Professional Documents
Culture Documents
Arnold Leese - Zidovska Ritualna Ubojstva PDF
Arnold Leese - Zidovska Ritualna Ubojstva PDF
S. L E E S E
ID
DOV
VSK
KA RITU
R UAL
LNA
A
U OJSTVA
UBO
A
IDOVSKA RITUALNA
UBOJSTVA
A R N O L D S. L E E S E
1938.
"Va je otac avo, i vae su elje ispunjenje oeve volje. Vi ste ubojice od
poetka!. . . ."
Evanelje po Ivanu, VIIIi, 44.
SADRAJ:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
UVOD
idovska enciklopedija (1904. godina, VIII Vol., str. 653) kae: Prema tome,
injenica koja je sada opeprihvaena kod kritiki razmiljajuih znanstvenika kae
da su u posljednjim danima kraljevstva ljudske rtve bile nuene Jahvi kao kralju
ili savjetniku naroda, i da Proroci ovo nisu odobravali ...
Sam Isus, u svom obraanju Farizejima (evanelje po Ivanu VIII, 44), njih optuuje
da su tradicionalno ubojice, to ne moe oznaavati nita drugo do ritualno
ubijanje:
Va je otac avo; i slasti oca svoga elite initi: on je krvnik ljudski od
poetka.
Ovo je knjiga sa kojom se svjedoci zaklinju kada izlau dokaze protiv
''antisemita, ljudi koji otkrivaju idovsko ubijanje kranske djece!
Rabinizam nije nita drugo do nastavak farizejizma, jedna cijela narasla
bujica korumpiranih uenja, gledita i konkretnih akcija, iji su dijelovi
nastavili svoje postojanje do Kristovih dana i koji su postojali i u vrijeme
Jezdre, i unazad sve do svog praizvora, religiozne filozofije izokrenutog
zoroastrizma.(Veleasni J. Kitto, Enciklopedija biblijske literature)
Tradicionalni put je, znai, neprekidan i on vodi prema rabinizmu.
II POGLAVLJE
RASNI POTICAJ
eki ljudi kau da je Talmud ono to je uinilo idova onim kakav on jest.
Moje stav je drugaiji. Kaem da je idov stvorio Talmud onakvim kakav
jest. Vjerujem da poticaj za rtvovanje ljudi ne dolazi od religije, ve od
rase; mislim da je ova ideja originalna, i do nje sam doao sa promatranjem jedne
konkretne rase, poznate kao jermenoidska ili bliskoistona rasa, za koju smatram da
ima izraen instinkt prema sadizmu. Vjerujem da kod idovske nacije postoji
izrazita jermenoidska, odnosno, bliskoistona crta, i da na njoj lei odgovornost za
mnoge neugodne idovske osobine i aktivnosti, meu njima i ritualno ubijanje.
idovi su narod bez svog doma, a ne rasa; oni predstavljaju mjeavinu rasa, i rasni
sastojak koji se kod njih najee moe nai je jermenoidski ili, kako se ponekad
naziva, bliskoistoni. Druge rase koje su u najveoj mjeri povezane sa idovskim
tipovima, svejedno da li govorimo o Akenazima ili Sefardima, su mongolska,
negroidna, orijentalna i (bijela) alpska.
Izgleda da je centar jermenoidske rase u Maloj Aziji, gdje je dominantna ne samo
kod idova, ve i kod Jermena, i sastavni je dio krvi Turaka, Sirijaca, Gruzijaca, i
ak i Kurda.
Iz ovog azijatskog centra, istinska nesrea jermenoidske krvi se rairila u svim
pravcima. Ona je u prvim stoljeima poslije Krista napredovala kroz Hazarsko
Carstvo, koje je doivljavalo svoj procvat oko 730. godine nove ere. Vladar ove
zemlje se preobratio u idovsku veru i natjerao svoj narod da uini to isto. Ova rasa
se prema jugu proirila preko teritorija Arabije, Egipta, Sahare i junog Alira.
Prema zapadu, ona je zatrovala stanovnitvo balkanskih drava i Grke, Krete,
june Italije, Sicilije i panjolske. Prema istoku, ona je prodrla u Afganistan i
Penedab. Preko idovske nacije ona je, kao to svi znaju, zaprljala skoro sve
emlje svijeta.
Jermenoidska rasa ima sljedee fizike karakteristike: visina i graa, prosjena;
glava mala gledano prema rastojanju od potiljka prema licu, sa velikim i mesnatim
nosom iji je vrh savijen nanie. Usne su (u manjoj mjeri) istaknute. Kosa je crna i
kovrava, koa je boje garei, i oi su crne ili smee. Ono to je karakteristino za
ovu rasu jest da je lubanja na zadnjem dijelu spljotena; drugim rijeima, jermenoid
nema zadnju stranu glave. Takoer, postoji i tendencija da se obrve sastaju
iznad nosa. Brada je obino slabo razvijena. Po temperamentu, jermenoid
predstavlja suprotnost prostodunosti.
On se ne odlikuje velikom koliinom domiljatosti, to se esto moe vidjeti i po
njegovom izrazu lica. On je dobar u voenju poslova zbog svoje naklonosti prema
beznaajnim detaljima, i svom poznavanju najniih strana ljudske prirode. On
obino nije obdaren sa mnogo hrabrosti, ali je zato namjerna okrutnost dio njegove
prirode koja se previe esto iskaljuje. Duh osvete, i gajenje mrnje prema bilo
kome tko bi mu se suprotstavio, su u velikoj mjeri izraeni kod naroda
jermenoidskog tipa.
Svaka nacija koja obuhvaa znaajan udio ljudi jermenoidske rase brzo stjee
reputaciju svirepih laova, nepotenih ljudi zanesenih ovladavanjem moi kao
krajnjim ciljem. Ovo je razlog zbog kojeg se takve nacije nikada nisu mogle dugo
vremena razvijati na svojom svojstvenom teritoriju.
Njihovi susjedi im to nisu omoguivali. Smatram da idovska religija nije glavni
razlog zbog kojeg je idovska nacija omraena u cijelom svijetu; razlog za ovo je
velika koliina krvi jermenoidske rase u njihovim venama. Afganistanci su isto
toliko okrutni, kao jermenoidski muslimani; Abisinci isto toliko podmukli, kao
jermenoidski krani; jermeni, podjednako krti, kao drugi jermenoidski krani.
Ono to je karakteristino za religije koje su privlane jermenoidskim narodima
(idovska, muhamedanska i jezuitska religija) jest to to ceremonija inicijacije
obino ukljuuje i neku vrstu sakaenja, kao to je obrezivanje. Religiozni zakoni
koji odreuju klanje ivotinja za hranu su jasno odreeni i slijede se ne obazirui se
na nepotrebnu bol koja se spomenutim nainima ubijanja nanosi ivotinjama.
Antiki Asirci su rasno bili jermenoidi, i oni su bili ozloglaeni po svojoj
nepotrebnoj okrutnosti. Svuda gdje bliskoistona, odnosno jermenoidska, rasa
dominira, javlja se organizirana grubost prema ratnim zarobljenicima; u
Afganistanu, ene poslije bitke izlaze traiti ranjene neprijatelje, koje onda sakate
na uasne naine; u junom Aliru, postoji slina praksa prema ranjenim
Francuzima, i nedavna dogaanja u Abisiniji dokazuju udnju za istom vrstom
aktivnosti.
Izgleda da Turci jermenoidske rase uivaju u hladnokrvnoj okrutnosti, dok
boljeviki idovi u Rusiji, u Maarskoj, u panjolskoj ine dvadeseto stoljee isto
toliko barbarskim vremenom koliko je to bio i dvanaesto stoljee... jednostavno
zbog rasnih instinkta koje donose jermenoidi.
Prema idovskoj Enciklopediji iz 1903. godine (knjiga IV, strana 99), pri
obrezivanju djece, Mohel (onaj tko izvodi in obrezivanja) uzima izvjesnu
koliinu vina u usta, i svojim usnama dodiruje dio tijela nad kojim e operacija biti
izvrena, sie ga, i zatim izbacuje mjeavinu vina i krvi u odreeni doneseni
sanduk.
Mislim da je oigledno da ovaj religiozni ritual karakterizira jermenoide kao
neto to je u svojoj osnovi razliito od nas. Sve je rasa; nema druge istine. Arijski
um se susree sa tekoom pri pokuaju da shvati ideju kako neka ljudska rasa
moe imati instinkt za sadistiko rtvovanje, poto Arijci ne posjeduju nikakav
slian instinkt. Englez ne shvaa da su idov, Afganistanac i Jermen razliito
konstituirani od njega samog, i njegova svojstvena dobrodunost je najveim
III. POGLAVLJE
LJDUSKA RTVA I IDOVSKA RELIGIJA
1904. god., Knjiga VII, str. 650) da nema nikakvog religioznog uvjerenja,
napisao je ono to opisuje kao jednu nepristranu studiju o povijesti i sociologiji
idova, nazivajui svoju knjigu LAntisemitisme; u izdanju ovog djela iz 1934.
godine (II knjiga, str. 215), poto je spomenuo optuivanje idova za ritualno
ubijanje, on pie:
Ovom opem uvjerenju su dodane i, esto potvrene, sumnje o idovskoj
zavisnosti od prakticiranja magije konkretno, ljudi su u Srednjem Vijeku
gotovo po definiciji smatrali idove za magove; u Talmudu se mogu nai
mnoge egzorcistike formule, te su i talmudska i kabalistika demagogije
vrlo komplicirane. Danas je poznato kolika je vanost krvi pri vradbinama.
Ona je bila vrlo velika u Haldejskoj magiji ... Vrlo je mogue, ustvari gotovo
sigurno, da su idovski magovi imali obavezu rtvovanja djece; otuda dolazi
porijeklo legende o ritualnom rtvovanju.
Dobro je poznato, i bit e dalje prikazano u VIII poglavlju, da postoje okultni
rituali kod kojih se izvode sve vrste odvratnih aktivnosti, kao i to da su oni nastali
iz idovske Kabale.
Imajui to u vidu, zaista su smijeni argumenti da, poto Mozaik-Zakon i Talmud
ne zahtijevaju ritualno ubijanje, i ak i zabranjuju koritenje krvi, neki Isaac
Abrahram ne moe biti okrivljen ni za kakvu vrstu ritualnog ubijanja!
Pogledajmo jedan analogan sluaj. Osma Zapovijed zabranjuje krau. Jeste li
nekad uli da se ta injenica koristi pri obrani nekog kranina kojem se sudi zbog
krae? Moete li zamisliti porotu koja raspravlja o tome da neki John Smith nije
mogao ukrasti novanik od nekog Williama Browna, zato to je tako neto
zabranjeno u kranskoj religiji?
Moemo ii i dalje; moete li zamisliti da se porota zadovoljava spomenutim
argumentima? Bez obzira na sve, idovi su esto uspijevali izvesti slinu stvar.
Histerini krik Nai Zakoni to ne dozvoljavaju je tako glup da ja, kao
znanstvenik, i bez daljeg istraivanja idovskih zakona, pristajem prihvatiti kao
injenicu da ritualno ubojstvo nije u skladu sa ovim zakonima. Pristajem na tako
neto zato to to nema nikakve vanosti za moj sluaj protiv idova.
Moemo prihvatiti spomenuto kao injenicu, ali to nee nimalo izmijeniti sluaj
Trent, sluaj Damask, kao ni veliki broj drugih sluajeva koje u vam prikazati u
slijedeim poglavljima ove knjige.
imitirajui tako Kristovo ubojstvo. Djetetova krv se tada ili samo mijea sa
prakom ili koristi za dobivanje kruha za Pashu.
Druga svetkovina za koju se ponekad misli da u okviru nje dolazi i do ritualnog
ubijanja je Hanuka, do koje dolazi u prosincu, i koja obiljeava obnovu Jeruzalema
pod Makabejcima 165. godine pr. Kr.
Primjeri ubojstava za Purim su sluajevi Damaska, Rodosa, Xantena, Polne,
Gladbecka i Paderboma.
Mada je glavni motiv mrnja, znaajnu ulogu treba pridodati i suvremenim
tradicijama, koje povezuju rtvu u krvi sa idejom patnje. Neki idovi vjeruju da
njihova religija ne moe biti spaena, odnosno vraena u Sion, ako svake godine u
ritualne svrhe ne bude prosuta krv Kranina.
Politika ubojstva, poput idovskog ubojstva ruskog cara, njegove obitelji i drugih
Rusa, ponekad su praena i detaljima koji ukazuju na prisustvo rituala, mada ne
elim komplicirati ovu knjigu razmiljajui o tumaenju znakova koje su ubojice
ostavile sa odreenom namjerom.
V POGLAVLJE
ZAOSTATAK IZ DANAVRADBINA I CRNE MAGIJE
estog svibnja 1912. godine, Times je objavio pismo koje su potpisale
mnoge znaajne osobe, i u kojem se protestira protiv onog to spomenuti
ljudi nazvali obnovom uasne optube za ritualno ubijanje, za koje je u
ovom sluaju optuen jedan idov u Kijevu.
VI POGLAVLJE
MOE LI SE TAKO NETO DOGODITI I DANAS?
Trajalo je dosta dugo dok britanska vlast nije saznala za postojanje Taga, ono je
bilo tako dobro prikriveno to je jo jedna analogija sa idovskim ritualnim
ubijanjem!
To se sada ne moe dogoditi. Zato ne?
Dalje, 13. rujna 1937. godine, iz Indije je za asopis Times poslan telegram koji
opisuje kako je u dravi Sirmur rtvovan 17-godinji mladi da bi se umilostio bog
kie. Grupa ljudi na elu sa sveenikom i seoskim poglavarom provela je mladia
kroz selo i zatim ga, pjevajui pjesme u slavu spomenutog boga, postavila na
poseban oltar. Policija je pred nogama boanstva u seoskom hramu kasnije
pronala njegovu glavu. Kako e arijska vlast nad Indijom poputati, ponovo e se
pojavljivati i Tagi i druga ljudska rtvovanja.
To se sada ne moe dogoditi. Zapitajmo se jo jednom, zato ne?
Slijedi isjeak iz Magije, djela koje je napisao Majstor Terion, i koje je 1929.
godine objavljeno u izdanju Lecram Press, 26 Rue dHautpool, Paris, sa strana
94-5.:
... prastari su magovi imali teoriju prema kojoj je svako ivo bie rezervoar
energije koja varira po svojoj veliini u zavisnosti od veliine i zdravlja
ivotinje, kao i po svojoj kvaliteti ovisno od mentalnog i moralnog karaktera.
Pri smru ivotinje, ova energija se odjednom oslobaa. ivotinja bi zato
trebala biti ubijena unutar kruga, ili trokuta, u zavisnosti od odgovarajueg
sluaja, kako bi se ta energija sauvala ... U cilju postizanja najvieg
mogueg duhovnog dijela, potrebno je paljivo odabrati rtvu koja posjeduje
najveu i najistiju silu. Ono to bi bilo u najveoj mjeri odgovarajue, to bi
najvie zadovoljilo, je muko dijete savrene nevinosti i visoke
inteligencije.
U fusnoti na str. 95, koja se odnosi na posljednju navedenu reenicu, kae se:
Iz Magijskih zapisa Oca Perduraba slijedi da je on, izmeu 1912. i 1928.
godine, u prosjeku obavio ovo specijalno rtvovanje oko 150 puta svake
godine.
To se sada ne moe dogoditi. Zato ne, kvragu?
Gospodin Richard Burton pokazuje nam da se u Rimu i drugim gradovima Italije
poetkom 19. stoljea, kada nije postojala razborita dravna politika, prialo o
tom kraju poslije ovoga postao poznat kao St. William. erif je, vjerojatno
podmien, odbio izvesti idove na suenje.
U djelu J.C, Coxa Crkve Norfolka, Vol. 2, str. 47, kao i u Viktorijinoj oblasnoj
povijesti Norfolka iz 1906. godine, u drugom dijelu, postoji ilustracija starog
raspea na kojem je prikazano ritualno ubojstvo St. Williama. Ovo raspee se
nalazilo u Lodonskoj Crkvi u Norfolku, dok ga nije uklonila mo idovskog novca.
Nitko ne porie ovaj sluaj kao povijesni dogaaj, ali idovi, naravno, kau da
ovdje nije u pitanju ritualno ubojstvo. idov C. Roth, u svojoj Kleveti za ritualno
ubojstvo iz 1935. godine, kae: Moderni istraivai su, poslije briljivog
ispitivanja injenica, zakljuili da je dijete vjerojatno izgubilo svijest kao rezultat
epileptinog napada, da bi ga njegovi roaci preuranjeno sahranili. Kako su ovi
moderni istraivai doli do jednog takvog zakljuka poslije svih ovih godina, to
gospodin Roth ne kae; takoer, da li bi crkveni sveenici dozvolili da djeakova
smrt bude obiljeena kao svetaka da prethodno nisu zadovoljili sebe time to bi
utvrdili da rane na tijelu potvruju razapinjanje i ubod sa strane. Dalje, zato bi
roaci sahranili djeaka u vrei, a zatim ga iskopali i stavili u deblo drveta ovu
zagonetku bi ak i idovu bilo teko objasniti.
Ovo ritualno ubojstvo biljei knjiga Johna Foxea Crkvena umjetnost i spomenici,
kao i Bolandisti i drugi povjesniari. Nekadanji namjesnik samostana, William
Turbe, koji je kasnije postao biskup Norwicha, je predstavljao vodee svijetlo u
insistiranju da je ovaj zloin zaista bio idovsko ritualno ubojstvo; u Rijeniku
nacionalne biografije (iji je urednik bio jedan idov!) pojanjeno je da karijera
tog ovjeka, ostavimo sada po strani spomenuti sluaj ritualnog ubojstva, govori o
osobi velike karakterne snage i moralne hrabrosti.
1160. godine Gloucester. Tijelo djeteta po imenu Harold je naeno u rijeci
sa uobiajenim ranama od razapinjanja. Ponekad se ovaj sluaj navodi uz
pogrean datum 1168. godinu. Zabiljeeno u Monumenta Germaniae
Historica, Vol. VI (Erfurtski Anali); Polikronikon R. Higdona;
Kronike R. Graftona, str. 46.
1181. godine zakopani St. Edmunds. Dijete po imenu Robert je
rtvovano za Pashu. Ono je zakopano u crkvi i smatra se da njegovo
tamonje prisustvo stvara uda. Referenca: Rohrbacher, iz Kronike
Gervasea od Canterburya.
Ovu prljavu optubu protiv ljudi koji su se odlikovali estitou ponavlja i idov
Hanson (Povijest idova u Engleskoj, izdanje iz 1928. god., str. 21), koji pie:
takoer je istaknuto i da se krvna optuba kao pravilo dogaala u vremenu kada
je trebalo ponovo napuniti Kraljevsku Blagajnu.
Poricati da su sluajevi St. Williama iz Norwicha i St. Hugha iz Lincolna
predstavljali idovska ritualna ubojstva, znai optuivati odreene engleske
kraljeve, odreeno englesko sveenstvo, i odreenu izvrnu vlast u Engleskoj, kao
ljude poznate po svojoj estitosti, za ubijanje i muenje idova u cilju stjecanja
njihovog novca, budui da bi se spomenuti idovi prethodno optuili za uasne
zloine.
U sluaju St. Hugha, gomila je uzela ovaj sluaj u svoje ruke zato to sam erif ne
bi poduzeo nikakvu akciju. Kome vjerujete, idovima ili Englezima?
Nije lako potpuno odbaciti prie koje su toliko este i toliko detaljne tako u
vezi ritualnih ubojstava u Engleskoj kae knjiga Englesko drutvo u Vol. I, na
str. 407 (izdanje iz 1893. god., urednik H.D. Traill).
Ono to je znaajno je da je Haydnov Rjenik datuma, bar do 1847. godine,
navodio ritualna ubojstva u Engleskoj u Normanu i Plantagentu kao neosporne
injenice. U kasnijim izdanjima iz ezdesetih godina je izostavljeno svako
spominjanje ovih ritualnih ubojstava! Oigledno je da je snaga idovskog novca
negdje u pedesetim godinama prolog stoljea poela diktirati pisanje engleskog
tiska
VIII POGLAVLJE
AUTENTINI SLUAJEVI RITUALNOG UBOJSTVA U STAROM I
SREDNJEM VIJEKU (OD 1190. DO 1510. GODINE)
U ovoj glavi, biljeim takve sluajeve izmeu 1171. i 1510. godine (ukljuujui i
sluajeve u tim konkretnim godinama); takoer htio bi itatelju naglasiti veliki
znaaj ubojstva St. Simona iz Trenta 1475. godine i sluaja iz Toleda koji se
odigrao 1490. godine; ustvari, ako je itatelj jedan od onih koji prilaze ovom
predmetu prouavanja u nevjerici, onda mu preporuam da prvo proita ova dva
sluaja, i tek onda sve ostale. U ovoj glavi su, kada su spominjane reference,
koritene slijedee skraenice:
Magd.st. za Magderburka stoljea, Protestantsku povijest kranske
crkve, oblikovanu u Magdeburgu u esnaestom stoljeu.
Chron. Hirsaug. za Chronicon Hirsaugiense, povijest Abbota J.
Trithemiusa, iz 1514. godine.
Cosm. Munst. za Cosmographia Universalis Sebastiana Munstera iz
1544. godine.
Spic. Vinc. za Speculum Historiale Vinceta od Beauvaisa iz 13. stoljea.
1171. godina, Blois, Francuska. Na Pashu je razapeto jedno kransko dijete,
izvaena mu je sva krv iz tijela i baeno je u rijeku. Pogubljen je izvjestan broj
idova. Referenca: Monumenta Germaniae Historiale,VI,520; Magd. St., 12,
C.14 i 13, C. 14.
1179. godina, Pontoise. Referencu za ovaj sluaj predstavljaju Bolandisti (Akta,
Vol. III, oujak, 591); Magd.St., 23,C.14; Spic.Vinc., 129,C.25; i Cosm. Munst.,
23,C.14. Djeak po imenu Richard je muen, razapet i izvaena mu je krv. Ovaj
sluaj su potvrdili sveenici i povjesniari Filipa Augusta, Rigord i Guillaume
l'Armoricain.
Tijelo ovog djeaka je odneseno u crkvu Svetih Nevinih u Parizu i on je
kanoniziran kao St. Richard. Za godinu 1080., Haydnov Rijenik datuma
(izdanje iz 1847. god., str. 282) kae: Mislei da time prizivaju boansko
milosre, oni (idovi) su, za vrijeme sveanosti Pashe, rtvovali jednog mladia,
sina bogatog trgovca iz Pariza, poslije ega su svi koji su sudjelovali u kaznenom
djelu pogubljeni i svi idovi protjerani iz Francuske.
1192. godina, Braisne. Filip August osobno je sudjelovao u odvijanju ovog
sluaja, i naredio je da se poinitelji zloina spale. U pitanju je sluaj razapinjanja
kranina kojeg je idovima prodala Agnes, grofica od Dreuxa, koja je osuena
kao kriva za krau i ubojstvo. Referenca: Histoire des Ducs et Comtes de
Champagne , IV, 1. dio, str. 72, Pariz, 1865. god.) od A. Jubbainvillea; Spic.Vinc.,
129, C.25; Gagen.L.6, D Fransis; Magd.St., 12,C.14, ured. 1670.god.
predstavlja udovite idovskog izgleda lica koje jede dijete. Ova figura na sebi
ima Judenhut, eir kojeg su idovi morali nositi, prema ukazu etvrtog
Luteranskog Koncila od 1215. godine. Ovaj spomenik je prvo postavljen u ulicu u
idovskom kvartu kao podsjeanje na uasan zloin i kao kazna za sve idove
Berna. On je kasnije premjeten na svoje sadanje mjesto.
1288. godina, Troyess, Francuska. Izvjesni idovi su osueni za ritualno ubojstvo
i njih 13 je spaljeno. Referenca: idovska Enciklopedija, 1906. god., Vol XII, str.
267.
1286. godina, Oberwesel, na Rajni. Djeak po imenu Werner je za Pashu tri dana
muen, objeen za noge i ostavljen da iskrvari. Tijelo je naeno u rijeci. Ovaj
djeak je beatificiran u diocezi u Treyesu, i njegova godinjica se obiljeava 19.
travnja. Skulptura koja predstavlja ovo ritualno ubojstvo se jo uvijek moe vidjeti
u crkvi u Oberweselu. Reference: Aventinus, Bavarski anali, 1591. god., 17, str.
576; Chron.Hirsaug., Magd.St.3, C.14.
1462. godina, Rinn, Insbruck. idovi su kupili djeaka po imenu Adreas Oxner i,
kako bi dobili njegovu krv, rtvovali su ga na jednom kamenu u umi. Njegova
majka je nala tijelo u grmlju. Nijedan idov nije zatvoren, budui da su oni
iskoristili blizinu granice i pobjegli kada se saznalo za ubojstvo. Abbe Vacandard,
branitelj idova, kae da nije bilo suenja.
Pa naravno da ga nije bilo. Ni danas se ne odrava suenje kada kriminalci
pobjegnu! Papa Benedikt XIV je blagoslovio djeaka u Veneciji 1778. godine, u
svojoj poslanici Beatus Andreas, gdje se kae da je djeak okrutno ubijen od
strane idova, zbog njihove mrnje prema vjeri Isusa Krista.
Sa ovim rijeima se sloio i papa Klement XIV, koji je napisao izvjetaj o svom
istraivanju teme idovskog ritualnog ubojstva u vrijeme kada je jo bio kardinal
Ganganelli i kada je ovo istraivanje dobio kao zadatak od pape Benedikta XIV. U
spomenutom izvjetaju se kae: Priznajem istinitost jo jedne injenice, dogaaja
iz 1462. godine, koji se odigrao u selu Rinn, u oblasti Briksen, kada je jedan
djeak, blagoslovljeni Andreas, barbarski ubijen od strane idova, zbog njihove
mrnje prema vjeri Isusa Krista. Nitko ne sumnja u povijesnu tonost ovog
dogaaja. Drvorez koji predstavlja ovo ritualno ubojstvo jo uvijek postoji u crkvi.
1468. godina, Sepulveda, Segovia, panjolska. idovi su na kriu rtvovali jedno
kransko dijete. Biskup iz Segovie je istraio ovaj zloin, i naredio da se zloinci
Walsh istie (na 441. strani) da je ovaj sluaj ritualnog ubojstva bio jedan
od glavnih faktora, ako ne i onaj odluujui, u odluci Fernanda i Izabele (da
protjeraju idove iz panjolske). On pokazuje da je cjeloviti zapis
svjedoenja sa suenja jednog od optuenih, sa originalnim papirima,
dostupan poto je 1887. godine objavljen u biltenu kraljevske Akademije u
Madridu (Vol. XI, str. 7-160). (Ovo je sve, naravno, bilo prije Crvene
Revolucije!)
Walsh optuuje Lea, proidovskog autora, za intelektualno nepotenje (str.
628), kada on u svom djelu Inkvizicija u panjolskoj vrijea utjecajne
ljude koji su bili porotnici u ovom sluaju.
Ako su inkvizitori poslali osam ljudi u sramnu smrt, a da pritom nisu
bili potpuno uvjereni u njihovu krivicu, onda istinski sud povijesti ne
moe izbjei da ne nae krivim za sudjelovanje u jednom od
najbrutalnijih zabiljeenih ubojstava poinjenih na osnovu sudske
presude, ne samo Torquemada i njegove suce, ve i kralja Fernanda i
kraljicu Izabelu, kardinala Mendozu i nekoliko najuvenijih profesora
sveuilita Salamanca? (Walsh, str. 442).
Oni koji izbjegavaju optuiti idove za praksu ritualnog ubojstva na taj nain
osuuju neke od najistijih likovana pozornici europske povijesti. Konano,
moramo zabiljeiti da je ubijeni djeak, po doputenju Pape Pije VII, kanoniziran
kao sveti Kristijan.
1494. godina, Tyrnau, Maarska. Jedan djeak je iskrvario i bio ubijen.
idovske zloince je izdalo svjedoenje ena, na koje je utjecalo to to su
vidjele neke instrumente za muenje, koji ipak nisu primijenjeni na njima.
idovi koji su uhapeni poslije ovog svjedoenja su i sami priznali da je ovo
bilo etvrto dijete koje su ubili zbog krvi, ali su rekli da im je ona bila
potrebna iz medicinskih razloga. Referenca: Bolandisti, Acta, travanj,
membr. II, 838.
1510. godina, Brandenberg. U Berlinu je nekoliko idova optueno da su
kupili jednog malog kranskog djeaka, pustili ga da iskrvari i ubili ga. Oni
su dali svoja svjedoenja, i njih 41 je kanjeno. Reference: Richard
Mun, Die Juden in Berlin; Richard Burton, idov, ciganin i islam, 1898.
god., str. 126.
IX POGLAVLJE
AUTENTINI SLUAJEVI RITUALNOG UBOJSTVA U
SEDAMNAESTOM I OSAMNAESTOM STOLJEU
X POGLAVLJE
AUTENTINI SLUAJEVI RITUALNOG UBOJSTVA U
DEVETNAESTOM STOLJEU
idovi prisilno obrezali mladia i stavili u bavu koje su kotrljali sve dok mu
sva koa nije bila isjeena. Mladi je onda odveden u kolu gdje se okupio
stanoviti broj idova, stavljen je u jedno korito, i svi prisutni su zabijali avle
u njegova lea i sljepoonicu. Kada je djeak, zbog svih ovih rana umro,
dvije preobraene idovke su odnijele njegovo tijelo u umu; trea od ovih
ena je odnijela bocu sa mladievom krvlju prethodno spomenutoj idovki
koja je drala krmu. Slijedeeg dana, rabinova ena je ponovo povela ove tri
ene u kolu u kojoj su bili okupljeni idovi; rabin je stavio avao u bocu sa
krvlju odakle je onda uz pomo lijevka krv sipana u druge boce, i rabin je
kapnuo malu koliinu krvi na odjeu svakog od prisutnih. Ovaj sluaj je
doao do Carskog savjeta u Sankt Petersburgu. Svi nii sudovi koji su radili
sa ovim sluajem su zakljuili da su idovi krivi, ali je Carski savjet
promijenio presudu i 18. sijenja 1835. godine su tri Ruskinje preobraene u
idovsku religiju poslane u Sibir, dok su svi idovi osloboeni optube!
Reference: zabiljeeno u idovskoj Enciklopediji, 1903. god., Vol. III, str.
267; opisano u Der Sturmer, svibanj 1934. god.
1831. godine, Sankt Petersburg. U ovom sluaju je rtva bila kerka nieg
oficira. Od pet ovlatenih sudaca, njih etvoro je priznalo da je ubojstvo
imalo ritualni karakter. idovske ubojice su transportirane u Sibir. Monniot
kae da se injenice u ovom sluaju ne mogu osporiti.
1840. godine, Rhodos. Uoi Purima je nestao jedan mali grki djeak; on je
vien kako ulazi u kuu u idovskom kvartu; poslije toga ga vie nitko
nikada nije vidio. Jusuf Paa, guverner otoka, je uzeo iskaze svjedoka i
poslao ih u Konstantinopolis radi daljih instrukcija.
U meuvremenu je, na poticaj grkog sveenstva i europskih konzula (po
rijeima idovske Enciklopedije, 1905. god., Vol. X, str. 401), idovski
kvart je blokiran i vodei idovi uhieni. Austrijski konzul je, meutim,
podrao idove, poto su Austriji bili potrebni zajmovi od Rothchildovih.
Ipak, zahvaljujui naporima grofa Camonda, Cremieuxa i Montefiorea, (da
ponovo citiramo iz idovske Enciklopedije) od Sultana je stigao ukaz
kojim su sve optube za ritualno ubojstvo proglaene nevaeim i
bezvrijednim. idovi su osloboeni! Ovdje bi trebalo istaknuti da su i
Camondo i Cremieux i Montefiore bili bogati idovi. Cremieux i Montefiore
se pojavljuju i u sluaju Damask, kao to emo vidjeti. Grof Camondo je
imao tako veliki utjecaj nad sultanima Abdal-al Madidom i Abd-al-Azizom
i nad otomanskim velikim vezirima i ministrima da je njegovo ime postalo
vrlo poznato. On je bio bankar otomanske vlade ... (Sve ovo pie u
idovskoj Enciklopediji, 1903. god., Vol. III, str. 521) Ne postoji nikakva
sumnja u to da je ovaj sudski proces prekinut silom idovskog novca,
usprkos svim naporima grkog sveenstva i europskih konzula. Reference:
M.P.N. Hamont u ''Egiptu pod Mehmet Alijem'', i idovska
Enciklopedija (kao to je navedeno).
1840. godina, Sluaj Damask.
Ovaj sluaj, koji je zahvaljujui djelovanju demokracije skoro potpuno
zaboravljen, dugo je vremena drmao Europu zahvaljujui spletkama
stvorenim silom idovskog novca koji je prevrnuo svaki kamen nastojei da
klevee i lano predstavi pojedince koji su bili odgovorni za izvoenje
idova pred sud pravde. Achille Laurent, lan Socit Orientale , je
prikupio sve detalje u vezi suenja koji su se pojavljivali u arapskim
novinama tog vremena, i objavio je sve injenice o ovom sluaju u djelu
Relation historique des Affaires de Syrie, 1840-1842., koje je objavljeno u
dva poglavlja kao uta knjiga u Francuskoj 1846. godine. idovski festival
Purim se odrao 15. veljae 1840. godine. Otac Thomas, katoliki sveenik,
nestao je u Damasku 5. veljae. Njegov ga je pomonik otiao potraiti, da bi
onda i on nestao. Francuski konzul, grof Ratti-Menton, poeoje istraivati
ovaj sluaj i ispitao je erif Pau. Poslije nekog vremena je uhieno sedam
idova.
Oni su priznali, neki od njih poto su pretueni, da su ubili oca Thomasa radi
njegove krvi. Njima etvorici je obeano pomilovanje ako budu govorili
istinu; to su bili Musa Abu-el-Afije, koji je postao musliman, i koji je
objasnio da je to bilo neophodno da bi mogao svjedoiti o zloinima drugih
idova; Aslan Farki; Suliman, koji je bio brija; i Murad el-Fatal.
Oni su dali vrlo detaljna svjedoenja. Naeno je da je u zloin bilo umijeano
esnaest idova, i svi oni su uhieni. Nekoliko idova, ukljuujui i Murad
el-Fatala, Musa Abu-el-Afijea, Isaaca Ararija i Aarona Ararija, opisalo je
kako je bila potrebna krv koja je skupljena iz prerezanog grkljana rtve i koja
je poslana rabinu koju je upotrijebio u pripremi ceremonijalnog kruha.
Veliki rabin je izveden pred istrani sud; njegovo ime je bilo Yakoub el
Entabi. Od njega je traeno da paljivo saslua ispitivanje Musa Abu-elAfijea, i odgovore koje taj idov da, i da potvrdi ili opovrgne svaku od
Musinih izjava.
Kao to itekako dobro znamo, novac moe ostvariti uda u demokraciji, i takoer i
oblikovati ili privesti kraju politiku istonih kao i zapadnih vlastodraca. Moda e
biti najbolje da zasebno obradimo svaka od ovih pitanja:
1. Iskoritavanje tiska. Prema uobiajenom idovskom komentaru, ritualno
ubojstvo je bilo izmiljotina neidova; grof Ratti-Menton, francuski konzul, koji
je insistirao na tome da se izvri istraivanje, napadnut je sa svih strana; idovi su
bili proganjani, itd. itd.
2. Manipuliranje na javnim skupovima. Na primjer, u Londonu je lakovjerna
demokracija navedena da sazove veliki skup u londonskom Mansion Houseu,
gdje se osudila Krvna optuba, o kojoj prisutni nisu znali nita, i takoer
ponudila idovima simpatije britanske nacije! Pariz, New York, Philadelphia i
drugi gradovi su sledili ovo udvaranje idovima!
3. Podmiivanje egipatskog potkralja. Bogati idovi, Moses Montefiore u
Engleskoj, Cramieux i Munck u Francuskoj, su odjurili na istok. Otili su kod
egipatskog potkralja, pod iji je teritorij spadao i Damask, obraajui mu se traei
izmjenu presude. On je prihvatio ponuenu veliku koliinu novca i oslobodio
osuene idove.
Primijetite to se onda dogodilo. idovi su svuda objavili da je potkralj promijenio
presudu! On nije uinio nita slino. Nije postojala nikakva promjena presude, niti
ponovno suenje. Rijei potkraljevog ukaza koji se odnosi na oslobaanje
idovskih ubojica otklanjaju svaku sumnju u vezi ovog:
Na osnovu saopenja i zahtjeva gospode Mosesa Montefiorea i Cramieuxa,
koji su doli kod nas kao predstavnici svih Europljana koji ispovijedaju
religiju Mojsija, mi smo shvatili da oni ele oslobaanje i sigurnost idova
koji su zatvoreni ili su pobjegli poslije ispitivanja sluaja oca Thomasa,
kaluera, koji je nestao u Damasku, zajedno sa svojim suradnikom,
Ibrahimom.
I budui da, zbog njihove velike populacije, ne bi bilo odgovarajue odbiti
njihovu molbu i zahtjev, mi nareujemo da se idovski zatvorenici oslobode i
da se bjeguncima omogui siguran povratak. Poduzet e te sve potrebne
mjere da sa nikome od njih ne bude loe postupano i da ne budu
uznemiravani ma gdje god da se nalaze. Takav je na volj. Mehmet Ali.
dokumente za svoju knjigu ''Le Crime Rituel chez les Juifs'', to mu je bilo
zabranjeno. Bez obzira na njihovu dostupnost moemo rei da su tajne idova
itekako zatiene, ali ne toliko dobro to moe posvjedoiti itatelj ove knjige!
Sir Richard Burton, veliki orijentalist i istraiva, koji je bio engleski konzul u
Damasku 30 godina poslije ritualnog ubojstva, prouio je sve vezano uz ''Krvnu
optubu'' i na kraju napisao knjigu idov, ciganin i islam. Posjedujem izdanje
ove knjige koje je uredio N.S.H. Wilkins i koje je 1898. godine objavio
Hutchinson. Ovaj rad sadri osudu Talmuda i listu idovskih ritualnih ubojstava,
meutim, Wilkins u svom predgovoru (str. x) pie: U skladu sa danom
diskrecijom, mislio sam da je bolje da za sada odgodim pisanje Dodatka o
navodnom ritualu rtvovanja ljudi kod sefarda i ubojstvu oca Thomasa; jedina
alternativa je da ga objavim u skraenom i izmijenjenom obliku.
Pogledajmo zato (1) Knjigu, (2) Dodatak o ritualnom ubojstvu.
(1) Knjiga. S njom je jednostavno. Nju je skoro nemogue dobiti.
(2) Dodatak o ritualnom ubojstvu. to se dogodilo s njim? Evo to!
Pogledajmo D.L. Alexander protiv Mannersa Suttona, Kraljevo Odjeljenje, 27.
oujak 1911. god., o emu se slijedeeg dana pojavio izvjetaj u Timesu. Ovdje
je D.L. Alexander, idov i predsjednik idovskog predstavnikog savjeta, mogao
pokazati da je dobio potpisani rukopis od izvritelja oporuke gospodina Richarda
Burtona. Izvritelji oporuke su prodali rukopis prodavatelju knjiga, koji ga je dalje
prodao Mannersu Suttonu; on je, ne znajui ni za kakav postojei potpis, dogovorio
objavljivanje Dodatka. D.L.Alexander je pokrenuo akciju da zaustavi ovo
objavljivanje, spominjui autorska prava i traei da mu se preda rukopis. U ovom
sluaju je donesena presuda u korist idova.
Ostaje samo za rei da se na nadgrobnoj ploi oca Thomasa na groblju u Damasku
nalazi natpis na arapskom i talijanskom jeziku: Ovdje lee ostaci oca Thomasa sa
Sardinije, kapucinskog misionara, kojeg su 5. veljae 1840. godine ubili idovi.
1852. i 1853. godina, Saratov. U ovom periodu su izvrena dva ritualna
ubojstva; prvo, u prosincu 1852., desetogodinjeg, i drugo, u prosincu 1853.
godine, jedanaestogodinjeg djeaka. Poslije poplave, oba tijela su naena na
obali Volge, sa mnogo ubodnih rana. Osam godina kasnije je zbog ovih
zloina odrano korektno suenje dvojici idova, Schiffermannu i Zourloffu,
te su oni osueni na 28 godina rada u rudnicima, gdje su i umrli. Budui da je
ajpoznatiji meu njima je sluaj Beiliss, koji se dogodio u Kijevu 19111913. godine. Ostati e zabiljeeno da se nekoliko sluajeva dogodilo i u
Njemakoj, u periodu prije Hitlerovog uspjeha, kada su idovi tamo
drali najviu vlast.
1900. godina, Konitz, Zapadna Pruska. U oujku je ubijen 19-godinji
mladi, Ernst Winter. Njegovo je tijelo bilo raskomadano i njegovi dijelovi
su naeni na razliitim lokacijama. Zloinci nisu nikada otkriveni, ali su
dvojica idova osueni na zatvorsku kaznu zbog lanog svjedoenja i
podmiivanja svjedoka za vrijeme istranog postupka!
Poslije obdukcije lea je reeno da je smrt nastala uslijed guenja, makar je
okruni lijenik ranije izjavio da je uzrok smrti bio gubitak krvi. Velika
grupa idova iz inozemstva je posjetila ovaj grad u toku noi kada se
dogodilo ubojstvo i napustila ga slijedeeg dana. Ovaj sluaj je podigao
zemlju protiv idova, i njegov opis je zauzeo 2 stranice idovske
Enciklopedije
.
1911-1913. godina, Kijev, Rusija. Ovo je uvjerljivo najvaniji dokazani
sluaj ritualnog ubojstva u 20. stoljeu i ope je poznat kao sluaj Beiliss.
1911. godine je u Kijevu naeno tijelo 13-godinjeg djeaka, na kojem su
bile udne rane i iz kojeg je istekla sva krv. Sumnjiv je bio idov po imenu
Beiliss, koji je i uhien.
Dokazano je da se ubojstvo odigralo u prostorijama idovske tvornice opeka
u kojoj su samo idovi imali pristup. U ovoj tvornici je bio i idovsko
prenoite sa dodanom tajnom sinagogom. Poslije dugog uvoda u proces,
Beiliss je, vlasnik tvornice, bio optuen; porota je utvrdila da nema dokaza za
njegovu krivicu, iako je polovina njih smatrala da je on bio kriv presuda je
morala biti jednoglasna, pa je ipak proglaeno da optueni nije kriv. Porota
se ipak sloila u vezi uzroka djeakove smrti, njihova presuda je bila
Ova primjedba je upuena dobronamjernoj prirodi arijske svijesti koja nije u stanju
shvatiti neto tako daleko i strano poput elje za poinjanjem ritualnog ubojstva. Za
ovakvo uvjerenje u arijskoj svijesti je odgovorno lano uenje o jednakosti rasa,
koje su proirili Masonerija, izokrenuta religija i demokracija.
6. Papske Bule uskrauju povjerenje optubi za ritualno ubojstvo.
O ovoj temi se govori u XV poglavlju.
Postoje Pape koje su jasno eljele zabiljeiti kako ne vjeruju u postojanje idovske
prakse ritualnog ubojstva, i to su i uinile.
Postoje i drugi Pape koje su na jednak nain, preko svojih aktivnosti i Bula,
zabiljeile da vjeruju u spomenutu optubu.
Prema tome, ovaj argument nema nikakvog znaaja.
7. Izvjetaj Pape Grgura XIV iz 1758. godine (napravljen dok je bio kardinal
Ganganelli) predstavlja konano i neosporno odbacivanje ove optube.
U XV poglavlju sam pokazao kako se ovaj kardinalov izvjetaj pokazao potpuno
nepouzdan, poto on u njemu kae kako je nastojao pokazati nepostojanje ovog
zloina, to znai da on nije nastojao pokazati istinu, to je jedina stvar koju bi
svaki istraiva trebao uiniti; ipak, on konkretno priznaje da su svetog Simona iz
Trenta i svetog Andreasa iz Rinna ubili idovi u mrnji prema vjeri Isusa Krista.
Tako je Papa Grgur XIV najvrjedniji svjedok za podrku Krvnoj Optubi
neodluni svjedok.
8. Ove optube ne zasluuju povjerenje budui da su ih iznijeli antisemiti.
Ovo je argument koji je upotrijebio idov Israel Abrahams u svom lanku o
ritualnom ubojstvu u 11. izdanju Enciklopedije Britannica, u kojemu on pie:
Literatura o drugaijem gleditu je u potpunosti antisemitska i ona u nijednom
sluaju nije preivjela sud kritike.
Kako neobino radi idovski um! Svako tko vjeruje da su idovi poinili ritualno
ubojstvo neidovske djece odmah postaje antisemita.
Ako o ovoj temi na engleskom jeziku ne postoji zadovoljavajua koliina literature,
ovakva oskudnost takvih knjiga nije rezultat nikakvog suda kritike, ve sile
idovskog novca, koja je uinila ove knjige tako rijetkim da je izuzetno teko doi
XIV POGLAVLJE
SLUAJEVI KOJI SU POTVRENI OD STRANE VAEIH VLASTI
1468. godina. idove je osudio biskup Segovije, koji je sam bio sin
preobraenog idova.
1475. godina. Vlasti osudile idove u Trentu.
1480. godina. Vlasti osudile idove u Veneciji.
1485. godina. Vlasti osudile idove u Padovi.
1490. godina. idove za ritualno ubojstvo u Toledu osudili najueniji ljudi
sa sveuiita u Salamanci i Avili, prema vaeim javnim propisima.
1494. godina. Vlasti osudile idove za ritualno ubojstvo u Maarskoj.
1670. godina. Vlasti osudile idove u Metzu. Presuda donesena prema
nareenju Parlamenta.
1698. godina. Najvii sud u zemlji je osudio idove u Sandomiru, u Poljskoj.
1748. godina. Crkveni sud osudio idove u Duniagrodu, u Poljskoj.
1753. godina. Crkveni sud u Kijevu osudio idove za ritualno ubojstvo u
itomiru.
1753. godina. Crkveni sud osudio idove za ritualno ubojstvo u Pavalohiju,
u Poljskoj.
1831. godina. Vlasti u Sankt Petersburgu osudile idove za ritualno
ubojstvo.
1840. godina. Vlasti u Damasku osudile idove za ritualno ubojstvo oca
Thomasa i njegovog pomonika.
1852. i 1853. godina. idovi osueni za dva ritualna ubojstva u Saratovu.
Suenje odrano osam godina poslije ubojstva.
1899. godina. Vlasti osudile idove za ubojstvo u Polni.
XV POGLAVLJE
STAV KATOLIKE CRKVE O IDOVSKOM RITUALNOM UBIJANJU
klimavost i apsurdnost optubi protiv njih''. Ganganelli ''u potpunosti pobija'' nita,
a sve to je ''pokazao'' jest da su ritualna ubojstva bila idovska praksa.
''Birmingham Mail iz 22. rujna 1936. tipian je predstavnik stava ''britanske'' kritike
knjige. '' Pokazatelj je nezdravog produkta svijesti koja se usauje u odreenim
dijelovima Europe o tome kako je kranska krv nuna za idovske ritualne
svetkovine.
Kako je knjiga dobro reklamirana, nakon to je izala, idovi su shvatili kako ona
zapravo daje vie dokaza u korist tvrdnjama o postojanju ritualnih ubojstava, stoga
sam i sam imao velikih problema pri nalaenju kopije te knjige 1936. godine, te
sam imao nevjerojatnu sreu da sam ju uspio nai kod prijatelja u antikvarijatu.
Pijo VII, 24. studenog 1805. godine, potvrdio je dekret kongregacije iz Ritesa iz 31.
kolovoza, prema kojem crkva iz Saragosse ima pravo na slavljenje Dominika,
ubijenog od idova zbog njihove mrnje prema vjeri Isusa Krista. Isto tako je
ovlastio crkvu u Toledu jednakom privilegijom, u slavu svetog Kristofera, djeaka
razapetog od strane idova blizu Toleda 1490. godine.
XVI POGLAVLJE
STAVOVI PROTESTANTSKE CRKVE
vo se poglavlje moe saeti vrlo brzo. Protestantska crkva se, kako se ini,
svrstala na stranu idovstva, ako se tako moe prosuditi iz politikih
stavova izraenih od strane naih nadbiskupa, i veine biskupa. Ti pogledi
su nevjerojatno slini onima koje imaju masoni, te su gotovo jednako opasni.
Svejedno, postojalo je vrijeme kada su protestanti bili protestanti, bez utjecaja
masonstva ili mone propagande iji je izvor idovski novac.
ini sa da je Martin Luther imao nagovjetaj istinske prirode idova kad je rekao:
''Kako idovi vole Esterinu knjigu, koja tako pristaje njihovoj krvodernosti,
osvetoljubivosti i apetitom za ubijanjem? Sunce nikada nije obasjalo tako
krvoderne i osvetoljubive ljude, koji sebe smatraju izabranim narodom, tako da
mogu ubijati i daviti bezbonike po njihovom poimanju? (Iz Erlangenovog izdanja
Lutherovih ''Razgovora za stolom'', Vol XXXII, str. 120.)
Ovo se ini kao iskrena ispovijed; ali idov, C. Roth(''Ritualna ubojstva i idovi),
navodi da je Martin Luther bio protiv ''neutemeljenih kleveta'' za ritualna ubojstva.
Ipak, ''idovska Enciklopedija''(1904. godina, Vol. VIII, str.213.) definitivno tvrdi
ta je Luther optuio idove za ritualna ubojstva.
U Magdebudgu 1562. godine, izraena je protestantska povijest kranske crkve,
nazvana ''Magdeburka stoljea''; sastavljena je od stanovitih luteranskih teologa
voenih M. Flaciusom, te je prvi puta izdana u Baselu kao ''Historia Ecclesiae
Christi''. Ovo djelo biljei ritualna ubojstva iz Bloisea, Pontoisea, Braisnea, Fulde,
Bernea i Oberwesela.
Bilo je mnogo otkria tijela djece, za koja se mislilo da su ih idovi ritualno ubili, a
koja nisu spomenuta na ovome popisu, a budui da je Sultan iznio proglas 1840.
godine u kojemu negira postojanje ritualnih ubojstava meu idovima, nije
iznenaujue da su se mnogi od ovih zloina dogodili u krajevima pod turskom
vladavinom.
Slijedei izvjetaj donosi navodna ritualna ubojstva koja bi se po mome miljenju
trebala zabiljeiti(n.p.-izvorno je djelo sadravalo ilustracije, a budui da one ovdje nedostaju, poneki dijelovi
mogu biti zbunjujui):
419. godine Sokrat (Hist. Eccles, knjiga VII, Vol. XVI) donosi zapis o
sluaju iz Inmestara, grada u blizini Antiohije.
Sirijski Posidonus (135.-51. g. pr. Kr.) i grki Apolon Molon iz prvog
stoljea, te Apion, izvijestili su da je postojao idovski obiaj rtvovanja
posebice grkih djeaka, posebno odabranih za ovu priliku. Vjerojatni razlog
zbog kojeg su ritualna ubojstva pripisivana kranina jest taj to su u ranim
godinama, u samim poecima kranstva, mnogi od njih bili idovskog
podrijetla.
1285. godina, Mnchen, Bavarska; prikazano u ''Bavaria Sancta''
1270. godina, Wissembourg; Monniot citira na stranici 148. svoga
djela ''Le Crime Rituel chez les Juife'' pismo naslovljeno 19. studenog 1913.
godine, poslano iz pregdraa, u kojemu su detalji ovoga sluaja preneseni od
idovskog povjesniara Hertzoga, koji kae kako se grobnice rtava nalaze
ve mnogo godina u crkvama.
1283. Majence
1303. Weissensee(Thuringia)
1305. Prag; Rulja je uzela zakon u svoje ruke u sluaju protiv navodnog
raspea kranina.
1331. Lieberlingen; Djeije tijelo je naeno u potoku sa ranama koje navode
na rvovanje od strane idova. Suci su spalili odreeni broj idova zbog
ovoga.
1345. Mnchen; ilustracija u ''Bavaria Sancta''
XVIII POGLAVLJE
DVA BOLESNA DOGAAJA
Brza smrt efa carinarnice nije sluajna; svjedocima idovskih zloina slijedi
iznenadna smrt. itatelja e moda vie zaprepastiti injenica da je Aaron
Stambouli bio jedan od ljudi za koje je kasnije utvreno da su krivi i koji su
osueni za ritualno ubojstvo oca Thomasa u Damasku!
1888. godina. Breslau, Njemaka. 21. srpnja, Max Bernstein, 24 godine, uenik
talmudskog koleda, sreo je osmogodinjeg kranskog djeaka, Severina Hackea,
donio mu neke slatkie i odveo ga do svoje kue. Tu je skinuo djeaku odjeu i
noem napravio posjekotine na odreenom dijelu djeakovog tijela, da bi krv koja
je kapala iz posjekotina skupio na komadiu upijajueg papira.
Koliko znam, nikada nije dokazano da je tijelo koje je naeno Lindberghov sin.
Tono je da je djeakova odjea identificirana, ali je tijelo ustvari bilo samo
kostur, i dadilja Betty Gow je izvrila identifikaciju samo na osnovu odjee i
iskrenutih nonih prstiju. (Moramo se sjetiti da je sluaj Tisze Eszlar,
izmanipuliran nalaenjem i lanom identifikacijom tijela koje je bilo obueno u
odjeu ubijene djevojice.)
Lindbergh, otac djeteta i ameriki ratni heroj, je pronaao dva idova, Salvatorea
Spitalea i Irvinga Bitza, koji su trebali biti posrednici izmeu njega i grupe koja je
trebalo znati gdje je bio Lindberghov sin. Ova grupa, Ljubiasto drutvo, iji su
jedini lanovi bili idovi, i koju je predvodio izvjesni Fleischer, bila je predmet
policijske istrage.
Na kraju je uhien jedan Nijemac po imenu Hauptmann, i kompletni idovski tisak
Amerike ga je osudio nekoliko puta i prije suenja; na kraju je ustvari utvreno da
je on kriv na osnovu dokaza koji ne bi bili dovoljni ni da se objesi pas, i
Hauptmann je umro na elektrinoj stolici.
On je rekao da je Reilly, njegov odvjetnik, preokrenuo njegovu sudbinu
sabotirajui njegovu obranu; Reilly je poludio i poinio samoubojstvo.
Hauptmann je rekao da je novac koji je traen kao otkupnina za dijete primio jedan
idov, Isador Fisch, ali on je umro.
Gomila je ljudi ispred zatvora gdje se trebala izvriti smrtna kazna nad
Hauptmannom vikala i alila se na onaj isti sramotni nain na koji su to inile
bijesne ene ispred rtava koje su trebale biti pogubljene na giljotini u francuskoj
revoluciji. U Americi se obino misli da je utvreno kako je krivac bio Hitler, a ne
Hauptmann!
Mogue je da je Hauptmannu plaeno da ukrade dijete, ne znajui da to nee biti
obino sasvim obina otmica, i da djeak treba biti ritualno ubijen za Purim.
Lindberghov otac se snano suprotstavio uspostavljanju dravnog sustava
bankarskih rezervi, financiranog od strane monih idovskih dioniara i iznio je
pred javnost nemoralno cirkularno pismo amerike bankarske asocijacije koja
nareuje bankama-lanicama da izazovu pad cijena dovodei do nestaice novca
kod vaih klijenata.
Postoji miljenje da je ovo moglo dovesti do izbora poznate rtve nevinog sina
veleasnog Lindbergha.
1937. godina. Argentina.
Londonski Sunday Pictorial je izvijestio da je zbog ritualnih namjera ubijen
dvogodinji Eugenio Iraola. Uhieno je osam ljudi, ukljuujui i Ganceda Silvu.
Slijedee (i posljednje) to smo uli o ovom eje dolo od London Evening Newsa
24. oujka, gdje se jednostavno kae: Dok je ekao suenje zbog otmice, Gancedo
se objesio u svojoj eliji u Doloresu, u Buenos Airesu. Ovime se stvari, naravno,
pojednostavljuju. Uzmimo u obzir to da je ovjek sa sugestivnim imenom Silva ve
bio mrtav, zajedno sa svim to je znao!
XX POGLAVLJE
NEBITNA RAZMATRANJA
iem ovo poglavlje nastojei istraiti i objasniti taj udan obrazac ponaanja
koji je usvojen od strane ljudi koji nisu idovi, koji su esto utjecajni ljudi, i
koji ure zatititi idove, ne samo od optube za ritualno ubojstvo, ve i od
optubi za druge aktivnosti koje su neprijateljske prirode prema Zapadnoj
Civilizaciji.
Pogledajte protestno pismo koje su potpisali nadbiskupi, biskupi, lordovi, suci,
novinski urednici i profesori, poslano Timesu zbog obnove krvne optube,
podignute protiv jednog kijevskog idova 1911.-1913. godine. Primijetite da je
suenje optuenog tada jo bilo u toku. Razmislite o tome da nitko od potpisnika
ovog pisma ne bi smatrao pogodnim to da se u toku suenja u jednoj stranoj zemlji
intervenira u korist bilo koga tko nije Britanac. A oni su to ipak uinili za jednog
idova. Zato?
Evo jo jednog primjera: gospodin Hal Richardson na 216.-217. strani svoje knjige
Od Citya do Fleet Streeta (S.Paul & Co., 1927. god.) pie o ubojstvima Jacka
Trbosjeka, pa kae:
Teko je povjerovati da je policija Metropole imala klju identifikacije
ubojice u svojim rukama i namjerno ga odbacila po osobnom nareenju
tadanjeg zapovjednika policije, gospodina. Warrena, koji je ovako djelovao