1

PO BAROJA

Gospoa lutalica
Prva knjiga
Sa panjolskoga preveo
Josip Tabak
Trilogija:
Gospoa lutalica
Magleni grad
Drvo spoznaje
Naslov izvornika:
La dama errante

Sadraj
Proslov
I
II
III
IV
V
VI
VII
VIII
IX
X
XI
XII
XIII
XIV
XV
XVI
XVII
XVIII
XIX
XX
XXI
XXII
XXIII
XXIV
XXV
XXVI
XXVII
XXVIII
XXIX
XXX
XXXI

Bakica
ovjek pod krinkom
Roak Venancio
Prijateljstvo
Anarhizam i retorika
Opasni lakrdijai
Kraj jednog romantiarskog drutva
Strani dan
U Bombilli
Traei put
to su pisale novine
Brullov rastanak
Odlazak
Udaljuju se od Madrida
San Juan de los Pastores
Krma gladi
Gila
Sveto vlasnitvo
Grillove oklade
ovjek s crnim konjem i bijelim psom
Naa Gospa od Chille
Legenda o chilli, po Aracilu
Potraga
Serrana de la Vera
Konj zaglavljuje
Musi
Bijeg u noi
U Portugalu
Odmaraju se
Odlaze
Na moru

PROSLOV
Ne volim ba govoriti o sebi; to mi se ini previe ugodnim za
onoga tko pie, i previe neugodnim za onoga koji ita; ali u, zbog
toga to je ova biblioteka1 zatraila proslov, prekinuti svoju navadu
da ne dajem tumaenja ili objanjenja koja su osobne naravi, i
jednom u se, evo, predati uivanju da kazujem ja dok se ne zasitim.
Bila bi glupa skromnost s moje strane kad bih uzeo tvrditi kako
ono to piem ne vrijedi nita; kad bih tako mislio, ne bih pisao.
Uzimajui, dakle, da u mome knjievnom djelu ima neke
vrijednosti kao to se u matematici kadikad uzima da je neki
teorem unaprijed rijeen evo u, s minimalnom skromnou, rei
kakva moe biti, po mome, vrijednost ili zasluga mojih knjiga.
Vjerujem da ta vrijednost nije izriito literarna ni filozofska;
ona je vie psiholoka i dokumentarna. Premda danas veina
antropologa dri da treba vrlo malo vanosti pridavati rasi, a veoma
mnogo kulturi, ja sam, vie osjeanjem nego im drugim, sklon
miljenju da je etniki elemenat, ma kako dalek, pretean u
stvaranju individualnog karaktera.
Ja sam po svojim precima mjeavina baskijska i lombardijska:
sedam osmina Bask i jednom Lombaranin.
Ne znam hoe li ovaj lombardski elemenat (lombardski vodi,
po kazivanju historiara, porijeklo od saskog) imati utjecaja na
mene, ali je nesumnjivo baskijski temelj utjecao i dao mi duevnu
osnovu, nemirnu i buntovnu.
Nietzsche je mnogo naglaavao razliku izmeu tipa apolonskog
(jasan, blistav, harmonian) i dionizijskog (mraan, estok,
nesreen). Ja sam, htio ili ne htio, dionizijevac.
Ovaj dionizijski temelj potie u meni ljubav prema akciji,
dinaminosti, drami. Buntovna tenja prijei me da budem miran
promatra, i kako to nisam, moram nesvjesno izobliiti stvari koje
vidim, iz elje da ih se domognem, iz nagona za posjedovanjem i
ovladavanjem, koje je tako suprotno golom promatranju.
1
Rije je o panjolskom nizu (Coleccin Espaola) u Nelsonovoj nakladi
(Thomas Nelson and Sons, Ltd., London), koja, kao to je poznato, izdaje u originalu
djela pisaca razliitih naroda. Tu je ovaj Proslov prvi put objavljen, a kasnije se
prenosio i u druga izdanja ove knjige. Prev.

Istovremeno s ovom tenjom za buntom i djelovanjem u

umjetnosti, logino, oduevljavam se Goyom, a u glazbi
Beethovenom osjeam, vjerujui da je samonikla, jaku etiku
tenju. Moda se ovdje javlja Lombardijac.
Ova tenja udruena s buntom uinila me fanatinim
neprijateljem prolosti, dosljedno, uinila me neprijateljem historije,
retorike i tradicija.
Etike preokupacije odvojile su me od panjolske sredine,
pretvarajui me u jednoga od tolikih osamljenih Robinzona s
kratkim kaputom i polucilindrom, to ive u gradovima.
Kako panjolska i gotovo sve druge zemlje imaju svoj
umjetniki krug to ga gotovo potpuno zauzimaju spretni ljudi i
lakrdijai, kad sam ja poeo pisati dogodilo se da u meni nisu vidjeli
iskrena ovjeka nego vjeta oponaatelja koji zauzima neiji
knjievni stav.
Mnogi su traili moju knjievnu rodbinu i recept. Bio sam
zaredom, prema miljenju nekih, gloda Voltairea, Fieldinga,
Balzaca, Dickensa, Zole, Ibsena, Nietzschea, Poea, Gogolja,
Dostojevskog, Maeterlincka, Mirbeaua, Francea, Kropotkina,
Stendhala, Tolstoja, Turgenjeva, Hauptmanna, Korolenka, Marka
Twaina, Galdsa, Ganiveta i tuceta drugi a nadasve Gorkoga. Ovo
potonje, naime da se u meni krije nekakav pseudo-Gorki, izveli su
uglavnom odatle to sam ja bio prvi, ili jedan od prvih, koji je
napisao na panjolskom lanak o tome ruskom piscu.
Zaista je trebalo pretpostaviti da imam previe bezazlenosti i
premalo zlobe da bih sam prikazao publici pisca kojega sam okrao.
Jasno, kako ga nisam okrao niti slijedio njegovim putem, nije me
smetalo da Gorki bude poznat u panjolskoj. Svoja divljenja u
literaturi nisam nikada krio. Divio sam se i divim se: Dickensu,
Balzacu, Poeu, Dostojevskom i, sada, Stendhalu. Kritiar se obino
ne zadovoljava onim to kae autor. Uzima da ovaj uvijek govori
zlobno i neto sakriva, a to dokazuje da mora proi mnogo
atmosfera nerazumijevanja da bude samo sasluan.
Ne elim kazati kako u mojim knjigama nema utjecaja i
ugledanja: ima ih kao to ih ima u svim knjigama; ali nema
ugledanja s predumiljajem, nisam se ispod ita koristio tuom
misli. Ima, na primjer, u jednome mom romanu, La casa de
Aizgorri, neto to podsjea, po prianju, na L'Intruse Mauricea
Maeterlincka. Usprkos tome ja nisam ni prije ni kasnije itao
5

L'Intruse; i kako onda objasniti to nejasno ugledanje?

Objanjenje je jednostavno. Prije nego to sam napisao svoju
knjigu uo sam neke knjievnike kako govore o tome
Maeterlinckovu djelu, o njegovu sadraju, o njegovim prizorima.
Bez sumnje sam, i ne znajui, prisvojio dojam drame belgijskog
autora odraen u panjolcu, i smatrao sam ga svojim. Ali sam
siguran da se pri podrobnu usporeivanju dvaju djela ne bi pronala
ni jedna reenica, ni jedan izraz, nita to bi pokazalo da sam
slijedio Maeterlinckovu misao, jer je nisam poznavao niti me kasnije
interesirala. esto puta ambijent stvara slinost izmeu dvaju djela.
Da sam taj roman (La casa de Aizgorri) napisao poslije Electre
Preza Galdsa; da sam napisao La busca poslije La horde BlascaIbeza, i Paradox, rey poslije Otoka pingvin Anatola Francea,
optuili bi me kao oponaatelja, jer ima mnogo slinosti izmeu tih i
mojih djela, vjerojatno vie nego izmeu La casa de Aizgorri i
L'Intruse; ali sam ih napisao prije. Usprkos tome nije mi palo na
pamet da kaem kako su ti pisci mene oponaali, nego da su
koincidirali sa mnom, i to sa vie uspjeha, jer su tri djela ovih autora
doivjela pljesak, a moja nisu zapaena.
Ostavljajui ovo sasvim literarno pitanje, nastavit u
autoanalizu, meni interesantniju. Rekao sam da sam protivnik
tradicija i neprijatelj prolosti, i zaista jesam, jer mi se nijedna
prolost, a osobito panjolska, koja me najvie zaokuplja, ne ini ba
sjajna.
Ja sebi ne objanjavam i vjerojatno ne razumijem vrijednost
panjolskih pisaca sedamnaestog stoljea; ne razumijem ni ar
francuskih klasika, izuzevi Moliereova djela.
Iz ove antipatije prema prolosti, antipatije koja je zamrena
time to mi nedostaje jezini osjeaj jer sam Bask te ni moji preci
ni ja nismo govorili kastiljanski proizlazi neraspoloenje i
grtenje to ga u meni pobuuju sveani govori koji mi se ine kao
ukrasi na groblju, uegle stvari to vonjanju po mrtvacu. Ovaj spoj
nagonskih osobina: nemir, etike tenje, dinaminost, udnja za
posjedovanjem stvari i ideja, gorljivost za djelovanjem, mrnja
prema nepokretnosti i zanos prema budunosti, ine osnovu moga
knjievnog temperamenta, ako se moe nazvati knjievnim takav
temperament koji je po svojoj energiji prije buntovan i agitatorski
nego ita drugo.
Ja ne smatram da su ova svojstva izvanredna niti da se s njima
6

stvaraju majstorska djela; tako mi se barem ini.

S obzirom na reeno, sasvim je logino da ovjek koji tako
osjea mora uzimati sadraje u dnevnim dogaajima, u onome to
vidi, to uje, o emu piu novine, a ne iz Biblije, iz zbornika
narodnih pjesama ili iz legenda.
Onaj tko ita moje knjige i upuen je u sadanji ivot
panjolske, primijetit e da se gotovo svi vani dogaaji u ovim
naim krajevima za posljednjih petnaestak-dvadesetak godina
pojavljuju u mojim romanima.
To im unekolike daje politiko obiljeje, peat asovitosti,
neto veoma udaljeno od sveanog izgleda ozbiljnih literarnih djela.
U biti, ja sam impresionist.
Za knjigu La dama errante dobio sam pobudu u atentatu to je
u ulici Mayor izvren na panjolski kraljevski par. Taj je atentat
izazvao golemo uzbuenje. U meni je izazvao veliko uzbuenje, jer
sam poznavao nekoliko uesnika u njemu.
Mateo Morral, pokreta atentata, obiavao je dolaziti u kavanu
u ulici Alcal, gdje smo se skupljali nas nekolicina pisaca. Obino
su ga pratili jedan novinar, jedan tramvajski slubenik imenom
Ibarra, koji je zatvoren poslije atentata, i neki Poljak, trgovaki
putnik ili posrednik za nekakav farmaceutski proizvod.
Sjeam se kako su ta dvojica, i Ibarra i taj Poljak, jedne noi
vodili ozbiljnu prepirku s nekim slikarom koji je rekao da anarhisti
prestaju to biti kad u depu imaju pet dura.
Ne vjerujem da sam ikad razgovarao s Mateom Morralom. Bio
je mraan i utljiv ovjek; bio je pripadnik sluatelja to su se jo
prije nekoliko godina skupljali u kavanama oko stolova za kojima su
razgovarali knjievnici.
Linost Nila Brulla to se pojavljuje u knjizi La dama errante
ne predstavlja Morrala, s kojim nisam prijateljevao; ovaj je Brull
kao sinteza anarhista koji su poslije procesa u Montjuichu2 doli iz
Barcelone u Madrid i koji su imali u znaaju neto slino gordosti,
nepokornosti i gorini.
Poslije atentata, i kad sam saznao da je Morral ubijen u blizini
mjestanca Torrejon de Ardoz, htio sam otii u bolnicu Buen Suceso
da vidim njegov le, ali me nisu pustili.
2
Montjuich, stari dvorac i velika tvrava na istoimenom brdu na jugoistonom
kraju Barcelone; ondje su zatvarali i sudili katalonske buntovnike. Prev.

Moj brat Ricardo3, naprotiv, uao je, napravio jedan crte

anarhista i kasnije bakrorez u kripti u bolnici Buen Suceso.
Moj je brat priao vojnom lijeniku koji bijae na dunosti;
zamolio ga je da mu dopusti ui i vidio da lijenik ita jedan moj
roman o anarhistima, Aurora roja. Razgovarali su o tome, i lijenik
ga otprati da vidi mrtvog Matea Morrala.
Tjeskoba doktora Aracila dok prolazi ulicama Madrida potekla
je od dvojice znanaca spomenutog terorista koji su se skrivali one
noi.
Gotovo sve drugo u knjizi uneseno je na osnovu stvarnosti. I
veina je osoba uzeta iz stvarnosti. Doktor Aracil, iako sam ga
izmijenio, ivi; onaj po kome sam naslikao Iturrioza umro je. Mara
Aracil prolazi izjutra ulicom Alcal. Neki su, ne znam zato, mislili
da sam u Mariji Aracil htio prikazati Soledad Villafranca, Ferrerovu
prijateljicu, a to je besmisleno i nema veze s istinom.
Kad sam pisao La dama errante nisam poznavao Soledad
Villafranca; upoznao sam se s njom kasnije, u Parizu, u kui jednog
profesora kamo sam bio pozvan na veeru. Kako je ona iz
Pamplone, a ja se ondje odgajao, podugo smo razgovarali, i u toku
razgovora ona mi ree da je itala moju knjigu La dama errante.
Kao to je i logino, nije u knjizi nala nikakvu aluziju na sebe;
naprotiv, mislila je da je prikazana linost Ferrera.
I druge linosti romana uzete su kakve su u prirodi, a put po
kraju zvanu Vera de Plasencia poduzeli smo moj brat i ja s jednim
prijateljem, dok nam je magarac nosio hranu i poljski ator. Svratita
i gostionice na putu manje-vie su onakve kako sam ih opisao, s
istim imenima i istom vrstom ljudi. Musi, Ninchi i Grillo moda
jo idu onim selima i provode ivot u pjeaenju cestama i u varanju
glupana.
Knjiga kao to je La dama errante, sva je prilika, nema uvjeta
da dugo ivi; nije to slika sa zahtjevom da stigne u muzej, ve
impresionistiko platno; moda je, kao djelo, previe grubo, tvrdo,
premalo je u njem vedrine...
Ovaj kratkotrajni znaaj moga djela ne smeta me. Mi ljudi dana
zaljubljeni smo u trenutak koji prolazi, u ono to je kratka vijeka, i
Ricardo Baroja, piev stariji brat, slikar i graver impresionistikog smjera i
ujedno pisac pripovijesti s avanturistikom tematikom, u kojima se slika baskijska
prolost. Prev.
3

trajnost naeg djela malo nas zaokuplja, tako malo da nas gotovo i
ne zaokuplja.
Po Baroja
Madrid, oujka 1916.

Glava prva
BAKICA
U nae vrijeme i u naoj zemlji veoma je teko biti dijete. ivot
brzo uvene, ukoliko ve ne nikne alostan i uveo po nasljeu.
Veina ljudi nikad nije ivjela u djetinjstvu. Istina je, takoer, da
gotovo nitko ne stigne ivjeti u mladosti. Otac, majka, sluga,
profesor, uiteljica, gradska opina, sve se to urouje protiv
djetinjstva, kao to se rad, novac, drutveni poloaj, politika tatina,
elja za predstavljanjem... urouje protiv mladosti.
U panjolskoj, i u nae doba industrijalizma, luksuza,
mlitavosti i mekunosti, da bi ostao u dobru skladu sa sredinom,
valja da kadgod kae: Potrebno je biti mlad, treba se smijati, treba
ivjeti. Ali se nitko ne smije i nitko ne ivi.
panjolska je danas idealna zemlja za oronule, za Indijance 4, za
sve koji su se nasukali, za sve one koji nemaju to raditi u ivotu, jer
su to ve uinili, ili jer je njihova jedina namjera da vegetiraju...
Mara Aracil imala je udes da prve godine ivota provede
pomalo osamljena i, zahvaljujui svojoj osamljenosti, mogla je imati
misli djeteta i ivot djevojice do etrnaest ili petnaest godina. Bila
je siroe bez majke, i za svog oca, doktora Aracila, osjeala je
veliku sklonost, ali doktor nije mogao ili nije znao paziti na svoju
kerku, i baka je preuzela brigu o Mariji za njena djetinjstva.
Baka Rosa, doktorova majka, bila je neobina ali veoma
simpatina starica. Stanovala je na prvom katu velike i stare
kuerine u ulici Segovia, i ivjela potpuno povuena i sama. U
njenoj je kui vladao neogranien nered, i ona se dobro osjeala
usred tog nereda.
Najdrae joj je bilo itati i plesti. Neprestano je kraj nogu
drala koaricu od vrbova prua, punu raznobojne vune od koje je
obiavala plesti pelerine i kapice svojoj unuki.
Bakica Rosa voljela je ivotinje i uvijek je drala u kui pse i
make. Imala je upava psia kojega je zvala Ali stara, izgrebena,
duge dlake, lisijeg repa i neobino pametna izraza, kao u
4
Tako u panjolskoj nazivaju one koji se, obino bogati, vrate iz panjolske
Amerike. Prev.

10

talijanskog kardinala i bijela i krupna maka, ljubimca, kojemu je

starica znala upuivati duge prigovore. Maak joj se znao popeti na
rame, i tako ga je Mara esto vidjela.
Imala je baka Rosa i veoma kriava kanarinca i papigu.
Baka nije odravala vezu ni s kim doli sa starom slukinjom,
koju je poznavala od djetinjstva, a koja je bila stara gunalica,
uvijek zlovoljna. Placida ili Blaga imenom ali ne i duhom,
pojavljivala bi se ondje i vrljala, a kad bi odlazila obino bi se
svaala s gospodaricom.
U svojoj osamljenosti baka bi Rosa zimi, a tako i s proljea,
sjedila pored pei i itala stare romane. Ondje je kuhala svoja uvijek
veoma jednostavna jela.
S naoalama namaknutim na vrh nosa, sjedei onako uz pe,
bijae baka Rosa ba kao starica iz prie: sitna, naborana kao suac,
sva skupljena, uiljena nosa, nasmijeena lica i kose bijele poput
snijega.
Uveer bi upalila svjetiljku s cilindrom i nastavila da ita ili da
radi. Mara je mnogo puta pomislila kako je njena baka zacijelo
veoma srana kad ostaje sama u onoj kui.
Kad bi joj djevojica dola u posjet, poinjala bi sa staricom
vrljati tamo-amo, dolazilo na red premetanje ormara i prianje
pria. Baka je uvijek uvala za unuku kakvu poslasticu: kolae,
karamele ili kremu.
Baka Rosa govorila je Mariji veoma ozbiljno, i od prie do
prie, izmeu anegdote i ozbiljnog sjeanja, kazivala joj je prizore iz
romana to ih je bila proitala. Monte-Cristo, d'Artagnan, kraljevi
Rudolf, svi ti junaci iz mitologije podlistaka ivjeli su u Marijinoj
mati.
Starica je imala bujnu matu, i neprestano druenje s
djevojicom uinilo ju je neobino djetinjastom. Mnogo puta
ponaala se starica kao dijete, a dijete kao starica, baka je oponaala
djeje tepanje, a unuka strogo dranje starih; i ivot u klijanju i ivot
u svom opadanju kao da su bili jednaki i razumjeli se sve u igri.
Meu zabavama Marije i bakice Rose bijae i to da oponaaju
vonju vlakom sjedei na divanu.
Sad smo u vagonu, je li? rekla bi starica.
Da, jasno odgovorila bi djevojica.
Navuci ogrta, bakice.
Ne, dok ne stignemo u Avilu, ne.
11

Zatim su oponaale polazak vlaka, buku vonje i pitanje

lokomotive, i vidjele predjele i postaje, more i drvee, brda...
Starica je razvila matu djevojice dotle da je unuka, ne znajui
jo ni itati ni pisati, i sama smiljala prie i romane, i pripovijedala
ih slukinji u svojoj kui.
Baka je zacijelo bila poneto neobina ena. Njen otac, lijenik
volterijanac, odgojio ju je izvan vjere; njezin mu nije bio energian
ovjek i ivio je ugodno pod upravom svoje ene. Baka Rosa htjela
je zapovijedati i svojim sinovima, ali su se oni uvrgli na nju, brzo se
pobunili i inili je nesretnom.
Enrique, stariji, Marijin otac, pokazao se jo odmalena
okretnim i vrijednim; Juan, mlai, ispao je nevaljalac.
Enrique i Juan mrzili su se. Enriqueu se svi divili, mlaega
smatrali udovitem; o Juanu se znala samo prostatva. Zapravo je
mlai bio majin ljubimac, i to je, kad je Enrique shvatio, a bio je
veoma ponosan i ohol, uinilo da gotovo sasvim izgubi sinovsku
ljubav.
Nitko nije bio posebno kriv za razjedinjenje obitelji. Bakica
Rosa bila je ena dobra srca, ali linost koja upija: eljela je da
svatko bude pod njenim jarmom i bila je kadra da mnogo rtvuje za
onoga tko se njoj utjee. Enrique je bio lako uvredljiv, Juan volio
svoju majku kao gotovo svi mladi vjetrogonje, ali su ga njegovi
nagoni poticali na poroan ivot, i tako meu njima troma ne bijae
razumijevanja.
Juan nije postigao nikakvo zvanje; udruen sa nekoliko
gospodiia inio je po miloj volji ludosti i nevaljaltine, dok se u
jednoj nije osjetio u petljama kaznenog zakona, pa je pronaao, kako
je mogao, nekoliko peseta i nestao iz Madrida.
Reklo se da je u Americi i nije se vie znalo o njemu. Baka je
gajila uspomenu na svoga ljubimca i uvijek ga se sjeala. Mara ju je
esto vidjela s fotografijom u smeuranim rukama koju je zadivljeno
gledala.
Tko je to? zapitala je Mara.
To je tvoj stric Juan i pokaza joj sliku izbrijana mladia
orlovskog i izraajnog lika.
Jednom je Mara dola u bakinu kuu i nala baku u naslonjau,
glave poloene na naslon i s rupcem na oima. Kad je vidjela
Mariju, starica se htjede nagnuti da je poljubi, ali nije mogla.
Bakice! ree djevojica.
12

 to je?
Jesi li bolesna?
Ne. Pospana sam.
Sutradan Marijin otac nije ni za trenutak bio kod kue. Poslije
je primio mnogo posjeta i stavio crnu kravatu. Mariji je rekao da je
njena baka otila na dugo putovanje.
Mariji je bilo sedam godina i nije sumnjala nita drugo.
Dosaivala se kod kue i svakog je dana pitala oca:
Tata, kad e doi bakica?
Doi e ve, nemoj se brinuti, ve e doi.
Mara je brzo razabrala da tim pitanjem dodijava ocu, i u njenoj
se dui svaki put sve jasnije javljala misao o smrti njene bakice.
Skanjivala se da o tome upita oca, i na kraju e mu bojaljivo:
Je li istina da je bakica umrla?
Jest. Tko ti je rekao?
Nitko. Ja sam to shvatila.
Jest, umrla je.
I pokopana je?
Da.
Kao i majka?
Da.
Hoe li me odvesti onamo gdje su?
Dobro.
Djevojica je ponovila molbu, i jednog dana doktor ode sa
kerkom na groblje. Mara stavi cvijea na grobove svoje majke i
bake, i dan je dobro proao; ali kad je pola spavati, uhvati je
nervozna drhtavica, od straha.
Dojam to ga je ponijela s groblja ranio ju je tako duboko da je
poela mravjeti. Sreom, od tog vremena nitko nije poticao njenu
matu, pa se, u etnji sa slukinjom po parku Moncloa i igrajui se,
brzo umirila.
Sa deset godina Mara nije znala itati niti je ila u crkvu. Sama
je zaeljela da ui i mnogo je puta to rekla ocu. Enrique Aracil
zaraivao je ve dovoljno da je mogao drati uiteljicu u kui, pa ju
je i potraio. Imao je sreu da nae miss Douglas, runu ali dobru i
njenu enu, koja je Mariju nauila itati i pisati, neto matematike i
odlino engleski i francuski.
Doktor Aracil uzeo ju je uz izriit uvjet da djevojici ne govori
o vjeri; ali miss Douglas, fanatina protestantkinja, odvela je Mariju
13

nekoliko puta u evangeliku kapelu u ulici Leganitos, siromanu i

alosnu, i nimalo pogodnu da izazove mistina oduevljenja.
Doktor nije odravao vezu sa svojtom, ni s kim od enina mu
roda, i prema svima je njima osjeao antipatiju i prezir. Marijini
roaci uzvraali su mu osjeaje istom mjerom.
Oni su u doktoru Aracilu gledali malne luaka, gotovo nekakvo
udovite; za Aracila, njegove svastike i urjaci bili su jadnici,
beznaajni ljudi, svijet zla srca i niskih osjeaja, eljad koja obija
crkvene pragove.
Mara nije poznavala svojih tetaka ni ujaka do etrnaeste ili
petnaeste godine. Tada je Mara bila djevojka srednjeg rasta, prije
niska nego visoka, crnih oiju, dugih trepavica, ovalna lica i kose
izmeu plave i kestenjaste. Imala je nekako mutan glas, a kad je
govorila, pokretala se polumelanholino, polunestrpljivo, sa mnogo
miline.
Kad je prvi put razgovarala s roacima s majine strane, a
imajui na umu oeve pouke, mislila je da su to ljudi jadni i
neiskrenih namjera; kasnije je razabrala da je njen otac dao
iskrivljenu sliku.
Njene su tetine bile poneto glupe, uasne neznalice, ali u biti
nisu bile zle. Znaajno za njih bilo je posvemanje pomanjkanje
radoznalosti. Njihove su majke bile uvjerene da imaju uda od
djece, djevojke savreno spretne i odgojene, i usprkos tomu te su
djevojice od trinaestak-etrnaestak godina ivjele nemoralnim
ivotom, podreujui sve svoje planove buduem muu,
prouavajui naine kako e pobuditi seksualne osjeaje mukarca,
posveujui se zakonitom lovu mujaka, ne mislei da bi mogle
imati svoj vlastiti ivot, neovisan o sluajnosti braka.
Sanjana perspektiva s bogatim muem prijeila ih je da ostvare
i najjednostavnija djela, u strahu od tueg miljenja.
Sadanji ivot panjolske ene zaista je alostan. Bez
senzualnosti i bez romantinosti, s religijom koja je pretvorena u
naviku, izgubivi i samu vjeru u vjenost ljubavi, panjolska je ena
ostala bez ikakva duevnog uporita. Tako ona u obitelji postaje
elemenat potitenosti, poticatelj slabosti i unititelj odlunosti i
dostojanstva ovjeka. ivjeti branei se i predstavljati, to je sav njen
plan.
Sigurno je da druge ene u Europi nemaju nekakvih
egzaltiranih vjerskih osjeaja niti velike romantinosti; ali s veom
14

senzualnou nego panjolke, i u okolini koja nije tako surova kao

naa, mogu poivjeti sa sjenom iluzije, preruivi svoje nagone i
davi im prividnost neega poetskog i istog.
Mara nije imala takvo miljenje o enama; naprotiv, i u
odnosu na sebe, imala je vjere u svoj ivot i mislila da ne bi mogao
biti jalov i mraan, ve plodan i sjajan.
U onoj obiteljskoj sredini, osobito meu vremenijim osobama,
Mara je upravo strila i jasno osjeala da se ne slae s drugima. Sve
ono to se drugima inilo pokudno, ona je smatrala vrijednim
pohvale, i obrnuto.
Vidjela je oko sebe oduevljenje za najobinije, najdosadnije i
glupo, a mrnju za lijepu misao ili poneto iskren osjeaj.
I najljupkija duhovitost zvuala je ondje kao gruba ala ili
neuljudnost, te ako bi sluajno koji put izbila, sve bi tetke i ujne
tetine i ujine i drugi roaci i prijatelji, prionuli da je bre-bolje
pokopaju silom vulgarnih poteza i zdravog razuma.
Najugodnija izmeu svih roaka bila je tetka Beln, sestra
Marijine majke, udata za inovnika u ministarstvu financija. Bila je
dobroduna i ljubazna ena, nevelika talenta i razumijevanja, ali u
biti imala je osjeaja za sve. Zaova tetke Beln, naprotiv, tetka
Carolina, bila je guter. Nitko je nije nadmaivao u zlobi. Neudata,
mrava, suha, uta poput limuna, imala je divlje ponaanje i preziran
izraz.
I njena je dua bila suha kao kalj; nije ta ena imala ni
najmanje naklonosti prema iemu ili prema ikomu; bila je
nesmiljena sa svakim: mrzila je svoga brata, svoju snahu, svoje
bratine; pronalazila je prezir i uvrede iz elje da vrijea i mui. U
zoologiji bila je, sigurno, najblia zmiji. Nedostajala joj samo
egrtaljka da bi pripala u carstvo cijenjenih zmija egrtua.
Prialo se da je bila nesretno zaljubljena i da je neuzvraena
ljubav ukiselila njen karakter; ali se to nije moglo vjerovati, jer je ta
dama bila kisela od roenja.
Da je tetka Carolina bila zaljubljena mogli su vjerovati samo
oni koji mijeaju ljubav s upalom jetre.
Od prvog trenutka Mara je shvatila da tetka Carolina napada,
pa je postupala s njom kao s bijesnim bikom i pred njom mahala
crvenom krpom da je zbuni.
Mara se slagala sa svojim tetinama. U poetku je vjerovala u
njihovu dobrotu i naklonost, ali je ubrzo vidjela povrnost njihovih
15

iskaza prijateljstva. U biti, kerke tetke Beln nisu je voljele. Istina,

one su mrzile sve ene. Govorile su o njoj: Jest, Mara je vrlo
spretna, vrlo elegantna, ne moe se zanijekati, ali ima tako udne
ideje. I u tome kao da ve bijae namjera da Mariju iskljue iz
svoga malog drutvenog ivota.
Za te djevojke, sve to nije bilo iekivanje njihova malog
porunika ili odvjetnika lana Ateneuma, ilo je pod naziv
ekstravagantnosti.
Osjeaj drutvenog poloaja, spojen s osjeajem grijeha, otetio
je duu ovih ena. Zatim, kazuistika katolikog odgoja nadahnula im
je prepredeno licemjerstvo: ideju da se smatra ozakonjenim sve
samo da u dobrim ekonomskim prilikama stignu do legalne brane
prostitucije. U vjenoj odjei licemjerja i lai odlazile su od
vremena do vremena da u ispovjedaonici nasapunaju male duevne
uge, u drutvo crnomanjasta delije, estoka pogleda i plavkaste
brade, i to im je polagano kvarilo duu.
Da se upotpune i da budu jo neugodnije, te djevojke i ono
malo duha to ga imaju upotrebljavaju kazujui dosjetke ili branei
se od njih. Za njih je svatko podrugljivac; po njihovu, ljudi i ene
kad govore nemaju druge svrhe ve da se jedni drugima smiju.
Mara je usred toga zaraznog ambijenta nastojala da se bori
drugim orujem, da ivi s drugim idejama, da stvori ivot za samu
sebe, a to su razumjele njene sestrine i smatrale uvredom.
Vidjele su takoer da jaa linost privlai ljude, i one su sa
svojim prijateljicama stvarale sitne urote da bi Mariju osamile i
iskljuile.
Usprkos tim nastojanjima da je iskljue, doktorova se kerka
lako razvila u krugu svojih prijateljstava, nauila je plesati i govoriti
povrno i prazno, i briljivo je skrivala svoje prave sklonosti.
Nije joj se trebalo naprezati da pokae frivolnost koju nije
osjeala; naprotiv, postigla je to izvanredno lako. Da bi se osjeala
ozbiljnijom, trebalo joj je ostati kod kue, sama, a ako ne, okolina ju
je inila povrnom, nepostojanom i zaboravljivom.
Mariji su udvarali mladii koji su joj bili naprosto smijeni u
svojoj obijesti i tatini: ironini mladii, koji su vjerovali jedino u
same sebe. Mara je mislila da nijedan od njih ne predstavlja takvu
dragocjenost da bi vrijedilo pomuiti se da ga brino uva i da se
poslije nekoliko godina uda za izabranika.
Tada su njene tetine i njihove prijateljice rekle:
16

 Mara je vrlo pametna, ali ima premalo srca.

A neki je mladi ateneist priklopio:
Ona je lutka bez due.
Za te mlade ironiare i danuncijae znailo je da nema due
onaj koga nisu oduevile njihove dosjetke.
Mara je eljela postii da ivi nezavisno, za sebe, ne hvaliui
se svojom nezavisnou; naprotiv, skrivala je to kao kakav
nedostatak. Ovaj osjeaj, rijedak meu naim enama, potjecao je,
na kraju, iz injenice koja je veoma vana: intimnosti doma. Mara
je imala dom, ali nije imala obitelji. Dom je sr individualizma;
naprotiv, obitelj je neto to je mnogo vie izvan ovjeka negoli u
njemu, neto to odreuje drutvenu klasu. Dom nije aristokrat, ni
graanin, ni radnik; obitelj je sve to i jo vie; dom odvaja, obitelj
vezuje. U panjolskoj veina ljudi ima obitelj, ali nema dom.
Mara, ivei odvojeno, osjeala se, dakako, pomalo, kao
puritanac, Licemjernost, pretvaranje, ljutili su je; dosaivalo joj
sluati razgovore prijateljica u kojima su sve rijei podsjeale na
zlobu. Biti iskrena, najprije sa samom sobom, a zatim, to je vie
mogue, iskrena s drugima, bijae za nju dunost, pravilo ponaanja.
eljela je da sve oko sebe vidi onako kako jest, ne prestajui da
bude djevojka, ne postajui ohola, podrugljiva i sitniava, i ne elei
da se uvrsti u slavni skup onih potovanih ena literata, mukobanja
intelektualki s osjeajima kuharice, koje ine ast panjolskoj
knjievnosti.
Shvatila je da su njene tetine i njihove prijateljice, nagonski,
da bi je se otresle, navaljivale na nju da zauzme krivo dranje u
ivotu, da postane sveznadarka; ali je Mara znala da se brani i da s
ljudima govori s neobinom lakoom, i da pokae kako nema ni
znanja ni elja koje bi ile iznad openitosti.
Kad bi se uporeivala s drugim djevojkama, vidjela je da su
ideje njena oca, ideje mukarca, uinile od nje iznimku.
Razlike su se naglaavale lektirom. Kod kue je uzimala knjige
iz doktorove biblioteke i itala ih, osobito putopise. itala je od
Herodota do Nansena, i ta vedra tiva, spojena s injenicom da
Mara nije nikako bila optereena vjerskim idejama, doputala su joj
da stekne lak uvid u doktrine i injenice bez ikakve pometnje.
Nije uspjela da stvori jasno i konano poimanje o svijetu, a ni o
svome ivotu; ali je postigla to da u nje nije bilo ni sjene od onoga
nezdravog osjeanja grijeha, batine jednoga histerinog i
17

boleljivog ljudskog roda.

Ideja grijeha spada meu najbesmislenije i najbezonije ideje
religij. Na prvi pogled, ta izmiljotina koja pretpostavlja ovjeka
neograniene slobode, izgleda sasvim ozbiljna; ali u biti ona to nije,
ve je sasvim suprotno.
Grijeh je kao ljuska uivanja: on je crna krinka koja zastire lice
nedostatka i obeava najvee slasti. On je, na kraju krajeva, neto
to pobuuje i draka.
Neki pisac, mislim Stendhal, pria kako je nekakva talijanska
kneginja iz sedamnaestog stoljea, uzimajui sladoled jedne
zaguljive veeri, rekla:
Koje li tete to ovo nije grijeh!
Izreka je u biti infantilna, jer ili kneginja nije bogzna koliko
drala do kanjavanja grijeha, ili je vjerovala da je vrlo lako rijeiti
ga se na ispovijedi, ili je pak to rekla tek da neto kae. Sigurno je
da kneginja ne bi rekla:
Kakve li tete to ovaj sladoled nije otrov! Jer bi tada
opasnost bila stvarna i neposredna. S crnom pozadinom izopaenosti
i grijeha, ljudske gluposti stjeu velike izglede, a ovjek je
prvenstveno pompozna i obijesna ivotinja.
Bez sjen izopaenosti, to bi ostalo od Don Juana? Sa neto
sramote, suza i pakla, Don Juan stri kao kakvo udovite; ali ako se
izostavi sve to, iezava diletantizam zlodjela, beaa i avla, zlo
se okree u anomaliju, i Don Juan se svodi na ovjeka s dobrim
tekom. U drutvu u kojem bi vladala slobodna ljubav, uveni
podrugljivac bio bi zasluan za domovinu, a poglavar drave
potapao bi ga po ramenu i rekao mu:
Trideset godina, a ve etrdeset sinova! Bravo, Don Juan! i
ovjenao bi ga lovorovim vijencem u znak priznanja za njegovu
graansku svijest i zasluge.
Mariji, zbog njezina odgoja, nije zadavao brige pojam grijeha;
kad bi razabrala da je uinila zlo, alila bi; ali nije pridavala
transcedentno znaenje svojim sumnjama i slabostima.
Titio ju je jako osjeaj moralne istoe; kad bi koji put poela
itati romane to su imali slobodne ili erotske tenje, ostavljala bi ih,
ne pokazujui nikakve radoznalosti, im bi razabrala da su takvi.
Mnogo se vremena kajala to je itala Zloin i kaznu
Dostojevskoga, jer joj je ta knjiga uznemirila savjest i izazvala
smuene i neugodne misli. A ona je traila iznad svega da joj dua
18

bude ista i lagana.

19

Glava druga
OVJEK POD KRINKOM
Od djetinjstva gajila je Mara Aracil prema ocu veliku ljubav,
koja se tokom godina poveavala. Doktor Aracil ponosio se svojom
kerkom videi da je tako lijepa, fina, pametna, a i Mariji je nadasve
laskalo to joj je otac jo mlad, privlaan i na glasu kao osobito
sposoban lijenik i neobino originalan ovjek.
Mara nije mogla hladno suditi o svom ocu: kako ga je gledala
kroza svoju ljubav, inio joj se izuzetan tip, neko vie bie,
velianstveno, koje nema ni najmanju greku ni mrlju.
Doktor je zaista pokazivao sve osobine ovjeka koji voli
rasko, ovjeka vie povrna nego duboka, vie domiljata nego
originalna i vie prijetvorna nego iskrena. Aracil nije bio sposoban
da osjea velike strasti niti da se i za koga ili i za to rtvuje;
naprotiv, rtvovao je sve i sva da bi se pred drugima pokazao u
junakom stavu ili da bi zablistao kakvom sjajnom reenicom.
Dobri je doktor patio od egolatrije koja je openita meu
glumcima, profesorima, pjevaima, knjievnicima i drugim ljudima
izopaene vrste. to se njegova egolatrija nije odmah primjeivala
bilo je posljedica njegove spretnosti da je prikrije.
U svome drutvu u kavani Suizo, sastavljenu veinom od
lijenika, doktor je Aracil govorio i bacao svoje paradokse i svoje
blistave izreke.
Uvijek je neto smiljao, ali ne radi toga da na kraju to ostvari,
ve u namjeri da zadivi ljude.
Sluajui ga i pazei na njegove izreke, opaao si da je imao
registar dosjetljivosti, izraza, usporedbi, kojima je zasljepljivao
svoje subesjednike.
Uzimao je ideju obuhvaenu kakvom izrekom te bi je okretao
tako to bi joj hirovito izmijenio koju rije. Kako mu je to
omoguavalo da uvjeri da je bijelo crno i nije mu bilo vano to
protrjei sebi, bilo mu je lako izvrtati misli. Izmjena ga je
upuivala na drugu izreku, i tako ih je nizao jednu za drugom, ivo i
domiljato; ali se njegove reenice nisu zavravale u neem to bi
bilo nalik na kakav zakljuak, nego su leprale tamo-amo, prelazile s
jednoga na drugo, ile hirovitom vijugom, evljicom koja je esto
20

ovisila o zvuku ili o slaganju glasova. Mnogi ljudi kazujui kakvu

rije neodreeno se sjeaju predmeta to ga ona predstavlja: kad
uju knjiga, odmah pomisle na kakvu knjigu broiranu ili ukorienu;
kad uju rije kua, odmah je i zamisle, veliku ili malu, s balkonima
ili prozorima, sa crijepom ili bez njega; ali mnogi drugi, uglavnom
govornici i pjesnici, pogotovu ako su panjolci, kad izgovore rije,
ne sjete se ni ideje ni predmeta to ga ona predstavlja, a to im
omoguava sjajan govor i igru rijeima.
Rjeitost gotovo uvijek potjee odatle. U glavi govornika koji
lako govori, ideje ne izbijaju vukui za sobom rijei, ve rijei
nadahnjuju ideje. To nije neobino: rijei su prijenosnici misli, i
uvijek je u njima kakav ostatak duevnog. Papiga koja bi ponavljala
dvosmislene rijei, uspjela bi ostaviti dojam inteligentne ivotinje.
Govornik koji ima repertoar kudikamo opirniji nego to ga ima
papiga, moe izgledati naroito inteligentan.
Kod Aracila bijae ovo posljednje; nije iao dalje od rijei.
Kad bi ovjek iao analizirati postupak po kojemu je ovaj
lijenik-sofist stvarao originalnosti, razabrao bi da te originalnosti i
duhovitosti gotovo uvijek proizlaze iz govornike vjetine. Jedna od
tih vjetina oslanjala se, s jedne strane, na antitezu gotovo
mehaniku, a s druge, na sistematsku suprotnost neke zamisli. Ako
bi ovjek, na priliku, pred njim kazao: Radnicima treba dati rada,
on bi odgovorio: Ne! Treba radnike dati radu. Tek to biste rekli:
Treba europeizirati panjolsku, on bi poricao: Treba
panjolizirati Europu.
Drugi postupak u toj originalnosti, takoer mehaniki, to ga je
upotrebljavao Aracil, bio je da subesjedniku uzvrati frazu tako da
pojmovima, sasvim duhovnim, suprotstavi rijei koje imaju
materijalno znaenje, ili bi govornik, naprotiv, otiao u nekakve
visine i razoarao sluatelje.
Kad bi mu rekli: Trebalo bi pronai mogunost da se bolnica
dobro provjetrava, on bi odgovorio: Trebalo bi najprije dobro
provjetriti savjesti. Je li tko kazao: panjolskim poljima, iznad
svega, nedostaju umjetna gnojiva, on bi uzvratio: Vie umjetnog
gnojiva nedostaje naim duama, koje su uvijek na ugaru.
Aracil je vidio da takav postupak primjenjuje s uspjehom
profesor medicine na sveuilitu San Carlos, gospodin kojega su svi
glupani s fakulteta drali genijem, jer je, osim to je pustio dugu
kosu i u kabinetu svirao violinu, imao drskosti da u punom
21

devetnaestom stoljeu izgradi medicinski sustav na vrstoj osnovi

od nekoliko fraza, nekoliko dosjetki i nekoliko matematikih
formula, to ih je primjenjivao, zbrda-zdola, na ivotne pojave.
Koji put osjeao se Aracil skroman i priznavao da nema nekoga
filozofskog sistema, ali je onda tvrdio da ne uspijevaju ljudi s
idejama, ve oni s frazama.
Glavno je imati uspjeha govorio je on. Ocijeniti
superiorna ovjeka kao nadovjeka, to se dogodi svakome; nazvati
ponienoga bivim ovjekom, kao to je uinio Gorki, to je na visini
lana provincijskog ateneuma; usprkos tome, jedan takav pronalazak
izdie ga uvis poput koplja, ini autora poznatim i moe mu donijeti
slavu.
Osim to je vjerovao u svoju originalnost, Aracil se diio time
to umije biti nezgodan i neumjestan; jedan od njegovih najee
primjenjivanih postupaka u raspravljanju bio je da presijee frazu
onoga koji mu protrjei, da bi objasnio etimologiju grku ili
sanskritsku kakve rijei kojoj znaenje, sasvim uobiajeno, bijae na
dohvatu svakome. Najee su te neumjesnosti prolazile bez
posljedica; ali bi se koji put sukobio s ljutitim osobama koje se nisu
zadovoljavale time da budu odskona daska za akrobatske vjebe, i
morao je uti kako ga osuuju kao lakrdijaa i burgijaa.
Lijeniko zvanje davalo je Aracilu neeg svjetskog i nekako
ublaavalo onu njegovu vanost i nadmetanje. Da je umjesto
lijenika postao profesorom, njegovo bi se ime spominjalo meu
najslavnijim cjepidlakama fakulteta, onim sitnim duhovima
pedantima to lako blistaju u naoj panjolskoj Beociji.
Usprkos ovoj ili onoj neznatnoj smetnji rasla je Aracilova
fama. Tu vrstu sjajne darovitosti to se izdigla u panjolskoj i dala
ugled i atribut genijalnih i dubokih mnogim ljigavcima posjedovao
je Aracil u najveoj mjeri i, kao gotovo svi duhoviti ljudi, vjerovao
je u djelotvornost svoje igre rijeima, koja je za njega znaila
duboka kretanja ideja.
Aracil je bio anarhist; ali anarhist na rijei, anarhist formom;
nije imao onoga apostolskog nagnua, onog oduevljenja za novi
ivot to su ga tako dobro utjelovili neki ruski i skandinavski pisci.
Njegov je anarhizam uglavnom iao za ruenjem formi i
pravila; ozlojeivala ga je besmislenost sankcioniranih formula; ali
ga, naprotiv, nije vrijeala kakva znanstvena besmislenost ni krupne
moralne zablude. Ako ga je tko zvao 'uzvieni prijatelju', dosaivalo
22

mu je; staviti na kraju pisma 'va pouzdani sluga' inilo mu se

nepodnoljivim nasiljem; svi ti obrasci bez vrijednosti, prihvaeni
od udobnosti i navikom, vrijeali su ga i pobuivali njegov jetki
humor; naprotiv, da bi ga kakav veliki zloin ili kakvo drutveno
nedjelo uzbudilo, morao je odmjeravati za i protiv, i jo mu je i tada
bilo teko da se odlui.
Sva Aracilova intuicija hranila se na formuli; sve su se njegove
primjedbe zavravale kakvom sjajnom frazom, koja je imala
pripremljeno iznenaenje za kraj.
Moralno, doktor je bio malo vrijedan potovanja; resila ga je
poluiskrenost, koja je sainjavala, kao sve poluiskrenosti, savren i
potpun izraz perfidnosti.
Neki su mu oduevljeni prijatelji prigovarali to gubi vrijeme u
kavani, a on im je, umjesto da prizna istinu i kae kako se zabavlja u
drtvu, na to odgovarao: Kavanski je stol polje gdje se prave
pokusi; ubacujem ondje svoje ideje, one se odbijaju i vraaju, a ja ih
onda mogu pobijati. I nastavio bi sa estinom: Moji su prijatelji
zamorad koju iskoriujem za duhovnu vivisekciju.
Aracil je imao dva drutva: jedno u ljekarni prijatelja i kolskog
druga iz vremena doktorata (zvao se taj drug don Jesus), a drugo u
kavani Suizo. U obadva vodio je Aracil glavnu rije, ali su oni iz
ljekarne bili jo vei zanesenjaci.
U tome drutvu bilo je lanova koji su u dobroj vjeri mislili da
panjolsku treba poaraciliti da bi se spasila.
Doktor je, u trenutku kad bi neto rekao, to i vjerovao, ma da je
bilo u suprotnosti s njegovim navikama i njegovim ivotom. Tako je
bacao anateme na one koji su kartali, i iznosio je kao svoju izreku
duhovitog filozofa koji veli da kartai, budui da nemaju ideja koje
bi meu sobom izmijenili, izmjenjuju komade kartona; usprkos
tome i sam se kartao.
Govorio je svakom tko ga je htio sluati da su francuske
medicinske knjige loe, a sam nije drugih itao; govorio je sa
sarkazmom o onima to se povode za posljednjom modom u nauci, a
sam bijae takav. Namjera je Aracilova bila da zamete trag, da
ukloni iz svoje okoline sve to je vulgarno i neskladno, kako bi bolje
istaknuo svoju linost. Sigurno je da smo svi, u velikom i malom,
sukrivci u slinoj lakrdiji, i elimo da se pred drugima pojavimo u
sjajnijoj boji nego to je imamo u stvarnosti; ali je ta misao u
nekima prolazna, prigodna, a drugima ispunjava itav ivot, kao
23

Aracilu. Koji put na je lijenik, pod utjecajem visokog miljenja to

su ga drugi imali o njemu, znao biti energian i odluan.
Doktorov dendizam nije se ostvarivao u idejama i osjeajima,
ve se ogledao i u izgledu i odijevanju. Aracil je nosio poneto dugu
kosu, bradu dugu i uiljenu, naoale u okviru od kornjaevine i s
debelom trakom, cilindar s obodom ravnijim nego obino i salonski
kaput. Nikada nije nosio ogrta. Ova pojedinost, na izgled bez
vanosti, donijela mu je vie klijenata nego sva njegova nauka. Bio
je samo malo prenizak. Sa dva-tri prsta viim stasom mogao bi biti
jedan od lijenika s najboljom klijentelom u Madridu.
Dva intimna prijatelja doktora Aracila bili su jedan stari kolski
drug, koji se zvao Iturrioz, i jedan aristokrat, njegov klijent, markiz
de Sendilla.
Doktor Iturrioz bio je priblino vrnjak Marijina oca, ali je
izgledao kao da mu je znatno vie godina; bio je potpuno elav, a
lice mu bilo izbrazdano dubokim borama. Bio je tip priprosta
ovjeka: iroka i ispupena lubanja, obrve otre i etinjaste, oi sive,
brkovi dugi, izblijedjeli i oputeni, pogled oboren i brada zabijena u
prsa. Doktor Iturrioz bijae vojni lijenik i dugo je vremena, kako
sam govorae, ivio u liniji, dok ga bolest nije prisilila da se povue.
Ni drutven ni drutvenjak, nego ovjek povuen i utljive naravi,
ivio je u neobinim svratitima, u zabaenim predgraima, dosadilo
bi mu ubrzo jedno, pa je odlazio u drugo. Pripovijedao je
objeenjake prie o sveenicima, studentima, inovnicima, u tonu
to bijae nekako po sredini izmeu ironije i ljutitosti, i ponekad je
osjeao bune radosti vesela ovjeka. Sluajui ga, svatko bi rekao
da je spletkar i zao ovjek, a naprotiv bijae ovjek poten, ista
ivota, iako cinik u govoru. Doktor se razvio u tip plemia otresita,
jasna, iskrena, malo osjetljiva, i ponekad je drao u dobroj vjeri da
je on utjelovljenje legendarnog panjolskog tipa; ali se njegova
beutnost talila na vruini nekih naleta sentimentalnosti koji su ga
ozlojeivali. Iturrioz se divio sili. S nepoznatima se pokazivao surov
i naprasit, i volio je priati o strahotama rata, o dva vojna pohoda u
kojima je sudjelovao, o bijedi u bolnicama, da bi mogao svakoga
uvjeriti kako je on bitno neosjeajan ovjek.
Mara se sjeala Iturrioza od djetinjstva, sjeala ga se kako,
sjedei uvijek kraj ognja, udara maicama po vatri, s izgledom diva
pomalo udna i luda. Ona ga je poznavala veoma dobro i znala se
drati s obzirom na njegove estine u izraavanju.
24

Iturrioz je osjeao mjeavinu njenosti i prezira prema Aracilu,

a ovaj je prema njemu osjeao mjeavinu sastavljenu od potovanja i
straha. Plailo ga je njegovo uporno potenje.
Aristokrat, Aracilov klijent, markiz de Sendilla, bijae snob od
onih koje obino imamo u Madridu i Barceloni i koji svoje ideje i
sklonosti uvijek oblae po modi od prije petnaest godina. Markiz je
elio biti Europejac, Anglosas; ali je uvijek bio zaostali Anglosas. U
sve se kasno upuivao, to je bila njegova nesrea. Oduevljavao se
romanima Paula Bourgeta kad su ih ve svi smatrali pomalo
staromodnim i izvjetaenim, a imao je dar da prihvaa ideje i modu
kad su ve izgubile svjeinu i padale u zaborav.
Bio je pristaa modernog namjetaja; povuen svojim ukusom,
pretvorio je svoju starinsku obiteljsku kuu u daaru punu
kojekakvih trica i bazarske robe.

25

Glava trea
ROAK VENANCIO
U kui svojih tetaka upoznala je Mara jedne veeri jednoga
svog roaka; bijae on pravi brati njezine majke, koji je ostao
udovac sa etvero male djece.
Roak Venancio doao je iz jednog pokrajinskog grada u
kojem je proveo dosta godina.
ini se da je bio ugledna linost u geologiji i pozvali su ga za
izradu geoloke karte.
Roaku Venanciju bijae kakvih tredeset pet ili est godina, bio
je srednje visine, plave brade i nosio je zlatne naoale. Imao je
iroko elo, otvoren pogled; oblaio se poneto nemarno, a na
prstima mu se primjeivala pocrnjela mjesta i opekotine izazvane
kiselinama.
etiri djevojice roaka Venancia, Maruja, Lola, Carmencita i
Paulita, bile su veoma lijepe; sve etiri gotovo jednake, crnih,
blistavih oiju, punih usana i okruglasta nosa.
Kad ih je upoznala, osjetila je Mara veliku sklonost prema
njima, a djevojice, kad su vidjele svoju roakinju, izraavale su
buno oduevljenje ranih godina.
Vidjet emo se opet, zar ne? rekao je roak Venancio
svojoj roakinji kad se opratao.
Hoemo odvrati mu Mara.
Ve u vam javiti gdje budem stanovao.
Venancio je dva puta bio u kui doktora Aracila, a Mara je
esto posjeivala svog roaka.
Roak je unajmio kuu kojoj je stranja strana bila okrenuta
prema etalitu Rosales; osposobio je i uredio za stalan boravak
dvije najvee i suncu okrenute sobe; u jednoj je smjestio svoju radnu
sobu, a drugu je ostavio djevojicama.
Uredio je svoju radnu sobu ne traei raskoi; na police od
neobojene borovine postavio je kamenje, okamine, ivotinjske
lubanje, stalke s epruvetama; na zidove je objesio fotografije
rudnika, geoloke karte, rudarske svjetiljke novih vrsta, oglase za
kablove, za vagonete, za builice, za drobilice kamenja. Venancio je
bio zanesenjak u svom zvanju i volio se okruiti predmetima i
26

slikama koji su ga neprestano podsjeali na njegove naklonosti u

nauci.
Kad su proli prvi dani, u kojima je inenjer primio nekoliko
posjeta roaka i prijatelja, u njegovoj kui nije bilo nikoga. Kad je
Mara pronala tu mirnu oazu, poela ju je posjeivati i baviti se
svojim roakom. Venancio bijae ovjek dobroudan i bezazlen.
Njegov studij i pouka njegovih keri ispunjavali su mu cijeli dan.
Venancio je volio poduzimati ekskurzije; popeo se na sve planine u
panjolskoj i kupao se u gorskim jezerima Sierra Nevade, Pealare,
Gredosa i Urbina. Venancio se gotovo iskljuivo bavio
znanstvenim pitanjima, drugo ga je malo zanimalo. Literaturu je
smatrao tetnom, i u njegovoj su biblioteci romani Julesa Vernea bili
jedini predstavnici knjievnosti.
Nisi ih itala? ree jednog dana Mariji, kojoj je kao
roakinji ve govorio ti. Nemaju velike znanstvene vrijednosti,
zna, ali su dobri.
Mara je ponijela kui romane Julesa Vernea: bili su joj prilino
zabavni, a osim toga bila je veoma zadovoljna to je pronala
izvjesnu slinost izmeu uenjaka opisanih u tim romanima i svoga
roaka Venancija. Otad ga je poela u ali zvati brati Benedikt,
sjeajui se karikiranog lika iz romana Petnaestgodinji kapetan.
Navikla se da ga tako naziva, a nekoliko joj se puta omaklo te
ga u oi tako nazvala i ne primijetivi.
Mara i brati Benedikt razumijevali su se vrlo dobro.
Te jeseni i zime esto je ila poslijepodne roaku te s njime i s
njegovim djevojicama odlazila na etalite Rosales. Ondje su
sjedili, djevojice se igrale, Venancio i Mara bili su suci u
preskakivanju konopca. Dolazile su i druge djevojice i sve su
avrljale i trale onuda.
Brati Benedikt se znao aliti na svoj raun. Jedne nedjelje bili
su u Cercedilli, Venancio sa svojim kerima, tetka Beln sa svojima,
i Mara. Penjali su se borikom da bi na vrhu jeli; Venancio bijae u
svom odijelu od flanela, s planinarskim eirom i aluminijskom
bocom za pojasom. Na jednoj uzvisini, okrenuvi se Mariji, ree joj
iskreno:
Ovo je prilino tartarinski5, ne ini li ti se tako?
Mara je prasnula u smijeh.
5

Ovo je prilino tartarinski ba se pravimo vani D

27

Venancio se smjekao; njegove su mirne primjedbe bile kao

stvorene da nasmiju Mariju.
Roak je bio iskren ovjek, koji je izvravao ono to je mislio.
Svoje je kerke obrazovao u prirodnim znanostima, iako je to u
Madridu izgledalo besmisleno. Igrake njegovih djevojica bijahu
kompasi, rudarske svjetiljke, mrea, bakreni piriti, etverouglasti i
sjajni.
Sve one znaju ve poneto o mineralogiji ree jednom
Venancio Mariji. Upitaj ih za koji god kamen to je ovdje.
Mara zgrabi neki mineral s kockastim kristalima sive boje.
to je ovo? upita.
Galenit sa srebrnim nitima rekoe tri starije djevojice.
Otac potvrdi.
A ovaj drugi uti?
Cinkov sulfid.
A ove pozlaene male etvorine?
Halkopirit.
A ovaj uti, kao kanarinac?
Auripigment.
Otrovan je nastavila je Maruja, najstarija jer ima
arsenika i mirie na enjak ako se zapali.
Mara se nasmijala.
Pa ove su djevojice itavi uenjaci! A oni plavi kamenii?
pitala Mara dalje.
Lapis lazuli.
A ovi etverouglasti?
Fluorit.
To je ve izvanredno znanje.
Mara je zavoljela te minerale i inenjerske sprave i pod
Venancijevim nadzorom poela je izuavati kemiju i upuivati se u
analize.
Kako je bila veoma paljiva i marljiva, ubrzo je znala rukovati
spravama, kiselinama, plamenicima, epruvetama, i najposlije dobro
analizirala.
Otac ju je uvjerio da e imati posla ako uredi mali laboratorij.

28

Glava etvrta
PRIJATELJSTVO
Izmeu bratia Benedikta i doktora Aracila nije vladala sloga.
Venancijeva obitelj nije dobrim oima gledala doktorovu enidbu
Marijinom majkom, jer je, ini se, Enrique Aracil prije enidbe, a i
poslije, provodio donjuanske hirove. Mara je primijetila da postoji
oito neprijateljstvo izmeu njena oca i Venancija.
On je krtica rekao je Aracil. Od onih ljudi koji vrijede
za sitne stvari i koji nikad ne mogu stii do opih ideja.
Ope ideje bile su bojni konj Aracilov. U biti, ope ideje nisu
za doktora bile drugo nego pomodne ideje nakiene sa nekoliko
domiljatosti i ala.
Venancio nije zaostajao u kritiziranju ljudi s opim idejama, i
jednom, pozivajui se na nekog lijenika govornika, ree:
Sjajni ljudi nevolja su panjolske. Dok ovdje ima sjajnih
ljudi, nee se postii nikakav napredak.
Mara je uoila neprijateljstvo, u poetku skriveno, izmeu
svog oca i Venancija, i pripisivala ga neslaganju temperamenata.
Mislila je da inenjer osjea nejasnu ljubomoru zbog uspjeha njena
oca. A bilo joj je ipak teko pripisati Venanciju ikakvu zlu strast, jer
je ve i po samome njegovu dranju jasno u njemu vidjela karakter
ist od neiskrenih namjera i zavisti. Venancio je oduevljeno hvalio
prijatelje koji su postigli ono za im je on teio, a hvalio ih je bez
zajedljivosti, neobino dobronamjerno. Za njega je znanost bila kao
velik toranj prema nepoznatome, toranj to ga treba poveavati i
dopuniti, a njemu kao da bijae sasvim svejedno tko e ga poveati i
popuniti, ovaj ili onaj ovjek.
Aracil, sa potpuno suprotnim mjerilom, smatrao je nauku,
umjetnost ili politiku kao podruja gdje se linost moe izraziti i
istaknuti, i smatrao je vrhuncem ivota jednog pisca, uenjaka ili
umjetnika to to e se zbir slova njegova imena pisati stotinu,
dvjesto, petsto godina poslije njegove smrti.
U nekim su se pitanjima Aracil i Venancio slagali, ali je to bila
vie povrna podudarnost nego ita drugo. Obojica su osjeali istu
udaljenost od starog ozakonjenog morala; ali je kod Aracila njegov
prosvjed sluio kao povod za brbljanje, a kod Venancija je to bilo
29

uvjerenje kojim se upravljao u ivotu.

Aracil se nikad nije ozbiljno brinuo za ideje svoje keri; u biti,
kao dobar junjak, vjerovao je da ideje ene nisu vrijedne da ih
ovjek uzme ozbiljno.
Venancio je, naprotiv, u konkretnom sluaju svojih keri elio
razviti linost djevojica, traei naina da je uskladi sa sredinom.
Po njemu, ovjek mora cijeli ivot posvetiti odgoju svoje djece.
Slijedei svoju teoriju, Venancio je uvijek bio silno zauzet.
Uvijek djeci govore o dunostima to ih imaju prema
roditeljima rekao je on. A zapravo treba govoriti roditeljima o
njihovim dunostima prema djeci.
I to je, a da i nije bila velika novost, bilo sasvim sigurno.
Venancio nije htio da svoje keri poalje u zavod.
Strah od vraga, usmjeravanje inteligencije na prazninu
glupih apstrakcija, pomanjkanje vjebe, sve to ini da panjolski
zavodi osakauju rasu. Oni daju samo dva proizvoda, i to dva zla:
djevojku histerinu, mistinu ili neuravnoteenu, ili pak matronu
tustu i bestijalnu.
Mara nije uvijek prihvaala Venancijeve ideje, pa su znali
raspravljati. Izuzev pitanja iz podruja filozofije i literature, o
kojima je inenjer imao sasvim sumaran pojam, u drugima je bio
enciklopedist; cvijet, vodi elektrine struje, bara, oblak, komad
kamena, sve mu je sluilo kao povod za dugu i zabavnu naunu
raspravu.
Mara mu je esto protuslovila da bi ga sluala. U poetku
poznanstva osjeala je za Venancija neki izmijeani osjeaj
prijateljstva i ironije.
Vidjela je da je inenjer ne gleda kao djevojicu niti drsku
gospoicu, ve kao odraslu osobu, s kojom se moe savjetovati u
veoma tekim i ozbiljnim stvarima, i to joj je bilo simpatino i
smijeno. Kasnije se privikla na taj ozbiljni stav, te bi u nju ulazio
kao nekakav mir kad bi razgovarala ili raspravljala s roakom.
Venancio je posjedovao veliku mirnou i nepristranost. U
sluaju sumnje uvijek je bio sklon pomirljivu miljenju. esto se
Mara bunila protiv razumnog miljenja svog roaka, i ivo
uzvraala kakvom ironinom frazom u stilu doktora Aracila; ali kad
bi kasnije promislila, vidjela bi da je Venancio, gotovo uvijek, imao
pravo.
esto se rugala inenjerovoj flegmatinosti; ali je sigurno da se
30

pokraj njega dobro osjeala. S drugima je Mara, uglavnom, bila

poneto podrugljiva; veina poznatih ljudi poticala ju je da se
pokae bistroumna i otra. Venanciju se nisu sviale blistave fraze,
koje su gotovo uvijek uvijale prezir ili zlu namjeru, i hvalio je
Mariju samo kad bi se pokazala razborita i humana.
Voli me miljae Mara. Ali me voli kao stariju ker.
Koji put osjeala je kao neki blijesak koketerije, i gotovo bi
nesvjesno, povuena enskim instinktom, uinila kakav pokret ili
bacila pogled, koji bi Venancio odmah primijetio, i dok bi mu
osjeaj prolazio izmeu zapanjenosti i smetenosti, promatrao je
Mariju bojaljivim i estitim pogledom, s nemirom u smeim
oima.
Zato mi koji put ne kae da sam zgodna, da sam lijepa?
miljae ona.
Poneki put dola bi Mara u Venancijevu kuu u novoj haljini,
elegantna, ustra i ljupka kao ptica. Na ulici je sluala pohvale
svojoj pristalosti pa je mislila: A on nita da mi kae!
I zbilja, ne samo da joj nije nita rekao ve je, kad ju je vidio
tako elegantnu, skretao pogled i razgovarao s njom ne gledajui je,
kao da njeni ukrasi izazivaju u njemu izvjesnu plahost i zabunu.
Kad god bi imala slobodnog vremena, Mara je odlazila
Venancijevoj kui, sudjelovala u pouavanju, a kad bi ono prestalo,
vodila je djevojice u etnju.
Mara i njene male roakinje poznavale su sve velike i male
divote etalita Rosales.
Meu velikim divotama toga etalita mogao se smatrati
najveom pogled na Gaudarramu, plavu u zimskim jutrima, s njenim
namrgoenim obrisom i srebrnim krestama, sivu u sunanim
popodnevima, i tamnoljubiastu kad se smrkavalo. Casa de Campo6
pruala je takoer divne vidike sa svojim breuljcima to ih
prikrivaju borovi okruglih kroanja. U jesen, drvoredi toga
kraljevskog posjeda daju skalu prekrasnih boja, od arkoute i
bakrenastocrvene do tamnozelene boje empresa. Manzanares,
poslije jesenjih kia, bijae kao prava rijeka, i moglo se vidjeti kako
blista gore na proplancima i provlai se ispod kojeg mosta.
Male divote etalita sastojale se u tome da gleda radnike kako
6
Casa de Campo, golem (neko kraljevski) park i lovite na desnoj obali
Manzanaresa, s jezerima, crkvom, palaom i raznim zgradama. Prev.

31

rade u Parku del Oeste, da gleda ribnjake pored Moncloe, jezerca

obrubljena empresima, i dalje stada koz ratrkana po prodolima, u
potrazi za travom to je izrasla izmeu ruevina. Time se nisu
iscrple privlanosti etalita, jer je jo ostajalo kao utoite da
pribiva muzikim vjebama rogova i bubnjeva, smjetenih na
istinama, i da gleda vlakove kako se mimoilaze i udaljavaju
izbacujui bijeli dim to lebdi u zraku kao oblai.
Onaj balkon na etalitu Rosales doimao se poput onih
starinskih, tako rjeitih slika na kojima je slikar spajao djelatnosti
cijelog ivota. Istovremeno dok je vlak izbacivao dim, vidjela se u
blizini kakva kuica s dvoritem gdje su se igrali zeevi i kokoi
eprkale na bunitu; a blizu vojarne skitnice njukale u okolici stare
tvornice porculana.
U nekim prigodama etalite bi se napunilo ljudima, i na
sveane dane, imendane kralja i kraljice, bio je za maliane
senzacionalan prizor da vide ispaljivanje topovskih salvi...
Jedne zvjezdane ljetne noi bili su u radnoj sobi Venancio sa
kerkama i Mara. Balkon je bio otvoren, i oni vidjee zvijezdu u
prosutku, koja je za sobom ostavila svijetao trag. Venancio je htio
objasniti fenomen i dosegao je do sistema svijeta. Od atmosfere
zemlje, kojom prolaze uareni asteroidi, preao je na govor o drugim
planetima; o Marsu s njegovim kanalima i njegovim fantastinim
opomenama poslanim naem svijetu; o Veneri i Jupitru. Zatim je
govorio o Suncu, njegovoj veliini, o koliini snage koju predstavlja
njegova uarena masa, o hipotezama to objanjavaju taj poar;
poslije pokaza na onu zvijezdu u sazvijeu Herkulesa prema kojoj
se kree sa Suncem itav sunani sistem, oznai Velikoga i Malog
Medvjeda, sasvijee Zmaja, Kasiopeje, Vege, koje je udaljeno od
Zemlje 42 bilijuna milja; Artura, ija svjetlost, da bi stigla do nas,
kasni dvadeset i pet godina, i najposlije se izgubio u nagaanjima,
govorei o Mljenoj stazi i o svemiru...
Mara je osjeala kao neku vrtoglavicu kad bi se zadubila
pogledom u onaj nepoznati eter, pun neznanih svjetova... Djevojice
su bile zaspale; Venancio je nastavio govoriti, a Mara je sluala i
gledala u nebo.
A emu sve to? odjednom e Mara.
Venancio se nasmijei.
Sve kad bi univerzum imao neki uzrok i neku svrhu ree
mi ljudi ne bismo to mogli razumjeti.
32

 A ako ga ima? pitala je Mara zabrinuto.

Kad bi ga imao, imali bismo ga i mi. Nalazili bismo se u
okviru jedne boanske namjere.
A ako ga nema?
Venancio slee ramenima.
Ako ga nema pridoda Mara ivo mi smo naputeni.
Kad je to rekla, najeila se od none svjeine.
Ne treba imati pretjeranih ambicija ree Venancio
zamiljen.
Idem, ve je kasno i s tim rijeima Mara ustade.
Otpratit u te. Izioe i utei stigoe do Aracilove kue. Od
toga je dana Mara gledala inenjera kao tajanstvena uenjaka koji je
ivio radei u svom laboratoriju i promatrajui zvijezde.
Marijini esti posjeti roaku nisu ostali neopaeni meu njenim
tetkama.
Djevojko, ne ide to... ree joj tetka Beln govorei o
tome.
A zato?
to e rei ljudi?
Neka kau to hoe. Mene se ne tie!
Ne tie te se! Nije ti stalo do toga? Ja znam Venancija i
znam to je i kako je, ali bi drugi mogli misliti togod loe.
Pih! Neka misle!
Takav nemar ne moe se odrati u drutvu. Ne moe biti
takva.
Ali ja ne mislim biti drugaija. Venancio je moj roak i
prijatelj; pouava me u onome to mi je korisno.
Da, i govore da ti za to vrijeme udvara, da se zaljubio u te.
Kojeta! Ne govorite gluposti! Venancio je veoma dobar, i
meni je drag, a i njegove kerke. A ako ljudi ele da misle to drugo,
na volju im; ne pada mi na um da zbog onoga to kau drugi, koji
me ionako ne vole, prekinem sastajanje s onima koji su mi dragi.
O tome duhu neovisnosti raspravljalo se meu prijateljima i
roacima gospoe Beln, i tetak Justo, obiteljski filozof, ovjek
zapenjak, podreen, veoma ravnoduan i sebinjak, ali pun
estitosti u rijeima, ree:
Zaista vjerujem da e s vremenom sve ene koje imaju neto
srca i neto inteligencije biti poput Marije.
Te su rijei pale poput bombe, a tetka Beln ustvrdi kako je,
33

sve kad bi i bila istina, bezonost takvo to rei pred svojim

kerima.
Tetak Justo, ovjek s velikim praktinim smislom, znao je
govoriti otvoreno i u svojoj smjelosti izraavanja nije se ni pred im
zadravao. Uvijek je hvalio Mariju zbog njezine tenje za radom i
njezina nezavisna duha, ali je obiavao da joj kae onako u oi:
Tvoj je otac lakrdija.
I dodao bi:
U cijeloj obitelji najvie vrijedi Venancio.
Mara nije osjeala nikakve naklonosti prema tome starom
ciniku niti prema njegovoj otvorenosti, jer osim njegova jasnog i
tonog suda o stvarima nije u njemu bilo niega to je vrijedno
potovanja, a i ono njegovo istinoljublje samo mu je sluilo da bude
krajnje neugodan.
Zbog Marijinih posjeta roaku govorilo se da bi se inenjer
morao oeniti, i jednog dana kad su se oboje sastali u kui tetke
Beln, tetka je povela razgovor o Venancijevoj enidbi.
Dobra je gospoa vjerovala da izvrava nalog providnosti
pripravljajui brakove, pa je iscrpla sve svoje argumente da bi
uvjerila inenjera. On ju je sluao, ponekad potvrujui a drugi put
poriui.
A to ti misli? upita Venancio Mariju trebam li se
eniti?
Ne treba odvrati ona; uinio bi glupost. Osim toga,
nee pronai enu koja bi se opteretila udovcem koji ima etvero
djece.
Venancio se uznemirio.
A ja mislim da bi se trebao oeniti navaljivala tetka
Beln. Ako se ne oeni, to e raditi one djevojice kad malko
porastu?
Uvijek e im biti bolje nego s maehom odvrati Mara.
Najposlije, ni sam ne znam inenjer e zamiljeno.
Teko je donijeti odluku. Osim toga, ne bi me voljele. To je
nesumnjivo.
Mara je shvatila da je uvrijedila Venancija, i to je u dui alila.
Kasnije je esto mislila kako da ispravi svoje nezgodno ponaanje,
bojala se da e ga izgubiti. Vidjela je da je njena fraza pozlijedila
roaka, i pomisao da je grubom i okrutnom alom uzvratila njegove
ljubaznosti, ispunjae je tugom.
34

Glava peta
ANARHIZAM I RETORIKA
Dogaaj koji je imao veliku vanost u ivotu Aracila i njegove
keri bijae obina konferencija to ju je doktor odrao u Ateneumu.
Nekoliko njegovih oboavatelja iz te uene ustanove pozvali su
ga i navaljivali da govori. Aracil se malo opirao, ali je kasnije
prihvatio, s time da bi obradio Anarhizam kao sistem kritike
drutva.
Doktor sakupi svoje ideje o tome i napisa nekoliko listia pa
svoj rad proita Iturriozu kad je ovaj jedne veeri doao u posjet.
Aracil, koji je sebe prilino poznavao znao dokle dosee
njegova slavljena originalnost, gledao je Iturrioza kao stjecite
originalnosti u sirovu stanju i kao ovjerovitelja svojih ideja. Zato
nije nikada predstavio svog prijatelja u krugovima koje je sam
posjeivao, a Iturriozu, koji bijae iskren i, kako je on govorio, jedan
od branitelja antiliterature i antihumanizma, nije se moglo dogoditi
da bi prijatelj njegove neobraene fraze, malo bolje dotjerane,
isticao kao blistave dosjetke.
Teza to ju je Aracil branio u svome Spomen-spisu nije bila
ni najmanje nova: ograniio se na tvrdnju da je anarhizam
suvremeni oblik analize i kritike, i da su poznati anarhistiki sistemi
u biti samo kapriciozni i bezvrijedni oblici utopistikog socijalizma.
Po Aracilu, u mislima uvijek postoje vlastite, individualne ideje
i rasuivanja, i posuene ideje i rasuivanja, nametnute, prihvaene
duhovnom inercijom. Steene ili naslijeene ideje priznate su i
potvrene strahom, beskorisnou ili navikom; individualne, vlastite
ideje, to su u suprotnosti s razumom, raaju se iz analitike
tendencije; ali se, uglavnom, bore protiv sredine. Te analitike
tendencije, poticaji novih spoznaja, sainjavaju, historijski,
filozofiju, kritiku i nauku, u krajnjoj liniji.
Kad je analitika tendencija sila s visine slavnih ljudi do mase,
stvorila je anarhizam, pozivajui tako na istu kritiku, a ne na
proizvoljno shvaanje drutva bez drave.
Sasvim je prirodno itae Aracil da ovjek ije su ideje
izloene novom otporu, mijenja svoje ideale i ak promijeni glavni
pojam svoje misli. To nema vanosti kod pisca ili filozofa, ali ima, i
35

jo kako, kod politiara, koji mora posjedovati sposobnost da ne

dopusti da se provide njegova razoaranja ni promjene njegovih
gledita, jer masa ne slijedi evoluciju ideja nekog ovjeka, nego
uvijek pripisuje sebinim motivima ono to moe biti proizvedeno
samo intelektualnim motivima.
Aracil je dalje itao svoj spis, a kad je zavrio, pogleda
prijatelja i ree:
to ti se ini?
Dobro je.
Nalazi li da je razumno?
Jest.
Dobro, a koje ti primjedbe padaju na pamet?
Mnoge i doktor Iturrioz se zamisli, gledajui u vatru.
Jasno je da mi izgleda prirodno i logino kod svake mlade, zdrave i
estite osobe da bude buntovna, nemoralna i bezbona. Ne
dosaujem ti, Mara?
Ne. to je do mene, moete govoriti ree Mara, koja je
vezla uz svjetiljku.
Da mrmljao je Iturrioz i rastresajui maicama drva to
su gorjela u kaminu svaki jak, inteligentan ovjek koji zadri
svoje cerebralno tkivo sonim, treba buti negator tamo gdje je
prisutna glupost zakona i obiaja. Sada, kad nastupa umor i strah da
se ne moe boriti protiv drutvene sredine, stanje koje vjerojatno
nastaje od mlitavosti, moda od skleroze ivanog sistema, onda je
gotovo s buntovnitvom, prihvaa se moral, priznaje se legitimnost
religije. A sve je to samo mlitavost i umor. Zato sam ja pristao i
ivio u svratitu gdje mi je nekakav glupi pop neprestano
dosaivao? Zbog umora.
I ti misli pitao je Aracil, videi da se dobriina Iturrioz
udaljio od predmeta da bih u svome spisu morao otvoreno braniti
anarhizam?
Ne mislim; anarhizam je glupost, smijena i humanitarna
utopija koju ne vrijedi istraivati odvrati Iturrioz. ovjek nije
zvijezda meu drugim zvijezdama; kad je pojedinac jak, njegova se
energija izlijeva i djeluje na druge. Mislim li ja da e anarhizam biti
nemogu u budunosti? Pih, ne znam.
Anarhizam, ili akratizam, ili neto slino drutvu gotovo bez
drave, moe jednog dana doi, a moe nastati od kulture,
demokracije i slabosti. Onog dana kad bude mnogo uzvienih ljudi,
36

a njihovi nagoni budu slabi, nitko nee htjeti zapovijedati. Ali ako je
akratizam mogu u nekoj dalekoj budunosti, nije mogu sada, i ne
treba da ovjek razbija glavu zbog ivota u budunosti, nego zbog
sadanjeg ivota.
A ti misli da je anarhizam tetan za sadanji ivot?
tetan, ne! Ba naprotiv! Suvremeni panjolski ivot meni je
poput mumije uvijen u povoje, ili, moda bolje, poput neke od onih
figura u ortopedskom izlogu, epavih, kljastih, punih udlaga, zavoja
i aparata. Kako se moe zamiljati da bi se figura kretala i ila? Ja
mislim da postoje dva puta: jedan, bolji, put sile, individualne borbe,
ruei stari moral, vjeru, ast, sve te preokupacije to su nas
uklijetile i prignjeile pretvorivi dravu u neto mehaniko i
vjetako, u policiju i zakonik; i drugi, put izjednaivanja ljudi
socijalizmom. Za me, moral panjolske ne bi trebao biti to drugo
doli poticaj na samoljublje. Nita o domovini, ni vjeri, ni dravi, niti
o rtvi; kad govori panjolcu, samo se obraaj na njegov ponos i na
njegovu zavist: taj je uinio vie nego ti; ti mora uiniti vie od
njega.
Jest, neki divlji individualizam, natjecanje bez zakona
ree Aracil.
Individualizam, slobodna konkurencija ne znai apsolutni
nestanak zakona i discipline; on znai smrt jednog zakona da bi se
zasadio drugi, dokidanje jedne etike koja je protivna prirodnim
nagonima, da bi zavladala druga etika koja je s njima u skladu.
A kakva je, po tvom miljenju, prirodna etika?
Kad bih ti mogao dati formulu prirodne etike, bio bih ja
neobian ovjek. Ali ne, nemam ja toliko ambicije. Danas je, osim
toga, etika u razdoblju osnivanja; zbog toga ne trai da bude
vrednovatelj ili procjenitelj, ve se zadovoljava time da bude
tumaenje. Prije su postojala dva oblika moraliziranja: pohvala i
prijekor. Danas ima samo jedan: analiza. Ali mislim da se prolazno
kao norma za moral moe uzeti sam ivot. Moramo rei logino:
Sve to pogoduje ivotu dobro je, sve ono to ga oteava zlo je.
Ono to pogoduje individulnom ivotu teti kolektivnom
ivotu, i suprotno zakljuivao je Aracil.
Svakako. U tome se razdvajaju dvije civilizacije i dvije rase:
latinska, koja se oduevljava pravom; i barbarska, poklonik sile.
A ti si barbarin, prijatelju Iturrioz.
U krajnjoj liniji, svi smo barbari. Po mome, ovjek uvijek
37

ima pravo nasuprot ljudima. Ideja prava ima takoer korijen u sili.
ivot se hrani nasiljem i nepravdom, ne zbog toga to bi ivot bio
zao, ve stoga to su ljudi sanjali o blagosti i pravdi ne pobijajui ih
ivotom: sanjali su vukove kao da su janjci, i jasno! sve to nije
arkadijski san ini im se zlim. A evo to ja mislim da treba initi:
ivjeti unutar prirodnog ivota, unutar stvarnosti ma kako bila kruta;
pustiti slobodnom priroenu sirovost ovjeka. Ako poslui da ojaa
drutvo, to bolje; a ako ne, barem e poboljati individuu. Ja
vjerujem da treba podii, ma i na ruevinama, neku oligarhiju, neku
individualnu aristokraciju, novu, grubu, jaku, surovu, nasilnu, da
uznemiri drutvo, i da u trenutku kad ono pone opadati bude
skrhana. Treba baciti psa u umu da ojaa, sve ako se i pretvori u
akala.
Ti si divljak.
Zato ne? U panjolskoj svi imamo podlogu divljatva.
Ovdje nema graanskog duha, socijalnog ni humanistikog. Nije ga
nikad ni bilo.
Nesreom.
Ili sreom. Ovdje postoje samo tri stvari: patriotizam
Madrida, birokratski i laan; zatim regionalizam, koji je nekakva
izvjetaenost, nekakav zaraeni provincijalizam, i naposljetku
prirodna surovost rase. To je panjolski. I to ne razumiju. Ovdje smo
umanjeni, zakinuti: ele da ivimo sa zakonima, a moramo ivjeti
protiv zakona. Taj pravniki duh koji stavlja zakon iznad svega
proizveo je u panjolskoj posvemanji prevrat snaga. Tako u svim
ivotnim postavama trijumfira osrednjost, a osrednjost se oslanja na
ono to je jo vie osrednje. Sva je naa sadanja civilizacija
posluila da preobrati panjolca koji je prije bio jak i smion, i
pretvori ga u nekakva jadnika. A zatim, nije posrijedi samo
kukavnost ivota u panjolskoj ve i njegova nestvarnost.
panjolski ivot nema tijela, nije nita. Vegetativni nagon i niz
dojmova u mrenici oka, to je sav na opstanak, nita vie. Bolji
smo za prikazivanje u vitrinama kakva arheolokog muzeja nego za
borbu; ivimo kao kakve domae ivotinje, ne jaki i dobro hranjeni,
bez bolesti a alosni, s izgledom nemoi i umora to ga imaju
ivotinje kad ih zatvore. Jer treba vidjeti dokle smo stigli u
sitniavosti, u kukavnosti, u izvjetaenosti. Prije smo mislili da su
siromasi izvjetaeni, ali nije tako: u panjolskoj su izvjetaeni
vlastodrci, aristokrati, vojvode, knjievnici, politiari; izv jetaen
38

je kongres, redakcije listova, kazalini saloni, Ateneum, panjolski

grbovi... svratita nisu drugo do jad, a mi koji u njima ivimo, jadni
nesretnici. Od lanova kraljevske obitelji, koji su po vrlinama i
tedljivosti vie nalik na lanove kakve estite obitelji prodavaa
duhana, pa sve do posljednjeg madridskog inovniia, svi mi
panjolci imamo navade nekakvih blagih kunia, u svima je zeje
srce i zeja ud.
Jest, sve je to dobro. Mogue da je i pouzdano. Ali
posljedica, posljedica. Nijekati, to je veoma lako. to proizlazi iz
toga to kae? Kakvo rjeenje?
A to bi ti htio? Praktino rjeenje?
Ne; jedno stvarno i mogue rjeenje. Jer bi se jednome
propalom, iscrpljenom ljudskom rodu, koji moe ivjeti samo u
defenzivi, uz pomo podraajnih sredstava, inilo ludim da mu se
bace svi lijekovi preko balkona i da mu se kae: Treba ivjeti u
planini, na snijegu. A hladnoa? pitat e on.
Neka se brani od nje uzviknu Iturrioz.
A vruina?
Nek se brani i od nje.
Treba mnogo vjere da bi se ivjelo, duevno, po nevremenu,
i te ljude, koji se prehlade kad promole glavu kroz prozor, nee
time uvjeriti.
Vjere, da ree Iturrioz. To je prijeko potrebno. Vjera u
ovjeka, slijepa vjera, nesalomljiva vjera. Ali, moe li se vjera
razviti? Ja mislim da moe. Kad bi se rodila vjera, nasilje bi nas
oslobodilo zla.
I ja mislim da je potrebna vjera. Ali ne mislim, kao ti, da se
moe stvoriti u hipu, nego s godinama. Ali, uri li nam se? Nita nije
smjenije od te ideje to su je neki ispustili, ideje da je panjolska,
kao nacija, u opasnosti. Ni Engleska, ni Francuska, ni Njemaka ne
kane razruiti panjolsku.
Pi! Jasno da ne kane. Opasnost za panjolsku nije vanjska
opasnost.
Ima ljudi koji zamiljaju da postoji opasnost izvana, i onih
koji misle da je nema; tko e znati! I ba zato nastavio je Aracil
valja iskoristiti sve vrijeme koje je potrebno da se probavi epoha,
da se upije i asimilira, i treba stvoriti ideal. Okrueni smo
krhotinama; treba vidjeti koje se mogu upotrijebiti, koje ne, sve u
miru, bez prenagljenosti, koje bi nas mogle navesti na veliku
39

nesreu. Radi toga djela treba na ulici poeti raspravu o svim

idejama, o svim sistemima, a za podlogu valja se osloniti na
socijalizam, kao kritiki sistem za pretvaranje ekonomskih
vrijednosti, i na anarhizam kao kritiki sistem za promjenu moralnih
i religijskih vrijednosti. Ne misli li da je tako?
Da; ini mi se da je rjeenje logino, a to znai da je i dobro.
Ja imam nekakvu vjeru u ovjeka i u zasebnom sluaju panjolske;
ali je naa sredina zarazna, ona je zaguljiva. Ako bi i dolo do
invazije mlade, nove rase, ne bi se mogla oprijeti bolesnom stanju
sredine. Ondje kamo stigne ova pseudocivilizacija koja se iri iz
naih gradova, odmah sve istrune. itav je poluotok truo.
A to bi rekao o aktivnom anarhizmu, dinamitskom
anarhizmu?
Rekao bih da je uznemirio anarhizam. Samo ideja razara;
samo ideja stvara. Bomba kao osveta ini mi se besmislena, a i kao
nain protesta. Kad bi se jednom bombom mogla unititi planeta...
bilo bi to neto za razmiljanje. Ali ubiti nekoliko ljudi, to je strano;
jer sve moe biti doputeno osim donijeti smrt posred ivota. ivot
je najvie pravo naeg opstanka.
Usprkos tome uzviknu Aracil ponekad ti atentati imaju
neega uzoritog i pounog.
Sigurno, kao sve katastrofe!
Ja ak vjerujem da imaju svoju ljepotu. Dinamita mi se ini
kao umjetnik, kipar, surov i okrutan, koji modelira u ljudskom mesu.
Otac se ali skoi Mara.
Ne, ne alim se.
Ima neto istine u onome to kae preuzme Iturrioz;
tvoj je otac, Mara, zaraen estetskim virusom; ne potjee uzalud s
Mediterana.
Prijeoe na drugo; ali Aracil nije na krivo okrenuo gledita
svog prijatelja kad ih je komentirao u svome spomen-spisu.
Doao je dan konferencije; Aracil je priredio svoju publiku i
postigao velik uspjeh. Njegova najvea vjetina bila je u mijeanju
aljivih i smijenih primjedaba s ozbiljnim stvarima; upotrebljavao
je slikovite fraze da bi grafiki oznaio modernizam, pedagogiju,
suvremeno kazalite, automobil, Nietzscheovu filozofiju, hidrauliki
sustav, andaluske plesove, a svi su mu aplaudirali. U kretnjama i
dranju bio je nenadmaiv; znao je ba vjeto istaknuti neke stvari, a
druge umanjiti.
40

 Ba je ovaj Aracil glumac uzviknu Iturrioz.

Sjajan je, veoma vjet ree roak Venancio ali je bez
praktinog uvjerenja.
Openito su tu konferenciju smatrali za uspjeh, novinari joj
posvetie vie od jednog stupca, a neki ilustrirani asopisi objavie
Aracilovu fotografiju.
Mara je u raznim prilikama raspravljala s roakom o oevu
spomen-spisu. Kao to je prirodno, ona ga je branila; Venancio je na
ono to je rekao Aracil gledao kao na literarnu tlapnju, nekakvu
zabavnu igru duha. Venancio bijae neprijatelj politike i teorijskih
formula. Jednog dana rekao je Mariji da bi, za njega, jedina ozbiljna
nakana to bi je mogao imati u panjolskoj bila da se od San
Sebastiana do Cdiza, i od Corue do Barcelone mogne ii izmeu
drvea. Svi ti drugi metafiziki i etiki sistemi, kao anarhizam, inili
mu se kao okretanje sitniarskih shvaanja i izmiljotine sline
krausizmu.7
Naprotiv, konkretan i praktian ideal, zemlja puna drvea,
pretpostavlja potpunu preobrazbu ivota, a zasad u panjolskoj,
kako miljae, nema puta koji bi vodio tome cilju. Ui u kakvu
stranku bila bi gola glupost. Njegov plan bijae individualizam i rad
saditi drvee i poboljavati tlo.

Filozofski sistem Nijemca Krausea (1781 do 1832), a poglavito njegove

etike ideje, u panjolskoj je svojedobno neumorno irio filzof Julin Sanz del Rio
(1815 1869), i one su u toj zemlji pustile silno korijenje. Prev.

41

Glava esta
OPASNI LAKRDIJAI
U nekoj staroj knjizi, kojoj se ne sjeam naslova, govori se u
jednom poglavlju o tatini, koju autor zove: Ki bez oca u
potkrovljima svijeta.
U tim potkrovljima svijeta, kako veli tvorac te izreke, ima
dimnjaka svih vrsta, na njih izlazi dim iz tatih i praznih glava. Ima
dimnjaka velikih, zvonolikih, drugi su uzani i tijesni, a mnogi su
nalik na poneke slavne panjolske ljude: niti im se vidi vatra niti
osjea ar, a razlikuju se samo koliinom dima.
U takvu jednom potkrovlju imao je, sigurno, Aracil svoj
dimnjak, a taj nije bio od onih to su se najmanje dimili.
U povodu doktorove konferencije bilo je raspravljanja u
naprednim novinama. Jednog dana pojavi se u Aracilovoj kui mlad
Katalonac, po imenu Nilo Brull; donio je nekoliko lanaka napisanih
u nekim barcelonskim novinama; lanci su podupirali i tumaili
doktorovo predavanje.
Aracil je osjetio golemo zadovoljstvo kad je vidio da ga dre za
genija, i nije nalazio neprikladnim da svagdje predstavi i zagovara
Brulla, koji se nalazio u tekoj situaciji.
Dao mu je novaca, vodio ga svojoj kui i ponekad pozivao na
objed.
Mara je odmah osjetila antipatiju prema Brullu. Bio je to
mladi od dvadeset tri-etiri godine, srednje visine, sme,
ispupenih jagodica i izgubljena pogleda. Govorio je nekako
patetino, prazno i buno, a bio je neobino nezgodan i loa ukusa.
Najneugodniji bijae njegov podsmijeh, nekakav gorak podsmijeh
to je izraavao ironiju Mediteranaca, ironiju bez dobrote i gracije.
U biti, njegova je dua bila sva ispunjena nekakvom nakaznom
tatinom; volio je svraati pozornost ljudi, iznenaditi ih, ali ne
dobrohotnou i simpatijom, nego, naprotiv, muei ih. Imao je ono
neto to imaju ene kokote, Don Juani, anarhisti i neki profesori,
koji hoe da ih vole oni isti koje oni sami vrijeaju i uznemiruju. U
nekim zemljama gdje je masa poneto amorfna, kao u Njemakoj i
Rusiji, najvie kleveu svoju zemlju upravo oni koji je oboavaju; u
panjolskoj je to sasvim nemogue.
42

Mara je otpoetka osjeala duboku odbojnost prema tome

opasnom lakrdijau i pokazivala se ravnodunom, naprosto nije
mogla prema njemu biti ni uljudna ni ljubazna.
Brull je imao, kao Aracil, izvjesnu govorniku originalnost i
udnju za posljednjom knjigom, posljednjom teorijom, posljednjim
filozofskim sistemom, i ta udnja bijae sasvim katalonska. Kakva
nova rije to se zavravala na -izam, rije koju nitko nije znao,
bijae za njega dar bogova.
Ako se, na primjer, govorilo o filozofskim idejama pa je netko
ustvrdio da je materijalist, a drugi da je pristaa spiritualizma, Brull
je skakao i uzvikivao: Ja sam pristaa filozofizma. Subesjednici
su ostajali zapanjeni, a Brull izlazio s kakvim cjepidlaarskim
objanjenjem, raspravljao o nekakvu misliocu, po imenu Filosofoff,
iz Laponije ili s Greenlanda a zna se da civilizacija i filozofija
bjee od sunca misliocu koji se pojavio ima mjesec i tri dana i
objavio lanost svih filozofskih sistema europskih, amerikih i ak
katalonskih.
Brull bijae bijesni antikatalonac, ali ga to nije prijeilo da
neprestano govori o psihologiji Katalonaca, o posebnom nainu
kako Katalonci gledaju na svijet, na umjetnost i ivot. Talijani iz
doba Renesanse nisu bili nita prema dananjim Kataloncima.
Sluajui Brulla ovjek bi rekao da prirodi, kad bijae bremenita i u
nevolji zbog tolikog svijeta u zaetku, nije bila briga u tome kamo
e krenuti njezina nevolja, ve se samo kretala oko toga to da uini
s Kataloncima.
Pridajui toliku vanost Kataloncima, morao ju je pridavati,
izuzimanjem i usporedbom, i drugim panjolcima, i tako je izlazilo
da je panjolska u cjelini, po Brullu, posljednja rije Vjerovanja, a u
dijelovima prirepak Europe.
Brull nije mogao uvjeriti, ali je ostavljao utisak; imao je
kazalinog dara; njegovo dokazivanje i frazeologija bili su uvijek
pretjerani i sjajni. Skromnu subesjedniku inio se izvanredan ovjek.
Sva ideja o superiornosti individualnoj, regionalnoj ili etnikoj,
laskala je Brullovoj tatini. Pripovijedae jednom Iturriozu, zlobno
uivajui, kako je neki njegov prijatelj, separatist, nazivao
panjolsku Nubianom, zemljom u oblacima, a Iturrioz, koji ga je
veoma ozbiljno sluao, ree mu:
To vrijedi samo kao ala, i to slaba ala. To je ba kao to
mi je rekao neki profesor, Bask.
43

 to je rekao?
Rekao je da se u panjolskoj moe izvriti samo podjela na
Baske i na Maketos, i dodao da je ovo potonje sinonim za Cigane.
Brull je osjetio gotovo neku uznemirenost kad je uo da ga
naziva prezirnom rijei. Bio je on Katalonac nadasve osjetljiv i
estok, uzbuivao se zbog najmanjih sitnica, tako te je osjeao
divlju srdbu videi kako se Mara Aracil ne zanima za njega, i ne
samo to nego ga se jo i kloni. To je Brulla duboko uvrijedilo i
udilo ga toliko da joj jednog dana, kad ju je vidio samu, ree, s
gorkim osmijehom Mediteranca:
to je to na meni da me toliko mrzite?
Ja vas ne mrzim.
Mrzite me. Osjeate prema meni pravo grtenje.
Nije istina.
Brull, da bi umirio svoj ponos, mirio se radije s time da Mara
prema njemu pokazuje odbojnost negoli hladnu ravnodunost.
Jesam li vam to uinio? pitao je Brull dalje.
Da, vi vuete oca da uini kakvu glupost.
Kojeta! Nemojte se brinuti i Brull prasnu u svoj
antipatini smijeh. Doktor nije od onih to se rtvuju za ideju.
Brullov smijeh natjerao je Mariji crvenilo u lice.
A vi jeste? prezirno e ona.
Ja jesam odgovori on surovo i estoko.
To gore za vas odvrati Mara, zastraena.
Nekoliko sati kasnije poslao je Brull Mariji pismo. Bijae to
neobuzdano pismo, s neugodnim izljevima hvalisanja i iskrenosti.
Rekao je u njemu kako jo nije volio ni jednu enu, jer dri da
panjolke zasluuju da budu ropkinje; ali ako bi ona htjela da uini
pokus s njime, da vidi bi li se njihove inteligencije razumjele, on ne
bi imao nita protiv toga. Usput je nanizao dobran broj njemakih i
ruskih imena, za koje je Mara pomislila da su filozofi.
Mara, koja ne bi bila okrutna ni s kim drugim, vratila mu je
pismo mislei da se Brull ruga njenu ocu, i ujedno ga je zamolila da
joj vie ne pie, jer ga jednostavno ne razumije.
Zacijelo je Brull obavijestio doktora o mrnji to mu je
pokazivae Mara, pa Aracil zapita ker:
Zato tako mrzi Brulla?
Jer je glupan i lakrdija, a povrh toga zlonamjeran i opasan.
Ama nije. On je nesretnik koji nije simpatian, ali je jak
44

mozak. Njegova je pria vrlo alosna. ini se da je njegova majka,

bogata gospoa u Barceloni, imala vanbrano dijete s nekim
razvratnim i propalim vojnikom dok joj je mu bio na Filipinima, pa
su dijete drali na selu i kasnije ga odgajali u koledu negdje u
Francuskoj. Brullova su braa sada veoma bogata, a on ivi od
skromne potpore to mu je daju potajno.
I tako je postao anarhist iz zavisti.
Ne, nije. Nepravedna si prema njemu. Brull je ovjek ideja.
ini se da je kao dijete bio marljiv i htio je da bude sveenik, dok
nije postao svjestan svoga neprilinog porijekla i dok nije proitao
nekakvu knjigu o grozotama uinjenim u Montjuichu, i osjetio se
pomamno anarhistom. ovjeku kojega susretne prvi put odmah o
sebi kae da je vanbrano dijete, i tvrdi da se time ponosi. On je
razdraljiv, jer je bolestan. Ja mu velim neka pazi na sebe, ali nee...
A to mu se dogodilo u Madridu, vjerujem da se nee nigdje
dogoditi.
A to se dogodilo?
Dogodilo se da je Brull upoznao u kavani dvoje staraca, koji
su mu, kad su uli njegove dogodovtine, dali neto novca i ele ga
proteirati.
A on nee?
Ne. On im se smije. Ali je istina da se samo ovdje, u ovom
slabom i milosrdnom gradu, susreu takvi zatitnici na ulici.
Pokuaj shvatiti ono to ti starci gube. Moda ih Brull
podsjea na sina kojega su i zgubili.
Tko zna?
Aracil je jako cijenio Nila Brulla, i Mara je poela vjerovati da
ga se boji.
Jednog dana doktor uvee doe kui poneto uznemiren.
Veeras mi je Brull priredio neugodne trenutke ree.
to se dogodilo?
Stajao sam na vratima kavane Suizo i razgovarao s Brullom,
kad se markiz de Sendilla doveze u koiji. Imate li sada kakva
posla? upita me markiz. Nemam nita, do sedam sati. Onda se
popnite pa emo proetati. Ali ja sam s ovim prijateljem. Neka
se popne i prijatelj. Popeli smo se i odvezli u Casa de Campo. Bila
je krasna veer. Najednom izbie na put kralj i njegova majka u
koiji, i upravo kad su se zaustavili pred nama, vidio sam kako
Brull, udna pogleda, uvlai ruku u dep hlaa, kao da neto trai.
45

Kakve li sam mune trenutke proivio! Markiz nije nita primijetio.

Produili smo, i na kraju nas markiz ostavi na trgu Puerta del Sol.
Kad smo sili s koije, rekoh Brullu: Ba ste mi zadali grdnog
straha! a on se nasmija onim svojim gorkim osmijehom i ree mi:
Ja nisam lovac kao on. Potujem ivot ljudi i ivot zeeva. Ali,
to da kaem? Imao je tako udan izgled.
Treba prekinuti prijateljevanje s Brullom.
Da, to u uiniti. U Casa de Campo vidio sam Isidra,
straara, oca one djevojice to sam je lijeio u bolnici.
Je li?
Pozdravio me razdragano. Dobar je to ovjek.
Ali ima pravi izgled bandita.
Jest, istina je; usprkos tome mislim da bi taj ovjek uinio
za me bilo kakvu rtvu.
Jednog dana Brull predstavi doktoru Aracilu dvoje drugova
koji su doli iz Barcelone: gospodina Suera, Katalonca, i jednu
gospoicu, Ruskinju.
Gospodin Suer, ovjek kakvih pedesetak godina, apostolske
pojave, mislio je o sebi da je ris, a bio je krtica. Htio je provoditi
propagandu apsolutne slobode, ali svatko tko ga je uo zauvijek se
okanio anarhizma. Sasvim obian i prazan, gospodin Suer
preruavao se u dervia racionalizma, i nevjeti ljudi nisu
primjeivali njegovo preruavanje. Kako je bio bogat, dobri je
gospodin priutio sebi zadovoljstvo da objavljuje malu biblioteku,
birajui, po kriteriju kornjae, ono najgrublje i najbljutavije to je
napisano protiv drutva.
Gospodin je Suer elio u svom razgovoru dokazati da kao
kritiar drutvenih predrasuda nema takmaca, a jedino to je
dokazivao bilo je kako mogu ii zajedno, rukom o ruku, sitniavost i
anarhizam. Taj je Kant iz Barcelonete 8 inio otkria tipina za
svakog govornika na mitingu slobodnjaka. Uglavnom se ta otkria
izraavaju ovako: La je, drugovi, da ima ikoga tko bi umro za
zastavu. Jer, to je zastava, drugovi? Zastava je obojena krpa...
Gospodin je Suer bio kadar iznositi otkria takve vrste itave dane,
ne prestajui.
Zastava je obojena krpa, Biblija je knjiga, oruje slui za
ranjavanje ili ubijanje, itd, itd. Gospodin Suer bio je zdenac znanja
8

Barcelonata je luki dio Barcelone. Prev.

46

i dubine. Gospoica Ruskinja bijae idovka to je lutala u potrazi

za imenom koje bi iskoristila. Ta gospoica, runa, tata,
neobuzdana, bez inteligencije, imala je doktorsko dranje, mulatsko
lice, boje kao slatko od dunja, i naoale na nosu.
Aracil je razgovarao sa Suerom i Ruskinjom, te su raspravljali
o izravnoj akciji. Ruskinja je izjavila da bi, s vremenom, ruski
anarhisti pruili preko Rajne ruku talijanskim i panjolskim
anarhistima.
Gospodin Suer zatraio je od Aracila knjigu za svoju
biblioteku, malu knjigu lijenikih savjeta.
To vas ne ini solidarnim s nama ree Suer.
A ja to jesam. Gdje ide drugi, ii u i ja.
Suer, Brull i Ruskinja stegoe snano Aracilovu ruku. Bio je
to ugovor, obaveza sveana i teatralna, kojoj je manjkala samo
glazba.
Varaju se oni ako misle da u ja to uiniti ree Aracil,
kad je ostao sam i poeo se hladiti i bivati oprezan.
Poslije nekog vremena Mara je primila pismo od Brulla,
poslano iz Pariza. Pismo je bilo dugo, nespokojno, ogoreno, puno
izvjetaenosti. Zavravalo se rijeima: Jednom ete uti o meni!
Zbogom!
Zbogom! ree Mara, i razdera pismo s gaenjem. Ta
Brullova sklonost da uvijek uzima ivot tragino smetala ju je. Osim
toga, bila je uvjerena da je Nilo Brull ne samo ovjek neugodan i
antipatian nego i lakrdija.

47

Glava sedma
KRAJ JEDNOG ROMANTIARSKOG
DRUTVA
Uveer uoi sveanog dana9 doktor je Iturrioz doao Aracilu;
sjeo je u naslonja, preao pogledom po sobi, i poto je napomenuo
kako nikada nije zaboravio da Aracil i njegova ki ive veoma
dobro, zatraio je od Marije au konjaka.
Ah! Ali zar vi moete piti alkohol? upita Mara, smijui
se i ustajui da mu ponudi aicu.
Danas mogu. Do dvadeset prvog lipnja. Od dvadeset prvog
lipnja nadalje neu vie piti alkohola do idue godine.
Zatim, s aom u ruci, ree:
to velite o ovom braku? Vidjet emo lijepih stvari u
panjolskoj.
Ja mislim da se nee nita dogoditi ustvrdi Aracil.
to ja znam! Ima neto to me smuuje.
A to je? upita Mara.
To je, s vaim doputenjem, da e se ukloniti pisoar to se
nalazi u ulici Beneficencia, pred protestantskom kapelicom.
Pa to to znai? u smijehu e Mara.
Mnogo. To znai da protestanti postaju jaki. Sad uklanjaju
zahod, sutra e ukloniti katoliku vjeru. Katolicizmu se zlo pie.
Jedna kraljica protestantkinja! To je ozbiljna stvar. Istina je da su
kraljevi uvijek veoma religiozni, ali, kad im pogoduje, mijenjaju
vjeru kao koulju. Naoj aristokraciji, toliko katolikoj, nimalo nije
po udi ta svadba. Boje se da e nam jo stranci zavladati u kui.
Ti si pretjeran, Iturrioz mrmljao je Aracil, koji je listao
veernje novine.
Nisam; ja sam ovjek koji predvia.
Kojeta!
Samo vi ne primjeujete to to mijenja Madrid. Sva se stara
panjolska rui.
Rije je o vjenanju Alfonsa XIII s Viktorijom Eugenijom, kerju kneza
Heinricha Battenberkog i neakinjom engleskog kralja Edwarda VIII (31. svibnja
1906.) Prev.
9

48

 Ja ne vidim da se ita rui doeka Mara.

Da, da; mnoge se stvari rue, a to se ne vidi. Ti, Mara, ne
zna kakav je bio Madrid to smo ga mi poznavali. Svi su bili
opsjenari. Zar nije istina, Aracil? Echegaray, Castelar, Cnovas,
Lagartijo, Calvo, Vico, Mesejo, i to ja znam!10 Bio je to grozniav
grad to se doimao poput kakva suiavca koji se obmanjuje da je
jak. A sad nita, sve je ugaeno, sivo. Govori se da je sve loe... a
moda imaju i pravo.
Ja ne vidim nekakve velike razlike odgovori Aracil.
Nemoj to rei. Madrid je onda bio neobian grad, drugaiji
od ostalih, jedan od ono malo romantinih gradova u Europi, grad
gdje je ovjek mogao ivjeti samo od toga to je duhovit. Jednom
quintillom, dobro sloenom, postizao si namjetenje a da nikad nisi
morao ii u ured. Drava se vladala oinski prema objeenjaku, ako
je bio promuuran, duhovit i veseo. Svi su odlazili kasno na
spavanje; nou su ulice, krme i gostionice bile pune; viali se
aljivine i veseljaci puni duha; bilo je varalica, urotnika,
razbojnika, krijumara, u drutvima se kovale podvale i sastavljali
epigrami, bilo je listia u kojima su se napadali politiari, a drugi se
klevetali, bilo je tue i batinanja, a od vremena do vremena podizala
se vjeala na Campo de Guardias, gdje se slavilo kakvo protenje
kamo je odlazilo mnotvo svijeta u kolima. I nije odonda prolo vie
od dvadeset pet ili dvadeset est godina. Onda je okolina trga Puerta
del Sol bila puna gostionica, kartanica, zakutaka, a to je naem
glavnom trgu doputalo da bude neka vrsta Dvorca uda. Na samom
trgu mogao si nabrojiti vie od deset igranica otvorenih cijelu no;
u nekima se igralo uz okladu od deset centima. Politiari su,
najprije, bili dosjetljivci. Albareda11 se hvalio da ne razumije
politiku i da govori argonom. I Romero Robledo!12 Ima li danas
takva ovjeka? Kako bi ga i moglo biti! Don Francisco bijae krasan
tip. Kako je sam bio poten ovjek, imao je naklonost, sasvim
ibersku, prema lupeima. titio je andaluke razbojnike, i u Madridu
vodio prijateljstva s najveim lupeima. Samo ova zgoda to u vam
Slavne linosti u Madridu u drugoj polovini devetnaestog stoljea, od pisaca
i politiara do torera i glumaca. Prev.
11
Jose Luis Albareda (1828 1897), svojedobno veoma popularni novinar i
politiar, rodom iz Cdiza. Prev.
12
Francisco Romero Robledo (1838 1906), uveni govornik, politiar i
viekratni ministar, bijae rodom iz Antequere kod Mlage. Prev.
10

49

je ispriati daje sliku epohe. Don Francisco obiavao je drati

sastanke u tri sata ujutro, u svom uredu u ministarstvu unutranjih
poslova, a meu pozvanima bilo je ljudi od najbogatijih do
najsiromanijih, koji su odnosili ono to bi vidjeli: tintarnice, pera,
kare, sve. Jednom je ministar vidio da je odnesen svijenjak visok
vie od metra. To mu se uinilo pretjeranim; pozvao je glavnog
vratara i pitao zna li tko je tvorac junakog djela, a vratar mu ree da
je jedan od ministrovih prijatelja iziao s velikim paketom pod
kaputom. Tada je don Francisco napisao pismo svom dragom
prijatelju i rekao mu da je, bez sumnje, nepanjom odnio svijenjak;
ali kako mu je taj svijenjak potreban u uredu, moli da ga vrati. to
misli, Mara, to bi uradio dananji ministar?
Vjerojatno bi ga poslao u zatvor kao kradljivca ree ona.
Sigurno. A onda nisu tako radili; bilo je osjeaja za stvari.
Privlailo je ono slikovito i nemoralno. Ljudi su voljeli znati kako je
madridsko gradsko vijee arite korupcije; da je neki gospodin
savjetnik progutao sve mostie u itavu jednom predgrau, i smijali
su se kad su uli kako su naunice, to ih je poklonio slavni
krijumar, ukrasile ui kerki jednog ministra. Priznajem da je takav
ivot bio besmislen; ali je, nesumnjivo, bio zabavniji.
Jest pritvrdi Aracil bio je zabavniji.
Onoga tko se drao strogo i ukoeno smatrali su odmah
republikancem. Jasno da je to bilo smijeno, ali je bilo tako. I ovjek
se zabavljao. Danas republika nije nita.
Jest, istina je da je sirotica izgubila na vrijednosti ree
Aracil. Danas ve sadri osnove ideala kakva vratara. Kad god
mi govore o republikancima zanesenjacima, uvijek se sjetim vratara
u hotelu gdje sam ivio u Parizu, i vidim ga s pregaom i okruglom
kapicom kako mi pripovijeda prie o Gambetti. Za mene,
republikanac i francuski vratar samo su sinonimi.
Naprotiv ree Iturrioz kad ja mislim na republikanca,
dolazi mi na um fotograf iz mog mjesta, ovjek zanesenjak. A zatim,
udnovato, sve fotografe koje sam upoznao pitao sam jesu li
republikanci, i svi su mi rekli da jesu. Ne znam kakav to tajanstveni
odnos postoji izmeu republike i fotografije.
A vi, Iturrioz, niste republikanac? upita Mara.
Nisam; ni republikanac ni monarhist; ja sam antiburbonac.
Sve to je u vezi s burbonstvom za mene je neto arheoloko i
ubitano, kao mumija koja zaudara; tako, kad mi kau: Eno tamo
50

onoga burbonskog kneza, doe mi da pokrijem nosnice rupiem.

Biti e vrlo teko u panjolskoj imati kralja koji nije
burbonac ree Mara.
Zbog toga se Iturriozu i ini dobro skoi Aracil jer je
besmisleno.
to bi se zemlji u biti svialo ree Iturrioz to je kralj
voa, kralj ratnik; ne kraljevi kao ovi moderni, trgovaki putnici,
ubojice golubova, automobilisti. To je smijeno.
A zato kralj ratnik? upita Mara.
Donio bi malo ugleda i malo veselja panjolskoj. Narodom
se ne moe vladati knjigom pri, i ja mislim da e panjolac,
zaglibi li u tom obinom merkantilizmu, postati podrtina, izgubit e
sve odlike rase.
A zar vi vjerujete da su se panjolci zaista promijenili?
pitala je Mara.
Vjerujem.
U dvadesetak-tridesetak godina?
Da. Izmijenio se njihov nain miljenja, a to je ono to se
moe najbre izmijeniti u nekom narodu. ovjek sa Sjevera brzo
rasuuje kao junjak, ako ivi na jugu, i obratno; misao i kultura
brzo se stiu; ne moe naprosto ni zamisliti koliko je puno vremena
potrebno da se promijeni nagon; da se izmijeni boja kose, treba
proi nekoliko generacija, a da se promijeni jedna kost, potrebna je
vjenost. Koliko e tisua godina biti to ovjek ne strie uima?
Grozno. I usprkos tome, jo i danas ima miie za micanje uima;
atrofirani su, ali postoje. Ne; ne treba se uditi tome to su panjolci
u nekoliko godina promijenili nain miljenja. Zametak promjene
bio je ve u ono nae vrijeme; i prije su nastavi Iturrioz mnogi
ljudi smatrali onaj ivot lanim i povrnim. panjolsko je drutvo
bilo kao razdijeljena zgrada, ali koja se odrala. Dolazi rat na Kubi i
na Filipinima, i najposlije rat sa Sjedinjenim Dravama: otile
kolonije i, naizgled, nita se nije dogodilo. Ali ljudi poinju izvlaiti
zakljuke samostalno i manje-vie vele: Ali ako naa armija nije ni
priblino ono to smo mislili da jest, te ako je mornarica toliko slaba
da je bila unitena bez napora, znai onda da smo zatvarali oi pred
tom istinom, a sva je prilika da ih zatvaramo pred svime. I od toga
trenutka poinje rastono djelo analize, pa pomiljamo da panjolski
pisci, politiari, govornici, inenjeri i glumci moraju biti tako slabi i
nesposobni kao to su nai generali i nai admirali; i pomiljamo da
51

su nae prilike bijedne, i onaj tko se u to uvjeri, i svaki panjolac

koji sam vidi i primjeuje odbacuje zlatnu legendu svoje domovine.
Narod se navikne da kritizira, i tako izlazi da se danas ne mogu
uvrstiti nove obmane, a stare su nestale. U panjolskoj postoje sada
dva mjerila; jedno je mjerilo konzervativaca, koje ak moe imati
etiketu valjanosti ba kao i anarhistiko, a kae: Je li to slubena
nauka, slubena politika, slubena literatura? Budui da je takva,
bila dobra ili slaba, ona je dostojna potovanja. A drugo je mjerilo
nekonzervativca, a to je svaki ovjek koji raspravlja, koji je stigao
do sumnje u ono to je sankcionirano te kae: Je li to slubena
literatura, slubena nauka, slubena umjetnost? Budui da je takva,
ona je slaba. Izmeu jednoga i drugog mjerila nije mogu
sporazum. I tako se u panjolskoj nita ne potvruje. to ostaje od
naeg doba? Nita. Tko se jo sjea Castelara, i Cnovasa, i Ruiza
Zorille, Campoamora i Nueza de Arce? Nitko. Sve se to ini kao
mrtvi teret to ga je ljudsko pamenje ve bacilo s ruba i osudilo na
zaborav. Danas poinje negiranje, barem se sumnja, ide se u potragu
za istinom, trai se pozitivizam... i spretan pjesnik, onaj s quintillom
koji je prije dvadesetak-tridesetak godina mogao ivjeti samo od
toga, danas umire od gladi ili mora postati pisar; a aljivina postaje
nosa kovega, jer od ala nema koristi; razmetljivac iz igranice
nailazi na zatvorene kartanice; onaj to je sanjao da e od gradskog
vijea nainiti unosan posao za sebe, vidi da opinska uprava
postaje moralna... i odlaze aroliki probisvijeti... svega nestaje... i
tako u panjolskoj imamo, ne ba brodolomce vrline, slave i
umjetnosti, kao i posvuda, nego brodolomce imoralnosti,
brodolomce spekulacija, brodolomce potajnih rabota, kao to u
politici imamo posljednje od posljednjeg: brodolomce anarhizma.
I vi vjerujete da je to zaista zlo? upita Mara.
Zlo, ne. Mogue je da s vremenom bude zdravlja. Tonemo,
propadamo... Tkogod e naii na vrsto tlo, i opet emo se dizati.
Tada e se panjolska preporoditi...
Incipit Hispania? uzviknu Aracil.
Ako to vjerujete, zato se tuite? pitala je Mara.
Ne trebam se tuiti? Ne vidi li da sam ja ovjek iz druge
epohe? Prije su govorili da u svim drutvima postoje tri razdoblja:
teoloko, metafiziko i pozitivno. Ja sam tip to je izmeu teolokog
i metafizikog razdoblja. to da radim u tom pozitivnom drutvu
kao to je to koje se namjerava stvoriti? Moe li mi to rei, Mara?
52

Zar ne shvaa da bi od nas htjeli stvoriti Engleze, a panjolci smo?

Ne, ne; to je teko. Pribivamo propadanju jednog svijeta, kraju
jednog romantiarskog drutva. Ja sam prestraen i radim kao dama
Javiera, jedna stara gospoica iz mog mjesta.
A to je radila ta dama Javiera? upita Mara smijui se.
Ta vam dama Javiera bijae gospoica od sedamdeset
godina, a dolazila je u drutvo u nau kuu kad bijah djeak. Dama
Javiera, koja je ve imala onu zlu analitiku sklonost to nas je sve
osudila na propast, kartala je s mojom bakom i sa starim upnikom
to se zvao don Martin, i izmeu jedne i druge igre propitkivala je
upnika o stvarima to se odnose na vjeru: Hoe li to biti mogue,
gospodine upnie? Moe li se takvo to dogoditi? govorila mu je.
A don Martin odgovarae pouno: Dama Javiera, nije pristojno
ispitivati, i oznaio bi sebi poen crvenom ili bijelom kredom. Ja
sam se najprije smijao; ali sam poeo uviati da je savjet to ga je
davao dami Javieri zapravo veoma dobar i da nije pristojno
ispitivati.
A to vas ne prijei da uvijek ispitujete odvrati Mara.
To je mana. A ti, Aracil, vjeruje li da e taj brak promijeniti
to u panjolskoj?
Kako se uzme. Ako je kraljica inteligentna...
Zacijelo jest ree Mara. Engleskinja je, iz obitelji u
kojoj ima mnogo okretnih ljudi.
Ne, ona je napola Njemica ree Iturrioz.
A vi ne vjerujete u Njemice?
Ne vjerujem; njemaka ena je priblino toliko
produhovljena koliko i kakva junica.
Ti si laskavac, mome! ree Aracil.
To je moje miljenje. Ali ti kaem: ja bih se veselio da se
nita ne dogodi. I ne samo u budunosti negoli ve i sutra
nagovjeuju se teki dogaaji. Govori se da su stigli dinamitai.
Matarije! gunao je Aracil.
Ali priaju da ima nekakav straan bauk, dijete nalazi
anonimna pisma pod jastukom. Mene to srdi, vjeruj mi. Toliko
uznemirujemo te jadne kraljeve da e se svi vrsto ujediniti te e
objaviti trajk. I onda da vidi muke i nevolje! Neemo znati to
nam je initi s uniformama otropernika u panjolskoj! Pretjerano
vuemo uetom, pa nam se dogaa s kraljevima ono to nam se
dogodilo sa svetcima.
53

 A to nam se to dogodilo sa svetcima? upita Mara.

Nita, presjekli su vezu sa zemljom. Naposljetku, sve to
okree na zlo, i ja ne mislim sutra izlaziti, jer, mala, postajem star i
veoma plaljiv; ako se to dogodi, snai e me u postelji.
Iturrioz je jo neko vrijeme fantazirao o ovom i onom, a kad je
odbilo jedanaest, uzeo je kaput i otiao, zaeljevi laku no i
opomenuvi, u ali, da budu oprezni.

54

Glava osma
STRANI DAN
Sutradan je Mara naumila da s roakom Venancijem i
njegovim kerkama ode u Cercedillu, ali se put odloio, jer je
Paulita, najmanja inenjerova djevojica, no uoi toga oboljela od
ospica.
Aracil je pregledao djevojicu. Doktor je bio prilino zaposlen
poslijepodne, a osim toga bio je pozvan u kuu markiza Sendille na
objed. Prihvatio je poziv mislei da e njegova ki ii s Venancijem
izvan grada, a kako je bolest djevojice osujetila izlet, dogovorili su
se da Mara poslije objeda s inenjerom ode gospoi Beln, a Aracil
e doi po nju.
Bolesna Paulita bila je ljubimica Marijina i eljela je da njena
tetka bude neprestano kraj nje, da je mazi i ljubi.
Ne mogu to dopustiti ree inenjer; moe ti prenijeti
bolest.
Zar se prenosi djeja bolest...?
Ja vjerujem da se prenosi! Svakako je bolje da nisi s njome
i Venancio prisili djevojku da izie, opere se sublimiranom
vodom i raskui odjeu.
Poto su objedovali, Mara se zatvori u sobu sa starijim
djevojicama; ali je bolesnica to opazila i traila da doe k njoj, a ne
doe li, bit e plaa.
Vidi, najbolje je da ide ree Venancio, koji je bio u
brizi zbog bolesti djevojice i bojao se da se njegova roakinja ne
zarazi. Slukinja e te otpratiti.
Zato? Ii u sama i Mara se oprosti s djevojicama i na
etalitu Rosales ue u crveni tramvaj.
Tetka Beln stanovala je u ulici Prado; tramvaj je vozio u
blizini njene kue. U prolazu primijetila je Mara da se na ulicama
ivahno razgovara, ali nije obraala panje.
Bila su tri i pol ili etiri sata kad je stigla u kuu tetke Beln.
Pozvoni, ue u salon i nae da svi prisutni govore u jedan mah.
to je? to se dogodilo? zapita.
Zar ne zna nita?
Ne znam.
55

 Bacili su bombu.
Zbilja?
Da.
Ima li unesreenih?
Mnogo. Ujak Justo ree da su dvojica mrtva; ali sada kau
da ih je pet, i bezbroj ranjenih.
Kakve li strahote!
Mara je to kazala s onom povrnom sveanou kojom se
tumae zbivanja koja se nisu vidjela ni osjetila. Zatim odmah
pomisli na oca i uznemiri se: Gdje bi mogao biti u ovom trenutku?
On, koji je bio tako radoznao? Bit e da je otiao na mjesto
atentata.
Ujak Justo, tetka Beln, Carolina, nekoliko gospode i gospoa
to su se nali u posjetu, zapletoe se u razgovor o anarhistima i
bombama, i njihov je razgovor poeo straiti Mariju. Svi su se
zgraali zbog atentata, ali su zloin promatrali razliito.
Za mene su to luaci tvrdio je ujak Justo.
Zvijeri su to! govorio je, sav izvan sebe, gospodin koji je
bio dobavlja sukna za vojsku, a to mu je, bez sumnje, davalo
izvjesnu sklonost nasilju. Trebalo bi ih pohvatati i postrijeljati!
I ja tako mislim pridrui se Carolina.
I ne bih se zadovoljila time da ih strijeljaju, nego bi trebalo
da se prije i namue.
Ja ne bih tako sa svoje e strane ujak Justo, etajui
sobom. Najbolje bi bilo da ih protjeraju. Sve one koji imaju ideje
to nisu prilagoene opem nainu ivljenja otpremio bih na kakav
otok i ostavio ih ondje s oruem i strojevima, da rade i ive.
Kakvo orue i strojevi! bijesno e suknar.
Raskomadati ih! Jeste li vi anarhist? Jesam. Evo vam onda! i
svakome hitac. Jer su ti zloini kukavstvo i sramota.
I gospodin ponovi te rijei kao da je u tom trenutku uinio neko
veliko otkrie.
Usprkos tome, vidjet ete ree ujak Justo kako e se i
taj zloin uzimati u obranu.
Ja bih ispalio hitac u onoga tko bi ga branio.
Zaista mrmljala je tetka Beln plaljivim glasom to
su ti jadni ljudi bili krivi? I jadni vojnici! Razumijem kad ustaju

56

protiv ovjeka kao to je bio Cnovas 13 i kad ga ubiju.

Jasno! cinino e ujak Justo. To je svakako manje
opasno za nas koji nismo politiari.
Mara je postajala sve nemirnija to je vie mislila na oca.
Tetka Carolina, a tako i drugi, govorei o anarhistima, pozivali su se
na nju, zamjerajui joj bez rijei to je njen otac imao tako opake
ideje.
Uto stie mu tetke Beln s novim vijestima: broj mrtvih popeo
se na deset. Razgovarao je s jednim prijateljem, slubenikom u
dvoru. Kralj i kraljica vratili su se silno impresionirani; ona sa
ivanim napadajem, a on je uzbuen plakao.
Nije istina! povika suknar. Taj vas je gospodin
prevario. Kralj nije plakao.
A to vi znate? upita ga ujak Justo.
Znam to, jer kralj ne plae.
Zato ne? to je u tome udno? Mu gospoe Beln
nadoveza kako mu je prijatelj rekao da je samo jedan od ruskih
velikih knezova, naviknut na prizore te naravi, bio miran, i da je
savjetovao kralju da odmah izie i proeta ulicama, zbog ega bi ga
narod pozdravio. ini se da se kralj nije odluio. Umjesto njega,
ruski veliki knez iziao je u graanskom odijelu da vidi kuu
zloinca, a kako je u njegovoj kraljevskoj obitelji poginulo od
atentata nekoliko osoba, pa je ve gledao, bez sumnje, s izvjesnom
ljubaznom familijarnou anarhistiku samu, zatraio je od
policijskog glavara da mu pokloni krhotinu bombe, jer skuplja
kolekciju.
Popodne je bilo za Mariju prava muka. eljela je otii, ali je
ekala, jer se dogovorila da e se tu sastati s ocem. Bilo je est sati
kad se pred kuom zaustavila koija; Mara, paljiva za sve umove
ulice, oslukivala je sa strepnjom. Otvorie se vrata salona i ue
slukinja. Mara se ledila od zle slutnje.
Gospoice, izvolite izii, eka vas otac.
Mara brzo pozdravi roake i prijatelje i pouri se niza stube.
Po oevu izgledu razabrala je da je neto teko posrijedi. Aracil je
imao izoblieno lice, tijelo mu je drhtalo, usne mu potpuno bijele.
Cnovas del Castillo (1828 1897), panjolski politiar, historiar i
knjievnik, esto bio ministar predsjednik (diktator) za vladavine Alfonza XII. Ubio
ga neki anarhist u Santa-Aguedi. Prev.
13

57

Nosio je kabanicu preko ruke, a to je rijetko kad inio.

to je? to se dogaa? htjede upitati Mara, ali joj glas
zamre u grlu.
Aracil, ne odgovorivi na nijemi upit, uhvati kerinu ruku i
promrmlja, kao bez daha:
Hajdemo.
Ali, to je?
Brull je ono postavio.
On?
Da... i susreo me... traio je da ga zatitim... Odveo sam ga
kui... Ne znam to emo... kuda emo i kamo? Oh, boe... ! Ja sam
upropaten!
Mara pritisnu oevu ruku.
Umiri se ree mu. Vidjet emo to emo... to misli?
to kani?
Ne znam uzviknu Aracil ne znam to da radim...
Pitanje bi bilo mogu li se gdje smjestiti, preobui i pobjei.
I gdje bismo se mogli smjestiti?
Gdje? Gdje...? Ne znam.
Moda u bolnici...
Jest, hajdemo u bolnicu... Kako ti je to palo na pamet...?
Jest, hajdemo onamo.
Poli su ulicom Leon, izili na trg Antona Martina i spustili se
ulicom Atocha. Doktor je gledao na jednu i drugu stranu, u strahu da
ne bude prepoznat. Odjednom Aracil stisnu ruku svoje keri.
to je? zapita Mara, prestraena.
Ne uje? Izvanredno izdanje novina s pojedinostima o
atentatu. Kupi ga. Ne, neemo ovdje itati.
Stigli su u Opu bolnicu. Vratar im nije doao u susret; popeli
su se stubama to bijahu osvijetljene velikim ali jadnim svjetiljkama.
Opatica prie doktoru da ga neto upita. Aracil odgovori kako je ve
mogao i u pratnji keri ue u portirnicu. Zatvorivi vrata sjede
odmah na stolicu i pomrmlja:
Ja sam gotov.
Ali, najposlije, to se dogodilo? Kako se dogodilo? upita
Mara. Ispriaj mi sve.
Poslije ruka u markizovoj kui iao sam ulicom Fuencarral,
kad me na ulazu u ljekarnu don Jesusa neki ovjek zgrabi neobino
snano za ruku. Okrenuh se. Bio je Brull. Upravo sam bacio
58

bombu dok je prolazila povorka, ima gubitaka, ree mi. U poetku

nisam razumio to je rekao, pa mi je morao objasniti to se dogodilo.
I to mislite sad? pitao sam ga. Ne znam; htio sam da se ubijem,
ali videi da me nitko ne slijedi i ne namjerava me uhvatiti, doao
sam dovde. lmate li kakvo mjesto da se skrijete? Nemam, pa
sam mislio na vas. Zatitite me, Aracil! Ako me uhvate, rastrgat e
me. Stigli smo do kue ne govorei. Ja nisam tada potpuno shvaao
svu teinu toga. Otvorih vrata, ue on, ja za njim. Uputio se do
ormara u blagovaonici i lakomo popio dvije ae vode. Mislim da
je najbolje, rekoh mu, da ostanete ovdje osam ili deset dana. A
vi? upita Brull. Rei u vrataru da odlazim. Ne, ne, idem s
vama, ja ne ostajem. Vi me elite denuncirati, a ja pucam u onoga
tko me izda, i naglo izvue pitolj i zavitla njime po zraku. U onom
trenutku nisam osjeao takav strah kao sada. Bili smo u toj situaciji,
gledali se s uasom, kad zazvoni zvono. Sakrijte se, rekoh Brullu.
Otiao sam do vrata. Bio je pismonoa, uruio mi Medicinski
pregled. Zatvorih, zovnuh anarhista i odlunim glasom, gotovo
podrugljivim, to je i mene samog vrijeao, rekoh mu: Ovdje, u
kui, ivei sa mnom, ne moete ostati; moja ki, posluga, susjedi,
svi bi saznali. Ako se slaete, ima zasebna prostorija s kovezima i
starim namjetajem; gleda na krov. Onamo nitko ne ulazi; imam
ondje kostur, pa se slukinje, koje to znaju, ne usuuju otvoriti ta
vrata. Osim toga, moete se zakljuati. Smjestite se ondje, zatvorite
se i ostanite petnaestak dana. A neete me izdati, Aracil?
Neu. Prisiete li mi?, povika on gotovo plaui. Prisiem. I
Brull se smjesti u sobu. U tom trenutku mislio sam bjeati. Prolo je
tjeskobnih pola sata u nedoumici, jer sam u sebi govorio: Ako uje
moje korake i pomisli da namjeravam pobjei, izii e i pucat e u
me. elio sam da tkogod pozvoni na vratima da bih se otputio. Uto
zauh korake; netko se penjao na gornji kat. Sjetio sam se da ondje u
blizini imam zvonce i sam sam pozvonio. Otiao sam do vrata i
pretvarao se da s nekim govorim, uao sam u radnu sobu, otvorio
ormar, pokupio sav novac i iziao u trku.
I to ti mogu uiniti to si titio Brulla? pitala je Mara.
to mi mogu? Mogu me zauvijek poslati na robiju.
Ma to je nemogue.
Nemoj to rei, Mara. Ne zna ti to je pravda. Smatrat e
me sukrivcem, jatakom. Moda me osude i na smrt. Kako da
objasnim da nemam udjela u tom zloinu?
59

 Ali ti si neduan.
Jesam. Kau da su i oni iz Montjuicha bili nevini, a
strijeljali su ih i muili.
Onda, nema se emu nadati; treba bjeati i preruiti se...
Odrei bradu i kosu; ja u ti je odrezati.
Aracil izvue iz kutije kare i, posluan kao dijete, sjede na
stolicu. Mara ocu oia kosu.
Sad bi bilo najbolje da se obrije.
Aracil se lati brijanja.
A ti dotle pogledaj to veli izvanredno izdanje mrmljae
doktor.
Mara je, puna tjeskobe, poela itati. U uvodu bile su
uobiajene reenice, fraze kojima se tretiraju katastrofe te vrste;
zatim je, nekako zbrkano, dolazio izvjetaj o dogaaju. Bilo je deset
mrtvih i mnotvo teko ranjenih i na samrti. Dok je itala potankosti,
Mara je problijedjela, ruke joj drhtale. Krv to je u mrljama tekla
proeljem kue, komadi modane mase na plonicima... te su
pojedinosti dale Mariji stvarnu sliku strahote i veliine zloina.
Vijesti su bile izmijeane s neumjesnim objanjenjima, a rijei
opak, kukavica, i divljak pojavljivale se u nekoliko puta,
simetrino ukraavajui tekst. Kao da bijae glavno pronai pravi
pridjev da se oznai atentat.
Dok se brijao, Aracil je ovdje-ondje okretao glavu da bi
pogledao Mariju. Blijed kao kamen, pitae:
Uasno, ha?
Jest, uasno.
Uto Mara baci pogled na posljednje retke novina i uzviknu.
to je? upita Aracil s britvom u ruci.
Mara je itala:
Posljednja vijest. Sumnja se da je izvritelj atentata mladi
Katalonac imenom Brull, koji je prije tri dana doao u
neko svratite u ulici Mayor. Anarhist je imao vremena da
pobjegne, okoristivi se opom pometnjom. Kad su uli u
sobu iz koje je baena bomba, pronaena je na
umivaoniku trcaljka i boca napol puna nitrobenzina.
Koveg zloinev sadravao je samo ljetnu kabanicu,
dvije velike boce, prazne, kutijicu sodabikarbone, i dvije
knjige, jednu francusku, Misao i stvarnost od A. Spira, i
drugu, spomen-spis samog doktora Aracila, Anarhizam
60

kao sistem drutvene kritike; tu je knjigu Brullu posvetio

sam autor.
Oh! promrmlja Aracil obeshrabren. Ubio me.
I ispusti britvu na stolicu.
Ne uzviknu Mara. Sada ne smije gubiti vremena.
Znamo da nas trae i da e nas traiti. Valja se pouriti. Hajde,
zavri brijanje pa da krenemo.
Hajdemo prihvati on. Ti bi morala ovdje ostaviti eir,
da ne privlai panju.
Mara skide eir, razreza ga karama u nekoliko komada i
umota u novine.
Doktor se bojao da e na izlazu primijetiti njegov promijenjeni
izgled, i ki mu preporui da, dok silazi stubama, iako nije bilo
hladno, podigne ovratnik kabanice i pokrije usta rupcem. Svjetlost je
bila previe oskudna da bi se zamijetila promjena fizionomije.
Dobar veer, don Enrique pozdravi ga neki momak dok
su prolazili hodnikom.
Dobar veer.
Jeste li to vidjeli?
Da, strano je.
to vam je?
Malo mi je slabo. Zbogom!
Laku no, don Enrique. I gledajte da ozdravite.
Izali su iz bolnice i krenuli Pradom.
Skini naoale ree Mara.
Aracil ih skide i spremi u dep.
Nitko te ne bi prepoznao.
Zbilja?
Zaista.
Slavni doktor, obrijan, izgledao je kao trgovaki pomonik.
Sjeli su na klupu u Pradu i uzeli raspravljati. to da uine? Sjesti na
vlak bilo je opasno. Mara je pomislila na roaka Venancija; ali je
odmah odbacila tu misao: samo bi ga uzalud kompromitirala.
Trebalo je odmah neto uiniti. Ali to? Nisu htjeli krenuti odande
dok ne stvore plan. Napravili su pregled svih prijatelja koji bi mogli
sakriti Aracila.
Nijedan ne bijae takav da ne bi ulijevao sumnju ako bi
pomogao da ga skrije.
A straar u Casa de Campo, onaj kojemu si lijeio
61

djevojicu? odjednom e Mara.

Isidro?
Da, on.
Istina. To bi bilo najbolje. Ondje bismo bili sigurni. To je
ideja, divna ideja! Nitko ne moe u njega sumnjati! Ali kako da
uemo u Casa de Campo?
Moemo ii sutra.
A dotle? Noas?
Mogli bismo... kamo bismo mogli, mili boe?
Ne znam, ne znam.
Kamo idu ljudi s veselim enama?
U Fornos... u Bombillu.14
Onda hajdemo u Bombillu.
U Bombillu?
Da. Ondje je u blizini Casa de Campo, i ujutro moemo
straaru.
Misao je bila dobra, tako dobra te se doktoru inilo da bolje i
nema. Mara ostavi zametak s komadima svog eira pod klupom.
Izioe iz Prada u ulicu Alcal. U istom zraku noi blistala
elektrina svjetla, irokom ulicom sa strane sjale su, kao zvijezde u
prosutku, obojene ploe tramvaja i fenjeri koija. Dok su tako ili u
mnotvu, Aracil prepozna pred sobom jednoga od svojih prijatelja iz
drutva u Suizu.
Aracil je zacijelo u zatvoru ree taj prijatelj.
Misli? priupita drugi.
Jest, ovjee.
Ali, je li poznavao toga Brulla?
Kako ga ne bi poznavao! Pa bio mu je prijatelj!
Aracil se najprije iznenadio, a onda ga uhvati estok strah.
Umiri se ree Mara ne poznaju te.
Ali je Aracil i dalje drhtao. Ki ga pomatrae zapanjena. Bijae
joj ba nemilo to je otac takva kukavica. Uvijek je ostavljao dojam
energina i odluna ovjeka, i takav je, bez sumnje, i bio koji put, ali
u svojoj sredini, meu svojima; sm, odijeljen od prijatelja i onih
koji su ga bodrili, bio je plaljiv kao boleljivo dijete.
Stigoe na Puerta del Sol; trg bijae pun svijeta, jedva da si
mogao koraknuti; vladao je potpun mir i bezglasna panika. Svaka
14

etvrt na sjeverozapadnom rubu Madrida, na obali Manzanaresa. Prev.

62

buka proizvodila je uzbunu i mnotvo je odmah bilo spremno da

bjei.
Otac i ki krenue ulicom Arenal i zatim ulicom Arrieta. Na
poploanu dvoritu stare biblioteke plesalo se, glazba svirala na
povienoj podnici od dasaka, ukraenoj papirnim vijencima, balerine
se uvijale izvodei pasodoble, ali ne bijae ivahnosti ni veselja. U
veama, u skupinama, ljudi govorili o atentatu; itav grad kao da je
pritiskivala tragedija dana, donosei mnotvu smetenost i alost.
Ljudi su osjeali nesklad izmeu toga brutalnog udarca anarhizma i
blagosti ambijenta. U Madridu! U toj mirnoj sredini, u gradu
ispravnu, neosjetljivu za kolektivnu egzaltiranost; u tom gradu umne
i duhovite mlade gospode, inteligentnih i skeptinih djevojaka,
gradu gladnih to su pomireni sa sudbinom, u takvu gradu
bomba! Bilo je nelogino, neshvatljivo, neobjanjivo. Davala se
fantastina objanjenja da se razbistri taj nesklad: moda karlisti,
moda jezuiti... kome bi to moglo biti u raunu? I nije se prihvaalo
najpriprostije razjanjenje, sluaj ovjeka osamljena, bolesna,
teatralna u svom oaju, ovjeka kome se prije bombe rasprsnuo
mozak u lubanji.
Aracil i Mara sjedoe na trgu Oriente na klupu do koje nije
dopiralo svjetlo ulinih svjetiljaka. Kraj njih na drugoj klupi
razgovarale dvije starice odjevene u crno, jedna od njih s djeakom.
Nema vie vjere ree jedna. Vjerujte, gospoo, svijet
je izgubljen, propao je. Jeste li vidjeli? Tamo u blizini, u onoj ulici,
pleu.
Neka se zabavljaju.
Da, ali na dan kao to je dananji, kad je bilo toliko rtava...
Vjerujte, kad na to pomislim...! Kad bih ja znala tko su poinitelji,
sasjekla bih ih na komade.
Vidite, gospoo: ja mislim da su uinili veliko zlo, i da su
oni to su bacili tu bombu ba gnusni; ali i da itav dvor i
aristokracija prolaze puni dragocjenosti usred siromana naroda, s
bijedom to je ima u Madridu... Jest, ima i toga...! Jer vi, gospoo,
ne znate ovdanju bijedu.
Zar vi to velite meni koja ivim u jadnu predgrau?
Aracil, nestrpljiv, ustade.
Hoe li da uzmemo koiju? upita Mariju.
Ne, neu.
A budemo li ili sami putem u Bombillu, pjeke, neemo li
63

pobuditi sumnje?
Najbolje e biti da krenemo tramvajem.

64

Glava deveta
U BOMBILLI
Sioe na trg San Marcial. Prodavai izvikivahu veernje
novine.
Mara kupi La Correspondencia i Heraldo, i s ocem ue u puni
tramvaj to vozi prema Bombilli.
Tako, s tolikim ljudima miljae doktor nee se
zadrati na nama.
Na prijelazu, neki zlonamjerni gospodin, crnih brkova i malko
kiljav, posvetio se dobacivanju ubojitih pogleda Mariji, i najposlije
je potiho upita bi li mogao s njom govoriti. Ona okrenu glavu ne
marei.
Sioe na tramvajskoj postaji. kiljavi gospodin ieze kad je
vidio Mariju gdje se vrsto uhvatila Aracilu za miku.
Otac i ki pooe jo malo naprijed te izbie na iroki dio puta
na kojem su se s jedne i s druge strane redali restorani s vrtovima, sa
jako osvijetljenim ulazima.
Uoe u jedan; prooe velikim trijemom gdje bijae izlog i
nekoliko stolova. Nasuprot ulaznim vratima otvaralo se dvorite s
drveem; u dvoritu svirao organac; i na jednoj i na drugoj strani
trijema bilo stubite.
Htio bih sobu ree Aracil postarijem konobaru koji im je
doao ususret.
Popee se jednim stubitem, i konobar ih odvede na galeriju,
razdijeljenu rebrenicama; gledala je na dvorite gdje bijae drvea i
gdje je uz zvuke organca plesalo nekoliko parova.
U drugom dijelu galerije, to od odjeljka u koji su uli doktor
Aracil i njegova ki bijae odvojen zelenom rebrenicom, nalazio se
nekakav debeljko, crven, s kordovanskim eirom na glavi; bijae taj
svat u drutvu grube ene.
Eh, ljepotice! debeljko e Mariji promuklim glasom,
zabacivi eir na zatiljak. ivjele ene!
Mara se okrenu da ga odmjeri otrim pogledom, a on joj ree:
Nemojte me tako gledati, djevojice, jer me zaluujete! Ne
znate koliko mi se sviaju takve ene!
Maru ponese elja da se smije. Aracil, gnjevan, izie naglo u
65

hodnik i ree konobaru:

ovjee, pogledajte ima li kakva druga prostorija, bolje
odvojena, jer se mijeaju meu nas.
Vi biste zacijelo odvojenu sobu, sasvim za sebe
prepredeno e konobar, kidajui rijei. Je li tako?
Da, gospodine.
Dobro, dobro. Hajte sa mnom i konobar zlobno zamiri.
Zatim ih povede dugim hodnikom gdje su se s obje strane nizala
sivo obojena vrata, i najposlije otvori jedna i upali elektrino svjetlo.
Ondje je vonjalo po vinu i konjaku tako jako te je Mara pomislila
da e joj pozliti.
Hoete li veerati? pitao je konobar.
Hoemo.
Dok je Aracil naruivao jelo, ue cvjear s koarom crvenih
karanfila i ponudi Mariji cvijee.
Hoete li?
Dajte.
Mara, uze dva velika crvena karanfila pa ih, onako kako je
vidjela u svih lakih ena to su ondje plesale, zadjenu u kosu, da bi
izgledala kao jedna od tolikih. Zatim proviri kroz prozor; Aracil
uini isto i ovije ruku oko pasa svoje keri. Dok su tako stajali kao
da jedno titi drugo, javi se konobar:
Ej, gospodine, veera je na stolu! Mara se okrenu, a izraz
na konobarevu licu natjera je da pocrveni.
Kakvo li miljenje ima taj ovjek o njoj! Ali, na kraju, to i jest
ono to se htjelo da ih dre za ljubavnike. Sjedoe za stol; nijedno
nije osjealo ni najmanje teka; kako je Aracil mislio da bi svaka
sitnica mogla posluiti kao znak koji e ih otkriti, pokupi jelo i baci
ga kroz prozor. Popili su samo vodu i uzeli kavu s konjakom. Poto
se zavrila veera, konobar se povukao, a Mara zatvori vrata.
Kad su ostali sami, Aracil poe itati novine; ali se toliko uzbuivao
da je poeo drhtati, zubi mu cvokotali.
Zato ita? ree mu Mara. Treba nam vedrine. Hajde
da vidimo ples.
ulo se udaranje u dlan, razlijegali se uzvici to su dolazili iz
dvorita. Provirie kroz prozor. Suelice, u prostoriji pod galerijom,
izloeni pogleima publike, ena i mukarac plesali zapateado uza
zvuke gitare. Zacijelo su bili profesionalci, sudei im po njihanju i
po savrenim pokretima.
66

 Ol! Hoemo li tamo? vikali fifirii, probisvijeti i

kojekakav olo to je ondje sastavljao drutvo.
Neki tikvan, monotonim glasom pijanice, udari u tupav pjev,
poe nekakvu pjesmu o grobljima i agonijama, kadli ga drugi
zapovjedniki presjee:
uti, glupane!
Kasnije, kad su ga saletjeli, onaj to je svirao gitaru, malen,
postariji ovjek, okrenu pjevati; mladii i one djevojke sastavie
zbor, a pjeva, veoma dubokim glasom, kao da recitira i kao da mu
se uri, poe tango o Esparteru:
La muerte del Espartero
en Sevilla causo espanto;
deste Madrid lo trajeron,
deste Madrid lo trajeron
hasta el mismo camposanto.
(Kad pogibe Espartero,
u Sevilji nasta strava;
iz Madrida je torero,
iz Madrida je torero
u grob stigo, ondje spava.)
Zatim se glas pjevaev podie uvis kao strijela, prijee u
najvii ton, i u tome tonu pjevae o pokopu toreadora, o vijencima
to ih je odnosio, o rijeima to su ih toreru posveivali njegovi
drugovi, o alosti naroda, i kad se taj dio zavravao, gitara je
oivjela kraj sa nekoliko akorda, kao da se ne eli prepustiti tuzi
zbog junakove smrti.
Zatim pjeva u jednolinu tonu zavri tango rijeima:
Muri por su valentia
aquel valiente torero,
llamado Manuel Garca
y apodado el Espartero.
En el circo madrileo
tore con mala suerte;
la aficin, que no dorma,
67

le llorar eternamente.
(Od junatva smrt ga stigla,
junak bjee taj torero,
zvan Manuel i Garca,
a nadimkom Espertero.
U areni u Madridu
borio se slabe sree,
on pogibe za corridu,
prealit ga nitko nee.)
Pjeva zavri udarivi bijesno cijelom rukom po gitari, a svijet
u onoj prostoriji i na dvoritu udari u oduevljen pljesak. Traili su
da ponovi pjesmu, i pjeva poe iznova.
Aracil i Mara sluahu zadivljeni. Usred noi ta pjesma
divljine, klonua, surovosti i boli izazivala je jak utisak, doimala se
duboko i tjeskobno.
Kako je naa zemlja strana! mrmljao je Aracil
zamiljen.
Jest, istina je ree Mara.
Iz te pjesme, toga plesa, glasova, glazbe, iz svega
prokapljuje nasilje i krv... I to je panjolska, i to je naa veliina
nadoveza doktor.
Ocu i keri valjalo se svladati da bi se vratili na svoje brige.
Raspravljali su u koje vrijeme da krenu u Casa de Campo.
Mislim, bit e najbolje kad se ovo zavri i kad vie ne bude
ovdje ljudi ree Mara.
A kojim emo putem?
Onim preko mosta to ga zovu Francuski.
Mislim da ondje ima nekakva ograda.
Preskoit emo je.
Kako si hrabra, Mara! Zavidim ti na vedrini; ja sam
plaljivac, dronjak.
Mani se toga! Vjeruj, barem nekoliko sati, da si sam Cid.15
Sjedili su na divanu, gledajui u pod i ne govorei nita;
15
Cid, panjolski narodni junak (1049 1099), istakao se u mnogim bitkama
protiv Arapa. Prev.

68

kadikad bi Mara upitala: Koliko je sati? Aracil je vadio sat.

inilo se da su kazaljke naprosto paralizirane; tako su im polagano
prolazili sati.
Kad je izbilo dvanaest, doktor uzdahnu:
Jo nam valja dva-tri sata ostati ovdje. Kakve li grozote!
Ako eli, moemo krenuti.
Misli da je dobro tako?
Zato ne? Hajde, put pod noge!
Dobro je, hajedemo.
Doktor pozove konobara, plati i dade mu dobru napojnicu;
ispio je jo aicu konjaka, te on i ki izioe iz gostionice. Krenuli
su i zali Floridom, predjelom tamnim i pustim. Mariji su neprestano
odzvanjale u uima note tanga to ga je malo prije sluala.

69

Glava deseta
TRAEI PUT
No bijae divna; nebo, osuto zvijezdama, blistalo kroz lie.
Dvoje bjegunaca ilo naprijed, u urbi ali oprezno; preli su nekakav
usjeeni put i stigli do ograde to je omeivala eljeznike tranice.
Ovdje je zacijelo prolaz ree Aracil.
Ali e u kuici biti straar. Neemo tuda.
Nastavili su du ograde koja bijae via od ovjeka, traei
najbolje mjesto da je preskoe. U blizini Francuskog mosta pruga
bijae na veoj razini od zemljita s obje strane, tako da je ograda
bila visoka s vanjske, a niska s unutranje strane. Pad, kad se
preskoi zapreka, nije mogao biti opasan.
Naili su na mjesto gdje se pokraj pruge uzdizalo drvo, uraslo
izmeu kolaca ograde.
Ovo je najbolje mjesto ree Mara.
Hajdemo. Pogledaj ide li tkogod odande.
Ne, nema nikoga.
Aracil vrsto sastavi ake da poslue kao stremen; Mara stade
na njih lijevom nogom i dohvati se drveta. U prvom pokuaju nije se
mogla podii, prijeila ju je suknja; onda, odluno, stade desnom
nogom na kolce i skoi na drugu stranu ne ozlijedivi se i ne
ogulivi ruke.
Jesi li se ozlijedila?
Nita. Hajde sada ti.
Aracil pokua da se popne na ogradu, ali nije mogao; ozlijedio
je ruke i, grei se i zadihan, upinjao se dok nije, uniten naporom,
sjeo na zemlju, uzdiui.
Odmori se, odmori se malko ree Mara pa pokuaj
opet.
A ako tko naie?
Nee, ne.
Sjedili su na tlu, ona s one, a on s ove strane ograde. Odjednom
se iz daljine ulo dahtanje vlaka koji se brzo pribliavao.
Sakrij se ree Aracil.
Gdje?
Uz drvo.
70

Mara se sakrila; Aracil se pruio po zemlji, i vlak se

pribliavao uz strahovit tropot eljeza. Pojavie se svjetla
lokomotive i poee prolaziti vagoni. Stroj ispusti otar zviduk i
izbaci masu crna dima, punu iskara, te zasiti zrak vonjem kamenog
ugljena.
Da vidimo sad ree Mara kad se vlak izgubio u daljini.
Kakva li glupa poloaja! mrmljao je Aracil.
Priekaj asak i Mara, sjedei na tlu i vukui silom,
otre volan s haljine.
to radi?
Mara ne odgovori; svezala je u vor dva kraja volana i tako
nainjen pridra objesila na kolac da bude kao stremen. Stremen je
ispao previe nizak, te Aracil morade napraviti drugi vor. Zatim
stavi nogu i vidje da stremen dri; prihvati se debla i uz neto muke
uspije skoiti, ali je oderao ruke i ozlijedio jednu nogu. Dok se
prebacivao, ogrta mu pao i ostao s onu stranu ograde odakle su se
uspinj ali.
Hajdemo ree Aracil.
Ne, najprije trebamo dignuti ogrta. Ako ga ostavimo na
zemlji, mogu pronai kuda smo pobjegli.
Pomou tapa dohvatili su ogrta, uzeli oderani volan i krenuli
prugom. Poeli su polako prelaziti Francuski most, preko Floride i
ceste u Pardo. Dolje, u nekoj gostionici, nekoliko je parova plesalo
uza zvuke organca. Preli su preko rijeke, proli ispred osvijetljene
skretniarske kuice i uli u Casa de Campo. Nikoga nisu sreli. Brzo
su ili kraljevskim posjedom, popeli se uz nagib prokopa kuda je
vodila pruga, preli ogradu u kojoj su manjkali kolci to su ostavljali
rupu za lak prolaz, i najposlije izbie na zemljite s drveem i
grmljem.
Prolazili su kroza ibljak, derui odjeu; nisu htjeli ii putem.
Aracil je iao utei; Mara je, i nehotice, pjevuila tango to ga je
ula. Nije mogla zaboraviti tu pjesmu; onaj napjev neprestano ju je
salijetao i naprosto progonio.
Izgubili su puno vremena prolazei izmeu drvea. Osim toga,
bilo je nemogue orijentirati se. Nije im bilo druge ve da iziu na
put. Nakon dugog hodanja, pokazujui duboku malodunost, Aracil
ree:
Isidrova kua nije na ovoj strani puta, ve na drugoj. Morat
emo opet dolje pa gore, a ja sam iscrpljen.
71

 Nije potrebno; tamo je nekakav most.

I zaista je bio most iznad puta. Brzo ga prijeoe i malo kasnije
vidjee dvojicu andara. Mara i Aracil sakrie se meu drvee; kad
se andari izgubie iz vida, njih dvoje krenue dalje, ali se nisu
usuivali ii putem.
Ve se poelo daniti; zvijezde blijedjele, grane drvea jae se
ocrtavale na nebu, jo tamnom. Aracil stavi naoale i pogleda na
jednu i na drugu stranu; nastojao se snai. Pribliie se zidu
kraljevskog posjeda, i doktor prepozna kuu straara Isidra: malu
kuu to je imala veliku sjenicu. Vrata jo nisu bila otvorena.
to da radimo? upita Aracil. Hoemo li zvati?
Ni govora! Treba ekati da otvore.
Jest, bit e najbolje tako. Hajde da se skrijemo ondje.
Legoe u travu, vlanu od rose, izmeu drvea i proelja
straareve kue, i tako, jednom jedno a drugi put drugo, uzee paziti
oekujui da se otvore vrata. Bili su ondje vie od pol sata; nebo se
na trenutke bistrilo, ptice cvrkutale u gustiu.
Otvorili su prozor odjednom e Mara.
Zatim, poto izminu malo vremena, otvorie se vrata. Sad se
pojavio ovjek u koulji.
Aracil stavi naoale i pogleda: bio je Isidro. Straar otvori
dvorite za ivad, a odande izie oblak kokoiju.
Mislim da sad mora ii ree Mara.
Aracil, kome je lupalo srce, ustade i priblii se straaru, a ovaj,
kad vidje toga blijedog i poderanog ovjeka, zastade ne prepoznavi
ga.
Ja sam Aracil. Enrique Aracil, lijenik u bijegu ree
doktor, glasom to bijae jadan i alostan poput jecanja. Dolazim
da me zatitite.
Straar zgrabi doktora za miku:
Uite ovamo te ga ugura kroz dvorina vrata to ih je
maloprije otvorio.
Kad je vidjela to se zbilo, Mara se prepade.
to li e biti? upita se.
estina straareva odmah bijae objanjena, jer trenutak kasnije
izie iz kue ena s koarom rublja na glavi i poslije kratka
razgovora s Isidrom ode. Straar zatim doe da potrai doktora.
Tu je moja ki ree mu Aracil.
Isidro joj poe u susret i propusti ih oboje u malo dvorite.
72

 Kako ste doli dovde? Nije li vas tko vidio?

Nitko i Mara ispria to su radili da bi stigli.
Veoma dobro doeka straar.
Aracil je htio objasniti dogaaj s anarhistom, ali je mucao ne
nalazei rijei.
Ne trebate mi nita kazati, don Enrique prekide ga
gospodin Isidro potreban sam vam, a ja sam duan da vam
uinim uslugu. Sve ako biste i ivot traili! Da ste htjeli izdati
prijatelja? Ni sm kralj ne bi uradio drugaije. Radije u zatvor na cio
ivot nego prijaviti ovjeka!
Gospodin Isidro bijae vitekih nazora. Sasvim logino u
panjolca, i moda u svakoga priprosta ovjeka, da se zakon
gostoljublja stavlja iznad svakoga drugog drutvenog ili graanskog
zakona. Poto je izloio svoje misli o tome, straar nastavi:
Sad ete provesti ovdje zla vremena.
Provodili bismo gora da smo zatvoreni ree Mara.
I to je istina. Odveo bih vas u kuu, ali ima en, a neke su
brbljave.
Nama e svagdje biti dobro uzvrati Aracil.
U redu onda, ostajete ovdje preuze straar. Treba
samo biti na istu da za sve na svijetu postoji pravilo. Valja vam
spavati na sjeniku.
Odlino rekoe otac i ki.
Ima jo neto: neete moi nikamo iz ovog dvorita itav
dan.
Prilagodit emo se svemu promrmlja Aracil.
Za jelo, ve emo vidjeti to emo. Zna li gospoica to
kuhati?
Da.
Onda u vam donijeti mahuna i graka, i svakog dana
zakoljite koko ili dvije.
Ne, nije potrebno ree Mara.
Dobro; onda u vam donijeti komad suena mesa da
napravite lonac. Drva imate ovdje.
Veoma dobro i najljepa hvala! srdano e otac i ki u
isti mah.
Hvala vama odvrati gospodin Isidro.
Dobro je, eto me onda sa svime. U mene je klju od
dvorita, ovamo nitko ne ulazi... I strpljenja, jer to je, tu je.
73

Gospodin Isidro izie iz dvorita, a Mara i Aracil uzee

uvelike hvaliti plemenitost toga ovjeka. Njegovo lice nije ni
najmanje pokazivalo njegovu dobrotu; po izgledu bio je tip zlikovca
to svakoga plai. Bijae osmagao od sunca, a imao je brkove i
zaliske, ve sijede. Nosio je bijeli eir, odijelo od pamune tkanine
i dokoljenice.
Gospodin Isidro vrati se za malo vremena i u dva-tri navrata
donese to je bjeguncima bilo potrebno i najposlije naloi vatru.
Sada morate spavati. I mirovati da vas ne nau ni s
hrtovima. Ja u pripaziti na jelo, a vi ete se odmarati.
I straar dohvati ljestve i prisloni ih na zid okreene kuice to
se nalazila u dnu dvorita. Aracil i Mara popee se i uoe kroz
otvor na sjenik. Nisu mogli mirno spavati. Aracil se svakog trenutka
budio, govorei; Mara je sanjala da se nalazi u nekakvu sivu gradu
u kojemu svi bjee ne znajui od ega, a ovdje-ondje, na kakvoj
ulici ili malenu trgu, netko pjeva, a pjesma mu uvijek ista: tango to
ga je ula u gostionici.

74

Glava jedanaesta
TO SU PISALE NOVINE
ivot dvoje bjegunaca u tome zakutku bijae neobian, sasvim
razliit od redovnoga. Ustajali su ranom zorom, kad bi uli da
gospodin Isidro zove svoje kokoi, i od tog doba poinjao se za njih
niz poslova koji su ih zabavljali.
Izjutra bi Aracil nevjerojatno strpljivo tucao zrnje jema i zobi
izmeu dva kamena, i od vrste gruba brana tako dobivena pravio
tijesto koje im je sluilo za doruak. Kasnije su se samo brinuli da
im zavrije lonac i provodili tako itavo jutro.
Mara se zabavljala skidajui inicijale s rublja. Jedan od
poslova doktora Aracila bijae da tamni na suncu, eda bi tako to
vie promijenio izgled; otac i ki imali su bijelo lice onih to ne idu
po nevremenu i oboje su svakog dana provodili puno vremena na
suncu, da pocrne.
Izmeu jela, sunanja i pretresanja planova za bijeg, imali su, u
poetku, dosta posla.
Sutradan im je gospodin Isidro ostavio novine. Proitali su ih, i
u njima se ponovno javie tuga i tjeskoba. Brull jo ne bijae
uhvaen, a za doktorom su tragali kao za pomagaem.
Najzanimljivije vijesti za Aracila objavljene u novinama bijahu
ove:
U kui doktora Aracila
Jutros je u kuu doktora don Enriquea Aracila doao
policijski inspektor, jer je jasno dokazano da je doktor bio
prijatelj anarhista Brulla. Zvali su nekoliko puta u kui
gospodina Aracila; videi da nitko ne odgovara, morali su
potraiti bravara da otvori vrata. U kui nije bilo nikoga. Kad
su pitali paziteljicu kue, rekla je da je vidjela doktora Aracila
kako je iziao oko est sati poslijepodne na dan atentata. Kad su
je pitali nije li joj se inilo udnim kad je vidjela zatvorenu
kuu, rekla je da nije, jer su veoma esto doktor i njegova ki
odlazili iz Madrida ne obavijestivi nikoga. Dok je inspektor
govorio s njome, neka djevojka, slukinja u stanu na istom katu
na kojem ivi gospodin Aracil, kazala je da su juer u
75

doktorovu stanu uli um vode to je tekla. Pitala je jednu

Aracilovu slukinju: Jesu li kod kue tvoji gospodari? A ona
je rekla: Nisu. A ula sam buku slavine.
Poto su ispitani stanari kue, a nakon izjave ove djevojke,
ima povoda da se vjeruje da je Nilo Brull bio u kui doktora
Aracila i da su kasnije, zajedno ili posebice, obojica pobjegla.
Koija koji je vozio doktora Aracila
Na sud se javio koija koije broj 1329. Izjavio je da je
vozio ovjeka Aracilova opisa, elegantna, crne brade, s
naoalama, s ogrtaem preko ruke, od ulice Fuencarral do
Prada.
Aracilova rodbina
Don Venancio Arce, rudarski inenjer, pozvan na sud,
rekao je da je njegova roakinja Mara Aracil na dan atentata
bila u njegovoj kui, da bi posjetila inenjerovu kerku oboljelu
od ospica. Gospodin Arce misli da je njegov roak Aracil
poznavao Brulla; ali da se s apsolutnom sigurnou moe
vjerovati da doktor nije sudjelovao u atentatu. Misliti drugaije
ini mu se ludost.
Gospoa Beln Arrillaga izjavila je da je njena sestrina
Mara, ki doktora Aracila, bila u njenoj kui od tri do sedam
sati uveer, kad je po nju doao njen otac.
Sestra Mara, iz Ope bolnice
Sestra Mara, iz bolnikog odjela to je na brizi doktora
Aracila, izjavila je da je na dan atentata, uveer, vidjela doktora
kako je doao s jednom enom. Sestra je neto Aracila pitala u
vezi s lijeenjem nekog bolesnika s bolesnim bubregom, i
poslije vie nije vidjela doktora. Jedan bolniki sluga vidio je
da je doktor Aracil iziao sa kerkom, nekako oko sedam ili
sedam i po uveer; razgovarao je na as s njima, ali doktor nije
imao volje za razgovor.
Od tog trenutka nitko nije vidio doktora Aracila i njegovu
ker.

76

Opisi anarhist
Izdani su telegrafski nalozi svim eljeznikim stanicama s
opisima Nila Brulla, doktora Aracila i njegove keri. Sumnja se
da e uspjeti da pobjegnu iz panjolske.
Doktor Aracil
Doktoru su Aracilu etrdeset i dvije godine, srednje je
visine, ima crnu bradu. Doktor je lijenik u Opoj bolnici i
uiva dobar glas. Njegova mnoga klijentela, vele, mogla bi biti
kudikamo vea, ali on ne mari. Jedan je od najuvenijih i
najinteligentnijih lijenika u Madridu. Njegova ki Mara lijepa
je djevojka od osamnaest godina, veoma poznata u
madridskom drutvu.
Prijatelji doktora Aracila tvrde da je besmislica misliti da
je doktor Aracil sukrivac u Brullovu atentatu. Uza sve to ini se
dokazanim da je Aracil bio u prijateljstvu s anarhistima, koje je
zatiivao svojim utjecajem i svojim novcem.
Ruskinja
Pria se da je neka gospoica Ruskinja, pripadnica
terorizma, u drutvu Brulla i jednoga znaajnog anarhista iz
Barcelone, koji je nestao, bila u kui doktora Aracila i da se s
njim dogovarala. Ima ih koji tvrde da je doktor Aracil bio
zaetnik toga atentata, a da je Brull samo instrument.
*
Kad je Aracil itao te izvode, u onome zakutku Case de
Campo, tresao se od straha.
Sve je ovo poput snomorice, poput kakva grozniava sna,
kazivae u sebi.
etvrtog dana uzbuenost to je odraavahu novine poveavala
se. Zatvorili su nekog Talijana, smatrajui ga anarhistom, i umalo
to ga nisu linovali, ali je jasno dokazao svoju nedunost. Ni
zloinac ni jatak nisu se pojavljivali. U novinama bijae Aracil
opaka i opasna linost; htjeli su ga uplesti u pariku bombu i u
barcelonske, i uzimali da je voa nekakva teroristikog udruenja. Iz
Londona su u Madrid poslali uzbudljivu vijest, dozlaboga
77

nesklapnu. Prema toj obavijesti, u Meunarodnom anarhistikom

centru u Londonu odrao se velik sastanak na kojem su raspravljali i
odobrili da bude ubijen panjolski kraljevski par. Brull, koji je bio
prisutan na sastanku, rekao je da e on u drutvu nekoga don Josa
otii u panjolsku da dinamitom ubije kralja i kraljicu. Izvjetaj se
doimao kao zgoljna izmiljotina, a fantastini anarhist don Jos
bijae vie kao da je iziao iz opere Carmen nego iz stvarnosti.
Kruna svemu bijae pria doktora Iturrioza koja je sve sasvim
zamrsila. Iturrioz je govorio o nekakvu strancu milijunau koji je
zatitio svog prijatelja Aracila... Vidio je kako je stranev crveni
automobil svom brzinom projurio onog dana kad je izvren atentat...
Dobrijan Iturrioz iznosio je sve nekakve tajne, neprestano govorei
kako nita ne zna, nema on nikakvih podataka, ve samo
pretpostavlja, misli... i tako je stavio u pokret svu policiju i naveo je
na niz krivih tragova.
Zato li Iturrioz tako radi? pitae Aracil Mariju.
Da zavara policiju, sigurno.
Moe biti. Nego, zabrinjava me Brull. to radi taj ovjek?
Petog dana jedne su novine tvrdile da je Aracil ve u Parizu, i
na tu se vijest doktor zamisli.
to misli ree Mariji da napiem svome prijatelju
Fournieru da kae kako su me ondje vidjeli?
Veoma dobro.
Aracil napisa obavijest te stavi potpis.
A ako tko od pote vidi? upita Mara
Pa ne otvaraju pisma.
Ne vjeruj u to! Za svaki sluaj bolje da ne potpie. Zar ne
moe svom prijatelju rei neto to e mu pokazati da si ti pisao, a
da ne stavi svoje ime?
Mogu. Stavit u: Stari drug s broja sedam hotela Medicis.
Da, to je najbolje. A ne bi bilo na odmet da to napie na
kojem drugom jeziku, da ne razumiju.
Fournier zna engleski.
Onda u ja napisati na engleskom.
To je dobra ideja. Osim toga, rei u mu da napravi
nekoliko posjetnica s mojim imenom i da ih ostavi na etiri-pet
mjesta.
Mara prevede pismo na engleski, Aracil ga prepisa, a ona
napisa adresu. Gospodin je Isidro priljepio marku i oprezno bacio
78

pismo u potanski sandui.

79

Glava dvanaesta
BRULLOV RASTANAK
Tri dana poto je pismo poslano novine donesoe
senzacionalnu vijest: Brullovu smrt. Jednog jutra, u svanue, ula se
dva pucnja u nekoj od kua u ulici San Mateo. Noobdija i straari u
slubi pokucae na vrata kue odakle su se ule detonacije;
probudie vrataricu i pretraie sve stanove. Ve su odlazili kad
jedan od njih vidje kako ispod vrata jedne nenastanjene tavanske
sobice izlazi potoi krvi. Kad su silom otvorili vrata, straari
naoe tijelo Nila Brulla, koji je prestajao disati. Anarhist se ubio.
Kraj njega, u biljenici pisanoj olovkom, straari naoe anarhistovo
oprotajno pismo; novine su ga objavile i komentirale. U pismu
bijae ovo:
panjolcima
Trenutke prije smrti, hladan, miran, uvjeren u svoju
nadmonost nad vama, hou da vam govorim.
Za itava mog ivota drutvo me progonilo, zatvaralo me
u tor kao zvijer. Jer sam bio bolji, smatrali su me za najgorega;
jer sam bio prvi, drali su me za posljednjeg.
Iznio bih razloge svoga Velikog djela altruizma kad bi me
panjolci mogli razumjeti; ali sam siguran da me nee
razumjeti, da me ne mogu razumjeti. Robovi se ne izjanjavaju
pobunom, a vi ste robovi, robovi svi, ak i oni koji misle da su
emancipirani. Jedni su robovi kralja, drugi morala, ovi Boga,
oni uniforme, jedni znanosti, drugi Kanta ili Velzqueza.
Sve je ropstvo i bijeda.
Ja sam sm buntovnik, pravi Buntovnik. Moja
nepokornost ne potjee iz onih glupih i vulgarnih shvaanja
kojekakvih Reclusa i Kropotkina.
Ja idem dalje, dalje od ideja.
Ja sam iznad pravde. Moj je plan samo taj da gurnem
svijet prema kaosu.
Ostvario sam svoje Veliko djelo sam. Moda to ne vjeruju
glupani koji misle da se anarhistiki atentati ostvaruju
80

zavjerom.
Jest, bio sam sm; sm prema sudbini.
Da mi je trebalo sauesnika, ne bih stigao do cilja. U
panjolskoj nema ovjeka sa dovoljno srca da me slijedi. Nema
ni dvojice kao to sam ja. Ja sam lav stavljen u dvorite za
kokoi.
Napisao bih sa zadovoljstvom studiju o psihologiji
anarhista od akcije, da je posvetim Psiholokom drutvu u
Parizu, oslanjajui se na svoja najinteresantnija opaanja, ali
nemam vremena.
Ovih posljednjih mjeseci nosio sam se nejasnom idejom
da privedem kraju svoje Veliko djelo. Kad sam se uvjerio u
potrebu da ga izvedem, nestalo je mojih kolebanja, i mirno sam
ivio, prouavajui trenutak i nain da ga privedem kraju.
ivio sam mirno, i ivot to su mi ga drugi sakrili ivio
sam snano dok sam pripravljao svoje djelo.
Moe li se uporediti izvanredna jaina mog ivota sa
smijenim ivovanjem sibarita starog Rima ili sa ne manje
smijenim postojanjem versajskih dvorjanika?
Sm u kojoj god noi prije atentata, kad sam s balkona
bacao naranu da vidim kamo pada na ulicu i da mogu pravo
utvrditi kako u baciti bombu, imao sam vie uzbuenja nego
svi oni.
Jest. Dao sam sebi obilnu nadoknadu.
U posljednjem trenutku, uzimajui bombu u ruke i
ulijevajui u nju nitrobenzin, drhtao sam: Dri, veliki
ovjee, rekoh sebi; ima pravo na to i na vie.
I kad sam je bacio obavivi je cvijeem i kad se
rasprsnula, pomislio sam da mi se raspala utroba.
Neto slino zacijelo osjea ena u porodu. I ja sam na
svijetu ostavljao neto ivo.
Prije mene u panjolskoj nije bilo nita. Nita! Poslije
moga Velikog djela ivio je ve ideal: Anarhija. Ja sam ga
bacio na svijet u tome stranom trenutku.
Da sam imao mogunost uporedbe izmeu autora jednoga
individualnog djela, mranog i bez posljedica, i autora jednoga
dogaaja koji e ganuti svijet, kazao bih da moje stanje
mozgovnog automatizma, otkad sam zamislio svoje Djelo pa
do asa kad sam ga ostvario, bijae jednako djelu
81

Raskoljnikova u Zloinu i kazni Dostojevskoga.

Mislim da bi malo ljudi zadralo onakvo jasno gledanje. U
stranom trenutku, kad sam bio na balkonu s bombom u ruci,
vidio sam na ulici nekoliko djevojaka koje su se smijale.
Usprkos tome, nisam se kolebao. Neumoljivo kao Sudbina,
osudio sam ih unaprijed na smrt. Bilo je potrebno.
Ostvario sam svoje Veliko djelo, ostvario ga sm samcat, i
s uspjehom.
Vjerujem da je moj atentat najvei od svih to su izvreni.
Svi panjolci, ukoliko nisu glupani, morali bi mi zahvaliti; jest,
svi: kralj, jer sam oplemenio njegovo zanimanje; buroazija, jer
pred opasnou izgleda manje sebina i podla; narod, jer je od
mene nauio najefikasniji i najenerginiji oblik protesta.
Imao sam trenutak slabosti, jest, kad sam se sklonio u
kuu doktora Aracila. Ne kajem se. Taj prolazni trenutak
slabosti omoguio mi je da u posljednjem asu budem svjestan
svoga ivota i veliine svoga djela.
Utonut u u nitavilo zatjeravi metak u srce. Unititi moj
mozak, ispaliti u njega, inilo bi mi se svetogre. Osim toga,
lijenici ga ne bi mogli prouavati, a nee nai mnogo
mozgova kao to je ovaj.
Zbogom.
Nilo Brull
Kad je proitao to pismo. Aracil ostade zamiljen.
Teatralna i zanosna strana svega toga, lijepa gesta ovjeka
Mediteranca to je bijae ostavio Brull, izazvala je izvjesnu zavist u
doktoru.
Valja priznati, bio je itav ovjek, promrmlja.
Poslije, kad je zavladao svojim osjeajima, mislio je na mo
iluzije to je ovjek ima da bi obratio kiseline svoga eluca i
razdraljivost jetre u idealistike i metafizike motive...
Moglo se slijediti kojim je putem krenuo anarhist, skaui
preko krovova od sobe u kui doktora Aracila do onog mjesta.
Kad je tako dolo do raspleta u pogledu glavnog sudionika
drame, iako ne na zadovoljstvo pravde i javnosti, novine su poele
zamjerati i rugati se policiji i vladi to nisu uspjele uhvatiti Aracila.
Neki su tvrdili da je doktor umaknuo iz panjolske, u
automobilu, u slavnom crvenom milijunakom automobilu to ga je
82

vidio Iturrioz; drugi, da je otiao vlakom, preruen; ali je veina

mislila da se doktor i njegova ki nalaze sakriveni u Madridu.
Kad je prolo pet dana to je Aracil poslao pismo svom
prijatelju u Pariz, novine su krupnim slovima donijele vijest:
Doktor Aracil u Parizu, a u nastavku itav niz telegrama.
Doktor je dolazio u redakciju lista L'Intransigeant da pozdravi
Rocheforta, i u razgovoru s jednim urednikom spomenutog lista
rekao da se Nilo Brull, bez sumnje, uputio njegovoj kui da bi u
njega zatraio zatitu, jer je bio njegov prijatelj. Doktor ga nije
mogao ni odbiti a ni zatititi, i odluio je da mu prepusti kuu.
Aracil je preao granicu u automobilu jednog prijatelja i odluio da
ide u Ameriku, ali ne smatra iskljuenim da se vrati u panjolsku
kad se smiri sadanja uzbuenost, da dokae svoju potpunu
nedunost. Aracil je bio u kui dopisnika madridskih novina u
Parizu, i ostavio posjetnicu.
Kampanja je dosta dobro obavljena, da nitko ne posumnja.
Nastojalo se ispitati tko je doktora spasio, ali se nita sigurno nije
postiglo.
Raspravljalo se o izruenju Aracila, a nakon etiri-pet dana
novine su poele na taj dogaaj gledati kao zavren.
Epoca je pisala: Anarhisti mogu biti zadovoljni; dobili su
bitku bez gubitaka sa svoje strane.

83

Glava trinaesta
ODLAZAK
U dva tjedna zatvora Aracil se osjeao dotuen samoom i
mirom.
Mislim, valjalo bi ve krenuti ree Aracil svojoj keri
poto je o tome mislio nekoliko dana. Isidro ne moe ivjeti u
miru dok smo mi ovdje.
Zato?
Jer mu smetamo.
Ovo je vie nego smetanje. Ali Isidru to nije vano. to je
do njega, moemo ovdje ostati i godinu dana ako elimo.
I bila je istina. Straar je bio neobino portvovan. Vraanje
dobroinstva doktoru Aracilu, koji mu je izlijeio ker, priinjalo
mu je toliku radost da se prelijevao od zadovoljstva. Unato tome
Aracil je elio da pou; osjeao se utuen, ponien to je sm, elio
je biti meu ljudima, negdje gdje se moe isticati i govoriti.
Mara bijae za to da ondje provedu jo mjesec-dva, a onda da
se bez brige otpute vlakom; ali je Aracil priznao da vie ne moe
izdrati, jednostavno mu je nepodnoljivo, ne moe ni zamisliti da
dulje ostane u toj rupi.
Dobro, onda idemo prihvati Mara.
Odluie o putu. Najrazboritije bijae da Aracil ide sam, sluei
se vlakovima u radne dane i da eka Mariju na granici; ali je doktor
tvrdio da se boji samoe, jer bi bio kadar uiniti kakvu glupost. Bila
bi ludost da zajedno krenu vlakom, jer su jo svjei atentat i nalozi
izdani policiji. Najbolje je putovati na konju. Sloni u tom pogledu,
otac i ki raspravljahu gdje bi pokuali da iziu iz panjolske. Aracil
miljae da je najjednostavnije uputiti se pravo u Francusku. Mara
miljae da je bolje otii u Portugal.
U prvom redu, put je krai ree ona; a onda, treba
prijei kraj koji je manje naseljen i sigurno je i put manje uvan.
Mara se sjeala kako je roak Venancio u vie navrata
pripovijedao o tome putu. Posavjetovae se s Isidrom; i on je bio
pristalica puta u Portugal.
Nita; onda idemo u Portugal suglasi se doktor.
Poee pripreme; Isidro kupi dva jeftina konja i ostavi ih u staji
84

svog prijatelja u mjestancu Ventas de Alcorcn. Donese noenu

seljaku odjeu: za Aracila kaput od gruba platna, pojas i platnene
hlae, a suknju i bluzu za Mariju.
Mara je uila nekoliko novanica, kapital kojim su raspolagali,
u podstavu oeva kaputa, poto su ih najprije umotali u komad
votanog platna, a nekoliko dura16 i peseta ostavie za put.
Gospodin Isidro pokaza Aracilu, na magarcu to ga imae,
kako se sedla i zauzdava i kako se pritee potprug i sapni remen.
Zatim straar kupi pokrovac i naprtnjau u koju stavi nekoliko funti
okolade, sir, uturicu i kruh, za sluaj da nekoliko dana ne dobiju
na putu jela. Mara zatrai da kupi ajnik, kutiju aja i kuhalo na
alkohol.
Gospodin Isidro pobrinuo se da nabavi mapu panjolske, i
naposljetku dade doktoru svoju linu kartu i svoje isprave.
Zovete se kao ja, Isidro Garcia; uvar ste u Casa da Campo i
idete sa svojom keri u San Martin de Valdeiglesias. Od San
Martina kaite da ste donde ili vlakom i da idete u Vera de
Plasencia.
Nainie popis mjesta kroz koja moraju proi; kad su se ve
odluili, odredili dan polaska i spremili sve, u pol noi pojavi se
gospodin Isidro, pusti ih iz njihova zatvora, i sve troje, natovareni
stvarima, kroz grmlje prijeoe velik dio Case de Campo sve dok ne
stigoe blizu sela Aravaca.
Kad su stigli donde, Isidro podie ljestve i prisloni ih na zid.
Pope se, pogleda desno i lijevo i ree:
Hej, doite!
Popee se Mara i Aracil. Zid je s druge strane bio jedva metar
od tla, tako da su u jednom skoku bili vani.
Sad nastavite drei se ovog zida ree gospodin Isidro
ja u naprijed da vam dovedem konje.
U trenutku nestade straara; Aracil i Mara nastavie sami. No
bijae tamna; u tlu, mokru od kie, propadale noge. Nisu se ni s kim
sreli. Ve je svitalo kad stigoe u Ventas de Alcorcn.
Na cesti ih je ekao straar drei za uzde dva konja.
Ej, hajdemo onamo! ree gospodin Isidro. Vaa
kobila, gospodin Enrique, zove se Montesina, a gospoiin konjic
Galn. Govorite im, jer ove ivotinje esto bolje sluaju rijei nego
16

Duro je novac od pet peseta. Prev.

85

palicu.
Aracil obea da e tako postupati. Straar pomae da otac i ki
uzjau, dade svakome prut u ruku, srdano se rukova s njima i ree
im:
Zbogom i sretan put!

86

Glava etrnaesta
UDALJUJU SE OD MADRIDA
Doktor i Mara krenue cestom prema Carabanchelu. Danilo se.
Madrid se isticao na crvenoj pozadini plama; izlazilo je sunce iznad
grada, i na vjetru s istoka tamnoplavo nebo stapalo se s bijelim
snijegom.
Aracil i Mara sretali se s mnotvom prnjara u njihovim kolima,
i s mljekarima to su kasali na malim dlakavim konjiima putem u
Madrid.
Tek su malo odmakli od Carabancheli, kadli Aracilova kobila,
razabravi, bez sumnje, da joj konjanik nije nikakav jaha, zastade
ne hotei dalje.
Hajdemo, Montesina, hajdemo! doktor e joj nekoliko
puta.
Svi blagi nagovori i uvjeravanja bijahu bez koristi. Kao da se
zainatila, tvrdoglava kobila ni da se makne s mjesta: stala kao da su
joj noge ondje ukopane. Doktor sjaha da bi je pokrenuo vodei je za
povodac, ali nije nita postigao. Tako su izgubili gotovo sat
vremena, kad se pojavi nekakav djearac jaui na kljusetu,
uzdignut izmeu vedara s mlijekom.
to, nee da ide? javi se djeak.
Nee.
Malian sjaha sa svog konja te e doktoru:
Uzjaite, vidjet ete ve kako ide.
Aracil uzjaha; djeak uhvati ibu s obje ruke i udari njom
kobilu, koja poe ivo kasati cestom. Aracil se uhvati sedlu za
obluje: umalo da nije pao, jer je jedva uspio sauvati ravnoteu.
Jadna ivotinja, sjeajui se udarca, vie se nije zaustavljala. U
podne stigoe u Alcorcn; kako nisu htjeli ljude nita pitati da ne bi
pobudili sumnju, krenue, po Aracilovu nadahnuu, cestom u
Mstoles umjesto u Villiaviclosu.
Ve su stigli u mjesto slavnog naelnika koji je objavio rat
Napoleonu,17 kad sretoe odrpana prosjaka crne brade i
17
Andrs Torrejn, u doba napoleonske invazije naelnik mjestanca Mstoles u
madridskom okruju, proslavio je sebe i svoje mjesto time to je objavio rat

87

nepovjerljiva pogleda.
Je li to Villaviciosa, dobri ovjee? upita Aracil.
Nije. Ovo je Mstoles. Da stignete na put koji vodi u
Villaviciosu, valja vam se vratiti u Alcorcn i krenuti nalijevo,
cestom to prolazi suelice lonarijama.
Okrenue konje i vratie se natrag da nau put, i predveer
prooe ispred Villaviciose. Jeli su kruha i okolade, a kako su bili
smrvljeni i umorni od nespavanja prole noi i nevikli jahanju,
popee se, vodei konje za uzde, u hrastovu umicu i ondje
zastadoe. Aracil sveza konje za stablo i poslije ode s bocom da trai
vode u rjeici to je tekla u dnu usjekline. Mara je dotle naloila
lijepu vatru od suharaka; kad se otac vratio, pruie se oboje blizu
vatre, umotani u pokriva. Ujutro se probudie ukoeni od hladnoe;
Mara razvi sinoni upret i zapali malo ognja. Zagrija vodu i priredi
aj, i ba kad su ga pili, vidjee, prestravljeni, kako iz gutika izlazi
ovjek kojemu je puka u ruci, a vrat mu i donji dio lica umotan u
rubac.
to je? upita ga Aracil drui.
to radite ovdje?
Idemo u San Martin i malo se odmaramo.
Jeste li vi iz Madrida?
Jesmo. Ja sam uvar u Casa de Campo.
Ah, vrae! Imate dobru slubicu.
Pih!
Jest, ba lijepu slubicu.
A emu vam toliki oprez? pitao je doktor.
Kad sam vidio vatru, pomislio sam da bi mogli biti cigani. A
kad vidim taj svijet, idem pripravan. Za svaki sluaj. Jer mene ne
prevari nikoji tuponosi.
Nemamo mi nita od tuponosih, kume ree Aracil, sad
ve mirniji.
Vidim, vidim. Hoete li kupiti zeca? zapita straar.
Valja najprije vidjeti kakav je; neemo maka u vrei.
Imam ga tamo u kui, u blizini.
Straar iz Villaviciose svede konje do ceste, zatim pomoe
Mariji da uzjae i, govorei joj ti, posveti joj nekoliko branskih
Francuskoj; njegova uvena okrunica od 2. svibnja 1808. urodila je vrenjem i bunom
protiv Francuza u panjolskoj i oznaila poetak rata za Nezavisnost. Prev.

88

udvornosti.
Ili su oko etvrt sata dok nisu stigli do kuice u koju je straar
uao i zatim iziao nosei zeca u ruci.
Koliko? upita Aracil.
Dvije pesete.
Skup je.
Pa to vam je gotovo badava! Ali neka bude, dat u vam ga
za est reala.18
Aracil plati.
Hoete li uskoro opet ovuda? upita straar.
Za tri-etiri dana.
Onda, zbogom. U zdravlju, mala!
Zdrav bio! odvano e Mara.
Kad su malko odmakli, Mara upita oca:
Zato si mu rekao da je zec skup, kad je veoma jeftin?
Da ne posumnja da nismo seljaci odvrati Aracil ironino.
to je ovjek krtiji, to je vie nalik na seljaka.
Jest, istina je.
Cestom projuri nekoliko automobila, diui oblake praine i
ostavljajui smrad petroleja.
To je panjolsko bogatstvo mrmljao je doktor slui
samo da nas uprlja i zasmradi na putu.
U podne se pribliie Brunetu: brzo ga izgubie iz vida i
nastavie put dok se ne zaustavie podno krme nazvane Los dos
Caminos, podignute na visu i na krianju dviju cesta.
Krma bijae oniska kuica s niskim krovom, smjetena na
osamljenu i alosnu mjestu. Aracil ocijeni da je sigurna i dobra za
njih. Iskustvo od prole noi uvjerilo ga je da je veoma opasno
noiti vani. Pozva krmaricu, dade joj zeca da im ga priredi za
veeru te zatrai slame i jema za konje.
Ogrijae se otac i ki uz vatru pa okrijepljeni izioe na istinu
pred krmom i sjedoe na kamenu klupu. Krajolik bijae ondje jadan
i pust. Kad je zanoalo, bijae kao da se naokolo stisla sama alost.
Cestom polagano prooe dvokolice, kripei. Zrak je bio otar,
vjetar zvidao po okolnoj goleti.
Bila je ve no kad stie krmar sa psom i sjede pored vatre;
ena donese na tavi zeca peena s riom, te Aracil i Mara jedoe s
18

Real je etvrtina pesete, 25 centima. Prev.

89

velikim tekom. Krmarova djeca gledala su ih gutajui slinu, pa im

Marija, u kojoj su pobudili samilost, ostavi dobar dio, a oni ga
pomamno progutae.
Mara je grijala vodu za aj kad se pojavie dvojica uvara u
uniformi. Bili su s posjeda nekog bogataa iz Brunete, a drali se
kao sama vlast; svaki je nosio puku i nabojnjau punu naboja.
Popie nekoliko aa, malo porazgovarae i odoe.
Svi su oni razbijai ree krmar pokazujui na njih.
Je li?
Ako nisu jo i gore.
Zar su ti uvari zli ljudi?
Veoma zli.
Krmar zatvori kuna vrata, a zatim poe Aracilu priati
dogaaje iz karlistikog rata, u kojem je sudjelovao kao vojnik.
Mara je drijemala, pa krmar, shvativi da su gosti umorni, uze
fenjer i otprati ih na sjenik.
Vjetar je cvilio u nonoj tiini.
Otac i ki izue izme, uvukoe noge u slamu, opruie se
pokriveni pokrivaem i zaspae.

90

Glava petnaesta
SAN JUAN DE LOS PASTORES
Kad su ujutro izili iz krme Los dos Caminos, ba je
svanjivalo. Nebo, nisko i sivo, otapalo se u finu i slabu kiu. A poto
su malo odmakli od krme, sitna kiica pretoila se u pljusak, te
Aracil i Mara pobjegoe pod most podignut preko oblinje rjeice.
Kad su se pribliili obali da se sakriju pod most, susretoe se sa
dvojicom ljudi skitnikog izgleda to se odmarahu sjedei na
pijesku.
Aracil ih pozdravi, oni ravnoduno uzvratie, i tako su zajedno
ekali da se oslobode kie. Uto se na obali pojavie dvojica uvara
to su sino bili u krmi Los dos Caminos, i jedan od njih,
obraajui se skitnicama, ree im:
Ala! a odavde!
Rijene obale nemaju gospodara mrmljao je stari, ljutit.
Ali je ovo posjed moga gospodara odvrati uvar i zato
budite ljubazni pa se odavde udaljite.
Tako se postupa s potenim ljudima! uzviknu stari.
Tako se radi u panjolskoj! Ali znajte da sam ja, iako sam se skrio
pod most, ovjek poznat, jest, gospodine, i ak glasovit... ja sam
Musi Roberto del Castillo.
ta mi tu priate? prostaki e uvar. Dosta
razgovora! Ala, a odavde!
U redu ree mali razvlaei.
Dvojica skitnica ustadoe; jedan uze u ruke svoju torbu za
kruh, drugi platnene bisage, te izaoe ispod mosta i krenue usred
kie.
Zar se ovdje ne moe ostati? zapita Aracil jetko.
Moe, vi moete.
Aracil nije htio dugovati nikakve milosti tima neotesanim i
samovoljnim ljudima, i kad je pljusak neto oslabio, izvede konje,
pomoe Mariji da uzjae, te njih dvoje krenue.
Kakvih li gadova! uzviknu Aracil.
Kako bi svaka njuka da zapovijeda! Sav je svijet despotski!
Zar nije?
Jest, ba odvratno.
91

 Da sam ja na mjestu tih siromanih ljudi, svakog bih dana

razvalio jednu ogradu i ubio jednog straara. Poslije deset godina
takva sistema zemlja bi bila svaija.
Aracil poinjao da se junai. U razgovoru o tome i slinom ili
su korakom, kad opazie da se tlo poinje mijenjati i penjati. Ulazili
su u surovije i opasnije podruje. S jedne i druge strane vidjele se
goleme granitne hridine, jedne poloene iznad drugih, kao veliki
dolmeni. Kraj je dobivao zrak s planinske kose. U pravcu Madrida
vidjela se neizmjerna ravnica; izmeu oblaka probilo se sunce i
svjetlo mu blistalo na zelenim poljima, a udubine u sjeni isticale se
kao tamni potezi kistom.
Promatrali su neizmjernu ravnicu kad stazom sa strane izbie
na cestu ona dvojica skitnica ispod mosta. Stari je nosio dug kaput,
kapu i al, i to ga je uinilo neobinom pojavom u onoj zabiti; drugi,
nii, obrijan ali s bradom starom desetak-dvanaestak dana, nosio je
otrcan kaput, plave mehaniarske hlae, okruglu kapu, koja je neko
oito pripadala vojniku konjanitva, a na nogama imae bijele
platnene sandale s pletenim potplatima i bisage u ruci.
Kako su oni uvari bili grubi s vama ree Aracil nisu
imali pravo nikoga otjerati.
Ovdje nita ne vai imati ili nemati pravo ivo e starac,
s tuinskim naglaskom.
Idete li daleko? upita Aracil.
Na sajam u Adradu odvrati mali. Ovaj je gospodin
Francuz i kasnije e u Portugal da se ukrca put Amerike.
Ah, on je Francuz!
Mara pomisli da je njen otac nakanio upustiti se u razgovor s
tim ovjekom, i potiho proapta:
Oe!
to je?
Nemoj govoriti francuski s tim ovjekom.
Aracil pogleda ker; zaudio se videi da je shvatila njegovu
namjeru; zatim e, obraajui se starome:
Tako, vi ste onda Francuz?
Nisam, gospodine; ja sam panjolac, prodajem specijalitete;
ali kako sam puno vremena ivio u Aliru, svi me zovu Musi
Roberto del Castillo, ili jednostavno Musi.
A kakve to specijalitete prodajete?
Lijekove, sve moje pronalaske. Imam jedan eliksir za
92

trakavicu.
ovjee, a od ega se sastoji? pitae Aracil podrugljivo.
I kad bih vam rekao, ne biste razumjeli, dobrijane.
Doktor poskoi u sedlu; poeo je raspravu s pronalazaem
eliksira da bi mu se smijao, ali je bio oprezan, te pusti da ga Musi
smatra prostim i da ga prezire.
Imam i praak protiv raka pridoda pronalaza.
Moda od arsenika? opet e Aracil.
Ama, ovjee, ne govorite besmislice! i Musi poe da se
glasno smije. Arsenik je otrov, ovjee.
Ali otrov moe biti lijek uze dokazivati Aracil.
utite, ovjee! utite! odvrati Musi. Bolje da ne
govorite o onom to ne razumijete.
Aracil, uboden starevim odgovorima, obrati se mladome te mu
ree:
Zaista su ovi uvari veoma grubi i ne znaju postupati s
ljudima.
Ali su ovi jo smilje i kovilje prema drugima.
Zar ima jo surovijih?
Uh, jo kako! Vidite, ja sam Ninchi; ne znam jeste li itali
moje ime u novinama, jer su mi nekoliko puta priivali po petnaest
zbog hule, hou rei zbog povrede vlasnitva. Elem, prije godinu
dana ulovie me uvari na zidu dok sam brao voe te me pretukoe
do zla boga. Vidite, ostavili su me sakata i Ninchi pokaza
unitenu i nekorisnu ruku.
I sada ne moete nita raditi? upita Mara.
Nita. Ne znam samo kako me nisu ubili. A jesu me
namlatili! Istina je da sam izdrljiviji nego to izgledam.
Kakva li divljatva! uzviknu Aracil.
Tako je to u panjolskoj; tako ide ova nesretna nacija
skoi Musi Roberto del Castillo.
Musi vam je mudrac i uenjak ree Ninchi ironino. A
onda nadoveza: Kad biste nam dali neto sitnia da ondje to
uzmemo i pokaza na oblinju krmu uinili biste nam uslugu.
Aracil mu dade nekoliko bakrenih novia, te Ninchi i Musi
odoe u krmu, a doktor i njegova ki nastavie svojim putem.
Kia ulila jo jae, te putnici skrenue s ceste i zaputie se
stazom u selo to se vidjelo na maloj udaljenosti.
Koje je ovo mjesto? upita Aracil pastira to je dolazio sa
93

nekoliko koza.
Chapineria.
Stigoe u gostionicu i uoe u kuhinju. Krmarica, krupna i
zlovoljna ena, s trbuhom do grla, razgovarae s babicom ne
gledajui je u lice. Aracil i ki, poto su se osuili kraj vratre,
zatraie jelo. Krmarica im kao protiv volje priredi objed, gula s
krumpirom, a jeli su istovremeno s nekim postolarom krpom,
potukaem to je iao od mjesta do mjesta i udarao potplate na
obuu.
Uto ue u kuhinju ovjek, brbljavac i nadriuenjak, nekakva
mjesna znamenitost, i tek to je pozdravio, ree s ponosom da je
mason i socijalist. Poto je neko vrijeme ispitivao postolara, taj
ovo, radoznao kao sam vrag, htjede nastaviti svoje presluavanje s
Aracilom, ali mu ovaj kratko uzvrati da je uvar u Casa de Campo i
da putuje.
Poslije, iako je sveudilj padala kia, ree Mariji da nastavljaju
put.
Brbljavac mason i socijalist kaza, da ga uju, da svi uvari
kraljevskih posjeda strano napinju nos, i Aracil, pravei se
uvrijeen, plati raun te izie iz krme.
Ostavie Chapineriju, vratie se na cestu i prooe prilino
lijepim mjestancem to se zvalo Navas del Rey. Na izlazu iz
mjestanca mlad andar ljubazno ih pozdravi, i ostade zaneseno
gledajui Mariju.
Osvojila si prezaslunu andarmeriju! ironino e Aracil
keri.
Da; ini mi se da jesam odvrati ona u smijehu.
Poee se sputati niz veliku strmen, izmeu dva obronka
pokrivena boricima. Nebo, na jednom kraju ljubiasto a na drugom
olovno, bijae puno prijetnje; mase borova irile se sumorne i
crnkaste na obroncima. Cestom, pokrivenom borovim iglicama,
prolazila poneka kola s volovskom zapregom, natovarenom drvima;
oblak boje kriljavca irio se nebom. Poela je kia, put postao
klizav i opasan; a onda se nebo sklopi sa svih strana.
U nekoliko zavojitih krivulja sioe polako strminom te uveer
stigoe do duge i uske krme, sagraene od gruba kamena, to se
dizala blizu potoka. Krma se zvala San Juan de los Pastores.
Aracil i njegova ki ostavie konje te sjedoe u kuhinji pored
vatre iz koje se dizao dim, ispunjavao odjeu i gonio na pla.
94

Momi, bosonog, obnovi nekoliko lui to su gorjele u kamenoj

udubini u zidu, i svjetlo se jae rairi crnom kuhinjom.
U krmu se sklonilo nekoliko pastira to sa stadom idu od pae
do pae, pa ih Mara i Aracil promatrahu. Jedan od njih bijae
mrav, orlovska pojava s tunim izgledom stara sluge. Dolazio je sa
stadom iz Extremadure i iao u Castillu.
Sa sobom je vodio sina, boleljiva djeaka, plavokosa i njena,
kneevskog izgleda. Ta dva sjetna pastira, dva branina, svijetlomodrih oiju i sanjarskog, aristokratskog dranja, razlikovali su se
meu drugima, pukom ravnice, ljudima prasta nosa i ispupenih
jagodica.
Kad se unoalo, pojavi se krmar sa etvoricom lugara to su
uvali borove ume. Krmar bijae iz Torrelodonesa, visok, kico,
crnih brkova. Zvali su ga Mellado ili krbavi; i svaki je as
priklapao: K vragu trud i muka!
Mellado bijae brbljavac; ree da je bio prijatelj torera
Frascuela, i stoga je bio uvjeren da poznaje bikove bolje negoli itko.
I lugari su imali svoje miljenje u pitanjima borbe s bikovima, i
izmeu njih i Mellada povede se duga rasprava o svim moguim
torerima i njihovim pomagaima u Madridu; kladili su se oko
budunosti toreador-poetnik, i Mara je imala ast da prvi put
uje imena Polaca, Nondonguito, Guama Chico, Potata i jo itav
niz njoj nepoznatih nadljudi.
Jedan je hvalio ovog, drugi onog, te se razvi una diskusija
izmeu Mellada i jednog lugara, a ovaj sebi dopusti da kae
krmaru da je budala.
Meni to jo nitko nije rekao! viknu Mellado traginim
glasom. Jer ja ubijam i za manje od toga!
ta ti ima ubijati! skoi ena. Ne baljezgaj, nego idi i
pogledaj ima li mjesta za stado ovih pastira!
Mellado zacijelo nije bio tako divlji kao to je elio da o njemu
misle, jer se odmah okanio rasprave te iziao iz kuhinje, s fenjerom,
i domalo eto ga nazad.
Poto poveerae, krmar ponudi Mariji i doktoru sjenik, a on
se s lugarima posveti brikuli te nastavi razgovor o bikovima.
Mara i doktor pruie se na sjeniku. Bilo je ondje mieva, ulo
se kako tre po podu. Mara bijae u strahu, bojala se da je koja od
tih ivotinja ne ugrize. Zbog toga nije sklapala oiju, te miljae na
tisuu nevolja to ih jo ekaju na putu. Poto je tako podugo
95

prebirala u sebi, najposlije zaspa.

96

Glava esnaesta
KRMA GLADI
Ujutro, po mranu i oblanu danu, izioe iz krme.
Upoprijeie preko sela zvana Pelayos, prooe kroz San Martin de
Veldeiglesias, i kad su izlazili iz ovog mjestanca, poe sipiti kia.
Na cesti im se pridrui star seljak to je iao s magarcem
natovarenim sa dvije vree penice. Taj je starac imao lice
izbrazdano poput kore na drvetu, a govorio je nekakvim starinskim
kastiljanskim jezikom, upotrebljavajui neuobiajene strukture
reenica i udne rijei. Aracil i Mara zabavljahu se postavljajui mu
pitanja i sluajui kako odgovara.
im su izili iz San Martina, starac skrenu na preicu prema
mlinu.
Ima li ovdje kakva gostionica? upita ga Aracil.
Ima, tamo vam je u blizini odgovori starac udarite li
preacem, eto vas ubrzo ondje.
Zahvalie mu na uputi. urili su se po kii, kad ugledae napol
sruenu kuu, skrivenu meu hrastovima; dimnjak joj isputao u
zrak slab dim. Polje unaokolo bijae pusto i opaljeno; samo je
pustinjak ili asket mogao odabrati taj kut da bi ivio u njemu.
Pokucae na vrata, te Aracil upita mogu li im dati noite i
hranu. Starica u crnini, slaba i ukasta, rezignirano im pokaza da
uu, a mrav momak koji bijae kao duh uze konje za uzde i odvede
ih u staju.
Aracil zamoli togod da utole glad; ne bijae niega osim suha
kruha; naloi momku da baci krmu konjima, a momak ree da e im
dati trave, jer nema slame ni jema. Ta krma bijae Krma gladi.
Aracil i Mara uoe u staju i vidjee da su jasle iste. Izvedoe
konje u polje, a kad je zanoalo, vratie ih u staju.
Otac i ki bijahu zlovoljni, i samo su etkali gore-dolje po
kuhinji. U pokrajnoj sobi, koju su zvali dvoranom, bijae zrcalo
uvito u plavu gazu, punu crknutih muha, i dvije stare litografije:
jedna je prikazivala Malek-Adela, heroja madame Cottin,19 kad

19

Marie Risteau Cottin (1770 1807), francuska romansijerka. Prev.

97

podie svoju damu na konja, a druga Poniatowskog,20 u trenutku kad

s konjem zaglavljuje u rijeci.
udno je ree Mara kako je to stiglo u ovu daleku
zabit.
Jest, ba udno.
A moderno, naprotiv, ne stie nadoveza Mara.
Razumljivo odvrati Aracil. ivot je danas industrijski,
i civilizirani svijet, umjesto da u sela alje litografije pravih ili lanih
heroja, alje ivae strojeve.
Tako su otac i ki preklapali o kojeemu. Nekoliko puta
zatraie jelo, i poslije mnogog traenja, domaica im priredi juhu
od enjaka, i donese im neto crno i hladno, nalik na jetru, i vr
vina. Aracil primijeti da u kui nema ni make ni psa.
Tanjur s crnim jelom, koje ne htjedoe jesti Aracil i njegova
kerka, starica uze i stavi u ormar, na veliku alost svih lanova
obitelji.
Zatim starica i njezine kerke u crnini, dvije ve odrasle a jedna
djevojica ne zna se koja vie suiava i alosna sjedoe pored
vatre; poslije im se pridrui onaj mravi i prozirni momak, te poee
moliti krunicu. Svi bijahu alosni, utljivi i potiteni. Ovda-onda
zijevahu od gladi i odmah stavljahu znak kria nad otvorenim
ustima, a starica, poto bi zijevnula, uzdisae i kazivae:
Oh, Gospode, muna li ivota! Za malo dana to ih eljade
proivi na ovom svijetu! Oh, kakva li bezvrijedna i alosna ivota! I
sve same suze, bolesti i nevolje! Uh, koje li koristi od rada, bolje da
se ovjek nije ni rodio.
Poslije takvih litanija starica gledae u goste, kao da trai suut
u svojoj misli to oduzima vjeru u svijet. Doktor bijae ojaen i
zlovoljan; Mara se zapanjila videi takvo siromatvo.
Nakon molitve ieznu cijela obitelj slabih i nemonih, a
starica, sve cvilei, donese slamnjau te je prostrije u kuhinji pored
vatre. Aracil i njegova ki smjestie se kako mogoe.
Kad je svanulo, doktor opremi konje, plati momku koliko je
traio, i dvoje bjegunaca izioe iz alosne krme.
Kakve li strahote! Kakve li kue! uzviknu Aracil.
Sada diem mrmljao je kad se opet naao na cesti.
20
Josef Poniatowski (1762 1813), poljski general imenovan maralom
Francuske u Leipzigu, poginuo je u rijeci Elsteru. Prev.

98

 I ovi jadni konji nisu od juer nita jeli ree Mara.

Vidjet emo hoe li danas biti bolje sree.
Nastavie cestom, i sat kasnije poee se uspinjati. Nebo bijae
oblano; sunce, lijeno, pojavi se nekoliko puta te opet zae: i ono
kanda bijae nemono; zemlja se svjetlucala, vlana od rose.
Visoko na obronku vidjeli se meai pokrajine Avile. Na putu
se mimoioe sa nekoliko kola; poneka bijahu puna sveano
odjevenih djevojaka to su ile na sajam u Adradu.
Prooe kroz Sotillo, nahranie i napojie konje i nastavie put
sa sajmarima. Uto se, na jednom zaokretu, susretoe sa skupinom
Cigana to se sa enama i djecom vraahu s trita. ene su ile
dvije po dvije, na slabim mazgama i na mravim i iznemoglim
magarcima to bijahu puni uboja i kojekakvih izraslina; nekoliko
maliana promaljalo glave izmeu samara, a mukarci pjeaili laka
koraka i kooperni.
Starac sa zaliscima, s velikim tapom, priblii se doktoru i
ponudi da mu otkupi kobilu; Aracil odbije. Onda ga upita bi li je
htio zamijeniti, a mlad i naoit ciganin doe u pomo starcu; iznese
on nove prijedloge, koji bijahu odbijeni, i najposlije starac i mladi,
odluni u zloj namjeri i pozvavi pogledom drugu dvojicu u pomo,
zauzee prijetei stav, te jedan od njih ree:
Hajde, bolje vam je da sjaete i ostavite konje, nemate tu ta
razmiljati!
Aracil ostade miran kad je uo prijetnju, a Mara, mislei da
opasnost nije ozbiljna, uzdignu ibu te momka, koji joj se
pribliavao da je prihvati za noge, udari po licu. Nekoliko cigana
stavie ruke na kusture koje su nosili za pojasom, i tko bi znao to bi
se dogodilo da u tom trenutku nisu naila kola puna djevojaka to su
ile na sajam.
Kad vidjee kola, Cigani promijenie dranje; i mukarci i ene
zatraie milostinju za djecu, i doktor izvadi nekoliko bakrenih
novia i baci ih na tlo; tako put bijae slobodan, te doktor i njegova
ki mogahu dalje.

99

Glava sedamnaesta
GILA
Izmeu jahaa, kola i stada koje su sajmari gonili na prodaju,
pribliie se mjestu gdje se odravao sajam. Na ulazu u mjesto uo
se agor kao u konici, a ovdje-ondje zrakom bi se prolomio zvuk
trube. Na ulicama blato dosezalo vie od pedlja. Na trgu prodavali
eljeznu robu, uprtnjae i ogrtae, eire iz Pedra Bernarda, rupce,
tkanine najivljih boja, nepoznatih u svijetu civilizacije.
U daari gdje je bio kinematograf Ninchi je svirao na vratima.
Mara i doktor nisu ga poznali, ali ih on pozva i preporui im
gostionicu, gdje su dobro jeli.
Aracil ree gostioniaru da je uvar u Casa de Campo u
Madridu i da ide u Arenas de San Pedro. Zatim su govorili o lovu i o
divokozama iz planine Gredosa, a gostioniar objasni da na
najviem dijelu, u Pena de Almanzor, ima jezero, tajanstveno i bez
dna: ondje ive ivotinje tako strane, te kad upadne vol, odmah ga
poderu i ne ostave od njega nita osim plua, to plivaju na
povrini jezera.
Mara pomisli na roaka Venancija, toga nasmijeenog
razaraa legendi, koji se kupao u jezeru na Gredosu i zagnjurio u
one vode a da nije ulovio ni strano udovite ni najskromniju
nimfu, ak ni laganu prehladu.
Aracil i Mara bili su poslijepodne na predstavi u Ninchijevu
kinematografu, a neto kasnije izioe iz Adrade. Prolazei selom
to se zvalo Piedralabes, sustigoe na cesti dvije ene i jednog
mukarca. On bijae jadan mravko, s kapom i starom kabanicom,
dugovrat, s gitarom na leima. ene su bile odjevene u svijetle
haljine; jedna bijae zatubasta nosa, runa, krivih onjaka; druga,
djevojica, blijeda i anemina.
Doktor i njegova ki zaudie se tim pojavama, i kad su
prolazili kraj njih, radoznalo ih promotrie.
ovjek s gitarom pozdravi ih, krenu za njima i poe priati
svoje nevolje. Ree da su on i ene ili u Adradu jer su imali ugovor
da pleu u kinematografu; on je svira na gitari, a one plesaice, i
zbog nekakve gluposti ne htjedoe ih primiti; otputili su se pjeke i
bez novaca, a izmoreni su od tolikog hoda. Bijahu ba jadni.
100

Dok je ovjek govorio, zatubasta je gunala, a anemina

mladica, blijeda i plavkasta, s mrljama bojila na licu, tuila se na
hodanje. Nosi, ree, cipele s visokom petom, iste koje joj slue za
ples i koje su joj prava muka. Onaj s gitarom upita doktora bi li im
mogao dati to za jelo. Bila bi im dovoljna jedna peseta. Aracil mu
je dade. Ostavivi na putu nesretne komedijae, Mara i njen otac
stigoe, kad se ve unoalo, u mjestance Casavieja i uoe u krmu.
Prooe veoma dugim hodnikom do kuhinje, u kojoj su
razgovarale dvije ene sjedei na rubu ognjita; Aracil pozdravi, ali
ni jedna ne uzvrati; zapita moe li dobiti smjetaj, ene odgovorie
mrzovoljno, a doktor nato, zaboravivi poloaj u kojem se nalazi,
ree da bi bolje uinile kad bi bile malo uljudnije s putnicima.
Kad je to ula, gostioniarka poskoi s ruba ognjita gdje je
sjedila i ba neuljudno ree Aracilu neka ide, ona je kraljica u svojoj
kui i ni od koga joj ne treba za ivot.
Umijea se Mara veoma blago i postie da pripitomi
gostioniarku; privoljela ju je da ih zadri ondje i da im, povrh toga,
priredi veeru.
Gostioniarka prijee odmah iz zlovolje na sklonost; lati se da
im priredi skromnu veeru; dok je kuhala, priala je o svojim
roditeljima i muu; pripovijedala je svoju historiju i rekla da se zove
Gila. Zatim postavi malen i klimav stol i poslui goste veerom,
koja se sastojala od juhe od kruha, ukraene slojem paprike gotovo
prst debelim, nekakva jela od svinjetine s istim onakvim crvenim
slojem.
Kasnije se pojavi veoma lijepa djevojica; ona zareda naokolo i
poljubi ruku svima to su se ondje nalazili. Mara upita Gilu to to
znai, a krmarica objasni da je njena ki ila na ispovijed, i
sveenik je, bez sumnje, naredio kao pokoru da poljubi ruku svima
koje zatekne u kui.
Zatim doe gostioniar, neotesanac koji je, nema sumnje, ivio
pod eninom vlau; kako je sebi dopustio da s njom raspravlja i da
se rjeka, Gila ga otpravi prijekim rijeima, a poslije, dok je prala
tanjure, zapjeva objeenjaki:
Svevinji na nebu vlada,
naelnik je glavar grada;
pop u crkvi moe zborit,
mene nee nitko korit.
101

 Kakve li surove ene! ree Aracil s gaenjem.

Pa ovo je isti anarhizam odgovori Mara potiho i
smijui se.
Gila se odluila da zablijeti svoje goste svim vrstama
bezonosti; ta kraljica slivnika i sudopera bijae prilinija za kakvu
modnu reviju nego za kuhinju u skromnoj seoskoj krmi.
Kad se odlazilo na spavanje, Gila je kao posebnu poast
dopustila doktoru i njegovoj kerci da spavaju na sjeniku na
najviem dijelu kue, dok su se ostali gosti smjestili u trijemu.
Ni Aracil ni Mara nisu dobro spavali, jer je u mjestu bio
noobdija s jakim baritonom: taj je pred kuom izvikivao none sate
u fioriturama i stankama stare panjolske zarzuele21, u koloraturi
tako monoj da bi se i kamen probudio.
Svjetlo to se u svanue probijalo kroz pukotine na sjeniku,
rano ih je probudilo, a nekakav im je ovjek dosaivao viui:
Mazgari! Svanjuje!
Kad je objutrilo mogli su malko spavati. A kad su se probudili,
ulazilo je kroz prozori itnice svjetlo dana kao iroka zlatna
poluga, osvjetljujui zrak pun estica praine i pun pauine sa
stropa.
Sioe sa sjenika, oprostie se s Gilom, koja se spremala za
posao ili, bolje reeno, za predstavu toga dana, te odoe iz mjesta.

21

Zarzuela, vrsta domae panjolske operete. Prev.

102

Glava osamnaesta
SVETO VLASNITVO
Ili su pokraj sela to se zvalo Mijares, kad im se pridrue
dvojica andara. U poetku su doktor i njegova ki drhtali, ali se
ubrzo umirie, jer ih andari nisu nita pitali.
Prooe kroz dva mjestanca, Gavilanes i Pedro Bernardo; u
ovome potonjem ostadoe andari, a Aracil i Mara krenue nedavno
nainjenom i pustom cestom. Upitae cestara emu ta cesta kad
njome nitko ne ide, a ovjek im ree, smijeei se prepredeno, kako
su potegli i nainili taj put radi posjeda neke bogate vlasnice, a
nemaju ondje nikakva mjesta ni naselja iji bi se itelji mogli
koristiti cestom.
Mara se iznenadila videi da njen otac ne prosvjeduje, i kad su
ostali sami, ree mu to.
Nas se dvoje, sva je prilika, ve privikavamo na tota.
Pih!
Ja mislim da nas takvo putovanje pomalo zaglupljuje, zar
nije tako? pitala je Mara.
Pa i prirodno je ree doktor razmiljajui. Od
promatraa postali smo sudionici. Misao paralizira djelo, kao to
djelo umanjuje misao. Previe smo na putu, puno vidimo, mislimo
malo.
Sigurno bi potpun ovjek morao u isto vrijeme misliti i
raditi.
Jasno! To je maksimum. Misliti na velike stvari i initi ih.
To je bio Cezar.
Zabavljali su se razgovarajui, kad na jednoj strani ceste
ugledae slaba i gotovo gola ovjeka kako sjedi naslonjen na hrpu
kamenja; bio je umotan u pokriva pun rupa, a imao je rubac na
glavi. Kraj ovjeka bila ena, stara i dronjava; promatrala ga ona
ravnoduno.
to je tome ovjeku? zapita Aracil, zaustavivi konja.
Ovo je moj mu odvrati starica bolestan je, a sad ga
spopala ognjica.
Aracil sjae i, ne sjetivi se svog poloaja, pregleda bolesnika.
Ovaj je ovjek teko bolestan, ba teko ree starici, koja
103

slee ramenima.
Kako ste mogli na put kad vam je mu tako bolestan?
pitala je Mara.
Vidite otpovrnu ena bijeda, neimatina. Nismo vie
mogli ostati u mjestu; dugovali smo za stan, pa su nas otpravili, a
kako je on ve mnogo vremena bolestan i ne zarauje, uzeli smo put
pod noge.
A to je va mu?
to biste htjeli da je? Nadniar. Radio je na vojvotkinjinu
imanju dok se nije razbolio, a sad je svakog dana gore. Htjeli smo se
zadrati ondje, u krmi, ali kako nemamo novaca...
A gdje je ta krma? zapita doktor.
Na etvrt sata odavde.
Zar ne bi va mu mogao donde? Platit emo mu stan.
ena zapita mua:
Moe li do krme?
Ne mogu promrmlja bolesnik pusti me da ovdje
umrem.
Idem da obavijestim onog cestara to smo ga vidjeli kaza
Aracil keri.
I vrati se stotinjak metara, nae cestara te mu ree:
ujte, prijatelju: ondje umire ovjek na cesti; moete li ga
primiti?
ovjee, nisam ja ovlaten za to! odvrati cestar. Osim
toga, moja je ena u poroaju, upravo je rodila djevojicu.
Ali onog ovjeka ne moemo ostaviti samo tako. Kaem
vam da imam neto novaca. Ma bilo i vani, ako imate nadstrenicu
gdje bismo ga smjestili...
Cestar razmisli i prihvati.
Aracil ode da obavijesti bolesnika, i nemonik se polako uputi
cestarevoj kui, dok mu je ena pomagala u hodu. Zatim doktor
dade eni tri dura, pa odmah i on i ki uzjahae i nastavie put.
Uto na okrajku panjaka vidjee kamen mea, na kojemu je
pisalo:
Vlasnitvo preuzviene gospoe vojvotkinje od Crdobe.
Aracil skide kapu dok je itao natpis te uzviknu podrugljivo:
Oh, sveto vlasnitvo! Pozdravljam te. Zahvaljujui tebi,
panjolci koji ne emigriraju umiru na cestama od gladi i groznice.
Mara ne ree nita. Kad se unoalo, stigoe u Lanzahitu te
104

veerae i prenoie u krmi.

105

Glava devetnaesta
GRILLOVE OKLADE
Zadrae se da jedu u gostionici koja se zvala Patriarcas
Grandes, u blizini mjestanca zvana Ramacastanos.
Svi stanovnici gostionice staro i mlado, muko i ensko
bijahu slabi i uti od povratne groznice. U dvoritu raslo nekoliko
iupanih i krivih eukaliptusa s odrpanim granama.
Kad su izali iz gostionice, moradoe se doktor i njegova ki
zadrati, jer su u taj as prelazila preko puta zbijena stada bikova,
to ih je nekoliko kravara na konjima nagonilo da prijeu prodol u
dnu kojega je tekao potok.
Zajedno s Marijom i njenim ocem ekao je elegantan i
melankolian mladi na crnu konju. Taj mladi ree da ona stada
bikova idu iz Extremadure u planinu i da su po svoj prilici preli
preko rijeke Taja kod Almaraza.
Aracil i njegova ki ne htjedoe se uputati u razgovor s
neznancem, i kad su bikovi proli i put ostao slobodan, krenue
svojim putem.
Za malo vremena pojavi se mladi jaui na svome vrancu. Za
njim iao bijel pas otre njuke i oputenih uiju. Taj melankolini
mladi, u tamnoj odjei, bijae ba kao Jaha smrti na bakrorezu
velikog Drera.
Mladi pozdravi u prolazu i prestie ih; zatim opet zastade, bez
sumnje da bi iznova promotrio putnike.
Tko li je taj ovjek? ree Aracil.
Moda uhoda?
Ma! odvrati njegova ki. Nekakav radoznalac.
Neto izmeu radoznalca i zaljubljenika.
Moda.
Stigoe u Arenas de San Pedro. Aracil i Mara prooe tuda u
kasu, proslijedie pokraj dvorca i prijedoe preko mosta s kojega se
vidjela rjeica nastala od mnogih mlazova vode to su tekli irokim
kamenim koritom. Gotovo sve kamenje bijae prekriveno
rubeninom to je ondje stavljena da se sui i to je blijetila na
suncu.
Zapitae jednu izmeu pralja za put u Guisando, i ve karakom
106

uputie se u mjestance kroz guste borike.

Na putu, blizu radionice u kojoj su radili razni drvodjelci,
susretoe slijepca i djeaka na malim kolima to ih je vukao
magarac. Kola, obojena i zatvorena, imala su na zadnjoj strani
desetak rupa pokrivenih okruglim bakrenim ploicama, a nad njima
stajao natpis: Panorama Universal.
Starac je na sebi imao ukastu kabanicu, eir u obliku stoca i
velike naoale; svitak platna drae u ruci i kutiju o ramenu; djeak
je mahao motkom dugom poput koplja.
Aracil ih upita ime se bave, a slijepac odgovori da idu od
mjesta do mjesta sa svojim slikama. Nose i plakat koji prikazuje
razliite prizore zloina u Don Benitu, od ubojstva rtve do
izvrenja smrtne kazne nad dvojicom zloinaca.
Ona kutija to mu je visjela o ramenu bijae organac: njegovim
zvucima zainjao je svoja prianja; i organac i plakat sluili su mu
da privue ljude.
Slijepac htjede pokazati divote svog deklamiranja, te poe
recitirati, zanosno i otrim glasom, romancu u kojoj se opisuje
zloin u Don Benitu sa svim strahotama. Slijepac se zvao Grillo, to
jest Cvrak, a to ime bijae ba u skladu s njegovim krijetavim
glasom.
ovjek je imao dobro pamenje; sjeao se drugih romanca to
su opjevale slavne zloine; i tako naposljetku, vadei iz sjeanja, uze
recitirati romance o junakom Franciscu Estebanu i o dinom Diegu
Corrientesu, i s tim slikovitim pripovijestima o razbojnicima, o
udarcima bodeom, pucnjavama, tualjkama muenika i krvnikim
ispovijestima stigoe na domak Guisanda.
Izdaleka se mjestance ugodno doimalo sa svojim crvenim
krovovima i izgledom vicarskog sela; ali u njemu nije bilo nita to
bi se moglo hvaliti: ulice bijahu pune blata, kola su vozila izmeu
ljudi.
Raspitae se za gostionicu, i pokazae im jadan kuerak;
slijepac, slijepev vodi, Aracil i njegova kerka uoe ravno u
kuhinju. Ondje bijae mrav starac, umotan u plat i uniten
povratnim groznicama; on im iznemoglim glasom ree neka
priekaju dok doe njegova ki.
Stie ki, ena lijepih oiju, s ogrlicom od koralja na obnaenu
vratu; ona putnicima priredi veeru.
Poslije jela razgovarahu uz svjetlo kuhinjske svjetiljke, kad
107

stie nekoliko drvodjelja iz borika. Zacijelo nisu imali puno posla ni

zabave, i Grillo, koji je znao mnoge huncutarije i smicalice iz ivota
po gostionicama, okladi se s jednim drvodjeljom da taj nee pojesti
pet dvopeka bez pila dok Grillo izbroji do sto. Drvodjelja, visok i
jak momak, ree da nema novaca za okladu, ali je siguran da e
dvopek pojesti. Jedan drvodjelja dade real za prijatelja, i poe
pokuaj; ali visoki momak nije mogao pojesti pet dvopeka, i kad je
Grillo izbrojao do sto, nije ih uspio progutati. Onaj to je dao novce
plati nezadovoljan, a onaj to je pokuao pojesti popi au vode i
sjede kraj vatre, tako zadovoljen.
To me podsjea ree Grillo na jednu staru priu.
Priajte navalie drvodjelje.
Bio jedan stari student to je tumarao od mjesta do mjesta
poe kazivati Grillo.
Jednog dana obrete se u Madridu mrtav gladan i sa stranom
zuboboljom. ovjek je imao pesetu u depu, i nije znao to da radi,
pa e u sebi: Ako odem brijau i izvadim kutnjak, bit u gladan kao
pas; a budem li jeo i ne izvadim zub, estoko e me boljeti. Izmeu
te dvije mogunosti, znate li to je uinio?
Ja bih jeo ree vei dio drvodjelja.
Ja bih stavio melem javi se drugi.
Njemu je palo na pamet neto bolje nastavi Grillo.
Zacijelo bijae od avoljeg nakota. Otiao je do slastiarne gdje se
nalazilo mnogo ljudi, i pred izlogom povikao: Pojeo bih stotinu!
Pojeo bih dvije stotine! Vojnici to su ga uli rekoe mu: Evo da
ne bi! Po to emo? Za koliko se kladimo? Ako izgubim, neka mi
iupaju kutnjak, ali samo ovaj. Vai, hajdemo! Uoe u
slastiarnu, student da jede, a vojnici da plate; poslije tuceta vie
nije mogao i priznade da je pobijeen. Vojnici ga odvedoe u
brijanicu i brija mu iupa kutnjak. Kad su izali, podrugljivci
sastavie krug oko studenta; pokazivali su prstom na njega,
grohotom se smijali i govorili: Gledajte ovog studenta! Izgubio
okladu, pa mu iupali kutnjak. A student odvrati: Jest, ali me taj
kutnjak bolio ve mjesec dana. Ja velim isto o ovome to je izgubio
okladu nadoveza Grillo. Izgubio je, ali se najeo dvopeka i
nita nije platio.
Drvodjelje se smijale prii, pa i onaj na koga je nianila pohvali
aluziju. Poslije toga Grillo izvue svoj organac i poe okretati
ruicu, pa odsvira dva-tri krnja valcera i jednu staru, romantinu
108

francusku pjesmu iz Villarsovih draguna.22

Domaica upita doktora i njegovu ker bi li htjeli lei, a kad su
rekli da bi, djevojka ih oboje povede u bijednu izbu iza staje i
svinjca, punu sijena. Aracil i Mara zaudie se spavaonici, ali prije
nego to su stigli prosvjedovati djevojka odnese svjetiljku pa
ostadoe u tami. Doktor zapali ibicu i pregleda skrovite, to bijae
puno pauine. Miris svjee trave bijae tako jak i prodoran da se nije
moglo disati; otac i ki pokuavali su se smjestiti to udobnije u toj
rupi, kadli se otvorie vrata i unutra provali golema svinja, kako se
inilo, s opasnim namjerama. Aracil, osjeajui to, udari je nogom, i
svinja izie grokui i kriei. Zapalie opet ibicu, preprijeie
vrata i legoe na poinak.
Budili su se nekoliko puta od groktanja irodera, koji su
njukali oko vrata i htjeli ui.
Omamljeni mirisom svjeeg sijena, izioe iz toga gnusnog
zakutka jo prije nego to se dan zapoznao. Platie jelo i noite,
osedlae konje i poto kupie velik kruh i dobar komad pruta, da im
se nae na putu, krenue iz onog mjestanca.

22
Les dragons de Villars (1856), komina opera to ju je komponirao francuski
skladatelj Aim Maillart (1817 1871). Prev.

109

Glava dvadeseta
OVJEK S CRNIM KONJEM I
BIJELIM PSOM
Ulazili su u kraj zvan Vera de Plasencia; na desnoj strani
uzdizao se siv granitini zid planine Gredos, kojoj su se razbijeni
vrhovi u strogoj liniji ocrtavali kao podrezani na modrom nebu; s
lijeve strane, prema ravnici, vidjeli se breuljci pokriveni
maslinicima i stablima mogranja, narani i limuna. Od tih suhih
bregova, to bijahu kao spaljeni ili nainjeni od krhotina i pepela,
odudarale zelene livade i vonjaci u podnoju planine.
Put je krivudao uz ograde livada, penjui se i sputajui
obroncima planine.
Mara i njen otac prolaahu ispred mjestanca Poyales del Hoyo,
kad se pojavi pred njima mladi s crnim konjem i bijelim psom, u
drutvu upnika koji je jahao na magarcu.
Jedni pozdravie, drugi odzdravie, i Aracil, iako nije imao
volje, morade ui u razgovor.
upnik bio razgovorljiv i poeo ispitivati doktora i njegovu
ker; mladi s crnim konjem ne ree nita.
Put je bio uzak, pa su morali ii jedno za drugim u indijanskom
nizu, kako kaza doktor. Na nekim mjestima put je bio pretvoren u
jarke pune vode.
to je ovo? udio se Aracil.
Tako natapaju livade odgovori mladi, koji jo nije bio
progovorio vlasnici ovdje izbacuju vodu po putu, pa ne moraju
troiti za jarke.
Kakva li lupetva!
Svi ovdje tako rade ree upnik. Svi su okrenuli u
lupetvo, a oni bogati i moni jo ponajvie!
Izbili su na lijepo mjesto to su mu davala hlada golema
kestenova stabla, a ukraavali ga veliki oleandri to bijahu poput
koarica sa cvijeem. Mladi s crnim konjem predloi da se ondje
zadre da jedu; Aracil kaza da se njima dvoma uri, ali mladi i
upnik uzee salijetati suputnike, tako ne bijae druge ve pristati.
Malko oistie tlo i naloie vatru; mladi izvadi svoju uinu,
au i tanjur te ih ponudi Mariji; upnik izvue mijeh s vinom i
110

nekakvu hladetinu, a Aracil ono to je kupio u mjestu. Poslije jela

upnik predloi da se malo odmore na suncu, te odmah skide
reverendu i sloi je kao uzglavlje, pa se oprui u travi i zaspa.
Aracil bijae nestrpljiv da krene te ree Mariji da se spremi.
to, zar idemo? zapita mladi, smatrajui se ve lanom
drutva.
Aracil nehotice uini znak protivljenja, a neznanac, kad to
opazi, nadoda snudeno.
Ako vam smetam, ne velim nita.
Ne smetate odvrati Aracil nikako.
Jaha zahvali, a zatim odmah proguna:
Zovem se Alvaro Bustamante. Koga god u ovome kraju
upitate, moi e vam jamiti za me.
Oh, ne sumnjamo u to! ree Aracil Jeste li vi odavde?
Jesam nastavi kazivati mladi. Ja sam rodom iz
Jarandille, gdje su mi roditelji starosjedioci.
Zar ste vi polj odjelci? pitao je Aracil.
Jesmo; imamo vinograde, stoku, mlinove, pecaru rakije...
Gle, onda ste vi bogati upade Mara.
Jesmo... ali to ne znai da nismo nesretnici, jer zaista
provodimo straan ivot.
A to vam se to dogaa? upita sa zanimanjem doktorova
ki.
to nam se dogaa? Ono to vam kaem: nesretni smo, i
eto! Istina je da su itelji Extremadure nisko pali; od junakog
Garcije de Paredesa23 do Garcije de Paredesa iz zloina u don
Benitu postoje svi stupnjevi degeneracije.
Ali, nee biti da ste vi koga ubili? u ali e Mara, hinei
strah.
Nisam, ne bojte se odvrati smjekajui se mladi don
Alvari nije moja nesrea u tome da bih bio grubijan, ve u tome
to nemam energije nizata. Ja i moja braa rtve smo svog ouha.
On je ovjek neobine energije. Bio je opinski tajnik u naem
mjestu i oenio se mojom majkom, udovicom sa tri sina,
najbogatijom u svoj Jarandilli. Moja je majka blaga, ljubazna ena;
tada je ivjela dijelom u mjestu, dijelom u Madridu. Udala se, i poe
23
Diego Garcia de Paredes (1466 1530), zvani Samson iz Extremadure,
uveni panjolski ratnik koji se istakao junatvom u osvajanjima u Italiji. Prev.

111

oinska vlast. I ona i mi braa postali smo nitice. Moj je ouh

straan; on upravlja svime. Ustaje rano, lijee kasno; uvijek radi,
nosi ga pomama za imutkom, hoe da proiri posjede, da se
domogne svega. Po njemu, mi ne moramo raditi. Brat i ja
namjeravali smo se osloboditi, ali nismo mogli; otili smo u Madrid
u namjeri da se osamostalimo, pa nita. Moj ouh sad eli da brat
bude narodni zastupnik, i to e postii.
Pa onda vas voli ree Mara.
Voli; ali nas je dotukao; gotovo je i sa ono malo energije to
smo je imali, pa trunemo u blatnu ivotu u jednome od ovih mjesta.
A zato ne odete? zapita Aracil.
Uvijek to mislim; ali ne da odem u Madrid ni u Pariz, ve u
Australiju, na Novi Zeland, u nove zemlje, gdje je ivot intenzivan.
I odluili ste se?
Jesam; ali kad je moj plan sazrio i kad bi ga trebalo ostvariti,
vidim da nemam volje, da mi je volja mrtva... A zatim, zadrava me
kad vidim majku, koja je sva njenost za nas i koja jednim
pogledom goneta moje najskrovitije misli. Vjerujte, mrzim samog
sebe.
Mladi je govorio vatreno, a istovremeno kao da je
obeshrabren.
Doktor i njegova ki promatrali su ga radoznalo i sa
simpatijom.
Na vaem mjestu ree Aracil ja ne bih donosio
nikakvu herojsku odluku, ve bih pronaao kakvu strast: sastavljati
stihove, skupljati marke ili kamenje... Male su stvari poput avala:
mogu posluiti da uvrste volju za ivotom.
Uto se upnik, koji je spavao okrenut licem suncu, naglo
pomaknu i probudi:
to emo? ree.
Da krenemo?
Hajdemo.
Uzjahae i u etvero uputie se prema Candeledi. Planina
Gredos dizala se na desnoj strani, visoka, nepristupana, kao golema
siva zidina, bez ijedne kolibe, bez grma, bez stabla na svojim
kamenitim obroncima i glatkim grebenima to su blistali na suncu.
Rekao bi da je ogroman val pepela, ovapnjen, izgorio, razbijen; val
to je u tami dalekih geolokih doba oblikovao planinu kad se
skamenio. Neto snijega bijelilo je zupasto bilo planine te bijae
112

kao pjena na golemu granitnom valu. Zrak bio proziran, ist,

svijetao, kao zrak tek stvorena svijeta; iznad planinskih grebena
plavio se, plavet mu bila jaka i blistava. Poneki orao, letei blago u
neizmjernoj visini, ucrtavao je u zranoj istoi velike i
velianstvene krivulje; na lijevoj strani, dolje, blistala na suncu
zelena polja, izbrazdana tamnim crtama mea, sjale se umice
vonjaka i breuljci pokriveni divljim rumarinom i hrasticima.
I opet se put pretvorio u jaz, i konji su propadali u glib.
Vilenkonjici letjeli nestano, dodirujui vodu.
Ovo je ba lupetvo! ree Aracil.
Jest, sigurno pritvrdi don Alvaro. Ovdje vlasnici
omeuju polja i planine, oduzimaju putove, ali ne ine nita za sela.
Najprostraniji krajevi, panjaci na kojima bi mogle ivjeti tisue
dua, ne oru se. Vlasnici ih uvaju za lov i pau. I kad ve odnose
plod tueg truda, da barem neto uine! Ali nita. Ovdje imate ovaj
dio Vere, prirodno plodan, zdrav; ali ljudi crkavaju kao muhe, umiru
od groznice.
A zbog ega to? upita upnik.
Zato odvrati don Alvaro to u svim selima prave bare
i kaljue da se kupaju svinje, a te se kaljue napune komarcima koji
izazivaju groznicu. Ta ista voda to dolazi iz planine zaustavlja se i
pretvara u glib i gnjile. I u panjolskoj se dogaa isto sa svime!
Istina je potvrdi Aracil. Koliko se istih struja
zaustavlja i pretvara u kunu kaljuu!
Don Alvaro nastavi:
Sve to se dogaa na selu u ovoj naoj zemlji toliko je
bestidno i nepravedno te nije udo to siromani panjolci samo
gledaju da to prije emigriraju iz ove neugodne zemlje. Jer ovdje je
drava abdicirala i svoje funkcije ostavila u rukama nekolicine
bogataa. Ovdje se doputa da vlasnik dri uvare razbijae koji
nose puku i pune nabojnjae; to znai da mogu, uvajui svoje
vinograde, raskoliti lubanju ma kojem nesretniku koji poe da
ukrade grozd; ovdje se na posjedima stavljaju zamke i otrov; ovdje
predaju andarmeriji i vode u zatvor siromana ovjeka koji skupi
sveanj suha granja ili pregrt ira. A onda, ti bogatai, koji su ne
samo kukavni nego i blesavi nisu kadri ni da zasade nekoliko
eukaliptusa ni da uvedu ikakve poboljice na selu. Nita.
Posvemanja krtost i lupetvo. Zar na svijetu vie nema drugog
prava doli prava vlasnitva?
113

 Jest, tako je, ovakvo stanje ne moe vjeno trajati ree

upnik. I ja sam uz vas i seljake. Ja sam sin ratara i mogu vam
rei, zaista se u panjolskoj vie ne moe ivjeti.
A u Andaluziji proslijedi don Alvaro jo je gore. Ima
bogataa koji imaju panjake i goleme zabrane. Ondje ive jeleni i
divlji veprovi, a mogli bi ivjeti ljudi.
Jednoga e dana ipak ui ljudi u te velike zabrane ree
Aracil.
Kako e ui? pitao je upnik. Da love divlje veprove?
Ne, ve da love vlasnike uzvrati doktor.
Svi udarie u smijeh, uzevi to za alu.
to mislite, jesu li prije ljudi po selima ivjeli bolje ili gore!
upita Mara.
Bolje, puno bolje ree don Alvaro. Prije su ti panjaci
i velika imanja pripadali samostanima. Fratri su ivjeli na selu i
manje-vie pomagali seljacima. Ali danas toga nema; sva ta imanja,
to potjeu od prodaje nacionalnih dobara, u rukama su pojedinaca.
Predajom posjeda opinskoj upravi dezamortizacija je trebala biti
neto veliko. To je bilo pravedno i liberalno. Ali ono to se
napravilo ne samo da je nepravedno nego je i zavrilo
reakcionarnom odlukom. Papa je izopio iz crkve onoga tko je
kupio crkvena dobra; ali se svijet smije izopenjima kad su u
pozadini novci, i neki su otvoreno, a drugi potajno, kupovali ta
imanja budzato, i sad su u rukama najkranskijih vlasnika, koji su
vei samodrci od fratara, fanatiniji nego fratri i vie neprijatelji
puka nego fratri.
Istina je ree upnik.
Dodajte proslijedi don Alvaro religioznoj
dezamortizaciji graansku, pa ete vidjeti kako drava prodaje
selima njihove planine i njihove zemlje, i kako se sada u nekim
selima to imaju borove ume koje su prije bile seoske, ne moe
uzeti ni komad lui za svjetlo. I ivot je sve tei iz dana u dan, jer se
to privatno vlasnitvo poveava, a podmieni gruntovniar i
sukrivac naelnik doputaju da vlasnik proiri svoje posjede i uzme
danas jedan a sutra drugi komad narodnog zemljita, dok je narod u
agoniji, i ljudi samo odlaze, i dobro ine.
Kakve li nesree! uzviknu Mara, koju je taj razgovor
raalostio.
To e na kraju donijeti panjolskoj revoluciju ree
114

upnik.
Bit e logina uzviknu Aracil. U zemlji u kojoj je
vlasnitvo tako brutalno, tako agresivno i tako glupo kao u naoj,
revolucija je ve trebala pobijediti.
Sad klija preuze don Alvaro. Vi i ne znate kakva je
srdba i kakvo je ogorenje na panjolskom selu. To u Madridu ne
znaju, jer se u Madridu ne objavjetava ni o emu; ondje misle da i
nema drugog razgovora doli onog u kongresu i u novinama. A u
mjestima se i selima govori, komentira, mrze vojsku, mrze
nepravedni zakon, ele ivjeti i raditi.
Kako da taj protest ne izbije na povrinu? pitae Aracil.
Danas je tako teko! Zatim, emigracija oduzima snagu
protestu. Najinteligentniji i najsposobniji ljudi odlaze u Ameriku.
Nai su ljudi etiri stoljea obraivali strane zemlje, a svoju su
ostavili. Jaki ljudi odlaze, slabi ostaju, dok kukavice odlaze u
Madrid i odande jo vie kvare narod.
Jeste li vi neprijatelj Madrida? pitala je Mara.
Ja sam neprijatelj velikih gradova, luksuza i vlasnitva.
Vjerujem da novac truje na ivot. Mi panjolci trebali bi ivjeti kao
seljaci, jer je naa zemlja siromana. esto sam mislio da bi bogata
koji bi mikrobima kuge i tifusa zarazio sve dravne papire i sve
novanice to prou kroz njegove ruke, bio zasluan ojek.
A kako bismo ivjeli bez novca? opet e Mara.
ivjeli bismo na selu. ivot to se gomila u gradovima
rairili bismo preko dolina i brda, zemlja bi bila zajedniko
vlasnitvo, i tako bismo mogli ivjeti istim, vedrim i lijepim
ivotom.
A kazalita? upitala je Mara.
Bila bi na otvorenu.
Vi ste veoma radikalni ree doktor, smijui se. Jo
vie, vi ste anarhist.
Rije me ne plai, istina... ali ne vjerujem u anarhizam,
barem ne u sadanji anarhizam.
Razgovarajui tako i jaui korakom prooe kroz Candeledu.
Polovinom popodneva vruina je postala zaguljiva; nebo je
postajalo bjeliasto, a planina Gredos inila se crnom. Bilo je jo
rano, a htjeli su stii u Madrigal, i tako, zabavljeni razgovorom,
nastavie put.
Ali ovo nije put u Madrigal odjednom e don Alvaro.
115

 Zar nije? upita upnik.

Nije. Tko je rekao da krenemo ovuda?
Nitko odvrati Aracil vidjeh da kreete ovim putem, pa
sam mislio da ga znate.
Dobro je i tako doeka upnik svi putovi vode u Rim.
Jest, ali ne vode svi u Madrigal odvrati don Alvaro.
Naioe kola, pa jahai upitae koijaa kamo vodi put, a on im
ree da ne zavrava ni u kojem mjestu, ve vodi do usamljene
zavjetne crkve Nae Gospe od Chille.
A moe li se ondje prenoiti? zapita upnik.
Moe, ima ondje kua, crkvenjakova.
Onda hajdemo onamo rekoe svi etvero.

116

Glava dvadeset prva

NAA GOSPA OD CHILLE
Od Candelede do nae Gospe od Chille jahali su lijepim
predjelom, punim visoka drvea.
Veer pomalo osvajala; nebo se rainjavalo, postajalo ie.
Na mahove Gredos bijae kao providan, prozraan brijeg; modar
kristal umetnut u tamnije plavetnilo obzorja.
Okanie se razgovora o krupnome. Don Alvaro, sasvim
raspoloen, avrljao s Aracilom i njegovom kerkom i alio se sa
upnikom, koji je uvijek imao spreman odgovor i bio pravi
aljivina.
Svi su mirno i za alu primili to su izgubili pravi put, ali ne i
konji, ve sustali od hoda; a magare na kojemu je jahao upnik,
zgnjeeno pod teinom preasnosti to bijae na njemu, ilo daui.
Don Alvaro, koji ga vidje takva, ree u aljivom tonu:
Magarcu fra-Petra
nizdol kako-tako,
al s jahaem uzbrijeg
bogme nije lako.
A upnik, njiui se, odvrati:
Uzbrdicom ata
treba moja halja,
nizbrijeg se i sama
bablja smokva valja.
Svi se nasmijae upnikovoj nesputanoj veselosti, a don Alvaro
ree mu:
Vi ste, veleasni, rjeit ovjek, ini mi se.
Jasno odvrati upnik. Zato ne? Ne smije ovjek biti
razvrzigra.
Hoete li da vam posudim svoga konja?
Neu, gospodine; samo vi jaite na njemu. Sad u ja malo
sii da se magarac moe odmoriti.
117

Nastavie put. Ve se i no hvatala. Sumrak bijae savreno

prozraan, nebo kao od opala; kasnije postade naranasto s
ruiastim oblacima, a jo kasnije ostade crveno kao krvavo more
osuto zlatnim otocima.
Jo se nije vidjela zavjetna crkva. Mara, poneto nestrpljiva,
potjera konja kozjim puteljkom to je prolazio kroz esvinovinu24 i
mastiku i dijelio se i ravao, dok nije stigla na vrh breuljka, odakle
je, na oskudnu svjetlu sumraka, opazila bijelu kuu, koja zacijelo
bijae kapelica okruena zbijenim skupinama drvea.
Aracil, upnik i don Alvaro vidjee u daljini kako se istie
pristao Marijin obris. Crvenkasto obzorje postajae tamno, i u
pozadini se ukazivao herojski krajolik, okruen ve tamnim
bregovima pod mranim i prijeteim nebom.
Djevojka sie opet na put.
to se vidi? zapita je otac.
Blizu smo.
Dobro je ree upnik; onda podbodimo ate pa
naprijed, jer smo blizu i kasno je...
Zvijezde su poele blistati na najiem plavom nebu. Zrak je
strujao u svjeim dasima to su donosili miris ume; lie na drveu
treperilo, a trava se lelujala u valovima pod udarcima vjetra.
Pribliie se kapelici izmeu dva reda topola. Drska sova,
nepomina na borovoj grani, glave kao da je istavljena, promatrala
ih radoznalo, i kad je vidjela da se ti uljezi pribliavaju, brzo odletje.
No se krilila i ostavljala vie mirisa u zraku i vie svjeine u vjetru.
Krajina je tonula u sjetan san. Neto kasnije, zvono otra zvuka
prosu svoje kristalne kajde u utljivi okoli...
Uoe u kuu crkvenjakovu i smjestie se u kuhinji. Don
Alvaro i upnik izvukoe neto hrane, pa su jeli pored vatre, u
drutvu doktora i njegove keri, na svjetlosti plamena s ognjita i
lui to je gorjela na eljeznoj lopati.
Crkvenjak, starac oglupavio od samoe u kojoj je ivio,
govorio je izrijetka. On putnicima objasni kako e, kad se unoa, biti
sveanost to je upriliuju ene koje u planini skupljaju drva.
Oko devet sati pojavi se u kuhinji skupina grubih djevojaka,
runih, crnih, veinom krezubih, u drutvu momaka koji su, tko vie
tko manje, bili nalik na gorile. Kad su ulazili u kuhinju ti momci i
24

esvin primorski hrast (Quercus ilex) D

118

djevojke bijahu kao opor divljih ivotinja; s njima su bile dvije

strane starice: jedna visoka, suha kao loza, naborana i bezuba; zvali
su je tetka Calesparra; druga bijae malena, povijena i crne puti; nju
su zvali Cuerva, to jest Vrana.
Pristunost upnika nametala je neto potovanja tim divljacima,
to su gledali don Alvara, a naroito Mariju, kao da su stvorenja pala
s Mjeseca.
Meu momcima nalazio se jedan s izgledom pravog impanze.
Bijae nezgrapan, krupan, dugih ruku, tubasta nosa i sjajnih oiju;
imao je gustu bradu od est-sedam dana, rekao bi da je sva od
bodljika; imao je crne obrve i oputenu donju usnu. Zvao se Canuto,
a bio je svinjar. Drvarke se igrale s njim, a on nastojae da ih zgrabi
govorei:
Uh, kopilice, ako te uhvatim u planini, ve e vidjeti svoje!
Ovaj je ba nekakav tupavac ree Aracil upniku.
Jest doeka upnik. Ali nije ni tako glup kako izgleda.
Ima u njemu vie lupetva negoli u kakvoj podmukloj mazgi.
Nekoliko momaka ostalo je pred crkvenjakovom kuicom te
dvojica-trojica od njih uoe u kuhinju da pripreme glazbala za ples,
to se stastojahu od lonca u koji su udarali palicom i zambombe,
bubnja napravljena od ovnujske koe zategnute na cilindrinoj kori
plutova drveta.
Kad su ve uredili nezgrapne instrumente, izioe svi na istinu
pred crkvom, stavie izmeu kamenja nekoliko lui, koje su davale
vie dima nego svjetla, i poe ples koji se doimao kao ples
primitivnih ljudi u pozadini djevianske ume.
Svjetlost lui mrljala je crvenkastim od sjajem lica plesaica i
davala prizoru fantastian izgled.
Jedan izmeu momaka, koji se smatrae aljivinom, uze u
kuhinji tavu i, kao da se prati na gitari, otpjeva nekoliko neobinih
pjesmica, a zatim zapjeva Canutu i tetki Calesparri.
Kao da nismo u civiliziranoj zemlji ree don Alvaro.
Moda i nismo odvrati Aracil, dobro raspoloen.
Uistinu je udno prihvati Mara da u blizini ima vlakova,
telegraf i elektrino svjetlo...
U ovom trenutku nalazimo se u jeku bronanog doba
pritvrdi don Alvaro.
Ama, ovjee! ree doktor. Canuto nije stigao ni do
kvartara. Uvjeren sam da jo osjea elju da hoda etveronoke.
119

Neko su vrijeme promatrali ples.

Sveanost nije bila osobito privlana, i Mara i Aracil, u pratnji
don Alvara, udaljie se malo od istine pred crkvom. Iznad planine
sjao pun mjesec, okrugao i bijel. Ni daak nije ometao vedrinu neba;
tiina bijae na nebu i na zemlji; inilo se da sve poiva u sveanom
miru; drvee i stijene ocrtavahu se jasno na mjeseini, planina
Gredos uzdizala se izmeu plaviastih maglica.
Kako je lijepo ree Mara.
Neobino je nadoda don Alvaro.
Crkva s onim bijelim zidovima ima magian izgled odavde
dometnu doktor.

120

Glava dvadeset i druga

LEGENDA O CHILLI, PO ARACILU
A znate li zato se ova crkva zove Naa Gospa od Chille?
upita Mara don Alvara.
Ne znam.
Ime zacijelo ima svoju historiju ili svoju legendu.
Ako je nema, lako ju je ree Aracil.
Ja ne bih imao toliko mate odvrati don Alvaro.
Ja bih; evo, odmah u vam je ispriati; ali nemojte nita rei
upniku.
Neu, ne brinite.
Ima li ovdje kakav samostan? zapita doktor.
Ima: samostan Yuste.
Onda je tu i legenda. ujte je ree Aracil.
I uhvativi umiljat i uvjerljiv propovjedniki ton, poe ovako:
U samostanu Yuste, to se utisnuo u planinu Gredos, ivio
vam, ima mnogo godina, redovnik po imenu Melitn, koji bijae
velik grenik i vrea objeenjatva. Fra Melitn nije se zadovoljavao
da dobro jede, dobro spava i bolje pije, to je dunost svakog fratra,
ve mu se mililo da izlazi iz samostana i udvara djevojkama. Osim
toga, Melitn bijae zlonamjeran, rugao se ljudima, varao priora, i
umjesto da u dokolici ita, kao to su radila njegova subraa, one
uzviene knjige to se zovu Duhovni dalekozor, Oblog teolokih
vrlina, Puka pokajanja ili pak Mistina tabakera za iskihavanje
bogomoljnth dua, posveivao se lupetvima i porugama.
Jedne noi, u tjednu proslave Tijelova, imao je fra Melitn
sastanak s bogatom udovicom, koju je pouavao u kranskom
nauku. Kanio joj je odnijeti Puku pobonoga, jer to djelo ima
najvie uspjeha kod jogunastih udovica. Kad je zavrio molitve,
Melitn, bez priorova doputenja, izie iz elije, uze svjetiljku i
kiobran nesretnik se bojao prehlade! otvori samostanska
vrata te izie. Put je bio blatan, pa je Melitn pomiljao kako e se
uprljati dok stigne do udoviine kue, i to mu bijae nemilo.
Ba je bio u tim mislima kad spazi u blizini sivu magaricu, to
je sigurno pobjegla s kakva imanja pa onuda pasla. Fra Melitn
pomisli kako mu je magarica dola kao naruena, ba u pravi as, te
121

joj on prie, uzjaha i potjera prema selu, hej, hej! Fratar bijae
rastresen, jer je mislio na udovicu, na patete kojima ga je gostila i
na gusti mukat to je u bogatim zalihama leao u vinari, kadli
iznenada pogleda dolje i vidje da ide po zraku, izmeu oblaka, i da
se drvee gotovo ne vidi. Fra Melitn se uplai, pomisli da je zapao
u morsku bolest od sjeanja na vino, ali vidje da se zaista sve vie
uzdie. ovjek, bolje rekavi, fratar, prestraen, uzbuen, poe vui
magaricu za oglav, ali ona ne haje.
Stoj! Stoj! Stani! povika on vie puta, ali magarica samo
grabi naprijed.
Stani! Stani! uzvikao se fratar, a magarica, ne marei,
samo protisnu kroza zube:
Da, da, vii, vapi! Ima i zato!
Melitn pritisnu magaricu debelim mesom, da vidi moe li
prisiliti udnu ivotinju da se spusti, a dozivao je sve prijatelje,
vriskao i vapio maui svjetiljkom, a magarica, koja je bjesnjela i
divljala, i opet samo protisnu:
Da, da, vii, vapi! Ima i zato! Onda fra Melitn razabra da
je izgubljen i da je velik grenik; osjeti duboko kajanje, poe plakati
i preporuivati se Gospi. Uto outi da se siva magarica na trenutke
umiruje i da izbacuje nepodnoljiv vonj sumpora. Onda Melitn, u
boanskom nadahnuu, bojei se da se ne razbije na tlu, otvori
kiobran, koji mu poslui kao padobran, i spusti se polagano na taj
breuljak. Kad se naao na tlu, klee i zahvali nebesima, i sjeajui
se onoga to je rekla magarica dok ga je nosila u visinu, podie tude
svetite Nae Gospe od Chille, to jest od Vapaja.
*
Vrlo dobro u smijehu e don Alvaro kad je sasluao
legendu. Objanjenje je veoma aljivo, puno duha, premda
pomalo nepristojno.
Mislite...?
Dabome, ovjee.
Vjera naih predaka obiluje aljivim stvarima.
Ne velim da nije tako.
To pokazuje snagu vjere. Kad jo uvijek ivi, unato svim
svojim smijenim stranama, bez sumnje je za neto.
Bili su se udaljili od crkve pa se vratie do nje. Izdaleka se
inila kao velik feudalni dvorac s nazubljenim zidovima i kulama,
122

usred klanca okruena umama; mjeseina prosipala srebro po

granju, duboko nebo bilo neobino sjajno...
Spavali su u trijemu crkvenjakove kue. S polja naokolo
dolazila tiina donosei onaj tajanstveni dojam Prirode, u kojem se
spajaju potpuni mir i intenzivan ivot drvea i bilja, kukaca i ptica.
U dubokoj noi uo se zloslutni krik sove, a pred jutro pjevali
slavuji.

123

Glava dvadeset trea

POTRAGA
Dok su Aracil i njegova ki spavali u trijemu u kui crkvenjaka
Nae Gospe od Chille, dvije su osobe ile Madridom mislei na njih
i pripremale se da ih trae: bijahu ta dvojica Tom Gray, dopisnik
agencije Reuter, i doktor Iturrioz.
Toma Graya poslala je njegova agencija u Madrid da alje
izvjetaje o sveanostima; s tribine, koja je bila blizu balkona to ga
je zauzeo anarhist, prisustvovao je eksploziji, pomogao ranjenima,
vidio mrtva Nila Brulla i pribivao autopsiji. Osim toga, poznavao je
Aracila i njegovu ker.
Imao je sve potrebne podatke za potanko obavjetenje, i to je
uinio; ali je nestanak Aracila i njegove keri dao dogaaju novo
znaenje i poveao Grayevu novinarsku radoznalost.
Gray je poznavao doktora Iturrioza, i nije mislio, kao drugi, da
je podrugljivac, ve je bio uvjeren da je to darovit ovjek.
Nas dvojica moramo potraiti Aracila ree Englez.
A ako ga naemo...? zapita Iturrioz.
Ako ga naemo... pomoi emo mu da pobjegne.
Slaem se.
Obojica krenue i obioe sve dijelove Madrida. Iturrioz je bio
uvjeren da njegov prijatelj nije otiao iz prijestolnice.
Kad su iz Pariza stigli telegrami koji su tvrdili da je doktor
ondje vien, Gray je sumnjao: nastavio je sa svojim obavjetenjima
i, najposlije, kad je vidio da njegova istraivanja ne donose ploda,
mislio je da treba ostaviti tragove koje je slijedio, i krenuti novima.
Iturrioz i Gray viali su se u kavani Suizo, i izmjenjivali
dojmove. Jedne veeri ree Iturrioz:
Vidio sam inenjera Venancija Arcea, Aracilova roaka. On
neto zna; ima indicija o onom to je mogao uiniti doktor. Veeras
emo ga posjetiti.
Otili su u posjet inenjeru i razgovarali s njim.
Ja sam spreman uloiti potrebni novac da ih spasimo ree
Gray. Stoga se ne skanjujte da nam kaete to znate; ako su
pobjegli, bolje po njih; ako nisu, pomoi emo im da pobjegnu.
Ja vam ne znam mnogo odvrati Venancio. Imam samo
124

indicije, pretpostavke...
Govorite ree mu Iturrioz. Mislim da su Aracil i
Mara bili u Madridu do prije desetak-dvanaestak dana, skriveni ne
znam gdje.
I ja tako mislim ree Iturrioz.
Najpametnije je bilo ostati u Madridu poslije atentata
ustvrdi Venancio iako Aracil nije u njem sudjelovao. Oni su nou
saznali da su izdani nalozi za hapenje; prirodno je dakle da su
izbjegavali putovanje vlakom.
Znai, vi ne vjerujete da su bili u Parizu kad je stigla ta
vijest? zapita Gray.
Ne vjerujem.
Ni ja pridoda Iturrioz.
Mnogi razlozi navode na taj zakljuak nastavi Venancio.
Zna se da se Aracil obrijao u bolnici; dokazano je.
Istina je potvrdi Gray.
Unato tome, dvojica parikih novinara koji su rekli da su
ga vidjeli, opisali su ga kao ovjeka crne brade. Iz razgovora s
Aracilom u Parizu izlazi da doktor jo nije znao da su Brulla nali
mrtva. Uza sve to, vijest je ondje bila poznata dvadeset etiri sata
prije, a Aracil nije bio upuen. Osim toga, pustili su da dan poslije
susreta s anarhistom kae da ne zna za Brullovo boravite.
Sve je to besmisleno ree Gray.
Nije. To pokazuje ree Iturrioz da Aracil nije bio u
Parizu i da su njegovi prijatelji izveli taj manevar da zavaraju
policiju.
To je i moje miljenje primetnu Venancio.
Onda, to mislite? upita Gray. Gdje su? Jesu li jo u
Madridu?
Ja drim odgovori inenjer da je Aracil zatraio od
kojega svog parikog prijatelja da izmisli sastanak s njime, a kad je
vijest postigla uinak i svi povjerovali da su umakli, oni su
pripremili bijeg.
Mislite li da su krenuli vlakom? upita Gray.
Vjerujem da nisu. Da su otili vlakom, bili bi u sigurnosti;
da su izvan opasnosti, pisali bi nam. Osim toga, logino je da se
ovjek ne usudi izazivati sudbinu kad je ve uspio da se spasi u prvo
vrijeme.
I to mislite kako su otili?
125

 Ne znam; ako je posredovao koji prijatelj ili utjecajna

linost, mogue je da su otili automobilom; ali sumnjam u to zbog
onog to sam prije rekao. Da su otili automobilom, bili bi ve
poodavno izvan panjolske i pisali bi nam da nas umire.
Onda mislite da su jo u panjolskoj?
Tako je.
I da namjeravaju pjeaiti do Francuske? To mi se ini
besmisleno.
Bilo da pjeae ili jau na konju, mislim da su izabrali put
prema Portugalu. Zato tako mislim? Prvo, jer je taj put krai;
drugo, jer je kraj slabije napuen; tree, jer sam ja Mariji govorio o
tome putu.
Onda nema sumnje da su krenuli tuda ree Iturrioz.
Dakle, ako su vae pretpostavke tone, dokle su mogli stii?
pitao je Gray.
Ako su krenuli dan-dva poslije objavljivanja vijesti da su
proli kroz Pariz, onda su zacijelo negdje blizu portugalske granice.
Hoete li s doktorom Iturriozom i sa mnom poi da ih
traimo? Ii emo automobilom, pa ako ih sretnemo, odvest emo ih
u sigurnost.
Sva je prilika da cesta nije onaj put to su ga izabrali.
Ne mari; raspitivat emo. Onda, hoete li s nama? Krenut
emo za nekoliko sati. Iturrioz i ja doi emo po vas u pet sati.
Budite pripravni.
Oprostie se, a ujutro se Tom Gray i doktor Iturrioz pojavie
pred vratima Venancijeve kue u prekrasnu automobilu. Popee se
sva trojica. Gray je vozio. Izioe iz Madrida i ubrzo stigoe u
Maquedu; ondje su raspitivali, proslijedili do Oropese i, ne dobivi
nikakve obavijesti, doli u Navalcarnero. Poslije ostavie glavnu
cestu i stigoe u Brunete.
Venancio je mislio da je doktor sa kerkom krenuo tim putem.
Kako je tuda prolazilo malo svijeta, mogli su se u krmama sjetiti
bjegunaca; i zaista, na prvom mjestu gdje su pitali, u krmici Dos
Caminos, ena opisa Aracila i njegovu ker i ree da su prije tjedan
dana ili vie boravili u njenoj kui. Za cijelog puta, od Bruneta do
mjestanca San Martin de Valdeiglesias, nailazili su na trag Aracila i
njegove keri, a u krmi u San Juanu de los Pastores, opisi to ih je
dala krmarica bijahu tako jasni da Venancio, Iturrioz i Englez nisu
mogli sumnjati da je rije o doktoru i Mariji. Nisu mogli objasniti to
126

to je krmarica tvrdila da je ono bio uvar i njegova ki.

U San Martinu trag se gubio; proao je prilian broj seljaka na
sveanost u Adradu, i nisu se mogli sjetiti da su vidjeli te putnike.
Osim toga, cesta je tu prestajala, i nije se moglo nastaviti
automobilom.
Raspravljali su o tome kako da nastave put, te Venancio, poto
je dobrano promislio o svemu, ree:
Najbolje je da jedan kupi dobra konja i proe put preko
planine u pravoj liniji prema Portugalu; automobil moe istraivati
cestu izmeu Navalmorala, Plasencije i Corije.
Odluie da tako uine. Iturrioz, koji je bio dobar jaha, kupi u
San Martinu de Valdeiglesias konja, zabiljei mjesta kroz koja mora
proi, i poslijepodne krenu na put. Ostadoe pri dogovoru da e on o
svojim traganjima pisati svakog dana Tomu Grayu u Navalmoral.
Venancio i Englez sioe automobilom u Escalonu, a iz
Escalone pourie se u Maquedu, odakle nastavie cestom i
zaustavie se u Navalmoralu de la Mata.
Sutradan su Venancio i Gray prokrstarili cestom, ali nisu nali
nikakav trag. Prvo Iturriozovo pismo nije kazivalo nita zanimljivo;
u drugom je javljao da je u Adradi susreo ovjeka s nadimkom
Ninchi, koji poznaje bjegunce. Taj Ninchi ponudio se da ga prati, pa
su njih dvojica ili du Gredosa i tragali za Aracilom i njegovom
keri.

127

Glava dvadeset etvrta

SERRANA DE LA VERA
Aracil se probudi i vidje da je i Mara budna; obadvoje
ustadoe i izioe na istinu pred crkvom. Nejasna svjetlost svanua
osvjetljavala je polje. Puhao je svje i blag lahor. Osedlae konje i
ba su htjeli krenuti kad upnik, koji i sam bijae ustao, ree:
to, zar ne elite vidjeti crkvu? Aracil se htio izgovoriti
kako mu valja pripraviti konje, ali ga ki uutka pogledom, a upnik,
koji je primijetio namjeru, ree:
Hajte, molim vas! Pa nee vam misa uzeti cio dan!
Bila je nedjelja: nekanje je moglo ispasti previe znaajno, pa
uoe. upnik i uvar pokazae im crkvu i kor.
Svira li jedno od vas na glasoviru? upita upnik Mariju.
Ne... Mi...? Pa otkud biste htjeli da to znamo?
Ama ne pravite se nevjeti! Vi svirate na glasoviru.
Ne, ne sviram.
Manite se pria!
Mara se uznemiri i gledae zbunjeno oca. Aracil se nacerio i
grizao usne.
Iako sam poneto estok ree upnik nisam od onih
koji bi ikome naudili. Premda sam neto odgonetnuo, o tome utim.
Dakle, hajte i svirajte na orguljama dok ja sluim misu.
Privui emo panju ree Aracil a to nam nije
podesno.
Zato biste privukli panju?
ena koja svira na orguljama!
Ve emo urediti. Na kor e ui samo crkvenjak, vaa ki i
vi; ljudi neka misle da ste vi svirali. Crkvenjak nee nita kazati ako
mu tako zapovjedim.
Nije bilo naina da se odbije, i Mara se dogovori sa upnikom
to treba svirati. Crkvenjak e je upuivati kada i kako treba to
raditi, a Aracil e pritiskivati mijeh.
Zvono poe zvoniti, a malo kasnije uoe u crkvu svi ljudi iz
okolice koji su sino bili na sveanosti. Poe misa. Aracil se prihvati
mijeha na orguljama. Mara je sjela ispred tipaka i radila onako kako
ju je upuivao crkvenjak.
128

Tako je svirala ono ega se sjeala: odlomke iz opera i sonata

Beethovenovih i Mozartovih.
Kad se zavrila misa, upnik ih pozva na objed. Pripravili su
izvrstan ruak; ali Mara i Aracil rekoe da im se uri, uzjahae, a za
njima eto don Alvara.
Jako ste dobro svirali! ree s iskrenom pohvalom Mariji.
Nisam ja svirala! Svirao je moj otac!
Eh, to su mislili ljudi; ali kako sam ja radoznao, uspeo sam
se uza stube i vidio kako va otac napuhava mijeh dok vi svirate.
Mara se nasmija.
Zacijelo imate udno miljenje o nama ree.
Tako te se ne bih zaudio kad bi pri dolasku u oblinje
mjesto izili da vas doekaju zovui vas vojvotkinja, princeza ili
kraljica.
Ne brinite, nee.
to ja znam!
Sioe kroz glogov gutik i vritinu, kroz velike i mirisne
grmove divljeg rumarina, mokra od rose. Miris tamjana isparivao
se meu tim trnjacima; dugo su ili ne znajui pravac; ali su
neprestano slijedili klanac Chille, kojemu je u dnu tekao potok;
poslije su u mlinovima za mljevenje paprike pitali za put, i tako
stigoe u Madrigal de la Vera.
Ondje su njih troje ruali u velikoj i crnoj kuhinji gdje bijae
golem kamin, u kojem su visjeli vijenci kobasica i svinjskih butina.
Poslijepodne krenue na put i podbadajui konje prooe kroz
Valverde de la Vera, zatim kroz drugo mjesto, u kojem, po
kazivanju don Alvara, nije vrijedilo zaustaviti se, jer je ba jadno i
kukavno, a kad se unoalo, stigli su blizu Losara.
Don Alvaro ispria Mariji priu, ili legendu, o eni-razbojniku,
nazvanoj Serrana de la Vera, koja je u prijanja vremena prolazila
tim planinama i pljakala putnike; i poe recitirati staru romancu,
koja ovako kazivae:
Ba u Veri od Plasence,
a u klancu zvanu Olla,
zastade me zlatokosa
hajduica iz planine.
Nos i oi velom krije
da joj tako zakrivenoj
129

ne ugleda nitko lica

ni opisa da joj ne zna.
Mara mu ree neka nastavi romancu o hajduici, i don Alvaro
istoi je cijelu.
Ve se unoalo kad stigoe u Losar de Vera. Don Alvaro
odvede ih u veliku gostionicu, osvijetljenu elektrinim svjetlom, i
ondje s sve troje smjestie.

130

Glava dvadeset peta

KONJ ZAGLAVLJUJE
Kad su sutradan podranili iz mjesta, opazie kako Marijin konj
ne moe da ide. Jedva je jedvice pomicao noge, kao da se klanja, i
jako je dahtao, a kad je htio krenuti naprijed i ubrzati korak, pravio
je um kao kotao kad vrije. Mara je molila oca i don Alvara da se
ne ure, jer ih njezin konj ne moe slijediti. Mara sjaha, te Aracil i
don Alvaro pregledae kljuse.
Gdje ste kupili tu ragu? upita don Alvaro. Kakve li
strvine!
Konj stade, a Aracil, Mara i don Alvaro promatrahu ga utei.
Jadni Galn izgledao je zaista kukavno onako alosne spodobe i
drhtavih nogu; velike mu okrugle i ugasle oi gledale tjeskobno.
udno je otvarao usta da die; dahtao je i hripao i pokazivao velike i
ute zube.
Poto ga je promotrio, ree Aracil:
Ovaj e konj odmah uginuti.
Skinue mu sedlo i oglav da bude slobodniji; ne htjedoe ga
ostaviti, inilo im se to okrutnim. One mutne i blage oi bijahu kao
da uvaju neodreenu a njenu elju.
Noge mu se koile; zatim poe drhtati, savi mu se jedna
prednja noga, zatim druga, nagnu se naprijed, zatetura i oprui se
postrance, uzdiui. Noge se grevito micale, ivotinja poe dahtati,
i oi joj se zamaglie. Trenutak ostade nepomina, kao da se
odmara, oekujui posljednji udarac; izvi vrat, dug i uzak, opet se
uzbudi... i tanak mlaz krvi potee iz nozdrva na tlo.
Jadni Galn! protisnu Mara, briui iskrenu suzu.
Je li vas se to dojmilo? pitao je don Alvaro.
Jest, ao mi je konja. Tako loe postupaju s njima!
Uto poe visoko u zraku kruiti orluina, sup bjeloglavi, tako
visoko te bijae kao da leti iznad samih planinskih vrhova.
Taj je ve vidio plijen ree don Alvaro.
Taj je zaista nezavisan nadoda Aracil.
Mara uzjaha na sapi oeve kobile, a zatim se udaljie odande.
Pribliie se Jarandilli; don Alvaro morao je tu ostati, pa je
nastojao privoljeti doktora i Mariju da se zadre, i nabrojao im
131

znamenitosti mjesta.
Ne, ne moemo, jako nam se uri ree Aracil.
Mogli biste se odmoriti u mojoj kui nadoveza don
Alvaro. Ondje vas nitko nee traiti.
Hvala! Najljepa vam hvala! rekoe otac i ki. Ali nije
mogue.
elio bih onda da mi neto obeate ree don Alvaro
Mariji.
to to?
Da mi, kad stignete, gdje god to bude, napiete pismo i
kaete: stigli smo.
Vrlo dobro; hou.
Ali potpisano, s vaim imenom i prezimenom.
Hou; nema u tome nikakve zapreke.
Kad ve tako pristajete, onda mi, u sjeanje na zajedniko
putovanje, poaljite svoju fotografiju.
Dobro.
Zaista?
Da. Ali i ja neto elim: da o nama ne govorite nikome, pa
ni svojima kod kue, dok ne dobijete moje pismo.
Ne brinite, govorit u jedino sa samim sobom.
Onda, oprostimo se prije nego to uemo u mjesto. Neka
nas ne vide zajedno, jer e vas pitati.
Oprostie se srdano, te otac i ki prooe kroz mjesto i
krenue putem u Cuacos.

132

Glava dvadeset esta

MUSI
Neto kasnije susretoe skupinu mazgara; bijae ih vie od
dvadeset, a jahali su mazge natovarene vreama paprike. Svi su bili
veoma gizdavi, a mazge im imale praporce oko vrata.
Mazge su bile jake i brze, i uskoro ostavie za sobom kobilu na
kojoj su jahali doktor i njegova ki. Kad su doli na uzbrdicu
pokrivenu kamenjem, Aracilova kobila uspori hod; mazge su se,
naprotiv, pele uz obronak veoma brzo.
Bio je ivahan i lijep prizor vidjeti onu skupinu jahaa, onako
sjajnu, kako se penje starim drumom. Zvuk praporaca kao da je
poticao mazge, ustre, iste, opremljene, pa su grabile brzo i snano.
Kamenje je odzvanjalo pod eljezom potkova, a ispod kopita
skakale iskre.
Aracil i njegova ki polagano su napredovali; jeli su to su
nosili u naprtnjai; poslijepodne su na putu vidjeli ovjeka koji je
trao, a sat prije nego to su stigli u Cuacos namjeri im se na put
stari Musi Roberto del Castillo, koji je jahao na upavu konju.
Duge mu noge dosezale do tla, a skupljene hlae doputale da mu se
vide slabe kosti. Musi Roberto del Castillo uljudno pozdravi
doktora i njegovu ker.
Vi me poznajete? upita.
Ne poznajemo odvrati Aracil.
Ovo je ree Mara gospodin to je iao s niskim
ovjekom, a sreli smo ga prvi put blizu mosta kad smo krenuli iz
Brunete.
Isti, gospoice potvrdi Musi.
Pronalaza eliksira. Sjeam se uzviknu doktor; samo
ste prije ili pjeke.
Jesam proguna Musi; naiao sam na ovog konja u
polju, pa sam ga prisvojio.
Vrae, kakve li rabote!
Ne moe svatko biti bogat kao vi.
A odakle vi znate da smo bogati? upita doktor.
Eto, znam. A osim toga znam da ste lijenik i da bjeite.
Pih!
133

 Znam pouzdano! I kako mi treba neto novaca, ako ne

odrijeite vreicu, prijavit u vas.
A mi emo vas prijaviti kao konjokradicu! upade Mara.
Bah! Izmeu skitnice kao to sam ja i gospode kao to ste vi
postoji velika razlika. Mene e zatvoriti na nekoliko mjeseci; vas,
to ja znam to ste uinili! Vjerojatno togod pokrupno kad tako
bjeite.
I to ete dobiti ako nas prokaete? pitae Aracil.
Musi slee ramenima. Sve troje su nastavili cestom.
E pa dobro ree Musi to ete mi dati da utim?
Vi ete rei odvrati Mara.
Pedeset dura.
Odakle da ih izvuemo?
Koliko, onda, vi nosite?
Dvadesetak.
Neka bude.
A ako nas poslije prijavite?
Kojeta! I ja imam mnogo to skrivati, i stoga ne brinite
ree Musi, smijui se cinino, te pokaza svoje crne zube.
Hajde, dat emo vam pet dura ree Aracil.
Dobro, dobro. Dajte. A kad stignemo u mjesto, svatko na
svoju stranu.
Jedno pitanje ree Aracil: zato kaete da sam lijenik
i da sam bogat?
Jer ste na putu pregledali bolesnika, velim da ste lijenik; jer
ste mu dali novaca, velim da ste bogati; jer se ondje niste htjeli
zadrati ni trenutka, mislim da bjeite.
Aracil ne odgovori. Dosljednost nije mogla biti loginija.
Stigoe u Cuacos, i dvojica andara izaoe pred njih te ih
zaustavie. Pobjegao je zatvorenik to su ga vodili, i andari su
mislili da su ga Aracil i njegova ki zacijelo sreli na putu. Oni
nabrojie osobe s kojima su se sreli putem, a jedan od andara
zatrai njihove dokumente. Pokazae ih.
Vi ovdje ostajete? upita andar, ne itajui papire.
Vjerojatno ree Aracil.
U redu. Onda ete sutra s nama u Jaraiz, da date izjavu.
Istovremeno bijae zaustavljen i Musi, on je drhtao od straha i
gledao svoga konja i dvojae.
Jedan andar zovnu mladia lupekog izgleda, te e mu,
134

pokazavi na doktora i njegovu ker:

uj, Lesmes, otprati gospodu u krmu.
Zatim dvojica andara uzee Musia u sredinu i odoe s njim.
Kamo vode onoga? zapita Aracil Lesmesa.
Kamo bi ga odveli...? U zatvor, dakako.
Mladi ih odvede do krme. Kobilu ostavie u staji i uoe u
veliku, poaavjelu kuhinju.
Vlasnik gostionice bijae sijed starac s ispupenim jagodicama
na licu. Lesmes, za koga se pokaza da je sudski pandur, ree mu da
smjesti doktora i Mariju.
Ali, jesu li to sumnjive osobe? upita gostioniar.
Nisu, ovjee, ne; imaju isprave i pokazali su ih andarima.
A zato onda dolaze s tobom?
Jer sutra moraju u Jaraiz da daju izjavu.
Dobro, dobro.
Ako ih ti ne eli primiti, odvest u ih u drugu gostionicu.
Ama ne; neka ostanu.
A to se toliko prenemaete, gospodine Benito? ree
mlad i bucmast prenaa paprike. Kad su svi ovdje prisutni,
poevi od vas, sjedili u hladovini, tko due tko krae.
uti, ivotinjo! izdera se starac. U moju kuu dolaze
samo pristojne osobe.
Mazgar se nasmija, a slukinja ode da priredi sobu Aracilu i
njegovoj keri.

135

Glava dvadeset sedma

BIJEG U NOI
Na slabom svjetlu lojanice vidjela se neista i crna soba, u
kojoj su se gubili, razbacani kojekuda, velika krinja, stol s nogama
ukri i dvije postelje s crvenim pokrivaima. Na stropu se vidjele
uvijene grede obojene plavo. Na zidu, okreenu i punu oljutenih
mjesta, visjelo maleno zrcalo, pomueno i pocrnjelo, i nekoliko
bakroreza s vjerskim prizorima.
Mara i Aracil raspravljahu to da uine. Prijetile su im dvije
opasnosti: jedna, izjava u Jaraizu, u kojoj bi se mogli smesti i upasti
u kontradikcije i propasti, a upropastiti i uvara Isidra; druga
opasnost bijae da ih oda Musi, kad vidi da je uhvaen.
Kad su vidjeli da bi mogli sve izgubiti, odluie da bjee nou i
potrae najbliu postaju, a to bijae Casatejada. Odande bi Aracil
otputovao vlakom u Portugal; a da ne idu zajedno i ne pobude
sumnju, Mara bi priekala u mjestu i otila sutradan.
Samo da nas ne nadziru ree Mara. Pozovi Lesmesa,
pandura, koji se zacijelo nalazi dolje.
Doktor sie u kuhinju pa uze razgovarati s mazgarima i
ovjeuljkom koji ih je doveo u gostionicu; ree da e ostati
nekoliko dana u Jaraizu, ispria nekoliko botkih priica i sprijatelji
se sa svima.
Mara se dotle uputi kako se otvaraju kuna vrata; s jedne na
drugu stranu bijae lanac, a stranja vrataca imala su zasunak koji
je kripao. Poslije se uspe u sobu to su im je namijenili i razgleda
okolicu. Hodnik je bio blizu, a prozor mu gledao na uliicu to su je
sastavljala dva zida od gruba kamena.
Na jednoj strani hodnika, u potkrovlju, uvale se motike,
grablje, vile i koare.
To je potkrovlje bilo zatvoreno crvotonim vratima to su se
pridravala kukom.
Veerali su u kuhinji. Govorili su ivahno i veselo, da ne
pobude sumnju.
Poslije veere odoe Aracil i Mara u svoju sobu, koja je bila
blizu stubita, a vrata ostavie otvorena. Odozgo su promatrali kamo
mazgari stavljaju samare, to su im sluili za uzglavlje, i vidjee da
136

ih svi smjetaju na unutranjem dijelu, najudaljenijem od vrata.

Znai, put bijae slobodan.
Postojale su dvije velike potekoe: sii niza stube i otvoriti
vrata bez buke, da se nitko ne probudi. Izvesti kobilu iz staje bijae
nemogu pothvat, pa su odluili da je ostave.
Sat ili vie ostadoe u sobi, u tami, dok nije utihnuo i najmanji
um u kui. Mara izuje cipele, a Aracil izme.
Hajdemo.
Izioe na stube. Bile su tako stare da su kripale pod najlakim
korakom. Otac i ki silazili su niza stube na vrcima prstiju,
zadravajui se koji put prestraeni. U daskama praskalo, pa su
zastajali nepomini, dok im je srce lupalo. Stigoe u trijem. Mara na
trenutak osluhnu disanje mazgara i tiho tihano krenu prema vratima.
Zatim povue zasun, a eljezo jako zakripi.
Tko to tamo vrlja? ree jedan mazgar.
Mara zgrabi oevu ruku i povue ga natrag.
Zbiva li se to? ponovno zapita mazgar.
Mara i Aracil ostadoe na trenutak nepomini; zatim uzmakoe
malo pomalo i popee se ponovno stubama. Bilo je teko izii kroz
vrata a da nitko ne primijeti. Mara spomenu ocu o prozoru u
hodniku.
Hajde da ga vidimo.
Ili su tiho; prozor je bio na visini od pet-est metara nad
uliicom. Aracil otpasa pojas. Dosezao je gotovo do tla, ali se nije
imao gdje uvrstiti! drvo je bilo slabo i crvotono.
Kako bismo mogli ovo uvrstiti? mrmljao je Aracil.
Mara ue u potkrovlje gdje se uvalo poljodjelsko orue i
doe s drkom motike.
Ako bismo je postavili poprijeko na prozor? Ha?
Jest, moglo bi posluiti.
Drak je bio doista dui nego to je irina prozora; bilo je samo
pitanje hoe li se izmaknuti. Svezae pojas na sredini drka i vidjee
da se uvrstio veoma dobro.
Hajdemo ree Aracil. Sii najprije ti, ja u paziti da se
drak ne izmakne.
Mara provue tijelo izvan prozora i prihvati za pojas; Aracil
joj je pomagao odozgo, i djevojka stie do zemlje ne ozlijedivi se.
Doktor se htjede spustiti, ali je mislio da bi, kad ispusti pojas,
drak motike, jer je dosta teak, pao na hodnik te izazvao buku.
137

 to je? upita Mara.

ekaj malo.
Aracil izvadi rubac, prekide ga na dvije trake i priveza njima
drak motike za arke na prozoru.
Ama, to je? Zato ne silazi?
ekaj, molim te.
Kad je uvrstio drak, nae se izvan prozora i spusti bez
potekoe.
Prooe uliicom izmeu dva kamena zida te izioe na cestu.
Mjesec je sjao na nebu i promaljao blijedo lice iznad nekog
krova, mjeseina je dijelila ulicu na tamni i na svijetli dio; na
svijetloj strani vidjela se trona proelja, ruevna, sa starim i
nakrivljenim balkonima, a po njima se ocrtavale crne i rupiaste
sjene velikih streha i izboina. Kamenje se snano ocrtavalo. Drei
se zidova, Aracil i Mara nastavie stranom u sjeni, to je u
razmacima bila presijecana svjetlom koje je ulazilo kroz bone
uliice.
Neka ena otvori balkon i proli vodu iz umivaonika. Kasnije
vidjee noobdiju; umotan kabanicom, nosei koplje to mu se elik
sjao na mjeseini, sjetno je izvikivao noni sat.
Izaoe iz sela; tuno zavijanje pasa prekidalo bi na trenutke
noni mir. Kad su prolazili ispred nekakve osamljene kue, ispade
pred..njih psi koji je bijesno lajao. Aracil izvue revolver i udari ga
njime. Ali je pseto i dalje lajalo i nasrtalo da ugrize dok nije, reei,
napustilo bitku.
Put prema Jaraizu bijae dobro oznaen: ali bi bilo mnogo tee
pronai kasnije put u Castejadu. Sat ili sat i po poslije odlaska iz
Cuacosa stigoe u Jaraiz. Nisu uli u mjesto; prooe ispred
osvijetljene kovanice.
Priekaj me asak ree Aracil; pitat u ovdje.
Mara ostade sama na putu, i za malo vremena vrati se doktor.
Pogodili smo, idemo dobro ree.
Nastavie put. Slaba mjeseina obasjavala je polje pusto, golo i
suho; u daljini je nekakav pas uvar laveem ispunjao zrak. Otac i
ki poeli su poputati; na mahove su osjeali kako ih hvata san.
Pono je bila prola kad stigoe na obalu duboke rijeke. Po
vodenom povrju prosuo se treperav sjaj, rijeka tajnovito umila.
Bjegunci su ili obalom ne bi li ugledali most ili kakav amac,
ali ne naoe ni jedno ni drugo. to da uine? Rijeka strana, iroka,
138

vijugava, bijae kao velika zmija zaspala na pijesku. Divili su se kad

su je vidjeli onako blistavu; zadravanje ih je moglo upropastiti.
Ovo je rijeka Titar i zacijelo nije jako duboka ree
Aracil; to to put vodi ovuda, a nema mosta, znai da je ovdje
gaz.
Pogledajmo.
Izue se i zagazie u rijeku. U poetku nije bila duboka, ali
je poslije sedam-osam koraka porasla visina vode.
Treba se vratiti ree Aracil.
A to emo?
Bilo je veoma teko odgovoriti na to pitanje. Matica je bila
brza; da nepliva u njoj izgubi tlo pod nogama, bilo bi nesree.
Priekajmo da vidimo kad se malo razdani ree Aracil,
maloduno.
Pruie se na obali rijeke. Oboje su bili iscrpljeni, grozniavi,
nijemi. Uto se ou kako u daljini juri konj uzagrepce.
Netko dolazi! uzviknu doktor zaprepaten. Jesu li
moda andari? Onda smo izgubljeni.
Kad je jaha zaao na pijesak irokog rijenog korita, nije se
vie uo topot konjskih potkova; ali se, naprotiv, ulo, svaki put sve
blie, zveckanje orme i remenja u nonoj tiini.
Nisu bili andari ve usamljen ovjek na bijelu konju. Jaha
zacijelo nije poznavao put, jer ostade zbunjen kad se nae pred
rijekom bez mosta kojim bi preao; pogleda uz obalu pa niz obalu, i
najposlije se odlui da zagazi u vodu.
Hej, dobri ovjee! ree mu Aracil.
to je? Tko me zove?
Biste li nas mogli prevesti na konju?
Ne mogu, uri mi se.
A ako bih vam platio?
Ne mogu gubiti vremena.
ovjek se spremi da prijee preko rijeke na konju, pa kao da se
eli ohrabriti, zapjeva:
Hajde, moj konjicu brzi,
zaplovi sa mnom po rijeci,
gone me andari carski,
konjicu, deder poteci!

139

 Hajde, pa kud puklo da puklo! ree Aracil. Prihvati se

za me, Mara. vrsto!
Doktor se obadvjema rukama uhvati konju za rep, a Mara ocu
za pas. Voda se penjala, penjala, dola im do vrata; doktor i njegova
ki osjeali su strah od bliske smrti; zatim voda poe opadati, konj
se strese i istre iz doktorovih ruku, i tako se Aracil i Mara naoe u
rijeci, ali im voda bijae jedva neto iznad koljena. Bez muke
stigoe na drugu obalu. Konjanik podbode konja ostrugama i udalji
se kasom.
Aracilu i Mariji curila voda s odjee, a drhtali su od mokrine i
hladnoe. Mara se tresla, a njen otac, uplaen, ne mislei vie na
bijeg, nastojae da zapali vatru; gotovo sve igice to hi je nosio bile
su vlane; ipak su neke valjale, pa su mogli zapaliti vatru i malko
posuiti odjeu.
Na obzorju poela rudjeti zora, i afranasta koprena
praskozorja irila se zemljom kad su Aracil i Mara opet krenuli na
put. U svanue prijeoe eljezniku prugu. Na sivom svjetlu jutra,
usred itnih polja, vidjelo se selo. Na istoku blistala jedna zvijezda;
pijetlovi poinjali kukurijekati.
Nasmrt umorni ili su putem kad iznenada zaue povike:
Aracil! Mara!
Okrenue se iznenaeni. Pred njima, na konju, bijahu Venancio
i Gray.
Hajdemo ree Englez uzjaite.
Aracil uzjae na sapi Grayova konja, a Venancio podie Mariju
i smjesti je na prednji svod sedla, pa kasom stigoe na cestu. Ondje
je ekao crveni automobil i ovjek kraj njega. Englez naloi ovjeku
da odvede konje u selo; u auto se popee Venancio, Aracil i Mara.
Englez okrenu ruicom da pokrene motor, zatim se pope na svoje
sjedite, otkoi konicu, i automobil krenu vrtoglavom brzinom.
Venancio objasni doktoru i njegovoj keri da su izjutra saznali
od glasnika, to ga je poslao Iturrioz, da su bili u Cuacosu, i taj ih je
glasnik, a bijae to Ninchi, vidio kad su prelazili Titar, iako ih nije
prepoznao. Kad im je kazao da se na putu blizu rijeke sreo s jednim
mukarcem i jednom enom, Englez i on uzee da su to oni.
Aracil ispria to im se dogodilo u Cuacosu, i mislei da su
moda u taj as otkrili njegov bijeg, osjeti strah.
Danilo se; mjesec se sakrivao; jo je nekoliko zvijezda
mirkalo na nebu; Gredos ukazivae svoje plavilo izmeu bijelih
140

oblaka, te bijae poput kakvih zupastih zidina; zatim se poljem

razli sunce, krpe oblaka ostadoe iznad krajnjih vraka, a malo
kasnije planina nestade kao arolijom...
Englez je dobro znao put kojim je valjalo ii; sioe do Trujilla,
a est sati kasnije uoe u Portugal.

141

Glava dvadeset osma

U PORTUGALU
Zaustavili su se u prvom selu za portugalskom granicom i
zadrali se u gostionici. Mara se slabo osjeala, noge kao da su joj
gorjele.
to ti je? ree joj otac.
Ne znam.
Kad je htjela izuti cipele, nije mogla: noge su joj natekle.
Aracil joj izreza cipele, ali i svlaenje arapa bijae joj na veliku
muku; Mara otrpje bol ne tuei se.
Kako je hrabra! ree Venancio, raznjeen.
Oh! mnogo, mnogo uzviknu Englez, pun udivljenja.
Mariji strano otekle noge, krv u njih navrla. Englez je imao
nekakve tablete sublimata, koje su rastvorili u vodi, te Aracil opra i
poveza noge svojoj keri. Kad je zavrio povezivanje, doktor, koji je
kleao, poljubi Mariju u nogu, iskreno, plaui.
Ona prui ruke svom ocu, i na trenutak ostadoe zagrljeni.
Nisu smjeli gubiti vremena. Aracil i Gray odnesoe Mariju u
automobil, a Venancio se oprosti s njima.
Valja mi se vratiti u Madrid.
Aracil mu dade Isidrove dokumente i zamoli ga da ih to prije
preda uvaru, a Mara mu ree da zahvali Isidru i da mu ispria kako
su preli granicu. Venancio zagrli svoju roakinju i rukova se s
doktorom i Englezom, koji nastavie put u unutranjost Portugala.
Englez je imao prijatelja, svog zemljaka, koji bijae vlasnik
rudnika; taj ih je njegov prijatelj imao primiti u svojoj kui.
Sad emo krenuti prema Coimbri; stii emo onamo uveer,
a kad se unoa, bit emo ve u kui moga prijatelja.
U poetku je cesta vodila izmeu visokih plutovih stabala, to
su u donjem dijelu bila oguljena i crvenkasta; poslije je krajolik
postajao ugodniji i zeleniji. Prokrstarie prostrane borove ume. U
podnoju borova, a pod njihovim eliptinim ranama, vidjele se
glinene ae koje su skupljale smolu votane boje. Sve je prolazilo
vrtoglavom brzinom s jedne i s druge strane automobila: kue,
ume, drvee, putovi.
Aracil kao da je tonuo u san: umor i zrak navlaili mu drijem
142

na oi; Mara je osjeala teinu u glavi, drhtala je, srsi joj prolazili
tijelom.
Podno prooe kroz Coimbru, a kad se ve sasvim unoalo,
stigoe u malo mjesto s velikim trgom punim drvea. Auto se
zaustavi pred kuom s osvijetljenim prozorima. Sluga izie na vrata,
i Englez ga upita za svog prijatelja.
Je li kod kue?
Jest, ali ima goste na veeri.
Dobro, neka izie.
Ali mi je gospodin rekao...
Nita, kai mu neka izie.
Sluga se ubrzo vrati s domainom, elavim i crvenim
Englezom etrdesetih godina; Gray mu odmah objasni to se
dogodilo.
U redu. U redu ree rudar.
I otvori automobil i prui doktoru ruku da lake izie; zatim,
bez ceremonije, uze Mariju za ruke i predade je Grayu, koji s njom
krenu uza stube do sobe na katu.
Ova su gospoda moji roaci, ostat e nekoliko dana ree
rudar slukinji, nabadajui portugalski.
Zatim e, obrativi se sluzi:
Otprati gospodina da smjesti auto.
Najposlije, naklonivi se Mariji, ree:
Oprostite, imam veeru s Portugalcima koji hoe da mi
prodaju neke rudnike.
I Englez ode; Mara, Aracil i slukinja ostadoe u velikoj i
neurednoj sobi. Mara, uz pomo djevojke, lee na tvrdu i malu
postelju, a Aracil se prui u naslonjau.

143

Glava dvadeset deveta

ODMARAJU SE
Sutradan opazi Aracil da njegova ki ima jaku groznicu. Rane
na nogama nisu bile dovoljan razlog za takav porast temperature.
Kad je zanoalo, groznica je pala. Aracil je mislio da je to posljedica
troenja ivaca u proteklim danima; ali se u pono groznica vrati, i
Aracilu postade jasno da je to od barutine: oito je oboljela kad su
se one noi bijega odmarali na obali Titara.
Mara je buncala gotovo svu no. U njenu bunilu rijeka je bila
bolna misao koja ju je opsjedala.
Rijeka... rijeka... uzvikivala je. Pazi... utopit emo
se... i uspravljala se u postelji, drhtava, irom otvorenih oiju.
Ah! preli smo ve...
I uvijek se vraala na istu misao.
Aracil bijae veoma nemiran zbog kerine bolesti, pa upita
rudara je li mjesni lijenik bistra glava.
Jest, vrlo je inteligentan.
Bismo li ga mogli pozvati?
Nema nikakve zapreke. U njega se ovjek moe pouzdati.
Pozvae lijenika, mlada ovjeka otvorena pogleda; on
pregleda bolesnicu i kaza da je posrijedi povratna groznica. Odredi
nain lijeenja, koji se Aracilu inio dobar, i poslije etiri dana
Mariji je bilo bolje, a groznica je popustila.
Gray najavi da odlazi u Madrid.
to vi namjeravate? upita Aracila na rastanku.
Jo ne znam. Krenut emo kad Mariji bude bolje.
Kamo?
Jo nismo o tome mislili. Bili smo zaokupljeni brigom da
odemo iz panjolske, a to nam se inilo tako teko da nismo pravili
nikakav plan za kasnije.
Ali se sad morate odluiti.
Ne znam bismo li u Francuskoj...
Odande e vas protjerati.
Mislite li da e biti bolje da idemo izravno u Englesku?
To je svakako bolje; u Engleskoj svatko ivi.
Onda emo u Englesku.
144

 Rei u prijatelju rudaru da sazna kad iz Lisabona kree

brod koji ne dotie panjolsku, i dat u vam pismo za hotel u
Londonu.
Najljepa hvala.
Tom Gray pozdravi Mariju i ode.
U tjedan dana to su boravili u mjestu Mara se poela
oporavljati, i kako joj je bivalo bolje, njen je otac postajao nemiran,
nervozan i alostan. Plaio ga najmanji tropot na ulici, neprestano
je strahovao i jadikovao zbog svake sitnice.
Kad se Mara pridigla, morao je Aracil nekoliko dana ostati u
postelji. Doktor Duarte, mjesni lijenik, preporuio mu je da provodi
dan u prirodi, jer je slab i neurastenian.
Mara, kad se oporavljala, bijae draesna, lijepa, nasmijana,
slaba kao djevojica. Nitko ne bi mogao u njoj zamisliti energinu i
smionu enu. Nije izlazila iz kue, prozor njene sobe gledao je u
ravnicu to se zelenjela od vinograda i kukuruza, a zatvarala se u
pozadini breuljcima, na kojima se poput fantastine procesije redao
dug niz empresa zavravajui na groblju.
Mara je obiavala sjediti pored prozora i razgovarati sa
slukinjom, provincijskom djevojkom istonjakog ili idovskog
tipa.
Dobro su se razumjele iako je jedna govorila portugalski a
druga kastiljanski, i bile su unekoliko duevno srodne premda je
Mara uoila da Portugalka osjea neprijateljstvo prema
panjolcima. Djevojka je priala kako se u Lisabonu veina lopova,
probisvijeta i propalica sastoji od panjolaca. Mara joj odgovarae
da svagdje ima zlih ljudi, ali se djevojka nije dala uvjeriti.
Primjedbu suprotnu djevojinoj dao je Aracil, kojega je rudar
predstavio svojim znancima kao inenjera, Francuza, koji je doao
da posjeti rudnike. Doktor se u razgovoru s Marijom rugao
mjetanima.
Ova je zemlja idealna za tate ljude ree joj.
Zato?
Jer smo ovdje svi preuzviena i presvijetla gospoda.25 Kakva
li preuzetna naroda!
I u panjolskoj ima neto od toga odgovarala Mara.
Ima, u pismima. Zar si kad vidjela da se mi panjolci
25

U Portugalu se svi aste titulicama Vuecencia, Excelencia i sl. Prev.

145

oslovljavamo sa Presvijetli? Takvo je ponaanje koji put zaista

smijeno! Onomad su direktoru manjkali izvjetaji iz rudnika, pa ih
je traio kao lud; najposlije ue u kuhinju, gdje je djeak koji ih
donosi ba jeo, i kad direktor vidje izvjetaje na podu, meu
smeem i ljuskama krumpira, uzviknu gromovito: Pogledaj samo
gdje su izvjetaji! A momi ustade, skide eir te e bezbrino:
Jest, drao sam ih tamo da bi ih dao vaoj presvjetlosti. Pribivao
sam tome prizoru i nisam mogao a da se ne nasmijem.
Jest. Smijeno je.
A onda, kakve li sentimentalnosti! Taj je narod degeneriran!
Neki dan Englez otpravio slugu, a sluga zaplaka; naveer prekori
kuharicu to joj je zagorjelo jelo, a eni poletjee suze... Ba
smijeno.
Jest, zacijelo je ovo sentimentalan narod.
Ovo je elegijski narod, kao idovski. uju se samo njihovi
fados26, tako tuni, tako eznutljivi! Usprkos svemu, ti su Portugalci
jako slini panjolcima.
Gle! Reci to njima koji tvrde da su druge rase! Oni nalaze
niz fizikih i psiholokih razlika izmeu Portugalaca i panjolaca.
Govore da su vie Europejci, vie uljueni, a moda i jesu; da znaju
francuski, da smo mi prostiji, a i to je lako mogue; da su druevniji,
a to moe biti sigurno. Ali je nesumnjivo da izmeu nas i njih nema
simpatije, ne volimo se.
Jest, istina je.
I ne moe biti drugaije. Oni su ceremonijalni, naduti,
uvijek visokoparni; a mi, bili zli ili dobri, jednostavniji smo.
Ali mi se doktor Duarte uinio jednostavnim.
Jest. On je od malobrojnih jednostavnih ljudi odavde... i
zanimljivo, anarhist je.
Da?
Jest. Neke veeri, dok smo etali trgom, rekao mi je, s
izvjesnim aljenjem: U Portugalu nee nikada biti anarhista. Ovaj
je narod mekuan i indolentan. U panjolskoj ima vie ivotnosti,
vie energije, dodao je. I to je istina. Oni su eznutljivi ljudi, kao
Junoamerikanci, ali bez one junoamerike jarosti. To je narod
mlake krvi, nema nita u sebi.

26

Fado je portugalska lirska narodna pjesma. Prev.

146

Glava trideseta
ODLAZE
Kad su u mjestu proveli tri tjedna, engleski rudar ree im kako
je dobio obavijest da e brod Clyde sutradan isploviti iz Lisabona
prema Londonu ne pristajui ni u jednoj panjolskoj luci. Osim toga,
dobro je da odu, jer se u mjestu poelo previe govoriti o njima, a to
bi moglo biti opasno.
Odluili su se; rudar im predade Grayevo pismo za pansion u
Londonu, i naloi svom tajniku da ih otprati u Lisabon i smjesti na
brodu.
Poslije doruka krenuli su njih troje koijom i vozili se sat
vremena kroz borove ume. Nebo je bilo oblano, prijetilo kiom.
Stigoe na eljezniku postaju, priekae pola sata i uoe u
juni ekspres. Slubenik u vlaku smjesti ih u odjeljak u kojemu je
bio samo nekakav mladi s naoalama i sivim ogrtaem. Mara se
zavue u kut i zatvori oi.
Mislila je na nezgode putovanja pjeice, to su u nekoliko dana
u njenoj mati poprimile neodreenost dalekih sjeanja, prekidanih
neobino ivim dojmovima.
Nagli prekid normalnog ivota preinaio je tako perspektive
stvari i osoba da je svoj ivot, ivot svog oca i svoje obitelji nalazila
drugaijim od onih i onakvih kakve je uvijek vidjela.
Mladi u sivom ogrtau upustio se u razgovor s doktorom i
engleskim tajnikom. Taj mladi, elegantan, bijae omalen
Portugalac, poneto razmetljiv; veoma je dobro govorio panjolski;
ree da je konzervativni narodni zastupnik i pristaa diktature; imao
je ast da bude prijatelj svih balerina i pjevaica iz Madrida i
Seville.
Mara, koju nije mnogo zanimao razgovor zastupnikov, izie u
hodnik. Ve se smrailo; ispred prozoria brzo promicala stabla i
kue. Padala je kia. Vlak je u jednolinu ritmu kloparao poljem.
Ovdje-ondje stao bi na kakvoj samotnoj postaji; ulo bi se kakvo
ime izgovoreno eznutljivo; na svjetlu nekoliko fenjera ukazalo bi
se maleno etalite sa nekoliko bagremova to su lili suze na asfalt
perona, i vlak bi nastavio put.
Mara bijae nestrpljiva, eljela je da ve stigne. Poe itati
147

oglase smjetene u hodniku vagona; gotovo svi bijahu oglasi hotela i

kasina onih gradova kojih ve samo ime ostavlja dojam sveanosti i
uitka: Nica, Ostende, Montecarlo, Istanbul, Kairo...
Mara je etala s jednoga na drugi kraj vagona i zastade kad je
ula da dvije gospoe govore kastiljanski. inilo joj se da ve davno
nije ula svoj jezik.
Ue opet u odjeljak; zastupnikov, englezov tajnik i Aracil
nastavljali su razgovor o politici.
Moglo je biti jedanaest sati uveer kad su se pomolila svjetla
Lisabona; u vlanom zraku sjale elektrine arulje; proli su ispred
osvijetljenog prilaza. Stigoe na kolodvor, sioe liftom do ulice,
sjedoe u koiju, a tajnik ree koijau gdje treba zaustaviti.
Kia je padala pljuskom. Prooe kroz potop koji je ulice
pretvorio u bujice te obalom rijeke dooe do mola gdje stadoe.
Elektrine svjetiljke broda sjale i ljuljale se na motkama kao
zvijezde. Crven fenjer odlazio i dolazio palubom.
Koija se zaustavi, i sve troje se brzo popee na brod. Bijae to
Clyde. Pokaza se mornar umotan u kinu kabanicu. Tajnik pozva
slubenika broda, a ovjek Mariji i njenom ocu pokaza njihove
kabine. Zatim se tajnik srdano oprosti i ostavi ih same.

148

Glava trideset prva

NA MORU
Mara je izila na palubu da udie svjei noni zrak.
Clyde plovi punom brzinom usred guste tame.
Nebo se sklopilo sa svih strana, nema nijedne zvijezde; tamni
valovi komeaju se kao zbrkano stado crnih konja te odlaze i vraaju
se u tajanstvenom bibanju. Usred tmina toga kaotinog ponora vode
i tame Mara die snano i osjea se sigurnom i mirnom. Slani zrak
udara joj u lice estokim zamasima; vjetar zvidi naokolo, a valovi,
natovareni pjenom, kao da pjevaju i cvile uz brodske bokove.
Vijak propada u vodu, strojevi podrhtavaju, i ti su hrapavi
zvuci kao pobjedniki hura, zagluujui glasovi nekoga Boga oca i
zatitnika civilizacije, dovoljno jaki da pobijede srdbu vjetra
ujedinjenu s bijesom mora.
Ponekad sirena na Clydeu isputa strahovit urlik u nonu tamu,
a u daljini se, ublaeni prostranstvom, uju signali drugih brodova
to prolaze.
Na mahove udarac vjetra dolazi s kiom, a kasnije se mijenja,
krivi se vjetrina i cvili, uzdie s licemjernom blagou.
Na trenutke ini se da je brod sustao; vijak kanda s manjom
snagom propada u vodu; ali asak zatim, kao da se iznenada
odluio, brod se pokree, podrhtava tako da se tresu svi zidovi, baca
se da raskine tamne valove, dok stroj prigueno zuji, a otar zviduk,
praen oblakom dima, kulja iz dimnjaka.
Kao te odvane i ohole ptice grabljivice to smiono lete izmeu
razbjenjelih i prijeteih valova pa se, uzlijeui uvis i isputajui
kriav zov, gube u magli, tako i Clyde plovi po moru usred olujne
huke.
Mara kao da udie samu snagu kad osjeti kako poput strijele
prolijee usred tame i valova.
Vraa se u kabinu kamo se sklonio njezin otac; elektrina
svjetla sa stropa blago titraju. Aracil, blijed, iscrpljen, uvijen u
ogrta, s glavom prislonjenom na prsa, ostaje nepokretan.
Sutra emo veli Mara biti u Londonu.
A Aracil, malaksao od morske bolesti, ravnoduno odmahuje.

149

Copyright
Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
30/06/2013

150

151