Ve je dvadeset godina prolo od kada nas je ostavio na otac Alojz Benac, a jo su svjea ne samo sjeanja na njegove

zadnje godine u kojima je nastajala ova knjiga, ve i na nevine dane djetinjstva, igre u vrtu Zemaljskog muzeja, te
ljeta s njim i majkom, provedena na iskopavanjima. Ponosni smo na naeg oca i na njegova nauna dostignua, ali isto
tako i na sve ono to je zajedno sa majkom uinio za nas. Stoga nas osobito raduje da je Akademija nauka i umjetnosti
Bosne i Hercegovine odluila da u okviru Centra za balkanoloka ispitivanja, koga je Alojz Benac i utemeljio, objavi
ovo njegovo posljednje djelo. Iskreno smo zahvalni svima koji su uestvovali u pripremi knjige, a elja nam je da ona
svakom itaocu prenese barem dio topline i radosti koju smo mi s naim ocem imali.
U Sarajevu, 15. 12. 2012.
Dunja i Nenad s porodicama
3

Objavljivanje knjige pomogla je:

Fondacija za izdavatvo/nakladnitvo Sarajevo

Sadraj
Sadraj............................................................................................................................................................. 5
PREDGOVOR............................................................................................................................................... 7
UVODNE NAPOMENE.............................................................................................................................. 9
I. TOTEMIZAM...................................................................................................................................... 11
1. Medvjed i jelen................................................................................................................................. 11
2. Riba.................................................................................................................................................... 15
3. Zmija.................................................................................................................................................. 17
II. HELIOLATRIJA................................................................................................................................... 25
1. Neolitsko doba.................................................................................................................................. 26
2. Eneolitsko doba................................................................................................................................ 28
3. Bronzano doba.................................................................................................................................. 30
4. eljezno doba.................................................................................................................................... 35
III. Otvorena rtvenita i svetilita........................................................................................................... 43
IV. MAGNA MATER (Kult Velike Majke).............................................................................................. 49
1. O centralnom Balkanu.................................................................................................................... 51
2. O prelaznoj zoni............................................................................................................................... 57
V. DVA POSEBNA KULTNA FENOMENA......................................................................................... 63
1. Ritoni................................................................................................................................................. 63
2. Prakentauri........................................................................................................................................ 65
VI. MORS QUID EST? AUT FIMIS AUT TRANSITUS?

/ta je smrt? Kraj ili prelazak?/........................................................................................ 69
1. Paleolitsko i mezolitsko doba......................................................................................................... 69
2. Neolitsko doba.................................................................................................................................. 71
3. Eneolitsko ili bakarno doba............................................................................................................ 73
4. Bronzano doba.................................................................................................................................. 78
5. eljezno doba.................................................................................................................................... 82
SUMMARY.................................................................................................................................................... 101
POPIS ILUSTRACIJA................................................................................................................................... 105
BIBLIOGRAFIJA........................................................................................................................................... 107
REGISTAR NALAZITA, KULTURA, KULTURNIH I ETNIKIH GRUPA..................................... 111
BILJEKA O AUTORU................................................................................................................................ 115

PREDGOVOR

Djelo koje je pred nama napisano je prije vie od dvadeset godina. Jo 1991. godine je sve bilo pripremljeno za
tampu, no ovom rukopisu nije bilo sueno da bude objavljen te godine. Nesretni slijed dogaaja mu je odredio
sasvim drugaiju sudbinu. Najprije je u martu 1992. godine iznenada umro Alojz Benac, ne stigavi da ovo svoje
posljednje djelo definitivno preda izdavau. A onda je doao rat u Sarajevo. Ljudi su odjednom bili primorani da se
bore za goli ivot, malo ko je mogao misliti na tampanje knjiga. Tako je bilo svih ratnih godina, a ni dugo poslije
toga nije bilo mnogo bolje. Ipak, uprkos svim tim tekim godinama, rukopis je opstao. Nala ga je Dunja Drljevi,
kerka Alojza Benca u novembru 2011. godine, prilikom sreivanja oeve biblioteke koju je porodica kasnije, kao
Benev legat, poklonila naoj Akademiji. Tako je nepredvidljivi splet okolnosti na kraju uinio da knjiga bude
tampana 2012. godine, upravo dvadeset godina nakon smrti autora.
itajui ponovno ovo interesantno tivo, uvjerio sam se da ni nakon vie od dvije decenije ono nije nita izgubilo na aktuelnosti. Naprotiv, iz svake reenice izbija nagomilano iskustvo i erudicija velikog naunika, a izneseni
opisi, sistematizacija grae i lucidni zakljuci bez sumnje e jo dugo ostati dragocjena podloga za izuavanje ove
tematike. Pisano akribino, jednostavnim i jasnim jezikom, ovo saeto, ali sadrajem bogato djelo, itaoca nenametljivo vodi tajnovitim stazama religioznih misli naih dalekih predaka. Mada je, kako sam autor kae, namijenjeno iroj publici, siguran sam da e i strunjaci i svi drugi itaoci rado i sa interesovanjem itati ovo djelo, jer se
radi o veoma zanimljivoj i nadasve vanoj sferi duhovne kulture prastanovnika naeg tla koja je ovdje po prvi put
nauno vrednovana za sva praistorijska razdoblja.
Rukopis knjige je od strane redakcije lektorski i tehniki obraen i dodat mu je indeks pojmova. Poto je ilustrativni materijal bio u dobroj mjeri oteen, nadomjeten je kvalitetnim crteima istovjetnog materijala u svim
sluajevima gdje je to bilo neophodno. Drugih intervencija u smislu auriranja literature i sl. nije bilo, niti je to bilo
potrebno. Naime, na ovoj tematici se od ranih 90-ih godina kod nas nije mnogo radilo, te je ovo djelo, poev od
citirane literature do sintetskih zakljuaka, ostalo u punoj mjeri aktuelno. Na prijedlog autorove porodice obavljena
je jedna terminoloka izmjena. U originalnom rukopisu autor je u naslovu i tekstu koristio termin jugoslavenske
zemlje to je razumljivo, jer je knjiga pisana u vrijeme dok je Jugoslavija jo postojala. S obzirom da te zajednice
vie nema, ovaj termin je zamijen izrazom junoslavenske zemlje koji se pokazao najprikladnijim, mada obuhvata neto ire podruje. Ta izmjena, meutim, nema sutinskog znaaja, jer se djelo odnosi iskljuivo na prostor
bive Jugoslavije, to je vidljivo i iz samog teksta.
Porodici Benac smo veoma zahvalni to je uspjela da sauva rukopis i time omogui da se od zaborava spasi ovo
posljednje djelo Alojza Benca, osnivaa i dugogodinjeg rukovodioca Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH.
Posebnu zahvalnost redakcija duguje direktoru Centra akademiku Devadu Juzbaiu i naoj matinoj ustanovi,
Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine za svesrdnu podrku i prihvatanje ove knjige za izdavanje u
seriji Djela.
Blagoje Govedarica

UVODNE NAPOMENE

Ovo stilski i sadrajno kombinovano tivo posveeno je

onoj sferi duhovnog ivota praistorijskog ovjeka na tlu
junoslavenskih zemalja koju bismo mogli uvjetno nazvati religioznom sferom. Svjestan sam svih potekoa
u realizaciji jednog ovakvog poduhvata, ali mu prilazim
sa uvjerenjem da e ono, ipak, dobro doi itaocima koji
imaju naklonost prema tekstovima ove vrste i koji ele
da neto saznaju o misaonim dometima praistorijskih
ljudi na ovom tlu. Pri tome se oslanjam iskljuivo na
sopstveno miljenje o odgovarajuim manifestacijama
pa to onda iskljuuje bilo kakve tvrde polemike tonove.
Strunim itaocima ostavljam ocjenu takvog vienja.
esto smo svjedoci shvatanja da su praistorijski
ljudi, naroito oni u starijim periodima, bili pravi barbari, bezvjerci, nesposobni za bilo kakvu suptilniju
misao. Sasvim pogreno shvatanje! Neolitski ovjek je,
naprimjer, imao prilino zaokruenu predstavu o svijetu u kojem je ivio, o uzrocima i posljedicama dogaaja i prirodnih pojava. Njegove predstave se sigurno
ne slau sa naim dananjim misaonim dometima, ali
to je naa, a ne njegova stvar. Jer tadanji ovjek je mogao razmiljati na nivou kamene sjekire, a ne na stepenu vrhunskih raunara. No, da nije bilo te kamene
sjekire, ne bi bilo ni ovih raunara.
Arheolozi, strunjaci za praistorijsku arheologiju,
postigli su zaista impresivne rezultate u istraivanju
onih perioda za koje nemamo nikakvih pisanih podataka. Pa ipak, nesporna je injenica da je njihova
panja bila preteno usmjerena na klasifikaciju nalaza,
tipologiju predmeta i naselja, hronologiju, ekonomiku i komparaciju. U svemu tome neki vidovi duhovnog ivota, religiozni aspekti pogotovo, ostajali su u
veini sluajeva na marginama interesa. Samo rijetki
strunjaci su se bavili ovim pitanjima i o tome objavili
posebne studije ili kompletna djela. Moram priznati
da nisam nikakav izuzetak u tom pogledu i ba zato
pristupam ovom pisanju.

Kada je rije o vjerskim zasadama, dananji prosjean ovjek razmilja uglavnom u okviru velikih
svjetskih religija, kao to su kranstvo, islam, judaizam, hinduizam, odnosno budizam i bramanizam
pa konfucionizam. Najvei dio ovjeanstva pripada
nekoj od svjetskih religija i tako formira svoj svjetonazor, pokuava da osvijetli smisao svoga postojanja.
Izgledae moda udno, a nekima i neprihvatljivo,
kada kaem da je ovjeanstvo u praistorijskom vremenu zaokupljalo takoer nekoliko svjetskih religija.
Pri tome mislim na totemizam, heliolatriju, tovanje
Magnae Matris Velike Majke, vjerovanja u zagrobni
ivot. Moe li se uope govoriti o regionalnom ogranienju ovih kultno-religioznih pojava? ini se da o
tome nema govora. tovanje Sunca ili heliolatrija potvrena je u mnogim neolitskim i kasnijim kulturama Evrope, pa u mnogim starim kulturama Srednje i
June Amerike, Egipta, Bliskog i Dalekog Istoka, da i
ne govorimo o drugim, naprijed spomenutim kultnoreligioznim manifestacijama. Prema tome, praistorijske zajednice su stvorile svoje velike vjerske sisteme.
U okviru tih sistema vei dio tadanjeg ovjeanstva
je zadovoljavao svoja shvatanja o zakonima u prirodi
i drutvu, formirao svoj svjetonazor. Ponekad je to i
vrlo prefinjen nain miljenja.
U praistorijskim periodima na tlu junoslavenskih
zemalja se paralelno razvijao ili se smjenjivao itav niz
kulturnih kompleksa, irih i uih drutvenih zajednica. Svaki italac se o njima moe detaljnije obavijestiti
u velikom, petotomnom djelu Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, koje je publikovao Centar za balkanoloka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti
Bosne i Hercegovine. Na osnovu podataka iznesenih
u tom djelu jasno izlazi zakljuak da su praistorijski
ljudi i na ovim prostorima njegovali odreene zasade
spomenutih velikih kultno-religioznih sistema. Ba o
njima je ovdje rije. Najvie podataka o evropskim i
9

domaim djelima i radovima koji tretiraju ova pitanja

zainteresovani italac moe nai u knjizi Aleksandra
Stipevia Kultni simboli kod Ilira, Sarajevo 1981.
godine. U toj knjizi su navedeni podaci za literaturu
i o starijim periodima, a ne samo o ilirskom dobu.
Moji tekstovi su namijenjeni irem krugu italaca pa
su izostale pojedinane napomene o literaturi za svaki detalj; naveo sam samo neophodne, osnovne literarne podatke. Napominjem, inae, da sam se i sam
sluio navedenim djelom A. Stipevia i njegovim
popisima literature. Moram naglasiti da nisam nikako
imao namjeru prezentirati kompletan pregled kultnoreligioznog ivota praistorijskih zajednica na tlu junoslavenskih zemalja. Birao sam neke karakteristine
sluajeve za navedene kultno-religiozne komplekse,

10

bez obzira na geografski poloaj lokaliteta iz kojih su

preuzeti podaci.
U svakom poglavlju objektivni su osnovni podaci
o tretiranim arheolokim nalazitima i nalazima. Rekonstrukcija odgovarajuih kultno-religioznih manifestacija poiva dobrim dijelom na vlastitom vienju
i tumaenju materijalnih nalaza. Moe se rei da je to
jedan od pokuaja da se prodre u tamu praistorijskog
vremena i da se baci bar malo svjetla na jednu od najinteresantnijih strana duhovnog ivota praistorijskog
ovjeka koji je ivio na ovim prostorima. Odatle i naslov djela. Popratni izvjetaji, ogledi i prie su lino, sasvim neobavezno prikazivanje nekih dogaaja vezanih
uz odgovarajue lokalitete i pojave, u kojima i mata
igra svoju ulogu.

I. TOTEMIZAM

Sigurno jedan od najrairenijih kultno-religioznih sistema na svijetu je totemizam. Njegovo blie poznavanje zahvaljujemo etnolokoj nauci, odnosno velikom
broju etnologa koji su esto uz mnogobrojne opasnosti prouavali ivot, obiaje i religiju primitivnih
plemena i skupina na svim stranama zemaljske kugle.
Totem je neka ivotinja, biljka ili prirodna pojava, sa
kojom se pojedinac, grupa, pleme smatraju povezani
specijalnim odnosom: to je stvoritelj, praotac roda,
predak, pomonik, zatitnik. Neki naunici smatraju
da je totemizam univerzalna pojava i da bi se mogao
smatrati jednom od najstarijih religija. Iako je preteno vezan za lovake grupe, bilo bi pogreno ovo uoptavati, jer se totemizam javlja i kod nekih pripadnika
stoarskih, pa i ratarskih kultura.
Sam totemizam se oituje u nizu obiaja, propisa,
zabrana, kojima se ureuje odnos ovjeka i grupe prema svom totemu. Nema nikakve sumnje da je totemizam bio rairen i kod pripadnika raznih praistorijskih
zajednica. O tome, dodue, nema zapisa etnologa, ali
arheolozi pronalaze valjane dokaze za prednji zakljuak. Kako bi se inae protumaile ivotinjske predstave na crteima u paleolitskim peinama, pa crtei i odgovarajue plastine izraevine ivotinja u keramici i
metalu, naene u neolitskim i kasnijim praistorijskim
stanicama? Sve je to, na ovaj ili na onaj nain, odraz
raznih totemistikih vjerovanja.
Nalazi u nekim praistorijskim stanicama na tlu jugoslovenskih zemalja upuuju nas u istom pravcu. Pa
ipak, ovdje bismo izdvojili nekoliko totemskih likova
za koje bi se moglo bar sa izvjesnom sigurnou rei
da pripadaju totemistikom vjerovanju odgovarajue praistorijske populacije. Bili bi to: medvjed i jelen,
posvjedoeni u nekim paleolitskim peinama na tlu
Slovenije, Hrvatske i Hercegovine, riba u naselju Lepenski Vir na erdapu, zmija u nekim neolitskim i
metalnodobskim naseljima i nekropolama. Kult med-

vjeda i ribe je geografski ogranien, dok je kult zmije

prilino rairen (Hercegovina, Jadranski pojas, Crna
Gora, Pomoravlje, Kosovo i neki drugi krajevi).

I. 1. Medvjed i jelen
U paleolitskom ili starijem kamenom dobu lovaka
privreda je imala dominantnu ulogu u ivotu ljudskih zajednica. Zavisno od prirodnih uslova, tadanji
ovjek je lovio jelena, srnu, divlju svinju i govee ili
neku drugu krupnu i sitnu divlja. U alpskim i prialpskim oblastima lov na medvjeda je igrao prvorazrednu ulogu, kako zbog ishrane tako i jo vie zbog
mnogostruko upotrebljivog medvjeeg krzna. Nalazi
kostiju u brojnim peinskim stanicama u tim krajevima ovo nesumnjivo potvruju. Tipini primjeri u tom
pogledu su peina Veternica iznad Gornjeg Stenjevca
u Hrvatskoj, u kojoj preko 75% naenih ivotinjskih
kostiju pripada peinskom medvjedu (Ursus spelaeus), pa Potoka zjalka na Olevi u Sloveniji, sa ogromnim brojem medvjeih kostiju, Mornova zjalka, Betalov spodmol, Mokrika Jama i neke druge peinske
stanice u Sloveniji (hronoloki okvir 100.00010.000
g. st. e.).
Ali, jedno je loviti medvjeda, a drugo njegov kult,
totemsko tovanje.
ta nas, ustvari, navodi na misao da je postojao i
jedan drugi, specifian odnos izmeu paleolitskog lovca i peinskog medvjeda. Rekli bismo neke relativno
upeatljive injenice.
U Veternici, koja je istraivana od 1951. do 1971.
godine i iji su hodnici, dvorane i kanali dugi oko etiri kilometra, na jednom mjestu je u nii bilo poredano est medvjeih lubanja i jedan broj donjih eljusti.
Karakteristino je da su na nekim lubanjama posebno
bueni otvori. Sama nia je bila zatvorena suhozidom
od kamena. U drugoj nii je poloena lubanja velikog
11

medvjeda, okrenuta prema otvoru peine, a uz nju polovina mandibule i femur. Nia je bila blokirana velikim kamenom. Slina sadrina ponovljena je jo u
jednoj nii.
Potoka zjalka, istraivana od 1928. do 1935. godine, zapravo je prva paleolitska stanica sa nalazima
koji su upuivali na kult peinskog medvjeda. U dvije
nie bile su poloene medvjee lubanje: u prvoj dvadeset lubanja na dosta uskom prostoru, u drugoj takoer dvadeset lubanja na prostoru od etiri kvadratna
metra. Uz lubanje je bio stavljen i izvjestan broj odgovarajuih eljusti. Prostore sa lubanjama je odvajao
peinski pijesak i kamen. I ovdje su zapaene okrugle
rupe na lubanjama.
U jednom od sporednih hodnika Mornove zjalke
iskoritena je manja nia za polaganje medvjee lubanje i odgovarajuih cjevanica. itav sadraj nie bio je
pokriven slojem masne ilovae.
Nau panju izaziva i Gigia peina u Resanovcima
kod Bosanskog Grahova. Iako je ovaj prostor udaljen
od Alpske oblasti, zapaena je slina situacija. U nekim prirodnim niama i ovdje su bile poloene medvjee lubanje i pokrivene kamenim ploama.
Samo usput napominjemo da je takvo odlaganje
medvjeih lubanja ustanovljeno dugotrajnim istraivanjem peinskih stanica u Njemakoj, Sovjetskom
Savezu, Madarskoj i nekim drugim evropskim oblastima. Ne radi se, dakle, o posebnosti u alpskoj oblasti.
Izgleda da stojimo pred jednim iroko rasprostranjenim evropskim fenomenom.
Meu strunjacima nema prave saglasnosti oko
tumaenja ovdje iznesenih pojava. Neki ak tvrde da
paleolitski ovjek i nije ba mnogo lovio medvjeda, a
mnogobrojne kosti u peinama bi bile samo svjedoanstva njihove prirodne smrti u peinama pa i meusobnog unitavanja. Sreko Brodar, daleko najzasluniji specijalista za prouavanje paleolitskog doba u jugoslovenskim zemljama, stavlja pod ozbiljnu sumnju
tumaenje da nalazi lubanja u Potokoj zijalci svjedoe
o kultu medvjeda u toj stanici i slino.
Pa, da li su zaista medvjee lubanje u peinskim
niama, esto uredno pokrivene ili zazidane, sluajno
tamo dospjele? Da li su same ivotinje ovako paljivo
sklanjale lubanje i kosti svojih srodnika pravei zimske
brloge? Zaista je teko u to povjerovati.
Pozovimo, uostalom, u pomo relevantne etnoloke podatke koje je u svojoj knjizi The Golden Bough objavio James George Frazer. Po njegovoj ocjeni,
du cijelog sjevernog dijela starog svijeta razvijeno
je kod lovakih plemena potovanje medvjeda, kojega oni, inae, redovno ubijaju i jedu. Isto potovanje
12

medvjedu iskazuju i neka indijanska plemena na amerikom tlu. Aini na Sahalinu se nazivaju potomcima
medvjeda i on je njihovo glavno boanstvo. Prilikom
sijeenja ubijenog medvjeda trude se da vrlo sloenim
metanisanjem i molitvama umilostive boanstvo ijeg su predstavnika ubili. Lubanje ubijenih medvjeda
stavljaju na poasno mjesto u svojim kolibama ili ih
natiu na svete tapove ispred koliba i ukazuju im
veliko potovanje. Jer, duhovi boanstvenih ivotinja
obitavaju u lubanjama. Aini su izazvali panju etnologa naroito svojim medvjeim svetkovinama. Pred
zimu uhvate mee, hrane ga i paze, a kad odraste, zatvaraju ga u vrst drveni kavez. Ponekad ga u kavezu
hrane jo godinu-dvije i kada doe vrijeme, uz prisustvo pozvanih gostiju i uz itav niz ceremonija, ubijaju ga po tano odreenom ritualu. Meso kuhaju pa
svaki uesnik u gozbi dobiva komad mesa; pripadnici
nekih plemena udno piju i toplu medvjeu krv (zar
nas ovo ne podsjea na ritual nekih novijih religija?!).
Pred ubijanje govore medvjedu da ga alju ocu i majci
sa porukom da izmoli od njih dobar lov i ribolov. Giljaci i Oroi u oblasti Amura izvode sline ceremonije
i iskazuju isto potovanje medvjeim lubanjama. U
ovom pogledu sasvim se podudara i konstatacija Ake
Hultkrantz-a iznesena u Enciklopedijskom priruniku
The Worlds Religion koja doslovno glasi: Medvjedi
su bili pokopavani uz obrede, jer se vjerovalo da e se,
pod uvjetom da je uistinu bila besprijekorno pokopana, mrtva ivotinja vratiti u ivot ili e nagovoriti druge ivotinje da dozvole lovcu da ih ubije.
Ovi podaci etnolokih ispitivanja mogu, bez sumnje, posluiti kao izvanredna analogija nalazima u
spomenutim i drugim paleolitskim stanicama. Zato
bismo, naime, sumnjali u validnost odreenih svjedoanstava?
Uope ne treba sumnjati da su i sami medvjedi, pripremajui se za zimski san, razbacivali zateene kosti.
Ne treba sumnjati ni da su neki ugibali u takvim stanitima, Ali ne treba zaboraviti da je paleolitski ovjek,
lovac na peinskog, a kasnije i na surog medvjeda, birao s njim ista boravita i da se oko peinskih domova vodila ponekad i prava borba. U veini paleolitskih
peinskih stanita pronaeni su ostaci vatrita, to je
oito svjedoansvo da su takve peine sluile i za dui
boravak, pa se moralo esto oslobaati od medvjeih
sustanara. Kontakti su, dakle, neprestano ostvarivani,
a iz toga se raao i duhovni odnos. Medvjed je svojom snagom, okretnou, lukavou sigurno izazivao
ne samo strah nego i potovanje prema ovoj ivotinji.
Odatle nije dalek put do slinog odnosa prema medvjedu kakav je onaj zabiljeen kod Aina. Uope ne vi-

dimo valjan razlog ni za negiranje totemske uloge ove

ivotinjske vrste ako pretpostavimo a morali bismo
to uiniti da je i paleolitski ovjek imao bar rudimentarnu potrebu da trai smisao svog postojanja, pa
i svog porijekla. Lovake grupe su okrenute ivotinjama. Kada se kao totemi kod nekih ljudskih zajednica
uzimaju ivotinje mnogo manje snage i vrijednosti,
onda je medvjed u oitoj prednosti. Zato smo daleko
blii prihvatanju ideje da je medvjed bio i lovna i totemska ivotinja nego negiranju bilo kakve duhovne
veze izmeu ovjeka i medvjeda, izmeu paleolitskog
lovca i peinskog, pa i surog medvjeda.
Medvjedi zimu provode u dubokom snu. Zavlae
se u dijelove peina u kojima zimi vlada ujednaena
klima i takva mjesta znalaki izabiru. Sasvim je blisko
pameti da su paleolitski lovci, pa i ovi u alpskim i prialpskim krajevima, na najjednostavniji nain dolazili do medvjeeg krzna ubijajui zaspale i bezopasne
medvjede u peinama. Morala je to biti prava feta.
Njihov totem, vrlo potovana ivotinja, sama se nudila, to je sigurno izazivalo pomisao o njenom posebnom odnosu prema ovjeku, prema ljudskom rodu.
Zar nismo sada na trasi vjerovanja Aina, potomaka
medvjeda? Zato bismo od toga bjeali?
Naravno, paleolitski ovjek je lovio medvjeda i u
drugim godinjim dobima. Tada je bilo potrebno daleko vie vjetine i hrabrosti. Tek tada je paleolitski lovac
mogao sagledati sve one osobine koje posjeduju medvjedi i koje bi svakako naroito snagu elio da i on
posjeduje. Takva ivotinja se samo moe poeljeti kao
totemsko bie.
Pored sve mogue opreznosti, koju iznose pojedini
strunjaci, gotovo je nemogue ne podlei uvjerenju
da je medvjed bio i totemska ivotinja paleolitskih lovaca i da peinske stanice u alpskim i prialpskim prostorima pruaju snanu potporu ovom uvjerenju.
Jedna od krupnih lovnih ivotinja koja je u paleolitskom pa i u mnogo kasnijim periodima izazivala
panju i budila matu ljudskih zajednica bio je jelen.
Gotovo da nema praistorijskog naselja iji su se stanovnici bavili lovom da meu sakupljenim ostacima
nema jelenjih kostiju i rogova. U mnogim stanicama
ovi nalazi i preteu meu kostima divljih ivotinja
(starevaka, vinanska, butmirska, danilska, hvarska
i neke druge neolitske grupe). Lov na jelena je u najveem broju sluajeva upranjavan radi ishrane i dosta je
teko argumentovano posvjedoiti da je ova ivotinja
u znaajnijem obimu igrala ulogu u kultno-magijskoj
sferi duhovnog ivota praistorijskih ljudi na ovom
tlu. Dodue na nekim izraevinama od peene gline i

bronze izvedene su predstave jelena, ali se tu vjerovatno radi o apotropejskoj namjeni ovakvih ukrasa.
Mogue je da u slian kultno-magijski krug spadaju i urezani crtei lova na jelena na peinskim stijenama sa kraja bronzanog doba u Lipcima Bokokotorski
zaljev. A ima jo takvih scena na zapadnom Balkanu.
Poznato je, dalje, rtvovanje jelena u eneolitskom Vuedolu kod Vukovara i posebna uloga ove ivotinje u
pogrebnim ceremonijama tadanjeg stanovnitva vuedolskog naselja. Neto slino je zapaeno i u Bezdanjai u Lici (bronzano doba). Samo usput spominjemo
da je lov na jelena omiljena tema na reljefima srednjovjekovnih steaka, da je kranska simbolika koristila
jelena u razliitim likovnim prikazima pa, gledajui
unazad, imamo pravo da mislimo na razliite komparativne kombinacije. A one se kreu u pravcu shvatanja da je jelen morao, ipak, biti jedna od ivotinja
kojima su praistorijski ljudi pripisivali totemski karakter i odreivali im izvjesnu ulogu u kultno-magijskim,
odnosno religioznim obredima.
Dragocjeno svjedoanstvo u tom smislu pruili su nalazi iz paleolitskog peinskog stanita Badanj
kod sela Borojevii, na podruju Stoca u Hercegovini. Smjeteno iznad rijeke Bregave, okrueno pogodnim panjacima, ovo hercegovako stanite je prualo
dobre uslove za ivot paleolitskih lovaca, pogotovo
u odreenim godinjim dobima. Badanj je otkriven
1976. godine i u dva navrata su tu izvrena sistematska
iskopavanja. Prvim istraivanjima rukovodio je uro
Basler, a u periodu od 1986. do 1987. god. iskopavanja su vrili Zilka Kujundi i Robert Whallon. Tokom
istraivakih radova ustanovljene su dvije faze razvoja
koje pripadaju kraju starijeg kamenog doba, struno
reeno pripadaju gravetienskom i epigravetienskom
periodu. U slojevima je sakupljena velika koliina kremenih slatki, tipinih za navedene periode, ivotinjske
kosti nisu naroito brojne, ali je izuzetno vano da su
u svim slojevima dominantno zastupljene kosti jelena.
Bila je to glavna lovna ivotinja. Vana je i konstatacija da je naeno dosta kostiju jelenje mladunadi i da,
s druge strane, nisu primijeeni jelenji rogovi. Iz takve analize je proiziao logian zakljuak da se lov na
jelena ovdje preteno odvijao od poetka do sredine
proljea, kada dolazi mladi narataj; jeleni su potpuno
bez rogova od sredine marta do sredine aprila. Oslanjajui se na ovakve rezultate, strunjaci su onda doli
i do zakljuka da je Badanj bio, u sutini, neka vrsta
sezonskog obitavalita manje, odabrane grupe ondanjih paleolitskih lovaca (oko petnaest individua), koji
su se u tom vremenu vrlo intenzivno bavili i izradom
kremenih alatki.
13

Slika 1. Gravura ivotinje na stijeni, Badanj kod Stoca

Drugi jedan nalaz svrstava Badanj meu najznaajnije paleolitske stanice na Balkanu i jugoistonoj
Evropi. Na veem komadu kamene ploe, blizu izlaza
iz pripeka, sauvan je dio urezane predstave neke ivotinje. (Sl. 1) Poto se radi o zadnjem dijelu, bedru
i zadnjim nogama nije lako odrediti koju je ivotinju
ucrtao paleolitski umjetnik. uro Basler je pretpostavljao da je prikazan konj, zbog toga to je na peinskim
crteima slinog umjetnikog stila u irem mediteranskom podruju najee prikazivan ba konj. S druge
strane, istakli smo da je jelen bio glavna lovna ivotinja badanjskih lovaca pa nam se ini daleko sigurnije
rjeenje da je na kamenu bio ucrtan lik jelena. Kostiju
konja u Badnju gotovo da i nema, a preostali dio crtea je isto toliko a ini se i vie oznaavao bedro
i noge jelena nego konja. Sam crte se moe datirati
u stariju fazu ovog stanita pa bi morao biti stariji od
12. 000 godina prije dananjeg vremena. Oko ove ploe naen je i vei broj perli za ukraavanje izraenih
od ivotinjskih zubi, morskih koljki, puia, koica,
to predstavlja posebno bogatstvo ove stanice.
Zato je Badanj tako znaajna paleolitska stanica
za ovaj evropski prostor? Naprosto zato to je u njemu naen prvi primjerak paleolitske umjetnosti na
Balkanu i tako je ova peina stala uz bok peinama sa
14

umjetnikim ostvarenjima paleolitskog ovjeka na tlu

Italije, panije i june Francuske. Nije zanemarljiva ni
injenica da je u Badnju sakupljeno dosta primjeraka
graviranih kostiju. Paleolitski stanovnici Badnja su,
prema tome, bili izuzetno naklonjeni ondanjoj vrsti
umjetnikog stvaralatva.
Oslanjajui se na okolnosti nalaza u Badnju i na
mnogobrojna tumaenja strunjaka koja se odnose
na paleolitsku peinsku umjetnost, ve je uro Basler
izrazio miljenje da ovaj crte ulazi u okvir svijeta
magije. On doslovno kae: Sudei po sadraju, najblie emo biti odgovoru ako pretpostavimo da su se
pred crteom mogli odvijati obredi kao to su inicijacije mladih lovaca, ili druge radnje vezane za neku od
osnovnih djelatnosti praovjeka. Zilka Kujundi ide
dalje pa kae da je Badanj mogao biti stanite svetilite koriteno kao sezonsko sastajalite veih ljudskih
zajednica koje su ivjele na irem okolnom prostoru.
Perle za ukraavanje su mogle biti izgubljene u zanosu ritualne igre, odnosno nekog religijsko-magijskog
obreda. Konano, Robert Whallon rezimira osteoloke
nalaze konstatacijom da je Badanj morao predstavljati
mali dio itavog sistema ljudskih naselja na ovom podruju u kasnom paleolitskom dobu.
Po svemu izgleda da je stanica u Badnju zaista zauzimala posebno mjesto meu paleolitskim stanitima
na irem krakom podruju.
Na tom mjestu su se u proljenim periodima vjerovatno sakupljale grupe lovaca radi prisustvovanja
izvjesnim magijskim, religiozno-kultnim obredima.
Mogao je to biti obred inicijacije mladih lovaca, mogla
je biti svojevrsna proslava ponovnog buenja prirode, pozdrav jaanju Suneve snage. Ili, sve to zajedno.
Otvoreno je pitanje koja grupa lovaca je u proljenom
vremenu nastanjivala badanjski pripeak i vrlo intenzivno kresala nova kremena orua? Znai li to da je
ova lokacija pripadala tano odreenoj skupini lovaca? Teko bi se mogla prihvatiti takva solucija, poto su
paleolitske grupe bile vrlo pokretne i esto mijenjale
svoja stanita. Daleko je vjerovatnije jedno kombinovano rjeenje. Badanj se nalazio u mikroregionu bogatom kremenom sirovinom. U pripeak su svraale
razne grupe lovaca i ovdje jedno vrijeme proizvodile
potrebne kremene izraevine, alatke i dijelove oruja.
Potom su ile dalje i preputale radionicu novim pridolicama. U proljenim danima Badanj je vjerovatno
postajao zborno mjesto, na kojem su se, pored svetog
kamena, obavljali kultno-magijsko-religiozni obredi.
Govorei savremenim jezikom, dogaao se svojevrstan religiozni sabor. Nalazi ukrasnih izraevina od
morske koljke na najbolji nain potvruju ocjenu o

lutalakom karakteru paleolitskih lovakih skupina na

prostoru Hercegovina Jadran. Samo u proljenom
periodu u Badnju se neto trajnije naseljavala odreena grupa lovaca, uivala u lovu na jelenju mladunad i
valjda rukovodila pretpostavljenim obredima ispred
i pored jelenjeg lika na kamenu. Kada se uspostavi
takav drutveno-istorijski okvir, nije teko stii do
zakljuka da je nacrtana ivotinja, dakle jelen, imala
totemsku ulogu u ovom dijelu zemlje. Samo ivotinja-totem inspirie paleolitskog umjetnika da ju prikae
na stijeni, odnosno paloj gromadi kamena, samo ona
izaziva potovanje i slui kao misaono-emocionalni
podsticaj za magijske ili kultne, uopeno reeno, religiozne obrede. Po svemu izgleda da Badanj prua
dovoljan broj argumenata za uvoenje jelena u krug
onih ivotinja koje su paleolitski lovci na ovdanjem
tlu smatrali svojim totemskim pretkom, zatitnikom,
izvoritem ivotne sigurnosti.

I. 2. Riba
Prilikom izgradnje velike brane na Dunavu kod erdapa izvrena su sistematska arheoloka istraivanja
okolnih terena. Meu ostalim, na desnoj obali ove
velike rijeke otkriveno je nekoliko praistorijskih lokaliteta posebne kulturne fizionomije, nazvanih po
najznaajnijem lokalitetu kultura Lepenskog Vira.
Pripadaju joj i Vlasac, Padina, Hajduka vodenica i
sam Lepenski Vir. Za nau temu je znaajan uglavnom
samo Lepenski Vir, pa njemu posveujem slijedee
retke.
Lepenski Vir je lociran u onom dijelu dunavske
obale u kojem se Boljetinska rijeka uliva u Dunav, a po
geografskom nazivu jedne uvale je i arheoloki lokalitet dobio svoje ime. Ova znamenita stanica praistorijskog ovjeka na prelazu iz srednjeg u donje Podunavlje istraivana je od 1965. do 1968. godine pod vo
stvom Dragoslava Srejovia. Na otkopanoj povrini od
2500 m2 konstatovano je devet sukcesivnih slojeva sa
vrlo karakteristinim graevinama za ovu kulturu i 82
grobne konstrukcije u svim slojevima.
ta ustvari karakterie ovu stanicu?
To su, prije svega, graevinski objekti u obliku veeg isjeka kruga koji su, prema dosta pouzdanoj dokumentaciji, bili atorasto natkriveni. U centru tih objekata je esto postavljeno veliko pravougaono ognjite,
napravljeno od kamenih ploa. Pozadi takvih ognjita
se obino nalazio oblutak sa krunim udubljenjem
na gornjoj povrini, a na istoj strani ili ispred ognjita
su polagane kamene figure izrazito originalnog stila.

Slika 2. Ribolika skulptura od kamena,

Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

Vano je napomenuti da su i skeletni ukopi veinom

vreni pored ovih ognjita ili izmeu ognjita i figura
na zadnjoj strani. Pri tome su ustanovljena tri osnovna naina sahrane: prava inhumacija kompletni
kosturi, sekundarno sahranjivanje (sakupljene kosti
i donesene sa drugog mjesta) i parcijalno sahranjivanje (radi se o ukopu ljudskih lubanja). U vie sluajeva
su ispod podne naslage ustanovljeni kosturi odojadi,
to e vjerovatno upuivati na rtvovanje djece kod
izgradnje nekih graevina. Mnoge dileme izaziva injenica da takav ognjini ansambl zauzima dobar dio
unutarnje povrine u ovim graevinama tako da ostaje
malo slobodnog prostora za uobiajenu ivotnu djelatnost u kui. Zbog toga je glavni istraiva imenovao
ove objekte kue-svetilita, imajui u vidu pogrebe i
skulpture, ali i prisustvo raznog kamenog i kotanog
alata u objektima. Prema ocjeni Dragoslava Srejovia,
hronoloko trajanje Lepenskog Vira bi se kretalo izmeu 6300. i 5400/5200. god. st. ere i oznaavalo neku
vrstu protoneolitske kulture.
Pravu senzaciju u naunim i umjetnikim krugovima izazvale su kamene skulpture, izraene od velikih kamenih oblutaka iz Boljetinske rijeke tehnikom
iskucavanja ili klesanja. Meu njima se istie 29 ribolikih skulptura, a uz to je naen i vei broj oblutaka
ukraen krivolinejnim i pravolinejnim arabeskama.
Prema broju odgovarajuih udubljenja na podnicama
graevina, izgleda da je broj ribolikih figura u naselju
morao biti mnogo vei nego to su istraivai zatekli
za vrijeme iskopavanja.
Na veini ovakvih figura umjetnik je izradio jedino
predstavu glave; samo nekoliko skulptura iz najstarijih
slojeva daje kakav-takav utisak cijele figure. itav izraz
prikazanih likova, naroito vrlo buljave oi i izbaene
usne, otklanja svaku sumnju o znaenju ovih skulptu15

Slika 3. Ribolika glava od kamena,

Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

Slika 4. Kamena ribolika skulptura sa ukrasima,

Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

ra. Predstavljena je riba (ili ovjekolika riba!) u raznim

varijantama i zato se moe govoriti samo o ihtioformnim skulpturama. (Sl. 2, 3, 4) Teko se uputati u
odreenije tumaenje anikoninih i semianikoninih
oblutaka ili onih oblutaka koji su prekriveni vrlo razliitim arabeskama. Vjerovatno je da su i ove izraevine
sluile zadovoljavanju nekih kultno-religioznih potreba tamonjih stanovnika. Poto te izraevine prate
grobne ukope, preliminarno bi se moglo pomiljati da
su one pratile pokojnike u zagrobni ivot, oslikavale
zagonetku onog drugog svijeta. U svakom sluaju,
duhovni ivot pripadnika kulture Lepenskog Vira je
morao biti neobino razvijen, produhovljen, popraen
izuzetno originalnom umjetnou.
Neemo rei nita novog kada iznesemo tezu da su
ribolike, ihtioformne skulpture umjetniki odraz svojevrsnog totemistikog svjetonazora, jer je to ve vie
puta spomenuto u radovima strunjaka, pa i samih
istraivaa. Stanovnici navedenih naselja, kao i onih
sa rumunjske obale, preteno su ivjeli od ribolova, a
hvatali su prvenstveno somove i arane. Tek onda dolazi lov na jelena, srnu, vepra, tura i neke druge divlje
ivotinje i sakupljanje jestivih plodova. itav ivot se
odvijao uz rijeku i zavisio uglavnom od onoga to ta

rijeka donosi. Nije daleko pomisao da tom rijekom

gospodare neka bia u obliku ribe, da su to bia vieg
ranga i da im treba iskazivati najvee potovanje. Sasvim je vjerovatno da su ova rijena bia smatrana i totemskim izvoritem vlastitog porijekla. Zato bi inae
svojim skulpturama davali tako izrazite ribolike forme
ako to nisu preci i stvoritelji ljudskog roda?
Nekoliko ustanovljenih podataka prilikom istraivanja na terenu pobudilo je dileme kod svih onih koji
su se blie bavili kulturom Lepenskog Vira. Vrijedno je
da ih se ovdje spomene.
Jo uvijek je, na primjer, nerijeeno pitanje ta u
sutini predstavljaju svojevrsni graevinski objekti na
lokalitetu Lepenski Vir. Oito je da je veina njih bila
tijesna za odvijanje svakodnevne ivotne djelatnosti i
za nono poivanje. Zato bi se, uostalom, stanovnici
tiskali oko velikog ognjita, grobova pokojnika, kamenih oblutaka i skulptura? Nema kriterija kojim bi se
mogao objasniti takav nain svakodnevnog ivljenja.
Termin kua-svetilite bi objanjavao dvostruku ulo
gu tih graevina, no nama se ini da bi im vie odgovarao termin kultni objekti. U njima se sahranjivao
odreen broj pokojnika (oito onih odabranih!), a tu
su se vjerovatno obavljali i neki obredi vezani uz tote-

16

bi se u mnogim sluajevima mogli prije protumaiti

kao kultne graevine nego kao obine kue za stanovanje; etvrto, kultura Lepenskog Vira je jedinstvena i
neponovljiva na Balkanu, pa i u Evropi u cjelini.

I. 3. Zmija

Slika 5. Ribolika skulptura in situ u prostoru

kue-svetilita, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca

mistiki kult ribolikih predaka. U tom sluaju i zateena orua u graevinama bi mogla biti samo darovi
uesnika u tom kultu. Ovakvo tumaenje nam izgleda
neto vjerovatnije od poimanja da su udne graevine
u Lepenskom Viru samo kue za stanovanje (Sl. 5).
U tom smislu moda govori i injenica da su ihtioformne kamene skulpture naene preteno ili gotovo iskljuivo u Lepenskom Viru. Zar to ne navodi
na zakljuak da je praistorijska stanica u Lepenskom
Viru zauzimala posebno mjesto meu svim naseljima
te kulture? ini nam se da je to jedini vjerovatan odgovor na ovo pitanje. Stanite bi, u tom sluaju, predstavljalo neku vrstu opeg svetilita, mjesta na kojem
su se obavljali obredi vezani za spomenuti totemistiki
kult. U tu svrhu su izraivane i ihtioformne skulpture.
Ko je, onda, sahranjivan u graevinama koje smo
nazvali kultnim objektima? Svakako, i u prvom redu,
to e biti vrioci kulta u ovoj stanici (nazovimo ih
svetenici, amani ili nekako slino!). Jesu li to neposredno inhumirani pokojnici? Moda! Sekundarno
sahranjeni, bilo kosturi, bilo lubanje, mogli su biti doneseni iz drugih stanica, ali su i oni tamo morali obnaati ulogu odabranog sloja obalnog stanovnitva. Gdje
je sahranjivana ostala populacija, da li e se pronai
njihova groblja ili su polagani u vode Dunava ostaje za
sada bez odgovora.
Na osnovu iznesenih opservacija proizlaze slijedei zakljuci: prvo, Lepenski Vir bi mogao zauzimati
posebno mjesto u krugu naselja ove kulture, mogao bi
predstavljati neku vrstu opeg svetilita; drugo, ihtioformne kamene skulpture su vjerovatno odraz svojevrsnog totemistikog kulta; tree, graevinski objekti

ini se da je Aleksandar Stipevi sasvim dobro ocijenio ulogu zmije u kultno-religioznim shvatanjima
i vjerovanjima kod praistorijskih zajednica. On kae:
Ta tajanstvena ivotinja neobina oblika, koja beumno gmie i izlazi iz dubina zemlje gdje obitavaju demoni i bogovi podzemlja, kao i due pokojnika, i koja
svojim ugrizom moe u tren oka usmrtiti ne samo ivotinje nego i samog ovjeka, izazivala je, i jo uvijek
izaziva, strah pomijean sa strahopotovanjem. Nije
sluajno stoga to zmija igra vrlo znaajnu ulogu u religiji i mitologiji svih naroda koji obitavaju podruja
u kojima ive zmije, od Amerike na zapadu do Azije
na istoku, i od paleolitikih vremena sve do dananjeg
dana. Ovoj saetoj i tanoj ocjeni moglo bi se jedino
dodati da zmija ivi gotovo u svim dijelovima svijeta,
a ne samo u nekim podrujima, pa je i navedena uloga
zmije ustvari univerzalna.
Svjedoanstva o tovanju zmije-totema su vrlo razliita i kreu se od naziva zemlje Maja na Jukatanu
(kraljevstvo velike zmije), imena zmijskog plemena u Pendabu, figura zmijske boginje na Kreti, legende o pretvaranju Kadmosa i Harmonije u zmije u
zemlji Ilira do niza ukrasnih i drugih predmeta koji su
oblikovani u vidu zmije ili zmijske glave. Ovdje treba upozoriti jo na tri stvari. Prvo, tovanje zmije je
esto povezano sa njenom htonskom ulogom, njenom
povezanou sa podzemnim svijetom, sa misterijom
umiranja. Drugo, teko je nai neku praistorijsku zajednicu u kojoj je tovanje zmije-totema predstavljalo
jedinu religioznu preokupaciju. Taj kult je esto bio
povezan sa tovanjem Sunca i na taj nain je dolazilo
do kombinacije tovanja izvora ivota i simbola smrti
ili prestanka ivota. Ima i drugih kombinacija, ali je
ova navedena, ini nam se, vrlo logina. I tree, kod
nekih zajednica zmija je smatrana i tovana kao simbol plodnosti, a zatim i kao uvarica kue i ognjita.
Na podruju junoslavenskih zemalja tovanje
zmije je zasvjedoeno u nizu praistorijskih lokaliteta od
neolitskog do eljeznog doba. Moda je to u najveem
broju sluajeva manje upadno od npr. opisane situacije u
Lepenskom Viru, ali je zato raznovrsnost objekata na kojima se pojavljuje simbolian lik zmije daleko vea. O tim
nalazima na tlu junoslavenskih zemalja je ovdje rije.
17

Neke kombinacije kulta zmije primijeene su

meu neolitskim zajednicama na ovom podruju.
Jedna velika igla, bolje reeno stilo, u Lepenskom Viru
je oblikovana kao vijugavo tijelo zmije sa glavom psa
na vrhu (Sl. 6). Zato je tamonji majstor povezao ove
dvije ivotinje u jednu cjelinu? Isto bi se pitanje postavilo i mnogo kasnijim keltskim majstorima koji su
lik zmije zavravali ovnujskom glavom. Vjerovatno je
poklonik ribe-totema u Lepenskom Viru ve formirao
izvjestan misaoni odnos prema fenomenu zmije, ali taj
odnos jo nije bio dovren. Ribar i lovac iz tog kulturnog kruga se, zatim, prvi na ovim prostorima upustio
u pripitomljavanje psa i ta ivotinja je postajala vaan
dio njegove svakodnevnice. Umjetnik koji je osjeao
strah pred zmijama, a istovremeno se sasvim suprotno
odnosio prema svom pomoniku u lovu, prema psu,
mogao je jednostavno spojiti njegovu glavu sa tijelom
zmije da bi se zatitio od njemu ve dobro poznate
zmijske opasnosti. Teko je vjerovati da bi u tamonjem duhovnom ambijentu kult zmije imao neku viu
formu. Tek se raao taj kult u ranom neolitu.

Slika 6. Kotana igla sa tijelom zmije i glavom psa,

Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca
18

Na drugom kraju zemlje locirano je u Vojvodini

neolitsko naselje Donja Branjevina, koje takoer dolazi u obzir za nae razmatranje. Ova velika neolitska
stanica nalazila se u okolini Odaka u Bakoj, otkrivena je 1965. godine, istraivana u nizu navrata pod
vostvom Sergeja Karmanskog, a slojevi pripadaju
starijem i srednjem neolitskom dobu. U sloju Starevo-Krs kulture srednjeg neolita otkrivene su i dvije
glinene figure koje se sa dosta sigurnosti svrstavaju
meu plastine predstave zmije. Ti nalazi zasluuju,
meutim, drugaiju interpretaciju. Stanovnici Donje
Branjevine su se za itavo vrijeme trajanja naselja bavili preteno ratarstvom, pa se i njihov duhovni ivot
odvijao u u sasvim drugom ekonomskom ambijentu
nego to je onaj u Lepenskom viru. Kult Velike Majke, boginje plodnosti igrao je ovdje primarnu ulogu i
to na najupeatljiviji nain potvruje dobro poznata,
krasno oblikovana crvenokosa boginja, izraena od
peene gline. Zato je vie nego vjerovatno da je i ovdje
kult zmije zauzimao neto sporednije mjesto. Mogue je ve sada pomiljati na negativni pandan Boginji Majci, dakle na duh podzemlja, simbol umiranja.
Oblikovanje u glini bi se onda moralo posmatrati u
sklopu odreene polukultne ili apotropejske funkcije
tih izraevina.
I neki nalazi u naseljima mleeg neolitskog doba
potvruju kontinuitet u tovanju zmije (Predionica,
Bribir, Lisiii).
Neolitsko naselje Predionica kod Pritine, istra
ivano od strane Radoslava Galovia 1955. godine,
pripada vinanskoj kulturnoj grupi. Takvu pripadnost
potvruje tipina keramika roba, iji su nosioci ili
formalni i ornamentalni stil stigli do Pritine dolinom
Morave i Ibra. Ispod kompaktnog kunog lijepa, koji
se sruio sa zidova jedne zapaljene kue, meu keramikim fragmentima leala je i figura dodue bez
glave sklupane zmije. Tijelo joj je ukraeno cikcak urezima i dvostrukim redom irokih uboda (Sl.
7). Sam istraiva je u svom izvjetaju napomenuo da
je postojanje zmije usko povezano za ivot u kui, i
ona je vjerovatno predstavljala simbol uvara kue
pa nema sumnje da je sluila u kultne svrhe. Lako
emo se sloiti sa autorom da je ova zmija od terakote
iz Predionice zasada unikat u balkansko-anadolskom
kompleksu neolita i zato je izuzetno vaan dokumenat za sagledavanje odnosa neolitski ovjek zmija.
U Predionici e se vjerovatno raditi o zmiji uvaru
kue. Vrijedno je usput spomenuti de je u Mikeni
1969. godine pronaeno u ruevinama spaljene kue
iz XIII stoljee st. e. sedamnaest figura zmija od peene zemlje smotanih u klupko kao i u Predionici. One

Slika 7. Keramika figura u obliku sklupane zmije,

Predionica kod Pritine

predstavljaju uvaricu kunog ognjita i ujedno personificiraju due pokojnika, odnosno samog rodonaelnika objanjava Aleksandar Stipevi.
Lokalitet Krivae je poznat u nauci svojim neolitskim stratumima danilske i hvarske kulturne grupe.
Ispod neolitskog naselja tee potok Sranac i 1965.
godine u njegovom koritu naen je predmet ori
ginalnog oblika. Pripada vjerovatno hvarskoj kulturi.
Ovaj predmet, izraen od peene gline, oblikovan je u
vidu tzv. piriformnih vaza, potpuno je zatvoren i bogato ukraen: na vrhu pet mamula, ispod njih u etiri
polja su plastino prikazani po dva sunana sata i po
jed na vijugava zmija sa jasno naznaenom glavom
(Sl. 8). Nalaz je za sada jedina i jedinstvena izraevina
ovakvog oblika na jadranskim i susjednim prostorima.
Centralno mjesto u bogatom ornamentalnom sklopu
zauzimaju, bez sumnje, likovi zmije; kao da je itav
vazoidni predmet (visok 7,65 cm) i napravljen zbog
njih. Paola Koroec, koja je publikovala sam nalaz,
kae ...sigurno je da ga moramo pripisati onoj seriji
izraevina koje su sluile u kultne svrhe. Bez sumnje
je u pitanju kult zmije, a budui da nije bio stavljen u
grob sa nekim pokojnikom, nego je sluio za odreene potrebe u samom naselju, to samo potvruje znaaj
kulta zmije u neolitskim Krivaama. Moemo, bar sa
izvjesnom vjerovatnoom, pretpostaviti da je glineni
predmet ovdje imao istu ili slinu ulogu kao i plastina
zmija u Predionici.
Neolitsko naselje u Lisiiima kod Konjica je lealo
na samoj obali rijeke Neretve. Otkriveno je 1951. godine, a istraivano 19521954. godine. Nekoliko kulturnih stratuma je sadravalo brojne i vrlo karakteristine
ostatke stambenih i privrednih objekata te pravo obilje

Slika 8. Glineni predmet s predstavama zmija,

Krivae kod Bribira

kamenih, kremenih, kotanih i keramikih izraevina.

Ba na osnovu formalnih i stilskih osobina keramike
i njene bliskosti sa keramikom hvarske neolitske grupe nastao je termin hvarsko-lisiika kultura. O lisiikoj keramici bie vie govora u odjeljku o tovanju
Sunca, a na ovom mjestu istiemo da je u Lisiiima
naena i grupa vrlo dekorativnih kotanih igala. Meu
njima je na ovom mjestu od interesa pajivo obraena
ukrasna igla sa vijugavim zavretkom u obliku zmije
(Sl. 9). Vaan je to dokument o kultu zmije u Lisiiima, jer je igla sa ovakvom glavom uvodila njenog vlasnika u krug tovalaca predstavnika onih sila koje vladaju u donjem svijetu. U Lisiiima je najevidentnije
dola do izraaja kombinacija heliolatrijskog ili astralnih kultova sa tovanjem zmije kao simbola smrti.
Na zavretku neolitskog doba, negdje poetkom
treeg milenija st. e., desili su se dalekoseni dogaaji
i dokazi o daljem kultu zmije potpuno nedostaju. A
to znaajno dogaanje je, ustvari, opa ili djelimina
smjena stanovnitva na junoslavenskim prostorima.
Dolaze stoari sa istoka i sjeveroistoka, unitavaju ve
degenerisanu neolitsku populaciju u mnogim krajevima ili ju potiskuju u brda, gdje postepeno odumire.
Jedino u krakim predjelima sjeverozapadnog Balkana
je gotovo pola milenija jo dominiralo staro stanovnitvo hvarsko-lisiike kulturne grupe i sasvim je vjero19

Slika 9. Ukrasna kotana igla s glavom u obliku zmije,

Lisiii kod Konjica

vatno da se njihov nain ivota, pa i njegova duhovna

komponenta, nije mijenjala sve do mlaeg eneolitskog
doba. U druge dijelove zemlje su upali pripadnici lasinjske, badenske, kostolake, cotofeni i nekih drugih
grupa, zaposjeli pojedine prostore i organizovali svoj,
neto drugaiji, nain ivota. Sada se naselja pomjeraju na pogodna uzvienja, uz kremene koriste se i bakarne izraevine orue i nakit, neke grupe se kreu
i esto mijenjaju mjesto boravka. Za strunjaka koji
eli da se upusti u detaljnije prouavanje duhovnog
ivota ovih grupa nastaje, meutim, neki prazan hod.
Nestali su kultno-religijski elementi neolitskih grupa,
a pravih svjedoanstava o toj strani ivota novih grupa
zapravo uope nema. Njihova keramika roba je vrlo
karakteristina za svaku grupu, ona se jasno razlikuje
od neolitskih stilova na ovim prostorima, isto toliko
su i meusobne razlike. Nita, ipak, ne ukazuje na kultno-religioznu stranu ivota navedenih grupa, nema
ni karakteristinih simbola na keramici ni figuralnih
tvorevina koje bi o tome neto govorile. Aleksandar
20

Stipevi tu promjenu objanjava strogom geometrizacijom ornamentalnih motiva, pa bi, onda, npr. valovita
linija mogla da predstavlja simbol zmije. Tano je da
je geometrijska ornamentika ovdje dominantna, ali ne
treba zaboraviti da su ove eneolitske ili bakrenodopske
grupe dolazile iz drugaijeg ambijenta, da su donosile sa sobom drugaiju tradiciju i razliitu ekonomsku
strukturu. Bie potrebna jo mnoga istraivanja da se
otvore ova vrata saznanja, ali je gotovo sigurno da se u
okviru tih grupa zmija, bilo kao totem bilo kao htonsko nandnaravno bie, nije tovala. Kultno-religiozni
simboli e se opet pojaviti na keramici i u pogrebnom
ritualu vuedolske grupe iz mlaeg eneolitskog doba.
O tome e biti govora u sljedeem poglavlju, poto ni
pripadnici te grupe nisu njegovali neki blii duhovni
odnos prema zmiji, prema njenoj ulozi u ovozemaljskom i onozemaljskom svijetu.
Za vrijeme trajanja eneolitskog, pa i bronzanog
doba, nema, dakle, nekih tragova kulta zmije. Taj
nedostatak obuhvata period dui od dva milenija. I,
onda, u estom i petom vijeku stare ere naglo se pojav
ljuje kult zmije na gotovo itavom prostoru junoslavenskih zemalja. Fenomen vrijedan panje, iako je teko doi do nekog sigurnog objanjenja za takav slijed
dogaanja. Da li su nove, postneolitske grupe zaista
tako radikalno promijenile duhovne vrijednosti? Da
li su stare kultno-religiozne zasade tinjale za itavo to
vrijeme i onda se ponovno nametnule na jednom viem drutveno-ekonomskom stadiju razvoja? Ili su na
ponovan izlazak na scenu kulta zmije odluno uticali
odgovarajui kultovi sa juga Balkana iz Grke, kako
to pretpostavlja Aleksandar Stipevi? Moda rjeenje
treba traiti u dvije posljednje pretpostavke i u njihovom meusobnom saimanju. Do novih saznanja,
koja bi mogla dati siguran odgovor, ova nam kombinacija izgleda bar donekle prihvatljiva.
U periodu ponovne pojave i odravanja kulta zmije promijenile su se vanjske manifestacije toga kulta.
Razne vrste nakita od bronze ili plemenitih metala
stoje sada u prvom planu, posebno kada su u pitanju
narukvice i fibule (kope). Tek onda, vanu dokumentaciju pruaju rijetke metalne aplikacije sa scenskim
prizorima, ali su one i daleko najvaniji izvor za nae
konano zakljuivanje.
Danas se uglavnom ustalio termin mramoraki
tip narukvica za grivne sa zavrecima u obliku zmijske glave. Jo prije vie od jednog stoljea Mihajlo
Valtrovi je u Beogradu objavio podatke o nalazu dva
srebrena pojasa i jedne zlatne grivne u Mramorcu kod
Smedereva (Sl. 10). Ta zlatna, otvorena grivna, sa naspramno postavljenim krajevima u vidu zmijske glave,

Slika 10. Zlatna grivna sa zavrecima u obliku zmijskih glava, Mramorac kod Smedereva

Slika 11. Srebrena narukvica sa zmijskim glavama, urug kod Novog Beeja

postala je prototip i nosilac naziva takve vrste nakita.

U daljoj obradi ovih grivni Milutin Garaanin je upozorio na brojne primjerke ovakvih narukvica iz grobova velike nekropole u Trebenitu kod Ohrida. Posebno
su zanimljive dvije grivne iz ove nekropole napravlje
ne od vie savijenih komada srebrene ice koje se zavravaju naspramno postavljenim zmijskim glavama.
Tako se oko ruke ovija itav splet zmija. Spomenimo,
meu ostalim, nalaze narukvica sa zmijskim glavama
iz uruga u Vojvodini (Sl. 11), Bogdanovaca kod Vukovara, Mahrevia kod Gorada, Vira kod Posuja,
Kanja kod Bilee, Pei, Kaldrme kod Prilepa, Demir
Kapije. Svi oni pripadaju kraju VI i V vijeku st. e. Neto mlae su ranolatenske fibule sa vrlo dekorativno
izraenim zmijskim glavama na zavraenim nogama
(Sl. 12). Istiu se takve fibule iz Vruice kod Teslia,

Gorice kod Ljubukog, Graca kod Posuja. Sve nalaze

zmijskih grivni i fibula registrovao je sa literarnim
podacima Aleksandar Stipevi u svom djelu Kultni
simboli kod Ilira.
Ovdje je, ipak, nezaobilazan i naroito znaajan nalaz bronzane kope iz groba 126 nekropole u Gostilju,
naselju iz doline pored Skadarskog jezera. Istraivanja
su izvrena od 1956. do 1958. godine pod vostvom
ure Baslera. U spomenutom grobu, pored etiri glinene posude, vrha koplja i nekih bronzanih predmeta,
zateena je i bronzana neto oteena aplikacija.
U okviru izvedenom od povezanih polukruia prikazana je slijedea scena, centralna figura je konjanik sa
predmetom polumjeseastog oblika u ruci, ispod konjanika lei oboren protivnik, a s desne strane napada kopljem pjeak zatien titom makedonskog tipa
21

Slika 12. Srebrena ranolatenska fibula sa zmijskim

glavama, urug kod Novog Beeja

(iz njega se nazire vrh jo jednog koplja, to znai jo

jedan napada), a iza konjanika neobino atraktivna
predstava zmije, koja, dvostruko sklupana i otvorenih
usta, juria iza konjanika (Sl. 13). Nekropola u Gostilju e pripadati ilirskom plemenu Labeata, a grob 126
se moe sa velikom sigurnou smjestiti na kraj III ili
na poetak II stoljea st. e. Nema uope sumnje da je
umjetnik elio da prikae borbu ilirskog ratnika ili plemenskog heroja sa protivnikom Makedoncem. Poenta
je u zatiti zmije, u ovom sluaju zatiti plemenskog
totema. Labeati su se borili protiv Makedonaca Filipa
V u prvom makedonskom ratu izmeu Rima i Makedonije (215205. g. st. e.) i u drugom makedonskom
ratu (200197. g. st. e.). Bronzana ploica aplikacija
je svakako nastala u to vrijeme i dospjela kao popudbina u grob palog Labeata.

Iz Gostilja potiu jo dvije bronzane ploice aplikacije. Na njima se mjesto zmije istie glava neke vrste
Meduze. U ovdje predstavljenoj drugoj fazi tovanja
zmije odreene injenice upuuju na nekoliko prilino sigurnih zakljuaka. Simboli ovog kulta se sada
uglavnom prenose na metalni nakit koji vlasnik nosi
na rukama ili na prsima. Moe se, naravno, rei da je
to posljedica modne dekoracije, ali bronzana aplikacija iz Gostilja jasno pokazuje da se radi o neposrednom
uticaju kultno-religioznog shvatanja toga vremena na
irem junoslavenskom prostoru. Nakit sa zmijskim
glavama je svakako imao ulogu apotropeja odvraao
je mogue nevolje od lica kome je pripadao. Veina
primjeraka grivni i kopi potie, dalje, iz grobova, pa
nema nikakve sumnje da je ovom nakitu bila namijenjena ista uloga i u posmrtnim obredima. Istovremeno je to znak da je zmija smatrana vanim nadnaravnim biem u donjem svijetu. Bila bi to njena htonska
uloga, ona je uvarica groba i samog pokojnika koji u
njemu poiva ili je personifikacija njegovog duha. I,
najzad, predstava na aplikaciji iz Gostilja. Kako samo
zmija-zmaj silovito skae iza lea konjanika, titi ovog
u borbi sa neprijateljem! itava slika se zaista ne moe
protumaiti drugaije nego kao zatita ratnika od strane plemenskog totema. Sam istraiva, uro Basler, u
svom izvjetaju o nekropoli kae Iliri su kako izgleda razvijali patriotizam pozivajui se na mitoloke
prie, pa se tako umjetnik u ovom sluaju posluio priom slinom mitu o Kadmu, tako se bar moe protumaiti konjanik sa krilima i polumjesecom u ruci, koji

Slika 13. Bronzana ploica (aplikacija) iz groba 126 nekropole u Gostilju kod Skadarskog jezera
22

pod zatitom zmije, napada vojnike sa makedonskim

titom, degradirane u obine pjeake.
Moda je, oslanjajui se na prednji citat, potrebno
i dopunsko objanjenje. Konjanik nema u ruci uobiajeno oruje, on vitla sa nedovoljno definisanim predmetom u obliku polumjeseca. Dobiva se utisak da je i
krilat. Umjetnik vjerovatno nije ni prikazao obinog
ratnika nego zamiljenog plemenskog heroja ili heroiziranog pokojnika, koga prati zmija-totem. Imali
bismo, prema tome, na aplikaciji prikazanu jednu mitoloku priu, usko povezanu sa kultno-religioznim
zasadama umjetnikovih saplemenika.
Legenda o Kadmosu, koju je u cijelosti zabiljeio
antiki pisac Apolodor, inkorporirana je dogaanjima
vezanim za zmiju. Sin fenikog kralja Agenora, Kadmos, dospio je (u potrazi za otetom sestrom Europom)
prvo do Beotije u Grkoj. Ovdje je ubio zmiju-zmaja
koja je uvala bistri Kastalski izvor i time uvrijedio
boga Aresa. Iz rasutih zuba zmaja nastali su ljudi.
Zmija je, dakle, praroditeljica! Kasnije je Kadmos sa
enom Harmonijom, po elji proroanstva, dospio na
zapadu do Enhelejaca i postao njihov voa. Ovdje mu

se rodio sin Illyrios, praotac Ilira. Odmah po roenju

dijete je obavila velika zmija i udahnula mu posebnu
mo, a u starosti Kadmos i Harmonija se pretvaraju
u prvobitni oblik, u zmije, i odlaze u svijet besmrtnika. Vraaju se svom poetku! Nema sumnje da Alek
sandar Stipevi ima pravo kada postavlja tezu da je
legenda o Kadmosu i roenju Illyriosa nastala kontaminacijom dviju pria jedne grke i druge ilirske.
Ilirska je ona o roenju rodonaelnika i pretvaranju
Kadmosa i Harmonije u zmije, pa je onda uvrtena u
grku priu o Kadmosu iz Tebe i ubijenom zmaju.
Enhelejci ne pripadaju, u pravom smislu, skupini
ilirskih plemenskih zajednica. Oni su, meutim, najblii Grcima pa su ih ovi povezali sa legendom o Kadmosu. U svakom sluaju kultno-religiozne predstave
nekih ilirskih plemena su preko Enhelejaca dospjele
do grkog duhovnog prostora. Da li se, inae, kult
zmije sa juga proirio u junoslavenskom prostoru ili
su se samo stara poimanja ponovno pojavila iz tame,
ostaje problem za dalje prouavanje. Ovdje je jedino
vana htonska i totemska varijanta kulta zmije na
ovim prostorima u mlaoj praistoriji.

23

II. HELIOLATRIJA

Oboavanje sunca ili heliolatrija pripada astralnim

kultovima i, uz tovanje Velike Majke, najraireniji je
kult na svijetu od praistorijskih vremena do antikog
doba, pa i u kasnijem vremenu. Podsjetimo se samo na
neke eklatantne primjere u tom pogledu.
Na itavom Mediteranu, a naroito u istonomediteranskim zemljama, Sunce je bilo personificirano
boanstvo. Tako je kod starih Egipana bog Sunca Ra
dugo smatran kraljem bogova i ocem ovjeanstva.
Kasnije se Ra sjedinjuje sa Amonom i glavno egipatsko boanstvo postaje Amon Ra. Izuzetno je u ovoj
zemlji vrijeme vladavine Amenofisa IV Ehnatona,
13571350 g. st. e., koji je uveo jednu od najstarijih
monoteistikih religija, dodue, kratkog trajanja. Uveo
je iskljuivi kult boga Atona, Suneva koluta. Za nae
razmatranje je ova pojava vrlo znaajna jer se u to
vrijeme po itavom Egiptu susreu simboli Suneva
kruga, a Ehnatonov prijesto prate sunevi diskovi na
ukraenim tapovima. Kod Hetita je Sunce ensko
boanstvo, kod Kanaanaca, starih stanovnika Palestine, zastupaju ga dva boanstva: apa boica Sunca
i Jarik bog Sunca itd. Ne treba smetnuti s uma da u
periodu vladavine egipatskog Ehnatona na podruju
junoslavenskih zemalja vlada bronzano doba ovdanje praistorije. Dakle, odreen sinhronizam pojava!
Na drugom kraju svijeta, u neto kasnijem vremenu, mnoge junoamerike skupine plemena i naroda
izuzetno tuju raznorodna Suneva boanstva. Tako je
kod meksikih Asteka Sunce daleko najvanije boanstvo. Zvali su ga Huitzilopochtli i stalno mu prinosili
ljudske rtve. Na vrhuncu svog razvoja u 14. i 15. vijeku godinje bi zbog toga stradalo oko 20.000 ljudi. Za
peruanske Inke bog Sunca je takoer neobino vaan;
to je bio bog Inti koji titi ito i pomae mu da dozri.
To su, naravno, samo najizrazitiji primjeri.
A ta se u tom smislu dogaalo u nama bliskoj zemlji, Grkoj, pravoj kolijevci evropske kulture i civi-

lizacije? I tu je Helios, bog Sunca, pripadao najuem

krugu olimpijskih bogova. Mnogo je, meutim, vaniji kult boga Apolona. Njegov otac Zeus mu je poslije
roenja darovao zlatnu Mitru, liru i kola sa zapregom
prekrasnih labudova. Apolon odmah po roenju odlazi u zemlju Hiperborejaca na istim tim kolima, koje su
vukli labudovi. Na ovom detalju se zadravamo zbog
izrazitih analogija sa nekim kultnim manifestacijama
u bronzanom i eljeznom dobu na tlu junoslavenskih
zemalja. Sam Apolon u svom liku objedinjuje mnoga svojstva: on je bog vegetacije, pastira, pomorstva,
muzike, likovne umjetnosti. Tek u VI vijeku st. e. se
sjedinjuje sa Heliosom i dobiva nadimak Foibos sjajni Apolon. Od tada je njegova uloga kao boga Sunca
snano izbila u prvi plan. Usput samo spominjemo da
je i on u Delfima ubio zmaja Pitona, po emu je dobio i nadimak Pitijski. Pitanje je zato je netom roeni
Apolon prvo otiao u zemlju Hiperborejaca? K njima
je i kasnije navraao. Da li to ima veze sa porijeklom
njegova kulta? Moda neto o tome govore i pojedini
nalazi iz ovih naih krajeva o emu e biti govora.
Najraireniji i najuoljiviji simbol kulta Sunca su,
bez sumnje, vrlo razliite predstave kruga. Heliolatrijski karakter kruga nije, izgleda, sporan, kako u praistorijskom tako i u kasnijim istorijskim periodima, ali
je razliit sadraj toga kulta u pojedinim hronolokim
razdobljima. Razmatrajui neka shvatanja u duhovnoj
batini Grka, Branimir Gabrievi dolazi do ovakve
sinteze: U grkoj mitologiji, konkretno u mitu o Prometeju, sadrano je prastaro shvaanje naravi ljudske
due. Kad je, naime, Prometej ukrao bogovima vatru,
zapravo jednu bicu iz sunevih kola, on je djeli tog nebeskog ognja unio u ovjeka, kojega je prije toga izvadio
iz zemlje. Tako je, ustvari, ovjek dobio duu, a s duom
i ivot. Iz shvaanja, pak, da je dua sitni dio suneve
ognjene sile nastalo je i vjerovanje da nakon smrti due
i dalje ivi, da je besmrtna kao i Sunce kojeg je dio.
25

Teko bi bilo ovo prastaro shvaanje transponirati u starija praistorijska vremena na junoslavenskom
prostoru (npr. u neolitsko doba), jer stanje duha u tim
periodima u ovim krajevima nije jo prispjelo do tako
produhovljenih predstava o ljudskom bitku. Sunce je
za tadanjeg ovjeka prirodna sila koja odrava ivot na
zemlji pa tom sjajnom nebeskom krugu treba iskazivati
posebno potovanje. Drugo je pitanje da li takve izraevine, odnosno predstave, imaju apotropejsku ulogu
ili su posljedica potrebe da se kult Sunca iskae na ovako evidentan nain. Vjerovatno ima svega pomalo.
U kasnijim praistorijskim periodima kao simboli
Suneva boanstva ili kulta Sunca smatrane su ptice selice (barske ptice) i jelen. Ova simbolika je sigurno prenesena u antiko i postantiko doba iz dalekih
vremenskih dubina: nai emo ih i u nekim praistorijskim nalazitima na tlu junoslavenskih zemalja, i to u
vrlo izrazitim formama. Konano, ne treba zaboraviti
ni motiv svastike, koji se tako esto javlja na keramikim i metalnim objektima od kraja neolita do eljez
nog doba.
Prikupljena arheoloka dokumentacija iz praistorijskih perioda, koji su se smjenjivali na podruju
junoslavenskih zemalja, rjeito svjedoi o tome da
je kult Sunca njegovan u mnogim krajevima ovih zemalja. U nekim periodima i u nekim krajevima je to
sasvim evidentno, ali je teko ustanoviti pravi kontinuitet od perioda do perioda, naroito poslije velike
smjene populacija na zalasku neolita.

II. 1. Neolitsko doba

U neolitskom dobu kult Sunca je potvren u naseljima
Obre II kod Kaknja u centralnoj Bosni i Lisiiima u
dolini Neretve, dakle, na lokalitetima koji pripadaju
razliitim kulturnim kompleksima, srednjebalkanskopanonskom i mediteranskom kompleksu.
Istraivanja u Obrima II (butmirska kulturna grupa) su izvrena u vremenu od 1963. do 1965. godine i
od 1967. do 1968. godine pod vostvom autora ovog
teksta, a u njima je uestvovala i vea ekipa amerikih
strunjaka i studenata iz Los Angelesa pod vostvom
prof. Marije Gimbutas. U kulturnim slojevima debljine do etiri metra ustanovljeno je osam stambenih
horizonata, sukcesivno izgraenih u vrijeme mlaeg
neolitskog doba (preteno IV milenij st. e.). Kue su
bile izgraene na redove, od nekih su zateeni dosta
dobro sauvani ostaci donjeg postroja, pa se moglo
zakljuiti da je u nekim dvodjelnim kuama vladala
prilino visoka stambena kultura. O tome svjedoe li26

jepo oblikovane kalotne pei, drvena leita, ukraeni

zidovi, bogat kuni inventar. Neka zajednika postrojenja (krune pei, radionice orua) nas uvode u drutveno ustrojstvo ove neolitske zajednice. Na samom
dnu je otkriveno vie ukopa male djece, no o tome e
biti rijei kod kulta mrtvih.
U ekonomici ovog naselja dominira zemljoradnika djelatnost. U nekoliko kua zateeno je pravo skladite penice i jema, spremljenih u velikim glinenim
sudovima. Poslije toga dolazi stoarstvo, poglavito
uzgoj krupne stoke, goveda. Neolitski ovjek iz Obra
II nije posjedovao visoku agrarnu kulturu. Uzrast itarica, posijanih pomou kotanih i kamenih naprava,
zavisio je od kie i sunca. Poglavito od sunca, jer je do
lina Trstionice u kojoj je naselje smjeteno sadravala,
izgleda, dovoljne koliine vlage. Kada se tako sagleda
situacija, sasvim je normalno to su stanovnici Obra II
obratili posebnu panju ivotonosnom Suncu i odatle
nije daleko do rane heliolatrije na ovom mjestu. Nekoliko svjedoanstava o tome rjeito govore.
Daleko najizrazitiji dokumenat kulta Sunca su
dvije okrugle ploice od peene zemlje koje pripadaju starijoj i srednjoj fazi ivota u Obrima II. Jedna od
njih je sa prednje strane ukraena dvostruko spojenim
crveno obojenim rombovima (Sl. 14), a druga naizmjenino rafiranim trouglovima. Uz rubove ploica
su izvedene etiri manje, pravilno rasporeene rupice.
Veliina ovih ploica iskljuuje mogunost noenja na
odijelu. Daleko je vjerovatnije da su one vjeane o zidove kua, kao to se i danas vjeaju na zidove vjerski
simboli, slike i kultni predmeti. Pored samog oblika,
koji simbolizira Sunev krug, rombovi i trouglovi jo
vie potenciraju takvu ulogu naenih ploica. Jer u
prouavanju raznih simbola romb i trougao takoer
pripadaju krugu solarnih simbola, kompleksu heliolatrijskog kulta.
U neolitskim slojevima ovog naselja butmirske
kulture sakupljen je i niz manjih okruglih ploica sa
rupicom na sredini, izraenih od komada keramikih
posuda i dobro obraenih rubova. Ukrasi su to bez
sumnje, ali i oni gotovo sigurno asociraju na heliolatrijski kult, ulaze u isti krug sa opisanim veim ploicama.
I, jo jedan nalaz pokree istu misao. U sloju klasine faze butmirske kulture u naem naselju ostalo
je nedirnuto postrojenje sa kamenim sjekirama. Uz
dvije etvrtaste kamene ploe, pokrivene pepelom i
izgoretinom, bilo je poredano esnaest kamenih sjekira, oito poloenih sa posebnom svrhom na tom
mjestu. Postrojenje je nadopunjeno sa dva velika kremena noa, tri kotana ila i dva okrugla keramika

Slika 14. Disk od peene zemlje sa heliolatrijskim

simbolima, Obre II kod Kaknja

privjeska sa rupicom u sredini. Konano, itav sistem

kompletiraju dijelovi od tri vee keramike posude.
Sve skupa se uklapa u predstavu svojevrsnog postrojenja za kult kamene sjekire. Na etvrtastim ploama
su se spaljivali neki vjerovatno biljni darovi, u posudama su donoeni takvi darovi, kamene sjekire su
predstavljale glavne kultne predmete, a ostali nalazi
su samo dodatni darovi. Kult sjekire je opepoznat u
praistorijskom i antikom dobu, a njegovo tumaenje
se kree od simbolike Velike Majke plodnosti, preko
lunarne do funerarne simbolike. U sluaju Obra II e
se vjerovatno raditi o astralnoj simbolici. Sklon sam
miljenju da je i navedeno postrojenje bilo namijenjeno heliolatrijskom kultu, jer, konano, i veliki kremeni
noevi izvorita vatre upuuju u istom pravcu. To,
naravno ne znai da se negira i neka druga uloga sjekire, poglavito dvojne sjekire u kasnijim praistorijskim
periodima.
Kad budemo iznosili podatke o samom Butmiru, vidjeemo da je tamo bio dominantan kult Velike
Majke, pa bi to onda bila raspodjela religiozno-kultnih
opredjeljenja meu naseljima iste kulturne grupe.
Neolitsko naselje u Lisiiima, kako je ve reeno,
istraivano je od 1952. do 1954. godine, opet pod vo
stvom autora ovog teksta. To naselje znai za dolinu
Neretve i za Hercegovinu isto ono to je Butmir bio za
centralnu Bosnu, ne samo zato to je to prvo naselje u
Hercegovini istraivano kao i Butmir u Bosni, nego je

ovom u Bosni i pravi pandan. U tri graevinska stratuma konstatovane su mnoge pojedinosti o rasporedu i
izgledu graevina, o zajednikim objektima, karakteru
cjelokupne kulture. Ovdje je vano upozoriti na nekoliko zapaanja.
1. Analiza ivotinjskih kostiju sa istraene povrine nepobitno potvruje da je lov bio osnovna ekonomska grana u naselju. Lovili su se preteno jelen,
vepar, srna, divokoza i medvjed. Stoarska djelatnost
je bila gotovo zanemarljiva, a zemljoradnja je samo
donekle nadopunjavala osnovno zanimanje.
2. U centru jednog dijela lisiikog naselja bio je
ostavljen velik slobodan prostor na kojem je glavno
mjesto zauzimalo veliko, otvoreno ognjino postrojenje u ijem okviru je zateena masa pepela, raznih izgoretina i ivotinjskih kostiju. Nije bilo teko dokuiti
da su se ovdje pripremale zajednike gozbe, to potpuno odgovara lovakim grupama. Zajedniki ulov se
ovdje zajedniki i blagovao. Problem je, zapravo, u vrlo
kasnoj pojavi ovakve drutvene organizacije, poto
ovo naselje pripada uglavnom kraju neolitskog doba
(kraj IV i poetak III milenija st. e.) kada je lovaki
stadij u susjednim oblastima davno prevazien.
3. U kulturnom pogledu, a prema karakteru keramikih izraevina, naselje u Lisiiima ulazi u jadransko-mediteranski neolitski kompleks. Dosta je blisko
jadranskoj-hvarskoj kulturi, ali je, ipak, posebna varijanta. Meu vrlo raznolikim ukrasnim motivima
na keramikom posuu upadaju odmah u oi lunarno-solarni, dakle isti astralni motivi. Iako je istraen
samo dio naselja, moe se sa prilinom sigurnou
tvrditi da su motivi polumjeseca neto ei nego motivi solarnog kruga. To bi znailo da se u Lisiiima
paralelno upranjavao kult oba nebeska tijela. Pa, kako
je, onda, dolo do izvjesne prevlasti lunarnog kulta?
Prema iroko obavljenim komparacijama, kulturna
fizionomija neolitskih Lisiia je sastavljena od veeg
broja elemenata koji potiu iz zapadnog Mediterana,
Malte na primjer. Kako, pak, na odgovarajuem prostoru u Hercegovini nema neke grupe iz koje bi evolucijom proizila ova kultura, jo uvijek je u vanosti zakljuak da su se neolitski stanovnici Lisiia dolinom
Neretve doselili sa mora. U svom lutanju pokupili su i
odreene tekovine Hvarske grupe na Jadranu. Ako ih
predstavimo kao takve lutalice, njihove predodbe o
znaaju mjeseevih mijena na plimu i oseku i Sunca
na pravac kretanja su sasvim normalne. S druge strane, bez prave spoznaje o karakteru tih nebeskih tijela,
oni su i Suncu i Mjesecu pripisivali nadnaravnu Boansku mo. Kult oba tijela je samo posljedica navedenih okolnosti. U ovom sluaju nije zemljoradnika
27

djelatnost uslovila tovanje Sunca, nego je nain ivota

pa, naravno, i lovna privreda, proizvela ovakve kultnoreligiozne manifestacije. Za to je i prevagnuo lunarni
kult (selenelatrija!).

II. 2. Eneolitsko doba

Proces odumiranja neolitskog svijeta i nastajanje novih, eneolitskih kultura odvijao se od druge polovine
IV milenija, da bi nove grupe svojim bitisanjem ispunile itav III i sam poetak II milenija st. e. Ve je reeno da arheoloka dokumentacija ne prua za sada
bilo kakve ozbiljne podatke za razmatranje duhovnog
ivota veine eneolitskih grupa na podruju junoslavenskih zemalja. Tek se vuedolska grupa izdvaja iz tog
anonimnog duhovnog svijeta i nudi pravo bogatstvo
znamenja iz svoje duhovne batine. Kultno-religiozna
strana ove kulture je postala predmet izuavanja mnogih strunjaka, iako ba zbog raznovrsnosti kultnih
objekata i simbola nije do sada postignuta saglasnost
u ocjeni svih manifestacija. Neki podaci, ipak, upuuju
na heliolatrijski kult.
Vuedolska kultura je sigurno jedna od najrairenijih kulturnih grupa na evropskim prostorima. Njene
zajednice su ivjele od prakog regiona u ekoj do
Alpa na zapadu, Oltenije u Rumuniji na istoku, umadije i Bosne na jugu. Djelimino je poznata i u samom
jadranskom podruju. Neki junoslavenski autori
(npr. Josip Koroec, Stojan Dimitrijevi) smatraju da
izvorno jezgro te kulture treba traiti na sremsko-slavonskom prostoru i da se ona odatle rairila prema
navedenim podrujima. Uvijek se, naravno, postavlja
pitanje da li se radi o irenju odreenog stila ili o populacionom kretanju. Bie opet da dolaze u obzir oba
aspekta ove nesvakidanje pojave.
Velika vuedolska grupa nosi ime po izvanredno
atraktivnom lokalitetu Vuedol, udaljenom est kilometara od grada Vukovara. O njemu je ovdje rije.
Pored njega u nauci su naroito poznati lokaliteti Sarva, Zok, Ljubljansko Barje, Zecovi u zapadnoj Bosni,
Gomolava kod Hrtkovaca u Sremu.
Eneolitsko naselje u Vuedolu je smjeteno na lesnom masivu iznad desne obale Dunava i sastoji se od
manjeg, vrlo istaknutog i utvrenog Gradca i nekoliko
oblinjih terasa, nastanjenih stanovnicima vuedolske
kulture. Sistematsko iskopavanje na Gradcu je izvreno 1938. godine pod vostvom R. Rudolpha Schmidta. U nizu manjih kampanja vrena su istraivanja na
terasama, a u novije vrijeme se to radilo u intenzivnijem obliku pod vostvom Aleksandra Durmana.
28

Na Gradcu je sloj bio debeo od 4 do 5,50 m, a sadravao je preteno naslage starevake, badenske i vuedolske kulture. to se tie vuedolske kulture, uz mnotvo nalaza upozoriemo na nekoliko zanimljivosti.
U okviru starijeg eneolitskog nivoa na Gradcu bila
je izgraena velika dvodijelna kua, tzv. Megaron I.
Ispred te graevine su pronaeni ostaci od pet talioniarskih pei i uz njih mnogo bakarne troske, kalupa
i drugih predmeta potrebnih za izradu bakarnih izraevina.
Mnogo su sigurniji ostaci velike dvodijelne graevine iz mlaeg nivoa vuedolske kulture, tzv. Megarona II, koji svjedoe o zgradi 15,40 m duine i 9,60 m
irine. U veoj prostoriji je stajalo ognjite i lonarska
pe, te mnotvo keramike, raznih predmeta za svakodnevnu upotrebu i nekih objekata kulta. Pokraj ove
zgrade otkrivene su vee i manje jame, posebne vrste
podruma za smjetaj hrane, grobne komore. U podrumima, grobovima i na okolnom prostoru sakupljena je
takoer, masa keramike robe. Kao to je sam Gradac
bio prava akropola okolnih naselja, tako je Megaron II
vjerovatno bio sredite politike i duhovne moi okolnog prostora, sjedite nekog princepsa. Stojan Dimitrijevi, koji se u poslijeratnom periodu najvie bavio
vuedolskom kulturom, smatrao je da je Megaron II
bio zapravo i svetite, ukazujui na slijedee nalaze u
njemu: pokretne, sedlaste i druge rtvenike, prekrasnu
golubicu od peene gline i dijelove glinenih zavjetnih nogu. Meu jamama na okolnom prostoru je naroit interes pobudila jama u kojoj je naen cjelovit
kostur jelena. Ta jama je bila duboka 1,60 m, na kosturu jelena je unitena samo kalota lubanje, oko kostura je lealo mnotvo ulomaka vuedolske keramike.
Openito se smatra da je rije o ritualnom rtvovanju
jelena.
ta ovdje ukazuje na heliolatrijski kult?
Keramike izraevine iz Vuedola, kao i one iz
drugih nalazita vuedolske kulture, predstavljaju najdekorativniji keramiki repertoar itavog eneolitskog
doba. Povrine posuda su esto vrlo gusto pokrivene
geometrijskim motivima: trouglovima, rombovima,
kvadratima, cik-cak linijama, izvedenim u istoj duboreznoj tehnici uz upotrebu bijele, a ponekad i crvene inkrustacije. Daleko je, meutim, vanije da u
ovom ornamentnom sistemu veoma zapaeno mjesto
pripada motivu solarnog kruga s jednostrukim, dvostrukim i trostrukim krunicama. Neke krugove sa
vanjske strane nadopunjuju sitni urezi, latice (sunevi
zraci), to neobino pojaava utisak solarnog simbola. Stojan Dimitrijevi iznosi izvjesne rezerve prema
ovakvom tumaenju krunih motiva i jedino dozvo

Slika 15. Keramika kultna posuda u obliku golubice, Vuedol kod Vukovara

ljava da je divna posuda na glavi ene u dvostrukom

grobu kod Megarona II, ukraena krugovima i crvenom inkrustacijom, mogla da nosi na sebi solarnu
simboliku. ini nam se da je taj oprez pretjeran, pogotovo kada se uzme u obzir da je u sreditu mnogih od
golemih ukrasa na vuedolskoj keramici ucrtan motiv
krsta. A taj motiv neosporno, i od praiskona, oznaava
simbol Sunevog kulta.
Obilje solarnih motiva na keramici Vuedola je
siguran znak razvijene heliolatrije u ovom, ili u ovim
naseljima. Kult sjajnog Sunca je tako ponovno iziao
na scenu u punom intenzitetu. Ne treba, naime, smetnuti s uma da su na keramikim izraevinama iz Vuedola prikazivani jo motivi dvojne sjekire (labrys) i
osobito esto motivi razliito komponovanih trouglova. Ti motivi, u krajnjoj liniji, takoer pripadaju
sistemu solarne simbolike.
Slijedi problem rtvovanog jelena u jami pred Megaronom II na Gradcu. Sasvim je oito da je u pitanju
ritualni obred. Zbog ega bi, inae, uz kostur jelena

bila poloena mnoina keramike robe ako to nije ista

poputbina kao i one u grobovima sa ljudskim kosturima? Jelenu je pri rtvenom obredu snanim udarcem
razbijena lubanja i onda je uz odgovarajui ceremonijal pokopan u posebno pripremljenu jamu grobnicu.
U svemu naprijed iznesenom nema neke dileme,
ali je izostala potpunija saglasnost oko uloge jelena u
kultno-religioznim shvatanjima Vuedolaca.
Tumaenja se kreu od toga da je jelen simbol boanstva lova (grke Artemide!), da ima htonsku ulogu,
do njegove solarne simbolike. Aleksandar Stipevi,
na osnovu antikih literarnih podataka, saopava da je
rimski car Aurelijan, poslije pobjede nad Gotima, proao kroz Rim na kolima koja su vukla etiri jelena. Nakon mimohoda ove jelene je rtvovao kapitolijskom
Jupitru. Pri tome je vana napomena da je Aurelijan,
kao neko Amenofis IV Ehnaton, elio da kult Sunca
uvede kao slubeni kult u cijelom Rimskom carstvu. U
tom svjetlu jasna je i spomenuta rtva jelena. Sasvim
je jasno da je ova, kao i druge ivotinje, u eneolitskom
29

dobu izgubila davnu totemistiku poziciju, jer totemizam iezava ve poetkom neolitske civilizacije. A s
obzirom na tako bogatu solarnu simboliku na vue
dolskoj keramici uz pokopanog jelena, ne bi gotovo
trebalo biti sumnje da je i ritualno rtvovanje jelena
obavljeno u funkciji Suneva kulta. Bilo bi logino
pretpostaviti da je gospodar Gradca bio u isto vrijeme
i prvosvetenik ovako oznaenog Suneva kulta.
Niko se do sada nije pitao zbog ega je na Gradcu
izvreno samo nekoliko ukopa? Nema prave nekropole, nego postoje samo djeija komora (koja moda
pripada badenskom sloju), grob dviju ena i prebogato
opremljen grob mukarca i ene. Sve izgleda nepovezano jedno s drugim, sve se na neki nain uklapa u
funkciju odreenog kulta i uloge svetilita na Gradcu.
Usput spominjemo da je na pojedinim lokacijama
Vuedola naeno jo nekoliko kostura, odnosno ivotinjskih ukopa (pas, govedo, svinje, ovce, koza). Niim
se ne moe potvrditi da su i to rtveni ukopi. Vjerovatno su jednostavno zakopane uginule ivotinje.
Uz sve ovo nameu se jo tri pitanja.
Prvo. Dvojna sjekira labrys i njene grafike predstave se redovno tumae kao simbol nebeske munje,
odnosno simbol Suneva sjaja. Martin Hilsson, naprotiv, smatra da je labrys rtveno oruje i da se upotrebljavao u ritualnim obredima na Kreti. Teko se sloiti
sa tako jednostavnim objanjenjem, poto bi onda bilo
nemogue objasniti zato se simbol dvojne sjekire tako
esto pojavljuje na zidovima palata i njihovom namjetaju na tom istom ostrvu. Daleko je vjerovatnije da
je labrys simbol Suneva sjaja, a u Vuedolu, zajedno
sa solarnim ukrasima i rtvovanjem jelena, zaokruuje
simboliku solarnog kulta na Gradcu, odnosno na eneolitskom naselju u Vuedolu.
Drugo. Jedno od najljepih umjetnikih ostvarenja na Gradcu je prekrasno ukraena golubica (Sl. 15).
Otvor na glavi i unutarnja upljina upuuju na funkciju flae ove umjetnike tvorevine. ta ona oznaava,
kakva je njena uloga u Megaronu II? Sasvim je oevidno da se figura golubice ne bi mogla smjestiti u okvir
heliolatrijske simbolike, jer za tako neto nema valjanih indicija. U grkoj mitolokoj tradiciji golubovi se
obino nalaze u pratnji Afrodite, boginje ljubavi, ali i
boginje plodnosti. Znai li to da je i u vuedolskom,
uslovno nazvanom, panteonu uloga vrhovne moi bila
dodijeljena tamonjem boanstvenom paru: Sjajnom Suncu, odnosno njegovoj personificiranoj predstavi, i enskom paru, nekoj tamonjoj Heri, Afroditi ili nekoj Astarti? I da li je, moda, na Gradcu uz
gospodara i prvosvetenika solarnog kulta boravila
i neka svetenica paralelnog kulta, iji je simbol bila
30

ova golubica? Sve je mogue u jednoj tako razvijenoj

kultno-religioznoj sredini. Glava golubice je ukraena
likom dvostruke sjekire labrysa, a glava ene u bogato opremljenom dvojnom grobu je bila pokrivena
posudom sa izrazitim solarnim krugovima. Kao da i
ovi primjeri usmjeravaju nau misao u istom pravcu, u
pravcu pomisli da je na Vuedolu zaista u duhovnom
ivotu vladao svojevrstan vrhovni boanski par.
I tree. Bogat duhovni ivot eneolitske populacije
na Vuedolu, dokumentovan arheolokim nalazima,
iskazuje mnoge dodirne take sa egejskim duhovnim
svijetom, od Krete na zapadu do Mikene u Grkoj i
Male Azije na istoku Sredozemlja. Kretsko-mikenski
kulturni krug npr. obiluje izraevinama i likovima u
obliku labrysa. Kada tome dodamo predstave golubice te sedlaste rtvenike sa vuedolskog Gradca, koji
karakteriu i egejski svijet, podudarnost je vie nego
evidentna. Na tu podudarnost, uostalom, sasvim
opravdano je upozorio i sam R. Rudolph Schmidt u
svojoj poznatoj publikaciji o Vuedolu. Naa je obaveza da ovu podudarnost jo jednom naglasimo. Znatan dio Podunavlja i Balkana se od neolitskog doba
nalazio na periferiji egejsko-mediteranskog svijeta ili
u njegovom sastavu. U vrijeme razvoja eneolitske kulture na Vuedolu ta veza, odnosno ira pripadnost,
dola je do izraaja u posebnoj formi, bolje reeno
naroito u kultno-religioznoj sferi. Opet je potvreno da duhovni zasadi, religiozna shvatanja, pronalaze
puteve irenja u daleke prostore i da esto ne zavise
od puke srodnosti u ostalim segmentima kulture ili
u ekonomici. Kasnije emo upozoriti da su ponekad
podsticaji dolazili sa ove strane pa se ne radi samo o
primanju sa juga nego i o obratnim putevima irenja
nekih duhovnih zasada.

II. 3. Bronzano doba

Naprijed je naglaeno da je vuedolska kulturna grupa bila jedna od najrairenijih praistorijskih kultura u
Evropi. Izuzetno vitalna, ova grupa je odigrala vanu
ulogu i pri formiranju nekih (ili mnogih) bronzanodobskih kultura u Panoniji, Podunavlju, pa i dijelovima
Balkana.
Dovoljno je rei da se njen uticaj u tom pogledu
osjea u centralnoj Bosni (Debelo brdo kod Sarajeva),
u dolini Neretve (Varvara), na Jadranskom prostoru
(dolina Cetine). Na podruju glavne koncentracije
vuedolske populacije prvenstveno u Slavoniji, Sremu, pa i nekim drugim krajevima Panonije i srpskog
Podunavlja takva genetska uloga je jo vie izraena.

ini se da je toliko poznati panonski kompleks sa

inkrustriranom keramikom naslijedio od vuedolske
kulture mnoge elemente, naroito pri oblikovanju keramikih izraevina. U svim sluajevima nasljeivane
su i razliite varijante heliolatrijskog kulta. Jedna od
bronzanodopskih grupa u kojoj je ova genetska veza
vie nego evidentna je dubovako-utobrdska grupa i
ona nas na ovom mjestu prvenstveno zaokuplja.
Dubovako-utobrdska kultura je nazvana po nalazitu Dubovac u junom Banatu i utom brdu nedaleko od Golubca. Ona je najvie rairena na uskom
pojasu srpskog Podunavlja istono od ua Save, a
naroito nizvodno od ua Morave. Njene varijante
se javljaju i na podruju Oltenije u Rumuniji. Naselja
ove grupe su obino locirana na terasama neke rijeice
ili potoka, neka su sigurno bila i utvrena. Keramika
dubovako-utobrdske grupe je vrlo raznovrsna po
oblicima (istiu se etane urne i razne vrste zdjela) i
bogato je ornamentisana urezanim i udubljenim motivima, ispunjenim bijelom inkrustacijom. Posebno
spominjemo igosane krugove, ispunjene takoer bijelom inkrustacijom, jer je to jedna od potvrda Suneva kulta u ovoj grupi. Preteno pripada srednjem
bronzanom dobu.
Daleko najimpresivniju odliku dubovako-utobrdske kulture predstavlja njena plastika. Ona izaziva
mnoga krupna pitanja i zato se tom plastikom bavio
niz jugoslovenskih eminentnih naunika sa podruja
praistorijske arheologije, meu ostalim Miloje Vasi,
Draga Garaanin, Milutin Garaanin, Zagorka Letica.
Prvo je na sebe skrenuo panju izuzetno dekorisan
idol iz jednog groba u Klievcu kod Poarevca. Uao je
kao karakteristian primjerak u veliki broj evropskih
publikacija, ali je, naalost, nestao u toku prvog svjetskog rata (Sl. 16). Valjkasta je to statueta sa zvonoliko
proirenim donjim dijelom, ploasto rairenim ramenima, to bi trebalo predstavljati kruno savijene ruke,
a stubasta glava i glomazne ui su njene glavne formalne osobine. itava povrina tijela je bogato ukraena
gusto rafiranim i bijelo inkrustriranim trouglovima,
pravougaonicima, trakama, kao i nizom cik-cak traka izvedenih tano u maniru vuedolske ornamentike
na keramici. No, ovdje su, zapravo, bitni ukrasi u vidu
krugova: oi su predstavljene sa po nekoliko koncentrinih krunica, na debelom vratu je smjeten veliki
krug sa trougaonim laticama zrakama, a po jedan
istovjetan motiv je izveden na ploastim proirenjima
ramena. Lanac oko vrata se, takoer, na prsima zavrava medaljonom u obliku koncentrinih krugova. Treba li isticati da ovako napadna uestalost solarnih simbola po itavom gornjem dijelu idola identifikuje ovu

Slika 16. Idol iz Klievca kod Poarevca

figuru kao matovito oblikovano Sunevo boanstvo.

Jedan je od najljepih primjeraka u evropskoj praistorijskoj plastici. Srea je da je toliko puta reproduciran
u literaturi.
Milutin Garaanin je razradio tipologiju dubovako-utobrdske plastike (a, b, c tip), ali ipak, kada se
govori o umjetnosti u ovoj grupi, redovno misao polazi od dva primjerka glinenih kultnih kolica na Gradu u Dupljaji, mjestu izmeu Bele Crkve i Vrca. Oba
primjerka potiu iz grobova, kao, uostalom, i druge
plastine izraevine nae grupe. Jedna kolica se danas
nalaze u muzeju u Vrcu, a druga u Narodnom muzeju u Beogradu (Sl. 17). Primjerku iz Vrca nedostaju
neki bitni elementi sloene kompozicije i zato emo
31

Slika 17. Kultna glinena kolica iz Dupljaje kod Vrca

prikazati beogradska kultna kolica, koja je u osnovnoj

publikaciji detaljno opisao Jozo Petrovi.
Beogradski primjerak kolica iz Dupljaje ima slijedee osnovne dijelove:
a) stajalite figure je izvedeno u obliku ovalnog korita, na ijem dnu je urezan ornament uprotenog
toka (ili Suneva kruga!),
b) donji dio ovalnog stajalita je odebljao i kroz njega
je prolazila osovina na ijim krajevima su bila nasaena dva toka sa po etiri palca,
c) prednji dio ovalnog korita produava se u dvije
masivne rude, koje su na kraju zadebljale i zavravaju se glavama barskih ptica (patke ili labudovi),
d) kroz zadebljali dio rude prolazila je osovina za trei, prednji toak, postavljen izmeu ruda,
e) na ovalnom dijelu kola stajalitu figure stoji
lijepo dekorisana figura, a pred njom kao koija sjedi manja barska ptiica sa urezanim krilima. Ovalno stajalite je pozadi i sa strane ukraeno koncentrinim krugovima; tako su ukraeni i
tokovi na zavretku palaca. Oi ptica su takoer
32

oznaene koncentrinim krunicama. Sve u svemu, svuda solarna simbolika.

Posebna je pria figura koja stoji na ovako komponovanim kolicima. Ona ima ptiije lice, ruke su savijene i ake lee na trbuhu, tanak struk je obiljeen sa dvije linije (pojas!), dok se donji dio figure zvonoliko iri
do samog dna. I ovaj idol je bogato ornamentisan urezanim i bijelo inkrustriranim motivima. Oi su predstavljene sa po dva koncentrina kruga, na prsima je
izveden trostruko koncentrian krug, ispod pojasa vise
rafirani trouglovi iji se vrhovi zavravaju dvostrukim
krugovima, zvonolika haljina se zavrava frizom rafiranih trouglova, a izmeu ovog friza i pojasnih trouglova,
oko itave figure su poredani u alternaciji vei dvojni i manji jednostruki krugovi. Inae, vrat, prsa i lea su
ukraeni mnogim motivima sa spiralnim zavrecima.
Solarna simbolika je, dakle, bogato zastupljena i na figuri, odnosno na njenoj haljini.
I jo tri detalja na idolu. Ispod tipino enskog
odijela, sa zvonolikom suknjom, nalaze se naglaene

muke genitalije. Prema tome, radi se specijalnoj predstavi mukog idola. Drugo, sa zadnje strane, od vrha
glave do pojasa su izdubljena etiri manja udubljenja.
I tree, na prednjem toku je ostala zelena patina na
mjestu rupe za osovinu, pretpostavlja se da su osovine
bile nainjene od bronzanih ipki. S obzirom na kulturno-istorijsku vanost, ova kultna kolica zasluuju
ovakav, neto opirniji, opis. Vjerovatno su i vraka
kolica imala slinu kompoziciju, ali im je izgubljen itav prednji dio (npr. rude i ptice). Oba ova primjerka
se mogu datirati oko polovine II milenija st. e. Od prve
objave kultnih kolica iz Dupljaje 1930. godine vodi se
sve do danas struna diskusija oko toga ta ovi objekti
predstavljaju i emu sve oni mogu sluiti. Ve je Jozo
Petrovi te godine iznio tezu da se na kolicima sa
barskim pticama vozilo boanstvo Sunca i plodnosti,
identino sa kasnijim helenskim Apolonom i Belenusom. ini se da je bio na pravom putu, jer se do dananjih dana nije promijenila ovakva osnovna teza, osim
u odreenim pojedinostima. Temeljitu razradu te teze
izvrila je Draga Garaanin, uvodei u razmatranje
moguu vezu sa Hiperborejskim mitom. Ova mitska
populacija Hiperborejaca (ili Boreaca!) je, prema grkoj mitolokoj tradiciji, ivjela sjeverno od helenskih
krajeva, u vjeno zamagljenom krajoliku. Draga Garaanin sa mnogo opravdanih razloga smatra da bi Podunavlje moglo biti jedna takva zemlja. Ona upozora
va i na esto citiranu mitoloku predaju da Apolon
pola godine provodi na Delosu, a drugu polovinu u
zemlji Hiperborejaca. Pri tome se, ipak, donekle koleba izmeu Apolona i trakog Dionisa, koji je takoer
imao i ulogu boanstva plodnosti. to se tie barskih
ptica, one su bile posveene velikom broju boanstava
(Nimfa Herkina u Beotiji, Hermes, Apolon i Afrodita,
odnosno Mars i Venera, pa Izida, Astarta, Oziris). Na
kraju i ova autorica se opredjeljuje za rjeenje da figura
na kolicima iz Dupljaje predstavlja svakako boanstvo
plodnosti, a i same ptice su simbol plodnosti. Bio bi to
neka vrsta pretee Apolona, obuenog u ensko odijelo.
Milutin Garaanin prihvata, u sutini, prednje rjeenje i teite svojih razmatranja prenosi na veze dubovako-utobrdske kulture sa mikenskim svijetom
na jugu Balkana. On smatra da su mikenski uticaji,
koji se ogledaju u oblikovanju plastinih izraevina i u
itavoj keramikoj produkciji, stizali do srpskog Podunavlja preko Trakije. No, u isto vrijeme je dokumentovan i obratni put uticaja. Tako npr., naglaava Milutin
Garaanin, plastika i keramika u grobovima iz doba
geometrijskog stila na Kerameikosu u Ateni izlazi iz
kruga materijalne kulture Grke toga vremena i usko
se vezuje za dubovako-utobrdsku grupu. U kasnijem

razvoju, nasljednici nae grupe su igrali vanu ulogu

u ruenju samog mikenskog svijeta (egejska seoba
kasne bronze!). Tim putem ovaj autor je stigao i do
pretpostavke da je tokom bronzanog doba vjerovatno
ostvarena posebna kulturna koine izmeu istonomediteranskog svijeta i svijeta donjeg Podunavlja.
Plastikom dubovako-utobrdske grupe najdetaljnije se bavila Zagorka Letica u svom vanom djelu 1973. god. Ona takoer konstatuje da su elementi
kretsko-mikenske kulture stizali u Podunavlje bonim
putem preko Trakije u donje, pa u srednje Podunavlje.
No, kretsko-mikenski elementi su prisutni i u vuedol
skoj kulturi, a ta dva kompleksa se ne mogu hronoloki uskladiti. Zato Zagorka Letica pledira za Anadoliju
kao osnovno, odnosno najstarije izvorite ovih elemenata (dvojne sjekire, golubice, konsekrativni rogovi,
kukasti krst). Odatle su se ti elementi irili prema Egeji
i Balkanu, pa su tako stigli i do podruja vuedolske
grupe, do sremsko-slavonskog podruja, gdje su zabiljeeni i najarhainiji tipovi plastike dubovako-utobrdske kulture. Ova autorica je prenijela miljenja
mnogih strunjaka o znaenju ove plastike (N. Vasi,
M. Hoernes, D. Berciu, E. Comsa, L. Hajek, V. Dumitrescu, G. Wilke), ali se, na kraju, ipak, veina miljenja svodi na neko vrhovno ensko boanstvo. Poto
je figura na kolicima iz Dupljaje neosporno mukog
pola, Zagorka Letica onda pretpostavlja da su u religiji
dubovako-utobrdske grupe najvaniju ulogu igrala
dva boanstva: jedno ensko boanstvo plodnosti i
drugo muko povezano sa solarnim kultom. I, to je
najvanije, plastika ove grupe je uglavnom vezana za
pogrebni ritual i vjerovanje u zagrobni ivot.
U ovom kontekstu treba spomenuti i miljenje Borivoja ovia, izneseno u Praistoriji jugoslavenskih zemalja IV, koji prihvata stanovite da kolica iz Dupljaje
stoje u vezi sa kultom Apolona i da se moda u jugoslavenskom Podunavlju nalazio i jedan od prvobitnih
centara toga kulta. Na tom mjestu on doslovno kae:
Vjerovatno je da se uloga ove grupe antropomorfne
plastike ne iscrpljuje u okviru spomenutog kulta, ve
da ima i iri, odnosno raznovrsniji znaaj, pogotovo
s obzirom na moguu idejnu vezu sa znatno starijom,
eneolitskom plastikom srodnog tipa, s jedne, te na
estu praksu da se statuete (u okviru dubovako-utobrdske grupe) stavljaju kao poseban prilog u grob,
to moe imati veze sa razliitim vidovima htonskog
kulta, izmeu ostalog i sa kultom plodnosti.
Dovodei ove osnovne postavke o karakteru dubovako-utobrdske kulture, prvenstveno uvenih
kultnih kolica iz Dupljaje, u vezu sa naom temom o
33

heliolatrijskom kultu, neke od navedenih postavki treba istai, a neke i dopuniti moguim novim vienjima.
1. Sam opis beogradskog primjerka kolica iz Dupljaje
jasno svjedoi da je u pitanju poseban vid heliolatrijskog kulta. Mnotvo solarnih simbola (krugova),
kao i barske ptice, oiti su dokumenti za takvu ocjenu. Na kolicima u Vrcu urezane su i etiri svastike
na tamonjoj figuri. Na keramici dubovako-utobrdske kulturne grupe inkrustirani krugovi se vrlo
esto ponavljaju i samo potvruju da je ova bronzanodobska populacija srednjeg i kasnog bronzanog
doba (preteno 1513. vijek st. e.) briljivo njegovala kult sjajnog i plodonosnog Sunca.
2. Sasvim je vjerovatno da keramika i plastika ove grupe vue neke osnovne stilske odlike iz tradicije vuedolske kulture. Tako je, ini se, naslijeen i oito
vrlo razvijen kult Sunca. Ne mogu se, naravno, zanemariti ni neke oigledne razlike. Antropomorfna
plastika dubovako-utobrdske grupe je neuporedivo razvijenija i brojnija od one vuedolske; stavljana
je uglavnom u grobove spaljenih pokojnika.
3. Nesumnjiva je konstatacija da je dubovako-utobrdska kulturna grupa, posebno u duhovnom
ivotu, njegovala neke elemente sline onim u mikenskom svijetu na jugu Balkana. Kako su ostvarivani ti kontakti i da li su oni uope odravani?
Centralni Balkan, sa moravsko-vardarskom magistralom, ne pokazuje dosada nikakve znakove da
su kontakti odravani ovim pravcem. Tako ostaje
najvjerovatnija pretpostavka o Anadoliji kao zajednikom izvoritu spomenutih kultno-religioznih elemenata. U tom svjetlu treba shvatiti tezu
Milutina Garaanina da je u toku bronzanog doba
ostvarena posebna kulturna koine izmeu istonomediteranskog svijeta i svijeta donjeg Podunavlja.
4. O ulozi enskih figura u grobovima dubovakoutobrdske grupe (ako su to zaista enske figure?)
bie govora u poglavlju o pogrebnom ritualu. Ovdje su u pitanju kultna kolica iz Dupljaje. Izgleda
mi da nema nikakve dileme u interpretaciji ove
vrlo skladno komponovane plastine predstave.
Na kolicima se vozi boanstvo Sunca i itava kompozicija je posveena originalnom heliolatrijskom
kultu. Sada se, meutim, mora staviti u fokus razmiljanja hiperborejski mit. Apolon je u Heladi u
estom vijeku postao boanstvo Sunca par exellence, i ba u toj ulozi Apolon je dospio u vezu sa
mitom o zemlji Hiperborejaca. Nastala je legenda
o daru Zeusa prilikom njegovog roenja (kola sa
zapregom labudova!) i odlazak u zemlju Hiper34

borejaca neposredno poslije roenja, i to na pok

lonjenim kolima. Ta legenda je, onda, dopunjena
mitom kako Apolon svake godine pola vremena
provodi na Delosu, a drugu polovinu u zemlji
Hiperborejaca. Zbog ega Apolon, sada bog Sunca,
toliko tei da polovinu godinjeg doba provede u
dalekoj i tmurnoj zemlji na sjeveru od Egeje? Oito
je to znak daleke veze Egeje i Podunavlja u duhovnom ivotu, koju smo ve doveli u kontekst teze
o zajednikom izvoru mnogih duhovnih zasada iz
Anadolije. Kada Ernest Sproekhoff kae da se ne
moe uope nai bolji primjer prikaza Apolonovih
kola od onih iz Dupljaje, onda slijedi samo jedan
zakljuak: u srednjem Podunavlju je znatno ranije
nego u Grkoj izbilo u prvi plan boanstvo Sunca (naalost, za sada bezimeno!), pa je tu roena
i predodba da se ovo boanstvo vozi nebeskim
svodom u kolima sa ptiijom zapregom. Kolica
iz Dupljaje to nesumnjivo potvruju. A dogaalo se to u zemlji Hiperborejaca. Kult jednog tako
monog boanstva postepeno se irio prema jugu i
potpuno je inkorporiran u kult tamonjeg Apolona. Mit o njegovom porijeklu proizvodi i legendu o
tenji netom roenog Apolona da se odveze u svoju stvarnu postojbinu, kao i njegovu tenju da dio
godine provede u toj dalekoj postojbini. Ovakvim
slijedom misli se pribliavamo moguem glavnom
zakljuku: kult hiperborejskog boga Sunca Apolona potekao je iz Podunavlja i odatle je kasnije preuzet u Heladi, slino kao to je kult Dionisa Zagreja
potekao iz Trakije. Samim tim dubovako-utobrdska grupa dobiva mnogostruko na vanosti, jer,
ako se prihvati prednja teza, u njenom okrilju i u
okviru srodnih grupa srednjeg Podunavlja je roen jedan tako vaan kult kao to je kult Apolona
Foibosa (nije, naravno, rije o drugim osobinama
helenskog Apolona i njegova kulta u cjelini).
5. I, najzad, jo jedna mogua hipoteza. Populacija dubovako-utobrdske grupe je u pogrebnom
ritualu upranjavala gotovo redovno spaljivanje
pokojnika i pohranjivanje spaljenih ostataka u
grobne urne. Zagorka Letica se bavila i ovim pitanjem pa, meu ostalim, konstatuje da se ve kod
poznog eneolita (npr. velika humka u Batajnici sa
pepeonom urnom vuedolskog tipa), ... pokojnici esto spaljuju i grobovi s urnama postaju jedna
od najkarakteristinijih obiljeja kulturnih grupa
bronzanog doba u srednjem Podunavlju. Ideja o
spaljivanju mrtvih je, po njenom miljenju, mnogo
sloenija od inhumacije: spaljivanjem se pokojnik
definitivno odvaja od ivota i svoje okoline, vatra

koja unitava tijelo simbolino oslobaa duu i ona

moe nesmetano da luta daleko od prebivalita ivih, a svijet mrtvih je iza velike vode, jer ptice sugeriu daleko putovanje.
Moemo se, bez daljeg, sloiti sa miljenjem Zagorke Letice da je ideja o spaljivanju pokojnika odraz
daleko suptilnije svijesti bronzanodobskih populacija srednjeg Podunavlja, meu koje spadaju i nosioci
dubovako-utobrdske kulture. A takva via intelektualna razina bila je u stanju da proizvede i neke druge predodbe, ne samo daleko putovanje due preko
vode. Postavlja se, naime, pitanje da li bi se ideja o
spaljivanju pokojnika mogla dovesti u vezu sa razvijenim heliolatrijskim kultom na ovom prostoru? Ako
je ve postojala ideja o tijelu i dui kao dva dijela ljudskog bia, odmah se namee i pitanje ta je to dua i
kako ona nastaje? Da li je ve bronzano doba vrijeme
da se uvede u blie razmatranje prastaro shvatanje naravi ljudske due o kojem je govorio Branimir Gabrievi, odnosno da je dua dio Suneve ognjene sile i
da, kao takva, nakon smrti i dalje ivi, da je besmrtna
kao i samo Sunce? ta bi, u sutini, trebalo znaiti to
prastaro shvatanje iz kojeg je nastao grki mit o Prometeju i njegovom stvaranju ljudske due iz ukradene
bice Sunevih kola? Helenska religija i mitologija je
utoliko originalna ukoliko je na originalan nain spojila u jedinstven religijski i mitoloko-kultni sistem
razliite elemente iz starijih kultura i okolnih prostora
sa onima koji su nastali na vlastitom tlu. Ako je kult
Dionisa preuzet iz Trakije, ako je Apolon Foibos (bog
Sunca) mogao biti preuzet iz zemlje Hiperborejaca,
zato i prometejski mit ne bi stavili u iste koordinate? Moda, zaista, ne bi trebalo strogo odvajati ideju o
spaljivanju pokojnika i oslobaanju njegove due od
tovanja Sunca kao nosioca najvie plodonosne snage i ognjene sile. U tom sluaju bi srednje Podunavlje,
pogotovo dubovako-utobrdska kultura, bili nosioci
jednog takvog sinkretizma, koji je onda inkorporiran
u predivni mitoloki sistem starih Helena. Uostalom,
egejska seoba je pola sa ovih strana, populacija obiljeena kao plemenske zajednice kulture polja sa urnama
bila je ona snaga koja je sruila mikensko carstvo. Ta
populacija je nosila sa sobom i mnoga svoja duhovna
dostignua, tim putem je vrlo jednostavno mogao stii
i poseban Apolonov kult i mitoloka predstava o stvaranju due iz Suneva ognja.
Polazei od karaktera kultnih kolica iz Dupljaje i
ocjene osnovnih svojstava dubovako-utobrdske kulture dolazimo do neospornog zakljuka da je u ovoj
grupi i u srednjem Podunavlju openito bronzano

doba bilo obiljeeno veoma razvijenim heliolatrijskim kultom. I ne samo to. U tom kultu je formiran
lik Suneva boanstva koje se vozi nebeskim svodom
u kolima sa ptiijom zapregom. Moglo bi se moda,
postaviti pitanje da li je kasnije dolo do helenizacije
ovog boanstva u liku Apolona Foibosa ili su se spojila
dva istovjetna kulta u hiperborejskom mitu. ini nam
se da je danas daleko prihvatljivije prvo rjeenje i to
ba zbog vonje novoroenog Apolona u zemlju Hiperborejaca. Rani prelazak na incineraciju u pogrebnom ritualu u srednjem Podunavlju navodi na sasvim
realan zakljuak da odavde potie i prometejski mit o
stvaranju ljudske due. Tako nam se bronzanodobske
kulture sa inkrustriranom keramikom Podunavlja, prvenstveno dubovako-utobrdska kultura, prikazuju
u sasvim novom svjetlu i u odnosu na duhovni i religiozni ivot antike Helade i Egeje. One ravnopravno
uestvuju u svemu onom to bi se moglo nazvati istonomediteransko-podunavska koine bronzanog, pa i
kasnijeg vremena.

II. 4. eljezno doba

Stara tradicija tovanja Sunca ili heliolatrija odravala
se na irem prostoru junoslavenskih zemalja sve do
kraja praistorije, najvie u onim krajevima u kojima
je bila ranije rasprostranjena vuedolska kultura. Toj
staroj tradiciji su doprinosile i srodne stare grupe:
ljubljanska pa onda i cetinska kultura. Nije malo bronzanodopskih kultura i grupa, na ijim su naseljima ili
u grobovima naeni predmeti koji se mogu oznaiti kao kultni objekti, bolje reeno solarni simboli. U
tome prednjae okrugle ploice, ukraene raznovrsnim ornamentima, privjesci u obliku dvojne sjekire,
ptice i slino, bez sumnje nakitni predmeti na odijelu.
Primjera radi spomenimo ovakve nalaze u dalmatskoj
kulturnoj grupi (Tikovac, Dabra) ili u glasinakim
grobovima (Brezje, Taline, Vrlazje). Heliolatrijska tradicija je jo mnogostruko vie dola do izraaja u e
ljeznom dobu. Iz Donje Doline na Savi potiu sjajno
ukraene falere, pa ukras u obliku ploice sa laticama,
uokvirene tankim limenim obruem, autentian svjedok ovog kulta. Liburnska i japodska grupa su nam
ostavile itav niz malih, limenih figurica prekrivenih
urezanim golemim kruiima (Sl. 18), a tu su i odgovarajui grobni prilozi iz Novog Pazara u Sandaku
i Trebenita u junoj Makedoniji.
ini se, meutim, da su najreprezentativniji predstavnici Suneva kulta na junoslavenskim prostorima
u kasnijim praistorijskim periodima svetilite na Podu
35

Slika 18. Privjesak od bronzanog lima

sa antropomorfnim figuricama ukraene kruiima,
Kompolje kod Prozora u Lici

kod Bugojna i grob sa kultnim kolicima sa Glasinca.

Njihovoj prezentaciji posveujemo slijedee redove.
Pod kod Bugojna je, koliko se danas moe proci
jeniti, jedno od najvanijih centara iliro-panonskog
plemenskog saveza Desitijata, ije su zajednice ivjele
na prostoru izmeu gornjeg toka Vrbasa, gornjeg toka
Bosne i doline Lave. Naselje je bilo locirano na vrlo
pogodnom breuljku iznad rjeica Porinice i kontinuirano nastanjeno od 12. stoljea st. e. do rimske okupacije ovih krajeva, dakle, od kasnog bronzanog doba
do kraja mlaeg eljeznog doba. Gotovo dvije decenije
ovdje su vrena istraivanja pod strunim vostvom
Borivoja ovia i zato je ovo jedan od najdetaljnije
istraenih praistorijsklh lokaliteta u zapadnijim dijelovima Balkana. Pod je bio utvreno naselje, iji su
odbrambeni bedemi nekoliko puta obnavljani i pojaavani, uz upotrebu zemlje, kamena i drvenih palisada. itav jedan milenij ti bedemi su osiguravali prosperitet drutvene zajednice desitijatskog naroda na
ovako istaknutom mjestu. Samo naselje karakterisalo
je nekoliko vrlo upeatljivih komunalnih i drutvenoekonomskih elemenata. Tako je dvjema ukrtenim dijagonalama, glavnim i potarasanim saobraajnicama,
naseljeni prostor bio podijeljen na etiri podjednaka
dijela, na kojima su podizani stambeni objekti. Sporednim, slabije ureenim saobraajnicama osiguravalo se
komuniciranje sa glavnim dijagonalama i sa izlaznim
naseobinskim vratima. Sve kue, izgraene uglavnom
36

od vrste drvene grae, bile su pravilno poredane pa

naseobinski kompleks na Podu, sa takvim stambenim
rasterom i glavnim saobraajnicama, neosporno daje
utisak jednog pravog protourbanog naselja. Gotovo
po istom principu su bili izgraivani i mnogi kasniji
antiki gradovi. Kue su bile dvodijelne, a kasnije i trodijelne, lijepo unutra ureene, sa stalnim i pokretnim
peima, mnogobrojnim drvenim i drugim namjetajem. Stanovnitvo Poda se bavilo zemljoradnjom, stoarstvom, zanatstvom i lovom. U toku eljeznog doba
je dolo do vrlo intenzivne talioniarske djelatnosti
pa su izraevine od eljeza orue i oruje sasvim
sigurno prodavane i drugim naseljima. Uz neke graevine je ostalo mnogo zgure, bile su u njima prave
radionice. Neobino su interesantni ostaci jedne graevine u ijim je ruevinama otkriveno mnotvo jele
njih rogova, poluizraevina i nedovrenih predmeta
od jelenje roine. Sam istraiva naglaava da je u toj
kui postojala posebna radionica za izradu kotanih
predmeta, eljeva, igala, nakitnih i slinih izraevina,
vjerovatno odravana u toku vie generacija. Oito da
je tokom eljeznog doba dolo na Podu do specijalizacije zanimanja, dakle i do drutvene diferencijacije.
Pored toga, Pod je vremenom postao i jedna od postaja za razmjenu dobara, neka vrsta trgovake stanice. O
tome na primjer svjedoe neke vrste fibula i keramikih sudova ukraenih metalnim aplikacijama koje su
ovamo stigle iz istonoalpske oblasti ili roba dovezena
iz radionica u junoj Italiji, odnosno iz etrurskih proizvoakih centara. Radionice na Podu su vjerovatno
isporuivale u zamjenu svoje proizvode. Nije iskljueno da su se na ovom mjestu sastajali i trgovci iz raz
liitih krajeva da prodaju i kupuju svakovrsnu robu.
Naravno, ovo je samo jedna mogua pretpostavka.
Iznijeli smo ove podatke kao neku vrstu okvira za
jednu posebnu graevinu, svetilite hram, iz vremena 7/6. vijek st. e., dakle iz vremena velikog procvata
eljeznodobnog naselja na Podu. Ta graevina se nalazila blizu glavne ulazne kapije u naselje, pravougaonog je oblika, veliine oko 6 x 5 m. Sastojala se od
dvije prostorije: velike prednje sa podnicom od gline
i manje zadnje, veliine 2 x 5 m. Ba ova zadnja prostorija odreuje pravu namjenu itavog objekta. Bila je
uzdignuta oko 80 cm iznad velike sobe i, prema mnogobrojnim ostacima glinenih oplata, proelje i zidovi
su bili vrlo dekorativno ukraeni reljefno izvedenim
motivima: trouglovima, cik-cak motivima i koncentrinim krugovima. Ovi posljednji jasno asociraju
na solarni kult. Na sredini podnice tako dekorisanog
prostora napravljeno je okruglo ognjite od kamene
podloge i glinenog premaza. Pozadi ognjita stajala je

Slika 19. Glinena oplata iz svetilita sa stilizovanim ljudskim glavama i solarnim diskom, Pod kod Bugojna

reetkasta vertikalna konstrukcija od drvenih stubaca

i horizontalnih greda, kompletno oblijepljenih glinenom oplatom, bogato dekorisanom geometrijskim

motivima i solarnim simbolima. Jedan broj vertikalnih stubaca zavravao se vrlo stilizovanim ljudskim
glavama, meu kojima su se mogla odvojiti dva tipa
37

ovalne glave sa neto detaljnije oznaenim dijelovima

lica i etvrtaste glave sa jako naglaenim obrvama i dugakim nosom (Sl. 19, 1 i 2). Samo jedan stubac, sas
vim sigurno sredinji, zavravao se lijepo dekorisanim
diskom.
Sam Borivoj ovi, dugogodinji istraiva Poda,
ovu je graevinu oznaio kao mjesno svetilite, malu
uzdignutu prostoriju kao neku vrstu svetilinog oltara,
ognjite kao rtvenik pred reetkastim postrojenjem.
esta upotreba solarnog simbola u spomenutom dekorativnom sistemu, a naroito stubac sa diskom (Sl.
19, 3), gotovo sigurno svjedoe da je ovdje u pitanju
svetilite posveeno boanstvu Sunca. Sam istraiva
je, dodue, ostao u dilemi da li se kod ovog sakralnog
objekta radilo o kultu heroiziranih predaka osnivaa
naselja ili o jednom malom panteonu boanstava ireg
znaaja. Pri tome doslovno kae: sama injenica da
je ve u vrijeme oko 600-te godine stare ere u jednom
naselju duboko u unutranjosti postojalo pravo zajedniko svetilite, govori o tome da je razvoj religioznog
sistema u starije eljezno doba dostigao znaajan nap
redak. Na drugom mjestu ovu konstataciju dopunjava i
ocjenom: ... da je zamiljanje bogova u ljudskom obliku ve bilo nalo mjesta u razvoju religije Desitijata.
Respektujui oprez istraivaa, neto smo blii jednoj slobodnijoj interpretaciji. Smatramo da je opisani
objekat na Podu najvjerovatnije pripadao kultu Sunca
i da je heliolatrija, kao dio religioznog sistema praistorijskih zajednica, bila veoma razvijena u ovom naselju.
Zar nas stubac sa diskom iz svetilita ne podsjea na
podatak koji donosi Maksim Tirski (retor iz II st. n.
e.) da Peonci oboavaju Sunce u obliku malog diska
privrenog na visokoj motci. Peonci, dodue, ive
mnogo junije od Desitijata, ali je analogija vie nego
oigledna. Nije daleko od pomisli da antropomorfni,
uproteni likovi na drugim stupcima reetkastog postrojenja predstavljaju pratnju Suneva boanstva. Sasvim je mogue da ovalne glave reprezentuju enskog,
a etvrtaste mukog pratioca boga Sunca. Ne znamo
im imena, ali je pretpostavka o eventualnom postojanju neke vrste Panteona kod Desitijata, pa i na Podu,
sasvim mogua. Uostalom, zato bi boanska trijada,
svojstvena mnogim politeistikim religijama, bila neto tako potpuno strano ovim krajevima? I neki drugi
nalazi na Podu ulaze u krug dokumenata o religioznim predstavama njegovih stanovnika. Tako su u sloju sa kraja bronzanog doba otkriveni ostaci nekog kul
tnog mjesta svetilita ili oltara ograenog, po svoj
prilici na slian nain kao i ovo iz eljeznog doba. U
sredini te konstrukcije je bila iskopana jama sa veom
posudom na njenom dnu, vjerovatno za neke libaci38

je. U ruevinama nekih kua leale su konjske lubanje, moda predstavnici demona zatitnika kovaa.
Ovome se prikljuuju i nalazi glinenih rogova, koji
oponaaju rogove goveeta (neka vrsta konsekrativnih
rogova!) i stavljani su vjerovatno na kune fasade, kao
to su stavljani na kue u neolitskoj Vini, ili na kretske palate. Dakle, vrlo stara i vrlo rairena religiozna
pojava, po opem shvatanju vezana uz kult plodnosti.
Na Podu, ekonomskom i kulturnom centru Desitijata, religiozna misao se raznoliko manifestovala. Pa
ipak, kult i oboavanje Sunca je moralo stajati u sreditu panje. O tome sasvim jasno svjedoi svetilite
iz eljeznog doba, ali i mnogobrojni kruni ukrasi,
solarni simboli, na keramici i nekim drugim izraevinama. Zato sa mnogo opravdanja moemo zakljuiti
da je naselje na Podu bilo i vaan punkt heliolatrijskog
kulta na ovom balkanskom prostoru.
Ptiija kultna kolica sa Glasinca pripadaju otprilike istom vremenu kao i naprijed opisano svetilite na
Podu. Smatraju se jedinstvenom umjetnikom i sakralnom pojavom ne samo na podruju istone Bosne
nego i na mnogo irem balkanskom i vanbalkanskom
prostoru.
Glasinako polje, po kojem je dobila ime vrlo rairena kulturna grupa bronzanog i eljeznog doba,
lei oko 40 km istono od Sarajeva. Jo 1880. godine
preko ovog polja je izgraivana cesta prema Rogatici,
a porunik Leksa, oficir austrougarske vojske, sa svojom jedinicom raskopao je vei broj grobnih gomila
radi pribavljanja materijala za nasipanje cestovne trase. U jednoj veoj humci naiao je na grob sa dosta
poputbenih priloga, meu kojima su se, uz nekoliko
nakitnih predmeta i jednog bronzanog pehara grkog
tipa, nalazila i uvena glasinaka kolica. Svi predmeti
su poslani u Be i odmah objavljeni u Saoptenjima
Bekog antropolokog drutva. Ve na osnovu ovog
saoptenja Glasinac je uao kao pojam u evropsku praistorijsku nauku i njenu kulturnu batinu.
Sistematska istraivanja praistorijskih grobnih
humki i gradinskih naselja na irem podruju oko
Glasinakog polja su poela 1888. godine, poslije osnivanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu i traju sa prekidima sve do dana dananjeg (ore Stratimirovi, iro
Truhelka, Franjo Fiala, Vejsil uri, Borivoj ovi,
Blagoje Govedarica i drugi). Istraeno je preko 1000
grobnih humki, ali zvui kao kuriozum injenica da
nikad vie strunjaci nisu naili na neto slino ovim
kolicima. Sama istraivanja su obuhvatila prostore od
Sokoca i Rogatice do Drine, a ostalo je jo toliko ili
neto vie neistraenih gomila humki. Znaajno je
meutim, da su istraivanja praistorijskih nekropola

Slika 20. Kultna kolica iz Podromanije na Glasincu

provedena tokom dvadesetog vijeka dalje od Drine,

na podruju zapadne Srbije u Crnoj Gori i sjevernoj
Albaniji, ukazala na izrazitu srodnost sa glasinakom
kulturom, naroito onom koja pripada kasnom bronzanom i eljeznom dobu. Kako je ta srodnost vie nego
evidentna sa grobnim nalazima na podruju rijeke
Mati u sjevernoj Albaniji, danas se ustalio termin kultura Glasinac-Mati. Sam Glasinac se naao na periferiji tog velikog kulturnog kompleksa. Ranije se smatralo da su nosioci glasinake kulture bile plemenske
zajednice Desitijata, no sada se poslije iznoenja vrlo
argumentovanih dokaza od strane Borivoja ovia
ova kultura zasigurno pripisuje velikom plemenskom
savezu Autarijata. Naravno, to ne znai da su dijelovi
autarijatskog saveza nastanjavali itav prostor izmeu
Glasinca, Morave i rijeke Mati, ali je neosporno da su
Autarijati dali znaajan peat jednoj neobino rairenoj kulturnoj modi na navedenim prostorima.
Izvorno podruje glasinake kulture u istonoj Bosni, svojim prostranim panjacima veoma pogodno za
ivot stoarskih grupa, bilo je nastanjeno od kraja eneolitskog doba. Kako pokazuju najnovija istraivanja
gradina od strane Blagoja Govedarice, prvi naseljenici
koji su tamo doli pripadali su kasnoj grani vuedolske
kulturne grupe. Stoga i ne iznenauje pojava da je na
Glasincu i u okviru glasinake kulture od poetka do
kraja bio razvijen kult Sunca, da je heliolatrija zauzimala dostojno mjesto u religioznom sistemu tamonjeg stanovnita. Po nalazima u istraenim grobovima

jasno se vidi da je poetkom bronzanog doba itavo

podruje bilo rijetko naseljeno. Stanovnitvo se neto
povezalo u srednjem, a jo vie u kasnom bronzanom
dobu. Kulminaciju populacionog rasta doivio je ovaj
brdoviti dio istone Bosne u eljeznom dobu, tako da
su Autarijati u petom vijeku stare ere izvrili snanu
ekspanziju prema podruju zapadne Morave i centralnog Balkana. O tome neke podatke donosi i rimski
historiar Strabon.
Kultna kolica, o kojima je ovdje rije, stavljena su
u grob na Glasinakom polju u sredini ili na kraju sedmog stoljea st. e. (Sl. 20). S obzirom na to da barske
ptice dominiraju ovom umjetnikom tvorevinom, ta
kolica, bez ikakve sumnje, odraavaju snano razvijeni solarni kult na glasinakom podruju i u tom vremenu. Meutim, solarni kult je posvjedoen, kako je
ve reeno, i u ranijim periodima, pa i u vremenu koje
je neposredno prethodilo grobu sa kultnim kolicima.
Pri tome se oslanjamo na okrugle ukrasne ploe iz nekropola u Talinama, Brezju, Vrlazijama, Planju, koje
su bogato ornamentisane krugovima sastavljenim od
rafiranih trouglova, a odlikuju se vrlo istaknutim sredinjim dijelom, ponekad ukraenim zrakastim Sunevim simbolom (Taline). Pripadaju vremenu izmeu
1000. i 800. god. st. e. Krajem osmog i u sedmom vijeku najveu mo na itavom prostoru istonobosanske
glasinake grupe imali su knezovi sa mono utvrenog
naselja kod dananjeg sela Ilijak. Otkriveni su njihovi
grobovi pod gomilama, bogato snabdjeveni eljeznim
39

orujem, bronzanim nakitom, kneevskim skiptrima,

bronzanim posudama strane provenijencije i slino.
Meu ovim grobnim prilozima istiu se tri para bronzanih nazuvaka za noge knemida. Jedan par tih knemida je zapravo preraen od dvaju oklopa za prsa i
naknadno ukraen iskucanim ornametima. Ostala je,
ipak, gotovo nedirnuta i urezana ornamentika sa oklopa, koja se sastojala od itavog niza solarnih motiva, u
sredini veliki krugovi, oko njih osam razliito komponovanih solarnih krugova, a rub oklopa je bio posijan
malim koncentrinim krugovima (dodue spojenih
nekim tangentama) (Sl. 21). Ilijaki ratnik se na prsima obilno opskrbio solarnim simbolima, smatrajui
da se tim i dobro zatitio od udara neprijatelja. Kasnije
emo se jo jednom vratiti na ove, naknadno preraene oklope. Grobovi iz eljeznog doba obiluju, dalje,
prilozima u vidu okruglih toka, kopi, fibula, ponekad
sa dva ili etiri diska, sa laticama na rubovima diskova.
Sve je to, u stvari, solarna simbolika.
Glasinaka kultna kolica se sastoje od etiri toka,
sa po osam irokih palaca na svakom toku. Na spojnici izmeu osovina nasaena je vea, a na njoj sjedi
manja ptiija figura. Pored toga, na prednjoj i zadnjoj
osovini posaena je jo jedna glava male ptice. Neki
detalji na ovim figurama su vie nego zanimljivi. Prema obliku glave i irokom kljunu, prikazane su sigurno barske ptice, neka vrsta pataka. Na vrhu glava se,
meutim, istiu kreste i stilizovane ivotinjske ui!
Umjetnik se u tom pogledu oslobodio svakog ablona.
Na stranama velike ptice je prikazana posebna vrsta
konjske orme, tako da se zbog ovog detalja i zbog naprijed izduenog vrata dobiva neosporan dojam kako
ptica vue sama kola. Gornja ptica slui kao poklopac
nad upljim tijelom velike ptice.
Ovaj jedinstveni primjerak umjetnikog djela sluio je sigurno ritualnim obredima Suneva kulta. uplje tijelo glavne ptice se moe zamisliti kao kadionica ili jednostavno kao sakralna posuda za osobito
prefinjene libacije. ini nam se da itava kompozicija
obavlja istu funkciju kao i kolica iz Dupljaje. Posveena su ritualu vonje boanskog Sunca preko nebeskog
svoda.
Jo od kraja prolog vijeka postavljalo se pitanje
ko je izradio ptiiju kompoziciju na kolicima, da li domai ili umjetnik sa strane? U razmatranju tog pitanja
ne smije se smetnuti s uma da na brdovitom podruju istone Bosne ne ive barske ptice i da umjetnika
inspiracija, odnosno religiozna frustriranost nije imala uporite na ovom terenu. Ovo tim vie to su kultna
kolica unikatni primjerak, nema serijske proizvodnje.
Zbog toga je daleko vjerovatnije da je to djelo umjet
40

Slika 21. Bronzane knemide sa solarnim simbolima i

predstavama brodova, Ilijak kod Rogatice

nika iz sjevernijih podruja, iz Podunavlja, gdje smo

ve zabiljeili snanu tradiciju Suneva kulta, obiljeenu i kolicima sa vuom barskih ptica. Vrlo opsenim
istraivanjem grobnih tumula glasinake kulture u
istonoj Bosni strunjaci su otkrili materijal koji negira
bilo kakvu zatvorenost ovog prostora u ekonomskom
i duhovnom smislu. Naprotiv, meu metalnim nalazima je dosta brojno zastupljeno bronzano luksuzno
posue iz Grke ili june Italije, kao i druge izraevine
iz ovih i drugih krajeva. Gotovo identini prsni oklopi,
kao to su oni iz grobova ilijakih knezova, izraivani
su i noeni u sjevernoj Albaniji. Teko je rei da li su
ih izradili isti putujui majstori ili su ilijaki knezovi
nabavili svoje oklope iz junih ilirskih krajeva. U svakom sluaju, na glasinakom kulturnom podruju je
cirkulirala roba iz raznih krajeva, razmjena dobara i
trgovina je bila svakodnevna pojava u ovom izrazito
stoarskom podruju. U takvom kontekstu se moraju posmatrati i glasinaka kultna kolica, bilo da ih je
izradio putujui majstor iz Panonije, odnosno Podunavlja, bilo da su trgovinom i razmjenom nabavljena
sa sjevera, bilo konano da su dobivena na poklon
u okviru religioznih strujanja sa sjevera prema jugu.
I najzad, kakav je rang pokojnika u iji su grob
stavljena ova kolica? Bilo je to vrijeme najvee politike i ekonomske moi ilijakih knezova. Tada je najvie i dolazila na glasinako podruje strana luksuzna

roba, meu njima i naa kolica. U grobu sa kolicima

nije zateeno nikakvo oruje, pa je sasvim sigurno da
pokojnik ne pripada plemenskoj, ratnikoj aristokraciji. No, bio je, ipak, uvaena linost, dok mu je kao
poputbina stavljeno u grob ovako jedinstveno umjetniko djelo. Ostaje jedino rjeenje da je pokojnik bio
odlinik u oblasti duhovnog ivota, u okviru ondanjeg religioznog sistema sveenik, vra, aman ili
neko koga je tadanje stanovnitvo nazivalo nazivom iz
jezika kojim su govorili sami Autarijati. Moemo pret-

postaviti da je ivio u nekom oblinjem naselju-gradini, na itluku, Kusaama, nekom drugom oblinjem
naselju. Da li se njegova duhovna djelatnost odnosila
na ue podruje oko Glasinakog polja ili je dopirala i
dalje, ne moe se sa sigurnou odgovoriti. S obzirom
na jedinstvenu ritualnu poputbinu, dosta je vjerovatno da je obavljao svoju dunost na irem prostoru. U
svakom sluaju, sluio je kultu boanskog Sunca, koji
je, sasvim mogue, bio glavna religijska preokupacija
ovdanjih autarijatskih zajednica.

41

iii. Otvorena rtvenita i svetilita

Prilikom formiranja Jablanikog jezera i potapanja terena uz obale rijeke Neretve izvreno je sistematsko arheoloko istraivanje na itavom terenu od Konjica do
Ostroca. Pored neolitskog naselja u Lisiiima blizu
obale ove rijeke, na lokalitetu upine 1954. godine je
sondano ispitan jedan objekat u obliku visoke kupe,
visine oko 4 metra i promjera u bazi takoer oko 4-5
metara. Konstatovano je da je kupa nainjena od sukcesivno nasipane zemlje. U pojedinim slojevima ustanovljena je manje ili vie intenzivna paljevina, u kojoj
su se na izvjesnim mjestima nali fragmenti keramike
pa i komadi nekih bronzanih objekata. Bilo je sasvim
jasno da je to kultni objekat koji je sluio prinoenju
rtava, libacijama i slino. Ovaj objekat nije usamljen
u Bosni i Hercegovini, a narod ih obino naziva zaspa,
jer bi pod njima trebala da bude zasuta neka crkvica. U
prenesenom smislu, tradicija takvim objektima pripi
suje, ipak, kultni karakter.
Zaspa u upinama je, na osnovu nalaza dijela
bronzane fibule, datirana u poetak mlaeg eljeznog
doba, u IV stoljee st. e. Predmet je naen pri vrhu
zemljane kupe i zato se poetna faza formiranja ovog
objekta moe staviti i u starije vrijeme. Rekli bismo da
je to svetilite svakako sluilo stanovnicima ire okoline. U blizini zaspe leao je veliki grobni tumul. Zbog
pomanjkanja vremena nije mogao biti ispitan, jedino
je rubnom sondaom konstatovano da je tumul bio
opasan kamenim krupnim vijencem, napravljenim od
krupnijih komada kamena i oblutaka. Pored toga, u
blizini je leao i rastureni tumul, sastavljen iskljuivo
od keramikih fragmenata. Moda je i to dio kompleksnijeg svetilita, zajedno sa zaspom. Dosta slina zaspa
je identificirana u zapadnoj Bosni, u selu Reizoviima,
opine Klju, pod imenom Glavica, ali nije do sada
istraivana. Meu slina otvorena rtvenita ili svetilita spadaju i pojedinana kamena postrojenja u zapadnoj i istonoj Hercegovini koja su sigurno najizrazitiji

objekti kultnog karaktera praistorijskog stanovnitva

u tim krajevima. Otkrio ih je veinom Petar Ore,
dugogodinji sakuplja historiografskih i arheolokih
podataka u zapadnom dijelu Hercegovine. Metodom
izuzetno detaljnih obilazaka terena otkrio je ovu vrstu
svetilita, koja su dosada bila nepoznata arheolokim
strunjacima. To su na primjer:
Grad u Vrpolju kod Posuja. Na glavici brda Slobodnik podignuta je bila etvrtasta graevina, veliine
u temeljima oko 20 x 25 m, a na vrhu oko 13 x 6,5 m.
Sami ovi brojevi svjedoe da je objekat bio stepenasto zidan. Na jednoj strani ove graevine je ostavljena
polukruna apsida, moda za posebne kultne svrhe.
Temeljni dio objekta je bio solidnije graen u suhozidnoj tehnici, a visina itave graevine iznosila je oko
4 m. Meu uruenim dijelovima je meu kamenjem
naeno neto fragmenata praistorijske keramike. Bilo
kakvo detaljnije istraivanje ovog stepenastog rtvenita nije obavljeno.
Orlac kod Mostara je vrlo zanimljivo svetilite-rtvenite na jednoj od krakih kosa sjeverno od Mostara. Ova kosa se strmo sputa do zaseoka Orlac i na njoj
su odozdo prema gore poredani slijedei objekti: donja gomila (veliki tumul), srednja gomila (svetilite),
gornja gomila (gradina sa nasipima) i na samom vrhu
jedna utvrena osmatranica, odnosno mala utvrda.
Ovdje je u pitanju srednja gomila. U malom izbreku
dosta komplikovanih graevinskih zahvata formirano
je ovo svetilite. Njegove sastavne dijelove ine nevelik
plato i est pojaseva okrenutih prema jugu, odnosno
prema koritu Neretve. Na strmini kose izgradnja platoa je zahtijevala prilino veliku dozu graevinske vjetine. itav prostor platoa je bio uvren poprenim
potpornim zidovima, izvedenim upotrebom veih
komada neobraenog kamena. Izmeu ovih rebara
nasuta je kamena osipina, a sondana istraivanja su
pokazala da je izmeu gornjih potpornih rebara osipi43

na dosezala do dubine od 20-30 m, dok je izmeu onih

na drugoj strani dopirala do dubine od 2,50 m. Tako je
savladana strmina. Pojasevi ispod platoa su izgraeni
uglavnom od ploa i veih komada kamena, izgledaju
kao sjedita oko platoa, okrenuta napolje. Donji pojas
ima izrazito potpornu ulogu, a slijedei sa donje strane
u krugu opasuje itavo svetilite. Ostali se zavravaju
sa strane. Izgleda da je bitan kruni pojas, pa se moe
donekle govoriti o krunom svetilitu, vjerovatno izgraenom za poseban Sunev kult. Naroito su znaajni nalazi nekih keramikih fragmenata na gradini
iznad svetilita koji ukazuju na srednje bronzano doba
(izmeu 15001200. god. st. e.) te bi ovo izuzetno svetilite pripadalo nekom predilirskom ili protoilirskom
periodu. Poto na svetilitu nisu otkriveni nikakvi pokretni nalazi, izgleda da su ovdje vreni samo odreeni
molitveni rituali. (Sl. 22)
Zidana gomila u Studencima kod Ljubukog. Ovaj
kultni objekat je podignut na blago uzdignutoj kosi
iznad sela Donji Studenci. Velikih je dimenzija: 4-5 m
duine i 10 m irine. Dananja visina ovog rtvenita
iznosi 1,5-2,5 m, iako je ranije morala biti neto vea,
jer je dosta materijala urueno. Sa tri strane objekat je
ozidan suhozidom od krupnog kamena, dok je etvrta strana obraena sa neto manje panje. Unutarnji
dio objekta je ispunjen sitnijim kamenjem. Na jednoj
od duih strana i na Zidanoj gomili je ostavljena polukruna apsida (4 x 0,90 m). Postoji tradicija da su
do rtvenita i na njegovu platformu vodile kamene
stepenice sa jedne od uih strana, ali je kamenje, od
kojeg je stepenite bilo izgraeno, odneseno u selo
Studence. Ni ovaj kultni objekat nije dosada sistematski istraivan.
S podruja istone Hercegovine prvenstveno upada u oi Velika gomila iznad sela Trusina, na putu od
Berkovia prema Nevesinju. Svojom veliinom i pozicijom mogla bi vjerovatno indicirati kultni objekat.
Podnoje je sa jedne strane ozidano krupnim suhozidom, a u blizini izvire jak izvor planinske vode. Objekat nije sistematski istraivan. Po tradiciji u selu Trusini, u ovoj gomili je zatrpana crkva.
Kod navedenih kamenih postrojenja-rtvenita u
Hercegovini vrijedno je izdvojiti nekoliko karakteristika:
a) graena su od lomljenog, neobraenog kamena, s
tim to je kod nekih bazni dio ili itav vanjski plat
slagan od krupnih komada pa ponekad izgleda kao
megalitska gradnja; unutranjost je popunjavana
sitnijim kamenom;
b) gornji plato je poravnat, vjerovatno je u prvobitnom stanju bio i poploan kamenim ploama;
44

c) na dva rtvenita je ugraena apsida koja je mogla

sluiti u posebne kultne svrhe;
d) svakako je najinteresantnija pojava stepenaste
gradnje objekata na Gradu kod Vrpolja i na Orlacu
kod Mostara. Ve je Petar Ore u vezi sa ovakvom
gradnjom rtvenita u Hercegovini napomenuo da
je stepenasta gradnja spomenika poznata na svim
kontinentima. Naravno, mislio je na velike hramove i rtvenike u Mesopotamiji, Meksiku, Prednjoj
Aziji, pa i na piramide u Egiptu. U Hercegovini
potpuno nedostaje monumentalnost spomenutih
graevina, ali je, u sutini, upotrebljen isti princip,
rekli bismo u nekoj barbariziranoj verziji. Svrha
je ista: odavanje poasti odreenim boanstvima
na razne naine rtvama, libacijama, molitvama
ili na neki drugi nain. Po tim osobinama i rtvenita u Hercegovini su samo dio jednog prastarog,
daleko rairenog religioznog inodejstvovanja
vjerovatno heliolatrijskog.
Na itavom podruju junoslavenskih zemalja
najpoznatiji i najuoljiviji arheoloki objekti su praistorijske gradine: utvrena naselja ili samo utvrde, podignute na pogodnim breuljcima, opasane preteno
kamenim nasipom ili debelim suhozidom, odnosno
kombinacijom ova dva vida utvrivanja. Svaka vea
regija broji na desetine, pa i stotine ovakvih lokaliteta.
Ti objekti su sluili rodovima i bratstvima pojedinih
plemenskih zajednica, kako za sigurnost stanovanja,
tako i za zbjegove u sluaju meuplemenskih sukoba.
Gradine su odigrale odreenu ulogu i u odbrani zemlje od stranih zavojevaa, Rimljana, na primjer.
U ovom momentu gradine u cjelini, njihov obim,
raspored, veliina i drugo nisu u sreditu nae panje.
Od interesa je, zapravo, samo jedan detalj. Na velikom
broju gradina istie se jedno kupasto uzvienje, u arheolokoj terminologiji obino nazvano limitni tumulus.
Ponekad je u tu svrhu koritena prirodna kupa dopunjena nasutom zemljom i kamenom, a u drugim sluajevima je nainjena umjetno od sitnijeg i krupnijeg
kamena ili od same zemlje. Naziva se limitni tumul
zbog toga to se ovaj istaknuti uvik obino nalazi na
rubu nasipa ili je ukomponovan u sam odbrambeni sistem. Ranije je apsolutno preovladavalo miljenje da
su limitni tumuli sluili u odbrambene svrhe, da su bili
neka vrsta osmatranica, osiguravali prolaz kroz nasip
i tome slino. U novije vrijeme ovakvo miljenje je dovedeno u pitanje, jer na znatnom broju utvrenih gradina limitni tumuli lee na mjestu na kojem ne mogu
imati nikakvu odbrambenu ulogu nad nepristupanom provalijom, u nasipu odakle je, i inae, odlian

Slika 22. Grafika rekonstrukcija praistorijskog svetilita, Orlac kod Mostara

vidik na okolinu, u sredini gradine. Vjerovatno je takva kamena kupa kod prolaza u nasipu ponekad igrala
ulogu kasnijih kula uz glavna vrata, ponegdje je mogla biti i posmatranica, ali je uopavanje takve uloge
danas neprihvatljivo. Na mnogim limitnim tumulima
je jo uvijek zateena manja ili vea koliina keramikih fragmenata, u nekim su otkriveni ljudski grobovi
(dodue, redovno bez priloga, hronoloki neopredijeljeni). Zato postaje sve izvjesnije da su limitni tumuli
imali u pretenom broju sluajeva ulogu rtvenita domaim boanstvima, slino kao i zaspe, a katkad je to
mogla biti i nadgrobna gomila.
Tipian primjer za ovo drugaije tumaenje je
Mandina gradina kod Mandinog sela u Duvanjskom
polju. Lei na manjem uzvienju u samom polju, okruena sa svih strana ravnom povrinom. Oekivalo bi
se da je ona, ba zbog takvog poloaja, bila veoma jako
utvrena, no Mandina gradina nije uope bila utvrena. Na sjevernoj strani se ispod stjenovitog ruba sputala strma padina, na junoj strani se uzvienje blago
sjedinjavalo sa ravnom okolinom i jedino je na istonoj strani gradine bio podignut veliki tumul. Prenik u
bazi mu je iznosio oko 30 m, a visina dopirala u sredini
do 5 m. Sondanim ispitivanjem je ustanovljeno da je
ovaj objekat podignut na prirodnoj kupi visine oko 2,5
m i da je sukcesivno nasipavan do navedene visine. Pri
tome evo nekoliko detalja. Na samom dnu je bio nasut sloj sitnog kamena, u kojem je naroito zapaeno

mnogo izgoretine i veeg kamenja opaljenog vatrom.

Taj sloj je pokriven zemljom i pijeskom, a onda slijedi vie slojeva sa brojnim fragmentima veih glinenih
posuda. Negdje oko 0,70 m ispod povrine otkriveno
je u sondi neko ognjino postrojenje nainjeno od
peene zemlje, s brojnim fragmentima velikih posuda. Ovi detalji, ne ba primjereni za ovu vrstu teksta,
navedeni su samo zbog toga to sasvim evidentno pokazuju da je tzv. limitni tumul na Mandinoj gradini
postepeno podizan, pri emu su vrlo indikativne brojne izgoretine i fragmenti glinenih posuda. Vie je nego
oito da su na ovom tumulu prinoene rtve na vatri i
brojne libacije. Tome je sluilo i spomenuto ognjino
postrojenje, odnosno pravo rtvenite. Kultni karakter
Mandine gradine potvruje i pravo mnotvo keramikih fragmenata na strmoj sjevernoj strani, koja je iskljuivala bilo kakvu mogunost stanovanja. Oito je
da su glinene posude razbijane na kamenitoj litici i pobacane niz strminu, bile su to vjerovatno libacije. Prema tipolokim analizama, Mandina gradina, odnosno
rtvenite na Mandinoj gradini, moglo je biti u funkciji negdje od poetka I vijeka st. e. do rimske okupacije
ovih krajeva. Nema sumnje da je u tom vremenu nastao vrst i jedinstven odbrambeni sistem na poljima
jugozapadne Bosne i da je brdo Lib nedaleko od Mandine gradine bio, ustvari, predrimski Delminium, koji
je sve gradine na ovim poljima povezivao u jedinstven
odbrambeni sistem. rtvenite na Mandinoj gradini je
45

moralo biti i svetilite stanovnika Delminija na Libu,

jer tu nema nikakvog tumula, a vjerovatno i svih okolnih gradinskih i podgradinskih naselja.
Rimljani su izvrili snaan napad na Delmate u
Glamokom, Livanjskom i Duvanjskom polju 156.
god. st. e. Vojne jedinice pod vostvom konzula G. M.
Figula su te godine u prvom pohodu pretrpile potpuni poraz, vjerovatno zbog toga to su ile preko samih
polja i bile izloene unakrsnim napadima sa okolnih
gradina. Meutim, ve u drugom pohodu te godine
Fibulove jedinice su prodrle do Delminija, dakle, do
Liba, ali ga nisu konano osvojile. Slijedee, 155. godine rimska vojska pod vostvom konzula P. C. Scipiona
je zauzela Delminij i definitivno spalila velika podgradinska naselja ispod te gradine.
Pretpostavlja se da su sada rimske jedinice ile
preko visoravni iznad rubova Duvanjskog polja i redom zauzimale tamonje gradine. Gotovo je sigurno
da je rtvenite-svetilite na Mandinoj gradini zavrilo
svoju dugogodinju ulogu ba u tim pohodima. Slinu
funkciju je vjerovatno imala i Gradina kod sela Crvenice, na junom rubu Duvanjskog polja. Radi se o vrlo
istaknutom breuljku koji dominira nad dolinom rijeice Studene i nad prodolinom izmeu Rakitnog i Duvanjskog polja. Gradina nije utvrena nikakvim nasipom, samo se na istonoj strani, iznad strme padine,
die veliki tumul izgraen od krupnijeg kamena. Na
povrini tumula i oko njega prisutna je vea koliina
keramikih fragmenata i spaljenih ivotinjskih kostiju, to nedvosmisleno svjedoi o kultnoj funkciji ovog
objekta. Ispod gradine i na suprotnoj strani doline Studene konstatovana su praistorijska naselja na ravnoj
povrini. Okolni teren je, dakle, bio dobro naseljen,
ivot ovih stanovnika je titio sam Delminij i oni su
na gradini kod Crvenice imali svoje rtvenite-svetilite. U oblasti jugozapadne Bosne treba jo spomenuti
Renia gradinu na junom rubu Bukog blata. Ova
gradina je leala tek oko 35 m iznad povrine Blata i
bila je utvrena duim kamenim nasipom i drvenim
palisadama na nekim stranama. U sredini donje, ire
terase izdizala se prilino velika kamena gromada, dok
je u polukrugu oko nje bio postavljen red krupnog kamenja, oito namjerno, ljudskom rukom poredanog.
Na sjevernoj strani gradine, u skoro okomitoj ivoj stijeni, istie se dosta dubok i irok pripeak. Na osnovu
takvih zapaanja odmah je zabiljeeno da se na Renia
gradini vjerovatno mora raunati sa dva kultna mjesta: kamenim postrojenjem na terasi i polupeinskim
ugoajem ispod gradine. Takva kombinacija bi se mogla protumaiti na razliite naine, nama izgleda dosta
vjerovatno da je kameno postrojenje bilo posveeno
46

solarnom kultu, a peina kultu nekog drugog boanstva (moda Silvanu!).

Veoma je indikativna u ovom pogledu Gradina na
Oaniima kod Stoca, bivi centar ilirskog plemena
Daorsa na donjoj Neretvi, poznat, inae, danas kao Daorson. Smjetena na kamenoj kosi iznad Vidovog polja
i doline Radimlje, gradina upada u oi svojim monim
megalitskim zidinama, kao i razuenou graevina
unutar i izvan tih odbrambenih zidina. Na unutarnjoj
strani Daorsona, povrine oko 7000 km2, nalazila se
lijepo ozidana cisterna i pored nje centralni objekt, tzv.
Velika gomila. Baza Velike gomile mjeri oko 40 m u
preniku, dok je prvobitnu visinu danas teko odrediti
(svakako barem 5 m). Zanimljiva je istorija istraivanja ovog objekta. Prilikom obilaska Oania Vaclav
Radimsky je 1890. god. na gornjoj povrini gomile
naiao na suhozidne temelje neke krune zgrade, promjera oko 11 m i debljine zida oko 2 m. Samo godinu
dana kasnije ing. Komadina je na tom mjestu zatekao
hrpu kamenja pomijeanog sa fragmentima keramike
i navodno razlupanog crijepa.
Prvi istraivai su Veliku gomilu, valjda zbog te
graevine na gornjem platou, nazvali tolosom (tolos
je u Grkoj okrugla graevina u kojoj su prinoene rtve, neka vrsta hramovne graevine). U okviru dugogodinjih istraivanja gradine na Oaniima Zdravko
Mari je izvrio i prvo sistematsko, ali ipak djelimino
iskopavanje Velike gomile. U samom temelju je naeno dosta arheolokog materijala, vei broj fragmenata
rukom raene domae keramike, preko stotinu bronzanih dugmadi, eljezno koplje i slino. Cijela gomila
je nainjena od veeg neobraenog kamenja pomijeanog sa sitnijim komadima kamena. Sa istone strane
gomilu je uvrivao dobro slagan suhozid. Zdravko
Mari je na gornjoj povrini zatekao neto fragmenata amfora i crijepa, ono vee kamenje od gornje graevine je potpuno nestalo. Na strmini ispod Velike
gomile bio je dobro sauvan nevelik, polukruni plato, postavljen ispred male peine, u okomitoj stijeni.
Podnica platoa je bila prekrivena veim fragmentima
amfora povezanih malterom, a na njoj su sauvani i
donji dijelovi od dva zida. U sredini podnice je ostalo
etvrtasto udubljenje. Kako je pronaao i komad neke
velike statue, Zdravko Mari smatra da je u spomenutom udubljenju stajala statua nekog boanstva i da je
na platou bio podignut mali hram koji je bio u funkciji
15050. god. st. e.
Velika gomila na Oaniima je neosporno najimpozantniji primjerak tzv. limitnih tumula. Ona je na
ovom mjestu stajala najmanje od 5. vijeka st. e. Postepeno je doraivana i kada su Daorsi potpuno potpali

pod uticaj helenistike kulture, na zaravnjenom platou su, po uzoru na june susjede, izgradili i graevinu tipa tolosa (teta to su istraivai blaga unitili
objekat, a kasnije je pobacan i graevinski materijal).
Po svemu izgleda da je na gradini na Oaniima, kao
i na drugim gradinama, od davnina stajao ovakav ili
onakav tumul, jer neki nalazi keramike pripadaju ak
bronzanom dobu. Mogla je to biti obina, manja gradina, da bi negdje u etvrtom vijeku poela dobivati
megalitske zidine i pretvarati se u mono sredite plemenske zajednice Daorsa. Istovremeno je nastajao i
kasniji oblik Velike gomile. Kao i u Reniima, peina
na padini je morala biti svetilite nekog drugog boanstva. U helenistikom vremenu je plato pred peinom
posebno ureen, podignuta je takoer mala graevina
i u njenom sreditu postavljen kip boanstva.
Sasvim je mogua pretpostavka da je Velika gomila imala funkciju rtvenita boanskom Suncu, a da
je peinsko svetilite bilo posveeno nekom drugom
boanstvu. S obzirom na kasnija saznanja, mogao bi to
opet biti Silvan, napopularnije ilirsko boanstvo.
Ako bi se prihvatila ovakva pretpostavka, tada i veina limitnih tumula odgovara istoj ulozi: bila su to,

po svoj prilici, rtvenita boanskom Suncu (izraz heliolatrije!) ili kombinovana rtvenita Suncu, Silvanu,
Thani i slino. Kameni spomenici iz rimskog vremena daju na prostoru sjeverozapadne Bosne prednost
Silvanu, Dijani i nimfama. No, postaje pitanje ta je u
predrimsko doba Silvan predstavljao kod Ilira. Da li
samo umsko i poljsko boanstvo? U svakom sluaju
ostaje dilema da li se limitni tumuli mogu kao rtvenite pripisati samo jednom boanstvu. Prije e biti da su
oni bili kombinovana rtvenita, ukljuujui svakako i
sve ono to je povezano sa heliolatrijskim kultom.
Kao to se vidi, postoji vie vrsta otvorenih rtvenita ili svetilita: zemljane zaspe, kamenita stepenasta
ili drugaije graena rtvenita i svetilita, pa limitni tumuli. Ovi posljednji su daleko najraireniji na tlu
junoslavenskih zemalja. Na osnovu izvjesnih pokaza
telja moe se rei da su takvi kultni objekti, ove ili one
vrste, bili podizani i koriteni kroz itavo bronzano i
eljezno doba, dakle, u periodu drugog i prvog milenija st. e. sve do rimske okupacije. Izraziti su na ilirskim
teritorijama. Veina je mogla sluiti kultu svemonog
Sunca, moda i Silvanu, zatitniku polja i stoke, a moda i nekim drugim boanstvima.

47

iv. MAGNA MATER (Kult Velike Majke)

Jednu od najveih misterija u prirodi predstavljao je

za ovjeka odvajkada, prvenstveno za onoga u ranijim
praistorijskim periodima, fenomen raanja i fenomen
obnavljanja prirode. Nailazak zelenila, mladog rastinja, cvijea on nije mogao zamisliti bez uea nekih
natprirodnih sila. Isti je sluaj i sa porodom ivotinjske mladunadi pa i raanjem djece kod njegovih saplemenika.
Nosilac ljudske reprodukcije je ena. Od nje zavisi priliv novih generacija ovjeijih jedinki, bolje
reeno, reprodukcije onoga to je daleko najvrijednije za ljudski rod. Ona stvara ivot i odrava njegovo
vjeno trajanje (Branko Gavela). Zbog toga je sasvim
blisko pameti da je praistorijski ovjek personificirao
zamiljeno natprirodno bie u enskom obliku. Tako
je, ustvari, i nastao prvobitni, pa onda dugotrajni kult
Velike Majke, Majke Roditeljice, kasnije nazvane Ge
Mater Magna Mater.
Ovakva personifikacija poela je jo u paleolitskom
dobu. Jer, dosada je na podruju starog svijeta, preteno na tlu Evrope, pronaeno preko ezdeset enskih
figura, izraenih od ivotinjske kosti, kamena ili gline, a pripadaju vremenu 30.00010.000 godina st. e.
Najuvenije su figure Venera iz Willendorf-a u Donjoj
Austriji, figure iz Laussel-a u Dordonji, Lespigue-a u
Gornjoj Garoni i ona iz Donjih Vjestonica u Moravskoj. Nema gotovo nikakve sumnje da se u tim plastinim izraevinama susreemo sa najstarijim predstavama Velike Majke Roditeljice. Kod najveeg broja
ovih figura nisu uope prikazani detalji lica, to jasno
svjedoi da paleolitski umjetnici nisu ove svoje tvorevine poistovjeivali sa realnim enskim likovima. To
su neidentificirane, daleke sile sa enskim osobinama.
Davali su im samo neke karakteristike koje simbolizuju plodnost. I to nije sluajno. Tadanji umjetnik je bio
sposoban do doara realno lice. O tome npr. svjedoi
jedna enska glava iz Brassempouy-a u Francuskoj, na

kojoj su ne samo modelirani detalji lica nego i sam antropoloki tip. To bi bilo isto umjetniko djelo, a sve
ostale su namijenjene prastarom kultu Velike majke.
Viekratno je postavljeno pitanje kako moe na
jednom tipino lovakom stadiju razvitka ovjeanstva, u kojem je sve okrenuto prema ivotinjskom
svijetu, fungirati neko ensko boanstvo u ovjeijem
liku? Povezanost paleolitskog ovjeka sa lovnim ivotinjama, pa i u odgovarajuim kultnim obredima, rjeito posvjedouju peinski crtei u raznim krajevima
starog svijeta. Tamo ivotinjski likovi igraju primarnu
ulogu. No u isto vrijeme enske figure iz paleolitskih
nalazita uvruju saznanje da je tadanji ovjek potpuno sagledao ulogu ene-roditeljice u drutvu i da je
u spomenutim plastinim figurama personificirano
boanstvo ili via sila koja titi samo raanje. Uostalom, ena je tada zauzimala i dominantnu ulogu u malim drutvenim zajednicama. Poslije zastoja u mezolitskom dobu (10.0006.000 god. st. e.) kult Velike Majke
se obnavlja punom snagom u neolitskom dobu, poglavito u vremenu 6.0004.000 god. st. e. Posljedica je to
prelaska na ratarsko-stoarsku ekonomiju, do koje su
ljudi doli dugotrajnim iskustvom: sakupljanjem i sijanjem sjemenja i pripitomljavanjem ivotinja. Sakupljanjem sjemenja bavile su se ene, one su u ovom
periodu uspostavile i matrijarhat u punom smislu tog
pojma. Zauzele su ono mjesto koje im po prirodi stvari
i pripada.
Strunjaci su uglavnom saglasni da je bilo vie
sredita u kojima se nezavisno pojavila zemljoradnja. Meu njima se istiu: Srednji Istok, naroito neki
obronci u Jordanu (penica, koza, pas), jugoistona
Azija (batata sa jestivim korijenjem i ria) i srednja
Amerika (kukuruz). Jedna od izuzetno pogodnih zona
za ratarsku ekonomiju je, bez sumnje, Podunavlje, ali
se ono obino ne ubraja meu primarne centre za nastanak agrikulturne djelatnosti. Daje joj se sekundarna
49

uloga; ova zona je, navodno, samo preuzimala tu djelatnost sa Srednjeg i Bliskog Istoka. Koliko je to opravdano, jo uvijek je dosta teko rei, iako neki nalazi na
Lepenskom Viru navode na misao da je i Podunavlje
moralo odigrati znaajnu, pa i primarnu, ulogu u itavom tom procesu. Nalazi na ovom izuzetnom praistorijskom lokalitetu ne govore nikako u prilog tezi o
seljenju novih grupa, nosilaca agrikulturne ekonomije
sa Istoka prema Podunavlju i srednjoj Evropi. Ne idu,
dakle, u prilog tezi o smjeni cjelokupnog stanovnitva.
U Lepenskom Viru je posvjedoen kontinuitet stare i
nove populacije. I takva situacija bi upravo odgovarala
miljenju vrsnog austrijskog arheologa Richarda Pittionia, koji smatra da korjenite promjene u neolitskom
dobu ne znae nikako i promjenu stanovnitva, nego
je do toga dolo u vezi sa potrebama ljudi, odnosno sa
njihovim aktivnim i trajnim Facere raditi, pronalaziti.
Samo zemljite ili zemlja u neolitu postaje stvarni
izvor ivota i kao takva sve vie zaokuplja matu ondanjeg stanovnitva. Uz nju se vezuju pojmovi plodnosti
i raanja pa je u likovnoj interpretaciji dobila lik ene.
Zemlja predstavlja opi ivot, kao to to ena znai za
ovjeka-pojedinca (Branko Gavela). Eho takvih shvatanja se lijepo odraava u kasnijoj grkoj mitologiji, u
kojoj je Velika Majka dobila i ime Meter Ge (Majka
Zemlja), a rimski pisac Tit Livije doslovno kae da je
zemlja communis mater omnium mortalium (zajednika majka svih smrtnika). Inae, kult Velike Majke i
odgovarajue alternacije su, takoreku, opa pojava u
svijetu od Perua i Meksika do indoevropskih naroda.
U postneolitskom dobu, sa pojavom i dominacijom grupa koje su njegovale nomadsko stoarstvo, postepeno se gasi i kult Velike Majke u mnogim evropskim oblastima, da bi ustupio mjesto novim oblicima
religioznih shvatanja. Pa ipak, taj kult je preivio navedene promjene i dobio svoje mjesto u likovima i
imenima boginje Itar, Astarta, Lelvani, Rea-Kibele,
Ge, Demetra, Proserpina i slino. Sve te boginje su
zauzimale poasno mjesto u panteonu Prednjeg i Bliskog Istoka, helenskog i rimskog svijeta. Rezultat je to
svakako duge religiozne tradicije, ali je nesporno da je
samo u neolitskom dobu kult Velike Majke Roditeljice
igrao zaista primarnu ulogu u duhovnom ivotu tadanjih mirnih ratara i stoara.
Kada je rije o neolitskom dobu u junoslavenskim
zemljama, dugogodinjim istraivanjima odgovarajuih lokaliteta se pokazalo da na ovom podruju postoji
nekoliko neolitskih kulturnih zona: zapadnobalkanska, centralnobalkanska, sjeverna ili panonska i prelazna zona. Poto su glinene figure najvaniji pokazatelj
50

rasprostranjenosti i intenziteta kulta Velike Majke,

treba odmah rei da je taj kult bio najmasovniji u centralnoj balkanskoj zoni, naroito u moravsko-vardarskoj oblasti i srednjem Podunavlju, u prelaznoj zoni
je neto slabije zastupljen, dok kraki predjeli Balkana
daleko zaostaju u tom pogledu. U ovoj posljednjoj zo
ni zemljoradnika djelatnost, zbog posebnih geografskih uslova, nije mogla da se razvije u punom smislu
i zato je razumljiv nedostatak figura koje reprezentuju
kult Velike Majke. Evidentna je, dakle, meuzavisnost
agrarne proizvodnje kult Meter Ge. S druge strane,
mnogobrojne neolitske glinene figure su naene u pojedinim dijelovima Grke i Egejskih ostrva (naroito u
Tesaliji i sjevernoj Grkoj), pa na teritoriju Rumunije i
Bugarske, u Anadoliji. Na taj nain se dobiva jedna velika zona obiljeena u neolitu obiljem enskih figura,
koja se protee od prednjeg i Bliskog Istoka do centralne Bosne na Balkanu. Zanimljivo je da se sjeverozapadni dijelovi Panonije i srednja Evropa razlikuju od
te velike zone i da im nedostaju brojniji nalazi glinene
plastike u neolitskom dobu. Moda je to samo znak nieg stepena duhovnog razvoja, iako se to ne bi moglo
rei za sferu materijalne kulture.
Dominira miljenje strunjaka da osnovni pokazatelj o kultu Velike Majke u neolitskom dobu predstavljaju glinene figure sa enskim osobinama. To se
posebno odnosi na vinansku neolitsku grupu, koja je
iroko rasprostranjena na balkanskom i nekim bliim
susjednim podrujima i koja zaista obiluje plastinim
izraevinama od gline. Ima u tom pogledu i nekih
rezervi. Tako je Miloje Vasi, dugogodinji istraiva
eponimne Vine, vidio na figurama naenim u ovom
naselju predstave odreenih vrsta odbrambenog oruja, kao to su oklop, ljem, dokoljenice. S obzirom na
takva zapaanja on doslovno i kae: Utvrdivi postojanje predstava ljema i oklopa na vinanskim terakotama, mi riskujemo da ogromnu veinu tih terakota,
ako ne sve, smatramo za muke figure, poto se na
njima veinom nalaze predstave ljema i oklopa. Ovo
ekstremno stanovite, inae izuzetno zaslunog istraivaa Vine, ostalo je potpuno usamljeno, a vezano
je za opredjeljenje Miloja Vasia da je Vina jonska
kolonija iz VII vijeka st. e. Odreene rezerve iskazao
je i Dragoslav Srejovi. On upozorava da su neolitske
figurine u Srbiji i Makedoniji uglavnom nalaene u
izrazito neritualnom kontekstu, zajedno sa objektima
profane namjene. Poto te figurine pokazuju izraziti
impersonalizam, one bi se mogle povezati samo sa popularnom religioznou i primitivnim ritualima. No
ipak, i Dragoslav Srejovi ne negira u potpunosti kult
Velike Majke, jer, kae da se u mlaem neolitu prvi

put poinje jasnije da utvruje jedna opta ideja pojam i slika Velike Majke Bogova ali je ona ovdje jo u
procesu svog formiranja i ne egzistira kao definitivna
forma. Milutin Garaanin stoji na stanovitu da ove
terakote moraju imati dublje korijene u vjerovanjima i duhovnom ivotu neolitskog ovjeka, ali one su
mogle sluiti i u nizu raznih obreda vezanih svakako
prvenstveno za plodnost i potrebe odravanja ivota. Takvom opredjeljenju doprinose esto odbaene
i oteene figurine, koje su ispunile svoju funkciju u
obredima. Da navedemo i neke ocjene Drage Garaanin. Za nju osnovnu odliku kulta u neolitskom dobu
na tlu Srbije i velikog dijela Balkana odraavaju idoli,
mahom terakote, koje uglavnom predstavljaju enske
figure. One simboliziraju Majku-Zemlju, Majku Predaka, odranje plodnosti i po pravilu su stilizovane.
Namjena im je mogla biti mnogostruka, na primjer
prikazivanje lika ovjeka-adoranta u obavljanju vjerskog obreda.
Iako se neke od navedenih rezervi baziraju na pojedinanim karakteristikama vinanskih terakota, ipak
je najblie pravom rjeenju ona teza koja ove figurine
dovodi u neposrednu vezu sa kultom Velike Majke, uz
jednu napomenu. Mnoge terakote sa susjednih podruja iz Grke i Rumunije na primjer su daleko vie
obiljeene enskim osobinama. Na njima je veoma naglaena steatopigija i steatomerija (isticanje grudi i pozadinskih dijelova), dok je to na vinanskim figurinama
istaknuto na donekle diskretan nain. Pa i oblikovanje
glave i lica na vinanskim terakotama je karakteristino
uglavnom za ovu neolitsku kulturu. Zbog toga i izgleda
da je duhovni ivot, kult i religija pripadnika vinanske
kulture bio najraznovrsniji i da su magijski obredi kod
njih bili, zaista, obilno zastupljeni.
U okviru ovog i ovakvog teksta nije mogue, a ni
oportuno, iznoenje podataka o svim nalazima ili detaljima koji se odnose na fenomen neolitskih terakota. Izdvojiemo najprikladnije nalaze za prikazivanje
odreenih manifestacija ove vrste kulta i religije neolitskog ovjeka na tlu junoslavenskih zemalja.

IV. 1. O centralnom Balkanu

U tu regiju spadaju Srbija, Makedonija, Kosovo i Metohija, sa moravsko-vardarskim slivom kao glavnom
okosnicom regiona. U neolitskom dobu ovoj regiji se,
barem kada je rije o neolitskim statuetama, prislanjaju i dijelovi jugoistonog Podunavlja, odnosno jugoistone Panonije. Izrada statueta u ozbiljnijoj formi
poinje u srednjem neolitskom dobu.

Struna literatura se najvie zadrava na starevakoj kulturi, nazvanoj tako po eponimnom nalazitu
Starevo na Dunavu kod Paneva. Ta kulturna grupa pripada neolitskom dobu i rairena je preteno u
Vojvodini, Srbiji i Makedoniji. Njenu detaljnu obradu
izvrila je Draga Aranelovi-Garaanin. U plastinoj umjetnosti su posebno karakteristine takozvane
stubaste figure, sa urezanim linijama oiju i usta, bez
nekih drugih prikaza ljudskog tijela, izuzev ponekad blago naglaenih grudi. Nema nikakve sumnje
da se ovdje radi o izrazitoj tenji ka apstrakciji i uprotavanju. Pored Stareva moda bi trebalo spomenuti
odgovarajue nalaze u Pavlovcu, Grivcu u Srbiji, Gladnicama na Kosovu te Monotoru u Vojvodini, a sline
stubaste figure su poznate iz Grke i Bugarske. Dragoslav Srejovi smatra da starevake stubaste figure,
ustvari, oponaaju drvene uzore i da su samo djelimino antropomorfizirane. U svakom sluaju, one su izraz
zajednike, ali potpuno neizdiferencirane predstave
neke vie sile, rekli bismo samo simbol te sile. Mogue
je da se radi o simbolu plodnosti.
Zasebno mjesto u krilu starevake kulture pripada tzv. Crvenokosoj boginji, naenoj na lokalitetu
Donja Branjevina kod sela Deronja u Bakoj. (Sl. 23)
Sve pojedinosti na ovoj statueti su sraunate na
to da istaknu plodonosne karakteristike ene: veoma
istaknute grudi, predimenzionirana zadnjica, poloaj
ruku na trbuhu. Na glavi su dobro naznaeni nos, brada i oi, zarezi na tjemenu i vratu prikazuju dugu kosu,
sputenu do lea.
Poto su ti zarezi ispunjeni crvenom inkrustacijom, Sergej Karmanski ju je i nazvao Crvena boginja. Sama figurina je naena u slojevima u kojima se
pojavljuju i stubaste figure, sa plastino naznaenim
nosem i oima, kao i sa urezima kose na glavi. Prema
nekim okolnostima nalaza izgleda da je Crvenokosa boginja bila postavljena u posebnom svetilitu i da
je to kultno mjesto bilo posveeno, stvarno, Velikoj
Majci Roditeljici.
Vjerovatno su i ovdanje stubaste figurine sluile
istom kultu; preuzele su i neke stilske elemente od navedene boginje (prikaz kose!).
Nema gotovo nikakve sumnje da je kult Velike
Majke u srednjem neolitskom dobu najbolje dokumentiran na tlu Makedonije. Pri tome u prvom planu
mislimo na Skopsku kotlinu i na ve poznata i uvena
neolitska nalazita u Madarima, Govrljevu i Zelenikovu. Viegodinja istraivanja izvrena su na lokalitetu Madari, na periferiji samog Skoplja, pa je tako,
pored drugih nalaza, otkriveno i jedno kultno mjesto
ili svetilite Velike Majke. Precizne podatke o svetilitu
51

Slika 23. Statueta crvenokose boginje, Donja Branjevina kod Deronja u Bakoj

u Madarima objavio je Voislav Sanev i oni daju sljedeu sliku:

Svetilite ima oblik etvrtaste graevine, veliine
9 x 9 m sa po deset stupova, nosaa zidne i krovne
konstrukcije na sjevernoj i istonoj i devet na junoj
strani. Zapadna strana je bila otvorena. Zgrada je u
unutranjosti sa pet debelih stupova, vjerovatno nosaa sredine dvoslivnog krova, bila podijeljena na sjevernu i junu polovinu. U sjevernoj polovini je tanji pregradni zid dijelio taj prostor na dva dijela iste veliine.
Podjednako je zanimljiva i juna i sjeverna polovina.
U sreditu june polovine, neto blie istonoj strani,
postavljen je debeo stubac, o kojem je bila objeena
krasno modelovana kompozicija Velike Majke. Uz zidove te prostorije su zateene brojne glinene posude
razliitih oblika i esto znatne veliine. U svakom dijelu sjeverne polovine su stajali rtvenici. U prednjem
dijelu je sredinje mjesto zauzimao etvrtasti rtvenik
od gline (1 x 1 x 0,40 m), sa plitkim recipijentom i is52

pustom za oticanje tekuine. Oko rtvenika je leao

vei broj keramikih posuda, meu kojima i bogato ukraenih primjeraka. U stranjem dijelu su bila
smjetena dva glinena rtvenika: jedan etvrtast (1,30
x 1,50 x 0,40 m) slian prethodnom, i drugi krunog
oblika, sa izdvojenom ploom na recipijentu u obliku
rvnja. Uz prvi je zateeno desetak keramikih sudova, meu kojima i tri fino oblikovana askosa, pedeset
est prljenaka od tkalakog stana, nekoliko glinenih
modela peninih hljepia, poneka kamena i kremena alatka. itava zgrada, unutranja podjela, namjetaj
i glineni predmeti su jedinstven primjerak hrama ili
svetilita na balkanskom prostoru. Zbog toga smo i
donijeli neto detaljniji opis.
U itavom tom ansamblu zasebno mjesto pripada
plastinoj kompoziciji sa likom Velike Majke. Nainjena je od gline. Kockasto postolje sprijeda ima dva
elipsasto-kosa otvora, a sve druge strane su normalno otvorene. Iz tog postolja (modela kue ili hrama)

Slika 24. Predstava Velike Majke boginje na postolju u

obliku kue, Madari kod Skoplja

izranja skulptura boginje, vrsto poduprte rukama o

samo postolje. Cilindrino tijelo koje je spojeno sa postoljem prikazano je do pojasa, plastino su naznaene
grudi i pupak, velika glava je pljosnata, a okarakterisana je urezanim oima i plastino izvedenim obrvama i nosom. Na ravnom tjemenu je ostavljen krupni
otvor, dok zadnji dio glave prekriva neobina frizura.
Postolje na sva etiri ugla ima probuene rupice i to je
siguran pokazatelj da je kompozicija visila na samostalnom stupu u junoj polovini zgrade (Sl. 24).
Voislav Sanev saoptava da je ovo svetilite imalo
javan karakter, da je bilo podignuto radi obavljanja
religioznih obreda, posveenih kultu plodnosti i njegovoj zatitnici, a odravanih u vrijeme sjetve ili etve, odnosno radi zatite od sue ili bolesti. Ovaj autor
nudi i svojevrstan redosljed rituala: prvo se vri molitveno poklonjenje pred kipom Velike Majke u junoj
prostoriji, uz uee svetenog lica, zatim se vri libacija na prvom rtveniku i prilau darovi uz druga dva
rtvenika, pri tome se vri simbolino mljevenje ita,
prilau modeli hljeba i tkalaki utezi, sve to u svrhu
plodonosne zatite Velike Majke. Autor pretpostavlja

i klanje ovaca ili koza, kao i gozbu i obredne igre na

slobodnom prostoru pred otvorenim dijelom zgrade.
Ovakav ili slian ritual je mogu i vjerovatan. Ta rekonstrukcija Voislava Saneva je posluila kao realna
podloga za opis jednog dogaaja u neolitskim Madarima, isprian iza ovog poglavlja.
Koliko je kult Velike Majke na podruju Makedonije bio razvijen, nepobitno svjedoe i nalazi klasinih izraevina u velikim tumbama Pelagonije. Pod
imenom tumbe se podrazumijevaju manja ili vea
uzvienja na pelagonskoj ravnici, nastala dugotrajnim
ivotom i slaganjem kulturnih slojeva jednih preko
drugih. Negdje su tome doprinijele i prirodne osobine
zemljita. Meu velikim brojem takvih lokaliteta spomenimo tumbe u Porodinu, Veluini, Grguru, Dobromirima, Trnu, Karamanima. Najvanija istraivanja
su izvedena na tumbama u Porodinu i Veluini, pa je
iz toga i nastao termin kulturna grupa Veluina-Porodin i ona danas uglavnom karakterie autohtoni
neolit na podruju Pelagonije (kulturno je vezana sa
Egejskom Makedonijom i Tesalijom). Grupa VeluinaPorodin pripada preteno srednjem neolitskom dobu,
iako ima indicija da je njen ivot poeo krajem starijeg
neolita. Ovdje je vano da je ba ova grupa obilovala
raznim plastinim izraevinama, preteno u slojevima
srednjeg neolitskog doba. Skrenuli bismo panju na
dvije vrste takvih tvorevina. Prvo su glinene figurine
sa izrazito naglaenim, ili ak prenaglaenim, enskim
osobinama. Predio genitalnih organa je esto pokriven jednom okruglom ploom, na koju se sputaju
ake obiju ruku. Steatopigija je ponekad potencirana
van svake mjere, naglaene su i grudi. Dakle, prava
Majka Roditeljica. I drugo, u Porodinu i Veluini su
pronaeni originalni modeli kua, sa razliitim otvorima na okomitim stranama i na dvoslivnim krovovima. Na sredini krova se izdie cilindrian dodatak u
obliku dugakog vrata i lice ljudske figure. Samo lice
se doima kao maska, plastino su izvedeni nos, oi,
obrve i ui (ponekad i pletenice kose na elu), dok su
usta obino urezana. Tjeme je zaravnjeno i u sredini
je ostavljena rupa. Izlina je dilema ta predstavljaju
ti modeli. Pa, oni su svakako pandan kompoziciji sa
likom Velike Majke u Madarima i Govrljevu i njihova kultna namjena je izvan svake sumnje. Vjerovatno
su postavljani i u pojedinim domovima da bi svojim
magijskim djelovanjem zatitili ukuane od nesrea i
zlih demona.
Neki nalazi iz pelagonskih tumbi navode i na zakljuak da je neolitsko stanovnitvo Pelagonije imalo
vrlo bogat i raznovrstan duhovni, odnosno religiozni
ivot. U prvom planu je sigurno kult Velike Majke
53

Slika 25. Glineni rtvenik s glavama jelena,

Porodin kod Bitolja

Roditeljice, ali su vjerovatno praktikovani i drugi vidovi duhovnog ivota. ta, naprimjer, znae rtvenici
na etiri noge, kod kojih se sa prednjih uglova uzdiu
dugaki vratovi sa jelenjim glavama? (Sl. 25) Jesu li
ovi jeleni samo simboli-pratioci Velike Majke ili odraavaju svojevrstan solarni kult? S obzirom na toliko
potenciran kult Velike Majke, vjerovatnije je da su i ti
modeli usmjereni u istom pravcu. Jo je tee odrediti
funkciju nekim glinenim figurama pravim nakazama. Jedna je snabdjevena tupim rogovima ili kikama
na glavi, ima demonsko lice i enske grudi, druga je
sva u vorovima i rupama i tako dalje. Jesu li to zli
demoni? emu su sluile takve figurine? Sve u svemu, neoliani sa pelagonske ravnice su bili nadareni
umjetnici, moda ba kao posljedica ovako razvijenih
religioznih zasada.
Naprijed smo ve naglasili da je osobito impozantan broj nalaza glinene plastike na lokalitetima vinanske kulture, nazvane po uvenom nalazitu u Vini
kod Beograda. Ova grupa je rairena u Pomoravlju,
dijelu Podunavlja, Kosovu i Metohiji, Sjevernoj Bosni,
dijelu Vojvodine i Rumunije (Jablanica kod Aranelovca, Gradac kod Leskovca, Plonik kod Prokuplja,
Pavlovac, Crnokalaka bara u Pomoravlju, Medvednjak kod Smederevske Palanke, Stapari kod Uica, Vala na Kosmetu). Od samog poetka dvadesetog vijeka
Vina je postala pojam neolitskog svijeta jugoistone
54

Evrope i zato emo se zadrati na samom tom lokalitetu.

Neolitska Vina lei na pogodnom dijelu dunavske
obale. Uzgred spominjemo da mnogi strunjaci, naroito u ranijem vremenu a i sada smatraju da je
i vinanska kultura rezultat prodora novog stanovnitva sa Istoka, iz oblasti Bliskog i Srednjeg Istoka, koje
je donijelo crnoglaanu keramiku i nove vidove duhovnog ivota. Danas je ovo stanovite takoer ozbiljno dovedeno u pitanje, jer je zapaen postepen prelaz
iz starevake u vinansku kulturu. Naravno, kulturni
uticaj sa Istoka je znaajno doprinosio ovom preobraaju. No, to je posljedica lananog prenosa, od grupe
do grupe, poto neolitska populacija nije njegovala nomadski nain ivota. Za to nije bilo ni potrebe.
Ovdje je vano istaknuti da je u samoj Vini, u slojevima vinanske kulture, sakupljeno na hiljade glinenih figurina, terakota. Prema izvjetaju Miloja Vasia,
samo u vrijeme istraivanja od 1929. do 1954. godine
pronaeno je 1328 terakota, odnosno dijelova glinenih statueta. Vinini majstori su stvorili svoj sopstveni
stil, koji se dosljedno odrava kroz sve faze. Radi se,
dakle, o dosta konzervativnom stilu, iako su strunjaci
i plastine izraevine u Vini svrstali u periode prema
nekim razlikama ili pojavama nekih novih varijanti.
Pa ipak, sve to ne izlazi iz okvira karakteristika vinanske plastike. Prvu tipoloku analizu ove plastike izvrio je sam Miloje Vasi (stojee, sjedee, kleee, leee
i slino). Veoma detaljnu razradu vinanske plastike je
izvrio Josip Koroec, ali se ini da je podjela Milutina
Garaanina najadekvatnija i najbolje odgovara hronolokom redosljedu (valjkaste i pljosnate, steatopigne i
nesteatopigne, mjeovite, kurotrofne i jo neki tipovi).
Vano je meutim istaknuti da veina ovih terakota
odgovara enskim likovima, to nijedan autor ne porie.
ini se da je jedna od bitnih karakteristika glinene plastike u Vini oblikovanje glave, specijalno lica,
sa istaknutim oima i nosom. Vrlo esto ta lica imaju poligonalnu trougaonu i petougaonu formu i
izgledaju kao da su aplicirana na glavu terakote. Gotovo svi poznavaoci vinanske plastike naglaavaju da
takav oblik lica podsjea na maske i da je to jedna od
specifinosti vinanske plastike. Razlike se javljaju u
tumaenju te pojave. Tako, na primjer, Miloje Tasi
smatra da su predstave maski na licu vezane uz preradu cinabarita, dobivenog iz rudarskih jame na Avali, dok Josip Koroec pretpostavlja da se radi samo o
stilskoj osobini, bez ikakvog dubljeg znaenja. S druge
strane, Draga Garaanin se pita da li se u ovom sluaju
moe pomiljati na lik boanstva, odnosno na perso-

nifikaciju same boanske sile, ili na ljudsko bie (svetenika-vraa) koje izlazi pred boanstvo pa se maskom titi od njegove sile. Paralelu ova autorica nalazi
u zlatnim maskama na licima pokojnika u grobovima
iz Trebenita u Makedoniji ili u Mikeni. Na lokalitetu
u Pavlovcu maske na glavama nekih terakota imitiraju
lik medvjeda ili ovna.
Vina svakako nije usamljena u tom pogledu. Terakote sa lica u formi apliciranih maski su naene u
svim nalazitima vinanske kulture; dodue u znatno
manjem broju nego u samoj Vini. I ne samo to. Glinene figure sa licem u obliku maske su izraivane i u
nekim drugim kulturnim grupama (npr. potiska kultura u Madarskoj, Cucuteni u Rumuniji), sreu se i u
butmirskoj grupi iz centralne Bosne. Dakle, prilino
rairena pojava, ali je vinanska kultura najdalje otila
u tom pogledu.
I jo jedna specifinost. Na mnogim statuetama
vinanske kulture, upadaju u oi rupice na patrljcima koji bi trebali da predstavljaju ruke, zatim na
posebno modelovanim rubovima glave i rjee
na istaknutim kukovima. Oito je da se te rupice ne
mogu tumaiti kao ukrasni detalji; sigurno su sluile
za vjeanje, bilo o vratu, na vratima ili na zidovima.
Pa onda, i to upuuje na njihov magijsko-mistini karakter. Premda je vinanska grupa u generalnoj liniji
jedinstvena neolitska kultura, ona se ipak raslojava u
nekoliko varijanti. Milutin Garaanin je odvojio slijedee varijante: klasina (srbijanska), juno-moravska,
kosovska, istonobosanska, transilvanijska, oltenijska.
Moda bi meu njima fungirala i podrinjska varijanta.
Osnovne tipoloke osobine keramike su iste ili veoma
bliske, negdje nedostaju odreene forme ili dio ornamentalnog sistema, ponegdje se javljaju pojedinani
novi oblici. Istonobosanska varijanta proizvodi gotovo jedino crnopoliranu keramiku robu i kaneliranu
ornamentiku, plastika gotovo sasvim nedostaje. Kosovska se odlikuje primjercima monumentalne antropomorfne plastike, tzv. protokentaurima i sl.
Za nau problematiku najvanije je pitanje ta znai ovako veliko bogatstvo antropomorfne plastike u
okviru vinanske kulture. Kakva je njena tajna? Teko
bi se moglo prihvatiti tumaenje Miloja Vasia da su
vinanske terakote uslovljene kultom pokojnika, da
imaju sepulkralni karakter i da su stavljane u grobove. Jer, nalaene su u kulturnim slojevima. Po svemu
izgleda da su najblie rjeenju stavovi Milutina i Drage
Garaanin koji zastupaju polivalentnu ulogu antropomorfnih figura. Ovdje bismo upozorili na slijedee
aspekte:

- veina glinenih antropomorfnih figura u vinanskoj kulturi svojim osobinama odraava enske
likove;
- na velikom broju figura, ako ne i na veini, lice je
oblikovano u vidu maske;
- na odreenim primjercima figura probuene su rupice na runim patrljcima, glavi ili na kukovima;
- meu naenim primjercima zapaene su i tzv.
kurotrofne figure, odnosno predstave majke sa djetetom, ili kombinovane figure sa dvije glave, dakle,
predstave ene sa mukim partnerom.
Nema gotovo nikakve sumnje da je u osnovi svega
kult enskog boanstva, bolje reeno, kult plodnosti
u najirem smislu toga pojma. Vinanska populacija
u svim krajevima bavila se preteno zemljoradnjom
i stoarstvom, sve je u njihovom ivotu zavisilo od
plodnosti zemlje i stoke. Stoga je i sasvim razumljivo
vjerovanje u jednu viu silu koja upravlja raanjem i
reprodukcijom. A mogla je biti zamiljena samo u en
skom liku. Na taj nain se vinanska populacija ukljuila u jedan opi religiozno-kultni trend u jugoistonoj
Evropi i susjednim oblastima, s tim to je stvorila svoje
originalne predstave o toj zatitnici plodnosti. U svakom sluaju kult Velike Majke Roditeljice je ovdje, ini
nam se, neosporan, viestruko obiljeen i njegovan.
No, ovim tumaenjem doli smo samo do temeljne postavke i do okosnice tamonjih vjerovanja. Zbog
ega je, pitamo se, antropomorfna plastika vinanske
kulture tako konzervativna i ta znae te mnogobrojne
maske na licima terakota? Razmatranjem toga pitanja
ulazimo u zamreni krug duhovnog ivota vinanske
populacije i u problem umjetnikog stila koji odraava
njene duhovne preokupacije.
Nuno je, na prvom mjestu, upozoriti na dosta
brojne sjedee figure na prijestolju. Sve te figure su
izraene u standardnom vinanskom stilu, sa licem u
vidu poligonalne maske, na kojoj se istiu velike bademaste ili urezane oi i dosta glomazan nos. Takve terakote su poznate na primjer iz Vine, Gomolave kod
Hrtkovaca, Medvednjaka kod Smederevske Palanke,
Predionice kod Pritine, Beriljeva kod Gazimestana
itd. i sve su uglavnom naene neoteene. Samo predstavnicima viih sila, u ovom sluaju zatitnici plodnosti, Velikoj Majci, prilii da u sveanoj pozi sjedi
na prijestolju. I, kada i veina drugih figura (preteno
stojeih) nosi iste maske na licu, nema sumnje da i
one pripadaju istoj kategoriji. Boanstvo plodnosti je
jednom ovako oblikovano i onda je ta impersonalna
slika Velike Majke reproducirana bezbroj puta. Ne bi
bilo ni normalno da boanska zatitnica nosi lik neke
55

Slika 26. Glinene figurine s predstavom Velike Majke boginje, Vina kod Beograda

ene iz svakodnevnog ivota. Prema tome, jedino je

rjeenje da se radi o stilizovanim idolima u sferi kulta
Velike Majke (Sl. 26).
Vojislav Trbuhovi i M. Vasiljevi pruaju svoje
tumaenje o tom ta znae probuene rupice na ekstremitetima ili na glavama terakota. Poto se, po njihovom miljenju, radi o kipovima Boginje plodnosti,
terakota se vezuje da plodnost, odnosno zatitnica
plodnosti, ne bi napustila kuu. Mogue je i tako tumaenje. Ali, kako se vrilo to vezivanje? Vjerovatno
se figura vjeala na zid ili na neki objekat u kui, ili se
nosila na prsima. Takvo jednostavno rjeenje je sasvim
plauzibilno, samo ono ne daje odgovor na pitanje zato je na primjer u Vini najvei dio plastinih nalaza
naen u fragmentima: glava, trup, donji ekstremiteti i
slino. Zato su, kako to kae Milutin Garaanin, odbaeni ti dijelovi?
Pretpostavljamo tri mogunosti:
Prva bi se odnosila, jednostavno reeno, na prirodno lomljenje: figura je pala sa zida i slomila se.
Kod ruenja kue stradale su i glinene figure. Ne treba
ovdje iskljuiti ni djeiju igru. Sigurno je bilo i takvih
sluajeva, pogotovo kod figura koje nisu imale rupice
za vezivanje.
Po drugoj varijanti, lomljenje figura je posljedica
ritualnih radnji, uobiajenih u Vini i drugim naseljima vinanske kulture. Kad nastupi zima, boanstvo
plodnosti, personificirano u stilizovanim terakotama,
iscrpilo je svoju mo, izvrilo je svoju funkciju i njegov
lik u glini se odbacuje. Prave se i uzimaju s proljea
nove figure istog tipa i uz prethodne ritualne radnje
njihove posvete. Do slijedee zime one e tititi do56

mainstvo kao i plodnost usjeva i stoke. Ili obratno,

s vremena na vrijeme deavaju se nepogode, sue ili
poplave unitavaju usjeve, stoku zahvataju stone bolesti. Boanska zatitnica plodnosti nije uinila nita
da to sprijei, iznevjerila je oekivanja grupe; glineni
kipovi koji personificiraju tu zatitnicu postaju izlini.
Jednostavno se odbacuju, i slino.
Ali, ne zaboravimo jo jednu, treu mogunost.
Gotovo sve primitivne grupe njeguju vrlo razliite plesove sa maskama na licu. Tokom svojih etnografskih
i antropogeografskih istraivanja Kaj Birket Smith je
prikupio veliki broj podataka o magijskim plesovima sa
upotrebom maske na licu i ustanovio da se takvi plesovi praktikuju od istone Afrike do Amazonije, Tibeta
i Melanezije. esto se uesnici takvih ritualnih plesova
maskiraju kao duhovi predaka i tako prizivaju njihovo
uee i pomo u svakodnevnom ivotu. Drugi put imitiraju vie sile, duhove plodnosti. A ponekad se jo provlai vrlo stara tradicija totemistikih misterija, poto
na licu nose obiljeja nekih od ivotinja i ptica. (Da li
u istom smislu treba tumaiti i neke statuete vinanske
grupe sa licem u vidu medvjee ili ptiije maske? Moda.) Teko se oteti utisku da su i pripadnici vinanskih
naselja praktikovali ritualne plesove i da barem dio
glinenih figura sa maskama na glavi predstavljaju takve maskirane plesae. Onda i njihovo lomljenje, ako
odrani, stvarni ritualni ples nije proizveo eljeni efekat, poprima sasvim normalnu posljedicu.
Sasvim je evidentno da su pripadnici vinanske
grupe u cjelini imali vrlo razvijen duhovni, kultnoreligiozni ivot, ispunjen razno
vrsnim magijskim
radnjama. U osnovi toga ivota lei kult Velike Majke

Roditeljice, zamiljen u liku figure sa poligonalnom

maskom preteno sa bademastim oima i istaknutim nosom i karakteristikama enskog tijela. Vjerovatne su i razliite ritualne radnje, magijski obredi,
vezani za te terakote. Vjerovatni su i ritualni plesovi,
iji su uesnici nosili maske sline boanskim likovima, odnosno viim silama koje reguliu plodnost. U
kasnijem razvoju, krajem mlaeg kamenog doba, kada
se postepeno nazire smjena matrijarhat/patrijarhat, uz
enske se javljaju i muke figure, bilo u zajednici sa
enskim likom bilo potpuno samostalno. U tom pogledu prednjai kosovska varijanta vinanske kulture,
gdje se sreu muke glinene figure sa izrazito naglaenim falusom.
Duhovni ivot vinanskog stanovnitva je obogaen i drugim vidovima kulta i magije. Poznato je da
je i bik simbol plodnosti pa zato je gotovo normalno
to su kod nekih kua u Vini ili u nekim drugim vinanskim naseljima pred ulaznim vratima visili, odnosno bili prilijepljeni bukranioni, posebno oblikovane
bikovske glave. I te glave tite kuu, njene ukuane i
njihovo dobro. Dakle, tovanje bika i sve one ritual
ne radnje vezane za to tovanje u kretsko-mikenskoj
kulturi nije nita novo. Sve je to ve vieno na drugim
stranama Balkana i ranije, jo u punom neolitskom
dobu. Meu simbole se ubrajaju i tzv. prosopomorfni
kalotasti poklopci, sa uzdignutim uima i karakteristikama vinanskog stila na terakotama. I oni djeluju kao
maske, a stavljali su se na velike sudove sa cilindrinim
vrstom da bi titili sadrinu u njima plodove, ito ili
sokove (Sl. 27).
Kada se sve ovo uzme u obzir, zaista su neograniene mogunosti prouavanja kultno-religioznog
ivota veoma rairene vinanske populacije, koja je
uestvovala u opem trendu duhovnih kretanja neolitskog stanovnitva u jugoistonoj Evropi, ali je tu
stranu ivota neobino obogatila vlastitim dostignuima i kombinacijama pojava sa susjednih i udaljenijih
podruja.

IV. 2. O prelaznoj zoni

Kult Velike Majke je odigrao vanu ulogu i u neolitskom dobu prelazne zone, koja zaprema oblast od
izvorita rijeke Bosne do njenog srednjeg toka, kao i
doline odgovarajuih pritoka na tom prostoru, jednostavno, zaprema vane dijelove centralne Bosne. Iako
su u prelaznoj zoni poznate i neke druge i starije neolitske kulturne grupe, kao to su starevaka-impresso
(Obre I) ili kakanjska grupa (Kakanj, Obre I, Arnauto-

Slika 27. Kalotasti poklopac maska,

Vina kod Beograda

vii), ipak za razmatranje kulta Magnae Matris je bitna butmirska grupa, odnosno butmirska kultura. Ovo
zbog toga to u tim drugim grupama nisu sakupljeni
dovoljni podaci za sigurniju ocjenu oblika i dometa
toga kulta. Iz starevako-impresso naselja poznata je
samo jedna oteena stubasta figura, a isti je sluaj i sa
kakanjskom kulturom. Moe se samo govoriti o nekoj
tradiciji kultova starevake kulture, koja je prenesena
i u ove krajeve.
Sasvim je drugi sluaj sa butmirskom kulturom.
Jer, to je kultura ili kulturna grupa svojstvena samo
ovoj zoni, njene konane osobine su formirane ba
na ovom prostoru. Nazvana je po prvom istraenom
nalazitu u Butmiru kod Sarajeva, ije je otkopavanje
i izuavanje izvreno 18931896. god. (Vaclav Radimsky, Franjo Fiala i Moritz Hoernes). Sve do kraja drugog svjetskog rata butmirsko je naselje, uz nekoliko
podataka o nalazima u Kraljevinama kod Novog ehera, ostalo usamljena pojava u navedenoj oblasti i zato
je nedovoljno pa i proizvoljno tumaeno porijeklo i
karakter same kulture. Poslije 1945. godine otkrive
no je i otkopavano nekoliko novih, vanih lokaliteta
butmirske grupe. Meu njima navodimo Nebo u dolini Bile kod Travnika, Obre II, u dolini Trstionice kod
Kaknja, Okolite na obali Bosne kod Motra, a daleko
je najvee ono u Kraljevinama. Uz to je identificiran
jo znaajan broj lokaliteta ove kulturne grupe, naroito u iroj okolini Visokog. Pokazalo se da butmirska
kultura nije pala s neba u Bosnu, nego se razvijala u
jednom, tano ustanovljenom procesu. Nastala je na
57

Slika 28. Keramike glave iz okvira kulta Velike Majke boginje, Butmir kod Sarajeva

temeljima kakanjske kulture uz prihvatanje kulturnih i tehnolokih elemenata sa Jadrana i iz centralnog

Balkana. Njihovom potpunom simbiozom stvorena
je nova, originalna neolitska kultura, onakva kakvu
poznajemo u samom Butmiru. U Obrima II su kon58

statovane tri faze razvoja, Butmir ulazi samo u drugu

klasinu fazu, a Nebo u treu degenerativnu fazu.
U svim istraivanim naseljima butmirske kulture
naene su i glinene figure. No, u tom pogledu su dole
do izraaja i znaajne razlike. Tako je u Obrima II, na

dosta velikoj istraenoj povrini, naeno svega sedam

terakota, grube izrade i sa slabo naglaenim detaljima.
Na naselju Nebo zasluuje panju samo donji dio jedne
sjedee figure na prijestolju. S druge strane, u samom
Butmiru je sakupljeno 108, to cijelih to oteenih,
ljudskih i ivotinjskih figura, dakle, neuporedivo vei
broj nego u svim drugim naseljima. I ne samo to. Terakote iz Butmira iskazuju i originalan umjetniki stil,
nepoznat u drugim neolitskim kulturama Balkana i
jugoistone Evrope. Njihovo prouavanje bilo je, zbog
toga, predmet interesovanja velikog broja strunjaka.
Ba zato se ovdje zadravamo samo na Butmiru.
Naselje se protezalo na povrini od oko 18-20.000 m,
od ega je istraeno 5.500 m, i to u centralnom, najvanijem dijelu. Zbog tadanjih metoda terenskih istraivanja, u naselju nisu prikupljeni podaci o izgradnji
nastambi (izuzev zemunica na glinenoj podlozi) niti
su sakupljene ivotinjske kosti. Meu prikupljenim,
uglavnom kalciniranim zrnevljem su zastupljeni: nekoliko vrsta penice, ra, jeam i soivo, pa ostaci divljih jabuka i ljenika. Samo poneka zaostala ivotinjska
kost upuuje na uzgoj goveeta, ovce i koze. Tipina
je to privreda neolitskog stanovnitva s tim to je zemljoradnja bila jako dobro zastupljena i ovo je vano
i za duhovni ivot neolitskog stanovnitva u Butmiru.
Ve su sami istraivai bili fascinirani mnotvom, ljepotom i originalnou izraevina od peene zemlje
keramikim posuem i antropomorfnim terakotama.
Meu raznim vrstama keramikih izraevina istiu se
one koje reprezentuju pravi butmirski stil, u prvom
redu loptaste i tzv. krukolike vaze, geometrijska ornamentika sa viestruko kombinovanim spiralnim i
pravolinijskim motivima te upotreba bijele i crvene
inkrustacije. Bila je to dotada nepoznata keramika
roba (tek kasnije su u jadranskoj zoni otkrivene paralele, pa i prototipovi tom posuu). Sav poznati nauni
svijet krajem XIX vijeka zabavio se Butmirom.
I pored sve atraktivnosti keramike robe, posua
od peene zemlje, glineni idoli, ljudske i ivotinjske
figure neosporno predstavljaju najvii umjetniki domet butmirskih majstora. Od spomenutog broja, samo
devet figura pripada ivotinjskim likovima. Inae, sve
figurine koje predstavljaju ljudske likove i na kojima
su se mogle prepoznati karakteristike tijela pripadaju
enskim likovima. U Butmiru one dre apsolutnu dominaciju, pa nema nikakve sumnje da obilno reprezentuju kult Velike Majke u naselju i, svakako, u itavoj kulturnoj grupi. Glinene figure iz Butmira ne lie
odgovarajuim izraevinama u drugim balkanskim i
vanbalkanskim neolitskim naseljima. One pripadaju
posebnoj umjetnikoj koli, preciznije reeno, umjet-

nikoj koli Butmira, sa naglaavanjem slijedeih osobina:

- realistiko modelovanje glave kod veeg broja figura;
- prikazivanje detalja odjee, obue i nakita tehnikom urezivanja;
- rijetko modelovanje nogu, donji dio tijela je obino ovalnog presjeka, pa se dobiva impresija obuene ljudske figure;
- izrade tzv. adoranata, sa skrtenim ili uzdignutim
rukama, i maskiranih likova, sa plonim ili vodoravno poloenim licem.
Posebno je interesantno da se na realistiki oblikovanim glavama prepoznaju tri rasna tipa: negroidni
(sa oblikom lica ovog tipa i prikazom kovrave kose),
armenoidni (sa dugim nosom i koso zabaenim elom) i europeidni ili alpski (sa pravilno oblikovanim,
ovalnim licem) (Sl. 28). Na leima jedne statuete su
prikazani horizontalno poredani oiljci, to takoer
indicira negroidni tip. Tijelo nekih statueta je u cjelini
prekriveno mreom sitnih ureza i to bi sasvim vjerovatno znailo da je umjetnik elio da prikae vunenu
odjeu, odnosno ogrta (Sl. 29).
Pored spomenutih, rasno okarakterisanih figura,
za nau tematiku su od posebnog interesa statuete sa
neprirodno, horizontalno poloenim licem (specijalna maska!; Sl. 30) i one sa uzdignutim ili skrtenim
rukama. Takve statuete upravo idu na ruku onom tumaenju koje se bavi ritualnim obredom, vezanim za
kult Velike Majke u pojedinim neolitskim naseljima ili
grupama.
Navedeni podaci izazivaju niz dilema.

Slika 29. Statueta sa prikazom vunenog ogrtaa,

Butmir kod Sarajeva
59

Slika 30. Keramika skulptura sa prikazom glave,

Butmir kod Sarajeva

Kao prvo, ta zapravo znae ovako precizno modelirani rasni tipovi statueta? Ostavljamo po strani
izuzetnu umjetniku vjetinu maj
stora u Butmiru
koji su izradili takve glave terakota. Pitanje je ta znai ta kombinacija rasnih tipova? Da li je stanovnitvo
Butmira (pa i drugih naselja ove kulture) bilo ovako
mijeano u rasnom pogledu? Da li su to samo refleksije dalekih veza i poznavanja grupa sa sasvim drugim
rasnim osobinama? Ili se, konano, radi o prikazivanju
raznih tipova boanstava, raznih likova Velike Majke?
Ovdje postavljenim problemom najvie se u prvim
decenijama XX vijeka bavio Niko upani u svojim
studijama o antropolokim karakteristikama starobalkanskog stanovnitva, posebno onog sa teritorija
junoslavenskih zemalja. On, prije svega, prihvata
sintagmu da je Balkansko poluostrvo zborno mjesto
za narode starih kontinenata, Azije, Evrope i Afrike, s
tim to bi Mala Azija bila neka vrsta mosta za afriku
populaciju. Ovaj antropolog je, meu ostalim, obratio panju na neke glave statuta u Vini (hetitski tip!),
u Butmiru (negroidni i hetitski tip), kotane idole iz
Sultan sela u Bugarskoj (hetitski tip), pa i odreene
osobine skeleta iz Ljubljanskog Barja. Njegov hetitski
tip odgovara onom koga smo nazvali armenoidni tip,
Hetiti ili Hati su nastanjivali dobar dio Male Azije, a
glava im se odlikuje masivnim nosom, iji se hrbat u
kosoj liniji spaja sa unazad zabaenim elom i tjemenom. S njima je srodno i nastarije poznato stanovnitvo na Balkanu, nazvano Pelazgima. Niko upani tvrdi da su Hetite, odnosno njihovu genetsku populaciju,
obiljeavali melanobrahikefalni elementi (tamni kratkoglavci), dok je u oblasti Mediterana preovladavala
krv negroidnih melanodolikefala (crni dugoglavci).
U neminovnim rjeenjima dolazila su do izraaja oba
tipa. Teko bi bilo prihvatiti tezu Nike upania da su
60

Prehetiti ili Hetiti preplavili i itav Balkan i da odatle

potiu rasne osobine na pojedinim nalazitima. Ovo
zbog evidentne autohtone evolucije neolitskih popu
lacija. Kada se, pak, uzme u obzir prisustvo Pelazga
na jednom dijelu Balkana i njihova srodnost sa Hetitima i negroidnim Mediterancima, onda su lanani
dodiri ili povremena pomjeranja manjih grupa sa juga
prema sjeveru Balkana zaista mogli doprinositi da se
u kasnoneolitskim grupama i naseljima, kao to su
Vina i Butmir, nau i odgovarajui ljudi sa armenoidnim i negroidnim antropolokim osobinama. U isto
vrijeme, tu je i alpski tip koji samo nadopunjuje ovaj
populacioni kaleidoskop. Prema tome, uz odreenu
dozu opreza, ipak je najvjerovatnije da su u Butmiru
zajedno ivjeli ovi rasno, relativno razliiti stanovnici.
Jo nije bilo rasne netrpeljivosti!
Slijedee pitanje tie se odnosa naselja u Butmiru
prema drugim naseljima ove kulture. U Obrima II su
u klasinoj fazi, kojoj pripada i sam Butmir, a naroito
u zavrnoj fazi, vrlo prisutni elementi iz neolitskih Lisiia u dolini Neretve, koji su srodni hvarskoj kulturi.
Isto je zapaanje i na odgovarajuim naseljima iz okoline Visokog. U samom Butmiru tih elemenata gotovo
i nema. Teza izmeu spomenutih naselja i Lisiia ila
je dolinom Idbara i Fojnice i to je, izgleda, bila stalna
komunikacija. Butmir je ostajao po strani od te komunikacije pa je i ostao, manje vie, isti, nepatvoreni predstavnik butmirske kulture i po tome zauzimao
posebno mjesto meu ostalim istorodnim naseljima.
I, da idemo dalje.
Sam Butmir je, kako je reeno, pruio obilje glinenih statueta sa enskim osobinama, ime je neosporno
dokazan kult Velike Majke, kako u ovom naselju, tako
i u itavoj grupi. U Butmiru su jedino naeni tzv. adoranti, figure sa dignutim ili skrtenim rukama, ili neprirodno poloenim licem, sa svojevrsnim maskama.
Ne treba mnogo domiljanja da se utvrdi znaenje tih
adoranata. U Butmiru su se odravali razni ritualni obredi (najvie u ast Velike Majke), u kojima su uesnici
bili maskirani, odnosno svoja poklonjenja izvodili u
stavovima poznatim i u mnogim kasnijim religijama
svijeta. ini nam se da su se u Butmiru, koje se nalazilo blizu izvorita tople, mineralne vode (dakle, uz
natprirodnu pojavu!), povremeno odigravali i ritualni
obredi, molitve, procesije, igre, uz uee predstavnika
ostalih naselja butmirske grupe. Butmir bi tako imao
i ulogu centralnog kultno-religioznog svetilita, odatle bi poticala i koncentracija vrhunskih umjetnika.
Oni su nam ostavili svjedoanstvo neprocjenjive vrijednosti o sastavu stanovnitva, kultu Velike Majke,

pa vjerovatno i o centralnim kultno-religioznim

sveanostima.
Ostaje, najzad, jo jedno pitanje.
Kako se desilo da u Butmiru nedostaje starija, poetna faza butmirske kulture? Od najdonjih slojeva u
tom naselju istraivai su se sreli sa klasinom fazom
ove kulture, sa ve formiranom i originalnom njenom
fizionomijom. Na to pitanje se ne moe drugaije odgovoriti nego konstatacijom da je populacija Butmira
prispjela na tu lokaciju sa podruja na kojem je ve
bila zavrena simbioza kompozitnih kulturnih ele

menata. Pretpostavljamo da se to deavalo na irem

prostoru Visoko Kakanj.
Lokacija je bila vrlo privlana, poto je leala nedaleko od snanih izvorita rijeke Bosne i toplih izvora mineralne vode. Da li je na to negativno djelovao
priliv ljudi iz doline Neretve ili se neko naselje (moda
u Okolitu kod Motra na obali Bosne) normalno razdvojilo prema principima rodovskog drutva? Ili oboje? Zanimljivo je da su u Butmir stigli i najbolji umjetnici i najradikalniji uvari starih kultova i rituala.

61

V. DVA POSEBNA KULTNA FENOMENA

V. 1. Ritoni
Prilikom terenskih istraivanja neolitskog naselja u
Danilu kod ibenika polovinom este decenije ovog
vijeka, a pod vostvom Josipa Koroca, meu ogromnim brojem keramikih nalaza su posebno upadali
u oi brojni dijelovi vaza na etiri noge. Imale su slijedei izgled: na etiri, obino valjkaste, noge leao je
dosta plitak recipijent, na kojem se isticao iroki, koso
postavljen otvor i velika kruna drka iznad tog otvora. Vei dio povrine ovih vaza bio je ukraen raznim,
urezanim geometrijskim motivima, meu kojima i
vezanim spiralama. Ovome treba dodati bojenje povrina crvenom bojom nakon peenja i upotrebu crvene
inkrustacije na nekim motivima. Ve sam istraiva je
takve nalaze nazvao kultnim vazama i dao im naziv
ritoni (od grkog ).
To ime im je ostalo u arheolokoj nauci sve do danas. Danilsko naselje, inae, pripada srednjem neolitskom dobu.
Uskoro se pokazalo da ritoni u Danilu nisu usamljena pojava. Jo vei broj divno ukraenih primjeraka sakupio je ime Batovi u slojevima srednjeg neolita na naselju u Smiliu kod Zadra (Sl. 31). Dolaze
onda nalazi u Markovoj pilji na otoku Hvaru (Grga
Novak) i nekim drugim lokalitetima du jadranske obale. Ubrzo je postalo evidentno da su ritoni
predstavnici nekog posebnog izraza duhovnog ivota
neolitskog stanovnitva na itavom prostoru istonog
Jadrana. Odatle se, vjerovatno, ovaj manir proirio i u
pozadinu Jadrana, te na podruje prelazne zone. Pojedinani ostaci ritona su naeni u slojevima Crvene
Stijene nad Trebinjicom i Zelenoj peini nad izvorom
Bune u Hercegovini. Najbrojniji su, meutim, sakup
ljeni u neolitskom naselju u Kaknju, centralna Bosna,
a pojedinano u Retanima, juna Metohija. I tu nije
kraj. Sistematskim istraivanjima arheolokih lokalite-

ta u Albaniji ustanovljeno je da su ritoni svojstveni i

neolitskim kulturama u Cakranu i Dunavecu, u srednjoj Albaniji, i jo dalje. Znaajan broj ritona, odnosno
njihovih dijelova, otkriven je na dosta brojnim neolitskim naseljima u srednjoj Grkoj i Tesaliji (Korint, Heroneja, Eleteia, Tsangli, Larissa). Ako ovome dodamo
Caverna del Muschio i Aurisina u sjevernoj Italiji, zaokruili smo danas poznati geografski pojas na kojem
su izraivani ritoni, svakako za posebne namjene.

Slika 31. Neolitski riton sa geometrijskim ukrasima,

Smili kod Zadra
63

Albanski strunjaci Muzafer Korkuti i Zhanetta

Andrea su s pravom, uzimajui u obzir navedeni geografski pojas, oblast sa ritonima nazvali jadranskoegejska zajednica potovalaca ritonskog kulta. Ostaje
otvoreno pitanje da li e ritoni biti pronaeni u Epiru,
odnosno zapadnoj Grkoj, na podruju zalea Jonskog
mora. S obzirom na oznaeni pojas, treba oekivati ritone i na nekim tamonjim neolitskim nalazitima.
U vezi sa pojavom i rasprostiranjem ritona postavljaju se dva osnovna pitanja: gdje je njihovo porijeklo i
kakva je njihova uloga u duhovnom ivotu odgovarajuih populacija?
Do sada su iznesene tri teze o izvornom podruju
ovih izraevina:
a) ritoni su porijeklom iz Dalmacije, odnosno iz
oblasti istonog Jadrana, jer su u toj oblasti najbrojnije zastupljeni, a sakupljen je i najvei broj
divno ukraenih primjeraka (Josip Koroec, ime
Batovi, pa i pisac ovog teksta);
b) poticaj za njihovu izradu je doao iz neolitske Grke, poto je tamo neolitska kutura najrazvijenija u
jugoistonoj Evropi, pa bi tamo bila i polazna taka za danilsku kulturu srednjeg neolita (Dragoslav
Srejovi);
c) srednja Albanija je pruila najstarije primjerke
ritona, pa bi ova oblast predstavljala izvorno podruje za nastanak izraevina u obliku ritona (navedeni albanski arheolozi).
Nijedna od ovih teza nije dosad potkrijepljena sigurnom argumentacijom. Na lokalitetu Cakran u Albaniji ritoni su, navodno, naeni sa keramikim elementima koji pripadaju starijem neolitskom dobu.
Mora se rei da stratigrafija Cakrana nije jasna,
jer je teko vjerovati da kulturni slojevi debeli oko tri
metra pripadaju samo jednoj hronolokoj i kulturnoj
fazi. Po toj logici bi mogli biti tretirani i ritoni u protokakanjskoj fazi u Bosni, poto je u toj fazi kakanjske kulture jo u znaajnoj mjeri zastupljena keramika
starevako-impresso faze, dakle, arhainije keramike forme. Za nalaze ritona u Grkoj nema pravih
stratigrafskih podataka i, prema nekim saznanjima,
oni ne mogu nikako biti stariji od onih iz nalazita na
istonom Jadranu. Zasada je najprihvatljivije rjeenje
da je ba u Dalmaciji izvorino podruje ritona. Vjerovatno e ovo potvrditi i neko budue otkrie tzv.
protodanilske faze, sa preivjelim elementima starije,
cardium-impresso kulture. Velika je potekoa u tome
to u starijem neolitu Jadrana nema uope ni rtvenika
ni obrednih posuda koje bi kasnije zamjenili ritoni. U
64

centralnoj Bosni su prije ritona upotrebljavani rtvenici na etiri noge, sa vrlo niskim i krunim recipijentom, tzv. portabl-rtvenici. Oni pripadaju duhovnoj
tradiciji starevake kulture i sa njom su dospjeli u Bosnu. Meutim, na podruju rasprostiranja starevake
kulture nigdje nisu zapaeni ritoni, nego je dola smjena sa bogatom plastikom vinanske kulturne grupe.
Prema tome, potrebe vezane za ritona su se pojavile
dosta iznenadno, u vrijeme postepenog nestajanja cardium-impresso kulture, koja je u starijem neolitskom
dobu dominirala na Mediteranu i u zemljama Jadranskog bazena.
ta je bio osnovni podsticaj ove pojave, ostaje za
sada nerijeeno pitanje, jedno izmeu mnogih, kojima e se arheoloka nauka baviti u iduim periodima
istraivakog rada.
Nije mnogo jasnije ni pitanje emu su sluile izraevine u obliku ritona. No, pokuajmo bar ovdje dati
neko prihvatljivije rjeenje. Draga Garaanin je ove
posude nazvala obredni sudovi ritoni. Sluili su, po
njenoj ocjeni, u obredne svrhe i u tome se slau gotovo
svi autori koji su se bavili problemom ritona. Tako
Josip Koroec pledira za tezu da su oni sluili u kultu vode, s obzirom na njeno pomanjkanje u krakim
regionima. ime Batovi ne prihvata ovu tezu, nego
smatra da su ritoni najvjerovatnije bili reprezentativan
oblik svjetiljki-lojanica, upotrebljavanih u svakodnevnom ivotu ili prilikom posebnih obreda, odnosno
procesija. Ni on im ne odrie kultnu namjenu. Neki
vani detalji, ipak, ne doprinose takvim rjeenjima.
Crvenom bojom koja se otire esto su obojeni donji
dijelovi recipijenta, donji dijelovi drki ili, to je naroito bitno, unutranjost samih recipijenata. Ta boja se
dobro odrala u zemlji sve do momenta iskopavanja.
Voda bi je sigurno isprala, a lojanica barem djelimino
istopila i pokrila lojem. ini se da su oba ova tumaenja polazila od nekih loginih, ali sasvim nedovoljno
potkrijepljenih pretpostavki.
Vana je, izgleda, sama forma ritona. Gotovo da
nema sumnje da je to zoomorfna forma: etiri noge,
povijen recipijent i velika drka u vidu savijenih rogova, zaista asociraju na veoma uproten lik goveeta,
bolje reeno lik bika. Ve smo na drugom mjestu spomenuli da je i bik simbol plodnosti pa je u tom smislu
koriten i u raznim kultovima. Sigurno je da je kod
stanovnika spomenutog geografskog pojasa stoarstvo
predstavljalo temelj ekonomskog prosperiteta, da je to
stanovnitvo bilo itekako zainteresovano za plodnost
stoke, pa onda i za plodnost agrarnih i drugih proizvoda. Na ritonima je esto i vrlo obilno koriteno bojenje
crvenom bojom i umetanje crvene inkrustacije. Zna-

no je da je i crvena boja simbol ivota. Na nozi jednog

ritona iz Kaknja urezan je dvostruki krug linijama u
vidu tzv. bodljikave ice, simbol Sunca sa zracima. I
Sunce je simbol ivota! Prema tome, sve tee u istom
pravcu. Ritoni su najvjerovatnije predstavljali vrlo shematiziran lik bika i u tom obliku reprezentovali naglaeni simbol plodnosti. itava popratna dekoracija bi
ila u istom pravcu. I, kao to su za vrijeme mlaeg neolitskog doba u centralnobalkanskoj ili prelaznoj zoni
itelji tamonjih naselja drali u kuama glinene figure
Velike Majke (predstavnice uglavnom agrarnog kulta),
tako su i pripadnici jadransko-egejskih zajednica drali u kuama ritone (predstavnike stoarskog kulta).
Oni su osiguravali eljenu plodnost.
Treba li spominjati da su u klasinim orijentalnim kulturama, ili u samom Egiptu, u liku bika bila
simbolizirana neka od vrhovnih boanstava? Treba li
spominjati minojskog Apisa i sve ono to se dogaalo
oko ovog svetog bika? Njegovo konano rtvovanje?
Koliko je bio ukorijenjen odnos ljudskih zajednica prema plodonosnoj snazi bika, svjedoi i poznati
obred tauroktonije u mitraistikoj religiji. Zbog toga,
sa mnogo vjerodostojnosti se moe tvrditi da je kult
olien u koritenju ritona pripadao istom kultnom
krugu. Radi se o tovanju bika kao vjenog simbola
plodnosti, odnosno o tovanju odreenog boanstva,
zatitnika plodnosti, iji je simbol bio oznaen u liku
bika. Relikti davno preivjelog totemizma uporno su
se odravali na nekim prostorima!
Ostaje stvar domiljanja kako su sve koritene ove
etveronone izraevine od gline. Da li i u nekim skupnim obredima? Da li i u posebnim prilikama? Jesu
li tim obredima rukovodile posebne linosti, amani
ovog posebnog kultno-religioznog sistema? Da li su
ikada, prilikom obreda, ubijani izabrani bikovi? Moglo
bi se i to pretpostaviti.
Inae, ovaj kult sa ritonskom simbolikom je dosta
dugo trajao negdje od polovine V do kraja IV milenija st. e. poto su nalaeni ritoni i u slojevima hvarske
kulture, koja pripada mlaem neolitskom dobu. Taj
kult na zapadnim stranama Jugoslavije je nesumnjivo
odreen pandan kultu Velike Majke u centralnom balkanskom prostoru. Pripadaju mu i najljepe izraevine od gline na tom prostoru.

nekoliko neolitskih naselja na tom prostoru: podruje

Predionice kod Pritine, podruje Fabrike fosfata (Fafos) u Kosovskoj Mitrovici, itkovac, Vala kod Kosovske Mitrovice. Iako je kosovska varijanta bliska junomoravskoj, ipak ju neke pojave izdvajaju u zasebnu
cjelinu vinanske grupe. Plastine izraevine pruaju,
moda, njene najupeatljivije karakteristike, a u tom
pogledu su naroito vani nalazi u Valau i Predionici.
Kada je rije o plastici kosovske varijante, naroito
u dva spomenuta nalazita, spomenimo slijedee bitne
osobine:
- velika sklonost ka monumentalnim figurama (posebno u Valau), to, inae, nije zapaeno u drugim
varijantama;
- ima dosta figura sa predstavom maske na licu, ali
se na njima istiu plastine bademaste oi;
- uz terakote sa enskim osobinama prikupljeno je i
dosta figura sa mukim osobinama, npr. figura sa
vrlo jasno oznaenim mukim genitalijama, prema
tome, ovdje, uz tovanje Mater Ge Velike Majke,
dobivaju u kultu pristojno mjesto i muki partneri.
Pa ipak, meu plastinim izraevinama (a to je i
glavni razlog izdvajanja ovog poglavlja) izazivaju opu
pozornost kombinovane zoomorfne terakote. To su figure sa ivotinjskim tijelom i ljudskom glavom (Sl. 32).

V. 2. Prakentauri
Ranije je ve reeno da se meu varijante vinanske
kulturne grupe svrstava i posebna kosovska varijanta. Dosada je sistematskim istraivanjem obuhvaeno

Slika 32. Zoomorfna terakota sa tijelom ivotinje i

ljudskom glavom, Fafos kod Kosovske Mitrovice
65

Pri tome je potrebno naglasiti nekoliko detalja.

Neobino su stilizirane prednje ivotinjske noge: debele su i gore zaobljene pa se dobiva neka vrsta srcolikog jedinstva. Ove prednje noge su redovno i ukraene raznim urezanim ornamentima, dok ornamenata
nema na zadnjim nogama. Na srcoliko formiranim
prednjim nogama i prsima ivotinja nasaena je ljudska glava. Ba ove glave svrstavaju kosovske zoomorfne figure meu vinanske plastine izraevine. I one,
uglavnom, nose poznate vinanske maske na licu.
Ovdje se mora napomenuti da je u Valau naen u
kulturnim slojevima i izvjestan broj bakarnih predmeta. Nema sumnje da je to vana hronoloka oznaka i
da slojevi sa navedenim, karakteristinim osobinama,
iako jo u neolitskom kulturnom ambijentu, pripadaju
ve eneolitskom ili halkolitskom dobu. U tom periodu
se postepeno gase norme matrijarhalnog drutvenog
ureenja, poinje prelaz ka patrijarhalnoj organizaciji praistorijskih zajednica. Pojavu veeg broja mukih
statueta treba upravo zahvaliti toj promjeni.
Ali, ovdje nas zanimaju spomenute zoomorfne
figure; mogli bismo ih pravilnije nazvati antropozoomorfnim figurama. Sam istraiva Valaa, Nikola Tasi, istie da se takve figure sreu prvi put u vinanskoj
grupi (pri tome misli i na Gradac kod Zlokuana iz
junomoravske regije) i da je to jedinstvena pojava na
Balkanu i u srednjoj Evropi. On sasvim decidno kae
da ovakve figure imaju nesumnjivo kultni karakter i
da indiciraju jedan oblik vjerovanja tamonjih stanovnika, sasvim poseban ritual. S obzirom na potpuno
odreene mitoloke predodbe i likovnu interpretaciju ljudi-konja u antikoj Heladi, koji se tamo nazivaju
kentaurima, Nikola Tasi iako sa znaajnim oprezom valake figure i imenuje kao prakentaure. ini
se sa punim opravdanjem.
Izgleda nam da je Draga Garaanin naslutila pravo
rjeenje pitanja kako su neolitski majstori u kosovskoj
varijanti doli na ideju da naprave fantastine ivotinjske figure sa ljudskom bistom. Jedno od rjeenja, po
njenom miljenju, mogle bi biti predodbe kosovskih
neoliana o zlokobnim doljacima, odnosno pripadnicima indoevropskih grupa koje su u vie talasa prodirale prema Balkanu i donjem Podunavlju. Ti novi
doljaci su poznavali konja i kretali se jaui na tim
ivotinjama. ovjek koji nikada nije vidio konjanika
mogao je vrlo lako da konja i ovjeka objedini u neko
nepoznato, jedinstveno, fantastino bie. Dodue, ova
autorica takvo rjeenje stavlja u domen potpune hipoteze, ali nam se ini da gotovo nema druge solucije.
Pa, neto slino se deavalo i sa Kortesovom konjicom
prilikom invazije meksikih pokrajina. Prihvatimo,
66

dakle, tu hipotezu kao realnu injenicu. Pojedine grupe Indoevropljana, koje su se kretale iz stepskih oblasti
na Istoku prema junim evropskim predjelima i koje
su definitivno sruile neolitsku tradiciju na tom prostoru, imale su u svom sastavu i pojedince: skupine konjanika, naoruane posebnom vrstom sjekira i drugog
oruja, nadmono su prelazile preko krajeva naseljenih neolitskim starosjediocima. irio se strah na susjedne krajeve, a predstave o konjanicima su dobivale
fantastine obrise. Glasine i opisi dotada nepoznatih
bia stizali su i do kosovskih strana, mogue da je neki
pripadnik tamonjih neolitskih naselja, u dalekom lutanju, i sam sreo neobine doljake pa o tom priao pri
povratku. Eto podsticaja za umjetniko oblikovanje
spomenutih figura. Moda bi, u sklopu ovakvih pretpostavki, trebalo skrenuti panju na dvije injenice.
1. Oito je da su neolitski majstori-umjetnici sa
Kosova ovako zamiljene spodobe smatrali viim biima, iz ega su, onda, proizile i odgovarajue terakote.
ivotinjsko tijelo uope ne odgovara formama koje su
svojstvene tadanjim ivotinjskim figurama. Prednji
njihov dio neosporno asocira na snana konjska prsa,
dok ljudska bista, na ovako modeliranim nogama i prsima, oponaa u potpunosti glave antropomorfnih figura uobiajenih u vinanskoj plastici. Tadanji ovjek
je svoju tradicionalnu viziju viih bia boanstava
prenio i na novo, nepoznato boanstvo. Na taj nain
je nastao lik prakentaura u plastinoj umjetnosti kosovske varijante vinanske kulture.
2. Nikola Tasi u svom izvjetaju o istraivanju na
lokalitetu u Valau navodi da je u prvoj godini iskopavanja naeno sto primjeraka zoomorfnih terakota
i da su svima nedostajale glave. Tek u kampanji 1957.
godine je naeno nekoliko primjeraka cijelih terakota ovog oblika. Zato su ove figure naene u daleko
najveem broju bez ljudske biste, odnosno bez ljudske
glave? Nikola Tasi iznosi tezu da su moda posebno
modelovani ivotinjski trup i ljudska glava pa onda
meusobno sastavljeni. Da li je to uzrok obezglavljenosti ovih figura? Naravno, nije iskljueno ni tako neto, premda nije ni mnogo uvjerljivo, jer su neolitski
majstori gline odlino znali svoj posao i nisu mogli
dozvoliti tako nesigurne spojeve dijelova figura. Vjerovatno je u pitanju neto drugo. Pretpostavljena via
bia, prikazana u vidu ovih zoomorfnih (antropozoomorfnih) figura su, sigurno, smatrana neprijateljskim
demonima. Pa, kako im se efikasno oduprijeti? Neoliani su se sluili tradicionalnim ritualnim radnjama,
uprilienim u ovakvim sluajevima. Najefikasnije je
moralo biti sakaenje njihovih figura. Tako se, mogli

bismo tvrditi sa dosta vjerovatnoe, postupalo i sa

ovim prakentaurima. Pojedinano u domovima ili za
vrijeme prigodnih sveanosti vreno je kidanje glava i
na taj nain su tamonji itelji smatrali da e se efikasno suprotstaviti neprijateljskim viim biima, nemanima, boanstvima. U isto vrijeme, na taj nain e se
suprotstaviti i opasnim pridolicama, koji, predvoeni
ovim svojim zatitnicima, prodiru sve blie domaim
krajevima i stanitima.
Pokuali smo ovako oivotvoriti potpunu hipotezu, postavljenu od strane Drage Garaanin. Bila bi to i
zamjena za odgovorajuu naraciju.
I jo jedna napomena.
Mitoloka saga o kentaurima, ovjekovjeena Fidijinim reljefima u Metopskim poljima na atenskom
Partenonu (kentauromahija, borba Lapita i Kentaura)
je sigurno veoma arhaina na Balkanu. Branko Gavela
spominje mogunost da je ona preuzeta iz kretskomikenske epohe, to je, naravno, sasvim logina pretpostavka. Pitanje je samo kako je ova saga dospjela u
kretsko-mikensku mitoloku tradiciju. Neto bi u tom
pogledu mogle doprinijeti i nae figure prakentaura
sa Kosova, jer te figure iskazuju istu ideju, a hronoloki

prethode mikenskom dobu na jugu Balkana. Invazija

Indoevropljana prema Zapadu i njihovi konjanici bi
bili realna podloga za formiranje i mnogostruku razradu mita o ljudima sa konjskim trupom. Mikenska
epoha je takav mit samo dalje razraivala. Izuzetno je
interesantno i samo ime: kentauri su bia koja bodu
(love) bikove, a takvo ime bi se moglo protumaiti na
dva naina. Indoevropski konjanici su zaista lovili goveda bikove, poto su bili pokretni stoari. Ili, drugo,
bikovi su u oima autohtone neolitske populacije sim
bolizirali boanstvo plodnosti pa bi njihovo ubijanje
od strane indoevropskih konjanika predstavljalo pravu suprotnost njihovim kultno-religioznim shvatanjima. Odatle naziv kentauri oni koji bodu bikove. U
svakom sluaju, nalazi antropozoomorfnih figura u
naseljima kosovske varijante vinanske kulture pruaju mogunost irih i dubljih razmatranja o porijeklu
mita o kentaurima na Balkanu. Poznato je da u velikim
religijama na Istoku i u dolini Nila mnoga boanstva
imaju ljudsko tijelo i ivotinjsku glavu (iznimka je uvena Sfinga!). Oita toteimistika reminiscencija. Ovdje je obrnut sluaj, pa ta injenica jo vie podupire
tezu o sasvim drugaijem porijeklu mita o kentaurima
na Balkanu.

67

VI. MORS QUID EST? AUT FIMIS AUT TRANSITUS?

/ta je smrt? Kraj ili prelazak?/

Ovakvo pitanje postavio je ueni filozof Lucije Seneka,

Neronov vaspita, u svojim pismima Luciliju o moralu. Svakako je na to bio podstaknut uenjem pripadnika orfizma i Platonove Akademije, po kojima je smrt
samo prelaz iz ovog ivota u drugi, bolji ivot. Isto
uenje je svojstveno i mnogim religijama kroz itavu
pisanu povijest. Ovdje nas zanima da li je ovjek i prije pisane historije, praistorijski ovjek, postavljao sebi
isto ovakvo ili slino pitanje?
Sasvim je oito da su ivot i smrt lice i nalije iste
medalje, nazovimo je bitisanje. Praistorijski ovjek se
neprestano susretao sa umiranjem svojih srodnika, zatim sa liavanjem ivota pripadnika drugih grupa, sa
ubijanjem ivotinja, znai, sa prestankom ivota ljudskih i ivotinjskih jedinki. Sigurno je da je najvie bio
impresioniran smru bliskih srodnika, roditelja, vlastitog potomstva i za njega je to morala biti misterija.
A kako je razmiljao o njoj, nemamo nikakvih sasvim
sigurnih pokazatelja, izuzev podataka koji su dobiveni
ispitivanjem grobova sa skeletnim ili spaljenim ostacima praistorijskih ljudi. Nae je zakljuivanje, prema
tome, ovisno o vienju kako su pripadnici praistorijskih grupa tretirali tjelesne ostatke svojih umrlih, jesu
li ih opremali za onaj drugi ivot ili su ih jednostavno
odbacivali? Mnogo toga se moe naslutiti ovim putem.
Brojnost podataka o tretmanu mrtvih u praistorijskom dobu je vrlo razliita: veoma su malobrojni u
starijem paleolitskom dobu, najbrojniji su u kasnim
praistorijskim periodima. Iznijeemo neke od tih podataka sa podruja jugoslovenskih zemalja. Nemamo
pretenziju da ih u bilo kojem obliku kompletiramo,
nego samo da ukaemo na primjere koji na najbolji
nain osvjetljavaju ovaj problem u pojedinim praistorijskim periodima.

VI. 1. Paleolitsko i mezolitsko doba

Jedan od najboljih evropskih poznavalaca paleolitskih kultura na prostoru Starog svijeta, Andr Leroi-

Gourhan, pokuao je da na jednom mjestu prikae

duhovni ivot paleolitskih ljudi, od raznih kultova do
umjetnikih ostvarenja. U tom svom djelu poklonio
je dosta panje i pokapanju umrlih, kao i kultovima
vezanim za smrt tadanjeg ovjeka. Evo nekoliko njegovih osnovnih zakljuaka:
Vjerovatno je ve neandertalac, barem u nekim
sluajevima, sahranjivao svoje umrle. Klasian primjer
zabiljeen je u Teik Tau (Turkestan), gdje je naen
djeiji kostur okruen skeletima pet ubijenih kozoroga.
U gornjem paleolitu (preteno izmeu 3010.000
godina st. e.) Homo sapiens je praktikovao esto stereotipan grobni ritual: polaganje mrtvaca u jame, veinom u zgrenom poloaju, i posipanje groba crvenim
okerom. Zgreni poloaj vjerovatno oznaava poloaj
ovjeka pri spavanju. U uvenom paleolitskom nalazitu Predmost, ehoslovaka, etrnaest mlaepaleolitskih kostura je bilo pokriveno vapnenim ploama ili
mamutskim lopaticama. U dosta sluajeva je uz tijelo
bio poloen nakit koljke, privjesci i ogrlice od kosti.
Sasvim je izvjesno da je paleolitsko doba obiljeeno
i kultom lubanje i donje vilice, koje su dosta esto nalaene samostalno i u razliitim situacijama i okruenju.
I, konano, vie je nego vjerovatno da je za vrijeme
paleolita u raznim krajevima vladalo ljudoderstvo,
kanibalizam, antropofagija.
Pretean broj, ili gotovo svi skeletni nalazi paleolitskih individua sa prostora junoslavenskih zemalja
locirani su na podruju Hrvatske. Teko je rei da li je
to sluajnost, da li je to pitanje istraenosti ili posljedica nekih drugih faktora. Znamo da je na slovenakom
tlu istraeno mnogo paleolitskih nalazita, ali nema
pravih antropolokih podataka. Budua istraivanja
e moda osvijetliti ovaj fenomen.
Kada je rije o skeletnim ostacima neandertalskog
ovjeka na ovim prostorima, odmah se uzimaju u obzir donjopaleolitski (mousterienski) sedimenti iz Hunjakove peine u Krapini. Krajem prolog vijeka, prilikom kopanja pijeska za razne graevinske potrebe,
69

nailo se na polupeinu, ispunjenu do samog vrha pleistocenskim naslagama. Istraivanja ovih, devet metara debelih naslaga, objavio je D. Gorjanovi-Kramberger i u njima sakupio oko 650 komada ljudskih kostiju.
Bile su razbacane na raznim mjestima, fragmentirane,
a znatan broj cjevanica rascijepljen i opaljen vatrom.
Sam istraiva je ispravno ocijenio da su u pitanju
kosti neandertalca krapinskog ovjeka. Tako je Hunjakova polupeina postala jedno od najbogatijih nalazita sa ostacima paleolitskih ljudi na svijetu. Prouavanjem krapinskih antropolokih ostataka bavio se
zaista impozantan broj strunjaka: njihove podatke
rezimirao je Mirko Malez. Ocijenjeno je da se radi o
ostacima 20-30 individua, iako neki strunjaci raunaju i sa cifrom od 80 individua. Rascijepljene i opaljene
cjevanice su protumaene kao dokaz da je Krapinac
bio kanibal. Suprotno tome, uro Basler daje pretpostavke da su neandertalske individue u Krapini bile
pokopane negdje u unutranjosti pripeka, ali je u nekom kasnijem vremenu dolo do perturbacije usljed
poplava vode iz oblinjeg potoka. Kao sigurna moe se
uzeti konstatacija Mirka Maleza do je krapinski ovjek
bio dolifokefalan (duge glave), to je izvjesna novina u
prouavanju neandertalske rase u Evropi.
Iz vremena mlaeg paleolita, u kojem je ivio
Homo sapiens, dosada je na tlu Hrvatske otkriveno
est lokaliteta sa antropolokim ostacima. Meu njima
su najvaniji andalja II kod Pule i Vindija kod Donje
Voe (Varadin). Tokom istraivanja u andalji II je
sakupljeno 39 komada ljudskih kostiju u fragmentarnom stanju. Vidi se da su sve lubanje i kosti ekstremiteta bili razbijeni i pobacani po peini, to bi, moda,
upuivalo na kanibalizam. Istraiva ove peine, Mirko
Malez, upuuje na ubijanje pa zamilja da su nekadanji
stanovnici andalje II bili iznenaeni i napadnuti od
neke druge, brojnije i jae skupine mlaepaleolitskih
lovaca. Starosjedioci su poubijani i, moda, pojedeni,
kosti bez pijeteta razbacane po unutranjosti peine.
Analize C-14 daju cifru 12.320100 od dananjeg vremena. Gornji slojevi u Vindiji su takoer dosta bogati
skeletnim ostacima, naroito fragmentima lubanje i
ekstremitetnih kostiju. Tu je zabiljeeno i vie nalaza
donjih eljusti Homo sapiensa.
Jo tri podatka iz vremena tzv. epipaleolita i mezolita zasluuju panju.
U peini kod Baderne u Istri (valjda Daneva peina) otkrivena je dosta dobro sauvana cijela ljudska lubanja. U peini Oporovina u kanjonu Lovranske drage
zateen je vei dio skeleta ovjeka u horizontalnom
poloaju i uz njega priloeni ukrasi od jelenjeg roga.
Konano, u peini Veternici kod Zagreba otkrivene su
70

tri ovjeije lubanje iz mezolitskog doba, pokrivene

kamenim ploama. Ovdje se sasvim vjerovatno radi o
pravom kultu lubanje i o pokapanju mrtvaca.
Kada se sve ovo sabere, ostaje jedino sasvim sigurno da je na tlu Hrvatske otkriven znaajan broj
lokaliteta sa skeletnim ostacima paleolitskog ovjeka.
Sa izvjesnom vjerovatnoom se mogu izvesti i sljedei
zakljuci:
- da je u mlaem paleolitu i epipaleolitu gotovo izvjesno praktikovan ritual pokapanja umrlih srodnika (Oporovina),
- da postoji mogunost kulta donje vilice paleolitskog ovjeka (Vindija), da su zabiljeeni i primjeri
kulta ljudske lubanje (Veternica), da je antropofagija za vrijeme paleolitskog doba gotovo normalna
pojava i na ovom tlu.
Moramo naglasiti da ni ovi zakljuci nisu dokumentirani u zadovoljavajuoj mjeri, ali su vjerovatni.
Isto tako nije potpuno jasno koji su sve povodi doveli
do kulta lubanje ili do kanibalizma. ovjeiju lubanju
je svakako i paleolitski, odnosno epipaleolitski ovjek
smatrao centralnim sjeditem ljudske moi. Iz istog
razloga su skoro do savremenih dana egzistirala divlja plemena lovaca na ljudske glave. No, poznat je i
obiaj uvanja lubanja vlastitih predaka, kako bi zadrali i njihovu monu zatitu u svom stanitu. ta je
od ovoga primjenjivo za tumaenje kulta lubanje u
davnim vremenima? Moda, obadvoje. Slino je i sa
ljudoderstvom. Neandertalac, pa i Homo sapiens, su
po svoj prilici ubijali pojedince drugih grupa da bi
se hranili njihovim mesom; bio bi to klasian primjer
antropofagije. Ali se ne moemo zadovoljiti samo ovakvim tumaenjem. Zar nam nita ne govore podaci da
mnoga plemena na podruju Papue Nove Gvineje sve
do nedavno nisu imali groblja, jer su umrle pripadnike
plemena jednostavno pojeli i kosti pobacali. Po emu
bi paleolitske skupine postupale na drugi nain? Da li
nam i ovako tumaenje pomae da shvatimo otkuda
nedostatak veeg broja ljudskih ostataka iz paleolitskog doba, a, konano, i nedostatak pravih podataka
na tlu junoslavnskih zemalja osim u pojedinanim
sluajevima o nainu sahranjivanja u tom dobu.
Spomenuli smo otprilike sve ono to bi nam moglo
pomoi da sagledamo, bar donekle, onoj dio duhovnog ivota paleolitskog ovjeka koji se odnosio na postupak sa umrlim srodnicima, na kult mrtvih. Iznijeli
smo i sve velike dileme koje su prisutne u razmatranju
ovog problema. Ostavljamo itaocu da se i sam upusti u odgovarajua razmiljanja i da sam iskombinuje
svoju priu o odgovoru paleolitskih ljudi na pitanje ta

se to dogaa poslije smrti samog ovjeka! Ili, za sada

nema odgovora.

VI. 2. Neolitsko doba

Neto bolje smo obavijeteni o kultu mrtvih u neolitskom dobu na tlu junoslavenskih zemalja. Ipak, samo
relativno bolje, jer ni dalje nema dovoljno nalaza za
neku sasvim dovrenu sliku o ovom vidu duhovnog
ivota kod ovdanjih ljudi. Neki zakljuci se oslanjaju
samo na pojedinane primjerke.
U svim junoslavenskim zemljama je dosada otkriven velik broj nalazita naselja iz neolitskog
doba. Ima tu i vrlo velikih naselja, na primjer Vina
kod Beograda, Smili kod Zadra, Fabrika fosfata kod
Kosovske Mitrovice, Okolite kod Visokog i druga. Svi
krajevi su, dakle, bili solidno naseljeni od neolitskog
stanovnitva pa bismo oekivali i veliki broj nekropola
uz ta naselja, ili negdje u njihovoj blizini. Takve nekropole nisu dosad pronaene, osim jednog broja izuzetaka, pa se jo uvijek osjea veliki raskorak izmeu
velikog broja naselja i znatno manjeg broja neolitskih
grobalja.
Jo 1956. godine Milutin Garaanin je u svom radu
o sahranjivanju u balkansko-anadolskom kompleksu
mlaeg neolita objavio da je u vinanskoj grupi bila
poznata samo jedna prava nekropola Boto, ivanovia Dolja kod Zrenjanina.
Inae, ljudski skeleti su nalaeni samo pojedinano u naseljima ili mjestimino i izvan naselja. Ova
konstatacija se ni danas nije mnogo izmijenila i mogla bi se primijeniti na veliku veinu neolitskih grupa.
Neto posebno su bile sahrane u Lepenskom Viru, o
emu je naprijed bilo dovoljno reeno. U meuvremenu otkriveno je nekoliko manjih nekropola, ali sve to
ne moe ni izdaleka ispuniti brojani nesrazmjer izmeu naselja i nekropola. Svaki dan se pojavljuju nova
neolitska naselja, vre se istraivanja savremenim metodama, a samo odgovarajua groblja izmiu. Sa tom
injenicom se mora danas raunati, bez obzira na to
to je teko iznai prave razloge takvom stanju.
Sigurna je jedino injenica da su se u neolitskom
dobu na tlu junoslavenskih zemalja poele formirati
prave nekropole i da je pokapanje mrtvih na zajednikom poivalitu ulazilo postepeno u pogrebnu praksu.
Nekoliko manjih nekropola sa grobovima u kojima je,
uz skelete, bila priloena keramika starevake kulture, potvruje da je ve u ovoj grupi ulazio u modu
ovakav pogrebni obiaj. Meu takvim nekropolama
moemo spomenuti lokalitete Ajmana u Maloj Vrbici,
Padinu na erdapu i Vinkovce.

Za vinansku, najraireniju neolitsku grupu na

Balkanu i u Podunavlju, karakteristine su dvije nekropole Boto i Gomolava. Nekropola u ivanovia
Dolji (Boto) sadravala je 18 grobova i, pored toga, tri
izdvojene lubanje i nekoliko hrpa ljudskih kostiju. Svi
mrtvaci su bili poloeni u zgrenom poloaju. Keramika pripada mlaoj vinanskoj kulturi, dok hrpe kostiju
svjedoe o raiavanju grobljanskog areala za nove
ukope. Na Gomolavi kod Hrtkovaca je, uz samo naselje, otkrivena nekropola od 23 ukopa, iji su skeleti
zateeni takoer u zgrenom poloaju. Na ruci jednog
mrtvaca je ostavljena bakarna narukvica pa itava nekropola pripada samom kraju vinanske kulture.
Neosporno je da je pojedinano sahranjivanje u
okviru samih naselja praktikovano tokom itavog trajanja neolitskog doba i u svim jugoslovenskim krajevima. Za starevaku kulturnu grupu ovakav obiaj je
posvjedoen na neolitskim lokalitetima u Vojvodini
(Kozluk, Obre-Batine), Slavoniji (Vukovar), Podunavlju (Vina), Pomoravlju (Tei), Podrinju (Viesava Bajina Bata). Sahrana je obino obavljana u
jamama, a mrtvaci su polagani u zgrenom poloaju.
Izdvaja se tzv. zemunica Z u Vini, sa prilaznim hodnikom, u kojoj su zateeni ostaci od devet, relativno
razbacanih skeleta. Ovi skeleti pripadaju kasnoj fazi
starevake kulture i ostavljaju otvoreno pitanje da li
je to neka kolektivna grobnica (ubijenih ili obuzetih
zaraznom boleu individua) ili su odraz sukcesivne
sahrane jednog broja stanovnika. Neuobiajeni prilazni hodnik bi moda govorio za ovu drugu soluciju.
U tom sluaju i ovo bi bila neke vrsta nekropole, ali u
samom naselju.
Da ovdje spomenemo zanimljiv ukop u istovremenom naselju Anzabegovo u istonoj Makedoniji. Radi
se o dva skeleta odraslih individua, pokopanih u zgrenom poloaju i poloenih jedna uz drugu u suprotnom pravcu. Uz njih se nalazio i jedan djeiji kostur,
a ispod njega vei zemljani sud bez odsjeenih drki i
dna, u kojem je zateen jo jedan mali djeiji kostur.
Kakvi su sve rituali u tom sluaju izvedeni!
Kada je rije o jadranskoj zoni, po dva cijela ljudska
kostura su otkrivena u slojevima starijeg i srednjeg neolitskog doba u Smiliu kod Zadra i pripadaju, osim
jednog, odraslim osobama, sahranjenim u zgrenom
poloaju. Tokom istraivanja slojeva mlae neolitske
hvarske kulture u Grapevoj pilji na Hvaru, Grga Novak je sakupio veliki broj razbacanih ljudskih kostiju,
dijelova lubanja, rebara, cjevanica, eljusti, prstiju, u
svemu 90 kostiju i od toga 3 komada koja su pripadala djeijim lubanjama. Grga Novak je iznio tezu da
je ova peina sluila u obredne svrhe. Ogroman broj
71

keramike robe, predmeta od kamena, kremena i kostiju ne bi podupirali ovaku tezu. Prije e biti da je i u
ovoj peini praktikovano pokapanje mrtvih u samom
naselju, pa da su kasnije ivotinje rasturile kosti.
Prilino velik broj izdvojenih ljudskih lubanja u
neolitskim naseljima je, sasvim vjerovatno, znak da je
i u neolitskom dobu kult lubanje igrao odreenu ulogu u duhovnom ivotu tadanjeg stanovnitva. Meu
najstarije primjerke ubrajamo tri lubanje iz sloja sa
impresso keramikom u Smiliu, a osim izdvojenih
lubanja u istom naselju, koje su leale u sloju srednje
neolitske danilske kulture, spominjemo i jednu lubanju u samom Danilu kod ibenika. U ve spomenutoj nekropoli iz Botoa, meu skeletnim ukopima,
bile su poloene i tri izdvojene lubanje, zatim jedna
u Viesavi kod Bajine Bate i tako dalje. Gledajui na
kvantitet nalaza, kult lubanje je imao znatno veu ulogu na podruju jadranske zone nego u nekim drugim
krajevima na Balkanu. Inae, jedino u Lepenskom
Viru su lubanje (obino bez donjih vilica) polagane
na vee kamene ploe i oko toga je, onda, napravljen
vijenac od lomljenog kamena. To je pravi ukop, odnosno istinski pokazatelj kulta ljudske lubanje u mlaim
fazama kulture Lepenskog Vira. Zanimljivo je da su
pored ognjita u ovom naselju bile poloene i donje vilice lubanja. Jo vie je zanimljivo da lubanje pripadaju
odraslim mukarcima, a mandibule odraslim enskim
individuama. Samo usput spominjemo da se u naselju
u Lisiiima kod Konjica, uz jedno vrsto vatrite, na
la donja eljust odrasle osobe. Da li je i ona znak kulta
donje eljusti? I jo jedan fenomen iz oblasti sepulkralnog rituala. U znaajnom broju neolitskih naselja
na podruju junoslavenskih zemalja primijeeni su
pojedinano ili skupno ukopi sasvim male djece,
esto novoroenadi. Naveemo neke primjere.
Gotovo u svim fazama kulture Lepenskog Vira
(tzv. protoneolita) i u svim stanitima-svetilitima otkriveni su na ovom lokalitetu djeiji kosturi, preteno
novoroenadi. Tako je iz faze Ib zabiljeen nalaz 4-5
kostura novoroenadi. Gotovo redovno su bila sahranjena u zadnjem dijelu kue, i to ispod tvrde podnice. U neto starijoj fazi Vlasca (Vlasac Ia), tokom
istraivanja su oiene elipsoidne jame u kojima su
bila sahranjena sasvim sitna djeca, posuta crvenkastim
okerom. Oito stara tradicija!
Kasnijoj starevakoj, odnosno kombinovanoj
starevako-impresso kulturi, u naselju Obre I kod
Kaknja, Bosna, pripadae dva sasvim posebna ukopa.
U jednom grobu (grob 7) je zateen djeiji skelet u sjedeem poloaju, opkoljen uspravnim kamenim ploama, a uz njega priloena dva suneva diska i dosta
72

keramikih objekata. U drugom sluaju, na rtvenom

prostoru potaracanom oblucima, zateeni su dijelovi
djeijeg kostura i neke ivotinjske kosti, oko toga su
leale kamene sjekire, jelenji rog i posuda ukopana u
zemlju. Sve je onda pokriveno kamenim oblucima i
zemljom. Prava gomila-tumul!
Izgleda da je u ovom pogledu najinteresantnija
situacija u naselju Obre II kod Kaknja, koje pripada
Butmirskoj kulturnoj grupi. Ovdje je otkriveno 11
djeijih kostura, uglavnom, opet, kostura novoroen
adi. Svi su locirani u sreditu naselja, na slobodnom
prostoru izmeu nastambi. Osam skeleta je zateeno
ispod najstarijih slojeva, odnosno na samoj zemlji
zdravici, a ukopani su preteno u zgrenom poloaju.
Samo dvoje od ovih novoroenadi je bilo stavljeno na
lea, sa rairenim nogama, dakle, upravo onako kako
se novoroene polae u obinom ivotu. Tri skeleta
su pripadala najstarijem kulturnom sloju. Uoen je
razliit postupak pri ukapanju djece. Jedna su leala
u plitkim jamama na zemlji ili na keramikim frag
mentima, druga su bila pokrivena polovinom grube
posude, trea su bila pokrivena kamenom, ploom ili
ilovaom. Svi bez priloga, rtvovani!
Na osnovu iznesenih podataka dobivamo sljedeu
okvirnu sliku u neolitskom dobu na tlu junoslavenskih zemalja: bez obzira na njihovu malobrojnost, sigurno je posvjedoeno pokapanje mrtvih u zajednika
grobita; openita je pojava pojedinanog pokapanja u
samom naselju; mrtvaci su gotovo redovno polagani
u zgrenom poloaju (u poloaju spavanja); kult lubanje u ovom periodu je viestruko potvren; vjerovatan
je i kult donje vilice; rtvovanje male djece i novoroenadi je, izgleda, neosporno. Prema tome, ovdanji
neolitski ovjek je ve mnogo odreenije razmiljao o
zagrobnom ivotu nego to je to bio sluaj u dugim
prethodnim periodima.
Ovdje su, moda, od prvenstvenog znaaja dva
pitanja: ta znai pokapanje pojedinaca u neolitskim
naseljima i kako objasniti toliki broj djeijih ukopa?
Na prvo pitanje je mogue samo jedno objanjenje:
u naselju se postavljao umrli srodnik koji je u njemu
za ivota obnaao neku posebnu dunost. Mogla je to
biti glavna ena u matrijarhalnoj zajednici, vra, izuzetan lovac i slino. Oekivana je pomo i zatita ovakve
linosti i poslije smrti. A to bi znailo da je neolitski
ovjek ve sasvim odreeno vjerovao u ivot i sa one
strane neprozirne zavjese. Manje je vjerovatno da su
to bile rtve.
Sasvim mala djeca i novoroenad su sigurno rtve odreenih vjerovanja i obreda u neolitskim naseljima. Uostalom, to nije nikakva specijalnost ovdanjih

grupa, ve je klasian primjer ovakvih nalaza sa podruja kulture Cucuteni-Tripolje u Rumuniji, za koje
Hortensia Dumitrescu smatra da predstavljaju rtvovanje djece vezano za izazivanje plodnosti. Korijeni
ovog rituala bi vodili prema istonom Mediteranu.
ime Batovi je u svom radu o Smiliu i kultu mrtvih
u neolitu Dalmacije prikupio dosta odgovarajuih podataka iz mediteranskih oblasti i doao do zakljuka
da je to jedinstvena pojava na Mediteranu povezana sa
nekim zemljoradnikim ritualom. Poto je u Obrima
II veoma snano zastupljena kulturna komponenta sa
Jadranom, a stanovnitvo se intenzivno bavilo zemljoradnjom, takav ritus je sasvim razumljiv.
Gotovo je sigurno da su nalazi kostura sitne djece
i odojadi svjedoci posebnih rtvenih radnji. Veina
strunjaka ih povezuje sa izazivanjem plodnosti. itelji Obra II su se, kao to je reeno, intenzivno bavili
zemljoradnjom, ali je ovdje simptomatino da je najvei broj djeijih ukopa obavljen na zemlji zdravici, u
vremenu pred izgradnju prvih nastambi, koje su podizane u krugu oko tog rtvenog prostora. Zbog toga
je, u ovom sluaju, mnogo vjerovatnije da su djeca rtvovana prilkom odluke buduih stanovnika da se tom
rtvom postigne blagoslov onih viih sila koje su, po
njihovom shvatanju, imale najvei uticaj na ivot i pro
speritet naselja, pa i njihovih itelja. Moglo je to biti
boanstvo Sunca, Velika Majka, neka agrarna plodotvorna sila i slino. Tek slijedee troje djece je moglo
biti rtvovano radi izazivanja plodnosti, jer njihovi
ukopi ve pripadaju starijim kulturnim slojevima, vremenu ve ustaljenog prebivanja u naselju.
Jedinstven je sluaj na lokalitetu Anzabegovo u
Makedoniji. rtvovano dijete je stavljeno u veliku zemljanu posudu, kojoj su prije toga odbili dno i ruke. Kroz osloboeno dno krv rtve se sliva direktno
u zemlju, a bez ruki posuda se ne moe premjetati
na drugo mjesto. Da li je ovo ist primjer rtve radi izazivanja plodnosti? Vjerovatno. Ali, zbog ega su, onda,
iznad ove neobine rtve sahranjene dvije odrasle individue i jedno dijete? Da li je u pitanju sahrana linosti
izuzetnog potovanja i njihova djeteta, pa su sahrane
obavljene na ve posveenom mjestu? Moda.
Neto su drugaije rtve u naselju Obre I. Prije
svega, sahranjeno dijete u sjedeem poloaju je rtva
Sunevu boanstvu, poto su uz njega stavljeni odgovarajui diskovi, simboli kulta Sunca. Na drugom postrojenju je ritual trajao neto due vremena. Prvo je
nainjeno vatrite-rtvenite na taj nain to je omeeni prostor pokriven naslagom ilovae. Na njemu je
loena vatra i vjerovatno su prinoene odreene rtve
pred osnivanje naselja. Zatim je rtvenite prekriveno

kamenim oblucima pa su nastavljene ritualne radnje,

kojima pripadaju dijelovi djeijeg kostura i ivotinjske
kosti. Sve je, najzad zatrpano, ili je ostalo i dalje neko
sveto mjesto, jer je oko njega itav niz nalaza koji posvjedouju neku vrstu hodoaa ovom mjestu.
Sve u svemu, rtvovanje djece u raznovrsnim varijantama je oit znak jedne religiozne manifestacije,
u kojoj su viim silama prinoene tako dragocjene rtve
kao to su sitna djeca otrgnuta sa majinih prsa. irom
svijeta su kod primitivnih plemena poznate ljudske rtve
(stari stanovnici Meksika prednjae u tom pogledu!). No
u neolitskom dobu na tlu junoslavenskih zemalja je u
prvom redu prakticirano rtvovanje djece u slavu viih
bia, bogova! I bez obzira na majinske suze!
Najzad, jo jedna napomena.
Ako se vratimo na konstataciju da je na naem tlu
zabiljeeno relativno malo ljudskih sahrana u nekropolama ili u naseljima, moda bi bilo logino pomiljati jo na jedno rjeenje odnoenje i izlaganje mrtvaca daleko od naselja. Ni ovakav nain nije nepoznat
kod primitivnih plemena. U tom sluaju bi se odmah
nametnulo i pitanje da li se tako postupalo iz straha
od mrtvaca (to takoer znai vjerovanje u zagrobni
ivot!) ili se umrli srodnici preputaju izvan naselja
viim silama koje vladaju nepoznatim prostorima, sa
onu stranu svakodnevnog ivotnog kretanja. Ovo drugo ima vie izgleda. ini nam se da ovu pretpostavku
treba ozbiljno uzeti u obzir.

VI. 3. Eneolitsko ili bakarno doba

Jedno od najkomplikovanijih prelaznih perioda u praistorijskom vremenu bilo je ba ovo doba. Bio je to sumrak matrijarhalnog neolitskog drutva, nastupila je
puna degeneretivna faza, unutarnje raspadanje pojedinih neolitskih rodova usljed istroenosti sistema, a u
isto vrijeme su se sa raznih strana, sruile na podruje
junoslavenskih zemalja mnoge nove grupe sa istoka i
sjevera. One su bile svjee, drugaije ureene, sa punom dominacijom patrijarhalnog sistema, esto vrlo
pokretljive i bolje naoruane.
Odjednom se poremetio tradicionalni red stvari,
mirni ivot dotadanjih, vidno oslabljenih neolitskih
grupa, sve je vie pripadao prolosti. Nove grupe su
ih unitile, protjerale ili u vrlo rijetkim sluajevima
inkorporirale u svoje redove. Zbog toga se i nalaze
ostaci nekih neolitskih kultura na breuljcima, iako to
mirni zemljoradnici i stoari nisu voljeli, nego su naselja osnivali uz potoke i rijeke. Sada su to jednostavno
bile izbjeglice. Brzo e tu i izumrijeti.
73

Razgradnja neolitskog, mirnog i meusobno dobro organizovanog svijeta na ovom tlu poela je u
toku IV milenija st. e. Krajem toga milenija pojaava
se nemir zbog nadiranja nepoznatih invazora, dok je
III milenijum uglavnom ispunjen trajnijim razmjetajem novih kulturnih grupa na prostorima ranijih neolitskih kultura i naselja. Neto drugaiju sudbinu doivjele su neolitske skupine na krakom podruju, na
jadranskim obalama i na ostrvima, pa na jadranskom
zaleu. Nove grupe nisu ovamo prodirale sve do mlaeg eneolitskog doba (nenaviknute na krake uslove
ivota!), pa su stare neolitske kulturne grupe preivjele
mnoge udare u susjednim krajevima i proivjele dodue u degenerisanom obliku sve do duboko u trei
milenij st. e.
Koje su to nove grupe?
Najstarija meu njima je Tiszapolgr-Bodrogkeresztr grupa u Potisju, usko povezana sa odgovarajuim pojavama na podruju Maarske, gdje je dobila
i ovo ime. Savremena je mlaoj vinanskoj kulturi.
Zapadnije i junije od te grupe se redaju, idui nekim hronolokim redom: lasinjska kultura (Slovenija,
Hrvatska, sjeverozapadna Bosna), badenska kultura,
jedna od najrairenijih eneolitskih kultura u Evropi
(Banat, juna Baka, Srem, Baranja, Slavonija, sjeverna
Srbija, sjeveroistona Bosna), kostolaka kultura (opet
Banat, Baka, Srem, Slavonija, srpsko Podunavlje, sjeverna i srednja Bosna), vuedolska kultura (Slavonija,
Srem, zapadna i centralna Bosna, djelimino Srbija,
dolina Neretve, srednji Jadran).
Upada u oi da su neke od eneolitskih kulturnih
grupa locirane na terenu istih oblasti. Ne treba to da
zbunjuje. Svaka od tih grupa zaposjedala je odreen
rejon u tim oblastima i vrlo rijetko nadslojavaju jedna
drugu u istim naseljima. Primjera radi, lasinjska kulturna grupa prodire u zapadnu Bosnu, sredinu zaposjeda kostolaka i prodire dolinom Bosne do Obra kod
Kaknja, a badenska se uglavnom zadrala sjeveroistono od tih teritorija. Naravno, ovo ne znai da nije dolazilo do sukoba meu njima, ali je toga bilo vjerovatno
u manjoj mjeri nego to bismo oekivali.
U ovom uzbudljivom vremenu propadanja jednih
i nadolaska drugih populacija, sukobljavanja pa i mijeanja, nije izostala ni oekivana raznovrsnost posmrtnog rituala ili kulta mrtvih. Sve navedene grupe, osim
lasinjske, su, na ovaj ili na onaj nain, pokazale svoj
odnos prema fenomenu smrti, prema kultu mrtvih
srodnika.
Prije svega, u ovom periodu se neto vie praktikovalo sahranjivanje mrtvih u nekropolama, ali se pokapalo i pojedinano u samim naseljima. Najbrojnije
74

su nekropole u grupi Tiszapolgar-Bodrogkeresztur,

meu kojima se istiu one u oki, Batki kod Sente,
Nosi kod Subotice. Pokopi su vreni u jamama i u zgrenom poloaju, sa tano odreenim pravilima rituala: oko glave su stavljane manje posude, a u predjelu
karlice vei sudovi, kao to su oni za dranje mlijeka.
Ponekad se prilau kremeni noevi, bakarni predmeti,
pa i ukrasi od zlata. Smiljena oprema za prelazak u
drugi svijet. Velike posude su vjerovatno bile pune tekue hrane, a male posude bi trebale sluiti za zahvatanje te hrane. To je oito shvatanje da mrtvac nastavlja
da ivi i u drugom, nazovimo ga, podzemnom svijetu,
Nekropole su poznate i u okviru badenske (npr. Bogojevo Zgrenci) i kostolake kulturne grupe (npr.
Padina kod Gospoinog Vira na erdapu paljevinski grobovi). U okviru nekropole u Bogojevu je, meu
ostalim, naen jedan dvojni grob, te grob ovjeka, goveeta i pernate ivotinje. Ovom drugom je ostavljena
solidna poputbina za drugi svijet!
Kada je rije o pojedinanim ukopima u okviru
naselja (a ima dosta primjera), vrijedi se ponovno zaustaviti na lokalitetu Gradac u Vuedolu i na nekim
podacima koje je R. R. Schmidt objavio u svojoj monografiji. Vremenu badenske kulture e pripadati dva
pojedinana groba ena, ukopanih u zgrenom poloaju, i djeija grobnica u nadsvoenoj komori. U unu
tranjosti, uz rubove komore, tekla je zemljana klupa
na koju je bilo poloeno pet djeijih kostura, troje novoroenadi, jedno polugodinje i jedno etvorogodinje dijete. Uz njih su priloene samo koljke i neke
ivotinjske kosti. Indikativno je da je ova djeija kosturnica leala ispod kasnije zgrade tzv. Megarona II.
Pa ipak, daleko je najzagonetniji dvojni ukop u
grobnoj komori, sa ulazom irokim jedan metar, pred
Megaronom II, koji pripada procvatu vuedolske kulture na ovom lokalitetu. Tijela mukarca i ene su bila
poloena na debljoj naslazi pepela u zgrenom poloaju, okrenuti jedan prema drugom. Glave im se dodiruju. ena rukama pokriva lice, dok lijeva ruka mukarca poiva na eninom bedru, a desnom dri jedan sud.
Glavu ene prekriva najljepa posuda u grobu, ukraena sunevim i nekim drugim astralnim simbolima. Uz
mukarca su stavljena dva iljka za koplje, buda od jelenjeg roga, nakit od koljke, uz lea ene bio je ostavljen velik sud. U grobu je, dalje, sakupljeno; 21 itava
i 30 razbijenih posuda, 80 keramikih fragmenata, pa
kosturi janjeta i psa, kosti goveeta, jelena i svinje. Velika veina keramike robe je lijepo ukraena vuedol
skim stilom. Autori djela Praistorija jugoslavenskih
zemalja III nazivaju ovaj grob branog para protokneevski pokop. Prije ukopa je u komori naloena

velika vatra oienja i rtvovanja. Na pepeo oienja

su poloeni mrtvaci. Prireivai ukopa su ovaj brani
par poloili u stavu brane bliskosti, uz mukarca je
ostavljena njegova lovaka ili ratnika oprema, ena je
dobila na glavi najljepu posudu i lonac sa hranom.
Uz to mesna poputbina, pa i mukarev pas. Koliina
keramike robe je vie nego impresivna. Moglo bi se
pretpostaviti da je mukarac zaista bio poglavica, pa
i prvosveenik u jednom ve sasvim patrijarhalnom
drutvu, da je umro ili poginuo u borbi i da ga je ena
nasilno (ili dobrovoljno!) pratila na drugi svijet. Vjerovatno ono prvo i, u tom sluaju, ovo bi bio jedan od
najstarijih, koliko-toliko dokumentiranih, primjera
o prisilnoj pratnji ene mrtvog suprunika, naravno,
na ovom tlu. (Ukoliko Krestonci ili neka druga traka
plemena, pa Gali i niz antikih i primitivnih skupina
njeguju obiaje da ena prati mua u grob, nita neobino ne bi trebalo da znai ni poglaviin pogreb u
Vuedolu.)
Samo uzgred spominjemo da je Megaron II bio
sagraen nad komorom sa djeijim ukopima. Odravana je tradicija posveenog mjesta djeijim rtvama.
U eneolitskom dobu su, vie nego sve to je reeno,
vana dva fenomena: spaljivanje mrtvaca prije ukopa
(incineracija, inkremacija) i pokapanje pod grobnim
humkama tumulima.
Svakako je vano napomenuti da su neki od najstarijih primjera spaljivanja pokojnika u panonskoj oblasti vezani za sahranjivanje pod tumulima.

- Araanska humka kod Mokrina (tumul visok oko

4 m, u centru podnoja urna sa pepelom pokojnika, pokrivena trbuastom zdjelom, kao prilog jo
jedna zdjela; pripada badenskoj kulturi);
- Velika humka u Batajnici (pokojnik spaljen na
istom mjestu, povrh spalita urna sa pepelom i
nagorjelim kostima, od rtvenog obreda preostale
ivotinjske kosti i keramiki fragmenti, sve prekriveno zemljom; kasnije obnovljen obred od koga su
ostali keramiki fragmenti i onda tumul definitivno formiran; pripada vuedolskoj kulturi);
- Humka u Vojki (isti obred kao u Batajnici, ali
nema tragova naknadnog rituala; pripada takoer
vuedolskoj kulturi);
- Nekropola u Padini na erdapu, u kojoj su zdjele
sa paljevinom poredane u redu i jedan grob sa spaljenim kostima pokrivenim zdjelom u Silajetu kod
Dvorova u sjevernoj Bosni ukopani su u zemlju,
bez vanjskog obiljeja, a pripadaju kostolakoj kulturi. Teko je zasada utvrditi da pripadnici kostolake kulture nisu koristili pokapanje pod tumulima. Jo je relativno malo podataka u tom pogledu.
Izvan panonskog, odnosno podunavskog prostora
daleko su najvaniji kneevski ukopi pod tumulima u
Maloj i Velikoj Grudi na Tivatskom polju, koji Stojan
Dimitrijevi pripisuje jednoj varijanti ljubljanske kulturne grupe. Tumul, prenika oko 20 m, bio je visok
gotovo 4 m. Pokojnik u zgrenom poloaju je pokopan
u sanduku od kamenih ploa, ekscentrino lociranom

Slika 33. Grob branog para iz Vuedola kod Vukovara

75

Slika 34. Centralni grob iz humke Velika Gruda kod Tivta

u tumulu. Uz kosti mrtvaca bogati prilozi dvije lijepo

ukraene posude, zlatni triangularni bode, pet zlatnih kariica za kosu, dva dugmeta od bakarnog lima.
Bio je to pravi kneevski grob, bolje reeno grob
lokalnog rodovskog princepsa. Predmeti od zlata su
egejskog porijekla, po emu se vidi da je tivatski knez
za ivota bio vrlo cijenjen i bogat: predmete je, iz potovanja, dobio na poklon ili ih je nabavljao na jugu
preko posrednika, sasvim je sigurno da je u to vrijeme
juni Jadran odravao stalne kulturne i ekonomske
veze sa kretsko-egejskim naprednim svijetom. Keramike posude su izraene u domaem stilu pa je na
taj nain dolo do sretne kombinacije za hronoloke
odrednice domae proizvodnje. Tumul u Maloj Grudi je imao omota od kamenih oblutaka, a na raznim
krajevima su konstatovani ostaci spalita od naknadnih ritualnih radnji. I ovaj detalj pogrebnog rituala je
imao irok smisao, a kasnije je vrlo esto ponavljan.
76

Nedavno istraeni tumul u Velikoj grudi kod Tivta,

odraava slian pogrebni ritual kneevskog ukopa kao
i onaj u Maloj Grudi od kojeg je udaljen oko 270 m.
Tumul je imao prenik od 26 m, i visinu od 6,30 m
u odnosu na okolni teren. Pokazalo se da humka sadri dva centralna groba, jedan iznad drugog, jedan
primarni i jedan sekundarni. Grobna konstrukcija sekundarnog groba, datiranog u bronzano doba, u kome
je bio pokojnik u ispruenom poloaju, bila je oiviena
irim kamenjem i pokrivena tankim kamenim ploama i oblucima. Primarni centralni grob, radi kojega je
tumul bio i podignut, oblikom je slian glavnom grobu
u centru tumula Mala gruda. Jama je bila izdubljena
u prirodnoj podlozi i ograena kamenom. U grobu je
bio sahranjen mukarac u zgrenom poloaju, leei
na svojoj lijevoj strani, glave okrenute u prema sjeveroistoku. Uz pokojnika, koji je po svemu sudei bio
vrlo istaknuta osoba, pronaene su obredna kerami-

ka olja sa urezanim i bijelo inkrustiranim motivima

ljubljanskog tipa, dva bronzana sjeiva (brijaa), bronzana sjekira, te osam zlatnih kariica za kosu, od kojih
tri karike odgovaraju onima iz Male Grude, a pet se
vezuju za nalaze iz grobova sa ostrva Leukas u Jonskom moru.
I, najzad, preteno na podruju Banata i Bake
je istraeno nekoliko tumula koji svjedoe o prilino
snanom prodoru stepske populacije sa istoka na panonski prostor. Borislav Jovanovi je posvetio niz radova ovoj pojavi i obradio nalaze iz Uljme, Vlajkovca
kod Vrca, Batke na uu Begeja u Tisu, Vojlovice kod
Paneva te iz Srpskog Krstura i ale. Radi se uglavnom o vrlo velikim tumulima, prenika 35-30 m.
Sahrane su izvrene u jamama, obloenim i pokrivenim drvenom graom i, obino, bogato posutim
okerom. U Uljmi, Batki i Vojlovici pokojnik je pokopan u zgrenom poloaju, s tim to je poloen na lea,
a noge mu uvis povijene. Dakle, poseban zgreni poloaj! Prilozi nisu brojni, a najizrazitiji su oni iz Srpskog
Krstura i ale sudovi ukraeni vrpastom ornamentikom, izrazito karakteristini za stepske populacije. U
panonskom prostoru Jugoslavije je evidentiran velik
broj slinih tumula; oni nisu istraeni pa se ne moe
jo rei koliko ih pripada stranoj, stepskoj populaciji.
Dugo vremena se vodila, i jo se vodi, diskusija o
tome odakle potiu dva nova ritualna obiaja sahranjivanje pod tumulima i spaljivanje pokojnika. Mnogo
toga ni do danas nije razjanjeno.
Za obiaj pokapanja pod tumulima u opticaju su
stalno dva tumaenja; preuzet je pod uticajem stepskih
ritualnih obreda, i drugo, preuzet je iz junih oblasti Balkana, odnosno sa kretsko-egejskog prostora.
Stepska plemena i narodi su zaista masovno koristili
obiaje sahranjivanja pod tumulima-kurganima, ali
ima problema sa hronolokim odrednicama. Tumuli
sa grobovima-jamama stepskog porijekla u panonsko-podunavskom prostoru su vremenski mlai od
onih koji su nastali u doba badenske kulture. Prema
tome, pokapanje pod tumulima je ulo u upotrebu i
prije dolaska stepskih populacija. Uzgred spominjemo
da stepske populacije nisu spaljivale svoje pokojnike,
a u Araanskoj humci se radi o tipinoj incineraciji.
Moda je vjerovatniji juni uticaj i zbog hronolokih
razloga. Tamo je ovakav obiaj vrlo rano uao u modu
u okviru kulta mrtvih i shvatanja o zagrobnom ivotu.
Istakli smo ve da su najstariji tumuli velikih dimenzija i oni su mogli da budu podignuti samo kolektivnim
naporom. Tako neto je pripadalo samo rodovskim i
bratstvenim prvacima. Pa i tumule u Velikoj i Maloj
Grudi smo oznaili kao grobove takvih prvaka. Na

osnovu ovih pokazatelja nije teko zakljuiti da su prvi

tumuli bili podignuti nad ukopima rodovsko-bratstvenih prvaka. Grobovi iz tumula u Velikoj i Maloj
Grudi jasno ukazuju na june veze. Kasnije se obiaj
podizanja tumula nad grobovima srodnika omasovio
i u mnogim krajevima dobio prioritetno mjesto u pogrebnom ritualu. Kao takav, zadrao se do kraja praistorijskog doba. Ima dosta strunjaka koji smatraju da
je i spaljivanje pokojnika, incineracija, junog porijekla. ini nam se da je ovo manje vjerovatno. Postoje
indicije da je kremiranje pokojnika poelo ve u neolitskom dobu. Milutin Garaanin spominje neke ostatke ovog rituala u Vini kod Beograda i u Potpornju
kod Vrca, gdje je uz kalcinisane kosti naena i tipina
kamena sjekira, a ini se da bi i spomenuto rtvenite
u Obrima I upuivalo u tom pravcu. Duboke korijene kremiranja pokojnika u panonsko-podunavskom
prostoru potvruju i primjeri iz vremena badenske i
kostolake grupe (Araanska humka, Padina na erdapu). Zato danas sve vie preovlauje miljenje da je
pogrebni ritual incineracije samostalna pojava na tom
prostoru, pa ak i teza da je panonsko-podunavski
prostor primarna oblast za nastanak ovog rituala. Ne
treba zaboraviti da je incineracija na tom prostoru i u
bronzanom dobu igrala izuzetno vanu ulogu. Naprijed smo spomenuli i ulogu heliolatrije u svemu tome.
Tumuli sa grobovima pripadnika stepske populacije su stranog porijekla. Oni imaju veoma vanu
ulogu samo u pogledu izuavanja indoeuropeizacije u
pojedinim dijelovima evropskog tla.
Obavezna je na kraju ovog razmatranja konstatacija da se kod stanovnitva eneolitskog doba na podruju junoslavenskih zemalja uglavnom, pa i definitivno,
uvrstilo vjerovanje u zagrobni ivot ovjeka. To, me
u ostalim, potvruju i slijedee pojave:
- naknadne obredne radnje nazovimo ih dae
nad grobovima pokojnika, posvjedoene keramikim fragmentima i ivotinjskim kostima na nekim
tumulima (Batajnica, Tivat), to znai da se ovim
doprinosi boljem bivstvovanju pokojnika na dugom svijetu;
- kameni vijenac oko groba pod tumulom (Tivat),
to, bez obzira da li se time eljelo zatiti spoljni
svijet od djejstva pokojnika ili samog pokojnika
od zlog uticaja spoljnjeg svijeta, samo potvruje
vjerovanje da pokojnik i na drugom svijetu ima
odreenu ulogu ili potrebu; u kasnijim periodima
kameni vijenac pod tumulima je dosta uobiajena
pojava;
- dvojni grob mukarca i ene iz Vuedola, pri emu
se sasvim logino namee zakljuak da takav par i
77

na drugom svijetu nastavlja svoj brani ivot; ve

smo spomenuli slina vjerovanja potvrena pisanom dokumentacijom;
- donekle i incineracija, ako se tim inom oslobaa onaj prometejski dio ovjeka od materijalnog
oklopa.
Naravno, ovjek se od starine vrlo teko mirio sa
pomilju da poslije smrti prestaju svi elementi ivljenja. Neprestano je stvarao svoje vizije o zagrobnom
ivotu kao vanom segmentu religioznog sistema.
Za eneolitsko doba smo naveli neke od tih vizija.

VI. 4. Bronzano doba

Pribliavamo se sve vie onom vremenu u kojem nas na
nekim okolnim podrujima pisani izvori obavjetavaju
o drutveno-ekonomskim kretanjima i duhovnim zasadama na tim podrujima. Na teritoriju junoslavenskih
zemalja u tom vremenu vlada bronzano doba (preteno
drugi i poetak prvog milenija stare ere) i ono u potpunosti pripada ovdanjem praistorijskom vremenu. Iako
pojedini pisani izvori sa juga i jugoistoka tu i tamo
spominju ove krajeve, velike koristi za rekonstrukciju
ivota na ovom prostoru od tih napomena nema.
Bronzano doba na podruju junoslavenskih zemalja se obino dijeli na tri faze. U prve dvije faze
(rana i srednja bronza) drutveno-ekonomski razvoj
tee dosta ravnomjerno, na osnovama iz prethodnog
vremena i bez veih potresa. U kasnom bronzanom
dobu su se, meutim, desila velika previranja. Dolo je
do populacionih pokreta velikih razmjera, do snanih
sukoba, do nekih sudbonosnih razaranja. Pokreti su
poeli dobrim dijelom iz panonskog prostora, proirili
se prema jugu, zahvatili i veinu ovdanjih krajeva. Na
jugu je razorena visoka mikenska civilizacija, pokreti
su preli na sjeveroafriko kopno (Egipat) i na Malu
Aziju. Bila je to prvenstveno ekspanzija nosilaca kulture polja sa urnama (nazvani po pogrebnom ritualu)
koji su znaajno uticali i na kulturnu fizionomiju u
mnogim ovdanjim krajevima.
U ovom vremenu na tlu junoslavenskih zemalja se
paralelno odvijalo nekoliko drutvenih procesa. Znatan broj manjih grupa se bavio tzv. transhumantnim
stoarenjem, kretao se sa stokom u potrazi za boljom
paom. Iza njih su ostajali samo pojedinani ili manje skupine grobova. Nema gotovo nikakvih ostataka
naselja. S druge strane, kod veih grupa se pojaava
patrijarhalni drutveni sistem; karakterie ga izrastanje lokalne rodovske aristokratije i utvrivanje naselja
78

kojima ona upravlja preteno na breuljcima pa i

grobni ritual. I, tree, pojaavaju se ekonomske veze
sa okolnim svijetom, to se lijepo moe pratiti prema
ostacima materijalne kulture. Neki elementi ukazuju,
ipak, na stare zakonitosti gentilnog drutvenog ureenja, na primjer na suivot dva ili vie rodova u istom
naselju radi enidbenih odnosa.
U bronzanom dobu je na temelju svih navedenih
drutveno-ekonomskih kretanja formirana na tlu junoslavenskih zemalja velika masa kulturnih grupa
malih zajednica, velikih zajednica, itavih kulturnih,
pa i etnikih kompleksa. Njihovo izdvajanje je mukotrpan posao za prahistoriare-arheologe, ali su u
djelu Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Bronzano doba, Sarajevo 1983. god. uglavnom naznaene sve
te zajednice. Sistematsku, odnosno sintetsku obradu
tih zajednica izvrili su u ovom monumentalnom djelu: Borivoj ovi, Milutin Garaanin, Stane Gabrovec,
Ivan Marovi, Ruica Drechsler-Bii, ime Batovi,
Ksenija Vinski-Gasparini, Draga Garaanin.
Nema danas nikakve sumnje da se kod populacionih grupa bronzanog doba u ovim krajevima jo vie
uvrstilo vjerovanje u zagrobni ivot, kao i vjerovanje
o uticaju umrlih srodnika na svakodnevni ivot njihovih potomaka. Ogroman broj otkrivenih i istraivanih
nekropola i pojedinanih grobnica o tome rjeito govori. Pri tome se oituje velika raznolikost u sahranjivanju, u kultu mrtvih, ali bi u globalu trebalo istaknuti
dvije stvari: paralelno javljanje grobova u tumulima i
ravnim nekropolama, kao i istovremeni biritualizam,
tj. pokapanje i spaljivanje mrtvaca u istim grobitima.
U svemu tome izdvajaju se i neke velike regije. Borivoj ovi je ovako ocrtao dva osnovna kompleksa u
odnosu na pokapanja mrtvaca pod tumulima i na sahranjivanje u ravnim grobovima (dakle, bez ikakvih
vanjskih oznaka). Kompleksu sa tumulima bi pripadali:
jadranski pojas od Istre do Crne Gore, Hercegovina, juna i istona Bosna, zapadna Srbija, dijelovi Kosova i Makedonije, a kompleksu ravnih grobova istonoalpska regija, panonsko-podunavska regija, Pomoravlje i istona
Srbija, dijelovi Kosova i Makedonije. Tako bi tumuli preteno karakterisali zapadnije, a ravni grobovi sjevernije
i istonije krajeve u Jugoslaviji. I sam autor, meutim,
napominje da bi to bila samo podjela u najgrubljim crtama, jer nisu nikako zanemarljivi ni primjeri mijeanja
ovih obiaja na istom prostoru. To se najvie odnosi na
kasno bronzano doba, kada obiaj sahranjivanja u ravnim grobovima prodire u Istru, na liburnsko podruje
u sjevernoj Dalmaciji, u srednju Dalmaciju, Bosnu i
Makedoniju, pa se tamo ovakvi grobovi pojavljuju zajedno sa grobovima pod tumulima.

Ogromna raznovrsnost vlada u pogledu samog

rituala sahrane. Tako je na podruju glasinake grupe u istonoj Bosni kroz itavo bronzano doba izrazito dominantna inhumacija pokapanje mrtvaca
pod tumulima, a samo u kasnoj bronzi su se tu i tamo
mrtvaci spaljivali. S druge strane, na panonsko-podunavskom prostoru je ve od srednjeg bronzanog doba
dominantna incineracija spaljivanje mrtvaca (npr.
grupa sa inkrustriranom keramikom, dubovako-utobrdska pa i vatinska grupa). Vrlo rano se kod nekih
kulturnih grupa javlja i biritualizam. Meu takve grupe se npr. ubrajaju vinkovaka grupa, moriko-mokrinjska grupa u Panoniji, cetinska grupa u Dalmatinskoj zagori, grupe Beloti Bela Crkva u zapadnoj
Srbiji. U kasnom bronzanom dobu apsolutnu prevagu
u panonsko-podunavskom prostoru ima incineracija,
a znaajno je ona prisutna u Pomoravlju (parainska
grupa) i na Kosovu (grupa Donja Brnjica Straava).
U tom periodu ritual spaljivanja je zabiljeen i u alpskom podruju (dobovsko-ruka i ljubljanska grupa),
u Istri i Lici. Kao izvanredan primjer biritualizma u
kasnom bronzanom dobu moe posluiti jedan tumul
na Leitu u Likom Vrepcu, u kojem je na istoj dubini
zateeno jedanaest skeleta i ostaci est spaljenih pokojnika. Oni su hronoloki istovremeni ili sasvim bliski.
Neosporno je u pravu Ksenija Vinski-Gasparini
kada tvrdi da su u sjevernim dijelovima Jugoslavije vrlo
stari korijeni incineracije i da se odatle ovaj ritual irio
u druge krajeve zemlje. Ona, isto tako, smatra da su
na tom prostoru u bronzanom dobu potisnuti agrarni
kultovi i da je prevladalo oboavanje Sunca i vatre. U
poglavlju o heliolatriji i mi smo istakli slino uvjerenje.
Mnogostruki mozaik raznolikosti pogrebnog rituala u bronzanom dobu ogleda se i u nizu pojedinosti. Tako se u nekim krajevima mrtvaci sahranjuju
u sanducima od kamenih ploa (npr. u Dalmaciji),
u drugim su okrueni kamenim oblucima, u treim
su polagani na zemlju itd. Podjednako su zastupljeni
pogrebi mrtvaca u zgrenom poloaju, poglavito u zapadnijim oblastima, i u okruenom poloaju, kao to
je naprimjer sluaj na glasinakom podruju. Pripadnici vatinske grupe su svoje mrtvace spaljivali u samom grobu, dok su pripadnici dubovako-utobrdske
grupe pravili spalita (ustrine) neto dalje od samog
groba. Kada je, pak, rije o pokopima pod tumulima,
veoma esto se u podnoju tumula grob okruuje vijencem od kamena, a razbijeno posue, keramiki fragmenti, nalaze se i u grobovima i u slojevima tumula
iznad grobnica. Oba navedena vida pogrebnog rituala
su sigurno vezana uz vjerovanja u zagrobni ivot, uz
odavanje poasti mrtvacu ili vladarima drugog svijeta,

uz snabdijevanje mrtvaca poputbinom ili kada je rije o kamenom vijencu uz strah ivih od djelovanja
umrlih lanova roda. A moda se ovim vijencem osiguravao sam mrtvac od ulaska zlih demona u njegovo
poivalite.
Poto ovdje nije mjesto da se detaljnije bavimo
ovim pojavama, njihovoj meuzavisnosti i rasprostiranju, iznijeemo preciznije podatke o dva izuzetno
zanimljiva primjera obrednog rituala na podruju junoslavenskih zemalja u bronzanom dobu.
Prvi se odnosi na tumule na Kuprekom polju,
krakoj visoravni na podruju jugozapadne Bosne. Viekratnim istraivanjem ovdje je registrovan 51 tumul
razliite veliine, od onih monumentalnih, prenika
35-45 m, do malih, prenika 10-15 m. Svi su oni iz
graeni uz upotrebu zemljanih nanosa. Istraivano je
sedam tumula, od ega su etiri sistematski i u potpunosti ispitana. Najznaajnije podatke dao je jedan veliki tumul, promjera u bazi oko 30 m i visine oko 3,60
m, na onom dijelu Kuprekog polja koji narod naziva
Pustopolje. To je jedini od ispitivanih tumula koji je
pokrivao izuzetno interesantnu grobnicu. Tokom sistematskog iskopavanja mogle su se u potpunosti rekonstruisati faze izgradnje ovog grobnog monumenta.
Prvo je uglaana i pokrivena ilovastim nabojem povrina na kojoj e biti izvren sam ukop. Nakon toga je
izvedena neka vrsta posveenja toga mjesta, o emu
svjedoe znatni ostaci goretine i pepela. Kada je na
ovaj nain pripremljena baza, u njenu sredinu je dovuena, vrlo vjeto sagraena, drvena grobnica sa mrtvacem. itav prostor oko drvenog sanduka je zasut
debelim naslagama trave Camellia sativa koja posjeduje izvjesna toksina svojstva (Sl. 35). I pojedini dijelovi
drvene grobnice su bili zaukani ovom travom pa je
ona skoro hermetiki zatvorena. Nakon toga nanesena
je ogromna masa busenja, iji su komadi, sa nadolje
okrenutom travom, prekrili debelim naslagama grobnicu i itavu njenu okolinu. Tako je formirano jezgro
tumula. Poslije novog rituala posveenja na ovoj
povrini, nastavljeno je nasipanje tumula istovjetnim
komadima busenja i nanosima zemlje, dok nije oformljen eljeni oblik monumentalne veliine. U toku nasipanja jo nekoliko puta je loena vatra zbog vrenja
odreenih ritualnih radnji. Sama grobnica, odnosno
drveni sanduk je izgraen od zauujue dobro otesanih dijelova: s donje i gornje strane su bile poloene po
dvije iroke, horizontalno poloene daske, a sa bonih
i eonih strana po jedna debela, uspravno poloena
daska. Svi sastavi su precizno izvedeni i meusobno
uklopljeni. Na mjestu pokopa drveni sanduk je bio
veoma solidno uvren sa po tri debela drvena klina
79

Slika 35. Drvena grobna konstrukcija u centru tumula 16, Pustopolje kod Kupresa

sa svake due strane, spojene preko gornje povrine

poprenim prekama (jedna od njih je bila izvanredno uglaan donji plaznik saonica!). U tom sanduku je
leao mrtvac u zgrenom poloaju, sa desnom rukom
ispod glave i gornjom akom na gornjoj strani lubanje.
Leao je na prostirci od ivotinjske koe (vjerovatno

Slika 36. Pokojnik iz centralnog groba tumula 16

umotan u vunenu tkaninu, Pustopolje kod Kupresa
80

od pripitomljenog muflona) i bio pokriven velikim

tekstilnim pokrovom platom, sa razliito i vrlo precizno tkanim dijelovima. U sanduku je bio pokopan
mukarac od 60 godina, bez ikakvog odjevnog predmeta na sebi. Sanduk je bio pun vode, koja je kroz
neke sitne pukotine prodrla u unutranjost grobnice,
pa su tako svi predmeti i sam mrtvac izvrsno konzervirani. Na lubanji je, na primjer, ostala kratko oiana
brada. Nema nikakve sumnje da je u ovom tumulu bio
pokopan neki elnik, starjeina roda ili ire drutvene
zajednice (Sl. 36).
Gotovo isti interes su izazvali i rezultati istraivanja tzv. Dokanove glavice, jednog od najveih tumula na Kuprekom polju, promjera oko 35 m i visine u
sredinjem dijelu oko 4 m. Dokanova glavica je bila
podignuta na slian nain kao i ovaj prethodni tumul,
dakle od nanosa zemlje i komada busenja sa dolje
okrenutom travom. Negdje od polovine ovog tumula busenje je sve izrazitije, da bi povrina na samom
dnu bila pokrivena iskljuivo ovakvim busenjem. U
Dokanovoj glavici nije postojala direktna sahrana. U
sredinjem dijelu je na samom dnu iskopana jama,
veliine 1,85 sa 1,60 m i dubine oko jedan metar. U
njoj su zateeni samo ostaci dosta dugake, izgorjele
daske i dijelovi neke spaljene vunene materije. I, jo
nekoliko podataka. Iznad jame su u sloj busenja bila
zabodena dva cijela drvena bodea i donji dio treeg
bodea (Sl. 37). Nedaleko od toga mjesta je uspravno
stajao drveni kolac, zaboden takoer u nanos busenja.
Na raznim dubinama tumula su evidentirane manje
ili vee fleke izgoretine, fragmenti keramike, ivotinjske kosti, izgorjeli dijelovi manjih dasaka i gomile

drvenog iverja. Pojedine keramike forme pripadaju

tipologiji ranog bronzanog doba ovog dijela Balkana,
dok analize ugljena C14 analize daju vrijeme prve
polovine XVII vijeka st. e. (jedna analiza? 167682).
Dokanova glavica, prema tome, pripada sredini ranog
bronzanog doba.
Pored Dokanove glavice, ispitana su i dva mala
tumula: prvi na Pustopolju, uz veliki tumul sa drvenim sandukom i drugi u istonom kraju Kuprekog
polja. U njima takoer nije bila izvrena sahrana, a u
slojevima su se pojavili isti ostaci paljevine, keramiki
fragmenti i ivotinjske kosti. Keramika odgovara onoj
u Dokanovoj glavici, pa je sasvim sigurno da i tumul sa
ukopom kneza na Pustopolju pripada istom periodu
starijeg bronzanog doba.
Po emu je izuzetna vanost zemljanih tumula na
Kuprekom polju? Po itavom nizu uoenih elemenata! Sahrana u drvenom sanduku pod velikim tumulom na Pustopolju nesumnjivo asocira na ukope nekih
stepskih populacija iz Panonije i dalje na istoku. Zbog
toga je gotovo sigurno da su do Kuprekog polja stigli
posljednji valovi velike seobe stepskih populacija, poznate pod imenom indoevropska seoba.
Formiranje tumula uz koritenje mase busenja sa
travom je prilino jedinstvena pojava. Da bi se pripremila takva koliina busenja, bila je potrebna dobra
saradnja velikog broja ljudi. Znai da je rod, bratstvo
ili pleme koje je u tome uestvovalo imalo vrstu drutvenu organizaciju, patrijarhalnog karaktera. Pokojnik
sahranjen na Pustopolju je zasigurno obnaao visoku
ast u toj zajednici.
Posebno su zagonetni Dokanova glavica i spomenuti mali tumuli. U njima nisu izvrene sahrane, ali,
inae, pokazuju istovjetna svojstva sa velikim tumulom na Pustopolju. Iskopavanje jame u Dokanovoj
glavici to eksplicitno potvruje i ovaj tumul se moe
jedino protumaiti kao kenotaf grob bez mrtvaca.
Na Kuprekom polju su ivjele stoarske zajednice i
napasale svoju stoku na ovom prostoru prekrivenom
ogromnim brojem razliitih trava i biljki. Zimi je polje
prekriveno debelim naslagama snijega (odatle i plaznik saonice na sanduku u Pustopolju!) pa su stoari
tjerali stoku u pitomije krajeve, pravcem prema Jadranu. U toku tog perioda neki lanovi su umirali ili postali rtve divljih zvijeri, a po povratku na Kupreko
polje, takvim umrlim srodnicima su podizali grobne
tumule kao da su u njima sahranjeni. Na taj nain
smrt je zadesila i pripadnika ove populacije kojemu
je izgraena Dokanova glavica. S obzirom na ogromne dimenzije tog tumula, sasvim je oito da je ona
podignuta takoer u ast nekog od poglavara. ak je

Slika 37. Drveni bodei iz centralnog dijela tumula

Dokanova glavica, Kupreko polje

imitirana i ukopna jama, a spaljena vunena materija je

moda ostatak njegove odjee. Ovaj poglavar je smatran i vrlim ratnikom, jer drveni bodei sasvim vjerovatno treba da upuuju na to da je ovakav poasni
spomenik podignut u ast jednom priznatom ratniku.
Mali tumuli bez grobnice, o kojima je ovdje bilo rijei,
zasluuju isti tretman kao i Dokanova glavica.
Stoarska grupa, bratstvo ili pleme, koje je koristilo
sjajnu ispau na Kuprekom polju, ovo polje je smatralo nekim svojim domicilom, svojom svetom zemljom.
Zbog ega bi, inae, ba ovdje podizali kenotafe srodnicima umrlim u drugim krajevima? Zato i nije daleka
pomisao da je ovo polje bilo neka vrsta campus sacer u
kasnijem smislu tog pojma, to je takoer nov prilog
vjerovanjima u zagrobni ivot tokom bronzanog doba.
Da bi pokojnik na drugom svijetu imao sve pogodnosti, morao je na dolian nain biti sahranjen, makar i
simbolino. Pogotovo kada se to ini na svetom polju.
Prilikom podizanja tumula sa kovegom na Pustopolju, kao i onih bez grobnice, vrene su ritualne radnje oienja vatrom, a o rtvovanju svjedoe pojedinane ivotinjske kosti. Keramiki fragmenti upuuju
u istom pravcu. Opet ve poznati elemenet vjerovanja
u zagrobni ivot.
Samo usput spominjemo da je pokojnik sa Pustopolja sahranjen u poloaju spavanja (sa rukama pod i
nad glavom) i potpuno nag. Prostirka od koe i tekstilni pokriva su, isto tako, jedinstven, barem osvjedoen, sluaj. Uz pokojnika nisu bili poloeni prilozi,
iako se plaznik saonica, vjerovatno njegovih saonica,
moe tretirati kao svojevrsna poputbina ovom kne81

zu. Neto je to slino pokopanim konjima uz odlinike u nekim kurganima na podruju Skita pa i drugih
stepskih populacija. Ako bi mu bile potrebne saonice,
barem njihov dio mu je stajao pri ruci.
Za ilustraciju drugog primjera uzeli smo u obzir
izuzetno karakteristinu nekropolu u Bezdanjai kod
Vrhovina u Lici. Ovu peinsku nekropolu istraivala
je Ruica Drechsler-Bii i viestruko objavila rezultate svoga rada. Bezdanjaa prua zaista jedinstven
peinski prostor: ulaz se nalazi na sredini strmog brijega, niz gotovo vertikalnu stijenu sputa se preko 30
m nanie do prostora sa uruenim stijenama i raznim
nanosom, a odatle se silazi jo 18 m do glavnog prostora peine koji se rava u dva kraka. U tim prostorima
peine vlada vjeita tama pa se doimaju kao prave katakombe. Istraivanje Bezdanjae je predstavljalo pravu avanturu, ali je i samo sahranjivanje mrtvaca u ove
katakombe izazivalo izuzetne napore. U peini je bilo
sahranjeno oko 200 osoba, od ega 31 pojedinana i
etiri dvojna groba in situ, 12 djelimino dislociranih
i 10 skupnih grobova 15-20 osoba. Svi su mrtvaci bili
uglavnom pokopani pored bonih zidova u veem
kraku glavne prostorije, u niama, uz zidove ili izuzetno opkopljeni kamenim vijencem. Bez posebnih
konstrukcija leali su jednostavno na leima, u opruenom poloaju i niim nisu bili pokriveni. Uz glave
pokojnika je obino stavljana zemljana posuda, u koju
je prethodno usuta zrnasta ili tekua hrana. Uz mnoge grobove je formirano malo vatrite-rtvenite, na
kojem je tokom pogrebnog rituala prinoena rtva,
vjerovatno dijelovi ivotinjskog tijela, o emu svjedoe
nalazi kostiju zeca, koze, goveeta, srne. Uz jedan ljudski skelet leao je i cijeli skelet jelena, uz drugi, skelet
srne; u dvojnom grobu broj 22 su ljudski skeleti leali
direktno nad cjelovitim kosturom srne. Pored ostalog,
na vatritima i oko nekih skeleta je pronaen vei broj
drvenih tapia, zailjenog i nagorelog vrha. Pokojnici
su kod sahrane bili pokopljeni crvenom bojom. Ruica Drechsler-Bii ovako rekonstruie samu ceremoniju pokapanja: u predvorju ukopnih prostorija, u
kojem je stajala neka drvena konstrukcija, pokojnik je
pripreman za sahranu, potom je prenesen do mjesta
polaganja, pored uzglavlja stavljen je zemljani sud, na
vatritu-rtvenitu paljena je rtva i time bi ukop bio
zavren. Zailjeni drveni tapii bi, po njenom miljenju, sluili za nabadanje komadia mesa i prinoenja
mrtvaca. Naravno, nagoreni tapii su mogli biti upotrebljavani i za potpaljivanje vatre ili njeno prenoenje
iz predvorja.
Sahranjivanje u peinskim prostorijama Bezdanjae znai, ustvari, unoenje mrtvih srodnika u podze82

mni svijet! Jer te prostorije, u totalnom mraku, su neosporno mogle ostavljati na tadanje ljude utisak nekog
drugog svijeta. I u mnogim drugim krajevima junoslavenskih zemalja je bilo sahranjivanja u peinama,
ali nigdje sa ovakvim ceremonijalom i ovako duboko
pod zemljom. Ba zbog toga se postavlja pitanje kome
je sluila ova nekropola? Jednom naselju ili irem regionu? U rejonu Bezdanjae je locirana jedna gradina
za koju bi bilo teko pretpostaviti da je samo za sebe
stvorila ovo podzemno groblje. Prije e biti da su u
Bezdanjau donoeni pokojnici i sa ireg podruja i
ovdje, specijalno opremljeni, sahranjivani. Pri tome
prvenstveno mislimo na elnike rodova i na linosti
koje su obnaale dunosti u kultovima, na vrae, mage,
slubenike nekih viih bia boanstava. Ne bi bilo
iskljueno da se takva privilegija odnosila na slubenike onih sila koje vladaju podzemnim svijetom. Jesu
li, onda, prinoeni darovi pokojnicima ili tim silama?
Otvoreno je pitanje.
U svakom sluaju, Bezdanjaa je mogla igrati za
stanovnike bronzanog doba ovog kraja istu ulogu koju
je imalo Kupreko polje za tamonje stoare. Bila je,
moda, ope kultno mjesto. Ba zbog toga smo i istakli
ova dva primjera u oblasti kulta mrtvih na prostoru
junoslavenskih zemalja.

VI. 5. eljezno doba

Definitivno usvajanje tehnologije potrebne za preradu
eljezne rude i prelazak na masovnu proizvodnju eljeznog orua i oruja snano su djelovali na sve vidove drutveno-ekonomskih kretanja. Naoruanje je postalo mnogo efikasnije, zemljoradnika i druga orua
od ovog metala su doprinosila znaajnom poveanju
produktivnosti u svim vidovima proizvodnje, a sve
to je ubrzavalo razne procese u drutvenim zajednicama. (Ovaj prelazak je na tlu veine junoslavenskih
zemalja poeo krajem IX i poetkom VIII vijeka st. e.;
eljezno doba se inae, rauna sve do vremena rimske
okupacije.) Raslojavanje drutvenih zajednica, koje
pratimo od kraja eneolitskog doba, sada dobiva puni
zamah. Formiraju se manje ili vee vojne formacije,
na njihovom elu se pojavljuju plemenske poglavice,
meusobni sukobi se umnoavaju. Bilo je to istovremeno uvrivanje robovlasnikih gradova-drava,
polisa, na egejskom jugu, u kojima i proizvodnja svakovrsne robe, pa i luksuzne, raste nevjerovatnom brzinom. Komunikacije izmeu Balkana i Podunavlja s
jedne i helenskog svijeta s druge strane se uvruju,
razmjena dobara, trgovina na itavom tom prostoru

sve vie cvjeta. Kulturni uticaji sa juga prema sjeveru

se pojaavaju. Na podruju junoslavenskih zemalja
postepeno se formiraju velike plemenske zajednice
i plemenski savezi, koje danas pripisujemo ilirskom,
dako-mezijskom, panonskom ili nekom drugom etnikom stablu, a krajem eljeznog doba na ilirskom
jugu e doi i do stvaranja pravih dravnih tvorevina.
Bio bi to neki drutveno-historijski, izuzetno reduciran, okvir. Ovdje je, meutim, rije o pogrebnom ritualu i odmah treba naglasili da su svi ovi procesi imali
neosporan uticaj i u sferi kulta mrtvih. Teko je zaista
registrovati sve promjene i varijacije koje su se deavale u ovoj sferi, ali je vrijedno da se zadrimo na nekim
zanimljivim pojavama iz eljeznog doba.
Strunjaci se pitaju i nisu saglasni u odgovoru
zbog ega se na nekim podrujima naputa incineracija i prelazi na inhumaciju pokojnika. Na panonskom
i istonoalpskom prostoru, na kojem je stoljeima vladalo spaljivanje pokojnika, poetkom eljeznog doba
prelazi se na skeletno sahranjivanje u dolenjskoj grupi
i grupi Martijanec-Kaptol, a istovremeno ovdje ulazi u modu podizanje tumula nad grobom. Suprotno
tome, na podrujima sjevernog i srednjeg Jadrana, pa
i u jadranskom zaleu, sve vie se naputa sahranjivanje pod tumulima, a ravni grobovi dobivaju prevagu. Jedino je glasinaka kulturna grupa ostala vjerna
tumulima, iako se i kod njenih pripadnika od VI vijeka
st. e. sve vie uvlai biritualizam, spaljivanje pokojnika
postaje uobiajena pojava. U centralnim i junim dijelovima zemlje su brojne lokalne varijante pogrebnog
rituala, kako u pogledu spaljivanja ili sahranjivanja,
tako i oblika i obiljeavanja grobova. To se odnosi, na
primjer, na Pomoravlje, Kosovo, na Makedoniju. Na
prostoru junoslavenskih zemalja sree se pravi mozaik samog oblika groba i u jamama, sanducima od
kamenih ploa, na malim platformama od oblutaka i
tome slino. Kod spaljivanja su spalita u samim jamama, pored grobova, izvan tumula, u sreditu tumulom
pokrivene povrine, zajednika, individualna. Ovdje
izdvajamo podatak da su kod Liburna novoroenad
do jedne godine starosti esto sahranjivana i u velikim
glinenim posudama, pokrivenim zdjelama ili kamenim ploama.
I, naravno, nisu izostala ni dva ve poznata i dugo
praktikovana kultna obiaja: razbijanje glinenog posua u grobu i nad grobom, te opkoljavanje grobnog
prostora kamenim vijencima. Ovo posljednje se posebno praktikovalo u tumulima iz eljeznog doba.
Konano, vrijedno je spomenuti da su tokom
istraivanja velikog broja nekropola irom zemlje
ustanovljene i upadljive razlike u odnosu na prilaga-

nje oruja uz mrtvace u grobovima. Prirodno je da

oruje nedostaje u enskim grobovima i da u njima
preovladava metalni nakit. Ali, na tome se stvar ne
zavrava. Postoje itava podruja, odnosno kulturne
grupe, koje uope ne stavljaju oruje u grobove. Takve
su npr. svetolucijska grupa na krajnjem sjeverozapadu
zemlje, notranjska grupa u Sloveniji, liburnska grupa
na prostoru od Rae do Krke, japodska grupa u Lici i
u dolini Une. Obratno, u glasinakoj i srednjebosanskoj grupi, pa u kneevskim grobovima Glasinca do
Ohrida, oruje je stalna poputbina ratnika-pokojnika.
Oito je da se mora pomiljati na razlike u kultno-religioznim shvatanjima itelja pojedinih oblasti, a nikako
na ekonomsku uslovljenost tih pojava. Ne bi se moglo
rei da su Liburni ili Japodi bili manje ratniki raspoloeni od Autarijata u istonoj Bosni i zapadnoj Srbiji
pa ipak, njihove ratnike nije u smrti pratilo i njihovo
oruje. Bie da su drugaije zamiljali onozemaljski ivot svojih ratnika, bolje reeno, njihovog duha poslije
smrti.
Uz ove napomene zadraemo se neto podrobnije
kod nekoliko kulturnih grupa, kod nekoliko sinhronih
pojava na irem prostoru. Zaustaviemo se prvo kod
pojave velikih porodinih tumula, iji tipini predstavnici, koji su istraivani i prikazani u literaturi, pripadaju prvenstveno dolenjskoj grupi, nekim grupama
zapadne Srbije i glasinakoj kulturi eljeznog doba.
Dolenjska grupa je locirana izmeu Save i Krke, sa
Belom Krajinom, Zasavljem i Grosupskom kotlinom.
Ve poetkom eljeznog doba na ovom podruju je
naputen, do tada njegovani, ritual inkremacije u ravnim grobljima; izvren je prelaz na inhumaciju, odno
sno skeletno sahranjivanje pod tumulima. Tamonji
tumuli su posebna porodina groblja, koritena tokom
vie generacija, ponekad i kroz dva stoljea. U nekim
tumulima je pokopano i 200-350 pokojnika (Stina,
Magdalenska gora, Podzemelj), a veliina im se kree od 50-70 m u promjeru i 5-6 m u visini. Sredina
velikih tumula je ovdje preteno prazna, samo rijetko se nae i centralni grob. Kao tipski primjerak uzima se obino tumul br. 48 u Stini, veliine 50 m, sa
183 groba, u kojima su mrtvaci pokopani u drvenim
sanducima pokrivenim najee kamenim ploama.
Kraj nogu pokojnika su polagani keramiki prilozi. U
posebnim jamama, uz neke grobove su sahranjivani
konji skitskog tipa cijeli konji, konjska glava ili gornji
dio konja. U tom sluaju konjska oprema je polagana
uz pokojnika. Ovaj tumul u Stini je karakteristian i
po nainu formiranja. Prvo je nasut mali tumul (24 m
u promjeru i 3 m u visini) pa su oko njega smjeteni
najstariji grobovi. Kada se zatvorio krug tih grobova,
83

Slika 38. Bronzana situla s prikazima ritualnih scena, Vae kod Ljubljane

prostor je zajedno s malim tumulom prekriven novim nanosom zemlje, tako da je sada tumul bio iri
za 5-6 m i vii preko jedan metar. Takvo koncentrino
sahranjivanje i dosipavanje zemlje izvedeno je jo dva
puta, da bi na kraju itavo poivalite bilo opkoljeno
kamenim vijencem i tumul doveden do spomenutih
razmjera.
Zagonetno je zato je prvo nasut mali tumul, jer u
njemu nije vreno nikakvo pokapanje. Stane Gabrovec
iznosi dilemu: kenotaf ili kultni simbol. ini mi se da
je drugo rjeenje mnogo jednostavnije. Malim tumulom je, vjerovatno nakon prethodne i za to predviene kultne radnje libacije ili rtve, oznaeno posveeno mjesto za poivalite umrlih srodnika (grobna
kapelica!). Posve je onda prirodno da se oko takvog
posveenog centra pokapaju mrtvaci. I to kroz niz generacija.
Dolenjska grupa je bila snana jedinstvena etnika cjelina. U vezi s tim postavlja se i drugi problem:
da li je to nova populacija na ovom terenu ili je ona
stara pod uticajem odreenih faktora promijenila navedeni oblik duhovnog ivota? Bilo je domiljanja da
bi to mogli biti doseljenici iz nekih ilirskih oblasti, ali
takvo rjeenje se nije moglo prihvatiti zbog toga to
zaista nedostaje bilo kakva sigurnija geografska veza
se ilirskim plemenima. Stane Gabrovec, ne odbacujui
potpuno ni mogunost imigracije, ipak daje prednost
nekim drugim aspektima. Podruje dolenjske grupe
je izuzetno bogato eljeznom sirovinom i tamo je bila
razvijena prerada eljeza i produkcija eljeznih predmeta. Samim tim naglo je porastao interes za Dolenj84

sku, razvija se trgovina, razmjena dobara, uspostavljaju se vre veze sa okolnim svijetom. S jedne strane je
u pitanju mediteranski svijet, etrurski u Italiji pa i onaj
helenski, a s druge strane u to vrijeme su se odigravali trakokimerski prodori sa Istoka i jugoistoka. Bio je
ovo dovoljan podsticaj da vodei sloj dolenjske grupe
prihvati odreene kultno-religijske norme sa tih strana, pa je dosta vjerovatno da je prihvatanje pokapanja
pod tumulima posljedica blieg dodira sa grupama sa
istoka. Postepeno je taj ritual openito prihvaen od
pripadnika dolenjske grupe.
Ipak, ostaje teko objanjiva injenica da su one
blie, osim jedne grupe, ostale gotovo imune pred takvim promjenama. Bliska svetolucijska grupa i dalje
zadrava spaljivanje mrtvaca i ravna groblja, dok je
u notranjskoj grupi praktikovan biritualizam. Sve to
samo potvruje koliko su bile raznovrsne forme duhovnog ivota kod pojedinih kulturnih grupa i koliko
su, zasada nedovoljno utvreni, elementi unutarnjeg
razvoja i spoljnih uticaja doprinosili bliskosti ili podvojenosti pojednih grupa u eljeznom dobu.
Dolenjska grupa je poznata u Evropi i po tzv. situlskoj umjetnosti, ali je na ovom mjestu ne bismo
spominjali da i ona, najveim dijelom, nije povezana
sa posmrtnim ritualom. Nazvana je po situlama, bronzanim posudama slinim kanti, na kojima su, obino
u tri friza, prikazane neke scene sa ljudima i ivotinjski likovi. U tehnikom pogledu ukraavanje frizova je
izvoeno na slijedei nain: prvo se dlijetom naglase
konture likova i objekata, a onda se sa unutarnje strane
iskucavaju same forme da bi se dobio utisak nekog sa-

svim plitkog reljefa. Situle su, inae, uglavnom nalaene u grobovima sa bogatijim prilozima i kao klasian
primjer ove umjetnosti uzima se situla iz Vaa. Na tom
primjerku svaki od tri friza prua razliite prizore. Na
gornjoj traci su predstavljeni vodii konja, konjanici
i kola sa konjskom zapregom i vozaem, na srednjoj
traci dominira linost koja sjedi na prijestolju i kojoj
prinose posudu sa piem, uz njega su predstavljena
dva ovjeka koji ubacuju tamjan u za to odreenu posudu i dvoboj dvojice boraca s udnim napravama na
rukama (za nagradu slui kaciga!) i konano, u donjem
frizu defiluje povorka jelena i divojaraca. Na drugim
situlama, naravno, variraju scene, iako se moe govoriti o odreenim standardima (Sl. 38). Ova umjetnost je
trajala u dolenjskoj grupi preko 200 godina od kraja
VII do poetka IV vijeka st. e. Ona jo jednom potvruje iroke kulturne veze pripadnika te grupe, jer se
porijeklo takvog umjetnikog stila dovodi u vezu sa
nekim oblastima Male i Prednje Azije, uz posredovanje etrurskih susjeda sa druge strane Jadrana.
Daleko je najtee odgovoriti na pitanje ta zapravo
znae scene na dolenjskim bronzanim situlama. Odgovor se trai u tri pravca: to su scene iz svakodnevnog
ivota, sveanosti za vrijeme plemenskih praznika,
grobni kult. Kako nas ovo podsjea na slina pitanja
koja se postavljaju uz prouavanje scena na srednjevjekovnim stecima (lov na jelene, dvoboji, igre u
vidu kola). Jedan od najboljih poznavalaca umjetnosti
eljeznog doba u Evropi, Georg Kossack, smatra da situlske scene pripadaju grobnom kultu i da asociraju na
mitski, odnosno prekogrobni svijet. Poto se stavljaju
u grobove, izgleda da je zaista najprikladnija njihova uloga u svojevrsnom grobnom kultu. Tako bismo,
eventualno, prizore sa situle iz Vaa mogli protumaiti
na slijedei nain: linost sa prijestolja na centralnom
frizu bi predstavljala samog pokojnika, svakako rodovskog prvaka, tamjan se potpaljuje u znak oprotaja
i dvoboji se odigravaju u ritualu igre na grobu. Sasvim
je mogue da povorka sa konjima na gornjem frizu
treba da pokojniku doarava njegov ratniki ivot, a
ivotinje u donjem frizu da ga podsjeaju na lovne
poduhvate. Naravno, ovo je samo jedan od naina da
se dokui zagonetka situlske umjetnosti. Ta umjetnost
sasvim sigurno unosi jednu novu notu u itav mozaik
manifestacija oko kulta mrtvih i pogrebnih rituala u
eljeznom dobu ovog dijela Evrope.
Na situlsku umjetnost veoma podsjeaju scene i
ukrasi na japodskim urnama (Sl. 39). Do danas je na
prostoru Bihakog polja pronaen i sakupljen prilian
broj kamenih spomenika izraenih od mekog kamena
bihacita, meu koje se ubraja i nekoliko originalnih

grobnih urni sa japodskih nekropola. Te urne su relativno velikih dimenzija, imaju oblik kvadra, sa pravougaonim otvorom sa gornje strane za polaganje pepela
pokojnika i poklopcem na dvije vode. Samo neke od
ovih urni imaju dva ispusta sa prednje strane. Ono to
asocira na situlsku umjetnost jesu urezane ili plastino izvedene figuralne predstave i geometrijski ornamenti na bonim stranama urni. Na ovim urnama su
prikazani konjanici (sa drugaijim kacigama nego to
nose konjanici na situlama), povorke ena u pogrebnoj sveanosti, heroizirani pokojnik ili pokojnica koji
primaju rtveni pehar, scena izlijevanja tene rtve i
sl., figure riba, goveda i nekih drugih ivotinja. Sve
su te predstave povezane sa zagrobnim kultom i time
navode na analogije sa dolenjskom situlskom umjetnou. Kada treba protumaiti znaenje prizora na
japodskim urnama, strunjak se nalazi pred slinim
dilemama, iako, moda, neto lakim. Povorka ena
u pogrebnoj sveanosti, pa izlijevanje rtvene tenosti
su scene koje neposredno oslikavaju pogrebni ritual.
Heroizirani pokojnik (pokojnica) koji prima pehar sa
vjerovatno posebnom tenou odgovara potpuno
figuri na prijestolju sa situle u Vaama. (Sl. 39) Ostaje
pitanje konjanika i ivotinjskih likova, o emu smo ve
govorili kod vake situle.
Branka Raunig, koja se najvie bavila ovom spomenikom grupom, smatra da su se ove urne poele
izraivati negdje od 6/5 vijeka st. e., dok ih Dimitrije
Sergejevski, zbog nekih detalja, datira mnogo kasnije,
na sam kraj stare i na poetak nove ere. Ako se oslonimo na paralele sa situlskom umjetnou, ona prva
hronologija bi bila prihvatljivija. U svakom sluaju i
Japodi iz doline Une su, pored niza drugih originalnih tvorevina, sa kamenim spomenicima od bihacita takoer unijeli neto sasvim novo u praistorijsku
umjetnost i pogrebne rituale u ovom dijelu Balkana.
Aleksandar Jovanovi iznosi miljenje da se u spomenutom sluaju ne radi o heroiziranom pokojniku ili

Slika 39. Kamena japodska urna sa kultnim

predstavama, Ribi kod Bihaa
85

pokojnici na tronu, nego o enskom boanstvu htonskog karaktera, dok bi pehar predstavljao pokojnikovu
hipostazu (moda urnu sa njegovim pepelom!). Na
dolenjske tumule sa skupnim sahranama podsjea
prilino i vea skupina tumula iz Pilatovia u zapadnoj
Srbiji, geografski udaljenih i bez ikakve neposredne
veze sa Dolenjskom. Pilatovii se nalaze na podruju
Uike Poege, istraivanja su izvedena u dva navrata
u osmoj deceniji ovog vijeka i to na dvije ue lokacije
u Ravnom Lugu i Trnjacima. Prema izvjetaju Mihajla
Zotovia, na prvoj lokaciji je istraeno osam tumula,
a drugoj pripada humka sa kneevskim grobovima, o
kojima e kasnije biti govora.
Tumuli ili humke (kako ih naziva istraiva) u
Ravnom Lugu pripadaju rodovskim grobitima sa veim brojem ukopa. Najinteresantniji su ovdje humka
III (prenika do 15 m, visine oko 1,60 m) sa 24 groba i humka V (prenika oko 10 m i visine 1,60 m) sa
13 grobova. U oba sluaja nedostaje centralni grob, a
sredinji dio tumula je ostajao prazan. Prema jasnim
ostacima vatrita i fragmenata keramike u sreditu
humke V, ovaj prostor je sluio za ritualne obrede prilikom sahrane. Dakle, slina namjena kao i u dolenjskoj
grupi. Premda je osnovna namjena u oba sluaja ista
ili slina, postoje i odreene razlike. Vrlo preciznim
zapaanjima na humci III u Ravnom Lugu Mihajlo
Zotovi je nedvojbeno ustanovio da su ovdje grobovi
ukapani u tri kruga, s tim to je prvi krug formiran
sa vanjske strane, drugi blie, a trei najblie sreditu
tumula. To je sasvim obratno od naina formiranja
krugova sa ukopima u dolenjskim tumulima. I ovdje
je poslije svakog kruga dosipana zemlja, da bi nakon
treeg kruga humka dobila svoj konaan izgled. Ostaje nejasno pitanje da li je svaki put dosipan i sredinji
prostor. Izgleda da drugaije nije moglo ni biti. Druga
razlika sastoji se u tome to su u dolenjskoj grupi mrtvaci pokapani u drvenim sanducima sa kamenim pokrovom, a u Ravnom Lugu u sanducima od krenjaih
i kriljastih ploa. Uz mrtvace, u ovakvim sanducima
od kamena u Ravnom Lugu, po prilozima oruja ili
nakita se prepoznaju muki i enski grobovi. Meu
orujem se istiu eljezna koplja, eljezni maevi i noevi, meu nakitnim prilozima (koji su prilagani i u
mukim grobovima) razne fibule, privjesci i ogrlice.
Nekropola u Ravnom Lugu u Pilatoviima hronoloki obuhvata kraj VII i gotovo itav VI vijek st. e. Nesumnjiv je pandan, dodue u neto skromnijem obimu, nekropolama pod tumulima u dolenjskoj grupi.
Poto nema geografskog dodira, i na ovom primjeru se
jasno vidi kako slina drutvena struktura, u priblino
istom vremenu, esto proizvodi isti kult mrtvih i od86

govarajui posmrtni ritual. Ne treba, naime, smetnuti

s uma da su na glasinakom prostoru u istonoj Bosni,
u istom periodu, takoer mnogi tumuli bili porodina
ili rodovska grobita. Bilo je ak i krunog sahranjivanja. Prije nego to se zaustavimo na fenomenu kneevskih grobova ukazaemo jo na dvije interesantne
pojave u pogrebnom ritualu, odnosno kultu mrtvih u
eljeznom dobu: grupne sahrane radijalnog tipa i sahrane ispod sojenikih nastambi u Donjoj Dolini.
Kod grobita sa sahranama radijalnog tipa susreemo se sa dvije hronoloki odvojene skupine, od kojih
prva pripada poetku, a druga samom kraju eljeznog
doba. U prvoj skupini su tipini predstavnici grobita u Visojima kod Beranaca u Pelagoniji i Gomolava
kod Hrtkovaca u Sremu, a u drugoj skupna grobnica u
Krajinoviima u zapadnoj Srbiji. U selu Visoji su pregledom terena ustanovljena tri velika tumula. Istraen
je samo jedan meu njima i on je sadravao 44 groba zanimljivog rasporeda. U sredini tumula je otkriven centralni grob u sanduku od kamenih ploa, oko
kojeg je ostavljen slobodan prostor prenika od 6 m,
okruen vijencem od lomljenog kamena. Na taj nain
centralni grob je bio sasvim izdvojen. Oko ovog vijenca su radijalno, u dva reda bila pokopana 84 pokojnika
u grobovima graenim od kamenih ploa i, onda, dolazi spoljni vijenac od kamena oko cijelog tumula. Veina grobova je radijalno postavljena u odnosu na centralni grob. Ovo je izvreno u prvoj fazi sahranjivanja;
ostali grobovi u drugoj fazi razliito su locirani. U
centralnom grobu je bio stavljen kao poputbina jedan
bojeni submikenski skifos, privjesak u obliku dvojne
sjekire i neki drugi nakitni predmeti. Meu prilozima
uz ostale skelete vrijedni su spomena eljezni maevi,
razne fibule i keramike posude. Prema procjeni ovih
priloga sahrane pod ovim tumulom su vrene uglavnom u VIII vijeku st. e., a najstariji meu njima je bio
centralni grob, vjerovatno sa samog poetka VIII vijeka. Neto je drugaija situacija u Gomolavi na rijeci
Savi. Ovdje su otkrivene dvije kolektivne grobnice sa
32, odnosno 78 skeleta. Za grobnicu sa 78 skeleta je,
naprimjer, iskopana grobna jama prenika 3 m i visine
oko 0,50 m. U toj krunoj jami su pokojnici ukopani
u tri reda: prvi u sredini jame se sastojao od nekoliko
lubanja bez skeleta i nekoliko cijelih skeleta, zajedno
sa dijelovima rvnjeva i dijelovima skeleta goveeta;
drugi, najbrojniji, sa skeletima ije su glave okrenute
prema sreditu grobnice i trei sa glavama okrenutim
prema periferiji jame. Uz skelete su bili priloeni: keramika roba, nakit od bronze i ilibara, zrna itarica
i kameni predmeti. Antropolokom analizom je ustanovljeno da je ovdje bilo pokopano 48 djece, 21 ena i 8

Slika 40. Skupna grobnica u centru tumula, Slana Voda, Krajinovii kod Priboja

mukaraca. Svakako je zanimljivo da na skeletima nisu

primijeeni nikakvi tragovi nasilja. Prema analizi priloga grobnica je datirana na kraj VIII vijeka st. e. Istom
vremenu je pripadala i druga kolektivna grobnica.
Kraju eljeznog doba, odnosno drugoj od spomenutih grupa pripada skupna grobnica na Slanoj Vodi u
selu Krajinovii, jugozapadno od Priboja u zapadnoj
Srbiji. To je takoer grobnica pod tumulom-humkom,
u ijem je centralnom dijelu sahranjeno 25 poluspaljenih individua (Sl. 40). Ovaj centralni prostor veliine
oko 3 m u preniku bio je pokriven ljunkom, na njega
su poloeni isprueni pokojnici u radijalnom poloaju
i tako izloeni zajednikom spaljivanju. Izglede da lomaa nije bila dovoljna da mrtvace potpuno spali nego
su samo nagoreni. Glave su im okrenute prema periferiji krunog leita. Sve je onda pokriveno tanjim
slojem zemlje, preko kojeg je pljotimice i u krunom

poretku poloeno 60 eljeznih kopalja. U grobnici,

meu skeletima i kopljima, zateeno je 50 keramikih
sudova, mnogo eljeznih noeva i nakitnih predmeta
(bronzanih fibula, narukvica i ogrlica). Sav ovaj inventar pokazuje mijeanje vie kulturnih odrednica.
Pored izrazito domaih elemenata istiu se keramike
i druge izraevine koje se mogu uvrstiti u keltski i helenistiki kulturni krug. Prema prikupljenim nalazima
ova skupna grobnica je datirana u polovinu II vijeka st.
e., a pripadala je vjerovatno nekoj grani plemenskog
saveza ilirskih Autarijata. Mihajlo Zotovi spominje
da bi istom vremenu pripadala i slina grobnica pod
tumulom u Mahreviima kod ajnia.
Navedene grobnice (grobita ili nekropole, sve su
to ovdje sinonimi) pod tumulima ili humkama povezuje u isti tip radijalna sahrana pokojnika. U Visojima
su mrtvaci zatieni kamenim ploama, dok su u Go87

molavi i Krajinoviima jednostavno sloeni jedan pored drugog u krunom rasporedu. Drugih zajednikih
karakteristika zapravo i nema pa su radijalne sahrane
praktikovane u razliitim situacijama. Velika humka u
Visojima je podignuta prvenstveno u ast jedne linosti sa posebnim statusom u odgovarajuoj zajednici
rodonaelnika, voe velike porodice ili bratstva, vraa.
Njegov grob je sam za sebe zatien kamenim vijencem. Pretpostavljamo da je i tu bio nasut mali tumul
nad ovim grobom, a onda su srodnici pokapali mrtvace oko tog posveenog groba i to u radijalnom poretku, ne u horizontalnim krugovima kao u Ravnom
Lugu. Radi se o porodinoj ili rodovskoj grobnici-nekropoli pod tumulom.
Dvije grobnice u Gomolavi, kako to istiu istraivai, predstavljale su istovremeni skupni pokop. Nita
ne ukazuje na to da su te dvije velike grupe bile pobijene i ostaje realna pretpostavka da se radi o masovnom pomoru od neke zarazne bolesti. Podaci iz vee
skupne grobnice pokazuju da pretean dio pokojnika
pripada djeci, iza njih dolaze ene, a tek onda mukarci. Kao da to znai da su djeca bila najneotpornija, a
mukarci najotporniji (ili su ovi, jednostavno, ostavili
djecu majkama pa su i one s njima pomrle). Pomor je
morao biti dosta brz, jer su pokojnici pokopani istovremeno. Ako se uzme u obzir pomor, a to je vjerovatno, sasvim je normalno to je za zajedniku grobnicu
iskopana jama. U treem sluaju (Krajinovii) su u
skupnoj grobnici pokopani pali ratnici, o emu prvenstveno svjedoi masa eljeznih kopalja iznad pokojnika, oruje im se stavlja kao poast ratnicima. Zbog
ega spaljivanje nije dovreno? Da li je u pitanju urba
ili je to namjerno uinjeno? Pravilno reanje kopalja i
uredno polaganje priloga ne bi govorili za urbu. Prije
e biti neki oblik rituala kojim se vrila odreena vrsta
oienja umrlih, palih boraca.
Da se jo jednom osvrnemo na ono to povezuje ovu vrstu skupnih grobnica. Oito je da je sutina
ovakve sahrane u zrakastom poretku bila uslovljena
znaajem sredita grobita. U Visojima je jasno da
su srodnici poloeni sa namjerom da se ue poveu
sa centralnim grobom, da se i ovdje prepuste vostvu
ranije umrlog prvaka. U Gomolavi i Krajinoviima se
mora pretpostaviti prethodna posveta centra grobnice
i prema posveenom mjestu se zrakasto polau umrle
individue da bi ostale u vezi sa mjestom posmrtnog rituala. Kad ovome dodamo i dosta brojne priloge uz po
kojnike, sve zajedno upuuje na vjerovanje u zagrobni
ivot, kada e im pruati pomo ovozemaljski prvak
ili izvrena ritualna radnja posveivanja, a dobro e im
posluiti i priloeni predmeti. Spomenuli smo zatim i
88

Donju Dolinu. Smjetena na obali rijeke Save, praistorijska naselja u Donjoj Dolini, udaljenoj oko 13 km od
Bosanske Gradike, ostavila su iza sebe obilje arheolokih nalaza. U nizu naseljenih prostora na blago uz
dignutoj rijenoj terasi i na Gradini se dugo vremena
ivjelo bez veih potresa. Zemljoradnja i stoarstvo su
bili vrlo razvijeni, Sava je osiguravala obilan ribolov,
okolne ume su bile pune lovnih ivotinja. Zgodan
poloaj na obali iroke rijeke je pogodovao razmjeni
i nije bez osnova ocjena nekih strunjaka da je Donja Dolina vremenom postala i jedan vaan trgovaki
centar izmeu panonskih i unutarbalkanskih krajeva.
O tome govore i esto bogati prilozi u grobovima iz
nekropola na tzv. gredama. Vjerovatno zbog izvjesne
promjene klime i uestalog plavljenja obalskih terasa,
stanovnici jednog broja naselja su odluili da sagrade sojenike nastambe uz samu rijenu obalu. Desilo
se to negdje oko 700. god. st. e. Sojeniko naselje se
sastojalo od nekoliko paralelnih terasa, izgraenih od
balvana i postavljenih na debelim hrastovim stupovima. Na terasama su u odreenim redovima izgraene
drvene kue, obino sa veom prednjom i dvije manje
prostorije pozadi (spavaonica i spremnica). Izmeu
pojedinih terasa su ostavljeni iri kanali radi prikupljanja vode i njenog odvoenja u rijeku, a komunikacija meu terasama je osiguravana mostovima preko kanala. Neka vrsta drvenih skalina, nainjenih od
debelih balvana, povezivala je terase sa vrstim tlom
uz rijeku. Na terasama je bilo i dosta staja za stoku.
Ovaj tip naselja je koriten oko dva vijeka, a onda se
opet prelo na izgradnju domova na vrstom tlu iznad
obala rijeke.
Za istraivanje sojenikog naselja u Donjoj Dolini najveu zaslugu ima iro Truhelka, koji je vrio
iskopavanja ovih sojenica od 1899. do 1904. godine i o
tome objavio opirne izvjetaje. Istraivanja naselja na
suhom tlu nastavili su kasnije Mihovil Mandi, Zdravko Mari i Vera Nikoli. Bio je to i nastavak Truhelkinih istraivanja nekropola na gredama.
Na ovom mjestu interesuju nas dva detalja iz okvira sojenikog naselja. U veim, prednjim prostorijama
sojenikih kua je obino u sredini prostorije bilo
postavljeno specijalno ognjite od gline, sa reetkom i
ljevkastim produenjem ispod reetke, kroz koje je pepeo padao direktno u mulj pod kuom. Ispod nekih od
sojenikih objekata naeni su grobovi mrtvaca u drvenim sanducima, sastavljenim od irokih dasaka, po
pravilu ispod reetkastog ognjita. Zbog leanja u stalnoj vlazi mulja, drveni sanduci su bili dobro sauvani.
Na isti nain su sauvana i dva dugaka drvena amca,
koji su leali pod vanjskom sojenikom terasom.

Ve je iro Truhelka reetkasta ognjita u sojenicama Donje Doline doveo u vezu sa razvijenim kultom pokojnika. On je to nazvao nekim autohtonim
kultom lara zatitnika kue, koji su navodno od
Ilira preuzeli i Rimljani. Aleksandar Stipevi preuzima ovako tumaenje, iako Donja Dolina, odnosno
njena populacija, nije pripadala ilirskim plemenskim
skupinama, nego, vjerovatno, panonskim Oserijatima
(Zdravko Mari). Bez obzira na neslaganja oko etnike
pripadnosti ovog stanovnitva, itelji naselja u Donjoj
Dolini, naroito u sojenikom periodu, izuzetnu su
panju poklanjali kultu mrtvih. Kroz reetkaste otvore u sojenikim kuama mogli su redovno da sputaju
pokojnicima-zatitnicima hranu i pie. Ispod kue su,
naravno, bile pokopane samo izabrane linosti, rodonaelnici, svetena lica, heroizirani pokojnici. Od
njih je oekivana zatita. Vjerovali su, dakle, u zagrobni ivot, u odgovarajuu mo i djelotvornost sahranjenih prvaka i poslije smrti. U tom smislu je i ostavljena
mogunost da im se sputaju darovi, libacije, neke vrste hrane. Zaista vrlo izgraene i matovite predodbe o zagrobnom ivotu. Ostali su nam jo kneevski
grobovi.
Prvo jedno objanjenje. Termin kneevski grobovi obuhvata dosta irok spektar grobnih cjelina, slino njemakom terminu Frsten-grber oznaava
one grobove u kojima su pokopani pojedinci ija poputbina svjedoi o njihovom privilegovanom poloaju
u drutvenoj zajednici kojoj su pripadali. U veini sluajeva, naroito u mlaim praistorijskim periodima,
takvi grobovi su podizani rodovskim, bratstvenim ili
plemenskim prvacima, rodovskoj aristokratiji najvieg ranga ratnicima (neka vrsta njihovog mauzoleja!), ali su mogli pripadati i osobama visokog ranga u
duhovnom ivotu, svetenicima, vraima, slugama
boijim. Ponekad su u kneevskim grobovima sahranjene i enske osobe. Vjerovatno su to ene plemenskih prvaka.
Ve u eneolitskom dobu, kada je prevladavao patrijarhalni drutveni sistem, poelo je izdvajanje pojedinaca, glavara rodova i veih drutvenih zajednica, a
kao posljedica tog procesa javljaju se u ovim krajevima monumentalni tumuli i grobovi sa bogatim prilozima. Takvi su naprimjer Araanska humka ili bogati
grob u Vuedolu. U tu grupu spadaju i monumentalni
tumuli iz bronzanog doba na Kuprekom polju. Broj
ovakvih grobova naglo se poveava u eljeznom dobu.
U poetku tog doba grobovi sa bogatom poputbinom
su uglavnom locirani u kolektivnim grobnicama (npr.
Visoji, Ilijak III/9). Kasnije poinje dominacija pojedinanih sahrana. Kneevski grobovi (ovaj termin dalje

jedino i koristimo) sve vie se mnoe, to je, evidentno,

posljedica mnoenja rodovske aristokratije, odnosno
uvrivanja veih, dobro organizovanih rodovskoplemenskih zajednica. Najzad, tokom VI i V vijeka
st. e. fenomen kneevskih grobova stie do odreene
kulminacije i to je potvreno otkriima u mnogim
dijelovima junoslavenskih zemalja. Taj fenomen se
uklapa u izuzetno irok pojas u kojem su zabiljeeni kneevski grobovi, pojas koji se protee od Crnog
mora do Atlantika, od Trakije do Lamana. Raskoni
grobovi plemenskih poglavara otkriveni su i istraivani u Bugarskoj, Austriji, ehoslovakoj, Njemakoj,
Francuskoj. Brojni su i dalje na istoku, prvenstveno
skitski kurgani u slivu Dnjepra i na Kubanu. Spomenimo, primjera radi, grobne humke iz Pazirika na Altaju,
Kukovu mogilu u selu Duvanli kod Plovdiva, kneevsku grobnicu u Magdalenenburgu kod Villingena u
Baden-Wrttenbergu, pa keltske grobnice u Hochdorfu kod Stuttgarta, Vix u Francuskoj i tako dalje. Redaju
se i redaju u nedogled. Ovi kneevski grobovi, mora se
naglasiti, odraz su jednog vremena u kojem se formirala jedinstvena drutvena struktura u najveem dijelu
evropskog prostora, struktura vrlo snanih rodovskoplemenskih zajednica pod vostvom jakih i bogatih
prvaka, politikih predvodnika i vojnih zapovjednika
(neto slino kasnijem feudalizmu!), njima pripadaju
ove posmrtne poasti.
Zato je dolo do kulminacije ba u VI i V vijeku?
Moemo navesti vie uzroka, ali bismo se zaustavili
na tri meu njima. Prvi je interne prirode. Na poetku
ovog odjeljka smo naveli ta je znaio prelazak na produkciju eljeznog orua i oruja u drutvenom i ekonomskom razvitku pojedinih zajednica. To se odnosi
na sve zemlje koje smo ovdje spomenuli i to bi bio tek
prvi, interni uzrok fenomena kneevskih grobova. U
tom vremenu a i to je spomenuto antiki svijet,
poglavito onaj helenski, doivljava izuzetan uspon.
U ovom pretklasinom i klasinom vremenu Grci su
odnijeli pobjedu nad Perzijancima, stvarali djela neprolazne vrijednosti, doivljavali sjaj Periklovog doba.
Atena, Korint, Megara, Milet i niz drugih grkih gradova doivljavaju svoje zvjezdane trenutke, stvaraju
se besmrtna knjievna djela, nove filozofske kole,
redovno se odravaju olimpijske igre. Grke kolonije su gusto rasute od Sicilije do Hispanije. Preko njih
dolazi u zalee, pa i daleko u unutranjost evropskog
kopna skupocjena roba od zlata i srebra, sjajna ratnika oprema, specijalne vrste keramike i druge izraevine. Plemena u pozadini, u prvom redu njihovi prvaci,
morali su biti zasjenjeni takvim sjajem materijalne i
duhovne kulture sa juga. Nastojali su da uestvuju u
89

tome, barem nabavkom ratnike opreme, skupocjenih

metalnih i keramikih izraevina i odatle one u velikim koliinama u svim prvim kneevskim grobovima.
I tree, nije nikako za potcjenjivanje ni dosta zapaen
skitski uticaj sa istoka. Upravo u ovom vremenu desile
su se kod Skita na Kubanu, oko Dnjepra i Azovskog
mora krupne drutvene promjene. Javljaju se istinski
vladari pojedinih velikih plemenskih zajednica i saveza plemena, a njihovi grobovi pod monumentalnim
tumulima-kurganima su puni stranih zlatnih izraevina, ali su pruili i obilje dragocjenih proizvoda u tzv.
skitskom umjetnikom stilu. Nije stoga udo to zlato iz ovih kurgana u muzejima Moskve i Petrograda
zasjenjuje sline zbirke u drugim oblastima Evrope.
O sahrani takvih skitskih velikaa ili vladara detaljan
opis je ostavio otac historije, Herodot: Kada im kralj
umre... stave lje na slamu u grobnici (velikoj jami!),
zabodu i sa jedne i sa druge strane u zemlju koplja,
pa preko ljea naslau daske, a iznad njih bace asuru. Tada udave i stave u preostali dio grobnice jednu
od njegovih nezakonitih ena, njegovog posluitelja,
kuhara, konjovoca, sobara, glasnika, njegove konje,
i nabacaju unutra svakovrsne poasne rtve i zlatne
zdjele, a srebro i bronzu uope ne upotrebljavaju. Poslije svega toga sagrade od zemlje veliku humku, pa
se takmie ko e vie nanijeti zemlje, sa namjerom da
naprave to veu humku (Herodot, Historija). Naveli smo ovaj opis, jer se i u kneevskim grobovima na
tlu junoslavenskih zemalja ponavljaju neki elementi
slinog rituala, oito pristiglih preko trake teritorije
u Bugarskoj ili preko neto sjevernijih oblasti. Posebnu studiju, sintetsko djelo, o kneevskim grobovima
na centralnom Balkanu objavio je Aleksandar Palavestra i u njemu dao prilino cjelovit uviaj u itavu,
ovdje navedenu, problematiku, pa i ovaj Herodotov
citat (Kneevski grobovi starijeg gvozdenog doba
na centralnom Balkanu, Beograd 1984.). Po njegovoj ocjeni zajednike crte kneev
skih grobova na
spomenutom, irokom geografskom pojasu bi sadravale: monumentalnost sahrane, preteno pod velikim grobnim humkama (tumulima, kurganima),
obilje raskonih grobnih priloga skupocjene izrade i
od plemenitog metala, uglavnom od zlata, dosta grko-italskog importa, najee bronzanih i keramikih
posuda; sahranjivanje pokojnika sa kolima, konjskom
opremom, ponegdje i sa konjskom zapregom, sa dosta
linog pribora, ukrasa i oruja kojim bi se pokojnik
mogao sluiti u zagrobnom ivotu i to se ne bi moglo primijeniti na nae podruje (op. a.) etverougaone grobnice sa drvenom ili kamenom konstrukcijom.
Podacima iz njegovog djela sam se i sm dosta sluio.
90

Slika 41. Kneevsko ezlo od kamena i bronze

iz groba 9, Ilijak kod Rogatice

Za prouavanje kneevskih grobova na ovom naem

tlu vrlo je instruktivna situacija na ve spominjanom
glasinakom kulturnom podruju u istonoj Bosni, u
kojem je istraeno preko 1000 tumula, meu kojima i
nekoliko sa kneevskim grobovima. Populacija ovog
podruja je pripadala plemenskom savezu Autarijata,
koji pokriva istonu Bosnu, zapadnu Srbiju i dijelove
Crne Gore.
Pogledajmo prvo kneevske grobove iz dvije nekropole kod gradine Ilijak u selu Gornja Vina, 15 km
juno od Sokoca. Tumul br. III iz prve nekropole je
pokrivao devet grobova i meu njima je najznaajniji
grob pod brojem 9, koji e predstavljati najstariji kneevski grob ove kulturne grupe. Pripadao je kraju VIII
vijeka ili samom poetku VII vijeka st. e. Prilozi: bronzana dijadema na glavi, dva eljezna maa, dvije eljezne vojne sjekire, par bronzanih knemida (nazuvaka,

titnika donjeg dijela nogu) i dvije bronzane narukvice. Kneevski poloaj prvenstveno naglaavaju: bojne
sjekire, knemide i dijadema. Ovaj knez je sahranjen
u porodinom ili rodovskom grobitu pod velikim
tumulom. Tumul br. II iz prve nekropole je veoma velik, 15 m u preniku i 2 m visine, sadravao je samo jedan kneevski grob. U ovom sluaju je vano istaknuti
da je prije sahrane bila podignuta kruna platforma od
lomljenog kamena, visine oko 0,70 m. Uz sahranjenog
pokojnika istakli bismo slijedee priloge: par bronzanih knemida, eljezni ma, tri bronzane posude uvoznog porijekla, bronzano-kameno ezlo, i dva eljezna koplja. Dakle, opet knemide. Grob pripada drugoj
polovini VII vijeka. Vana je kamena platforma, jer je
to karakteristian elemenat za kasnije, velike kneevske grobove. Konano, u drugoj ilijakoj nekropoli se
izdvaja grob 1, jer i on spada u sline kneevske grobove. Prilozi: bronzano-kameno ezlo par bronzanih
knemida, bronzano posue stranog porijekla, eljezno
oruje. Ovaj grob pripada kraju VII ili poetku VI vijeka st. e. Prema navedenoj evidenciji, ilijake knezove u toku jednog stoljea izdvajaju izrazite kneevske
insignije: bronzano-kameno ezlo (prava oznaka
vlasti!), bronzane knemide, strano bronzano posue,
bojne sjekire i neke vrste drugog oruja (Sl. 41).
Pored nekih drugih, ovdje bismo jo spomenuli
tumul br. II u Osovu i Ararevu gromilu. Selo Osovo
lei 6 km sjeverno od Rogatice i tumul II mjeri 17 m
u preniku i 1,15 m u visini. Njegova osnovna osobina
se sastoji u tome to je podignut u obliku krunog nasipa, sa udubljenjem u sredini, pa prekriven zemljom
i kamenom. Sadravao je pet grobova; kneevski je
grob 1. Prilozi: bronzano-kameno ezlo, dvije bronzane posude stranog porijekla, eljezni noevi i koplja,
dosta metalnog nakita, dijelovi konjske opreme (npr.
eljezne trolane vale) i keramike posude. Osnovna
insignija osovskog kneza je ezlo, metalno posue,
a konjska oprema je dopuna takvih oznaka. Pripada
sredini VI vijeka st. e. Kruni kameni nasip spada u
istovjetne elemente u nekim od najveih kneevskih
grobnih tumula (npr. Atenica, Pilatovii).
Arareva gomila je jedan od najveih, ako ne i najvei, tumul na podruju glasinake grupe. Nalazio
se osamljen, nedaleko od gradine nazvane Gradac u
Kusaama, na jednom od breuljaka koji opkoljavaju
Glasinako polje. Prenik tumula u podnoju je mjerio 22 m, visina mu je iznosila 1,80 m, a pokrivao je
dva ukopa. Prilikom ukopa u ovom tumulu je prethodno izgraena kruna kamena platforma, visine
1,20 m. Na junom dijelu platforme je bila postavljena
lomaa za spaljivanje pokojnika i on je tu i spaljen. Po-

red ostataka spaljenog mrtvaca, na platformi je naen

i skelet druge pokopane linosti. Prilozi uz spaljenog
pokojnika nisu nagoreni nego su naknadno stavljeni
u ovaj grob. To su: bronzani ljem korintskog tipa, bogat okov pojasa od 86 astragalnih lanaka, 7 bronzanih narukvica, 12 bronzanih fibula i 4 bronzane igle,
bronzana pinceta, jo neki nakitni predmeti i 2 manja
pehara od gline domae izrade. Uz drugog mrtvaca su
bila poloena tri eljezna koplja, bojna eljezna sjekira i neto nakita. Uz Ararevu gomilu vrijedno je da
se istaknu slijedee pojedinosti: visoka platforma od
kamena, korintski ljem, skelet sa eljeznim orujem.
Veliki broj nakita je morao pripadati tekstilnim dijelovima odjee koja je propala. Za skeletni grob iro
Truhelka, istraiva Arareve gomile, kae: Mogue je
da je to vojnik, koji je uz svoga vou pao pa uza nj i
sahranjen, ili sluga, vjeran svome gospodaru i do smrti, koji je za njim poao da mu i u smrti slui i oruje
uva. Zaista logino objanjenje. Arareva gomila pripada drugoj polovini ili kraju VI vijeka st. e.
Cjelovit i iscrpan prikaz kneevskih grobova sa
glasinakog podruja objavio je Borivoj ovi. On je,
pored ovdje tretiranog, opisao i kneevske grobove iz
Brezja i itluka, u svemu sedam kneevskih grobo
va. Za skeletni ukop u Ararevoj gomili kae da je to
mogao biti sluga, titonoa, koji je ubijen prilikom
sahrane kneza i sahranjen sa njegovim orujem. Ovaj
autor sintetizira na slijedei nain karakteristike glasinakih kneevskih grobova:
- kao insignije vlasti u tri grobnice su stavljena bronzano-kamena ezla, u tri grobnice eljezne bojne
sjekire i u jednom bronzana kaciga; eljezne bojne
sjekire nisu uope naene u drugim grobovima pa
ih ovdje s pravom ubrajamo u takve insignije. Od
ostalih priloga u kneevskim grobovima, onih koji
karakteriu tu vrstu sahrane, treba spomenuti luksuzno defanzivno oruje (knemide u pet kneevskih grobova) i uvozno bronzano posue (takoer
u pet grobova);
- u dva groba Osovo i itluci stavljena je i oprema jednoj jahaeg konja;
- priloene narukvice u ovim grobovima su vjerovatno supstitucija za supruge, koje su u nekim starijim vremenima morale da prate umrle mueve;
- osobito je vano da je od druge polovine VI vijeka
sve ea incineracija mrtvih, poto je na glasinakom podruju tradicionalno i apsolutno dominirala inhumacija;
- kruna kamena platforma ili kameni nasip nisu
nikakva specijalna osobina glasinake grupe u eljeznom dobu.
91

Slika 42. Skarabej od lapis lazulita iz centralnog

groba tumula u Pilatoviima kod Poege

Svemu ovome dodali bismo i zapaanje da glasinake kneevske grobove ne prate tako monumentalni
tumuli kao u Pilatoviima ili Atenici, ali su imali odreenu hronoloku prednost. Veliki i najbogatiji kneevski grobovi i tumuli su oni u Pilatoviima, Atenici,
Pekoj Banji i Trebenitu. Ukratko emo ih predstaviti.
Monumentalni grobni tumul iz Pilatovia je leao na
lokaciji Trnjaci i mjerio 45 m u preniku i 2,50 m u
visini. Kruno poravnata povrina grobita bila je opkoljena izuzetno masivnim vijencem, sklopljenim od
tri dijela, od suhozida u sredini, visine 1,20 m i irine oko 0,90 m, te unutarnjeg nasipa od rijenih oblutaka i vanjskog nasipa od lomljenog kamena i ploa
razne veliine. Oba ova nasipa su, u kosom poloaju,
uvrivala centralni suhozid. Preko suhozida je nainjena prava staza od sitnih oblutaka. Na kamenom
vijencu je zateena masa gara i keramikih fragmenata, preostalih od ritualnog posveenja grobita; uz to
se na vijencu nala mnoina kopalja, noeva, dijelova
titova i druge eljezne i bronzane ratnike opreme,
poluspaljene ili izloene visokoj temperaturi. Sve je to
pokupljeno sa lomae izvan kamenog prstena. U centru krunog grobita bio je postavljen centralni grob,
ustvari elipsasta mala humka na koju su prenijeti ostaci spaljenog pokojnika. Bio je to mukarac, to oito
potvuju preostali komadi vojne opreme uz njegove
ostatke. U blizini centralnog groba je situiran, u grobnici od rijenih oblutaka, skelet djeteta, sa dosta nakitnih predmeta. Na neto viem nivou, ali jo uvijek u
centralnom dijelu grobita, zateena je jo jedna dosta
duboka grobnica od oblutaka, u kojoj je sahranjena
enska individua. Uz njen skelet je pronaeno mnogo
nakita od zlata i ilibara, zatim deset bronzanih fibula,
bronzano posue stranog porijekla, pojas od astragaloidnih lanaka (jedna ogrlica je bila sastavljena od 88
ilibarskih zrna, od ega jedno u obliku barske ptice).
Gotovo je sigurno da se ovdje radi o grobnici vane
plemenske linosti poglavice, kneza, pa njegovog
djeteta i neto kasnije umrle ene. Tumul je vjerovatno
92

dva puta nasipan, prvi put nakon ukopa kneza i djeteta i drugi put nakon ukopa ene, kada je doveden do
eljene visine.
Jo dva detalja. Oko centralnog groba i u nekim
dijelovima prvobitne povrine oieno je 15 manjih
krunih uzvienja, napravljenih od oblutaka. Sluili
su ritualnim rtvama prilikom prvog ukopa. Drugo,
pored spaljenih ostataka kneza zateena je dobro ouvana figura skarabeja, izraenog od mekog, bojenog
kamena. (Sl. 42) Na ravnoj donjoj povrini figure urezani su: originalan lik sa rogovima, po jedna uspravna
kobra sa obe strane lika, i sa donje strane istog tog lika
krokodili. Figura je uzduno probuena, pa je mogla
biti noena na uzici oko vrata. Istraiva tumula u Trnjacima, Mihajlo Zotovi, koji je objavio detaljan opis
svih nalaza, obratio je posebnu panju ovoj figuri skarabeja. On smatra da ga je umrli knez za ivota nosio
kao amulet oko vrata. Poto je skarabej po shvatanju
Egipana simbol Sunca kao izvorita ivota, simbol
procesa raanja i reinkarnacije, on pretpostavlja da je
umrli velika bio potovalac kulta Sunca, a u grob ga je
ponio kako bi mu posluio u procesu reinkarnacije. U
svakom sluaju, ova figura je svjedok ivih kulturnih
veza domae aristokracije sa udaljenim oblastima mediteranskog svijeta. U isto vrijeme ona govori i o dostignuima na planu duhovne kulture (i barska ptica u grobu ene upuuje na kult Sunca!). Grobnica u Pilatoviima je datirana na sam kraj VII vijeka st. e. i vjerovatno
pripada knezu sa teritorije plemenskog saveza Autarijata. Zanimljivo je da je izvan kamenog vijenca pronaen
jo jedan grob spaljenog pokojnika, a u njemu 25 bronzanih, tropernih i dvopernih skitskih strelica i bronzana figura konja. Taj grob je hronoloki mlai; moe se
smjestiti u V vijek st. e. vie od jednog vijeka iza ukopa
unutar kamenog vijenca. Pripada li on skitskom ratniku
ili domaem ratniku naoruanom skitskim orujem? S
obzirom na figuru konja, vjerovatnija je prva solucija.
Iskoritena je jednostavno velika zemljana humka da
bi se na njenoj periferiji ukopao i ovoj ratnik.
Lutanje Skita i Trakokimeraca je bilo sasvim nepredvidivo pa i njihova pojava u ovim krajevima ne
treba da iznenauje. ini se da su meu kneevskim
grobovima i tumulima-humkama daleko najmonumentalnija dva tumula u Atenici kod aka. Locirani
su po poloaju humke, upravo na izlazu iz OvarskoKablarske klisure. Istraivanja su izvrili Milena ukni i Borislav Jovanovi 1958. i 1959. godine, a po
nalazima su datirani na kraj VI ili poetak V vijeka st.
e. Daemo osnovne podatke o svakoj od ovih humki.
Humka I mjeri 35 m u promjeru i visoka je oko
1,20 m. Poravnat kruni prostor opasavao je vijenac

od ireg unutarnjeg dijela izgraenog od bjelutaka i

vanjskog pojasa od lomljenog kamena. Ovaj vanjski
pojas je svakako sluio i za uvrivanje tumula. Na
povrini itavog kamenog prstena je i ovaj put ostalo
dosta gara i pepela, fragmenata keramike i spaljenih
ivotinjskih kostiju, svjedoka inten
zivnih rtvenih
obreda prilikom sahrane. Prema mnogim indicijama
na istom mjestu je bila i lomaa na kojoj je spaljena
pokojnica; grobnica je podignuta u ast enske osobe.
U centru unutarnjeg prostora bila je postavljena kamena grobnica, svojevrsna kamena humka (9 m duine u
podnoju i 6 m na vrhu; podnoje je pojaano pritesanim kamenom) na koju su sloeni ostaci spaljene pokojnice. Prilozi su stavljani meu kamenje grobnice:
obilje nakita, dijelovi bronzanog posua stranog pori-

jekla, ogrlica od zlatnih cjevica, 14 zlatnih privjesaka

u obliku pele (jedinstven primjerak na Balkanu!), dosta zlatnih privjesaka trougaonog i romboidnog oblika, 862 amorfna ilibarska zrna, veliki broj krunih,
valjkastih, trougaonih i etvrtastih ilibarskih zrna.
Meu ovim posljednjim su i ona u obliku vaze, ptice,
ovnujske i lavlje glave sve junoitalskog porijekla,
te ogrlica od 138 staklenih perli. Meu tim nalazima
bili su poloeni i ostaci jedne dvokolice. Sve upuuje
na enu najvieg drutvenog ranga; nema oruja, ali
je prati njena dvokolica. Uz ovu grobnicu je bio jo i
grob spaljenog djeteta iji su ostaci poloeni na manju
polukrunu platformu od kamena. Meu kamenjem
grobnice su takoer leali bogati prilozi: mnogo zlatnog nakita, dijelovi bronzanog posua, dvije strelice

Slika 43. Kneevske humke u Atenici kod aka

93

skitskog tipa, tulac eljeznog koplja. Prilozi ukazuju na

grob djeaka, vjerovatno sina pokopane kneginje.
Humka II je velianstvena, mjeri u promjeru oko
70 m, visoka je oko 1,50 m (poto je u dugom vremenu erodirana, prvobitna visina je mogla biti oko 4 m).
Kruno grobite je opkoljeno vijencem od slaganog
kamena, visokim oko 0,40 m i irokim oko 2 m. I na
ovom prstenu se nalo dosta gara, pepela i fragmenata keramike. Osnova tumula je paljivo poravnata,
na njoj je izvreno ritualno rtvovanje o emu govore
spaljeni ostaci psa, goveeta i tura. Poslije izvrene rtve itava povrina je presuta glinom i tako je nastala
platforma za lomau i sahrana kremiranog pokojnika.
Kao i kod humke I, i ovdje centralni grob lii na malu
humku (5,30 x 5,20 x 0,90 m) od pritesanog kamena i
oblutaka, sa masom priloga meu kamenjem. Lomaa
je bila locirana pored groba, a uz njega je i jedna luna povrina poploana kamenom, na kojoj su leale
ugljenisane drvene oblice. Sve je to bilo opkoljeno jednim manjim prstenom od oblutaka. (Sl. 43)
Humka II je sasvim izuzetno obiljeena jednom
neobinom ri
tualnom konstrukcijom. Ona je bila
smjetena na junom kraju platforme, obiljeena trakama od bjelutaka, a sastojala se od etiri pravougaona
polja centralnim iz dva dijela i po jednim veim sa
svake strane. U istonom bonom polju je bilo poredano uz rubove devet ljevkastih jama (dubine do 0,50
m), a u zapadnom trinaest ovakvih jamica, od kojih
jedna u sredini polja. U ovim ljevkastim jamama je,
pored zemlje, zateeno redovno dosta ugljenisanog
drveta, fragmenata keramike, spaljenih ivotinjskih
kostiju. Sve jamice su ozgo pokrivene takoer bjelucima. Ovo je, bez sumnje, jedinstvena (u pravom
smislu rijei) konstrukcija. ta oznaava? Aleksandar
Palavestra ne iskljuuje mogunost da je to forma
neke sakralne graevine. U svakom sluaju, u ovim
ljevkastim jamama su vrene ritualne radnje, libacije
i manje ivotinjske rtve, ini se da je ovo samo druga
forma malih krunih uzvienja kneevske grobnice u
Pilatoviima. Bio je to tano isprogramiran ritual, sa
zanimljivom kombinacijom maginih brojeva 9 i 13; u
jamama su, bilo istovremeno bilo po nekom redu, izljevane libacije, razbijano glineno posue i stavljani na
vatri spaljeni ivotinjski komadi. Podzemnim silama?
Ili plemenskim heroiziranim pokojnicima? Ili boanstvima koja su suplemenici tovali? Uostalom, kako
nas to podsjea na mnoge kasnije pogrebne ceremoni
jale, pa i na paljenje svijea na grobovima umrlih srodnika. Sve se vijekovima i milenijima ponavlja! Prilozi u kamenoj grobnici: kameni brus sa trougaonim
nosaem od bronze (slino kneevskim ezlima sa
94

Glasinca), ostaci bronzanih posuda stranog porijekla

i keramikih posuda, 49 perli od ilibara (neke opet
u obliku vaze i ovnujske glave), mnogo igala sa raz
liitim glavama, zlatna dugmad i aplikacije, dva para
bronzanih barskih ptica, dijelovi oklopa i tita, maeva
i kopalja, est strelica skitskog tipa te dijelovi kola na
etiri toka (eljezni okovi, klinovi, bronzani ukrasi na
kolima i slino).
Prilozi pripadaju prvaku ratniku, pravom knezu.
Prate ga insignije, tu su i njegova kola, ratnika oprema. Barske ptice i ovdje ukazuju na kult Sunca. Skitske strelice su znak stalnije veze sa skitskim nomadima. Ovaj knez je ispraen na drugi svijet specijalnom
kombinacijom pogrebnog rituala i u tom pogledu je
humka II jedinstven mauzolej na Balkanu. Knez iz
Atenice je moda pripadao plemenskom savezu Tribala, ali je mogue da je dovde dopirao i teritorij sa
nekim od autarijatskih plemena. Jedan broj strunjaka smatra vjerovatnijom ovu drugu pripadnost.
Meu kneevskim grobovima na tlu junoslavenskih
zemalja koliko ih je dosada istraeno najbogatija
je grobnica iz Novog Pazara. Lokalitet je poznat pod
imenom Petrova Crkva. To je, ustvari, monumentalni
tumul iznad rijeke Deeve, na mjestu njenog utoka u
Raku, udaljene od Novog Pazara svega dva kilometra. Sa ovog tumula, podignutog na ve postojeem
prirodnom uzvienju, prua se izvanredan pogled na
itavu okolinu. Lokalitet je dugovjekovno koriten u
bronzanom dobu, u eljeznom dobu na njemu je bila
izgraena kasnoantika bazilika u obliku rotonde (oko
nje su bili ukopani grobovi od VI do IX vijeka), ranokranska crkva u X vijeka i, najzad, Petrova Crkva
u III vijeku. Prilikom konzervatorskih radova na ovoj
crkvi sv. Petra (Jovan Nekovi) nailo se ispod temelja na bronzano praistorijsko posue. Poslije toga izvreno je arheoloko istraivanje 1957. godine (Ljubia
Popovi, ore Mano Zisi, Aleksandra Jurii) i 1960.
do 1962. god. (ore Mano Zisi, Mirjana Ljubinkovi,
Draga Garaanin, Aleksandra Jurii). Tako je otkrivena prebogata kneevska grobnica iz drugog praistorijskog nivoa u ovom tumulu.
Zbog kasnijih stalnih oteenja nisu se mogli u cjelini otkriti svi elementi ove grobnice. Izvjesni su slijedei elementi:
- grobni plato je bio opkoljen kamenim vijencem i
prema njegovim ostacima mjerio je otprilike 55 m
u preniku;
- spalite-lomaa je bilo u odgovarajuoj jami i oko
nje rasporeeno vie malih rtvenih jama (neto
kao u Atenici);

- sam grob ili barem jedan od grobova je, kako

izgleda, imao konstrukciju kupastog oblika, slaganu od oblutaka i drugog kamenja;
- nikakvi ostaci samog ukopa, odnosno ostaci spaljenog ili spaljenih pokojnika, nisu uope pronaeni;
- prilozi su poloeni na dva glavna mjesta: najvie je
bilo deponirano u velikom drvenom kovegu, poloenom u jami ozidanoj komadima kamena i oblucima (masa zlatnog, ilibarskog, bronzanog, srebrenog
nakita), a zatim u posebnoj kamenoj komori izvan
kovega (dvije grke, crnofigurne vaze i sedam bronzanih i srebrenih, uvoznih sudova, Sl. 44).
Vrijedni su da se posebno spomenu: zlatni pektorali,
mitre, brakteje i pterige (krilca), par velikih pojaseva i par
istovjetnih naunica od zlata, zlatno prstenje i igle, fibule i
dugmad, zlatne trougaone (471), romboidne (131) i strelaste (290) aplikacije za odijela, prava masa ilibarskog
nakita (perle, ploice, pa figuralne izraevine, kao to su
one u vidu boce (36), ptice (37), ovnujske glave (30), ira
(14), konjske glave (3)), antropomorfne figure i, najzad,
dvije masivne srebrene grivne sa zmijskim glavama tipa
Mramorac i srebrene fibule (Sl. 44 i 45).
Iako nije pronaeno oruje, ore Mano-Zisi i
Ljubia Popovi pretpostavljaju da su ovdje bile spaljene i pokopane tri osobe, od kojih je jedna morala biti
enskog pola. Iako oni, dalje, smatraju da bi ovaj knez,
odnosno lanovi porodice, pripadali Autarijatima,
prije e biti da su oni bili lanovi nekog dardanskog
plemena. Nedostatak skitskog naoruanja takoer
upuuje u ovom pravcu, jer su Skiti bili saveznici Autarijata. Prema tipologiji priloga grobnica je podignuta krajem VI ili poetkom V vijeka st. e.
Sjajni zlatni prilozi i oni od ilibara, kako misle isti
autori, imaju i apotropejski karakter (zatita od zlih
sila!). Kada je rije o kulturnim odnosima, zlatni nakit
i drugi zlatni predmeti su kulturno i stilski vezani za
halkidsko zlatarstvo i za odgovarajue zlatne proizvode jonskih kolonija i kolonija u Maloj Aziji, a bronzano
i srebreno posue za junoitalske radionice. U svakom
sluaju, kneevska grobnica iz Novog Pazara je imala
sve graevinsko-kultne elemente kao i drugi kneevski grobovi, s tim to je dragocjena poputbina posebno
deponirana i time se ova grobnica izdvaja od slinih
grobnica na navedenim prostorima. Depoi dragocjenih priloga u grobovima poznati su, inae, u egejskoj
Makedoniji (Vergina Patela), Etruriji (npr. Tomba del
Duce u Vetuloniji) i Dakiji, pa i to upuuje na vrste
veze sa egejskim, odnosno mediteranskim svijetom.
Po svemu izgleda da je i jedna grobnica u Pekoj
Banji u Metohiji, sa bogatim prilozima, pripadala zna-

Slika 44. Grka crnofiguralna vaza sa mitolokom

scenom, kneevska grobnica iz Novog Pazara

ajnom kneevskom paru. Grobnica je bila u kamenoj pravougaonoj konstrukciji, koja je savremenim
graevinskim radovima veoma oteena pa naknadna
istraivanja Jovana Gliia nisu omoguila detaljniji
uvid u sam pogrebni ritual. Prema prikupljenim nalazima, u ovoj grobnici je bio pokopan par spaljenih
pokojnika mukarac i ena. Meu nalazima se istie
nakit od srebra i ilibara, eljezno oruje i dva grkoilirska ljema. Nema zlatnog nakita. I ova grobnica je
datirana na kraj VI ili poetak V vijeka st. e. Nisu jo
publikovani nalazi. Na kraju jo nekoliko relevantnih
podataka o bogatim kneevskim grobovima u Trebenitu kod Ohridskog jezera u Makedoniji.
Kod sela Gorenci, nedaleko od mjesta Trebenite i
velike gradine Trebeniko kale, nalazila se nekropola
ravnih grobova iz eljeznog doba, ije su istraivanje
poeli 1918. godine bugarski strunjaci Bogdan Filo
i K. kropil, iskopavanja nastavili Nikola Vuli 1930
95

Slika 45. Dio inventara apotropejskog karaktera, kneevska grobnica iz Novog Pazara

1934. god. i Vasil Lahtov sa Joetom Kastelicem 1953

1954. god., da bi najnovija istraivanja izveo 1972.
god. Vlado Malenko. U okviru ove nekropole posebno
mjesto zauzimaju bogati kneevski grobovi obiljeeni
brojevima I-XIII. O njima je ovdje rije.
96

Kneevski grobovi I-XIII ukopani su u velike i duboke (oko 5 m duine, i 2-3 m irine i 1-2 m dubine),
ispunjene do odreene visine kamenom i ljunkom, a
iznad toga obloene kamenim ploama. U samim grobovima gotovo da nema kostiju pa se jo uvijek pos
tavlja pitanje da li su u njima bili pokopani spaljeni

pokojnici ili se radi o inhumaciji. S obzirom na naene

zlatne maske, na nepostojanje spalita i na neke elemente u drugim grobovima, preovladava miljenje da
su mrtvaci inhumirani i da su kosti u posebnim uslovima istrulile. Inae, ovi grobovi su bili poredani u tri
reda: prvi red grobovi II-VII, drugi red grobovi I i
VIII i trei red grobovi IX-XIII.
U trebenikim kneevskim grobovima su pronaene mnogobrojne dragocjenosti, veinom izraevine iz kruga grkog i junomakedonskog importa te
predmeti izraeni prema stranom uzoru. Najvaniji
su: zlatne maske (Sl. 46), zlatne rukavice i sandale (Sl.
47), zlatni privjesci, srebreno posue, srebrene igle i
narukvice sa zmijskim glavama, desetine komada
bronzanog posua svih vrsta iz repertoara grke toreutike (meu ostalim i dva velika kratera sa figuralnim
ukrasima), vei broj raznih ljemova, knemida i titova, zatim eljezna koplja i maevi, crnofigurna grka
keramika i ilibarske perle.
Milutin Garaanin posebno izdvaja grobove I i
VIII, u kojima su naene zlatne maske, rukavice i sandale, kao i veliki krateri, pa ih pripisuje pripadnicima
prave kraljevske porodice; grobove X i XII pripisuje
enskim lanovima takve porodice, jer su u njima bile
priloene samo zlatne sandale. Ostali grobovi uglavnom pripadaju uvaenim ratnicima, a istie se grob
XIII u koji je bio stavljen i raskoan grki tronoac.
itava nekropola, po miljenju ovog autora, pripada
jednom od plemena iz velikog plemenskog saveza
Enhelejaca. Zlatne insignije, meutim, ne oznaavaju
etniku nego staleku pripadnost, jer su iste maske i
sline insignije poznate npr. iz Sindosa na uu Varda
ra, gdje su ivjeli pripadnici Migdonaca. Neosporno
je da je ovakva ocjena Milutina Garaanina jedino i
prihvatljiva. Samo usput napominjemo da je irom
zemlje, od Alpa do Ohrida, otkriven veliki broj pojedinanih grobnica i grobnih nalaza donekle slinog
karaktera kao to su ovi iz opisanih kneevskih grobova. Svi oni ukazuju na vrlo rasprostranjenu drutvenu diferencijaciju od kraja VII do kraja V vijeka st. e.,
ali nisu tako upadljivi kao to su konstrukcije pravih
kneevskih grobova i nalazi u njima. Sintetiku kartu
rasprostranjenosti takvih nalaza nainio je Aleksandar
Palavestra.

***
Moe li se na osnovu svih ovih iako samo odabranih podataka o posmrtnim ritualima odgovoriti na
pitanje postavljeno u naslovu poglavlja: da li je prai-

Slika 46. Zlatna maska iz kneevskog groba (grob 8),

Trebenite kod Ohrida

storijsko stanovnitvo vjerovalo u zagrobni ivot? Po

svemu izgleda da moe. Praistorijske populacije na tlu
junoslavenskih zemalja su vjerovale da smrt ne znai apsolutni kraj, nego prelazak u neki novi oblik postojanja. To se posebno odnosi na mlae praistorijske
periode, one od eneolitskog doba do kraja praistorije.
Kao prilog takvom tumaenju iznosim jedan broj karakteristinih pojava.
1. U grobove svojih pokojnika praistorijski ljudi su
goto
vo redovno stavljali odreenu poputbinu:
razne vrste posua, orua i oruja, nakit, hranu
i druge priloge, Sve je to trebalo da slui umrlim
srodnicima i na onom drugom svijetu ili, u nekim
sluajevima, da poslui za darivanje onih nadnaravnih sila koje e pokojnik sresti u tom svijetu.
2. U istu svrhu su vreni ritualni obredi nad grobovima, o emu posebno svjedoe nalazi u slojevima
mnogih grobnih tumula. U veini sluajeva radi se
o komadima razbijenog zemljanog posua, o fragmentima keramike. Zanimljivo je da je Milenko
Filipovi u svojoj studiji o magijskom razbijanju
posua ustanovio kako je ovaj obiaj ostao u funkciji sve do najnovijeg vremena. Iznio je itav niz
podataka iz Srbije, Crne Gore i Kosova o razbijanju
glinenih sudova nad mrtvakim sandukom u grobu ili, kasnije, nad samim grobom, i to sudova u
kojima je bila sveta vodica, penica ili neto drugo.
Tumaenje tih obiaja kree se od miljenja da je to
simbolino obnavljanje ivota (D. Zelenin), sprjeavanje povratka pokojnikove due (E. Schneeweiss), do tumaenja samog Milenka Filipovia da je
to magijska radnja u kojoj se razbijanjem glinenog
97

Slika 47. Zlatne sandale iz kneevskog groba (grob 8), Trebenite kod Ohrida

suda simbolino vri unitavanje neprijateljskog

demona koji prijeti duhu pokojnika. U praistorijskim periodima moda je to samo kasnije darivanje pokojnika, a ova druga tumaenja je dosta
teko, sa koliko-toliko sigurnosti, ugraditi u misaoni domet tadanjih grupa i pojedinaca. Osnovna je
stvar da su i ti naknadni rituali izvravani u okviru
vjerovanja u zagrobni ivot sahranjenog pokojnika.
3. Kada je rije o inhumaciji mrtvaca, vrlo esto i u
raznim kulturnim grupama primjenjivan je obiaj
da se pokojnik polae u zgrenom poloaju (Mala
Gruda kod Tivta, ukopi stepskog tipa, Kupres itd.).
Dva su osnovna objanjenja za to: mrtvac se sahranjuje u poloaju spavanja, jer e tako najbolje
nastaviti svoje ivotne navike, i drugo, mrtvac se
na ovaj nain vezuje da ne bi dolo do njegovog
98

izlaska iz grobnice. Prvo nam rjeenje izgleda vjerovatnije za praistorijske periode. Zagrobni ivot
treba uiniti to ugodnijim!
4. Spaljivanje mrtvaca ili incineracija javlja se dosta
rano na tlu junoslavenskih zemalja; od eneolitskog doba (npr. Araanska humka) taj ritus traje
sve do kraja praistorije. Prednjae sjeverni krajevi,
Panonija i Podunavlje u prvom redu, u mnogim
regionima je zabiljeen biritualizam, u drugim povremena smjena inhumacije i inkremacije. Najtee je odgovoriti na pitanje ta je sutina ovakvog
pogrebnog rituala? I tu se moe navesti vie teza:
prihvatanje jednog vida prahelenske i helenske civilizacije, katarza ili oienje due, posljedica kulta vatre i Sunca (veza sa Malom Azijom i Iranom),
onemoguavanje dui da se vrati u svoj raniji stan

itd. Ve u ranijim odjeljcima smo dali prednost

kultu Sunca, ija bi jedna estica bio i duh dua
ovjeka. Spaljivanjem tijela ova estica se vraa u
svoje izvorite (Prometejski mit!). Vidjeli smo koliko je kult Sunca bio razvijen ba u krajevima u kojima je incineracija rano i esto masovno prihvaena kao primarni pogrebni ritual (npr. Vuedol,
Dupljaja). Zato bi Panoniji i pripadao epitet jednog
od najranijih centara u kojem je uvedena inkremacija u pogrebni ritual. Teko bi to sve bilo shvatiti
ako se istovremeno ne bi prihvatilo vjerovanje u
postojanje due i njen dalji ivot poslije smrti ovjeka. Kako stare predstave o ljudskoj dui!
Neobino je zanimljivo da je ovaj ritual pripadao ponekad samo plemenskoj aristokraciji, to je potvreno analizom kneevskih grobova VI i V vijeka
st. e. Kao da je vie bio u pitanju drutveni rang pokojnika nego kultno-religiozno shvatanje. U Ararevoj gromili knez je spaljen, dok je njegov kopljanik inhumiran; knez sahranjen pod velikom
humkom u Pilatoviima je spaljen, a njegovo dijete
sahranjeno uz njega bez spaljivanja! Zaista, odakle ta diferencijacija? Moda su knezovi prihvatili
odreene egejske obiaje, moda su samo oni imali materijalne mogunosti za skupu incineraciju, a
moda su uz sebe drali posveene linosti, Suneva boanstva, koja su kod knezova uvrivali vjerovanje u zagrobno putovanje due poslije smrti. I,
ovi su u tu svrhu odreivali posmrtno spaljivanje.
Dosta prihvatljivo rjeenje.
5. Podizanje tumula, odnosno zemljanih ili kamenozemljanih humki nad grobom pokojnika moglo bi
se takoer razmatrati u okviru kultno-religioznih
vjerovanja u ivot poslije smrti. Bilo bi najjedno
stavnije rei da su tumuli obiljeje groba, svojevrstan spomenik nad grobom pokojnika, zatita pokojnika od onih koji bi htjeli da raskopavaju njegovo poivalite (ukljuujui, naravno, ivotinje).
Postoji, meutim i druga strana. Na tumulu se s
vremena na vrijeme vre ritualne radnje, a to oito
nije potrebno za obinu fiziku zatitu. Jo su indikativniji kenotafi pod tumulima. Oni nita ne tite,
na njima se vri rtvovanje i libacija, oni ustvari
oznaavaju posveene objekte u funkciji odreenog vjerovanja. U ovom sluaju tumuli nikako
ne slue ni zatiti ivih od negativnog djelovanja
mrtvaca, to se ponekad uzima u obzir. U takvim
tumulima nema mrtvaca! Stoga, ne dolazi u ob-

6.

7.

8.

9.

zir ono najjednostavnije objanjenje. U najmanju

ruku tumulima treba pripisivati viestruku ulogu;
ona iz sfere duhovnih shvatanja je svakako izuzetno vana.
Ba uz tumule se najee vezuje i podizanje kamenog vijenca ili prstena oko grobova i grobnica. Da
li samo zbog stabilnosti samog tumula? Nikako.
Aleksandar Palavestra doslovno kae: ... periferni
krug od slaganog kamena u okviru tumula imao
je svakako pored esto konstruktivnog znaenja
i jasnu kultnu namjenu. Krug simbolizuje neprekoraivu magijsku granicu; krugovi oko grobova
spreavaju lutajue demone da uu u posveeni
prostor, ali i pokojnika da izae iz groba, a zadravaju i bolest od koje je pokojnik umro. ini se
da je ovim sve reeno. Naravno, prvobitno odreenje moe da pree u obiaj bez jasnog znaenja, ali
nama je vana sutina pojave.
Sahrane u peinama pribliavaju pokojnika podzemnom svijetu, u kojem bi on trebao da nastavi
svoje bivstvovanje. Tipian je primjer nekropola u
Bezdanjai, kod koje se mrtvaci neposredno sputaju u donji svijet.
Vjerovanje u nadnaravne sile potvruju i mnogi
primjeri rtvovanja male djece. Ovim rtvama se
uglavnom umiruju one sile koje prouzrokuju nesree, bolesti, sue i sva druga negativna dogaanja
u ivotu ovjeka i drutvene zajednice. rtvovana
djeca moraju, dakle, svojim prelaskom preko ivotnog zida da odigraju ulogu ublaitelja bijesa tih
zlih demona.
I konano, u kneevskim grobovima vanu ulogu
igraju predmeti izraeni od zlata i ilibara. Nema
sumnje da to nije sluajno da ne pokazuje samo
drutveni status pokojnika. Naprotiv, predmeti nainjeni od ovih materijala imaju, prema vjerovanju
tadanjih ljudi, izrazitu magijsku snagu (ilibar npr.
trenjem izaziva elektricitet!). Pokojnicima su takvi
predmeti potrebni i na drugom svijetu kao zatita
od djelovanja istih zlih demona.

U ovih devet taaka je naznaen jedan broj pokazatelja koji potvruju vjerovanje praistorijskih ljudi na
tlu junoslavenskih zemalja u zagrobni ivot. Bilo bi
vie nego neobino da to nije tako s obzirom na, rekli
bismo, univerzalnost ovakvog vjerovanja. Dakle, mors
non est finis!

99

SUMMARY

This stylistically and thematically combined material is devoted to the sphere of the spiritual life of prehistoric man
in the region of South-Slavic countries, which could be conditionally marked as religious sphere. We are often witnessing the opinion that prehistoric population, especially those from the earlier prehistory, were real barbarians
and non-believers, who were not capable for any subtle notion. This opinion is quite wrong. For example, Neolithic man had quite rounded presentation of the world he lived in, as well as about the causes and consequences of
events and natural occurrences. Surely, their representations are not compatible with our present scope of thinking.
Archaeologists, experts for prehistoric archaeology, achieved quite impressive results in research of the periods
about which we have no written records. However, an indisputable fact is that their attention was mostly focused on
the classification of the findings, typology of objects and settlements, chronology, economic activities and comparisons. In all of this, some aspects of spiritual life and its religious aspects, in most of the cases stayed on the margins
of their interest. Only small number of experts who systematically worked on these issues published special studies
or complete monographs.
When we speak about religious issues, today we mainly refer to the main world religions, as Christianity, Islam,
Judaism, Hinduism, Buddhism, Brahmanism and Confucianism. The greatest part of mankind belongs to one of
the worlds religions and forms their worldview, trying to illuminate meaning of their existence. Maybe it will be
unusual and unacceptable to say that mankind in prehistoric period was occupied by several leading world religions like totemism, heliolatry, devotion to Magnae Matris Great Mother and afterlife beliefs. It is questionable
that we can speak about regional boundaries of these religious appearances.
A chain of cultural complexes, wider and narrower social communities had paralelly developed or revolved in
prehistoric periods in the region of South-Slavic countries. Author aimed to illustrate parts of spiritual life of the
prehistoric population from the region of South-Slavic countries, selecting and presenting specific examples from
some cult-religious complexes of this region. Material is elaborated within four main chapters which cover main
cult and religious spheres, from the totemism and heliolatry to beliefs related to death and afterlife.
Every chapter is objectively presenting basic information about elaborated archaeological sites and findings.
Reconstruction of the cult-religious manifestations is mostly based on the personal observation and interpretation
of the material culture. It can be said that it is one of the attempts to penetrate into the darkness of prehistory and
to enlighten one of the most interesting parts of prehistoric population spiritual life from this region.
Totemism is probably one of the most expanded cult-religious systems in the world. Totem is some animal,
plant or natural occurrence with which individual, group, tribe are connected with special relation; totem is the
creator, forefather of the clan, ancestor, helper, protector. Some scientists believe that totemism is universal appearance and that it can be considered as one of the oldest religions. Although it is predominantly assigned to the
hunting groups, it would be a mistake to make generalized opinion because totemism appears also in livestock and
farming cultures.
Totemism is manifesting in different customs, regulations, prohibitions that define relation of the individual
and group towards their totem. Otherwise how could we interpret animal presentations on Paleolithic cave drawings, and drawings and appropriate plastic animal presentations in ceramics and metal that were found in the
101

Neolithic and in the later prehistoric stations? In one way or another, all of these correspond to the reflections of
different totemic beliefs.
Findings in some prehistoric stations in the South-Slavic countries area send us in the same direction. There
are several totemic figures that we can surely assign to the totemic beliefs of the certain prehistoric populations.
Those are bear and deer, confirmed in several Paleolithic caves in Slovenia (Potoka zjalka, Mornova zjalka, Betalov
spodmol, Mokrika Jama), Croatia (Veternica, Bezdanjaa) and Herzegovina (Badanj near Stolac), fish in the settlement of Lepenski Vir in Iron Gate, snake in some Neolithic and metal ages settlements and necropolises (Lepenski
Vir, Predionica, Bribir, Lisiii, Krivae, Mramorac, urug, Gostilj). The cult of the bear and fish is geographically
limited, while the cult of the snake is rather widespread (Herzegovina, Adriatic region, Montenegro, Morava basin,
Kosovo, etc.)
Heliolatry or worship of the Sun belongs to the astral cults and together with the cult of the Great Mother cult
represents the most expanded cult in the world from prehistory to the antique period, and even later. The most
expanded and most conspicuous symbol of the cult of the Sun is, without doubts, very different presentations of
circle which are specific for the oldest prehistoric periods. For the prehistoric man, Sun was a natural force which
preserves life on earth so it was needed to express a special devotion to it. In later prehistoric periods birds (Waterfowls) and deer were considered as the symbols of the Sun deity or cult of the Sun. This symbolism is certainly
transferred to antique and post-antique period from the depth of older times; we could find them in some of the
prehistoric settlements in Suth-Slavic countries, in a very distinctive forms (Obre II, Lisiii, Vuedol, Klievac,
Dupljaja, Glasinac , Donja Dolina, Pod near Bugojno, etc.)
Open sacrificial places or shrines are particularly distinctive forms of the cult, related to the spiritual life of
the South-Slavic countries prehistoric population. They occur in many different forms as earth mounds (Zaspa
in upine, Glavica in Reizovii), stone staggered or differently constructed shrines and sacrificial places (Grad in
Vrpolje near Posuje, Orlac near Mostar, Studenci near Ljubuki), as well as defending tumuli (Mandina gradina
in Duvanjsko polje, Renia gradina in Buko Blato, Gradina on Oanii near Stolac). Those last mentioned are
predominant in the South-Slavic countries region. Based on the evident indicators we could say that these cult
objects were erected and used during the Bronze and Iron age, in the period of second and first millennium BC to
the Roman occupation. Most of them could serve to the cult of the almighty Sun, and maybe to Silvan, protector of
the fields and cattle, and perhaps to some other deities.
Phenomenon of birth and regeneration of the nature represent one of the greatest mysteries in the nature for the
man since the beginning of the time especially in the earlier prehistoric periods. Emergence of the green vegetation,
young plants and flowers could not be imagined without impact of the supernatural powers. The same explanation
was used for the birth of the animals and children. Woman is the carrier of the human reproduction. Prosperity of
new generations depends on her as well as reproduction of the most important thing for the mankind. She creates life and preserves its eternal duration (Branko Gavela).Therefore it is quite possible that man personified this
imaginary creature in a form of a woman. So that is how the cult of Great Mother, Magna Mater, later called Ge
Mater Magna Mater originated. This personification started during the Palaeolithic Age. More than 60 female
figurines, made of animal bone, stone or clay have been discovered mostly in Europe, and they all belong to the period from 30.000 to 10.000 BC. In Neolithic age land became the real source of life and occupied the imagination of
the Neolithic population. Ideas of fertility and breeding were related to the land, which received shape of a woman
in the artistic interpretation. Cult of the Great Mother played primary role in the spiritual life of peaceful farmers
and cattle-breeders in the Neolithic Age. When we speak about Neolithic age of South-Slavic countries region,
many years of researches have shown that there are several cultural zones in this area: West Balkan, Central Balkan,
Northern or Pannonia and Transit zone. Since the clay figurines are the most important indicator of distribution
and intensity of the cult of Great Mother, we can conclude that cult was the most expanded in the Central Balkan
zone (Vina, Jablanica near Aranelovac, Gradac near Leskovac, Plonik near Prokuplje, Pavlovac, Crnokalaka
bara in Pomoravlje, Medvednjak near Smederevska Palanka, Stapari near Uice, Vala); particularly expanded in
Morava-Vardar area (Madari, Govrljevo, Zelenikovo, Porodin, Veluina, Grgur) and Central Danube region; less
represented in transit zone (Butmir, Obre II, Nebo near Travnik, Okolite near Visoko), while the Balkan karst
areas are far behind in this respect. Dominant opinion among the experts is that main indicator for the cult of
Great Mother in Neolithic period are clay figurines with feminine attributes. This is specially related to the Vina
102

Neolithic group which is widely expanded on Balkan and close neighbouring areas and very rich of plastic clay
handcrafts, as well as Butmir culture which is typical for the transit zone.
Rhytons and Pre-Centaurs are two specific cult phenomena related to the Neolithic age of South-Slavic countries region. With its zoomorphic form: four legs, buckled recipient and big handle in form of the bended horns,
rhytons associate to very simplified figure of cow, or bull. In this shape they could symbolize an emphasized symbol
of fertility. Entire accompanying decoration of geometric motives and red incrustation go after this idea. Rhyton
findings are characteristic for the following sites: Danilo near ibenik, Smili near Zadar, Markova spilja on Hvar
island, Crvena stijena, Zelena peina in Herzegovina, Kakanj in Central Bosnia, Retani in Southern Metohija,
Cakran and Dunavec in Albania. It is presumed that members of Adriatic-Aegean communities held rhytons in
their houses (livestock cult), like the populations in Central Balkan and transit zone have held figurines of Great
Mother in the Late Neolithic Period. Rhytons were supposed to ensure the desired fertility. This cult lasted from the
first half of 5th to the end of the 4th millennium B.C.
Figurines with animal body and head of a human are taking general attention within the plastic handcrafts of
the Kosovo variant of Vina culture. We presume that cause of this apparition could be the images of evil newcomers among the Kosovo Neolithic communities, which are related to the members of Indo-European groups
that penetrated into Balkans and Lower Danube area in several waves. Those newcomers were familiar with horse
breeding, and they were moving by horse ride. The one who have never see the cavalier could have easily embodied
man and horse into one unknown, unique and fantastic creature of Pre-Centaur. It is obvious that Neolithic craftsmen from Kosovo imagined these fantastic creatures as higher creatures, which resulted in creation of fantastic
terracotta sculptures. Animal body does not correspond to the forms of animal figurines of that time. Front part
indisputably reminds on the strong horse chest, while human torso completely imitates heads of the anthropomorphic figurines of Vina culture. Neolithic man had his traditional vision of the highest creatures deities and
had transmitted it to this new and unknown divinity. This is how the model of Pre-Centaur emerged in plastic art
of Kosovo variant of Vina culture (Predionica near Pritina, Fafos near Kosovska Mitrovica, itkovac, Vala near
Kosovska Mitrovica).
Prehistoric population of South-Slavic countries region believed that death does not mean an absolute end,
but just transition to a new form of existence. This is especially related to later prehistoric periods, from Copper
(Eneolithic) age to the end of prehistory. Prehistoric people used to regularly place presents in the graves for this
final journey: different kinds of pottery, tools and weapons, jewellery, food and other goods. Deceased relatives
were supposed to use all of this in other world, or in some cases they served for bestowal of supernatural powers
that they met in this other world. In this regard some rituals were preformed on the graves, about which findings
in the layers of many grave tumuli especially testify. In most of the cases pieces of broken pottery, fragments of
ceramics are discovered. When we speak about inhumation of the deceased, in different cultural groups very often
the ritual of placing deceased in the crouched position was performed (Mala Gruda and Velika Gruda near Tivat,
Kupres, etc.). There are two explanations for this practice: deceased is buried in the sleeping position to continue
his life habits easily; and second, deceased is tied in order to prevent him to leave the grave. Incineration emerged
quite early in region of South-Slavic countries, starting from Eneolithic age (Araanska humka) and this rite lasts
until the end of prehistory. Incineration is mostly expanded in northern region, Pannonia and Danube area while
both incineration and inhumation are registered in other regions. In some regions there are temporary changes
from incineration to inhumation. Within the cult of the Sun one particle would be spirit soul of a man. Incinerating the body this particle returns to its origin. We have seen how extended was the cult of the Sun in this region,
especially in the parts where incineration was practiced very early and used as a primary funeral ritual (Vuedol,
Dupljaja). That is the reason that Pannonia has the epithet as one of the earliest centres where cremation is accepted
as funeral rite. It would be hard to understand all what is elaborated, if we dont accept belief in soul existence and
its life after the death of a man.
Strangely, it is interesting that this ritual sometimes only belonged to the tribe aristocracy, which is confirmed
by analysis of the princely graves of 6th and 7th century B. C. It seems that more important was social rank than a
cult-religious apprehension. In Arareva gomila prince was incinerated while his lancer was buried; prince buried
under great burrow in Pilatovii was incinerated, and his child was buried with him, but without incineration!
The question that has to be answered in frame of cult religious beliefs in afterlife is about building tumuli,
earth or stone-earth burial mounds over the grave. The simplest would be to say that tumuli are marks of the grave,
103

monument on the grave of deceased or his protection against those who would try to disturb his resting place (including the animals too). However, there is another side. From time to time, there are some ritual performances on
the tumulus, which are not intended just for its physical protection. More indicative are cenotaphs under tumuli.
Even though they protect nothing, sacrificing and libation is still being performed on them. They actually signify
devoted objects in function of certain beliefs. At least, tumuli have multiple roles; the one from the sphere of
spiritual reflection is specially important.
Building stone crest or the ring around graves and tombs is often connected with tumuli. Circle symbolises
intransitive magical border: circles around the graves are preventing arrant demons to enter the sacred space,
preventing the deceased to leave the grave, as well as the sickness that caused the death of the deceased. Burials in
the caves are closing the deceased to the underworld, where he is supposed to continue living. Typical example is
the Bezdanjaa cave in Lika, where deceased were placed directly to the underworld. Belief in supernatural powers
is confirmed by examples of sacrificing young children. The intention with these sacrifices is to relieve the powers
which cause the accidents, diseases, sheds and other negative occurrences in the life of a man and social communities.
Very important role in princely graves have objects made of gold and amber. There is no doubt that this is just
accidental occurrence and that they just illustrate the status of the deceased. On the contrary, according to beliefs of
people of that time golden and amber objects had exceptional magic power (for example attrition of amber causes
the electricity!). Deceased people needed those objects as a protection of the evil demons for the afterlife.

104

POPIS ILUSTRACIJA

Slika

1. Gravura ivotinje na stijeni, Badanj kod Stoca, Praistorija jugoslavenskih zemalja I, Paleolit, crte:
Sead erkez.
2. Ribolika skulptura od kamena, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca, crte naen uz originalni rukoSlika
pis knjige.
3. Ribolika glava od kamena, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca, crte naen uz originalni rukopis
Slika
knjige.
Slika
4. Kamena ribolika skulptura sa ukrasima, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca, crte naen uz originalni rukopis knjige.
Slika 5. Ribolika skulptura in situ u prostoru kue-svetilita, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca, Praistorija
jugoslavenskih zemalja I, Paleolit, crte: Sead erkez.
Slika 6. Kotana igla sa tijelom zmije i glavom psa, Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez.
Slika 7. Keramika figura u obliku sklupane zmije, Predionica kod Pritine, crte naen uz originalni rukopis
knjige.
Slika 8. Glineni predmet s predstavama zmija, Krivae kod Bribira, P. Koroec 1974.
Slika 9. Ukrasna kotana igla s glavom u obliku zmije, Lisiii kod Konjica, Praistorija jugoslavenskih zemalja
II, Neolit, crte: Sead erkez.
Slika 10. Zlatna grivna sa zavrecima u obliku zmijskih glava, Mramorac kod Smedereva, Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Bronzano doba, crte: Sead erkez.
Slika 11. Srebrena narukvica sa zmijskim glavama, urug kod Novog Beeja, Praistorija jugoslavenskih zemalja
IV, Bronzano doba, crte: Sead erkez.
Slika 12. Srebrena ranolatenska fibula sa zmijskim glavama, urug kod Novog Beeja, Praistorija jugoslavenskih
zemalja IV, Bronzano doba, crte: Sead erkez.
Slika 13. Bronzana ploica (aplikacija) iz groba 126 nekropole u Gostilju kod Skadarskog jezera, . Basler 1969.
Slika 14. Disk od peene zemlje sa heliolatrijskim simbolima, Obre II kod Kaknja, Praistorija jugoslavenskih
zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez.
Slika 15. Keramika kultna posuda u obliku golubice, Vuedol kod Vukovara, Praistorija jugoslavenskih zemalja
III, Eneolit, crte: Sead erkez.
Slika 16. Idol iz Klievca kod Poarevca, crte naen uz originalni rukopis knjige.
Slika 17. Kultna glinena kolica iz Dupljaje kod Vrca, Praistorija jugoslavenskih zemalja IV, Bronzano doba,
crte: Sead erkez.
Slika 18. Privjesak od bronzanog lima sa antropomorfnim figuricama ukraene kruiima, Kompolje kod Prozora, Praistorija jugoslavenskih zemalja V, eljezno doba, crte: Sead erkez.
Slika 19. Glinena oplata iz svetilita sa stilizovanim ljudskim glavama i solarnim diskom, Pod kod Bugojna, Praistorija jugoslavenskih zemalja V, eljezno doba, crte: Sead erkez.
Slika 20. Kultna kolica iz Podromanije na Glasincu, A. Stipevi 1981.
Slika 21. Bronzane knemide sa solarnim simbolima i predstavama brodova, Ilijak kod Rogatice, A. Benac /B.
ovi 1957.
Slika 22. Grafika rekonstrukcija praistorijskog svetilita, Orlac kod Mostara, P. Ore 1991.
Slika 23. Statueta crvenokose boginje, Donja Branjevina kod Deronja u Bakoj, crte naen uz originalni rukopis knjige.
105

Slika 24. Predstava Velike Majke boginje na postolju u obliku kue, Madari kod Skoplja, crte naen uz originalni rukopis knjige.
Slika 25. Glineni rtvenik s glavama jelena, Porodin kod Bitolja, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit,
crte: Sead erkez.
Slika 26. Glinene figurine s predstavom Velike Majke boginje, Vina kod Beograda, Praistorija jugoslavenskih
zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez.
Slika 27. Kalotasti poklopac maska, Vina kod Beograda, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte:
Sead erkez.
Slika 28. Keramike glave iz okvira kulta Velike majke boginje, Butmir kod Sarajeva, Praistorija jugoslavenskih
zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez.
Slika 29. Statueta sa prikazom vunenog ogrtaa, Butmir kod Sarajeva, Praistorija jugoslavenskih zemalja II, Neolit, crte: Sead erkez.
Slika 30. Keramika skulptura sa prikazom glave, Butmir kod Sarajeva, Praistorija jugoslavenskih zemalja II,
Neolit, crte: Sead erkez.
Slika 31. Neolitski riton sa geometrijskim ukrasima, Smili kod Zadra, Praistorija jugoslavenskih zemalja II,
Neolit, crte: Sead erkez.
Slika 32. Zoomorfna terakota sa tijelom ivotinje i ljudskom glavom, Fafos kod Kosovske Mitrovice, Arheoloko
blago Kosova i Metohije, 1998.
Slika 33. Grob branog para iz Vuedola kod Vukovara, R.R. Schmidt 1945.
Slika 34. Centralni grob iz humke Velika Gruda kod Tivta, M. Primas 1996.
Slika 35. Drvena grobna konstrukcija u centru tumula 16, Pustopolje kod Kupresa, A. Benac 1986., crte: Sead
erkez.
Slika 36. Pokojnik iz centralnog groba tumula 16 umotan u vunenu tkaninu, Pustopolje kod Kupresa, A. Benac
1986., crte: Sead erkez.
Slika 37. Drveni bodei iz centralnog dijela tumula Dokanova glavica, Kupreko polje A. Benac, 1986., crte:
Sead erkez.
Slika 38. Bronzana situla sa prikazima ritualnih scena, Vae kod Ljubljane W. Lucke / O. H. Frey 1962.
Slika 39. Kamena japodska urna sa kultnim predstavama, Ribi kod Bihaa Praistorija jugoslavenskih zemalja V,
eljezno doba, crte: Sead erkez.
Slika 40. Skupna grobnica u centru tumula, Slana Voda, Krajinovii kod Priboja, M. Zotovi 1985.
Slika 41. Kneevsko ezlo od kamena i bronze iz groba 9, Ilijak kod Rogatice, Praistorija jugoslavenskih zemalja
V, eljezno doba, crte: Sead erkez.
Slika 42. Skarabej od lapis lazulita iz centralnog groba tumula u Pilatoviima kod Poege, crte naen uz originalni rukopis knjige
Slika 43. Kneevske humke u Atenici kod aka, A. Palavestra 1984.
Slika 44. Grka crnofiguralna vaza sa mitolokom scenom, kneevska grobnica iz Novog Pazara, Praistorija jugoslavenskih zemalja V, eljezno doba, crte: Sead erkez.
Slika 45. Dio inventara apotropejskog karaktera, kneevska grobnica iz Novog Pazara, Praistorija jugoslavenskih
zemalja V, eljezno doba, crte: Sead erkez.
Slika 46. Zlatna maska iz kneevskog groba (grob 8), Trebenite kod Ohrida, Praistorija jugoslavenskih zemalja
V, eljezno doba, crte: Sead erkez.
Slika 47. Zlatne sandale iz kneevskog groba (grob 8), Trebenite kod Ohrida, Praistorija jugoslavenskih zemalja
V, eljezno doba, crte: Sead erkez.

106

BIBLIOGRAFIJA

Skraenice:
PJZ Praistorija jugoslavenskih zemalja I-V, Sarajevo
GZM Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo
ANUBiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
JAZU Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti
I. TOTEMIZAM
I.1 Medvjed i jelen
Podaci i literatura o peinama sa nalazima medvjeih kostiju mogu se nai u djelu PJZ I, 1979 poglavlja koja
su napisale F. Osole, M. Malez, . Basler.
. Basler, Paleolitsko prebivalite Badanj kod Stoca, GZM, n. s. XXIX, 1976.
S. Brodar, Zur Frage der Hhlenbrenkults in den palolithischen Fundstellen Jugoslawiens, Quartr 9, Bonn
1957.
S. Brodar / M. Brodar, Potoka zjalka, Ljubljana 1983.
Dz. Frazer, Zlatna grana, Beograd 1937.
Z. Kujundi, Gravure na stijeni i gravirani ukrasi na upotrebnim predmetima Badanj i Peina pod lipom,
GZM, n. s. 44, 1989.
A. Leroi-Gourhan, Les rligions de la prhistoire, Paris 1964.
Religije svijeta, Enciklopedijski prirunik, Zagreb 1987. (The Worlds Religions, Herts, England 1982).
R. Whalon, The Paleolithic Site of Badanj Recent Excavations and Results of Analysis, GZM, n. s. 44, 1989.
I. 2 Riba
D. Srejovi, Kultura Lepenskog Vira, PJZ II, 1979.
D. Srejovi, Lepenski Vir, Beograd 1969.
D. Srejovi / Lj. Babovi, Umetnost Lepenskog Vira, Beograd 1983.
I. 3 Zmija
. Basler, Nekropola na Velikim ledinama u Gostilju (Donja Zeta), GZM, n. s. XXIV, 1969.
A. Benac, Neolitsko naselje u Lisiiima kod Konjica, Djela X/9, Nauno drutvo NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1958.
R. Galovi, Predionice neolitsko naselje kod Pritine, Pritina 1959.
D. Garaanin, Katalog metala Praistorija I, Beograd 1954.
M. Garaanin, Nalaz prvog gvozdenog doba u Pramorcu i problem Ilira u Srbiji, Muzeji 2, Beograd 1949.
S. Karmanski, rtvenici i amuleti sa lokaliteta Donja Branjevina kod Deronja, Odaci 1968.
P. Koroec, Interesantan nalaz iz danilo-hvarskog kulturnog kruga, Diadora 6, Zadar 1973.
Lj. Popovi, Katalog nalaza iz nekropole kod Trebenita, Beograd 1956.
II HELIOLATRIJA
B. Gabrievi, Studije i lanci o religijama i kultovima analitikog svijeta, Split 1987. (66 str.).
II. 1 Neolitsko doba
A. Benac, Neolitsko naselje u Lisiiima (vidi I-C).
A. Benac, Obre II neolitsko naselje butmirske grupe na Gornjem Polju, GZM, n. s. XXVI, 1971.
107

II. 2 Eneolitsko doba

S. Dimitrijevi, Vuedolska grupa, PJZ III, 1979 (velika sinteza sa dosta kompletnom bibliografijom).
R. R. Schmidt, Die Burg Vuedol, Zagreb 1945.
II. 3 Bronzano doba
B. ovi, PJZ IV, Zakljuna razmatranja, 1983.
D. Garaanin, Prilog prouavanju dupljajskih kolica, Starinar, n. s. II, Beograd 1951.
M. Garaanin, Dubovako-utobrdska grupa, Praistorija na tlu Srbije I, Beograd 1973.
M. Garaanin, Dubovako-utobrdska grupa, PJZ IV, 1983.
G. Kossack, Studien zum Symbalgut der Urnenfelder und Bronzezeit Mitteleuropas, Berlin 1954.
Z. Letica, Antropomorfne figurine bronzanog doba u Jugoslaviji, Diss. Mon. SADJ XVI, Beograd 1973.
F. Milleker, Preistorijska kolica iz Dupljaje, Starinar III, Ser. V, Beograd 19281930.
I. Petrovi, Votivna kolica iz Dupljaje, Starinar III, Ser. V, Beograd 19281930.
E. Sprockhoff, Nordische Bronzezeit und frhes Griechentum, Jahrbuch des Rm.-Germ. Zentralmuseums I,
Mainz 1954.
M. Valtrovi, Idol od ilovae iz Klievca, Starinar III, Beograd 1890.
M. Vasi, uto brdo, Starinar, N. R. II, Beograd 1907.
II. 4 eljezno doba
A. Benac / B. ovi, Glasinac 1, Sarajevo 1956.
A. Benac / B. ovi, Glasinac 2, Sarajevo 1957.
B. ovi, Bronzano i eljezno doba, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984. (drugo izdanje).
B. ovi, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976.
B. ovi, Pod bei Bugojno, eine befestigte Siedlung der Bronze und Eizenzeit, Utvrena ilirska naselja, Centar za
balkanoloka ispitivanja ANUBiH, Sarajevo 1975.
F. Hochstetter, Uber einem Resselsvagen aus Bronze aus einem Hgelgrab von Glasinac in Bosnien, Mitteilungen der Anthropologischen gesellschaft in Wien, X, 1881.
III OTVORENA RTVENITA I SVETILITA
A. Benac, Utvrena ilirska naselja (Dalmatske gradine na Duvanjskom polju, Bukom blatu, Livanjskom i
Glamokom polju), Sarajevo 1985.
B. ovi, Bronzano i eljezno doba (vidi II-D).
Z. Mari, Arheoloka istraivanja akropole ilirskog grada Daors..a na gradini u Oaniima kod Stoca od 1967
1972. godine, GZM, n. s. XXX/XXXI, Sarajevo 1977.
Z. Mari, Arheoloka istraivanja na gradini u Oaniima kod Stoca 1963. godine, GZM, n. s. XXVII/XXVIII,
1973.
P. Ore, Tri prapovjesna svetita (hrama) u Posuju i Ljubukom, Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja
ANUBiH, knj. XIV/23, Sarajevo 1987.
P. Ore, Prapovijesna svetita kod Mostara i u Miletini kod Ljubukoga, Godinjak, XXIX/27, Sarajevo 1991.
IV MAGNA MATER (KULT VELIKE MAJKE)
Chefs doevre
D. Garaanin, Religija i kult neolitskog oveka na centralnom Balkanu, Neolit centralnog Balkana, Beograd
1968.
B. Gavela, Iz dubine vekova, Zagreb 1977.
V. Markoti, Some Aspects of Neolithic Religion in Southeast Europe, Regional Interaction in Archaeology, Calgary 1981.
PJZ II neolit, 1979. (radovi: D. Srejovi, M. Garaanin, A. Benac, S. Dimitrijevi, . Batovi).
T. G. E. Powel, Umetnost praistorije (Prehistoric Art), Izd. Zavod Jugoslavija, Beograd 1970.
D. Srejovi, Neolitska plastika centralnobalkanskog podruja, Neolit centralnog Balkana, Beograd 1968.
M. Vasi, Preistoriska Vina III, Plastika, Beograd 1936.
IV. 1 O centralnom Balkanu
D. Aranelovi-Garaanin, Starevaka kultura, Ljubljana 1954.
108

M. Garaanin, Hronologija vinanske kulture, Ljubljana 1951.

S. Karmanski, Preliminarni izvjetaj o iskopavanjima na lokalitetu Donja Branjevina 1983, Odaci 1989.
J. Koroec, Prehistorijska glinena plastika u Jugoslaviji, I Neolitske plastine izraevine u Vini, Arheoloki
radovi i rasprave I, II, III, Zagreb 1959, 1962, 1967.
V. Sanev, Neolitsko svetilite od tumba vo Madari, Skopsko, Macedoniae acta archaeologica 9, 1983/84, Skopje 1988.
D. Simoska / V. Sanev, Praistorija vo centralna Pelagonija, Bitola 1976.
Kaj Birket Smith, Putovi kulture, Zagreb 1960.
N. Tasi, Praistorisko naselje kod Valaa, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije II, Pritina 1957.
N. Tasi, Zavrno istraivanje na praistorijskom naselju kod Valaa, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije IV-V,
Pritina 1959/60.
V. Trbuhovi / M. Vasiljevi, Najstarije zemljoradnike kulture u Podrinju, abac 1983.
IV. 2 O prelaznoj zoni
A. Benac, Prehistorijsko naselje Nebo i problem butmirske kulture, 1952. (sa cjelovitom literaturom).
A. Benac, Prelazna zone, PJZ II, 1979.
A. Benac, Obre II, Neolitsko naselje butmirske grupe na Gornjem polju, GZM, n. s. XXVI, 1971.
F. Fiala u. M. Hoernes, Die neolithische Station von Butmir II, Wien 1898.
M. Garaanin, Poloaj Butmira prema preistorijskim nalazitima u u Srbiji, GZM, n. s. II, Sarajevo 1947.
J. Koroec, Nekaj pripombe k izvoru butmirske kulturne skupine, Arheoloki vestnik 6, Ljubljana 1955.
W. Radimsky u. M. Hoernes, Die neolithische Station von Butmir I, Wien, 1895.
N. upani, Trojanci i Arijevci, Glas srpske kraljevske akademije LXXXVI, Beograd 1911.
N. upani, Tragom za Pelazgima, Narodna starina 1, 1922.
V DVA POSEBNA KULTNA FENOMENA
V. 1 Ritoni
A. Benac, Prelazna zona, l.c.
. Batovi, Jadranska zona, PJZ II, 1979.
M. Korkuti / Zh. Andrea, Fouilles 19691970. dans agglomeration neolitique de Cakran (Fieri), Studia albanica
IX, Tirana 1972.
J. Koroec, Neolitska naseobina u Danilu-Bitinju, Zagreb 1958.
G. Novak, Markova spilja na Hvaru, Arheoloki radovi i rasprave IV-V, Zagreb 1967.
S. S. Wienberg, Excavations at Prehistoric Elateia, Hesperia XXXI, 2, Princeton 1962.
V. 2 Prakentauri
Arheoloko blago Kosova i Metohije, katalog izlobe (ur. Nikola Tasi), Narodni muzej, Beograd 1998.
Vidi IV. 4. Garaanin, IV. 1, N. Tasi
B. Gavela, Fidija, Novi Sad 1952.
VI MORS QUID EST? AUT FIMIS AUT TRANSITUS? /ta je smrt? Kraj ili prelazak?/
VI. 1 Paleolitsko i mezolitsko doba
. Basler, ivot i kultura paleolitskog i mezolitskog ovjeka na tlu jugoslavenskih zemalja, PJZ 1, 1979.
D. Gorjanovi-Kramberger, Paleolitski ostaci ovjeka i njegovih savremenika iz diluvija u Krapini, Ljetopis
JAZU 1899, Zagreb 1900.
D. Gorjanovi-Kramberger, ivot i kulture diluvijalnog ovjeka u Krapini u Hrvatskoj, Djela JAZU 23, Zagreb
1913.
A. Leroi-Gourhan, Religije prethistorije (Les rligions de le prhistoire), Zagreb 1968.
M. Malez, Fosilni ovjek na tlu jugoslavenskih zemalja, PJZ 1, 1979.
VI. 2 Neolitsko doba
A. Benac, Obre II, 1.c.
A. Benac, Obre I, Neolitsko naselje starevako-impreso i kakanjske kulture na Raskru, GZM, n. s. XXVIIXXVIII, 1973.
. Batovi, Pokapanje pokojnika u Smiliu i kult mrtvih u neolitu Dalmacije, Arheoloki radovi i rasprave
JAZU IV-V, Zagreb 1967. (sa opirnom literaturom).
109

H. Durmitrescu, Une dcouverte ayant trait au rite denterrement dans laire de la culture de la cramique Cucuteni Tripoly, Studii si cercetari de Istorie veche V, Bucuresti 1954.
M. Garaanin, Sahranjivanje u balkansko-anadolskom kompleksu mlaeg neolita, GZM XI, 1956.
PJZ II, 1979.
VI. 3 Eneolitsko ili bakarno doba
S. Dimitrijevi, Problem neolita i eneolita u sjeverozapadnoj Jugoslaviji, Opuscula archaeologica V, Zagreb 1961.
B. Jovanovi, Obredi sahranjivanja u kostolakoj grupi, Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH
XIII, Sarajevo 1976.
B. Jovanovi, Tumuli stepske kulture grobova jama u Podunavlju, Starinar, n. s. XXVII, Beograd 1976.
PJZ III, Eneolitsko doba, 1979. (autori: M. Tasi, S. Dimitrijevi, B. Jovanovi, sa svim bibliografskim podacima).
M. Parovi-Peikan / V. Trbuhovi, Iskopavanja tumula ranog bronzanog doba u Tivatskom polju, Starinar, n. s.
XXII, Beograd 1974.
M. Primas, Velika Gruda I. Hgelgrber des frhen 3. Jahrtausends v.Chr. Im Adriagebiet Velika Gruda, Mala
Gruda und ihr Kontext, UPA 32, Bonn 1996.
R. R. Schmidt, Die Burg Vuedol, Zagreb 1945.
N. Tasi, Badenski i vuedolski kulturni kompleks u Jugoslaviji, Beograd 1967.
VI. 4 Bronzano doba
A. Benac, Praistorijski tumuli na Kuprekom polju, Djela ANUBiH, XXIV, Sarajevo 1986.
R. Drechsler-Bii, Nekropola bronanog doba u peini Bezdanjai kod Vrhovina, Vjesnik Arheolokog muzeja
Zagreb 3, XII/XIII, Zagreb 1980.
VI. 5 eljezno doba
B. ovi, Kneevski grobovi glasinakog podruja, Sahranjivanje kod Ilira, Beograd 1979. (vidi u ovoj publikaciji i radove ovih autora: B. Jovonovi, O. ii, M. Kosori, D. Garaanin, Z. Letica).
M. ukni / B. Jovanovi, Ilirska kneevska nekropola u Atenici, aak 1966.
M. Filipovi, Maijsko razbijanje sudova, Nauni zbornik Matice srpske, 1, Novi Sad 1950.
M. Garaanin, Znaenje funeralnih maski u bogatim kneevskim grobovima Makedonije, Zbornik Mate Suia.
A. Jovanovi, Alternacija pokojnik-sud u sepulkralnom kultu provincije Dalmacije, Godinjak Centra za
balkanoloka ispitivanja ANUBiH, XXIX/27, Sarajevo 1991.
T. Knez, Denkmller der Situlenkunst in Slowenien, Fundkatalog und Bibliographie, Arheoloki vestnik 34,
Ljubljana 1983. (1984).
W. Lucke / O. H. Frey, Die Situla in Providence (Rhode Island), Berlin 1962.
V. Lahtov, Problem trebenike kulture, Ohrid 1965.
. Mano-Zisi / Lj. Popovi, Novi Pazar, Iliro-grki nalaz, Beograd 1969.
Z. Mari, Donja Dolina, GZM, n. s. XIX, 1964.
A. Palavestra, Kneevski grobovi starijeg gvozdenog doba na centralnom Balkanu, Beograd 1984.
PJZ V eljezno doba (radovi: S. Gabrovec, K. Vinski-Gasparini, B. ovi, . Batovi, R. Vasi, R. Drechsler-Bii).
B. Raunig, Japodski kameni sepulkralni spomenici, Starinar, nNs. XXIII, Beograd 1972.
. Truhelka, Sojenica u Donjoj Dolini, GZM XIV, XV, XVII, 1902, 1903, 1904.
M. Zotovi, Arheoloki i etniki problemi bronzanog i gvozdenog doba zapadne Srbije, Beograd 1985.

110

REGISTAR NALAZITA, KULTURA, KULTURNIH I ETNIKIH GRUPA

Ajman u Maloj Vrbici 71

Anzabegovo 71, 73
Araanska humka u Mokrinu 75, 77, 89, 98, 103
Arareva gomila u Kusaama 91, 99, 103
Arnautovii kod Visokog 57
Atenica kod aka 91, 92, 93, 94, 106
Autarijati 39, 41, 83, 87, 90, 92, 95

Dalmatska grupa 35
Danilo kod ibenika 63, 72, 103
Danilska kultura 13, 19, 64, 72
Daorsi 46, 47
Debelo brdo kod Sarajeva 30
Delminium 45-46
Demir Kapija 21
Desitijati 36, 38, 39
Dobovsko-ruka grupa 79
Dobromirska tumba 53
Dokanova glavica na Kuprekom polju 80, 81
Dolenjska grupa 83-86
Donja Branjevina 18, 51, 52
Grupa Donja Brnjica Straava 79
Donja Dolina kod Bosanske Gradike 35, 86, 88, 89, 102
Dubovac 31
Dubovako-utobrdska kultura 31, 33-35, 79
Dupljaja kod Vrca 31-35, 40, 99, 102, 103

B
Badanj kod Stoca 13-15, 102
Badenska kultura 20, 28, 30, 74, 75, 77
Baderna 70
Batajnica 34, 75, 77
Batka kod Sente 74, 77
Grupa Beloti-Bela Crkva 79,
Betalov spodmol 11, 102
Bezdanjaa kod Vrhovina 13, 82, 99, 102, 104
Beriljevo kod Gazimestana 55
Bogojevo Zgrenci 74
Boto 71-72
Brezje na Glasincu 35, 39, 91
Bribir 18, 19, 102
Butmir 27, 57-61, 102, 103
Butmirska kultura 13, 26, 55, 57, 58, 60, 61, 72, 115

C
Cakran 63, 64, 103
Cardium-impresso kultura 64
Cetinska kultura 35, 79
Cotofeni kultura 20
Crnokalaka bara 54, 102
Crvena Stijena 63, 103, 115

itluci na Glasincu 41, 91

oka 74
urug 21, 22, 102

upine 43, 102

ala 77

E
Enhelejci 23, 97

F
Fafos kod Kosovske Mitrovice 65, 71

G
Gigia peina u Resanovcima 12
Gladnice 51
Glasinac 36, 38-40, 94, 102
Glasinaka kultura 39, 40, 79, 83, 90, 91
Glasinac-Mati kultura 39
Glavica u Reizoviima 43, 102
Gomolava kod Hrtkovaca 28, 55, 71, 86, 88
Gostilj 21, 22, 102
Gorica kod Ljubukog 21
Govrljevo 51, 53, 102
Grad u Vrpolju kod Posuja 44
Gradac u Kusaama 91
111

Gradac kod Leskovca 54, 102

Gradac kod Posuja 21
Gradac na Vuedolu 28, 74
Gradac kod Zlokuana 66
Gradina na Oaniima kod Stoca (Daorson) 46, 47, 102
Gradina kod Crvenice u Duvanjskom polju 46
Grgur tumba u Bitolju 53, 102
Grivac 51

H
Hajduka vodenica 15
Humka u Vojki 75
Hunjakova peina u Krapini 69, 70
Hvarska kultura 13, 19, 27, 60, 65, 71, 103
Hvarsko-lisiika kultura 19

I
Ilijak 39, 40, 89, 90
Iliri 17, 22, 23, 47, 89, 115

J
Jablanica kod Aranelovca 54, 102
Japodi 83, 85
Japodska grupa 35, 83

K
Kaanj kod Bilee 21
Kakanj 26, 27, 57, 61, 63, 64, 72, 74, 103, 115,
Kakanjska kultura 57, 58, 64
Kaldrma kod Prilepa 21
Karamani 53
Klievac kod Poarevca 31, 102
Kompolje 36
Kostolaka kultura 20, 74, 75, 77
Kozluk 71
Krajinovii kod Priboja 86-88
Kraljevine kod Novog ehera 57
Krivae 19, 102
Kusae 41, 91

L
Labeati 22
Lasinjska kultura 20, 74
Leite u Likom Vrepcu 79
Lepenski Vir kod Donjeg Milanovca 11, 15-18, 50, 71, 72, 102
Kultura Lepenskog Vira 15-16
Lib na Duvanjskom polju 45-46
Liburni 83
Liburnska grupa 35, 83
Lipci 13
Lisiii kod Konjica 18-20, 26, 27, 43, 60, 72, 102, 115
LJ
Ljubljansko Barje 28, 60
Ljubljanska kultura 35, 75, 79
112

M
Madari 51-53
Magdalenska gora 83
Mahrevii 21, 87
Mala Gruda kod Tivta 75-77, 98, 103
Mandina gradina u Duvanjskom polju 45, 46, 102
Markova spilja na otoku Hvaru 63, 103
Grupa Martijanec-Kaptol 83
Medvednjak kod Smederevske Palanke 54, 55, 102
Mokrika Jama 11, 102
Monotor 51
Moriko-mokrinjska grupa 79
Mornova zjalka 11, 12, 102
Mramorac kod Smedereva 20, 21, 95, 102

N
Nebo kod Travnika 57-59, 102, 115
Nosa kod Subotice 74
Notranjska grupa 83, 84
Novi Pazar 35, 94-96

O
Obre I kod Kaknja 57, 72, 73, 115
Obre II kod Kaknja 26, 27, 57, 72, 102, 115
Obre-Batine 71
Okolite kod Visokog 57, 61, 71, 102
Oporovina 70
Orlac kod Mostara 43-45, 102
Oserijati 89
Osovo kod Rogatice 91

P
Padina na erdapu 15, 71, 74, 75, 77
Parainska grupa 79
Pavlovac 51, 54, 55, 102
Pe 21
Peka Banja 92, 95
Peonci 38
Pilatovii kod Poege 86, 91, 92, 94, 99, 103
Planje 39
Plonik kod Prokuplja 54, 102
Podzemelj 83
Porodin 53, 54, 102
Potoka zjalka na Olevi 11, 12
Pod kod Bugojna 36, 37, 102
Predionica kod Pritine 18, 19, 55, 65, 102, 103
Pustopolje kod Kupresa 79-81

R
Ravni Lug 86, 88
Renia gradina na Bukom blatu 46, 47, 102
Ribi kod Bihaa 85

S
Sarva 28
Silajet kod Dvorova 75

Smili kod Zadra 63, 71, 72, 73, 103

Srednjebosanska grupa 83
Srpski Krstur 77
Stapari kod Uica 54, 102
Starevo kod Paneva 51
Starevo-Krs kultura 18
Starevaka kultura 13, 28, 51, 54, 57, 64, 71, 72
Starevako-impresso kultura 57, 64, 72
Stina 83
Studenci kod Ljubukog 44, 102
Svetolucijska grupa 83, 84

andalja II kod Pule 70

T
Taline 35
Tei 71
Tiszapolgr-Bodrogkeresztr grupa 74
Tikovac 35
Trebenite kod Ohrida 21, 35, 55, 92, 95, 97, 98
Trn 53
Trnjaci 86, 92

U
Uljma 77

V
Vae 84
Vala kod Kosovske Mitrovice 54, 65, 66, 102, 103
Varvara 30
Velika gomila u Trusini kod Nevesinja 44

Velika gruda kod Tivta 75-76, 103

Velika humka u Batajnici 34, 75, 77
Veluina 53m 102
Kulturna grupa Veluina-Porodin 53
Veternica iznad Gornjeg Stenjevca 11m 70m 102
Vina 50, 54-57, 60, 71, 90, 102, 103
Vinanska kultura 13, 18, 50, 51, 54-57, 64-67, 71, 74, 103
Vindija kod Varadina 70
Vinkovci 71
Vinkovaka kultura 79
Vir kod Posuja 21
Visoji kod Beranaca 86-89
Viesava kod Bajine Bate 71-72
Vlajkovac kod Vrca 77
Vlasac 15, 72
Vrlazje 35, 39
Vojlovica kod Paneva 77
Vruica kod Teslia 21
Vuedol 13, 28-30, 74, 75, 77, 89, 99, 102, 103
Vuedolska kultura 20, 28, 30, 31, 33-35, 39, 74, 75
Vukovar 13, 21, 28, 29, 71, 75

Z
Zecovi kod Prijedora 28, 115
Zelenikovo 51, 102
Zelena peina 63, 103, 115
Zok 28

itkovac 65, 103

ivanovia Dolja kod Zrenjanina 71
uto Brdo kod Golubca 31

113

BILJEKA O AUTORU
Alojz Benac je roen 1914. u Plehanu kod Dervente. Po zavretku gimnazijskog kolovanja u Vinkovcima, Derventi, Visokom i Zagrebu, studirao je klasinu filologiju,
arheologiju i historiju starog vijeka na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je i
diplomirao 1937. godine. Doktorsku disertaciju pod naslovom Prehistorijsko naselje
Nebo i problem butmirske kulture je odbranio 1951. godine na Filozofskom fakultetu
u Ljubljani.
Po zavretku studija Alojz Benac je djelovao kao profesor gimnazije u Vranju i
Mostaru. Po zavretku Drugog svjetskog rata krae vrijeme radio je u Ministarstvu
prosvjete NR Bosne i Hercegovine, a 1947. godine preao je u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu, gdje ostaje do 1967. proavi sva zvanja od kustosa do
naunog savjetnika. U Zemaljskom muzeju, Alojz Benac je najprije s uspjehom vodio Odsjek za praistoriju i arheoloko odjeljenje, organizujui istraivanja, usmjeravajui nauno i muzeoloko djelovanje, okupljajui i podiui
kadrove, a od 1957. do 1967. godine stajao je na elu ove ugledne ustanove.
Jo 1954. godine Alojz Benac biran je za profesora arheologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a od 1967.
do 1978. godine radio je kao redovni profesor na predmetima Istorija starog vijeka i Arheologija na istom fakultetu.
Kao gostujui profesor predavao je na univerzitetima u Zadru i Mnsteru.
Dopisni lan Naunog drutva Bosne i Hercegovine postao je 1961. godine, a redovni lan Akademije nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine 1967. godine. U Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine od 1969. do
1977. godine bio je generalni sekretar, a od 1977. do 1981. godine njen predsjednik. Osniva je Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH i njegov direktor sve do 1989. godine.
Akademik Alojz Benac se bavio preteno prouavanjem neolitskog i eneolitskog doba u BiH i zapadnom Balkanu, a pored toga radio je i na sistematskom izuavanju srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika steaka u
Jugoslaviji. U posljednjem periodu njegova ivota glavno teite naunog rada bilo je na istraivanju etnogeneze
te materijalne i duhovne kulture Ilira. U vezi sa svojom djelatnou izvrio je veliki broj arheolokih iskopavanja
(Hrustovaa, Nebo, Lisiii, Crvena Stijena, Zelena Peina, Kakanj, Zecovi, Pivnica, Obre i dr.) i napisao odgovarajue studije o tim nalazitima i problemima vezanim uz njihovo istraivanje. Sintetike poglede na neolit i eneolit
BiH i sjeverozapadnog Balkana dao je u djelima: Studien zur Stein-und Kupferzeit im nordwestlichen Balkan, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do turske vladavine, te Obre I i Obre II. U tim djelima je
obradio sve razvojne etape navedenih perioda u BiH, njihov odnos prema jadranskoj zoni i centralnom Balkanu
i odreene probleme vezane za ire podruje jugoistone Evrope i Mediterana. Nekoliko godina akademik Alojz
Benac se intenzivno bavio izuavanjem steaka i u tom okviru pokrenuo seriju Srednjevjekovni nadgrobni spomenici. U toj seriji objavio je i prve tri monografije: Radimlja, Olovo i iroki Brijeg. Serija sadri 15 svezaka i slui kao
osnova za izuavanje steaka.
U okviru Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH sproveo je istraivanja koja se odnose na materijalnu i
duhovnu kulturu Ilira (bibliografije, grobni nalazi, naselja, onomastika i dr.) te na paleoetnologiju, paleolingvistiku
i sl. Zajedno sa saradnicima organizovao je vie meunarodnih simpozija iz ilirske problematike i razne druge skupove. Posebno je bio angaovan u organizaciji i realizaciji izrade monumentalnog djela Praistorija jugoslavenskih
zemalja u pet tomova, u kojoj je uestvovao kao urednik i autor. Bio je dugogodinji urednik Glasnika Zemaljskog
muzeja u Sarajevu, urednik Godinjaka Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH i lan redakcije mnogih asopisa i izdanja.
115

Bio je lan Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Srpske akademije nauka i umetnosti, Slovenske
akademije znanosti in umetnosti, Vojvoanske akademije nauka i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Bio
je i lan Njemakog arheolokog instituta u Berlinu, Italijanskog arheolokog instituta u Firenci i Austrijskog arheolokog instituta u Beu. Osim toga obavljao je mnogobrojne dunosti u naunim i strunim asocijacijama, drutvenim i dravnim tijelima i organima. Bio je predsjednik Koordinacionog odbora arheologa Jugoslavije, predsjednik Arheolokog drutva Jugoslavije, predsjednik Muzejskog drutva Bosne i Hercegovine, poslanik i predsjednik
Odbora za kulturu u Skuptini Bosne i Hercegovine. Bio je i dugogodinji lan najvieg tijela Meunarodne naune
korporacije za praistoriju i protoistoriju (LUnion internationale des sciences prehistoriques et protohistoriques) te
lan Glavne redakcije Enciklopedije Jugoslavije i njen glavni urednik za Bosnu i Hercegovinu. Za svoj rad i nauna
dostignua odlikovan je Ordenom rada III reda, Ordenom rada sa crvenom zastavom, Ordenom zasluga za narod
sa zlatnom zvijezdom, Ordenom Republike sa zlatnom zvezdom, Ordenom Al Merito della Republica Italiana.
Dobitnik je i Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH, Nagrade ZAVNOBiH-a i nagrade AVNOJ-a.
Akademik Alojz Benac preminuo je u Sarajevu 6. marta 1992. godine.

116

Naslovna strana
Devad Hozo
Ilustracija na naslovnoj strani
Bronzana ploica (aplikacija) iz groba 126 nekropole u Gostilju kod Skadarskog jezera
Struna priprema i obrada knjige
Melisa Fori
Lektura i korektura
Zenaida Karavdi
Prevod na engleski jezik
Melisa Fori
DTP
Narcis Pozderac
Tira
300
tampa
Dobra knjiga d.o.o., Sarajevo

CIP Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine
903'1:2](497)
BENAC, Alojz
Religijske predstave prastanovnika
junoslavenskih zemalja / Alojz Benac ; urednik
Blagoje Govedarica. - Sarajevo : Akademija nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine = Academy of
Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina, 2012.
- 117 str. : ilustr. ; 25 cm. - (Djela ; knj.
84. Centar za balkanoloka ispitivanja ; knj.
10)
Na spor. nasl. str.: Religious presentations of
the South-Slavic countries pre-population. Biljeka o autoru: str. 115-116. - Bibliografija:
str. 107-110.
ISBN 978-9958-501-84-5
COBISS.BH-ID 20219654