim
kartama grafičkog dijela Plana, kao i na osnovnim kartama koje obuhvaćaju pod-
ručje Neum-Kleka, Ponta poluotoka Kleka ucrtana je kao hrvatski teritorij (slika
61). Ozbiljnost i dugotrajan rad na Projektu, praćen usuglašavanjem stručnih i političkih
predstavnika svih triju republika, savezne Vlade i UN-a, daju Projektu Južni Jadran pred-
nost pred svim kasnijim jednostranim urbanističkim planovima neumskog područja u koje,
kao ni u krivotvorene katastarske zapisnike, hrvatska strana nije imala uvida.
Sukladno svojim teritorijalno-političkim ovlastima i potrebama zaštite prirode u
Malostonskom zaljevu, općine Dubrovnik i Metković donijele su 31. ožujka i 20.
travnja 1983. zasebne odluke o proglašenju specijalnog rezervata u moru u Maloston-
skom zaljevu. Odluke su donesene na temelju Zakona o zaštiti prirode i Statuta Op-
ćine Dubrovnik, a na prijedlog Republičkog zavoda za zaštitu prirode Zagreb. Opći-
na Neum u Bosni i Hercegovini nije prihvatila poziv za razgovore o rezervatu, pa
njezino područje i nije bilo uključeno. Područje Specijalnog rezervata u moru Malo-
stonskog zaljeva površine 4.821,4 hektara detaljno je opisano u Odluci o proglašenju
i na karti, koja je sastavni dio Odluke (slike 62-64). Na karti je Ponta Kleka jasno
odvojena republičkom granicom kao teritorij SR Hrvatske.116 Zaštitne mjere, koje su
nadležne institucije propisale i provodile na kopnenom području Rezervata i u moru
Malostonskog zaljeva, nedvojbeno svjedoče o obnašanju vlasti SR Hrvatske na tom po-
dručju. Kontinuitet tih djelatnosti potvrđen je i u Republici Hrvatskoj (unatoč bosansko-
hercegovačkom katastarskom prisvajanju “mora” i kopna iz 1974). Naime, Skupšti-
na Dubrovačko-neretvanske županije je 18. svibnja 1998, na temelju Zakona o
zaštiti prirode i Statuta Dubrovačko-neretvanske županije, te uz prethodnu suglasnost
Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša, proglasila područje Malostonskog zaljeva
i Malog mora strogim rezervatom. Strogi rezervat predstavlja suženo obalno područje
specijalnog rezervata proglašenog 1983, koji ostaje u tim granicama (slika 65). Člankom
2. Odluke izrijekom je navedeno da strogi rezervat obuhvaća i rt Rep Kleka i presijeca
Zaljev Klek-Neum državnom granicom do kopna (slika 66). Granice strogog rezervata
ucrtane su u karti mjerila 1:50000, koja je također dio ove Odluke.
Ponta Kleka obuhvaćena je i osnovnom kartom za izradu Prostornog plana SR Hrvat-
ske. Karta se temelji na kartama Vojno geografskog instituta u Beogradu, koje su bile je-
dina podloga za izradu prostornih planova u svim jugoslavenskim republikama. Zbog od-
govarajućeg mjerila služile su i kao podloga za različite vrste izmjera. Tako su na tim
predlošcima rađene sve faze izrade Prostornog plana SR Hrvatske u razdoblju od 1985. do
1988. godine koje su prihvaćene nakon rasprava u Saboru i Zajednicama općina (slika 67).
116
Međurepublička granica na moru nije ispravno nije ucrtana jer granice na moru između republika bivše Jugo-
slavije u tom trenutku nisu smatrane bitnima.
106
Slika 62. Karta Specijalnog rezervata u moru “Malostonski zaljev” koji je 1983. godine
izradio Republički zavod za zaštitu prirode Zagreb (1:80000).
107
Slika 63. Detalj karte Specijalnog rezervata u moru “Malostonski zaljev”
koji je 1983. godine izradio Republički zavod za zaštitu prirode Zagreb (1:80000).
Slika 64. Karta Specijalnog rezervata u moru “Malostonski zaljev” iz 1983. godine
108
BOSNA I HERCEGOVINA
ZA
LJ
EV
NE
UM
-K
LE
K
MA
LO
ST
ON
SK
IZ
AL
JE
V
REPUBLIKA
HRVATSKA
Legenda:
Međudržavna granica
Granica strogog rezervata Malostonskog zaljeva i Malog mora 1998.
Slika 65. Granica Strogog rezervata Malostonskog zaljeva i Malog mora (prihvaćeno 1998. godine)
Pontu Kleka u sastavu Hrvatske nalazimo i u prvom elaboratu Dubrovačko-neretvanske

županije o zaštiti prostora ratom zahvaćenih općina 1993. godine (slika 68), Prostor-
nom planu Dubrovačko-neretvanske županije iz ožujka 1999. (slika 69), a prikazana
je i na karti teritorijalno-političkog ustroja Dubrovačko-neretvanske županije koja je
izrađena po nalogu Državne geodetske uprave 1999. godine (slika 70). Također i na
Prostornom planu uređenja Općine Slivno iz 1999/2001. godine (slika 71).
Geografska i pravna literatura također potvrđuju teritorijalnu pripadnost Ponte Kleka
SR Hrvatskoj. Podatak o Ponti Kleka kao hrvatskom teritoriju izrijekom je uvršten i
u enciklopedijske jedinice. U petom svesku Enciklopedije Jugoslavije sarajevski je
geograf Milan Jokanović pod natuknicom Klek (4) doslovno napisao: “Poluotok i
obalni sektor između Malostonskog i Neum-klečkog zaljeva u Neretvanskom kanalu.
Najveći dio poluotoka nalazi se na teritoriju NR BiH, a krajnji sjeverozapadni
dio u NR Hrvatskoj” (slika 72).117 Teritorijalno-republička, nacionalna i tradicijska
pripadnost svakog pojma obrađenog u Enciklopediji Jugoslavije prolazila je, iz poznatih
117
M. Jokanović, »Klek.«: 254.
109
Slika 66. Odluka o proglašenju područja Malostonskog zaljeva i Malog mora strogim rezervatom
(Službeni glasnik Dubrovačko-neretvanske županije, br. 4, 3. lipnja 1998) iz koje se vidi
teritorijalni obuhvat strogog rezervata
110
Slika 67. Detalj topografske karte, izdanje Vojno geografskog instituta Beograd, koja je služila
kao osnova za izradu Prostornog plana SR Hrvatske. Na temelju ove karte rađene su sve faze
izrade Prostornog plana SR Hrvatske u razdoblju od 1985. do 1988. godine koje su prihvaćene
nakon rasprava u Saboru i Zajednicama općina.
111
Slika 68. Detalj karte iz elaborata Osnove korištenja i zaštite prostora
ratom zahvaćene Općine Dubrovnik (Ministarstvo graditeljstva i zaštite okoliša
Republike Hrvatske, izradio: Zavod za prostorno planiranje
i zaštitu čovjekove okoline, Dubrovnik, svibanj 1993).
112
Slika 69. Detalj karte teritorijalno-političkog ustroja Dubrovačko-neretvanske županije izrađena
u Zavodu za fotogrametriju u Zagrebu u veljači 1999. godine po nalogu Državne geodetske
uprave a na temelju zahtjeva Županijskog zavoda za prostorno uređenje Dubrovnik (1:500000)
113
Slika 70. Detalj karte teritorijalno-političkog ustroja Dubrovačko-neretvanske županije izrađena
u Zavodu za fotogrametriju u Zagrebu u veljači 1999. godine po nalogu Državne geodetske
uprave a na temelju zahtjeva Županijskog zavoda za prostorno uređenje Dubrovnik
114
Slika 71. Karta Prostornog plana uređenja Općine Slivno izrađena
u Urbanističkom institutu Hrvatske 1999/2001. godine na temelju zahtjeva
Dubrovačko-neretvanske županije, odnosno općine Slivno
115
Slika 72. Tekst enciklopedijske jedinice »Klek.« u Enciklopediji Jugoslavije 5: 254
(autor teksta: Milan Jokanović iz Sarajeva).
116
razloga, višestruke provjere i usuglašavanja jugoslavenskog uredništva i nema sum-
nje da ovakvo teritorijalno-političko definiranje Kleka ne bi bilo objavljeno da je po-
stojala i najmanja sumnja u pripadnost Ponte Kleka Hrvatskoj.
I znanstvena literatura prihvaća zemljovide s ucrtanom granicom na Ponti Kleka.
Navodimo tek dva primjera: knjigu Zorana Curića Donjoneretvanski kraj koju je
1994. izdalo Hrvatsko geografsko društvo (slika 73), te rad autora iz Državnog hidro-
meteorološkog zavoda u Zagrebu Zvonimira Katušina i Andrije Bratanića »Meteoro-
loška mjerenja na Mljetu.« u knjizi Mljet, Prirodne značajke i društvena valorizacija
otoka Mljeta (1995), koju su uz suizdavaštvo Ministarstva razvitka i obnove Republike
Hrvatske izdali Hrvatsko ekološko društvo, Državna uprava za zaštitu kulturne i pri-
rodne zaštite i Nacionalni park Mljet (slika 74).
Slika 73. Jedna od više karata na istovjetnom predlošku iz knjige:

Zoran Curić, Donjoneretvanski kraj: 62.
117
Slika 74. Zemljovid razmještaja meteoroloških postaja uz pokrivanje područja Mljeta
(Z. Katušin i A. Bratanić, »Meteorološka mjerenja na Mljetu.«: 174)
Dokazi koje smo naveli tek su mali dio dokaza koji bi se mogli prikupiti. Pravno
relevantni dokumenti mogli bi se očekivati i u arhivu Općine Metković, u splitskim
institucijama koje su morale sudjelovati u kreiranju zemljovida u vrijeme SFRJ, u
fondu zemljopisnih karata Nacionalne i sveučilišne biblioteke i u brojnim drugim
ustanovama. Ivo Gučić, jedan od vlasnika Velikog i Malog školja, izjavio je: “Kad
se pred petnaestak godina gradila cesta (na poluotoku Kleka - op. a.) trasa je išla samo
do Vele Lopate i tu ´zastala`. Graditi se prestalo zato što to nije bio teritorij BiH.”118
U dokumentima općina i poduzeća koji su radili na tom projektu također bi se mogli
očekivati važni podaci.
No, iako su navedeni primjeri tek vrh ledenog brijega, možemo zaključiti: dokaze o
pripadnosti Ponte Kleka Hrvatskoj nalazimo u službenim dokumentima bivše SR Hr-
vatske i sadašnje Republike Hrvatske, na zemljovidima Jugoslavenske narodne armije,
na zemljovidima raznih prostornih planova i elaborata rađenim u državnom i međure-
publičkim aranžmanima, nalazimo ih u znanstvenoj literaturi i u enciklopedijskim jedi-
nicama a, kao što ćemo nešto kasnije vidjeti, i u izjavama domicilnog stanovništva.
118
Slobodna Dalmacija, 19. rujna 1999: 4.
118
Granica na moru
Dok za kopnene granice između republika bivše Jugoslavije vrijede tzv. avnojske
granice, granice na moru između bivših federalnih jedinica nisu bila određene ni po-
tvrđene, niti je o njima ikad bilo govora u svjetlu međunarodnopravnih normi.119 Na
mnogim kartama ona se proizvoljno crtala, ali ti crteži nisu pravno relevantni. Prema
članku 4. Ugovora o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Herce-
govine predviđeno je da “Državna granica na moru proteže se središnjom crtom mor-
skog prostora između kopna Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u skladu s
Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982.” Je li riječ o još jednoj za-
bludi hrvatskog pregovaračkog tima?
Kad bi granice zatečene prilikom raspada Jugoslavije 1991.godine (a to su u ovom
dijelu tzv. avnojske granice) primijenili i za granicu na moru, onda bi trebalo uzeti
posljednje utvrđeno stanje te granice 1918. godine (mare clausum),120 a to znači da
je granica Bosne i Hercegovine dosezala samo do južne obale poluotoka Kleka bez
prava na more u Malostonskom zaljevu. Prema Vladimiru Ibleru, “Ukupni normativ-
ni sustav Prava mora, kodificiran u Konvenciji 82, niti je nastajao niti se razvijao da
bi bio primjenjen u jednom vrlo specifičnom slučaju, koji se nepotrebno vuče iz vre-
mena kad je on nastao na temelju motiva koji nemaju baš nikakvu vezu s Pravom
mora. Jer mirovni ugovori koji se tiču... ´koridora`, u prvom redu Mirovni ugovor
sklopljen u Srijemskim Karlovcima 26. I. 1699. između Turske i Mletačke Republi-
ke, te Mirovni ugovor sklopljen u Požarevcu 21. VII. 1718. između Austrije i Turske
i Mletačke Republike ne sadrži ni jednu jedinu odredbu koja bi se na bilo koji način
mogla dovesti u vezu s materijom Prava mora kodificiranom u Konvenciji UN-a o
pravu mora (1982) koja je stupila na snagu 1994... U slučaju nastanka toga koridora
- a, usput budi rečeno, i u slučaju Sutorine u Boki kotorskoj - motivi su bili isključi-
vo vezani uz pitanje državnih granica, i to na kopnu, među susjedima, tj. između
Turske i Mletačke Republike.”121 “No svakako - nastavlja Ibler - sada valja poštivati
119
Općinske granice na moru, koje je predložio Lucijan Kos, nisu ozakonjene upravo zbog toga što je zakonsko
razgraničenje općina na moru podrazumijevalo i republičko razgraničenje na moru. To bi u složenim međunacionalnim
i političkim okolnostima u SFRJ predstavljalo delikatan problem “dijeljenja”, koji je mogao imati brojne i neželjene
konotacije pa ga se i nije željelo rješavati. Stanoviti praktični surogat političko-teritorijalnog razgraničenja na moru
predstavljale su ingerencije i područja djelovanja lučkih kapetanija.
120
E. Lauterpacht sa Sveučilišta u Cambridgeu istakao je 1959. godine u Haškoj akademiji za međunarodno pravo
“enklavu Klek” kao “školski primjer iznimke, gdje je jedna država bila u posjedu morske obale, a nije imala prava na
more, ni pristupa s mora brodovima na svoje obale” (B. Sambrailo, »Izlaz Bosne na Jadran (Klek-Sutorina) (XVII i
XVIII st).«: 405, bilješka 10).
121
V. Ibler, Međunarodno pravo mora i Hrvatska: 189.
119
stanje zatečeno raspadom bivše SFRJ i Mišljenje br. 3 Badinterove komisije. Ono što,
međutim, valja stalno imati na umu jest to da smisao postojanja koridora nije nikada
bio ´da se Osmanlijama omogući izlaz na more` i da su stoga Ósmanlije imali suve-
renitet samo do morske obale bez ikakvog prava na moru i u zaljevu`. Stoga je u skladu s
međunarodnim pravom, a politički uputno i opravdano, da ´koridor` ostane postoja-
ti u onom istom prostornom opsegu i normativnom sadržaju koji su postojali u doba
njegova nastanka, te se to stanje nipošto ne smije jednostrano mijenjati.”122
Iblerova interpretacija ima snažno uporište u Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu
mora od 10. prosinca 1982. godine, koja je stupila na snagu 1994, a Republika Hrvat-
ske prihvatila 1995. godine. Članak 15 te Konvencije, koji govori o “Razgraničenju
teritorijalnog mora između država čije obale leže sučelice ili međusobno graniče”,
kaže: “Kad obale dviju država leže sučelice ili međusobno graniče, nijedna od tih
dviju država nije ovlaštena, ako među njima nema suprotnog sporazuma, proširiti
svoje teritorijalno more preko crte sredine, kojoj je svaka točka jednako udaljena od
najbližih točaka polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora svake od
tih dviju država. Ova se odredba, međutim, ne primjenjuje u slučaju gdje je zbog
historijskog naslova ili drugih posebnih okolnosti potrebno razgraničiti terito-
rijalna mora dviju država na drukčiji način”.123
Ne upuštajući se u razrješenje tog problema, samo ponavljamo: Mješovito diplomat-
sko povjerenstvo utvrđivalo je, a ne identificiralo granicu na moru. Prema Ugovoru
o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine za to nije imalo
mandat.
Zapisnik o razgraničenju k.o. Neum - tzv. “Sporazum” iz 1974.

Odmah na početku treba naglasiti: izraz Sporazum, koji upotrebljavaju hrvatski
dužnosnici za naznačeni dokument, ne odgovara činjenicama. To nije Sporazum već
Zapisnik o razgraničenju k.o. Neum,124 koji se sastoji od sljedećih dokumenata:
1) Rješenje o obrazovanju Komisije za razgraničenje katastarskih opština k.o. Neum i
k.o. Gradac, komisija od strane k.o. Neum (rješenje je izdala Skupština općine Čapljina),
2) Rješenje o obrazovanju Komisije za razgraničenje katastarskih opština k.o. Neum i
k.o. Imotica, komisija od strane k.o. Neum (rješenje je izdala Skupština općine Čapljina),
122
V. Ibler, Međunarodno pravo mora i Hrvatska: 190.
123
»Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora.«: 286-287.
124
Taj zapisnik nalazi se u katastru Općine Neum.
120
3) Rješenje o obrazovanju Komisije za razgraničenje katastarskih opština k.o. Neum
i k.o. Gradac, komisija od strane k.o. Gradac (rješenje je izdala Skupština općine Ča-
pljina),
4) Rješenje o imenovanju Komisije za omeđavanje katastarske općine k.o. Imoti-
ca (rješenje je izdao Zavod za katastar i geodetske poslove Općine Dubrovnik),
5) Rješenje o formiranju Komisije za utvrđivanje granice k.o. Slivno sa susjednom
općinom Čapljina (rješenje je izdao Zavod za katastar i geodetske poslove Općine
Metković) (slika 75),
Slika 75. Rješenje Zavoda za katastar i geodetske poslove Općine Metković od 13. veljače 1974.
godine o formiranju Komisije za utvrđivanje granice k.o. Slivno sa susjednom općinom Čapljina.
121
6) Zapisnik o razgraničenju k.o. Neum (slika 76)
a) Razgraničenje s k.o. Imotica,
b) Razgraničenje s k.o. Pelješac,
c) Razgraničenje s k.o. Slivno,
d) Razgraničenje s k.o. Gradac,
Slika 76. Faksimil prve stranice Zapisnika o razgraničenju k.o. Neum,

koji je 1974. sastavio geodet Radovan Vuletić
122
7) Skica razgraničenja koju je izradio Radovan Vuletić (slika 77).
Slika 77. Skica razgraničenja k.o. Neum koju je izradio geodet Radovan Vuletić 1974. godine.
123
Gdje je tu “Sporazum”? Nema ga! Sporazum nedostaje jer nikad nije ni sklopljen!
Formirane su komisije za razgraničenje, zapravo omeđavanje.125 Komisije su obišle
teren i napravile zapisnik. Radovan Vuletić iz Geodetskog zavoda u Sarajevu vodio
je posao omeđavanja i izradio skicu. Tek na temelju toga mogao se sklopiti Spora-
zum, ali to se nikad nije dogodilo. To potvrđuje i izjava Hrvoja Gabrića, dugogodiš-
njeg direktora katastra u Metkoviću i predsjednika Komisije za razgraničenje k.o.
Slivno sa susjednom općinom Čapljina 1974. godine, koji kaže da je na temelju za-
pisnika tek “trebalo donijeti odluku ali to konačno nikad nije provedeno u djelo. Na
to se s vremenom zaboravilo.”126
Pravi naziv dokumenta, dakle, glasi Zapisnik o razgraničenju k.o. Neum i mi ćemo
u daljem tekstu rabiti izraz Zapisnik.
Analiziramo li pomno Zapisnik uočit ćemo više nedostataka:
1) Nedostaje rješenje o imenovanju komisije k.o. Pelješac. Bilo bi pogrešno pomi-
sliti da se radi o izgubljenom dokumentu ili nekom administrativnom lapsusu. Tog
rješenja nema jer ga nitko nije mogao ni donijeti. K.o. Pelješac ne postoji! Zašto je
nepostojeća k.o. Pelješac “uvučena u igru”? Ubrzo ćemo vidjeti.
2) Zapisnik o razgraničenju k.o. Neum s nepostojećom k.o. Pelješac, dakako, nije
potpisan od predstavnika hrvatske strane (k.o. Pelješac). Potpisana su samo dva pred-
stavnika k.o. Neum i Radovan Vuletić. Nema pečata niti datuma (što na svim ostalim
zapisnicima ima). Taj zapisnik je, dakle, izmišljotina! Izmišljeni zapisnik o razgrani-
čenju k.o. Neum i nepostojeće k.o. Pelješac na kojem, dakako, nitko s hrvatske strane
nije sudjelovao niti je mogao sudjelovati. To je izmišljeni zapisnik nastao u “laborato-
riju” Radovana Vuletića u Sarajevu i treba ga smatrati nepostojećim (slika 78).
3) Zapisnik o razgraničenju k.o. Slivno sa susjednom općinom Čapljina (k.o. Neum)
također nije potpisan od predstavnika hrvatske strane (k.o. Slivno). Na desnoj strani
dokumenta dva su potpisa članova Komisije k.o. Neum, u sredini uz pečat je potpis
Radovana Vuletića iz Sarajeva,127 a na mjestu gdje su trebali stajati potpisi dva hrvat-
ska člana Komisije jednom rukom su tiskanim slovima ispisana njihova imena, ali
125
Komisije za omeđavanje katastarskih općina nisu imale mandat za uspostavljanje novih već samo mandat za ome-
đavanje i obilježavanje već postojećih katastarskih granica. Jedino je Zavod za katastar i geodetske poslove Općine Du-
brovnik ispravno svoju komisiju nazvao Komisija za omeđavanje katastarske općine k.o. Imotica, dok su ostali rabili
naziv Komisija za razgraničenje, a i sam dokument je na kraju dobio ime Zapisnik o razgraničenju k.o. Neum.
126
127
Željko Dobranović, predsjednik Mješovitog diplomatskog povjerenstva za granice s BiH, u razgovoru danom
Slobodnoj Dalmaciji kaže: “...zanimljivo je da se kaže da ga nije potpisao nitko iz Metkovića. Zaboravlja se da posto-
ji potpis i pečat Općine Metković...” (Slobodna Dalmacija, 21. rujna 1999: 5). Gospodin Dobranović, međutim, nije
uočio da se uz pečat Općine Metković ne nalazi potpis ovlaštene osobe Općine Metković već potpis Radovana Vule-
tića iz Geodetskog zavoda u Sarajevu.
124
nema potpisa
potpisi
potpis
Slika 78. Faksimil izmišljenog Zapisnika o razgraničenju k.o. Neum s nepostojećom k.o. Pelješac
o granici na moru u Malostonskom zaljevu 1974. godine. Za ovjeru tog Zapisnika nije izdano
nikakvo rješenje o imenovanju komisije s dubrovačke, odnosno pelješke strane, pa ga je potpisao
samo krivotvoritelj dokumenta geodet Radovan Vuletić i neupućeni članovi neumske komisije.
125
potpis
potpisi
nema potpisa
ISTOM RUKOM
UNESENA OBA IMENA
Slika 79. Faksimil posljednje stranice Zapisnika o razgraničenju k.o. Neum sa susjednom
k.o. Slivno koji je 17. travnja 1974. sastavio geodet Radovan Vuletić.
126
potpisa nema.128 Zašto su ispisana njihova imena tamo gdje su trebali biti njihovi pot-
pisi? Zašto nije ostavljen prazan prostor? Zato jer se nije postupalo u dobroj vjeri.
Potpisi se nisu mogli dobiti pa je načinjen falsifikat. Taj zapisnik je, dakle, ništav. To
je bezvrijedni komad papira koji je mogao svatko napisati i unutra staviti sadržaj koji
mu odgovara (slika 79).
Zapisnik o razgraničenju k.o. Neum ni po čemu nije relevantan pravni dokument
i svako postupanje prema njemu jest nezakonit čin.
Postupanje po Zapisniku iz 1974. godine - Ponta Kleka

Unatoč bezvrijednom papiru u rukama, jednostrano potpisanom i krivotvorenom
Zapisniku, SR Bosna i Hercegovina upisala je čestice Ponte Kleka u k.o. Neum. Dakle,
bez znanja i pristanka SR Hrvatske upisala je dio njezina teritorija u svoju katastar-
sku općinu. Da pritom nije postupala bona fide, dokazuje izjava svjedoka omeđava-
nja Božidara Krmeka koji je kao jedan od vlasnika spomenutih čestica, kao vodič
geometrima, bio nazočan 1974. godine omeđavanju na terenu. Božidar Krmek kaže:
“Dugo su vijećali gdje bi i na kojem mjestu trebao stajati kamen koji bi razgraničio
tadašnje Republike Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.” Na dogovorenom mjestu na
Ponti Kleka Božidar Krmek je, zajedno s ocem, po njihovu nalogu, uklesao križ u
kamen koji je Komisija odredila. Uklesali su i drugi križ na brdašcu iznad plaže Pli-
čina. Nakon nekoliko mjeseci Radovan Vuletić iz Geodetskog zavoda u Sarajevu,
koji je vodio geometarski tim na terenu, nazvao je Božidara Krmeka s molbom da
stuče uklesani križ na kamenu jer je granica poništena (vidi sliku 88)!129
Krmekovu priču potvrđuje Zapisnik. Vuletić, koji Zapisnik (slika 80) nije pisao na
licu mjesta već ga je kreirao nekoliko mjeseci kasnije u Sarajevu, prvo je upisao
ispravne “belege” na točkama:
“Belega” 1: “Zatesan krst u živu stijenu u pš. šume porodice Krmeka iz Kleka 10
m od obale mora”. Crta se proteže “uz brdo šumom porodice Krmeka iz Kleka”.
“Belega” 2: “Krst u živoj steni a koja se nalazi u šumi Krmeka iz Kleka na brdu”.
Crta se proteže “šumom porodice Krmeka iz Kleka”.
128
Od tri zapisnika na kojima su se morali nalaziti potpisi službenih osoba hrvatskih katastarskih općina, samo na
jednome te potpise možemo naći. Indikativno je da se potpisi nalaze na jedinom nespornom zapisniku, zapisniku raz-
graničenja k.o. Neum i k.o. Imotica (potpisi Luja Matića i Iva Vodopića). Na izmišljenom zapisniku razgraničenja k.o.
Neum i k.o. Pelješac nije ih moglo ni biti; na spornom zapisniku razgraničenja k.o. Neum i k.o. Slivno ih nema. Ipak,
s obzirom na sve uočene nedostatke cijelog Zapisnika, naglašavamo da zapisnik razgraničenja k.o. Neum s k.o. Imo-
tica nismo detaljno proučavali jer nije bio bitan ni za problem Ponte Kleka ni za problem Velikog i Malog školja.
129
Dubrovački list, 24. rujna 1999: 3.
127
Slika 80. Faksimil prve stranice Zapisnika o razgraničenju k.o. Neum i k.o. Slivno
koji je 1974. sastavio geodet Radovan Vuletić. Zapisnik počinje dvjema graničnim
“belegama” koje su postavljene na Ponti Kleka. Te su “belege” prekrižene a upisane nove,
jedna na vrhu Ponte Kleka, a druga na kopnu
128
SK A
V A T
H R
SR 2B
1B
2A
1A
A I
N
OS INA
B
SR EGOV
C
HER
Legenda:
1A - 2A Označena a zatim poništena granica na Ponti Kleka
1B - 2B Naknadno upisana granica na Ponti Kleka
Slika 81. Vuletićeve “belege”
Potom se “domislio”! Prekrižio je spomenute “belege”(nazvao Božidara Krmeka

da stuče granični znak) i upisao nove “belege”:
“Belega” 1: “Krst u živoj steni na obali mora 10 m od obale u šumi Krmeka iz Kleka”.
Crta se proteže “zalivom Klek u dužini od 2600 m”.
“Belega” 2: “Krst u živoj steni koja se nalazi na obali mora 10 m od obale a na
međi pš. društvene svojine pš. zajedničkog vlasništva porodice Bačića iz Neuma”.
Crta “u velikom usponu sječe magistralu Split - Dubrovnik” (slika 81).
Ne samo što je ostavio pisani trag svog nedjela, prekriživši u Zapisniku ispravne
oznake koje je utvrdila Komisija na terenu, Vuletić je i na terenu ostavio trag - “belegu”
na vrhu poluotoka, tj. 10 m od obale, jer križ nije mogao “uvaliti u more”. Postoji li
igdje na svijetu granična “belega” na vrhu poluotoka, ako je cijeli poluotok u jednoj
državi? Ne postoji, ali precizni je geodet htio učvrstiti “krađu zemlje” pa je na vrh
poluotoka stavio granični znak! Pritom se nije “domislio” ucrtati i granicu na moru od
Ponte Kleka prema zapadu, koja bi odgovarala “novoj situaciji”, kao što ju je ucrtavao
u svim ostalim zapisnicima o razgraničenju.
129
Dakle, Radovan Vuletić je samoinicijativno, ili po nečijem nalogu, htio promije-
niti granicu na Ponti Kleka i tome je prilagođavao Zapisnik unoseći lažne podatke,
podatke koje Komisije nisu na terenu utvrdile.
Tko je poništavao granicu na Ponti Kleka? Sabor Republike Hrvatske? Je li netko
iz Bosne i Hercegovine poništio hrvatsku granicu? Ako jest, je li taj postupak bio
bona fide?
Postupanje po Zapisniku iz 1974. godine - Veliki i Mali školj

Zapisnik iz 1974. ni jednom rječju ne spominje Veliki i Mali školj. Oni, dakle, uopće
nisu bili predmetom omeđavanja. Njihova veza sa Zapisnikom jedino je posredna. U
skici razgraničenja Vuletić je crtao nepostojeću granicu na moru, što niti je bio njegov
posao niti je to stvar katastra. No, čak i pri tako nacrtanoj granici na moru “previdio”
je Veliki i Mali školj. Njih na skici nema.
Je li Radovan Vuletić “previdio” pelješke školje? Pogledajmo što je zapravo učinio:
Na stranici Zapisnika, koja je trebala predstavljati Zapisnik o katastarskoj granici
između k.o. Neum i nepostojeće k.o. Pelješac, Vuletić je odredio granicu na moru (!)
i to Malostonskim zaljevom, 270 metara od kopna. Pritom “nije vodio računa” da su
unutar te “katastarske granice na moru” ostali Veliki i Mali školj kao dvije katastar-
ske čestice k.o. Duba Stonska u hrvatskoj Općini Dubrovnik. Te čestice Vuletić ni ne
spominje, nego samozvani omeđivač morske granice vuče graničnu crtu k.o. Neum
Malostonskim zaljevom prema sjeverozapadu u duljini od 9.130 metara. Na toj točki
određuje drugu “tromeđu na moru” (!) koju označava kao: “tromeđu kat. i političkih
opština i to k.o. Neum S.O. Čapljina, S.O. Dubrovnik i S.O. Metković”. Geodet Vuletić
dalje zaključuje: “Tromeđa se nalazi u Malostonskom zalivu i nije obeležena nikako.
Udaljena je od biljege br. 1” (uvidjevši glupost koju je napisao, precrtao je riječi “nije
obeležena nikako”).
Vuletić je, dakle, crtao granicu na moru, a granica na moru ne samo da nije bila
utvrđena, nego se ona u katastrima nikad ne crta. Katastar ne poznaje granicu na
moru niti se time bavi. Zašto ju je Radovan Vuletić nacrtao? Zašto je izmislio k.o.
Pelješac? Zašto je izmislio Zapisnik o razgraničenju k.o. Neum i nepostojeće k.o. Pe-
lješac? Iz istog razloga zbog kojeg je zatražio od Božidara Krmeka da stuče granični
znak. Bio je to pokušaj mala fide da se zaobiđe zakonita procedura za izmjenu gra-
nice i “na mala vrata” pripoji teritorij druge federalne jedinice. A zakonita procedura
predviđena je člankom 5, odjeljkom 3, Ustava SR Hrvatske iz 1963. godine koji glasi:
“Granice Republike mogu se mijenjati samo na temelju odluke Sabora Socijalističke
130
Republike Hrvatske i u skladu s izraženom voljom stanovnika na koje se odnosi pro-
mjena”.130
No, nije kraj priče! Na temelju lažnog, izmišljenog zapisnika razgraničenja s ne-
postojećom k.o. Pelješac, Veliki i Mali škoj upisani su u k.o. Neum na ime novih po-
sjednika. Mate Ivo Putica iz Prapratnice upisan je kao posjednik čestice 426/03 (Ve-
liki školj, 1/1, slika 82), a S.O. Neum kao korisnik čestice 129/11 (Mali školj, 1/1,
slika 83). Da ne ide lako s novim pojmovima, potvrđuje i katastarski plan na kojem
je ucrtan “Veliki škulj” (slika 84)! U neumskim zemljišnim knjigama nema ni Veli-
kog ni Malog školja, dakako, ni Putica: “...u zemljišno-knjižnom uredu Općinskog
suda u Čapljini nisu upisane čestice starog premjera (prije 1974. - op. a.) kao ni vlas-
nici na istima koje bi trebale odgovarati navedenim posjedovnim česticama i to 1706
(Veliki školj) i 1796 (Mali školj) novog premjera (poslije 1974. - op. a,) za katastar-
sku općinu Neum, niti kod nas postoji evidentirani osnov za vlasništvo na navedenim
posjedovnim česticama” (slika 85). Nema ih ni kao posjednika u katastru prije 1974.
godine (slike 86 i 87). Uvođenje njihova posjeda bez ikakve pravne osnove u neum-
ski katastar poslije 1974. godine evidentna je manipulacija.
Dakako, budući da u svemu tome nije ni sudjelovala, hrvatska strana o tome ništa
nije ni znala. Veliki i Mali Školj upisani su u hrvatskom katastru u k.o. Duba Ston-
ska, a Gučići, ni ne znajući za nove “posjednike”, traže povrat oduzete im imovine.
Slika 82. Izvod - prijepis posjedovnog lista za Veliki školj, br. 426/03 (k.o. Neum)
130
Narodne novine, br. 15, 10. travnja 1963: 118. Gotovo identičnu odredbu sadrži i Ustav iz 1974. godine (članak
4, odjeljak 3): “Granice Socijalističke Republike Hrvatske mogu se mijenjati samo na osnovi odluke Sabora Socijali-
stičke Republike Hrvatske i u skladu s izraženom voljom stanovnika na koje se odnosi promjena.” (Narodne novine,
br. 8, 22. veljače 1974: 117).
131
Slika 83. Izvod - prijepis posjedovnog lista za Mali školj, br. 129/11 (k.o. Neum)
Slika 84. Izvod iz katastarskog plana k.o. Neum na kojoj je “Veliki škulj” (!)
132
Slika 85. Uvjerenje Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u Čapljini iz koje je razvidno da
Veliki školj i Mali školj ni danas nisu evidentirani u zemljišnim knjigama Bosne i Hercegovine
niti postoji “evidentirani osnov za vlasništvo na navedenim posjedovnim česticama”
133
Slika 86. Uvjerenje Službe za imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Općine Neum iz
koje je razvidno da do 1974. godine Veliki školj nije bio upisan u k.o. Neum
134
Slika 87. Uvjerenje Službe za imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Općine Neum iz
koje je razvidno da do 1974. godine Mali školj nije bio upisan u k.o. Neum
135
Zapisnik iz 1974. kao dokaz je li ili nije promijenjena katastarska
granica i je li ili nije promijenjena državna granica
Komisije za omeđavanje katastarskih općina nisu imale mandat za uspostavljanje
novih katastarskih granica već samo mandat za omeđavanje i obilježavanje već posto-
jećih katastarskih granica. Za promjenu katastarskih granica trebalo je postupiti prema
čl. 14 Zakona o premjeru i katastru zemljišta iz 1968. godine koji glasi: “Sporove o grani-
cama katastarskih općina, koje su ujedno i teritorijalne granice društveno-političkih zajed-
nica, rješavaju organi koji su nadležni da rješavaju sporove o teritorijalnim granicama
ovih zajednica”,131 dakle, trebalo je inicirati proceduru pred Saborom SR Hrvatske,
odnosno Skupštinom Bosne i Hercegovine. Budući da s hrvatske strane nitko nije znao
da je na temelju nepotpisanog i lažnog zapisnika izvršena katastarska promjena gra-
nice u drugoj federalnoj jedinici SFRJ, nitko nije na to reagirao.
Ne samo zbog ništavosti samog dokumenta iz razloga navedenih u prethodnom
poglavlju, već i zbog prekoračenja mandata, Zapisnik iz 1974. ne može služiti kao
dokaz o katastarskoj promjeni. To je dokument neovlaštenih osoba.
Kad bismo apstrahirali nedostatke Zapisnika iz 1974, koji taj dokument čine pravno
irelevantnim, kad bismo pretpostavili da je uredno potpisan i bez lažnih dijelova, on
bi u tom slučaju mogao poslužiti samo kao dokaz da je bosansko-hercegovačka strana
kanila provesti katastarsko pripojenje Ponte Kleka te Velikog i Malog školja katastar-
skoj općini Neum. Taj Zapisnik niti se bavi, niti se mogao baviti političko-teritorijalnim
granicama SR Hrvatske i SR Bosne i Hercegovine jer je za takvu izmjenu prema važe-
ćim propisima, bila predviđena jasno utvrđena procedura koja je zahtijevala odluke
najviših predstavničkih tijela obiju Republika, Sabora SR Hrvatske i Skupštine SR
Bosne i Hercegovine.
Kad su u pitanju čestice zemlje Ponte Kleka, sama činjenica da ih je SR Bosna i
Hercegovina jednostrano upisala u svoju k.o. Neum, ne znači promjenu državne gra-
nice, ne samo zbog nezakonite pravne osnove za taj upis, ne samo zbog proceduralne
nemogućnosti da se na taj način promijeni državna granica, već i zbog činjenice da
državna i katastarska granica na Ponti Kleka nije sukladna nekoliko stoljeća. Ona,
dakle, ima snagu presedana koji je nesumnjivo pravno relevantan (vidi tablicu 1).
131
Narodne novine 39/1968.
136
Izjave domicilnog stanovništva o Ponti Kleka
Izjave domicilnog stanovništva, bez obzira s koje strane granice stižu, sukladne
su: Ponta Kleka dio je hrvatskog državnog teritorija.
Vlasnici čestica na Ponti Kleka dvije su obitelji: Krmek i Vukasović. Obje žive u
Bosni i Hercegovini. Božidar Krmek kaže: “Ja ovdje dugo živim i oduvijek smo znali
da kraj Kleka pripada upravo Hrvatskoj to nikada nije bilo sporno.”132 O granici izme-
đu Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine Božidar Krmek je 28. rujna 1999. dao i
posebnu izjavu (slika 88).
Ivo Gučić iz Malog Stona, pripadnik roda koji su vlasnici Velikog i Malog školja,
kaže: “Ako danas pitate čija je uvala Lopata do vrh Kleka, odgovor je da je to hrvat-
sko.”133
Ogorčeno stanovništvo Kleka i Duboke također je priopćenjem za javnost 13. rujna
1999. godine reagiralo na saznanje o provedenoj identifikaciji granične crte. I oni su
jednoglasni: Ponta Kleka dio je državnog teritorija Republike Hrvatske (slika 89). To
tvrde i bivši lugari lugarije Slivno Ante Burđelez i Marko Babić, koji su na Ponti Kleka,
kao području šumarije Metković, obavljali svoje lugarske poslove (slika 90).
Indikativna je i izjava načelnika općine Neum u vrijeme sklapanja Ugovora o dr-
žavnoj granici 1999. godine Ivana Bendera: “Tijekom prvih razgovora sudjelovao
sam u radu Komisije. No, nakon točno tri sastanka isključen sam iz Komisije. U fina-
lizaciji sporazuma nisam sudjelovao ni ja niti naša stručnjakinja Smiljka Konjevod.
Zašto smo isključeni, to zna netko drugi i njega ćete morati pitati za razloge. Uložili
smo oštar prosvjed iz Neuma svim strukturama vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovi-
ne da se ne slažemo s ovakvim razgraničenjem, kao i nesudjelovanju u radu Komisi-
je.”134 Zašto neumski načelnik, kao i neumsko stanovništvo, govori da je Ponta Klek
hrvatski teritorij? Traži li se od neumskog stanovništva i njihova načelnika da lažu u ime
viših interesa Bosne i Hercegovine? Zašto je neumski načelnik isključen iz bosansko-
hercegovačkog dijela Komisije? Dakako, smetao je. Bosanskohercegovački prego-
varači nisu postupali u dobroj vjeri: htjeli su sakriti istinu.
132
133
134
137
Slika 88. Ovjerena izjava Božidara Krmeka iz Donjeg Kleka u svezi granice
između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine od 28. rujna 1999. godine
138
Slika 89. Zajedničko priopćenje za javnost Mjesnog odbora Klek
i Mjesnog odbora Duboka od 13. rujna 1999. godine
139
Slika 90. Ovjerena izjava Ante Burđeleza i Marka Babića, bivših lugara lugarije Slivno
140
Iskorištavanje Velikog i Malog školja i okolnoga mora
Republika Hrvatska gospodarila je i šumama i šumskim zemljištima na Velikom i
Malom školu. To potvrđuje Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištima
dubrovačkog užeg područja krša za razdoblje 1981.-1990., koji je u ožujku 1980.
izradio Institut za jadranske kulture i melioraciju krša Sveučilišta u Splitu (slika 91).
U tom su Programu izričito spomenuti Veliki i Mali školj (slika 92). Ponta Kleka nije
bila obuhvaćena tim Programom jer se Program odnosio na uže dubrovačko područje,
a Ponta Kleka je pripadala Slivnu. No, Programu pripadajuća karta jasno crta i granicu
na Ponti Kleka, ostavljajući Pontu Kleka na hrvatskoj strani (slika 93).
Stavovi domicilnog stanovništva suglasni su i glede Velikog i Malog školja. Božidar
Krmek (Bosna i Hercegovina, vlasnik na Ponti Kleka) kaže: “Oni otočići su uvijek bili
hrvatski.”135 Republika Hrvatska je u zemljišnim knjigama, nakon što su otočići 1948.
nacionalizirani, bila upisana i kao vlasnik tih otočića. Postupak nacionalizacije doka-
zuje da je nad njima vršila upravnu vlast nakon II. svjetskog rata, a potvrdu te vlasti
iskazali su 1997. godine (prije sporazuma Tuđman-Izetbegović) i bivši vlasnici Gučići,
koji su pred hrvatskim tijelima započeli postupak denacionalizacije.
Pelješki školjkari vlasnici su uzgajališta na pojedinim područjima Malostonskoga
zaljeva. Malostonski školjkari do 1935. podižu i obnavljaju “parkove”: “...u uvalama
Sige i Mali Voz bili su uzgojni parkovi Maškarića Luke, Pavlovića Antuna u uvali Sige,
braće Bandur u Bistrini, Glavinića i Krile ispod Hodilja, Ficovića i Dela u uvali Marija,
Dražete i Ljubića Pod Humac kod Malog školja,136 Radetića Vlaha u Bjejevici i braće
Gučić Pod Dubom u Bjejevici.”137
Pelješki su ribari iskorištavali more oko Velikog i Malog školja do 1999. godine,
kad im je privremeni režim uspostavljen nakon sporazuma Tuđman-Izetbegović to
onemogućio. U priopćenju Obrtničke komore Dubrovačko-neretvanske županije ističe
se da Ceh za ribarstvo i marikulturu traži ukidanje odredaba iz Ugovora o granici iz
1999. godine kako bi se “ovdašnjim stanovnicima Republike vratilo njihovo povijesno
stečeno pravo na ribolov i uzgoj u ovom ´spornom` dijelu akvatorija koji je od uvi-
jek pripadao Republici Hrvatskoj” i gdje su primjenom privremenog režima ugrože-
na njihova “od pamtivijeka” stečena prava na pozicijama koje “ovdašnji narod zove:
Pječata, Izvruće, Veliki škoj, Mali škoj i Ponta Kleka”.138
135
136
O rodu Dražeta iz Hodilja, vidi: N. Vekarić, Pelješki rodovi (A-K): 167. O rodu Ljubić iz Hodilja, vidi: N. Ve-
karić, Pelješki rodovi (A-K): 197-198; N. Vekarić, Pelješki rodovi (L-Ž): 326.
137
J. Basioli, »Uzgoj školjaka na istočnoj obali Jadranskog mora s posebnim osvrtom na Malostonski zaljev.«: 274-275.
138
Dubrovački vjesnik, elektronsko izdanje, tekst pod naslovom »Zakon protiv zakona - Malostonskom zaljevu
poseban status.«, http://dubrovacki.hr/clanak/41730/malostonskom-zaljevu-poseban-status (postavljen 14.8.2012).
141
Slika 91. Naslovna stranica Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima dubrovačkog
užeg područja krša za razdoblje 1981.-1990., koji je u ožujku 1980. izradio Institut za jadranske
kulture i melioraciju krša Sveučilišta u Splitu
142
Slika 92. Detalji iz Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima dubrovačkog užeg
područja krša za razdoblje 1981.-1990., koji je u ožujku 1980. izradio Institut za jadranske
kulture i melioraciju krša Sveučilišta u Splitu, a iz kojih se vidi da SR Hrvatska tada gospodari
šumama i šumskim zemljištima na Velikom i Malom školju
Slika 93. Karta iz Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima dubrovačkog užeg
područja krša za razdoblje 1981.-1990., koji je u ožujku 1980. izradio Institut za jadranske
kulture i melioraciju krša Sveučilišta u Splitu
143
Zaključak
o političko-teritorijalnom i katastarskom statusu Ponte Kleka
Naš zaključak o političko-teritorijalnom i katastarskom statusu Ponte Kleka glasi:
Ponta Kleka dio je državnog teritorija Republike Hrvatske. Tu činjenicu treba
poštovati Ugovor o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Herce-
govine.
Ponta Kleka nezakonito je upisana u k.o. Neum (Bosna i Hercegovina). Nadležna
ustanova Republike Hrvatske treba upisati katastarske čestice Ponte Kleka u odgo-
varajuću k.o. u Republici Hrvatskoj. Neovisno o tome, treba istodobno zatražiti od
Bosne i Hercegovine da izbriše katastarske čestice Ponte Kleka iz k.o. Neum.
Taj zaključak potkrepljujemo sljedećim argumentima:
1) Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, prema Badinterovu
izvještaju, utvrđuje se s obzirom na političko-teritorijalno stanje na dan 25. lipnja
1991. godine.
2) Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske na dan 25. lipnja
1991. godine identična je s tzv. avnojskim granicama.
3) Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, prema odlukama
AVNOJ-a, identična je s granicom koja je utvrđena prema stanju u trenutku austro-
ugarskog sloma 1918. godine.
4) Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u trenutku austro-
ugarskog sloma 1918. godine identična je s granicom određenom na Berlinskom kongresu
1878. godine.
5) Dosljedno argumentima navedenim od 1 do 4 granica između Bosne i Herce-
govine i Republike Hrvatske na dan 25. lipnja 1991. godine identična je s granicom
određenom na Berlinskom kongresu 1878. godine.
6) Pripadnost Ponte Kleka Republici Hrvatskoj na dan 25. lipnja 1991. godine, slijedi
iz činjenice da je Republika Hrvatska pravni sljednik SR Hrvatske koja je pak pravni
sljednik austrijske pokrajine Kraljevine Dalmacije.
7) Ne postoji ni jedan dokaz da je od 1878. do 1991. godine zatražen ili po važe-
ćim propisima proveden postupak za promjenu granice na Ponti Kleka.
8) Dokaz o pripadnosti Ponte Kleka Kraljevini Dalmaciji potvrđuju precizni i ažurni au-
strijski zemljovidi, a dokaze o pripadnosti Ponte Kleka SR Hrvatskoj razni jugoslavenski
zemljovidi, od zemljovida Jugoslavenske narodne armije, prostornih planova i programa
gospodarenja pa do enciklopedijskih natuknica, znanstvene literature i izjava domicilnog
144
stanovništva. Iako svi ti dokazi nisu prvoga reda, njihova množina nedvojbeno ukazuje da
je Ponta Kleka na dan 25. lipnja 1991. godine dio državnog teritorija Republike Hrvatske.
9) Katastarska promjena, koja je 1974. godine izvršena na temelju nezakonitog,
dijelom lažnog i s hrvatske strane nepotpisanog Zapisnika o razgraničenju k.o. Neum,
nije dirala u granice između SR Hrvatske i SR Bosne i Hercegovine, a po tada važe-
ćem Ustavu i pripadajućim zakonima nije ni mogla izmijeniti granice.
Zaključak
o političko-teritorijalnom i katastarskom statusu Velikog i Malog školja
Naš zaključak o političko-teritorijalnom i katastarskom statusu Velikog i Malog
školja glasi:
Veliki i Mali školj dio su državnog teritorija Republike Hrvatske. Tu činjenicu
treba poštovati Ugovor o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i
Hercegovine. Katastarski pripadaju k.o. Duba Stonska.
Taj zaključak potkrepljujemo sljedećim argumentima:
1) Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, prema Badinterovu
izvještaju, utvrđuje se s obzirom na političko-teritorijalno stanje na dan 25. lipnja
1991. godine.
2) Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske na dan 25. lipnja
1991. godine identična je s tzv. avnojskim granicama.
3) Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, prema odlukama
AVNOJ-a, identična je s granicom koja je utvrđena prema stanju u trenutku austro-
ugarskog sloma 1918. godine.
4) Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u trenutku austrougarskog
sloma 1918. identična je s granicom određenom na Berlinskom kongresu 1878. godine.
5) Dosljedno argumentima navedenim od 1 do 4 granica između Bosne i Herce-
govine i Republike Hrvatske na dan 25. lipnja 1991. godine identična je s granicom
određenom na Berlinskom kongresu 1878. godine.
6) Da Veliki i Mali školj pripadaju Republici Hrvatskoj na dan 25. lipnja 1991. go-
dine, slijedi iz činjenice da je Republika Hrvatska pravni sljednik SR Hrvatske koja
je pak pravni sljednik austrijske pokrajine Kraljevine Dalmacije.
7) Ne postoji nijedan dokaz da je od 1878. do 1991. godine zatražen, ili prema vri-
jedećim propisima proveden postupak koji bi mijenjao teritorijalnu pripadnost Velikog
i Malog školja.
145
8) Pripadnost Velikog i Malog školja Republici Hrvatskoj potvrđuje i 666 godina (od
1333. do danas) duga podudarnost njihova političko-teritorijalnog i katastarskog statusa.
9) Pripadnost Velikog i Malog školja Republici Hrvatskoj dokazuju i odluke Ko-
misije za agrarnu reformu i kolonizaciju iz 1948. godine.
10) Hrvatska je gospodarila šumama i šumskim zemljištima na Velikom i Malom
školju, a pelješki ribari iskorištavali okolno more sve do 1999. godine, kad im je pri-
vremeni režim uspostavljen nakon sporazuma Tuđman-Izetbegović to onemogućio.
Republika Hrvatska je u zemljišnim knjigama, nakon što su otočići nacionalizirani,
bila upisana i kao vlasnik tih otočića. Postupak nacionalizacije dokazuje da je nad
njima vršila upravnu vlast nakon II. svjetskog rata, a potvrdu te vlasti iskazali su 1997.
godine (prije sporazuma Tuđman-Izetbegović) i bivši vlasnici Gučići, koji su pred
hrvatskim tijelima započeli postupak denacionalizacije.
11) Katastarski upis Velikog i Malog školja u k.o Neum, koji je 1974. godine iz-
vršen na temelju lažnog Zapisnika o razgraničenju k.o. Neum s nepostojećom k.o
Pelješac, a koji hrvatska strana nije ni potpisala niti je u njemu uopće sudjelovala, ne
može biti dokaz o promjeni granice između SR Hrvatske i SR Bosne i Hercegovine
i zbog nevaljanosti dokumenta i zbog činjenice da se po tada važećem Ustavu i pri-
padajućim zakonima na taj način nije mogla izmijeniti granica.
12) Ne postoji ni jedan dokaz da su Veliki i Mali školj ikada pripadali Bosni i Her-
cegovini ni da je Bosna i Hercegovina ikad zatražila da postanu teritorijem te države.
Kako se dogodila pogreška?

Raznovrsna dokumentacija - povijesna koja objašnjava kad, što i zašto se nešto
dogodilo, ona koju producira stvarni život (razna uvjerenja, katastarski upisi i sl.) i
zemljopisne karte rađene za razne svrhe (vojne, pomorske i “projektne” karte) - daje
jedinstveni odgovor: teritorij Ponte Kleka s hridi Lopata i Veliki i Mali školj su u tre-
nutku raspada Jugoslavije 1991. godine dio teritorija Republike Hrvatske. Nema ni-
jednog pravno relevantnog dokumenta koji bi tvrdio suprotno, nema nijedne naznake
da se Bosna i Hercegovina ikada prije (do 1999. godine) očitovala prema Hrvatskoj
da traži, a još manje da polaže pravo na taj teritorij.
Gdje se onda dogodila pogreška? Analizirajući svu dostupnu dokumentaciju i izjave
raznih sudionika, razvidno je da su ključna dva trenutka: velika prijevara 1974. godine
i velika zabluda (ili prijevara) 1999. godine.
Godine 1974. Radovan Vuletić, geodet iz Bosne i Hercegovine, iskoristio je trenutak
kad se razgraničavala k.o. Neum sa susjednim katastarskim općinama. Djelujući unutar
146
institucija koje su bile izvan domašaja SR Hrvatske, mimo znanja SR Hrvatske, kre-
nuo je “otimati” zemlju. Koji su mu bili motivi? Radovan Vuletić više nije živ, ne
može odgovoriti na to pitanje i to će nam ostati tajna. Istinu možemo samo naslućivati.
Nema naznaka da je Radovan Vuletić radio u okviru nekog šireg političkog projekta.
Čini se da iza tog čina nije stajao ni neki opipljivi materijalni interes. Okolnosti slučaja
ukazuju da je riječ o “domoljubnom” činu dobro upućena geodeta, koji je u traljavosti
državne administracije ugledao mogućnost da svojoj federalnoj jedinici neopazice
“priskrbi” komadić zemlje. Vuletić je trag svoga čina ostavio u Zapisniku o razgra-
ničenju k.o. Neum iz 1974. godine time što je prekrižio rezultat Povjerenstva koje je
na terenu vršilo razgraničenje i dopisao novo fabricirano razgraničenje. Ostavio je
trag i na terenu, stavljajući “belegu” na vrhu poluotoka Kleka - tamo gdje se granični
znak nikad ne stavlja. Vuletić je kao geodet ugledao priliku da se, koristeći aljkavost
i inertnost administracije, ti teritoriji, naizgled nikome bitni, bez ijednog stanovnika
koji bi prosvjedovao, na mala vrata pripoje neumskom katastru, a time i Bosni i Her-
cegovini. Ostavio je i trag loše namjere ili postupka mala fide. Naime, čitav je postu-
pak razgraničenja započeo korektno. Trebala su biti osnovana mješovita bosansko-
hrvatska povjerenstva za razgraničenje s tri od četiri katastarske općine (četvrta,
katastarska općina Gradac je u Bosni i Hercegovini, pa to razgraničenje za Hrvatsku
nije bitno). Jedno od njih, ono koje je razgraničavalo Neum s Imoticom, osnovano je
i odradilo je svoj posao - bez spornih momenata. Vjerojatno “u hodu” Vuletiću je si-
nula ideja o “otimanju”. I tada je počeo fabricirati lažne dokumente. Osnovana Ko-
misija za razgraničenje s katastarskom općinom Slivno je odradila posao, povukla
ispravne granice na Ponti Kleka, ali ih je Vuletić naknadno poništio, dao nalog da se
na terenu stuče uklesani križ, a u Zapisnik dopisao nove oznake. Takav, falsificirani za-
vršni dokument hrvatska strana nije potpisala. Potom je pošao i korak dalje, izmislio je
nepostojeću katastarsku općinu Pelješac i pomoću nje, bez ikakvog znanja hrvatske
strane (jer Komisija u stvarnosti nije ni mogla biti osnovana niti je hrvatska strana o
njoj išta mogla znati), inkorporirao Veliki i Mali školj u katastar Neuma. Temeljem tog
1974. falsificiranog Zapisnika, za koji hrvatska strana nije znala niti je bila dužna znati jer
je fabriciran u drugoj federalnoj jedinici i izvan je domašaja hrvatskih institucija - Ponta
Kleka s hridi Lopata i Veliki i Mali škoj upisani su u katastarsku općinu Neum.
Drugi ključni trenutak dogodio se 1999. godine kada je taj falsificirani Zapisnik
podastrt u lažnoj formi Sporazuma kao ključni dokaz pripadnosti spomenutih terito-
rija Bosni i Hercegovini, a hrvatska strana nije prepoznala da je riječ o falsifikatu.
Kako se to dogodilo? Odgovor možda nude riječi Mirka Alilovića, stručnjaka Geo-
detske uprave u Zagrebu, koji je godinama bio član hrvatskog dijela međudržavne ko-
misije eksperata Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (sada u mirovini). Alilović
147
kaže da su i naši i bosanski geodeti jako dobro znali da je Ponta Kleka oduvijek bila u sa-
stavu Hrvatske. Prepričavajući jedan od sastanaka kad su naši članovi komisije svojim bo-
sanskim kolegama kazali “Pa dobro, kako sada tvrdite da je cijeli poluotok Klek u vašem
posjedu, temeljem Zapisnika o omeđivanju iz 1974., a znate jako dobro da je riječ o doku-
mentu koji nikada nitko s hrvatske strane nije supotpisao, a da je geodet Vuletić samoini-
cijativno i tajno mijenjao graničnu crtu?” Na to su im bosanske kolege kroz smijeh odgo-
vorile: “Znamo mi to, ali išli smo sistemom áko prođe, prođe`, i evo prošlo je”.139
Je li hrvatska strana postupala u dobroj vjeri? Nema sumnje da je Zapisnik iz 1974.
podastrla bosanska strana. Je li hrvatska strana previdjela da je riječ o falsifikatu ili to nije
bio previd? Nismo sudjelovali ni u jednom koraku niti je bilo tko iz hrvatske vlade ili Po-
vjerenstava za granicu s nama o tom pitanju razgovarao. Ne znamo kako su radila ta po-
vjerenstva, ni hrvatsko Povjerenstvo za granice ni mješovito bosansko-hrvatsko Povjeren-
stvo koje je pripremalo Ugovor o granici. Stoga je teško o tome suditi. No, evidentno je
napravljena pogreška, bez obzira je li riječ o zabludi u dobroj vjeri, nesposobnosti onih koji
su u Povjerenstvima djelovali ili je riječ o nekim tajnim dogovorima na najvišoj razini ili
na razini pojedinih članova Povjerenstva. Ostaje zagonetno zašto se tadašnje Povjerenstvo
za granice oglušilo na pravovremena upozorenja iz Dubrovnika, zašto je uoči potpisivanja
Ugovora o granici bila napravljena medijska blokada, zašto su autori ove knjige dočekani
“na nož” umjesto da budu saslušani njihovi argumenti? Koji je bio motiv za takvo postu-
panje? Ostaju zagonetne i kontradiktorne izjave koje se i danas provlače kroz tisak: akteri
iz Povjerenstva za granice prebacuju lopticu na Hidrografski institut iz Splita koji je izra-
dio karte, a iz Hidrografskog instituta stiže izjava da su oni odradili samo tehnički dio po-
sla, a da je granica dirigirana iz Ureda Predsjednika.140 Prema izjavi tadašnjeg ministra
vanjskih poslova Mate Granića, “službenu komunikaciju s Institutom je imao samo stručni
voditelj hrvatskog dijela mješovite Komisije za razgraničenje s BiH Željko Dobranović”,
tadašnji savjetnik u Uredu predsjednika Franje Tuđmana.141
I na kraju, ostaje zagonetna nepodnošljiva lakoća s kojom su sve dosadašnje vlade
zanemarile ovaj problem, pouzdale se u neupućene “stručnjake” i bile spremne ratifikaci-
jom se odreći više od 10 ha hrvatskoga kopna i 10 km2 hrvatskoga mora. “Ozbiljna država
tako ne radi”, vjerojatno bi rekao današnji premijer Zoran Milanović.
139
Obzor, 4. kolovoza 2012: 34 (tekst Davora Ivankovića).
140
Ravnatelj Hidrografskog instituta u Splitu, doc. dr. Zvonko Gržetić, u priopćenju medijima, navodi da je bilo
“definirano da HHI obavlja tehničke poslove ucrtavanja granica na moru na službene pomorske navigacijske karte
Republike Hrvatske”, pa su “sukladno tome, sve granice RH na moru, pa tako i granica s Bosnom i Hercegovinom,
ucrtane temeljem ugovora, i njima danim koordinatama, koji su nastali temeljem odluka tadašnjih relevantnih politič-
kih čimbenika. Morska granica RH s BiH iscrtana je po koordinatama sukladno direktnom zahtjevu Ureda predsjed-
nika Franje Tuđmana i kao takva predana natrag Uredu predsjednika” (Slobodna Dalmacija, 10. kolovoza 2012).
141
Slobodna Dalmacija, 11. kolovoza 2012.
148
Izvori
Acta Consilii Rogatorum, ser. 3 (Državni arhiv Dubrovnik). Kratica: Cons. Rog.
Acta et diplomata, ser. 76 (Državni arhiv Dubrovnik).
Comune Duba, Arhiv mapa za Dalmaciju (Državni arhiv Split).
Elenco di tutte le località, case isolate, contrade, fiumi, laghi, torrenti, monti, grandi
boschi, come pure di tutte le altre denominazioni appartenenti al Comune censuario
di Duba colla retta ortografia delle medesime / Upisnik sviju mjesta (sela) osamljenih
kućâ, predjelâ (poljanâ), riekâ, potokâ, briegovâ, velikih šumâ i svijuh drugih nazivanjâ
spadajućih k` poreznoj obćini Duba sa točnim pravopisom istih (Arhiv mapa za
Dalmaciju, Državni arhiv Split).
Geografske i druge karte (Državni arhiv Zadar).
Glavna zemljišna knjiga, k.o. Duba Stonska (Općinski sud u Dubrovniku - Zemljišno-
knjižni odjel).
Knjiga umrlih Ošlje (1682-1825) (Arhiv Župnog ureda Ošlje).
Libro rosso - nunc “Matica” sed non recte dictus (partem ultimam scripsit Nicolaus
filius Antonii Cancellarii), ser. 12 (Cathastichum), sv. 4 (Državni arhiv Dubrovnik).
Littere et commissiones Levantis, ser. 27.1. (Državni arhiv Dubrovnik). Kratica:
Lit. Com. Lev.
Littere et commissiones Ponentis, ser. 27.1. (Državni arhiv Dubrovnik). Kratica:
Lit. Com. Pon.
Memorie scarse di Ragusa Cavate dell` Istoria celebre Di Don Mauro Orbini Ra-
guseo Abbate Melitense in cui si vede la sua origine, la guerre che fece, ili progresso
del suo dominio, i nomi degli antichi Re. Di Rascia, Bosna, Croazia, Servia, Zenta,
Chelmo, ser. 21.2, Memoriae, br. 1 ( Državni arhiv Dubrovnik).
Miscellanea (Državni arhiv Zadar).
Nota relativa al possesso catastale dei singoli possessori nel Comune catastale /
Popis katastralnog posjeda pojedinih posjednika u katastralnoj Obćini: Duba (Op-
ćinski sud u Dubrovniku - Zemljišnoknjižni odjel).
Osobni fond Franz Ottenfels, Memoari II, svežnjić 47 (Hrvatski državni arhiv u
Zagrebu).
149
Prezidijalni spisi Namjesništva (Državni arhiv Zadar).
Provincia Dalmatia. Copia. Protocollo dei Terreni del Comune Duba Circolo di
Ragusa Distretto di Slano. 1837. Arhiv mapa za Dalmaciju (Državni arhiv Split).
Stanje duša župe Topolo, 2 (Arhiv Župnog ureda Topolo).
Zapisnik sastavljen u Stonu dne 10 Rujna 1888 (Općinski sud u Dubrovniku -
Zemljišnoknjižni odjel).
Zbirka zemljovida (Državni arhiv Dubrovnik).
150
Literatura
Andrassy, Juraj. Međunarodno pravo. Zagreb: Školska knjiga, 1984.
Appendini, Francesco Maria. Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura
de’ Ragusei, I. Ragusa: Antonio Martecchini, 1802.
Basioli, Josip. »Uzgoj školjaka na istočnoj obali Jadranskog mora s posebnim osvr-
tom na Malostonski zaljev.«, u: Savjetovanje Malostonski zaljev prirodna podloga i
društveno valoriziranje, prir. Josip Roglić i Milan Meštrov. Dubrovnik: JAZU, 1981.
Bianchi, Vendramino. Framento dell` istorica relazione della Pace di Passsarovich.
Padova: ap. Gio. Manfié, 1719.
Boban, Ljubo. Hrvatske granice 1918.-1993. Zagreb: HAZU-Školska knjiga, 1993:
Bonnot, Gabriel abbé Mably, Le droit public de l’Europe fondé sur les Traités. Paris,
1746.
Božičnik, Marijan. »O granicama SR Hrvatske.« Geodetski list 10/12 (1987): 329-
337.
Cattalinich, Giovanni. Storia della Dalmazia III. Zadar: Battara, 1835.
Conference on Yugoslavia. Arbitration Commission. Paris, 29.11.1991 (Opinion
No. 1), 11.1.1992 (Opinion No. 3).
Curić, Zoran. Donjoneretvanski kraj. Zagreb: Hrvatsko geografsko društvo, po-
sebna izdanja, svezak 10, 1994.
Ćorović, Vladimir. Historija Bosne. Beograd: SKA, Posebna izdanja, knj. 129, 1940.
Ćosić, Stjepan. »Topografske karte hrvatskih zemalja do početka 20. stoljeća.«, u:
Topografske karte na području Hrvatske, ur. Stanislav Frangeš. Zagreb: Državna ge-
odetska uprava, 2012: 19-55.
Ćosić, Stjepan, Niko Kapetanić, Pero Ljubić i Nenad Vekarić, Hrvatska granica
na Kleku. Dubrovnik: Županija Dubrovačko-neretvanska, 1999.
Dinić, Mihailo. Humsko-trebinjska vlastela. Beograd: SANU, Posebna izdanja,
knj. 397, 1967.
Dubrovački list, 23. srpnja, 24. rujna 1999.
Dubrovački vjesnik, 18. rujna 1999; elektronsko izdanje, 14.8.2012.
151
Foretić, Vinko. »Kada i kako je Stonski Rat došao pod vlast Dubrovnika?« Pelješki
zbornik 1 (1976): 81-92.
-------. »Kroz prošlost poluotoka Pelješca.«, u: Spomenica Gospe Anđela u Orebi-
ćima 1470-1970. Omiš: Franjevački samostan Orebići, 1970: 251-326.
-------. Povijest Dubrovnika do 1808, I. Zagreb: NZMH, 1980.
Godišnjak pomorstva 1962/63. Beograd: Udruženje pomorskog brodarstva Jugo-
slavije Beograd, s.a. (1963).
Godišnjak pomorstva 1964.-1967. Beograd: Udruženje pomorskog brodarstva Jugo-
slavije Beograd, s.a. (1967).
Golušić, Antun. Rodovi Slanskog primorja. Dubrovnik: Zavod za povijesne zna-
nosti HAZU u Dubrovniku, 1991.
Hajdarhodžić, Hamdija. »Dubrovačke i mletačke pripreme pred razgraničenje 1699.
godine.« Anali Gazi Husrev-begove biblioteke 11-12 (1985): 312-321.
von Hammer, Joseph. Historija Turskog (Osmanskog) Carstva, sv. 3. Zagreb, 1979.
Hrabak, Bogumil. »Napadi senjskih uskoka na Zažablje, Popovo i Trebinje (1535.-
1617.).« Tribunia 7 (1983): 101-129.
Ibler, Vladimir. Međunarodno pravo mora i Hrvatska. Zagreb: Barbat, 2001.
Janeković-Römer, Zdenka. Okvir slobode. Dubrovačka vlastela između srednjo-
vjekovlja i humanizma. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u
Dubrovniku, 1999.
Jokanović, Milan. »Klek.« Enciklopedija Jugoslavije 5. Zagreb: Jugoslavenski
leksikografski zavod, 1962: 254.
Kapetanić, Niko. »Podjela zemlje u Vitaljini u 15. stoljeću.« Anali Zavoda za po-
vijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 37 (1999): 9-31.
-------. Poštanski žigovi dubrovačkog područja 1763.-1918. Cavtat- Dubrovnik:
Društvo prijatelja dubrovačke starine i Matica hrvatska Konavle, 2006.
Katušin, Zvonimir i Andrija Bratanić. »Meteorološka mjerenja na Mljetu.«, u:
Mljet, Prirodne značajke i društvena valorizacija otoka Mljeta. Pomena, otok Mljet:
Hrvatsko ekološko društvo, Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne zaštite i
Nacionalni park Mljet, 1995: 171-180.
Kaznačić-Hrdalo, Ana. »Dioba i ubikacija dijelova Slanskog primorja u doba pri-
pojenja Dubrovniku godine 1399.« Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u
Dubrovniku 17 (1979): 17-47.
Kečkemet, Duško. Vicko Andrić arhitekt i konzervator 1793-1866. Split: Regio-
nalni zavod za zaštitu spomenika kulture Split i Književni krug Split, 1993.
152
»Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora.«, u: Vladimir Ibler, Međunarodno
pravo mora i Hrvatska. Zagreb: Barbat, 2001: 280-501.
Kos, Lucijan. »Ekonomski i pravni aspekti podjele našeg obalnog mora.« Pomorski
zbornik 8 (1970): 216 i bilj. 52, 53.
Kovačević, Ešref. Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Repu-
blici prema odredbama Karlovačkog mira. Sarajevo, 1973.
Kretschmayr, Heinrich. Geschichte von Venedig III. Stuttgard, 1934.
Kruhek, Milan i Augustin Pavlović, »Granice Republike Hrvatske u svjetlu Karlovačkog
(1699) i Požarevačkog (1718) mira.« Croatica Christiana Periodica 28 (1991): 105-137.
»Li Annali della nobilissima republica di Ragusa.«, u: Annales Ragusini Anonymi
item Nicolai de Ragnina, prir. Speratus Nodilo. Zagabriae: JAZU, Monumenta spectantia
historiam Slavorum meridionalium 14, 1883: 1-163.
Luccari, Giacomo di Pietro. Copioso Ristretto degli Annali di Rausa libri quattro
di Giacomo di Pietro Luccari Gentilhuomo Rauseo etc. dal principio di essa sino al
anno presente MDCIIII. Venetia: ad instantia di Antonio Leonardi, 1605; ponovno:
Copioso Ristretto degli Annali di Ragusa. Libri quattro dedicati allÈccelso Senato
di Ragusa. Ragusa: Andrea Trevisan,1790.
Lučić, Josip. »Najstarija zemljišna knjiga u Hrvatskoj - Dubrovački zemljišnik di-
obe zemlje u Stonu i Pelješcu iz 1336.« Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU
u Dubrovnikuz 18 (1980): 57-89.
-------. »Pelješac od dolaska Slavena do potpadanja pod vlast Dubrovačke Repu-
blike.« Pelješki zbornik 2 (1980): 5-72.
-------. »Prošlost Dubrovačkog primorja do dolaska pod Dubrovačku Republiku
god. 1399.«, u: Josip Lučić. Iz prošlosti dubrovačkog krajau doba Republike. Du-
brovnik: Časopis “Dubrovnik, 1990: 334-348.
-------. »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399-1405.«
Arhivski vjesnik 11-12 (1968-1969): 99-201.
Ljubić, Šime. »O odnošajih među republikom Mletačkom i Dubrovačkom.« Rad
JAZU 54 (1880): 110-132.
-------. »O pravu turskom na Klek.« Obzor 192 (24. VIII. 1875): 1.
Marković, Mirko. Descriptio Bosnae & Hercegovinae. Zagreb: AGM, 1998.
-------. Descriptio Croatiae. Zagreb: Naprijed, 1993.
Martinović, Ivica, »Filozofski, prirodoznanstveni, književni i istraživački rad Ruđera
Boškovića i prilog za njegovu biografiju.«, u: Isusovačka baština u Hrvata. Zagreb:
MGC, 1992: 275-289.
153
-------. »Ruđer Bošković - polihistor 18. stoljeća.«, u: Znanost u Hrvata: Prirodo-
slovlje i njegova primjena 1. Zagreb: MGC, 1996: 439-481.
Mihaljčić, Rade. »Isprava o primanju kralja Stefana Ostoje za dubrovačkog vla-
stelina.« Građa o prošlosti Bosne 2 (2009): 129-145.
-------. »Povelja kralja Ostoje kojom potvrđuje ranije darovnice Dubrovniku.« Stari
srpski arhiv 7 (2008): 163-173.
-------. »Povelja Stefana Ostoje Dubrovčanima.« Građa o prošlosti Bosne 1 (2008):
123-135.
Mijušković, Jovanka. »Dodeljivanje dubrovačkog građanstva u srednjem veku.«
Glas SANU 246 (1961): 89-127.
-------. »Humska vlasteoska porodica Sankovići.« Istorijski časopis 11 (1960): 17-54.
Mišić, Siniša. »Povelja Beljaka i Radiča Sankovića Dubrovniku.« Stari srpski arhiv
7 (2008): 113-127.
-------. »Povelja vojvode Radiča Sankovića Dubrovniku.« Stari srpski arhiv 6 (2007):
183-199.
MS = Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, prir. Fr.
Miklosich. Viennae: apud Gulielmum Braumüller, 1858.
Mustać, Ivan. »Enklava Klek u svjetlu diplomatske aktivnosti Dubrovačke Repu-
blike.«, u: Neum zavičaj i zemlja Hrvata. Neum: Općinsko vijeće Neum, Humski
zbornik 1, 1995: 151-175.
Narodne novine 39/1962; 15/1963; 39/1968; 8/1974.
Novak, Grga. »Borba Dubrovnika za slobodu.« Rad JAZU 253 (1935): 1-164.
-------. »Dubrovačka diplomacija na mirovnom kongresu u Požarevcu.«, u: Šišićev
zbornik. Zagreb, 1929: 655-664.
Obad, Stijepo, Serđo Dokoza i Suzana Martinović, Južne granice Dalmacije. Za-
dar: Državni arhiv u Zadru, 1999.
Objavitelj Dalmatinski / Avvisatore Dalmato 64 (2.8.1888).
Obzor, 4. kolovoza 2012: 33-35.
Orbini, Mavro. Kraljevstvo Slavena, prir. Franjo Šanjek, prev. Snježana Husić. Za-
greb: Golden marketing, 1999.
Palavestra, Vlajko. »Etnološko-folkloristička istraživanja u Neumu i okolini, Po-
rijeklo stanovništva.« Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Etnologija, n.s., 14
(1959): 95-109.
Piplović, Stanko. »Historijat prvog stabilnog katastra Dalmacije.«, u: Blago Hrvat-
ske iz Arhiva mapa za Istru i Dalmaciju. Split: Historijski arhiv Split, 1992: 29-35.
154
Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištima dubrovačkog užeg područja
krša za razdoblje 1981.-1990. Split: Institut za jadranske kulture i melioraciju krša
Sveučilišta u Splitu, 1980.
Puljić, Ivica. »Neum povijesna domovina Hrvata.«, u: Neum zavičaj i zemlja Hrvata.
Neum: Općinsko vijeće Neum, Humski zbornik 1, 1995: 11-109.
Ragnina, Nicolò. »Annali di Ragusa.«, u: Annales Ragusini Anonymi item Nicolai
de Ragnina, prir. Speratus Nodilo. Zagabriae: JAZU, Monumenta spectantia histo-
riam Slavorum meridionalium 14, 1883: 165-301.
Razvedenost obale i otoka Jugoslavije, Split: Hidrografski institut Jugoslavenske
ratne mornarice, 1955.
Resti, Giugno. »Chroniche di Ragusa.«, u: Chronica Ragusina Junii Restii (ab ori-
gine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451-1484), prir. Speratus
Nodilo. Zagreb: Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 25, JAZU,
1893: 1-315.
Roller, Dragan. Agrarno-proizvodni odnosi na području Dubrovačke Republike od
XIII. do XV. stoljeća. Zagreb: Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, knj. 5, JAZU,
1955.
Sambrailo, Branko. »Izlaz Bosne na Jadran (Klek-Sutorina) (XVII i XVIII st.).«
Pomorski zbornik 4 (1966): 403-418.
Sivrić, Marijan. »Srednjovjekovna humska župa Luka.« u: Zbornik znanstvenog
simpozija “Povijest hrvatskog Počitelja”. Čapljina-Zagreb: Općinsko poglavarstvo
Čapljina, MALA ma Zagreb, 1996: 168-224.
Slobodna Dalmacija, 11, 15, 16, 19, 21. rujna 1999; 10. kolovoza 2012; 11. kolo-
voza 2012.
Službeni glasnik Dubrovačko-neretvanske županije, br. 4, 3. lipnja 1998.
Službeni list Federalne Bosne i Hercegovine, 13/1945.
Službeni list SR Bosne i Hercegovine 16/1965.
SSPP = Stare srpske povelje i pisma (prir. Ljub. Stojanović), I/1. Beograd-Sr. Kar-
lovci: SKA, 1929.
Stipčević-Despotović, Anđelka. »Buratti, Ivan (Buratti Sokčić).« Hrvatski biograf-
ski leksikon 2 (1989): 515-516.
Škrivanić, Gavro. »Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom.« Vesnik Vojnog
muzeja 5 (1958): 35-60.
Šljivo, Galib. Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815.-1878. Beograd,
Filozofski fakultet, 1977.
155
Vekarić, Nenad. Pelješka naselja u 14. stoljeću. Dubrovnik: Zavod za povijesne
znanosti JAZU u Dubrovniku, 1989.
-------. Pelješki rodovi (A-K). Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u
Dubrovniku, 1995.
-------. Pelješki rodovi (L-Ž). Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u
Dubrovniku, 1996.
-------. »Porijeklo dubrovačkog biskupa Mata Vodopića.«: u tisku.
-------. Vlastela grada Dubrovnika 1. Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog
plemstva. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2011.
-------. Vlastela grada Dubrovnika 2. Vlasteoski rodovi (A - L). Zagreb-Dubrovnik:
Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2011.
-------. Vlastela grada Dubrovnika 3. Vlasteoski rodovi (M - Z). Zagreb-Dubrovnik:
Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2011.
Vrandečić, Josip. Dalmatinski autonomistički pokret u XIX. stoljeću. Zagreb: Dom
i svijet, 2002.
Zečević, Miodrag i Bogdan Lekić. Državne granice i unutrašnjateritorijalna podela
Jugoslavije. Beograd: Građevinska knjiga, 1991.
156
Bilješka o autorima
Stjepan Ćosić (*25.3.1964, Makarska), doktor povijesnih znanosti, znanstveni savjetnik,
ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Autor je knjiga: Dubrovnik nakon pada Repu-
blike (1808-1848) (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 1999); Hrvatska granica
na Kleku (Dubrovnik: Županija Dubrovačko-neretvanska, 1999, u koautorstvu s Nikom Kape-
tanićem, Perom Ljubićem i Nenadom Vekarićem); Dubrovačka vlastela između roda i države:
salamankezi i sorbonezi (Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2005, u
koautorstvu s Nenadom Vekarićem); Topografske karte na području Hrvatske (Zagreb: Držav-
na geodetska uprava, 2012, u koautorstvu sa Stanislavom Frangešom); Figure politike: Lujo
Vojnović i R. W. Seton-Watson (Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2012, u koautorstvu sa Zoranom
Grijakom). Dobitnik je Nagrade grada Dubrovnika za 1999. godinu (za knjigu Dubrovnik nakon
pada Republike (1808-1848)) i nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2005. godine
(za knjigu Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi).
Niko Kapetanić (*3.10.1952, Lovorno), dipl. ing. biotehnologije, direktor trgovačkog društva
Sanitat, predsjednik Matice hrvatske Konavle, tajnik uprave Društva prijatelja dubrovačke
starine. Autor je knjiga: Falsifikat o podrijetlu konavoskih rodova (Dubrovnik: Zavod za po-
vijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1997, u koautorstvu s Nenadom Vekarićem); Stanov-
ništvo Konavala I i II (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1998,
1999, u koautorstvu s Nenadom Vekarićem); Konavoski epigrafički spomenici (Zagreb-Dubrovnik:
Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2000); Hrvatska granica na Kleku (Du-
brovnik: Županija Dubrovačko-neretvanska, 1999, u koautorstvu sa Stjepanom Ćosićem, Perom
Ljubićem i Nenadom Vekarićem); Konavoski rodovi 1, 2 i 3 (Zagreb-Dubrovnik: Zavod za
povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2001, 2002, 2003, u koautorstvu s Nenadom Vekarićem);
Poštanski žigovi Dubrovačkoga područja 1763. - 1918. (Cavtat - Dubrovnik: Društvo prijatelja
dubrovačke starine i Matica hrvatska Konavle, 2006); Konavle na starim razglednicama 1898.
- 1944. (Cavtat: Općina Konavle, 2007); Župa dubrovačka na starim razglednicama 1898. -
1944. (Srebreno: Općina Župa dubrovačka, 2008); Dubrovački tramvaj 1910.-1970. (Dubrov-
nik: Društvo prijatelja dubrovačke starine, 2008, u koautorstvu s Božom Lasićem); Konavle u
15. stoljeću (Gruda: Matica hrvatska Konavle, 2011); Mlinovi na rijeci Ljutoj u Konavlima
(Gruda: Matica hrvatska Konavle, 2012). Dobitnik je Nagrade Dubrovačko-neretvanske župa-
nije 2000. godine (za knjigu Hrvatska granica na Kleku), Nagrade Dubrovnika 2007. godine
(za knjigu Poštanski žigovi Dubrovačkoga područja 1763. - 1918.) i Nagrade Općine Konavle
za životno djelo 2007. godine za izniman doprinos u očuvanju kulturne baštine Konavala.
157
Nenad Vekarić (*26.12.1955, Split), doktor povijesnih znanosti, znanstveni savjetnik, upravitelj
Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, naslovni redoviti profesor na Sveučilištu
u Dubrovniku i voditelj doktorskog studija “Povijest stanovništva” Sveučilišta u Zagrebu i
Dubrovniku, akademik. Autor je knjiga: Tri stoljeća pelješkog brodarstva (Zagreb: Pelješki
zbornik 4, Društvo Pelješčana u Zagrebu i Dubrovniku, 1987, u koautorstvu sa Stjepanom
Vekarićem); Pelješka naselja u 14. stoljeću (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti JAZU u
Dubrovniku, 1989); Stanovništvo poluotoka Pelješca, I i II (Dubrovnik: Zavod za povijesne
znanosti HAZU u Dubrovniku, 1992, 1993); Pelješki rodovi, 1 i 2 (Dubrovnik: Zavod za po-
vijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1995, 1996); Falsifikat o podrijetlu konavoskih rodova
(Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1997, u koautorstvu s Nikom
Kapetanićem); Stanovništvo Konavala I i II (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU
u Dubrovniku, 1998, 1999, u koautorstvu s Nikom Kapetanićem); Hrvatska granica na Kleku
(Dubrovnik: Županija Dubrovačko-neretvanska, 1999, u koautorstvu sa Stjepanom Ćosićem,
Nikom Kapetanićem i Perom Ljubićem); Vrijeme ženidbe i ritam poroda. Dubrovnik i njegova
okolica od 17. do 19. stoljeća (Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Du-
brovniku, 2000, u koautorstvu s Irenom Benyovsky, Tatjanom Buklijaš, Mauriziom Levakom,
Nikšom Lučićem, Marijom Mogorović i Jakšom Primorcem); Konavoski rodovi 1, 2 i 3 (Zagreb-
Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2001, 2002, 2003, u koautorstvu
s Nikom Kapetanićem); Povijesna demografija Hrvatske (Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povi-
jesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2004, u koautorstvu s Vladimirom Stipetićem); Dubro-
vačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi (Zagreb-Dubrovnik: Zavod za
povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2005, u koautorstvu sa Stjepanom Ćosićem); Lastov-
ski rodovi (Dubrovnik-Zagreb: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2006, u
koautorstvu s Antunom Juricom); Nevidljive pukotine. Dubrovački vlasteoski klanovi (Zagreb-
Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2009); Početak demografske tranzicije u Hrvatskoj
(ur. Nenad Vekarić i Božena Vranješ-Šoljan, Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU
u Dubrovniku i Sveučilište u Dubrovniku, 2009); Vlastela grada Dubrovnika, 1, 2 i 3 (Zagreb-
Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2011, 2012, 2012). Dobitnik je Nagrade grada
Dubrovnika za 1989. godinu (za knjigu Pelješka naselja u 14. stoljeću), nagrade Županije
Dubrovačko-neretvanske za 1997. godinu (za knjige Pelješki rodovi i Falsifikat o podrijetlu
konavoskih rodova), nagrade Slobodne Dalmacije za znanost 2005. godine (za knjigu Povijesna
demografija u Hrvatskoj), te nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2005. godine
(za knjigu Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi).
158
150,00 kn

Prijevara Ili Zabluda - Problem Granice Na Području Poluotoka Kleka

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Prijevara Ili Zabluda - Problem Granice Na Području Poluotoka Kleka

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić i Nenad Vekarić

Grafička priprema i tisak:

Tiskanje ove knjige su podržali:

STJEPAN ĆOSIĆ, NIKO KAPETANIĆ I NENAD VEKARIĆ

PRIJEVARA ILI ZABLUDA?

POLITIČKO-TERITORIJALNA PRIPADNOST PONTE KLEKA

IDENTIFIKACIJA GRANICE IZMEĐU BOSNE I HERCEGOVINE

Izvori ..................................................................................................................... 149

»Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora.«: 286-287.

Toponimi Klek, Veliki školj i Mali školj

Dubrovačko stjecanje Pelješca i peljeških školja

Slika 1. Dubrovačko stjecanje Stonskoga Rata (poluotoka Pelješca) 1333. godine

Dubrovačko stjecanje Primorja i poluotoka Kleka

Slika 2. Dubrovačko stjecanje Primorja s poluotokom Klekom 1399. godine

Prema podacima iznesenim u zemljišniku, a u svjetlu kasnijih događaja i rezultata

Poluotok Klek u sastavu Dubrovačke Republike

Teritorij Dubrovačke Republike

Slika 3. Granica Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva (do 1699. godine)

tada presudile u dubrovačku korist.42 Zbog osmanskog prodora i složene vanjskopoli-

Međunarodni položaj Dubrovačke Republike

Teritorij Dubrovačke Republike

Teritorij Mletačke Republike

Slika 5. Granica Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva (1699-1718)

računali na posvemašnji gospodarski i politički slom Dubrovnika, a u prilog su im

Tijek mletačko-osmanskog razgraničenja i osmanska uzurpacija Kleka

ishodila jednake granice kao i poslije Karlovačkoga mira, no razgraničenje je teklo

Dubrovački teritorij uzurpiran od strane Osmanlija poslije 1718. godine

Slika 8. Granica Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva (1718-1815)

Ucrtavanje Kleka na kartama iz 18. stoljeća

Sporno stanje granice na Kleku počev od 1815.

Slika 11. Granica Austrije i Osmanskog Carstva (1815-1857)

nastojala dokazati nelegitimnost osmanskog dominija na Kleku. Buratti je po nalogu

Svjedočenje domicilnog pučanstva o granici na Kleku 1856/7. godine

Vidi: G. Cattalinich, Storia della Dalmazia III: 171.

Topolo, 2). Njegovi potomci živi su i danas.

Slika 13. Granica Austrije i Osmanskog Carstva (1857-1878), odnosno granica

KRALJEVINA DALMACIJA INA

PELJEŠAC DUBA STONSKA

Teritorij austro-ugarske pokrajine Kraljevine Dalmacije

Slika 14. Granica austro-ugarske pokrajine Kraljevine Dalmacije

Bečki Vojnogeografski Institut (K. u K. Militär Geographisches Institut) započeo

pa se ucrtana granica na Ponti Kleka javlja i na kasnijim topografskim kartama od-

20. stoljeća.«: 40-47.

PELJEŠAC DUBA STONSKA

Slika 22. Granica pokrajine Dalmacije i pokrajine Bosne i Hercegovine

Ponta Kleka za vrijeme socijalističke Jugoslavije

Političko-teritorijalna pripadnost Velikog i Malog školja

Nell’ Ufficio Pretoriale

Stauber m/p+ Croce di Giuseppe Popovich

Buratti m/pCerineo Lucio m/p

A bordo del Vapore Imperiale Achille

l’I.R. Capitano del Circolo di Spalato Giov. Dr. Buratti

Comparve Matteo Miglievich q. Ivan da Stedrizza, e riferì:

Nell’ I.R. Ufficio Circolare di Ragusa 10. Gennajo 1857.

Matteo Miglievich m/p

Ragusa li 27. Marzo 1857.

Comparso personalmente Matteo Miglievich q. Giovanni stradajuolo di Klek, espose quanto

Matteo Miglievich m/p

Ritirata la firma del Miglievich, venne chiuso e firmato il presente.

Katastarsko stanje Ponte Kleka do 1857. godine

DUŽI IMOTICA OŠLJE

Slika 26. Katastarsko stanje 1837-1857.

Katastarsko stanje Ponte Kleka u vrijeme austrijske