SABRIJA TABAKOVI, Prvi Zlatni ljiljan epe

Bio je nezasit borbe, pa je Srebrenianima iao u ispomo. Iao je i

u Gorade, i donio lijekova i municije... Malo je takvih ljudi hodalo
Dunjalukom!", govori Hasib Omanovi, prvi komandant epe,
prethodnik legendarnog komandanta Avde Palia "Pale".
Nasko ivalj, epljak nastanjen u Sarajevu, gdje je poeo ratovati,
krenuo je 27. Oktobra 1992. pjeke u epu. Stigao je 7. decembra.
Prvi epljak na kojeg je u kanjonu Drine, naiao bio je ba Sabrija,

Prvi sa Zlatnim ljiljanom u epi.

Sabrija Tabakovi je ostao mlad: poginuo je 4. maja 1993. godine.
Bio je vezist u Vojnom odsijeku u Rogatici. Odatle je, s prirunom
radiostanicom, prebjegao u epu. Taj ureaj, zajedno sa slinim
koji je iz rogatike pote uspio iznijeti Fadil Helji, 39 mjeseci
znait e vezu odsjeene epe sa svijetom.
On se, pak, od prvog dana latio puke i postao komandant 3.
bataljona epske brigade. "Ako, je u jeku etnickih napada, Sabrija
rekne da je dobro, onda to obleti epom i sve ohrabri. Imao je
veliko srce nije znao za strah.
Njegova zona odgovornosti bila je od Ribioca do Bokanice, sve
umom, ali je stizao i na druga podruja. Prvi je uspostavio vezu
sa Srebrenicom. Otiao je tamo po noi. U amcu! Vratio se za dva
dana- sa dva minobacaa i 15 granata. Bio je nezasit borbe, pa je
Srebrenianima iao u ispomo.
Iao je i u Gorade, i donio lijekova i municije... Malo je takvih ljudi
hodalo Dunjalukom!", govori krepka starina Hasib Omanovi, prvi
komandant epe, prethodnik legendarnog komandanta Avde
Palia "Pale".
Nasko ivalj, epljak nastanjen u Sarajevu, gdje je poeo ratovati,
krenuo je 27. Oktobra 1992. pjeke u epu. Stigao je 7. decembra.
Prvi epljak na kojeg je u kanjonu Drine, naiao bio je ba Sabrija,
iji e Nasko postati pomonik: Bio je to lijep ovjek. Tako epljaci
reknu. Time oznaavaju i fiziku i duevnu dobrotu. Neustraiv.
Heroj.
"U epi sam zatekao dobru organizaciju i jedinstven nain

ratovanja. Kontrolirali smo podruje koliko i sve brigade u

Sarajevu. Nije bilo dovoljno boraca, pa nije ni bilo prave linije.
Ustajalo se sa ranim sabahom, postavljale strae, a ostali kretali u
patroliranje linijom razdvajanja. Bilo je: Gdje se sretne s
etnicima i kako se ko snae!
Tako je bilo i 4. maja 1993. Oni su bili u ofanzivi. Preli su Drinu i
navalili, ali su bili odbijeni. Opet su krenuli. Ja sam sa grupom, iao
linijom iznad Ribioca do Bokanice. "Popucali" smo se u dva
navrata. Oni su, nato, poeli granatirati. To je znailo da smo ih
dobro 'naprasili'. Mi nismo imali ni ranjenih." Kazivanje nastavlja
legendarni doktor iz epe Benjamin Kulovac, u to vrijeme i
predsjednik Ratnog predsjednitva epske optine: " Kad je uo za
okraje Naskine grupe, Sabrija je bio u epi.
Odmah je, onima koji su se zadesili, doviknuo 'Haj'mo! Na kamion!
Kod njeg nije bilo: Ti hoes, ti nees, nego:'Haj'mo! Ko hoe, nek
ide za mnom! Nagurali smo se na kamion i izili na Bokanicu.
On veli: 'Ja idem prvi. Nemojte da bi ko iao na 15 metar iza
mene!' Uvijek mu je tako bilo. I, redovno je govorio da nee
preivjeti. Drao ga je taj predosjeaj..." Nasko nastavlja prekinutu
priu: "U povratku, naiemo na grupu sa Sabrijom. Veli da su se
etnici vratili. Mislei da e se sresti sa mojom grupom, on je upao
medju njih. Izvukao se. Bio je specijalist za blisku borbu. Ali, ta
emo, kako emo? Sabrija je brzo mislio i brzo djelovao. Traio je
da upadnemo meu etnike..Prili smo im. Meu petoricom
dobrovoljaca, bili smo i nas dvojica. Bombama smo digli one
ispred nas. Dok su se povlaili, morali smo pripucati. Time smo se
otkrili...Prvi sam ja pogodjen. Sabrija mi je pomogao da podveem
ruku... Odluimo se za proboj.
On je uvijek iao prvi, hoe i sad. Kaem da u ja, da sam ionako
naet. Poslije 50 metara, zamirisa mi duhan. Mi smo svi, bili
puai;odavno smo bili bez duhana, a u umi se miris nadaleko
osjea. Biva, opkoljeni smo. Bilo nam je: Pucaj dje se god drmala
homorica! Nejma naih, uokolo samo etnici...
Utom sam naletio na plaz balvana i spuzio do izvora. ulo se i
granatiranje dok sam se sputao u epu... Za mnom je doao
Zahid Dedi. Pitam za Sabriju, Reufa Kapetanovia i Asima
Vatresa. Kae da su ivi i zdravi. U bolnici me previje doktor Beno,
a ja se, sve, raspitujem za Sabriju. Potvruju da je i on siao. Ali
mene spopal suhva: Da jest, obiao bi me!

Odmah reknem gdje sam vidio ubijena etnika, pa da ga izvuku;

trebat e nam da se razmijeni Sabrijino tijelo...", pria Nasko, i
sam dobitnik Zlatnog ljiljana. Mehmed Tabakovi, Sabrijin babo
kazuje:" I mene je spopala slutnja. Siao sam u epu.
Pucalo je sa svih strana. Prvi mi je istinu rekao komandant
Avdo...Asim i Reuf, rahmentli, vidjeli su kad je Sabrija pao. Ali su
mislili da nije pogoen, nego da se zakotrljao niz rivinu. Kad je
zastao iza homorice, puka mu je bila uspravljena, spremna za
gaanje. Vie se i nije ulo pucanje..." " Kad su Reuf i Asim
poslednji put vidjeli Sabriju, doviknuo ime je:'Izvlaite se ja u vas
tititi' Dakle jo je bio priseban, iako je ve morao biti teko
ranjen...
Naime, nekoliko dana poslije, nakon sto je zustavljena etnicka
ofanziva i obavljena razmjena poginulih, pregledao sam Sabrijino
tijelo: nije im iv pao u ruke, na tijelu je bila samo jedna rana, od
gelera, u predjelu kime - svjedoi doktor Kulovac. Velika denaza,
kakva u epi nije bila upamena, bila je 13. maja te, druge ratne
godine.
U epi je potom osnovan ahovski klub "Sabrija Tabakovi", i
poeli su se odravati memorijalni turniri. Turnir je obnovljen u
Sarajevu, s namjerom da, kao sjeanje na komandanta Tabaka,
dobije na znaenju i postane tradicionalan. Iza Sabrije su ostali sin
Elvir, kerka Elvira, supruga Remzija, roditelji.
Izvor: Ljiljan,22-29 Juni 1998.