Bijese tad svakom znanom i neznanom, putniku prolazniku, obicnoj pijanici, pticama

ruzicnjaka dzennetskih basci jasno sta Gospodar podari covjeku kao najvrjednije. Osjecam
golicanje suncevih toplih zraka. Budim se. Srcem ispunjenim nopisivom srecom otvorih
prozor. Na svo zaprepastenje primjetih goluba koji nekako odvazno, hrabro stajase. Ne bi mi
jasno pa zar jedno ovako Allahovo stvorenje da se uopste ne boji covjeka. Na trenutak misli
mi se izmijesase tako da ne bijah u stanju razluciti sta mislim, sta bi trebao da mislim a po
najmanje sta da uradim. Ruka sama od sebe se podize i mahnu pred skutom odvaznog goluba.
Nista. Najednom njegove oci ubodose me pogledom koji me presjece kao sablja.
SubhanAllah, pa zar Njegova stvorenja, pored ljudi mogu imati pogled koji govori vise od
hiljadu rijeci. Na prvi tren pomislih da sanjam. A onda...ruka sama od sebe opet krenu.
Tamam na pola puta zastade. Golub se izmake. Mora da je san. Poput kule od karata misli mi
se srusise kada zacuh tanki, vitki, ali gromki glas.
"Zar ne znas?"
Sta, gdje...sta bih trebao da znam. Pogledah oko sebe. Nigdje nikog. Ma ovo mora da je san,
poluglasno promrmljah.
"Ne, nije", zaprepasteno pogledah u goluba iz cijeg pravca dodje glas.
"Da, to sam ja, zar ne znas?"
"Sta bih trebao da znam?", upitah.
"Zar ne znas za pricu koju godinama nosim?"
"Ne.", odgovorih.
"E onda saslusaj.", rece.
Pokusavao sam da se ne srsuim sa uzdrhtalih nogu.
"Zar ne znas da je nekada negdje jednom jedan Medznun volio Lejlu?"
"A to znam.", odgovorih, "Slusao sam price o njemu, kazu da je bio cudak i pricao sa
zivotinjama."
"Eh onda saslusaj ovo sto cu ti ispricati. Ja sam bio jedan od njegovih pratilaca. Nije mogla
svanuti zora sto mu ne bih donio vijesti koje mu slase njegova Lejla. Ti haberi bili su nesto sto
je nepojmljivo ljudskim razumom, to su bile rijeci koje uho ne cuje, pero ne poznaje a covjek
ne razumije niti moze da razumije. Vjetar istoka i zapada raznosise vrelinu i toplinu Lejlinih
rijeci. Bijese to nesto poput dzennetske rijeke meda. Svakim jutrom, ranim sabahom Medznun
me je obasipao vrelim uzdahom za njegovom Lejlom. Jednom me upita:

"O golube, o Allahovo stvorenje koje ne poznaje granice istoka i zapada, znas li kako nastade
crveni ruzicnjak?"
"Ne znam", odgovorih mu.
"Znas li da su prije crvenih stvorene bijele ruze? Znas li da su bijele ruze svojom kreposcu i
mirisom uljepsavale sav dunjaluk? Ispocetka njihov miris bijese neopisivo prijatan i lijep a
bascama su se njihale tako zanosno i ponosno. A i kako ne bi kad na svijetu ne postojase nista
ljepse i umiljatije od njih. Jednog dana Lejlino stopalo kroci kroz ruzicnjak tako ponosnih
ruza. I gle, ruze najednom pocrvenise bas kao da iz vatre rastu. Nije ni cudo, jer ostadose
samo u sjeni Lejline ljepote. Ali ne, to crvenilo nije bilo izraz ljutnje niti zavisti, to je bio znak
njihovog stida. Da, bijele ruze se postidjese Lejlinih uvojaka, postidise se ljepote njezina
mliljecnog puta, ostadose u sjeni i stidu Lejlinog koraka i traga njezina stopala. Sve te bijele
ruze zanesene Lejlinom ljepotom tako eto od stida pred njom postadose crvene. Do kraja
zivota ih taj stid ne napusti jer onaj ko je u stanju Lejlinu pravu ljepotu da osjeti, taj je do
Sudnjeg Dana pamti."
"Medznunu, zaljubljena duso, pa kako onda da svijet danas znade i za bijele ruze?"
"Eeeh, u tome je tajna. Takve ruze nikada ne cuse ni rijeci o Lejlinoj ljepoti. Pokusas li
jezikom i vrelim uzdahom da pricas o Lejli, svaka bijela ruza najednom ce postati crvena. A
znas li kako postade rosa?"
"Ne."
"Lejlino bice ne hodi svukuda. Ali jednom se zaputi zelenom livadom. Bijese to rano jutro. I
gle, svaka travka od radosti sto Lejlino stopalo njom kroci od radosti pusti suze biserne. Tako
eto postade rosa."
"Mozes li sada barem predpostaviti kako je Medznun volio Lejlu?", upita me.
"Ni blizu", odgovorih drhtavim glasom.
"To je pravi odgovor", rece mi i nastavi, "Medznunova ljubav bijese poput proljetnog duha.
Taj proljetni duh od svake nezgrapne grane napravi niz ljupkih cvjetova. Tako i Medznunovo
tijelo okruzivase hladni i suhi vjetrovi. No njegov uzdah za Lejlinim imenom od njih nacini
nesto toplo, umiljato i prijatno bas kao kad grana procvjeta u proljece. Takvi vjetrovi ne
poznavase granice i putovase u neznane daljine okruzujuci Lejlino tijelo uzdahom ljubavi
njenog Medznuna. Kud god je ona krenula, njegov uzdah, njegova ljubav ju je pratila. Ali
ljudi, eeeh ti zli ljudi. Lejlu obecase drugome jer Medznun za njih bijese ludjak. A Lejla!?
Zivjela je od uzdaha njezina Medznuna. Koliko god Medznun da je volio Lejlu, njegova
ljubav mu je predstavljala gorku vatru, gorko i trnjem ukraseno pice jer je znao da njegovu
Lejlu obecase drugome. Zivio je u pustinjama, druzio se sa akrepima a svaki otkucaj srca za
njega je bio ubitacan. Da, ubitacan jer svakim otkucajem srca Lejlu je volio sve vise a sve vise

bio svjestan da njemu ne pripada. Gorcina je razjedala njegovu dusu, tijelo i zivot, srce ga je
razaralo a tijelo se raspadalo polahko i tiho...umirao je ne znajuci da zivi, zivio je ne znajuci
da umire. Njegovim mukama bio bi kobni spas saznanje da ga Lejla ne zeli. Ali isto onako
koliko je Lejli slao vrele uzdahe, od nje je dobivao isto toliko vrele. Na trenutke bi pobjegao
od stvarnosti a onda se prenuo...ona je drugom obecana!!! Ta misao bila je orao koji je ostrim
kljunom izjedao iznutricu njegova srca. Takav orao ne poznavase milosti za onim sto
Medznun osjeca, za onom za kojom on vehne, koju trazi, za kojom cezne. Taj orao jednog
dana postade strasnom zvijeri, ta misao pretoci se u nesto jos ubitacnije, bolnije, iz gorkog
pica pretoci se u uzarenu lavu koju je svadnevno mjesto vode pio. Sve to postade onog dana
kada je cuo da...Lejlu dadose drugome. Vehnuo je poput jesenjeg lista...polahko, tiho,
neprimjetno ali bolno i tugaljivo. Spokoj nadje u zakljucku da Lejla pripada drugome, da je
njena ruka oznacena tudjom, njene usne zapcecacene tudjim. Zivjese u nadi da ce s tim
napustiti ovaj svijet. No ta misao, ta zvijer koja prije bijese orao sad se pretoci u nesto
opasnije i okrutije od zvijeri. Jednog dana dodje mu haber od njegove Lejle. Priznala je da je
drugom dadose, ali je se klela da je tudje oko nije pogledalo, tudja ruka nije ni dotakla. I dalje
je zivjela za uzdah svoga Medznuna koji bijese miljama daleko. To ga je dokrajcilo...njegova
Lejla, koju tako voli, koja ga tako voli, drugom je data a nije ga ni pogledala. Njegova Lejla i
dalje cezne za njim. Te misli ulijese mu tracak nade. Ali, osvanu jutro, to kobno, mracno i
tmurno jutro. Mehki povjetarac milovao je Medznunovo tijelo. Milovao je tijelo jer dusu nije
mogao. Dusu nije mogao milovati jer ona otputova svojem Gospodaru."
Tisina. Mir. Ni zvuk se ne cuje.
"I sta sa Lejlom bijese?", upitah goluba.
"Nju je zadesilo isto kao i Medznuna i gle na nebu dvije blistave zvijezde. Eh, to su Lejla i
Medznun."
Ocima ispunjenim suzama, drhtavim glasom upitah: "A zasto mi ti isprica sve ovo?"
"Medznunu!"
"Moje ime nije Medznun!", rekoh.
"Ako nije ja ti ga dajem!"
"Zasto?", upitah zaprepasceno.
"Sve u prirodi stvoreno je u paru. Svaki labud ima svoju labudicu, svaki golub svoju golubicu,
svaka ljubav svoju ljubav. To za ljubav ti se cini mozda i cudno ali je istinito. Jedinka svakog
para upotpunjuje jedinku drugog para. Prica o ljubavi Medznuna i Lejle bila je i ostala nesto
sto izaziva suze u ocima ljudi. Takva, cezljiva i nesretna ljubav, ta jedinka trazi neku drugu
jedinku koja ce je upotpuniti. Tako nastade ljubav tebe, Medznunu, koji me nijemo gledas i
tvoje Lejle, koja je miljama odavdje pracena tvojim uzdahom ljubavi na svakom koraku. Vasa

ljubav ce postati pricom koju ce kao i kod onog prijasnjeg Medznuna i Lejle, pamtiti veliko i
malo. Ali nesretna prica i ljubav prijasnjeg Medznuna i Lejle koja je do sada u ocima svakog
insana izazivala suze i tugu je upotpunjena. Te suze brisace sretna prica o sretnoj ljubavi
jednog drugog Medznuna i jedne druge Lejle. Jednog drugog Medznuna kojem upravo sve
ovo ispricah i koji me i dalje gleda zacudjenim pogledom. Neka vas Allahova Milost prati na
svakom koraku. Sada idem."
Golub poleti i nestade u blistavim, zlatnim jutarnjim suncevim zrakama. Pruzih ruku u
njegovu pravcu i najednom razumom mi prostruja misao...pa nisam mu stigao reci ni "Hvala."

Kad biste imali znanje o tome ta je jedan zaljubljenik, znali biste takoer da
je potrebno samo malo ga zagrebati i ve e kap voljenog iz njega prokapati
Poto vidite ljusku a ne jezgru, odgovori Mednun, zar vi to moete razumjeti?
Ime je zastor, a taj zastor sam ja. Ja sam veo, a lice pod njim je ona
"...Ljubav prema tebi je strazar moje tajne!
Bol, koju mi je ona prouzrokovala,
za moju dusu je milovanje!
Sta je to, pa da za moju ranu nema mehlema?
Samo ti zdravo ostani i sva patnja je nista!"

To je najpopularnija ljubavna pria. Najrairenija varijanta prie o Lejli i Mednunu ima sljedei sadraj:
Lejla i Mednun iz plemena Benu Amir su se upoznali i zavoljeli kao djeca, dok su odvodili na ispau
devad. Prema drugoj predaji, Kajs kao mladi uje priu o Lejlinoj ljepoti. Odlazi vidjeti svoju dragu Lejlu
koja je povremeno prireivala zabave u kui ene po imenu Kerime iz plemena Ukajl, i za gozbu
djevojkama daruje devu. Pojavljuje se njegov suparnik Munazil. Meutim, i Lejla se zaljubljuje u
Mednuna. Jedanput e Lejla, kako bi iskuala Kajsa, izazvati Kajsovu ljubomoru i utvrditi kako se njih
oboje pred drugima pokazuju ravnodunim, a zapravo je njihova ljubav obostrana; kazat e kako se
razumiju pogledima i kako jedno drugome pripovijedaju o svojoj zaljubljenosti. Rei e: U naim srcima je
zakopana ljubav. Kada Kajs to uje, on gubi razbor, i svaki dan njegova zaljubljenost biva vea. Pjesme
koje pjeva Lejli ire se meu svijetom. Otac koji uvia Kajsovu patnju odlazi prositi Lejlu, meutim, Lejlin
otac, srdit to se preko Kajsovih pjesama proulo asno ime njegove keri, ne da njezinu ruku. tavie,
Lejlino pleme tui Kajsa Halifi, koji im zabranjuje susrete, te alje naredbu da Kajs bude ubijen, ukoliko se
nastave viati. Lejlino pleme seli na drugo mjesto, meutim, Kajs ih prati, klei i plae.
"...Ipak ovdje, sto je jedno,
mora se kao dvoje pojaviti,
I ne smije se vec sada u jedno udruziti.
Nema puta koji tijelo drugom tijelu vodi,
samo dusa dusi moze putovati...
Srce je vjecno, jer tebe voli,
smrt je tamo, gdje ti nisi..."

Na preporuku prvaka svog plemena, Kajsov otac alje sina na had, ne bi li se ovaj izbavio patnje.
Meutim, kada Kajs na Mini zauje glas koji zove Lejli, on gubi svijest; potom govori: Svom srcu sam
kazao da se strpi, a srce mi odgovori da se prestanem nadati, jer mi strpljenje nee uiniti prijateljem.
Ree mi da za me nema nita bolje od smrti ukoliko me moja voljena napusti. Umjesto da pred Kabom
zamoli Svevinjega da ga izbavi patnje, on moli Boga da mu pojaa ljubav.
Gledajuci plat na abi
to me na tvoj veo sjeti
lica tvoga sjaj naslutih
i osjetih tren radosti

Ja zavapih Gospodaru
obdari me s jos ludosti
razbor bih me unitio
jer ne mogu s Lejlom biti

Rekose:mi dovu ini

da te tvoja ludost mine...
ta s pameti moja Lejlo
kada tebe sa mnom nije

I zlatovez s plata njena

jel se s abe preslikao
il' roj zvijezda s vedra neba
po platu joj popadao

Il' zvijezdama, zlatovezu

svem nur lica njenog dao
Gospodaru obdari me
ne bih li tek nju gledao

Lejlu udaju za mladia po imenu Verd, a Kajs na tu vijest potpuno gubi razbor. Naziva se Mednunom -

ludim, opsjednutim, i odlazi u pustinje, komunicira samo sa divljim ivotinjama. Razbor mu se vraa samo
u kratkim trenucima kad uje Lejlino ime. Osobito je slab prema gazelama, voli ih jer ga podsjeaju na
Lejlu, i nastoji ih sauvati od lovaca. Otac i roaci ga pronalaze u pustinji i pokuavaju ga vratiti doma,
meutim, on nikog ne eli posluati, ve kada ga veu i pokuaju silom odvesti doma, on si nanosi
povredu, tako da njegovi blinji odustaju od pokuaja da ga vrate u njihov svijet. Mednun se hrani onim
to mu ko donese, ni od kog nita ne trai. Prema jednoj drugoj predaji, prikupljai zekata Omer b.
Abdurrahman b. Avf i Nevfel b. Musahik ga susreu i saale se na njeg, te odlaze u pronju kod Lejlina
oca, koji ni na traenje dravnih namjetenika nee popustiti i dozvoliti Lejli da se uda za Kajsa.
Radoznalci koji su uli za Kajsove pjesme odlaze u pustinju kako bi ih prikupili. Lejla umire od boli zbog
odvojenosti od svoga voljenog. Mednunova porodica u pustinji pronalazi i mrtvoga Mednuna. Prema
drugoj predaji Mednun umire na Lejlinu grobu, i ukopavaju ga do nje.

Kau mi:
"ugasi u tvom srcu tu elju za Lejlom"
A ja Te molim Gospodaru:
pusti da moja enja za Lejlom raste iz trena u tren.
Uzmi od moga ivota ono dana to mi je je preostalo,
pa ih Lejlinom ivotu pridodaj!
Ne dozvoli da od nje i jednu dlaku zahtjevam,
pa makar od patnje za njom i sam postao tanak kao dlaka..."

O Nizamiju...
Ilyas ibn Yusuf Nizami Ganjavi(Gendevi) se rodio 1140. godine u gradu Gendi, gdje mu se nalazi i mezar.
Jo u djetinjstvuje uio je Kur'an, koji je kasnije vie puta citirao u svojim djelima. U to doba, za dalje
usavravanje, lanovi bolje stojeih porodica ili su u poznato uilite Nizamija" u Bagdadu ili u
Damask, Meku, Kairo i druge gradove. Mada Nizami nikuda nije putovao, nastavio je da dopunjuje svoje
znanje u rodnom gradu jer su se pedesetih godina XII vijeka u Gendi sa svih strana sakupili veliki
naunici, pjesnici, pisci, slikari i drugi. Knjige koje je pisac itao, to jest rukopisne knjige iz najrazliiti]ih
naunih oblasti, napisane u raznim krajevima muslimanskog svijeta, prijevodi, interpretacije antikih
autora, poetske zbirke na arapskom i perzijskom jeziku, ukraavale su zidove biblioteke u Gendi i bile su
dostupne pjesniku. On je sistematski prouavao aritmetiku, algebru, viu matematiku, geometriju,
astronomiju, herniju, mineralogiju, medicinu, logiku, geografiju, historiju, poetiku, versifikaciju i dr.
Djela velikana Rudekija (umro 940. godine) i Firdusija (936-1020.) stajala su mu na stolu. Prouavao je
djelatnost takvih velikih majstora rijei kao to su Unsuri (umro oko 1040. godine), Faruhi (umro 1037. ili
1038.), Manuehri (umro 1040. ili 1041.), Sanai (1080-1131.), Ansari (1006-1089.), pjesnik sa seldukog
dvora Muizi (XI vijek), Fahrudin Gorgani (XI vijek), veliki majstor kaside Enveri (umro 1187.), virtuoz
rubaija Omer Hajam (1049-1121.) i drugih.Nizamiju ne samo da su bila poznata remek-djela Katrana
Tabrizija (1010-1085.), Abul-Ala Gendevija (XII vijek), Falakija irvanija (1108-1146), Izudina irvanija (XII
vijek) i neprevazienog majstora kaside Hakanija (umro 1199.), nego je znao napamet mnoge njihove
stihove. U to vrijeme je postojalo nepisano pravilo: mladi pjesnici, prije nego to ponu sami da piu
stihove, bili su obavezni da napamet naue dvadeset hiljada stihova iz djela klasika i deset hiljada stihova
savremenika. Taan datum smrti je do danas ostao problematian, ali je oigledno daje to bilo 1203.

godine.
Neki podaci iz epova
ukazuju na to da je mladi Nizami zapoeo
svoju karijeru kao dvorski pesnik - panegiriar.
Meutim, kao visoko moralan i dostojanstven
ovek, Nizami je vrlo brzo napustio
dvorski ivot, svakako lagodan i siguran,
ali i prepun intriga i ponienja. U tom
ranom periodu napisao je vie lirskih gazela
i kasida u kojima je do punog izraaja doao
njegov ogromni i osobeni talenat.
Godine 1180. Nizami se potpuno okrenuo
epskom stvaralatvu. Do kraja ivota
napisao je pet epova od kojih je svaki odista
pravo remek djelo.
Prvi od njih je filozofsko-mistiko-didaktika
mesnevija, Mahzan- ul-esrar Riznica tajni, u kojoj je pesnik izloio svoje
filozofske i estetike stavove. Iako u
ovom delu ne nalazimo uobiajenu sufijsku
terminologiju, mnogi ga danas smatraju riznicom
sufijskih tajni. Vrlo je verovatno da
je Nizami pripadao sufijskom bratstvu ahija.

Tema sledea dva epa, Husreva i irin

(pers. Husrev u irin) i Lejle i Mednuna
(pers. Lejla u Mednun) je velika ali traginu
ljubav.

Spev Iskendernama - Aleksandrida

podeljen je na dva dela, vei erefnamu i
manji, poznatiji, Ikbalnamu, ili persijski
Hirednamu - Knjigu Aleksandrove sree
ili Knjigu Aleksandrove mudrosti. Iako u
delu govori o vladavini i ratovanjima Aleksandra
Velikog, Nizami zapravo slavi Aleksandrovu
mudrost i njegovo vojevanje sa
knjigama Aristotela i Platona u rukama.

Pretposlednji ep iz Nizamijeve Petorke,

spev Heft pejker - Sedam portreta /
Sedam lepotica, ima istorijsku podlogu i
opeva vladavinu sasanidskog kralja Behrama
Gura (vladao od 421. do 438. godine),

Romantini ep, Lejla i Mednun, od

oko 4000 distiha, jeste subjektivna Nizamijeva
transpozicija poznate i u vie orijentalnih
knjievnosti obraene legende o nesrenoj
ljubavi Lejle i Kajsa, beduinskog Romea
i Julije. Tu ljubav roditelji brane i razdvajajui
dvoje zaljubljenih teraju
ih u smrt.Zbog rastanka i n e o s t v a r e n e
ljubavi Kajs je poludeo i tako dobio ime
Mednun (ar.lud tj. lud od ljubavi).

Tako Ti Tvoje Svemoi

i tako Ti Voga Velianstva
i Tvoje Savrene Vlasti:
pusti da moja ljubav neprestano raste i traje,
pa i nakon moje smrti!
Daj mi da pijem s ovog izvora,
i da moje oi ovo svjetlo nikad ne izgube!
Poto sam ljubavnim vinom opijen,
uini me jo opijenijim nego to jesam!..."