Dr.

Ante Paveli

HRVATSKO PITANJE
Naslov izvornika: Die kroatische Frage

1936

Prvo poglavlje
Da se novo stvoreni europski sustav osigura za sva vremena, poduzelo se sve preko
versaileskog diktata, prigodom stvaranja novih drava, da se uniti svaka narodna skupina,
koja bi mogla razaranju ovog sustava bilo to doprinieti; poduzelo se je, da se te skupine
ukljue u takve dravne tvorevine, koje bi ih onesposobile kroz duga vremena za svaki odpor.
Jedan od najjasnijih primjera ovoga postupka (metode) jest St. Germainski mirovni ugovor,
kojim je hrvatski narod podvrgnut srbskom gospodstvu u tako zvanoj jugoslavenskoj dravi.
Nije puki sluaj, da su saveznici svim narodima prijanje Austro-ugarske monarhije, takoer i
onima, koji prije nisu imali autonomije, spremno pribavili i priznali dravnu nezavisnost, ali
da su to pravo uzkratili jedino hrvatskom narodu, premda je hrvatski narod na temelju svoje
hiljadugodinje dravne prolosti, sve do godine 1918., imao ne samo svoju upravnu
politiku, ve to vie i zakonodavnu samostalnost. Saveznici su i predobro znali, da e svi
oni narodi, koji su neprijateljski razpoloeni prema Niemcima, oblikovati jurine ete protiv
uzkrsnua njemake veliine, a isto tako dobro znali, da bi Hrvati bili prvi, koji bi sa
Niemstvom stupali protiv nepravednog mirovnog diktata. Stoga je bilo potrebno ovu opasnost
temeljito sprieiti. Kako su saveznici nepromiljeno rtvovali od njih zastupanu tezu
samoodreenja naroda, kad je trebalo sliediti vlastite politike probitke, pokazuje najbolje
klasina uzporedba Austrije i Hrvatske. Mirovni diktati stvorili su nezavisnu Austriju i do
donaanjeg dana upotrebljavana su sva sredstva, da se spriei pripojenje Austrije Njemakom
Reichu, iako to Austrijanci ele; ali istodobno Hrvati su prisiljeni ivjeti u tuoj dravi, i do
dananjega dana poduzima se sve, da se ova strana dravna tvorevina, unato njihova
nezadovoljstva, odri. Upravo se nastoji, da se mirovnim diktatom stvoreno stanje uzdri i u
tu se svrhu podupiru svi elementi, koji se protive borbi Niemaca protiv nepravednog
europskog poredka, a ujedno se sprjeava sve, to bi Niemce podupiralo. Ovo je pravi razlog,
zato se hrvatski narod nalazi u dananjem poloaju bez slobode, a sve drugo su vie manje
prozirni diplomatski obrazci, koji bi trebali prikriti pravo stanje stvari. Predobro je poznato,
da bi se osloboenjem Hrvatske razbio onaj blok tako zvanih "malih narodnosti", koji
zaokruuje Njemaku.To je injenica.
Isto je tako injenica, da postoji hrvatsko pitanje unato svih tih nastojanja i da je upravo
vidljivo u sadanjem burnom svjetskom politikom odnosu. to vie i sami krugovi, koji
vladaju u Jugoslaviji, smatraju ovo pitanje tako otvorenim i tako goruim, da je izkljuivo
izlazna toka i predmet svih politikih dogoaja i razpravljanja, koja su na dnevnom redu.
Odkad je stvorena tako zvana Jugoslavija, sva dravna djelatnost se usredotouje u vjeitoj
borbi za odranje jedinstva drave, koja je zbog nerieenog hrvatskog pitanja uviek ugroena.
Od prvog dana ni jedno pitanje politikog ili drutvenog ivota nije ozbiljnorjeavano, a jo
manje rieeno, jer sve potiskuje teina hrvatskog pitanja. Radi to ga pitanja je Beograd odmah
nakon osnutka drave sprieio ostvarenje ustavotvorne skuptine, koja je bila zajamena od
vladara, a kasnije zanijekana. Radi toga je izglasan vidovdanski ustav (1921. god.) bez
sudjelovanja Hrvata, koji je imao nametnuti ne samo dravno, nego i narodno jedinstvo. Zbog
toga je vladar 6. sienja 1929. ovaj ustav ukinuo, jer je po njegovoj vlastitoj izjavi pruao
preslabo jamstvo za odranje dravnog jedinstva, te uveo svoju osobnu diktaturu (samovladu).
2

Poradi toga i dananja beogradska vlada stoji na labavim temeljima; oslanja se na skuptinu
koja je stvorena na izborima, kod kojih vladina stranka uobe nije sudjelovala. Radi toga su
beogradski vlastodrci u zadnjih osamnaest godina tako esto i slubeno izjavljivali, da je
drava konano i stalno ureena, poto su je najprije razdielili u upanije, pa u banovine, te
njome vladali jedanput demokratski, a drugi put diktatorski, a onda opet lano demokratski
(pseudodemokratski), da konano ipak ponovno priznaju, da uobe jo nije nita ureeno i da
e istom sada biti sve uinjeno i Hrvati pozvani, da sudjeluju u novom poredku drave.
Meutim hrvatskom pitanje nije samo jezgra nutarnje politike jugoslavenske drave.
Opetovano puta se pokazalo, da je to ozbiljno meunarodno pitanje, iz kojeg bi se mogli
izroditi nepredvieni potresi. Ovo pitanje nije rieeno 1918. godine: ono postoji jo i danas i
postojat e kod svakog preureenja june Europe, u koliko se opet bude rjeavalo bez
sudjelovanja hrvatskoga naroda i u koliko se bude o tome odluivalo s jugoslavenskom
dravom, kao takovom umjesto s Hrvatskom kao s posebnim meunarodnopravnim
subjektom.
Bilo bi stoga koristno, kada bi se hrvatskom pitanju u Njemakoj posvetila vea panja kao
jednom dielu revizionistikog i dunavskog problema, a napose kada bi se priznalo:
1. to je u biti hrvatsko pitanje i od ega zavisi njegovo europsko znaenje,
2. koji su sastavni dielovi hrvatskog narodnog podruja,
3. to je svrha hrvatskog oslobodilakog pokreta,
4. tko su neprijatelji hrvatskog oslobodilakog pokreta,
5. na emu se temelje glavne smjernice beogradske vanjske politike,
6. kako se odnosi hrvatski narod prema aktuelnim politikim pitanjima Europe, a napose
onima, koji se tiu Njemake.

BIT HRVATSKOG PITANJA I NJEGOVO EUROPSKO ZNAENJE

Tako zvana jugoslavenska drava sagraena je na dvjema izmiljotinama (fikcijama): prvi, da
su Hrvati i Srbi jedinstven narod, a drugo, da Hrvati ele ovu dravu. Povrh toga beogradski
vlastodrci ire po svietu neistinu, da Srbi imadu u toj dravi veliku veinu, a Hrvati da su u
manjini. Prema tome su prisiljeni podloiti se probitcima veine. Naroito tvrde, da su Srbi
osim toga vaan vojniki i gospodarski inbenik, dok bi Hrvati bili naprotiv neznatni i
nevani. Nita nije netonije nego li ovakvo miljenje.

1. HRVATI I SRBI NISU JEDAN NAROD

Poviest, uljudba (kultura) i rasa uinie od Hrvata samorodnu narodnostnu linost
(individualnost), koja se vie ne da zatajiti ni unititi.
Na svretku estog stoljea naselili su Hrvati svoju dananju domovinu kao politiki i vojniki
oblikovani (organizirani) narod; u sedmom stoljeu osnovali su nezavisnu dravu, koja je u
10. stoljeu bila poznata kao mona drava. Od vremena seobe naroda pa do godine 1918.
ivjeli su Hrvati kao dravna i narodna jedinica pod svojim prastarim imenom, a da nitko nije
posumnjao, da su oni jedan narod, i da bi uztvrdio, da su tek dio jednog drugog naroda.
U svojoj poviesti Hrvati nisu kroz 13 stoljea nosili nikakvo drugo ime osim hrvatskoga i nije
ih nitko nazivao Srbima ili Jugoslavenima. Narod, koji je u tisugodinjoj prolosti naao svoj
izraz i oblik, nije mogao svoje ime napustiti i drugim ga zamieniti, to u naem sluaju ne
predstavlja drugo, nego krivi zemljopisni pojam.
Takva preinaka narodnosti ve je i za to nemogua, jer bi znaila podpuno razaranje svih
udorednih (moralnih) i imustvenih vrednota hrvatskog naroda. Ve prije tisuu godina
odluio se hrvatski narod na zapadnu uljudbu (kulturu) i obrazovanost (civilizaciju). Stojei
na granici Zapada i Iztoka preuzeo je i najtee rtve, branio je kroz stoljea uspjeno tu
uljudbu od bizantinskih i turskih provala ne samo za vlastiti probitak (interes), nego i za
probitak itave Europe. Preko tisuu godina stoje Hrvati na jednoj, a Srbi na drugoj strani, kao
susjedi odieljeni jasno oznaenom crtom, koja je ujedno granica izmeu Iztoka i Zapada. U
tih tisuu godina nisu ni jednom pokuali, da se sa Srbima ujedine u zajedniku dravu ili ak
u jedan narod, jer zato nisu postojali nikakovi preduvjeti. Tu injenicu ne e moi izmieniti ni
labav ni nasilan pokuaj mirovnog diktata, koji je u ovom, kao i u svim ostalim sluajevima,
beztemeljan i silovit. Ve su davno prola vremena, kada se jedan cio narod mogao iz temelja
promieniti i odnaroditi. To je naroito tamo nemogue, gdje kao kod Hrvata postoji
uljudba, koja je kroz stoljea stvarala nadvremenske vrednote i sauvala narodnost, a napose
knjievnost, u kojoj se kroz dugi niz stoljea odrazila narodna osobitost prenosei narodnu
sviest od koljena na koljeno. Takve uljudbene vriednosti ne mogu se nadomjestiti praznim
oblicima (formulama) izmiljenim u prolaznom razdoblju politikog i kulturnog propadanja
Europe.
Moda nije svima poznato, da su kod stvaranja protuprirodnog jugoslavenskog imena i kod
irenja jugoslavenskih misli prvotno i odluno sudjelovali Habsburgovci. U nastojanju, da
spriee buenje naroda, i u uvjerenju, da se ne e moi za dalekosene osnove svoje
balkanske politike posluiti Hrvatima, koji su opozicionalci, zanosili su se milju da
stvaranjem raznorodne jugoslavenske drave u sklopu Habsburke monarhije, kako u oboj
dravi u velikom, tako i za pojedine narode u borbi jedne protiv drugih izigraju. Tako je
najodliniji prvoborac jugoslavenske misli kod Hrvata akovaki biskup Strossmayer bio
onaj, koji je sa svog poloaja habsburkog dvorskog kapelana bio postavljen na biskupsku
stolicu. Kroz vie desetljea, sve do kraja prolog stoljea bila je jugoslavenska misao oruje
beke politike; uplivni beki krugovi zanosili su se njome, pae i za vrieme svjetskog rata. U
hrvatskom narodu meutim nije se ova misao nikada mogla ukorieniti. Izuzevi mali dio
inteligencije, ponajvie tuinske krvi, hrvatski je narod odklonio jugoslavenstvo sa svom
4

odlunou, a prije svega hrvatsko seljatvo. U irokim slojevima hrvatskog naroda nikada
nije postojala neka oba slavenska sviest, koja bi se mogla ozbiljno suprotstaviti hrvatskoj
narodnoj sviesti. Ovi slojevi ne osjeahu se nikada kao pripadnici Slavenstva, te su odklonili,
po svome osjeaju, kao neto tue i opasno, slavensku i jugoslavensku promibu, koju su u
zadnjem stoljeu vrili Prag, Moskva i Beograd. Ova neoboriva injenica prua nam daljnji
dokaz, da Hrvati uobe i nisu slavenskog, nego gotskog podrijetla, tvrdnja koja je ve ozbiljno
razpravljena.
Sr i bitnost hrvatskog pitanja je dakle u ovome:
Hrvati kao narod, sviestan svoje tisuljetne narodne osobitosti, ne mogu i nee napustiti
nikada svoj narodnostni individualitet i suprotstavit e se svome unitavanju bezuvjetno svim
razpoloivim sredstvima. Ova ivotna volja hrvatskog naroda je injenica, koju ne mogu
uzdrmati nikakva obrazlaganja ni tumaenja, a ni dokazi; to je injenica izvan svake razprave
i nije pristupana drugim tvrdnjama. Eto, tako se samim ivotom opovrgavaju razlozi
pobjednikih sila u svjetskom ratu, a to tim prije, to iza nastojanja oko uvanja stanja
stvorenog u Versaillesu stoji ista sebinost.

2. HRVATI NE PRIZNAJU JUGOSLAVENSKU DRAVU

Iz injenice, da su Hrvati samostalna narodnost, a ne dio tobonjeg jugoslavenskog naroda,
siiedi druga nuna injenica, da se Hrvati s jugoslavenskom dravom ne suglasuju, ve je
odbijaju sa svom odlunou. Ta je drava osnovana protiv volje hrvatskoga naroda;
izaslanstvo zagrebakog Narodnog viea, koje je 1. prosinca 1918. u Beogradu proglasilo
ujedinjenje Hrvatske i Srbije, nije za to imali nikada punomoi od hrvatskog naroda. Odmah
iza nekoliko dana nakon osnutka drave morao se je strojnim pukama slomiti odpor Hrvata u
Zagrebu. Tadanji voa pretene veine Hrvata Stjepan Radi uputio je godine 1919. mirovnoj
konferenciji predstavku podpisanu od vie stotina tisua podpisnika, traei osnivanje
nezavisne drave Hrvatske. Saveznici su unato toga silom proveli ujedinjenje sa Srbijom.
Time je Hrvatska baena u zbrku i podpuni balkanski kaos, koji je bio prepun politike i
privatne amoralnosti, gdje je nered i korupcija vladala redovitom dravnom upravom, a
neudorednost je bila ideal privatnog ivota.
Sve da se i ne ponavljaju grozote, koje je Srbija poinila minulih osmnaest godina pod
zatitom, te s materijalnom i moralnom pomoi Francuzke nad hrvatskim narodom, a to je
ve vie puta sa hrvatske strane dokazano i opetovano, svakome e biti jasno, da se hrvatski
narod ne e podvri ovakvome stanju.
Od godine 1918. sve su politike manifestacije i dogaaji dokazali nepokolebivu volju
hrvatskog odpora protiv tuinske srbske vladavine. Ovaj odpor ne smjera samo na
ublaavanje, nego i na konano zbacivanje tuinske vladavine, kao i na razpadanje tako zvane
jugoslavenske drave. Zbog toga hrvatsko pitanje nije samo unutarnje pitanje Jugoslavije,
nego i pitanje meunarodne politike, a kao takvo vie puta i opetovano ve se i pokazalo.

3. BROJANI ODNOS IZMEU HRVATA I SRBA

Hrvatsko pitanje je otvoreno i gorue prije svega zbog toga, jer se unitenju hrvatske
narodnosti suprotstavljaju ne samo jake duhovne snage nego i znaajna brojanost Hrvata.
Radi toga tim manje moe Srbija Hrvatstvo raztoiti, kao to na primjer ne mogu ni esi tri i
po milijuna sudetskih Niemaca, koje su saveznici isto tako velikoduno gurnuli u drielo, kao
to su Hrvate Srbima.
Beogradska vlada prikazuje stvar svagdje u inozemstvu kao da ima samo dva i po milijuna
Hrvata, ali zato sedam i po milijuna Srba. Sline izvjetaje alje Beograd svima brojitbenim
uredima i urednitvima u inozemstvu, kako bi vanjski sviet uvjerio, da bi Srbi bili, s obzirom
na brojano stanje, inbenik s kojim bi se moralo raunati, a Hrvati da su zbog brojanog
stanja naroda neznaajni i nevani. To naravno ne odgovara istini niti po slubenim
statistikim podatcima, iako su svi podatci podpuno nepouzdani i temelje se na krivotvorenim
brojkama. Zaista ima pet i pol milijuna katolikih i muslimanskih Hrvata, dakle vie nego
pravoslavnih koje Beograd sve proglasuje Srbima, iako to nisu. Ovi brojevi uzeti su iz
bezpriekornih statistikih vrela. Kad bi to bilo drugije i kad bi Hrvati predstavljali brojano
tako slabu skupinu, kao to to Srbi u inozemstvu prikazuju, to bi Beograd s tim ogromnim
sredstvima, koja mu zahvaljujui francuzkoj podpori stoje na razpolaganju, ve odavno
svladao tu slabu skupinu, a hrvatsko pitanje postojalo bi jo i danas isto onako kao na primjer
slovensko.
4. VOJNIKO ZNAENJE HRVATSKE
U meunarodnoj politici rauna se s tako zvanom jugoslavenskom dravom kao sa znaajnim
vojnikim inbenikom (faktorom). Ta vanost ne poiva toliko na samoj jugoslavenskoj
dravi kao takvoj ve preteno na hrvatskom dielu ove drave. Vojniki znaaj hrvatskih
zemalja poiva na njihovom zemljopisnom poloaju. Zemlja nastanjena Hrvatima lei s ove
strane crte, koja odvaja truplo europskog kontinenta od Balkanskog poluotoka, izmeu velike
dunavske nizine i Balkana sa znaajnim plovnim riekama Dravom, Savom i Dunavom, te
Drinom, Bosnom, Neretvom, Vrbasom i Unom, koje otjeu s bosanskih i dinarskih planina.
Na drugoj strani sputa se Hrvatska k Jadranskom moru, koje ju spaja s jednom od
najrazvijenijih obala zemaljske kugle, sa Sredozemnim svietom. Taj geopolitiki poloaj ve
je u prijanjim vremenima uvjetovao politiko-vojniki znaaj hrvatske drave, a i danas se
ovdje kriaju znaajni vojniki i politiki probitci. U sluaju rata ne e biti bez znaaja na
ijoj e strani stajati hrvatski narod a on e bez sumnje i prirodno stajati na strani
neprijatelja Srbije.
Strategijsko-vojniki znaaj hrvatskog ivotnog prostora jo je pojaan ratnikim vrlinama
hrvatskog naroda. Ni najmanje ne bi odgovaralo osjeaju uljudnosti, da sami o tome neto
spominjemo. Neka bude dozvoljeno, da se pozovemo na prosuivanja drugih, koji ni-jesu
imali samo prilike uvjeriti se o tome prema vlastitom osvjedoenju, ve koji su ujedno stvarni
i mjerodavni promatrai. Pruski kralj Fridrih Veliki nazvao je Hrvate nenadmaivim
majstorima u "stranakim ratovima" (Parteigegnerkrieg). On je to izjavio na temelju vlastitog
vojnikog izkustva. Poviest poznaje sudjelovanje Hrvata u tridesetgodinjem i
6

sedmogodinjem ratu, i uvijek to naroito iznosi i naglaava. U tridestgodinjem ratu ubrali su

Hrvati pod vodstvom slavnog vojskovoe Isolania pobjednike lovorike.
U premonim viestoljetnim ratovima s Turcima dobila je Hrvatska naziv "Antemurale
Christianitatis" (predzie kranstva). Nisu se manje iztakli Hrvati u napoleonskim ratovima.
Od samog Napoleona potjeu riei: "Les Croates, se sont les premiers soldats du mon-de".
Hrvatske ete, koje su se u godini 1809. u Lici borile protiv Marmonta, u tolikoj su mjeri
zadivile Napoleona, da je upravo zbog toga pri kasnijem sklapanju mira zahtievao, da mu se
ustupi Lika.
U ratu protiv Napoleona u godini 1809. bijae Madarska zastupana s jednim postotkom,
Austrija s etiri postotka, a Hrvatska s jedanaest postotaka svoga puanstva. Za vojnike
sposobnosti hrvatskog naroda znaajno je, da je ua Hrvatska (bez Dalmacije, Bosne i
Hercegovine) u savezu Austro-ugarske monarhije, davala najvei postotak viih asnika, i to
petnaest posto, dok je njeno puanstvo iznosilo samo pet posto cjelokupnoga broja puanstva
Monarhije. Tako je iz seljake obitelji Kneevi iz Like poteklo sedam generala, od toga dva
viteza reda Marije Terezije. Iz obitelji Grivii poteklo je est generala, iz obitelju Rukavina
etiri generala, a iz obitelji Filipovi tri generala, i.t.d. ee se dogaalo, da je jedno te isto
selo u istom narataju dalo tri ili etiri generala.
Ove vojnike vrline Hrvata odrale su se do danas. To dokazuju vojniki uspjesi Hrvata u
svjetskom ratu. I ovoga puta bila je Hrvatska po broju generala izpred ostalih naroda Austrougarske monarhije. U godini 1914. bilo je trideset hrvatskih generala i dva admirala, a prvog
sienja 1917. godine popeo se taj broj na ezdeset generala, koji su potjecali iz ue Hrvatske
(bez Dalmacije, Bosne i Hercegovine). Meu njima nalazio se je i vojskovoa Borojevi, koji
je za cielo vrieme rata vodio vrhovno zapovjednitvo bojita na Soi.
Beogradski vlastodrci, koji poznaju te vojnike sposobnosti hrvatskog naroda isto toliko kao
i volju Hrvata za slobodom i nezavisnou dre, da bi vojniki odgoj hrvatskog podmladka
bio zaista opasnost za dravu. Iz tih razloga stvarno je bio onemoguen Hrvatima pristup u
Vojnu akademiju, dok istodobno svi stariji asnici ili nisu bili primljeni u jugoslavensku
vojsku ili su naknadno iz nje uklonjeni, da tako zakrlja velika vojnika predaja hrvatskog
naroda. Hrvatski oslobodilaki pokret pobrinuo se putem ustakog pokreta za to, da narod ne
ostane bez svakog astnikog narataja. Zbog svog podruja, koje je sasvim zaokrueno a
stratekog gledita, predstavlja jednu zatvorenu jedinicu, a i zbog svojeg naroitog
geopolitikog poloaja, kao i zbog svojih nasljednih vojnikih vrlina, imat e Hrvatska kao
vojni saveznik uviek znaaj, koji, zbog poslovino hrvatske vjernosti prema savezniku, biva
jo i povean. Jugoslavija se ne e nikada i ni pod kojim okolnostima moi posluiti
vojnikom snagom hrvatskog naroda, niti izkoristiti hrvatsko podruje za operacionu bazu, jer
bi se u tom sluaju cjelokupni hrvatski narod uzprotivio kao jedan ovjek.
5. GOSPODARSKO ZNAENJE HRVATSKE
Gospodarsko znaenje jugoslavenske drave poiva u prvom redu na gospodarskoj snazi
Hrvatske. Hrvatska ima dovoljno zemlje, koja je plodna s toliko ivenih namirnica svake
vrsti, da moe podmiriti potrebe sveukupnog puanstva unato toga, to drava zadnjih
7

osamnaest godina nije nita poduzimala za unapreenje obradivog tla. Poboljanjem tla i
trajnom njenom obradbom mogla bi se etva veoma lako udvostruiti, a poljoprivredne grane,
do sada zaputene, mogle bi se unapriediti.
U srednjoj Europi Hrvatska je najbogatija zemlja umama. Pod umom je 4.176.798 hektara
tla, koje daje obilno tvrdog i mekog drveta za razne gospodarske svrhe. Skoro sveukupan
izvoz drva Jugoslavije dolazi iz hrvatskih zemalja. Hrvatske ume daju godinje tri milijuna
kubinih metara graevnog drveta i etiri milijuna drveta za gorivo. Poznato je, da je
slavonska hrastovina, zbog svoje kakvoe, najvie traena na svim svjetskim tritima.
Hrvatsko podruje veoma je bogato ugljenom i rudama. Unato nedovoljnog izkoritavanja
rudnog bogatstva proizvode se u Hrvatskoj vee koliine kamenog uglja, crnog uglja, lignita,
eljezne rude i bauksita, a zatim manje koliine asfalta, mangana, broma i ive.
Osim tih ruda ima u Hrvatskoj i podzemnog plina i ulja, u prvome redu kod Uljanika
(Meumurje), ali su ta vana nalazita do sada ostala neizkoritena.
Ako se jo uzme u obzir izvoz stoke, peradi i jaja iz Jugoslavije koji skoro izkljuivo dolazi iz
hrvatskih zemalja (osim svinja, kojima je Srbija bogata), oito je, da je Jugoslavija postala
gospodarski inbenik uslied njenog hrvatskog sastavnog diela, te da je Hrvatska bez svake
sumnje gospodarski sposobna za ivot. Brojani vojniko-politiki i gospodarski odnos
izmeu Hrvatske i Srbije prema tome je takav, da izkljuuje svaku mogunost ukljuenja
hrvatstva pod srbstvo. U svojoj borbi rotiv srbskog gospodstva i jugoslavenske drave Hrvati
imaju stvarne preduvjete za uspjeh, to hrvatskom pitanju daje njegovo europsko znaenje.
NARODNI PROSTOR HRVATA
Drugo poglavlje
Prije upada Turaka, za vrieme narodne dinastije i za vrieme personalne unije s Madarskom,
pruala se Hrvatska od rieke Mure, Drave i Dunava na sjeveru do rieke Drine i Crne Gore na
iztoku i Jadranskog mora na jugu. Kad je mono osmanlijsko carstvo neodoljivo prodrlo u
srednju Europu, pomicala se iztona i juna granica Hrvatske sve vie prema sjevero-zapadu,
dok nije u vrieme najveeg uzpona osmanlijske drave Hrvatske bila ograniena na najue
podruje izmeu Save i Drave s uzkim izlazom na jadransku obalu du kranjske granice. Ovi
predjeli nazivani su u poviestnim izpravama kao: "reliquiae reliquiarum incliti olim regni
Croatiae". U tom obsegu Hrvatska je izdrala vie stoljea u najteim borbama s Osmanlijama
i tako je ostalo u sjeanju naroda ime hrvatsko ogranieno ovim uzkim prostorom. I politiki
samostalno hrvatsko kraljevstvo obuhvatalo je od toga vremena u biti samo tu osakaenu
Hrvatsku, budui da su Habsburgovci i Madari znali zaprieiti ukljuenje podruja ponovno
osvojenog od Turaka. Ta podruja su dapae pod raznim pokrajinskim imenima neposredno
pripojena Austriji i Madarskoj.
Hrvatska se zapravo ne sastoji samo iz malog podruja do 1918. godine autonomne banovine
Hrvatske (sa Slavonijom i Sriemom), koja je kao takva veinom naznaena na zemljopisnim
kartama, ve iz svih njenih poviestnih sastavnih dielova. Taj prostor obuhvata preko 100.000
km . Hrvatstvo ima na te krajeve ne samo poviestno pravo, ve i ivo pravo u sadanjosti, jer
8

u njima ivi hrvatski narod u neprekidnom narodnosnom kontinuitetu, i tvori kao izkonski
ivalj znatnu veinu. Nehrvatske narodne skupine, koje u ovim pojedinim pokrajinama
nalazimo kao narodne manjine, prodirale su u zatvoreno hrvatsko podruje kao razprene
skupine, djelomice za vrieme Turaka, a djelomice u najnovije vrieme, po jednoj politiki
proraunatoj kolonizatorskoj osnovi. Svoju pripadnost hrvatstvu i svoju volju za ujedinjenje u
jednu nezavisnu dravu Hrvatsku dokazalo je s ogromnom veinom puanstvo svih tih
pokrajina u svakoj danoj prilici.
Ako se dakle u inozemstvu uje prigovor, kao da bi Hrvatska zbog svog odvie malog
podruja bila nesposobna za samostalan ivot, to je prigovor, koji je, to se samo po sebi
razumije, potaknut i razglaen od strane Srba uslied nepoznavanja pravog stanja, i to zbog
toga, to se pod Hrvatskom razumieva samo ona na zemljopisnim kartama naznaena
banovinska Hrvatska.

CILJEVI HRVATSKOG OSLOBODILAKOG POKRETA

Tree poglavlje
Hrvatski oslobodilaki pokret nastoji oko uzpostave slobodne i nezavisne hrvatske drave na
cjelokupnom povjestnom i narodno zaokruenom podruju hrvatskog naroda. Ovaj pokret tei
za ovim ciljem, budui da on odgovara volji cjelokupnog hrvatskog naroda i njegovim
ivotnim potrebama i jer hrvatski narod na to imade neprieporno pravo, te nitko nije ovlaten
da mu to pravo pod bilo kakvom izlikom uzkrati.
To je cilj hrvatskog oslobodilakog pokreta, za koji su tisue i tisue hrvatskih boraca
rtvovali svoj ivot, slobodu, zdravlje ili imetak. Iz prozirnih razloga oklevetali su neprijatelji
hrvatski oslobodilaki pokret i tvrdili, kao da bi on bio u slubi ove ili one susjedne drave ili
da se bori za politiki il dapae teritorijalni probitak nekog tueg naroda, ali dogaaji zadnjih
godina kaznili su ih kao lace. Naravno, da hrvatski narod trai u svojoj borbi za slobodu
prijatelja, jer se jo nikada ni jedna nacija iz slinog poloaja nije barem bez moralne podpore
izvana mogla sama osloboditi. Iz toga se pak nikako ne smije zakljuiti, da se hrvatska
oslobodilaka borba vodi za probitak bilo koje strane drave ili dapae, da je od takve
upravljana.
Hrvatski narod vodi svoju borbu ponajprije za svoj vlastiti probitak. Pored toga upotrebljava
sva sredstva, koja mu stoje na razpolaganju i kojima su se do sada svi narodi uspjeno
posluili i oslobodili iz slinog poloaja. Teka je to borba, pogotovo radi velikih zaprieka, o
kojima e se jo govoriti. Unato toga ova borba dovela je ve do bitnih uspjeha i mi u to
vjerujemo nepokolebivo konani uspjeh ne e izostati.
Kada Srbi u vanjskom svietu nastoje umanjiti izglede na uspjeh naeg oslobodilakog pokreta,
oni nas predstavljaju, kao da bi Hrvati bili kao narod mekuci bez odporne snage i
nesposobni, da provedu neko zamanije djelo, kojim bi sebe oslobodili, dok Srbi iztiu, kao
da bi oni bili izvanredno sposoban i pronicav vojniki narod. Mi smo ve naglasili vojnike
vrline hrvatskoga naroda, koje se ne mogu porei ni s koje strane. Ovo je dostatan dokaz, da
9

se obezkriepe gornja omalovaavanja. Kad bi hrvatski narod bio doista narod mekuaca i
slabia, kako bi onda on mogao u najteim borbama protiv susjednih velevlasti cielo
tisuljee neprekidno odrati kao autonomna politika jedinica pod vodstvom svog naroitog
sloja svoju dravnu i narodnu linost i stalnost svoga kulturnog razvitka, dok su svi narodi
njemu na iztoku, dapae svi manji narodi Europe, kroz dugi niz vremena tonuli u potpuno
robstvo i bili protkani slojevima tue krvi?
Kako bi bio mogao prije svega hrvatski narod odoljeti turskoj najezdi, kojoj su podlegli svi
narodi na Iztoku ve kod prvog sukoba? I u svjetskome ratu okuana vojnika vrlina Hrvata
dokazuje, da velika ratnika predaja (tradicija) hrvatskog naroda ivi takoer i u sadanjem
narataju.
to su Hrvati godine 1918. pali u robstvo, dogodilo se u svakom pogledu iz razloga, koji su
bili izvan moi hrvatskog naroda. Hrvati su tada bili razoruani, ali ne kao Hrvati, nego kao
sastavni dio centralnih vlasti, i to ne od Srba, nego od armija saveznika, koji su Hrvatsku
zaposjeli na temelju sklopljenog primirja sa centralnim velevlastima. Rame uz rame s
njemakim drugovima borili su se hrvatski vojnici do zadnjeg asa na svim bojitima. Kad su
se na temelju ugovora o primirju vratili kui, nali su tamo savezniku vojsku. Samo zatiti
ovih vojska moe se pripisati, da je zagrebako Narodno viee, koje je bilo stvoreno ad hoc u
glavnom kao drutvo slobodnih zidara pod njihovom zatitom, a protiv volje hrvatskog
naroda, moglo proglasiti ujedinjenje Hrvatske sa Srbijom. Srbska vojska nije igrala nikakvu
ulogu kod ovih dogaaja, jer tada jo zapravo nije postojala. Povratila se je tek kasnije pod
zatitom saveznika, nakon to je bila obnovljena poslije sklapanja ugovora o primirju.
Tako je bila Hrvatska poslije svjetskog rata razoruana isto kao i Njemaka, Austrija,
Madarska i Bugarska. Dok su Njemaka i ostale drave ostale nezavisne, Hrvatska je, iz
razloga, koje smo naveli ve na poetku ovoga spisa, postala sastavni dio jugoslavenske
drave pod vrhovnitvom Srba, tako, da nije dobila ni vlastitu samoupravu. Nacionalne vlade
zemalja, koje su pobieene u svjetskome ratu, mogle su kasnije razkinuti okove mirovnog
diktata, te se ponovno naoruati. U Hrvatskoj bijae svaka mogunost ponovnog naoruanja
osuena na neuspjeh. Bez oruja naravno ne moe podjarmljeni narod postii svoju slobodu,
niti provesti ma koju veliku i uspjenu djelatnost. Tako je Hrvatima kao jedini otvoreni put
preostao put revolucionarne djelatnosti i revolucionarnog naoruanja, put, koji je inae Europi
poznat kao ustako banditstvo, a iji su zastupnici bili proglaeni razbojnicima. Od nove
Njemake mogao bi hrvatski narod oekivati puno razumievanje za svoju junaku borbu
protiv Versaillesa.
Tko se za to zanima, moe se uvjeriti po brojitbi, da je zadnjih osamnaest godina u veim ili
manjim revolucionarnim djelatnostima palo na tisue hrvatskih boraca za slobodu. Preko ovih
djelatnosti prisiljena je strahovita tiranija na uzmak, a ona je u Jugoslaviji bila uperena protiv
Hrvata, dok je neprijateljsko gospodstvo bilo tako uzdrmano, da danas revolucionarna
Hrvatska ide u susret konanom revolucionarnom djelu. Nakon to je borba ustaa stvorila za
sve to preduvjete moe samo ona zavriti pobjedom i osloboenjem. Tko poznaje sve te
injenice, koje dosta jasno govore, ne e ni malo povjerovati objedama, da je hrvatski narod
nesposoban za samoobranu.

10

NEPRIJATELJI HRVATSKOG OSLOBODILAKOG POKRETA

etvrto poglavlje
1. SRBSKA DRAVNA VLAST
Da bi se moglo podpuno ocieniti tekoa hrvatske oslobodilake borbe, moramo to pitanje
preko njenih protivnika podvrgnuti bliem izpitivanju. Na prvome mjestu stoji srbska dravna
vlast, koja je s mehanikim sredstvima, koja joj stoje na razpolaganju, uz veliki napor radila
na ruenju hrvatskog pokreta. Hrvatsko-srbska meusobna razraunavanja obenito su
poznata, tako da ne trebamo na ovome mjestu u njih poblie ulaziti. Nezavisno od srbske
dravne sile stoje hrvatskom oslobodilakom pokretu i druge sile na putu, koje su snane i
razpolau ogromnim sredstvima, koja bezobzirno upotrebljavaju protiv hrvatskog pokreta. Sa
Srbstvom samim i srbskom dravom ne bi Hrvatima bilo teko obraunati, ali njihovi
pomagai sjede na najbolje utvrenim poloajima, koje hrvatski oslobodilaki borci moraju
osvojiti.
2. MEUNARODNO SLOBODNO ZIDARSTVO
U inozemstvu se veoma malo znade, kakvu ulogu igra slobodno zidarstvo u Jugoslaviji. Tko
to pitanje poblie izpita, uvidjet e, da je ciela dravna vlast u rukama slobodnih zidara.
Slobodno zidarstvo je za vrieme svjetskog rata izmislilo osnivanje Jugoslavije. Ono je
organiziralo i podravalo u tu svrhu u inozemstvu za vrieme svjetskoga rata "Jugoslavenski
odbor", koji je bio prva klica Jugoslaviji, a ono stalno pod gospodujuim utjecajem uplivnog
englezkog slobodnog zidara, mrzitelja Niemaca, Wickhama Steeda. Zagrebako Narodno
viee, koje je osnovano u listopadu godine 1918. u Zagrebu i koje je proglasilo ujedinjenje sa
Srbijom, bilo je takoer tielo podpunoma u vlasti slobodnih zidara. Meunarodno slobodno
zidarstvo dri jugoslavensku dravu kao svoju vlastitu tvorevinu vrsto u rukama. Sve
linosti, koje su od osnivanja drave do danas imale znaajan politiki ili samo vaniji
upravni poloaj, bile su lanovi loa. Vrhovni pokrovitelj jugoslavenskog slobodnog zidarstva
je dinastija Karaorevia, a vladar nosi u pravilu ast velikog metra jugoslavenskih loa.
Ova injenica vri na vanjsku i unutarnju politiku Beograda odluan utjecaj. Pred nekoliko
godina nastojalo se je, da se ujedine jugoslavenske i bugarske loe u jednu jedinstvenu
organizaciju. I vojnu diktaturu proglasio je kralj Aleksandar godine 1929. uz predhodno
odobrenje slobodnog zidarstva. Koncem godine 1928. posjetio je Pariz, da bi doao u osobni
doticaj sa slubenom Francuzkom i s velikom loom Grand Orient. Malo poslije toga
objavljen je u slubenom glasilu slobodnog zidarstva "Cercle" zakljuak, da slobodno
zidarstvo mora pod svim okolnostima poduprieti zbog probitka i odranja jugoslavenskog
jedinstva politiku kralja Aleksandra. Nakon toga usliedio je proglas kraljeve diktature.
Samo se po sebi razumije, da je i jugoslavensko, kao i meunarodno slobodno zidarstvo
uoilo i pratilo budno hrvatski oslobodilaki pokret, koji se borio protiv slobodno-zidarske
Jugoslavije. Ono je pokuavalo u samoj zemlji svakog Hrvata, o kome se predpostavljalo da
je imao neki, pa makar i najmanji udio u oslobodilakom pokretu, podpuno unititi, dok je u
inozemstvu, naroito u tako zvanim demokratskim dravama, pomou tamonjeg novinstva,
11

koje je bilo podpuno u njihovim rukama, irilo najlaljivije i najbezstidnije izmiljotine o

oslobodilakom pokretu i njihovim borcima.
Slobodno zidarstvo nije napadalo one hrvatske stranake politiare, koji su zastupali
zahtjev za autonomiju Hrvatske u okviru jugoslavenske drave na temelju demokracije, jer su
oni djelomino i sami bili saveznici idova i slobodnog zidarstva. Njihova djelatnost bila je
uperena izkljuivo protiv naeg pokreta za nezavisnou, koji nije ni slobodnozidarski ni
demokratski, ve se bori za podpuno osloboenje Hrvatske i za izgradnju unutarnjeg reda i
poredka na zdravim nacionalistikim naelima, pomou kojih bi za uviek bio izkljuen svaki
utjecaj idovsko-slobodnozidarske demokracije.
3. IDOVSTVO
Danas se u Hrvatskoj nalazi skoro sveukupno novarstvo i gotovo sva trgovina u idovskim
rukama. To je bilo mogue samo zbog povlaivanja od strane drave, koja je vidjela u tome
sjedne strane jaanje idovstva odanog Beogradu, a s druge strane slabljenje hrvatske narodne
snage. idovstvo je s velikim veseljem pozdravilo osnivanje tako zvane jugoslavenske drave,
jer im hrvatska narodna drava ne bi nikad tako odgovarala kao Jugoslavija, drava raznih
naroda! U narodnostnom meteu lei Judino carstvo, tu se moe idovstvo kao novano jak i
prividno odan elemenat dravnoj vlasti dodvoriti i zadobiti naklonost vlastodraca. Hrvatska
narodna drava nije se svidjela idovstvu i iz razloga, jer je osniva modernog hrvatskog
nacionalizma dr. Ante Starevi, bio otvoreni protivnik idovstva (antisemita). I doista,
Jugoslavija se razvila onako, kao to su to idovi predvidjeli, u pravi Eldorado idovstva zbog
podmitljivosti javnoga ivota u Srbiji. Ono je bilo veoma zahvalno Beogradu za prueno
zatitnitvo na taj nain, da je od hrvatskog naroda ukradeni kapital upotriebilo za borbu
protiv hrvatskog oslobodilakog pokreta. U svakoj prilici oitovalo je idovstvo u Hrvatskoj
na njemu svojstven i buan nain svoju odanost jugoslavenstvu i dravnom jedinstvu, da bi u
inozemstvu stvorilo dojam, kao da su Hrvati zadovoljni svojom sudbinom. Pri izborima od 5.
svibnja godine 1935., gdje je, kako je to poznato, glasovanje bilo javno, glasovalo je ukupno
idovstvo Hrvatske za dravnu listu, a protiv hrvatske narodne liste. Oduevljenje idova za
Beograd i Jugoslaviju tako je veliko, da su idovi svoju prvu zaumljenu povrinu u Palestini
nazvali "uma kralja Petra Karaorevia".
U idovsko-slobodnozidarskim rukama nalazi se u Hrvatskoj i sveukupno novinstvo, budui
da je, kao to je poznato, nakon uvoenja vojne diktature godine 1929. hrvatsko novinstvo
bilo zabranjeno i uniteno. To novinstvo slui prije svega tome, da se bori izravno ili
neizravno protiv pokreta za hrvatsku nezavisnost, a s druge strane za to, da inozemstvu
prikae javno miljenje Hrvatske u patvorenom svietlu. Naroito se upotrebljavaju drzka
krivotvorenja protiv Njemake. idovsko slobodnozidarsko novinstvo neprekidno napada
Njemaku, njemaki narod i nacionalsocializam, a nakon toga pojavljuju se predstavnici
Beograda i prikazuju, kao da se radi o novinstvu iz Hrvatske, te da su prema tome Hrvati
neprijateljski razpoloeni protiv Niemaca. Oni preuuju neto, to sami vrlo dobro znaju, da
se ovdje ne radi o hrvatskom ve o idovsko-slobodnozidarskom novinstvu, koje ne samo da s
pravim hrvatstvom nema nikakve veze, nego je upravo neprijateljski razpoloeno prema
12

Hrvatima i stoji u slubi Beograda. Povrh toga preuuju injenicu, da se u Jugoslaviji zbog
uvedene cenzure i onako nita ne smije pisati, to beogradskim vlastodrcima ne odgovara.
4. KOMUNIZAM
Komunizmu nije uspjelo prodrieti u iroke slojeve hrvatskog naroda. Beograd se brine za to,
da na sveuilitu u Zagrebu ui na dravni raun veliki broj komunistiki zaraenih srbskih
sveuilitaraca. U zajednici sa idovima vre oni u Hrvatskoj komunistiku promibu, oituju
se u svakoj prilici za komunizam i nastoje na taj nain krivotvoriti stav hrvatskih
nacionalistikih sveuilitaraca pred inozemstvom. Osim toga beogradski su vlastodrci
postavili na vrhove nekih vrlo vanih upravnih mjesta u Hrvatskoj iztaknute komunistike
ideologe. Premda su ovi kao takvi vrlo dobro poznati, vre unato svojih visokih dravnih
sluba potajnu, a esto i javnu komunistiku razarajuu djelatnost na taj nain, to podravaju
i ureduju prilian broj asopisa, koji su ureivani u marksistiko-boljevikom smislu, a slue
prije svega za komunistiku promibu meu intelektualcima. U zadnje vrieme poduprla je
beogradska vlada aktivno marksistiko-komunistike radnike saveze u Hrvatskoj novanim
podporama, da bi ih zatitila od razpada i pripojenja Hrvatskom radnikom savezu, u kojemu
je sakupljeno oko 80% sveukupnog hrvatskog radnitva.
Na prvi pogled izgleda paradoksalno, da beogradski vlastodrci, koji su zabranili
komunistiku stranku Jugoslavije, koji nisu priznali Rusiju, koji u svietu vae kao protivnici
boljevizma, ba njega podupiru u Hrvatskoj. Ovaj prividan paradoks bit e razjanjen
prikazom pobliih okolnosti. injenica je, da Beograd nastoji pod svaku cienu unititi
hrvatski nacionalizam, koji se nalazi u stalnom porastu i koji je za obstanak drave postao
izravna opasnost. Nakon to su se sve dosadanja nastojanja izjalovila, gleda se u Beogradu
na komunistiki pokret kao sredstvo, koje e podkopati hrvatski nacionalizam. Nezavisno od
toga, a i nezavisno od razlinih drutvenih nazora beogradskih vlastodraca i komunista,
postoji medu njima napadna suglasnost u shvaanju narodnostnih (nacionalnih) pitanja u
jugoslavenskoj dravi.
Komunisti Jugoslavije bili su od uviek najbolji "Jugoslaveni", i to zbog toga, to
jugoslavenstvo odgovara komunistikoj ideologiji o stvaranju narodnostno pomieanih
dravnih oblika (dravnih organizacija), na kojemu naelu poiva i Sovjetsko carstvo.
Komunisti su odmah prihvatili jugoslavensku borbu, te su ve 1918. godine, dok je jo
stvaranje drave bilo vidljivo tek u mutnim obrisima nazvali svoju stranku "Komunistika
partija Jugoslavije" isto onako, kao to su i idovi primili ovu dravu i ovo ime s najveim
veseljem. Komunizam i idovstvo u tom pogledu podpuno se podudaraju i zajedniki rade
protiv narodnog (nacionalnog) osloboenja Hrvatske. Osim toga stoji i Kominterna u ovom
sluaju na podpuno izpravnom stanovitu, da se boljeviki ciljevi mnogo lake postizavaju u
jednoj nesreenoj, podmitljivoj i uslied hrvatsko-srbske suprotnosti razdrmanoj dravi, nego u
narodnostno vrstoj hrvatskoj dravi, ije narodnostno jedinstvo, zdravo seljatvo, jaka
srednjoeuropska uljudbena predaja (kulturna tradicija) i poviestno poslanstvo (misija) jesu
tvrava Zapada protiv boljevizma. Zbog toga se zalau boljevici za odranje jugoslavenske
drave, te se bore s upravo neizmjernom mrnjom protiv naeg narodnog pokreta za
13

nezavisnou. Iz tih razloga je i odve razumljivo, zato su beogradski vlastodrci gledajui sa

svog uzkog vidokruga podnosili, dapae i poduprli marksizam i komunizam u Hrvatskoj.
S druge strane i pravi razlog, zbog kojeg Jugoslavija nije jo uzpostavila diplomatske odnose
sa Sovjetskom Rusijom, lei negdje drugdje, a ne tamo, gdje se to obino predpostavlja. U
pravilu se ta protivnost trai u jakoj naelnoj suprotnosti Beograda prema komunizmu.
Stvarno su sasvim drugi razlozi bili mjerodavni, i ma kako oni za jednog zapadnjaka izgledaju
nevjerojatni, oni ve vie od jednog desetljea odreuju politiku beogradskog dvora.
Nakon pada ruske carske kue ostala je srbska dinastija Karaordevia kao zadnja slavenska
vladajua dinastija. To je kralja Aleksandra ozbiljno navelo na smionu nadu, da e se popeti
jednoga dana na rusko carsko priestolje. On je sanjao o danu, kada e njegovo ezlo vladati
nad zemljama od Vladivostoka do Jadrana. To je san, u kojemu stvarne mogunosti stoje u
obratnom razmjeru prema smionosti, koja se inae esto pojavljuje kod manjih dinastija. Ta
maglovita nada bila je razlogom, zbog kojeg je Jugoslavija primila veliki broj ruskih
bjegunaca i smjestila ih u dravnu slubu. Iz istih razloga osnovao je Beograd i posebnu vojnu
kolu za ruske bjegunce. Nada za ostvarenjem najveeg slavenskog carstva
pod srbskom dinastijom, a ne sklonost Srba prema boljevizmu, bila je mjerodavna za
protivniko dranje Beograda prema Sovjetskoj Rusiji. U najnovije vrieme izgubili su
svakako ti razlozi svoj znaaj, te su zamienjeni drugima, koji su dodue stvarniji, ali ipak su
daleko od toga da budu naelne naravi. Princ Pavle izjavio se spremnim izravno poslije
preuzimanja namjesttva, priznati Sovjete. Laval je bio onaj, koji je sprieio taj preokret
prietnjom, da e obustaviti dravi svaku daljnju vjeresiju. Iako je namjestnitvo kasnije
ponovno ostalo pri nepriznavanju, to je bilo iz spoznaje, da to Beogradu, koji se je nakon
slabljenja moi Francuzke, nalazio u veoma tekom poloaju, donosi u tom prelaznom
vremenu velikih prednosti, a skoro nikakve tete. to dulje traje to nepriznavanje, to se s vie
prednosti moe ono u danom sluaju napustiti. Dranje beogradskog namjestnitva, koje je
bilo po svom znaaju u stavu odbijanja Sovjetske Rusije, ne bi se ni iz kojih razloga moglo
oznaiti kao dranje naelne naravi. vrsti i naelno neprijateljski stav nasuprot Sovjeta mogli
bi beogradski vlastodrci zauzeti tim manje, to za to nisu imali potrebnog oslonca u svome
vlastitom narodu. Vei dio intelektualnog narataja i najvei dio irokih slojeva srbskoga
naroda bio je uslied nemarnosti drave na socijalnom i kulturnom podruju pristupaan
komunistikom razaranju. Konac rata nije tim slojevima donio poboljavanje njihovih
najnunijih ivotnih uslova. Trideset vlada, koje su od 1918. do 1936. upravljale dravom,
pridoniele su dodue mnogo obogaenju stotina vladajuih beogradskih obitelji i nekolikoj
stotini pekulanata, ali nisu nita poduzele, da poprave poloaj irokih narodnih slojeva, a u
prvome redu seljatva. Nitko danas ne e osporiti, da su gospodarske prilike tih slojeva danas
mnogo tee, nego to su bile u maloj predratnoj Srbiji. Postoje jo i drugi specijalni i drugi
kulturno-poviestni razlozi, koji uvjetuju neodpornost srbskog naroda prema komunizmu, ali
ovi u sklopu ovog kratkog razlaganja ne mogu biti prikazani. Jedan od najjaih razloga te
pojave jest okolnost, daje Srbija uslied sloma carizma u Rusiji izgubila svoju uljudbenu i
udorednu podporu i da ona zbog kulturnih, poviestnih i geopolitikih razloga nije mogla nai
unutarnju vezu s drugim kulturnim i snanim politikim sreditima. Srbija, koja je nekad
predstavljala produeni krak Rusije, prirodno je u najjaoj mjeri pristupana boljevizma.Tim
to se srbski narod okuio jako komunizmom, razjanjuje se i napadno kolebanje srbskih
graanskih politiara u odnosu prema komunizmu: oni izjavljuju svoju naklonost prema
14

njemu, dok se nalaze u opoziciji, a odriu ga se tek nakon to su doli na vlast. Tako zvane
graanske stranke Srbije ne predstavljaju za irenje komunizma nikakvu zapreku, zbog toga
to u narodu nemaju nikakvih iskrenih pristaa.
To se po raznim znakovima moe vrlo jasno raspoznati. Jugoslavenska nacionalna stranka,
koju vodi Nikola Uzunovi, odrala se za vrieme ivota kralja Aleksandra etiri godine na
vlasti ujedinjujui prividno sve glasae. Poslije smrti kralja namjestnitvo ju je sruilo, a na
izborima nije mogla postaviti vie svoju listu unato toga, to je jo nekoliko mjeseci prije
izjavila, da broji preko dva milijuna upisanih lanova. Ta brojka postojala je naravno samo na
papiru. Ni sa lanovima kasnije Jeftieve stranke nije bilo drugije, a tako isto stoji i s
jugoslavenskom radikalnom zajednicom, koju je stvorio Stojadinovi. Jefti je na izborima od
5. svibnja 1935. godine dobio veinu mandata (osim u Hrvatskoj), da bi poslije dva mjeseca,
nakon to je zbog odluke kraljevskih namjestnika bio udaljen od vlasti, mogao zadrati u
skuptini samo jo dva tuceta vjernika. Dvjesta i pedeset poslanika, koji su bili birani na
njegovoj listi, prikljuili su se bez ikakvog oklievanja novom predsjedniku vlade
Stojadinoviu, koji uobe nije kandidirao na izborima. Ova se pojava moe time razjasniti, to
ovi "izabrani poslanici", koji su izabrani na izborima, a ovi su se vodili na balkanski nain,
tono znaju, da u narodu nemaju nikoga za sobom, kao i time, to se prema politikom moralu
Srbije takovi postupci ne smatraju ni neudoredni ni neobini. Ni s tako zvanim srbskim
oporbenim (opozicionim) strankama ne stoji drugdje, nego to je to s vladinim strankama.
Narod je od njih udaljen i u svome oajanju gleda na Moskvu u vjeri, da e ga ona osloboditi
od onih stotinu beogradskih obitelji, poznatih pod imenom "arija", koje od osnutka srbske
drave izkoriuju narod i dravu. Jedini politiar je Dragoljub Jovanovi, koji ima meu
srbskim seljatvom pristaa, a koji pod polugraanskom krinkom i zastavom puke fronte
snube narod za Moskvu. Sve drugo, to nije u prilog njegove srbske zemljoradnike stranke,
nalazi se pod izravnim vodstvom Moskve.
Beogradski vlastodrci, koji prema inozemstvu zastupaju ovo tako naglaeno neprijateljstvo
prema Moskvi, ne poduzimaju nita uspjenoga, da bi ozbiljno zaprieili irenje komunizma.
Oni i ne mogu nita znatnijega poduzeti, jer podravaju stanje, koje predstavlja najpogodnije
tlo za uspievanje komunizma. Kako beogradski antikomunizam u stvarnosti izgleda, moe se
prosuditi prema dranju Beograda kod komunistikih pojava u drugim zemljama Europe. Dok
Beograd s jedne strane ne priznaje sovjetsku dravu, s druge strane u cjelokupnom srbskom
novinstvu i u slubenim izvjetajima izkazuje najvee simpatije za madridsku marksistiku
vladu; jugoslavenske lae sudjeluju pri dopremi oruja za crvene. Dok Jugoslavija s jedne
strane ne priznaje Sovjete, s druge strane u okviru Male antante stoji rame uz rame sa
ehoslovakom, sovjetskim saveznikom, i s njom je sklopila vojniki savez, a osim toga
njihovi su glavni stoeri u najuoj suradnji.
Nasuprot miljenju inozemstva, ni sama jugoslavenska vojska ne predstavlja nikakvu branu
protiv boljevizma. To je u prvom redu iz razloga, to se udarna mo te vojske mora ocieniti
kao vrlo mala. Dananja vojska Jugoslavije ne moe sa srbskom predratnom vojskom biti
uzporeena. Postojee prilike meu puanstvom osjeaju se i u vojsci. To nije jedinstvena
narodna vojska, ve arena vojska raznih narodnosti. Kod momadi iznosi postotak Srba oko
trideset. Ostali su Hrvati i pripadnici drugih naroda: Makedonci, Slovenci, Albanci, Niemci,
15

Madari, Rumunji i.t.d. U ozbiljom sluaju Hrvati, Makedonci i Albanci ne samo da se ne e

boriti za ovu dravu, nego e dapae oruje, koje im bude dano u ruke, upotriebiti za borbu
protiv ove drave. Zbog ovakvih prilika nije se ni jedanput mogla u Hrvatskoj provesti
mobilizacija. Razpad bi nastao ve u asu izdane naredbe za mobilizaciju. to se tie
astnikog sabora, to se isti sastoji prije svega od viih astnikih krugova, skoro izkljuivo
od Srba. Tim samim ne moe se jednoj vojsci dati jedinstveni duh jedne narodne vojske.
Znaenje ove injenice pojaano je jo uslied toga, to se generali meusobno bore za vlast i
upliv, te stvaraju zavjere protiv pojedinih vlada i protiv namjestnitva. Dovoljno je ovdje
spomenuti ulogu, koju igraju generali ivkovi i Tomi. Predmet je dnevnoga iztraivanja u
Jugoslaviji, koja je generalska klika podplaena od ove ili one strane drave.
K tome nadolazi jo i injenica, da je, zbog sklapanja brakova zaduenih astnika sa
idovkama, astniki sbor zadnjih godina opasno poidovljen; jedna treina mlaih astnika
beogradskog astnikog sbora oenjena je idovkama. Ovakve prilike su za komunizam u
vojsci plodno tlo. Sa sigurnou se moglo ustanoviti, da u mladim astnikim redovima
postoje organizirane komunistike stanice. Opetovana hapenja i sudske razprave potvrdile su
to i u javnosti.
Vidimo dakle, da boljevizam, koji beogradski vlastodrci u Hrvatskoj upravljaju protiv
hrvatskog oslobodilakog pokreta, istodobno razara i najjai stup srbske drave.
5. VANJSKOPOLITIKI PRAVAC JUGOSLAVIJE
Srbija je bila tradicionalni neprijatelj Njemake. Ovo neprijateljstvo nije nikakav sluaj, nego
poiva na dubljim poviestnim, kulturnim i geopolitikim uzrocima. Ovo je neprijateljstvo
nasliedila Jugoslavija, i Beograd se takoer potrudio, da to prekrije zbog toga, to ga je
hrvatsko pitanje ugroavalo. Kad ne bi postojalo nikakvo hrvatsko pitanje, tad ne bi Beograd
nikad hinio i imao na licu krinku prijateljstva prema Njemakoj, nego bi ve pokazao svoje
pravo lice, koje e biti razkrinkano pri prvom sluaju.
Glavni pravac (linija) vanjske politike Jugoslavije jest i ostaje tenja, da se spriei svaka
promjena stanja, koje je stvoreno preko mirovnog diktata. Zbog toga je Jugoslavija
nerazdruivi saveznik Francuzke, ije je gledite odrati mirovne ugovore preko kolektivne
sigurnosti. Za to je ona u politikom i vojnikom savezu sa ehoslovakom i ostat e uviek s
njome u savezu, bilo kakav reim gospodario u Francuzkoj, pa i tad svejedno, da li je eka u
savezu sa Sovjetskom unijom ili nije. To je trajni i slubeni pravac vanjske politike Beograda,
koji se unato svih spekulativnih balansiranja od vremena do vremena u ozbiljnim poloajima
mora priznati, kao to se to dogaa na primjer redovno na svim konferencijama Male antante.
Razlike u miljenju, koje su se pojavile od vremena do vremena izmeu Beograda i njegovih
saveznika, ne dotiu nikako glavni pravac jugoslavenske vanjske politike; Jugoslavija ivi
upravo prema versailleskom zakonu, uz koji je ona pristala.
Sva drugorazredna pitanja vanjske politike obavljala je beogradska diplomatska birokracija
posve prema potrebama, koje sliede iz razvoja hrvatskog pitanja i naeg oslobodilakog
pokreta. Posvuda, gdje hrvatski oslobodilaki pokret posjeduje samo jednu ansu za dobitak
simpatija ili gdje se takav dobitak nasluti, ulazi beogradska diplomatska birokracija odmah ili
16

s prietnjama ili prijateljskim ponudama, ve prema tome, da li se radi o jednoj slabijoj ili
nezavisnijoj dravi, i prema tome, da li takve prijateljske ponude stoje ili ne stoje u
diametralnoj protivnosti prema nepromienjenom glavnom pravcu vanjske politike. To je onaj
dio beogradske vanjske politike, prema kome se ona upravlja kod potreba uguivanja
hrvatskog oslobodilakog pokreta, koji stalno kao Damaklov ma visi nad glavom
beogradskih vlastodraca.
6. ODNOS HRVATSKE PREMA AUSTRIJI, MADARSKOJ I HABSBURZIMA
Kako o dranju hrvatskog naroda prema drugim narodima, tako i o buduim odnosima
hrvatske drave prema susjednim dravama vladaju u inozemstvu mnogostruka nepoznavanja
i krivotvorene predobe, a njih ire s prozirnom namjerom neprijatelji hrvatskog naroda.
Naroito politiki krugovi Male antante smatraju, da Hrvati ele uzpostaviti dravnu
zajednicu s Austrijom i Madarskom. Ovo je podpuno neopravdano. Sigurno je, da se Hrvati
nikada nisu tako izjasnili, a jo je odlunije, da bi ovakva nastojanja stajala u otvorenoj
protivnosti prema politikim ciljevima hrvatskog naroda, a kako je hrvatski narod u dravnim
zajednicama s drugim narodima odvie pretrpio, zbog toga danas on odbacuje svako drugo
rjeenje osim stvaranja podpuno slobodne, nezavisne i suverene hrvatske drave. Svaka
dravna zajednica s nekim drugim narodima bila bi Hrvatima na tetu. Samo nezavisna
hrvatska drava moe osigurati potrebne preduvjete za odranje i napredak hrvatskog naroda.
Bilo bi nerazumljivo, zato bi hrvatski narod danas podnosio tolike teke rtve za svoju
slobodu, kad bi postojala namjera, da se ta sloboda ponovno napusti u jednoj dravnoj
zajednici s Austrijom ili Madarskom, gdje bi Hrvati silom prilika ponovno bili zapostavljeni
kao narod drugog ili treeg reda. Sve te tvrdnje su bezsmislene i imaju peat neistine. Njihovi
zastupnici ire i druge izmiljotine. Sve ove protivuriene izmiljotine imaju samo svrhu, da
hrvatski oslobodilaki pokret kod pojedinih europskih vlasti politiki i moralno izvrgnu ruglu.
Slobodna i nezavisna hrvatska drava uredit e svoje odnose s drugim dravama politiki
pravno onako, kako to odgovara volji i predaji hrvatskoga naroda, kao i njegovim
gospodarskim probitcima, koji su izkljuivo upereni prema Srednjoj Europi i Jadranskom
moru. Jo nikada nije Hrvatska u svojoj prolosti bila vezana uz Francuzku, Rusiju ili uz
zemlje Male antante.
Postoji jo jedno pitanje, koje Beograd i Mala antanta pokuavaju uperiti protiv Hrvata, a to je
pitanje Habsburgovaca. Za Hrvate to pitanje meutim uobe ne postoji. U irokim slojevima
hrvatskog naroda, a ni meu intelektualcima, nema nikoga, koji misli na ponovno
uzpostavljanje Habsburgovaca u Hrvatskoj, pa nema ni takvih, koji bi tu mogunost potajno
prieljkivali.
S Habsburgovima Hrvate nita ne vee, a od njih ih dieli dugo i gorko izkustvo. Ferdinand
Habsburki bijae godine 1527. izabran od hrvatskog sabora ne kao Habsburgovac ili
Austrijanac, ve kao njemaki knez. U savezu s Niemstvom Hrvati su se nadali, da e se lake
oduprieti osmanlijskoj najezdi. Tek mnogo kasnije postali su Habsburgovci austrijski carevi i
vladari radei protiv probitaka Hrvata. Kao takvi ostali su za Hrvate do konca kao simbol
stranog gospodstva, nepravde i mrnje.
17

Kao i prije mnogo stoljea, tako ne gledaju ni sada Hrvati samo na jedan dio Niemstva, koji
dio stoji na rubu njemakog narodnog prostora, ve na njemaki narod kao cjelinu, ije
sredie predstavlja Njemaki Reich, a koji je danas utjelovljen u nacionalsocijalistikom
pokretu pod vodstvom njegovog najveeg i najboljeg sina Adolfa Hitlera. U borbi za slobodu
i nezavisnost, koju vodi hrvatski narod protiv nametnutog mu jarma preko mirovnog diktata,
on tei za naklonou (simpatijama) i Hitlerove Njemake, kao i Mussolinijeve Italije,
gledajui u njima najmonije borce za prirodno pravo, istinsku uljudbu (kulturu) i viu
prosvjetu (civilizaciju).
Napisano dne 28. listopada 1936.
Dr. Ante Paveli

18

Posjetite nas na internetu

NSDAP/AO
NOVA EUROPA
DER STRMER
I PREUZMITE BESPLATNE NACIONALSOCIJALISTIKE
PUBLIKACIJE NA HRVATSKOM JEZIKU