Liga Naroda

Vedrana Spaji-Vrka Ivanka Strievi Dubravka Male Milan Matijevi
POUAVATI PRAVA I SLOBODE
PRIRUNIK ZA UITELJE OSNOVNE KOLE

s vjebama za razrednu nastavu
Ovaj prirunik je pripremljen i tiskan zahvaljujui potpori Ministarstva

vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske, a u suradnji s meunarodnom
udrugom Human Rights Education Associates (HREA), te potpori
Ministarstva prosvjete i porta Republike Hrvatske
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu

Istraivako-obrazovni centar za ljudska prava i demokratsko graanstvo
Urednica:
prof. dr. sc. Vedrana Spaji-Vrka
Recenzenti:
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb
Vedrana Spaji-Vrka
Ivanka Strievi
Dubravka Male
Milan Matijevi
POUAVATI
PRAVA I SLOBODE
PRIRUNIK ZA UITELJE
OSNOVNE KOLE
s vjebama za razrednu nastavu
Istraivako obrazovni centar za ljudska prava i demokratsko graanstvo

Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
Zagreb 2004.
PRVI DIO
Uvod u ljudska prava

i obrazovanje
za ljudska prava
1.
to su ljudska prava
13
1.1. Ljudska prava kao skup

moralnih i pravnih naela
Ljudska prava su moralna prava ope naravi. Ona pripadaju svima podjednako i neovisna su o spolu, dobi, sposobnostima, rasnoj, etnikoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj pripadnosti, kao i o drutvenom ili dravnom ustroju kojemu pojedinac pripada. Rije je o temeljnim i neotuivim pravima koje posjeduje svako ljudsko bie, kao bitnim pretpostavkama
svog istinski ljudskog postojanja u slobodi, neovisnosti i dostojanstvu. Shvaena tako, ljudska prava ini skup moralnih naela koja se prvenstveno propituju i potvruju u podruju
filozofije morala.
Ljudska prava su i pravna zatita ljudskog dostojanstva. Njima se pravno potvruje
i titi ljudsko dostojanstvo svakog pojedinca. Rije je, dakle, o pravima koja pripadaju
svakom pojedincu u odnosu na dravu i vlast. Pozivajui se na njih, pojedinac postavlja
zahtjeve pred institucije i tijela vlasti na lokalnoj i nacionalnoj razini da oni djeluju na
odreen nain ili da sprijee djelovanje kojim se dovodi u pitanje njegovo ljudsko dostojanstvo. Zahtijevajui svoja ljudska prava pred dravom, pojedinac se prvenstveno poziva
na pravne norme utvrene meunarodnim instrumentima ljudskih prava. Njihov temelj
predstavlja Meunarodna povelja prava Ujedinjenih naroda u sklopu koje se nalazi Opa
deklaracija o ljudskim pravima. Norme su rezultat pregovora i dogovora meu dravama
i, kao takve, formalnopravno obvezuju vlade da se prema pojedincu ponaaju na odreen
nain. U dijelu demokratskih zemalja u tu su svrhu usvojene posebne povelje prava kao
sastavni dio ustava. Shvaena tako, ljudska prava ini skup pravnih normi koje se ureuju i
potvruju u okvirima teorije i prakse meunarodnog prava.
Ljudska prava, dakle, nisu neke posebne drutvene privilegije koje pojedinac zaslui svojim
roenjem ili djelovanjem. Ona mu uvijek i u svakom asu pripadaju, ak i onda kad ih on
nije svjestan, kada ne priznaje ista prava drugima, ili kad drugi njemu ne priznaju ta prava.
S obzirom na to da su bitan uvjet ljudskog postojanja, ona ne ovise o milosru onih koji
su na vlasti. Drava pojedincu ne daruje njegova temeljna prava i slobode, on ih od nje ne
zasluuje, primjerice svojim dobrim ponaanjem, jer su oni naprosto neotuiv dio njegove
ljudske prirode. No ona mu ih moe priznati i jamiti zakonima, kao to mu ih moe ospo-
Pouavati prava i slobode
riti i zabraniti zakonima. Razlika izmeu te dvije mogunosti jest razlika izmeu dobre i
loe vladavine, izmeu reima koji titi interese svih i reima koji titi samo interese pojedinih grupa. No i kad mu vlast osporava njegova temeljna prava i slobode, pojedinac ostaje
njihov vlasnik zbog ega i ima neotuivo pravo neprekidno i uporno teiti vlastitoj srei.
14
Taj cilj se ne postie odjedanput i za sva vremena. Povijest pokazuje da je proces priznanja
i zatite ljudskih prava dugotrajan, sloen i osjetljiv jer pretpostavlja korjenito mijenjanje
pristupa pojedincu, drutvu, vlasti i dravi. On podrazumijeva uspostavljanje i razvoj
takvih drutvenih odnosa u kojima vlast sve manje propisuje, a sve vie potvruje i titi
prava pojedinca kao temeljna i neotuiva prava i slobode svih.
Iako ideju ljudskih prava nalazimo u nizu filozofskih i drugih tekstova tijekom itave
ljudske povijesti, do njene primjene u politikoj praksi dolazi tek prije neto vie od dva
stoljea kada despotska vlast koja upravlja podanicima ustupa mjesto demokratskoj vlasti koja upravlja u ime i po volji graana. Usprkos tome tek se od kraja prve polovice 20.
stoljea moe sa sigurnou govoriti o institucionalizaciji ideje ljudskih prava, budui da
se tek tada u sklopu Ujedinjenih naroda utvruju i normiraju temeljna i neotuiva prava
koja jednako pripadaju svakom ljudskom biu. Pojavom regionalnih sustava ljudskih prava
(europskog, amerikog i afrikog) potvren je i uvren meunarodni sustav ljudskih
prava, ali je tek europski sustav uspio uspostaviti donekle uinkovitu pravnu zatitu ljudskih prava pojedinca.
Uspostavom meunarodnog i regionalnog sustava ljudskih prava temeljem dogovora i
sporazuma meu vladama suverenih i neovisnih drava, utvrene su obveze koje drava
ima prema svakoj osobi, a za koje odgovara pred meunarodnom ili regionalnom zajednicom. Sredinje dimenzije tog obrasca meunarodnih obveza su formalnopravno priznanje
i ureenje ljudskih prava ustavom i zakonima, osiguranje postupaka, instrumenata i mjera
njihove zatite, ali i odtete te njihovo ukljuivanje u sustav drutvenih vrijednosti.
Ljudska prava su odavno prestala biti iskljuivo predmet moralno-filozofskih rasprava,
utopijskih politikih ideja ili drutvenih aspiracija povezanih s vizijom dobrog drutva.
Ona se danas propituju u terminima ustavnih jamstava koje demokratska drava daje
svojim graanima. Priznanje prava, naime, za sobom automatski povlai obvezu da se
zadovolje zahtjevi pojedinca koji proizlaze iz tog priznanja. To se postie osiguranjem
odreenih resursa, institucija i postupaka kojima se pojedincu jami zatita od samovolje,
neuinkovitosti ili korumpiranosti vlasti, ali i uvoenjem sustava odtete kad zakae sustav
zatite. Kljune dimenzije tog procesa su:
jasnoa pravca drutvenog razvoja i s njom povezani politiki prioriteti
razvojni programi s mjerama i strategijama primjene
politika volja za ostvarenjem naznaenog pravca razvoja
sustav konkretnih odgovornosti to ukljuuje tzv. plaanje rauna za propust koji je
posljedica nekorektnog djelovanja.
Preuzimanjem odgovornosti za promicanje i zatitu ljudskih prava, vlast se ujedno
obvezuje na uspostavu i jaanje demokratskih drutvenih odnosa. Openito se prihvaa
Uvod u ljudska prava i obrazovanje za ljudska prava
da se demokracijom najuinkovitije promiu i tite ljudska prava. Otuda i uvjerenje da se

vlast u nekoj zemlji legitimira kao demokratska prema razini zatite temeljnih i neotuivih
prava i sloboda svih svojih graana. Stoga sredinje pitanje demokratskog drutva nije
puko priznanje ljudskih prava, odnosno postojanje papira, nego znatno vie uinkovitost
sustava njihove zatite i promicanja. No priznanjem se mijenja i sama ideja demokracije.
to se vei broj prava zatiuje na vioj razini, dakle ustavom i meunarodnim instrumentima, to sve manje prostora ostaje za demokratsko odluivanje, ali i za politike manipulacije pojedinih interesnih grupa. Nadalje, u pitanje dolazi i demokratsko naelo veinskog
odluivanja. Obino se kae da ljudska prava ne tite pojedinca samo od tiranije totalitarnog reima nego i od tiranije reima veine u demokraciji. Veinska vlast jest jamstvo
zatite opih drutvenih interesa, ali moe ugroziti interese pojedinaca, osobito onih koji
pripadaju manjinama.
imbenici koji utjeu na ostvarenje ljudskih prava

nekoherentnost sustava ljudskih prava
sukob prava
drutveni, politiki, kulturni i gospodarski kontekst primjene
prava
veinsko odluivanje
odvojenost moralnih i pravnih normi
neusklaenost meunarodnih i domaih pravnih normi
razlike u tumaenju pravnih normi
neinformiranost i nepripremljenost graana za traenje svojih
ljudskih prava
No osjetljivost i sloenost procesa zatite ljudskih prava dijelom proizlazi iz same prirode
ljudskih prava i odnosa meu njima. Zatitom jednoga prava, primjerice prava na slobodu izraavanja ili prava na vlasnitvo, moe se ugroziti uivanje drugih prava. Pravo na
slobodu izraavanja se u demokratskim drutvima koristi kao argument za opravdanje
govora mrnje, pornografije, nasilnog ponaanja, rasizma i fundamentalizma, ime su
osobito ugroeni interesi djece. Zanimljivo je da na meunarodnoj ili regionalnoj razini
ne postoji instrument kojim se sveobuhvatno i uinkovito tite prava djece glede zloporabe prava na slobodu izraavanja. Uzrok tome dijelom je u odreivanju meunarodnih i
regionalnih prioriteta. Sloboda miljenja i izraavanja te dostupnost i pluralizam informacija desetljeima se promiu kao kljuna pretpostavka demokratskog razvoja, pri emu je
gotovo zanemareno pitanje njihove zloporabe. Isti problem nalazimo i u primjeni prava na
vlasnitvo ime se nerijetko ugroava niz temeljnih prava siromanih osoba.
Iako se na prvi pogled ne ini, ljudska prava nisu koherentan sustav. Ona su skup, kola
naela koja su se postupno pojavljivala tijekom povijesti na razliitim mjestima i u
15
16
razliitim drutvenim, kulturnim, politikim i gospodarskim kontekstima, kao odgovor na

obespravljenost i tlaenje pojedinca, grupa i naroda. Iako se do nekih od njih dolo sporazumom, veina ih je izborena sukobom ili revolucijom pa su prvenstveno znak pobjede
nad apsolutizmom, totalitarizmom i drugim oblicima vladavine koji su guili prava i slobode pojedinca. Nadalje, iako ljudska prava imaju svoje izvore u religijskim doktrinama,
ona dovode u pitanje i neka moralna naela velikih svjetskih religija, ukljuujui kranstvo
(primjerice, pravo na reproduktivni izbor), kao i mnogih tradicionalistikih drutava (primjerice, pravo na slobodu izbora branog partnera ili zabrana sakaenja).
Brojna pitanja koja prate ljudska prava upravo i izviru iz posebnosti drutvenog konteksta u kojemu se primjenjuju. Kulture koje zajednicu pretpostavljaju pojedincu mogu u
individualistiko-liberalnom pojmu ljudskih prava vidjeti opasnost po svoje temeljne vrijednosti (mnoge afrike i azijske kulture, ali i komunitaristi). U kulturama koje naglaavaju
ovisnost pojedinca o prirodi, antropocentrian pojam prirodnih prava, koji stoji u temeljima ljudskih prava, moe biti besmislen i moralno neprihvatljiv (primjerice, u dijelu azijskih
i afrikih kultura). Isto vai i za kulture koje izvor ljudskog dostojanstva i slobode ne nalaze
prvenstveno u samom ljudskom biu nego u istinskoj vjeri, to znai da im je sasvim strana
sekularna ideja ljudskih prava (islamske kulture). Iz toga slijedi da ljudska prava u nekom
drutvu ne moraju biti samorazumljiva, kako se ponekad tvrdi, nego da se ona, ovisno o
kontekstu primjene, moraju prije svega moralno opravdati. Utvrivanje izvora autoriteta
ljudskih prava od presudne je vanosti za njihovo puno i ope prihvaanje.
Moralno opravdanje potrebno je ak i onda kad mislimo da su ljudska prava jasno pravno
ureena. Razlog tome nije samo sukob izmeu apsolutistike i relativistike koncepcije
prava, niti samo jaz izmeu meunarodnih i domaih pravnih normi. Ovdje je vie rije
o nejedinstvenom tumaenju tih normi zbog ega se, primjerice, javlja jaz izmeu pravne
norme i sudske prakse, to nas dijelom vraa na pitanje drutvenog i kulturnog konteksta.
To znai da je spor koji se danas esto vodi oko toga jesu li ljudska prava skup moralnih ili
pravnih naela, zapravo, suvian. Ljudska prava su nuno i jedno i drugo. Moralna dimenzija, kako kae Wiktor Osiatynski, ljudskim pravima daje opravdanje, a pravna osigurava
primjenu.
No da bi dolo do tog pomirenja, prijeko je potrebno preispitati dosadanji elitistiki pristup ljudskim pravima koji se oslanja na uske specijalistike, diplomatske i predstavnike
krugove. Globalno prihvaanje ljudskih prava ne ovisi samo o jasnoi i obuhvatnosti
meunarodnih normi, niti samo o domaoj pravnoj zatiti, niti samo o ekspertnim znanjima nekih posebnih grupa strunjaka i vladinih tijela, nego ponajvie i presudno o tome
poznaje li, koliko i kako, te norme svaki pojedini graanin, kao i o tome koliko je proces
utvrivanja i primjene prava rezultat istinskog dijaloga izmeu vlasti i graana, ukljuujui
strunjake i organizacije civilnog drutva.
Jer, ako je pojedinac jedini posjednik svojih ljudskih prava koja mu pripadaju po
njegovoj ljudskoj prirodi, onda nema nita nepravednije nego osporiti mu znanja o
toj prirodi zahvaljujui kojima u njoj jedino i moe uivati.
1.2. Ljudska prava i druga prava pojedinca

Odreivanjem pripadnosti dotakli smo samo dio pitanja o tome to su ljudska prava. S
obzirom na to da emo se ostalim dijelovima tog pitanja detaljnije baviti u sljedeim poglavljima, ovdje emo u kratkim crtama ukazati na neke pojmove koji se esto, opravdano ili
neopravdano, koriste kao istoznanice pojma ljudskih prava.
Prirodna, temeljna i apsolutna prava
Uz pojam ljudskih prava u pravilu se veu pojmovi prirodnih, temeljnih i apsolutnih prava. Ljudska prava jesu prirodna prava jer pripadaju pojedincu kao bitna
obiljeja njegove ljudske prirode. Ona su i temeljna i apsolutna, iako ovdje valja praviti odreenu razliku. Ne postoji meunarodno prihvaen popis temeljnih (fundamentalnih) ljudskih prava, ali se openito dri da se ona odnose na prava utvrena
Opom deklaracijom o ljudskim pravima kao to su pravo na ivot, pravo na
slobodu i sigurnost, pravo na slobodu udruivanja itd. Apsolutna prava su ljudska
prava koja ni drava ni meunarodna zajednica ni u kojim okolnostima ne mogu
ograniiti niti ih se pojedinac moe odrei. Prema obiajnom meunarodnom pravu
ona ukljuuju: zabranu muenja, okrutnog ili poniavajueg postupka ili kazne,
zabranu ropstva i naelo nema kazne bez zakona (nitko ne moe biti proglaen
krivim i kanjen za djelo koje u asu kad je poinjeno nije, po nacionalnom ili
meunarodnom pravu ili meunarodnom obiajnom pravu, utvreno kao kazneno
djelo).
Ljudska prava koja se u odreenim okolnostima i pod odreenim uvjetima mogu
ograniiti nisu apsolutna. Rije je o pravima na koja se primjenjuje naelo tzv.
doputenog ogranienja, tj. onima koja se ograniavaju u izvanrednim okolnostima
ili kad je to u demokratskom drutvu nuno radi interesa dravne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, sprjeavanja nereda ili zloina, zatite
zdravlja ili morala, kako, primjerice, stoji u Europskoj konvenciji za zatitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda.
Ljudska prava i prava pojedinca
Pod pojmom ljudskih prava mislimo samo na ona prava koja ima svaki ovjek, dok
pojam prava pojedinca moe oznaavati prava koja imaju samo pojedini ljudi.
Pojam ljudskih prava koji se danas koristi, u smislu opih, neotuivih i nedjeljivih prava koja pripadaju svakom ovjeku kao ljudskom biu bez obzira na njegovo
podrijetlo, ivotne uvjete, sposobnosti i sl., oblikovan je tek nakon Drugoga svjetskog
rata dogovorom na meunarodnoj razini. Odatle je uveden u meunarodno javno
pravo kao posebna disciplina meunarodno pravo ljudskih prava. Do tada su prava
bila iskljuivo prava pojedinca koja su esto znaila privilegije ili imunitete steene
sporazumom, podrijetlom, obiajima i sl. U 18. stoljeu, primjerice, iz pojma prava
pojedinca bile su iskljuene ene, djeca i neeuropski narodi. John Locke, kojega
17
mnogi smatraju preteem ideje ljudskih prava, koristio je samo pojam prava pojedinaca, a ne i ljudskih prava. Zbog uvjerenja da nositelj prava moe biti samo slobodan
graanin (bijelac, mukarac i posjednik), podravao je ropstvo i osporavao ravnopravnost ena. Isto vai za Jeffersona, glavnog pisca amerike Deklaracije o neovisnosti,
koji je i sam posjedovao robove.
18
Nadalje, s obzirom na to da su ljudska prava utvrena i zatiena meunarodnim

instrumentima, pojedinac koji nalazi da su njegova prava povrijeena, moe traiti
zatitu meunarodnih institucija, ali pod uvjetom da je njegova zemlja prihvatila i ratificirala odreeni instrument. U skladu s tim pojedinac postavlja zahtjev za
zatitom svojih individualnih prava svojoj dravi, dok zahtjev za zatitom svoji ljudskih prava, osim dravi, postavlja i meunarodnoj zajednici.
Opa ili univerzalna prava i partikularna prava
Ljudska prava postoje i priznaju se samo i iskljuivo kao opa ili univerzalna prava
koja vae za svakog podjednako, inae govorimo o partikularnim pravima.
Ljudska prava i ustavna prava
Ljudska prava su temeljna prirodna prava koja pripadaju svakom pojedincu u njegovim odnosima prema tijelima i institucijama vlasti, za razliku od ustavnih prava
koja pripadaju samo graanima odreene drave. Ustav je temeljni zakon kojim
se ureuje cjelokupan pravni, politiki, gospodarski i izborni sustav drave te
graanska, politika, gospodarska, socijalna i kulturna prava i slobode graana, kao
i njihove dunosti. S obzirom na to da se ustavi meusobno razlikuju ne samo po
sadraju nego i po svojoj praktinoj primjeni (primjerice, normativni ustavi razvijenih demokratskih zemalja koji najvie odraavaju stvarne odnose, deklarativni ustavi
nekih postkomunistikih zemalja koji utvruju poeljne odnose i semantiki ustavi
komunistikih zemalja koji prikrivaju realne odnose), mogu postojati znatna odstupanja izmeu ustavnih i temeljnih prirodnih prava pojedinca. Krajnji oblik takvog
razdvajanja su rasistiki zakoni kojima se titi nejednakost i diskriminacija graana.
Oni imaju svoje uporite u pravnom sustavu, ali se nikako ne mogu moralno opravdati. Potreba to uinkovitije zatite prava graana dovela je do toga da su ustavi
nekih razvijenih zemalja (SAD, Kanada) dopunjeni tzv. poveljom prava.
1.3. Prava, dunosti i odgovornosti

Ve je reeno da ljudska prava uvijek pripadaju pojedincu, ak i onda kad on ista prava ne
priznaje drugima, ili kad ih njemu drugi ne priznaju. Znai li to da se ljudska prava u praksi svode na bespotednu borbu za ostvarenje samo svojih interesa, na rat svih protiv sviju,
kako nas je uvjeravao Thomas Hobbes, ili ona sadre ugraene mehanizme nadzora koji
svaku sebinost ine nemoguom? S obzirom na to da ona pripadaju svima jednako, odgo-
vor bi trebao biti razumljiv sam po sebi svatko ima upravo onoliko prava i sloboda koliko
imaju svi drugi ili, jo preciznije, prava i slobode jedne osobe zavravaju tamo gdje poinju
prava i slobode druge osobe.
Ako je uivanje ljudskih prava ogranieno, jesu li ta ogranienja posljedica prisile da odstupimo, dunosti kojoj se odazivamo ili odgovornosti koju dobrovoljno prihvaamo? Ako i
pristanemo na to da je prisila nespojiva s uivanjem ljudskih prava, to je s dunostima i
odgovornostima? Ima li pojedinac kakve dunosti i prema kome kao uivatelj ljudskih prava?
Jesu li dunosti isto to i odgovornosti, ili je rije o dva razliita pristupa shvaanju uloge
pojedinca u promicanju i zatiti ljudskih prava?
Na to pitanje u literaturi nema jedinstvenog odgovora. Na jednoj strani su autori koji zastupaju stav da pojedinac nema nikakvih dunosti izvan onih koja se odnose na njegova vlastita
prava i slobode te da se o dunostima jedino moe govoriti u svezi s obvezom drave da
prizna i zatiti ta prava i slobode, kao i da osigura stabilnost i blagostanje drutvene zajednice. Ostvarenje prava stoga ne smije biti uvjetovano ispunjavanjem dunosti zbog ega se ni
okorjelom zloincu ili masovnom ubojici ne smiju oduzeti njegova temeljna prava kojima se
potvruje njegovo ljudsko dostojanstvo.
Na drugoj strani se nalaze autori koji dre da ostvarenje prava u potpunosti treba biti
uvjetovano ispunjavanjem dunosti prema drutvu i dravi. Argument da je osoba koja ne
ispunjava svoje dunosti prema dravi beskorisna, a ona koja ih svjesno odbija ispuniti
moralno bezvrijedna i politiki opasna esto se koristi u totalitarnim reimima kad treba
pred svojim graanima i meunarodnom javnou opravdati masovne zloine pod svojom
vlau. Tu su retoriku koristili Staljin u Sovjetskom Savezu, Mao Zedong u Kini, Kim Il
Sung u Sjevernoj Koreji i general Pinoche u ileu te mnogi drugi diktatori 20. stoljea za
objanjenje zatvaranja, muenja, prisilne nestanke i istke onih koji su zbog otpora reimu
izgubili sva moralnih prava.
Treu grupu ine zastupnici ideje da svako pravo ukljuuje i dunost te da se stoga ta
dva pojma ne mogu razmatrati odvojeno to su odavno naglaavali i predstavnici teorije
drutvenog ugovora. Usklaenost prava i dunosti jedna je od temeljnih pretpostavki dobrog
funkcioniranja demokratskog drutva u kojemu je interes graana i zajednice zakonima
zatien od samovolje vlasti, monih grupa i drugih pojedinaca.
Prava koja pripadaju pojedincu nameu odreene dunosti i dravi i drugim pojedincima. I
jedni i drugi obvezni su ne mijeati se u njegova prava, ali drava ima jo i dodatnu obvezu
da mu ta prava i osigura. U skladu s tim od pojedinca se oekuje da ispuni svoje graanske
dunosti prema drutvu, to prvenstveno ukljuuju glasovanje i plaanje poreza te, u veini
zemalja, i neki oblik sluenja vojnog roka i obrane zemlje (javna sfera dunosti), ali i da
potuje prava drugih (privatna sfera dunosti).
Opa deklaracija o ljudskim pravima takoer priznaje povezanost prava i dunosti. U lanku
29(1) stoji: Svatko ima obveze prema onoj zajednici u kojoj je jedino mogu neovisan i cjelovit razvoj njegove osobnosti. Neki autori dodaju da je ta odredba ula u Deklaraciju pod
pritiskom azijskih, latinoamerikih i komunistikih zemalja, u kojima su se vie naglaavale
19
dunosti nego prava pojedinca zbog presudnog utjecaja kulture, religije ili ideologije. Istina
jest da su, nekoliko mjeseci prije, junoamerike i sjevernoamerike zemlje usvojile regionalnu Ameriku deklaraciju o pravima i dunostima ovjeka u kojoj se navode dunosti
graana prema drutvu kojemu pripada;
20
Meunarodni dokumenti kojima se odreuju prava

i odgovornosti
Amerika deklaracija o pravima i dunostima ovjeka, 1948.
Afrika povelja o ljudskim pravima i pravima naroda, 1981.
Deklaraciju o odgovornostima sadanjih generacija prema buduim
generacijama, UNESCO, 1997.
Deklaracija o pravima i odgovornostima pojedinaca, grupa i
drutvenih tijela u promicanju i zatiti univerzalno priznatih
ljudskih prava i temeljnih sloboda, UN, 1998.
Deklaracija i Program obrazovanja za demokratsko graanstvo
utemeljeno na pravima i odgovornostima graana, Vijee Europe,
1999.
uzajamne dunosti roditelja i djece; dunosti u odgoju i obrazovanju; obveza glasovanja i

potivanja zakona; dunosti prema naciji, zatiti i dobrobiti zajednice, poreznim obvezama;
sudjelovanje u demokratskom razvoju zajednice te potivanje rada i nemijeanje u politike
odluke druge zemlje.
Masovno krenje ljudskih prava graana totalitarnih zemalja koje se provodilo pod izlikom
nepotivanja dunosti, navelo je zapadne autore na zakljuak da nastojanje na povezanosti
prava i dunosti moe dovesti do obezvrjeivanja same ideje ljudskih prava. Tako se termin
dunost postupno poinje iskljuivo vezivati uz obveze koje drava ima prema svojim
graanima i meunarodnim, odnosno regionalnim sporazumima. Odnos pojedinca prema
dravi odreuje se u terminima njegovih odgovornosti. Odgovornost se pak vie shvaa
kao moralna odgovornost, tj. kao sloboda pojedinca da bira prema svojim uvjerenjima, uz
obvezu da pri tome ne ugrozi prava i slobode drugih.
Taj pristup je dosljedno primijenjen u Europskoj konvenciji za zatitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda iz 1950. U njoj se spominju i dunosti i odgovornosti pojedinca, ali samo
u kontekstu ostvarivanja svojih prava i sloboda, dok se drava obvezuje na djelovanje u skladu sa zahtjevima graana i odredbama Konvencije. Odgovornosti su ukljuene i u Afriku
povelju o ljudskim pravima i pravima naroda iz 1981. Iz perspektive afrikih zemalja one
ukljuuju odgovornost pojedinca prema obitelji, drutvu, dravi i meunarodnoj zajednici.
No promjena naglaska i zamjena termina ni izdaleka nije rijeila temeljno pitanje zapadne
individualistiko-liberalne misli izrasle na ideji prirodnog prava i drutvenog ugovora. Ima
li pojedinac ikakvih odgovornosti osim potvrivanja svojih temeljnih prava i sloboda kao
prava i sloboda svih? Da to pitanje nije zanemarivo potvruje injenica da se interes za
odgovornost pojedinca obnavlja kao predmet meunarodnih i europskih dogovora tek u
drugoj polovici devedesetih, i to kao posljedica znatno smanjenog interesa zapadnoeuropljana za demokratske procese i institucije, s jedne, te potrebe za ubrzanjem demokratskog
razvoja tranzicijskih zemalja, s druge strane.
Odbor ministara Vijea Europe je 1999. godine objavio Deklaraciju i Program odgoja i
obrazovanja za demokratsko graanstvo utemeljeno na pravima i odgovornostima graana
u kojoj se trai osvjetavanje graana o njihovim pravima i odgovornostima radi razvijanja
umijea primjene tih prava i potivanja prava drugih. Dokument spominje odgovornosti
pojedinca i zajednike odgovornosti graana. Meu odgovornostima se spominju:
ouvanje zdravog i visokovrijednog prirodnog kao i, od strane
ovjeka, izgraenog okolia;
aktivno sudjelovanje u javnom ivotu i odgovorno upravljanje
svojom sudbinom i sudbinom svoga drutva;
promicanje kulturne razliitosti;
izgradnja kulture ljudskih prava koja e osigurati puno potivanje
prava i razumijevanje odgovornosti koje iz njih proizlaze;
suzbijanje drutvene iskljuenosti, marginalizacije, graanske
apatije, nesnoljivosti i nasilja.
Dvije godine ranije na Opoj konferenciji UNESCO-a prihvaena je Deklaraciju o odgovornostima sadanjih generacija prema buduim generacijama, u kojoj se pozivaju vlade,
organizacije i tijela u sustavu UN-a, druge meuvladine organizacije, nevladine udruge,
pojedinci i privatne ustanove da preuzmu svoj dio odgovornosti u zatiti prava i sloboda
buduih generacija, osobito u svezi sa zatitom okolia, ljudskoga genoma, bioloke i kulturne raznolikosti, mira te zajednike batine ovjeanstva. Godinu dana nakon toga Opa
skuptina UN-a je prihvatila Deklaraciju o pravima i odgovornostima pojedinaca, grupa i
drutvenih tijela u promicanju i zatiti univerzalno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda. U njoj se glavni naglasak stavlja na politiku odgovornost vlada drava lanica, ali se
govori i o odgovornom stavu pojedinca.
21
2.
22
Teorijski izvori
ljudskih prava
Ono to danas znamo o ljudskim pravima rezultat je dugotrajnog procesa oblikovanja

same ideje i utvrivanja modusa njene uinkovite primjene. U taj proces su utkane razliite
moralne tradicije, religijske doktrine, filozofske i znanstvene teorije, politike vizije,
drutveni programi te inicijative pojedinaca. U ovom poglavlju prikazat emo neka od
najznaajnijih teorijskih uenja koja ine povijesni temelj ljudskih prava, kao i ona koja su
temelj njihova suvremenog propitivanja. Za razliku od ranijih, tzv. klasinih teorija ljudskih
prava koje su redom sveobuhvatne, afirmativne i uglavnom voene jednim naelom moralnog djelovanja, novije teorije su eklektine, partikularne i voene imperativom opravdanja
moralnih kriterija koji stoje u temeljima ljudskih prava. Ta je raznolikost jedan od najveih
izazova suvremenoj politici ljudskih prava, njihovu pravnom normiranju i primjeni. No
kako je tu raznolikost gotovo nemogue obuhvatiti na jednome mjestu, ovdje emo prikazati samo neke od najznaajnijih pristupa (v. Prikaz 1).1
religijske doktrine
utilitarizam
teorija prirodnih prava
teorija ljudskog
dostojanstva
pozitivizam
Teorijski
izvori
ljudskih
prava
teorije pravde
marksizam
teorija jednakosti
teorija sredinjih
naela ljudskih prava
kulturni relativizam
Prikaz 1: Teorijski izvori ljudskih prava
1 Prikaz teorija dijelom je preuzet iz Shestack, Jerome J. The philosophical foundations of human rights. U.
Symonides, J. (ur.) Human Rights: Concepts and Standards. Ashgate i UNESCO Publishing, 2000., 31- 66.
Teorijski izvori ljudskih prava
Religijske doktrine
Iako velike svjetske religije ne poznaju pojam ljudskih prava, one su, shvaanjem da prava
i dunosti ovjeka izviru iz Bojeg zakona, a ne od nekog svjetovnog autoriteta, posredno otvorile put ideji ljudskih prava. Tomu su osobito pridonijele dvije okolnosti: a)
pridruivanje oznake svetosti, a time i dostojanstva, ljudskom biu temeljem vjerovanja da
je ono stvoreno na Boju sliku i priliku i b) uspostavljanje zajednice vjernika koji prihvaaju
jedinstven Boji zakon.
Temeljna razlika u shvaanju prava i dunosti vjernika, s jedne, i ljudskih prava pojedinca,
s druge strane, jest u tome to religije ne nalaze dostojanstvo pojedinca u njegovoj prirodi
nego u Bojoj milosti, zbog ega naglasak stavljaju na dunosti, a ne na prava. S druge strane, iako se Boji zakon shvaa kao jedinstven i univerzalan, on vai samo za pripadnike
odreene grupe. Time se dugo opravdavalo krenje prava pripadnika drugih religija, koji su
u pravilu vieni kao bezvjerci ili krivovjerci, ali i nekih drugih grupa, kao to su ene, djeca
i robovi.
U kranstvu do promjena dolazi u doba Reformacije kad se pojavljuje vie Crkava koje
se meusobno spore oko ispravnog tumaenja Bojeg zakona. Te razlike poinju nagrizati
vjeru u boansko podrijetlu drutvenih normi i njihovu nepromjenjivost, ime se otvorio
prostor za prihvaanje ideje prirodnog prava pojedinca i pozitivnog prava drave, to e
utjecati na pojavu i razradu ideje ljudskih prava.
U 19. stoljeu u Katolikoj crkvi jaa ideja pape Leona XIII o kranskoj demokracije u
znaenju katolikog djelovanja za dobrobit naroda (puka). Prvi programi su politiki
neutralni i iskljuivo usmjereni na spasenje materijalnih i moralnih vrijednosti ovjeka
prema programu Pija X o obnovi svih svari u Kristu. Kasnije se izvorno znaenje katolike
demokracije mijenja i sve vie povezuje s posebnom teorijskom kolom, odnosno politikim
programom.
Teorija prirodnih prava

Zaetke teorije prirodnih prava kojom se uvodi shvaanje da postoji vjean i nepromjenjiv
prirodni zakon koji je nadreen svjetovnim zakonima nalazimo kod Aristotela i stoika. Sukob
ta dva naela opisao je Sofokle u svom remek-djelu Antigona, u kojemu se Antigona suprotstavlja naredbi kralja Kreonta da se tijelo njena mrtvog brata, inae Kreontova protivnika,
ostavi nepokopano. Pri tome se ona poziva na zakone iznad Kreontovih sljedeim rijeima:
Jer nalog o kom zbori, ne proglasi Zeus,
nit Pravda, ukuanka svijeta podzemnog,
ve oni drugi zakon dae ljudstvu svem.
Ja ne smatrah tvoj nalog tako svesilnim,
da mogao bi smrtnik boji krit glas,
to vjeit je iako nikad nepisan.
23
Ne ivi boja rije od dana dananjeg

i nije tek od juer, vjean joj je vijek
i nitko ne zna otkad za nju znade svijet.2
Teorija prirodnog zakona (natural law theory) se pod utjecajem humanizma i prosvjetiteljstva tijekom 17. i 18. stoljea razvila u teoriju prirodnih prava (natural rights theory). U
poetku se prirodno pravo shvaa kao sloboda koju ovjek ima u ouvanju i obrani vlastitog
ivota. Predstavnici teorije drutvenog ugovora, John Locke i Jean-Jacques Rousseau, tvrdili
su da ivot u zajednici nuno ograniava slobodu pojedinca i da je stoga drutvene odnose
potrebno urediti tako da se interesi svih ostvare u najveoj moguoj mjeri. Rjeenje su vidjeli
u sklapanju drutvenog ugovora kojim se pojedinac dobrovoljno odrie dijela svoje slobode u
korist drave ija bi temeljna obveza bila zatita prirodnih prava svih njenih graana.
24
Teorija prirodnih prava postala je snaan instrument nove europske i amerike graanske
klase u borbi protiv apsolutizma. Ona je ugraena u naela amerike Deklaracije o neovisnosti i francuske Deklaracije o pravima ovjeka i graanina. Preko tih dokumenata pojam prirodnih prava uveden je u suvremeni moralni, pravni i politiki rjenik, odakle je izvrio presudan utjecaj na meunarodno pravo kojim se ureuju odnosi meu suverenim dravama,
kao i na meunarodno pravo ljudskih prava kojim se ureuje zatita temeljnih i neotuivih
prava svih, u skladu s tekstom Ope deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda.
Usprkos ogromnom utjecaju koji su izvrili na politiku i pravnu teoriju i praksu, predstavnici
teorije prirodnih prava nisu se mogli sloiti oko kljunog pitanja, a to je koja prava proizlaze
iz prirodnog zakona i koja se, dakle, trebaju smatrati opim i neotuivim. U poetku je lista
prirodnih prava obuhvaala samo pravo na ivot, slobodu i vlasnitvo. Kasnije su neki autori toj listi dodali ak i prava koja uivaju drutveni monici pa se uskoro poelo govoriti o
otuivim i neotuivim, odnosno prenosivim i neprenosivim te o savrenim i manjkavim pravima, to je usporilo razvoj u tom podruju.
Pozitivizam
Mnogi filozofi kritizirali su teoriju prirodnog zakona i prirodnih prava, no njeni najvei
protivnici bili su filozofi pozitivisti u 19. stoljeu koji su se u Antigoninoj borbi za priznanje vjenih prava stavili na stranu Kreonta. Oni su, naime, shvaanju da prirodna prava
imaju svoj vjeni i nepromjenjivi moralni izvor, suprotstavili uenje da prava izviru jedino i
iskljuivo iz autoriteta drave i njenih zakona.
Razdvajanje ta dva sustava i nadreivanje pravne norme moralnoj, dovelo je do toga
da najvanijim postane pitanje kako i koliko pojedinac potuje zakone svoje drave, a
ne kako i koliko se tim zakonima tite njegova prava. Time je postalo mogue pravdati
sasvim apsurdnu situacije u kojoj se od graana trai da potuju zakone ak i onda kad oni
nepravedni. Najbolji primjer kako pozitivizam moe izokrenuti ideju prava i pravednosti
2
Sofokle Antigona (prijevod Bratoljuba Klaia). Sarajevo: Svjetlost, 1989. (III/445-446).
sa stravinim posljedicama jesu rasistiki zakoni u Njemakoj u doba nacizma, kojima je

legaliziran Holokaust, i rasistiki zakoni u Junoafrikoj Republici za vrijeme apartheida,
kojima je legalizirana segregacija izmeu bijelaca i crnaca. Razliiti oblici nejednakosti
i diskriminacije graana koji i danas postoje u svijetu, ukljuujui najrazvijenije zemlje,
redom imaju opravdanje u domaim pravnim sustavima.
Otpori pozitivizmu, osobito oni koji se javljaju posljednjih desetljea, jasno pokazuju da
djelovanje vlasti na svim razinama mora biti i legalno, tj. temeljeno na zakonu i legitimno, tj. temeljeno na opeprihvaenim moralnim naelima. Izlaz iz te krize neki suvremeni
pozitivisti trae u izmjenama domaih pravnih sustava radi to bolje zatite temeljnih
prava graana. No kako ostaju vjerni shvaanju da je drava jedini pravi izvor zakona i
zatite prava pojedinca, oni nuno odbacuju ideju meunarodnih temelja ljudskih prava,
kao i mogunost uspostave uinkovitog meunarodnog sustava njihove zatite.
Marksizam
Za razliku od pozitivista, Karl Marx je odbacivao teorije prirodnog zakona i prirodnih prava
tvrdei da su one puke buroaske izmiljotine. U drutvu u kojemu sredstva za proizvodnju
pripadaju samo nekolicini, nuno prevladava nejednakost, diskriminacija i eksploatacija.
Teorijske spoznaje, kao dio ideoloke nadgradnje, ne mogu se osloboditi sluenja nejednakosti, pa se ni pojmovi prava, slobode, morala i pravde ne mogu promatrati odvojeno od
njihova drutveno-povijesnog konteksta. Temeljno ljudsko pravo - pravo na samoostvarenje,
mogue je ostvariti samo u besklasnom drutvu koje izrasta iz revolucije i gradi uz pomo
komunistikog dravnog aparata. S obzirom na to da drava, aktivno skrbi o gospodarskim i socijalnim potrebama svih, od pojedinca se oekuje da sva svoja prava podredi viim
dravnim interesima.
S obzirom da su se Marxove ideje u 20. stoljeu ugradile u temelje svih komunistikih i
socijalistikih zemalja, rasprava o pravima ovjeka prerasla je u doktrinarni sukob izmeu
predstavnika liberalno-individualistike orijentacije Zapada i predstavnika marksistikokolektivistike orijentacije Istoka. Prvi su naglasak stavili na prava i slobode pojedinca pred
dravom i isticali vanost osiguranja graanskih i politikih prava, osobito jednakost pred
zakonom i ogranienje moi drave. Dugi su stali u zatitu drave-skrbnika pred pravima
pojedinca, isticali vanost osiguranja gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava te naglaavali
dunost prema dravi, a ne prava graana. Njihov sukob utjecao je na razvoj suvremene ideje
ljudskih prava u dva pravca:
otvorio je iroki prostor za meunarodne rasprave o sadraju ljudskih prava i sloboda, tj. onih koje vlast mora tititi kao pretpostavke dostojanstva ovjeka, to se odrazilo na sadraj meunarodnih dokumenata ljudskih prava i
prisilio je meunarodnu zajednicu na odreene ustupke dravama lanicama.
Komunistike drave su, naime, prihvatile ideju meunarodnih standarda ljudskih prava, ali
su traile da njihova primjena ostane u nadlenosti drave. Time su unaprijed dovele u pitanje
25
meunarodno djelovanje u sluajevima masovnog krenja graanskih i politikih prava to

se upravo i zbivalo pod komunistikim reimima. S druge strane, mnoge demokratske zemlje
su nastavile praviti razliku izmeu graanskih i politikih, s jedne, i gospodarskih i socijalnih
prava, s druge strane, zapostavljajui ostvarenje zadnjih. Amerika administracija, primjerice, i danas dri da gospodarska i socijalna prava nisu prava u pravom smislu te rijei nego
poeljni drutveni ciljevi i da, kao takva, ne bi trebala biti predmet meunarodnih sporazuma.
Teorija sredinjih naela ljudskih prava
26
Tijekom Drugoga svjetskog rata obnovio se interes za opa i nepromjenjiva prava pojedinca na tragu teorije prirodnih prava i shvaanja da postoje odreeni temeljni modusi odnosa
prema ljudskim biima koje treba identificirati i ugraditi u drutvo. Zadatak je bio utvrditi tzv.
sredinja naela ljudskih prava koja bi dobila status drutvenih normi u izgradnji odreenog
tipa drutva i koja bi se, ako se u tome uspije, proglasila apsolutnim naelima.
Iako su se pojavila razliita rjeenja, veina autora drala je da sustav sredinjih naela mora
ukljuivati priznanje slobode i autonomije koje pojedincu omoguuju da odabere svoje vlastite
ivotne ciljeve potujui izbore drugih. U skladu s tim, autonomija je odreena kao najvia
svrha ljudskog ivota, a osiguranje uvjeta za autonomno djelovanje pojedinca kao najvia svrha
postojanja drave.
Teorija sredinjih naela ljudskih prava izvrila je veliki utjecaj na pisce Ope deklaracije o ljudskim pravima s obzirom da su se oni prvenstveno rukovodili idejama prirodnog dostojanstva
pojedinca i neotuivih prava svih. Izvoenje prava kojima se potvruje dostojanstvo pojedinca
iz naela slobode i autonomije ljudskog bia postalo je model za utvrivanje i promicanje ljudskih prava na meunarodnoj razini.
Utilitarizam
Polazite utilitarnih teorija jest da se dobro ili loe, odnosno istina ili neistina, ne odreuje prema
nekom apriornom naelu nego prema posljedicama koje oni imaju za pojedinca, grupu ili drutvo
u cjelini. U 19. stoljeu utemeljitelj utilitarizma Jeremy Bentham nazivao je prirodna prava glupostima i tumaio da je pravo dijete zakona te da stvarni zakoni jame stvarna prava, a imaginarni zakoni, kao to je zakon prirode, samo imaginarna prava. Za razliku od hedonistikog
utilitarizma, koji smisao dobra vidi u uitku i izbjegavanju boli, Bentham je za temeljno naelo
moralnog djelovanja proglasio najveu sreu najveeg broja ljudi. Djelovanje vlasti, kao i rasprava
o pravima, imaju smisla samo ako vode osiguranju dobrobiti drutva kao cjeline.
Drugi predstavnici utilitarizma zastupali su neto drugaije stavove. John Stuart Mill je tvrdio
da ope dobro proizlazi iz slobodnog razvoja pojedinca, dok su suvremeni utilitaristi (pragmatisti) pitanje o dobru ili istini sveli na pitanje o koristi. Suvremeni utilitaristi dodatno su
reducirali klasina polazita isticanjem da vlada ima zadatak ostvariti gospodarsku dobrobit
drutva, a ne sreu ili zadovoljstvo pojedinca. Time je jo jednom potvren najvei nedostatak
utilitarizma, a to je podreivanje interesa pojedinca opim interesima i sustavno zanemarivanje pitanja njegove slobode i autonomije.
Teorija ljudskog dostojanstva

Manji broj autora nastoji doi do sveobuhvatnog sustava ljudskih prava koji bi bio polazite
za izradu vrijednosno orijentiranih politika. Ideja se pojavila meu filozofima religije koji su
u dostojanstvu ljudskog bia vidjeli bitnu oznaku svetosti pojedinca pa su traili da se naelo
dostojanstva ugradi u temelje pravnih sustava. Poetkom 1980-ih pojavile su se i svjetovne
varijante te teorije. M. S. McDougal je sa suradnicima nastojao dokazati da je mogue urediti svjetsku zajednicu u kojoj su temeljne vrijednosti rasporeene demokratski, a ljudsko
dostojanstvo zatieno kao najvaniji cilj politikog razvoja. Isticali su potrebu odreivanja
i opeg prihvaanja svih vrijednosti o kojima ovisi ostvarivanje ljudskih prava, kao i vanost
aktivnog sudjelovanja graana u drutvenim procesima. U tu su svrhu izradili opsean katalog vrijednosti kojima se promie ljudsko dostojanstvo, meu kojima su: potivanje, mo,
prosvjeenost, dobrobit, zdravlje, vjetine, naklonost i estitost.
Teorije pravde
Prvi pokuaj izvoenja ljudskih prava iz pojma pravde u novije vrijeme nalazimo kod
Edmunda Cahna. On je tvrdio da je pozitivan pristup pravdi i pravima mogu ako se poe
od analize stvarnih ili izmiljenih sluajeva nepravde. Budui da je pravdu poistovjeivao s
akcijom kojom se nadoknauje ili sprjeava nepravda, njegove su teze u drugoj polovici 20.
st. prihvatili branitelji ljudskih prava.
Novija i nadasve sloena teorija pravde Johna Rawlsa pojavila se poetkom 1970-ih godina.
Rawlsa prvenstveno zanima mogunost institucionalnog ostvarenja slobode i jednakosti
pojedinca kao temelja njegove autonomije i, u svezi s tim, pitanje oblika vladavine koji
bi bio prihvatljiv svim graanima. Polazite njegova shvaanja je da svatko posjeduje
neotuivost temeljenu na pravdi i da razumijevanje ljudskih prava bitno ovisi o nainu na
koji se razumijeva pravda. On sam pravdu shvaa kao nepristranost drutvenih institucija,
a ljudska prava kao cilj pravde.
Rawls uvodi dva temeljna naela pravde koja postavlja u hijerarhijski odnos:
Prvo naelo (naelo temeljnih sloboda) govori o osiguranju temeljnih sloboda:
svaka osoba mora imati isto pravo na to vei dio cjelokupnog sustava jednakih
temeljnih sloboda za sve, kao to su politika sloboda, sloboda govora i udruivanja,
sloboda savjesti i miljenja, sloboda osobe, ukljuujui pravo na zadravanje osobne
imovine i sloboda od samovoljnog uhienja i zatvaranja.
Drugo naelo (naelo distributivne pravde) govori o tome da se socijalne i ekonomske nejednakosti moraju tako urediti da: a) najveu moguu korist od toga imaju
27
najsiromaniji (naelo jednakosti temeljnih sloboda) i b) budu sastavni dio poloaja

i slubi koje su dostupne svima po naelu jednakih mogunosti. Temeljne slobode
moraju biti jednake za sve, a ono to u drutvu moe varirati jest vrijednost slobode.
Sukob izmeu slobode pojedinca i drugih drutvenih interesa, kao to je javni red i
sigurnost, Rawls rjeava uvoenjem naela pomirenja (reconcilliation) po kojemu su
ogranienja temeljnih sloboda doputena samo ako se time poboljava sustav temeljnih sloboda u cjelini. to se tie naela jednakih mogunosti, njime se prije svega
treba smanjiti nesrazmjer u vrijednosti slobode osiguranjem jednakog sudjelovanja u
donoenju odluka i jednakog pristupa drutvenim resursima (nediskriminacija).
28
Rawlsova teorija promie ideje ustavne demokracije i ljudskih prava. Ona nudi moralno
opravdanje za sustav vladanja koji polazi od prava i participativnog modela odluivanja. No
naelo distributivne pravde otvara niz pitanja, osobito u svezi s priznanjem naela jednakih
mogunosti. Samo priznanje tog naela nije dovoljno. Na nacionalnoj razini problem se javlja
kad treba osigurati sredstva i instrumente kojima se kompenziraju nedostaci, osobito kad su
oni posljedica dugog razdoblja diskriminacije (programi afirmativne akcije, kvote, subvencioniranje i sl.), jer se time otvara pitanje odnosa izmeu naela jednakosti i naela slobode
pojedinca. Upitna je i primjena tog naela u ureenju odnosa na meunarodnoj razini. Ako se
openito i prihvati da je siromatvo velikog broja zemalja posljedica njihove eksploatacije od
strane razvijenih zemalja, nije jasno kako uinkovito suzbiti sadanje nedostatke tih zemalja.
Rawls, izmeu ostaloga, predlae da razvijene zemlje distribuiraju sredstva nerazvijenim zemljama uvjetno, uz preuzimanje obveze razvoja zatite ljudskih prava i demokracije.
Teorija jednakosti
Iako mu se prigovara zbog zapadnocentrine neosjetljivosti na probleme siromatva,
eksploatacije i zagaenja u svijetu, Ronald Dworkin je krajem 1970-ih oblikovao jednu
od najutjecajnijih novijih teorija prava na sjecitu teorija prirodnih prava i utilitaristikih
teorija. Naglasak je stavio na jednakost graana, ali i na povezivanje jednakosti, slobode i
odgovornosti u sklopu konstitutivne demokracije. Tvrdio je da se jednakost, sloboda i odgovornost pojedinca ne mogu razdvajati ako se oslanjaju na humanistiko shvaanje ivota i
politike, kao to se ne mogu razdvajati pravo, politika i moral, budui da su moral i politiki
ideali nuno ugraeni u zakone.
Odbacivao je ideju ope slobode i tvrdio da postoje samo posebne slobode koje se izvode
iz temeljnog prava pojedinca na jednakost, pri emu je jednakost shvatio kao jednako priznanje i potivanje pojedinca od strane tijela i ustanova vlasti. Pravo na jednakost prirodno je
pravo svih ljudskih bia koje proizlazi iz temeljnih ljudskih sposobnosti, kao to su miljenje,
planiranje, odluivanje i preuzimanja odgovornosti, pa je njegovo priznanje bitna vrlina
demokratskog vladanja. Demokratski izabrana vlast mora se odnositi prema svim svojim
graanima na isti nain, s jednakim potivanjem i pozornou. To ne znai da demokratske
ustanove moraju promicati apsolutnu jednakost nego da se interesima i zahtjevima svake
osobe treba pridavati jednaka pozornost.
Jednakost treba shvaati u terminima prava, a ne zahtjeva, pa je u demokratskom drutvu

najvanije odrediti koja prava mogu imati status temeljnih prava. Ako se ona ne izdvoje, onda
svaki na zahtjev (ako njime ne ugroavamo drugoga, kao npr. zahtjev za posjedovanjem
nekog skupog odjevnog predmeta), dri Dworkin, moe postati pravo. Nadalje, neke slobode, kao to su sloboda govora, vjeroispovijesti i udruivanja, trebaju posebnu zatitu, ne zato
to one imaju neku inherentnu vrijednost, nego zato to su osobito osjetljive na ogranienja
vlasti. Pravo na vlasnitvo ne bi trebalo ukljuiti meu temeljna prava, jer od njega imaju
koristi samo bogati, a ne i siromani.
Pravo na jednaku pozornost i uvaavanje graana od strane demokratskih institucija dira u
sr veinskog modela demokracije. Ukoliko ne postoji razvijen i uinkovit sustav praenja,
veina demokratskom odlukom moe lako povrijediti prava pojedinca, odnosno manjine.
Primjenom naela vladavine prava osigurava se da pravni sustav titi temeljna prava pojedinca ak i od odluka demokratske veine. U takvim okolnostima pravo na jednakost djeluje kao neka vrsta veta, koje je mogue upotrijebiti ak i protiv zahtjeva za opim blagostanjem ako se time dovodi u pitanje naelo jednakosti. Sukladno tome Dworkin zagovara
uvoenje konstitutivne (ustavne) demokracije u kojoj vai naelo jedna osoba-jedan glas.
Dosljednom primjenom tog naela promie se ideja jednakog potivanja graana, to je
najsigurniji put da se ono ugradi u politike institucije.
Kulturni relativizam
Za razliku od naprijed opisanih teorija koje redom potvruju ljudska prava kao opa, predstavnici kulturnog relativizma osporavaju mogunost postojanja ideje o ljudskim pravima
i dunostima izvan odreene kulturne zajednice. Oni upozoravaju na razlike meu kulturama i istiu da se kulturama ne moe prii na isti nain. Sukob izmeu relativista i univerzalista potaknuo je rasprave o moralnim temeljima ljudskih prava to je ostavilo traga i na
meunarodnoj politici ljudskih prava. Shvaanjem da se ljudska prava moraju promatrati u
svjetlu posebnih kulturnih praksi, kulturni relativizam je podupro moralni relativizam ime
je doveo u pitanje moralno opravdanje sustava opih ljudskih prava.
Korijeni kulturnog relativizma pripisuju se Protagori, koji je tvrdio da je ovjek mjerilo
svih stvari, i Johanu Gottfriedu von Herderu, koji je isticao vrijednost duha svakog naroda, ime je izvrio utjecaj na nacionalne pokrete u Europi tijekom 19. i 20. stoljea. Meu
suvremenim zagovornicima relativizma su postmodernisti, multikulturalisti i komunitaristi.
No najvei udarac ideji univerzalnosti ljudskih prava doao je od europskih i amerikih
kulturnih antropologa. Oni su nakon Drugoga svjetskog rata prihvatili relativizam kako bi
se obraunali sa svojim ranijim teorijama kojima se opravdavala kolonizacija i unitavanje
kultura primitivnih naroda. Osim Claude Lvi-Straussa, jedan od najveih kritiara bio
je Mellvile Herskovits. Uvjeren da preko ljudskih prava Zapad nameu svoje vrijednosti
drugim kulturama, Herskovits je kao predsjednik Amerikog udruenja antropologa napao
Opu deklaraciju o ljudskim pravima kao etnocentrinu, jer nije sadravala odredbu o pravima ljudi da ive u skladu sa svojim tradicijama.
29
Kulturni relativizam brzo su prihvatile poslijekolonijalne zemlje koje su u izgradnji posebnog nacionalnog identiteta vidjele jamstvo neovisnosti i homogenizacije stanovnitva. Stoga
su one i na meunarodnom planu zagovarale afirmaciju kulturnih razlika. No ubrzo je izilo
na vidjelo da afirmacija kulturnog relativizma ima i svoju tamnu stranu. Mnogi represivni reimi poeli su veliati pravo na razliitost i napadati zapadni kulturni imperijalizam
koji unitava lokalne kulture, kako bi pred meunarodnom zajednicom opravdali zabranu
slobode govora, nasilje nad enom, obrezivanje enskih genitalija i druge okrutne kulturne
prakse, kao i samovoljno djelovanje vlasti i nepotivanje meunarodnih ugovora koje su
prihvatili.
30
Pozivajui se na takve sluajeve, kritiari relativizma su napad antropologa na opa naela

ljudskih prava nazvali darom kulturnih relativista tiranima. Upozoravali su na opasnost od
precjenjivanja razlika meu kulturama i navodili antropoloka istraivanja koja potvruju
slinosti meu kulturama u temeljnim ljudskim vrijednostima, kao to su: visoka vrijednost
ljudskog ivota i osuda ubojstva, krae i prijevare; isticanje vanosti pravednog sudskog
postupka; priznanje prava na zdravlje, prehranu i slobodu kretanja, kao i na slobodu od
muenja, ropstva i arbitrarnog smaknua; zabrana incesta i silovanja te ograniavanje promiskuitetnog ponaanja; sva drutva takoer pokazuju interes za istinom i suradnjom te
naglaavaju vrijednost prijateljstva i pravde u grupi; u veini drutava pojedinac je iznad
zajednice, ali se istovremeno naglaava njegova odgovornost za ope dobro itd.
Uostalom, iskustvo pokazuje da je povreda ljudskih prava rjee posljedica kulturne tradicije, a ee samovolje vlasti ili monih drutvenih grupa koji su jo i neodgovorni prema
prihvaenim meunarodnim obvezama. Naime, naela ljudskih prava postala su opa kroz
proces meunarodnog dogovaranja i suradnje. Ona se ne mogu nametati bez slubenog
pristanka vlasti pojedine drave. U pregovorima koji su voeni u sklopu Povjerenstva za
ljudska prava Ujedinjenih naroda tijekom izrade Ope deklaracije o ljudskim pravima, od
petnaest predstavnika zemalja lanica jedanaest je bilo iz afrikih, latinoamerikih, azijskih i
istonoeuropskih zemalja. Na Svjetskoj konferenciji o ljudskim pravima koja je 1993. godine
odrana u Beu, predstavnici oko 170 zemalja svijeta Deklaracijom su potvrdili sljedee (st. 5.):
Sva ljudska prava su opa, nedjeljiva, meusobno ovisna i povezana. Meunarodna zajednica mora ljudska prava razmatrati globalno na pravedan i jednak nain, pod jednakim
uvjetima i s jednakim naglascima. Iako se vanost nacionalnih i regionalnih posebnosti te
povijesne, kulturne i vjerske razlike moraju uzeti u obzir, drave imaju dunost, bez obzira
na njihove politike, gospodarske i kulturne sustave, promicati i tititi sva ljudska prava i
temeljne slobode.
Dosadanji razvoj ljudskih prava potvruje da su gotovo sve zemlje svijeta, bez obzira na brojne razlike meu njima, prihvatile naela ljudskih prava kao ope vrednote
ovjeanstva, ime su potvrdile da ljudska prava nisu u suprotnosti s njihovim filozofskim, etikim i religijskim tradicijama. No univerzalnost ljudskih prava ne znai da se
ona moraju primjenjivati na isti nain. Svi meunarodni sporazumi uzimaju u obzir
razlike meu dravama glede njihove kulture, drutvenog ustroja i gospodarskog razvoja
te im, osim kod odreenog broja apsolutnih prava, jame odreeni stupanj slobode u
donoenju i primjeni domaih mjera promicanja i zatite opeprihvaenih standarda.
Uostalom, upravo su kulturne razlike potakle proirenje meunarodnog i regionalnih
sustava ljudskih prava, primjerice, priznanjem prava migranata i starosjedilaca.
Na prethodnim stranicama dotakli smo se dijela moralno-filozofskih i teorijskih rasprava

koje su utjecale na oblikovanje meunarodnog sustava ljudskih prava ime emo se detaljnije baviti u sljedeem poglavlju. Zbog naravi ovog prirunika, naa lista nije ni precizna
ni sveobuhvatna. Potpuniji prikaz relevantnih teorija trebao bi obuhvatiti mnogo vie
politiko-filozofskih, pravno-filozofskih i socioloko-antropolokih pristupa ili pak detaljnije ocrtati pravne i politike dimenzije nekih od ovdje opisanih teorija. Tako bi svakako
valjalo obraditi Jacquesa Maritaina koji je dovodei prirodni zakon u vezu s mudrou
Stvoritelja bitka i udorednim zakonom, pisao o mogunosti konsenzualnog utemeljenja
ljudskih prava, tj. o tome da razliita teorijska polazita ne bi trebala ugroziti njihovu primjenu, jer je o njima mogue postii zajedniki dogovor. Nadalje, tu je i pristup koji se
prije nekoliko desetljea pojavio u drutvenim znanostima s ciljem usklaivanja prava s
injenicama ivota. Na tragu teze Williama Jamesa da je bit dobroga u zadovoljavanju
potreba, sociolozi su pokrenuli raspravu o potrebama nezaposlenih, drutveno diskriminiranih i marginaliziranih i manjina, zbog ega je Roscoe Pound s pravom ustvrdio da je 19.
stoljee obiljeeno priznanjem ljudskih prava, a 20. stoljee priznanjem ljudskih potreba,
ljudskih zahtjeva i drutvenih interesa.
31
3.
Meunarodni sustav
ljudskih prava
3.1. Povijesni tekstovi
32
Dri se da je proces normativnog potvrivanja dostojanstva ovjeka ograniavanjem prostora za arbitrarno djelovanje onih koji njime vladaju, i to tako da se jasno odrede prava
i dunosti i jednih i drugih, star oko 4000 godina. U tom je razdoblju postupno dolo do
promjene u omjeru izmeu dunosti i prava u korist prava, ali i do poveanja broja onih na
koje su se priznata prava odnosila. U skladu s tim prve norme su se uglavnom odnosile na
dunosti. Pojavile su se u sklopu sveobuhvatnih zbirki vjerskih, moralnih i pravnih propisa
koji su vaili za osobe odreene vjeroispovijesti (kranstvo, judaizam, islam, budizam,
hinduizam i dr.). S naglaskom na prava, norme se sve vie oslanjaju na odreenu filozofsku
doktrinu (konfuijanizam, sekularni humanizam i dr.) ili na zakonodavnu tradiciju (rimsko
i englesko graansko pravo).
Krajem 18. stoljea pojavila su se dva dokumenta koja su izvrila znaajan utjecaj na suvremeno shvaanje ljudskih prava. Oba su pisana u liberalnoj tradiciji s osloncem na ideje
prirodnog prava i drutvenog ugovora te na shvaanje da se sloboda i jednakost pojedinca
mogu osigurati samo onda kad su odnosi izmeu graana i drave ureeni zakonom. Prvi
dokument je amerika Deklaracija o neovisnosti. Usvojena je 1776. godine, kako bi se
narod trinaest sjeveroamerikih kolonija oslobodio apsolutne tiranije britanske krune i
kako bi mogao u slobodi i neovisnosti razvijati talente koje im je podario Stvoritelj. Tekst
dokumenta poinje sljedeim rijeima:
Mi smatramo da su ove istine same po sebi jasne: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je
stvoritelj obdario odreenim neotuivim pravima, meu kojima su ivot, sloboda i tenja
srei; da se radi osiguranja tih prava meu ljudima uspostavljaju vlade koje svoju pravednu
vlast izvode iz pristanka onih kojima vladaju; da, kad neki oblik vladavine teti tim ciljevima,
narod ima pravo promijeniti ili svrgnuti vladu i postaviti novu koja e polaziti od onih naela
i organizacije vlasti putem kojih je najizglednije da e on ostvariti svoju sigurnost i sreu.
Meunarodni sustav ljudskih prava
Jedanaest godina kasnije ta su naela ugraena u Ustav Sjedinjenih Drava koji je, izmeu
ostaloga, graanima trebao pribaviti blagoslov slobode. No s ratifikacijom je bilo problema
jer su savezne drave smatrale da Ustav nije jasno odredio te slobode i da im nije pruio
prava jamstva za zatitu od arbitrarnih postupaka vlasti. Taj se problem nastojao rijeiti 1789.
godine usvajanjem 10 amandmana, koji su postali poznati pod nazivom Amerika povelja
prava. Povelja je amerikim graanima jamila zatitu odreenih temeljnih prava i sloboda,
ukljuujui slobodu govora (Prvi amandman), zabranu nezakonitog pretraivanja i uhienja
(etvrti amandman) te prava na utnju (Peti amandman). Iako su dokument relativno brzo
ratificirale sve savezne drave, ukljuivanje priznatih naela u njihove pravne sustave trajalo
je od 1868. do 1960. godine. Zahvaljujui Povelji prava i praksi da se nova prava i slobode priznaju dodavanjem amandmana na Ustav, Sjedinjene Drave vie od dva stoljea ne
mijenjaju svoj temeljni zakon.
Povijesni propisi kojima se ureuju prava i dunosti pojedinca
vjerski/moralni
Tora (zbirka idovskih moralnih, pravnih i obrednih propisa)
Dekalog lista kranskih dunosti prema Bogu)
Biblija i Deset zapovijedi Bojih (Dekalog
Kur'an (zbirka islamskih vjerskih, moralnih i pravnih propisa)
pravni
Hamurabijev zakonik (Codex Hammurabi - ureuje prava vlasnitva, obitelji,

pitanje kazni i sl.), 17.-18. st. pr.n.e.
Velika
Povelja sloboda ((Magna Carta Libertatum ureuje odnose izmeu
engleskog kralja i plemstva, osobito pitanja vojne obveze, poreza, kanjavanja i

oduzimanja imovine), 1215.
Habeas Corpus Act (zatita engleskih graana od arbitrarnog uhienja, pritvora i
zatvaranja), 1679.
Povelja prava (Bill of Rights uvoenje slobodnih izbora i priznanje parlamenta
kao sredinje vlasti), 1689.
(amerika) Deklaracija o neovisnosti, 1776.
(francuska) Deklaracija o pravima ovjeka i graanina, 1789.
hrvatski povijesni pravni propisi
Statut Dubrovake Republike (ureuje naela nepotkupljivosti i nepristranosti

sudaca), 1272.
Vinodolski
zakonik (ureuje prava i dunosti kmetova, plemia i klera u skladu sa
starim obiajima), 1288.

statuti
slobodnih gradova (primjerice Poljiki, Korulanski, Varadinski)
Iste godine kad se pojavila amerika Povelja prava, Narodna skuptina Francuske proglasila
je Deklaraciju o pravima ovjeka i graanina u kojoj se polazi od shvaanja da se ovjek
33
raa i ostaje slobodan i jednak u svojim pravima, da drutvene razlike mogu proizii
samo iz ope koristi i da je neznanje i nepotivanje prava ovjeka jedini uzrok bijede
graana i korupcije vlasti. Dokument odreuje prirodna, neotuiva i sveta prava ovjeka,
kao to su sloboda, vlasnitvo, sigurnost i otpor ugnjetavanju. Sloboda se
Povijesne promjene koje su pridonijele pojavi ideje
ljudskih prava
pojava ideje prirodnih prava ovjeka nasuprot boanskih prava drave i vladara
priznanje prava i sloboda pojedinca u ustavima najrazvijenijih zapadnih drava
uvoenje proceduralnih pravila kao poetak potenog procesa
ograniavanje vlasti kao posljedica sukoba izmeu vladara i Crkve
prihvaanje ideje promjene i napretka u podruju zatite prava pojedinca
pojava ideje sudjelovanja u vlasti
prihvaanje ideje o obvezi drutva i drave prema pojedincu
pojava interesnog udruivanja radi zatite svojih sloboda (profesionalne udruge,
sveuilita, sindikati)
jaanje sudstva, uvoenje policijskog nadzora i dravne administracije
34
shvaa kao mo pojedinca da radi sve ono to ne ugroava dobrobit drugoga, a obuhvaa
slobodu govora, slobodu udruivanja, slobodu vjeroispovijesti i slobodu od arbitrarnog uhienja i zatvaranja. U racionalno ureenoj zajednici ravnotea izmeu uivanja i
ograniavanja slobode ne preputa se sluaju nego ureuje zakonima. Zakon je izraz ope
volje, to znai da svaki graanin ima pravo sudjelovati u njegovoj izradi. Sukladno tome
odreuje se da zakon mora biti jednak za sve, i kad titi i kad kanjava. Jednakost se
protee i na javna priznanja i slube koje su svima dostupne prema sposobnostima i bez
ikakvih drugih razlika osim onih koje proizlaze iz njihovih vrlina i talenata. U istom duhu
se utvruje da svako politiko udruivanje ima za cilj ouvanje prirodnih i nezastarivih
prava ovjeka te da ni jedno dravno tijelo ili pojedinac ne mogu imati vlast ako ona ne
izvire iz nacije koja je jedini izvor suvereniteta.
3.2. Globalni sustav ljudskih prava

Iako su naela amerike i francuske deklaracije bila prekretnica u zatiti prava i sloboda
pojedinca, tek se krajem prve polovice 20. stoljea poelo razmiljati o tome da bi se ona
trebala primijeniti na sve ljude i da bi, u tu svrhu, trebalo uspostaviti oblik zatite koji nadilazi nadlenost nacionalnih drava. Povod za to bila su stradanja tijekom Drugog svjetskog
rata koja su dovela u pitanje sve dotadanje temeljne vrijednosti ovjeanstva, osobito vrijednost ljudske osobe kao takve. Kao odgovor na vie od 50 milijuna ubijenih, nezapamene
patnje civila, osobito ena, djece i pripadnika drugih rasa i kultura te mase izbjeglica i prognanika, pojavila se ideja o uspostavi institucionalne zatite prava i sloboda ovjeka u sklopu
globalne meunarodne zajednice koja bi bila ureena na naelima potivanja dostojanstva
ljudske osobe, suvereniteta drav i autoriteta meunarodnog dijaloga i dogovora. Ta je
ideja 1945. ugraena u tekst Povelje Ujedinjenih naroda. Njenim potpisivanjem na konferenciji u San Franciscu osnovana je Organizacija Ujedinjenih Naroda u sklopu koje je
zapoela izgradnja meunarodnog sustava promicanja i zatite ljudskih prava.
Zbog potpunijeg razumijevanja promjena do kojih je dolo, treba ukazati na razliku pojma
neotuivih prava ovjeka, koji koriste amerika i francuska deklaracija, od suvremenog
pojma ljudskih prava koji se uspostavlja kao dio novog poslijeratnog meunarodnog poretka.
U ranijim tekstovima pojam neotuiva prava koristi se u znaenju prava slobodnog
ovjeka ili graanina (bijelac, mukarac, posjednik), a ne u znaenju svi ljudi (neovisno o spolu, rasnom ili nekom drugom podrijetlu, ili socio-ekonomskom statusu).
Takav pristup je nuno doveo do toga da se ista prava uskrate enama, djeci i pripadnicima drugih rasa te da se opravda ropstvo.
Iako je nastala na tim temeljima, suvremena verzija se ne opravdava prirodnim pravom ili drutvenim ugovorom nego meunarodnim dogovorom ili konsenzusom o
globalno poeljnim ciljevima koji se odnose na dobrobit pojedinca (dostojanstvo),
drutvenih grupa (odranje, identitet) i drutvene zajednice u cjelini (mir, jednakost,
pravda, snoljivost).
Za razliku od ranijih prava i sloboda ovjeka (pojedinca), ljudska prava podrava
sustav meunarodnih pravnih normi ili standarda. Meunarodno je pravo dotada
ureivalo samo odnose meu dravama (primjerice meunarodno ratno pravo), pri
emu drava nije imala nikakve meunarodne obveze glede odnosa prema pojedincu.
Nain na koji su vlasti neke zemlje postupale prema svojim graanima u ratu i miru
shvaen je iskljuivo kao unutarnja stvar drave.
3.2.1. Odreenje meunarodnog standarda ljudskih prava

Ljudska se prava na meunarodnoj razini ureuju kao norme ili standardi koji se odreuju
u procesu pregovaranja i dogovaranja meu dravama lanicama Ujedinjenih naroda.
Dogovoreni standard time postaje meunarodni kriterij prema kojemu se prije svega
vrednuje ponaanje pojedine drave prema pojedincu, prema drugim dravama i prema
meunarodnoj zajednici. Budui da je rije o opim pravima, pojam pojedinca ukljuuje
graane pojedine drave, graane drugih drava, osobe bez dravljanstva i azilante.
Kao i kod svakog drugog standarda, tako i kod ralambe meunarodnog standarda ljudskih prava valja imati na umu tri kljuna imbenika, koji prema Johanu Galtungu ine
trijadu ljudskih prava:3
3 Prema:
Galtung, J. Human Rights in Another Key. Cambridge, Polity Press, 1994.
35
poiljatelj standarda (norm-senders) meunarodna organizacija
primatelj standarda (norm-receivers) drava lanica meunarodne

organizacije
objekti standarda (norm-objects) pojedinci, graani.
Trijada zapoinje s jednim tijelom (Opa skuptina Ujedinjenih naroda), sputa se na oko
190 drava lanica, a zavrava s oko 6 milijardi osoba. Jednom kad je standard ljudskih
prava dogovoren i prihvaen meu dravama lanicama u sastavu meunarodne organizacije, uinkovitost meunarodnog sustava ljudskih prava bitno ovisi o suradnji izmeu
svih sastavnica trijade. U tome je kljuna uloga objekta standarda (pojedinca, graana).
Graani se, naime, pozivaju na standard tako to od primatelja standarda (drave) trae
da ispuni svoje obveze prema poiljatelju standarda (Ujedinjenih naroda). Drava to ini
tako da apstraktni standard pretvori u konkretne politike i akcije za zatitu i promicanje
ljudskih prava svojih graana. Prema dravi koja mu jami njegova prava, graanin ima
odreene obveze i odgovornosti, na isti nain na koji drava ima obveze ili odgovornosti
prema meunarodnoj organizaciji koje je lanica. Osiguravajui i titei ljudska prava
svojih graana, vlast osigurava njihovu privrenost s jedne strane, a meunarodni legitimitet s druge (v. Prikaz 2).
36
Iz toga slijedi, kako kae Galtung, da je dobar graanin samo onaj koji je uporan u
traenju svojih prava od svoje drave, budui da joj time osigurava legitimitet u sklopu meunarodne zajednice.
No odnosi unutar trijade jasno pokazuju da pitanje odgovornosti za promicanje i zatitu

ljudskih prava ne pogaa samo drave. Uinkovitost meunarodnog sustava znai
odgovornost niza imbenika koji su meusobno tijesno povezani. Tako se, osim obveza
drave prema pojedincu i prema meunarodnoj zajednici moe govoriti i o obvezama
meunarodne organizacije prema pojedinoj dravi, njenim graanima i svakom pojedinom ovjeku. Meunarodna organizacija koja je uspostavljena u cilju promicanja i zatite
ljudskih prava opravdava svoje postojanje samo kvalitetom i uinkovitou svojih politika
i programa, to znai da njen meunarodni legitimitet prvenstveno ovisi o povjerenju 6
milijardi pojedinaca, kao to o njima ovisi meunarodni legitimitet 190 vlada drava
lanica.
S druge strane, i uinkovitost meunarodnog sustava ljudskih prava ovisi o pojedincu, kao
i o nizu drutvenih institucija i organizacija, osobito onih koje pripadaju civilnom sektoru. Velik broj meunarodnih nevladinih organizacija ((primjerice Amnesty International,
lanak 19, Greenpeace) ima vanu ulogu u izradi i primjeni standarda. To osobito vai za
one organizacije koje, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda, imaju savjetodavni status
pri Gospodarskom i socijalnom vijeu.
1 meunarodna organizacija
obveze
legitimitet
odgovornosti
190
drava lanica
obveze
prava
odgovornosti
6 milijardi pojedinaca
Prikaz 2: Razine i modusi djelovanja meunarodnog standarda ljudskih prava

Sukladno tome moe se rei da je meunarodni sustav ljudskih prava nuno promatrati i vrednovati zajedno s meunarodnim sustavom odgovornosti u sklopu kojega djeluju
sljedei subjekti:
meunarodne i regionalne organizacije
sredinje i lokalne vlasti u pojedinoj dravi
drutvene institucije i organizacije
meunarodne i lokalne nevladine udruge i druge organizacije civilnog drutva
pojedinci.
Meu subjektima odgovornosti postoje razlike u vrsti i razini odgovornosti koju imaju prema
meunarodnom standardu ljudskih prava. esto se uje da drave uglavnom snose pravnu i
politiku, a pojedinci, drutvene i nevladine organizacije uglavnom moralnu odgovornost, to
nije sasvim tono. Iako se obino pod meunarodnim standardom u podruju ljudskih prava
misli samo na pravnu odredbu u sustavu meunarodnog prava ljudskih prava, posebnost djelovanja Ujedinjenih naroda upravo je u tome to se uinak svakoga, pa i pravnog standarda,
uvijek promatra kroz tri nedjeljive dimenzije: pravnu, moralnu i politiku (v. Prikaz 3).
pravna
moralna
dimenzije
meunarodnog
standarda ljudskih
prava
politika
Prikaz 3: Dimenzije meunarodnog standarda ljudskih prava
37
Vrsta i razina odgovornosti ovisi i o prirodi dokumenta koji proglaavaju, prihvaaju ili
donose predstavnici pojedinih drava lanica meunarodne organizaciji na najvioj razini,
primjerice Opoj skuptini Ujedinjenih naroda ili Opoj konferenciji UNESCO-a. Ti dokumenti se prema svom pravnom statusu dijele na:
pravno obvezujue meunarodne ugovore koji se jo nazivaju i instrumentima ljudskih prava (konvencije, paktovi)
moralno obvezujue izjave ili dogovore koji nemaju status meunarodnih instrumenata (deklaracije, preporuke)
politiki obvezujue dokumente (manje naglaeno u sustavu Ujedinjenih naroda
zbog razlika u politikom ustroju zemalja lanica, ali bitno za, primjerice, djelovanje
Organizacije za europsku sigurnost i suradnju).
38
Prikaz 4 daje uvid u vrstu odgovornosti koju podrazumijeva odreena kategorija dokumenta. Iako pravni ugovori, kao to su paktovi i konvencije, formalno pretpostavljaju samo
pravnu, oni se, ni u kojem sluaju, ne mogu odvojiti od moralne, a onda ni od politike
odgovornosti, budui da je rije o dokumentima koji su rezultat dogovora izmeu svih
drava lanica i koji polaze od zajednike vizije razvoja meunarodne zajednice. Uostalom
neka drava ni ne mora potpisati i ratificirati pravno vaei dokument, ali ona kao lanica
Ujedinjenih naroda ostaje moralno obvezna provoditi njegova temeljna naela budui da ta
naela proizlaze iz naela Povelje Ujedinjenih naroda i Ope deklaracije o ljudskim pravima. Moglo bi se rei da je moralna odgovornost i najvanija ima li se na umu da primjena
meunarodnih standarda nije praena uinkovitim instrumentima primjene.
vrsta odgovornosti
vrsta dokumenta
konvencije
paktovi
pravna
moralna
politika
deklaracije
preporuke
Prikaz 4: Dokumenti po vrsti odgovornosti

Da je moralna odgovornost klju, potvruju uinci meunarodnih dokumenata bez pravne
snage, kao to su deklaracije i preporuke. Ovdje nije samo rije o Opoj deklaraciji o ljudskim pravima koja ima status meunarodnog obiajno-pravnog dokumenta nego manjevie svih dokumenata te kategorije. Deklaracija je sveana izjava kojom predstavnici vlada,
drutvenih institucija, civilnih organizacija ili istaknuti pojedinci potvruju svoj moralni
izbor glede nekog problema i naina na koji se on treba rjeavati. Zato se esto sadraj deklaracije shvaa kao naelo djelovanja, a ne kao standard, pri emu se pod standardom razumijeva samo pravna odredba.
Naela izraena u Deklaraciji slue i za ispitivanje stavova meunarodne javnosti o

predloenom rjeenju, to se onda koristi kao podloga za izradu odgovarajueg pravnog
standarda ljudskih prava. Primjer za to je Konvencija o pravima djeteta Ujedinjenih
naroda. Godine 1959. Opa skuptina je prihvatila Deklaraciju o pravima djeteta koja
je sadravala 10 naela. Dvadesetak godina kasnije, osnovana je nova radna grupa sa
zadatkom pripreme pravno obvezujueg dokumenta. Priprema tog teksta trajala je devet
godina. Toliko je, naime, trebalo predstavnicima vlada i posebnih organizacija (UNICEF;
UNESCO, Meunarodni odbor Crvenog kria i meunarodne nevladine udruge specijalizirane za djecu, kao to je Save the Children) da dou do konsenzusa oko izmjena i
nadopuna Deklaracije. Konvencija je prihvaena na Opoj skuptini 1989. godine, a ve je
sljedee godine stupila na snagu ime su njene odredbe postale meunarodni standardi, a
sam dokument meunarodni instrument promicanja i zatite prava djece.
Usprkos tome to su, kao to emo vidjeti, sva ljudska prava zatiena Meunarodnom
poveljom prava, iju primjenu na nacionalnoj razini prate dva posebna tijela, mnoga od
njih jo nisu posebno pravno potvrena. Tako do danas imamo deklaracijama potvrena
prava osoba koje pripadaju nacionalnim, etnikim, vjerskim i jezinim manjinama; prava
osoba s posebnim potrebama; pravo na razvoj i mir, zatitu djece i mladih od tetnog utjecaja medija, zabranu manipuliranja ljudskim genomom i zatitu okolia.
Konvencija je najei oblik kojim se pravno posebno ureuje zatita ljudskih prava.
No prije nego postane pravno obvezujui, tekst dokumenta mora proi dug proces
usuglaavanja koji se sastoji od sljedeih faza:
radni tekst konvencije izrauje radna grupa, najee sastavljena od predstavnika
drava lanica Ujedinjenih naroda i meunarodnih nevladinih organizacija;
radni tekst se usvaja na Opoj skuptini Ujedinjenih naroda, nakon ega ona dobiva
status instrumenta ljudskih prava, a njene odredbe status pravnog standarda;
usvojena konvencija postaje otvorena za potpisivanje ili pristupanje drava lanica;

svojim potpisivanjem drava stranka konvencije stavlja na znanje meunarodnoj zajed-
nici da se eli formalno obvezati na ostvarenje naela sadranih u instrumentu;
formalno ispunjavanje te obveze podrazumijeva potvrivanje (ratifikaciju) konvencije
od strane parlamenta zemlje potpisnice i polaganje isprava o ratifikaciji kod glavnog

tajnika Ujedinjenih naroda, pri emu se mogu izraziti rezerve prema nekim lancima;
postupkom ratifikacije drava formalno potvruje da je spremna mijenjati svoje zakonodavstvo i dostavljati izvjea o napredovanju i potekoama u primjeni konvencije u
skladu s njenim odredbama, osim onih prema kojima je izrazila rezervu;
konvencija postaje pravno obvezna za sve zemlje potpisnice nakon to ju ratificira ono-
liko drava koliko je utvreno tekstom dokumenta;
stupanjem na snagu konvencije uspostavlja se posebno tijelo (najee odbor) kojemu
je svrha praenje primjene odredbi konvencije na temelju periodinih izvjea zemalja

stranaka.
39
Meu pravima koja su posebno zatiena konvencijama na toj razini su zabrana muenja,
zabrana rasne diskriminacije, zabrana diskriminacije ena i prava djeteta. Zajedno s
Poveljom Ujedinjenih naroda i Meunarodnom poveljom prava koja objedinjuje Opu
deklaraciju o ljudskim pravima, Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima i
Meunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, te konvencije ine
temeljne instrumente ljudskih prava meunarodne zajednice.
3.2.1. Temeljni meunarodni instrumenti ljudskih prava

Povelja Ujedinjenih naroda
40
Prihvaanjem Povelje Ujedinjenih naroda zapoet je proces ureivanja svijeta kao zajednice drava s jednakim pravima i odgovornostima prema opem miru i sigurnosti, nazvan jo
i svjetskim pokretom za ljudska prava. Kljuni dio tog procesa bilo je shvaanje da je zatita
prava i sloboda pojedinca jedan od preduvjeta mira meu narodima. U Povelji izrijekom
stoji da ju udrueni narodi svijeta usvajaju kako bi budua pokoljenja spasili od uasa
rata, ponovno potvrdili vjeru u temeljna prava, dostojanstvo i vrijednost ovjeka, u ravnopravnost mukarca i ena kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda, te stvorili uvjete
koji su potrebni za odranje pravde i potivanje obveza koje proizlaze iz ugovora i drugih
izvora meunarodnog prava.
U lanku 1.(3), naime, utvruje se da je jedna od etiri temeljne svrhe Ujedinjenih naroda
uspostavljanje meunarodne suradnje u promicanju i jaanju ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve, bez razlike u pogledu rase, spola, jezika ili religije. Nadalje, Povelja
lankom 55.(c) obvezuje Ujedinjene narode na promicanje opeg potivanja tih prava
i sloboda, dok lankom 56. na to obvezuje i drave lanice. Time su drave preuzele
meunarodnu obvezu da promiu i tite ljudska prava, to znai da su pristale dio svoje
nadlenosti u tom podruju ustupiti meunarodnoj organizaciji.
Meutim, zbog protivljenja tadanjih velesila, Povelja nije ni odredila prava niti uspostavila uinkovit sustav njihove zatite.4
Meunarodna povelja prava

Dokument kojim se odgovorilo na pitanje kodifikacije ljudskih prava bila je Opa deklaracija
o ljudskim pravima, koju je 1948.godine proglasila Opa skuptina Ujedinjenih naroda i to
kao zajedniku tekovinu svih naroda i drava. Polazite dokumenta je da se sva ljudska bia
raaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima te da, budui su obdarena razumom i
svijeu, trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva.
Deklaracija u 30 lanaka sadri naela temeljnih prava i sloboda ovjeka shvaenih kao
opa, nedjeljiva i neotuiva ljudska prava koja pripadaju svima bez ikakve razlike glede
4
Buergenthal, T. International Human Rights in a Historical Perspective. U: Symonides, J. (ur.) Human Rights:
Concepts and Standards. Ashgate i UNESCO Publishing, 2000., 3-30.
rase, boje koe, spola, jezika, vjere, politikog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog
podrijetla, imovine, roenja ili neke druge okolnosti. Jedna od posebnosti Deklaracije jest
da predstavlja sintezu razliitih filozofskih tradicija i kulturno specifinih pojmova ljudskih
prava, ali s vrstim osloncem na ideju prirodnih prava.
Usprkos tome to je Deklaracija prihvaena samo kao sveana izjava o zajednikom pravcu globalnog razvoja i nije pravno obvezivala drave lanice, ona je izazvala korjenite
drutvene i politike promjene u svijetu. Danas vie nitko ne dvoji da su njena naela potakla proces dekolonizacije, pridonijela ruenju komunizma, dovela do ravnopravnosti ena,
potaknula osvjeivanje odraslih o potrebama i pravima djece i pridonijela razvoju osjeaja
samopotovanja meu pripadnicima marginaliziranih i diskriminiranih grupa i naroda; da
je usmjerila pozornost javnosti na zatitu kulturne batine, da je zahvaljujui njoj zapoelo i
ekoloko pospremanje planeta i da je, konano, uzdrmala svijest i savjest ovjeanstva da
krene u konanu bitku za svoj vlastiti boljitak.
POVELJA UJEDINJENIH NARODA
Opa deklaracija
o ljudskim pravima
(1948.)
41
MEUNARODNA
POVELJA PRAVA
Meunarodni pakt
o graanskim i politikim
pravima (1966.)
Meunarodni pakt
o gospodarskim, socijalnim
i kulturnim pravima (1966.)
Konvencija o sprjeavanju i kanjavanju zloina

genocida (1948.)
Meunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne
diskriminacije (1965.)
Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije ena
(1979.)
Konvencija protiv muenja i drugih oblika okrutnog,
neljudskog ili poniavajueg postupaka ili kazne (1984.)
Konvencija o pravima djeteta (1989.)
deklaracije, preporuke, odluke i sl.
Prikaz 5: Meunarodni sustav ljudskih prava
Zbog ugleda koji je stekla u svijetu, Deklaracija je prihvaena kao dio meunarodnog
obiajnog prava i kao autentina interpretacija odredbi Povelje Ujedinjenih naroda. Bitka
za priznanje njenih naela u rangu meunarodnog prava trajala je skoro trideset godina.
Godine 1976., puno desetljee nakon usvajanja, na snagu su stupila dva pravno obvezujua
sporazuma: Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima i Meunarodni pakt o
gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji s Opom deklaracijom o ljudskim pravima ine tzv. Meunarodnu povelju prava.
Na Povelju Ujedinjenih naroda i Meunarodnu povelju prava oslanja se vie od 40 konvencija koje razrauju pojedina prava ili pojedine skupine prava. Te konvencije imaju status meunarodnih instrumenta ljudskih prava, tj. pravno su obvezujue, a zajedno s vie
stotina deklaracija, preporuka, izjava i drugih dokumenata ine meunarodni sustav promicanja i zatite ljudskih prava (v. Prikaz 5).
Praenje, razmatranje i komentiranje primjene svih prava koja su zatiena
Meunarodnom poveljom prava u nadlenosti je dva posebna odbora:
Odbor za ljudska prava, koji je osnovan prema lanku 28. Meunarodnog pakta o
graanskim i politikim pravima
42
Odbor za gospodarska, socijalna i kulturna prava, koji je naknadno osnovan

prema lanku 16. Meunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim
pravima.
Osim njih, u sustavu Ujedinjenih naroda djeluju i sljedei posebni odbori:
Odbor za ukidanje rasne diskriminacije prati primjenu Meunarodne
konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije
Odbor protiv muenja prati primjenu Konvencije protiv muenja i drugog
okrutnog, neovjenog ili poniavajueg postupka ili kazne
Odbor za ukidanje diskriminacije ena - prati primjenu Konvencije o ukidanju
svih oblika diskriminacije ena
Odbor za prava djeteta prati primjenu Konvencije o pravima djeteta.
3.2.2. Razvoj meunarodnog prava ljudskih prava

Usvajanjem Povelje Ujedinjenih naroda i prvih instrumenata ljudskih prava osigurani su
temelji za proces internacionalizacije ljudskih prava u punom smislu te rijei, ali i za humanizaciju meunarodnog prava ljudskih prava, budui da je u sklopu njega poeo razvoj
meunarodnog prava ljudskih prava. Do tada pojedinac nije bio predmet meunarodnog
prava, pa drave nisu ni imale meunarodnu obvezu tititi njegova prava, to je imalo teke
posljedice po osobe bez dravljanstva i azilante.
Vaan poticaj razvoju meunarodnog prava ljudskih prava bilo je suenje nacistikim
zloincima u Nrnbergu 1945. godine, budui da se u optunice uvela i kategorija zloina
protiv ovjenosti (masovna pogubljenja, deportacije, muenja i sl. civilnog stanovnitva), a

ne samo ratnih zloina, odnosno krenja ratnog prava. Osim tog neposrednog poticaja, na
razvoj meunarodnog pravnog sustava ljudskih prava utjecali su neki raniji ugovori koji su
na razliite naine ograniavali mo drave nad pojedincem, kao to su: 5
Meunarodno humanitarno pravo zbog doktrine o humanitarnoj intervenciji koja
je relativizirala naelo nemijeanja u unutarnje poslove drave. Doktrina je, naime,

opravdavala koritenje sile od strane jedne ili vie drava nad drugom dravom
ako se time zaustavlja masovno krenje prava graana te drave to vrijea savjest
ovjeanstva. Usprkos tome to je esto bila zloupotrebljavana, ta doktrina je dijelom ograniila slobodu i samovolju dravnih vlasti nad svojim graanima;
Meudravni sporazumi o zatiti posebnih grupa, osobito oni koji su se odnosili
na zabranu trgovine robljem i zatitu nekih religijskih manjina (primjerice Krana u

Otomanskom Carstvu);
Ugovor o osnivanju Lige naroda, osobito dvije odredbe. Prvom je uspostavljen
mandat Lige nad bivim kolonijama drava koje su izgubile Prvi svjetski rat. One
su stavljene pod administrativnu upravu pobjednikih sila uz obvezu da se tite i
promiu prava, dobrobit i razvoj starosjedilakog stanovnitva. Na tim je temeljima
poeo razvoj meunarodne zatite manjina u sklopu novih europskih drava. Druga
se odredba odnosila na osiguranje i odranje pravednih i humanih radnih uvjeta
za mukarce, ene i djecu. Zadatak izrade meunarodnih standarda i nadzor nad
ispunjavanjem obveza u tom podruju povjeren je, tada osnovanoj, Meunarodnoj
organizaciji rada.
Obveze prema stranim dravljanima u sklopu tradicionalnog meunarodnog
prava po kojima je drava domain bila obvezna odnositi se prema stranom

dravljaninu pravedno i u skladu s minimalnim civilizacijskim standardima.
Meunarodno pravo ljudskih prava se u prolih pola stoljea razvijalo kroz tri etape:
Normativna konsolidacija (1945. 1966.) - poinje stupanjem na snagu Povelje
Ujedinjenih naroda, a zavrava usvajanjem dvaju paktova - Meunarodnog pakta o
graanskim i politikim pravima i Meunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim
i kulturnim pravima.
Institucionalni razvoj (od kraja ezdesetih do kraja osamdesetih) u dva pravca: a)
jasnije odreenje pojma krenja obveza drava pod Poveljom Ujedinjenih naroda
i b) uspostava i jaanje posebnih meunarodnih i regionalnih tijela za zatitu ljudskih prava pod prihvaenim ugovorima (primjerice, Odbor za ljudska prava pod
Meunarodnim paktom o graanskim i politikim pravima). Istovremeno raste broj
meunarodnih nevladinih organizacija za zatitu ljudskih prava sa savjetodavnim ili
promatrakim statusom u meunarodnim organizacijama (UNESCO, UNICEF, ILO
i sl.), to dovodi do toga da ljudska prava postaju jedan od najsnanijih pokretaa
politikih promjena u tom razdoblju.
5 Buergenthal, T. International Human Rights in a Historical Perspective. U: Symonides, J. (ur.) Human Rights:
Concepts and Standards. Ashgate i UNESCO Publishing, 2000., 3-30.
43
Unaprjeenje strategija i mjera primjene (od kraja osamdesetih do danas) kao

posljedice raspada komunizma i pojave novih demokracija u Europi, ali i sloma apartheida u Junoafrikoj Republici.
3.3. Regionalni sustavi ljudskih prava

Pored meunarodnog sustava ljudskih prava, koji se od 1945. razvija pod Ujedinjenim
narodima, postoje i regionalni sustavi kojima se dodatno osigurava zatita prava i sloboda
pojedinca u pojedinim dijelovima svijeta. Iako se meunarodno priznati regionalni sustavi
uspostavljaju i razvijaju s izravnim osloncem na regionalne instrumente, oni u potpunosti
slijede vaee odredbe i duh Ope deklaracije o ljudskim pravima i drugih temeljnih dokumenata Ujedinjenih naroda (v. Prikaz 6).
MEUNARODNI (GLOBALNI)
SUSTAV LJUDSKIH PRAVA
Povelja UN-a
Meunarodna povelja prava
44
MEUAMERIKI SUSTAV
LJUDSKIH PRAVA
temeljni instrument:
Amerika konvencija o
ljudskim pravima (1969.) s
Protokolom iz San Salvadora
(1988.)
Organizacije amerikih
drava (OAS)
EUROPSKI SUSTAV
LJUDSKIH PRAVA
(Europska) Konvencija za
zatitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda
s 14 protokola
Vijea Europe (1950.)
AFRIKI SUSTAV
LJUDSKIH PRAVA
Afrika povelja o ljudskim
pravima i pravima naroda
(1981.)
Organizacije afrikog
jedinstva (OAU)
Slojevi:
Sustav Vijea Europe (CoE)
Sustav Organizacije za
europsku sigurnost i
suradnju (OESS)
Sustav Europske unije (EU)
Prikaz 6: Regionalni sustavi ljudskih prava
3.3.1. Europski sustav ljudskih prava

Europski sustav ljudskih prava smatra se najrazvijenijim sustavom ljudskih prava i sloboda uope, prvenstveno zbog uinkovitih mehanizama zatite. Okosnicu tog sustava ine
Europska konvencija za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijea Europe i Europski
sud za ljudska prava koji je uspostavljen prema l. 19. Konvencije. Njegovim uvoenjem
dolo je do znaajnih promjena u tradicionalnom shvaanju suvereniteta drave, jer se

graanima europskih drava omoguilo pokretanje postupka za zatitu svojih prava pred
europskim institucijama onda kada im tu zatitu ne osiguraju domai sudovi.
Sustav se poeo razvijati krajem Drugoga svjetskog rata s vrstim osloncem na Opu deklaraciju o ljudskim pravima i dugu tradiciju ustavne zatite graanskih i politikih prava
najrazvijenijih zemalja Zapadne Europe. Poslijeratna Europa stavila je naglasak na ostvarenje prava i sloboda graana u okviru demokratskog politikog poretka drei da je to
najsigurniji put za odranje mira i stabilnosti svijeta. Stoga je razumljivo da su ta polazita
utkana u europske integracijske procese na svim razinama, to potvruju tekst Statuta
Vijea Europe iz 1949., Schumanova deklaracija iz 1950., Zavrni akt Konferencije o
europskoj sigurnosti i suradnji iz 1975. i Ugovor o Europskoj uniji iz 1992.
Iako se pod europskim sustavom ljudskih prava obino misli na instrumente i mehanizme
koji su uspostavljeni pod Vijeem Europe, europski je sustav znatno sloeniji. ine ga tri
sustava koji se meusobno razlikuju po opsegu i naravi zatite prava i sloboda pojedinca. Oni
polaze od razliitih instrumenata, imaju uspostavljena razliita tijela za praenje primjene tih
instrumenata i meusobno se nalaze u razliitim odnosima. To su sljedei sustavi:6
sustav Vijea Europe (45 zemalja lanica)
sustav Europske unije (15, a od svibnja 2004. godine 25 zemalja lanica).
sustav Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (55 zemalja lanica)
Temeljni europski instrumenti ljudskih prava

Vijee Europe (engl. Council of Europe) (http://conventions.coe.int)
Konvencija za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (engl. European Convention for
the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms), prihvaena 1950., na snazi
od 1953.; 13 protokola
Europska socijalna povelja (engl. European Social Charter), prihvaena 1961., na snazi od
1965.; nadopunjena 1991. i 1996., protokoli iz 1988. i 1995.
Europska konvencija o kulturi (engl. European Convention on Culture), prihvaena 1954.,
na snazi od 1955.
Europska konvencija za sprjeavanje muenja i neovjenog ili poniavajueg postupka
ili kazne (engl. European Convention for the Prevention of Torture and Inhuman or
Degrading Treatment or Punishment
Punishment) prihvaena 1987., na snazi od 1989.
Okvirna konvencija za zatitu nacionalnih manjina (engl. European Framework
Convention for the Protection of National Minorities), prihvaena 1994., na snazi od 1998.
Europska povelja za regionalne jezike ili jezike manjina (engl. European Charter for
Regional or Minority Languages), prihvaena 1992., na snazi od 1998.
6 Prema: Benedek, V. Globalni i europski okvir za zatitu i promicanje ljudskih prava. U: Vuini, N.B.; Vrka-Spaji,
V. i Bjekovi, S. (ur.) Ljudska prava za nepravnike, 2003.
45
Europska unija (engl. European Union)

Povelja temeljnih prava Europske unije (Charter of Fundamental Rights of the European
Union) prihvaena 2001.
Organizacija za europsku sigurnost i suradnju OESS (engl. Organisation for Security
and Cooperation in Europe OSSE)
Act), prihvaen 1975.
Helsinki zavrni akt (engl. Helsinki Final Act
Parika povelja za Novu Europu (Charter of Paris for a New Europe), prihvaena 1990.
Europska tijela nadlena za zatitu ljudskih prava

Vijee Europe
46
Europski sud za ljudska prava (engl. European Court of Human Rights), uspostavljen kao
jedinstveni sud prema Protokolu br. 11 Konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda 1998.
Europski odbor za socijalna prava (engl. European Committee on Social Rights),
uspostavljen prema izmjenama Europske socijalne povelje 1999.
Europski odbor za sprjeavanje muenja i drugog neovjenog ili poniavajueg postupka
(engl. European Committee for the Prevention of Torture or Other Inhuman or Degrading
Treatment - CPT
CPT) uspostavljen prema Europskoj konvenciji za sprjeavanje muenja i
neovjenog ili poniavajueg postupka ili kazne 1989.)
Savjetodavni odbor 'Okvirne konvencije o nacionalnim manjinama' (engl. Advisory
Committee of the Framework Convention on National Minorities), uspostavljen prema
Okvirnoj konvenciji za zatitu nacionalnih manjina 1998.
Odbor strunjaka Europske povelje za regionalne jezike ili jezike manjina (Committee of
Experts for European Charter for Regional or Minority Languages), uspostavljen prema
Povelji 1998.
Europsko povjerenstvo za rasizam i nesnoljivost (engl. European Commission on Racism
and Intolerance ECRI
ECRI), uspostavljena prema zakljuku Prvog sastanka na vrhu Vijea
Europe, 1993.
Europski povjerenik za ljudska prava (engl. European Commissioner for Human Rights),
uspostavljen prema Preporuci br. 1999.
Odbor ministara Vijea Europe (engl. Committee of Ministers of the Council of Europe)
Europska unija
Europski sud pravde (engl. European Court of Justice)
Europski centar za praenje rasizma i ksenofobije (engl. European Monitoring Centre on
Racism and Xenophobia EUMC)
EUMC , uspostavljen 1998.
Organizacija za europsku sigurnost i suradnju
Ured za demokratske ustanove i ljudska prava (engl. Office for Democratic Institutions
and Human Rights ODIHR), uspostavljen 1990.
Visoki povjerenik za manjine (engl. High Commissioner for Minorities), uspostavljen 1992.
Predstavnik za slobodu medija (engl. Representative for the Freedom of the Media),
uspostavljen 1997.
3.3.1.1. Vijee Europe

Ljudska prava kao okosnica djelovanja Vijea Europe
Sredinja poruka Povelje Ujedinjenih naroda da se narodi trebaju odnositi jedni prema drugima u duhu bratstva, u Europi je potvrena 1949. osnivanjem prve sveeuropske politike
organizacije - Vijea Europe, u ijem statutu stoji da je izgradnja mira na temeljima pravde i
meunarodne suradnje vitalni imbenik ouvanja ljudskog drutva i civilizacije. Vijee treba
djelovati na ujednaavanju europskoga gospodarskoga i drutvenog razvoja putem dijaloga i
zajednikih akcija u svim vanijim drutvenim podrujima, s posebnim naglaskom na zatitu
i jaanje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Primanje neke drave u Vijee Europe ovisi o
tome je li ona u stanju i je li spremna ispuniti obveze koje proizlaze iz statuta te organizacije,
osobito one koje se odnose na razvoj istinske demokracije, tj. slobode, jednakosti i vladavine prava, zbog ega je sve do poetka 1990-ih godina izvan te organizacije ostao velik broj
zemalja Srednje i Istone Europe.
Vijee Europe
Vijee Europe je regionalna meuvladina organizacija koja danas okuplja 45 europskih
zemalja sa 880 milijuna stanovnika. Osnovano je 1949. od strane 10 zemalja (Belgije,
Danske, Francuske, Islanda, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Norveke, vedske i
Velike Britanije) sa svrhom razvoja demokracije, zatite prava i sloboda, jaanja vladavine prava i promicanja usklaenog gospodarskog i drutvenog razvoja u Europi.
Djeluje u nizu podruja, osim obrane, ukljuujui ljudska prava, razvoj demokracija,
zatitu manjina, migracije, obrazovanje, znanost, mlade, kulturu, sport, zatitu zdravlja, suradnju u podruju zakonodavstva, regionalno planiranje itd. Sjedite organizacije je u Strasbourgu. Razlikuje se od Europskog vijea (engl. European Council) koje je
tijelo Europske unije.
47
Sredinja tijela Vijea su: Odbor ministara koji donosi odluke, a ine ga ministri vanjskih poslova zemalja lanica; Parlamentarna skuptina koja nema pravo
odluivanja, a sastavljena je od predstavnika nacionalnih skuptina koji pripadaju
razliitim politikim strankama (nije isto to i Europski parlamenta koji se nalazi u
sustavu Europske unije); Kongres lokalnih i regionalnih vlasti, savjetodavno tijelo s
predstavnicima lokalnih i regionalnih vlasti europskih drava; Konferencija posebnih ministara, ministara pravosua, obrazovanja, zdravstva, zatite okolia i dr., koji
raspravljaju o najvanijim problemima u svom podruju i daju prijedloge Odboru
ministara; Sredinje tajnitvo s glavnim tajnikom. U radu Vijea Europe sudjeluje jo
niz posebnih tijela, ustanova, odbora, radnih grupa i povjerenstava, meu kojima
je najvaniji Europski sud za ljudska prava, kao i predstavnici oko 400 nevladinih
organizacija sa savjetodavnim statusom. Zajednike odluke dostavljaju se zemljama
lanicama u obliku preporuka, odluka, deklaracija ili konvencija. Adresa na Internetu
je http://www.coe.int.
Hrvatska je postala lanicom Vijea Europe 6. studenoga 1996. godine.
48
Shvaanje da je promicanje prava i sloboda, jednakosti i vladavine prava sastavni dio

razvoja demokratske Europe nalo je svoje mjesto u odredbama Europske konvencije za
zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda o uvjetima pod kojima drave mogu ograniiti
svoje obveze pod tim instrumentom (claw-back
claw-back klauzula). Konvencija, naime, u lancima
8. - 11. odreuje da se neka temeljna graanska i politika prava i slobode, kao to su pravo
na potivanje privatnoga i obiteljskog ivota, sloboda miljenja, savjesti i vjeroispovijesti,
sloboda izraavanja te sloboda okupljanja i udruivanja, mogu podvrgnuti samo onim
ogranienjima dravnih vlasti koja su u skladu sa zakonom i koja su nuna u demokratskom drutvu.
Ta se veza osobito naglaava od poetka 1990-ih kad se lanstvo u Vijeu Europe za
bive komunistike i socijalistike drave Srednje, Istone i Jugoistone Europe uvjetuje
prihvaanjem i primjenom najvanijih europskih instrumenata ljudskih prava.
Kako bi se obiljeio kraj podjele Europe i iskoristila povijesna mogunost za uvrenje
mira i stabilnosti na kontinentu, godine 1993. u Beu se odrava Prvi sastanak na vrhu
elnika drava i vlada zemalja lanica Vijea Europe sa zadatkom da odredi smjernice
djelovanja te organizacije u budunosti. U Bekoj deklaraciji i planu djelovanja koja je
prihvaena na sastanku, visoki predstavnici su izrazili svoju spremnost na izgradnju Europe
kao irokog podruja demokratske sigurnosti te odredili tri strateka zadatka Vijea
Europe: a) reforma nadzornih mehanizama Europske konvencije za zatitu ljudskih prava
i temeljnih sloboda; b) zatita nacionalnih manjina i c) borba protiv rasizma, ksenofobije,
antisemitizma i nesnoljivosti (v. Prikaz 7).
Na Drugom sastanku na vrhu, koji je sazvan 1997. godine povodom znatnog proirenja
Vijea Europe novim lanicama, europski elnici su potvrdili da e teiti postizanju veeg
Europa kao iroko podruje demokratske sigurnosti

posveena jaanju:
pluralistike i parlamentarne demokracije
nedjeljivosti i univerzalnosti ljudskih prava
vladavini prava
zajednikoj kulturnoj batini obogaenoj razliitou
reforma nadzornih
mehanizama Europske
konvencije o ljudskim
pravima
(uspostava jedinstvenog
Europskog suda za ljudska
prava)
zatita nacionalnih manjina
suzbijanje rasizma,
ksenofobije, antisemitizma I
nesnoljivosti
(izrada meunarodnih pravnih

instrumenata koji odreuju
naela i osiguravaju zatitu
nacionalnih manjina)
(pokretanje kampanje mladih

za snoljivost i jednakost)
Prikaz 7: Tri strateka zadatka s Prvog sastanka na vrhu Vijea Europe (Be, 1993.)
jedinstva meu drava lanicama radi izgradnje slobodnijeg, snoljivijeg i pravednijeg
europskog drutva temeljnog na zajednikim vrijednostima, kao to su sloboda izraavanja
i informiranja, kulturna razliitost i jednako dostojanstvo svih ljudi. Zavrna deklaracija
i Plan djelovanja usmjereni su na jaanje demokratske stabilnosti u Europi i sadre etiri
prioritetna podruja djelovanja: a) demokracija i ljudska prava; b) drutvena kohezija; c)
sigurnost graana i d) demokratske vrijednosti i kulturna razliitost (v. Prikaz 8).
demokracija i ljudska prava
drutvena kohezija
(promicanje participativne demokracije, suzbijanje rasizma, ksenofobije, antisemitizma i nesnoljivosti

te zatita manjina)
(promicanje socijalnih prava i

uvoenje nove strategije razvoja
europskih socijalnih standarda)
etiri podruja djelovanja

Vijea Europe i zemalja lanica
sigurnost graana
(borba protiv terorizma korupcije i
organiziranog kriminala, zloporabe
droga i zatita djece)
demokratske vrijednosti
I kulturna razliitost
(promicanje obrazovanja za demokratsko graanstvo, europsku batinu i nove informacijske

tehnologije)
Prikaz 8: etiri podruja djelovanja s Drugog sastanka na vrhu Vijea Europe (Strasbourg,
1997.)
49
Temeljni instrumenti i tijela nadlena za zatitu ljudskih prava

Odbor ministara Vijea Europe do danas je donio vie od 170 pravno obvezujuih dokumenata i vie stotina preporuka kojima se europske drave pozivaju i obvezuju na zatitu
ljudskih prava i sloboda svojih graana. Osim Konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja titi graanska i politika prava, Europske socijalne povelje, koja ureuje
gospodarska i socijalna prava, i Europske konvencije o kulturi, koja pokriva preostalo pravo
iz kataloga Ope deklaracije o ljudskim pravima, druge konvencije Vijea Europe su ue
po opsegu prava koje ureuju, a vei dio njih nema razraene mehanizme nadzora. Iako
svaka konvencija na odreeni nain pridonosi cjelokupnom europskom sustavu promicanja
i zatite ljudskih prava i sloboda, pod temeljnim europskim instrumentima ljudskih prava
obino se misli na nekoliko konvencija iju primjenu nadziru posebna tijela (v. liste Temeljni
europski instrumenti ljudskih prava i Europska tijela nadlena za zatitu ljudskih prava na
prethodnim stranicama). Mi emo se osvrnuti samo na neke od njih koje bitno pridonose
razumijevanju zadataka ovoga prirunika.
50
Konvencija za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - poznata i kao Europska

konvencija o ljudskim pravima, predstavlja temeljni europski i najuinkovitiji instrument
zatite ljudskih prava u svijetu uope. Usvojena je 1950. u Rimu, a na snazi je od 1953.
godine. Po sadraju odgovara Meunarodnom paktu o graanskim i politikim pravima
jer uglavnom titi te kategorije prava.
Prava koja odreuje

Europska konvencija o ljudskim pravima
pravo na ivot (l. 2);
zabrana muenja i neovjenog ili poniavajueg postupka ili kazne (l. 3);
zabrana ropstva i prisilnog rada (l. 4);
pravo na slobodu i sigurnost (l. 5);
pravo na poteno suenje (l. 6);
zabrana odreivanja kazne bez zakonske odredbe (l. 7);
pravo na potivanje privatnog i obiteljskog ivota (l. 8);
sloboda miljenja, savjesti i vjeroispovijesti (l. 9);
sloboda izraavanja (l. 10);
sloboda okupljanja i udruivanja (l. 11);
pravo na brak i osnivanje obitelji (l. 12);
pravo na uinkoviti pravni lijek u sluaju povrede prava i sloboda (l. 13);
zabrana diskriminacije (l. 14).
Izvorni tekst instrumenta je tijekom pola stoljea proiren s 13 protokola kojima su uvedena nova prava i novi postupci zatite kao to su pravo na obrazovanje; pravo na slobodu kretanja i izbora mjesta stanovanja; zabrana protjerivanja iz zemlje; ukidanje smrtne
kazne; prava suprunika, stranaca i okrivljenih osoba itd. Protokolom br. 11 ustanovljen je
jedinstveni Europski sud za ljudska prava koji je preuzeo dotadanje nadlenosti Europskog
povjerenstva za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava.
Svih 45 zemalja lanica Vijea Europe stranke su Konvencije ime su one preuzele obvezu
njene primjene, to znai izmjenu domaeg zakonodavstva, ogranienje izuzea utvrenih
prava na iznimne sluajeve i pod utvrenim uvjetima te priznanje nadlenosti Europskog
suda za ljudska prava.
Europski sud za ljudska prava - sredinja europska pravosudna institucija za sluajeve
krenja prava i sloboda pojedinca. Sastavljena je od onoliko neovisnih sudaca koliko je
drava lanica Vijea Europe, koje su istodobno i stranke Konvencije. Suci djeluju na tri
razine: odbor (3 suca), komora (7 sudaca) i velika komora (17 sudaca). Prilikom razmatranja nekog predmeta u komori uvijek sjedi nacionalni sudac radi boljeg razumijevanja
nacionalnog zakonodavstva. Osim u sasvim novim predmetima koje dolaze velikoj komori, tube razmatra i rjeava komora. Presuda komore je konana i obvezujua za dravu, a
njeno provoenje nadzire Odbor ministara. No da bi Sud razmotrio podnesenu tubu, ona
mora zadovoljiti etiri bitna kriterija:
ugroeno pravo titi Europska konvencija o ljudskim pravima ili njeni protokoli;
tuitelj je rtva ugroavanja prava;
prethodno su iscrpljeni svi domai pravni lijekovi;
tuba je podnesena prije isteka roka od est mjeseci nakon ispunjenja uvjeta pod
tokom 3.
Sve do kraja 1980-ih godina Europski sud za ljudska prava imao je vrlo mali broj predmeta,
ponajvie zbog toga to do tada mnoge drave lanice Vijea Europe nisu priznavale njegovu nadlenost, ali i zbog toga to su mnogi strunjaci pristupali Europskoj konvenciji o
ljudskim pravima kao instrumentu niega ranga od domaeg ustava. Nakon tog razdoblja
broj podnesenih tubi strelovito raste zbog ega se sad ve govori o zaguenju Suda. Izlaz
se vidi u izobrazbi domaih sudaca, odvjetnika i tuitelja o primjeni Europske konvencije
za ljudska prava prema tumaenjima Europskog suda za ljudska prava.
Europska socijalna povelja - instrument kojim se utvruju jedinstveni europski standardi
u zatiti gospodarskih i socijalnih prava pojedinca. Predstavlja drugu polovicu europskog
sustava zatite ljudskih prava i dijelom odgovara Meunarodnom paktu o gospodarskim,
socijalnim i kulturnim pravima, budui da preostali dio Pakta pokriva Europska konvencija o kulturi. Dokument je prihvaen 1961. godine, a na snagu je stupio 1965. Godine
1988. nadopunjen je prvim protokolom (na snazi od 1992.) kojim se omoguilo podnoenje
kolektivne prijave ugroavanja prava iz Povelje, a 1991. i drugim protokolom (na snazi od
1998.) kojim se mijenjaju nadzorni mehanizmi primjene. Godine 1996. prihvaena je tzv.
51
Izmijenjena povelja kojom se, izmeu ostaloga, nastojala osigurati bolja zatita naela
jednakosti mukarca i ene, dostojanstva na radnom mjestu, drutvena integracija osoba s
posebnim potrebama te bolja zatita djece i mladih, ali i uinkovitije suzbijati siromatvo,
drutvenu izoliranost i druge drutveno nepoeljne pojave.
Iako se posljednjih godina velika pozornost pridaje jaanju sustava zatite, Europska socijalna povelja nema uinkovite mehanizme nadzora kao Europska konvencija o ljudskim
pravima. Pristupanjem tom instrumentu, drava pristaje uskladiti svoje zakonodavstvo s
preuzetim obvezama, no kako je ovdje rije o tzv. programatskim pravima, podrazumijeva
se da e ona to uiniti postupno, u skladu sa svojim mogunostima. Nadalje, iako postoje
tzv. zatiena prava, prihvaanje obveza je selektivno i moe se naknadno proiriti po volji
i u bilo koje vrijeme. Time se osobito pomae tranzicijskim zemljama kako ne bi odjednom
preuzele obveze koje u predvienom roku realno ne mogu ispuniti.
Prava koja odreuje

Europska socijalna povelja
52
prava u podruju zapoljavanja (pravo na rad; pravedni te sigurni i zdravi radni

uvjeti; pravedna naknada; udruivanje radi zatite svojih gospodarskih i socijalnih
interesa; kolektivno pregovaranje; sudjelovanje u poboljanju radnih uvjeta;
dostojanstvo na radnom mjestu; strukovno informiranje i izobrazbu);
prava u podruju socijalne sigurnosti (pravo na zatitu zdravlja; socijalno
osiguranje; socijalna i medicinska pomo; zatita od siromatva i drutvenog
iskljuivanja);
prava osjetljivih grupa na posebnu zatitu (djeca, mladi, trudnice i mlade majke,
osobe s posebnim potrebama; obitelji; radnici migranti i njihove obitelji, stari i
nemoni, nezaposleni).
Drave stranke jednom godinje dostavljaju svoje izvjetaje o primjeni Povelje Europskom
odboru za socijalna prava (nekadanjem Odboru neovisnih strunjaka), ali i socijalnim
partnerima. Odbor razmatra izvjetaje, kao i dopunska miljenja socijalnih partnera te
svoje zakljuke dostavlja Odboru ministara Vijea Europe koji, u sluaju propusta, dravi
stranci upuuje blago diplomatsko upozorenje ili preporuku o tome kako da to kvalitetnije ispuni svoje obveze.
Europska konvencija o kulturi - trea karika u cjelovitom europskom sustavu zatite

ljudskih prava priznatih Opom deklaracijom o ljudskim pravima. Prihvaena je 1954. a
odreuje naela djelovanja zemalja lanica Vijea Europe u podruju kulture, odgoja i obrazovanja, razvoja mladih i sporta. Na snazi je od 1955. Polazite dokumenta je da su kulturne
razlike europsko bogatstvo i temelj europskog zajednitva. U skladu s tim programi Vijea
Europe u podruju kulture imaju dva kljuna cilja: a) jaanje viekulturnog europskog identiteta i b) traenje zajednikog odgovora na izazove s kojima se suoavaju kulture europ-
skih drutava.
Europska okvirna konvencija za zatitu nacionalnih manjina - prvi europski, ali i

meunarodni pravno obvezujui instrument kojim se na naelima vladavine prava, teritorijalne cjelovitosti i nacionalnog suvereniteta drava, osigurava zatita prava i sloboda osoba
koje pripadaju nacionalnim manjinama. Izrada dokumenta pokrenuta je na Prvom sastanku
na vrhu Vijea Europe 1993. godine kao odgovor na porast nesnoljivosti prema pripadnicima manjina u Europi. Dokument je prihvaen 1994., a stupio je na snagu 1998. godine.
Zatita prava manjina je obveza drave i ostvaruje se unutar nacionalnog sustava zatite
prava i sloboda. Dokument ne jami nikakva kolektivna prava nacionalnim manjinama nego
titi individualna prava osobe koja pripada manjini. Prava i slobode koji proizlaze iz instrumenta mogu se ostvariti pojedinano ili u zajednici s drugima, no ne kao kolektivna prava.
Okvirna konvencija jami osobi koja pripada manjini slobodu u donoenju odluke eli li ili
ne eli koristiti zatitu koja proizlazi iz tih odredbi. Odluka ne moe biti proizvoljna, nego
mora polaziti od objektivnih kriterija pripadnosti koji su bitni za osobni identitet.
Svakoj osobi koja pripada manjini, Okvirna konvencija jami jednakost i slobodu od
diskriminacije te ouvanje i razvoj svoga kulturnoga, etnikoga, jezinoga ili religijskog
identiteta. Ta prava se mogu ograniiti samo ako ugroavaju prava drugih i ako naruavaju
naela javnog reda. Posebni lanci ureuju slobodu vjeroispovijesti, izraavanja, primanja
i slanja informacija, pristupa medijima, osnivanja i koritenja tiska i dr. Tako se, primjerice, odreuje da koritenje manjinskog jezika na javnom mjestu ne smije ugroavati status
slubenog jezika drave, da otvaranje kola i odravanje nastave na manjinskom jeziku
moraju zadovoljavati jedinstvene dravne standarde i dr. Drugim rijeima, Okvirna konvencija promie naelo drutvene kohezije na temeljima priznanja i potivanja razliitosti
manjina, ali i suradnje meu svim pojedincima i grupama na teritoriju drave stranke.
Pristupanjem Okvirnoj konvenciji drava se obvezuje da e naela tog instrumenta ugraditi u svoju politiku, zakonodavstvo i praksu te o tim promjenama izvjetavati
Savjetodavni odbor Okvirne konvencije o nacionalnim manjinama
manjinama. Nakon pregleda
izvjetaja Savjetodavni odbor dostavlja svoje miljenje Odboru ministara Vijea Europe koji
je zaduen za praenje primjene Okvirne konvencije.
Europsko povjerenstvo protiv rasizma i nesnoljivosti - posebno tijelo Vijea
Europe uspostavljeno prema Bekoj deklaraciji proglaenoj na Prvom samitu Vijea
Europe 1993. godine. Zadatak mu je da u sklopu cjelovite europske zatite ljudskih
prava prati pojave rasizma, ksenofobije, antisemitizma i nesnoljivosti te predlae
53
mjere za njihovo suzbijanje odgovarajuim tijelima Vijea Europe i drava lanica.

Provodi tri programa: a) praenje stanja u europskim zemljama; b) prikupljanje
i irenje primjera dobre prakse putem Interneta, konferencija i sl. te c) poticanje
razvoja civilnog drutva, ukljuujui suradnju s nevladinim udrugama i Europskim
centrom za praenje rasizma i ksenofobije (EU). Adresa na Internetu je http://www.
ecri.coe.int.
Europska povelja za regionalne jezike i jezike manjina - pravno obvezujui dokument

koji je Odbor ministara Vijea Europe prihvatio 1992. godine (na snazi od 1998.) radi osiguranja uinkovite zatite tzv. manjih europskih jezika. Povelja odreuje pojam regionalni i manjinski jezici, ciljeve i mehanizme njihove zatite te obveze drava stranaka. Pod
regionalnim i manjinskim jezikom misli se na:
jezik kojim na podruju neke drave stranke tradicionalno govori dio njenih
graana, a koji su zajedno brojano slabiji od ostatka stanovnitva i
jezik koji se razlikuje od slubenog jezika drave stranke i koji se ne moe svrstati u
kategoriju dijalekta.
54
Meu ciljevima zatite regionalnih i manjinskih jezika spominju se: a) prihvaanje tih
jezika kao izraza kulturnog bogatstva; b) poduzimanje odlunih mjera za njihovu zatitu;
c) olakavanje i/ili poticanje njihove uporabe u govoru i pismu, u javnom i privatnom
ivotu; d) promicanje veza izmeu tih i drugih drutvenih grupa; e) osiguranje uvjeta za
istraivanje i prenoenje znanja o tim jezicima; f) osiguranje uvjeta da drugi graani koji
ive na istom podruju naue jezike manjina; g) jaanje transnacionalnih veza meu grupama koje se slue istim jezikom. Nadalje, trai se da se naela Povelje promiu u odgoju
i obrazovanju na svim razinama, sudovima, dravnoj upravi i javnim slubama, medijima,
kulturnim aktivnostima, gospodarstvu i drutvenom ivotu te meugraninim razmjenama.
Drave stranke Povelje obvezuju se da e na svom podruju osigurati uvjete potrebne za
ouvanje i razvoj regionalnih i manjinskih jezika, da e o preuzetim obvezama obavijestiti dravne slube, organizacije i pojedince te da e svoje izvjetaje o primjeni Povelje
dostavljati na razmatranje Odboru strunjaka, posebnom tijelu Vijea Europe uspostavljenom prema l. 17. tog instrumenta.
3.3.1.2. Europska unija

Godinu dana nakon usvajanja Statuta Vijea Europe s ciljem politikog zbliavanja europskih demokratskih zemalja, objavljena je Schumanova deklaracija koja je potakla gospodarsko ujedinjenje Europe. Proces je trajao vie od etiri desetljea, koliko je trebalo proi
izmeu osnivanja Europske zajednice za ugljen i elik 1951. i uspostavljanja gospodarski,
politiki i monetarno jedinstvene Europske unije 1992. godine.
Gospodarski odnosi meu lanicama Europske zajednice bili su ureeni na naelima suradnje, jednakosti i pravde, no Zajednica se u tom kontekstu nije bavila politikim pitanjima
pa tako ni pitanjem zatite temeljnih prava i sloboda pojedinca. Do promjena dolazi tek
1987. godine kad se ljudska prava uvode u preambulu Jedinstvenog europskog akta kojim
su stvoreni pravni uvjeti za pokretanje procesa politikog ujedinjenje 15 zemalja u Europsku
uniju. Potpisivanjem Maastrichtskog ugovora, zatita ljudskih prava, jednakosti i vladavine
prava postaju sredinje vrijednosti jedinstvenog pravnog poretka Europske unije, zajednike
vanjske i sigurnosne politike, kao i programa suradnje za poticanje razvoja.
Europska unija
Europska unija je politika, gospodarska i monetarna zajednica 15 gospodarski
najrazvijenijih zemalja Zapadne Europe kojoj e se u 2004. pridruiti jo 10 novih
zemalja. Poticaj za njeno uspostavljanje dala je Schumanova deklaracija iz 1950.
Proces poinje 1951. kad se osniva Europska zajednica za ugljen i elik (European Coal
and Steel Community - ECSC
ECSC) potpisivanjem Parikog ugovora izmeu Francuske,
Njemake, Belgije, Nizozemske, Luxemburga i Italije. Potpisivanjem Rimskog ugovora
1957. uspostavlja se Europska gospodarska zajednica ((European Economic Community
- EEC
EEC)) i Europska zajednica za atomsku energiju ((European
European Atomic Energy Community
Euroatom). Godine 1965. tri zajednice se ujedinjuju u Europsku zajednicu koju ine
drave stranke Parikog i Rimskog ugovora. Do sredine devedesetih Zajednica je
prola etiri kruga proirenja: 1973. (Danska, Irska i Velika Britanija); 1981. (Grka);
1986. (panjolska i Portugal) i 1995. (Austrija, Finska i vedska).
Osim Parikog i Rimskog ugovora, ustavne temelje Europske unije ine Jedinstveni
europski akt iz 1986., Maastrichtski ugovor iz 1992. i Amsterdamski ugovor iz
1997. godine. Maastrichtskim ugovorom se uveo naziv Europska unija, dok su se
Amsterdamskim ugovorom provele strukturalne i organizacijske promjene kako bi se
rijeio problem demokratskog deficita, tj. otuenosti institucija i tijela Unije od europskih graana. Posljednjim promjenama provedena je puna integracija gospodarstva,
drutvenih institucija, monetarnog sustava, politikog ustroja i vanjskopolitikih odnosa.
Glavni ciljevi Unije danas su: a) promicanje drutvenog, gospodarskog i demokratskog
razvoja zemalja lanica; b) uvrivanje zajednikog identiteta u meunarodnim
razmjerima; c) uvoenje europskog graanstva kao dopune nacionalnom; d) izgradnja
irokog podruja slobode, sigurnosti i pravde irenjem slobodnog trita i promicanjem
slobode kretanja te e) jaanje pravnih temelja jedinstva Unije.
Prikljuivanjem Uniji, drave lanice prenose dio svog suvereniteta na njena neovisna
tijela koja istodobno zastupaju i zajednike interese Unije i interese drava lanica.
Meu sredinjim tijelima Unije su: Europsko vijee, Europski parlament, Europsko
povjerenstvo, Europski sud pravde, Odbor za gospodarska i drutvena pitanja, Odbor
regija i Europski ombudsman. U podruju odgoja i obrazovanja, Unija svoje ciljeve
ostvaruje preko posebnih programa, kao to su Socrates, Leonardo da Vinci, Erasmus,
Youth for Europe, Comenius, Comett,
Comett Lingua itd. te Tempus za potporu tranzicijskim
zemljama. Adresa na Internetu je: http://www.eu.int.
55
Sporazum o stabilizaciji i pridruivanju izmeu Europskih zajednica i njihovih

drava lanica i Republike Hrvatske potpisan je 2001.; Hrvatska je slubeni zahtjev za
pridruivanjem Europskoj uniji uputila 2003. i oekuje da e punopravnom lanicom
Unije postati 2007. godine.
56
Te vrijednosti izbijaju u prvi plan u diskusijama o otvaranju Unije prema tranzicijskim

zemljama Srednje i Istone Europe, osobito u svezi sa zahtjevima za reformom pravnih sustava zemalja kandidatkinja kako bi se oni uskladili sa pravnim sustavima zemalja
lanica Unije. Ugovor o Europskoj uniji izrijekom utvruje da je pridruivanje Uniji otvoreno samo za one zemlje koje tite naela ljudskih prava. U skladu s tim, Europsko vijee
1993. u Kopenhagenu utvruje listu politikih kriterija za pridruivanje, poznatih kao
Kopenhaki kriteriji. U dokumentu se od drave trai da dostigne onu razinu stabilnosti
svojih institucija koja je jamstvo demokracije, vladavine prava, zatite ljudskih prava te
potivanja i zatite prava manjina. Europsko povjerenstvo je te kriterije koristilo 1997. za
vrednovanje zahtjeva za lanstvom u Uniji koje je podnijelo deset zemalja Srednje i Istone
Europe. Tekst toga i kasnijih izvjetaja Povjerenstva jasno pokazuje da je najvea pozornost posveena provjeri demokratskog sustava vlasti, vladavini prava, pravima manjina,
graanskim i politikim pravima, te gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima.
No usprkos izriite opredijeljenosti Unije za zatitu ljudskih prava prema odredbama Europske konvencije o ljudskim pravima (Vijea Europe), ona do danas nije pristupila toj
konvenciji pa stoga njome nije ni obvezana. Glavna odgovornost za zatitu ljudskih prava u
Uniji i dalje ostaje na lanicama. Naime, svaka od zemalja lanica Europske unije ujedno je i
lanica Vijea Europe, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju i Ujedinjenih naroda,
to znai da istovremeno podlijee i regionalnim i meunarodnim mehanizmima nadzora.
to se europskoga regionalnog sustava zatite ljudskih prava tie, svaka od zemalja lanica
Unije pojedinano je odgovorna pred Europskim sudom za ljudska prava, kao i pred Odborom neovisnih strunjaka Socijalne povelje i Europskim odborom za suzbijanje muenja
koji djeluju pod Vijeem Europe.
U prilog stavu da bi u Europskoj uniji uskoro moglo doi do promjena u pristupu zatiti
ljudskih prava, govori nekoliko najnovijih procesa. Godine 1998. Unija je, u sklopu
obiljeavanja pola stoljea postojanja Ope deklaracije o ljudskim pravima, usvojila Beku
deklaraciju u kojoj se potvruje utemeljenost Unije na naelima ljudskih prava i sloboda, demokracije i vladavine prava. Nedugo nakon toga predstavljen je izvjetaj o ulozi
Europske unije u promicanju ljudskih prava ne samo u treim zemljama, nego i na prostoru Unije. Godine 2000. proglaena je i Povelje temeljnih prava Europske unije, a tijekom
cijelog tog razdoblja nedvojbeno jaa uloga Europskog suda pravde u zatiti prava i sloboda
graana Unije. Nadalje, predstavnici tijela Europske unije imaju vanu ulogu u tzv. diplomaciji ljudskih prava i dijalogu o ljudskim pravima (primjerice s Kinom). I konano,
pokretanjem Europske inicijative za demokraciju i ljudska prava, Unija financira projekte
nevladinih organizacija u podruju razvoja demokracije i zatite ljudskih prava.
Temeljni pravni akti i dokumenti

Ugovor o Europskoj uniji prema dopunama iz Amsterdamskog ugovora (1992./1997.) S potpisivanjem Ugovora o Europskoj uniji (Ugovora iz Maastrichta) ljudska su se prava,
po prvi put u povijesti Unije, nala u odredbama pravnog akta, a ne samo u preambuli, kako je to rijeeno Jedinstvenim europskim aktom 1987. Taj trend je jo oitiji u
Amsterdamskom ugovoru kojim se nadopunjuju ranije odredbe o ureenju Unije.
Prema tekstu Ugovora, jedan od ciljeva Unije je jaanje i zatita prava i interesa graana
drava lanica te ouvanje i razvoj Unije kao podruja slobode, sigurnosti i pravde. lanak
6 izrijekom odreuje da je Unija utemeljena na naelima slobode, demokracije, potivanja
ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava, tj. na onim naelima koja su zajednika
dravama lanicama. U skladu s tim Unija mora, kao opa naela svog pravnog sustava,
potivati temeljna prava u skladu s (...) Konvencijom za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Vijea Europe) (...) i u skladu sa zajednikim ustavnim tradicijama drava lanica.
Glede posebnih prava i sloboda, Ugovor opunomouje Uniju da poduzme odgovarajue
akcije radi iskorjenjivanja diskriminacije po osnovi spola, rasnoga i etnikog podrijetla, vjeroispovijesti ili vjerovanja, smanjenih sposobnosti, dobi ili spolne orijentacije. Tekst sadri
i odredbu o mjerama koje se tiu azila, izbjeglica i useljavanja. Pitanja zapoljavanja, uvjeta
na radnom mjestu i socijalne zatite ureuju se u skladu s vaeim europskim poveljama.
Posebna pozornost posveuje se pitanju jednakosti, osobito primjeni naela jednake naknade mukarcima i enama za isti rad i jednakih mogunosti. Ljudska prava i slobode se spominju i kao bitan dio suradnje na razvoju i usuglaavanju demokracije i vladavine prava u
dravama lanicama. Nadalje, istie se da se zemlji lanici koja ugroava ljudska prava ozbiljno i stalno mogu oduzeti neka od prava koje uiva kao stranka ugovora Europske unije.
Povelja temeljnih prava Europske unije dokument koji je izraen na prijedlog
Njemake kako bi se unaprijedila zatita temeljnih prava graana kao dio zajednikih
vrijednosti Europske unije. Iako je sveano proglaena 2000. godine, njen pravni status nije
rijeen pa je to pitanje postalo dio diskusija o budunosti Unije i izrade njenog ustava. Za
sada ona ima status tzv. neobvezujueg mekog pravnog akta, to bi se uskoro moglo promijeniti postigne li se dogovor oko ustava, osobito nakon to je Europski sud pravde izjavio
da Povelju prihvaa kao smjernicu u donoenju svojih presuda.
U svakom sluaju, Povelja predstavlja najcjelovitiji dokument ljudskih prava u Europi.
Budui da titi graanska, politika, gospodarska, socijalna i kulturna prava graana i svih
osoba koje imaju boravite u Europskoj uniji, ime rjeava problem postojanja odvojenih
sustava zatite, najvie se od svih regionalnih instrumenata pribliila ideji opih, nedjeljivih
i neotuivih prava pojedinca utvrenih Opom deklaracijom o ljudskim pravima. U preambuli stoji da se svjesna svoje duhovne i moralne batine, Unija utemeljuje na nedjeljivim
opim vrijednostima ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti i solidarnosti te da polazi
od naela demokracije i vladavine prava. Nadalje se kae da ona stavlja pojedinca u sredite
svojih aktivnosti uvoenjem graanstva Unije i stvarajui podruje slobode, sigurnosti i pravde. Utvrena prava proizlaze iz temeljnih prava i sloboda sadranih u Europskoj konven-
57
ciji o ljudskim pravima, Povelji Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika i drugim
meunarodnim konvencijama kojih ? su Europska unija i njene lanice stranke.
Prava, slobode i naela koja titi Povelja podijeljena su u 6 cjelina (dostojanstvo, slobode, jednakost, solidarnost, prava graana i pravda), pri emu svaka cjelina obuhvaa po nekoliko
temeljnih prava i sloboda.
Povelja temeljnih prava Europske unije
58
dostojanstvo
nepovredivost ljudskog
dostojanstva (l. 1)
pravo na ivot (l. 2)
pravo na integritet vlastite osobe
(l. 3)
zabrana muenja i neljudskog ili
poniavajueg postupka i kazne
(l. 4)
zabrana ropstva i prisilnog rada
(l. 5)
pravo na slobodu i sigurnost
(l. 6)
potivanje privatnosti i
obiteljskog ivota (l. 7)
zatita osobnih podataka (l. 8)
pravo na brak i osnivanje obitelji
(l. 9)
sloboda miljenja, savjesti i
vjeroispovijesti (l. 10)
sloboda izraavanja i
informiranja (l. 11)
sloboda okupljanja i udruivanja
(l. 12)
sloboda umjetnosti i znanosti
(l. 13)
pravo na obrazovanje (l. 14)
sloboda izbora zanimanja i pravo
na rad (l. 15)
sloboda poslovanja( l. 16)
pravo na vlasnitvo (l. 17)
pravo na azil (l. 18)
zatita u sluaju premjetanja,
protjerivanja ili izruivanja (l.
19)
jednakost
jednakost pred zakonom (l. 20)
nediskriminacija (l. 21)
kulturna, religijska i jezina
razliitost (l. 22)
jednakost izmeu mukarca i
ene (l. 23)
prava djeteta (l. 24)
prava starijih (l. 25)
integracija osoba s posebnim
potrebama (l. 26)
prava graana
pravo na glasovanje i
kandidiranje na izborima za
Europski parlament (l. 39)
pravo na glasovanje i
kandidiranje na lokalnim
izborima (l. 40)
pravo na dobru administraciju
(l. 41)
pravo na pristup dokumentima
(l. 42)
pravo na obraanje
ombudsmanu (l. 43)
pravo na peticiju (l. 44)
sloboda kretanja i boravka (l. 45)
pravo na diplomatsku i
konzularnu zatitu (l. 46)
solidarnost
prava radnika na informaciju i
konsultaciju (l. 27)
pravo na kolektivno
pregovaranje i akciju (l. 28)
pravo na pristup slobodnim
mjestima na tritu (l. 29)
zatita u sluaju neopravdanog
otpusta (l. 30)
nepristrani i pravedni uvjeti na
radu (l. 31)
zabrana djejeg rada i zatita
mladih na radu (l. 32)
obitelj i profesionalni ivot (l. 33)
socijalna sigurnost i socijalna
pomo (l. 34)
zdravstvena zatita (l. 35)
pristup slubama od opeg
gospodarskog interesa (l. 36)
zatita okolia (l. 37)
zatita potroaa (l. 38)
pravda
pravo na uinkovitu naknadu i na
nepristrano suenje (l. 47)
pretpostavka nevinosti i pravo na
obranu (l. 48)
naela legalnosti i
proporcionalnosti kaznenih djela
i kazni (l. 49)
pravo da se ne bude suen ili
kanjen dvaput u kaznenom
postupku za isto kazneno djelo
(l. 50)
Tijela nadlena za zatitu ljudskih prava

Europski sud pravde najvanije tijelo koje osigurava zatitu ljudskih prava i sloboda graana Unije pa se jo naziva i uvarom zakonodavstva Unije. Ima sjedite u
Luksemburgu. Osim njega, zadatak zatite ostvaruju jo Europski parlament, Europski
ombudsman, Europsko povjerenstvo i Vijee ministara. Kao to je ve reeno, Europski

sud pravde treba razlikovati od Europskog suda za ljudska prava koji je tijelo Vijea
Europe i sjedite ima u Strasbourgu. Sud djeluje prema zajednikim ustavnim tradicijama drava lanica, odnosno prema opim naelima europskog prava, kao i prema
odredbama vaeih regionalnih i meunarodnih ugovora, osobito Europskoj konvenciji
o ljudskim pravima. Djelujui u tim okvirima, uspio je znatno inovirati europsku sudsku
praksu kako bi kompenzirao nedostatke u zatiti temeljnih prava graana pod pravnim
aktima Zajednice, odnosno Unije. Niz originalnih sudskih sluajeva i presuda u podruju
ljudskih prava nije samo vana podloga za izradu i uinkovitu primjenu zakona Unije,
nego i za daljnji razvoj opih europskih pravnih naela u tom podruju.
Centar Europske unije za praenje rasizma i ksenofobije centar koji je 1997. godine
otvoren u Beu kako bi nadzirao pojave rasizma i ksenofobije u zemljama Europske unije
te irio programe i akcije protiv takvih pojava. Djeluje i u skladu s odredbama Ugovora o
Europskoj uniji koje se odnose na zabranu diskriminacije u javnom i privatnom sektoru u
podruju zapoljavanja, obrazovanja i socijalne zatite po osnovi spola, rasnoga i etnikog
podrijetla, vjeroispovijesti ili vjerovanja, smanjenih sposobnosti, dobi ili spolne orijentacije.
3.3.1.3. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS)

Organizacija za europsku sigurnost i suradnju osnovana je prema Povelji Ujedinjenih
naroda kao meunarodni instrument promicanja sigurnosti i suradnje u Europi. Do 1994.
godine djeluje pod nazivom Konferencija za europsku sigurnost i suradnju (Conference
for Seccurity and Cooperation in Europe - CSCE), odnosno kao multilateralni forum za
diplomatski dijalog izmeu istonoeuropskih i zapadnoeuropskih zemalja, poznat jo i
kao Helsinki proces, koji je imao znaajnu ulogu u pripremi temelja za proirenje Europe
nakon raspada komunizma. Potpisivanjem Parike povelje za novu Europu 1990. godine
dolazi do promjena u strukturi i nainu rada, a 1994. i do prihvaanja sadanjeg naziva
Organizacije.
Po nainu rada i ustroju OESS je posebna organizacija jer nema ni osnivaku povelju ni
meunarodnu pravnu osobnost, a njezini dokumenti obvezuju 55 drava lanica samo
politiki, a ne pravno. Unato tome dokumenti usvojeni na OESS-ovim konferencijama
i strunim sastancima vrlo su utjecajni dijelom i zbog toga to se nadzor nad primjenom
odluka provodi mekano, ali stalno ((follow-up konferencije), i pod utjecajem je Vijea predstavnika drava lanica.
Glavna tijela Organizacije za europsku sigurnost i suradnju - Sastanci elnika drava
ili vlada, Ministarsko vijee, Seniorsko vijee, Stalno vijee te Forum za sigurnosnu suradnju,
koji se bavi pitanjima kontrole naoruanja, sigurnosti i izgradnje povjerenja. Predsjedavajui
Organizacije mijenja se svake godine, a obavlja poslove u suradnji sa svojim prethodnikom
59
i nasljednikom (tzv. Troika). Osim tajnitva u Beu i Prakog ureda, OESS ima jo
Ured za demokratske institucije i ljudska prava u Varavi, Ured Visokog povjerenika za
nacionalne manjine u Haagu i Ured Predstavnika slobode medija u Beu. Parlamentarna
skuptina OESS-a smjetena je u Kopenhagenu. Drave lanice imaju jednak status, a odluke
se donose konsenzusom. Organizacija surauje sa svim vanijim meunarodnim, regionalnim
i nevladinim organizacijama.
Djelovanje OESS-a izvorno proizlazi iz naela Helsinkog zavrnog akta, potpisanog 1975.
godine, kojim su se drave sudionice Konferencije obvezale da e osigurati uvjete u kojima
e njihovi narodi moi ivjeti u istinskom i trajnom miru, slobodni od bilo kakve prijetnje
ili pokuaja ugroavanja njihove sigurnosti. U tom cilju sve drave su pristale rukovoditi se
sljedeim naelima u svojim odnosima s drugim dravama:
suverena jednakost i potivanje prava svojstvenih suverenosti;
suzdravanje od prijetnje ili uporabe sile;
nepovredivost dravnih granica;
teritorijalni integritet;
60
mirno rjeavanje sukoba;

nemijeanje u unutarnje poslove drava;
potivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, ukljuujui slobodu misli, savjesti,
vjere i uvjerenja;
ravnopravnost i samoodreenje naroda;
suradnja meu dravama i
ispunjavanje meunarodnih pravnih obveza u dobroj vjeri.
Danas OESS ima kljunu ulogu u odranju europske sigurnosti primjenom naela suradnje.
Strategija Organizacije ukljuuje tri razine djelovanja (prevencija, pregovaranje i nadgledanje) i polazi od naela cjelovitosti pristupa u rjeavanju problema. Meu opim pitanjima kojima se bavi su kontrola naoruanja, preventivna diplomacija, mjere povjerenja meu
narodima i dravama, jaanje sustava zatite ljudskih prava, praenje izbora, gospodarska
sigurnost i zatita okolia. Posljednjeg desetljea OESS ima vanu ulogu u rjeavanju sukoba i obnovi sukobljenih drutava. Strategija Organizacije u takvim sluajevima ukljuuje
sljedee dimenzije: a) utvrivanje zajednikih drutvenih vrijednosti, ukljuujui izgradnju graanskog drutva; b) sprjeavanje lokalnih sukoba, smirivanje ratom zahvaenih
podruja i obnova stabilnosti te c) suzbijanje stvarnih i potencijalnih prijetnji sigurnosti.
Novi mehanizmi djelovanja koji se uvode prema Parikoj povelji su: a) ljudska dimenzija,
koja ukljuuje nadzor, izvjetavanje i promicanje ljudskih prava, osobito prava manjina i izgradnju demokratskih institucija, kao to je ombudsman (tzv. Beki i moskovski
mehanizmi); b) konzultacije i suradnja u podrujima u kojima dolazi do neuobiajenih
vojnih aktivnosti; c) suradnja u podrujima u kojima je dolo do opasnog vojnog incidenta i d) konzultacije i suradnja u hitnim sluajevima (tzv. Berlinski mehanizam). Tijela
Organizacije koja su zaduena za zatitu ljudskih prava su:
Ured za demokratske ustanove i ljudska prava sa sjeditem u Varavi (uglavnom
nadzire demokratske izbore u tranzicijskim zemljama);
Visoki povjerenik za manjine sa sjeditem u Haagu i
Predstavnik za slobodu medija, sa sjeditem u Beu.
3.3.2. Ostali regionalni i drugi sustavi ljudskih prava

Europski sustav ljudskih prava i, osobito, njegovi mehanizmi zatite (nekadanje
Povjerenstvo i Sud) izvrili su velik utjecaj na odreenje sustava zatite graana dviju
Amerika i zemalja Afrike.
3.3.2.1. Meuameriki sustav ljudskih prava

Izvorite meuamerikog sustava ljudskih prava je Amerika deklaracija o pravima
i dunostima ovjeka (engl. American Declaration on the Rights and Duties of Man).
Dokument je proglaen na Devetoj meunarodnoj konferenciji amerikih drava u Bogoti,
Kolumbija, 1948. godine i bio je polazite za osnivanje Organizacije amerikih drava
(OAS).
U dokumentu se polazi od shvaanja da temeljna prava pojedinca ne proizlaze iz njegove
pripadnosti dravi nego iz atributa njegove osobnosti, zbog ega mu ih drava ne stvara
niti ustupa nego mu samo jami njihovu zatitu. U preambuli Deklaracije, kao i u Opoj
deklaraciji o pravima ovjeka koja je prihvaena pola godine kasnije, kae se da su svi
ljudi roeni slobodni i jednaki, u dostojanstvu i pravima i, s obzirom da po prirodi posjeduju razum i svijest, oni se jedni prema drugima moraju odnositi kao braa. U dokumentu
takoer stoji da prava svih ovise o tome kako pojedinac izvrava svoje dunosti prema
zakonima drave u kojoj ivi, stoji li u slubi duhovnog napretka, uva li i razvija kulturu
svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju i ponaa li se u skladu s najviim moralnim naelima.
Odredbe Deklaracije podijeljene su u dvije cjeline. Prva odreuje neotuiva prava i slobode graana, kao to su: sloboda izraavanja, sloboda vjeroispovijesti, osobne slobode, pravo
na vlasnitvo, pravo na obrazovanje, pravo na zdravstvenu zatitu i socijalnu sigurnost, sloboda sudjelovanja u politikom odluivanju i sl. Drugi dio sadri dunosti, meu kojima se
spominju: dunosti prema drutvu; uzajamne dunosti roditelja i djece; dunosti u obrazovanju; obveza glasovanja i potivanja zakona; dunosti prema naciji, zatiti i dobrobiti zajednice, porezne obveze; potivanje rada i nemijeanje u politike odluke druge zemlje. Prava
61
i obveze su tijesno povezani. Tako se primjerice pravo na politiku participaciju iz prvog

dijela, u drugom dijelu ureuje kao dunost graanina u svezi s glasovanjem na izborima,
preuzimanjem javnih obveza u sluaju izbora, potivanjem rada, plaanjem poreza i poticanjem vlastitog razvoja.
Godine 1969. ta su naela ugraena u Ameriku konvenciju o ljudskim pravima
(engl. American Convention on Human Rights), regionalni instrument kojim se drave
Sjeverne, Srednje i June Amerike okupljene u Organizaciji amerikih drava pravno
obvezuju na potivanje i zatitu prava i sloboda svojih graana. Naziva se jo i Pakt iz San
Josea, Kostarika po mjestu u kojemu je prihvaena. Konvencija je 1979. nadopunjena
Protokolom iz San Salvadora, koji stupa na snagu kad ga potpie jedanaesta drava lanica.
Glavna svrha Konvencije je jaanje demokratskih institucija za zatitu opih, neotuivih i
nedjeljivih prava i sloboda ovjeka.
Prava koja titi

Amerika konvencija o pravima ovjeka
Graanska i politika prava
pravo na pravnu osobnost (l. 3)
62

pravo na ovjean postupak (l. 5)
sloboda od ropstva (l. 6)
pravo na osobnu slobodu (l. 7)
pravo na pravedan sudski postupak (l. 8)
sloboda od ex post facto (naknadno donesenih) zakona (l. 9)
pravo na naknadu (l. 10)
pravo na privatnost (l. 11)
sloboda savjesti i vjeroispovijesti (l. 12)
sloboda miljenja i izraavanja (l. 13)
pravo na ispravak (netone ili uvredljive izjave ili ideje) (l. 14)
pravo na okupljanje (l. 15)
sloboda udruivanja (l. 16)
pravo na obitelj (l. 17)
pravo na ime (l. 18)
pravo na dravljanstvo (l. 20)
pravo na kretanje i boravak (l. 22)

pravo na sudjelovanje u vladi (l. 23)
pravo na jednaku zatitu (l.24)
pravo na sudsku zatitu (l. 25)
Gospodarska, socijalna i politika prava

progresivni razvoj (l. 26)
U preambuli se ponavlja stav izreen u Amerikoj deklaraciji da neotuivost ljudskih prava

proizlazi iz osobina ljudske linosti, a ne iz pripadnitva pojedinca nekoj posebnoj grupi ili
dravi. Osim Amerike deklaracije o pravima i dunostima ovjeka, Konvencija se oslanja
se na Opu deklaraciju o ljudskim pravima, Europsku konvenciju za zatitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda, Povelju Organizacije amerikih drava, ali i na latinoameriku
katoliku tradiciju.
Drave stranke Konvencije obvezuju se da e samostalno i u suradnji s drugim dravama
poduzeti sve potrebne mjere kako bi se postupno dolo do punog ostvarenja standarda ljudskih prava i sloboda sadranih u Konvenciji i Povelji Organizacije amerikih drava.
Tijela koja su nadlena za zatitu ljudskih prava su: Meuameriko povjerenstvo za ljudska prava i Meuameriki sud za ljudska prava. Povjerenstvo ima stalno sjedite u
Washingtonu, a njegov glavni zadatak je unaprjeenje, ostvarivanje i zatita ljudskih prava.
U skladu s tim ono zaprima, analizira i istrauje individualne prijave o ugroavanju prava
koje titi Amerika konvencija o ljudskim pravima, nadzire ope stanje ljudskih prava u
zemljama lanicama Organizacije amerikih drava, promie vanost ljudskih prava u javnosti te prosljeuje predmete Meuamerikom sudu za ljudska prava sa sjeditem u San
Joseu.
Usprkos tome to je Konvenciju do danas ratificiralo 24 od 35 zemalja lanica
Organizacije amerikih drava i to Meuameriko povjerenstvo za ljudska prava
obrauje, odnosno prosljeuje Meuamerikom sudu za ljudska prava sve vie sluajeva,
meuameriki sustav zatite znatno je slabiji od europskoga. Dijelom je to posljedica
dugogodinje opstrukcije sustava od strane latinoamerikih represivnih reima. No dio
razloga svakako je i u ogranienom djelovanju Suda. S jedne strane, svaka drava stranka
Konvencije, ima pravo odrediti u kojem opsegu Meuameriki sud moe primijeniti
Konvenciju na njezine zakone i, s druge strane, Sud se pokree samo ako i inae dugotrajan proces pregovaranja i arbitriranja od strane Povjerenstva zavri neuspjehom.
63
3.3.2.2. Afriki sustav ljudskih prava

Afriki sustav je najmlai regionalni sustav ljudskih prava. Temeljni instrument tog sustava je Afrika povelja o ljudskim pravima i pravima naroda (engl. African Charter on
Human and Peoples Rights), koju su kao pravno obvezujui dokument prihvatili predstavnici
zemalja lanica Organizacije afrikog jedinstva u Banjulu, Gambija, 1981., pa se spominje
i kao Povelja iz Banjula; stupila je na snagu 1986. godine. Dokument je pisan s osloncem
na Povelju Ujedinjenih naroda, Opu deklaraciju o ljudskim pravima i, osobito, Povelju
Organizacije afrikog jedinstva u kojoj se sloboda, jedinstvo, pravda i dostojanstvo uzimaju
kao kljune odrednice afrike borbe protiv zaostalosti prouzroene kolonijalizmom, apartheidom i drugim oblicima diskriminacije.
U skladu s tim, u preambuli dokumenta se zagovara promicanje prava na razvoj te istie da
se prava ne mogu promatrati i tititi odvojeno, budui da je zadovoljavanje gospodarskih,
socijalnih i ekonomskih prava jamstvo uivanja graanskih i civilnih prava. Nadalje, poziva
se na dunost prema potpunom oslobaanju Afrike, osobito prema zemljama koje se jo
bore za svoje dostojanstvo i istinsku neovisnost od kolonijalizma i neokolonijalizma, stranih vojnih baza i drugih oblika diskriminacije temeljenih na rasi, etnikoj pripadnosti, boji
koe, spolu, jeziku, vjeroispovijesti ili politikom miljenju.
64
Prava i dunosti koje odreuje

Afrika povelja o ljudskim pravima i pravima naroda
Prava pojedinca
jednakost pred zakonom (l. 3)
pravo na ivot i osobni integritet (l. 4)
pravo na potivanje dostojanstva inherentnog ljudskom biu i na priznanje
pravnog statusa (l. 5)
pravo na slobodu i osobnu sigurnost (l. 6)
pravo na neovisno suenje, nedunost i obranu (l. 7)
pravo na informaciju i osobno miljenje (l. 9)
pravo na slobodu udruivanja (l. 10)
pravo na slobodu okupljanja (l. 11)
pravo na slobodu kretanja i boravka (l. 12)
pravo na sudjelovanje u vlasti (l. 13)
pravo na rad, jednake uvjete na radu i jednaku naknadu za isti posao

(l. 15)
pravo na fiziko i mentalno zdravlje (l. 16)
pravo na obrazovanje i sudjelovanje u kulturnom ivotu zajednice (l. 17)
pravo obitelji na zatitu drave (l. 18)
Prava naroda
pravo naroda na jednakost, zabrana diskriminacije i iskoritavanja (l. 19)
pravo naroda na odranje i samoodreenje prema vlastitom izboru (l. 20)
pravo naroda na slobodno raspolaganje svojim bogatstvima i prirodnim
resursima u skladu sa svojim potrebama i interesima (l. 21)
pravo naroda na gospodarski, socijalni i kulturni razvoj u skladu sa svojom
slobodom i identitetom (l. 22)
pravo naroda na meunarodni mir i sigurnost (l. 23)
pravo naroda na okoli koji mu omoguuje razvoj (l. 24)
Dunosti pojedinca
dunosti prema obitelji i drutvu, dravi, drugim pravno vaeim zajednicama i meunarodnoj zajednici (l. 27)
dunost uspostavljanja odnosa potivanja, snoljivosti i nediskriminacije s
drugima (l. 28)
dunosti potivanja i ouvanja sklada u obitelji, potivanja roditelja,
sluenja svojoj nacionalnoj zajednici, ouvanja i jaanja socijalne i nacionalne solidarnosti, nacionalne sigurnosti i teritorijalnog integriteta, plaanja
poreza, ouvanja i jaanja pozitivnih afrikih vrijednosti te postizanja
afrikog jedinstva.
Tekst dokumenta podijeljen je u dva dijela. U prvom dijelu utvruju se prava i odgovornosti pojedinaca i naroda, a u drugome mehanizmi zatite. Osim zatite opih ljudskih
prava i sloboda koji su uglavnom odreeni prema Opoj deklaraciji o ljudskim pravima,
Afrika povelja posebnu pozornost posveuje zatiti obitelji, potivanju roditelja, ouvanju
afrikog morala i tradicije, pravima naroda i promicanju afrikog jedinstva. Drave se
zaduuju za promicanje i osiguranje potivanja svih navedenih prava i sloboda putem
pouavanja, obrazovanja i informiranja, te za promicanje odgovornosti povezanih s tim pravima i odgovornostima. Uivanje prava i sloboda pojedinca stavlja se u odnos prema pravima
drugih, kolektivnoj sigurnosti, moralu i zajednikim interesima.
65
Tijelo nadleno za zatitu prava utvrenih Poveljom je Afriko povjerenstvo za ljudska prava i prava naroda. Njegova djelatnost obuhvaa prikupljanje dokumentacije
i provoenje istraivanja o zatiti prava pojedinaca i drutvenih grupa, organiziranje
razliitih skupova i seminara, irenje informacija, poticanje rada odgovarajuih nacionalnih
i lokalnih institucija, upuivanje preporuka vladama u svezi s rjeenjem nekog problema
u podruju zatite ljudskih prava itd. Povjerenstvo razmatra pojedinane i meudravne
sluajeve krenja odredbi Povelje, ako su prethodno iscrpljeni svi domai pravni lijekovi ili
ako rjeavanje traje neopravdano dugo. Godine 1997. Povelja je proirena protokolom kojim
se uspostavlja Afriki sud za ljudska prava i prava naroda. Nakon stupanja na snagu protokola, Sud e djelovati kao nadopuna radu Povjerenstva po uzoru na Meuameriki sustav
zatite. Drave imaju obvezu jamiti neovisnost Suda i uspostaviti te razvijati odgovarajue
nacionalne institucije koje promiu i tite prava i slobode utvrene Poveljom.
Afriki sustav u operativnom je smislu najslabiji regionalni sustav zatite ljudskih prava.
Glavni razlozi tome su nagomilani politiki i gospodarski problemi afrikih zemalja,
odreene nejasnoe u tekstu Povelje i mandat Povjerenstva u kojemu je naglaeno promicanje na raun provoenja nadzora nad zatitom ljudskih prava. No Afrika povelja je istovremeno i jedinstveni regionalni instrument zbog toga to:
objedinjuje politika, graanska, gospodarska, socijalna i kulturna prava (poput
Ope deklaracije o ljudskim pravima i Povelje temeljnih prava Europske unije);
66
izriito naglaava povezanost prava i odgovornosti;

titi kolektivna prava (prava naroda) i izravno povezuje kolektivna prava s pravima
pojedinca;
titi veinu prava tzv. tree generacije, kao to su pravo na razvoj, mir, zdravi okoli i
solidarnost;
povezuje zatitu ljudskih prava s borbom protiv kolonijalizma i promicanjem izvorne
afrike civilizacije.
3.3.2.3. Ljudska prava u islamu

Osim europskoga, meuamerikoga i afrikog sustava postoji i islamski sustav zatite ljudskih prava koji ne izvire iz zapadnoeuropske tradicije prirodnog prava. On nije ni regionalni sustav u opeprihvaenom znaenju rijei regionalan, jer iskljuivo odreuje prava i
slobode islamskih vjernika, zbog ega se rijetko spominje u literaturi iz ovog podruja. No
s obzirom da se on esto spominje u raspravama o uzrocima ogranienog djelovanja opeg
sustava ljudskih prava Ujedinjenih naroda, drimo da ga je potrebno ukratko prikazati.
Sustav ljudskih prava u islamu temelji se na Kuranu, primjerima ivota Proroka
Muhameda i erijatu, tj. tradicionalnom islamskom vjerskom, kaznenom i graanskom
pravu. Ti spisi u potpunosti odreuju odnose meu ljudima te uspostavu i djelovanje
drutvenih institucija. Neki autori navode jedino Kuran kao izvor autentinih prava za
islamske zemlje, pa ga jo nazivaju Magnom cartom ljudskih prava.
Godine 1980. pojavila su se dva dokumenta kojima se nastoje urediti prava i slobode
islamskih vjernika. Opa islamska deklaracija o ljudskim pravima (engl. Universal
Islamic Declaration of Human Rights) proglaena je kao drugi temeljni dokument
Islamskog vijea, kojim se obiljeava poetak 19. stoljea islamske ere. O njoj se govori kao
o deklaraciji za ovjeanstvo, vodiu i uputi za one koji se boje Boga (Alaha), tj. za univerzalno islamsko bratstvo. Deklaracija odreuje 23 kategorije prava iji sadraj u mnogim dijelovima formalno ne odstupa znaajnije od sadraja Ope deklaracije o ljudskim
pravima i drugih regionalnih instrumenata ljudskih prava. Tako se u njoj spominje pravo
na ivot, slobodu, jednakost, pravdu, poteno suenje, zatita od muenja, prava manjina,
sloboda udruivanja, miljenja i vjeroispovijesti itd., a spominju se i zatita asti i ugleda te
prava udanih ena.
Drugi dokument, Kairska deklaracija o ljudskim pravima u islamu (engl. Cairo
Declaration on Human Rights in Islam) u l. 1. odreuje da sva ljudska bia ine jednu
obitelj iji su lanovi povezani osjeajem pokornosti Bogu i podrijetlom od Adama. Kae
se takoer da su svi ljudi jednaki u temeljnom dostojanstvu, dunostima i odgovornostima bez razlike po osnovi rase, boje koe, jezika, vjere, spola, religije, politike pripadnosti,
socijalnog statusa ili drugih obiljeja. Istinska vjera glavni je preduvjet ljudskog dostojanstva. Pred Alahom svi su jednaki. Eventualne razlike meu ljudima samo su posljedica
razlika u pobonosti i injenju dobrih djela.
U dokumentu se istie se da je erijatsko pravo jedini referentni okvir za tumaenje
sadraja Deklaracije. Tako se, primjerice, tvrdi da se sloboda izraavanja moe ograniiti
samo onda kad ugroava naela erijata. Svatko ima pravo zastupati ono to je pravo i
propagirati ono to je dobro te upozoriti na ono to je krivo ili zlo u skladu s normama
erijata. Nadalje, za informacije koje su vane za zajednicu, kae se da se ne smiju
iskoritavati ili krivotvoriti na nain kojim se naruava svetost i dostojanstvo Proroka,
podcjenjuju moralne i etike vrednote ili dezintegrira, korumpira i teti drutvu, odnosno
slabi vjera.
Kljuna razlika izmeu Ope islamske deklaracije o ljudskim pravima i Kairske deklaracije o ljudskim pravima u islamu s jedne strane, i globalnih i regionalnih instrumenata ljudskih prava koje smo naprijed opisali s druge, jest u tome to prvi polaze od shvaanja da
pojedinac svoja ljudska prava ima od Boga (Alaha), a drugi da su ona
Prava koja odreuje
Kairska deklaracija o ljudskim pravima u islamu
zabrana ubijanja civila i unitavanja podruja na kojemu ive civili tijekom ratnih
sukoba (l. 3)
pravo na ljudsku svetost, dobro ime i ast tijekom ivota i nakon smrti (l. 4)
pravo na brak i osnivanje obitelji (l. 5)
67
jednakost mukarca i ene u dostojanstvu, pravima i dunostima (l. 6)

pravo na dostupnost suda (l. 8)
pravo na stjecanje znanja i obrazovanje, ukljuujui vjersku i svjetovnu pouku (l. 9)
zabrana prisilne promjene vjere (l. 10)
zabrana ropstva, ponienja, tlaenja i iskoritavanja, ukljuujui pravo naroda na
osloboenje do kolonijalne vlasti i samoodreenje (l. 11)
sloboda kretanja i boravka prema erijatu, ukljuujui pravo na azil (l. 12)
pravo na rad i pravednu naknadu bez razlike po osnovi spola (l. 13)
pravo na zaradu za ivot bez ugroavanja sebe i drugih (l. 14)
pravo na vlasnitvo steeno na poten nain (l. 15)
pravo na uivanje svog znanstvenog, umjetnikog, knjievnog ili tehnikog rada (l. 16)
pravo na ivot u zdravom i moralnom okruenju; pravo na medicinsku i socijalnu
skrb te pravo na pristojan ivot (l. 17)
pravo na osobnu sigurnost i privatnost (l. 18)
pravo na jednakost pred zakonom (l. 19)
68
zabrana samovoljnog uhienja ili ogranienja slobode (l. 20)

zabrana uzimanja talaca (l. 21)
pravo na slobodu izraavanja i informiranja, ukljuujui zabranu poticanja na
rasnu i drugu mrnju (l. 22)
pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom (l. 23).
inherentna njegovoj ljudskoj prirodi. U skladu s tim, pravne norme ljudskih prava valjane su
samo ako proizlaze iz opih i vjenih religijskih naela, a ne iz domaeg ili meunarodnog
prava koji su sami po sebi promjenjivi i pod utjecajem razliitih partikularnih interesa.
Posljedica toga je stav da islamski vjernici ili vlade islamskih zemalja ne smiju meunarodne
sporazume ili ugovore pretpostaviti naelima Kurana, budui da time dovode u pitanje
temelje islamske vjere, to kao vrst argument koriste tumai koji dolaze iz redova
islamskog fundamentalizma kako bi obezvrijedili meunarodna nastojanja u tom podruju i
izravno prijetili vladama islamskih zemalja koje pristaju na meunarodni dijalog.
3.4. Zatita ljudskih prava na nacionalnoj razini

Ve je reeno da do 1948. godine pojedinac nije bio predmetom meunarodnog prava pa
se pitanje prava i dunosti graana iskljuivo ureivalo domaim zakonima. Meunarodno
pravo reguliralo je samo odnose meu dravama, uz potivanje naela dravnog suvere-
niteta i nepovredivosti granica. S obzirom na to da je odnos prema pojedincu shvaen

kao unutarnja stvar drave i njenih tijela, svaki pokuaj intervencije sa strane, ak i kad
se time htjelo zaustaviti masovne zloine pod totalitarnim reimima, mogao je lako biti
okarakteriziran kao povreda meunarodnog prava. Do promjena dolazi tek osnivanjem
Ujedinjenih naroda i proglaenjem Ope deklaracije o ljudskim pravima, a osobito nakon
stupanja na snagu dvaju paktova (Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima i
Meunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima) kojima se drave pravno obvezuju na zatitu opih prava i sloboda u skladu s meunarodnim standardima.
3.4.1. Ustavna prava i povelje prava

Zatita ljudskih prava na nacionalnoj razini moe se shvatiti u sklopu ugovora izmeu
drave i njenih graana. On, s jedne strane, odreuje obveze drave prema pojedincu, a
s druge, obveze pojedinca prema dravi, njenim tijelima, drutvu i drugim pojedincima.
Kljuni instrument kojim se ureuju ti odnosi jest temeljni zakon drave ili ustav pa se pod
nacionalnim sustavom zatite prava i slobode misli na sustav ustavnih i zakonskih odredbi
kojima pojedina drava priznaje i titi prava i slobode graana. S obzirom na to da su danas
gotovo sve drave svijeta lanice Ujedinjenih naroda, i da su gotovo sve europske drave
lanice Vijea Europe, s pravom se oekuje da su barem svi europski nacionalni sustavi ljudskih prava usklaeni s meunarodnim i regionalnim sustavima zatite, osobito u onim zemljama koje su ratificirale najvanije meunarodne i regionalne instrumente ljudskih prava i
sloboda.
No i tada ustavna prava valja razlikovati od ljudskih prava. Ustavna prava jame se pojedincu
kao pripadniku, odnosno graaninu pojedine drave, pa je njihovo ostvarenje i zatita ovisno
o domaim institucijama i tijelima, osobito domaem pravosuu. Ljudska prava, pak, jame
se pojedincu kao pripadniku ljudskog roda, a njihovo ostvarenje i zatita ovise o odreenosti
meunarodnih i regionalnih standarda ljudskih prava te o uinkovitosti meunarodnih ili
regionalnih mehanizama zatite koje pak neka drava svojim ustavom i zakonima moe priznati u potpunosti, djelomino ili uope ne priznati.
Prije pojave meunarodnog sustava, zahtjev za to uinkovitijom zatitom temeljnih i
neotuivih prava i sloboda graana doveo je do pojave tzv. povelje prava. Povelja prava predstavlja pravni dokument koji se najee usvaja kao dopuna ili proirenje ustava s ciljem to
uinkovitije zatite graana od samovoljnog djelovanja vlasti.
Ideja o tome da temeljna prava graana treba urediti posebnim pravnim aktom pojavila se u
18. stoljeu u sklopu teorije drutvenog ugovora i liberalnog shvaanja o nunosti ogranienja
dravne moi. Povijesno znaajne povelje prava su Deklaracija o pravima ovjeka i
graanina Francuske revolucionarne skuptine iz 1789. i prvih deset amandmana na Ustav
Sjedinjenih Amerikih Drava. Iako se i britanska Povelja prava iz 1689. ponekad stavlja u tu
kategoriju, mnogi autori dre da ona nije imala istu svrhu kao francuski i ameriki dokumenti
jer je prvenstveno trebala osigurati predaju britanske krune i neovisnost parlamenta, tj. priznanje slobode izbora i govora zastupnika. U prilog tome ide injenica da britanska povelja
69
nije, kao to je to bio sluaj s amerikom i francuskom, promijenila pristup izradi i sam
sadraj ustava. Deset amandmana na ameriki ustav bili su presudni za jaanje amerikog
sustava zatite ljudskih prava, osobito slobode govora, zabrane nezakonitog pretraivanja i
uhienja te prava na utnju u istranom i sudskom postupku.
Danas su prava graana na razliite naine ukljuena u ustave demokratskih drava.
Kanadska povelja prava i sloboda je 1982. godine pridodana Ustavu posebnim ustavnim zakonom. Njemaka povelja prava sadrana je u lancima 1.-19. Temeljnog zakona
Njemake. U Velikoj Britaniji ona ne proizlazi toliko iz teksta ustava koliko iz njegova
tumaenja. U svakom sluaju, posljednjih godina sve vie je ustava kojima se ureuju i
tite prava i slobode graana u skladu s naelima Meunarodne povelje prava i, u Europi,
Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Dobar primjer za to su
tranzicijske zemlje u kojima je poetkom 1990-ih dolo do radikalnih izmjena ustavnih odredbi o pravima i slobodama graana u sklopu prijelaza iz totalitarnih ili autoritarnih reima u
ustavnu demokraciju.
70
Ovdje valja napomenuti da dio autora dri kako, zbog niza nedostataka normativne, politike
i kulturne naravi, meunarodna zajednica nije u stanju osigurati punu zatitu ljudskih prava
koje je proklamirala kao ope, temeljne i neotuive te da je primjerenije govoriti o ustavnim
pravima i njihovoj zatiti, osobito u kontekstu razvijenih demokracija. Ta dilema se nalazi
u sreditu diskusije o zatiti ljudskih prava graana Europske unije u svezi s terminologijom koritenom u Povelji temeljnih prava Europske Unije. Takvom pristupu osobito su
skloni ameriki autori koji uglavnom koriste pojam ustavnih, a ne ljudskih prava kad misle
na zatitu temeljnih prava ovjeka i graanina u svojoj zemlji. Neki razlog tome nalaze u
injenici da je za Amerikance klju nacionalnog identiteta ustav, a ne zajednika povijest, tradicija, jezik ili religija, kao to je to sluaj s europskim zemljama.
Isto bi moglo vaiti i za Europsku uniju koja, usprkos povijesnih ideja ujedinjenja, svoje
jedinstvo bitno gradi na privrenosti graana europskih zemalja ugovornim odredbama iz
Maastrichta i Amsterdama, a nakon prihvaanja ustava i ustavnim naelima same Unije.
Druga nejasnoa koja se pojavljuje u raspravama o ustavnim i ljudskim pravima jest opseg
prava koji se tite u jednom i drugom sluaju. Razvijene demokracije, osobito Sjedinjene
Amerike Drave, ljudska prava uglavnom promatraju u terminima imuniteta graanina u
odnosu na vlast. No iako je imunitet klju slobode pojedinca, ljudska prava se time ne iscrpljuju. Osim negativnih prava (zahtjeva za imunitetom), kao to emo vidjeti u sljedeem
poglavlju, postoje i pozitivna prava (zahtjevi za resursima), koja odreuju to drava treba
osigurati pojedincu, primjerice, odgovarajui ivotni standard, slobodu od prisilnog rada ili
slobodu izraavanja. Konano, moda je pitanje je li ustavna zatita temeljnih prava istovremeno i zatita ljudskih prava trivijalno, budui da je to kljuno pitanje stvarnih i uinkovitih
mehanizama koji su predvieni za zatitu pojedinog prava.
Godine 1993. Ujedinjeni su narodi na prijedlog Povjerenstva za ljudska prava prihvatili
Naela koja se odnose na status nacionalnih institucija u podruju zatite ljudskih prava u
kojima se od drava trai da prue potporu njihovu osnivanju i neovisnom djelovanju. Takve
institucije trebale bi vladi, parlamentu i drugim dravnim tijelima davati miljenje, preporuke
i prijedloge kako bi se unaprijedila zatita ljudskih prava u zemlji. U skladu s tim trebale bi
imati i najiri mogui mandat koji bi ukljuivao sljedee zadatke:
predlaganje izrade novih zakona i administrativnih mjera ili izmjena i dopuna
postojeih u cilju jaanja i proirenja zatite ljudskih prava;
priprema nacionalnih izvjetaja o stanju ljudskih prava uope ili u odreenom
podruju;
upozoravanje vlade na sluajeve krenja ljudskih prava;
promicanje potpisivanja, ratifikacije ili pristupanja meunarodnim instrumentima
ljudskih prava te pruanje pomoi tijekom usklaivanja domaih zakona s odredbama tih instrumenata i njihove primjene;
pruanje pomoi vladinim tijelima nadlenim za pisanje izvjetaja o primjeni
odreenih meunarodnih i regionalnih instrumenata potujui pri tome neovisnost
tih tijela;
suradnja s meunarodnim, regionalnim i nacionalnim institucijama u podruju promicanja i zatite ljudskih prava;
sudjelovanje u izradi i primjeni obrazovnih, istraivakih i informativnih programa u
podruju ljudskih prava.
Kljuna pretpostavka rada nacionalnih institucija za promicanje i zatitu ljudskih prava jest
mogunost neovisnog i nepristranog djelovanja, kako u fazi prikupljanja i analize podataka o nekom problemu, tako i u fazi interpretacije i izvjetavanja o rezultatima svog rada.
Nadalje, svaka takva institucija mora moi odravati konzultacije s pravosudnim tijelima
(vladina povjerenstva i sl.) te suraivati s nevladinim organizacijama koje promiu i tite
ljudska prava, osnivati radne grupe te osnivati lokalne ili regionalne podrunice za pomo
i rastereenje svojih funkcija. Pritom je vrlo vano osigurati uvjete za obraanje javnosti
izravno ili putem medija, kako bi se javnost upoznala sa stavovima i preporukama nacionalne institucije.
3.4.2. Zatita i promicanje ljudskih prava u Republici Hrvatskoj7

Pravne odredbe
Ustav Republike Hrvatske priznaje ljudska prava kao najvie vrednote hrvatskog dravnog
ustroja. U l. 3 stoji da su sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost
spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, potivanje prava ovjeka, nepovredivost vlasnitva,
ouvanje prirode i ovjekova okolia, vladavina prava i demokratski viestranaki sustav
najvie (su) vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumaenje Ustava.
7 Ovo poglavlje napisano je prema radnom tekstu Nacionalnog programa zatite i promicanja ljudskih prava
u Republici Hrvatskoj od 2004. do 2008. godine, Zagreb: Nacionalni odbor za ljudska prava Vlade Republike
Hrvatske, 2003.
71
Hrvatska je do danas ratificirala vie od stotinjak meunarodnih i europskih ugovora i

protokola (Ujedinjeni narodi, Meunarodna organizacija rada, UNESCO, Vijee Europe)
za zatitu opih ljudskih prava i sloboda, ukljuujui meunarodno humanitarno pravo.
Veini tih ugovora pristupila je tako to je preuzela obveze bive Jugoslavije, u skladu s
tzv. notifikacijom o sukcesiji, koju je Vlada donijela 1993. godine. U odluci stoji da tekstovi mnogostranih meunarodnih ugovora koji su objavljeni u slubenim glasilima
Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije vae i primjenjuju se kao slubeni tekstovi
do objave slubenih tekstova tih meunarodnih ugovora na hrvatskom jeziku u Narodnim
novinama. Preuzevi te obveze, kao i obveze slijedom ratifikacija novih ugovora od
poetka 1990-ih, Hrvatska se, zapravo, obvezala na primjenu odredbi tih ugovora na svom
teritoriju, to prvenstveno podrazumijeva mijenjanje i dopunjavanje postojeeg zakonodavstva, rada dravnih institucija i tijela i sl. Za pripremu izvjetaja o primjeni meunarodnih
i regionalnih ugovora koji se u odreenim vremenskim razmacima dostavljaju tijelima
zaduenim za njihov nadzor, Vlada je zaduila odreena ministarstva, dok je Ministarstvo
vanjskih poslova preuzelo zadatak pruanja strune pomoi i koordinacije izrade svih
izvjetaja o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj.
72
Valja znati da se nakon ratifikacije, tj. potvrivanja ugovora od strane Sabora, domai zakoni podreuju meunarodnim i regionalnim ugovorima. Prema l. 140. Ustava Republike
Hrvatske meunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvreni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, ine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po
pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na nain koji su u njima utvreni, ili suglasno opim pravilima meunarodnog prava.
Meunarodni ugovori u podruju ljudskih prava

kojih je Hrvatska stranka (do kraja 2003, izbor)
Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima i dva fakultativna protokola
(ICCPR);
Meunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR);
Meunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD);
Konvencija o spreavanju i kanjavanju zloina genocida;
Konvencija o neprimjeni zastare na ratne zloine i zloine protiv ovjenosti;
Konvencija protiv muenja i drugih oblika okrutnog, neljudskog ili poniavajueg
postupka ili kazne (CAT);
Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije ena i dodatni protokol (CEDAW);
Konvencija o pravima djeteta; Fakultativni protokol glede ukljuivanja djece u
oruane sukobe; Fakultativni protokol o prodaji djece, djejoj prostituciji i djejoj
pornografiji (CRC);
Konvencija Meunarodne organizacije rada (br.111) o zabrani diskriminacije u
zvanju i zapoljavanju;
Konvencija Meunarodne organizacije rada (br.182) o zabrani i trenutnom djelovanju na ukidanju najgorih oblika djejeg rada;
enevske konvencije i protokoli;
UNESCO-va konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju.
Europski ugovori u podruju ljudskih prava kojih je Hrvatska stranka (do kraja
2003, izbor):
Konvencija za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokoli br. 1, 4, 6, 7, 11,
12, 13;
Okvirna konvencija za zatitu nacionalnih manjina;
Europska konvencija za sprjeavanje muenja i neljudskog ili poniavajueg
postupka ili kazne i dva protokola;
Europska povelja za regionalne jezike ili jezike manjina.
Ugovori koje je Hrvatska potpisala, ali ih nije ratificirala (do kraja 2003.):
Europska socijalna povelja i 2 dodatna protokola;
Europska konvencija o primjeni prava djece;
Europska konvencija o ljudskim pravima i biomedicini i dodatni protokol.
Ustav Republike Hrvatske sadri 55 lanaka kojima se ureuje zatita graanskih,

politikih, gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava pojedinca i graanina. Oni se nalaze u
Glavi III. (Zatita ljudskih prava i temeljnih sloboda), a razvrstani su u tri cjeline:
Zajednike odredbe,
Osobne i politike slobode i prava,
Gospodarska, socijalna i kulturna prava.
Zajednike odredbe, izmeu ostaloga, jame sljedee:
Jednakost svih pred zakonom: Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode,
neovisno o njegovoj rasi, boji koe, spolu, jeziku, vjeri, politikom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, roenju, naobrazbi, drutvenom
poloaju ili drugim osobinama (l. 14).
Ravnopravnost i zatita posebnih prava osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama:
Pripadnicima svih nacionalnih manjina jami se sloboda izraavanja nacionalne pripadnosti, slobodno sluenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija (l. 15).
73
Prava i slobode koje titi Ustav Republike Hrvatske
osobne i politike slobode i prava
74
pravo na ivot i zabrana smrtne kazne (l. 21)

nepovredivost slobode i osobnosti (l. 22)
zabrana zlostavljanja, prisilnog rada (l. 23)
zabrana uhienja ili pritvora bez pisanoga,
sudbenoga i na zakonu utemeljenog naloga
(l. 24)
pravo uhienika i zatvorenika na dostojanstvo,
ukljuujui pravo na odtetu i javnu ispriku u
sluaju nezakonitog liavanja slobode (l. 25)
jednakost graana Hrvatske i stranaca pred
sudom i drugim tijelima s javnim ovlastima
(l. 26)
pravo na pravnu pomo odvjetnitva (l. 27)
pravo na nedunost do pravomone sudske
presude (l. 28)
pravo na pravino i nepristrano suenje (l. 29)
gubitak steenih prava prema zakonu za osobito
teka kaznena djela (l. 30)
zabrana kanjavanja za djelo koje nije ureeno
zakonom (l. 31)
sloboda kretanja i izbora boravita (l. 32)
pravo na azil stranaca i osoba bez dravljanstva
(l. 33)
pravo na nepovredivost doma (l. 34)
pravo na potivanje i pravnu zatitu osobnog i
obiteljskog ivota, dostojanstva, ugleda i asti
(l. 35)
nepovredivost slobode i tajnosti dopisivanja i
drugih oblika korespondencije (l. 36)
pravo na sigurnost i tajnost osobnih podataka
(l. 37)
sloboda miljenja i izraavanja misli (l. 38)
zabrana i kanjivost pozivanja ili poticanja na rat,
uporabe nasilja, ili na nacionalnu i dr. mrnju
(l. 39)
jednakost vjerskih zajednica pred zakonom i
odvojenost od drave (l. 41)
pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed
(l. 42)
sloboda udruivanja (l. 43)
pravo na obavljanje javnih poslova i rad u
javnim slubama (l. 44)
birako pravo s navrenih 18 godina (l. 45)
pravo na predstavke, pritube i prijedloge
javnim tijelima (l. 46)
vojna obveza i pravo na prigovor savjesti (l. 47)
gospodarska, socijalna i kulturna prava

pravo vlasnitva (l. 48)
sloboda poduzetnitva (l. 49)
zabrana nezakonitog ogranienja ili oduzimanja
vlasnitva (l. 50)
obveza plaanja poreza (l. 51)
dunost drave da titi prirodna i druga
bogatstva (l. 52)
zakonsko ureenje poloaja, prava i dunosti
Hrvatske banke (l. 53)
pravo na rad i slobodu rada (l. 54)
pravo na zaradu kojom se osigurava pristojan
ivot (l. 55)
pravo zaposlenih i njihovih obitelji na socijalnu
sigurnost i socijalno osiguranje (l. 56)
prava slabih, nemonih, invalida i dr. na dravnu
pomo (l. 57)
pravo na zdravstvenu zatitu (l. 58)
pravo na osnivanje i pristupanje sindikatima
(l. 59)
pravo na trajk (l. 60)
pravo obitelji na osobitu zatitu drave (l. 61)
prava majki, djece i mladih na zatitu drave
(l. 62)
dunost roditelja da odgajaju svoju djecu;
dunost djece da brinu o roditeljima; prava
maloljetnika bez roditelja na posebnu dravnu
skrb (l. 63)
dunost svih da tite djecu i nemone (l. 64)
pravo na besplatno osnovno kolovanje i daljnje
kolovanje prema sposobnostima (l. 65)
osnivanje privatnih kola u skladu sa zakonom
(l. 66)
autonomija sveuilita (l. 67)
sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetnikog
stvaralatva (l. 68)
pravo na zdravi ivot (l. 69).
Ogranienje sloboda i prava mogue je samo zakonom da bi se zatitila sloboda i

prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje (l. 16); u izvanrednim
okolnostima (rat, neposredna ugroenost drave, velike prirodne nepogode) opseg
ogranienja mora biti primjeren naravi pogibelji, no ni u takvim okolnostima se ne
smije ograniiti primjena odredbi Ustava o pravu na ivot, zabrani muenja, surovog ili poniavajueg postupanja ili kanjavanja, o pravnoj odreenosti kanjivih
djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijesti (l. 17).
Svatko tko prekri Ustavne odredbe o ljudskim pravima i temeljnim slobodama
osobno je odgovoran i ne moe se opravdati viim nalogom (l. 20).
Ustavna jamstva u podruju prava i sloboda pojedinca dalje se razrauju nizom posebnih
zakona kojima se detaljnije odreuje sadraj zatienih prava, odgovarajui pravni lijekovi, naknade za povrede prava i sl. Kao odgovor na nove drutvene potrebe, ukljuujui
obveze koje proizlaze iz pristupa meunarodnim i regionalnim ugovorima, u Hrvatskoj
od poetka 1990-ih nisu samo dopunjeni ili izmijenjeni svi zakoni, nego je donesen velik
broj novih, od kojih se dio izravno odnosi na zatitu ljudskih prava i sloboda. Za rjeavanje
povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda hrvatskih graana od strane institucija i tijela
vlasti nadlean je Ustavni sud.
Kazneni zakon titi najvei dio ustavno priznatih prava i sloboda, od prava na ivot i
sigurnost, prava na jednakost pred zakonom te pravinog i nepristranog suenja, preko
slobode savjesti i vjeroispovijesti, slobode miljenja i izraavanja misli, slobode okupljanja
i mirnog prosvjeda, do prava na tajnost osobnih podataka. Kazneni zakon sankcionira diskriminaciju po svim osnovama i osobito po osnovi spola u svim segmentima
drutvenog ivota, kao i svako poticanje na nacionalnu i rasnu mrnju, na nasilje, rat ili
muenje i druge oblike okrutnosti ili poniavanja osobe.
Pravo na jednakost i zabrana diskriminacije po razliitim osnovama i u razliitim segmentima ugraeni su u nekoliko drugih zakona, kao to je Zakon o ravnopravnosti spolova,
Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapoljavanju osoba s invaliditetom
invaliditetom, Obiteljski
zakon, Zakon o istospolnim zajednicama, Zakon o civilnoj slubi
slubi, zakoni u podruju
obrazovanja i znanstvene djelatnosti, Zakon o obvezama i pravima dravnih
dunosnika, Zakon o policiji i Kodeks policijske etike.
Posebna prava nacionalnih manjina ureena su 2002. godine Ustavnim zakonom o
pravima nacionalnih manjina te dvama posebnim zakonima donesenim 2000 godine: Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i
Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina.
Zakon o radu s izmjenama i dopunama iz 2003. titi pravo na rad i slobodan izbor rada,
pravo na osnivanje sindikata, pravo na jednaku naknadu mukarcima i enama za isti
rad; izrijekom zabranjuje uznemiravanje i spolno uznemiravanje na radnom mjestu, kao i
diskriminaciju u zapoljavanju po svim osnovama, a teret dokazivanja u sporu zbog diskriminacije stavlja na poslodavca, kao to je to uobiajeno u razvijenim zemljama.
75
imbenici ostvarivanja ljudskih prava

U Hrvatskoj djeluje vrlo velik broj institucija, organizacija i tijela u podruju zatite i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Vlada Republike Hrvatske je tijekom 1990-ih
osnaila ili uspostavila niz tijela nadlenih za to podruje, pokrenula njihovo umreavanje
te stvorila temelje za njihovu suradnju s javnim institucijama i civilnim organizacijama
na domaoj i meunarodnoj razini. Sustav dravnih tijela za zatitu i promicanje ljudskih
prava obuhvaa Hrvatski sabor i njegove posebne odbore i pododbore; Urede pravobranitelja; Ured predsjednika Republike Hrvatske; Vladu Republike Hrvatske i njene posebne
odbore, povjerenstva, urede i vijea; tijela sudbene vlasti, Ustavni sud itd. Oni svoje zadae
obavljaju po naelu unutarnje i vanjske suradnje, pri emu vanjska suradnja obuhvaa
jedinice lokalne i podrune (regionalne) samouprave, posebna tijela meunarodnih i regionalnih organizacija, meunarodne i domae nevladine udruge i javne institucije za zatitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda.
S obzirom na to da se na ovom mjestu ne moemo detaljno baviti svim segmentima tog
sustava niti dublje zalaziti u nain na koji oni ostvaruju meusobnu suradnju te s obzirom
da emo neke obraditi u sljedeim poglavljima, zaustavit emo se na prikazu samo jednog
segmenta kojeg drimo vrlo vanim za ostvarenje ljudskih prava u Hrvatskoj. Rije je o
instituciji pravobranitelja.
76
Puki pravobranitelj je opunomoenik Hrvatskog sabora koji titi prava i slobode graana
kad su oni ugroeni od strane dravne uprave, tijela s javnim ovlastima ili pojedinih njihovih djelatnika. Imenuje ga i razrjeava Hrvatski sabor. Djeluje neovisno prema ustavnim i
zakonskim odredbama te prema meunarodnim ugovorima o ljudskim pravima kojih je
Hrvatska stranka. Nadlean je za razmatranje pojedinanih i drugih pritubi i sluajeva
povrede prava i sloboda zajamenih ustavom i zakonima do kojih dolazi zbog samovolje, propusta, neodgovornosti ili drugih nepravilnosti u radu vlasti. Svatko ima pravo
podnoenja pritube pukom pravobranitelju, a sam puki pravobranitelj donosi odluku o
tome hoe li pritubu uzeti u razmatranje i u kojem opsegu. On upozorava, obavjetava,
daje preporuke i prijedloge te sainjava izvjetaje koje podnosi Hrvatskom saboru i
nadlenim ministarstvima i prosljeuje medijima. Uodreenim sluajevima moe samoinicijativno, na zahtjev graana, ali i na vijest u medijima o povredi ustavnih i zakonskih
prava i sloboda graana pokrenuti ispitivanje, kazneni, prekrajni ili disciplinski postupak
te izmjene ili dopune relevantnih zakona.
Od 2003. godine u Hrvatskoj djeluju jo dva posebna pravobranitelja/pravobraniteljice:
Pravobraniteljica za djecu i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Pravobraniteljica
za djecu nadlena je za zatitu i promicanje prava djeteta, to obavlja samostalno i neovisno. Izmeu ostaloga, ona nadzire usklaenost domaih zakona i drugih propisa s naelima
Konvencije o pravima djeteta i drugih meunarodnih i regionalnih dokumenata i instrumenata zatite prava djece; provjerava rad svih ustanova, tijela i sl. koji su nadleni za skrb
o djeci; obavjetava javnost o ostvarivanju prava djece u zemlji itd. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, pak, nadzire primjenu Zakona o ravnopravnosti spolova i drugih propisa u tom podruju, razmatra sluajeve diskriminacije po spolu u tijelima dravne uprave,
lokalne i podrune samouprave itd.
imbenici zatite i promicanja ljudskih prava i sloboda u Hrvatskoj

(do kraja 2003.)
Hrvatski sabor, osobito:
- Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina s Pododborom za ljudska prava,
Pododborom za prava nacionalnih manjina i Pododborom za hrvatsku nacionalnu manjinu
i Hrvate izvan domovine
- Odbor za ravnopravnost spolova
Ured pukog pravobranitelja
Ured predsjednika RH
Vlada RH, osobito:
- Koordinacija Vlade RH za drutvene djelatnosti i ljudska prava
- Ured za ljudska prava Vlade RH
- Ured zastupnika Vlade RH pred Europskim sudom za ljudska prava
- Ured Vlade RH za zatoene i nestale
- Ured za nacionalne manjine Vlade RH
- Ured Vlade RH za udruge
- Ured za suradnju s Meunarodnim sudom i Meunarodnim kaznenim sudovima
- Ured za suradnju s meunarodnim institucijama
- Ured za suzbijanje zlouporabe opojnih droga
- Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala
- Ured za socijalno partnerstvo
- Povjerenstvo za ljudska prava
- Povjerenstvo Vlade RH za ravnopravnost spolova
- Povjerenstvo za odnose s vjerskim zajednicama
- Povjerenstvo za osobe s invaliditetom
- Povjerenstvo za prevenciju poremeaja u ponaanju djece i mladei
- Povjerenstvo za suzbijanje zlouporabe opojnih droga
- Nacionalni odbor za meunarodno humanitarno pravo
- Nacionalni odbor za obrazovanje o ljudskim pravima
- Nacionalno bioetiko povjerenstvo za medicinu
- Nacionalni odbor za suzbijanje trgovanja ljudima
- Vijee za djecu
- Nacionalno vijee za zatitu na radu
- Savjet za razvoj civilnog drutva
tijela sudbene vlasti
- Dravno odvjetnitvo RH
- Dravno pravobraniteljstvo RH
- Dravno sudbeno vijee
- Hrvatska odvjetnika komora
Ustavni sud
tijela lokalne i podrune (regionalne) samouprave
organizacije civilnog drutva, osobito nevladine organizacije
sveuilita i istraivake institucije
mediji
tijela za zatitu ljudskih prava jedinica lokalne i podrune (regionalne) samouprave
razliiti oblici suradnje s meunarodnim tijelima i udrugama za ljudska prava
77
3.4.2.3. Smisao suradnje u zatiti i promicanju ljudskih prava

Do sada je nekoliko puta naglaeno da je suradnja izmeu dravnog, odnosno javnog,
i civilnog sektora na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i meunarodnoj razini klju za
ostvarenje, zatitu i promicanje visokih standarda ljudskih prava i temeljnih sloboda to
je suvremeni svijet prihvatio kao smisao i cilj svoga djelovanja. Stjecanjem samostalnosti,
opredjeljenjem za demokraciju i ukljuivanjem u meunarodne i regionalne procese i asocijacije, Hrvatska je stekla pravo, ali i obvezu sudjelovanja, suradnje i suodluivanja o svim
vitalnim pitanjima svoga razvoja u okvirima razvoja Europe i svijeta. To se osobito odnosi
na zadatak jaanja sustava zatite ljudskih prava u sklopu kojega je za Hrvatsku otvoreno
nekoliko razina suradnje:
globalna razina (Ujedinjeni narodi, UNESCO, Meunarodna organizacija rada,
Svjetska zdravstvena organizacija itd.);
regionalna razina (Vijee Europe; Organizacija za europsku sigurnost i suradnju)
podregionalna razina (zemlje Srednje Europe, zemlje Jugoistone Europe, zemlje
Mediterana, zemlje Podunavlja, zemlje regije Alpe-Jadran);
bilateralna razina (susjedne i druge zemlje, sporazumi o izruenju, o povratku ilegalnih migranata, zatiti manjina i dr.);
78
komunikacija s meunarodnim nevladinim organizacijama (Human Rights Watch,

International Helsinki Federation for Human Rights, Amnesty International i dr.).
Suradnja Hrvatske, osobito vladinih institucija i tijela na globalnoj i regionalnoj razini, ima
sredinju ulogu u nizu segmenata zatite ljudskih prava. Meu najvanijim je segmentima,
svakako, promjena hrvatskog zakonodavstva u skladu s meunarodnim i regionalnim standardima ljudskih prava. U tom smislu presudnu ulogu imaju izvjea koje Hrvatska dostavlja meunarodnim i regionalnim tijelima zaduenim za praenje primjene meunarodnih
i regionalnih ugovora o ljudskim pravima kojih je Hrvatska stranka. Zadatak je tih tijela
da nakon pregleda nacionalnog izvjetaja iznesu svoje miljenje o stanju ljudskih prava
u pojedinoj zemlji, upozore na eventualne propuste u primjeni meunarodnih odredbi
i predloe potrebne promjene. Tako je, primjerice, Hrvatska nakon podnoenja etvrtog
izvjetaja o primjeni Meunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije
od Odbora Ujedinjenih naroda za primjenu te konvencije dobila odgovor u kojemu se iznose
problematina podruja (primjerice, nejasno odreenje pojma etnikih i nacionalnih manjina u zakonodavstvu; rasna segregacija romske djece, nepostojanje zakonskih mjera kojima
se zabranjuje poticanje na rasnu diskriminaciju i nasilja, propusti drave u organizaciji
sigurnog povratka izbjeglica itd.), predlau uinkovite mjere i odreuje rok za predaju novoga izvjetaja.
Suradnja s Vijeem Europe u segmentu izmjene domaeg zakonodavstva najbolje ilustrira
narav i uinke procesa sudjelovanja i dogovaranja na regionalnoj razini, odnosno koritenja
prava i ispunjavanja odgovornosti koje iz toga proizlaze. Kao lanica Vijea Europe od 1996.
Hrvatska se obvezala ratificirati Europsku konvenciju o ljudskim pravima, to je i uinila
1997. godine. Tomu je prethodio proces utvrivanja razine sukladnosti domaeg zakonodav-
stva sa standardima Europske konvencije. Zadatak je obavljen u suradnji s Vijeem Europe,

a zavrni izvjetaj je postao podloga za brojne izmjene i dopune domaih zakona. Nadalje,
ratifikacijom je Hrvatska potvrila i da e bezuvjetno provoditi presude Europskog suda za
ljudska prava koje se odnose na hrvatske graane, koje mogu ukljuivati i izmjene zakona.
S druge strane, pristupanjem Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju (OESS) 1992.,
Hrvatska se takoer obvezala na provoenje naela sadranih u Helsinkom zavrnom aktu
i drugim temeljnim dokumentima Organizacije, kao i na potivanje i primjenu primjedbi,
prijedloga i preporuka njenih posebnih tijela, kao to su Ured za demokratske ustanove i
ljudska prava, Visoki povjerenik za manjine i Predstavnik za slobodu medija. Kako bi se
to prije ukljuila u europske integracijske procese, Hrvatska je 1996., nakon reintegracije
osloboenih podruja, pozvala Misiju OESS-a koja je imala zadatak promatrati procese reintegracije i povratka izbjeglica i prognanika, ukljuujui pitanje zatite ljudskih prava i zatite
manjina.
Zatita ljudskih prava jedan je od kljunih politikih uvjeta koji se postavljaju zemljama kandidatkinjama za prikljuenje Europskoj uniji. To se vidi i iz teksta Sporazuma o stabilizaciji
i pridruivanju izmeu Republike Hrvatske i Europske zajednice, potpisanim 2001. godine,
kao i iz Plana primjene Sporazuma kojim se utvruju obveze Hrvatske u gospodarskom
i politikom prestrukturiranju do 2006. godine. Podnoenjem zahtjeva za punopravnim
lanstvom u Uniji 2003., Hrvatska se obvezala na promicanje i zatitu temeljnih europskih
vrijednosti, ukljuujui ljudska prava i temeljne slobode.
3.5. Uloga civilnog drutva i

nevladinih organizacija u zatiti i
promicanju ljudskih prava8
Puno razumijevanje suvremenih pristupa odreivanju, zatiti, uivanju i jaanju ljudskih
prava i sloboda u okvirima demokracije, priznanja pluralizma i globalizacije nezamislivo je
bez poznavanja uloge koju civilno drutvo, osobito nevladine organizacije i sami graani,
ima u tim procesima. Djelovanje civilnog drutva posljednjih je desetljea bilo presudno za
unaprjeenje zatite ljudskih prava na meunarodnoj, regionalnoj, nacionalnoj i lokalnoj
razini, kako na proirenje opsega ljudskih prava, tako i na unaprjeenje mjera i mehanizama zatite. Umjesto tradicionalnog naglaavanja uloge diplomacije i pravne struke, danas
se zatita i promicanje ljudskih prava sve vie povezuje s radom aktivista i branitelja ljudskih prava, kao i s djelovanjem samih graana. Poetkom 1990-ih ta promjena je dovela
do ukljuivanja obrazovanja za ljudska prava na sve razine i u sve oblike kolovanja, kao i
do priznanja uloge neformalnih grupa u ostvarivanju zadataka kole u tom podruju.
8 U pisanju ovog poglavlja oslanjali smo se na sljedee izvore: Bernard, A.; Helmich, H. i Lehning, P.B. (ur.) Civil
Society and International Development. North-South Centre of the Council of Europe i OECD Development
Centre, 1998.; Deserving Trust: Issues of Acountablity for Human Rights NGOs. eneva: International Council for
Human Rights Policy, April, 2003. (radni materijal za raspravu).
79
Polazite za svoje djelovanje, organizacije civilnog drutva nalaze u l. 28. Ope deklaracije
o ljudskim pravima koji odreuje da svatko ima pravo na drutveni i meunarodni poredak
u kojemu se prava i slobode utvrene Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti. U skladu
s tim pojedinac ima moralno pravo zahtijevati pred meunarodnom organizacijom kao to
su Ujedinjeni narodi takav meunarodni poredak u kojemu e se potivati i tititi minimalni
opi, nedjeljivi i neotuivi standardi ljudskih prava i sloboda. Ta je odredba postala glavi
argument kojim branitelji ljudskih prava opravdavaju svoje djelovanje irom svijeta.
O vanosti organizacija civilnog drutva u irenju ideje i zatiti ljudskih prava po prvi put
se cjelovito progovorilo 1993. godine na Svjetskoj konferenciji o ljudskim pravima u Beu.
Beka deklaracija izriito priznaje zasluge nevladinih organizacija u borbi protiv gladi,
bolesti, nepravde, diskriminacije i rasizma, kao i u promicanju i zatiti prava ena, djece,
manjina, osoba s posebnim potrebama i drugih osjetljivih drutvenih grupa. Ukazujui na
vanost suradnje, dokument poziva drave, meunarodne i nevladine organizacije te pojedince da pojaaju svoje napore i usklade svoje djelovanje kako bi se na svim razinama stvorili povoljni uvjeti za osiguranje punog i djelotvornog uivanja ljudskih prava.
80
Svjetska konferencija o ljudskim pravima priznaje vanu ulogu nevladinih

organizacija u promicanju svih ljudskih prava i humanitarnom djelovanju na nacionalnoj,
regionalnoj i meunarodnoj razini. Svjetska konferencija o ljudskim pravima priznaje njihov
doprinos podizanju svijesti javnosti o ljudskim pravima, unaprjeivanju odgoja, obrazovanja,
pouavanja i istraivanja u tom podruju te promicanju i zatiti svih ljudskih prava i temeljnih
sloboda. Iako potvruje da drave imaju prvenstvenu odgovornost za uspostavljanje standarda
ljudskih prava, Konferencija takoer naglaava doprinos nevladinih organizacija tom procesu.
S tim u svezi Svjetska konferencija o ljudskim pravima istie potrebu stalnog dijaloga i suradnje izmeu vlada i nevladinih organizacija.
Nevladine organizacije i njihovi lanovi koji bezinteresno djeluju u podruje ljudskih prava
trebaju uivati prava i slobode utvrene Opom deklaracijom o ljudskim pravima, kao i
zatitu domaeg pravnog sustava. Prava i slobode ne smiju se koristiti suprotno svrsi i ciljevima Ujedinjenih naroda. Nevladine organizacije trebaju uivati slobodu u provoenju svojih
programa u podruju ljudskih prava bez vanjskih pritisaka, a u skladu s domaim zakonima i
odredbama Ope deklaracije o ljudskim pravima. (paragraf 38. Beke deklaracije proglaene
na Svjetskoj konferenciji o ljudskim pravima 1993. godine).
Pedeseta obljetnica proglaenja Ope deklaracije o ljudskim pravima 1998. prola je u

znaku priznanja uloge civilnog drutva u promicanju i zatiti ljudskih prava, ali i u otkrivanju rizika i opasnosti koji prate civilne akcije. Te je godine Opa skuptina Ujedinjenih
naroda prihvatila Deklaraciju o pravima i odgovornostima pojedinaca, grupa i dravnih
tijela na promicanju i zatiti univerzalno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, poznatu i kao Deklaraciju o braniteljima ljudskih prava. U njoj se od drava trai da branitelje
ljudskih prava zatite od progona i nezakonitog zatvaranja te da im osiguraju slobodu djelovanja. Kako bi potaknuo to iru primjenu Deklaracije, glavni tajnik Ujedinjenih naroda
imenovao je Posebnog predstavnika za branitelje ljudskih prava.
3.5.1. Civilno drutvo

Suvremeni pojam civilnog drutva pojavio se u politikoj teoriji i praksi tijekom 1980-ih,
nakon to je skoro dva stoljea bio sasvim zanemaren. U poetku se koristi kao oznaka za
razliite oblike suradnje graana u pruanju otpora komunistikom reimu. Nakon toga
poprima niz novih znaenja pa ga dio autora odbija koristiti tvrdei da se njime ne dobiva
nita novo u odnosu na ve postojee pojmove liberalnog graanstva i demokracije.
Usprkos tim nesuglasicama, s vremenom je postalo uobiajeno civilno drutvo povezivati
sa spontanim i neprofitnim akcijama graana. Za veliki dio autora rije je o treem sektoru
kojim se u demokratskom drutvu uspostavlja ravnotea izmeu drave, s jedne, i privatnog, odnosno gospodarskog ili komercijalnog sektora, s druge strane (v. Prikaz 9). Civilno
drutvo izrasta na naelima spontanosti, samoorganiziranja, suodgovornosti i solidarnosti
graana u ostvarenju nekih zajednikih ciljeva. Ono zatvara prostor u kojemu pojedinac
djeluje kao autonoman subjekt izvan obveza koje inae ima prema obitelji, dravi (plaanje
poreza, glasovanje na izborima) ili radnom mjestu. ine ga razliite udruge ili asocijacije,
ukljuujui nevladine organizacije, grupe za samopomo, mjesne klubove, susjedske grupe,
organizacije mladih i sl. S obzirom na to da je usmjereno na boljitak zajednice, civilno
drutvo treba razlikovati od dijela drutva koji pripada politikim strankama ili organizacijama ili pak gospodarstvu. Prvima je cilj vlast, a drugima profit.
Mnogi dre da je nagli razvoj civilnog drutva u posljednjem desetljeu 20. stoljea odgovor graana na krizu dominantnog modela demokratske vladavine i gospodarskog razvoja
zapada. Dokaz tome nalazi se u injenici da je taj proces pokrenuo tri vana pitanja o kojima ovisi budunost demokratskog svijeta:
Treba li elitni, odnosno zastupniki model demokracije zamijeniti participativnim
modelom?
Je li liberalizam koji naglaava prava i slobode pojedinca vee jamstvo za dobrobit
drutva od komunitarizma koji interese zajednice pretpostavlja pravima i slobodama
pojedinca?
Treba li i dalje slijediti ideju slobodnog trita koje djeluje po naelu nejednakosti,
rizika i nadmetanja ili prihvatiti humanistiki pristup koji naglaava jednakost, suradnju, solidarnost i sigurnost svih graana?
CIVILNO DRUTVO
(trei sektor)
DRAVA (prvi sektor)
smisao djelovanja:
osiguranje i uvrenje
vlasti
PRIVATNO
PODUZETNITVO
(drugi sektor)
smisao djelovanja:
ostvarenje prota
Prikaz 9: Tri kljuna sektora suvremenog drutva
smisao djelovanja:
opedrutveni napredak
nevladine organizacije
grupe za samopomo
mjesni klubovi
organizacije mladih
susjedske grupe itd.
81
Usprkos teorijskim nejasnoama i nedostacima same prakse, dosadanje iskustvo graana

u spontanom organiziranju i djelovanju za svoju dobrobit i dobrobit drugih potvruje
sljedee funkcije civilnog drutva:
posreduje izmeu graana i vlasti;
predstavlja konicu svemoi i samovolji drave;
osigurava participaciju graana u procesu odluivanja;
promie drutvenu koheziju temeljenu na potivanju ljudskih prava i sloboda,
razliitosti i nediskriminacije to je presudno za dobrobit kulturno pluralnih
drutava;
promie osjeaj povjerenja i zajednitva meu graanima;
omoguuje uenje i socijalizaciju kroz iskustvo timskog rada na postavljanju ciljeva,
planiranju akcija i provjeri njihove uinkovitosti;
potie razliitost ideja, dijalog i konsenzus;
unaprjeuje socijalni kapital zajednice.
82
Civilna akcija - irok spektar djelovanja nevladinih organizacija, lokalnih klubova

i drugih oblika spontanog organiziranja graana u prostoru izmeu dravnih i privatnih
interesa. Akcije su najee potaknute potrebom ukazivanja na neki drutveni nedostatak ili
problem koji je posljedica loih odluka ili nepostojanja odluka vlasti (primjerice, nepravedni
sudski postupak, nedostatna drutvena skrb za djecu ili osobe s posebnim potrebama i sl.).
Temeljna naela civilnog djelovanja su: participacija, jednakost, demokratsko voenje, slobodna volja, snoljivost, solidarnost, odgovornost, nenasilje, suradnja, povezivanje, irenje
informacija i sl. Uobiajene metode djelovanja su: kampanja, zagovaranje, uvjeravanje, prosvjed, peticija, pritisak, provokacija, bojkot i sl.
U Europi se jaanje civilnog drutva postavlja kao jedan od stratekih ciljeva razvoja demokratskih odnosa temeljenih na potivanju ljudskih prava i sloboda, jednakosti, vladavini
prava i kulturnoj raznolikosti. Osiguranje participacije graana u odluivanju na svim
razinama uzima se kao normativni ideal europske politike kulture i kao nezaobilazan
uvjet dobre vladavine. U skladu s tim sve vie se zagovara jaanje kapaciteta za dijalog
izmeu civilnog i dravnog sektora u izradi smjernica drutvenog razvoja i provjeri njihove
uinkovitosti. Tomu se svojim ustrojem prilagoava i Vijee Europe koje posljednjih godina
sve vie postaje forum za uspostavljanje dijaloga izmeu predstavnika civilnog drutva i
vlada zemalja lanica na unaprjeenju opih standarda ljudskih prava, praenju primjene
tih standarda i pruanju pomoi zemljama u ispunjavanju njihovih meunarodnih i regionalnih obveza.
Uloga civilnog drutva sve je izraenija i u ograniavanju procesa gospodarske i financijske
globalizacije koji slue partikularnim interesima velikih kompanija na raun pojedinaca
i drutvenih grupa, pa i cijelih naroda. Ustrajavajui na pravednoj trgovini i racionalnom
koritenju svjetskih resursa, zatiti okolia i zatiti potroaa, organizacije civilnog drutva
trae uvoenje novih pristupa proirenju slobodnog trita, ukljuujui promjenu prioriteta same Svjetske trgovinske organizacije kako bi ona vie titila interese graana, a manje
multinacionalnih kompanija. U uvjetima u kojima dvadesetak multinacionalnih kompanija raspolae bogatstvima i resursima koji nadmauju ukupna bogatstva velikog dijela
razvijenih zemalja svijeta i u kojima vlade esto nisu dorasle svojoj temeljnoj zadai zatite
graana, civilno drutvo postaje presudan imbenik ozdravljenja demokracije i njena
povratka graanima.
Civilno drutvo ima vanu ulogu i u tranzicijskim zemljama u kojima preivjele autoritarne drutvene, gospodarske i politike strukture ozbiljno ugroavaju razvoj, ionako krhkih,
demokratskih tvorevina. U nedostatku jasnih i uinkovitih politikih i pravnih instrumenata zatite prava i sloboda pojedinca, spontane civilne inicijative imaju viestruku ulogu.
One pojedincu pruaju osjeaj zajednitva i zatienosti koji mu nedostaje u susretu s
novim institucijama. Nadalje, sudjelovanjem u civilnim akcijama pojedinac stjee znanja
i vjetine preko kojih sebe osnauje kao odgovornog graanina. I konano, graanin s
iskustvom na zatiti ljudskih prava u civilnom sektoru postaje vaan resurs za cjelokupni
demokratski razvoj tranzicijskih drutava.
3.5.2. Nevladine organizacije

Nevladine organizacije danas su najei oblik djelovanja civilnog drutva. Osnivaju se na
naelu slobodnog i neprofitnog udruivanja graana u zatiti svojih interesa, neovisno o
dravi i privatnom sektoru. Ponekad se krivo poistovjeuju s dobrotvornim drutvima ili
pak s cjelokupnim civilnim sektorom.
Odreenje i podjela
Budui da djeluju u vrlo irokom podruju (v. Prikaz 10) i da nerijetko mijenjaju svoje programe, nevladine organizacije se obino svrstavaju u tri meusobno isprepletene iroke
kategorije:
nevladine organizacije koje pruaju usluge razliitim kategorijama graana
(humanitarna pomo, zastupanje, opismenjivanje, obrazovanje i struna izobrazba
itd.);
nevladine organizacije koje promiu drutveni razvoj u uem smislu (zatita
okolia, ouvanje kulturne batine, poboljanje kvalitete ivota u gradu ili prigradskim naseljima itd.);
nevladine organizacije koje djeluju na promicanju i zatiti ljudskih prava i sloboda (utvrivanje standarda i mehanizama zatite, praenje i izvjetavanje, zastupanje).
83
Prve nevladine organizacije za ljudska prava pojavljuju se tijekom hladnog rata kad svojim
akcijama vre pritisak na vlade zbog krenja graanskih i politikih prava. Poetkom
1990-ih skreu pozornost javnosti na meunarodne obveze drave u zatiti gospodarskih,
socijalnih i kulturnih prava. Posljednjih godina, pak, sve vie se okreu problemima globalizacije, meunarodnog kriminala, korupcije i terorizma; promiu prava marginaliziranih
drutvenih grupa (starosjedioci, manjine, homoseksualci, beskunici, osobe s posebnim
potrebama), surauju u izobrazbi dravne uprave, policije, sudaca i sl. te, openito, zagovaraju naelo pravde, a ne milosra u poticanju gospodarskog i drutvenog razvoja.
graanska i politika
prava i slobode
progoni, muenja,
protjerivanja i nestanci
pravosudna zatita i
pravinost sudskog
postupka
84
ropstvo i prisilni
rad, ukljuujui
trgovinu, prisiljavanje
na prostituciju i
pornografiju djece i
odraslih
diskriminacija, osobito
po rasnoj, etnikoj i
nacionalnoj osnovi
gospodarska
i socijalna prava
zapoljavanje, uvjeti na
radu, pravedna naknada,
plaeni odmor
obrazovanje i struna
izobrazba
socijalna sigurnost i
drugi aspekti ivotnog
standarda itd.
sloboda miljenja,
izraavanja i
vjeroispovijesti
sloboda i odgovornost
medija, ukljuujui govor
mrnje itd.
ene
djeca
lezbijke i homoseksualci
migranti, izbjeglice i prognanici
prava i slobode koje

promiu nevladine organizacije
za ljudska prava
pravo glasovanja i
korektnost izbora
sloboda kretanja,
okupljanja i udruivanja
prava posebno
osjetljivih grupa
azilanti i osobe bez

dravljanstva
osobe koje pripadaju
manjinama
starosjedioci
kulturna prava
kulturni identitet
osobe s posebnim
potrebama, ukljuujui
oboljele od AIDS-a
autorska prava
zatvorenici, osobito
politiki
akademska sloboda itd.
beskunici
Prikaz 10: Podruja u kojima djeluju nevladine organizacije za ljudska prava

Usprkos nedvojbenim uspjesima, nevladine organizacije za ljudska prava nisu, poput nevladinih organizacija iz gospodarskoga i socijalnog sektora, imale poseban savjetodavni
status u Ujedinjenim narodima sve do kraja 1990-ih. Glavni razlog tome bilo je odsustvo
jasne definicije kojom bi se istakle njihove razlikovne oznake u odnosu na druge nevladine
organizacije. Problem se poeo rjeavati Deklaracijom o braniteljima ljudskih prava, ali je
tek u izvjetaju glavnog tajnika Ujedinjenih naroda podnesenom na 55. zasjedanju Ope
skuptine 2002. objanjeno da se djelovanje branitelja ljudskih prava odnosi na sve kategorije ljudskih prava: graanska, kulturna, gospodarska, politika, socijalna. Inspirirani i
voeni standardima ljudskih prava branitelji ljudskih prava djeluju na uklanjanju ozbiljnih problema koji utjeu na ivot ljudi u cijelom svijetu, kao to su glad i siromatvo,
nesnoljivost i diskriminacija, zloporaba vlasti i korupcija, nesigurnost, sukobi i represija,
nepravda i oduzimanje slobode. Oni pomau rtvama povrede ljudskih prava. U njihovu
djelovanju najvaniju ulogu ima prevencija jer kompenzacija rtvama uvijek dolazi kasno
kasno.
Utjecaj nevladinih organizacija (NVO-a) na rad UN-a proizlazi iz teksta
Povelje UN-a, u kojemu se Gospodarsko i socijalno vijee poziva na suradnju
s NVO-ima, pod sljedeim uvjetima: a) da se organizacija bavi meunarodnim
gospodarskim, socijalnim, kulturnim, obrazovnim, zdravstvenim, znanstvenim,
tehnolokim i sl. pitanjima, ukljuujui zatitu opih ljudskih prava i sloboda, koja
su u nadlenosti Vijea; b) da su njezini ciljevi sukladni naelima i ciljevima Povelje
UN-a; c) da podupire djelovanje UN-a u skladu sa svojim ciljevima i prirodom svog
djelovanja; d) da ima meunarodni ugled; e) da je po svojoj strukturi meunarodna i
f ) da ni na koji nain ne ovisi o financijskoj pomoi drave. Organizacije koje zadovoljavaju te kriterije imaju savjetodavni status pri UN-ovu Gospodarskom i socijalnom vijeu u jednoj od sljedee tri kategorije: a) Kategorija I. - okuplja NVO-e kojih
se temeljni interes poklapa s veinom aktivnosti Vijea; b) Kategorija II. - ukljuuje
NVO-e koje raspolau znanjima i iskustvom u nekim od podruja djelovanja Vijea i
c) Roster - obuhvaa one NVO-e koje samo povremeno sudjeluju u radu Vijea.
Nevladine organizacije u podruju promicanja i zatite ljudskih prava djeluju na nekoliko

razina:
lokalne (promicanje i zatita prava openito ili neke grupe na razini grada, upanije
i sl.; utjecaj na lokalnu upravu i samoupravu);
nacionalne (poduzimanje akcija u granicama svoje drave, najee preko mree
svojih lanova i/ili ogranaka i suradnjom sa slinim stranim ili meunarodnim nevladinim organizacijama);
regionalne i meunarodne (promicanje i zatita prava u drugim zemljama). Dijele
se na:
- transnacionalne nevladine organizacije ili federacije specijalizirane za praenje
stanja ljudskih prava openito ili u nekom posebnom podruju, ili u odnosu na
neku posebnu grupu (Amnesty International, Helsinka federacija za ljudska
prava)
- nevladine organizacije specijalizirane za promatranje stanja ljudskih prava u jednoj ili vie zemalja (Izrael, Tibet, SEE itd.).
85
Meunarodne nevladine organizacije (engl. international non-governmental

organisations - INGOs) treba razlikovati od meuvladinih organizacija (engl. intergovernmental organisations - IGOs), kakve su UN, UNESCO, Vijee Europe i sl.,
koje okupljaju predstavnike vlada zemalja lanica, ali i od meunarodnih organizacija (engl. international organisations - IOs), kao to je npr. Meunarodni konzorcij
za satelitski prijenos - INTELSAT, u kojima surauju predstavnici vlada i privatne
osobe, kao i od transnacionalnih gospodarsko-financijskih organizacija (engl. transnational organisations - TOs), kao to je Ford, koje se osnivaju u jednoj dravi odakle se ire na druge drave i regije.
3.5.2.2. Temeljna naela i metode djelovanja te pitanje vjerodostojnosti
86
S obzirom na to da djelatnost branitelja ljudskih prava podrazumijeva praenje, kritiku

analizu i informiranje javnosti o sluajevima ugroavanja prava i sloboda, esto se postavlja
pitanje legitimnosti njihova rada. Kritiari im predbacuju da se njihovi lanovi ne biraju u
demokratskom postupku, da djeluju netransparentno i bez objektivnih mjerila kvalitete, da
im nedostaje strunosti i da su, suprotno temeljnim naelima civilnog djelovanja, esto ovisni o privatnim i dravnim financijskim resursima, a ponekad i politiki pristrani. Njihovi
zagovornici, pak, naglaavaju porast ugleda nevladinih organizacija za ljudska prava u
javnosti i utjecaj na meunarodne i regionalne procese, osobito preko Ujedinjenih naroda,
UNESCO-a, UNICEF-a i Vijea Europe, to nazivaju supranacionalizacijom politike.
Same nevladine organizacije opravdavaju svoje djelovanje u terminima moralne odgovornosti koja proizlazi iz naela Ope deklaracije o ljudskim pravima i osjeaja solidarnosti
s potlaenima i obespravljenima. Budui da Opu deklaraciju prihvaaju kao dokument
kojim se ureuju minimalni standardi u zatiti prava i sloboda pojedinca, branitelji ljudskih
prava dre moralno opravdanim vriti pritisak i na meunarodnu zajednicu kako bi ona
unaprijedila te standarde, i na nacionalne vlade kako bi ih one primijenile.
No vjerodostojnost branitelja ljudskih prava ne proizlazi iz pukog samoiskaza o moralnoj odgovornosti nego iz jasnoe proklamiranih naela i njihove stvarne primjene, to
podrazumijeva jasno odreivanje sljedeih dimenzija djelovanja:
misije, ciljevi ili vrijednosti koje zastupaju;
programi, teme i metode djelovanja;
sustav odgovornosti;
standardi ili indikatori kvalitete kao dio postupka osiguranja kvalitete te kodeks
ponaanja;
postupci praenja i vrednovanja;
nain izvjetavanja.
Glede naela kojima se rukovode u svom radu, nevladine udruge za ljudska prava najee
istiu sljedee:
privrenost opim ljudskim pravima i temeljnim slobodama (uvjerenje u jednakost i ravnopravnost svih ljudi, kao i u potrebu ope primjene minimalnih
zajednikih standarda ljudskih prava i sloboda, uz potivanje naela najboljeg interesa za pojedinca);
nepristranost (suzdravanje od zastupanja ili podravanja partikularnih interesa,
programa ili ideja vlada, monih politikih ili gospodarskih grupa i sl.);
neovisnost (samostalnost u donoenju i provoenju odluka, to u nekim sluajevima
podrazumijeva obvezu traenja financijske potpore iz vie izvora uz izriito odbijanje
sredstava iz dravnih izvora);
transparentnost (otvorenost i uredno ispunjavanje svih ugovornih obveza,
ukljuujui pitanja strunosti, provoenja programa i financija);
vjerodostojnost, objektivnost, koherentnost i provjerljivost izvjetavanja (obveza koju osobito moraju potivati one nevladine organizacije koje vre istraivanja i
objavljuju izvjetaje o stanju ljudskih prava u drugim zemljama; ukljuuje zahtjeve
za visokom razinom strunosti, prikupljanjem podataka iz vie izvora i njihovim
viestrukim provjeravanjem te pisanjem izvjetaja bez suvinih interpretacija i uz
ekstenzivnu potkrijepljenost injenicama);
osnaivanje kapaciteta pojedinca i lokalne zajednice (davanje prvenstva akcijama
na lokalnoj razini u cilju samoosvjetavanja i samoosnaivanja graana za obranu
svojih prava i sloboda);
nenasilje, solidarnost i zakonito djelovanje (glavno naelo rada je dokaz, razmjena
miljenja i zajedniko iznalaenje rjeenja, a ne pritisak ili zastraivanje; koritenje
nasilnih, pa i nezakonitih metoda doputeno je samo u iznimnim sluajevima kad
se opravdano pretpostavlja da je to jedino jamstvo zaustavljanja patnje pojedinca i
grupa zbog ugroavanja njihovih temeljnih prava i sloboda).
Posebnost nevladinih organizacija za ljudska prava ne ogleda se samo u izboru sadraja
(prava i slobode kojima se bave) ili naela od kojih polaze u zatiti ljudskih prava nego i
u izboru metoda djelovanja. Bitno obiljeje tih metoda je promjena stanja neposrednom
akcijom koja, ovisno o ciljevima organizacije, ide od pruanja pravnih savjeta i usluga
druge vrste preko vrenja pritiska na vladu slanjem velikog broja pisama do tzv. poziva na
hitnu akciju i mobilizacije srama (v. Prikaz 11).
87
Metode djelovanja branitelja ljudskih prava

metode pomoi rtvama
i osnaivanja javnosti
pruanje pravnih savjeta
zastupanje
zagovaranje interesa rtava
krenja prava
pruanje humanitarne pomoi
opismenjivanje
obrazovanje i struna
izobrazba u podruju ljudskih
prava
kritiko osvjetavanje
sudjelovanje u akcijama
88
metode vrenja
pritiska na vlasti
kampanja
javni protest, pisanje pisama,
peticija
pozivi na hitnu akciju
prijave meunarodnim
i regionalnim tijelima
nadlenim za praenje
primjene instrumenata
ljudskih prava
mobilizacija srama uz
koritenje medija
izrada izvjea o stanju
ljudskih prava visoke kvalitete
izrada 'izvjea u sjeni koji se
dostavljaju meunarodnim
tijelima za praenje primjene
instrumenata paralelno s
vladinim izvjetajima
metode osnaivanja
ljudskih prava
pritisak na meunarodne
organizacije radi detaljnije
razrade pravnih standarda ili
jaanja mehanizama njihove
primjene
Prikaz 11: Metode djelovanja branitelja ljudskih prava.

Pitanje odgovornosti u civilnom se sektoru poinje izravnije postavljati 1990-ih meu
humanitarnim udrugama i udrugama koje djeluju u podruju drutvenog razvoja. Prve
standarde za provoenje i praenje humanitarnih akcija, koji ukljuuju pitanje odgovornosti prema onima kojima se prua pomo i onima od kojih se pomo prima, ali i obvezu
neovisnosti o vladama, postavili su Crveni kri i Crveni polumjesec 1994. godine, kada je
pokrenuto i osnivanje ombudsmana za praenje primjene standarda humanitarne pomoi.
Godine 2003. i Meunarodno vijee za politiku ljudskih prava iz eneve objavilo je radni
izvjetaj Stjecanje povjerenja: Pitanja odgovornosti nevladinih organizacija koje djeluju u
podruju ljudskih prava. U izvjetaju se propituju temeljna naela djelovanja nevladinih
organizacija kako bi one bile spremne suprotstaviti se izazovima vremena u kojemu su
vlade sve manje spremne ispunjavati svoje obveze prema meunarodnim institucijama i u
kojemu na meunarodnoj razini dolazi do smanjenja transparentnosti, konzistentnosti i
politike odgovornosti.
Danas je prihvaeno da se odgovornost nevladinih organizacija provjerava na dvije razine.
Unutarnja odgovornost podrazumijeva odnos prema lanovima i donatorima, dok vanjska
odgovornost ukljuuje odnos prema onima u ije ime ili za ije dobro se akcija provodi,
misiji organizacije, vaeim opim standardima ljudskih prava i drugim nevladinim organizacijama, odnosno civilnom drutvu u cjelini.
Iako je vrednovanje uinkovitosti nevladine organizacije i njenih programa, odnosno

akcija, jedan od najvanijih segmenata civilnog djelovanja, ono je u pravilu najslabije
razvijeno. Najee koriteni kriteriji, kao to su pravovremeno ostvarivanje zadataka,
racionalno troenje sredstava ili uestalost pojavljivanja u medijima, znatno su ispod potreba zbog kojih se evaluacija provodi. Iskorak prema internom vrednovanju, tj. prema, primjerice, utvrivanju stavova sudionika radionice u odnosu na postignute rezultate ili njihova zadovoljstva, takoer samo dijelom, daje odgovor na pitanje uinkovitosti programa.
Stoga se predlae da se ti pokazatelji nadopune podacima o stupnju povjerenja, priznanja
ili potpore javnosti, ukljuujui osiguranje financijskih sredstava; razini osvijetenosti javnosti o problemima kojima se organizacija bavi i sudjelovanja graana u njenim akcijama;
slubenim priznanjima; izmjeni odreene politike kao posljedice civilne akcije; stupnju
poboljanja rada javnih slubi nakon treninga organiziranog od strane nevladine organizacije i sl. Predlae se i vee koritenje metoda benchmarkiranja (usporeivanje svojih
rezultata s rezultatima slinih nevladinih organizacija, nakon ega se izrauje plan za
poboljanje) i peer-reviewa ili eksternog vrednovanja (pozivanje procjenjivaa iz civilnog
sektora, najee druge nevladine organizacije koja djeluje u istom podruju).
Branitelji ljudskih prava posljednjih su desetljea dali izuzetan doprinos jaanju

meunarodnog, regionalnih i nacionalnih sustava promicanja i zatite ljudskih prava i
sloboda. Na meunarodnoj su razini preko Komisije za ljudska prava i Gospodarskog
i socijalnog vijea Ujedinjenih naroda utjecali na uspostavu meunarodnih standarda ljudskih prava, potakli njihove izmjene i dopune te pridonijeli osnivanju tijela, kao i
odreivanju i jaanju mehanizama praenja primjene meunarodnih instrumenata ljudskih
prava na niim razinama. U pojedinim su zemljama, osobito onima koje se danas nalaze u
procesu tranzicije kao i Hrvatska, svojim akcijama utjecali na poboljanje ustavne zatite
nekih od najvanijih prava i sloboda graana, ukljuujui pravo na slobodu govora, jednakost, dostojanstvo i zabranu diskriminacije osoba koje pripadaju manjinama. Njihovo
djelovanje u nizu zemalja, i ne samo totalitarnih, nailazi na neodobravanje i otru kritiku
vlasti. Nerijetko im se zabranjuje djelovanje, esto su zatvarani i proganjani, a nisu rijetki ni
sluajevi ugroavanja njihovih ivota, to najbolje govori o osjetljivosti i vanosti djelovanja
na zatiti ljudskih prava i sloboda. Uvjeti u kojima provode svoje programe, pokazatelji su
stanja zatite ljudskih prava u nekom drutvu, a poboljanje tog stanja pokazatelj je kvalitete njihovih programa i razine podrke koju uivaju kod graana.
89
4.
Bitna obiljeja i
podjele ljudskih
prava
4.1. Obiljeja ljudskih prava

Ljudska prava predstavljaju meunarodni konsenzus o minimumu uvjeta koji su ovjeku
pojedincu potrebni za ivot u dostojanstvu i slobodi. Ona posjeduju odreena obiljeja po
kojima ih razlikujemo od drugih vrsta prava:
prirodnost ljudska prava su bitan dio ljudske prirode; ona pripadaju svakoj osobi u
jednakoj mjeri, bez obzira na njenu rasnu, etniku, nacionalnu kulturnu ili politiku
pripadnost, spol, socioekonomski status i druge razlikovne osobine;
univerzalnost ljudska prava su opeprihvaena moralna i pravna naela kojima se
potvruje i titi ljudsko dostojanstvo osobe;
90
neotuivost ljudska prava se ne mogu ni oduzeti ni prenositi, no vlast ih u manjoj

ili veoj mjeri moe priznati, kao to neka od njih u odreenim okolnostima i pod
odreenim uvjetima moe ograniiti;
nedjeljivost meuovisnost i sveobuhvatnost - sva ljudska prava su meusobno
nedjeljivost,
povezana, ovisna i nedjeljiva, a kao cilj imaju potvrdu ljudskog dostojanstva.
S obzirom na to da u suvremenim uvjetima pojedinac moe stvarno i u punoj mjeri uivati
svoja ljudska prava i slobode, ovisno o tome jesu li mu i kako oni priznati u drutvu koje
mu pripada, meunarodna zajednica je odredila i tri temeljna naela kojima se ograniava
samovolja dravnih vlasti u zatiti ljudskih prava:
nediskriminacija vlast mora osigurati da svatko jednako uiva svoja ljudska prava
bez diskriminacije na osnovi rase, religije, boje koe, spola, nacionalnosti ili nekog
drugog obiljeja ili statusa.
vladavina prava potivanje i puna zatita ljudskih prava mogua je samo ako su
ona ugraena u domai pravni sustav; takvo drutvo se jo naziva drutvom zakona
ili drutvom ureenim na naelu vladavine prava;
Bitna obiljeja i podjele ljudskih prava
uinkovita odteta ljudska prava se uinkovito tite samo ako domai pravni sustav jami osobama kojima su ta prava povrijeena uinkovit pravni lijek ili
odtetu.
S druge strane, kako ljudska prava ine nedjeljiv sustav u kojemu ugroavanje jednog prava
nuno vodi ugroavanju ostalih, neprihvatljiva je praksa mnogih drava da pod razliitim
izlikama ograniavaju broj temeljnih prava koja tite ili pak uskrauju neka temeljna prava
pojedinim kategorijama ljudi. Primjer za prvi sluaj je zapostavljanje zatita gospodarskih i
socijalnih prava, uz opravdanje da je drava siromana ili ugroavanje graanskih i politikih
prava, uz objanjenje da su graani siromani i da im drava prvenstveno treba osigurati
kruh, a ne slobodne izbore ili da se tako uva javni red, mir i opa sigurnosti itd. Primjer
za drugi sluaj je muenje ideolokih protivnika kao dravnih neprijatelja i uskraivanje
posebnih prava osobama koje pripadaju manjinama, uz objanjenje da svi graani uivaju ista
prava itd. Takvu zloporabu ljudskih prava u politike svrhe meunarodna zajednica nastoji
suzbiti uvoenjem tzv. funkcionalnih naela depolitizacije ljudskih prava. Osim ve spomenutih naela nedjeljivosti i meuovisnosti, spominje se naelo proporcionalnosti vladinih
mjera po kojemu svako ograniavanje ljudskih prava mora biti opravdano nepolitikim ciljevima, najavljeno i obrazloeno Ujedinjenim narodima te provedeno u skladu sa zakonom.
Nedjeljivost ljudskih prava ne znai da se pojedina prava ne mogu razmatrati zasebno i da
ona ne mogu biti ureena posebnim pravnim instrumentima. Uostalom, kao to smo vidjeli
ranije, sveobuhvatna naela Ope deklaracije o ljudskim pravima pravno su potvrena dvama instrumentima (Meunarodni pakt o graanskim i politikim pravima i Meunarodni
pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima) koji se, osim toga, meusobno znatno
razlikuju po uspostavljenim mehanizmima nadzora nad primjenom njihovih odredbi. Postojanje dva meunarodna instrumenta ljudskih prava s nejednakim mehanizmima zatite ni
u kojem sluaju ne dovodi u pitanje samo naelo nedjeljivosti ljudskih prava, nego dosljedno i
uinkovito provoenje tog naela.
Da su ljudska prava sveobuhvatna i nedjeljiva, potvruje svakodnevno iskustvo.
Ograniavanje prava na slobodu i sigurnost, primjerice, nuno ugroava pravo na osobno
dostojanstvo, slobodu miljenja i izraavanja, pravo na pravedan sudski postupak, slobodu od
muenja, pravo na uinkovitu naknadu itd., sve do prava na ivot. Isto tako, danas je gotovo
nezamislivo da bi pojedinac bez ostvarenja prava na obrazovanje kojim stjee potrebna znanja
i vjetine mogao u punoj mjeri uivati neko drugo pravo, ukljuujui pravo na ivot.
4.2. Generacije ljudskih prava

Na pitanje jesu li ljudska prava rezultat revolucije ili evolucije, odnosno jesu li se pojavila
odjedanput ili su postupno izranjala tijekom povijesti, ne postoji jedinstven odgovor.
Autori koji vie istiu potrebu pravnog osnaivanja naela Ope deklaracije o ljudskim
pravima dre da je teza o razvoju pogrena i krivo usmjerena. Osobito im je strana ideja
o tzv. generacijama ljudskih prava koju, pak, istiu autori zainteresirani za proirenje
91
postojeih kategorija prava u skladu s potrebom zatite ovjeka pred novim prijetnjama i
izazovima, kao to su kriza okolia, ratovi, neodgovornost vlasti i sl.
Da su ljudska prava rezultat viestoljetnih nastojanja za potvrivanjem ljudske osobe, bez
obzira na njeno podrijetlo, status, sposobnosti i sl., pokazuju primjeri borbe ena, pripadnika starosjedilakih naroda i manjina za svoja ljudska prava. Tako su, primjerice, ene u
veini europskih drava stekle pravo glasovanja tijekom prve polovice 20. stoljea. Prava
starosjedilakih naroda pravno su zatiena na meunarodnoj razini tek krajem 1980-ih
u obliku konvencije Meunarodne organizacije rada. Zatita prava osoba koje pripadaju
manjinama pravno je ureena jedino na razini Europe i to sredinom 1990-ih.
Borba ena za svoja ljudska prava u Francuskoj
92
Deklaracija o pravima ovjeka i graanina - temeljni dokument Francuske revolucije i jedan od dva povijesna izvora za pisce Ope deklaracije o ljudskim pravima
obraala se samo mukarcima. Ogorene na takav postupak, obrazovane su sudionice Revolucije, na elu s Olympes de Gouges, napisale 1791. Deklaraciju o pravima
ena i graanki u kojoj je naglaeno da je enama uivanje njihovih prirodnih prava
neprekidno ograniavano mukom tiranijom i da se ta ogranienja moraju ukloniti
u skladu sa zakonima prirode i razuma. Te je zahtjeve Narodna skuptina odbila
uz obrazloenje da veina ena nema razuma i da bi stoga bilo pogreno dopustiti
malom broju pametnih ena da uivaju iste privilegije kao mukarci. Autoricu teksta
su nazvali histerinom, iracionalnom i enom slabog karaktera te su ju optuili da
tei dravnikim poslovima, to je u to vrijeme bilo nedopustivo njenu spolu. Zbog
toga je nekoliko godina kasnije zavrila na giljotini, a djelovanje enskih klubova je
zabranjeno. Napoleonovim zakonom iz 1804. godine, ene dospijevaju u kategoriju
pravno neuraunljivih zajedno s djecom i umobolnima, a sredinom 19. stoljea
zabranjuje im se sudjelovanje na politikim sastancima i politiko djelovanje. Svoja
politika prava Francuskinje su izborile tek sredinom 20. stoljea, otprilike kad i
ene u veini drugih europskih drava.
No prvi instrumenti zatite temeljnih prava ovjeka nisu diskriminirali samo na
osnovi rodne pripadnosti. Osim ena, iskljuivali su pripadnike drugih rasa, odnosno boje koe i starosjedilakih naroda. Ukratko, prava koja su utvrena kao temeljna prava ovjeka bile su u to vrijeme povlastice koje su u Sjedinjenim Dravama
pripadale samo mukarcima bijele rase, a u Francuskoj samo francuskim muevima.
Glavni kriterij razdvajanja, barem u poetku, bila je sposobnost razumnog miljenja
i djelovanja te mogunost usavravanja, o emu je, kako se dralo, ovisila odgovornost pojedinca, a s njom i osiguranje drutvene dobrobiti. Od neodgovornih osoba
nerazvijenog mozga, kakve su bile ene, djeca i pripadnici niih rasa, nije se moglo
oekivati preuzimanje drutvenih odgovornosti, to znai da im se nisu smjeli povjeriti ni javni poslovi koji su osiguravali red i moral zajednice.
Poetkom Drugog svjetskog rata jo nije postojao politiki konsenzus o ljudskim pravima
ni o njihovu opsegu. U svom poznatom obraanju amerikom Kongresu 1941. godine, F.
Roosevelt je, govorei o prijetnji od opeg rata, potrebi smanjenja naoruanja u svijetu i
nunosti razvoja demokracije i graanskog drutva, izdvojio etiri bitne slobode (slobodu govora, slobodu vjeroispovijesti, slobodu od straha i slobodu od gladi i bijede) kao
pokretae slobodoljubivih naroda u borbi protiv faizma. Nekoliko godina kasnije izbio je
spor oko sadraja liste prava izmeu latinoamerikih i sjevernoamerikih, a onda i izmeu
istonoeuropskih i zapadnih politiara i pravnih strunjaka. Osim spora o prvenstvu
pojedinih kategorija prava, upitno je bilo, primjerice, i meunarodno priznanje prava na
vlasnitvo jer se pokazalo da zatita tog prava moe ugroziti zatitu prava na jednakost.
Te dileme potvruju da su se ljudska prava koja ine sadraj Ope deklaracije o ljudskim
pravima i drugih meunarodnih i regionalnih dokumenata, pojavila u razliito vrijeme i
u razliitim drutveno-politikim i gospodarskim okolnostima. U tom smislu se i govori o
razvoju ljudskih prava, pri emu se negdje spominju stupnjevi, a negdje generacije ljudskih
prava. Autori koji pripadaju prvoj grupi razlikuju sljedea tri stupnja razvoja:
ljudska prava kao predmet filozofskih rasprava;
ukljuivanje ljudskih prava kao temeljnih prava graana u ustave razvijenih drava;
sveobuhvatni pristup ljudskim pravima kao temelj meunarodnog povezivanja.
Druga grupa razvoju ljudskih prava pristupa u terminima generacijskih promjena. Do
nedavno su se spominjale tri generacije, a danas se govori i o etvrtoj generaciji ljudskih
prava (v. Prikaz 12).
etvrta generacija
PRAVA NA DOBRU VLADAVINU
pravo na uinkovitu
i odgovornu vladavinu
trea generacija
PRAVA NA SOLIDARNOST
pravo na razvoj, mir, zdravi
okoli, humanitarnu pomo
druga generacija
PRAVA NA JEDNAKOST
gospodarska, socijalna
i kulturna prava
prva generacija
PRAVA NA SLOBODU
graanska i politika prava
Prikaz 12: Generacije ljudskih prava
93
Prva generacija ljudskih prava

Prva generacija ljudskih prava ((prava na slobodu) obuhvaa niz graanskih i politikih prava
utvrenih krajem 18. stoljea u sklopu Amerike i Francuske revolucije. Njima se ureuje
odnos izmeu pojedinca i vlasti u irokom podruju sigurnosti pojedinca, od prava na ivot
do prava na glasovanje i sudjelovanje u upravljanju zemljom. Temeljna svrha im je zatita
graana protiv samovoljnih postupaka drave. S obzirom na to da su sva ta prava vie ili
manje ureena ustavom i zakonima kojima se dravi zabranjuje odreeno djelovanje na
tetu pojedinca, nazivamo ih jo i zakonskim i negativnim pravima. Opa deklaracija o ljudskim pravima posveuje im 20 od ukupno 30 svojih lanaka, od 2. do 21. lanka (v. listu tih
prava u sljedeem poglavlju).
Druga generacija ljudskih prava

Druga generacija ((prava
prava na jednakost
jednakost)) obuhvaa skup gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava koja su utvrena poetkom 20. stoljea u ruskoj Oktobarskoj revoluciji, u
sklopu ideje o dravi jednakosti koja ima obvezu skrbiti za svoje graane. Rije je o tzv.
pragmatinim pravima kod kojih se oekuje progresivno priznanje i zatita od strane
drave, ovisno o njenom gospodarskom, socijalnom i politikom razvoju. U Opoj deklaraciji o ljudskim pravima ta su prava obuhvaena lancima 22.-27.:
pravo na socijalnu sigurnost;
pravo na rad i druge slobode povezane s radom, ukljuujui udruivanje u sindikate;
pravo na odmor i slobodno vrijeme;
pravo na primjeren ivotni standard;
94
pravo majke i djeteta na posebnu drutvenu zatitu i skrb;

pravo na odgoj i obrazovanje koje pridonosi punom razvoju ljudske osobe,
ukljuujui pravo roditelja na izbor obrazovanja svoje djece;
pravo na sudjelovanje u kulturnom ivotu i koritenje kulturnih dobara;
pravo na zatitu i korist od svojih autorskih djela.
Na razvoj ljudskih prava, osobito druge generacije prava, utjecaj su izvrile i

poslanice rimskih papa, osobito poslanica Lava XIII. Immortale Dei iz 1885.
godine, kojom se postavljaju temelji crkvenog potvrivanja ljudskih prava, i
Rerum Novarum iz 1891., u kojoj se objavljuje stav Crkve o pravu na rad i pravednu naknadu, odmor, sigurnost na radu i sindikalno udruivanje te poslanica Pia XI. Quadragesimo Anno iz 1931., u kojoj se spominju pozitivna prava i
istie odgovornost vlasti za osiguranje primjerenih uvjeta ivota
Trea generacija ljudskih prava

Trea generacija ((prava na solidarnost i suradnju) pojavila se nakon Drugog svjetskog rata
kao odgovor na globalnu krizu koja je nastupila zbog, s jedne strane, utrke u naoruanju
izmeu tadanjih velesila i ideolokih protivnika (Sjedinjene Drave i Sovjetski Savez) i, s
druge strane, krize okolia. Ta se prava stoga nazivaju i globalnim ili sveobuhvatnim pravima. Ona izviru iz svijesti o porastu globalne meuovisnosti te iz potrebe za promicanjem
zajednitva i solidarnosti meu pojedincima, grupama, narodima, dravama i regijama u
rjeavanju goruih svjetskih problema. U Opoj deklaraciji o ljudskim pravima postoje tek
naznake tih prava u l. 28. i 29., u kojima se spominje pravo na drutveni i meunarodni
poredak koji pridonosi ostvarenju dostojanstva i slobode pojedinca. Poinju se posebno ureivati tek u novije vrijeme, ali uglavnom samo na razini moralno, a ne pravno
obvezujuih dokumenata. Stoga se za prava tree generacije i kae da su to vie dugoroni
politiki ciljevi ili izjave o namjeri glede unaprjeenja meunarodne suradnje i preuzimanja odgovornosti za sudbinu planeta.
Lista prava tree generacije nije u potpunosti usuglaena, no veina autora ovdje ubraja
sljedea prava:
pravo na gospodarski i socijalni razvoj;
pravo na politiku, gospodarsku, drutvenu i kulturnu samostalnost;
pravo na zdravi okoli;
pravo na mir;
pravo na humanitarnu pomo;
pravo na slobodan i jednak pristup kulturnoj batini ovjeanstva.
95
etvrta generacija ljudskih prava
Izraz etvrta generacija ljudskih prva ((prava na dobru vladavinu) pojavio se zadnjih
godina kod onih autora koji dre da je pitanje uinkovite i odgovorne vladavine potrebno
posebno urediti na meunarodnoj razini kako bi se odgovorilo na opu krizu demokracije
i izbjeglo zamkama globalizacije. Drugi autori ta prava, ukljuujui pravo na demokratsku
vlast i pravo na slobodu informiranja, stavljaju u treu generaciju prava. ini se da su na
to pitanje osobito osjetljivi predstavnici zemalja treeg svijeta, kao i predstavnici civilnog
drutva. Prvi u meunarodnom priznanju i zatiti etvrte generacije ljudskih prava vide
mogunost svog izlaska iz stanja potlaenosti i meunarodne marginalizacije, a drugi
mogunost uspostavljanja pravednijih drutvenih odnosa osnaivanjem civilnog sektora i
uspostavljanjem participativne umjesto predstavnike demokracije.
4.3. Podjele ljudskih prava

Iako je nesporno da su ljudska prava nedjeljiva i da se samo njihovom sveobuhvatnom
zatitom u punoj mjeri potvruje ljudsko dostojanstvo pojedinca, valja rei da se bez
doprinosa svakog pojedinog prava to ne bi moglo postii. Ovisno o svrsi klasifikacije, ljudska prava se mogu razvrstati u vie meusobno povezanih skupina. Osim ve spomenute
podjele na generacije, prava se najee dijele po podrujima koja pokrivaju, no nisu rijetke
ni podjele prema drugim kriterijima, kao to su: subjekti prava (individualna i kolektivna
prava, prava osjetljivih grupa i sl.), obveze drave (pozitivna i negativna prava) i sl.
4.3.1. Podjela prava po podrujima

Najea podjela koja se odraava i u sadraju najvanijih meunarodnih i regionalnih
instrumenata zatite ljudskih prava i sloboda jest podjela po podrujima na: graanska,
politika, gospodarska, socijalna, kulturna prava.
Graanska prava
Graanska prava zatvaraju prostor osobnih sloboda u kojemu se pojedinac nesmetano
razvija, gradi svoju sliku svijeta i upravlja svojim ivotom, djeluje na vlastitu odgovornost i
nedodirljiv je za dravu, to mu se jami ustavom i zakonima. Sva graanska prava mogu
se svrstati u tri kategorije: pravo na ivot
ivot, pravo na slobodu i pravo na sigurnost.
96
Graanska prava
pravo na ivot;
pravo na jednakost i nediskriminaciju;
sloboda od muenja i drugog okrutnog, neovjenog ili poniavajueg postupka i
kazne, ukljuujui zabranu nezakonitog uhienja, pritvaranja, zatvaranja, progona i
protjerivanja;
sloboda od ropstva i prisilnog rada;
pravo na osobnu sigurnost;
pravo na jednaku pravnu zatitu, nepristrano i javno sasluanje od strane neovisnog
suda i uinkoviti pravni lijek;
pravo na dostojanstvo vlastite osobe pred sudom i pravo na nevinost do
pravomone presude;
pravo na brak i obitelj;
pravo na privatnost doma i dopisivanja, ukljuujui zatitu asti i ugleda;
pravo na vlasnitvo i nasljedstvo;

pravo na dravljanstvo i promjenu dravljanstva
pravo na traenje i dobivanje azila pred progonom u svojoj zemlji
pravo na slobodu kretanja u granicama svoje i drugih drava;
sloboda miljenja, savjesti i vjeroispovijesti;
sloboda izraavanja vlastitog miljenja i stava, ukljuujui slobodu govora;
sloboda okupljanja i udruivanja u mirne skupine.
Politika prava
Dok graanske slobode tite pojedinca od samovolje vlasti, politika mu prava osiguravaju poloaj politikog subjekta koji koristei demokratske postupke, izravno ili neizravno, sudjeluje u upravljanju svojom zemljom. Budui da se prvenstveno odnose na proces
odluivanja, a ne na njegov ishod, politika prava se ponekad nazivaju i pravima participacije, a kako je za njihovo uivanje, kao i kod graanskih prava, bitno nemijeanje vlasti, i
jedna i druga prava jo se nazivaju negativnim pravima.
Politika prava
jednako pravo glasa (pravo pojedinca da bira na izborima koji se provode na nain
kojim se jami slobodno izraavanje volje biraa);
pravo da se bude biran bez ikakve diskriminacije po osnovi rasne, spolne, nacionalne ili religijske pripadnosti i sl. (pravo pojedinca da ima jednak pristup javnim
slubama i sudjeluje u upravljanju svojom zemljom).
Gospodarska i socijalna prava

Gospodarska i socijalna prava se, glede obveza drave prema pojedincu, nalaze na suprotnoj strani od graanskih i politikih prava. Njihovo uivanje u bitnoj mjeri ovisi upravo o
mijeanju vlasti u ivot pojedinca pa se nazivaju jo i pozitivna prava. Ona predstavljaju
minimalni standard gospodarske sigurnosti o kojoj ovisi uivanje graanskih i politikih
prava, ukljuujui jednakost i nediskriminaciju. Mogu se svrstati u dvije iroke kategorije:
a) pravo na kvalitetan ivot
ivot, odnosno ivotni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti pojedinca i njegove obitelji i b) pravo na uvjete kojima pojedinac svojom vlastitom
aktivnou moe ostvariti pravo na primjereni ivotni standard.
97
Gospodarska i socijalna prava

pravo na primjereni ivotni standard, ukljuujui primjereno stanovanje, prehranu,
odjeu i obuu;
pravo na socijalnu sigurnost, ukljuujui pravo na zdravstvenu zatitu, usluge
socijalnih slubi i socijalnu pomo u sluaju nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti,
udovitva, starosti ili nekog drugog ivotnog nedostatka te pravo majki i djece na
posebnu zatitu i pomo;
pravo na rad, ukljuujui pravo na slobodan izbor zanimanja i pravo na slobodan
pristup tritu rada;
pravo na pravedne i povoljne radne uvjete, ukljuujui pravo na pravednu plau,
odgovarajuu mirovinu, sigurnost i higijenske uvjete na radu;
pravo na slobodno vrijeme i plaeni odmor;
pravo na osnivanje i pristupanje sindikatima, ukljuujui pravo na kolektivno
pregovaranje.
Kulturna prava
98
Na ukljuivanje kulturnih prava u meunarodni sustav ljudskih prava najvie su utjecali

latinoameriki predstavnici koji su zagovarali socijalizacijski pristup ljudskim pravima.
No usprkos tome to su zatiena istim instrumentom kojim se tite gospodarska i socijalna prava, kulturna prava su do danas neopravdano ostala najnerazvijenijom kategorijom
ljudskih prava uope, pa ih se jo naziva i siromanom roakinjom ostalih ljudskih prava.
Od poetka 1990-ih takvo se stanje donekle mijenja pod utjecajem shvaanja da kulturna
tradicija i kulturni identiteti igraju znaajnu ulogu u izbijanju meunarodnih sukoba, ali i u
njihovu smirivanju. Potivanje kulturnih prava, osobito prava na ouvanje identiteta i identifikaciju u raspravama o manjinama, starosjediocima i drugim osjetljivim grupama, sve vie
se shvaa kao bitna pretpostavka potivanja ljudskog dostojanstva te osiguranja globalnog
mira i razvoja. Usprkos tome sveobuhvatna lista kulturnih prava do danas nije utvrena.
Kulturna prava
pravo na kulturni identitet;
pravo na sudjelovanje u kulturnom ivotu;
pravo na odgoj, obrazovanje i strunu izobrazbu;
pravo na kulturno stvaranje i zatitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz
bilo kojeg znanstvenog, knjievnog ili umjetnikog djela kojega je pojedinac autor;
pravo na informiranje;
pravo na koritenje rezultata znanosti i njegove primjene u interesu razvoja

demokracije, jaanja mira i suradnje meu narodima;
pravo na kulturnu batinu;
pravo na sudjelovanje u izradi kulturnih politika i meunarodnu kulturnu suradnju;
pravo na slobodu istraivanja i pouavanja (akademske slobode).
4.3.2. Kolektivna nasuprot individualnih prava

Kolektivna prava nisu prava neke posebne grupe, nego prava pojedinca koji pripada toj
grupi. Grupa moe imati zajedniki identitet, interese, tradiciju itd., ali ona kao takva nije
nositelj prava niti moe od drave ili meunarodne zajednice zahtijevati neka svoja kolektivna prava osim na nain da koristi pojedinana prava svojih pripadnika. U skladu s tim
izraz zatita manjina znai zatitu svakog pojedinca koji pripada manjini.
Ideja kolektivnih prava u suprotnosti je s liberalno-individualistikom tradicijom ljudskih
prava koja izvire iz teorije prirodnih prava i po kojoj je pojedinac jedini subjekt prava. No
kolektivna prava se na razini meunarodne zajednice spominju ve 1940-ih godina povezana s pojmom kolektivne patnje, u svezi sa zabranom genocida i priznanjem prava na
samoodreenje kolonijama. Argumenti koji se pri tome koriste za priznanje kolektivnih
prava su sljedei:
svaka drutvena grupa pripada ljudskoj vrsti i izraz je ovjekove drutvene prirode
(otvara pitanje jasnog odreivanja kriterija za izbor grupe kojoj pripadaju povlastice
proizili iz ideje kolektivnih prava);
liberalna teorija individualnih prava nije uspjela prepoznati i rijeiti strukturalne prepreke primjeni naela opeg i jednakog uivanja gospodarskih, socijalnih i kulturnih
prava u demokratskom drutvu;
drutvena nejednakost, diferencijacija i iskljuivanje prate samo neke grupe, to
znai da se i patnja pojedinca moe pojaviti kao posljedica njegove pripadnosti
takvoj grupi;
postoje neka opa prava ija zatita nadilazi dravne granice, pa ih je potrebno urediti na meunarodnoj razini.
99
4.3.3. Prava osjetljivih grupa

Prava osjetljivih grupa je termin koji se koristi za prava pojedinca koji pripada grupama
izdvojenim po osjetljivosti svog drutvenog poloaja. Osjetljiv poloaj moe proizlaziti
iz fizike i psihike ovisnosti o drugima, trajne diskriminacije i iskljuivanja i sl. Ideja o
potrebi zatite prava takvih grupa pojavila se u sklopu kritike liberalnih teorija ljudskih
prava koje nisu uspjele odgovoriti na pitanje zato se u demokraciji ne mogu rijeiti problemi drutvene nejednakosti, diskriminacije i iskljuivanja osoba koje pripadaju odreenim
rasnim, etnikim, nacionalnim i sl. grupama.
Posebno osjetljive grupe
(prema Opoj deklaraciji o ljudskim pravima i drugim instrumentima ljudskih prava)

djeca i mladi,
ene,
lezbijke i homoseksualci,
starije osobe,
osobe s posebnim potrebama,
bolesnici, ukljuujui osobe oboljele od AIDS-a,
migranti i njihove obitelji,
izbjeglice,
azilanti i osobe bez dravljanstva,
nacionalne, etnike, vjerske i jezine manjine,
starosjedioci.
100
Prava djece
Izraz prava djece odnosi se na skup moralnih i pravnih naela kojima se utvruju i tite
prava i slobode svakog pojedinog djeteta kao temeljne pretpostavke njegova fizikog
opstanka i cjelokupnog razvoja, bez obzira na njegovo rasno, spolno, etniko, nacionalno,
vjersko, jezino, socijalno i dr. podrijetlo. Prvi meunarodni dokument u tom podruju
bila je enevska deklaracija o pravima djeteta koju je Liga naroda usvojila 1924. godine.
Po osnivanju Ujedinjenih naroda, prava djece uvrtena su u Opu deklaraciju o ljudskim
pravima, nakon ega se pristupilo izradi posebnog dokumenta kako bi se djeci, zbog njihove spoznajne, emocionalne i tjelesne nezrelosti, pruila posebna drutvena i pravna zatita
na svim razinama.
Godine 1959. usvojena je neobvezujua Deklaracija o pravima djeteta u kojoj se djeci pristupilo kao objektima drutvene zatite i skrbi. Tri desetljea kasnije ti su nedostaci rijeeni
formalnopravno obvezujuom Konvencijom o pravima djeteta u kojoj je djetetu priznat

status nositelja ili subjekta prava, a ne objekta zatite. Konvencija obvezuje drave na
potivanje nekih temeljnih naela u primjeni tri iroke skupine prava kojima su obuhvaene
kategorije graanskih, odgojnoobrazovnih, zdravstvenih, socijalnih, gospodarskih, kulturnih
i pravosudnozatitnih prava (v. Prilog 13).
KONVENCIJA O PRAVIMA
DJETETA
temeljna naela priznanja i zatite prava djeteta:

osigurati prednost 'najboljeg interesa' za dijete;
svakom djetetu omoguiti izraavanje miljenja o svim stvarima
koje se odnose na njega;
u skladu s djetetovom dobi i zrelou priznati vanost njegovu
miljenju;
potivati odgovornost, prava i dunosti roditelja, odnosno
djetetove obitelji.
prava koja se
odnose na razvoj
prava koja se odnose
na ouvanje ivota
prehrana, zatita zdravlja,
zdrava ivotna okolina,
lijenika njega itd.
siguran okoli, odgoj

i obrazovanje, igra,
zabrana diskriminacije,
sloboda miljenja i
izraavanja, sloboda
vjeroispovijesti
itd.
prava koja se odnose

na skrb i zatitu
zabrana zlostavljanja i
iskoritavanja, zatita u
ratnim okolnostima itd.
Prilog 13: Naela zatite i kategorije prava koje titi Konvencija o pravima djeteta
Neki posebni aspekti zatite prava u ovom podruju koji se odnose na djecu pripadnike
manjina, izbjeglice i beskunike, djecu bez roditelja, zlostavljanu djecu, rtve oruanih
sukoba, maloljetnike koji su lieni slobode itd., razraeni su u posebnim meunarodnim i
regionalnim ugovorima ili odlukama, ukljuujui Europsku konvenciju o primjeni prava
djece iz 1996.
Svjetska deklaracija o ouvanju ivota te zatiti i razvoju djece u devedesetima, koja je
proglaena na Svjetskom samitu posveenom djeci 1990. godine u New Yorku, skrenula je
pozornost na niz nerijeenih problema koji prijee nesmetan rast i razvoj djece. U Bekoj
deklaraciji i Planu djelovanja sa Svjetske konferencije o ljudskim pravima iz 1993. godi-
101
ne izrijekom se trai donoenje uinkovitih mjera za suzbijanje smrtnosti djece, njihova

zapoljavanja na opasnim poslovima, prodaje djece i njihovih organa, djeje prostitucije i
pornografije. Izrada mjera za sprjeavanje prodaje djece, djeje prostitucije i pornografije
te drugih oblika zlostavljanja, dio su opsenog programa kojega je 1992. godine pripremila
UN-ova Komisija za ljudska prava kao podlogu za izradu nacrta meunarodne konvencije
protiv zloporabe djece.
Prava djeteta u Ustavu Republike Hrvatske

U Ustavu Republike Hrvatske prava djeteta posebno se tite u sklopu prava na
odgovarajui ivotni standard i obrazovanje te u svezi s pravima i dunostima roditelja,
odnosno drave.
U l. 62. stoji da drava titi materinstvo, djecu i mlade te stvara socijalne, kulturne,
odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promie ostvarivanje prava na dostojan
ivot.
U l. 63. se utvruje da su roditelji duni odgajati, uzdravati i kolovati djecu, odnosno
da su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti, a
da je drava duna osobitu skrb posvetiti maloljetnicima bez roditelja i onima za koje se
ne brinu roditelji.
l. 64. odreuje dunost svih da tite djecu te istie da ona ne mogu biti primljena na
rad prije zakonom odreene dobi niti smiju biti prisiljavana na rad koji tetno utjee na
njihovo zdravlje ili udoree, niti im se takav rad smije dopustiti.
102
Ostvarivanje prava djece razraeno je u Nacionalnom programu djelovanja za djecu u

Republici Hrvatskoj koji je Vlada usvojila 1998. godine. Godine 2002. Vlada je donijela i
Nacionalni program djelovanja za mlade koji provodi Dravni zavod za zatitu obitelji,
materinstva i mladei. Od 2003. u Hrvatskoj djeluje i Pravobraniteljica za djecu.
Prava ena
Pod pravima ena misli se na skup moralnih i pravnih naela kojima je svrha osiguranje
jednakosti i ravnopravnosti ena i mukarca u svim podrujima ivota i rada. Graanska,
politika, gospodarska, socijalna i kulturna prava djevojica, djevojaka i ena ureena su u
nizu opih i posebnih dokumenata Ujedinjenih naroda i Meunarodne organizacije.
Najvaniji instrument zatite prava ena, koji se dri i najrazraenijim instrumentom
zatite kolektivnih prava uope, jest Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije
ena iz 1979. Ona utvruje meunarodne standarde i mehanizme zatite prava ena te
obvezuje drave stranke na poduzimanje sljedeih cjelovitih i uinkovitih mjera promicanja
jednakosti mukarca i ene:
izmjene zakonodavstva;
provoenje naela pariteta u javnim slubama;
promjenu gospodarskih i kulturnih obrazaca koji polaze od ideje o superiornosti
mukaraca;
koritenje materinstva u politike svrhe,
provoenje naela jednake odgovornosti oca i majke za odgoj, obrazovanje i razvoj
njihove djece;
suzbijanje prostitucije i drugih oblika iskoritavanja ena;
ukidanje diskriminacije u primjeni prava na nasljeivanje i raspolaganje obiteljskom
imovinom i dr.
Prava ena
Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije ena
pravo na ravnopravno sudjelovanje u javnom i politikom ivotu, ukljuujui rad u
nevladinim i drugim organizacijama;
pravo na obnaanje funkcija u predstavnikim tijelima svoje zemlje i meunarodnim
organizacijama;
pravo na jednak postupak prilikom dobivanja, promjene ili zadravanja dravljanstva
nakon sklapanja braka;
pravo na jednakost u odgoju i obrazovanju, ukljuujui pristup odgojnoobrazovnim
ustanovama i strunom usavravanju na svim razinama te jednake programe i
nastavne materijale;
pravo na jednake uvjete zapoljavanja, nagraivanja na radu, odmora i dr.;
pravo na posebne uvjete rada i besplatnu zdravstvenu zatitu tijekom trudnoe,
ukljuujui pravo na slobodu od sankcija zbog trudnoe, porodiljstva ili branog
statusa;
pravo na socijalnu i drugu pomo radi usklaivanja obiteljskih i profesionalnih
obveza te
pravo na ravnopravnost pred zakonom prilikom izbora suprunika, sklapanja braka,
ispunjavanja roditeljskih obveza, osiguranja obiteljskog ivota i imovine.
Poetkom 1990-ih osobita pozornost posveuje se unaprjeenju meunarodne suradnje u

suzbijanju nasilja nad enom. U Deklaraciji o ukidanju nasilja nad enama iz 1993. godine trai se prikupljanje podataka, istraivanje i irenje informacija o obiteljskom nasilju,
ukljuujui spoznaje o dominantnim oblicima nasilja, uzrocima, naravi i posljedicama te
mjerama sprjeavanja i kompenzacije ena rtava nasilja.
103
Prava osoba s posebnim potrebama

U Deklaraciji o pravima osoba s posebnim potrebama iz 1971. utvruje se da, bez obzira na podrijetlo te prirodu i veliinu nedostatka, osobe s posebnim potrebama imaju ista
temeljna prava i slobode kao i svi drugi ljudi. Priznanjem posebnih prava, drava im samo
pomae da dostignu razinu maksimalno mogue samostalnosti i minimalne ovisnosti.
Stoga se i u sluaju smjetaja osobe s posebnim potrebama u posebnu instituciju mora
voditi rauna da ona u njoj vodi ivot to sliniji ivotu svih drugih osoba njezine dobi.
Prava osoba s posebnim potrebama

pravo na lijeniki, psiholoki i funkcionalni tretman, ukljuujui pomagala;
pravo na zdravstvenu i socijalnu rehabilitaciju, obrazovanje i strunu
izobrazbu;
pravo na savjetovanje, voenje i pomo pri zapoljavanju;
pravo na ivot u svojoj obitelji;
pravo na sudjelovanje u svim drutvenim, kreativnim i rekreativnim
aktivnostima u svojoj zajednici;
pravo na slobodu od iskoritavanja, neovjenog postupka i kazne,
diskriminacije i povrede osobnog dostojanstva
niz prava koja potiu razvoj sposobnosti i vjetina, kao i bre ukljuivanje u
drutvo osoba s posebnim potrebama.
104
Svjetski program djelovanja za osobe s posebnim potrebama Ujedinjenih naroda i

Konvencija o profesionalnoj rehabilitaciji i zapoljavanju (osoba s posebnim potrebama)
Meunarodne organizacije rada posebnu pozornost posveuju pitanjima preventivne
pomoi, obrazovanja, strunog usmjeravanja i strune izobrazbe.
Ustav Republike Hrvatske posveuje pravima osoba s posebnim potrebama l. 57.
u kojemu stoji da drava posveuje posebnu skrb zatiti invalidnih osoba i njihovu
ukljuivanju u drutveni ivot.
Prava manjina
Pod pravima manjina misli se na prava pojedinaca koji istovremeno pripadaju grupi
brojano manjoj od preostalog dijela stanovnitva, od kojeg se razlikuju po jeziku,
etnikom ili rasnom podrijetlu i/ili vjeroispovijesti. Usprkos tome to su se prava manjina poela ureivati izmeu dva svjetska rata i to je Konvencija o genocidu zabranila
zatiranje nacionalnih, etnikih, religijskih i rasnih grupa, odredba o pravima manjina izo-
stavljana je iz teksta Ope deklaracije o ljudskim pravima. Uzrok tome bilo je odsustvo
dogovora meu zemljama lanicama zbog ega je meunarodna zatita prava manjina
dugo ostala na razini uredbe o nediskriminaciji, ime je potvreno da je rije o jednom od
najkontraverznijih podruja meunarodnog prava ljudskih prava.
Proglaenjem Deklaracije o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etnikim, religijskim i jezinim manjinama 1994. godine, na meunarodnoj razini, te Europske povelje
o regionalnim i manjinskim jezicima 1992. i Europske okvirne konvencije za zatitu
nacionalnih manjina1994., na europskoj razini, zapoinje intenzivan proces utvrivanja,
primjene, informiranja i nadzora nad zatitom prava manjina. Drave se obvezuju na promicanje prava manjina, osim u sluajevima kad bi to bilo suprotno ustavu i meunarodnim
pravnim standardima. Trai se poticanje razvoja manjinskih identiteta donoenjem
odgovarajuih zakona, irenjem informacija i unaprjeenjem meunarodne suradnje, ali i
poticanje razumijevanja i povjerenja izmeu veinskog i manjinskog naroda.
Prava etnikih, vjerskih i jezinih manjina

pravo na javno i privatno pokazivanje, njegovanje i razvoj te zatitu
nacionalnog, etnikog, kulturnog, religijskog ili jezinog identiteta;
pravo na sudjelovanje u kulturnom, vjerskom, drutvenom, gospodarskom
i javnom ivotu zajednice, kao i u donoenju odluka koje se odnose na
manjine;
pravo na osnivanje i odravanje udruga;
pravo na slobodno uspostavljanje i odravanje miroljubivih odnosa s
pripadnicima svoje i drugih manjina, ukljuujui prekogranine veze;
pravo na ostvarivanje manjinskih povlastica pojedinano ili kolektivno;
zabrana diskriminacije zbog isticanja svog manjinskog identiteta;
pravo na uenje svog materinskog jezika, povijesti i kulture, uz obvezu
stjecanja znanja o drutvu kao cjelini;
pravo na sudjelovanje u gospodarskom razvoju svoje zemlje.
Prava starosjedilaca
Priznanje posebnih prava osobama koje pripadaju starosjedilakim ili plemenskim narodima predstavlja pobjedu nad asimilacionistikim politikama koje su desetljeima dominirale
tim podrujem. Sukladno tome i Konvencija (br.107.) Meunarodne organizacije rada iz
1957. godine trai da se pripadnicima starosjedilakih naroda osigura to bra asimilacija
u dominantnu kulturu. Tridesetak godina kasnije u meunarodnoj zajednici poinje prevladavati miljenje da se starosjediocima mora priznati onaj status koji proizlazi iz njihova
105
poimanja vlastitog identiteta, a ne iz onoga koji im nameu dominantne drutvene grupe.

Tako se u Konvenciji (br. 169) o starosjedilakim ili plemenskim narodima u neovisnim
dravama iz 1989. godine, koja se izrauje u suradnji s predstavnicima starosjedilakih
nevladinih udruga, to je bio svojevrstan presedan, uvodi naelo ouvanja izvornog identiteta i uspostavlja obveza drave da potuje izvorne interese starosjedilakih naroda po
pitanju razvoja, obrazovanja i zatite zdravlja njihovih pripadnika.
Prava starosjedilaca
pravo na samoidentifikaciju, tj. na pripadnost starosjedilakom ili plemenskom
narodu prema vlastitom izboru i ovisno o miljenju grupe, uz zahtjev za potivanjem
te posebnosti od strane drugih;
pravo na njegovanje, obnovu, razvoj i zatitu svoga politikog, gospodarskog,
socijalnog i kulturnog identiteta i tradicije te svog pravnog sustava u skladu
s nacionalnim i meunarodnim standardima, kao i pravo na povrat svog
intelektualnog, vjerskog i duhovnog vlasnitva koje je oduzeto protivno
starosjedilakim zakonima;
pravo na neovisnost u odreivanju svog odnosa prema dravi u skladu s naelom
suivota, uzajamne koristi i meusobnog potivanja;
pravo na slobodno raspolaganje zemljom koja im povijesno pripada;
zabrana genocida, etnocida, kulturocida i etnikog ienja, nasilnog oduzimanja ili
iskoritavanja starosjedilake zemlje i spomenika;
pravo na preuzimanje odgovornosti za odgoj svoje djece, osnivanje posebnih kola,
javnih glasila i drugih ustanova i tijela;
pravo na sudjelovanje u donoenju odluka koje se na njih odnose kao i odluka od
opeg drutvenog interesa.
106
5.
Pravo na obrazovanje
i ostvarivanje
ljudskih prava
5.6. Pravo na obrazovanje i

ostvarivanje ljudskih prava
Jedno od temeljnih pitanja koja se postavljaju u podruju ljudskih prava tie se naina na
koji se najuinkovitije ostvaruju prava. Ovisi li to prvenstveno o sveobuhvatnosti i jasnoi
standarda, znanjima kojima raspolau elitni diplomatski, pravniki ili znanstveni krugovi
ili razini osvijetenosti svake osobe? U svezi s tim postoje razliita tumaenja i pristupi
koji se, s jedne strane, oslanjaju na tradiciju, a s druge, na nove potrebe koje su posljednjih
godina znatno promijenile ranije dominantne modele pristupa ljudskim pravima. Opisujui
te razlike, Stanley Cohen9 izdvaja sedam tzv. diskursa ili vrsta govora o ljudskim pravima, pri emu pojam diskursa ne obuhvaa samo nain na koji se konstruira i predstavlja
odreeno pitanje nego i nain na koji se utvruju politike smjernice i intervenira u pojedini problem u tom podruju (v. Prikaz 14).
PRISTUPI PROMICANJU I
ZATITI LJUDSKIH PRAVA
107
Prikaz 14: Sedam pristupa ljudskim pravima prema S. Cohenu

9 Cohen, S. Denial and Acknowledgment: The Impact of Information about Human Rights Violations. Jerusalem:
Hebrew University of Jerusalem Centre for Human Rights, 1995, 3-18.

Liga Naroda

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Liga Naroda

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Vedrana Spaji-Vrka Ivanka Strievi Dubravka Male Milan Matijevi

POUAVATI PRAVA I SLOBODE

PRIRUNIK ZA UITELJE OSNOVNE KOLE

Ovaj prirunik je pripremljen i tiskan zahvaljujui potpori Ministarstva

Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Istraivako obrazovni centar za ljudska prava i demokratsko graanstvo

Uvod u ljudska prava

1.1. Ljudska prava kao skup

Pouavati prava i slobode

Uvod u ljudska prava i obrazovanje za ljudska prava

da se demokracijom najuinkovitije promiu i tite ljudska prava. Otuda i uvjerenje da se

imbenici koji utjeu na ostvarenje ljudskih prava

Pouavati prava i slobode

razliitim drutvenim, kulturnim, politikim i gospodarskim kontekstima, kao odgovor na

Uvod u ljudska prava i obrazovanje za ljudska prava

1.2. Ljudska prava i druga prava pojedinca

Pouavati prava i slobode

Nadalje, s obzirom na to da su ljudska prava utvrena i zatiena meunarodnim

1.3. Prava, dunosti i odgovornosti

Uvod u ljudska prava i obrazovanje za ljudska prava

Pouavati prava i slobode

Meunarodni dokumenti kojima se odreuju prava

uzajamne dunosti roditelja i djece; dunosti u odgoju i obrazovanju; obveza glasovanja i

Uvod u ljudska prava i obrazovanje za ljudska prava

Ono to danas znamo o ljudskim pravima rezultat je dugotrajnog procesa oblikovanja

teorija prirodnih prava

Prikaz 1: Teorijski izvori ljudskih prava

Teorijski izvori ljudskih prava

Teorija prirodnih prava

Pouavati prava i slobode

Ne ivi boja rije od dana dananjeg

Sofokle Antigona (prijevod Bratoljuba Klaia). Sarajevo: Svjetlost, 1989. (III/445-446).

Teorijski izvori ljudskih prava

sa stravinim posljedicama jesu rasistiki zakoni u Njemakoj u doba nacizma, kojima je

Pouavati prava i slobode

meunarodno djelovanje u sluajevima masovnog krenja graanskih i politikih prava to

Teorija sredinjih naela ljudskih prava

Teorijski izvori ljudskih prava

Teorija ljudskog dostojanstva

Pouavati prava i slobode

najsiromaniji (naelo jednakosti temeljnih sloboda) i b) budu sastavni dio poloaja

Teorijski izvori ljudskih prava

Jednakost treba shvaati u terminima prava, a ne zahtjeva, pa je u demokratskom drutvu

Pouavati prava i slobode

Pozivajui se na takve sluajeve, kritiari relativizma su napad antropologa na opa naela

Teorijski izvori ljudskih prava

Na prethodnim stranicama dotakli smo se dijela moralno-filozofskih i teorijskih rasprava

3.1. Povijesni tekstovi

Meunarodni sustav ljudskih prava

Hamurabijev zakonik (Codex Hammurabi - ureuje prava vlasnitva, obitelji,

engleskog kralja i plemstva, osobito pitanja vojne obveze, poreza, kanjavanja i

Statut Dubrovake Republike (ureuje naela nepotkupljivosti i nepristranosti

starim obiajima), 1288.

Pouavati prava i slobode

3.2. Globalni sustav ljudskih prava

Meunarodni sustav ljudskih prava

3.2.1. Odreenje meunarodnog standarda ljudskih prava

Galtung, J. Human Rights in Another Key. Cambridge, Polity Press, 1994.

Pouavati prava i slobode

poiljatelj standarda (norm-senders) meunarodna organizacija

primatelj standarda (norm-receivers) drava lanica meunarodne

No odnosi unutar trijade jasno pokazuju da pitanje odgovornosti za promicanje i zatitu