Danijel Dragojevi

Bajka o vratima
Kada sam bio dijete, mati mi je, da bi me uspavala, priala jednu priu priu o kralju i
vratima. Priala mi je i druge prie, ali od svih ova mi je bila najdraa. Svake veeri htio sam
je ponovo uti. I mati mi je udovoljavala.
U jednoj dalekoj zemlji, priala je, umre kralj. Na njegovo mjesto doe njegov sin koji je jo
bio dijete. Iako nije donosio znaajne odluke kao to to ine odrasli kraljevi, od tog asa
njegov se ivot potpuno izmijenio. Biti kralj bila je to teka igra koja mu je oduzela druge lijepe
i bezazlene igre.
Ipak, bila je u svemu tome jedna stvar koja ga je onespokojavala vie od drugih kada je
postao kralj, nisu mu doputali da dodiruje vrata. Kraljevi, govorili su mu, ne dodiruju vrata.
Zavidio je obinoj djeci, zavidio je svima koji su slobodno mogli dodirivati vrata. I on sam nije
imao druge elje.
Jedina vrata koja je mogao otvarati bila su vrata krinja, ormara, kutija i razliitih polica. Ali
bila je to slaba utjeha. Ni kroz jedna od tih vrata nije mogao proi, niti im se mogao nai s
druge strane.
Posebno su ga zanimala velika vrata, ona koja imaju udne brave i kljueve, tamna vrata
koja se otvaraju sporo i dostojanstveno, kao da odvajaju neto vano i posve razliito.
Iznenada iz igre, kada je mislio da ga nitko ne gleda, potrao bi da otvori vrata. Vrata su se
sama otvarala, svuda su se nalazili sluge i straari.
Da vrata mogu otvarati sluge, a ne on koji je gospodar svima njima, inilo mu se velikom
nepravdom. Pokuavao je to objasniti svojoj majci, strievima i svima koji upravljaju
kraljevinom i izmoliti od njih odobrenje. Kraljevi ne dodiruju vrata, govorili su mu.
Usred noi, dok su svi spavali, znao je iznenada ustati i krenuti prema vratima, sluge bi se
zaas nale oko njega i vraale ga u krevet. I tada, kada bi zaspao, sanjao bi samo vrata.
Otvarao ih je jedna za drugima kao to vjetar iznenada otvara prozore u nestanoj igri...

U prii kao da je to mjesto imalo arobnu mo.

Pri tim rijeima ja bih svake veeri zaspao.
Druge veeri molio sam majku da mi tu priu
ponovo pria. Nadao sam se da u ostati budan i
uti njen kraj. Mora da je mali kralj, mislio sam,
pronaao nain da otvori vrata i izae iz svoje
alosti.
Ali, jedne zime kada mi se inilo da se vrata
moraju otvoriti, zbio se dogaaj koji je prekinuo
svaku majinu rije: ona umre od neke
beznaajne bolesti. Kao da je otila na put,
mislio sam da e se vratiti i rei mi kako je kralj
otvorio vrata. Ona se nije vraala i iz njenih usta
nisam nikada uo kraj prie.
Dugo sam molio djeda i baku da mi priaju tu
priu. Nisu je znali. Oca se nisam usuivao pitati.
On je bio daleko od rijei. Njega sam mogao
pitati o psima i konjima, o vratima ne.
1

Od tada, od smrti majke, postao sam, mogao bih kazati, bolestan od vrata. Tek kada su mi
se igre i kretanja poeli vezivati za prostor oko kue, polako sam potiskivao i zaboravljao
priu.
No vratila se ona, kao to se vraa bolest koju smo u djetinjstvu preboljeli. Vratila se kada
sam postao mladi, u to vrijeme kada se ovjek ne miri s nejasnoama i nemogunostima.
Svim snagama svoga bia pokuavao sam se dosjetiti koje su to bile rijei koje mi je majka
doapnula u san.
I kada je radoznalost prerasla sram, poeo sam oprezno pitati ljude: kako je kralj otvorio
vrata? Jedni su me ispraali podsmijehom, a drugi nisu znali. Zbog toga sam to pokuavao
rijeiti sam: zamiljao sam se na mjestu maloga kralja, koraao po sobi, doticao vrata - nita
mi nije donosilo spokoj i rjeenje.
Nije mogue da nitko ne zna kako je zavrila pria? Treba otputovati odluio sam. Putnici
na putu otkrivaju nove zemlje, pojave i ljude. Hod je ono to odaje tajne. U beskrajnom svijetu
svim se priama nalazi kraj.
Prilazit u ljudima koje budem susretao, ispriat u im priu o vratima i molit u ih da je
nastave, molit u ih da mi kau kako se po njihovu miljenju pria zavrila. Iz polusna i sna
vratit e mi se majine rijei i prepoznat u koji je zavretak pravi a koji nije.
I tako jednog proljea, jednog jutra dok je sve spavalo, s torbom, tapom i u dobrim
cipelama napustio sam kuu u kojoj sam ivio. Odluio sam da se neu vratiti dok ne doznam
kraj prie.
Lijep je bio veliki svijet. Na vrhovima brda ili gledajui nova lica i prizore zaboravljao sam
vrata, ali u asovima tuge, koji su esti na putu, ponovo sam se vraao vratima, sjeanjima na
majku i traio rijei.

Prvu zanimljivu priu ispriao mi je u jednoj

gostionici vojnik koji se vraao iz rata. Kada je
uo poetak moje prie, obradovao se i odmah
pristao da je nastavi.
Kraljevi i vojnici, govorio je on, ne mogu sami
nai rjeenje. Zbog toga se kralj zagledao u
lice dvorske lude, ija je tuga ostavljala dojam
da e shvatiti njegovu elju i pomoi mu.
Bez velikog razmiljanja, kao da je takav upit
ve oekivala, luda je rekla kralju da se
nedaleko od sobe za igru, u dnu hodnika nalazi
rupa, otvor iji poklopac treba dii i
stepenicama sii u podrum. Iz podruma vrata
vode u vrt. Ta e vrata kralj otvoriti! U
dogovoreno vrijeme luda e dii poklopac, a
kada kralj ude, ponovo e ga staviti na njegovo
mjesto.
Kralj je uinio kako mu je luda rekla. Polako se stepenicama spustio u podrum. Podrum je
bio mraan i vlaan. Nakon nekoliko trenutaka kralj je poalio to je uao. Bila je to rupa u
koju su bacali i ostavljali ljude nepoeljne za dvor: buntovnike, spletkare i ljude koji su previe
vidjeli i previe htjeli. Sada su oni bili samo kosturi bez imena oko kojih su se glasali mievi i
sove. Kralja je obuzimao strah, mislio je kako je to samo ludina podvala i kako iz te rupe vie
nee izai iv. S tim mislima kralj je opipavao vlaan zid i plakao. Nakon mnogo vremena,
kada je ve bio zaboravio vrata i izgubio svaku nadu da e izai, napipa veliki zasun i bravu i
2

s naporom ih otvori. U silnom strahu nije ni osjetio da otvara vrata i da mu se elja ispunjava.
Pred njim je bio sunan dan, divan prizor kakav jo nije vidio. Bijae proljee. Voke u cvatu,
ptice u veselju. Nikoga oko njega. Nedaleko samo ljuljaka. On se zaljulja...
Pria je bez sumnje bila lijepa. Vojnik ju je s radou priao. Ipak, osjeao sam da nije
prava. Zahvalio sam vojniku i otiao dalje.

Drugu priu koju je vrijedno ispriati, ispriao mi je glumac iz

putujueg kazalita.
Zna li ti to je to ogledalo? obratio mi se poto je
sasluao moju priu. Ogledalom se moe sve. Moe se
nadmudriti itav dvor. Znajui to, mah kralj je zahtijevao da mu
se u spavaonicu donese veliko ogledalo i da se postavi tono
nasuprot vratima. Vrata su se, na taj nain, ogledala u njemu i
nisu se mogla razlikovati od pravih.
Kralj je znao da se nou strae mijenjaju i da nova straa nee znati za ogledalo. Uzeo je
no za saveznicu i dan za varanje.
Ujutro je kralj ustao i naglo, kao i nekih drugih jutara, pojurio prema vratima u ogledalu.
Zbunivi se naas, mislei da su to prava, prema njima su pojurili i vojnici. Mali kralj se tiho
nasmijao, iskoristio njihovu zbunjenost, vratio se i polako, s uzdahom i olakanjem, otvorio
prava vrata. Straari su s velikom bukom razbili ogledalo i sliku vrata u njemu.
I ta pria je bila lijepa i domiljata, ali glas u meni koji sam sluao nije govorio da. Trebalo je
putovati dalje.

S vremenom sam se uvjerio da treba sluati ljude kojima su ruke tihe i zauzete nekim
poslom. Moda sam zato i posluao priu jednog kotlara.
ovjek moe uistinu posjedovati, govorio je on, samo ono to sam naini. Kralj je stoga uz
pomo drugih poeo praviti vrata. U toj igri, on je nainio lijepa vrata, takva kakva je elio:
jedinstvena u kraljevini, i uspravio ih meu drveem u vrtu. Ta vrata je dodirivao dok su bila
izraivana i onda kada su bila gotova. To su njegova i samo njegova vrata.
U prii ovog potenog ovjeka rijei nisu poletjele. Ta vrata u vrtu nita nisu razdvajala. To
nisu bila vrata nego neki udan predmet bez tajne. To nije mogao biti kraj prie.

Neka starija ena, poto je sasluala poetak prie, dugo

me gledala.
Mladiu, dugo si putovao - rekla mi je ona. Misli da
postoji kraj prie? Kao majka to znam, majke znaju samo
poetke prie, ali ne znaju i zavretke. Mali kralj nije znao
to treba uiniti, a nije to znala ni tvoja majka. Ona je nad
tobom stajala sa svojom priom i pokuala ti je otvoriti
vrata, ali ih je uistinu ostavljala zatvorena i netaknuta u
tvome snu. Znala je, kada se probudi, ti sam morat e
slijediti svoje rijei, pokrete i korake. Zato bi ona, na
mjestu koje ti jo pamti, ustala, pogledala spava li, i
kada bi se uvjerila da te svladao san, zapjevala bi ti
uspavanku.
3

Spavaj, spavaj, mali cvijete,

mjeseina niti plete
Za te pjeva jedna ptica,
nie za te skrita klica,
k tebi sada sve dolazi,
svojom rukom no te mazi,
no te mazi, no priprema
za dan to se sunan sprema.
Kad otvori oi u svjetlosti zlata,
jutro ima za te otvorena vrata.
Majka bi zatim ugasila svijeu i izala iz sobe.
U ovoj prii prvi put sam osjetio neto to bi moglo odgovarati tihoj naravi moje majke. Nemo
mi se inila istinitija od rjeenja. Ali i toj je prii, po mom osjeanju, neto nedostajalo. to?
Trebalo je to jo otkriti.
Bilo je jo mnogo pria koje sam uo. U jednoj od njih kralj se razbolio i majka mu je, zbog
straha da ne umre, dopustila otvoriti vrata. Neki su vidjeli nadnaravne sile koje su kralja
dovodile do vrata, a neki nisu vidjeli nikakvu mogunost da se vrata otvore. Koliko god bile
razliite, svaka me od tih pria obogaivala. Uz rijei gledao sam ljude i njihove poslove rijei su se isprepletale sa stvarima i bilo ih je teko odijeliti.
Jedne veeri, na svom dugom putu, naao sam se na obali rijeke. Nisam znao gdje da
prenoim. Konaite mi je ponudio jedan ribar. U njegovoj kui sve je bilo obino, osim
njegove lijepe kerke koja me je posluila veerom. Bila je tako lijepa da nisam svraao
pogled s nje. inilo mi se: itavo putovanje dobiva svrhu, sve stvari oko mene dolaze na
mjesta koja im pripadaju. Te veeri nisam znao to sam veerao.
Nakon veere djevojka me je zapitala za razlog mog putovanja. Rekao sam joj i ispriao
priu. Ali ne zato da je nastavi, nego da je saslua. Ona me gledala pogledom voda, livada,
prostranstava, dolazaka i odlazaka.
Kada su joj roditelji otili pospremiti mree, gotovo sasvim nehotino, poela mi je priati
svoj kraj prie. Ta me pria zaudila vie od drugih. Ali ne zato to je bila izuzetna, nego zato
to je bila gotovo ista kao u starice. Jedino je u rijeima djevojke bilo vie ara, vie ljepote.
To je priu inilo razliitom. uo sam njen glas, njega sam sluao, on mi je donosio mjesta
kroz koja sam proao i ona to u ih jo proi.
I u toj prii majka nije znala kako se zavrava pria. Kada bih ja zaspao, kralj je odlazio iz
njenih rijei i misli, i ona bi nagnuta nada mnom poela pjevati ili govoriti rijei bez nekog
naroitog smisla. Jednostavno lijepe rijei. Na kraju bi majka, tako je priala djevojka, utrnula
svijeu, prila mom krevetu i poljubila me.
Na te posljednje rijei, a moda dok ih je izgovarala, djevojka je ustala, prila k meni,
poljubila me i otrala van. Ostao sam sam, smeten, iznenaen i radostan. Zaboravio sam
priu. Mislio sam o djevojci. Otada sam bio s njom i znao sam da je to pravi kraj prie o
vratima.