Fenomen Krstjani PDF

FENOMEN KRSTJANI U
SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
I HUMU
ZBORNIK RADOVA
Izdavai/Nakladnici:
Institut za istoriju u Sarajevu, Alipaina 9, Sarajevo
Za izdavaa Husnija Kamberovi
Hrvatski institut za povijest, Opatika 10, Zagreb
Za nakladnika Milan Kruhek
Glavni i odgovorni urednik:
Franjo anjek
CIP -Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
27 : 94 (497.6) (063) (082)

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i
Humu : zbornik radova. Sarajevo : Institut za
istoriju : Zagreb : Hrvatski institut za povijest,
2005. 686 str. : faks. ; 24 cm
Bibliografske i druge biljeke uz tekst
ISBN 9985 9642 5 2
COBISS.BH ID 14334982
FENOMEN KRSTJANI U
SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI
I HUMU
ZBORNIK RADOVA
Institut za istoriju u Sarajevu
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Sarajevo - Zagreb, 2005.
SADRAJ
PREDGOVOR ................................................................................... 9
Mladen Ani: BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUENJE U

PRVOJ POLOVICI 13. STOLJEA .............................................. 11
Lujo Margeti: NEKA PITANJA ABJURACIJE IZ 1203. GODINE......27
:
............................................ 105
Milko Brkovi: BOSANSKO-HUMSKI KRANI U KRIITU
PAPINSKE I UGARSKE POLITIKE PREMA BOSNI
I HUMU ................................................................................ 129
Salih Jalimam: BOSANSKI KRSTJANI U DRUTVENOM I
POLITIKOM IVOTU SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
I HUMA ................................................................................ 179
Dubravko Lovrenovi: KRIST I DONATOR: KOTROMANII IZMEU
VJERE RIMSKE I VJERE BOSANSKE I. (Konfesionalne
posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola) ........................ 193
Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu
Sadraj
Ivica Pulji: CRKVENE PRILIKE U ZEMLJAMA HERCEGA
STJEPANA VUKIA KOSAE ............................................... 239
Tomo Vuki: PAPA PIO II. I KRALJ STJEPAN TOMA ..................... 269
Tomislav Zdenko Tenek: KRSTJANI I TRGOVINA ROBLJEM NA
SREDOZEMLJU IZMEU 13. I 15. STOLJEA .................... 309
Zlatko Matijevi: NEKOLIKO PRIMJERA NACIONALNOG I
POLITIKOGA POSVAJANJA CRKVE BOSANSKE U
SRPSKO/SRBIJANSKOJ I MUSLIMANSKO/BONJAKOJ
HISTORIOGRAFIJI I PUBLICISTICI XIX. I XX.
STOLJEA OD PETRANOVIA DO INTERNETA .......... 335
Ante kegro: BILINO POLJE PRIMJER JEDNE HISTORIOGRAFSKE
KONTROVERZE ........................................................................ 351
Jadranka Nerali SREDNJOVJEKOVNA BOSNA U DIPLOMATIKIM
SPISIMA RIMSKE KURIJE .............................................................. 371
Ante Birin: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U PRAVOSLAVNIM
GRKIM I SLAVENSKIM VRELIMA ..................................... 387
Nenad Moaanin: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U TURSKIM
VRELIMA NAPOMENE ......................................................... 407
Elma Haimbegovi: PRVI POMEN KRSTJANA U
SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI ANALIZA IZVORA
S KRAJA XII I POETKA XIII STOLJEA ........................... 413
Franjo anjek: PAPA INOCENT III. (1198.-1216.)
I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI......................................... 425
Andrija uljak: BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI I PRIJENOS
REZIDENCIJE BOSANSKIH BISKUPA U AKOVO ........... 441
Sadraj
Marco Rainini: PREDICATORES, INQUISITORES, OLIM
HERETICI: IL CONFRONTO TRA FRATI PREDICATORI
E CATARI IN ITALIA SETTENTRIONALE DALLE
ORIGINI AL 1254 ....................................................................... 455
Slavko Slikovi: DOMINIKANCI I BOSANSKO-HUMSKI
KRSTJANI .................................................................................... 479
Andrija Zirdum: FRANJEVCI I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI .. 499
Anica Nazor: RUKOPISI CRKVE BOSANSKE ..................................... 539
Marko Josipovi: LITERARNA OSTAVTINA KRSTJANA
BOSANSKE CRKVE I DUALISTIKI SVJETONAZOR ...... 563
Mato Zovki: UPORABA SVETOGA PISMA MEU BOSANSKIM
KRSTJANIMA ............................................................................. 587
Alojz Jembrih: BOSANSKOHUMSKI KRSTJANI U
KORESPONDENCIJI DRAGUTINA PROHASKE I
VATROSLAVA JAGIA 1909. 1910. ..................................... 611
Zdravka Jelaska Marijan: RECEPCIJA BOSANSKO-HUMSKIH
KRSTJANA U HRVATSKIM UDBENICIMA
POVIJESTI ................................................................................... 629
Margareta Matijevi: RECEPCIJA KRSTJANA U UDBENICIMA
SR BOSNE I HERCEGOVINE I SFRJ ..................................... 669
AUTORI PRILOGA ................................................................................ 685
PREDGOVOR
U okviru znanstvene suradnje Instituta za istoriju u Sarajevu i Hrvatskoga instituta za povijest iz Zagreba, tokom 2003. organizirana su dva meunarodna skupa. Najprije je u Sarajevu, 30. aprila/travnja organiziran kolokvij o
temi Bilinopoljska abjuracija 1203. (saopenja sa toga skupa tampana su u Prilozima Instituta za istoriju u Sarajevu br. 32), a potom je u Zagrebu 23. i 24.
listopada/oktobra 2003. organiziran skup pod naslovom Fenomen krstjani u
srednjovjekovnoj Bosni i Humu, ije rezultate objavljujemo u ovom zborniku.
Skup koji je odran u Zagrebu obuhvatio je razliite aspekte djelovanja Crkve
bosanske religiozni, drutveno-politiki, intelektualni i kulturni ivot njezinih krstjana, koji su se suprotstavljali nepravdi, pohlepi i nasilju, ija djela i natpisi na stecima i danas zrae iskrenou, nesebinou i plemenitim arom.
Zbornik koga predajemo javnosti pokazuje kako je fenomen krstjani
aktualan i zagonetan i nakon osam stoljea od njihove abjuracije na Bilinu Polju (8. travnja/aprila 2003.). Tko su zapravo bosansko-humski krstjani? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najee nazivaju latinski
kontroverzisti i hrvatski izvori katolike provencijencije, ili bogumili, koji ne
tuju ikone i ne klanjaju se kriu, na to aludiraju istono-pravoslavni nomokanoni i sinodici? Naalost, povjesniari na spomenuto pitanje jo uvijek nisu
ponudili zadovoljavajui odgovor. I u ovome Zborniku odgovori koji se nude
su razliiti i odraavaju stavove pojedinih autora.
elimo da zbornik koji podastiremo znanstvenoj i iroj javnosti, osobito
potovateljima besmrtne Clio, bude poticaj novim istraivanjima koja e - ne
sumnjamo pridonijeti prijateljstvu i suradnji meu ljudima na koju nas upuuje povijest bosansko-humskih krstjana.
Urednitvo
Zagreb-Sarajevo, 8. travnja/aprila 2005.
Mladen Ani
BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUENJE

U PRVOJ POLOVICI 13. STOLJEA
U prvoj polovici 13. stoljea u Bosanskoj Banovini ukorjenjuje se dualistiki nauk to se tijekom 12. stoljea irio Europom. irenje toga nauka omoguili su popustljivost todobnih bosanskih banova, s jedne strane, i propust
papinske kurije da do kraja provede reformu crkvenih prilika u zemlji, s druge
strane. Naime, tolerantni odnos prema maloj skupini pridolica i odbijanje
bosanskih banova da dosljedno postupe po naputcima koji su dolazili iz Rima,
a kojima se zahtijevala otra akcija protiv nositelja takva nauka, omoguila je
djelovanje i brzo ukorjenjivanje sljedbe u lokalnoj drutvenoj zajednici. To je,
pak, brzo ukorjenjivanje bilo omogueno i zastarjelim obrascem crkvene organizacije, koju je papinstvo propustilo reorganizirati i uskladiti s onodobnim
potrebama.1 S druge strane, papinstvo je dualistiki nauk sljedbe oznailo
kao otvoreno krivovjerje koje ugroava ukupni poredak na zemlji. To je onda
podrazumijevalo pravo Bojega zastupnika na zemlji, rimskoga biskupa, da
poduzme sve da bi se takav iskrivljeni nauk sasjekao u korijenu. Iz takva je
misaonog konteksta proizlazila i dunost nositelja svjetovne moi da se odazovu pozivu rimskoga biskupa, pa su slini papinski zahtjevi, iz razliitih pobuda postavljani svjetovnim vlastima u raznim dijelovima Europe potkraj 12.
1
Usp. jo uvijek vrijednu rekonstrukciju koju predouje F. ANJEK, Bosansko-humski (hercegovaki) krstjani i katarsko dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., 31.-73., te
detaljnu ralambu okolnosti u kojima se poetkom 13. stoljea novi nauk ukorijenio u Bosni
prema M. ANI, Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom kontekstu, Prilozi
Instituta za istoriju u Sarajevu, 33./2003.
11
Mladen Ani
stoljea i u 13. stoljeu, uglavnom nailazili na pozitivan odgovor, iako uvijek
nije bio propraen entuzijazmom i stvarnim djelovanjem.2 U ovoj u prigodi
pokuati naznaiti mjesto i ulogu bosanskih banova u sklopu onoga to bi se
moglo, modernim rijeima, nazvati todobni svjetski politiki poredak, da bi
se lake moglo razumjeti zato su i kako razliiti politiki imbenici djelovali
tako da je to djelovanje pristaama dualistikoga nauka stvorilo uvjete za institucionaliziranje i dugotrajno djelovanje njihove sljedbe.
Oblik i ureenje onoga to sam oznaio kao svjetski politiki poredak
prve polovice 13. stoljea izgledali su bitno drukije gledani iz razliitih suvremenih kutova, primjerice iz Konstantinopolisa, Nikeje, Rima ili Pariza. No,
motrina toka modernoga povjesniara s poetka 21. stoljea ipak omoguuje
drukiji, svojevrsni panoramski pogled koji pri tomu uvaava, s jedne strane,
ideje kakve su vladale u ono doba, ali, s druge strane, i realne odnose moi
u onodobnome prostoru i vremenu.3 Isputajui razglabanje odnosa izmeu
razliitih imbenika europskoga dijela svjetskoga poretka, dvaju carstava i
papinstva, koji su s manje ili vie uspjeha do kraja 12. stoljea prisvajali prerogative univerzalne vlasti u zamiljenom sustavu svjetskog politikog poretka, pogled u odmah usmjeriti na podruje i vrijeme koje nas ovdje izravno
zanima. Temeljno obiljeje prilika na podruju koje se danas naziva srednjoistonom, odnosno jugoistonom Europom,4 potkraj 12. stoljea i na poetku
Najbolji uvid, s podrobnom bibliografijom, u povijest i znaenje pojave katarske (patarenske) sljedbe prua M. LAMBERT, The Cathars, Oxford, 1998, a za razumijevanje okolnosti
u kojima je slijedila reakcija pape Inocenta III. od krucijalne vanosti zbirka pojedinanih
rasprava O. Hagenedera tiskana kao O. HAGENDER, Il sole e la luna. Papato, impero e regni
nella teoria e nella prassi die secoli XII e XIII, Milano, 2000.
3
Za primjere usp. G. OSTROGORSKI, Vizantijski car i svetski hijerarhijski poredak

(izv. The Byzantine Emperor and Hierarchical World Order, The Slavonic and East European Review, XXXV./84./1956.), u: ISTI, O verovanjima i shvaanjima Vizantinaca: Sabrana dela Georgija Ostrogorskog. 2., Beograd, 1970.; J. P. CANNING, Introduction: politics,
institutions and ideas, u: J. H. BURNS (ur.), The Cambridge Histroy of Medieval Political
Thought c. 350 c. 1450, Cambridge, 1988.
4
Za ove pojmove, ali i politiku pozadinu njihove uporabe, usp. J. SZCS, Oris triju
povijesnih regija Evrope (izv. Vzlat Eurpa hrom trtneti rgijrl, 1983), u: I. BIB
- T. HUSZR - J. SZCS, Regije evropske povijesti, Zagreb, 1995., te M. TODOROVA,
Imaginarni Balkan (izv. Imagining the Balkans, 1997), Beograd, 1999.
12
Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea

13. stoljea bilo je uruavanje i transformacija politikoga poretka koji su za
sobom ostavili veliki carevi druge polovice 12. stoljea, Fridrik I. Barbarosa
i Emanuel Komnen te papa Aleksandar III. Politiki vakuum nastao slabljenjem moi velikih carstva uvelike uspijeva iskoristiti ugarsko-hrvatski kralj
Bela III., stvarajui temelje snanoga kraljevstva koje e u nekoliko iduih
stoljea uspjeti ostvariti ono to jedan moderni povjesniar naziva balkanskom hegemonijom.5 Na tome je podruju, naime, povijesno gibanje do poetka 13. stoljea koaguliralo sustav politikih tvorbi utemeljenih na nizu ne
uvijek precizno rabljenih pojmova kakvi su zemlja (terra), kneevstvo-dukat (ducatus), kraljevina (regnum), kojima je opisivana politika stvarnost
tvorbi s razliitim razinama integracije. Sa sreditima, pak, politike moi
s univerzalnim pretenzijama te su tvorbe bile povezane u sustav neobine
srednjovjekovne hijerarhije suvereniteta, u kojemu su upravo ta sredita prisvajala ultimativni autoritet legitimiranja vladara pojedine tvorbe.6
Panoramski pogled na tu stvarnost kako je izgledala sredinom 12. stoljea, to u ovoj prigodi moe biti posebno interesantno, ostavio je u svome
ivotopisu cara Fridrika I. Barbarose uveni njemaki kroniar Otto Freisinki. Otto je, naime, u sklopu odlaska u II. kriarski rat proputovao 1146.
godine kroz Ugarsku te tom prigodom prikupio i osobito vanih i zanimljivih
informacija koje je kasnije rabio piui Fridrikov ivotopis. Opisujui tako
izgled ali i zemljopisni poloaj Ugarske, pri emu se oigledno oslanjao i na
starije tekstove, pa moda ak i na neku vrst zemljovida, on navodi da su
njezine granice oznaene ne planinama ili umama, nego velikim rijekama,
te ih onda ovako ocrtava: S istoka, gdje Dunav prima poznatu rijeku Savu,
5
Pojam je u uporabu uveo G. STADTMLER, Ungarns Balkan-politik im zwlften

und dreizehnten jahrhundert, u: J. G. FARKAS (ur.), berliferung und Auftrag. Festschrift
fr Michael de Ferdinandy, Wiesbaden, 1972. Za uruavanje poretka koji su meusobnim
natjecanjem uspostavili Fridrik I. Barbarosa i Emanuel Komnen usp. D. OBOLENSKY,
Vizantijski komonvelt (izv. The Byzantine Commonwealth, 1971.), Beograd, 1991., 283. i d.;
M. ANGOLD, The Byzantine Empire 1025-1204. A Political History, London and New
York, 1997., 241. i d.; F. MAKK, The rpds and the Comneni. Political Relations between
Hungary and Byzantium in the 12th Century, Budapest, 1989., 63. i d.; P. STEPHENSON,
Byzantiums Balkan Frontier (A Political Study of the Northern Balkans, 900-1204), Cambridge, 2000., 211. i d.
6
Ocrtani se model oslanja na opis odnosa talijanskih gradova s carskom i papinskom vlau
u 12. stoljeu kako ga predouje CANNING, Introduction , 351.
13
Mladen Ani
granii (Ugarska) s Bugarskom, sa zapada s Moravskom i Istonom markom
Teutonije, s juga s Hrvatskom (i) Dalmacijom, Istrom ili Karantanijom, sa
sjevera s ekom, Poljskom i Rusijom, izmeu juga i istoka s Ramom, izmeu
sjevera i istoka s Peenezima i Kumanima (Falonima).7 Ottov opis, na koji
se naa historiograja nije dosad obazirala, poiva na osobnom poznavanju i
informacijama prikupljenim tijekom putovanja. On prikazuje svijet politikih
tvorbi koje je njemaki biskup i kroniar drao barbarskim i u krajnjoj liniji
podinjenim carskoj vlasti (Bugarska, Hrvatska i Dalmacija, eka, Poljska,
Rusija, Rama), na koje se nastavljalo podruje jo uvijek poludivljih hordi
(Peenezi i Kumani), a sve u opreci prema njegovu svijetu, svijetu civiliziranoga Carstva, koje je poinjalo s Istrom ili Karantanijom, Moravskom i
Istonom markom.8 No, taj je opis za probleme o kojima se ovdje raspravlja
vaan i stoga jer uklanja svaku dvojbu glede vremena kad je u tekstualnu uporabu ulo jednaenje Bosne i Rame.9 Naime, u imenu Rama, koju u svome
opisu spominje Otto, oigledno se krije ona ista tvorba koju je desetak godina
prije toga kralj Bela II. podario svome sinu Ladislavu pod imenom Bosanski
Dukat. injenica, pak, da Otto, koji je stanovito vrijeme proboravio i na
dvoru kralja Gejze II. i tamo prikupio informacije o zemljama u susjedstvu
Ugarske, rabi ime Rama a ne Bosna, moe zrcaliti samo praksu kakva je
7
Prema izdanju G. WAITZ (pr.), Gesta Friderici. Ottonis et Rahewini Gesta Friderici I.
Imperatoris. Monumenta Germaniae Historica, Scriptores in usum scholarum, Hanover Leipzig, 1912., 49. (C. XXXII), izvorni tekst glasi: Habet terminosque non tam montium
vel silvarum quam cursu maximorum fluviorum septos. Attingitur ab oriente, ubi Sowa famosus
fluvius Danubio recipitur, Bulgaria, ab occidente Maravia et Orientali Teutonicorum marchia, ad
austrum Croatia, Dalmatia, Hystria vel Carinthia, ad septentrionem Boemia, Polunia, Rutenia,
inter austrum et orientem Rama, inter aquilonem et item orientem Pecenatorum et Falonum
(naglasio M. A.). Za komentar citiranoga stavka, ali i ostatka teksta koji se odnosi na
Ugarsku, vidi Z. J. KOSZTOLNYIK, From Coloman the Learned to Bla III (1095-1196).
Hungarian Domestic Policies and Their Impact upon Foreign Affairs, Boulder (Cl.), 1987., 126.
i d., gdje se s pravom istie da su Ottove projekcije u odnosu na stvarno stanje pomaknute
za otprilike 45.
8
Usp. J. SZCS, Theoretical Elements in Master Simon Kzas Gesta Hungarorum (Studia
Historica Academiae Scientiarum Hungaricae 96.), Budapest, 1975., 7. i d.
9
Stanje problema u literaturi prikazano je u M. ANI, Jesu li u 13. stoljeu voene kriarske vojne u Bosni, u: ISTI, Na rubu Zapada. Tri stoljea srednjovjekovne Bosne, Zagreb,
2001., 92.
14

vladala na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja.10 Ta je, praksa, meutim, gledana
naim dananjim oima bila prilino uidna, pa je ovdje dovoljno samo se
prisjetiti razliitih inaica naziva hrvatskoga hercega u ispravama 12. i 13.
stoljea dux Dalmatie et Croatie, dux tocius Sclavonie, dux Sclavonie koji za
modernog povjesniara imaju isto znaenje.11 S druge strane, valja ipak pretpostaviti da je suvremenicima vjerojatno bilo neto jasnije kada su se, zato i s
kakvim znaenjem u kombinaciji s razliitim titulama (dux, banus) za razliite
pojedince u opisu njihova podruja vladanja rabili zemljopisna imena Rama,
Bosna, ali i Machou (Mava). U svakom sluaju, rijetki dokumenti iz 12. stoljea i neto brojniji iz 13. stoljea pokazuju da su se ta tri zemljopisna imena u
odreenim situacijama mogla rabiti kao meusobno zamjenjivi sinonimi koji
su oznaavali podruje vladanja pojedinih pripadnika dinastije Arpadovia,
kao to su u drugim situacijama opisivali jasno odreene zemlje sa zasebnim
gospodarima i jasnijom ili manje jasnom tradicijom politike zasebnosti.12
Na dijelu, dakle, podruja koje je opisao Otto Friesinki, ugarsko-hrvatski
kraljevi u prvoj polovici 13. stoljea uspijevaju se nametnuti kao ultimativni
autoritet ve postojeega sustava hijerarhije suvereniteta, uspostavljajui novi
odnos prema gospodarima pojedinih zemalja. Vladari razliitih kneevina, banovina i malih kraljevina, izraslih iz zemalja obiljeenih slavenskim slojem ranoga srednjega vijeka, pod prijetnjom uporabe sile i pregovaranjem u sjeni uporabe sile, vezuju se do kraja 12. stoljea uz Belu III. a potom,
tijekom prve polovice 13. stoljea, i za njegove nasljednike Andriju II. i Belu
10
Rjeenje pitanja kronologije tekstualnog jednaenja Bosne i Rame nije i rjeenje problema
kako je i zato do toga jednaenja uope dolo. No, dokaz to ga prua Ottov tekst da se ve
u prvoj polovici 12. stoljea doista u tekstovima, ali i usmenoj komunikaciji na dvoru ugarsko-hrvatskih kraljeva, izjednaavalo Bosnu i Ramu uklanja razlog dvojbi i sumnji glede
uporabe te titule u suvremenim ispravama ugarsko-hrvatskih kraljeva, o emu sam raspravljao na drugome mjestu (vidi prethodnu biljeku). Valja, meutim, ovdje svakako upozoriti
na to da Ottov nain nabrajanja zemalja u jednom segmentu (Croatia, Dalmatia Rama)
uvelike podsjea na titule ugarsko-hrvatskih vladara iz isprava, to samo pojaava dojam da
u tome segmentu informacije doista potjeu s dvora.
11
O razliitim naslovima hrvatskoga hercega vidi I. BEUC, Povijest institucija dravne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb, 1985., 102.
12
O Bosanskom Dukatu usp. opirno razglabanje u ANI, Jesu li , 89.-93., no bez

oslonca na opis Otta Freisinkoga, koji otvara nove i vane vidike.
15
Mladen Ani
IV. vezama osobne ovisnosti, stvarajui sustav odnosa koji danas precizno opisuje moderni, a ipak pomalo arhaini pojam Archiregnum Hungaricum.13 U
takvoj zamiljenoj mentalnoj slici, koja je obiljeavala umove drutvene elite i bila podloga praktinoga djelovanja ljudi iz toga kruga, vrhovna je vlast
pripadala vladaru Ugarskoga Kraljevstava iz roda Arpadovih nasljednika.
No, to je kraljevstvo, a to, ini se, ne moe biti ponovljeno dovoljno puta, bilo
daleko od slike to je u modernome umu implicira taj pojam. Ono je, naime,
po svojim bitnim obiljejima bilo bitno drukije od modernih drava, kakve
poznaje europsko iskustvo 19. i 20. stoljea, to povjesniari nerijetko previaju i premalo uvaavaju.14
Za problem kojim se ovaj skup bavi od kljunoga je, dakle, znaenja
bila hijerarhijska politika piramida koja se na poetku 13. stoljea konano
uobliila oko ugarske vladajue dinastije Arpadovia. Postojanje toga politikoga sustava bilo je, meutim, posve bjelodano ve i nekim suvremenicima
na poetku toga istog 13. stoljea. Tako je, primjerice, piui 10. lipnja 1203.
iz Budima pismo papi Inocentu III. njegov legat Ivan de Casemaris izvijestio
da mu se kralj Emerik obvezao osigurati put bugarskim poklisarima tako da
oni nee pretrpjeti nikakve tete odlazei i vraajui se po cijelome Ugarskome Kraljevstvu i (zemljama) njegovih prijatelja i srodnika (in eundo et redeundo nullam per totum regnum Ungarie et amicitie ipsius et parentele lesionem
patientur).15 Upravo takva formulacija otkriva sustav odnosa kakav je postojao
13
Pojam je u literaturu uveo M. De Ferdinandy, ali parametre njegove uporabe i znaenja

realno je definirao S. DE VAJAY, Das Archiregnum Hungaricum und seine Wapensymbolik in der Ideenwelt des Mittelalters, u: FARKAS (ur.), eberliferung . Za detaljniju
razradu mehanizama praktinog djelovanja unutar tako postavljenih okvira usp. opirno M.
ANI, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u 14. stoljeu, Zadar-Mostar,
1997., te neto saetije u ISTI, Politika struktura kasnosrednjovjekovne Bosne, u: ISTI,
Na rubu Zapada , 12.-24.
14
Upozorenja izreena u P. ENGEL, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary, 895-1526, London New York, 2001., xi-xii, ne ine se dostatnim. Autorova usporedba
s Otomanskim carstvom ini se poneto promaenom s obzirom na injenicu da je to carstvo
pokazivalo znatno viu razinu centralizacije i integriranosti no Archiregnum Hungaricum, s
njegovim zasebnim zemljama, kneevinama i kraljevinama.
15
Pismo papinskoga legata, u kojem se nalazi i citirana formulacija, objavljeno je u T. SMIIKLAS, Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, III., Zagreb,
1905., 36. Za datum usp. ANI, Bilinopoljska abjuracija , bilj. 18.
16

tijekom prve polovice 13. stoljea na onom podruju koje su bugarski poklisari
morali prijei da bi iz svoje zemlje doli do Italije, odnosno Rima, kamo su
i trebali ii. No, izriaj je Ivana de Casemarisa bio toliko precizan da otkriva i narav odnosa unutar toga sustava, i to onako kako su narav tih odnosa
percipirali i shvaali suvremenici. Ugarski je, naime, kralj bio sredite kruga
koji je u jednu cjelinu povezivao skupinu njegovih bliskih i daljih srodnika i
onih koje je, s vie ili manje osnova, mogao nazvati prijateljima, a koji su, s
razliitim titulama, vladali i gospodarili zasebnim zemljama, ili u pojedinim
sluajevima naknadnom stvorenim i oblikovanim zasebnim podrujima (takav je, primjerice, bio sluaj s kraja 70-ih i prve polovice 80-ih godinama 13.
stoljea, kad je u rukama kraljice Elizabete, majke ugarsko-hrvatskoga kralja
Ladislava IV., bila objedinjena uprava i Hrvatskog Kraljevstva i Mavanskog/
Bosanskog Dukata, no to kao precedeus nije stvorilo nikakvo novo pravilo16). Te su zemlje, u situaciji s poetka 13. stoljea, koja nas ovdje zanima,
ukljuivale Hrvatsko Kraljevstvo (Dalmacia, Croacia Ottova teksta), kojim je
u trenutku kad Ivan de Casemaris pie pismo Inocentu III. vladao kraljev
brat Andrija kao herceg, potom Bosansku Banovinu kao dio dinastike apanae Bosanskog Dukata (Ottova Rama), kojom vlada ban Kulin, Humsku
Kneevinu, na elu koje se nalazi knez Petar, Srbiju ili Raku, koja e ubrzo
dobiti status kraljevine, a kojom u to doba vlada veliki upan Stevan Nemanja
te Dukljansko Kraljevstvo, koje e se ubrzo nai pod vlau srpskoga vladara i
postupno se utopiti u njegovoj kraljevini oblikovanoj nakon 1217. godine. Ve
iz ovoga sumarnoga pregleda jasno se dade razabrati da sustav nije bio okamenjena struktura, nego dinamian i promjenama podloan organizam, a sve
bi se naznaene politike tvorbe danas najlake opisalo pojmom ne-kraljevski
principat, koji je u historiograju uveo Karl Ferdinand Werner.17
Odnos koji je postojao u ovome krugu moe se, na teorijskoj razini, opisati
kao hijerarhijski odnos u kojemu je kraljevska vlast imala primat to je osiguravao stanovitu poslunost i kooperaciju svih srodnika i prijatelja. Taj je odnos
poivao na idejama koje se u historiograji vezuju uz pojam feudalizma, a
16
Za tu posebnu situaciju vidi ANI, Putanja klatna , 70.-71.
17
Za definiciju pojma i povijest nastanka tvorbi koje autor oznauje tim pojmom vidi K.F.
WERNER, Nascita della nobilt. Lo svilippo delle lite politiche in Europa (izv. Naissance de la
noblesse. Lessor des lites politiques en Europe, 1998), Torino, 2000., 130. i d.
17
Mladen Ani
potjeu zapravo iz specine politike kulture srednjovjekovnoga svijeta. Bile
s to reciprone veze osobne ovisnosti izgraene kroz praktino djelovanje,
kojemu je temeljni cilj bilo osigurati svojevrsni drutveni mir. Sustav je takvih
odnosa bio reguliran obiajima te se reproducirao, odnosno kroz to reproduciranje mijenjao, u ovisnosti o realnoj sposobnosti, snazi i djelovanju sudionika.18 Realnost, pak, tih odnosa utemeljenih na izloenim idejama pokuat
u ocrtati dvjema slikama, jednom koja potjee s poetka razdoblja koje nas
zanima, i drugom, s kraja toga istog razdoblja. Prva nas slika vodi u vrijeme
kada dolazak skupine pristaa heretikoga nauka na podruje pod vlau bosanskoga bana izaziva pozornost papinske kurije i pokretanje golemoga stroja
kojemu ona stoji na elu da bi se i ovdje, gotovo na granici orbis Christianum,
uguio taj najopasniji izazov etabliranoj Crkvi toga doba. Dolazak, meutim,
pristaa heretikoga nauka u Bosnu sinkron je s krupnim politikim gibanjima izazvanim injenicom da se na ugarsko-hrvatskome prijestolju tada nalazi
kralj Emerik, koji pokazuje znake izrazite nesposobnosti za obnaanje svoje
funkcije.19 S obzirom na to nije nikakvo udo to je nastojanje njegova oigledno sposobnijega brata, Andrije, da se doepa moi i eventualno kraljevskoga
naslova izazvalo krizu koja e potrajati praktino sve do Emerikove smrti.
Kriza e se oitovati neprekinutim lancem sukoba izmeu brae, ali i njihovih
saveznika, poevi od rubova Njemakoga Carstva pa sve do Bugarske. Iako
18
Teorijsko polazite takva prikaza predstavljaju tekstovi O. G. OEXLE, Peace Through Conspiracy (izv. Friede durch Verschwrung, 1996.), u: B. JUSSEN (ur.), Ordering
Medieval Society. Perspectives on Intellectual and Practical Modes of Shaping Social Relations,
Philadeplphia, 2001., 287. i d., te W. ULLMANN, Individuo e societ nel Medioevo (izv.
The Individual and Society in the Middle Ages, 1966), Roma - Bari 1983., 53. i d. Opravdane
rezerve prema uporabi pojma feudalizam u ovakvu kontekstu, i poziv da se on zamijeni
pojmom politike kulture srednjovjekovlja, iznosi S. REYNOLDS, Fiefs and Vassals, Oxford, 1994.
19
Detaljan, iako poneto zastario prikaz Emerikove kratkotrajne vladavine, na koji se ovdje
oslanjam nalazi se u F. II, Povijest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovia (1102-1301).
Prvi dio (1102-1205). Od Kolomana do Ladislava III, Zagreb, 1944., 157.-202. Uz to, dalje
se izlaganje oslanja i na injenice prikupljene u Z. J. KOSZTOLNYIK, Hungary in the
Thirteenth Century, Boulder (Cl.), 1996., 1.-60., te K. JIREEK, Istorija Srba I, Beograd,
1981., 147.-172, D. SREJOVI et al., Istorija srpskog naroda I, Beograd. 1981., 251.-272, ali
i na ukratko predoene ralambe pojedinih zbivanja u ANI, Bilinopoljska abjuracija
, 26.-28.
18

turi, podaci suvremenih vrela omoguuju da se nasluti jasna logika iza naoko
nerazumljivog i kaotinoga spleta sukoba na jednoj strani, naime, stoje herceg Andrija, grofovi Andechs-Meranski, bosanski ban Kulin i humski veliki
knez Petar, a na drugoj kralj Emerik i dukljanski kralj Vukan. Vukanov brat,
pak, srpski veliki upan Stevan Nemanji gubi u jednome trenutku vlast
u svojoj zemlji kao kolateralna rtva cijeloga sukoba, u koji se, po svemu
sudei, nije ni elio uplitati. Sukob se, pak, konstantno prelijeva iz jedne u
drugu zemlju, uz este kaznene ekspedicije koje gutaju resurse, ali glavnim
akterima nameu i trajne obveze alimentiranja odanosti velikaa i vojnika iz
njihove pratnje kroz stalne i sve vee nadarbine.20 Ta situacija, u kojoj darivanje postaje oblik vladanja, dovest e konano Andriju II., unato ostvarenome
uspjehu i prisvajanju kraljevske krune, do punoga drutvenog neravnovjesja i
onoga trenutka iz 1222. godine kad je morao pristati na diktat velikaa i profesionalnih ratnika uoblien u Zlatnu bulu.21
Iz neto kasnijega vremena, tonije iz 1268. godine, potjee niz dokumenata koji precizno pojmovima onoga doba ocrtavaju odnose kralja i njemu
podreenih vladara.22 To su dokumenti koji ocrtavaju zbivanja u kojima je
20
Usp. ENGEL, The Realm , 91 i d., gdje se raspravljaju nove uredbe (novae institutiones) uvedene odmah nakon Andrijina uspona na kraljevsko prijestolje, a kojima je kralj
podijelio goleme zemljine komplekse i posjede pojedincima (M. RADY, Nobility, Land
and Service in Medieval Hungary, London, 2000., 32.-33, upozorava da darivanja ipak nisu
poprimila onako radikalne razmjere kako se u literaturi znalo predstavljati). ini se da ni
Engel ni Rady u diskusiji o razlozima koji su stajali iza Andrijinih nadarbina ne uzimaju
u obzir politike prilike. Rije je, dakako, o sukobima o kojima je ovdje bilo govora, ali i
pohodima kraljevske vojske na Rusiju (izmeu 1205. i 1233. godine voeno ih je ukupno
14), kao i silnim pritiscima iz Rima da se i u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu uspostavi
papinski autoritet, odnosno profunkcionira papinska monarhijska vlast unutar Crkve kao
jedinstvene institucije (usp. o tomu ANI, Jesu li , 94.-5.). Upravo su takve prilike
prisilile kralja da kupuje lojalnost svojih velikaa, a u onodobnim se predodbama to kupovanje uobliavalo u ideju o kraljevoj dareljivosti, pa je u jednoj suvremenoj darovnici
ak i navedeno da je najbolja mjera vladareva darivanja neizmjernost (nadarbine) (optima
in principe donandi mensura immensitas iudicetur citirano prema ENGEL, The Realm ,
92. i 389. bilj. 2.)
21
O Zlatnoj buli vidi A. DABINOVI, Hrvatska dravna i pravna povijest, Zagreb,

1940., 191.-194., te ENGEL, The Realm , 93.-95.
22
Izvode iz dokumenata donosi, raspravljajui detaljno i o okolnostima njihova postanka,
19
Mladen Ani
tadanji srpski kralj Uro I. pokuao proiriti podruje samostalnoga politikoga djelovanja. To ga je u poetku dovelo u sukob s maavansko-bosanskim
hercegom Belom Rostislaviem, unukom kralja Bele IV., a kada se pokazalo
da on ne raspolae dostatnim snagama, u sukob se svojim snagama upleo i
ugarsko-hrvatski kralj. Uroevi su, dakle, postupci u jednoj kraljevskoj ispravi
opisani ovako: Uro, kralj Srbije, uzdignut oholou, ne samo to je otkazao poslunost naim ovlastima, ve je poveden neopreznom smjelou svojim
pljakanjem poharao i pogranine krajeve naega kraljevstva.23 Odgovor je
Bele IV. na takav postupak bio, sukladno rijeima istoga dokumenta, uguiti
prkos njegove oholosti (ad sedandam sue superbie contumaciam), to je prevedeno u jezik praktinoga djelovanja znailo poslati kraljevsku vojsku koja e
M. DINI, O ugarskom ropstvu kralja Uroa I, Istoriski asopis 1./1948. Iz pregleda starije
literature koji donosi Dini jasno se razabiru neobini naini na koje su srpski povjesniari
(prije svih bard srpske historiografije prve polovice 20. stoljea, S. Stanojevi) pokuavali
dezavuirati dokumente koji govore o zarobljavanju kralja Uroa I. To negiranje mogunosti
da jedan lan svetorodne loze Nemanjia bude ponien mrljom ropstva vrlo je znakovito
i svakako pobuuje interes u svjetlu povijesti ideja, ocrtavajui sloj mentaliteta koji se do
danas reproducira u nacionalnoj historiografiji, onoj koja je sva usmjerena svijetloj povijesti
svoga roda.
23
DINI, O ugarskom , 33., bilj. 11. (isprava od 2. travnja 1268.): Vros rex Servie in
superbiam elevatus se non solummodo a iurisdiccione nostra retraxisset, imo ausu ductus temerario
confinia regni nostri per suas depredationes devastasset. Izriaj o napadu na pogranine krajeve naega kraljevstva (confinia regni nostri) u drugoj kraljevskoj ispravi, onoj od 9. travnja
1269., posve je drukije formuliran zbog haranja mavanske zemlje poslali smo nau
vojsku u pomo naemu predragom unuku hercegu Beli protiv Uroa, kralja Srbije (propter
devastationem terre de Macho, in auxilium karissimi nepotis nostri Bele ducis, contra Wros, regem
Servie, nostrum exercitum destinassemus DINI, O ugarskom , 34.). Ove razlike potvruju zakljuak o fluidnoj praksi tretmana zasebnih zemalja pod upravom pripadnika
vladajue dinastije u pojedinim prigodama i kraljevskim dokumentima koji su u tim prigodama nastajali. Tu je praksu nemogue dovesti u svezu s bilo kakvim jasno uoblienim
pravilom, pa ostaje kao najvjerojatnija pretpostavka to da je ona ovisila o kontekstu, odnosno
o autoru isprave - inovniku kraljevske kancelarije. To iz dananje perspektive preciznoga
dravnog nazivlja moe izgledati neobino, no za krug ljudi 13. stoljea, o kojima je ovdje
rije, oigledno jednaenje pojmova pogranini krajevi (Ugarsko-Hrvatskog) Kraljevstva
i zemlja Mava (pod zasebnom upravom hercega iz kraljevskoga roda) nije predstavljalo
nikakav problem.
20

silom oruja uspostaviti prijanji odnos,24 odnos u kojemu je Uro bio duan
iskazati poslunost kraljevskim ovlastima Bele IV. Vojna je doista i uspjela,
pa je tom prigodom i srpski kralj bio zarobljen i doveden pred Belu IV., a kao
oiti ziki znak punoga uspjeha pred dvorom je ugarsko-hrvatskoga kralja
bio istaknut zarobljeni stijeg srpskoga kralja.25 Uzme li se u obzir da su u tome
trenutku na kraljevskome dvoru boravila brojna poslanstva, od onoga tatarskoga, preko grkog sve do poslanstva francuskoga kralja, ali i kraljeve keri, sve odreda herceice pridruenih zemalja,26 moe se razaznati simbolino
znaenje predstave trijumfa kraljevske vojske iskazane kroz ritual postavljanja
stijega poraene strane i poklona neposlunoga kralja. Predaleko bi nas odvelo
na ovome mjestu detaljnije raspredati znaenje rituala u komunikaciji unutar
kruga kralja i njegovih vazala, no ve i injenica da je dio toga rituala naao
put sve do teksta kraljevske isprave jasno pokazuje njegovo iznimno znaenje u oima suvremenika. Bilo kako bilo, nakon ritualnoga ina izvoenja
zarobljenika pred kralja, koje je trebalo uguiti prkos njegove oholosti i na
simbolian nain uspostaviti prijanji odnos poslunosti starijeg i mlaeg
partnera, te nakon gotovo sigurno isplate visokoga otkupa, srpski se kralj slobodno vratio u svoju zemlju i nastavio njome vladati. No, budui da je i nadalje nastavio stvarati neprilike, nakon nekoliko godina ipak je, uz pomo koja je
dola iz susjedstva, svrgnut s prijestolja, na koje se popeo njegov sin, Dragutin,
zet kralja Bele IV., spreman mnogo vie potivati zamiljeni poredak.27
Iz ovoga kratkog prikaza jasno se vidi da je u praktinome djelovanju
kraljevski poloaj u pregovaranju i pogaanju s pripadnicima kruga srodni-
24
U ispravi kraljice Elizabete od 7. rujna 1271. to se iskazuje izriajem contra regem Servie
fecisset exercitum DINI, O ugraskom , 32.
25
DINI, O ugarskom , 33. bilj. 11: in signum triumphi vexillum eiusdem Vros regis ante
aulam nostre maiestatis erectum exhibuit et ostendit, quo viso accrevit nobis nova materia gaudiorum, quia famam nostre victorie sine aliquo intervallo, ortus et occasus, aquilo percepit.
26
Isto: medio tempore nuncios, et specialiter Vybar filium Beubarth, Abachy et Thamasy nuncios
Tartharorum, diversorum regnorum recepissemus, Grecorum scilicet, Bulgarorum, Boemorum nec
non et nuncios regis Francie sollenes et honestos; eadem eciam hora domina Constancia ducissa Gallicie et Lodomerie, domina Kyngve ducissa Cracovie et Sandomerie, nec non et domina Jolen ducissa
de Calis, karissime filie nostre cum principibus earumdem ad visitandum nos convenissent.
27
O smjeni na srpskom kraljevskom prijestolju usp. SREJOVI et al., Istorija , 356.
21
Mladen Ani
ka i prijatelja, gospodara u ne-kraljevskim principatima, imao stanovitu
prednost, ali ne i apsolutnu mo. Tu je realnu mo kralj mogao ali i morao
iskoristiti ako je elio dokazati svoj stvarni autoritet, koji je, dakle, u punoj
mjeri ovisio o njegovim osobnim sposobnostima. S druge strane, u odnosu na
vanjski svijet, prije svega na ona sredita moi koja su prisvajala univerzalne
prerogative (carstvo i papinstvo), ali i u odnosu prema drugima sebi ravnima
(susjedna kraljevstva), kralj je nastupao kao zastupnik i zatitnik, ali i kao
osoba odgovorna za ponaanje pripadnika svoga kruga srodnika i prijatelja.
Samo uz tako postavljeni model odnosa moe se razumjeti zato je od poetka
13. stoljea papinstvo uporno nastojalo upravo ugarsko-hrvatskog kralja staviti u poloaj osobe odgovorne za pojavu hereze u Bosni i dune poduzeti mjere
da se irenju heretikoga nauka stane na kraj.28 No, upravo predoeni model
odnosa, u kojemu je kralj istodobno i odgovoran za postupke sebi podreenih
vladara, ali i njihov zatitnik, otkriva zato su i Emerik i Andrija II. i Bela IV,
ovaj trei dodue ponajmanje, oklijevali postupiti po naputku dobivenom iz
Rima. Prisiljavati svoga tienika na korake i mjere u interesu vanjskoga autoriteta, pa makar on bio i papa, izravno se kosilo s njihovim interesima. Uzme
li se pri tomu u obzir da je, primjerice, i kralj Andrija II. esto bio optuivan
zbog nepotivanja papinskoga autoriteta, pa mu se izmeu ostaloga prigovaralo da ak i na svome dvoru dri idove i muslimane te da oni tu uivaju
izvanredan poloaj i imaju znatan utjecaj i na kralja,29 postaje mnogo jasnije
zato je za njegove vladavine izostala bilo kakva ozbiljna akcija na zatiranju
heretikoga nauka. Ponaanje, pak, Bele IV. bilo je neto drukije, ali samo u
onome kratkom razdoblju od poetka njegove vladavine do tatarske provale
1241./42. godine, to stoji u uskoj svezi s internacionalnim, ili jo preciznije univerzalistikim kraljevim ambicijama, kakve zrcali i navedena situacija
nazonosti brojnih poslanstava na kraljevskome dvoru.30 Strah, meutim, od
28
Detaljna argumentacija u ANI, Jesu li , 93.-101.
29
KOSZTOLNYIK, Hungary , 103.
30
Stvarni kriarski pohodi hercega Kolomana u Bosnu tijekom druge polovice 30-ih godina 13. stoljea (usp. ANI, Jesu li , 97 i d.) samo su dio promjena ukupnoga odnosa
kraljevske vlasti prema papinstvu u doba Bele IV. Taj je novi odnos, uza sve ostalo na to
upozorava SZCS, Theoretical Elements , 8., zacijelo utjecao i na promjenu slike UgarskoHrvatskoga Kraljevstva u oima suvremenih europskih autora, odnosno na shvaanje da su
se nekadanji barbari sada uklopili u Orbis Christianum.
22

ponovne tatarske provale i kasniji zapleti s drugim, ravnopravnim politikim
imbenicima, primjerice s ekim kraljem, prisilili su Belu u kasnijim godinama na povratak obrascu ponaanja karakteristinog za njegova oca, bar za
probleme kakvima se bavimo u ovoj prigodi.
Poloaj je, pak, vladara ne-kraljevskih principata, a meu njima i bosanskoga bana, bio takav da je u naelu bilo vrlo teko postupiti po nalogu
vanjskoga autoriteta ako se on kosio s interesima i eljama njegovih izravnih
podanika. Naime, bosanski je ban morao odravati ravnovjesje izmeu kraljevskih elja i naloga, s jedne strane, i interesa i zahtjeva vladajue elite s
podruja njegove vlasti, s druge strane. Ako su se, meutim, interesi nekog
treeg, vanjskoga autoriteta, primjerice papinstva, iz ovih ili onih razloga razilazili s interesima vladajue elite, kao to se to u Bosni dogodilo u svezi s
djelovanjem pristaa heretike sljedbe, pojavljivao se teak problem. U takvoj
je situaciji vrhovni politiki autoritet s ambicijama univerzalnoga priznanja,
kralj, morao intervenirati, i to je ono to se dogodilo na razmeu etvrtog i
petog desetljea 13. stoljea. U tome su se trenutku, naime, Bela IV. i njegov
brat Koloman odluili za izravno vojniko djelovanje protiv pristaa i zagovornika heretikoga nauka, a bosanski se ban Matej Ninoslav sklonio iz zemlje,
otvarajui time prostor njihovoj akciji. to je u takvoj situaciji mogao biti ishod
bi li ban trajno izgubio svoj poloaj, koji je ionako dugovao kralju,31 ili bi se
vratio u svoju zemlju nakon raiavanja stanja ne moe se ak i razmatrati.
Tatarska provala i nered koji je njome izazvan praktino su ponitili rezultate
ostvarene vojnom silom krajem 30-ih godina 13. stoljea. Nakon toga Bela
IV. se, zbog ve navedenih razloga, jednostavno povukao iz rjeavanja bosanskih vjerskih prilika, preputajui zemaljskome gospodaru da se sam nosi sa
zahtjevima koji su dolazili iz Rima. On se sam, nakon premjetanja sjedita
biskupa u akovo, mogao u Rimu pohvaliti da je iupao Crkvu iz kandi
heretika, a ostalo je bila stvar bosanskoga bana.
Valja ovdje na kraju svakako upozoriti na jo jedan vaan problem koji
dopunjuje razglabanje konteksta uspjeha heretike sljedbe u Bosni. Rije je o
31
Jo u prvoj polovici 15. stoljea vladajui krugovi tada ve Bosanskoga Kraljevstva drali
su istinitom predaju po kojoj je vlast dinastije Kotromania nad Bosnom utemeljena na darivanju zemlje dalekom pretku tadanjih kraljeva, Kotromanu Gottu, od ugarsko-hrvatskoga kralja (usp. ANI, Politika struktura , 20.-21.).
23
Mladen Ani
tomu da je svakomu od vladara, poevi od ugarsko-hrvatskog kralja pa do,
primjerice, humskoga kneza, institucionalizirano bogotovlje bilo vrlo dragocjeno u onoj svojoj dimenziji u kojoj je sluilo kao glavni oslonac u odravanju i reproduciranju postojeih drutvenih odnosa. Kranski je, naime, nauk
postojeim drutvenim odnosima davao metaziko objanjenje i opravdanje
u obliku Boje volje, pa je u tome smislu puni nadzor nad organizacijom bogotovlja bio za svjetovnu vlast od krucijalne vanosti.32 Teoloke, meutim,
nese u tumaenju toga nauka, a to je upravo ono podruje na kojemu je
papinstvo uspjelo nametnuti svoj autoritet, nisu bile u prvome planu interesa. Budui da je, meutim, prihvaanje teolokih tumaenja bilo nerazdvojno povezano s pitanjem organizacije Crkve kao institucije,33 i svaki pokuaj
ostvarenja papinskoga teoloko-organizacijskoga autoriteta izravno se sudarao
s voljom svjetovnoga vladara i vladajue elite koja ga je okruivala. Tamo gdje
je kranstvo pustilo duboki drutveni korijen, a Crkva se kao institucija silno
razgranala, prodirui u sve pore ivota, svjetovne su vlasti ve i zbog nutarnjega
pritiska bile prisiljene traiti kompromis s univerzalnim vjerskim autoritetom.
Situacija u Bosni u prvoj polovici 13. stoljea, meutim, bila je bitno drukija
ondje ni drutvo nije bilo tako kompleksno, niti je Crkva kao institucija bila
dovoljno snana da bi mogla postati partner svjetovnoj vlasti. Primijetio je to,
uostalom, i ve spominjani papinski legat Ivan de Casemaris te je nakon zavretka svoje misije u Bosni 1203. predlagao poduzimanje koraka koji su mogli
osnaiti Crkvu kao instituciju i omoguiti nutarnju mobilizaciju i pritisak na
svjetovnu vlast. Stoga valja zakljuiti da je iz dananjega poloaja i sa znanjem
kojim raspolaemo u ovome trenutku kljuni preduvjet uspjeha heretikoga
nauka ipak bilo zanemarivanje Casemarisova savjeta.
32
Praktine posljedice toga naelnog stava na primjeru vjerskih prilika u Humskome Knetvu razmatra M. ANI, Humsko Knetvo, u: ISTI, Na rubu Zapada , 166.-174.
33
O tome problemu postoji golema literatura no za ovu je prigodu dostatno navesti kao
temeljna djela HAGENEDER, Il sole ; G. TELLENBACH, The church in western Europe from the tenth to the early twelfth century (izv. Westliche Kirche vom 10. bis zum frhen 12.
Jahrhundert), Cambridge, 1993., te R. W. SOUTHERN, Western Society and the Church in
the Middle Ages, Harmonsdworth, 1990.
24
SUMMARY
The author examines the relation schemes within the ruling elite in the
large territory from the Adriatic coast deep into the Danube basin. He points
out the existence of particular lands that originate from the world of political formations of the early Middle Ages and points out personal dependence
between Hungarian-Croatian kings and rulers of the specic lands. He
illustrates the functioning of the system with two examples: conicts over
the Crown of St.Stephens at the beginning of the 13th century and a conict
between the duke of Mava and Bosnia, Bela Rostislavi and Uro I., the
king of Serbia in the late sixties of the 13th century. Based on these analyses
he derives conclusions on what led to disregard of the papal demands in the
rst half of the 13th century that force be used against the protagonists of the
heretic teachings in Bosnian Banovina.
25
Lujo Margeti
NEKA PITANJA ABJURACIJE IZ 1203. GODINE

U radu se pokuava dokazati da se heterodoksija bosanskih krstjana razvila zbog toga to je u Bosni iz raznih razloga jo od 5. stoljea dalje nestao
izravan utjecaj sredinje (rimske) ortodoksne crkvene organizacije. Bosansko
se kranstvo izgraivalo razmjerno samostalno pod utjecajem prastarog kvaziarijanizma i kasnije frontinijanista, protivnika ortodoksije. U 11. stoljeu
bilo je izloeno novijim srednjovjekovnim heterodoksijama s istoka, a od konca 12. stoljea novom valu krivovjernih izbjeglica iz dalmatinskih gradova.
Svi ti utjecaji vidljivi su u Abjuraciji predstavnika bosanskih krstjana iz
1203. godine, osobito u njezinoj neobinoj invokaciji.
Da bi se moglo potpunije promotriti nauavanje bosanskih krstjana, u
radu se istrauje vjerska politika pape Inocenta III. s osobitim obzirom na
njegov odnos prema hrvatsko-ugarskim kraljevima i djelovanje njegova legata Ivana de Casamarisa u Bosni; nadalje, ispituju se osnovne postavke nauavanja pavliana, ikonoklasta, bogumila i suvremenih zapadnoeuropskih
heterodoksija te njihove slinosti i razlike prema odgovarajuim shvaanjima
bosanskih krstjana.
U ekskursima se raspravlja o poloaju Bosne u doba bana Boria (druga
polovica 12. stoljea) i o vrlo zamrenim odnosima izmeu pape Grgura IX.,
hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV., vojvode cjelokupne Slavonije Kolomana
i bosanskog vladara Ninoslava (prva polovica 13. stoljea).
27
Lujo Margeti
I. Uvod
Ove godine obiljeava se tisuugodinjica izjave odricanja, tzv. Abjuracije,
koju su 8. travnja 1203.1 dali elnici (priores) bosanskog bratstva (societas fraternitatis) krstjana, kako su se nazivali, pred papinim legatom Ivanom de Casamarisom i svojim patronom, Kulinom banom, gospodarom Bosne (domino Bosne).
Abjuracijom su elnici u ime itavog bratstva odbacili sumnjienja da bi bili
raskolnici i obeali da e u svemu slijediti nauavanja Rimske stolice.
Bosanski krstjani zastupali su, prema vladajuem miljenju, umjereni dualizam, tj. vjeru u jednoga Boga, koji je upravu nad vidljivim materijalnim svijetom
privremeno, tj. do sudnjeg dana, prepustio Sotoni, predvodniku pobunjenih anela.2 Razvoj znanstvenih shvaanja o nauavanju krstjana nee u ovome radu
biti prikazan. Upuujemo na noviji anjekov saeti prikaz.3
U ovome emo radu na osnovi raspoloivih vrela pokuati dati prikaz odnosa
pape Inocenta III. prema krstjanima, analizirati neke aspekte Abjuracije, obraditi nekoliko problema koji se odnose na nauavanje krstjana i ispitati podrijetlo
novijih heterodoksija, ukljuujui i heterodoksiju bosanskih krstjana.
II. Ralamba vrela o odnosima

Inocenta III. i bosanskih krstjana
1. Vukan, kralj Duklje i Dalmacije (Dioclie atque Dalmatie rex) javlja 1199.
godine4 Inocentu III. da je primio papine legate te mu izraava najdublje potivanje i spremnost da u svemu slijedi nauavanje Rimske crkve. Pri kraju pisma
1
Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni

Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, dalje: CD), izd. Tadija SMIIKLAS, vol. III., Zagreb,
1905., 24., br. 19.
2
Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003.,
1. Usp. ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb,
1975., 122.-137. I ovim putem izraavamo veliku zahvalnost kolegi anjeku na savjetima,
uputama i krajnje dobronamjernoj i nesebinoj pomoi pri dobavljanju literature. Bez pomoi kolege anjeka ovaj rad ne bi bilo mogue napisati. Za zakljuke odgovornost pada
iskljuivo na pisca ovog rada.
3
ANJEK, 2003, (BILJ. 2.), XIII.-XVI.
4
CD, II., 333., br. 310.
28
Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine

dodaje: Ne elimo prikriti da se u zemlji ugarskoga kralja, naime u Bosni,
pojavilo i da buja nimalo neznatno krivovjerje, i to toliko, da je zbog grijehova
zaveden sm ban Kulin sa svojom suprugom i sa svojom sestrom, koja je bila
(supruga) Miroslava, (kneza) humskoga, i s brojnim svojim krvnim srodnicima.
i da je uveo u to krivovjerje vie od deset tisua krana. Vrlo ljutit zbog toga,
ugarski ih je kralj prisilio da dou do Vas, da biste ih ispitali. Oni su se vratili s
lanim pismima, tvrdei da ste im dopustili regulu (legem). Zbog toga molimo
da predloite ugarskome kralju da ih iz svoga kraljevstva izbaci kao korov od
ita.5
2. U skladu s tim pismom, Inocent III. obratio se 11. kolovoza 1200.6 ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku i upozorio ga da se treba obraunati s krivovjercima, koji kvare apostolsko nauavanje i dovode u opasnost due vjernika. Papa
javlja da je po savjetu i pristanku nadbiskupa i biskupa pri Apostolskoj stolici
zabranio svakome primati heretike, braniti ih, podupirati ili za njih jamiti pa
je zato naredbom vrsto ozakonio, ako bi se tko usudio neto od toga poiniti
i ne bi od toga odustao nakon to bi bio prvi i drugi put opomenut, on samim
time postaje bespravan (infamis) pa se ne priputa javnim slubama ili gradskim
vijeima, niti moe birati niti svjedoiti; on ne moe oporuiti niti nastupiti u
nasljedstvo, a usto ne treba mu nitko odgovarati (na sudu) u bilo kojem pravnom
poslu. Ako bi bio sudac, njegova presuda nema valjanosti; neka se pred njega ne
iznosi bilo kakav spor. Ako bi bio odvjetnik, njegovo se zastupanje ne prihvaa;
ako bi bio javni biljenik, po njemu uinjene isprave nemaju vrijednosti, ve se
kanjava s kanjenim ispostaviteljem (isprave). Zapovijedamo da se isto tako
postupa u analognim sluajevima. Ako bi pak bio klerik, skida se sa svih sluba
i nadarbina, tako da se onome, koji je poinio veu krivnju, namee tea kazna.
Nareujemo da se u podrujima pod naom svjetovnom vlau njihova dobra
prodaju na drabi, a u drugima odreujemo da to isto uine svjetovni naelnici
5
nolumus latere, quia heresis non modica in terra regis Ungarie, videlicet Bossina, pullulare videtur in tantum, quod pecatis exigentibus ipse Bacilinus cum uxore sua et cum sorore sua, que
fuit defuncti Mirosclaui Kmenti, et cum pluribus consanguineis suis seductus plus quam decem
milia christianorum in eandem heresim introduxit. Unde rex Ungarie exacerbatus illos ad vestram
presentiam compulit venire a vobis examinandos, illi autem simulatis litteris redierunt dicentes a
vobis concessam sibi legem. Unde rogamus, ut regi Ungarie suggeratis, ut eos a regno suo evellat
tamquam zizania a tritico.
6
CD, II., 350., br. 324.
29
Lujo Margeti
i vladari, koji to trebaju provesti; a ako bi bili nemarni, nareujemo da ih se na
to prisili crkvenom strogou; njihova im se imovina kasnije ne vraa, osim ako
bi se tko htio smilovati onima, koji su se iskreno vratili (pravoj vjeri) i odustali
od druenja s hereticima. One, koje duhovna kazna ne popravi, neka popravi
bar svjetovna.
Saznali smo pak, kako je nedavno na asni brat, splitski nadbiskup, potjerao mnoge patarene iz gradova Splita i Trogira, a plemeniti mu Kulin, bosanski ban, njihovoj nepodoptini dao je ne samo sigurno sklonite, nego i otvorenu
zatitu, njihovu pak pokvarenost, izlaui (opasnosti) svoju zemlju i samog sebe,
astio kao da su pravovjerni, ak i iznad pravovjernih, nazivajui ih kranima
kao vlastitim imenom. Dakle, da ne bi ta bolest, ako se u poetku ne prui otpor,
okuila susjedna podruja i u Ugarsko se Kraljevstvo to ne dao Bog prelila (ta) sramota, molimo, opominjemo i u Gospodu potiemo Tvoju kraljevsku
prejasnost, podjeljujui Ti oprost grijehova, da se snano i kraljevski naorua,
da kazni toliku povredu Krista i krana pa ako ban ne protjera sve spomenute
krivovjernike, podreene njegovoj vlasti, i ne zaplijeni njihovu imovinu, protjeraj njega i te heretike ne samo iz njegove zemlje, nego iz cjelokupnog Ugarskog
Kraljevstva i zaplijeni njihovu imovinu, gdjegod se moe pronai. Neka Tvoja
pozornost ne potedi toga bana, nego uporabi prema njemu svjetovnu vlast, ako
(ga) se drukije ne bi moglo privesti na pravi put.7
inhibire curavimus, ne quis hereticos receptare, defendere aut ipsos fovere vel credere quoquomodo presumat, decreto nostro firmiter statuentes, ut si quis aliquid horum facere forte presumpserit,
nisi primo secundove commonitus a sua super hoc curaverit presumptione cessare, ipso iure sit factus
infamis nec a publica officia vel consilia civitatum, nec ad eligendos aliquos ad huiusmodi, nec ad
testimonium; sit etiam intestabilis, nec ad hereditatis succesione accedat, nullus preterea cogatur ei
super quocumque negotio respondere. Quod si forsan iudex exititerit, eius sentenciam nullam obtineat
firmitatem, nec cause alique ad eius audientiam perferantur. Si fuerit advocatus, eius patrocinium
nullatenus admittatur, si tabellio, instrumenta confecta per ipsum nullius penitus sint momenti, sed
cum auctore dampnato dampnentur. In similibus etiam idem precipimus observari. Si vero clericus
fuerit, ab omni officio et beneficio deponatur, ut in quo maior est culpa, gravior exerceatur vindicta.
Si quis autem tales, postquam ab ecclesia fuerint denotati, contempserit evitare, anathematis se noverit sententiam incurrisse. In terris vero iurisdictioni nostre temporali subiectis bona eorum statuimus
publicari, et in aliis idem fieri precepimus per potestates et principes seculares, quos ad id exequendum,
si forte negligentes existerent, mandavimus ecclesiastica severitate compelli; nec ad eos bona ipsorum
ulterius revertantur, nisi ad cor redeuntibus et abnegantibus hereticorum consortium aliquis voluerit
misereri, ut temporalis saltem pena corripiat, quam spiritualis non corrigit disciplina.
30

3. Inocent III. obratio se pismom od 21. studenoga 1201.8 Bernardu, splitskome nadbiskupu, i Ivanu, svome kapelanu, da se upute u zemlju Kulina bana
i da ispitaju pravovjernost bosanskog stanovnitva, Kulina i njegove ene pa
ako tamo pronau krivovjersku pokvarenost i bilo to protiv pravovjerja, neka
postupe protiv krivovjeraca.
U uvodnom dijelu isprave Inocent III. objanjava adresatima, kako je dolo
do njegove odluke, da ih poalje u Bosnu:
Budui da u zemlji plemenitoga mua, Kulina bana, ivi mnogo ljudi, koji
su za prokleto katarsko krivovjerje jako osumnjieni i o njima se pronosi (takva)
teka glasina, uputili smo protiv njih apostolsko pismo najdraem u Kristu naem sinu, presjajnom Emeriku, kralju Ugra, kojim mu je, optuujui ih i prekoravajui, zapovjeeno da te ljude s cjelokupnog podruja pod njegovom vlau
protjera, a svu njihovu imovinu zaplijeni. On je odgovorio, ispriavajui se da
ih je drao pravovjernima, a ne krivovjercima, i da je spreman neke od njih u
ime svih odaslati Apostolskoj stolici, da nam izloe svoju vjeru i djelovanje, da
bi se naom prosudbom ono to je dobro potvrdilo, a ono loe ukinulo; (ujedno
je odgovorio) da oni ele bezrezervno potivati nauavanje Apostolske stolice.
Pred neko je vrijeme, naime, spomenuti Kulin poslao pred nas naeg brata, nadbiskupa Bernarda i dragog sina Marina, dubrovakoga arciakona, i s njima
neke od spomenutih ljudi te se smjerno i preklinjajui zamolio da se udostojimo
poslati u njegovu zemlju nekog podobnog mua iz naeg okruenja, koji bi paljivo ispitao njega i njegove ljude o vjeri i djelovanju da bi ukinuo i utvrdio ono
Accepimus autem, quod cum nuper venerabilis frater noster (Bernardus) Spalatensis archiepiscopus
Patarenos non paucos de Spalatensi et Traguriensi civitatibus effugasset, nobilis vir Culinus banus Bossinus iniquitati eorum non solum tutum latibulum, sed et presidium contulit manifestum, et
perversitati eorundem terram suam et se ipsum exponens ipsos pro catholicis, immo ultra catholicos
honoravit, vocans eos antonomasice christianos. Ne igitur huiusmodi morbus, si eius non obsistatur
principiis, vicina corrumpat et in regnum, quod absit, Ungarie defluat labes eius, serenitatem regiam
rogamus, monemus et exhortamur in domino in remissionem tibi peccaminum iniungentes, quatinus
ad vindicandam tantam Christi et crhistianorum iniuriam potenter et regaliter accingaris, et nisi
banus predictus universos hereticos de terra sue potestati subiecta proscripserit, bonis eorum omnibus
confiscatis tu eum et hereticos ipsos non solum de terra eius, sed de toto Ungarie regno proscribas et bona
talium, ubicumque per terra tuam potuerunt inveniri, confisces, nec parcat oculus tuus bano predicto,
quin contra eum iurisdictionem exerceas temporalem, si alias ad viam rectitudinis non poterit revocari.
8
CD, III., 14., br. 11.
31
Lujo Margeti
to u skladu s Bogom treba ukinuti i utvrditi.9
4. Ivan de Casamaris prima 8. kolovoza 1203. na Bilinom polju i 30. kolovoza 1203.10 na otoku epelu u Ugarskoj izjavu odricanja (Abjuraciju), koju
daju neki elnici (priores) osumnjienih lanova bratstva (societas fraternitatis). O
tome vie dalje u tekstu.
5. Legat Ivan de Casamaris javlja papi iste, 1203. godine,11 neke pojedinosti
o svom putu u Ugarsku. Prije svega istie da se, nakon to je obavio zadatak
u svezi s patarenima u Bosni (tractato negotio illorum quondam patarinorum in
Bosna), po volji kralja zadrao vie dana u Ugarskoj. Uz ostalo javlja i to da
na podruju vladanja bana Kulina u Bosni postoji samo jedna biskupija i da je
njezin biskup umro. Bilo bi dobro kad bi se tamo postavilo biskupa latina i usto
osnovale jo tri ili etiri nove biskupije, jer je Kulinovo podruje (regnum) veliko
najmanje deset i vie dana hoda.
6. Emerik, kralj Ugarske, Dalmacije, Rame i Srbije12 (Hemericus dei gratia
Hungarie, Dalmatie, Rame, Servieque rex) javlja papi iste 1203. godine da je papin kapelan Ivan doao k nama i sa sobom doveo dva odlinija od onih, koji
su, kao to se (za njih) pronosi, u zemlji Kulina bana pomagali prokletu sektu
krivovjeraca i da je on, Emerik, pregledao lanke vjere, koje su oni, kojima je taj
Ivan poslan, na njegov zahtjev ve prihvatili; ta poglavlja dali smo pod naim
peatom gospodaru one zemlje, naime, sinu spomenutog Kulina, koji je tada
9
Cum igitur in terra nobilis viri Culini bani quorumdam hominum multitudo moretur, qui de dampnata Catharorum heresi sunt vehementer suspecti et graviter infamati, nos carissimo in Christo filio
nostro Henrico regi Ungarorum illustri apostolica scripta direximus contra illos, qui prefatum Culinum super hoc arguens et obiurgans precepit, ut huiusmodi homines de tota terra sibi subiecta proscriberet, bonis eorum omnibus confiscatis. Ipse vero semetipsum excusans respondit, quod eos non hereticos sed catholicos esse credebat, paratus quosdam eorum pro omnibus ad sedem apostolicam destinare, ut
fidem et conversationem suam nobis exponerent, quatinus nostro iudicio vel confirmarentur in bono,
vel revocarentur a malo, cum apostolice sedis doctrinam velint inviolabiliter obseruare. Nuper ergo
prefatus Culinus venerabilem fratrem nostrum (Bernardum) archiepiscopum et dilectum filium Marinum archidiaconum Ragusinum et cum eis quosdam ex prefatis hominibus ad nostram presentiam
destinavit petens humiliter et implorans, ut aliquem virum idoneum de latere nostro in terram suam
mittere dignaremur, qui tam ipsum quam homines suos de fide ac conversatione diligenter examinet,
evellens et plantans que secundum deum evellenda cognoverit et plantanda.
10
CD, III., 29., br. 19.
11
CD, III., 36., br. 32.
12
CD, III., 36., br. 33.
32

bio kod nas i strogo zapovjedili da njih (ta poglavlja) i ostalo, to bi im ubudue u skladu s Bogom Rimska stolica priopila i odredila, u njegovoj zemlji svi
bezrezervno potuju. On je (to) na sebe preuzeo u skladu s naom voljom, pa se
kasnije obvezao nama i Ivanu, kalokom nadbiskupu, ako bi ubudue, znajui,
spomenute ili druge ljude u krivovjerju usudio podravati ili (ih) braniti, da e
platiti tisuu maraka srebra, od ega bi pripala polovica Vama, a druga polovica
naoj blagajni. Ona pak dva elnika, koji su doli sa spomenutim Vaim kapelanom Ivanom, u naoj su nazonosti prisegli u vlastito ime i u ime svoje brae,
od koje su bili poslani, da e ubudue vrsto i trajno potovati odredbe (constitutiones), koje je Va legat objavio i njima predao.13
Time se zavrava dopisivanje, a po svemu se ini i svako daljnje djelovanje
pape Inocenta III. u povodu bosanskih heterodoksa.
Ralanimo podatke koji stoje na raspolaganju.
Prije svega, uoljivo je da je itava papina inicijativa u svezi s bosanskim
krivovjernicima trajala razmjerno vrlo kratko. Godine 1199. dukljanski kralj
Vukan obavjetava papu o velikom zamahu krivovjerja u Bosni, koje je podrano prihvaanjem krivovjerja od bosanskog vladara, bana Kulina. Prijava je
zaista impresivna: cjelokupni vladarev dvor prihvatio je krivovjerje i sa sobom
povukao deset tisua krana. Dakle, Vukan tvrdi da je nastala iznimno opasna situacija za katolianstvo, koju treba najozbiljnije shvatiti, jer e se inae ta
opasnost proiriti na ostale dijelove Ugarske i na susjedne zemlje, pa e ugroziti
i pravovjernog, papi beskrajno odanog, kralja i njegovu zemlju.
Meutim, itava akcija zavrava ve 1203. godine pismom kralja Emerika
13
cum humilis ac fidelis sanctitatis vestre capellanus Johannes ad presentiam nostram accedens, duos
principaliores ex hiis, qui in terra Culini bani, prout ferebatur, dampnatam hereticorum sectam fovebant, secum duxisset, nos inspectis orthodoxe fidei articulis quos ad ipsius Iohannis exhortationem illi,
ad quos missus fuerat, iam susceperant, eadem capitula sub sigillo nostro contenta domino illius terre,
filio scilicet memorati Culini, qui tunc apud nos erat, dedimus, districte precipientes, ut ea et alia si
qua romana sedes eis de cetero secundum deum transmittere decreverit, ab omnibus in terra sua faciat
inviolabiliter observari. Idem etiam, cum hoc iuxta voluntatem nostram admisisset, se in manu nostra ac J(ohannis) archiepiscopi Colocensis subsequenter obligavit, quod si de cetero supradictos vel alios
homines in heresi scienter manutenere vel defendere in terra sua presumpserit, mille marcas argenti
persolvet, quarum medietas vobis, altera vero fisco nostro medietas obveniet. Illi preterea duo priores.
qui cum prefato capellano vestro Johanne venerunt, tam pro se quam pro fratribus suis, a quibus missi
fuerant, in presentia nostra iuraverunt, quod constitutiones a iamdicto fideli legato vestro promulgatas et sibi traditas firmiter observabunt in perpetuum.
33
Lujo Margeti
papi, da je situacija pod kontrolom, da je Kulin opet na braniku prave vjere i da
su se predstavnici krivovjeraca potpuno pokorili papinu legatu.
Je li Vukanova prijava odgovara stvarnosti kad se sve tako brzo i sretno
svrilo? Nikakvih vojnih akcija protiv Bosne nije bilo pa ak ni diplomatskog
pritiska na Kulina. Kulin je pokazao punu spremnost na suradnju, i to jo prije
Vukanova pisma, a i kasnije, kad je preko osoba nedvojbene pravovjernosti od
pape zatraio da papin legat mjestu ispita opravdanost optube. Pogotovo se
istie krajnje koncilijantno ponaanje kralja Emerika. To se primjeuje ve u
Vukanovoj denuncijaciji: Vukanova tvrdnja da je Emerik na bosanske krivovjernike bio vrlo ljutit, samo je Vukanovo nespretno prikrivanje injenice da je ve
tada Emerik elio problem krivovjerja u Bosni rijeiti na to bezbolniji nain.
Umjesto da vrlo ljutiti kralj strogo kazni krivovjerce, on ih alje u Rim da se
opravdaju, dakle - kao da nije ba uvjeren u njihovu krivnju, a jo je vanije da
ni ne pokuava iskoristiti situaciju vojnom intervencijom u Bosni. Dvije godine
kasnije Emerik moli papu da ovaj poalje osobu svog povjerenja u Bosnu. Konano, zadnja vijest o odnosima pape i bosanskoga krivovjerja potjee ponovno
od Emerika koji vrlo pristojno, ali jasno poruuje papi da se okani Bosne, to je
papa i uinio. Za Inocenta III. nakon toga pisma problem bosanskoga krivovjerja kao da vie ne postoji. Dakle, i u ovom sluaju ponavlja se ono to je Inocent
III. uinio jednom drugom prigodom. Mislimo na odustajanje pape 1199. godine da zbog protivljenja Emerika okruni za srpskog kralja velikog upana Srbije
Stefana Nemanjia.14
Skladnosti odnosa izmeu Emerika i pape kao da se protive vijesti iz isprave
od 9. studenoga 1202.,15 na koju je 1959. god. upozorio irkovi. Ta je isprava
dosad vie puta objavljivana. To je pismo to ga je Inocent III. uputio Emeriku.
Papa navodi da su ga posjetila dva Emerikova izaslanika i u Emerikovo ime
zamolila za razumijevanje:
ut debitum peregrinationis suscepte propter inimicitias Gubani (Migne: Culini
14
Konstantin JIREEK Jovan RADONI, Istorija Srba, drugo ispravljeno i dopunjeno

izdanje, Beograd, 1952., 164.
15
Sima IRKOVI, Jedan prilog o banu Kulinu, Istoriski asopis, knj. IX.,10., 1959., Beograd, 1960., 72-79. irkovi je tekst isprave pripremio na osnovi djela V. FRAKNOI, Monumenta romana episcopatus Vesprimiensis, I, Budapest, 1896., popunjenog prema G. FEJR,
Codex diplomaticus Hungariae ecclesiaticus ac civilis, III., Buda, 1829., 393.-394. i J. P. MIGNE,
Patrologiae cursus completus, Series latina (dalje: PL), t. 214., Paris, 1855., col. 1100.
34

bani), qui cum innumerabili multitudine paganorum quandam partem populi christiani tue corone subiectam, clam captivatam deduxit et partem residuam sine intermissione debellare conatur, ad tempus debeas retardare (to privremeno mora odgoditi obvezu hodoaa zbog neprijateljstva Gubanija [Migne: Kulina bana], koji
je s nebrojenim mnotvom nevjernika neki dio kranskog naroda, podvrgnutog tvojoj kruni, potajno odveo u ropstvo, a ostali dio uporno nastoji potpuno
unititi). Papa nastavlja izraavajui nadu da e Emerik uskoro bez opasnosti
ostvariti svoj zavjet hodoaa da ne bi uprljao svoju slavu i izloio se bojoj kazni, koja bi ga mogla zadesiti zato to se zaratio s kranima nakon preuzimanja
kriarskoga zavjeta. Dodue, zakljuuje papa, taj je rat Emerik vodio ne samo
protiv krana, nego i protiv pogana, i to u obrani, a ne napadaki, pa zbog toga
Emerik nije kriv (inculpabilis).
Prema irkovievu miljenju bio je to napad Kulina bana na Srbiju, u kojoj
je tada vladao Vukan, veliki Kulinov neprijatelj jo od 1199. godine. Meutim,
budui da je Vukan bio Emerikov tienik, Kulin je, prema irkovievu miljenju, morao ubrzo odustati od svojih osvajanja u Srbiji.
irkoviev prijedlog nije uspio. Posve je nevjerojatno da bi Kulin napao Srbiju 1202. godine s nebrojenim mnotvom pogana. Kako bi i odakle bi Kulin
uspio skupiti toliko mnotvo bezboaca i s njima krenuti protiv zemlje koja je
podvrgnuta vlasti ugarskog kralja (prema irkovievu miljenju: Srbije) kad
ga je jo pred godinu dana, tj. 1201. godine, taj isti ugarski kralj Emerik titio
pred papom tvrdnjom da on, Emerik, ne vjeruje da bi Kulin bio krivovjerac i
ujedno moli da papa poalje u Bosnu svoga legata, da tamo ispita stanje vjere,
emu se takoer pridruuje istom molbom i sam Kulin, i kad ve idue, 1203.
godine, Emerik nedvojbeno titi Kulina pred papom.
Naprotiv, sve govori u prilog odavno iznesene teze,16 da je napad na Srbiju,
kao zemlju ugarskoga kralja, izveo bugarski car Kalojan, koji se pri tome posluio neznaboakim narodom Kumana. O tom Kalojanovu napadu postoji
vijest u pismu pape Inocenta III. Emeriku iz 1203. godine, stilizacija kojega je
toliko karakteristina da se moe mirne due rei da otpada svaka pa i najmanja
sumnja u to da napad na Srbiju 1202. godine nije organizirao Kulin, nego Kalojan. Papa u pismu citira Emerika, koji se tui da je Kalojan (Iohannitius)
terram Servie tue corone subiectam, adiuncta sibi paganorum multitudine copi16
Npr. Blint HMAN, Geschichte des ungarischen Mittelalters, II. Band, Berlin, 1943.
35
Lujo Margeti
osa, crudeliter devastavit, ita quod preter eos, qui per eius tiranidem sunt perempti,
non pauci christiani sunt in paganorum captivitatem deducti17 (okrutno opustoio
zemlju Srbiju, podvrgnutu Tvojoj kruni, tako da je, osim onih koji su zbog njegove tiranije poginuli, ne mali broj krana odveden u ropstvo pogana).
Stilizacija je takva da ju je jednostavno nemogue ne povezati s Inocentovim
pismom od 9. studenoga 1202., pa se moemo s pravom pitati kako je irkovi
uope doao na pomisao da napad pripie Kulinu, kad sve govori protiv toga.
irkovi svoju tezu o Kulinu dokazuje pozivom na izdanja Mignea i Fraknoja,
gdje doista pie: Culini bani, a ne kao u ranijim izdanjima Gubani.
Je li doista Fraknoi tako savjesno kolacionirao sve isprave koje je objavio,
na to se irkovi poziva?18 Upravo ta isprava objavljena je krajnje saeto, pa
je isputen ne samo protokol i datum, nego upravo polovica teksta isprave, pa i
irkovi priznaje da je Fraknoi u naem dokumentu u tome i preterao.19 ini
se upravo oitim da Fraknoi nije toj ispravi pridao nikakvu osobitu pozornost,
nego ju je naprosto prepisao iz Mignea i onda nemilice skratio. Po svemu se ini
da su prvi izdavai20 proitali Gubani, a budui da nisu znali to ime povezati s
nekom osobom, pribiljeili su da bi to moda bio ban Kulin, ali odmah odluno
odbili tu hipotezu.21 Nadalje, mislimo da ni izdavai isprave u zbirci Migne nisu
kolacionirali tekst s izvornikom, nego su nabaenu ideju o banu Kulinu nekritiki prihvatili i umjesto nerazumljivog Gubani razrijeili to ime s Culini bani.
Ako je tako, treba pokuati dati odgovor na pitanje koja se povijesna linost
skriva pod imenom Gubani. ini nam se evidentnim da je Gubani zapravo Joani
(ili slino), kojega je ve prepisiva iz izvorne isprave u spise biskupije pogrjeno
proitao. A taj Johannes nije nitko drugi nego upravo Kalojan (Lijepi Ivan).
Takva emendacija, koja se sama po sebi namee,22 na do kraja uvjerljivi nain
17
Agostino THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, I, Roma,

1859., 36.
18
IRKOVI, n. dj. (bilj. 15.), 72.
19
Na i. mj.
20
DOBNER, Monumenta historica Bohemiae, II, Pragae, 1764., 428.; KATONA, Historia critica regum Hungariae, Pestini itd., IV., 635. cit. prema IRKOVI, n. dj. (bilj. 15.), 71.-72.
21
Citirano prema IRKOVI, n. dj. (bilj. 15.).
22
Dapae, uvjereni smo da je to ve u literaturi primijeeno, samo to pisac ovih redaka na-
36

razrjeava problem. Ili, drugim rijeima, tu ispravu treba brisati iz vrela o banu
Kulinu.
III. Ralamba najvanijih odredaba abjuracije

1. Bezuvjetna pokornost Rimskoj crkvi
Teite Abjuracije iz 1203. godine jest u izjavi bezuvjetne pokornosti Rimskoj stolici. Ona se nalazi na poetku, na nekoliko daljnjih mjesta i na njezinu
kraju:
1. promittimus coram deo et sanctis eius, stare ordinationi et mandatis sancte Romane ecclesie tam de vita et conversatione nostra, quam ipsius obsecundare obedientie
et vivere institutis (obeavamo pred Bogom i njegovim svecima da prihvaamo
ope ureenje i zapovijedi Svete rimske crkve u naem ivotu i djelovanju i da
emo ih slijediti posluno i /prema njima/ ivjeti),
2. In primis abrenuntiamus scismati, quo ducimur infamati, et Romanam ecclesiam matrem nostram caput totius ecclesiastice unitatis recognoscimus (kao prvo,
odriemo se raskola, u povodu kojeg se o nama ire glasine i priznajemo Rimsku
crkvu naom majkom i glavom cjelokupnog crkvenog jedinstva).
3. Mortuo vero magistro, de hinc usque in perpetuum, priores cum consilio fratrum deum timentium eligent prelatum a Romano tantum pontece conrmandum.
Et si quid aliud Ecclesia addere uel minuere voluerit, cum devotione recipiemus et
observabimus (Nakon to umre na glavar, neka prvaci s braom, bojei se Boga,
izaberu starjeinu, a papa neka ga samo potvrdi. Prihvaamo i potivat emo s
odanou i drugo to bi Crkva htjela dodati ili umanjiti.)
4. iuravimus hec statuta servare, et si qua alia Ecclesia Romana super nos ordinare voluerit, et secundum dem catholicam constituere (prisegli smo da emo potivati ove odredbe, kao i druge koje bi Rimska crkva o nama propisala i utvrdila
u skladu s katolikom vjerom).
Primjeuje se da bratstvo, societas fraternitatis, koje daje Abjuraciju, uope
nije optueno zbog krivovjerstva, hereze, pa zapravo ak ni za raskol, shizmu.
Naime, to se tie raskola, predstavnici bratstva u biti izjavljuju da je lana glasialost nije pronaao eventualni odgovarajui tekst pa se ispriavamo to vjerojatno otkrivamo
toplu vodu.
37
Lujo Margeti
na (fama) da oni ne bi priznavali vrhovnu crkvenu vlast Rimske stolice, i da oni,
nasuprot tomu, tu vlast priznaju. Samim time to oni priznaju Rimsku crkvu
i sve njezine zapovijedi, glasine koje se o njima ire ne odgovaraju istini. To je,
uostalom, korolar teita Abjuracije o priznavanju vrhovnog autoriteta Rimske
crkve, to se opetovano naglaava u Abjuraciji. Dodue, istiu oni, neki za njih
tvrde obratno: in quo ducimur infamati. Tu se ne govori o pukoj ozloglaenosti, nego o strogo pravnom pojmu glasine, fama, koja je u srednjem vijeku bila
jedno od dokaznih sredstava.23 Danas bismo za takvu glasinu, fama, rekli da je
ona neka vrsta indicija u smislu gdje ima dima, ima i vatre. Fama kao glasina
uvelike je bila predmetom raspravljanja srednjovjekovnih teoretiara u odnosu
na problem, kada glasina, fama, postaje pun dokaz.24
to se, pak, tie krivovjerja, predstavnici bratstva izjavljuju samo to da ubudue nee postati sljedbenicima bilo kojeg krivovjerja i obvezu pojaavaju osobnim jamenjem lanova bratstva i svom njihovom imovinom:
obligantes nos pro omnibus, qui sunt de nostra societate et loca nostra cum possessionibus et rebus omnibus, si aliquo tempore deinceps sectati fuerimus hereticam
pravitatem (obvezujui u ime svih koji su u naem bratstvu, nas i naa mjesta
s nekretninama i svim stvarima, ako bismo ikad ubudue slijedili opainu krivovjerstva).
2. Odnos prema manihejcima
Ne samo da se u Abjuraciji ne spominje optuba krivovjerja, ak ni u formi

glasine, nego u daljnjem tekstu izriito stoji da ubudue nee dopustiti ulazak u
bratstvo nijednom krivovjercu:
nullum deinceps ex certa scientia manicheum vel alium hereticum ad habitandum
nobiscum recipiendum (ubudue neemo primiti na stanovanje s nama nikoga tko
je nedvojbeno manihejac ili drugi krivovjernik).
Ni iz ovako pomno i oprezno sroene obveze nipoto ne proizlazi da bi
lanovi bratstva ikad ranije bili bilo manihejci bilo pristae nekog drugoga krivovjerja. U ovako pravno besprijekorno sloenim iskazima nije doputena argumentacija ex contrario. Usto se ini vrlo vjerojatnim da su bosanski krstjani do
23
24
Usp. Gaetano SALVIOLI, Storia della procedura civile e criminale, Milano, 1927., 455.-460.
Na i. mj.
38

Abjuracije primali manihejce. Reenica odaje da se krstjani nisu drali manihejcima, nego drukijim od njih.
3. Invokacija
Ipak, kudikamo je najvaniji dio Abjuracije invokacija kojom predstavnici bosanskih krstjana izraavaju svoj odnos prema temeljnim istinama kranstva:
In nomine dei eterni, creatoris omnium et humani generis redemptoris (u ime
vjenog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda).
Najvie pozornosti toj invokaciji pridao je dosad Kniewald. Po njegovu tumaenju papin legat omoguio je krstjanima da dualistiku osnovicu svoje nauke opozovu sveanom i neobinom uvodnom formulom, koja predstavlja majstorsko djelo njegove diplomatske vjetine.25 Prema Kniewaldovu se miljenju
te invokacije moe inverzijom teksta provesti rekonstrukcija nauke bosanskih
krstjana,26 jer iz nje slijedi da se oni odriu svoga dosadanjeg shvaanja da Bog
nije stvoritelj svega, niti da je spasitelj ljudskog roda.27 Formulacija invokacije
doista je neobina i Kniewald je imao pravo kad ju je takvom okarakterizirao.
Prema Kniewaldovu miljenju, dakle, tom se se invokacijom bosanski krstjani odrekli svoga dualistikog nazora i itave Kristologije, koja je izgraena
na dualistikoj osnovici. Kniewald citira poznatog antiheretika, pisca Alanusa
(Alain de Lille) koji je neposredno prije ove Abjuracije pisao svoje djelo Contra
hereticos i koji zastupa pravovjernu tezu da je Krist spasio ovjeanstvo upravo
time to je u stvarnosti postao ovjekom, tj. da:
oportuit ut deus homo eret ut hoc modo hominem redimeret (je bilo nuno da
Bog postane ovjekom, da bi na taj nain ovjeka spasio).28
Meutim, ako se htjelo da se krstjani Abjuracijom posve nedvoumno izjasne protiv katarskog i slinog krivovjerja, onda je bilo nuno da oni odluno
izjave da je Krist bio ne samo Bog, nego i ovjek i da je kao ovjek spasio ovjeanstvo a Krista invokacija uope ne spominje. Prema invokaciji vjeni je Bog
25
Dragutin KNIEWALD, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad, 270.,

Zagreb, 1949., 129.-130.
26
N. dj., 127.
27
Na i. mj.
28
N. dj., 123.
39
Lujo Margeti
stvorio sve. Takva konstatacija nije u posve jasnoj suprotnosti s umjerenim dualizmom. Da je tako, dovoljno je usporediti tu invokaciju s ispovijedanjima vjere
Valdesa (1180. godine), Duranda de Osca (1208.) i Bernarda Prima (1210.), i to
ponajprije onih dijelova tih ispovijedanja koji su sredinom 12. stoljea pridodani
prastarom ispovijedanju to potjee iz konca 5. stoljea. Uostalom, ti su dodaci
ubrzo, ve 1216. godine, uli i u prvi kanon 4. Lateranskoga koncila.
Tako Ispovijedanja Valdesa poinju invokacijom:
In nomine patris et lii et spiritus sancti atque beatissime semperque virginis
Marie29 (u ime Oca i Sina i Svetog duha te vrlo blaene i zauvijek djevice Marije). Isticanje pune jednakosti Oca, Sina i Duha svetoga, kao i svojstva blaenosti
i djevianstva Djevice Marije ima prepoznatljivu antiheretiku poruku, koja se
jo bolje razaznaje u upravo spomenutim dodacima starijem tekstu, npr.:
Patrem et Filium et Spiritum sanctum unum Deum () esse, creatorem et gubernatorem ac dispositorem omnium rerum visibilium et invisibilium (Otac i Sin i
Sveti Duh jedan su Bog, stvoritelj i upravitelj i usmjeriva svih vidljivih i nevidljivih stvari).
Nadalje, da je Sin
eret homo in utero sanctae Mariae matris suae (), natus est vera carnis nativitate, et manducavit et bibit et dormivit et fatigatus ex itinere quievit (postao
ovjekom u utrobi Svete Marije, svoje majke, da je roen stvarnim tjelesnim
roenjem, da je jeo i pio i spavao i nakon puta umoran se odmarao).
Ne bi imalo smisla nastaviti citirati ispovijedanja Valdesa, Duranda de Osca,
Bernarda Prima i prvog kanona 4. Lateranskoga koncila jer je ve i iz ovoga posve jasno to se oekivalo od onih koji su trebali dokazati da njihova vjera nema
a ma ba nita s nauavanjima bilo kojega suvremenog krivovjerja.
Ta je invokacija usto dokaz da se u osnovni sadraj Abjuracije, njezine odredbe i njihovu terminologiju moemo pouzdati. Kad bi se radilo o prenapravljanju isprave od nekog naknadnog sastavljaa sauvanog teksta, njegova bi intervencija mogla potjecati samo od neke pravovjerne osobe u Ugarskoj. Nita nije
29
Christine THOUZELLIER, Catharisme et valdisme en Languedoc la fin du XIIe et au

debut du XIIIe sicle, Marseille, 1982., 27.-30. Odgovarajui tekst Duranda de Osca vidi u
bilj. 34., Bernarda Prima u bilj. 35., a tekst kanona 1 etvrtoga Lateranskog koncila vidi u
Giovanni Gonnel, Enchiridion fontium Valdensium, I., Torre Pellice (Torino), 1958., 159.-160,
tekst preuzet iz Corpus Iuris Canonici, Decretal. Gregor. IX. Lib. I, Tit. I, Cap. I, ed. Friedberg II, col. 5-6.
40

stajalo na putu eventualnom naknadnom sastavljau da u invokaciji napie npr.:
In nomine individuae Trinitatis et Iesu Christi nostri redemptoris ili slino, osobito
stoga to je to bila puka noticija sastavljena tek naknadno u Ugarskoj. Iz toga
slijedi da invokacija odgovara intimnom uvjerenju prior, koji daju izjavu u ime
svih lanova bratstva. Drugim rijeima, vidljivo je da invokacija Abjuracije nije
na liniji odricanja od suvremenih istonih i zapadnih krivovjerja i da je Crkva u
ovom sluaju prihvatila onu formulaciju koja je odgovarala vjerskim uvjerenjima
lanova bratstva i minimumu, koji je papin legat smio prihvatiti.
Ako pak razmotrimo poblie taj minimum 1. Bog je stvorio sve to postoji, 2. Bog je na otkupitelj onda se stajalite bosanskih krstjana moe izjednaiti sa stajalitem Crkve prije Nikejskog sabora iz 325. godine, tj. prije dubokih i
ogorenih sukobljavanja oko znaenja Krista u katolikoj vjeri, naime, je li Krist
, consubstantialis ocu ili nije. Nadalje, nema spomena o boanskoj prirodi Duha Svetoga, koju je denitivno utvrdio tek koncil u Konstantinopolu
381. godine, a nema spomena ni o Djevici Mariji kao Bogorodici (), a
ne samo Kristovoj majci, tj. Majci Krista kao ovjeka (). Formula
invokacije eli izbjei osudu bosanskih krstjana koja bi tvrdila da oni ispovijedaju arijansko kranstvo, prema kojem je Bog jedino Bog Otac.
Nije nezanemarivo usput spomenuti da je u doba Nikejskog sabora papa bio
Silvestar I. (314.-337.). Formula, koju su prihvatili papin legat Ivan de Casamaris, s jedne strane, i priori u ime sve brae, s druge strane, ne tvrdi da je Bog
stvorio samo cjelokupni svijet dobra (dakle, bosanski krstjani nisu manihejci),
niti da je Sotona stvorio vidljivi svijet (dakle, nisu umjereni dualisti) a upravo to isto tvrdi i pravovjerna crkva. ini se, dakle, kao da se krstjani i Crkva
razilaze u tome je li Isus Krist ravnopravan Bogu-ocu ili nije ali to je pitanje
vie nego vjeto izbjegnuto stilizacijom invokacije. Invokacija, dakle, nije samo
neobina (Kniewald), nego usto teoloki i pravno osobito vjeto sastavljena.
Ukratko, i krstjani i Crkva slau se u tome da je Bog spasio ovjeanstvo, samo
to papin legat nije inzistirao na tome da krstjani jasno iskau da je upravo Isus
Krist spasitelj.
Ali - ne bi li se moda ipak invokacija Abjuracije mogla protumaiti i na
neki drugi nain, koji bi tu invokaciju mogao pribliiti esto zastupanom tumaenju prema kojem je Abjuracija dokaz za umjereni dualizam bosanskih krstjana? Pokuaj u tom smjeru uinio je Kniewald. Njegova je teza da se idejom
inverzije teksta Abjuracije moe provesti rekonstrukcija nauavanja bosanskih
41
Lujo Margeti
krstjana. Ponovimo: Kniewald misli da je papin legat omoguio bosanskim krstjanima da svoj dualizam opozovu sveanom i neobinom uvodnom formulom
koja predstavlja majstorsko djelo njegove diplomatske vjetine.30 Ako su, dakle,
prema Kniewaldovu tumaenju, u invokaciji priori opozvali svoja nauavanja,
to znai da su do izjave krstjani tvrdili da vjeni bog nije stvoritelj svega i da
nije spasitelj ljudskog roda.31 Prema Kniewaldu njihova nauka () izrazito je
neomanihejska, kako ju je nauala sljedba katara ili patarena.32
Meutim, da je papin legat elio da bosanski krstjani opozovu svoja uvjerenja, on bi pripremio invokaciju koja bi priblino odgovarala stilizacijama koje
nalazimo u lanku 1. etvrtog Lateranskog koncila i vjeroispovijedanjima Valdesa, Duranda de Osca i Bernarda Prima.
Zato Ivan de Casamaris nije inzistirao na jasnoj osudi krivovjerstva bosanskih krstjana?
Na to emo pitanje odgovoriti u poglavlju V.
4. Problem Apostolske crkve
U Abjuraciji priores izraavaju bezuvjetnu pokornost Rimskoj crkvi, koju

priznaju kao matrem nostram i kao caput totius ecclesiatice unitatis. Vrijedi zapaziti da tu majku i glavu priores nazivaju Ecclesia Romana, i to ak pet puta,
a jednom jednostavno kao Ecclesia nikad Ecclesia apostolica! Je li to sluajno?
Prema svemu se ini da nije. Confessiones Valda iz 1180. godine,33 Duranda de
Osca 1208.34 i Bernarda Primja 1210. godine35 ne proputaju, za razliku od
Abjuracije, naglasiti da priznaju Romanam Ecclesiam catholicam et apostolicam.
Vidljivo je da papin legat nije ni u ovom pitanju elio zaotravati pitanje
apostolskog poslanja Rimske crkve i zahtijevati od bosanskih krstjana da to
izriito izjave. Pitanje je jednostavno skinuto s dnevnog reda. U protivnome bi
ono iznijelo na vidjelo da bosanski krstjani ne priznaju da bi Rimska crkva bila
30
KNIEWALD, n. dj. (bilj. 23), 129.-130.

N. dj., 127.
32
N. dj., 129.
33
THOUZELLIER, n. dj. (bilj. 29.), 29.
34
PL, 215., 1511.
35
PL, 216., 290.
31
42

nasljednica apostolskog nauavanja, a upravo je to i kasnije bio kamen spoticanja.
Dovoljno je napomenuti samo Raspravu izmeu rimokatolika i bosanskog
patarena. Sauvana je u rukopisu iz poetka 15. stoljea; prema Kniewaldu36
njezin je autor fra Ambroz, koji je 1381.-1411. djelovao u Bosni, a prema anjeku njezin je autor Pavao Dalmatinac, pravnik, teolog, dominikanac, koji je
djelovao kao generalni inkvizitor u Dalmaciji i tragino poginuo 1255. godine,
a za kojeg je inae poznato da je prvi provincijal jedinstvene dominikanske
provincije u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu.37 On je u svakom sluaju bio dobar poznavatelj bosanskih prilika, to se vidi po mnogim pojedinostima teksta
Rasprave. U Raspravi hereticus tvrdi: Naa je vjera bila ona ista kao u Rimu sve
do vremena (pape) Silvestra, koji je bio na uitelj i onda (od nje) otpao itd.,38
dakle, bosanski hereticus povezuje heterodoksiju bosanskih krstjana uz ostalo i
sa sukobom Arija sa stajalitem Nikejskog sabora iz 327. godine, upravo u doba
pape Silvestra. Drugim rijeima, Rimska crkva odvojila se u to doba od uenja
apostola Petra pa prema tome ona nije apostolska, a prava apostolska vjera upravo je vjera bosanskih krstjana.
Iz tih nam se razloga ini razumljivim zato je pri sastavljanju Abjuracije
isputen svaki spomen rimske kao apostolske crkve (ili apostolske vjere).
5. Potivanje prijanjih odredaba
elnici bosanskih krstjana obeavaju dalje:

() et ea, que maiores nostri provide preceperunt, custodiemus (sauvat emo
ono to su nai stari mudro zapovjedili ).
Odredba se nastavlja na prethodnu obvezu: Jeiunia constituta ab ecclesia observabimus (od crkve odreene postove potivat emo).
I iz te se odredbe vidi kako je papin legat bio obazriv u odnosu na mijenjanje
odredaba koje su bili odredili pretodni elnici. Poznato je da su lanovi mnogih
heterodoksnih sekta jae postili i da je takav, prema miljenu Crkve, pretjerani
post bio dodatnim dokazom da je pojedini vjernik zaveden jednom od tih he36
KNIEWALD, n., dj. (bilj. 25).

Franjo ANJEK, Pavao Dalmatinac (1170./75.-1255.): Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog patarena, Starine, 61., Zagreb, 2000., 39.
38
N. dj., 58.
37
43
Lujo Margeti
terodoksija. Prema tekstu Abjuracije vidi se da se pootreni post bosanskih krstjana ne dri odstupanjem od katolianstva, to je jo jedan dokaz elje papina
legata da ne zaotrava odnos Crkve prema njima.
Meutim, ini nam se da nekoliko odredaba koje zapoinju s et nose uoljivi
peat naknadnih umetaka, nakon to je ve osnovni tekst bio zapisan. Takav et
nije ni inae vrsto povezan s prethodnim tekstom. To se osobito lijepo vidi kod
obveze da e krstjani prihvatiti sve ono to Crkva eli ubudue dodati, ukinuti
ili pootriti (addere vel minuere), koja s prethodnim tekstom ima vrlo slabu vezu.
Ako je to sluaj i u obeanju koje analiziramo, onda odredba ima mnogo iri
smisao pa se onaj et ea ne bi odnosio samo na post, nego sve prijanje odredbe
bilo koje vrsti koje su ve bile donesene. To nije nimalo iskljueno, dapae, upravo te dvije, prema naem miljenju, naknadno dodane odredbe meusobno su
povezane. Moe se zamisliti da su priores postavili u pregovorima zahtjev da se
odobrenje njihovih prijanjih odredaba ukljui u Abjuraciju, na to je papin legat
pristao, spretno ubacivi rije provide (mudro), ime je bitno ogranien domet
te odredbe, jer je jasno da e u konanici ipak Crkva odrediti to je od prijanjih
odredaba mudro i prihvatljivo, a to ne. Koncesija je, dakle, relativne snage, a da
bi to bilo to jasnije, dodana je neto dalje jo i odredba, da Crkva moe ubudue
addere vel minuere sve ono to ne dri prihvatljivim. Time je onaj provide jo vie
ojaan u smislu prava Crkve da intervenira. Uostalom, ako je rije ipak samo o
postu, Crkva je tim umetcima omoguila svojim nadzornim organima da ukinu
pretjerani post, koji bi mogao biti tumaen kao neizravan prijekor umjerenom
katolikom postu.
Ali, bez obzira na to kako emo tumaiti te dijelove Abjuracije, iz njih probija elja krstjana da zadre to vie svojih obiaja i istovremeno elja legata da
ne zaotrava ondje gdje to nije nuno.
6. Konaita zajednica bosanskih krstjana
Cimiteria habebimus iuxta oratoria in quibus fratres sepeliuntur et advenientes,

si ibi obierint (Imat emo uz bogomolje i groblja u kojima e se pokapati braa i
pridolice, ako bi tamo sluajno umrli.)
Znai li to da dosad nisu imali groblja? Tekst se takvoj interpretaciji ne protivi, ali vjerojatnije je da je papin legat utvrivao Abjuracijom neku vrstu regule
koju krstjani trebaju potivati, bez obzira na to, jesu li oni i prije imali groblja
u mjestima, u kojima su dotad ivjeli. Najvanije je pitanje, tko su advenientes.
44

Njih treba povezati s vijeu zabiljeenom od Kotruljia, prema kojoj su Dubrovani preuzeli obiaj bosanskih manihejaca, da u svoje hospicije rado primaju
bogatae i po potrebi otjeraju siromane, tvrdei da tako slijede zakone Boga i
sudbine (!).39 Dakle, zajednice bosanskih krstjana nisu vodile brigu nad bole39
Prema rukopisu iz 1475. god., koji nam je na uvid ljubezno dao akademik Vladimir Stipeti,
odgovarajui tekst glasi: () non obstante che lo vulgo pro contrario judicano li homeni secundo li
eventi e non sanno dire altro, si non (proverbio) a casata acasa ma si pare et come vegono lo richo lo
judicano savio et poveri macti et potissime nela nostra patria la qual per cierto trahit aliquid de lo rito
deli Bosnaci, li quali sequendo lo rito di manichei onorano li richi et recieveno volentieri neli loro ospicii
et li poveri discaciano dicono seguire lordine de Dio et dela fortuna (rukopis, str. 138): () premda
obian svijet nasuprot tomu sudi ljude prema uspjehu i ne zna rei drugo nego (poslovica):
Tvoja je kua moja, ako mi se svia (nismo sigurni da smo dobro razumjeli poslovicu; ovo je
samo nae domiljanje: L. M.) i kad vide bogataa smatraju ga mudrim, a siromahe glupanima
osobito u mojoj domovini, koja je sigurno neto preuzela od vjeroispovijedanja Bonjaka,
koji slijedei vjeroispovijedanje manihejaca cijene bogate i rado ih primaju u svoja konaita,
a tjeraju siromahe i tvrde da u tome slijede poredak postavljen od Boga i od sudbine). Zadnju
reenicu ovoga fragmenta iz slavne Kotruljieve knjige tumaimo cininom interpretacijom
poznate biblijske misli: Tko ima, dat e mu se, tko nema, uzet e mu se.
Dodatna primjedba: Kotruljievu knjigu objavio je prvi put Francesko Petris 1573. godine. U
nas je objavljen reprint izdanje iz 1623. god. (Biblioteka reprint izdanja Liber croaticus, Zagreb,
travanj 1975.). Hrvatski prijevod: Rikard RADIEVI, arko MULJAI, Zagreb, 1985.
slijedi taj tekst. Nasuprot tome, Ugo Tucci pripremio je tu knjigu pod naslovom Benedetto Cotrugli Raguseo, Il libro dellarte di mercatura, Venezia, 1990., i to na osnovi rukopisa iz 1484.
god., drei Petrisovo izdanje nedvojbeno preradom (frutto di una dichiarata rielaborazione) pa
je najvanija odstupanja od rukopisa iz 1484. god. dao ispod teksta, tek toliko da se vidi razlika
izmeu teksta iz 1484., tj. kraeg i prema tome navodno blieg Kotruljievom izvornom tekstu
i teksta iz 1573. god., koji je Petris dopunio raznim svojim tekstualnim zahvatima.
Meutim, usporedba zasad raspoloivih tekstova iz 1475., 1484. i 1573. god. ne potvruje
tu osnovnu tezu U. Tuccija. Dovoljno je usporediti jednu reenicu s kraja poglavlja 3. tree
knjige:
1475. (neobjavljeni rukopis): () trovariamo tuto quello che de sapere uno homo conveniesse debitamente alo mercante, pero non a legie ne loco il favolegiar vulgare che condamna le lectere.
1573. (Petrisovo izdanje): () diremo che tucto quello che pu sapere uno homo, convenirsi debitamente al mercante per non ha legge nel giuoco il favoleggiare che condannano le lettere.
1484. (tekst po Tucciju): diremo che tucto quello che puo sapere uno homo, convenirsi debitamente
al mercante.
Usporedba je iznimno pouna: rukopis iz 1475. i Petrisovo izdanje iz 1573. god. imaju bitno
iri tekst od teksta iz 1484. godine. Razlika je u tome to je tekst iz 1573. god. kontaminiran
loim itanjem zasad nepoznatog izvornog rukopisa pa mu se smisao dobrim dijelom izgubio,
45
Lujo Margeti
snima i nevoljnima, nego su to bila konaita, u kojima prednost, dakako, imaju
imuni gosti, jer se od njih moe oekivati vea zarada.
7. Zajednice bosanskih krstjana redovnike zajednice?
Priores dalje izjavljuju:

Femine vero que de nostra erunt religione, a viris separate tam in dormitoriis
quam (in) refectoriis, et nullus fratrum solus cum sola, confabulabitur, unde possit
sinistra suspicio suboriri. Neque de cetero recipiemus aliquem vel aliquam coniugatam,
nisi mutuo consensu, continentia promissa, ambo pariter convertantur (ene, koje su
prihvatile na vjerski nazor, /neka budu/ od mukaraca odvojene u spavaonicama i blagovaonicama. Neka nijedan od brae ne razgovara nasamo sa enskom
osobom, iz ega bi se mogla poroditi zlonamjerna sumnja. Ubudue neemo
prihvaati oenjene ili udate, osim ako uz obostranu suglasnost i obeanje suzdrljivosti oba na jednaki nain prihvate zavjet.)
Te se obveze bosanskih krstjana tumae kao dokaz da su oni bili neka redovnika zajednica, ali autori se ne slau u tome kakva bi to redovnika zajednica bila: npr. Raki40 se kolebao izmeu redova Sv. Benedikta i Sv. Bazilija,
Petranovi41 i Gluac42 vidjeli su u njima pravoslavne monahe, Petrovi pak glaali vidi se da ga nije Petris dodao Kotruljievu tekstu, nego da taj proireni tekst, samo jasniji,
postoji ve i u rukopisu iz 1475. godine. Nasuprot tome, rukopis iz 1484. god. (Tuccijevo izdanje) zapravo je - skraeni Kontruljiev tekst!
Ve iz ovoga primjera usporedbe triju poznatih tekstova vidi se velika vanost objavljivanja
teksta iz 1475. godine koji u vrlo dobrim fotografijama ima u posjedu akademik Vladimir
Stipeti. Posve smo sigurni da e objavljivanje toga teksta biti veliki korak naprijed u razumijevanju mnogih dijelova Kotruljieva teksta. Naa povijesnoekonomska znanost dobit e mnogo
tim objavljivanjem. I ovom prigodom toplo se zahvaljujemo akademiku Stipetiu na velikoj
pomoi koju nam je velikoduno pruio ne samo davanjem na uvid rukopisa iz 1475. godine,
nego i dodatnim objanjenjima i savjetima.
40
Franjo RAKI, Bogomili i Patareni, Rad JAZU, 8., 1869., 140., bilj. 2. = ISTI, Borba junih
Slavena za dravnu neodvisnost Bogomili i Patareni, Beograd, 1931., 394., bilj. 2. = ISTI, Bogomili i Patareni, pripremio F. ANJEK, Zagreb, 2003., 208., bilj. 132.
41
Boidar PETRANOVI, Bogomili, Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 157., 171.
42
Vaso GLUAC, Srednjovjekovna Bosanska crkva, Popovievi Prilozi, IV., Beograd, 1924.,
1.-55.; ISTI, Istina o bogomilima. Istorijska rasprava, Beograd, 1945., 270; ISTI, Problem bogomilstva i pravoslavlja Crkve bosanske, Godinjak Istoriskog drutva Bosne i Hercegovine, 5.,
1953., 105.-138.
46

goljake benediktince,43 a Mileti se opredijelila za red Sv. Bazilija,44 pa je irkovi mogao utvrditi da su svi istraivai sloni, da je rije o jednoj monakoj
zajednici.45 On je ujedno naglasio da nema nikakvog dokaza o kontinuitetu
izmeu bilinopoljskih monaha i jeretike crkve bosanske.46
Poticaj daljnjim istraivanjima dao je tek anjek, koji je jo 1975. godine
naglasio da se iz teksta abjuracije () stie dojam da su ti krstjani pripadali nekoj redovnikoj organizaciji,47 ali tu je tvrdnju bitno ograniio opaskom da su
bosanski krstjani samo prividno po organizacijskoj strukturi svojih zajednica
slini redovnicima.48
U svojoj najnovijoj analizi iz 2003. godine anjek naziva krstjane iz abjuracije iz 1203. god. nazoviredovnicima49 i dodaje da prema dubrovakim vijestima narod u Bosni sredinom 15. stoljea patarene (tj. krstjane) naziva redovnicima (religiosi) te objanjava da se taj izraz oslanja najvjerojatnije na injenicu da
su bosansko-humski krstjani u svojim hiama provodili zajedniki ivot i da
je terminologija Abjuracije tek prividno redovnikog karaktera.50
Istina je da se tekst Abjuracije ne protivi tvrdnji da se govori o samostanima
bosanskih krstjana, i to dvojnim (dvostrukim), pa se miljenje koje prevladava
u literaturi moe braniti pozivom na taj tekst. Ali, to nije jedini nain interpretacije. Taj se tekst moe interpretirati i u prilog tvrdnji da se on odnosi na one
krstjanske vjernike koji su prihvatili naela krstjanske zajednice, ali nisu postali
njezinim pravim lanovima. U Radinovoj oporuci oni se nazivaju mrsni ljude ili
43
Leo PETROVI, Krani bosanske crkve (krstiani crkve bosnske), Dobri pastir, sv. I.-IV., od
III., Sarajevo, 1953., 171.
44
Maja MILETI, I KRSTJANI di bosna alla luce dei loro monumenti di pietra, Orientalia Christiana Analecta, 149., Roma, 1957., 56.-58.
45
Sima IRKOVI, Historija srednjovjekovne bosanske drave, Beograd, 1964., 55.-56. Usp. i
ISTI, Die bosnische Kirche, LOriente cristiano nella storia della civilt, Problemi attuali di scienze
e di cultura, Accademia nazionale dei Lincei, CCCLXI., 623., 1964., 5., 547.-575.
46
N. dj., 57., 355. Ni Milan LOOS, L glise bosnienne dans le contexte du mouvement hrtique europen, Balcanica, IV., Beograd, 1973., 146. ne dvoji: Cest donc une communaut
de moine itd.
47
ANJEK, 1975. (bilj. 2.), 91.
48
N. dj., 93.
49
ANJEK, 2003. (bilj. 2.), 34., bilj. 3.
50
N. dj., 12., bilj. 40.
47
Lujo Margeti
krst jani i krst janice koi greha ne ljube i koji se, dakle, razlikuju od pravih lanova
zajednice, za koje se kae da su prave vere apostolske, tj. da su pravi krst jani.51
Ako bi se prihvatila prvonavedena interpretacija, trebalo bi se sloiti s irkovievom tezom prema kojoj nema nikakva dokaza o kontinuitetu izmeu redovnika spomenutih u Abjuraciji i bosanske crkve poznate iz kasnijih vrela.
Meutim, pismo pape Eugena IV. od 3. srpnja 1446.52 upuuje na oprez.
Ono je upueno bosanskom franjevakom vikaru i tamonjim franjevcima. U
njemu se meu ostalim nalaze i ove papine rijei: () kao to smo saznali, u
raznim mjestima spomenutog (tj. bosanskog, L. M.) vikarijata nalaze se vrlo
mnoge osobe obaju spolova koje ive suzdranim ivotom i premda ne pripadaju
nijednom od odobrenih redova, pohvalno slue Svevinjem, neke u vlastitim
kuama, a neke u mjestima koja su za to odreena po odobrenju tamonjih
biskupa. Te osobe iskazuju posebnu ljubav prema reguli Treeg reda Svetoga
Franje i rado bi je prihvatile te ivo ele da u skladu s njom zajedniki ive u
nekim kuama, ugledajui se u svemu na nain i izvanjski oblik nekih kua
Treeg reda u Italiji, i ujedno uz dodjelu povlastica, milosti i oprosta po spomenutom sjeditu ili na drugi nain. Spomenuti vikar kao i ona braa preko njega,
koja su na to privremeno ovlatena, mogu slobodno i zakonito dopustiti da se
jedna, dvije, tri, etiri ili vie koliko im se bude inilo potrebno uiniti kua
utemelji, izgradi i u njima da ive osobe koje su voljne prihvatiti (tu) regulu, ali
na mjestima koja su za to prikladna i prihvatljiva za stalnu uporabu i stanovanje
osoba koje su voljne prihvatiti tu regulu u svemu prema nainu i izvanjskom
obliku povlastica, milosti i oprosta dodijeljenih kuama u Italiji. Te osobe obiju
spolova koje prihvaaju regulu i zajedniki ive neka ive pod vaim nadzorom
i vlau. Braa pak tog vikarijata, ovlatena na to od vikara, smiju ispovijedati,
prieivati i podjeljivati crkvene sakramente.53
51
N. dj., 39., 360., 365.

Agostino THEINER, Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium, Tomus primus, Romae,
1863., 1198.-1549., 392.-394.
53
N. dj., 393. Et cum, sicut etiam accepimus, in diversis locis dicte vicarie quamplures sint utriusque
sexus persone sub vite castimonia, nullam tamen ex ordinibus approbatis professe, altissimo alique in
propriis, quedam vero in locis de licentia diocesanorum locorum ad id deputatis laudabiliter famulantes, que ad regulam tertii ordinis sancti Francisci de Penitentia nuncupati singularem gerentes devotionis affectum, ipsam regulam libenter profiterentur, et sub illa in aliquibus domibus in communi ad
instar et similitudinem, ac in omnibus et per omnia iuxta modum et formam nonnullarum domorum
52
48

Drimo nedvojbenim da je papa Eugen IV. u ovome svom pismu pisao
upravo o onom tipu pobonih zajednica o kojem je rije u Abjuraciji. Ako je
tako, zajednice pobonih sljedbenika krstjana iz 1203. nastavile su ivot pa ih
nalazimo u punoj vitalnosti jo sredinom 15. stoljea. One su ivjele na margini
sudbonosnih zbivanja oko Bosne i nisu mnogo hajale za estoke stoljetne obraune, jer im je u srcu bila iskrena elja da ive krijeposnim i povuenim ivotom,
To, to su uz pomo bosanskih franjevaca nali za svoj plemeniti i skromni ivot
pokrie u Treem franjevakom redu, sigurno nije nailo ni na kakav otpor s
njihove strane. Dapae! Franjevci su im ponudili okrilje, koje su sigurno rado
prihvatili, jer se time u njihovom svakodnevnom ivotu nije u biti mnogo toga
promijenilo. Jedino to su htjeli da ih se pusti na miru skromno ivjeti nije
im u okrilju franjevaca bilo sprjeavano, a duboka i sloena teoloko-lozofska
pitanja bila su miljama daleko od onoga to je za njih bilo mnogo vanije duevni mir u skromnome ivotu.
Toliko o kontinuitetu zajednica nazoviredovnika (kako ih je dobro nazvao anjek) i zajednica mrsnih ljudi sredinom 15. stoljea.
Ovime je ujedno zauzeto stajalite prema problemu dvostrukih samostana, o emu se u literaturi mnogo pisalo. Budui da se u Abjuraciji ne govori o
samostanima mukih i enskih redovnika, time otpada i pitanje jesu li zajednice, spomenute u Abjuraciji, nastale po ugledu na bazilijanske, benediktinske,
glagoljake ili bilo koje druge samostane. Drugim rijeima, pitanje izvora tih
zajednica treba rjeavati neovisno o problemu dvostrukih samostana.
Dodue, zajednica osoba obaju spolova o kojima se govori u Abjuraciji, podsjea donekle na zajednice treeg reda Humilijata, odobrene 16. lipnja 1201.
od pape Inocenta III., koje su se sastojale od obitelji koje radom stjeu sve potrebno za ivot i koje se u nedjelju meusobno potiu na pobonost i na krjepostan
eiusdem tertii ordinis in Italia consistentium, ac privilegia, gratias et indulta eis per sedem predictam
vel alias concessa vivere ferventius concupiscant, quod dictus Vicarius seu fratres per eum ad hoc pro
tempore deputati etiam unam, duas, tres, quatuor aut plures, et tot quot eis expedire videbitur, domos,
in locis tamen ad id congruis et onestis, pro personarum huiusmodi dictam regulam profiteri volentium usu et habitattione perpetuis in omnibus, et per omnia iuxta modum, formam, privilegia, gratias
et indulta domibus Italie concessa antedicta fundandi, construendi et in eis uniendi licentiam personis
regulam profiteri volentibus huiusmodi concedere possint libere et licite, quodque regulam profitentes
et in communi viventes persone utriusque sexus huiusmodi sub cura et regimine vestris degant, ita
quod fratres vicarie predicte per Vicarium huiusmodi deputati earum confessiones, Eucharistie et alia
ecclesiastica sacramenta eis ministrare valeant.
49
Lujo Margeti
nain ivota,54 zatim, na zajednice treeg reda Siromanih katolika, odobrene
18. prosinca 1208., koje su se sastojale od imunijih osoba, koje su napustile
svoja imanja i manualno radile da bi preivjele,55 i konano, na zajednice treeg
reda Valdeanina Bernarda Prima, koji je dobio 14. lipnja 1210. privremeno
odobrenje od Inocenta III. da u takvim zajednicama muki i enski lanovi
spavaju odvojeno.56 Ali, budui da je sigurno da su bosanske zajednice o kojima
se govori postojale i prije Abjuracije, ne ini nam se vjerojatnim da bi one nastale
po uzoru na upravo spomenute zajednice zapadnih treoredaca.
8. Rezultati
Na osnovi prethodne ralambe proizlazilo bi da heterodoksija bosanskih

krstjana ima jednu od svojih osnova u kvaziarijanskom nauavanju, koje se uz
sve perturbacije uspjelo sauvati u Bosni jo od vremena kada je arijanstvo bilo
dravna politika Rimskog Carstva u 4. stoljeu. Ta hereza uspjela se zbog raznih razloga sauvati u Bosni kao u nekoj enklavi. Ipak, glavni je razlog to to
ortodoksija iz Rima (odnosno Konstantinopola) nije od 5. do 11. stoljea mogla
jae i izravnije djelovati.
Ova prastara hereza nije, uostalom, bila svjesno protivljenje ortodoksiji. Ali,
kada su se vanjski imbenici poeli intenzivnije baviti Bosnom, npr. ugarskohrvatski kraljevi doma Arpadovia u 12. stoljeu, heterodoksija bosanskih krstjana zadobila je odjednom politiki prizvuk otpora u agresiji.
Takvih tragova prastare rimske tradicije ima i na drugim kulturnim podrujima. Npr. tipini bosanski raskidivi brak nije drugo nego, mutatis mutandis,
nastavak stare rimske tradicije raskidivog braka. Uostalom, i bosanski oblik krtenja, u biti srodan s oblikom krtenja u drugim suvremenim heterodoksijama,
prema miljenju kompetentnih istraivaa, npr. anjeka, ima svoj daleki prauzor
u obliku krtenja u Pracrkvi, dakle, tumai se jo starijim preicima.
Meutim, nije nikako ovime zagonetka sadraja vjeroispovijedanja bosanskih kjrstjana potpuno rijeena. Kolikogod denuncijacija Vukana, novopeenog
sljedbenika Rimske apostolske crkve, zvuala pretjeranom i napisanom u elji
54
THOUZELLIER, n. dj. (bilj. 29.), 146., 224., 236., 258.

N. dj., 229., 265.
56
N. dj., 232.-237. Dodajmo da u samostanu u Elni, odobrenom 26. svibnja 1212. mulieres
religiosae nisu redovnice, nego pobone ene, koje ive u zajednici i pomau redovnicama.
55
50

dodvoravanja papi Inocentu III., ipak u njoj postoji nedvojbeno zrnce istine. Vukan tvrdi, kao to smo ve imali prilike naglasiti, da je nova hereza pred krae
vrijeme prodrla iz dalmatinskih gradova u Bosnu, gdje ju je ban Kulin objeruke
primio. Taj element bosanske heterodoksije ne smije se ispustiti iz vida. Proizlazilo bi da je prastara bosanska kvaziarijanska hereza bila plodno tlo da koncem
12. stoljea dobije potporu i pojaanje od heretika koje je splitski nadbiskup
potjerao iz Splita i drugih dalmatinskih gradova.
O tom drugom elementu govorit e se u daljnjem istraivanju u ovome
radu.
9. Ostale odredbe
U analizu se ostalih odredaba Abjuracije ovdje ne ulazi jer je ovome radu

svrha ispitati temeljna obiljeja Abjuracije kao vanoga dokumenta heterodoksije bosanskih krstjana, usporeena s ostalim suvremenim istonim i zapadnim
heterodoksijama. Ipak ovdje bismo pridodali da se tekst Abjuracije dotie i pitanja priznavanja knjiga Starog zavjeta, koje je imalo vanu ulogu u heterodoksijama. Priori bosanskih krstjana izjavljuju:
libros vero tam novi quam veteris testamenti, sicut facit ecclesia Romana, legemus (itat emo knjige Novoga kao i Starog zavjeta onako, kako ini i Rimska
crkva).
IV. Osnovne odrednice svjetovne politike

Inocenta III. i Bosna
U doba Inocenta III. (1198.-1216.) poloaj Svete stolice vinuo se u visine,
kao rijetko kada u svojoj povijesti. Inocent III. bio je izvanredan teolog, pravnik
i dravnik, koji je spojio svoje strateke i taktine zamisli u jedinstvenu cjelinu.
Treba dodati da su politike okolnosti bile za Crkvu vrlo povoljne. Ipak, trebalo
je znanja, hrabrosti i mudrosti iskoristiti ih, a on je te vrline posjedovao.
Osnovna ideja, koja je oduvijek bila u temeljima svake zdrave svjetovne papinske politike Crkve, nedvojbeno se sastojala u tome da joj se omogui to
samostalnije djelovanje. U tome joj je bilo u 12. stoljeu najvea zapreka mono
Njemako Carstvo, koje je obuhvaalo golema podruja od Sjevernog mora do
51
Lujo Margeti
Sicilije. U takvoj situaciji Sveta stolica morala je biti krajnje oprezna i nepovjerljiva prema Carstvu, jer je stalno prijetila opasnost da autonomija crkvene
politike bude svedena na minimum.
Neposredno pred preuzimanje papinske tijare Inocenta III. dogodio se sudbonosni dogaaj koji je imalo nesagledive posljedice za daljnju politiku Crkve,
Carstva i uope politikih odnosa u Europi.57 Henrik VI., njemaki car, sin Fridrika Barbarosse iz obitelji taufovaca, umro je 28. rujna 1197. i ostavio iza sebe
sina Fridrika, u to vrijeme jo nejako dijete. Budui da naelo primogeniture u
Njemakoj nije postojalo, Crkvi se pruila prigoda da se za dulje vrijeme oslobodi nesnosnog pritiska. Crkva je tu prigodu dobro uoila i nakon smrti boleljivog pape Celestina III., 8. sijenja 1198., isti dan izabrala za papu 37. godinjeg
Lotarija Conti di Segni, koji je uzeo ime Inocent III. i smjesta poeo voditi vrlo
energinu politiku. Te su se okolnosti jo i znatno poboljale te iste godine, kad
je umrla i Fridrikova majka i kad je papa postao Fridrikovim skrbnikom.
U Njemakoj se rasplamsala estoka borba oko carske krune, a Crkvi je,
dakako, bilo u interesu da Njemako Carstvo bude to manje sposobno utjecati
na dogaanja u Italiji. Zbog toga nije udo to Inocent III. nije urio dodijeliti
carsku krunu pa je to uinio tek 1209. godine 14 godina nakon smrti Henrika
VI! Papa se opredijelio za protivnika taufovaca, Otona IV. iz obitelji Welfa, ali
novi je car, ve i prije nego to je bio okrunjen, odmah dao na znanje da nee biti
nita manje neugodan za Crkvu, nego bilo koji taufovac.
U vrlo zamrenim odnosima Engleska Francuska - njemaki pretendenti
na carski poloaj, taufovci su sklopili savez s Francuskom, a Welf Oton IV.
povezao se s Englezima. Papa je dodue 1210. godine proglasio Fridrika punoljetnim, a 1204. i ponovno 1210. izopio Otona IV., ali ispravno je procijenio da
je Crkvi u interesu da se previe ne povee ni s francusko-taufovskim savezom,
napose i stoga to je engleski kralj Ivan Bez Zemlje priznao papino vrhovnitvo.
U povijesnoj bitci kod Bouvinesa (blizu grada Lille) Francuzi su pobijedili Otona IV. Ipak, zahvaljujui Inocentu III., Englezi su mogli sauvati ostatke svog
teritorija u junoj Francuskoj, Gascogne i Guyenne. Inocent III. nikad nije okrunio Fridriha II. za cara. To je uinio tek 22. studenoga 1220. njegov nasljednik
Honorije III. (1216.-1227.).
57
Za standardne opepoznate injenice ne daje se ovdje pregled literature, jer je suvian. Za

neke pojedinosti vidi Johannes HALLER, Das Papsttum, Idee und Wirklichkeit, III., Mnchen, 1965., 220. i d.
52

Za opu ocjenu svjetovne politike Inocenta III. valja istaknuti jo njezina dva aspekta. Prvi se odnosi na Patrimonium Petri, Crkvenu dravu, koju je
Inocent III. preuzeo u prilino skromnim granicama, a koju je opsegom udvostruio, proirivi papin autoritet na vojvodstvo Spoletu i Ankonitansku marku
s Riminijem. Drugi je njegova energina borba protiv krivovjerja u junoj Francuskoj. Ona je svoj vrhunac dosegla u kriarskom ratu 1209. god. koji je voen
nesmiljenom estinom, osobito u gradu Bzieru. Privremeno ureenje itavoga
podruja ostvareno je tek na IV. Lateranskom koncilu, gdje je odlueno da grofovija Toulouse ostaje u rukama vojskovoe protiv krivovjerja, Simona de Monforta (dakako, samo kao vazala svog seniora). Provence je predana na upravu
crkvenim predstavnicima sve do punoljetnosti Raymonda, sina Raymonda VI.
od Toulouse, jednoga od glavnih velikaa u junoj Francuskoj. On je izgubio
vlast i posjede, njegovu je sinu, dodue, doputeno naslijediti bar dio posjeda
svoga oca, ali ti su posjedi preli privremeno pod upravu Crkve.
Ne smije se zaboraviti ni okolnost da je Inocent III. za vrijeme maloljetnosti
Fridrika bio njegov skrbnik i od 1198. do 1210. u ime Crkve upravljao Sicilijanskim Kraljevstvom (juna Italija i Sicilija), a nakon to je Fridrik 1210. godine
proglaen punoljetnim, on je za Sicilijansko Kraljevstvo poloio papi vazalnu
prisegu. Ako se tome doda priznanje lenske podlonosti engleskog kralja Ivana
Bez Zemlje (1213. god.) papi, onda se moe bez ikakva pretjerivanja rei da je
Inocent III. podigao ugled, autoritet, svjetovnu mo i politiki utjecaj Crkve na
razinu kojoj u europskoj povijesti jedva da ima premca.
Sve se to dogodilo, da ponovimo, u okolnostima kad je carska vlast bila
neusporedivo manje opasna za Crkvu. S druge strane, Inocent III. nastojao je
da francuskoga kralja zadri u proirenju njegove vlasti prema jugu. Velik dio
june Francuske bio je samo labavim lenskim vezama tek formalno pod vlau
francuskoga kralja, pa je tako Inocent III. drao u pristojnoj udaljenosti i Francusku. Tek punih 15 godina nakon Inocentove smrti (preenergini) papa Grgur
IX., inae vrlo bliski roak Inocenta III. morao je prepustiti junu Francusku
francuskom kralju.
Ovaj saeti pregled odnosa Inocenta III. sa zapadnim silama koristan je za
razumijevanje politike Inocenta III. prema Ugarskoj. I ovdje se moe prepoznati
crvenu nit njegove politike. Papa je bio vrlo zainteresiran za jaku Ugarsku, koja
je trebala biti jedan od korektiva njemakoj prevlasti u srednjoj Europi.
53
Lujo Margeti
Zbog toga je razumljivo to je Inocent III. vrlo energino podupirao ugarsko-hrvatskoga kralja Emerika pa je ak prije nego to je bio konsekriran, ve
dvadeset dana nakon to je bio izabran za papu, tj. 28. sijenja 1198.,58 uputio
Emerikovu bratu Andriji strogo pismo da do 15. rujna iste godine krene na kriarsku vojnu, na to se Andrija bio obvezao umiruem ocu 1196. godine. Papa
mu prijetio da e ga izopiti i da e, ako Emerik umre bez djece, prenijeti pravo
nasljedstva na treega brata.
Koliko je papa bio popustljiv prema Emeriku vidi se i po njegovoj reakciji
na Emerikovo divljako ponaanje prema vackom biskupu. Emerik je 17. oujka
1199. upao u katedralu gdje se biskup molio zajedno sa lanovima kaptola, dao
da ga sluge izbace iz crkve i zaplijenio novac to ga je naao u sakristiji. Nakon
toga je biskupu oduzeo pravo na ubiranje njegove desetine i zabranio apelaciju.
Na sve to Inocent III. reagirao je tako da je od kralja oinski zatraio da biskupu
nadoknadi tetu, a kalokog nadbiskupa zaduio da nametne Emeriku pokoru.
U Srbiji je Emerik podupirao Nemanjina mlaeg sina Vukana protiv starijeg mu brata Stefana. Papa je na molbu Stefana pristao da ga okruni za kralja,
ali od toga je odustao na Emerikov zahtjev.
S druge strane, Emerik se papi oduio vojniki podupirajui 1203. godine
Otona IV. u vrijeme dok je papa bio uz Otona.
Nadalje, papa je iziao ususret Emerikovoj molbi da njegova etverogodinjeg sina Ladislava okruni za kralja, premda se u to doba naelo primogeniture
jo nije uvrstilo, pa je time otvoreno iskazao podrku Emeriku u odnosu na
njegova brata Andriju.
Dodue, pomalo dvosmislena situacija nastala je kad je Emerik javio da
mora odgoditi svoj kriarski zavjet zbog provale Kumana. Bio je to zapravo rat
izmeu bugarskog cara Kalojana i Emerika, nastao zbog toga to su oba svojatali Srbiju. O tom ratu znamo iz pisma Inocenta III. od 9. studenoga 1202.,
o kojem je ve govoreno u ovome radu. Papa se naao u neprilici, jer je imao
velikih planova da Kalojana privue katolikoj crkvi, a, s druge strane, elio je
sauvati dobre odnose s Emerikom. Kao to smo se ve mogli uvjeriti, papa je
pisao Emeriku s neskrivenim nezadovoljstvom, ali ipak diplomatski uvijeno.
Papa svoje nezadovoljstvo izraava ovako: () da ne bi na se navukao Boju
kaznu, koja bi Ti se moda dogodila zato, to si, nakon to si preuzeo kriarsku
58
CD, II., 288., br. 272.
54

obvezu, poveo rat protiv krana, iz ega je moda pravednom odlukom zadesila
Tvoje Kraljevstvo nesrea; premda nam Tvoji poslanici nisu to dojavili, ipak se
ini da nisi kriv jer si se latio oruja ne zbog navale, ve u obrani, dodue (ne
samo) protiv pogana, (nego) takoer i protiv krana.
Vidi se da je Inocent III., piui ovo pismo bio na mukama, kako da ne
povrijedi nijednog od dvojice vladara. Ali, kao da je ipak uvaavao Emerikovu
vladarsku osjetljivost: Emerik je umro sredinom rujna 1204., a papa je dao Kalojana okruniti za kralja 8. studenoga te godine.
Sada postaje posve jasnom politika Inocenta III. prema Bosni. On je od
dukljanskog kralja Vukana 1199. godine dobio denuncijaciju protiv Kulina bana
pa se 1200. godine obratio na Emerika vrlo energinim pismom da Kulina privede pravoj vjeri ili da njega, njegovu obitelj i sve krivovjerce u Bosni potjera iz
itavog Ugarskog Kraljevstva. Idue godine (1201.) Emerik je zamolio papu
da poalje svoje pouzdanike, koji e ispitati pravovjernost Kulina i njegova stanovnitva. Pismo se naalost nije sauvalo, ali je oito da Emerik nije elio
uzburkati situaciju u Bosni. To je Inocent III. dobro shvatio pa se na elegantan
nain prilagodio Emerikovim eljama i otposlao kao svoje legate splitskog nadbiskupa i svoga kapelana Ivana de Casamarisa. Sredinom 1203. godine Ivan je
od lanova osumnjienog bosanskog bratstva ishodio Abjuraciju pa kad je s tim
u svezi Emerik javio papi da je katolika vjera u Bosni u cjelini osigurana, papa
vie nikad nije dalje na tome inzistirao.
V. Podrijetlo arijanske heterodoksije u invokaciji abjuracije

1. Rezultat naih prouavanja invokacije u Abjuraciji pod III./3. ovoga rada
bio bi, dakle, da bi prema njezinoj formulaciji proizlazi neusuglaenost izmeu
katolikog ispovijedanja i ispovijedanja bosanskih krstjana utoliko to bi se njihova heterodoksija pribliavala ublaenom arijanstvu, koje su zastupala mnoga
germanska plemena, a osobito Goti.
Ako je taj na rezultat ispravan, postavlja se pitanje moe li se on uskladiti s povijesnim injenicama. Vlast Ostrogota nad naim krajevima unitena je
Justinijanovom rekonkvistom tridesetih godina 5. stoljea pa se na prvi pogled
ini da je razmak izmeu toga razdoblja i kraja 12. stoljea prevelik. Ali, budui
daje o bosanskoj povijesti u tome razdoblju sauvano neobino malo pouzdanih
55
Lujo Margeti
vijesti, vrijedi, ako nita drugo, bar pokuati istraiti postojanje vee ili manje
vjerojatnosti a u povijesnim istraivanjima najee se utvruje upravo to povezivanja ublaenog arijanstva, kakvo proizlazi iz invokacije Abjuracije i postojanja heterodoksnih dijelova stanovnitva u prijanjoj povijesti Bosne.
2. Moda nee biti na odmet nekoliko uvodnih rijei o najranijem pojavama
arijanstva na irem panonsko-dalmatinskom podruju. U tom smislu dovoljno
je podsjetiti na vanu ulogu biskupa Valensa iz Murse i Ursacija iz Singiduma,
koji se spominju ve 335. godine na sinodu u Tiru (Palestina). Upravo su oni
pripremili u Sirmiju formulu prema kojoj je Sin slian ocu, , i koja
je prihvaena na koncilima u Ravenni i Seleukiji 359. godine i potvrena na
koncilu u Konstantinopolu 360. godine. Njom je naputeno nikejsko vjeroispovijedanje i prihvaeno modernizirano i donekle ublaeno nauavanje Arija.59
Na elu Sirmija ostao je predstavnik tako formuliranog arijanstva.
U Bugarskoj se smjestio dio Gota, a njihov je biskup Ulla bio sljedbenik
arijana-homeja, preveo je Bibliju na gotski jezik uz uporabu od njega sastavljenog gotskog pisma.60
U doba cara Valensa (364.-378.), gorljivog arijanca bili su arijanci-homeji
dobro zatieni i ak uvelike preferirani u cijelome Rimskom Carstvu. Nakon
njegove pogibije, katolikom su vjeroispovijedanju doli bolji dani pod Teodozijem (379.-395.), ali njegov pokuaj da 383. godine privoli Vizigote na prijelaz
s arijanstva na katolianstvo nije uspio: das Volk blieb auch in dieser Beziehung
in seiner Sonderstellung.61 Nije nimalo vjerojatno da bi se Vizigoti tek nakon temeljitog razmiljanja i savjetovanja priklonili shvaanju da je Isus Krist dodue
slian Bogu Ocu, ali da nije jednak s njime, i time se teoloki svjesno odvojili
od vjerovanja po kojem bi Bog Otac i Sin bili ravnopravni. Bila je to, dakako,
iskljuivo elja vodeeg sloja Vizigota da postave i u tom pogledu jasno diferenciranje od pripadnika Carstva, da bi se u svojoj novoj postojbini unutar granica
Carstva (Donjoj Meziji) jasno razlikovali od rimskih podanika.62 U tome je
sigurno odigrao vanu ulogu Alarik, koji je jo 394. god. stajao na elu jedne
vizigotske vojne jedinice i koji je odmah nakon Teodozijeve smrti doao na elo
59
Storia della Chiesa, diretta da HUBERT JEDIN, vol. II., KARL BAUS, EUGEN EWIG,
Lepoca dei concili, Milano, 1977., 48.-52.
60
N. dj., 247.-248.61 Ludwig SCHMIT, Die Ostgermanen, 2. izd., Mnchen, 1933., 422.
62
N. dj., 419.: ugovor Carstva s Frithigerom, ostrogotskim kraljem.
56

Vizigota. Alarik je 396. godine krenuo na Peloponez, a kasnije preko Sirmija
i Emone u Italiju, i onda se u dosta sloenim vojnim manevrima opetovano
vraao iz Italije u nae krajeve, sve dok 403. i nakon toga 408. godine konano
nije napustio nae krajeve i denitivno otiao u Italiju. Oito je da je to vrijeme
u naim krajevima za arijanstvo bila situacija ugodnija nego za katolianstvo.
3. Pri utvrivanju vjerske situacije u Bosni u 5. stoljeu ne smije se zaboraviti injenica da je vlast Odoakra, proglaen kraljem najamnikih germanskih
jedinica 476. godine, obuhvaala od 481. godine Dalmaciju te da je on bio uvjereni arijanac.63 Njega je uklonio Teodorik, osniva ostrogotske drave, u sastavu
koje je bila Dalmacija sve do Justinijanova osvajanja 538. godine.64 I Ostrogoti
su bili arijanci, to znai da je vlast arijanskih vladara nad Dalmacijom trajala
punih 57 godina.
Iz doba ostrogotske vlasti nad Dalmacijom kudikamo najvanije vijesti to
se odnose na crkvenu povijest jesu vijesti o crkvenim saborima u 530. i 533.
godini. Prema tim vijestima proizlazi da je salonitanska (nad)biskupija objedinjavala biskupije uz more od Raba do Epidaura, a u unutranjosti Ludrum
(oko Drnia), Sarsenterum (oko Imotskog), Martaritana (Mostar ?), Bestoensis
(Zenica), Siscia (Sisak), Baroensis (ire podruje Glamokog polja?).65 Dakako,
te biskupije nisu obuhvaale sve krane, jer su se odnosile samo na katolike
vjernike. Goti u Dalmaciji i ono stanovnitvo koje je bilo s njima ue povezano
imalo je nedvojbeno svoju vlastitu crkvenu organizaciju, kao to je uostalom bilo
i na ostalim podrujima ostrogotske drave, gdje su u relativnom miru ivjele
jedna uz drugu arijanska i katolika vjeroispovijest.
Za Justinijana i njegovih sljednika na bizantskom carskom tronu Dalmacija
nije bila organizirana kao provincija, nego kao vojno podruje, drugim rijeima,
civilna i vojna uprava bile su u Dalmaciji mnogo ue povezane nego u onim
dijelovima drave gdje je postojala provincijska uprava. Ali i crkvena je organizacija u Dalmaciji imala svoje specinosti, jer je sve do pape Grgura I. prevladavala struja tzv. frontinijanista, biskupa koji nisu prihvaali odluke sredinjih
konstantinopolitanskih crkvenih vlasti, osobito odluke V. ekumenskog sabora
63
N. dj., 323.
Lujo MARGETI, Dalmacija u drugoj polovici VI. stoljea i Justinijan, Zbornik Pravnog
fakulteta u Zagrebu, 47., 1997., 205.-215.
65
Nada KLAI, Historia Salonitana Maior, Beograd, 1967., 81.
64
57
Lujo Margeti
inspirirane od Justinijana, nego su se najveim dijelom priklonili pristaama tzv.
shizme Triju kapitula. Odmah nakon langobardskog ulaska u Italiju, akvilejski
je patrijarh preao u Grado i osudio Justinijanovu crkvenu politiku. Zato ne
udi uska veza Akvileje i dalmatinskih frontinijanista. I jedni i drugi svojim su
odbijanjem osude Triju poglavlja izraavali posve jasnu politiku poruku protivljenje sredinjim vlastima. Budui da je bizantska sredinja vlast, gdjegod je
to mogla, provodila odluku V. ekumenskog sabora, treba zakljuiti da je realna
vlast Bizanta nad Dalmacijom bila vrlo krhka, to se vidi, uostalom, i iz velikih
briga koje je imao papa Grgur I. sa Salonitanskim biskupom, koje sigurno nisu
bile povezane iskljuivo s nesreenim prilikama u upravljanju salonitanskom
biskupijom. Jo 600. god. papa Grgur I. uvelike je zabrinut zbog postojanja
velikog broja frontinijanista u Dalmaciji.66
Veze Akvileje i Dalmacije u otporu prema sredinjoj vlasti bile su toliko
jake da je patrijarh Paulino zaredio Probina za solinskog biskupa 566. godine, a
neto kasnije Probin je postao ak i akvilejski patrijarh.67 Te su se veze nastavile
i dalje. Nemogue je utvrditi koliko je jo preostalo starih sljedbenika gotskog
arijanstva u Dalmaciji i jesu li se i koliko identicirali s frontinijanistima, ali bar
je to sigurno da je preostale arijance i frontinijaniste ujedinjavao otpor sredinjoj
vlasti u Konstantinopolu, napose i stoga to ispovijedanje arijanaca-homeja najveem broju tih krana sigurno nije bilo ba do kraja jasno u smislu suprotnosti
prema nicejsko-kalcedonskom ispovijedanju.
Kao to je poznato, gotomanija Popa Dukljanina68 i Tome Arciakona69
temelje se ponajveim dijelom na tendenciji kojom su pisala ta dva autora, ali
bilo bi ipak potpuno pogrjeno upasti u pretjeranu gotofobiju i potpuno zanemariti nazonost Gota i arijanstva nakon Justinijanove pobjede nad Gotima.70
66
Franjo RAKI, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia (dalje: Doc.),
Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (dalje: MSGSM), vol. septimum,
Zagrabiae, 1877., 258., br. 59.
67
Franjo BULI, Josip BERVALDI, Kronologija solinskih biskupa, Zagreb, 1912., 61.
68
Usp. Lujo MARGETI, Poruka i datacija tzv. Ljetopisa Popa Dukljanina, Croatica Christiana Periodica, 41., god. XXII., Zagreb, 1998., 1.-30.
69
Usp. Lujo MARGETI, Historia Salonitana i Historia Salonitana maior neka pitanja,
47., Zagreb, 1994., 1.-36.
70
Prema naem miljenju na slavizirane Gote upuuje ime Gacke. Katii je upozorio da je u
DAI zabiljeeno ime tog podruja kao (Gyula MORAVCSIK, Constantine Porphy-
58
rogenitus, De administrando imperio /dalje: DAI/, Budapest, 1949., 144.) a ne kao .

Potonji oblik preuzeo je Raki prema Bekkerovu izdanju iz 1840., a sluio se njime i ii,
premda se prvonavedeni oblik nalazi ve u izdanju Bandurija iz 1711. godine. Skok (Petar
SKOK, Etimoloki rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, 1., Zagreb, 1971., 541. i d.) i Katii
(Radoslav KATII, Die Anfnge des kroatischen Staates, u: Die Bayern und ihre Nachbarn,
Teil 1, Wien, 1985., 187 = Filoloka razmatranja uz izvore o zaecima hrvatske drave, Staroslavenska prosvjeta, ser. III., sv. 16., 85.) dali su filoloku interpretaciju rijei. Po njima je
ona izvedenica na -isko od praslavenskog korijena gd -, usp. staropruski gude, umu. Katii
dodatno istie da bi Gdska znailo umska rijeka, a Gdska upa umska upa ili upa
umske rijeke. Gdane bi, dakle, bili meanici rijeke ili stanovnici upe. Guduscani franakih anala takoer upuuju na ime upe. Keleminov prijedlog, prema kojem bi Guduscani bili
ime Gota, Katii zabacuje, jer se radi samo o nekom suglasju, pogotovu to tvorba na jane
jednoznano upuuje na ime stanovnika, etnikon, dakle, treba izvesti iz imena upe. Ve je i
Skok pretpostavljao da zabiljeeni oblik treba izvesti iz Gdska kao pridjev kojemu
je dopuna opa rije upa. On je, naime, ime poznavao po Rakome i onda ispravno pretpostavio oblik koji je zajamen u DAI ve prema itanju Bandurija i nakon njega Moravcsika.
Primijetili bismo da je vjerojatnije da je rije o izvedenici na sk , nego na isko. Sufiks -sk
slui za oblikovanje pridjeva, stvorenih od imenica, a *-isko oznaava sredstvo s kojim se neto
ini i, osobito, mjesto na kojem se neto ini. Sufiks sk odgovara njemakom tipu na iska-,
npr. gotski mannisks muki, ljudski (od manna) pa frenkisk franaki, a pridjev uz imenicu
oznaava grupu, i to bilo u posuenicama (germ.): rimosk rimski bilo sa slavenskim
korijenima msk muki , nazaretsk nazaretski (Antoine MEILLET Andr
VAILLANT, Le Slave commun, Paris, 1965., 364.).
U skladu s time prihvatljiv je Skok-Katiiev prijedlog po kojem Gdska moe znaiti umska , jedino bismo dodali da, zbog okolnosti to Konstantin Porfirogenet ne navodi kakvoj
upravnoj jedinici odgovaraju tri lika teritorija, dopuna upa nije sigurna. Moda bi bilo bolje, u skladu sa iievim nazivom teritorij prihvatiti neutralan izraz umska zemlja (Ferdo
II, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., 449.).
Ali to nije jedino mogui prijedlog. Korijen gd moe isto tako dobro oznaavati i Gote,
kako je to predloio Kelemina (Jakob KELEMINA, Goti na Balkanu, asopis za zgodovino
in narodopisje, Ljubljana, 27., 1932., 121. Katiiev prigovor, da tvorba na jane jednoznano
upuuje na ime stanovnika i da etnikon treba izvesti iz imena upa vrlo je uvjerljiv, ali nema
zapreke da ga se ukloni pretpostavkom da su se u Lici zadrali ostaci Gota, zbog kojih je
podruje Gacke nazvano gotska zemlja, a kada su se Goti postupno asimilirali i preuzeli starohrvatski jezik, poelo se tamonje stanovnike nazivati Gotjane pa je zbog toga franaki izvor
zabiljeio Guduscani. Kelemina pozivom na Mikloia daje donekle slian primjer, kada navodi
da pomeni let. Gudi Beloruse, narod ki sedaj sedi na nekdanjem ozemlju Gotov (na i. mj.). A
da je Gota bio ne ba zanemariv broj u Liburniji vidi se i po Prokopu, koji pie da je u ljeti 536.
god. bizantski vojskovoa osvojio Dalmaciju i Liburnije ( ) i da
je sebi privukao sve Gote ( ) koji su tamo ivjeli (PROKOP, Gotenkriege, ed.
OTTO VEH, Mnchen, 1966., 56. (1., 7., 37.). Usp. 12.). Dakako, liburnijski i dalmatinski
59
Lujo Margeti
Arheoloki je dokumentirana gotska crkva u Brezi, za koju je gotovo sigurno da su je podigli Goti ili barem da su je gradili gotski majstori,71 a u kojoj
je na jednom polustupu urezano 20 slova runske abecede poneto osebujne
vrsti.72
Osobito nam se ini indikativnim naziv kua u kojima su u zajednici ivjeli
bosanski krstjani hia,73 koje su ujedno bile i hospiciji, konaita, Ona je, kao
to je poznato postojala i staroslavenskom (hyz), ruskom, ekom i poljskom, a
podrijetlo joj je iz staronjemakog hs).74 Ali ona postoji u slovenskom i kajkavskom jednostavno u znaenju kua, a u bosanskih krstjana ona se pojavljuje u
specinom znaenju boje kue, a to treba povezati s gotskom rijei gudhs
(Gotteshaus),75 za to nema primjera u slovenskom i kajkavskom pa treba zakljuiti da je rije nastala neovisno o slovensko-kajkavskoj hii pod izravnim
lingvistikim i kulturnim utjecajem u Bosni ivuih Gota (i eventualno drugih
arijanskih skupina).
4. U ovome je radu ve upozoreno na to da se u Raspravi izmeu rimokatolika i bosanskih patarena, pisanoj s osobitim obzirom na vjerske prilike u Bosni,
Goti samo su hinili pokornost Bizantu, jer ve idue godine jedan gotski vojskovoa skuplja
vojsku po Saviji (n. dj., 126., 1., 16., 42.), a drugi vodi opsene operacije u Liburniji i stie do
Salone, koju opsjeda s kopna i mora (na i. mj., 1., 16., 13.-18.). Za takve sloene vojne pothvate
potrebna je dobra logistika priprema i potpora pa se ini upravo sigurnim da je pri tome vanu
ulogu imalo domae gotsko stanovnitvo. Nakon Justinijanove smrti domai Goti nedvojbeno
su nali svoje saveznike u vjerskoj opoziciji sredinjoj vlasti, koju su vodili frontinijanisti. Govorei o Gotima u postjustinijanovo doba ipak je potrebno biti na oprezu, jer su oni bili brzo
asimilirani od pridolih Slavena, s kojima ih je povezivala politika suprotnost prema Bizantu.
Slaveni u osvajanju podruja juno od Save posve sigurno nisu naili na potpuno naputenu
zemlju to je suvino dokazivati, a vie je nego vjerojatno da je najmanje volje za bijeg pored
Slavenima pokazivalo ono puanstvo koje je zadralo arijansku heterodoksiju.
71
Miroslav VANINO, Prve pojave kranstva u Bosni u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine, knjiga I., Sarajevo, 1942., 156.
72
Na i. mj.
73
Aleksandar SOLOVJEV, Odabrani spomenici srpskog prava (od XII do kraja XV veka, Beograd, 1926., 107., br. 54., o. god. 1323.: A sie pisanie, svri se u gosti velikoga hii u Radoslali.
74
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, dio III. (obradio Pero BUDMANI), Zagreb, 1887.1891., 622.; Vladimir MAURANI, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik, Zagreb,
1908.-1922., 393.
75
Friedrich KLUGE, Etymologisches Wrterbuch der deutschen Sprache, 7. izd., Straburg, 1910.,
197.
60

i, prema svemu se ini, rabljenoj od franjevaca u njihovoj vjerskoj aktivnosti protiv krivovjerja bosanskih krstjana, njihovo vjeroispovijedanje izravno povezuje
s arijanstvom. Reklo bi se kao da time otpada svaka diskusija o tom pitanju:
ako se u djelu usmjerenom upravo protiv bosanskoga krivovjerja i rabljenom u
tekuem dnevnom radu onih koji su bili zadueni za tu borbu, bosanska heterodoksija na tako izravan nain povezuje s arijanstvom, ne vidi se na prvi pogled
pravi razlog zato se toj vijesti ne bi pridala puna vjera.
Pa ipak, treba priznati da taj dokaz nije toliko peremptoran kao to se ini.
Jo 1959. god. Congar76 je ovako objanjavao estu porabu rijei arijanac i arijansko krivovjerje u trinaest autora koji su pisali o krivovjercima dualistima
(novomanihejcima) u tuluskom (Toulose) podruju od 1045. godine do konca
12. stoljea: rije je o Ariju i arijanistvu iskljuivo kao prototipu krivovjerja kao
opem nazivu (le titre commun)77 za krivovjerca, ponajprije zapadnoeuropskog
neomanihejca. Donekle slino misli i Manselli, prema kojemu su u srednjem vijeku neomanihejce nazivali arijancima zato to je i njima Krist bio nii od BogaOca.78 S druge strane, i Congar dodaje da nije nemogue da je vie ili manje
nejasno sjeanje na razdoblje, kad je Septimanija () bila u vlasti panjolskih
Vizigota tj. arijanska, olakalo davanje naziva arijanaca novim krivovjercima,
osobito brojnim na tom podruju,79 a na drugom mjestu navodi pismo papina
legata iz 1213. godine prema kojem Tolosa () que olim a Clodoveo rege Francorum propter heresim Arrianam legitur fuisse distructa80 (Toulouse koja je neko od
Klodviga, franakog kralja, bila razorena zbog arijanskog krivovjerja), premda,
kako objanjava Congar, Klodvig nije nakon pobjede progonio arijance. Nadalje, treba upozoriti na to da bi se jednadba arijanac = neomanihejac mogla,
dodue, tumaiti kao da je nastala djelomino na osnovi mutnog sjeanja na
vizigotsko arijanstvo, povezanog s legendama o nasilnom postupanju Franaka
sa spomenutim arijanstvom, a mogli bismo dodati i s knjikim znanjem o arijanstvu koje je u uenim katolikim krugovima moglo biti rabljeno kao korisno
76
Y. M.-J, CONGAR, Arriana haeresis comme dsignation du nomanichisme au XIIe

sicle, Revue des sciences philosophiques et thologiques, t. XLIII., n. 3., 1958.
77
N. dj., 456.
78
N. dj., 451.
79
Na i. mj.
80
N. dj., 461.
61
Lujo Margeti
oruje protiv neomahejstva. Ali sve to ne iskljuuje drugu mogunost, naime, da slubena pobjeda katolikog vjeroispovijedanja nije u junoj Francuskoj
i Lombardiji bila tako potpuna, da ne bi na mnogim mjestima ostale arijanske
zajednice, ija su vjerska shvaanja tijekom stoljea bitno evoluirala na razne
naine, ovisno o okolnostima. Uostalom jednadba arijanac = neomanihejac nije
bila ba openito u uporabi na zapadu. Izidor i Gracijan ne povezuju neomanihejce s arijanima,81 a s tim pitanjem nema veze prigovor upuen Grcima 1054.
god. (Sicut Ariani rebaptizant in nomine Sanctae Trinitatis baptizatos et maxime
Latinos),82 a jo manje Sv. Toma Akvinski, koji vrlo esto spominje arijance i isto
tako esto neomanihejce, ali nikad ne mijea ta dva naziva i dva krivovjerja. I
konano s pitanjem kojim se bavimo doista nema nikakve veze ono to pie Joachim de Flore opisujui otvaranje treeg peata: conictus catholicorum doctorum
habitus cum quibusdam gentibus Arriana perdia maculatis, Gotis scilicet, Wandalis
et Longobardis itd.83 (sukob katolikih uitelja s nekim narodima uprljanim arijanstvom), i to zato to se ovdje govori upravo o arijanstvu tih naroda, a ne o
neomanihejcima.
Ne ini nam se, dakle, tonom teza da je arijanstvo bilo neka vrsta opeg
naziva za srednjovjekovno neomanihejstvo, premda treba priznati da izmeu ta
dva termina nerijetko postoji povezanost.
Bit e korisno usporediti situaciju u Bosni sa situacijom u Italiji. Langobardi su jo u doba Justinijana izabrali arijanstvo kao svoju vjeroispovijest jer ih je
ono preporuivalo za poloaj federata, a pogotovu im je dolaskom u Italiju bilo
dobar temelj za fuziju s ostacima arijanskih Ostrogota,84 napose i stoga to su
pri tome koristili preostalo arijansko sveenstvo, osobito ono u Ravenni.85 To je
arijanstvo bilo neka vrsta slubene etikete jer je narod dobrim dijelom ostao
privren raznim poganskim obiajima i praznovjerju.86
Nadalje, kao i u drugim zapadnim dijelovima Rimskog Carstva Bizanta,
i u Italiji je bila vrlo rairena shizma Tri poglavlja, sredite joj je bilo u Akvileji
81
Usp. n. dj., 459.

N. dj., 452.
83
N. dj., 455.
84
Gregorio PENCO, Storia della chiesa in Italia, I, Milano, 1978., 107.-108.
85
N. dj., 109.
86
N. dj., 105
82
62

i vrlo je jaki poloaj imala u Milanu. Ona je bila prirodni saveznik arijanstvu
Langobarda jer su i jedni i drugi bili odluni protivnici sredinje vlasti u Konstantinopolu.87
Premda je ve za Agilulfa (591.-615.) znatno izraeno zbliavanje s Rimskom crkvom za pape Bonifacija (608.-615.), ipak je vjerska situacija bila vrlo
uidna jer su se na langobardskom prijestolju i kasnije nalazili arijanci Arioaldo
(625.-636.), Rotari (636.-652.) i Grimoaldo, (662.-671.).
Katolianstvo postie odluujuu pobjedu tek za Bertarida (671.-688., od
685. dalje Kuniberta kao suvladar, i kao samostalni vladar do 700. god.). Narod
je u to doba ve uvelike prihvatio katolianstvo. Pristae shizme Tri poglavlja,
saveznici arijanstva, nestali su tek 698. godine nakon crkvenog sabora u Paviji,
a ostaci arijanstva ilavo su se odrali jo u 8. stoljeu.88 A to je ve razdoblje
u kojem papa Zaharija (741.-744.) pie Sv. Bonifaciju 748. godine o sveeniku
koji je odbacivao krtenje i zalagao se za polaganje ruku.89 Bio je to oito obred
koji je prepoznatljiv i u drugim kasnijim srednjovjekovnim heterodoksijama kao
manus impositio, consolamentum, spirituale baptismum.90
Svakako iznenauje tako rana pojava krtenja polaganjem ruku.91 Od Pavla
akona92 znamo da su sredinom 7. stoljea tako rei u svim gradovima njegova (tj. Rotarijeva) kraljevstva postojala dva biskupa, jedan katoliki, a drugi
arijanski. Dodue, na istom mjestu Pavao akon pie da je u Paviji postojala
krstionica arijanskog biskupa, iz ega bi slijedilo da su Langobardi kao arijanci
poznavali krtenje.
Ukratko, impresivna je usporedivost prilika u Italiji od 5. do 10. stoljea
s prethodno opisanim prilikama u Bosni priblino u isto doba: gotsku vlast u
Italiji i Bosni, povezanu s arijanstvom, zamijenila je u Italiji vlast Langobarda
87
N. dj., 113.
N. dj., 125. Dodajmo da fundamentalno djelo u svezi s vjersko-politikim prilikama u
Italiji ostaje G. P. BOGNETTI, Let longobarda, 2. svezak, Milano, 1967.
89
Raoul MANSELLI, Leresia del male, Napoli, 1980., 151.
90
Franjo ANJEK, Raynerius Sacconi O. P. Summa de Catharis, Archivum Fratrum Praedicatorum, XLIV, 1974, 43.
91
Vidi o tome vie u glavi VI.
92
Pavao AKON, Historia Langobardorum, IV., 42. Tekst prema Elio BARTOLINI, I Barbari, Milano, 1970., 1060.
88
63
Lujo Margeti
arijanaca, koji su se povezali s ostacima gotskog arijanstva i s vrlo jakim shizmatiarima oko Tri poglavlja, koji su zajameni i u Dalmaciji jo za pape Grgura
I. pod imenom frontinijanstva. U 7. stoljeu katolianstvo u Italiji postupno uz
velike tekoe pobjeuje arijanstvo; pobjeda nad pristaama Tri poglavlja postignuta je tek 698. godine. U Bosni zbog unitenja crkvene organizacije ne
moemo pratiti razvoj, ali bez daljnjega doputeno je pretpostaviti da su u doba
dolaska barbarskih naroda (Avari, Slaveni, Hrvati) okolnosti za ouvanje gotsko-arijanske batine bile moda ak i povoljnije nego u Italiji jer su barbarski
narodi u pitanjima vjere bili, kao to je poznato, vrlo tolerantni, pa se gotsko
arijanstvo moglo bez tekoa odrati i meu slaviziranim Gotima.
VI. Podrijetlo novijih heterodoksija

1. Uvod
Problematika Abjuracije iz 1203. godine ne moe se ispravno interpretirati bez uzimanja u obzir pitanja povezanosti heterodoksije bosanskih krstjana
s ostalim suvremenim heterodoksijama. Prema tome, upravo smo prisiljeni da
se bar u najkraim crtama pozabavimo tim vrlo sloenim problemom. Naa e
istraivanja obuhvatiti najprije prve pojave novih heterodoksija na zapadu i podruju istono od Jadranskog mora. Nakon toga ispitat e se osnovna obiljeja
pavlianstva, bogumilstva i ikonoklastikih ideja.
Ve samo povrna usporedba srednjovjekovnih hereza pavliana i bogumila, s jedne strane i zapadnoeuropskih katara i njima srodnih heterodoksija, s
druge strane, otkriva njihovu meusobnu srodnost pa se postavlja pitanje koji je
povijesni izvor te slinosti.
Ugledna francuska autorica, Thouzellier, misli da u svim tim heterodoksijama postoji un fond commun.93 Ipak, time se ne objanjava nedvojbeno zajedniki
93
Christine THOUZELLIER, Tradition et rsurgence dans lhrsie mdivale, Hrsie et

socit dans lEurope pr-industrielle, 11e-18e sicles, Paris - La Haye, 1968., 110. Napominjemo
da nam je knjiniar Bogoslovskoga sjemenita u Rijeci, gosp. Branko Beni, omoguio da
dobijemo uvid u vrlo lijepu diplomsku radnju Mihaele Spini, koju je obranila na Katolikom
bogoslovskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu, Teologija u Rijeci Podruni studij pod naslovom Religiozno etiki dualizam
64

odabir raznih starijih heretikih strujanja, npr. marcionita94 [razlikovanje pravednog i nieg Boga Starog zavjeta, Stvoritelja ovoga svijeta od milosrdnog i
jaeg Boga, ija je manifestacija Krist; pravo se krtenje krije u rijeima Krista,
a ne u krtenju vodom; mjesto kria treba potivati Evanelje) i novacijanista95
(crkve istih //) s izraenim subordinacijanizmom Sina prema Ocu i
Duha Svetoga prema Sinu) - da se navedu samo dvije vanije heterodoksije. Taj
odabir nije puki amalgam, nego neto vie, promiljena sinteza pa ostaje otvoreno pitanje nastanka upravo takve sinteze.
Socioloko objanjenje, npr. objanjenje koje je ponudio Morghen,96 u
mnogome daje ispravno obrazloenje drutvenih uvjeta nastanka heretikih
pokreta, ali dalek je put od takve socioloke analize do objanjenja zajednikih obiljeja sloene teoloko-lozofske strukture tih heterodoksija. U tom
se smjeru moe spomenuti teza Dondainea,97 prema kojoj jedinstvenu osnovu
treba traiti u bugarskim bogumilima. Loos98 je, meutim, ispravno upozorio
na to da nije ni najmanje sigurno da bi bogumilstvo nastalo upravo u Bugarskoj.
Prema njegovu miljenju ne bi trebalo iskljuiti mogunost da je ono nastalo u
Bizantu.99 Uostalom, ve se a priori ini manje vjerojatnim da bi u Bugarskoj
nastala nova hereza. Dovoljno je prisjetiti se da je tek 864. godine bugarski
knez Boris primio kranstvo i da je tek poelo pokrtavanje Bugara pa je nastanak pronjene heterodoksije bogumilstva u takvoj novoj sredini teko zamisliti.
Zbog toga se ini vrlo prihvatljivom Loosova teza da je nova heterodoksija imala
svoje podrijetlo u Bizantu i tek se iz njega proirila i u Bugarsku.
94
EUZEBIJE IZ CEZAREJE, IV., 11., 1.-2., 8.-9. (Gustave BARDY, Eusbe de Csare,
Histoire Ecclsiastique, Paris, 1952.-1967.).
95
EUZEBIJE IZ CEZAREJE, VI., 43.; VI., 46.
96
R. MORGHEN, Problme sur lorigine de lhrsie au Moyen-Age, Hrsies et socit
dans lEurope pr-industrielle 11e-18e sicles, Paris La Haye, 1968., 121.-134.
97
Antoine DONDAINE, La hirarchie cathare en Italie, Archivum Fratrum praedicatorum,
vol. XX, Roma, 1950., 268.-274.
98
Milan LOOS, Dualist Heresy in the Middle Ages, Praha, 1974., 60.
99
LOOS, n. dj. (bilj. 99.), 60.
65
Lujo Margeti
2. Poeci novijih heterodoksija na zapadu
Heterodoksija, koja se pojavljuje poetkom 11. stoljea u zapadnoj Europi,

u nekim se svojim aspektima razlikuje od prijanjih hereza. To se osobito odnosi
na krtenje.
Tako 1018. godine u Akvitaniji manihejci poriu krtenje vodom i potivanje kria, 1022. godine ueni redovnici u Orlansu zastupaju krtenje polaganjem ruku na glavu krtenog, 1048. godine na podruju Chlonsa rustici u
takvu polaganju ruku vide primanje Duha Svetoga. Vie se puta takva shvaanja
u vrelima izravno povezuju s krivovjercima koji su doli iz Italije, npr. 1025.
godine u Arrasu.100
3. Dalmacija i Duklja
Ista pojava zabiljeena je poetkom 11. stoljea na steli splitskog nadbiskupa

Pavla, nastaloj oko 1020. godine. U Muzeju hrvatskih arheolokih spomenika u
Splitu uva se okrugli mramorni stup visine 34 cm, na kojem je u gornjoj treini
uklesan kri, a s obje njegove strane na 13 redaka 8 heksametara u kojima se
spominje splitski nadbiskup Pavle za kojeg se u natpisu kae da je podigao taj
stup. Budui da je u katalozima splitskih nadbiskupa poznat samo jedan nadbiskup toga imena, i to iz prve polovice 11. stoljea, bit e korisno da o poruci
sadranoj na tom stupu kaemo nekoliko rijei. Natpisom na tom stupu nadbiskup se hvali da je, u neslozi koja se pojavila, odmetnik (vir apostata) istjeran.
Podignuti je stup prema tome neka vrsta spomenika koji svjedoi o toj pobjedi
nad odmetnikom. Tko bi bio taj odmetnik? Barada je pomiljao na poznatog
Cededu, tj. Zdedu iz Tomine prie o borbi protiv glagoljaa.101 Ali po Gortanovoj rekonstrukciji natpisa102 Baradin Sedeh (tj. Sedeha = Cededa) nestao je,
jer Gortan ita seden i tumai to kao vulgarizirani akuzativ rijei sedes, stolica,
tj. biskupska stolica. Praga je pak tvrdio103 da je rije o splitskom prioru Cosmi
100
Christine THOUZELLIER, Hrsie et croisade au XIIe sicle, Revue dhistoire ecclsiastique, t. XLIV, 1954., 856.-858. = Hrsie et hrtiques, Roma, 1969., 18.-19.
101
Miho BARADA, Episcopus Chroatensis, Croaria sacra, 2., Zagreb, 1931., 198. Baradinu
tezu prihvatio je Dominmik MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 131.132.
102
Veljko GORTAN, Natpis na mramornom stupu splitskog nadbiskupa Pavla, Historijski
zbornik, XVII., Zagreb, 1964., 426.
66

koji da se odmetnuo od bizantske vlasti. Ali ve je Gortan ispravno upozorio
na to da stup spominje neku veliku crkvenu pobjedu, a ne borbu splitskog priora
s centralnom bizantskom vlau. I tako je ostao otvorenim problem: kakvu to
crkvenu pobjedu slavi nadbiskup Pavao.
Moda e nam paljivija analiza natpisa pomoi pri rjeavanju tog pitanja.
Naime, prije svega uoljiv je veliki kri koji dominira itavim natpisom. Sva su
slova natpisa rasporeena s lijeve i desne strane, s gornje i donje strane kria.
Ali, ne samo da je kri vizualno najuoljiviji i da se upravo trijumfalno istie,
nego i natpis uporno istie veliku vanost kria. Ako prihvatimo Gortanovu
rekonstrukciju, prvi heksametar glasi:
Crux veneranda poli renatos muniat almos,104 (asni nebeski kri neka titi estite preporoene ljude).105 A etvrdi heksametar i polovica petoga glase ovako:
Eoi crux alma Dei tueatur ab oste
Intrantes cuntosque pios,106 (dobrotvorni kri nebeskog Boga neka uva one
koji ovamo ulaze i sve pobone).107 Ako tome dodamo da se na kri aludira i u
2. i 3. heksametru rijeima
Australi de parte minans ut sidus ab altis
Coelis lucebit certus super omnia Christus,108 (prijetei s june strane zasjat
e poput zvijezde s nebeskih visina Krist, najvea stvarnost),109 onda se moe
bez ikakva pretjerivanja rei da je itav natpis ispunjen bezgraninim potovanjem kria u oitoj elji da se istakne razlika izmeu pobjednike strane, koju
predstavlja nadbiskup Pavao i koja neizmjerno potuje kri, i poraene strane,
odmetnika od vjere, koji su, prema tome, najvei protivnici kria. Tko bi dakle
bili ti odmetnici?
S obzirom na to da se govori o velikoj pobjedi ortodoksne crkve, tj. o pobjedi
pravovjernog splitskog nadbiskupa nad njegovim protivnicima, i s obzirom na to
103
Giuseppe PRAGA, Lo scriptorium di san Grisogono in Zara, Atti e memorie della societ
dalmata di storia patria, III.-IV., Zara, 1934., 363.
104
GORTAN, n. dj. (bilj. 103.), 423.
105
GORTAN, n. dj., 429.
106
107
108
GORTAN, n. dj. 425.
109
67
Lujo Margeti
da je teite te pobjede u pobjedi kria protiv njegovih protivnika, najvjerojatnijom nam se ini teza da se govori o pobjedi nad onima koji mrze i preziru kri,
to se vremenski dobro slae s pojavom bogumila u Bugarskoj u 10. stoljeu, o
kojoj govori sveenik Kozma, kao to smo to predloili jo 1989. godine.110
Drugi podatak o heterodoksiji na istonoj obali Jadrana sauvan je u legendi o Sv. Vladimiru, sauvanoj u skraenoj redakciji u Ljetopisu Popa Dukljanina.111 U glavi XXXVI. Pop Dukljanin meu ostalim pria kako je blaeni
Vladimir, kralj Zete, bio prevaren obeanjima Vladislava, koji je preuzeo carsku
vlast od Radomira, sina cara Samujla. Vladislav je svoje obeanje dao pozivom
na drveni kri, a Vladimir mu je povjerovao jer se pouzdao u ivotvorni kri
i dragocjeno drvo.112 U toj pobonoj legendi opetovano se i uoljivo inzistira
na znaenju kria, a da poruka legende bude jo jasnija, ubojica, car Vladislav,
bio je kasnije ubijen ut angelus satanae ecereretur113 (da bi tako postao sotonin
aneo). Uporno naglaavanje legende da je Vladimir duboko potivao Isusovu
patnju na kriu i sam kri, oito su dokaz da je legenda pisana s namjerom da
se istakne Vladimirova pravovjernost. Legenda to pojaava aluzijom na Boju
kaznu, kojom je car-ubojica postao sotonin aneo, to neposredno podsjea na
Sotonu i njegove anele u Interrogatio Johannis114 i Poetie svieta.115
S tim je u vezi i tekst sauvan u najstarijem sauvanom rukopisu Ljetopisa:
Tko eli znati kolike je i kakve moi i udesa udostojao se Gospod uiniti po
blaenom Vladimiru, sluzi svome, neka proita knjigu o njegovim djelima, gdje
su njegova djela redom opisana, pa e doznati, da je ovaj sveti ovjek bio zaista
jedan duh sa Gospodom i Bog bijae s njime, kome ast itd.
Taj tekst ne djeluje kao glosa pa se slaemo s Moinom i drugima koji ga
dre sastavnim dijelom izvornika. U grkoj verziji legende hvali se Vladimira
da je unitio Bogumile, krivovjerje Massalijana, ruio bludnju i obnovio vje110
Lujo MARGETI, O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljea, Historijski zbornik,
XLII., Zagreb, 118.-121.
111
Tekst legende vidi u Vladimir MOIN, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1950. O dataciji
i poruci toga djela vidi Lujo MARGETI, n. dj., bilj. 69.
112
MOIN, n. dj. (bilj. 112.), 82.: in vivificam crucem ac pretiosum lignum.
113
MOIN, n. dj. (bilj. 112.), 84.-85.
114
ANJEK, 2003., n. dj. (bilj. 2.), 236.-251.
115
ANJEK, 2003., n. dj. (bilj. 2.), 350.-353.
68

ru.116 Drimo da su se te rijei nalazile ve i u latinskoj verziji, koja se spominje
u netom spomenutom tekstu Ljetopisa, i to zato to je cijela legenda proeta
prikazivanjem nedvosmislenog pravovjerja Vladimira i krajnjeg nepotenja cara
Vladislava, koji svojim oitim prezirom drvenog kria i ivotvornog kria
odaje svoju krivovjernost.
4. Pavlianstvo
Petar Sicilski uputio je oko 871. godine pismo bugarskom nadbiskupu u

kojem uvodno istie da je u slubi cara Bazilija I. bio 869./870. poslan Pavlianima u Tefrik i da je od njih nauo da imaju namjeru uputiti svoje predstavnike
u Bugarsku, tamo neke odvojiti od pravovjerja i nagovoriti ih da prihvate pavlianstvo. Zbog toga je odluio da nadbiskupu objasni herezu Manihejaca, koje
se naziva i Pavlianima.117 Petar naglaava da je to zapravo ista hereza. Premda
Pavliani, kako sami kau, nisu sudionici sramotnih djela Manihejaca, ipak su
oni vjerni uvari njihovih hereza.118 Ta Petrova rasprava najvanije je vrelo za
upoznavanje pavlianstva.
Loss119 je dobro primijetio da je Petar Sicilski dobio nalog odozgo da upozori bugarskog nadbiskupa na opasnost. Mislimo da se treba ii korak dalje.
Naime, Bazilije I. pokuavao je najprije privui Pavliane mirnim putem. Kada
u tome nije uspio, nakon poetnog neuspjeha njegova je vojska 872. godine
osvojila Tefrik, unitila pavliansku dravu i usmrtila njezina vladara. U takvoj
situaciji prijetnje pavliana da e pokuati prenijeti pavlianstvo u Bugarsku nisu
trebale previe zabrinjavati ni cara ni konstantinopolitanskog patrijarha.120 A i
inae u to vrijeme Bazilijevi uspjesi vidljivi su na sve strane. Zadivljuje brzina
kojom je Bazilije i u tomepostupao. On je doao na vlast 25. rujna 867. i istoga
dana prisilio je Focija da odstupi i ve 23. studenoga uspio na stolicu konstan116
RAKI, n. dj. (bilj. 40.), 47. Paginacija prema izdanju iz 2003.

PETRI SICULI Historia Manichaeorum seu Paulicianorum, ed. A. MAI, Patrologia graeca,
104., col. 1239.-1304. Uporabljeno izdanje Paul LEMERLE, Les sources grecques pour lhistoire des Pauliciens dAsie Mineure, Travaux et Mmoires, 4, Centre de recherche dhistoire et
civilisation byzantine, Paris, 1970., 13.
118
PETAR SICILSKI, 3., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 9. Usp. i 170. (LEMERLE, 63).
119
LOOS, n. dj. (bilj. 99.), 39.
120
Louis BRHIER, Vie et mort de Byzance, Paris, 1946., 2. izd. 1969., 117.
117
69
Lujo Margeti
tinopolitanskog patrijarha postaviti za Rim mnogo prihvatljivijeg Ignacija. Pritom je Baziliju ila na ruku i okolnost da je u to vrijeme, 13. studenoga, umro
papa Nikola I. Tako su Nikolina smrt i udaljenje Focija uklonili glavne zapreke
sreivanju situacije s Rimom. Bazilije je na izgled otiao vrlo daleko u ustupcima novom papi Hadrijanu II. Spor Focija i njegovih protivnika preputen
je papinoj odluci, pa u lipnju 869. poinje koncil u Konstantinopolu, na kojem
papini legati predsjedaju i imaju glavnu rije. U veljai idue godine koncil je zavrio rad ekskomunikacijom Focija, pa se tako na prvi pogled ini kao da je papa
postigao vrlo mnogo. Ipak, koncil se nije uputao u pitanje koje je bilo za obje
strane najvanije, naime, u pitanje crkvene pripadnosti Bugarske. Treba priznati da je u tom pogledu Bazilije nadmudrio papu. Naime, ve tri dana nakon
sveanog zavretka koncila car poziva papine legate i predstavnike patrijarija
Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema da donesu odluku o tome kome pripada
Bugarska. Dakako, predstavnici triju istonih patrijarija zauzeli su stajalite da
Bugarska ne pripada Rimu. Tako je papa na koncilu slavio pobjedu, ali odmah
potom doivio poraz u onome do ega mu je bilo najvie stalo.
Toliko o uspjesima u Bugarskoj.
to se pak tie odnosa prema zapadu, dovoljno je upozoriti na to da se mona bizantska ota kojom je zapovijedao Niceta Orif pojavila na Jadranu ubrzo
nakon to je Bazlije doao na vlast. Time je Bizant ostvario postupno sve jau
kontrolu nad Jadranom i junom Italijom. Npr. beneventanski vojvoda Adelgis
ne samo da 871. hvata cara Ludovika II., nego se neto kasnije (873.) obvezuje Bizantu plaati tribut. Godine 876., 25. prosinca, Bizantinci ulaze u Bari,
bizantska ota od 140 brodova tjera 879. Arape s jonskih otoka, njezina prethodnica pojavljuje se ak pred Napuljem, ubrzo Bizantinci postiu briljantnu
pobjedu nad Arapima blizu Liparskih otoka, a 880. bizantska se vojska iskrcava
u Italiji i osvaja snano arapsko vojno uporite u Tarantu.
Spomenuli smo samo nekoliko aspekata povoljne meunarodne situacije u
vrijeme Bazilija I. Dodaju li se tome uspjene akcije oko irenja bizantskog utjecaja povezane s djelovanjem Konstantina i Metoda u Moravskoj i ostali genijalni strateki i taktiki potezi u odnosu na papu i, osobito, na Hrvatsku,121 moe
se bez daljnjega zakljuiti da se i u pismu Petra Sicilskog bugarskom nadbiskupu
121
O svemu opirnije u Lujo MARGETI, Branimirov natpis iz 888., i meunarodni poloaj Hrvatske, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 40., 1990., 17.-37.
70

najvjerojatnije krije neto drugo i ozbiljnije od puke ne ba vjerojatne budue
pavlianske opasnosti za kranstvo u Bugarskoj.
Prema prianju Petra Sicilskoga, od manihejstva, koje je zastupalo postojanje dvaju poetnih naela, odvojila se nova122 sekta, u kojoj je neki Justos zastupao, u skladu s nauavanjem apostola Pavla, naelo poetnoga postojanja jednoga
Boga.123 U tom smislu treba razumjeti tvrdnju Petra Sicilskoga da pavliani
tvrde da postoje dva naela, loi Bog i dobri Bog i da dobri (tj.
nebeski) Bog nema vlasti u nevidljivu svijetu.124
Meutim, prethodno treba istaknuti da Teofan125 biljei da je car Konstantin V. 746. godine preselio mnoge sirijske heretike monozite u Traciju, gdje
oni stanuju i dan danas,126 to prenosi i Anastazije: cum multis Syris monophysitis haereticis ex quibus plures in Thrace usque nunc habitant.127 Po Niceforu deset
godina kasnije isti car seli Sirijce i Armence iz Teodoziopola i Melitine u Traciju.128 Ta Niceforova vijest nalazi se i u Teofana, ali s dodatkom: Od ovih se
proirila pavlianska hereza,129 to Anastazije prevodi ovako: ex quibus etiam
Paulicianorum est haeresis dilatata.130 Teofan se dotie pavliana i u jednoj vijesti
iz 811. godine, u kojoj svoje veliko neraspoloenje prema caru Niceforu (802.811.) izraava tvrdnjom da je on bio veliki prijatelj manihejaca, koji se sada
zovu pavliani i atingata u Frigiji i Likaoniji,131 te dodaje da su u njegovo doba
ti manihejci-pavliani dobili punu slobodu izraavanja svojih vjerskih uvjerenja,
pa su pod njihovim utjecajem mnogi postali pokvareni.132 I Petar Sicilski tvrdi
122
PETAR SICILSKI, 2., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 7.

124
PETAR SICILSKI, 36-38, LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21., 23. U tom smislu ispravno
ve Loos, n. dj. (bilj. 99.), 35.-36.
125
Teofan je pisao svoje djelo poslije 811. godine. Vidi M. RAJKOVI, Teofan u: Vizantiski
izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom I., Beograd, 1955., 216.
126
THEOPHANIS Chronographia, ed. Carolus DE BOOR, I, Lipsiae, 1883., 422.
127
TEOFAN, II., n. dj. (bilj. 127.), 276.
128
NICEPHORI archiepiscopi Constantinopolitani Opuscula historica, ed. Carolus DE
BOOR, Lipsiae, 1880., 66.
129
TEOFAN, n. dj. (bilj. 127.), 429.
130
TEOFAN II., n. dj. (bilj. 127.), 281.
131
TEOFAN, n. dj. (bilj. 127.), 485. = II., 327.
132
Na i. mj.
123
71
Lujo Margeti
isto: manihejci, nazvani pavliani.133 Pavliani su esto optuivani zbog manihejstva, makar su se estoko izjanjavali protiv manihejskog nauavanja. Petar
Sicilski povei je dio svoga rada usmjerio u dokazivanje da je pavlianstvo jednostavno novo ime za manihejstvo, premda je u svojem izlaganju bio prisiljen,
makar i nevoljko, priznati da su to ipak dvije duboko razliite hereze.134
Usto, iz izvjea Petra Sicilskoga vidljivo je da je pavlianstvo prolo kroz
dvije faze. Prva je faza trajala u drugoj polovici 7. i prvoj polovici 8. stoljea.
Petar navodi da je jedan od vanijih pavlianskih voa, Gegnezije-Timotej, sin
Pavla Armenca, bio po nalogu cara Lava III. (717.-741.) ispitivan od carigradskog patrijarha o svom stajalitu prema ortodoksnoj vjeri i da je tom prigodom
prisegom prokleo heretike tvrdnje.135 Iz te je prisege vidljivo za koje se krivovjerne teze pavliane optuivalo. Sadraj njegove anateme priblino je ovaj:
proklinjem 1. sve one koji ne prihvaaju ortodoksno katoliko nauavanje, 2.
one koji ne potuju kri, 3. one koji ne potuju Majku Boju, 4. one koji ne
vjeruju u euharistiju s tijelom i krvlju Isusa Krista, 5. one koji se protive svetoj
katolikoj i apostolskoj crkvi, 6. one koji pod vodom pri krtenju ne vide (rijei)
Isusa Krista.
Dakle, u doba Lava III. pavliani sigurno nisu bili osumnjieni za manihejstvo. Inae bi Gegnezije-Timotej morao prokleti one, koji zastupaju dva poela. Nadalje, na pavliane se u to doba nije sumnjalo da ne potuju Stari zavjet
inae bi se zahtijevala i odgovarajua anatema. Ali, sumnjalo se na njih da ne
potuju katoliku hijerarhiju (t. 5.) i katoliku vjeru (t. 1), i to to je najvanije
i najznaajnije - s osobitim obzirom na njezine materijalne elemente: kri kao
materijalni element Kristove patnje (t. 2.), Blaenu Djevicu Mariju kao onu
koja je rodila Sina Bojega (t. 3.), kruh, vino i vodu, koji su materijalno izravno
povezani sa sakramentima priesti i krtenja.
Vrlo je vaan podatak da je Gegnezije-Timotej na osnovi tih anatema dobio
slubeno uvjerenje da je njegovo vjeroispovijedanje ispravno i da je nakon toga
nastavio raditi punih 30 godina.
133
PETAR SICILSKI, 15.; LEMERLE, n. dj., (bilj. 118.), 135.

PETAR SICILSKI, 114.-120., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 47.-49.
135
Iz toga slijedi, prema naem miljenju, da je Gegnezije-Timotej prisegao svoje anateme u
doba Lava III. i patrijarha Germana, dakle, do 730. godine pa za datiranje otpada patrijarh
Anastazije.
134
72

S druge strane, uoljivo je da su spomenute najvanije anateme koje je izrekao Gegnezije-Timotej upravo one, zbog kojih je patrijarh German doao u
sukob s ikonoklastikim carem Lavom III. O tom e se govoriti u t. 5. Idua
faza pavlianstva odnosi se na djelatnost Sergija, glavara pavliana od 801./2.
do 834./5., koji se prozvao Tihikom, a elio je da ga se dri uenikom apostola
Pavla. Ono to je Petar Sicilski prenio kao doslovne rijei apostola Pavla upuuje
na to da je Sergije-Tihik uzimao kao temelj svoga nauavanja poslanice apostola
Petra i etiri evanelja. Petar Sicilski citira rijei Sergija, u kojima ovaj doslovno
navodi rijei iz poslanica apostola Pavla (11 puta!) te iz Ivanova (1) i Matijina (2)
evanelja. Iz toga se moe zakljuiti s velikom vjerojatnou da je upravo Sergije
ugradio u pavlianstvo osobito potivanje Pavla i Evanelja i da je upravo on u
pavlianstvo unio ideju o odbacivanju Starog zavjeta. To bi znailo da je tek u
drugoj fazi ikonoklastike krize, tj. u prvoj polovici 9. stoljea pavlianstvo poelo zastupati shvaanje kojim se odricalo Starom zavjetu boansko nadahnue.
Dapae, Petar izriito kae za Sergija da je mrzitelj proroka i odbacivatelj svetih
spisa (tj. Starog zavjeta):
.136 Petar Sicilski ak doslovce navodi rijei Sergija, po kojima je
on na sve strane svijeta objavljivao Kristovo evanelje.137 Petar to svojim rijeima objanjava ovako: On (Sergije) je neprestano obilazio sve gradove i krajeve,
u kojima je Apostol (Pavao) prije 800 godina objavljivao rije istine (
), i mnoge naveo da otpadnu od ortodoksne vjere i priklone se avlu.138 Petar Sicilski posve je jasan. Nema razloga ne vjerovati mu kad kae da
Sergije
(...) ,139 pogotovu kad Petar doslovce navodi
i rijei apostola Pavla: da je on od Jeruzalema do Ilirika naokolo propovijedao.140
Po svemu se ini da je Sergije imao velikog uspjeha jer se ve za cara Mihajla I. (811.-813.) poduzimaju najotrije mjere prema pavlianima. Ipak su oni
doekali bolje dane u vrijeme idua tri cara, Lava V. (813.-820.), Mihajla II.
136
PETAR SICILSKI, 141.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 51.-53.

PETAR SICILSKI, 153.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 57.
138
Na i. mj.
139
Na i. mj.
140
Rim. 15., 19.
137
73
Lujo Margeti
(820.-829.) i Teola (829.-842.), pa se u njihovo doba ak i progone njihovi
protivnici. Uspjeh Sergijevih pavliana bio je tolik da se jo u drugoj polovici 9.
stoljea Focije hvalio kako je u Konstantinopolu uspio pridobiti mnoge sljedbenike sekte da se vrate u krilo crkve.
Sergijev je doprinos u daljnjem razvoju raznih heterodoksija, osobito bogumilske, bosanske i talijansko-francuske, vrlo vaan, ponajvie zbog njegova
odbacivanja Starog zavjeta i isticanja vanosti Evanelja i apostola Pavla.
Dovoljno je usporediti Sergijevo stajalite prema Starom zavjetu,141 s vrlo
blizim postavkama bogumila prema Teolaktu,142 Kozmi sveeniku143 i Eutimiju Zigabenu,144 bosanskih krstjana prema Raspravi izmeu rimokatolika
i bosanskog patarena145 i zapadnoeuropskih heterodoksa prema Sacconiju 146 i
Moneti.147
U 9. stoljeu pod vodstvom Sergija-Tihika unosi se novi element u pavlianstvo, ograniavajui svetost i pravovjernost u biti na Novi zavjet i Pavlove
poslanice. Takvo pavlianstvo, tj. ranije nauavanje (prema kojem je Bog stvorio sve vidljivo i nevidljivo i prepustio Sotoni privremenu upravu nad vidljivim
svijetom i prema kojem je Isus aneo, a Blaena Djevica samo obina ena)
povezano s novijim (odbacivanje Starog zavjeta) uvelike je utjecalo na pojavu
kasnijih heterodoksija, najprije u Bugarskoj (10. stoljee), a onda i u zapadnim
podrujima (11., 12. i 13. stoljee).
5. Ikonoklazam
Ve se pri raspravljanju o pavlianstvu spomenuo ikonoklazam. Valja ovdje

upozoriti na jo neka njegova obiljeja.
Poznato je da je borba oko potivanja slika (ikona) zapoela 725./726. go141
PETAR SICILSKI, 42.-44.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21.-23.

LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 195.
143
H.-Ch. PUECH Andr VAILLANT, Le trait contre les Bogomiles de Cosma le prtre,
Paris, 1945., 20.-21.
144
EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1292.
145
ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 100.-102.
146
ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51.-52.
147
MONETA DE CREMONA, Adversus Catharos et Valdenses, II., IV.-IX. ed. Thomas
Augustinus RICCHINIUS, Romae, 1743., 163.-214.
142
74

dine, da su ikonoklasti uspjeli nametnuti svoja shvaanja na crkvenom saboru
754. godine, nadalje da je kult ikona obnovljen na ekumenskom saboru 787., da
se pod carevima Lavom V. (813.-820.) i Mihajlom II. (820.-829.) ikonoklazam
ponovno podigao, a da nakon smrti cara Teofana (829.-842.) okonan. Ikonoklaste su njihovi protivnici drali najgorim heretiarima pa je tako na saboru
787. jedan sudionik izjavio da su oni gori od svih heretika.148
Jo na poetku borbe protiv ikonoklasta, u prvoj polovici 8. stoljea, patrijarh German pie episkopu Tomi da je potpuno pogrjena tvrdnja da je Krist
samo prividno, a ne stvarno postao ovjek,149 a u poslanici, upuenoj metropolitu sinadskom ponavlja da se Sin nije u mati i prividno150 (kurziv L. M.) sjedinio s materijom, pri emu je patrijarhu najvanije da obrani stvarnost Kristova
utjelovljenja.151 Iz toga se moe zakljuiti da je patrijarh German, zahtijevajui
od Gegnezija-Timoteja anatemiziranje protivnika potovatelja kria i onih koji
su spiritualistiki tumaili kruh i vino pri euharistiji i vodu pri krtenju, neizravno ali i vjeto osuivao one ikonoklastike nazore kojima je bio sklon Lav III.
i koje su u Germanu pobuivale veliko ogorenje. Dakako, da je Lav III. bio
vrlo nezadovoljan takvim shvaanjima patrijarha Germana, jer je u njemu vidio
velikoga protivnika ikonoklazma, u prilog kojeg je upravo u to vrijeme car poduzimao odluujue korake pa ga je i smijenio ve 730. godine152 i za patrijarha
148
Prema zapisniku sa Sabora iz 787. godine (MANSI, XIII., 164 A i 168 D), citirano prema
Georgij OSTROGORSKI, Rom und Byzanz im Kampfe um die Bilderverehrung, Seminarium Kondakovianum, 6. (1936.), 81. = ISTI, Rim i Vizantija u borbi za kult ikona, O verovanjima i shvatanjima Vizantinaca, Beograd, 1970., 174.
149
Georgij OSTROGORSKI, Soedinenie voprosa o sv. ikonah s hristologieskoj dogmatikojj v soinenijah pravoslavnyh apologetov rannego perioda ikonoborestva, Seminarium
Kondakovianum, 1 (1927.), 38. = ISTI, Pitanje ikona i hristoloka dogmatika, O verovanjima
i shvatanjima Vizantinaca, Beograd, 1970., 151.
150
OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 181.), 38. = 152.
151
Iz toga bi slijedilo da je Gegnezije-Timotej prisegao svoje anateme u doba patrijarha Germana, dakle do 730. godine i da za datiranje otpada patrijarh Anastazije.
152
Smislom i terminologijom to neobino podsjea na poslanicu patrijarha Teofilakta (pisanu
933.-944. godine), u kojoj se bugarskim novim heretiarima prigovara, meu ostalim, da je
Sin postao ovjekom tj. u mati i prividno. Aleksandar SOLOVJEV, Svedoanstvo pravoslavnih izvora o bogomilstvu na Balkanu, Godinjak istoriskog
drutva BiH, 5., Sarajevo, 1953., 4.
75
Lujo Margeti
postavio poslunika Anastazija.
Damaskin, najvaniji bizantski teolog iz prve polovice 8. stoljea, u polemici protiv ikonoklasta inzistira na pobijanju ikonoklastikih zabluda i tvrdi: Bog
nije postao aneo, nego je postao stvaran i istinski ovjek.153 Damaskin u svojoj
obrani ikonodulstva naglaava da se on ne klanja materiji () nego Tvorcu
materije i obraajui se caru (Lavu III.) on ga opominje: Ne kudi materiju, ona
nije prezrena, jer nita nije prezreno to je proizalo od Boga.
Nadalje, ikonoklastini sabor iz 754. godine temeljio je tajnu euharistije
ovako: Bogom dana slika njegova (Isusa Krista; L. M.) tijela, boanski kruh,
ispunio se Svetim Duhom sa aom ivotvorne krvi njegovih rebara, ime se
pokazuje istinska slika utjelovljenja ( ) naega
Krista Boga,154 dakle, kruh i vino samo su materija, koja tek Duhom Svetim
dobiva svoj boanski smisao.
Oito je korolar je takva odnosa prema materiji da je i krtenje vodom samo
puka slika onoga, to je pri krtenju bitno, tj. primanja Duha Svetoga.
Prisjetimo se da prema Petru Sicilskome155 po pavlianskom nauavanju
Gospodin nije dao uenicima kruh i vino na (zadnjoj) veeri, nego im je dao rijei ( ) koje simboliki prikazuju kruh i vino, a to je ujedno i jedna od
osnovnih postavki bogumilstva. Ve je odavno primijeeno da je ikonoklazam u
osnovama bio usmjeren prema monotizmu,156 pretjerano naglaavajui boansku narav Isusa i zanemarujui njegovu ljudsku prirodu. Taj smjer razmiljanja
povezan je s osnovnim prezirom materije, a on nije mogao ostati bez daljnjih
konzekvencija.
Naime, na ikonoklastinom Saboru iz 754. godine otro je osueno i tovanje slika Svete Marije i svetaca,157 navodno zato, to ih se time poniava. Ali,
iza toga krilo se neto mnogo vanije. Jo u osvitu ikonoklazma patrijarh Ger153

Georgij OSTROGORSKI, Studien zur Geschichte des byzantinistischen Bilderstreites,
Historische Untersuchungen, Heft 5, Breslau, 1929. (novo fototipsko izdanje Amsterdam, 1964.),
21.-22. = ISTI, Studije iz istorije borbe oko ikona u Vizantiji, O verovanjima i shvatanjima
Vizantinaca, Beograd, 1970., 31.-32.
155
156
157
154
76

man suprotstavljao se miljenju da se Isus sjedinio s ljudskom prirodom
, a i kasnije je Juraj Cipranin u diskusiji s ikonoklastom
Kozmom isticao: Onaj tko misli kao ti, huli na Krista, Bojeg sina, i ne priznaje njegovo utjelovljenje ( ).158 Ve je Bury159 primijetio
da su se ikonoklasti time zapravo suprotstavljali mariolatriji. Povezanost ikonoklazma s nauavanjem pavliana i ovdje je vidljiva. Tako je Petar Sicilski tvrdio
da je za pavliane Isusovo roenje samo prividno ( )160 i da je on svoje
tijelo donio s neba, a da je Marija obina ena, koja je s Josipom imala uz Isusa
i drugu djecu.161
Potivanje ikona uspostavljeno je dodue, ne denitivno na VII. ekumenskom crkvenom saboru u Niceji 787. godine. Na tom je saboru proitano
pismo pape Hadrijana I., u kojem on u prilog toga potivanja spominje cara
Konstantina Velikog, kojemu su se u snu pojavila dva posjetitelja, za koje on nije
znao tko su, ali, kada mu je papa Silvestar pokazao slike Petra i Pavla, car je u
njima prepoznao osobe iz sna. Usput dodajmo da toga istog papu Silvestra, koji
bi prema tome bio duboko uvjeren u vanost potivanja slika, spominje bosanski
heretik u Raspravi izmeu rimokatolika i bosanskog patarena kao otpadnika,
koji je Rimsku crkvu udaljio od apostolske vjere.162 I zapadni katarski pokret
drao je da je Rimska crkva bila pravovjerna sve do pape Silvestra.163 Budui
da je papa Silvestar ostao svim heterodoksijama u looj uspomeni i zato to je u
njegovo doba na Nicejskom saboru odbaeno arijanstvo, svakako treba uzeti u
obzir i element arijanstva.
6. Bogumilstvo
Bogumilstvo je toliko srodno s pavlianstvom da se mogu drati jednom

te istom heterodoksijom, dakako uz odstupanja nastala zbog vremenskih i prostornih razlika. Kada Petar Sicilski upozorava bugarskog nadbiskupa da se uva
158
OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 186.), 21.-22. = 31.-32.

J. B. BURY, A History of the Later Roman Empire II, 1889., 429., citirano prema OSTROGORSKI, n. dj. (bilj. 186.), 25. = 35.
160
PETAR SICILSKI, 41, (LEMERLE, n. dj., bilj. 118.), 41.
161
PETAR SICILSKI, 39, (LEMERLE, n. dj., bilj. 118.), 39.
162
ANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 56.
163
ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 60.
159
77
Lujo Margeti
nove hereze, on daje opseni historijat pavlianstva. Mislimo, kao to smo ve
istaknuli, da Petar upozorava na opasnost koja je ve postojea u Bugarskoj,
dakle tadanja hereza u Bugarskoj bila je ona ista, koja se proirila po itavom
Bizantu, tj. upravo pavlianstvo. A kada Teolakt upozorava bugarskog cara
Petra sredinom 10. stoljea na novu herezu, on nabraja heretike nazore identine s pavlianskim, jer se proklinju upravo one heretine misli koje se nalaze i
u antipavlianskom spisu Petra Sicilskoga, osim odricanja od zakonitoga braka
i mnoenja i produenja ljudskog roda ( ). Ali, premda
je slinost hereza nabrojanih u Teolaktovu spisu s nauavanjem pavliana uoljiva i nedvojbena, ipak je to nova hereza dakle, bogumilstvo, jer Teolakt
uvodno istie da je ta nova hereza smjesa manihejstva i pavlianstva. Ako je u
toj novoj herezi pavlianstvo samo dio smjese, onda je oito da i Teolakt pomilja na herezu koja je bar malo drukija od pavlianstva, to se uostalom vidi i
po netom spomenutoj iznimci.164 Eutimij Zigaben, moe se s Mansellijem rei,
kao vrelo za nauavanje bogumilstva manje je siguran165 ali sve u svemu, ako
se Teolaktu, Kozmi sveeniku i Eutimiju Zigabenu dodaju jo i Interrogatio
Johannes i Isejina Vizija,166 ne moe se porei bitna i dubinska slinost bogumilstva i pavlianstva.
Osnovna je ideja bogumilstva postojanje jednog poela,167 vrhovnog Bia,
koje je, uz ostalo, stvorilo i Sotonu, palog anela.168 Dakle, Bog Otac (Bog
svjetlosti) stvorio je sav nevidljivi svijet. Iz njega su proizale dvije zrake, dvije
spiritualne osobe, Sin i Duh Sveti, koje se, meutim ponovno vraaju u Oca pa
se na taj nain Bog ponovno sastoji od jedne osobe,169 a koje su nastale prigodom stvaranja svijeta (dakle, nisu vjene); cjelokupni svijet to ga je stvorio Bog
nevidljiv je. Tek po uzoru na taj svijet, Sotona je stvorio analogni drugi svijet i
u njemu ovjeka.170
164
SOLOVJEV, n. dj. (bilj. 153.), 5.

MANSELLI, n. dj. (bilj. 90.), 85.
166
N. dj., 84.
167
EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1291., t. 2.
168
N. dj., 1293., t. 37.
169
N. dj., 1293., t. 2.
170
N. dj., 1297., t.7.
165
78

To u biti odgovara pavlianskom nauavanju.171
Iz te osnovne ideje proizlaze kao nuni korolari:
a) Isus Krist nevidljivi je aneo koji je doao s neba ponijevi sa sobom duhovno tijelo pa je Blaena Marija samo obina ena, koja je omoguila raanje
Krista;172
b) krtenje vodom kao materijom ne proizvodi nikakav uinak. U krtenju
je odluujua spiritualna uloga Duha Svetoga;173
c) u priesti se kruh i vino ne pretvaraju u tijelo i krv Isusovu. Priest je
zapravo mistini ruak ( ) koji se sastoji od Oenaa (tijelo) i
Evanelja (krv);174
d) kri kao materija ne moe biti predmet potivanja.175
Sve to odgovara pavlianskim nauavanjima.176
Osim tih korolara osnovne ideje, bogumilstvo ima s pavlianstvom jo i ove
zajednike elemente nauavanja:
a) neobinu kozmogoniju,177
b) vrlo slian izbor prihvaenih odnosno odbaenih knjiga Starog zavjeta,178
c) prisvajanje naziva krani.179
171
PETAR SICILSKI, 36.-38.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 19.-21.

173
KOZMA; usp. PUECH VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 81.; EUTIMIJE ZIGABEN,
PG, 130., 1311., t. 16.
174
TEOFILAKT, 7.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 196.
175
TEOFILAKT, 6.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 196.
176
ad t. a): PETAR SICILSKI, 39. i 117., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20. i 48.; ad t. b):
PETAR SICILSKI, 120., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 48.; ad t. c): PETAR SICILSKI,
40., 118., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20., 48.; ad t. d): PETAR SICILSKi, 41., 116., 133.,
LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20., 46., 50.
177
INTERROGATIO JOHANNIS (ANJEK, 2003., (bilj. 2.), 236.-245.; EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1295.-1300., t. 2.-7. prema PETAR SICILSKI, 133.; LEMERLE, n. dj.
(bilj. 118.), 50. samo u naznakama.
178
KOZMA [PUECH VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.) 72.]; EUTIMIJE ZIGABEN, PG,
130., 1321., t. 1. prema PETAR SICILSKI, 42.-43., 133., LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.),
21.-23., 50.
179
KOZMA [PUECH VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 81.] prema PETAR SICILSKI, 37.;
LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 20.
172
79
Lujo Margeti
7. Bosanski krstjani
Prema Raspravi izmeu rimokatolika i bosanskih patarena, oni zastupaju

ista nauavanja koja smo netom naznaili za pavlianstvo i bogumilstvo: Bog je
stvorio svijet, ali ne vlada vidljivim svijetom,180 Krist i Blaena Djevica aneli
su,181 krtenje vodom ne priznaje se,182 u euharistiji se kruh i vino ne pretvaraju
u tijelo i krv Isusovu,183 ne potuje se kri,184 kozmogonija je neobina,185 izbor
prihvaanja odnosno odbacivanja knjiga Starog zavjeta slian je,186 prisvajanje
naziva krstjani.
8. Zapadnoeuropske heterodoksije od 11. stoljea dalje
I u zapadnoeuropskih katara zapaaju se iste temeljne postavke nauavanja:

Bog je stvorio svijet, ali ne vlada vidljivim svijetom,187 Krist i Blaena Djevica
aneli su,188 krtenje vodom ne priznaje se, nego samo djelovanje Duha Svetoga preko tzv. utjeenja (consolamentum, spirituale baptismum) polaganjem ruku i
Gospodnjom molitvom,189 u euharistiji se kruh i vino ne pretvaraju u tijelo i
180
Invokacija Abjuracije 1203. godine.

ANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 108. (gl. 21.-22.). Usp. i napomenu anonimnog redaktora iz 14.
stoljea glagoljskih Dijaloga pape Grgura, prema kojem bosanski patareni tvrde da gospodin
Isuskrist ni imel pravoga tiela lovianskova i da je diva Marija bila anjel (ANJEK, 2003.,
n. dj., bilj. 2., 38.).
182
ANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 45.-54. (gl. 1.).
183
ANJEK, n. dj. 84., 86., (gl. 6-).
184
ANJEK, n. dj. 96.-97., (gl. 11.).
185
ANJEK, 2003., (bilj. 2.), 350.-355.
186
ANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 100.-102. (gl. 14.; 15.).
187
ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 42., 19.-20.: diabolus fecit hunc mundum et omnia que in eo sunt.
Ipak, smjer, koji je zastupao Johannes de Lugio, pristajao je uz rigorozni dualizam: duo sunt
principia sive dii vel domini ab eterno, unum scilicet boni et alterum mali () (52., 16.-17.). Isto
shvaanje imali su i Albaniani Belesinance iz Verone (51., 8.-9.). Usp. MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj.149.), I., (cap. I.) II.; RICCHINIUS, 10.-23.
188
ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51., 22.-26., ali samo Albaniani Verone pod vodstvom Belesinance; MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj. 149.), III. (cap. II.), I.-IX.; RICCHINIUS, 232.-255.
189
ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 43., 23.-44., 2.; MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj. 149.),
IV., cap. I.; RICCHINIUS, 279.-283.
181
80

krv Isusovu,190 ne potuje se kri,191 kozmogonija je neobina,192 izbor prihvaanja odnosno odbacivanja knjiga Starog zavjeta slian je,193 prisvajanje naziva
krani.194
9. Nain krtenja u Pracrkvi i u novijim heterodoksijama
Prema Didahe195 (Upute apostolske), teksta iz konca 1. do sredine 2. stoljea, krtenje se u ranoj Crkvi obavljalo ovako:
197
196
190
ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 44., 5.-15.; MONETA DE CREMONA, n. dj. (bilj. 149.), IV.,
cap. III.; RICCHINIUS, 295.-302.
191
ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 45., 24.
192
ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51., 11.-21., samo Albaniani Verone pod vodstvom Belesinance.
Usp. Tractatus de hereticis ANZELMA IZ ALEKSANDRIJE, ed. Antoine DONDAINE, La hirarchie cathare en Italie. Archivium fratrum praedicatorum, vol. XX., 1950., 311.,
gdje se spominje scriptum secretum, tj. Interrogatio Johannis. Ovdje je neobina kozmogonija
proirena. Nazarije, biskup u Concorenzu dodao je npr. mit o mjesenom spolnom openju
Sunca i Mjeseca, to bi imalo za posljedicu rosu i med i zato je med zabranjen, jer je proizvod
openja. Usp. slinu konstrukciju za pavliane PETAR SICILSKI, 76.; LEMERLE, n. dj.
(bilj. 118.), 34.
193
ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 51., 28.-52., 3., samo Albaniani Verone pod vodstvom Belesinance.
194
ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 48., 9.
195
Carl MIRBT, Quellen zur Geschichte des Papsttums und des rmischen Katholizismus, 4. izd.,
Tbingen, 1924.
196
Tomislav J. AGI-BUNI, Povijest kranske literature, Prvi svezak, Zagreb, 1976., 48.49.
81
Lujo Margeti
Prema prijevodu agi-Bunia tekst glasi:
VII. (poto ste sve to prije rekli), krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga,
u tekuoj vodi. [2. Ako pak nema tekue vode, krsti u drugoj vodi; ako ne
moe u hladnoj, onda u toploj. 3. A u pomanjkanju i jedne i druge, izlij triput
vodu na glavu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. 4. A prije krtenja neka krstitelj i krtenik i drugi, ako neki drugi mogu, odre post; krteniku zapovijedi
da posti prethodni dan ili dva prethodna dana].
Prema Hipolitu, biskupu u Rimu (217.-232.), protupapi u doba pape Kalista
I., Urbana I. i Pontijana,197 kandidat za krtenje uvodi se u kransku opinu
preko jamca i, nakon prethodnog ispitivanja, davanjem znaka kria. On time
postaje christianus ili catechumenus. Nakon toga, obino tijekom tri godine, pouava ga o vjerskim istinama uitelj, redovito laik. Novim ispitivanjem on postaje
electus pa se uz daljnje pouavanje, molitvu i post na njega polau ruke, a u tom
zavrnom postupku postupno sve vie jaa uloga biskupa.198
Tijekom 4. stoljea priprema katekumena ograniila se na preduskrnje
vrijeme posta (Quadregesima). Katekumene se upisuje u krug competentes ili
, pri emu je vanu ulogu imalo tumaenje vjerskog simbola, na zapadu popraeno njegovim uruivanjem (traditio symboli), nakon ega je slijedila
redditio (usmeno ponavljanje simbola) pred biskupom. Konano, kandidatu se
objavilo i molitvu Oe na.199
Dakako, najvaniji trenutak krtenja po Didahe, Hipolitu i kasnije u 4.
stoljeu, bio je sam akt krtenja vodom.200
ak su i marcioniti, koji su se uspjeli odrati do 7. stoljea, prihvaali krtenje vodom.
Svojim izrazitim spiritualizmom ikonoklasti su u euharistiji naglaavali odluujuu ulogu Duha Svetoga, a isto je vrijedilo i za vodu pri krtenju u
odnosu na ulogu Duha Svetoga.
Prema Petru Sicilskome tek se u doba ikonoklastikog cara Lava III. pojavila sekta zvana pavliani. Lav III. potvrdio je ispravnost nauavanja te nove
197
Peter STOCKMEIER, Die Grokirche im Gefge des heidnischen Staates, Geschichte

der katolischen Kirche, Graz-Wien-Kln, 1990., 545.
198
STOCKMEIER, n. dj. (bilj. 213.), 75.
199
STOCKMEIER, n. dj. (bilj. 213.), 75.
200
LOOS, n. dj. (bilj. 99.), 29.
82

sekte, koja je za euharistiju i krtenje isticala odluujuu ulogu duhovnog, transcendentalnog naela. Pavliani su nauavali pri krtenju da Isus Krist ostvaruje () krtenje i nita drugo ( ) i zbog toga je pisano: Ja sam
iva voda.201
I bogumili su pri krtenju isticali razliku izmeu Ivanova krtenja vodom i
Isusova krtenja Duhom Svetim postavljanjem evanelja na glavu krtenoga.202
Dakako, isto shvaanje krtenja nalazimo i u bosanskih krstjana i zapadnoeuropskih heterodoksija. Pri tome se bosanski krstjani pozivaju na ova biblijska
posvjedoenja:203
1. Prema Djelima apostolskim (1,5) Isus je dao ove posljednje upute apostolima: Ivan je krstio vodom, a vi ete domalo biti krteni Duhom Svetim.
2. Evanelje po Ivanu (Iv. 3-3), po kojemu je Ivan Krstitelj posvjedoio: Ali
mi onaj koji me posla da krstim vodom, ree: Na koga vidi da silazi Duh Sveti
i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.
3. U Ivanovu evanelju Isus, u razgovoru s Nikodemom tumai:
Zaista, zaista, kaem ti, tko se odozgo ne rodi, taj ne moe vidjeti kraljevstva Bojega (Iv. 3-3)
i
Zaista, zaista, kaem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne
moe ui u kraljevstvo nebesko. to je roeno od tijela, tijelo je; to je roeno od
Duha, duh je. Ne udi se to ti rekoh: treba da se odozgo rodite (Iv. 3,5-6).
4. Sv. Pavao u poslanici Korinanima: Ja vas Evaneljem rodih u Kristu
Isusu (1 Kor., 1, 4, 15).
5. U Djelima apostolskim: Kad su apostoli u Jeruzalemu uli da je Samarija
primila rije Boju, poslae tamo Petra i Ivana. Kad oni sioe Samarijancima,
pomolie se za njih da prime Duha Svetoga, jer jo ni na jednog od njih ne bijae
siao; bijahu samo krteni u ime Gospodina Isusa. Tada Petar i Ivan poloie na
njih ruke, i oni primie Duha Svetoga.
Kad imun vidje da se Duh Sveti daje polaganjem apostolskih ruku itd.
(Dj, 8,14-18).
201

EUTIMIJE ZIGABEN, PG, 130., 1311. (t. 16.).
203
ANJEK, n. dj. (bilj. 37.), 49.-54.
202
83
Lujo Margeti
Dakle, prema tumaenju bosanskih krstjana, treba razlikovati krtenje vodom po Ivanu Krstitelju od Isusova krtenja Duhom Svetim polaganjem evanelja i ruku ovlatene osobe na glavu onoga koji tim inom postaje kranin.
Ako se usporede biblijska mjesta na koja se poziva bosanski heretik s onim
mjestima na koja se poziva zapadnoeuropski heretik, prema vijestima Monete
iz Cremone, zapaa se da su to ista vrela: Ivanovo evanelje, 1, 33; Djela apostolska 1, 8 i 8,14-127.204
I prema Interrogatio Johannis, djelu koje je prema Turdeanu i Manselliju205
(uz Isejinu viziju) jedino posve pouzdano vrelo za upoznavanje bogumilstva,
Isus Krist krstio je Duhom Svetim, za razliku od Ivana Krstitelja, koji je krstio
vodom. Tek se krtenjem Duhom Svetim postie oprost grijehova.
10. Zakljuak
U 8. stoljeu u Bizantu nastaje snana spiritualizacija kranskog nauavanja u smislu razdvajanja boanskoga od materijalnog elementa, pri emu je boanski element prius, a materijalni posterius. Unutar kranskog svjetonazora taj
spiritualizam jaa tako da je u prvoj fazi ikonoklazma osobito u Konstantina
V. primjetno nerazmjerno isticanje Kristova boanstva, a zanemarivanje njegove ovjeje prirode, uz istovremeni prezir prema materiji. Unutar heterodoksije pavlianstva ta se tendencija oituje u tvrdnji da je Bog, dodue, stvorio svijet,
ali da je upravu vidljivog svijeta prepustio Sotoni, a kasnije poslao u vidljivi
svijet svoga anela, koji se nije utjelovio, nego je samo poprimio u Isusu ljudski
oblik, pa je Blaena Marija samo omoguila njegovo roenje, a on je svoje tijelo
donio s neba. Pavliani preziru kri kao materijalni element Kristove muke,
a u priesti i krtenju materijalne elemente kruha, vina i vode dre nebitnim,
jer je i prema njima u tim sakramentima odluujua jedino Kristova boanska
poruka, njegova rije. Pavlianstvo, nastalo u istonim pokrajinama Bizanta,
i ikonoklazam bizantskih careva 8. stoljea, dva su izraza jedne te iste pojave,
radikaliziranog spiritualizma kranskog nauavanja. Oba pokreta nastala su iz
istog izvora, radikalne spiritualizacije kranstva.
204
MONETA DE CREMONA, IV., II.-III.; RICCHINIUS, n. dj. (bilj. 149.), 278.283.

205
MANSELLI, n. dj. (bilj. 90.), 84.
84

Ukratko, naglaeno spiritualistiko shvaanje krtenja kod pavliana, bogumila, bosanskih krstjana i zapadnoeuropskih heterodoksija ima zajedniki
temelj u spiritualistikom stajalitu ikonoklasta, za koje je materijalni pojavni
oblik bio samo slika onoga to ostvaruje Duh Sveti. Time, dakako, ne elimo
tvrditi da se i prije ikonoklasta nisu u kranskom svijetu pojavljivala slina
shvaanja. Tako se i ideja doketizma pojavljivala ve od poetka kranstva, npr.
ve u Marciona.
Nae nas, dakle, analize dovode do zakljuka da su srednjovjekovne hereze
imale zajedniku osnovu u naglaenoj spiritualnosti pavlianstva i ikonoklazma.
Na takvoj idejnoj podlozi nastalo je nauavanje koje nazivamo bogumilstvom, i
to vjerojatno najprije na bizantskom tlu, a onda se odanle proirilo na Bugarsku
pa na ostale zapadne zemlje, ukljuujui Dalmaciju i Bosnu.
VII. Jesu li bosanski krstjani bili krivovjerci?

1. Problem heterodoksije bosanskih krstjana sastoji se u tome to inozemna
vrela, koja donose o njima vijesti, npr. Rasprava izmeu katolika i bosanskog
krstjana, svjedoe da je njihova heterodoksija bila vrlo slina bogumilskoj i katarskoj, ali da, kako se esto istie, domaa vrela ne govore u prilog takvu shvaanju.206
Mnogi autori zbog te neusklaenosti zastupaju stajalite da su nauavanja
bosanskih krstjana zapravo bila pravovjerna, ali se pri tome razilaze u tvrdnjama
o pravom znaenju te pravovjernosti. Tako mnogi misle da je osnova krstjanskih
nauavanja bila pravoslavna (Petranovi, 1867.; Gluac, 1924.) odnosno katolika zajednica s pravoslavnim obredom (Hoer, 1901.; idak u prvoj fazi svojih
istraivanja, 1937.) odnosno benediktinska glagoljaka katolika zajednica (Petrovi, 1953.). Mnogi pak autori prihvaaju heterodoksnost bosanskih krstjana
i njihovu povezanost s bogumilima (Raki, 1869.; Kniewald, 1949.; Solovjev,
1953.; idak, 1975.; Jalimam, 1999.).207
U prilog heterodoksije bosanskih krstjana govore vrela zapadne provenijencije, a od domaih vrela Poetie svieta: Satanael, aneo Boji izabranik, bio je
206
207
Tako ANJEK 2003., n. dj. (bilj. 2.), 49., 50.

Vidi saeti prikaz problematike u: ANJEK 2003 (bilj. 2.), XIII.-XVI.
85
Lujo Margeti
baen s Gospodnjeg prijestolja; Bog je nakon toga stvorio svijet i Adama i Evu
i smjestio ih u raju, ali zavidni Satanael je posadio lozu, izvor poude, i putem
zmije naveo Adama i Evu na grijeh, nakon ega ih je Bog protjerao iz raja.
ovjek se sastoji od tjelesnog (miii od zemlje, kosti od mramora) i duhovnog
elementa (um po brzini slian aneoskom).
Vrijedi razmotriti i pitanje prihvaanja i odbacivanja knjiga Starog zavjeta
od bosanskih krstjana, u usporedbi s istom problematikom pavlianstva, bogumilstva i zapadnih heterodoksija. Pavliani ne priznaju Stari zavjet i od novoga
poslanice apostola Petra.208 Prema Eutimiju Zigabenu bogumili od Starog zavjeta ne priznaju Petoknjije i Povijesne knjige, ali priznaju Psalme i Proroke
knjige. Od Novog zavjeta priznaju sve katolike poslanice.209 Katari crkve u
Concorrezu od Starog zavjeta priznaju samo one dijelove koje su spomenuli
Krist i apostoli.210
U Hvalovu zborniku najcjelovitijem kodeksu proizalom iz pera bosanskih krstjana211 - od Starog zavjeta nalaze se samo psalmi, osam starozavjetnih
pjesama i Dekalog (Iz. 20, 1-17), dakle, nisu ukljuene ak ni knjige proroka.
Knjige Novog zavjeta poredane su uz male iznimke tono prema redoslijedu
provansalskog Novog zavjeta. Iz toga slijedi da je uzor Hvalovu zborniku najvjerojatnije bio neki heterodoksni zbornik biblijskih knjiga, jer je stari kanon
novozavjetnih knjiga Atanazija Aleksandrijskog donosio katolike poslanice i
Apokalipsu na kraju, a Hvalov i provansalski zbornik imaju oboje prije Pavlovih
poslanica. Osim toga, Hvalov je zbornik s jedne strane, stroi prema Starom
zavjetu od bogumilskog i katarskog poimanja (jer ne priznaje proroke knjige),
ali je, s druge strane, ipak ubacio Dekalog prema Petoknjiju.
Premda postoji oita i nedvojbena slinost s drugim heterodoksnim zbornicima - uz razumljive razlike ipak se postavlja pitanje zato je Hval ubacio dio
Petoknjija (Dekalog), ako bosanski krstjani nisu priznavali Petoknjije. Nadalje, bosansko krtenje putem knjige nalazi paralelu u rukopisu Radoslavova
zbornika, to ga je prvi objavio Raki 1882. godine, a nalazi se u Vatikanskoj
208
PETAR SICILSKI, 42.-44.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21., 23.

210
ANJEK, n. dj. (bilj. 91.), 58., 9.-12.
211
Razlika se odnosi na poloaj Apokalipse.
209
86

knjinici.212 Taj tekst nalazi paralelu u katarskom utjeenju (consolamentum) prema tekstu lionskog rukopisa iz druge polovice 13. stoljea, ali Raki je ispravno
upozorio da se iz toga ne bi smjelo zakljuiti da bi tekst iz Radovanova zbornika
bio preveden iz nekog katarskoga teksta. Prema njegovu miljenju i jedan i drugi
potjeu od zajednikog izvora s istoka.
U svakom sluaju, nema dvojbe da je taj tekst iz Radovanova zbornika u
najuoj heterodoksnoj vezi s katarskim tekstom. To se vidi ak i po tome to
katarski tekst sadri ove rijei: Adhoremus patrem et lium et espiritum sanctum
III vegadas,213 a Radovanov zbornik: Poklanamo se ocu i sinu i svetome duhu.
Poklanamo se ocu i sinu i svetomu duhu. Poklanamo se ocu i sinu i svetome
duhu.214 Dakle, katarski je pisar sebi pojednostavio posao tako da nije prepisao
tri puta istu formulu, ve je uz prvu dodao: tri puta. Ve i iz toga se vidi da
Radovanov kodeks sadri stariju verziju.
Takvih dokaza da je i iz domaih vrela vidljiva heterodoksija bosanskih
krstjana moglo bi se navesti jo, ali mislimo da je i ovo dovoljno. S druge strane,
postoji ne mali broj vijesti iz domaih vrela, iz kojih bi se moglo zakljuivati o
ortodoksiji bosanskih krstjana. To bi se moglo preformulirati i ovako: kako to
da se u jednom te istom vrelu nalaze argumenti za heterodoksiju i ortodoksiju,
npr. kako to da u Hvalovu zborniku, koncipiranom na razmjerno uvjerljivo heterodoksni nain, nailazimo na nedvojbeno ortodoksne dijelove (Dekalog)?
212
Franjo RAKI, Dva nova priloga za poviest bosanskih patarena, Starine, 14., 1882., 25.27.
213
Usp. fotografiju u: ANJEK 1975., (bilj. 2.) izmeu str. 176.-177. (i to 7. stranica fotografij, lijevo gore, prvi stupac, redak 6.).
214
RAKI, n. dj. (bilj. 202.), 26. dodao je ovdje: Dostoino i pravedno est ega u Radoslavovu zborniku nema. Dodajmo usput, da je Raki popunio tekst Radoslavova zbornika
(ANJEK 2003., bilj. 2., 332., stupac 2., poslije retka 10.) rijeima: Iskoni b slovo i slovo b
t boga i bog b slovo. I se b iskon u boga. I vsa tm be, kojih u tekstu nema, oito zato
da popuni tekst prema provansalskom latinskom tekstu, u kojem stoje rijei: In principio erat
verbum et verbum erat apud deum et deus erat verbum (Raki: verbuin). Hoc erat in principio apud
deum. Omnia per ipsum facta sunt. Nije nemogue da se u izbacivanju tih rijei u Radoslavovu
zborniku krije moda neto vie od obinog previda prepisivaa, osobito i stoga to se i po fotografiji vidi da je prepisiva ostavio prazno mjesto koje bi odgovaralo provansalskom latinskom
tekstu. Zato je prepisiva izbacio te rijei i ujedno ostavio prazan prostor? Moda su one bile
u suprotnosti s intimnim shvaanjima prepisivaa, koji je moda gajio prikriveno rigorozno
dualistiko shvaanje.
87
Lujo Margeti
Moda odgovor na to pitanje i nije tako teak kao to se na prvi pogled ini.
Naime, ne treba smesti s uma da su bosanski krstjani ivjeli u za njih opasnom
okruenju. Ako su eljeli izbjei najgore, smrt na lomai, koja im je stalno visjela nad glavom, morali su biti izvanredno oprezni i po potrebi spremni ne samo
na razne kompromise, nego i na otvoreno odricanje veze sa svojim intimnim
uvjerenjem. Da bi spasili goli ivot od najstranije vrsti smrtne kazne, morali su
se izvjetiti u laima, licemjerju i dvolinosti, pri emu je reservatio mentalis bila
jo najmanje tragina.
Sve je to poznato i iz drugih podruja na kojima su se lanovi slinih pokreta nalazili pred istim problemima koje su rjeavali na isti nain.
Tako emo u djelu Petra Sicilskog naii esto na njegovo zgraanje nad
prijetvornim ponaanjem pavliana. Odmah na poetku svog rada on se tui da
se ti bijednici, tj. pavliani, pretvaraju da ispovijedaju Sveto Trojstvo, premda
ga shvaaju na bezboan nain i ak prijetvorno proklinju one koji drukije
misle.215 Naime, pavliani su Krista drali anelom poslanim od Boga, koji se
mogao nazvati Sinom Bojim tek nakon to je obavio svoj zadatak na zemlji pa
je pojam Sveto Trojstvo imao u pavlianskim ustima posve drugi sadraj nego
u ortodoksnoj crkvi. Neto dalje,216 Petar Sicilski tui se da sljedbenici te sekte
dre svoja uvjerenja u dubokoj utnji ( ) i da ga povjeravaju samo
malom broju najbliih, a ujedno odaje razlog tome strahu opetovane lomae,
kojima su bizantski carevi kanjavali lanove te sekte, npr. u doba Justinijana II.,
(konac 7. stoljea, poetak 8. stoljea), kad je spaljen velik broj pavliana217 i u
doba Mihajla V. i Lava V. (u prvoj polovici 9. stoljea), kad je velik broj krana
bio zaraen tom herezom pa su osueni na smrt svi koji su je ispovijedali.218
Kozma sveenik gorko se tui na bogumile da oni pohaaju crkve i ljube
krieve i slike samo zbog straha, to su mu i sami bogumili priznali: Sve to
radimo zbog ljudi, a ne od srca, a potajno zadravamo nau vjeru.219 Na drugom mjestu Kozma ovako opisuje heretiare: oni tako energino poriu svoje
postupke i svoje molitve, da bi ovjek pomislio da nema meu njima zla i istie
215
PETAR SICILSKI, 14.-15.; LEMERLE, n. dj. (bilj. 118.), 21., 23.

217
PETAR SICILSKI, 111.; LEMERLE, n. dj., (bilj. 118.), 46.
218
219
KOZMA prema PUECH VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 71.
216
88

da oni upozoravaju svoje lanove da se javno ne istiu svojim molitvama i djelima.220
Nije potrebno nastaviti nizanje dokaza. Sve je to utjeralo strah u bosanske
krstjane i zato su bili vie nego oprezni, pogotovu ako su svoja uvjerenja stavljali
na papir, kao to je to sluaj s Hvalovim zbornikom. Hval je Dekalog ubacio u
svoj zbornik, ali na izvanredno oprezan nain. Da bi se obranio od eventualne
sumnje na krivovjerje, on ga je naveo (dakle, ipak je naveo dio Staroga zavjeta!),
a da bi se pred krstjanima i pred samim sobom opravdao, uvrstio ga meu
spise Novog zavjeta! Malo koji krstjanin mogao bi mu prigovoriti da je provercao taj dio Starog u Novi zavjet, to vie to se Hval mogao vrlo lako obraniti
pozivom na opetovane Kristove rijei da nije doao mijenjati stari zakon, pri
emu je bilo sigurno da je Krist mislio i na Dekalog.
Uostalom, lomae su gorjele i u Bosni ve u 13. stoljeu.
Zbog toga ne treba uditi da se u sadraju i formi mnogih domaih pisanih
vrela moe naii na dokaze ortodoksije, koji su ak u izravnoj suprotnosti s nauavanjem bosanskih krstjana. Njihovoj je savjesti pri tome pomagala reservatio
mentalis i alegorina interpretacija, ali i ono to je bilo vanije od svega: strah.
2. Iz naih istraivanja o nastanku heterodoksije bosanskih krstjana proizlazi da se u Bosni zbog nestanka nazonosti predstavnika sredinje crkvene
organizacije iz Rima zadralo i razvilo pod utjecajem kvaziarijanstva, a kasnije
i frontinijanista osebujno heterodoksno nauavanje, koje je ve tijekom 11. stoljea pod utjecajem novijih heterodoksija, to su se pojavile u Bizantu, ojaalo,
a koncem 12. stoljea dobilo je novu snagu istjerivanjem krivovjeraca iz dalmatinskih gradova.
Preitak kvaziarijanskih shvaanja nazire se i u invokaciji Abjuracije iz 1203.
godine, koja se potpuno razlikuje od suvremenih vjeroispovijedanja Valdesa,
Duranda dOsca i Bernarda Prima. Spomenuta trojica, u skladu sa zahtjevom
Crkve, ispovijedajui rigorozna ortodoksna nauavanja rimske apostolske crkve,
teite svoje izjave postavljala su na jednaku boansku narav Boga Oca i Boga
Sina, a invokacija Abjuracije iz 1203. godine posve je zanemarila to osnovno
pitanje novije zapadnoeuropske heterodoksije.
220
KOZMA prema PUECH VAILLANT, n. dj. (bilj. 145.), 84.
89
Lujo Margeti
Dodajmo da bi se spomenuta invokacija mogla eventualno tumaiti i kao
izraz odbacivanja novijih heterodoksija, ako bi se uspjelo dokazati da je (bar)
u jednom jedinom drugom suvremenom sluaju Rimska crkva zahtijevala od
povratnika na ortodoksiju da u invokaciji ili slinom saetom vjeroispovijedanju
spomenu iskljuivo Boga Oca.
S tim je u svezi usko povezano i drugo crkvenopovijesno pitanje: kako to da
u Italiji, gdje je kvaziarijanstvo Langobarda nestajalo postupno sve do 8. stoljea, ne nalazimo u 12./13. stoljeu nikakva traga toj prastaroj herezi, a da njezini
tragovi postoje u Bosni ak jo 1203. godine. Mislimo da se to moe objasniti snanim prodorom katolike ortodoksije na langobardskom podruju jo u
doba langobardskoga kralja Liutpranda u 8. stoljeu i neto kasnije prodorom
rigorozno ortodoksnih Karolinga. Takvu prodoru ortodoksnih shvaanja nema
u Bosni ni traga sve do konca 12. stoljea. Bosanski su se krstjani kasnije prilagoavali vojnoj nazonosti hrvatsko-ugarskih kraljeva i zatajivali svoju heterodoksiju kadgod je to bilo mogue i poeljno, ali nakon neuspjene Kolomanove
agresije na Bosnu oni su se uvijek iznova vraali svojoj vjeri, premda su, ini se,
kasnije i franjevci imali zamjetnih uspjeha, dakako, posve drugim sredstvima.
Ali to vie nije predmet ovoga istraivanja.
Ekskurs I. Bosna za Bana Boria

Uloga bana Kulina u dogaajima oko Abjuracije ne moe se dokraja ispravno interpretirati ako se ne uzme u obzir meunarodnopravni poloaj Bosne u
12. i poetkom 13. stoljea.
Ralambu treba zapoeti s pouzdanim vijestima Ivana Cinama, pisca bizantske povijesti od 1118. do sredine druge polovice 12. stoljea. On je iz prve
ruke bio dobro obavijeten o odnosima Ugarske i Bizanta, jer se nalazio u najuoj pratnji Emanuela Komnena i ak bio nazoan bitkama oko Zemuna 1165.
godine.221 On istie da je Bosna odijeljena od ostale Srbije i da joj nije podreena, nego narod (u Bosni) koji ivi blizu nje (tj. Srbije) ivi zasebno () i ima
(svog) vladara.222 Nema razloga ne povjerovati toj eksplicitnoj Cinamovoj izjavi
221
J. KALI, Jovan Kinam, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IV., Beograd,
1971., 1.-2.
222
N. dj., 28. Cinamov preveli smo u tekstu: ima (svog) vladara. Cinam na istom
90

jer dolazi od dobro obavijetena suvremenika. Bosna je, dakle, sredinom 12.
stoljea bila samostalna. Ona nije potpadala ni pod ugarsku, ni pod srpsku, ni
pod bizantsku izravnu vlast.
Da je bilo tako vidi se i prema Cinamovim vijestima o sudjelovanju bosanskoga bana Boria u ugarsko-bizantskom ratu 1154. godine. Cinam pie da je
Geza, kralj Ugarske (Peonije, tj. Panonije), prikupio najamniku vojsku od
eha, Saksonaca i mnogih drugih naroda i zapoeo opsadu bizantskog Branieva. Kad je nakon kraeg vremena Geza odustao od opsade i krenuo prema
Beogradu, bizantski je car doznao da se Bori, vladar Bosne, dalmatinske zemlje ( ), koji je doao meu stranim etama ( ) ugarskom kralju, vraa u svoju zemlju ( ), pa
je poslao protiv njega (Boria) najbolji dio svoje vojske. U literaturi se tvrdilo da
iz te vijesti proizlazi da je Bori bio saveznik ugarskoga kralja. Kali je 1971.
godine pobijala to stajalite. Prema njezinu miljenju Bori je bio vazal ugarskoga kralja pa bi upravo citirano mjesto trebalo prevesti (Bori) naavi se meu
saveznicima peonskog kralja itd. Nae je miljenje da se u citiranom fragmentu
uope ne govori o saveznicima, nego o najamnicima (esima, Saksoncima i
ostalima). Oni su suborci, tj. sudionici u bitci, a ne saveznici. Bori
se, dodue, naao meu njima, ali njegov je poloaj posve drukiji od drugih
najamnika. Oni su potpadali pod izravno zapovjednitvo ugarskog kralja, a Borieve su ete bile pod njegovim (Borievom) zapovjednitvom. Meutim, on
nije ni puki najamnik, on se neovisno od ugarskih eta vraa u svoju zemlju, a
Cinam mu daje naslov .
Ukratko, dobiva se dojam da je ban Bori u odnosu na Ugarsku bio neto
vie od pukog vazala, a neto manje od saveznika, tj. da je on doista priznavao
neku faktinu premo ugarskoga kralja, ali ujedno bio samo u formalnoj ovisnosti vazala prema senioru i u biti bio samostalni vladar. To bi priblino odgovaralo i vijesti Simona de Keza, prema kojoj je Stjepan III. poslao svoju vojsku
na elu s njemakim pustolovom Gotfridom protiv bosanskoga bana. Gotfrid je
bosanskog vojvodu, oito Boria, pobijedio.223 Ali, ni tom prigodom nije nestala
Bosna kao zasebna drava.
mjestu navodi da Drina odvaja Bosnu od ostale Srbije, ime potvruje vijest Popa Dukljanina.
223
S. L. ENDLICHER, Rerum hungaricarum Monumenta Arpadiana, Sangalli, 121.
91
Lujo Margeti
S druge strane, neke vijesti kao da se takvu zakljuku suprotstavljaju.
Prije svega, u dignitariju Stjepana IV. biljeke (noticije) iz 1163. godine224
spominje se odmah nakon bana Bele, Tome palatina i dvorskog komesa, dakle
najuglednijih velikaa, Boricius banus, pa tek nakon njega ostali comites. Ta vijest
kao da izriito dokazuje da je Bori ugarski velika, a iz toga bi slijedilo da je
Bosna sastavni dio Ugarske, bez obzira na eventualnu autonomiju. Ubrzo nakon toga u Ugarskoj je zavladao Stjepan III. (1163.-1172.), neak Stjepana IV.
On je s carem Emanuelom, kao to je poznato, sklopio mir uz uvjet da preda
mlaeg brata Belu, da ustupi Srijem i da preda caru Hrvatsku i Dalmaciju kao
Belinu batinu.
Prema jednoj vijesti Simona de Keza225 Stjepan je na to poslao svoju vojsku
protiv bosanskog vojvode (adversus ducem de Bozna) i pobijedio ga. U literaturi
se prihvaa stajalite da je taj bosanski vojvoda ban Bori. N. Klai usprotivila
se tome uz obrazloenje da dux nije isto to i ban i zakljuila da je taj vojvoda
Manojlov inovnik.226 Emanuel bi, prema tome, bio jednom prigodom istjerao
bana Boria iz Bosne, koji bi se bio sklonio na ugarskom dvoru i tamo zadrao
svoju vladarsku bansku titulu227 pa je bio na ugarskom dvoru zapravo bjegunac koji je morao napustiti svoju zemlju.228
Teza N. Klai nije uvjerljiva. Nevjerojatno je da bi taj navodni bjegunac
zauzimao u Ugarskoj tako visoko mjesto u hijerarhiji. Osim toga, nemogue je
da bi Stjepan III., nakon to je sklopio mir s Emanuelom, poslao svoju vojsku
u bizantsku Bosnu. Neprijateljstva izmeu Stjepana III. i Emanuela nastala su
tek nakon to je Stjepan III. provalio u travnju 1166. u Srijem i zauzeo Zemun.
Tek tada je Emanuel poveo rat protiv Stjepana III. Nadalje, kad bi to doista bio
Manojlov inovnik, kako ga naziva N. Klai, onda bi Simon de Keza sigurno
napomenuo da je ugarska vojska napala bizantsku pokrajinu Bosnu, a o takvu
sukobu Ugarske i Bizanta nema vijesti npr. kod Ivana Cinama, koji je vrlo podrobno opisao Emanuelove borbe s ugarskim vojnim kontingentima. Emanuelova titula 1155. godine sadri, uz ostalo, i naslove Dalmaticus, Ungaricus, Bost224
CD, II., 98., br. 94., 1163.

ENDLICHER, n. dj. (bilj. 224.), 121.
226
Nada KLAI, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1989., 81.
227
N. KLAI, n.dj., (bilj. 227.), 77.
228
Na i. mj.
225
92

hnicus, Servicus, Zecchicus, to nije dokaz, kako to N. Klai misli, da bi Bori bio
1163. godine bjegunac koji je morao napustiti svoju zemlju.229 Obrazloenje
je neobino. Prema miljenju N. Klai Ivan Duka 1165. godine uz ostale zemlje
osvojio je i Bosnu ali ne valja zaboraviti niti to da je Boriev poloaj u Bosni bio
ugroen ve vie od 10 godina. Napokon nije valjda Manojlo od 1155. g. uzalud
u svoju opirnu vladarsku titulu uzeo i naslov bosanskog vladara.230 Znai li to
da je Bori pobjegao iz Bosne samo zato to se osjeao ugroenim ili zato to
je bizantska vojska otjerala Boria? ini nam se da je N. Klai mislila na prvu
mogunost, tj. da je pobjegao zbog osjeaja ugroenosti, a onda se car proglasio
vladarom Bosne i postavio svog inovnika, kojega je kasnije pobijedio ugarski
kralj Stjepan III. Toj konstrukciji protivi se nedvojbena injenica da Bori ima
na ugarskom dvoru vrlo ugledni poloaj. On se u dignitariju, kao to smo ve
napomenuli, nalazi tako visoko da je iskljueno da bi bio bjegunac. Bori je
1163. godine oito na elu nekog podruja pod ugarskim suverenitetom.
Prema tome, kao da postoji oita proturjenost izmeu podatka da je Bosna
bila u doba Boria samostalna zemlja i podatka da se Boria dralo vrlo visokim
ugarskim dostojanstvenikom. Ali, proturjenost je samo prividna. Poznato je
da je Bori bio posjednikom mnogih posjeda u dananjoj istonoj Slavoniji. Ve
ga je to upuivalo na blizak odnos s ugarsko-hrvatskim kraljem. Ali, postojala je jo jedna vana okolnost. Omanji vladari bili su uvijek upravo prisiljeni
pod to povoljnijim uvjetima priznati nadreenost neke vee drave, jer su na
taj nain imali mnogo sigurniji poloaj. Bez takve podreenosti takav omanji
vladar ubrzo bi se naao pod nekom drugom vlau, samo pod jo teim uvjetima. Dovoljno je podsjetiti na poloaj Krkih knezova, kojima je bilo u interesu
priznati mletaku vlast, i to pod povoljnim uvjetima, koji su poevi od sredine
13. stoljea bili ak jo mnogo povoljniji. U emu se sastojala povoljnost uvjeta
priznanja neke vie vlasti? Odgovor je evidentan: ako via vlast nema vlastitih
vojnih jedinica na podruju svog vazala, onda je vazal praktino samostalan u
unutranjim pitanjima svoga vladanja, a na vanjskom planu uz ostale povoljne
229
Na i. mj.
Na i. mj. Usput reeno, N. Klai, n. dj. (bilj. 227.), 64. prigovara iiu da se sluio manjkavim tekstom u Smiiklasu gdje je sluajno ispao upravo onaj redak iz dignitarija u kojem je
bilo tampano Borievo ime. Meutim, ta je grjeka ispravljena u istom svesku pa se zapravo
ne moe govoriti o manjkavom tekstu. N. Klai nespretnou da je ime autorice Kali promijenila u Mijukovi.
230
93
Lujo Margeti
okolnosti i malo diplomatske vjetine moe imati i razmjerno visok meunarodnopravni poloaj. Tako je npr. hrvatska drava narodnih vladara bila pod Petrom Kreimirom IV., Zvonimirom i Stjepanom II. u vazalnom odnosu prema
Svetoj stolici, ali je ak i u meunarodnopravnim pitanjima bila u biti potpuno
samostalna.
Dakle, i Bosni je pod Boriem i vladarima nakon njega bilo u vlastitom
interesu priznati vazalni odnos prema Ugarskoj, koji ju je titio od aspiracija
susjednih vlasti, npr. Srbije i Bizanta. Taj vazalni odnos bio je utoliko vrlo povoljan, to senior, ugarsko-hrvatski kralj, nije imao u Bosni nikakvih vojnih
kontingenata i utvrenih uporita.
Dodue, prema ispravi iz 1139.231 godine kralj Bela II. dodijelio je svom
sinu Ladislavu bosansko vojvodstvo (Bosnensem ducatum), a to je naknadno
potvrdio i Geza II., ali tom dodjelom Bosne Ladislavu, koji je u to doba bio
dijete, nije se u faktinoj vlasti bana Boria nita promijenilo, a, dakako, ni u
meusobnim odnosima Ugarske i Bosne. U najboljem sluaju ta je isprava svjedokom ugarskih pretenzija prema Bosni, koje ugarski vladari, uostalom, nisu
niti krili. Taj virtualni bosanski dukat, podijeljen djetetu, nije drugo nego puko
isticanje pretenzija Ugarske da se u Bosni njezin seniorski poloaj po mogunosti to vie ojaa. Isto vrijedi i za titulu cara Emanuela u 1155. godine. Ona je
program djelovanja, a ne ostvarivanje neposredne pune vlasti, osim od 1160. do
1180. godine.
Odmah nakon smrti Emanuela Komnena Ugarska i papinstvo pokazuju
golemi neskriveni interes za Bosnu: i crkvena i svjetovna vlast otvoreno su zainteresirane da se njihova vlast proiri na Bosnu. Evo ukratko najvanijih vijesti
o tom nastojanju:
Ve 4. listopada 1180.232 papa Aleksandar javlja sveenstvu i ostalom narodu per Dalmatiam et totam Sclavoniam da je tamo poslao svog legata Tebalda da
u papino ime obavi vane poslove. Da papa pod tota Sclavonia misli i na Bosnu
vidi se po tome to je Tebaldo odmah uputio pismo plemenitom i monom
muu, Kulinu, banu Bosne233 i od njega zatraio da Kulin u znak potovanja
231
CD, II., 46., br. 45. Smiiklas datira s 1137. god. prema Fejr, Codex diplomaticus ecclesiasticus ac civilis, I., 88.
232
CD, II., 167., br. 166.
233
CD, II., 168., br. 167., 1180. god.
94

Svete Stolice poalje dvojicu sluga (famulos) i kunine koice i potie ga da se
obrati papi.234 O nekoj ugarskoj vlasti nad Bosnom nema u ta dva pisma ak ni
neizravnih vijesti.
Isto vrijedi i za pismo kojim bosanski ban Kulin daje Dubrovanima slobodu trgovanja po svojoj zemlji (po moemu vladan ju).235
Ekskurs II. bosanski krstjani u doba Grgura IX.

Nakon 1203. godine o Bosni nema vijesti sve do 1221. godine, kada papa
Honorije III. alje svog legata Akoncija u Ugarsku da poradi kod Andrije II. i
crkvenih vlasti da bi se unitili heretici in partibus Bosnie.236
Nekoliko godina kasnije, 1225. godine,237 Honorije III. obraa se Ugrinu,
nadbiskupu kalokom, hrabrei ga da nastavi istim arom borbu protiv hereticos
de Bosna, Soy et Wosora i potvruje238 darovanje kralja Andrije zemalja Bosna, Soy
et Wosora, uinjeno radi unitenja tamonjih heretika.
Od tog vremena dalje Bosna se u titulama vladara i viih dunosnika povezuje s Hrvatskom na osebujan nain. Jo se vojvoda Andrija od 1198. godine
dalje naziva dux Dalmacie, Chroacie Chulmeque,239 Andrijin sin Bela nosi 1222.
godine titulu dux totius Slavonie,240 a 1224. i 1225. rex Hungarie, primogenitus
regis Andree,241 Belin brat Koloman, nakon Belina odlaska 1226. godine iz Hr234
CD, II., 168., br. 167.

CD, II., 237., br. 221. (29. kolovoza 1189.).
236
CD, III., 191., br. 169. (1185.); CD, 197., br. 192. (12. prosinca 1185.).
237
CD, III., 242., br. 216. (15. svibnja 1225.).
238
CD, III., 243., br. 217. (15. svibnja 1225).
239
CD, II., 297., br. 280. (11. svibnja 1198.); 353., br. 328.; 357., br. 330.; 361., br. 333. (1200.);
273.; IV., 2., br. 3. (3. oujka 1201.); 3., br. 4. (9. travnja 1201.); 4., br. 5. (14. svibnja 1201.); 6.,
br. 7. (1201.); 17., br. 14. (1202.). Ali ima i izuzetaka: CD, II., 290., br. 274. (14. veljae 1198.):
dux Dalmacie et Chroacie; 293., br. 277. (31. oujka 1198.): dux tocius (!) Dalmacie, Chroacie
Chulmeque; 308., br. 289. i 309., br. 290. (1198.): dux Dalmacie, Chroatie, Rame, Chulmeque. Te
titule odgovaraju stanju odnosa brae Emerika i Andrije u 1198. god.
240
CD, III., 219., br. 193.
241
CD, III., 238., br. 213. (24. veljae 1224.); 245., br. 220.; 249., br. 223. (1225.). Usp. i 261.,
233. i 234. (1226.). Iznimno se u ispravi iz 1222. godine (CD, III., 219., br. 193.) Bela naziva
235
95
Lujo Margeti
vatske u Ugarsku (gdje postaje oev suvladar),242 nosi naslov dux Dalmatie atque
Croatie od 1226. do 1228.,243 a od 1229. do 1240. god. dux tocius Sclavonie.244
rex, filius regis Ungarie et dux totius Sclavonie. U ispravi CD, III., 244., br. 219. (1225.) Andrija
II. spominje Belu ovako: Bela primogenito nostro rege Dalmacie et Croacie gubernante. Meutim
o toj ispravi i prethodnoj ispravi iz 1209. jo 1980. god. napomenuli smo (Lujo MARGETI,
Iz vinodolske prolosti, Rijeka-Zagreb, 1980., 20.): One se ve davno smatraju krivotvorenim, a nakon iscrpnih i temeljitih analiza Barabsa, Szentpteryja i N.. Klai bilo bi suvino
dokazivati ono, to su drugi ve s uspjehom dokazali. Pomalo naivno dodali smo: ini nam
se da bi to pitanje trebalo skinuti s dnevnog reda. Naalost, u protekle 22 godine nitko u nas
nije ni pokuao uzeti u obzir uvjerljivu argumentaciju upravo spomenutih autora, nego naa
literatura i dalje rabi te isprave. Ne bi li minimum znanstvene korektnosti zahtijevao da se pokua oboriti argumente i otvoriti diskusiju, osobito stoga to se upravo na tim ispravama esto
grade razne nebulozne teorije. Naalost uvjereni smo da ni ovaj na poziv nee uroditi plodom.
Ali, tko zna? Ipak je upravo nemogue povjerovati da e se takva situacija nastaviti. Nau nadu
pobuuje argumentirani rad M. LEVAKA, Podrijetlo i uloga kmet u vinodolskom drutvu
XIII. stoljea, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti
HAZU, vol. 19., Zagreb, 2001., 39. koji uoava problem autentinosti isprave iz 1223. i dodaje:
O autentinosti te isprave neto kasnije. I doista na str. 50. Levak se vraa na pitanje autentinosti i ponavlja da N. Klai i L. Margeti ne prihvaaju vjerodostojnost te isprave, ali ne ulazi
u analizu argumenata maarskih autora i N. Klai. Prema Levaku, n. dj., 39. isprava kralja
Andrije iz 1223. govori nam kako je knezu Vidu Krkom i njegovim nasljednicima Andrija
II. darovao Vinodol i Modru. Budui da je inae u cijelom radu Levak pristupio problematici
na osnovi vlastite samostalne promiljene analize, koja zasluuje raspravu, uvjereni smo da je
to nehotini propust. Levak je oito bio zaokupljen problemima, koji se odnose na vinodolske
kmete, a pitanje autentinosti isprave iz 1223. (i isprave iz 1209.) bilo je u tom kontekstu marginalno. Vjerojatno je i Levak primijetio taj propust.
Dodali bismo ipak da smo jo 1980. godine, na i. mj., istaknuli da e pobijanje argumenata
navedenih autora biti vie nego teko, ako ne ak i nemogue premda u znanosti nita nije
definitivno.
242
Isprave CD, III., 247., br. 221. i 248., br. 221. iz 1225. godine krivotvorine su: Bela je u
1225. god. samo rex Hungarie, primogenitus regis Andree, a ni Aladar se u izvornim ispravama
ne naziva nikad banus totius Sclavoniae. O tome podrobnije vidi dalje u bilj. 354. I isprava CD,
III., 252., br. 225. iz 1225. godine nije vjerodostojna u obliku u kojem je sauvana, takoer
zbog Beline titule, to ne znai da je njezin sadraj nevjerodostojan. Na to upuuje i Smiiklasova biljeka na str. 252. kojom se ograuje od Wenzelove tvrdnje da bi ta isprava bila sauvana
u izvorniku i da bi navodno bila prenesena u zemljini arkiv u Zagrebu.
243
Dataciju isprava CD, III., 299., br. 266. (oko 1228.) i 326., br. 286. (1229.) treba urediti.
Nemogue je da je 1229. god. Koloman jo uvijek samo dux Crohatie et Dalmatie, a da je 1228.
god. ve dux tocius Sclavonie. Nema razloga koji bi govorili protiv toga da se ispravu CD, III.,
299., br. 266. ne datira jednu godinu kasnije.
96

Prvi banus tocius Sclavonie zajamen je takoer 1229. godine.245
Titule hrvatsko-ugarskih vladara u svojoj cjelini nisu iskljuivo odraz njihove stvarne vlasti nad nekim podrujem, nego su takoer podosta odraz njihove tatine, ali to je osobito vano i odraz njihovih poruka i namjera.
To, dakako, vrijedi i za njihove politike partnere, npr. papu. Zbog toga je za
upoznavanje cjelokupne situacije odreenog razdoblja nuno te titule pozorno
analizirati, jer nam one mogu biti od velike pomoi, osobito ako je ostali izvorni
materijal, npr. za Bosnu, vrlo oskudan.
itava (tota) Slavonija neobina je sintagma pa se u literaturi taj pridjev
244
Od 1229. god. Koloman daje sebi uvijek titulu dux totius Sclavoniae: CD, III., 299., br.
266., 1228. (?); 346., br. 304., 1231.; 369., br. 323., 1232.; 384., br. 331., 1232.; 424., br. 358.,
1234.; 422., br. 363., 1234.; CD, IV., 40., br. 37.; 42., br. 38., 1237.; 102., br. 95.; 123., br.
113., 1240.
245
Za udo Ferdo II, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovia (1102 1301), Zagreb,
185. tvrdi da je Andrija II. jo 1225. god. imenovao dva bana, od kojih bi jedan nosio naslov
bana itave Slavonije do Gvozda. Ta tvrdnja temelji se iskljuivo na podatku iz krivotvorenih
isprava CD, III., 247., br. 221. i 248., br. 222. (vidi bilj. 251.) gdje se u dignitariju spominje
Aladar tocius Sclavoniae, Voinc de partibus maritimis banis existentibus.
Prema sauvanim bi ispravama Aladar imao neobinu karijeru:
CD, III., 238., br. 213., 24. XII. 1224.
magister
CD, III., 246., br. 220., 1225.
banus
CD, III., 248., br. 221., 1225.
banus tocius Sclavonie
CD, III., 249., br. 222., 1225.
banus tocius Sclavonie
CD, III., 250., br. 223., 1225.
magister
CD, III., 251., br. 224., 1225.
magister tavernicorum
[CD, III., 259., br. 231., 1. VIII. 1226.
Valeginnus banus]
Prema ovome bi se inilo kao da je Aladar bio 1224. magister, 1225. banus pa iste godine banus
tocius Sclavonie, magister i magister tavernicorum. Ako ne uzmemo u obzir krivotvorene isprave
CD, III., 248. i 249. i ako pretpostavimo da je isprava CD, III., 246. ispostavljena nakon
isprava CD, III., 250. i 251., dobivamo jednostavan i uvjerljiv tijek karijere: Aladar je 1224. i
1225. godine bio magister, a onda je postavljen za bana ali ne za bana cjelokupne Slavonije,
nego jednostavno za bana. Prvi dokumentima zajamen ban cjelokupne Bosne jest, dakle,
Jula prema ispravi CD, III., 311., br. 277. iz rujna 1229., ili, drugim rijeima, ban cjelokupne
Slavonije zajamen je tek nakon to je Koloman postao (u istoj godini) vojvoda cjelokupne
Slavonije.
97
Lujo Margeti
ili sintagma esto navodi pod navodnicima.246 Ali, pojam i sintagma itava
Slavonija, barem u doba vojvode Kolomana, ima veliko politiko znaenje. Nije
sluajno da se Koloman tek od 1229. god. naziva dux totius Sclavoniae i da se tek
od te godine pojavljuje u tituli bana ista sintagma (banus totius Sclavoniae). Ako
uzmemo u obzir da je Kolomanovo vladanje kao vojvode cijele Slavonije bilo
uvelike usmjereno na osvajanje Bosne i da se Bosna i inae nerijetko pojavljuje
kao sastavni dio Slavonije,247 ne ini nam se nimalo presmionom tvrdnja da je
Kolomanova titula obuhvaala sva podruja juno od Drave, kao podruje njegova vladanja i da je tom titulom on naglaeno iskazivao svoju namjeru da svoju
realnu vlast proiri i na Bosnu.248 Uostalom, njegove je pretenzije priznavao i
njegov brat Bela.
Do istog rezultata dolazi se i analizom titula koje papa Grgur IX. u svojim
pismima priznaje Kolomanu i Ninoslavu.
Za papu Koloman nije nikad dux totius Sclavoniae. Takvo tituliranje Grgur
IX. tjera do apsurda. Naime, u ispravi iz 1231. godine Grgur IX. donosi in
extenso ispravu vojvode Kolomana iz iste godine. U njoj Koloman naziva sebe
navodno Colomanus dei gratia Ruthenorum rex et Sclavonie dux, universis tam
presentibus itd.249 Tako Koloman (tj. bez pridjeva totius) nije sebe nakon 1229.
godine nikad nazivao, ali papinska kancelarija, u elji da izbjegne taj naziv, nedvojbeno svjesno mijenja tekst Kolomanove isprave. Takvo uporno izbjegavanje
Kolomanove titule dux totius Sclavoniae nije nimalo sluajno, a objanjenje te
injenice vrlo je jednostavno: pod pojmom tota Sclavonia Grgur IX. razumijeva
cjelokupno podruje ispod Drave, ukljuujui i Bosnu. Za vojvodu (dux) Bosne Grgur IX. ne priznaje Kolomana, nego bosanskog bana Ninoslava, kojeg
on asti tom titulom tri puta 1233.250 i po jednom 1238.251 i 1239. godine.252
Grgur IX. nikad ne naziva Ninoslava bosanskim banom, jer titula bana ozna-
246
Ferdo II, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 3. izd., Zagreb, 1962., 185.
Usp. npr. CD, III., 1234. god., 415., br. 359.; 414., br. 361.; 417., br. 362.
248
CD, III., 350., br. 306. (1231.).
249
CD, III., 340., br. 306. (8. srpnja 1231.).
250
CD, III., 388., br. 335. i 336., 389., br. 387.
251
CD, IV., 65., br. 60.
252
CD, IV., 95., br. 89.
247
98

ava dunosnika koji je podreen nekom vojvodi (dux) ili kralju (rex) ili, drugim rijeima, papa priznaje neovisnost Ninoslava od bilo koje svjetovne vlasti i
zbog toga ga i odlikuje posebnom papinskom zatitom,253 a onda, da bi to bilo
jo jasnije, on posebno o tome obavjetava Kolomana, i u tom ga pismu titulira:
Colomano regi,254 ak bez tituliranja Kolomana kao kralja i vojvode Slavonije.
Papa ujedno daje na znanje Kolomanu da bi dodjela asti i posjeda u Bosni
trebala pripadati Ninoslavu, a ne Kolomanu, dakle, da Koloman ne bi smio u
Bosni ostvarivati nikakve akte suverene vlasti, jer su ti pridrani Ninoslavu,
legitimnom vladaru pod specijalnom zatitom pape. Takav samostalni poloaj,
koji papa izriito priznaje Ninoslavu, odgovara Ninoslavljevoj tituli veliki ban
bosanski, koju Ninoslav rabi 1234.255 i 1240.256 ak i u vrijeme kada papa tvrdi
da se Ninoslav vratio herezi, 1238.257 i 1239. godine,258 papa ga asti nazivom
dux Bosne, a ne banus Bosne.
Iz svega netom reena teko je ne vidjeti da je Sveta Stolica prema Bosni
imala dalekosene namjere ostvarivanja to jaega vlastitog autoriteta. U skladu je s time i papina odluka od 26. travnja 1238.,259 kojom bosansku biskupiju
podreuje izravno Apostolskoj stolici. Bosanska je biskupija ostala sve do 1247.
god.260 izravno pod papom i tek tada ju je Inocent IV. podvrgnuo kalokom
nadbiskupu.
Dakle, o nekom papinom podupiranju Kolomanove vlasti nad Bosnom
nema ni govora. To se dodatno dobro vidi i iz papina odgovora na Kolomanov
prijedlog da se nadbiskupska stolica premjesti iz Splita u Zagreb i da za uzvrat
Koloman daruje zagrebakom nadbiskupu svoje vojvodstvo Slavonije (ducatum
Sclavonie).261 U Kolomanovu pismu nedvojbeno je stajalo da je Koloman spreman prepustiti svoj ducatum totius Sclavonie, tj. da se itavo podruje njegova
253
CD, III., 388., br. 335.

CD, III., 388., br. 336.
255
CD, III., 427., br. 371.
256
CD, IV., 107., br. 99.
257
CD, IV., 65., br. 60. od 22. prosinca 1238.
258
CD, IV., 95., br. 89. od 27. prosinca 1239.
259
CD, IV., 56., br. 50.
260
CD, IV., 322., br. 287., 26. kolovoza 1247.
261
CD, IV., 114., br. 106., 6. srpnja 1240.
254
99
Lujo Margeti
vladanja (regnum), ukljuujui i Bosnu, crkveno ujedini pod vlau zagrebakog
nadbiskupa. Naime, kao to znamo, Koloman je sebe uvijek, bez ijedne iznimke, nazivao dux totius Sclavonie. Papa nije Kolomanov prijedlog prihvatio jer bi
to znailo da bi veliki napori, koje su dominikanci ulagali u Bosnu, bili iskljuivo u korist Kolomana. I ne samo to. Papa u svome odgovoru svjesno jedini
put u svom dopisivanju s Kolomanom262 ne asti Kolomana ak ni za papu
uobiajenim tituliranjem Kolomana kao dux Sclavonie, nego ga oslovljava puno
niom titulom: dux Sclavorum, kojom mu daje na znanje da ga priznaje za vojvodu Slavena (!), ali ne i za pravog vladara podruja Slavonije pri emu je,
dakako, teite na Bosni, kao dijelu Kolomanove cjelokupne Slavonije. To je
nedvojbeno u vezi i u skladu s time to je nekoliko mjeseci prije toga Matija Ninoslav veliki bosanski ban doao u Dubrovnik u punom sjaju svoje samostalne
vladarske funkcije, praen najuglednijim bosanskim dunosnicima, vojvodom
Juriem, tepijom Radonom, peharnikom Mirohnom i drugima, i na najsveaniji nain prisegnuo s njima vjeni mir i ljubav. Prisega je utoliko zanimljiva
to iz nje proizlazi Ninoslavljeva rigorozna ortodoksno-katolika vjera. On se
poziva na gospoda Boga naega Isusa Krista i presvetu Bogorodicu (...) Mariju
i asni ivotvorei kri.263 Ne dvojimo da je Ninoslav iskazivao takva ortododoksna vjerska shvaanja u smislu naih izlaganja u poglavlju VII. ovoga rada.
Uostalom i sam papa tvrdio je 1238. i 1239. godine da je Ninoslav heretik, to
mu nije smetalo da Ninoslava naziva dux Bosne, tj. da ga dri samostalnim vladarom, ponajprije u odnosu prema Kolomanu.
I konano, od koga to Grgur IX. titi 1236. godine Sibislava, kneza Usore,
sina pokojnog Stjepana, bana Bosne kada ga uzima u svoju zatitu264 i o tome
obavjetava ostrogonskog nadbiskupa?265 Od koga, nadalje, titi Anu, udovicu
istoga bana,266 i o tome takoer obavjetava ostrogonskog nadbiskupa?267 U sva
etiri pisma papa vrlo otro prijeti onome koji bi se usudio ugroavati Sibislava i
262
CD, IV., 3., br. 3., 25. sijenja 1236.; 63., br. 56., 26. studenoga 1238.; 65., br. 59., 22. prosinca 1238.; 93., br. 86., 5. prosinca 1239.
263
CD, IV., 107., br. 99. od 23. oujka 1240.
264
CD, IV., 15., br. 12. od 8. kolovoza 1236.
265
266
267
100

Anu, koji ustraju u vjeri i odanosti rimskoj crkvi. alac je nedvojbeno uperen
protiv Kolomana, napose i stoga to papa u sva etiri pisma oprezno dodaje: s
time da stalno ostanu nepovrijeena prava najdraeg u Kristu naeg sina (Bele),
uzvienog kralja Ugarske. Ukratko, papa Grgur IX. drao je Kolomana vie
suparnikom, a manje suradnikom u borbi protiv bosanskih heretika. Papa je
1238. i 1239. pratio i pozdravljao Kolomanove uspjehe bez obzira na to koliko
ih je vjerojatno Koloman preuveliao ali pri tome je nastojao ojaati ulogu
Svete Stolice, podvrgavajui bosanskoga biskupa izravnoj vlasti rimske stolice,
dodjeljujui mu znatne ovlasti papina legata 268 i traei za njega puno razumijevanje i pomo od ostrogonskog nadbiskupa i od ugarskih dominikanaca. Zbog
toga papina pisma upuena Kolomanu 1238.269 i 1239.270 treba tumaiti kao
izraz diplomatske vjetine.
Toliko o pojmu cijele Slavonije u vrijeme Belina brata Kolomana.
Pri kraju ove analize namee se pitanje: tko je u Bosni imao stvarnu vlast od
1229. do 1240. godine? Same titule tu mogu samo djelomino pomoi, a ostale
vrlo mrave vijesti izazivaju nedoumice. Posve je neobino to papa 26. travnja
1238. pie svom legatu da mu je Koloman javio da je u Bosni potpuno unitena
hereza i da je ponovno uspostavljena katolika istoa (catholica puritas),271 ali
da ga, s druge strane, potkraj iste godine ponovno hrabri da uniti herezu, i
to ponavlja koncem idue godine.272 Je li Koloman papu u prvoj polovici 1238.
godine273 pogrjeno izvijestio ili je sredinom godine buknuo novi otpor heretika koji se protegnuo kroz dvije godine? Ako bismo pretpostavili da se razvio
novi ustanak heretika, oekivali bismo da e Koloman i papa u takvoj situaciji
pokazati punu slogu. Pa ipak, papa 1238.274 i ponovno 1239.275 Ninoslavu priznaje naslov dux Bosne, a Kolomanu nikako da priuti naslov dux tocius Sclavonie,
268
CD, IV., 64., br. 58., 22. prosinca 1238.: plene legationis officium in diocesi Bosnensi. Isto u
CD, IV., 68., br. 63., 23. prosinca 1238.
269
CD, IV., 65., br. 59., 22. prosinca 1238.
270
CD, IV., 93., br. 86., 5. prosinca 1239.
271
CD, IV., 56., br. 50.
272
CD, IV., 65., br. 59., 22. prosinca 1238.
273
CD, IV., 93., br. 86., 25, prosinca 1239.
274
CD, IV., 65., br. 60., 22. prosinca 1238.
275
CD, IV., 95., br. 89., 27. prosinca 1239.
101
Lujo Margeti
nego samo dux Sclavonie, ili, ak koji put samo dux Sclavorum. I nadalje, ako
je Ninoslav 1238. i 1239. napustio katolianstvo, kako to, da ve u oujku 1240.276 dolazi sa sjajnom svitom u Dubrovnik i tamo prisee na nain koji posve
odudara od heretikih vjerskih dogma i potpuno se poklapa s najpravovjernijim
katolianstvom? Jo 27. prosinca 1239. u Bosni navodno vlada hereza, njoj je na
elu sam vojvoda Ninoslav, a taj isti Ninoslav ve za nekoliko mjeseci dokazuje u
Dubrovniku duboku privrenost katolikim dogmama i puni otklon od hereze.
Sve to ne djeluje uvjerljivo. Nije li najprirodnije i najblie istini pretpostaviti da
je papina zatita koju je Ninoslav dobio jo 1233. godine omoguila Ninoslavu
da ostvaruje realnu vlast u Bosni od 1233. do 1240. godine te da je papi bio
Ninoslav politiki blii od Kolomana, djelomino iz obzira prema Beli IV., ali
djelomino uzimajui u obzir i interese katolike crkve, to je osobito vidljivo u
prebacivanju nadlenosti nad Bosanskom biskupijom iz Dubrovake nadbiskupije najprije izravno pod Svetu Stolicu, a tek kasnije na Kaloku nadbiskupiju.
Kolomanovom smru 1241. godine zapoinju novi problemi i pitanja koji
vie nisu predmet istraivanja u ovome radu.
SUMMARY
Abjuration of Bosnian krstjani in 1203 is a very complex document of
the contemporary Bosnian clerical history with which they pledge their full
compliance with the Roman Church and its teaching. Since this work seeks
to analyze the meaning and the content of specic dispositions of the Abjuration, especially its invocation, the author closely examined all the other references that connect Pope Innocent III with Bosnian krstjani from the period
between 1199 and 1203 - up to the time the Popes direct interfering with
Bosnian religious aairs ceased.
The analysis of the 1203 abjuration proves that the papal legate, John
de Casamaris, was exceptionally considerate to Bosnian krstjani and that, in
certain matters, he demonstrated utmost exibility and willingness to compromise which, in turn, resulted in their complete acceptance of the autho276
CD, IV., 107., br. 99., 22. oujka 1240.
102

rity of the Roman Church. The mentioned exibility especially referred to
the invocation that mentions only God-Father instead of both God-Son and
the Holy Spirit as opposed to other contemporary recognition of orthodox
teachings (such as Valdes, Durand of Huesca and Bernard Prim) where the
greatest emphasis is on the same divine character of all of the three members of the Holy Trinity. This invocation draws the author to conclude that
some remnants of pseudo-Arian beliefs survived because the central Roman
Catholic organization soon lost its inuence in Bosnia. That is, among other
things, the reason why the sign of exibility in the Abjuration is the fact that
the Roman Church is not mentioned as an apostolic Church. This is why the
Abjuration greatly diers from the aforementioned western European orthodoxy acceptance principles.
Other facts from the Abjuration include that the Bosnian krstjani were
not organized in monastic communities and that anjek rightfully calls them
pseudo-monks.
Furthermore, the author compared the teachings of Paulicians, Iconoclasts, Bogomils and contemporary western European heterodoxies with corresponding teachings of Bosnian krstjani and came to conclude that all these
heterodoxies have several signicant teaching elements in common, and the
belief that God is the initial creator of all things but temporarily left Satan in
charge of the visible world.
Digressing, the author analized the position of Bosnia during the rule of
ban Bori (second half of the 12th century). According to the author, Bosnia
was actually, independent at that time: the Ban acknowledged the not very
pronounced senior rule of the Croatian-Hungarian king. Furthermore, in his
other excursion, with a special emphasis on Bosnia, the author analized very
complex relations between Pope Gregory IX and the Croatian-Hungarian
king Bela IV, Coloman, the duke of the entire Slavonia and Bosnian ban
Ninoslav in the rst half of the 13th century and concluded that the king was
very reserved in his political contacts with Coloman since he was an avid supporter of Bela IV as a chief commissioner for united and strong Hungary.
103
Che in Bulgaria contigua alla

Servia sia nata la setta de Bogomili
e da questa abbia pululato quella degli
Albigesi percio denominati Bulgari.*
, ,
( ).
,
, , ? , ; ,
, .
- , .
,
:
; ,
, , , * Maria Marcella Ferraccioli, Gianfranco Girardo. Putopisi Mleana u Bugarskoj. In:
Odnosi Hrvata i Bugara od X do XIX stoljea s posebnim osvrtom na vrijeme Dubrovake
Republike. Zagreb, 2003, s. 106.
105

; , : , ,
,
( , ,
? )! , , ; , ,
( , !), , , (),
- .
, -, -.
1.
, , . ,
, ( Montsgur
). , , ( 11101111)
, 2, .
, , , .
(. D. Obolensky. The Bogomils. A Study in Balkan
Neo-Manichaeism. Cambridge, 1948 [Reprint: Twickenham, Middlesex, 1972];
: . . , 1998).
, ,
, :
[ . .] , ,
, (. .
. , 1969, . 11). ,
. . .
Fr. anjek. Crkva bosanska: dualistika sljedba ili evaneoski ideal zajednitva u duhu pracrkve. In: Kranstvo
srednjovjekovne Bosne. Sarajevo, 1991 (= Studia Vrhbosnensia, 4), 158159.
2
Anne Comnne. Alexiade. d. B. Leib. Vol. III. Paris, 1945, 2182822829.
106

, , ,
. , , (- ), . . ,
, , ,
, , , ,
; , ;
, , ,
. , , 3,
. (), ( ), (
), , (
), . . 4.
. , .
.
3
,
. . (, .
: Hoc est secretum), Interrogatio Johannis. . . . . , 1925 (
: , 1970), 7387 ( ). : E. Bozoky. Le livre des cathares Interrogatio Johannis, apocryphe
dorigine bogomile. Paris, 1980 (). : . , . ,
. . , . ,
1967, 99107 (-: ); Fontes latini historiae Bulgaricae. IV.
Serdicae, 1981, 110125.
4
- , , ( ), ,
( ). , , .
(), , , .
:
.
5
: . . . . -
107

5, ,
, . , , 10. , , , ( !) .
, (); ,
.
, . :
: ,
( , 13:3). , . ( 19 !) , ,
, .
,
.
. , .
, , .
.
; - .
,
, , . 18.
: C. Y. Wolf. Historia Bogomilorum (1712).

, 1973, 297392. : . . 2. . . . , 1982, 3077
( . ).
6
. . [. . .]. V .
, . ,
1855; : . V .
108

, : () (.
1855)6, ( ,
, Ivan Kukuljevi-Sakcinski Zagreb, 1857)7
. (. 1860)8.
:
Bogomili i Patareni (Zagreb, 18691870)9, ,
(epohalni prelom, . ); , , . ,
.
10.

: ? ,
: , - .
. .
, (1858), 1, 195208; 2, 225236; . . . . . ,
1974, 251271 ( . ).
: . . . . ,
1928 (= , V). :
. , 1999, 5788 (.-. ); : 97105, 119129
(. ).
7
I. Kukuljevi-Sakcinski. Presvitera Kozme slovo o bogomilih i ereticih. Arkiv za povjestnicu
jugoslovensku, IV (1857). Zagreb, 6997. . . 5.
8
. . . .
, 1860, 1.
9
Fr. Raki. Bogomili i Patareni. Rad JAZU, VII (1869), 84179; VIII (1869), 121187; X
(1870), 160203; Fr. Raki. Borba Junih Slovena za dravnu neodvisnost u XI vijeku (str.
1333); Bogomili i Patareni (str. 337599). Uvod J. Radoni. Beograd, 1931 (Srpska Kraljevska Akademija Posebna izdanja, LXXXVII, knj. 38); Fr. Raki. Bogomili i Patareni.
Priredio Fr. anjek. Golden marketing Tehnika knjiga. Zagreb, 2003. 254 str.
10
. . . . , 1997.
11
Thodore Daphnopats. Correspondance. dite et traduite par J. Darrouzs et L. G. Westerink. Paris, 1978, No 8, p. 8799; No 9, 99107. . . . Antieretica. :
109

, , 11, Vat. gr. 604, .
11r12v, A. Rigo12.
: , , , ,
.
, ,
13.
, , . , , , ,
, ,
, ,
, 14
, 15.
1. .
, ,
, .
: , ,
, , , , . De nihilo nihil (),
, . ,
10. (. -),
. . . , 1994, 105110.
A. Rigo. Lassemblea generale athonita del 1344 su un gruppo di monaci bogomili. Cristianesimo nella storia, 5 (1984), 475506 (: 504506).
13
. . Antieretica, 105106.
14
. Y. Stoyanov. The Hidden Tradition in Europe. The Secret History of Medieval Christian Heresy. London, 1994, 127134 ( . ,
).
15
: . , . .
VV . ( ). , 1999, 286289
(. ) (-: , 1).
12
110

. ,
, ; ,
,
16.
, ; ,

. 864 .
, , ,
, .

, , 17.
,
. ,
, .
(865)18
, ,
, (866)
, 19, , , . ?
, . ,
16
. . 1.
. . .
. : . . . , 1995, 7394.
18
Photius. Epistulae et Amphilochia. Vol. I. Ediderunt B. Laourdas et L. G. Westerink. Bibliotheca Teubneriana Lipsiae, 1983, Ep. 1, p. 239.
19
Responsa Nicolai I Papae ad consulta Bulgarorum. Ed. D. Detschew. Serdicae, 1939; Fontes
latini historiae Bulgaricae, II. Serdicae, 1960, 65125 ( ).
17
111

Slavia orthodoxa20, ,
.
866 ., ,
, , . . , (De libri profanis) 21.

, .
-
,
(325) .
, ,
. ( 2 373) 22.
(927969) , , .
, 23,
24.
20
. . (893927): . , 1983, 4186, 106117; I. Boilov. Lidologie politique du tsar Symon. Pax
Symeonica. Byzantinobulgarica, VIII (1986), 7388; Idem. Preslav et Constantinople:
dpendance et indpendance culturelle. In: The 17th International Byzantine Congress.
Major papers. Dumbarton Oaks Georgetown University, Washington D. C.: August, 38,
1986. New RochelleNew York, 1986, 429454; , 1, 246270 (. ).
21
Fontes latini historiae Bulgaricae, II, V, . 123.
22
A. Vaillant. Discours contre les Ariens de Saint Athanase. Version slave et traduction
franaise. Soa, 1954.
23
Thodore Daphnopats. Correspondance, No 8, p. 8799; No 9, p. 99107; . .
Antieretica, 105110 (. . 11).
24
Thodore Daphnopats. Correspondance, No 9, p. 1011125, . 100
101. . -.
112

-

. 870 ., . .
,
( ,
) , 25.
, ( ) , ( - ). -
. ,
:
,
( ),
.26

, V (741775)27.
,
, ,
, . , ,

. , , ,
.
( ), 25
Les sources grecques pour lhistoire des pauliciens dAsie Mineure. Texte critique et traduction par Ch. Astruc, W. Conus-Walska, J. Gouillard, P. Lemerle, D. Papachryssanthou. J.
Paramelle. Travaux et mmoires, 4 (1970), 1227.
26
, . 74, 91920.
27
. . j j. , 1969 (= j , . 6), 175 ( ).
113

.
2. .
,
, , - , . : (933956) (927969)28, 29,
( [10751084] [11461147])
Cod. Marcianus gr. 74 (coll. 1454 olim Nanianus 96, fol. 77v79v)30, Cod. Vindobonensis gr. 7331 ()
32.
,

, .
927969.
933956.
. . : , , ,
,
, , Cod.
Vindobonensis gr. 73, . 33 28
Iv. Dujev. Lepistola sui Bogomili del patriarca costantinopolitano Teolatto. In: Iv. Dujev.
Medioevo bizantino-slavo. Roma, 1965, 283315 (: 311315).
29
. . 5.
30
J. Gouillard. Une source grecque du Synodik de Boril: La lettre indite du patriarche Kosma.
Travaux et mmoires, 4 (1970), 361374 ( : 3714937252).
31
J. Gouillard. Le Synodikon de lorthodoxie. dition et commentaire. Travaux et mmoires,
2 (1967), p. 59198 (apparat critique).
32
. . 6.
33
. . 30; , 123125; , 1, . 287 (. ).
114

(),
(1211). 11. ( ).
-
.
, , :
- , , - ,
, , , . : ? , ,
: ,
. . 927 969, ,
, . . 933956. .
, , 933 94434.
,
40- 10.
.
-,
,
, . ,
35.
,
, 36. , 34
Iv. Dujev. Lepistola, p. 310.

, (
. ). .
36
. , 2, 307308 ( ).
35
115

, ,
, ( 10. )37,
, , (927969)38. - ? -
.

, (
. ) .
, 10 , , 39.
19 . ;
, ( ) .
, ( !).
? ,
,
. ? .
,
, ;
, 40. ? 37
. . . . , 1994; , 1, 281282 (. ).
38
, 1, 281285 (. ).
39
(4),
(8), (9), (13), (14),
(15), (16), (17),
(18), (19).
40
Iv. Dujev. Lepistola, p. 3123536, 314102113.
116

, ,
, 41.
.
!
, ,
,
- !
,
,
. , , , . .
,
, ;
, ( 969
972)42. argumentum ex silentio .
ab ovo, ,
. , , . , ;
,
, , ,
; ( ,
); ,
.
. , ,
.
927 944, 93343.
? ,
41
. . . , 298299; , 2, . 30.
Iv. Dujev. Zur Datierung der Homilie des Kosmas. In Iv. Dujev. Medioevo, I, 317320.
43
Thodore Daphnopats. Correspondance, 1617, 86.
42
117

, ( )
,
. ,
,

. . , ,
, , ,
,
, 10. 44,
. , ,
, .
: 1.
, . . 940
944 .,
933 .; 2. ; 3.
, .
. 927 944 - 933 940944, - 930 940 ., , .
3. .
, ,
Marcianus gr. 74, Vindobonensis gr. 73 ()
45, ,
, , . , . .
; ( 2, 3, 4) -:
( ),
( ), [ ]. - . ,
44
45
, . 17: Il ne sagit pas, autant quon sache, dune hrsie active.

. . 2829.
118

, : , ,
46; , 28
( 27. )47; , , ,
48. ,
14. .
,
, ?
.
.

, 9. ,
10. , .
,

49.
.
- ( )
. ,
. Vindobonensis gr. 73.
, . . 46
Migne. PGr, 131, coll. 4858; G. Ficker. Die Fundagiagiten. Leipzig, 1908, 386; Fontes graeci historiae Bulgaricae, X. Serdicae, MCMLXXX, 1049 ( ).
47
G. Ficker. Die Fundagiagiten, 89111; Fontes graeci historiae Bulgaricae, X, 5175 (
).
48
Anne Comnne. Alexiade, III, 2182822829.
49
. . Antieretica, . 106 . 4.
119

. ,
.
4. .
.
, - ( ) ,

, , ; ,
, ,
, : ,
, , . , , 19 . ,
(9-
). (
), 27. 65
. ,
(Interrogatio Johannis) ,
.

50. ,
, - 51, (
),
.
50
Fr. Raki, D. Obolensky, . , . . . 1 9.

. , (sic).
51
120

5.
5. 1. .
. :
.
(927969)
, , 52.
- (= ?) ,
, ()53.
(12071218): , , ,
.
, . (11
1211 .), , , ,
. (
843 .) , ()
,
54.
- 1350
. , - .
,
55.
52
, 1, 286289 (. ).
, . 376 (. ).
54
, 470472 (. ).
55
, . 620 (. ).
53
121

, ? , . ,
, ,
(, , ), ,
(, , ). (
argumentum ex silentio), .
5. 2. .

10. , -
1018 .,
. 11. , , ,
. , , 56.
11. 57, , 11101111 ., 58. 1143 .
(
) (), ,
59. 12. , ( . )60.
1205 . 61. - 56
. . 46.
Anne Comnne. Alexiade, III, p. 1792.
58
, 2182822829.
59
J. Gouillard. Quatre procs de mystiques Byzance. REB, 36 (1978), 4243, 6881. , ,
.
60
, 1, . 377 (. ).
61
, . 454 (. ).
57
122

(). 1344
. ,
, 62.
5. 3. .
.

(11661196). , (
) - , - (?)
63. , 10.
, , , (988 .). . 25 ,
, 64,
, ,
.
, 65.
5.4. .
crkva bosanska bosansko-humski krstijani , , , . ,

. ,
, 66. 62
. - . 12.
j , 1. , 1981, 261262 (J. ). . ( ,
. 42) , . . . . , . 420.
64
. . . , 1920, 483523.
65
. . , 468470.
66
Fr. Raki. Bogomili i Patareni; D. Mandi. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chicago,
1962; J. idak. Studije o Crkvi bosanskoj i bogomilstvo. Zagreb, 1975; Fr. anjek. Bosan63
123

. .
, Ecclesia Sclavoniae Ecclesia Dalmatiae
( ) ( ). , :
67,
- ( , .
), ( ).
, :
.
- crkva bosanska ,
, .
crkva bosanska
bosansko-humski krstijani, . . ,
? , , .
, , ,
,
68.
sko-humski krstijani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku. Zagreb, 1975; J. Fine.

The Bosnian Church: A New Interpretation. New York, 1975; S. irkovi. Bosanska crkva u
Bosanskoj dravi. In: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine. I. Drutvo i privreda srednjovjekovne Bosanske drave Sarajevo, 1987, 191254. 1985: J. j j .
, V (1985), 173196. : Fr. anjek. Bosansko-humski krstijani u povijesnim vrelima (13.15. st.). Zagreb, 2003.
67
. Disputatio inter christianum romanum et patarenum bosnensem: Fr. anjek. Pavao
Dalmatinac (1170/751255). Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog patarena. Starine
HAZU, 61 (2000), 21121 (: 48117). . :
, 187221.
68
. . . -
. : j .
, 1995, 263282.
124

5. 5. .

,
, ,
. . On ne peut contester le caractre
bulgare du mouvement qui a, en Orient, port le nom de bogomilisme, et en
Occident des noms divers, qui ont fait place de nos jours au seul mot, assez
fcheux, de catharisme.69 J. Duvernoy, - ,
, . .
F. Niel () ()70.
, . Bulgari, Burgari, Bourgares,
Bugri, Bogri, Bougres, ; , Bossuet Voltaire
, ,
71. .
, , 16,
: . : 72. -
, Nicolas Vignier (
16. 17. ): ...
, : , 69
J. Duvernoy. Lglise dite bulgare du catharisme occidental et le problme de lunit du catharisme. Byzantinobulgarica, VI (1980), p. 125. . H.-Ch. Puech. Catharisme mdival
et Bogomilisme. In: Oriente ed Occidente nel Medio evo. Convegno dei Scienze morali,
storiche e lologiche. Roma, 1956. Accademia Nazionale dei Lincei, Roma, 1957, 5684.
70
. F. Niel. Les Cathares de Montsgur. Paris, 1973, 2730.
71
. . .
, V (1956), 359403; B. Primov. Les Bougres. Histoire du pope Bogomile et de ses
adeptes. Paris, 1975.
72
, . 143; . .
, . : . , 1960, 535570.
125

, .
.73 (Interrogatio Johannis): Hoc est secretum hoereticorum
de Concrezo, portatum de Bulgaria Nozario suo episcopo, plenum erroribus.74
*
,
, (864 .). - , .

.
( 913 .
, )75, , , ,
,

. , , , , ,
,
.
,
(The Byzantine Commonwealth D. Obolensky),
,
. ? , , ;
; , 73
, . 183; . . . , 1415 (1964), 299313.
74
. . , . 87; Fontes latini historiae Bulgaricae, IV, p.
125; J. Duvernoy. Op. cit., p. 129; F. Niel. Op. cit., p. 30.
126

, ,
.
. ,
? , (
, )
, ( ). , ,
( Moschos), . , , . , ,

,
, ; ,
, (Zosime, 14. : Paradiso, VI:16). , .
4. , - , ; , -
, ; ,
1054 - , , , - .
(
!).
. .
, ,
,
,
.

,
, , , Ab
Oriente lux76!
76
. . . : : . , 2002, 6478.
127
SUMMARY
In Bulgaria, Bogomils emerged at the beginning of the 10th centry under
the inuence of dualistic Massalian and Paulician movements. Its doctrine,
cosmogony and eschatology, its attitude toward the Holy Scripture, Church
and its secrets and ceremonies, but in the same way, its social and moral ideas
are all well-known through a Bulgarian writer Presbyter Kozma (second half
of the 10th century), Patriarch Theophilact from Constantinople (933-956),
Byzantine writers Euthymios Zigabenos and Euthymios of Peribleptos, and a
document known under the Latin name Interrogatio Johannis.
In medieval Bulgaria, Bogomils gained great importance during the reign of tzar Peter (927-969) and tzar Boril (1207-1218), and they were last
mentioned in the mid-14th century. After 1018, Bogomils spread out over Byzantine region (both in the Balkans and Asia Minor) and in 1344 reached the
orthodox core Mount Athos.
The Bogumils also spread out to Russia, Wallachia and Moldova, Transilvania and Bosnia. They made their way into northern Italy and southern
France (hence the names Bulgari, Boulgares, Bugri, Bougres as synonyms for
Catharite and Albigensian heretics in those regions). Works by Rainier Sacconi, Nicola Viguier and Interrogatio Johannis also serve as testimonies.
128
Milko Brkovi
BOSANSKO-HUMSKI KRANI U KRIITU PAPINSKE I UGARSKE

POLITIKE PREMA BOSNI I HUMU
Stjecajem prilika ugarski su kraljevi dobili velike ovlasti i naklonosti kod
rimskih papa. Inocent III. pie godine 1198. hercegu Andriji da u njegovu ocu
Beli ne nalazi nikakve pogreke ili mane, a 1200. Belinu sinu Emeriku da je
odavno znano, a i danas je tako, da je nesrea ugarskih kraljeva ujedno i papina
nesrea. To su povjerenje ugarski kraljevi obilato koristili. U pismu dukljanskog vladara Vukana nalazimo da je kralj Emerik bio ljutit na bosanskoga bana
Kulina i da ga je prisilio da papi Inocentu III. poalje iz Bosne predstavnike
tako nazvanih heretika na provjeru vjere. Emerik je to uinio iz politikog koristoljublja, a papa je bio uvjeren da je to uinio za vjersko dobro, pa se, kako je
izraeno u njegovu pismu iz 1200. (11. listopada) pouzdaje da e ugarski kralj
iz Bosne protjerati mnotvo navodnih patarena koje je prethodno splitski nadbiskup Bernard prognao iz Splita i Trogira. Iz idueg pisma toga pape, 1202.
(21. studenoga), proizlazi da Emerik nije nita poduzeo, osim to je Kulinu zapovjedio da navodne heretike protjera iz svoje zemlje. Idue, pak, godine, 1203.
(10. lipnja), Emerik javlja papi da je banu Kulinu preko njegova sina zapovjedio
da potuje dogovoreno na Bolinom Poilu. U drugim sauvanim izvorima za
to razdoblje ne nalazimo da je ita poduzeto protiv krivovjerja, osim 1220.,
kad je Andrija II. zaprijetio velmoama Kaiima da moraju progoniti omike
gusare i navodne patarene. Ni poslanik Akoncije, koga je papa Honorije III.
1221. (13. travnja) poslao Splianima, nije nita uinio. Te godine (5. prosinca)
isti papa pozvao je i nadbiskupa iz Ostrogona i njegove sufragane da budu pri
ruci njegovu legatu Akonciju u borbi s krivovjercima u Bosanskoj biskupiji, a
godinu dana kasnije (12. oujka) potie Dubrovane da izaberu takva nadbiskupa koji e uspjeno suzbijati krivovjerje u Bosni i Humu. Potom Honorije
129
Milko Brkovi
III. zaduuje kalokog nadbiskupa Ugrina i sina nekadanje bizantske carice
Margarete, Ivana, da ispuni svoj ugovor s tim kalokim nadbiskupom te povedu kriarsku vojnu protiv krivovjeraca. Po svoj prilici ta vojna nije povedena pa
se kaloki nadbiskup Ugrin morao pomiriti s neznatnim politikim uspjehom
u krajevima Soli i Usore. Nita odreeno nisu uinili ni ostali ugarski biskupi,
koji su i sami bili upleteni u svae izmeu kralja i plemstva. Uvjerivi papina legata Jakova da je bosanski biskup heretik, papa je Grgur IX. 1233. (30. svibnja)
poao na ruku ugarskim vladarima i biskupima i skinuo bosanskog biskupa s
katolike biskupske stolice u Bosni. To je bio prvi vidljivi i uspjeni korak ugarske vladarske i crkvene politike. Drugi korak, jo uspjeniji, bio je postavljanje
ugarskog ovjeka za bosanskog biskupa. Pape su Honorije III. i Grgur IX. ili
jednim, a ugarski kraljevi i njihovi biskupi drugim, paralelnim kolosijekom te
se nikako nisu mogli susresti i vidjeti jedni drugima smjer karata. Papama je
bio cilj iskorijeniti provikano krivovjerje u Bosni, kasnije i Humu, a ugarski su
kraljevi i biskupi imali politike ciljeve, pri emu su potonji prvima obeavali
punu pomo. Prethodno i istovremeno oni u svojim mnogobrojnim izvjeima
Rimu neprestano izmiljaju poast hereze u Bosni, a za to sumnjie bosanskoga
bana i biskupa. Tako izvjeuju da je i ban Ninoslav upao u herezu, a njegove
zemlje i posjede podvrgavaju kalokom nadbiskupu. Kralj Bela IV., kaloki nadbiskup i novopeeni bosanski biskup Ponsa, ugarski ovjek, ne zadovoljavaju
se samo skidanjem glagoljaa s bosanske biskupske stolice, nego im je vanije
Bosansku biskupiju izvui ispod jurisdikcije Dubrovake nadbiskupije i podvri je Kalokoj nadbiskupiji. Stoga glavnu krivicu bacaju na dubrovakog nadbiskupa koji je toboe imenovao i posvetio heretika za bosanskog biskupa. Pri
tome su se sluili neistinom pa je papa Grgur IX. izuzeo Bosansku biskupiju
ispod jurisdikcije dubrovakog nadbiskupa, ali ipak je dao do znanja da metropolitanska prava dubrovakog nadbiskupa ostaju netaknuta. Ugri cilj postiu
kod novog pape, Inocenta IV., koji nakon izvjesnog oklijevanja 26. kolovoza
1247. zapovjedio da se Bosanska biskupija podvrgne Kalokoj nadbiskupiji.
Na teritoriju kasnijeg Huma i Bosne kranstvo postoji i prije doseljenja

Hrvata. Kao novodoseljeno iteljstvo Hrvati i na tom podruju bivaju postupno
pokrtavani, ime primaju i novu civilizaciju koja se postupno stvara. U razdoblju ve formiranih dravnih jedinica Huma i Bosne unutar vee cjeline, a to
nakon 1102. godine, kranstvo je na tim podrujima udomaeno. Uz crkveni
latinski jezik, na tom se podruju u liturgiji upotrebljavao i slavenski, odnosno
hrvatski. Kao u primorskim krajevima i starim sreditima Hrvatske, tako se i u
130
Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema Bosni i Humu

Humu i Bosni upotrebljavaju narodna hrvatska pisma, najprije glagoljica, neto
kasnije bosanica, a jedno razdoblje usporedno glagoljica i bosanica. Ta se dva
pisma upotrebljavaju samo i istovremeno na povijesnom podruju sredinje stare Hrvatske, Huma i Bosne. Toga nema u susjednih slavenskih naroda. Narod
srednjovjekovne Bosne i Huma nije kranstvo primio nasilu.
S problemom se hrvatskoga krivovjerja susreemo ve u dalmatinskim
gradovima od Splitskih crkvenih sinoda u doba kralja Tomislava 925. i 928.
godine, zatim godine 960. i 1063., kad se pod prijetnjom izopenja izriito zabranjuje rediti Slavene (Hrvate) koji ne znaju latinski jezik, pa nadalje. tovie,
pojedini pape hrvatsku crkvenu liturgiju nazivaju barbarskom. Problematinost
postojanja bosansko-humske kranske1 zajednice tijekom cijelog srednjeg vijeka smanjuje se i injenicom to ta zajednica nije bila srpsko-pravoslavna, jer
inkvizicija ili papinski izaslanici nikad ne interveniraju u pravoslavnim zemljama. Na temelju izvora strane provenijencije, koji ni do danas, kao ni strana
literatura, nisu podvrgnuti znanstvenoj kritici, stjee se dojam da su bosanski
i humski krani krivovjerci. Meutim, na temelju domaih izvora, osobito
srednjovjekovnih isprava bosanskih i humskih vladara, tu nema krivovjerja,
pa e autor u tom smislu i usmjeriti svoju pozornost. Problem je nastao u krivom tumaenju vjere bosanskih i humskih krana, odnosno Crkve bosanske, od stranih teologa i izvora. Kamen spoticanja bio je narodni, slavenski ili
hrvatski jezik u liturgiji te Crkve, kao to je to, uostalom, bio kontinuirano i
u Crkvi meu ostalim Hrvatima, te njezino opiranje tadanjoj politici ugarske crkvene i svjetovne vlasti. Brojni strani izvori sadre analogije ili slinosti
ispovijedanja raznih krivovjeraca, to stvara prepreku za uoblienje prave slike
o nauavanju bosanskih i humskih krana. Stoga su domai izvori, ponajprije isprave bosanskih i humskih vladara i velmoa, izvori prvog reda, koji su
nastali i pisani upravo od onih koje su Mleani, ugarska crkvena i svjetovna
vlast, papinske odredbe i drugi saveznici nazivali krivovjercima u odnosu na
1
Termin krstjani, koji se, dodue, u tom obliku upotrebljava u domaim izvorima, jest izriaj
tadanjega pisanoga hrvatskoga govora, pa bi ga trebalo pisati istaknuto, a u suvremenom
hrvatskom jeziku, kojim veina hrvatskih autora piu o njima, pisati ga kao krani, jer su
oni doista bili istinski krani i bar u poetku katolici. Oni se, dakle, sami u svojim izvorima
nazivaju krstjani, prevedeno u dananji hrvatski jezik krani, a bogumili, patareni, maniheji
i sve drugo jesu pogrdni nazivi za njih, na temelju kojih im se, bar prema stranim izvorima,
svata pripisivalo.
131
Milko Brkovi
vjeru Katolike crkve, najmjerodavniji za ispravno poimanje nauavanja i djelovanja bosanskih i humskih krana. Bosanski se i humski krani, naime,
kao i mnogobrojni egzaltirani poricatelji odve materijaliziranog europskoga
kranstva u srednjem vijeku, iskreno zalau za povratak izvornoj komunitarnosti Pracrkve, idealu prvih krana opisanom u apostolskim Djelima i u
Pavlovim poslanicama. Prakticirajui ivot u duhu zajednitva u svakodnevnom
dodiru s marginalnim ljudima, gradskom sirotinjom, prezaduenim ruralnim
puanstvom, rtvama demografske eksplozije, gospodarskim i monetarnim
transformacijama, bosanski su i humski krani ispravno shvatili da izobilje
jednih u sebi ukljuuje bijedu drugih, ali izlaz iz drutvene krize uzaludno su
traili u pesimistikom pogledu na svijet, pa su se onda i oni, kao i mnoge druge lokalne kranske zajednice, uz blagoslov politikih ciljeva i jezine barijere,
nali u sukobu s institucionalnom Crkvom i zavrili na listama krivovjeraca.
Ve ueni Raki i njegovi sljedbenici priznaju da je teko uskladiti latinske i
domae izvore o bosansko-humskim kranima, napose o njihovu vjerovanju.
Na temelju viestrukih analiza izvora moe se zakljuiti da iz stranih latinskih
izvora proizlazi da su bosanski i humski krani krivovjerci, a iz domaih da su
pravovjerci. Iz toga i proizlaze podvojena miljenja u historiograji o tom predmetu. Latinski ili zapadni izvori ni do danas nisu podvrgnuti kritici. Prema
pojedinim njihovim piscima krivovjerje je i liturgija na narodnom jeziku, jer
Bog razumije molitvu samo na tri sveta jezika - latinskom, grkom i hebrejskom.
Mnogi su lanovi bosanskih i humskih krana redovnici, izdanci hrvatskih
benediktinaca, bar do sredine XIII. stoljea, protivnici grgurovske reforme,
koji su se zbog agresivne politike ugarske crkvene i svjetovne vlasti postupno
poeli udaljavati od Rima. Upravo oko sredine XIII. st. bosanskim biskupom
postaje latina, izmjeta se biskupsko sjedite iz Bosne u akovo, a umjesto
Dubrovnika metropolijom Bosanskoj biskupiji postaje Kaloa. Ironijom povijesti, biskup Ponsa, toliko hvaljeni i prekaljeni kriarski borac, naputa svoje
stado u do tada jedinstvenoj katolikoj dijecezi u Bosni i prelazi u akovo,
gdje se godine 1252. spominje kua u kojoj stanuje bosanski biskup,2 a neto
Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (dalje: Codex diplomamticus), IV., Zagreb, 1906., str. 494. (In villa que uocatur Diaco et ante domum in
qua habitabat episcopus Bosgnensis).
132

kasnije (1255.) i katedrala Sv. Petra.3
Nakon viestoljetnog progona hrvatskoga glagoljskog bogosluja u hrvatskim i dalmatinskim biskupijama te mletakog proskribiranja kranske zajednice u zaleu Zadra (Suhovare) i omikih gusara, sve se vie poinje govoriti
o krivovjerju u Bosanskoj biskupiji. Teren su, dakle, pripremali Mleani sa
splitskim nadbiskupom Bernardom, podrijetlom iz Italije, koji progoni nepoeljne krane iz Splita i Trogira u Bosnu.4 Prognanima se oduzimaju dobra i
daju drugima. U igru su uvuene ugarske crkvene i svjetovne vlasti. Dukljanski
kralj Vukan, iji je vei dio kraljevstva na udaru pravoslavlja, iz vlastite raunice optuuje bosanskog bana Kulina poradi gostoprimstva prognanika u Bosni.5
to su krivovjernog kod bosanskih krana na Bolinom Poilu otkrili papin
kapelan, legat Ivan de Casamaris i kapelan dubrovakog nadbiskupa akon
Marin? Nita! I Splitski statut iz god. 1312., kad govori o krivovjercima, govori
neodreeno o njima, ali bez milosti donosi odreen iznos kazne.6 Sline su
odredbe i Trogirskog statuta iz XIV. stoljea.7 Za njih su krivovjerci pristae
hrvatske Crkve, krani koji se mole Bogu na hrvatskom ili barbarskom jeziku.
Takve se nakon osude pretvaralo u pepeo, a njihova materijalna dobra dijelilo
se na pola slubenicima dravne i crkvene vlasti. Ako bi se tko usudio primiti
optuenog ili rei da je nevin, i takvom je odreivana novana kazna. Sva e se
ta inkvizitorska openitost ponoviti i u Bosni. Zato se prvi bosanski biskup
latina, Ivan iz Wildeshausena, odrie biskupske asti i vlasti u Bosni?8 On se,
naime, kao pravi kranin uvjerio da u Bosni nije po srijedi krivovjerje, nego
neto drugo. Dominikanci su u Bosni odabrali krivu metodu za svoje redovniko djelovanja u toj sredini, pa su onda nailazili na nepotrebne probleme, kao
na primjer na invalidnost braka hrvatskih vjernika u Bosni i drugo. Slino je
bilo i s franjevcima. Ta se dva reda, umjesto da slono i bratski rade, meusobno otimaju za Bosnu, u kojoj borbi naklonou mletakih papa pobjeuju
3
Ferdo II, Neto o bosansko-akovakoj biskupiji i akovakoj katedrali, Godinjica N.

upia, 44./1935., str. 60.
Codex diplomaticus, II., str. 351.
Augustin THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I.,

(1198-1549), Romae, 1863., str. 6. (A. THAINER, Vetera monumenta Slavorum).
Muzej grada Splita, Ms. 1, fol. 5v-6r; Statut grada Splita, Split, 1987., str. 7.-8.
Statut grada Trogira, Split, 1988., str. 7.-8.
133
Milko Brkovi
franjevci. Uz svoje primarno vjersko poslanje jedni su bili u slubi ugarske, a
drugi u slubi mletake politike. Prije Bosne to se dogaalo u Hrvatskoj, gdje
su se gasili mnogi benediktinski samostani, a na njihovim se temeljima podizali dominikanski i franjevaki. U Bosanskoj vikariji sve do dolaska Turaka
prevladavali su franjevci mletakog podrijetla, a nakon dolaska Turaka, kad je
bilo najpotrebnije irenje kranskih vjerskih istina, njih je u Bosni nestalo i
ostali su uglavnom samo domai franjevci Hrvati. Prosjean katolik u pismu
bosanskog dida Radomira iz godine 1404. (8. sijenja)9 ne nalazi krivovjerja.
Isto je tako i u ispravi dida Mirohne godine 1427., koja zapoinje u ime Trojstva (U ime Oca i Sina i Svetoga Duha).10 Gdje ju tu krivovjerje? Nema ga ni
na srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima bosanskih i humskih krana.
Natpis na biligu, mramoru, ili kamiku, kako oni sami nazivaju svoje nadgrobne
spomenike, glasi na dananjem hrvatskom: Ovdje lei dobri gospodin (ovjek)
gost Miljen komu je Abraham po zakonu priredio veliko gostoprimstvo. Dobri gospodine (ovjee), kad doe pred naega jedinog Gospodina Isusa spomeni se i nas njegovih slugu. Pisa G. M.11 Gdje je tu krivovjerje? Slino je i na
biligu gosta Milutina: U ime tvoje preista Trojice, bilig gospodina gosta Milutina rodom iz Cernice .12 Ima li ga tu? Pismo franjevca Ivana Kapistrana
papi Kalistu od 4. srpnja 1455.13 nita konkretno ne govori o krivovjerju bosanskih i humskih krana. Sve se u njemu navedene openitosti odnose openito
na krivovjerce, kao i u mnogim drugim latinskim izvorima. Zar prisega predstavnika krana Bosanskog Kraljevstva pred papom Piom II. od 14. svibnja
8
Codex diplomaticus, III., str. 444.-445.
Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., str. 119.-120.
10
Pavao ANELI, Originalni dijelovi dviju bosanskih povelja u falsifikatima Ivana Tomke Marnavia, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Arheologija, N. S., sv. XXVI./1971.,
str. 348.-349. (347.-360., prema rukopisu iz Dubrovnika).
11
iro TRUHELKA, Natpisi iz sjeverne i istone Bosne, Glasnik Zemaljskog muzeja, 7./1895., str. 337.
12
Vladimir SKARI, Grob i grobni spomenik gosta Milutina na Humskom u foanskom

srezu, Glasnik Zemaljskog muzeja, 46./1934., str. 79.-82.
13
Euzebije FERMENDIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752., Zagreb, 1892., str. 224.-226.
134

1461.14 nije jasan dokaz pravovjernosti tih krana? Ako ih je Inkvizicija ostavila na ivotu, onda su zaista bili bolji krani od mnogih koji su okruivali
papu Pija II. U dokumentu salvum conductum, danom gostu Radinu Butkoviu
od Senata Mletake Republike 10. oujka 1466.,15 nema ni trunke krivovjerja.
Latinski su izvori puni openitosti o krivovjerju koje se pripisivalo bosanskim i
humskim kranima, iako nije imalo veze s njima. Rajner Sacconi u svojoj
Sumi o katarima i leonistima 1250. godine16 navodi za slavonsku, ladeljsku,
grku, bugarsku i dragoviku krivovjersku crkvu sve zajedno oko 500 lanova,
a tolika se buka dizala oko krivovjerja u Bosni. Petar iz Bodroga u Kratkom
pregledu poetaka Ugarske dominikanske provincije oko god. 1259.17 openito navodi krivovjerce u Bosni i Dalmaciji, koje naziva Slavonskom crkvom, navodei
i njihovo spaljivanje na lomai, ali nita konkretno ne govori o tome kakvo je
to krivovjerje. Izjava Jakova Becha iz Chierija pred inkvizicijskim sudom 1388.
godine18 ne moe biti mjerodavan sud o bosansko-humskim kranima, jer je
dana pod prisilom. Nita od zabluda krivovjeraca iz Chierija nema u vjerovanju
bosansko-humskih krana, bar prema sauvanim bosansko-humskim izvorima. U Komentarima o udnim stvarima pape Pija II. navodi se oko 40 tobonjih
heretikih prvaka koji su iz Bosne prebjegli humskom vladaru Stjepanu Vukiu Kosai. Trojicu je njihovih prvaka ninski biskup Natalis de Venetiis, karmelianin, doveo svezane papi Piju II., koji ih je navodno pouio o kranskoj
dogmi i privolio da prihvate dokumente Rimske crkve. Sva trojica vraena su
bosanskom kralju, navode isti Komentari; dvojica su ostala u katolikoj vjeri, a
trei je na povratku ponovno prebjegao Stjepanu Vukiu Kosai.19 Zar svezan
i maltretiran ovjek moe postati istinski katolik? Ovdje se oito radilo o politikoj podobnosti, u to se po svoj prilici uvjerio i papa, po kojoj je dvojici
oproten prijestup a treemu nije, te je stoga ponovno pobjegao susjednom vla14
Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003.,
str. 114.-117.
15
ISTO, str. 118.-119.
16
ISTO, str. 132.-133.
17
ISTO, str. 134.-135.
18
ISTO, str. 140.-145.
19
ISTO, str. 146.-149.
135
Milko Brkovi
daru. Ni latinski literarno-teoloki spisi o bosansko-humskim kranima do
danas nisu pretrpjeli objektivnu i potpunu kritiku. Izvrstan primjer za to jest
Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog patarena, koju je oko 1250. godine
vjerojatno sastavio Pavao Dalmatinac.20 Autor je toga izvora, dakle, ueni dominikanac, sveuilini profesor u Bologni, a po svoj prilici dalmatinski Mleanin, to dovoljno govori u kojem e se pravcu voditi rasprava. Mnogi su upiti u
njegovoj raspravi neodreeni i ne tiu se bosanskih i humskih krana. Navodnom se bosanskom patarenu mnoga pitanja stavljaju u usta i onda se na njih
daju kolska objanjenja. Cijela rasprava doimlje se kao da je unaprijed sastavljena u kabinetu uenog teologa ili da je stvarana pod prisilom nad nekim
nepoudnim redovnikom. Optube su unaprijed formulirane i odnose se openito na krivovjerje, a rtveni sugovornik trebao bi biti bosanski kranin. Ako
je u vrijeme te rasprave postojalo krivovjerje u Bosni, zato se onda prenosilo
sjedite Bosanske biskupije u akovo? Zato su se dominikanci i franjevci otimali za inkvizitorsku slubu u Bosni, umjesto da su zajedniki djelovali na
suzbijanju krivovjerja ako ga je doista bilo? Prvi dio rasprave govorio je o razlici u krtenju, a bosansko-humski izvori jasno svjedoe o istovjetnosti sakramenta krtenja bosanskih i humskih krana s rimokatolikim. Zar se u povijesti Crkve meu teolozima nisu vodile rasprave o valjanosti krtenja? Rimokatolik stavlja u usta navodnom bosanskom krivovjercu da su on i njegova bosanska brda raskol i da je rimokatolicima glava Krist. Zar i bosansko-humskim
kranima nije sredite Krist? Ueni teolog iznosi openiti prigovor hereticima
pa onda preko lea bosanskih krana kae da su pobjegli ili u brda Lombardije ili u brda Bosne. Zakljuuje da je prava vjera u gradovima s poploanim
trgovima i kamenim zgradama i crkvama, gdje su biskupi i ueni ljudi, a ne u
brdima, umama, ikarama i drvenim nastambama. Zar Bog nije nazoan u
svakom kraninu gdje se god on nalazio? Zato je onda Isus odrao govor na
Gori, zato je molio na osami (u Getsemaniju), zato je uinio mnoga uda na
otvorenom, u prirodi, zato je ozdravljao ljude u siromanim kuama od trstike
i sline obine grae i tako redom? Samaritansko milosre bosansko-humskih
krana ueni rimokatolik proglaava krivovjerjem, jer toboe ine djela milosra prema otpadnicima. Usporedba se s vukovima nikako ne moe odnositi na
bosansko-humske krane. Oni su upravo oni koji trpe razdiranje od lanova
20
ISTO, str. 153.-233.
136

mletake i ugarske politike i crkvene vlasti u vujoj koi. To i sam rimokatolik
potvruje kad u nastavku rasprave kae da ih progone radi toga to po rimokatolikom uvjerenju unitavaju vjeru. Prigovara im da iz Svetog pisma uzimaju
ono to se na njih ne odnosi, navodi naine starozavjetnog progonstva, svrstava
se na stranu bojih miljenika, kao da je Bog samo njegov i njegovih prijatelja.
ak i u suzdrljivom ivljenju i ishrani pronalazi razloge za progon bosanskih
krana. I kad ga navodni krivovjerac pita zato se progoni samo njih u Bosni,
rimokatolik donosi tri razloga koje pak opravdava svetopisamskim citatima. I
tako dalje. Nakon raspravljanja o Ivanu Krstitelju i prelaska na razgovor o uskrsnuu tijela rimokatolik u osobi uenog profesora u navedenoj raspravi preuzima
monolog do kraja razgovora. Na kraju rasprave daje preporuku u prijeteem
tonu, to pokazuje da je sugovornik bio ili pred inkvizicijskim sudom ili je rasprava napisana u kabinetu kao uputa onima koji su na terenu obavljali inkvizicijski posao. Ni izvori kojima su tvorci franjevci nisu kritiki obraeni. Ve do
njihova doba bosanski su i humski krani uvelike izvikani kao krivovjerci.
Dolazak franjevaca u Bosnu bio je imperativ za irenje njihova reda i politiki
interes Mleana. S druge strane, franjevci su djelovali u Bosni upravo u doba
kad je papinstvo u velikoj krizi (avignonsko suanjstvo) i kad je Crkva iznutra
uzdrmana. U opoj nestaici klera u Bosni i Humu franjevci su nalazili potporu u sveenicima glagoljaima (sacerdotes rustici), liturgijskim i kulturnim nastavljaima tradicije srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaa. U liturgijskom i
kulturnom pogledu ti su sveenici uvali i nastavljali tradicije srednjovjekovnih
hrvatskih glagoljaa po Bosni i Dalmaciji. Sluili su se rimskim obredom, staroslavenskim jezikom, glagoljskim pismom, odnosno u Poljicima, Humu i Bosni, ve od srednjeg vijeka, praktinijom bosanicom. Djelovanje glagoljaa na
poseban je nain odraavalo individualnost hrvatskog naroda, pa su upravo
radi toga tuinske vlasti i strani kulturni utjecaji, pod kojima su stoljeima bili
Hum i Bosna, nastojali ih iskorijeniti. Teoloko znanje tih narodnih sveenika,
seljaka reenih obiajima domovine, to jest nekanonski, nije uvijek na visini
intelektualnog odgoja franjevaca, koji e ih nazivati sveenicima-jezgraima. To
su bili revni i poboni sveenici meu kojima nije bilo otpadnika od vjere, pogotovo ne na neku nekransku sljedbu. Puk ih je potivao kao revne pastire,
pomalo saalijevao i drao ih svojim pravim narodnim sveenicima, esto i
onima od pluga i motike. Sveenici glagoljai cijelog su ivota drani nekom
vrstom niih kapelana, vezanih uz rodno mjesto i roditeljski dom, ali u krizno
137
Milko Brkovi
doba bili su dragocjena pomo franjevcima, o emu svjedoe i Dubia (nejasnoe), koje je fra Bartol Alvernski, vikar bosanskih franjevaca, godine 1372. uputio papinskoj kuriji u Avignon.21 Ti glagoljai nisu niti znali za raskol, nego su
jednostavno ispovijedali Krista i temelj vjere, kako nam svjedoe navedena franjevaka Dubia. U takvim upitima papinska im kurija priznaje obavljanje krtenja i vrenje drugih katolikih slubi, iz ega proizlazi da su krstili i prije
dolaska franjevaca u Bosnu, a time ujedno da nisu ni krivovjerci. Ako im, dakle, Katolika crkva priznaje valjanost sakramenta krtenja, zato onda ne i
valjanost braka i drugih sakramenata? Slubena ih, dakle, Katolika crkva priznaje sveenicima, ali reenim nekanonski. Zar takvi krani vjeruju u krivog
Boga? Oni su ti provikani krstjani ili patareni u latinskim izvorima. Novija historiograja, osobito franjevaka, kategoriki nijee postojanje takvih ili slinih
sveenika, to je i razumljivo jer bi u protivnom ispalo da su franjevci ponovno
krstili bosansko-humski hrvatski puk. Treba upozoriti da sauvani popis zabluda22 koje toboe bosanski patareni zajedniki dre i vjeruju ne moe izdrati kritiku i da je sastavljen od openitih pitanja raznih krivovjerja. Takoer i
dubrovaki izvori pojedine dogaaje esto biljee jednostrano i u interesu svojih ljudi. Na primjer, kad Dubrovani alju Stojkoviu u Basel izvjee o stanju
u Bosni, oni znaju da je Bosna izloena velikoj opasnosti od strane Turaka, ali
nemaju ba interesa da joj pomognu, niti daju savjet kako bi joj svijet mogao
najuinkovitije pomoi. Iako znaju kako, to im nije u interesu. Ta im je opasnost na korist, jer u Dubrovnik stiu najbogatiji izbjeglice s najprotabilnijom
imovinom. Osim toga, tu je ve poloena velika suma novca i drugog blaga
bosansko-humskih velmoa i trgovaca, a vlasnici e ostati nepoznati, jer e
izginuti u ratu protiv Turaka, a njihovi e opunomoenici, ako i preive, biti
izigrani, teko e doi ili uope nee doi do nasljedstva. Slino je bilo s granicama i posjedima. Dakle, kritikim pristupanjem i stranim i domaim izvorima nae bi se miljenje u najkraim crtama moglo ovako saeti: Na temelju
domaih izvora, u prvom redu isprava bosansko-humskih vladara i velmoa,
bosanski i humski srednjovjekovni krani nisu krivovjerci jer su priznavali sve
21
ISTO, str. 254.-281.
22
ISTO, str. 282.- 285.
138

sakramente. To smo detaljnije dokazivali na drugom mjestu.23 Oni su od poetka istinski krani rimskog obreda, koje su zbog jezinih i politikih razloga
mletake i ugarske crkvene i svjetovne vlasti sve vie odaleivale od Rima.
Ugarski vladari i politika zbivanja u Bosni i Humu

U vrijeme prvoga kriarskog pohoda na tobonje bosansko-humske krivovjerce papa Grgur IX. godine 1234. (14. listopada) svojim pismom hrabri
hercega Kolomana i njegove kriare da pou u versus partes Sclavoniae.24 Oko
godine 1259. prior dominikanaca, Petar iz Bodroga u Ugarskoj, poistovjeuje
zemlju bosanskih krivovjeraca sa Slavonijom, govorei u svom kratkom spisu
o postanku ugarske dominikanske provincije da su dominikanci propovijedali
krivovjercima u Slavoniji, to jest u zemlji koja se zove Bosna (Item in Bosnia
et Dalmatia, que apud eos ecclesia Sclavonie nuncupatur, missi sunt etiam fratres
ad haereticos),25 i tako redom. Oito je, dakle, da se u tim izvorima misli na
slavonsku crkvu u Hrvatskoj, odnosno u njezinim istonim krajevima Humu
i Bosni. To e pred torinskim inkvizicijskim sudom potvrditi godine 1387. i
Jakov Bech, koji priznaje da su tijekom XIV. stoljea mnogi lombardijski katari poduzimali putovanja u Slavoniju kako bi od uitelja, koji stanuju u Bosni, nauili cjelovitu nauku.26 Opisujui jadranske zemlje, papa Pio II. u svom
djelu Cosmographia kazuje da iza Albanije slijedi ilirski narod prema zapadu i
sjeveru, kojega se u pievo vrijeme naziva Slavenima, a koji se pak meusobno
nazivaju Bonjanima, Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima.27
23
Milko BRKOVI, Srednjovjekovna Bosna i Hum identitet i kontinuitet; Mostar, 2002.,

str. 106.-133; 142.-166.
24
G. WENZEL, Codex diplomaticus Arpadianus, I, Budapest, 1860., 319 (G. WENZEL,

Codex diplomaticus Arpadianus); T. SMIIKLAS, Codex diplomaticus, III, 415: Ad convertendum in robore tuae fortitudinis infectos maculae haereticae pravitatis, te versus partes Sclavoniae ita
magnanimiter et potenter accingas.
25
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, 41., prema bilj. 58.
26
Biblioteka Casanatense, Rim, latinski rukopis 3217, fol. 143v.
27
Dominik MANDI, Bogomilska crkva Bosanskih krstjana, Chicago, 1962., 48., bilj. 112.
(D. MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana).
139
Milko Brkovi
Pred kraj vladavine hrvatskoga kralja Zvonimira u Hrvatskoj nastali su
neredi koje je dukljanski vladar Bodin iskoristio i otkinuo Bosnu od Kraljevine
Hrvatske i Dalmacije. Bodinovom smru nastajle su oko godine 1102. velike
smutnje i u njegovoj dravi. Smutnje su se i dalje produbljivale, a na scenu je
stupio i prognanik iz Rake Gradihna, u vrijeme kojeg su Hrvati iz zapadnoga
Hrvatskog Kraljevstva upadali oko godine 1137. u sjeverozapadni dio Podgorja
i odcijepili upu Ramu od Dukljanskog Kraljevstva te je pripojili Kraljevstvu
Hrvatske i Dalmacije. Od toga doba ugarsko-hrvatski kraljevi u svojim intitulacijama imaju dodatak Rameque rex, pod ime se podrazumijevalo Kraljevstvo
Crvene Hrvatske ili Duklje, kojoj je do tada pripadala upa Rama. Nakon
zauzea Duklje i Travunije car Emanuel Komnen godine 1164. mirnim je putem zadobio iz ruku ugarsko-hrvatskog kralja Stjepana III. Kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju na ime batinskog prava njegova mlaeg brata hercega Bele,
careva tienika. Sljedee pak 1165. godine Emanuel posla svoga vojskovou
Ivana Duku s velikom vojskom, koji zaposjedne sve hrvatske zemlje juno od
Gvozda, ukljuivo i Bosnu. Sjeverni dio tih krajeva, u koji je spadala Bosna i
Hum, nazva Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske, a juni dio, Travuniju i Duklju,
vojvodstvo Dalmacije i Duklje. U oba dijela postavi za upravitelje domae knezove. Nakon toga podie se na Duklju raki veliki upan Nemanja, kojega
god. 1172. svlada car Emanuel i odvede u zarobljenitvo ali ga domalo povrati
na velikoupansku stolicu u Rakoj. tovie, po svoj prilici njegovoj starijoj
brai Stracimiru i Miroslavu dade u leno Travuniju i Podgorje prvom, a Hum
drugom.28 Doista, od god. 1186. do 1190. u sauvanim se izvorima spominje humski knez Miroslav,29 brat rakog upana Stjepana Nemanje, oenjen
inae sestrom istodobnog bosanskog bana Kulina (1180.-1204.) iji e kasniji
nasljednici ukljuiti Hum u srednjovjekovnu bosansku banovinu (oko 1326.).
Miroslav, dakle, postaje humskim knezom oito na temelju bizantske vojne sile
i lenskog prava koje car Emanuel Komnen podjeljuje rakim vladarima, svojim
tienicima, koji su u to doba takoer u stalnom vojnom i politikom usponu
i kojima je takoer vrhovni suveren sad Bizant, sad ugarsko-hrvatski vladar.
Smru cara Emanuela Komnena (1180.) Nemanjii su se, uz pomo ugarsko-
28
ISTO, 336.-348.
29
Codex diplomaticus, II., 176.
140

hrvatskih kraljeva, vojno opirali Bizantu i krajem XII. st. sruili hrvatsko Kraljevstvo Duklju.
Bela III. (1174.-1196.) ne dira kneza Miroslava u Humu, jer je priznao
njegovo vrhovnitvo. Meutim, Nemanjii su toliko ojaali da knez Miroslav
kasnije nije vodio rauna o svome vazalskom poloaju prema ugarsko-hrvatskom kralju. Stoga poetkom god. 1198. hrvatski herceg i kasniji kralj Andrija
II. podinjava Hum pod svoju vlast i unosi ga u svoju intitulaciju hrvatskog
dijela dvojnog kraljevstva (Ego Andreas tercii Bele regis lius dei gracia Jadere
ac tocius Dalmacie et Chroacie Chulmeque dux).30 I pored toga, domai knezovi uspijevaju osigurati svoju vlast u Humu kroz cijelo XIII. stoljee. U tom
se razdoblju spominju knezovi Petar, koji prvi preuzima titulu velikog kneza
humskog, a od godine 1222. do 1225. obnaa i ast splitskog kneza, zatim
njegov nasljednik i neak mu Toljen, koji umire godine 1239., te veliki knez
Andrija, koji se spominje u izvorima od godine 1234. do 1249., kojemu je pak
Stjepan Prvovjenani zakratko bio preoteo dio Huma. Velikog kneza Andriju
naslijedio je njegov sin Radoslav koji nosi samo titulu upana, a niti njegova
braa nemaju titule velikog kneza. Nakon toga, na poetku XIV. st. Hum dolazi pod vrhovnu vlast Pavla ubia, bana Hrvata, koji ga pak predaje na upravu
svojim velmoama Nelipiima, od kojih se posebno istie sin Iana Nelipia
Konstantin (comes Constantinus), ime Hum nakon 1102. ponovno dolazi pod
neposrednog vladara Hrvata. Time Hum gubi svaki oblik samostalnog knetva, koje e nakon propasti Mladena II. ubia i kratkotrajnog bezvlaa od
1322. do 1326. potpasti pod vlast bosanskog bana Stjepana II. Kotromania
(1326.-1353.), a time opet pod vrhovnitvo ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Velikog, koji na neko vrijeme upravu Huma ponovno povjerava jednom
od Nelipia.31 in predaje zapadnog Huma Ludoviku, od strane bana Tvrtka,
zapravo je vraanje dijela starog Hrvatskog Kraljevstva novom i zajednikom
hrvatsko-ugarskom vladaru.
Za prve sveze Arpadovia s Bosnom zasigurno se zna u doba njihova ratovanja s bizantskim carem Emanuelom Komnenom, koji je uspio zavladati Balkanom. U ratu to ga je protiv cara Emanuela vodio kralj Gejza II., sudjelovao
je i ban Bori (1154.-1163.), prvi poznati bosanski ban. Borievo sudjelovanje
30
ISTO, 293.
31
Hrvatski leksikon, I. svezak, A-K, Zagreb, 1996., 486.
141
Milko Brkovi
u ratu na strani ugarsko-hrvatskog vladara svjedoi da je Bosna u to doba zakonito pripadala Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Bizantski je pisac Cinam
opisao taj rat i izriito naveo da je bosanski ban bio saveznik ugarsko-hrvatskog vladara. Taj je rat trajao osam godina (1148.-1155.), a zavrio je pobjedom
ugarsko-hrvatske vojske u blizini Beograda. Idue, 1156. godine, sklopljen je
mir koji je potrajao do Gejzine smrti. Nakon toga u Ugarskoj su nastale dinastike borbe, u kojima je aktivno sudjelovao i ban Bori, koji se na ugarskom
dvoru nalazio uz hrvatskog bana Belua kao jedan od prvaka (princeps regni).
Vjerojatno je u to doba ugarsko-hrvatski kralj Stjepan III. (1162.-1172.) poslao
viteza Gottfrieda, koji je pobijedio bosanskog hercega, moda nama nepoznata Borieva protivnika u Bosni. No, od tada e intervencija i ratni pohodi
ugarsko-hrvatskih kraljeva na Bosnu postati gotovo redovita pojava. Nije poznato je li se ban Bori vraao iz Ugarske u Bosnu, ali poznato je da je bizantska
vojska u daljnjem ratovanju, uz ostalo, zauzela i Bosnu i drala je sve do smrti
Emanuela Komnena 1180. Poznato je da su ban Bori i njegovi potomci dobili
posjede u Slavoniji, u Vukovskoj i Poekoj upi, dakle u krajevima hrvatskoga
dijela dvojnog Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, kojemu pripada i Bosna, osim
u razdobljima bizantske vojne premoi, kao u doba Emanuela Komnena. Razdoblja bizantske vlasti u Bosni automatski su iskljuivala ugarsku suverenost
nad njom.
Nakon prestanka bizantske vlasti u Bosni 1180. godine, za bosanskog bana
dolazi slavni Kulin, po svoj prilici blii roak bana Boria, kojega Teobald,
papin poslanik za Dalmaciju i cijelu Slavoniju, u pismu upuenom iz Huma
potkraj listopada 1180. naziva velikim banom, traei od njega da mu u znak
tovanja apostola Petra i priznavanja gospodina pape poalje dvojicu sluga, kunskih koa, kuna i ostalih feudalnih davanja. Na kraju toga pisma legat pita Kulina ima li kakvu poruku za papu. im se, dakle, doznalo za poraz bizantkog
cara Emanuela Komnena u Maloj Aziji godine 1179. i domalo za njegovu smrt,
Kulin je u ime i uz potporu ugarsko-hrvatskoga kralja protjerao bizantsku vojsku iz Bosne i zauzeo Donje krajeve oko gornjeg Vrbasa te upe Usoru i Soli,
koje su vojno tada bile u bizantskim rukama. Je li Kulin vladao Bosnom i prije
1180., jo za ivota cara Emanuela Komnena, teko je rei jer nedostaju izvori.
U Kulinovo doba ugarsko-hrvatski kralj Bela III. (1172.-1196.) potvruje u
svojoj intitulaciji uz ostalo i titulu rex Rame. Osim Bosnom Kulin je upravljao
Usorom i Solima, koje mu je dao kralj Bela III. za uspjeno ratovanje protiv
142

Bizanta. Na isti nain proirio je granice svoga banata na zapad, gdje je dobio
Neretvu i stare hrvatske upe Luku, Plivu i Vrbanju, koje se kasnije nazivaju
Donji krajevi, ime je udvostruio teritorij svoje banovine. Jasno je da se Bosanski banat veim dijelom sastojao od hrvatskih zemalja, odnosno upa koje je
Kulin dobio na raun pristanka uz ugarsko-hrvatskoga kralja, svoga vrhovnog
suverena, u ratovima protiv Bizanta.
Godine 1199. dukljanski kralj Vukan pie papi Inocentu III. da je Bosna
zemlja kralja Ugarske i moli papu da naloi ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku da iz svoga kraljevstva istrijebi krivovjerje.32 I papa dri da je Bosna podlona ugarsko-hrvatskom vladaru pa stoga pie kralju Emeriku da ne tedi
reenog bana (Kulina) i da protjera navodne krivovjerce ne samo iz Bosne nego
iz cijele Ugarske (Hrvatske).33 Kulinova je sestra bila udata za humskog kneza Miroslava, s kojim je on bio u dobrim odnosima. Kad je Miroslav umro,
njegova je udovica zajedno sa sinom Toljenom pobjegla svome bratu Kulinu
jer je Hum bio preoteo vladar Duklje Vukan Nemanji. Nakon toga jako su
pogorani odnosi izmeu Kulina i Nemanjia, to pak pokazuje da je Miroslav
postao humski knez pristankom ugarsko-hrvatskoga kralja i da je nakon Miroslavove smrti Hum trebao biti vraen ugarsko-hrvatskom vladaru, odnosno
onomu komu ga on povjeri. Kulin je katoliki ban unutar Ugarsko-Hrvatskoga
Kraljevstva, kojega kao takva papa priznaje svojim sinom, a Vukanove objede za krivovjerje imale su politike ciljeve. Mi predmnijevamo da se radilo
o Humu i drugom susjednom teritoriju na koji je Vukan pretendirao. Da bi
uvjerio i politiku vlast u pravovjernost i podlonitvo Kulinove Bosne njezinu
suverenu, papin legat nakon skupa, odranog na Bolinu Poilu 8. travnja 1203.,
iz stare Bosne krene s dvojicom bosanskih sveenika u Ugarsku, gdje bijae
potvren dogovor s Bolina Poila. Tu se na ugarskom dvoru jo otprije nalazio
Kulinov sin, koji je zajedno s ostalima izrazio podlonost ugarsko-hrvatskom
kralju. tovie, Kulinov sin u oevo je ime obeao da e kralju platiti visoku
globu ako se u Bosni pojavi krivovjerje, tonije reeno, ako se Bosna odvrgne
od ugarskoga dvora. Meutim, uz sve puste dogovore i jasnou da se ne radi o
krivovjerju, zasijano sjeme razdora raslo je u stabljiku sukoba. Taj je, navodno
crkveni, spor bio ujedno nastavak ugarske dvorske i crkvene politike u tenji
32
33
ISTO, 351.
143
Milko Brkovi
podvrgavanja Bosanske biskupije najprije i ponovno toboe pod Splitsku nadbiskupiju, a onda pod Kaloku nadbiskupiju. Ipak, tek je za Kulinovih nasljednika Bosanska biskupija potpadala pod Kalou. Iz slijeda kasnijih dogaanja
moe se vidjeti da su s jedne strane bosanski banovi, a kasnije i kraljevi, teili
biti to manje ovisni o suverenu, a s druge strane ugarsko-hrvatski kralj je, sukladno svome vremenu, elio to vre vezati uza se svoje podlonike. Takve
su suprotnosti raale ratove, a najlaki povod jaemu bio je protivnika proglasiti
heretikom. Toj je napasti Kulin uspijevao odoljeti svojom vjetom politikom,
ali njegovi su nasljednici loije prolazili.
Idui vaniji bosanski ban bio je ban Matej Ninoslav (1233.-1250.). Kulin je pred svojim vazalom, ugarsko-hrvatskim kraljem, uspio diplomatskim
putem relativno lako skinuti sa sebe kompleks hereze, ali Ninoslavu je to bilo
mora koja ga je pratila cijeli vladarski ivot. Bio je tolerantan prema zajednici
bosanskih krana pa ga pojedini povjesniari svrstavaju meu njihove lanove
i heretike. U njegovo su vrijeme dominikanci ve bili organizirani u Bosni i
Humu. Oni ga odmah na poetku njegova banovanja mire s papom Grgurom
IX., koji ga pak 1233. (10. listopada) titi i zahtijeva od hrvatskoga hercega Kolomana da mu pomogne ponovno zadobiti izgubljene krajeve.34 Godinu
dana kasnije Ninoslav se sukobio s Kolomanom, koji je najavio papi da e oruanom silom iskorijeniti krivovjerje u pokrajinama Slavoniji, Humu i Bosni,
a taj je naum Grgur IX. odobrio i obeao Kolomanu svoju pomo35 te ujedno
zatraio od bosanskoga biskupa Ivana da se i on ukljui u pothvat.36 Zaredae
Kolomanovi vojni pohodi od 1234. do 1239. godine, u kojima je 1237.-1238.
zauzeo vei dio Huma i Bosne.37 Na temelju ve prije dobivenog prava od oca
Andrije II., pravo na Bosnu Kolomanu potvrdio je i papa Grgur IX. godine
1235. (9. kolovoza),38 a godine 1238. (22. prosinca) estitao mu je na tobonjem svladavanju heretikih spletki.39 Odmah potom bio je Ponsa imenovan
34
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, 79., prema bilj. 35., 36.
35
Codex diplomaticus, III., 416., 417.
36
A. THEINER, Vetera monumenta, I., 129., 137.
37
Codex diplomaticus, IV., 67.
38
Codex diplomaticus, III., 443.
39
Codex diplomaticus, IV., 65.
144

novim bosanskim biskupom, od kojeg je papa zahtijevao propovijedanje novog
kriarskog pohoda protiv ostatka krivovjeraca u Bosanskoj biskupiji.40 Krajem
1239. Kolomanova vojska napustila je Bosnu, a ban Matej Ninoslav ponovno je
postao gospodarom Bosne. Naalost, u vrijeme bana Ninoslava sjedite bosanskog biskupa postalo je akovo. Pod izlikom borbe protiv heretika, ugarskohrvatski kralj Bela IV. (1235.-1270.) u proljee 1244. prodire u Bosnu da bi
tamo uspostavio kraljevsku vlast kojoj se ban Ninoslav opirao.41
Oko 1250. na vlast u Bosni dolazi ban Prijezda (o. 1250.-1287.), podrijetlom iz Slavonije, roak Mateja Ninoslava. Za njegova banovanja Bosna se
ponovno poela postupno uzdizati i teiti samostalnosti u odnosu na Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo. Iskoristio je smutnje posljednjih Arpadovia za jaanje samostalnosti svoje vlasti u Bosni. Sauvana je njegova isprava iz 1287.
(8. svibnja),42 izdana u Zemljaniku, u ijoj je intitulaciji naveden kao domino
concedente banus Boznensis, karakteristina i po tome to on kao ban daje, uz
pristanak svoje vlastele, posjede velikau iz susjedne banovine, ime je smanjio
granice Bosanske Banovine, i ujedno pokazao da je njegov suveren ugarskohrvatski kralj.
Nakon nekoliko manje vanih banova Bosnom je zagospodario hrvatskodalmatinski ban Pavao ubi. Njemu i njegovom bratu napuljski je kralj Karlo
II. godine 1292. (19. kolovoza) ispravom darovao zemlje Kraljevstva Hrvatske
i Dalmacije, i to sve to se protee od granice Humskog Knetva, ukljuno, do
Senja, Gacke i Modrue.43 Temeljem te darovnice, ban je Pavao poeo okupljati hrvatske zemlje, odnosno knezove Kurjakovie u Lici i Hrvatinie u Donjim
krajevima, uspio je podvri Nelipia u Cetini, a Mleane istjerati iz Zadra.
Budui da je u to doba srpski raskralj Dragutin bio herceg Mave i Bosne i
bio uz kralja Andriju Mletakog, ban je Pavao ubi provalio u Bosnu i oduzeo Dragutinu hercetvo. Stoga se u svojoj ispravi od 7. travnja 1299. prvi put
naziva banom Hrvatske i Dalmacije i gospodarom Bosne,44 odakle je protjerao
40
ISTO, 67.
41
D. MANDI, Bogomilska crkva i bosanski krstjani, 160.
42
Codex diplomaticus, VI., 588.-589.
43
Codex diplomaticus, VII., 104. i drugdje.
44
Codex diplomaticus, VII., 331.
145
Milko Brkovi
bosanskoga kneza Stjepana Kotromana, Dragutinova pristau. Sporazumom
sa srpskim kraljem Uroom II. u Vrulji kod Makarske godine 1303./1304.
ban Pavao vratio je Hrvatskom Kraljevstvu glavni dio Huma, ostavivi i dalje
Urou na upravu Ston s Ratom te upu Popovo sa Zatonskim primorjem.45 U
svojoj ispravi izdanoj u Skradinu 1299. (7. travnja) ban se Pavao uz ostalo naziva i dominus Bosne.46 Ban Pavao iskoristio je sukob brae Milutina i Dragutina
Nemanjia oko srpskog prijestolja i najvjerojatnije sam uz pomo svoga vazala
Iana Nelipia oslobodio Hum. Sin Iana Nelipia Konstantin upravljao je u
ime Bribirskih nekim hrvatskim upama. Svoje pravo na Hum knezovi Bribirski istiu u ispravi iz 1304. (30. oujka), kada se Pavlov najstariji sin Mladen
II. titulira kao trium camporum et tocius terre Hlim comes.47 Ban Mladen II. bio
je obrazovan i vrlo hrabar ban, ali se, iako je mnogo godina banovao u Bosni,
u odlunim trenutcima za njegovo banovanje nije diplomatski snaao u sukobu
sa irom koalicijom svojih protivnika na elu s ugarskim dvorom i Venecijom,
kojima se pridruio ak i njegov brat Pavao II. Glavni pretendenti na Mladenovu bansku stolicu u Bosni bili su Stjepan Kotromani i Vukac Hrvatini
iz Donjih krajeva. Udrueni Mladenovi protivnici potpomognuti od idejnih
kolovoa urote, Mleana i ugarskoga dvora, vojno su ga porazili godine 1322.
kod Blizne u Poljicima.
Nakon svrgnua Mladena II. Bribirskog, u Bosni je nekoliko godina trajalo
bezvlae, nakon ega je bosanskim banom postao Mladenov suparnik i ugarski
tienik Stjepan II. Kotromani (o. 1322.-1353.), koji je vladao Bosnom zajedno s bratom Vladislavom. Preko ugarsko-hrvatskog vladara oko godine 1326.
stekao je bansku titulu i zajedno s bratom Vladislavom darovao Vukoslavu,
sinu kljukoga kneza Hrvatina, upu Banicu i Vrbanju, jer je Vukoslav ostavio
bana Mladena ubia i preao na njegovu stranu, to je pak bila velika prevaga
u korist Mladenovih protivnika. U poetku vladanja Stjepan II. nagraivao je
i druge Mladenove protivnike i stjecao nove pristae. Uz naklonost Anuvinaca proirio je Bosnu i izbio na more, zavladao Zavrjem, Primorjem izmeu
Neretve i Cetine te Humom koji su ve prije njega knezovi Bribirski vratili
pod hrvatsku vlast (Nos Paulus banus Croatorum et Mladinus banus Bosnensis,
45
D. MANDI, Bosna i Hercegovina, 378.
46
Codex diplomaticus, VII., 331.-336.
47
Codex diplomaticus, VIII., 80.
146

ac Mladinus trium camporum et tocius terre Hlim, Georgius Spalatensis, Paulus et
Georgius comites, lii dicti domini Pauli bani), kako nam kazuje intitulacija originalne bribirske isprave iz godine 1304. (30. oujka).48 Proirenjem prvotne
Bosne, Stjepan se II. ispoetka naziva gospodinom svih bosanskih zemalja, zatim Soli, Usore,49 Donjih krajeva i Humske zemlje. U to su doba, dakle, Bosni
- koja se neto prije prostirala na zapadu od dananjih planina Vranice i Vlaia, na istoku do rijeke Drine, na jugu od Ivan-planine do dananjih Zavidovia
i na sjeveru do maglajske kotline - pripojene zemlje Soli, Usora, Donji Krajevi
i Hum. To se zbilo oko godine 1326. Nekoliko godina kasnije, oko godine
1332., Stjepan II. Kotromani pripojio je Bosni Tropolje. Uz pomo prije pridobivenih knezova Hrvatinia, Stjepan II. Kotromani pomaknuo je granice
Hrvatske i Bosne, dakako, unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, otprilike
na crtu od srednje Sane do donje Cetine. Time je poloio temelje kasnijoj
monoj srednjovjekovnoj bosanskoj dravi. Za njegova banovanja Bosna je trgovala s Dubrovnikom i drugim primorskim gradovima.50 Teei za to veom
samostalnou, potajno je urovao s Mleanima na tetu kralja Ludovika I., ali
nikad javno nije ustao protiv njega, jer mu je Ludovik bio zatita protiv srpskog
cara Duana, a kasnije (1353.) i zet.
Bana Stjepana II. Kotromania naslijedio je na banskoj stolici njegov brati
Tvrtko (1353.-1391.), sin Vladislava i majke Jelene ubi. Na poetku banovanja Tvrtko je izgubio podruje svoje strievine izmeu Cetine i Neretve. Taj
mu je kraj oduzeo ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. u ime miraza svoje ene,
Tvrtkove strievike Elizabete, a na temelju feudalnih odnosa. Tvrtko se tomu
pokuao oprijeti, ali je Ludovik, pod uobiajenom izlikom da bosanski ban
podrava humske i bosanske krstjane, dvaput zavojtio na nj, iako Tvrtko cijelo razdoblje svoje vlasti u Bosni nikad nije nimalo odstupio od katolianstva.
Oba je puta Ludovikova ugarsko-hrvatska vojska doivjela poraz u Bosni, pa
48
Ferdo II, Iz arkiva u Krmendu, Vjesnik Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, VII., Zagreb, 1905., 214. (F. II, Iz arkiva u Krmendu).
49
Zavrja: M. BLAGOJEVI, Bosansko Zavrje, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu,

XIV.-1., Beograd, 1979.
50
Codex diplomaticus, X., 195.-196., 494.-495.; Iohannes LUCIUS, Memorie istoriche di Tragurio ora detto Tra, Venecija, 1674., 244. (I. LUCIUS, Memorie istoriche di Tragurio); prijevod
Jakova Stipiia: Ivan LUCI, Povijesna svjedoanstva o Trogiru, I., Split, 1979., 517.-518. i
drugdje (I. LUCI, Povijesna svjedoanstva o Trogiru).
147
Milko Brkovi
je to Tvrtko htio iskoristiti za uvrenje svoga banskoga poloaja, ali krivo je
procijenio jer ga je upravo tada zbacila bosansko-humska vlastela, a na vlast
dovela njegova brata Vuka. Tada se Tvrtko pokajniki utjee svome suverenu i
donedavnom protivniku Ludoviku I. Njegovom se pomou iste godine (1356.)
vratio na bansko prijestolje, ali ipak je vlast morao dijeliti s bratom Vukom i
majkom Jelenom te priznavati Ludovikov suverenitet. Stoga u njegovim ispravama iz 1356. nalazimo da je on dei gracia banus vna cum dilecto fratre suo comite Vuk ac karissima matre nostra domina Helena (14. oujka)51 i ad petitionem
serenissimi principis domini nostri Ludovici (1. studenoga),52 ega godinu dana
prije nema u ispravama. Nakon toga Tvrtko e vjetom politikom postupno
svladavati otpor velikaa i s pomou onih koji su bili njemu privreni uvrstiti
svoj poloaj u Bosni i tako se pripremiti za osvajanje teritorija susjedne Srbije
i stare Hrvatske. Udruen s Ludovikovom vojskom i srpskim knezom Lazarom Hrabljenoviem protiv monog Nikole Altomanovia, Tvrtko je nakon
Altomanovieva poraza zauzeo zapadni dio njegova podruja s Polimljem kod
Mileeva i Prijepolja, Gacko i jo neka podruja pa godine 1366. pridodao
svojoj intitulaciji Podrinje. Proirivi Bosnu i postigavi mir sa susjedima, ban
se Tvrtko u trideset i petoj godini oenio Dorotejom, kerju vidinskog vladara
Ivana Sracimira. Godine 1377. zauzeo je Trebinje, Konavle i Draevicu. Postavi za svoje doba najmonijim vladarem na slavenskom jugu, proglasio se, uz
Ludovikov blagoslov, ljeti 1377. za kralja Bosne i Rake, odnosno Rake i Bosne, kako stoji u ispravama, okrunivi se u Milama dvostrukom krunom. Pravo
na srpsku krunu Tvrtko I. je temeljio na osnovi bake Elizabete (Jelisavete), koja
je bila iz roda Nemanjia, ki kralja Stjepana Dragutina, ali je iznad svega toga
stajao njegov moni suveren, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I., jer je bilo vie
potomaka Nemanjia koji su krvnim srodstvu bili blii srpskoj kruni negoli
Tvrtko.
Nakon smrti kralja Tvrtka u Bosni i Humu su ojaali pojedini velmoe, meu kojima osobito vojvoda Hrvoje. Hrvoje je od oca naslijedio naslov
51
Codex diplomaticus, XII., 333.; original isprave u: Dravni arhiv Dubrovnik, Acta sanctae
Mariae maioris, 104, Be 1006.
52
Ljudevit THALLCZY, Istraivanje o postanku bosanske banovine sa naroitim obzirom na povelje Krmendskog arhiva, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII., Sarajevo, 1906.,
437.-438. (Lj. THALLCZY, Istraivanje o postanku bosanske banovine).
148

bosanskog velikog vojvode. On je, naime, ve krajem sedamdesetih godina
XIV. st. bio samostalni sudionik u odnosima bosanske vlastele prema ugarskohrvatskom kralju Ludoviku I., koji ga je pak nazivao svojim vjernim vitezom
(delis miles noster), pri emu je zaobiao svoga bosanskog vladara, bana Tvrtka.
Hrvoje svojim inima, od prvog spomena u izvorima (u lipnju 1346.) pa do
dramatinog pisma kraljici Barbari (1413. godine), pokazuje da je, kao i ostale
bosanske velmoe, podanik bosanskoga kralja, ali da je istodobno i preko toga
podanik hrvatsko-ugarskoga kralja. Nakon Ludovikove smrti 1382. i izbijanja
smutnjih na ugarsko-hrvatskom prijestolju, Hrvoje se sa svojom braom stavio
na stranu nezadovoljnika, ime je doao i u otvoreni sukob sa svojim roacima
koji su prethodno preselili u Slavoniju. Upravo u tim smutnjama Hrvojev brat
Vuk postao je hrvatski ban, a Hrvoje namjesnik (vicarius generalis) Ladislava
Napuljskog, pretendenta na hrvatsko-ugarsku krunu. Vrhunac moi Hrvoje
dostie u doba dolaska Ladislava Napuljca na hrvatsku obalu Jadrana 1403.
godine, kad od novookrunjenoga kralja dobiva titulu splitskoga hercega (dux
Spaleti).
Utjecaj papinske i ugarske crkvene

i svjetovne vlasti na vjerska zbivanja u Bosni i Humu
Smutnje u sreditu hrvatske drave i njezine Crkve, osobito one pred kraj
dinastije hrvatskih narodnih vladara, vodile su k pravnom podvrgavanju Hrvatske jaoj susjednoj kraljevini, Ugarskoj, ali istovremeno i k ponovnom stvaranju lokalne narodne vlasti i Crkve. Dvije su, dakle, izrazite posljedice tih
smutnji u dravi hrvatskih narodnih vladara i Crkvi meu Hrvatima. Prva:
Hrvatska godine 1102. slubeno ulazi u uniju s Ugarskom, a druga da sve ono,
bilo politiko bilo crkveno, to se nije uklapalo u taj slubeni ili pravni in, tei
k periferiji u kojoj ivi isti narod s istom vjerom i u koji ugarsko-hrvatska unija
nije mogla tako lako i brzo prodrijeti. Bili su to Hum i Bosna, krajevi u kojima
se nastavlja, naravno u neto izmijenjenom obliku, politiki i vjerski ivot i domaeg i novodoseljenoga hrvatskog puanstva. Opetujemo da i teritorij Huma
i Bosne unijom iz 1102., na temelju krune Hrvatskog Kraljevstva, dolazi pod
zajedniku ugarsko-hrvatsku krunu. Meutim, u tom dijelu zajednika ugarsko-hrvatska kruna nikad nee imati potpunu vrhovnu vlast, ni na politikom
149
Milko Brkovi
ni na vjerskom polju, i cijelo razdoblje postojanja Banovine i Kraljevine Bosne
i Huma ugarsko-hrvatska vlast e, osobito ugarski dio krune, imati tekih problema. Poetke takvih zbivanja nalazimo u staroj hrvatskoj dravi, jer politika
i vjerska zbivanja u vrijeme nekoliko posljednjih hrvatskih kraljeva jasno su
pokazala to e se zbiti. Cjelokupni hrvatski narod nije unijom odmah potpao
pod ugarskog kralja. Mnotvo se nezadovoljnika iz stare kolijevke povuklo u
nezaposjednuti dio drave svojih sunarodnjaka u Hum i Bosnu. U trenutku
sklapanja saveza Hrvata s Ugrima, hrvatska politika granica prema istoku
tee Neretvom do ua Rame, odatle gornjim i srednjim Vrbasom i donjom
Bosnom.53 Prije toga vie su puta Bosnom upravljali banovi pod okriljem hrvatskih kraljeva. Sva ta zbivanja u Hrvatskoj upuuju na zakljuak da su se
nakon ugarsko-hrvatske unije svi nezadovoljni i borbeniji narodni slojevi sklonili u udaljenije i manje pristupane krajeve, koji su im pruali vie sigurnosti
i slobode, a meu autotohnim sunarodnjacima srasli su u jednu zajednicu, te
nastavili ivjeti po obiajima drave hrvatskih narodnih vladara. U takvoj sredini izbjeglice i prognanici pojaavali su borbu za crkveni jezik a kasnije i za
domau Crkvu.
Unijom Hrvatske i Ugarske, u hrvatskom su dijelu kraljevstva najvie bili
pogoeni sveenici glagoljai i benediktinci, koji gubitkom hrvatskog kralja
gube glavnu zatitu i materijalnu potporu. U vrtlogu narodne nesloge i meusubno podijeljenog vrhovnog sveenstva preputeni su sami sebi, a neprijatelji
sa svih strana otimaju komad po komad zemlje, grad za gradom, naselje za naseljem. Takva je bila sudbina Crkve meu Hrvatima na poetku XII. stoljea.
Kolomanov dolazak u Dalmaciju bio je od pojedinih slojeva pozitivno prihvaen, ali kasnija ugarska vlast ipak sve vie dolazi u konikte s novom sredinom.
Velike smutnje nastaju nakon razaranja Zadra u IV. kriarskoj vojni godine
1202. po nagovoru Mleana, koji Omiane, branitelje dijela hrvatskog mora, a
prije njih Zadrane, nazivaju gusarima i izjednauju ih s hereticima. U takvim
se i slinim okolnostima nalazilo hrvatsko sveenstvo tijekom cijelog XII. i
XIII. stoljea. Ugri uvode nove obiaje, koji su Hrvatima strani. Godine 1111.
kralj Koloman za sveenstvo u Dalmaciji uvodi ista podavanja desetine kao i u
Ugarskoj, a od svih desetina ima se davati jedna desetina kralju.54 Hrvati prezi53
ISTO, 654.
54
ISTO, 22.-23.
150

ru davanja, pa stoga papa Inocent III. 1198. nalae kralju Emeriku, jamano na
tubu kalokog nadbiskupa, da ih prisili na dunosti.55 Slinih je primjera bilo
po svim hrvatskim gradovima, a Ugri sve vie pritiu i hrvatske benediktince.
Da bi ih to vie potisnuli, dovode ugarske redovnike, najprije templare, koji
darovnicama ugarskih kraljeva jednostavno zauzimaju benediktinske samostane po Hrvatskoj. Poslije provale Tatara (1241.-1242.) u Hrvatsku iz Ugarske
stiu i dominikanci, s kojima dolaze i redovnici Sv. Augustina, koji se pak
naseljavaju u Nin i okolicu. Tim ugarskim redovnicima papa Klement VI. godine 1345. doputa osnivanje samostana u Hrvatskoj. Kad brane svoja prava u
Hrvatskoj, onda se pozivaju na odredbe ugarskoga kralja.56 Neredi su vladali po
cijeloj Dalmaciji i otocima. Papa Inocent III. godine 1200. na najsveaniji nain izopuje hrvatskoga biskupa, neko hvarskoga biskupa, Nikolu.57 Dubrovaki nadbiskup Bernard (1197.-1203.) bjei ispred dukljanskog vladara Vukana
i naputa nadbiskupsku ast, na to mu papa daje biskupiju u Engleskoj.58 O
zagrebakom biskupu Stjepanu ule su se udne prie.59 U takvim se prilikama
koncem XII. stoljea u Bosni meu kranima pojavljuje navodna hereza.
Istovremeno s ukinuem ustanove hrvatskoga biskupa u Hrvatskoj, javlja
se na podruju nekadanjih njezinih dravnih teritorija Huma i Bosne ustanova bosanskog biskupa, slina i gotovo identina ustanovi hrvatskoga biskupa.
to prva vie blijedi, to druga vie jaa i s jasnim konturama pojavljuje se na
obzorju. Kad se godine 1185. dokida stoljetna, kanonski postavljena, ustanova
hrvatskoga biskupa, ve se na sva usta govori o bosanskim biskupima. Hrvatske je biskupe posveivao nadbiskup u Splitu, bosanske najprije nadbiskup u
Splitu, onda u Dubrovniku. Hrvatski biskupi nalaze se na dvoru hrvatskih
vladara, bosanski na dvoru bosanskih banova i kraljeva; hrvatski nemaju svoje
stalne rezidencije, nemaju je ni bosanski; hrvatski nemaju omeena teritorija,
nemaju ga ni bosanski; granice biskupija poklapaju se s granicama drave. Sve
im je drugo takoer slino ili jednako, pae jednaka im je i konana sudbina.
55
ISTO, 306.
56
Codex diplomaticus, XI., 529., 404.-408.; XIV., 121.
57
58
Codex diplomaticus, III., 16.-17., 30.
59
ISTO, 228.-229.
151
Milko Brkovi
Pokret nastao u hrvatskoj dravi narodnih vladara, naao je svoje pristae u
Humu i Bosni. Tamo upravo nakon toga nastaje posebna Bosanska biskupija
(ecclesia bosnensis) sa svojim biskupom i sa svojim redovnicima krstjanima,60 koji
u bogosluju iskljuivo upotrebljavaju slavenski (hrvatski) jezik i pismo glagoljicu jednako, dakle, kao i u Hrvatskoj. Upravo iz bolinopoilske abjuracije
proizlazi da je taj narodni jezik, uz politike ciljeve, najvei kamen spoticanja
u pitanjima krivovjerja.
Pod godinom 1200. Toma Arciakon spominje dvojicu brae iz Zadra,
Mateja i Aristodija, vrsne slikare i zlatare, koji su boravili u Bosni te nastavlja
da su oni po roenju Zadrani, iako je njihov otac Zorobabel iz Apulije, da
znaju latinski i hrvatski, ali da su heretici. Nije logino da bi tako vrsni majstori, braa Matej i Aristodij, odlazili u Bosnu radi irenja krivovjerja, niti bi
im splitski nadbiskup Bernard konscirao imanje, jer oni, kako im priznaju i
protivnici, nisu poklonici zemaljskih dobara pa bi ih se kao heretici ionako ve
prije odrekli. Loginije bi bilo da su onamo odlazili radi posla, jer je Bosna i
prije toga bila poznata po trgovini (Kulinov trgovaki ugovor s Dubrovnikom
iz godine 1189.), zanatstvu i drugim poslovima. Toma dri da su otili u Bosnu da bi normalno radili svoj posao i komunicirali hrvatskim (slavenskim)
jezikom, ali je taj jezik heretian i sazdan na Metodovu nauavanju, to je pak
za Tomu simbol krivovjerja. Za to doba Toma, primjerice, i za splitskog kneza
Viena Bribirskog, koji je imao sjedite u Zvonigradu na Zrmanji, kae da je
bio zatitnik heretika,61 i to samo zato to se tamonji vjernici mole Bogu na
hrvatskom jeziku. Na temelju izvora i samog Tome akademik Radoslav Katii
u svojoj Methodii doctrina uvjerljivo pokazuje da u Metodovu nauavanju nije
problem krivo nauavanje vjere, nego hrvatski jezik u liturgiji. Nakon smrti
biskupa koji je biskupovao u Bosni u doba bolinopoilske abjuracije, papinski legat
Ivan Casamaris pie papi Inocentu III. da je taj biskup prije kratkog vremena
umro i da on (Casamaris) preporuuje imenovanje jednog latinaa, a budui
60
Openito o bosanskim i humskim srednjovjekovnim kranima do danas je napisano mnogo bibliografskih jedinica. Iako ih koristim vie, istiem tri za koje drim da su najmjerodavnije u ovom radu, i to redoslijedom: Leon PETROVI, Krani Bosanske crkve, Sarajevo
- Mostar, 1999.; Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., i djelomino Sima IRKOVI, Bosanska crkva u bosanskoj
dravi, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I., Sarajevo, 1987., 191.-254.
61
T. ARHIAKON, Historia Salonitana, 102.
152

da je biskupija prostrana, neka se razdijeli u tri do etiri biskupije.62 Uz glomaznost biskupije, Casamaris, dakle, ima jo samo primjedbu na jezik biskupa.
Dvadesetak godina nakon toga (1223.) novi papinski legat za Ugarsku i
Bosnu, Akoncije, otkriva da je bosanski biskup upao u krivovjerje, naravno jer
liturgiju obavlja na slavenskom jeziku, pa e deset godina kasnije (1233.) biti
smijenjen biskup Slaven (Hrvat), a na bosansku biskupsku stolicu postavljen
stranac, ugarski dominikanac, latina Ivan iz Wildeshausena. Spomenuti Casamaris ne spominje krivovjerje nego jezik, a isti problem susreemo i kod dominikanskog priora Petra iz Bodroga u Ugarskoj. Piui kroniku svoje subrae,
kazuje, izmeu ostalog, da su njegova subraa poslana krivovjercima u Bosni
i Dalmaciji, koji se nazivaju Slavonskom crkvom, gdje je mnogo dua propalo
zbog krivovjerja. Budui da je kaloki nadbiskup (Ugrin), nastavlja kroniar,
poslanik Svete Stolice, protiv njih vodio vie kriarskih pohoda s malim uspjehom ili bez uspjeha, papa (Grgur IX.) povjerio je, u nekoliko pisama, posao
dominikancima, koji su obratili mnoge krivovjerce.63 Ni Petar iz Bodroga, dakle, ne navodi koje je to krivovjerje u Dalmaciji i Bosni, iz ega se moe zakljuiti da su ugarske crkvene i svjetovne vlasti organizirale vojne pohode na Bosnu
iz politikih ciljeva, ali se samo po sebi namee da je im slavensko bogosluje bilo
glavni dokaz postojanja krivovjerja. Dana 27. oujka 1248. papa pie kalokom
nadbiskupu da ne dira bosanskog biskupa i Bosnu prije negoli ispita banovu
pravovjernost.64 Da papa o tome nije imao i druge obavijesti i da sam nije trpio
nepravdu progonstva, ne bi zasigurno tako pisao kalokom nadbiskupu. tovie, i senjski biskup Filip dobiva doputenje od pape, lionskog sunja, da moe
koristiti glagoljicu i narodni (hrvatski) jezik u liturgiji.
Upravo u to doba u Bosnu stiu redovnici dominikanci i franjevci, uglavnom stranci, koji su, da bi mogli pastoralno djelovati, trebali nauiti jezik
toga kraja, to je pak bilo povezano s raznim potekoama. I papa Nikola IV.,
koji je dobro poznavao prilike u Dalmaciji, jer je neko doba bio provincijal
franjevake provincije Sclavonie (Hrvatske), imao je razumijevanja za hrvatski
jezik kad je 1291., 23. oujka, na traenje srpskog raskralja Stjepana Dragu62
Uz postojeu Bosansku biskupiju ta se Casamarisova preporuka kasnije donekle realizirala

u djelovanju Duvanjske, Makarske, Hrvatske i Dalmatinske biskupije.
63
Monumenta Ordinis Praedicatorum historica, I., Lovanii, 1896., 307.
64
Codex diplomaticus, IV., 341.-342.
153
Milko Brkovi
tina, tadanjeg mavanskog i bosanskoga bana, dao poslati dvojicu hrvatskih
franjevaca da ispitaju pravovjerje puka u njegovu banatu.65 Papa je dobro znao
da e spor najbolje rijeiti oni njegovi predstavnici koji govore jezikom naroda.
I samo traenje bosanskoga bana Stjepana II. Kotromania godine 1347. da
mu papa poalje u Bosnu franjevce koji e pouavati narod u katolikoj vjeri,
sadri samo po sebi potrebu znanja jezika bosanskoga puka. Stoga i jesu prvi
franjevci, stranci, u Bosni imali prevoditelje i sami uili hrvatski jezik na kojem
su narodu navijetali evanelje.
S druge strane, na teritoriju neko Crvene Hrvatske bilo je jo vie problema. Dubrovaka je metropolija, pod koju e potpasti i Bosanska biskupija,
teila proirenju svojih crkvenih granica. Ve se u buli pape Urbana III. iz
godine 1187. (28. oujka), kojom dubrovakom nadbiskupu Tribunu Micheliju
(1153.-1188.) potvruje prava njegove nadbiskupije,66 pojavljuje nejasan izriaj
regnum Seruilie, quod est Bosna. Naime, nije sauvana papinska bula kojom je
Dubrovaka biskupija podignuta u rang nadbiskupije. Prvi sauvani dokument
koji svjedoi o postojanju te nadbiskupije jest pismo pape Benedikta VIII. iz
godine 1022. (27. rujna), upueno dubrovakom nadbiskupu Vitalisu.67 U tom
se pismu kao teritorij Dubrovake nadbiskupije najprije navode imena pokrajina (Zahumlje, Srbija i Travunija), a tek onda nazivi biskupija (Kotorska, Barska
i Ulcinjska). U Zahumlju je tada postojala Stonska, u Travuniji Trebinjska a u
Srbiji Raka (Sv. Petra u Rasu) biskupija. Do te godine (1022.) Stonska i Trebinjska biskupija potpadaju pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije, pa je oito
da je Dubrovaka biskupija postala nadbiskupijom na tetu drugih. I u pismu
pape Kalista II. iz godine 1120. (28. rujna) te se pokrajine navode kao kraljevine,68 ime se htjela dati vea vanost Dubrovakoj nadbiskupiji. Slino je bilo i
u pismima Kalistovih nasljednika. Dakle, od prvog poznatog papinskog pisma
dubrovakim nadbiskupima, od godine 1022. do 1187., uvijek se Srpsko Kraljevstvo spominjalo, kao podruje Dubrovake nadbiskupije, bez dodatka quod
est Bosna. ak ni u dva sauvana papinska pisma, iz godine 1158. (4. srpnja) i
65
Codex diplomaticus, VII., 24.
66
Codex diplomaticus, II., 206.-208.
67
Daniel FARLATI, Illyricum sacrum, VI., Venetiis, 1800., 42. (D. FARLATI, Illyricum
sacrum).
68
154

1167. (29. prosinca), koja je nadbiskup Tribun osobno primio od pape, nema
toga dodatka. Njegovo umetanje 1187. godine upuuje na ciljeve Dubrovake
nadbiskupije.
Naime, smru bizantskog cara Emanuela Komnena godine 1180. (24. rujna), koji je nakratko vratio pod bizantsku vlast cijeli Balkan sve do rijeka Krke
i Vrbasa, poele su se, neovisno jedna od druge, naglo iriti Kulinova Bosna i
Raka Stjepana Nemanje. Oito je da izrazom quod est Bosna dubrovaki nadbiskup nikako nije mislio na dravnu zajednicu, jer su tada i Srbija (Raka) i
Bosna potpuno neovisne jedna o drugoj i granice njihovih biskupija ne prelaze
Drinu, a ni u drugim izvorima nema toga izraza, nego je nadbiskup imao politiki cilj svoje nadbiskupije. Jasno je da to nije bila jedna zajednika biskupija
jer izvori potvruju da su i Bosna i Srbija imale svaka svoju biskupiju, a opet je
oito da to nisu bile dvije biskupije, jer papin legat Ivan de Casamaris godine
1203., kako smo vidjeli, izriito navodi jednu biskupiju u Bosni i preporuuje
osnivanje jo tri do etiri biskupije na njezinu teritoriju. Pozadina svega toga
jest u neemu treem. Naime, negdje do poetka godine 1153. umro je barski
nadbiskup Ilija, a dubrovaki nadbiskup uspio je kod pape Anastazija IV. godine 1154. (12. srpnja) isposlovati da se u Baru ne izabere novi nadbiskup, nego
da se svi dukljanski biskupi podvrgnu dubrovakom nadbiskupu. Tu je odredbu
ponovio i papa Hadrijan IV. u razdoblju od 1154. do 1159. godine.69 Papinskim
su se odredbama opirali dukljanski biskupi na elu s barskim i ulcinjskim biskupima, koje dubrovaki nadbiskup Tribun izopuje i osobno odlazi u Rim,
gdje je kod pape Aleksandra III. uspio da ga godine 1167. priznaju metropolitom ispranjenih biskupija Stona, Skadra i Trebinja, svi biskupi bive Barske
nadbiskupije i kler s narodom. Taj diplomatski uspjeh dubrovakog nadbiskupa
nije trajao dugo jer godine 1178. papa Aleksandar III., zaslugom splitskog nadbiskupa Rajnerija, papinog legata za Dalmaciju, imenuje Zadranina Grgura,
kasnijeg popa Dukljanina, za barskog nadbiskupa, koji je pak u Rimu priznao
primat splitskog nadbiskupa nad Barskom nadbiskupijom. Tim inom i drugim
spletom okolnosti dubrovaki nadbiskup ostao je bez nekih biskupija. U meuvremenu, smru bizantskog cara Emanuela Komnena (1180.) ugarsko-hrvatski
kralj Bela III. oslobaa hrvatske zemlje do Neretve, a njegov saveznik Stjepan
Nemanja Zahumlje i Travuniju. Povodom toga splitski nadbiskup, na osnovi
69
ISTO, 113.-114.
155
Milko Brkovi
starih prava, pone svojatati Stonsku biskupiju, pa je dubrovakom nadbiskupu
praktino ostala samo trebinjska sufraganija i tako je doao u pitanje opstanak Dubrovake nadbiskupije. Meutim, dubrovaki se nadbiskup Tribun nije
predao, nego je zapoeo akciju za prikljuenje Bosanske biskupije u krilo svoje
nadbiskupije, koja je do tada potpadala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije.
Politike i crkvene okolnosti bile su na njegovoj strani jer je ban Kulin svim
silama nastojao biti to manje podloan jakoj ugarskoj vlasti, koja se u Splitu
jako uvrstila i vrila kontrolu gotovo na cijelom podruju nekadanjeg samostalnog kraljevstva hrvatskih narodnih vladara, koje je dobila unijom 1102.
godine. tovie, kroz proteklo su razdoblje na splitskoj nadbiskupskoj stolici
esto sjedili ugarski ljudi, pa se Kulin sve vie crkveno, a osobito gospodarski i
politiki, usmjeravao prema Dubrovniku. Videi u takvim okolnostima dobru
priliku za pridobivanje Bosanske biskupije, dubrovaki se nadbiskup Tribun
krajem 1186. ili poetkom 1187. najvjerojatnije osobno zaputio u Rim, gdje je
uspio preko prijatelja poistovjetiti Bosnu sa Srbijom, prema kojoj su pape ionako bili naklonjeni, da ne bi potpala pod jurisdikciju carigradskoga patrijarha.
Taj je diplomatski uspjeh zasigurno pozdravio i ban Kulin, pa se tako godine
1195. novi bosanski biskup naao na posveti u Dubrovniku, a ne u Splitu, kako
je bio obiaj jo od rimskih vremena.70
Za to se vrijeme sve vie u hrvatskim i okolnim krajevima spominje hereza
ili krivovjerje. Tim se izrazom oznauje nauavanje protivno kojoj kranskoj
istini vjere, ali esto se meu kranskim svijetom, na koji se jedino i moe
odnositi taj pojam, to znaenje pridavalo politikom i uope svakom protivniku. Da je bilo tako, najbolje svjedoi kasniji primjer brae Tvrtka i Vuka Kotromania iz drugog desetljea druge polovice XIV. stoljea. Naime, ban Tvrtko u
ispravi godine 1366. (29. travnja)71 javlja Mleanima da su se bosanska gospoda
ve prije odmetnula od Boga, sada i od njega, a dvije ga godine kasnije mlai
brat Vuk tui Rimu da titi i brani krivovjerce koji se s raznih strana svijeta
skupljaju u Bosni.72 Ako je meu braom bilo takvo neprijateljstvo, onda je
70
Dominik MANDI, Etnika povijest Bosne i Hercegovine, 2. izd., Toronto Zrich Roma
Chicago, 1982., 142.-150. (D. MANDI, Etnika povijest Bosne i Hercegovine).
71
ime LJUBI, Listine o odnoajih izmeu junoga slavenstva i Mletake Republike, IV., Zagreb, 1874., 84. (. LJUBI, Listine).
72
Augustin THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, II, Ro-
156

meu tuincima bilo jo vee. Od svih hrvatskih kranskih sredina taj e se
pojam politikog neprijateljstva, da li s razlogom ili bez njega, najvie rabiti za
kransku crkvu u Bosni i Humu upravo u doba vrhovne ugarske vlasti u tim
krajevima. Papa Inocent III. pie 11. listopada 1200. kralju Emeriku da je Bernard mnoge patarene protjerao iz Splita i Trogira u Bosnu, a da ih je tamo ban
Kulin primio i potivao vie nego svoje katolike, nazivajui ih pravim kranima.73 Bernard dolazi u Split na nadbiskupsku stolicu iste, 1200. godine, pa je
teko povjerovati da je tako brzo mogao otkriti i protjerati mnoge patarene Splita i k tomu Trogira. Bila je to vjerojatnije neka ugarska smicalica protjerivanja
nepodobnih iz Splita i Trogira, ali 21. studenoga 1202. isti papa ipak nalae
splitskom nadbiskupu Bernardu neka provjeri bosansko katolianstvo.74 Ivan
de Casamaris stie 1199. u Dalmaciju i Duklju radi sreivanja crkvenih pitanja, a usput sreuje neke poslove i u Dubrovniku.75 U Duklji nailazi na mnogo
vie protucrkvenih propisa meu klerom i narodom negoli u Bosni, ali, zaudo,
u Duklji nema hereze, a u Bosni je nalazi. Klju svega toga jest povezanost upana Vukana s ugarsko-hrvatskim najkranskijim kraljem Emerikom i njihovi meusobni planovi glede Bosne. Papa Honorije III. alje god. 1221. svoga
legata Akoncija u Dalmaciju i Hrvatsku, a zadaa mu je bila da se onemogue
gusari u napadima na kriare.76 Legat je pozivao cijelu Dalmaciju i Hrvatsku
u borbu protiv heretika i gusara, te skupio veliku pomorsku i kopnenu vojsku i
potukao Omiane.77 Pobjedom nad Omianima nestaje heretika u Dalmaciji i
Hrvatskoj, iz ega jasno proizlazi da su ovdje heretici poistovjeeni s gusarima,
kako Omiane nazivaju njihovi neprijatelji samo stoga to brane hrvatsku zemlju i more. Primjeri navodne hereze moglo bi se tako navoditi unedogled.
Protjerivanje tih navodnih heretika u Kulinovu Bosnu zato ba u Bosnu, a ne u Ugarsku ili Mletke? pada dakle na prijelaz XII. u XIII. stoljee.
Odmah treba naglasiti da ta kranska zajednica ivi i djeluje po uzoru na
mae, 1862., 91. (A. THEINER, Monumenta historica Hungariam).
73
74
Codex diplomaticus, III., 14.-15.
75
76
Codex diplomaticus, III., 191.-192.; D. FARLATI, Illyricum sacrum, III., 249.
77
T. ARHIAKON, Historia Salonitana, 95.-96.
157
Milko Brkovi
prvotne kranske zajednice, Pracrkve, to pak nikako ne moe biti heretino
ivljenje. Jo vie treba naglasiti injenicu da ti vjernici ive uz hrvatsku obalu,
na koju Mleani kontinuirano navaljuju, koju pak ni nova legalna ugarskohrvatska vlast nije praktino uklopila u svoj sustav, niti e je ikada, osim u
kraim razdobljima, potpuno uklopiti. tovie, kroz cijelo se razdoblje ugarsko-hrvatske unije tim krajevima pravno trguje izmeu Mleana i Ugarske.
Osim na splitsko-trogirskom i omikom teritoriju sljedbenici se te hrvatske
kranske zajednice spominju, u izvorima, i na zadarskom podruju, i to na
starohrvatskom benediktinskom posjedu Suhovare, gdje ive evaneoski, takoer po uzoru na prve krane.78 Oni u zadarskom podruju unutar benediktinske zajednice ostvaruju, kao uostalom i benediktinci, evaneoski ideal
siromatva i zajednitva. lanovi zajednice i itave obitelji mole jutarnje molitve (completorium) a umjesto drugih redovnikih asova (laudes, vespere i slino)
mole Oena, kojeg se pridravaju i ive u zemaljskom hodu. Zar to moe biti
hereza? Oni su kranskoj zajednici predavali marljivim radom steeni novac,
polja, njive i vinograde svoje, zatim alat, stoku i sva druga materijalna dobra
kojih se Boja stvorenja teko odriu. Nosili su obrambeno oruje, sudjelovali u
razliitim drutvenim poslovima, obavljali tekue poslove i slino, sve, dakle,
to je bilo u skladu s tadanjim normama ljudskog i kranskog ivljenja, po
kojima su ivjeli i ostali krani Trogira, Splita, Omia, Zadra i drugih mjesta
hrvatske obale, otoka i kopna. Meutim, to nije smetalo kriarima etvrte
kriarske vojne (1202.-1204.), koje su predvodili Mleani, takozvani vitezovi
katolianstva, da krajem 1202. godine u ime kranstva pale i rue kranski Zadar i okolicu, pljakaju, ubijaju i raseljavaju njegovo iskljuivo kransko
stanovnitvo, i to sve pod izlikom da su heretici. Jedna od posljedica tih zbivanja jest da dio preivjeloga hrvatskoga kranskoga stanovnitva trogirskog,
splitskog, omikog, zadarskog i suhovarskog podruja, a zasigurno i s drugih
primorskih krajeva, pod biljegom krivovjerja bjei i u Hum i Bosnu, jer se tamo
meu sunarodnjacima moe spasiti goli ivot i ivjeti Kristovo evanelje. Tako
e oni i njihovi potomci, obiljeeni biljegom krivovjerja, nositi to prokletstvo
sve do Turaka, a u nekim oblicima i do danas. Bilo to dokazivo ili pak nedovoljno argumentirano, ostaje injenica da se protok hrvatskih ljudi s biljegom
78
Franjo ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb, 1996., 176.-177. (F. ANJEK,
Kranstvo na hrvatskom prostoru).
158

krivovjerja odvija i ozbiljuje na relaciji od omikog, splitskog, trogirskog i osobito zadarskog podruja prema svom dubokom zaleu, podruju gdje takoer
prebiva hrvatski ovjek kranin, prema Humu i Bosni. Navedene injenice
pokazuju to se sve u krivovjerje trpalo. Rasprava o krivovjercima Anselma
Aleksandrijskog donosi dragocjene podatke o pojavi krivovjerja na hrvatskim
podrujima. Naime, dalmatinski, humski i bosanski trgovci susreu se s krivovjerjem u Carigradu. injenica jest da se za pojam krivovjerja na hrvatskim
prostorima najprije uje upravo u trgovakim sreditima, kao to su dalmatinski gradovi, s kojima Hum i Bosna trguju. Stoga nije udo to izvori krajem
XII. stoljea govore o krivovjerju i u Kulinovoj Bosni. Domovinu hrvatskih
dualista, i dalmatinskih i bosanskih, Anselmo naziva Slavonijom, a katoliki
hereziolozi i polemiari iz prve polovice XIII. st., kao na primjer nepoznati autor rasprave O katarskom krivovjerju u Lombardiji, zatim Salvo Burce, Moneta
iz Cremone i Rajner Sacconi, navodne krivovjerce u Hrvatskoj zovu Ecclesia
Slavoniae. Razumljivo je da Anselmo Aleksandrijski godine 1270., u vrijeme
kada pie svoju raspravu o krivovjercima, kad je od svih etnikih hrvatskih
podruja upravo Bosna najsigurniji kutak i utoite progonjenih zapadno-europskih krivovjeraca pred lomaom Rimske crkve i mone ugarske vlasti,
uz naziv Slavonija (Hrvatska) upotrebljava i naziv lokalne hrvatske banovine
- Bosna. Zapadni latinski izvori, dakle, navodnu katarsku crkvu Hrvatske u
poetku zovu Ecclesia Dalmatiae (1167.), zatim Ecclesia Slavoniae (1214.-1250.).
Anselmovi promicatelji i propovjednici tako nazvanog katarsko-dualistikog
uenja u zapadnoj Europi i u Hrvatskoj nisu teolozi, nego vojnici i trgovci,
odnosno francuski vojnici i hrvatski trgovci, koji nakon povratka u domovinu, osobito dalmatinski trgovci koje Anselmo izriito spominje unutar pojma
Slavoniae sive Bosnae, propovijedaju navodno krivovjerje i osnivaju crkve.79 Sva
bi se ta zbivanja mogla svesti pod jedan zajedniki nazivnik. Naime, to vie
jaa ugarska vlast na hrvatskom dijelu unije, to vie raste revnost za iskorjenjivanjem tobonje hereze u tim krajevima. Stoga nije samo Bosna kolijevka
navodnih heretika, nego i sve zemlje u susjedstvu. U tom je vremenu politikog
protivnika najlake bilo pokoriti ako ga proglasi heretikom. Tako je bilo i s
poetkom govora o krivovjerju u Bosni, kojemu je prethodilo politiko jaanje
ugarske vlasti na tom teritoriju te istovremeno uporna i podmukla tenja Mle79
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, 51.-55.
159
Milko Brkovi
ana da dalmatinske gradove i cijelu hrvatsku obalu Jadranskog mora pridobiju
za sebe od ugarsko-hrvatskoga kralja.
Naime, nakon ubojstva splitskog nadbiskupa Rajnerija godine 1180. te u
vrijeme njegova nasljednika Petra (Maara), negdje oko godine 1184., ban Kulin uspijeva da Bosanska biskupija, kako je reeno, bude izdvojena iz Splitske
nadbiskupije i podvrgnuta Dubrovakoj. To je bio povod da Kulinov suveren,
kralj Emerik, zatrai od njega slanje u Rim predstavnika bosanskih krana da
bi papa provjerio jesu li Kulinovi podanici krivovjerci. Upravo se u to vrijeme
sve ee spominje krivovjerje u Sclavoniji (talijanski izvori) i Dalmaciji (francuski izvori), kamo u oba sluaja pripada i Bosna. Godine 1199. dukljanski kralj
Vukan, kako je reeno, javlja papi Inocentu III. da su se izaslanici bosanskih
krana u Bosnu vratili s krivotvorenim pismom u kojem je papa toboe odobrio i potvrdio njihovo vjerovanje i kranski ivot. tovie, Vukan optuuje i
Kulina da je i sam pristao uz krivovjerje zajedno sa svojom enom i sestrom,
udovicom pokojnog humskoga kneza Miroslava, i roacima, te da je vie od
deset tisua katolika prelo na krivovjerje. Neto poslije Vukanova pisma u Rim
je stigla i tuba novog splitskog nadbiskupa Bernarda koji javlja papi o irenju
patarenstva u Bosni i o poduzetim mjerama na njegovu suzbijanju u Dalmaciji. Na to papa pismom 11. listopada 1200. poziva ugarsko-hrvatskoga kralja
Emerika da Kulina bana pozove da sve krivovjerce iz Bosne protjera a njihova
dobra oduzme, a ako to ne uini, da ga kralj kao vrhovni gospodar Bosne skine
s banske stolice i protjera iz Bosne. Potom godine 1203. slijedi bolinopoilska
abjuracija, iz koje se doznaje da su sve optube bile politika podvala Kulinu,
a pozadina svega bila je da se Crkva Hrvata podvrgne ugarskoj crkvenoj i politikoj vlasti, kako to iste godine 1203. svjedoi zakletva bosanskih poslanika
na kraljevskom otoku epelu kod Budima. Takve okolnosti sjedinjavaju i papu
i najkranskijeg vladara. Papa Grgur IX. pie godine 1234. svim biskupima
Istre, Dalmacije, Bosne, Hrvatske, Srbije i drugih krajeva Slavonije da su njihove biskupije zavijene u crno i da ame pod jarmom mnotva heretika.80 Isti
papa u listopadu 1234. trai od hercega Kolomana da istrijebi heretike Slavonije (Hrvatske).81 Koloman se prihvaa misije progona heretika po slavenskim
80
81
ISTO, 415.-416.
160

zemljama, pa onima koji se jave u kriarsku vojnu, daje povlastice.82 Ugarskoj
je vlasti odgovaralo unitenje navodnih heretika u Bosni zbog krajnjeg cilja
- to jaeg podvrgavanja tih krajeva pod ugarsku vlast. Takvim se metodama
slui sve do svrgavanja domaega biskupa i dovoenja ugarskog ovjeka na
biskupsku stolicu u Bosni. Tako je samo dio plana bio ostvaren, a krajnji je cilj
bio podvrgavanje Bosanske biskupije ugarskoj vlasti. Stoga je trebalo tu biskupiju izdvojiti iz jurisdikcije dubrovakog nadbiskupa. Budui da to nije bio lak
posao, potrebno je bilo ne samo bosanskoga biskupa proglasiti heretikom nego
i njegova nadreenog, dubrovakog nadbiskupa, da bi se postigao krajnji cilj.83
im je, dakle, Kaloa osjetila da je politiki podvrgla Bosnu, prestaje govor
o hereticima u Bosni, nema vie vojaenja kriara, a dubrovaki nadbiskup
uzaludno brani svoja metropolitanska prava. Poslije dulje stanke, tek godine
1280. ponovno se govori o hereticima u Mavi, Poegi, Vukovaru i drugim
podrujima oko Bosne.84 Papa Bonifacije VIII. pokuava 1303. nagovoriti kalokog nadbiskupa da progoni heretike u primorju.85 Nakon toga papa Ivan
XXII. godine 1327. pie kralju Robertu da je mnotvo heretika dolo u Bosnu
iz raznih krajeva.86 I tako redom. Fama hereze lebdi nad Bosnom i traje sve
do njezine propasti godine 1463., ali ne moe se razabrati je li doista postojalo kakvo uenje protivno katolikim vjerskim dogmama. S druge strane, ako
se analizira svaki pojedini sluaj, stjee se dojam da su to gotovo uvijek bili
protivnici vlasti, jer se nigdje jasno ne navodi to oni krivo nauavaju i o emu
heretino vjeruju.
Nema podataka o svrgnutom bosanskom biskupu, ali ve 1234. godine
papa Grgur IX. ovlastio je svoga legata Jakova da moe posvetiti i do etiri
biskupa za Bosnu. Te je godine legat posvetio za bosanskoga biskupa Ivana
Teutonica iz Wildeshausena, provincijala ugarskih dominikanaca, kojem je u
drugoj polovici te iste (1234.) godine upravljeno pismo u kojem se trai da u
svojoj biskupiji i okolnim mjestima trijebi heretike i podjeljuje povlastice svima
82
ISTO, 417.-419.
83
84
Codex diplomaticus, VI., 357.-358., 378.-379.
85
Codex diplomaticus, VIII., 47.-48.
86
Codex diplomaticus, IX., 354.-355.
161
Milko Brkovi
koji mu budu u tome pomagali. Svi, dakle, bosanski biskupi do Teutonica imaju narodna hrvatska imena pa je vrlo vjerojatno da su svi bili i glagoljai. Ve
idue godine (1235.) doznajemo iz drugog pisma pape Grgura IX. da se biskup Ivan zahvalio na biskupskoj stolici, jer da mu je ratovanje dosadilo. Glavni
je razlog njegove ostavke, meutim, neuspjeh njegove diplomatske slube na
dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II., koja ga je ograniavala u vrenju
biskupske slube. Naime, taj je biskup bio za irenje evanelja u Bosni rijeju a
ne maem. Nije poznato kad je tono podnio ostavku, ali znano je da je njegova
ostavka prihvaena prije kraja svibnja 1237. i da se njegov nasljednik Ponsa prvi
put spominje u travnju 1238. Ujedno je tada Bosanska biskupija podvrgnuta
izravno Svetoj Stolici. Nakon toga bulom Inocenta IV. iz godine 1247. (26.
VIII.) Bosanska je biskupija odvojena ispod jurisdikcije Dubrovake nadbiskupije i
podvrgnuta Kaloi, uz teke optube Ivanova nasljednika, biskupa Ponse, kralja
Bele i osobito kalokog nadbiskupa da su i Ivan i dubrovaki nadbiskup pali u
herezu.87 Kasnijim dogaanjima pokazat e se da su te objede vodile jednom
jedinom cilju - otrgnuu Bosanske biskupije od Dubrovake nadbiskupije i
njezinu podvrgnuu Kaloi. Tek nakon ostvarenja toga cilja bosanski biskupi
zanemaruju vjerski ivot bosanskih krana. Ti su biskupi, osim iznimki, bili
ugarski dvorski slubenici. Sudbonosnom i iznuenom papinom odlukom iz
1233. i 1247. uinjena je strahovita teta Bosanskoj crkvi. Ona e ostati obezglavljena, to jest bez vodeih pastira, a vjernici e strahovito trpjeti i hoditi
stranputicama.
Naime, do godine 1232. objede i sumnjienja odnosili su se openito na
navodne bosanske heretike, a tada padaju teke optube na raun bosanskoga
biskupa, sufragana dubrovakog nadbiskupa, koji ga je toboe u tom svojstvu
i posvetio. Stoga papa Grgur IX., 5. lipnja 1232.88 alje kalokog nadbiskupa, zagrebakog biskupa i prepota Sv. Lovre iz Kaloe da potanko ispitaju
optubu protiv bosanskoga biskupa pa ako to pronau to nije u skladu s pravom vjerom, da vjerodostojno zabiljee i ovjere svojim peatima, da bi papa na
temelju njihova izvjea mogao odrediti pravdu u Gospodinu. U navedenom
pismu papa pie da se ne moe utke prijei preko tekih izgreda i mana naeg
87
Leon PETROVI, Krani Bosanske crkve, Sarajevo Mostar, 1999., 87., prema bilj. 334.341., prvo izd. Sarajevo, 1953. (L. PETROVI, Krani Bosanske crkve).
88
162

brata bosanskog biskupa, jer emo inae za njegove grijehe i mi odgovarati.
On je, kako smo nedavno uli (po izvjeu iz Ugarske), neuk i javno brani
heretike, a doao je simonijom na biskupsku stolicu preko nekog oitog heretika i umjesto da prednjai dobrim djelima, on ne vri svoju crkvenu slubu.
Toliko se zapustio da vie ne zna ni krtavati, te nije udo to je svoga roenog
brata, javnog heretika, opravdavao i titio, umjesto da ga privede pravovjerju.
Stoga treba otii i ispitati takve prijestupe pred Bogom i ljudima, da li ih je
uistinu reeni biskup poinio, opetuje papa. Takva je izvjea papa primao od
vrhovnika ugarske crkvene i svjetovne vlasti. Jesu li trojica imenovanih uope
stigli do Bosne, i ako su stigli, to su uinili, nije poznato, ali godine 1233. taj
papa nalae svom legatu, kardinalu Jakovu, da svrgne bosanskoga biskupa89
i, budui da je Bosanska biskupija jako prostrana, kako je uo, da u istoj crkvi
ili u drugim mjestima iste biskupije, prema potrebi posveti dvojicu, trojicu ili
etvoricu biskupa, koji su osposobljeni za tu slubu, ali da ne dira u metropolitanska prava.90 Pozivu papina legata spremno se odazvao ban Ninoslav te papa
pismom iz iste, 1233. godine (10. listopada)91 trai od kralja Andrije II. da uva
stare obiaje u Bosni i da ne ograniava prava bana Ninoslava, jer se nedavno
obratio na pravu vjeru. Istom prilikom papa nareuje da se pusti talac, sin Ninoslavljeva roaka Urbana-Prijezde, kojeg su dominikanci zatoili da im se ne
bi iznevjerio njegov otac, i vrati svome ocu. Time je papin legat Jakov uspjeno
obavio svoju misiju u Bosni, u kojoj nije naiao na otpor tobonjih heretika.
Prema dobivenoj ovlasti posvetio je krajem 1233. ili poetkom 1234. godine
spomenutog prvog stranca za bosanskoga biskupa Nijemca Ivana iz Wildeshausena. Uz to, papa Grgur IX. imenuje 1234. (13. veljae)92 priora kartuzijanskog samostana Sv. Bartola u Trisultu uvarom novostvorenih crkvenih
prilika u Bosni i preporuuje ga biskupima, opatima i puku Kranjske, Istre,
Dalmacije, Bosne, Hrvatske, Srbije i svih krajeva Slavonije da mu pomau, jer
je uo da je Bosna i okolne provincije puna nepotenih, pusta i zaputena, u
crno zavijena i klonula, te puna trnja i korova. Istovremeno stiu vijesti da su
se heretici pojavili i u Slavoniji te papa u svom pismu godine 1234. (14. listopa89
ISTO, 379.-380.
90
L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 100.
91
92
ISTO, 397.
163
Milko Brkovi
da)93 trai od hercega Kolomana da se naorua protiv slavonskih heretika, ne
navodei to su ti heretici uinili. Ponovno u pismu iz iste godine (17. listopada)
nagovara Kolomana da ne posustaje progoniti heretike po Slavoniji i Bosni.94
U izvorima nije zabiljeeno je li doista povedena kriarska vojna na Bosnu, niti
je spomenuto zbog ega je kralj Andrija Bosnu prepustio sinu Kolomanu, to i
sam papa potvruje.95
Iz pisma pape Grgura IX. godine 1238. (26. travnja)96 doznajemo da se
Koloman hvalio da je svu herezu u Bosni unitio i da je uloio mnogo truda
dok je heretike priveo katolikom pravovjerju, te da je pisao papi kako je obratio ne samo Bosnu nego i Hum. Koliko je u tome bilo istine, nije znano, ali
je u svakom sluaju, kako e se kasnije vidjeti, to hvalisanje imalo za cilj pripraviti teren za prikljuenje Bosanske biskupije Kaloi. U prilog tome govori i
zamolba biskupa Ivana papi da primi njegovu ostavku na bosansku biskupsku
stolicu,97 jer mu je dodijalo ratovanje. Zapravo, Ivan se nije slagao s metodama
i sredstvima koja su primjenjivana za upokoravanje Bosne.98 Ivanovu ostavku
papa nije htio odmah prihvatiti, ali kad je vidio da je Ivan u pravu, uinio je to i
ve za Ivanova ivota djeluje biskup Ponsa, koji je po papinoj odluci bio izravno
podreen Svetoj Stolici, to je takoer pokazatelj mutnog ugarskog nauma; tog
je pak biskupa, po papinu nalogu, posvetio kumanski biskup 26. travnja 1238.99
Takoer te 1238. godine, neto kasnije (22. prosinca), papa preporuuje biskupa Ponsu ostrogonskom nadbiskupu i njegovim sufraganima da mu prue materijalnu pomo, jer da je pritisnut velikim siromatvom,100 to pokazuje da ga
ni vlastita kranska zajednica nije priznavala. U istom pismu papa istie da se
kumanski biskup treba pobrinuti za imenovanje prepota i kaptola budue stolne
crkve u Bosni, te da treba urediti pitanja desetina, prvijenaca i svega drugoga
93
ISTO, 415.
94
ISTO, 416.-418.
95
ISTO, 443.
96
97
98
L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 102., prema bilj. 57.
99
100
ISTO, 64.
164

to je potrebno za izdravanje crkvenih slubenika. Nadalje, iste 1238. (22.
prosinca) nareuje dominikancima u Peuhu da biskupu Ponsi predaju novac
to ga je ban Ninoslav darovao za gradnju stolne crkve i da biskupu pomau
pri obraanju krivovjeraca. Takoer je naredio opatu Varadina da preda prikupljeni novac, pohranjen kod dominikanaca, a varadinskim benediktincima da i
oni biskupu Ponsi predaju sve prikupljene darove.101 Iste se godine papa obraa
i hercegu Kolomanu da ne popusti u revnosti progona heretika iz Bosne102 te
u istom stilu pie i novom biskupu, kojega ujedno imenuje svojim legatom u
Bosanskoj biskupiji, nagovarajui ga da i sam trai pomo kod ugarske crkve.103
Negdje u to vrijeme Koloman daruje Ponsi neke posjede koje i papa potvruje
7. prosinca 1239.104, a tu je darovnicu kasnije, 1244. (10. srpnja), potvrdio i
Kolomanov brat Bela IV.105 Prema vijesti pristigloj iz Rima 22. prosinca 1238.,
po kojoj je Ninoslav ponovno pao u herezu,106 moe se naslutiti da je ipak neka
vojna bila povedena na Ninoslava, ali da je ban odbio napadae te je zbog toga
optuen da je otpadnik.
Upada u oi potvrdnica kralja Bele IV. koja se odnosi na Kolomanove darovnice, godine 1244. (20. srpnja), u kojoj se navode zemlje i posjedi u Slavoniji, Bosni, Usori i Soli, to su darovani Bosanskoj biskupiji.107 O toj Belinoj
ispravi i posjedima koje ona navodi napisano je niz bibliografskih jedinica. Uz
mnogo podataka, naziva i toponima, isprava je zanimljiva i po svojoj diplomatiko-povijesnoj sloenosti. Tako je, izmeu ostalog, u njezinoj intitulaciji
umjesto pojma Bosna sadran pojam Rame, a u naraciji, dispoziciji i ostalim
diplomatikim formulama konteksti kao to su quod nos attendentes in Bozna
hereticorum , in subsidium ecclesie Boznensis cum omnibus pertinentibus suis ,
episcopo Boznensi et ecclesie Boznensi i slino. Prema toj ispravi granice su Bosanske biskupije bile na istoku Drina, na jugu srednji tok Neretve i na sjeveru
101
ISTO, 65.-67.
102
ISTO, 65., 93.-94.
103
ISTO, 67.-68.
104
ISTO, 94.
105
ISTO, 236.-240.
106
ISTO, 65.
107
ISTO, 236.-240.
165
Milko Brkovi
Sava, otprilike od ua Ukrine do ua Drine uz dodatak oko akova i Blizne
s onu stranu rijeke. Granica prema zapadu nije tono odreena, ali u svakom
sluaju bosanskom je biskupu pripadala upa Uskoplje na gornjem Vrbasu te
Luka i Pliva. U to doba, kao i kasnije godine 1334. i 1501.108 Zagrebakoj
biskupiji pripadaju upe Gla izmeu Vrbasa i Ukrine, Zemunik kod dananje
Banje Luke i Vrbanja. U Slavoniji se posjedi bosanskog biskupa proteu negdje
od izvora Bia pa niz Savu do mjesta Vrbice, a zatim sa Save na granice gradskog posjeda u Cerni, sve u svemu preko etrdeset kilometara zrane crte od
istoka prema zapadu. Na zapadu dopiru do posjeda Nevne, kasnije Levanjske
varoi, zatim granica obilazi u velikom luku oko akova i skree prema istoku
do naselja Hrvati kod Mikanovaca, te potoka Kladovca i dalje do blizu Cerne.
U Usori Bela IV. potvruje bosanskom biskupu one posjede koje mu je potvrdio ban Ninoslav. Oni se proteu od ua rijeke Tolise u Savu uzvodno Tolisom
do njezina izvora, brdom do izvora Modrie, njome nizvodno do utoka u rijeku
Bosnu, zatim Bosnom do njezina utoka u Savu i konano Savom do ua Tolise
u nju. Po tom Belinom popisu u prvotnoj Bosni posjedi su bosanskog biskupa
Brdo, Bulino, Kneevo polje i Vrutci u upi Vrhbosni, gdje je bila i novoizgraena katedrala, zatim Bulino u upi Neretvi, Rotilj kod dananjeg Kiseljaka u
upi Lepenica, Ljubinci u upi Vidoa, Mel kod crkve Sv. Kuzme i Damjana,
posjed u upi Lava kod tri crkve, posjed u upi Uskoplje kod crkve blaenog
Ivana, Bilino polje u upi Brod i Praa, nazvana Biskupinom, u upaniji (comitatus) Bora. Isprava navodi cjelokupni popis posjeda Bosanske biskupije, ali ne
navodi i sadraje svih crkava. Crkve se spominju samo usput, ako se nalaze na
kojem biskupskom posjedu. To i druga ugarska nastojanja upuuju na cilj privole Svete Stolice - na podlaganje Bosanske biskupije Kaloi, a time i ugarskoj
vlasti. Potvrdu za tu tajnu namjeru ugarskih crkvenih i politikih vlasti nalazimo i u pismu pape Inocenta IV. opatu Sv. Martina u Panohalmi i rizniaru vesprimske i urske crkve iz godine 1246. (20. srpnja).109 Postoji i pismo slinog
sadraja pape Urbana IV. od 19. srpnja 1246., koje neki dre falsikatom, iz
kojeg se, izmeu ostalog, doznaje da je novopostavljeni bosanski biskup Ponsa
javljao papi o herezi u Bosni, da je, naime, dubrovaki nadbiskup neko davno
108
Franj RAKI, Popis upa zagrebake biskupije 1334. i 1501., Starine JAZU, IV., 201.229.
109
166

postavio u Bosni heretika za biskupa zbog ega je papin legat Jakov izuzeo tu
biskupiju ispod Dubrovake nadbiskupije i podvrgao je Kalokoj nadbiskupiji,
zatim da je Benedikt, prethodnik sadanjeg kalokog nadbiskupa, a zatim i
sadanji kaloki nadbiskup gradio na mnogim mjestima tvrave za vojsku, to
je sve skupa kotalo mnogo novca, radi progona navodnih heretika, te da je
kralj Bela traio da se Bosanska crkva podloi kalokoj. Pokreta svega bio je u
prvom redu kaloki nadbiskup, a to nam potvruje i podatak da je istovremeno
javljao u Rim kako se sprema kriarska vojna na heretike u Bosni. Papa mu je
povjerovao i poslao mu 1246. (3. kolovoza) kriarski znak, postavivi ga ujedno
svojim legatom u Bosni uz ovlasti da sve to s vojskom u Bosni opljaka, moe
podijeliti kriarima i potomcima poginulih.110 Iz pisma istoga pape od 30. sijenja 1247. doznajemo kako je kralj Bela zavaravao papu.111 Obeavao mu je,
naime, da e svom estinom navaliti na tobonje heretike u Bosni i unititi ih,
a istovremeno je od pape traio da Bosansku crkvu podvrgne Kaloi. Namjere
ugarskih crkvenih i svjetovnih vlasti u Bosni, kao neko u Slavoniji, jo se jasnije oituju u pismu pape Inocenta IV. iz iste godine 1247. (26. kolovoza).112
Pismo je upravljeno urskom biskupu Adolfu, opatu cistercita de Egres i prioru
dominikanaca u Ugarskoj. Papa se u njemu najprije poziva na molbu kalokog
nadbiskupa Benedikta i na bosanskog biskupa Ponsu koji su ga izvijestili da je
Bosanska crkva i biskupija, koja je podlona Svetoj Stolici, potpuno zastranila
u herezu i da nita nije pomoglo to je kaloki nadbiskup i njegov prethodnik
osvojio velik dio Bosne, gdje je proliveno mnogo krvi i izginulo mnogo ljudi,
te da je Kaloka crkva, koja ima vremenitu vlast u toj zemlji, imala velike materijalne trokove i da je iz te zemlje odvedeno mnogo tisua heretika. Stoga
navedeni kaloki nadbiskup Benedikt i bosanski biskup Ponsa, zajedno s kraljem Belom, mole papu da Bosansku crkvu podredi Kalokoj nadbiskupiji jer,
navodno, nema nikakve nade da se ona zemlja svojevoljno vrati u krilo prave
vjere, a papa spomenutoj trojici nareuje da ispitaju stanje te ako pronau da
je onako kako je izvjeeno, neka Bosansku crkvu sa svim njezinim pravima
u ime pape i neopozivo podvrgnu Kalokoj nadbiskupiji.113 Time je bila zape110
ISTO, 298.-299.
111
ISTO, 310.-311.
112
ISTO, 322.-323.
113
ISTO.
167
Milko Brkovi
aena sudbina katolike crkvene organizacije u Bosni i postignut konani cilj
ugarske crkveno-politike vlasti. Meutim, kako e se kasnije vidjeti, ugarska
e se crkvena politika prema Bosni potpuno razvodniti i izgubiti osnovni smisao, kraljevska e vlast uvijek nailaziti na otpor, a Bosnu nikad nee potpuno
pokoriti ugarska vojna sila. Poetak se toga ubrzo pokazao, kad su oni isti
ugarski crkveno-politiki voe, koji su onako teko ocrnili bosanskog biskupa
i dubrovakog nadbiskupa pred papom, sada ve trei put organizirali hajku na
bosanskoga bana Ninoslava, tuei ga da je ponovno pao u herezu. Uvidjevi,
ali kasno, politike namjere ugarske vlasti, papa Inocent IV. godine 1248. (27.
oujka) strogo je zabranio da se ita poduzima protiv bana, jer za nj postoje
vjerodostojna pismena svjedoanstva da je pravi katolik i da ne odstupa od
prave katolike vjere.114 Ugarska su izvjea o pravovjernosti bosanskih banova
postala papi sumnjiva pa ih stoga vie nije traio od ugarskih ljudi, nego od
senjskog biskupa Filipa i provincijala dalmatinskih franjevaca.115 Ni dubrovaki nadbiskup ni Dubrovaka Republika nisu cijelo vrijeme stajali skrtenih
ruku. Energina diplomatska akcija poduzeta je odmah nakon papine odluke
iz godine 1247., a voena je dulje u Perugi. Kulminirala je izmeu godina
1250. i 1252.,116 ali, budui da spisi nisu sauvani, nije poznato kako je parnica
svrila.
Nakon podvrgavanja Bosanske crkve Kalokoj nadbiskupiji, ali i prije, od
1233./34., pa nadalje, nijedan bosanski biskup nije boravio u Bosni. Stoga je od
toga vremena izlino govoriti o rezidenciji bosanskih biskupa u Brdu, Vrhbosni ili drugdje u Bosni. tovie, od toga vremena malo je koji bosanski biskup
uope stupio nogom u Bosnu. Najvie su boravili na ugarskom kraljevskom
dvoru, a kurija im je bila u akovu, gdje je sredinom 1252. godine listonoa trebinjskog biskupa Salvija pred kuom bosanskog biskupa predao papin
poziv za crkveni sud u navedenoj Perugi.117 Podvrgavanjem Bosanske crkve
ugarskom nadbiskupu godine 1247., a time i Bosne pod jau vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, te smru bana Ninoslava 1250. godine, u izvorima se osjetno
114
ISTO, 341.-342.
115
ISTO, 342.
116
ISTO, 420., 460.-461., 481.-483., 493.-494., 496.-497.
117
168

manje govori o bosanskim hereticima i njihovoj opasnosti za istou katolike
vjere. Tonije reeno, tek se tu i tamo uje pokoji glas o hereticima, i to samo
onda kad Bosnu treba malo pritisnuti iz bilo kojih razloga. Tako u vrijeme
kralja Ladislava IV. (1272.-1290.), kad je u Ugarskoj zavladalo bezvlae i nered
meu svim staleima, na zahtjev Svete Stolice od 22. rujna 1278. kraljeva mati
Elizabeta obeava da e progoniti heretike u svojim zemljama (Mavi, Bosni,
Poegi i Vukovaru).118 Nekoliko godina kasnije (1280.) kralj Ladislav izdaje
odredbu protiv heretika bilo koje sekte i bilo kojega kraja, osobito Bosne.119
Potom slijedi pismo pape Nikole IV. bosanskom banu Stjepanu Kotromanu,
godine 1290. (23. srpnja),120 u kojem napominje neasno i pogibeljno ponaanje ugarskoga kralja. Na traenje kasnijeg srpskog vladara Stjepana Dragutina,
pod ijom je vlau bio i dio Bosne, papa alje dva franjevca hrvatske provincije
da u njegovoj zemlji vre slubu inkvizitora.121 O emu se tono radilo i to su
dvojica franjevaca korisno uinili, nije zabiljeeno ili nije sauvano u suvremenim izvorima. Krajem XIII. stoljea Humom i Bosnom vladaju moni hrvatski
knezovi Bribirski, na elu s vrlo monim rodoelnikom Pavlom ubiem. Nije
poznato je li se on sukobljavao s navodnim bosanskim i humskim hereticima;
zna se samo da su mu heretici indeles ubili brata Mladena II., bosanskoga
bana.122 Zasigurno ga nisu ubili iz vjerskih razloga nego iz politikih. To je stanje potrajalo i u vrijeme banovanja Bosnom Pavlova sina, Mladena II. (1312.1322.). Ni pismo pape Bonifacija VIII. iz godine 1303. (30. svibnja),123 u kojem
nagovara kalokog nadbiskupa da silom istjera heretike iz Bosne i Huma, nije
nailo ni na kakav odjek. Isto je tako izlian bio uinak preporuke pape Ivana
XII. banu Mladenu ubiu godine 1319. (18. srpnja),124 u kojoj trai od toga
bosanskoga bana da uniti heretike. Slino je bilo i s papinim pismima Karlu
Robertu, banu Stjepanu II. Kotromaniu i banici Elizabeti, datiranim 5. lipnja
118
Codex diplomaticus, VI., 357.-358.
119
ISTO, 378.-379.
120
Codex diplomaticus, VII., 1.-2.
121
ISTO, 24.
122
Vjekoslav KLAI, Povijest Hrvata, II., Zagreb, 1900., 14. (V. KLAI, Povijest Hrvata).
123
Codex diplomaticus, VIII., 47.-48.
124
ISTO, 535.-536.
169
Milko Brkovi
1325.125 Upravo za to vrijeme (1321.-1335.) nastaju i domai suvremeni izvori koji neto pouzdanije govore o ustrojstvu i dogmatskom uenju bosanskih
krana.126 Iz njihova se sadraja doznaje da od bana Kulina meu bosanskim
kranima postoji gotovo nepromjenljiva predaja i vjerovanje kranske Crkve
rimskog obreda. U njima se prvi put spominje veliki djed Radoslav, veliki
gost Radosav, starci Radomir, ungor i Vlko, te sva crkva i Bosna. Sjedite
ili hia tih krana jest u Moitri, gdje je ban Stjepan II. Kotromani izdao
ispravu kljukom knezu Vukoslavu, sinu Hrvatinovu (oko 1326. godine). Oni
ive, prema navedenim dokumentima, u miru, ni od koga progonjeni, u sreditu bosanske zemlje, daleko od napada ugarskih kriara, bilo kakvih inkvizitora i burnih dogaaja i prije 1233.-1247. godine. Gotovo puno stoljee u
Humu i Bosni nije nita kranskog uinjeno za bosanske i humske krane,
pa je razumljivo jadikovanje pape Ivana XXII. godine 1325. i 1327. o tunim
prilikama u Bosanskoj crkvi.127 Na takve vijesti papa je poslao preko Ugarske
u Hrvatsku i Bosnu inkvizitora, fra Fabijana, koji zbog nereda u Ugarskoj i
meusobnih svaa u Hrvatskoj meu najmonijim velmokim obiteljima ubiima i Nelipiima te nemoi bosanskog bana Stjepana II. nita odreeno nije
uspio uiniti.128 Istovremeno bijae izbio i spor izmeu dominikanaca i franjevaca oko inkvizitorskih prava na Bosnu, koji je papinski sud presudio u korist
franjevaca. Ni papin poziv od 22. svibnja 1337. hrvatskim velmoama,129 i to
Budislavu, Grguru i Pavlu Krbavskim, Jurju i Pavlu ubiima, Pavlu Ostrovikom, Konstantinu Kljukom, te senjskim i modrukim knezovima Dujmu i
Bartolu, ne donese nikakve koristi. Kralj Karlo Robert umjesto da pomogne
kranima u Bosni, u akovu nezakonito postavi jednog laika za bosansko125
Codex diplomaticus, IX., 241.-244.
126
Dokumenti su se nalazili u Krmendskom arhivu, bombardiranom u Drugom svjetskom

ratu, a objavio ih je s krivom datacijom Ljudevit THALLOCZY, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens, Leipzig, 1914., 7.-16.; u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XVIII.,
(1906.), 403.-408.; te u Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegovina, Bd.
XI., 239.-244. Tono ih datira Ferdo II, Iz arkiva u Krmendu, Vjesnik Kr. hrvatskodalmatinsko-slavonskog zemaljskog arkiva, VII., Zagreb, 1905., 209.-228.
127
Codex diplomaticus, IX., 241.-244., 354.-355.
128
ISTO, 241., 243.
129
Codex diplomaticus, X., 326.-327.
170

ga biskupa (1334.-1338.),130 koji uniti crkvena dobra i pridonese poputanju
crkvene stege. Slino je bilo i u vrijeme ostalih ugarsko-hrvatskih kraljeva. U
takvu ozraju ni vjerske prilike u Bosni i Humu nisu mogle biti povoljne.
Tek godine 1339. vjerske prilike u Bosni kreu nabolje, kada umjesto ugarskih kriara u Bosnu dolaze franjevci, istinski propovjednici Kristova evanelja, koji bez ognja, maa, prisile i torture, samo s Evaneljem i kriem u ruci
osvajaju srca i due. Te je godine papa Benedikt XII. poslao generala franjevakog reda Geralda Odonisa, mua uena i dalekovidna, da poradi na sreivanju crkvenih i vjerskih pitanja u Bosni. Gerald je najprije poao u Ugarsku
kralju Karlu Robertu, a odatle u Bosnu banu Stjepanu II. Kotromaniu. Ban
Stjepan obeao je podrati papinu zamisao ako mu pomogne ugarsko-hrvatski
kralj i papa, jer se u protivnom bojao da bi navodne bosanske i humske heretike potpomogli susjedni raskolnici,131 mislei pri tome na dravu srpskog cara
Duana. Ve idue godine (1340.), na temelju izvjea fra Geralda o vjerskom
stanju u Bosni, pie papa Benedikt II. kralju Karlu Robertu, banu Stjepanu
Kotromaniu i fra Geraldu. Kralju pie da pomogne bosanskom banu oko
iskorjenjivanja davno ukorijenjena krivovjerja, u izgradnji poruenih crkava i
obnovi vjerskog ivota, a banu da se sve obnovi i povrati na prvotno stanje.132
Nije poznato koliko je dugo fra Gerald ostao u Bosni; ostao je jamano due
jer je tamo s braom franjevcima osnovao mnoge misijske postaje i ustanovio
vikariju na elu s fra Peregrinom Saksoncem.133 Nakon Geraldova povratka u
Italiju izbila je prepirka izmeu bosanskog biskupa Lovre i franjevaca. Naime,
papa Klemet VI. odredio je godine 1344. (13. lipnja) da fra Peregrin i benediktinac Dominik, iz samostana Sv. Kuzme i Damjana u Zadru, prikupljaju
milostinju za gradnju crkava i nabavu crkvenog posua i ruha.134 Franjevci su
tu milostinju stvarno upotrebljavali u te svrhe, a biskup je Lovre tumaio da
sve prikupljeno pripada njemu na ime raznih desetina. Nije poznato kako je
130
ISTO, 250.-251.
131
ISTO, 526.-527.
132
ISTO, 525., 527.
133
Luka WADDING, Annales Minorum, Firenza, 1932., tom. VII., 275. (L. WADDING,
Annales Minorum) i mnogi drugi.
134
Codex diplomaticus, XI., 137.-139.
171
Milko Brkovi
taj spor rijeen, ali je zasigurno biskup Lovre diplomatski opravdavao traenje
desetine za bosansku stolnu crkvu.
Izvrsna suradnja bosanskog vikara fra Peregrina s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromaniem obeavala je uspjeh u obnavljanju vjerskog ivota i
opeg stanja u Bosni. Njihovom smru proces je spoetka bio zastao, jer je mladi Stjepanov nasljednik, neak mu Tvrtko, u poetku svoga banovanja imao
problema oko politike vlasti. Ipak ga godinu dana prije Peregrinove smrti
(1356.) nalazimo godine 1355. u akovu kako izdaje ispravu u Peregrinovoj
nazonosti, nazivajui ga svojim duhovnim ocem.135 Nakon osiguranja politike vlasti, Tvrtko je revno poradio na sreivanju vjerskih prilika u Bosni, pa ga
se s pravom moe nazivati katolikim vladarom.
Nakon smrti ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Velikog godine 1382.
(12. rujna) i kralja Tvrtka I. god. 1391. (prva polovica veljae) i u Bosni nastaju
velike smutnje. Dubrovanin Ivan Gunduli u pismu vojvodi Sandalju godine 1404. (8. kolovoza) u jednoj je reenici ocrtao stanje u Bosni nakon smrti
Tvrtka I., kazujui kako se u knjigama od potopa svijeta ne moe nai da se
svijet toliko vrtio koliko danas.136 U svojoj tenji za proirenjem, Dubrovani
godine 1333. dolaze preko bosanskog bana Stjepana II. u posjed poluotoka
Rata, Stona i Prevlake; god. 1399. dobivaju od kralja Ostoje Primorje (Nove
zemlje); god. 1419. kupuju od Sandalja polovicu Konavala, a drugu polovicu
kupuju od Radoslava Pavlovia godine 1427., s kojim su vodili dug i iscrpljujui
rat (1430.-1432.). Stanovnitvo tih novih zemalja Dubrovani privode s tako
zvane bosanske vjere na katoliku.137 Meutim, upravo iz tih burnih vremena
sauvani su izvori koji nam svjedoe o vjerskim zbivanjima u Humu i Bosni.
Episkup bosanske crkve pisao je 8. sijenja 1404. znamenito pismo Dubrovniku
u svezi s Pavlom Kleiem. Za vrijeme dida Radomira (takoer 1404.) napisao
je krstjanin Hval svoj glasoviti kodeks. Oko godine 1407. napisan je i poznati
Butkov kodeks, Hrvojev misal. Niz drugih pisanih izvora svjedoe o predstavnicima Crkve bosanske koji su imali velik ugled na kraljevskom bosanskom
dvoru. Oni su bili suci u mnogim sporovima, a njihove kue utoita nevoljni135
Codex diplomaticus, XII., 269.-270.
136
Medo PUCI, Spomenici srbski , I., Beograd, 1858.-1862., 57. (M. PUCI, Spomenici
srpski).
137
L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 118.-119., bilj. 134., prema Restiju.
172

cima. U tom razdoblju nema ni kriarskih vojni na Bosnu, jer su se Ugarska i
Zapad zabavljali svojim unutarnjim problemima. Tu je zapadni raskol (1378.1417.), Jan Hus sa svojim reformama, husiti i mnogi drugi problemi Zapada.
Ali, dinastike borbe u Bosni porazno utjeu na tamonje franjevce, takorei tada jedine sveenike u tim krajevima. Mnogi od njih samovoljno bjee iz
Bosne, te stoga vikar fra Bartol moli papu Bonifacija IX. da poduzme stroge
mjere i zabrani samovoljno naputanje misijskoga polja. Godine 1402. (7. oujka) papa izdaje strogu naredbu da nijedan franjevac ne smije napustiti Bosnu
bez posebne pismene dozvole vikara.138 Papa Eugen IV. (1431.-1447.) jako se
zauzimao za sreivanje vjerskih prilika u Bosni, poslavi odmah na poetku
svoga pontikata inkvizitora Jakova Markijskog da tamo propovijeda. Papa
Martin V. saziva sabor u Baselu 1431. (3. srpnja), na kojem je meu najuglednijima sabornicima i dubrovaki dominikanac Ivan Stojkovi iznio i pitanje
tako zvanih bosanskih heretika ili patarena, traei od svojih Dubrovana da
posreduju kod bosanskog kralja i velmoa da bi poslali svoje predstavnike na
sabor. Meutim, Dubrovani su mu odgovorili da je kralj Tvrtko II. pritisnut
od Turaka pa je to neizvedivo. Doista, u tom su razdoblju Turci poruili dosta
franjevakih crkava i samostana, a kralj je Tvrtko II. uz traenje vojne pomoi
sa Zapada, traio od Mleana i grad u Dalmaciji, gdje bi se u krajnjoj nudi
sklonio. Nakon smrti Tvrtka II. na bosansko prijestolje dolazi sin kralja Ostoje
Stjepan Toma, koji je molio papu Eugena IV. da s njega skine neasni biljeg
nezakonitog sina i da poniti enidbu s Vojaom kojom se obeao vjenati ako
mu bude vjerna. Papa mu je godine 1445. (29. svibnja)139 ispunio oba zahtjeva,
iako mu je Vojaa bila vjerna ena. Toma se rastavio od Vojae i oenio Katarinom, kerju velikog vojvode Stjepana Vukia Kosae, koja je pak bjeei
ispred Turaka svoje veliko katolianstvo dokazala i u Rimu. Tomaev poslanik
uvjeravao je papu da je kralj Toma od ranog djetinjstva odgajan u kranskoj
vjeri.140 Zasigurno je Tomaev poslanik bio u pravu jer su i bosanski krani
veinom krstili djecu odmah poslije roenja, iako to mnogi nisu mogli doka138
L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 118., bilj. 132., prema E. Fermendinu.
139
A. THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I.,

(1198.-1549.), Romae, 1863., 388.-389.; Pejo OKOVI, Bosanska kraljevina u prijelomnim godinama 1443-1466, Banja Luka, 1988., 136 i drugi.
140
D. FARLATI, Illyricum sacrum, IV., 257.
173
Milko Brkovi
zati kad su bili prodavani, a Tomaeva se pouka u kranskom nauku odnosila
na franjevce i hvarskoga biskupa Tomu, koji su s njim drugovali. Franjevci su
doli u sukob s Tomaem zbog njegova druenja s tzv. manihejcima pa su mu
zbog toga uskratili sakramente. Usprkos tomu papa staje uz Tomaa i od tada
se odnosi izmeu kralja i franjevaca mijenjaju nabolje. tovie, papa dozvoljava
Tomau da na svom dvoru moe drati dvojicu franjevaca Bosanske vikarije za
svoje dvorske kapelane, te ih slati kao poslanike u gradove i bilo koja mjesta,
pa i u Rim, bez doputenja njihovih redovnikih poglavara.141 U tom je smislu
kralj Toma i traio od pape Eugena IV. da uspostavi biskupske stolice u Bosni, ali je tomu veliki otpor pruio ugarski dvor. Bosanski je kralj bio otvoren
prema papi i katolianstvu jer je jedino na toj strani imao pouzdana saveznika.
Stoga se trudio biti dobar kranin, a jedino uzdarje za papinu naklonost prema njemu bila je borba protiv krivovjerja ili manihejstva u Bosni. Tomaevi su
velikai slijedili katolianstvo, Ivani Pavlovi i drugi, a kralj se nije sukobljavao
ni s onima koji su pristajali uz uenje lokalnih bosanskih krana. Tako godine
1446. u svojoj darovnici Kljua, Podkljua i jo nekih mjesta sinovima Ivania
Dragiia, naglaava da im sve darovano jami i da im se nita nee oduzeti
to se ne protivi gospodinu didu i crkvi bosanskoj, poglavito didu Milohni i
njegovoj crkvi.142
U tom razdoblju vjerske prilike ni u Humu nisu bile bolje. Veliki vojvoda
Stjepan Vuki Kosaa obeao se obratiti i biti pravi katolik, ali to je bio samo
njegov diplomatski potez prema Zapadu. Papa Nikola V. 1448. (12. rujna) alje
hvarskoga biskupa Tomu u Hum i Bosnu da uvede vjerski red, ali Toma nije
imao puno uspjeha, kao to ga nije imao ni fra Jakov Markijski. tovie, bosanski su nezadovoljnici traili i nalazili utoite u Humskoj zemlji, meu kojima
je bilo i etrdeset poglavara bosansko-humskih krana. Herceg Stjepan nikad
se nije javno odrekao navodnog patarenskog obreda, koji su mu politiki protivnici pripisivali, niti je progonio katolike. ak je obeao da e se katolkinjom
Barbarom Lichtenstein, jednom od svojih nekoliko ena, vjenati po katolikom obredu i dopustio joj je da moe imati katoliku poslugu i katolike sve-
141
A. THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, II., 235.
142
Franc MIKLOI, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae, 1858., 440 (F. MIKLOI. Monumenta).
174

enike za duhovne pastire.143 Navodno mu je patarenstvo po svoj prilici sluilo
vie radi mira meu vlastelom i podanicima i zasigurno ga povijest ne bi time
ni opeatila da ga Dubrovani, iz svoga koristoljublja, nisu takvim ozloglasili.
Naime, herceg se s njima sukobio oko Konavala, a oni su taj sukob iskoristili
u diplomatske svrhe i ocrnili ga da je unitio sav njihov rad na pokatolienju
Konavala. Pripisivali su mu da je poruio crkve i pretvarao ih u tale za konje,
da je rastjerao sveenike i razbacao krieve po zemlji, to se doista dogaalo u
meusobnim oruanim sukobima, te da je lagao papi hinei da e se obratiti.
Kad im je oteo neke zemlje i kad mu se nisu mogli oduprijeti, posluili su se
dominikancem Blaom de Costadino i dojavili u Rim da je himbeni pataren
i heretik te neprijatelj i progonitelj katolike vjere, a drugi put da je licemjer i
shizmatik te lukavi prevarant. Svega toga na hercegu ne bi bilo da nije bilo za
Dubrovane nesretnog i poraznog rata od godine 1450. do 1454.144
Bez obzira na ozloglaenost bosansko-humskih krana s njihove krivovjernosti, njihov je vrhovni poglavar did imao u narodu i na vladarskom dvoru
ulogu slinu ulozi koju je imao hrvatski biskup. On je u biti bio vrhovni vjerski
poglavar veinskog domaeg puanstva i ujedno na visokom poloaju vladarskog ustrojstva matine zemlje, bez obzira na to to je napadan i nepriznat od
predstavnika slubene Katolike crkve i vladara izvan Bosne. Bosansko-humski banovi i kraljevi, a od velmoa herceg Stjepan Vuki Kosaa, prizivaju
se na nj kao na vrhovnog suca u dravnim poslovima. Gledajui sa stajalita
tadanje srednjovjekovne stvarnosti, bosansko-humski srednjovjekovni vladari
i nisu imali nekog drugog izbora. U politikom smislu nikad nisu mogli biti
potpuno samostalni jer im je ugarsko-hrvatski vladar uvijek bdio nad glavom
kao zakoniti suveren i moni vojskovoa. Stoga je Bosna bila najprostranija i
najjaa onda kad su vladale najvee trzavice i smutnje na budimskom dvoru,
a to je bilo u vrijeme kralja Tvrtka I. Na temelju steevina svoga strica bana
Stjepana II. Kotromania, taj je vladar bio najblie, pretpostavljamo, snu o
hrvatskoj kruni. Meutim, to mu nije polo za rukom, kao ni njegovim nasljednicima, jer su pobornici prava Krune Sv. Stjepana i u najveim smutnjama
u Budimu znali sauvati hrvatsku krunu u svojim rukama. S druge strane,
Ugarska je crkva bila toliko usko povezana s tim pravima Krune Sv. Stjepana
143
L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 121.-122.
144
ISTO, 122.
175
Milko Brkovi
da Bosanska crkva, slino kao ni drava, zbog toga nikad nije mogla potpuno uivati svoju lokalnu vjersko kransku slobodu. Kralj se Toma nastojao
prikazati pred papom da eli katoliku Bosnu, iako se to moe opravdavati
diplomacijom jer je bio pritisnut i od Turaka, a onaj koji mu je zasigurno mogao pomoi, naime ugarsko-hrvatski vladar, nije mu htio dovoljno pomoi jer
bi time ojaao onoga koji krnji prava Krune Sv. Stjepana. Meutim, ostaje
injenica da su Tomaevi prethodnici i nasljednici bili katolici, kako nam to
govore njihove isprave. Papama je bilo stalo do Bosne, ali ni oni nisu mogli
preko prava Krune Sv. Stjepana, u koja je, kako smo vidjeli, ulazila i Bosna i
Hum. Stoga je vrhunac svega bilo dokazivanje pape Pija II. kralju Matijau da
Rim ima dobre nakane te da se ne radi o osnivanju novih biskupija u Bosni,
nego o spasu te zemlje od islama.145 Pritisnut sa svih strana, Toma slamku
spasa vidi u papi. Zato godine 1461. alje trojicu svojih odlinika patarena,
Jurja Kuinia, Stojsana Tvrtkovia i Radmila Vuinia, u Rim da na izvoru
piju istu vodu katolike vjere. Tom gestom Toma stjee potpuno povjerenje
pape Pija II., ali ga ve u kolovozu iste, 1461. godine vie nema meu ivima. Da Tomaeva opredijeljenost za katolianstvo nije bila lana, potvruju
izgraene katolike crkve u vrijeme njegova kraljevanja Bosnom, kao to je
crkva Sv. Tome u Vranduku, Sv. Jure u Jezeru, Sv. Marije u Virbenu, u Verlau,
Otinovcima kod Kupresa, Presvetog Trojstva i druge,146 a da se i ne govori o
potpomaganju franjevaca. Njegovo djelo nastavlja nasljednik mu i sin Stjepan
Tomaevi, koji se papi proroanski ispovijeda i trai od njega in kranske
ljubavi i zatite u slanju krune i svetih biskupa, na to mu je papa doista poslao
krunu i svoje poslanike koji ga pod jesen godine 1461. u Jajcu okrunie za katolikog vladara. Taj je in budio nadu da je kranski svijet napokon doao k
sebi. Meutim, samo dvije godine kasnije pokazat e se sva slabost kranskih
vladara, osobito ugarsko-hrvatskoga kralja, kojega je crv sumnje izgrizao zbog
sumnje da se krnje prava Krune Sv. Stjepana. Svi vapaji pape Pija II. i njegova
tienika kralja Stjepana Tomaevia kranskim vladarima, osobito Mleanima i Ugrima, bijahu uzaludni. Bosna pade godine 1463. pod Turke, a time u
145
Pii II Commentarii rerum memorabilium que temporibus suis contigerunt, Ad codicum

fidem nunc primum editi ab Adriano van Heck, Citt del Vaticano, Biblioteca Apostolica Vaticana, 1984., voll. II., (Studi e Testi 313), lib. XI., str. 684.
146
L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 124.
176

propast povue i prava Krune Sv. Stjepana i stoljetne plodove Katolike crkve.
Svi kasniji pokuaji, osobito osnivanje Jajake i Srebrenike banovine, samo su
bili pokuaji umirenja savjesti kranskih vladara.
Napokon, to je bila srednjovjekovna Bosanska crkva i tko su bili bosansko-humski krani? Oni su veim dijelom bili pripadnici naroda koji je ivio
na teritoriju od Zadra, Trogira, Splita, Omia, Makarske i ostalih hrvatskih
obalnih mjesta i otoka naseljenih hrvatskim ivljem, pa sve do istone Bosne,
a osobito su bili grupirani na teritoriju sredinje Bosne, odnosno krajeva u kojima su se nalazila stolna mjesta i posjedi bosansko-humskih vladara. Tek su
pojedinci doli sa strane i postali lanovi te kranske zajednice, koja je nastala
u krilu Katolike crkve. Katolika Bosanska biskupija postojala je prije negoli
se uope postavljalo pitanje pravovjernosti bosanskih i humskih krana. Poetkom XIII. st. papinski se mjerodavni predstavnici osobno uvjeravaju da su ti
lokalni krani pravovjerni, a problemi nastaju kad ugarske crkvene i dravne
vlasti preuzimaju ulogu Rima. Rezultat toga jest izmjetaj sredita Bosanske
biskupije, a prije toga njezino izdvajanje iz jurisdikcije Splitske, Barske i Dubrovake metropolije. Na jednoj je strani bila oslabljena Bosanska biskupija i
bosanski vazalni vladari, a na drugoj jaka ugarska crkvena i politika vlast, koja,
nakon osnutka Zagrebake biskupije, nestanka hrvatskog biskupa i niza ugarskih ljudi na splitskoj nadbiskupskoj stolici, guta i razjedinjuje Bosansku biskupiju, izmjeta njezino sjedite i podvrgava je glavi ugarske Crkve. Pri tome su,
dodue, pojedini pape pokuavali nastale probleme rjeavati na najbolji nain,
ali ipak su glavninu ovlasti preputali ugarskoj monoj Crkvi i vlasti. Protest
dubrovakog nadbiskupa nije urodio nikakvim rezultatom, pa je na koncu bosanska i kasnije bosansko-humska crkvena zajednica nastavila djelovanje izvan
slubene Katolike crkve, ime je silom prilika zateena u neposluhu crkvene
discipline, ali ne, prema mom uvjerenju, i u krivovjerju. Bosansko-humski krani, koji se nisu pridruili Turcima ili izginuli od njih, i njihov posljednji did,
sklanjali su se u krajeve hercega Stjepana i njegovih sinova Vladislava i Vlatka
te u dalmatinske gradove i na otoke. Njihov nestanak potvrda je da su bili uistinu pravi krani, jer je islam takve smatrao najveim nevjernicima i stoga ih
najee trijebio.
177
Milko Brkovi
SUMMARY
In a letter from Vukan, the ruler of Duklja, we discover that king Emerik was angry at Bosnian ban Kulin and compelled him to send the heretic
delegates to Pope Innocent III in order for him to test their faith. Emerik
acted out of political self-interest, and the Pope was convinced that it was for
the good of religion, so, in his letter from 1200 (October 11.), Innocent III
expressed great faith in the Hungarian king to banish many alleged Patarenes
from Bosnia that were previously banished from Split and Trogir by bishop
Bernard. The next letter from Pope Innocent from 1202 (November 21.) indicates that Emerik did nothing but made Kulin banish the alleged heretics
from his country.
The Popes aimed at eradicating the infamous heresy from Bosnia, and
later Hum, and Hungarian rulers and bishops had political ambitions with
the latter oering their full support to the former. Before and at that time,
in their copious reports to Rome, the bishops persistently fabricated cases of
heretic outbreaks in Bosnia and blamed the ban and bishop of Bosnia. They
claimed that Ban Ninoslav also subscribed to the heresy, thus his land and
properties were placed under control of the archbishop of Kalocsa. King Bela
IV, the archbishop of Kalocsa and the newly appointed Bosnian bishop Ponsa,
a Hungarian man, did not only remove the Glagolitic bishops from their positions in Bosnia but they also took the Bosnian bishopric out of the jurisdiction
of the archbishopric of Dubrovnik and placed it under the command of the
archbishopric of Kalocsa. After some hesitation, Pope Innocent IV ordered
the subjugation of Bosnian bishopric to the archbishopric of Kalocsa on August 26, 1247.
178
Salih Jalimam
BOSANSKI KRSTJANI U DRUTVENOM I POLITIKOM IVOTU

SREDNJOVJEKOVNE BOSNE I HUMA
Historija prouavanja bosansko-humskih krstjana, patarena, heretika,
bogomila ili historijskih pojava koje se odnose na vjerske odnose srednjovjekovne Bosne i Huma drugog imena ili naziva, pokazuje mnoge, zanimljive, esto
osobujne i kontradiktorne rezultate, koji su opet esto ili skoro uvijek vodili
prema neodreenoj i oskudnoj predstavi o vjeri srednjovjekovnih Bonjana a
preko njih o onome to se deavalo u srednjovjekovnoj Bosni i Humu.
Veoma je inspirativno miljenje i dragocjene tvrdnje polihistora Franje Rakog, koje je 1869. godine iznio u knjizi o bogomilima i patarenima. Od tog
vremena do pojave prve sveobuhvatne zbirke historijskih dokumenata o bosanskim krstjanima iz pera akademika Franje anjeka iz 2003. godine teko je
utvrditi ta u tom dugom periodu od skoro stotinu i pedeset godina predstavlja
kritiko istraivanje i miljenje a ta je to stvarni doprinos razumijevanju fenomena bosanskohumskih srednjovjekovnih heretika.
Sasvim drugaije izgledaju stvari ako se uzme u obzir kvalitet znanja u
ovom konkretnom sluaju, znai tanost i preciznost vezana za drutveni i politiki poloaj bosansko-humskih krstjana i same heretike Crkve bosanske
u dugom vremenskom periodu od kraja XII do politikog sloma srednjovjekovne bosanske drave 1463. godine.
Govoriti o pitanjima i problemima srednjovjekovne bosansko-humske
vjere (krstjani, patareni, heretici, bogomili, heterodoksni dualisti) napose o
njihovom mjestu i ulozi u sloenim strukturama srednjovjekovnog bosanskog
drutva i drave znai istovremeno otvarati Pandorinu kutiju iz koje su u proteklih vijek i po protekle raznovrsne teze, hipoteze, pretpostavke, skoro uvijek
179
Salih Jalimam
kontraverzna miljenja, te je teko danas utvrditi koliko je to nauna elja i
zanimanje historiara, a koliko stvarni rezultat temeljen na prvorazrednim historijskim izvorima.
Kada se proue pojedini historijski dokumenti i razmotre miljenja u historijskoj literaturi, moe se konstatirati da su mnogi historiari doprinosili
razumijevanju odreenih pitanja i problema, pa se danas, na poetku treeg
milenija, s pravom tvrdi da je mogue govoriti barem o nekim razrijeenim
dilemama o bosansko-humskim krstjanima i njihovom mjestu u historiji srednjovjekovne Bosne i Huma.
Mora se spomenuti i to da su ponekad pojedini istraivai sam problem
dovodili u bezizlanu situaciju, posebno to se u pojedinim periodima ovim
fenomenom bavili i danas bave, pored strunjaka i odreene drutvene strukture koje su, zavisno od pozicije koju imaju u drutvu pokuali dati svoj tzv.
moderni nain interpretacije koji je sam problem izveo iz historijskog rakursa
te ga stavio u poziciju tumaenja nekih vidova historijske perspektive bosanskohercegovakog drutva.
Bez posebne elje da se nekom ili nekima oduzima ili umanjuje pravo ili
elja da se ovim sada ve fenomenom bosansko-humske medijevalne povijesti
oduzme ili umanji elja da bosanski srednjovjekovni gordijski vor, kako se
poesto u historijskoj literaturi naziva i tumai bosansko-humska srednjovjekovna vjera, na svoj nain to interpretira, osnovna namjera ovog saoptenja ide
tragom miljenja u historijskoj literaturi da se o mjestu i ulozi bosansko-humskih krstjana progovori u kontekstu politikog i drutvenog ivota u srednjovjekovnoj Bosni i Humu.
Opi utisak je, kada se iita bogata historijska literatura o ovom problemu,
da su historiari intepretativnom metodom utvrdili jake sigurne i dodirne take odnosa bosanske srednjovjekovne drave i vjere i to u irokom historijskom
razdoblju od kraja XII vijeka do njenog politikog sloma 1463. godine.
Ovom prigodom s pravom se moe ponoviti miljenje akademika Sime
irkovia koji tvrdi da to god su bili straniji zahtjevi kritinosti utoliko se
radikalnije odbacivalo ono to ne zasluuju povjerenje u prouavanju vjerskih
odnosa u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Naputanjem legendarnih elemenata, dovoenjem u sumnju historijskih vijesti kasnijih historijskih izvora, tanijom interpretacijom podataka iz vjerodostojnih historijskih izvora i odbacivanjem vijesti koje su se samo uslijed zabluda vezivale za bosansko-humske
180
Bosanski krstjani u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma

heretike, uveliko se suavao krug izvornih historijskih dokumenata, pomou
kojih se mogla identikovati osnova iz koje se moglo i treba dalje tragati za statusnim mjestom i poloajem bosansko-humskih krstjana u sloenoj strukturi
politikog i drutvenog ivota srednjovjekovne Bosne i Huma.
Treba u ovom neto opirnijem uvodu napomenuti da ukorak sa kritikim
miljenjem u historijskoj literaturi o vjerskim odnosima u srednjovjekovnoj Bosni i Humu raste i interes za tradiciju, jer je sve jasnije da u historijskoj ali i
dnevnopolitikoj svijesti dananje Bosne i Hercegovine, ali i susjednih drava,
bosansko-humski krstjani imaju posebno mjesto, i to ne samo zahvaljujui
svojim historijskim pretpostavkama, svojim vrijednim i zanimljivim doprinosom razumijevanju sloenosti srednjovjekovne bosanske politike i drutvene
strukture nego i svojim posljedicama kao i predaji to je barem donekle i pomoglo da se odre u sjeanju na srednjovjekovnu bosansku dravu.
U svom historijskom razvoju historija bosansko-humski krstjana kao nauni, struni i politiki problem pojavljuje se u jednoj neobinoj dvojnosti: prije
svega kao izgraeni fenomen tipologije pobonosti srednjovjekovne Bosne i
Huma, kroz koje se mogu i trebaju prepoznavati brojni njihovi dijelovi (samo
ovom prigodom da se po inerciji pobroje neke manifestacije: ekstremizam, podanost, predanost, duhovna egzaltacija, asketizam, puritanstvo, vezanost itd.)
kroz koje se oitavaju vii istiji osjeaji vjerovanja to nije zanimanje ovog referanta i drugi, nama bitniji njihov poloaj u drutvu i politikom ivotu.
Sigurno je da se jedan od drugog segmenta ne moe odvojiti, ali temom
smo ogranieni da historijskim dokumentima potvrdimo njihovo mjesto u srednjovjekovnom bosanskom i humskom drutvu.
Kada se napravi mali uvid u miljenja historiara o ueu bosansko-humskih krstjana u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i
Huma, vidljivo je da je veina autora prepoznavala odreenu ulogu (politiku i
drutvenu) u dugom vremenskom periodu.
Prvi je Boidar Petranovi ve daleke 1867. godine tvrdio da su kralj, vlastela bosanska i Crkva bosanska bili tijesno meu sobom spojena to e se
kasnije mnogo ekspolatisati u historijskoj literaturi. Jaroslav idak tvrdi da su
bosansko-humski krstjani znaajan imbenik u radu dravnog sabora, posrednici izmeu zavaenih velmoa i vladara, njihovi savjetnici, upravnici i poslanici u razliitim zadaama. Mihailo Dini to dopunjava i tvrdi da su bili jedan
od znaajnih elemenata koji nije dozvoljavao da u Bosni ojaa centralna vlast.
181
Salih Jalimam
Isto tako Dini bosansko-humske krstjane vidi kao inilac prvog reda u
borbi protiv zavojevakih pokuaja Ugarske i katolike crkve. Dominik Mandi jaanje uticaja bosansko-humskih krstjana na politiki i drutveni ivot
vidi koncem XIV i poetkom XV vijeka i kae da se uticaj tada javlja jaanjem
uticaja velikakih kua Hrvatinia, Pavlovia i Kosaa koje su bile pristae i
vjernici bogomilske crkve...te je sasvim naravno preko njih crkva bosanskih
krstjana vrila jak utjecaj na bosanski javni i dravni ivot.
Uglavnom, kada se nastoji denisati politiki i drutveni uticaj bosansko-humskih krstjana u srednjovjekovnoj Bosni i Humu potuje se miljenje
akademika Ante Babia koji je istakao nekoliko njihovih bitnih karakteristika
i odrednica: bili su garant vladarskih darovnih povelja i u njima sadranih
obaveza prema vlasteli, posrednik i arbitar u sporovima izmeu vladara i vlastele i garant postignutih ugovorenih utananja i uvar o tome uspostavljenih
dokumenata. Najsigurniju potvrdu tih tvrdnji profesor Anto Babi nalazi u
jednoj nedatiranoj povelji iz tree decenije XIV vijeka, kojom je bosanski ban
Stjepan II Kotromani zajedno sa bratom Vladislavom u hii velikog gosta
Radivoja pred djedom velikim Rodoslavom i pred gostom velikim Radoslavom i starcima Radomirom, unborom i Vukom i pred svom crkvom i
pred Bosnom, potvrdili Vukoslavu Hrvatiniu sva prava i privilegije u ranije
darovanim upama.
Anto Babi s pravom tvrdi da se heretika Crkva bosanska javlja kao
ravnopravan garant sa bosanskom vlastelom, preuzimajui odgovornost da e
prava vlastelina steena vladarevom poveljom biti potovana. Jo sigurniju potvrdu nalazi u povelji koja se smjeta izmeu 1370. i 1374. godine kada je
bosanski ban Tvrtko sa bratom Vukom i majkom darovao tri sela Stjepanu Rajkoviu za zasluge iz vremena kada su Tvrtko i Vuk bili u sukobu. Ban Tvrtko
ga je predao u vjeru djedinu i sve crkve bosanske i svih krstjana obavezujui se
da mu se ne moe svri vjera krstjanska ni za jedan uzrok to ga ne bi sudio
djed i dva strojnika i sa njima tri vlastelina dokle je u Bosni crkve Boje.
Slinu je obavezu prihvatio i kralj Stjepan Toma 1446. godine poveljom
izdatoj sinovima vojvode Ivania Dragiia, obavezujui se da im reeni posjedi
i prava ovom poveljom, ne mogu porei ni potvoriti ni na manje donesti ni
za jednu neviru ni zgrnu kraljevstvu naemu, to ne bi bilo ogledano didom i
crkvom bosanskom i dobrim Bonjanima. Kralj Stjepan Toma je ovu povelju
sa svim vie pisanim predao gospodinu didu Miloju i didu kon dida u ruke
crkvene.
182

Paradoksalna je tvrdnja Dragoljuba Dragojlovia da se bosansko-humski
krstjani pojavljuju kao garant izdatih povelja samo u retkim sluajevima i uz
saglasnost obeju strana. I dalje isti autor tvrdi njen (misli se na heretiku Crkvu bosansku) je poloaj u srednjevekovnoj bosanskoj dravi dolazio iskljuivo zbog moralnog ugleda koji je nepodeljeno u svim drutvenim slojevima
uivala, pa se zato i njena intervencija traila samo u sluajevima kada su obe
strane smatrale potrebnim da autoritetom crkve bosanske donete odluke ili
data prava uine sigurnim. Samo neto nie isti autor pie:Veliki ugled bosanskih krstjana posvedoen ve u doba bana Kulina, ostao je neokrnjen sve do
kraja dravne samostalnosti.
Inae, kada se nastoji identikovati u historijskim izvorima spominjanje
bosansko-humskih krstjana treba napomenuti da u dugom vremenskom periodu od kraja XII vijeka do politikog sloma srednjovjekovne bosanske drave
1463. godine, bosansko-humski krstjani su, barem prema serioznim istraivanjima akademika Franje anjeka, spomenuti tano 33 puta.
Najstariji historijski izvor u kome se javlja ime krstjanin je sada ve uvena ploa bana Kulina otkopana u blizini Visokog, kod sela Muhainovii, vjerovatno s kraja XII vijeka, prema nekim istraivaima iz 1183. godine na kojoj
je, pored ostalog urezano se pisa Radohna krstjanin. Sljedei, vaniji spomen
je u Bilinopoljskoj izjavi od 8. aprila 1203. godine kada su bosansko-humski
krstjani, oito na zahtjev papinog legata Johannesa de Casamare morali da
izjave da se ubudue vie nee nazivati krstjani ve braa nos autem de cetero
non Christianos, sicut hactenus, sed fratres nos nominabimus, ne singularitate
nominis aliis christianis iniuria inferetur to znai ubudue neemo se, kao
dosada nazivati krstjanima ve braom, da se onim naroitim imenom ne nanese nepravda drugim krstjanima. U istoj izjavi zanimljivo je da se spominje i
njihova zajednica brae (societas fraternitatis) ali i vijee brae (consilio
fratrum) ili bratovtina (fratrum conventus).
Davno je u historijskoj literaturi postavljeno pitanje ta u sutini znai pojam krstjani (christiani) iz perioda vladavine bana Kulina, ali i poslije. Posebno se intrigantno nastojalo to objasniti iz Bilinopoljske izjave okupljenih 8.
aprila 1203. godine te se spominju razlitie teorije od toga da su to pripadnici
jedne zanemarene redovnike biskupije ili monasi koji su ivjeli po pravilima
i u tradiciji istonog monatva te pripadali vasilijanskom monakom redu do
toga da su to redovnici jednog od brojnih katolikih redova, prije svih benediFenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu
183
Salih Jalimam
ktinskog reda pa ak pripadnici ve organizovane dualistike vjere (heterodoksni dualisti) u srednjovjekovnoj Bosni.
U tumaenju naziva krstjani kao i njenog konteksta u Bilinopoljskoj izjavi u historijskoj literaturi evidentirana je cijela lepeza miljenja. Postoje vrlo
razliita i oprena gledita, koja jasno pokazuju kako je daleko do potpunog
rjeenja samog toposa krstjani a preko njega i mnogih drugih pitanja vjerskog
i crkvenog ivota u srednjovjekovnoj Bosni i Humu.
U historijskoj literaturi se s pravom tvrdi da je Bilinopoljska izjava potvrdila da su bosansko-humski krstjani imali svoj poseban identitet, svoju
posebnu vjeru, svoju crkvu i njenu specinu hijerarhiju, vrlo jak upliv i ugled u
bosanskoj srednjovjekovnoj dravi i da su kao takvi evidentirani u pouzdanim
historijskim izvorima i izvan srednjovjekovne Bosne i Huma od kraja XII do
XV vijeka i to je posebno vano, da ih nisu priznavali ni Katolika crkva na
Zapadu a ni pravoslavna crkva na Istoku.
Sljedea nedoumica vezana za vjerske prilike u srednjovjekovnoj Bosni i
Humu odnosi se na pravilno tumaenje pojmova autonomasice christiani koje
pojedini historiari razliito prevode i tumae. Meu prvima koji je nastojao
odgovoriti na to pitanje je Franjo Raki koji to prevodi kao pravi krstjani. Isti
prijevod koristi i Jaroslav idak to je ve davno u historijskoj literaturi ocijenjeno kao neobino jer bi to znailo da je papa Inocent III dopustio da se iznad
naziva katolik pojavljuje i pravi krstjani. Historiar Sima irkovi tvrdi da je
bosanski ban Kulin navodne krivoverce iskljuivo povlaivao imenom krstjani ali upotrebljava i pravi i istinski hriani. U novije vrijeme dr. Franjo
anjek autonomasice christiani prevodi kao naprosto krani. U najnovijim
komentarima pojmovi autonomasice christiani, koji su u Bilinopoljskoj izjavi
upotrijebljeni adverbijalno, prevode se kao prema svojim vlastitim zakonima
ili uopteno prema svojoj vlastitoj volji a ne dakle, prema propisima crkvene
dogme.
Sljedea nedoumica, koja je sigurno i najintrigantija, vezana je za interpretaciju i pojmovno odreenje termina hereza (sectati fuerimus hereticam
pravitatem) kako to doslovno pie u Bilinopoljskoj izjavi, koji je inae prisutan
u historijskim dokumentima iz Kulinovog doba, kao i maniheji (manicheum), patareni, katari. Heretiko uenje koje se javilo u XI i XII vijeku a ije
pristalice u historijskim izvorima zapadnoevropskih srednjovjekovnih drutava
spominju se pod razliitim imenima, prije svih u srednjovjekovnoj Francuskoj
184

pod imenima katari ili albigenzi, izazvalo je optu zabrinutost crkvenih i svjetovnih vlasti.
Papa Inocent III, kao protivmjeru 1201. godine odobrio je Pravila katolikih poniznika (Humilisti catholici) u koja su ukljuena neka pravila obraenih patarena iz Milana. Na taj nain papa je odobrio mnoge njihove obiaje,
nepoznate katolikoj Crkvi. Sigurno je ovaj podatak od interesa za pravilnu
interpretaciju vjerskih prilika i u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi imao odreene odjeke i kod koncipiranja Bilinopoljske izjave kao i historijskih dokumenata koji su nastali prije i poslije same izjave.
Hereza je u srednjem vijeku nastala prije svega na opim zahtjevima za
korjenitim reformama drutvenog i crkvenog ivota, a razvijala se ve sa prvim vijekovima historijskog trajanja kranske Crkve. Razmah je doivljavala prema razliitim prilikama, mogunostima u srednjovjekovnim dravama
i drutvima, prema razliitim strujama i pravcima, pribliavajui se ponekad
manihejstvu, pavlikijanstvu, masilijanstvu, gnosi a esto i ortodoksnom kranstvu.
Vjerovatno su mnogobrojne objektivne i subjektivne okolnosti uticale da
se hereza nije mogla tretirati u pojedinim evropskim srednjovjekovnim drutvima kao statina pojava u svim vjerskim, drutvenim, politikim, socijalnim
prilikama i odnosima. U historijskoj literature to je vrlo plastino objanjeno
da hereza nije mogla da bude nezavisna od ekonomske i politike baze koja je
diktirala i reprodukovala takve odnose.
Prema srednjovjekovnim uvjerenjima prava kranska vjera sastoji se od
dobrovoljnog prihvatanja Isusa Krista i svega onoga to propovijeda. Vjernici prihvataju sve ono to propovijeda kranska Crkva a heretici samo onaj
dio koji je preporuljiv za njihovo vjerovanje. Heretiko uenje moe ignorisati
pravu vjeru, ono je suprotstavljeno vjeri.
Inae, pojam hereza, oznaava etimoloki i izvorno izbor i ono izabrano,
meutim, znaenje je sueno na izbor religijskih doktrina. Hereza je grijeh po
prirodi, jer je destruktivna prema kranstvu i kako je to na zanimljiv nain
obrazloio jedan od srednjovjekovnih kontraverzista njena zloba se mjeri savrenou kojom dui oduzima Bogom dati dar.
U Bilinopoljskoj izjavi iz 1203. godine, Nos priores illorum hominum,
obavezuju se da nee si aliquo tempore deinceps sectati fuerimus hereticam
prauitatem pomagati savjetom ostale brae, birati ubudue prelatum a roFenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu
185
Salih Jalimam
mano pontice tantum conrmandum. Kao i u kraljevoj ispravi potpisanoj
30. aprila 1203. godine tako se i ovdje formule koje govore o jamstvu i zatiti
heretike Crkve bosanske podudaraju sa formulama originalnih historijskih
dokumenata u svim svojim pojedinostima.
Skoro svi istraivai sloili su se oko toga da Bilinopoljska izjava sadrava
prvorazredne historijske potvrde o njihovom specinom nainu ivota te se
kao takva treba i posebno tretirati. Isto tako, pojedini dijelovi Bilinopoljske
izjave iz 1203. godine u mnogoemu su neobini, ipak pruaju vjerodostojnu
potvrdu za optube zbog pristajanja uz heretiko uenje. Ipak, jedna skupina
historiara smatra da ovaj dokumenat sadrava u cjelini samo obaveze praktine i organizacione a nipoto vjerske ili crkvene prirode.
Postoji jo jedna vrlo ozbiljna nedoumica kada je u pitanju Bilinopoljska
izjava iz 1203. godine. Naime, u zbornicima historijskih dokumenata koje su
zasebno priredili Augustin Theiner i Eusebio Fermendin prije Bilinopoljske
izjave nalazi se Izvjetaj koji je poslanik Johannes de Casamare uputio papi
Inocentu III da se ut aliquis Latinus in episcopatu Bosnensi poneretur. Legat
trai od pape da se umjesto preminulog bosanskog biskupa postavi neki latinski biskup. Tom prigodom tvrdi da u kraljevstvu bana Kulina (in regno bani
Culini de Bosna) postoji samo jedna biskupija i da treba da se osnuju tri ili etiri nove biskupije od ega bi za Crkvu nastala nemala korist jer se Kraljevstvo
sastoji od najmanje deset okruga pa i vie.
U historijskoj literaturi izostao je komentar ovog posebnog razmjetaja
ova dva dokumenta. Vjerovatno da postoji logini razlog da je poslije Vukanove prijave iz 1199. godine nastao ovaj zahtjev. Tako se moe tumaiti javnost
Bilinopoljske izjave kao i njena historijsko-vjerska posebnost.
U Izvjetaju Johannes de Casamare spominje se jo jedan zanimljiv podatak, naime doslovno kae: tractato negotio illorum quondam patarinorum in
Bosna (raspravljajui o djelovanju nekih patarena u Bosni). Sama injenica da
se Izvjetaj Johannesa de Casamare u historijskom pregledu moe itati prije
Bilinopoljske izjave kazuje da je rimska kurija imala tane informacije o bosanskim hereticima.
***
Bilinopoljska izjava je javni dokumenat koji su pored bana Kulina i arhiakona Marina kao svjedoci potpisali: Dragi, Ljuben, Draeta, Pribi, Ljuben,
Rado i Vlado. U historijskoj literaturi su se razliito nazivali potpisnici ovog
186

dokumenta: starjeine bosanskih krstjana, priori ili predstavnici krstjanske
zajednice, iako se u samoj Bilinopoljskoj izjavi nigdje to tano ne odreuju.
Ako su bili starjeine ili priori ta su tada u tom popisu ban Kulin ili arhiakon
Marin, koji su istina naslovljeni funkcijama i titulama koje su imali ali to ne
mijenja pitanje.
Sljedea vana injenica koja proizilazi iz same Bilinopoljske izjave je to da
se radi o javnom istupanju bosanskih krstjana na Bilinom polju 1203. godine
kao bosanskih krstjana i da se u pojedinim historijskim dokumentima nazivaju bosanski krstjani. Javnost istupa dokazuje njihov poseban identitet, a u
isto vrijeme, svakako, i da im je dravna vlast bila naklonjena, jer je bosanski
ban Kulin bio njihov zatitnik (patron). Historijski izvori ukazuju da su im
banovi ukazivali sve poasti i priznavali ih kao ustanovu od velikog ugleda i
posebne drutvene vanosti.
Danas preovladava miljenje da je katolika Crkva bila informisana o tome
ta se stvarno deava na teritoriji srednjovjekovne Bosne te je preduzimala mjere koje su bile opravdane. Iz same Bilinopoljske izjave moe se zakljuiti da je
zajednica heretika te 1203. godine bila ve dobro organizovana i stabilizovana i
to kao dominantna vjersko-drutvena snaga u cijeloj tadanjoj srednjovjekovnoj
Bosni. Pretpostavlja se da su u raznim mjestima postojale njihove bratovtine, a
njeni lanovi bosanski krstjani imali su svoja privatna imanja i dobra, koja su
oni oito naslijedili, a nisu im tek dodijeljena od drave. Pored njih se uopte
ne spominje neka druga crkvena zajednica. To svakako ukazuje na jednu duu
heretiku tradiciju, a ne na neku tek novoniklu pojavu.
Teko je zamisliti da bi starjeine (priores) bosanskih krstjana pred papinim legatom Johannesom de Casamare u prisustvu njihovog zatitinika (patrona) bana Kulina i sa znanjem maarskog dvora i dubrovake Republike istupili
kao predstavnici cijele svoje heretike zajednice i davali obaveze i obeanja u
ime svih, da se radilo o nekoj efemernoj, manjoj pojavi nastaloj tek u posljednjih nekoliko godina.
Kad bi to bio sluaj bila bi strogo izreena zabrana i prijetnja, sa najavom
odgovarajuih mjera, u prisustvu i sa znanjem papinog legata, pa da se problem
isto tako smatra rijeenim, a ne jedna prava manifestacija meunarodnih razmjera. Da bi bosanski krstjani mogli postati tako organizovani da imaju svoje kue ili svoja vjerska sjedita po raznim mjestima srednjovjekovne Bosne,
moralo je da proe vie decenija dok su to postepeno ostvarili, a prvi poeci su
187
Salih Jalimam
vjerovatno jo stariji. Kako u srednjovjekovnoj Bosni u to doba nije postojala
stabilna dravna vlast, a pogotovu ne crkvena, mogue je da se vjersko uenje
koje su bosanski krstjani zastupali vrlo rano i postepeno uvrstilo.
Bilinopoljsku izjavu potpisao je Marin, u ime dubrovake nadbiskupije,
u iju crkvenu nadlenost je spadala srednjovjekovna Bosna. Iz toga nuno
slijedi da je i onaj mali broj bosanskih biskupa, koji su posveivani u Dubrovniku, imao posla samo sa zajednicom bosanskih krstjana, jer se pored njih
ne spominju neki drugi, pravovjerni krani, koji ne moraju uestvovati u potpisivanju Bilinopoljske izjave. Isto tako je znaajno to meu potpisnicima
Bilinopljske izjave nema niko iz bosanske katolike biskupije, koji bi zastupli
umrlog biskupa, a to bi bilo i logino i normalno.
Bez obzira na mnogobrojne nijanse i miljenja u historijskoj literaturi u tumaenju pojma krstjani mogue je, ipak dati neka njegova odreenja. Pored
jezikog odreenja moda je jo vanije denisati njihov poloaj i ulogu u vjerskom i drutvenom ivotu srednjovjekovne Bosne, posebno u doba vladavine
bosanskog bana Kulina.
Franjo Raki je prvi sredinom XIX vijeka izloio hipotetiko miljenje
da su bosanski krstjani mogli biti i benediktinci. Izloio je i uvjerenje da je
Bilinopoljska izjava iz 1203. godine bila od obraenika patarenskih a ne od
bivih lanova iztone crkve.
Miljenje da su bosanski krstjani redovnici reda sv. Vasilija prihvaeno je
u historijskoj literaturi kao denitivno i sigurno, kao i to da sam pojam krstjani (christianus) potie iz terminologije vasilijanskih monaha. Jaroslav idak,
naglaava da dokaz koji je donijela Maja Mileti o ovom problemu vie ne
podlijee sumnji. U novijoj historijskoj literaturi se s pravom odbacuje i prva i
druga hipoteza i da su bosanski krstjani ve poetkom XIII vijeka pokazivali
neke posebnosti, koje e se u kasnijim vremenima samo tanije denisati.
Zanimljivo je spomenuti da se do poetka XV. vijeka, tanije 1404. godine
bosanski krstjani uglavnom spominju u mnoini i zajednikim nazivom, a
i ponekad poimenino. Razlozi za to su nepoznati to samo otvara niz novih pretpostavki, koje se mogu tumaiti i promjenom drutvene i politike
strukture srednjovjekovne Bosne kao i snaenjem vanosti samih bosanskih
krstjana. Najvjerovatnije se radi i o promjeni i kvalitetu novih odnosa i politikog tretmana bosanskih krstjana u srednjovjekovnom bosanskom drutvu.
Sigurno da nije rije o pretjeranom utjecaju nekih znamenitih i znaajnih bo188

sanskih krstjana na dvorovima bosanskih vladara i velikaa (npr. gost Radin
Butkovi) nego vjerovatno postignutom stepenu potovanja prava i privilegija
koje iskazuju bosanski krstjani.
Sljedee znaajnije grupno spominjanje bosanskih krstjana je u ve spomenutoj povelji 1370 (1374. godine), kao i u pismu kojeg su u vezi spora kralja
Stjepana Ostoje i Pavla Kleia od 8. januara 1404. godine u Dubrovnik donijeli starac Miljen, starac Bjelko i krstjani Ratko, Radosav, Radak i Dobrain
koji rekoe da ih je poslao kralj Ostoja i gospodin djed da uzmu gospodina
Pavla Kleia i da ga iz svoje ruke postave u sve njegovo.
U sporu koji je izbio 1451. godine kada je Dubrovaka Republika 19. jula
1451. godine traila pomo gospode krstjana kao uvaenijih i od hercega i
od njih samih da umilostive hercega Stjepana Vukia Kosau oko njegovog
depozita na koji su pravo polagali herceg i njegov sin Vladislav.
Nama su zanimljiviji pojedinani sluajevi spominjanja bosanskih krstjana u historijskim izvorima, od kojih se istine krstjanin Hval koji je 1404.
godine prepisao rnilom i zlatom za vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia uveni Hvalov zbornik a krstjanin Radosav 1461. godine Rukopis krstjanina
Radosava.
Jedan od zanimljivih i znaajnih inilaca koji deniraju drutvenu i politiku poziciju i djelatnost bosanskih krstjana je i dosta aktivno uee u diplomatskoj djelatnosti za potrebe pojedinih bosanskih feudalaca. Tako je krstjanin Vlatko Tumarli, po nalogu bosanskog kralja Stjepana Ostoje 1403.
godine pregovarao sa Dubrovakom Republikom o miru. Neto kasnije, politike promjene i promjene na bosanskom kraljevskom prijestolju i zbacivanje
kralja Stjepana Ostoje utjecale su da je krstjanin Vlatko Tumarli djelovao
kao diplomata i savjetnik vojvode Pavla Radenovia a zatim i njegovih sinova
Petra i Radoslava. U historijskoj literaturi je zapisano da je krstjanin Vlatko
Tumarli u godinama 1420. i 1421. pregovarao sa Dubrovakom Republikom
oko ustupanja Konavla. Kod vojvode Radoslava Pavlovia brigu o prihodima u Konavlama vodio je krstjanin Radovac. Krstjanin Radain Vuki
je po nalogu vojvode Radoslava Pavlovia nosio njegov novac u Dubrovnik,
ali i podizao dobit od uloenog novca zajedno sa konavoskim dohotkom koji
je Dubrovaka Republika plaala Radoslavu Pavloviu. U slubi kod vojvode
Radoslava Pavlovia nalazio se i krstjanin Radin Butkovi koji je 1422. godine
pregovarao sa Dubrovakom Republikom oko predaje grada Sokola a deset
189
Salih Jalimam
godina kasnije i oko sklapanja mira. Kod istog vojvode od 1437. godine nalazio
se u slubi i Radain krstjanin koji je u dva navrata 1438. godine zajedno sa
Jurajem krstjaninom uestvovao u pregovorima sa Dubrovanima.
Krstjanin Dmitar je bio u slubi vojvode Sandalja Hrania i u vie je
navrata u Dubrovnik nosio njegov novac ili ga je podizao iz depozita Sandalja
Hrania. U slubi vojvode Sandalja Hrania je od 1419. do 1430. godine bio
Dmitar krstjanin a jedno vrijeme i Divac krstjanin.
Istim poslom su za hercega Stjepana Vukia Kosau iz Dubrovnika podizali depozit Radain krstjanin, Tvrdislav krstjanin i erjenko krstjanin.
Historijski izvori biljee da su se kod hercega Stjepana Vukia Kosae nalazili krstjanin Radain, krstjanin Radelja, krstjanin Tvrdisav, krstjanin
erjenko i krstjanin Radivoj. U slubi kod Petra Dinjaia nalazio se 1450.
godine Radonja krstjanin.
Odreeni spomeni bosansko-humskih krstjana nalaze se i na stecima tako se krstjanin Radain spominje na steku kod Gorada, krstjanin
Ostoja na steku iz Zgunje i krstjanin Petko kod Sokolgrada.
Prema raspoloivim podacima to bi bili bosanski krstjani koji se spominju i koji su odreivali drutvene i politike prilike srednjovjekovne Bosne do
njenog politikog sloma 1463. godine. Odnos bosanskih krstjana, njihovo
mjesto u ukupnoj strukturi srednjovjekovne Bosne ne moe se tumaiti kao
klasini odnos srednjovjekovne drave i dravne vjere. Razlozi tome su brojni,
posebno to se esto problem dravne vjere pojednostavljuje te brojne istraivae stavlja pred kunju u izricanju konanog suda o poloaju bosansko-humskih
krstjana u drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma.
Svi identikovani historijski izvori ukazuju da su u dugom vremenskom
periodu od kraja XII vijeka do politikog sloma srednjovjekovne bosanske
drave 1463. godine bosanski krstjani zauzimali vano, esto i odluujue
mjesto u politikom i drutvenom ivotu srednjovjekovne Bosne. Oni su predstavljali ugledniji i reprenzetativniji dio drutva i imali su odgovornu ulogu
koja nije imala premca u srednjovjekovnom bosanskom drutvu. Svi ponueni primjeri postavljaju drutvenu i politiku poziciju bosanskih krstjana na
drugaiju i kvalitetniju ravan, a to je imalo poseban uticaj na brojne segmente
srednjovjekovnog bosanskog drutva.
190
SUMMARY
Historical sources on the presence of Bosnian krstjani in medieval Bosnia
and Hum, their society, political life, culture and diplomacy are unambiguous and corroborate much more than is usually stated in the dry chronicler
notes.
The treatment of Bosnian krstjani and their position in the structure of
the medieval Bosnia and Hum cannot be interpreted as a clasical interrelation
between the state and state religion. The reasons for this are numerous, especially since the problem of state religion in medieval Bosnia is oversimplied,
and many scholars are reluctant to conclude what the position of krstjani of
Bosnia and Hum actually was in the social and political life of medieval Bosnia and Hum.
All the recorded historical sources that address medieval Bosnia and Hum
indicate that Bosnian krstjani had an important, even crucial position in the
political, social and state life of the medieval Bosnia and Hum in the long period from the end of the 12th century until the political downfall of medieval
Bosnia and Hum. They represented the distinguished part of the society and
held a position of authority unlike any other in the medieval community of
Bosnia and Hum.
All this postulates a societal and political position of Bosnian krstjani on
a dierent, more prestigious platform, which signicantly inuenced practically all segments of medieval society of Bosnia and Hum.
191
Dubravko Lovrenovi
KRIST I DONATOR: KOTROMANII IZMEU

VJERE RIMSKE I VJERE BOSANSKE I.
(Konfesionalne posljedice
jednog lokalnog crkvenog raskola)
1
Kada se uz oslonac na izvore i kritiku historiograju shematski ele predstaviti razvojne faze crkveno-politike povijesti bosanskog srednjovjekovlja,
primjerenom se ini sljedea kronoloka stratikacija:
1. Od kristijanizacije do dislokacije sjedita bosanske katolike biskupije
u akovo sredinom XIII. stoljea.
2. Od sredine XIII. stoljea do prvoga spomena shizmatike Crkve bosanske u jednom povijesnom izvoru domae provenijencije 1326./29.
3. Od 1326./29. do uspostave Bosanske franjevake vikarije 1340.
4. Od uspostave Franjevake vikarije do okrunjenja Tvrtka I. Kotromania u Milima 1377.
5. Od 1377. do osnutka Visoko-srebrenike biskupije (1421./22.-1424./
25.)
6. Od gaenja Visoko-srebrenike biskupije prije 1446./47. do nestanka
Crkve bosanske 1459.
7. Od 1459. do okrunjenja posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaevia papinskom krunom u Jajcu 1461.
Nakon doseljenja Slavena (VI./VII. st.) na podruje kasnijeg razvitka sre1
Zbog ogranienja uvjetovanog obimom ovog Zbornika, tekst pod navedenim naslovom je
skraen - ovdje je dat prvi dio napisane studije.
193
Dubravko Lovrenovi
dnjovjekovne bosanske drave, preko nastanka sklavinija, do formiranja prvih
oblika feudalne politike vlasti, odvijao se proces njihove kristijanizacije: prvo
temeljito preoblikovanje duhovnih struktura slavenskoga svijeta i njegovih arhajskih predodbi vezanih za svijet prirodne religije. Kranstvo nije bilo samo
religija, ono je dalo i jedan od osnovnih ideolokih poticaja i sadraja srednjovjekovnoj dravnoj organizaciji.2 Kranstvo, a s njim i sustav politikih ideja,
u srednjovjekovnoj su Bosni (njezinoj povijesnoj jezgri oko istoimene rijeke)
do sredine XIII. st. stajali pod jakim utjecajem sredita zapadnog kranstva
ponajprije preko vezanosti Bosanske biskupije za istonojadranske metropolije Dubrovnik, Bar i Split3 - ali i pod jakim utjecajem irilo-metodijevske tradicije, svojstvene zemljama bizantskoga kulturno-civilizacijskog ozraja.4 Ta
dihotomija - istodobno preplitanje zapadnih i istonih duhovnih tradicija - u
srednjovjekovnoj e Bosni kao prijelaznom podruju europske kulture biti vana
sve do sutona medijevalne epohe. Geograja kao moni imbenik odreuje
rukopis povijesti. Naime, poloaj srednjovjekovne Bosne u pojasu tzv. skadarskoga meridijana, granine linije izmeu Ilira i Traana, Zapadnog i Istonoga
Rimskoga carstva, latinskog i grkog jezika, katolianstva i pravoslavlja5, tu je
zemlju predestinirao za povijesnu ulogu posrednika izmeu kulturolokih sustava i njihovo susretite na njezinu tlu. Do poetka XIII. st. iz izvora poznati
2
O ranoj fazi razvoja dravne organizacije na tlu srednjovjekovne Bosne: Anto BABI,
O pitanju formiranja srednjevjekovne bosanske drave, Radovi Naunog drutva BiH, III.,
Sarajevo, 1955.; Nada KLAI, Srednjovjekovna Bosna. Politiki poloaj bosanskih vladara do
Tvrtkove krunidbe (1377.), Grafiki Zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.
3
O tome: Krunoslav DRAGANOVI, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena

do godine 1463., I., Drugo izdanje, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo, 1991.,
705. i dalje.
4
Usp. Imre BOBA, Djelovanje slavenskih apostola sv. Konstantina i Metoda i poetak
bosanske biskupije, u: Kranstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9. stoljea
spominjanja bosanske biskupije (1089.-1989.), Studia Vrhbosniensia 4., Vrhbosanska teoloka kola, Sarajevo, 1991., 125.-142.
5
O povijesnom fenomenu graninosti jugoistone Europe: Balduin SARIA, Die antiken

Grundlagen der sdosteuropischen Kulturen, Vlker und Kulturen Sdosteuropas. Kulturhistorische Beitrge, Sdosteuropa. Schriften der Sdosteuropa-Gesellschaft im Namen der
Sdoseuropa-Gesellschaft herausgegeben von Wilhelm Glich, 1. Band, SdosteuropaVerlagsgesellschaft m.b.H., Mnchen, 1959.
194
Krist i Donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere bosanske...

bosanski vladari, banovi Bori i Kulin, ispovijedali su katolianstvo6, a sve govori da su toj konfesiji bili odani i njihovi poimenino nepoznati prethodnici.
Poetkom XIII. st., nakon pada Bizanta u etvrtoj kriarskoj vojni, nastupa debalans u odnosima dva sredita kranstva - Rima i Carigrada - i taj
e se svjetskopovijesni dogaaj sudbinski odraziti na crkveno-politike odnose
bosanskoga srednjovjekovlja. Tada zapadno kranstvo pod papom Inocentom
III. (1198.-1216.) pravi snaan iskorak prema istoku - u podruje to je vjerski i politiki gravitiralo Carigradu.7 U to razdoblje pada pokuaj latinizacije
bosanske irilo-metodijevske biskupije - pokuaj promjene crkveno-politike i
kulturoloke paradigme na postulatima latinskoga univerzalizma. Kombinacijom
diplomatskih pritisaka i vojnih prijetnji kojima je od dvadesetih godina XIII.
st. u koaliciji Rima i Ugarske bila izloena Bosna, Bosanska biskupija odvojena
je 1247. od Dubrovnika i jurisdikcijski podloena metropoliji u ugarskoj Kalocsi, a najkasnije 1252. njezino sjedite preneseno je u akovo - na podruje
pod ingerencijom svete krune ugarske.8 Tim inom izgubila je Bosna ugaoni
kamen svoje srednjovjekovne dravnosti: svoju zemaljsku crkvu. Crkveno-politiki model u sreditu kojega se nalazila zemaljska crkva od vremena Karla
Velikog (768.-814.) razvio se i rairio na cijelom katolikom Zapadu. Brojni
primjeri europskog srednjovjekovlja - od Skandinavije do Sicilije, od Britanije
do Poljske - pruaju obilje dokaza o tome da je taj crkveno-politiki obrazac
ilavo istrajavao u povijesnim mijenama. Jedan meu tim primjerima jest i bosanski primjer.
Dislokacijom sjedita biskupije poela je druga faza u razvoju bosanskog
crkveno-politikog srednjovjekovlja, kada su bosanski katoliki vladari preli
konfesionalni Rubikon i prihvatili novu kransku konfesiju, iz kasnijih izvora
poznatu kao vjera bosanska. Tada - kao izraz tradicionalistikog otpora moder6
Usp. N. KLAI, Srednjovjekovna Bosna, 81.-86.; uro BASLER, Bosanska crkva za vladavine bana Kulina, Prilozi instituta za istoriju u Sarajevu, IX./1., Sarajevo, 1973.
7
Werner CONZE, Ostmitteleuropa. Von der Spatantike bis zum 18. Jahrhundert, C. H. Beck,
Mnchen, 1993., 31.-32.; Oscar HALECKI, Borderlands of Western Civilization. A History
of East Central Europe, The Ronald Press Company, New York, 1952., 79.-81.; Dimitri
OBOLENSKI, Vizantijski komonvelt, Prosveta-SKZ, Beograd, 1991., 283.-289. Naslov
izvornika: The Byzantine Commonwealth, 1971.
Jaroslav IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1975., 183.-209.
195
Dubravko Lovrenovi
nizaciji i zamjena za dislociranu katoliku biskupiju - nastaje njezin antipod:
autokefalna (shizmatika) Crkva bosanska. Nakon to je - primjeuje Petrovi
- postala akefalna, tj. obezglavljena, Crkva je bosanska otrgnuta od zajednice
s opom Crkvom, i razvila se u autokefalnu.9 Genezu problema drugi autor saeo je u sljedeu sintagmu: Od podlonosti Rimu do slavenske autokefalnosti.10
Na to se naslanja miljenje da je Crkva bosanska nastala kao rezultat pokuaja
plemia preteno katolike Bosne da stvore neovisnu nacionalnu crkvu, paralelnu sa
samostalnom pravoslavnom crkvom.11 Osnovu problema istina, oslanjajui se
na preivjelu bogumilsku teoriju identicirao je Magocsi, ustvrdivi da su
krstjani uredili svoju vlastitu Crkvu u Bosni, koja je dominirala ivotom zemlje
do druge polovice XIV. st.12 Davno prije svih njih, problem je pravilno uoio
dubrovaki kroniar Rasti, zapisavi da je Sandaljeva slava bila pomraena
grijehom izme.13
Na konfesionalnoj granici bosanskog srednjovjekovlja sredinom XIII. st. stoji
ban Ninoslav jo uvijek odan katolianstvu, ali ve izloen konfesionalnim dilemama. Prva slubena pojava Crkve bosanske u jednom dokumentu bosanske
provenijencije, po svemu sudei na dravnom saboru (stanku) 1326./29., potvruje njezinu ulogu zemaljske crkve. Pokazuju to i vladarske intitulacije banova
Stjepana II. (1322.-1353.) i Tvrtka I. Kotromania (1353.-1377.) s prizivom
9
Leon PETROVI, Krani bosanske crkve (krstiani cr kve bosnske), Dobri Pastir, Sarajevo,
1953., 13.-14.
10
I. BOBA, Isto, 139.
11
Marian WENZEL, Bosanski stil na stecima i metalu. Bosnian Style on Tombstons

and Metal, Sarajevo - Publishing 1999., 131. Usp. John V. A. FINE, Jr., The Late Medieval
Balkans. A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, The
University of Michigan Press, 1987., 481.
12
Paul Robert MAGOCSI, Historical Atlas of East Central Europe. A History of East Central Europe, Volume I., University of Washington Press, Seattle & London 1993., 42.
13
John V. A. FINE; Jr., The Bosnian Church: A new Interpretation. A Study of the Bosnian
Church and Ist Place in State and Sociaty from the 13th to the 15th Centuries, East European
Monographs, No. X., East European Quarterly, Boulder, Distributed by Columbia University Press, New York and London, 1975., 252.; Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine
urbis usque ad annum 1451.) item Joannis Gundulae (1451.-1484.), Monumenta Spectantia
Historiam Slavorum Meridionalium (dalje: MSHSM), Volumen vigesimum quintum, Scriptores, Volumen II., Zagrabiae 1893., 264.
196

na sv. Grgura udotvorca - dinastikog patrona - intitulacije skrojene prema
bizantskom obrascu vladara samodrca u okrilju Crkve bosanske. Njihov konfesionalni image obiljeen je laviranjem izmeu dvije kranske konfesije: vjere
rimske i vjere bosanske.14
1. Az sveti Grgur a zovom ban Stipan

Vladarska legitimacija Stjepana II. Kotromania sadrana u darovnici
knezu Vukoslavu Hrvatiniu (1326./29.), koju u Milima ispisuje dijak Priboje
- intitulacija sa sv. Grgurom udotvorcem: Az sveti Grgur a zovom ban Stipan... po milosti b(o)iei g(ospo)d(i)n vsim zemlam bosanskim15 - govori da je
domaa Crkva nakon to je zasjeo na bansko prijestolje aktivno sudjelovala u
posveenju njegova vladarskoga dostojanstva. U drugoj povelji za istog vlastelina, ponovno se u intitulaciji Stjepana II. javlja Sv. Grgur:
dokument je napisan prid di(do)m velikim Radoslavom i prid gostem velikim Radoslavom i prid starcem Radomirom i unborom i Vlkom i prid vsom
14
Taj pojmovni par, odnosno konfesionalni dualizam bosanskih vladara i vlastele precizno
su oznaili Dubrovani, kada su se 14. travnja 1442. zavjerili kralju Tvrtku II. da njegov
poklad srebra nee nikom predati i da e s njim postupati onako kako on bude upisao pred
redovnici rimske vere ili vere bosanske. Ljubomir STOJANOVI, Stare srpske povelje i pisma,
I., Beograd Sremski Karlovci, 1929., 516. Koncem 1403., u vrijeme rata s kraljem Ostojom,
izdali su Dubrovani svojim poslanicima u Ugarskoj uputu da kralju Sigismundu objasne da
su na podruju Primorja to im ga je darovao bosanski kralj morali utroiti mnogo novaca
da urede tamonja sela i obrate stanovnike iz vjere bosanske na kranstvo (et convertir li habitanti de la fede Bosignana al christianesimo). Jzsef GELCICH Lajos THALLCZY,
Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae, Budapest, 1887., 153.
(19. XII. 1403.); Marko PEROJEVI, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena
do godine 1463., knjiga I., drugo izdanje, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo,
1991., 403. Regulirajui 19. srpnja 1453. odnose sa sinom Vladislavom, svoju konfesionalnu
orijentaciju oslonjenu na vjeru bosansku posvjedoio je herceg Stjepan Vuki Kosaa, navodei kao svidoke i sreditelje vire nae dida bosanskoga i s njim 12 poglavitih krstjana i 12 naih
plemenitih vlastela. Franjo MIKLOSICH, Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae,
Bosnae, Ragusii, Viennae, 1858., 461.
15
Lajos THALLCZY, Istraivanja o postanku bosanske banovine sa naroitim obzirom

na povelje krmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog Muzeja (dalje: GZM), XVIII., Sarajevo,
1906., 403.; Aleksandar SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, Istorisko-pravni zbornik, I., Sarajevo, 1949., 89.
197
Dubravko Lovrenovi
crkvom i prid Bosnom... na Moiri... u gosti velikoga hii u Radoslali.16
Na okupu su se nali reprezenti drutvene moi - vladar, vlastela (Bosna) i
crkvena hijerarhija - a sva crkva nedvojbeno oznaava iznova uspostavljene prerogative dravne (zemaljske) crkve, ime je slubeno potvren brak izmeu
trona (bana i Bosne) i oltara, nasilno raskinut promjenom sjedita Bosanske
biskupije. Manastir (hia) u Motrama, gdje je povelja potpisana, bio je udaljen od Visokog oko 6 km, dakle bio je vrlo blizu sredita drave. Ta injenica
pokazuje da je crkva uivala podrku bana. Njegov odnos s crkvom (i njezinim
vodstvom) bio je toliko blizak da je posjetio njezin manastir i dopustio njezinoj
hijerarhiji da sudjeluje u dravnim poslovima.17 Svaka primjena vlasti unutar
kranskog svijeta bila je zato, strogo govorei i kao posljednje sredstvo, crkvena vlast.18
Crkvi je vraena njezina dravotvorna uloga, Sv. Grgur siao je na Zemlju, inkarnirao se u vladarskom liku bosanskog bana i milou bojom zasjeo na prijestolje. Sve to - budui da druge crkvene organizacije (pogotovo
biskupije) na podruju sredinje Bosne tada nije bilo - daje do znanja da se u
ulozi sakralizatora banske asti javlja Crkva bosanska na elu sa di(do)m velikim Radoslavom. Znai li to da je banska instalacija podrazumijevala posebnu
crkvenu ceremoniju iz poznatih se dokumenata ne moe razluiti, ali na tu bi
mogunost vrijedilo staviti najvei ulog jer odgovara opoj praksi crkveno-politikoga ivota i na Istoku i na Zapadu. Alternativa nije postojala. Put do trona
obvezatno je vodio preko oltara.19
tovanje istonjakoga sveca Grgura udotvorca i njegova dravotvorna
promocija rairili su se preko Crkve bosanske.20 Ne nalazimo, inae, da je neka
europska zemlja tomu svecu dodijelila tako poasno mjesto kao to je to uinila
Bosna. Kao nekad u Egiptu i Babilonu, zatim u Bizantu, Bugarskoj i Srbiji
16
L. THALLCZY, Isto, 404.-405.
17
J. FINE, The Bosnian Church, 174.
18
Walter ULLMANN, Principles of government in the Middle Ages, Barnes & Noble, New
York, 1961., 55.
19
O deifikaciji vladarove linosti posredstvom Crkve: W. ULLMANN, Isto, 140.
20
O tome na vie mjesta: Aleksandar SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, Byzantion, Revue Internationale Des Etudes Byzantines, Actes Du VII. Congres Des Etudes
Byzantines Bruxelles 1948.-1., Bruxelles, 1949.
198

cara Duana, gdje je vladar jo za ivota oslovljavan kao sveti 21, proglaava
se bosanski ban inkarnacijom jednoga sveca. On je bio dran (i sam se drao)
preobraenim u Svetoga Grgura, pred svojim je vazalima bio utjelovljenje toga
tajanstvenog sveca na bosanskoj zemlji.22 Vladarska intitulacija precizno je
odraavala poloaj odreenog vladara, poloaj njegove drave u hijerarhijskom
sustavu pravnih predodbi srednjega vijeka i odnos prema velikim sreditima
kranstva unutar kranske ekumene.23 Osim to je bila izraz politike lozoje, intitulacija je bila najkrae izloeni politiki program.24
Kako je ve istaknuto, potraga za izvornim smislom te intitulacije, koja
se prema dostupnim izvorima odrala neto vie od 40 godina (1326./29.-1370./74.)25 vodi u podruje bizantskoga commonvealtha i svijet legitimistikih
predodbi izgraenih pod utjecajem bizantske vladarske titulature. Ona je
izraz samostalnosti i nezavisnosti tih drava.26 Odavno je zapaeno da u poveljama izdatim Dubrovniku, nema spomena o svetom Grguru, to po svemu
sudei znai da se ta intitulacija rabila iskljuivo unutar Bosne.27 Neto slino
21
Georgije OSTROGORSKI, Avtokrator i samodrac, Glas Srpske Kraljevske Akademije, CLXIV., Drugi razred, Filosofsko-filoloke, drutvene i istoriske nauke, 84., Beograd,
1935., 138.-139.; A. SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, 89.; A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 278.
22
A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 274., 277.
23
G. OSTROGORSKI, Isto, 97.; usp. A. SOLOVJEV, Isto, 275.
24
Andrija VESELINOVI, Drava srpskih despota, Novinsko-izdavaka ustanova, Vojska, Beograd, 1995., 48. i dalje.
25
Vidi dalje u tekstu.
26
G. OSTROGORSKI, Isto, 121.
27
A. SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, 89. Slinim se mehanizmom nakon

proglaenja za cara, osobito u odnosima s Bizantom, sluio i Karlo Veliki, rabei metodiki
model kojim se sredstvo legitmiranja prilagouje konkretnim politikim prilikama. Tako se
izmeu 29. svibnja 801. i 9. svibnja 813. Karlo titulirao: Karolus serenissimus augustus a Deo
coronatus magnus pacificus imperator Romanum gubernans imperium, qui et per misericordiam
Dei rex Francorum et (atque) Langobardorum. Uz carsku, zadrao je Karlo i kraljevsku titulu,
to je jasna distinkcija u odnosu na bizantskoga basileusa. Nakon to je u Aachenu u ljeto
812. preko bizantskog poslanstva slubeno priznat kao basileus, spremio je Karlo poetkom
813. poslanstvo bizantskom caru s pismom i intitulacijom bez spomena rimskoga imena:
Karolus divina largiente gratia imperator et augustus idemque rex Francorum et Langobardo-
199
Dubravko Lovrenovi
dogaalo se u Rakoj pod Stefanom Nemanjom, koji je poslije 1168. titulu samodrca rabio prvenstveno u dokumentima upuenim domaim adresatima.28
Kao to su intitulacije bugarskih, srpskih i ruskih vladara-samodraca trebale naglasiti ... osloboenje od idealne subordinacije prema Vizantiji29, izraavala je intitulacija Stjepana II. njegovu neovisnost prema Rimu i Katolikoj
crkvi, do trenutka kad je, zahvaljujui franjevcima, prihvatio katolianstvo. Na
kraju kazivanja o Savinu posveenju Domentijan istie da ubudue srpski arhiepiskopi radi posveenja ne moraju ii u Carigrad jer, s Bojom pomoi, Savina
otadbina moe postati samostalna: samoosvetenoy biti otstvoy iego, iakoe i
Boiejo pomotijo samodravno iest.30
Uloga Crkve bosanske kao uvara dravnoga poretka, povezanost crkvene
hijerarhije s banskim dvorom, ije pojedine darovnice osigurava svojom vjerom, i svijet njezinih teolokih predodbi snano se zrcale iz sadraja sankcija
vladarskih isprava. U uskoj vezi s kultom svetaca svojstvenim Istonoj crkvi, u
rum. Herwig WOLFRAM, Lateinische Herrschertitel im neunten und zehnten Jahrhundert, Mitteilungen des Instituts fr sterreichische Geschichtforschung, XXIV., Intitulatio, II.,
Lateinische Herrscher-und Frstentitel im neunten und zehnten Jahrhundert, Hrsg. von
Herwig Wolfram, Wien-Kln-Graz, 1973., 20., 22.; Marko KARAMATI, Karlo Veliki
i Leon III. u Paderbornu 799. i krunidba u Rimu 800. godine, Bilten Franjevake teologije
Sarajevo, god. XXVII., broj 2., Sarajevo, 2000., 16. Novi car tako je postupao samo u teoriji,
a u praksi je neposredno nakon njegova okrunjenja izbila borba za sfere utjecaja na bizantskom Jadranu. Ivo GOLDSTEIN, Bizant na Jadranu od Justinijana I. do Bazilija I., Zavod
za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, Biblioteka Latina et Graeca, knj. XIII., Zagreb,
1992., 152.-153. Slinu pojavu odraava i nain tituliranja cara Duana, koji se u srpskim
poveljama najee titulirao carem Srba i Grka, a u grkim se ispravama nazivao vasilevs
Srbije i Romanije. Podvojenost u ureenju nove drave ogleda se i u tome to je stare srpske
teritorije Duan prepustio sinu Urou, koji je dobio titulu kralja, a nova je podruja zadrao
sam car. Odvajanje naslova kralja Srbije i cara Bizanta simbolino je prikazano na novcu sa
natpisom: rex Rasie - imperator Romanie. Sima IRKOVI, Srbi u srednjem veku, Izdavaka
zadruga IDEA, Beograd, 1995., 153., 155.-156. Usp. Ljubomir MAKSIMOVI, Grci i
Romanija u srpskoj vladarskoj titulaturi, Zbornik radova Vizantolokog instituta, 12., Beograd, 1970., 63., 65., 75.
28
Smilja MARJANOVI-DUANI, Vladarska ideologija Nemanjia. Diplomatika

studija, Srpska Knjievna Zadruga Sveti Arhijerejski Sinod Srpske Pravoslavne Crkve
CLIO, Beograd, 1997., 68.
29
G. OSTROGORSKI, Isto, 156., 159., 166.
30
G. OSTROGORSKI, Isto, 144.
200

banske povelje ulaze formule sankcije do tada nepoznate u bosanskom diplomatikom materijalu uz spomen sedamdest (i sedam) izabranika Bojih i 300
svetih otaca. Posebno vano mjesto u tom teoloko-politikom zakonodavstvu
jest izjednaavanje prekritelja s Judom Skariotskim31, ime provedba odredbi
povelje dobiva dimenziju izdaje Sina Bojega. O povezanosti bana s Crkvom
bosanskom svjedoi upozorenje pape Ivana XXII. (5. VI. 1325.) da bi njegov
energian stav protiv heretika bio koristan za ouvanje reene vladavine i spas
dua (pro conservatione principatus praedicti, et salute animarum).32 Zato se najozbiljnije mora uzeti u obzir navod M. Orbinija da je do institucionalne instalacije franjevaca u Bosni 1340. Stjepan II. Kotromani bio odan grkom obredu
i stoga nepodloan papi.33 Dodatni dokaz o tome prua suvremena Franjevaka
kronika (dovrena 1374.), koja biljei da je bosanskoga bana fra Gerald Odonis
obratio vjeri i vratio crkvenom jedinstvu.34
Boansku provenijenciju vlasti bana Stjepana II. Kotromania snano
emaniraju likovni prikazi na est vrsta njegovih novaca: u duhu starih bizantskih shvaanja na njima je s jedne strane prikazan vladar, a s druge Isus Krist.
Na aversu se nalazi ban s atributima ovozemaljske vlasti: u stojeem poloaju s
maem u desnoj i ezlom (u obliku kria ili s kriem kao zavretkom) u lijevoj
ruci, ili na prijestolju s maem preko koljena. U jednoj varijanti prikazan je
ban na prijestolju s kacigom na glavi i maem poloenim preko koljena. Umje31
L. THALLCZY, Isto, 407., 408., 409., 410., 411. U povelji kralja Stjepana Ostoje
izdanoj Dubrovanima pod Visokim 4. prosinca 1409. formula zakletve sadrava i spomen
318. svetih otac, ie sut va Nikejo. F. MIKLOSICH, Monumenta Serbica, 273. i na vie
drugih mjesta; Jaroslav IDAK, Pravoslavni Istok i Crkva bosanska, Savremenik, 9./XXVII., rujan 1938., 788.; J. IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, 256., nap. 40.
Sv. Nikola, biskup mirski ije je ime ponio prvi franjevaki samostan u Bosni nalazio se
takoer meu 318 biskupa na saboru u Nikeji. Julijan JELENI, Kraljevsko Visoko i samostan
sv. Nikole, Sarajevo, 1906., 48.
32
Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU), IX., Zagreb, 1911., 243.
33
Mavro ORBINI, Kraljevstvo Slavena. Prevela Snjeana Husi. Priredio i napisao uvodnu
studiju Franjo anjek. Povijest hrvatskih politikih ideja. Golden marketing Narodne novine, Zagreb, 1999., 414.
34
Citirano prema: J. IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, 230.; Usp. A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 278., nap. 3.
201
Dubravko Lovrenovi
sto bana na nekim je primjercima zastupljen njegov grb. Na reversu se nalaze
oznake vladarskoga legitimiteta: Isus na prijestolju ili u stojeem poloaju (u
bisernoj elipsi, katkad s knjigom u lijevoj ruci), a na jednoj vrsti novca, umjesto
Isusa, nalazi se zatitnik Dubrovnika Sv. Vlaho.35 Likovni prikazi bana Stjepana II. i Tvrtka I. Kotromania s maem u desnoj ruci poloenim preko koljena
tzv. dinari de macia modelirani su uglavnom prema istonim slikama
prema svemu sudei ponajprije peatnim - Sv. Dimitrija, koji isto tako sjedi
na prijestolju drei objema rukama ma preko koljena. Na taj se nain bosanski banovi izjednaavaju sa Sv. Dimitrijem, iji je kult bio vaan Nemanjiima
ratnicima, napose kralju Dragutinu, koji je vjerojatno bio i tvorac ovog tipa
novca.36 Osim to upuuju na ulogu maa kao vladarske insignije, ti likovni
prikazi posvjedoenje su rairenosti kulta jo jednog istonjakoga sveca meu
Kotromaniima.37
Sve to - osobito vladarske insignije: prijestolje, kaciga i ezlo svjedoe o
crkvenom ozraju njihove predaje vladaru. Na jednoj emisiji svojih novaca, s
kacigom na glavi prikazan je i ban Tvrtko I.38 Kao mladi kralj uveo je Duan
prikaz ljema na srpski novac.39 Norveki kraljevi prije konverzije nisu imali krune nego zlatne kacige, kao to Edgar-ordo pokazuje za anglosaksonsku
Englesku.40 Norveki kralj Hkon Dobri bio je lako prepoznat po svojoj zlatnoj
35
Ivan RENGJEO, Novci bosanskih banova i kraljeva, GZM, Sarajevo, 1943., 248.-250.,
273.-278. Vladar na prijestolju s maem poloenim preko koljena jedan je od ustaljenih motiva u heraldikim prikazima srpskih vladara na novcima: Sergije DIMITRIJEVI, Problemi srpske srednjovekovne numizmatike, Istorijski Glasnik, 1.-2., Beograd, 1957., slike, 2.,
8., 9., 12. i 13.
36
Smilja MARJANOVI-DUANI, Vladarske insignije i dravna simbolika u Srbiji od

XIII do XV veka, SANU, Posebna izdanja, Knjiga DCXXIII., Odeljenje istorijskih nauka,
knjiga 18., Beograd, 1994., 144.
37
Kult Sv. Dimitrija rairio se iz Soluna po cijelom Istoku meu pravoslavnim Slavenima,
ali nije bio nepoznat ni meu Hrvatima junog Jadrana, Zadra, Zagreba, poekoga kraja,
Srijemske Mitrovice i Burgenlanda Gradia. Njegovo ime nosio je i hrvatski kralj Zvonimir. Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kranstva, Kranska sadanjost,
Zagreb, 1990., 203.
38
I. RENGJEO, Isto, 279.
39
S. DIMITRIJEVI, Isto, 96.-97.
40
Erich HOFFMANN, Coronations and Coronation Ordines in Medieval Scandinavia,
202

kacigi, ali to nije ukljuivalo njezino simboliko znaenje usporedivo sa znaenjem srednjovjekovnih kruna. Kao pretea kruna, taj ukras za glavu aluzija je
na herojske odlike kralja. Insignije koje pripadaju kraljevskoj slubi nisu spomenute ni u jednom izvoru iz vikinkoga doba.41
O zavrnoj metamorfozi konfesionalnog imagea Stjepana II. nesumnjiv
dokaz prua njegov grob u franjevakoj crkvi Sv. Nikole u Milima, to znai
da je pokopan kao katoliki vladar.42 Odluujuu ulogu odigrali su u tome
franjevci, koji se od uspostave Bosanske vikarije povezuju s banskim dvorom.
Preko prvog bosanskog vikara fra Peregrina Saksonca, imenovanog bosanskim
biskupom u akovu poetkom 1349. ponajprije banovom zaslugom, pokuao
je Stjepan II. ostvariti povratak na one crkveno-politike koncepcije koje su
prethodile dislokaciji bosanskoga kaptola.43 Ni tada ni kasnije tim nastojanjima
vjetar nije puhao u lea, osim to pokazuje zbliavanje bosanskog vladara s Katolikom crkvom, u ijoj je konfesiji ispraen s ovoga svijeta. Meutim, ak i u
to vrijeme, u ispravi izdatoj 1351. knezovima Vuku i Pavlu Vukoslaviu, titulirao se bosanski ban: Az ban Stipan a zovom s(ve)t(o)ga Grgoura rab.44 Istina,
nova stilizacija njegove intitulacije s izostavljanjem negdanje mistike formule govori da je bosanski vladar priznao Katoliku crkvu45, ali i tako skrojena
intitulacija svjedoi da je bosanska politiko-konfesionalna vaga jo uvijek
primjetno oscilirala.46 Intitulaciju u tom obliku, s prizivom na Sv. Grgura, naCORONATIONS Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, Edited by Jnos M. Bak,
University of California Press, Berkeley Los Angeles Oxford, 1990., 128.
41
Elisabeth VESTERGAARD, A Note on Viking Age Inaugurations, CORONATIONS

Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, Edited by Jnos M. Bak, University of California Press, Berkeley Los Angeles Oxford, 1990., 122.
42
Donato FABIANICH, Storia dei Frati Minori dai primordi della loro Istituzione in Dalmazia e Bossina fino ai giorni nostri, Zara, 1864., 125.
43
Dubravko LOVRENOVI, Utjecaj Ugarske na odnos Crkve i drave u srednjovjekovnoj

Bosni, Sedam stoljea bosanskih franjevaca, Samobor, 1994., 62.-64.
44
L. THALLCZY, Isto, 407.-408. Za datiranje: Sima IRKOVI, Istorija srednjovekovne bosanske drave, SKZ, Beograd, 1964., 359., nap. 1.
45
A. SOLOVJEV, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, 89.; A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 278.
46
Imajui to u vidu, za pravo emo dati Nikoli RADOJIU (Obred krunisanja bosansko-
203
Dubravko Lovrenovi
slijedio je brat Stjepana II., otac bana Tvrtka, knez Vladislav, koji je 1353./54.
nastupao u ime nejakoga sina.47 Tako skrojena intitulacija bana bosanskog prije
reektira njezin pravni okvir nego liturgijsko znaenje. U kasnom V. stoljeu
pojavio se naziv sveti otac za papu, a svoju zakonsku potvrdu ova oznaka je dobila pod Grgurom VII. Alegoriki govorei, za papu se moe rei da je jednom
nogom stajao na Nebu, a drugom na zemlji. Nijedan papa, meutim, nikad nije
zatraio da bude svet u liturgijskom smislu; naprotiv, oni su isuvie dobro bili
svjesni njihovih osobnih nedostataka.48 Rimski carevi proli su put od shvaanja sebe samih kao boanskih careva do razumijevanja sebe kao careva milou
bojom. Vanost te promjene lei u tome da su carevi napustili zahtjev da budu
istinsko boanstvo na zemlji, priznavi umjesto toga u Bogu podrijetlo njihove
vlasti.49
Za razliku od zemalja istone sredinje Europe eke, Ugarske i Poljske
u kojima se jo od X. st. pod patronatom Katolike crkve razvio kult dinastikih svetaca, sluei ostvarenju lojanosti prema dravi50, srednjovjekovna
Bosna prema onome to se sada zna - tu je drutvenu normu usvojila kasnije,
i to izvan velikih Crkava na Istoku i Zapadu. To ne iskljuuje mogunost da je
i prije institucionalnog raskida s Rimom sredinom XIII. st. takav kult u Bosni
bio razvijen, o emu bi ponajprije svjedoila intitulacija bana Ninoslava s imega kralja Tvrtka. Prilog istoriji krunisanja srpskih vladara u srednjem veku, SANU, Posebna
izdanja, knjiga CXLIII., Odeljenje drutvenih nauka, knjiga, 56., Beograd, 1948., 8.) kada
kae: Verska nestalnost i crkvena pometenost bile su u Bosni tako este i toliko velike, da
se svako obazriv mora vremenski ograniiti dok govori o crkvenoj pripadnosti bosanskih
vladara i velikaa; jer su oni nesumnjivo menjali i veru i crkvu, i po tuoj i po svojoj volji.
47
L. THALLCZY, Isto, 408.-409.; S. IRKOVI, Isto, 122.
48
W. ULLMANN, Isto, 39.-40.
49
W. ULLMANN, Isto, 57. Usp. Hans-Georg BEK, Vizantijski milenijum, CLIO Glas
Srpski, Banja Luka, 1998., 97.-99. Preveo s nemakog Ranko Kozi. Naslov originala:
Hans-Georg Beck, Das Byzantinische Jahrtausend, C. H. Becksche Verlagsbuchhandlung,
Mnchen, 1978.
50
Usp. Jean W. SEDLAR, East Central Europe in the Middle Ages 1000-1500, A History of East Central Europe, Volume III., Editors Peter F. Sugar Donald W. Treadgold,
University of Washington Press, Seattle and London, 1994., 157.-158.; Ivn BERTNYI,
Hungarian Culture in the Middle Ages, A Cultural History of Hungary From the Beginnings
to the Eighteenth Century, Edited by Lszl Ksa, Corvina Osiris Kiad, Budapest, 1999.,
124.-125.
204

nom kranskog prvomuenika Sv. Stjepana.51 Taj kult imao je transdinastika
i viekonstitucionalna znaenja.
2. Az Rab Boji i Svetoga Grgura, a zovom G(ospo)din Ban Tvrtko

Crkveno-politikim smjerom to ga je zacrtao njegov prethodnik - zbliavanjem s Katolikom crkvom - nastavio je ban Tvrtko I. Prilikom prvih
samostalnih vladarskih koraka kada je 13. veljae 1355. u akovu blizu
stolne crkve izdao slobodni list kojim je Dubrovanima Klimi Driu i Bisti
Buniu potvrdio da su, drei trgove u Neretvi i Ostrunici, uredili sve raune s njegovim stricem banom Stjepnom II. naao se uz Tvrtka I. i bosanski
biskup fra Peregrin Saksonac, kojeg mladi ban naziva svojim duhovnim ocem.
Uz bosanskoga bana i biskupa boravio je tu i bosanski vikar fra Franjo iz Firenze, koji pored biskupa potpisuje Tvrtkovu ispravu upuenu Dubrovanima.
Nemajui svoj veliki peat, Tvrtko I. ispravu je peatio svojim prstenom, a tu su
jo i peati biskupa Peregrina i Bosanskoga kaptola.52 Idue godine poveljom
izdatom 1. studenoga 1356. u banskom dvoru u Sutjesci (in curia nostra sub
castro Boboch) u prisutnosti tadanjega bosanskog biskupa Petra Siklosija, a na
molbu ugarskoga kralja Ludovika I. potvrdio je Tvrtko I. crkvi Sv. Petra u
Usori imanje Dubnicu.53 Nije prola ni puna godina, a bosanski ban odvaio se
na to da preko magistra Ivana, lektora u bosanskom kaptolu, pravi zavjeru protiv kralja Ludovika i biskupa. Izmeu Tvrtka i lektora razmijenjena su pisma,
a kada su ona dospjela u biskupove ruke, pokrenuta je istraga i sve je izilo na
vidjelo. U nazonosti visokih ugarskih crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika
pred Bakim kaptolom 21. rujna 1357. proveden je postupak u kojem je Ivan
priznao svoju ulogu u Tvrtkovoj zavjeri protiv kralja Ludovika i biskupa Petra,
tvrdei za bosanskog bana da je kraljev i biskupov protivnik, i otvoreni pomaga heretika. Biskup je o tome obavijestio kralja, ali sve je zavreno izmirenjem
51
Intitulacija bana Ninoslava 22. III. 1240. glasi: Ja veliki ban bosanski Matej Ninoslav po
milosti boijoj. Godine 1249. titulira se: Ja Matej Stipan po milosti boijoj veliki ban bosanski. F. MIKLOSICH, Isto, 28., 32.
52
N. KLAI, Srednjovjekovna Bosna, 275.-276.; Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus

regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XII., JAZU, Zagreb, 1914., 269.-270.
53
L. THALLCZY, Isto, 437.-438.
205
Dubravko Lovrenovi
biskupa i kanonika54, dakako, i sprjeavanjem Tvrtkovih planova. Sve su to
vane indicije koje upuuju na jake veze bosanskoga bana i bosanskoga biskupa, veze koje navode na pretpostavku da je Tvrtko I. tada i sam ispovijedao
katoliku vjeru.
Iako e se pokazati da ni u tom razdoblju veze izmeu bosanskoga bana
i biskupa u akovu nisu bile zaleene, iduih 17 godina (1357.-1374.) odnos
izmeu Tvrtka I. i kaptola u akovu prekriven je utnjom izvora, a onda se
bosanski biskup Petar Siklosi pojavio u sasvim novoj ulozi. Nakon to ga je
na svadbenoj sveanosti prireenoj na biskupskom imanju u mjestu Sv. Ilija
i kod biskupske stolice (u akovu) vjenao s Dorotejom, kerju bugarskoga
cara Stracimira, uzimajui u obzir njegove vjerne slube uinjene njemu, njegovu bratu i majci, posebno kod ugarskog kralja, darovao je Tvrtko 8. prosinca
1374. bosanskom biskupu Petru posjed Jelavicu, smjeten u blizini biskupskog
imanja Dubnica. Zadnjeg dana listopada 1375. - na biskupovu molbu - njezin
sadraj potvrdio je papa Grgur XI.55 Budui da je vjenanje bilo sakrament, u
biti je drano pravnim pitanjem. I krtenje je nadasve bilo pravni in, kroz koji
je krteni zakonom postao lan kranskoga tijela, po sebi zakonski konstruiranom entitetu.56 Prema toj uzrono-posljedinoj vezi vjenanju je kao sakramentu mogla pristupiti samo krtena osoba. ini se zato opravdanim zakljuiti
da je vjenanju s bugarskom princezom bosanski ban pristupio kao vjernik
Katolike crkve. To do punog izraaja dolazi u obrazloenju darovnice Tvrtka
I. bosanskom biskupu Petru, naime da to ini za ozdravljenje i spas nae i dua
naih roditelja i prethodnika, kao i na slavu i ast svetih apostola Petra i Pavla, u
iju ast je reena bosanska crkva osnovana.57 Jo jedan podatak iz tog razdoblja
kada su 4. veljae 1366. Dubrovani slali poklisara banu Tvrtku, njegovu
54
Lajos THALLCZY, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Mnchen-Leipzig, 1914., 333.-336.
55
M. PEROJEVI, u: Povijest Bosne i Hercegovine, 310., nap. 96.a; Eusebius FERMENDIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno
925 usque ad annum 1752, MSHSM, Zagrabiae, 1892., 40.-42., br. 217. pod datumom 31.
X. 1374. L. THALLCZY, Istraivanja o postanku bosanske banovine, 443. , s pravilnim
datumom 31. X. 1375.
56
W. ULLMANN, Isto, 96.
57
E. FERMENDIN, Isto, 41., br. 217.
206

bratu i majci, savjetujui mu da se o predmetu njegove misije informira kod
bosanskog vikara fra Franje iz Firenze58 posredno upuuje na veze bosanskoga bana s franjevcima. Poloaj franjevaca i inae je neprestano jaao, emu
je znatno pridonijela daljnja izgradnja njihovih samostana, meu ostalima i
samostana u banskoj prijestolnici (Curia bani) 59, to nije moglo protei bez suglasnosti dvora. etiri godine kasnije 8. travnja 1370. nazvao je papa Urban
V. bana Tvrtka ljubljenim sinom.60
Ti sukcesivni podaci rjeito govore o vezama Tvrtka I. Kotromania s Katolikom crkvom kao i o uzlaznoj liniji njegovih odnosa s kaptolom u akovu
neposredno pred proglaenje Bosne kraljevinom. Kako bi se oni dalje razvijali i
bi li se biskup Siklosi ipak pojavio na Tvrtkovoj krunidbenoj ceremoniji, ostaje
u podruju nagaanja, jer je 23. sijenja 1376. papa Grgur XI. na njegovo mjesto imenovao zadarskog nadbiskupa Dominika, a on je nekoliko dana kasnije
premjeten u drugu biskupiju.61 Neprijepornom ipak ostaje okolnost da nijedan
od katolikih velikodostojnika - bar prema poznatim podacima - nije agitirao
u prilog Tvrtkova okrunjenja. Moda i kao rezultat praznine u izvorima, posvjedoenja o takvoj aktivnosti ne nalazimo ni za pripadnike Crkve bosanske.
To je, meutim, samo jedna strana konfesionalne medalje bosanskog vladara, jer je, s druge strane, i dalje stajao lik Sv. Grgura udotvorca, kojeg
- istina bez ponavljanja mistike formule s poetka vladavine Stjepana II. - on
zaziva u svojim intitulacijama od 11. kolovoza 1366.62 i u darovnici brai Rajkoviima pisanoj poslije 1366., predajui Stjepana Rajkovia u veru dedinju (!)
i vse Crque (!) Bosanske... da mu se ne more svri vera krstjanska.63 Obje te isprave - druga osobito - daju do znanja da je Crkva bosanska i dalje imala zapaenu
drutvenu ulogu na koju se oslanjao i vladar. U klimi toga konfesionalnog dualizma odigralo se okrunjenje prvoga bosanskoga kralja, najvjerojatnije s djedom
Crkve bosanske kao koronatorom.
58
J. GELCICH-L. THALLCZY, Diplomatarium, 43.-44.
59
Dominik MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., 398.-399.
60
Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XIV.,

JAZU, Zagreb, 1916., 249.-250.
61
E. FERMENDIN, Isto, 42.-43., br. 222., 223.
62
E. FERMENDIN, Isto, 34., br. 190.
207
Dubravko Lovrenovi
Time, meutim, nije bila stavljena i toka na konfesionalni image prvoga
bosanskoga kralja jer su ga osvajanja u Hrvatskoj i Dalmaciji (1387.-1390.)
ponovno stavila na konfesionalne kunje. Ureenje odnosa izmeu Tvrtka I. i
Splitske nadbiskupije u Sutjesci 30. kolovoza 1390. - ugovor izmeu svjetovnog
i duhovnog maa u dravi ije su se konture tek poele ocrtavati - lakmus-papir
je njegove nove crkveno-politike orijentacije. U prisutnosti i na molbu splitskog nadbiskupa Andrije Gualda doktora prava, njegova vjernog savjetnika i
duhovnog kapelana, potvrena su splitskoj crkvi prava iz vremena Ludovika I.
Tvrtko nastupa kao vladar u naim kraljevstvima Dalmacije i Hrvatske, za sebe
tvrdi da je biljka katolike vjere i istie potrebu dobrostivosti prema crkvama
katolike vjere i osobito prema sebi podlonim crkvenim osobama. Zatitu nadbiskupa i njegove splitske crkve kao i njegovih nasljednika, koji e pristajati uz nas i
nae nasljednike povjerio je bosanski kralj Pavlu Kleiu vojvodi nae kraljevine
Hrvatske, i drugim naim slubenicima, sadanjim i buduim u naim kraljevstvima Dalmacije i Hrvatske.64
Stvarajui blagotvornu klimu izmeu predstavnika Katolike crkve u Dalmaciji i bosanske krune, izdao je Tvrtko u Sutjesci u nazonosti trogirskoga
biskupa povelju Trogiru.65 Na elu tog delea biskupa u Tvrtkovoj okolini
stajao je njegov dvorski kancelar - kninski biskup, Dubrovanin Mihajlo.66
Sadraj Tvrtkovih povelja dalmatinskim komunama markira granicu njegovih ambicija: pozivanje na tradiciju iz vremena ugarskih vladara, napose kra63
J. IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, 254.
64
Milko BRKOVI, Povelja bosanskog kralja Tvrtka I. splitskom nadbiskupu Andriji Gualdo 1390. (30. VIII.), Croatica Christiana Periodica, asopis Instituta za crkvenu povijest
Katolikog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, 22., 1988., 149.-150.; Tadija SMIIKLAS,
Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, XVII., JAZU, Zagreb, 1981.,
312.-313. U duhu smjernica zacrtanih pod Tvrtkom I. nastavljeno je ureivanje odnosa
izmeu Bosne i splitskoga kaptola nakon njegove smrti. Konkretan izraz one su nale najprije u ispravi kojom je Vuk Vuki, kao ban Kraljevina Dalmacije i Hrvatske, 8. studenoga
1391. pod svoju zatitu uzeo Splitsku nadbiskupiju, zatim u ispravi kojom je 10. listopada
1392. splitskom nadbiskupu Andriji dopustio izgradnju utvrde u mjestu Lukac, na teritoriju
njegove nadbiskupije, pored mora. T. SMIIKLAS, Isto, 397.-398., 458.-460.
65
M. BRKOVI, Isto, 147.-148.
66
Usp. Antun DABINOVI, Hrvatska dravna i pravna povijest, Matica hrvatska, Zagreb,
1940., 234.
208

lja Ludovika I. - stvaranje privida da se uspostavom nove vlasti nita bitno ne
mijenja - i osiguranje dobrih odnosa s Katolikom crkvom, rezime je njegova
politikoga programa. Vladari koji su osvojili nove teritorije nastojali su ostaviti lokalne tradicije i naine ivota. U svakom sluaju obiaj je po deniciji bio
statian sustav, otporan promjeni. Budui da odluka vladara naelno nije vezala
njegove nasljednike, ili ak ni njega samog u iduem sluaju, stari zakoni
morali su periodino biti ponovno izdani.67
I dalje dajui prednost djedu Crkve bosanske kao koronatoru Tvrtka I.,
valja istaknuti jo nekoliko detalja povezanih s tim problemom, meu kojima je
iznimno vanadislokacija mauzolejne crkve Kotromania iz Mila na Bobovac
u prvim godinama XV. st. pod kraljem Stjepanom Ostojom68. Crkva u Milima s respektabilnom tradicijom stekla je status sredita posmrtnoga kulta, a
grob kralja Tvrtka dao joj je naziv kraljeva kapela.69 Zato je njezino naputanje
znailo i raskid s obvezujuom tradicijom pa je ono moralo biti inspirirano
jakim politikim - nije iskljueno i konfesionalnim motivima - a panji ne
moe promaknuti ni okolnost da je za mjesto grobne crkve odabran Bobovac,
gdje se uvala bosanska kruna, to je sigurno pridonijelo jaanju kulta monarhije. Time je, slino Francuskoj, dramatizirana teorija o dva kraljeva tijela:
jednom ivuem s krunom na glavi, i drugom mrtvom, kojeg je kruna nadivjela. Nakon to je kraljevski mauzolej smjeten na Bobovac, ta je srednjovjekovna crkveno-politika metafora ostvarila puninu izraza: ivi i mrtvi kraljevi
stolovali su jedni uz druge, u istome mjestu. Tako je u praksu na jedinstven
nain pretoena teorija o dva kraljeva tijela: jednome osobnom i drugome
sakralno-institucionalnom.70 Kult monarhije usko je bio povezan s mjestom
pokopa vladara, poput kraljevske nekropole u parikoj crkvi Sv. Denis, gdje su
67
J. SEDLAR, Isto, 305.
68
Pavao ANELI, Pogled na franjevako graditeljstvo XIV. i XV. vijeka u Bosni, Radovi
sa simpozijuma: Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, Izdanja Muzeja grada Zenice,
III., Zenica, 1973., 98.
69
Pavao ANELI, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautoviima) kod Visokog, GZM, Nova Serija (Arheologija), XXXIV./1979., Sarajevo, 1980., 240.
70
O toj pojavi detaljno: Ernst H. KANTOROWICZ, The Kings two Bodies. A Study in
Mediaeval Political Theology, With a new preface by William Chester Jordan, Princeton
University Press, Princeton, New Jersey, 1997.
209
Dubravko Lovrenovi
vjeno poivalite nali francuski kraljevi.71
Tragajui za pravim smislom te krupne promjene iz vida se ne moe izgubiti podudarnost da se upravo poetkom XV. stoljea (28. studenoga 1405.)
- prvi i posljednji put - u kancelariji kralja Sigismunda (i uope) Bobovac oznaava mjestom gdje je uvana bosanska kruna.72 Budui da nema ni aluzije o
tome gdje se ta dragocjena vladarska relikvija uvala do tada, postavlja se pitanje: je li premjetanje grobne crkve Kotromania iz Mila na Bobovac znailo i
odabir novoga mjesta za uvanje bosanske krune? U uskoj vezi s tim pitanjem
jest i injenica da je mauzolejna crkva na Bobovcu svojim dimenzijama i ugledom zasnovanom na tradiciji jako zaostajala za crkvom u Milima, to navodi
na pomisao da je njezino stavljanje u novu funkciju izvedeno napreac. To se
dogodilo u prvim godinama XV. stoljea - moda upravo u vrijeme kad je kralj
Ostoja kao talac vlastite politike amio na Bobovcu.
Lieni i najmanjeg traga u izvorima to bi nedvojbeno kao u sluaju Friedricha II. Hohenstaufovca, koji je katedralu u Palermu 1194. promovirao u
krunidbenu i pogrebnu crkvu svjedoio o razlozima te strukturale crkveno-politike promjene, postavlja se pretpostavka da je ona bila vezana za razdvajanje uloga Crkve bosanske i Franjevake vikarije u sakralnoj legitimaciji
Kotromania. Put takvu razmiljanju trasira i okolnost da se franjevaka crkva
na Bobovcu u pisanim izvorima javlja tek 19. lipnja 1449., kad je Dubrovanin
Radi Mieti, koji je umro u Fojnici, oporuno ostavio pet dukata crkvi na
Bobovcu, a da se investiraju u kue za stanovanje Male brae.73 Postavlja se
pitanje: je li to bilo crkvica do tog vremena pretvorena u mauzolej Kotromania, ili pak neka druga sakralna graevina? Sama stilizacija u dokumentu, koja
ne spominje njezinu mauzolejnu funkciju, upuuje na drugu mogunost, to
71
Usp. Ralph E. GIESEY, Inaugural Aspects of French Royal Ceremonials, CORONATIONS Medieval and Early Modern Monarchic Ritual, Edited by Jnos M. Bak, University of
California Press, Berkeley Los Angeles Oxford, 1990., 38.-40.
72
Ferdo II, Nekoliko isprava iz poetka XV. stoljea, Starine JAZU, XXXIX., Zagreb,
1938., 261.
73
P. ANELI, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV. i XV.
stoljeu, Biblioteka Kulturno nasljee, Veselin Maslea, Sarajevo, 1973., 142.; Desanka KOVAEVI-KOJI, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Biblioteka Kulturno
nasljee, Veselin Maslea, Sarajevo, 1978. 289.
210

potvruje i ime majstora Marka Pribislava kao i datum izrade jednog od tri
zvona koja su pripadala mauzolejnoj crkvi: 1410. godina. Kronologija njezine
izgradnje pokazuje da je zavrena 1356., kada se spominje dvor na Bobovcu, to
znai da ju je podigao jo ban Stjepan II. Kotromani.74 Osim toga, u popisu
kustodija i samostana Bosanske vikarije fra Bartola Pisanskog, nastalom prije
1378., ne spominju se crkva i samostan na Bobovcu.75
U oporuci Radia Mietia spominje se, tako sve govori, franjevaka crkva
na Bobovcu tzv. velika crkva koja, meutim, nikad nije bila izgraena
vie od temelja.76 Znai li to da je mauzolejna crkva prvotno dvorska kapela
- od poetka stajala pod patronatom Crkve bosanske i da je u tim okolnostima
provedeno njezino pretvaranje u mauzolejnu crkvu ostaje to otvoreno pitanje, ali ta se mogunost ne moe iskljuiti. Konfesionalno laviranje bosanskih
vladara postoji sve do slubenoga prihvaanja katolianstva kralja Stjepana Tomaa 1445., ak i nakon toga, pa to govori u prilog toj pretpostavci. Tim inom
dobila je bosanska kraljevina svoj Reims i Saint Denis. Pogrebna praksa
Anglo-Normana nakon osvojenja Engleske 1066. svjedoi da izbor mjesta pokopa funkcionira kao pokazatelj promjene religioznih sklonosti i kulturnih rodbinskih veza porodice.77 Je li tako bilo i u Bosni, ostaje da se detaljnije istrai.
U svemu tome treba raunati s tim da je institucija dvorske kapele kako je
to bilo u Budimu bila vanije mjesto dvorskoga ivota. Do tridesetih godina
XV. st. imala je dvorska kapela u Budimu vrlo jaku vezu s kraljevskom kancelarijom, a njom je upravljao comes capellae regiae.78 Uz njezine ostale funkcije,
smjetena u samom srcu dvorskoga kompleksa, bila je dvorska kapela najpogodnije mjesto za obavljanje vjerskog obreda, koji je u ivotu vladara imao neizo74
P. ANELI, Isto, 78., 98.
75
Julijan JELENI, Kultura i bosanski franjevci, I. svezak, Fototipsko izdanje izdanja iz

1912. Priredio i predgovor napisao Marko Karamati, Svjetlost, Sarajevo, 1990., 61.
76
P. ANELI, Isto, 98.
77
Brian GOLDING, Anglo-Norman Knightly Burials, The Ideals and Practice of Medieval Knighthood. Papers from the first and second Strawberry Hill conferences, Edited by C. H.
Bill and R. Harvey, The Boydell Press, 1986., 38.
78
O tom fenomenu: Andrs KUBINYI, Knig und Volk im sptmittelalterlichen Ungarn.

Stdteentwicklung, Alltagsleben und Regierung im mittelalterlichen Knigreich Ungarn, Studien
zur Geschichte Ungarns, Bd. 1., Verlag Tibor Schfer, Herne, 1998., 187.-189.
211
Dubravko Lovrenovi
stavnu ulogu. Funkciju tajnog sekretara (notarius secretarius) odgovornog za
kraljevski peat u Ugarskoj je od 1267. obavljao upravo comes capelle.79
Ostavljajui prostor za donoenje denitivnih sudova, ne smiju se zanemariti tijesne veze kralja i Crkve bosanske, koja po prirodi svog poloaja - a on je
uz jak utjecaj na vladara tada i vie nego stabilan80 - nije mogla ostati pasivna
prilikom takvih krupnih promjena kakva je bila dislokacija grobne crkve vladarske dinastije. Ni drave s jaom crkveno-politikom tradicijom od bosanske
nisu bile poteene slinih potresa. Nakon to je kustos lokalnoga kaptola u
Stolnom Biogradu bio zaduen za njezino uvanje, gdje su kraljevi i kraljice
krunjeni od 1038. godine, (gdje se nalazila i grobna crkva ugarskih kraljeva
posveena Bl. Djevici Mariji), sveta kruna prenesena je poetkom XV. st. u
Viegrad.81 Izmeu 1323. i 1406. kraljevski dvor rezidirao je u Viegradu, dandva putovanja udaljenom od Budima.82
3. Sveci Istoka i Zapada kao politiari u Bosni; Crkva bosanska

i Franjevaka vikarija u sakralizaciji vladara; pokuaj dvostruke
ravnotee i konfesionalnoga kompromisa (?)
Sve nas to neizbjeivo vraa problemu odnosa dvaju konkurentskih crkvenih organizacija u srednjovjekovnoj Bosni - Crkve bosanske i Franjevake
vikarije - ne samo prilikom instalacije Tvrtka I. 1377., nego i prije i poslije
tog prijelomnoga ina. Budui da krtost izvorne grae veinom ne doputa
preciznije odgovore, zadrat emo se uglavnom na otvaranju nekih pitanja direktno povezanih s otkrivanjem identiteta crkvene osobe - koronatora Tvrtka
I. Kotromania.
Prvo pitanje glasi: koja je crkvena osoba instalirala bosanske banove? Cijelo
79
Gyula KRIST, Die Arpaden-dynastie. Die Geschichte Ungarns von 895. bis 1301., Corvina, Budapest, 1993., 237.
80
Usp. J. FINE, The Bosnian Church, 225., 227.-230.
81
Pl ENGEL, The Realm of St. Stephen. A History of Medieval Hungary, 895.-1526., International Library of Historical Studies, 19., I. B. Tauris Publischers, London New York,
2001., 43.
82
P. ENGEL, Isto, 256.
212

povijesno iskustvo i logika crkveno-politikih odnosa unutar feudalne drave
govore u prilog tome da je do sredine XIII. st. to najprije mogao biti bosanski
biskup. Bosanski vladari, naime, do tada su bili katolici, i sasvim je prirodno da
su svoju legitimaciju milou boijom mogli primiti jedino od katolikoga prelata poglavara bosanske zemaljske crkve. Iznimno vano a nerazjanjeno jest
pitanje: zato Rimska crkva - pogotovo poetkom XIII. st., kada su papinske
krune ponijeli ak pravoslavni bugarski i srpski vladari - bosanskim banovima
nije dodijelila kraljevski naslov i tako ih ukljuila u smjernice vlastite politike?
Idue pitanje: u kojoj su crkvi bosanski banovi bili uvoeni u vladarsku
dunost. S obzirom da i o tome izvori ute, ne moe se odmai dalje od pretpostavke da je to bila neka od crkava u visokome polju - kulturnom, politikom,
crkvenom i kultnom sreditu bosanske drave - prije svih mogla je to biti crkva
u Milima, temelji koje seu u XII. st. - dakle najmanje 200 godina prije nego
se u njoj okrunio Tvrtko I.83 Ustolienje srpskih velikih upana od davnina se
obavljalo u crkvi Sv. Petra u Rasu, a in ustolienja predvodio je episkop.84
Izravno s tim povezano je pitanje patrona crkve u Milima. Bez obzira na
to je li darovnica kralja Bele IV. iz 1244. uistinu nespretni falsikat 85, nezaobilazna je injenica da je sakralna graevina iz razdoblja rane romanike u
tom mjestu postojala ve u XII. st. Isto tako nema razloga koji bi se protivili
tome da je ta crkva bila posveena Sv. Kuzmi i Damjanu.86 Usvajanje imena
Sv. Nikole za njihovu crkvu i samostan otvara raspravu o tome zato franjevci
biraju upravo toga sveca. Iako je do 1500. na Zapadu do Skandinavije nastalo
vie od 2000 kultnih mjesta gdje je aen87, taj je svetac pravu slavu stekao na
Istoku.88 Kao konstrukt pobone snage mate Sv. Nikola je slavljen na grkom
83
Detaljno o toj crkvi: P. ANELI, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautoviima) kod Visokog.
84
S. MARJANOVI-DUANI, Vladarska ideologija Nemanjia, 66.
85
N. KLAI, Isto, 139.-144.; Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV., JAZU, Zagreb, 1906., 237.-240.
86
P. ANELI, Isto, 232.-233.
87
Theologische Realenzyklopdie, XXIV., Gerhard Mller (Hrsg.) Walter de Gruyter, Berlin

New York, 1994., 568.
88
O tome: Nancy P. EVENKO, The Life of Saint Nicholas in Byzantine Art, Bottega d
213
Dubravko Lovrenovi
istoku kao Hyperhagios (super svetac). Preko Italije njegov kult ukorijenjen je i
na Zapadu u X. i XI. st.89 U naem kontekstu posebnu teinu dobiva biskupska
funkcija Sv. Nikole, kojeg na Istoku prikazuju kao biskupa s bradom, mitrom
i tapom, a na Zapadu u biskupskoj odori s otvorenom knjigom i gestom blagoslova.90 Iz X./XI. st. poznata su 43 peata bizantskih dvorskih slubenika
s likom Sv. Nikole, nasuprot 24 s likom Sv. Jurja i 33 s likom arkanela Sv.
Mihovila.91 Transformacija Sv. Nikole u oca Boia ili januara dogodila se najprije u Njemakoj, zatim u zemljama gdje su reformirane crkve bile u veini i
konano u Francuskoj.92
Bazilijanski samostan Sv. Nikole u Munkcsu u Ugarskoj, prostorno i vremenski blizak bazilijanskom manastiru u bosanskim Milima, ne doputa da se
preko te paralele pree utke. Istovremeno s turskim napredovanjem na Balkanu poveana je imigracija vlakih elemenata u Ugarsku, ime je znatno porastao
broj Vlaha, odnosno ve ustaljenih stanovnika ortodoksne vjere. Ortodoksni,
takoer i Ruteni, u XIV. st. kolonizirani su u upanijama Mramaros, Bereg
i Ung. Tako se rodila ideja o osnivanju Grke crkve u Ugarskoj, koja bi bila
podinjena ugarskom dvoru, a neovisna od ruske biskupije Galicije i vlakih
biskupija Moldavije i ugarske Vlake. upani Szatmra, Ugocse i MramaroErasmo, Torino, 1983., 18.-24.
89
Lexicon fr Theologie und Kirche, VII., Herder, Freiburg Basel Rom Wien, 1998.,
859.
90
Gost Milutin iz Humskog kod Foe prikazan na steku sa tapom u desnoj i knjigom u
lijevoj ruci asocira upravo na predstavu Sv. Nikole. Franjo ANJEK, Bosansko humski (hercegovaki) krstjani i katarsko dualistiki pokret u srednjem vijeku, Analecta Croatica Christiana,
Kranska sadanjost, Zagreb, 1975., iza str. 176.
91
Theologische Realenzyklopdie, XXIV., 567.-568. O njegovanju kulta vitekih svetaca Sv.

Jurja i arkanela Mihovila u bosanskoj feudalnoj sredini neposredno posvjedoenje prua
isprava Bjeljaka i Radia Sankovia izdana Dubrovanima 15. travnja 1391., u kojoj su se
oni prisegnuli naom virom i duom... i svetim Jurjem i arhangelom Mihailom naimi krstnimi
imeni. F. MIKLOSICH, Monumenta serbica, 219.
92
Encyclopaedia Britannica, XVI., 1967., 477.-478.; New catholic encyclopaedia, X., San Francisco Toronto London Sydney, 1967., 454. O tovanju Sv. Nikole na Istoku, proimanju
pravoslavnog kranstva i islama te poistovjeivanju Sv. Nikole sa Sari Saltukom: Dimitri
KICIKIS, Osmanlijsko Carstvo, Plato XX Vek, Beograd 1999., 44.-45. Naslov originala:
Dimitri Kitsikis, L Empire ottoman, Presses Universitaires de France, Paris, 1985.
214

sa, Balk i Drg - potomci vlakog kneza, a preci Drgja, primljeni u aristokraciju pod kraljem Ludovikom I., premda katolici - zatraili su od Carigrada
opata (igumana) za manastir Krtvlyes, koji su 1391. batinili u Mramarosu,
pridravi za sebe i svoje potomke pravo njegova imenovanja u budunosti.
Patrijarh Antonije s radou je primio njihov zahtjev i ponudu, stavio manastir
pod neposrednu jurisdikciju, imenovao igumana Pachonija kao svog egzarha tj.
vikara, podijelivi mu biskupsku ovlast nad Vlasima u nekoliko ugarskih podruja podreenih Krtvlyesu Szilgysg, Szatmr (Erdd), Ugocsa, Bereg,
Beszterce, Belsszolnok i Doboka (Csics i Blvnyos). Malo zatim osnovao
je litvanski knez Teodor Korijatovi na planini Csernek u blizini Munkcsa drugi bazilijanski manastir posveen Sv. Nikoli, koji je vremenom trebao
postati sjeditem grke biskupije u Munkcsu.93 Od svog dolaska u Ugarsku
1395. do smrti 1414. pruao je on obilnu novanu pomo redovnicima. Samostan je postao sreditem rusinske (rutenske) duhovne, crkvene i svjetovne
kulture. Bazilijanski oci sauvali su istou istonih obreda iz Rutenije i bili
su duhovni voe naroda.94 Manastirski episkopi, tj. nekanonski (nezakoniti)
crkveni poglavari, postavljani su krajem XIV. st. u Moldaviji kao izraz otpora
93
Balint HMAN, Gli Angioini di Napoli in Ungheria 1290.-1403., Reale Accademia D

Italia, Roma, 1938., 412.-413. O uspostavi frontovske linije izmeu latinskog i bizantskoga
kranstva, a njihovo je nadmetanje najjae izraeno dolo na Balkanu, u junoj Italiji, sjevernoj i istonoj Europi: Robert BARTLETT, Die Geburt Europas aus dem Geist der Gewalt.
Eroberung, Kolonisierung und kultureller Wandel von 950. bis 1350., Kindler Verlag, Mnchen, 1996., 307.-309.
94
Paul Robert MAGOCSI, Le role Sigismond de Luxembourg dans l histoire des Rusines (Ruthenes), Sigismund von Luxemburg Kaiser und Knig in Mitteleuropa 1387.-1437.
Beitrge zur Herrschaft Kaiser Sigismunds und der europischen Geschichte um 1400.
Vortrge der internationalen Tagung in Budapest vom 8. - 11. Juli 1987. anlsslich der
600. Wiederkehr seiner Thronbesteigung in Ungarn und seines 550. Todestages, Studien
zu den Luxemburgern und ihrer Zeit, Band 5., Hrsg. Von J. Macek , E. Marosi, F. Seibt,
Fahlbusch Verlag, Warendorf, 1994., 86. Kao i mnoge druge zemlje istone sredinje Europe obiavala je Ugarska utvrivati svoje granice pozivajui koloniste da se nastane u slabo
naseljenim pograninim krajevima. Jednu etapu u utvrivanju njezinih granica predstavlja
dolazak Teodora (Fjodora) Korijatovia 1395. - vladara Podolja, pokrajine u Ruteniji, istono od Galicije. Od 1389. bio je Korijatovi neovisan vladar Podolja. Ono je pravno bilo
dijelom Velikog vojvodstva litvanskog, u kojem je vojvoda Vitold elio usredotoiti svoju
vlast nad itavom zemljom. Za vrijeme jedne borbe u kojoj se suprotstavio Vitoldu, zatraio
je Korijatovi i dobio podrku Ugara ali ona nije bila dostatna pa je bio primoran pobjei u
215
Dubravko Lovrenovi
Bizantu da imenuje grke mitropolite.95 S obzirom da je Crkva bosanska po
svom duhovnom ustrojstvu pripadala ogranku istonoga reda bazilijanaca96,
a jurisdikcijski bila neovisna od Rima i Carigrada, ne moe biti daleko od
istine da je njezin episkop (djed) biran izmeu monaha.97 Na takvu mogunost
navodi Farlatijev iskaz koji izjednaava mitropolita (episkopa) s poglavarom
samostanske zajednice bazilijanaca.98
Istina, prema odredbi kralja Ludovika I., koju je 1428. ponovio Sigismund,
plemiku titulu i posjed u Ugarskoj mogli su dobiti samo Vlasi katolici.99 Bazilijanci Istone crkve imali su u Ugarskoj duu tradiciju, ali poetkom XIII. st.
bili su potisnuti. Papa Honorije III. jasno je odredio 1221. da se u Viegradu
umjesto grkih monaha postave redovnici Rimske crkve.100 U cjelini, meuUgarsku, gdje mu je Sigismund dodijelio posjede u Munkcsu u ugarskim Karpatima. Zbog
pretenzija Poljske na Galiciju, pokrajinu koja je jo 1349. ponovno pala pod politiki utjecaj
Ugarske, upravo onda kada se spremao za pohod na Osmanlije, osigurao je Sigismund na
taj nain sjevernu granicu izloenu poljskom pritisku. U tom su trenutku Korijatovievi i
njegovi interesi postali zajedniki. P. MAGOCSI, Isto, 84.-85.
95
Nikola JORGA, Istorija Rumuna i njihove civilizacije, Vrac Bukuret, 1934., 153.-156.
96
Miljenja o tome kojem su redu pripadali redovnici Crkve bosanske - benediktincima ili
bazilijancima - podijeljena su: Usp. L. PETROVI, Krani bosanske crkve, 149., nap. 266.
Moje opredjeljenje za crkvu bazilijanske inspiracije temelji se na kazivanju Orbinija i Farlatija - katolikih sveenika, u iju upuenost u pitanja te vrste ne treba sumnjati. Premda
je njegovo uenje imalo najvei uinak na Istoku, izvrio je Sv. Bazilije odreeni utjecaj na
Zapad preko benediktinskog pravila. New catholic encyclopaedia, II., 1967., 152.
97
Samostane s bazilijanskom regulom, bjeei pred progonima ikonoklasta, osnovali su u

VII. i VIII. st. grki monasi u junoj Italiji i Siciliji. Grki samostan utemeljio je Nilus Rossano u X. stoljeu u Grottaferrati kod Rima. Mnogi drugi samostani podignuti su u Italiji u
XI. st. pod vlau Normana. Regula Sv. Bazilija usvojena je takoer u panjolskoj u XVI. st.
Godine 1072. ista regula uvedena je u samostan Pecherska Lavra u glavnom gradu Ukrajine
Kijevu. Nakon toga regula je postala modelom za druge samostane u Ukrajini, Bijeloj Rusiji
i Rusiji. Svi metropoliti Kijeva u XVII. i XVIII. st. bili su bazilijanci. S vie detalja o tome:
New catholic encyclopaedia, II., 1967., 152.-154. O bazilijanskim samostanima za ene: New
catholic encyclopaedia, II., 1967., 151.
98
O tome naprijed u tekstu.
99
Momilo SPREMI, Despot ura Brankovi i papska kurija, Zbornik Filozofskog fakulteta, serija A: Istorijske nauke, knj. 16., Beograd, 1989., 163.
100
G. KRIST, Die Arpaden-dynastie, 235.
216

tim, ugarski su kraljevi nakon crkvenog raskola 1054. dopustili da jo dugo
funkcioniraju manastiri koji su slijedili istoni obred.101
Patron bazilijanskog samostana u Munkcsu - Sv. Nikola - te samostan
posveen istome svecu koji je vlaki vojvoda Aleksandar Dobri poetkom XV.
st. podigao u svojoj prijestolnici102, aktualiziraju mogunost da njegovo ime za
svoj prvi samostan u Bosni franjevci nasljeuju od starije crkvene organizacije (Crkve bosanske). Pri tom se ne smije zaboraviti kapitalna injenica da je
pravoslavlje u Ugarskoj, Vlakoj i Moldaviji ostalo u jurisdikcijskoj zoni Carigrada, a tako nije bilo sa shizmatikom Crkvom bosanskom. Isto tako Crkva
bosanska nikad nije pokuala reformirati ili modernizirati svoju organizaciju,
a nema ni dokaza da je ikad zaredila svjetovne sveenike ili da je pokuala ustanoviti teritorijalnu organizaciju.103
Neke crkve srednjovjekovne Srbije bile su posveene Sv. Nikoli, a kralj
Stefan Deanski osobito je razvio njegov kult.104 Osobito se kult Sv. Nikole
rascvjetao u Bizantu. Car Bazilije I. posvetio mu je djelimino crkvu osnovanu 880. godine, a nakon ikonoklazma uz Grgura Nazijanskog, Bazilija i
Krizostoma Sv. Nikola postao je jedan od najvie tovanih crkvenih otaca.105
Kao vrstan poznavalac crkvene povijesti opredijeljujui se u potrazi za patronom franjevakog samostana u Milima izmeu est svetaca identinoga imena
odluio se fra Julijan Jeleni ipak za Sv. Nikolu biskupa mirskog narodnog
sveca na cijeni poput Sv. Grgura udotvorca.106
O toj crkvi i njezinu patronu tako bar sada izgleda jo uvijek nije sve
reeno i to ostaje zadaa buduih istraivanja. Je li Sv. Nikola kao jedan od
istonjakih svetaca, iji kult je bio razvijen i na Zapadu, ve potencijalno bio
prihvatljiv i Crkvi bosanskoj i franjevcima, koji su svoje poloaje u Bosni tek
trebali izgraditi? Ime tog patrona postaje jo vanije ako se zna da je samostan
101
I. BERTNYI, Hungarian Culture in the Middle Ages, 101.
102
N. JORGA, Isto, 152.
103
J. FINE, Isto, 275.
104
S. MARJANOVI-DUANI, Isto, 298.
105
N. EVENKO, Isto, 21.-22.
106
J. JELENI, Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole, 46.-49.
217
Dubravko Lovrenovi
u Milima podignut kao prvi meu franjevakim samostanima u Bosni107, a da
izmeu svih franjevakih srednjovjekovnih samostana nema ni jednoga kojemu bi patron bio taj svetac.108 U kakvu su odnosu stajali bazilijanski manastir
u Mileevi i ova franjevaka crkva, i kakva je bila njihova uloga u sakralizaciji
bosanske dinastije Kotromania? Tim dilemama ne daju zaspati oskudna kazivanja izvora, Orbinijev navod da je Stjepan II. Kotromani bio pokopan u
franjevakoj crkvi Svetog Nikole u Mileevu [Mile kod Visokog] u Bosni, koju on za
ivota bijae dao izgraditi 109, i Farlatijevo kazivanje o mitropolitu ili igumanu
(coenobiarcha) mileevskog bazilijanskog manastira.110
Na osnovi svega izloenog sabiru se argumenti za radnu hipotezu da su
bosanske banove do sredine XIII. st. u dunost uvodili katoliki bosanski biskupi, a da su nakon premjetanja sjedita latinske biskupije iz Bosne u akovo
tu ulogu na sebe preuzeli poglavari autokefalne Crkve bosanske - od tada do
instalacije franjevaca jedine crkvene organizacije u srednjoj Bosni jer njihov je
utjecaj na sakralizaciju bana Stjepana II. izravno zajamen, a za kneza Vladislava i bana Tvrtka I. posredno je potvren. S osnivanjem Bosanske franjevake
vikarije 1340.111 i primjetnim utjecajem to su ga franjevci imali na bosanske
vladare, stara crkveno-politika shema ponovno je dovedena u pitanje. Prema
onome to je poznato moe se drati vjerojatnim da su poglavari Crkve bosanske i dalje zadrali ulogu koronatora, a da su uvarima bansko/kraljevskih
grobova u crkvi Sv. Nikole u Milima promovirani franjevci koji su tu ulogu
zadrali do poetka XV. st. to se u tom pogledu promijenilo s dislokacijom
kraljevskog mauzoleja na Bobovac prvih godina XV. st. - i je li se uope ita
promijenilo - na razini sadanje obavijetenosti teko je pouzdano suditi. U
svemu tome ne smije se previdjeti markantna injenica da je ve do 1414. u
107
Mladen ANI, Gdje je bio podignut prvi franjevaki samostan u srednjovjekovnoj

Bosni, Prilozi Instituta za istoriju, XX., Sarajevo, 1985.
108
Poznat je primjer katolike crkve posveene Sv. Nikoli u aglju kod Srebrenice, izgraene sredinom XV. st., ali ona nije bila crkva samostanskog tipa. D. KOVAEVI-KOJI,
Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, 57., nap. 13., 286.
109
M. ORBINI, Isto, 417.
110
Daniel FARLATI, Illyricum sacrum, IV., Venetiis, 1769., 63.
111
O datumu njezina osnivanja: Dominik MANDI, Franjevaka Bosna, Rim, Hrvatski

povijesni institut, 1968., 51.
218

Podvisokom bio podignut novi franjevaki samostan s crkvom. Dubrovaki
trgovci koji su ivjeli u Visokom bogato su darivali crkvu i samostan Sv. Nikole
u Milima, jasno ih razlikujui od samostana i crkve u Podvisokom.112 Ako se
dio odgovora na to pitanje krije u naraslim pastoralnim potrebama pripadnika
Reda manje brae, ne moe je prijei preko okolnosti da se gotovo istodobno
izgradio novi franjevaki samostan i aktivirala pogrebna crkva bosanskih vladara na Bobovcu. U svemu tome ne smiju se zanemariti politiki razlozi te
dvostruke selidbe iz Mila.
Ako bi se traila adresa na kojoj su bile pohranjene bansko/kraljevske insignije ponajprije kruna - ponovno bi, uza sve rezerve, pogled valjalo usmjeriti prema Crkvi bosanskoj. Gotovo u pravilu, naime, u srednjovjekovnoj Europi
Crkva je uvar vladarskih insignija i nema razloga da tako nije bilo i u Bosni,
pogotovo to se u njoj do zavidnoga stupnja razvio francuski crkveno-politiki
model. Prije nego su franjevci zapoeli svoju vjersku i kulturoloku misiju u
Bosni, Crkva bosanska imala je dovoljno vremena - cijelo stoljee - da konsolidira poloaj i preuzme ulogu zemaljske (dravne) crkve. Takav se poloaj
- uvjerit emo se u to - nije lako isputao iz ruku. Moe se pouzdano drati da
je prije dolaska franjevaca 1340. najvie bosanskoga plemstva pripadalo Crkvi
bosanskoj, jer u velikom dijelu banovine druge crkve nije ni bilo.113
Potporu bez koje ona ne bi bila to to jest, bez koje se ne bi odrala vie
od dva stoljea, prualo joj je bosansko plemstvo - vladajui politiki sloj - poevi od vladara do istaknutih pojedinaca, njezinih lanova.114 Da je bilo tako
govori sljedea nezaobilazna injenica: tek kad je 1459. toj istoj Crkvi smrtnu
presudu izrekao kralj Toma - drugim rijeima: kada je izgubila podrku vladajuih struktura - stvoren je prostor za promjenu crkveno-politike paradi112
D. KOVAEVI-KOJI, Isto, 284.-286., 288.-290.
113
J. FINE, Isto, 267.
114
Precizniju sliku o odnosu pojedinih plemikih obitelji i Crkve bosanske nakon 1391.
pokuao je uz pomo dostupnih podataka sklopiti J. FINE, Isto, 268.-271. Poznati izvori
omoguuju identifikaciju sedam monih vlasteoskih rodova razliito povezanih s Crkvom
bosanskom. Gotovo je sigurno da su i neke druge vie ili manje poznate porodice s njom
imale veze, ali izvori ih ne biljee. Autor ipak dri pretjeranom esto ponovljenu generalizaciju da je bosansko plemstvo podravalo Crkvu bosansku. To pitanje zasluuje posebnu
raspravu, a potpisniku ovih redaka teko je prihvatljiva ocjena da je utjecaj Crkve bosanske
na vladare - banove i kraljeve - bio minoran. Usp. J. FINE, Isto, 273.-275.
219
Dubravko Lovrenovi
gme i okrunjenje papinskom krunom posljednjega bosanskoga kralja Stjepana
Tomaevia. Za to vrijeme obje su crkvene organizacije imale sjedita jedna
do druge (Mili i Motre). I vojvode Vlake u drugoj polovici XIV. st. sjedite
pravoslavne mitropolije i katolike biskupije smjestili su u jednome gradu.115
Kako su uloge bile rasporeene od poetka XV. st. nije sasvim jasno, osim
to novo mjesto grobne crkve Kotromania na Bobovcu upuuje na novi element u sakralizaciji bosanskih kraljeva. Pojava lika Sv. Grgura Nazijanskog
(329.-388.) na novcima Tvrtka II. i Stjepana Tomaa116 - svojedobnog biskupa
te bliskog suradnika i uenika Sv. Bazilija (330.-379.)117 - govori o uspostavljanju kulta (n)ovog istonjakog sveca i daje do znanja da usprkos svim pastoralnim uspjesima franjevaca bosanski vladari nisu raskinuli drevne veze s Crkvom
bosanskom. Tu promjenu Solovjev vezuje s Tvrtkovim prihvaanjem katolianstva, i istie da su Sv. Grgura Nazijanskog podjednako potovali pravoslavci i
katolici.118 Umjesto Sv. Grgura Nazijanskog na novcima kralja Tomaa pojavljuje se lik Sv. Grgura pape. Jednog od crkvenih otaca Istone crkve - jedinog
kojemu je ona dodijelila naziv teologa (Grigorije Bogoslov) - zamjenjuje jedan
od etiriju otaca latinske Crkve. Umjesto prikaza istonjakoga biskupa bez
mitre s oreolom i pastirskim tapom, dolazi prikaz Sv. Grgura, pape, na ijoj se
glavi nalazi niska mitra a u ruci pastirski tap.119 Raskid sa starom crkveno-politikom paradigmom ni tada nije bio izveden do kraja. Na molbu kralja Stjepana Tomaevia - jer u njegovu kraljevstvu bosanskome zatitnikom i braniteljem reenoga kraljevstva javno od sviju biva dran i smatran - proglasio je,
odnosno potvrdio, papa Pio II. 7. studenoga 1461. patronom Bosne Sv. Grgura
115
Istorija rumunskog naroda. Uredio Akad. Andrej Ecetea, Matica Srpska, Novi Sad, 1979.,
114. Naslov originala: Istoria poporului roman, Bucuresti, Editura stiintifica, 1970.
116
I. RENGJEO, Isto, 281.-286. Pojavu Sv. Grgura Nazijanskog ime LJUBI (Opis jugoslavenskih novaca, Artistiko-tipografiki zavod Dragutina Albrechta, Zagreb, 1875., 195.197.) vee ve za novce Tvrtka I. Kotromania.
117
Encyclopaedia Britannica, III., X., 1967., 239.-240.; 906.-907.; New catholic encyclopaedia,
VI., San Francisco-Toronto-London-Sydney, 1967., 791.-794.; Suvremena katolika enciklopedija, Priredili M. Glazier i M. K. Hellwig, LAUS, Split, 2000., 320.-321.
118
A. SOLOVJEV, Saint Gregoire, patron de Bosnie, 271. Usp. Suvremena katolika enciklopedija, 321.
119
Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, 246.-247.
220

udotvorca (+ 270. godine)120 - sveca ije ime su bosanski vladari nekad zazivali u svojim intitulacijama.121 Ako je njegov lik i dospio na novce bosanskih
kraljeva, kanonizirani papa ipak nije postao zatitnikom Bosne, nego se negdanjem zatitniku legalizirao stari poloaj.122 Sve govori da je tom prilikom
Sveta Stolica napravila kompromis i da je kao prijelazno rjeenje tradicionalna
kranska orijentacija bosanskih Kotromania povezana s njegovanjem kulta
istonjakih svetaca dobila mjesto i u novoj crkveno-politikoj (rimsko-katolikoj) paradigmi. U kasnijim prijepisima bosanskih grbovnika - koncem XV., u
XVI. i XVII. st. - Sv. Grgur udotvorac pod utjecajem franjevaca zamijenjen
je Sv. Grgurom Papom i Sv. Sikstom.123
Vjerski ivot bosanskih vladara i vlastele - jo uvijek nedovoljno osvijetljen
odgovarajuom metodom - upuuje na naelo koje je teilo konfesionalnoj ravnotei i kompromisu, ako ne i sintezi. Kako je to izgledalo u praksi, pokazuje
primjer bana Tvrtka I. upravo u mjesecima pred okrunjenje, kad je pripadnicima Crkve bosanske omoguio povremenu prisutnost misi i podijeljivanju sakramenata uz franjevakog vikara i fratre koji su predvodili obred. Apel pape
Grgura XI. na biskupe i franjevce zapadnoga Balkana 8. kolovoza 1377. nije
utjecao na bosanskog vladara. Franjevci su odbili sluiti misu u prisutnosti bosanskih krstjana, nastojei obeshrabriti Tvrtka I. da ih pomae i prima. Ban
je, meutim, angairao katolike svjetovne sveenike pa je mogao sluati misu,
ignorirati fratre i ustrajati u svojoj nepopustljivosti. Papa je elio okonati to zlo
i zato je zaprijetio ekskomunikacijom svakom sveeniku koji bi celebrirao misu
pred banom, kao i svakom drugom zatitniku heretika ili shizmatika nakon to
su se franjevci povukli iz slube. Osim to govori o tome da je Tvrtko I. prisustvovao katolikom bogosluju - znai da se oitovao kao katolik - ta epizoda
u isto vrijeme svjedoi o njegovoj toleranciji krstjana pa i srdanim odnosima s
njima. To takoer pokazuje da bosanski krstjani nisu nalazili nita neprihva120
Augustinus THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, II.,

Romae, 1860., 371.
121
O Sv. Grguru udotvorcu: A. SOLOVJEV, Isto.; Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, 246.-247.; Bibliotheca Sanctorum, VII., Ed. Citta nuova, 1966.,
214.-216.
122
O tome: A. SOLOVJEV, Isto, 266., 271.
123
A. SOLOVJEV, Isto, 272.
221
Dubravko Lovrenovi
tljivoga u tome da prisustvuju katolikom bogosluju, to govori o tome da se
njihova vjerovanja i praksa nisu znatno razlikovali od katolike i da sigurno
nisu nali nita u katolikoj praksi tako odbojno i greno to bi ugrozilo njihovo vlastito spasenje.124 Taj konfesionalni dualizam prisutan na dvoru Tvrtka
I. Kotromania uoi samog proglaenja Bosanskoga kraljevstva, jo jedan je
meu izravnim dokazima o njegovoj punoj otvorenosti prema Crkvi bosanskoj
i njezinoj nezaobilaznoj ulozi u vjerskom i politikom ivotu.
Markantan je i primjer Sandalja Hrania - jednog od bosanskih magnata
tijesno povezanog s pripadnicima Crkve bosanske125 - koji je istovremeno njegovao dobre odnose s katolikim gradovima poput Venecije, uivajui status
njezina plemia. Godine 1426. skrojili su Dubrovani formalne planove da
prime Sandalja. Ako bi Sandalj posjetio grad na dan Blaene Djevice Marije,
bio bi pozvan na jutarnju i veernju misu zajedno s knezom. Ako bi Dubrovnik
posjetio na dan gradskog patrona Sv. Vlaha, bio bi zamoljen da sudjeluje u
veernjoj slubi i izabere plemia koji bi uvao svetake relikvije za vrijeme ceremonije. On bi s knezom takoer hodao u procesiji u crkvu i nosio bi naroitu
votanu svijeu. Ne znamo je li Sandalj u tome uistinu i sudjelovao, premda
Rasti izvjetava da su planovi bili ostvareni. Meutim, vrijedno je istaknuti da
je Dubrovnik - vjerojatno uz odobrenje svog nadbiskupa - bio spreman pozvati
ovog (mogueg) lana Crkve bosanske da sudjeluje u obredima Katolike crkve.126 Sandalj je njegovao dobre odnose i s pravoslavljem; njegova druga ena
bila je pravoslavne vjere127, a podizao je i pravoslavne crkve.128
124
J. FINE, Isto, 196.-197. O strukturalnom proimanju dviju konfesija i dviju crkava isti
autor donosi mnogo ilustracija koje nedvojbeno potvruju klimu njihove akulturacije. Usp.
J. FINE, Isto, 220., 222.-228., 231.-232. i dalje na vie mjesta. Katolike sveenike koji su
zamijenili franjevce dovodi Daja s velikom vjerojatnou u vezu s glagoljakim miljeom.
Sreko M. DAJA, Noch eine fragliche Interpretation der bosnischen mittelalterlichen
Konfessionsgeschichte, Mnchner Zeitschrift fr Balkankunde, Band 1., Rudolf Trofenik,
Mnchen, 1978., 253.
125
J. FINE, Isto, 270.-271.
126
J. FINE, Isto, 240. nap. 104.; Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine orbis usque ad
annum 1451.) item Joannis Gundulae (1451.-1484.), MSHSM, Volumen vigesimum quintum,
Scriptores, Volumen II., Zagrabiae, 1893., 229.-230.
127
J. FINE, Isto, 241., 253.-254.
128
Marija JANKOVI, Crkvena organizacija na teritoriji Kosaa, Srpska proza danas, Kosa-
222

I te opservacije nalaze mjesto meu ostalim dokazima koji izravno ili neizravno upuuju na kljunu ulogu djeda Crkve bosanske u okrunjenju Tvrtka
I. Oito je, naime, da prisutnost bosanskih krstjana na krunidbenoj ceremoniji
prvog bosanskog kralja u krunidbenoj i grobnoj crkvi Kotromania u Milima
- kao i na katolikom bogosluju prireenoj za istog vladara - nije bilo nita
iznimno, nego je bilo odraz sloene bosanske politiko-konfesionalne realnosti
koju ni jedan razborit vladar, sve da je i htio, nije mogao ignorirati. Tu stvarnost, uostalom, ignorirale nisu ni drave ekskluzivnoga katolikog imida poput Dubrovnika, Venecije i Ugarske, pa naravno, ni Rimska kurije.
II
1. Bosanska dravna crkva - bosanska dravna konfesija:
prilog povijesti konfesionalne pluralizacije Europe
Na tragu te cezure iskrsava pitanje o konfesionalnoj pripadnosti bosanskih
kraljeva, nakon proglaenja kraljevstva 1377. Jednoznano se na njega ne moe
odgovoriti, ali mora se raunati s tim da je in okrunjenja i sakralnog legitimiranja vlasti po svemu sudei bio vezan za autokefalnu Crkvu bosansku, to
znai da su s krunom bosanski vladari usvajali i odreenu kransku konfesiju
iz izvora poznatu kao vjera bosanska. Budui da je konfesionalizacija bila tijesno povezana s oblikovanjem ranih modernih drava, uspon konfesionalnih
identiteta i kultura bio je usko povezan s razvojem politikih kultura na nacionalnoj, teritorijalnoj ili regionalnoj razini.129 Kao to je dobro poznato, latinsko
se kranstvo ve znatno diversiciralo tokom XIV. i XV. st. uzdizanjem novih
vjerskih redova, ali takoer vjerskim identitetima koji moraju biti opisani kao
e osnivai Hercegovine, orovievi susreti proznih pisaca u Bilei, Nauni skup istoriara u
Gacku 20.-22. septembra 2000., Bilea: Prosvjeta; Gacko: Prosvjeta; Beograd: Fond Svetozar i Vladimir orovi 2002., 502.
129
Heinz SCHILLING, Confessionalisation and the Rise of Religious and Cultural Frontiers in Early Modern Europe, Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of
Religious Identities 1400.-1750., Edited by Eszter Andor and Istvn Gyrgy Tth, Central
European University, European Science Foundation, Budapest, 2001., 25.
223
Dubravko Lovrenovi
proto-konfesionalni, npr. eki Husiti i Valdenzi u Italiji, vicarskoj i jugoistonoj Francuskoj. Prema tome Europa se diversicirala u terminima religije i
kulture prije i neovisno od reformacije.130
Ostavljajui na trenutak politiku dimenziju tog problema, treba istaknuti
da je Crkva bosanska, za razliku od bogumila, prihvaala svemogueg Boga,
Trojstvo, crkvene graevine, Kri, kult svetaca, vjersku umjetnost i najmanje
dio Starog Zavjeta.131 S druge strane, njihovu politiku suradnju i svako protokolarno ophoenje s dostojanstvenicima heretine Bosanske crkve Rimska
kurija honorirala (je) sumnjienjem za osobnu herezu i tako ... desakralizirala
bosanske kraljeve. Gospodarski uspon Bosne u XIV. i XV. st., od kojega je
najvie protiralo visoko plemstvo, sekularizirao je njegova religijska shvaanja. Velikai su pehlivanili izmeu bogumilstva (vjere bosanske) i katolianstva (vjere rimske) i vodili ambijski ivot.132 Tako su u davno zapoeti
dvostruki bosanski konfesionalni scenarij stalno dodavali novi materijal!
Taj napeti konfesionalni dualizam razrijeen je u godinama pred pad bosanske drave, kada se kralj Toma 1459. odluio na raskid s Crkvom bosanskom. Ima u tom inu dublje povijesne simbolike: kao to se u javnom ivotu
prvi put javlja u ispravi bosanskog vladara, bana Stjepana II. Kotromania,
njezinu smrtovnicu takoer je ispisala ruka jednoga Kotromania. O tijesnoj
sraslosti dvorskih i crkvenih struktura progovara i datacija evanelja tepije
Batala Santia, okovano(g) srebrom i zlatom... prikazano(g) starcu Radinu:
A napisae se sije knjige u dni kralja Dabie ot rojenija s(i)na boija 1393. l(i)to,
130
H. SCHILLING, Isto, 33.
131
John V. A. FINE, Jr., The Late Medieval Balkans. A Critical Survey from the Late Twelfth
Century to the Ottoman Conquest, The University of Michigan Press, 1987., 483. O bogumilima: Usp. J. SEDLAR, Isto, 174.-175.
132
Sreko M. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804. S njemakog preveo Ladislav Z. Fii. Autorizirao i nadopunio
autor. 2. popravljeno i dopunjeno izdanje. Ziral Zajednica Izdanja Ranjeni Labud, knj.
105. Biblioteka Steak, knj. 4., Mostar, 1999., 24., 28. (Naslov izvornika: Konfesionalitt
und Nationalitt Bosniens und der Herzegowina Voremanzipatorische Phase 1463.-1804., R.
Oldenbourg Verlag, Mnchen, 1984.) Usp. Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje
(prostor, ljudi, ideje), kolska knjiga Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u
Zagrebu, Zagreb, 1997., 288.
224

po umrti kralja Tvrtka drugo lito.133 O toj istoj pojavi, samo s drugim predznakom, govori injenica da je izmeu 1375./78. i 1382. dunost Tvrtkova
dvorskoga kapelana i bliskog suradnika u nancijskim transakcijama obavljao
Dubrovanin prezbiter Ratko, od 1383./84. nakon povratka iz Bosne u Dubrovnik trebinjsko-mrkanjski biskup.134
Jedan od detektora takva stanja jest intitulacija bosanskih vladara, skrojena
pod utjecajem Crkve bosanske s prizivom Sv. Grgura, koja odraava promjenljivost politikih uvjeta to su diktirali odnos Bosne i Ugarske. Jasno se to pokazalo nakon Tvrtkove pobjede nad postrojbama kralja Ludovika u upi Plivi
1363., kada se, darujui Vukcu Hrvatiniu za zasluge steene tom prilikom
utvrdu Sokol, 11. kolovoza 1366. titulirao: Az rab b(o)i i s(ve)toga Grgura a
zovom gospodin ban Tvrtko.135 Ta intitulacija - kako je istaknuto rabljena je
u unutarnjoj upotrebi, i teko se oteti dojmu da je imala ulogu konfesionalnopolitikoga glasnogovornika nepoeljnog izvan Bosne.
U nizu ostalih, dragocijeno svjedoanstvo o tome prua izjava Stjepana
Teste, poslanika kralja Tomaa u Veneciji sredinom srpnja 1457. On je tada
dokazivao da su etiri franjevaka samostana u Dalmaciji uvijek bila podlona
Bosanskoj vikariji, pa i onda kada kraljevi ne bi bili katolici, a njegov je gospodar
najkranskiji kralj; za taj sluaj isposlovali su i papinske bule o tome kome imaju biti podloni.136 Status najkranskijih kraljeva prisvajali su za sebe vladari
Francuske, a taj koncept bio je u slubi preuzimanja njihove vodee uloge u
133
Citirano prema: Herta KUNA, Srednjovjekovna knjievnost, srpska i hrvatska knjievna

tradicija na narodnom jeziku, Bosanskohercegovaka knjievna hrestomatija Starija knjievnost, Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo, 1974., 29.
134
uro TOI, Dubrovanin prezviter Ratko, stonski kancelar, kapelan i protovestijar

kralja Tvrtka I. i trebinjsko-mrkanjski biskup, Godinjak drutva istoriara BiH, XXVIII.XXX., Sarajevo, 1979., 41.-45., 49.
135
uro URMIN, Hrvatski spomenici, I., JAZU, Zagreb, 1898., 83.
136
etiam non siando re catholici, che pertanto siando el dicto suo signor re christianessimo... et item habiando de dicta caxon optegnudo per bolle apostolice, che cussi siano sotoposti. ime LJUBI, Listine o odnoajih izmeu Junoga Slavenstva i Mletake Republike,
X., JAZU, Zagreb, 1891., 132. Korespondencija Tvrtka II. Tvrtkovia (1428.) i Stjepana
Tomaa (1445.) s Rimskom kurijom sadrava njihova eksplicitna posvjedoenja o tome da
su vladali meu nevjernicima (shizmaticima i hereticima.)
225
Dubravko Lovrenovi
kranskoj zajednici, osobito od sredine XIII. st.137 Stari rimski carevi i njihovi
imitatori u Njemakoj bili su zvani i sami su sebe zvali boanskim carevima, a ta
deikacija pojavila se takoer u Francuskoj u obliku svetih kraljeva Francuske.138
Rimsko-bizantsko pravo nije samo osiguralo zakonski okvir za kranske drave, nego je takoer ozakonilo kraljevsku vlast svojim zahtijevanjem da sva
monarhijska mo dolazi od Boga.139
U ljeto 1431. pisao je Dubrovanin Ivan Stojkovi kralju Sigismundu da bi
bilo dobro da radi sklapanja unije u Basel dou i predstavnici Bosanaca.140 Kralj
Tvrtko II., koji je, kako stoji u jednom starijem djelu europske historiograje,
isto tako poput njegovih prethodnika bio zaraen nestorijanskom herezom,
odbio je zato uputiti poslanike na sabor u Basel.141 Imajui na umu preeni
povijesni put, vraajui se na odvajanje Bosanske biskupije od drave sredinom
XIII. st., jasno e se u tom inu raspoznati polaganje temelja za novu konfesionalnu budunost, novu strukturu moi i kulturu drutva. Tada je drava u
Bosni izmakla kontroli Katolike crkve, pa je vremenom kao kranska konfesija derivirana vjera bosanska, a proces vraanja prvotnoga autoriteta i rekatolizacije bio je dug i zainjen antagonizmima. Postojala je bitna razlika izmeu
Crkve bosanske i Srpske pravoslavne crkve: papa nikad nije prihvatio Crkvu
bosansku, a pravoslavni patrijarh u Carigradu ipak je tolerirao i ak priznavao
Srpsku pravoslavnu crkvu.142 Zato je Crkva bosanska u zapadnoj kranskoj
ekumeni stekla epitet heretike: nesprijeen razvoj hereze umanjio bi ne samo
osnovnu pretpostavku Crkve, nego takoer u konanom smislu poloaj pape.
137
Willem P. BLOCKMANS, A History of Power in Europe, Peoples, Markets, States, Fonds

Mercator, Paribas Antwerpen, 1997, 268.-274.
138
W. ULLMANN, Isto, 207. Usp. E. KANTOROWICZ, Isto, 252.
139
J. SEDLAR, Isto, 306.
140
Citirano prema: Momilo SPREMI, Despot ura Brankovi i njegovo doba, Drugo
izdanje, CLIO Glas Srpski, Banja Luka, 1999., 260.
141
Nestoriana perinde, ut decessores, haeresi infectus, unde ad Basileense Concilium legatos mittere renuit. SPICILEGIVM observationvm historico-geographicarvm de Bosniae regno
Hvngarici qvondam jvris occasione armorvm caesareorvm hoc anno MDCCXXXVII in Bosniam
motorvm. Lvgdvni Batavorvm, Impensis Bvartsi, 1737., 69.
142
Marian WENZEL, Bosanski stil na stecima i metalu. Bosnian Style on Tombstons and Metal, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1999., 131.
226

Sukladno tome, hereza je bila zloin, i kao takva ni na koji nain razliita od
uvrede velianstva, to znai javni zloin.143 Dunost likvidacije heretika bila je
predmet zakletve vladara, odnosno bila je inkorporirana u njegova obeanja
prilikom krunidbe. Engleski su se kraljevi oduprli tom zahtijevu, a francuski
su kraljevi od Luja IX. to obeanje davali u svojim krunidbenim prisegama,
isto kao to su ga carevi unijeli u svoje zakonodavstvo.144 Odnos dravnih vlasti u zemljama Zapadne Europe prema heretikim strujanjima, dakle, nije bio
uniciran to govori da ni Crkva bosanska nije imala tako unikatan status kako
se preesto eli prikazati. U svakom sluaju ona ne samo da je bila tolerirana,
nego je bila politiki oslonac bosanskih vladara. U suprotnom, oni bi je morali
eliminirati, jer je s obzirom na tijesnu vezu crkve i drave hereza takoer drana napadom na vladara.145
Za razliku od cara Duana, koji je svoje carstvo konfesionalno atribuirao
pravoslavnim146, Tvrtko I. ni jednom prilikom samoproglaeno Bosansko Kraljevstvo nije oznaio ni pravoslavnim ni katolikim. Da je proglaenje Bosne
kraljevinom bio vezao za papinstvo i Katoliku crkvu, kao to je to uradio
Stefan Prvovjenani 1217., Tvrtko I. nuno bi, poput prvog srpskoga kralja
u pismu papi Honoriju III. 1220., oitovao svoju pripadnost Katolikoj crkvi
i papinstvu.147 To pokazuje da kranstvo, religija i crkva kao oite injenice
ovise o povijesnim pretpostavkama, i da je pitanje Krist kao politiar spoznato
i rijeeno iznova.148 Bila je to pojava koja nije sezala duboko u drutveno tkivo;
143
W. ULLMANN, Isto, 79.
144
W. ULLMANN, Isto, 80.-81.
145
J. SEDLAR, Isto, 1994., 308.
146
Teodor TARANOVSKI, Istorija srpskog prava u nemanjikoj dravi. Istorija dravnog

prava, I., Beograd, 1931., 122; Aleksandar SOLOVJEV, Znaaj vizantiskog prava na Balkanu, Godinjica Nikole upia, XXXVII., Beograd, 1928., 114.-115., 123.
147
Quemadmodum omnes christiani diligunt vos et honorant, et pro patre et domino retinent: ita nos desideramus sancte romane ecclesie et vestri fidelem filium nominari. I u
pismu papi Inocentu III. iz 1199. naglasio je Stefan Nemanji svoju i svoga oca odanost
Katolikoj crkvi. Franjo RAKI, Pismo prvovienanoga kralja srbskoga Stjepana I. papi
Honoriju III. god. 1220., Starine JAZU, VII., Zagreb, 1875., 55., 56.
148
Usp. Karl BOSL, Gesellschaft im Aufbruch. Die Welt des Mittelalters und ihre Menschen,
Verlag Friedrich Pustet, Regensburg, 1991., 209.
227
Dubravko Lovrenovi
ostajui ograniena na povrinu, na feudalnu oligarhiju kojoj je kao ideoloki
oslonac sluila za izgradnju dravnoga poretka, ona ipak oituje da se u sreditu sve povijesti nalazi ovjek: vladajui, zapovijedajui, pokoravajui, radei,
trpei, pokorni.149
U bosanskom sluaju bio je to raskid s tradicijom i rimskim starateljstvom,
personiciranim u jedinstvu obreda i poslunosti, institucionalnoj praksi i lojalnosti150, to je bosanske vladare odvelo na stazu izvan zakona, uz ustrajavanje
na jednoj tvrdoj ortodoksiji.151 Poeki upan Ladislav Tamsi 23. rujna 1437.
tvrdio je da su bosansko kraljevstvo, dijelove Rake i okolna mjesta odijeljeni
od jedinstva svete majke (katolike) Crkve.152
Ve u vrijeme dislokacije sjedita biskupije, kasnije pogotovo, pred bosanske vladare postavilo se pitanje novog deniranja poloaja, nove politike orijentacije i novog konfesionalnog identiteta. Upravo kod bana Stjepana II. Kotromania, za ije se vladarske poetke vee slubena pojava autokefalne Crkve
bosanske, prvog bosanskog vladara koji u intitulaciju unosi ime Sv. Grgura,
oituje se njegova pripadnost novoj konfesiji, o emu je, meu ostalima, trag
ostao u Orbinijevu djelu:
149
Usp. K BOSL, Isto, 213.
150
R. BARTLETT, Isto, 295. i dalje, s preciznim objanjenjem pojma kranske zajednice

i geneze njegova nastanka.
151
Slian se raskid - kao znak otpora na crkvenu uniju postignutu u Firenzi 1439. - dogodio izmeu Bizanta i Moskovske Rusije. Po zapovijedi velikog kneza Vasilija II., jedan od
zagovornika unije, moskovski mitropolit Grk Isidor, uklonjen je s poloaja nakon povratka
iz Firenze, i od tada je Rusija sama birala svoje mitropolite, okrenuvi lea Carigradu.
Tako je Rusija bila izgubljena za Vizantiju. Georgije OSTROGORSKI, Istorija Vizantije,
SKZ, Beograd, 1969., 522. O uniji u Firenzi: M. SPREMI, Despot ura Brankovi i
njegovo doba, 261.-271. Raskol izmeu Carigrada i Srbije nastao Duanovim samovlasnim
proglaenjem za cara 1346. i osnivanjem srpske patrijarije, prevladan je 1375. Izborom Jefrema, prvog samovlasnog patrijarha nikim ovladana, u crkvenim odnosima uspostavljeni su
zakonitost i jedinstvo, te stvorena pravna podloga za obnovu nemanjike drave. Dimitrije
BOGDANOVI, u: Istorija srpskog naroda, II., SKZ, Beograd, 1982., 11., 16.
152
... nec non in praedicto Regno Bosnae, et partibus Rassiae, ac in locis circumvicinis, ab
unitate sanctae Matris Ecclesiae separatis. Iosephus KOLLER, Historia epsicopatus Quinqueecclesiarum, III., Posonii, 1784., 361.
228

Mala braa po dolasku u to kraljevstvo postigoe uspjeh iznad svih svojih oekivanja. Bojahu se, naime, da e im se ban Stjepan, odan grkom obredui stoga nepodloan papi, oduprijeti, no on uini upravo suprotno. Primi ih on dobrohotno i
dopusti im javno propovijedati protiv krivovjeraca, te uvesti rimsku vjeru, budui
da drae boljim imati u svom kraljevstvu ljude rimokatolike vjere, koja se tek neznatno razlikovae od grkog obreda, negoli krivovjerce protivne i Grcima i Latinima. 153
Grki obred mogao je tada oznaavati pripadnost Stjepana II. Kotromania iskljuivo Crkvi bosanskoj, kao jedinoj crkvenoj organizaciji u srednjoj Bosni.154 U vezu s grkim krivovjerjem doveo je Farlati i Stjepanova nasljednika,
Tvrtka I. Kotromania, za koga kae:
Ovaj (Tvrtko), budui da se zapleo u grka krivovjerja i izmu, daleko i mnogo
se izopaivi od kreposti i pobonosti svoga strica, pruao je utoite i zatitu krivovjercima a katolike je zlostavljao na sve mogue naine. 155
Zablude Grka isti autor crkvene povijesti priio je kralju Stjepanu Tomau,
to je potvreno njegovim kasnijim pristajanjem uz katolianstvo:
Kada je ovaj, ve kao odrastao, preuzeo vladanje, jo nije bio krten; premda je
potekao od onih koji su moda slijedili zablude Grka, izgleda ipak da se kolebao i nije
bio siguran u koju bi se sektu i nauk ukljuio. Sumnja se da je pristajao uz patarene
od kojih je, to je kasnije pokazao, bio veoma daleko rijeima i djelima. 156
153
M. ORBINI, Isto, 414.
154
Pretpostavka J. FINEA (The Bosnian Church, 167.) da grki obred oznaava pripadnost
Stjepana II. Kotromania na poetku njegove vladavine pravoslavlju nije odriva, prije svega
zbog tijesnih veza bosanskog vladara s Crkvom bosanskom, ali isto tako i zbog nepostojanja
bilo kakvih podataka o njegovu odnosu prema pravoslavlju. Istina, jedna od njegovih ena
(ki bugarskog cara) bila je pravoslavne vjere, ali to nije dovoljno da bi ga se oznailo pravoslavcem. Sve ono to pouzdano znamo o njegovu vjerskom ivotu kretalo se izmeu Crkve
bosanske i Katolike crkve (Franjevake vikarije).
155
Hic implicitus cum esset erroribus & schismate Graecorum, a patrui virtute ac religione longe multumque degeneravit, haereticis perfugium ac patrocinium praebuit, catholicos
quibuscumque potuit modis vexavit. D. FARLATI, Isto, 61.
156
Hic jam grandis natu, cum ad regnum pervenit, nondum baptismo initiatus fuerat; &
quamvis ab illis oriundus esset, qui ritus & fortasse etiam errores Graecorum sequabantur,
tamen nutare & incertus esse videbatur, cui sectae ac disciplinae nomen daret. Suspicio erat
229
Dubravko Lovrenovi
Za sada nije mogue precizirati u kakvoj vezi sintagme grki obred, grka
krivovjera i zablude Grka stoje s relativno estim nazivom za nekropole steaka
oznaenim kao grka groblja 157, te postoji li meu njima uope izravna povezanost.
O konfesionalnom laviranju Tvrtka I. Kotromania znalo je i europsko historiografsko miljenje prve polovice XVIII. st. Dokazujui vrhovnu vlast kralja
Ludovika I. nad Bosnom, autor djela Spicilegivm zapada u kontradikciju tvrdei da su se pape Urban V. i Grgur II., kad god se radilo o zatiranju heretika,
svojim pismima obraali na Ludovika, da se on zauzme te bosanskog vladara
prisili da svojim autoritetom dokine raskol.158 U tom navodu, naime, sadrane
su dvije vane povijesne istine; da Tvrtka I. nije okrunio prelat Katolike crkve,
jer bi se u suprotnom pape izravno obraale njemu kao svome podloniku, a ne
ugarskom kralju, kao i to da je bosanski vladar i sam pristajao uz shizmu, ega
su svjesni bili i pape, traei da je upravo on svojim autoritetom dokine.
Odobrenje dato franjevcima da otponu organiziranu djelatnost u Bosni i
uspostava Bosanske franjevake vikarije 1340. nosili su na sebi peat politikoga kompromisa vladara.159 U pozadini te krupne politike odluke bosanskoga
eum Patarenis studere, a quibus postea se alienissimum esse & verbis & factis probavit. D.
FARLATI, Isto, 67.
157
Usp. P. ANELI, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, 152.-153.
158
supremum tamen Bosnensis Regni dominium sibi reservavit Ludovicus, propterea enim
Summi Pontifices, Vrbanus V. & Gregorius II. quoties de convellendis in Bosnia haereticis agebatur, literis suis convenerunt Ludovicum, ut hac in re partes suas interponeret,
Bosniaeque toparcham ad delendum schisma autoritate sua compelleret. SPICILEGIVM
OBSERVATIONVM HISTORICO-GEOGRAPHICARVM DE BOSNIAE REGNO HVNGARICI QVONDAM JVRIS OCCASIONE ARMORVM CAESAREORVM HOC ANNO MDCCXXXVII IN BOSNIAM MOTORVM. LVGDVNI BATAVORVM, IMPENSIS BVARTSI, 1737., 51. Prijevod naslova tog djela objavljenog u
Leidenu 1737. glasi: Zbirka povijesno zemljopisnih zapaanja o Bosanskom Kraljevstvu,
neko pod ugarskom nadlenou, u povodu pokretanja carskog oruja protiv Bosne godine 1737. Anonimni autor djela koji je na primjerku knjinice Georg-August Universitta
u Gttingenu identificiran kao Jo[hann] Gerhard Mejer von Berghen sumira tadanje
europsko historiografsko znanje o Bosni. Otkrio ga je i znanstvenoj javnosti otvorio Sreko
M. DAJA, Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitoloki odrazi, Bosna Franciscana, 17.,
Sarajevo, 2002., 146.
159
Usp. J. FINE, Isto, 181.-182.
230

bana stajala je potreba ureenja odnosa s avinjonskim papinstvom, nita manje
i nastojanje da se, u skladu sa svekolikim procesom otvaranja Bosne prema
Zapadu, rijei crkveno pitanje staro gotovo stoljee. Stjepan II. Kotromani
podupro je dolazak franjevaca jer su oni u Bosnu doli kao misionari, to znai
da tim inom nije bio ugroen poloaj Crkve bosanske, koju ban ionako nije
smio dirati ako je elio sauvati politiku samostalnost.160 Tu se krije i odgovor
na pitanje zato se tom prilikom nije pristupilo utemeljenju katolike biskupije
u Bosni, jer bi u tom sluaju bilo nezamislivo paralelno postojanje Crkve bosanske kao nekanonske antiteze toj i takvoj biskupiji. Kada se bosanski vladar
odluio da osansku biskupiju u akovu stavi pod svoju kontrolu, on se potrudio da se za njezina biskupa uz posredovanje Venecije 28. sijenja 1349. imenuje upravo vikar bosanskih franjevaca fra Peregrin Saksonac.161
Preokret u konfesionalnom opredjeljenju Stjepana II. Kotromania bar
prema poznatim izvorima - nastupio je izmeu 1337. i 1347. godine. Pozivajui 22. svibnja 1337. hrvatsku vlastelu, krbavske i senjske knezove, ubie i
kneza Ivania Nelipia na kriarsku vojnu, naveo je papa Benedikt XII. da
bosanski ban uz neke druge velikae prima i titi heretike.162 To nedvosmisleno
govori da je tada jo uvijek pristajao uz Crkvu bosansku. Deset godina kasnije
kada su se franjevci ve udomili u Bosni molio je 3. travnja 1347. Stjepan
II. Kotromani papu da za ljubav prave vjere i spas dua dopusti fra Peregrinu
Saksoncu koji u Bosni gorljivo radi za katoliku vjeru i spas dua, pozvati fratre
svoga i drugih priznatih redova koji poznaju slavenski jezik da se angairaju
u toj dunosti. to vie, traio je bosanski ban da fra Peregrin moe uputiti u
vie samostane bliih pokrajina nekoliko mladih klerika, da tamo neko vrijeme
ue latinsku gramatiku i nauk Svete rimske crkve, te da moe primiti svjetovne
sveenike i klerike koji bi izopenom narodu mogli podijeljivati crkvene sakramente.163 Stjepan II. sahranjen je u franjevakoj crkvi Sv. Nikole u Milima - u
kojoj je okrunjen i pokopan kralj Tvrtko I., takoer izloen konfesionalnim
kunjama i politikim kompromisima na toj osnovi.
160
J. JELENI, Kultura i bosanski franjevci, 103.
161
D. LOVRENOVI, Isto, 63.-64.
162
M. PEROJEVI, Isto, 262.; Tadija SMIIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae,

Dalmatiae et Slavoniae, X., JAZU, Zagreb, 1912., 326.-327.
163
M. PEROJEVI, Isto, 276.; E. FERMENDIN, Isto, 28.-29., br. 159.
231
Dubravko Lovrenovi
Tvrtkovo okrunjenje 1377. bilo je sa stajalita Katolike crkve nelegalan
in jer je prema svim dostupnim pokazateljima obavljeno bez sudjelovanja njezinih prelata. Prema tadanjim shvaanjima dijelio se kranski svijet na dvije
univerzalne zajednice - Istonu i Zapadnu - od kojih je svaka prisvajala ideju
univerzalnog Carstva: na Istoku bio je to bizantski car, na Zapadu papa i rimski car. Iako faktino neovisne, nacionalne drave drane su drugorazrednim
politikim formacijama, koje su subordinirane univerzalnim carstvima.164 Drave se, meutim, nisu odricale svojih svjetovnih ambicija, nastojei ih ostvariti religioznim sredstvima. Kraljevsko svetako dostojanstvo, taj trijumfalni
aspekt europskog kranstva XII. st., bio je pokuaj stvaranja protutee papinskoj premoi u politikoj teoriji.165 Taj pokuaj odvijao se unutar sustava,
Crkva bosanska izdvojila se iz tog pravnog okvira. S pojavom protestantizma
izdvajanje e i na Zapadu poprimiti institucionalnu formu.
Zakanjenje na Tvrtkovu krunidbenu ceremoniju u Milima Katolika e
crkva anulirati tek 1461., kad je papinski legat okrunio posljednjeg bosanskog
kralja Stjepana Tomaevia.166 Vidljivo je to izmeu ostalog i po tome to u
darovnici za strica Radivoja Ostojia od 18. rujna 1461. kao garante njezinih
odredbi Stjepan Tomaevi navodi samo vikara bosanskih franjevaca i njegovu
subrau.167 Proglaenje Bosne kraljevstvom nije se odrazilo na njezin meunarodni poloaj onako kako su kraljevstva Hrvatske i Dalmacije Zvonimirovim
okrunjenjem papinskom krunom 1074./75. ula u hijerarhiju kranskih drava
pod suverenitetom Rima.168 Tvrtkov postupak - potpuno sukladan tadanjim
164
T. TARANOVSKI, Isto, 118.
165
Gabor KLANICZAY, The Uses of Supernatural Power. The Transformation of Popular

Religion in Medieval and Early-Modern Europe, Polity Press, Cambridge, 1990., 93.
166
Uoljiva je praznina koja u izvornom materijalu dubrovake provenijencije postoji s obzirom na mjesto okrunjenja bosanskih vladara i linost koja ih je krunila. Tako se 25. kolovoza
1421., u povodu okrunjenja Tvrtka II., donosi samo tura odluka da se novog kralja daruje
suknom u vrijednosti 750 perpera, a Vukmira Zlatonosovia s 300 perpera. Medo PUCI,
Spomenici srpski od 1395. do 1423. Pisma pisana od Republike dubrovake kraljevima, despotima,
vojvodama i knezovima srpskim, bosanskim i primorskim, Beograd, 1858., Primjetbe, XXI.
167
Mil. M. VUKIEVI, Iz starih Srbulja, GZM, XIII., Sarajevo, 1901., 346.-347.
168
Ivo GOLDSTEIN, Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber Zavod za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1995., 403.-404.
232

okolnostima - otkriva njegov izotreni dravniki osjeaj za realnost, obiljeenu dubokom krizom institucije papinstva. U Zvonimirovo vrijeme, naprotiv,
reformno se papinstvo nezadrivo kretalo prema svojem zenitu, i te je okolnosti hrvatsko-dalmatinski kralj iskoristio za ukljuivanje u europska duhovnopolitika obzorja.169
S promjenom europske crkveno-politike konstelacije, uspostavom jedinstva Zapadne crkve na koncilu u Konstanzu izborom pape Martina V. 1417. i
armacijom autoriteta Opeg koncila, postala je Bosna popritem nadmetanja
izmeu Rimske kurije i ugarskih kraljeva, koji su aktivirali svoje patronatsko
pravo, sprijeavajui osnivanje biskupija u Bosni i slanje papinske krune koju
su, prema rijeima Pija II. upuenim ugarskom kralju Matijau Korvinu 7. lipnja 1460., Bosanci vie puta traili od naih prethodnika.170 Tako je iz jedne
aporije Bosna gurnuta u drugu aporiju. Na tom se primjeru, koji nije usamljen
zorno oituje kako je kulturno oblije Europe bilo odreeno time je li se neki
kralj ili narod odluio za rimsku ili grku (bizantsku) crkvu.171 Bilo je, poput
bosanskoga, i sluajeva viekratnog vraanja poteza, pri emu je konfesionalni imid funkcionirao kao vrsta prenosnoga oltara.172 Nepogreivi su to znaci raanja konfesionalnoga pluralizma i politikoga policentrizma u jednom
umiruem vremenu173, koji e svoju zrelost doivjeti u novom vijeku. Svoje
mjesto u tim razmatranjima nalazi povjesniar Serano Razzi, koji navodi da
169
T. RAUKAR, Isto, 49.
170
Sreko M. DAJA, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije, Juki, 15., Sarajevo, 1985., 95.-96., 98.; Vilmos FRAKNI, Mathiae Corvini Hungariae regis epistolae ad Romanos Pontifices datae at ab eis acceptae 1458.-1490., Monumenta
Vaticana Historiam Regni Hungariae Illustrantia, I./6., Budapestini, 1891., 14.
171
Usp. R. BARTLETT, Isto, 308.-309. Kolebanja te vrste mjesto su nala u preradi Domentijanova itija Sv. Save, koji je autor u ranom XIV. st. hilandarski monah Teodosije.
Prilagoavajui ga ukusu i shvaanjima svoga vremena, u redigiranom tekstu izostavljena su
mjesta koja svjedoe o vezama Nemanjia s Rimom i papom. S. IRKOVI, Srbi u srednjem
veku, 120.
172
O laviranju Hrvoja Vukia izmeu dvije konfesionalnosti - bosanske i rimske vjere: Dubravko LOVRENOVI, Vitez, herceg i pataren, Forum Bosnae, 7.-8., Sarajevo, 2000.
173
Usp. Jrg K. HOENSCH, Kaiser Sigismund. Herrscher an der Schwelle zur Neuzeit 1368.1437., C. H. Beck, Mnchen, 1996., 13. O konfesionalizaciji Njemake od poznoga srednjeg vijeka s posebnim akcentom na Bavarsku: K. BOSL, Isto, 201.-218.
233
Dubravko Lovrenovi
su neke od relikvijara dubrovakim crkvama darovali katoliki kraljevi Bosne i
Ugarske ( da i Cattolici Re di Bossina, e dVungheria).174 Kolebanja i kontradikcije: ini se, samo je to sigurno, kao to je sigurno i to da im ne treba navlaiti
tijesna odijela suvremenih etnokonfesionalnih predrasuda.
Postavlja se i pitanje: koliko je misao o nemanjikoj tradiciji u ozraju toga
konfesionalnoga pluralizma djelovala na koheziju dravne zajednice u Bosni
? U Srbiji se oblikovala svijest o idealnom dinastikom kontinuitetu, koji je u
doba Stefana Lazarevia - nakon kanonizacije njegova oca Lazara - Despotovinu duhovno spajao s epohom Nemanjia.175 Takva izrazita nastojanja - osim
mehanikog prenoenja teksta prve kraljevske arenge 10. IV. 1378. u povelje
kasnijih vladara - u Bosni nisu zabiljeena. Nije zabiljeeno ni proimanje intitulacija crkvenog i svjetovnog poglavara, kao u Srbiji za vrijeme kraljevstva
i nakon proglaenja patrijarije.176 Uoljiva je bitna razlika: Stefan Lazarevi
pozivao se samo na duhovno, a ne i na krvno srodstvo sa Nemanjiima177, a
Tvrtko I. i njegovi nasljednici isticali su upravo tu dimenziju poveznosti. Neodriva je zato tvrdnja da je okrunjenjem Tvrtka I. Bosna pripojena srpskoj
dravnoj tradiciji.178 Njezin dravno-politiki razvitak kretao se drugim kolosijekom. Da je bilo tako, najbolje se vidi iz injenice to je dravna ideologija Srpske pravoslavne crkve trajno ostala vezana za tradicionalne nemanjike
vrijednosti u kojima Bosni nije bilo mjesta.179 Od XIII. st. nadalje ivi srpski
kraljevi predstavljeni su kao sveto roeni, jer su bili nasljednici i potomci Sv.
174
Citirano prema: Ivo BABI, Anuvinski biljezi u Dalmaciji, Dalmacija u vrijeme anuvinske vlasti, Prilog Radovima Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 23./1983.-84., Zadar, 1984.,
326., nap. 32.
175
Jovanka KALI, u: Istorija srpskog naroda, II., SKZ, Beograd, 1982., 98.-99.; Milo
BLAGOJEVI, Despot Stefan Lazarevi i Mileeva, Mileeva u istoriji srpskog naroda (Meunarodni nauni skup povodom sedam i po vekova postojanja, Juni 1985.), SANU, Nauni
skupovi, knj. XXXVIII., Odeljenje istorijskih nauka, knj. 6., Beograd, 1987., 167.-168.,
169.-170. O tome detaljno: Andrija VESELINOVI, Drava srpskih despota.
176
Mihailo DINI, Srpska vladarska titula za vreme Carstva, Zbornik radova vizantolokog
instituta, knj. 5., Beograd, 1958., 13.
177
A. VESELINOVI, Isto, 24.
178
Jovanka KALI, Srbi u poznom srednjem veku, SANU Balkanoloki institut, Posebna
izdanja, 56., Beograd, 1994., 21.
179
Usp. J. KALI, Isto, 96.-97.
234

Simeona (Stefana Nemanje), kojeg je crkva kanonizirala. To je srpska verzija
bizantskog porphyrogennetos - roenog u purpuru, titule davane potomku vladajueg cara.180 U Bosni, naprotiv, nije zabiljeena uspostava nemanjikog ideala: vladar-monah-svetitelj.181 Ni jedan od bosanskih kraljeva ak ni kreator
monarhije Tvrtko I. Kotromani nije stekao ono poasno mjesto u dinastikoj dravnoj misli Bosne kakvo je pripalo teokratskim gurama Sv. Stjepana
u Ugarskoj ili Sv. Simeona u Srbiji.182 Svetost bosanskih kraljeva zato ostaje
nekom vrstom torza, s primarno dinastikom funkcijom ali smanjenog opsega,
neizgraenom do krajnjih mogunosti. Kanonizacija svetih predaka bila je preteno dinastika stvar, pitanje dinastikoga prestia i izvor rivaliteta izmeu
razliitih dinastija.183 Ovdje se kao primarno ne postavlja pitanje religioznog
sadraja ovog vladarskoga kulta, nego njegove politike funkcije.184 I u politikoj povijesti bosanskog srednjovjekovlja govore o tome arenge kraljevskih
povelja takoer je postojala takva vrsta simbioze.
Ne zna se mnogo o mjestima duhovnog napajanja bosanskih vladara izvan
Bosne, kao to se to zna za despota ura Brankovia tijesno povezanog s
bizantskim svijetom: Carigradom, Solunom, Morejom i Svetom Gorom.185 Jo
od vremena kneza Lazara - pod snanim utjecajem uenih monaha isihasta izvedena je neka vrsta transformacije srpskog pravoslavlja, njegova pribliavanja
bizantskoj ortodoksiji s manje zapadnih obiljeja nego u vrijeme Nemanjia.186
Osnovan krajem XII. st. nastojanjem Nemanjia, manastir Hilandar na Svetoj
Gori postao je sreditem srpske duhovnosti u bizantskom svijetu, doprinosei
sintezi srpsko-bizantske kulture.187
180
Francis DVORNIK, The Slavs in European History and Civilization, Rutgers University
Press, New Brunswick New Jersey, 1962., 142
181
S. MARJANOVI-DUANI, Vladarska ideologija Nemanjia, 279.-286.
182
O tome: S. MARJANOVI-DUANI, Isto 274.-278.
183
G. KLANIZCAY, Isto, 89.
184
O tome za eku, Norveku i Rusiju: G. KLANICZAY, Isto, 84.-86.
185
Usp. Momilo SPREMI, u: Istorija srpskog naroda, II., SKZ, Beograd, 1982., 218.
186
M. SPREMI, Despot ura Brankovi i njegovo doba, 203.
187
J. KALI, Isto, 34.-35., 37.
235
Dubravko Lovrenovi
Takvim mjestima za bosanske vladare oznaiti Rim i druga glasovita sredita zapadnoga kranstva - bar u razdoblju od okrunjenja Tvrtka I. do primanja katolianstva kralja Stjepana Tomaa 1445. - prelazi granice poznate faktograje. Ne nalazimo, naime, u to vrijeme bosanske vladare i vlastelu da hodoaste u sredite zapadnoga kranstva ili u neko od poznatih protenita na
Zapadu. Ne moe biti sluajno da tek u proljee 1454. jedan bosanski velmoa
- Vladislav, sin hercega Stjepana - preko Dubrovnika odlazi u Italiju (Loreto)
hodoastiti Blaenoj Djevici Mariji.188 Ima u njihovu konfesionalnom laviranju traga one vjerske uznemirenosti, koja e Europu kasnije izloiti drami
brinih vjerskih strasti i ekstremnih duhovnih razmirica: drami reformacije
i protureformacije.189 Za sada se ne moe pouzdano govoriti o modelu dvorske
reprezentacije dinastikih svetaca Kotromania. Kad se zna koliko se svete
panje tome pridavalo na dvoru Karla Roberta i Ludovika I., napose u sklopu
sveanih hodoaa u Rim ili na grob Karla Velikog190, prirodno je zakljuiti
da taj oblik politiko-ceremonijalne pobonosti nije mogao ostati nepoznat u
Bosni. Poznato je takoer da je Karlo IV. razvio kult Sv. Vaclava gotovo kao
dravni kult, odnosno model njegove vjersko-politike reprezentacije s krunom i krunidbenom ceremonijom kao sredinjim motivima.191
188
Sima IRKOVI, Herceg Stefan Vuki-Kosaa i njegovo doba, SANU, Posebna izdanja,
knj. 376., Odeljenje drutvenih nauka, Beograd, 1964., 209.
189
Usp. Fernand BRAUDEL, Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb, 1990., 295. Naslov
izvornika: Grammaire des Civilisations, Les Editions Arthaud, Paris, 1987. Prijevod: Lj. Matkovi, N. Desnica-erjavi, V. Crnkovi, S. Ravli.
190
G. KLANICZAY, Isto, 118.-119. i na vie drugih mjesta.
191
G. KLANICZAY, Isto, 121.-122.
236
SUMMARY
With the emergence of the Church of Bosnia (1326. /29.) as a noncanonical form of Bosnian bishopric and state church that arised as a direct result
of relocating the Catholic Bosnian bishopric seat to akovo in the middle
of the 13th century, under a strong inuence from this schizmatic Church,
Ban Stephen (Stjepan) II Kotromani took control over the medieval Bosnian state. The latter is substantiated with the mentioning of St. Gregory the
Illuminator, an eastern saint, in his royal intitulation that was later taken, in
a slightly altered version, by his successor Tvrtko I Kotromani. According
to the illustrations on their money, these Bosnian rulers developed a cult of
St. Dimitry who was also one of the well-known saint gures of the eastern
Christianity. Both of the mentioned Bosnian bans Tvrtko I in his role as a
king, too ruled under the burden of confessional dualism marked with vacillation between two Christian confessions: one that leaned on the Church
of Bosnia and the other supported by the Catholic Church.
Stephen II Kotromani accepted Catholicism under wich he was buried
in the Franciscan Church of St. Nicholas in Mili after having professed Christian faith under the auspices of the Church of Bosnia until the founding of
the Franciscan vicary of Bosnia in 1340. Although most of the known details
about his religious life point to Catholic Church, even Tvrtko I Kotromani
did not break all the ties with the Church of Bosnia. The rst king of Bosnia
found his nal resting place in this Franciscan church, the coronation and
burial church for the Kotromani family, in which the episcope of the Church
of Bosnia crowned him.
The process of confessionalization and creation of new religious identities
within the western Christianity is one of the examples that illustrates how
close medieval Bosnia was to general transformations in Europe, in other
words, with diversication of Latin Christianity in terms of religion and culture that happened before and separately from the reformation.
237
Ivica Pulji
CRKVENE PRILIKE
U ZEMLJAMA HERCEGA STJEPANA VUKIA KOSAE
Herceg Stjepan Vuki Kosaa izborio je veliki stupanj autonomije od
centralne vlasti bosanskih kraljeva. Ta njegova praktina neovisnost od kraljevske vlasti omoguavala mu je vlastiti stav i u crkvenim prilikama na svom
podruju. Tako je vjerska situacija u njegovim zemljama bila znatno drukija
od situacije u Bosni. U hercegovim su zemljama tijekom cijele njegove vladavine usporedno egzistirale i djelovale sve tri kranske konfesije onog vremena: katolici, pravoslavci i bosansko-humski krstjani. Zbog te raznolikosti
svojih podanika, vjerski se vladao i morao vladati doista vrlo tolerantno. Ne
odustajui u stvarnosti od tradicionalnog pripadnitva svoje velikake porodice Crkvi bosansko-humskih krstjana, okruen uglavnom neprijateljski
raspoloenim susjedima i najviim politikim silama svog vremena, svoju je
naklonost pa i pripadnitvo priznavao vrhu Katolike a i Pravoslavne crkve.
Stjee se dapae dojam da je on tradicionalnu kransku praksu svoje obitelji
nastojao samo ozakoniti unutar pravovjernoga kranstva. Takvim ponaanjem unio je zbrku i u povijesne izvore i u historiograju te pruio svojevrsne
argumente onima koji o njegovoj vjerskoj pripadnosti piu s vie politikog ili
nacionalnog stajalita nego sa znanstveno-povijesnog stajalita.1
Takvo pisanje i inae je naglaeno u pisanju o obiljeju Crkve bosansko-humskih

krstajna uope. F. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.),
Zagreb, 2003., str. XL.
239
Ivica Pulji
Velikaka obitelj Kosaa izvorno je vlastela Podrinja,2 a njihov uspon do
najmonije velikake porodice u kraljevstvu odredilo je irenje bosanske drave prema jugu i istoku. Tako je ve Vlatko Vukovi (vladao do 1392.) udario
temelje budue Hercegovine, na kojima su njezinu veliinu dogradili Sandalj
Hrani (vladao 1392.-1435.) i Stjepan Vuki (vladao 1435.-1466.).
Herceg Stjepan Vuki Kosaa3 bez sumnje je najistaknutiji srednjovjekovni bosansko-humski velika ne samo u bosanskom kraljevstvu nego i openito u svom vremenu.4 Zato nije nimalo udno da je on i u fenomenu Crkve
bosansko-humskih krstjana imao specinu ulogu. U procjeni te uloge velik
je problem siromatvo izvorne grae s njegovih podruja5, koja je, dakako,
vanija od grae, koliinom znatno bogatije, nastale izvan njegovih podruja,
a u kojoj je stvarna istina zbog politikih razloga mogla biti znatnije zatamnjena. Postoji zaista mnogo stranih izvora i pisaca koji govore o krivovjerju u Bosni i Humu6, koji se, dakako, odnose i na obitelj Kosaa: dubrovaki kroniar
Resti, npr., tvrdi za Sandalja Hrania, hercegova strica i prethodnika, da se
rodio i umro kao sljedbenik Crkve bosansko-humskih krstjana.7
2
M. Dini, Zemlje Hercega od svetoga Save, Glas SAN, 182., Beograd, 1940., 200.257.
3
Herceg se predstavlja: Mi g(ospo)din Stjepan herceg od svetoga Save gospodar humski
i primorski veliki vojvoda rusaga bosanskoga knez drinski i vee. LJ. Stojanovi, Stare
srpske povelje i pisma, I./2, Beograd, 1934., str. 66. i 72.
4
Za vreme njegovog aktivnog politikog delovanja od 1435. do 1466. smenila su se na
bosanskom prestolu tri kralja: Tvrtko II, Toma i Stefan Tomaevi. Nijedan od njih nije
uticao u tolikoj meri na razvoj pozne bosanske srednjovekovne drave i nijedan nije ostavio toliko tragova u naoj istoriji kao njihov, samo po imenu, vazal Stefan Vuki. S. M.
irkovi, Herceg Stefan Vuki-Kosaa i njegovo doba, SANU, posebna izdanja, knj.
CCCIXXVI., Odeljenje drutvenih nauka, knj. 48., Beograd, 1964., str. 1. . Truhelka ak istie: Herceg Stjepan je bio na Balkanu jedna od najuglednijih osoba.
Epigrafske crtice iz Bosne i Hercegovine - natpis hercega Stjepana na crkvi u Goradu,
Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1889., str. 66.
5
Desetak pisama i isprava sauvanih u Dubrovniku predstavlja neznatan deo onoga to
je na njegovu teritoriju napisano. irkovi, Herceg Stefan Vuki Kosaa, str. 1.
6
Usp. D. Mandi, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 19.-24.
anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 67.-373.
7
Resti pie o Sandalju: avrebbe immortalata la sua memoria, se non avesse macchiato
240
Crkvene prilike u zemljama hercega Stjepana Vukia Kosae

Za mnoge od stranih izvora postoji opravdana sumnja da preuveliavaju
krivovjerje, kako brojem tako i dubinom hereze. Ali i velik broj domaih izvora pobuuje sumnju u prikrivanje stvarne istine jer po svaku cijenu ele postii
suprotni uinak, obranu od optuaba i opasnosti koje iz njih proizlaze, pa i
njima treba pristupati s velikim oprezom.
Postoji ipak i svojevrsna trea vrsta izvora, dostatan broj dokumenata u
kojima relacija napad - obrana nije bila utjecajna. Njima zato treba svakako
pridati najvie panje. Prvorazredan je u tom smislu prijedlog Dubrovana u
sukobu sa Sandaljem da posrednik izmeu njih bude lo diedo, che e signor et
padre spirituale de la glexia vostra di Bosna 8 i njihovo pohranjivanje svog ovjerovljenog teksta upravo kod djeda. I u sporu s njegovim sinovcem i nasljednikom
hercegom Stjepanom predlau 1451. da presude domini christianorum majores ipso Chercech et nobis.9 Dokazuje to i njegova odluka prigodom izmirenja
tekih sukoba u obitelji da glavnu ulogu u mirenju u obitelji imaju velikodostojnici Crkve bosansko-humskih krstjana. Prigodom izmirenja sa suprugom
Jelenom i sinom Vladislavom 1453. godine mir se jami gospodinom djedom
crkve bosanske i 12 strojnikom, meu kojimi strojnici bude gospodin gost Radin za
ivota, a za mir s Vladislavom obeava da e jo za ivota podijeliti naslijee s
bratom mu Vlatkom i postavlja za svjedoke i sreditelje vjere nae dida bosanskoga
i nim 12 poglavitijeh krst jan.10 Treba ovdje naglasiti da je ove odredbe herceg donio u razdoblju svog javno deklariranog pripadnitva Katolikoj crkvi,
la sua vita ed oscurato la fama con li errori dello scisma e rito patareno, nel quale nacque e
mor. J. Resti, Chronica Ragusina (ab origine urbis usque ad annum 1451), izdanje S.
N. Nodilo, u Mon. Slav. Merid., XXV., Zagreb, 1893., str. 264.
8
N. Jorga, Notes et xtraits pour resvir lhistoire des croisades au XVe sicle, II., Paris,
1899., str. 107.-108. M. Perojevi, u Povijest Bosne i Hercegovine, knjiga I., Napredak,
Sarajevo, 1942., pretisak 1991., str. 416. (odsad: Napretkova povijest BiH).
9
Jorga, nav. dj., II., str. 444. - cit. prema F. anjek, Bosansko-humski (hercegovaki)
krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb 1975., str. 116., bilj. 39.
10
LJ. Stojanovi, nav. dj., I./2, Beograd, 1934., str. 68. i 70. irkovi, Herceg Stefan
Vuki - Kosaa, str. 198.-199. B. Popari, Tuna povijest hercegove zemlje 1437.-1482.,
Zagreb, 1942., str. 142. Mandi, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, str. 209. F.
anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 37.
241
Ivica Pulji
poslije prihvaanja katolicizma i otklona ekskomunikacije 1451. posredstvom
kralja Tomaa, a godinu dana prije nego je zatraio franjevce od kralja Alfonsa da obraaju na katolicizam krstjane, - ali isto tako i nekako u isto vrijeme
kada je uvjerio i carigradskog patrijarha da je u dui pravovjeran, o emu e
govoriti. I sinovi Radoslava Pavlovia i hercegove sestre Teodore (Petar i Nikola), takoer podrijetlom bosanska vlastela, potomci Pavla Radinovia,11 koji
su irenjem drave dobili polovicu Konavala i Trebinje s okolicom i njime
gospodarili do njegova uklapanja u zemlje hercega Stjepana, kau da su se
posavjetovali s naimi savitnici po obiaju s gospodom strojnici crkve bosanskje.12
Spomenutim izvorima moe se nadodati i pisanje pape Pija II. jer je on
bio dobro informiran o vjerskim prilikama na kraljevu i na hercegovu dvoru
ne samo po optubama nego i preko legata koji su tamo boravili. Spomenuti
papa pie u svojim Komentarima da je jedan od trojice heretikih prvaka koji
su u Rimu bili poueni u pravoj vjeri nakon povratka pobjegao poput psa na
svoju bljuvotinu hercegu Stjepanu, koji je poslije kralja, druga po vanosti glava
, moan brojem podanika i zlatom, dodue, zaraen manihejskim krivovjerjem.13 Papa istie takoer, govorei o konanom zatiranju hereze u Bosni, da ih
je krteno oko deset tisua, a njih oko 40 ili malo vie prebjeglo je k hercegu,
istomiljeniku u nevjeri.14 Hercegu je ve unaprijed bilo zabranjeno da prima
prognane bosanske krstjane.15
U stvarno (iako tajno ali trajno) pripadnitvo Crkvi bosansko-humskih
krstjana spomenutih velikaa ve na temelju navedenih tvrdnji kritian povjesniar ne bi trebao dvojiti, ali dubrovakim tvrdnjama iz vremena ratova s
11
Njihovi izvorni posjedi okolica su Olova i Bora, a proirenjem bosanske drave na

jug dobili su kraj oko Trebinja do Dubrovnika i polovicu Konavala.
12
Stojanovi, nav. dj., I./2, str. 149.
13
anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 149. i bilj. 129.
14
anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147.-159. Usp. o tome
razmiljanja: Mandi, nav. dj., str. 418.-419. S. M. Daja, Od bana Kulina do austrougarske okupacije, zbornik Katolianstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1993., str.
57.-58.
15
Duci vero Stephano de non recipiendis Patarenis mandatum dedisse E. FERMENDIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagreb, 1892., str. 241. F. Raki, Bogomili i patareni, izdanje Zagreb, 1999., priredio F. anjek, str. 118. i 228., bilj. 414.
242

hercegom Stjepanom i Pavloviima o njihovom neprijateljskom stavu prema
katolicizmu treba naprotiv pristupiti s velikim oprezom. Za Radoslava Pavlovia Dubrovani u vrijeme ratovanja piu da je najgori pataren i bi katolike
vjere i nevjerni i najgori heretik pataren opaki i svetogrdni heretik i dokazani neprijatelj katolike vjere.16 Hercega optuuju takoer da je dokazani heretik pataren, opaki pataren, pataren i Boji neprijatelj Tvrde da je ubijao
katolike sveenike, pljakao crkve i pretvarao ih u konjunice, gazio konjima
Kristov lik i sl. 17 Sumnju u istinoljubivost tvrdnji Dubrovana najbolje potvruje njihovo nastojanje da ometu hercegovo poslanstvo papi da ga ono ne
bi uvjerilo u njegovu pravovjernost,18 kao i ometanje odlaska papina legata na
hercegov dvor da on tamo ne bi stekao drukije uvjerenje.19 Herceg Stjepan je,
ini se, doista imao uvelike pravo kad je papi optuio Dubrovane da ga svuda
kleveu!20 Pape su inae bili glavni cilj dubrovakih optubi za hercegovo krivovjerje, upravo su te optube esto postizale cilj i pokretale pape na mnoge
od njihovih akcija protiv hercega pa i na odluku o njegovu izopenju. Ipak se
iz postupaka papa jasno vidi da oni nisu optube prihvaali bez provjeravanja,
svojim su legatima nalagali da pomno ispitaju situaciju pa da tek, ako uvide
istinitost optubi, proglase sankcije.21
16
J. Gelcich - L. Thallczy, Diplomatarium relationum reipubblicae ragusinae cum

regno Hungariae, Budapest, 1887., 341. i 348.-350.
17
Dubrovani za hercega kau: questo perfido ereticho et patarino. Gelcich Thallczy, nav. dj., str. 515.-517. Stojanovi, nav. dj., I./2 str. 65. Slino i Raki,
nav. izdanje, str. 227., bilj. 388. Usp. i V. Foreti, Povijest Dubrovnika, I, str. 223.
Perojevi, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1456., Knjiga
I, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo 1942-1991-1998 str. 522. Popari,
nav. dj., str. 52.-54. Optube su sigurno bile pretjerane da bi postigle cilj. Poinjena
zla i nisu morala biti na vjerskoj bazi jer je hercegova vojska bila inae na zlu glasu.
irkovi, Herceg Stefan Vuki-Kosaa, str. 32.
18
Gelcich - Thallczy, nav. dj., str. 524. Popari, nav. dj., str. 65.-66.
19
DAD, Cons. Rogatorum, XII, 146. irkovi, Herceg Stefan Vuki Kosaa, str. 167.
20
G. Gondola, Croniche ulteriori di Ragusa, Mon. hist. Slav. Mer., XIV, Zagreb,
1893., str. 327. i 330. Truhelka, Epigrafske crtice iz Bosne i Hercegovine, GZM, 1899.,
str. 69. Popari, nav. dj., 66.
21
Tako papa Pio II. pie 15. travnja 1460. svom legatu hvarskom biskupu Tomi da
prije ispita jesu li istinite optube o krivovjerju i da upozna stanje prije pristupanja
243
Ivica Pulji
Prouavajui stvarni hercegov odnos i prema katolicima i pravoslavcima
u njegovim zemljama zakljuuje se da je taj odnos bio naprotiv izrazito tolerantan i da su dubrovake optube bile zbilja pretjerane. Jasno se uoava da
je herceg ulagao mnogo truda da Crkva prizna pravovjernost tradicionalne
vjerske prakse njegove obitelji od koje ni on nije elio odstupiti. Puno se toga
iz kranske prakse Kosaa, 22 o emu svjedoe brojni izvori, doista i ne slae s
tekim optubama o krivovjerju nego ih dapae prikazuje vrlo bliskim pravovjerju. Vojvoda je Sandalj, npr., 1426. godine sudjelovao u procesiji sv. Vlahi u
Dubrovniku s desne knezu i zaelio izgraditi crkvu na dubrovakom podruju
da hvata dui mjesto.23 Njegova ena Katarina iz bogate je zbirke obiteljskih relikvija obdarila zadarske benediktinke vrijednim monicima.24 I herceg Stjepan naglaeno je tovao svete slike (ikone) i relikvije svetaca, slavio je
brojne svetake blagdane i odravao korizmeni post sa svojim podanicima. Da
je to bila doista opa praksa i samih krstjana na njegovom podruju, dovoljno svjedoi oporuka njihova najvieg predstavnika na hercegovom podruju,
glasovitoga gosta Radina.25 Herceg je zbilja uporno nastojao na najvioj razini
dokazati svoju pravovjernost. Preko svojih poslanika on je jo 1439. godine
izrazio papi Eugenu IV. (1431.-1447.) da eli biti pripadnik Katolike crkve i
zamolio od njega biskupa koji bi i njega i njegove podanike krstio, to je papu
obradovalo, kako svjedoi njegovo pismo od 12. rujna 1439.26 Ali herceg je od
izopenju. Farlati, nav. dj., IV., str. 263. Fermendnin, nav. dj., str. 241.
22
M. Brkovi, Srednjovjekovna Bosna i Hum - identitet i kontinuitet, Mostar 2002.,
str. 166.
23
Truhelka, u GZM, Sarajevo, 1917., str. 209.-211. Perojevi, Napretkova povijest
BiH, str. 490. V. orovi, Istorija Bosne, I., Beograd, 1940., str. 162.
24
Usp. monografiju Zlato i srebro Zadra i Nina, izdanu u Zagrebu 1972. na hrvatskom, engleskom, francuskom, njemakom i talijanskom jeziku, str. 87.-91. i 173.
L. Thallczy, u GZM, Sarajevo, 1893., str. 34. M. Perojevi, Napretkova povijest
BiH, str. 409.
25
Tekst i posuvremenjeni prijepis: anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 362.-367. isti autor, Bosansko-humski (hercegovaki) krstjani, str. 177.-183.
26
O. Raynaldi Annales ecclesiastici, Lucca, 1474.-56., sv. IX., str. 538. FERMENDIN, nav. dj., str. 208. Upornim djelovanjem i posredovanjem hvarskog biskupa
Tome prihvatit e herceg Stjepan i Pavlovii, bar na izgled, katolicizam od koga e
244

pape oito traio samo svojevrsno ozakonjenje jedinstva i pravovjernosti jer
nije imao namjeru mijenjati kransku praksu svojih predaka, a to je onda za
papu znailo da je on prihvatio katolicizam samo formalno.27 Herceg je doista
sve do smrti uporno ustrajavao i u jednom i u drugom: s jedne strane trajno se
nepopustljivo drao vjerskih obiaja i prakse svoje obitelji, a s druge strane sve
do konca ivota mu je bilo od ivotne vanosti odravanje veza s papama, 28 i
to sa svakim od njih! Tako je on, odmah nakon izbora pape Nikole V. (1447.1455.), poslao i njemu svoje poslanstvo29 da mu izjavi u njegovo ime vjernost.
I taj je papa kao svog legata poslao hvarskog biskupa Tomu, preporuujui ga
svima pismom od 18. lipnja 1447..30 Preko spomenutog papina legata herceg
je odluno izrazio papi obedientiam verbalem, ali ve idue godine papa daje
ovlasti istom legatu da ga izopi ako bi se sustezao prijei na katolicizam.31
Papa Nikola V. 1449. godine meu velikaima bosanskoga kraljevstva, koji
su zaraeni ljagom krivovjerstva, poimenino istie upravo hercega Stjepana
kao sljedbenika hereze.32 S obzirom na te papine prijetnje izopenjem, treba
opet otpasti. Papa Eugen o obraenim velikaima kae primus et praecipuus est Stephanus voivoda. Papa nastavlja da su se opet vratili ad vomitum suum. Fermendin,
nav. dj., str. 208.
27
DAD, Lett. di Lev., XV, 15 (18. kolovoza 1450.): el conte Stefano mando a suplicar a papa Eugenio che volesse tor in gratia perche se voleva batizar e esse bon christiano. E
cusi el dicto papa lo aceto in gratia et fexeli gratiosi privilegii. Et poi vedendo questo papa
chi e al presente ch el dicto conte perseverava in la infidelita revoco tali privilegii Usp.
i irkovi, Stefan Vuki-Kosaa, str. 108., bilj. 57.
28
veze sa papskom stolicom, koje e, bez obzira na svoja neodreena i zagonetna verska
uverenja, odravati do kraja ivota. irkovi, Herceg Stefan Vuki - Kosaa, str. 40.
Raki, nav. izdanje, str. 222., bilj. 341. Raki, nav. izdanje, str. 106., 113.
29
Papa Nikola pie: Dux S. Sabae quosdam ad nos destinavit oratores seu nuntios
Farlati, nav. dj., IV., str. 260.
30
Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historima illustrantia, II., str.
236. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68. Popari, nav. dj., str. 40.
31
Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68.
32
Papa naglaava, spominjui zaraenost herezom bosanskog plemstva: inter
quos primus et praecipius est Stephanus, vaivoda, socer dicti regis. E. Fermendin, nav
dj., str. 208. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 28.-29.
245
Ivica Pulji
naglasiti da se ne moe izopiti33 onoga kojega se ne dri ili koji se sam ne
deklarira lanom Crkve. Herceg je izazivao ljutnju papina legata, pruajui
utoite prognanim hereticima iz Bosne, kako svjedoi pismo legata biskupa
Tome od 19. veljae 1452.34 Iste godine papa je hercegu slao kao svog legata
i ulcinjskog biskupa Pagamina, koji ga je nagovorio da poalje papi novo izaslanstvo.35 I papa Kalikst III. (1455.-1458.) slao je hercegu koncem 1457. svog
legata,36 a o hercegovu komuniciranju s papom Pijom II. (1458.-1464.) postoji
vie svjedoanstava.37
Osim papa, herceg je uvjeravao i katolike vladare u svoje katoliko opredjeljenje. Fridrika III. (IV., 1415.-1493.) uvjerio je da je primio katoliku vjeru. On je hercegovim sinovima Vladislavu i Vlatku poslao kao svog poslanika makarskog biskupa Andriju.38 Herceg je od napuljskog kralja Alfonsa V.
(1416.-1458.), s kojim stupa u veze od 1440. godine, i koji ga je 1444. primio
kao vjernog i dobrog podanika,39 traio da mu poalje franjevce iz svog kraljevstva, to je on i uinio te su oni osnovali samostane u Mostaru i Ljubukom,
a franjevci Bosanske vikarije bili su im tumai.40 Jedan dnevnik pod godinom
1449. pie da je hercega sklonio da primi katoliku vjeru Mleanin Gradenigo.41
33
Theiner, nav. dj., I., str. 408. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68. Popari, nav. dj.,
str. 43.
34
Fermendin, nav. dj., str. 16. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 68., bilj. 1.
35
Truhelka, Epigrafske crtice, str. 69., bilj. 2.
36
Popari, nav. dj., str. 78.
37
anjek, Bosansko humski krstjani u povijesnim vrelima, str.114.-117.
38
D. Farlati, Illyrici sacri tomus IV, Venetiis, 1769., str. 189. Popari, nav. dj., str.
41.-42.
39
Kralj kae za hercega da ga prima kao suo vero et bono recommendato servitore.
irkovi, Herceg Stefan Vuki-Kosaa, str. 74.
40
Pismo kralja Alfonsa hercegu od 8. studenog 1454. kod L. Thallczy, Studien zur
Geschichte Bosniens, Mnchen, 1914., str. 401. Mandi, Osnutak franjevakih samsoatana i bogoslovije u Mostaru, Stopama otaca, 1934./1935., 6. i 26. Isti autor, Franjevaka
Bosna, str. 120. i bilj. 329. i Bogumilska crkva bosanskih krstjana, str. 174. irkovi,
Herceg Stefan Vuki Kosaa, str. 215.
41
Si osserva che il conte Stefano era eretico, ma che gli fu spedito lAmbasciator Grade-
246

Herceg se nije pokazivao pravovjernim samo na visokoj politikoj razini,
gdje su najee bili dovoljni rije i obeanje, on je i u praktinom vladanju
prema katolicizmu pokazivao potpunu toleranciju, ak i u vlastitoj obitelji.
Doputao je enama katolkinjama da dre latinske sveenike na dvoru koji
su im slavili misu.42 Sinu Vladislavu omoguio je teatralno hodoae Gospi
u Loreto.43 Pa i sam je ostavio u oporuci naiprvo za moju duicu na slavu i na
slubu Boju 10 tisu zlatnih dukat44, koja se, dakako, ima obavljati u Dubrovniku. Takvo njegovo vladanje kao da je papa Pavao II. konano priznao
pripadnitvom Katolikoj crkvi, nazivajui ga poslije njegove smrti: dilectum
quondam lium Stephanus dux s. Sabbe.45
O spomenutom specinom poimanju kranstva hercega Stjepana govori
takoer i pismo carigradskoga patrijarha Genadija 1454./56. godine, iz koga
se jasno vidi da je herceg, onako kako je uvjeravao pape o svom pripadnitvu
Katolikoj crkvi, tako isto uvjerio i najvei autoritet pravoslavlja, carigradskog patrijarha, da je u dui od prije nekog vremena po raspoloenju kranin,
opravdavi i njemu svoje drukije vladanje, za koje je patrijarh znao, strahom
nigo, il qualo lo ridusse in seno alla chiesa DAD, Secreta consil. Rogat., XVIII., 82.
. Truhelka, Epigrafske crtice, str. 66., bilj. 1. Popari, nav. dj., str. 35. i 43.
42
Naziv misa vezan je uz crkvu sv. Stjepana pod hercegovom prijestolnicom Sokolom. D. Kovaevi-Koji, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Sarajevo,
1978., str. 302. i literatura u bilj. 80. L. Petrovi, Krani bosanske crkve, Sarajevo,
1953., str. 86.
43
DAD, Cons. Rogatorum, XIV., 39.-40., 44.-45. irkovi, nav. dj., str. 209. i 215.
44
Stojanovi, nav. dj., I./2, str. 87. Puci, Spomenici srpski, II., Beograd, 1862., str.
124.-133. Mandi misli da se ovo sluba Boja ne odnosi na mise. Nav. dj., str. 106.
M. Sivri, Oporuka i smrt hercega Stjepana Vukia Kosae, Motrita, 18., Mostar,
2000., str. 78.-84., posebno bilj. 3, na str. 79.
45
Papa Pavao II. 10. veljae 1469. u pismu dubrovakom nadbiskupu odluio je s
obzirom na ovu ostavtinu za duu quod nulla sit causa magis pia, magisque deo grata
ac ipsi testatori magis salubris quod si dicta summa in sancte fidei defensione expendatur
kralju ugraskom Matiji non solum contra crudelissimos Turchos, sed et perfidissimos
hereticos singulariter defudetur Gelcich - Thallczy, nav. dj., 629. V. Atanasovski,
Pad Hercegovine, Beograd, 1979., str. 28. i 57., b. 248.
247
Ivica Pulji
od vlastele.46 Hercegovo zanimanje za dobar odnos s pravoslavnim crkvama
nimalo ne udi, on je u svojim zemljama imao znatan broj pravoslavnih podanika, a na njegovu podruju bio je i glasoviti manastir Mileevo s relikvijama
Save Nemanjia. Otud njegova naglaena bliskost s metropolitom Davidom.
Spomenuto Genadijevo pismo svjedoi da je bliskost biskupa Bosne s hercegom pobudila sumnju kod sinajskih kaluera da je i sam episkop heretik!47
Manastir Mileevo postat e duhovno sredite srpskog pravoslavlja u hercegovim zemljama toliko da e se i metropolija poeti nazivati hercegovakom.48 Herceg je doista tovao Sv. Savu, nazivajui ga udotvorcem49 i do46
Genadije, iako pie za hercega da je od prije nekog vremena po raspoloenju kranin, ne doputa sinajskim kaluerima da ga javno spominju u liturgiji zato to jo
uvijek skriva svoje kranstvo. Patrijarh potvruje da se herceg nipoto ne razlikuje od
kutugera, ali oito prihvaa to kao nuno prikrivanje iz straha za vlast. A. Pavlovi,
Katolici i pravoslavni u naim krajevima prema grkim vrelima 15. stoljea, CCP, 25.,
Zagreb, 1991., str. 95.-108. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima,
str. 319.-323.
47
Iz Genadijeva pisma vidi se da su ga monasi pitali smiju li ga spominjati u liturgiji.
Patrijarh odgovara da je on pravoslavac jer je Srbin i da je rukopoloen od zakonitog
patrijarha i da nita ne gube ako ga nekad spomenu u liturgiji. Zanimljivo je ipak da
i sam patrijarh dodaje opasku: Dovoljno je da nee nikada biti potrebe da slui liturgiju
u manastiru! Pavlovi, nav. dj., str. 96.-97. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 320.-321. Genadijevo pismo potvruje i pismo Sv. Ivana Kapistrana koji metroplita zove rakim pa tvrdnja D. Dragojlovia da se u Genadijevu
pismu govori o obraenom djedu na pravoslavlje, nema temelja. Fermednin, nav.
dj., str. 225. D. Dragojlovi, Krstjani i jeretika Crkva bosanska, Beograd, 1987. Usp.
F. anjek, Crkva bosanska: dualistika sljedba ili evaneosko ideal zajednitva u duhu
pracrkve, Studia Vrhbosnensia, 4., Sarajevo, 1991., posebno str. 159.-161.
48
I. Ruvarac, O humskim episkopima i hercegovakim mitropolitima do 1766., otisak
iz knjige Srpska pravoslavna hercegovako-zahumska mitropolija pri kraju 1900., str.
30. R. L. Veselinovi, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini, zbornik Srpska
pravoslavna crkva 1219-1969, Beograd, 1969., str. 320.
49
U ugovoru hercega s kraljem Alfonsom od 19. veljae 1444. spominje se, meu
mnogim gradovima i Mile Sevischi ( = Milesevschi) castello con lo contato Consina con
lo (monastero) che segnoriano li Turchi dela Grecia, dove sta un Sancto che fa grandi miraculi. Povelje je ponovno prouio i pokuao razjasniti M. Vego, Tri povelje o posjedima
248

davi svom hercekom nazivu dodatak od svetog Save. On u svom irokom
shvaanju kranstva bez granica zove i gosta Radina i metropolita Davida
svojim redovnicima.50 Isto onako kako je traio i omoguio misionarsku djelatnost franjevcima u zapadnim zemljama, doputao je i spomenutom episkopu
Davidu misionarsku djelatnost meu krstjanima u istonim krajevima51, gdje
su franjevci nailazili u svom radu na veliku zapreku,52 oito negdje u zemljama
hercega Stjepana i porodice Pavlovia.53
Premda treba dopustiti mogunost da je jedan od glavnih razloga spomenutog tolerantnog stava hercega Stjepana prema katolicima i pravoslavcima
bio politika potreba54 da odvrati otricu napada od sebe, ipak je, po svemu
sudei, na takvo njegovo vladanje uinila najvei utjecaj naglaena konfesionalna raznolikost puanstva u njegovim zemljama, ime su se one znatno
razlikovale od ostalih krajeva bosanske drave. U njegovim su zemljama katolicizam, pravoslavlje i krstjani bili po svemu sudei tri ravnopravna partnera, iako je u rairenost i snagu tih triju konfesija doista teko proniknuti55 i
donijeti konkretne procjene.56 Ipak se moe rei, ali samo uopeno, da su na
hercega Stjepana Vukia Kosae, Most, Mostar, 1978., br.19.-20. i u zbirci Iz istorije
srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1980., str. 466.
50
Stojanovi, nav dj., I., 2., str. 89. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim
vrelima, str. 34.
51
Genadije hvali metropolitovu revnost: On, kako saznajemo, ini mnogo koristi.
Pavlovi, nav. dj., str. 96. i 97. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima,
str. 320. i 321.
52
Sv. Ivan Kapistran pie 4. srpnja 1455. papi Kalikstu III. da se mnogi krstjani
obraaju na rimsku vjeru, ali da su mnogi u tomu sprijeeni a metropolitano Rascianorum, pa mnogi od njih moriuntur extra fidem, magis volentes extra fidem mori,
quam eorum Rascianorum fidem suscipere. Fermednin, nav. dj., str. 225.
53
irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, Beograd, 1964., str. 319.
54
Njegove veze sa svim crkvama spadale su iskljuivo u oblast politike. irkovi, Herceg
Stefan Vuki-Kosaa, str. 108.
55
Nesavladive prepreke nastaju tek pri detaljnijem ispitivanju, kada treba utvrditi rasprostranjenost pojedinih crkava, njihovu jainu itd. irkovi, Herceg Stefan Vuki Kosaa, str. 216.
56
Daja, nav. dj., str. 44. Pribline procjene donio je D. Mandi, Bosna i HercegoviFenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu
249
Ivica Pulji
izvornim posjedima ove porodice u bosanskom dijelu Podrinja i graninom
podruju Huma s Bosnom krstjani bili dominantni kao nekad i u ostaloj Bosni. Naprotiv, u primorskom, zapadnom i sredinjem dijelu Humske zemlje
katolici su ostali dominantna konfesija a isto tako i pravoslavni na podrujima
koja su bila prije vrsto u sastavu srpske drave. Kako je do toga dolo i zato
je herceg morao drukije od ostale vlastele postupati na svojim podrujima, ne
da se shvatiti bez pregleda viestoljetnih previranja na tim podrujima, pa se
time svakako treba pozabaviti.
Zapadno je kranstvo, ne samo na podruju hercegovih zemalja nego
u tim podrujima uope, sve do izuzimanja Rake biskupije iz Dubrovake
metropolije57 i njezina ukljuivanja u Ohridsku metropoliju 1020. godine,58
bilo jedina konfesija.59 U primorskim zemljama, Duklji, Humu, Trebinju i
Konavalima takvo stanje ostalo je ne samo do konca XII. i prve polovice XIII.
stoljea,60 kad je pravoslavlje zapoelo svoju ofenzivu, nego i do poetka XIV.
stoljea, kad tek poinju pravi i temeljiti progoni katolika u srpskoj dravi.
U ranom srednjem vijeku kljunu ulogu u pokrtavanju tih krajeva odigrala je Stonsko-humska biskupija, prvi put spomenuta na Splitskom saboru
na, III, Etnika povijest Bosne i Hercegovine, izd. 1982. (sabrana djela knjiga 5.), str.
173. i neto detaljnije F. Mari, Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini izmeu 1463. i
1995. godine prema crkvenim dokumentima, Zagreb, 1998., posebno str. 5.-18. irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, str. 320.
57
O tome smo opirnije pisali u referatu Uspostava dubrovake metropolije, u zborniku
Tisuu godina dubrovake (nad)biskupije, Dubrovnik, 2001., str. 46-47.
58
Novakovi, Ohridska arhiepiskopija u poetku XI veka, Glas SAN, 76. (1908.), str.
1.-62. S. irkovi, Pravoslavna crkva u srednjovekovnoj srpskoj dravi, u zborniku
Srpska pravsolavna crkva 1219-1969, Beograd, 1969., str. 36. i 37. B. Nilevi, Srpska
pravoslavna crkva u BiH do obnove peke patrijarije, Sarajevo, 1990., str. 15. Usp. i
orovi, Istorija Srba, I., str. 111.-112.
59
Opirnije na lanak Crkvene prilike u srednjovjekovnoj humskoj zemlji, Humski
zbornik, II., apljina - Zagreb, 1966., str. 88.-150.
60
Stvaranjem samostalne srpske arhiepiskopije pomjerene su u znaajnoj mjeri granice
izmeu pravoslavne i katolike crkve, na tetu papske jurisdikcije. Podruje srpskih episkopija proireno je do rijeke Neretve i do morske obale Nilevi, nav. dj., str. 25.
250

928. godine,61 bez sumnje nasljednica kasnoantike biskupije Sarsenterensis.62
Koncem X. stoljea uspostavljena je i biskupija u Trebinju.63 Katolici u tim
biskupijama upotrebljavali su u slubi Bojoj i latinski i staroslavenski jezik.
Nemamo dokaza da su postojale unutarnje tenzije izmeu te dvije liturgije,
iako ih treba pretpostaviti kao i drugdje u Hrvatskoj pa dopustiti da su one
pogodovale i ranom irenju krstjanskog pokreta i bile olakotna okolnost pri
uvoenju katolika staroslavenske slube Boje u strukture pravoslavne crkve.
Tenzije juridike naravi bile su, naprotiv, oite i doista velike i trajne pa
su morale mnogo vie pridonijeti rascjepu u katolikom tkivu: umalo trajno
bila je prisutna borba za metropolitansko pravo nad tim podrujima izmeu metropolitanskih sjedita Splita, Dubrovnika i Bara. Te su tenzije gotovo
istovremeno od druge polovice XII. stoljea koristili i pravoslavlje i krstjani.
Njihovu usaivanju i irenju znatno su pridonijele politike prilike. Katolika
kraljevina Duklja imala je kao drava svoju metropoliju u Baru, kojom su bili
zadovoljni podanici te drave. Kad ju je car Emanuel Komnen (1143.-1180.)
dobrano oslabio, potaknulo je to Dubrovnik da se opet okomi na ukidanje
Barske metropolije, za to je uspio pridobiti i neke pape, posebno Aleksandra
III., koji je 1167. strogo naredio nekim biskupima te svemu kleru Staniensis,
Scutarensis et tribuniensis ecclesiarum da iskazuju poslunost dubrovakom nadbiskupu Tribunu.64 Raki veliki upan Nemanja i Sracimir i Miroslav iskori-
61
M. Kostreni (uredio, dokumente prikupili i obradili J. Stipii i M. amalovi),

Codex diplomaticus , Zagreb, 1967., str. 37.
62
Nai lanci: Stonsko-humska biskupija i poeci kranstva u Humskoj Zemlji, Hercegovina, 8.-9. (16.-17.), Mostar, 2002.-2003., str. 23.-30, zatim Crkvene prilike u
srednjovjekovnoj humskoj zemlji, str. 89.-116. te Stolac - sjedite kasnoantike biskupije
sarsenterensis, Humski zbornik, IV, Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, Zagreb - Stolac, 1999., str. 93.-116. A. Draevac, Srednjovjekovna stonsko-zahumska biskupija,
Studia Vrhbosnensia, II, Sarajevo, 1988., str. 83.-90. V. B. Lupis, Sakralna batina
Stona i okolice, Ston, 2000., posebno str. 9.-52.
63
Prvi joj je spomen u buli pape Benedikta VIII. iz 1022., kojom on zapravo potvruje odredbe pape Grgura V. (996.-999.) s obzirom na dubrovaku metropoliju.
Kostreni, nav. dj., str. 61.-62. Na lanak Prva stoljea trebinsjke biskupije, Studia
Vrhbosnensia, II., Sarajevo, 1988., str. 47.-82.
64
Smiiklas, Codex dipomaticus, II., str. 113.-114.
251
Ivica Pulji
stili su i slabljenje Dukljanske Kraljevine i spomenuti sukob unutar Katolike
crkve za irenje Rake Kneevine i njezina pravoslavlja i na te katolike primorske zemlje. Vie dubrovakih kroniara kae da su Nemanju na rat protiv
Dubrovnika potaknuli neki biskupi u nastojanju da im Dubrovnik ne bude
metropolija!65 Knez Miroslav u tom je nastojanju prognao iz Stona katolikog
humskog biskupa Donata i u njegovu rezidenciju uselio kaluere iz manastira
na Limu. Energina akcija pape Aleksandra III. zaustavila je taj fatalni atak
na katolicizam u tim krajevima, koji je bio ozbiljno zaprijetio njegovu potpunom unitenju,66 ali primat rake Pravoslavne crkve u dravi, koja je ve u
Nemanjino vrijeme bila odvie netolerantna prema katolicima,67 ostao je na
snazi. Prvi put u povijesti tih krajeva katolicizam je gurnut u drugi plan, to
e rezultirati njegovom trajnom defenzivom68 i stagnacijom u tim krajevima.
Posebno se to osjealo nakon to je Nemanjin sin Rastko - Sava, za koga trebamo ovdje svakako napomenuti da je zapadno kranstvo drao zloglasnim
krivovjerjem,69 prigodom uspostave autokefalne Srpske pravoslavne crkve postavio u Stonu misionarskog70 episkopa da odatle paralie aktivnost katolike
crkve, kako priznaju i srpski povjesniari.71
65
Resti, nav. dj., str. 59.-63. N. Ragnina, Annali di Ragusa, Mon. spec. hist. Slav. merid.,
XIV, Zagreb 1883., str. 218. M. Orbini, Il regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti
Schiavoni Historia, str. 347.,- izdanja: Kraljevstvo Slovena, Beograd, 1968., str. 17.-18.,
i Kraljevstvo Slavena, priredio akademik dr. F. anjek, Zagreb, 1999., str. 312.
66
Usp. papina pisma knezu Miroslavu, hrvatsko-ugarskom kralju Beli III. i dr.:
Smiiklas, Codex diplomaticus, II., str. 167.-168., 175.-176., 237.-238.
67
Raki je episkop Nemanju, koga je krstio katoliki sveenik, dao ponovno krstiti.
K. Jireek - J. Radoni, Istorija Srba, I., str. 148.
68
irenjem vlasti Nemanjia katolianstvo trebinjske biskupije nalo se pod pritiskom
pravoslavlja i zapalo u stoljetnu defenzivu. Daja, nav. dj., str. 44.
69
M. Bai, Stare srpske biografije, Beograd, 1924., str. 200.
70
R. Veselinovi, Istorija Srpske pravoslavne crkve s narodnom istorijom, I., Beograd,
1966., str. 4. Nilevi, n. dj., str. 26.
71
V. orovi, Prolost Hercegovine, Mostar i Hercegovina, Mostar, str. 15., i Historija Bosne, I., Beograd, 1940., str. 224. O zahumskoj pravoslavnoj episkopiji: N. Z.
Bjelovui, Zahumska pravoslavna episkopija u XIII i XIV vijeku, Dubrovnik, 1938.,
J. Mucovi, Srpska pravoslavna hercegovako-zahumska mitropolija pri kraju 1000. go-
252

Srpsko pravoslavlje nije ipak, bar u humskoj zemlji, uhvatilo dublje korijene zbog uspjenog opiranja veeg dijela domae vlastele i hrvatskih velikaa,
napose ubia, srpskim osvajakim pretenzijama. U tim se sukobima spomenuti pravoslavni episkop vrlo brzo morao povui iz Stona u manastir na Lim.72
Spomenuta episkopija domalo je posve izgubila teritorijalnu vezu sa Humom i
Stonom.73 Darovnica kralja Uroa I. (1254.-1264.) izdana manastiru Sv. Petra
i Pavla na Limu zapravo je prije svega potvrda darovnice kneza Miroslava i
kralja Stefana Prvovjenanog (1196.-1228.) koje su unitili Bugari pri prodoru
poslije 1253. godine, a ona, pa prema tome i njezini predloci, doista navodi
u posjedima manastira na Limu i posjede stonskog manastira i stonskog episkopa. Nadalje kralj Uro II. (1318.-1321.) pri obdarivanju manastira na Limu
pie da mu se potuio humski episkop Danilo da mu je episkopija opustjela
i da ni vrhovine ne ima ni biri nijednogo dohodka niotkuder jer otstupie
hlmskie zemle dohodci74 pa i on obdaruje manastir na Limu gdje episkop
rezidira. Konano se episkopija ak i u manastiru na Limu, ini se, utrnula
sve do polovice XV. stoljea.75 To dovoljno svjedoi da je pravoslavlje u humskoj zemlji bilo doista marginalno, premda je misionarenje stonskih kaluera i
dravno favoriziranje moralo postii neke rezultate. Uz sve to to se pravoslavlje nije uspjelo znatnije udomaiti na humskim podrujima, prodor srpskog
pravoslavlja ipak je poprilino uzdrmao katolicizam u njima. Taj proces ne
moemo naalost pratiti zbog nedostatka izvora. Ipak sigurno znademo da o
katolicima humske zemlje od tog vremena vie ne moe voditi brigu stonski
dine, Mostar 1901.
72
Nilevi pie da je moda ve osnivakom stonskom poveljom bilo zapoeto pripremanje premjetaja sjedita episkopije iz Sv. Bogorodice u Stonu u crkvu sv. Petra na Limu, n.
dj., str. 30., a Jireek tvrdi da nema sumnje da su episkopi malo stanovali u Stonu, nego
najvie u Miroslavljevoj zadubini na Limu. K. Jireek - J. Radoni, Istorija Srba, II.
izdanje, Beograd, 1981., str. 65.
73
Nilevi, nav. dj., str. 33.
74
O darovnicama kneza Miroslava, kraljeva Stevana Prvovjenanog, Uroa I., Uroa
II., Stefana Deanskog i Stefana Duana manastiru sv. Petra i Pavla na Limu: S.
Novakovi, Zakonski spomenici srpskih drava srednjeg veka, V., Beograd, 1912., str.
593.-599.
75
Nilevi, nav. dj., str. 35.
253
Ivica Pulji
biskup; on je umro u progonstvu, a posveivanje njegova nasljednika vladari
i velikai onemoguavali su visokim novanim sumama.76 Vjernici ipak nisu
ostali nezbrinuti. Sudei po vie indicija katolicima u humskoj zemlji, nakon
mira Nemanje s Dubrovnikom, dulje upravlja dubrovaki nadbiskup.77 Kad
je stonska biskupija doskora obnovljena, ona vie nije imala obiljeje drevne
Humske biskupije, osobito nakon biskupova preseljenja na Korulu.78
U pokrajini Trebinje (Travunju) prilike su se znatno drukije odvijale.
Vjerojatno zbog nepristajanja uz Dubrovnik u vrijeme Nemanjina prodora u
Primorje, trebinjski biskup nije prognan kao stonsko-humski biskup. Osim
toga, humsku zemlju Nemanja je bio odredio sinu Rastku - Savi, a u njoj
zapravo nastavio vladati knez Petar, optuivan za herezu kao i nasljednik mu
Toljen i domaa vlastela; no ostale primorske zemlje Nemanja je predao katoliki opredijeljenom najstarijem sinu Vukanu79, koji je naslijedio dukljansku kraljevsku krunu te vladao, kako se ini, i Trebinjem.80 On je u bliskoj
suradnji s papom obnovio Barsku metropoliju i uvrstio katolicizam u pri-
76
Kroniar Resti kae da je Miroslav traio za dozvolu povratka biskupa Donata u

Ston 300 perpera, a Miroslavljev nasljednik Petar za dozvolu reenja Donatova nasljednika 200 perpera. Resti, nav. dj., str. 75. Farlati, n. dj., VI., str. 237.
77
Nadbiskup je Bernard 1194. u Humu blagoslovio crkvu Sv. Kuzme i Damjana, a
dokumenti svjedoe da su pod njegovom jurisdikcijom i crkve na Peljecu. SMIIKLAS, Codex diplomaticus, III., str. 223.-225., VI., str. 156. i IX., str. 197.-198. Usp.
N. Nodilo, Annales ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina, Mon. spect. hist. Slav.
merid., I., Zagreb, 1883., str. 219., I. Ostoji, Bendiktinci u Hrvatskoj, i ostalim naim
krajevima, II., Split, 1964., str. 442., i A. Draevac, Ponovno osnivanje katolike biskupije u Stonu, Zbornik radova u ast 650. obljetnice planske izgradnje Stona i Malog
Stona, Ston, 1987., str. 83., bilj. 26.
78
Smiiklas, Codex diplomaticus, VIII., str. 580. Draevac, Studia Vrhbosnensia, II.,
str.87.-89.
79
Jireek, Istorija Srba, I., 164. E. Perii, Sclavorum regnum Grgura Barskog - Ljetopis
popa Dukljanina, Zagreb, 1991., str. 233.
80
Svjedoi to jedna kotorska listina izdana 1197. u kojoj se Vukan nazivlje i kraljem
Tribunie. Smiiklas, Codex diplomaticus, II., str. 287. Meu potpisnicima metropolitanskog barskog sabora 1199. ne susreemo potpisa trebinjskoga biskupa. Smiiklas, Codex diplomaticus, II., str. 337.-338.
254

morskim podrujima.81 Ipak trebinjsko je podruje od tada vrsto u rukama
srpskih vladara pa je rako pravoslavlje imalo ovdje velike izglede za irenje i
uvrivanje. Tek kad je u ponovnom sukobu izmeu Bara i Dubrovnika za
metropolitansko pravo trebinjski biskup, bivi lokrumski benediktinski opat
Salvius, kao papin delegat pokuao provesti papinske odluke u korist Dubrovnika82 polovicom XIII. stoljea, kralj Uro I. (1243.-1276.) prognao ga je i on
se sklonio na Lokrum.83 Iz dokumenata o tom sukobu jasno se uoava proces
stvaranja dravne crkve u srpskom kraljevstvu, pri emu je srpska drava svojim zakonima sve sljedbenike slavenske slube Boje uklapala u Srpsku crkvu,
s tendencijom da katolikim biskupima i nadbiskupima ostavi samo romansko puanstvo, sljedbenike latinske slube Boje,84 ali takoer pod vrhovnom
dravnom upravom, onemoguavajui papinsku vrhovnu vlast. To nedvojbeno potvruje kraljeva izjava o dubrovakom nadbiskupu u kojoj veli da bi ga
najradije ubio i da ni on ni papa nemaju to traiti u njegovu kraljevstvu jer
ono ima svoje latinske i slavenske biskupe i nadbiskupe i vlastitog papu, koga
i jedni i drugi imaju sluati.85 Kralj Uro, zbog otpora ukidanju Barske metropolije u korist Dubrovnika, doista je u takvu nastojanju postigao odreene
rezultate i meu katolicima! 86
Crkvene tenzije u jo uvijek preteito katolikim primorskim zemljama
pokuali su smiriti braa kraljevi Dragutin i Milutin u razdoblju zajednike
vladavine.87 Oni su primorska podruja povjerili katolkinji kraljici majci Je81
Ono to je za pravoslavnu crkvu Sv. Sava to je za katoliku crkvu Vukan - naglaava

S. Stanojevi, Borba za samostalnost katolike crkve u nemanjikoj dravi, Beograd,
1912., str. 80.
82
Smiiklas, Codex diplomaticus, IVl, str. 420l, 445l-446. Stanojevi, nav. dj., str.
136l-137.
83
Nav. na lanak, Prva stoljea trebinjske biskupije, str. 65.-66.
84
Jireek - Radoni, nav. dj., II., str. 73.
85
Smiiklas, Codex diplomaticus, IV., str. 506.-507.
86
Kad je u Baru proitana bula o ukidanju Barske metropolije neki su od katolika
ak uzvikivali: Quid est papa? Dominus noster rex Urosius est nobis papa! Stanojevi,
nav. dj., str. 121., posebno bilj. 2.
87
S. M. irkovi, Pravoslavna crkva u srednjovekovnoj srpskoj dravi, zbornik Srpska
pravoslavna crkva 1219-1969, Beograd, 1969., str. 41.
255
Ivica Pulji
leni, koja je zapoela restauraciju ve znatno naruenog katolicizma. U akciji
obnavljanja utrnulih katolikih biskupija ponovno su posveeni stonski i trebinjski katoliki biskupi.88 Meutim, nakon njezine smrti i nakon to je svu
vlast u dravi preuzeo u svoje ruke kralj Milutin, pritisak srpskih vladara na
katolicizam naglo je rastao. Poetkom XIV. stoljea opet je prognan trebinjski
biskup89 i on se, dapae, vie nije smio sluiti ni trebinjskim naslovom pa se
dulje njegovi nasljednici zovu samo mrkanskim biskupima po otoku Mrkanu
pred Cavtatom, koji je prognanom trebinjskom biskupu darovao Dubrovnik
kao utoite i sjedite. Pravoslavlje od ovog vremena stalno napreduje90, uklapajui ponegdje u svoje strukture i katolike, napose katolike staroslavenske
slube Boje.
Uz sve nedae koje su pogodile nekad katolike humske i trebinjske krajeve, katolicizam u njima tijekom srpske vladavine ipak nije utrnuo. Ouvao
se ne samo u humskoj zemlji, nego u nepoznatom omjeru i na trebinjskim i
dukljanskim podrujima, dakle u itavom Primorju. Koncem XIII. stoljea
prolazio je naim stranama jedan francuski dominikanac te zapisao da su u
primorskom kraju tadanje srpske drave stanovnici isti katolici, jednako kao
Latini. Drugi pak ovoga kraljevstva su nevjerni raskolnici i zbog toga jako progone
katolike.91
U humskoj zemlji ipak su prilike za katolicizam bile neusporedivo bolje.
U vrijeme vladavine ubia humska zemlja bila je u njihovim rukama, oni
se zovu gospodarima tocius terre Hlim.92 Da se na podruja pod njihovom
88
Jelena je direktno komunicirala s papom: D. Martich, Papstbriefe an serbische Frsten in Mittelalter, Sremski Karlovci, 1933. Plod tog nastojanja bez sumnje su odredbe papa Martina IV. i Honorija IV. o ponovnom imenovanju trebinjskog i stonskog
biskupa. Smiiklas, Codex diplomaticus, III., str. 142.-143., i VI., str. 488.-489. i 551.
Theiner, nav. dj., I., str. 100. i 103. Farlati, nav. dj., VI., str. 293. Objanjenje spomenutih dokumenata vidi na lanak, Crkvene prilike u srednjovjekovnoj Humskoj zemlji,
str. 128.-129.
89
Na lanak Prva stoljea trebinjske biskupije, str. 69.
90
Oko 1326. godine grade crkvu Sv. Stjepana u Trebinju. Vego, Most, X./1983., br.
50., str. 242.
91
K. Draganovi u: Croatia sacra, 1943., str. 117.-118. D. Mandi, Bosna i Hercvegovina, III., str. 453.-454.
92
Smiiklas, Codex diplomaticus, VIII., str. 80., 497., X., 77. itd.
256

vlau proirila jurisdikcija duvanjskog biskupa, nedvojbeno svjedoi to to
se upravo tako zove jo i 1495. duvanjski biskup Vitus de Rurchis.93 Mandi
misli da bi se jurisdikcija duvanjskoga biskupa mogla iriti od Cetine do Popova polja,94 a Farlati tvrdi da se irila do Bosne i Srbije.95 Nema sumnje da su
duvanjski biskupi upravljali katolicima humske zemlje kad je ona bila izvan
granica srpske drave.
Katolicima na trebinjskom podruju, naprotiv, trajno je (a na humskim
podrujima u razdobljima kada su dijelovi humske zemlje bili u sklopu srpske
drave) upravljao po odredbi srpskih vladara kotorski biskup, vjerojatno od
drugog progona trebinjskog biskupa prvih desetljea XIV. st. To dokazuje
papa Klement VI. kada pie 6. sijenja 1345. kralju Duanu da su neki njegovi
prethodnici ugrozili kotorskog biskupa te mu oduzeli odreene samostane,
crkve, otoke ... koji mu pripadaju kao dijecezanskom biskupu, a kralj Duan ih
jo uvijek dri zaposjednutima. Meu otetim posjedima kotorskoga biskupa
papa navodi nekadanje posjede Trebinjske biskupije, npr. Molunat, Cavtat,
Konavle, Sv. Petra u Polju kod Trebinja i dr.96 Godinu dana kasnije, 7. sijenja
1346., pie opet isti papa Duanu da vrati kotorskom biskupu otete posjede,
navodei tada poimenino krajeve i naselja sve do Dunava, meu njima i Canal, Tribunia, Drazavica, Resson... Chelminia, jer kotorski biskup njima upravlja kao dijecezanski biskup od davnine.97 Papa je u isto vrijeme uputio i pisma
hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku i bosanskom banu Stjepanu, traei od
njih da se ne ometa kotorski biskup u upravljanju nekim krajevima pod njegovom vlau, a u pismu banu Stjepanu na prvom se mjestu navodi Chelmia.98
Rasap Duanova carstva donio je katolicima olakanje. Trebinjskim podrujem zakratko su zavladali braa Balii, koji su, posredovanjem svakog
93
Episcopus dumnensis ac totius terre Cumnensis. Farlati, n. dj., IV., str. 190.
D. Mandi, Duvanjska biskupija od XIV-XVII st., Zagreb, 1936., str. 33.
95
habeat latam diocesim usque in Bosniam et Serviam. Farlati, nav. dj., IV., str. 77.,
190.
96
Smiiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 179.-180.
97
tamquam diocesanus ipsorum castrorum, villarum et locorum regere et gubernare consueverit ab antiquo. Smiiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 264.-265.
98
Smiiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 265.-266. i 266.-267.
94
257
Ivica Pulji
biskupa, pristupili jedinstvu s papom.99 S njima Dubrovani dolaze u kontakt
upravo preko mrkanskog biskupa koji domalo opet upotrebljava i trebinjski
naslov. Nije bez temelja pretpostavka o tome s kojom su namjerom Dubrovani izabrali ba mrkanskog biskupa kao posrednika, kao ni to da je on uao
u posjed svoje biskupije jer se doista ve uskoro u dokumentima on opet zove
i trebinjskim biskupom.100 Isto su tako Dubrovani postupili i nakon to je
kralj Tvrtko zauzeo trebinjsko podruje, njegova prvog protovestijara sveenika Ratka Priboju godine 1383. imenovali su trebinjskim biskupom.101 Time
je katolicizam ponovno dobio priliku da se oporavi i na trebinjskom podruju.
Trebinjski su se biskupi u vremenu koje je slijedilo sigurno nastanili na podruju biskupije u samostanu Sv. Petra u Polju (Crna - ievo u Divaru), gdje
je postojao i kaptol s kanonicima, premda su se bar u vrijeme sukoba vlastele
s Dubrovnikom povlaili u Dubrovnik,102 jer imamo dokaze da je biskupiju
napustio tek biskup Mihael, biskupijom upravljao od 1436. do oko 1464. godine.103
O vjernicima na tim podrujima, zbog krtosti povijesnih izvora, malo
to znademo, osim da ih je bilo. O njima govori samo neto malo, uglavnom
99
Theiner, nav. dj., I., str. 261.-264., i isti autor, Vet. mon. hist. Hung., II., str. 86. i
103.
100
B. Pandi, De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi, Studia Antoniana, 12., Romae,
1959., str. 87. bilj. 2. Smiiklas, Codex diplomaticus, XIV., str. 549. i XV., str. 415.
101
Farlati, nav. dj., VI., str. 296. Pandi, De dioecesi tribuniensi et mercanensi, str. 87.,
bilj. 9. Ratko je bio najuglednija linost Tvrtkova dvora: Usp. Mon. rag. lib. ref. IV,
157, 161, 164, 165, 172, 174, 244. Farlati, nav. dj., VI., str. 296. Perojevi, Napretkova
povjest BiH, str. 315., 322., 345. orovi, Istorija Bosne, str. 305. . Toi, Dubrovaki
prezbiter Ratko, stonski kancelar, kapelan i protovestijar kralja Tvrtka I i trebinjsko-mrkanjski biskup, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine XXVIII.-XXXX.,
Sarajevo, 1979., 39.-58. Autor je utvrdio (str. 49.) da je Ratko bio biskupom ve 1383.
godine.
102
Resti pie da su Durbovani u vrijeme konavoskog rata 1430.-1433. traili od
Turaka da im se predaju posjedi Pavlovia, navodei kao argument i injenicu to le
prime dignit prelatizie di quei luoghi conservarsi a Ragusa, come il vescovo di Trebigne.
Nav. dj., str. 249.
103
Kroniar Luccari pie za trebinjskog biskupa Mihaela da se 1456. povukao u Dubrovnik raccomandata la dioecesi alli canonici di san Pietro di Cicevo et a Ivan conte di
258

usputnih i sluajnih, vijesti i indicija. U najistonijem dijelu Popova, u Poljicima, tui se, npr., 1474. Ljubisava ki Miloradova, da ju je mu Ratko Bijelji
Vragani potjerao iz kue protiv zakona svete Rimske crkve.104 Znatan je broj
katolika morao ostati na trebinjskom podruju i nakon turskih osvajanja, kako
to svjedoi injenica da je 1488. godine gradio crkvu u Koeli kod Trebinja
don Vlaho Gabrielis.105 Nakon turskih osvajanja, odmah nakon stabilizacije
prilika, vidi se da su katolici najbrojnije, a ponegdje i iskljuivo puanstvo
humske zemlje.106 Jedan rimski dokument iz godine 1520. govori da i TrePopovo et di Trebigne. Copioso ristretto, str. 101. O kojem Ivanu pie Luccari ne moe
se sa sigurnou utvrditi nego doista samo iznijeti pretpostavku; mislimo da je to
bio Ivani Pavlovi, a u tom sluaju to se moralo dogoditi prije 1450. jer je tad Ivani
umro, a porodica Pavlovia pala u punu zavisnost od hercega Stefana i vie nije igrala
znatniju ulogu u Bosni. irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, str. 299.
Ne vidimo zato bi injenica to se 1450.-1456. godine, dakle poslije smrti Ivania
Pavlovia, u Trebinju spominje knez Vidak Vuki utjecala na vrijeme prije 1450.
godine, kako pie Toi, Trebinjska oblast, str. 115.
104
contra omnem sanctionem sacrosancte romane ecclesie. DAD, Lam. de for., XLV,
6v.
105
DAD, Diversa not., 68, f. 129.
106
Prvi turski popisi nakon osvajanja govore o opustjelosti Humske Zemlje. Meutim,
znatan dio puanstva turskom blagonaklonom politikom vraa te nekoliko vijesti s
poetka XVI. st. svjedoi o velikom broju katolika na tim podrujima. Kako podruje
zapadno od Neretve nije u tom smislu ope sporno, ovdje spomenimo samo nekolika
podatka o dijelu Humske Zemlje istono od Neretve: prema vie dubrovakih kroniara 1525. godine u Zavali u Hutovu bilo je na misi gran moltitudine di gente ili
inifinita di popolo. Anonimys, nav. dj., str. 100.-101., Ragnina, nav. dj., str. 278.-279,
Gondola, nav. dj., str. 438. Neki izvjetaji iz tog stoljea govore 10 i 12 tisua vjernika
na ovom podruju. Usp. Starine JAZU, br. XII., str. 201., i XXXIV., str. 47. Jezikoslovac Faust Vrani pie: ... posessiones Primorye, Gornye Zaxabie et Dolnye Zaxabie que
sunt in Herzegovina id est extrema parte Dalmatiae, in quibus catholici et innoxii homines
degunt ... R. Lopai, Spomenici Hrvatske krajine, I, Zagreb, 1884., str. 147., 158s. Isto
to tvrdi i papa Siksto V.: J. Radoni, Dubrovaka akta i povelje, III./2., Beograd, 1938.,
str. 580., C. Horvat, Monumenta historiam uscochorum illustrantia, I., Zagreb, 1910.,
str. 91. Theiner, nav. dj., II., str. 89s Takoer to svjedoi i dominikanski vikar Hrvatske Daniel, ija je intervencija i potaknula papu na akciju zatite ovog katolikog
puanstva. S. S. Krasi, Izvjetaj iz 1589. godine - splitski dominikanac fr. Daniel pie
259
Ivica Pulji
binjska biskupija, iako je u nevjernikim krajevima, jo uvijek ima mnogo klera i puka.107 Prema posvjedoenju prvog pisca povijesti Trebinjske biskupije,
biskupa Krizostoma Antia (1615.-1646.), katolici su se odrali u Trebinju,
ievu, Ljubomiru, Draevici, Popovu, Zaablju, Nevesinju i po cijeloj biskupiji.108 Brojem su katolici, meutim, opet oslabljeni zbog pojaanih turskih
pritisaka od poetka treeg desetljea XVI. stoljea, a onda i zbog neprekidnih nasrtaja pravoslavnog klera, koji ih je, uz pomo kupljenih fermana na
Porti, silom prevodio u pravoslavlje sve do konca turske vladavine.109 - Sve to
navodimo kao potkrjepu tvrdnji da je katolicizam u vrijeme hercega Stjepana
u njegovu vremenu bio doista znatno prisutan ne samo u humskoj zemlji nego
i na trebinjskom podruju.
Vladavina Kosaa, uza sav njihov tolerantan stav prema katolicizmu i pravoslavlju, nije ipak bila bez ploda za irenje krstjana u zemljama koje su stekli
irenjem bosanske drave. Da je krstjana na podruju humske zemlje bilo i prije
dolaska tih krajeva u sklop bosanske drave, jasno se dade naslutiti iz vie dokumenata. Poznata optuba dukljanskoga kralja Vukana papi protiv bana Kulina
i njegove sestre, supruge pokojnog kneza Miroslava, da su u herezu uveli vie
od 10000 osoba110 moe se uzeti kao prvi izvor koji govori o doticaju tih krajeva s herezom.111 Pisma pape Inocenta III. hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku
papi Sikstu V. o prilikama u kojima su ivjeli katolici u istonoj Hercegovini, Mostariensia, 9./1998., Mostar, str. 105.-114.
107
quamplures clericos et laicos cristianos habet. Farlati, nav. dj, VI. str. 304. Pandi,
Vrhbosnensia, II., str. 92.
108
Farlati, nav. dj., VI., str. 298.
109
Posebno upozoravamo na raspravu K. Draganovia, Massenbertritte von Katholiken zur Ortodoxie in kroatischen Schprachgebiet zur Zeit der Trkenherrschaft, Roma,
1937., i hrv. prijevod: Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog
podruja u vrijeme vladavine Turaka, Mostar, 1991., passim.
110
Smiiklas, Codex diplomaticus, II., str. 333.-334. anjek, Bosanko-humski krstjani u
povijesnim vrelima, 70.-71. i 124. A. i isti autor, Bosansko-humski (hercegovaki) krstjani, u prilozima izmeu str. 32. i 33. Raki pretpostvalja da se Kulinova sestra vratila
poslije muevljeve smrti i ivjela kod brata bana Kulina. Raki, nav. izdanje, str. 59.
111
ie svetog Ivana Vladimira optuuje ve cara Samuela (976.-1014.) za herezu,
ali ono je sumnjive historiografske vrijednosti. Car je Samuel (Samuilo) bugarsko-
260

i splitskom nadbiskupu Bernardu 1200. godine, a nakon spomenute optube
kralja Vukana, dodue, ne spominju vie Kulinovu sestru, ali se sve u pismu
reeno o banu Kulinu odnosi ne samo na njegovo podruje nego i na sve zemlje
u sklopu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva,112 meu kojima je humska zemlja
morala nakon Bosne biti na prvom mjestu. Kad su Spliani 1223.-1224. izabrali za svog kneza Miroslavljeva nasljednika Petra, optuen je on kao heretik pa
ih je papin legat Akoncije udario interdiktom.113 Papa Grgur IX. 1238. godine
pie da je kralj Koloman oistio Bosnu od hereze te kae da e biskupu Ponzi
podvrgnuti i humsku zemlju, koja je takoer oiena djelovanjem spomenutoga kralja,114 to svjedoi da su se krstjani u meuvremenu znatno proirili i u
humskoj zemlji. Prodor bosanske drave prema moru doista je zaas temeljito
ugrozio ne samo katolicizam,115 nego i pravoslavlje,116 to je svakako pogodovalo zamahu irenja krstjanskog pokreta u novosteenim krajevima.
Na trebinjskom podruju krstjani naprotiv nisu imali prigodu za irenje u
vrijeme srpske vladavine zbog naglaene iskljuivosti srpskih vladara koji su tim
podrujem vrsto upravljali.117 Ukljuenjem trebinjskog podruja i drugih istomakedonsku dravu doista proirio i na nae krajeve u kojima je, u suradnji s papom
Grgurom V., utemeljio dubrovaku metropoliju. Nema vijesti o progonima heretika
u njegovo vrijeme. D. Dragojlovi, Poeci bogomilstva na Balkanu, radovi simpozija u
bogumilstvu odranog 30. svibnja do 1. lipnja 1978., pod naslovom: Bogomilstvoto
na Balkanot vo svetlinata na najnovite istrauvanja, Skopje, 1982., str. 27.
112
Smiiklas, Codex diplomaticus, II., str. 350.-352. anjek, Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima, str. 72.-77. i 124. B i C.
113
T. Archidiaconus, Historia Salonitana, izd. akavski sabor, Split, 1977., str. 94.
114
de terra Cholim, per eiusdem regis ministerium a parvitate consimili nutu divine
potentie depurata Smiiklas, Codex diplomaticus, IV., str. 57.
115
Duvanjski biskup Madije konano 1344. god. odlazi iz biskupije zbog zloe puka.
Mandi, Duvanjska biskupija, str. 75. Papa Klement VI. te iste godine nareuje splitskom nadbiskupu da se makarskom biskupu vrate njegovi prostori koje su mu ve
dvadeset godina oduzeli nevjernici. Smiiklas, Codex diplomaticus, XI., str. 161.-162.
116
To je bosansko prodiranje u prvi mah zbrisalo katolike i pravoslavne crkvene organizacije. Nilevi, nav. dj., str. 40. i str. 41.
117
O odnosu srpskih vladara i crkve prema heretikim zasadama pa i latinskoj crkvi
usp. saeto: anjek, Bosanko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 23.-26.
261
Ivica Pulji
nih krajeva u posjede velikakih porodica Kosaa i Radinovia (Pavlovia)118
irenje krstjanskog pokreta ne samo u humskoj zemlji nego i na trebinjskom
podruju dobiva povoljne okolnosti.119 Moe se pretpostaviti da su spomenuti
velikai bar posredno favorizirali to irenje. U tom smislu uoljivo je da se u
najvanijim slubama spomenutih velikaa nalaze upravo tako brojni uglednici
iz raznih redova krstjana: starac pa gost Radin na poseban nain, zatim gosti
Maja, Gojsav, Radivoj, Dmitar, Radin Seonianin, Milutin, starac Radosav,
krstjani Vlatko Tumarli, Tvrdisav, Cernika (erjenko, ernenko), Petko Jeremija, Radovac, Radiin 120 Ta privilegiranost je, dakako, sa sobom morala
nositi i odreene plodove, to potvruje i nekoliko direktnih vijesti. Nakon dolaska u Ston biskup Ivan de Cruce (de Crossio) pie da je podruje naao zaraeno,
na prvom mjestu spominje patarenstvo pa raskol.121 Dubrovani su 1431. pisali
napuljskoj kraljici da su okrueni patarenima i manihejima.122 U izvorima su118
Kosae su zadobili sva podruja, osim Trebinja, Vrma, Bilee, Fatnice i polovice
Konavala, a Pavlovii Trebinje s okolicom te polovicu Konavala.
119
Zbog strogog stava srpskih vladara prema njima, jeretika na podruju Trebinjske upe
nije bilo sve do njenog ulaska u sastav bosanske drave. Od tada se dualistika crkva vrlo
brzo poinje iriti na ovom prostoru. Toi, Trebinjska oblast, str. 115. U Primorju, t.
j. u predjelu izmedju Stona i Kurila, za tiem u Konavlju, ili u predjelu izmedju Cavtata i
Vitaljine, ivjelo je takodjer dosta patarena, Raki, nav. izdanje, str. 100. i 102.
120
Usp. npr. Stojanovi, nav. dj., I./1., str. 369., 371., 373., 583., zatim I./2., str. 46.,
48., 54., 60., 68., 82., 89., 146., 149., 151. i dr. Raki, nav. izdanje, str. 101. anjek,
Crkva bosansko-humskih krstjana u povijesnim vrelima, str. 115.-120., isti autor, Bosansko-humski (hercegovaki) krstjani, str. 115.-116. Vego, Iz istorije srednjovjekovne
bosanske drave, str. 18. Truhelka, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1456., Knjiga I, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo 19421991-1998, str. 767.-793. i dr.
121
Biskup pie da je itav poluotok Peljeac naao zaraen patarenstvom i raskolom.
Farlati, n. dj., VI., str. 328.
122
Dubrovnik je patareniis nequissimis catholicam Christi fidem colentibus inimicissimis
circumdata. J. Radoni, Dubrovaka akta i povelje, I./1., Beograd, 1934., str. 155.
Mandi, nav. dj., str. 69., bilj. 69. la citt de ragusa situata in terra ferma, e da
ogni canto delle sue iurisdicioni confina et circumvalleeata dalli perfidi Patareni senza
alcun altro intramezzo de terra o d aqua . Raki, nav. izd., str. 226., bilj. 388. Kroniar Resti pie da la peste del rito Patareno, professato da non pochi Canalesi Nav.
izdanje, str. 575.
262

sreemo prilino toponima po gostu, starcu te nailazimo i na dokaze o hiama
krstjana od Podrinja do Dubrovnika.123
Kad je bosanskoj dravi konano zaprijetila smrtna opasnost od Turaka,
a pristizanju pomoi od pape i katolikih drava mogla je biti velika zapreka
upravo ozloglaenost zbog hereze, kralj se odluio na energine korake protiv
krstjana da bi, kako se ini, opravdao krivnju zbog pada Smedereva. Vodstvo
Crkve bosansko-humskih krstjana i prognane lanove pokreta primio je herceg
Stjepan na svoje podruje. Drimo ipak da taj in hercega Stjepana nije imao
niti antikatoliko obiljeje niti obiljeje posebne zatite krstjana. Prije svega krstjani i vodstvo njihove crkve i nije imalo drugog izbora, osim prijei u zemlje
hercega Stjepana, koji je jedini od velikaa, njihovih sljedbenika, imao najvei
stupanj neovisnosti o kralju. Zato je on jedini i mogao pruiti utoite tvrdokornijim sljedbenicima Crkve bosanske i njezinu vodstvu. A da ih nije ba osobito
titio najbolje svjedoi ve spomenuto njegovo omoguavanje franjevcima i mitropoliti Davidu da ih uz njegovu dozvolu prevode u katolicizam i pravoslavlje!
Herceg je drao svojevrsnu ravnoteu meu pripadnicima sve tri konfesije
u njegovim zemljama sve do smrti. Najbolje to dokazuje izbor osoba koje su
bile svjedoci njegove oporuke: gost Radin, mitropolit David i njegov komornik
katolik Pribislav (Pribisavac) Vukoti.124
Mogla bi se prihvatiti pretpostavka da je broj krstjana u Bosni, koji su bili
nekad veina puanstva, pod konac kraljevstva spao na oko petinu puanstva,125
123
Truhelka, GZM, 1913., str. 373. Mandi, II., str. 306., 319.-320. V. Skari,
GZM, 1934., str. 79.-82. Lj. Sparavalo, Bijela kneza Alekse Patrovia, Istorijski glasnik, 1.-2., Beograd, 1981., str. 63.-66. i 84.-86. - Toi, Trebinjska oblast, str. 116.
124
Herceg je Pribisavu povjeravao najdelikatnije poslove s katolikom Venecijom
i Dubrovnikom. Pribislav je izbjegao u Italiju. Njegova oporuka iz 1475. godine,
izvriteljem koje je imenovao i padovanskog gvardijana fra Jakova i svog kuma gospodina Martina da Novamonte, svjedoi da je bio izrazito pobona osoba. Uz
brojne darove raznim crkvama i svetitima istie se i legat crkvi Sv. Jurja u Padovi,
uz obvezu da sveenik slavi svetu misu za njegovu duu svake nedjelje i blagdana.
Sivri, nav. dj., 78.-84. L. Thallczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens
im Mittelalter, Mnchen, 1914., str. 226., 435.-439. O njemu je pisao i S. irkovi,
Poteni vitez Pribislav Vukoti, Zbornik Fil. fakulteta, X.-1., Beograd, 1964.
125
orovi, Istorija Bosne, str. 527.-535. Mandi, Bogumilska crkva bosanskih krstjana,
str. 417.
263
Ivica Pulji
ali za hercegove zemlje to je puno tee procijeniti, i za prijanje vrijeme i za
vrijeme neposredno pred pad pod Turke, jer je tamo izostao posljednji najtei
pritisak na krstjane neposredno pred pad Bosne pod Turke. U prvim stoljeima turske vladavine pravoslavlje u najistonijem dijelu Hercegovine bilo je
izrazito dominantno, a na podruju drevne humske zemlje i ostalog primorja
katolicizam je bio, unato dodatnim stradanjima tijekom turskih pustoenja
i osvajanja, jo uvijek izrazito dominantan. Pripadnicima Crkve bosanskohumskih krstjana ubrzo se gubi svaki trag, ak i u prvim vremenima, kad jo
nema veeg broja muslimana na tom podruju.126 Na temelju toga smjelo bi se
zakljuiti da je humsko podruje ipak bilo veinsko katoliki, hercegovi posjedi istono od Trebinja pravoslavni, a da su krstjani bili dominantno puanstvo
u izvornim hercegovim posjedima sjeverne Hercegovine i u Podrinju. Teorija
o masovnom prijelazu krstjana na islam odavno je naputena i nije odriva;127
na islam su prelazili pripadnici svih triju konfesija, a krstjani se u turskim
prodorima nisu vladali znatno drukije od ostalog puanstva. Obezglavljeni,
oni su se najvjerojatnije neuoljivo uklapali u katolicizam i pravoslavlje svoje
okolice. Dovoljno to svjedoi njihov najuvaeniji dostojanstvenik u hercegovim zemljama, gost Radin, kome, s pedeset do ezdeset osoba iz svoje ustanove
i svoje sljedbe s njihovim pravima i dobrima, mletaki senat 1466. godine daje
salvum conductum da borave na mletakim posjedima.128 Gost Radin prije
je inzistirao kod Dubrovana da ne bude usilovan od nikoga iziti iz vjere koju
vjeruje, razi ako bi njemu ugodno bilo, a da je konano ipak zavrio u jedinstvu
s Katolikom crkvom dovoljno dokazuje to to je pokopan u franjevakom samostanu Sv. Nikole u Stonu,129 to se sigurno ne bi dogodilo da je ostao here126
O nestanku bosansko-humskih krstjana: A. Mijatovi, Problem nestanka Crkve

bosanske u poratnoj historiografiji, Croatica christiana periodica, 2., Zagreb, 1978.,
str. 1.-16. irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, str. 320.
127
F. anjek, Dobri mu je Crkve bosansko-humskih krstjana, Humski zbornik, IV.,
Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, Zagreb - Stolac, 1999., str. 129.-131.
128
M. unji, Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, Hrvatska misao, II.,
9. (1998.), str. 157. anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 118.119.
129
J. Sopta, Gost Radin (Radivoj) Butkovi i njegov grob, Hercegovina, 6./7., Mostar,
2000./2001., str. 49.-60.
264

tik. U krilu Katolike crkve zavrili su svi Radinovi potomci,130 kao i potomci
hercegovih sinova Vladislava i Vlatka,131 te njegova ki blaena Katarina.132
Kao zakljuak moemo i na konfesionalno podruje primijeniti ono to
Dubrovani rekoe za politike prilike: od potopa svita ni se svit toliko smel i
vrtil kao sade.133 Izvorna graa, koja nam je dosad dostupna, uvjerava nas da je
herceg Stjepan ostao u svom obiajnom vladanju sljedbenik Crkve bosanskohumskih krstjana, ali treba takoer istaknuti da je, uporno se drei vjerske
prakse svoje obitelji, bez nekih duhovnih apetita pa i vjerskog znanja, trajno
nastojao dokazati svoje pravovjerje i pripadnitvo jedinstvenom kranstvu
koje tu zasebnost i tradiciju nije razumijevalo ni prihvaalo. Kao dokaz toj
tvrdnji moe se uzeti hercegova alba na pobunjenog sina Vladislava da je
svojom pobunom uz pomo Turaka zasluio smrti da ima tisuu ivota zato
to je nanio tetu itavom kranstvu.134
130
M. Sivri, Oporuke kancelarije stonske kneza od sredine 15. stoljea do 1808., Dubrovnik, 2002., usp. inventar oporuka i kazalo.
131
Atanasovski, nav. dj., str. 126.-188. Popari, nav. dj., 111.-125.
132
Usp. Franjevaka teologija Sarajevo, Povijesno-teoloki simpozij u povodu 500.
obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, odran 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu,
Radovi objavljeni 1979., i K. Draganovi, Katarina Kosaa bosanska kraljica, Sarajevo,
1978.
133
Puci, nav. dj., I., str. 57. Perojevi, Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih
vremena do godine 1456., Knjiga I, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo
1942-1991-1998, str. 414.
134
Ljubi, Listine, X., 354.
265
Ivica Pulji
SUMMARY
The noble Kosaa family were originally estate owners from Podrinje. Their rise to the greatest noble family in the kingdom was due to
the expansion of the Bosnian state towards the south and to the east.
Vlatko Vukovi (who ruled up till 1392), already laid the foundation of
what was to be known later on as Herzegovina, on whose magnitude
Sandalj Hrani (who ruled from 1392 1435) further expanded, along
with Stjepan Vuki (who ruled from 1435 1466).
Stjepan Herceg of Saint Sava, lord of Hum and Primorje, great Bosnian duke of (rusaga,) prince of Drina and more, as he presents himself, is
beyond a doubt the greatest Bosnian-Hum leader of the middle ages,
due to the role he played not only in the Bosnian kingdom, but also in
general during his times. It is therefore not surprising that within the
Church of the Bosnian-Hum Christians he had a pivotal role.
First of all, it is important to note that the Kosaa family, including
Stjepan Herceg, according to historical sources, were true followers of
the Church of Bosnian-Hum Christians. They were also very tolerant
in religious matters in those times, not only in the lands under their
control, but also towards families where Bosnian Christians, Catholics
and Orthodox lived freely one beside the other. One of the reasons for
this tolerance of theirs can be attributed to the political climate of those
times in which Herceg had to constantly battle against accusations of
heresy. A even greater motive can be found in the religious diversity that
existed in his lands. While Podrinje and the border areas of the Hum
lands along with Bosnia, followed the Church of the Bosnian-Hum
Christians, many facts point out that despite the hardships caused by
the wars with Serb leaders and the losses against Christians, the population of Hum and Primorje were still predominately Catholic. Orthodoxy prevailed in the areas which were once rmly part of the Serb
State, from Trebinje towards the East, with its spiritual center at the
monastery of Mileevo. This religious diversity certainly had a great inuence upon the land owners and their conduct towards their subjects.
266

Herceg Stjepan, while being a member of the Bosnian Christians
movement, cannot be called a defender of the Bosnian Christians. During the times of their nal expulsion from Bosnia, he made eorts to
oer them refuge, yet at the same time gave them the opportunity to
convert to Catholicism or Orthodoxy. In his constant eorts to defend
his faithfulness before both popes and patriarchs of Constantinople,
one can infer a cosmopolitan vision of Christianity present, in which
he sought to legalize the religious practices and traditions of his family,
which he did not want to renounce. His lifestyle played a great role in
this, which from what can be seen, was only inuenced to a minor degree by religion.
267
Tomo Vuki
PAPA PIO II. I KRALJ STJEPAN TOMA

Na poetku ovoga lanka ini se prikladnim i vrlo korisnim, radi lakega
praenja dogaaja o kojima e se govoriti, ukratko predstaviti dvojicu protagonista iz naslova: papu Pija II. i kralja Stjepana Tomaa te okolnosti u kojima su
ivjeli i djelovali. Tako se u treem dijelu ove radnje moglo govoriti o njihovim
meusobnim odnosima, koje su odredile i obiljeile razliite zgode i nezgode:
pad Smedereva pod Turke i politike i vjerske sumnje na raun Tomaa, sabor
europskih vladara u Mantovi, konfesionalno sloena drava, progon krstjana
iz Bosanskoga Kraljevstva, Tomaevi obiteljski problemi, vrlo loi meusobni
odnosi kralja Tomaa i hercega Stjepana, pokuaj osnivanja novih biskupija
u kraljevstvu, hvarski biskup Tomasini, franjevci, dominikanci, pitanje krune
bosanskoga kralja, trojica krstjana obraenih u Rimu, vazalni odnos prema
Ugarskoj i kasnije Turskoj, utjecaj Venecije i Dubrovnika, unutarnja nesloga
velikaa i izostanak pomoi kranskih zemalja te, na kraju, iznenadna smrt
kralja Tomaa i dolazak kraljice Katarine u Rim, vjerojatno jo za ivota pape
Pija II.
1. Humanist Enea Silvio Piccolomini, papa Pio II.
Papa Pio II. rodio se 18. listopada 1405. kao Enea Silvio Piccolomini1 u
1
Usp. John N. D. Kelly, Vite dei papi. Le biografie degli uomini che guidarono 2000 anni di storia
della Chiesa, Piemme, Casale Monferrato, 1995., str. 416.-419. s odnosnom bibliografijom;
Pio Paschini, Il papato dal medioevo al rinascimento. Avignone scisma doccidente umanesimo (1305-1492), u Pio Paschini-Vincenzo Monachino (a cura di), I papi nella storia, I.,
Coletti editore, Roma, 1961., str. 513.-572., posebno 552.-555.; Ludwig Pastor, Geschichte der
Ppste, II., Herder, Freiburg, 1889., str. 1.-261.; Charles Naville (ed.), Enea Silvio Piccolomini.
269
Tomo Vuki
Corsignanu kod Siene u plemenitakoj obitelji koja je zapala u siromatvo. Kao
djeak obraivao je zemlju, a kasnije je osam godina prouavao humanistiku
kulturu, studirajui u Sieni i Firenzi. Poslije toga sudjelovao je na saboru u
Bazelu kamo su ga, u slubi tajnika (1432.-1435.), pozvali kardinal Domenico
Capranica i jo neki prelati. Tijekom 1435. putovao je mnogo u diplomatske
misije s kardinalom Niccolm Albergatijem ili sm po njegovu nalogu. Kad
je 1436. postao slubenik na saboru, dobio je priliku iskazati svoj govorniki
talent. No, bio je protivnik pape Eugena IV. te je 1439. postao tajnik protupape
Feliksa V., koji ga je 1442. poslao u Frankfurt. Tu se upoznao s kraljem Frederikom III., koji ga je, upoznavi njegov literarni talent, poastio naslovom poeta
laureatus te ga pozvao da napusti Feliksa V. i prijee u njegovu slubu, to je
Enea i prihvatio te se 1445. izmirio s papom Eugenom IV. Iste godine teko
se razbolio, to ga je potaknuo da napusti dotadanji neuredan nain ivota, u
kojemu je imao i nezakonite djece, te se idue godine dao zarediti za sveenika.
Papa Nikola V. imenovao ga je 1447. biskupom u Trstu, a 1450. biskupom u
Sieni. Istovremeno je bio vrlo aktivan u diplomatskoj slubi te ga je Kalisto
III. godine 1456. imenovao kardinalom. Nakon smrti Kalista III. Enea Silvio
Piccolomini izabran je za papu 19. kolovoza 1458. Iako je imao samo 53 godine, ve je bio vrlo bolestan. Kao veliki humanist i literat izabrao je ime Pio,
sjeajui se tako Virgilijeva pius Aeneas. Zapravo, tijekom ivota Pio II. pisao je
komedije, novele, memoare i povijesne studije, od kojih se svakako treba sjetiti
ovih: De gestis Basileensis concilii, Libellus, Historia duorum amantium, Chrisis,
Historia Bohemica, Historia Federici imperatoris, Cosmograa: historia rerum ubique gestarum, Commentaria rerum memorabilium.
Tijekom nekoliko godina prije izbora za papu, kardinal Piccolomini vie
je puta pozivao na organiziranje vojnoga otpora protiv Turaka, koji su sve vie
prijetili Europi. U tome poslu esto je bio osoba povjerenja pape Kalista III.,
koji mu je diktirao neka svoja pisma. Tako je npr. na taj nain nastalo Kalistovo
pismo ugarskom kralju Ladislavu, pisano u Rimu 20. listopada 1457., kojim je
pozivao na udruivanje krana da bi se bezboni soj Turaka (impia Turcorum
gens) odbio od kranskih zemalja meu kojima se poimence spominju takoer
Luomo, lumanista, il pontefice (1405-1464), Dado Armando editore, Bologna, 1984.; Rossella Bianchi, Intorno a Pio II: un mercante e tre poeti, Sicania, Messina, 1988.
270
Papa Pio II. i kralj Stjepan Toma

Dalmacija, Hrvatska i svi ilirski krajevi.2 Stoga i nije neobino da je ve u
listopadu 1458. godine, tj. samo dva mjeseca poslije izbora za papu, najavio kriarsku vojnu protiv Turaka i sazvao kongres kranskih vladara u Mantovi za
lipanj idue godine. Taj je kongres odran, ali kranski se vladari nisu mogli
dogovoriti, to je papu vrlo razoaralo. Poslije toga, nakon neuspjelog organiziranja vojne, tijekom 1461. godine Pio II. napisao je Pismo sultanu Mehmedu
II., koje, meutim, nikada nije poslano naslovniku, a kojim ga je pozvao da
napusti islam, da se krsti i prihvati krunu Istonoga Rimskoga Carstva. A kad
je, nakon pada Bosanskoga Kraljevstva pod Turke (1463.), zaprijetila jo vea
opasnost, Venecija i Ugarska pristale su krenuti protiv otomanskih osvajaa.
Vojni pohod bio je zakazan za kasno proljee idue godine, a Pio II. elio je
osobno sudjelovati u tim dogaanjima. Meutim, kad je doao u Anconu da
se pridrui okupljenoj vojsci, vrlo se razoarao zbog maloga broja prispjelih
vojnika te je, shrvan boleu, umro u Anconi 14. kolovoza 1464.
2. Kralj Stjepan Toma Ostoji
S druge strane, Stjepan Toma3 bio je nezakoniti sin bosanskoga kralja
Stjepana Ostoje. Nakon smrti kralja Tvrtka II., koji nije imao prirodnih poto2
Usp. Josephus Cugnoni (ed.), Aeneae Silvii Piccolomini Senensis qui postea fuit Pius II Pont.
Max. opera inedita, Reale accademia dei Lincei, Roma 1883., str. 130.: () ut impiam Turcorum gentem christianis infestam et uero deo rebellem nostro, si domino placeat, tempore
tam procul a christianis finibus arceamus; (). Nisi enim perfidiam et abhominabilem illorum sectam e terminis Europe christiana propulsent arma, necessarium est non solum Albaniam, que pars Macedonie quondam fuit, sed Dalmaciam, Croaciam omnesque oras Ilyridis
ipsumque regnum tuum Hundarie et alias quamplurimas christianorum prouincias assiduis
Turchorum siue preliis, siue incursionibus agitari.
Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, u Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih
vremena do godine 1463., Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo, 1991., str. 505.554.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892.; ime Ljubi (skupio),
Listine o odnoajih izmedju junoga slavenstva i Mletake Republike, X., (Mon. spect. hist. Sl.
merid. 22), JAZU, Zagreb, 1891.; Sima irkovi, Historija srednjovekovne bosanske drave,
Beograd 1964.; Vjekoslav Klai, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.; Dominik Mandi, Etnika povijest Bosne i Hercegovine, Ziral, Toronto - Zrch Roma - Chicago, 1982.; Isti, Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine, Ziral, Toronto
Zrich Roma Chicago, 1978.; Milko Brkovi, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i
kontinuitet, Crkva na kamenu, Mostar, 2002.
271
Tomo Vuki
maka, velikai su Tomaa 1443. godine izabrali za njegova nasljednika. Stupio
je na prijestolje krajem studenoga ili poetkom prosinca, to je odmah dojavio
Dubrovanima, koji mu 5. prosinca estitaju na preuzimanju vlasti. Ve od
poetka svoje vlasti imao je velikih problema s nekim velikaima, koji nisu bili
zadovoljni njegovim izborom, a sa Stjepanom Vukiem morao je vie puta ak
ratovati. K tomu, poslije bitke kod Varne 1444. sve je vie prijetila opasnost
od Turaka, koji su se, upravo preko Tomaeva kraljevstva, spremali nadirati
prema srednjoj Europi. Osim to je zbog toga traio pomo Ugarske, Mletaka
i Dubrovnika, jednako tako Toma se obraao i rimskom papi, tradicionalnom
zagovorniku rata protiv Turaka. Posrednik mu je bio Toma Tomasini, biskup
Hvara, dominikanac, poslanik Svete Stolice u Bosni i Humu jo od 1439. godine.4 Taj biskup bio je tamo poslan ne bi li katolikoj vjeri vratio krstjane, a prije
svih drugih njihova velikoga zatitnika Stjepana Vukia te kralja Tomaa. U
krajevima, u koje je bio poslan biskup Tomasini, stanje je bilo vrlo sloeno.
Uz katolike tamo je postojala i heretika Crkva krstjana kojoj su pripadala i
dva vodea lokalna velikaa. Naime, kralj Toma bio je krstjanin kao i Stjepan
Vuki, koji je, k tome, bio vrlo prevrtljiv ovjek. Meutim, biskup Tomasini
ve je prije rujna 1444. uspio kralja Tomaa obratiti na katolianstvo. No, kralj
je imao i dva druga velika osobna problema, koji su izazivali prigovore drugih
velikaa, njegovih protivnika: prvo, bio je nezakonito dijete i, drugo, bio je
vjenan na krstjanski nain s Vojaom, enom niska roda, koju velikai nisu
htjeli za kraljicu, a s kojom je, kao krstjanin, Toma ve imao dvoje djece. Stoga
se Toma obratio papi Eugenu IV. da ga oslobodi tih dviju smetnja, na to ga je
papa dvama razliitim dopisima od 29. svibnja 1445. godine potvrdio kraljem
4
Usp. Stjepan Krasi, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku, u elimir Pulji-Franjo Topi, Kranstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljea spominjanja
bosanske biskupije (1089-1989), Vrhbosanska visoka teoloka kola, Sarajevo, 1991., str. 173.240. (posebice str. 207.-224. i 237.-239.). Papa Eugen IV. godine 1439., u vrijeme odravanja Firentinskoga sabora, imenovao je hvarskoga biskupa Tomu Tomasinija svojim legatom
u Bosanskom Kraljevstvu. Trima razliitim dokumentima 19. rujna 1439. dao mu je iroke
ovlasti. Na toj slubi ostao je sve do 1461. godine jer su mu nasljednici Eugena IV., zadovoljni
njegovim radom, produljivali mandat, to znai da je na istom podruju bio legat i pape Pija
II. od 1458. do 1461. Inae, Toma Tomasini bio je roen u Veneciji. Pripadao je dominikanskom redu, bio je doktor teologije, a za hvarskoga biskupa imenovan je 1428. te je na toj slubi
ostao do smrti 1466. godine. Usp. takoer Status personalis et localis dioecesis pharensis-brachiensis et issensis pro anno Domini MCMX, Tridenti, 1910., str. 6.
272

Bosne kao da je zakoniti sin5 i razrijeio obveze date Vojai.6 U novim okolnostima Toma i vojvoda Stjepan Vuki privremeno su se pribliili te se Toma
u Milodrau u svibnju 1446. na katoliki nain vjenao sa Stjepanovom keri
Katarinom. Te je godine navodno bila pripravljena i kruna, uvana u blagajni
stolne crkve Sv. Dujma u Splitu, koja je bila predana hvarskom biskupu Tomi
da je u papino ime urui Tomau. No, iako to iz nekih razloga nije nikada obavljeno, a budui da se zanosio idejom da oko Bosne okupi sve okolne krajeve,
Toma se od poetka kitio naslovom kralja. Tako se na jednoj ispravi, samo nekoliko mjeseci nakon izbora za kralja, izdanoj Dubrovanima u Kreevu 3. rujna 1444. godine, potpisuje: tefan Toma kral Boiom milost ju Srblem Bosni
Primor ju Homsci zemli Dalmci Hervatom Donim Kraem Zapadnim Stranam
i k tomu. Taj nain njegova potpisivanja vie je puta dokumentiran i u iduem
razdoblju, a prije onoga zavrnoga i k tomu, pojavljuju se jo dodaci: Usori,
Soli, Podrinju.
Katolika crkva oivjela je u krajevima kojima je Toma vladao poslije njegova naputanja krivovjerja i prihvaanja katolianstva. Na vie strana gradile
su se nove crkve. Meutim, iako katolik, kralj je i poslije toga priznao postojanje i heretikoj Crkvi krstjana, zbog ega ga franjevci tuili papi. Nakon to je
objasnio da se tako ponio zato da se izbjegnu vei problemi jer su krstjani brojni
i jaki, a da on sam jedva eka kada e se ti krivovjerci obratiti na katoliku vjeru,
sprijateljio se s fratrima. Meutim, nadolazili su novi problemi. Prije svega ve
1447. godine Stjepan Vuki, koji je otvoreno podravao krstjane, raziao se sa
svojim zetom Tomaom te se 1448. godine proglasio hercegom u Humu, nakan pokazati da je neovisan o bosanskom kralju. Toma je na svoga punca bio
ljut i zbog toga to je u Hercegovinu primao krivovjerce koje je Toma progonio
iz svoga kraljevstva. Tako je 1450. godine u humsku zemlju primio oko 40
poglavica bosanske crkve s vrlo mnogo naroda koji je doao s njima. Tri godine
s prekidima trajao je rat izmeu Tomaa, Dubrovana i hercega Stjepana, koji
e biti prekinut sklapanjem mira u hercegovu gradu Novom tek u travnju 1454.
U meuvremenu, gotovo godinu dana prije toga, pao je Carigrad pod Turke.
Meutim, bez obzira je li to bilo iz straha ili dvoline diplomatske kurtoazije,
5
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I.,
Romae, 1863., str. 388.
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium, str. 388.-389.
273
Tomo Vuki
zanimljivo je da su sultanu osvajanje Carigrada estitali i kralj Stjepan Toma,
i herceg Stjepan Vuki i srpski despot Dura Brankovi.
Turska vojska sve se vie primicala srednjem Balkanu jer su, unato ponekad vrlo snanim otporima kranske vojske, iz godine u godinu osvajali
grad po grad te su ve dugo imali stalno prisutnoga vojvodu u Vrhbosni. On je
nadzirao Tomaa koji se nalazio u nekoj vrsti vazalnoga odnosa prema sultanu. U nakani da se sprijei napredovanje Turaka, pape Nikola V. (1447.-1455.)
i Kalisto III. (1455.-1458.) prednjaili su u organiziranju kranskih vladara
meu kojima je vladala velika nesloga. A nakon to se Toma potuio papi
Kalistu III. zbog opasnosti koje su prijetile njegovu kraljevstvu, papa njega i
njegova sina Stjepana s gradovima i utvrdama 30. travnja 1455. godine prima u
zatitu protiv Turaka i krivovjernih domaih velikaa.7 Papa je Tomau poslao
i svoga poslanika kardinala Joannisa Carvajala u pratnji mletakoga poslanika
Petrusa Thomasija. Njih je kralj primio u Doboru, odakle je mletaki poslanik
13. lipnja 1457. pisao: Posjetio sam reenoga gospodina kralja (). I rekao je
da Turin poslije pada Carigrada () smatra ovo kraljevstvo glavnim vratima
kranstva i da mu je pred godinu dana traio etiri grada ovoga kraljevstva,
koji su, moe se rei, njegovi stupovi, jer dva od njih su posred ovoga kraljevstva, a od drugih dvaju jedan je klju Ugarske, a drugi Dalmacije i Primorja.
Vidjevi kralj Turinovu zlu namjeru, odgodio je do sada rjeenje toga pitanja,
dajui mu nade i obeanja. Napokon je doao kraj ovoj stvari i kralj vie ne
moe otezati. Njegova je svijetlost odluila prikloniti se kranima i sasvim se
osloniti na papu i druge krane protiv reenoga Turina ().8
Poslije ovoga izvjetaja Kalisto III. jo vie nastoji pomoi bosanskom kralju u pripravi na obrambeni rat. Meutim, ne uspijeva uvjeriti neslone kranske vladare, a Toma, u nadi da e mu Turci pomoi da preuzme vlast takoer
u srpskoj despotovini, ini pogreku i u proljee 1458. godine sklapa separatni mir sa sultanom te mu kao danak alje 9000 dukata. Uvidjevi pogreku,
dogovorio se u Segedinu (prosinac 1458./sijeanj 1459.) s ugarskim kraljem
Matijaom da u Smederevo poalje sina Stjepana koji e se tamo 1. travnja
1459. godine vjenati s Marom, kerju srpskoga despota Lazara, koji nije imao
7
Usp. Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 222.
Vilim Frankni, Kardinal Carvajal u Bosni 1457., u Glasnik Zemaljskog muzeja II./1890.,
str. 11.-12. (u lanku je Thomasijevo pismo doneseno u izvorniku na talijanskom jeziku).
274

mukoga potomka, pa je tako Srbija kao miraz ula pod vlast bosanske krune.
Meutim, Turci su odmah krenuli u pohod na Smederevo i osvojili ga ve 20.
lipnja iste godine, a despot je sa enom pobjegao u Bosnu te tako predao sultanu Smederevo i despotovinu. Zapravo, ini se da su se pravoslavni Smederevci,
nezadovoljni nametnutim despotom Stjepanom Tomaeviem, koji je bio katolik, predali bez borbe, a mladi je despot, koji je nedugo prije toga bio preuzeo
upravu, predao Smederevo sultanu uz uvjet da njemu i njegovoj obitelji bude
poteen ivot.9 Time su bila otvorena vrata turskom nadiranju prema srednjoj
Europi, zbog ega se uznemirio cijeli kranski svijet.
Odnosi prema katolicima u despotskoj Srbiji, kako iz Gyora 4. srpnja 1455.
svjedoi fra Ivan Kapistran, bili su u to vrijeme vrlo loi. Dapae, nabrajajui
zastranjenja Raana u osamnaest toaka, Kapistran kae da su zastranili vie
nego Grci: lanak prvi. Silovito napadaju krane katolike krstei ih protiv
njihove volje, a koji to ne ele, katkada im oduzimaju dobra i kadto ih bacaju
u tamnicu.
lanak drugi. Mnogi od tih bosanskih krivovjeraca, koji su se drali patarenske vjere, uvi Boju rije, obratili su se na rimsku vjeru, ali ih raki metropolit i drugi sprjeavaju da se izmire (s Katolikom crkvom), od kojih mnogi
umiru izvan vjere, i radije umiru izvan vjere nego da prihvate vjeru Raana.10
3. Meusobni odnosi kralja Stjepana Tomaa i pape Pija II.
U prethodnim odlomcima pria je dovedena do proljea 1459. godine. Bilo
je to potrebno zato to se upravo tada, koliko je poznato, kralj Toma prvi put
9
Usp. Pavo ivkovi, Drutveno-politike prilike u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, u

elimir Pulji - Franjo Topi, Kranstvo srednjovjekovne Bosne, str. 84.
10
Prijevod je uzet od Franje anjeka, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.

st.), Barbat, Zagreb, 2003., str. 113., a izvornik je objavio Eusebius Fermendin, Acta Bosnae,
str. 225.: () Infrascripti sunt articuli in quibus erant Rasciani ultra haereses Graecorum,
scripti in urbe Jaurinense anno domini 1455 die 4 Julii. ()
Articulus primus. Violenter christianos catholicos arripiunt baptizando eos invitos qui nollent, quandoque eis auferendo bona, et quandoque incarcerando eos.
Articulus secundus. Multis ex illis haereticis Bosnensibus, qui fidem tenuerunt Patharenorum (et) audientes verbum Dei, convertuntur ad fidem romanam; sed a metropolitano Rascianorum et aliis non permittuntur reconciliari; de quibus multi moriuntur extra fidem, magis
volentes extra fidem mori, quam eorum Rascianorum fidem suscipere.
275
Tomo Vuki
obraa novom papi Piju II., koji jo nije bio navrio ni punu godinu u slubi Petrova nasljednika. U tom pismu, kako izvjetava sm papa, bosanski kralj molio ga je za pomo u vojsci i novcu zbog velike pogibelji od Turaka, koji su, ve
prije pada Smedereva, svakodnevno napadali njegovo kraljevstvo. Doznajemo
to, naime, iz pisma koje je Pio II. 9. svibnja 1459. iz Bolonje poslao franjevcu
Marianu iz Siene. Toga je franjevca ve Kalisto III. bio ovlastio da u bosanskim
krajevima propovijeda kriarsku vojnu, a Pio II. ponovno ga podsjea na tu zadau te mu produljuje iste ovlasti da bi mogao pomoi ugroenom kraljevstvu
da ono ne padne u ruke nevjernicima te da vjernici, koji u njemu ive, ne bi
pretrpjeli ono to su ve propatili okolni pravoslavni narodi.11
Istovremeno je djelovao i papinski poslanik u Ugarskoj kardinal Joannis
Carvajal. Shvativi da je stanje na Balkanu vrlo ozbiljno, poslao je kralju Tomau dominikanca Nicolu Barbucija, koji je 27. svibnja doao u Jajce, odakle
je, etiri dana kasnije, pisao kardinalu Carvajalu da je kralju priopio sve to
mu je naredio kardinal. Izvjetava ga takoer da mu je kralj dao do znanja da
je spreman izvriti sve to mu narede papa i kardinal, pa ak povesti i rat protiv Turaka, ali da mu je to mogue samo ako dobije pomo sa strane jer se ne
moe boriti sam. Njegovu bojazan od rata s Turcima poveavala je injenica
da nije imao pouzdanja u svoje podanike manihejce koji su vie voljeli Turke
11
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., Romae, 1862., str. 327.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 239.-240. Papa je Pio II. fratru
Mariano de Senis ord. minorum 9. svibnja 1459., kao odgovor na zamolbu kralja Tomaa,
izmeu ostaloga, pisao: () Cum per litteras carissimi in Christo filii nostri Stephani Thomae regis Bosnae illustris nuper ad nos transmissas intellexerimus, quanto in periculo constitutum sit regnum ejus propter imminentem Turchorum ferociam, regnum ipsum quotidie
invadentium et illud occupare totis conatibus initentium, et propterea nobis pro parte sua
humiliter supplicatum fuerit, ut sibi de aliquibus copiis atque subsidiis dignemur opem ferre
et providere () commitimus et mandamus, (), te personaliter conferens omnes et singulos
crucesignatos, quos in partibus illis repereris, ac etiam si quos imposterum per te crucesignare
contingerit, super quo plenariam tibi facultatem concedimus, horteris ex parte nostra, ut ad
ferendum opem et subsidia dicto regi in tanta necessitate fidei ferventes accedant et ipsi regi
totis eorum conatibus opitulentur, ne dictum regnum ad infidelium manus perveniat, et fideles in eo existentes calamitates illas perferre habeant, quas superioribus temporibus relique
finitime Grecorum nationes miserabiliter pertulerumt et de presenti perferunt. (). Usp.
Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 239.
276

nego krane, a inili su gotovo veinu12 stanovnitva u zemlji (quasi maior pars
regni est ipsorum, videlicet plures sunt manichei). To su bili razlozi zato se kralj
nije usudio stupiti u borbu s Turcima, koji su, osim toga, na podruju kraljevstva ve imali svoje uhode. Kae potom da mu je u Osijeku knez Ivan pokazao
pismo despota Stjepana Tomaevia, kojim ga je zvao da doe pomoi obrani
Beograda i Smedereva, ili e, u protivnom, morati bjeati.13
Meutim, svibanj 1459. godine nije bilo vrijeme prvih kontakata pape Pija
II. s pitanjem Bosanskoga Kraljevstva i njegova dvora. Naime, oko pola godine
prije toga, 13. prosinca 1458., Pio II. je, na zamolbu bosanske kraljice Katarine, podijelio oprost svim kranima koji na Boi, Uskrs, Malu Gospu, Veliku
Gospu, te blagdane Sv. Tome Apostola, Sv. Jeronima, Sv. Marije Magdalene i
Sv. Katarine posjete crkvu Sv. Katarine u gradu Jajcu.14
3. 1. Sabor u Mantovi, pad Smedereva
i pokuaj organiziranja otpora Turcima
Usprkos vrlo utemeljenim upozorenjima o turskoj opasnosti, koja su sla12
Malo drukije misli Dominik Mandi u Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Ziral, Chicago
Roma Zrich Toronto, 1979., koji na str. 506. kae da g. 1459. u cijelom bosanskom
kraljevstvu nije bilo bogomila vie od 80 do 90.000, dotino ni puna petina tadanjega puanstva.
13
Usp. Ludwig von Thallczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter,
Mnchen/Leipzig, 1914., str. 415.-416.; Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim
vrelima, str. 29.
14
Usp. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustantia, II., str.
318.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 238. Odgovarajui na zamolbu kraljice Katarine, papa Pio II. veli: () Cum itaque dilecta in Christo filio Catherina regina regni Bosnae,
quod hereticis et scismaticis inquinatum est, magnum ad ecllesiam sancte Catherinae in castro Jayce dicti regni, () summo cum desiderio nobis supplicari fecit, ut ecclesiam predictam celestis muneris largitione dotare dignaremur. Nos igitur ejusdem regine piis desideriis
annuentes et christifidelium devotionem augeri cupientes, (), omnibus vere penitentibus et
confessis, qui in singulis nativitatis domini nostri Jesu Christi et reserectionis ejusdem, ac in
nativitatis gloriosissime virginis Marie ejus matris ac ejusdem virginis assumptionis et sancti
Thome apostoli ac sancti Jeronimi et sanctarum Marie Magdalene et Catherine festivitatibus
ecclesiam ipsam visitaverint annuatim, pro singulis festivitatibus antedictis septem annos et
totidem quadragenas de iniunctis eis penitentiis misericorditer relaxamus, presentibus perpetuis futuris temporibus duraturis. ().
277
Tomo Vuki
na s balkanskih podruja prema ostatku kranske Europe, pravi odgovor na
tu opasnost ipak nije pronaen. No, budui da je nakon pada Smedereva 20.
lipnja 1459., koje su Turci osvojili jer niotkud nije stigla pomo njegovim braniteljima, u Europi nastala prava uzbuna i vrlo brzo poslije toga na vie strana
trailo se razloge i krivce toga poraza. Tako je za pad toga grada kralj Matija
okrivljivao Radivoja, strica Stjepana Tomaevia koji je bio zajedno s mladim
despotom, da je navodno izdao grad, a papa Pio II. optuio je despota Stjepana
Tomaevia da je, samo nekoliko mjeseci poslije preuzimanja uprave, pozvao
Turke i prodao im grad za velik novac,15 kao i kralja Tomaa zbog predaje
Smedereva.16
Koliku je zabrinutost izazvao pad Smedereva ponajbolje se vidi iz pisma
koje je papa Pio II. poslao iz Mantove 24. srpnja 1459., dakle malo vie od
mjesec dana nakon predaje prijestolnice srpskih despota, Marchionu Brandeburkom, a u kojemu kae da predaja toga grada nije nita manji gubitak od
gubitka kad je izgubljen Carigrad.17 A samo tjedan dana kasnije, 30. srpnja,
pisao je, opet iz Mantove, kardinalu Carvajalu o gubitku Smedereva i nevjeri
bosanskoga kralja, uz konstataciju da napredovanje Turaka treba shvatiti kao
najveu alost.18
Naime, sve se to dogaalo u vrijeme dok se na saboru kranskih vladara u
Mantovi, koji je bio sazvao upravo Pio II. i otvorio ga 1. lipnja 1459., tj. dvadeset dana prije pada Smedereva, bez vidljiva uspjeha raspravljalo o organiziranju
zajednikoga otpora protiv nadiranja Turaka. Zapravo, taj je sabor za papu
bio veliko razoarenje, jer se, osim predstavnika nekih vladara, mjesecima na
saboru nije pojavio ni jedan vladar osobno pa je prva sjednica odrana tek na
kraju rujna. A i kad su vladari kasnije doli, nikako se nisu mogli dogovoriti te
15
Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 550.
16
Usp. Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147.
17
Usp. Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 240. Pius PP. II. Marchioni Brandeburgensi scribit: oppidum Zendreu in Rassia constitutum insignem custodie locum in potestatem
Turcorum devenisse, cuius ammissione non minor quam ex Constantinopoli creditur clades
accepta.
18
330.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 240. Pius PP. II. cardinali s. Angeli inter cetera de amissione Zedrensi et perfidia regis Bosne atque de progressu Turchorum summam
mestitiam se cepisse significat.
278

od sabora nije bilo nikakve koristi.19 Na taj sabor bio je pozvan i kralj Toma,
no, umjesto njega, pojavili su se samo njegovi predstavnici.20 To je, kako Farlati opisuje uvjerenje koje je tada vladalo, jo vie povealo sumnje da je Toma
sklopio tajni savez s Turcima i najavio rat svome puncu hercegu Stjepanu, u ije
je podruje vlasti ak pozvao Turke,21 a slanje delegata u Mantovu shvaeno
je kao Tomaev pokuaj prikrivanja istine.22 Farlati izvjeuje takoer da su ti
Tomaevi poslanici od pape traili dvoje: prvo, da njihovu kralju Stjepanu udijeli kraljevsko ime i znakove kraljevske, i, drugo, da u onim krajevima ustanovi
dva ili tri biskupa latinskoga obreda koji e katoliku vjeru utvrivati i iriti te
da oni koji e naslijediti kralja prime kraljevske insignije. Tome su se estoko
19
Usp. Karl August Fink-Erwin Iserloh, Vom Mittelalter zur Reformation, u Hubert Jedin,
Handbuch der Kirchengeschichte, III./2. (Die mittelalterliche Kirche), Herder, Freiburg - Basel
- Wien, 1968., str. 642.-644.
20
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, IV., Venetiis, 1769., str. 262.; Adriano van Heck
(ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, que temporibus suis contingerunt, I., Biblioteca
apostolica vaticana, Citt del Vaticano, 1984., str. 180.-181.: (...) rex Bosne, quanquam
Turcis clam reconciliatus esset, legatos tamen ad pontificem misit aduersus illos opem flagitans. regnum Bosne in montibus situm Rascianis Hungarisque coniuguntur. in eo multi sunt
manichaei qui etsi christiani uideri uolunt longe tamen absunt a Christi lege, b l a s f e m i
h o m i n e s et erroribus pleni, aduersus quos Aurelius Augustinus librum scripsit. Ragusei
et Trigurienses ad litus adriatici maris iacentes uicini sunt Bosnensibus quos illyricam fuisse
gentem non est ambiguum. hos Croatini, qui et Dalmate sunt, orientales et boreales habent.
sicut Romani quondam suos principes uel Cesares uel Augustos uocauere, Egyptii uel Pharaones uel Ptolomeos, ita et Bosnenses suos reges appellauerunt Stephanos, quorum qui legatos
Mantuam misit uafer homo fuit et inconstantis animi. is paulo ante ad Matthiam, Hungariae
regem, profectus interuentu Iohannis Sancti Angeli cardinalis, apostolici legati, fedus cum eo
inierat multa in Turcos polliticus, plura mentitus.
21
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 262.: Sed per idem fere tempus Stephanus Thomascus rex Bosinae a bene coeptis desciscens, regnum ac religionem in magnum discrimen
adduxit; quippe clandestino foedere cum Turcis inito, bellum Stephano duci S. Sabae socero
suo intulit, Turcasque in ejus ditionem evocavit.
22
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 73.: Dum Patarenos hostes domesticos persequebatur, cum Mahumete II. rege Turcarum foedus clandestinum & amicitiam junxit, eique
Zendrem urbem in Rascia munitissimam tradi jussit; ut vero sacrilegium facinus simulatione
tegeret, quemadmodum ceteri reges ac principes christiani, sic etiam ipse legatos suos ad
Conventum Mantuanum misit anno 1459. quem Pius indixerat, ut Christianorum arma &
exercitus contra Turcas sociali foedere conjungeret.
279
Tomo Vuki
usprotivili predstavnici ugarskoga kralja Matijaa, koji su tvrdili da provoenje
traenoga pripada kralju Ugarskoga Kraljevstva, a Tomaa su okrivljivali kod
pape da je sklopio savez s Turcima, da je predao Smederevo te uope vrlo nakodio cijeloj kranskoj stvari. S druge strane, bosanski poslanici odbijali su
te optube na raun svoga kralja, tvrdei da se sve to prisilno dogodilo da bi se
ponavljanje pogibelji od Turaka odvratilo od kraljevstva.23
3. 2. Tomaev progon krstjana 1459. godine
Sve do pada Smedereva Toma se dosta tolerantno odnosio prema heretikoj zajednici krstjana,24 koju papa Pio II. u svojim spisima na nekoliko mjesta
naziva manihejcima.25 Za toga papu oni su vrlo zao soj ljudi koji ivi u Bosanskom Kraljevstvu, koji ne priznaju prvenstvo Rimske crkve, koji ne vjeruju
u Kristovu istobitnost s Ocem itd.26 No, nakon razdoblja pomirljivoga odnosa
prema krstjanima, u drugoj polovici 1459. godine slijedio je Tomaev progon
tih krivovjeraca, toga pogubnoga manihejskoga roda, iz njegova kraljevstva.
23
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 73.: Duo postularunt a Pontifice legati Bosinenses, primum ut Stephano regium nomen ac diadema conferret, alterum ut duos tresve
Episcopos ritus latini in ea regione constitueret, qui fidem catholicam tuerentur ac propagarent, & a quibus qui deinceps in regnum succederent, regalia insignia acciperent. Utrique postulato vehementer reclamatum est ab oratoribus Mathiae regis Hungariae; utrumque enim
supremo regum Hungariae imperio officere videbatur; Stephanum vero apud Pontificem
criminati sunt, illum foedus pepigisse cum Turcis, arcemque Zendrensem iisdem tradidisse:
quam criminationem diluere Bosnenses conati sunt, quod ea, quae regi crimini dabantur,
necessitate compulsus fecisset, ut infestas Turcarum copias ab regno averteret.
24
Usp. Dominik Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, str. 504.
25
Usp. Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 28.; Aenae Silvii Piccolominei Historia de Europa, Basel 1551., str. 407.: In Bosnia () quamplurimum haeretici
possunt, quos vocant Manichaeos, pessimum genus hominum, qui duo principia rerum produnt, alterum malorum, alterum bonorum. (); Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii
rerum memorabilium, que temporibus suis contingerunt, I., str. 180.: regnum Bosne in montibus
situm Rascianis Hungarisque coniuguntur. in eo multi sunt manichaei qui etsi christiani uideri uolunt longe tamen absunt a Christi lege, b l a s f e m i h o m i n e s et erroribus pleni,
aduersus quos Aurelius Augustinus librum scripsit. Usp. francuski prijevod Komentara Pija
II. pod naslovom: Pie II (Enea Silvio Piccolomini), Mmoires dun pape de la renaissance, (Vito
Castiglione Minischetti- Ivan Cloulas, ed.), Tallandier, Paris, 2001., str. 167.
26
Npr. Aenae Silvii Piccolominei Historia de Europa, str. 407.
280

Naime, budui da je, nakon pada Smedereva, optuivan i zbog izdaje kranstva, Toma je, da dokae da nije heretik, naredio tim krivovjercima ili da se
pokrste ili da sele iz zemlje. Poslije toga krstilo ih se oko 12.000, a u zemlju
hercega Stjepana iselilo oko 40.000. Oko tih brojeva pokrtenih i iseljenih
krstjana vie autora misli i pie razliito. Jedni, pozivajui se na novo kritiko
izdanje Komentara Aenee Silvia Piccolominia (pape Pija II.), stoje uz upravo
napisane brojeve.27 Drugi povjesniari, u tekstovima starijim od toga kritikoga izdanja, zavedeni pogrekama u starom izdanju Komentara, navode da se
tada krstilo 2000 krstjana, a iselilo ih se 40.000,28 odnosno piu da ih se krstilo
samo oko 2000 te iselilo samo etrdesetak osoba.29
Potekou rjeava kritiko izdanje Komentara, koje se pojavilo u Vatikanu 1984. godine, u kojemu su ispravljene brojne pogreke iz ranijih izdanja
toga istoga djela, pa tako i u odlomku koji nas ovdje zanima.30 Naime, starija
izdanja su, neijom omakom, koja je kasnije prepisivana, isputala decim iz
latinske rijei duodecim pa je bilo ostalo samo duo te se tako, umjesto o
12.000 krtenih, pisalo o samo njih 2000. K tome, mislim da quadraginta
u iduoj reenici treba prevesti s 40.000, kao to je uradio Dominik Mandi,
jer to proizlazi iz stilizacije latinskoga izvornika, koji se, zajedno s hrvatskim
prijevodom, moe nai u novoj anjekovoj knjizi.31 A u anjekovu doslovnom
prijevodu na hrvatski taj odlomak glasi:
Bosanski kralj, gotovo istodobno dok se iskupljivao zbog predaje Smedereva Turcima, dokazujui svoju vjeru ili, kako mnogi dre, potaknut pohlepom,
prisilio je manihejce kojih je bilo mnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz
kraljevstva ostavljajui svoja dobra, ako ne prihvate Kristovo krtenje. Krteno
27
Usp. Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 28.-29.; Sreko M.
Daja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.
1804., Ziral, Mostar, 1999., str. 254.
28
Usp. Dominik Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, str. 506.
29
Usp. Pejo okovi, Tomaev progon sljedbenika Crkve bosanske 1459., u Migracije i
Bosna i Hercegovina, Institut za istoriju-Institut za prouavanje nacionalnih odnosa, Sarajevo,
1990., str. 45.
30
Usp. Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, que temporibus suis
contingerunt, str. 316.-317.
31
Usp. Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 146.-149.
281
Tomo Vuki
ih je oko dvanaest tisua. etrdeset ili neto vie, tvrdokornih u zabludi, pribjegli su bosanskom vojvodi Stjepanu, istomiljeniku u krivovjerju.32
Duo umjesto duodecim, koje se pojavilo vrlo rano, zavelo je mnoge starije povjesniare pa tako i Farlatija, koji, kao i svi drugi strunjaci poslije njega
sve do pojave kritikoga teksta u Vatikanu 1984. godine, pie o dvije tisue
onih koji su 1459. godine u Bosanskom Kraljevstvu napustili krivovjerje i preli
unutar granica Crkve. No, oslanjajui se na prijepis Piccolominijeva teksta, u
kojemu je quadraginta stajalo napisano na nain kako je upravo predstavljen
taj odlomak, kao dobar stari latinist, u istom tekstu Farlati Piccolominijevo
quadraginta u sljedeoj reenici razumije kao etrdeset tisua.33 Kao kad
bi se na hrvatskom kazalo: Dvanaest ih se tisua krstilo a etrdeset pobjeglo
hercegu Stjepanu. No, taj Farlatijev odlomak nisam pronaao naveden ni kod
jednoga autora, koji se ovim pitanjem bavio, osim kod panjolskoga dominikanca Juana de Torquemade.34
32
Ovaj prijevod napravio je Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str.
147. Popravljeni latinski izvornik, prema Heckovu izdanju, koji anjek takoer donosi na
prethodnoj stranici (str. 146.) usporedno s hrvatskim prijevodom, glasi: Rex Bosne sub idem
fere tempus, ut piaculum tradite Turcis Sinderouie ac sue religionis fidem feceret siue, quod
multi crediderunt, auaritie obtentu, manicheos, qui erant in regno suo quamplurimi, nisi
baptismum Christi acciperent, e regno migrare coegit substantia relicta: duodecim circiter
milia baptizati sunt; quadraginta [milia]* aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perfidie socium, confugere. Mislim da je iz ovoga jasno da bi jedino
ispravno bilo spornu reenicu prevesti ovako: Krteno ih je oko dvanaest tisua, a oko etrdeset [tisua]*, ili malo vie, tvrdokornih u zabludi, pribjegli su bosanskom vojvodi Stjepanu,
istomiljeniku u krivovjerju. NB! Milia i tisua u uglatim zagradama sa znakom *
moji su dodaci.
33
Daniele Farlati, Illyricum sacrum, na str. 73.: Quam sincero ardentisque studio haereseos
extirpandae Stephanus flagraret, insigne documentum dedit anno 1459. cum edictis poenique gravissimis propositis jussit Patarenos omnes, aut regno universo excedere, aut catholicam
religionem amplecti. Tradunt ad duo milia haereticorum ad ecclesiae finum confugisse; quadraginta vero milia carere patria maluisse, quam haeresi nuncium remittere; horum plerique
receptum & perfugium praebuit Stephanus Cossacia dux Hercegovinae, quem frunt eadem
Manichaeorum insania laborasse.
34
Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum (El Bogomilismo en

Bosnia), Edicin crtica, introductin y notas por Nicolas Lopez Martinez y Vicente Proao
Gil, Burgos, 1958., str. 11.
282

3. 3. Tomasinijeva istraga o krivnji kralja Tomaa
Gotovo ope uvjerenje da se kralj Toma tajno dogovarao s Turcima potaknuo je papu Pija II., dok je jo boravio u Mantovi, da 18. sijenja 1460.
godine pie svome legatu za Bosnu, hvarskomu biskupu Tomi.35 Naime, kako
izvjetava Farlati, osim za pad Smedereva, Tomaa su optuivali da se priklonio Turcima, prekrio mir s hercegom Stjepanom i doveo Turke u hercegovu
zemlju te naveo na te krajeve veliko zlo. K tome, nastavlja Pio II., kralj nastoji
da hercegov grad avina pripadne Turcima. Zato nareuje biskupu Tomi da
marljivo provjeri istinitost tih optuaba pa, ako nae da su utemeljene, daje mu
punu i slobodnu ovlast (plenam & liberam tibi concedimus facultatem) da kralja, i
sve koji su mu u tome pomagali, udari kaznom izopenja te da, ako nae korisnim za kransku stvar, kaznom interdikta udari gradove i mjesta.36 A sve one
koji budu pogoeni tim kaznama, tek nakon to se poprave i izvre pokoru, od
istih kazna moe odrijeiti samo Apostolska Stolica. Meutim, budui da su
pisari toga pisma, adresirajui ga na biskupa Tomu, pogrekom izostavili formulaciju Legati Sedis Apostolicae, tj. legatu Apostolske Stolice, koja je bila
potrebna da bi Toma mogao valjano vriti te izvanredne ovlasti, papa mu je 15.
travnja 1460. godine, ali sada iz Siene, ponovno poslao isto pismo s kratkim
dodatkom. U dodatku su navedene prethodno izostavljene rijei Apostolicae
Sedis legato i naglaeno da papa eli da se sve, to je nareeno u prethodnom
pismu, marno provede.37
35
Daniele Farlati, Illyricum sacrum, na str. 262. pogreno kae da je papa pisao Tomasiniju
15. veljae 1460.
36
Cijelo pismo Pija II. biskupu Tomi nalazi se u Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 263.;
saetak istoga pisma u Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 240.-241. U svom tumaenju
toga pisma Farlati pogreno kae da je papa biskupa Tomu ovlastio da, ako se nakon provjere
pokae da su optube tone, kaznom interdikta udari kralja, gradove i mjesta. Naime, u
tekstu pisma jasno stoji da je za kralja i njegove pomagae bila predviena mnogo tea kazna
izopenja iz Crkve, a ne samo kazna interdikta. Naime, kazna izopenja (ekskomunikacije)
liava kanjenu osobu svih prava, pa i lanstva u Crkvi, a kazna interdikta osobi zabranjuje
samo svako sudjelovanje u bogotovnim inima; ako je primijenjena na neko mjesto ili zgradu
ili mjesto, kazna interdikta zabranjuje vrenje bogotovnih ina u tim mjestima ili zgradama.
37
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 263. Nakon ponovljenoga teksta pisma Pio II.
dodao je: Volumus igitur ac tuae fraternitati per praesentes iterum committimus, & mandamus, ut omnia & singula in dicto Brevi contenta diligenter exequi studeas; non obstante quod
283
Tomo Vuki
Iako neki povjesniari misle da je biskup Toma sigurno naao da kralj nije
kriv, te da ga je uputio da poalje poslanike papi, koji e ga uvjeriti i o nedunosti njegovoj i njegovom pravovjerju,38 ipak kraljeva posvemanja nevinost
ne proizlazi sigurno iz povijesnih dokumenata. Naime, biskup Toma obavio
je svoj posao istraitelja i najvjerojatnije, u postojeim vrlo sloenim prilikama,
doao do zakljuka, iako ne postoje dokumenti koji bi to sigurno dokazali,
da Tomaeva krivnja nije onakva kako se pretpostavljalo te da bi bilo razborito
da kralj poalje svoje poslanike papi koji neka Piju II. obrazloe cijelu situaciju.
Zapravo, poznato je da su neki Tomaevi poslanici poslije toga zaista bili kod
Pija II., o emu svjedoi sm papa 7. lipnja 1460. u pismu kralju Matijau, koje
je poslao iz Petriolia. No, iako kazne, predviene za moebitne krivce, vjerojatno nisu primijenjene jer ni optube nisu bile posvema utemeljene, u tome
istome pismu, napisanome, dakle, nakon to su poslanici bili kod njega, Pio II.
kae da mu je poznato to je Stjepan Toma protiv Matijaa poinio te kako
se iri glas da je Toma nakodio opoj kranskoj stvari. No, njegovi poslanici
opravdavali su kralja tvrdnjom da pad Smedereva nije posljedica zle volje nego
nude. Podsjetili su papu na Tomaevu dobru volju u promicanju prave vjere,
to je dokazano osobito njegovim progonom krivovjeraca. Traili su da se nekoga poalje u Bosnu da istrai cijeli sluaj ali, nastavlja Pio II., na to nismo
prisiljeni, jer, kako vidimo, misija naeg legata dobro se odvija. Ova posljednja
reenica oito se odnosi na ve poslanoga biskupa Tomu, ijim je djelovanjem,
kao to se vidi, papa bio zadovoljan. Ta reenica dragocjena je takoer jer otklanja svaku napast poistovjeivanja Tomaeva poslanstva, koje je sudjelovalo
na saboru u Mantovi nekoliko mjeseci prije toga, i ovoga poslanstva u proljee
1460. godine. Uglavnom, takva reakcija iz Bosanskoga Kraljevstva, koja se sastojala u slanju poslanika, ini se da je zadovoljila Pija II. pa je, na zamolbu Tomaevih izaslanika, kako obavjetava Matijaa u spomenutome pismu, ozbiljno
razmiljao o utemeljenju novih biskupija u tome kraljevstvu. Zapravo Matija je
bio doznao da su ti poslanici bili kod pape i traili osnivanje biskupija u svome
kraljevstvu pa je Piju II. izrazio zabrinutost da e im papa olako dati vlastite
biskupe, a Tomau krunu. Na to mu je Pio II. odgovorio:
in ejus superscriptione posita non sint illa verba, Apostolicae Sedis legato, aliis in contrarium
facientibus quibuscumque. Usp. takoer Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 240.
38
Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 550.
284

Iz pisma, koje smo nedavno primili, ini se da je vaa visost zabrinuta da
ne bismo, zbog dolaska bosanskih poslanika ovamo, olako dopustili vlastite
biskupe i dali krunu kralju Tomau. [Vaa visost] vjeruje da se svim tim pokuava prekriti sramota njegove izdaje. Mi pak, predragi sine, nismo neupueni
u te stvari, niti popustljivi, da i sami ne razmiljamo kakve bi daljnje posljedice
iz takva odobrenja mogle nastati. Poznato nam je to je spomenuti Toma
protiv tvoje preasnosti poinio i, kako se glas iri, da je time nakodio opoj
kranskoj stvari. Znamo da treba temeljito razmisliti o ponovnom postavljanju biskupa tamo gdje ih nema. Isto se tako dobro sjeamo da su tu istu krunu
vie puta [Bonjani] traili od naih prethodnika, ali tom zahtjevu nije nikad bilo
udovoljeno, pa ako bismo se iz bilo kojeg razloga bili odluili da krunu ipak
dadnemo, ne bismo to nikad uinili bez potovanja prema tebi i bez tvoga pristanka, koji polae pravo na nju. Bosanski poslanici krunu nisu ni jednom rijeju
spomenuli; pokuavali su samo opravdati kralja, tvrdei da ono to se dogodilo
sa Smederevom [predaja Smedereva Turcima 1459. godine] nije posljedica zle
volje nego nude; osim toga upinjali su se da dokau kraljevu dobru volju u
promicanju prave vjere, a osobito su se pozivali na to da je kralj protjerao iz
cijeloga svog podruja pogubne patarene. Biskupe su, priznati nam je, uporno
zahtijevali. Posebice su traili, da se dostojimo koga od naih onamo poslati,
koji bi paljivo i istinito ispitao to je kralj poinio i to on zapravo trai. Ali
na to nismo prisiljeni, jer, kako vidimo, misija naeg legata dobro se odvija;
on je poslan ne da odobrava, nego da sastavi izvjee. Pobrinut emo se da
legatovo izvjee, ma kakvo bilo, ne ostane nepoznato tvojoj visosti. Ostajemo
odani tebi i tvome kraljevstvu, pa nije potrebno da strahuje da e Apostolska
Stolica neto odobriti to se Bogu ne bi svidjelo ili bi moglo biti na bilo koji
nain tetno; ima Papu, koji se zauzima za ono to je pravedno i koji se trsi da
svaije pravo bude sauvano ().39
39
Vilmos Frakni (ed.), Mathiae Corvini Hungariae regis Epistolae ad Romanos Pontifices datae
et ab eis acceptae 1458-1490, Budimpeta, 1891. (Mon. Vat. hist. regni Hung. ill. 1/6.) br. X.,
str. 14., br. 1047.-1049. Citirano, zajedno s kurzivima, prema Sreko M. Daja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, str. 245.-246. Jedan dio toga pisma, u malo drukijem
hrvatskom prijevodu, objavljen je u Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 551. Nije
jasna tvrdnja zato bi Pio II. manipulirao injenicama kad tvrdi da bosanski poslanici ovaj put
nisu traili krunu nego samo biskupe. Usp. Sreko M. Daja, Konfesionalnost i nacionalnost
Bosne i Hercegovine, str. 246.
285
Tomo Vuki
Istoga 7. lipnja pisao je Pio II. i kardinalu Ivanu Carvajalu, svome legatu
u Ugarskoj. Traio je od njega da umiri kralja Matijaa, da Rim tono izvijesti
o stvarnim prilikama i o bosanskom kralju te da naredi hercegu Stjepanu da u
svoju zemlju ne prima patarena koje bosanski kralj tjera.40
3. 4. Kale i pokaznica biskupa Tomasinija
Prema onome to se zna, zaduenje, koje je Tomasini dobio u prvoj polovici 1460. godine, bila je posljednja velika zadaa koju je papa povjerio ovome
hvarskom biskupu koji je slubu papinskoga legata u Bosanskom Kraljevstvu
obavljao vie od dva desetljea. Naime, 23. oujka 1461., tj. nekoliko mjeseci
prije smrti Stjepana Tomaa, kao novi papinski legat u tom kraljevstvu pojavljuje se splitski nadbiskup Lovro, kojemu toga dana papa Pio II. povjerava
zadau da posvuda proglasi kriarsku bulu ako Turci napadnu kraljevstvo Stjepana Tomaa ili vojvodinu hercega Stjepana.41 Taj podatak mogao bi biti vaan
da bi se moglo objasniti podrijetlo jednoga kalea i jedne pokaznice koje se
uvaju u Biskupskom muzeju u Hvaru. Ta dva stalna eksponata ovoga muzeja,
koje sam fotograrao u kolovozu 2003., nazvani su Kale biskupa Tomasinija
i Pokaznica biskupa Tomasinija. U vodiu kroz hvarsku katedralu i Muzej
stoji napisano: Kale i pokaznica su dio ostavtine biskupa Tomasinija koje mu
je poklonio kralj Tomaevi.42 Meutim, na kartonima koji stoje uz ove eksponate u vitrini stoji napisano da su oni dar kralja Stjepana Tomaa. K tome,
nasuprot miljenju da je na podnoju pokaznice utisnut grb kraja Stjepana Tomaevia,43 u Hvaru vlada miljenje da je to grb biskupa Tomasinija,44 a ne grb
40
359.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 241.: Pius PP. II. cardinali s. Angeli significat,
se non aliter de rege Bosnae sentire, quam ipse cardinalis. Duci vero Stephano de non recipiendis Patarenis mandatum dedisse .
41
374.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 242.
42
Katedrala Biskupski muzej, Biskupski ordinarijat Hvar, Zagreb, 1979., str. 13.
43
Usp. Stjepan Krasi, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku, str. 219., biljeka 210.
44
Usp. Katedrala Biskupski muzej, str. 13.: Pokaznica iz 15. st. s visokim ukraenim podnojem na kojem se nalazi grb biskupa Tome Tomasinija, stilski pripada onoj vrsti gotikih
pokaznica koje su zadrale bujnost i minucioznost kasnogotike dekoracije, ali su okruglom
286

kralja Stjepana Tomaevia.
Kale i pokaznica biskupa Tomasinija

(Biskupski muzej u Hvaru, kolovoz 2003.)
Sve to spominjem prije svega zato da se jo jednom podsjeti na ove rijetke,
ali vrlo dragocjene spomenike hrvatske i katolike daleke prolosti u BiH. S
druge strane, bilo bi potrebno da pozvani strunjaci rijee dileme: iji je grb
na podnoju pokaznice, Tomasinijev ili Tomaeviev te koji je kralj darovao
kale i pokaznicu biskupu Tomasiniju: Toma ili Tomaevi. elim postaviti
radnu tezu koja se ini vrlo moguom. Naime, u odgovaranju na postavljeno
pitanje treba poi od istine da je kralj Toma bio vrlo zadovoljan Tomasinijevim dugogodinjim djelovanjem u njegovu kraljevstvu. To naroito vrijedi
za godine 1459., 1460. i poetak 1461., kad je Toma imao velike probleme s
Rimom, a koji su, zahvaljujui Tomasinijevu posredovanju, rjeavani uglavnom
formom prilagodile oblik namjeni i time anticipirale renesansu. S druge strane, na istoj
stranici za kale se veli: Gotiki kale iz 15. st. stilski je veoma blizak pokaznici, premda je
bujnost kasnogotike dekoracije donekle ublaena i smirena.
287
Tomo Vuki
na njegovo zadovoljstvo. Stoga, zar nije mogue da je, poetkom 1461. godine, prije negoli je splitski nadbiskup Lovro zapoeo svoju slubu papinskoga
legata, upravo zadovoljni kralj Toma, jer je imao mnogo razloga za to, obdario
kaleom i pokaznicom odlazeega legata, hvarskoga biskupa!? Tako je napose
ako je grb na pokaznici uistinu Tomasinijev, a ne Tomaeviev?45
3. 5. Pokuaji pomirenja kralja Tomaa i hercega Stjepana
Poslije preuzimanja Smedereva Turci su nastavili prodirati u istone dijelove Bosne i zauzimati neka mjesta, a u travnju 1460. godine primorali su
kralja Tomaa da im dopusti prolaz kroz svoju kraljevinu da bi mogli napadati
Slavoniju. Poslije toga, uvidjevi svu opasnost, kralj je zatraio pomo od Venecije. Tamo je spremio poslanstvo koje je predvodio ninski biskup Boo. To je
poslanstvo u kraljevo ime Mletakoj Republici ak ponudilo da preuzme kraljevstvo, ili, ako joj to ne odgovara, da kralju Tomau pomognu slanjem vojske
i oruja te da mu dopuste, ako zatreba, na njihovo podruje smjesti vlastitu
obitelj, odnosno, ako nastupe velike nevolje, da se i sam tamo mogne skloniti.
Na te ponude odgovorila je Venecija 10. studenoga da ne prima Tomaeva
kraljevstva, ali da se nada da e on uspjeti odrati svoje kraljevstvo te mu stoga
doputa da moe uzeti oruja u mletakim mjestima. Dopustili su mu da se, u
sluaju nevolje, moe skloniti na njihovo podruje te mu poruili da bi bilo vrlo
korisno da se izmiri sa svojim puncom hercegom Stjepanom.46
Turci su ve u studenome 1459. i poetkom 1460. godine provalili i u Hercegovinu, opljakali je i dijelom spalili. Stoga je i herceg Stjepan 26. veljae
1460. takoer obavijestio Mletaku Republiku o turskoj opasnosti i zatraio
pomo od nje. Njemu su dopustili da se u sluaju pogibelji moe skloniti na
otok Hvar i bratski preporuili da se, radi zajednikoga dobra, pomiri s kraljem Tomaom,47 s kojim je u to vrijeme bio u velikoj zavadi oko nasljedstva
45
Posredovanjem generalnoga vikara u Hvaru, mons. Josipa Mihovilovia, gospoa Mirjana

Kolumbi epanovi, koja je pisala tekst vodia kroz Muzej, poruila mi je 19. rujna 2003.
da je u njezinu tekstu, kao darovatelj kalea i pokaznice, pogreno otisnut Tomaevi umjesto
Toma.
46
Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 550.; Milko Brkovi, Srednjovjekovna
Bosna i Hum, str. 49.-50.
47
Usp. ime Ljubi (skupio), Listine o odnoajih izmedju junoga slavenstva i Mletake Republike, str. 105.-108.
288

bana Petra Talovca u Cetinskoj krajini.48 Naime, njima dvojici posebice je bila
zanimljiva utvrda avina s lijeve strane Cetine, nedaleko od Trilja.
No, usprkos pozivima na pomirenje koji su dolazili i s drugih strana, herceg i kralj, iako punac i zet, toliko su se meusobno mrzili da su i jedan i drugi
vie voljeli da sporna avina pripadne Turcima negoli jednome od njih.49 ak
ni propast koja im je prijetila nije mogla ugasiti njihovu zaslijepljenu mrnju.
Stoga je Mletaka Republika 7. sijenja 1461. obojici poslala poslanika s nakanom da ih pomiri. U poruci koju je nosio, izmeu ostaloga, stajalo je:
Nema sumnje da e postojea razmirica izmeu svijetloga gospodina kralja bosanskoga i hercega Stjepana sv. Save, ako se ne nagode i zdrue dva reena gospodina u svrhu spasa i odranja obojice, biti uzrok propasti i rasula drave obojice, kao to se dogodilo despotu od Moreje. Ako se to dogodi, osim
pogibelji itavoga kranstva, lako se moe pojmiti u kakovu e se stanju nai
naa Dalmacija. I s toga treba uloiti sve sile, da se spomenuta dva gospodina
meu sobom sporazumiju i da se oba upozore na njihovo vlastito spasenje.50
Naalost, ni nakon te poruke nije slijedilo pomirenje dvojice najuglednijih i najmonijih ljudi u Bosanskom Kraljevstvu, kralja i hercega. No, kad je
turska opasnost zaprijetila katastrofom, polovicom veljae 1461. godine herceg
Stjepan alje poslanike u Mletke i javlja da su prilike takve da e ga Turci prodrijeti te moli Mleane da mu dopuste skloniti se na njihovo podruje kamogod u neku utvrdu na otoku, ili na Hvar ili Bra. Venecija je ve 26. veljae
pozitivno odgovorila na njegovu molbu te mu dopustila da se moe s obitelji i
dobrima skloniti na neki otok i u venecijanska mjesta, takoer na Hvar. Ipak,
savjetuju hercegu Stjepanu, najkorisnije bi mu bilo protiv turske opasnosti da se
pomiri s kraljem. Obavjetavaju ga da e turskom sultanu spremiti poslanstvo
48
Usp. Salih Jaliman-Midhat Spahi, Odnos srednjovjekovne Bosne i Cetinske krajine u

vrijeme kralja Stjepana Tomaa, u Zbornik radova 3, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2001., str.
89.-90.
49
50
ime Ljubi (skupio), Listine o odnoajih izmedju junoga slavenstva i Mletake Republike, str.
164.-165. Citirano prema Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 552. Usp. takoer
Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 242.: Eligitur orator ad regem Bossine et Stephanum
ducem s. Savae, ut eos ad pacem disponat, nam nisi componantur et uniantur erit causa
perditionis et eversionis status utriusque .
289
Tomo Vuki
sa zamolbom da ima obzira prema hercegu te da podravaju njegovo stanovite
u nastojanjima oko avine, a protiv pretenzija turskoga cara i nekih domaih
velikaa.51 No, naalost, ni taj poziv na pomirenje, tako izgleda, nije urodio
plodom.
3. 6. Papa Pio II. i priprava kriarske vojne
Papa Pio II. pozorno je pratio sve to se dogaa na istonoj strani Jadrana.
Istovremeno je kralj Toma s papinskim dvorom bio u vrlo ivoj korespondenciji. Samo nekoliko tjedana poslije ovih kontakata kralja i hercega s Venecijom,
23. oujka 1461. godine Pio II., iz Rima, gdje se tada nalazio, vjerojatno na zamolbu kralja i preporuku dosadanjega papinskoga legata Tomasinija, ponavlja
privilegije dobivanja oprosta onima koji posjete crkvu Sv. Katarine u Jajcu, u
kojoj se, kako veli, prema uvjerenju naroda uva tijelo Sv. Luke evanelista i
dogaaju brojna udesa.52 Ovdje treba primijetiti da se, za razliku od dokumenta iz 1458. godine, kojim je isti papa istoj crkvi u Jajcu dao privilegij dobivanja
oprosta, sada spominju moi Sv. Luke. Naime, despotica Mara, ena buduega
kralja Stjepana Tomaevia, kad je dola u Bosnu, sa sobom je donijela te moi,
tvrdei da su to dijelovi tijela Sv. Luke, poslije ega se proirilo to uvjerenje.53
Istoga 23. oujka, jednakim privilegijama Pio II. obdario je i crkvu Sv. Jurja u
Tenju, koju je utemeljio i podigao Radivoj Krsti,54 te dopustio kralju Tomau
51
Usp. ime Ljubi (skupio), Listine o odnoajih izmedju junoga slavenstva i Mletake Republike, str. 165.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 242.
52
373.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 243.: Pius PP. II. omnibus fidelibus ecclesiam
s. Catharinae in Jajce dioces. bosnen. visitantibus indulentias concedit, in qua populorum
opinione tenetur sancti Luce evangeliste corpus servari et multis sepe numero clarere
miraculis.
53
Usp. Juraj Kujundi, Srednjovjekovne crkve u Jajcu, u Dobri pastir (Sarajevo, 1972.), str.
273.-282.; Krunoslav Draganovi, Katarina Kosaa bosanska kraljica. Prigodom 500 godinjice
njezine smrti (25. X. 1478.), Vrelo ivota, Sarajevo, 1978., str. 33. U Jajcu su u to vrijeme postojale dvije crkve: samostanska crkva Sv. Marije i crkva Sv. Luke. Draganovi za Kujundia
kae (str. 33.) da jasno rjeava potekoe nastale uslijed meusobnog brkanja tih crkava i
usljed netonog tumaenja dokumenata. O tome pie i Dominik Mandi, Etnika povijest
Bosne i Hercegovine, str. 105.
54
290

posjedovati prijenosni oltar da bi za njega mogla biti sluena sv. misa prije svanua.55 I nema nikakva razloga sumnjati da je sve to traio kralj.
Istoga 23. oujka 1461. Pio II. pisao je splitskom nadbiskupu Lovri, svome
novom legatu u Bosni, da posvuda proglasi bulu za pokretanje kriarske vojne
ako bi Turci napali Tomaevo kraljevstvo ili hercegovu vojvodinu.56 S obzirom
da su svi ti dokumenti potpisani istoga dana, postoje opravdani razlozi da se
pretpostavi da je i davanje privilegija dobivanja oprosta crkvama u Jajcu i Tenju
bilo u slubi prikupljanja priloga za podrku mogue kriarske vojne.
3. 7. Tri ugledna krstjanina u Rimu
Istovremeno s tim dogaanjima tekao je progon krstjana jer je bilo onih

koji su se opirali. A kao dokaz da njegovo kraljevstvo mora biti katoliko,
Toma je uhvatio trojicu od najuglednijih bosanskih velikaa, sljedbenika te
krivovjerne zajednice, te ih u travnju 1461. godine svezane poslao u Rim.57
Zadau da ih predvede papi Piju II. povjerio je ninskom biskupu Boi (Natalis de Venetiis, 1436.-1462.), a morali su se ili obratiti ili biti kanjeni.58 Ti
373.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 242.: Pius PP. II. omnibus fidelibus ecclesiam
s. Georgii in Thesagy (Teanj) ordin. s. Francisci, bosnen. dioces. quam nobilis vir Radiuoi Charstich fundavit et erexit, visitantibus et adiuvantibus indulegantias elargitur.
55
375.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 242.: Pius PP. II. Stephano, regi Bosnae, concedit altare portatile et ut sibi sacrum ante lucem celebrare facere possit.
56
374.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 242.: Pius PP. II. Laurentio , archiepiscopo
spalatensi, apostolicae sedis in regno Bosnae legato, ut bullam Cruciate, si Turca regnum vel
ducatum Bosnae invaderet, ubique promulget.
57
Taj se podatak nalazi kod Marka Perojevia, Stjepan Toma Ostoji, str. 552. Juan de
Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 11., misli da su trojica krstjana
poslana u Rim zbog dogaanja na saboru u Mantovi, tj. poslije toga sabora: Por entonces,
es decir, a raz dela dieta de Mantua, tres destacados herejes, miembros ilustres de la nobleza
bosniaca, que se resistieron a la conversin decretada, fueron apresados y enviados a Roma a
cargo del obispo de Nin (Dalmacia), Natal II.
58
Usp. Daniele Farlati, Illyricum sacrum, str. 223. Na toj istoj stranici Farlati netono tvrdi da
ih je biskup Boo doveo u Rim ve 1459. godine. Jednak podatak ima i Orbini, od kojega ga
preuzima Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 550., biljeka 188.
291
Tomo Vuki
krstjanski prvaci bili su Juraj Kuini, Stojsav Tvrtkovi i Radmilo Vjeini.59
U Rimu su bili rasporeeni po samostanima i povjereni trojici kardinala, koji
su ih neko vrijeme pouavali u katolikom nauku. Nakon to su bili poueni u
katolikoj vjeri, trojica privedenih krstjana odrekli su se pedeset zabluda, koje
su se pripisivale njihovoj sljedbi. Uinili su to prema abjuraciji koju je sastavio
kardinal Juan de Torquemada, jedan od ponajboljih teologa onoga vremena i
poznati strunjak za hereze.60 Bilo je to 14. svibnja 1461. u crkvi Sv. Petra pred
papom Pijom II.61
Kardinal Torquemada, koji je tada imao sedamdeset i tri godine, kako sm
kae u uvodu koji adresira na samoga papu, sastavio je svoj Symbolum pro informatione manichaeorum [regni Bosnae]. Uinio je to nakon to je vie puta razgovarao s trojicom krstjana, ali i na temelju izvjetaja koje je, kako veli, dobio od
nekih redovnika iz Bosne. Povjesniari su dugo tumaili da se ta formulacija
sigurno odnosila na franjevce,62 iako nikako nije iskljueno da su to mogli biti
dominikanci, koji su se malo prije toga, nakon vie od jednoga stoljea, pod
vodstvom Ivana Uljarovia, ponovno bili pojavili u Bosni. Dapae! Postoje pouzdani izvori, kako proizlazi iz novijih studija, koji navode da su upravo dominikanci, uz privolu kralja Stjepana Tomaa, poslali u Rim trojicu spomenutih
59
U razliitih autora moe se nai nekoliko naina ispisivanja imena te trojice krstjana. Tako
Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, na str. 30 pie: Stojsav Tvrtkovi
i Radmilo Vjenini, a na str.146.: Stoisav Tvrtkovi i Radmio Vjenini. Dominik Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, na str. 43. zna za uru Kuinia, Stojsava Tvrtkovia
i Radmila Vjeninia. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, na
str. 11. preuzima od J. A. Ilia, koji je na njemakom objavio raspravu o bogomilima (Die
Bogomilen in ihrer geschichtlichen Entwicklung, Bern, 1923.), ovu transkripciju: Georg Kucinic,
Stojsav Turtkovic i Radovan Viencinic. Dragutin Kamber, Kardinal Torquemada i tri
bosanska bogomila (1461), u Croatia sacra, 3./1932., na str. 33. pie: uro Kuini, Stojan
Tvrtkovi i Radmilo Voini. - Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, na str. 243, preuzimajui
dva razliita dokumenta iz 1461. godine, na dva naina ispisuje imena te trojice: 1) Georgius
Chuchignich, Stoysauus Turthchouich i Radmilus Vecichnich; 2) s imenima u akuzativu:
Georgium Cuchignich, Stoysauum Turtchouich i Radomilum Venchinich.
60
Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 38.
61
Usp. Dragutin Kamber, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461), str. 33.;
Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 29.-30. i 146.
62
Usp. npr. Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, JAZU,
Zagreb, 1949., str. 66.
292

krstjana.63 Osim to se, kao na jedan od svojih izvora, u dijelu kojim dokazuje
krivovjerje krstjana, Torquemada poziva na redovnike iz Bosanskoga Kraljevstva, on je svoj Symbolum izradio takoer, naroito u dijelu kojim utvruje pravovjeran nauk, pozivanjem na crkveno uiteljstvo i dokazane teologe.
3. 7. 1. Torquemadin Symbolum pro informatione manichaeorum
Tekst Torquemadine ispovijesti vjere podijeljen je u pedeset toaka, u svakoj od njih posebno je ispovjeena po jedna istina vjere, ime se odricalo suprotno vjerovanje.
U dokazivanju katolikoga vjerovanja i pobijanju manihejskih zabluda Torquemada se sluio dokazima iz razuma, iz Svetoga pisma Staroga i Novoga
zavjeta, uglednih teologa i crkvenoga zakonodavstva.
Torquemada, koji ove krivovjerce naziva manihejcima, na poetku svake
toke ukratko donosi po jednu istinu katolike vjere, koju eli objasniti u tome
poglavlju, a njoj suprotna manihejska zabluda dokazuje heretika.
S obzirom da je taj tekst vie puta objavljen,64 a donose ga takoer Nicolas
Lopez Martinez i Vicente Proao Gil,65 lako ga je konzultirati. U svoje vrijeme Dragutin Kamber objavio je tekst cijele ispovijesti vjere na latinskom i vrlo
jednostavno i ukratko na hrvatskom nabrojao svih pedeset zabluda,66 koje e
ovdje biti predstavljene u proirenom obliku, s nastojanjem da se u formulacijama ostane to blie latinskom izvorniku.
3. 7. 2. Pedeset katolikih istina i pedeset krstjanskih zabluda
U prvoj toki objanjava se vjerska istina da je samo jedan pravi Bog, vjean, beskrajan, svemoan, nepromjenjiv, nespoznatljiv i posvema jednostavan
te se time odrie vjerovanje da postoje dva Boga.
63
Usp. Stjepan Krasi, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku, str. 222.-224.; Salih
Jaliman, Historija bosanskih bogomila, Demus, Tuzla, 2002., str. 99.-100.
64
Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 29.-33.
65
Usp. Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 37.-130.
66
Usp. Dragutin Kamber, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461), str. 28.30. Popis zabluda na latinskom jeziku donosi takoer Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost
latinskih izvora, str. 68.-71.
293
Tomo Vuki
U drugoj se nauava da je jedno poelo svega, stvoritelj svega, protiv nauka
o dva poela, boga svjetla i boga tame.
Na treem mjestu iskazana je vjera da je Bog duhove stvorio kao dobre, a
da su neki, iji je voa Lucifer, padom postali zli, nasuprot krstjanskoga vjerovanja da zli dusi nisu padom postali zli nego da su takvima stvoreni.
Potom se veli da je Lucifer, nakon to je sagrijeio, zajedno s drugim otpalima, protjeran s nebesa i na nebesa nikada vie nije uskrsnuo, nasuprot krivovjernoga nauka da je Lucifer uzaao na nebo, tamo se borio s Bogom i odatle
sebi odveo mnoge anele.
Na petom mjestu ispovijeda se vjera da ljudske due nisu demoni koji su
otpali s nebesa i zatvoreni u ljudska tijela, nego da ih je Bog stvorio i ljudskim
tijelima u asu njihova nastanka udahnuo suprotiva heretikom nauavanju da
su ljudske due demoni zatvoreni u ljudska tijela.
Katolika crkva vjeruje da se demoni nikako ne mogu spasiti po pokori, a
krstjani su vjerovali da e se demoni, zatvoreni u ljudska tijela, ponovno vratiti
u nebo nakon krsta, ienja i pokore.
Rimska crkva vjeruje da je jedan istiniti Bog autor Staroga i Novoga zavjeta, nasuprot herezi da je bog tame tvorac Staroga zavjeta i starozavjetnih
knjiga.
Osma po redu ispovjeena istina jest da je aneo, koji se ukazao Mojsiju
na brdu Sinaj i po kojemu je Bog govorio Mojsiju, bio dobar aneo, a protiv
uvjerenja da je taj aneo bio zao.
Na devetom mjestu kae se da Katolika crkva zahtijeva od vjernika potovanje cijeloga Novoga zavjeta jer manihejci ne prihvaaju dio Novoga zavjeta,
nijeui da je ena rodila Isusa i ne priznajui njegovu genealogiju.
Katolika crkva, kae se na desetom mjestu, patrijarhe i proroke Staroga
zavjeta dri dobrima, slavnima i preporuuje ih, a manihejci osuuju patrijarhe
i proroke Staroga zavjeta.
Katolici vjeruju da je Ivan Krstitelj dobar i svet bio i jest, a manihejci osuuju Ivana Krstitelja i tvrde da nema vraga u paklu koji je gori od njega.
Katolika je vjera da je Adam, zbog prekraja Boje zapovijedi, protjeran iz
raja, a krstjani vjeruju da je drvo spoznaje dobra i zla bila sama Eva, a Adam da
je sagrijeio tjelesnim openjem s njom te da je zbog toga protjeran iz raja.
Trinaesta vjerska istina, koju izlae Torquemada, jest da blaena Marija
nije bila aneo, nego ena koja je kao djevica zaela i kao djevica rodila, a protiv
294

hereze da je Majka Boja bila aneo, a ne ena.
Na etrnaestom mjestu ispovijeda se katolika vjera da je Sin Boji, radi
spasenja ljudskoga roda, uzeo pravu i potpunu ljudsku narav, tj. pravo tijelo i
pravu razumsku duu, te se osuuje krivi nauk da je Krist imao samo prividno
tijelo.
Katolika crkva vjeruje da je Sin Boji, radi spasenja ljudskoga roda, zaista
trpio i umro, zaista uskrsnuo i siao nad pakao i potom uskrsnuo na nebesa, a
manihejci sve to nijeu.
esnaesta istina glasi: jedna je opa Crkva vjernika izvan koje se nitko ne
spaava, a manihejci su nauavali da je kod njih prava Crkva.
Nasuprot katolikoj vjeri, da je Rimski prvosveenik glava i upravitelj cijele
ope Crkve te namjesnik Kristov, manihejci dre da su oni nasljednici apostola,
a njihov herezijarh biskup Crkve Boje, i namjesnik i nasljednik Petrov.
Osamnaesta vjerska istina glasi: Rimska crkva sveta je po Kristovoj vjeri i
autoritetu prelata i trajat e sve do kraja svijeta, a manihejci dre da je Rimska
crkva osuena i izopena.
Katolika je istina da je cjelovitu Kristovu vjeru, jednu i nezabludivu, uvijek uvao blaeni Petar na Apostolskoj stolici, a manihejci su vjerovali da su
pape od Petra do Silvestra bili njihovi, a da je Silevestar prvi koji je otpao od
njih.
Na dvadesetomu mjestu kae se da Katolika crkva dri prikladnim da
se Bogu grade, prikazuju i posveuju materijalne crkve i hramovi u kojima
okupljeni kranski narod pristupa pobonim molitvama, slua prikladno propovijedanje Rijei i pobono prima crkvene sakramente jer su manihejci drali
da su zidane crkve sinagoge sotone, a oni, koji se u njima mole, da su idolopoklonici.
U Crkvi se treba tovati slike Kristove, Blaene Djevice i svetaca te krani, koji ih aste, ne ine nikakvu idololatriju, a manihejci su nauavali da je
tovanje slika upravo in idololatrije.
Protiv katolike vjere da u Crkvi treba astiti znak kria na kojemu je spas
svijeta visio, manihejci su vjerovali da je kri vraji znak.
Na iduem mjestu kae Troquemada da katolici vjeruju da je vrlo prikladno da u Crkvi spremni zborovi, takoer i pjesmom, izriu pohvale Bogu te
se time odbacuje propovijedanje manihejaca da su molitva asoslova, pohvale i
crkvene pjesme protiv evanelja u kojemu Isus, kako dre manihejci, pouava
295
Tomo Vuki
uenike da kratko mole i obavljaju samo nedjeljnu molitvu.
U Katolikoj crkvi asti se relikvije svetaca koje su odobrene autoritetom
Rimskoga prvosveenika, a manihejci aenje relikvija ismjehuju i osuuju.
U dvadeset petoj toki ponavlja se katoliko uvjerenje da u Crkvi treba astiti Blaenu Djevicu i svece, ime se osuuje krstjansko ismjehivanje tovanja
svetaca i Blaene Djevice jer dre da se treba klanjati samo Bogu.
U katolikoj vjeri ne moe se kultom latriae iskazivati poast ni jednom
anelu ni ovjeku, a manihejski starjeine daju da se narod njima klanja, kazujui da su sveti i bez ikakva grijeha te da imaju Duha Svetoga u sebi.
Katolika je vjera da je Bog ustanovio sakramente kao neku vrstu lijekova
u kojima se, pod vidljivim likom, dijeli boanska milost i spasenje onima koji
ih dostojno primaju, a manihejci odbacuju sakramente.
Rimska crkva vjeruje i nauava da se mora vjerovati da postoji pravo krtenje, bez kojega se nitko ispravno ne oivljava u duhovni ivot, i da se dijeli
u Crkvi vodom i zazivanjem svetoga i jedinoga Trojstva, tj. Oca, Sina i Duha
Svetoga, te se osuuje nauk manihejaca prema kojemu krtenje vodom nije
nita drugo doli Ivanovo krtenje po kojemu se nitko ne moe spasiti.
Idua toka ispovijeda katoliku vjeru da krtenje, koje je ustanovio Krist
za spasenje, mora biti obavljeno vodom, ime se odbacuje manihejska hereza
da se Isusovo krtenje sastoji od polaganja knjiga evanelja na prsi i polaganja
ruku.
Trideseta katolika istina, koja je ispovjeena, glasi: ni po jednom drugom
krtenju ne moe se postii spasenje, osim po Kristovu krtenju, koje se prima
inom ili eljom, a ini se vodom i evaneoskim rijeima se posveuje. Time se
odbacuje manihejsko vjerovanje da se po njihovu krenju postizava otputenje
grijeha i postaje svet kao blaeni Petar.
Idua toka ispovijeda katoliku vjeru da se krtenje, koje se u Crkvi podjeljuje vodom i zazivanjem Presvetoga Trojstva, daje ne samo odraslima, nego
i djeci, za vjeno spasenje, manihejci su nauavali da se dijete ne moe spasiti
dok ne doe u doba uporabe razuma. Tu zabludu Torquemada naziva error
pessimus jer djeci ne doputa spasenje i pokuava zaprijeiti Boje milosre.
Zatim se kae da krsna krepost ne ovisi o zaslugama krstitelja nego od
Presvetoga Trojstva, ijim se zazivanjem podjeljuje, zaslugom i krepou Kristove muke; k tome, krtenje je spasonosno ako ga podijeli bilo tko, bilo heretik, bilo izmatik, ako je podijeljeno na nain i s nakanom Crkve te njegova
296

spasenjska mo za krtenoga ne proizlazi, kako vjeruju krstjani, iz zasluga njegova krstitelja.
Katolikom istinom da grijesi krstitelja ni na koji nain ne optereuju krtenoga odbacuje se manihejska zabluda prema kojoj due krtenika, pa taman
ve bile i u nebu, onoliko puta padaju u pakao koliko puta je sagrijeio njihov
krstitelj.
U iduoj toki ispovijeda se katolika vjera da se sakrament krtenja ne
moe ponoviti, a oni koji poslije krtenja sagrijee oprost grijeha dobivaju ne po
ponovnom krtenju nego po sakramentu pokore, to je u suprotnosti s manihejskom vjerom da krtenika treba onoliko puta ponovno krstiti koliko je puta
sagrijeio njegov krstitelj.
Istinom da se sakrament krizme podjeljuje onima koji su krteni, da bi
se osnaila i poveala milost, odbacuje se manihejsko osuivanja sakramenta
potvrde.
U trideset estoj toki podsjea se na katoliki nauk da u Crkvi treba astiti
sakrament euharistije, u kojemu su, pod prilikama kruha i vina, uistinu prisutni Kristovo tijelo i krv, jer su manihejci nauavali da Kristovo tijelo ne moe
postati kruh a, ako bi i moglo, ne bismo ga smjeli blagovati.
Sakrament ispovijedi, koji se sastoji od ispovijedanja grijeha, kajanja i zadovoljtine, potreban je svim vjernicima koji su sagrijeili poslije krtenja. To je
nauk koji je u suprotnosti s krstjanskim osuivanjem ispovijedi i vjerovanjem
da se grijesi otputaju po njihovim ludim ponovnim krtenjima.
Nauk da sakrament bolesnikoga pomazanja treba astiti i podjeljivati nemonim vjernicima, koji su u opasnosti, odbacivali su krivovjerci i osuivali taj
sakrament.
Idua toka ispovijeda vjeru u sakrament svetoga reda u sedam stupnjeva,
nasuprot hereticima koji su osuivali taj sakrament.
etrdeseta toka podsjea da je sakrament enidbe u Crkvi astan te da
se brani in obavlja bez grijeha, ime se odbacuje zabluda da je tjelesni brak
preljub.
Protiv katolike vjerske istine da nisu svi grijesi smrtni, nego da su neki
smrtni, a drugi laki, stajala je hereza da je svaki grijeh smrtan.
A pravo Crkve da izopiva tvrdokorne i nepopravljive nijekali su krivovjerci, koji su, nijeui Crkvi svaki autoritet, drali da se nikoga ne smije izopiti.
Katolika crkva nauava da se ne moe odbacivati blagovanje mesa u priFenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu
297
Tomo Vuki
kladno vrijeme, a ni uzimanje bilo koje druge hrane, a krivovjerci su pak tvrdili
da se nitko, tko jede meso, mlijeko i mlijene proizvode, ne moe spasiti, osim
krtenjem takvih.
Protiv vjere da ovjek uskrsava s tijelom koje sada ima, heretici su nijekali
uskrsnue te tvrdili da ovo tijelo, koje umire, nikada nee uskrsnuti, nego neko
drugo, duhovno.
Katolici vjeruju da u drugom ivotu postoji istilite u kojemu se iste grenici koji ovdje nisu izvrili potpunu zadovoljtinu, a manihejci nijeu postojanje istilita i nauavaju da ne postoji srednji put izmeu raja i pakla.
U etrdeset estoj toki, protiv hereze koja je osuivala molitve za pokojne, izraava se vjera da molitve za pokojne, koje u Crkvi obavljaju ivi, koriste
pokojnima koji su u istilitu.
Katolika vjera doputa ovjeku da ubija nerazumne ivotinje, a manihejci
su nauavali da je grijeh ubijati ivotinje ili ptice, ili razbijati jaja.
Katolika crkva nauava da je dravnoj vlasti doputeno pogubiti zloga,
nasuprot nauku krstjana, koji su osuivali prolijevanje krvi od svjetovne vlasti.
Pretposljednja toka podsjea da je u mnogim sluajevima doputeno zaklinjati se i traiti zakletvu. To se protivi stanovitu manihejaca, koji su osuivali svaku zakletvu.
U pedesetoj toki, nasuprot manihejskom odbacivanju i osuivanju milostinje i djela milosra, ispovjeena je vjera Crkve da je dijeljenje milostinje i
vrenje djela milosra Bogu ugodno djelo i zasluno za vjeni ivot.
3. 7. 3. Obraenje i zakletva trojice krstjana
Poslije popisa reenih zabluda, kojih se obraenici odriu, i katolikih istina nasuprot njima, koje trojica prihvaaju, u Torquemadinu Symbolumu slijedi
zakljuak od nekoliko redaka te potom zakletva koju su poloila trojica obraenika. Ta zakletva u hrvatskom prijevodu glasi:
Mi, Juraj Kuini, Stojsav Tvrtkovi i Radovan Vjeini, iz Bosanskoga Kraljevstva, upoznavi zahvaljujui boanskom prosvjetljenju manihejske
zablude, kojima smo bili od naega djetinjstva kao prekriveni, kao pogubni
i vrlo opaki protivnici katolike vjere; samo zrelo promislivi, potaknuti eljama za spasenjem naih dua, spremne i slobodne volje prihvaamo i vrsto
vjerujemo sve to Rimska crkva, majka i uiteljica svih vjernika, vjeruje i dri
te ui i zapovijeda da treba vjerovati; ponajvie onih pedeset istina, protiv
298

pedeset manihejskih zabluda, sabranih iz nauka spomenute Rimske crkve,
nama predoenih i po tumau asnom muu gosp. Luki Tolentinskom vjerno
protumaenih i izloenih, koje drimo istinitima i katolikima, kojima protivne dogme, za koje smo mi kao manihejci osumnjieni, anatematiziramo
smatrajui da su krive i krivovjerne te drimo da njihovi uitelji i sljedbenici
zasluuju vjenu anatemu.
Ako bi tko vjerovao da se nismo istinski nego prijetvorno vratili vjeri i
jedinstvu Rimske crkve ili da smo samo prividno odbacili spomenute zablude,
jamimo i pod anatemom obeavamo i sveano zavjetujemo tebi, Vrhovnom
sveeniku i svetom ocu Piju II. za kojega vrsto vjerujemo i drimo da je
istinski namjesnik Isusa Krista i nasljednik blaenoga Petra i tvojim nasljednicima da neemo nikad nikakvim uvjeravanjima ili na bilo koji drugi nain
odstupiti od nauka spomenute Rimske crkve, biti protiv njega ili initi neto
protiv toga nauka. Jednako tako neemo ni druge na bilo koji nain nagovarati
na protivljenje ili odbacivanje; dapae, jednako vjerno obeavamo da emo sve
koje poznajemo kao zaslijepljene manihejskim zabludama, osobito Bonjake,
koliko budemo mogli prikladno pozivati i poticati na povratak (obraenje),
ako nam bude dana milost odozgo.
Zaklinjui se, dakle, svemoguim Bogom, Ocem i Sinom i Duhom Svetim, jedinim pravim Bogom i Stvoriteljem svih vidljivih i nevidljivih stvorenja
i ovim svetim etverim Evaneljima koja dotiemo svojim rukama obeavamo
kako smo prije rekli da emo uvijek vrsto ostati u nauku i jedinstvu Rimske
crkve u koju smo se sada, pod vodstvom Kristovim vratili. Ako bi se neto
pojavilo to bi nas od ovog nauma svetog nauka i jedinstva Katolike crkve
odvratilo, osjeajui ili propovijedajui suprotno, navelo na neku ispriku ili
razlog, upadajui u kanjivo djelo krivokletstva i anateme, nai emo se podloni ne samo vjenoj kazni nego i kaznama kojima se obiavaju kazniti
krivokletnici koji ponovno upadnu u krivovjerje.
Ovu povelju nae ispovijesti i obeanja napisanu naim rukama tebi, Vrhovnom sveeniku gospodinu naem Piju II., u prisutnosti svih tvojih preasnih i veleasnih otaca, predajemo na trajan spomen, ponizno molei da nas,
svoje ovice, zalutale s puta istine vie zbog naivnosti nego zbog zlobe, primi
oinskim osjeajem i zapovjedi da se s nama milosrdno postupa. Amen.
Uinjeno u Rimu, u crkvi sv. Petra, 14. dana mjeseca svibnja, godine
Gospodnje 1461.67
67
Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 115. i 117. Latinski tekst
pretiskan je usporedno s hrvatskim prijevodom u istoj knjizi na str. 114. i 116., a cjelovit tekst
299
Tomo Vuki
Prema svemu sudei, dvojica od ovih obraenika ustrajali su u katolikoj
vjeri, a trei je, vraajui se kui, utekao hercegu Stjepanu. No, zanimljivo je
da se i papa Pio II. u svojima Komentarima sjetio te trojice, gdje je o njima
zapisao:
Trojicu heretikih prvaka, koji su imali utjecaj na kraljevskom dvoru,
ninski biskup svezane je doveo papi; njih je Pio rasporedio po samostanima i
pobrinuo se da budu poueni u kranskoj dogmi. Pozivajui ih ee k sebi,
Ivan, kardinal Svetog Siksta, pouio ih je i napokon uvjerio da, odrekavi se
zabluda, prihvate dokumente Rimske crkve, koja niti se vara niti moe biti
prevarena, te ih izmirene s Crkvom poslao (bosanskom) kralju. Dvojica su
ostala u vjeri, meutim, trei je, vrativi se poput psa na svoju bljuvotinu (Izr
26,11; 2 Pt 2,22), za vrijeme putovanja pobjegao i vratio se Stjepanu (Vukiu
Kosai).68
3. 7. 4. Vrijednost Torquemadina Symoboluma
Ta abjuracija nije bila, to je oito, od trojice krstjana uinjena spremne i

slobodne volje, iako se tako veli u tekstu zakletve. Zapravo, kako kae Dragutin Kniewald: Mi bismo eljeli, budi usput reeno, da je bilo drugaije,
nego je uistinu bilo.69 No, usprkos tomu, tekst Torquemadina Symboluma vrlo
je dragocjen, posebice stoga to njegov popis od pedeset krstjanskih zabluda
nije nastao na osnovi iznuenoga priznanja trojice krstjana u Rimu, tj. nije
nastao u obinom inkvizicijskom postupku, niti je posljedica priznanja nakon
primjene neke torture, ve je tih quinquaginta errorum sastavljeno quorumdam religiosorum prefati regni Bosne relatibus. Tj., taj popis pedeset zabluda
nije prisilno dobiven bilo kojom vrstom istrage, nego potjee od redovnika iz
Bosanskoga Kraljevstva, kao neke vrste terenskih inkvizitora, koji su ih, kao
dobri poznavatelji ovoga krivovjerja, upoznali meu krstjanima i o tome izvjeispovijesti vjere, zajedno s ovom zakletvom na izvornom latinskom jeziku objavili su i Dragutin Kamber, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461), str. 38.-93. (zakletva
na str. 92.-93.) te Juan de Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, str. 37.-132.
(zakletva na str. 131.-132.).
68
Latinski izvornik u Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, I., str.
316.-317.; Franjo anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147., usporedno s
latinskim izvornikom na str. 146.-147.
69
Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora, str. 67.
300

uju Rim. Tako taj dokument, utoliko koliko se kao na svoj izvor poziva na
redovnike iz Bosanskoga Kraljevstva, ima vrijednost jednaku onoj koju imaju
drugi dokumenti nastali u ono vrijeme u Bosanskom Kraljevstvu.70
3. 8. Smrt kralja Stjepana Tomaa i njegove ene Katarine
Kralj Stjepan Toma iznenada je umro ljeti 1461., a njegov sin Stjepan
Tomaevi odmah je preuzeo vlast u kraljevstvu. Zapravo, prema pisanju kasnijega ljetopisca Ivana Tomaia,71 i nekih drugih,72 njega je sa stricem mu
Radivojem te godine otac bio poslao na izvor Une da njih dvojica zatite neku
kraljevu rodicu Margitu od uznemiravanja iz Hrvatske. No oni taj posao nisu
uradili kako treba pa ih je kralj Toma estoko ukorio i sam otiao da uredi to
pitanje. Ljuti zbog toga, Stjepan Tomaevi i njegov stric Radivoj, 10. srpnja
te godine pred gradom Orihovicom na izvoru rijeke Une, umorili su svoga oca
odnosno brata Tomaa.
Drugi, meutim, dre da je kralj Toma umro u kolovozu 1461.73 Trei
dre da je, teko bolestan, umro prirodnom smru, ali izmeu 8. i 25. srpnja
1461.,74 a etvrti misle da je poginuo u borbi s hrvatskim banom piraniem
pod gradom Orihovicom 10. srpnja 1461.75
70
Usp. Dragutin Kniewald, Vjerodostojsnost latinskih izvora, str. 67.
71
Usp. Ivan Tomai, Chronicon breve regno Croatiae, (izd. I. Kukuljevi), Arhiv za jugoslavensku povijest IX., Zagreb, 1859., str. 3.-34.
72
Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 553.-554.; Dominik Mandi, Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine, str. 322.-323.; Slavko A. Kovai, Pad
Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosanskohercegovakih franjevaca, u Povijesno-teoloki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine odran 24. i 25. listopada
1978. u Sarajevu, Franjevaka teologija - Kranska sadanjost, Sarajevo, 1979., str. 60.-85.
73
Usp. npr. Krunoslav Draganovi, Katarina Kosaa bosanska kraljica, str. 34.
74
Usp. Dominik Mandi, Dravna i vjerska pripadnost sredovjene Bosne i Hercegovine, str.
322., biljeka 54., gdje se poziva na izvorne dokumente u Dubrovniku, kae: Toma je bio
teko bolestan i traio lijenika iz Dubrovnika, gdje se na 8. srpnja 1461. zakljuilo, da mu se
lijenik poalje, ali ve na 25. istoga mjeseca Dubrovani odreuju, da se poalje poslanstvo
novom kralju Stjepanu Tomaeviu.
75
Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 554.; Milko Brkovi, Srednjovjekovna
Bosna i Hum, str. 50.
301
Tomo Vuki
Malo kasnije, budui da mu je majka Vojaa ve bila umrla, novi je vladar
Katarinu, Tomaevu enu, proglasio svojom majkom ime je prilino udobrovoljio njezina oca hercega Stjepana koji je sa svojim pokojnim zetom, Katarininim muem, bio u vrlo loim odnosima. A budui da je mladi Tomaevi po
roenju bio prijestolonasljednik, nitko mu nije osporavao pravo na prijestolje.
Stjepan Tomaevi ubrzo je poslao izaslanstvo papi Piju II. sa zamolbom
da mu dodijeli kraljevsku krunu, to je u Komentarima pape Pija II. zabiljeeno
ovako:
Otprilike u isto vrijeme Stjepan, koji je kratko vrijeme prije toga naslijedio svojega preminulog oca, bosanskog kralja, poslao je papi izaslanstvo, dva
starca visoka stasa i plemenita ponaanja, od kojih je jedan odrao ovakav
govor:
Kralj Bosne, tvoj sin, preblaeni oe, poslao nas je k tebi i naredio da ti
u njegovo ime prenesem ovo: Pouzdano sam saznao da e Mehmed, koji vlada
Turcima, sljedeeg ljeta protiv mene pokrenuti pogibeljni rat te ve priprema ljudstvo i ratne strojeve. Budui da nisam taj koji bi mogao odoljeti tako
snanom napadu, molio sam Ugre i Mleane i Jurja Albanca da mi priteku u
pomo. Isto molim i tebe ali ne traim brda zlata. elim da moji neprijatelji
i moje stanovnitvo doznaju da nisam bez tvoje naklonosti, jer ako Bosanci
znaju da u ratu neu biti sam, ee e se boriti, pa se Turci nee usuditi prodrijeti u moje zemlje kojima je pristup vrlo teak, a tvrave su na mnogim
mjestima gotovo neosvojive. Tvoj predasnik Eugen dao je krunu mome ocu
i elio je u Bosni podii neke biskupske crkve. Otac je to odbio da ne navue
mrnju Turaka; bio je, naime, novi kranin i jo nije bio istjerao manihejce iz
kraljevstva. Ja sam pak u djetinjstvu krten i nauio latinski te sam kransku
vjeru vrsto prihvatio (i) ne bojim se onoga ega se otac bojao. elim da mi
poalje krunu i svete biskupe, to e biti znak da me nee napustiti kada navali teina rata: od tebe okrunjen, podanicima u pruati nadu, neprijateljima
strah.76
76
Latinski izvornik u Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, II.,
str. 683.-684. Citirani prijevod preuzet je od Franje anjeka, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 147.-148., a cijeli se odlomak na hrvatskom, usporedno s latinskim izvornikom, nalazi na str. 146.-149. Ova zamolba Tomaevievih poslanika, izgovorena u kraljevo ime, da papa njihovu kralju poalje krunu i svete biskupe ini neuvjerljivom optubu da
je rimska Kurija, odnosno sam papa Pio II. u svojim Komentarima, vlastitu politiku nemo
kamuflirala krivotvorenjem bosanske povijesti. Zbog toga: Viekratni zahtjev Bosanaca za
302

Ve u jesen iste godine, zbog razliitih okolnosti koje su savjetovale brz
papin odgovor, u Bosnu je stigla papina delegacija i u Jajcu, najvjerojatnije 1.
studenoga 1461., sveano okrunila Stjepana Tomaevia za kralja. - Bilo je to
prvi put da se bosanski kralj kruni s doputenjem Svete Stolice, i to krunom
koju je poslao sam papa.77
Nakon to je Stjepan Tomaevi preuzeo vlast, papa Pio II. 7. studenoga
1461. podijelio je privilegij dobivanja oprosta takoer onima koji pohode crkvu
Sv. Marije u Jajcu78 te je, na zamolbu novoga kralja, istoga dana zatitnikom
Bosanskoga Kraljevstva proglasio Sv. Grgura udotvorca.79 Papa Pio II. i poslije Tomaeve smrti nastavio je pokazivati veliko zanimanje za njegovo kraljevstvo.
Meutim, vlast posljednjega kralja Stjepana Tomaevia potrajala je vrlo
kratko, samo dvije godine.80 Naime, nakon turskog prodora u Bosnu 1463.
godine i osvajanja tih krajeva, masakrirani su Stjepan Tomaevi i ostalo plemstvo iz Bosne. Papa Pio II., koji je i ranije vie puta pokuavao organizirati euvlastitim biskupima i krunom iz Rima u Komentarima pretvoren je u ponudu Kurije, koju su
Bosanci toboe iz straha pred Turcima odbili (usp. Sreko M. Daja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, str. 256.). Naime, kruna iz 1461. godine, kako proizlazi upravo
iz spomenutih Komentara, dolazi u Bosnu ba na zahtjev Bosanaca, to Pio II. izriito kae.
Zapravo, nije jasno zato bi Pio II. krivotvorio samo u prii o prvoj kruni, koju, uostalom,
nije nudio on nego jedan njegov prethodnik. Tj., ako je ponuda Kurije argument kamuflae
kojim je prikrivana vlastita nemo i krivotvorina koju Pio II. eli poturiti pod istinu, zato i
za drugu krunu, koju je on osobno poslao, nije kazao da je dola kao ponuda Kurije, a ne na
zahtjev Bosanaca.
77
Usp. Marko Perojevi, Stjepan Toma Ostoji, str. 558.-559.
78
460.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 244.: Pius PP. II. concedit indulgentias visitantibus ecclesiam s. Marie in Jaica bosnen diocesis, in qua referente rege Stephano populi
opinantur s. Luce corpus servari et multis sepenumero clarere miraculis.
79
371.; Eusebius Fermendin, Acta Bosnae, str. 244.: Pius PP. II. petenti Stephano regi Bosnae,
ut. b. Gregorius miraculosus nuncupatus, patronus regni Bosnae declaretur, annuit.
80
O padu Bosanskoga Kraljevstva pod Turke i tragediji koja je zadesila te krajeve pisao je i
Pio II. u svojim Komentarima (usp. Adriano van Heck (ed.), Pii II Commentarii rerum memorabilium, II., str. 713.-715.). Taj je odlomak, s usporednim hrvatskim prijevodom, objavio
Sreko M. Daja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, str. 259.-263.
303
Tomo Vuki
ropske vladare na zajedniki vojni otpor protiv Turaka, pozvao je u jesen 1463.
kranske narode na otpor. Njegovu pozivu odazvala se Mletaka Republika,
koja se takoer osjeala ugroenom. Tijekom idue zime izvrene su pripreme
te se u proljee poela okupljati vojska koja je iz Ancone trebala prijei u Dubrovnik, tu imati glavni stoer, i odatle kretati u napade protiv Turaka u Bosni.81 Stari je papa u znak podrke toj vojsci doao u Anconu, kanivi takoer
prijei u Dubrovnik. Meutim, razoaran slabom organizacijom vojske te vrlo
loim vijestima o neslozi na ovim naim prostorima, zdravstveno stanje staroga
i bolesnoga pape pogoralo se toliko da je 14. kolovoza umro u Anconi. Poslije
njegove smrti prikupljena kranska vojska razila se, ime se rasplinula i svaka
zamisao da se Bosnu oslobodi.82
Tako, nakon stoljetnoga ivota unutar zapadnoga kulturnoga i vjerskoga
kruga, u tim krajevima zapoinje proces politike, vjerske i kulturne orijentalizacije.
Kraljica Katarina imala je sa svojim pokojnim muem Stjepanom Tomaom dvoje djece: sina Sigismunda, koji je, u trenutku pada Bosne pod Turke,
mogao imati izmeu 12 i 14 godina, i ker Katarinu, djevojicu od 10 godina. Kraljica je Katarina iz Kozograda kod Fojnice, gdje je ivjela, pobjegla u
Konjic. Odatle je pjeke stigla do Stona, gdje ju je preuzela jedna dubrovaka
laa kojom je doplovila u Grad. U tim previranjima Turci su zarobili i odveli
u ropstvo i njezina sina Sigismunda i ker Katarinu, koji u asu zarobljavanja
najvjerojatnije nisu bili s materom. U listopadu 1463. kraljica Katarina sigurno
je jo bila u Dubrovniku, ali, nezadovoljna svojim poloajem, otplovila je do
Ancone te se uputila u Rim, u koji je dola najvjerojatnije jo dok je bio iv
papa Pio II.83 Njegov nasljednik papa Pavao II. brinuo se o kraljici Katarini,
dajui joj mjesenu potporu od 100 forinti, a od 1467. godine i doplatu od 240
forinti godinje. Idui papa Siksto IV. isto je tako pomagao kraljici s mjesenih
81
Usp. Josip Lui, Dubrovnik u oekivanju dolaska pape Pija II. (1464), u elimir Pulji
(ur.), Vatikan i Dubrovnik, Biskupski ordinarijat, Dubrovnik, 1994., str. 25.-46.
82
83
Usp. Krunoslav Draganovi, Katarina Kosaa bosanska kraljica, str. 38.; Bazilije Pandi,
Katarina Vuki Kosaa (1424-1478), u Povijesno teoloki simpozij u povodu 500. obljetnice
smrti bosanske kraljice Katarine odran 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Franjevaka teologija - Kranska sadanjost, Zagreb, 1979., str. 19.
304

100 forinti u zlatu, odredivi da tako bude pomagana sve do smrti. U Rimu
je Katarina, uzaludno nastojei spasiti barem svoju djecu, ivjela sve do 25.
listopada 1478.
Zakljuak
Tijekom kratkoga pontikata papa Pio II. (1458.-1464.) bio je u vrlo estim kontaktima s pretposljednjim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaom
(1443.-1461.). Tako je na podruju Tomaeva kraljevstva zatekao hvarskoga
biskupa Tomu Tomasinija u slubi legata svojih prethodnika i produljio mu
mandat. A budui da je jo kao kardinal bio vrlo zabrinut zbog stvarne turske opasnosti i sve eih njihovih prodiranja prema srednjem Balkanu, Pio
II. kao papa pokuaoje je, iako neuspjeno, organizirati zapadne kranske
zemlje na zajedniki otpor. Prije negoli je Bosansko Kraljevstvo palo pod otomansku vlast, sazvao je 1459. godine u Mantovi sabor europskih vladara zbog
pokretanja kriarske vojne. Pokuao je to i nakon pada Bosne, 1464. godine.
Tada je izgledalo da e biti vee sree pa je ak osobno namjeravao prijei u
Dubrovnik da bi mogao sudjelovati u oslobaanju Bosne, no opet se morao
gorko razoarati i od vojnoga pohoda nije bilo nita. S druge strane, papa Pio
II. bio je jedan od najuglednijih humanista te vrlo ugledan pisac pa je ostavio,
osim literarnih djela, i dragocjena svjedoanstva o ljudima i dogaajima svoga
vremena; takoer o onima koji su bili povezani s Bosanskim Kraljevstvom.
Poslije turskoga osvajanja Smedereva 1459. godine kralj Toma na mnogo
jestrana bio optuivan kao krivac za pad toga grada. Dapae, i papa je posumnjao u njegovo potenje i njegovo pravovjerje. Stoga se kralj morao opravdavati pa je papi slao svoja izaslanstva radi razjanjenja. Budui da mu glede
Smedereva oito nisu mnogo vjerovali, nastojao je barem dokazati svoje pravovjerje pa je u drugoj polovici 1459. godine naredio da se svi krivovjerci u njegovu kraljevstvu moraju ili obratiti na katoliku vjeru ili iseliti. Tako su trojica
uglednih krstjana dospjeli ak do Rima gdje su se 1461. godine pred samim
papom, nakon to su bili poueni u istinama katolike vjere, odrekli zabluda
i prihvatili katolianstvo. Povezano s tim dogaajem ostao nam je dragocjeni
Symbolum pro informatione manichaeorum, koji je za tu zgodu sastavio kardinal
Juan de Torquemada, a prema kojemu su spomenuta trojica ispovjedila katoliku vjeru. Budui da on sadri popis od pedeset zabluda bosanskih krivovjeraca koje su sastavljene ponajvie na osnovi informacija dobivenih iz Bosne,
305
Tomo Vuki
vjerojatno od dominikanaca, nezaobilazan je izvor za prouavanje zagonetne
srednjovjekovne Crkve bosanskih krstjana.
Bosansko Kraljevstvo bilo je i ostalo vjerski razjedinjeno i vrlo sloeno
usprkos Tomaevim pokuajima da, dodue nasilno, rijei to pitanje. K tome,
lokalni velikai bili su u velikim meusobnim svaama, to ponajvie vrijedi
za kralja Tomaa i hercega Stjepana, zeta i punca, koji su nekoliko puta ak ratovali jedan protiv drugoga. Uz te probleme, koji su iznutra izjedali Bosansko
Kraljevstvo, kranske europske zemlje, meusobno takoer zavaene, i svaka
sa svojim sebinim interesima, s Turcima su se pojedinano ee dogovarale
negoli pripravljale na otpor. Jedino je Pio II. inio ono to je mogao, no Europa ga nije sluala. ak je 1461. godine novom kralju Stjepanu Tomaeviu
poslao krunu i drugo kraljevsko znakovlje. Meutim, usprkos tome priznanju,
koje je Bosansko Kraljevstvo uvrstilo u popis suverenih drava, drugi vladari
nisu slijedili Pija II. pa je malo Bosansko Kraljevstvo praktino ostalo osamljeno pred naletom snane otomanske vojske, koja ga je, dvije godine poslije
Tomaeve smrti, doslovce pregazila.
SUMMARY
At the beginning of this article, in order to follow easier the events, two
protagonists from the title are shortly presented: the pope Pio II. (1458.1464.) and the king Stjepan Toma (1443.-1461.) and circumstances under
which they have lived and worked. This is condition which makes it possible,
in the third part of this article, to focus on their relationships that were conditoned and marked with dierent events and accidents: fall of Smederevo
under Turks in 1459. and political and religious doubths on account of king
Toma, congress of European rulers in Mantova, confesionaly complicated
state, persecution of krstjans in Bosnian kingdom in 1459., family problems
of king Toma, very bad relationships between king Toma and herceg Stjepan, attempt to establish new dioceses in the kingdom, bishop Tomasini of
Hvar, franciscans, dominicans, the question of bosnian kings crown, three
converted krstjans in Rome, vassal relation of Toma toward Hungary and
306

later toward Turky, inuence of Venice and Dubrovnik, internal disagreement
among noblemen and absence of help from christian countries, and at the end,
sudden death of king Toma and arrival of queen Katarina in Rome, probably
while the pope Pio II was still alive.
During his short ponticate the pope Pio II. was in frequent conntacts
with the last but one Bosnian king Stjepan Toma. On the territory of Toma
kingdom he found, as a legate of the previous popes, Toma Tomasini, bishop
of Hvar, to whom he extended the mandate. Even as a cardinal, he was very
worried because of real Turkish danger and their frequent attacks toward central Balkan; as a pope, Pio II. tried, although unsuccessfully, to organize West
Christian countries for common defense. Even before the Bosnian kingdom
fell under the Ottoman authorities, the pope summoned a congress of European rulers, in Mantova 1459., in order to organize crusades, but they could
not reach an agreement. He tried it again in 1464. after Bosnia had already
fallen. At that time it look that he was going to succeed and he intended to
come personally to Dubrovnik to participate in deliberation of Bosnia, and
again he was deeply disappointed and military action was total failure. On his
way to Dubrovnik he suddenly died in Ancona. On the other hand, the pope
Pio II was one of the very well known humanists and distinguished writer
who left, besides the literature writings, valuable testimonies about people
and events of that time, including those who were in connection with Bosnian
kingdom.
When the Turks occupied Smederevo in 1459. the king Toma was accused from many sides as the one who was responsible for it. Even more, the
pope himself doubted in his personal dignity and orthodoxy of his faith. For
this reason he was sending the delegations to the pope trying to clear his
name and justify himself of false accusations. Because many did not believe
him in regard to the fall of Smederevo, Toma tried to prove at least orthodoxy of his faith, and ordered in the second part of 1459. that all heretics in his
kingdom must either convert to catholic faith or leave out his kingdom. Three
distinguished Bosnian krstjans even ended up in Rome in 1461., where they,
before the pope himself, renounced heresy and accepted catholic faith after
being taught in doctrine of catholic faith. In connection with this event, we
have the valuable document, Symbolum pro informatione manichaeorum, made
by cardinal Juan de Torquemada, according to the document the three men
307
Tomo Vuki
professed catholic faith. Since this Symbolum contains fty heresies of Bosnian krstjans, it is made mostly based on the information received from Bosnia,
probably by the Dominicans, it is indispensable source for further study of the
puzzled doctrine of medieval Church of Bosnian krstjans.
Bosnian kingdom was and remained confessional very divided and complex, regardless of Toma endeavors to solve that issue, even with force. Moreover, local noblemen were in huge quarrels among themselves, this is particularly the case with king Toma and herceg Stjepan, father and son in law,
who even waged wars on each other several times. Along with these problems
that were tearing to pieces Bosnian kingdom from inside, European christian
countries, also in quarrels among themselves and with their own selsh interests, more often were making agreements with the Turks than preparing
defense. Only the pope, Pio II. was doing what he was able to do, but Europe
did not follow him. In 1461. he sent the crown and other royal signs to the
new king Stjepan Tomaevi. However, in spite of this recognition that Bosnian kingdom put on the list of sovereign states, other rulers did not follow
the example of Pio II. and small Bosnian kingdom was left alone in front of
mighty Ottoman army. Two years after Toma death, Bosnian kingdom was
literally run down, destroyed by Ottoman army. King Toma did not see that
because he died in 1461. but his wife Katarina, after this tragedy, moved to
Rome, probably at the beginning of 1464. while Pio II. was still alive.
(Translated by Ivica Mro)
308
Tomislav Zdenko Tenek
KRSTJANI I TRGOVINA ROBLJEM NA SREDOZEMLJU

IZMEU 13. i 15. STOLJEA
Problematici bosanskih krstjana i trgovini robljem na Sredozemlju prilazimo pokuajem povezivanja izvora o stavu prema robovlasnikom sustavu u
IV. i V. stoljeu u asketskim krugovima Crkve u Maloj Aziji. Asketski pokret
eustatijevaca koji se protive ropstvu, a koje se optuuje da slijede nauk mesalijanaca, pokuavamo povezati s bosanskim krstjanima u srednjem vijeku, koje
se jednako tako optuuje da slijede heretiku sljedbu mesalijanaca.
Na temelju izvora iz arhivskog materijala, koji je sauvan u notarskim
spisima nekih dalmatinskih gradova, istrauje se i nastoji analizirati prodaja
roblja od XIII. do XV. stoljea, naroito roblja iz Bosne i napose iz krugova
bosanskih krstjana. Glavna trgovaka sredita kamo je dopremano roblje iz
Bosne, i onda preprodavano po Sredozemlju i prema Istoku, bili su dolina
Neretve i Dubrovnik. U prodaji roblja razlikujemo pravu prodaju robova od
dragovoljnog stupanja u slubu. I za jednu i za drugu kategoriju bilo je obvezatno sastaviti pismeno posvjedoenje, neku vrstu ugovora, to je potvrivao
gradski notar. Prodavalo se osobito ensko roblje iz Bosne i napose nejaka
djeca, naroito djevojice. Glavni razlozi prodaje roblja iz Bosne su siromatvo
bosanskog ivlja i okrivljivanje bosanskih krstjana da u nauku i moralnim stavovima slijede vjerske sustave dualistikih krivovjerja mesalijanaca, patarena i
drugih heretikih sljedbi.
Kljune rijei: crkva i robovlasniki sustav, asketski pokreti, osloboenje
robova, Slaveni, bosanski krstjani, prodaja robova, patareni.
309
1. Stav prema robovima u doba crkvenih otaca prvih stoljea

Jo od prvih dana kranstvo se u Rimskom Carstvu suoilo sa socijalnim
i gospodarskim poretkom u kojemu je ropstvo bilo sastavnim dijelom toga
drutva. Kranskim uvjerenjem da je sloboda i jednakost u Kristu temelj
njihova ponaanja, krani su se zalagali za blagost i ljudsko ponaanje prema
robovima. Pavao potie Filemona da primi svoga roba Onezima, koji je od
njega pobjegao i zatraio utoite kod Pavla. Onezim je pobjegao od svoga
gospodara Filemona, vjerojatno zbog neuljudnog i neprimjerenog, moda i
okrutnog postupanja prema njemu. Pavao posreduje kod Filemona da svoga roba primi natrag ne kao roba, nego vie od roba, kao brata ljubljenoga
(Fil 16). Moe se pretpostaviti da se Onezim obratio. U poslanici Koloanima naziva ga vjernikom i ljubljenim bratom (4, 9). Prema ondanjem pravu
Pavao bi mogao postati sukrivac tekoga krenja privatnoga prava. Stoga se
toplom molbom obraa kraninu Filemonu da svoga roba primi natrag, da
se odrekne prava da ga kazni zbog bijega i da prema njemu postupi obzirno i
evaneoskim milosrem.
Otako razdoblje na ropstvo gleda kao na posljedice grijeha koje je trebalo kao takvo nositi. Neka promjena postojeega poretka, recimo nasilnim
putem, nije se ni odobravala, niti se o njoj razmiljalo. Taj se temeljni stav
oituje osobito u teorijskoj ocjeni antikoga ropstva, kao i u praktinom ponaanju prema onima koji su mu bili podvrgnuti1. Postojee stanje glede robova
u Rimskom Carstvu bilo je ozakonjeno stavom da su robovi u vlasti svojih
gospodara i da je ta vlast meunarodnog prava (ius gentium): naime, u svih
naroda moe se uoiti da je ivot i smrt robova u vlasti njihovih gospodara te
da sve to rob stee pripada gospodaru 2. Denicija roba bila je: rob je ljudsko
bie kojemu su oduzeta zakonska svojstva osobnosti3.
1
Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, Drugi svezak: Crkva Carstva poslije Konstantina Velikog, KS, Zagreb, 1995., 389.
2
In potestate itaque dominorum sunt servi, quae quidem potestas iuris gentium est: nam
apud omnes peraeque gentes animadvertere possumus dominis in servos vitae necisque potestatem esse; et quodcumque per servum adquiritur, id domino adquiritur, Corpus iuris
civilis, Justiniani Inst., Berolini, 1920., I., 8., n. 1., str. 3.
3
J. WEEGER & A. DERVILLE, Esclave chez les pres de lEglise, DSp, IV./1., col. 1071.-1080.
310
Krstjani i trgovina robljem na Sredozemlju izmeu 13. i 15. stoljea

U crkvenih otaca, meutim, nalazimo ipak vane pokuaje protivljenja
takvu postupanju prema robovima, poglavito polazei od boanskoga prava, a ne od ljudskoga prava. Tako, primjerice, nalazimo kod Sv. Gregorija
Nisenskog ozbiljno upozorenje protiv gospodara koji robove dre svojim vlasnitvom: Posjedujem, velite, robove i slukinje (dolous ka paidskas), neke
koji su roeni u mojoj kui. Kakve li oholosti i drskosti! Takav je govor krik
pobune protiv Boga! () Vi, u svemu jednaki takvom ovjeku, kojim se naslovom nadmonosti, pitam vas, moete pozivati da ste njegovim vlasnikom? Jer
ste samo ovjek, kako se moete smatrati vlasnikom drugog ovjeka?4. Drugi
veliki Kapadoanin koji se protivi nehumanom postupanju prema robovima
jest sveti Bazilije. U svojim Velikim Pravilima podupire nastojanje da se prui
utoite robovima koji bi zbog nehumanih postupanja prema njima potraili
zatitu u asketskoj zajednici. Temelj takva postupanja vidi u boanskom pravu
koje je ispred ljudskih uredaba. Bazilije, kao uostalom openito crkveni oci,
potie robove neka se vrate svojim gospodarima iz ljubavi prema pravom gospodaru, Kristu Isusu, ali dalje nastavlja: No, ako se dogodi da je gospodar
zao, da protuzakonito postupa te sili roba da kri zapovijedi onoga pravog i
po istini Gospodara naega Isusa Krista, tada se valja iz svih sila uprijeti da
se ime Boje ne pogruje zbog onoga roba koji je neto uinio to se ne svia
Bogu. Neka se to odluno nastojanje tako upravi da se ili onaj rob pripravi
kako bi podnio patnje to ga ekaju, jer kao to je pisano treba se vema
pokoravati Bogu negoli ovjeku (usp. Dj 5, 29), ili da oni koji odbjeglog roba
prihvatie podnesu, kako se ve Bogu bude svidjelo, i nevolje koje e ih zbog
toga snai.5
GREGORIJE NISENSKI, Hom. IV, In Ecclesiasten: PG, 44., 664C; usp. G. D. GORDINI, Sciavit e libert, u; Storia della Chiesa, t. III./1., Torino, 1972., 431.-433.
5
BAZILIJE VELIKI, Opirna pravila, 11: PG, 31., 948AC; hrvatski prijevod vidi u:
Opirna pravila u pitanju i odgovoru (prijevod: Predrag BELI), u: Redovnika pravila,
izd. Brat Franjo i KS, Zagreb, 1985., 128. Bazilije u Moralnim pravilima, 75: PG, 31.,
855A naziva gospodare robova gospodarima po tijelu (krioi kat srka), izraz uzet iz Ef 6,
5, prikupivi zatim detaljno tekstove iz Novog zavjeta koji govore o evaneoskom ponaanju
gospodara prema robovima, te naglaavajui da je moralni gospodar roba Krist Gospodin.
Upozorava gospodare robova neka se sjete Krista, istinskoga gospodara, Moralna pravila 71.,
2: PG, 31., 656C.
311

Glede odbjeglih robova koji su zatitu potraili u asketskim zajednicama
Male Azije u IV. stoljeu, vano je upozoriti na Koncil u Gangri koji se bavio
upravo pitanjem onovremenog ropstva6. Koncil u Gangri zapravo je jeka ive
stvarnosti Crkve onoga vremena, u kojoj su Kapadoki oci imali veliku ulogu. Naime, taj Koncil ustaje protiv ponaanja asketskih grupa kojima je voa
bio Eustatije Sebastijski, veliki prijatelj Svetog Bazilija i drugih Kapadoana.
Ti asketi, kako slijedi iz optuaba koncilskih akata, u drutvu su uzdrmali
onovremeni robovlasniki sustav i unijeli nemir u Crkvu. Prema povjesniarima Sokratu i Sozomenu, Eustatije Sebastijski propovijedao je, pod izlikom
pobonosti, odvraanje robova od svojih gospodara, izjavljujui da su bogatai
iskljueni iz Kraljevstva Bojega7. Takvo Eustatijevo propovijedanje uvjerilo
je i sestru Bazilijevu, svetu Makrinu, da nagovori svoju majku Emeliju neka
ropkinje i kune pomonice koje je majka imala u svojoj kui uini svojim
sestrama i sebi jednakima. ivotopisac Makrinin, njezin brat Gregorije Nisenski, kae o svojoj sestri: Budui da je svaki projekt o suvie materijalnom
ivotu od sebe odbacila, Makrina je nagovorila svoju majku da se odrekne gospodskog naina ivota i sluenja koje se navikla primati od posluge, tako te je
majka prihvatila zajedniki nain ivota djevica koje su bile okolo nje, nakon
to je svoje ropkinje i sluavke uinila sestrama i sebi jednakima.8
Prema Sinodalnom pismu koncila u Gangri, pod utjecajem Eustatijevih
uenika robovi su napustili svoje gospodare, svjedoei svojim neuobiajenim
nainom odijevanja prezir prema svojim gospodarima. Govore da bogatai,
O problematici glede kritike ropstva u Maloj Aziji, u Kapadokih crkvenih otaca, zatim o
kritici ropstva od asketske skupine koju je osnovao Eustazije Sebastijski u IV. stoljeu, kao
i o Koncilu u Gangri, odranom polovicom IV. stoljea, na kojem se osuuju eustatijevci
izmeu ostalog i zato to propovijedaju da robovi imaju pravo na slobodu, pa ih zato oni primaju u svoje zajednice i uzimaju u zatitu od njihovih gospodara, vidi: Tomislav TENEK,
La questione e limportanza sociale dellascetismo. La critica della schiavit e dei ricchi,
u: Lascetismo nel concilio di Gangra. Eustazio di Sebaste nellambiente ascetico siriaco dellAsia
Minore nel IV secolo (doktorska disertacija), Roma, 1981., 381.-397.
7
Sokrat, HE II, 43: PG, 67., 353A; SOZOMEN, HE III., 14., 33. (BIDEZ-HANSEN),
str. 123., redak 22.-23; usp. PG, 67., 1080B.
8
GREGORIJE NISENSKI, ivot svete Makrine, 7., izd. SC, 178. (P. MARAVAL), Paris,
1971., str. 164., lin. 1.-8.; usp. Uvod, isto dj., 45.-57.
312

koji ne napuste sve to posjeduju, nemaju nade kod Boga.9. Na te pretenzije
eustatijevaca Koncil odgovara u III. kanonu: Ako netko pod izlikom pobonosti propovijeda robu da prezire svog gospodara i da odbije sluiti mu
te napusti svoje sluenje i ne pristaje sluiti mu u svoj dobrohotnosti i asti,
anatema sit10. U epilogu biskupi u Gangri zakljuuju: Mi ne preziremo bogatstvo ako ga prati pravednost i dobroinstvo.11
Za razumijevanje tih koncilskih optuaba eustatijevaca i zakljuaka navodimo tekst Svetog Bazilija da bi se lake rasvijetlilo ozraje u kojem se Koncil
u Gangri odrava. Bazilije kae: Nuno je (hti hr) da robovi sa svom dobrohotnou sluaju svoje gospodare po tijelu, na slavu Boju, dakako u onome
u emu se ne kri Boja zapovijed.12 Uzmemo li u obzir te Bazilijeve rijei i
usporedimo li ih s okolnostima u kojima se odrava koncil u Gangri, a prema
njegovoj dokumentaciji koja nam je jedino ostala, postaje nam jasan Bazilijev
stav, ali i crkveno i drutveno stanje glede robova onoga doba. Izvjesno je da
su Eustatijevi asketi pretjerali u stavu prema robovlasnikom sustavu, ali jednako je tako oito da Bazilije otvoreno ustao u obranu robova i da se protivio
robovlasnikom sustavu.
Moemo kazati sa sigurnou da je taj povijesni primjer iz Male Azije u
IV. stoljeu zoran pokazatelj kako je institucionalna Crkva podravala socijalni sustav podjele drutva na bogate i siromane, robove i slobodne. U isto
vrijeme, meutim, u asketsko-monakim redovima postojao je snaan prosvjed protiv robovlasnikog sustava i snana borba za obespravljene, i to u vremenu velikih drutvenih razlika izmeu bogatih i siromanih. Kapadoki oci
i asketski krugovi, s kojima su se oni vie ili manje solidarizirali, vana je povijesna etapa u zauzimanju krana za pravednije drutvene odnose u postojeem robovlasnikom sustavu drutva. Stavovi kapadokih otaca i asketskih
krugova oko njih svjedoe da je pitanje ropstva u drutvu onoga vremena bilo
9
PONTIFICIA COMMISSIONE PER LA REDAZIONE DEL CODICE DI DIRITTO CANONICO ORIENTALE, Synode de Gangres, u: Fonti, fasc. IX Discipline gnrale antique (IV-IX s.), ed. P. P. JOANNOU, t. I, 2, Les canons des Synodes particuliers,
Grottaferrata, 1962., 83.-99. (= P.P. JOANNOU)
10
P.P. JOANNOU, 87., 7.-10.; str. 88., 10.-13.
11
P.P. JOANNOU, 98., 18.-20.
12
BAZILIJE VELIKI, Moralna pravila, 75., 1.: PG, 31., 856A.
313

vrlo aktualno i da je u Crkvi bilo ozbiljnih nastojanja oko poboljanja njihova
socijalnog stanja. Za oslobaanje robova zanimali su se i zapadni crkveni otci,
primjerice Laktancije13.
Asketske skupine eustatijevaca u povijesnim se izvorima optuivalo da slijede ideje mesalijanaca i drugih heterodoksnih skupina podrijetlom iz Sirije i
Mezopotamije, koji su, poput eustatijevaca, osuivali ropstvo i primali odbjegle robove. Jo u IX. stoljeu Ivan Damaanin zapisao je o mesalijancima:
Sa svom odlunou primaju robove koji bi odbjegli od svojih gospodara14.
Dualistike skupine koje u srednjem vijeku nalazimo u Bosni, meu kojima su i bosanski krstjani, nerijetko se povezuje i s mesalijancima, a onda neizravno i s eustatijevcima. Budui da u ovom radu elimo prikupiti informacije
o bosanskim krstjanima i o ropstvu, naroito o prodaji bosanskih krstjana
u roblje na Sredozemlje, moe se pretpostaviti da su i bosanski krstjani bili,
nalik na asketske pokrete IV. i V. st. u Maloj Aziji, protivnici robovlasnikog
sustava, da su se zauzimali za evaneosku slobodu i protivili se prodaji robova. To je jedan od razloga da su se nali u sukobu s etabliranom drutvenom i
crkvenom institucijom. Osim toga i sami su bili este rtve drutvenog iskoritavanja, te zbog toga proskribirani kao heretici i zato proganjani. Pitanje
bosanskih krstjana i onda sljedee pitanje koje se odnosi na transportiranje
roblja iz krugova bosanskih krstjana, pored toga to pobuuje socijalni interes za razumijevanje drutvenog i crkvenoga ivota, ini se, valja povezati i s
pitanjem nastojanja bosanskih krstjana da se povratkom na skroman i jednostavan nain ivota prvih krana, a na tragu asketskih pokreta prvih stoljea,
suprotstave tadanjem socijalnom poretku koji se pozivao na zakonsko pravo
podravanja robovlasnikog sustava, koji je titila, ili barem tolerirala, takoer i institucionalna Crkva. Nama se ini da ta intuicija za koju nemamo
jasnih i dokumentiranih povijesnih potvrda zbog povijesne distancije glede
povezivanja asketskih pokreta u prvim stoljeima, naroito u monakim krugovima oko Bazilija Velikog i drugih kapadokih otaca, pa onda Eustatija
Sebastijskog i eustatijevaca, te krstjana u Bosni u srednjem vijeku, moe biti
13
Captivorum redemptio magnum atque praeclarum justitiae munus est, Divinarum institutionum, XII., 15.: PL, 6., 679A.
14
IVAN DAMAANSKI, De haeresibus liber, 80.: PG, 94./1., 733C.
314

inspirativna za cjelovitije razumijevanje pitanja bosanskih krstjana i ropstva
onoga vremena.
2. Slavensko roblje u ranom srednjem vijeku
U borbi s Arapima ve u VII. stoljeu hvatano je kransko roblje, a njihovo dranje Crkva je tolerirala. U muslimanskim zemljama nije zabiljeena
prodaja roblja, jer islam to zabranjuje, ali zato kranski robovi bivaju prodavani u islamski svijet, primjerice Slaveni u muslimansku panjolsku u X.
stoljeu.
Robove slavenskog podrijetla (saqliba) nalazimo u islamskoj Andaluziji
u panjolskoj ve poetkom IX. stoljea (Abd al-Rahmn iji preci potjeu iz
Galicije). U X. stoljeu ti e slavenski robovi biti naroito utjecajni na dvoru
panjolskih omejidskih kalifa Andaluzije kao visoki asnici (fat), osobito kao
mameluci (mamluk ili mamlk), tj. kao tjelesna straa na dvoru. Tijekom X.
stoljea pomorski gusari zarobljavaju dio Slavena uz dalmatinsku obalu, a u
otimanju i odvoenju ljudi najee se spominju muslimanski pomorci koji
djeluju du itave sredozemne obale. Baza tih pomorskih pohoda na zemlje
kranskog Sredozemlja bila je andaluzijska Almeria. Prodavai robova bili su
naroito mletaki trgovci koji su roblje usmjeravali prema panjolskoj, poglavito prema Andaluziji. Dio tih slavenskih robova, kupljenih za kalifski dvor,
bili su sigurno Hrvati koji su kao vrlo mladi dopremani kao roblje i brzo se
uklapali u islamiziranu panjolsku kao i drugi Slaveni15, i to toliko da prema
nekim uvidima u etnikom konglomeratu Andaluzije ine odreenu homogenost europskog osjeaja, usprkos njihovoj islamizaciji i posvemanjem prilagoavanju sredini u koju su kao robovi dospjeli. U tom kontekstu znamenit je
sluaj rob slobodnjak slavenskog podrijetla, anonimni ribar Hrvat iz Cavtata,
koji e pod islamiziranim arapskim imenom Djawhar ben Abd Allah u X.
stoljeu doi na glas kao vrlo sposoban dravnik i vojskovoa Fatimida, dinastije ijitskih kalifa koji su izmeu 950. i 970. ovladali zemljama sjeverne
Afrike. Djawhar je udario temelje novoj egipatskoj prijestolnici koju je nazvao
al-Kahira Kairo, koji e ubrzo postati drugi najvei muslimanski grad, poslije Bagdada. Isti je taj na zemljak 4. travnja 970. oznaio i poetak gradnje
15
Christophe PICARD, Hrvati i slavenska sredina u Andaluziji u 10. i 11. stoljeu, u:

CCP, 23./1989., 214.-216. (211.-218.).
315

glasovite damije al-Azhar (najsjajnije!) u Kairu, koju e sveano inaugurirati
22. lipnja 972.16
U ratovima Nijemaca protiv Slavena bilo je mnogo slavenskog roblja. Nakon kriarskih ratova bilo je mnogo roblja u mediteranskim gradovima, poglavito za potrebe sve jaeg rasta graanskoga drutva. Od gradova prednjaili
su Venecija, Genova i Dubrovnik kao uvena robovska trita. Bosna je bila
osobito vaan izvor roblja kojim su se opskrbljivali mediteranski gradovi.
U ranom srednjem vijeku roblje jo pripada u najvanije i u izvorima najee spominjane trgovake artikle. Ako je robovlasniki sustav i uniten, u
feudalnom drutvu i dalje je bilo roblja, dodue, ne toliko masovno u proizvodnji, ali robovi su esto bili pomona radna snaga i kuna posluga (operas et
servitia)17. Crkva je branila prodavanje i dranje katolikog roblja, ali ga je na
neki nain i tolerirala. Ima primjera, dodue rjeih, kada su krani ozbiljno
nastojali robovima pribaviti slobodu. I bosanski vladari slubeno su se protivili prodaji roblja18, no ono se razliitim kanalima ipak masovno krijumarilo i
otimalo, posebice iz redova bosanskih krstjana i drugih vie ili manje heterodoksnih dualistikih zajednica iz Bosne.
16
Franjo ANJEK, Dalmatinac Djawhar (o. 911. 28. 1. 992.) utemeljitelj Kaira, u: CCP,
23./1989., 219.-223.
17
Vinaver VUK, Trgovina bosanskim robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku, u: Anali
historijskog instituta u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953., 125.-146. Od XII. vijeka odigravala
se jedna naoko paradoksalna pojava mlado graanstvo oivljavalo je davno zaputeno ropstvo, Amerigo DAMIA, Schiavit romana e servit medievale, Milano, 1931., 149., 177.
18
God. 1400. alio se bosanski kralj Ostoja Dubrovanima to izvoze roblje iz Bosne. Republika mu je spremno odgovorila da je zabranila trgovinu ljudskim mesom. Nekoliko
odbjeglih bosanskih robova vraala je dubrovaka vlada gospodarima u Bosnu. Protestirao
je i najmoniji velika Hrvoje (usp. M. PUCI, Spomenici srpski, Beograd, 1858., 31.). No,
Ostoja je ustao protiv trgovine robljem, a roena ki kralja Dabie bavila se prodajom roblja u Brtaniku na Neretvi. Jo 1279. bosanski je ban preko svoga povjerenika Vislavia,
poznatog trgovca robljem, prodao dvije ropkinje u Dubrovniku, V. VUK, Trgovina, nav.
dj., 126.-129.
316
3. Prodaja roblja i dragovoljno stupanje u slubu

Gregor remonik u svojoj studiji o roblju i posluzi u dalmatinskim gradovima pod konac XIII. stoljea donosi podatke K. Jirieka19 o omjeru roblja i
posluge u posljednjem desetljeu XIII. stoljea. Jiriek razlikuje prodaju roblja
od dragovoljnog stupanja u slubu, tj. postoji razlika izmeu robova i slugu.
Robove su vlasnici prodavali za trajno, a sluge i slukinje prodavalo se ili bi
se sami prodavali na odreeno vrijeme i time bi stupali u slubu svojim gospodarima, te bi poslije pogodbenog roka ponovno bili slobodni ljudi. Pri prodaji
roblja sastavljali su se kupoprodajni ugovori, ovjerovljeni kod nadlenog biljenika odnosno gradskog notara. Zbog tekog socijalnog stanja, ljudi pojedinano ili pojedine obitelji, posebice iz Bosne, sami bi se prodavali imunijim
kupcima. Socijalno stanje jednih i drugih bilo je krajnje bijedno.
Jiriek zakljuuje da je do godine 1300. broj prodanog roblja znatno vei
od dragovoljnog stupanja u slubu. Tako za godinu 1280. donosi podatak o 19
prodaja roblja i samo jednom stupanju u slubu. Godine 1281. ima 74 prodaje
roblja i 11 stupanja u slubu. Godine 1299. spominje 10 prodaja roblja a tri
stupanja u slubu. Godine 1300. ima 28 prodaja roblja, a tri stupanja u slubu.
Godine 1300. ima 32 prodaje roblja i 10 stupanja u slubu. Godine 1301. (od
1. sijenja do 23. svibnja) podaci govore o 14 prodaja roblja, a 27 stupanja u
slubu 20. Poslije godine 1300. odnos se mijenja, broj stupanja u slubu nadmauje broj prodavanja roblja.
remonik potkrepljuje ove Jiriekove podatke podacima iz sauvanih
19
G. REMONIK, Izvori za istoriju roblja i servicijalnih odnosa u naim zemljama Srednjega vijeka, u: Istorisko-pravni zbornik, sv. I., Sarajevo, 1948., 148.-162. Podaci K. Jirieka
nalaze se u: K. JIRIEK - J. RADONI, Historija Srba III, 122. Usp. takoer G. REMONIK, Historijski spomenici Dubrovakog arhiva. Kancelarijski i notarski spisi (Radovi Srpske akademije, Beograd, 1932.) i Kancelarijski i notarski spisi 1278-1301, Zagreb, 1951.
20
G. REMONIK, Izvori , 148.-149. Ti se Jiriekovi statistiki podaci, koje donosi

remonik, razlikuju od onih koje donosi Vinaver VUK u svom radu: Trgovina bosanskim
robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku, u: Anali historijskog instituta u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953., 125.-146. Prema Vuku podaci o broju robova prema dubrovakim izvorima
za nekoliko godina od 1281.-1301. jesu: godine 1281. sklopljeno je 95 ugovora o prodaji
roblja; god. 1282. - 78 prodaja; god. 1283. - 42 prodaje; 1300. - 32 prodaje i god. 1301. - 15
prodaja, str. 132.
317

notarskih knjiga dubrovakog arhiva o roblju i posluzi za godine 1310.-1313.21
Iz tog materijala slijedi da je godine 1310. u Dubrovniku bilo 128 stupanja
u slubu, a samo 10 prodaja pravih robova. Godine 1311. u slubu je stupilo
198 osoba, a samo devet se prodalo kao prave robove. Za tu godinu, meutim,
javlja se nova kategorija posluge, koju moemo nazvati polurobovima, jer se
nalazi u socijalnom stanju izmeu pravih doivotnih robova i slobodne posluge koja stupa u doivotnu slubu, ali ne u ropstvo. Takve osobe zadravaju
osobnu slobodu, gospodar ne moe s njima raditi to eli (velle suum). Ipak,
njihova sloboda je samo ktivna, jer su obavezni na doivotnu slubu22. Takvih osoba godine 1311. ima ukupno 14. Godine 1312. uz 203 dobrovoljna
stupanja u slubu bilo je est pravih prodaja robova i tri stupanja u doivotnu
slubu.
Prema svim spomenutim podacima izrazito najvie ugovora sklapalo se
za enski rod. Na ropkinju - ancilla izdavala se je carta servitutis, na sluavku - serva carta servitii. Takva pismena obveza na slubu prodavala se
i preprodavala na isti nain kao i obveza na robovanje. Na temelju podataka
G. remonika i komentara o tim ugovorima, iako statistiki podaci govore
o smanjenju ropstva, a poveanju ugovornog ulaska u slubu, pa prema tome
naglog slabljenja robovlasnikog sustava u to doba, njihovo socijalno stanje
nije bilo bitno razliito. Bive ropstvo (servitus) nije se mnogo razlikovalo od
tadanje slube (servitium).
Naroito valja svratiti pozornost na plau tih nesretnih dobrovoljaca, iz
koje se vidi da su takvi svoju osobnu slobodu plaali materijalnim prikraivanjem. Najee plaa za 20 godina slube iznosi tek 1,5-2 perpera 23. Rijetko
21
G. REMONIK, Izvori , 151.-162. Spomenuta se graa iz koje remonik donosi podatke nalazi u knjizi Diversa cancellariae I, dubrovakog arhiva, koja sadri notarske
imbrevijature iz godina 1310.-1313. Knjigu je napisao notar akon Andrija Benea. To je
etvrta po redu knjiga s materijalom o roblju i posluzi: prva je Debita notariae I, iz godina
1280.-1282., druga Diversa cancellariae I, iz god. 1282.-1284., trea Praecepta rectoris II, iz
god. 1299.-1301.
22
G. REMONIK, Izvori , 149.
23
Primjera radi, jedan obian konj za vuu u isto vrijeme kota 10 perpera, REMONIK,
Izvori , 149. Neki Bratoslav Maki kupio je 1285. ropkinju za jednog konja. Raden Gojakovi nabavio je 1372. neku djevojku iz Kueva za jednog konja, V. VUK, Trgovina ,
nav. dj., 142.
318

se plaa penjala na 5 perpera i u sasvim iznimnim sluajevima na 6 perpera
za 20 godina dragovoljnog sluenja. Istodobno cijena roba je iznosila 4-20
perpera, najee izmeu 9 i 14 perpera. Jasno se iz tih podataka vidi da se
slobodna sluba osjetno manje plaala, negoli neogranieno raspolaganje ljudskim ivotom. Ti servicijalni ugovori ogledalo su oajnog materijalnog stanja
sela u feudalnom poretku srednjeg vijeka u naim krajevima. Premda je ta
dragovoljna posluga u formalnom pogledu ostajala osobno slobodna, s njom
se nije postupalo drukije nego s pravim robljem. Znatan dio patarenskog
roblja potjee iz redova siromanih seljaka, pa je siromatvo jedan od glavnih
uzroka prodaje roblja 24. Najvie su roblja posjedovala vlastela, neto manje zanatlije i rijetko trgovci puani. Vlastela je esto roblje davala u miraz (obino
djeaka!)25.
4. Gradski statuti dalmatinskih gradova i odredbe o prodaji roblja
Statutarne odredbe i ugovorne isprave kojima se zakljuivala prodaja roblja u dalmatinskim gradovima postoje iz tree etvrtine XIII. stoljea. Takve
gradske statute imaju dalmatinski gradovi Skradin, Trogir, Dubrovnik, Zadar, Kotor, Split i Korula. Iz trogirskih statuta doznajemo da se za kupovinu
robova traio pisani pravni akt kojim se sklapao ugovor o kupovini roblja. Ako
ne bi postojao takav akt, potvren od gradskog biljenika, rob bi imao pravo traiti slobodu kojoj se gospodar nije mogao usprotiviti 26. U Dubrovniku,
24
V. VUK, Trgovina , 126.
25
U miraz su ropkinje darovane npr. 1280., Gregor REMONIK, Spisi dubrovake kancelarije, Zagreb, 1951., 101., 107., 110., 111., 113., 1308.; Tekst 3., 37. Utolieva ki Marua
primila je 1378. na dar malog roba od Radia Bobana, Dubrovaki dravni arhiv, Vend.
Cancellariae, 2., 44.; 46.
26
Quod servus et ancilla emantur cum carta notarii. Statuimus si quis hic in civitate voluerit
servum vel ancillam in perpetuam servitutem emere, emat eum vel eam cum carta notarii: et
qui non habuerit cartam et dictus servus vel ancilla coram curia questionem movere, a servitute se retrahens, adhibeatur fides servo vel ancilla, et emptori nullo modo sit credendum
(Statut grada Trogira, L. III., pogl. 52.), navod u: Charles VERLINDEN, Lesclavage dans
lEurope mdivale, Tome deux, Gent 1977., 714. (u daljnjem navoenju: VERLINDEN,
Lesclavage). Za problematiku ropstva u naim primorskim krajevima vidi: B. PETRANOVI, O robstvu. Po srbskim spomenicima i tatutima primorskih dalmatinskih gradova, Rad
JAZU, 16./1871., 60.-75. Petranovievi su zakljuci esto jugoslavenski poopeni, s oi-
319

meutim, rob se drao normalnim posjedom poput odjee, bio je bez ikakvih
prava. tovie gradski statuti bili su vrlo strogi prema robu bjeguncu. Gospodar se mogao posluiti svim moguim nainima i sredstvima da bjegunca pronae. Kad bi ga pronaao, mogao bi s njim postupati kako mu je volja (facere
de eo vel de ea quidquid placuerit)27.
Nesmiljenost zakonodavstva prema robovima jo je stroa bila u Kotoru.
Naime, ako bi rob digao ruku na svog gospodara, i to bi se dokazalo, odsjekla
bi mu se ruka, a ako bi rob istukao nekog od uglednika obitelji dotinoga
gospodara, uarenim eljezom igosalo bi ga se po obrazima 28. Ako je strogoa prema robu koji bi digao ruku na svog gospodara u Kotoru bila velika, u
ibeniku je ensko roblje bilo mnogo zatienije. Prema ibenskim statutima,
ako bi gospodar ili netko od njegovih imao spolne odnose s uznicom, izgubio
bi je i ona bi bila slobodna 29.
Korulanski statuti naroito su strogo zabranjivali prodaju roblja Kataloncima i Sicilijancima koji bi dolazili u Korulu, izmeu ostalog, kupovati rotom tendencijom poistovjeivanja srpskih izvora i onih koje navodi za dalmatinske krajeve.
27
Si servus vel ancilla alicuius fugerit vel se absconderit possit patronus vel patrona ipsius
querere vel queri facere illum vel illam ad voluntatem suam: et si invenerit, portare et facere
portari, capere et facere capi, verberare et facere verberari et facere de eo vel de ea quidquid
placuerit, Statuti grada Dubrovnika, L. VI., c. 44, VERLINDEN, Lesclavage, 714.
28
Si quis servus vel ancilla iniecerit manum in suum proprium dominum aut patronum
et probatum fuerit, incidatur manus eius; si autem aliquem nobilem virum vel mulierem
percusserit, bolletur in ambabus faucibus et fustigetur tantum; et si percusserit aliquem de
vulastacis vel similibus sibi, solvat iperperos tres, quorum predictorum iperperorum unum
sit iniurati, et reliqui iperperi duo sint nostre comunitatis; quos iperperos si patronus nollet
solvere pro eo, ille servus vel ancilla fustigetur, Statuti grada Kotora, c. 219, VERLINDEN,
Lesclavage, 714.-715. Pod Vulastaces vjerojatno se misli na Vlahe, o kojima Petranovi
govori kao o siromanim ljudima koji su se veim dijelom bavili stoarstvom i siromano
ivjeli u brdovitim predjelima, te esto dospijevali u ropstvo, B. PETRANOVI, O robstvu
, nav. dj., 65.
29
Si quis fortiaverit aliquam suam servam vel ancillam deditam servituti et eam carnaliter
cognoverit, vel etiam sua propria voluntate, ex tunc dicta serva sit libera et absoluta ab omni
vinculo servitutis. Et si talis serva erit plurium fratrum vel sororum et unus eorum eandem
servam quocumque modo cognoverit carnaliter, illa serva sit ab omnibus absoluta, seu ab
omni vinculo servitutis, Statuti grada ibenika, VI., c. 45.; LVI., c. 65., VERLINDEN,
Lesclavage, 715., bilj. 10.
320

blje. Takvi su mogli u gradu i na otoku ostati samo jedan dan, mogli su kupiti
kruha ili vina, ili osobnu hranu, ali strogo im se zabranjivala nabava roblja, u
suprotnom trebalo ih je odmah protjerati30. Zabrana se oito odnosila na robove koje se nabavljalo na neretvanskom trgovitu. Inae isti statut doputao
je domaim gospodarima (primjerice knezu Pankraciju) nabavu dvije do tri
ropkinje iz Bosne (duas vel tres servas patarinas de Boxna) da budu na pomo i
poslugu njegovim starima (quia habet suas senes)31.
U statutima dalmatinskih gradova ne moe se uvijek razabrati govori li
se o robovima u pravom smislu rijei, tj. za itav ivot, ili pak o slunikim
ugovorima, po kojima bi se ljude prodavalo na neko vrijeme, nakon ega bi
bili slobodni ljudi. Veim dijelom takvi bi se sluniki ugovori sklapali za
kupovinu ljudi koji bi obavljali uglavnom kune i poljodjelske poslove za svoje
gospodare. U nekim sluajevima, ako odredbe spomenutih statuta govore o
obvezama za slobodnjake koji bi sklapali sluniki ugovor, takvi bi se nazivali
servus ili ancilla, za razliku od sclavus ili sclava, kojima su se oznaavali robovi
u pravom smislu rijei. Budui da su izrazi sclavus i sclava imali i specino
znaenje za slavensko podrijetlo robova, oni se rjee javljaju u gradskim statutima jadranskih naselja. Prema jednom lanku Dubrovakih statuta sclavus i
sclava oznauju poglavito one robove koji bi iz Dubrovnika bili preprodavani
u daljnje prekomorske zemlje (de Ragusio per mare)32. Od takve preprodaje
30
Quod omnes et singuli Catalani, et etiam Siciliani, qui venirent ad hanc civitatem, spetialiter pro facto emendi servorum, nullatenus possint hic in civitate Curzulae, et nec in Insula
morari, nisi quod si voluerint emere panem vel vinum, aut aliquid peo ipso victu, possint
hic aliqualiter, saltem per unum diem stare ad plus, aliter quod statim expellantur, Statuti
grada Korule, pogl. 142.
31
Concessum fuit domino Comiti nostro domino Pancratio, ut ipse possit emere pro usu
domus suae duas, vel tres servas patarinas de Boxna, et facere fieri cartas de eis, et hoc quia
habet suas senes, et inutiles, Statuti grada Korule, pogl. 150.
32
De eo quod habet comes de servis et ancillis qui venduntur. Sciendum est quod omnes
Ragusii et forestieri qui comparant sclavum vel sclavam et extrahunt eum vel eam de Ragusio per mare, dant domino comiti pro quoque sclavo vel sclava qui vel que fuerit in corpore
longus vel longa duobus cubitis in supra, terciam de yperpero et deinde inferius ad voluntatem domini comitis. Et si sclavus ille vel sclava fuerit longus minus de duobus cubitis vel
longa, nichil datur domino comiti, secundum antiquam consuetudinem, Statuti grada Dubrovnika, L. I., c. 14, VERLINDEN, L Esclavage, 717. Usp. B. KREKI, Dubrovnik et le
Levant au moyen ge (Documents et Recherches sur lconomie des pays byzantins et slaves
321

gradski bi knez (comes) ubirao pristojbu.
ee bi zadarski trgovci ropkinje dopremljene iz Bosne drali nekoliko
godina kod sebe, a potom ih oslobodili. Rije je o ropstvu na odreeno vrijeme. Tako je jedan trgovac iz Zadra po imenu Mihovil, trgovac tkanina, kupio
iz bosanskih krajeva jednu enu, po imenu Milaa, da mu bude ropkinja zauvijek (in perpetuum). Iako je spomenuti Mihovil imao pravo Milau zadrati
kao ropkinju, obvezao se da e iz milosra i strahopotovanja prema Bogu i
za oprotenje svojih grijeha (ob reverentiam omnipotentis Dei et in remissionem
suorum pecatorum) spomenutu Milau drati kod sebe deset godina, osigurati
joj hranu i odjeu, te je potom osloboditi ropstva i uiniti je slobodnom33.
Nakon to bi trgovac prodao ropkinju, a ako bi ropkinja pobjegla od svoga gospodara, trgovac se obvezao vratiti je kupcu, ali samo ako bi se vratila
natrag u Bosnu, tj. kui. Trgovac, meutim, nije imao obvezu vratiti je ako bi
ropkinja pobjegla u neki drugi dalmatinski grad ili u Italiju. Od 1367.-1405. u
Zadru je zabiljeeno 93 ugovora o ropstvu, mukih 11, a enskih 82, odnosno
88,2 % enskih, a 11,8 % mukih. Srednja cijena robova, bez obzira na spol,
bila je 14 dukata. Do godine 1380. cijena je bila nia, a potom je rasla.
Robovi su najveim dijelom bili iz Bosne. Muka imena robova koja se
najee pojavljuju jesu Obrad i Milovan, a enska su imena sljedea: Voljna,
Jelka, Borka, Krajina, Stana, Milica, Radoslava, Stanislava, Ratka i Miljana, kako nam svjedoi jedan kupoprodajni ugovor za 13 robova sklopljen 27.
prosinca 1377.34 Na temelju podrijetla tih imena ne ini se da su svi ti robovi
iz redova patarena, odnosno bosanskih krstjana, nego da meu njima ima i
krana koji nisu bili obiljeeni patarenskom herezom.
5. Nabava roblja iz Bosne, njihova preprodaja i socijalno stanje
Na temelju spomenutih autora B. Krekia, G. remonika i novijeg rada
Mihajla Dinia35, Ch. Verlinden analizira status i ugovore glede robova i slubi
na odreeno vrijeme koji se nalaze u dubrovakim izvorima. U tim dokuet leurs relations commerciales au moyen ge, t. V., Paris, 1962.
33
Usp. VERLINDEN, Lesclavage, 729.-730.
34
VERLINDEN, Lesclavage, 734.
35
M. DINI, Iz dubrovakog Arhiva, izd. Srpska akademija, Beograd, 1967.
322
mentima nalazimo da je stanovita Zorica iz Sanske doline u Bosni prodana

Dubrovaninu do smrti (denite ad mortem); Dobroslavu iz Bosne njezin je
gospodar godine 1280. dao u zalog svom kupcu na dvije godine. Istog je dana
Radovan iz Bosne prodan krojau Nikoli na deset godina. Izuio je zanat i na
kraju e od gospodara dobiti alat za posao. Nije rijetko da bi se slobodnjaci sami
davali u slubu u Dubrovniku, gdje bi kod gospodara nauili zanat od kojega bi
nakon zavretka slube mogli ivjeti.
Iz podataka o enskim osobama koje nalazimo kao doivotne ropkinje ili
sluavke na odreeno vrijeme, oito je da je vei dio tih osoba bio iz redova
patarenki, odnosno bosanskih krstjanki. Njihova su imena Radosta, Premila,
Nenja, Dobrosta. Godine 1281. Dubrovkinja Desaa dala je slobodu svojoj
slukinji (ancilla) Dobrosti, nakon to je spomenuta Dobrosta sama pribavila
jednu ropkinju (serva) koju je ustupila svojoj gospodarici Desai do smrti i to
zato to joj je Desaa dala slobodu. Dakle biva slukinja (ancilla) pribavila je
svojoj bivoj gospodarici serva vicaria, u zamjenu za svoju obvezu sluenja36.
ee bi se prakticiralo oslobaanje robova oporukom zvanom pro anima, a
Crkva je podupirala takvo postupanje kao veliko dobrotvorno djelo visokog
ranga. U oporuci Savina Getaldia od 1281. osloboeni su njegovi robovi i
ropkinje i jo su dobili po jedan perper i robu. Ilija Boli oslobodio je 1283.
roba Hranoja. Regina, ki Petra Bogdanovia, oslobodila je 1308. ropkinju
Vlkost i dala joj tri perpera. Godine 1349. ostavio je Dubrovanin Marin dosta
novca za otkup roblja. Jelena orevi godine 1372. dala je slobodu ropkinji
za duu, a Gruba Meneti dvije ropkinje i jednoga roba. Dubrovaki statut
doputao je ocu da na samrti moe pro anima dati do jedne etvrtine imetka,
a roblja moe osloboditi i vie37.
Roblje je iz Bosne dopremano preko prodavaa iz Bosne koji su takve ljude
onda transportirali prema Jadranu. Jedan od ee spominjanih bosanskih trgovaca robljem bio je neki Ratko Butinja, oito specijalizirani traitelj robova
36
VERLINDEN, Lesclavage, 740.-741. U Dubrovniku su se esto robovi oslobaali sami

time to su gospodaru polagali novac u visini svoje cijene. Obino se davao novac, a katkad
i roba. Nekoliko podataka o tome donosi V. VUK, Trgovina bosanski robljem , nav. dj.,
144.
37
Cjelovitije podatke vidi u: V. VUK, Trgovina , nav. dj., 145.
323

u sredinjoj Bosni38. Roblje je najee dopremao iz podruja dolina rijeka
Bosne, Sane, Usore i Vrbasa, koje je onda preprodavao u Dubrovniku i preko
Dubrovnika veim dijelom u Veneciju. Kod remonika taj Butinja spominje
se ak pet puta39.
Koliki je broj robova, dopreman uglavnom iz Bosne i prodavan u Dubrovniku, svjedoi podatak za godinu 1281. U Dubrovniku je u jedanaest mjeseci prodano 87 robova, uglavnom ena. Njihova imena najee su: Radua,
Bratua, Prvoslava, Dragosta, Radosta, Tihoslava, Dragojla, Dobroslava, Stanislava, Milka, Premila, Draga, Radica, Slavica, Pribislava, Tvrdislava, Ljuba. Od mukih spominju se ova imena: Pribidug, Radovan, Miloslav, Obrad,
Draen40. Najvie se trgovalo robljem u proljee i u ljeto, u vrijeme pogodno
za transport iz unutranjosti Bosne prema Jadranu to za plovidbu dalje brodovima Sredozemljem. Od ukupno 87 robova iz godine 1281., enskog roblja
je bilo 78, a samo je devet robova mukog roda. Od 87 trgovaca svi su bili
domai, a ak 37 kupaca bili su Talijani, Katalonci, Francuzi. Gotovo polovica kupaca robova u Dubrovniku bili su stranci. Dakle, polovica roblja bila
je namijenjena izvozu, a 17 je prodano u Veneciju41. Venecijanci su robove iz
Dubrovnika mogli uvoziti u Veneciju ili u svoje trgovake kolonije na Levantu
(Istoku) i na podruje panjolske42.
Prema podacima iz Dubrovakog arhiva u godini 1282. prodano je ukupno 77 robova. Uglavnom su dolazili iz istih bosanskih lokaliteta kao i prethodne godine, no najvie ih je bilo iz podruja doline rijeke Bosne - 49. Godine 1283. bilo je osjetno manje prodanih robova u Dubrovniku, samo 41.
38
VERLINDEN, Lesclavage, 742. Od ostalih bosanskih trgovaca spominju se: Bogdan,

Bratoje, Radogast, str. 751.
39
Usp. VERLINDEN, Lesclavage, 742.
40
V. VUK pokuao je na temelju duevne karakterizacije brojnih imena (i vrlo rijetko prezimena) robova podrijetlom iz Bosne doi do jasnije slike njihova religioznog pripadnitva,
Trgovina , nav. dj., 137.-139.
41
Podatke donosi VERLINDEN, Lesclavage, 743.-747.
42
Usp. Pavo IVKOVI, Mletaka trgovina bosanskim robljem u srednjem vijeku, u: Godinjak, Sarajevo, 21.-27./1976., 51.-58. U XIII. stoljeu, budui da je Venecija bila vrhovni
gospodar Dubrovnika, venecijanski su trgovci bili osloboeni u Dubrovniku plaati carinu,
pa je i ta injenica pogodovala da mletaki trgovci kupuju roblje u Dubrovniku, str. 52.
324

Mukih je bilo 20 %. Dolazili su iz doline Bosne (njih 25), Vrbasa (3), Usore
(1), Sane (1). Jedan je bio iz doline rijeke Drave, i jedan iz Poege, dakle iz
Hrvatske. Samo su tri Venecijanca bili kupci. Od dubrovake vlastele najee
spominjani kupci robova jesu: Dobroslav Koli, Matej Meneti i Benedikt
Gunduli43.
esto spominjanje Bosne kao podrijetla robova ne valja shvatiti u smislu
Bosne kao drave, nego se govori o kraju uz rijeku Bosnu. Naime, krajevi uz
rijeke Bosnu, Vrbas, Sanu i Usoru bili su pogodni lokaliteti i putovi za nabavu
i transport roblja prema dolini rijeke Neretve.
Za XIV. i XV. stoljee u izvorima se mnogo ee spominju servicijalni
ugovori, bilo na odreeno razdoblje, bilo do smrti. Ropskih je ugovora manje.
Ve smo upozorili da to ne znai da se bitno promijenilo socijalno stanje slugu
i slukinja koje bi ugovorno sluile nekom gospodaru. Ostalo je krajnje bijedno. Tako godine 1352. jedan Albanac prodaje svoju kerku denite ad mortem jednom dubrovakom zlataru samo za hranu, odjeu i obuu44. Godine
1353. jedan Dubrovanin uz nabrajanje baava voska, vrea brana koje ima,
spominje i svoju slukinju (serva) kao res, tj. uzima je za stvar45. Dana 8. lipnja
1374. etiri ene iz Bosne prodane jednom dubrovakom gospodaru izjavljuju
da hoe i da su zadovoljne da gospodar s njima postupa u svemu kako on eli,
kao sa svojim stvarima (tanquam de suis rebus propriis)46. Koliko je usporeivanje roba i slugu mjereno s potronom robom moe se zakljuiti i na temelju
terminologije. U XV. stoljeu nalazimo imena za roba: robac, ropci, to jasno
upuuje na usporedbu roba (sunja) s potronom robom47.
Podaci koje donosi Verlinden u svojim istraivanjima glede preprodaje bosanskog roblja poetkom XV. stoljea svjedoe o uskoj vezi Sicilije i Katalonije
s dalmatinskim gradovima. Dokumenti za grad Zadar tu zauzimaju posebno
43
44
Diniev podatak vidi u: VERLINDEN, Lesclavage, 768.
45
Kod Dinia pod br. 34.; usp. VERLINDEN, Lesclavage, 769.
46
Volumus et contentamur quod ipse faciat de nobis omne velle suum tanquam de suis
rebus propriis, VERLINDEN, Lesclavage, 773.
47
Ta se terminologija osobito javlja s pojavom Turaka. Kranski robovi za Turke su bili

tanquam robci, tj. kao roba za prodaju, VERLINDEN, Lesclavage, 795.
325

mjesto. Trgovci iz toga grada dobavljali bi robove iz trgovakog sredita u
doline Neretve, veim dijelom bosanske krstjanke, patarenke, vrlo su esto
uz objanjenje da su jo nekrtene. Da bi lake opravdali nabavu tih ropkinja, trgovci bi se sluili sumnjivim i licemjernim razlozima da ih ele uiniti
krankama. Podruje ua Neretve bilo je osobito pogodno mjesto, prava
trnica za nabavu robova48. Strani su trgovci dolazili u to podruje laama za
nabavu soli, olova i drugih metala iz unutranjosti Bosne. Meu njima bilo je
Katalonaca i Sicilijanaca, kako nam posvjedouju Korulanski statuti. Sline
sluajeve nalazimo i u dubrovakim zapisima. Stanoviti Tadej Jakob iz Firenze, pravi trgovaki avanturist, prodao je nekim kupcima iz Ancone olovo i 12
robova49. Budui da je mediteranska obala panjolske i Sicilije obilovala proizvodnjom soli, trgovci bi, preko preprodavaa iz Zadra i drugih dalmatinskih
gradova, uz spomenute artikle iz Bosne nabavljali i robove.
6. Prodaja malodobne djece iz Bosne
Glede drutvene vrste robova, u dubrovakim statutima meu robovima
nalazimo djeake, djevojice, mladie i djevojke, ali i odrasle ljude. Valja primijetiti da u ranom razdoblju, potkraj XIII. stoljea, nalazimo poetak prodaje
djece nejake dobi, koji se nazivaju anime, a prodaja takve djece u dalmatinskim
gradovima traje sve do XV. stoljea. Anime su preteito bile mlade djevojice
do 10 godina ili neto starije, koje su se na rok prodavale i kupovale, poglavito zbog njihova siromanog socijalnog stanja50. Takve bi anime veim dijelom
bile dopremane iz Bosne, od bosanskih krstjana, koje bi se olako kvaliciralo
48
Trgovite robljem u dolini Neretve u dokumentima se javlja kao forum Narenti, VERLINDEN, Lesclavage, 775. Rije je ponajvie o lokalitetu Drijevo kao uvenoj trnici robova
na uu Neretve, usp. Marko UNJI, Bosna i Venecija, HKD Napredak, Sarajevo, 1996.,
171. Neretvanci su bili pravi gusari u hvatanju i prodaji roblja, usp. B. PETRANOVI, O
robstvu , op. cit., 67.
49
50
Godine 1388. trgovac Nicol Baldovinetti spominje da je od Simone di Bonarota kupio

schiava di Bosana (Bosna) staru 16 godina comperata quasi ignuda, VERLINDEN,
Lesclavage, 720. Alaa Oglagenovi iz Zagore prodao je Vesselcham infantulam meam
servam, infra etatem legitimam constitutam, podatak od DINIA donosi VERLINDEN,
Lesclavage, 771. Prodaja djece nejake dobi esta je. 26. veljae 1373. Utjeh Okovi iz Zagore
prodaje Bratmillum, filium Pribe, servum meum parvulum, Verlinden, isto, 772. Verlin-
326

kao patarinam, paganam, indelem et incredulam dei cristiane, a zapravo su
bile krstjanke Crkve bosanske51. Gdjekad bi se takve djevojice same prodavale. Tako jo godine 1459. imamo anime dIstria, de Dalmatia et altri luogi
koje su prodavane ili su se same prodavale u Firencu, Sienu, Bolognu i u druga
talijanska mjesta52.
Iako je u dalmatinskim gradovima raireno kupovanje roblja, vidljivo je
nastojanje da se robovi, posebice mlade djevojke i djevojice (anime), ne preprodaju izvan tih gradova, preko mora. Godine 1373. uprava grada Splita
donosi odredbu u kojoj se zabranjuje svim stanovnicima grada kupovina, prodaja, otuivanje, dovoenje ili odvoenje robova i ropkinja koji bi se zatekli
u gradu, izvan grada Splita53. Vrlo slina odredba postoji i za podruje grada
Trogira54. Odredba za grad i otok Korulu godine 1397. ima slinu odluku.
Tamonje gradsko vijee od 48 lanova zakljuuje jednoglasno da niti jedan
Korulanin ne moe kupiti roba ili ropkinju, osim za sebe (salvo pro usu suo)55.
Novo je u toj odredbi spominjanje lokaliteta odakle se dobavljalo roblje. To je
den donosi i druge sluajeve prodaje malodobne djece.
51
G. PRUNAJ, Notizie e documenti sulla servit domestica nel territorio senese (sec. VII-XVI)
(Bolletino Senese di Storia Patria, N.S., t. VII, 1936), 82. F. ANJEK napominje: U dokumentima dubrovake kancelarije, u domaim i stranim aktima o trgovini robljem (13.-14.
st.) i u glagoljakim literarnim zapisima (14.-15. st.) pod pojmom patareni misli se prije svega na krstjane Crkve bosanske, F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima
(13.-15. st.), Izd. Barbat, Zagreb, 2003., XXXVI.-XXXVII.
52
V. LAZARI, Del traffico e delle condizioni degli schiavi in Venezia nei tempi di mezzo (Miscellanea di storia italiana, t. I), Torino, 1862., 490.
53
Captum fuit quod nulla persona, civis, habitator vel forensis, cuiuscumque conditionis
existat, possit, audeat neque presumat in civitate vel districtu Spalati aliqem servum vel servam per mare vel per terra emere, vel vendere, alienare, portare, conducere seu mittere extra
civitatem Spalati, VERLINDEN, Lesclavage, 721.
54
Odredba za grad Trogir iz 1397. zabranjuje extrahere nec extrahi facere de civitate et
districtu Tragurii per mare nec per terram aliquam mulierem, VERLINDEN, Lesclavage,
721.
55
In pleno generali consilio civitatis et insulae Curzulae, in quo fuerunt consiliarii XLVIII, eorum nemine discordante, captum fuit quod aliquis Curzulanus aliquo modo non
possit emere aliqam servam, vel servum, pena ducatorum L, salvo pro usu suo, nec possit
esse interpres, nec aliquam ducat in civitatem per illos de Narento. Et si aliquis duceret ali-
327

Neretvanski zaljev kao glavno odredite kamo je roblje dopremano iz unutranjosti Bosne i odakle se preprodavalo dalje, najprije po dalmatinskim gradovima, i onda preko mora u druga mediteranska podruja. Prema dubrovakim
zapisima neki trgovac iz Pavije 9. studenoga 1389. kupio je roba djeaka od
otprilike devet godina, podrijetlom iz Bosne (de genere et natione Bossinensium),
po imenu Milko, za 4 dukata56.
Djeca postaju osobito traena trgovaka roba, naroito djevojice. Jedan
vlastelin iz Dubrovnika, po imenu Stojko Bogdanovi, 31. listopada 1397. prodaje svoju dvanaestogodinju ropkinju (paterenam et de genere servorum), podrijetlom iz Usore, koja se zove Gojna i latinski Simona57. Gradski pisar tog spisa,
oito drei da su patareni po prirodi odreeni za ropstvo (de genere servorum),
napominje da mlada Bosanka nije vie patarenka, jer je promijenila svoje slavensko ime u latinsko ime, to znai da je krtena. Licemjerstvo je bjelodano,
tim vie to je za venecijanskog kupca mlada Simona oito anima. Nije iskljueno da su takve mlade djevojice bile namijenjene prostituciji58.
Meu ropkinjama koje bi se dobavljale iz Neretvanskog zaljeva nisu bile
samo patarenke nego i prave kranke. Neki promuurni Sicilijanac, vlasnik ribogojilita, kupio je mladu Bosanku od 14 godina po imenu Janja, koju je platio
23 dukata. Spomenutu je Janju prodava nekoliko dana prije toga platio samo
15 dukata. Zarada je bila oita. Mlada Janja poslije je jo nekoliko puta preprodavana59. Dakako, ona nije bila patarenka nego sasvim sigurno kranka.
Ako bi se kupljene kranke, namijenjene prodaji, pojavile u gradu Koruli
odmah bi dobile slobodu, a vlasnik bi ih izgubio. Tim se odredbama eljelo
prije svega sprijeiti izvoz male djece, naroito djevojica (anime). Pa ipak, te
quam christianam, quae probaretur fore christiana, liberetur per comune Curzole et ille qui
duceret eam perdat, VERLINDEN, Lesclavage, 722.
56
Dokument kae da je spomenuti Pavijac kupio servum puerulum etatis annorum novem
vel circha nomine Milcho, de genere et natione Bossinensium, podatak u: VERLINDEN,
Lesclavage, 776.
57
Spomenuti Stojko Bogdanovi prodaje quandam eius servam empticiam slavice vocatam
Goyna et latine Symonam, filiam qd. Radoe de Usora de Bossina, paterenam et de genere
servorum, etatis annorum duodecim, VERLINDEN, Lesclavage, 781.
58
VERLINDEN, Lesclavage, 781.-782.
59
VERLINDEN, Lesclavage, 776-777.
328

odredbe Splita, Trogira i Korule nisu imale namjeru ukinuti prodaju roblja
nego kupovinu radi preprodaje, poglavito ena i kranki, tj. onih koje nisu
pripadale patarenima ili bogumilima.
Dolina Neretve najee se spominje kao glavno odredite dopremanja,
kupovine i prodaje bosanskoga roblja. Da je kupovina i prodaja bosanskih krstjana i krstjanki, upravo u dolini Neretve, bila esta i uobiajena praksa, na
koju se zapravo nisu odnosile spomenute odredbe, doznajemo iz jednog spisa dubrovakoga biljenika datiranog 6. travnja 1282. Jedna bosanska ancilla
(sluavka), po imenu Radosta, prema tom spisu, izjavila je da ju je kupio za ropkinju neki Palma, sin Marina, na Neretvi, za 6 groa, te da spomenuti Palma
moe s njom raspolagati u svemu kako bude elio (in omnibus velle suum faciat) 60. Ta formulacija u svemu kako bude elio svjedoi o groznom drutvenom
i moralnom stanju u koje bi takve osobe upadale.
Koliko je takva praksa potrajala svjedoi drugi jedan zapis, jedno stoljee
poslije, tonije datiran 5. veljae 1390., prema kojemu Ilija Grubojevi, trgovac
iz grada Dubrovnika, prodaje za 25 dukata gospodinu Canachi Sagreo iz Candije na Kreti dvije bosanske ropkinje, majku od 35 godina i njezinu ker, koje
je Dubrovanin kupio na uu Neretve61.
7. Stanje nakon prodora Turaka u Bosnu
Nakon prodora Turaka u Bosnu potkraj XIV. stoljea, Turci su mladim
kranima i krankama koje bi zarobili davali muslimanska imena i potom
ih prodavali. Postoji podatak da je 10. lipnja 1390. jedan trgovac iz Barcelone od jednog Dubrovanina kupio etiri muka roba muslimanskih imena62.
60
Spomenuta bosanska ancilla izjavila je: Ego quidem Radosti de Bosna confiteor quod
Palma, filius Marini de Chisegna, me emit pro ancilla in Narento pro summa denariorum
grossorum seks, ut dictus Palma de persona mea in omnibus velle suum faciat, VERLINDEN, Lesclavage, 722.-723.
61
B. KREKI, Dubrovnik et le Levant au moyen ge, nav. dj., 235., br. 438.
62
Trgovac iz Barcelone kupio je Erdum, filium Begher, etatis annorum XXIII vel circha;
Karamanum etatis annorum XXV vel circha; Ammoratum, filium Bogdani, annorum XXVIII vel circha et Saynum, filium Smaieli, annorum XXVIII vel circha, omnes de generatione et natione Tartarorum et sigillatim interrogatos sic sponte confitentes, VERLINDEN,
Lesclavage, 778.
329

Dubrovanin ih je kupio od jednog Albanca, a taj ih je pribavio od nekih
krana koji su spomenutu etvoricu otkupili od Turaka. Rije je vjerojatno o
janjiarima koje su Turci prodavali.
U Dubrovniku se od poetka XV. stoljea vie ne nalaze podaci o roblju
dopremanom iz Bosne. Dubrovnik je, naime, bio u ratu s Bosnom. Godine
1416. dubrovake vlasti zabranile su prodaju roblja u gradu, osim za lokalnu
uporabu. Zanimljiva je motivacija te zabrane, koja se odnosi na nae trgovce,
stanovnike Neretve i Dubrovnika. U zabrani se kae da je trgovina robljem
sramotna, zloinaka, odvratna i protiv svake ovjenosti (considerantes talem
mercantiam esse turpem, nefariam et abominabilem et cotra omnem humanitatem),
te da nanosi golemu tetu gradu. ovjek stvoren na sliku i priliku Boju, a s
tim se ljudima postupa kao s teakom ivinom. Zato zabranjuju svaku prodaju roblja, i mukog i enskog. Podruje te zabrane obuhvaa kraj od Budve
do Splita. Za svaki pojedini sluaj prekraja ove odredbe prekritelj e biti kanjen na est mjeseci zatvora i globom od 25 perpera63. Odredba je razglaena
takoer u podruju Neretve i u Stonu. Zona ove zabrane obuhvaala je, dakle,
podruje od Boke kotorske do Splita.
Ta dubrovaka zabrana bila je slina onim zabranama koje su propisane
za gradove Split, Trogir i Korulu. Dakako, te se mjere nisu ba potivale.
Stanovita Boica, ki pokojnoga Ratka, 26. svibnja 1419. ali se to je imun
63
Evo teksta te zabrane: Quod cum per multos dominos circa vicinos pluries nobis fuerunt
porrecte querele et quotidie porrigantur contra mercatores nostros habitantes Narenti et alios Ragusienses eo quia emunt et vendunt ex eorum subditis, considerantes talem mercantiam esse turpem, nefariam et abominabilem et cotra omnem humanitatem, et cedere ad non
parvum onus et infamiam civitatis nostre, videlicet quod humana species facta ad ymaghinem et similitudinem creatoris nostri converti debeat in usus mercimoniales et vendatur tanquam si essent animalia bruta, volentesque huiusmodi providere ne decetero committantur,
statuimus et ordinamus quod decetero nullus civis noster districtualis aut forensis, habitans
in civitate Ragusii vel eius districtu, seu quilibet qui pro Raguseo se appellat ullo modo, colore vel ingenio, audeat vel presumat emere aut vendere servum vel servam vel esse mediator
huiusmodi mercantie, nec etiam habere societatem vel partem cum aliquo, tam cive quam
forense qui faceret seu exerceret tale exercicium, incipiendo a Budva usque Spaletum. Et qui
contrafaciet, pro singula vice stare debeat mensibus seks in carceribus Ragusii inferioribus et
solvat pro omni capite seu persona quam vendidisset, emisset aut de qua fuisset mediator aut
habuisset partem yperperos viginti quinque, et nunquam incipiat terminus mensium seks
carceris donec solverint penam pecuniariam, VERLINDEN, Lesclavage, 787.-788.
330

iz Zadra prodao njezinu tetu, udovicu, i njezina sina na Neretvi, a 2. lipnja
1420. jedna ena podnosi tubu jer su njezina sina prodali Turcima. Dana 2.
svibnja 1421. Milicu de genere Bossignanorum jedan je Dubrovanin prodao
nekom Firentincu. Spomenuti Dubrovanin izjavio je da je Milicu kupio od
nekog svog sugraanina koji ju je nabavio od Turaka u Pritini64.
Vijee grada Korule godine 1419. izdalo je ak dva akta zabrane, pozivajui se na prethodnu zabranu iz god. 1397. Te su se zabrane posebice odnosile
na trgovce iz Katalonije i Sicilije, koji bi dolazili na Korulu po robove. Sicilija
je u to vrijeme bila odredina toka za preprodaju i slanje bosanskog roblja u
Kataloniju, tj. u panjolsku i na Istok.
Dokumenti o Dubrovanima i drugim stanovnicima Dalmacije koje su
zarobili Turci sve su brojniji sredinom XV. stoljea. Neki bi bili otkupljeni,
drugi bi postali tursko roblje kojima e otada destinacije preteito biti istone
muslimanske zemlje65.
ZAKLJUAK
Najvanija dokumentacija za trgovinu robljem iz Bosne u Sredozemlje
izmeu XIII. i XV. st., a odnosi se na dalmatinsku obalu, postoji u Dubrovniku. No, dosta podataka ima i u zapisima iz gradova Skradina, ibenika, Trogira, Zadra, Splita i Korule. Od kraja XIII. stoljea broj krstjana i krstjanki
iz Bosne prodanih u roblje zaista je velik, gotovo jednak broju prodanih na
sjevernim obalama Crnoga mora.
Katkad su se robovi kupovali u grupama. Tako je Dominik iz Firenze 27.
prosinca 1377. u Zadru kupio odjednom 13 robova. Trgovci su se udruivali
da bi ekasnije organizirali posao. Godine 1320. dva su Talijana u Dubrovniku osnovala udruenje za nabavu robova66.
64
Za ove potonje podatke vidi u: VERLINDEN, Lesclavage, 789.-790.
65
VERLINDEN, Lesclavage, 793.-794.
66
30. prosinca 1320. Andreas de Thomasio de Trani i Antonius Tinctore iz Ankone osnivaju udruenje za nabavu robova. Faciunt manifestum, kae se u Diversa cancellariae, quod
faciunt societatem et compagniam simul de omnibus sclavis quos vel quas dictus Andreas
habet vel emet in futurum, videlicet quod medietas totius lucri quod fiet ex dictis sclavis et
dampni, quod Deus advertat, sint dicti Andree et alia dicti Antonii, et quod unus quisque
possit vendere sclavos seu sclavas emptos et emendos per eos vel aliquem eorum; et hec so-
331

Ue rijeke Neretve bilo je najvaniji lokalitet za nabavu roblja iz Bosne.
Na Neretvu su dolazili kupovati robove trgovci iz svih krajeva Sredozemlja.
Tijekom druge polovice XIV. stoljea tu su kupovali robove u grupama.
Za robove ne nalazimo kvalikaciju patareni prije 1390., ali sigurno
je da je religiozna heterodoksija sluila kao opravdanje za ropstvo i mnogo
prije toga. Naime, bogumilstvo i drugi dualistiki pokreti vie ili manje heterodoksni u Bosni su postojali ve od XII. stoljea. Za razdoblje od XIII. do
XV. stoljea postoji oko 40.000 njihovih spomenika-steaka, a upravo iz tog
razdoblja postoji opsena dokumentacija o prodaji roblja uz nau jadransku
obalu. Kulminacija prodaje roblja protee se od posljednje etvrtine XIII. st.
do prve etvrtine XV. st.
U tom razdoblju osobito je bilo razvijena trgovina enskim robljem, a napose nejakom djecom. Ropkinje su katkad prelazile iz ruke u ruku, primjerice
od Bosanca vlasnika bosanskom trgovcu, dubrovakom nakupcu, dubrovakom trgovcu i stranom kupcu, pri emu su svi zaraivali67. Porazno je kako
je pekulantska trgovina radila s tom vrstom ljudi, kako su na njima bezduno
zaraivali, a ti isti trgovci sebe su drali potenima i dobroiniteljima spomenute sirotinje.
U drugoj polovici XV. st. robovi su sve manje dolazili iz Bosne. Razlog
tome jest prisutnost Turaka u Bosni. Turci su bogumile i krane poistovjeivali. Muslimani su zarobljavali i jedne i druge i mahom ih usmjeravali prema muslimanskim zemljama na Istoku. Ako se gdjekad nabavljalo robove iz
Bosne, kupovalo ih se od Turaka. Na svaki nain, od kraja XIII. do poetka
XV. stoljea prodaja krstjana Crkve bosanske uz dalmatinsku obalu i u Sredozemlju poprimila je goleme razmjere u srednjovjekovnoj prodaji roblja.
cietas duret de dictis sclavis cum dicto Antonio, quam rationem teneantur adinvicem facere
simul, VERLINDEN, Lesclavage, 766.-767. Oito da ta dva trgovaca ne bi bila osnovala
spomenuto udruenje u Dubrovniku da taj grad nije bio pogodan za izvoz roblja.
67
V. VUK, Trgovina , op. cit., 131.
332
SUMMARY
The rst accounts of track in slaves from this region, especially towards
Spain, date back to as early as the 9th century. The most important records of
tracking slaves from Bosnia to the Mediterranean between the 13th and 15th
century, with references to Dalmatian coast, are found in Dubrovnik. However, various specics are noted in the accounts from Skradin, ibenik, Trogir,
Zadar, Split and Korula. From the end of the 13th century, the number of
both male and female krstjani from Bosnia sold to slavery is almost as high
as the one of those sold on the north shores of the Black sea. Sometimes the
slaves were bought in lots. In slave trade, there is a dierence between real
slave trade and voluntary service. For either of the two categories, a written
testimony was required, a type of a contract that was attested by the local
notary public.
The mouth of the Neretva River was the most signicant locality for procurement of the slaves from Bosnia. Slave tradesmen from all over the Mediterranean frequented the Neretva trading spots. During the second half of the
14th century, slaves there were bought in lots. At the time, women and, especially child slave trade were particularly developed. The female slaves were,
at times, protagonists of a lucrative trade between, to exemplify, a Bosnian
owner, a Bosnian merchant, followed by a buyer from Dubrovnik, a merchant
from Dubrovnik and nally, a foreign buyer. Two main reasons for Bosnian
slave trade were poverty and accusing the Bosnian krstjani of dualistic heresy.
The way this questionable trade treated this kind of people; how they unscrupulously made money o slavery while believing they were the true benefactors of the poor, is truly disturbing.
There are no records of the slaves being characterized as Patarenes before
1390, however, it is certain that religious heterodoxy served as a justication
for slavery long before that. Slave trade culminated in the period between the
last quarter of the 13th century and the rst quarter of the 15th century. In
the second half of the 15th century, tracking slaves from Bosnia declined.
The reason for the latter was the Turkish invasion of Bosnia. Bogomils and
Christians were, according to them, one and the same. The Muslims captured
both and generally sent them to Muslim states in the East. If one were to buy
333

slaves, one would buy them from the Turks. From the end of the 13th to the
beginning of the 15th century, tracking of krstjani of the Church of Bosnia
along the Adriatic coast and in the Mediterranean assumed gigantic proportions in the medieval slave trade.
334
Zlatko Matijevi
NEKOLIKO PRIMJERA NACIONALNOG I POLITIKOGA

POSVAJANJA CRKVE BOSANSKE U SRPSKO/SRBIJANSKOJ
I MUSLIMANSKO/BONJAKOJ HISTORIOGRAFIJI
(I PUBLICISTICI) XIX. I XX. STOLJEA
(Od Petranovia do interneta)
Autor je na temelju znanstvene (i publicistike) literature naveo nekoliko primjera nastojanja pojedinih intelektualnih skupina u srpsko/srbijanskoj
i muslimansko/bonjakoj historiograji (i srodnim znanostima) da vjersku
pripadnost te nestanak srednjovjekovne Crkve bosanske i njezinih vjernika
prikau u skladu sa svojim nacionalno-politikim interesima. Iako problem
posvajanja povijesti bosansko-hercegovakih krstjana postoji ve vie od trinaest desetljea, on je i danas vrlo aktualan, jer se stare, znanstveno neutemeljene tvrdnje recikliraju ne samo objavljivanjam brojnih publikacija nego i
preko interneta.
Zacelo, niija istorija nije ispunjena tolikim zagonetkama, nereenim i nereivim pitanjima, kao to istorija srednjevekovne Bosne. [...] No
najkrupniji misterij bosanske istorije predstavlja bogumilsko pitanje. ta
se o njemu nije sve pisalo i nagaalo! I ozbiljni istoriari su ulagali svoje
najbolje snage da ga privedu reenju, i neozbiljni diletanti su putali na
volju svojoj mati da ga vie zamrse ili jo neverovatnije ree. Ipak, svi
335
Zlatko Matijevi
napori ostadoe uzaludni, nijedan ozbiljan istoriar danas ne bi smeo tvrditi da je to pitanje precizno, bez traga kakve sumnje reio.
(Gregor REMONIK, Oko bogumilstva u srednjevekovnoj Bosni, Prosveta, 1., Sarajevo, 21./1937., 10.)
Crkva bosanskohercegovakih krstjana1 javila se kao historiografska tema

poetkom druge polovice XIX. stoljea. Radovi o nastanku, djelovanju i nestanku te vjerske zajednice dosegli su respektabilnu brojku od vie stotina
bibliografskih jedinica, razliite vrijednosti.2
1
Jedini ispravan naziv za vjernike Crkve bosanske, zasvjedoen autentinim povijesnim

izvorima domae provenijencije, jest krstjani. Meutim, zbog nedosljednosti pojedinih
autora, potaknutih ne uvijek znanstvenim razlozima, u strunoj se literaturi za njih rabe
razliita imena kao sinonimi bogumili/bogomili, patareni, babuni, kutugeri, manihejci
i dr.
2
Neke kritike osvrte na povijesnu literaturu i izvore te iscrpne bibliografije vidi kod: Jaroslav IDAK, Problem Bosanske crkve u naoj historiografiji. Od Petranovia do Gluca.
(Prilog rjeenju t. zv. bogumilskog pitanja), Zagreb, 1937.; ISTI, Studije o Crkvi bosanskoj
i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 379.-387.; Dr. fra L.[eo] P.[ETROVI], Krani Bosanske
Crkve. (Krstiani Cr kve Bosnske). Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva
u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo, 1953., 3.-10.; Anto BABI, Bosanski heretici, Sarajevo,
1963., 171.-176. (poglavlje: Napomene o upotrebljenim izvorima i literaturi); Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975.,
11.-25.; ISTI, Crkva i kranstvo u Hrvata. 1. Srednji vijek, Zagreb, 1988., 204.-208.; ISTI,
Kranstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. st.), Zagreb, 1991.,
137.-139. (podpoglavlje: Crkva bosanska u historiografiji); ISTI, Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima (13-15. st.), Zagreb, 2003., XVII.-XXX.; Dominik MANDI, Bosna i
Hercegovina. Povijesno-kritika istraivanja. Svezak II, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, 2.
izdanje, Chicago - Roma Zrich - Toronto, 1979., 575.-592.; Salih JALIMAM, Prilog
bibliografiji o Crkvi bosanskoj i bogomilstvu, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 33./1985., 178.-196.; ISTI, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 1999., 295.308. (poglavlje: Prilozi za buduu bibliografiju bosanskih bogomila); Dragoljub DRAGOJLOVI, Krstjani i jeretika crkva bosanska, Beograd, 1987., 10.-15.; Pejo OKOVI,
etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj, u: Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u
razdoblju 1990-2000, Sarajevo, 2003., 31.-54.; Nela RUBI, Patareni, manihejci, bogumili ili krstjani? Bosansko-humski srednjovjekovni raomon, Bosna franciscana, Sarajevo,
11./2003., br. 18., 186.-192.
336
Nekoliko primjera nacionalnog i politikoga posvajanja Crkve bosanske ...
a) Crkva bosanska je pravoslavna - srpsko/srbijanska

historiografija (i publicistika) o Crkvi bosanskoj
Na prvoj sjednici novoosnovanoga Srpskog uenog drutva, pretee dananje Srpske akademije nauka i umetnosti, odranoj 29. studenoga 1864.,
donesena je odluka o raspisivanju natjeaja na temu o bogomilima kod Junih
Slovena, a naroito u Bosni.3 Prema unaprijed odreenim uvjetima, radovi
prijavljeni na natjeaj trebali su odgovoriti i na sljedea dva pitanja o bosanskim krstjanima: 1. kakvo su uenje imali i kakvu vjeru su izpoviedali? te 2.
kako su bogomili u Bosni nestali i ta je od njih bilo, da li su se oni poturili?.4 Pobjedniku je pripadala nagrada od 50 dukata.5
Na natjeaju je pobijedio zadarski odvjetnik dr. Boidar Petranovi s raspravom Bogomili. Crkva bosanska i krstjani. Autor je bio dopisni lan Srpskog
uenog drutva u Beogradu, a iste godine kada mu je rad iziao iz tiska (1867.),
izabran je za pravoga lana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
u Zagrebu.6
Petranovieva je rasprava izazvala veliko zanimanje u srpsko/srbijanskim
intelektualnim i politikim krugovima.7
Prema autorovu miljenju Crkva bosanska je, kao uostalom i svi njezini
vladari, bila pravoslavna:
Crkva ta u naim spomenicima nazivlje se crkvom, vjerom bosanskom.
3
Aleksandar SOLOVJEV, Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne, Godinjak Istoriskog drutva Bosne i Hercegovine (dalje: GIDBiH), Sarajevo, 1./1949., 42.
Nav. prema: Franjo RAKI, Bogomili, crkva bosanska i krstjani. Istorika rasprava. Napisao dr. Boidar Petranovi. U Zadru 1867., str. 172., Rad JAZU, Zagreb, 1867., knj. I.,
242.
5
A. S. [OLOVJEV], Vaso Gluac, Istina o bogomilima. Istorijska rasprava, Beograd, 1945.,

8o, 272., Istoriski asopis, Beograd, 1./1948., br. 1.-2., 264.
F. RAKI, Dr. Boidar Petranovi. Nekrolog, /P. O. iz Rada JAZU, knj. XXX./, Zagreb,
1875., 14.
F. ANJEK, Crkva i kranstvo u Hrvata, 205. Zanimljivo je da se srbijanski knez Mihajlo

Obrenovi pretplatio na stotinu primjeraka Petranovieve knjige. Za razliku od njega, crnogorski je knez Nikola kupio samo dva primjerka. (A. SOLOVJEV, Vjersko uenje bosanske
crkve, /P. O. iz Rada JAZU, knj. 270./, Zagreb, 1948., 6., bilj. 3.)
337
Zlatko Matijevi
Kad uzmemo da se ona po istim spomenicima izriekom razlikuje od vjere
rimske; kad uzmemo da osim te dvie crkve tree u Bosni onda nie bilo; kad
razsudimo da su svi banovi iz kue Kulinovia i potonji vladatelji bani i
kraljevi iz doma Kotromania roeni u prav.[oslavnoj] crkvi, logiki biva od
tuda dovod da se pod imenom crkve bosanske jedino crkva istona, pravoslavna razumjeti moe a i mora.8
Petranovi je drao da je u Bosni bilo i bogumila,9 koji su se toliko uvukli

u Crkvu bosansku da se za njezin spoljanji oblik i jerarhini organizam
moglo slobodno rei da je bio jeretiki.10 Usprkos toga, dogmatiki je kvar,
prema njegovom miljenju, morao biti neznatan.11 Drugim rijeima, Crkva
bosanska i nadalje je ostala ono to je u biti bila i prije, tj. pravoslavna.12
Razvijajui svoju tezu, Petranovi je ustvrdio da je nakon vojno-politikog sloma srednjovjekovne bosanske drave (1463.), koja se prije odvojila
od drugih srpskih upanija,13 i njezina ulaska u sustav zemalja Osmanske
Carevine, nestalo za samo nekoliko desetljea i posljednjih tragova jeretikog
ustrojstva Crkve bosanske (oko 1520.).14 Oistivi se od natruha bogumilske
hereze, Crkva bosanska sjedinila se s Pekom patrijarijom. Time je, navodno,
konano uspostavljeno jedinstvo dviju dotad odvojenih srpskih pravoslavnih
crkava. Iako se, prema Petranovievu shvaanju, znatan dio pravoslavnih (i
katolikih) boljara zbog linih interesa dragovoljno isturio, tj. prihvatio
islam, ogromna masa prostoga naroda veinom ostade postojana u praroditeljskoj [pravoslavnoj] vjeri [...].15
Boidar PETRANOVI, Bogomili. Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867., 158.
Ali istoriki takoer stoji, da je pored crkve bosanske i rimske postojala u Bosni i jeres
imenom bogomilska []. (B. PETRANOVI, nav. dj., 158.-159.)
10
Isto, 168.
11
Isto.
12
Promisao je crkvu bosansku kao pravoslavnu sauvao. (Isto, 166.)
13
Isto, 162.
14
Isto, 171.
15
Isto, 172. O Petranovievoj raspravi opirnije vidi: Jaroslav IDAK, Problem Bosanske
crkve, 38.(2.)-45.(9.) (potpoglavlje: Koncepcija Boidara Petranovia).
338

Ustvrdivi da su srednjovjekovna Bosna i njezina Crkva bile pravoslavne, Petranovi je postavio znanstveni temelj svih buduih velikosrpskih
posvajanja Bosne i Hercegovine kao iste srpske zemlje u nacionalnom i
politikom smislu.
Put koji je svojom raspravom o Crkvi bosanskoj otvorio dr. Petranovi
nastavili su jo u XIX. st. kroiti monah Genadije16 i Atom, tj. Sima Tomi.17
Pravoslavni je redovnik ustvrdio da Bosanska crkva za vrijeme kraljeva nije
bila ni jeretika ni rimska, ve isto pravoslavna.18 On je doputao da je u
Bosni bilo bogumila, ali da su se oni utopili u pravoslavlju te Bosna ostade
opet srpska!.19 Tomi u svojoj opirnoj raspravi, objavljenoj kao podlistak, 20
nije dvojio o prisutnosti heretika u srednjovjekovnoj Bosni, koji su, prema njegovu miljenju, bili identini s bogumilima.21 Meutim, jeretitvo u Bosni
bijae vrlo slabo i neznatno te se bogumilstvo u Bosni nije nikada uzvisilo na
stepen dravne, a jo manje ope narodne vjere.22 Razlog tome valja traiti u,
navodnoj, injenici da je crkva bosanska bila pravovjerna i pravoslavna crkva
te da je, nakon propasti Bosanskoga Kraljevstva ula u sastav peke patrijarije.23 Tomi je kratko ustvrdio da se bosansko jeretitvo (bogumilstvo) nije
utopilo u islamu, ve se sa svoje nemoi, malo po malo, a prije turske navale,
vratilo onoj vjeri od koje je i otpalo, tj. pravoslavlju.24 Drugim rijeima, pretci
bosansko-hercegovakih muslimana nisu bili - heretici.
16
Vidi: GENADIJE (monah), Bosanska crkva za vreme kraljeva, u: Bosansko-hercegovaki

Istonik, Sarajevo, 5./1891.
17
Tomi je kasnije bio docent na beogradskom Sveuilitu. (A. SOLOVJEV, Bogomilentum und Bogomilengrber in den sdslawischen Lndern, u: Vlker und Kulturen Sdosteuropas. Kulturhistorische Beitrge, Mnchen, 1959., 178.)
18
Nav. prema: A. SOLOVJEV, Vjersko uenje bosanske crkve, 7.
19
Isto.
20
Vidi: ATOM [Sima TOMI], Kakva je bila srednjevjekovna crkva bosanska, - vjera
bosanska?, Bosanska Vila (dalje: BV), Sarajevo, 7./1892. i 9./1894.
21
ATOM, Kakva je bila srednjevjekovna crkva bosanska, BV, 7./1892., br. 30., 464.
22
Isto, 465.
23
ATOM, Kakva je bila srednjevjekovna crkva bosanska, BV, 9./1894., br. 23. i 24., 364.265.
24
ATOM, Kakva je bila srednjevjekovna crkva bosanska, BV, 7./1892., br. 30., 465.
339
Zlatko Matijevi
Nakon zavretka Prvoga svjetskog rata, propasti Austro-Ugarske Monarhije i osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), srpsko/srbijanska
historiograja (i publicistika) nastavila je s jo vie ara posvajati Crkvu bosansku.
Rodonaelnik novoga narataja posvojitelja Crkve bosanske postao je dr.
Vaso Gluac.25 On je svoju raspravu o Crkvi bosanskoj napisao s namjerom da
nastavi tamo gdje je stao Petranovi, koji je, prema njegovu miljenju, bio reenju najblie.26 Da bi ostvario postavljeni cilj, morao je najprije oduzeti bilo
kakvu znanstvenu vjerodostojnost studiji dr. Rakoga o Crkvi bosanskoj.27
Bez imalo sustezanja Gluac je osporio mogunost da bi Raki mogao rijeiti pitanje Crkve bosanske, jer je kao katoliki svetenik, iskreno poverovao
latinskim spisima papskih inkvizitora i misionara, drei da je u njima prava
istina.28 Upravo se u tim rijeima skrivala sva Glueva znanstvena metodologija u pristupu rjeavanja problema srednjovjekovne Crkve bosanske. On je,
naime, negirao sve one povijesne izvore koji su osporavali njegovu aprioristiku tvrdnju da je Crkva bosanska bila ista pravoslavna crkva, i po uenju, i
po obredima i po hijerarhiji:
bosanska crkva ima osobine pravoslavne hrianske crkve, a nema nita zajedniko ni sa istonim bogomilima ni sa zapadnim katarima i albigenzima.29
Glueva tvrdnja da Crkva bosanska nije imala nikakvih dodirnih toaka ni s istonim ni sa zapadnim krivovjercima oslanjala se na pisanje bugar25
[Glucu] pripada ast i zasluga to je, prvi posle Petranovieve rasprave, opet ukazao put
za reenje bogomilskoga pitanja, vrativi se sa stranputice na koju nas je odveo Raki svojim
velikim ugledom i jo veom raspravom. (Boidar KOVAEVI, Bogomili, crkva bosanska, II., Srpski Knjievni Glasnik, Beograd, N. S., LIV., 1938., br. 3., 217.)
26
Vaso GLUAC, Srednjovekovna bosanska crkva, Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i

folklor, Beograd, 1924., knj. IV., sveska 1.-2., 1. Zanimljivo je da je Glueva rasprava dobila
veliku novanu nagradu, u ondanjih 6.000 jugoslavenskih dinara, iz zadubine arhimandrita Niifora Duia. (Ivo PILAR, Bogomilstvo kao religiozno-povjestni te kao socijalni i politiki problem. Dva predavanja, Zagreb, 1927., 38.; A. SOLOVJEV, Vjersko uenje bosanske
crkve, 9.)
27
Vidi: F. RAKI, Bogomili i Patareni, Rad JAZU, 1869., knj. 7., 84.-179.; knj. 8., 121.-187.;
1870., knj. 10., 160.-263.
28
V. GLUAC, Srednjovekovna bosanska crkva, 1.-2..
29
Isto, 14.-15.
340

skog autora Nikole Blago(j)eva koji je ustvrdio da bogumili nisu bili nikakva
heretika sljedba nego politiki pokret usmjeren protiv bugarskog cara Petra
(927.-969.).30
Nestanak pravoslavne Crkve bosanske Gluac je objasnio sljedeim rijeima:
Samostalne srednjovekovne bosanske crkve nestalo je onoga asa, kada
je nestalo i bosanske drave. Drava se je utopila u velikoj i monoj osmanlijskoj imperiji, a samostalna bosanska crkva u velikoj vaseljenskoj [carigradskoj]
patrijariji.31 A kasnije kada je obnovljena 1557 srpska peka patrijarija, ula
je i Bosna u njenu organizaciju.32
Glueva tvrdnja o ulasku Crkve bosanske najprije u sastav vaseljenske

te kasnije Peke patrijarije, implicite je nudila i odgovor na pitanje odakle
muslimani u Bosni pod turskom vlau. Budui da u Bosni nije bilo krivovjeraca, pogotovo ne bogumila, samo su tamonji pravoslavni i katoliki vjernici
mogli prelaziti na vjeru novoga gospodara, ali, dakako, ne u veem broju.33
Iz te je konstatacije slijedio logian zakljuak da dananji muslimani Bosne i
Hercegovine nisu svi starosedeoci, no u velikom broju doseljenici iz drugih pokrajina.34
Glueve neutemeljene tvrdnje samo su jo vie ojaale nastojanja velikosrpskih krugova da preko fenomena srednjovjekovne Crkve bosanske nameu
svoja nacionalna i politika rjeenja za Bosnu i Hercegovinu u XX. stoljeu.
Usprkos otvorenim velikosrpskim politikim, nacionalnim i vjerskim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini, Glueva je rasprava imala neoekivani
znanstveni odjek u hrvatskoj meuratnoj historiograji: Studija Glueva o
Srednjovekovnoj bosanskoj crkvi [] do danas je najozbiljniji prinos rjeenju
problema bosanske crkve u naoj nauci.35
30
Vidi: Nikola P. BLAGOEV, Pravni i socialni vazgledi na Bogomilite, Sofija, 1912.; ISTI,
Besedata na prezviter Kozma protiv bogomilite, Sofija, 1923.
31
V. GLUAC, Srednjevekovna bosanska crkva, 37.
32
Isto, 43.
33
Isto, 39.
34
Isto, 40.
35
J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, 112.(86.). idak, ipak, nije pri-
341
Zlatko Matijevi
U svojim kasnijim raspravama Gluac nije usvajao nita od znanstvene
kritike upuene njegovim neutemeljenim tvrdnjama.36
Zatvarajui krug posvajanja Crkve bosanske od srpsko/srbijanske historiograje (i srodnih znanosti), upozorit u jo samo na tvrdnju beogradskoga
balkanologa Dragoljuba Dragojlovia, izreenu krajem osamdesetih godina
prologa stoljea, da je djed crkve bosanske posle 1453. godine u nepoznatim
okolnostima priao pravoslavlju i priznao primat istone crkve.37 Autor je,
dakako, samo ponovio tvrdnju koju je davno prije njega izrekao V. Gluac.38
b) Crkva bosanska je dualistika - muslimansko/bonjaka
historiografija (i publicistika) o heretinosti Crkve bosanske
i islamizaciji njezinih vjernika
U raspravi Bogomili i Patareni39 Raki je konstatirao da kolievka manihejsko-gnostike [dualistike] sljedbe, kojoj su se priznavali Bogumili u iztoku,
Kathari i Patareni na zapadu, nije drugdje nego u Bugarskoj.40 Bugarskim
dualistikim hereticima, koji nisu naili na gostoprimstvo u Srbiji, nije bio
hvaao Gluevu tezu o pravoslavlju Crkve bosanske. Nema spomenika, u kome bi se Bosna
i njena bosanska crkva navodile meu ostalim pravoslavnim crkvama. (Isto, 148./112/.)
Neovisno od idakovih razloga za prihvaanje nekih Gluvih tvrdnji, u hrvatskoj su historiografiji one bile odluno otklonjene kao posve neprihvatljive. (Vidi: Vjekoslav KLAI,
Crtice iz hrvatske prolosti, Zagreb, 1928., 89.-82. /poglavlje: Bosanska crkva i patareni/.)
36
Vidi: V. GLUAC, Istina o bogomilima, Beograd, 1945.; ISTI, Zapis od 1329 godine
nema istoriske vrednosti, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, N. S., VII., 1952.,
161-165; ISTI, Problem bogomilstva i pravoslavlja crkve bosanske, GIDBiH, 5./1953.,
105.-138. Takoer vidi negativne reakcije na Glueve tvrdnje: J. IDAK, Oko pitanja
Crkve bosanske i bogumilstva i Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u:
Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 28-34 i 300; A. S.[OLOVJEV],
Vaso Gluac, Istina o bogomilima, 263-273.
37
Dragoljub DRAGOJLOVI, Krstjani i jeretika crkva bosanska, Beograd, 1987., 136. Na

to oito krivotvorenje povijesnih izvora upozorio je akademik F. anjek u knjizi Bosanskohumski krstjani u povijesnim vrelima, str. XV.
38
Vidi: V. GLUAC, Problem bogomilstva i pravoslavlja crkve bosanske, 107.
39
Vidi; bilj. 27.
40
Nav. prema: F. RAKI, Bogomili i Patareni, u: Borba Junih Slovena za dravnu neovisnost. Bogumili i Patareni, Beograd, 1931., 358.
342

dalek put do Bosne:
Izgnanim iz Srbije Bogomilima bijae susjedna Bosna i Hum najblie
utoite. Iz Rae vodi u ovu zemlju najkrai put; pa nam se zbilja u njih pojavlja ova sekta na izmaku XII stoljea.41
Naavi tako ishodite i obiljeje Crkve bosanske, iako mu izvori domae

provenijencije nisu za to davali nikakvo uporite,42 Raki je mogao rijeiti i
problem njezina nestanka:
Izmienimo bosanske Patarene sa sadanjimi bosanskimi Moslemani, pa
uzpostavismo staru sliku vjerskih odnoaja u Bosni, jednaku ako ne obrisom
a ono mau.43
Miljenje F. Rakoga dugo je bilo mjerodavno u historiograji te su ga
prihvatili brojni, ne samo hrvatski, povjesniari i intelektualci.44
Tvrdnja Rakoga o prelasku vjernika Crkve bosanske na islam bila je vrlo
privlana muslimansko/bonjakim krugovima jo na zalasku XIX. stoljea.
Oni su, naime, u odreivanju svoga postosmanskoga politikog i kulturnog
identiteta posegnuli za bosanskim bogumilima te su u njima pronali svoj
41
Isto, 378. O moguem zapadnom smjeru dolaska hereze u Bosnu vidi: F. ANJEK,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, 3.; ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarskodualistiki pokret u srednjem vijeku, 49.-55.
42
A. SOLOVJEV, Vjersko uenje bosanske crkve, 7.
43
Nav. prema: F. Raki, Bogomili i Patareni, u: Borba Junih Slovena za dravnu neovisnost, 482.
44
Vidi: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, 28. Kritiku teze F. Rakoga o dualistikom obiljeju Crkve bosanske vidi: J. IDAK,
Problem Bosanske crkve u naoj historiografiji, 45.(9.)-97.(61.) (poglavlje: Koncepcija Franje
Rakoga). Kasnije se idak odrekao svoje tvrdnje da je Crkva bosanska bila pravovjerna
kranska zajednica koja nije priznavala autoritet ni Rima ni Carigrada te je pristao uz
miljenje da se ne moe danas [] staviti u pitanje teza Rakoga kao okvir za daljnju obradbu problema. (J. IDAK, Bogumilstvo i heretika Crkva bosanska, Historijski pregled,
Zagreb, 4./1958., br. 2, 114.) O Rakome kao historiaru Mirjana Gross iznijela je zanimljivu konstataciju: Raki je u historikih naucih naao vrst oslon za formulaciju svoje
ideologije. Nastojei da postupa po zakonih historike kritike Raki je ve u svojim prvim
radovima uspio povezati znanstveni pristup s ideolokom potrebom mobilizacije italaca za
ideju jugoslovjenstva sretnim nainom koji nije krnjio znanstveni karakter njegova djela.
(M. GROSS, Ideja jugoslovjenstva Franje Rakoga u razdoblju njezine formulacije /1860-
343
Zlatko Matijevi
glavni supstrat i otkrili u svom kulturnom nasljeu takozvanu bogumilsku
komponentu.45
Ugledni bosansko-hercegovaki intelektualac Savfet beg Baagi-Redepai nije nimalo dvojio u istinitost tvrdnje da su bogumili koji su u mnogim vjerskim takama stajali blie islamu ve katolicima [], listom preli na
islam.46 Svoju je tvrdnju, pozivajui se na maarskog historiara Janosa von
Asbtha,47 ponovio i tri desetljea kasnije.48
Desetak godina kasnije istu je misao iznio i Suljaga Salihagi:
Bogumili [] su nali u islamskoj religiji toliko slinih elemenata, da su
u nju mogli prenijeti najvei dio svojih religioznih osjeaja.49
Nekoliko mjeseci prije nego to je ratni vihor zahvatio Kraljevinu Jugoslaviju, dr. Mehmed Handi, gradei svoje miljenje na pretpostavci da su
bogomili pomijeani sa muslimanima bili skloni islamu radi mnogih taaka
u njihovom vjerovanju, koje su sline s islamskim uenjem, zakljuio je da su
vjernici Crkve bosanske svojevoljno napustili svoju staru bogomilsku vjeru i
prigrlili uzvieni islam iz opravdanih razloga.50
Tijekom Drugoga svjetskog rata skupina bonjako-muslimanskih poli1862/, Historijski zbornik /dalje: HZ/, idakov zbornik, Zagreb, XXIX.-XXX./1976.-77.,
332.)
45
Sreko M. DAJA, Bosanska podijeljenost na konfesije. Pojava na rubu povijesti, Juki,

Sarajevo, 1986./87., br. 16.-17., 72.
46
Safvet beg BAAGI REDEPAI, Kratka uputa u prolost Bosne i Hercegovine. (Od g.
1463.-1850.), Sarajevo, 1900., 18.
47
Opirnije vidi: J.[anos] de ASBOTH, An Official Tour through Bosnia and Herzegovina,
London, 1890., 25.-126. (poglavlja: The Bogomiles i The Bogomilian Burial-Ground in
the Field of the Unbelievers). O moguim politikim motivima objavljivanja Asbthove
knjige vidi: Marian WENZEL, Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa, Erazmus, Zagreb, 1996., br. 15., 63.-72.
48
Vidi: S. BAAGI, Patareni i Islam, Gajret, Sarajevo, 11./1927., br. 12., 178.
49
Suljaga SALIHAGI, Mi bos. herc. muslimani u krilu jugoslovenske zajednice. Kratak politiki pregled na nau prolost od najstarijih vremena do danas, Banja Luka, 1940., 13.
50
Mehmed HANDI, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovakih

muslimana, Sarajevo, 1940., 16., 34. O aktualnosti te tvrdnje svjedoi i elektroniko izdanje
Handieve broure. Vidi: http://www.mm.co.ba/printart110.html.
344

tiara, nezadovoljnih poloajem Bosne i Hercegovine u Nezavisnoj Dravi
Hrvatskoj, zatraila je intervenciju Adolfa Hitlera, kancelara Treeg Reicha. U opirnom Memorandumu (1942.), koji su sastavili Uzeir-aga Hadihasanovi, gradonaelnik Sarajeva Mustafa Softi i S. Salihagi, od Hitlera
je zatraen njemaki protektorat nad Bosnom i Hercegovinom.51 Autori su
Memoranduma svoj zahtjev argumentirali i sljedeim tvrdnjama:
Fireru na! [] mi bosanski muslimani, nismo Vama i nemakom narodu nikako odani zbog neke trenutne politike raunice ili interesa. Premda
ivimo u ovoj zemlji gde postoji veina slovenskog ivlja, mi otvoreno izjavljujemo da po rasi i krvi nismo Sloveni, ve da smo gotskog porekla, to dokazuju
mnogi znaci i istorijske injenice. [] Mi Bonjaci kao Goti, tj. kao germansko pleme pod imenom Bosni, doli smo u 3. veku sa severa na Balkan u
tadanju rimsku provinciju Iliriju. U 6. veku za vreme vladavine Teodoriksa
kralja istonih Gota, ijoj dravi je pripadala i Ilirija, kao gotska granina provincija, koja je na istoku dopirala do Drine, izmenili smo stari rimski naziv za
nau zemlju, narodnim imenom Bosna, u starom nareju Bosena, to je znailo dobar ovek. [] U 6. veku doli su Sloveni u nau zemlju pod imenom
Srba i Hrvata. [] Srbi su odmah po dolasku na Balkan prihvatili istono
hrianstvo, Hrvati rimo-katoliko, dok su Bonjaci ostali vrsto pri svojoj
gotskoj, arijskoj veri, prema kojoj Isus nije bog, ve samo boansko bie, ali
najsavrenije. Ovu veru pod narodnim imenom bogumila, to znai vere bogu
mile, zadrali su do dolaska Turaka u 1.463. godini. Onda su svi odjednom
primili islamsku veru, jer su islam, kao i naa bogumilska vera u dlaku isti po
verskim naelima, tj. u odnosu na boanstvo da je bog svemogua nevidljiva
sila, a Isus njegov prorok.52
Pozivanje pojedinih muslimansko/bonjakih prvaka na svoje gotsko podrijetlo nije poluilo prieljkivane rezultate.
Teza o postojanju nekoga plemena Bosni, ali ne vie kao gotskog, preivjela je Drugi svjetski rat i pojavila se u Enciklopediji Jugoslavije:
51
Enver REDI, Bosna i Hercegovina u drugom svjetskom ratu, 335.
52
Nav. prema: Vladimir DEDIJER i Antun MILETI, Genocid nad muslimanima 19411945. Zbirka dokumenata i svjedoenja, Sarajevo, 1990., 256.-257.
345
Zlatko Matijevi
Izgleda da se jedno dosta jako pleme Bosna nakon seoba naselilo u centralnoj Bosni, dijelu rimske provincije Dalmacije.53
U posljednjem je desetljeu XX. st. dio muslimansko/bonjake historiograje (i publicistike) ponovno posegnuo za antikim korijenima suvremenoga
bonjakog (muslimanskog) naroda. No, sada ulogu davnih predaka vie nisu
igrali arijanski Goti, nego su je na sebe morali preuzeti pripadnici japodskoga
plemena Poseni, koji su nekada naseljavali podruje dananje - Like.54
Neposredno nakon zavretka Drugoga svjetskog rata A. Solovjev prigrlio
je tezu dr. Rakoga o prelasku vjernika Crkve bosanske na islam. Ustvrdio
je da se masovni prijelaz srednjovjekovnoga bosanskog stanovnitva na vjeru
novoga gospodara moe objasniti samo bogomilstvom bosanske crkve i njezinim dogmatskim zblienjem s islamom.55 Drugim rijeima, nastao je odreeni sinkretizam izmeu dualistike Crkve bosanke i monoteistikog islama.56
Iako se ta tvrdnja i prije pojavljivala u literaturi (Asbth, Baagi i dr.), ona je
zaslugom Solovjeva dobila navodnu znanstvenu potkrjepu. Njezine dalekosene posljedice postale su vidljive onoga asa kada su je prihvatili odreeni
bosanskohercegovaki intelektualni krugovi islamske provenijencije.
Dr. Muhamed Hadijahi, jedan od najodlunijih zagovornika bogumilsko-islamskog sinkretizma, jo je krajem ezdesetih godina prolog stoljea
ustvrdio da je mogue dokazati tezu o postojanju jednog bogomilsko-islam-
53
Vidi: A. B. i R., Srednjovjekovna bosanska drava, u: Enciklopedija Jugoslavije, 2., Zagreb, 1982., 167. Iako su lanak potpisali Anto Babi i Redakcija, pravi je autor teze o postojanju plemena Bosna nekadanji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu Marko Vego.
(Vidi: Ante KEGRO, Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine ili o
najnovijim krivotvorinama u bonjakoj historiografiji, u: Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000., 23.) Takoer vidi: Mustafa IMAMOVI, Historija Bonjaka,
Sarajevo, 1997., 24.-25.
54
Vidi: A. KEGRO, nav. dj., 21.-22.
55
A. SOLOVJEV, Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne, 72. Vidi: S. M. DAJA,

Konfesionalnost i nacionalnosti Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804.,
Mostar, 1999., 98.; N. RUBI, nav. dj., 189.-190.
56
O moguim zajednikim ishodinim tokama bogumilstva i islama vidi: Miroslav

BRANDT, Utjecaj patristike u ranom bogumilstvu i islamu, Rad JAZU, 1962., knj. XI.,
57.-83.
346

skog sinkretizma u Bosni [].57
U svojim kasnijim radovima Hadijahi je samo nadograivao na prije
postavljenu tezu o bogumilsko-islamskim vezama:
Osnovno jezgro dananje muslimanske populacije u Bosni predstavljale
su pristae bosanske crkve. To je starinako slavensko stanovnitvo koje je bilo
okosnica srednjovjekovne bosanske drave.58
Tvrdnja o kontinuitetu vjernika Crkve bosanske i suvremenih muslimana-Bonjaka doivljava puni uzlet devedesetih godina XX. i poetkom XXI.
stoljea.59
Usprkos prisutnosti agresivnog zastupanja teze o bogumilima kao glavnom etnikom supstratu dananjih Bonjaka (Muslimana),60 pojedini bo57
Muhamed HADIJAHI, Jedan bogomilski relikt u kulturi bosanskih muslimana,

Pregled, Sarajevo, 59./1969., br. 4.-5., 558. Sinkretizam je normalna pojava u svim religijama. Ve pri svome postanku i konstituiranju religije apsorbiraju kvantum staroga nasljea.
[] I dio Bosanaca, koji je prihvatio islam, unio je u novu religiju dosta elemenata ranijih
svojih vjerovanja i obreda, prije svega stare slavenske religije, zatim bosanskog bogumilstva,
pa i ortodoksnog kranstva, kao i drugih kultova, koji su ostavili traga u junoslavenskim
zemljama. (ISTI, Sinkretistiki elementi u islamu u Bosni i Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo, 1980., /1978.-79./, vol. 28.-29., 301.)
58
M. HADIJAHI, Od tradicije do identiteta. (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Sarajevo, 1974., 90. Takoer vidi: ISTI,, Zemljini posjedi crkve bosanske (Nacrt za jednu studiju), HZ, XXV.-XXVI., 1972.-73., 461.-480; ISTI, O jednom manje
poznatom domaem vrelu za prouavanje crkve bosanske, Prilozi, Sarajevo, X./II., 1974.,
br. 10./2., 55.-107.; ISTI, O nestajanju Crkve bosanske, Pregled, 65./1975., br. 11.-12.,
1309.-1328.; ISTI, Bogumilstvo i islamizacija, u: Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini,
Sarajevo, 1977., 39.-52.; ISTI, O vezama islamiziranih bogumila s hrvatskim i slovenskim
protestantima, HZ, XXIX.-XXX., 1976.-77., 127.-132.; ISTI, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1990., 37.-114. (poglavlje: Nestanak bogomilstva i islamizacija).
59
Vidi: N. RUBI, nav. dj., 190.-191.
60
[] Bosanci (Bonjani) nisu eljeli napustiti svoju dotadanju (bogumilsku) vjeru u korist katolianstva. Toliko su joj bili privreni da su stoljeima radije podnosili najstranije
torture inkvizicije i nasilja kriarskih vojski, nego da je se odreknu. Sluaj na Bilinom polju
je tek jedna epizoda iz krvave historije bosanskih bogumila. [] Ta krvava historija je trajala
sve do pada Bosne pod Turke 1463. godine, kada konano nestaje bogumilske vjere. Nekadanji bogumili su u najveoj mjeri primili islam pa su dananji bosanski muslimani (Bonjaci), uglavnom potomci nekadanjih bogumila. Njihova golgota, meutim, nije prestala
primanjem islama. Prestankom turske vlasti i dolaskom Austrije, Bonjaci-muslimani, ne-
347
Zlatko Matijevi
njako/muslimanski intelektualci pristupaju toj problematici s mnogo vie
osjeaja za svu kompleksnost povijesnih zbivanja u kojima se odvijao proces
islamizacije znatnog dijela srednjovjekovne populacije Bosne i Hercegovine.61
c) Internet u slubi starih i novih posvajatelja Crkve bosanske
Masovna kompjutorizacija i pojava interneta omoguili su posvojiteljima

Crkve bosanske suvremeni nain recikliranja starih teza o vjerskoj, nacionalnoj i politikoj pripadnosti sljedbenika Crkve bosanske. Nakon punih sedam
desetljea pojavilo se elektroniko izdanje knjige prote Svetislava Davidovia
Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini (od 960 do 1930. god.) (Sarajevo,
1931.), u kojoj se tvrdi da bosanska crkva nije bila bogumilska, patarenska i
jeretika, nego istono pravoslavna.62
kadanji potomci bogumila, ponovo postaju rtve zbog svoje vjere, ali sada kao muslimani.
Genocidi koji su se nizali od 1878. godine pa do danas, posebno nakon Prvog, a onda tokom
Drugog i posljednjeg rata, samo je repriza dogaaja iz srednjeg vijeka, poev od Kulina bana
pa nadalje. Pozadina pokolja koji su se deavali u nae suvremeno doba poznata je svima.
Zato dogaaj iz 1203. godine na Bilinu polju za bonjaki narod ima isto znaenje i teinu
kao pokolj u Srebrenici iz 1995. godine. (Enver IMAMOVI, Osamsto godina Kulina
bana, Osloboenje (prilog: Pregled), Sarajevo, 5. IV. 2003., 11.)
61
Vidi: Nedim FILIPOVI, Specifinosti islamizacije u Bosni, Pregled, 58./1968., (vanredni broj), 27.-34.; ISTI, Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u XV vijeku,
Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja, Sarajevo, 1970., knj. VII., 141.-166.; ISTI,
O problemima drutvenog i etnikog razvitka u doba osmanske vlasti, Prilozi, XI.-XII./1975.-1976., br. 11.-12.,275.-282.; M. IMAMOVI, nav. dj., 138.-180. (potpoglavlje:
Proces prihvatanja islama u Bosni); E. REDI, Sto godina muslimanske politike. U tezama i kontroverzama istorijske nauke. Geneza ideje bosanske, bonjake nacije, Sarajevo, 2000.,
25.-46. (poglavlja: O islamizaciji i Kontroverzna tumaenja islamizacije). O problemu
islamizacije u Bosni i Hercegovini takoer vidi: S. M. DAJA, Die Bosnische Kirche und
das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg, Mnchen, 1978., 68.-108. (poglavlje: Das Islamisierungsproblem und die
bogumilische Komponente); F. ANJEK, Crkva i kranstvo u Hrvata, 224.-226.; ISTI,
Kranstvo na hrvatskom prostoru, 131.-132.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, 30.-31. (potpoglavlje: Povijesno neutemeljene teze o masovnom prijelazu bosanskohumskih krstjana na islam).
62
Tree izdanje Davidovieve knjige moe se nai na web-adresi: http://www.rastko.org.

yu/rastko-bl/istorija/sdavidovic-spc_bih_l.html.
348

Da bi svoje tvrdnje uinili to uvjerljivijim, zastupnici muslimansko/bonjake teze o masovnom prelasku bosanskih bogumila na islam posluili su
se suvremenim prijevodom stare knjige engleskog povjesniara T. W. Arnolda
Povijest islama (Sarajevo, 1989.), u kojoj se tvrdi da su bogumili pomijeani
s muslimanima bili skloni islamu zbog mnogih taaka u njihovom vjerovanju
koje su sline islamskom uenju, i uinili ga dostupnim i na internet stranicama.63
Na temelju iznesenih primjera moe se zakljuiti da su posvojiteljima
Crkve bosanske suvremena sredstva komuniciranja postala idealan medij za
stvaranje neznanstvene slike o jednoj davno iezloj vjerskoj zajednici koja
svojom tajnovitou jo i danas pobuuje svekoliku pozornost.
Da bi se u budunosti izbjegla ili barem smanjila neutemeljena posvajanja Crkve bosanske i njezinih vjernika u vjerskom, nacionalnom i politikom smislu, prijeko je potrebno da se novi narataji povjesniara, oboruani
suvremenom metodologijom svoje struke te oslonjeni na pozitivne rezultate
dosadanje povijesne znanosti, ponovno okrenu autentinim povijesnim vrelima kao jedino mjerodavnim za konano rjeenje toga tekog historiografskog
problema.
SUMMARY
The Church of Bosnia as a historiographic subject appears at the beginning of the second half of the 19th century. There are hundreds of bibliographic units that deal with solving the problem of origins, creation, activities
and dissappearance of this religious medieval sect.
Serbian historiography, following the lead of an attorney at law from Zadar, Boidar Petranovi, cleaves to the premise that the Church of Bosnia was
- Orthodox. The nal consequence of this highly disputable claim is setting
63
T. W. ARNOLD, Prelazak bogumila na islam u Bosni i Hercegovini (http://www.

geocities.com/Athens/Troy/9892/bharnold.html).
349
Zlatko Matijevi
scientic grounds for the great Serbian appropriation of Bosnia and Herzegovina as pure Serbian territories in both national and political sense.
The assertion made by Franjo Raki, the rst president of the Yugoslavian Academy of Art and Science, that the adherents of the Church of Bosnia
were, in fact, dualist heretics of Bogomil provenance that in great numbers
subscribed to Islam after the demise of the Medieval Bosnian state and reinstatement of Ottoman rule, was especially appealing in certain Muslim/Bosniak circles.
Mass computerization and the emergence of the Internet enabled the adherents to the Church of Bosnia with contemporary means of recycling old
theses on religious, national and political aliation of the adherents of the
Church of Bosnia.
In order to avoid the tendentious claims about the identity of the Church
of Bosnia, it is crucial for contemporary historiography to turn to authentic
historical resources as the only reliable foundation for scientically grounded
answers to numerous questions on the origin, existence and demise of this
religious community.
350
Ante kegro
BILINO POLJE
PRIMJER JEDNE HISTORIOGRAFSKE KONTROVERZE
Uvod
Navrilo se 800 godina od dogaaja koji se 8. IV. 1203. zbio u srcu Bosanskog banata, kojim je sedam crkvenih prvaka (priori) s podruja kojim je gospodario ban Kulin (1180.-1204.) posvjedoilo svoju pravovjernost i odanost
Rimskoj crkvi. Zbilo se to pred opunomoenikom pape Inocenta III. (1198.1216.) Ivanom de Casemare i arhiakonom Marinom, izaslanikom tadanjega
bosanskog metropolita dubrovakog nadbiskupa Bernarda (1197.-1203.).1 O
tom dogaaju, ukljuujui i mjesto na kom se zbio, izjanjavalo se mnogo
autora. Veina ih mjesto u kojem se zbio, u izvorniku nazvano Bolino Poili,
poistovjeuje s Bilinim Poljem u Zenici, s lijeve strane rijeke Bosne, unato
injenici da u to vrijeme nema spomena nikakvu mjestu takva imena, niti iole
znatnijeg naselja na zenikom podruju.
A. S. V., Registri Vaticani Innocenti III, n. 4, epistola 165, anno 2 (1199) f. 185 rv, ed. J. D.
MANSI, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, 22, Graz, 1961, coll. 699-700; A.
S. V., Registri Vaticani Innocenti III, n. 4, epistola 110, anno 5 (1203), f. 35 v., ed. Augustin
THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, 1, Romae,
1863., 15; A. S. V., Registri Vaticani Innocenti III, n. 5, epistolae 140 - 141, anno 6 (1203)
ff. 74 rv, ed. 103 v, ed. G. FEJER, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus et civilis, II.,
Budae, 1829., 405.-409.; ANJEK, 2003a: 80.-83.
351
Ante kegro
Krivo optuivanje
Kao to je iz sadraja 8. IV. 1203. potpisane i u Budimu 30. IV. 1203. potvrene izjave vidljivo, bio je to crkveno-politiki dogaaj iniciran optubama
dukljanskog velikog kneza Vukana, koji je pretendirao i na Bosanski banat te
Humsko knetvo. Vukan je spomenutog papu izvijestio da se u Bosni, zemlji
ugarskoga kralja (in terra regis Ungarie, videlicet Bossina), iri krivovjerje, uz
koje da je pristao Kulin sa svojom enom i sestrom (udovicom humskoga kneza Miroslava, 1171.-1197.) i najbliim svojim srodnicima (consanguinesi sui)
te da je u svoju zemlju primio vie od 10.000 krana (plus quam decem milia
christianorum).2 Temeljem tih optubi papa je od ugarskoga kralja Emerika
(1196.-1204.) zatraio istragu, posebice zbog pruanja utoita krivovjercima
(Manichei, heretici) koje je iz Splita i Trogira protjerao splitski nadbiskup Bernard te njihova proteiranja u odnosu na njegove pravovjerne podanike. Ako
bi se optube pokazale istinite te ako Kulin ne bi iz zemlje izgnao krivovjerce,
papa je od ugarskoga kralja traio da ih on zajedno s Kulinom razbatini te
protjera ne samo iz Bosne nego i iz cijelog Ugarskoga Kraljevstva.3 Splitskog nadbiskupa Bernarda i Ivana de Casemare papa je takoer izvijestio da
se u Kulinovoj zemlji nalaze brojni heretici, s ime da je upoznao i ugarskoga
kralja koji je Kulinu naloio njihov izgon te da je Kulin odgovorio da ih ne
smatra hereticima nego katolicima (non hereticos sed catholicos) odnosno da ih je
spreman otpremiti u Rim, gdje bi se njihovo vjerovanje potvrdilo ili osudilo.4
I doista Kulin je u Rim otpravio splitskog nadbiskupa Bernarda, dokazanog
borca protiv krivovjeraca (insectator hereticorum valde sollicitus), i dubrovakog
arhiakona Marina. Oni su u Kulinovo ime traili papinskog izaslanika koji
bi ispitao i bana i njegove podanike te rijeio moebitna sporna pitanja. Kao
to je poznato, papa je u tu svrhu delegirao svoga kapelana Ivana de Casemarea
i splitskog nadbiskupa Bernarda, a tadanji bosanski metropolit dubrovaki
nadbiskup u tu je svrhu opunomoio svog arhiakona Marina. Ako bi se u
Bosni doista pronalo krivovjerce koji ne bi prihvatili pravovjerje, izaslanici
CD, II., p. 333.-334.
CD, II., p. 350.-351.
CD, III., p. 14.-15.
352
Bilino Polje primjer jedne historiografske kontroverze

su trebali postupiti prema papinskoj odredbi protiv heretika.5 Nakon prispjea papinskog izaslanika i arhiakona Marina u Bosnu provedena je istraga
nad Kulinom, njegovom obitelji i crkvenim prvacima u njegovoj zemlji. Papin
izaslanik i dubrovaki arhiakon u Bosanskom banatu krivovjereje nisu nali.
Ipak, sedam je crkvenih prvaka (priori) pred njima, a u nazonosti bana Kulina, potpisalo izjavu odricanja od krivovjerja i raskola (abjuratio) te obeanje
o potivanju pravila to ih propisuje Rimska crkva. Izjavu su supotpisali Kulin
i arhiakon Marin. Dvojica potpisnika te izjave u ime supotpisnika i bana
Kulina, isto su ponovili u Budimu tri tjedna kasnije pred ugarsko-hrvatskim
kraljem Emerikom u nazonosti Ivana de Casemarea, kalokog nadbiskupa,
peukoga biskupa i drugih uglednika. Tim je izbjegnuta kriarska vojna protiv Bosanskog banata, to je Kulinu i bilo najbitnije.
to kae izvornik?
Kao to je ve istaknuto, jedno od spornih pitanja vezanih uz dogaaj od
8. IV. 1203. jest i mjesto u kojem se on zbio. Veina ga autora locira na Bilino Polje u Zenici, unato injenici da u latinskom izvorniku nema spomena
takvu mjestu. Osim toga, u to vrijeme na zenikom podruju nema traga
nikakvu znatnijem naselju.6 Dodue, u Bilimiu kod Zenice registrirani su
ukopi iz 11. i 12. st.,7 to bi znailo da je ivota tu ipak bilo. Negdje u isto se
vrijeme pokuava datirati i ponovna aktivnost ranokranske bazilike iz istoga
mjesta.8 Meutim, na zenikom podruju nije bilo sjedite bana Kulina ni
crkvenih prvaka. Kao to je poznato, bosanski ban kao i crkveni prvaci u to
su vrijeme obitavali na podruju Visokog.9 Latinski izvornik kae da se 8. IV.
1203. dogaaj zbio kod Bosne, tik do rijeke, u mjestu koje se zove Bolino Poili
CD, III., p. 14.-15.
HADIJAHI, 1973.: 427.-438.
ALBiH, 2.:195., br. 13.8
NIKOLAJEVI, 1969.: 245.-252.; NIKOLAJEVI, 1973.: 241.
MANDI, 1962.: pass.; ANJEK, 1975.: pass.; ISTI, 1976.: pass.; PETROVI, 1999.:
pass.; ANELI, 1984.: pass.; BRKOVI, 2002., pass.: ISTI, 2003.: 57.
353
Ante kegro
(apud Bosnam iuxta umen loco qui vocatur Bolino Poili).10 Zato tamo? Ponajprije zbog injenice da je o tom dogaaju ovisila Kulinova sudbina i sudbina
crkvenih prvaka, a i sudbina Bosanskoga banata. Zbog uinka i moebitnih
posljedica taj je in trebalo obaviti na primjeren nain u prikladnom mjestu
tamo gdje su i obitavali oni kojih se to najvie i ticalo. Ponovimo, upravo je
ban Kulin sa svojom obitelji i najbliim srodnicima bio optuen za prihvaanje
heterodoksije te za proteiranje krivovjeraca u odnosu na pravovjerne podanike. Stoga je od presudne vanosti bilo uvjeriti visoko izaslanstvo u neistinitost
Vukanovih optubi. Zar bi to bilo mogue na zenikoj pustopoljini, gdje nije
bilo ni banovo sjedite, niti sjedite crkvenih prvaka? Otpremanje crkvenog
izaslanstva na zeniku pustopoljinu dalo bi sasvim suprotan uinak u odnosu
na ono to je Kulin od njega oekivao i zbog ega ga je, uostalom, i traio od
pape. Teko da Kulinu i crkvenim prvacima pod njegovom vlau nije bila
poznata sudbina koja je godinu prije (1202.) zadesila dalmatinsku metropolu
Zadar tijekom etvrte kriarske vojne.
Bilino Polje
Bilino Polje, danas dio Zenice s lijeve strane rijeke Bosne, najee se
navodi kao mjesto na kojem se zbio dogaaj od 8. IV. 1203. U znanstvenu ga
je literaturu uveo slovenski isusovac na radu u Travniku, povjesniar i arheolog te vrsni poznavatelj topograje travniko-zenikoga kraja, Aleksandar
Hoer (1839.-1914.).11 Kao vrsni latinist Hoer je ispravno prosudio da se
ovaj dogaaj zbio kod Bosne kraj rijeke u mjestu, to se zove Bolino Poili,
8. aprila.12 Meutim, utvrujui lokaciju Bolinog Poila Hoer je odstupio od
smisla latinskog izvornika. Namie se sobom prvo pitanje, gdje je bilo ono
Bolino Poili. Batini13 misli na Bijelo Polje kod Sutjeske14 ; no ono nije kraj
rijeke ( juxta umen). Ve i ime i poloaj upuuju na Bilino Polje, to je u sa10
CD, III., p. 24.-25.; MANDI, 1962.: 454.; ANJEK, 1975.: fotokopija iza str. 80.;
ISTI, 2003.a: 82.
11
O Hofferu: BABI, 1992.: 135.-144.
12
HOFFER, 1901.: 67.
13
fra Vjenceslav Mijo Batini.
14
BATINI, 1881.: 26.
354

danjoj Zenici upravo kraj vode na lijevoj strani rijeke Bosne ispod mosta.15
Tridesetak godina prije Hoera, dogaaj od 8. IV. 1203. Franjo Raki (1828.1894.) protumaio je dvojako na istoj stranici svoje knjige: u Bosni kod rieke na mjestu zvanom Bjelinopolje16 odnosno ovdje umen jamano znai
rieku Bosnu; a Bolino Poili bit e mj. Belino-polje.17 S obzirom da je Bolino
Poili s Bilinim Poljem identicirao vodei povjesniar u Bosni na prijelazu iz
19. u 20. st., bio mu je otvoren put u znanstvenu i strunu literaturu, pa i u
enciklopedistiku. Poslije Hoera taj je dogaaj na Bilino Polje u Zenici u upi
Brod (in supa Bored Belmapola, 1244.),18 odnosno na Bilino Polje kod rijeke
Bosne u Zenici19 locirao i hercegovaki franjevac Leon Petrovi (1883.-1945.)
u svojoj disertaciji o kranima Bosanske Crkve, izraenoj 1908. Identiciranjem mjesta Bosna iz latinskog izvornika s istoimenom rijekom, Petrovi kao
da nije shvatio smisao izvornika u kojem se Bosna odnosi na naselje, a sama
rijeka je bezimena.20 Budui da je Petrovieva disertacija iroj javnosti ostala
nedostupna do 1953., Bilinu Polju umjesto Bolinog Poila put u znanstvenu
literaturu dodatno su utrli Marko Perojevi (1876.-1943.) i Krunoslav Draganovi (1903.-1983.) svojim prilozima u Poviesti Bosne i Hercegovine. Perojevi
je gotovo doslovce preuzeo Hoerovo miljenje o Bolinom Poilu.21 Tragajui
za posjedima katolike Bosanske biskupije, koje joj je 1244. potvrdio ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. (1235.-1270.), Draganovi jedan nalazi i u Bilinu
Polju u upi Brod kod Zenice te stoga tamo i locira dogaaj od 8. IV. 1203.22
Termin in supa Bored Belmapola iz povelje Bele IV. poistovjeuje s Bilinim
Poljem u upi Brod te nastavlja: Belmapola je genitiv rijei Bilino polje, u
15
HOFFER, 1901.: 68
16
RAKI, 1870.: 55.
17
RAKI, 1870.: 57., bilj. 1.
18
PETROVI, 1999.: 79., bilj. 300.
19
PETROVI, 1999.: 83., 97., 157., 163., 175., 179., 192., bilj. 164., 195., 198., 199., 216.,
227., 251., 256., bilj. 387.
20
CD, III., nr. 19, p. 25.
21
PEROJEVI, 1942.: 213., i bilj. 61., 214.; 1942.a: 216.
22
DRAGANOVI, 1942.: 715., 725., 751.
355
Ante kegro
kojem slovo m s tri noge treba rastaviti u slova i i n. Radom Skaria 23
i [Hamdije] Kreevljakovia (Hrvatski Dnevnik) sigurno je utvreno da se
nahija od Sutjeske do iza Zenice zvala jo u tursko vrijeme Brodom, a zeniki
kadija brodskim. U istom Bilinu polju (Bolino poile) pokraj rijeke Bosne
odran je sastanak Ivana de Casamarisa s bosanskim patarenima 1203. Radi
onoga pokraj rijeke ne moe stajati Jireekovo24 i Jukievo miljenje, 25 da
bi to bilo Bijelo Polje kod Sutjeske, gdje je brdo Red. Isto tako promaio je i
orovi26 smatrajui Bulino u Vrhbosni Bilinim (Bulinim) poljem u Brodu.
Razlog mu je taj, to je Bulino navodno kao mjesto uz katedralu najzgodnije
za crkveni zbor. Meutim Bulino nije uz katedralu nego je samo u istoj upi s
katedralom, a u posve razliitoj upi s Bilinim poljem, a katedrala u selu Brdu
sagraena je neto prije 1244.27 Zaudo, vrsni latinist Draganovi u tumaenju ovog izriaja oslonio se na Vladislava Skaria (1869.-1943.), koji, kao to je
vidljivo, latinski izvornik uope nije razumio. Skari istie:
Bolino poili , , apud Bosnam iuxta umen,
, (iuxta).
, . .
Bolino , , Bolino n,
.
. Bolino . T
Belma . 1244.
. Belma Belina, i n
m. .28
Nakon svega navedenog Bilinom Polju namjesto Bolinog Poila bio je za-
23
, 1930.: 12.
24
JIREEK, 1879.: 31.
25
JUKI, 1851.: 34.
26
, 1940.: 172. bilj.
27
DRAGANOVI, 1942.: 751. Draganovi je identifikaciju Bolinog Poila s Bilinim poljem

u Zenici ponovio i u: Opi ematizam Katolike Crkve u Jugoslaviji, Biskupska konferencija
Jugoslavije, Zagreb, 1975.: 332).
28
, 1930.: 12.
356

jamen put u enciklopedistiku i znanstveno-strunu literaturu. Tako, primjerice, profesor Zagrebakog sveuilita Jaroslav idak (1903.-1986.) u Hrvatskoj
enciklopediji zakljuuje da se dogaaj od 8. IV. 1203. zbio na Bilinom Polju u
Zenici na rijeci Bosni, u upi Brod. Uporite za takvu tvrdnju toboe nalazi
u latinskom izvorniku, odnosno u nazivu ve spominjanog posjeda Bosanske
katolike biskupije u povelji Bele IV. te u nazivu jednog spahijskog posjeda
u osmanlijskoj nahiji Brod iz 1711. godine.29 Kao to je ve reeno, Bilinom
Polju nema spomena u latinskom izvorniku,30 niti se u povelji Bele IV. spominje Belina pola nego Belmapola u Boredu (in supa Bored Belmapola),31 a u
popisu spahijskih posjeda iz 1711. nema spomena Bilinu Polju.32 Bilino Polje
kao mjesto dogaaja od 8. IV. 1203. u jugoslavensku je enciklopedistiku uveo
medievist Anto Babi (1899.-1974.), prema kojem su to iskrivljeni latinizirani
oblici Bolino poili (1203.) te Belina pola (1244.). Uporite za takvo tumaenje
pronaao je u nazivu ve spominjanog posjeda katolike Bosanske biskupije u
povelji ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV.,33 to, dakako, nema veze s istinom.
Babieva je natuknica prenesena i u drugom izdanju jugoslavenske enciklopedije,34 ime je Bilinu Polju dodatno utrt put u enciklopedistiku i znanstveno-strunu literaturu. Bolino Poilo s Bilinim Poljem poistovjetio je i vodei
hrvatski povjesniar 20. st. u progonstvu Dominik Mandi (1889.-1973.),35
nalazei u njemu posjed Katolike bosanske biskupije odnosno katolikoga
bosanskoga biskupa.36 Bolino Poili s Bilinim Poljem poistovjetio je i srpski medievist Sima irkovi.37 Zaudo da ni irkovi nije shvatio smisao latinskog
izvornika, odnosno da se Bosna iz njega ne odnosi na rijeku nego na naselje.
29
IDAK, 1941.: 542.
30
CD, III. (1905.) nr. 19, pag. 25.
31
CD, IV., nr. 208, pag. 240.
32
, 1930.: 1-99.
33
BABI, 1955.: 566. Babi je dogaaj od 8. IV. 1203. na Bilino polje na podruju Zenice
locirao i u drugim svojim radovima (BABI, 1972.: 242).
34
BABI, 1980.: 703.
35
MANDI, 1962.: 20., 24., 27., 189., 301., 313., 426.
36
MANDI, 1962.: 136., 303.
37
, 1964.: 49.; ISTI, 1987.: 201., 202.
357
Ante kegro
Lociranje dogaaja od 8. IV. 1203. na Bilino Polje potom su redom prihvaali i drugi poput Velimira Blaevia,38 ure Baslera (1917.-1990.),39 Josipa
Buturca,40 Johna V. A. Finea Jr.41 itd. Unato injenici da poznaje izvornik te
da ga u knjigama o Crkvi bosanskoj prilae i u faksimilu,42 Bolino Poili s Bilinim Poljem poistovjeuje i istaknuti poznavatelj crkvenog srednjovjekovlja na
hrvatskim podrujima Franjo anjek.43 Upirui se pod svaku cijenu dokazati
tobonju Kulinovu neovisnost spram ugarsko-hrvatskoga kralja, kontroverzna zagrebaka povjesniarka Nada Klai (1920.-1988.) heretiki zbor od
30. IV. 1203. takoer locira na Bilino Polje.44 Isto ini i sarajevski povjesniar
Boris Nilevi (1947.-1999.), autor besmislenog izriaja o bosanskom krivovjerju ili kugi bosanskoj.45 I bonjaki povjesniar Enver Imamovi, koji po
tko zna koji put potvruje da ne vlada ni osnovama latinskog jezika,46 pa ne
shvaa ni smisao vrel kojima se toboe slui, dogaaj od 8. IV. 1203. locira
na zeniko podruje.47 Za Imamovia to i ne bi bila osobitost kad u tom dogaaju ne bi vidio ono to nije vidio nitko prije, a vjerojatno nee vidjeti ni
nitko poslije njega, tj. da on za bonjaki narod ima isto znaenje i teinu
kao pokolj u Srebrenici iz 1995. godine (sic!).48 Identikaciju Bolinog Poila s
Bilinim Poljem preuzimali su i drugi, poput Dragoljuba Dragojlovia,49 Snje-
38
BLAEVI, 1967.: 42.
39
BASLER, 1973.: 274.
40
BUTURAC IVANDIJA, 1973.: 125.
41
FINE, 1975.: 11., 15., 51., 126.-134., 138., 150., 174., 214., 217., 262., 277., 366.
42
ANJEK, 1975.: do str. 80.; ISTI, 1976.: iza str. 96.; ISTI, 2003.a: 78.
43
ANJEK, 1975.: 58., 62., 74., 187.; ISTI, 1976.: 47., 50., 97.; ISTI, 1988.: 213., 215.,
219., 235.; ISTI, 1991.: 163.-164.; ISTI, 1993.: 213., 215., 219., 235.; ISTI, 1996.: 126.,
167., 177., 179., 185., 190.; ISTI, 2003.: 13.-16.; ISTI, 2003.a: XXXII.-XXXIII., 10.-12.,
67., 79., 80., 81., 83.; ISTI, 2003.b: 1219.-1220.
44
KLAI, 1978.: 47.
45
NILEVI, 1994.: 38.; NILEVI, 1998.: 60.
46
IMAMOVI, 1995.: 23.-24.; KEGRO, 2003.: 21.-29.
47
IMAMOVI, 1995.: 98., 176., 178.
48
IMAMOVI, 2003.: 11.
358

ane Vasilj,50 Mile Vidovia,51 Tomislava Raukara,52 Mustafe Imamovia,53
Boe Golue,54 Petra Babia55, Saliha Jalimama56, Andrije Nikia,57 Nikole
Mandia,58 Anelka Baruna.59 I dr. Babi, koji je na bosanskoj heterodoksiji
i doktorirao, dogaaj od 8. IV. 1203. oznaava dijecezanskim koncilom koji
da se zbio na mjestu zvanom Bulino polje (Bilino Polje) kod Zenice (un concilio diocesano in un luogo chiamato Bulino campo (Bilino Polje), presso la citt di
Zenica).60 O Bilinopoljskoj abjuraciji govori nova Hrvatska enciklopedija,61 a o
istom dogaaju raspravljalo se i 30. IV. 2003. na meunarodnom znanstvenom kolokviju u Sarajevu.62 U svom izlaganju na tom skupu Mladen Ani
dogaaj od 8. IV. 1203. takoer locira na Bilino polje.63 Ne precizirajui na
to konkretno misli, istie da drukija tumaenja o imenu mjesta iz latinskog
izvornika nisu dovoljno potkrijepljena uvjerljivim argumentima.64 O Bilinom
Polju kao mjestu dogaaja od 8. IV. 1203. govorili su i drugi sudionici spomenutog kolokvija, primjerice Elma Haimbegovi,65 Pejo okovi66 i Salih
49
, 1987.: 48., 58., 132., 174., 176., 180., 214.
50
VASILJ, 1993.: 35.
51
VIDOVIA, 1996.: 565.
52
RAUKAR, 1997.: 267., 287.
53
IMAMOVI, 1998.: 34.
54
GOLUA, 1998.: 234.
55
BABI, 1991.: 100., 101.; ISTI, 1996.: 19., 91., 93., 97., 99., 124.
56
JALIMAM, 1999.: 14., 157., 223., 251.
57
NIKI, 2002.: 28., 50., 56.; 2003.: 57., 68., 101.
58
MANDI, 2002.: 654.
59
BARUN, 2003.: 18., 58., 61., 65., 68., bilj. 63., 74., 102.
60
BABI, 1996.: 93.
61
Bilinopoljska abjuracija. Hrvatska enciklopedija, 2. Be-Da. Leksikografski zavod Miroslav

Krlea, Zagreb, 2000., 119.
62
Internet, http://www.iis.unsa.ba/institut/kolokvij_1.htm (2003.07.03).
63
ANI, 2003.: 17.-38.
64
ANI, 2003.: 17.
359
Ante kegro
Jalimam.67 Potvrdu za poistovjeivanje dogaaja od 8. IV. 1203. s Bilinim
Poljem kraj rijeke Bosne na podruju Zenice okovi trai u tobonjem spomenu istog mjesta meu posjedima bosanskoga biskupa u spominjanoj povelji
ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV. okovi ujedno osporava poistovjeivanje
ovog mjesta s Bolinim Poilom na podruju Visokog, kojeg u posljednje vrijeme
zastupa Milko Brkovi, s obrazloenjem da nije donio novu izvornu grau
odnosno da ga temelji na lingvistikim razlozima.68 Bez osobitog elaboriranja istog problema naglaava da je u historiograji prevladalo miljenje da je
to Bilino Polje na podruju Zenice na lijevoj strani rijeke Bosne, pozivajui
se na miljenje srpskog povjesniara Vladimira orovia (1885.-1941.).69 O
Bilinom polju odnosno o Bilinopoljskoj izjavi na istom je kolokviju govorio i Salih Jalimam.70 Bilinopoljsku abjuraciju spominje i Andrija Zirdum.71
Temeljem komparativne stilske analize ostataka skulpture interijera bazilike
u Bilimiu, i splitski je arheolog Ante Miloevi dogaaj od 8. travnja 1203.
locirao u Bilimie. Meutim, njegovi argumenti ne mogu se ni na kakav
nain dovesti u vezu s ovim dogaajem a nisu rezultirali ni osobitim doprinosom kronolokom deniraju sakralnog objekta iz Bilimia.72 ini se da
Miloevi nije ni razumio smisao samog dogaaja, s obzirom na injenicu da
govori o odricanju od dotadanjeg heretikog kranstva. Kao to je poznato,
vrela govore o neemu drugom odnosno o usklaivanju discipline s praksom
Rimske Crkve.
65
HAIMBEGOVI, 2003.: 39., 45.
66
OKOVI, 2003.: pass.
67
JALIMAM, 2003.: pass.
68
OKOVI, 2003.: 81.-82., bilj. 17.
69
, 1921.: 22.-23., bilj. 2.
70
JALIMAM, 2003.: pass.
71
ZIRDUM, 2003.: 50.: bilj. *
72
MILOEVI, 2003.: 59.-76.
360

Bolino Polje
Nekoliko autora sklono je bez podrobnijeg obrazloenja dogaaj od 8. IV.
1203. locirati na nedenirano Bolino Polje. Meu njima su Dragutin Kniewald (1889.-1979.),73 Jaroslav idak,74 Muhamed Hadijahi75 i dr. Bolino Polje
kao mjesto na kojem se toboe zbio taj dogaaj preuzeo je i Sreko Daja u
svojoj monograji o Crkvi bosanskoj i islamizaciji Bosne.76 Za razliku od navedenih, sabor na Bolinom Polju,77 odnosno heretiki zbor na Bolinu Polju
u Lavi trai sarajevsko-zadarski medievist Pavao ivkovi, obrazlaui da se
toboe tamo nalazilo sjedite djeda Crkve bosanske ba kao i bana Kulina.78
Bolino Poili
Rijetki su autori koji u traganju za mjestom dogaaja od 8. IV. 1203. ostaju dosljedni latinskom izvorniku. Meu njima su Boidar Petranovi (1809.1874.),79 Pavao Aneli, 80 Petar Runje, Milko Brkovi te potpisani.81 Runje s
pravom istie da na izvorniku nije zabiljeeno polje nego poili odnosno poilo.
To po njegovom miljenju pokazuje i navod da se loco odnosi na samostan
kraj rijeke i da se taj samostan nalazi pokraj grada Bosne. Runje argumentaciju za takvo lociranje dogaaja od 8. IV. 1203. nalazi u spomenu mjesta
Bosna u vie srednjovjekovnih vrela.82 Uzimajui u obzir integralni smisao
latinskog izvornika, nije se teko sloiti s Runjinim miljenjem, ali se Bosnu
ne moe uzimati kao grad nego kao mjesto u opem smislu. Na to upozorava
73
KNIEWALD, 1949.: 118., 121., 122., 127.-144.
74
IDAK, 1975.: 79., 180., 314.
75
HADIJAHI, 1973.: 288.
76
DAJA, 1978.: 11., 12., 36., 41., 42., 54., 57., 58.
77
IVKOVI, 1991.: 22.; ISTI, 2001.: 240., 244.
78
IVKOVI, 1991.: 21.-22.
79
, 1867.: 141.
80
ANELI, 1984.: 277.
81
KEGRO, 2003.a: 264.-278.
82
RUNJE, 2001.: 18.
361
Ante kegro
vie bosanskih medievista, poput Marka Vege (1907.-1985.),83 Desanke Kovaevi-Koji,84 Pavla Anelia (1920.-1985.) 85 i dr. Za Vegu, koji dogaaj od
8. IV. 1203. jednom trai u Bilinu (Bulinu) u Zenici na lijevoj obali Bosne86, a
drugi put na Topuzovu Polju kod Mila (danas Arnautovii) uz rijeku Bosnu.87
I zadarski diplomatiar Milko Brkovi dogaaj od 8. IV. 1203. trai na Bolinu
Poilu uz rijeku Bosnu, prvotno dvojei je li se to mjesto nalazilo kod Zenice88
ili na podruju Visokog.89 Brkovi naglaava da se sintagma apud Bosnam iz
izvornika odnosni na grad Bosnu, koji se nalazio uz rijeku Bosnu te donosi 17
srednjovjekovnih vrela u kojima se grad Bosna spominje.90 U priopenju na ve
spominjanom kolokviju Brkovi se opredjeljuje za toponim i samostan Bolino
Poilo kod grada Bosne jer se actum isprave od 8. travnja 1203. ... odnosi na
grad Bosna uz vjerojatno istoimenu rijeku ... i mjesto samostana (loco) Bolino
Poilo ili moda Bolina Poila. Brkovi precizira da je materijalni ili moralni
objekt pravnog ina ... iz 1203. godine obavljen ... kraj grada Bosne, uz rijeku, u samotanu ili u loco koji se zove Bolino Poilo, uz koje se vjerojatno nalazi
i neko polje.91 Brkovi je zakljuio da se dogaaj od 8. IV. 1203. zbio kod
grada Bosne u samostanu koji se zvao Bolino Poilo ili moda Bolina Poila.92
Uoljivo je da je Brkovievo lociranje dogaaja od 8. IV. 1203. blisko ve citiranom miljenju Petra Runje. Kao i Runjino, i ono je prihvatljivo, uz identinu
ogradu. Naime, uoljivo je da istaknuti poznavatelj srednjovjekovne hrvatske
i bosanske diplomatike ne uoava da se Bosna iz izvornika ne odnosi na grad
nego na naselje u irem smislu rijei. O tome, uostalom, govore i vrela koja
83
VEGO, 1957.: 18.-19., 125.-126.; 1980.: 440.
84
-, 1978.: 19.-20.
85
ANELI, 1982.: 25.-31.
86
VEGO, 1957.: 12.
87
VEGO, 1978.: 54.
88
BRKOVI, 2003.a: 61.
89
BRKOVI, 2002.: 28. i bilj. 87.
90
BRKOVI, 2002.: 28., bilj. 87.; ISTI, 2001.: 488.-492.
91
BRKOVI, 2003.: 54.
92
BRKOVI, 2003.: 58.
362

prilae u potvrdu svoje teze. Jedan od najboljih poznavatelja topograje srednjovjekovne Bosne i Huma Pavao Aneli Bosnu je denirao naseljem tipa
teritorijalne opine.93 Slinog je miljenja bio i Vego, prema kojem je naselje
Bosna obuhvaalo dananje Visoko, Motre, Biskupie i Mile, dananje Arnautovie kod Visokog.94
Zakljuak
Zavravajui ovu raspravu o naoigled sporednom pitanju iz bosanskog
srednjovjekovlja, a zapravo o primjeru kontroverzije koja se kroz znanstvenostrunu literaturu i enciklopedistiku uporno provlai, ponovio bih miljenje
koje je o ovom problemu izrekao Pavao Aneli: O ovoj ispravi napisana je
bogata literatura u vezi sa tzv. bogumilskim krivovjerstvom bosanske crkve.
Najvei broj historiara topografski smjeta ovo zborovanje na lokalitet Bilino
polje, u dananjoj Zenici. Osim djelomine jezine slinosti, ovakav zakljuak
se pravda i podatkom da se Bilino polje 1244. g. spominje kao posjed bosanskog biskupa, iako bi se ta okolnost mogla tumaiti i u suprotnom smislu. Mi,
ipak, smatramo da mnogo jai razlozi govore za to da se Bolino Poili (Bolino
Polje) iz ove isprave trai u najuoj Bosni, dakle u dananjem Visokom polju. Argumenti koji govore za takvu ubikaciju su slijedei: Normalno je da se
ovako vana i sveana zborovanja odravaju u sjeditima vladara i crkvenih
institucija, a to je u ovom sluaju Visoko polje: u Motrima su poznate hie
starjeina bosanske crkve, kao i vladarski dvor, a u blizini je i selo Biskupii.
Ime Bosna, pod kojim se razumijeva ua okolina dananjeg Visokog, i kasnije se javlja kao mjesto javnih zborovanja i mjesto izdavanja sveanih isprava.
Prelazak vokala O u vokal I praktino je nemogu. Latinska graja Bolino
mogla bi se itati kao Bulino ili sl. a nikako kao Bilino.95 Potpisnik ovih
redaka slae se s ovakvim lociranjem mjesta dogaaja od 8. IV. 1203. to ga je
izrekao jedan od najpriznatijih poznavatelja srednjovjekovne Bosne i Huma.
93
ANELI, 1982.: 31.
94
VEGO, 1978.: 53.-55.
95
ANELI, 1984.: 277.
363
Ante kegro
Vrela i literatura
ALBiH, 2
ANI, 2003.:
ANELI, 1982.:
ANELI, 1984.:
BABI, 1955.:
BABI, 1963.:
BABI, 1972.:
BABI, 1980.:
BABI, 1991.:
BABI, 1992.:
BABI, 1996.:
BARUN, 2003.:
BASLER, 1973.:
BATINI, 1881.:
BLAEVI, 1967.:
BRKOVI, 2001.:
364
Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2., Sarajevo, 1988.

Mladen ANI, Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom
kontekstu. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32 (2003.) 17.-38.
Pavao ANELI, Studije o teritorijalnopolitikoj organizaciji srednjovjekovne
Bosne. Svjetlost, Sarajevo, 1982.
Pavao ANELI, Srednji vijek doba stare Bosanske drave. Visoko i
okolina kroz historiju I. Prethistorija, antika i srednji vijek. Skuptina
optine Visoko, Visoko, 1984., 101-309.
Anto BABI, Bilino Polje. Enciklopedija Jugoslavije 1, A-Bosk. Izdanje i
naklada Leksikografskog zavoda FNRJ. Zagreb, MCMLV., 566.
Anto BABI, Bosanski heretici. Sarajevo, 1963.
Anto BABI, Iz istorije srednjovjekovne Bosne. Svjetlost, Sarajevo, 1972.
Ante BABI, Bilino Polje. Enciklopedija Jugoslavije, 1, A-Biz. Jugoslavenski
leksikografski zavod, Zagreb, 1980., 703.
Petar BABI, Crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni. Kranstvo
srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljea spominjanja
Bosanske biskupije /1089-1989/. Vrhbosanska visoka teoloka kola,
Sarajevo, 1991., 93.-117.
Petar BABI, Prouavanje ranije povijesti Bosne A. Hoera. Isusovci u
Hrvata. Zbornik radova meunarodnog znanstvenog simpozija Isusovci
na vjerskom, znanstvenom i kulturnom podruju u Hrvata. Filozofskoteoloki institut Drube Isusove Hrvatski povijesni instutut, Zagreb
Be, 135.-144.
Petar BABI, Il catarismo in Bosnia e le attivita antiereticali e riformiste
dei papi da Innocenzo III a Giovanni XXIII (1198-1334). Seraphicum.
Ponticia facultas theologica s. Bonaventure Ordinis fratrum minorum
conventualium in Urbe. Diserttiones ad Lauream n. 85, Roma, 1996.
Anelko BARUN, Svjedoci i uitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene.
Svjetlo rijei, Sarajevo - Zagreb, 2003.
uro BASLER, Gnostiki elementi u temeljima crkve bosanske. (Problem
porijekla i starosti manihejske hereze u Bosni). Radovi sa simpozijuma
Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Muzej grada Zenice, Zenica,
1973., 267.-276.
Vjenceslav Mijo BATINI, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za
prvih est viekova njihova boravka, I. Zagreb, 1881.
P. Velimir BLAEVI, O. F. M., Concilia et synodi in territorio hodiernae
Jugoslaviae celebrata. Vicetiae, 1967.
Milko BRKOVI, Hrvatski franjevci i opservacija. Petar Runje, Pokorniki
pokret i franjevci treoredci glagoljai (13. 16. st.). Radovi Zavoda za
povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43. (2001.), 488.-492.

BRKOVI, 2002.:
Milko BRKOVI, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet.

Crkva na kamenu, Mostar, 2002.
BRKOVI, 2003.:
Milko BRKOVI, Diplomatiko-paleografska analiza bolinopoilske isprave
iz 1203. godine. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 49.-74.
BRKOVI, 2003.a:
Milko BRKOVI, Srednjovjekovni bosanski vladari. Moja zemlja, moji
ljudi: monograja upa novotravnikog kraja. Vrhbosanska nadbiskupija
Travniki dekanat, Sarajevo Novi Travnik, 2003., 47.-87.
BUTURAC - IVANDIJA Dr. Josip BUTURAC dr. Antun IVANDIJA, Povijest Katolike crkve meu
Hrvatima. Hrvatsko knjievno drutvo sv. irila i Metoda, Zagreb, 1973.
CD, II.
Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Edidit Academia
scientiarum et artium Slavorum meridionalium auxilio regiminis croat.,
dalm. et slav. Collegit et digessit T. Smiiklas. Volumen II. Diplomata saeculi
XII. continens (1101-1200.). Zagrabiae, 1904.
CD, III.
dalm. et slav. Collegit et digessit T. Smiiklas. Volumen III. Diplomata
annorum 1201-1235. continens. Zagrabiae, 1905.
CD, IV.
dalm. et slav. Collegit et digessit T. Smiiklas. Volumen IV. Diplomata
annorum 1236-1255. continens. Zagrabiae, 1906.
, 1964.:
, .
, , 1964.
IRKOVI, 1987.:
Sima IRKOVI, Bosanska crkva u Bosanskoj dravi. Prilozi za istoriju
Bosne i Hercegovine, I. Drutvo i privreda srednjovjekovne Bosanske drave.
ANUBiH. PI, knj. LXXIX, ODN, knj. 17. Sarajevo 1987., 190.-254.
, 1921.:
, .
XXXIV. , 1921.
, 1940.:
. , . .
, . CXXIX., , 1940.
OKOVI, 2003.:
Pejo OKOVI, Interpretacija Kniewaldova kritikog izdanja Bilinopoljske
izjave. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 75.-117.
DRAGANOVI, 1942.: Krunoslav DRAGANOVI, Katolika crkva u sredovjenoj Bosni. Poviest
hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine
1463. Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo, 1942., 685.-766.
, 1987.: B, .
,
, . 30., , 1987.
DAJA, 1978.:
Sreko M. DAJA, Die Bosnische Kirche und das Islamisierungsproblem
Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten
Weltkrieg. Dr. Dr. Rudolf Trofenik, Mnchen, 1978.
365
Ante kegro
FINE, 1975.:
GOLUA, 1998.:
HADIJAHI, 1973.:
HAIMBEGOVI,
2003.:
HOFFER, 1901.:
IBRAHIMPAI, 1973.:
IMAMOVI, 1995.:
IMAMOVI, 1998.:
IMAMOVI, 2003.:
JALIMAM, 1999.:
JALIMAM, 2003.:
JIREEK, 1879.:
JUKI, 1851.:
KLAI, 1978.:
KNIEWALD, 1949.:
-,
1978.:
MANDI, 196.2:
MANDI, 2002.:
366
John V. A. FINE, Jr., The Bosnian Church: A new Interpretation. A Study of

the Bosnian Church and Its Place in State and Society from the 13th to the
15th Centuries. East European Quarterly, Boulder, New York - London,
1975.
Boo GOLUA, Povijest Crkve. TIM, Mostar, 1998.
Muhamed HADIJAHI, Prilog Skarievoj hipotezi o porijeklu steaka.
Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Muzej
grada Zenice, Zenica, 1973., 287-296.
Elma HAIMBEGOVI, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni. Prilozi:
Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 39.-47.
Aleksandar HOFFER D. I., Dva odlomka iz poveeg rada o kranskoj
crkvi u Bosni. 59. Spomen knjiga iz Bosne. Biskupu Strossmayeru. Sarajevo,
1901., 59.-142.
Fikret IBRAHIMPAI, Srednjovjekovni tragovi u toponomastici zenikog
kraja. Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura.
Muzej grada Zenice, Zenica, 1973., 427.-438.
Dr. Enver IMAMOVI, Korijeni Bosne i bosanstva. Izbor novinskih lanaka,
predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih
priloga. Sarajevo, 1995.
Mustafa IMAMOVI, Historija Bonjaka. Bonjaka zajednica kulture
Preporod, Sarajevo, 1998.
Dr. Enver Imamovi, Osamsto godina Kulina bana. Osloboenje: Bosanskohercegovaki nezavisni dnevnik, od 05. IV. 2003., str. 11.
Salih JALIMAM, Historija bosanskih bogomila. IPP Hamidovi, Tuzla,
1999.
Salih JALIMAM, Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za crkvu
Bosansku. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 119.-132.
C. J. JIREEK, Die Handelsstraen und Bergwerke von Serbien und Bosnien
whrend des Mittelalters. Abh. d. Bhm. Gesell. d. Wiss., Folge VI, Bd. 10.,
Prag, 1879.
Ivan Franjo JUKI, Zemljopis i poviestnica Bosne od Slavoljuba Bonjaka.
Zagreb, Berzotiskom narodne tiskarnice dra Ljudevita Gaja. 1851.
Nada KLAI, Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne. Prilozi.
Institut za istoriju, XIV. (1978.) 17.-79.
Dr. Dragutin KNIEWALD, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim
krstjanima. Rad JAZU, 270. (1949.) 115.-276.
-,
. , 1978.
Dominik MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Hrvatski
povijesni institut, Chicago, Ill., 1962.
Nikola MANDI, Podrijetlo hrvatskih starosjedilakih rodova u irokome
Brijegu i okolici. Mostar iroki Brijeg, 2002.

MIGNE, 1851.:
MILOEVI, 2003.:
NIKI, 2002.:
NIKI, 2003.:
NIKOLAJEVI, 1969.:
NIKOLAJEVI, 1973.:
NILEVI, 1994.:
NILEVI, 1998.:
PEROJEVI, 1942.:
PEROJEVI, 1942.a:
, 1867.:
PETROVI, 1999.:
RAKI, 1870.:
RAUKAR, 1997.:
Patrologiae cursus completus sive bibliotheca universalis, integra, uniformis,

commoda, oeconomica, omnium ss. Patrum, doctorum scriptorumque
ecclestiasticorum qui ab aevo apostolico ad Inocentii III tempora oruerunt.
Tomus 98: Saeculum nonum. Carolini scriptores qui in ecclesia latina
oruere. B. Caroli Magni imperatoris opera omnia juxta editiones
memoratissimas Baluzii, Pertizii, Cajetani Cannii recensita et nunc primum
in unum collecta. Accurante Jacques Paul MIGNE. Parisii 1851.
Ante MILOEVI, Konte die Kirche in Bilimie bei Zenica der
Versamlungsort der Bosnischen Christen des Jahres 1203 gewesen sein?
Starohrvatska prosvjeta III. serija svezak 30 (2003.) 59-76.
Dr. fra Andrija NIKI, Kratka povijest Bosne i Hercegovine. Zaviajna
knjinica ivot i svjedoanstva, Mostar, 2002.
Dr. fra Andrija NIKI, Dogaajnica Bosne i Hercegovine od 614.-1918.
Zaviajna knjinica ivot i svjedoanstva, Mostar, 2003.
Ivanka NIKOLAJEVI, Relje iz Bilimia, Zenica. Zbornik Svetozara
Radojia. Filozofski fakultet, Odeljenje za istoriju umetnosti, Beograd,
1969., 245.-252.
Dr Ivanka NIKOLAJEVI, Crkva u Bilimiu kod Zenice. Radovi sa
simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Izdanja Muzeja
grada Zenice, III. Zenica, 1973., 235.-243.
Boris NILEVI, Proces armacije srednjovjekovne Bosanske drave.
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata.
tab Vrhovne komande Oruanih snaga Republike Bosne i Hercegovine.
Sarajevo, 1994., 35.-53.
Boris NILEVI, Proces armacije srednjovjekovne Bosanske drave.
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata.
Bosanski kulturni centar. Sarajevo, 1994., 57.-81.
Marko PEROJEVI, Ban Bori i ban Kulin. Poviest hrvatskih zemalja Bosne
i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Hrvatsko kulturno
drutvo Napredak, Sarajevo, 1942., 196.-215.
Marko PEROJEVI, Ban Stjepan. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Hrvatsko kulturno
drutvo Napredak, Sarajevo, 1942., 216.-218.
. , . . ap,
1867.
Dr. fra Leon PETROVI, Krani Bosanske crkve (Krstiani crkve bosnske).
Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj
Bosni. Drugo izdanje. Svjetlo rijei - ZIRAL, Sarajevo Mostar, 1999.
Dr. Franjo RAKI, Bogomili i patareni. Zagreb, 1870.
Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje. kolska
knjiga - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u
Zagrebu, Zagreb, 1997.
367
Ante kegro
RUNJE, 2001.:
, 1930.:
SKARI, 1930.:
ANJEK, 1975.:
ANJEK, 1976.:
ANJEK, 1988.:
ANJEK, 1991.:
ANJEK, 1993.:
ANJEK, 1996.:
ANJEK, 1996.:
ANJEK, 2003.:
ANJEK, 2003.a:
ANJEK, 2003.b:
IDAK, 1941.:
IDAK, 1975.:
KEGRO, 2003.:
368
Petar RUNJE, Pokorniki pokret i franjevci treoredci glagoljai (13.-16. st.).

Provincijalat franjevaca treoredaca - Kranska sadanjost, Zagreb,
2001.
, 1123 (1711) .
Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu XLII (1930.) sv. 2., 1.-99.
Vladislav SKARI, Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine. GZM,
XLII. (1930.), svez. 2., 1.-99.
Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko dualistiki pokret u
srednjem vijeku. KS, Zagreb, 1975.
Franjo ANJEK, Les chretiens bosniaques et le mouvement cathare XIIe-XVe
sicles. Publications de la Sorbonne. Serie N. S. Recherches, 20. Universite
de Paris IV. Paris-Sorbonne, 1976.
Franjo ANJEK, Crkva i kranstvo u Hrvata 1. Srednji vijek. Kranska
sadanjost, Zagreb, 1988.
Franjo ANJEK, Crkva bosanska: dualistika sljedba ili evaneoski ideal
zajednitva u duhu pracrkve. Kranstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi
simpozija povodom 9 stoljea spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/.
Vrhbosanska visoka teoloka kola, Sarajevo, 1991., 157.-172.
Crkva i kranstvo u Hrvata. Srednji vijek. Drugo preraeno i dopunjeno
izdanje. Kranska sadanjost, Zagreb, 1993.
Franjo ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne
povijesti Hrvata (7.-20. st.). Drugo preraeno i dopunjeno izdanje. Kranska
sadanjost, Zagreb, 1996.
Franjo ANJEK, Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani. Hrvatski
narodni godinjak Napredak, 1996. Sarajevo, 1995., 163.-209.
Franjo ANJEK, Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu
heterodoksnih pokreta na kranskom Zapadu u 12./13. stoljeu. Prilozi:
Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.), 11.-16.
Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.
st.). Barbat, Zagreb, 2003.
Franjo ANJEK, Le pape Innocent III et les chrtiens de Bosnie et de
Hum. Atti del Congresso Internazionale (Roma, 9-15 settembre 1998) a
cura di Andrea Sommerlechner, Vol II. Societa romana di storia patria
Instituto storico italiano per il medio evo, Roma, 2003., 1214.-1225.
Jaroslav IDAK, Bilino Polje. Hrvaska enciklopedija. Svezak II. AutonomaiBoito. Naklada Hrvatskog izdavakog bibliografskog zavoda, Zagreb,
1941., 542.
Jaroslav IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu. Sveuilina
naklada Liber, Zagreb, 1975.
Ante KEGRO, Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine
ili o najnovijim krivotvorinama u bonjakoj historiograji. Nauni skup:
Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000. Posebna
izdanja ANUBiH, br. CXX./36., Sarajevo, 2003., 21.-29.

KEGRO, 2003.:
VASILJ, 1993.:
VEGO, 1957.:
VEGO, 1972.:
VEGO, 1978.:
VEGO, 1980.:
VIDOVI, 1996.:
ZIRDUM, 2003.:
IVKOVI, 1991.:
IVKOVI, 2001.:
Ante KEGRO, Zar doista Bilino Polje? Bosna franciscana: asopis

Franjevake teologije Sarajevo, XI./19. (2003.), 264.-278.
Snjeana VASILJ, Od rimskog osvanjanja do bana Kulina. Katolianstvo
u Bosni i Hercegovini. Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo,
1993., 5.-36.
Marko VEGO, Naselja Bosanske srednjovjekovne drave. Svjetlost,
Sarajevo, 1957.
Marko VEGO, Civitas Vrhbosna. Nae starine, 13. (1972.), 85.-96.
Marko VEGO, Bosanski trgovci i dubrovaki nancijeri u drugoj polovici
XV i prvoj polovici XVI stoljea. Anali Historijskog odjela Centra za
znanstveni rad JAZU u Dubrovniku, 15.-16. (1978.), 53.-68.
Marko VEGO, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Svjetlost,
Sarajevo, 1980.
Mile VIDOVI, Povijest Crkve u Hrvata. Crkva u svijetu, Split, 1996
Andrija ZIRDUM, Franjevci i bosansko-humski krstjani. Bosna franciscana:
asopis Franjevake teologije, XI./13. (2003.), 50.-78.
Pavo IVKOVI, Drutveno-politike prilike u srednjovjekovnoj Bosni
i Humu. Kranstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9
stoljea spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/. Vrhbosanska visoka
teoloka kola, Sarajevo, 1991., 10.-92.
Pavo IVKOVI, Dubrovaka nadbiskupija i vjerske prilike u Bosni
tijekom XII. i XIII. stoljea. Tisuu godina dubrovake (nad)biskupije.
Zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuu godina uspostave
dubrovake (nad)biskupije / metropolije (998.-1998.). Biskupski ordinarijat
Dubrovnik - Crkva u svijetu. Dubrovnik, 2001., 235.-251.
ZUSAMMENFASSUNG
Ein wichtiges Ereignis aus der frhesten Geschichte des mittelalterlichen

Bosnischen Banats war die Entsagung der Ketzerei sowie die Annahme der
Normen des Mnchslebens der Rmischen Kirche seitens der Kirchenfrsten.
Laut der lateinischen Quelle geschah das am 8. April 1203 im Ort Bolino Poili in Anwesenheit des Bans Kulin (1180-1204), des Gesandten vom Papst
Inocentius III. (1198-1216) namens Iohannes de Casemaris und in Anwesenheit des Archidiakons Marinus. Er war der Vertreter des bosnischen Metropoliten Bernardus (1197-1203), welcher auch der Erzbischof von Dubrovnik
war. Die meisten Autoren lozieren Bolino Poili in Bilino Polje (das heutige
369
Ante kegro
Zenica am linken Ufer des Flusses Bosna), wofr es keinen Grund gibt. Die
lateinische Quelle beschreibt diesen Ort nmlich auf folgende Weise: apud
Bosnam, iuxta umen loco qui vocatur Bolino poili, was wiederum bedeutet:
neben (der Siedlung) Bosnia, am Fluss, im Ort namens Bolino Poili. Dieses
Ereignis inizierte der Frst Vukan von Duklja (Doclea), der auf das Bosniche Banat und den Frstentum von Hum (Herzegowina) prtendierte. Die
Voraussetzung fr die Erreichung dieses Ziels war das Ausschalten des bosnischen Bans Kulin. Er klagte ihn deshalb beim rmischen Papst wegen der
Ketzerei, der Aufnahme der aus Dalmatien vertrieben Ketzer, sowie wegen
ihrer Bevorzugung im Vergleich zu den katholischen Untertanen an. Um sein
eigenes, sowie das Leben seiner Familie zu retten, seine Macht nicht zu verlieren und den Kreuzzug zu vermeiden, forderte Kulin vom Papst Inocentius
III. eine Abordnung, die seine Rechtglubigkeit, sowie die der Mitglieder seiner Familie, der nchsten Verwandten und der Untertanen prfen sollte. Der
Papst delegierte den Kardinal Iohannes de Casemaris und der Erzbischof von
Dubrovnik seinen Archidiakon Marinus. Von ihrem Bericht hing das Schicksal aller, sowie die Zukunft des Bosnischen Banats ab. Es konnte sich nicht
gnstig auf Kulin auswirken, den Gesandten eines Papsts sowie den Vertreter
des bosnischen Metropoliten aufs Gebiet des heutigen Zenica zu schicken,
weit vom politischen und kirchlichen Zentrum des Bosnischen Banats, wo es
weder einen wichtigeren Ort noch ein Objekt gab, das solche Gste aufnehmen konnte. Andererseits erwhnen etwa zwanzig mittelalterliche Quellen
die Siedlung Bosnien im Gebiet des heutigen Visoko. Hier befand sich der
Sitz des Bans Kulin und der Kirchenfrsten, die ihre Rechtglubigkeit beweisen mussten. Es wre deshalb logisch, dieses Ereignis im Gebiet von Visoko
zu lozieren. Da es um eine kirchlich-politische Sache ging, scheint es richtig
vorauszusetzen, da dieses Vorkommnis in einem geeigneten Objekt geschah, und zwar in der Residenz des Bans oder in einem Kloster.
370
Jadranka Nerali
SREDNJOVJEKOVNA BOSNA U DIPLOMATIKIM SPISIMA

RIMSKE KURIJE
Rimska je Kurija pod njom se podrazumijeva papa kao njezin poglavar
prije svega veliki proizvoa arhivske grae (naime, pod vodstvom vicecancellariusa u Apostolskoj kancelariji vrlo je brojno osoblje zadueno za sastavljanje koncepata, prepisivanje u istopis, prepisivanje u razne vrste registara,
odreivanje cijene kotanja dokumenta, stavljanje peata i td.) ali i destinatar
primatelj najrazliitijih vrsta dokumenata (privatnih i slubenih pisama vladara, svjetovne aristokracije, sveenika svih hijerarhijskih razina, izvjetaja
papinskih legata i sakupljaa novca/poreza, molbi u kojima se od pape trae
razne vrste milosti (gratia), povlastica (privilegium), oprosta i razrjeenja (absolutio), itd.
Kurija kao proizvoa dokumenata svoju grau od najranijih vremena1
1
Openito se dri da su papinski registri postojali ve u 6. stoljeu; prema navodu Ivana

akona, koji 880. godine pie ivotopis pape Grgura I. (590.-614.) u papinu je arhivu postojao registar od papirusa koji je odgovarao razdoblju od 14 godina njegova pontifikata.
J.-P. Migne, Patrologia latina, LXXV., 62C: Si cui tamen, ut assolet, visum fuerit aliter, ad
plenitudinem scrinii vestri recurrens, tot charticios libros epistolarum ejusdem Patris, quot annos
probatur vixisse, revolvat. Prvi originalni registar, pisan na pergameni, koji se do danas
sauvao potjee iz vremena Grgura VII. (1073.-1085.). U Tajnom vatikanskom arhivu uva
se vie serija registara, od kojih su za srednjovjekovnu povijest od iznimne vanosti tri serije
prijepisa papinskih pisama navodim ih prema vremenskom slijedu njihova nastajanja:
1. Vatikanski registri: najstarija je i najvanija serija registara papinskih pisama koja se sastoji
od 2042 sveska. Neprekinuti niz poinje pontifikatom Inocenta III. (1198.-1216.) prije
njegove reforme Kurije i Kancelarije u arhivu se uva tek tri registra papinskih pisama: jedan
registar pisama Ivana VIII. i dva Grgura VII. - a zavrava s pontifikatom Pija V. (1566.-
371
Jadranka Nerali
uva u registrima (iako se u Arhivu uvaju i brojne originalne pergamene s
karakteristinim olovnim peatom koje nikad nisu odaslane) kodeksima.
U njih je osoblje Kancelarije, najstarijega i u prvo vrijeme jedinoga ureda koji
djeluje pri Rimskoj Kuriji za svoje potrebe prepisivalo u cijelosti ali i djelomino - registriralo papina pisma. Tako registrirano pismo bilo je kao pergamena s viseim olovnim peatom na crveno-utoj svilenoj vrpci poslano primatelju. Sadrajem su to uglavnom imenovanja nadbiskupa, biskupa, opata,
apostolskih legata, nuncija i sakupljaa poreza, kojima su se davala vrlo iroka
ovlatenja za djelovanje u zemlji misije te njihova izvjea, izvjea o osnivanju samostana, o dodjeljivanju nadarbina (crkvenih prebendi, kanonikata i sl.)
te razlicitih oprosta (dispensatio matrimonialis, de defectu natalium, de defectu
aetatis, remissio plenaria in articulo mortis) i indulgencija. U njima nalazimo
obilje osobnih imena, toponima, imena crkava, samostana, kapela, prebendi, crkvenih dunosti to su podaci od velike vrijednosti za administrativnu
i ekonomsku povijest biskupija, njihova stanovnitva openito, svakodnevni
ivot pojedinaca.
1572.). Gotovo od nastajanja Vatikanskoga tajnog arhiva 1611. godine uvani su u Vatikanskoj apostolskoj palaci (pa im odatle to ime).
2. Avinjonski registri: to ime imaju prema mjestu u kojemu su uvani, Avignonu, sve do 1783.
godine, kada su preneseni u Vatikanski arhiv. Redoviti niz poinje s pontifikatom Ivana
XXII. (1316.- 1334.) a zavrava 1415. godine s pontifikatom protupape Benedikta XIII.
(1394.-1423.). To je 349 svezaka pisanih na papiru, koji slue kao originali registrima iz serije Vatikanskih registara za cijelo vrijeme avinjonskoga razdoblja (od Reg. Vat. 52 do 347).
U njima su zabiljeena litterae communes to izlaze iz Kancelarije te litterae secretae iz Apostolske Komore. (Od pontifikata Ivana XXII. registri su strukturirani prema sadraju; ta se
tendencija tijekom vremena uvrstila pa su utvrene ove kategorije, zajednike Vatikanskim
i Avinjonskim registrima: de litteris dominorum cardinalium, de litteris episcoporum, de provisionibus prelatorum, de dignitatibus/canonicatibus/prebendis/beneficiis vacantibus / vacaturis, de
diversis formis, de regularibus, de exhibitis, de conservatoriis, de fructibus percipiendis, de officio
tabellionatus, de capelanatu honoris, de altare portatili, de plenaria remissione, de confessionalibus,
de locis interdictis, de litteris ante diem, de devotionis litteris, de iubileo, de exemptione curialium,
de exemptione officialium, de litteris dimissorum.
3. Lateranski registri: nova je serija registara Kancelarije nastala nakon velikoga zapadnoga
crkvenog raskola u Rimu s pontifikatom Bonifacija IX. (1389.- 1404.) koja se dugo vremena
uvala u Lateranskoj palai. Sastoji se od 2467 svezaka, a voenje je prekinuto 1897. godine
u vrijeme pontifikata Lava XIII. (1878.-1903.). Pokrivaju gotovo iskljuivo tematiku koja se
odnosi na upravu crkvom jer se u njima ne nalaze pisma politikog sadraja.
372
Srednjovjekovna Bosna u diplomatikim spisima Rimske kurije

Sve do pontikata pape Inocenta III. (1198.-1216.), koji je svoje obrazovanje stekao na najboljim sveuilitima svoga vremena - u Parizu iz teologije
i Bologni iz kanonskog prava, ne postoji gotovo nikakvo pravilo o uvanju
dokumenata u Kuriji. Upravo s njegovim pontikatom zapoinje pravilnije i
urednije prepisivanje pisama u registre.2
Izvori za srednjovjekovnu povijest Bosne
U Tajnom vatikanskom arhivu uva se originalno pismo na pergameni
koje je papa Aleksandar III. (1159.-1181.) uputio zahumljanskom knezu Miroslavu.3 Naime, budui da je Miroslav bio oenjen sestrom bosanskoga bana
Kulina, to pismo svakako treba povezati s heretikim pokretom u krajevima
Bosne i Huma. Papa knezu Miroslavu uskrauje pozdrav jer je odbio primiti
papina legata, podakona T(...)4 i pismo kojim je od njega zatraeno da vrati
novac splitskog nadbiskupa.5 Papa je od svoga legata doznao i to da je knez
branio da se u mjestima u kojima su neko bile katedrale obavljaju sveenika zareenja, to je legat kaznio izopenjem.6 Pismo je, osim sadrajem,
2
Danas ih u seriji Vatikanskih registara Tajnoga vatikanskog arhiva ima samo 6 za svih 16
godina njegova pontifikata u registru 4 prepisani su dokumenti koji pokrivaju prve dvije
godine njegova pontifikata; u registru 5 pokrivene su trea, etvrta, peta, esta i sedma godina; u registru 7 nalaze se pisma osme i devete godine pontifikata, u registru 7A upisana su
pisma za desetu, jedanaestu i dvanaestu godinu, a u registru 8 zabiljeena su pisma posljednje etiri godine pontifikata.
3
Pismo je vi puta objavljivano: Theiner A., Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium

Historiam illustrantia. Romae, 1863. br. 1. str. 1.; Smiiklas T., Codex diplomaticus Regni
Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae. II. br. 174., str. 176.; Jaff, P. Wattenbach, G. Loewenfeld, S. Kaltenbrunner, F. Ewald, P., Regesta Pontificum Romanorum ab condita ecclesia
ad annum post Christum natum MCXCVIII. Lipsiae, 1888. br. 14408.
4
Bio je to podakon Theobald, koji je legatom imenovan 4. listopada 1180. Vidi regest pisma kojim papa Aleksandar nadbiskupima, biskupima, kleru i narodu u Dalmaciji i Slavoniji
najavljuje dolazak svoga legata, u: Jaff, Regesta Pontificum... br. 13694 (8807): Archiepiscopis, episcopis, comitibus, baronibus, clero et populo Dalmatiae totiusque Sclavoniae, commendat T(heobaldum), subdiaconum suum, legatum apostolicum. i Farlati, D., Illyricum
Sacrum, III., str. 211.
5
Vjerojatno nadbiskupa Rajnerija (Arnira), koji je ubijen 4. kolovoza 1180.; nadbiskupija je

ostala ispranjena sve do 1185. godine.
6
ASV, Instr. Misc. 20.: Viterbo, 7. srpnja 1181. godine: Alexander episcopus, servus servo-
373
Jadranka Nerali
zanimljivo i s diplomatikog stajalita: nema uobiajenih formula intitulacije
dilecto lio i pozdrava salutem et apostolicam benedictionem, a i peat se
nalazi na vrpci od konoplje (umjesto crveno-ute svile) jer je knez Miroslav
kanjen vrlo tekom kaznom izopenja.
O dataciji pisma kneza Vukana
Podsjeam tek na nekoliko tehnikih detalja oko datacije denuncijacije
kneza Vukana7 - naime, upravo zahvaljujui mjestu koja imaju neka pisma
zapisana u Registrima pisama pape Inocenta III., moi emo s veom preciznou odrediti i vrijeme njezina nastanka, a razdoblje od nekoliko mjeseci doista moe imati vanu ulogu! Jedno Vukanovo pismo zabiljeeno je u
Vatikanskom registru broj 4. na stranici 185r-v. kao epistola broj 165. druge
godine pontikata (od 22. II. 1199. - 21. 2. 1200.), pa ga autori najmodernirum Dei. Nobili viro Miroslauo comiti Zacholmitano. Quod tibi benedictionis alloquium
non inpendimus non de duritia nostra sed de tuis credas poteri meritis provenire, quia ea te
penitus reddidisti indignum. Cum enim ab omnibus christifidelibus Romane sit deferendum Ecclesia que inter omnes divina disponente clementia obtinet principatum, tu sicut
homo ad creatorem tuum respectum non habes, nec legatum nostrum recipere, nec nostris
parere litteris voluisti, quas tibi pro restituenda pecunia venerabilis fratris nostri Spalatini
archiepiscopi miseramus. Accepimus etiam, quod loca illa, in quibus cathedrales sedes olim
fuisse noscuntur, ordinari libere non permittis: propter quod dilectus filius T. subdiaconus
noster in te, dum in partibus illis legationis officio fungeretur, sicut eo referente accepimus,
excommunicationis sententiam promulgavit. Quia vero durum est tibi omnipotenti deo et
ecclesie sue resistere, cui humiliter per omnia obedire teneris, monemus nobilitatem tuam
et tibi paterno pietatis affectu consulimus, ne ecclesias dei vel ecclesiasticas personas, quo
minus, sicut a sanctis patribus noscitur institutum, valeant ordinari, aliquatenus inquietes.
Alioquin grave anime tue periculum in divino poteris examine formidare, si ecclesie ipsius,
dum fueris in carne mortali, filialem obedientiam ac reverentiam sicut spirituali matri neglexeris exhibere. Datum Viterbii, Nonis Iulii.
7
ASV, Reg. Vat. 4. f. 185r-v. ep. CLXV: Demum vero paternitatem vestram nolumus
latere, quia heresis non modica in terra regis Vngarie videlicet Besfina pullullare videtur in
tantum, quod peccatis exigentibus ipse Bacilinus cum uxore sua et cum sorore sua, que fuit
defuncti Mirosclauikmensi, et cum pluribus consanguineis suis seductus plus quam decem
milia christianorum in eandem heresim introduxit. Unde rex Vngarie exacerbatus illos ad
vestram presentiam compulit venire a vobis examinandos. Illi autem simulatis litteris redierunt, dicentes a vobis concessam sibi legem. Unde rogamus, ut regi Vngarie suggeratis, ut
eos a regno suo evellat tamquam zizania a tritico.
374

jega kritikog izdanja Inocentovih registara koji djeluju pri bekom Institut
fr Osterreichische Geschichtsforschung datiraju u srpanj-kolovoz 1199. godine,
zahvaljujui samo njegovu mjestu u registru (ono samo nema dataciju) jer
se nalazi zabiljeena izmeu pisama upuenih drugim destinatarima upravo
u tom vremenskom rasponu. U tom se pismu nalazi Vukanova denuncijacija o
herezi u Bosni, te vijest da su Kulin ban, njegova ena i sestra (udovica pokojnoga humskoga kneza Miroslava) sa svojim brojnim roacima i vie od 10 000
krana njome zavedeni te da im je vrlo razljueni maarski kralj zapovjedio
da se pred papom radi toga opravdaju. Neposredno iza (na f. 185v. kao epistola
166) ovog Vukanova pisma zabiljeena su nam dva vrlo vana pisma:
1. pismo velikoga upana Stefana Nemanje, kojom potvruje da je primio
papino pismo koje su mu donijeli njegovi legati kapelan Ivan i podakon
Simon, i
2. odmah za njim na f. 185v. kao epistola 167. iste datacije i prvo izvjee
dvojice legata s njihovim dekretima (ad evellenda nociva de agro dominico
et virtutum plantaria utiliter inserenda videntes multa in clero et populo Dalmatie et Dioclie corrigenda de sanctorum patrum conciliis decreta presentia
duximus innovanda: in primis ... ut nullus episcopus aliquem ad sacros ordines
per pecuniam promovere seu ecclesiastica benecia alicui precio interveniente
concedere presumat ...). A njih je dvojicu Ivana, redovnika a zatim i opata
cistercitske opatije Casamari,8 i podakona Simona, o kojemu nemamo nikakvih drugih vijesti, Inocent imenovao svojim legatima pismom koje u Registru broj 4. stoji zabiljeeno na stranici 134v kao epistola broj 521 prve godine
pontikata i koju svi od reda vrlo slono, poevi od Augusta Potthasta u
Ivan, redovnik samostana Casamari jo od vremena pape Celestina III. (1191.-1198.) obavljao je dunosti u papinskoj Kapeli. U slubi Inocenta III. u diplomatskim je misijama po
Dalmaciji, Srbiji i u Konstantinopolu. U jesen 1202. na putu je po Bosni i Bugarskoj, gdje
je u rujnu 1203. bugarskom metropolitu u Trnovu predao palij. Inocent III. oko 1. srpnja
1204. imenovao ga je biskupom Aquile (Eubel Conradus, Hierarchia catholica medii aevi sive
summorum pontificum, S.R.E. cardinalium, ecclesiarum antistitum series ab anno 1198 usque ad
annum 1431 perducta. Monasterii 1913., T. I., str. 98., i biljeka 2.), a od 1207. do 1230. biskup
je u Perugi (Eubel, HC. I., str. 396.). Vidi takoer i Maleczek, Werner, Papst und Kardinalskolleg von 1191 bis 1216. Die Kardinle unter Coelestin III. und Innocenz III. Wien, 1984.,
str. 340.; Sweeney, J. R., Innocent III, Hungary and the Bulgarian Coronation. A Study in
Medieval Papal Diplomacy. u: Church History, 42. (1973.), str. 320.-334.
375
Jadranka Nerali
repertoriju regesta rimskih prvosveenika9 preko Tadije Smiiklasa10 u Diplomatikom zborniku, do prireivaa kritikoga izdanja pri bekom Institutu11
datiraju u 8. sijenja 1199. Neposredno nakon te epistole o imenovanju zabiljeena je i neto dulja epistola (. 134v-135r, ep. 522) kojom Inocent obavjetava
Vukana da mu je poslao svoje legate, a u njemu se poziva na jedno Vukanovo
prethodno pismo kojim je izrazio svoju odanost Rimskoj crkvi (intelligentes
igitur per litteras tuas nostro apostolatui presentatas tue devotionis ardorem, quod
videlicet Romanam ecclesiam, matrem tuam, super omnia post Deum diligere et
honorare proponis et mandatis nostris omnimodis inherere ...).12
U registru broj 5 zabiljeena su pisma koja Inocent III. 11. listopada 1202.
alje kralju Emeriku kojim ga podsjea na odluke o iskorjenjivanju krivovjerja i kanjavanju onih koji na bilo koji nain tite krivovjernike;13 splitskom
9
Potthast A., Regesta Pontificum Romanorum inde ab a. post Christum natum MCXCVIII ad
a. MCCCIV. Berolini, 1874., br. 566.: I(ohanni) capellano et S(imoni) subdiacono (familiaribus suis iniungit legationis officium apud V(ulcanum) regem Dalmatiae et Diocliae.
10
Smiiklas, T., Codex Diplomaticus ..., II., str. 311., br. 293.
11
Hageneder, O. Haidacher, A., Die Register Innocenz III. 1. Band: 1. Pontifikatsjahr.

Graz-Kln, 1964., str.758., br. 525.
12
ASV, Reg. Vat. 4. ff. 134v-135r. ep. 522. Vidi: Hageneder, O. Haidacher, A., Die Register InnocenzIII. I., str. 759.-760., br. 526.
13
Reg. Vat. 5. f. 1r-v. ep. 2: Lateran, 11. listopada 1200.: Licet autem contra homines huiusmodi pestilentes diuersa diuersis temporibus emanauerint instituta nos tam de communi
fratrum nostrorum consilio de archiepiscoporum quoque et episcoporum existentium apud
apostolica sede assensu, districtius inhibere curauimus ne quis hereticos receptare, defendere
aut ipsos fouere uel credere quoquomodo presumat, decreto nostro firmiter statuentes ut si
quis aliquid horum facere forte presumpserit, nisi primo seodeoue (?!) comonitus a sua super
hoc curauerit presumtione cessare, ipso iure sit factus infamis, nec ad publica officia, uel
consilia cuitatum nec ad eligendos aliquos ad huiusmodi nec ad testimonium admittatur.
Sit etiam intestabilis, nec ad hereditatis successionem accedat, nullius preterea cogatur ei
super quocumque negotio respondere, quod si forsan uideret extiterit, eius sententia nullam
obtineat firmitatem, nec cause alique ad eius audientiam perfereantur. Si fuerit aduocatus,
eius patrocinium nullatenus admittatur, si tabellio instrurmenta confecta per ipsum nullius
penitus sint momenti, sed cum auctore dampnato dampnentur. In similibus etiam idem precipimus obseruari. Si uero clericus fuerit ab omni officio et beneficio deponatur, ut in quo
maior est culpa grauior exerceatur uindicta. Si quis autem tales postquam ab ecclesia fuerint
denotati contempserit euitare, anathemas se nouerit sententiam incurrisse. In terris uero
376

nadbiskupu Bernardu i legatu Ivanu de Casamaris,14 novo izvjee legata Casamarisa od 10. lipnja 1203., kao epistola 140 na f. 103r-v, te dokument o
Bolinopoljskoj abjuraciji od 8. travnja 1203 koja je potvrena 30. travnja 1203.
u Csepelu.15 injenica da je legatovo pismo od 10. lipnja zapisano prije dokumenta o abjuraciji navodi me na pomisao da je taj akt stigao kao prilog
(dananjom terminologijom) pa ih je tako prepisiva copista u registar i
prepisao: jedno (datumom mlae) iza drugoga.
U serijama registara Tajnoga vatikanskog arhiva zabiljeeni su i brojni
drugi dokumenti koji osvjetljavaju povijest Bosanskog Kraljevstva i njegove
crkve. Upozorit u tek na nekoliko kategorija, bez pretenzije da ovdje donesem potpuni popis svega to se u serijama papinskih registara uva, a odnosi
se na veze Papinske Kurije sa Bosanskim Kraljevstvom:
Vijesti o imenovanju papinskih legata i njihovu djelovanju
Papa Honorije III. (1216.-1227.) 3. prosinca 1221. u Bosnu je poslao podakona i kapelana magistra Akoncija,16 a 3. oujka 1229. takoer poakona
i kapelana Egidija.17 Od 30. svibnja 1233. u Bosni je kardinal Jakov, koji je
17. listopada 1234. u Rim poslao izvjee prema kojem doznajemo da je bosanska zemlja oiena od hereze, terra Bosnae ab haeresi expurgata. Iz njegova
nostre temporali iurisditioni subiectis, bona eorum statuimus publicari et in aliis idem fieri
precepimus per potestates et principes seculares, quos ad id exequendum si forte negligentes
existerent mandauimus ecclesiastica seueritate compelli, nec ad eos bona ipsorum ulterius
reuertantur nisi eis ad cor redeuntibus et abnegantibus hereticorum confortium aliquis uoluerit misereri, ut temporalis saltem pena corripiat, quem spiritualis non corrigit disciplina
...
14
ASV, Reg. Vat. 5. f. 55v. ep. 110. od 21. studenoga 1202. Potthast, A., br. 1768; Smiiklas,
T., Codex diplomaticus ..., III., str. 14., br. 11.; Hageneder, O. Haidacher, A., V., str. 218.219., br. 109. (110.).
15
ASV, Reg. Vat. 5. f. 103v. ep. 141.; Theiner, A., Monumenta Slavorum Meridionalium,
I., str. 20., br. 35.; Smiiklas, T., Codex diplomaticus ..., III., str. 24., br. 19.; Hageneder, O.
Haidacher, A., VI., str. 231.-233., br. 141.
16
ASV, Reg. Vat. 13. f. 168r. ep. 69.; Potthast A., br. 6725; Theiner, A., Monumenta Hungariae ..,. I., str. 31., br. 61.
17
ASV, Reg. Vat. 14. f. 102r. ep. 94.; Potthast, A., br. 8348.
377
Jadranka Nerali
je mandata vijest da bi na velikom teritoriju Bosanske biskupije trebalo za
biskupe imenovati barem jo dva, tri ili ak etiri doctos in lege Domini.18
Za iskorjenjivanje heretikoga zla u Bosni 13. veljae 1234. poslan je kao legat
i neimenovani prior kartuzijanskog samostana Sv. Bartola de Trisulto.19
Papa Nikola III (1277.-1280.) u Maarsku, Poljsku, Dalmaciju, Hrvatsku,
Raku i Srbiju 22. rujna 1278. poslao je Filipa, biskupa grada Ferma (u blizini
Ancone) i dao mu vrlo iroke ovlasti.20 Kao apostolskog legata u Bosansko je
Kraljevstvo (ali i u Maarsku, Dalmaciju, Austriju, tajersku, Kranjsku i Kumaniju) papa Honorije IV. (1285.-1287.) uputio gubijskog biskupa Benvenuta
20. svibnja 1290., 21 a brai slavonskoga bana Ivanu, Nikoli i Heneriku i brojnim dostojanstvenicima u Slavoniji i Bosni preporuio pismom iz Orvieta 23.
srpnja 1290.22 Njegovo je poslanstvo mjesec dana kasnije proireno na itavu
Bosansku provinciju.23
Venecijanski dominikanac Toma Tomassini, hvarski biskup od 1430. godine, zajedno sa splitskim nadbiskupom Bartolomejom, osorskim biskupom
Petrom, porekim biskupom Angelom i rapskim Ivanom 1439. godine potpisao je dokumente Firentinskoga sabora o ujedinjenju Istone i Zapadne crkve.
Ve je 13. rujna 1439. kao papinski legat s vrlo irokim ovlastima poslan na
18
ASV, Reg. Vat. 17. f. 50v. ep. 164. Potthast, A., br. 9211. Theiner, A., Monumenta Slavorum Meridionalium ..,. I., 19. (... episcopo de Bosna in haeresim lapso a regimine Bosnensis
ecclesie prorsus amoto, tam in eadem ecclesia quam in locis aliis Bosnensis diocesis, quae
non modicum sit diffusa, duos, vel tres aut quatuor doctos in lege Domini in episcopo ordinet, metropolitani iure salvo, eis injungens ut, cum habitatores illius terrae dicerentur in
facultatibus tenues et in malitia locupletes, utpote qui magna parte erant haeretica pravitate
infecti, ad despectos accedere non recusent...)
19
ASV, Reg. Vat. 17. f. 147v. ep. 542.; Potthast, A., br. 9402.
20
ASV, Reg. Vat. 39. f. 88v. ep. 91.: Potthast, A., br. 21412.; Eubel, C., HC, II., str. 249.;
Theiner, A., Monumenta Hungariae ..., I., str. 327.-328., br. 544.; Smiiklas, T., Codex diplomaticus, VI., str. 256.-258., br. 219. Njegove su vrlo brojne i iroke ovlasti, datirane istoga
dana, zabiljeene u istom registru na stranicama 89r-91v kao epistole 92-108.
21
ASV, Reg. Vat. 45. f. 167r. ep. 48.; Potthast, A., br. 23283.
22
ASV, Reg. Vat. 45. f. 169r. ep. 53.; Potthast, A., br. 23329-23337; Theiner, A., Monumenta Hungariae ..., I., str. 364.-365., br. 585.
23
ASV, Reg. Vat. 45. f. 170v. ep. 70.: Orvieto, 21. kolovoza 1290.
378

dvor kralja Tome Stjepana Tomaevia, 24 da bi se Bosni pomoglo protiv patarenske hereze i shizmatika. Nakon est godina ustrajna rada biskup Toma
javio je u Rim da se kralj obratio na vjeru Rimske crkve, javno priznajui
bosanske heretike zablude. Preko Tomasinija papa Eugen IV. pomirio je
bosanskoga kralja s ugarsko-hrvatskim kraljem Ladislavom. U Bosanskome
Kraljevstvu Tomasinija pratimo kao apostolskog legata sve do 1452. godine, a
1455. papa Kalikst III. neposredno nakon preuzimanja pontikata poslao ga
je ugarskome kralju Ladislavu, vojvodi Ivanu Hunyadu i drugim maarskim
biskupima i prelatima u svezi s pitanjima Bosanskoga Kraljevstva i Stjepana
Tomaevia.25
Godine 1457. papa Kalist III. uputio je bosanskome kralju Stjepanu pismo iz kojega doznajemo o misiji franjevca Nikole ibenskoga, koji se upravo
vratio u Rim, predao papi kraljevo pismo i izvijestio o obavljenom poslu.26
Karmelianin iz Venecije Natale (Boo) Giorgi, i ninski biskup od veljae
24
ASV, Cam. Ap., Intr. et exit. 404. f. 105r. od 13. rujna 1439.
25
ASV, Reg. Vat. 436. f. 78r-v: Venerabili fratri Thome episcopo Farensi Apostolice Sedis nuntio, salutem et apostolicam benedictionem. Cum nos te pro nonnullis carissimi in Christo filii nostri Stephani Thome, regis Bosne illustris pertractandis et promovendis negotiis ad carissimum
in Christo filium nostrum Landislaum (!) Ungarie Regem illustrem et dilectum filium nobilem
virum Iohannem wayvodam de Hunyad comitem Bistricensem Regni Ungarie gubernatorem ac
venerabiles fratres nostros episcopos et alios prelatos nec non universos et singulos barones et proceres
in eodem regno Ungarie consistentes nostrum et apostolice sedis nuntium presentialiter destinemus
ut commissum tibi huiusmodi nunciationis officium eo efficacius prosequi et adimplere valeas et
quo maiori per nos fueris auctoritate munitus in dicto regno omnia et singula: qui legatus Apostolice
Sedis de latere missus inter legationem sibi decretam in omnibus et singulis casibus a iure premissis
facere, gerere et exercere potest ita tamen quod occasione huiusmodi nulla procurationes vel subsidia
exigas plenam et liberam auctoritate apostolica tenore presentium concedimus facultatem. Reg. Vat.
458. f. 9r: 6. srpnja 1456. biskup Toma dobiva od Calista III. pismo, tzv. litterae passus
kojim se njemu i njegovoj obitelji od ukupno 24 osobe (kako na konjima tako i pjeacima),
olakava prolaz po opasnim krajevima Hrvatske i Bosne, da bi obavio poslove za koje je u te
krajeve odaslan.
26
ASV, Arm. XXXIX. 7. f. 100r: od 23. travnja 1457. Rediit ad Nos dilectus filius frater
Nicolaus de Sibinico, Ordinis Minorum, quem superiori anno ad partes illas pro certis negotiis
nostris miseramus, et litteras tuas Nobis reddidit, per quas, et ipso etiam plenius referente, plane
intelleximus sanctum, pium et devotum propositum tuum, quod habere videris pro sancta fide catholica ad procedendum adversus turcorum impetus, eamdem fidem supprimere satagentes. Prema:
ASV, Arm XXXIX. 7. f. 100r. Ioseph M. Pou y Marti, Bullarium Franciscanum, n.s. tomus
379
Jadranka Nerali
1436., u lipnju 1460. poslan je kao papin legat u Bosansko Kraljevstvo. Imamo i vijest o njegovoj iznenadnoj i nesretnoj smrti, prigodom pada s konja
prije nego je stigao do bosanskoga kralja. Pokopan je kod tvrave u Bistrici
28 sijenja 1462., a vijest o njegovoj smrti papa Pio II. objavio je 9. veljae
1462. Splitski nadbiskup Lorenzo Zane27 23. oujka 1461. upuen je u Bosnu
da bi poticao na rat protiv Turaka.28 Korulanin Luka Tolenti, de Tollentis
(1428.-1491.), osoba je s ulogom u prvom planu papinske diplomacije. Prve je
kratke misije obavio ve tijekom pontikata Kalista III. (1455.-1458.), a Pio
II. 8. kolovoza 1461.29 kao apostolskog nuncija poslao ga je u Hercegovinu,
da bi prikupio oruje i novac za Bosnu, Dalmaciju, Istru i Senj u ratu protiv
Turaka, poradio na iskorjenjavanju manihejizma u Bosni, vraanju heretika na
katolianstvo, nadzirao izgradnju novih crkava i dodjeljivao crkvene nadarbine.30 Misija je potrajala tek nekoliko mjeseci. Biskup Nikola Modruki u svoju
II. (1455.-1471.). Ad Claras Aquas 1939.: str. 152., br. 292.
27
Lorenzo Zane (roen u Veneciji oko 1425. - umro oko 1485. godine) u Rimskoj Kuriji pod
okriljem pape Eugena IV. i njegova neaka, kardinala Francesca Condulmera (koji su se brinuli o njegovu kolovanju u koli Lorenza della Valle), djeluje kao protonotar Svete Stolice;
u dobi od 27 godina, 5. lipnja 1452. papa Nikola V. imenuje ga splitskim nadbiskupom per
obitum Jacobini cum dispensatione super defectu aetatis. Godine 1458. postao je komendatarom
benediktinskoga samostana Sv. Stjepana u Splitu nakon smrti opata Deodata i nakon premjetanja kardinala Bessariona, nicejskoga nadbiskupa, na mjesto carigradskog patrijarha.
Eubel, C., HC, II., str. 111., 240.
28
ASV, Reg. Vat. 484. f. 316r-v.
29
Ljeta 1461. godine vjerojatno je u Rimu, gdje djeluje kao abreviator literarum apostolicarum kako navodi dokument od 8. kolovoza 1461., kojim se apostolskom nunciju daje pismo
o slobodnom prolazu po krajevima koje treba posjetiti, tzv. littera passus: ASV, Reg. Vat.
481. f. 72v: Dilectus filius Lucas de Tolentis, archidiaconus Corzulensis, litterarum apostolicarum abreviator ad presens nuntius noster in partes Bosne ad diversas mundi partes pro nostris et
Romane Ecclesie ac Sedis Apostolice arduis negotiis se conferre habeat ... . Datum Tibure, sexto Idus
Augusti anno tercio. Reg. Vat. 485. f. 248r-v. od 24. travnja 1462: in Dalmatia et Hystria ac in
dominiis et locis dilectorum filiorum nobilium virorum Stephani et fratrum comitum Segniensium
et aliis partibus convicinis esse nonnulla arma, pecunie et bona quibus dicto Regno in parte consulem possemus ex predicatione cruciate colecta, que inutiliter vetustate consumuntur ... volumus ac
tibi harum serie committimus et mandamus ut ad partes supradictas te fransferas ibique pecunias
et arma pro cruciata bonaque alia huiusmodi collecta et que tibi concedentur ad id exiga s... Datum
Rome apud Sanctum Petrum anno MCCCLXII. octavo Kalendas Maii pontificatus nostri anno
quarto.
380

prvu diplomatsku misiju u Bosansko Kraljevstvo poslan je u rujnu 1460., da
bi kralju Stjepanu Tomaeviu odnio krunu koju mu je ponudio papa Pio II.
te predvodio sveanost krunidbe. Prva je misija zavrena u kolovozu 1461., no
pismom od 11. prosinca 1462. Pio II. ponovno ga je tamo poslao (sve do pada
Bosne u ljeto 1463.).31 Nakon te misije, u kojoj je jedva izvukao ivu glavu,
obavljao je brojne druge visoke funkcije u Kuriji i Papinskoj dravi, osobito tijekom pontikata pape Siksta IV. (1471.-1484.), kojega je osobito cijenio zbog
njegovih protuturskih nastojanja i pomoi koju je pruao bosanskim rtvama
turskih osvajanja, koje su u Rimu nali utoite i koje je novano pomagao
(bosanska kraljica Katarina Kosaa, despot Brankovi i dr.).
Imenovanja biskupa
Na mjestu bosanskih biskupa do sredine 15. stoljea izmijenio se niz osoba za koje emo u serijama registara nai papinska pisma o imenovanju:
Magister generalis Dominikanskoga reda, Johannes Desquartus a Wildeshusen, Theutonicus, imenovan je 19. srpnja 1234. godine bosanskim biskupom
nakon to je 30. svibnja 1233. na odreknue bio prisiljen njegov prethodnik,32
a 16. kolovoza iste godine od pape je dobio iroke ovlasti da propovijeda protiv
30
Bula o imenovanju za legata u ASV, Reg. Vat. 518. ff. 79r-80r.
31
ASV, Reg. Vat. 508. f. 4v: Od 10. prosinca 1462. jest littera passus za Nicolaus episcopus Modrusiensis, legatus vel orator noster pro nonnullis nostris arduis agendis negotiis ad plures variasque
partes mundi habeat se personaliter transferri littera passus ... cum viginti personis.... ASV, Reg.
Vat. 508. f. 102r-v. od 11. prosinca 1462. jest pismo o imenovanju za apostolskog legata: ...
opus sit quod quibusdam arduis negotiis fidem catholicam concernentibus nos aliquem prudentem et
fidum atque expertum virum ad Regnum Bosne qui ibidem negotia ipsa diligenter et accurate tractare et ad debitum finem reducere sciat et valeat destinare. Tuque de cuius singulari prudentia et
eximia probitate rerumque experientia apud nos fidedigna testimonia facta sunt, ut ad huiusmodi
negotia tractanda et peragenda aptissimus nobis fueris propositus .... te ad Regnum ipsum et dicte
sedis legatum duximus destinandum ut ea que in certis aliis nostris litteris expressa sunt, et que tibi
verbo commisimus tam apud carisimum in Christo filium nostrum Stephanum Regem Bosne quam
dilectos filios nobiles viros sui Regni et alios circumstantes principes et proceres cum exacta fide et
diligentia prosequaris ..... tuque post ipsorum negotiorum expedictione in nostro conspectu exinde
non in merito valeas commendari.
32
ASV, Reg. Vat. 17. f. 50v. ep. 164.; Potthast A., br. 9211 (o emu doznajemo iz pisma
upuenog apostolskom legatu Jakovu: episcopo de Bosna in haeresim lapso a regimine Bosnensis ecclesie prorsus amoto ...).
381
Jadranka Nerali
heretika u Slavoniji.33 Dominikanac Ponsa za bosanskoga biskupa imenovan
je 6. travnja 1238., nakon to je Johannes Theutonicus podnio ostavku.34 Iz vremena njegove uprave biskupijom je i vijest o kaptolu Sv. Petra u Bosni naime
7. prosinca 1239. godine papa Grgur IX. (1227.-1241) potvrdio je biskupu
Ponsi i kaptolu posjede i druga dobra koja im je dodijelio kralj Koloman.35 Zahvaljujui Ponsi Bosanska je biskupija pod jurisdikciju kalokoga nadbiskupa
stavljena 26. kolovoza 1247.36 Nove vijesti o bosanskim biskupima imamo ponovno tek iz pontikata Klementa V. (1305.-1314.): nakon odreknua biskupa
Grgura, augustinca, od 23. sijenja 1314.37 (koji je na biskupiji od 1308. godine), 14. oujka 1314. opat benediktinskog samostana Cellae i biskup francuske
biskupije Troyes premjeten je u Bosnu a na njegovo je mjesto u Troyes imenovan Johannes dAuxois, de Auxeyo.38 Slijedila su zatim imenovanja svakoga
biskupa Benedikta, i dominikanca Petra,39 bosanskoga kanonika i prezbitera
Lovre nakon Petrove smrti od 9. prosinca 1336.,40 franjevca Peregrina de Saxonia od 28. sijenja 1349.,41 zadarskog nadbiskupa dominikanca Dominika
od 23. sijenja 1376.42 i varadskog kanonika Dionisija de Yalich de Radsal od
11. travnja 1427.43
33
ASV, Reg. Vat. 17. ff. 202v-203r. ep. 198: Potthast A., br. 9508.
34
ASV, Reg. Vat. 19. f. 8v. ep. 53. Potthast A., br. 10585. O tom je imenovanju pismom od
26. travnja obavijeten i kumanski biskup.
35
ASV, Reg. Vat. 19. f. 138 (132) v. ep. 174. Potthast A., br. 10824.
36
ASV, Reg. Vat. 21. f. 455v. ep. 155.
37
ASV, Reg. Vat. 61. f. 32v. ep. 121. Eubel, C., HC, I., str. 142., bilj. 6.
38
ASV, Reg. Vat. 61. f. 63v. ep. 205. Vidi Eubel, C., HC, I., str. 142., 493.
39
ASV, Reg. Vat. 66. ff. 140v-141r. ep. 3542. = Reg. Av. 7. f. 10r. ep. 153. od 3. srpnja 1317.
Theiner, A., Monumenta Hungariae ..., I., str. 458.-459., br. 692.; Smiiklas, Codex diplomaticus, VIII., str. 453.-454., br. 371.
40
ASV, Reg. Vat. 121. ff. 246v-247r. ep. 585.
41
ASV, Reg. Vat. 188. ff. 92v-93r. ep. 146. Eubel, HC, I., str. 142.
42
ASV, Reg. Vat. 289. f. 60r.
43
ASV, Reg. Lat. 276. f. 161r-v. Dana 15. travnja datirana je dozvola da izabere trojicu katolikih sveenika koji e ga posvetiti.
382

Prisutnost dominikanaca i franjevaca
Potvrena je vrlo velikim brojem dokumenata u registrima papinskih pisama: ovdje donosim tek izbor:
Papa Grgur IX. (1227.-1241.) 7. prosinca 1239. prioru Maarske Dominikanske provincije dopustio je da u Bosnu poalje redovnike koji e propovijedati protiv krivovjerja i raditi na ojaavanju katolike vjere.44 Dominikanci
od Inocenta IV. 9. oujka 1254. dobivaju dozvolu da tumae crkene konstitucije i svjetovne statute,45 a takvu su istu dozvolu franjevci dobili 8. travnja.46
Franjevci su od pape Ivana XXII. dobili ovlasti da pokrtavaju (facultas baptizandi), zareuju nove sveenike i daju sakrament krizme neotima, koju im je
30. rujna 1433.47 potvrdio papa Eugen IV. (1431.-1447.), a zatim 25. travnja
1437. oduzeo.48
Dodjela indulgencije
Brojni su i dokumenti u kojima se dodjeljuju indulgencije: Jedna od ranijih

jest ona od 16. listopada 1234., kojom se bosanskoga biskupa koji propovijeda
protiv heretika u Slavoniji ovlauje da onima koji sasluaju njegove propovjedi, i onima koji su izopeni radi poticanja nasilja nad klericima i crkvenim osobama te sudjelovali u paljenjima (illis qui pro incendiis et violenta in
clericos vel alias religiosas personas manuum injectione excommunicationem
incurrerint), dodijeli indulgencije49; takoer i onima koji e na bilo koji nain
pomoi izgradnju crkava i kapela: najraniji je primjer indulgencije za crkvu
Sv. Mihovila de Bresna od 9. kolovoza 1374.50 sve su druge iz 15. stoljea: na
primjer: za crkvu Sv. Tome u Vranduku, koju je dao izgraditi kralj Toma, od
44
ASV, Reg. Vat. 19. f. 138v. ep. 175.; Potthast, A., br. 10823; Theiner, Monumenta Hungariae ... I., str. 172., br. 312.
45
Potthast, A., br. 15268.
46
Potthast, A., br. 15330.
47
ASV, Reg. Lat. 319. ff. 11v-15v.
48
ASV, Reg. Vat. 367. f. 18r-v.
49
ASV, Reg. Vat. 17. f. 214r. ep. 254. Potthast, A., br. 9737.
50
ASV, Reg. Vat. 285. f. 117v.
383
Jadranka Nerali
18. lipnja 1447. godine,51 crkvu Sv. Trojstva, koju je u lokalitetu Verlan dala
izgraditi kraljica Katarina, crkvu Sv. Jurja na jezeru, Sv. Marije na Grebenu,
crkvu Bl. Marije sub Svonich na Usori od 1. veljae 1451.;52 bratu kralja Stjepana Radinoyu, koji je dao izgraditi kapelu u mjestu Podemilac od 5. studenoga
1457.,53 a vojvodi Jurju doputeno je da in partibus Bosne dade izgraditi samostan za franjevce, od 10. srpnja 1437.54
Dozvole za sklapanje braka
Da se u Vatikanu ne nalaze samo dokumenti za takozvanu visoku politiku, dokazuje i nekoliko dokumenata o dozvolama za sklapanje braka, poput
dozvole koju je Martin V. uputio bosanskom kralju Stjepanu koji je trebao
oeniti Veroniku; ili dozvole za sklapanje braka hercegovakog kneza Vlatka
s dubrovakom plemkinjom Marom Araniti (Resti?) od 5. lipnja 1473.,55 ali
i pisma kojima kraljevi i kraljice preporuaju svoje kapelane ili lanove svoga
kuanstva za neke nadarbine: tako je maarska kraljica Elizabeta 24. svibnja
1363. preporuila molbu egerskog kanonika i svoga kapelana Nikole Ladislava za neke nadarbine i na podruju Bosne,56 a 30. svibnja 1368. preporuila
je molbu bosanskoga klerika Blaa Grgurova za kanonika sa prebendom koju
dodjeljuje bosanski biskup.57 Na preporuku kralja Ludovika papa Urban V.
(1362.-1370.) 26. studenoga 1362. biskupu Petru odobrio je da moe dodijeliti kanonikate s prebendama estorici kandidata koji su dobro podueni u
narodnom jeziku.58
Bosanska kraljica Katarina zatraila je crkvu Svih Svetih u Koruli za
svoga slubenika, plemenitoga korulanskoga klerika Antuna, Nikole Zil51
ASV, Reg. Vat. 406. f. 64r;
52
ASV, Reg. Vat. 414. ff. 29v-30r.
53
ASV, Reg. Vat. 461. f. 122r, 122r-v.
54
ASV, Reg. Vat. 367. f. 62v.
55
ASV, Reg. Vat. 662. ff. 132v-133r.
56
ASV, Reg. Av. 151. f. 119r.
57
ASV, Reg. Av. 168. f. 206r.
58
ASV, Reg. Av. 155. f. 325v.
384

konia (Antonius Nicolai Zilconich). Nadarbina bez duobrinitva Antunu bi
donosila godinji prihod od 10 malih turonskih libara. Crkva je toliko dugo
ispranjena da o njezinu posljednjem nadarbeniku nema nikakvih vijesti te je
stoga i pravo namjetanja rektora prelo na papu.59 Nakon molbe Antunova
oca Nikole Zilkonia (Nicolaus Iohannis Zilconich) 1. studenoga 1479. papa
Siksto IV. dopustio je da se jedno mjesto u korulanskoj crkvi uzvisi na razinu
preposita, koje e biti odmah iza biskupa i arhiakona, a Nikola se obvezao
da e ga bogato obdariti. Za uzvrat e dobiti pravo patronata i pravo predstavljanja odgovarajue osobe.60 Intervenciju bosanske kraljice treba slutiti i iza
motu proprii kojom papa Pavao II. s vrlo povoljnim datumom (antedatacija od
1. travnja prve godine pontikata) rezervira nadarbinu (kanonikat sa rezervacijom prebende, ili neku slubu u katedralnoj ili zbornoj crkvi) zadarskom
kleriku Petru Radeniu, kapelanu i lanu kraljiina domainstva (familiaris
continuus commensalis). te iza molbe korulanskoga klerika Hektora Ivania
(Hector Iohannis) iz stare i asne no siromane korulanske obitelji, da bi mu
se omoguilo kolovanje u Padovi i boravak u cijenjenome kolegiju Bl. Marije, kojega nancijski podupire belgijska biskupija Tournay (Tornacensis) a u
njega od samoga osnutka ulazi osam studenata iz Padove, Trevisa ili Ferrare
na preporuku opata benediktinskoga samostana Sv. Ciprijana iz Torcella. Na
intervenciju bosanskoga kralja Stjepana Tomaevia plemeniti korulanski
kanonik Stjepan Antunov imenovan je papinim akolitom.61
59
ASV, Reg. Suppl. 626. ff. 265v-266r: Roma, 8. lipnja 1468.
60
ASV, Reg. Vat. 595. f. 122r-v: Roma, 1. studenoga 1479.
61
ASV, Reg. Vat. 466. f. 47r: Roma, 24. oujka 1457.
385
Jadranka Nerali
SUMMARY
Papal letters sent to various recipients around the world are stored in the
thousands of volumes of the three most important and oldest series of registers (the Vatican, Avignon and Lateran registers) that are kept in the Secret
Vatican archives and were produced during centuries in the Apostolic Oce.
The researchers of Bosnian medieval history will there nd numerous letters
that attest to auent reciprocal relations at all levels. Since it is almost impossible to describe them completely, the author drew on no more than a few
particularly signicant documents which she then, according to their content,
grouped in several basic sets: appointing some of the more important papal legates to work in the territory of medieval Bosnia; bishop appointments,
documents that trace Dominican and Franciscan activities, records of granted indulgences and dispensations and royal recommendations for receiving
church prebends or achieving a successful ecclesiastical career. The documents
on legate and bishop appointments and Franciscan and Dominican activities
are more recurrent in both regional and foreign specialized literature, and
those concerning indulgences, dispensations and recommendations have still
not been published.
386
Ante Birin
BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI U PRAVOSLAVNIM

GRKIM I SLAVENSKIM VRELIMA
Uvod
Od kada se u drugoj polovici XIX. stoljea u historiograji javila problematika Crkve bosanske i bosansko-humskih krstjana pa sve do dananjih
dana ona nije prestala plijeniti panju brojnih povjesniara, o emu svjedoi
iznimno velik broj radova o toj tematici i raznovrsna, vie ili manje uvjerljiva,
gledita o podrijetlu i karakteru Crkve bosanske i srednjovjekovnoga bosanskoga krivovjerja.1
O glavnim pravcima u prouavanju Crkve bosanske vidi: J. IDAK, Problem bosanske

crkve u naoj historiografiji od Petranovia do Gluca. (Prilog rjeenju tzv. bogomilskog
pitanja), Rad JAZU, 259. (1937.), str. 37-182; ISTI, Crkva bosanska i problem bogumilstva u
Bosni, Zagreb, 1940.; ISTI, Oko pitanja Crkve bosanske i bogumilstva, u: Studije o crkvi
bosanskoj i bogomilstvu, Zagreb 1975., str. 13.-48; ISTI, Pitanje Crkve bosanske u novijoj
literaturi, u: Studije o crkvi bosanskoj, str. 49.-69.; ISTI, Problem heretike crkve bosanske u najnovijoj historiografiji (1962-1975), Historijski zbornik, 27.-28. (1974.-1975.), str.
139.-182.; ISTI, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o crkvi
bosanskoj, str. 297-377; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u
srednjem vijeku, Zagreb, 1975., str. 27.-30.; ISTI, Kranstvo na hrvatskom prostoru, Zagreb,
1991., str. 137.-139.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003., str. XIII.-XVI.; D. MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago,
1961., str. 15.-19.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, Posebna
izdanja SANU, 15. (1982.), str. 17.-31.; ISTI, Krstjani i jeretika crkva bosanska, Posebna
izdanja SANU, 30. (1987.), str. 17.-26.
387
Ante Birin
S obzirom na temu ovog rada i zbog njezina dominantnog utjecaja koji
je imala u historiograji od svih tih gledita valja izdvojiti ono F. Rakoga,
prema kojem su bosansko-humski krstjani bili izravni sljednici bogumilskoga
dualistikoga pokreta nastalog na tlu Bugarske a kojemu su, uz njih, pripadali
i talijanski patareni i francuski albigenzi, tj. openito zapadnoeuropski katari.2 To e gledite, koje i danas ima svojih pobornika, desetljeima dominirati
u hrvatskoj i srpskoj, ondanjoj jugoslavenskoj i novijoj bonjakoj historiograji.3 Budui da su pod utjecajem F. Rakoga bosansko-humski krstjani bili
poistovjeeni s bogumilima i vrela koja su svjedoila o njima, pa tako i ona
pravoslavna grka i slavenska koja su tema ovoga rada, prikazivana su kao dio
jedinstvene cjeline. Osim toga, vrela koja je F. Raki rabio da bi argumentirao
svoja gledita i koja je drao vjerodostojnima, od njega e prihvatiti i mnogi
drugi povjesniari ne ulazei u njihovu kritiku niti im osporavajui vjerodostojnost.
Prvi povjesniar koji je ta vrela podvrgnuo znanstvenoj kritici bio je J.
idak. U svom radu Problem bosanske crkve u naoj historiograji od Petranovia do Gluca4 on je, meu ostalim, analizirao i izvore Rakoga za irenje
bogumilstva meu Junim Slavenima te svjedoanstva pravoslavne crkve i
pisaca o bosanskoj crkvi, odbacujui pritom mnoga od tih vrela kao nevje2
F. RAKI, Bogomili i patareni, Rad JAZU, 7. (1869.), str. 84.-179., 8. (1869.), str. 121.187., 10. (1870.), str. 160.-263.; ISTI, Bogomili i patareni, Zagreb, 2003. (pretisak iz Rada,
7.-10.)
3
V. KLAI, Bosanska crkva i patareni, Crtice iz hrvatske prolosti, Zagreb, 1928., str.
69.-82.; F. II, Patareni ili bogumili, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovia,
Zagreb, 1944., str. 128.-156.; D. Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana; S. M. IRKOVI, Bosanska crkva i njene suparnice u krilu bosanske drave, Istorija srednjovekovne
bosanske drave, Beograd, 1964., str. 101.-112.; V. OROVI, Bogomili (patareni, Babuni), u: Narodna enciklopedija, I., Zagreb, 1927., str. 238.-239.; ISTI, Historija Bosne, I., Beograd, 1940., str. 175.-189.; M. DINI, Jedan prilog za istoriju patarena u Bosni, Zbornik
Filozofskog fakulteta u Beogradu, I. (1948.), str. 33.-44.; A. V. SOLOVJEV, Vjersko uenje
bosanske crkve, Rad JAZU, 270. (1948.); LJ. STOJANOVI, Jedan prilog k poznavanju
bosanskih bogomila, Starine JAZU, XVIII. (1886.); G. REMONIK, Oko bogomilstva
u srednjovjekovnoj Bosni, Pregled XXI. (1937.); M. IMAMOVI, Crkva bosanska, u:
Historija Bonjaka, Sarajevo, 1998., str. 84.-92.; S. JALIMAM, Studija o bosanskim bogomilima, Tuzla, 1996.
4
J. IDAK, Problem bosanske crkve, str. 50.-68. i 147.-167.
388
Bosansko-humski krstjani u pravoslavnim grkim i slavenskim vrelima

rodostojna, drei kako tek poneko od njih moe posluiti kao punovaan
historijski dokaz.5 Ista je vrela u svojim radovima, kojima je nastojao dokazati
pravoslavnu pripadnost Crkve bosanske i negirajui pritom da je bogumilstvo
u Bosni i na Balkanu ikada postojalo, potpuno odbacio i V. Gluac.6
Cjelovit pregled i analizu etrnaest pravoslavnih grkih i slavenskih vrela
vezanih uz povijest bogumilskog i bosansko-humskog krivovjerja donio je u
radu Svedoanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu7 A. V. Solovjev, kojemu je za taj rad bilo prigovoreno da mnogi od dokumenata koje je
rabio ... poput Slova bugarskog popa Kozme ili Poslanice carigradskog patrijarha Teolakta, nemaju nikakve veze s bosansko-humskim krstjanima.8
Kratki prikaz vrela o bosanskom krivovjerju, meu njima naravno i onih
Pravoslavne crkve, donio je D. Mandi u svojoj knjizi Bogomilska crkva bosanskih krstjana,9 koju je J. idak unato mnogim nedostacima tada ocjenio kao
do danas najcjelovitiji prikaz heretike Crkve bosanske.10 Navedena vrela,
koja se uglavnom podudaraju s onima koje je donio Solovjev, autor je u cjelosti
prihvatio kao vjerodostojna.
Na nain slian Mandievom izvornu grau u svojim su djelima prezentirali i D. Dragojlovi,11 te S. Jalimam,12 koji je za istono pravoslavna
vrela ustvrdio da se radi o dokumentaciji nastaloj u istono-pravoslavnom
podneblju, sa dovoljno jakih i sigurnih potvrda i dokaza koji nam nedvosmisleno potvruju posebnost vjere u srednjovjekovnoj Bosni, koja se u hi5
ISTO, str. 157. Vidi i: J. IDAK, Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni, str. 56.-60.
i 81.-93.; ISTI, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, str. 297.-375.
V. GLUAC, Istina o bogomilima, Beograd 1941-1945.; ISTI, Problem bogomilstva i pravoslavlje Crkve bosanske, Godinjak istorijskog drutva BiH, 5 (1953.), str. 105.-138.
A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu, Godinjak istorijskog drutva Bosne i Hercegovine, V. (1953.), str. 1.-103.
8
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret, str. 29.
D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 37.-43.
10
J. IDAK, Problem heretike crkve bosanske u najnovijoj historiografiji, str. 146.
11
D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 33.-68; ISTI; Krstjani

i jeretika crkva bosanska, str. 27.-54.
12
S. JALIMAM, Studija o bosanskim bogomilima, str. 38.-40.
389
Ante Birin
storijskim izvorima razliito naziva, ali u svom temeljnom opredjeljenju je
bogomilska.13
Odbacivi spomenuto gledite F. Rakoga o bogumilskom podrijetlu bosansko-humskih krstjana F. anjek je, u skladu s time, u knjizi Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku prvi put u historiograji jasno odijelio vrela vezana uz postanak i irenje bogumilskog krivovjerja od
vrela vezanih uz bosansko-humsko krivovjerje.14 Najcjeloviti pregled potonjih
vrela, uz njihovu transkripciju i prijevod na hrvatski jezik, isti je autor objavio
u svojoj kapitalnoj zbirci Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima.15
Ovaj rad pisan prigodom 800-te obljetnice obiljeavanja bilinopoljske
abjuracije donosi krai pregled pravoslavnih grkih i slavenskih vrela o bosansko-humskim krstjanima koji, zbog njihova uvrijeenog identiciranja s
bugarskim i makedonskim bogumilima, valja zapoeti pregledom pravoslavnih grkih i slavenskih vrela koja svjedoe o pojavi i irenju bogumilskog
krivovjerja.
Pojava i irenje bogumilskoga krivovjerja
Prve vijesti o pojavi bogumilskog krivovjerja nalaze se u poslanici carigradskog patrijarha Teolakta.16 Naime, u prvoj polovici X. st. na podruju
Bugarskog Carstva pojavilo se novo krivovjerje o kojem je bugarski car Petar
(927.-969.) odmah obavijestio reenog carigradskog patrijarha. Patrijarhovo pi-
13
ISTO, str. 40.
14
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret, str. 64.-73. i 138.-144.
15
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 19.-26. i 307.-324.
16
I. M. PETROVSKIJ, Pismo patrijarka Konstantinopoljskago Theofilakta carju Bolgarij

Petru, Izvestija otd. ruskago jazika i slovesnosti Imper. Akad. nauk,. XVIII. (1913.), str. 561.568.; V. GRUMMEL, Les rgestes des actes du patriarcat de Constantinople I., Istanbul, 1936.,
str. 223.; I. DUJEV, Lepistola sui bogomili del patriarca constantinopolitano Teofilatto,
Mlanges Eugne Tisserant, 2., Studi e testi, 232. (1964.), str. 63.-91.; A. V. SOLOVJEV,
Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 2.-5.; D. MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, str. 37.; D. OBOLENSKY, The bogomils: a study in Balkan Neo-Manicheism, Twickenham, 1972., str. 112.-117.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str.
35., 96.
390

smo u kojemu je caru bilo odgovoreno o novojavljenoj herezi po pitanjima17
na alost nije sauvano. No, kako se dade iitati iz drugog pisma, patrijarh
je oito tom prigodom od cara zatraio podrobnije obavijesti o prokletom
uenju pa je, dobivi ih, odgovorio caru poslanicom.18 U njoj su, u 14 toaka
bila prokleta vjerovanja krivovjeraca i njihovi uitelji te su izloene smjernice
prema kojima Crkva ima postupati s pristaama tog novog krivovjerja,19 koje je
patrijarh okarakterizirao kao manihejstvo, pomijeano sa pavlianstvom.20
O kojem je krivovjerju stvarno bila rije otkriva besjeda prezbitera Kozme21 koju je D. Obolensky ocijenio kao najcjelovitije izvjee koje imamo o
doktrini i ponaanju bogumilskih krivovjeraca.22 Besjeda, za koju se dri da je
napisana odmah poslije 972. godine, navodi da se u godinama pravovjernog
cara Petra pojavio pop Bogumil koji je u Bugarskoj prvi poeo propovijedati
krivovjerje.23 Da tome stane na put, prema miljenju D. Mandia, bugarski
17
A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 2.
18
Poslanica se prema V. Grummelu datira izmeu 933. i 956. godine, a D. Obolensky

smjeta je izmeu 940. i 950. godine. Vidi: V. GRUMMEL, Les rgestes, str. 223.; D. OBOLENSKY, The Bogomils, str. 112.
19
U anatemi su redom prokleti oni koji vjeruju da postoje dva naela (Dobro i Zlo) te da
je avao tvorac i gospodar itavog vidljivog svijeta, koji odbacuju Stari zavjet i ne vjeruju u
Kristovu dvojnu (boansku i ovjeansku) prirodu, koji ne vjeruju u bezgrenost Bl. Djevice
Marije i koji se odriu zakonitog braka itd. Kazna za one koji bi ustrajali u svome krivovjerju
bila je crkveno prokletstvo i predaja organima svjetovne vlasti, koja je jo od cara Justinijana
I. manihejsko i svako drugo krivovjerje kanjavala smrtnom kaznom. Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 3.-5.
20
21
M. G. POPRUENKO, Kozma prezviter, bolgarskij pisatel X veka, Blgarski Starini

XII. (1936.), str. 1.-82.; H. CH. PUECH A. VAILLANT, La Trait contre les Bogomiles
de Cosmas le Prtre, Pariz 1945., str. 53.-128.; D. ANGELOV, Prezviter Kozma i negovoto
vreme, Sofija, 1948.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 6.-13.; D.
MANDI, Bogomilska crkva, str. 37.-38.; D. OBOLENSKY, The bogomils, str. 119.-138.,
268.-270.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 47.-50., 98.99.; F. RAKI, Bogomili i patareni, str. 38.
22
D. OBOLENSKY, The bogomils, str. 121.
23
A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 8. Iako zna ime njihova voe,
Bogumila, Kozma te krivovjerce nigdje ne naziva bogumilima, nego ih tek na jednom mje-
391
Ante Birin
sveenik Kozma napisao je na bugarskom narodnom jeziku djelo pod naslovom
Slovo ili Beseda u kojemu potanko iznosi nauku Bogomilovu i pobija je kao krivovjersku.24 Kozmina besjeda u historiograji je uglavnom prihvaena kao prvorazredno vrelo i tek su rijetki povjesniari osporili njezinu vjerodostojnost.25
Da je novo krivovjerje u kratkom vremenu steklo velik broj sljedbenika irom Carstva svjedoi vei broj bizantskih izvora XI. i XII. stoljea, od kojih
emo spomenuti tek neke. Eutimije iz Periblepte (XI. st.) pie u svom djelu
protiv heretika, u kojem daje iscrpni prikaz bogumilskog krivovjerja, da su se
bogumili i mesalijanci uvrstili u svakom gradu, svakom kraju i svakoj eparhiji Carstva.26Carigradski patrijarh Kozma Jeruzalemski (1075.-1081.) u svojoj poslanici upuenoj metropolitu Larise i metropolijama u njezinu susjedstvu
nalae ... da se energinije pristupi suzbijanju mraka manihejskog, koji je ve
ranije, u vrijeme bugarskog cara Petra propagirao pop Bogomil.27 Najopirnija
izvjea o otkriu i progonu krivovjernika u Carigradu 1111. godine, kada je
uhien i spaljen njihov voa lijenik Bazilije,28 donosi Ana Komnen, koja, izmestu naziva bogumrskim hereticima. A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora,
str. 11. Iz injenice da Teofilakt ne spominje popa Bogumila D. Dragojlovi izvlai zakljuak da je carsko dopisivanje bugarskog cara Petra i carigradskog patrijarha Teofilakta
zapoela prije pojave popa Bogumila te da on nije bio tvorac nove hereze, ve samo jedan
od njezinih poznatijih herezijarha. D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj
Aziji, str. 96.
24
D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 37.-38.
25
Vidi: N. P. BLAGOEV, Besedata na Presviter Kozma protiv Bogomilite, Sofija, 1923.; V.

GLUAC, Istina o bogumilima, str. 230.; J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj
historiografiji, str. 50.-52.
26
EUTIMIJE IZ PERIBLEPTE, Eversio impiae et multiplicis execrabilium Messalinorum

secta, qui et Phundaitae et Bogomili appellantur, u: J. P., MIGNE, Patrologiae cursus completus
(dalje: PG), sv. 131., str. 39.-47.; EUTIMIJE IZ PERIBLEPTE, Epistola invectiva contra
phundagiagitas sive bogomilos haereticos, PG, sv. 131., str. 47.58.; G. FICKER, Die Phundagiagiten, Leipzig, 1908., str. 3.-86.; Vidi: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarskodualistiki pokret, str. 65. i 67. bilj. 72.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima,
str. 21., bilj. 83.; D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 121., 125.; D. DRAGOJLOVI,
Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 35.-36.
27
J. GOUILLARD, Une source grecque du sinodik de Boril, la lettere indite du patriarche Cosmas, Travaux et mmoires 4. (1970.), str. 361.-374.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 37.
28
Detaljan opis progona carigradskog krivovjernika Bazilija, preuzet iz Aleksijade, donosi F.
392

u ostalog, spominje i to da se dvadesetak godina kasnije u Carstvu digao velik
oblak krivovjeraca koji se nazivaju bogumilima, a koji su nastali od manihejaca
(pavliana) te od mesalijana.29
Njezin suvremenik Eutimije Zigabenos napisao je izmeu 1111. i 1115.
godine veliku raspravu pod nazivom Panoplia dogmatica, u kojoj je opisao sva
velika krivovjerja kranstva, meu kojima i ono bogumilsko, za koje pie da je
dio mesalijanskoga krivovjerja (Massalianorumque pars fuit).30
Prve vijesti o irenju krivovjerja u balkanskim podrujima Carstva i tamonjim podlonim sklavinijama nalazimo u ivotopisima lokalnih vladara i
crkvenih poglavara. itije svetog Vladimira, inae jedno od najkontroverznijih
vrela vezanih uz povijest bogumilskoga krivovjerja, opisuje kako je ovaj dukljanski vladar s poetka XI. st. unitio bogumile i krivovjerce Masalijane;
ruio bludnju i obnovio vjeru.31 Ovom, kao i svakom drugom itiju, J. idak
porie svaku vjerodostojnost, drei da svako sredovjeno itije, koje je poteklo iz redova crkve, tako i ovo ima jedan odreen zadatak: da proslavi onoga o
kome pie, da njegov spomen proiri u narodu. ... Kao tendenciozne spise mora
ih nauka (itija, op. a) podvri kontroli drugih objektivno vrednijih spomenika,
i svaku njihovu tvrdnju mora primati s najveim oprezom.32 Nasuprot tome,
D. Mandi misli da nije opravdan prigovor da gornji stavak, i neki drugi nijesu
bili u izvornom itiju, nego da su bili kasnije nadodani. Stara djela i prevodi ne
smiju se proglasivati neispravnima i umetnutima, ako za to u svakom pojedinom
sluaju nema stalnih i pouzdanih dokaza. Masalijanaca i bogomila ve je odavno bilo nestalo, pa prevodilac itija na grki jezik u 17. stoljeu ne bi ni znao
ovaj stavak napisati, da ga nije naao u izvorniku, koji je prevodio.33
Raki. Vidi: F. RAKI, Bogomili i patareni, str. 48.-50.
29
ANA KOMNENA, Alexiadas, izd. PG, sv. 131., str. 1167.-1168. Vidi: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret, str. 67. bilj. 71.; ISTI, Bosansko-humski
krstjani u povijesnim vrelima, str. 21. bilj. 84. i 85.
30
EUTIMIJE ZIGABENOS, Panoplia dogmatica, PG, sv. 130., str. 1289.-1290. Vidi: F.
ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret, str. 67. bilj. 71.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 39.-40.
31
D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 121. bilj. 17. Vidi i: D. OBOLENSKY, The Bogomils,
str. 150. bilj. 2.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 20.
32
J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, str. 55.-56.
33
D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 121. bilj. 17.
393
Ante Birin
O rairenosti krivovjerja na podruju Makedonije govore vijesti iz itija
Ilariona Moglenskog.34 U njemu se Ilarionu, biskupu grada Moglena, smjetenog izmeu Bitole i Soluna, koji je svoju slubu obnaao u vrijeme cara Manuela Komnena (1143.-1180.), pripisuje u zasluge da je uspio skloniti mnoge
manihejce, koji su bili brojni u tom gradu, da se vrate u krilo crkve i pokrste.35
Prenosei miljenja drugih povjesniara F. anjek pie bugarski povjesniar
N. Blagojev dri da je itije sv. Ilariona slobodna adaptacija Zigabenova spisa
Panoplia dogmatica, dok J. idak misli da je ova kompilacija nastala u XIV.
stoljeu.36 A. Solovjev, ije je miljenje prihvatio i D. Dragojlovi, misli pak
da je itje nakon Ilarionove smrti napisao njegov uenik Petar a da je mnogo
kasnije patrijarh Eutimije preradio itije tog popularnog sveca, dodavi mu
opirne citate iz Zigabenosa, ali ove dopune ne mijenjaju bit stvari sredinom
XII stojea bilo je u Moglenu dosta heretika pavliana, monozita i bogomila, protiv kojih su se borili i car Manuel i episkop Ilarion.37
Prve vijesti o pojavi krivovjerja u srednjovjekovnoj srpskoj dravi nalaze
se u itiju sv. Simeona38 koje je u ast srpskog velikog upana Nemanje (1172.1196.) napisao njegov sin i nasljednik Stefan Prvovjenani. Cijela esta glava
ovog djela potpuno je posveena opisu Nemanjine borbe protiv krivovjeraca.
34
EUTIMIJE, itie i izn prepodobnago otca naego Ilariona, episkopa moglenskoga,

izd. . DANII, Starine JAZU, I. (1869.), str. 86.-92.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva
pravoslavnih izvora, str. 12.-15.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj
Aziji, str. 51.-52.
35
36
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret, str. 66. Vidi: N. P.

BLAGOEV, Besedata na Presviter Kozma, str. 23.-25.; J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, str. 22.-23.
37
A. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 15. Vidi: D. DRAGOJLOVI,

Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 44.
38
P. J. AFAIK, ivot sv. Simeona od krle tpna z rukopisu XIII. stoleti, Prague, 1868.;
M. BAI, Stare srpske biografije, Beograd, 1924.; L. MIRKOVI, itije sv. Simeona, Beograd, 1939.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 15.-24.; . S. RADOJII, Antologija stare srpske knjievnosti, Beograd, 1960.; D. MANDI, Bogomilska
crkva, str. 38.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 104.-105.;
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 22.-23.; F. RAKI, Bogomili
i patareni, str. 56.-57.
394

Stefan pie kako je Nemanja, doznavi da se u njegovoj dravi ukorijenilo
krivovjerje, sazvao sabor koji je zavrio pokretanjem vojne. Kao nekada prorok Ilija, koji je ustao na bestidne heretike, i on (Nemanja, op. AB.) izoblii
bezbotvo njihovo, i jedne popali, druge raznim kaznama kazni, tree progna
iz drave svoje a domove njihove, i sve imanje sakupiv razda siromanima i
ubogima. Uitelju i naelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, to ne ispovijeda Krista, Sina Bojeg, knjige njegove neastive spali, i izagna ga, zaprijetiv da ispovedaju i pominju po svim stranama prokleto ime. I na sve strane
iskorijeni tu prokletu vjeru, da se i ne spominje nikako u dravi njegovoj ...39
Vjerodostojnost tih vijesti, kao i u sluaju Kozmine besjede, osporili su
isti povjesniari. N. Blagoev je izrazio miljenje da se Nemanja koristio svojim
utjecajem na crkvene krugove u politike ciljeve,40 dok je J. idak ustvrdio
kako je cilj pisca itija bio taj ... da u svoj zemlji uvrsti kult Nemanje, i za
taj cilj nije mu nijedno sredstvo zazorno,41 zbog ega se vijesti o krivovjerju u
itiju ... ne mogu upotrebiti kao dokaz za postojanje nekih bogumila u dravi
Prvovjenanoga.42 injenicu da se u samom itju izrijekom ne spominje o
kojem se krivovjerju radi, nego je ono opisano kao mrska i odvratna vjera,
mrska, lukava i zla hereza te avolov kukolj, uz spominjanje bezumnog Arija, koji Trojicu presijee, J. idak je usto iskoristio kao dokaz za
svoju tvrdnju da su budui da se u njemu izriito govori o Arijevu uenju, svi
ti dokazi o bogumilstvu tih heretika i danas samo indirektni.43 idakovu zakljuku V. orovi je, meutim, suprotstavio injenicu da arijanizmu u Srbiji,
u XII. veku, nema nikakvog traga, dok je bogumila bilo u njenom istonom i
junom susedstvu od X XII. veka na vie strana.44
U prilog tome da vijesti o krivovjerju u Srbiji za Nemanjine vladavine
ipak nisu bez temelja svjedoi i monah Teodozije, autor itija sv. Save, koji u
XIV. poglavlju svog djela pie, prenosei rijei Sv. Save, kako je Nemanja ...
39
M. BAI, Stare srpske biografije, str. 40.
40
N. P. BLAGOEV, Besedata na Presviter Kozma, str. 42.-43.
41
J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, str. 63.
42
ISTO, str. 66.
43
J. IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, str. 318.
44
V. OROVI, Istorija Bosne, Posebna izdanja SKA, knj. 53. (1940.), str. 180.
395
Ante Birin
zemlje ljudi svojih pravoslavljem posvetio, i prognao vukove hereze i poruio
hramove besovske, Crkve Bogu podigao.45
injenica da se nedugo nakon spomenute Nemanjine vojne protiv krivovjeraca krivovjerje pojavilo i u Bosni, o emu svjedoi pismo dukljanskog
kralja Vukana papi Inocentu III. iz 1199./1200.,46 navela je F. Rakoga na
pomisao da tim krivovjercima izagnanim iz Srbije Bogomilom bijae susjedna Bosna i Hum najblie utoite.47 To je miljenje Rakog takoer dugo
dominiralo u historiografskim krugovima iako, kako s pravom tvrdi J. idak,
misao o bijegu srpskih heretika u Bosnu i Hum ostaje i dalje samo jednom
vjerojatnou.48
Bezboni i pogani babuni- eres latinska
- krstajni i krstjanice
Sudei prema vijestima koje u svojim djelima donose Savini ivotopisci
Domentijan i ve spomenuti Teodozije krivovjerje u Srbiji nije bilo iskorijenjeno Nemanjinom vojnom akcijom. Opisujui djelovanje Sv. Save na velikom
saboru u ii,49 odranom 1221./22. godine, oni piu da je drugog dana sabora Sv. Sava odrao sveani obred ispovjedanja pravoslavlja i proklinjanja
krivovjeraca. Iako se niti ovdje izrijekom ne navodi koje je to krivovjerje Sv.
Sava prokleo injenica da se to ispovjedanje pravoslavlja odnosilo upravo na
ona vjerovanja koja su bogumili odbacivali - Kristovo utjelovljenje i uskrsnue,
45
M. BAI, Stare srpske biografije, str. 105. Vidi i: J. IDAK, Problem bosanske crkve, str.
63.-66.; D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 39.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u
povijesnim vrelima, str. 23.
46
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 70.-71.
47
F. RAKI, Bogomili i patareni, str. 57. (Bogomili i patareni, str. 377.-378.)
48
J. IDAK, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o Crkvi

bosanskoj, str. 318.
49
N. Radoji smatra da iako je Teodosije jedini izvor za ovaj dravni sabor, ipak o njemu ne moe biti nikakve sumnje. N. RADOJI, Srpski dravni sabori u srednjem veku,
Beograd, 1940., str. 74. Autentinost vijesti o saboru u ii u historiografiji je uglavnom
prihvaena:. Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 37.-44.; D.
DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 55.-56.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 25.
396

da je Marija bogorodica, klanjanje kriu i ikonama svetaca, klanjanje svetootajstvu itd. - kao i spominjanje bogumrske hereze, upuuje nas na zakljuak
da je rije bila upravo o bogumilskom krivovjerju.50
Novoutemeljenu autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) nije meutim zabrinjavao samo problem dualistikog krivovjerja, nego isto tako, i
latinske hereze, odnosno katolicizma, ije je vjernike, podjednako kao i krivovjerce, SPC nastojala privui u svoje krilo. Kako opisuje Teodozije, treeg
dana saborovanja Sv. Sava je, podijelivi blagoslov, pustio kralja i vlastelu da
odu zadravi samo one koji su prije toga priznali herezu i posebno ih ispitao. Dalje navodi da je one koji su bili nekrteni, privolio na krtenje s tim
da oni najprije prokunu svoju herezu i da provedu dane pripreme za krtenje u
duhovnoj istoi. One koji su bili krteni u latinskoj herezi nije prekrtavao
nego je odmah namazao svetim uljem i primao u srpsku crkvu. Poslije toga
Sava je molio heretiku vlastelu i nagovarao je da priu pravoslavnoj crkvi,
obeavajui im poasti i velike darove. One koji su ga posluali, primio je s
velikom ljubavlju i izmolio od kralja za njih velike darove. One koji su ostali u
bogumrskoj herezi prognali su kralj i arhiepiskop poslije to su na njih bacili
anatemu iz zemlje.51 Dosljednost u odbacivanju vijesti iz itija kao vjerodostojnih J. idak zadrao je i u ovom sluaju konstatirajui da je Savin govor,
koji se u oba autora temeljito razlikuje, potpuno izmiljen.52
Da vijesti koje donose spomenuta itija nisu bila bez temelja, svjedoi niz
prvorazrednih izvora XIII. i XIV. stoljea. Zbornik popa Dragolja,53 s poetka
XIII. st., sadri srpsku, znatno skraenu preradu Kozmine besjede protiv bogumila te jasno pokazuje, kako je to konstatirao i A. Solovjev, da je pitanje
50
Vidi: M. BAI, Stare srpske biografije, str. 196.-198.
51
M. BAI, Stare srpske biografije, str. 199.
52
J. IDAK, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o Crkvi bosanskoj, str. 318.-319.
53
V. KAANOVSKI, Nekoliko spomenika za srbsku i bugarsku poviest, Starine, XII.

(1880.), str. 230.-259.; P. SREKOVI, Zbornik popa Dragolja, Beograd, 1890., str. 1.-20.;
J. K. BEGUNOV, Serbskaja kompilacija XIII v. iz Besedi Kozmi Presvitera, Slovo, 18.19. (1969.), 91.-108.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 24.-29.; F.
ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 25. bilj. 109.
397
Ante Birin
bogomilstva zabrinjavalo srpske crkvene krugove.54
O nastojanju SPC da iskorijeni krivovjerje na podruju svoje jurisdikcije
svjedoi i kanonska poslanica poznata pod nazivom Zapovjedi svetog oca naeg
Jovana Zlatoustog.55 Autorstvo te poslanice A. Solovjev pripisivao je Sv. Savi,
drei da nije iskljueno da ju je napisao sam sv. Sava kao uputstvo za sve episkope u novo organiziranoj arhiepiskopiji,56 a D. Dragojlovi bio je oprezniji,
drei da je poslanicu napisao i sveenstvu ili protopopovima neke eparhije
uputio nadleni episkop (opominjui ih, op. AB.) da se uvaju avolskih slugu, bogumila i njihove vjerske propagande.57
Upravo se bogumilski krivovjerci spominju u nomokanonu, zbirci crkvenih zakona, SPC. Krmaja Ilovika,58 najraniji rukopis nomokanona, nastao
1262., kad je prepisan u manastiru u Ilovici, po kojemu je i dobio ime, krivovjerce spominje samo u 42. poglavlju koje govori o mesalijanskim krivovjercima te ih naziva bogumilima i babunima. F. anjek dri da ovaj spis nosi
peat izvornoga grkog Nomokanona i ne odnosi se, usprkos nekim tvrdnjama,
na heterodoksne bosansko-humske krstjane.59 U prilog anjekovu miljenju
svjedoe sauvani rukopisi sinodika60 SPC koji prave jasnu i izriitu razliku
54
A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 29. J. idak misli da se zbornik

ne moe dovesti u vezu s Nemanjinom akcijom protiv heretika jer protivno njegovom (Solovjevu, op. s.) miljenju da taj zbornik potjee iz poetka XIII. stoljea, paleografske znaajke
rukopisa nesumnjivo upuuju na XIV. stoljee kao doba njegova postanka. J. IDAK, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o Crkvi bosanskoj, str. 319.
55
V. JAGI, Sitna kanonska graa, Starine, VI. (1874.), str. 149.-150.; A. V. SOLOVJEV,
Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 33.-37.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 56.
56
57
D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 56.
58
V. JAGI, Krmaja ilovika g. 1262., Starine JAZU, 6. (1874.), str. 60.-111.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 29.-33.; D. MANDI, Bogomilska crkva,
str. 39.-40.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 54.-55.; F.
ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 309.
Povezavi zapis u krmiji od budimljanskog episkopa Teofila iz g. 6770. (1251.-2.) koji
izrino kae da te knjige proizioe na svet potanijem i ljuboviju ... arhiepsikopa kir-Save
s podacima iz Domentijana da se Sv. Sava na povratku iz Nikeje 1219. zadrao u Solunu
gdje je dao prepisati mnoge crkvene knjige zakona, Solovjev je zakljuio da je upravo tada
398

izmeu bogumila (odnosno babuna) i bosansko-humskih krivovjeraca (odnosno krstjana i krstjanica). Prema miljenju koje su od A. Solovjeva prihvatili i
ostali povjesniari sinodik SPC bio je prihvaen 1221./22. na saboru u ii.61
No V. Moin upozorava: ali na osnovi raspoloivog materijala ne usuujemo
se zakljuivati, da li je tada prihvaen tekst bugarskog sinodika iz 1211. g., ili
moda samo slavenski prijevod grkog sinodika bez srpskih dopuna, ili ve
izraena srpska redakcija s dopunskim lancima prema bosanskim babunima.62 Najstarije poznate redakcije sinodika sauvane su u tri kasnija rukopisa
Deanskom, Pljevaljskom (Trojianskom) i Zagrebakom63 koji se datiraju u
posljednju etvrtinu XIV. st.64
U sva tri sinodika poimenino se proklinje niz krstjanskih prvaka i njihovih sljedbenika - meu kojima moemo prepoznati i neke povijesne osobe
s tom razlikom da se u deanskom rukopisu navodi se da je bogumilsko
Sava stvorio novi tip nomokanona, koji je postao obavezan za srpsku crkvu. Stoga ga je jo i
nazvao tzv. Svetosavski Nomokanon. A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora,
str. 32.
59
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 309.
60
Synodikon ili sbor pravoverija jest zbornik ispovijedanja pravoslavne vjere i proklinjanja
kivovjeraca koji je u Istonu ckrvu uveden 843. nakon konane pobjede nad ikonoklastima.
Kasnije autokefalne pravoslavne crkve prevele su prvotni grki sinodik, koji je sastavio patrijarh Metod I., na svoje jezike te su ga nadopunjavale, umeui unutra nove molitve za svoje
dravne i crkvene poglavare odnosno nova proklinjanja krivovjeraca, sukladno lokalnim prilikama. Opirnije o tome vidi: J. GOUILLARD, Le synodikom de lorthodoxie, Travaux
et memoires, 2. (1967.), str. 1.-3.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki
pokret, str. 138.-139.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 309. bilj. 4.
61
62
V. MOIN, Rukopis pljevaljskog sinodika pravoslavlja, Vajsov zbornik, Zagreb, 1957.,

str. 165.
63
O srpskim sinodicima vidi: J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji,

str. 162.-166.; A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 44.-68.; V. MOIN, irilski rukopisi JAZU, Zagreb, 1955., str. 59.-61.; ISTI; Rukopis pljevaljskog sinodika pravoslavlja, str. 154.-176..; D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 40.-41.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 56.-57.; F. ANJEK, Bosansko-humski
krstjani u povijesnim vrelima, str. 310.-317.
64
V. MOIN, Rukopis pljevaljskog sinodika pravoslavlja, str. 174. Vidi i: J. IDAK, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o Crkvi bosanskoj, str. 322.
399
Ante Birin
krivovjerje nastalo u bugarskoj Makedoniji i Filipolju i uokolo, poimenice ne
oznaava njihovo krivovjerje, u zagrebakom su rukopisu oni oznaeni kao
bosanski i humski krivovjerci, a u pljevaljskom rukopisu imenom kojim su
se sami nazivali - krstjani i krstjanice. Vjerovanja bosansko-humskih krstjana u sinodicima se gotovo i ne spominju. Tek u pljevaljskom rukopisu stoji:
svi koji se nazivaju Krstjanima i Krstjanicama, a ne klanjaju se svetim ikonama i asnomu kriu, neka budu prokleti, to se, kako je zakljuio F. anjek,
podudara s latinskim izvorima, koji neizravno svim katarima i izravno bosanskim krstjanima pripisuju averziju prema kriu i svetim slikama.65
Upravo se na bosansko-humske krivovjerce odnosi vijest koju u itiju kralja Dragutina donosi njegov ivotopisac arhiepiskop Danilo da je Dragutin,
koji je od 1284. kao vazal ugarsko-hrvatskoga kralja upravljao Mavom i istonom Bosnom u tim krajevima, obraao krivovjerce te mnoge od heretika
obrati na vjeru kransku i krsti ih.66 Svoju potvrdu ta je vijest nala u pismu
pape Nikole IV. od 29. oujka 1291. kralju Dragutinu. Iz pisma se moe vidjeti da mu je on bio pisao da je u oblastima Bosne, kralju potinjenim, naao
vrlo mnogo takvih koji, odstupivi od puta istine, lutaju po stranputicama lai
te svojim opasnim i kunim tvrdnjama kvare katoliku vjeru, molei ga da
u Bosnu poalje nekoliko osoba sposobnih, vjetih jeziku one zemlje, kojih
bi ponaanje, u suglasnosti sa njihovim spasonosnim uenjem, bilo svima primjer potenog ivota i izgled istoe,67 emu se papa i odazvao. Jasna i nedvosmislena potvrda koju Danilovim navodima prua pismo pape Nikole IV.
prisilila je ak i J. idaka da prizna autentinost vijesti iz Dragutinova itija te
da ustvrdi da Danilova vijest o obraanju i krtenju heretika u Dragutinovoj
oblasti Bosne dokazuje nesumnjivo da je srpska pravoslavna crkva smatrala
bosansku crkvu heretikom a njene vjernike hereticima.68
Odnosi li se na bosansko-humske krstjane spomen bezbonih i poganih
65
66
. S. RADOJII, Antologija stare srpske knjievnosti, str. 68. Vidi: A. V. SOLOVJEV,

Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 77.-81.; D. MANDI, Bogomilska crkva, str. 41.-42.;
D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 58.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 26. bilj. 118.
67
A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 79.-80.
68
J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, str. 123.
400

babuna u zapisu iz manastira Sv. Pavla na Atosu,69 u historiograji je ostalo
sporno. U zapisu se babuni spominju dva puta. Prvi put kada autor opisuje
pohod kraljevia Duana na bezbone i pogane babune, a drugi put kada se
govori da je u episkopiji srpskog Dabra (stara upa Drina i Donje Polimlje)
episkopska crkva Sv. Nikole (danas manastir Banja kod Priboja u Novom
Sandaku) nastradala od bezbonih i bledyvih prokletih babuna. Vijest je,
ini se, preuzeta iz Kronike Nikole Studenikog, u kojoj autor opisuje pothvate
mladog kraljevia Stefana Duana.70 Dio povjesniara taj je zapis stavilo u
povijesni kontekst te ga je protumaio kao Duanovu kaznenu ekspediciju na
Bosnu, gledajui u bezbonim i poganim babunima vojsku bosanskog bana
Stjepana II. Kotromania,71 a drugi su se priklonili miljenju da se ta vijest
odnosi na makedonske bogumile, s obzirom da je Duan ratovao u Makedoniji.72
U Duanovom zakoniku73 nalazimo odredbe koje su ile za suzbijanjem
krivovjerja no, sudei prema sadraju, Duana je mnogo vie zabrinjavala latinska hereza, tj. katolicizam, negoli dualistiko krivovjerje. Protiv katolika
69
Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 81.-88.
70
I sina svojega bogom darovanog Stefana naree da je mladi, posle njega kralja, i posla
njega na bezbone i pogane babune. On otiavi s pomoi bojom i s mnogim vojnicima,
stvori pobedu nad njima, i mnogo krvi prolivajui, i bezbrojan plen, vrati se k roditelju
svome, previsokom kralju, u zemlju srpsku, ... . S. RADOJII, Antologija stare srpske
knjievnosti, str. 76.
71
Prema A. Solovjev vojska bosanskog bana Stjepana II. prodrla je 1329. do Dabarske
biskupije, opljakala i spalila manastir sv. Nikole, tako da se saborna crkva sruila. Dok je
kraljevi Duan skupio vojsku i doao u Polimlje bosanska se vojska ve bila povukla pa je
Duan onda prodro u Bosnu, oplijenio pogranino podruje te se vratio u Srbiju s mnogim
zarobljenicima. A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 87.
72
G. OSTROGORSKY, Histoire de lEtat byzantin, Pariz 1969., str. 527.; F. ANJEK,

Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 25. D. Dragojlovi ne izjanjava se je li se
vijest odnosi na Bosnu ili Makedoniju, nego samo konstatira da se u zapisu jasno razlikuju
tri letopisne beleke meusobno odvojene podatkom o pisanju evanelja. U prvoj se u obliku
pohvale opisuju dela kralja Uroa III, u drugoj, arhiepiskopa Danila, a u treoj, dabarskog
episkopa Nikole. Duanov pohod protiv babuna pisac stavlja meu poslednja dela kralja
Uroa III, a obnavljanje palog manastira na poetku arhijerejske slube episkopa Nikole. D.
DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 58.-59.
73
N. RADOJI, Zakonik cara Stefana Duana, Beograd, 1960. Vidi: A. V. SOLOVJEV,
401
Ante Birin
su bila usmjerena ak etiri zakonska lanka. lanci 6. i 7., posveeni latinskoj
herezi, nalau krivovjercima da se imaju vratiti u kranstvo, odnosno odreuju korake koje Crkva ima poduzeti da bi povratila krane od krivovjerja.74
lanak 8. nalagao je kanjavanje latinskih sveenika koji bi obraali krane u
vjeru latinsku, a l. 9. nalagao je poluvjercima (katolicima) koji se oene pravoslavkama da se imaju obratiti na pravoslavlje.75 Protiv krivovjeraca, i to vrlo
openito, bio je usmjeren samo l. 10., koji je nalagao da se krivovjerci, koji se
nau, imaju igosati po obrazu i prognati iz zemlje.76 l. 85., koji je odreivao
kaznu za one koji reknu babunsku re, neki povjesniari ne dre mjerom
usmjerenom protiv bogumilskog krivovjerja, nego protiv gatanja i aranja.77
Kao vjerodostojnu vijest o bosansko-humskim krstjanima dio je povjesniara prihvatio podatak iz itija despota Stefana Lazarevia, koje je napisao
despotov ivotopisac Konstantin Filozof. Sporni podatak u kojem se spominje
da su stanovnici Srebrenice, koji su se 1427. pobunili protiv despotove vlasti
Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 88.-91.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu

i u Maloj Aziji, str. 59.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 26.
74
l. 6. I za latinsku herezu, to su obratili krane u azimstvo, da se vrate opet u kranstvo, ako se nae tko preuvi i ne povrativi se u kranstvo, da se kazni kako pie u zakonu
svetih otaca.
l. 7. I da postavi Velika crkva protopope po svim gradovima i trgovima, da povrate krane od latinske hereze, koji su se obratili u vjeru latinsku, i da im dade zapovijest duhovnu i
da se vrati svaki u kranstvo. N. RADOJI, Zakonik cara Stefana Duana, str. 44. i 91.
75
l. 8. O latinskom popu I pop latinski, ako se nae, obrativi kranina u vjeru latinsku, da se kazni po zakonu svetih otaca.
l. 9. O poluvjercima I ako se nae poluvjerac, koji je uzeo kranku, ako ushtije, da se
krsti u kranstvo, a ako se ne krsti, da mu se uzma ena i djeca i da im se dade dio od kue,
a on da se izgna. N. RADOJI, Zakonik cara Stefana Duana, str. 44.-45. i 91.
76
l. 10. O heretiku I tko se nae kao heretik meu kranima, da se oee po obrazu i
da se izgna, a tko bi ga tajio, i taj da se oee. N. RADOJI, Zakonik cara Stefana Duana,
str. 91.
77
l. 85. O babunskoj rijei I tko rekne babunsku rije, ako bude vlastelin, da plati sto
perpera, ako li bude sebar da plati dvanaest perpera i da se tue tapovima, N. RADOJI,
Zakonik cara Stefana Duana, str. 59. i 113. Vidi i: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u
povijesnim vrelima, str. 26.
402

vsi jeresi bogomilskyje, objavio je 1858. ruski povjesniar V. I. Grigorovi.78
Iako taj podatak, kako je konstatirao i A. Solovjev, predstavlja glosu koju je
despotovu itiju dodao suvremenik Vladislav Gramatik, on ju je ipak prihvatio kao vjerodostojnu.79 U njezinu vjerodostojnost, meutim, sumnja J. idak
obrazloivi to svoje nepovjerenje injenicom da u svim (!) ouvanim rukopisima spomenutog itija, osim u Grigorovevima odlomcima, tekst na tom
mjestu glasi: gradom Srebrnice, v njem e srebrodelci mnostvo. Prema
tome, nije u pitanju autentinost gornje interpolacije, nego je rije o takvoj
promjeni originalnog i sadrajno ispravnog teksta koja mora pobuditi sumnju
u njezinu istinitost.80
Posljednju pouzdanu i vjerodostojnu vijest o bosansko-humskim krivovjercima nalazimo u pismu carigradskog patrijarha Genadija Skolarisa, iz oko
1454./56.,81 u kojem patrijarh, odgovarajui na upit sinajskih monaha koji su
od njega traili savjet da li da prihvate ili odbiju darove od hercega Stjepana
Vukia Kosae, pie da se herceg nipoto (vanjtinom) ne razlikuje od kutugera.82
78
K. NEVOSTRUJEV, Dvije starinske srpske molitve, Glasnik Srpskog uenog drutva,

20., str. 148. Vidi: A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 91.-98.
79
A. V. SOLOVJEV, Svedoanstva pravoslavnih izvora, str. 95. Ovaj podatak uz napomenu

da je verovatno naknadno dodat prihvaa i Dragojlovi. D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 60.
80
J. IDAK, Problem Crkve bosanske u poratnoj historiografiji, u: Studije o Crkvi

bosanskoj, str. 320.
81
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 319.-323. Vidi: LJ. KOVAEVI, Odgovor carigradskog patrijarha enadija II na pitanja sinajskih kaluera,
Glasnik Srpskog uevnog drutva XXXVII (1873.), str. 12.; D. MANDI, Bogomilska crkva,
str. 42.-43.; D. DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 82.
82
Kako pie D. Dragojlovi, termin kuduger je prvi put ... kao sinonim za bogomile u solunskom zaleu upotrebio solunski mitropolit Simeon u svojoj raspravi Dijalozi protiv svih
herezi, napisanoj posle 1410. godine. U posebnom poglavlju, Protiv Simona Maga i Manesa i
slinih, kao i protiv bezbonih bogomila ili kutugera, Simeon Solunski pie da danas u blizini
Soluna postoji samo neastiva gomila bogomila koji se zovu i kudugeri, novi ikonoborci
i lani krani. U istom znaenju ali kao sinonim za bosanske patarene, apelativ kuduger
se nalazi i u jednoj poslanici Genadija Skolastika, prvog vaseljenskog patrijarha posle turskog osvajanja Carigrada, a zatim i u Istoriji Bizanta Laonika Halkokondila, koji u jednoj
usputnoj beleci spominje da se kudugerima zovu svi stanovnici zemlje Sandaljeve D.
403
Ante Birin
Zakljuak
Ovaj kratki pregled grkih i slavenskih vrela o bosansko-humskim krstjanima, kao i onih vrela koja su s njima dovoena u vezu, a koja su u historiograji jedni nekritiki prihvaali, drugi ih na isti nain odbacivali, a trei iz
njih iitavali i ono za to sama vrela nisu pruala potvrdu, upuuje na to da je
bosansko-humsko krivovjerje zasebno heterodoksno krivovjerje, a ne nekakav
izdanak bogumilskoga krivovjerja.
Sva navedena vrela grke i bugarske provenijencije, od Teolaktove poslanice do Zigabenosa, jasno se odnose na bugarsko-makedonske bogumile. Na
njih se odnose i vijesti iz srpskih vrela s kraja XII. i cijelog XIII. st. U njima
moemo prepoznati heretike iz itja sv. Simeona i Zbornika popa Dragolja i
nekrtene sa sabora u ii, a izrijekom ih navode Zapovjedi svetog oca naeg
Jovana Zlatoustog kao i Ilovika krmija.
U vezu s bogumilima bosansko-humski krstjani dovode se u tri vremenski
znatno mlaa vrela. Zapis iz Sv. Pavla oznaava ih kao babune, jedna od glosa itja Stefana Lazarevia opisuje sve stanovnike Srebrenice kao pripadnike
bogumilskog krivovjerja, a Genadije II. u svom pismu bosanske krivovjerce
oznaava nazivom kutugeri. No, podijeljeno miljenje u historiograji oko
opravdanosti dovoenja u vezu Duanovih babuna s bosansko-humskim krstjanima i vjerodostojnosti glose Vladislava Gramatika, kao i mogunost da
su bosansko-humski krstjani mogli biti oznaeni imenom onog dualistikog
krivovjerja, koje je u istono-pravoslavnim krajevima Balkanskog poluotoka
bilo najrairenije, na to bi moglo upuivati spominjanje bosanskih kutugera
u pismu Genadija II., ne pruaju dovoljno vrste osnove na temelju kojih bi, s
odreenom sigurnou, mogli poistovjetiti pripadnike tih dvaju krivovjerja.
Sinodici SPC u kojima se odvojeno spominju bogumilski krivovjerci, s
jedne strane, te bosanski i humski krivovjerci, odnosno krstjani i krstjanice,
s druge strane, pokazuju, meutim, da je SPC bila svjesna zasebnosti ta dva
krivovjerja te ih stoga, u svojim kanonskim spisima, nije niti poistovjeivala.
DRAGOJLOVI, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, str. 82. Vjerodostojnost spomenute Halkokondilove biljeke osporava J. idak, tvrdei da se ne smije pisanju Chalkokondila pridavati velika vanost, a pogotovu se njegove vijesti ne smiju uzeti za nepatvorenu
istinu. J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji, str. 153.
404

initi suprotno od toga bilo bi neopravdano prilagoavanje vijesti koje
nam vrela pruaju vlastitim, unaprijed stvorenim gleditima.
SUMMARY
In this work, the author delivers a short overview of Greek Orthodox
and Slavic sources that provide evidence for both the rise and the expansion
of the Bogomil heresy and its basic principles, and the heresy of Bosnia and
Hum. Under the inuence of Franjo Rakis theory that was dominant in
historiography and claimed that the krstjani of Bosnia and Hum were direct descendants of the Bogomil dualist movement that emerged in Bulgaria, these sources also mentioned either Bogomils or krstjani of Bosnia and
Hum presented as a part of an integral practice. Besides the overview of the
works in which the mentioned sources were critically analyzed starting with
Jaroslav idaks monograph Problem bosanske crkve u naoj historiograji od
Petranovia do Gluca (The Problem of the Bosnian Church in our historiography
from Petranovi to Gluac), Aleksandar V. Solovjevs Svedoanstva pravoslavnih
izvora o bogumilstvu na Balkanu (Testimonies of the Orthodox sources on Bogomils
in the Balkans) and Franjo anjeks capital collection Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima (Krstjani of Bosnia and Hum in historical sources) - this expose pays special attention to examining the very Greek Orthodox and Slavic
sources. In the process, the author indicates the need for separate interpretation of the sources that conrm the rise and expansion of Bogomil heresy in
the Balkan states and those that specically refer to krstjani and krstjanice, the
heretics from Bosnia and Hum. Separate accounts of these two heresies in the
canonical records of the Serbian Orthodox Church clearly show that these
were two distinct heresies that could, in no way, be identied.
405
Nenad Moaanin
BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI U TURSKIM VRELIMA

(napomene)
Do sredine 16. stoljea na islam je u Bosni prela polovica stanovnitva.1 Dijelom se ta pojava moe protumaiti interesom dosta brojnih skupina
stanovnitva za ukljuivanjem u osmanski ratni stroj, a i poecima razvitka
gradova novog tipa. No jo vaniji su drutveni i gospodarsko-nancijski elementi. U novije je vrijeme utvreno da je iz Bosne ak i nakon osvojenja dosta roblja odvoeno u unutranjost Carstva, te je i taj imbenik nesigurnosti
mogao poticati na konverziju (o tome e se vie govoriti kasnije). Neki osobiti
aniteti izmeu krstjanstva i islama na razini doktrine nisu mogli postojati.
Krstjanska hijerarhija iskazivala je krajnje negativan stav o islamu, a seljatvo
niti je tko pitao, niti je imalo kakva osobita stava. Ako se povodilo za svojim
Nedim FILIPOVI, Bosna i Hercegovina Historija naroda Jugoslavije, II., Zagreb, 1959.,
121. Za Bosnu i Hercegovinu osmanski su porezni popisi (tahrir defteri) za demografske
procjene, pa onda i za konstruiranje etno-konfesionalne slike, openito vrlo nepouzdani,
posebice od vremena kada se nakon poetnog razdoblja snano proirio islam. Tako je zato
to popis iz posve fiskalnih motiva biljei selite i njegova titulara, a ne svakoga tko na njemu ivi (zakonski propisi izriito nalau da se ne evidentiraju odjelito etvrtine i manji dijelovi batina). Ako je zabiljeen prethodni titular kranim, a nakon njega trenutani titular
musliman, to ne znai da je onaj prvi odselio, umro ili pak konvertirao. Stoga novija historiografija, uzimajui te deftere kao da su suvremena statistika, govori o golemoj veini (80 %
i vie) muslimana na vrhuncu procesa islamizacije, to nije odrivo. U bosanskom sandaku,
koji je bio najjae islamiziran, ukupni se broj muslimana potkraj 16. stoljea vjerojatno bliio
iznosu od oko 60 %, a samo na selu, bez gradova, moralo ih je biti oko polovice. Moda ih je
i bilo neto vie od 50 %, no tu nita neemo moi pouzdano i definitivno zakljuiti.
407
Nenad Moaanin
gospodarima, bit e prije da se - po inerciji - s njima iseljavalo, ili pak s onima
koji bi ostali i postupno konvertirali inilo to isto.
esto se ponavlja da je osmansku vlast doekao vrlo mali broj krstjana, jer
je ta vjerska zajednica navodno bila gotovo unitena prethodnim kriarskim
pohodima i djelatnou katolikih redovnika. Takva se tvrdnja dodatno oslanja na doista mali broj osoba zabiljeenih u defterima pod tom oznakom.2 No
posve je jasno da osmanski popisivai uope nisu biljeili vjersku pripadnost,
nego socijalni status, i to ako on ima skalnih implikacija. Stoga zabiljeeni
krstjani nisu jednostavno oni koji se tako u vjerskom smislu opredjeljuju, nego
stale, premda u sklopu jedne vjerske zajednice. To dakle nuno ne znai da
su kao krstjani u popis unoene osobe koje prema erijatsko-pravnim naelima kao duhovnike valja izuzeti od poreznih tereta (poput zabiljeenih sveenika, redovnika i slino). Stoga je razlono pretpostaviti da je stvarni broj
obitelji simpatizera crkve bosanske u drugoj polovici 15. stoljea mogao biti
nezanemariv, moda i nekoliko tisua. No to neemo vjerojatno nikada moi
sa sigurnou utvrditi. Za sada preostaje tek spekulacija: na temelju ve dobro
utvrenih postotaka muslimana i relativno umjerenog tempa konverzije do
poetka 16. stoljea moe se zakljuiti da su ti brojevi dosta slini brojevima
za koje bi bilo prihvatljivo da budu broj krstjanskih, makar i kriptokrstjanskih
kua (to jest nekoliko tisua, pa je broj zamjetan, no ipak ne prevelik).3 Kakav
je mogao biti status krstjana nakon 1463. godine?
Oni svakako nisu imali status vjerske skupine s kojom bi ve odavna bili
regulirani odnosi, kao to je pravoslavna crkva, a nisu dobili ni zavjernicu
- ahdnamu poput katolika. Razmotrimo tu injenicu u svjetlu podataka o
prodaji roblja, i to ne na trgovima u Bosni, nego u sredinjim krajevima carstva. Upravo u tom razdoblju samo u Bursi/Brusi prodano je vie tisua ro2
Sreko M. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1990., 26.
Isto, 60. Od 1468. do oko 1530. broj muslimanskih obitelji u Bosni narastao je od 332 na
16935. Pretpostavi li se da broj krstjana u ranim popisima (moda niti stotinu) ini kao elita
(ili barem nii sloj elite) vrlo mali postotak ukupnoga heretikoga drutva, onda se moe
zamisliti nekoliko tisua domova obinih pristaa kako stoje iza prvospomenutih. Ako
su bili ranjiviji od drugih krana (nestanak velikaa suvjernika, i, jo vie, vieg sloja hijerarhije, te prisilno preseljavanje i odvoenje u roblje u pomanjkanju statusa priznate vjerske
zajednice), smjeli bismo gledati na poetno irenje islama uglavnom kroz prizmu konverzije
simpatizera Crkve bosanske. Neka ovo ostane radna hipoteza.
408
Bosansko-humski krstjani u turskim vrelima (napomene)

bova oznaenih tako kao da potjeu iz Bosne. Upotrijebljen je izraz Bosnal, to ini slabo ili nikako vjerojatnom mogunost da se radilo o roblju s
ugarsko-hrvatskog podruja koje bi bilo dovedeno u Bosnu pa otpremljeno
ili naknadno preprodano u Anadoliju.4 U takvu stjecaju okolnosti teko je ne
pretpostaviti da je prodavanje roblja, rairena pojava u predosmanskom vremenu, nastavljeno i dalje, pri emu su krajiki monici lako mogli nastaviti sa
starom praksom zarobljavavanja i prodavanja heretika, a da to nije nailazilo
na ozbiljnije prepreke u politikoj vlasti i vjerskopravnim institucijama. Poslovno zainteresirani poduzetnik mogao se uvijek dodatno osloniti na argumentaciju iz redova velikih crkava da taj ivalj uope nije kranski. Za njih
nitko ne bi iao, od prvoga kadije pa sve do Carigrada, moliti i prosvjedovati,
poput fratara ili knezova. K tomu, ima nekoliko pritubi jo iz 16. stoljea
na hvatanje i prodavanje raje u pograninim krajevima, dakle i ondje gdje
krstjana kao vjerske skupine nikada nije ni bilo.5 U pograninim podrujima
lokalni monici nisu se ni u klasinom dobu kao vremenu prilinoga reda
i potovanja zakona morali previe obazirati na naela zatite pokornih sultanovih podanika. Tako moemo ostati pri radnoj hipotezi da doista postoji
neka veza izmeu pripadnitva Crkvi bosanskoj i islamizacije, ali da pri
tome vrijedi ispitati i motiv ouvanja osobne slobode kao pokreta. Na toj se
crti ak moe nasluivati istinita jezgra u inae nevjerojatnoj prii o masovnoj
konverziji pred Mehmedom Osvajaem. Moda je doista neto naroda tako
izbjeglo odvoenje u roblje.
Konano, ne bi se smjelo zaboraviti kontekst u kojem se u starijim popisima spominju krstjani. esto je to spomen kakva krstjanskoga posjeda, dakle
naglaava se njihov razmjerno povoljan imovinski status. Ukupno se spominje
mnogo vie raznovrsnih nekretnina negoli osoba. U nekim sluajevima govori
se da je stanovite parcele krstjanima dao ili oduzeo kralj.6 Takoer bi se mogao stei dojam da krstjani uglavnom nisu ivjeli izmijeano s nekrstjanima.
4
Antonina ELJAZKOVA, Razprostranenie na isljama v zapadnobalkanskite zemi pod

osmanska vlast, Sofija, 1990., 130.
Eref KOVAEVI, Muhimme defteri, Sarajevo, 1985., 17. Babakanlk Osmanl Arivi,
Istanbul, MD 3/911.
6
Tayyib OKI, Les Kristians (Bogomiles Parfaits) de Bosnie daprs des documents turcs
indits, Sdost-Forschungen XIX, Mnchen, 1960., 128., 129.
409
Nenad Moaanin
Zatim, jednom ili dvaput, krstjani su kao vlasnici spomenuti zajedno s vojnucima (tur. od vojnik, pripadnik pomonog vojnog odreda).7 Takav kontekst
otvara mogunost da se u tim krstjanima nazre plemenite ljude, vjerojatno
sitno plemstvo, moda i bolje stojee slobodnjake vojnike, koji bi istodobno
prema shemi hijerarhijske podjele vjernika Crkve bosanske pripadali skupini
onih koji grijeha ne ljube pa im odatle i naziv, no za turske popisivae to
postaje pravno-skalna kategorija. Napokon sa stajalita sociologije religije,
ne bi nas uope udila mogunost da su nii slojevi elite bili gorljiviji vjernici
od velikaa, obino predanih takozvanoj visokoj politici.
I spomen kraljevih darovanja i oduzimanja posjeda potkrepljuje pretpostavku o (viem) drutvenom sloju tko bi neto donirao zavisnu seljaku? Vrlo
vjerojatno su ti krstjani odluili ostati pod novom vlau pa su dobili neke porezne olakice za slubu, po svoj prilici osloboenje od iznimnih nameta koji
su bili dosta teki. Koliko ih je ukupno prelo na islam, kada se to zbilo, bre
ili sporije, teko emo ikada doznati. I veliki dio onih koji se na pritisak kralja
Stjepana Tomaa iselio u Hercegovu zemlju vjerojatno je u uvjetima koji su
nastupili s uspostavom turske vlasti razmjerno brzo naputao stara vjerovanja,
odnosno prelazio na islam.8 To bismo mogli pretpostaviti temeljem injenice
da je i u hercegovakom popisu iz 1477. broj krstjana nevelik.
Tumaenjem ne ba prebogatih podataka o krstjanima u ranim osmanskim poreznim popisima bavilo se do sada, i to jo prije gotovo pedeset godina, malo istraivaa. Uglavnom se sve svodi na napomene Tajiba Okia i
Nedima Filipovia, povjesniara koji su imali dobar neposredni uvid u rane
osmanske popise i pokazivali interes za fenomen Crkve bosanske i islamizacije. Obojica su tvrdila da su kao krstjani biljeeni posveeni redovi, krstjani
i gosti (Filipovi), odnosno les Bogomiles Parfaits, te da time turski izvori
po vjerskom kljuu razlikuju krstjane od drugih krana (Oki).9 No u izvorima su spomenuta samo dva gosta, i to, ini se, ne kao ive osobe, a drugih
pripadnika viih stupnjeva uope nema. U svjetlu onoga to smo ovdje ustanovili, mogli bismo, meutim, odustati od toga da u defterskim zapisima vidimo
7
Isto, 126., 129.
DAJA, isto, 25. Pisac naglaava da brojka od etrdeset tisua prognanika u Hercegovinu
nije neupitna.
9
OKI, isto, 115.
410
Bosansko-humski krstjani u turskim vrelima (napomene)

vjersku elitu Crkve bosanske, napose one savrene, a za one koji se spominju
kao krstjani moemo pretpostaviti da su manja skupina ili ostatak sitnoga
plemstva koje je pripadalo staroj heterodoksiji, a nije prela na kransku stranu. Tragovi tih krstjana mogu se pratiti sve do poetka 17. stoljea, jer se u
defteru iz 1604. zatjeu uglavnom na istim mjestima kao i u starim zapisima
iz 15. stoljea.10 Pri tome se dio njih ne moe odmah primijetiti, jer se kriju
iza nespretnog itanja zapisa (krstjanin kao atribut tako postaje osobno ime
Krstan, shvaeno kao ime oca upisanog poreznog obveznika).
Nemogue je rei koliko su te osobe jo uope vjerovale u naela Crkve
bosanske, a ni kada se i takvi tragovi konano u izvorima gube. Primjeri navodne heterodoksije iz kasnijih stoljea vie pripadaju sferi pukih vjerovanja
i folklora.11 Naravno, teoretski moguu veu tolerantnost spram praznovjerica u krugu jedne vjerske zajednice koja se temelji na suodnosu malobrojne
prosvijetljene elite redovnika ili isposnika i irih skupina neukog puka ne
smijemo a priori iskljuiti.
SUMMARY
By the mid-16th century half of the Bosnian population converted to
Islam.
The interest for joining the Ottoman war machine that numerous groups
within the population exhibited and the rise of new types of towns can, to a
certain extent, enable the deciphering of this phenomenon. However, social,
economic and nancial elements are of even greater importance. Recently, it
10
Adem HANDI et al., Opirni popis Bosanskog sandaka iz 1604. godine, Sarajevo
2000.
11
Aleksandar SOLOVJEV, Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne, Godinjak Istoriskog drutva Bosne i Hercegovine, I., Sarajevo, 1949., 42.-79. Taj autor, pa i neki drugi poslije
njega (primjerice M. Hadijahi), osobito su tragali za preicima bogomilstva u pukoj
kulturi. Drim da bi se na tom podruju jedva to moglo pripisati reliktima vjerovanja Crkve bosanske.
411
Nenad Moaanin
has been found that, even after the conquest, many slaves were taken from
Bosnia to the Empires hinterland and this factor of insecurity could have instigated the convergence (this will be dealt with later). On the doctrinal level,
specic anities between krstjani and Islam could not have existed.
412
Elma Haimbegovi
PRVI POMEN KRSTJANA U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

(Analiza izvora s kraja XII i poetka XIII stoljea)
Jedna od vanih odrednica bosanskog srednjovjekovlja bila je postojanje
specine crkvene organizacije, Crkve bosanske, koja je uveliko utjecala na
vjerski, politiki, pa i kulturni razvoj srednjovjekovne Bosne. Pripadnike Crkve bosanske nalazimo u domaim izvorima XIV i XV stoljea u vrenju vanih uloga u politikom ivotu, kao svjedoke u poveljama, na dvorovima bosanskih vladara i feudalaca, openito kao lanove bosanskog srednjovjekovnog
drutva od velikog ugleda i autoriteta. Oni se u ovim izvorima uvijek nazivaju
krstjanima, odnosno krstjanicama. Izvori koje spominjemo potjeu iz kasnijeg perioda, kada je Crkva bosanska bila ve formirana crkvena organizacija
sa svojom hijerarhijom i mjestom u drutvu. Meutim, naziv krstjani se javlja
mnogo ranije, jo poetkom XIII stoljea, u prvim optubama na raun pojave
krivovjerja u zemlji bosanskog bana Kulina. Izvori potekli iz papinske kancelarije, optuujui bosanskog bana za herezu, koriste nazive katara, patarena ili
generalno heretika, ali isto tako i govore da ovi heretici sami sebe zovu pravim
krstjanima.1 Krstjanima se takoer, nazivaju i pripadnici izvjesne redovnike
zajednice, koji se susreu sa papinim delegatima na Bilinom Polju 8. aprila
1203. godine da bi uredili svoj odnos s Rimom. Na Bilinom Polju ovi su se
redovnici odrekli shizme i priznali Rimsku crkvu za glavu itavog kranstva,
1
Naziv krstjani predstavlja izvorni oblik rijei kakav se pojavljuje u domaim dokumentima
XIV i XV stoljea (domaih izvora koji spominju krstjane iz ranijeg perioda nema), a odgovara dananjoj rijei krani. Latinski izvori ne prave distinkciju izmeu ova dva pojma, te
koriste samo christianos.
413
Elma Haimbegovi
a tom prilikom krstjani su se obavezali i na vraanje obreda, naina ivota i
discipline, u kojima su bili zastranili.2
Mogu li se ovi krstjani sa Bilinog Polja ili oni koji se spominju u izvorima
s poetka XIII stoljea povezati s krstjanima Crkve bosanske iz XIV i XV
stoljea? Njihova veza je oigledna, barem to se tie naziva krstjanin, koji je
opstao sve do prestanka postojanja Crkve bosanske, te u organizacijskom pogledu. Ne moe se, meutim, govoriti o istovjetnosti ove dvije vjerske zajednice. Na formiranje Crkve bosanske i njenog poloaja u bosanskoj srednjovjekovnoj dravi utjecalo je mnogo vie faktora. Jedan od njih bilo je i postojanje
vjerske skupine krstjana koji se pojavljuju u Bosni ve krajem XII stoljea i koji
na sebe skreu pozornost Rimske crkve. No, pored toga na formiranje Crkve
bosanske utjecao je i cijeli niz drugih okolnosti, kao to je bilo podvrgavanje
Bosanske biskupije biskupiji u Kalocsi i njeno premjetanje iz Bosne u akovo
polovinom XIII stoljea, uvjetovano ugarskim politikim interesima, a koje je
ostavilo prostora djelovanju domae crkvene organizacije.
Mi se ovdje neemo baviti pitanjima kontinuiteta krstjana s poetka XIII
i onih iz XIV i XV stoljea, ve emo se fokusirati samo na ove prve, analizom
prvih izvora koji spominju pojavu hereze, a s tim u vezi i krstjana u Bosni. A
prva sauvana optuba stie od bosanskog susjeda, dukljanskog vladara, da
bi za njom uslijedile i nove, iz Splita i Ugarske. Rije je o tri povelje: pismu
dukljanskog vladara Vukana papi, koje se smatra najstarijim pomenom hereze
u Bosni i optubama na raun bosanskog bana, zatim pismu pape ugarskom
kralju Emeriku od oktobra 1200. godine, te papinom pozivu splitskom nadbiskupu i svom legatu iz novembra 1202. godine. Korespondencija je, dakle, tekla na relaciji dukljanski vladar-papa, papa-ugarski kralj i papa-crkveni
dostojanstvenici. U analizu e biti uvrten i jedan izvor koji ne spada u ovu
prepisku, ali je vaan zbog toga to govori o vjerskim prilikama u Bosni. Rije
je o Kulinovoj ploi, tj. natpisu sa crkve koju je u Biskupiima kod Visokog
dao sagraditi bosanski ban.
Nakon vijesti o pojavi krivovjerja Rimska kurija zapoela je istragu koja se
zavrila sastankom papinih legata sa pripadnicima redovnike zajednice, koji
su se nazivali krstjanima, i bosanskim banom na Bilinom Polju aprila 1203.
2
Smiiklas Tadija, ed. Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije

(Codex diplomaticus), sv.III (1201-1235). Zagreb, 1905, 24-25. (dalje: Smiiklas, CD III)
414
Prvi pomen krstjana u srednjovjekovnoj Bosni (Analiza izvora s kraja XII i poetka XIII stoljea)
godine.3 Na ovom susretu krstjani su uredili odnose sa Crkvom o emu papu
izvjetava njegov legat, Ivan Casamaris, koji je tom prilikom predloio i reformu bosanske biskupije. I ugarski kralj Emerik je izvijestio papu o sreivanju
prilika u zemlji bana Kulina. Papinu prepisku ine i ova dva izvjetaja, ali o
njima ovdje vie nee biti rijei.4
Izvorna graa donosi podatke o datiranju pojave hereze i o moguim
pravcima iz kojih je mogla stii u Bosnu. O kakvom se krivovjerju radi izvori
ne pruaju mnogo podataka. Stoga je potrebno dostupnu izvornu grau detaljnije analizirati, sagledavajui uslove u kojima je nastala i ispitujui mogue
motive onih koji su slali optube na raun bosanskog bana. Takoer se mora
voditi rauna i o tome ta se sve u to vrijeme smatralo herezom.5
Pismo u kojem se prvi put spominje hereza u Bosni, vezana za ime njenog
vladara bana Kulina, jedno je od niza pisama koje je od januara te 1199. godine dukljanski vladar Vukan uputio papskoj stolici. Iz pisma pape Innocenta
III od 8. januara 1199. godine saznajemo da je Vukan molio papu da mu
poalje legate koji e promijeniti crkvenu disciplinu u njegovoj dravi.6 Papini legati su u Baru odrali i sinod na kojem su nastojali istrijebiti sve mane
klera i naroda. U sljedeem pismu Vukan je traio plat (pallium) za barskog
nadbiskupa.7
Tekst, prijevod i interpretaciju Bilinopoljske izjave vidjeti u radovima sa naunog skupa

odranog povodom 800. godinjice abjuracije (1203-2003) objavljenim u asopisu Prilozi
32, Sarajevo 2003.: Franjo anjek, Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu
heterodoksnih pokreta na kranskom Zapadu u 12./13.stoljeu, 11-17; Mladen Ani,
Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom kontekstu, 17-39; Milko Brkovi,
Diplomatiko-paleografska analiza Bolinopoilske isprave iz 1203.godine, 49-75; Pejo okovi, Interpretacija Kniewaldova kritikog izdanja Bilinopoljske izjave, 75-119.
4
Smiiklas, CD III, 36, 37.
Sabor u Splitu 1185. godine potvrdio je koga je sve Crkva smatrala hereticima. Neplaanje
crkvenih desetina, oskrvnue crkvenih slubi, prisvajanje crkvene zemlje i openito svako kvarenje nauka crkve smatrano je herezom. Smiiklas Tadija, ed. Diplomatiki zbornik
Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus), sv.II (1100-1200). Zagreb, 1904., 192. (dalje: Smiiklas, CD II)
6
Smiiklas, CD II, 331-333.
Smiiklas, CD II, 330.
415
Elma Haimbegovi
U pismu u kojem se javlja optuba protiv bosanskog bana, rex Dioclie
atque Dalmatie se podlae crkvenoj vlasti apostolicae sedis.8
Iz ovih pisama i aktivnosti oko sreivanja crkvenih prilika vidimo da je
Vukan nastupao kao zatitnik katolike crkve. Drava njegovog oca Nemanje u crkvenom pogledu slijedila je dvostruku tradiciju: istonu pravoslavnu u
Rakoj i u oblastima u unutranjosti, i rimsku katoliku u dukljanskim gradovima.9 Nemanjini sinovi, Vukan i Stefan, po potrebi su lavirali izmeu Istoka
i Zapada. Vukan se stavio na stranu Zapada-pape i ugarskog kralja. Razlog
tome je bio to je Nemanja za nasljednika rakog prijestolja odredio svog mlaeg sina Stefana, iako je praksa nasljeivanja prijestolja dotad bila na strani
starijeg. 10 Stariji sin Vukan zaobien je na taj nain i ostavljen da upravlja
Zetom. Da bi doao do prijestolja i krune, Vukan se oslonio na pomo tek
ustolienog pape Innocenta III i ugarskog kralja Emerika.
Nakon to je traio da se papa moli Bogu za njega grjenika, na samom
kraju obraanja Innocentu III, Vukan u posljednje tri reenice pisma, naizgled
usputno, spominje herezu in terra regis Ungarie, videlicet Bossina.11 Ovo
pismo nema datuma, ali kako je u Vatikanskim registrima upisano u drugu
godinu pontikata pape Innocenta III, njegovo datiranje se smjeta u period
izmeu 21. februara 1199. i 21. februara 1200. godine.12
Vukan na dva mjesta spominje herezu u Bosni, heresis non modica i
eandem heresim, ne imenujui je niti dajui kakve detaljnije informacije o
porijeklu i karakteru hereze. Iz izvora se ne moe ni saznati kako je Vukan
uopte saznao za krivovjerje u Bosni, no zanimljiv je izraz koji on koristi za
8
Titula kralja Dioklije i Dalmacije koju je Vukan naslijedio od svojih prethodnika doprinosila je ouvanju tradicija ranije samostalnog dukljanskog kraljevstva. Ovo kraljevstvo je
sluilo kao osnova na koju su se pozivali srpski vladari u pregovorima s papom oko krune.
9
irkovi Sima, Zeta u dravi Nemanjia, u: Istorija Crne Gore, knjiga II, tom I, Titograd:
Redakcija za istoriju Crne Gore, 1970, 17. (dalje: irkovi, Istorija Crne Gore)
10
irkovi, Istorija Crne Gore, 5.
11
12
anjek Franjo, Bosansko humski (hercegovaki) krstjani i katarsko-dualistiki pokret u

srednjem vijeku, Zagreb: Kranska sadanjost, 1975, 36 (fusnota 14), 56 (fusnota 2). Novija
istraivanja diplomatikih spisa Rimske Kurije omoguila su da se pismo poblie datira i
stavi u period juli-avgust 1199. godine.
416
Kulinove podanike zaraene herezom. Rije je o deset hiljada krana (ne
kae Catholicos, hominum i slino, ve Christianorum, dakle, krana, odnosno krstjana), koji su zajedno sa banom i njegovom porodicom zaraeni.13 Je li
Vukan uo za krstjane koje e godinu dana poslije spominjati papa Innocent
III u pismu ugarskom kralju Emeriku, o kojem e kasnije biti rijei, ili istim
krstjanima s Bilinog Polja, nije jasno iz njegovog pisma, ali izbor upravo ovog
izraza moda nije sluajan. Vijest da je ne malo krivovjerstvo zahvatilo zemlju
ugarskog kralja i da je ve deset hiljada krana zavedeno, je sama po sebi
alarmantna, a podatak o tome da je sam ban Kulin sa svojom enom i svojom
sestrom koja je bila ena Miroslava Zahumskog (i tako rodbinski povezana
s Vukanom) i svojom rodbinom prihvatio herezu, je bila je direktna optuba
na raun bosanskog bana. Ovako formulirana optuba mogla bi pretpostaviti
da je sam vladar protivnik koji se eli ocrniti i optuiti. Proglaen heretikom,
Kulin bi bio omraen kod pape, a to bi istovremeno davalo velike anse njegovim politikim protivnicima. Drugi motiv optube o zaraenosti velikog
broja krana u Bosni herezom, na elu sa njihovim vladarom, moe se pripisati elji dukljanskog vladara da optui dubrovakog nadbiskupa, kojem je
bosanski biskup tada bio podreen, za nebrigu o svom kleru i narodu. Razlog
za to lei u stalnom sukobu Dubrovake i Barske nadbiskupije.14 Dubrovaka
nadbiskupija, naime, nije smatrala Bar nezavisnom nadbiskupijom, ve sufraganom Dubrovake. Stoga su Dubrovani negodovali kod pape kad je ovaj
poslao palij, kao znak nadbiskupskog dostojanstva, barskom nadbiskupu. Isto
tako, kad god bi barska nadbiskupska stolica bila upranjena, dubrovaka bi
poela dokazivati svoja prava na nju.15 Optuba da u Bosni ivi ve 10.000
heretika uveliko je mogla tetiti ugledu Dubrovake nadbiskupije u Rimu.
Osim podataka o pojavi hereze, broju zavedenih podanika i optubi na
raun bana, a s obzirom da se Vukanovo pismo smatra najstarijom vijeu o
13
...plus quam decem milia Christianorum in eandem heresim introduxit. Smiiklas, CD

II, 334.
14
O dubrovako-barskom antagonizmu vidjeti u: Perii Edvard, Crkveno-pravni odnosi

Dubrovnika i Bara, odnosno Dubrovake i Barske nadbiskupije. U: Tisuu godina Dubrovake (nad)biskupije. Zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuu godina uspostave
Dubrovake (nad)biskupije/metropolije (998-1998). Dubrovnik, 2001; 339-354.
15
irkovi, Istorija Crne Gore, 21.
417
Elma Haimbegovi
herezi u Bosni, zanimljiv je i podatak da je ugarski kralj ve ranije upoznat sa
problemom hereze u Bosni. Vukan kae da ih (bosanske heretike) je ugarski
kralj kad je saznao za herezu, razljuen, primorao poslati papskoj stolici na
ispitivanje.16 Dukljanski vladar upoznat je i sa infomacijom da su se oni vratili
sa izmiljenim pismom, kao dokazom da je papska stolica odobrila njihove
vjerske zakone.17 Ovaj podatak moe biti znaajan jer se ispitivanja krivovjerstva u Bosni sprovode tek kasnije, kada papini legati dolaze u Bosnu, a Vukanovo pismo se smatra najstarijim podatkom. Meutim, ko su bili heretici i ko
ih je prijavio ugarskom kralju, ostalo je nepoznato. Isto kao to nepoznanicu
predstavlja i otkud je Vukan uopte doznao za herezu bosanskog bana i njegovih podanika. Jer, bez obzira na njegove eventualne motive za optube, on je
podatke o herezi temeljio na odreenim injenicama.
Na kraju pisma, Vukan poziva papu da savjetuje ugarskog kralja da iz svog
kraljevstva istrijebi heretike, kao kukolj iz ita. Ovo je drugi put u pismu da
dukljanski vladar istie prava ugarskog kralja na Bosnu. Prvi put Vukan je to
spomenuo govorei o pojavi hereze u zemlji ugarskog kralja. Vukan je sklopio
savez sa Emerikom, koji mu je pomagao u borbi protiv brata Stefana.18 Ugarski
kralj bi pomogao Vukanu da doe do srpskog prijestolja, a zauzvrat je, preko
njega, namjeravao uspostaviti vrhovnu vlast nad Srbijom.19 Njegove pretenzije
protezale su se i na Bosnu, to je njegov saveznik Vukan u pismu Innocentu III
i potvrdio.
Sljedei poznati izvor u kojem se spominje hereza u Bosni, i s njom u
vezi krstjani, potie iz papske kancelarije.20 Ovaj izvor je od izuzetnog znaaja
jer donosi mnotvo podataka, od kojih pominjanje krstjana moda predstavlja
16
Unde rex Ungarie exacerbatus illos ad vestram presentiam compulit venire a vobis examinandos
17
illi autem simulatis litteris redierunt dicentes a vobis concessam sibi legem. Zanimljivo je da je
Vukan jednom drugom prilikom takoer sumnjao u istinitost pisma koje je stiglo sa papinskog dvora, a kojim je biskup Dominik, umijean u ubistvo, bio vraen na biskupski poloaj.
Pismo se kasnije i ispostavilo kao falsifikat. irkovi, Istorija Crne Gore, 17.
18
Jireek Konstantin, Istorija Srba, knjiga I, Beograd: Zmaj, 1990, 164.
19
Neto kasnije, 1202. godine, Emerik je, koristei sukob izmeu Stefana i Vukana, uzeo
kraljevsku titulu te se od tada javlja i kao kralj Srbije.
20
418
najznaajniji. Papa Innocent III obratio se ugarskom kralju Emeriku tree godine svog pontikata, 11. oktobra 1200. godine, govorei mu o hereticima, i u
tom kontektstu o zatitniku heretika, bosanskom banu Kulinu, i o hvarskom
biskupu Nikoli.
Papa Inocent III se obraa ugarskom kralju Emeriku, ali se pritom ne
osvre na pismo koje je dobio od Vukana, niti na informacije koje mu je dukljanski vladar proslijedio, a tiu se hereze bosanskog bana i njegove porodice
kao i 10.000 njegovih podanika zavedenih herezom. On polazi od izvjetaja
splitskog nadbiskupa Bernarda, koji u originalu nije sauvan. U pismu papa donosi sljedee podatke: da se u Bosni nalazi veliki broj patarena, da su ti patareni
protjerani iz Splita i Trogira nali utoite u Bosni, te da im je plemeniti mu
Kulin pruio ne samo utoite nego i zatitu. Papa ne tvrdi da je sam Kulin
zaraen herezom, kako je to Vukan u svom pismu tvrdio, ali je po njegovim
rijeima sebe i svoju zemlju izloio opasnosti. Iako ih papa naziva patarenima,
on sam kae da ih ban naziva iskljuivo krstjanima, te da ih asti kao katolike,
ak i vie od katolika.21 Ovo je prvi put da se naziv krstjanin pojavljuje u izvorima kao naziv za osumnjiene za herezu. Posebno je vano to se oni sami tako
nazivaju i to ih pod tim nazivom zna i ban Kulin.
Papa trai od Emerika da ako ban ne istjera sve heretike iz svoje zemlje i
oduzme im imovinu, onda to uradi sam kralj, i to da istjera ne samo iz Bosne
nego iz cijelog kraljevstva Ugarske, te da pritom ne tedi bosanskog bana ukoliko se ovaj ne bi vratio na ispravni put.
Iz ove povelje brojni historiari crpe informacije o porijeklu hereze, za koju
splitski nadbiskup kae da je stigla iz dalmatinskih gradova, Splita i Trogira.22
S druge strane, neki historiari jednostavnim zakljukom o lanom izvjetaju
nadbiskupa Bernarda odbijaju mogunost ovog smjera dolaska heretika, jer se
ne slae s njihovim miljenjem o porijeklu hereze u Bosni.23
21
...pro catholicis, immo ultra catholicos honoravit, vocans eos (Patarenos, op.a) autonomasice christianos. Smiiklas, CD II, 351.
22
irkovi Sima. Bosanska crkva u bosanskoj dravi, u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine. Druvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, Sarajevo 1987.,195-253; anjek
Franjo. Bosansko humski (hercegovaki) krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku,
Zagreb 1975.; idak Jaroslav. Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb 1975.
23
Dragojlovi, Krstjani i jeretika crkva bosanska, Beograd 1987, 129.
419
Elma Haimbegovi
Meutim, ako se vratimo na Vukanovo pismo i usporedimo ga sa izvjetajem splitskog nadbiskupa Bernarda, vidjeemo da se u ova dva izvjetaja ne
radi o istim hereticima. U papinom pismu, napisanom skoro godinu dana nakon Vukanovog, stoji da je Bernard tek nedavno istjerao patarene iz Splita i
Trogira. Osim toga, sam Bernard je u Split doao 1200. godine, dakle, poslije
Vukanovog spominjanja heretika.
Ovaj put papa koristi precizniji naziv za heretike koji su se pojavili u Bosni, koristei osim openitog termina heretika, i naziv patarena. U to vrijeme
papa se bori sa lombardskim patarenima, a i sam splitski nadbiskup Bernard
tek je bio stigao iz Italije, pa im je naziv patarena vjerovatno najblii. O vie
detalja o herezi se ne moe govoriti, jer je openito sva graa koja dolazi iz
papske kancelarije napisana tipiziranim jezikom kancelarije, koja koristi termine heretika, patarena i katara, a da pritom ne misli na neki od pomenutih
pokreta.
Trei izvor o herezi u Bosni potie takoer iz papinske kancelarije, a napisan je dvije godine kasnije, 21. novembra 1202. godine.24 Papa Innocent III
ovaj se put obratio splitskom nadbiskupu Bernardu i svom kapelanu Ivanu da
ispitaju prilike u Bosanskoj biskupiji. Papa im javlja da se u zemlji plemenitog
mua Kulina nalaze mnogi heretici koji su zaraeni katarskom herezom.25 To
to su bosanski heretici poistovjeeni sa junofrancuskim dualistima ne govori
nita o njihovom uenju. Papa je traio od Emerika da ovaj zapovijedi Kulinu
da sve takve ljude istjera iz svoje zemlje i konskuje im imovinu.26 Innocent
III pie i da je Kulin na optube odgovorio da ih on ne smatra hereticima ve
katolicima, ali ih je spreman poslati apostolskoj stolici da se tamo njihova vjera
potvrdi ili osudi- kako bi bili u dobru potvreni ili od zla odvraeni. Ovdje je
zanimljivo istaknuti da bosanski ban zna na koje heretike je papa mislio, s tim
da ih on nije smatrao takvim. U Rim je Kulin poslao nadbiskupa Bernarda,
zatim dubrovakog arhiakona Marina i sa njima jo neke od osuenih lju-
24
Smiiklas, CD III, 14-15.
25
heretici qui de dampnata catharorum heresi sunt vehementer suspecti et graviter infamati...
26
ut huiusmodi homines de tota terra sibi subiecta proscriberet, bonis eorum omnibus confiscatis..
420
di, te zamolio da papa poalje osobu koja bi ispitala stvari u Bosni.27 Papa se
odluio za svog kapelana Ivana i splitskog nadbiskupa Bernarda zbog blizine
Bosne Splitu, ali i njegovog dobrog poznavanja prilika u Bosni. Zadatak im je
bio da u zemlji bana Kulina ispitaju vjeru ne samo bana nego i vjeru njegove
ene i puanstva njegove zemlje.28 Pitanje koje se ovdje postavlja je da li se ovaj
dio povelje odnosi na informacije koje je papa dvije godine ranije dobio od
Vukana, koji takoer spominje Kulinovu enu i 10.000 krana zaraenih herezom. Ovaj detalj papa nije spominjao u ve analiziranom pismu upuenom
Emeriku, niti se bilo im osvrnuo na Vukanove optube. Spominjanje upitnosti vjere Kulinove supruge i njegovih podanika bi upravo to moglo znaiti.
U ispitivanju vjere Bosanaca kapelan Ivan i nadbiskup Bernard trebali su
potvrditi sve ono to je bilo u skladu sa katolikom vjerom, doktrinom Rimske crkve i crkvenim obredima. U sluaju da nau meu njima one koji su
okusili herezu i protive se doktrini crkve, da ih vrate na put istine. Ukoliko u
tome ne uspiju da postupe prema odredbi o hereticima.
Posljednji izvor koji emo ovdje uzeti u razmatranje, jer je jedini koji potie iz Bosne, dodue, iz neto ranijeg perioda, je Kulinova crkva, odnosno
natpis sa crkve u Biskupiima. Dakle, radi se o jedinom domaem izvoru koji
je znaajan zbog toga to govori o vjerskim prilikama u Bosni bana Kulina.
Najpotpunije i najkompletnije itanje natpisa izvrio je Pavo Aneli.29 On
je ne samo izvrio reviziju itanja ploe, koja je uveliko promijenila sadraj i
smisao natpisa, nego je i donio podatke o datiranju ploe o kojem su takoer
postojale dvojbe. Sam sadraj natpisa koji se odnosi na proces gradnje crkve
kako ga je ispravno proitao Aneli za ovu analizu nije od tolikog znaaja,
koliko su to podaci koje isti autor donosi o datiranju crkve.
27
Iz ovog se vidi da su i dubrovaki arhiakon i splitski nadbiskup bili upoznati s problemom i ukljueni u sluaj. Meutim, dok Marina kasnije nalazimo na Bilinom Polju meu
prisutnim delegatima, Bernard, koji je morao mnogo vie znati o hereticima jer su to bili oni
heretici koje je on sam protjerao iz Splita i Trogira, se vie ne spominje.
28
ad terram prefati Culini pariter accedentes, de fide ac conversatione tam ipsius quam
uxoris et hominum terre sue inquiratis diligentissime veritatem,... Smiiklas, CD III, 15.
29
Aneli, Revizija itanja Kulinove ploe, GZM 15-16 (1961): 287-308. (dalje: Aneli,
Revizija). Aneli je svoje stavove ponovio u: Ploa Kulina bana iz Biskupia. U: Visoko i
okolina kroz historiju I. Visoko 1984, 253-271., s tim to je lokalitet ploe smjestio u Biskupie umjesto dotadanjih Muhainovia.
421
Elma Haimbegovi
Podatke o datiranju crkve ija gradnja je stavljena u 1194. godinu, potvreni su i dodatnom izvornom graom, ali i kompariranjem sa drugim arheolokim spomenikom, tj slinom ploom iz istog vremena.
Aneli je koristio podatak koji donosi Orbini, a odnosi se na odlazak
dubrovakog nadbiskupa Bernarda u Bosnu gdje je na poziv bana Kulina posvetio dvije crkve. Ovaj dogaaj zbio se 1194. godine, ili u petoj godini ponitikata nadbiskupa Bernarda. Aneli je s velikom vjerovatnou pretpostavio
da je Kulin sveano posveivanje organizirao upravo za crkvu koju je sam
podigao.
Prilog ovakvom datiranju je i mogunost kompariranja Kulinove ploe sa
Blagajskom ploom. Blagajski natpis koji spominje Nemanju, potie sa crkve
Kuzme i Damjana, to ju je za vrijeme istog putovanja posvetio dubrovaki
nadbiskup, a koju Orbini takoer spominje. Iz ovoga se moe zakljuiti da
Kulinov i Blagajski natpis potiu iz iste godine.30 Dakle, 1194. godina je godina kada je nastao natpis na ploi Kulinove crkve.
U ovom izvoru spominje se i jedan krstjanin. Radi se o krstjaninu Radohni, jednom od onih koji su uklesali svoje ime na plou. Meutim, Aneli
je ustanovio da natpisi u donjem dijelu ploe ne potiu iz istog vremena tj. da
su natpisi sa imenima dopisani kasnije, u doba bana Stjepana, to potvruju
i paleografske osobine teksta. A krstjanin koji je dodao ime na plou je pripadnik tada ve organizirane Crkve bosanske.
Dakle, Kulinova ploa je jedini izvorni dokument iz Bosne koji govori
o vjerskim prilikama u doba vladavine bana Kulina. Ovom izvoru moemo
pridodati jo jedan podatak koji potie iz prvih godina Kulinove vladavine, a
takoer govori o vjerskim prilikama u Bosni. Rije je o pismu papinog legata
Teobalda koji 1180. godine pozdravlja Kulina, ali to ga ne moe doi lino
pozdraviti, te ga moli da poalje papi Aleksandru III darove.31 Dakle, ni 1180.
godine niti 1194., kad bosanski ban gradi crkvu, nema tragova o herezi u njegovoj dravi. Krivovjerje ne spominju ni dubrovaki hroniari koji piu o tom
vremenu. Od podatka u kojem se govori da Kulin gradi crkvu i da mu dubro30
Kako se Nemanja u martu 1196. godine povlai sa prijestolja, onda je to i posljednja

godina u kojoj je natpis mogao nastati (odnosno terminus ante quem za nastanak natpisa).
Aneli, Revizija, 298.
31
422
vaki nadbiskup dolazi na posveenje do prvih optubi na raun bana prolo
je nekih pet-est godina. Iz toga proizlazi da se ono to su Vukan i Bernard
nazivali krivovjerjem moglo pojaviti u tih nekoliko godina.
Imaju li veze, tj. u kakvoj su relaciji Vukanovi heretici sa Bernardovim
patarenima, a koji sebe nazivaju krstjanima, odnosno, sa redovnicima koji se
sastaju na Bilinom Polju sa papinim ljudima, pitanje je koje se vezuje za analizu prvih izvora o pojavi krivovjerja u Bosni. Ono to je jo zanimljivo je i
pitanje zato je Kulin prisustvovao na Bilinom Polju, kada se tamo rjeavalo
pitanje dicipline i pravovjernosti jedne male redovnike zajednice. Odnosno,
zato je njihovo pitanje dovedeno na nivo da i vladar mora prisustvovati skupu.
Pitanje je i gdje su u to vrijeme i ta je sa redovnim klerom katolike crkve,
biskupom i sveenicima.
Jo jedna stvar koju treba izvui kao zakljuak, a tie se porijekla hereze, je injenica da heretici koji po Bernardovom izvjetaju u Bosnu dolaze iz
Splita i Trogira, zapravo nisu najstariji registrirani heretici, jer njihovu pojavu
spominje Vukan, koji 1199. godine govori i o jo starijim sluajevima. Uz akciju nadbiskupa Bernarda se ne mogu vezati najstarije vijesti o postojanju hereze
u Bosni, pa se prema tome, ni porijeklo hereze iz pravca dalmatinskih gradova
ne moe uzeti kao jedino.
Meutim, i bez obzira na eventualne motive, pojava hereze je registrirana
sa vie strana, injenica je da se u izvornoj grai iz tog perioda pojavljuju optube, te da Rim vodi istragu o neem to nije bilo skladu sa uenjem Katolike
crkve. Istraga je zavrena potpisivanjem abjuracije na Bilinom Polju 1203.
godine, ali Bosna ni nakon toga nije prestajala biti izjednaavana sa herezom.
U samoj zemlji u narednom periodu izostanak reformnih aktivnosti, zatim
prebacivanje sjedita Bosanske biskupije iz Bosne u akovo, izvreno pod
utjecajem ugarske politike, pospjeili su da se domaa crkvena organizacija
uvrstila i osigurala sebi ne samo dugotrajno postojanje, ve i vanu ulogu u
politikom i vjerskom ivotu srednjovjekovne Bosne.
423
Elma Haimbegovi
SUMMARY
One of the essential determinants of the Bosnian Middle Ages was the
existence of a specic clerical organization, the Church of Bosnia, which greatly inuenced the religious, political and even cultural development of the
medieval Bosnia. The Bosnian resources from the 14th and 15th century testify
that the adherents of the Church of Bosnia held distinctive positions in the
political life and in courts of Bosnian rulers and feudal lords, they also served
as charter witnesses and were generally renowned gures of authority in the
Bosnian medieval society. In the aforementioned resources, they are always
referred to as krstjani, or krstjanice. These resources we mention date from a
later period when the Church of Bosnia was already an established clerical
organization with its hierarchy and a position within the society. However,
the term krstjani appeared much earlier, at the beginning of the 13th century,
in the rst accusations of heresy on the territory of Bosnian Kulin ban. The
sources from the papal oce, accused the Bosnian ban for heresy using the
terms Qatars, Patarenes or heretics in general, but also claimed that the heretics call themselves true krstjani.
424
Franjo anjek
PAPA INOCENT III. (1198.-1216.)

I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI
U 12. stoljeu uz hrvatsku obalu pojavljuju se krivovjerci dualistikog
svjetonazora, organizirani u Dalmatinsku (Ecclesia Dalmatiae, 1167.) odnosno Slavonsku crkvu (Ecclesia Sclavoniae, 1200.), koji svojim pesimizmom
dovode u pitanje ne samo crkvene institucije nego i etablirani drutveni sustav.
Splitska sinoda 1185. ponavlja osudu katara, patarena, humilijata, lionskih
siromaha i drugih krivovjeraca, koje je 1184. zabranio sabor u Veroni, a papa
Urban III. preporuuje hrvatskom episkopatu da ne dopusti osnivanje svjetovnjakih udruga koje se nazivaju bratstvima (fraternitaes).
U listopadu 1200. papa Inocent III. javlja ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku da je njegov vazal bosanski ban Kulin dao sigurno utoite i zatitu ne
malom broju patarena koje je splitski nadbiskup Bernard nedavno protjerao
iz Splita i Trogira. Dvije godine kasnije, isti papa pie u zemlji bana Kulina
boravi mnotvo nekih ljudi koji su ozbiljno osumnjieni i jako ozloglaeni
zbog osuenog katarskog krivovjerja.
Spor je, ini se, rijeen 8. i 30. travnja 1203. abjuracijom prvaka onih
ljudi koji se u Bosni na poseban nain nazivaju povlasticom kranskog imena
(tj. krstjani), a bili su ozloglaeni kao raskolnici i oklevetani kao pristae manihejske sljedbe. Tridesetih godina 13. stoljea ponavljaju se optube protiv
krstjana zvanih haeretici in Bosnia, hostes crucixi, haeretici in Sclavoniae partibus; a u njihovu suzbijanju crkvene i civilne vlasti koristile su kriare
i Inkviziciju. Sredinom 13. stoljea katoliki bosanski biskup rezidenciju prenosi u akovo (Slavonija), preputajui bosanski teritorij krstjanima koji e na
425
Franjo anjek
podruju katolike bosanske dijeceze organizirati monu heterodoksnu Crkvu
bosansku (13.-15. st.).
Nakon izjalovljenih milenaristikih iekivanja tijekom 11. i 12. stoljea,
uz sjeverno Sredozemlje i na kranskom Zapadu sazrijeva ideja o korjenitoj
obnovi drutva u duhu kranskih ideala slobode i evaneoskog zajednitva.
Protiv hijerarhijskih povlastica ustaju egzaltirani propovjednici religije bez
klera i klerike dominacije, prokazujui spregu trona i oltara koja sputava
slobodu Crkve.1 Zajednitvo podjele dobara, obveza i odgovornosti, na koje se
u prvom mileniju kranske povijesti gledalo kao na redovnike posebnosti,
nastupom drugog tisuljea poinju ostvarivati i svjetovnjaka bratstva (fraternitates).2
Laika bratstva okupljaju graane koji, ne naputajui svoja obiteljska
ognjita, prihvaaju oblik ivota kakav se do tada iskljuivo prakticirao u redovnikim zajednicama. Pripadnici bratstava, koji se u Italiji nazivaju humilijatima, a siromanim katolicima na jugu Francuske i u Kataloniji, u Hrvatskoj
se najee javljaju pod zajednikim imenom krani ili krstjani. Oduevljene
pobornike izvornog kranskog zajednitva, koji predstavljaju izazov klerikoj
iskljuivosti, osudit e 1184. papa Lucije III.,3 iji nasljednik Urban III. u
potvrdi zakljuaka Splitske sinode iz 1185. poziva dalmatinske i hrvatske biskupe da ne dopuste ustroj laikih zajednica koje sebe nazivaju bratstvima.4
U 12. st. izraz communitas zbunjuje pristae feudalizma. O tome v. C. GEREST, Communauts et mouvements dans le christianisme des XIe et XIIe sicles, Lumire et Vie, 19./1970.,
str. 156.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, Zagreb, 1975., str. 50.; F. ANJEK, Katarsko-dualistika inicijacija u srednjem vijeku, Historijski zbornik, XXIX.-XXX./1976.-1977.,
str. 101.
2
Presuda bana Andrije (6. svibnja 1198.) o vraanju predija Suhovare zadarskim benediktincima dokaz je da je laikih zajedniara bilo i u Hrvatskoj. Udruzi laika u zadarskom
zaleu predbacuje se da su sebe lano nazivali kranima. CD, II., str. 296.: De predio ad
locum, qui Suchouarra dicitur, quod a quibusdam pseudochristianis falso inuasum fuerat.
3
H. DENZINGER A. SCHNMETZER, Enchiridion symbolorum, Barcelona, 1967.,

str. 242., broj 760.: Auctoritate apostolica condemnamus: In primis ergo Catharos et Patarinos et eos qui se Humiliatos vel Pauperes de Lugduno, falso nomine, mentiuntur.
4
CD, II., str. 202.-203.: Ne conventicula fierent quae fraternitates appellantur. Sinoda u
Splitu odrana je 1. svibnja 1185., a zakljuke je papa potvrdio 11. studenoga 1186.
426
Papa Inocent III. (1198.-1216.) i bosansko-humski krstjani

U veljai 1198., nakon izbora Lothara de Segnia, novoga pape poznatijeg
pod imenom Inocenta III., kranska vjera ponovno se vraa u maursku panjolsku, brie posljednje tragove poganstva u srednjoj Europi, osvaja baltike
obale i ruske stepe, a u zemljama kranskog Zapada prijeti joj rasulo koje
izazivaju razliiti krivovjerni pokreti. Odnos teoloke vizije svijeta i moralne
aspiracije sa suprotstavljanjima i tenzijama u dodiru s vremenitim realnostima, sukobu izmeu bogatih i siromanih, sakralnog i profanog, klera i laika,
dovode pravovjerje u vrlo pogibeljnu situaciju, kako za samu Crkvu tako i za
ondanje europsko drutvo.
Najvea opasnost jedinstvu europskog kranstva dolazi od katarskog
krivovjerja, koje ispovijeda dualizam, apsolutno ili umjereno dvopoelnitvo,
koje se tijekom 12. stoljea udomilo na Apeninskom poluotoku, u junoj Francuskoj, u Porajnju i uz istonu jadransku obalu.5 Srednjovjekovni katari6 doktrinarno se nadovezuju na manihejce, pavliane i bogumile. Katoliki hereziolozi i kontroverzisti s katarima poistovjeuju okcitanske albigenze, talijanske
patarene, bosansko-humske krstjane i sve sektae koji se svojim pesimizmom
gledom na ovjeka i njegovu sudbinu udaljuje od tradicionalnoga kranstva.
Obnovu vjerskog ivota bratstva uz istonu jadransku obalu, u Bosni i
Humu propagiraju laika bratstva i heterodoksni krstjani. Inocent III. nastoji
i jedne i druge preustrojiti po uzoru na redovnike zajednice. Povijesno su
zajamena svjetovnjaka bratstva na benediktinskom posjedu Suhovare kod
Zadra (1198.) i krstjanske hie u Bosni i Humu. I jedne i druge latinska vrela
nazivaju fraternitates. Za razliku od lanova bratovtina (confraternitates), oni
se obvezuju na odreeni oblik zajednikog ivota.
Pod utjecajem Franje Rakoga 7 u historiograji je prevladalo uvjerenje da
se tzv. bosanska hereza nadovezuje na bogumilizam, koji je, u odreenim
5
L. GENICOT, Le XIIIe sicle europen, Paris, 1968., str. 266. ; G. GEREST, Communauts et mouvements dans le christianisme des XIe et XIIe sicles, Lumire et Vie, 19./1970., str.
155.-157. ; F. ANJEK, Linitiation cathare dans lOccident mdival, Heresis, 21./1993., str.
21.
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Zagreb, 2003., str. xxxv.-xxxvi.
Bogomili i patareni, Rad JAZU, 7./1869., str. 84.-179.; 8./1869., str. 121.-187.; 10./1870.,
str. 160.-263.; izd. Posebna izdanja Srpske kraljevske akademije, Beograd, 1931.; Prilozi za
poviest bosanskih patarena, Starine JAZU, 1./1969., str. 92.-140.
427
Franjo anjek
sredinama, jo uvijek sinonim za bosansko-humske krstjane.8
Meutim, srednjovjekovna povijesna vrela upuuju na izravne veze dalmatinskih katara i patarena, sljedbenika dualistikog svjetonazora, i heterodoksnih krstjana u Bosni na prijelazu iz 12. u 13. stoljee. Sauvana pisma
pape Inocenta III. upuena ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku 9 i splitskom
nadbiskupu Bernardu 10 potvruju da je Bernard oko 1200. protjerao iz Splita
i Trogira brojne krivovjerce, katare i patarene, kojima je bosanski ban Kulin
dao sigurno utoite i zatitu. Odredbe Splitskog i Trogirskog statuta odreuju da se katari, patareni ili krivovjerci bilo kojeg imena protjeraju iz grada,
a zatitnici krivovjeraca najstroe kazne.11
Potkraj 12. stoljea na Apeninskom se poluotoku organiziraju katarske
zajednice bugarske, dragovike i slavonske obedijencije. Krivovjerci iz Concorrezza u Milanskom vojvodstvu ispovijedaju bogumilsko vjerovanje bugarskog reda, dragovikoj dvopoelnikoj struji pripadaju katari iz Albana
8
D. Mandi (Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962. i 1979., str. 130.-132.)
pokuava dokazati da se na hrvatskom podruju bogumilsko krivovjerje pojavljuje poetkom 11. st. Glavni dokaz nalazi u popisu onih ki su se narekli u red crkve (prije i poslije)
gospodina Rastudija (Bogomilska crkva, izd. 1962., str. 127.) u fragmentarnom bosanskom
evanelju tepaije Batala Santia (v. nie, str. ...). Svoju tvrdnju podastire natpisom na kriu splitskog nadbiskupa Pavla (oko 1030.), na kojem se spominje Crux veneranda omnes
beatos muniat servos australi de parte illuminans ut sidus abditis locis lucescit et superstat
Christus (F. anjek, Bosansko-humski krstjani, str. 45.), to se, u Mandievu tumaenju,
odnosi na Splitsku crkvu koja evaneoskim svjetlom poput zvijezde obasjava bogumilskim
krivovjerjem zaklonjena mjesta. I molbu Grgura VII. danskom kralju Sweinu II. Estridsonu (25. I. 1075.) za pomo protiv bezvrijednih krivovjeraca, koji vladaju bogatim primorskim podrujem nedaleko Rima (PL, 148., col. 403.) Mandi tumai u smislu istjerivanja
podlih i bezvrijednih krivovjeraca iz Hrvatske (Bogomilska crkva, izd. 1962., str. 132.).
U drugoj polovici 11. st. u Hrvatskom se Kraljevstvu vodi borba pristaa i protivnika grgurovske reforme, koja u srednjem vijeku ima ne samo crkvene nego i drutveno-politike
posljedice. Usp. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 46.-49.
11. listopada 1200. (Reg. Vat. 5, fol. 1v).
10
21. studenoga 1202. (Reg. Vat. 5, fol. 55v).
11
Statuti di Spalato, Rubrica deli heretici, c. 4, izd. Statut grada Splita, prir. V. Rismondo,
Split, 1987., str. 7.-8.; Statutum et reformationes civitatis Tragurii, prir. I. Strohal, Zagreb,
1915., str. 7.-8.; Statut grada Trogira, prir. V. Rismondo, Split, 1988., str. 7.-8. Radikalniji
Trogirani odreuju da svaki onaj za kojega bude bjelodano utvreno da je oit heretik, neka
se bez odlaganja spali dok se ne pretvori u pepeo.
428

i Desenzana nastanjeni uz jezero Garda, a pripadnici katarskih zajednica iz
Bagnola, Firenze, Spoleta, Verone i Vicenze slijede nauk slavonskog reda.12
Anonimni autor rasprave O katarskom krivovjerju u Lombardiji oko 1210.
tvrdi da su katari iz Mantove i Vicenze poslali svoje izabrane biskupe Kalojana
i Nikolu u Slavoniju da tamo prime biskupsko posveenje slavonskog reda.13
Kratki popis talijanskih katarskih biskupa odaje utjecaj bugarskih, dragovikih i slavonskih krivovjeraca.14 Salvo Burce, plemeniti graanin Piacenze, u
svom polemikom spisu na katarsku Knjigu o zvijezdi (1235.) izjavljuje da dio
krivovjeraca, koji sebe nazivaju Slavenima, vjeruje da je Isus Krist svoje ljudsko tijelo prilikom uzaaa ostavio na zemlji.15
U latinskim se vrelima osim slavonskog reda spominje i katarska Ecclesia Sclavoniae. Kardinal Konrad iz Uracha, legat Apostolske Stolice u Francuskoj, u lipnju 1223. podsjea francuske prelate da junofrancuski katari ili
albigenzi svojim papom priznaju herezijarhu koji boravi negdje na podruju
Bosne, Hrvatske i Dalmacije do ugarskog naroda.16
12
U latinskim vrelima izraz ordo (red) uzima se u smislu posebno organizirane grupe u
katarskom pokretu. Usp. A. DONDAINE, La hirarchie cathare en Italie, AFP, 19./1949.,
str. 280.-312.; 20./1950., str. 234.-324.
13
De heresi, izd. A. DONDAINE, La hirarchie cathare, AFP, 19./1949., str. 308.: Quidam
de Mantua cum suis sequacibus elegerunt quemdam nomine Caloianem sibi episcopum et,
eo in Sclavenia misso, post receptionem ordinis, episcopatus officio super eo functus est.
Eodem itaque modo quidam alius, Nicola nomine, a congregatione Vicentinorum electus et
in Sclavania ad ordinem recipiendum missus, post reditum ab eis episcopus teneretur.
14
De heresi, str. 312.
15
SALVO BURCE, Liber supra stella, izd. ILARINO DA MILANO, Il Liber supra stella
del piacentino Salvo Burci contro i Catari e altre correnti ereticali, Aevum, 19./1945., str. 314.:
Concorricii vero dicunt (...) quod Christus non comedit, non bibit corporaliter; et adhuc
quidam eorum, qui appellantus Sclavi, dicunt quod quando Christus ascendit in coelum
carnem, quam habebit in terra, dimisit.
16
E. MARTENE U. DURAND, Thesaurus novus anecdotorum, sv. I., Paris, 1717., col.
902.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 84., bilj. 72.: Ecce quod vidimus in finibus
Brunarum (!), Croatiae et Dalmatiae juxta Hungariam nationem, ut per antipapam moras
antichristi (...). Rije Brunarum nije posve jasna, ali vjerojatnije je da se odnosi na Bosnu
negoli na Bugarsku, o emu svjedoi pismo Inocenta IV., koji 19. kolovoza 1244. ugarske
prelate potie na borbu protiv heretika koji su dobro organizirani i svog herezijarhu nazivaju
papom (Annales Burtonensis, prema J. IDAK, Bosna i zapadni dualisti u prvoj polovici 13.
429
Franjo anjek
Rasprava o krivovjercima Anselma iz Alessandrije, kojemu je kao lombardskom istraitelju heretike zloe bila dostupna dragocjena graa inkvizicijskih arhiva, sadri vrlo precizne podatke o postanku Slavonske katarske
crkve. Anselmo pie da su neki iz Slavonije, tj. iz zemlje koja se naziva Bosnom, radi trgovine ili u Carigrad, gdje su se upoznali s krivovjernom naukom. Po povratku u svoju zemlju, propovijedali su i kad su brojem ojaali,
osnovali su (crkvu) iji se biskup naziva biskup Slavonije ili Bosne.17 Povijesna
graa upuuje na zakljuak da dogaaje iz navedene Rasprave valja smjestiti
u razdoblje izmeu 1147. i 1167. godine. Ta heterodoksna zajednica, koja se
u latinskim vrelima naziva Ecclesia Sclavoniae,18 oko 1199.-1200. ima deset
stoljea, Zgodovinski asopis, 6.-7./1952.-1953., str. 296.-297.). U Analima opatije Burton
(London) spominju se Boemi, francuski izdavai pisma kard. Konrada navode in finibus
Brunarum, to se moe protumaiti nedovoljnim poznavanjem zemljopisa, jer Inocent IV. i
njegovi prethodnici uporno potiu ugarske (i hrvatske) kraljeve da se jae angairaju na iskorjenjivanju krivovjerja u Bosni a ne u Bugarskoj i ekoj. Usp. F. ANJEK, Bosansko-humski
krstjani, str. 102.-107.; ISTI, Les rencontres franco-croates au Moyen ge, Clovis. Histoire et
mmoire (zbornik), Paris, 1997., str. 356.-359.
17
ANSELMO IZ ALEKSANDRIJE, Tractataus de hereticis, str. 308.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 36., bilj. 13.: Postea quidam de Sclavonia, scilicet de terra que
dicitur Bossona, iverunt Constantinopolim causa mercacionis; reversi ad terram suam prcedicaverunt, et, multiplicati, constituerunt episcopum qui dicitur episcopus Sclavonie sive
Bossone (v. nie, bilj. 17.).
18
Da bi se moglo prosuditi vrijednost latinskih vrela o slavonskom redu i heterodoksnoj

Slavonskoj crkvi, potrebno je poblie odrediti srednjovjekovni opseg tog pojma koji neki
povjesniari dre vrlo neodreenim. Tako Jordan Ivanov, Jean Guiraud, Dimitri Obolenski
i Jaroslav idak zaviaj katarskog pape trae u Bugarskoj, a Charles Schmidt (Histoire et
doctrine de la secte des cathares ou albigeois, sv. I., Paris, 1849., str. 290.) njegovu domovinu
trai u Bosni. Prof. idak dri da pojam Slavonija obuhvaa sve zemlje koje nastanjuju juni
Slaveni (Bosna i zapadni dualisti, str. 286.). U injenici da Sacconi Slavonsku crkvu navodi
poslije francuskih i talijanskih katarskih crkava, a prije istonobalkanskih i maloazijskih,
hrvatski povjesniar nalazi neizravni dokaz da se pojam Slavonija odnosi i na Crkvu bosansko-humskih krstjana (ibidem). Srednjovjekovna Slavonija ima mnogo ire znaenje od
dananjeg, jer taj pojam obuhvaa cijelu Hrvatsku. Kad 1298. papa Bonifacije VIII. franjevcima Slavonske provincije potvruje inkvizicijska prava u krajevima Srbije, Rake,
Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Istre (CD, VII./1909., str. 302.) izraz provinciae Slavoniae
odnosi se iskljuivo na Hrvatsku ili Slavonsku franjevaku provinciju, koja u to vrijeme
obuhvaa sva prije spomenuta podruja. Pojam Chroatus u znaenju pripadnika odreenog
etnikuma pojavljuje se u vrelima sredinom 9. stoljea. U povelji od 4. oujka 852. hrvatski
430

tisua onih koji sebe nazivaju naprosto kranima.19
Opisujui poetak i izvor dualistikog krivovjerja, Anselmo Aleksandrijknez Trpimir naziva se milou Bojom vladar Hrvata, koji pod svojom vlau ima veliki
dio hrvatskog naroda iz gotovo cijelog Kraljevstva Hrvatskoga (F. RAKI, Documenta,
str. 3.-4.; F. II, Prirunik, str. 193.). U romanskoj sredini pojam Chroatus (Hrvat)
prelazi u Chroata ili Croata, koji u 11. stoljeu ponajee ustupa mjesto klasinom nazivu Illyricus i novijem Sclavus ili Sclavonus,18 pa su u oima romanskog ivlja u Dalmaciji Hrvati Sclavi (Slaveni), njihov je jezik lingua sclavonica, a njihova zemlja, kojom
upravljaju Sclavi, naziva se Sclavonia. I u hrvatskoj kraljevskoj kancelariji od 11. stoljea
imenice Sclavus, Sclavonus i Sclavonia zamjenjuju nazive Croata i Croatia. Tako Petar
Kreimir IV. u poveljama iz 1069. i 1070. svoj jezik naziva lingua sclavonica (F. RAKI,
Documenta, str. 73. i 88.). Jedna od povelja datirana je u vrijeme dok je Zvonimir vladao
meu Slavenima (F. RAKI, Documenta, str. 109: Regnante Suinimir aput Sclauos), a on
se u povelji zadarskim benediktinkama Sv. Marije naslovljuje rex Croacie Dalmacieque
(F. II, Prirunik, str. 285.). Po pojmom Slavonija podrazumijeva se i srednjovjekovna
Bosna. Papa Grgur IX. potie hercega Kolomana i kriare da se upute protiv bosanskih
krivovjeraca versus partes Sclavoniae (CD, III./1905., str. 415.). U darovnici Bele IV. bosanskoj biskupiji (29. listopada 1244.) ugarskohrvatski kralj prisjea se svog brata slavonskog hercega Kolomana, koji je 1234. assumpto signo crucis contra Paterinos in Boznam et
in terram Rame pro nomine Christi proficisceretur (CD, VIII./1910., str. 457.). Hrvatski
ban i vojskovoa Krsto Frankapan Brinjski spreman je 1526. osvojiti Bosnu u korist unije s
Habsburgovcima budui da Bosna pripada Hrvatskoj (F. II, Pregled povijesti, str. 240.:
Appartenendo la Bossina a la Croatia). I Petar, prior dominikanaca iz Bodroga, oko 1259.
poistovjeuje Bosnu sa Slavonijom istiui da su braa propovjednici poslani krivovjercima
in Bosnia et Dalmatia, que apud eos ecclesia Sclavonie nuncupatur (Commentariolum de
provinciae Hungariae originibus, MOPH, sv. I., Louvain 1896., str. 307.). Crkvu slavonskog
reda treba, dakle, traiti negdje na prostoru hrvatskog etnikuma, tonije u Bosni i Humu,
to e 1387. pred inkvizicijskim sudom u Chieriju kod Torina potvrditi optueni Jakov Bech
izjavom da je od sredine 14. stoljea vie lombardskih heretika polo u Slavoniju da naui
cjelovit nauk od uitelja koji stanuju u Bosni (G. AMATI, Processus contra valdenses, Archivio storico italiano, ser. III., sv. II., dio I., Firenze, 1865., str. 53.: Item dicit, quod modo
sunt decem anni vel circa, quod fuit missus per Petrum Patrii in Sclavoniam pro doctrina
praedicta integraliter addiscenda et perfecte a magistris ibidem commorantibus in loco qui
dicitur Boxena, qui locus subest cuidam domino qui vocatur Albanus de Boxena).
19
Dukljanski knez Vukan pie Inocentu III. da se heresis non modica in terra regis Vngarie, videlicet Bossina, pullulare uidetur in tantum quod peccatis exigentibus ipse Ba(nus)
Culinus cum uxore sua et cum sorore sua (...) et cum pluribus consanguineis suis seductus,
plusquam decem milia christianorum in eandem heresim introduxit (Reg. Vat. 4, fol 185v).
Pismo je registrirano druge godine pontifikata Inocenta III., tj. izmeu 22. veljae 1199. i
21. veljae 1200.
431
Franjo anjek
ski istie da je Perzijanac Mani (Manes, 216.-277.) zaetnik dualistikog svjetonazora koji se najprije udomio u Maloj Aziji, odakle se u drugoj polovici 10.
stoljea proirio na Balkan, u Traciju i Carigrad, gdje su se s novim uenjem
upoznali francuski kriari (tj. sudionici druge kriarske vojne 1147.1149.), koji
su u negdanjoj Konstantinovoj prijestolnici osnovali Crkvu carigradskih latina.
Poslije njih neki iz Slavonije, to jest iz zemlje koja se i Bosnom zove, odoe po
trgovakom poslu u Carigrad. Kad se povratie u svoju zemlju propovijedahu
i kad su se umnoili uspostavie biskupa koji se naziva biskup Slavonije, tj. Bosne. Nakon toga Franci, koji su bili otili u Carigrad, vrate se u svoju zemlju te
propovijedahu i kad se umnoie uspostave biskupa Francuske. A jer su Francuzi u Carigradu bili najprije zavedeni od Bugara, po itavoj Francuskoj zovu
ih bugarskim20 krivovjercima. Isto tako Provansalci, koji granie s onima iz
Francuske, sluajui njihovo propovijedanje i zavedeni od onih iz Francuske,
toliko su se umnoili da su uspostavili etiri biskupa, naime biskupa Carcassonne, zatim albigekoga i tulukoga i agenskoga.21
20
Pejorativno ime pristalica dualistikog krivovjerja u Francuskoj zbog uvjerenja da potjeu

iz Bugarske. O tome Anselmo Alessandrijski u svojoj Raspravi o krivovjercima (usp. nie,
bilj. 6.). Izraz se i danas rabi u smislu dobriak (bon bougre), potenjaina, ali i jadnik (pauvre bougre). Usp. Le nouveau Petit Robert, Paris, 1994., str. 247.
21
ANSELMO ALEKSANDRIJSKI (DE ALESSANDRIA), Tractatus de hereticis, fol 1r;

izd. A. DONDAINE, La hirarchie cathare en Italije, Archivum Fratrum Praedicatorum,
XX./1950., str. 308.: Principium et origo heresum quomodo sunt. Notandum quod in Persia fuit quidam qui vocabatur Manes, qui ait primo intra se: Si Deus est, unde sunt mala;
et si Deus non est, unde bona? Ex hoc posuit duo principia. Et docuit in partibus Drugoncie et Bulgarie et Filadelfie; et multiplicataest ibi heresis ita quod fecerunt tres episcopos:
Drugoncie, alius Bulgarie, alius Filadelfie. Postmodum Greci de Constantinopolim, qui
sunt confines Bulgarie per tres dietas, iuerunt causa mercacionis illuc, et reuersi ad terram
suam cum multiplicarentur, ibi fecerunt episcopum, qui dicitur episcopus Gregorum. Postea
Francigene iuerunt Constantinopolim ut subiugarent terram et inuenerunt istam sectam, et
multiplicati fecerunt episcopum, qui dicitur episcopus Latinorum. Postea quidam de Sclauonia, scilicet de terra que dicitur Bossona, iuerunt Constantinopolim causa mercacionis;
reversi ad terram suam predicauerunt et, multiplicati, constituerunt episcopum qui dicitur
episcopus Sclauonie siue Bossone. Postea Francigene, qui iuerant Constantinopolim, redierunt ad propria et predicauerunt, et multiplicati constituerunt episcopum Francie. Et
quia Francigene seducti fuerunt primo in Constantinopoli a Bulgaris, vocant per totam
Franciam hereticos bulgaros. Item Prouinciales, qui sunt confines illis de Francia, audientes
predicacionem eorum et seducti ab illis de Francia, tantum multiplicati sunt quod fece-
432

Hrvatski krivovjerci dualistikog usmjerenja najprije su bili organizirani
u Dalmatinsku crkvu (1167.-1185.), nakon ega se meu zapadnim katarima
pojavljuju neki sljedbenici Slavonske crkve (1210.-1250.), koju Anselmo Aleksandrijski naziva i Bosanskom crkvom.
Sabor na Bilinu Polju (8. travnja 1203.)
Dukljanski knez Vukan 1199./1200. podsjea Rim i papu Inocenta III.
na pojavu heterodoksnih uenja u Bosni, gdje su, navodno, uz krivovjerje
pristali ban Kulin s obitelju i preko deset tisua ljudi. Isti ban Kulin potuje
krivovjerne voe vie od katolika, nazivajui ih antonomasice christianos - naprosto kranima! 22
Oboruan Vukanovim izvjeem, papa se 11. listopada 1200. obraa
ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku, optuujui vazala mu Kulina da je dao
sigurno utoite i zatitu ne malom broju patarena, koje je splitski nadbiskup
Bernard nedavno otjerao iz Splita i Trogira. Plemeniti mu Kulin, ban bosanski, tovie, potuje ove heretike vie od katolika, nazivajui ih odlinim
kranima.23
runt iiij-or episcopos, scilicet episcopum de Carcasona, et albigensem, et tholosanensem,
et angenensium. Dubrovaki dominikanac Ivan Stojkovi, ugledni profesor i ambasador
Parikog sveuilita, 7. prosinca 1422. u rimskoj bazilici Svete Marije Velike pred papom
Martinom V. izjavljuje da se maniheizam pojavio u Aleksandriji tek kao plamiak, koji
je, jer nije na vrijeme ugaen, prerastao u veliki plamen to e zahvatiti skoro cijelu Crkvu i
toliko se proirio da jo i danas traje, kao to je razvidno u Kraljevstvu Hrvatskom ili Bosni
i u mnogim drugim podrujima kranstva. W. BRANDMLLER, Das Konzil von Pavia-Siena (1423-1424), sv. II., Mnster, 1974., str. 114.; F. ANJEK, Le christianisme dans
les Balkans au temps de Jean de Raguse, Collection de lEcole franaise de Rome 128, Rome,
1990., str. 293., bilj. 12.: Manicheus siquidem in Alexandria parva ignis scintilla fuit, et
quia non statim fuit extincta, in tantum ignem crevit, ut pene totam Ecclesiam periclitaverit, et tam longe lateque se diffudit, ut eciam usque ad hec nostra tempora duret, ut patet in
regno Croacie seu Bosne et plerisque aliis partibus christianitatis.
22
Reg. Vat. 4, fol. 185rv. Pismo je registrirano druge godine pontifikata Inocenta III, tj.
izmeu 22. II. 1199. i 21. II. 1200. U pismima upuenim hrvatsko-ugarskom kralju Emeriku 11. X. 1200. i splitskom nadbiskupu Bernardu 21. XI. 1202. papa upotrebljava izraze iz
Vukanova pisma (antonomasice christianos). Usp. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani,
str. 51. i 57.
23
Izraz antonomasice christianos oznauje krane u pravom smislu rijei, krane par excel-
433
Franjo anjek
Pismom Illam gerimus, naslovljenim na splitskog nadbiskupa Bernarda i
legata Ivana de Casamare, Inocent III. opirno opisuje vjerske prilike u Bosni,
izjavljujui da u zemlji plemenitog mua Kulina bana boravi mnotvo nekih
ljudi koji su ozbiljno osumnjieni i jako ozloglaeni zbog osuenog katarskog
krivovjerja.24 Papa otkriva motiv svoje intervencije kod ugarsko-hrvatskog
vladara i Kulinovu spremnost da izgladi spor posredovanjem predstavnika
dubrovake metropolije, arhiakona Marina i nadbiskupa Bernarda (1197.1203.), ija metropolitanska prava priznaje ovdje u vezi s krivovjerjem prvi put
spominjana bosanska (katolika) biskupija.
Ne smatrajui se pozvanim ulaziti u teoloku problematiku, ban Kulin
moli Apostolsku Stolicu da u Bosnu poalje legata, koji e njegove podanike
ispitati i pouiti u spornim pitanjima.25 Svog legata Ivana de Casamare papa
toplo preporuuje skrbi splitskog nadbiskupa, koji ivi u neposrednom susjedstvu s Bosnom i dobro poznaje tamonje drutvene i vjerske prilike.26
Papin legat stie u Split u drugoj polovici studenoga 1202., odakle jo
iste godine ili poetkom 1203. godine odlazi u Bosnu, a splitski nadbiskup
Bernard ostaje neupadljivo po strani, najvjerojatnije da ne povrijedi metropolitanska prava imenjaka iz Dubrovnika.
Ivan de Casamare uspio je privoliti na odanost Rimskoj crkvi heterodoksne krstjane, koji su 8. travnja 1203. na Bilinu Polju uz rijeku Bosnu, u prisutnosti bana Kulina, crkvenih i svjetovnih uglednika i okupljenog naroda
sveano obeali da se odriu krivovjerja zbog kojeg su bili ozloglaeni te se
obvezuju da nee u svoje redove primati osobe koje ispovijedaju manihejski
nauk. Dva krstjanska predstavnika potvrdili su to 30. travnja iste godine pred
ugarsko-hrvatskim kraljem Emerikom na Kraljevu otoku (Csepel).
lence. Integralni tekst papina pisma v. u F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim

vrelima, str. 70.-71.
24
Reg. Vat. 5, fol. 55v: Cum igitur in terra nobilis uiri Culini Bani quorumdam hominum
multitudo moretur, qui de dampnata Catharorum heresi sunt uehementer suspecti et grauiter infamati. F. ANJEK, idem, str. 72.-73.
25
Ban Kulin se, naime, ispriao quod eos non hereticos sed catholicos esse credebat. Idem,
str. 74.-77.
26
Reg. Vat. 5, fol. 55v , F. ANJEK, idem, str. 74.-75.
434

Predstavnici krstjana, potpisnici bilinopoljske izjave, ne smatraju sebe
ni krivovjercima ni raskolnicima, iako im protivnici pripisuju neke novomanihejske stavove, izmeu ostaloga da Bog nije stvoritelj svih stvari, niti da
je Krist spasitelj ljudskoga roda. ini se da krstjani nisu priznavali autoritet
Rimske crkve. Predbacuje im se da poput katara nemaju bogomolja, oltara,
krieva i zajednikih grobalja, u praksi da ne priznaju sakramente ispovijedi
i priesti, da ne sluaju misu i ne mole asoslov. Prigovara im se da ne cijene
jednako vrijednima biblijske knjige Staroga i Novoga zavjeta, da ne svetkuju
crkvene blagdane niti poste, da ne nose posebnu odjeu kao oni koji ive u
zajednicama, a unutar samih zajednica krstjani i krstjanice komuniciraju na
spoticaj okoline.
Iz akta abjuracije razvidno je da papa nastoji urediti ivot krstjana po
uzoru na postojee statute redovnikih zajednica. injenica da se nazivaju
kranima, navodi neke medieviste na zakljuak da bosansko-humski krstjani
slijede redovnika pravila Sv. Bazilija, 27 budui da Velika i Mala pravila Sv.
Bazilija, redovnike nazivaju kranima.28
Bilinopoljska abjuracija, ponovljena 30. travnja 1203. na Kraljevu otoku
(Csepel), u crkvenoj politici pape Inocenta III. osnova je za dogovor sa siromanim katolicima Duranda iz Huesce (1207.) i humilijatima Bernarda Primma
(1210.). Leksika podudarnost bilinopoljske abjuracije upuuje uostalom na
strukturalnu slinost zajednica bosansko-humskih krstjana sa starokranskim uzorom izvornog zajednitva Pracrkve.29
27
M. MILETI, I Krstjani di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra, Roma, 1957.,
str. 56.-58.
28
BAZILIJE VELIKI, Regulae fusius tractatae, PG, 31., col. 894., 923., 970.-979., 1019.,
itd. Pojmovi christianus, fratrum societas i fratrum conventus pripadaju bazilijanskoj
terminologiji, izrazi magister, prelatus i prior dio su benediktinske tradicije (L. PETROVI, Krani bosanske crkve, Sarajevo, 1953., str. 165.-179.), to pokazuje da je terminologija
latinskog teksta abjuracije tek prividno redovnikog obiljeja. Slinost proizlazi iz injenice
da bosanski krstjani ive unutar zajednica (hia), kojima papa Inocent III. nastoji dati redovniki peat zapadnjakoga tipa. Na temelju bilinopoljske izjave krstjanskih prvaka teko
je stvoriti realnu sliku o ivotu i vjerovanju bosanskih krstjanskih zajednica.
29
C. THOUZELLIER, Catharisme et valdisme, Marseille, 1982., str. 38.; F. ANJEK,

Dualistiko-evangeliki pokret u svjetlu Sacconijeve Sume o katarima i leonistima, Bogoslovska
smotra, XLVI. (1976.) 3., str. 177.
435
Franjo anjek
Abjuracija prvaka bosansko-humskih krstjana (1203.) kao dokument
prolosti prua zanimljivu sliku o njihovu vjerovanju, nainu ivota i ustroju
njihovih zajednica. Dokument je sastavljen pod budnim okom papina legata
Ivana de Casamare, koji je nedvojbeno vodio rauna o izjavama optuenih.
Franjo Raki pretpostavlja, to je najvjerojatnije i povijesna istina, da su se
predstavnici krstjana odrekli pripisivanih im zabluda na materinjem jeziku,
pa nije iskljueno da se u latinskoj redakciji teksta, sauvanoj u Vatikanskom
tajnom arhivu, potkrala i poneka pogrjeka koja sadrajno ne odgovara hrvatskom izvorniku.30 ini se ipak da moebitne pogrjeke ili propusti bitno ne
mijenjaju sadraj dokumenta. Budui da je rije o slubenom aktu, sastavljenom prema uobiajenim kancelarijsko-pravnim formulama, sadraj bilinopoljske abjuracije ne daje stvarnu sliku nauka i ustroja krstjanskih zajednica.
Bilinopoljskom abjuracijom Rimska crkva slubeno priznaje religioznu
praksu krstjana, koje protivnici optuuju da slijede katarsko-patarensko krivovjerje i dualistiki pogled na svijet.31 Poslije ina bilinopoljske abjuracije
Ivan de Casamare javlja papi Inocentu III. da je Bosanska biskupija trenutno
bez biskupa, sugerirajui mu da za novog biskupa imenuje jednog Latina, a
da se zbog ekasnije uprave prostrani bosanski teritorij podijeli na tri ili ak
etiri dijeceze.32 Obavijestivi Rim o abjuraciji dvojice krstjanskih prvaka,
ugarsko-hrvatski kralj Emerik uvjerava papu u lojalnost Kulinova sina, koji se
obavezao da ubudue nee davati podrke krivovjercima.33
30
F. RAKI, Bogumili i patareni, Rad JAZU, 7./1869., str. 138.-139..
31
Papa Inocent III. u pismima ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku (1200.) i splitskom nadbiskupu Bernardu (1202.) istie da je ban Kulin dao azil brojnim patarenima i da se u
Bosni nalaze pristae osuenoga katarskog krivovjerja. Usp. F. ANJEK, Bosansko-humski
krstjani, str. 51., bilj. 46.-47.
32
Papa oito nije posluao savjet svog legata, jer 1209. bosanskim biskupom postaje izvjesni
Dragonja, koji nije poznavao latinski (S. CERVA, Sacra metropolis ragusina, sv. I., str. 130.131.).
33
CD, sv. III., str. 36.-37.: Hinc est, quod (...) Johannes ad presentiam nostram accedens
duos principaliores ex hiis, qui in terra Culini bani, prout ferebatur, dampnatam hereticorum sectarn fovebant, secum duxisset (...) eadem capitula sub sigillo nostro contenta domino
illius terre, filio scilicet memorati Culini, qui tunc apud nos erat, dedimus, districte precipientes, ut ea et alia, si qua romana sedes eis de cetero secundum deum transmittere decreverit,
ab omnibus in terra sua faciat inviolabiliter observari.
436

Oito zadovoljan bilinopoljskim uspjehom, iji e zavrni akt postati uzorom za pravno ustrojstvo laikih evangelikih zajednica u srednjem vijeku,34
Inocent III. u Bosni nastoji uspostaviti crkvenu ravnoteu u skladu s metropolitanskim pravom dubrovakog nadbiskupa Leonarda, koji je 1209. za novog
bosanskoga biskupa posvetio nekog Dragonju, kandidata narodnog imena.35
Bosansko-humski krstjani nedvojbeno nastoje ivjeti u duhu naela prvih
kranskih zajednica, ali zbog kritika klerikih ustanova i otpora plaanju
crkvene desetine, njihova plemenita nastojanja nailaze na nerazumijevanje i
osudu Crkve.36 Njihovu e otporu pridonijeti i necrkvena ali stvarna teritorijalna presezanja Arpadovia, kojima e unutranja vjerska previranja posluiti
kao povod za kriarski rat protiv krivovjernih krstjana, a zapravo protiv osamostaljivanja Bosne.
Na strukturalnu slinost krstjana sa siromanim katolicima, humilijatima
i valdenzima upuuje i leksika podudarnost abjuracije.37 Unato obeanju da
34
Ch. THOUZELLIER, Catharisme et valdisme, str. 38; F. ANJEK, Crkva bosanska:

dualisticka sljedba ili evandeoski ideal zajednitva u duhu Pracrkve, Studia Vrhbosnensia 4,
Sarajevo, 1991., str. 163.-164.
35
Podatke o dogaaju v. S. CERVA-CRIJEVIC, Sacra metropolis Ragusina, sv. I., str. 129.131. (rukopis): Anno MCCIX Draghigna electus Bosniae Episcopus Ragusium venit, et a
Leonardo Metropolita suo sacro Pontificatus ordine initiatus fuit (...) Anno XII supra MCC
Leonardus catholice studio religionis incensus, operam dedit eximiam quidem, ut satis difficilem cum Draghigna Episcopo in omnibus sibi morem gerente, ut Patarini Heretici, qui
incuria decisiorum antistitum, et perfidiam Principum tolerantiam iamdiu grassabantur.
Povijesno su zajamena neka imena Dragonjinih prethodnika: Vladislav (oko 1141.), Milovan (oko 1151.), Radogost (oko 1171.) ili Dragonjin nasljednik Bratoslav (izmeu 1212. i
1232.) ukazuju na irilometodsku tradiciju bosanske crkvenosti. Usp. F. ANJEK, Bosanska
biskupija i heterodoksni krstjani, Kalendar Napredak za godinu 1996., str. 172., bilj. 23.
36
Ugarsko-hrvatska kraljevska kancelarija uporno ponavlja izraze haeretici in Bosnia ili

haeretici in Sclauoniae partibus. Crkveno pravo pod pojmom krivovjerac ili heretik podrazumijeva krtenika koji, htijui ostati kraninom, uporno nijee jednu ili vie vjerskih
istina (kanon 751). U srednjem vijeku taj se pojam uzima u puno irem znaenju. Ako je
vjerovati Povijesti solinski natpastira Tome Arhiakona, dalmatinski romanski kler glagoljicu pripisuje quodam Methodio haeretico. Krivovjercima se proglaavalo klerike koji su u
posjed crkvenih slubi i nadarbina doli simonijom, ali i gusare koje u pismu omikim Kaiima (oko 1220.) kralj ugarsko-hrvatski Andrija II. izjednauje s krivovjernim patarenima
(CD, III., str. 187.-189.).
37
C. THOUZELLIER, Catharisme et valdisme, Marseille, 1982., str. 38.; F. ANJEK,
437
Franjo anjek
se nee kao dosad nazivati kranima nego braom, spomenuto ime ostaje
znak raspoznavanja pripadnika Crkve bosanske. Ali tko su zapravo ti krstjani? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najee nazivaju latinski
kontroverzisti i hrvatski izvori katolike provencijencije, ili bogumili, koji ne
tuju ikone i ne klanjaju se kriu, na to aludiraju istono-pravoslavni nomokanoni i sinodici?38
Nauk bosansko-humskih krstjana, istina, ima odreenih slinosti s vjerskim uenjem bugarskih i makedonskih bogumila, iako ozbiljna povijesna
vrela iskljuuju njihov neposredni dodir, a spisi katolikih hereziologa svjedoe o doktrinarnim vezama s carigradskim umjerenim dualistima i njihovu
izravnom utjecaju na talijanske katare tzv. slavonskog reda.39
Krstjani Crkve bosanske, kao uostalom i brojni egzaltirani osporavatelji
odve materijaliziranog europskoga kranstva, zalau se za povratak izvornoj komunitarnosti Pracrkve, idealu prvih krana opisanom u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama. Prakticirajui zajednitvo prvih krana,
u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima: gradskom sirotinjom, prezaduenim ruralnim puanstvom, rtvama demografske eksplozije, gospodarskih i monetarnih transformacija, ispravno su shvatili da izobilje jednih u
sebi ukljuuje bijedu drugih, ali izlaz iz drutvene krize uzaludno su traili
u pesimistikom pogledu na svijet, pa su se kao i katari, patareni ili valdenzi
uskoro nali u sukobu s institucionalnom Crkvom i zavrili na marginama
kranstva.
Dualistiko-evangeliki pokret u svjetlu Sacconije Sume o katarima i leonistima, Bogoslovska

smotra, XLVI. (1976.) 3., str. 304.; ISTI, Kranstvo na hrvatskom prostoru (VII.-XX. stoljee), Zagreb, 1996., str. 177.
38
Usp. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, str. 121.-144.; F. ANJEK, Les chrtiens bosniaques et le mouvement cathare, str. 133.-165.
39
D. MANDI, Bogomilska crkva, izd. 1979., str. 53.-78.; F. ANJEK, Bosansko-humski

krstjani, str. 123.-127.; F. ANJEK, Pojam stvaranja u Crkvi bosansko-humskih krstjana, Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine, 41.-42./1995., str. 8.
438
SUMMARY
During the twelfth century on the Croatian coast emerged dualistic heretics. They were organized and in this region had two dioceses: Dalmatian
(Ecclesia Dalmatiae, 1167) and Slavonic Church (Ecclesia Sclavoniae, 1200).
Their ideas were ooded with pessimism, with which they endangered not
only church institutions but also the entire established social structure. The
church council in Split (1185) repeated condemnation of Cathars, Patarines,
Poor man of Lyon and other heretics that had been banned at the church
council in Verona (1184). Moreover, the pope Urban III suggested to the
Croatian episcopacy that must not allow organizing of laic fraternities (fraternitatis).
In October 1200 the pope Inocent III reported to Emerik king of Hungary and Croatia that his vassal the Bosnian ban Kulin gave shelter to a certain
number of Patarines, who had been prosecuted by Bernard the archbishop of
Split and banned from Split and Trogir. Only two years later, the same pope
wrote in the lands of ban Kulin there are many people who are seriously suspected and rather notorious because of condemned Cathar heresy.
It seems that the argue was settled on 8th and 30th April 1203 with negation of the leaders of those, who in Bosnia usurped the name of Christ
(i.e. they named themselves krstjani), and who were elsewhere condemned as
schismatics and Manicheans. In the 30s of the thirteenth century the decrees
against krstjans were repeated. They were mentioned as haeritici in Bosnia, hostes crucixi, haeritici in Slavoniae partibus, and the Church, together with the
civil authorities, tried to suppress them by sending Crusaders and Inquisition
judges there. By the mid thirteenth century Bosnian Catholic bishop had to
relocate his see in akovo (in Slavonia), and thereof leave the Bosnian territory to krstjans, who will organize a signicant heterodox Church of Bosnia
on the former territory of the Bosnian diocese (13th-15th c.).
439
Andrija uljak
BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI
I PRIJENOS REZIDENCIJE BOSANSKIH BISKUPA U AKOVO
Problem bosansko-humskih krstjana jo uvijek je za povjesniare aktualan
i izazovan predmet istraivanja. Tko su bili, jesu li bili krivovjerci, kako su
ivjeli, kad su nestali itd.? Sve su to pitanja na koja jo nema ope prihvaenog
odgovora. A budui da je prijelaz bosanskih biskupa iz Bosne u akovo usko
povezan s problemom krstjana, jo uvijek nije sasvim rijeeno i pitanje njihova
prijelaza u akovo. Taj je prijelaz, na temelju dostupnih nam izvora, dio tih
sudbonosnih dogaanja u Bosni. Vjerni Rimu, odani podanici svojih bosanskih vladara ali i, voljom Svete Stolice, pod velikim utjecajem hrvatsko-ugarskih kraljeva, morali su se bosanski katoliki biskupi hrvati s vrlo prodornom
heretikom zajednicom. Ova je zajednica povremeno bila i oslonac bosanskim
banovima u borbi sa susjednim vladarom, hrvatsko-ugarskim kraljem, jer je on
pod platem uvara pravovjerja elio ostvariti i svoje politike ciljeve, podiniti
Bosnu svojoj kraljevskoj vlasti. I kad je taj problem postao previe ispolitiziran,
to zbog sve jaeg pritiska krstjana, a to zbog politike, morali su bosanski katoliki biskupi prenijeti svoje sjedite iz Bosne na podruje hrvatsko-ugarskih
kraljeva, na darovani im posjed akovo u Slavoniji. Povijesni su se dogaaji,
zatim, tako razvijali da su oni tu i ostali do danas i tu stvorili veliku biskupiju
sjeverno-istonih podruja Hrvatske.
Bosanska biskupija i pojava krivovjerja
Bosanska biskupija, kojoj tragovi idu do sredine 11. stoljea, ini se, nije
ba bila dobro organizirana i duboko uvrena kad je koncem 12. i poetkom
441
Andrija uljak
13. stoljea izloena nasrtajima heretika. Oito je, to nam potvruju tadanja
zbivanja u Bosni, da je u to vrijeme bila slaba, da bi mogla pruiti jai otpor
prodiranju razbuktanoga krivovjerja. I biskup je bio nedovoljno odluan pa ak
i nedovoljno teoloki i crkveno pripravljen za tu borbu. Ve kod prvog slubenog suoenja s krivovjercima na Bilinom Polju primijetio je papinski legat
Ivan de Casamaris da bosanski biskup glagolja, sufragan Dubrovake metropolije, nije dovoljno sposoban da se suprotstavi krivovjerju, te je Svetoj Stolici
predloio da u Bosnu postavi latinskoga biskupa. No njegov je prijedlog ostao
neostvaren unato kriarskim pohodima na Bosnu kalokog nadbiskupa, sve
do 1233. godine, kad je Sveta Stolica ozbiljnije zahvatila u bosanski problem,
a novi legat Jakov Pecorari iz Piacenze (185) doveo u Bosnu i dominikance da
se suprotstave krivovjerju.1 to vie, u Bosnu je na poziv pape upao s vojskom
i hrvatski herceg Koloman (1226.-1241) . Tada se i bosanski ban Matej Ninoslav obratio papi i zauzeo otriji stav prema krivovjercima. Papa Grgur IX.
(1227.-1241.) tada je zatraio od hrvatskog hercega Kolomana da ublai svoj
stav prema Bosni i banu Ninoslavu.2
I doista, poela je reorganizacija Bosanske biskupije, a glavni inilac u
tome bili su dominikanci. Iz njihovih je redova imenovan latinski biskup Ivan
Teutonac, provincijal ugarskih dominikanaca. Bio je vrlo obrazovan i duhovan.
Takav izbor pokazuje da se jaanju i sreivanju Bosanske biskupije pristupilo
ozbiljno i ispravno, ne silom nego primjernim radom, ponajprije biskupa, a potom njegove redovnike subrae dominikanaca.3 Bosanska biskupija stavljena
je pod direktnu jurisdikciju Svete Stolice, a novi biskup pod zatitu slavonskog
hercega Kolomana, ali pomagao ga je i ban Ninoslav.4
J. idak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, SNL, Zagreb, 1975., str. 185.
Isto, str. 187.
J. idak vrlo pohvalno pie o biskupu Ivanu: ovjek koji je volio ivot skroman i ispunjen odricanjem i koji nije bio stvoren za borbu u koju je svojim zareenjem za biskupa bio
uvuen. Bio je vrlo obrazovan Oito se ilo za tim da se briga za crkvu u Bosni povjeri
ovjeku koji e, iako je bio stranac, svojim uzornim ivotom znati da predobiva protivnika,
ublaava opreke i olakava muan prijelaz u nove oblike na podruju na kojem su ljudi uvijek
naroito osjetljivi. (Isto, str. 188).
4
Isto, str. 185.
442
Bosansko-humski krstjani i prijenos rezidencije bosanskih biskupa u akovo

Odlueno je da se izgradi katedrala u sreditu zemlje, u Brdu. Za tu je
svrhu i ban Ninoslav dao odreenu svotu novca na uvanje peukim dominikancima.5 Planiralo se osnovati i bosanski kaptol. Biskup Ivan revno je obilazio
biskupiju i propovijedao, elei misionarski obnavljati pravovjerje.
No ini se da su te promjene: latinski biskup, postavljen sa strane, a ne
domai sin izabran po vlastitoj volji, povlateni poloaj koji je biskup imao,
ulaganja u biskupijske ustanove, uzdravanje biskupa i biskupije te marljivo
djelovanje dominikanaca, uznemirile i bana i domae ljude, te je uskoro ponovno izbio sukob, a ban Ninoslav vratio se krivovjerju. Bilo je tu i prevelikog
uplitanja politike, te se ban pobojao za svoju samostalnost pa je branei samostalnost Bosne branio i heretike koji su mu bili sigurna potpora.6
Ponovno se vodio rat: hrvatski herceg Koloman i ugarski kralj na jednoj
strani, a Bosna s krivovjernicima i banom Ninoslavom na drugoj. Gledajui te
politike igre biskup se Ivan zahvalio na slubi, ali na nagovor pape ponovno
je prihvatio vodstvo biskupije. No ne za dugo. Naime, 1238. godine nakon duljih, inilo se, vrlo uspjenih ratovanja hercega Kolomana u Bosni biskup Ivan
Teutonac denitivno se zahvalio na biskupskoj slubi, napustio Bosnu i otiao
u Njemaku.
Hrvatski herceg Koloman, po elji Svete Stolice, postavio je za nasljednika
biskupu Ivanu Teutoncu maarskog dominikanskog provincijala Ponsu. Njemu
Koloman tijekom 1238. i 1239. godine, nadajui se da e tako ojaati poloaj
bosanskoga biskupa, pomae u gradnji biskupskog dvora, katedrale posveene
Sv. Petru i u uspostavi Kaptola u Vrhbosni. I Sveta Stolica tada se potrudila da
konano Bosanskoj biskupiji dade organizaciju propisanu crkvenim zakonima.
Papa je pozvao i maarske biskupe da budu na pomo novom bosanskom biskupu.
I doista, biskup Ponsa revno se posvetio povjerenoj mu zadai. Papa Grgur
IX. u upuenom mu pismu hvali ga i hrabri, jer je uo da zemlju budno i marljivo isti od krivovjerja. Zato ga postavlja za svog legata u Bosanskoj biskupiji
te ga moli i opominje da dijelei oproste grenicima potie vjernike u Ugarskoj
Isto, str. 188.
Isto, str. 189.
443
Andrija uljak
na to revniju pomo u radu na iskorjenjivanju krivovjerja, a svima koji mu
pomognu podjeljuje svoj blagoslov.7
Papa je u isto vrijeme hvalio i hercega Kolomana; odajui mu priznanje
izraava mu zahvalnost to najvie njegovom zaslugom u Bosni opet sjaji
svjetlo katolike istoe te ga poziva da i nadalje bdije nad katolikom vjerom
u Bosni.8
Na poziv pape za pomo Bosni odazvao se i kaloki nadbiskup. Ponovno
je poveo kriarsku vojnu i po Bosni dao izgraditi posebna utvrenja, da budu
zatita misionarima i katolikim vjernicima, a biskupa je pomogao novcem i
ljudima.
Vjerojatno potaknut tim priznanjem i pohvalom od Svete Stolice herceg
Koloman te iste godine obdario je Bosansku biskupiju i biskupa Ponsu svojim
kraljevskim dobrima, na svom podruju u Slavoniji, te je tzv. Kolomanovom
darovnicom bosanskom biskupu i biskupiji darovao svoje kraljevsko imanje u
Slavoniji, akovo i Bleznu, da biskupu i njegovim nasljednicima bude utoite
u kritinim vremenima. Tada je Bosanska biskupija poela dobivati organizaciju kakvu su imale biskupije zapadne Crkve. Neki povjesniari posebno
istiu uvoenje desetine, kako je to bio obiaj u zapadnoj Crkvi,9 to je moralo
ogoriti bana Ninoslava i bosanske velikae.
Naalost Kolomanova darovnica nije sauvana ni u izvorniku, a ni u prijepisu, nego nam je sauvana samo potvrda i odobrenje te darovnice, koju je
papa Grgur IX. izdao 7. prosinca iste 1239. godine svojim pismom Iustis
petentium. U njemu meu ostalim veli: Zbog toga predragi sinovi i brao
u Gospodinu, naklonjeni vaim pravednim traenjima, posjede i druga vaa
dobra vama od prejasnog u Kristu, naeg sina Kolomana, uzvienog kralja,
hercega Slavonije, koji je i drugim Kristovim vjernicima velikom pobonou
podarivao, kao to te sve stvari pravedno i u miru nesmetano posjedujete,
vama i po vaoj Crkvi, apostolskom vlau potvrujemo i osnaujemo snagom
ovog pisma.10
7
Isto, str. 194.
Isto.
Usp. Isto, str. 195.
10
A. Gulin, Srednjovjekovni Bosanski ili akovaki kaptol i njegovi peati, u: Diacovensia,

III.(1995.)1., 299.-321., ovdje 301.
444

No uskoro su Hrvatsku i Kolomana pa i Bosnu zahvatila burna vremena.
Dogodio se prodor Tatara u kojem je stradao i herceg Koloman. U bitci na
rijeci ajo herceg je smrtno ranjen i prevezen u utvrenu azmu u Slavoniji,
gdje je uskoro i umro te je pokopan u tamonjoj dominikanskoj crkvi.11
Tek 1244. godine Kolomanovu darovnicu potvruje i obnavlja i osobno
bosanskom biskupu Ponsi i njegovim nasljednicima te biskupiji daruje spomenuto kraljevsko imanje stariji Kolomanov brat, hrvatsko-ugarski kralj Bela IV.
(1235.-1270.), i to posebnom svojom darovnicom izdanom 20. srpnja 1244.
Dogodilo se to i opet povezano s ratom, tada ratom izmeu Trogira i
Splita. Ban Ninoslav stao je na stranu Spliana, no umijeao se kralj Bela
kao zatitnik Trogirana te je ban Ninoslav morao priznati vrhovnitvo kralja
Bele nad Bosnom, a u njegovoj je prisutnosti i njegovom privolom kralj izdao
spomenutu darovnicu.12 U toj su darovnici obuhvaena i biskupova prava na
posjede i podavanja na podrujima Bosne, koji se taksativno nabrajaju, te na
podrujima Soli, Usore i Donjih strana. Ta su prava biskup i biskupija dobili
ve ranije od bana Ninoslava, kako se to u samoj Belinoj darovnici izriito
navodi.13
Prijelaz bosanskoga biskupa u Slavoniju u akovo temelji se upravo na
ovoj darovnici. No u vrtlogu burne bosansko-akovake povijesti nestao je
izvornik i te darovnice. Sauvana nam je u prijepisu iz 1375. godine. Te je godine, naime, bosansko-akovaki biskup Petar II. (1356.-1376.), budui da su
susjedni plemii nasrtali na posjede biskupskog imanja, zamolio papu Grgura
XI. (1370.-1378.) da mu potvrdi njegova prava na akovo. I papa je to uinio
31. listopada 1375. te mu ujedno poslao i prijepis darovnice kralja Bele IV. iz
1244. godine.14
Tekst te darovnice objavio je Augustin Theiner u svojim Vetera monumenta
Slavorum meridionalium, Romae, 1863., 296.-299./CCCCXIX.; mali isjeak
iz darovnice donosi i Euzebije Fermendin u Acta Bosnae, Zagreb, 1892., 12./
11
D. Mandi, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 160.; usp. i J. idak,
nav. dj., str. 196.
12
Isto, str. 160.
13
Usp. N. Klai, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1989., str. 110.-148.
14
A. Gulin, nav. dj., str. 306. On se poziva na A. Theinera, VMSMHI, I., str. 296., br. 419.,
te E. Fermedina, AB, str. 42.
445
Andrija uljak
LXV., a Tade Smiiklas objavio ju je u svom Codex diplomaticus, IV., br. 87.,
str. 94.
Nada Klai i povjesniari koji se dre njezinih kriterija, meutim, tu darovnicu dre krivotvorinom.15 Ne bih elio ulaziti u problematiku, je li to
krivotvorina, odnosno je li to povijesna krivotvorina ili samo diplomatika.
Jaroslav idak o njoj misli sasvim drukije: Isprava kralja Bele, znaajna u
mnogom pogledu, predstavlja zapravo rezultat nagodbe. Dok se prije ilo s
Ugarske strane za tim, da se Bosna i politiki i crkveno sasvim podvrgne
Ugarskoj, upravo da postane jednim od njezinih sastavnih dijelova, sada joj je
priznato pravo na politiku egzistenciju uz uvjet da prilike u svojoj crkvi prilagodi onima u Ugarskoj.16 Ante Gulin pak veli: S obzirom da jo uvijek nije
izvrena potpuna diplomatika analiza te isprave, jo se uvijek moe smatrati
autentinom.17
Kralj Bela IV. 1244. godine najprije u cijelosti potvruje darovnicu tada
ve nestalog svoga brata Kolomana: raticamus nihilominus et approbamus donationem factam de consensu nostro per predictum Regem Colomanum karissimum fratrem nostrum de possessionibus praelibatis . Zatim
svojom kraljevskom voljom i sam daruje spomenute posjede bosanskim biskupima, to e u povijesti bosansko-akovakih biskupa biti vrlo vano. On, naime, nastavlja: in subsidium ecclesie Boznensi cum omnibus pertinenciis
suis, silvis, pascuis, piscinis, aquis ac aliis utilitatibus cum metis et terminis
infrascriptis damus, conferimus et ex certa sciencia donamus perpetuo et irrevocabiliter possidendas Venerabili Patri Episcopo Boznensi et ecclesie Boznensi. 18
Darovnicom Bosanska biskupija i biskupi akovo i Bleznu dobivaju kao
svoj posjed. Na ovom e imanju bosansko-akovaki biskupi, kad im akovo
postane stalna rezidencija, imati sigurno boravite, razviti ga u veliko vlastelinstvo koje e znaiti bogatstvo za cijelu akovtinu i malo po malo, napose
u 18. i 19. stoljeu, ugraivati ga u crkveni i kulturni ivot Slavonije i Hrvatske.
15
N. Klai, nav. dj., str. 139-144.
16
J. idak, nav. dj., str. 197.
17
A. Gulin, nav. dj., str. 306.
18
D. Mandi, nav. dj., str. 160.-161, b. 229.
446

Meutim, u svojoj darovnici Bela IV. ide i dalje od darivanja prava na
posjedovanje kraljevskog imanja, te bosanskom biskupu daruje na darovanom
podruju i svjetovnu vlast na podruju njegovog posjeda.
On naime pie: adicimus, eciam quod nullus Banus vel Comes de Vulko,
aut quicumque alius aliquam jurisdictionem possit exercere in terris supradictis, sed
solus dumtaxat Episcopus vel ocialis suus omnes causas tam criminales quam civiles iudicabit.19 Bosanski je biskup na svom slavonskom podruju potpuno
slobodan od vlasti bana, vukovskog upana i susjednih slavonskih velikaa.
Podloan je samo kralju.
Kralj Bela IV. ide jo i dalje, a to je kruna darovnice: ut in spiritualibus
et temporalibus in dictis possessionibus solus Episcopus plenum et mixtum
dominium habeat et obtineat.20 Dakle, bosanski biskup u Slavoniji/Hrvatskoj, na darovanom podruju, koje je do tada pripadalo pod jurisdikciju peukog biskupa, dobiva i punu crkvenu jurisdikciju. Tako je kraljevom voljom ovo
podruje izuzeto ispod duhovne vlasti peukoga biskupa, a time je stvorena
jezgra budue Bosansko-akovake biskupije.
Ta stvorena jezgra trajnim boravkom i djelovanjem bosansko-akovakih
biskupa postat e Bosanska, Bosansko-akovaka biskupija. Naime, ubrzo e
se bosanski biskup u akovu poeti i slubeno u dokumentima nazivati episcopus de Diaco, akovaki s jurisdikcijom na slavonskom podruju, ali i na
podruju Bosne. To dvojno ime poelo se upotrebljavati od biskupa Grgura
(1308.-1313.).21 Od tada do danas bosansko-akovaki biskupi neprestano e
ga nositi, a biskupija i danas nosi taj naslov. U vrijeme Turaka bosanski biskup,
kad bude postojao, bit e to najee bosanski franjevac i ivjet e i kretat e se
te vriti biskupsku slubu na bosanskom i na slavonskom podruju, svjestan da
je to njegovo podruje. Posljednji bosanski biskup pod turskom vlau i prvi
biskup osloboene Slavonije, franjevac Nikola Olovi-Ogrami (1669.-1701.)
ponovno se 1698. vraa u akovo sjedite bosansko-akovakoga biskupa.
Godine 1735. Bosna koja je i dalje ostala pod turskom vlau, te obnovljeni
bosansko-akovaki biskup iz akova ne smije prelaziti Savu, dobiva svog
bosanskog vikara. Od tada bosansko-akovaki biskup praktino postaje
19
Isto.
20
A. Theiner, VMSMHI, I, 296.-298.
21
Usp. I. Mauran, nav. dj., str. 113.
447
Andrija uljak
samo hrvatsko-slavonski, a biskupija e jedno vrijeme obuhvaati samo akovtinu.
Godine 1773. odlukom Svete Stolice i carskog dvora bit e Bosanskoakovaka biskupija sjedinjena s obnovljenom Srijemskom biskupijom pod
bosansko-akovakim biskupom sa sjeditem u akovu.22 Takvo je stanje i
danas. I kroz cijelu ovu burnu povijest, bosansko-akovaki biskupi neprestano su se pozivali na ovu darovnicu i na njoj temeljili svoje postojanje i svoja
prava na biskupiju i na biskupsko vlastelinstvo.
akovo postaje rezidencija bosanskoga biskupa
Prvi bosanski biskup koji je preao u akovo bio je dominikanac Ponsa
(1238.-1271.) i to nakon neuspjele konsolidacije svog poloaja u Vrhbosni.
Sauvano je pismo koje biskup Ponsa pie 8. svibnja 1252. u akovu. Njemu
je izaslanik trebinjskog biskupa uruio bulu pape Inocenta IV. (1243.-1254.),
izdanu jo 1247. u Lionu, kojom se Bosna pripaja ugarskoj metropoliji u Kaloi, a to je trebalo biti zbog boljeg uvida situacije u Bosanskoj biskupiji, jer
se situacija za katolikoga biskupa pogoravala. Ponsa je tu odluku primio jo
1250. godine, ali tada se nije odazvao da poe u Rim i iznese svoje miljenje.
Mauran misli da je tako postupio zbog siromatva ili zbog jo nesigurnog
svoga stalnoga boravita. Uinit e to tek desetak godina kasnije, tj. 1264.
godine, i izjasniti se za ukljuenje Bosanske biskupije Kaloi.23
To je prvi pisani dokaz da bosanski biskup boravi na svom imanju u Slavoniji, u akovu, a to je i najstariji dokument srednjovjekovnog akova. Ponsa pie da pismo diktira svom notaru Arhilohu, u prisutnosti svojih sveenika. Prisutni su bili akovaki kapelan Petar Pousa, sveenici Danijel, Ivan,
Dimitrije, Juda, Aleksandar i drugi, te da ga pie pred biskupskom kuom.
On, naime, pie: In villa que vocatur Diaco et ante domum in qua habitat
episcopus Bosgnensis.
Ponsa se pokazao kao vrlo energian i sposoban biskup, koji je vodio skrb
za dobiveno gospodarstvo, ali i za biskupiju, kako podruje darovanog imanja
22
Usp. F. Herman, Sjedinjenje biskupija bosansko-akovake i srijemske, Zagreb, 1941. (Pretisak iz BS, br. 2. i 3., 1941.).
23
I. Mauran, nav. dj., str. 108.-109.
448

tako i preko Save u Bosni. Bio je prisutan i u Slavoniji i u Bosni. Njegov boravak u akovu jo nije bio stalan.
Ostaje otvoreno pitanje je li Bosanski stolni kaptol, osnovan u Brdu 1238.
godine, odmah preao u akovo ili tek 1293., kad se prvi put spominje u akovu.24 No biskup Ponsa daruje mu imanje Selce u blizini akova, u sklopu
biskupskog vlastelinstva, pa nije nevjerojatno da je i Kaptol doao odmah s
biskupom.25 Kaptol se prvi put spominje u akovu tek 1293. godine. Ubrzo
ga vidimo kako nastupa i kao Locus credibilis. Ve 1330. godine Stolni kaptol
broji ak 13 lanova: lektor Petar, kustos Albert, kantori Dominik i Stjepan,
magistri Andrija, Bene, Ivan, Ivan Mali, Kuzma, Petar i Toma.26 Tako velik
broj kanonika, ak 8 magistara, daje moda naslutiti ne samo da je Stolni
kaptol uvelike razvio svoju sudsko-administrativnu djelatnost, nego da je, po
srednjovjekovnom obiaju, u akovu osnovana i kola.
Kakvom se crkvom biskup sluio u akovu? Povjesniari redom istiu da
je akovo tek villa, odnosno imanje, selo. U najnovije vrijeme u arheolokim
iskopavanjima otkriveno je u samom akovu, na lokalitetu stare upne crkve
Sv. Jurja, danas Svih Svetih, u srednjem vijeku Sv. Lovre, a u vrijeme Turaka
Ibrahim paina damija izgraena u drugoj polovici 16. stoljea, veliko vieslojno groblje (vie od 1000 grobova), a najstariji su grobovi iz poetka 11.
stoljea. Meu ostalim pronaeno je i starohrvatskog nakita, to pokazuje da
je akovo mnogo starije od prvog spomena iz 1239. godine, i svakako vee
od imanja.
U novim arheolokim istraivanjima koja se nastavljaju otkriveno je i starokransko groblje iz sredine 4. stoljea. Arheolozi kau da je to najvee starokransko groblje otkriveno u Sjevernoj Hrvatskoj.27
24
Usp. Isto, str. 110.
25
M. Mesi, Graa mojih rasprava u Radu JAZU, Starine, 5,, Zagreb, 1873., str. 115. Ive
Mauran primjeuje da se dolazak Kaptola u akovo 1293. dogodio za biskupa Tome, koji
je inae bio iz Slavonije, pa se moda u njegovo vrijeme ve definitivno mislilo ostati u
akovu. Takvo miljenje zastupa i Stjepan Buerlein u svojoj Graa za povijest akova,
Biskupijski arhiv.
26
T. Smiiklas, nav. dj., X., str. 60.-62.
27
Usp. B. Migotti, Arheoloka graa iz ranokranskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj, u:

Od nepobjedivog sunca do sunca pravde, Arheoloki muzej, Zagreb, 1994., str. 41.-71.
449
Andrija uljak
U arheolokim iskopavanjima 1990-ih godina u dvoritu sadanjega biskupskoga dvora otkrivena je srednjovjekovna katedrala, gotika crkva propovjednikog tipa, tzv. dijamantna gotika, koje inae nema u kontinentalnoj
Hrvatskoj, nego je to tipina crkva bosanskoga podneblja. Arheolozi misle da
je iz prve polovice ili ak s poetka 14. stoljea. Biskupijski povjesniar Mirko
Gai dri da je ve biskup Grgur (1308.-1314.) izgradio katedralnu crkvu u
akovu.28 A kakvom su se crkvom biskupi sluili 70 godina? Moda jo ne
otkrivenom kasno romanikom crkvom, kakvih na tom podruju Slavonije, i
u blizini akova, ima nekoliko? Npr. u N. Mikanovcima, Koprivni, Koki i
tako dalje.
Prvih est biskupa bili su dominikanci. U vrijeme biskupa Lovre Lorandija (1336.-1347.) - kojega je papa Benedikt XII. (1334.-1342.) najprije predloio kralju Karlu i imenovao za bosanskoga biskupa, a zatim preporuio zatiti
kralja, bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniu, kalokom nadbiskupu i
narodu bosansko-akovake biskupije29 - spominju se sporovi s franjevcima
u Bosni zbog skupljanja materijalne pomoi za gradnju i popravke crkava.
Biskup Lovro obratio se papi Klementu VI. (1342.-1352.) i zamolio jasnije
tumaenje odluke kojom se franjevcima daje pravo ubiranja desetine za potrebe njihova misionarskog djelovanja u Bosni. Dobio je odgovor u buli istog
pape izdanoj 13. lipnja 1344. u Avignonu, da franjevaka desetina ne ukida
njegovo pravo na desetinu, jer i on gradi i ureuje katedralnu i druge crkve u
biskupiji.30 To, bez sumnje, potvruje da je bosansko-akovaki biskup i dalje
prisutan u Bosni, te da uz franjevce kojima je Sveta Stolica povjerila bosansku
misiju, i u Bosni djeluje. ini se da se biskup privremeno u vrijeme Stjepana
II. Kotromania ak i vratio u Bosnu.31
Moda da se izbjegnu sukobi na bosanskom podruju izmeu bosanskoga
biskupa u akovu i franjevaca koji su od 1291. od dominikanaca preuzeli pastoralnu skrb, odnosno borbu s krivovjerjem u Bosni, sredinom 14. stoljea za
28
Usp. M. Gai, nav. dj., str. 14. Njemu pripisuje i gradnju biskupskog doma.
29
Usp. I. Mauran, nav. dj., str.114.
30
Isto, str. 115
31
M. Perojevi, Stjepan II. Kotromani, u: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine

od najstarijih vremena do godine 1463., Napredak, Sarajevo, 1942., str. 256-266.
450

bosansko-akovakog biskupa s rezidencijom u akovu imenovan je bosanski
franjevac.
Prvi franjevac koji je postao bosansko-akovakim biskupom bio je Peregrin Saksonac, prvi kustos Bosanske franjevake kustodije, a biskupom je
postao na preporuku bosanskoga bana Stjepana II. Kotromania i Mletake
Republike, gdje je Peregrin Saksonac bio dobro poznat.32 Ban Tvrtko I. bosansko-akovakoga biskupa smatra svojim duhovnim ocem, biskupski mu
je dom kao vlastiti dom te u njemu pie i slubena pisma i isprave.33 U tim se
pismima prvi put spominje katedrala u akovu. ee dolazi u akovo. ak
se u akovu i vjenao s bugarskom princezom Dorotejom ili bolje, vjenao ga
je bosansko-akovaki biskup. I danas je, naime, otvoreno pitanje gdje?34 U
darovnici tom prigodom izdanoj biskupu Petru ban Tvrtko pie da je njegov
brak blagoslovio venerabilis in Christo pater et dominus Petrus, sancte Dei
et apostolice sedis gratia episcopus ecclesie Boznensis.35
Moramo spomenuti da je u akovu odobrenjem pape Klementa VI. 1347.
za kustosa bosanske kustodije Peregrina Saksonca, koji e uskoro biti imenovan i bosansko-akovakim biskupom, osnovan franjevaki samostan. To je
prvi franjevaki samostan bosanskih franjevaca utemeljen izvan Bosne. Nije li
32
Usp. D. Mandi, nav. dj., str. 397.
33
M. Perojevi, nav. dj., str. 289.
34
Isto, str. 310. Perojevi pie: Na dan Zaea B. D. Marije, 8. prosinca 1374., u prisustvu
majke Jelene, brata Vuka, velikaa bosanskih i poslanika susjednih zemalja i gradova obavljeno je vjenanje bana Tvrtka u mjestu sv. Ilija (in villa seu loco Elye, Zenthilie=Ilinci).
Vjenao ga je sam bosanski biskup Petar, nekadanji Tvrtkov protivnik, a sada ljubezni duhovni otac. Tvrtko je za uzvrat izdao biskupu darovnicu kojom mu daruje posjed Jelavicu.
Perojevi se ovdje poziva na Vjekoslava Klaia, koji veli da je samo vjenanje obavljeno u
biskupskom sjeditu, a slava nastavljena na spomenutom imanju. No u novije vrijeme neki
misle da je Sv. Ilija Velika Kopanica, u blizini akova, koja i danas ima sv. Iliju zatitnika.
Neki ak misle da je to moralo biti na podruju Bosne, moda u blizini Modrie. Uz ovo
vjenanje usko je povezan poetak akovake ergele konja. Naime, prema Stjepanu Romiu, autoru monografije o akovakoj ergeli, ban bi tom prigodom darovao biskupu Petru
10 arapskih kobila i 1 pastuha. Na alost Romi ne pie strogo znanstvenom metodom te
ne donosi navod gdje je taj podatak naao. Najvjerojatnije u rukopisu biskupa Petra Bakia
(1716.-1749.) o stanju Biskupskog vlastelinstva, no rukopis je nestao pa se ne moe provjeriti.
35
Isto, str. 347. Perojevi ovdje navodi srpskog povjesniara Ilarija Ruvarca.
451
Andrija uljak
bilo upravo tako zato to je postojala iva svijest i veza da je bosansko-akovaki biskup pravi biskup Bosne?! Da su ga i bosanski franjevci prihvaali i da
je Tvrtko elio da bosanski biskup kao franjevac s franjevcima, s kojima je ban
bio u izvrsnim odnosima, bude jo prisutniji u Bosni?
I bosanski kralj Stjepan Dabia 1393. dolazi u akovo i sklapa mir s hrvatsko-ugarskim kaljem Sigismundom.36
Dakle, stalno nam se provlai povezanost bosansko-akovakoga biskupa
s Bosnom. Sve do pada Bosne pod tursku vlast ima vie vijesti o upravi gospodarstvom, o biskupskom akovu, knjinici, kolovanju mladia za sveenike i
laike po europskim uilitima, a napose o ukljuenosti bosansko-akovakih
biskupa u politiki i crkveni ivot Hrvatske i Ugarske, o djelovanju Bosanskog kaptola u akovu kao Locus credibilis, ali samo za hrvatsko-ugarsko
podruje i moda ak i o kaptolskoj koli, ali, naalost nemamo direktnih
vijesti o eventualnim njihovim pothvatima i kontaktima s krstjanima u Bosni
i Humu.
U vrijeme turske vlasti bosansko-akovaki biskup ivjet e, djelovati i
kretati se - kad ga bude bilo - i po Bosni i po Slavoniji, gdje su se u meuvremenu proirili franjevci Bosne srebrene.
Poslije osloboenja Slavonije, koncem 17. stoljea bosanski skup Nikola
Ogrami Olovi, Poeanin podrijetlom iz Olova, vratit e biskupsko sjedite u akovo, zapoeti obnovu akova i dobiti potvrdu od cara, kao i biskup
Josip Antun olni (1751.-1773.), da akovo i akovtina pripada bosanskoakovakim biskupima. Moda je kod biskupa s kraja 18. i prve polovice 19.
stoljea manje izraena svijest biskupske pripadnosti Bosni, ali biskup J. J.
Strossmayer pozvat e se na to pravo na Bosnu kad se u Bosni bude 1880-ih
obnavljala redovna crkvena organizacija, te e traiti da se i njegovo miljenje
uje kad se ureuju pitanja u Bosni.
Zakljuak
Znamo na temelju ega i kad su bosanski biskupi preli u akovo, da su
akovo izgraivali kao biskupsko sjedite bosansko-akovakoga biskupa, da
su bili prisutni i u Bosni ili preko dominikanaca kao dominikanci ili preko
franjevaca kao franjevci i preko svojih samostana u akovu i uskoro a to
36
Isto, str. 356.
452

znai i ukljueni u hrvanje s krstjanima. Znamo da su se bosanski vladari
na njih obraali kao svoju duhovnu vlast No sigurno je ta prisutnost bila
osiromaena zbog boravka izvan Bosne. Ipak, jo uvijek se ne moe donijeti
konani sud i zaokruiti slika, jer za to povijesno razdoblje nema dovoljno
pisanih izvora. to ih je prijeilo da se u vrijeme narodnih vladara s kojima
su bili bliski ne vrate u Bosnu? Moda ve prevelika povezanost sa Slavonijom i Ugarskom, s hrvatsko-ugarskim kraljevima. Teko je nai pravi i toan
odgovor.
Postoji prigovor nekih bosanskih povjesniara da su biskupi neasno napustili svoju Bosnu, i to kad je Bosni i njezinoj Crkvi bio tako potreban biskup
i pastir.37 Istina je da je to negativno utjecalo na ivot Crkve u Bosni, no danas
je lako biti sudac. Pokuajmo shvatiti prilike u kojima su bosanski biskupi
ivjeli.
Tu je mladi bosanski vladar, ponosan i odluan u svojoj samostalnoj Bosni, pojavljuje se krivovjerje europskih razmjera prema kojem on nema i
zbog politike situacije odreenog i odlunog stava kako bi to elio Rim.
tovie, vladar e se, da sauva nezavisnost Bosne, osloniti na krivovjerje i pomagati ga. Susjedni vladar odlukom Rima imenovan je zatitnikom pravovjerja u Bosni, ali on otvoreno pokazuje i svoje politike ambicije na Bosnu. On
ak ima udjela u imenovanju bosanskoga biskupa. U isto vrijeme u Bosni na
crkvenom polju nastupaju dva velika katolika reda, dominikanci i franjevci, i
jedni i drugi s posebnim ovlastima Svete Stolice pa se i ne obaziru na domaeg
biskupa, koji je uostalom i stranac. I to je u takvim okolnostima znaio bosanski katoliki biskup? Drugo mu i nije preostalo nego maknuti se ustranu.
Darovano imanje akovo i nije daleko od biskupije. Ono je samo polukruno
podruje odrezano od Bosne rijekom Savom. to su moda manje prisutni u
Bosni poslije prelaska u akovo, rezultat je i nedostatak arhivske grae onog
vremena, a svakako i mone prisutnosti dominikanaca i franjevaca.
Ako stoji prigovor da su Arpadoviima bosanski biskupi u akovu trebali posluiti u ostvarivanju politikog utjecaja na Bosnu, onda svakako stoji i
velika istina, da se upravo zaslugom tih biskupa hrvatsko-ugarski kraljevi ne
samo nisu domogli Bosne nego su i crkveno gledano izgubili za Ugarsku
37
Usp. K. Draganovi, Katolika crkva u sredovjenoj Bosni, u: Povijest hrvatskih zemalja

Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., I., Sarajevo, 1942., str. 736.
453
Andrija uljak
crkvu Slavoniju i Srijem, gdje je zaslugom bosansko-akovakih biskupa izrasla velika biskupija istono-hrvatskih podruja, druga po veliini u Hrvatskoj,
i to kao vaan dio Crkve u Hrvata. Ona e, istina, kroz svoju povijest biti
zajedno sa Zagrebakom biskupijom u sastavu Kaloke metropolije, a to znai
ugarske Crkve, ali 1852. godine kad Zagrebaka biskupija preraste u nadbiskupiju i metropoliju, akovaka ili bosanska i Srijemska biskupija postat e
ivi ud i crkvenog i narodnog bia. Moda bismo na kraju smjeli postaviti i
pitanje, nisu li i bosansko-akovaki biskupi u akovu i Bosansko-akovaka
biskupija dali veliki doprinos povijesnoj povezanosti Bosne s Hrvatskom?!
SUMMARY
Since Bosnian krstjani emerged at the end of the 12th century, Bosnian
Catholic bishops lived under constant pressure to ght the heretics. Alone,
they were powerless against the forces of heresy. The bishops were subject to
the Hungarian Church and very much depended on the support from their
Bosnian ruler, Hungarian king and Rome to protect orthodoxy. Due to uncertain political currents, they were left without the support from their Bosnian ruler, at the mercy of the Hungarian king, so they recoiled to a landed
property of akovo in Slavonia rst temporarily then permanently. Yet,
through their entire history they were torn between Hungary, Croatia and
Bosnia. They remained in akovo and became the bishops of Bosnia and
akovo and, eventually, formed the great akovo or Bosnia and Srijem bishopric, which was always very close to Bosnia.
454
Marco Rainini
PREDICATORES, INQUISITORES, OLIM HERETICI:

IL CONFRONTO TRA FRATI PREDICATORI E CATARI IN ITALIA
SETTENTRIONALE DALLE ORIGINI AL 1254*
Agli inizi del Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum Giordano di Sassonia narra di come, mentre era in viaggio al seguito del vescovo Diego di
Osma, il giovane Domenico avesse trascorso una notte a Tolosa:
Nel corso di questo lavoro far uso delle seguenti sigle:

AA SS = Acta Sanctorum collecta digesta illustrata a Godefrido Henschenio et Daniele Papebrochio
e Societate Iesu, Aprilis III, Parisiis et Romae 1866;
AFP = Archivum Fratrum Praedicatorum;
BOP = Bullarium Ordinis fratrum Praedicatorum, edd. A. Brmond-Th. Ripoll, I, Romae
1729;
DBI = Dizionario Biografico degli Italiani;
MDSD = Monumenta Diplomatica Sancti Dominici, ed. Vl.J. Koudelka, auxil. R.J. Loenertz,
Romae 1966 (Monumenta Ordinis fratrum Praedicatorum Historica, XXV);
MGH = Monumenta Germaniae Historica;
MOPH = Monumenta Ordinis fratrum Praedicatorum Historica, apud Institutum historicum
fratrum Praedicatorum;
PL = Patrologia cursus completus, accurante J.-P. Migne;
Tugwell, Notes 1995 = S. Tugwell, Notes on the life of St. Dominic, AFP, 65 (1995), pp.
5-169;
Tugwell, Notes 1996 = S. Tugwell, Notes on the life of St. Dominic, AFP, 66 (1996), pp.
5-200.
455
Marco Rainini
Avendo scoperto che gli abitanti di quella terra erano gi da molto tempo eretici, cominci ad essere turbato nel cuore da grande compassione per
un cos grande numero di anime tristemente ingannate. La notte stessa nella
quale cominciarono a soggiornare nella gi ricordata citt [di Tolosa], il sottopriore [Domenico] discusse a lungo con passione e con forza e con persuasione
con loste della casa, che era un eretico, e cos, per la mediazione dello Spirito
di Dio, lo ricondusse alla fede, poich questi non pot resistere alla sapienza e
allo Spirito che parlava1.
Lepisodio costituisce una sorta di anticipazione di quanto poco oltre verr

narrato, a proposito del pieno coinvolgimento del vescovo e dellallora sottopriore Domenico nella campagna di predicazione nel Narbonese. Nelleconomia di unopera che si presenta come il resoconto de principiis Ordinis,
lincontro con un eretico, e limpressione che la diusione delleresia suscita
nel Fondatore, assumono una valenza fondante. Questo scritto rappresenta
il primo tentativo di organizzazione della memoria delle origini, ad opera di
colui che succeduto a Domenico alla guida dellOrdine: la sua importanza nella costruzione dellidentit dei frati Predicatori non deve quindi essere sottovalutata 2. Del resto, anche prescindendo da queste considerazioni, la
stessa vicenda personale di Domenico di Caleruega, per quanto intorno ad
essa si riesca a far luce, mostra limportanza del confronto con i buoni cristiani dualisti nello sviluppo di unesperienza che porter allorganizzazione
dellordo Praedicatorum3.
1
Cuius terre incolas cum deprehendisset iam fuisse dudum hereticos, cepit super illusis tam
innumeris miserabiliter animabus multa cordis compassione turbari. Ipsa nocte vero, qua in
prefata civitate hospitati sunt, supprior ille cum hospite domus heretico multa disputatione
et persuasione fortiter et ferventer agens, dum non posset hereticus resistere sapientie et
spiritui qui loquebatur ad fidem ipsum spiritu dei mediante reduxi (Iordani de Saxonia
Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum, ed. H.C. Scheeben, in Monumenta S. P. N. Dominici, II, Romae 1935 [MOPH, XVI], pp. 33-34).
2
Riguardo a questi temi si veda lo studio di L. Canetti, Linvenzione della memoria. Il culto
e limmagine di Domenico nella storia dei primi frati Predicatori, Spoleto 1996 (Biblioteca di
Medioevo Latino, 19), in particolare le pp. 155-220: a proposito delle ricerche di Canetti,
si veda infra, nota 40 e testo corrispondente.
A questo riguardo, oltre al classico M.-H. Vicaire, Histoire de Saint Dominique, Paris
1982, per il quale faccio riferimento alledizione it. Storia di san Domenico, a c. di V. Ferrua,
Roma 1987 (Tempi e figure, 6), rimando a Tugwell, Notes 1995, pp. 5-169.
456
Predicatores, inquisitores, olim heretici: il confronto tra frati Predicatori e catari in Italia ...
Il confronto con gli eretici, e in particolare con i catari, lungi dal costituire un fattore aggiunto e secondario, rappresenta un carattere costitutivo dellattivit e dellidentit stessa dellOrdine dei Predicatori, almeno per quegli
anni che vanno dalla predicazione di Domenico no a poco oltre la met del
XIII secolo, quando ormai la diusione delle dottrine dualiste nellEuropa
occidentale si mostra avviata verso un declino irreversibile. Si tratta di un
confronto che si sviluppa lungo le linee di evoluzione e di organizzazione istituzionale dellOrdine, parallelamente alla progressiva messa a punto da parte
del papato di quegli strumenti istituzionali, propagandistici e dottrinali che
determineranno la crisi del catarismo, socialmente accerchiato, depotenziato
nelle sue novit ideologiche, e virtualmente scontto come ha sottolineato
Grado Merlo prima della stabile sistemazione giuridica dellattivit degli
inquisitores a sede apostolica deputati4.
Lo scopo di questo breve contributo quello di mettere in luce, nellarco di questo sviluppo, alcuni snodi particolarmente signicativi, nei quali il
confronto tra Ordine dei Predicatori ed eretici dualisti evidenzia elementi di
novit. A questo ne, ho preso in considerazione il periodo che va dal 21
febbraio 1218, data nella quale la cancelleria di Onorio III emette la lettera
Si personas religiosas, che raccomanda a tutti gli appartenenti allalta gerarchia
ecclesiastica e ai superiori religiosi quelli che per la prima volta vengono deniti fratres ordinis Predicatorum5, e la lettera Magna magnalia dell8 agosto
1254, con la quale Innocenzo IV d disposizioni anch ovunque venga celebrata la festa di san Pietro Martire, ucciso dai catari lombardi poco pi di due
anni prima6. In questo arco di tempo, lattenzione verr concentrata in particolare sullItalia settentrionale, territorio che come cercher di mostrare si
presenta particolarmente signicativo per il problema in esame.
G.G. Merlo, Contro gli eretici. La coercizione allortodossia prima dellInquisizione, Bologna
1996, in partic. pp. 7-8.
5
Si personas religiosas, 11 febbraio 1218, inviata venerabilibus fratribus archiepiscopis et

episcopis et dilectis filiis abbatibus, prioribus et aliis ecclesiarum prelatis; MDSD, n. 86,
pp. 86-87.
6
BOP, I, n. CCCXLIV, pp. 252-253.
457
Marco Rainini
1. Fovea hereticorum
Fovea hereticorum: con questa espressione Giacomo da Vitry denisce
la citt di Milano, in una lettera del 12167. Lespressione del vescovo di Acri
divenuta una sorta di topos storiograco8: a prescindere dalla reale consistenza
numerica, la presenza degli eretici dualisti nella pianura padana si deve considerare signicativa, soprattutto dal punto di vista dottrinale9. Nel periodo
preso in esame i catari italiani si riconoscevano in gruppi diversi, tra i quali,
sulla base delle testimonianze coeve, si possono distinguere almeno sei chiese,
che sono identicate mediante un riferimento geograco, ma che devono essere innanzitutto intese come obbedienze gerarchiche e soprattutto dottrinali
diverse10. tuttavia signicativo che non ci giungano molte notizie a proposi7
Post hoc vero veni in civitatem quandam, Mediolanensem scilicet, que fovea est hereticorum, ubi per aliquot dies mansi et verbum dei in aliquibus locis predicavi. Vix autem invenitur in tota civitate qui resistat hereticis (Lettres de Jacques de Vitry (1160/70-1240), vque
de Saint-Jean-dAcre, par R.B.C. Huygens, Leiden 1960, lettera I, p. 72).
8
Una discussione sulla presenza degli eretici a Milano e nel contado milanese in quel periodo si ha in P. Montanari, Gli eretici, in Milano e la Lombardia in et comunale, secoli XIXIII, Milano 1993, pp. 88-91, in partic. pp. 88-89.
9
A questo proposito si vedano le indicazioni contenute nella Summa de Catharis di Raniero

da Piacenza, frate Predicatore, inquisitore, gi membro di spicco della gerarchia catara: F.
Sanjek, Raynerius Sacconi O.P., Summa de Catharis, AFP, 44 (1974), pp. 31-60; in partic.
ivi alle pp. 49-50 si trova lelenco delle chiese catare conosciute da Raniero e la sua stima
della loro consistenza numerica: Primi, scilicet Albanenses, morantur Verone et in pluribus
ciuitatibus Lombardie et sunt numero fere circiter quingenti utriusque sexus. Illi autem de
Concorrezo diffusi sunt fere per totam Lombardiam et sunt utriusque sexus MD et plures. Etiam Baiolenses Mantue, Brixie, Bergami, et in comitatu Mediolani, sed pauci, et in
Romaniola, et sunt CC. Ecclesia de Marchia nihil habent Verone et sunt circiter C. Illi de
Tuscia et de Valle Spolitana fere C. Ecclesia Francie morantur Verone et in Lombardia, et
sunt circiter CL. Ecclesia Tholosana et Albigensis et Carcassonensis cum quibusdam qui
olim fuerint Agennensis ecclesie, que fere destructa est, sunt fere CC. Ecclesia Latinorum
in Constantinopoli fere sunt L. Item ecclesia Sclauonie et Philadelphie et Grecorum, Bulgarie et Duguuithie omnes simul fere D. O lector, dicere potes secure quod in toto mundo
non sunt Cathari utriusque sexus numero MMMM, et dicta computatio pluries olim facta
est inter eos. Sul significato da attribuire alle cifre riportate da Raniero si vedano le osservazioni di Raoul Manselli, Leresia del male, Napoli 1980, pp. 303-308.
10
Per quanto segue cfr. Manselli, Leresia del male, pp. 219-249.
458
to dellantica chiesa orentina, e sui catari della Valle Spoletana responsabili
del clamoroso caso delluccisione di Pietro Parenzo, dominus et rector di Orvieto, incaricato della lotta contro gli eretici da Innocenzo III11 , mentre siamo
molto pi informati sulle chiese identicate con toponimi padani: quella di
Concorezzo, i cui membri vengono indicati anche come Garatenses da Garatto, vescovo cataro sotto il quale si consum una delle scissioni tra i dualisti
italiani , che si deve considerare lerede della tradizione pi antica; quella di
Desenzano, indicata anche come Albanenses, caratterizzata da un dualismo
radicale che la contrapponeva ai catari di Concorezzo; inne, le chiese di
Mantova-Bagnolo e quella di Vicenza, per le quali lidentit dei principi e
delle credenze appare pi incerta. Il catarismo in Italia settentrionale mostra
insomma i caratteri di una certa eterogeneit dottrinale: forse possibile cogliere in questa peculiarit un riesso di quella vivacit intellettuale che, come
ha sottolineato Lorenzo Paolini, il tratto che caratterizza i dualisti padani12.
La presenza di maestri e la buona formazione scolastica mostrano il tentativo
di confronto dialettico con la teologia cattolica: a questo riguardo, basti citare
le signicative testimonianze seppur indirette a proposito della speculazione di Giovanni di Lugio, membro della chiesa catara di Desenzano, o il
ben noto Liber de duobus principiis13.
11
V. Natalini, S. Pietro Parenzo. La leggenda scritta dal maestro Giovanni canonico di Orvieto,
Roma 1936;C. Lansing, Power and Purity: Cathar Heresy in Medieval Italy, Oxford 1998.
12
L. Paolini, Italian Catharism and written culture, in Heresy and Literacy, 1000-1530, ed.
P. Biller and A. Hudson, Cambridge 1994 (Cambridge Studies in Medieval Litterature,
23), pp. 83-103.
13
Le opiniones di Giovanni di Lugio vengono elencate da Raniero da Piacenza nella gi

menzionata Summa de Catharis (Sanjek, Raynerius Sacconi O.P., Summa de Catharis pp. 5257); cfr. inoltre la voce Giovanni da Lugio, in DBI, LVI, pp. 75-78; per il Liber de duobus
principiis, oltre al sempre utile Un trait no-manichen du XIIIe sicle, le Liber de duobus
principiis, suivi dun fragment de rituel cathare, pub. par A. Dondaine, Roma 1939, che contiene anche altri testi, si veda la successiva edizione Liber de duobus principiis (Livre des deux
principes), a c di Ch. Thouzellier, Paris 1973. Riguardo a questi temi si veda inoltre Paolini,
Italian Catharism, pp. 95-103.
459
Marco Rainini
2. Canonici bononienses
La preparazione dottrinale dei dualisti si deve porre in qualche modo in
relazione causa vel eectus con le caratteristiche dei principali interlocutori
con cui ben presto questi si dovranno confrontare. Il primo insediamento stabile nellItalia settentrionale di quelli che la documentazione papale di quel
periodo identica gi come fratres Predicatores14 si situa a Bologna: secondo
Giordano di Sassonia il primo gruppo raggiunge la citt universitaria anno
Domini MCCXVIII, circa principium15. Gli inizi sono piuttosto dicili;
verso la ne dellanno, tuttavia, a questi primi frati si aggiunge Reginaldo
dOrlans, gi maestro di diritto canonico a Parigi, che d impulso alla predicazione e allorganizzazione logistica della comunit16. Nel marzo 1219 viene
ceduto ai frati il terreno attiguo alla chiesa di San Nicol delle Vigne, lattuale
San Domenico: probabile che attorno a questo periodo la comunit si trasferisca nella sistemazione denitiva, abbandonando liniziale insediamento
presso lospizio di Santa Maria alla Mascarella17. Nel giro di pochi mesi i frati
si stabiliscono in altre citt dellItalia settentrionale: la fondazione di Bergamo segue di poco quella del convento di Firenze, dove i Predicatori sono gi
presenti nel gennaio 1219, e precede quelle di Verona e Milano, entrambe documentate entro il 1220; in breve tempo seguono altri insediamenti, a Brescia,
Faenza, Parma e Genova18.
di qualche anno successiva la prima testimonianza a proposito dei frati
Predicatori che non si debba ad un appartenente allOrdine. Si tratta di un
14
Lettera Gratiarum omnium largitori, 11 febbraio 1218, MDSD, n. 79, 78-79, inviata
dilectis filiis priori et fratribus Sancti Romani praedicatoribus in partibus Tholosani.
15
Iordani de Saxonia Libellus, LV, p. 51 (De fratribus primo missis Bononiam). Riguardo alla prima presenza dei frati Predicatori a Bologna, oltre a Tugwell, Notes 1995, pp.
53-57, che precisa e discute alcune ipotesi di Vicaire, Storia di san Domenico, pp. 437-441, si
veda G.G. Merlo, Gli inizi dellOrdine dei frati Predicatori. Spunti per una riconsiderazione,
Rivista di storia e letteratura religiosa, 31 (1995), pp. 415-441, in partic. le pp. 428-433.
16
Iordani de Saxonia Libellus, LVIII, pp. 52-53.
17
Il documentocon il quale Petrus Lovelli vende ai frati il terreno attiguo a San Nicol delle
Vigne datato 14 marzo 1219 (MDSD, n. 97, p. 100); cfr. Vicaire, Storia di san Domenico,
p. 487 n. 93.
18
Ivi, pp. 494-495.
460
passaggio piuttosto noto, nel quale Giacomo da Vitry, al quale si deve il gi
menzionato, icastico commento sulla diusione degli eretici a Milano fovea hereticorum , descrive la nuova forma di vita religiosa che ha incontrato
a Bologna. Nei tratti di quelli che denisce canonici bononienses riconoscibile la comunit dei frati Predicatori:
Questi [canonici di Bologna], riuniti per ispirazione del Signore dalla
massa degli studenti che a motivo dello studio dimorano a Bologna, ogni
giorno ascoltano le lezioni a proposito delle Scritture che tiene uno di loro.
Ci che hanno ascoltato, poi, per autorit del sommo pontece e come stabilito dalla Santa Romana Chiesa, nei giorni di festa lo rifondono di nuovo ai
fedeli nella predicazione; e cos ornano la regola canonica e le salutari osservanze dei regolari con la grazia della predicazione e della dottrina, unendo
lordine dei predicatori allordine dei canonici. Questa dolce mescolanza di
cose buone attira molti ad imitarli, molti incita e accende, e ogni giorno questa
santo e onesto gruppo degli studenti di Cristo si amplia nel numero e si allarga
nella carit19.
Si tratta di una testimonianza tanto pi interessante, in quanto esterna allOrdine e alle gerarchie ecclesiastiche che con questo si rapportano, e
dunque presumibilmente lontana da preoccupazioni che derivino dallo sforzo
di denirne unidentit, cos come, daltro canto, dalla volont di indirizzare
lazione dei frati. In essa la dinamica messa in luce soprattutto quella legata al binomio studio-predicazione; il riferimento agli studenti, allo studio e
alle lezioni, in particolare, sembra sottolineare la vocazione intellettuale della
nuova formazione20.
19
Ipsi autem [canonici bononienses] ex numero scolarium Bononie causa studii commorantium in unum, Domino inspirante, congregati, Divinarum scripturarum lectiones, uno
eorum docente, singulis diebus audiunt. Que autem diligenter audierint, summi pontificis
auctoritate et sancte Romane ecclesie institutione, Christi fidelibus diebus festis in predicatione refundunt, canonicam regulam et salutares regularium observantias predicationis et
doctrine gratia decorantes et predicatorum ordinem canonicorum ordini coniungentes. Hec
igitur dulcis mixtura bonorum multos ad imitandum allicit, provocat et accendit, et diebus
singulis sancta et honesta Christi scolarium congregatio et numero ampliatur et caritate
dilatatur (Iacobi de Vitriaco Historia Occidentalis, ed. J.F. Hinnebush, Fribourg 1972
[Spicilegium Friburgense, 17], pp. 142-143).
20
A riguardo si veda il gi citato Merlo, Gli inizi dellOrdine dei frati Predicatori, pp. 415441.
461
Marco Rainini
La stessa geograa dellordo Predicatorum, nel quale Parigi e Bologna divengono ben presto i centri principali di diusione e reclutamento, mette in
risalto il legame con lambiente universitario: si tratta di un elemento di novit rispetto allesperienza di predicazione che aveva caratterizzato lattivit
di Domenico e della prima comunit di frati di Saint-Romain di Tolosa. In
particolare, il nuovo assetto, che va delineandosi successivamente alla permanenza di Domenico presso la curia romana tra la ne del 1216 la bolla che
conferma i beni e concede la protezione apostolica a Saint-Romain del 22 dicembre 121621 e i primi mesi del 1217, e presumibilmente dopo colloqui intercorsi tra lo stesso Domenico e Ugolino, cardinale vescovo di Ostia e futuro
Gregorio IX 22, sembra evidenziare una sorta di articolazione, se non proprio
di rottura, tra una congurazione che poneva in primo piano elementi di vita
vere apostolica e predicazione militante contro gli eretici, e unorganizzazione
nella quale invece gli elementi dello studio e la vicinanza con il mondo delle
universit assumono unimportanza notevole, se non preponderante. A questo
riguardo, vale la pena di notare che la lettera Gratiarum omnium largitori, del
21 gennaio 1217, con la quale Onorio III sanzionava la missione dei fratres
Sancti Romani predicatores in partibus Tholosanis, contiene un riferimento piuttosto esplicito alla predicazione antiereticale: in un contesto scritturistico, ricco di immagini militari, il papa esortava gli invicti Christi adlete a sguainare la spada a due tagli della parola di Dio contro i dei inimicos23. I documenti
21
MDSD, n. 77, pp. 71-76. Vicaire, Storia di san Domenico, pp. 399-406.
22
Un accenno a questa possibilit si ha gi in Vicaire, Storia di san Domenico, p. 407. Gli

stretti rapporti tra i due sono ben documentati: cfr ibidem, passim basta scorrere le pagine
indicate dallindice alla voce Ugolino. In ogni caso, va sottolineato che Ugolino di Ostia
sottoscrive il documento di conferma della casa di Tolosa del 22 dicembre (cfr. MDSD, p.
75), e dunque in quel periodo si trova presso la corte papale; daltro canto, la presenza di
Domenico in curia fino almeno agli inizi del mese di febbraio si deve ritenere molto probabile, visti i documenti emessi a favore dei fratres Sancti Romani, o in qualche modo ad essi
riconducibili, lultimo dei quali datato 7 febbraio 1217: MDSD, nn. 78-81, pp. 76-81.
23
MDSD, n. 79, pp. 78-79: Sic sicut invicti Christi adlete scuto fidei et galea salutis armati,
non timentes eos qui corpus possunt occidere, verbum Dei quod est penetrabilius omni gladio ancipiti magnanimiter contra fidei exeritis inimicos (ivi, p. 79). Su questo documento:
Vicaire, Storia di san Domenico, pp. 408-413; Tugwell, Notes 1995, pp. 36-37; Vl.J. Koudelka, Notes sur le Cartulaire de Saint Dominique, AFP, 28 (1958), pp. 93-100.
462
emessi dalla cancelleria di Onorio III negli anni successivi sembrano invece
insistere maggiormente su una missione di predicazione pi generica, adata
al nuovo ordo; non mancano lettere con le quali il papa, raccomandando i frati
ad interlocutori parigini, ne sottolinea lo status di studenti24.
3. Contra profligandas haereses se dedicarunt evangelizationi verbi Dei25
Il tema della predicazione contro gli eretici, tuttavia, si riaaccia in maniera netta, e con risvolti nuovi, nellarenga di due lettere di Onorio III
Quoniam abundavit, la prima del 6 maggio 1220 al vescovo di Tarragona, la
seconda del 18 gennaio 1221 universis ecclesiarum prelatis con le quali il
papa raccomanda Domenico e i frati Predicatori26:
Poich dilagata liniquit, e la carit di molti si rareddata, ecco che
il Signore ha suscitato lOrdine dei diletti gli frati Predicatori che, cercando
non ci che loro ma ci che di Cristo, tanto contro le eresie da sconggere,
quanto contro gli altri mortiferi agelli da estirpare, si sono dedicati allannuncio della parola di Dio nellabiezione della povert volontaria 27.
Lincipit del documento una citazione dal discorso escatologico di Ges,

24
Lettere Gratum gerimus et acceptum datate a Viterbo il 27 febbraio 1220, inviate universis magistris et scolaribus Parisius commorantibus e priori et conventui Sancte Marie
de Vineis extra portam Parisiensem (MDSD, n. 115 p. 119; n. 116 p. 120).
25
Dallarenga delle lettere papali Quoniam abundavit: cfr. nota 27 e testo corrispondente.
26
MDSD, nn. 122 e 140, pp. 123-124 e 143.
27
Quoniam abundavit iniquitas et refriguit caritas plurimorum ecce ordinem dilectorum

filiorum fratrum Praedicatorum Dominus suscitavit qui, non quae sua sed quae sunt Christi
quaerentes, tam contra profligandas haereses quam contra pestes alias mortiferas extirpandas se dedicarunt evangelizationi verbi Dei in abiectione voluntariae paupertatis (riporto
il testo delledizione data da Tugwell, Notes 1996, pp. 167-168). A proposito di questo
formulario: Vl.J. Koudelka, Notes sur le Cartulaire de Saint Dominique, AFP, 34 (1964), pp.
5-44, in partic. pp. 19; 40-44. Questo formulario verr utilizzato anche in alcuni documenti
della cancelleria di Gregorio IX, destinati ai frati Predicatori: cfr. ivi, pp. 40-44: P.-M. Gy,
Le statut ecclsiologique de lapostolat des Prcheurs et des Mineurs avant la querelle des Mendiants,
Revue des sciences philosophiques et thologiques, 59 (1975), p. 85. Tugwell ritiene che
il documento del 6 maggio 1220 sia stato ispirato dallo stesso cardinale Ugolino, futuro
Gregorio IX (Tugwell, Notes 1996, pp. 31-33).
463
Marco Rainini
in Mt 24. Il contesto dal quale il passo tratto (vv. 11-14) mostra la prospettiva nella quale lestensore ha voluto porre la predicazione dei frati:
Sorgeranno molti falsi profeti, e inganneranno molti; per il dilagare delliniquit, lamore [volg. charitas] di molti si raredder. Ma chi perseverer
no alla ne, sar salvato. Frattanto questo vangelo del regno sar annunziato
[volg. predicabitur] in tutto il mondo, perch ne sia resa testimonianza a
tutte le genti; e allora verr la ne28 .
Nella lettera papale le condizioni che nelle parole di Ges sono al futuro,
previste per limminenza della ne dei tempi, vengono poste al passato: siamo
gi in prossimit della ne; gli eretici sono i falsi profeti, sorti ad ingannare
molti, e i frati Predicatori sono invece coloro che sono chiamati a predicare il
Vangelo a tutte le genti, nellimminenza del Giudizio. Si tratta di un tema che,
qui appena accennato, conoscer una diusione notevole negli anni successivi
alla canonizzazione del Fondatore29. Lapprofondimento di questi aspetti ci
porterebbe lontano dalloggetto del presente contributo: qui baster accennare
che nella prima agiograa domenicana, e pi in generale nella costruzione
dellidentit dellOrdine, Domenico verr dipinto come il nuovo Giovanni
Battista, precursore della seconda parusia, e i suoi frati riprendendo la parabola in Lc 14,16-24 come quel servo che allora della cena, poco prima del
tramonto, inviato dal padrone di casa ad invitare gli ultimi chiamati a sedere
alla cena del Regno. Un passaggio della Glossa ordinaria, che verr riletto dai
frati in chiave profetica, ssa in maniera ecace questa immagine: Hora
cenae: nis saeculi. In hoc ne mittitur servus, id est ordo praedicatorum30.
28
Et multi pseudoprophetae surgent, et seducent multos. Et quoniam abundavit iniquitas,

refrigescet charitas multorum: qui autem perseveraverit usque in finem, hic salvus erit. Et
praedicabitur hoc Evangelium regni in universo orbe, in testimonium omnibus gentibus: et
tunc veniet consummatio (Mt 24, 11-14).
29
A questo riguardo, e per quanto segue, mi permetto di rimandare a M. Rainini, I Predicatori dei tempi ultimi. La rielaborazione di un tema escatologico nel costituirsi dellidentit
profetica dellOrdine domenicano, Cristianesimo nella Storia, 23 (2002), pp. 307-343, nel
quale riprendo anche gli spunti di M.-H. Vicaire, Vesperus (ltoile du soir), ou limage de
saint Dominique pour ses frres au XIIIe sicle, in Id., Dominique et ses Prcheurs, Fribourg-Paris
1977 (Studia friburgensia, n. s., 55), pp. 280-304.
30
Vers. 17. Et misit servum. Hora cenae finis saeculi; unde Apostolus: Non scimus in quos
fines saeculorum devenerunt (1Cor 10). In hoc fine mittitur servus, id est ordo praedicatorum
464
A questo riguardo mi limito a ricordare un passo dellintroduzione del Libellus de principiis ordinis Predicatorum, nel quale Giordano di Sassonia aerma
di essersi impegnato a scrivere dietro richiesta di molti fratelli, che volevano
conoscere gli inizi di quellOrdine attraverso il quale la divina dispensazione
ha provveduto contro i pericoli degli ultimissimi tempi31. Il successore di
Domenico mostra di conoscere e condividere questa prospettiva escatologicoprovvidenziale: nellora del tramonto la Provvidenza ha suscitato i Predicatori
per mettere in guardia dai pericoli degli ultimi tempi, per confutare i falsi
profeti che hanno ingannato molti, per combattere lombra ormai lunga delleresia32.
Solo sei giorni dopo la prima delle due lettere papali considerate sopra, il
12 maggio 1220, la cancelleria di Onorio III emetteva un nuovo documento Quia qui seminat nel quale Domenico appare con un ruolo di primo
piano. In questa lettera la missione escatologica dellOrdine contro gli eretici
dipinta nella precedente Quoniam abundavit sembra trovare un riscontro organizzativo. Marie-Humbert Vicaire sosteneva che il documento in questione
testimoniasse una campagna di predicazione contro leresia in Italia settentrionale, che avrebbe visto come protagonista Domenico; di diverso avviso
Simon Tugwell, per il quale liniziativa, sebbene prevista, non ebbe mai luogo. In ogni caso, il testo della lettera sembra mettere in luce uniniziativa del
Magister dei Predicatori, sostenuta dal papato, al ne di radunare un pool di
ecclesiastici il documento indirizzato ad appartenenti a istituzioni diverse
ad invitatos per legem et prophetas, ut repulso fastidio ad gustandam coenam se praeparent, quia omnia jam sunt parata. Christo enim immolato, introitus regni patet (Glossa
Ordinaria, PL 114, 308); cfr. la rilettura degli esegeti della cerchia di Ugo di Saint-Cher,
primo frate Predicatore ad essere creato cardinale, in R.E. Lerner, The Vocation of the Friars
Preacher: Hugh of St. Cher between Peter the Chanter and Albert the Great, in Hugues de SaintCher, bibliste et thologien du XIIIe sicle, d. L.-J. Bataillon, G. Dahan, P.-M. Gy, Brepols,
Turnhout 2002, in corso di stampa; ringrazio lautore per avermi gentilmente fatto avere il
testo della relazione prima della pubblicazione; cfr. Rainini, I Predicatori dei tempi ultimi,
pp. 333-335.
31
Flagitantibus pluribus fratrum et scire cupientibus, qualiter hic Ordo Predicatorum, per
quem horum temporum novissimorum periculis dispensatio divina providit (Iordani
de Saxonia Libellus, II, p. 25).
32
Rainini, I Predicatori dei tempi ultimi, pp. 325-327.
465
Marco Rainini
con il compito di predicare contro leresia33.
4. Militia promptior34
Tra i testimonia [] super vita, conversatione et transitu beati Dominici raccolti a Bologna nel 1233 in vista della canonizzazione del Fondatore,
celebre la deposizione di Stefano di Spagna, priore della provincia di Lombardia:
Il suddetto teste disse che credeva fermamente che la grazia che era stata
recata in questi tempi ai frati Predicatori in Lombardia e anche nelle altre
province fosse stata recata o anche aumentata per i meriti e le preghiere di
frate Domenico [] come appare per gli eetti nelle citt di Lombardia, nelle
quali una grandissima moltitudine di eretici era stata bruciata, e pi di centomila uomini, che non sapevano se dovessero aderire alla Chiesa romana o agli
eretici, si convertirono di cuore alla fede cattolica della Chiesa romana per le
predicazione dei frati Predicatori35.
Fra Stefano si riferisce agli eventi che caratterizzarono il 1233, lanno del33
Tugwell, Notes 1996, pp. 33-46; Vicaire, Storia di san Domenico..., pp. 564-566; V. De
Fraja, Usi politici della profezia gioachimita, in Profeti e profezia. Politica, potere e societ nella
storia del cristianesimo, Annali dellIstituto storico italo-germanico in Trento, 25 (1999),
pp. 375-400, in partic. 390-395.
34
Lespressione si trova nella lettera di canonizzazione di Domenico: adversus infestissimam multitudinem, [dominus Ihesus Christus] militiam adunare voluit promptiorem (Acta
canonizationis sancti Dominici, ed. A. Walz, in Monumenta Historica S.P.N. Dominici, II,
Romae 1935 [MOPH, 16], p. 192).
35
Item dixit predictus testis quod firmiter credit, quod gratia que his temporibus collata est
fratribus predicatoribus in Lombardia et etiam in aliis provinciis, precibus et meritis fratris
Dominici sit collata vel etiam augmentata. Interrogatus quare hoc credit, respondit quod
ab illo tempore, postquam frater Iohannes Vincentius cepit predicare revelationem sibi de
fratre Dominico divinitus factam et vitam et conversationem et ipsius sanctitatem populo
nunciare, et ipse testis cum aliquibus fratribus cepit tractare de translatione corporis predicti fratris Dominici, ex tunc manifeste refulsit et apparuit amplior gratia tam in fratribus,
qui eius vitam et sanctitatem predicabant, quam etiam in populis qui eos audiebant, sicut
patet per effectum in civitatibus Lombardie, in quibus maxima multitudo hereticorum est
combusta, et plusquam centum millia hominum, qui nesciebant utrum ecclesie Romane an
heretici deberent adherere, ad catholicam fidem Romane ecclesie per predicationes fratrum
predicatorum ex corde sunt conversi (Ivi, p. 158).
466
le manifestazioni dellAlleluia: si tratta di moti che, dopo una fase iniziale
legata allattivit di un predicatore laico un tale Benedetto, che appare per la
prima volta a Parma , si diusero nellItalia settentrionale, grazie allazione
dei membri degli ordini mendicanti, che ben presto ne presero la testa36. Tra
i diversi esiti di questa mobilitazione campagne di predicazione, ma anche
tentativi di pacicazione tra citt e partiti, a volte mediante lassunzione di
magistrature cittadine da parte degli stessi frati possibile cogliere lo sviluppo, in alcuni casi avanzato, di quegli strumenti attraverso i quali si va organizzando in maniera sempre pi eciente la lotta contro leresia. Certamente,
la stessa attivit di predicazione degli ordini mendicanti si deve considerare la
prima e pi ecace arma che il papato pu mettere in campo in questo confronto. Attraverso questi nuovi soggetti, tuttavia, la sede apostolica coordina
e organizza una serie di interventi in ambiti diversi37.
Sul versante ideologico, viene proposta una santit dai caratteri nuovi,
presentati come provvidenziali. Anche laddove il santo non si sia reso protagonista, in vita, di una vera e propria militanza antiereticale, troviamo nelle
lettere di canonizzazione riferimenti che mettono in relazione la sua gura
alla lotta contro leresia: per i miracoli del santo, e per la semplice esaltazione
della sua gura, leretica pravit confusa il caso di Antonio di Padova
; oppure, lapparizione del santo proiettata su un piano provvidenziale, e,
a fronte delle spine che crescono nella vigna del Signore, egli appare come
operaio dellundecima ora con riferimento alla parabola in Mt 20 , come
nella lettera di canonizzazione di Francesco dAssisi38. A questo riguardo, un
36
A. Vauchez, Une campagne de pacification en Lombardie autour de 1233, in Religion et

societ dans lOccident medieval Mlanges darchologie et dhistoire, 78 (1966), pp. 503549 (ora anche in Id., Ordini mendicanti e societ italiana. XIII-XIV secolo, Milano 1990, pp.
119-161); A. Thompson, Revival Preachers and Politics in Thirteen-Century Italy. The Great
Devotion of 1233, Oxford 1992 (trad. it. Predicatori e politica nellItalia del XIII secolo. La
grande devozione del 1233, Milano 1996 [Fonti e ricerche, 9]); V. Fumagalli, In margine
allAlleluia del 1233, Bullettino dellIstituto Storico Italiano per il Medioevo e Archivio
Muratoriano, 80 (1968), pp. 257-272 (ora anche in Id., Uomini e paesaggi medioevali, Bologna 1989, pp. 143-159).
37
Per quanto segue faccio riferimento soprattutto a Merlo, Contro gli eretici; in particolare,
Id., Militare per Cristo contro gli eretici, ivi, pp. 11-49.
38
Ivi, pp. 20-34; Merlo, La santit antiereticale di frate Antonio da Padova, in Id., Contro
gli eretici pp. 75-97.
467
Marco Rainini
caso esemplare ed evidente la canonizzazione di Domenico, intimamente
connessa, nelle sue procedure, con gli avvenimenti del 1233: in questo caso gli
elementi escatologico-provvidenziali e quelli relativi alla potenza dei miracoli
e dellesempio in senso lato si aancano al modello dello strenuus athleta,
delineato nella lettera di canonizzazione attraverso un tessuto di immagini
militari, spesso desunte dalle Scritture39. Di recente Luigi Canetti ha proposto una rilettura delle vicende relative alla canonizzazione di Domenico, per
la quale ci troveremmo di fronte ad un intervento che ssa limmagine del
fondatore, proiettando su di essa i caratteri che si vorrebbero propri dellOrdine, attraverso unoperazione di invenzione della memoria40. Si tratta certamente di una proposta che ha agitato le acque di uno specchio storiograco
troppo tranquillo nel riettere le immagini tratteggiate dagli agiogra del
XIII secolo: a mio parere, tuttavia, resta ancora da discutere sulle sfumature
di tradizione e traduzione di questa inventio memoriae41.
Aldil della proposizione di nuovi modelli di santit, papato e Ordine dei
Predicatori sono soggetti che ritroviamo attivi nellorganizzazione di nuove
formazioni militari-religiose42. Si tratta di raggruppamenti laicali, nati in
funzione antiereticale nel clima della grande devozione del 1233. Il coinvolgimento dellOrdine nella loro organizzazione attestato in maniera diversa
39
Merlo, Militare per Cristo, pp. 26-34.
40
L. Canetti, Linvenzione della memoria. Il culto e limmagine di Domenico nella storia dei
primi frati Predicatori, Spoleto 1996 (Biblioteca di Medioevo Latino, 19); si veda inoltre
Id., Intorno allidolo delle origini: la storia dei primi frati Predicatori, Quaderni di storia religiosa, 3 (1996), pp. 9-51.
41
Varrebbe la pena di considerare le ipotesi di Canetti, sorrette da un notevole sforzo documentativo, in maniera seria e dettagliata. Qui accenno solo al fatto che lidea di una progressiva costruzione dellimmagine di una santit fondatrice (Canetti, Intorno allidolo
delle origini, p. 14) deve comunque fare i conti con linnegabile peso istituzionale di Domenico: il crollo nella produzione di documenti papali a favore dellOrdo Praedicatorum dopo
la sua morte (6 agosto 1221) e fino allelezione di Gregorio IX Ugolino dei Conti, il cui
ruolo nelle prime vicende dellOrdine, accennato sopra, andrebbe a mio parere approfondito
depone a favore di un immagine di Domenico quale sia stata nei suoi tratti psicologici:
a questo riguardo di interesse relativo tuttaltro che marginale, e dunque non cos facilmente passibile di una invenzione ad hoc. Cfr. le note sulla documentazione papale a favore
dellOrdine in Gy, Le statut ecclsiologique, p. 85.
42
468
a seconda dei contesti: non solo non si hanno documenti che comprovino un
ruolo attivo di Pietro da Verona il futuro san Pietro Martire , ma addirittura incerto se si debba pensare a una struttura istituzionale denita per quei
catholice dei defensores per Mediolanensem civitatem et diocesim constituti ai quali si rivolge Gregorio IX con la lettera Sicut egressis del 10 dicembre
123343. invece attestato il ruolo attivo dei frati Predicatori quali referenti per
i milites Iesu Christi di Parma: con la lettera Experimentis del 18 maggio 1235
lo stesso Gregorio IX incarica Giordano di Sassonia, Maestro dellOrdine,
della loro formazione religiosa, ricordando gli stretti rapporti che n dalle
origini questo raggruppamento militare aveva tenuto con i frati Predicatori44.
Inne, a cavallo di questi anni si hanno le prime testimonianze dellattivit di inquisitores a sede apostolica deputati: tra coloro che vengono incaricati
direttamente dalla sede apostolica dellucio dapprima di ricercare, e in seguito di giudicare gli eretici, i frati mendicanti e i frati Predicatori in particolare assumeranno un ruolo di primo piano45. A questo riguardo, tuttavia,
va sottolineato che il sorgere dellistituto dellinquisizione, lungi dallessere
sostenuto da una normativa subito chiara e denita, avviene piuttosto a tentoni, attraverso una prassi sperimentale46. In questa evoluzione, dapprima i
frati si aancano a vescovi e legati, che svolgono il ruolo di giudici ordinari o
straordinari nei processi contro gli eretici47; sembra essere questo il caso testi43
Ivi, p. 43-46; G.G. Meersseman, tudes sur les anciennes confrries dominicaines. II. Les
Confrries de Saint Pierre Martyr, AFP, 21 (1951), pp. 51-196, ora in Id., Ordo fraternitatis.
Confraternite e piet dei laici nel medioevo, II, Roma, 1977, pp. 754-920, in partic. pp. 754775.
44
45
A questo proposito si dovr fare riferimento principalmente ai contributi contenuti nel

volume che raccoglie gli Atti del Colloquio sullInquisizione e lOrdine dei Predicatori, tenutosi alla Pontificia Universit San Tommaso dAquino, Roma, 23-25 febbraio 2002, che
al momento in cui scrivo per ancora in corso di stampa.
46
Lespressione di O. Guyotjeannin, Inquisizione (Medioevo), in Dizionario storico del

papato, dir. Ph. Levillain, Milano 1996, pp. 810-814, in partic. 810; cfr. L. Paolini, Papato,
inquisizione, frati, in Il papato duecentesco e gli ordini mendicanti, Atti del XXV Convegno
internazionale della S.I.S.F.. Assisi, 13-14 febbraio 1998, Spoleto 1998, pp. 179-204, in
partic. 183.
47
Paolini, Papato, inquisizione, frati, pp. 183-185.
469
Marco Rainini
moniato da un atto del comune di Milano del 13 gennaio 1228, con il quale
si istituisce una commissione formata da dodici laici, due frati Predicatori e
due Minori, con il compito di individuare e arrestare gli eretici48. In seguito,
ai frati viene adato personalmente, dalla sede apostolica, il compito di missioni inquisitoriali in territori nei quali la presenza di eretici particolarmente
rilevante: ad essi inoltre conferita la facolt di scomunicare, no ad allora
riservata a vescovi e legati. La prima testimonianza in questo senso si ha con
la lettera Ille humani generis del 22 novembre 1231, indirizzata da Gregorio IX
a Burcardo e Teodorico, frati Predicatori di Regensburg49. Sebbene in questo
documento, come nei successivi esemplati su questo, non si faccia menzione della facolt di emettere sentenze denitive contro gli accusati deresia,
siamo tuttavia indotti a pensare che una funzione di questo genere fosse di
fatto esercitata dai frati, cos come si pu si pu intuire almeno per quanto
riguarda lambito tedesco dal Mandatum de haereticis teutonicis persequendis,
con il quale nel marzo 1232 Federico II prendeva sotto la sua protezione i frati
Predicatori inviati dal papa ad haereticos iudicandos50.
Per quanto riguarda lambito italiano, per lanno 1233 abbiamo una testimonianza importante riguardo allattivit di Pietro da Verona: un atto del comune di Milano del 16 settembre di quellanno testimonia lazione del Predicatore al ne di far inserire fra gli statuti del comune di Milano la legislazione
imperiale e papale contro gli eretici51. Tra le pene previste, tuttavia, non gura
quella capitale, mediante il rogo, stabilita dalla Constitutio contra haereticos Lombardiae emanata da Federico II nel marzo 1224, che Gregorio IX
aveva fatto trascrivere nel suo registro nel febbraio 1231 due anni e mez48
Meersseman, Ordo fraternitatis, pp. 819-820.
49
Paolini, Papato, inquisizione, frati, pp. 185-186; il testo del documento si trova in Texte
zur Inquisition, hrsg. von K.-V. Selge, Gtersloh 1967, pp. 46-47.
50
Paolini, Papato, inquisizione, frati, p. 186; cfr. G.G. Merlo, Federico II, gli eretici, i frati,
in Id., Contro gli eretici, pp. 99-123, in partic p. 117; il testo del documento si trova in Texte
zur Inquisition, pp. 37-40.
51
A riguardo mi permetto di rinviare a M. Rainini, Osservazioni a proposito di alcuni documenti relativi a Pietro da Verona, in San Pietro Martire da Verona domenicano (1200 ca.-1252),
Atti del Convengno Storico nel 750 anniversario della morte. Milano, 24-26 ottobre 2002,
in corso di stampa.
470
zo prima , contribuendo cos ad inserire questa normativa nella legislazione
canonica52. Tuttavia, quale che debba essere considerato il ruolo eettivo di
fra Pietro in questa vicenda, le testimonianze a proposito della pena del fuoco
comminata agli eretici a Milano e pi in generale in Lombardia nellanno dellAlleluia sono molteplici: le Memoriae mediolanenses ricordano che nel 1233:
Mediolanenses incipierunt comburere haereticos53; una lapide sul palazzo
del Broletto, a Milano, celebra Oldrado da Tresseno, podest in quellanno,
che catharos ut debuit uxit54 ; inne, ci giunta la gi ricordata testimonianza di Stefano di Spagna, che ricorda come nelle citt della Lombardia una
grandissima moltitudine di eretici era stata bruciata55.
In questi anni, tuttavia, la situazione dei frati incaricati personalmente
dalla sede apostolica dellucio di inquirere resta confusa, posta in un clima di confusione giuridica e giurisdizionale, fra silenzi, reticenze, incoerenze
e assicurazioni contrastanti (Paolini)56. Il confuso sviluppo dellinquisizione
trover un momento di denizione da parte della sede apostolica solo una
ventina danni pi tardi, con la lettera Ad extirpanda del 15 maggio 1252, con
la quale locium inquisitionis diverr a tutti gli eetti un istituto giuridico
del diritto canonico57.
5. Plures haeresiarchae pessimi et famosi Ordinem Praedicatorum
ingressi58
La Ad extirpanda segue di poco pi di un mese un fatto clamoroso, e
non da escludere che possa essere in qualche modo ad esso connessa. Il 6
aprile 1252, sabato in albis, Pietro da Verona, frate Predicatore da almeno
52
In proposito: A. Paravicini Bagliani, Il trono di Pietro. Luniversalit del papato da Alessandro III a Bonifacio VIII, Roma 1996, pp. 130-131. Il testo della Constitutio contra haereticos Lombardiae si trova in MGH Leges, Sectio IV/II, pp. 126-127.
53
Memoriae mediolanenses, ed. P. Jaff, in MGH, Scriptores, XVIII, p. 402.
54
Montanari, Gli eretici, p. 91; la lapide ancora oggi leggibile.
55
Cfr. supra, nota 35 e testo corrispondente.
56
Paolini, Papato, inquisizione, frati, pp. 186-187.
57
Paravicini Bagliani, Il trono di Pietro, p. 131.
58
Dalla Vita di Pietro Martire di Tommaso Agni da Lentini: cfr. infra, nota 72.
471
Marco Rainini
ventanni attivo nella lotta contro gli eretici, viene ucciso a colpi di falcastrum
una sorta di roncola sulla strada tra Como e Milano59. I due sicari sono
pagati dai buoni cristiani dualisti lombardi: il complotto coinvolge anche
Stefano, della famiglia Confalonieri, appartenente allaristocrazia milanese60.
Innocenzo IV canonizza san Pietro Martire in tempi insolitamente brevi: la
lettera Magnis et crebris, con la quale fra Pietro viene annoverato nel catalogo
dei santi, di meno di un anno successiva 24 marzo 1253, datata a Perugia61.
In essa possibile trovare un riferimento che, alla luce degli avvenimenti successivi alluccisione del frate Predicatore, si rivela signicativo: nel tessere le
lodi del Martire, lestensore unisce al coro di ci che esalta Pietro, nobile
guerriero, anche lo strumento dellassassinio: grida a gran voce la stessa spada omicida62. Una lettera di fra Giovanni Colonna, priore della provincia
Romana, inviata ai confratelli di Saint-Jacques a Parigi pochi giorni prima
della canonizzazione datata 19 marzo 1253 , permette a mio avviso di
fare luce su questo particolare63. Giovanni, nel raccontare gli ultimi istanti di
59
Sulla figura e la vicenda di Pietro da Verona, oltre agli atti del Congresso San Pietro
Martire da Verona, in corso di stampa, rimando a A. Dondaine, Saint Pierre Martyr. tudes, AFP, 23 (1953), pp. 66-172; G.G. Meersseman, Ordo fraternitatis, pp. 754-920; G.G.
Merlo, Pietro da Verona - san Pietro martire, in Culto dei santi, istituzioni e classi sociali in et
preindustriale, a.c. S. Boesch Gajano-L. Sebastiani, LAquila-Roma, 1984, pp. 471-488; a
questi si aggiunga lo studio di Markus Schrer, Die Findung des Heiligen. Dominikus von
Guzmn und Petrus Martyr als Figuren zwischen Topik und Singularitt, in Das Eigene und das
Ganze. Zum Individuellen im mittelalterlichen Religiosentum, hgg. G. Melville u. M. Schrer,
Mnster 2002 (Vita regularis, 16), pp. 339-379.
60
Cfr infra, nota 68.
61
Magnum Bullarium Romanum, III, Augusta Taurinorum 1858, pp. 562-566. La lettera si
trova anche in BOP, I, n. CCXCVII, pp. 228-230, dove per datata 25 marzo, seguendo
il testo ivi riportato, VIII kal. aprilis.
62
Ecce de instanti et moderno fidei pugile nova gaudia prodeunt, triumphalia signa notescunt, vox fusi sanguinis intonat, inclyti martyris tuba clangit, terra non silet sudans aspersione cruoris, resonat regio nobili praedita bellatore, ipsemetque gladius parricida proclamat (Magnum Bullarium Romanum, III, p. 562).
63
Il documento leggibile in Documents sur saint Pierre Martyr, in Anne Dominicaine, ou

vies des saints, des bienheureux, des martyrs et des autres personnes illustres ou recommandables par
leur pit, de lun et de lautre sexe, de lOrdre des frres Prcheurs distribues suivant les jours de
lanne. Nouvelle dition, Avril t. II, Lyon 1889, pp. 908-910. Su Giovanni Colonna si veda
472
vita di Pietro, ci informa che dobbiamo le informazioni a questo riguardo a fra
Domenico, che, vittima nel medesimo agguato, sopravvisse qualche giorno,
ma anche a uno dei due sicari, che, per i molti miracoli che il Signore ha compiuto per mezzo di Pietro, ha cominciato a percorrere i sentieri della verit64.
Non chiaro se questo sicario convertito sia da identicare con Albertino
Porro da Lentate, che secondo la relazione dei fatti inviata da fra Romeo di
Atencia a Raimondo di Peafort65 si tir indietro al momento di entrare in
azione, o se piuttosto non si tratti proprio dellassassino di Pietro, Carino da
la voce di N. Kamp, Colonna (de Columpna, de Columnis), Giovanni, in DBI, XXVII, Roma
1982, pp. 328-331.
64
Referente dicto fratre Dominico, qui post septem susceptos ictus diebus quatuor supervixit, et, ut asseruit unus illorum satellitis [sic; scil. satellitum], qui propter multa miracula
que per eum [Petrum] Dominus effecit veritatis semitas est aggressus (Anne Dominicaine,
Avril t. II, p. 909).
65
La lettera si pu leggere nello stesso volume dell Anne Dominicaine: Cum autem in
quodam menticulo [sic] burgo per duo miliaria essent longe, duo conductitii pretii, id est,
ministri Satane latitabant; qui fratres videntes a longe de ipsorum nece colloquium habuerunt: sed unus illorum poenitentia ductus, horrens tanto sceleri consentire, ab altero recedens versus predictum burgum cursu celeri properabat, et habens obvios alios duos fratres
totum iniquum consilium cum lacrymis propalavit (Anne Dominicaine, Avril t. II, p. 902).
Il sicario pentito deve essere Albertino Porro, dal momento che luccisore di Pietro, del quale
le fonti convergono nel narrare anche la cattura e la successiva fuga, indicato dal verbale del
processo ai mandanti come Carinus de Balsamo: Post hoc autem, ego [Manfredus diaconus] misi pro homine facere deberet hoc maleficium, scilicet pro Carino de Balsamo, et invitavi eum ad hoc faciendum pro tanta pecunia: et respondit, sic; sed dixit non auderet facere
solus, et cum acciperet alium secum nominavit Albertinum Porrum de Lentate, qui dicitur
magnificus. [] Venit simul Cumas ad nos praedictus Carinus, et dixit; quod Albertinus
Porrus voluerat venire Cumas, sed remanserat in partibus suis, quia magis ibi securns [sic;
scil. securus] erat ad illud negotium peragendum. [] Contraximus autem ibi moram tribus
diebus et ibat Carinus omni die ad domum fratrum Predicatorum ut quereret de recessu fratris Petri et sabbato post Pascha, cum inde venisset, nunciavit nobis, quod illo mane recesserat frater Petrus, et requirebat a me ipse Carinus equum meumm ut prosequeretur eum, et
ego nolui dare ei, ne cognosceretur; et sic pedes recessit a nobis velociter pro se sequuturus,
et perempturus dictum fratrem Petrum, qui occisus fuit, et dedit sibi duo vulnera in capite et
in humeris. [] Denique post evasione dicti Carini de carcere communis Mediolani (J.S.
Villa, Processo per luccisione di S. Pietro Martire, Archivio Storico Lombardo, 4 [1877],
pp. 790-790: 792-793); Mortem autem homicide graviter portantes, heretici Potestatem, ut
creditur, pecunia corrumperunt et sic dimissus est dignus morte (Anne Dominicaine, Avril
t. II, p. 903). Cfr. Dondaine, Saint Pierre Martyr, pp. 99-100.
473
Marco Rainini
Balsamo, che secondo una tradizione pi tarda si convert poco dopo i fatti e
prese labito dei Predicatori, per morire poi in odore di santit66. I documenti
a disposizione non ci permettono di stabilire con sicurezza se il sicario pentito sia davvero entrato nellOrdine nel quale militava la sua vittima: certo,
tuttavia, che ci furono altri catari che in quel periodo abiurarono il dualismo
per prendere labito dei frati Predicatori. Tra questi troviamo anche Raniero
da Piacenza, olim haeresiarca come scrive egli stesso67 , che i congiurati
avevano deciso di uccidere insieme a fra Pietro: proprio Raniero ad istruire
il processo nei confronti dei mandanti, del quale ci giunta la trascrizione
di alcuni interrogatori68. Da questo documento veniamo a sapere che dopo
lassassinio di Pietro un altro esponente di rilievo dei dualisti, probabilmente
della chiesa di Concorezzo, si convert ed entr nellOrdine: si tratta Daniele
da Giussano, che era al corrente del complotto, e dal quale gli altri congiurati
temevano una delazione69.Galvano Fiamma, che scrive verso la met del XIV
66
Il fuggitivo, secondo quanto riporta il milanese Tristano Calco, che scrive sul finire del
XV secolo, avrebbe raggiunto Forl, dove, pentito, sarebbe entrato tra i Predicatori per morirvi odore di santit: Tristani Calchi Mediolanensis Historiae Patriae libri XX, Mediolani, 1628, p. 319. Una notizia simile sarebbe fornita da Serafino Razzio, priore del convento
di Forl nel XVII secolo: cfr AA SS, Aprilis III, p. 689.
67
Ego frater Rainerius, olim heresiarcha, nunc Dei gratia sacerdos in ordine Predicatorum licet indignus. [] Praetera dico indubitanter quod in annis XVII, quibus conuersatus
sum cum eis [Catharis] []. Nazarius uero quondam eorum [Catharorum] episcopus et
antiquissimus coram me et multis alii dixit (Sanjek, Raynerius Sacconi O.P., Summa de
Catharis pp.44; 45; 58)
68
Anno domini 1252 die secunda septembris, in domo Sancti Eustorgij Mediolani presentibus fratribus Raynerio de Palcentia et Daniele ordinis fratrum Predicatorum Inquisitoribus constitutis, auctoritate domini Innocentij Papae IV super negotio isto. [] In primis
ipse Manfredus dixit. Cum ego essem in platea nostra de Glussiano in hebdomada Sancti
Spiritus venit illuc Stephanus Confalonerius de Aliate, et invitavit me ad hortum ibi, et
cum essemus simul caepit mihi dicere talia verba. Ego venio de Mediolano; et credentes de
Mediolano convenerunt inter se, et dixerunt mihi, quod volunt facere occidi fratrem Petrum
de Verona. [] Eamus ad Jacobum de la Clusa, de porta Jovis []. Mille libras se habere
dicebat et addidit se velle aliam tantam pecuniam portare Papiae ut faceret ibi occidi fratrem
Raynerium (Villa, Processo per luccisione di S. Pietro Martire, pp. 791-792).
69
Item si predictus Jacobus secum habuit aliqua verba de factis istis. Respondit: sic haberi,
post introitum fratris Danielis de Glussiano ad ordinem fratrum predicatorum quesivit a
me, et a predicto Facio idem Jacobus cum pavore; si dictus Daniel aliquod inde sciret. Cui
474
secolo, ma che prese labito gi nel 1298, ci informa che Daniele fu indotto
ad entrare nellOrdine dal fratello, gi frate Predicatore: non dato sapere se
anche questi fosse originariamente un cataro; dati gli stretti vincoli familiari,
non tuttavia da escludere70. Inoltre, nel verbale del processo per luccisione di
Pietro compare anche un Millano da Cambiago che, essendo tra gli interrogati, e venendo indicato come nuper ingressus nellOrdine, dobbiamo ritenere
essere un altro eretico convertito71. Lo stesso Tommaso Agni da Lentini, primo agiografo del nuovo Martire, scrive che dopo la morte di Pietro entrarono
nellOrdine molti eresiarchi pessimi e famosi72.
diximus, sic, et ipse nobis dixit. Creditis quod accusabit nos? et nos respondimus, non credimus (ivi, p. 793). Cfr. A. Dondaine, La hirarchie cathare en Italie, AFP, 20 (1950), pp.
234-305, in partic. pp. 292-293.
70
Anno Domini 1253. [] Isto in tempore fuit in conventu quidam fr. Jacobus de Gluxiano, vir per omnia sanctus, licet grossus et parum litteratus, qui erat frater carnalis domini
Danielis de Gluxiano, episcopi hereticorum, qui ipsum fratrem suum ad veram fidem convertit et ut intraret ordinem fratrum predicatorum induxit. Hic fr. Daniel fuit vir pulcerimus
corpore verbis et scientia prefulgidus. Qui cum cognosceret hereticorum facta et versutias,
factus est inquisitor in diocesi Brixiensi (G. Odetto, La cronaca maggiore dellOrdine domenicano di Galvano Fiamma. Frammenti, AFP, 10 [1940], pp. 297-373 : 339); come risulta pi
chiaro da un altro passaggio, il primo fratello ad entrare nellOrdine fu Giacomo: Hic fratrem carnalem habuit hereticorum episcopum, qui Dominus Daniel dicebatur. Hunc totis
viribus ad catholicam fidem reducere conabatur (ivi, p. 356). Galvano nacque nel 1283,
e prese labito il 27 aprile 1298: scrisse la sua Chronica maior ordinis fratrum Praedicatorum
probabilmente dopo il 1344 (ivi, pp. 298-299; 311-313).
71
Millano de Cabiago ad ipsum ordinem [Predicatorum] nuper ingressus: Manfredus diaconus et Facius, qui dicuntur de Glussiano a praedictis Inquisitoribus requisiti dicere veritatem sub debito iuramento ((Villa, Processo per luccisione di S. Pietro Martire, p. 791).
72
Christus per passionem multos ad fidem adduxit, Petrus per mortem multos ad haereticorum convertit. Quamvis autem pugil egregius dogma pestiferum pluirimum eradicasset
in vita, post mortem tamen, ejus intercedentibus meritis et crebris miraculis coruscantibus,
fuit adeo extirpatum, ut quam plurimi errorem suum relinquerunt, et ad sanctae gremium
Ecclesiae convolarent: ita ut Mediolanensis civitas et ejusdem comitatus, ubi tot haereticorum conventicula residebant, adeo sit purgata, ut expulsis aliis, aliisque ad fidem conversis, nullus auderet ibidem aliquatenus apparere. Plures etiam ex hiis, haeresiarchae pessimi
et famosi, Ordinem Praedicatorum ingressi, haereticos et fautores eorum mirabili fervore
pesecuti sunt (Vita sancti Petri Martyris scripta per Thomam de Lentino aucta ab Ambrogio
Taegio, in AA SS, Aprilis III, p. 706).
475
Marco Rainini
Queste testimonianze ci pongono di fronte ad un fenomeno che sembra
attestare la crisi che il catarismo si trova ad arontare in questi anni: diusosi
come proposta religiosa forte, immediata, aliena a compromessi, attraverso
miti e immagini di grande impatto, deve arontare un attacco articolato, sul
fronte ideologico ma anche attraverso azioni militanti quando non militari. Soprattutto, i catari si trovano ad arontare interlocutori che devono la
loro preparazione e forza di persuasione agli aascinanti strumenti del mondo
universitario, in pieno sviluppo in quel periodo. I tentativi di elaborazione di
una dottrina pi complessa e capace di confrontarsi con la teologia cattolica
niscono per perdere di vista e, in ultima analisi, per tradire limmediatezza e
la forza delle immagini che avevano costituito una componente fondamentale
del successo del dualismo in Occidente73. In questo scenario, il papato presenta
la gura e la vicenda del nuovo Santo Martire: se la lettera di canonizzazione
annotava che la spada che lo ha ucciso ora grida a gran voce la sua gloria, il
successivo documento, con il quale Innocenzo IV ne promuove il culto Magna magnalia, dell8 agosto 1254 pu annunciare che per la grandezza e
moltitudine dei miracoli di Pietro la fede risplende e moltissimi eretici, e loro
credenti [] riconosciuta la verit, dalle tenebre dei loro errori si sono arettati a ritornare alla sua luce74. Il successivo racconto, con il quale Tommaso
Agni da Lentini sser la vicenda esemplare di san Pietro Martire, ci presenta
il giovane Pietro proveniente da una famiglia di eretici75, studente a Bologna,
dove prende labito dei canonici bononienses quando era Maestro dellOrdine
Domenico76: ancora prima dellinquisitore, lo studente, il convertito, che
73
A riguardo si vedano le riflessioni di Manselli, Leresia del male, pp. 242-243.
74
Quod quamplurimi heretici, eorumque credentes, ipsius Fidei tot, et tantorum ostensione signorum, agnita veritate, ad illius lumen de suorum errorum tenebris propere redierunt
(BOP, n. CCCXLIV, pp. 252-253 : 253).
75
Ex parentibus haereticis originem traxit (Vita sancti Petri Martyris, p. 695).
76
Puer igitur, domi annis puerilibus jam excursis, missus est Bononiam ad studendum [].
Et ad religionis refugium confugiens, mundum cum flore decidenti, parentes cum errore
perimenti despiciens, mundus ipse Praedicatorum ordinem sub B. Dominico (ut in Vitis
Fratrum scribitur) est ingressus (ivi, p. 696).
476
per usare le parole che lagiografo pone sulla bocca del futuro Martire far
contro gli eretici pi da morto di quanto abbia fatto da vivo 77.
RIASSUNTO
Fin dai primi documenti emessi dalla curia papale a favore dellOrdine dei
Predicatori, e ancora prima, n dalla prima predicazione di Domenico di Caleruega nel Narbonese, emerge con chiarezza come il confronto con gli eretici
dualisti costituisca un punto fondante dellattivit e dellidentit stessa dei frati
Predicatori. Questo confronto, nei quasi trentanni che passano tra la conferma
della prima fondazione domenicana di Tolosa da parte di Onorio III e la ne
del ponticato di Innocenzo IV, mostra unevoluzione, che accompagna il decisivo sviluppo degli strumenti giuridici e ideologici attraverso i quali il papato
giunger, poco oltre la met del XIII secolo, ad un sostanziale controllo del fenomeno delleresia dualista. Il punto di osservazione scelto per vericare questo
percorso lItalia settentrionale, territorio nel quale si riconoscono numerosi
centri di primissimo piano dei dualisti catari, molti dei quali rifugiatisi nella
pianura Padana allindomani delle azioni militari contro lAlbigese, a cavallo
del primo decennio del XIII secolo; daltro canto, proprio lItalia settentrionale
in particolare Bologna rappresenta, insieme a Parigi, il polo principale dello
sviluppo dellOrdine dei Predicatori. Nel periodo considerato vengono messe
in luce tre momenti principali: ad una prima fase nella quale laccento posto
sullattivit di predicazione, segue quella che vede i frati assumere lincarico di
inquisitores a sede apostolica deputati, nelle procedure in via di denizione di questo nuovo istituto antiereticale; inne, soprattutto allindomani delluccisione
di fra Pietro da Verona e della sua canonizzazione, il papato sembra proporre
un nuovo modello di santit, nel quale una componente fondamentale rappresentata dal tipo delleretico convertitosi ed entrato a far parte dellOrdine
dei Predicatori.
77
Sed [haeretici] agant, inquit, quid voluerint, plus quam vivus fecerim, mortuus faciam
contra eos (ivi, 705). Tommaso Agni da Lentini fa pronunciare a Pietro queste parole quattordici giorni prima di morire, davanti alla folla dei milanesi riuniti per la domenica delle
Palme.
477
Slavko Slikovi
DOMINIKANCI I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI

Uvod
Dominikanci su od svoga nastanka nerazdruivo vezani uz ideal povratka
evaneoskom nainu ivota. Kako stoji u temeljnoj konstituciji Reda, on je
ustanovljen posebno za propovijedanje i spasavanje dua1, pa na neki nain,
uz Dominika de Guzmana i biskupa Diega iz Ozme, s kojim Dominik putuje
i zapoinje propovijedanje u junoj Francuskoj, krivovjerce moemo drati
najzaslunijima to dominikanski red uope postoji.2
Nije, stoga, udno, da niti bosansko-humski krstjani, nisu ostali izvan
podruja interesa dominikanaca.
Jedni se baziraju na tvrdnji da Rim nikada nije izrekao osudu nad Bosnom radi hereze3, a drugi dre da je nije niti trebao izrei jer se bosanske
krstjane nikada nije dralo posebnom herezom, nego tek jednim ogrankom
novomanihejskog nauka. Budui da je taj nauk osuen na III. Lateranskom
saboru 1179., Veronskom 1184. i IV. Lateranskom 1215. godine, time je osuen i nauk Crkve bosanske.4
ini se da je govor o odnosu dominikanaca prema bosansko-humskim
krstjanima uzrokovan upravo takvom nedeniranou stavova.
Prolog prvobitnih konstitucija Reda propovjednika.
Usp. Jordan Saski, Poeci Reda propovjednika, Zagreb, 2000., str. 22.
M. PERVAN, Prilog rjeenju problema bosanske crkve ili bogumila u Bosni, Dobri pastir, 7./1955., str. 95.-102.
4
Usp. D. MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 36.-37.
479
Slavko Slikovi
S jedne strane, dominikanci im pristupaju kao hereticima, ali ne uviaju odmah potrebu njihova osobnog upoznavanja nego na njih, a u skladu s
intelektualnim opredjeljenjem (jer jo ne moemo govoriti o tradiciji) Reda,
primjenjuju iskustva steena s krivovjercima Zapada.
S druge strane, dominikanci nastoje odgovoriti na konkretne nejasnoe
na koje nailaze u Bosni ili vezane uz bosanske krstjane da bi uspjeno obavili
povjerenu im zadau propovijedanja.
Krstjani u spisima dominikanskih autora
O vjerovanju bosanskih krstjana meu dominikancima prvi pie Moneta
iz Cremone oko 1241. godine. Njegovo je djelo Protiv katara i valdeza bilo
vrlo cijenjeno i raireno meu dominikancima, pa se jedan primjerak s kraja
XIII. stoljea nalazi i u knjinici dubrovakoga samostana.
On Slavene, kako naziva krstjane, dri dvopoelnicima koji vjeruju da je
dobri Bog poslao tri anela na ovaj svijet, od kojih je jedan uzeo oblije ene
i zvao se Marija, druga su dva u mukom obliju bili Krist i Ivan Evanelist,
za kojega vjeruju da e ivjeti do ponovnog Kristova dolaska. Budui da nisu
stvarno bili ljudska bia, nego samo prividno, onda nisu mogli ni osjeati ono
to je ljudskom tijelu naravno. Prema ovom zakljuivanju, jasno je dakle, da
Marija nije Bogorodica, a niti je Krist mogao trpjeti, umrijeti i uskrsnuti.5
Rajner Sacconi piui sredinom XIII. stoljea svoju Sumu o katarima i
leonistima nabraja esnaest katarskih crkava, nazivajui ih crkvama jer se
sami tako nazivaju. Meu njima je i slavonska crkva. Pozivajui se na popise
koji su navodno vie puta provoeni, on tvrdi da su sve te crkve jako malobrojne pa u cijelom svijetu nema ni etiri tisue katara obojega spola.6
U Raspravi o krivovjercima (1260.-1270.) Anselmo Aleksandrijski nastoji pronai izvore dualistikog krivovjerja koje se iri Europom.7
ini se loginim da je odmah posegnuo za prokuanim heretikom treeg
stoljea, Perzijancem Manesom ili Manijem, koji je, propovijedajui sinkreti5
Usp. Moneta iz Cremone, Protiv katara i valdenza, u: F. ANJEK, Bosansko-humski

krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str. 130.-131.
6
Rajner Sacconi, Suma o katarima i leonistima u: F. ANJEK, nav. dj., str. 132.-133.
Anselmo Aleksandrijski, Rasprava o krivovjercima u: F. ANJEK, nav. dj., str. 136.139.
480
Dominikanci i bosansko-humski krstjani

zam zaroastrizma, budizma i kranstva, udario strogi put dualizma.
Ne obazirui se previe na vremenski raspon izmeu Manija i pojave heretikog pokreta na Zapadu, Anselmo tvrdi da je Mani svoj nauk propovijedao u Bugarskoj i Filadelji, u kojima je postavio tri biskupa. Oni su krivovjerje prenijeli na grke trgovce, koji su u Carigradu izabarali svoga vlastitog
krivovjernog biskupa. Zatim su neki iz Slavonije tj. zemlje koja se Bosnom
naziva, po trgovakom poslu doli u Carigrad. Kad su se vratili u svoju zemlju, propovijedali su i kad su brojem ojaali uine sebi biskupa koji se naziva
biskupom Slavonije ili Bosne.
Na slian nain on objanjava i pojavu hereze u Francuskoj i Provansi.
Takva pretpostavka Anselmu daje za pravo raspravljati o bosanskim krstjanima i ne imajui direktnog kontakta s njima ili njihovim naukom. Za
njega su oni jednaki francuskim i provansalskim krivovjercima koji tvrde da
su po avlu nastali u tijelima i ne vjeruju da je Krist pravi ovjek, niti da je
imao pravo tijelo, nego vjeruju da ga je donio iz neba; ne vjeruju ni da je zaista
trpio, niti zaista umro, niti osjetio muku i bol, niti da je uskrsnuo; nego vele
da se to tako priinjalo.
Anselmo navodi i druge njihove zablude kao to je vjerovanje da je Krist
manji od Oca, da je avao onaj koji daje vremenske nepogode, da ne slave
blagdane svetaca pa ne svetkuju niti nedjelju.
Iz konkretne potrebe prirunika za katolike propovjednike u raspravama
s pristaama krivovjernih pokreta u Europi XIII. stoljea nastaju Summae
auctoritatum, koje redovito sadre tekst ispovijesti katolike vjere, etiri
evanelja, Pavlove poslanice i druge novozavjetne dijelove kojima hereziolozi i
propovjednici poriu krivovjerna uenja te kratki povijesni sinopsis pojedinih
sljedbi i njihova vjerskog nauka.8
Ove Summae pisane su zanimljivim stilom dijaloga izmeu katolika i heretika, koji e kasnije postati jo popularniji u katekizmima pisanim na naelu
pitanja i odgovora.
Izmeu 1230. i 1240. godine Talijan Juraj priredio je Raspravu izmeu
(rimo)katolika i krivovjernog patarena, podijeljenu u sedamnaest poglavlja.9
8
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str.

154.
Usp. F. ANJEK, nav. dj., str. 155.-156.
481
Slavko Slikovi
U objavljenim povijesnim vrelima o bosansko-humskim krstjanima
Franjo anjek donosi slinu Raspravu izmeu rimokatolika i bosanskog patarena, datirajui je izmeu tridesetih i pedesetih godina XIII. stoljea, a za
koju pokazuje da joj je autor Pavao Dalmatinac (1170./1175.-1255.), profesor
kanonskoga prava i telogije na sveuilitu u Bologni, jedan od prve petorice
dominikanaca koji dolaze u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo i osnivaju samostane, te inkvizitor sa sjeditem u Zadru, koji mueniki zavrava svoj ivot
na podruju Splita.10
Rasprava11 je sastavaljena od 31 poglavlja o pitanjima u kojima se, prema
Pavlu Dalmatincu, razlikuje vjera bosanskih krstjana od rimokatolike vjere.
Najprije se rasprava vodi o krtenju, koje se kod katolika obavlja vodom,
a kod krstjana knjigom.
U govoru o nasljednicima svetog Petra krivovjerac sebi preuzima to pravo, tvrdei da katolici nisu njegovi pravi nasljednici, na to rimokatolik pita
A ti koji stanuje u brdima, kako e moi dokazati da je tebe ostavio?... tebi
koji boravi meu ikarjem.
Rimokatolik mu nadalje predbacuje da su oni ostavili pravu vjeru i pobjegli u brda Lombardije i Bosne te ive u umama meu ikarjem. Prema
rimokatoliku prava se vjera raspoznaje na tri naina: 1. to su je apostoli
proirili na sve narode; 2. to su je ti narodi primili, i 3. to su je zadrali
ne moe se kazati da su u Bosni svi narodi. A jasno je cijelom svijetu da su
Bosanci, koji su vas primili, u vama primili otpadnike, koji su se pojavili u
prijetvornom obliku ovaca dok su u svojoj naravi vukovi koji grabe due.
Na krivovjereve prigovore o progonstvu, koje se oito moe odnositi na
inkviziciju i ugarske kriare tridesetih i etrdesetih godina XIII. stoljea, rimokatolik odgovara da ih ne progone zbog pravednosti, nego nepravednosti
koja se ogleda u tri stvari: 1. prema Svetom pismu moraju se progoniti lani
proroci; 2. otpali su od prave vjere na koju su se bili zakleli. Ne bi ih progonili
da ve nisu bili obeali vjernost, jer se ona ne moe traiti od onoga koji je
nije obeao, i 3. jer tvrde da im je tijelo dano od avla pa se moraju unitavati
djela avolska.
10
Isto, str. 153.-165.
11
Pavao Dalmatinac, Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog patarena, u: F. ANJEK,

nav. dj., str. 166.-233.
482

Rimokatolik na temelju Svetog pisma dokazuje i neodrivost krstjanskog
stava o enidbi odnosno zabacivanju enidbe kao prepreke na putu spasenja.
O ovom pitanju, nekako u isto vrijeme, govori i Grgur IX u pismu dominikanskom prioru iz Trevisa 21. lipnja 1235., odgovarajui da je nevaljan brak
sklopljen na bosanski nain odnosno pod uvjetom da se ena muu svidi,
ako ne bude tako da je vraa roditeljima bez ozljeda i polomljenih udova.12
U pitanju o blagovanju mesa, koje, kao i sve drugo to se raa iz parenja krstjani ne jedu, rimokatolik odgovara da ih ne osuuju to sami ne jedu
meso, nego zato to oni osuuju one koji jedu.
Slian je govor i o tijelu Kristovu, u iju stvarnu nazonost u euharistiji
krstjani ne vjeruju, o stvaranju koje dre djelom avla te o ljudskim duama koje su za njih aneli pali s neba.
Na krstjaninov prigovor o materijalnim crkvama koje katolici grade na
nain pogana, rimokatolik odgovara da se u crkvama okupljaju vjernici sluati evaneoski nauk, a krstjanin to ini u kakvoj staji ili u ikarju, u umama
i po brdima.
Jednako tako dokazuje i neopravdanost stava o krstu djece, koji krstjani
zabacuju, vjerujui da je besmisleno, jer dijete nije sposobno samo prihvatiti
vjeru, te o neopravdanosti krstjanskog stava o kriu, koji je za njih znak
idolopoklonstva.
Nadalje se govori o izopenju i o zakletvi, koje krstjani dre neopravdanim i suprotnim Svetom pismu.
Prvih je trinaest poglavlja pisano opirnije i u obliku dijaloga, a idua
poglavlja donose samo Svetopisamske citate u kojima se nude odgovori na
krstjanske prigovore o Starom zakonu, o prorocima, o Ivanu Krstitelju,
o uskrsnuu tijela i o milostinji.
Pavao nadalje krstjanskom vjerovanju suprotstavlja katoliku vjeru prema
kojoj Krist je Sin Boji i jednak Ocu, Bog Starog zavjeta je Otac Kristov,
Krist je sin Blaene Djevice Marije, Blaena Djevica Marija bila je ena, a
ne aneo, Krist je uzeo tijelo od Blaene Djevice Marije, Krist je tjelesno
jeo, Krist je bio pravi ovjek, Krist je tjelesno trpio, Isus je tjelesno umro,
Krist je uskrsnuo od mrtvih te da ovjek moe svagdano sagrijeiti.
12
Papa Grgur IX. prioru dominikanaca iz Trevisa, u: F. ANJEK, nav. dj., str. 94.-95.
483
Slavko Slikovi
Zadnja dva poglavlja govore o ispovijedi i o zadovljtini.
Ne ulazei u literarnu prosudbu ovoga djela, sa sigurnou moemo kazati
da je ono bilo od velike koristi propovjednikom radu dominikanaca u Bosni,
a itajui ga s lakoom opaamo da pisac nije samo ueni teolog Zapada, nego
i osoba koja poznaje konkretne prilike bosanskih ikara, uma i brda.
Interes dominikanaca za bosanske krstjane nije prestao ni nakon to su
franjevci potpuno preuzeli brigu o katolicima u Bosni te preuzeli slubu inkizitora.
Poznati dominikanac i inkvizitor Ivan Torquemada 1461. godine, neposredno prije pada Bosne u turske ruke, pie Objanjenje vjerskih istina Rimokatolike crkve za obavijest o manihejcima Bosanskoga Kraljevstva.13
U tim Objanjenjima on donosi 50 teza koje jednostavno nabraja bez
dodatnih komentara. Gotovo sve te teze mogu se nai i u Raspravi Pavla
Dalmatinca. Poevi od stvaranja, preko grijeha, tovanja Blaene Djevice
Marije i svetaca, sakramenata, pitanja posta, prisege i milostinje, Torquemada samo denira ono to vjeruju rimokatolici, ne govorei o vjeri bosanskih
manihejaca, ali ve izbor teza znak je da su one direktan odgovor na njihovo
vjersko uenje.
U drugom spisu, naslovljenom Odbacivanje trideset osam lanaka koje
dre krivovjerci husiti iz Moldavije, koji se prema predgovoru upuenom papi
Piju II. odnosi i na krivovjerce u Bosni, Torquemada donosi slian popis, ali
ovaj put samo husitskog vjerovanja, bez ikakvih dodatnih objanjenja i navoenja suprotnog miljenja, osnosno vjere Rimokatolike crkve.14 Tek uz poneki od tih lanaka on navodi da je ve ranije osuen na nekom od Crkvenih
sabora.
ini se vanim naglasiti da je ova spisateljska djelatnost dominikanskih
teologa bitno integrirana u poslanja dominikanskoga Reda. Sveti Dominik
je uveo ne malu novost kada je studij, usmjeren na spas dua, vrsto povezao s
osnovnim ciljem svoga Reda.15
13
Ivan Torquemada, Objanjenje vjerskih istina Rimokatolike crkve za obavijest o manihejcima Bosanskoga Kraljevstva, u: F. ANJEK, nav. dj., str. 294.-299.
14
Ivan Torquemada, Odbacivanja trideset osam lanaka koje dre krivovjerci husiti iz Moldavije, u: F. ANJEK, nav. dj., str. 300.-305.
15
Knjiga konstitucija i naredbi brae Reda propovjednika, br. 76.
484

Ne zaboravimo takoer da dominikanci dre da njihov studij mora poglavito i svim silama i nadasve biti usmjeren prema tomu da budemo korisni
duama blinjega16, tako da ni ovo promiljanje o Crkvi bosanskoj ili bosansko-humskim krstjanima, nije ostalo samo mrtvo slovo na papiru, nego je
trebalo posluiti i posluilo je ne samo dominikanskim, nego i franjevakim
redovnicima za konkretan apostolat u Bosni.
Dominikanska djelatnost meu krstjanima
Nastojei to manje ulaziti u analizu drutveno-politikih prilika u Bosni
XIII. stoljea, te politike okolnih zemalja prema njoj, to je esto bilo uzrokom nerazumijevanja ili svjesnog pogrenog predstavljanja bosansko-humskih
krstjana, u ovom dijelu izlaganja ograniit emo se samo na dominikansku
nazonost meu njima.
Kako je u poetku dominikanski red teritorijalno ustrojen prema civilnim
granicama, povijest hrvatskih dominikanaca vezana je uz Hrvatsko-Ugarsko
Kraljevstvo. Opi zbor reda odran u Bologni 1221. godine pod predsjedanjem samog osnivaa Sv. Dominika odluuje da se red proiri na teritorij krune svetog Stjepana te tu zadau povjerava Pavlu Dalmatincu s etiri druga
redovnika.17
Njihov rad bio je uspjean i red se ralativno brzo irio na naem podruju, u koje pripada i Bosna. Dominikanci nikada kroz povijest nisu u Bosni
uspostavili vlastitu dominikansku provinciju ili vikarijat, nego su redovito bili
dio Hrvatsko-Ugarske provincije odnosno Dalmatinskog vikarijata i kasnije
provincije.
U prvoj polovici XIII. stoljea otvaraju vie samostana u Bosni ili njezinom neposrednom susjedstvu, kao polazite za propovjedniki rad meu krstjanima: Dubrovnik (1225.), azma (1229.), Ban Brdo kod Vrhbosne (1233.),
Zagreb (o. 1241.), Kotor i Biha (1266.) itd.18
16
Prolog prvobitnih konstitucija Reda propovjednika.
17
Usp. A. WALZ, Compendium histoirae O. P., Roma, 1948., str. 145.-146.
18
Usp. F. ANJEK, Kranstvo na hrvatskom prosoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (720 st.), Zagreb, 1996., str. 218.; A. ZANINOVI, Pogled na apostolsko znanstveni rad
Dominikanaca u hrvatskim zemljama, Bogoslovska smotra, VIII. (1917.), br. 3., str. 265.266.
485
Slavko Slikovi
Iako je najstariji pouzdan podatak o nazonosti i djelovanju dominikanaca u Bosni19 pismo pape Grgura IX prioru i brai bosanskog samostana od
15. listopada 1233., prvi susret dominikanaca s Bosnom trebao bi se dogoditi
ve 1222. godine, kada papinski legat Akoncije sa sobom vodi vie dominikanaca u Bosnu da bi propovijedali protiv krivovjerja.20
Premda je taj podatak na temelju do danas sauvanih izvora nemogue
dokazati, ne elimo ga potpuno iskljuiti kao mogunost dominikanskih poetaka u Bosni, jer papa spominje priora i brau samostana, to pretpostavlja
ve razvijeni oblik redovnikog ivota.
U istom vremenu papa preporuuje dominikance za propovjednike protiv
krivovjerja biskupima irom kranske ekumene pa je malo vjerojatno da ih s
istom zadaom nije preporuio i vlastitom legatu.
Raniji dolazak dominikanaca u Bosnu potvruje ve spomenuto papino
pismo, prema kojemu su dominikanci svojim propovijedanjem, a ne iskljuivo
krstakom borbom protiv bosanskih bogumila21, na katoliku vjeru obratili
bana Ninoslava i njegova roaka udjelnog bana Prijezdu, koji u zalog iskrenosti obraenja daje svoga najstarijeg sina dominikancima na odgoj. U pismu
se spominju bosanski dominikanci, od kojih papa trai da Prijezdi vrate sina
budui da se njegovoj vjeri ne moe sumnjati, a njegovu istu i jednostavnu
pobonost pokazuju ne samo rijei nego i iskustvo.22
Potvrda tomu jest i pismo koje istoga dana Grgur IX pie banu Ninoslavu,
uzimajui njega i njegovu zemlju Bosnu sa svim dobrima koja posjeduje pod
zatitu Svete Stolice.23
Da bi Prijezda svojim ivotom dokazao pripadnost Katolikoj crkvi, sigurno je trebalo vie godina. Jednako tako, bio je nuan ve dobro organiziran
oblik redovnikog ivota, kao i adekvatan samostan, da bi banov sin mogao
19
S. KRASI, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku, Kranstvo srednjovjekovne

Bosne, Radovi simpozija povodom 9 stoljea spominjanja Bosanske biskupije (1089-1989),
Sarajevo,, 1991., str. 180.
20
A. ZANINOVI, nav. dj., str. 264.-265.
21
S. JALIMAM, Djelatnost dominikanaca u srednjevjekovnoj Bosni, Tuzla, 1999., str. 48.
22
T. SMIIKLAS, Codex diplomaticum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, III., Zagreb, 1905., str. 389.-390., br. 337.
23
Isto, str. 388., br. 335.
486

biti povjeren dominikancima na odgoj. Dodajmo tomu da je prema Konstitucijama dominikanskog reda tog vremena samostan morao imati najmanje
dvanaest stalnih lanova s potpunim samostanskim opsluivanjem.24
Sve su to pokazatelji na temelju kojih sa sigurnou moemo ustvrditi da
je dolazak dominikanaca vie godina prethodio spomenutom papinu pismu.
Pri odreivanju godine dolaska dominikanaca u Bosnu posluit e nam i
Kratki pregled o poecima Ugarske dominikanske provincije Petra iz Bodroga, nastao prije 1259. godine.
On pie o krivovjercima Slavonske crkve u Bosni i Dalmaciji protiv kojih je kaloki nadbiskup i legat Apostolske Stolice vie puta uzaludno vodio
kriarske vojne, pa je taj beznadni posao propovijedanja papa povjerio dominikancima, koji su svojim apostolskim radom mnoge krivovjerce i njihove
pristae obratili istini vjere. 25
Petar, istina, ovaj dolazak vee uz Kolomanove kriarske vojne, ali budui
da je prva Kolomanova kriarska vojna zapoela tek u proljee 1235. godine,
mislimo da se u ovom opisu dominikanskih poetaka u Bosni nalaze izvjea
o dvije faze njihova boravka.
Kako je vidljivo iz spomenutoga pisma pape Grgura IX., nemogue je da
bi prvi dolazak bio tek 1235. godine. S druge strane, Petar spominje vojne
pokuaje kalokog nadbiskupa Ugrina, a zadnji od njih bio je 1227. godine.
Stoga, ako za nepouzdano uzmemo izvjee o dominikanskom dolasku s legatom Akoncijem 1222. godine, onda sa sigurnou moemo tvrditi da prvi
dominikanci dolaze u Bosnu 1227. godine ili neposredno nakon toga. U tom
vremenu dogaa se i obraenje banova Ninoslava i Prijezde, a nesumnjivo i
drugih bosanskih velikaa i puanstva.
Zahvaljujui dominikanskom radu Katolika crkva u Bosni poinje iznova napredovati, ali ne predaju se ni bosanski krstjani, nastojei ne izgubiti
steeni poloaj.
24
Vetera monumenta legislativa Sacri Ordinis Praedicatorum ex saeculo a nativitate Christi

tercio decimo, Ordinis primo, Analecta Ordinis Praedicatorum, Romae, 1896., str. 642.,
prema S. KRASI, nav. dj., str. 231.
25
Petar iz Bodroga, Kratki pregled o poecima Ugarske dominikanske provincije, u: F.

ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str. 134.135.
487
Slavko Slikovi
Raznim je makinacijama roeni brat djeda Crkve bosanske Radoja katoliki sveenik, bosanski glagolja, bio izabran za katolikog bosanskoga biskupa, kojega je godine 1229. ili 1230. posvetio tadanji dubrovaki nadbiskup
Aringerije (1227.-1236.).26
Doznavi za taj sluaj papa Grgur IX. vrlo je brzo reagirao te pismom od
5. lipnja 1232. naredio kalokom nadbiskupu Ugrinu, zagrebakom biskupu
Stjepanu i svom legatu u Ugarskoj, kardinalu Jakovu Pecorariju, da u vezi s
tim povedu strogu istragu.27
Nakon provedene istrage i primljenog izvjea, papa 30. svibnja 1233.
pie svome izazlaniku Pecorariju da okrivljenog biskupa smjeni i na njegovo
mjesto, jer je Bosanska biskupija prilino razvuena, postavi vie prikladnih
i uenih biskupa, ali ne dirajui u metropolitska prava dubrovakoga nadbiskupa.28
Kardinal Pecorari obavio je povjerenu mu zadau, izuzimajui Bosansku
biskupiju iz Dubrovake metropolije i podvrgnuvi je direktnoj vlasti Svete
Stolice, a na mjesto svrgnutog biskupa postavio (je) vrlo uena i pobona
redovnika, tadanjeg provincijala Ugarske dominikanske provincije29 Ivana
iz Wildeshausena.
Ivan je za biskupa izabran izmeu 30. svibnja 1233., kada je smijenjen
dotadanji bosanski biskup, i 13. veljae 1234., kada ga papa imenuje svojim
legatom u Bosni, a u Bosnu je doao nakon 16. kolovoza 1234., kada je zajedno s franjevakim provincijalom u Ugarskoj i dominikanskim priorom u
Ostrogonu trebao odrijeiti crkvenih kazni kralja Andriju II.30
Nakon dolaska u Bosnu novi biskup nastavio je ve zapoeti propovjedniki rad s dominikanskom subraom, a u skladu s papinim pismom kardinalu
Pecorariju da novim biskupima u ime oprotenja grijeha, jer su stanovnici te
zemlje materijalnim bogatstvom siromani, a zloom bogati i velikim dijelom
26
D. MANDI, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 152.
27
S. KRASI, nav. dj., str. 183.
28
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str.

92.-93.
29
30
Usp. S. KRASI, nav. dj., str. 184.
488

zaraeni krivovjerskom izopaenou, preporui da, nasljedujui siromatvo
siromanoga Krista arkim duhom, ne odbijaju pristupiti malenima, i, uz pomo Boju, odvrativi ih od zablude, primjerom dobrog djela i svjedoenstvom
rijei uzmognu poloiti raun ocu obitelji o sebi povjerenom talentu.31
Papa mu je estitao na preuzetoj slubi, nadajui se da e se njegovom zauzetou u Bosni, koja je dugo poput naputene i neprohodne zemlje tugovala i malaksala, a trnje i koprive je ispunjale, postala leglo zmajeva i pae nojeva,
te se gotovo u potpunosti nalazila u tmini i sjeni smrtnoj, biti iskorijenjena
heretika opaina.32
Meutim, u proljee 1235. pod krinkom kriarske vojne protiv heretika
ugarski kralj Koloman je krenuo u Bosnu i tijekom ljeta zauzeo vei njezin
dio.
Ve prije pohoda Koloman je za sebe33 i kriare34 osigurao pokroviteljstvo
Svete Stolice, a umirui kralj Andrija II., vjerujui u uspjeh ove vojne, sinu
daruje cijelu Bosnu. Nakon njezina zauzea papa Grgur IX. 9. kolovoza 1235.
potvruje Kolomanu pravo na Bosnu dar koji je spomenuti kralj, tvoj otac,
dareljivo tebi darovao.35
Stav biskupa Ivana o dogaajima u Bosni moemo pretpostaviti iz injenica da pie papi odriui se biskupske slube, pritisnut ratnim tegobama te
pobunama i borbama za vjeru.36
Papa Grgur IX. u pismu od 20. rujna 1235. nastoji ga odvratiti od tog
ina i potaknuti da heretike i druge koji napadaju katoliku vjeru hrabro
udari.37
Meutim, to papino nagovaranje nije urodilo plodom i Ivan je napustio
bosansku biskupsku stolicu. Ne zna se toan datum njegova odlaska, ali u pa-
31
F. ANJEK, nav. dj., str. 92.-93.
32
T. SMIIKLAS, CD, III., str. 418., br. 363.
33
Isto, str. 419., br. 364.
34
Isto, str. 418., br. 363.
35
Isto, str. 443., br. 385.
36
Papa Grgur IX. Ivanu iz Wildeshausena, u: F. ANJEK, nav. dj., str. 96.-99.
37
Isto.
489
Slavko Slikovi
pinu pismu Beli IV. od 20. svibnja 1237. Ivan se ve spominje kao nekadanji
bosanski biskup.38
Ne zadravajui se na analizi Kolomanovih vojni, bitno je naglasiti da su
one nanijele veliku tetu dominikanskoj djelatnosti.
Budui da su dolazili iz Ugarske provincije, u Bosni su, po svemu sudei,
dominikance gledali kao dio protubosanskih snaga, a ni oni sami nisu umaknuli toj zamci.
Ve spomenuti Petar iz Bodroga ne skriva da su mnogi krivovjerci koji
se nisu obratili putem dominikanskog propovijedanja bili predani svjetovnoj
Kolomanovoj vlasti te spaljeni na lomaama.39
Zbog njihove povezanosti s Kolomanovim kriarima, borba za bosansku
autonomiju ujedno je znaila i borbu protiv dominikanaca.
ini nam se da u tom kontekstu moemo razumjeti i dominikanske samostane, koje su prema Petru iz Bodroga krivovjerci spalili, a jednako tako i
dominikansku tradiciju o tridesetdvojici brae koji su pretrpjeli muenitvo u
Bosni.40
Kolomanovim vojnama i naputanjem biskupske slube Ivana iz Wildeshausena zavrava se prvi dio dominikanskoga djelovanja u Bosni, koje je bilo
iskljuivo propovjednikoga tipa.
Ne vidimo drugog razloga zato bi papa Grgur IX. 7. prosinca 1239. pisao
provincijalu ugarskih dominikanaca da nakon to su u zemlji Bosni iskorijenjena krivovjerja i poele se iriti niti katolike vjere ... odredi nekoliko brae
... snanih na djelu i rijei da bi propovijedali evanelje i obavljali liturgijske
ine.41
Jednako tako, zabrinut novonastalim prilikama u Bosni, on 26. travnja
1238. pie nekadanjem provincijalu Ugarske dominikanske provincije Teodoriku, koji je u to vrijeme bio misionarski biskup meu Kumanima u dana-
38
39

ANJEK, nav. dj., str. 134.-135.
40
R. J. LOENERTZ, Un catalogue de martyrs dominicains, Archivum Fratrum Praedicatorum, vol. XIX., Romae, 1949., str. 275.-279.
41
Grgur IX provincijalu ugarskih dominikanaca, u: F. ANJEK, nav. dj., str. 100.-101.
490

njoj Vlakoj i Transilvaniji42 da za bosanskog biskupa imenuje dominikanca
Ponsu.
Iz pisma je vidljivo da je u Bosni nuno iznova zasaditi kransku religiju
pod upravom prikladnog pastira, osnovati kaptol budue katedrale, a kler
opskrbiti desetinom, prvinom i ostalim.43
Sve su to pokazatelji da je s poetkom kriarskih vojni donekle zamrla
dominikanska djelatnost u Bosni, a neki samostani bili spaljeni te crkve razruene pa je u njima izraslo trnje i grmlje.44
Meutim, ne smije se prebrzo zakljuiti da je ona potpuno nestala jer 27.
prosinca 1239. Grgur IX. pie prioru i brai bosanskoj Reda propovjednika
neka novac dobiven od bana za gradnju katedrale predaju biskupu Ponsi.45
Ovaj prvi dio dominikanskog rada moemo ocijeniti, zajedno s kraljem
Belom IV. koji govori o svetosti ivota Ivana iz Wildeshausena, da je bio milosrdan prema nevoljama optereenima, nastojei svoje prihode dijeliti s Kristovim siromasima ... uz smilovanje onima koji su bili potrebni smilovanja i
suosjeajui s nemonima.46
Iako se i papa plaio da bi Ponsa mogao neprihvatiti ponuenu mu slubu,
on ju je prihvatio i obavljao vie od 30 godina.47
S biskupom Ponsom zapoinje druga faza dominikanske djelatnosti, koja
se vie pouzdaje u mo ugarskog oruja i ugarsku materijalnu pomo, a na
vjerskom planu oekuje pomo svoje ugarske dominikanske subrae i openito
Crkve u Ugarskoj.
Takvu je politiku podupro i papa kad je 22. prosinca 1238. pisao nadbiskupu ostrogonskom i njegovim sufraganima da Ponsi pomognu u borbama
42
43
T. SMIIKLAS, CD, IV., Zagreb, 1906., str. 56.-57., br. 50.
44

ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.), Zagreb, 2003., str. 134.135.
45
T. SMIIKLAS, CD, IV., str. 95., br. 89.
46
T. SMIIKLAS, CD, V., Zagreb, 1907., str. 157.-158., br. 666.
47
491
Slavko Slikovi
protiv krivovjeraca,48 a Kolomana poticao na velikodunost i naredio jo zauzetiji rad na iskorjenjivanju krivovjerja u Bosanskoj biskupiji jer je jasno da se
Boja milost pobrinula da se Njegovo ime proslavi tvojom slubom.49
Istoga dana pisao je i peukim dominikancima da pomognu biskupa bosanskog u njegovu radu,50 te opatu benediktinskog samostana u Varadinu da
prikuplja prihode za kriare koje e namijeniti Ponsi.51
Vjerujui u uspjeh svojih poticaja Grgur IX. dan kasnije pisao je Ponsi
neka nastoji potpuno iskorijeniti krivovjerje iz svoje biskupije te je dovesti iz
dobroga u bolje stanje.52
ini se da je papa u Ponsi i Kolomanu naao dobre suradnike.
Godinu dana kasnije, 5. prosinca 1239. godine, pisao je Kolomanu, pohvalivi njegovu zauzetu pobonu borbu za Crkvu Boju.53
Ta zauzetost vidi se i u tomu to je Ponsa u samo godinu dana svoga biskupovanja uspio ustanoviti prvostolni kaptol i podii katedralu, uz svesrdnu
Kolomanovu pomo.54
Koloman se pobrinuo i za uzdravanje bosanskoga biskupa i njegova kaptola, darujui mu prihode i posjede u Bosni i Slavoniji, to potvruje Grgur
IX. 7. prosinca 1239., piui biskupu Ponsi i kaptolu Sv. Petra u Bosni.55 Kasnije e i Bela IV. potvrditi te posjede Bosanske biskupije te dodati nove.56
Najvaniji od svih bit e posjed akovo, koje a kasnije postati stalno sjedite
bosanskih biskupa. Tako 8. svibnja 1252. godine biskupa Ponsu nalazimo u
akovu u kui u kojoj stanuje biskup bosanski.57
48
49
Isto, str. 65., br. 59.
50
Isto, str. 65.-66., br. 60.
51
Isto, str. 67., br. 62.
52
Isto, str. 67.-68., br. 63.
53
Isto, str. 93.-94., br. 86.
54
Usp. S. KRASI, nav. dj., str. 190.-191.
55
56
Isto, str. 236.-240., br. 208.
57
Isto, str. 494.-495., br. 430.
492

Vezanost uz ugarsku Crkvu Ponsa pokazuje i prijedlogom papi da Bosansku biskupiju izuzme iz Dubrovake i pripoji Kalokoj nadbiskupiji, o emu
Inocent IV. trai miljenje ugarskog opata Sv. Martina.58
Da bi pospjeili rjeenje toga pitanja, Ugari ponovno poseu za prokuanim orujem te papu iznova izvjeuju o irenje krivovjerja u Bosni. Stoga, on
3. kolovoza 1246. alje kalokom nadbiskupu znak kria pod kojim e vojevati
protiv bosanskih heretika,59 a nekoliko mjeseci kasnije na borbu e poticati i
kralja Belu IV., ujedno obeavajui da e ga konzultirati u pitanju podvrgnua
Bosanske biskupije Kalokoj metropoliji.60
Napokon, 26. kolovoza 1247. godine, nareuje biskupu urskome, te cistecitskom opatu i dominikanskim priorima u Ugarskoj da Bosansku biskupiju stave pod vlast kalokog nadbiskupa.61
Osim Ponse, Bosanskom su biskupijom do poetka XVI. stoljea upravljala jo estorica, odnosno osmorica, biskupa dominikanaca.62
Nakon estogodinje ispranjenosti bosanske biskupske stolice, za koju
S. Krasi dri da je nastala brigom oko vlasitite obnove kojom su bile zauzete
ugarske crkvene i dravne vlasti nakon tatarskih pustoenja, 1280. godine biskupom postaje dominikanac Andrija, koji tu slubu obavlja najdalje do 1287.
godine, uspjeno se borei protiv krivovjerja uz pomo dominikanskog i franjevakog reda.63
Sljedei dominikanac bio je Francuz Bededikt Guichard koji je imenovan
1314. godine. Nije sigurno da ju je ikada stvarno obnaao, a 1317. dragovoljno
se odrekao slube bosanskog biskupa.64 Meuim, S. Jalimam u tom vremenu
spominje jo jednog istoimenog bosanskoga biskupa, dominikanca, ali Maara Benedikta.65
58
59
Isto, str. 297.-298., br. 263.
Isto, str. 298., br. 264.
60
Isto, str. 310.-311., br. 273.
61
Isto, str. 322.-323., br. 285.
62
S. KASI, Dominikanci. Povijest Reda u hrvatskim krajevima, Zagreb 1997., str. 170.
63
S. KRASI, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku ..., str. 203.
64
Isto, str. 203.-204.
65
S. JALIMAM, nav. dj., str. 87.-88.
493
Slavko Slikovi
U svakom sluaju, nakon Benedikta, 1317. godine bosanskim biskupom
postaje dominikanac Petar, koji e tu slubu obnaati punih 17 godina. Jedni
ocjenjuju vrlo pohvalno njegov rad protiv krivovjeraca i karitativnu djelatnost
koju je razvio,66 a drugi dre da je uz vrlo skromne mogunosti pokazao jo
skromnije rezultate.67
Nakon etrdesetak godina, 1376., za bosanskoga biskupa imenovan je
drugi dominikanac, Dominik, koji e tu slubu obnaati iduih est godina.68
Vie od sto godina nakon njegove smrti na katedru bosanskih biskupa
zasjest e posljednji biskup dominikanac.
Naime, Opi zbor dominikanskog reda 1498. godine spominje bosanskoga biskupa dominikanca Petra Palmara, kojemu u skladu s tradicijom i
zakonodavstvom reda udjeljuje odreene povlastice.69
Problem, meutim, predstavlja injenica da u isto vrijeme bosanskom biskupijom upravlja jedan drugi dominikanac, Gabrijel Polver. Biskupom bosanskim imenovan je 7. travnja 1494., a 7. travnja 1502. premjeten je u Srijemsku biskupiju.70
Pored dominikanaca koji su bili na elu Bosanske biskupije, valja svakako spomenuti jo jednog dominikanca, iji je ivot nerazdruivo vezan uz
Bosnu, odnosno bosansko-humske krstjane. Radi se o hvarskom biskupu
Tomi Tomasiniju, koji je kao papinski legat preko 20 godina proveo u Bosni
(1439-1461) stekavi velike zasluge za sreivanje vjerskih i politikih prilika
u njoj.71
Osim pojedinanog angamana dominikanskih biskupa od sredine XIII.
stoljea do kraja 20-ih godina XIV. stoljea ne nalazimo povijesnih podataka
o djelatnosti dominikanaca u Bosni.
66
S. KRASI, nav. dj., str. 204.-205.
67
S. JALIMAM, nav. dj., str. 90.
68
69
Acta Capitulorum generalium Ordinis Praedicatorum, vol. III., Monumenta Ordinis

Fratrum Praedicatorum historica, tomus VIII, Recensuit fr. Benedictus Maria Reichert,
Romae 1900., str. 434., prema: S. KRASI, nav. dj., str. 206.
70
71
Isto, str. 207.
494

Tada se dogaa poznati spor s franjevcima oko prava na inkviziciju.
Ve smo vidjeli da su dominikanci od poetaka u Bosnu doli propovijedati i raspravljati s krivovjecima, odnosno one koji se nisu htjeli obratiti
predati svjetovnoj vlasti.72
Cjelokupna njihova djelatnost potvruje da su uz redovitu propovjedniku, u Bosni obavljali i inkvizitorsku slubu jo od 20-ih godina XIII. stoljea.
Problem nastaje kada bivi srpski kralj Stefan Dragutin (1288.-1292.), kao
vazalni vojvoda svoga zeta, hrvatsko-ugarskog kralja Ladislava IV., (1272.1290.) banovine Mave, Usore i Soli, trai od, spomenimo i to, pape franjevca
Nikole IV. (1288.-1292.) da mu poalje nekoliko ljudi vinih jeziku bosanskoga kraja da bi radili na iskorijenjivanju krivovjerja. Papa je od generalnog ministra franjevakog reda 23. oujka 1291. godine zatraio da u Bosnu poalje
dva prikladna redovnika te ih preporuio Stefanu Dragutinu da im pomae u
njihovu radu.73
Nekoliko godina kasnije, papa Bonifacije VIII. 29. travnja 1298. franjevcima povjerava slubu istraivanja i pobijanja heretike zablude ne samo u
Bosni, nego i u Srbiji, Rakoj, Hrvatskoj i Istri.74
Veliki zamah franjevakoj inkvizitorskoj slubi dao je fra Fabijan iz ibenika, bivi provincijal Slavonske (Hrvatske) provincije, kojemu papa Ivan
XXII. svojim pismom od 10. svibnja 1325. povjerava slubu inkvizitora u Bosni te trai da ga redovito izvjeuje o svome radu.75
Osjetivi taj oblik franjevakog rada kao ugroavanje svojih ve stogodinjih prava, a pozivajui se na prije steene povlastice, ali i zasluge za Katoliku
crkvu u Bosni, dominikanci nastoje promijeniti tu papinu odluku. Dominikanac Matija iz Zagreba odlazi na papinski dvor u Avignon te uspijeva postii da
72

ANJEK, nav. dj., str. 134.-135.
73
74
D. MANDI, nav. dj., str. 167.
75
E. FERMENDIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, MSHSM, XXIII, Zagreb,

1892., str. 21., prema S. JALIMAM, Spor dominikanaca i franjevaca u srednjovjekovnoj
Bosni, Croatica Christiana Periodica, Zagreb, 1989. (XIII.), br. 23., str. 11.
495
Slavko Slikovi
papa 25. svibnja 1327. godine presudi spor u korist dominikanaca.76
Meutim, radost dominikanaca nije bila dugog vijeka.
Franjevci su se alili na tu odluku, a budui da su s pravne strane bili
opremljeniji te posjedovali pisma Nikole IV. i Bonifacija VIII., a dominikanci
su imali jedino svjedoanstvo svoga rada, Ivan XXII. 1. srpnja 1327. opoziva
svoju prijanju odluku donesenu u korist dominikanaca, kojima potpuno zabranjuje inkvizitorski rad u Bosni i preputa ga franjevcima.77
Dominikanci se nee s tim lako pomiriti, te e na sve naine nastojati
promijeniti tu odluku. Papa e, stoga, 16. oujka 1330. na rjeenju toga pitanja angairati zadarskog i splitskog nadbiskupa, obojica su se zvali Ivan, da
provjere argumente jedne i druge strane, te da predstavnike i jednog i drugog
reda sa svim ispravama koje posjeduju u vezi s tim pitanjem poalju k njemu
u Avignon.78
I u ovom sluaju, nesumnjivo je presudna bila injenica to su franjevci
svoj rad mogli potkrijepiti papinskim ispravama, a dominikanci su se pozivali
na povijesne zasluge. Zanimljivo je da papina presuda nije sauvana u pisanom obliku, ali povijest Katolike crkve u Bosni svjedoi da je bila u korist
franjevaca.
Izgubivi polje rada, prestaje i organizirani redovniki ivot dominikanaca u sredinjoj Bosni, ali zadravaju se do kraja XVI. stoljea i turske okupacije u podrujima koja e se kasnije nazivati Turska Hrvatska.79
Uslijedit e tek pojedinane akcije dubrovakih dominikanaca u Bosni,
koji su radili meu krivovjercima, a kasnije i meu bosanskim Muhamedovim slijedbenicima.80
Spomenimo na kraju i Trebinjsko-Mrkanjsku biskupiju koja je jedina od
naih biskupija preivjela sve bure i oluje prolosti, pa je dragocjena uspomena
76
Usp. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani, Zagreb, 1975., str. 77.-82.
77
S. JALIMAM, Spor dominikanaca i franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni, Croatica

Christiana Periodica, Zagreb, 1989. (XIII.), br. 23., str. 14.
78
T. SMIIKLAS, CD, IX., Zagreb, 1911., str. 337.-338.
79
F. ANJEK, Kranstvo Bosne i Hercegovine, Croatica Christiana Periodica, Zagreb,

1992. (XVI.), br. 30., str. 140.-141.
80
A. ZANINOVI, nav. dj., str. 272.-273.
496

i jedini sauvani most izmeu onog najstarijeg i ovog novog u trinaeststoljenoj
povijesti Crkve naeg naroda u ovim krajevima.81 U XV., XVI. i XVII. stoljeu nalazimo vie dominikanaca na njezinu elu.82
Zakljuak
Dominikanci se s fenomenom bosansko-humskih krstjana suoavaju na
dvostruki nain.
U skladu sa svojim intelektualnim opredjeljenjem nastoje ih upoznati na
teorijskoj razni. Zbog uvrijeenog miljenja o Crkvi bosanskoj kao sastavnom
dijelu europskih heretikih pokreta i dominikanski autori pripisuju joj zablude
koje su svojstvene katarima, albigenzima i drugim krivovjercima prve polovice XIII. stoljea, a njezine korijene nalaze u starom manihejskom vjerovanju.
Meutim, suoeni sa stvarnou bosanskih uma, brda i ikara, nastoje iznova promisliti ovo teko pitanje i ponuditi konkretne odgovore.
S druge strane, dominikanci ne ostaju mislioci izolirani od svijeta, ija
je djelatnost iskljuivo teoretska. Vrlo brzo nakon svoga nastanka, ve 20-ih
godina XIII. stoljea, prvi dominikanci dolaze u Bosnu i souavaju se s konkretnim problemima koje bosansko-humski krstjani predstavljaju za srednjovjekovnu bosansku dravu, ali i cjelokupni kranski svijet.
U skladu sa slubenim nazivom svoga reda Ordo praedicatorum, prva
njihova nastojanja bila su propovjednike naravi, gdje je uenost spojena s
redovnikim siromatvom u nasljedovanju siromanoga Krista dala izvrsne
rezultate.
Zbog politikih malverzacija oko srednjovjekovne Bosne, kojima nisu
izmakli ni dominikanci, njihov rad biva nagraen progonima i nerazumijevanjam od stanovnika Bosne. Ipak, unato tekim izazovima s kojima se susreu, dominikanci svojim redovnikim ivotom, ali i kao bosanski biskupi,
daju veliki doprinos konsolidaciji katolike vjere. S druge strane, nadajui se
da e iz slobodnijih krajeva, kao to je Slavonija, lake organizirati svoje mi81
I. PULJI, Trebinjsko Mrkanjska biskupija u XIX stoljeu, Katolika Crkva u Bosni

i Hercegovini u XIX i XX stoljeu, Zbornik radova povijesno-teolokog simpozija prigodom
stogodinjice ponovne uspostave redovite hijerarhije u BiH, (ur. P. Babi i M. Zovki), Sarajevo, 1986., str. 91.
82
S. KASI, Dominikanci. Povijest Reda u hrvatskim krajevima, Zagreb, 1997., str. 175.
497
Slavko Slikovi
sijske pothvate, i nesvjesno oslobaaju prostor djelovanju bosansko-humskih
krstjana.
Napokon, traginim nerazumijevanjem dvaju prosjakih redova, dominikanci se povlae iz Bosne, koja postaje franciscana, vraajui se tek povremeno kao papinski legati, bosanski biskupi, koji katkad ni ne vide bosanske
zemlje, ili kao dalmatinski propovjednici kojima turska vlast nije pruila mogunost da ostave dublje tragove u bosanskoj povijesti.
SUMMARY
The Dominicans meet the phenomenon of krstjani in Bosnia and Hum in
two ways. According to their intellectual orientation, they try to familiarize
themselves with krstjani on a theoretical level, however, due to the conventional beliefs that the Church of Bosnia is an integral part of dierent European
heretic movements, the Dominican authors also impute on it the misconceptions that are the characteristic of heretics in the rst half of the 18th century.
However, confronted with the Bosnian reality they re-think this complex issue and provide answers that could serve as guidelines for concrete research.
Soon after their founding, as early as the twenties of the 18th century, the
rst Dominicans arrive to Bosnia and encounter the krstjan movement of Bosnia and Hum. Even though their initial aim was to preach, they could not resist political malversations with the medieval Bosnian territory, so their eorts
met only a lack of understanding and persecution. Nevertheless, they greatly
contributed to consolidation of the Catholic religion as Bosnian bishops and
through their monastic life. However, they expected that organizing their
missions from a free region, such as Slavonija, would be less complicated and
they unconsciously opened up a space for krstjan activities.
Due to tragic lack of understanding between the two mendicant orders,
the Dominicans withdrew from Bosnia, which thus became franciscana,
however, the Turkish occupation did not allow them to leave a deeper mark
on Bosnian history.
498
Andrija Zirdum
FRANJEVCI I BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI

Na tlu srednjovjekovne bosanske drave, bosansko-humski krstjani i franjevci djelovali su istodobno blizu dva stoljea, tj. od sredine XIII. do sredine XV. stoljea. Meu njima se ne zamjeuje izravno sueljavanje premda
su glavna ishodita njihova djelovanja bila jedno od drugoga udaljena samo
nekoliko kilometara. Povremeno se opaao vei utjecaj, sad jednih sad drugih,
motiviran najee politikim imbenicima.
Da je tako bilo cijelo vrijeme neprekidno, kao potvrdu navodim primjer iz
1442. Te je godine, naime, kralj Tvrtko II. Tvrtkovi na ostavu u Dubrovnik
poslao veu koliinu srebra. Dubrovani su se obvezali da e spomenuti polog
uruiti onome koga kralj poalje s vjerovnim listom pisanim pred redovnici
rimske vjere ili vjere bosanske i ovjerenim uobiajenim kraljevim peatom.1
To jasno govori da su, samo sedam godina prije izgona krstjana, i franjevci i
krstjani bili slino uvaavani i da su ivjeli blizu kraljeva dvora u Visokom,
jer nema dokumenata o krstjanima u Sutjesci ili na Bobovcu. Na posljetku
su i jedni i drugi doivjeli slinu sudbinu; krstjani izgon (1449.) iz Bosne, a
franjevci pad u ropstvo pod Osmanlije.
O franjevcima je sauvano neto vie grae negoli o krstjanima, ali i ona
je oskudna i nedostatna zbog svoje fragmentarnosti, narativnosti te katkad
obojenosti diplomatskim, hagiografskim i drugim interesima. Dosadanja
istraivanja zadravala su se uglavnom na pitanju osnutka Bosanske vikarije
te slijedu i djelatnosti njihovih poglavara, vikara, zastupnika generalnoga mi1
Usp. Pavao Aneli, Visoko i okolina u srednjem vijeku, u: Visoko i okolina kroz historiju,
1., Visoko, 1984., 126., /kratica: Aneli (1984a)/.
499
Andrija Zirdum
nistra. O tome je dosta i vrijedno uraeno, usput su otkriveni neki izvori i pokazatelji po kojima se pouzdano moe naslutiti ira franjevaka djelatnost.2
1. Nekoliko opih napomena
a) Franjevci povremeno dolaze i djeluju u srednjovjekovnoj Bosni u razdoblju kad su na Bosnu i Hum ve bili oslabili pritisci sa strane. A dotle su
Bosna i susjedni krajevi ivjeli svojim ivotom, oblikovanim u prethodnim
stoljeima, i to na osnovi naslijea koje je karakteriziralo proimanje batina
Istoka i Zapada. Bosna je imala svoju drutvenu i vjersku zasebnost, dinastiku i dravnu samostalnost.
Treba se prisjetiti da je XIII. st. srednjoj Europi donijelo nekoliko novna
koje su imale odjeka i u naim krajevima. Zauzimajem Carigrada i osnivanjem tzv. Latinskoga Carstva (1204.-61.) oslabio je utjecaj Bizanta, a ojaali
su Mletaka Republika i Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo. Nasilni postupak
kriara u Carigradu, Rimska kurija nije odobravala, ali ipak je mislila da bi
to moglo utjecati i posluiti crkvenom jedinstvu. S tim je ciljem IV. lateranski
sabor (1215.) dopustio da se i na podrujima zapadnoga kranstva, uz latinsko, mogu vriti i druga bogosluja, u razliitim jezicima i obredima. To je
omoguilo da su konano (1248.), unutar zapadnoga kranstva, ozakonjeni
ve stoljeima upotrebljavani staroslavenski jezik i liturgija.
b) Tekoe u kojima se u to doba nalo Bizantsko Carstvo i Pravoslavna
crkva, iskoristio je (1219.) Sava Nemanji te je nakon pregovora s njima bio
posveen za arhiepiskopa, ime je Srbija stekla crkvenu samostalnost (autokefalnost). On je jedno vrijeme pokazivao neku sklonost da ta nova Crkva nae
svoje mjesto unutar zapadnoga kranstva, ali ve se je oko 1230. okrenuo
Bizantu te je u pet godina osnovao nekoliko episkopija i organizirao srpsku
pravoslavnu Crkvu.
Usp. [Lastri] Philipus de Ochievia, Epitome vetustatum Bosnenis Provinciae seu brevissimum compendium historico-chronologicum, Anconae, 1776.; Filip Lastri, Pregled starina
Bosanske provincije, uvod i komentar napisao Andrija Zirdum, preveli s latinskog i talijanskog
imun imi i Ignacije Gavran, Sarajevo, 1977., /kratica: Lastri (1977.)/; Juraj Boitkovi,
Kritiki ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339.-1735.), Beograd, 1935; Dominik
Mandi, Franjevaka Bosna. Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340. 1735.,
Rim, 1968., /kratica: Mandi (1968.)/.
500
Franjevci i bosansko-humski krstjani

Time se zapadno od Drine, tj. na podruju srednjovjekovne Bosne i u Bosanskoj biskupiji, pojavila opravdana bojazan od irenja srpskoga pravoslavlja
jer je njihovo puanstvo iako pod rimskim patrijarhom povezivao zajedniki staroslavenski jezik i liturgija. Na istom prostoru pojavila se i prijetnja od
Crkve bosanske, koja je od davnina sa svoje zapadne strane bila povezana s
glagoljakim krugom jer je glavnina njezinih knjiga imala predloke u knjigama glagoljaa.3
c) U takvim su okolnostima svoje usluge za ouvanje katolianstva nudili
ugarsko-hrvatski kraljevi s odreenim politikim ciljevima. Organizirali su
kriarske pohode protiv inovjeraca u Bosni. Prema rezultatima dosadanjih
istraivanjima, njihovi su pohodi i uspjesi upitni. Uz to, vojska je mogla proi
Bosnom i Humom, ali nije ih mogla osvojiti sve dok ne bi u njoj ostala. im
bi se vojska povukla, ivot je nastavljan uobiajeno. Naime, iz toga povijesnoga razdoblja u Bosni koliko god izgledalo neobino do sada arheoloki
nije pouzdano otkriveno nijedno vee naselje niti utvrda.4 Ali oito je da su
prijetnje i uestali ratni pohodi, u poetku iz Ugarske, a kasnije iz Srbije i
Hrvatske, slabili i potiskivali politike snage u kojima je feudalizam bio u
procvatu.
Tijekom XIV. st. neprijateljski pothvati susjeda niti unutranje razmirice
nisu bili ni snani niti dugotrajni pa se bosanska drava uspjela i teritorijalno
proiriti. U tadanjem feudalnom sustavu javljaju se i predstavnici nove klase,
obrtnici i trgovci, postupno se razvijala privreda, naroito rudarstvo, a uz nju
je bila povezana trgovina pa su se u Bosni gradile utvrde i razvijala nova vea
naselja i varoi. Time je bosanska drava izlazila iz svojeg ueg teritorijalnog
sklopa.
d) U crkvenom pogledu u to je doba vaan nastanak i rad dvaju novih katolikih redova: dominikanaca i franjevaca, nesmetan razvoj Crkve bosanske
te novi pothvati osnaivanja katolicizma, koje sve vie predvode franjevci.5
3
Usp. Mile Bogovi, Put glagoljice od redovnika preko seoskih sveenika do biskupskog
dvora, u: CCP, 41. (1998.), 62.-67., /kratica: Bogovi (1998)/; Tomislav Raukar, Hrvatsko
srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., 262.-290.
4
Usp. Pavao Aneli, Doba srednjovjekovne bosanske drave, u: Kulturna istorija Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 1984., 445s /kratica: Aneli (1984.)/.
5
Usp. Aneli (1984.), 443.-447.; Arheoloki leksikon BiH, I., (1988.), 120., /kratica: AL).
501
Andrija Zirdum
Naime, u strukturama i razliitim oblicima svoga djelovanja Katolika je
crkva organizirana podruno, a uz to je pojedinim ustanovama ili redovima
povjeravala posebne oblike i polja djelovanja. To se i na bosanskom tlu uglavnom potivalo.
e) Na podruju srednjovjekovne bosanske drave, Bosanska biskupija, i
neke druge rubne biskupije, djelovale su uobiajeno, naravno, u vjerskom i
kulturnom dosegu i standardu svoga vremena. Sluili su se narodnim jezikom
i staroslavenskom liturgijom. Zato je, na cijelom podruju istone jadranske
obale i u njezinu zaleu u dugom povijesnom razdoblju i esto dolazilo do
napetosti izmeu latinskoga (romanskog) klera i sljedbenika Metodijeva nauka, tj. sveenika-glagoljaa koji su slubu Boju obavljali na staroslavenskom
jeziku.6 Oni su, dalje od romanskih gradova i na tlu srednjovjekovne Bosne,
djelovali normalno i nesmetano. Meutim, zbog oskudice povijesne grae a
katkad zbog neobavijetenosti ili politikih potreba samih izvjestitelja te kasnije njihovih tumaa stvorena je neutemeljena slika i samo pretpostavka, da
je djelatnou tzv. Crkve bosanske, Katolika crkva bila gotovo iezla. Novija istraivanja, napose arheoloka, bolje poznavanje cjelokupnoga konteksta
dogaanja, opovrgavaju te pretpostavke i pokazuju da je u srednjovjekovnoj
Bosni gotovo svako naseljeno mjesto imalo svoju crkvu, ili vie njih, svoju
upu, upnika, odnosno sveenika-seljaka7. Meu njima je, kao i svugdje,
6
Splitski sabor 925. odreuje: Neka se nijedan biskup nae pokrajine ne usudi promaknuti
na bilo koji stupanj ikoga koji upotrebljava slavenski jezik; on ipak moe sluiti Bogu kao
klerik ili kao redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti da slui misu u njegovoj biskupiji, osim
ako je oskudica sveenika; samo po odobrenju rimskog biskupa moe mu se dopustiti da vri
sveeniku slubu. Razumljiv je bio oprez Rima. U sluaju da sveenici nisu znali latinski,
nisu mogli razumjeti poruke i pouke iz crkvenoga sredita, a niti je njih netko iz toga sredita mogao razumijeti. Time je bio u opasnosti katoliki nauk. Zato se svjesno nastojalo, uz
pravne sankcije, da i u glagoljaki krug ulazi latinska kultura. Time staroslavenska sluba
Boja nije bila iskljuena iz crkvenoga ivota, nego je bila prikljuena te uspjena u crkvenome ivotu. Ona e tek 1248., barem donekle, postati ravnopravna. Nakon davne podjele
Crkve na zapadnu i istonu te pojave Srpske crkve i Crkve bosanske, ta su pitanja postajala
jo aktualnija. Usp. Bogovi (1998.), 59.-62.
7
U liturgijskom i kulturnom pogledu oni su uvali i nastavili tradicije svojih predaka. Sluili
su se rimskim obredom, staroslavenskim jezikom, glagoljakim pismom, odnosno u Poljicima i u Bosni ve od srednjega vijeka rabili su praktiniju bosanicu. Teoloko znanje tih
sveenika-jezgraa, sveenika seljaka, reenih prema obiajima domovine, tj. nekanoski,
502

bilo bolje i slabije izobraenih, ali oni su za svoje vrijeme i u svom vjerskom
i kulturnom dosegu zadovoljavali ondanje vjerske potrebe puka. Kad se sve
to uzme u obzir, srednjovjekovna se Bosna nije bitno razlikovala od drugih,
susjednih katolikih zemalja.8
Zbog posebnih politikih i vjerskih prilika u Bosni i Humu, tijekom XIII.
st., a i kasnije, nove pokuaje i pothvate Katolike crkve vodili su obino ljudi
kojima Bosna nije bila domovina niti trajno prebivalite, tj. oni su imali svoja
polazita izvan Bosne, najee iz susjedstva. U to vrijeme i u tom poslu Kurija je ostvarila uspjenu strategiju nastankom i usmjeravanjem djelatnosti tzv.
prosjakih redova: dominikanaca i franjevaca. Ipak, iz analize sauvane grae,
moe se pouzdano naslutiti da su katolici srednjovjekovne Bosne i dalje ivjeli
svojim redovnim ivotom. Premda su novi katoliki redovnici radili iskreno i
zauzeto te s vie ili manje umjenosti prihvaali tekovine i obiaje puka, dugo
su ostali pridolice (import), sve dok franjevci u Bosni nisu odgojili svoj, domai kler.9
nije uvijek bilo na eljenoj razini, ali bili su revni sveenici koje je narod potivao i smatrao
ih pravim narodnim sveenicima; esto i sveenicima od pluga i motike. kolovali su se obino u upi, u kui sveenika-glagoljaa, tj. sveenik-glagolja sam je pouavao i odgajao sebi
nasljednika, dovodio ga biskupu na reenje i za njega svjedoio. O njihovu su se izdravanju,
u pravilu, brinuli njihovi roditelji i sumjetani te se za sveenika nisu posveivali na naslov
neke biskupije nego esto na obiteljski patrimonij i imetak. Zato o njima u Bosni i Humu
imamo malo podataka. O njihovu ivotu i radu vie nasluujemo po zbivanjima u susjednim,
priobalnim krajevima s kojima su oni neprekidno bili ivotno povezani. Usp. Franjo anjek,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003., 262.-265., /kratica: anjek (2003.)/; Petar Runje, Prema izvorima, Zagreb, 1990., 52.-55., /kratica: Runje
(1990.)/.
8
Usp. AL, 1., 46., 120.; Aneli (1984.), 474., 477s; - Na osnovi povijesne grae, arheolokih istraivanja i strune literature, na tlu sadanje BiH, pronaao sam 445 kranskih
crkava iz srednjega vijeka. Usp. Andrija Zirdum, Karta srednjovjekovnih crkava na tlu
Bosne i Hercegovine, u: Bosna franciscana, 15., Sarajevo, 2001., 161.-219., /kratica: Zirdum
(2001.)/. Prema njoj je napravljena i priloena karta samostana.
9
Ni tada oni ne preuzimaju tradicionalno puko duobrinitvo sveenika-jezgraa, niti ih

potiskuju, nego sredita svoje djelatnosti smjetaju u politika sredita i novonastala naselja,
varoi. Tek prodorima Osmanlija poljuljana je i postupno unitavana cjelokupna katolika
infrastruktura. Nakon petstoljetene islamske, osmanske vladavine, danas od svega toga nasluujemo tek ostatke ostataka (reliquiae reliquiarum). Zato se obine pretpostavke olako
uzimaju kao znanstvena dostignua te rabe uglavnom u politiku promidbu. Vrlo dobar
503
Andrija Zirdum
2. Povremeni ulasci franjevaca u Bosnu
a) Pri suprotstavljaju zabludama Crkve bosanske, prvo su bili poslani dominikanci. Nije poznato kad im je Grgur IX. povjerio inkvizitorstvo10. O njihovu djelovanju karakteristino je svjedoenje Petra, priora iz Bodroga (prije
1259.), Braa su takoer poslana krivovjercima u Bosnu i Dalmaciju, koja se
u njih naziva Slavonskom crkvom, gdje se znalo da veliko mnotvo dua propada zbog zablude krivovjeraca. Budui da je kaloki nadbiskup, u to vrijeme
legat Apostolske Stolice, kriem obiljeen, protiv njih vie puta poveo vojsku,
a malo i neznatno uspio, vrhovni je prvosveenik s vie pisama ovaj beznadni
posao propovijednja povjerio naoj brai. Ta su se braa dala na propovijednje
i raspravljanje s krivovjercima te su, uz pomo blaene uspomene potkralja
Kolomana, udesno uspjeli tako da su mnogo krivovjeraca i njihove pristae
obratili istini vjere, a mnogi od njih koji se nisu htjeli obratiti po dunosnicima potkralja Kolomana bili su spaljeni na lomai. Crkve koji su prije bile
razruene, u kojima je ve bilo izraslo trnje i grmlje, bile su obnovljene. Tu smo
imali takoer dva samostana, koji su poslije krivovjerci zapalili.11 Budui da
su dominikanci doli zajedno s ugarskom vojskom, i prema njima se, ini se,
kasnije stvarao otpor u strukturama bosanskoga drutva.12
poznavatelj srednjovjekovne arheologije i povijesti, naroito sredinje Bosne, Pavao Aneli
obrazloeno je napisao: Poznato je da je vjerski kult, u svim drutvima i sredinama srednjeg
vijeka, bio jedan od najintenzivnijih preokupacija ovjekovih. U tome pogledu Bosna je,
dodue, imala neke svoje specifinosti, ali se nije bitno izdvajala iz okvira evropskog feudalizma. Stoga i ne treba da nas iznenauje relativno gusta mrea starih crkava. Njezina gustina
priblino odgovara broju i rasporedu muslimanskih damija do kraja XIX. stoljea (podc. A. Z.).
Usp. Aneli (1984.a), 187.
10
Srednjovjekovnu inkviziciju osnovao je papa Grgur IX. (1231.) da bi ispitivala osobe

optuene za herezu i izricala im presude. Svrha je bila da se otkriju ljudi i vjerovanja koja su
se razlikovala od katolikoga uenja i da ih se poui u katolikom nauku. Ako bi pojedinac,
koji je nakon pouke ponovno upao u krivovjerje, odbio pokajati se, Crkva bi priznajui
svoju neuspjeh tu osobu proglasila heretikom, povukla svoju podrku i takve prepustila
svjetovnim vlastima koje bi onda primjenjivale svoje zakone. Usp. Suvremena katolika enciklopedija, Split, 1998., 370s. Prisutnost dominikanaca-inkvizitora u Bosni prvi put spominje Grgu IX. u pismu od 10. listopada 1233. Usp. anjek (2003.), 160.
11
anjek (2003.), 135.
12
Dominikanci su u Bosni imali dva samostana, Dubicu i Biha, daleko od srednjovjekovne

bosanske drave te, vjerojatno, Blauj kod Sarajeva.
504

A kad je bosanski biskup, dominikanac Ponsa13 zajedno s kalokim
nadbiskupom Benediktom i kraljem Belom IV. uputio molbu Inocentu IV.
da Bosansku biskupiju izdvoji iz Dubrovake metropolije i pripoji Kalokoj
nadbiskupiji, optuujui Dubrovane da, umjesto da sprjeavaju, potpomau krivovjerce, Kurija je posumnjala da se iza toga krije plan o crkvenom i
politikom podvrgavanju Bosne. Ozbiljnije je istraivala motive toga zahtjeva premda su se, od druge polovine XIII. st., kaloki nadbiskupi ve drali
metropolitima Bosanske biskupije. To im je, konano (26. kolovoza 1247.) i
pravno uspjelo.14
b) Spomenute crkvene i politike intrige ban Matej Ninoslav (1233.-49.),
shvatio je ozbiljno, strahujui da bi iz toga moglo proizai jo vee mijeanje
u poslove banovine, tim vie to se kaloki nadbiskup Benedikt (1243.-56.)
spremao na novi kriarski pohod protiv Bosne. Doznavi namjere kalokoga
nadbiskupa, Ninoslav se preko senjskoga biskupa Filipa, vjerojatno franjevca,
izravno obratio papi Inocentu IV.15 Ban je u Filipu imao sretan izvor jer je on
pripadao uem krugu papinih suradnika, o emu govori i injenica da mu je
upravo papa (1247.) podijelio biskupsko reenje.16 Ninoslavovi su razlozi bili
13
Budui da je u novije vrijeme iznesena pretpostavka da bi biskup Ponsa mogao biti pisac
prve povijesti Maara pod naslovom Gesta Hungarorum, te budui da je on utemeljitelj akovake biskupije, o njemu je vie istraivano. Roen je oko 1190. u mjestu ele, u Baranjskoj upaniji, u velikakoj obitelji Kalan-Bor. Studirao je pravo pa bi, u doba Zlatne bule
(1222.), on mogao biti Poa I., sin Nane iz spomenutoga plemena, naveden kao kraljevski
sudac. Bio je oenjen Elizabetom Pot, s kojom je imao troje djece. Nakon Elizabetine smrti
oenjen je kerkom Hedera II. Godine 1225. dolo je do neoekivana preokreta u njegovu
ivotu. Kao rtva politikih spletki, u sporazumu sa suprugom, napustio je enidbeni savez
i uao u dominikanski red. Zavrio je teoloki studij i 1232. postao poglavarom Kunske
dominikanske provincije. Ime mu se zadnji put u dokumentima spominje 8. IX. 1270., a
godinu i pol poslije, spominje se njegov nasljednik biskup Roland. Usp. Geza Varga, Biskup
Ponsa Anonymus, pisac djela Gesta Hungarorum?, Diakovensia, god. III., 1. (1995.),
169.-175.
14
Usp. anjek (2003.), 19.
15
Ninoslavovo pismo papi nije sauvano, ali njegov sadraj doznajemo iz papina pisma kalokom nadbiskupu od 6. travnja 1248. U njemu on tvrdi kako je Ninoslav stalno, od vremena
svoga obraenja, bio i ostao katolik. Usp. Stjepan Krasi, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku, u: Kranstvo srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1991., 193.-196., bilj. 98.
16
Filip je Senjskom biskupijom upravljao 30-ak godina. O njegovu djelovanju znamo neto
505
Andrija Zirdum
dobro obrazloeni pa je Kurija konano shvatila te ugarske politike spletke.
Preko biskupa Filipa i franjevaca, Kurija nastoji zapoeti novi misijski plan u
Bosni. Zato je papa 27. oujka 1248. zabranio kalokom nadbiskupu kriarski pohod na Bosnu, a istoga dana biskupu Filipu i splitskom provincijalu17
povjerio da oni bolje ispitaju ivot i pravovjernost bana Ninoslava. Njihovo
izvjee nije poznato, ali znakovito je ve to to je osujeen napad na Bosnu
pod izlikom borbe za pravovjerje.18
ini se da se tim inom strategija Kurije temeljito promijenila. Ona ne
trai vie obavijesti o Bosni po Ugarskoj, nego se okree senjskom biskupuglagoljau i franjevcima.19 To se pravno jo bolje uoava iz bule spomenutoga
Inocenta IV. Cum negotium dei od 12. travnja 1254. kojom franjevcima
povjerava slubu nadzora nad pravovjerjem (inkvizitorstvo) u cijeloj Slavoniji20, tj. juno od Petrove gore i Save, odnosno za Hrvatsku, Dalmaciju i
vie iz 1248. Te je godine iao u Lyon gdje se Inocent IV. nalazio jo od 1244. donijeti
palij splitskom nadbiskupu Ugrinu, kome je kaloki nadbiskup bio stric, a kome je Filip
bio suposvetitelj na biskupskom reenju; drugi je razlog vezan uz staroslavensku liturgiju, a
trei uz bosanske prilike. Korist odobravanja staroslavenske liturgije nije bio vezan samo uz
Senjsku biskupiju, nego, ini se, jo vie uz novu strategiju koja se najprije trebala primijeniti
na susjednu Bosnu. Usp. Bogovi (1998.), 68s.
17
Neki misle da je to bio splitski gvardijan. Meutim, Kurija je franjevake provincijale

obino naslovljavala prema mjestu boravka. A ovdje se govori o provincijalu provincije Slavonije, koji je rezidirao u Splitu. Usp. Marijan ugaj, Bosanska vikarija i franjevci konventualci, u: CCP, 24. (1989.), 3., /kratica: ugaj (1989.)/.
18
Posao je bio delikatan i po tome to bi izvjestitelji, ako bi dali krivo izvjee, sami pali pod
sumnju i istragu inkvizicije.
19
Da je Kurija, posebno u Dalmaciji i Primorju, imala povjerenja u franjevce, svjedoi injenica da je tijekom XIII. st., tj. do 1300., u naim krajevima 16 franjevaca postalo biskupima i
nadbiskupima. Usp. Atanazije Matani, Franjevaki poeci u Zadru, u: Samostan sv. Frane
u Zadru, (zbornik), Zadar, 1980., 19., /kratica: Matani (1980.)/.
20
Slavonija je danas zemljopisni pojam, podruje u sjeveroistonom dijelu Hrvatske, izmeu

rijeka Save i Drave te od zapadnih ogranaka Papuka i Psunja do zapadnoga ruba Fruke
gore. Meutim, od dolaska Slavena na istonu jadransku obalu, romansko stanovnitvo
nazivalo ih je Slavi, to se prvenstveno odnosilo na Slavene-Hrvate, najblie romanskim
zemljama. S vremenom su i sami Hrvati preuzeli naziv Slavi i Slavonia za svoj narod i
svoju zemlju, pa se od sredine XI. st. Kraljevina Hrvatska i Slavonija naziva regnum Dalmaciae et Sclavoniae. Zato je i prvotno ime franjevake provincije bilo zemljopisno-naro-
506

Bosnu.21
Prestankom ugarskih vojni na Bosnu, dominikancima pravno nije prestala niti je oduzeta sluba inkvizitorstva. Njihova djelatnost, zbog ve spomenute suzdranosti puka, u praksi nije imala uspjeha a vjerojatno je i doticala
samo rubne dijelove bosanske drave. Teko je vjerovati da su ugarski franjevci zbog potivanja prava dominikanaca ulazili u sjevernu Bosnu.22
c) Idui pohod franjevaca u Bosnu potaknuo je papa Nikola IV., Jeronim
Masci, Talijan rodom iz Ascolija, franjevac, suvremenik Sv. Bonaventure, izabran za papu 22. veljae 1288. On je dugo godina bio provincijal provincije
Slavonije (1260.-74.), pa je tu bolje upoznao crkvene prilike na Balkanu te se
zanosio ekumenizmom, tj. pokuajem sjedinjenja istone Crkve. Pet mjeseci
nakon izbora, poslao je dvojicu franjevca, fra Marina (iz Kotora) i fra Ciprijana (iz Bara), kao svoje izaslanike u Raku 23 srpskom kralju Urou II. Milutinu
i njegovu bratu raskralju Stjepanu Dragutinu.24 Pisao je i njihovoj majci Jeleni,
katolkinji iz Anuvinske kue, preporuivi joj franjevce te je pozivao da i ona
poradi na tome da joj sinovi dou u jedinstvo vjere. Pod utjecajem politikih
prilika u Ugarskoj te nastojanjem majke, supruge i franjevaca, Dragutin je
dnosnog znaenja: Provincija Sclavoniae (Slavonije), tj. provincija u Hrvatskom Kraljevstvu.
Kasnije su joj dodijeljeni i neki drugi susjedni samostani. Usp. Matani (1990.), 17.-31.
21
Usp. ugaj (1989.), 3; Bogovi (1998.), 64.
22
To potvruje i povjesniar franjevaca Ugarske provincije: Conventus nosti ... penitus desiderantur in parte ... meridionali inter flumina Marusium et Danubium, in sic dicto Banatu
de Temes et Szrny. F. Monay, De provincia Hungariae OFMConv. Memoriae historica,
Romae, 1953., 36. Usp. ugaj (1989.), 9. Time se donekle moe objasniti i kasniji dolazak
franjevaca u Usoru s juga, a ne sa sjevera, odakle je bilo normalno da dou.
23
Usp. Bullarium Franciscanum, vol. IV., Romae, 1768., 27s, /kratica: BF/.
24
U ratu izmeu ugarskoga kralja Bele IV. i srpskoga kralja Uroa I., oko Mave, u jesen
1268., Uro I. bio je poraen i deportiran u Budim. U znak izmirenja, stariji Uroev sin
Stjepan Dragutin oenio se Katarinom, kerju Bele IV. Zato je otac mlaega sina, Uroa II.
Milutina, odredio za prijestolonasljednika. To je dovelo do rata izmeu Uroa I. i Stjepana
Dragutina, u kojem je uz potporu ugarskoga kralja Dragutin sam zavladao Srbijom
(1276.-82.). Ali poslije je, na saboru u Deevu (1282.) bio prisinjen predati vlast mlaemu
bratu Milutinu. Za sebe je zadrao dijelove Srbije oko Rudnika, Arilja i donjega Lima. Od
Ugarske je (1284.) dobio Mavansku banovinu s Beogradom i Usoru u Bosni. U dugoj i
zapletenoj borbi oko ugarskoga prijestolja i Dragutin je neuspjeno traio svoju ansu. Svoju
ker udao je za Stjepana I. Kotromania. Usp. Hrvatska enciklopedija, 3. (2001.), 237.
507
Andrija Zirdum
prihvatio jedinstvo s Katolikom crkvom. Nakon toga, Nikole IV. je, pismom
od 15. oujka 1291., njega, majku Jelenu i njihove zemlje uzeo u zatitu Sv.
Petra.
Jo poetkom 1291. Dragutin je poslao u Rim svoga legata, barskog arhiakona Marina Zoretia, da izvijesti papu da u dijelu Bosne koja je njemu
podlona ima mnogo puka zaraenoga krivovjerjem. Traio je da u Bosnu
poalje nekoliko sveenika, koji govore jezikom puka, da ih obraaju. Potaknut tom molbom Nikola IV. je (23. oujka 1291.) pisao provincijalu Provincije Slavonije da poalje u Bosnu dvojicu franjevaca kao istraitelje krivovjerja (inquisitores haereticae pravitatis). Posebnim pismom dao im je upute i
odredio da ih drugi mogu nadomjestiti.25 Kasnije je Bonifacije VIII. bulom
Licet ex omnibus (29. travnja 1298.) proirio pravo Slavonske provincije na
istraivanje pravovjerja u Srbiji, Rakoj, Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni, Istri i
drugim krajevima.26
To e prvo vie doi do izraaja 30-ih godina XIV. st., kad je istraiteljem pravovjerja imenovan franjevac Fabijan iz Motovuna. Naime, zbog dinastikih borbi oko ugarskoga prijestolja, na podruju pod ugarskim utjecajem
u kojem je bila i Bosna oslabila je franjevaka djelatnost pa je Fabijan to
pokuavao oivjeti. ini se da je on sa svojim suradnicima u Bosni bio lijepo
primljen, jer se u pismu papi ne ali na neugodnosti, a alio se na napade to ih
25
Usp. BF, VI, 238s; Mandi (1968.), 39.-41.; ugaj (1989.), 3s; Petar Babi, Prijelaz
srpskoga kralja Stjepana Dragutina na katolianstvo i pokuaj obnove crkvenog jedinstva s
Rimom, u: Vrhbosnansia, god. I. (1997.), 2., 257.-262.
26
Da se u ono doba pod pojmom Slavonija podrazumijevala i srednjovjekovna Bosna, kao

potvrdu navest u nekoliko primjera: Grgur IX. (19. VIII. 1235.) potvrdio je darovnicu
ugarsko-hrvatskoga kralja Andrija II., koji je pred smrt darovao sinu Kolomanu Bosnu kao
leno. Isti papa poticao je hercega Kolomana i kriare da se upute protiv bosanskih krivovjeraca versus partes Sclavoniae. U darovnici Bele IV. Bosanskoj biskupiji (29. X. 1244.)
ugarsko-hrvatski kralj podsjea na svoga brata slavonskoga hercega Kolomana koji je 1234.
assumpto signo crucis contra Patarinos in Boznam et in terram Rame per nomine Christi
proficiscentur. Spomenuti dominikanac Petar iz Bodroga, poistovjeuje Bosnu sa Slavonijom, in Bosnia et Dalmatia, quae apud eos ecclesia Sclavonie noncupatur. Usp. BF, IV.,
474.; Mandi (1968.); 40.s; ugaj (1989.); anjek (2003.), 18.s. Ne bi trebalo gubiti iz vida
da su Pavao i Mladen ubi, veliki prijatelji franjevaca, vladali (1300.-22.) Humom i dijelom
Bosne pa su i oni, vjerojatno, podupirali franjevaku djelatnost. Usp. Hrvatski leksikon, 2.
(1997.), 541s.
508

je doivio u Trstu i Zadru.27 Njega je i njegove suradnike Ivan XXII. (5. lipnja
1325.) preporuio ugarsko-hrvatskom kralju i bosanskom banu da im budu
pri ruci i izrazio nadu u uspjeh. Meutim, dominikanac Matej Zagrepanin,
isposlovao je (1. veljae 1327.) papinsko pismo kojim se dominikancima Ugarske i Hrvatske provincije povjerava istraiteljska sluba u Ugarsko-Hrvatskom
Kraljevstvu, napose u Bosni, Erdelju i Slavoniji. To je nagnalo Fabijana da, s
ranije dobivenim franjevakim povlasticama, ode osobno u Avignon, tvrdei
da su oni tu slubu u Bosni od davnih vremena obavljali i da je nitko prije
toga nije obavljao. Uvidom u dokumente, papa je 1. srpnja 1327. opozvao
svoje pismo izdano ranije dominikancima.28 A dvije godine poslije, papa je
zahvalio ugarsko-hrvatskom kralju i bosanskome banu na susretljivosti koju
su pokazivali Fabijanu i njegovim pomonicima, to svjedoi o franjevakoj
djelatnosti u tome razdoblju.
Meutim, dominikanci nisu odustali od svojih ranijih povlastica i daljnje
inkvizitorske djelatnosti u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni. Zbog toga je Ivan
XXII. pismom od 16. oujka 1330. naredio zadarskom nadbiskupu Ivanu i
splitskom nadbiskupu Dominiku da mu do blagdana sv. Mihovila (29. rujna)
poalju prvake franjevaca i dominikanaca sa svim ispravama i dokazima, da
on presudi. Slubeno rjeenje nije sauvano, ali se iz daljnjega tijeka dogaaja
vidi da se dominikanci vie ne spominju kao inkvizitori u Bosni i da djeluju
u samostanima u Dubici i Bihau do njihova pada pod Osmanlije, a franjevci
institucionalno nastavljaju i proiruju svoju djelatnost.29
27
Usp. ugaj (1989.), 5.
28
U papinu pismu stoji: Querelam dicti filii Fabiani ordinis fratrum Minorum, inquisitoris
heretice pravitatis in provincia Sclavoniae et principatu Bosnensi auctoritate apostolica specialiter deputati, recepimus continentem, quod licet felicis recordationis Nicolaus papa IV.
per litteras speciales fratribus dicti ordinis Minorum in dicto principatu Bosnensi officium
inquisitionis pravitatis predicte duxerit committendum, prout in dictis litteris plenus continetur, ac deinde pie memorie Bonifacius papa VIII. predecessoris nostri dilecto filio (...)
et a longis temporibus circa fratres dicti ordinis Minorum eiusdem provinciae Sclavoniae
exercuerunt huiusmodi inquisitionis officium in partibus memoratis, iuxta formam eis ab
Apostolica Sede concessam, nullusque alicuius alterius religionis in eisdem partibus huiusmodi
inquisitionis officium hactenus consueverit exercere (podc. A. Z.) .... BF, V., 326., br. 668.; Usp.
Eusebius Fermendin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica..., Zagrabiae, 1892., 22., br. 123.,
/kratica: Fermendin (1892.)/.
29
Usp. Mandi (1968.) 42.s; ugaj (1989.), 5.s; Krasi (1991.), 198.-201.; anjek (2003.),
256s.
509
Andrija Zirdum
Oito je, dakle, da su vremenski razmaci o franjevakoj djelatnosti u drugoj polovini XIII. i prvoj polovini XIV. st. u povijesnim izvorima takvi da se
opravdano moe tvrditi o kakvoj-takvoj ali trajnoj franjevakoj nazonosti u
Bosni i cijelo stoljee prije osnutka Bosanske vikarije.
3. Bosanska vikarija i njezina djelatnost
Iznesena graa pokazuje kako su franjevci, na poziv i uz privolu bosanskih vladara, dolazili i udomili se u Bosni. To se osobito oitovalo u vrijeme
bana Stjepana II. Kotromania (1314.-53.), kad je ban ojaao i proirio svoju
banovinu.30 elio je, u svojoj zemlji, preko franjevaca osigurati dostatno latinskoga klera i uiniti je u Kuriji prihvatljivom obliku to neovisnijom o
Ugarskoj. Time je i katolicizam bio manje izloen sumnjienjima, a vladarska
je kua otklonila politiki motivirane vojne pohode protiv Bosne pod izlikom
borbe protiv krivovjeraca.
Da bi se ire i sveobuhvatnije sagledao novi ustanovni vid franjevake djelatnosti, uz okolnosti osnivanja Vikarije, zadrat u se na tekoama s kojima
su se susretali, njihovu nainu djelovanja te biljekama koje nas upuuju na
uspjenost franjevake djelatnosti.
30
Stjepan II. Kotromani u borbu protiv Nelipia ukljuio je obitelj Hrvatinia te preko
nje uspostavio prevlast u Donjim krajima. Zavladao je Zavrjem s duvanjskim, livanjskim
i glamokim poljem koje je od 1324. ostalo trajno u vlasti bosanskih banova i kraljeva. Do
konca 1326. proirio je svoju vlast i na krajeve izmeu rijeka Neretve i Cetine. Istodobno
su Nemanjii od ubia preoteli Hum. Uz pomo Dubrovana u ratu protiv Branivojevia
uspio je, osvajanjem njihovih krajeva, Bosansku banovinu izvesti na more. Kasnije, u sukobu
sa Srbijom, zauzeo je i Humsku zemlju, a od Dubrovana je traio da mu, kao humskom
gospodaru, plaaju redoviti dohodak. Zapadnu granicu uvrstio je enidbenim vezama brata
Vladislava sa ubiima. Time je udario temelje kasnijoj monoj bosanskoj dravi. Udajom svoje keri Elizabete za ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Anuvinca (1342.-82.),
uvrstio je svoje veze i s ugarskim dvorom. Vjenanje je obavljeno 1353. na ugarskom dvoru
uz prisutnost majke Jelene i Tvrtka, Stjepanova sinovca, kojega je ban imenovao svojim
nasljednikom, jer nije imao mukoga potomka. Ban Stjepan II. umro je u drugoj polovici
rujna 1353. godine. U jednoj povelji pie: drae (zemlju) od Save do mora, od Cetine do
Drine. Usp. HL, 2. (1997.), 479. Usp. HE, 2. (2000.), 255.; Mladen Ani, Pitanja klatna.
Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeu, Zadar - Mostar, 1997., 153.-192.
510

A) Osnutak Bosanske vikarije
O dolasku franjevaca u Bosnu i osnutku Bosanske vikarije31 puno je raspravljano i pisano.32 Danas je pouzdano utvreno da je ona nakon ranijih
susreta i dogovora pravno utemeljenjena na sveopem franjevakom saboru
(generalnom kapitulu) u Asizu u lipnju 1340.33 Put je bio utrt njihovom prethodnom djelatnou.
Ustanovio ju je generalni ministar Gerard Ot (Geradus Odonis), koji se
sredinom 1339. iz Francuske uputio u slubeni posjet Slavonskoj (Hrvatskoj)
i Ugarskoj provinciji prije spomenutog sabora u Asizu. Obilazei samostane
po Ugarskoj, posjetio je ugarsko-hrvatskoga kralja Karla Roberta (1301.-42.).
U razgovoru s njime, dotaknuli su se i vjerskih prilika u Bosni. Kralj mu je
savjetovao da, idui u Hrvatsku, prvo, svrati u Bosnu i porazgovara s banom
Stjepanom II. Kotromaniem o nainu kako organizirati obraenje bosanskih
inovjeraca.
General ga je posluao, a bosanski ga je ban primio s osobitom potovanjem. Razgovarali su o vjerskim prilikama u Bosni, a ban je franjevakom
poglavaru obeao svestranu pomo.34 Zato je general iz svoje pratnje odmah
31
Jo 1239., odlukom sveopeg franjevakoga sabora, bilo je zabranjeno osnivati nove provincije. Broj je bio ustaljen na 32, tj. 16 cismontanskih (s ovu stranu Alpa: Italije, Poljska,
Austrija, Hrvatska, Bosna i neke druge susjedne zemlje) i 16 ultramontanskih (s druge strane Alpa). Ipak, 1264. podignute su jo dvije (Bolonjska i Grka). Druge novoutemeljene zajednice nazivane su vikarijama, bez obzira na njihovu prostranost i vanost. One su pravno
gledano bile niega stupnja, a poglavar im je bio vikar (generalnog ministra) s ogranienom
vlau. Usp. Kajetan Esser, Pregled povijesti Franjevakog reda, Sarajevo, 1972., 58.-62, priredio i dopunio Andrija Zirdum, preveli franjevaki novaci, /kratica: Esser (1972.)/.
32
Usp. Andrija Zirdum, Komentari Pregleda starina, u: Filip Lastri, Pregled starine Bosanske provincije, Sarajevo, 1977., 190-192.
33
Te su godine Duhovi bili 4. lipnja. Taj se dan svetkovao, a poslije je nastavljen rad.
34
Generalnov pohod Benedikt XII. spominje u pismu (18. veljae 1340.) istom Gerardu,
nakon to je od njega dobio izvjee. Tu, uz ostalo, stoji da je ban izrazio vrstu volju iskorijeniti inovjerce ako mu Sv. Stolica i ugarsko-hrvatski kralj u tome pomognu. Ujedno je
izrazio bojazan da bi se bosanski inovjerci mogli obratiti za pomo shizmaticima quos habet
terrae suae vicinos; dakle, nema ih u Bosni, u susjedstvu su. Slinu je misao, spomenuti
papa, iznio u pismima kralju Karlu Robertu i banu Stjepanu. Usp. BF, vol. VI. (1902.), 74.,
br. 120.; Luca Waddingus, Annales Minorum, an. 1340., vol. VII., Quaracchi, 1932., 274.s,
br. 8.s; Mandi (1968.), 43.-53.; ugaj (1989.), 6.-8.; Pandi (1991.), 244.-246.
511
Andrija Zirdum
izdvojio nekoliko franjevaca i ostavio ih u Bosni da zaponu misijsko djelovanje. Za vou im je stavio Peregrina Saksonca35, a sve je to pravno ovjerovljeno
na spomenutom saboru u Asizu.
Da bi se mogla utemeljiti vikarija, trebale su najmanje dvije kustodije, s
barem est do dvanaest samostana. U Bosni ih je u to doba, vjerojatno, bilo i
vie.36 Ranija misijska sredita proglaena su kuama-samostanima.37 Da su
one i prije postojale, svjedoi nam spis Klementa VI. od 13. srpnja 1344., u
kojem se govori o popravcima i gradnji franjevakih crkava u Bosni (... in reaedcationem et repatationem ecclasiarum)38, a bile su prole tek etiri godine
od uspostave Vikarije.
Franjevake kue-samostani brzo su se mnoile. Pedesetak godina kasnije
35
Prema enekom (Gyngyskom) ljetopisu to je uinjeno 5. listopada 1339. Usp. Eusebius Fermendin, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s. Francisci
Seraphici, u: Starine JAZU, Zagreb, 1890., 6.-8., /kratica: Fermendin (1890.). Ljetopisac
je pouzdano opisao generalov boravak u Bosni i nastanak Vikarije, ali mislio je da je sveopi sabor bio 1339. te da je tek nakon njega general to uinio. Na osnovi toga mnogi su
istraivai poslije krivo prikazali postanak Bosanske vikarije. A bilo je to stvarno i pravno
utemeljenje.
36
Prvi spomen kustodija u Bosanskoj vikariji nalazi se u tzv. Series Provinciarum Saxonica,
koja je nastala negdje u vrijeme osnutka Vikarije, jer donosi samo dvije kustodije u Bosni.
Ako bi raspored kustodija, prema popisu Bartola iz Pize (1385./90.), mogao imati znaenje i
vremenskog nastanka pojedinih kustodija, onda bi prve dvije kustodije mogle biti Duvanjska
i Grebenska. A upravo su one uz granicu s Bosnom, tj. u krajevima gdje su franjevci prije
osnivali svoje misijske postaje. Usp. ugaj (1989.), 17.; Mandi (1968.), 227.-243.
37
Kue (zgrade), u kojima su ivjele vee franjevake zajednice, otkopane iz XV. st., (Bobovac, Klisa-Podvisoki, Bokevac-Konjic, Bistrica-Livno) u graevinskom pogledu nisu imale
oblik klasinoga samostana sa klaustrom. To su obino kamene graevine duine 22-24 m, s
podrumskim prostorijama i katom opremljenim keramikim peima vee snage. Suvremeni,
domai izvori nazivaju ih: loca (mjesta), domus (kua), dormitoria (spavaonice) ili jednostavno, mala braa. Usp. Aneli (1984.a), 250.-252.; Pavao Aneli, Bobovac i Kraljeva
Sutjeska, Sarajevo, 1973., 59.s, /kratica: Aneli (1973.)/; Bono M. Vrdoljak, Franjevaki
samostan sv. Ive u Livno tijekom 14. i 15. stoljea, u: Livanjski kraj u povijesti, Split - Livno,
1994., 115.-125. A kako su ti samostani mogli izgledati, treba pogledati samostani u
Porcijunkuli (S. Maria degli Angeli), to ga je u to doba gradio Bernardin Sijenski (1380.1444.).
38
Tekst stoji u rjeenju kojim papa smiruje bosanskog biskupa Lovru, kad je osobno iao u
Avignon tuiti se papi. Usp. BF, VI., 194.s, br. 3.; Fermendin (1892.), 25., br.143.
512

(1385./90.) Bartol iz Pize u Bosanskoj vikariji zabiljeio je sedam kustodija i
35 kua-samostana. Na tlu srednjovjekovne Bosanske drave bile su:
- sredinja Bosna: Curia Bani (Sutjeska), Sv. Nikole (Mile-Visoko), Lava, Olovo;
- sjevernoistona Bosna: Srebrenica, Zvornik, Bijeljina, Stari Teoak
(Ugljevik), Bukovica (Koraj), Alsan (Ad Salinas = Tuzla), Lindava (Graanica), Skakava (Dubrave), Vrbica (Srebrenik), Modria;
- jugozapadna Bosna: Greben (Krupa na Vrbasu), Gla (Prnjavor), Blauj
(Tomislavgrad), Bistrica (Livno), Glamo, Novi (Gabela).
Poslije su podignute franjevake kue-samostani: Fojnica, Kreevo, Deevice, Bobovac, Vranduk, Jajce, Jezero, Vesela Straa, Konjic, Mostar, Ivanjska (Bos. Krupa), Bijela Stijena, Krupa, Biha, Kamengrad, Inaol (Srbac),
Lijeve, Zveaj, Komotin, Teanj, Gornja Tuzla, Podvisoki, it, Bokevac i
Blagaj.39
Ve poloaj, broj i rast franjevakih kua, u vrijeme sustavne franjevake
djelatnosti te brojni drugi dokumenti, pokazuju kako su bez obzira na este
pljakake prodore Osmanlija franjevci iroko razvijali svoju djelatnost.
B) Tekoe u djelovanju
Ralanjujui i usporeujui sauvane izvore te uvaavajui politike,

drutvene i crkvene prilike, opaa se da je Bosanska vikarija nailazila na brojne tekoe. Vie njih nazire se iz tzv. Dubia ecclesiastica, tj. nejasnoa za
koje su se franjevci obratili Kuriji i traili da im ih ona struno i slubeno
objasni.40 Vikariji je nedostajala:
- pravna, prostorna i materijalna sigurnost;
- osjeao se manjak osoblja za duobrinike poslove;
- zbog golema podruja na koji se Vikarija tijekom vremena proirila i
zbog razliitih politikih sustava u kojima je djelovala, dolazilo je do pokrajinskog sueljavanja to e poslije dovesti do njezine diobe. I na nju su se odrazila
39
Usp. Zirdum (2001.a), 161.-219.; Mandi (1968.), 227.-232.; karta: Franjevaki samostani u srednjem vijeku na tlu BiH.
40
Usp. anjek (2003.), 254-281.
513
Andrija Zirdum
previranja unutar reda41, tj. glede izvornog opsluivanja franjevakog Pravila.
a) Pravna, prostorna i materijalna nesigurnost:
1. Ozbiljna prepreka franjevakoj djelatnosti i Bosni bio je nedostatak pravne sigurnosti:
- U vrijeme nastanka i poetnoga djelovanja Vikarije, pape su se nalazili
u Avignonu (juna Francuska), u tzv. Avinjonskom suanjstvu (1309.-78.),
gdje je Kurija bila pod jakim utjecajem francuske politike, a zbog svojih brojnih nancijskih zahtjeva, smuivala je i ogoravala iroke slojeve katolikoga
puka. A kao nastavak toga dolo je do tzv. zapadnog raskola (1378.-1417.).
On je najnia toka u koju je zapalo papinstvo u svojoj povijesti. U Crkvi su
istodobno bili dva, odnosno tri pape; svaki je svojatao sebi svu vlast, svaki je
imao svoga generalnog ministra i na razne naine pridobivao pristalice.42 To
se tetno odrazilo u svim franjevakim strukturama pa, naravno, i u Bosanskoj vikariji.
- Franjevci su na tlu srednjovjekovne Bosne djelovali na podruju Bosanske biskupije i nekih drugih susjednih biskupija koje su imale svoje biskupe
bez obzira na to to je bosanski biskup stolovao u akovu svoje upe i upnike te obveze puka prema njima. To su oni potivali i morali potivati.43 Iz
tih razloga, barem u poetku, nisu mogli uivati povlastice misionara. Uskoro
41
Kao primjer za to je Jakov Markijski. On je 1. svibnja 1432. imenovan slubenim pohoditeljem Vikarije. Nosio je sa sobom jasnu sliku kakav mora biti franjevac-opsluitelj (opservant). A u Bosni je, zbog duhovnih potreba, vanjski oblik franjevakoga ivota bio razliit
od ivota kakav je bio prakticiran u strogim talijanskim samostanima. Zato je Jakov bio
uvjeren da se franjevci u Bosni moraju mijenjati. Nije mogao odobriti ni njihov saobraaj, niti
boravak meu pukom. Franjevce je to neugodno iznenadalo. Oni su od prije, zbog posebnih
okolnosti, ustrojili svoj donekle posebni franjevaki nain ivota i rada i to im do tada nitko
ni osporavao ni prigovarao. Zato su zamolili kralja Tvrtka II. da on upozori Jakova da ne
namae Bosni neke propise koje njegovi prethodnici sveta ivota nisu drali nunim. Nakon
tri godine Jakov je postavljen za bosanskog vikara pa je vrstom rukom progonio sve one
koji ga nisu sluali. Za Dubrovane je to bilo neovjeno. Budui da nije uspio, povukao se.
Usp. Pandi (1997.), 251.-253.
42
Usp. Kronika kranstva, Zagreb, 1998., 180., 195.s.
43
Papa bosanskom biskupu Lovri Lorendi izriito navodi da ovlasti koje se daju franjevcima, nikako ne proteu na davanja koja, po bilo kojem naslovu, pripadaju biskupu. Usp.
Mandi (1968.) 58.s.
514

je za franjevce u Vikariji od posebne vanosti bilo pismo Urbana V. Odor vestrae famae laudabilis od 28. sijenja 1369., kojim je papa na njih protegnuo
povlastice ranije odobrene misionarima na Istoku, tj. da apostolskom vlau
(auctoritate apostolica) bez dozvole biskupa, mogu ispovijedati, sluiti mise
i vriti druge liturgijske ine. Tim je na njih primijenjena i bula Ivana XXII.
Cum hora iam undecima (1321.), koja im je doputala graditi crkve, osnivati
upe i postavljati upnike.44
- Istodobno, Crkva bosanska bila je ve ustrojena i iroko prihvaena zajednica te je pruala vjerske, pravne i uslune djelatnosti (kancelarije, loca
credibilia) svima koji su joj se obraali. Kako je to u praksi izgledalo, vidi se
iz pisma kralja Ostoje (6. sijenja 1404.) te odgovarajuih pisama episkopa
Crkve bosanske i akata dubrovake vlade u presudi vojvodi Pavlu Kreiu,
koji je u meuvremenu bio pobjegao u Dubrovnik. Kralj mu je posebnom
poveljom morao povratiti sve posjede, a sedmorica krstjana Crkve bosanske
otili su u Dubrovnik uzeti vrh sebe gospodina vojvodu Pavla Kreia i da ga
vrate svojom rukom u sve njegovo. Istodobno je dubrovako izaslanstvo, koje
je imalo pregovarati s kraljem Ostojom o miru u Podvisokom, dobilo upute da
se stare dubrovake povelje proitaju u prisutnosti patarena. U drugoj uputi
istim poslanicima stavljeno je u zadau da od Ostoje isposluju ugovor (povelju)
o vjenom miru i potvrdi svih prijanjih povlastica sa zakletvom kralja, kraljice, njihovih baruna i s obeanjima patarena prema njihovim obiajima.
Djed Mirohna posebnom ispravom (1427.) zatitio je jednu feudalnu darovnicu kralja Tvrtka II., a idue su godine Dubrovani naredili svojim izaslanicima da u pregovorima s kraljem zatrae i pomo djeda Crkve bosanske, koji je
gospodar i duhovni otac crkve bosanske45.
- Franjevci su doli osnaiti katolianstvo koje je meu pukom u Bosni
zbog ugarskih kriarskih pohoda dijelom bilo omraeno. U svom radu, po
44
Usp. Pandi (1991.), 248.s; Bonicije Rupi, Znaenje Dubia fra Bartola iz Alverne
1372/73. za povijest Bosne, u: Zbornik Zavoda za povijesne znanosti, 15., Zagreb, 1988.,
65.-88. Grgur XI. bulom Animarum salutem od 3. veljae 1373. ovlastio je franjevce
Bosanske vikarije da u Glau i u drugim mjestima prema ugarskoj granici premda su se
nalazili pod vlau kranskih vladara mogu obraenicima dijeliti krtenje i druge sakramente jer u tim mjestima nema dovoljno redovitoga duobrinikoga klera. Sline ovlasti
imali su i u sredinjoj Bosni. Usp. Fermendin (1892.) 39., br. 210.; Mandi (1968.), 68.s.
45
Usp. Aneli (1984.a), 125.s, 142.
515
Andrija Zirdum
izriitom doputenju Kurije, mogli su saobraati sa svim ljudima. Na upit:
Mogu li (mala braa) svetkovati (svete tajne) u zemljama (ne)vjernika u prisutnosti zatitnika krivovjeraca. Odgovoreno: da, ako su zatitnici potajni ne
mora ih se javno izbjegavati; ali ako su javni, u javnosti ih treba izbjegavati.
U zemljama nevjernika braa prema povlastici mogu sudjelovati s izopenim
raskolnicima i krivovjercima u Bojim slubama, rijeima, hrani i ostalom.46
Vladarska se kua franjevakom djelatnou oslanjala na Rim i njegove saveznike, a bosanski velmoe uvajui svoju samostalnost i posebnost esto se
veu uz krstjane i njima naklonjen puk.
2. Na tlu srednjovjekovne Bosne franjevci nisu imali ni prostorne sigurnosti.
U skladu s crkvenim propisima i svojim idealima, mala braa nisu potiskivala
niti preuzimala ranije ustaljene crkvene strukture, nego su traila naina da
i spomenute uposle u skladu s ondanjim katolikim propisima i kulturnim
dosezima vremena.47 Trebalo je mnogo toga poinjati iznova i traiti druge,
nepokrivene ili naputene prostore. A to im je omoguavao nastanak i rast
upravo u to doba novih politikih i privrednih sredita. Odatle su a to je bilo
u skladu s franjevakom praksom svoje kue-samostane gradili uz upravna
sredita ili nedaleko od njih te u novim gospodarskim i trgovakim sreditima.48 Na upit Bartola iz Alverne: Sveenici koji pridou ili su od oblinjih
biskupa poslani u spomenute zemlje obraene ili od kralja zauzete, mogu li
zaprijeiti brau da ne podjeljuju sakramente? Odgovaramo: kao to je brai
povjereno i dano od gospodina pape da mogu nevjernike i raskolnike privesti jedinstvu Crkve, tako (im je dano) sjedinjene u vjeri hraniti i sauvati po
crkvenim sakramentima, dok se ovi obraenici ne provide biskupom, upama
i upnicima, niti se protivno ne zabranjuje u povlastici, kako je jasno onomu
koji pogleda (povlasticu). Stoga reena braa u podjeljivanju sakramenta nipoto ne mogu biti sprijeena od spomenutih sveenika, koji pridou ili su po46
anjek (2003.), 275., Dubia, 13.
47
Usp. anjek (2003.), 263.-265.
48
To pokazuju i mjesta gdje su graene franjevake kue. Upravna sredita: Mile (Visoko),
Sutjeska, Bobovac, Vrbica (Srebrenik), Lava (Travnik), Vranduk, Vesela Straa (Uskoplje),
Teanj, Modria (Nenavite), Jajce, Jezero, Greben (Krupa na Vrbasu), Zveaj (Rekavice
- Banja Luka), Bistrica (Livno), Biha; privredna sredita: Srebrenica, Alsan (Soli Tuzla),
516

slani.49 Sve ei prodori Osmanlija, ve od poetka XV. st., silili su franjevce
da se sele u nova mjesta prema sjeverozapadu.
3. Sr franjevakoga Pravila sastoji se od opisa evaneoskoga naina ivota
u siromatvu i pokretljivosti, propovijedanju primjerom i rijeju te izdravanju
radom svojih ruku. U nudi, bilo im je doputeno i prositi. Te je odredbe, ako
se eljelo parirati slinim idealima krstjana, i u Bosni trebalo provoditi.50
A od poetka ivot ih je u Bosni izloio materijalnoj, egzistencijalnoj nesigurnosti. Da bi se moglo djelovati, trebalo je priskrbiti osnovna sredstva za
ivot. A to, zbog siromatva puka i njihovih drugih obveza, nije bilo jednostavno.
Zato su ih pomagali bosanski vladari. Stjepan II. u Milima (Visoko)
izgradio im je gotiku crkvu Sv. Nikole i pored nje kuu-samostan, sjedite
Vikarije. U tome smislu treba razumjeti i molbu papi (21. oujka 1346.) prvoga vikara Peregrina Saksonca da mu dopusti osnovati dva samostana izvan
Bosanske banovine: u akovu i Stonu, da bi sluili kao pomone postaje franjevcima u Bosni.51
Za izdravanje Dubrovani su franjevcima slali darove u suknu (1367.) i
ulju (1379.). Poneki dubrovaki trgovci oporuno su im ostavljali novac, konje i drugo.52 Osim Dubrovana, franjevci su se naslanjali na saske rudare
te priobalne gradove i njihove samostane. Budui da je najvei dio pridolih
franjevaca bio upravo iz tih krajeva, odatle im je stizala pomo u ljudstvu i
Zvornik, Podvisoki, Kreevo, Fojnica, Deevice, Kamengrad, i druga. Usp. Zirdum (2001.),
161.-219.
49
anjek (2003.), 273.
50
Zbog pokornikoga ivota krstjana bosanski vikar Bartol iz Alverne traio je od franjevaca da strogo opsluuju franjevako Pravilo, napose siromatvo. Kue su im bile siromane,
odjea vrlo skromna; putovali su koliko su i kad su doputale vremenske prilike bosonogi, nisu primali novac niti su uza se nosili novca. Usp. Mandi (1968.), 79.
51
Usp. Fermendin (1892.), 28., br. 158.; Mandi (1968.), 58.
52
Usp. Aneli (1984a), 239.-241.; Dubrovaki senat obratio se Eugenu IV. (1435.) da dopusti bosanskim dobrim, miroljubivim i poslunim redovnicima, da mogu skupljati milostinju u Dubrovniku jer neki samostani, napose oni na podruju Dubrovake Republike,
bez toga ne mogu opstati jer se nalaze u krevitim i siromanim krajevima. Usp. Mandi
(1968.), 96.s, bilj. 190.
517
Andrija Zirdum
materijalnim potrebama.53 A Urban V. pismom Excolentes od 13. prosinca
1369. dopustio im je da mogu traiti i primati milodare izvan granica Vikarije, iz Ugarske, Dalmacije i Hrvatske.54
Oskudica i siromatvo puka u Bosni55 nadilazili su franjevaki ideal siromatva zamiljen u drukijoj drutvenoj i katolikoj sredini. Zato su se oni
tijekom vremena snalazili na razne naine, da velika oskudica ne bi tetila njihovu djelovanju. Prema jednom izvjeu izmeu 1447. i 1455., neki su samostani imali posjede, mlinove ili su bili dioniari nekih bosanskih rudnika.56
Svjestan materijalnih tekoa franjevaca, kralj Stjepan Toma (1452.) u
sporazumu s Tomom Tommasinijem, hvarskim biskupom i legatom Kurije u
Bosni, bio je izdao naredbu da njegov narod dragovoljno ili prisilno fratrima
daje ono to im je potrebno za ivot. Generalni vikar opsluitelja fra Marko Bolonjski, pismom od 26. sijenja 1453., zahvalio je kralju na brizi ali ga
je obavijestio da oni, po uredbama svoga Reda, sredstva za ivotne potrebe
mogu primati samo dragovoljnim nainom, a nipoto prisilom.57
53
To zakljuujemo iz oporuke (1. prosinca 1395.) gdje Grizogon pok. Rajnerija de Varicassis u Zadru ostavlja keri Nikoleti neke posjede na uivanje, a poslije njezine smrti neka
polovica prihoda od svih posjeda pripadne opatici samostana Sv. Nikole, a druga polovica
gvardijanu samostana Sv. Frane. Ako do tada u njemu ne bude uspostavljen generalni studij,
neka se ta polovica prihoda dadne franjevcima Bosanske vikarije za njihove potrebe u Bosni.
Usp. Runje (1990.), 51.
54
Usp. Fermendin (1892.), 36., br. 195.; anjek (2003.), 258.
55
To potvruje i injenica da se sultan Mehmed II., nakon osvajanja sredinje Bosne, zbog
oskudice u hrani za ljude i stoku, morao brzo povui. Usp. Adem Handi, Tuzla i njena
okolina u XVI. vijeku, Sarajevo, 1975., 38s; Andrija Zirdum, Katolici Zovika i okolice u 16.
i 17. stoljeu, u: Zbornik radova, Zovik, 2003., 51.-62.
56
Olovski je samostan imao dionice olovskih rudita sve do 17. stoljea. Usp. Sreko M.
Daja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar, 1999, 189, 192s, /kratica:
Daja (1999)/. I Ahd-nama sultana Mehmeda II. (1463.) to potvruje: ... Neka stanuju u
njihovim samostanima i neka spomenute niko, ni moje visoko velianstvo, ni iko od mojih
vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od podanika moga carstva ne uznemirava i ne napada njih samo, njihove ivote, njihova imanja i njihove samostane .... Usp.
Vano Bokov, Pitanje autentinosti fojnike Ahd-name Mehmeda II iz 1463. godine, u:
Glasnik Drutva istoriara BiH, Sarajevo, 1979., 98.
57
Usp. Fermendin (1892.), 217.s, br. 932.; Mandi (1968.), 120.
518

b) Nova zajednica na tlu srednjovjekovne Bosne, imala je tekoa
s manjkom osoblja.
Po pravnoj strukturi Vikarija je bila izravno podlona generalnom ministru franjevakoga reda i on je postavljao kasnije odobravao predloene,
odnosno izabrane vikare, voditelje zajednice. Kroz cijelo vrijeme postojanja
srednjovjekovne Bosanske drave, nijedan vikar nije bio iz Bosne, nego su svi
bili sa strane; u poetku Nijemci i Talijani, a poslije iz Ugarsko-Hrvatskoga
Kraljevstva odnosno iz Dubrovake Republike.58 Oni su se, zajedno s drugim crkvenim i politikim uglednicima, obraali franjevakim skupovima ili
provincijalima te ih molili da pronau i poalju ljude koji e djelovati u Bosni.
Organizaciju posla i vodstvo na terenu obavljali su kustosi kustodija odnosno
gvardijani franjevakih kua.
1. Glavninu posla, barem u poecima, nosili su franjevci provincije Slavonije, jer su oni i bili prethodnica Bosanske vikarije.59 A nakon osnutka Vikarije, u nju su dolazili franjevci i sveenici iz raznih dijelova Europe.60 Generalni ministar Marko iz Viterba (1362.) pisao je asikom provincijalu da u
Bosanskoj vikariji ima mnogo franjevaca, ali da ih treba jo pa neka pronae
nove misionare koji e onamo poi. Bosanski vikar Bartol iz Alverne bulom
Grgura XI. Salvatoris Domini (22. lipnja 1372.), dobio je doputenje da u
Bosnu moe primiti do 60 uenih i brae laika, iz svih provincija reda, koji su
voljni krivovjercima i raskolnicima poi propovijedati vjeru.61
58
Usp. Mandi (1968.), 55.-123.
59
Usp. Jozo Dambo, Die Franziskaner im mittelalternichen Bosniem, Wer/Wearfalten,

1991., 78.-85.
60
Prema Martyrologium franciscanom, Roma, 1938., 389., 5. listopada 1369. u Visokom,

in conventu de Milesevo in Bosna umro je Ivan iz Aragonije (panjolska), koji je doao
iz misija s istoka u Bosnu i tu se istakao svojim radom. Franjevci iz Toscane Ivan Ristori i
Ambrozije Conti iz Sijene djelovali su u Vikariji 30 godina. Ristori se poslije 1382. vratio
u domovinu i ondje svojim pokornikim ivotom pridonio uvrenju franjevake obnove,
opsluitelja (observantes). Francuz sv. Deodatus de Ruticinio (Ruez u junoj Francuskoj)
djelovao je sa Sv. Nikolom Taveliem u Vikariji od 1372.-83. Usp. Aneli (1984.a), 133.;
Dominik Mandi, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago Roma Zrich Toronto,
1979., 207.s, /kratica: Mandi (1979.)/.
61
Papa je odredio da ukupni broj franjevaca, sveenika i brae laika ipak ne prijee 60. Usp.
Fermendin (1892.), 38.s, br. 208.; Mandi (1968.), 68. U misionare su ubrojeni i braa
pomonici.
519
Andrija Zirdum
Da je poticati na odlazak u misije i za to dobiti doputenje jedno, a pronai ljudi i njih dovesti u Vikariju drugo, svjedoi vlastoruna zabiljeka Bartola
iz Alverne od 15. prosinca 1380., kako je kao bosanski vikar do te godine
primio 20 stranih misionara, a od 1381. do 1895., koliko se sjea, samo est.62
Bosanskom vikaru Jakovu Markijskom (1435.) bilo je doputeno da iz svake
provincije moe u Bosnu pozvati 2-4 izbrana misionara. Ali nema podataka je
li on to i koliko, u svojoj pokretljivosti i nesuglasicama, uspio ostvariti.63
Iz spomenutih se dokumenata ne moe zakljuiti da je iz europskih zemalja bilo puno misionara u Bosni. Oni su vjerojatno dolazili dolinama rijeka
Dunava i Save i poglavito ostajali u sjevernom, prekosavskom dijelu Vikarije.
Ve 1369. petorica njih bili su mueni u Vidinu, u Bugarskoj.64
2. Premda je sauvana graa oskudna, iz nje se moe naslutiti da je glavnina franjevaca-djelatnika u Bosni bila slavenskoga podrijetla. To je i razumljivo jer je Bosna gospodarski i kulturno bila vezana uz priobalne gradove i
jugozapadne susjede.
Po svojim uredbama (konstitucijama) franjevci su od poetka svugdje bili
obvezatni brinuti se za odgoj domaega klera.65 To se u Bosni i Humu prakticiralo od osnutka Vikarije, a vjerojatno i prije. U poetku su mladie slali
na kolovanje u matinu provinciju Slavoniju, kasnije su poetne i druge kole
svravali po domaim kuama, a onda odlazili u inozemstvo na studij lozoje i teologije.
62
Usp. Gregor remonik, Ostaci arhiva bosanske franjevake vikarije, Sarajevo, 1955., 19.
Bartol iz Alverne bio je oko 40 godina bosanski vikar, tj. gotovo treinu djelatnosti Vikarije
u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi. Usp. Mandi (1968.), 74.-76., 65.-69., 73.-81.
63
Usp. Fermendin (1892.), 147.s, br. 728.; Mandi (1979.), 206.s.
64
Muenici u Vidimu 1369. Anthonius de Saxonia, homo igniti eloquii et ... Georgius de
Tragurio, interpres et sacerdos solemnis ... Nicolaus Hungarus, sacerdos ... fr. Thomas de
Fulgineo, laicus .... Fermendin (1890.), 11.s. Jedan talijanski franjevac izjavio je sudionicima crkvenoga sabora u Bazelu (21. prosinca 1435.) da on svakim danom propovijeda na
latinskom, i da je imao tumaa koji je njegove rijei prenosio na madarski Usp. Mandi
(1979.), 474., bilj. 10.
65
Franjevci su rano imali visoke kole u Dubrovniku, a s njima je Vikarija bila povezana. Jo
Benedikt XII. (1339.) od franjevaca Ugarske i Slavonije trai da svoje mlade redovnike alju
na studia generalia. Usp. Matani (1980.), 19.-24. God. 1378. spominje se fra Dominik
Bonjak, a 1440. fra Viktor iz Bosne. God. 1441. Eugen IV. imenovao je fra Jurja iz Bosne
svojim dvorskim kapelanom. Usp. Mandi (1968.), 208.
520

Da je rad oko odgoja domaega franjevakoga klera u Bosni imao uspjeha i da ga je bilo dosta, zakljuujemo i iz toga to je ve 1368. vikar Bartol
iz Alverne dobio doputenje da iz Bosne moe ukloniti i smjestiti u druge
provincije sve one franjevce roene u Bosni (fratres de natione Bosnensi)
koji svojim ivotom i radom nisu vie prikladni za misionarski rad.66 kolujui
svoje mladie franjevci su na tlu Bosne i Huma dosta rano preuzeli glavninu
svih duhovnih i duobrinikih poslova.
Da im olaka odgoj domaega podmlatka, Eugen IV. dopustio im je (26.
kolovoza 1436.) da svoje klerike mogu rediti za sveenike s 22 godine,67 a
nakon reenja lake bi odlazili na daljni studij u inozemstvo. Tako je Petar
iz Mila (Visoko) dobio pismeno doputenje od Pija II. (23. oujka 1462.) da
sa etvoricom kolega iz Bosne sedam godina moe studirati u kojoj god ele
provinciji u Italiji i Francuskoj. A svaka ih je provincija morala primiti i besplatno kolovati.68
c) Golema prostranost Vikarije
Ve je spomenuto da su franjevci Bosanske vikarije, zbog svoga naina
rada i tekoa na koje su nailazili, svoju djelatnost vrlo rano uz odobrenje
nadlenih irili i u druge susjedne krajeve i zemlje. To, 50-ak godina kasnije (1385./90.), lijepo ilustrira popis kustodija i samostana Bartola iz Pize.69
Vikarija je ve tada imala sedam kustodija70 i 35 kua-samostana za koje je
on doznao71. Kustodije su bile: Duvanjska (Dalmae), Grebenska (Greben),
66
Usp. Fermendin (1892.), 36., br. 195. Neki se strani misionari bilo u svojim provincijama, bilo nekim drugim prigodama ee spominju negoli domai franjevci.
67
Usp. Fermendin (1892.), 155.s, br. 745.
68
Po ondanjem sustavu kolovanja kroz sedam godina mogao se zavriti filozofski i teoloki studij i postii doktorat i na velikim sveuilitima kao to su Pariz i Oxford. Usp. BF, II.,
523., br. 997.; Mandi (1979.), 209.69 Bartholomeus de Pisa, De conformitate vitae b. Francisci
ad vitam Jesu, u: Analecta franciscana, IV/V, Firenze, 1906.-12., 555.s.
70
Kustodija je dio vikarije odnosno provincije obino prostorno ili dravno-pravno oblikovan - koju je sainjavalo nekoliko samostana, a poglavar joj se zvao kustos.
71
Dri se da Bartol nije ubiljeio barem treinu postojeih kua-samostana. Usp. ugaj
(1989.), 18.
521
Andrija Zirdum
Bosanska (Bosnae), Usorska (Ussorae), Mavanska (Machioviae/Mazvae72),
Bugarska (Bulgariae73) i Kovinska (Chevin74). Osma kustodija Sv. Katarine
u Galatini (Apulija/Italija) nastala je 1391. godine.75 Kasnije su nastajale i
druge, nove ili dijelom preoblikovane i proirene ranije kustodije. Nazivale
su se obino po gradu u kojem se, ili blizu kojega se, nalazio njihov sredinji
samostan.
Ubrzo nakon spomenutog popisa, esti pljakaki prodori Osmanlija,
stvarali su tekoe i prekrajali franjevake organizacijske oblike. Tako je tijekom vremena, neto iz elje da sami na svom prostoru organiziraju svoj rad
jer je on u drugim politikim i gospodarskim prilikama bio razliit od rada
na podruju srednjovjekovne Bosne te ponajvie iz straha od Osmanlija, dolo do djelidbe Bosanske vikarije. Godine 1446. samostani Bosanske vikarije
u Apuliji bili su pridrueni Vikariji Sv. Nikole u toj pokrajini; 1447. bosanski
samostani u Dalmaciji pripojeni su novoosnovanoj Dalmatinskoj opservantskoj vikariji, a 1448. odijelila se Ugarska vikarija, koja se prostirala sjeverno
od rijeke Save.76
4. Nain rada
Kad se govori o franjevakom nainu djelovanja u srednjovjekovnoj Bosni
i Humu, treba imati na umu da su to redovnici kojima ustroj i sustavnost nisu
istaknute odlike. Po franjevakom Pravilu: ivot male brae jest ovo: opsluivati sveto evanelje Gospodina naega Isusa Krista. A kako je to u praksi
obino izgledalo, Franjin ivotopisac biljei da je on svoju subrau podijelio u
skupine i rekao im: Idite predragi, dvojica po dvojica u razliite krajeve svijeta, navjeujte ljudima mir i pokoru za oprotenje grijeha! U nevoljama budite
strpljivi i sigurni da e Gospodin ispuniti svoju odluku i obeanje. Onima koji
72
Mavanska kustodija nije prelazila rijeku Savu. Usp. ugaj (1989.), 18.
73
Custodia Bulgariae, nazvana je po samostanu u Beogradu, koji se u X.-XI. st. zvao Alba
Bulgariae. Usp. ugaj (1989.), 18.
74
Chevin/Covinum/Kovin (nasuprot Smedereva) prema istoimenom samostanu u Bonotoru. Bonotorska je kustodija obuhvaala Srijem, Baranju i Baku. Usp. ugaj (1989.), 18.
75
Usp. ugaj (1989.), 19.-21; Mandi (1968.), 235.s; Pandi (1991.), 254.s.
76
Usp. Pandi (1991.), 243.-256.; Mandi (1968.), 111.-120.
522

vas to zapitaju odgovorite ponizno ... Povjerite Gospodinu svu svoju brigu i
on e vas potkrijepiti.77 Taj naputak oblika ivota (forma vitae) doputao im
je slobodnije prema potrebama Crkve u prostoru i vremenu (secundum loca
et tempora) oblikovati svoj nain ivota i rada. To im je i na bosanskome tlu
znatno olakavalo traenje prikladnih oblika i naina djelovanja.
Spomenuta sloboda i irina djelovanja nasluuje se djelomice ve (3. travnja 1347.) u dopisu Stjepana II. Kotromania. Ban je, naime, na poticaj
Peregrina Saksonca molio Kuriju da bosanskom vikaru dopusti:
- da mogne primati u Bosansku vikariju na rad redovnike bilo kojeg reda
koji su poueni u kranskoj vjeri te znaju slavonski jezik ili su barem sposobni
nauiti ga (lingue slavonice78 non ignaros vel saltem ad addiscendum aptos),
a kad se takvi s Peregrinovom dozvolom povrate u svoje matine provincije,
da ih poglavari moraju primiti i s njima postupati ljubazno;
- da se bosanskom vikaru dopusti poslati obraene mladie u blie velike
samostane da se ondje izobraze i naue kranski nauk;
- da bosanski vikar mogne pozvati u Bosnu i svjetovne sveenike na misijski rad;
- da se bosanskim misionarima dadnu sve povlastice i milosti koje uivaju
misionari meu Tatarima, nevjernicima i raskolnicima;
- da se bosanskom vikaru dopusti osnivati samostane Vikarije u Hrvatskoj i Ugarskoj u mjestima gdje franjevci, ili drugi redovnici, nemaju svojih
samostana.79
a) Vaan, dakle, uvjet za franjevake misionare u Bosni i Humu bilo je
77
Toma elanski, Prvi ivotopis sv. Franje (Vita prima), Zagreb, 1977., 29., br. 366.s, preveo
Damjan Damjanovi.
78
Da se spomenuti termin u latinskim srednjovjekovnim vrelima najee odnosi na hrvatski jezik, svjedoe povelje kralja Kreimira IV. iz 1069. i 1070., gdje on svoj jezik naziva
sclavonica lingua. Usp. F. Raki, Documenta historiae craticae periodum antiquam illustrantia, I, Zagreb, 1877.; anjek (2003.), 253.
79
Predstavka je sauvana u zakljucima mletakoga vijea. Usp. Fermendin (1892.), 28.s,

br. 158.s; Mandi (1968.), 58s; Pandi (1991.), 247. Rjeenje nije poznato, ali se prema
kasnijim zbivanjima moe zakljuiti da je ono uglavnom bilo pozitivno.
523
Andrija Zirdum
poznavanje i uporaba narodnoga jezika80 i pisma81 te vrenje liturgijskih ina
na narodnom jeziku jer su pouke i itanja sastavni dio vjerskih obreda. O tome
je ovisilo hoe li, i kako e u puku biti prihvaani. To su oni prakticirali ve od
poetaka kad su ulazili iz priobalnih samostana, propovijedali ili nadomjetali
duobriniki glagoljaki kler u Bosni.
Na Zapadu je postojala samo rimska, odnosno latinska kultura, koja se
izraavala latinskim jezikom. Ona je dijelom bila prisutna i na bosanskome
tlu, ali nije se mogla ustaliti pogotovo u dijelovima koji su prije bili pod bizantskom vlau. Naime, do konca XII. st. Bosna je pod jakim politikim
a jo jaim kulturnim utjecajem Bizanta; u njezinoj je svijesti bilo ugraeno
i prihvaeno postojanje razliitih kultura i jezika. Tu su svoje mjesto nali
slavenski jezik i liturgijske knjige na staroslavenskom pisane glagoljicom82,
odnosno bosanicom83.
Po Narbonskim uredbama (konstitucijama) franjevci nisu mogli biti reeni za sveenike ako nisu znali latinski jezik. Zato su oni svoj podmladak, i
po svojim kuama u Bosni, pouavali latinski, asoslov i neke druge molitve
molili na latinskom, interno govorili latinski. Tako su mogli biti i bili povezani sa svim zbivanjima u Katolikoj crkvi, mogli su katoliki nauk crpsti na
80
Nakon franjevakog sabora u Asizu (1217.), mladi oduevljeni lanovi reda razili su se
po misijama u Italiji i izvan nje. Neki od njih doli su i na istonu, hrvatsku obalu Jadrana.
Budui da nisu znali jezika niti su imali dokumente o poslanju, doivljavali su neugodnosti,
bili su sumnjieni za herezu i vratili se u Italiju neobavljena posla. To im je bila pouka za
poslije. Usp. Matani (1980.), 11.
81
Dvije stranice rukopisa pisanog bosanicom, nazvanog Listii iz Monte Prandona, otkrivene su na koricama jedne rukopisne knjige iz XV. st. koja je pripadala inkvizitoru, franjevcu
Dominiku Gangali, koji ih je oito donio iz Bosne. Posebnog su znaenja jer su oni jedini sauvani propovjedniki ili molitveni tekstovi pripadnika Crkve bosanske. Usp. Herta Kuna,
Hrestomatija starije bosanske knjievnosti, Sarajevo, 1974., 68., /kratica: Kuna (1974.)/.
82
Od prije su se neki dijelovi rimskog liturgijskog obreda bili prevodili na staroslavenski

jezik. Tu ima i liturgijskih tekstova franjevakog podrijetla, meu kojima je i sluba Sv. irila i Metoda. Usp. Petar Runje, Pokorniki pokret i franjevci treoredci glagoljai (13.-16. st.),
Zagreb, 2001., 153.-159.
83
Sve vie meu znanstvenicima prevladava spomenuti naziv za zapadnu morfoloku i pravopisnu inaicu irilice koja se rabila u BiH i junoj Hrvatskoj, jer je bosanica umanjenica od
rijei Bosanka. Usp. Hrvatski enciklopedijski rijenik, Zagreb, 2002., 139.
524

izvorima koji su bili na latinskom jeziku te biti zagovornici zapadne, europske
kulture na tlu Bosne i Huma. Istodobno, latinskim su se jezikom sluili i
neki slubenici u Bosni po kancelarijama vladarskih ureda, odakle je voena
korespondencija.84
b) U Bosni se govorilo samo slavenskim jezikom85 te ga je svaki, koji je
tu elio uspjeno djelovati, morao poznavati ili nauiti te itati i sluiti se
domaim pismom. Bosanski puk bili su jednostavni ljudi koji su ivjeli od
pluga i motike, obino raspreni po svojim imanjima, a sluili su se skromnom
zalihom rijei.86 Zato se tu nije mogao, niti je bio obiaj, misionarski rad organizirati u klasinom smislu, gdje bi se, kao u veim europskim gradovima,
mnotvo puka okupljalo po gradskim trgovima sluati misionare.87
Zbog spomenutih okolnosti franjevci su u svojim crkvama djelovali tiho
i skromno, dvojica po dvojica ili u manjim skupinama odlazili su u okolna
mjesta, pouavali ljude na otvorenom (sub divo), susretali ih po ondanjim
84
Uz sauvane povelje na latinskom jeziku, jo bolje svjedoe natpisi otkriveni u ruevinama

Bobovca. Pisani su latinskim jezikom, i to gotikim pismom. Usp. Aneli (1984.), 553.s.
85
Da se u Bosni saobraalo i govorilo samo narodnim jezikom, moe nam potvrditi jedan
dokument u kojem se govori o sporu oko izvornosti jedne notarske isprave (22. sijenja
1439.) u Dubrovniku, koja je bila napisana u Viskom (22. travnja 1404.). Strana koja je osporavala izvornost spomenute isprave, tvrdila je, uz ostalo, da u Bosni, kao u drugim zemljama
svijeta, uope ne rabe knjievni (latinski) niti talijanski jezik, ni pismo. Usp. Desanka Kovaevi-Koji, Gradska naselja srednjovjekovne Bosanske drave, Sarajevo, 1978., 247., bilj. 9.;
Aneli (1984.a), 155.
86
I tri stoljea kasnije franjevci jasno istiu da bosanski katolici nisu oni koji: iziskuju se
naslaivati u nakienju od govorenja, u visoki pripovidanji, i u duboki istomaenju SS. Pisam: njima je za dosta radno, i lasno istomaenje S. Ivanelja, ili Pitola, s ponukovanjem
dilorednim za odvratiti nji oda zla obiaja i nagovarati na dobro, i na Kriposti. (...) Diica,
i siromasi ne itu naslastica, ni asti, nego se njima oe samo kruca, i milika; to je za nji.
Filip iz Occhievjae (Lastri), Oduzame, Mleczi, 1765., 8.,15.; Usp. Andrija Zirdum, Filip
Lastri Oevac (1700.-1783.), Zagreb, 1982., 152.-155.
87
Treba se prisjetiti velikih franjevakih propovjednika u to doba: Bernardina Sijenskog,

Alberta od Sarteana, Jakova Markijskog i Ivana Kapistrana, koje je po europskim gradovima dolazilo sluati na tisue ljudi. Dvojica od njih bili su imenovani inkvizitorima u Bosni.
Kapistran u nju nije ni ulazio, a Jakovu Markijskom Bosna je bila pretijesna i nezanimljiva;
boravio je u Bosni, ali zbog nekih svojih krutih shvaanja, nije bio prihvaen i uspjean pa se
povukao. Usp. Esser (1972.), 116.-120.; Pandi (1997.), 60.-65.
525
Andrija Zirdum
privrednim sreditima, osobno s njima razgovarali, pomagali im i tako postupno stjecali povjerenje.
c) Nositelj djelatnosti bila je franjevaka kua-samostan na elu s gvardijanom. A samostani su bili udrueni u kustodije koje su se obino oblikovale
pokrajinski te su imale svoga pokrajinskoga poglavara, kustosa. Kustosi su organizirali i vodili franjevaku djelatnost u svojoj pokrajini i o tome izvjetavali
vikara. A zbiljnu su ulogu imali gvardijani kue-samostana, gdje su franjevci
provodili vie zajedniki negoli samostanski ivot. Njihova povezanost bila je
nekad osobna nekad mjesna. S misijskih postaja vraali su se obino u svoje
kue (spavaonice). Poslije su u veim mjestima oformili zasebne duobrinike zajednice (upe), ovisne o samostanu i njegovu poglavaru.
d) Neki su se franjevci iz Europe posebno oni koji su bili postavljeni za
poglavare pripremali za svoju slubu. To potvruje rukopis: Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog patarena, otkriven u mletakoj Marciani. Rukopis
je neki lan mletakoga samostana ustupio za koritenje vikaru bosanske vikarije fra Stjepanu iz Trsta u znak potovanja i kao zahvalu (1421.) za uinjene
usluge.88
Strani su se misionari, ini se, vie zadravali i djelovali u sjevernim, prekosavskim krajevima Vikarije. Bilo ih je i u Bosni89 ali, iz spomenutih razloga, u manjem broju. Da je s njima bilo tekoa i da su neki od njih drukije
zamiljali svoj rad, nasluujemo iz molbe bosanskog vikara Bartola iz Alverne
Urbanu V., koji ga je (13. prosinca 1368.) ovlastio, da strane misionare, koji su
nesposobni za daljni rad ili ne ive primjerno, moe povratiti u svoje provincije, a domae franjevce u slinim prilikama koje vikar otpusti mora primiti
svaka provincija.90 A da je bilo i onih koji su pokuavali samovoljno prelaziti
u druge dijelove vikarije ili su se ubrzo vraali u svoje provincije, vidimo iz
odredbe da nitko bez doputenja vikara ne moe napustiti bosansku misiju.91
88
Usp. anjek (2003.), 164.s.
89
Spominje se bl. Ivan iz Aragonije, koji je 5. listopada 1369. umro u Visokom. Aneli
(1984.a), 133.
90
Usp. Fermendin (1892.), 36., br. 195.; Mandi (1968.), 67.
91
Usp. Pandi (1991.), 248.-260.
526

e) U takvim okolnostima postavlja se pitanje, jesu li stranim misonarima
na tlu srednjevojekovne Bosne bili potrebni prevoditelji? ini se da nisu bili
potrebni ili su rijetko bili potrebni. Oni koji nisu eljeli uili slavenski jezik,
odlazili su prema sjeveru, u Prekosavlje. A pitanje je, zato bi strani franjevci
bili prikladniji, bolji ili ueniji od domaih ili priobalnih? Jedino se zna da
Jakov Markijski nije uio jezika i da je propovijedao na latinskom.92
f) Liturgija se u Bosni od davnina obavljala na staroslavenskom jeziku93, a
bez tekoa nakon slubenog doputenja (1248.). Tako su u poetku franjevciglagoljai iz priobalnih samostana lake bili prihvaani, a domai su franjevci
to primali i zagovarali kao dio svoje kulture.94 Zato tragove te liturgije susreemo tek izvan Bosne, u rubnim dijelovima Vikarije, u Lipavi blizu Arada
(Rumunjska)95 i u Apuliji (juna Italija).96
g) Rad i postupci franjevaca pokazuju iroku toleranciju prema ljudima
s kojima su ivjeli i koje su obraali na katoliku vjeru. Primjer za to je, uz
ve spomenuto, bijeg i prihvaanje kristjanina Vlatka Tumurlia u svratite
92
Jakova Markijskog (1437.) u Ferrari primio je Eugen IV. zajedno s njegovim prevoditeljem Ivanom Selekim iz Rumunjske. Spomenuti je Ivan, vjerojatno, govorio rumunjski,
maarski i slavenski pa je prevodio Jakovljeve propovijedi. Slino je radio i Juro Trogiranin
u Bugarskoj. Usp. Mandi (1968.), 107.
93
Na tlu zapadne i sredinje Bosne ima 14 tragova glagoljice. Franjevci-glagoljai sluili su

se narodnim jezikom u crkvenim obredima i pobonostima. Tako se u prvoj polovici XV. st.
u primorju spominju franjevci opservaniti (tzv. Bonjaci) koji su se sluili staroslavenskim
jezikom, more slavo. Usp. Runje (1990.), 39.
94
Visoki biskup franjevac Tomo Mati, Trogiranin, krizmao je (1441.) u Bosni na narodnom jeziku. Usp. Josip Soldo, Cetina srednjovjekovna upanija i knetvo Nelipia, u:
Sinjska spomenica, 1715-1965., Sinj, 1965., 101.; Runje (2001.), 28.
95
Fra Nikola Grassberger, franjevac iz Moravske, u svojoj Kronici 1485. zabiljeio je ovo:
Item, Sclavi districtus de Lipna, durae cervicis homines, ad fidem erant conversi, quibus
sacerdotes catholici secundum translationem beati Hieronymi, doctoris sanctae Ecclesiae,
sacramenta ecclesiastica ministrabant, sed nunc in pristinos errores relapsi narrantur, et peiores facti quam fuerunt ante. ini se da su domai franjevci uvodili latinski jezik pa je
narod na to reagirao. Usp. ugaj (1989.), 21.s; Runje, 38.s.
96
Iz djela Franje Gonzage moe se naslutiti da su franjevci koji su djelovali u Galatini

(Apulija) meu izbjeglicama pred Osmanlijama bili, poput ostalog klera u Bosni, glagoljai. Naknadno im je bila zabranjena uporaba narodnog jezika u liturgiji, pa je on ouvan
samo u propovijedanju. Usp. Franciscus Gonsaga, De origine Seraphicae Religionis, Romae,
1587., 399.
527
Andrija Zirdum
franjevakoga samostana u Sutjesci, gdje mu je spaen ivot a mogli su ga
sprijeiti da su htjeli nakon ubojstva kneza Pavla Radinovia, u ijoj je pratnji doputovao.97
Kao nositelji katolikoga ivota franjevci su nastojali niim ne povrijediti
osjeaje puka niti njegove tradicije. Zato kroz cijelo vrijeme svoga srednjovjekovnoga djelovanja nisu uope ni postavljali pitanje Sv. Grgura Nazijanskog
prijatelja i kolege Sv. Bazilija kao zatitnika vladajue dinastije i Bosne kao
drave. Dvorska kapela u Sutjesci bila je njemu posveena. Tvrtko I. i vlastela
(17. lipnja 1378.) na ugovor s Dubrovanima poloili su prisegu v crkvi stogo
Grgura98, a u osam vlastelinskih povelja Kotromania zazivlje se Sv. Grgur.
Meutim, budui da je on dran istonjakim biskupom, bez mitre,99 kralj
Stjepan Tomaevi, prilikom sveane krunidbe, proglasio je Sv. Grgura, papu,
zatitnikom Bosanske drave.100
5. Zabiljeke o uspjenosti franjevake djelatnosti
O franjevakoj djelatnosti ima vie svjedoanstava. Neka su izravna neka
neizravna, jedna motivirana politiki ili hagiografski, druga izreena retorski,
ali sva ona ipak govore o uspjenoj djelatnosti. to sam sabrao, navest u kronolokim redom:
1. Arhiepiskop Danilo u ivotopisu raskralja Dragutina ( 1316.) zabiljeio je da je on naravno radom franjevaca u Bosni obratio mnogo krivovjeraca, dao ih krstiti i sjediniti s apostolskom Crkvom.101
97
Usp. Pejo okovi, Krstjanin Vlatko Tumurli i njegovo doba (1403.-1423.), u: CCP,
XIX. (1995.), 1.-54. Da obino nije bilo tako, navodim sljedei primjer: Kad je Stjepan
Toma (1459.) naredio da bosanski krstjani i njihovi sljedbenici preu na u Katoliku crkvu
ili sele iz Bosne, s ninskim biskupom Natalom poslao je u Rim trojicu osumnjienih: Juru
Kuinia, Stojsava Tvrtkovia i Radmila Vuinia. Natal ih je kako biljei Pio II. u svom
Dnevniku svezane doveo pred njega. Usp. Bazilije Pandi, Bosna i sabor u Mantovi
(1459.- 60.), Bosna franciscana, 10. (1998.), 101.-111.
98
Aneli (1973.), 201.
99
Usp. Muhamed Hadijahi, irilo-Metodijevske tradicije Crkve bosanske, u: Dobri

pastir, Sarajevo, 1985., 157.-173.
100
Usp. Aneli (1984.), 569.
101
... ot toje bo zemlje Bosnskije mnogije ot jeretik obrati v veru hristijanskuju i krsti ih
528

2. Ban Stjepan II. Kotromani pisao je (3. travnja 1347.) papi o djelovanju
bosanskoga vikara Peregrina Saksonca i da on vjerno i revno u Bosni radi za
katoliku vjeru i spas dua.102
3. Mladi bosanski ban Trvtko I. Kotromani (1353.-91.), u povelji Dubrovanima, Peregrina kao bosanskoga biskupa, hvali i naziva ga na duhovni otac.103
4. Slino je o Peregrinu zabiljeio i ugarski ljetopisac Ivan Thuroczy (
1490), da je on kao bosanski biskup, potican od vladara, obraao i pokrtavao
bosanske patarene, koji su se umnoili i bili zapleteni u razne zablude.104
5. Na molbu ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita I. (1347.-82.) nekoliko
je franjevaca Bosanske vikarije (1365.) djelovalo u Vidinu u Bugarskoj. Prema
izvjeu iz 1366., njima na krtenje hrle nevjerniki prvaci sa svojim narodom
(...) a krivovjerci i raskolnici (pravoslavci) vraaju se istini (katolike) vjere i
jedinstvu Rimske crkve.105
6. Pod vodstvom Bartola iz Alverne (1366.-75. i 1378.-1408.) franjevaka
djelatnost poprimila je iri i struniji oblik. Bartol je Ivana iz Rajne i Andriju
iz Perugie poslao Urbanu V. u Avignon s molbom da, uz ostalo, franjevce
preporui ugarsko-hrvatskome kralju Ljudevitu. Papa je to uinio (13. srpnja
1368.) obavjetavajui kralja da se u krajevima Bugarske, Rake i Bosne
predanim franjevakim propovijednjem vratilo svjetlu prave vjere i jedinstvu
Rimske crkve (...) mnogo tisua obojega spola, nakon to su napustili raskol
v ime otca i sina i svetago duha, i prisjedini ih svetej i apostolscej crkvi. Mandi (1968.),
41., bilj. 50.
102
... frater Peregrinus de Saxonia generalis ministri ordinis minorum in Bosna vicarius
devote, fideliter et instante in Bosna pro fide catholica et animarum salute laborantes ....
Fermendin (1892.), 28., br. 159.; Mandi (1979.), 212.
103
... presentes fieri fecimus literas in presentia reuerendi in Christo patris fr. Peregrini,
ecclesie Bosnensis episopi, spirituralis patris nostri .... Fermendin (1892.), 562., br. 1503.
104
Item Patereni de Bozna, qui nimium erant multiplicati, et diversis erroribus implicati,
per dominum Peregrinum, episcopum Bosnensem, ordinis minorum virum magnae devotionis et scientiae, ad fidem, rege commonente, convertuntur et baptizantur. Mandi (1979.),
213., bilj. 99.
105
Usp. Fermendin (1890.), 11.; Batini, I., 63.-75.; Jaroslav idak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 236.
529
Andrija Zirdum
i druge zablude.106 Tjedan dana poslije (21. srpnja 1368.), isti je papa bosanskom biskupu preporuio franjevce koji u njegovoj biskupiji obraaju krivovjerce.107
7. Pisac Kronike 24 generala (Chronica XXIV. Generalium, prije 1372.),
o prvim franjevcima misionarima Bosanske vikarije zabiljeio je da su oni
ondje mnoge obratili na katoliku vjeru i mnogo crkava sagradili.108
8. Bartol iz Pize (1385./90.), pie: U ovoj (Bosanskoj) vikariji braa ive
po Pravilima i propovijedanjem postiu divni plod u obraenju prisutnih nevjernika.109
9. Bonifacije IX. u buli Ex iniuncto nobis (7. oujka 1402.) pozivajui
se na izvjee Bartola iz Alverne istie da su do te godine franjevci Bosanske
vikarije obratili i pokrstili oko 500.000 nevjernika.110
10. Uspjenost franjevake djelatnosti naziremo i iz bule Eugena IV.
Dum ad universas, kojom je on (12. travnja 1434.), nakon smrti bosanskoga
biskupa Petra, Stjepana Radoevia, franjevca, imenovao biskupom Visoke
(visocinensis) biskupije, koja je kanonski ujedinjena s biskupijom capirinensis. O imenovanju je trebalo obavijestiti dubrovakoga nadbiskupa, bosanskoga kralja Stjepana te kler i puk Deevica, Kreeva, Fojnice, Jajca i Srebrenice.
106
Ludovico regi Hungariae (...) de Bulgariae, Rassiae et Bosnae venientes partibus (...) ad
tuam inductionem et cooperationem piissimam ac fratrum dicti ordinis in dictis partibus
commorantium praedicationem multa millia personarum utriusque sexus, relictis damnabili
schismate aliisque erroribus, quibus erant et fuerunt omni tempore involuti... Codex diplomaticus Croatiae, XIV, Zagreb, 1916., 148.s; anjek (2003.), 258.
107
Usp. Pandi (1991.), 248.
108
... qui ibidem (in Bosna) multos ad Christi fidem converterunt et multas ecclesias erexerunt..., Mandi (1979.), 210., bilj. 86.
109
In hac vicaria (Bosnae) fratres secundum regulam vivunt, et mirabilem fructum suis
praedicationibus in convertendo infideles assidue faciunt. Bartholomeus de Pisa, De conformitate vitae beati Francisci ad vitam Domini Jesu, 556. Usp. Mandi (1979.), 213., bilj. 98.
110
... pro parte dilecti filii Bartholomei, vicarii Bosne ordinis fratrum Minorum... nobis
nuper exhibita (petitio) continebat, quod sub vicatia Bosne dicti ordinis, que inter infideles e
a fide catholica deviantes consistit, per solicitas et continuas fratrum dicti ordinis in eadem
vicaria existentium predicationes et inductiones quingenta milia personarum infidelium (podc.
A. Z.), vel circiter, cingulum veritatis amplectentes ad orthodoxe fidei sinceritatem unanimiter, eis gratia affluente divina, conversa fore noscantur.... Mandi (1979.), 213.s, bilj. 1.
530

A poslije smrti biskupa Stjepana, za novoga visokoga i srebrenikoga biskupa
postavljen je (27. sijenja 1440.) franjevac Tomo Mati (de Mathei) iz Trogira
te su o tome obavijeteni kapitoli u Visokom i Srebrenici, dubrovaki nadbiskup, kralj Tvrtko II. Tvrtkovi te kler i puk spomenutih mjesta.111 Ve imenovanje biskupa pretpostavlja veliki broj katolika. Predmnijeva se, isto tako,
da su bosanski vladari traili biskupe od Kurije, a ne obratno, to, uz ostalo,
pokazuje da su se u to vrijeme interesi Kurije i ugarsko-hrvatskih kraljeva razlikovali ne samo teoretski nego i praktino. Meutim, zbog politikih prilika
to nije dugo potrajalo.112
11. Na sjednici bazelskoga crkvenoga sabora (3. rujna 1435.) franjevac Nikola iz Treviza, nekadanji ninski biskup (1410.-24.), izjavio je da je nedavno
osobno posjetio Bosnu i uvjerio se da ima nade da e se stanovnici Bosne koji
su zaraeni manihejskom zabludom, moi dovesti u krilo Katolike crkve.113
12. Eugen IV. (29. sijenja 1445.) u Bosanskoj vikariji vidio je obrambeni
zid kue Gospodnje i svjedoenje prave vjere (se murum facientes pro domo
Domini et orthodoxae propagatione dei), pa joj treba omoguiti da to i
nastavi. Vikara i njegove nasljednike imenovao je povjerenicima Svete Stolice
na podruju Vikarije, dao im svu ovlast nad redovnicima. Povjerio im je brigu za duobrinitvo, da osnivaju upe, imenuju upnike, dijele sakramente
i blagoslivljaju ulja. Idue je godine odredio da se svi sveenici, koji djeluju
na podruju Vikarije, moraju pokoravati vikaru. Za sveeniko reenje novih
lanova mogli su se obratiti bilo kojem biskupu.114
13. Hvarski biskup i legat Kurije u Bosni Toma Tommasini pisao je (19.
veljae 1451.) generalnom vikaru opservanata, Ivanu Kapistranu, pohvalno
o radu bosanskog vikara Mihovila Zadranina: Radio je i neprestano radi
spomenuti vikar sa svojom braom. I im braa franjevci dou u mjesta nasta-
111
Usp. Aneli (1984.a), 154.s; Juraj Kujundi, Visoka biskupija, u: Dobri pastir, Sarajevo, 1975., 133.-140.
112
Usp. Daja (1999.), 220.
113
... In qua per episcopum Terbipolensem propositum est per concilium intendi debere ad
reduccionem regnicolarum Boxgne Maricheorum errore infectorum, de quibus tanta spes
foret conuersionis sicut Grecorum .... Mandi (1979.), 40., bilj. 34.
114
Usp. Fermendin (1892.), 155.s, 745.; Pandi (1991.), 260.
531
Andrija Zirdum
njena krivovjercima, ti iezavaju kao vosak na suncu.115
14. Spomenuti je Ivan Kapistran, na osnovi izvjea bosanskih franjevaca,
obavijestio (4. srpnja 1455.) Kalista III.: Mnogi od onih bosanskih krivovjeraca koji su slijedili patarensku vjeru, uvi Boju rije, obraaju se na rimsku
vjeru.116
15. Carigradski patrijarh Genadij II. Scolaris (1453.-59.), u svom pismu
1454./56. o Stjepanu Vukiu Kosai, spominje i franjevaku djelatnost: ...
I kao to neki latinski uitelji uinie, kad su doli u jedan dio Bosne i tamo
mnoge od kutugera117 uinili podlonicima rimske crkve, tako je i on118 uznastojao da samovladara hercega119 u drugom dijelu Bosne i koje god je tamo
mogao uiniti pravoslavnim kranima, podlonicima nae Crkve ....120
16. Pio II. u svojim Komentarima otkriva motive koji su kralja Stjepana Tomaa 1459. naveli da se obrauna s pristaama inovjerne Crkve bosanske. Spominje da su bosanski poslanici pokuavali opravdati kralja tvrdei da
predaja Smedereva 1459. nije posljedica zle volje, nego nude. Bosanski
kralj, gotovo istodobno dok se iskupljivao zbog predaje Smedereva Turcima,
dokazujui svoju vjeru ili, kako mnogi dre, potaknut pohlepom, prisilio je
manihejce kojih je bilo mnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva ostavljajui svoja dobra, ako ne prihvate Kristovo krtenje. Krteno je oko
115
Laboravit et laborat contiuno praedictus Vicaritus cum Fratribus suis ... Et hoc milabile
dico P(aternitati) V(estrae) et valde notandum, quod in locis ocupatis per haereticos statim
ut Fratres sunt, evanescunt haeretici sicut cera a facie ignis. Mandi (1968.), 119., bilj.
320.
116
Multis ex illis haereticis bosnensibus, qui fidem tenuerunt patharenorum, audientes verbum Dei, convertuntur ad fidem romanam. Fermendin (1892.), 224.s, br. 954.; Mandi
(1979.), 43., bilj. 41.
117
Kurugeri (torbai) naziv za pristae dualistikog krivovjera u Bizantu jer su putovali s

konim torbama.
118
Rije je o mileevskom mitropolitu Davidu ( 1466.). - Kralj Tvrtko osvojio je Mileevo

1375. godine.
119
Herceg Stjepan Vuki Kosaa (1404.-1466.), gospodar Huma.
120
anjek (2003.), 321.
532

dvanaest tisua. etrdeset ili neto vie, tvrdokornih u zabludi, pobjegli su
bosanskom vojvodi Stjepanu, istomiljeniku u krivovjeraju....121
17. Uspjenost a i franjevaku prilagodljivost potrebama puka i svoga poslanja, oituje i 46 njihovih kua-samostana u srednjem vijeku na tlu Bosne i
Hercegovine.122
18. U dosad otkrivenim i objavljenim poreznim knjigama (defterima) iz
osmanskoga doba, Bosna je 1468. imala 37604 kuanstva, od toga su 37272
(99,10 %) bile kranske, a 332 (0,90 %) muslimanske kue.123
19. Za prijanju uspjenu djelatnost u sjeveroistonoj Bosni te za nastavak
franjevake djelatnosti i pod Osmanlijama, karakteristino je pismo (6. lipnja 1581.) papi tuzlanskih katolika, gdje ih je na relativno malom prostoru
oko 50000. To tvrdi tuzlanski gvardijan, a potpisima su potvrdili bosanski
biskup i drugih osam svjedoka.124
Zakljuak
Pojava i neke osobitosti franjevaca u Bosni, zbog njihove sedamstoljetne
neprekinute djelatnosti, izaziva zanimanje povjesniara. To je i zbog toga to
je uoeno da su tome temelji u samim poecima, tj. u srednjem vijeku. Poniknuli na kriitu dvaju kultura; od Istoka-Bizanta batinili su toleranciju i
upornost, a sa Zapada su bili stalno osvjeavani i podravani. U svom izla121
Rex Bosne sub idem fere tempus, ut piaculum tradite Turcis Sinderouie purgaret ac
sue religionis fidem faceret sive, quod multi crediderunt, avaritie obtentu, manicheos qui
erant in regno suo quamplurimi, nisi baptismum Christi acciperet, a regno migrare coegit
substantia relicta: duodecim circiter milia baptizati sunt; quadraginta aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perfidie socium, transfugare. anjek (2003.),
146.s.
122
Usp. Karta: Franjevaki samostani u srednjem vijeku na tlu Bosne i Hercegovine.
123
Usp. Daja (1999.), 69.
124
... mi svi, puk od crkve od gornjih i donjih Soli i od svih sela koi su okolo obiu Soli, oko
pedeset mila (tisua) krstiani slavne rimske vire od Isukrsta dane.... Pismo je napisao fra
Stipan Milei, a potpisali su ga biskup Anto Matkovi, Bartol Sfondratus, isusovac, Vuica
endisavi, prakaratur i seoski emin, Miha Aevi, Anko knez iz Nasinice, Vrane Ivanovi
knez iz Kalate, Ivan Krioni, Anko i Mato Useonaci. Usp. Fermendin (1892.), 319., br.
1218.; Andrija Zirdum, Ulice nekada i sada, Ulice, 1989., 27.
533
Andrija Zirdum
ganju, ralambom izvornih dokumenata, pokuao sam doumiti i dobiti to
vjerniju sliku njihovih pokuaja i pothvata. Kratko mogu rei:
1. Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni i Humu djelovali su zadnja dva stoljea njihove samostalnosti. Dolazili su na poziv vladajuih struktura i bili
motivirani samo katolikim, misionarskim radom. U prvom stoljeu svoje
djelatnosti ulazili su prigodno i gotovo iskljuivo iz priobalnih samostana te
su sve ee u jugozapadnom dijelu Bosne i Huma podizali svoja prebivalita.
Nakon osnutka Bosanske vikarije (1340.) njihov je rad bio potican i podravan od bosanskih banova i kraljeva te Rimske kurije.
2. Iz povijesnoga je konteksta jasno da prve ulaske franjevaca susreemo
nakon to je bosanski biskup preselio u akovo, tj. kad su pritisci ugarsko-hrvatskih kraljeva na Bosnu oslabili, a s njima i djelatnost dominikanaca. Time
je ujedno inovjerna Crkva bosanska dobila iroki prostor, a franjevci svoju
ansu. Oni od tada dva stoljea koegzistiraju, djeluju usporedo, jer u izvorima nema tragova niti o sueljavanju niti o inkvizitorskim sudovima.125 Da
krstjani nisu bili potisnuti, svjedoi nam vjerovni list kralja Stjepana Tomaa
o ostavi novca u Dubrovniku u kome on samo sedam godina prije izgona
krstjana svjedoi da se polog moe podii s vjerovnim listom pisanim pred
redovnici rimske vjere ili vjere bosanske. Zato, u ozraju uobiajenih srednjovjekovnih postupaka, franjevaka irina, uviavnost i snoljivost u Bosni
i Humu zauuje.
3. Budui da su franjevci u poetku najee dolazili iz priobalnih samostana, moglo bi se rei da je Bosanska vikarija sve do odgoja i preuzimanja,
ne uprave nego djelovanja, domaih franjevaca bila svojevrsna ispostava provincije Slavonije.126 To je i razumljivo, jer je boljim poznavateljima toga povi125
Povijesna vrela spominju franjevake inkvizitore Jakova Markijskog i Ivana Kapistrana,

ali nema podataka o djelovanju inkvizitorskih sudova. Ivan Kapistran nije ni ulazio na teritorij srednjovjekovne Bosanske drave, a Jakova Markijskog vie su zanimale kranske
zablude u Prekosavlju. Usp. Bazilije Pandi, Jakov Markijski vikar Bosanske vikarije,
Bosna franciscana, 7., Sarajevo, 1997., 155.-166.; Mandi (1968.), 91.-109.
126
Govoriti o konventualizmu franjevaca Bosanske vikarije u srednjem vijeku nema temelja

jer u to doba Franjevaki red nije bio razdijeljen u dananjem smislu. U Gerardovo vrijeme,
a i kasnije, svi su franjevci bili jednostavno fratres minores. Meu franjevcima ima uvijek
ponekih unutranjih podjela, a vee institucionalne podjele, dole su i ozakonjene 1517. godine. Usp. ugaj (1989.), 7.-10.; Fermendin (1890.), 7., bilj. 2.; Esser (1972.), 106.-132.
534

jesnoga razdoblja jasno da su Bosna i Hum od davnina dijelom bili politiki a
vie gospodarski i kulturno povezani s jadranskim priobalnim gradovima, a
naroito s njihovim zaleem. A tu se kranstvo propovijedalo na narodnom
jeziku, a liturgija i sakramenti dijeljeni su na staroslavenskom. Takve franjevce-glagoljae puk je lake primao i prihvaao. A oni su svojim pokornikim
ivotom, siromatvom i portvovnou parirali slinim idealima krstjana.
Po franjevakim uredbama (konstitucijama), odgoj podmlatka bila je vana obveza. Misionari su to, vjerojatno, prakticirali jo u prvom razdoblju
svoga rada a nakon osnutka Vikarije, u skladu s prilikama i potrebama, to su
djelovanje samo poveavali. Iz sauvanih se izvora nasluuje da je domai kler
rano imao vanu ulogu u radu, poslije sve veu, a konano je zbog posebnih
prilika u Crkvi i u srednjoj Europi preuzeo gotovo sve poslove na tlu srednjovjekovne Bosne.
Osnutkom Bosanske vikarije, franjevci-misionari pristizali su iz nekih dijelova Europe. Broj pridolih, ini se, nije bio velik a oni su se teko snalazili u
bosanskim prilikama te su katkad pod utjecajem politikih i crkvenih prilika
u svojim matinim zemljama. Budui da je Vikarija brzo izila iz geografskog
podruja Bosne i Huma, strani su se misionari sve vie zadravali u njezinim
prekosavskim dijelovima. Oni koji nisu nauili jezika ili nisu, u radu s pukom,
prihvatili staroslavensku liturgijsku praksu, nisu imali ansi za dulji uspjean
rad.
Po franjevakom obiaju, djelovali su dvojica po dvojica ili u manjim skupinama, pa su se domaim franjevcima lake mogli pridruiti stranci, uz njih
uiti jezik i drugo. Zato je teko pretpostavljati da su stranci uza se dulje mogli
imati prevoditelje, ne raunajui neke vikare ili iznimne propovjednike. A
onda, pitanje je, po emu bi strani franjevci u konkretnim politikim, kulturnim i crkvenim prilikama bili bolji, prikladniji i kolovniji od domaih?
4. Franjevci nisu dolazili u niiju zemlju. Tu je bila Bosanska biskupija i
druge susjedne biskupije, sa svojim upama, upnicima glagoljaima, pravima
i obvezama127. Neke prijanje pretpostavke da je tu Katolika crkva bila do
127
Biskup Lovro Loranda obraa se Klementu VI. (1344.) i moli tumaenje odluke da franjevci u Bosni ubiru desetinu, a on na to ima pravo. Usp. Andrija uljak, Bosanski biskupi
od prijelaza u akovo do 1526. godine, u: Kranstvo srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1991.,
276.s.
535
Andrija Zirdum
temelja unitena, osporavaju suvremena povijesna dostignua te injenica da
je batinjeni vjerski kult u svim sredinama uvijek stamen i duboko potivan.
Franjevci su se u poetku naslanjali na nova vladarska, politika i gospodarska sredita te na pridole katolike, tj. dubrovake trgovce i saske rudare. Na
novim nepokrivenim podrujima gradili su kue, a njihove zajednice bile su,
ini se, vie osobne negoli kune povezanosti. Tijekom vremena dobivali su
razne povlastice, a njihov se rad i rad popova glagoljaa na bosanskome tlu nije
iskljuivao nego proimao i dopunjavao128.
5. O uspjenosti franjevake djelatnosti govore brojni izvori, nekad izravno, nekad neizravno. Prema njima, oni su tijekom XV. stoljea glavninu bosansko-humskog puanstva ponovno priveli katolianstvu, osvjeili ga i dali
mu jae zapadnjako, rimsko obiljeje. To svjedoe i najstariji osmanski defteri te brojnost katolika u tuzlanskom kraju i pedesetak godina nakon pada
pod Osmanlije.
6. Ipak, djelatnost franjevaca u vrijeme srednjovjekovne Bosne i Huma ne
bi se smjela preuveliavati, a jo manje potcjenjivati. To ne doputa iznesena
graa. A padom pod Osmanlije, oni su se zahvaljujui domaem kleru i
steenom iskustvu uspjeli odrati i svoju djelatnost prilagoditi novim okolnostima te polagano preuzimati duobrinitvo preostalih katolika, poglavito
u onim krajevima u kojima su djelovali tijekom srednjega vijeka. Tako je provincija Bosna Srebrena, sa sreditem u Bosni, ve do konca XVI. stoljea svoje
granice proirila do Budimpete, Temivara i Smedereva te dolinom rijeke
Drine do granica Dubrovake Republike, a odatle rubovima jadranske obale
do Like, a na sjeverozapadu dopirala je do Gline, Petrinje, Siska i Virovitice.
Tu su oni i u novim nepovoljnijim prilikama u katolika uvali narodni
jezik i pismo te meu njih stalno unosili i zagovarali europske zasade i dostignua.
128
To donekle ilustrira i franjevaki odnos prema sveenicima glagoljaima u BiH i poslije, u

vrijeme osmanske vladavine (1672.-1840.). Premda su ih neki dalmatinski biskupi kolovali
i planski slali na podruje Bosne Srebrene, s nakanom da bi kasnije pod kranskim vladarima od franjevaca mogli preuzeti duobrinitvo franjevci su ih prijateljski prihvaali.
Gdje je boravio glagolja, oni su mu ondje povjeravali i preputali sve. Zato biskup Pavao
Dragievi (1755.) izvjetava Propagandu da u vrijeme vizitacije te kroz osobne razgovore i
dopisivanja, nikada nije uo da bi se sveenici glagoljai tuili na franjevce, niti franjevci na
njih. Naprotiv, hvalili su jedni druge. Usp. Andrija Zirdum, Svjetovni sveenici u Bosni i
Hercegovini u tursko doba u: Nova et vetera, Sarajevo, 1979., 132.-139.
536
SUMMARY
The rise of the Franciscan order in Bosnia provokes great interest among
historians. They emerged at the junction of two cultures: they inherited tolerance and perseverance from the East-Byzantium and the West oered them
constant support and refreshment.
From a historical context, it is clear that the rst Franciscan cases appeared after the Bosnian bishop relocated to akovo and the pressures from
Hungarian-Croatian rulers on Bosnia diminished together with Dominican
activities. Thus they left the territory to the non-coreligionist Church of Bosnia and the Franciscans got their chance.
With the founding the Bosnian vicary, Franciscan missionaries arrived
from dierent parts of Europe. It seems that not many of them arrived, but
those that came had trouble adapting to conditions in Bosnia and were, sometimes, inuenced by political and church situation in their country. Since
the vicary was soon separated from the Bosnian geographical territory, the
foreign missionaries remained in the region across the Sava River. Those who
did not learn the local language or accepted the Old Slavic liturgical practice
had no chance for a successful long-term career.
Many sources, either directly or indirectly, speak of the Franciscan success. During the 15th century, according to the sources, the Franciscans converted the majority of the population of Bosnia and Hum to Catholicism,
refreshed it and gave it a more conspicuously western, Roman character. Even
the oldest of Ottoman defters and a great number of Catholics in the region
of Tuzla even fty years after the Ottoman conquest conrm this.
537
Anica Nazor
RUKOPISI CRKVE BOSANSKE

U rjeavanju problema Crkve bosanske, u prvom redu problema njezina
obiljeja i uenja, nezaobilazni su izvori rukopisi nastali u krilu Crkve bosanske. Do nas su doli u vrlo ogranienu broju: u svemu cjelovitih i manje cjelovitih: trinaest etveroevanelja, etiri apostola i tri zbornika. Cjelovitim i manje
cjelovitim rukopisima treba dodati niz fragmenata, meu kojima je najstariji
Grigorovi-Giljferdingov fragment evanelja iz 13. stoljea. Jo su starija dva
glagoljska fragmenta apostola iz kraja 12. stoljea: Grkoviev i Mihanoviev, za koje se smatra da potjeu iz Bosne. S Bosnom se povezuje glagoljski
Splitski fragment misala iz poetka 13. stoljea, koji je jedna redakcija plenarnoga misala, pripremljena za dio vjernika u Bosni (u tekstu se pojavljuju
neke pogreke i rijei potvrene samo u bosanskim irilskim tekstovima, a u
jeziku je izvrena ikavizacija jata). Fragmenti iz Monteprandona u Italiji prema najnovijim istraivanjima (S. Graciotti) ostatak su traktata za vjeru i protiv
vjere bosanskih krstjana (na narodnom jeziku). Bosanskoga podrijetla mogli
bi biti fragmenti parimejnika iz konca 13. i po. 14. stoljea (Kijev, Centralna
nauna biblioteka Ukrajinske akademije nauka, 4 listia), ali nije utvreno
treba li njihovo podrijetlo vezati uz Crkvu bosansku (Kuna 1970: 98). Da je
rukopisa Crkve bosanske bilo znatno vie nego to je danas poznato, pokazala
su tekstoloka istraivanja prema kojima u lijaciji nedostaju mnoge karike,
to su neko morale povezivati preostale tekstove. S nestankom Crkve bosanske njezini su rukopisi prestali biti u funkciji. Neki su uspjeli preivjeti zato
to su bili prilagoeni liturgiji srpske pravoslavne crkve (evanelja: Divoevo,
Nikoljsko, Kopitarevo, Pripkovievo, Vrutoko). Pojedini su rukopisi zauvijek nestali (Daniievo i Beogradsko tree evanelje izgorjeli su u Narodnoj
539
Anica Nazor
biblioteci 6. travnja 1941. za vrijeme bombardiranja Beograda, kad je do temelja izgorjela zgrada Narodne biblioteke), neki su izgubljeni (Srekovievo
evanelje). Za Nikoljsko se evanelje dugo nije znalo, jer je nestalo zajedno s
pedesetak najdragocjenijih knjiga, rukopisa i povelja iz stare zbirke Narodne
biblioteke koji su za vrijeme Prvoga svjetskog rata (za vrijeme austrougarske
ofenzive) evakuirani iz Beograda u Ni i tom su prilikom nestali. Nikoljsko
evanelje otkriveno je istom ezdesetih godina 20. stoljea u biblioteci Irca
Sir Chester Byttia zajedno s jo nekoliko rukopisa iz beogradske Narodne
biblioteke (Moin, 1968.: 349.). Samo se jedan rukopis Crkve bosanske uva
u Bosni (ajniko evanelje), a svi se ostali nalaze izvan matine zemlje (u
Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Vatikanu, Irskoj i ponajvie u
Rusiji).
Sadraj rukopisa Crkve bosanske ine uglavnom evanelja (preteno etveroevanelja). Dva zbornika - Hvala krstjanina i Mletaki zbornik - sadre
itav Novi zavjet, Deset zapovijedi i nekoliko, veinom apokrifnih, lanaka
o novozavjetnim tekstovima. Hvalov zbornik ima itav Psaltir s pridodanim
biblijskim pjesmama, kojih nema Mletaki zbornik (Mletaki zbornik sadri iste tekstove kao i Hvalov zbornik, osim Psaltira i biblijskih pjesama).
Zbog tekstova Novoga zavjeta u Mletakom zborniku izdanje njegova faksimila objavljeno je pod naslovom Novum Testamentum Bosniacum Marcianum
(v. Pelusi). Glavni sadraj zbornika krstjanina Radosava ini Apokalipsa, iza
koje slijedi Oena, pa kratke molitve, te poetak evanelja po Ivanu (1, 1-16)
i kolofon. Glagoljicom je dodan tekst iz Pavlove poslanice Titu (2, 12-13).
Dakle, u osnovi sadraja dosad poznatih rukopisa Crkve bosanske uglavnom su biblijski tekstovi, u prvom redu tekstovi Novoga zavjeta i od Staroga
zavjeta Psaltir s biblijskim pjesmama i Deset zapovijedi. Uz evanelja najzastupljenija je Apokalipsa. Ona ini osnovni sadraj jednoga od triju zbornika.
Osim po nekim obiljejima u vanjskom izgledu, graji, ortograji i jeziku, tekstovi evanelja Crkve bosanske ne razlikuju se od tekstova evanelja u ostalim crkvenoslavenskim knjievnostima. Uostalom irilski bosanski
rukopisi vie-manje nose u sebi tragove glagoljskih predloaka (u Divoevu
evanelju nalazi se, na primjer, glagoljsko i usred irilskoga teksta, u Hvalovu
su zborniku ostala dva glagoljska slova: i f.102, dz f.106). Najvie se nazire
srodnost s tekstovima bliskima Assemanijevu evanelistaru iz po. 11. sto540
Rukopisi Crkve bosanske

ljea, jednom od najarhainijih staroslavenskih kanonskih rukopisa (Grickat,
1961.-62.: 281.). Razlike u vanjskom izgledu, graji, ortograji i jeziku (osobito leksiku) izdvajaju ih u zasebnu grupu i u tom smislu rukopisi Crkve bosanske ine jedinstvenu i zaokruenu cjelinu. Pisani su uglavnom irilicom
bosanskoga tipa. U njima nema nikakvih crta ni toaka, akcenata, ni kvaica
nad pojedinim slovima, nema interpunkcija. Skraenice se rijetko pojavljuju, a
kad se pojavljuju, oznaene su titlom ili slovom iznad retka.
Karakteristino je za tekstove bosanskih evanelja da imaju vrlo staru podjelu na takozvane Amonijeve glave (podjela pojedinih evanelja, nastala kao
harmonija evanelja ve u 2. stoljeu). Bit je te podjele upuivanje na sva slina mjesta u evaneljima. Poeci Amonijevih glava u bosanskim rukopisima
istaknuti su crvenim, odnosno ukraenim slovima ili cijelim crvenim rijeima. Obino se u istoj visini na uspravnim marginama nalaze potrebne oznake, sastavljene po specijalnom obrascu, koje omoguuju traenje paralelnih
(slinih) mjesta u drugim dijelovima etveroevanelja. Podjela na Amonijeve
glave zabiljeena je i u staroslavenskom glagoljskom Marijinskom evanelju
iz 11. stoljea. U irilskim rukopisima izvan granica bosanske drave podjela
na Amonijeve glave ve je odavno zaboravljena. U 14. i 15. stoljeu, iz kojih
potjeu danas poznati tekstovi Crkve bosanske, podjela na Amonijeve glave
zamijenjena je podjelom na zaela i konc, koji se gotovo redovno nalaze u
tekstu, a ne na marginama. U tekstovima evanelja Crkve bosanske podjela
na Amonijeve glave manje ili vie dosljedno uva se i ini jednu od karakteristika tih evanelja.
Rukopisi Crkve bosanske ne poznaju grafeme ni . Za i na poetku rijei i u postvokalnom poloaju upotrebljavaju i e (jednako kao u
glagoljskim tekstovima). Upotrebljavaju erv \ za umekano g u stranim rijeima, a u domaima za i samo rijetko za .
Jezik je crkvenoslavenski, kojemu je najkarakteristinija crta ikavska realizacija jata (). (Nije rijetkost da se u bosanskim rukopisima s biljei
izvorno i.). Relativno je rano provedena vokalizacija poluglasa. esto v prelazi u u u otvorenom slogu; f u stranim rijeima esto je zamijenjeno sa p
(govorno bosansko obiljeje).
Osobito u leksici rukopisi Crkve bosanske pokazuju zajednitvo. Izrazito bosanskim rijeima smatraju se a (s varijantama) mjesto pism (u
mlaim varijantama); ptel (ili kokot) mjesto kuP; praprad m. baFenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu
541
Anica Nazor
grnica, opona m. katapetazma, plaanica m. ponvica, brat
m. bratr, sapog m. ~rvii, krin m. cvt selnih, itd.
Istraivanja bosanskih evanelja (Irene Grickat) pokazala su da ima vrlo

mnogo mjesta gdje se bosanska etveroevanelja ponaaju kao cjelina, to jest
svi jednako (Grickat, 1961.-62.: 279.). To, dakako, ne znai da se njihova
pojedina zajednika obiljeja ne javljaju i u drugim starim evaneljima. to
vie - njihova je pojava zabiljeena - ve poetkom 11. stoljea u kanonskim
staroslavenskim evaneljima - as u Marijinskom evanelju, as u Assemanijevu evanelju ili u Savinoj knjizi, dakle prije nego to su nastala danas
poznata bosanska evanelja. Irena Grickat daje pregled samo nekih od obilja
rijei, zajednikih za sve rukopise bosanskoga stabla i njihove razliite paralele
u drugim (ne bosanskim) tekstovima (npr. gdje svi bosanski imaju potop
- drugi imaju voda, svi bosanski vra~a - drugi bali itd. itd.). Tim je primjerima pokazala jedinstvo starih bosanskih evanelja (Grickat, 1961.-62.:
279.-280.). Rije ptel potvrena je samo u bosanskim evaneljima u Mt
26,34: pr`de da`de ptel ne vzglasit, Mt 26, 74: i abie ptel vzglasi, Mk 14, 72: utorice ptel vspt, u Mk 13, 35:
ptel gla{enie ne vste bo, kogda gospodin pridet domu,
ve~er li . . . ili u ptel gla{enie. Primjeri su citirani iz Nikolj-
skoga evanelja. U evaneljima: Divoevu, Kopitarevu, ajnikom i Hvalovu

zborniku javlja se oblik s realiziranim jatom: ptel, odnosno pitel u
Mletakom zborniku (u ajnikom evanelju ipak kuroga{eni). Kanonski staroslavenski rukopisi na tim mjestima imaju kur, kokot (kurogla{ene, kokotogla{enie) (Slovnk, III., 529.). U hrvatskim glagoljskim rukopisima javljaju se samo kur i peteh (izvori Rjenika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, Staroslavenski institut, Zagreb).
Bilo je pokuaja da se u nekim izrazima i rijeima nae odraz dualistikoga shvaanja (Solovjev). U izrazu inosun u tekstu Oenaa zabiljeenom iz evanelja po Luki u Nikoljskom evanelju (hlb na{ inosuni) Solovjev je vidio mistiki epitet, znak manihejstva koji moe
znaiti samo druge sutine, drugog bia, pa se prema tome pribliava rijei
supersubstantialis u katarskim tekstovima. Taj je izraz zapravo istovrijednica
s izrazom nasun. U obliku inosun javlja se u tekstu Oenaa
Lukina evanelja (Lk 11,3), i to samo u bosanskim rukopisima. Solovjev je
znao za primjere u Nikoljskom evanelju i Hvalovu zborniku, a mi dodajemo
542

primjere iz Vrutokoga evanelja (hlb na{ inosuni) i Evanelja iz Dovolje, gdje se javlja u obliku inasuni (hlb na{ inasuni). U Pripkovievu evanelju nedostaje tekst Oenaa iz Evanelja po
Luki. U tekstu pak Oenaa iz Matejeva evanelja Nikoljsko evanelje ima
oblik nasuni (hlb na{ nasuni), a Hvalov i Mletaki zbornik nasn (hlb na{ nasn, Mletaki: nasni).
U Vrutokomu i Evanelju iz Dovolje nedostaje tekst Oenaa iz Evanelja
po Mateju. U nekim kanonskim staroslavenskim tekstovima Oenaa dolazi nasn (hlb na{ nasn da`d nam dnes), to
se moe vidjeti u Slovnku jazyka staroslovnskho, u kojem se inosn
upuuje na nasn (Slovnk, I., 774.), a natuknica nasn potkrijepljena je primjerima samo iz Oenaa iz oba evanelja - Matejeva i Lukina,
jer u kanonskim staroslavenskim rukopisima drugih primjera za nasn
nema:
nasn, -i adj. occurrit in Mar As Ostr Nik; - cf. V. Jagi, Entstehungsgeschichte, p. 367., J. Vajs, Byzslav 1. (1929.), p. 5, K. Horlek, Evangelie
a tveroevangelia, p. 53 et 83, J. Cibulka, Slavia, 25. (1956.), p. 406.-415. interpretatio mechanica gr. vocis ; russ. cy; ; supersubstantialis (Vg.): hlb na{ nasn da`d nam dnes
supersubstantialem Mt 6,11 As Ostr Nik, Orlov 269,4 (nasto{t... Zogr, nastav{aago dne Mar Sav); hlb na{ nas{tn
. dai nam na vsk den quotidianum L 11,3 Mar
Ostr Nikb (nadnevn Zogr, dnevn Sav, inosu{tn Nika).
- Exh. : (Slovnk, II., 322.).
Tragove doketizma Solovjev nalazi u izrazu: izide u tekstu Mt 1, 16
Nikoljskoga evanelja na mjestu gdje obino dolazi rodi se (iz neeè
izde isus). U istom znaenju iziti dolazi u Job 1, 21 u ociju Sv.
Vida u fragmentu hrvatskoga glagoljskoga brevijara iz 14. stoljea. (sam
nag izid iz ~rva matere moee). U istom znaenju (rodi se) dolazi izide vie puta u najstarijem hrvatskoglagoljskom Misalu iz po. 14. st.
(Misal Borg. illir. 4) i arhainom Brevijaru Vida Omiljanina iz 1396. godine
(Br VO) (prde nee te szdah v rv znah te i prde nee izide iz loesne Jr
1, 4-6, Misal Borg. illir. 4 191d; zatvorenom rvom d()vi izide Br VO 257d
iz Homilije Sv. Grgura pape itd., graa za Rjenik crkvenoslavenskoga jezika
hrvatske redakcije, Staroslavenski institut u Zagrebu). Slaganje s dualistikim
543
Anica Nazor
uenjem Solovjev nalazi u izrazu ino~edi sin (isus) Job 1, 14, 18,
zato to mu daje pogreno znaenje: drugoroeni (mlai brat Satanin), pa
po Solovjevu Isus nije jedinoroeni sin nego drugoroeni. Meutim ino~d u kanonskim staroslavenskim tekstovima evanelja znai upravo jedinoroeni, jedini, a ne drugoroeni, kako zakljuuje Solovjev (Slovnk
jazyka staroslovnskho donosi obilje primjera, od kojih navodimo primjer iz
Iv. 3,16 u Marijinskom evanelju: tako bo bog vzljubi mira. ko syna svoego
inodaago dast . Assemanijevo, Nikoljsko i jo neki umjesto
inodaago imaju edinodaago, Slovnk I, 775). U grai za Rjenik crkvenoslavrenskoga jezika hrvatske redakcije INOED u znaenju jedinoroeni potvren je u vie primjera: u komentaru Fraieva psaltira iz 1463. i odlomku
apokrifa o Uspenju (smrti) Bogorodice (Obdormitio Deiparae), sauvanom u
Pazinskim fragmentima zbornika iz po. 14. stoljea: vdomo e k(o) vznosit se na (lova)ska lica m(o)l(i)tva ot lihoimavago sotoni egoe izb(a)v(i)ti se
m(o)lit priastviem inoed(a)go. Komentar uz Ps 142,1 Fraieva psaltira
; b(o)e ie esi blagostiju tvoeju poslal inoedi sin tvoi veseliti se v
smrenoe moe tlo. Uspenje Bogorodice .
Tekstoloka, i osobito loloka, istraivanja bosanskih evanelja i njihova
odnosa prema kanonskim staroslavenskim evaneljima pokazala su da navedeni izrazi nisu uvjerljiv materijal za dokazivanje heretinosti Crkve bosanske.
Pogotovo otkad je (1997.) u Pragu objavljen Slovnk jazyka staroslovnskho koji
je utemeljen na ukupnom korpusu kanonskih staroslavenskih i drugih rukopisa - glagoljskih i irilskih. U Slovnku su obuhvaene sve rijei i odreena
su sva njihova znaenja i nijanse znaenja. Na Slovnk se nadovezuje graa
ekscerpiranoga i zaokruenoga korpusa hrvatskoglagoljskih izvora za Rjenik
crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije (u Staroslavenskom institutu u Zagrebu; objavljeno je jedanaest sveia, rijei A do VSUE).
Dualistike elemente vidio je Solovjev u ukrasu rukopisa Crkve bosanske.
Tvrdio je da u njima nema portreta evanelista i da se umjesto portreta slikaju
samo njihovi simboli, to je protumaio eljom pripadnika Crkve bosanske da
se izbjegne slikanje gura u njihovim crkvenim knjigama. Pri tome je Hvalov
zbornik, koji ima minijature evanelista, apostola, proroka (Davida i Mojsija),
smatrao iznimkom, sluajnim proizvodom nekoga proraunatoga kompromisa izmeu patarenskih i katolikih tendencija, jedinstvenim sluajem u bosanskoj duhovnoj knjievnosti (idak, 1957.: 152.). Solovjeva se tvrdnja, da su
544

minijature Hvalova zbornika iznimna i sluajna pojava jer takvih slika nema
ni u jednom od ostalih bosanskih rukopisa od XIII. do XV. vijeka (Vjersko
uenje Bosanske crkve 1948: 40), danas ne moe odrati zato to slike evanelista i svetaca u bosanskim rukopisima nisu vie iznimke. Naprotiv - portreti
se prikazuju u vie rukopisa. Kao primjer spominjemo Kopitarevo evanelje,
koje ide meu najbogatije iluminirane rukopise Crkve bosanske. Uz simbole evanelista u Kopitarevu evanelju prikazani su i likovi evanelista Luke
i Ivana (simboli dolaze prije popisa, a likovi nakon popisa glava evanelja).
Portreti svetaca prikazani su u minijaturama Mletakoga zbornika. Makar
rijetko, ali uz obilje iznimno lijepih inicijala u Giljferdingovu apostolu (Giljf.
14) susreu se likovi ivotinja, ljudi i udovita.
Ima li u bosanskim rukopisima potvrda za tvrdnje latinskih izvora o tome
da bosanski heretici preziru, osuuju, proklinju Stari zavjet, s njim i Mojsijev zakon kao djelo avolje, te da patrijarhe i proroke proklinju. Nema. Jer dva najvanija rukopisa Crkve bosanske - zbornik Hvala krstjanina i Mletaki
zbornik, koji sadre itav Novi zavjet, to opovrgavaju tekstovima Dekaloga i
slikama Mojsija. Zbornik Hvala krstjanina sadri jo itav Psaltir s pridodanim biblijskim pjesmama. U Mletakom zborniku - u zastavi na poetku
Dekaloga nalaze se dva romba okruena stiliziranim cvijeem; u desnom je
nacrtan lik Mojsija (s auerolom) koji desnom rukom pokazuje na Krista, u
lijevom rombu, okruena simbolima. Donji prostor izvan rombova ispunjen je
trima likovima: dvama aneoskim i jednim ljudskim, bradatim i bez auerole,
koji sklopljenih ruku na molitvu upire pogled u Mojsija. Uz zastave tee tekst
u kojem sredinji dio citira iz Druge knjige Mojsijeve gl. 3, a poetak i kraj
natpisa kombinirani su s dijelovima drugih pasusa iste glave, spominje se bog
Abrahamov, Isakov i Jakovljev (idak, 1957.: 147.). Te injenice pobijaju kao
netonu tvrdnju da bosanski krstjani proklinju patrijarhe i ujedno pokazuju da
je Crkva bosanska u 14. i 15. stoljeu u svojim knjigama imala tekst Psaltira i
Dekaloga i da je priznavala starozavjetne patrijarhe: Mojsija, kojega je tovala
kao sveca (jer ima auerolu).
Pojava Apokalipse u tri zbornika, od kojih jednomu ona ini glavni sadraj, kao i inzistiranje na motivima iz Apokalipse nekoliko puta tamo gdje
im nije mjesto u ukrasu Mletakoga zbornika upuuje na posebno zanimanje
bosanskih krstjana za Apokalipsu, koja je bila omiljela lektira heretika i na
Zapadu jedna od najitanijih biblijskih knjiga u srednjem vijeku. Bosanski
545
Anica Nazor
tekstovi Apokalipse vrlo su bliski najstarijem slavenskom prijevodu toga teksta s grkoga, a s bosanskim tekstovima slau se hrvatskoglagoljski tekstovi
kvarnersko-istarsko-krke grupe, u prvom redu tekst u Brevijaru Vida Omiljanina iz 1396. godine. Bosanski tekstovi i arhaini tekst u Brevijaru Vida
Omiljanina imaju na primjer isti dodatak uz gl. 17, 3, u kojem se ena usporeuje sa simbolom grada: èna è vid grad veliki est, iè
imat c(sa)rstve nad c(sa)r zemlnimi (bosanski); ena
jue vid grad veliki est. ie imat c(sa)r(st)vie nad c(sa)ri z(e)mlnimi
(Brevijar Vida Omiljanina; Juri-Kappel 2002:77).
Meu rukopisima koji pripadaju Crkvi bosanskoj iznimno su zanimljiva
dva vrlo oteena pergamentna fragmenta iz Monteprandona u Italiji, zato to
njihov sadraj nije biblijski, kakav je u veini danas poznatih starih bosanskih
rukopisa. Jagi, koji ih je prvi prouavao i objavio, uspio je proitati jedva petinu teksta i nije bio siguran jesu li oni ostaci propovjednikih ili molitvenih
tekstova. Devedeset godina nakon Jagia ponovno ih je objavio i mnogo vie
uspio proitati Sante Graciotti. Njegovo se itanje bitno razlikuje od Jagieva.
Graciotti fragmente iz Monteprandona interpretira kao ostatak traktata za
vjeru i protiv vjere bosanskih krstjana. Misli da je jedan fragment (A) antiheretiki, a drugi (fragment B), da je teorijski zapis u obrani vjere krstjana.
Antiheretiko obiljeje prvoga fragmenta (A) Graciotti vidi u osudi redovnika, u prokletstvu krstjana, u jednom citatu Sv. Bernarda. Heretinost
drugoga nalazi u njegovu sadraju: govori se o uskrsnuu due, a ne tijela, i
osuuju se sakramenti.
Prema nekim pretpostavkama u nekoj vezi s bosanskim tlom mogla bi
biti legenda Poetije svijeta u rukopisnom zborniku apokrifa i molitava iz 17.
stoljea Plovdivske biblioteke (l. 90-97; v. Kuna, 1974.: 83.-84.).
Do sada su objavljena tri rukopisa i nekoliko fragmenata Crkve bosanske. Nikoljsko evanelje priredio je Danii. U kritikom aparatu ispod teksta Nikoljskoga evenelja naveo je sve razlike danas unitenoga Daniieva
evanelja. Na taj je nain tekst Daniieva evanelja makar djelomino ouvan (Danii, 1864.). Objavljeno je 1986. godine potpuno faksimilirano izdanje Hvalova zbornika i kritiko izdanje njegova teksta (Codex christiani
nomine Hval). Faksimilski je 1991. godine izdan Mletaki zbornik (Pelusi,
v. recenziju T. Mrkonji, 1999.). Od fragmenata objavljeni su: Mihanoviev
Apostol (Jagi, 1868.), Grkoviev Apostol (Jagi, 1893.), fragment evanelja
546

iz Grigorovi-Giljferdingove zbirke (Jagi, 1877.), Splitski odlomak misala
(tefani, 1957.), Monteprandonski fragmenti (Graciotti, 1995.).
LITERATURA:
Pavao ANELI, Postojbina i rod Divoa Tihoradia. Slovo, 25.-26. (1976.),
231.-239.
Josef CIBULKA, - nasni - quotidianus - vezdej. Slavia,
XXV. (1956.), 406.-415.
Codex christiani nomine Hval. Potpuno faksimilirano izdanje originala iz Univerzitetske biblioteke u Bolonji + The Codex of Hval Krstjanin. Transcription and Commentary. Edited by Nevenka GOI - Biserka GRABAR - Vera JERKOVI - Herta
KUNA - Anica NAZOR. Editor in Chief Herta Kuna. Svjetlost - Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1986.
B. CONEV, Opis na rkopisit i staropeatnit knigi na Narodnata biblioteka
v Soja. Izdanie na bibliotekata. Soja, 1910.
uro DANII, Nikoljsko jevanelje, Dravna tamparija, Beograd, 1864.
uro DANII, Hvalov rukopis. Starine JAZU, III. (1871.), 1.-146.
uro DANII, Apokalipsa iz Hvalova rukopisa. Starine JAZU, IV. (1872.),
86.-109.
D. DRAGOJLOVI, Apokalipse bosanskih krstjana i staroslovensko knjievno
naslee. Knjievna historija, XIII., 1981., 603.-610.
Aksinija DUROVA - Krasimir STANEV - Marko JAPUNDI, Catalogo dei manoscritti slavi della Biblioteca Vaticana. Casa editrice Svjat, Soa, 1985.,
164.-165.
Vojislav J. URI, Minijature Hvalovog rukopisa. Istoriski glasnik, 1.-2.
(1957.), 39.-51. + 11 tabla reprodukcija.
Sante GRACIOTTI, I frammenti bosniaci di Monteprandone. Edizione e
interpretazione. Ricerche slavistiche. Vol. XLII. (1995.), 125.-177.
Irena GRICKAT, Divoevo jevanelje. Filoloka analiza. Junoslovenski lolog, XXV. (1961.-62.), 227.-293. + 6 slika.
Rad. GRUJI, Jedno jevanelje bosanskoga tipa XIV-XV veka u junoj Srbiji. Zbornik u ast A. Belia. Beograd, 1937., 263.-277.
Josip HAMM, Apokalipsa bosanskih krstjana. Slovo, 9.-10. (1960.), 43.-104.
Mara HARISIJADIS, Figuralni inicijali u Radosavljevoj apokalipsi, Zograf,
547
Anica Nazor
9. (1978.), 50.-53.
Vatroslav JAGI, Graa za glagolsku paleograju. Mihanoviev odlomak
apostolara glagolskoga. Rad JAZU, Zagreb, 1868., 1.-35.
Vatroslav JAGI, Odlomak jevanelja bosanskoga pisanja. Starine JAZU, 9.
(1877.) 134.-137.
Vatroslav JAGI, Grkoviev odlomak glagoljskog apostola. Starine JAZU,
XXVI., Zagreb, 1893., 33.-161. (s reprodukcijom itava odlomka).
Vera JERKOVI, Paleografska i jezika ispitivanja o ajnikom jevanelju. Matica srpska, Novi Sad, 1975.
Jagoda JURI-KAPPEL, Psalter des Hval-Codex - zur palographischen
und grammatikalischen Charakteristik. Wiener Slavistisches Jahrbuch, 30. (1984.),
23.-42.
Jagoda JURI-KAPPEL, Rukopis krstjanina Radosava u svjetlu dosadanjih
istraivanja. Zbornik radova I. Drugi hrvatski slavistiki kongres, Zagreb, 2001., 225.232.
Jagoda JURI-KAPPEL, Bosanske apokalipse u svome (juno)slavenskom
kontekstu. Wiener slavistisches Jahrbuch. Band 48. (2002.), 75.-94.
Christoph KOCH, Anmerkungen zu den Glossen des bosnischen Tetraevangeliums der Sammlung Srekovi. Slovo, 52.-53. (2003.), 55-116.
Herta KUNA, Fragmenti parimejnika bosanske provenijencije u centralnoj
naunoj biblioteci Akademije nauka Ukrajinske RSR u Kijevu. Slovo, 20. (1970.),
97.-102.
Herta KUNA, Bosanski rukopisni kodeksi u svjetlu junoslavenskih redakcija
staroslavenskog. Radovi sa simpoziuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura,
Zenica, 1973., 89.-102.
Herta KUNA, Hrestomatija starije bosanske knjievnosti. Knjiga I. (Srednjovjekovna knjievnost i hrvatska knjievna tradicija). Svjetlost, Sarajevo, 1974.
Herta KUNA, Jezike karakteristike glosa u bosanskom jevanelju iz Srekovieve zaostavtine. Slovo, 25.-26. (1976.), 213.-230.
Herta KUNA, Radosavljev rukopis i bosanska srednjovjekovna knjievnost.
Godinjak Odjeljenja za knjievnost Instituta za jezik i knjievnost u Sarajevu, Sarajevo, 1977., 9.-25.
Herta KUNA, Neke grajske osobine bosanskih srednjovjekovnih kodeksa u
odnosu prema staroslavenskoj glagoljskoj grajskoj tradiciji. Slovansko jezikoslovje.
Nahtigalov zbornik ob stoletnici rojstva. Ljubljana, 1977., 153.-166.
Herta KUNA, Jat u Pantelejmonovu apostolu s obzirom na njegovu grajsku i
glasovnu vrijednost. Croatica, 42./43./44. (1995.-6.), 201.-211.
Herta KUNA, Marginalije bosanskog Vrutokog evanelja. Drugi hrvatski
548

slavistiki kongres. Zbornik radova I, Zagreb, 2001., 233.-236.
Jovanka MAKSIMOVI, Ilustracije Mletakog zbornika i problemi minijatura u srednjovekovnoj Bosni. Istoriski glasnik, 1.-2. (1958.).
Jovanka MAKSIMOVI, Iluminacija Hvalovog zbornika. The Codex of Hval
Krstjanin. Transcription and Commentary. Edited by Nevenka GOI - Biserka
GRABAR - Vera JERKOVI - Herta KUNA - Anica NAZOR. Editor in Chief
Herta Kuna. Svjetlost - Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1986., 22.29.
Petar MOMIROVI, Stari rukopisi i tampane knjige u ajniu. Nae starine. Godinjak Zemaljskog zavoda za zatitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti
Narodne Republike Bosne i Hercegovine III. Sarajevo, 1956., 173.-177.
Vladimir MOIN, Metodoloke biljeke o tipovima pisma u irilici, Slovo,
15.-16. (1965.), 150.-182.
Vladimir MOIN, Rukopisi bive Beogradske Narodne biblioteke u Dablinu
i u Zagrebu. Bibliotekar, V. (1968.), 349.-359. + XIII tabl.
Vladimir MOIN, Kopitarjeva zbirka slovanskih rokopisov in Zoisov cirilski fragment iz Narodne in univerzitetne knjinice v Ljubljani. Slovenska akademija znanosti
in umetnosti. Razred za loloke in literarne vede. Ljubljana, 1971.
Vladimir MOIN2, irilski rukopisi u Povijesnom muzeju Hrvatske. Kopitareva
zbirka slovenskih rukopisa i Cojsov irilski odlomak u Ljubljani. Narodna biblioteka SR
Srbije. Opis junoslovenskih irilskih rukopisa. Tom I. Srpska knjievna zadruga.
Beograd, 1971. (Kopitarevo bosansko evanelje, 126.-128).
Tomislav MRKONJI, Simonetta Pelusi, izd. Novum Testamentum Bosniacum Marcianum. Cod. Or. 227 (=168), Centro Veneto. Studi e Ricerche sulle
Civilt Classiche e Orientali. Giunta Regionale del Veneto. [Collana Helios n.3],
Studio Editoriale Programma, Padova 1991.; 405 str., ilustracije i table u boji bez
posebne numeracije. Slovo, 47.-49. (1999.), 295.-298.
M. PAVLOVI, Believi odlomci bosanskog evanelja. Zbornik lolokih i lingvistikih studija. A. Beliu povodom 25-godinjice njegova naunog rada posveuju njegovi prijatelji i uenici. Izdanje Akad. knjiare S.B. Cvijanovia, Beograd,
1921., 239.-248.
Simonetta PELUSI, Novum Testamentum Bosniacum Marcianum Cod. Or. 227
(=168). Centro Veneto Studi e Ricerche sulle Civilt Classiche e Orientali. Giunta
Regionale del Veneto. Editoriale Programma Padova, 1991.
Tomislav RAUKAR, O nekim problemima razvitka irilske minuskule (bosanice). Historijski zbornik, XIX.-XX. (1966.-1967.), 485.-499.
Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. I. svezak, A-VRD. Staroslavenski institut, Zagreb, 2000.
549
Anica Nazor
Slovnk jazyka staroslovnskho. Akademie vd eske republiky. Slovansk stav,
Prag, 1966.-1997.
A. SOLOVJEV, Vjersko uenje bosanske crkve. Rad JAZU, 270., Zagreb,
1948.
M. SPERANSKIJ, Ein bosnisches Evangelium in der Handschriften-Sammlung Srekovis. Archiv fr slavische Philologie, 24. (1902.), 172.-182.
M. SPERANSKIJ, Mostarskoe (Manojlovo) evangelie. Russkij lologieskij vestnik, 54. (1905.), 1.-36.; 55.-56. (1906.), 153.-208.
Ljubomir STOJANOVI, Katalog rukopisa i starih tampanih knjiga. Zbirka Srpske kraljevske akademije. Beograd. Srpska kraljevska tamparija, 1901.
Ljubomir STOJANOVI, Katalog Narodne biblioteke u Beogradu. IV. Rukopisi
i stare tampane knjige. U Beogradu. Izdanje i tampa kralj. - srpske dravne tamparije 1903. Fototipsko izdanje 1982. (objavili: Srpska akademija nauka i umetnosti
- Narodna biblioteka Srbije - Matica srpska. Fototipska izdanja, 3.).
Svodnyj katalog slavjano-russkih rukopisnyh knig, hranjaihsja v SSSR, XI-XIII
vv. Akademija nauk SSSR. Otdelenie istorii. Arheograeskaja komissija. Izdatelstvo Nauka, Moskva, 1984.
Svodnyj katalog slavjano-russkih rukopisnyh knig, hranjaihsja v Rossii, stranah
SNG i Baltii. XIV vek, vypusk 1 (Apokalipsis - Letopis Lavrentevskaja). Rossijskaja
akademija nauk. Institut slavjanovedenija Arheograeskaja komissija. Izdatelstvo
Indrik, Moskva, 2002., 108.-110.; 121.; 400.-401.; 433.; 440.-441.; 449.-451.
Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.).
Barbat, Zagreb, 2003.
Jaroslav IDAK, Dananje stanje pitanja Crkve bosanske u historijskoj nauci.
Historijski zbornik, VII. (1954.), 134.-153.
Jaroslav IDAK, Kopitarovo bosansko evanelje u sklopu pitanja Crkve bosanske. Slovo, 4.-5. (1955.), 47.-62.
Jaroslav IDAK, Marginalia uz jedan rukopis Crkve bosanske u mletakoj
Marciani. Slovo, 6.-8. (1957.).
Jaroslav IDAK, Dva priloga o minijaturama u rukopisima Crkve bosanske.
Slovo, 9.-10. (1960.), 201.-206.
Jaroslav IDAK, Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publinoj biblioteci u
Lenjingradu. Slovo, 17. (1967.), 113.-124.
Jaroslav IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu. Biblioteka znanstvenih radova. Sveuilina naklada, Zagreb, 1975. (Ponovno objavljeno petnaest rasprava napisanih od 1950. do 1969. i novi prilog o historiograji pitanja Crkve
bosanske nakon 1945. godine.)
Jaroslav IDAK, Heretika Crkva bosanska. Slovo, 27. (1977.), 149.-184.
550

Vjekoslav TEFANI, Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije.
Slovo, 6.-8. (1957.), 54.-133. (studija, tekst i faksimil itava odlomka).
Vjekoslav TEFANI, Glagoljski zapis u ajnikom evanelju i Radosavljevu
rukopisu. Zbornik Historijskog instituta, II. (1959.), 5.-15. + 5 slika.
Vjekoslav TEFANI, Grkoviev odlomak Apostola, XII. st.. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije. I. dio, JAZU, Zagreb, 1969., 37.-39.
Vjekoslav TEFANI, Mihanoviev odlomak Apostola XII. st. Glagoljski
rukopisi Jugoslavenske akademije. I. dio, JAZU, Zagreb, 1969., 39.-40.
Antony-Emil TACHIAOS, The Slavonic Manuscripts of Saint Panteleimon Monastery (Rossikon) on Mount Athos. Hellenic Association for Slavic Studies, Thessaloniki - Center for Russian and East European Studies University of California, Los
Angeles, 1981.
Ludwig THALLOCZY - Vatroslav JAGI, Slavische Fragmente aus der Bibliothek S. Giacomo della Marca in Monteprandone. Archiv fr slavische Philologie,
XXVII. (1905.), 79.-91.
Vladimir VRANA, Knjievna nastojanja u sredovijenoj Bosni. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo, 1942., 794.-822. Drugo izdanje: Sarajevo, 1991., 794.-829.
POPIS RUKOPISA CRKVE BOSANSKE

S OSNOVNIM KODIKOLOKIM PODACIMA I LITERATUROM
MANOJLOVO (MOSTARSKO) EVANELJE, po. 14. st.
Pergamena, 32 lista, 19 x 13 cm. Beograd, Arhiv SANU, br. 343. Stare zbirke.
etveroevanelje. Sadri odlomke Matejeva evanelja (Mt 8,8-32; 23,6-35; 24,4151; 25,1-7; 26, 47-75; 27,1-12; 28,1-20;), Markova evanelja (Mk 1,1-45; 2,1-26;
3,1-6; 4,1-41; 5,1-43; 6,1-5; 11,10; 12,1-12, 28-38; 13,32-37; 14,1-9, 35 - 63; 15,233,47; 16,1-20) i Lukina evanelja (Lk 1,22 -38).
Na l. 3. crvenilom je zabiljeeno ime pisara: manoilo grk pisa sie knige. Naeno je u
Mostaru u privatnom vlasnitvu. Godine 1903. u literaturi se navodi da se rukopis
nalazi u Srpskoj akademiji nauka (Stojanovi).
Lit.: Speranski, 1905.-1906. (objavio i tekst u cjelini); Vrana, (1942.) 1991., 804.806.
DIVOEVO EVANELJE, prva desetljea 14. st.
Bijelo Polje (gradi u dolini rijeke Lim, Crna Gora)
551
Anica Nazor
Pergamena, 187 l., vel. 22,5 x 16,5 cm.
etveroevanelje. Bez poetka i kraja. Pretpostavlja se da ga je pisao Manojlo Grk,
isti pisar koji je pisao Manojlovo (Mostarsko) evanelje (na l. 66v: [pis]a manoilo).
Lijepo je iluminirano: vie od 60 velikih inicijala i jedna zastavica. Prepisano je s
glagoljskoga predloka. Pisano je za naruitelja - Divoa Tihoradia, bosanskoga velikaa iz Usore. Njegovo je ime zabiljeeno etiri puta: l. 5v divoa thoradi*, l. 42v:
pisa knige divou, l. 132: knige divoa tihoradi, l. 182: knigi divoa. Listovi: 127, 169,
172, 174, 185 i 186 ubaeni su kasnije (stoljee ili moda dva stoljea) kao zamjena
za izgubljene listove i oni su od papira. U rukopis su ubaeni vjerojatno onda kad se
rukopis u nekom manastiru pripremao za uporabu u pravoslavnoj crkvi. Naeno je
1960. u crkvi Sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja (Crna Gora).
Lit.: Grickat, 1960.
KOPITAREVO EVANELJE, druga polovica 14. st.
Ljubljana, NUK, Cod. Kop. 24.
Pergamena (od l. 227 papir), 239 l., vel. 19 x 13,5 - 12,5 cm.
etveroevanelje (nepotpuno; nedostaje cijela gl. 4 Matejeva evanelja). Ide meu
najbogatije iluminirane bosanske rukopise.
Lit.: idak, 1955.; Moin, 1971.1, 1971.2.
NIKOLJSKO EVANELJE, posljednja etvrt 14. st.
Dublin, Chester Beatty Library, W 147.
Pergamena, 147 listova, vel. 16,5 x 10,5 cm.
etveroevanelje. Ukraeno je raskonim zastavicama i velikim inicijalima na poetku svakoga evanelja i sa slikama simbola evanilista. Prepisano je s glagoljskoga
predloka. Pronaao ga je Vuk S. Karadi u manastiru Nikolji u Ovarsko-kablarskoj klisuri. Nestalo je iz Narodne biblioteke u Beogradu u Prvom svjetskom ratu
zajedno s pedesetak vrlo vrijednih rukopisa iz stare zbirke. Pronaeno je nakon Drugog svjetskoga rata s jo tri rukopisa i primjerkom Vukovieva pergamentnoga Prazninog mineja iz 1537. godine, u znamenitoj biblioteci Chester Beatty u Dublinu.
Lit: Danii, 1864. (objavio tekst); Moin, 1968., 350.-352.; Vrana, (1942.) 1991.,
807.-809.
VRUTOKO EVANELJE, kraj 14. st.
Privatno vlasnitvo obitelji Popovi, Vrutok, selo nad izvorom Vardara kod Gostiirilski tekst prenosimo latinicom pri emu je: \ (erv) = , (ta) = , (jat) = ,
(jery) = y
552

vara u Makedoniji (od 1990. deponirano u Narodnoj biblioteci Kliment Ohridski
u Skoplju).
Pergamena, 126 l, vel. 17,9 x 11,8 cm.
etveroevanelje. Nepotpuno. Sauvale su se dvije treine rukopisa - nedostaju itavi kvaternioni od po 10 listova. 1, 2, 7, 8 i 9 i mnogi listovi od pojedinih samo djelomino ouvanih kvaterniona. Nedostaju prvi listovi Matejeva, Markova i Lukina
evanelja, pa se ne zna kakvi su ornamenti i inicijali bili pred njima. Pred opisom
glava Ivanova evanelja nalazi se vinjeta s paralelogramnim okvirom, koja predstavlja isprepleteno prue. Na drugom listu prikazan je simbol evanelista Ivana. Potpuni je rukopis imao 19 kvaterniona od po 10 listova. Neki su listovi ispremijeani
(Matejevo evanelje nalazi se iza dijelova Lukina evanelja i sasvim na kraju iza
dijelova Ivanova evanelja).
Lit: Gruji, 1937., 263.-277.
PRIPKOVIEVO EVANELJE, druga pol. 14. st.

Petrograd, RNB, Giljf. 6.
Pergamena, 262 l, 19,5 x 13,5 cm.
etveroevanelje (bez poetka i konca). Na l. 261v piev zapis (crvenilom): A zapisa
boiom milostiju hrstinin, a zovom Tvrtko Pripkovr zemlon Gomilanin.
Naeno je 1857. godine u Taslidi u Hercegovini (danas Pljevlja u Crnoj Gori
na granici s Bosnom i Hercegovinom). Pripada zbirci Aleksandra F. Giljferdinga
(1831.-1872.), slavista i diplomata koji je bio ruski konzul u Sarajevu.
Lit: Vrana, (1942.) 1991., 814.; Svodnyj katalog, 2002., 440.-441. (296.).
EVANELJE IZ DOVOLJE, posljednja etvrt 14. st.

Pergamena i papir (vodeni znak luk sa strijelom tipa Moin, V., Tralji, S. M. Vodeni znakovi XIII. i XIV. v. Zagreb, 1957, 427: 1387-1389 i 430: 1388 g.), 110 l, vel.
21,7 x 14,6 cm
etveroevanelje (bez poetka i konca). Listovi su oteeni i izjedeni od kukaca.
Restaurirano je u RNB 1978. Sadri dijelove evanelja po Mateju (l. 17-20 v, 1-16v,
21-36), po Marku (36-71v) i po Luki (71v-110 v). Naeno je 1857. godine u manastiru
Dovolja u Hercegovini.
Lit.: Svodnyj katalog, 2002.: 449.-450. (301.)
AJNIKO EVANELJE, 14-15. st.
ajnie, pravoslavna crkva.
553
Anica Nazor
Pergamena, 167 listova, vel. 19,5 x 15 cm.
etveroevanelje (nepotpuno). Nedostaju prve glave Matejeva, kraj Lukina i cijelo
Ivanovo evanelje. Prepisano je iz triju predloaka, a u pisanju se izmjenjivao velik
broj pisara (Jerkovi 1975., 18). Rukopis je poznat po dva glagoljska zapisa ispisana
naknadno: na l. 89v nepotpuna glagoljska azbuka i na l. 90, koji je bio ostao prazan,
prijepis odlomka Ivanova evanelja 15, 17-20.
Lit: Momirovi, 1956.: 173.-176.; tefani, 1959.
SOFIJSKO EVANELJE, 15. st.
Soja, Narodna biblioteka Kiril i Metodij, br. 23. (513.).
Pergamena, 51 l., vel. 17 x 12,5 cm.
etveroevanelje. Ouvan je samo dio Matejeva i Markova evanelja.
Lit: Conev, 1910.: 24.
DANIIEVO EVANELJE, 14-15. st.
Beograd, Narodna biblioteka Srbije, br. 56. Stare zbirke.
Pergamena, 199 listova, mala 8.
etveroevanelje (bez poetka i svretka). Danii je mislio da su Nikoljsko i ovo
evanelje prepisani u isto vrijeme iz jednoga predloka i da ih je oba, moda, napisao jedan ovjek. U izdanju Nikoljskoga evanelja Danii je zabiljeio sve razlike
iz toga rukopisa. U literaturi je poznato kao Daniievo, Nikoljsko b ili Beogradsko
(Drugo beogradsko). Izgorjelo je 6. travnja 1941. zajedno s beogradskom Narodnom
bibliotekom.
Lit: Stojanovi, 1903., br. 56. (92.), str. 21.; Vrana, (1942.) 1991., 809.-811.
TREE BEOGRADSKO EVANELJE, druga pol. 14. st.
Beograd, Narodna biblioteka Srbije, br. 54. Stare zbirke.
Pergamena, 136 l., vel. 8.
etveroevanelje bez poetka, svretka i mnogih listova iz sredine. Izgorjelo je za
vrijeme njemakoga bombardiranja Beograda 6. travnja 1941.
Pretpostavlja se da tom rukopisu pripadaju dva lista pergamene vel. 19,1-19,4 x 13,5
cm, koji se danas uvaju u Moskvi u RGB, arhiv arhiepiskopa Nikona (Rodestvenskoga), kart. 14, ed.hr. 17 (Svodnyj katalog, 2002., br. 433.). Sadraj sauvanih dvaju
listova ine dijelovi evanelja po Mateju (Mt 21,31; 21,44; 22,35; 23,8). Stojanovi
rukopis datira u po. 15., a autori Svodnoga kataloga (2002.) dva lista datiraju u
drugu pol. 14.
Lit.: Stojanovi, 1903., 21.; Vrana, (1942.) 1991., 816.-817.; Svodnyj katalog, 2002.,
433. (291.).
554
SREKOVIEVO EVANELJE, kraj 14. st.

Izgubljeno.**
Pergamena, 184 + 2 l., mala 40.
etveroevanelje. Poznato po naknadno i drugom rukom dodanim glosama (dodacima) na marginama. Nepoznati glosator tumai neke Isusove prispodobe iz Markova, Lukina i Ivanova evanelja. Speranski je objavio sve glose (1902.). On navodi da
se dva lista Srekovieva evanelja uvaju u Tveru (dananjem Kalinjinu). Meutim,
ti se listovi ne spominju u Svodnom katalogu iz 2002. godine, u kojem su opisani svi
slavenski rukopisi iz 14. stoljea, pohranjeni u Rusiji.
Lit: Speranski, 1902.; Vrana, (1942.) 1991., 811.-812.
EVANELJE, prva pol. 14. st.

Petrograd, Arhiv Filiala Instituta Rossijskoj istorii Rossijskoj akademii nauk (Zapadnoevropejskaja sekcija), Kol. ruk. kn., 679.
Pergamena, 176 l., vel. 20,3 x 14 cm.
etveroevanelje bez poetka i svretka. Ukraeno je zastavicama i inicijalima (na
77. l. nacrtan je inicijal u obliku cjelovita ovjeka u zeleno-crvenoj odjei, koji dri
cvjeti). Taj rukopis nije bio evidentiran meu rukopisima Crkve bosanske. Autori
Svodnog kataloga 2002. s pravom su ga uvrstili meu bosanske rukopise.
Lit.: Svodnyj katalog, 2002., 400.-401. (260.).
GRIGOROVI-GILJFERDINGOV FRAGMENT EVANELJA, druga pol.
(konac?) 13. st.
Moskva, RGB, Grig. 11. I (M. 1693. I).
etveroevanelje. Dva lista iz Grigorovieve zbirke u Moskvi sadre dio evanelja
po Mateju (Mt 24,15-19), a listovi iz Giljferdingove zbirke u Petrogradu sadre
evanelje po Mateju (l. 1-1v Mt 23, 38-24, 15; l. 6-6v Mt 24, 49-25, 18; l. 2-3v, Iv 8,
16-49; l. 4-5v Iv 10, 18-11, 14).
Dva lista iz Grigorovieve zbirke objavio je Vatroslav Jagi 1877, Starine, JAZU,
knj. IX., 134.-137.
**
Podaci uzeti iz opisa Speranskoga, (1902.)
555
Anica Nazor
Lit.: Vrana, (1942.) 1991., 803.-804.; Svodnyj katalog, 1984., 297.-298. (br. 346. i
347.).
BATALOVO EVANELJE, 1393. god.
Petrograd, RNB, Q. . I. 62.
Pergamena, 4 l, vel. 20,2 x 13,5 cm.
Fragment etveroevanelja. Sadri svretak Ivanova evanelja (Iv 21, 21-25), kolofon
i kasnije dodan popis imena (narodnih), koji je u literaturi dobio razliite interpretacije (Kuna, 1974.: 43.). Kolofon je ispisan crvenilom i jedan je od najzanimljivijih
kolofona rukopisa Crkve bosanske (3v): V ime o(t)ca i s(i)na i s(ve)tago d(u)h(!).
sei. knige napravi. tepai. Batalo. svoim dikom Stankom Kromirininom i
okovav e srebrom i zlatom i odiv krosnicom i prikaza e starcu Radinu a napisae se sie knige u d()ni krala Dabie ot roeni s(i)na b(o)i . i t. i s. i g. (=1393) l()to
po umrti krala Dabi (prekrieno crvenilom) Tvrtka drugo lito. Nie: Sei opravi knige tepai Batalo koi bie mnogo slavan koi drae Torian i Lavu a za nim bie
gospo Resa Vukca voede(!) ki. a bie on ed()n brati. Na l. 4. drugim rukopisom
i crnilom: Voeda(!) bosanski a drugi knez bosanski a treti ban hrvatski a tada
Batalo tepai drae Sanu. i gredie mu na vozinicih vino is Kremene u Torian, a
on bie mngo dobr dobrim ludem i mnogo slavan dobrim. krstim (!) i za to
ga. B(og) mnoae u vki vkom. am(i)n.
Lit: Vrana, (1942.) 1991., 806.-807.; Svodnyj katalog, 2002., 450.-451. (302.).
BELIEVI LISTII, po. 15. st.
Beograd, privatna zbirka prof. Aleksandra Belia.
Papir, 2 lista, 17,8 x 12,1 cm.
Sadre dio teksta Markova evanelja (Mk 3,24-35; 4,1-13; 8,12-35). Naeni su u
Mostaru (Hercegovina).
Lit.: Pavlovi, 1921.; Vrana, (1942.) 1991., 814.-816.
GILJFERDINGOV APOSTOL, prva pol. 14. st. (?)
Pergamena, 302 l., vel. 20,8 x 13, 7 cm.
Bez poetka i kraja. Sadri Djela apostolska i apostolske poslanice. Ukraen je
brojnim zastavicama i lijepim inicijalima (na 216. i 234v l. inicijal P u obliku dviju
ljudskih gura). Rukopis je naen 1857. u Bosni. Bio je privatno vlasnitvo trgovca
Spasoja Joviia, koji ga je darovao A. F. Giljferdingu.
Lit.: Vrana, (1942.) 1991., 807.; Svodnyj katalog, 2002.: 108.-110. (14.)
556

PANTELEJMONOV APOSTOL, 14. st.
Athos, (ruski) manastir Sv. Pantelejmona
Pergamena, 162 l. vel. 19 x 14 cm.
Nema poetka ni kraja (tridesetak posljednjih listova vrlo je oteeno). krto je iluminiran (ima uglavnom zastavice na poecima poslanica). Pisale su ga tri ruke, vjerojatno s dvaju predloaka. Na l. 49 potpisao se prvi pisar: A se pisa Radoe. Sadri dio
Djela apostolskih (Dj 4,5-11,14) i apostolske poslanice (Jak, 1Pt, 2 Pt, 1 Iv, 2 Iv, 3
Iv, Jd, Rim, 1 Kor, Gal, Ef, Fil, Kol, 1 Sol, Heb 1-12,4).
Lit.: Tachiaos, 1981.; Kuna, 1995.-6.
BEOGRADSKI APOSTOL, 14-15. st.
Beograd, SANU, br. 55.
Papir, 258 l., vel 8.
Osnovni sadraj ine Djela apostolska i poslanice: Jak, 1 Pet, 2 Pet; 1 Iv,2 Iv,3 Iv,
Jd, Rim, 1 Kor, 2 Kor, Gal, Ef, Fil, Kol 1 Sol, 2 Sol; 1 Tim, 2 Tim; Tit; Flm; Heb.
Ispred svake poslanice, osim ispred poslanice Filemonu i Hebrejima dolazi skazanije
i svako je osim prvoga (ispred Jak) pisano kurzivom. Zanimljive su biljeke pisane
kurzivnom irilicom, pa glagoljicom, koja je katkad pomijeana s grkim slovima, a
katkad i s irilicom.
Lit.: Stojanovi, 1901., 12.-15.
ODLOMAK APOSTOLA, konac 14. st.
Papir, 4 l., vel. 20,7 x 13,5 cm.
Listovi su vrlo oteeni. Restaurirani su 1984. godine i pri tomu su nepravilno saiveni (pravilan poredak: 1, 3, 2, 4). Sadri dijelove Djela apostolskih (Dj 2,3 na 1. l.;
Dj 2,35 na l. 3v; Dj 3,6 na 2. l.; Dj 4,10 na 4v l.).
Lit.: Svodnyj katalog, 2002.: 121. (24.).
HVALOV ZBORNIK (Zbornik Hvala krstjanina), 1404.
Bologna, Biblioteca dellUniversit. Manoscritti. 3575B
Pergamena, 359 l., vel. 17 x 11 cm.
Sadri biblijske i apokrifne tekstove: itav Novi zavjet i Psaltir, osam biblijskih
pjesama iz Staroga i Novoga zavjeta, Deset zapovijedi Bojih i nekoliko, veinom
apokrifnih lanaka o novozavjetnim knjigama. Bogato je ukraen minijaturama, zaglavljima i inicijalima izraenim intenzivnim bojama i zlatom. Rukopis zavrava
opirnim kolofonom:
Va ime o(t)ca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha. A sye se knige napisae ot ruky hvala
557
Anica Nazor
krstinina na potenie slavnomu g(ospo)d(i)nu hrvoju hercegu spltskomu i knezu ot dolnih krai (i) inim mnogim zemlam tym e molu vi bratye kto budu
proytati sie pismo ae eso ne umyl budu svriti v siem pisanii prostyte a
tue pominaite toga komu se pisae a pisara toliko koliko e vam razumyti ot toga
metarstva a pisae se i dosvrie v lto rodstva h(rsto)va . u. i. d. (=1404) lto
v dny epyskupstva i nastavnika i svrytela crkvy bosanskoi g(ospo)d(i)na dda
radomra.
Lit.: Vrana, (1942.) 1991., 812.-814.; Codex christiani nomine Hval (objavljen
faksimil u boji itava rukopisa i kritiko izdanje teksta).
MLETAKI ZBORNIK
Venecija, Biblioteca Nazionale Marciana, Cod. Or. 227 (=168).
Pergamena, II + 287 l., vel. 19,4 x 12,4 cm.
Rukopis je krnj. Srodan je sa Zbornikom Hvala krstjanina - po vanjskom izgledu
(ista veliina, dvostupaan tekst), sadraju (nedostaju mu Psaltir i biblijske pjesme
koje ima Hvalov zbornik), po rasporedu i podjeli tekstova i po bogatom likovnom
ukrasu.
Lit.: Pelusi, 1991. (fototipsko izdanje itava rukopisa).
RADOSAVLJEV ZBORNIK, sredina 15. st.
BAV, Borg. illir. 12.
Papir, 60 l., vel. 14,3 x 11 cm.
Sadri: Apokalipsu, Oena s dodatkom (kratkom molitvom), poetak evanelja po
Ivanu (gl. 1,1-16), kolofon i tekst Pavlove poslanice Titu 2,12-13 napisan glagoljicom
(dva puta - rukom samoga Radosava i kasnije drugom rukom). Bogato je ukraen.
Kolofon: Si knigi pie radosav krstinin gonisavu krstininu a pisae se u dni
g(ospo)d(i)na krala tomaa i dida ratka gospodo ako sam to loe postavio nemoite
se tomui porugati ere mi sta ruci trudni teee tite i blagoslovite a vas bog bl(a)g(o)slovi u viki am(e)n.
Lit.: Vrana, (1942.) 1991., 818.-820.; Kuna, 1977.; Aksinija Durova-Krasimir
Stanev - Marko Japundi, 1985., 164.-165.
FRAGMENTI IZ MONTEPRANDONA
Monteprandone, Biblioteca S. Giacomo della Marca.
Pergamena, 2 l (A+B), vel. 11,8 x 15,5 cm (A), 11,6 x 15,5 cm (B).
Jedini danas poznati ostatak traktata za vjeru i protiv vjere bosanskih krstjana
(na narodnom jeziku). Fragmente je otkrio Lajos Thallczy na koricama rukopisne
knjige Margaritorum iz 15. st., koja je pripadala inkvizitoru franjevcu Dominiku
558

Gangali (Jacobus de Marchia), koji je polovicom 15. st. djelovao u Bosni. Vrlo su
oteeni, tako da je Vatroslav Jagi uspio proitati manje od petine teksta.
Lit.: Thallczy-Jagi, 1905.; Graciotti, 1995. (objavio faksimil i tekst u cjelini).
FRAGMENTI PARIMEJNIKA, 13.-14. st.
Kijev, Centralna nauna biblioteka Ukrajinske akademije nauka.
Pergamena, 4 l.
Sadri tekst Mudrih izreka (Proverbia) l 1: 8,3-16; l 2: 6,17-20; l 3: 6,21-32; iz Prve
knjige proroka Izaije: l 3 Iz 7,8; l. 4 Iz, 9,18.
Fragment se sadrajem odvaja od svih danas poznatih bosanskih rukopisa, ali nije
rijeeno pitanje treba li njegovo podrijetlo vezati uz Crkvu bosansku (Kuna, 1970.:
98.). K. Petrov u katalogu: Opisanie rukopisej cerkovno-arheologieskogo muzeja pri
Kievskoj duhovnoj akademii, I. i II., Kijev, 1875., fragmente opisuje pod brojem 387
i 388, a katalog: Slovjanski rukopisi XI-XIV st. u fondah viddilu rukopisiv Centralnoj
naukovoj biblioteki Akademii nauk Ukrainskoj RSR, Kijev, 1969. fragmente opisuje
pod br. 20.
Lit: Kuna, 1970., 97.-102.
MIHANOVIEV GLAGOLJSKI FRAGMENT APOSTOLA, 12.st.
Arhiv HAZU, Fragm. glag. 1.
Pergamena, dvolist, vel. 24 x 18,5 cm.
Sadri perikope iz Pavlovih poslanica: 2 Kor 6,1-10; 1 Kor 14,20-25; 2 Kor 6,1618; 7,1; 1 Kor 15,39-45; Ef 5,8-19; Gal 5,22-26; 6,1-2; Ef 6,10-17; Ef 1,16-23; Kol
1,12-18.
Lit.: Jagi, 1868. (objavljena studija i tekst usporeen s tekstom iatovakog ir.
apostola); tefani, 1969., 39.-40.
GRKOVIEV GLAGOLJSKI ODLOMAK APOSTOLA, 12. st.
Arhiv HAZU, Fragm. glag. 2.
Pergamena, dva dvolista, vel. 21,7 x 15,5 cm i 22,7 x 15,5 cm.
Sadri odlomke iz Djela apostolskih: Dj 4,36-5,23; 6,2-7; 7,48-8,12; 8,34-9,17.
Lit.: Jagi, 1893. (s faksimilom); tefani, 1969., 37.-39.
SPLITSKI FRAGMENT GLAGOLJSKOG MISALA, po. 13. st.

Split, Kaptolski arhiv, br. 468.
Pergamena, 1 list, vel. 30 x 22 cm.
Sadri misne obrasce iz proprija sanctorum: kraj mise na dan Sv. Nikole (6. XII.); Sv.
559
Anica Nazor
Ambrozija (7. XII.); Sv. Lucije (13. XII.) i poetak mise Sv. Tome ap. (21. XII.).
Lit.: tefani, 1957. (objavljen faksimil i tekst u latinikoj transliteraciji).
KRATICE
BAV
NUK
RGB
RNB
SANU
As
Mar
Nik
Ostr
Sav
Zogr
Byzslav
Vg
560
Biblioteca Apostolica Vaticana

Narodna in univerzitetna knjinica, Ljubljana
Rossijskaja Gosudarstvennaja biblioteka, Moskva
Rossijskaja Nacionlnaja biblioteka, Petrograd
Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd
Assemanijevo evanelje
Marijinsko evanelje
Nikoljsko evanelje
Ostromiovo evanelje
Savina knjiga
Zografsko evanelje
Byzantinoslavica
Vulgata

BIBLIJSKE KNJIGE
Dj
Ef
Fil
Flm
Gal
Heb
Iv
1 Iv
2 Iv
3 Iv
Iz
Jak
Jd
Jr
Djela apostolska
Poslanica Efeanima
Poslanica Filipljanima
Poslanica Filemonu
Poslanica Galaanima
Poslanica Hebrejima
Evanelje po Ivanu
Prva Ivanova poslanica
Druga Ivanova poslanica
Trea Ivanova poslanica
Izaija
Jakovljeva poslanica
Judina poslanica
Jeremija
Kol
1 Kor
2 Kor
Lk
Mk
Mt
1 Pt
2 Pt
Rim
1 Sol
2 Sol
1 Tim
2 Tim
Tit
Poslanica Koloanima
Prva poslanica Korinanima
Druga poslanica Korinanima
Evanelje po Luki
Evanelje po Marku
Evanelje po Mateju
Prva Petrova poslanica
Druga Petrova poslanica
Poslanica Rimljanima
Prva poslanica Solunjanima
Druga poslanica Solunjanima
Prva poslanica Timoteju
Druga poslanica Timoteju
Poslanica Titu
SUMMARY
It is known that the manuscripts created in the Church of Bosnia are not
to be avoided in resolving the issues of the Church of Bosnia, especially the
matter of its teaching and identity. Some tried to nd indications of dualistic
beliefs in them. Solovjev believed the term inosun, mentioned in
Our Father cited in the St.Lukes Gospel (Lk 11,3) and the Gospel according
to St Nicholas (hlb na{ inosuni) was a mystical epithet,
that it symbolized Manichaeism that could only represent other substance,
other being thus coming closer to the term supersubstantialis mentioned in
the Cathar texts. He believed that traces of Docetism were evident in the term
izde in the usual position of the expression was born (iz neeè izde
isus). Solovjev found correspondence with the dualist teaching in the
expression inoedyi sin (jesus) falsly interpreting it as second-born. Jaroslav
561
Anica Nazor
idak, in a well-argumented manner, already proved that the abovementioned
expressions do not show the heresy of the Church of Bosnia. idaks arguments in this article are further substantiated by additional examples from Old
Church Slavonic canonical manuscripts and Croatian Glagolitic manuscripts.
The latter was possible because Slovnk jazyka staroslovnskho (Dictionary of
Old Church Slavonic) built on the entire corpus of Old Church Slavonic canonical (and other) manuscripts. It laid out all the terms and explained them
in detail. At the moment, a complete integral corpus of Croatian Glagolitic
sources is available in excerpts in Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske
redakcije (The Dictionary of Old Church Slavonic of Croatian Redaction) stored in
the Old Church Slavonic Institute in Zagreb (11 volumes of A-VSUE were
published). idaks arguments are substantiated with the examples of the authors research of Bosnian scripts, chiey Our Father.
Enclosed to this article is a list of Church of Bosnia manuscripts with a
basic codicological data and references so that, at last, all the known manuscripts of the Church of Bosnia could be found listed in one place.
562
Hvalov zbornik, 1404., f. 19 v. Tekst molitve Oe na (Matej 6, 9-13)
Hvalov zbornik, 1404., f. 47 v. Propeti krilati lav, Simbol. ev. Marka
Hvalov zbornik, 1404., f. 48. Zaglavlje na poetku ev. po Marku s poporsjem

ev. Marka, koji dri otvorenu knjigu i u nju upisuje svoje ime
Hvalov zbornik, 1404., f. 69 v. Mladi ev. Luka kako umae pero u mastionicu (dopojasni).
Iza njega je utvreni grad s kuama, a iznad svega njegov simbol, estokrili vol
Hvalov zbornik, 1404., f. 87 v. Tekst molitve Oe na (Luka 11, 2-4)
Hvalov zbornik, 1404., f. 205 v. Sv. Petar s kljuevima u ruci (ispred druge poslanice)
Hvalov zbornik, 1404., f. 208 v. Sv. Ivan s knjigom
Hvalov zbornik, 1404., f. 354. Mojsije klei i dri svitak na kome je njegovo ime, a ispod
njega stoji idovski narod (dva mukarca sa eirima, dvije ene i dvoje djece).
Mletaki zbornik, po. 15. st., f. 103. Evanelje po Ivanu.

Aneo lancima hvata sotonu da ga surva u bezdan.
Mletaki zbornik, po. 15. st., f. 194. Jakovljeva poslanica. Slika sveca.
Marko Josipovi
LITERARNA OSTAVTINA KRSTJANA BOSANSKE CRKVE

I DUALISTIKI SVJETONAZOR
Literarna ostavtina krstjana Crkve bosanske evidentirana je primjerice u
radovima ire Truhelke1 i Vladimira Vrane,2 te je nakon daljnjih istraivanja
popis dopunjen u novije vrijeme u anjekovoj monograji o bosansko-humskim krstjanima,3 i ove jubilarne godine, u povodu 800. obljetnice Bilinopoljske abjuracije, u knjizi o krstjanskim povijesnim vrelima.4 Zbog toga u ovom
prilogu drimo prikladnim istoj krstjanskoj literarnoj ostavtini pristupiti pod
vidikom mogue heretinosti, odnosno traei odgovor na pitanje je li u njoj
sadran manihejski dualizam koji Crkvi bosanskoj pripisuju katoliki latinski
i glagoljski izvori.
O povijesnom fenomenu bosansko-humskih krstjana i Crkve bosanske
postoji niz razliitih miljenja i prosudbi, gotovo toliko koliko je autora koji
su ga istraivali.5 To uvelike vrijedi i kad se pogled baci na posve odreeno
1
. TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, u: Povijest Bosne i Hercegovine, I.,

HKD Napredak, Sarajevo 1942., 21991., 31998., str. 767.-793.
V. VRANA, Knjievna nastojanja u sredovjenoj Bosni, u: Povijest Bosne i Hercegovine, str.

794.-822.
3
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, KS,

Zagreb, 1975.
4
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb, 2003.
Od sredine 19. st. pitanja pojave bosanskih krstjana te ustroj, sadraj vjere i nestanak Crkve bosanske ozbiljan su predmet povijesnih istraivanja i analiza. Svraamo pozornost na
563
Marko Josipovi
pitanje njihova vjerskog identiteta. Naime, razliita vrela o njima nametala su
i nameu razliite zakljuke, pa se jo uvijek valja iznova baviti tim pitanjem,
no stalno s dozom sumnje da e se napokon doi do sigurne i istinite spoznaje
u toj stvari. Takvom je sumnjom optereen i ovaj pokuaj, no ipak se nadamo
da e barem malo pridonijeti njegovu rasvjetljavanju i razjanjavanju.
Prije pregledavanja literarne ostavtine bosanskih krstjana pod doktrinarnim vidikom, korisno je barem upozoriti na vanija vrela druge provenijencije,6 na koja se, uz ona koja potjeu od samih krstjana, povjesniari ponajvie
oslanjaju u svojim prosudbama te, dakako, spomenuti i njihova miljenja.
1. Optube i kvalifikacije vjere bosanskih krstjana
O srednjovjekovnom krivovjerju u Bosni prvi dokumentirani podatak potjee od dukljanskog kneza Vukana, koji 1199./1200. god. o tome izvjeuje
papu Inocenta III. Tu se bez preciziranja tvrdi da se u Bosni iri nemalo
krivovjerje, u emu sudjeluje i sam ban Kulin sa svojom obitelji i roacima.7
Iz obraanja Inocenta III. ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku 11. listopada
1200. oito je da su to bili patereni, koje je splitski nadbiskup Bernard bio
protjerao iz Splita i Trogira, a kojima je bosanski ban Kulin ne samo pruio
utoite i pomo, nego ih poastio ak vlastitim imenom krani,8 isti papa
u pismu od 21. studenoga 1202., upuenom spomenutom nadbiskupu Bernardu i svom legatu Ivanu de Casamare, kojim im uz potrebne ovlasti povjerava
zadau da pomno istrae vjerske prilike u Bosni, spominje katarsko krivovjerje.9
skraeni pregled istraivanja i popis literature u najnovijem djelu prvorazredne vrijednosti i
vanosti akademika Franje anjeka, neumornog istraivaa te problematike. To je pregled
istraivanja i bibliografija u spomenutom djelu Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima
(13.-15. st.), str. XIII.-XXX.
6
Pritom se oslanjamo a i ograniavamo na diplomatike, latinsko-narativne i latinske literarno-teoloke izvore i spise, kako ih je u navedenoj knjizi o povijesnim vrelima razvrstao
F. anjek.
7
A. THEINER, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia, I., Romae, 1863., str. 6., doslovno stoji: heresis non modica.
Isto, str. 13.
Isto, str. 15.
564
Literarna ostavtina krstjana Bosanske crkve i dualistiki svjetonazor

U Bilinopoljskoj abjuraciji 8. travnja 1203. predstavnici bosanskih krstjana, pred papinim legatom Ivanom de Casamare i u prisutnosti bana Kulina, u
ime svih koji pripadaju njihovoj zajednici sveano obeaju, izmeu ostaloga,
da ubudue nee slijediti krivovjerje, da se odriu raskola te da nee primati da s njima stanuje nitko za koga budu znali da je manihejac ili kakav drugi krivovjerac.10 A Ivan de Casamare, kad 1203. godine papi Inocentu III.
predlae da se u Bosni postavi latinski biskup i osnuju nove biskupije, spominje patarene.11 Papa pak Grgur IX. u pismima legatu Jakovu od 30. svibnja
1233., zatim bosanskom biskupu Ivanu iz Wildeshausena od 20. rujna 1235.
te provincijalu ugarskih dominikanaca od 7. prosinca 1239., u svezi s vjerskim
zastranjenjima rabi rijei krivovjerska, krivovjerci i krivovjerje.12
Mnogo kasnije Ivan Kapistran, franjevac, piui 4. srpnja 1455. papi Kalistu III., za bosanske krivovjerce kae da su bili patarenske vjere te da su se
obratili,13 a u javnoj izjavi trojice obraenika iz Bosne pred papom Pijom II.
14. svibnja 1461. vie puta spomenute su manihejske zablude.14 Jo kasnije,
1640. godine, franjevac Petar Bogdan Baki (1601.-1674.), biskup, piui o
zabludama pavliana u Nikopolju iznosi miljenje da su stigli iz Bosne i sa
sobom donijeli krivovjerje.15
Raznolikost imenovanja krivovjerja u Bosni u diplomatikim vrelima,
uoljiva je i u latinskim narativnim izvorima. Krivovjerce iz Slavonije, zapravo iz Bosne i Huma, jer je taj pojam u srednjem vijeku ukljuivao i te hrvatske
pokrajine,16 anonimni spis De heresi catharorum in Lombardia, oko 1210.-1214.
10
Isto, str. 20.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem

vijeku, str. 59.-62.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 80.83.; Vrhbosnensia, 7. (2003.), 128.-130.
11
A. THEINER, nav. djelo, str. 19.
12
Isto, str. 113., 137., 172.
13
E. FERMENDIN, Acta Bosnae, Zagreb, 1892., str. 224.-226.
14
D. KAMBER, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogumila (1461.), u: Croatia sacra, 3.

(1932.), 92.-93.
15
E. FERMENDIN, Acta Bulgariae ecclesiastica, Zagreb, 1887., str. 79.-80.
16
Usp. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku,

str. 33.-42.
565
Marko Josipovi
godine, ve samim naslovom smjeta meu katare,17 dominikanac Moneta
iz Cremone 1241. godine u opsenom djelu Protiv katara i valdenza talijanske katare povezuje sa slavonskim, da su, naime, slavonskog reda;18 Rajner Sacconi, dugogodinji sljedbenik katarske hereze te kasniji dominikanac,
u Sumi o katarima i leonistima 1250. godine meu esnaest katarskih crkava
ubraja i Slavonsku.19 U Kratkom pregledu o poecima Ugarske dominikanske
provincije, pisanom prije 1259. godine, Petar iz Bodroga biljei da su braa
poslana i krivovjercima u Bosnu i Dalmaciju, koja se u njih naziva Slavonskom crkvom, 20 ali ne precizira izravno vrstu krivovjerja, kao to je uinio i
Anzelmo Aleksandrijski u Raspravi o krivovjercima (1260.-1270.), rairenima
i u Slavoniji, tj. u zemlji koja se Bosnom naziva, iako na poetku spominje Perzijanca Manesa (216.-277.) i njegov nauk o dva poela te iznosi brojne
pojedinosti o njihovu vjerovanju.21 I iz Izjave Jakova Becha iz Chierija pred
inkvizicijskim sudom 1388. godine doznajemo dosta pojedinosti o nauku krivovjeraca u Slavoniji, koji stanuju u Bosni, koja pripada gospodaru koji se
naziva Banom Bosne, 22 a da samo krivovjerje nije denirano, u Komentarima
o udnovatim stvarima pape Pija II., kako u njegovom vlastitom tekstu tako i u
citiranom govoru izaslanika bosanskoga kralja Stjepana Tomaevia, izriito
se govori o manihejcima i o manihejskom krivovjerju.23
Uvid u latinske literarno-teoloke spise o bosansko-humskim krstjanima
potvruje da ni oni nisu jedinstveni u prosudbi o identitetu njihove vjere.
Dominikanac Pavao Dalmatinac (1170./75.-1255.), vjerojatni autor Rasprave izmeu rimokatolika i bosanskog patarena (13. st.), 24 kao i spis Zablude koje
17
Usp. ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 126.-129.
18
T. A. RICCHINIUS (izd.), Venerabilis patris Monetae Cremonensis Adversus catharos et

valdenses libri quinque, Roma, 1743.
19
F. ANJEK, Dualistiko-evangeliki pokret u srednjem vijeku u svjetlu Sacconijeve Sume o

katarima i leonistima (1250), u: Bogoslovska smotra, 46. (3./1976.), 289.-299.
20
Prema: ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str.

77.-78.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 134.-135.
21
Usp. ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 136.-139.
22
Isto, str. 140.-145.
23
Isto, str. 146.-149.
24
ISTI, Pavao Dalmatinac (1170/75.-1255.): Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog pata-
566

bosanski patareni zajedniki dre i vjeruju25 i saetak Rasprave protiv bosanskih
manihejaca Jakova Markijskog, 26 nazivaju ih patarenima, prema apokrifu
Ivanova pitanja (13. st.) oni su katari, 27 a prema Ivanu Torquemadi, piscu
Objanjenja vjerskih istina Rimokatolike crkve (1461. god.), manihejci su.28
Oita je u dokumentima relevantnim za ovo pitanje, te u latinskim narativnim i literarno-teolokim spisima, neujednaenost imenovanja i kvaliciranja
srednjovjekovnoga krivovjerja u Bosni: prvo neodreeno krivovjerje, zatim s
vremenom i od dokumenta do dokumenta i od spisa do spisa odreenije patarensko te katarsko, manihejsko i pavliansko, a sve se tie bosanskih
krstjana ili dovodi u vezu s Bosnom.
2. Historiografija o vjerskom identitetu
bosansko-humskih krstjana
Oslanjajui se na navedene diplomatike, latinsko-narativne i latinske literarno-teoloke izvore i spise, s razliitim kvalikacijama, a naravno i na
izvornu literarnu ostavtinu bosansko-humskih krstjana, povjesniari izvode
takoer razliite zakljuke o njihovoj vjeri i crkvenosti. Tako, primjerice, meu
prvima isusovaki povjesniar Daniel Farlati, na temelju uglavnom rimske i
dalmatinske arhivske grae, herezu u Bosni imenuje patarenstvom proire-
rena, u: Starine HAZU, knj. 61./2000., str. 21.-117.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 153.-233. I u prvom i u drugom sluaju anjek donosi tekst
Rasprave u izvorniku i u hrvatskom prijevodu.
25
ISTI, Pavao Dalmatinac (1170/75.-1255.): Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog patarena, str. 118.-121.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str.
282.-285.
26
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 286.-289. Valja upozoriti da se u tekstu Saetka spominju patareni, iako u naslovu stoji manihejci; Saetak su
1697. god. sastavili J. B. Lucini i J. B. Barberi za potrebe kanonizacijskog postupka Jakova
Markijskog.
27
ISTI, Interrogatio Iohannis (Ivanova pitanja), katarski apokrif slavenske provenijencije i dualistiko poimanje stvaranja svijeta u srednjem vijeku, u: Croatica Christiana Periodica, 5. (1981.,
7.), 43.-61; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 234.-251.
28
D. KAMBER, nav. lanak, str. 38.-92.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 294.-299.
567
Marko Josipovi
nim iz Italije ili vjerojatnije iz Bugarske, gdje su bogumili.29 Za dalmatinskog
Srbina Boidara Petranovia bosanski krstjani bili su pravovjerni monasi istonog obreda, koji su pod utjecajem makedonskih bogumila djelomino postali
heretini, vie po ustroju svoje Crkve nego po nauku.30 Sima Tomi iao je
jo dalje te zastupao tezu da je Crkva bosanska izrazito pravoslavna crkva,31
a Vaso Gluac nastoji dokazati da su bosanski krstjani pravoslavni krani, a
Crkva bosanska da je bila autokefalna i pravoslavna.32 Tomu nasuprot Franjo
Raki tvrdi da bosansko-humski krstjani potjeu od bugarsko-makedonskih
bogumila te da se doktrinalno, ako zastupaju neomanihejski umjereni dualizam, ne razlikuju od srednjovjekovnih albigenza, katara i patarena.33
Biljeimo meutim i dokazivanja nekih povjesniara, npr. Aleksandra
Hoera, da su krstjani bili katolike vjere istonog obreda,34 te tvrdnju ire
Truhelke, temeljenu u prvom redu na oporuci gosta Radina iz 1466. godine,
da Crkva bosanska nije imala veze s bugarskim bogumilstvom i da bosanska
i dubrovaka vrela o njoj ne upuuju na zakljuak da bi nauavala katarski
dualizam.35 Katolitvo bosansko-humskih krstjana s istonim obredom ispr29
D. FARLATI, Illyricum sacrum, IV., Venetiis 1769., str. 45.: Patarena contagio sive ex
Italia, sive ex Bulgaria, quod vero propius est, in Bossinam erepsit.
30
B. PETRANOVI, Bogumili. Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867.
31
A. BARUN, Svjedoci i uitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo rijei, Sarajevo
Zagreb, 2003., str. 56.
32
V. GLUAC, Srednjevekovna crkva bosanska bila je pravoslavna, u: Prilozi za knjievnost,

jezik, istoriju i folklor, IV., Beograd, 1924., str. 1.-55.
33
F. RAKI, Bogumili i Patareni, u: Rad JAZU, 7./1869., str. 84.-179.; 8./1869., str. 121.187.; 10./1870., str. 160.-263. Pod utjecajem Rakoga za bosansko-humske se krstjane ustalio u historiografiji naziv bogumili. Njegovo miljenje o neomanihejskom dualizmu krstjana
slijede brojni drugi povjesniari, primjerice: V. KLAI, Povijest Bosne, Zagreb, 1882., fototip izdanje: Sarajevo 1990., str. 344.-359.; F. II, Studije iz bosanske historije, u: Glasnik
Zemaljskog muzeja, 15. (1903.), 319.-349.; J. JELENI, De patarenis Bosnae, Sarajevo, 1908.;
V. OROVI, Historija Bosne, Beograd, 1940., str. 175.-189.; V. VRANA, nav. lanak, str.
794.-822.
34
A. HOFFER, Dva odlomka iz poveeg rada o kranskoj Crkvi u Bosni, u: Spomen-knjiga

iz Bosne, ur. dr. Ivan ari, Naklada Kaptola vrhbosanskoga, Zagreb, 1901., str. 59.-142., o
ovim pitanjima 67.-80.
35
. TRUHELKA, Testament gosta Radina. Prinos patarenskom pitanju, u: Glasnik Zemalj-
568

va je branio i Jaroslav idak, odbacujui tezu o dualizmu, no kasnija su ga
istraivanja navela na modiciranje stajalita glede dualizma.36 Moda je u
nas u obranu pravovjernosti krstjana najotvorenije istupio fra Leon Petrovi,
nastojei dokazati da su oni zapravo hrvatski benediktinci sa staroslavenskom
liturgijom, koji su se doselili u Bosnu radi ouvanja tradicionalne liturgije te
se kasnije udaljili od Rima, poglavito iz politikih razloga i zbog pritisaka
izvana.37
Pozornosti su vrijedna i miljenja drugih povjesniara, a oni su brojni.
Izdvajamo jo istraivaa Aleksandra Solovjeva, prema kojemu su krstjani
neomanihejci,38 a u tom miljenju pribiliava mu se i Dominik Mandi,39 te
osobito stajalite najkompetentnijeg dananjeg povjesniara za pitanje bosansko-humskih krstjana, akademika Franju anjeka, koji na herezu u Bosni i
Humu gleda u kontekstu heterodoksnih uenja na Zapadu i odbacuje tezu o
redovnitvu krstjana, drei ih laicima koji iskreno nastoje oivotvoriti evanelje u duhu Pracrkve.40
3. Nauk Crkve bosanske u literarnoj ostavtini krstjana
Nastojei utvrditi vjerski identitet bosanskih krstjana spomenuti fra Leon
Petrovi prvo razvrstava izvore na vjerodostojne i nepouzdane. Meu vjeskog muzeja, 23. (1911.), 355.-375.; ISTI, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 767.793.
36
Od brojnih radova usp. J. IDAK, Problem bosanske crkve u naoj historiografiji od Petranovia do Gluca, u: Rad JAZU, 259./1937., str. 37.-182.; ISTI, Crkva bosanska i problem
bogumilstva u Bosni, Zagreb, 1940.; ISTI, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb,
1975.
37
L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, Sarajevo, 1953., Sarajevo Mostar, 21999.
38
A. V. SOLOVJEV, Vjersko uenje Bosanske crkve, Zagreb, 1948.; ISTI, Svjedoanstva pravoslavnih o bogumilstvu na Balkanu, u: Godinjak, 5. (1953.), 1.-103.
39
D. MANDI, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., 21979.
40
Iako su ve spomenute, ponovno upuujemo na knjige: F. ANJEK, Bosansko-humski

krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.); ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki
pokret u srednjem vijeku. Zatim od brojnih drugih radova vidi: ISTI, Crkva bosanska: dualistika sljedba ili evaneoski ideal zajednitva u duhu Pracrkve, u: Kranstvo srednjovjekovne Bosne, Studia Vrhbosnensia, 4., Sarajevo, 1991., str. 157.-172.; ISTI, Kranstvo na hrvatskom
prostoru, KS, Zagreb, 21996., str. 175.-202.
569
Marko Josipovi
rodostojne ubraja ponajprije one koji potjeu od samih krstjana, a dodaje i
neke druge, a nepouzdanim dri sve vijesti o hereticima u Bosni, ako ne
dolaze izravno iz Bosne te neke rasprave protiv heretika, koje su kolale po
kolama i meu crkvenim ljudima.41 Vjerodostojni povijesni izvori koje je
nabrojio i na koje se kao jedine valja osloniti, tvrdi Petrovi, govore u prilog
pravovjernosti bosansko-humskih krstjana.42 Slino je stajalite s obzirom na
to pitanje iznio i Amerikanac John Fine Jr., koji latinske izvore dri nepouzdanim, a iz krstjanskih izvora zakljuuje da su pripadnici Crkve bosanske
bili pravovjerni.43
I mi napokon posveujemo pozornost sauvanim izvorima koji potjeu od
Crkve bosanske i njezinih krstjana. Moemo se u naelu sloiti s Anelkom
Barunom kad kae da bi bilo logino odbaciti kao neistinite sve tvrdnje koje
su u suprotnosti s tim izvorima.44 No, neprestano se valja pitati: kakva se
istina i koliko se moe rekonstruirati iz oskudnih i fragmentarnih domaih
vrela?
Poznato je nekoliko znamenitih rukopisa kojima su se pripadnici Crkve
bosanske sluili u bogotovne svrhe. Pisani su domaim jezikom i nedvojbeno
41
L. PETROVI, nav. djelo, 2. izd., str. 155.-165. Kao vjerodostojne autor izriito spominje: Hvalov zbornik, Nikoljsko evanelje, Rukopis Radoslavov za krstjanina Gojsava,
Evanelje koje je prepisao tepaija Batalo, Izjava na Bilinu Polju, Oporuka gosta Radina,
Budkov rukopis, zatim povelje, ugovori, pismena svjedoanstva bosanskih banova i kraljeva, raznih vlastelina i drugih odlinika, nadgrobni spomenici s natpisima i simbolima,
izvijea papinskih legata i inkvizitora, graa dubrovakih arhiva i dubrovakih kroniara.
Meu nepouzdane izvore ubraja rasprave protiv heretika: Disputatio inter christianum
romanum et patarenum Bosnensem, Herrores, quos communiter patareni de Bosna credunt
et tenent, Zagrebaki kodeks: Summa fratris Renerii(!) O. Pr. de Catharis et Leonistis seu
pauperibus de Lugduno te Breslavski kodeks: Dialogus inter Paterinum et Catholicum, a
u istu kategoriju pribraja i raspravu kardinala Torquemada: Symbolum veritatum romanae
ecclesiae pro informatione Maniheorum.
42
Ovdje je uputno upozoriti na opsenu studiju u prilog vjerodostojnosti latinskih izvora o

vjeri bosansko-humskih krstjana: D. KNIEWALD, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, u: Rad JAZU, knj. 270., Zagreb, 1949., str. 115.-276.
43
J. FINE Jr., The Bosnian Church: a new Interpretation, New York - London, 1975. Osvrt
na knjigu i kritiku nove interpretacije objavio je Sreko M. Daja u Croatica Christiana
Periodica, 3. (1979., 3.), 143.-146.
44
A. BARUN, nav. djelo, str. 68.
570

pripadaju literarnoj ostavtini bosanskih krstjana. Ima i drugih tekstova koji
takoer potjeu od bosanskih krstjana, pisanih i sauvanih u domaem jeziku
ili u latinskoj verziji, koji direktno ili indirektno svjedoe o onomu to su oni
zastupali i nauavali. Tako denirana literarna ostavtina bosanskih krstjana,
koja je ipak skromna, prema spoznajama koje dosad imamo, obuhvatila bi
svetopisamske i liturgijske te diplomatike i druge pisane tekstove.
3.1. Svetopisamski i liturgijski tekstovi
Bosanske je provenijencije barem petnaestak biblijskih kodeksa s najee

novozavjetnim tekstovima Evanelja, Knjige otkrivenja i Poslanica, no koji
su do danas, naalost, samo djelomino sauvani ili ak zagubljeni.45 Zanimljiva je konstatacija da se najvei broj takvih jevanelja sauvao upravo u
pravoslavnim manastirima, i to veinom na taj nain to su prepravljena za
upotrebu u liturgiji pravoslavne crkve.46 Sauvani biblijski rukopisi bosanskohumskih krstjana prepisivani su iz hrvatskih glagoljskih predloaka i svjedoe
o neznatnim tekstovnim promjenama u odnosu prema kanonu biblijskih knjiga
Rimske crkve.47
Iako za rjeavanje naega pitanja nije od koristi, kao prvi rukopis te skupine navodimo irilski odlomak Matejeva evanelja iz Grigorovi-Giljferdingove zbirke.48 Na nj upozoravamo zato to ga neki istraivai datiraju u 13.
st.,49 to bi znailo da je to najstariji bosanski rukopis. Meutim, F. anjek
smjeta ga u 13./14. st.50
Slijedi odlomak bosanskog evanelja, poznatog kao Batalovo evanelje,
prepisano u vrijeme kralja Dabie 1393. godine, druge godine nakon smrti
45
Usp. V. VRANA, nav. lanak, str. 794.-822.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i

katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str. 145.-157.
46
H. KUNA, Hvalov zbornik u optici meusobnih veza i uticaja junoslavenskih srednjovjekovnih knjievnosti, u: Kranstvo srednjovjekovne Bosne, str. 295.
47
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 326., 333. Usp.
J. HAMM, Apokalipsa bosanskih krstjana, u: Slovo, 9.-10./1960., str. 62.
48
J. IDAK, Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publinoj biblioteci u Lenjingradu, u: Slovo,

17./1967., str. 116.-117.
49
V. VRANA, nav. lanak, str. 803.
50
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 328.
571
Marko Josipovi
kralja Tvrtka. Sauvana su samo 4 lista, koji donose zavretak Ivanova evanelja i biljeke vezane za bosanske krstjane.51 Na 3. listu pisar je napisao: V
ime oca i sina i svetago duha itd., da bi dodao: a napisae se sie knige u dni
krala Dabie od roenija S(i)na B(o)ija 1393 lito, po umrti krala Tvrtka drugo lito. Poleina 2. lista donosi dva niza imena onih ki su se narekli u red
crkve: prvi prije Rastudija, a drugi niz poinje s njegovim imenom. Povrh
prvog niza imena te ispred drugoga, dakle dvaput, ispisane su rijei: V ime
otca i sina i s(ve)tago d(u)ha. Preputajui povjesniarima da utvrde osobe
koje se kriju iza imena Rastudija i ostalih 16 prije i 11 poslije njega, u ovom
kratkom ulomku s obzirom na vjerski nauk osobito je uoljivo priznavanje
Presvetog Trojstva: Otac - Sin - Duh Sveti, ak dvaput na poleini 2. lista i
jednom na 3. listu. Osim toga, na 3. listu spomenta je 1393. godina od roenja Sina Bojega, to izraava vjeru u utjelovljenje i roenje Isusa, kojega se,
dakle, i u ovoj formuli priznaje Sinom Bojim.52 Ovaj je fragment oito posve
ist od krivovjerja.
Iz istog vremana, tj. iz 14./15. st. potjee etveroevanelje pisara krstjanina Tvrtka Pripkovia. Rukopis od 260 pergamentnih listova, naen u Pljevljima, rabljen je, kao i neka druga bosanska evanelja, u nekom pravoslavnom
manastiru.53 Ta injenica najbolje objanjava kako je dolo do toga da su uz
ime pisara krstjanina Pripkovia kasnije irilicom dopisane rijei: i Bog zna
neka e to svinja bila. Oito je pisac zabiljeke bio potpuno svjestan vjerske
razlike izmeu njega i pisca kodeksa.54 Taj rukopis ne daje nam temelj za bilo
kakvu tvrdnju o krivovjernosti sadranoj u njemu, a jedino pouzdano jest to
da ga je prepisao krstjanin.
51
Usp. V. VRANA, nav. lanak, str. 806.-807.; J. IDAK, Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publinoj biblioteci u Lenjingradu, str. 118.-119.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani
i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str. 96.-98.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u
povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 356.-358.
52
Citati su preuzeti iz: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15.

st.), str. 356.-358.
53
V. VRANA, nav. lanak, str. 814.; J. IDAK, Bosanski rukopisi u Gosudarstvenoj publinoj
biblioteci u Lenjingradu, str. 113.-115.
54
H. KUNA, nav. lanak, str. 296.
572

Po nastanku istom razdoblju pripada takoer Srekovievo bosansko
evanelje s kasnije dopisanim rubnim biljekama odnosno glosama, kojima nepoznati kasniji autor tumai neke od tekstova i Isusovih prispodoba
iz evanelja po Marku, Luki i Ivanu55 i koje su zbog toga korisne, prema A.
V. Solovjevu najvaniji izvor56 za upoznavanje nauka bosanskih krstjana.57
Od 16 glosa u sauvanom dijelu ovoga bosanskoga biblijskoga kodeksa, njih
12 privlae posebnu pozornost istraivaa jer iz njih kao da izbija odreeni
heterodoksni prizvuk,58 primjerice iz tumaenja prispodobe o nametljivu prijatelju (Lk 11,5-7): Tri hljeba (kruha) jesu Otac i Sin i Duh Sveti; a prijatelj
koji hoe tvoju duu prodati anelima zlodusima. Ili kad se govori o odbacivanju idova i pozivu pogana (Lk 13,27-28): Abraham, Izak, Jakov i svi
duhovni proroci Boji su ljudi, a sinovi carstva odstupnici koje je Sotona uveo
u skrovita. Slino vrijedi i o tumaenju uda ozdravljenja ene bolesne od
krvarenja (Lk 8,43), o prispodobama o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,3035), izgubljenom sinu (Lk 15,11-32) i krtom bogatau i siromanom Lazaru
(Lk 16,19-31) te o tekstu o snalaljivom upravitelju (Lk 16,1-11). Dakle, to su
biljeke, asocijacije i natuknice uz tekstove Evanelja.59
55
56
A. V. SOLOVJEV, La doctrine de leglise de Bosnie, u: Bulletin de la classe des lettres et des

sciences morales et politiques de lAcademie Royale de Belgique, 5. ser. 43./1948., str. 500.
57
Prvo ih je objavio ruski filolog M. N. SPERANSKIJ, Ein bosnisches Evangelium in der

Handschriftensammlung Srekovis, u: Archiv fr slawische Philologie, 24./1902., str. 172.-182.
Kod nas u posljednje vrijeme F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki
pokret u srednjem vijeku, str. 150.-154.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima
(13.-15. st.), str. 333.-337. (ovdje anjek paralelno donosi i posuvremenjeni hrvatski prijevod
glosa). Usp. V. VRANA, nav. lanak, str. 811.-812.
58
59
ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str. 150.-152.

Protumaivi ove glose, F. anjek na temelju njih rekonstruira doktrinalno shvaanje bosanskih krstjana: Bog, nebeski Otac, imao je dva sina: mlaega, predstavljenog u anelima
zavedenim od Sotone, koji je gospodar vjekova i poglavica ovog svijeta; starijeg, predstavljenog u anelima koji slue Oca nebeskog. Ljudske due, utamnienice svijeta Sotone, ne
mogu biti otkupljene sakramentima Rimske crkve ni krtenjem Ivana Krstitelja, nego samo
milou Bojom.
Rimska crkva ne moe biti Boja Crkva, jer su njezini slubenici predstavnici idovskog
573
Marko Josipovi
Kad H. Kuna spominje glose u Srekovievu evanelju, odrjeito tvrdi
da je utvreno da su jeretike.60 Suprotno pak od nje, svoj prikaz istih glosa
A. Barun zakljuuje: Iako tumaenja glosa nisu uvijek u skladu s naukom
Katolike crkve, ipak, ne sadre nita bitno iz dualistikog uenja.61 Glose su
doista svojevrsni kratki komentari, osvrti ili primjedbe na konkretne tekstove
iz evanelj i zacijelo oituju subjektivna uvjerenja glosara, to ne jami ujedno
podudarnost tih poimanja sa slubenim tumaenjem Crkve bosanske. No, i
neovisno od toga, koliko god neke formulacije ovih glosa sadravale odreeni
heterodoksni prizvuk, ne moe se na temelju njih pripisati bosansko-humskim krstjanima dualistiki svjetonazor.62
Osobitu vanost meu pisanim djelima bosansko-humskih krstjana ima
evanelje na lijepoj bosanici, koje je 1404. godine napisao krstjanin Hval te
je zato poznato kao Hvalovo evanelje, odnosno Hvalov zbornik.63 Napisan
je za Hrvoja Vukia Hrvatinia. Taj je zbornik najcjelovitiji svetopisamski
kodeks proiziao iz pera jednog lana Crkve bosansko-humskih krstjana.64
U njemu su na 359 listova pergamene donesena etiri evanelja, Apokalipsa,
Deset zapovijedi, etiri apokrifna spisa, Djela apostolska, katolike poslanice, Pavlove poslanice, 150 psalama i 1 apokrifni psalam, osam starozavjetnih
kantika i Marijin Magnicat.65
S obzirom na kanon novozavjetnih knjiga koje sadri, taj krstjanski kodeks gotovo se podudara s kanonom Atanazija Aleksandrijskog (298.-373.).
zakona. Crkva bosanska je prava Petrova crkva, zemaljski Jeruzalem. U njoj su nauavala
dvanaestorica apostola, pa je u njoj pohranjena milost Boja, po kojoj se ljudi mogu otkupiti
i stii u krilo Abrahamovo, gdje se nalazi stariji sin, tj. aneli koji posluuju nebeskog Oca
(isto, str. 152.-154).
60
H. KUNA, nav. lanak, str. 296. Pritom se oslanja na: S. IRKOVI, Glose Srekovievog
jevanelja i uenje bosanske crkve, u: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istraivanja, Skopje, 1982., str. 211.-221.
61
A. BARUN, nav. djelo, str. 70.
62
63
Rukopis se uva u Bologni, Biblioteca universitaria, ms. 3575-B. Kod nas publiciran:
Zbornik Hvala krstjanina, faksimil, transkript i komentar, izd. ANUBiH, Sarajevo, 1986.
64
65
Usp. isto, str. 329.-331.
574

Nadalje, tekst dekaloga u njemu - da upozorimo na neke injenice - razlikuje
krstjane od katara i patarena koji kategoriki odbacuju Mojsijevo Petoknjije,66 apokri, i inae pisani i rabljeni kao pouno tivo i u duhu katolike
tradicije, ne dokazuju pripadnost krstjana katarsko-dualistikom pokretu.67
tovie, na posljednjem listu, kad objanjava motive pisanja svoga zbornika,
rijeima Va ime Oca i Sina i Svetoga Duha krstjanin Hval jasno ispovjeda vjeru u Presveto Trojstvo, a navodei godinu zavretka pisanja: vljeto
rodstva Hristova 1404 ljeto, izraava vjeru u pravo roenje Isusovo.68
Osim spomenutih, poznati su takoer vei ili manji fragmenti drugih
kodeksa odnosno evanelja bosanskoga podrijetla, pisanih izmeu 13. i 15.
st., kao Nikoljsko evanelje, slino Hvalovu, koje opet ima elemente slinosti
s Daniievim evaneljem,69 te Kopitarovo,70 Mostarsko,71 Believo,72 ajni-
66
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 327. Na str. 330.-331.
autor donosi korisne usporedbe reda biblijskih knjiga u Hvalovu zborniku, Vulgati i Provansalskom Novom zavjetu. Vidi takoer: ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki
pokret u srednjem vijeku, str. 148.-149.
67
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 330. O apokrifnoj literaturi openito i napose o etiri apokrifa u Hvalovu zborniku vidi: ISTI, Bosansko-humski
krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str. 155.-156. Usp. . TRUHELKA,
Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 786.-787.
68
69
Usp. o jednom i drugom evanelju V. VRANA, nav. lanak, str. 807.-811. Premda su
u meuvremenu propali i prema tome ne mogu biti vie predmetom izravnog istraivanja,
treba napomenuti da je A. V. Solovjev upozorio na elemente u Nikoljskom i Daniievu
evanelju koji bi ili u prilog doketizmu u Crkvi bosanskoj, no takvo stajalite uspjeno je
otklonio F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku,
str. 154.-155.
70
Usp. J. IDAK, Kopitarovo bosansko evanelje u sklopu pitanja Crkve bosanske, u: Slovo,
4.-5./1955., str. 47.-63.
71
Usp. V. VRANA, nav. lanak, str. 804.-806.
72
Rije je Believim odlomcima, kako ih naziva M. Pavlovi (J. IDAK, Kopitarovo bosansko evanelje u sklopu pitanja Crkve bosanske, str. 50.), a poznati su i kao Mostarski listovi, fragmenti drugog mostarskog evanelja (V. VRANA, nav. lanak, str. 814.-816.).
575
Marko Josipovi
ko,73 Grujievo, poznato i pod imenom Vrutoko,74 i Beogradsko.75 to je
reeno o prethodnim evaneljima, i napose o Hvalovu zborniku vrijedi i o
ostaloj sauvanoj strogo biblijskoj literarnoj ostavtini bosansko-humskih krstjana: iako su neki tekstovi djelomino modicirani, oni ne sadre sigurne
pokazatelje krstjanskog eventualnog dualistikog vjerovanja. Uz to, ukrasi na
istim rukopisima upuuju na zakljuak da oni takoer nisu zabacivali ni svete
slike ni kri.76
Za vladanja Stjepana Tomaa, dakle izmeu 1443. i 1461. godine, nastao
je zbornik to ga je krstjanin Radoslav napisao bosanicom za prijatelja krstjanina Gojsaka. Zbornik ima 59 listova, a sadri tekst Apokalipse, prepisan s
glagoljskog predloka koji datira iz poetka 13. st., kakav je posluio i Hvalu
za njegov zbornik, te fragmentarni obrednik, koji, osim molitve Gospodnje s
doksologijom Jer tvoje je kraljevstvo i slava i mo. Amen, obuhvaa k tomu
vie puta ponovljen izraz klanjanja trima boanskim osobama: Poklanjamo
se ocu i s(i)nu i s(ve)t(o)mu d(u)hu, zatim kratke obrasce pokajanja i odrjeenja od pogrjeaka, poetak Ivanova evanelja (1,1-17) i glagoljskim slovima
pisan Pavlov poziv Titu na umjeren i estit kranski ivot (Tit 2,12-13).77
Budui da su prema latinskim izvorima bosansko-humski krstjani svoje
krtenje nazivali krtenjem knjige ili Kristovim krtenjem, koje se podjeljivalo polaganjem ruku i predavanjem knjige evanelja, i jer su srednjovjekovni
katari i patareni sakrament krtenja u Katolikoj crkvi zamijenili duhovnim
73
Usp. V. VRANA, nav. lanak, str. 820.; J. HAMM, nav. lanak, str. 67. i passim.
74
J. IDAK, Kopitarovo bosansko evanelje u sklopu pitanja Crkve bosanske, passim.
75
O ovom hrvatskom irilskom rukopisu vidi V. VRANA, nav. lanak, str. 816.-817. Valja
napomenuti da su rukopisi Beogradskog, Nikoljskog i Daniieva evanelja nestali pod
ruevinama beogradske Narodne knjinice u travnju 1941. Vidi: F. ANJEK, Bosanskohumski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 328.
76
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str.

156.-157.
77
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 60.; na str. 338.-348.
autor prvo predstavlja i tumai a onda i donosi molitvene obrasce iz Radoslavova zbornika
paralelno s obrascima provansalskih katara, kao to je bio uinio mnogo ranije u: Bosanskohumski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str. 157.-161. O ovom zborniku i
obredniku vidi jo: V. VRANA, nav. lanak, str. 818.-820.; A. BARUN, nav. djelo, str. 69.
576

krtenjem, na temelju usporedbe s latinskim obrascima provansalskog obrednika akademik F. anjek zakljuuje da bi fragmenti krstjanskog obrednika
iz Radoslavova zbornika ulazili u sklop krstjanskoga duhovnog krtenja.78
Iz toga bi slijedilo da ni bosanski krstjani nisu drali vrijednim katoliko krtenje, to, meutim, iz samog teksta obrednika, dodue fragmentarnog, nije
dovoljno razvidno, tovie, ini se da nikako ne proizilazi.79 Osim toga, zacijelo zbog znatne podudarnosti s latinskim i provansalskim katarskim molitvenim obrascima, akademik anjek tvrdi da obrednik u Radoslavovu zborniku
sadri i obrasce izraavanja potovanja starjeinama Crkve bosanske,80 no
iz teksta toga zbornika uoljivi su jedino spomenuti izrazi klanjanja trima
boanskim osobama. Gledani sami za sebe i neovisno o slinim tekstovima
druge provenijencije, sauvani dijelovi krstjanskoga obrednika u Radoslavovu zborniku ne otkrivaju nikakvo krivovjerno poimanje koje bi odudaralo od
nauka Katolike crkve.
3. 2. Diplomatiki spisi i druga pisana ostavtina
Od ostale literarne ostavtine bosansko-humskih krstjana koja vie ili

manje osvjetljuje njihova vjerska opredjeljenja i uvjerenja, prvo mjesto pripada prije spomenutom dokumentu abjuracije na Bilinu polju 8. travnja 1203.,
potvrenom na Kraljevu dunavskom otoku na podruju dananje Budimpete
30. travnja 1203.81 Sauvana je latinska verzija bilinopoljske vjeroispovijesti te
makar je sastavljena pod budnim okom papina legata Ivana de Casamare,82
zbog injenice to su je potpisali izabrani predstavnici bosanskih krstjana, ta
se isprava doista moe smatrati spisom koji potjee od njih.
Taj je dokument posebno vaan ne samo zato to je kronoloki ispred
drugih, nego i zato to dijelom izravno i dijelom neizravno oslikava vjerovanje
i nain ivota te ustroja zajednica bosansko-humskih krstjana. Valja imati na
78
79
Usp. fragmente obrednika u: isto, str. 340.-343.
80
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 60. Usp. ISTI,
Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str. 159.-173.
81
Vidi bilj. br. 10.
82
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 79.
577
Marko Josipovi
umu da je nakon Vukanova izvijea o pojavi krivovjerja u Bosni (1199./1200.
godine) papa Inocent III. prvo pisao ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku 11.
listopada 1200., a onda 21. studenoga 1202. splitskom nadbiskupu Bernardu
i Ivanu de Casamare, kojega zaduuje da krene u Bosnu, pridruujui mu i
nadbiskupa, te da, im tamo stignu, zaponu pomno istraivati istinu o vjeri
i nainu ivota i bana i njegove ene i stanovnika njegove zemlje.83
Nema sumnje da je legat de Casamare postupio ozbiljno prema naputcima
i odredbama pape Inocenta III. pa je i tekst abjuracije formuliran sukladno
tome te na temelju zateenog stanja u zemlji bana Kulina. U tekstu su navedene glavne istine katolike vjere i predstavnici bosanskih krstjana daju obeanja vezana za prakticiranje te iste vjere i za obdravanje crkvene discipline.
Mogue je da neke od istina vjere kao i neke odredbe u svezi s prakticiranjem
krstjani dotad nisu prihvaali, a isto tako da su za neke bili neutemeljeno
optuivani kao krivovjerci, no sada, prema dokumentu abjuracije, oni prihvaaju sve istine i sve odredbe glede prakticiranja vjerskog i molitvenog ivota.
U potpisanom su tekstu navedene odredbe i norme kojih su se i inae u to
vrijeme lanovi i zajednice Katolike crkve trebali pridravati, posebice ono
to se odnosi na liturgijsko-molitveni ivot.
Predstavnici krstjana na Bilinu polju, prema tekstu abjuracije, odriu se
raskola zbog kojega su ozloglaeni te obeavaju da nikad ubudue nee slijediti opainu krivovjerstva. Rije ubudue pokazuje ipak da je dotadanja
praksa bila drukija. Sam tekst abjuracije poinje rijeima U ime vjenoga
Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda, to znai da u takva Boga
vjeruju; pred Bogom i njegovim svetima daju obeanje da e ostati vjerni
naredbama i zapovijedima svete Crkve u ivotu i u vladanju; oni priznaju
Rimsku crkvu svojom majkom, glavom svega crkvenog jedinstva, zatim
obeavaju da e u svim mjestima gdje zajedno ive imati bogomolje u kojima
e se okupljati na pjevanje molitvenih asova, da e u svim crkvama imati
oltare i krieve, te knjige Novog i Starog zavjeta, da e ih itati kako se ini
u Rimskoj crkvi; imat e sveenike koji moraju barem nedjeljom i blagdanom,
prema crkvenim odredbama, slaviti misu, ispovijedati i davati pokoru; imat
e groblja pokraj bogomolja ; zatim, najmanje sedam puta godinje primat
83
Pismo Inocenta III. splitskom nadbiskupu Bernardu i svom legatu Ivanu de Casamare od
21. studenoga 1202., u: isto, str. 74.-77.
578

e priest, doslovno tijelo Gospodnje, i to na Boi, Uskrs, Duhove, Blagdan apostola Petra i Pavla, Uznesenje Djevice Marije, na njezino roenje i
na spomen svih svetih - drugim rijeima, oni indirektno ispovijedaju vjeru u
utjelovljenje i istinsko roenje Isusovo, u njegovo uskrsnue od mrtvih, vjeruju
u silazak Duha Svetoga, priznaju Petra i Pavla kao apostolske prvake, Marijino uznesenje i da je Marija djevica, njezino stvarno roenje te priznaju svece.
Obeali su obdravati postove koje Crkva odreuje, no da e takoer uvati
ono to su njihovi stari mudro odredili.
Glede zajednica, predstavnici bosansko-humskih krstjana obeavaju na
Bilinom Polju da e ene koje tim zajednicama pripadaju biti odijeljene od
mukaraca, da mukarac i ena nee nasamo razgovarati, ako bi to mogao biti
povod za zlu sumnju, da e od eventualno oenjenih i udatih primati samo
one koji se uzajamno sporazume i kad obeavi uzdrljivost zajedniki pristupe zajednici. Ako za nekoga sa sigurnou saznaju da je manihejac ili neki
drugi krivovjerac, nee ga primati da s njima stanuje. U nainu ivota razlikuju se od drugih svjetovnjaka pa e se i u odijevanju razlikovati, te obeavaju
da se ubudue nee nazivati kranima, nego braom. Isto tako, ubudue i
za vazda, kad umre uitelj, priori s vijeem brae izabrat e starjeinu kojega
treba potvrditi rimski papa. Kao zadnje, oni velikoduno izraavaju spremnost
da e prihvatiti i obdravati i sve drugo to bi Rimska crkva eljela dodati ili
ublaiti.
Bilinopoljska abjuracija, uinjena 8. travnja 1203., potvrena je u Budimpeti pred kraljem Emerikom 30. travnja iste godine. Krstjani su bili optuivani za dualizam, a sada izrijekom potvruju da sebe ne dre raskolnicima ni
krivovjercima, da su njihova uvjerenja posve suprotna manihejskom vjerovanju
i odnosu manihejaca prema istinama vjere i prema praksi u Katolikoj crkvi.
Rimska je crkva tim dokumentom slubeno priznala krstjanima da sukladno datim obeanjima mogu prakticirati svoju vjeru, premda su ih protivnici
optuivali za katarsko-patarensko krivovjerje i manihejstvo. Papa je oito bio
zainteresiran za to da ivot krstjana bude ureen po uzoru na postojee uredbe
ivota redovnikih zajednica.84 Ako je u krstjana to i bilo krivovjerno, ovim
je aktom izglaeno.
84
579
Marko Josipovi
Meu posebno vane spise bosansko-humskih krstjana ubraja se bosanska legenda o stvaranju svijeta i prvih ljudi s naslovom Poetie svieta85 iz 14.
st., koja je vrlo rjeit pokazatelj uvjerenja pripadnika toga svijeta o nastanku
svijeta. Tekst je izvorno pisan bosanicom. Dosta elemenata prikaza stvaranja
svijeta i ovjeka kao i pada praroditelja u toj legendi podsjea na svetopisamsku knjigu Postanka.
Legenda poinje pitanjem Zato je Gospod Bog stvorio ovaj svijet? Sotona se naziva Satanail, koji je bio aneo, Boji izabranik, no koji poe misliti
da je vei od Gospoda Boga i sjede na prijestolje Gospodnje. Intervenirao je
arkaneo Mihael te ga udario nogom i oborio pod zemlju. Zatim poe Gospod Bog razmiljati kako e opet napuniti kor aneoski, i smisli i stvori
ovjeka, no prije toga stvori ono od ega e ivjeti. Slijedi opis stvaranja od
ponedjeljka do subote, s tim to je Bog ovjeka stvorio ve u petak, no u subotu mu je udahnuo duh, a sedmi dan, u nedjelju Bog je poinuo i utemeljio
nedjelju da se u nju nita ne radi itd. Istog dana kad je stvoren Adam, Bog
je na Adamovo traenje, jer nije mogao ni jedan dan ivjeti bez druga, od
njegova rebra stvorio Evu. Bog ih je uveo u raj i tu nastanio, povjerivi sve
stvoreno Adamu da mu slui, ali upozorio ih je da se ne daju prevariti od avla i odredio da ne diraju posveeno voe koje se zvalo drvo spoznaje, inae
e sagrijeiti. Obaranje Satanaila pod zemlju posljedica je oholosti, i izriito
se navodi kako je oholost prvi grijeh. Uvodei u temu kunje i zavoenja
Adama i Eve, veli se da je Satanail bio zavidan Adamu i Evi. Oni su podlegli
napasti, sagrijeili su i istjerani su iz raja, a zmija je prokleta. Legenda zavrava
rijeima: I stvori Gospod put ovjekovu od zemlje, kosti od mramora, a um
od otroumnosti aneoske.86
Koliko god u nekim pojedinostima taj prikaz ima slinosti s biblijskim
prikazom stvaranja i pada ovjekova, jedna od bitnih biblijskih i prema tome
kranskih poruka jest Boje obeanje spasenja to je ovjeku kanjenom za
grijeh temelj nade. Toga, meutim, u legendi bosanskih krstjana nema i tu
je bitna razlika u odnosu na poruku knjige Postanka. Tekst legende zavrava
85
Kod nas ju je objavio F. ANJEK, Pojam stvaranja u Crkvi bosansko-humskih krstjana, u:

Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine, 21. (1995., 41.-42.), 18.-20.; ISTI, Bosanskohumski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 349.-355.
86
ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 351.-355.
580

ovjekovom spoznajom grenosti i izgonom iz raja, dakle bez ikakvoga nagovjetaja mogunosti da se ponovno zadobije Boje prijateljstvo.
S pravom anjek denira nauk sadran u legendi Poetak svijeta umjerenim dualizmom, kakav je prepoznatljiv i u talijanskih katara i patarena slavonskog reda, s tim da ga treba promatrati u kontekstu i u ozraju pukog
vjerovanja bosanskih i humskih krstjana u srednjem vijeku.87 Meutim, zbog
svog obiljeja legende, taj tekst ne moe biti i nije takav da bi se na temelju
pogleda iznesenih u njemu moglo pouzdano govoriti o vjeronazoru krstjana i
slubenom nauku Crkve bosanske.
Zrnca svjedoanstva o vjeri bosansko-humskih krstjana sadre takoer
isprave dvojice djedova Crkve bosanske. Jedna je pismo djeda Radomera od
8. sijenja 1404.,88 a druga isprava djeda Mirohne iz 1427. godine, s domaeg jezika prevedena na latinski.89 S obzirom na pitanje vjerskog identiteta,
iz pisma djeda Radomera jedino se moe konstatirati raunanje godina od
Kristova roenja ili roenja Kristova, to svjedoi vjeru u pravo roenje
Isusa Krista.90 Isprava pak bosanskoga djeda Mirohne, osim zavrnog datiranja, u kojemu se izriito kae od roenja Kristova, to je i ovdje izraaj vjere
u istinsko Kristovo roenje, uvodnom formulom U ime Oca i Sina i Svetoga
Duha oituje vjeru u Presveto Trojstvo,91 temeljnu istinu kranske vjere.
Napokon, vrlo korisno i vano vrelo za upoznavanje vjerskog identiteta
bosanskih krstjana, njihova nauka i ustroja te odnosa prema pripadnicima
drugih vjerozakona jest oporuka gosta Radina Butkovia, uglednog i viso87
Isto, str. 349.
88
ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str. 119.-120.;

ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 106.-107. Usp. M. BRKOVI, Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet, Crkva na kamenu, Mostar,
2002., str. 216.
89
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str.

120., bilj. 76.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 108.-109.
Usp. M. BRKOVI, nav. djelo, str. 221.-222. Vjerodostojnost ove isprave dokazao je J. IDAK, O autentinosti i znaenju jedne isprave bosanskog djeda (1427), u: Slovo, 15.-16./1965.,
str. 288.-289.
90
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 106.-107.
91
Isto, str. 108.-109.
581
Marko Josipovi
korangiranog predstavnika Crkve bosanske, od 5. sijenja 1466. Otkrio ju je
arheolog iro Truhelka 1910. godine u Dravnom arhivu u Dubrovniku, a
objavio 1911. u Sarajevu.92 Taj dokument unosi novo svjetlo u fenomen krstjana, drukije nego to ga pruaju latinski izvori.
to se tie ustroja Crkve bosanske, iz oporuke se doznaje da se njezini
pripadnici razlikuju u krstjane i krstjanice prave vjere apostolske, zatim krstjane i krstjanke koji grijeha ne ljube te mrsne ljude.93 Hijerarhija je pak
u vrijeme pisanja oporuke imala etiri gosta: oporuitelja Radina Butkovia,
njegova neaka Radina Seonianina, Radivoja te Vuka, gosta uskopaljskoga.
U usporedbi sa spoznajama o ustrojstvu Crkve bosanske, formulacije u
oporuci bogatije su podacima o vjeronazoru bosanskih krstjana. Ispred teksta
oporuke gost Radin Butkovi stavlja znak kria, kojega povjesniari dodue
razliito tretiraju i vrednuju, no neovisno o tome, jer se nalazi na poetku tako
ozbiljnog dokumenta kakav je oporuka, on ima svoje duboko religiozno znaenje.94 Sljedei tekst oporuke, moe se ustanoviti da gost Radin, a to znai i
92
. TRUHELKA, Testament Gosta Radina, u: Glasnik Zemaljskog muzeja (GZM), 23.

(1911.), 355.-375.; ISTI, Jo o testamentu gosta Radina i o patarenima, u: GZM, 25. (1913.),
363.-381.; D. MANDI, nav. djelo, 1. izd., str. 448.-451.; A. V. SOLOVJEV, Le testament
du gost Radin, u: Mandiev zbornik, Rim, 1965., str. 152.-155.; N. KLAI, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972., str. 316.-319.; F. ANJEK, Bosansko-humski
krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str. 179.-182.; ISTI, Bosansko-humski
krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 362.-367.
93
U svjetlu razlikovanja pripadnika u drugim katarskim zajednicama i sluei se danas razumljivijim izrazima, anjek, u dva svoja kapitalna djela pomalo razliito, prvu spomenutu
skupinu lanova Crkve bosanske naziva savrenim odnosno odlinijim, drugu sluaima
- vjernicima ili jednostavno vjernicima, a treu simpatizerima koji naelno prihvaaju vjerovanje te Crkve, ali jo nemaju snage i odlunosti za korak konanog primanja duhovnog
krtenja da bi postali lanovima prave vjere apostolske. Vidi: F. ANJEK, Bosansko-humski
krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str. 183.; ISTI, Bosansko-humski krstjani
u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 360.
94
. TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 777.-778. shvaa taj kri kao
crux gestatoria, atribut najvieg kranskog sveenitva, a anjek dri prihvatljivijim miljenje J. idaka je to uobiajeno crux immissa kao signum tabellionis - F. ANJEK,
Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str. 178.-179.; ISTI,
Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 362., bilj. 66.
582

Crkva ijoj hijerarhiji pripada, vjeruje u svemoguega gospodina Boga,95 u
nerazdjeljivo Sveto Trojstvo, u milost Boju, u prekogrobni ivot i uinkovitost milostinje, bogosluja i molitve za pokojnike, zbog ega oporuitelj odreuje da se dio njegove ostavtine dadne, kako pie, za moju duu na slubu
Boju, da lanovi prave vjere apostolske, kojima se ima dati dio ostavtine,
kleei koljenom na zemlji za njegovu duu svaki blagdan i svetu nedjelju
i sveti petak govore svetu molitvu Boju (Oena), kako bi nas Gospodin
Bog izbavio od naih grijeha i pomilovao na stranom sudu; dio ostavtine
namjenjuje dubrovakoj katolikoj sirotinji da za njegovu duu pale svijee u
Bojim hramovima. Milostinja i pomo siromasima i bolesnima ima se davati
poglavito na blagdane, u svetu nedjelju, i na sveti petak te osim, kako kae,
na dan svetoga Jurja, mojega krsnoga imena, posebno jo na Boi, Blagovijest, Uskrs, Uzaae, na blagdane Sv. Petra i Sv. Pavla, Sv. Stjepana Prvomuenika, Sv. arkanela Mihaela, Svete Djevice Marije i Svih svetih. Opravdano
je zakljuiti da je te blagdane slavila Crkva bosanska, to dosljedno znai da
je praktino priznavala i vjerovala u sve glavne istine kranske vjere o Isusu
i Mariji te astila svece. Uz to, iz oporuke je vidljivo da krstjani vrednuju i
prakticiraju post, da nisu poput katara izbjegavali zakletvu, a u suprotnosti je
s obiajima katarsko-dualistikih zajednica takoer injenica da gost Radin,
osim to daje milostinju, odreuje takoer dio ostavtine za hram i grob gdje
e biti poloene njegove kosti.96
Neki povjesniari poglavito na tekstu oporuke gosta Radina temelje svoje stajalite da Crkva bosanska nije heretika, no da je s vremenom postala
raskolnikom.97 Svakako, oporuka se ne moe iskoristiti kao dokaz za dualistku herezu bosanskih krstjana. Ona, istina, potjee iz zadnjih desetljea
postojanja Crkve bosanske i vremena kad je Bosna ve izgubila svoju samostalnost, a gost Radin ve ranije zbog opasnosti od Turaka bio ishodio gosto95
U posuvremenjenom izvornom tekstu u knjizi Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 363., izostavljena je, vjerojatno omakom, rije gospodina.
96
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 362.-367. Usp.
ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str. 183.
97
Usp. . TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 777.-780.; L. PETROVI, nav. djelo, str. 157.-260., a znatno su s njim suglasni M. BRKOVI, nav. djelo, str.
106.-133. i A. BARUN, nav. djelo, str. 70.-71.
583
Marko Josipovi
primstvo Mletake Republike za sebe i pedeset ili ezdeset osoba svojega zakona i
svoje sekte,98 a sve to moglo je biti razlogom da ni Crkva bosanska vie nije bila
ista kao prije te da se pribliavala katolianstvu. Bilo kako bilo, oporuka gosta
Radina ne sadri nita to bi bilo u suprotnosti s katolikim naukom.
Pisanoj ostavtini bosansko-humskih krstjana opravdano je pribrojiti i natpise na nadgrobnim spomenicima, stecima. Oko ezdeset tisua takvih spomenika ima na podruju Bosne i Hercegovine, ali ne potjeu svi od krstjana.
Malobrojni su natpisi na stecima koji potvruju da su osobe u ast kojih su
podignuti bili pripadnici Crkve bosanske, prema anjeku tek nekoliko njih.99
Najpoznatiji, a i za pitanje kojim se bavimo najrelevantniji jesu steci lanova
hijerarhije Crkve bosanske, gosta Miljena iz Puhovca i gosta Milutina Crnianina iz Humskog. Na steku gosta Miljena spominje se Abraham, to
pokazuje da se bosansko-humski krstjani razlikuju od zapadnih katara koji ne
priznaju starozavjetne patrijarhe, te priznanje da je gospodin Isus jedinoroeni Sin Boji, dok steak gosta Milutina svjedoi vjeru u preistu Troicu i
povjeravanje milosti boiei. Uvjerenja krstjana izraena tim natpisima posve
odudaraju od manihejsko-dualistikog nazora.100
Spomenuto je kako su u srednjem vijeku bili raireni razni apokri koji su
nadomijetali ono to se danas naziva beletristikom literaturom. Prema Truhelki tekstovi apokrifa sluili su i za zapise koji su u srednjem vijeku, ponegdje
i do nedavno, koriteni za tobonju zatitu protiv nedaa, uroka i bolesti,
a kao navodna zatita protiv nepogoda i nerodice u vinogradima sluila je
druga vrsta zapisa, olovne ploice, zakopavane u zemlju.101 Da neki od takvih tekstova potjeu od predstavnika Crkve bosanske, Truhelka zakljuuje
poglavito na temelju zapisa pronaenog 1905. godine u Jemenitu kod Vikoa. Predstavivi taj zapis, on tvrdi, a iz navoda koje iz njega donosi doista se
98
Usp. M. UNJI, Jedan novi podatak o gostu Radinu i njegovoj sekti, u: Godinjak, 11./1961., str. 265.
99
100
ISTI, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, str. 188.189.; ISTI, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), str. 370.-371. Usp. .
TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 783.-786.; A. BARUN, nav. djelo,
str. 71.
101
. TRUHELKA, Bosanska narodna (patarenska) Crkva, str. 787., 790.
584

dade takoer zakljuiti, da, izuzev injenice to su zapisi uope odraz praznovjerja, ni u ovoj vrsti literature nema nita, to bi odavalo manihejske ili
bogumilske dojmove ili bi inae pobijalo dogme i kanone katolike Crkve.102
4. Zakljuak
Bosansko-humski krstjani i Crkva bosanska optuivani su za krivovjerje.
Razliita su karakteriziranja vjerskog zastranjenja u srednjovjekovnoj Bosni:
razliiti dokumenti i druga vrela razliito ga imenuju i deniraju. Razumljivo
je stoga da ni prosudbe povjesniara o njihovoj vjeri, temeljene na takvim vrelima i literaturi, nisu u suglasju.
Iz prelistavanja literarne ostavtine bosansko-humskih krstjana, na koju
smo se ograniili u ovom prilogu, to dakako nije dostatno za precizno utvrivanje njihova vjerskog identiteta, pogotovo jer je ta ostavtina malobrojna i
fragmentarna, proizilazi da se u sauvanim pisanim vrelima krstjanske provenijencije samo tu i tamo nalaze izrazi i formulacije s prizvukom umjerenog
odnosno doista zanemarivog blagog dualizma, primjerice u glosama Srekovieva zbornika te u legendi o stvaranju svijeta i ovjeka. Glose u Srekovievu
zborniku mogu se shvatiti glosarovim subjektivnim i privatnim tumaenjima
nekih tekstova iz evanelj, te se na temelju njih ne moe bosansko-humske
krstjane smatrati dualistima. Slino treba rei i o legendi o poetku svijeta. U
njoj je uoljiv umjereni dualizam, no legenda ipak po svom obiljeju nije pouzdan oslonac za upoznavanje vjeronazora krstjana i slubenog nauka Crkve
bosanske.
Akademik anjek podsjea da arheoloka i literarna vrela ne sadre nikakvih podataka o dualistikom svjetonazoru bosansko-humskih krstjana, na
kojima uporno inzistiraju latinski hereziolozi i kontroverzisti, ali i hrvatska
102
Isto, str. 787.-790. Truhelka dri da je predstavnik Crkve bosanske napisao taj zapis za
muslimane, vjerojatno svoje bive suseljane i suvjernike, koji su preli na islam, ija se
imena i navode u prvim redcima teksta i nakon ega slijedi naslov: Molitva ot treska ot groma i od besa i ot grada. U ovom zapisu slijedi zatim prijepis pisma koje je navodno Hristos
svojom rukom zapisao nekom caru u Erusolimu. Pismo pisano bosanicom, transkripcija
je latinskog apokrifnog Isusova pisma kralju Abagoronu. Iz teksta zapisa, uz zaklinjanja,
razvidna je vjera u Isusovo uskrsnue, uzaae, njegova udesa itd., a sadrani su u njemu i
kratki svetopisamski citati u slavu Isusa jedinoroenog od Oca, puna milosti i istine, koja
stanuje u njemu.
585
Marko Josipovi
glagoljaka knjiga.103 ini se da se na temelju dosadanjeg prouavanja ovoga
pitanja opravdano moe tvrditi da spomenuta vrela ne sadre pouzdane podatke
o dualizmu u nauku Crkve bosanske.
SUMMARY
In this contribution, the author rst constitutes that the krstjani of Bosnia
and Hum were accused of heresy and that dierent documents and sources
call and dene it dierently which makes historians judgements about their
religion based on those sources vary.
By browsing through their literary legacy which is, as expected, not sufcient for a precise identication of their religious character, especially since
that legacy is very scarce and fragmentary, stems the fact that in the preserved
recorded sources of krstjan provenance only occasionally arise terms and formulations with a colouring of moderate or, in fact, negligible mild dualism,
for example in the glossas of Srekovis anthology and in the well-known
legend of creation of world and mankind.
Based on the past research of this matter, it seems reasonable to argue
that the mentioned krstjan sources do not contain reliable information on the
dualism in the teaching of the Bosnian Church.
103
586
Mato Zovki
UPORABA SVETOGA PISMA MEU

BOSANSKIM KRSTJANIMA
Za uporabu Svetog pisma od bosanskih krstjana imamo vie podataka u
poleminim spisima katolikih autora koji su ih napadali kao krivovjerce nego
u spisima koji potjeu do njih samih. To pitanje uklopljeno je u kontekst sluenja Svetim pismom u asketskih pokreta 13. do 15. st. kao to su krivovjerni
katari, ali i pravovjerni dominikanci i franjevci. U to doba nastao je novi tip
prepisivanja Svetog pisma, u rukopis koji se mogao nositi na put, a mnogi
propovjednici uili su pojedine dijelove napamet. Najkompletniji rukopis jest
Hvalov zbornik, koji je nastao 1404. god. te sadri sve knjige Novog zavjeta,
150 psalama i osam starozavjetnih pjesama. Drugi sauvani rukopisi i spisi
sadre dijelove Novog zavjeta te formulacije koje odraavaju vjeru u Krista
kao posrednika spasenja, slavljenje odreenih blagdana i poticaje na molitve
za pokojnike. Knjiga Otkrivenja najvie je prepisivana i tumaena. U polemikim spisima protiv katara, te posebno protiv krivovjeraca u Bosni od 1250.
(Pavao Dalmatinac) do 1461. god. (kardinal Torquemada), oni su napadani
kao krivovjerci koji odbacuju uenje da je Bog stvorio materijalni svijet, gotovo cijeli Stari zavjet te iskrivljeno tumae Otkrivenje, odbijaju krtenje vodom
i dr. Najvjerodostojniji su upiti bosanskih franjevaca papi Grguru XI. 1372.
godine iz kojih je razvidno da neki heretici u Bosni trae sklapanje enidbe
pod uvjetom koji takav brak ini kranski nevaljanim. Bosanski krstjani srednjovjekovni su pokret protesta; na svoj nain svjedoili su biblijsko siromatvo i jednostavnost, ali izvan zajednitva ope Crkve.
Naziv krstjani, koji su oni sami sebi s ponosom pridavali, upuuje na
sluenje Svetim pismom Staroga i Novoga zavjeta kao zbirkom kanonskih
587
Mato Zovki
knjiga koje krani smatraju nadahnutima. Splitski nadbiskup Bernard morao
je oito imati ovlasti svjetovnog vladara kad je oko 1200. godine protjerao
iz Splita i Trogira brojne krivovjerce, katare i patarene, kojima je bosanski
ban Kulin dao sigurno utoite i zatitu.1 U istoj anjekovoj knjizi otisnuta
je Oporuka gosta Radina Butkovia od 5. sijenja 1466., u kojoj oporuitelj
trai da vjernici koji ga nadive blagdanom, nedjeljom i petkom mole Oe
na za njega da bi ga Gospodin izbavio od grijeha i pomilovao na stranome
sudu.2 To odaje vjeru u osnovni sadraj Svetoga pisma. Kako su se ti krstjani
sluili Svetim pismom? to nam o tome govore njihovi vlastiti izvori, a to
spisi njihovih teolokih i politikih protivnika? Kako se njihova uporaba Svetoga pisma uklapa u sline postupke drugih obnoviteljskih pokreta u Europi
njihova vremena?
To je pitanje tim aktualnije to su dosada o tome pisali uglavnom lingvisti
koji su se zanimali za njihov kanon, glagoljske predloke iz kojih su prepisivali
svoje lekcionare i minijature u njihovim kodeksima.3 Jedino je uporabi Apokalipse posveena neto vea panja, ali opet sa stajalita jesu li prepisivali iz
zapadnoga ili istonoga predloka.4
Sveto pismo meu kranima Europe
od poetka 13. do kraja 15. stoljea
Srednji vijek razdoblje je od pada Rimskog Carstva do poetka reformacije (od oko 500. do oko 1500. god.). To je vrijeme nastanka i razvoja tzv.
kranskog drutva, kad je enja za vjenim spasenjem bila javno oitovana
te prakticirana u ivotu pojedinca i zajednice. Zato je to bitno doba biblijske
kulture, jer je Biblija prouavana i propovijedana kao Rije Boja, kao izvor
F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb,

2003., str. 3.
Usp. isto, str. 363.
Usp. npr. H. KUNA, O jeziku i pismu Hvalova zbornika, u: Zbornik Hvala krstjanina,
Svjetlost, Sarajevo, 1986., str. 15.-21. (s popisom literature); J. MAKSIMOVI, Iluminacija Hvalova zbornika, u: Zbornik Hvala krstjanina, str. 22.-29. (s biljekama koje upuuju
na literaturu).
4
Usp. J. HAMM, Apokalipsa bosanskih krstjana, u: Slovo, 9.-10. (1960.), 43.-104.
588
Uporaba Svetoga pisma meu bosanskim krstjanima

istine te posebno kao izvorite teologije.5 U razdoblju crkvenih otaca Sveto
pismo upotrebljavano je u liturgiji Crkve i prouavanju pojedinaca za tumaenje osnovnih kranskih istina i moralnih normi u grko-rimskom svijetu. U
srednjem vijeku proirena je uporaba Svetoga pisma u itanjima kod asoslova,
sakramenata i obreda te pri prouavanju u katedralnim i samostanskim kolama. U razdoblju neposredno prije grgurevske reforme nastali su komentari
pojedinih biblijskih knjiga prema klasinoj teoriji o etiri smisla (povijesni,
alegorijski, moralni, anagogijski).6 U vrijeme grgurevske reforme teolozi naklonjeni papi pozivali su se na neke biblijske tekstove da opravdaju premo duhovne vlasti nad svjetovnom (Post 1,16; Pj 8,3; Lk 22,38; 1 Kor 2,15; teorija
o dva maa). Zastupnici prvenstva svjetovnih vladara takoer su se pozivali
na neke biblijske tekstove (kraljevsko sveenstvo: Izl 22,27; Ps 84,8 i dr.). Po
sebi je jasno da su u takvim prilikama i heretici svoje religiozno-udoredne
zahtjeve crpli dobrim dijelom iz Novog zavjeta, a svoje su razumijevanje Svetog Pisma rado pripisivali nadahnuu Duha Svetoga.7
Usp. WILLEMIEN OTTEN, The Power of the Bible in the Middle Ages, u: The
International Bible Commentary. A Catholic and Ecumenical Commentary for the Twenty-First
Century, Editor William R. Farmer, Associate Editors Sean McEvenue, Armando J. Levoratti, David L. Dungan, The Liturgical Press, Collegeville, Minnesota, 1998., str. 48.-52.;
C. TOMI, Srednjovjekovna egzegeza (6. do 15. st.), u svom djelu: Pristup Bibliji, Provincijalat franjevaca konventualaca, Zagreb, 1986., str. 388.-395.
Klasina djela o prouavanju Svetog Pisma u srednjem vijeku: H. DE LUBAC, gse mdivale: les quatre sens de lcriture, Aubier, Paris, 1959.-1964. (4. sv.). Dijelovi ovoga djela prevedeni su na engleski i njemaki. H. GRAF REVENTLOW, Epochen der Bibelauslegung,
Band II: Von der Sptantike bis zum ausgehenden Mittelalter, Verlag C. H. Beck, Mnchen,
1994. Posluio sam se i leksikonskim preglednim lancima: H. KARPP, Bibel IV. Die
Funktion der Bibel in der Kirche, u: Theologische Realenzyklopdie, 6., Walter de Gruyter,
Berlin, 1993., str. 48.-93.; J. W. ROGERSON, Interpretation, History of , te W. G.
JEANROND, History of Biblical Hermeneutics, u: Thew Anchor Bible Dictionary, Vol 3.,
Doubleday, New York, 1992., str. 424.-443.
7
F. KEMPF, Heretiki i reformni pokreti u kleru i meu laicima (1000-1050). Zapadni

svijet na prijelazu prema razvijenom srednjem vijeku, u: H. JEDIN, Velika povijest Crkve,
III./I., Kranska sadanjost (KS), Zagreb, 1971., str. 379.-389., citat na str. 380. Za nau
temu u ovom svesku vana su jo poglavlja: Obrazovanost i znanost, str. 372.-379., Pokret
vita evangelica i pojava novih redova, str. 504.-518. te Filozofsko-teoloke borbe, str.
518.-527.
589
Mato Zovki
Jedan od krivovjernih pokreta 12. i 13. st. bili su katari. Oni su zapravo
bili heterogeni pokret protesta i ovdje nas zanimaju sa stajalita sluenja Svetim pismom.8 Sami su se zvali istima ili dobrim kranima, to ukljuuje
i sluenje kranskim kanonskim knjigama, ali pristupali su im izbirljivo, jer
su nauavali da je materija zla, da se osnovno oprotenje grijeha postie polaganjem ruku, a ne krtenjem uz uporabu vode. Nisu pridavali vrijednost Kristovoj smrti na kriu, ali Krista su drali boanskim osloboditeljem ovjeka i
uiteljem mudrosti. Sa stajalita dananjih ena vjernica posebno je provokativno da su enu drali suradnicom sotone zato to je zavela anele pa se Bog
zbog toga razljutio i zakleo da nikada vie nee pripustiti u nebo koju enu, a
to znai da se due ena nakon smrti trebaju najprije promijeniti.9 Danas im
se upisuje u zaslugu da su otkrili vanost vjernika laika.
Prema Sacconijevoj Sumi o katarima i leonistima iz 1250. godine postojale
su razliite katarske Crkve, kojima je zajedniko suprotstavljanje Rimu te
potpuno ili djelomino odbacivanje Staroga zavjeta: avao je zaetnik itavog Starog zavjeta, osim ovih knjiga: Job, Psaltir, Knjiga Salomonova, Knjiga
mudrosti, Knjiga Isusa sina Sirahova, Izaija, Jeremija, Ezekijel, Danijel i knjig dvanaestorice proroka.10 Sacconijeve podatke o katarima povjesniari dre
vjerodostojnima zato to je odrastao kao jedan od katara te se obratio na katoliko zajednitvo, postao dominikanac i voa inkvizicije u Lombradiji 1254.
godine. Katari su se sluili svim novozavjetnim knjigama u dokazivanju svoga
uenja, a svoje vjerske sastanke i molitve odravali su na otvorenom, naveer,
da ih ne bi prepoznali pijuni inkvizicije.11
8
Usp. poglavlja: H. WOLTER, Prosjaki redovi, Krivovjerje i inkvizicija u 13. stoljeu,

Kranski entuzijastiki pokreti u 13. stoljeu, Pokret spirituala i spor oko siromatva,
u: H. JEDIN, Velika povijesti Crkve, III./II., KS, Zagreb, 1993., str. 198.-213., 244.-253.,
285.-291., 424.-430.
9
DANIELLA MLLER, Katharer, u: Theologische Realenzyklpdie, 18., Berlin, 2000.,

str. 21.-30. Autorica istie da je katarski pokret ivio oko 200 godina, ali od 1982. postoji
u Francuskoj Centre nationale dtudes Cathares u Villegly kod Carcasonne koji intenzivno
istrauje dokumente o katarima.
10
F. ANJEK, Dualistiko-evangeliki pokret u XIII. stoljeu u svjetlu Sacconijeve Sume

o katarima i leonistima (1250.), u: Bogoslovska smotra (BS), XLV. (1976.), 3., 285.-305.,
citat na str. 294.
11
Usp. F. ANJEK: Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 153.-155., prilikom
590

Pravovjerni i heretini propovjednici morali su znati napamet dosta citata
iz Svetog pisma. Mnogi monasi prepisivali su Bibliju kao vjebanje u kranskoj savrenosti te neke dijelove uili napamet. U 13. st. razvila se nova tehnika prepisivanja Biblije: Sto godina izmeu 1170. i 1270. proizvelo je format
Biblije koji ju je preoblikovao snanije nego ikoje stoljee od otkria kodeksa, a
biblijski oblik toga vremena jo uvijek postoji. Najvei dio toga razvoja odvijao
se u Francuskoj. Promjena je oita i jasna a odvijala se u dva koraka. Poela je
postepenim zikim promjenama biblijskog formata u sjevernoj Francuskoj
izmeu 1170. i 1230. Na drugom stupnju, od oko 1240. i dalje silno se proirila nova Biblija diljem Europe: stranice su smanjene, sva Biblija stavljena
je u jedan svezak otprilike oblika dananjih knjiga, stavljani su predgovori i
abecedni popis tumaenja hebrejskih imena, tekst je podijeljen na poglavlja.12
Dakako, i slova su bila sitnija. Sredite tog novog stila prepisivanja postao
je Pariz i tada je ustaljen redoslijed knjiga SZ i NZ kao to ga sadre katolika izdanja danas. Pariz je sredinom 13. st. imao oko 150.000 stanovnika
i mnotvo teolokih uilita na kojima se marljivo prouavalo Sveto pismo.
Na Teolokom fakultetu spremali su se mladi dominikanci za budue propovjednike koji e pouavati pravovjerne i pobijati heretike: Ta nova Biblija u
jednom svesku bila je idealna za brau propovjednike. Papa Honorije III. ve
je 1220. spomenuo dominikance kao studente Svetog Pisma u Parizu. Bilo je
prirodno da posegnu za formatom Biblije koja se tu upotrebljava. Uvidjeli su
joj vrijednost kao da su je sami izmislili. Parika Biblija odgovarala je brai
propovjednicima iz etiriju razloga: mogla se nositi na put, bila je cjelovita,
mogli su se u njoj brzo orijentirati i mogli su je nabaviti po pristupanoj cijeni.13 U naim krajevima zoran primjer takve Biblije jest Hvalov zbornik iz
1404. godine, koji sadri samo Psaltir i Novi zavjet. Hamel nastavlja da su
ove male Biblije nazvane studentskima, ali da je tonije nazvati ih Biblijama
putujuih propovjednika. Oko 1338. godine biblioteka Sorbone imala je 40
primjeraka takve Biblije, ali ona je ubrzo bila proirena u iroke slojeve: Male
uvoda u Raspravu izmeu rimokatolika i bosanskog patarena od Pavla Dalmatinca iz oko
1250. god.
12
CH. DE HAMEL, Portable Bibles of Thirteenth Century, u svom djelu The Book. A
History of the Bible, Phaidon Press Limited, London, 2001., str. 114.-139., citat na str. 117.
13
Isto, str. 131.
591
Mato Zovki
latinske Biblije prireivane su u izvanrednim koliinama u 13. st., posebno
u Francuskoj ali takoer u velikom broju u Italiji te Engleskoj. Potaknuti od
brae propovjednika, bezbrojni ljudi morali su kupiti nosivu Bibliju u treoj
etvrtini 13. st. Tekst je bio na latinskom, to je ograniavalo broj itatelja
na one koji su stekli odreenu naobrazbu. Neki su vjerojatno bili studenti,
drugi monasi, klerici, kraljevski inovnici, mjesni plemii, upravitelji dobara
itd. Biblija u jednom svesku, ureena i raspodijeljena na poglavlja, utisnula
se u svijest osoba koje prije nisu nikada posjedovale knjigu. Parike Biblije i
njihove imitacije proizvedene drugdje, prireivane su i prodavane u velikom
broju tako da u srednjem vijeku skoro nije ni trebalo drugih primjeraka, jer su
bile stalno preprodavane iz narataja u narataj. Postoje jo uvijek stotine njih
(moda i tisue). ak i sada, Biblije iz 13. st. toliko su proirene da nikada
nisu potpuno iezle iz antikvarnica.14
Otkrie tiska omoguilo je u novo doba irenja Biblije na latinskom i
ivim jezicima. Iz ope povijesti europske kulture poznato je da je sam izumitelj tiskarskog umijea Johannes Gutenberg izmeu 1453. i 1455. god. tiskao
Bibliju na latinskom u dva sveska u Mainzu u oko 180 primjeraka, od kojih
je sauvano oko 50.15 U to doba, ili tonije 29. svibnja 1453. pao je Carigrad
pod najezdom sultana Mehmeda II. te se Europom irio strah od opasnosti
za kranski svijet, to je pogodovalo tiskanju i kupovanju Biblija. Strunjaci
raunaju da se Gutenbergova Biblija pojavila vjerojatno tijekom 1455. godine,
zbog dokumenta od 6. 11. 1455. kojim nancijer Johann Fust trai od Gutenberga povratak pozajmice od 2020 guldena. Gutenberg mu je umjesto novca
predao svoju tiskaru. Gutenbergova Biblija ima oblik 40,5 x 29,5 cm; prvi
svezak obuhvaa 325 listova teksta, drugi 319, na svakoj stanici su 42 retka.
Jedna etvrtina izdanja tiskana je na pergamentu, a ostali primjerci na papiru.
Jedan primjerak te knjige tiskane na papiru teak je oko 13,5 kg, a primjerak na pergamentu oko 22,5 kg. Ugled koji je stekla Biblija kao prva tiskana
knjiga pomogao je da se u ljudi izgradi povjerenje prema tiskanju knjiga kao
novom iznaau koje nije heretino niti naruava prirodne zakone. Do kraja
15. st. tiskano je 80 izdanja Biblije na latinskom te vie od 12 izdanja latinskog
teksta s komentarima: Tekst tiskan u Mainzu 1453.-1455. postao je predak
14
Isto, str. 138.
15
Usp. isto, str. 190.-215., poglavlje: The Gutenberg Bible.
592

svih kasnijih tiskanih izdanja Biblije na latinskom, osim dvaju. Katkad je primjerak Gutenbergove Biblije morao biti uzorak tamparima kasnijih izdanja,
kao to je Biblija s 36 redaka iz oko 1460. te manja Biblija koju su tiskali Fust
i Schoeer u Mainzu 1462. god. () Veliki liturgijski tip i graciozna gotska
elegancija Gutenbergove Biblije bili su pretvoreni u manje Biblije za privatnu
uporabu, ali tekst je Gutenbergove Biblije izdrao kroz stoljea.16
Prvi tiskani njemaki prijevod Svetog pisma iziao je oko 1465. god. Od
toga izdanja pa do Lutherova Novog zavjeta na njemakom 1522. god. tiskano je 14 potpunih Biblija na visokonjemakom i etiri na donjonjemakom.
U Veneciji je izila prva tiskana Biblija na talijanskom 1471. godine i to dva
razliita prijevoda. Francuzi su dobili prvu tiskanu Bibliju na svom jeziku
1477. god., a iste godine i Nizozemci.17 Pronalaskom tiska omogueno je tiskanje i drugih religioznih djela s citatima iz Svetog pisma ili prepriavanjem
biblijskih zgoda. Tako su knjiice s uputama o dobrom obavljanju sakramenta
ispovijedi, na latinskom ili ivom jeziku, u razdoblju izmeu 1450. i 1520.
god. bile tiskane 50 puta. Katekizam Ivana Herolta ( 1468.) tiskan je u 12
izdanja izmeu 1490. i 1521. godine. Puka knjiga Ogledalo krana franjevca
Dietricha Koldea (+1515.) tiskana je u mnogo naklada od 1470. godine.
Sveto pismo u dominikanskom i franjevakom pokretu
13. stoljea
Dominikanci su doli u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo jo za ivota Sv.
Dominika, neposredno nakon druge vrhovne skuptine u Bologni 1220. godine. Budui da su se dravne i crkvene vlasti Maarske osjeale zaduenima
za pravovjerje u Bosni, pripadnici ugarske dominikanske provincije ubrzo su
poeli djelovati i u Bosni. Stjepan Krasi smatra da su dominikanci doli u
Bosnu oko 1225. god., a iz povijesnih vrela navodi da su ve 1235. godine
16
Isto, str. 215.
17
Usp. poglavlje Nutarnji crkveni ivot. Gradska upa, liturgija, propovijed, kateheza i
redovi, u: H. JEDIN, Velika povijest Crkve, III./II., str. 632.-651., osobito str. 646.-647.
Spomenimo usput da smo mi Hrvati dobili dijelove tiskane Biblije prvi put u Lekcionaru
Ivana Bandulavia 1613. godine. Prvi prijevod cijele Biblije nastao je 1521. godine, drugi je
Bartola Kaia iz 1630. godine, ali nijedan od njih nije tada tiskan. Prva tiskana cjelovita
Biblija jest prijevod Petra Katania iz 1831. godine. Usp. J. FUAK, est stoljea hrvatskog
Lekcionara, KS, Zagreb, 1975.
593
Mato Zovki
imali samostan u dananjoj Bosanskoj Dubici na desnoj obali Une te 1242.
godine u Bihau. Ostali su institucionalno u Bosni do 1330. godine, kada je
Ivan XXII. presudio da franjevci imaju ovlast Svete Stolice za prvenstvo djelovanja u Bosni.18
Dominik de Guzmn (1173.-1221.) rodio se nedaleko od Burgosa u panjolskoj, poslije studija teologije zareen s 25 godina za sveenika, a s 30 godina postao je predstojnik kanonikog zbora u Osmi. Pratei svoga biskupa Didakusa na putovanju u Rim susreo se u junoj Francuskoj s opasnou otpada
od katolike vjere pod utjecajem krivovjeraca katara koji su pokorniki ivjeli
i propovijedali. Sam biskup preporuio je novu metodu propovijedanja: ivjeti
siromano poput Crkve apostolskih vremena te propovijedati primjerom i rijeju. U tu svrhu otvorio je 1206. god. u Prouilleu kod Toulouse misionarsku
postaju, a kad je on 1207. godine umro, Dominik je preuzeo vodstvo postaje.
Sa suradnicima je 1215. godine osnovao zajednicu propovjednika i dobio odobrenje biskupa; 1216. godine dao je svojoj zajednici Pravila Sv. Augustina, a
papa Honorije III. potvrdio je 18. sijenja 1217. ovu zajednicu kao Red brae
propovjednika za cijelu Crkvu. Dominik je bio poznat kao evaneoski mu
koji je uvijek govorio s Bogom (molitva) da bi zatim uspjeno mogao govoriti
o Bogu (propovijedanje). Dok je arkim propovijedanjem ljudima predavao
Boga, dotle je snagom molitve ljude privlaio k Bogu. Za njega se moe s pravom kazati da je bio gorljivi promicatelj istine, neumorni apostol djelotvorne
ljubavi, koji je poput naega Gospodina proao zemljom inei dobro (Dj
10,38).19
Prije Dominika redovnici su se bavili runim radom ili prepisivanjem
knjiga da bi napredovali u kranskoj savrenosti. S Dominikom nastupa
novo razdoblje redovnitva u Crkvi, okrenuto apostolskom propovijedanju i
18
Usp. S. KRASI, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku, u: . PULJI - F. TOPI (prir.), Kranstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljea spominjanja Bosanske biskupije (1089-1989), Vrhbosanska visoka teoloka kola, Sarajevo, 1991., str.
173.-240. Za nau temu vaan je prilog F. ANJEK, Crkva bosanska: dualistika sljedba ili
evaneoski ideal zajednitva u duhu Pracrkve, u: . PULJI - F. TOPI (prir.), Kranstvo
srednjovjekovne Bosne, str. 157.-172.
19
M. BIKUP, Obiljeje dominikanske duhovnosti, u: Vrhbosnensia, VII. (2003.), 107.126. Za osnove o Dominikovu ivotu i dominikanskom pokretu usp. takoer J. ANTOLOVI, Duhovni velikani - Sveci Katolike Crkve, II. dio, FTI, Zagreb, 1998., str. 155.-158.
594

pastoralnom djelovanju u Crkvi. Dominik je osjetio potrebu trajnog studiranja
da bi mogao uspjeno propovijedati. Zato na svojim putovanjima nije jahao
konja, takoer nije odsjedao u skupim gostionicama niti traio brojnu pratnju
(to su inili drugi ondanji propovjednici, a heretici su ih kritizirali da ne
postupaju onako kako propovijedaju). Sa sobom je nosio vlastiti primjerak
Matejeva evanelja i Pavlovih poslanica. Od njegova primjera ostala je kod
dominikanaca obveza i tradicija studiranja teologije, jer prema njihovoj duhovnosti nije dobar redovnik onaj koji nije istodobno i ovjek studija.
U dominikanskom redu od poetka postoje uitelji studenata a prigodom
osnutka kojeg novog samostana prior se imao pobrinuti za dovoljan broj profesora koji e pouavati brau. Dominikanski akademski sustav bio je decentraliziran pa su studiji nicali u raznim samostanima i provincijama.20 Jo za
ivota utemeljiteljeva, 1220. godine dominikanci su u Parizu prvi od redovnika imali teoloku katedru a deset godina kasnije imali su dvije katedre. Dominikanski red, od svog osnutka do naih dana, pridavao je osobitu vanost
prouavanju Biblije i biblijskih znanosti, toga prvog izvora kranske istine,
koju Red treba propovijedati. Ve u spisima o poecima Reda propovjednika
govori se kako je sv. Dominik poticao brau na studij Svetog Pisma, on koji
je toliko bio zaneen Matejevim evaneljem i Pavlovim poslanicama da ih je
znao napamet Znamo npr. da je na parikom studium generale sv. Jakova, ve prve godine postojanja u sklopu sa sveuilitem bl. Jordan Saksonac
predavao Lukino evanelje. Iako je dunost doktora teologije bila da pouava teologiju izlaui Sveto Pismo i temeljei svoja predavanja na njemu, ipak
malo pomalo, otkako su kole bile pripojene sveuilitima, neki su se profesori
poeli okretati vie prema spekulativnoj teologiji na tetu Biblije. Kako je Biblija bila povlatena knjiga u dominikanskim teolokim kolama, na pojavu
zapostavljanja Biblije morala je vie puta intervenirati Vrhovna skuptina, bilo
to nalaui profesorima da se u svojim predavanjima oslanjaju na Sveto Pismo,
bilo da je odredila da Biblija bude prvi predmet dana prije svakog drugog.21
Tekst Biblije rabili su studenti i profesori. Dominikanci iz Pariza i Oxforda
priredili su sredinom 13. st. Biblijsku konkordanciju te radili na kritinom
izdanju latinskoga teksta Biblije. Osnovni teoloki prirunik bile su etiri
20
S. JURI, Dominikanci i Biblija, u: BS, LVIII. (1988.), 1., 86.-109., citat na str. 88.
21
Isto, str. 89.-90.
595
Mato Zovki
knjige sentencija Petra Lombardskog (1095.-1160.). Razvoj lozoje tijekom
13. pridonio je odvajanju teologije kao predmeta od Svetog pisma, a taj se predmet sastojao u tumaenju pojedinih knjiga Svetog pisma pa je jedna etvrtina
djela Tome Akvinskog zapravo komentar knjiga Svetog pisma. U 13. st. dominikanci su takoer prevodili na talijanski Vulgatin tekst Biblije pa je 1242.
godine Vrhovna skuptina u Bologni izdala o tome odreene smjernice.
ini se da je prvi dodir franjevaca sa srednjovjekovnom Bosnom bio pohod
senjskog biskupa Filipa i splitskog franjevakog starjeine bosanskom banu
Mateju Ninoslavu 1248. godine radi ispitivanja je li vladar Bosne heretik.
Drugi dodir bio je u vrijeme pape Nikole IV. (1288.-1292.), koji je 23. oujka
1291. pismeno zatraio od provincijala Slavonije da poalje dva sposobna franjevca vladaru Mave, Usore i Soli Stjepanu Dragutinu radi istraivanja krivovjerja.22 Franjevaki general Gerald Ot posjetio je 1339. godine bosanskog
bana Stjepana II. Kotromania radi ispitivanja vjerskih prilika u njegovoj zemlji, a od svoje pratnje ostavio je nekoliko subrae da zaponu dublje misijsko
djelovanje u Bosni. Fra Peregrina Saksonca imenovao je svojim vikarom i tada
je osnovana vikarija bosanskih franjevaca koja je 1514. godine preoblikovana
u vikariju Bosnu srebreniku, a 1517. godine u provinciju Bosnu Srebrenu, to
je i danas njezin slubeni naziv.
Za razliku od katara i drugih krivovjeraca srednjeg vijeka koji su se kao
pokret protesta izdvojili iz crkvenoga zajednitva, Sv. Franjo Asiki (1182.1226.) poeo je svojevrsni pokret osporavanja, ali u zajednitvu s biskupima
i papom kao nasljednicima apostolskog zbora u Crkvi. U znak protesta protiv oeva precjenjivanja bogatstva i socijalnog poloaja, napustio je roditeljski
dom i postao Kristov siromah zajedno s prvim sljedbenicima. Od kranskih
vjerskih istina duboko je proivljavao otajstvo utjelovljenja i muke Kristove te
je dobio milost svetih rana Isusovih na svome tijelu.23 U tzv. Nepotvrenom
pravilu stoji na poetku: Ovo je ivot u Evanelju Isusa Krista, za koji je brat
22
Usp. B. PANDI, Djelovanje franjevaca od 13. do 15. stoljea u Bosanskoj dravi,

u: . PULJI - F. TOPI (prir.), Kranstvo srednjovjekovne Bosne, str. 241.-268.; A. BARUN, Svjedoci i uitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo Rijei, Sarajevo Zagreb,
2003.
23
Usp. B. DUDA, Sveci i blagdani franjevakog kalendara, Hrvatska franjevaka provincija

sv. irila i Metoda, Zagreb, 2000., str. 131.-134.; 145.-149.
596

Franjo molio papu Inocenta da mu ga odobri i potvrdi i gospodin ga je Papa
odobrio i potvrdio, njemu i njegovoj brai, ondanjoj i buduoj.24 Pravilo je
podijeljeno na 23 manja poglavlja koja poblie govore o duhovnom ivotu,
molitvi i svjedokom djelovanje brae, a svako je od njih satkano oko citata iz
Novoga zavjeta ili aluzija na biblijske tekstove. To Pravilo nastalo je 1209. ili
1210. god. osobnim zalaganjem Franje, iako su formulacije mogli dorei sami
lanovi njegove skupine i crkveni eksperti.25 Franjo i njegovi drugovi itali su
Evanelje da bi od njega i po njemu ivjeli i zato svoj redovniki ivot u Crkvi
nazivaju ivotom po evanelju Isusa Krista. Za Franju je bit Novoga zavjeta
misterij Krista koji ivi i djeluje u Crkvi, iva prisutnost Krista sve tumai i
sve mu govori o prisutnosti Krista. Franjo sebi ne postavlja sloene probleme
odnosa Starog i Novog zavjeta kakvi se danas postavljaju: ita Stari zavjet
kao rije o Kristu. Ne moe se zanijekati njegov kristocentrizam koji ipak
ne odstranjuje antropocentrizam, ulogu Crkve i djelovanje Duha Zadaa
je hermeneutike otkrivati prisutnost Krista - istine u evanelju te pomagati
da se prisutnost Krista - istine utjelovi u vlastitom ivotu koji se stoga moe
denirati kao vita evangelii Iesu Christi.26
Iako je sam siromano ivio te siromatvo socijalno i duhovno brai preporuivao, Franjo nije drao luksuzom imati vlastiti primjerak Evanelja 27 da
bi ga mogao itati i razmatrati. Franjo je Asiki sasvim proet Evaneljem i
Biblijom. Slui se vrlo slobodno tekstovima, esto citira napamet, esto nesvjesno tako da bit nekih rijei prelazi u njegove vlastite rijei. esto ni on sam
24
Ovaj i druge citate iz Franjinih djela preuzimam iz knjige Spisi svetog Franje, Izdava
Juki, Sarajevo, 1974., str. 3.
25
Usp. D. DOZZI, Il Vangelo nella Regola non bolata di Francesco dAssisi, Istituto storico dei
Cappucini, Roma 1989., str. 42.-43.; na str. 90.-129. donosi latinski i talijanski tekst Pravila
s uputama na citate iz Svetog Pisma.
26
Isto, str. 388.-289.
27
U starinskom samostanu sv. Klare Asike uvaju se Franjin Brevijar i Evanelistar kao
dragocjena relikvija. Blaeni Franjo nabavio je ovaj brevijar za svoje drugove fra Angela i
fra Leona; u vremenu kada je bio zdrav, uvijek je htio moliti oficij, kako je propisano u naoj
reguli, a u vremenu bolesti kada ga nije mogao recitirati, htio je da mu ga itaju. Tako je nastavio do smrti. Takoer je dao da se napie ovaj evanelistar pa je u dane, kada nije mogao
sluati misu, zbog bolesti ili zbog neke druge zapreke, dao da mu itaju evanelje koje se
toga dana italo u crkvi na misi. Tako je nastavio do svoje smrti - isto, str. 53.
597
Mato Zovki
vie ne moe razlikovati da li to ve Biblija govori ili jo uvijek on. U svakom
se sluaju osjea duan da svoje rijei stavi u Kristova usta: Svima sam duan
uputiti i pruiti miomirisne rijei svoga Gospodina, pie on na poetku Pisma
svim vjernicima, 28 i na kraju: Molim vas i zaklinjem u ljubavi koja je Bog,
eljan da vam noge poljubim, da ove i ostale rijei Gospodina naega Isusa
Krista inite i obdravate. Budui da su vrlo teni prijelazi od Kristovih rijei
na Sveeve i obratno, bit e teko prikazati izvore eljenom jasnoom.29
Budui da su franjevci htjeli ne samo ivjeti evaneosko siromatvo i jednostavnost, nego i vjernike pouavati u vjeri Crkve, bilo je potrebno organizirati za brau studij teologije. Jedan od prvih uitelja teologije bio je Sv. Antun Padovanski (1195.-1231.), koji je u bolonjskom samostanu neko vrijeme
bio uitelj teologije, a utemeljitelj mu je napisao pismo: Svia mi se to brai
predaje teologiju, samo ako studirajui ne gasi duh molitve, kako i stoji u
naem Pravilu.30 Od njega je ostalo djelo Nedjeljni govori u kojem je tumaio
Sveto pismo te ga primjenjivao na vjerniki ivot. Drugi veliki franjevac, koji
je bio istaknuti teolog i bibliar te je toliko pridonio razvitku svoga reda da ga
neki povjesniari nazivaju drugim utemeljiteljem reda, jest Sv. Bonaventura
(1221.-1274.).31 Nadahnut primjerom i uenjem svoga profesora Aleksandra
Halekog, stupio je u dobi od 26 godina u franjevaki red te i sam postao
uspjeni profesor na Franjevakom teolokom uilitu u Parizu. U istom gradu predavao je na dominikanskom uilitu Toma Akvinski i Bonaventura se
s njime sprijateljio. Uz teoloka djela te spise o duhovnom ivotu i posebno o
franjevakoj zajednici, pisao je i biblijske komentare i propovijedi. Dva hr28
Za pun tekst na hrvatskom usp. Spisi svetog Franje, str. 52.-58.
29
A. ROTZETTER - TH. MATURA, ivjeti Evanelje s Franjom Asikim, Hrvatska franjevaka provincija sv. irila i Metoda, Zagreb 1997., str. 48. Oslonivi se na Franjina djelca
Oporuka i Opomene, Anton Rotzetter izvodi 7 Franjinih hermeneutskih naela (str. 46.-48.),
zatim pokazuje kako se Franjo sluio sinopticima, Ivanom, Prvom Petrovom, Pastoralnim
poslanicama, Psalmima (str. 49.-58.).
30
J. ANTOLOVI, Duhovni velikani - Sveci Katolike Crkve, I. dio, FTI, Zagreb, 1998.,
str. 558.-563.
31
Usp. H. BORAK, ivot sv. Bonaventure, u: H. BORAK (prir.), Objava i teologija.

Zbornik radova kongresa u ast sv. Bonaventure Zagreb, 9.-11. IX. 1974., KS, Zagreb, 1977.,
str. 345.-349.; J. ANTOLOVI, Duhovni velikani - Sveci Katolike Crkve, II. dio, str. 79.82.
598

vatska bibliara prouili su njegov egzegetski doprinos te biblijsku podlogu
njegova uenja o krstu.32 Sedamnaest godina bio je general reda, trudei se da
sauva i obnovi Franji duh, ali i da zajednicu uvede u dublji studij teologije da
bi mogla kvalitetnije pastorizirati.33
Dananji bosanski franjevac fra Anelko Barun, pri izlaganju povijesti
bosanskih franjevaca o vlastitim lanovima i drugim ljudima, istie da je papa
poslao franjevce u Bosnu radi uvanja katolikoga zajednitva i pravovjerja u
zemlji gdje su djelovali bosanski krstjani. Misli da se iz spisa samih krstjana
moe naslutiti da su bili shizmatici, ali ne i dokazati da su bili heretici.34
Sveto pismo u kodeksima i drugim
dokumentima bosanskih krstjana
1. Hvalov zbornik najbolje je sauvani kodeks bosanskih krstjana, nazvan
po prepisivau Hvalu. Izdala ga je 1986. god. profesorica dr. Herta Kuna s
jo etiri suradnice, koje se profesionalno bave glagoljskim rukopisima.35 Uz
fototipsko izdanje izvornika u izvornom obliku male osmine, popratni svezak
transkripcije donosi sav tekst s varijantama ispod crte, a na poetku etiri studije: o Hvalovu zborniku openito (H. Kuna), jezik i pismo Hvalova zbornika
(H. Kuna), iluminacija Hvalova zbornika (J. Maksimovi) i O ovom izdanju (H. Kuna). Svi ti uvodni lanci prevedeni su na engleski, to ediciji daje
mogunost ire uporabe. Hval je pisao 1404. godine negdje u Dalmaciji ili
neposrednom zaleu, kako kae H. Kuna, a svoju knjigu posvetio je bosanskom vojvodi Hrvoju Vukiu Hrvatiniu, koji je tada bio namjesnik ugarskohrvatskog kralja Ladislava. Hval spominje i svog vjerskog poglavara kao dida
Radomira, to potvruje da je bio pripadnik Crkve bosanske. Ovaj kodeks
sadri sljedee kanonske i druge spise ovim slijedom: etiri evanelja (Mt,
Mk, Lk, Iv), Otkrivenje, Deset zapovijedi, etiri apokrifna spisa o apostolu
32
Usp. Lj. RUPI, Bonaventura kao egzeget, u: H. BORAK (prir.), Objava i teologija,
str. 35.-49; M. MANDAC, Svetopisamska pozadina Bonaventurine krsne nauke, u: H.
BORAK (prir.), Objava i teologija, str. 241.-253.
33
Usp. M. VOVK, Ideal franikanskega ivljenja pri Sv. Bonaventuri, u: H. BORAK

(prir.), Objava i teologija, str. 128.-140.
34
Usp. poglavlje Crkva bosanska u njegovoj knjizi Svjedoci i uitelji, str. 51.-75.
599
Mato Zovki
Pavlu (Poslanicu tirskog biskupa Doroteja o 72 Gospodinova uenika, ivot
apostola ciparskog biskupa Epifanija, Pohod apostola Pavla, Muenitvo sv.
Pavla), Djela apostolska, Jakovljevu poslanicu, Prvu i Drugu Petrovu, Prvu,
Drugu i Treu Ivanovu, Judinu poslanicu, 14 Pavlovih poslanica (Rim, 1 i 2
Kor, Gal, Ef, Fil, Kol, 1 Sol, 2 Sol, Heb, 1 i 2 Tim, Tit, Flm); 150 kanonskih psalama i apokrifni 151. psalam, osam starozavjetnih pjesama i Marijin
Magnicat. U starozavjetne pjesme uvrtene su: 1. Izlazak sinova Izraelovih
(Izl 15,1-19); 2. Mojsijeva pjesma iz Ponovljenog zakona (Pnz 32,1-43); 3.
Molitva Anina (1 Sam 2,1-10); 4. Pjesan proroka Habakuka (Hab 3,2-19);
5. Pjesma Izaije proroka (Iz 26,9-19); 6. Pjesan Jone proroka (Jon 2,3-10);
7. Pjesan trojice mladia (Dn 3,24-45); 8. Druga pjesma istih mladia (Dn
3,52-90).36 Osim posvete politikom i nancijskom pokrovitelju i spominjanja
svoga crkvenog poglavara, Hval nije zapisao emu e sluiti njegova knjiga.
Ona, meutim, djeluje kao liturgijski lekcionar i molitvenik. Kako u ono doba
jo nije bio ustaljen slijed knjiga Novoga zavjeta u rukopisima i lekcionarima,
nita ne moemo sigurno zakljuiti o prepisivaevoj crkvenoj pripadnosti. Jedino se iz stavljanja Otkrivenja odmah iza kanonskih evanelja moe naslutiti da prepisiva i njegovi itatelji pripadaju krugu krana koji su tu knjigu
Novog zavjeta posebno studirali i propovijedali, a to su patareni i njima slini
pokreti protesta.
2. Radosavov zbornik pisan je bosanicom izmeu 1443. i 1461. godine
te posveen krstjaninu Gojsavu. Sadri Otkrivenje, Oena, poetak Ivanova
evanelja i Pavlov poziv na pobono ivljenje u svijetu (Tit 2,12-13).37
3. Srekovievo evanelje rukopis je iz 14. st., koji je uvan do poetka
20. st. i sadravao je etiri evanelja. Nakon smrti vlasnika Pante Srekovia
1903. godine knjiga je zagubljena, a kad je pronaena, nije vie u njoj bilo
35
Zbornik Hvala krstiana. Transkripcija i komentar, izdanje priredili N. GOI, B. GRA

BAR, V. JERKOVI, H. KUNA, A. NAZOR, redaktor HERTA KUNA, Svjetlost i
Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1986., 57. + 358 V str.
36
Usp. L. PETROVI, Krani Bosanske crkve, 2. izd., Svjetlo rijei - Ziral, Sarajevo Mostar, 1999., str. 201.-204.
37
Tekst Oenaa s poetkom Ivanova evanelja i Pavlovom opomenom mogao je sluiti

kod obreda inicijacije, usp. transkribirani tekst, F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 338.-343. koji je gotovo identian s latinskim tekstom provansalskih
katara.
600

teksta Matejeva evanelja i velikog dijela Ivanova evanelja. Rukopis je vaan
po 16 glosa iz kojih se vidi nauk Crkve bosanske. Posebno je karakteristian
alegorizirani komentar Lukine parabole o rasipnom sinu.38 Zanimljivo je da
je u biljeci uz Lk 10,30-35 prigodom parabole o Milosrdnom Samarijancu
gostionica protumaena kao Crkva, a gostioniar kao Petar.
4. Legenda o stvaranju svijeta i ovjeka jest bosanska verzija katarskog apokrifa iz 13. st. Interrogatio Johannis. Prerauje izvjee Post 1 o stvaranju svijeta u est dana te Post 2 o stvaranju prvog ljudskog para. avao napasnik
pretvorio se u raju u krasnu djevojku te zaveo Adama i Evu. ovjekova put
stvorena je od zemlje, kosti od mramora, um od otroumnosti aneoske. Legenda ne sadri dualistiki nauk ali se podudara s uenjem umjerenih talijanskih katara.39 Oni koji su legendu priali i sluali oito su poznavali biblijski
tekst o stvaranju te su sebi dopustili vjerniko matanje nad tim tekstom.
5. Batalovo evanelje iz 1393. godine sada se sastoji od etiri lista sa zavretkom Ivanova evanelja i dvije pisarove biljeke. Na treem listu stoji tekst
s formulom U ime Oca i Sina i Duha Svetoga te s imenom pisara Stanka
Kromirijana koji kae da je pisao lita od roenja Sina Bojega 1393., druge godine nakon smrti kralja Tvrtka. Pisar je pisao po narudbi bosanskog
velikaa Batala Santia, koji je kodeks dao skupocjeno uvezati te ga darovao
starcu Radinu, starjeini neke kue bosanskih krstjana, po svoj prilici u blizini srednjovjekovne Lave, kod sadanjeg Travnika.40 Taj je rukopis vaan po
popisu starjeina Crkve bosanske.41
6. Oporuka gosta Radina Butkovia iz 1466. god. oituje oporuiteljevu
vjeru u Presveto Trojstvo, poznavanje i moljenje Oenaa, tovanje Majke
Isusove, prihvaanje Bojih hramova u kojima vjernici trebaju paliti svijee
za oporuitelja i druge pokojnike. Spominje blagdane koji se slave tijekom
crkvene godine: roenje Kristovo, Uskrs, dan sv. Jurja, Blagovijest, Petrovo,
38
Usp. D. MANDI, Bogomilska Crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962., str. 98.-99.;
447.-448.; F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 334.-337. donosi
12 od tih glosa na izvornom i posuvremenjenom hrvatskom.
39
Tekst i kratko tumaenje donosi F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 349.-355.
40
D. MANDI, nav. dj., str. 90.-91.
41
Usp. F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 356.-358.
601
Mato Zovki
Uzaae i druge. Oporuitelj je pripadao krugu viih crkvenih dostojanstvenika Crkve bosanske.42
7. Isprava djeda Mirohne iz 1427. godine latinski je prijevod, uzet iz veoma stare pergamene pisane irilicom na ilirskom jeziku. Prof. idaku dugujemo dokaze o autentinosti jedne od rijetkih isprava, proizalih iz kancelarije
djedova Crkve bosanske.43 Isprava poinje vjernikim obraanjem Presvetom Trojstvu: U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Govori Gospodin djed
Mirohna. On spominje da mu je kralj Tvrtko poslao nekog Ivana Mrnavia
zvanog Turka da se zakune na vjernost kralju i o tome dobije potvrdu. Mirohna ga preporuuje svojim nasljednicima.
8. Neki steci oituju vjeru ukopanih i naruitelja tih nadgrobnih spomenika. Tako na steku gosta Miljena u Puhovcima kod Zenice stoji napisano
da mu je Abram priredio svoje veliko gostolubstvo, to je prema miljenju D.
Mandia izraz iz Lukine parabole o siromahu Lazaru i bezobizrnom bogatau
(Lk 16,19-31) te ovdje oznauje raj nebeski.44 Pisar G. M. naziva pokojnika
dobrim gospodinom te prosi da se spomene svojih slugu kad prie pred
Gospodina naega Isusa Krista. Ovdje imamo izrazitu kransku vjeru u prekogrobni ivot i svijest o potrebi za milosti Bojom koja vjernicima dolazi preko Krista Gospodina. Posebno je zanimljiv steak gosta Milutina iz Humskog
kod Foe s apostolskim tapom. Na istonoj strani stoji: U ime tvoje preista
Trojice, na junoj poziv prolazniku da za pokojnika prosi milosre Boje.
Iz ovog pregleda razvidno je da su se bosanski krstjani sluili nekim knjigama Starog zavjeta za pouavanje i moljenje Psalama te svim knjigama Novog zavjeta za katehetsko-liturgijsku svrhu. S punim uvjerenjem zvali su sami
sebe kranima, jer su vjerovali u Krista kao posrednika spasenja te traili od
ivih vjernika da nakon njihove smrti mole za njih milosre Boje po Kristu
posredniku spasenja.
42
Isto, str. 359.
43
Isto, str. 108.
44
Usp. D. MANDI, nav. dj., str. 103.
602

to je krivo u sluenju Svetim pismom kod bosanskih krstjana
prema spisima slubenih katolikih teologa?
anjek navodi kao najstariji spis Vukanovo izvjee o pojavi krivovjerja u
Bosni (1199./1200.). U njemu Vukan, kao kralj Duklje i Dalmacije javlja
papi Inocentu III. da se iri krivovjerje u zemlji Ugarskog Kraljevstva, naime u Bosni tako da mu je podlegao i ban Kulin. On moli papu da potakne
ugarskog kralja neka ih kao kukolj iz penice (usp. Mt 13,24-30) izbaci iz
svoga kraljevstva.45 U Abjuraciji od 8. travnja 1203. ban Kulin i priori izabrani kao predstavnici svih tada su se, izmeu ostaloga, obvezali pred papinim
izaslanikom: U svim emo crkvama imati oltare i krieve, knjige, kako Novog, tako i Starog zavjeta, itat emo kako to ini Rimska Crkva.46 Iz takve
formulacije izlazilo bi da neke knjige Starog i Novog zavjeta ti krani nisu
upotrebljavali. Spis su, meutim, sastavili ljudi koji su zajedno s ondanjim
maarskim kraljem Emerikom drali da bosanska banovina treba biti podlona maarskom vrhovnitvu i stoga su mogli krivovjerje bosanskih krstjana
namjerno uveliavati.
Rasprava izmeu rimokatolika i bosanskog patarena Pavla Dalmatinca iz
oko 1250. godine sadrajem dokazuje da su piscu dobro poznata drutvena
i vjerska kretanja na hrvatskim prostorima, posebno ona u Bosni.47 Puna
je svetopisamskih citata u kojima pravovjerni rimokatolik pobija zamiljenog protivnika, bosanskog patarena, njegovim orujem, tj. Svetim pismom.
Obuhvaa trideset i jedno poglavlje sa sljedeim temama: krtenje, nasljednici
Sv. Petra, progonstvo, enidba, blagovanje mesa, Tijelo Kristovo, stvaranje,
ljudske due, materijalne crkve, krtenje djece, kri, izopenje, zakletva, Stari
zakon, proroci, Ivan Krstitelj, uskrsnue tijela, milostinja, Krist je Sin Boji
jednak Ocu, Bog Staroga zavjeta Otac je Kristov, Krist je sin Blaene Djevice
Marije, Blaena Djevica Marija bila je ena a ne aneo, Krist je uzeo tijelo od
BDM, Krist je tjelesno jeo, Krist je bio pravi ovjek, Krist je tjelesno trpio,
Isus je tjelesno umro, Krist je uskrsnuo od mrtvih, ovjek moe svagdano
sagrijeiti, ispovijed, zadovoljtina.
45
46
Prijevod preuzet iz: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 81.
47
Isto, str. 158.
603
Mato Zovki
Teme o stvaranju, ljudskoj dui, Starom zakonu i prorocima tiu se ispravnog shvaanja Starog zavjeta. Iz poglavlja o stvaranju izlazi da krivovjerac
misli da je materijalni svijet stvorio vrag, jer je taj svijet osuen na propast.
Pravovjerni Pavao dokazuje mu citatima iz Starog i Novog zavjeta da ne postoje dva boga te da tvrdnju iz 1 Iv 5,19 o svijetu kao podruju avlove vlasti
ne smijemo tumaiti u patarenskom smislu. U poglavlju o dui krivovjerac
tvrdi da su ljudske due pali aneli te da e se vratiti u nebo. Katolik ga pobija
navodima iz Mt 8, 25-32; Lk 8, 26-33 i dr. te mu predbacuje da odgaaju
krtenje do pred smrt. U poglavlju o Starom zakonu rimokatolik nizom citata
dokazuje da je Zakon od Boga, a ne od avla, iz ega izlazi da njegov teoloki
protivnik cijeli Stari zavjet dri avolskim djelom. To izriito pobija Hvalov
zbornik. U poglavlju o prorocima rimokatolik tvrdi da su apostoli priznavali
Zakon i proroke te vidjeli u Kristu ispunjenje starozavjetnih obeanja. Zato bi
patareni s apostolima trebali prihvaati Stari zavjet i Proroke.
Od poglavlja koja se po temama odnose na Novi zavjet vana su dva o krtenju: prvo govori o potrebi krtenja vodom, za razliku od patarena koji tvrde
da se oprotenje grijeha postie polaganjem knjige; deseto govori o krtavanju
djece, jer krivovjerci istiu da djeca ne mogu vjerovati pa ih ne treba ni krstiti. Valjanost krtenja djece dokazuje Pavao iz odlomka o priputanju djece u
Isusovu blizinu, jer takvih je kraljevstvo nebesko. To ine i dananji katoliki
bibliari48 te, dakako, i najnoviji Katekizam Katolike Crkve (br. 1250.-1251.;
1261.).
Sa stajalita dananje katolike egzegeze, vrlo je klimavo Pavlovo argumentiranje u poglavlju o proganjanju. On tvrdi da pravovjerni katolici progone
heretike zato to unitavaju vjeru, a krivovjerac se poziva na neka novozavjetna mjesta iz kojih izlazi da e pravi Isusovi sljedbenici uvijek biti progonjeni
(Iv 15,20 i dr.). Pavao se poziva na izvedeno tumaenje Dj 13,10; Ps 17,38; Ps
100,8 i dr. da opravda progon i zlostavljanje krivovjeraca u kranskoj dravi.
Posebno se poziva na Petrov postupak prema Ananiji i Sari u Dj 5,1-11 kao
pravo crkvenih i dravnih vlasti da silom uutkaju krivovjerce. Krivovjerac
istie da Isus nije dopustio da se grenica uhvaena u preljubu kamenuje (Iv
8, 1-11), a Petar nije ubio maem nego rijeju. Na upit sugovornikov, zato
48
Usp. M. ZOVKI, Novozavjetna podloga za krtenje djece, u: BS, 48. (1978./1.-2.),

121.-132.
604

katolici progone njih vie nego druge nevjernike, Pavlov rimokatolik odgovara
da na to ukazuje podatak Otk 2, 14-16 o odstranjivanju nikolaita te na Pavlov
bijes protiv onih koji prevru Kristovo evanelje u Gal 1, 7-8. Nadalje, jer
nitko ne kae da ga je avao stvorio kao to vi kaete kad govorite da vam je
tijelo dano od avla i da su vam due neki aneli koji su s neba pali. Slijedi,
dakle, da ste isto tako i vi avli te da mi moramo ruiti takva djela, kao to
stoji u Prvoj Ivanovoj 3, 849 Dominikanac Pavao znao je da Sveto Pismo ui
kako je vjera milosni dar Boji koji ovjek slobodno prihvaa i prakticira, a ne
moe se nametnuti ni dravnom ni crkvenom silom. Meutim, u to vrijeme
taj oblik biblijskog uenja bio je zamraen socijalnom potrebom sigurnosti u
dravi, kada se ljudska prava pojedinaca jo nisu potivala.
Vrlo je zanimljivo poglavlje o enidbi, u kojem krivovjerac osuuje tjelesnu enidbu i raanje djece. Rimokatolik se poziva na primjer Isusa na svadbi
u Kani te na mjesta Svetog pisma u kojima je istaknuto da brani drugovi
trebaju obavljati svoja brana prava i obveze (1 Kor 7), da se ena spaava
raanjem i odgojem djece u vlastitom braku (1 Tim 2, 15; 4, 1-7; 5, 14-15).
Navodi primjer biblijskih brakova iz kojih su se rodili Boji blagoslovljenici,
poput Izaka i Ivana Krstitelja.
U poglavlju o materijalnim crkvama krivovjerac predbacuje rimokatoliku
da na nain pogana podiu crkve, a da oni ne smatraju da je potrebno tovati
crkve, krieve ili slike, jer da je vana crkva u srcu. Pavao nabraja pet smislova
rijei crkva u biblijskim tekstovima: nebeski hram (Otk 21,22), skup vjernika (Mt 18, 16-17), skup grenika (Ps 25,5), dua vjernika (1 Kor 3,16), materijalna graevina (Mk 11, 15-16). Iako u Svetom pismu nema nita o slikama,
Pavao tvrdi da su slike knjige za priproste.
Ovo djelo prirunik je katolikim propovjednicima za eventualne rasprave s krivovjercima. Kao to katari za svoje vjersko uenje izvlae izreke Svetog
pisma, tako trebaju i pravovjerni propovjednici sluiti se istim duhovnim orujem. U ono doba egzegeti i propovjednici nisu drali potrebnim obazirati se
na iri biblijski kontekst pojedinog citata niti na knjievnu vrstu. Sa stajalita
dananjega katolikog pravovjerja i egzegeze neprihvatljivo je opravdanje nasilja nad krivovjercima i okrivljivanje idova svih vremena za smrt Kristovu.
Ovdje trebamo primijeniti poziv Ivana Pavla II. na ienje pamenja, jer po49
605
Mato Zovki
vijesne dogaaje ne moemo izbrisati, ali moemo rei da su neki od njih bili
motivirani krivo shvaenom i tumaenom vjerom.
Dokumentu Crkvene nejasnoe vikara bosanskih franjevaca papi Grguru
XI. iz 1372. godine i odgovorima Rimske kurije 1373. godine prethodilo je
pismo ugarskog kralja Ljudevita I. Velikog (1347.-1382.) od 19. travnja 1364.,
kojim javlja krkom knezu Bartolu da Bosansko Kraljevstvo vrvi od velikog
mnotva krivovjeraca i patarena.50 etvrto vikarevo pitanje odnosilo se na
tekou da Bosanci sklapaju enidbu pod uvjetom: Ako mi bude dobra.
Rimski teolozi odgovorili su da je takva enidba nevaljana. Protumaeno je da
od sto jedva jedan zadri prvu, izuzevi obraenike. Iz konteksta bi se moglo
raditi o pripadnicima Crkve bosanske koje su njihovi pastiri eventualno tako
pouili. Radilo bi se o krivom poimanju enidbe. U jedanaestom pitanju rije
je o nekim Bosancima koji ne ele sklopiti brak prema Bojim zapovijedima.51 Vikar pita, trebaju li ih bosanski franjevci krstiti ako se ele obratiti na
katoliku vjeru ili ih odrijeiti. Rimski teolozi odgovaraju da ih ne treba krstiti
jer nisu spremni ivjeti kransko udoree niti im dijeliti odrjeenje; nemaju,
naime, potrebnog kajanja.
Petnaesto pitanje ticalo se otimanja dobra nevjernika ne iz razloga vjere ili Bojom zapovijedi, nego voeni pohlepom i gramzljivou. Jesu li ih
duni vratiti? Teolozi su odgovorili da jesu jer nisu nikakvim pravednim
naslovom oteli dobra to su ih posjedovali nevjernici.52 Ovdje su nevjernici
vjerojatno bosanski krstjani. Pitanje i odgovor odaju miljenje onoga koji je
pitao i onih koji su odgovorili da se materijalna dobra takvih nevjernika smiju
otimati iz vjerskih razloga. Kakva razlika u razvoju Crkve prema priznavanju
slobode religije i ljudskih prava!
Taj dokument pokazuje da su u to doba postojali u Bosni nevjernici koji
su ne samo hereticima smatrani nego su i heretici bili, barem u shvaanju enidbe, a morali su se sluiti Svetim pismom u opravdavanju svoga shvaanja.
Budui da franjevci trae konkretne naputke za svoje pastoralno djelovanje,
pitanja su morala biti utemeljena na stvarnim pojavama, a to znai da su Bosanci u nekim stavovima bili heretici.
50
51
Isto, str. 273.
52
Isto, str. 277.
606

U latinskom dokumentu iz 14. st. Zablude koje bosanski patareni zajedniki
dre i vjeruju nabrojene su 32 tvrdnje koje nisu ispravne s katolikog stajalita53. Sa stajalita uporabe Svetog pisma zanimljive su tvrdnje br. 1, 7, 13, 19,
21 te 30 i 31. Prema prvoj tvrdnji oni navodno ue da je vii Bog stvorio sve
duhovno i nevidljivo a Lucifer sve tjelesno i vidljivo. U sedmoj tvrdnji osueni
su zato to odbacuju Stari zavjet, osim Psaltira. U trinaestoj tvrdnji nijeu
krtenje vodom, a u trideset drugoj tvrdnji reeno je da svoje polaganje ruku
nazivaju krtenjem. U devetnaestoj tvrdnji oni tvrde da se ne mogu spasiti
oni koji ive u braku, u dvadeset prvoj da se oprotenje grijeha nakon krtenja
dobiva samo novim krtenjem, ne sakramentom pokore. U tridesetoj tvrdnji
tvrde da je grijeh ubijati ivotinje za potrebe ljudske ishrane a u trideset prvoj
tvrdnji tvrde da je grijeh jesti meso, sir i jaja. Te tvrdnje zaista se protive nauku
Svetog pisma, ali pitanje je to su od toga doista nauavali oni koji su u njima
osueni.
Franjevac Sv. Jakov Markijski (1391.-1476.) bio je puki propovjednik te
je djelovao i u Bosni od 1432. do 1439. god., najprije kao pohoditelj a zatim kao vikar. Napisao je na latinskom djelo Dijalog protiv manihejaca u Bosni
izmeu 1435. i 1438. godine. Crkveni cenzori imali su u ruci to djelo 1697.
godine kad su ga istraivali radi beatikacije autora.54 Kasnije je zagubljeno,
ali cenzori su napisali Sumarij rasprave protiv bosanskih manihejaca od Jakova
Markijskog. Prema tome saetku, Jakov Markijski osuuje krivovjerce u Bosni zato to preziru brak i smatraju ga grenim, nadalje zato to ue da je avao
stvorio vidljivi svijet te to preziru Stari zavjet kao djelo avla i ne dre nita
do svetosti starozavjetnih proroka.55 Budui da je Jakov Markijski djelovao u
Bosni i propovijedao katoliki nauk, morao se susresti sa stvarnim bosanskim
krstjanima te se uvjerio da su po svom vjerovanju manihejski usmjereni.
Kardinal Ivan Torquemada O. P. (1388.-1468.) napisao je 1461. god. na
latinskom Objanjenje vjerskih istina Rimokatolike Crkve kao informacija mani-
53
54
Usp. D. MANDI, nav. dj., str. 32.-33.; na str. 442.-444. donosi latinski tekst Sumari-
ja.
55
Usp. latinski tekst i hrvatski prijevod Sumarija, u: F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani

u povijesnim vrelima, str. 286.-289.
607
Mato Zovki
hejcima Bosanskog kraljevstva.56 Spis sadri 50 tvrdnja od kojih je prva: Samo
je jedan pravi Bog. Za nau temu u tom popisu vane su tvrdnje br. 7, 9, 10,
29, 32, 34. U njima je istaknuto da je isti autor, tj. Bog tvorac Starog i Novog
zavjeta, da sav Novi zavjet vjernici trebaju prihvaati s potovanjem, da su
oci i proroci Starog zavjeta bili dobri, vrijedni pohvale i preporuke, da se
valjano krtenje podjeljuje vodom, da mu snaga ne ovisi o zaslugama krstitelja
te da se ne moe ponavljati. Ovo je opi katalog protiv svih manihejaca, jer
nema znakova da je taj panjolski teolog dolazio u osobni dodir s bosanskim
krstjanima.
Zakljuak
Bosanski krstjani upotrebljavali su Novi zavjet u izlaganju i obrani svojih
uvjerenja, poput pravovjernih i heretikih pokreta za obnovu u Europi od poetka 13. st. do konca 15. st. U njihovim malobrojnim kodeksima i dokumentima koji su sauvani oskudno se navodi Stari zavjet: uglavnom samo Psalmi,
tekst Deset zapovijedi i neki himni, kako vidimo iz Hvalova zbornika. Osobito je iz polemikog spisa Pavla Dalmatinca razvidno da su se sluili svim
spisima Novog zavjeta, a od Staroga nekim Psalmima i Knjigom Izaijinom.
Prihvaali su osnovnu istinu Novoga zavjeta o eshatonskoj vrijednosti Kristove smrti i uskrsnua, iako su Isusovu odredbu o krtenju vodom u znak kajanja
i oprotenja grijeha sebi tumaili drukije od pravovjernih krana.
Svi krani priznaju da je Sveto pismo knjiga vjernike zajednice, zato
kanonska i pravilo vjere. Kanon jest zatvoren, ali tumaenje nadahnutog teksta ostaje otvoreno kao izazov kranima u promijenjenim povijesnim prilikama.57 Suvremenicima bosanskih krstjana Sv. Dominiku i Sv. Franji, kao i
uim sljedbenicima njihovih pokreta, Sveto pismo bilo je nadahnue za duhovnu obnovu crkvene zajednice. Bosanski krstjani na svoj nain su svjedoili
56
Latinski tekst i hrvatski prijevod donosi F. ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 294.-299.
57
Usp. J. NISSEN, Scripture and Community in Dialogue. Hermeneutical Reflections

ot the Authority of the Bible, u: J.-M. AUWENS - H. J. DE JONGE (ed.), The Biblical
Canons, Leuven University Press 2003., str. 651.-658.; W. VOGELS, La Structure symtrique de la Bible chrtienne, u: J.-M. AUWENS - H. J. DE JONGE (ed.), The Biblical
Canons, str. 295.-304.
608

jednostavnost i siromatvo koje Biblija preporuuje, ali izvan zajednitva ope
Crkve. Njihova tenja za jednostavnou i potenim svjedoenjem vlastite vjere vrijedna je potovanja, makar je ne moemo u svemu odobriti.
SUMMARY
Bosnian Christians were a sect of protest motivated by biblical poverty
and simplicity in middle age Kingdom of Bosnia from about 1200 to 1463.
An evidence of their use of Christian Scriptures can be found more in polemical writings of Latin theologians than in their own books and documents.
This author has put this question within the middle age protest and renewal
movements, like Cathars, Dominicans, Franciscans. Within the century from
1170 to 1270 a new type of Bible producing was invented in Paris and other
medieval centers of theological learning, in form of one volume portable book
which not rich people were able to provide and travelling preachers could
carry it on their missionary journeys.
The most complete and preserved manuscript of Bosnian Christians is
Hvalov Zbornik, written in 1404. It contains all New Testament canonical
books, 150 canonical Psalms and eight Old Testament Canticles. Other preserved manuscripts and documents contain parts of the NT, prayers and letters which reect the belief in Christ of Bosnian Christians, their liturgical
Calendar and prayers for the dead. The Book of Revelation was mostly copied
and commented among them. Latin theologians from Paulus Dalmatinus in
1250 to Cardinal Torquemada in 1461 mostly wrote polemical writings against Cathars and other sectarian movements and they also addressed Catharist sectarians in middle age Bosnia whom they accused of rejecting the Old
Testament, teaching dualism and distorting the doctrine and practice of the
sacraments. Most trustworthy remnants of real doctrine and pastoral practice
of Bosnian Christians can be found in the questions of Bosnian Franciscans
submitted to Pope Gregory XI in 1372. One of the problems was that some
Christian men in Bosnia asked to be admitted to Christian marriage ceremony, but they insisted on their condition to their future spouse: Si eris mihi
bona which involved the husbands right to divorce his wife any time, for any
609
Mato Zovki
reason. Bosnian Christians were a middle age movement of protest which for
the sake of pure biblical religion nished in breaking communion with the
Catholic Church. They disappeared with Turkish rule in Bosnia in 1463.
610
Alojz Jembrih
BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI U KORESPONDENCIJI

DRAGUTINA PROHASKE I VATROSLAVA JAGIA
(1909. - 1910.)
Meu 53 pisma to ih je Dragutin Prohaska (1881.-1964.) od 1905. do
1923. iz Zagreba upuivao svom uitelju Vatroslavu Jagiu (1838.-1923.) u
Be,1 nalazi se nekoliko pisama u kojima se zrcale Prohaskina razmiljanja
o bosanskim bogumilima, kako ih je on nazvao. Kroz njegova se pisma moe
takoer razabrati tadanji znanstvenoistraivaki interes slavista i povjesniara za spomenutu bogomilsku problematiku. Budui da je Prohaska u doba
korespondencije s Jagiem radio i na svojoj knjizi koju je kasnije objavio na
njemakom jeziku pod naslovom Das kroatisch-bosnische Schrifttum in Bosnien
und Herzegowina, Zagreb, 1911., bit e zanimljivo pratiti nastajanje te knjige
i njezina III. poglavlja Die bosnische Bogumilen.
Pisma su pohranjena u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu sign. R 4610b. Nova

vrednovanja Prohaskina djela predoena su u: Zbornik o Dragutinu Prohaski, izd. Hrvatski
studiji Sveuilita u Zagrebu, svez. 8., Zagreb, 2003., 410 str. Treba rei da je Prohaska bio
prihvatio suradnju u Jagievoj Enciklopediji slavenske filologije, za koju je elio napisati
prilog o bosanskoj i slavonskoj knjievnosti. No ta je Enciklopedija sporo napredovala pa Prohaska nije uspio svoj naum ostvariti. O tome vie v. Alojz Jembrih, Branko Drechsler (Vodnik)
u zrcalu svojih pisama Vatroslavu Jagiu, u: Zbornik o Branku Vodniku, svez. 7., izd. Hrvatski
studiji Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 2001., 266.-267.; vidi jo moj rad: Karel trekelj u zrcalu svojih pisama Vatroslavu Jagiu, u: Obdobja 18 Historizem v raziskovanju slovenskega
jezika, literature in kulture, Filozofska fakulteta, Ljubljana, 2002., 78.-83.
611
Alojz Jembrih
Prohaskina intencija o pisanju spomenute knjige, razabire se u pismu od
18. travnja 1909., u kojemu, uz ostalo, javlja Jagiu o razlogu svog dolaska u
Be. Naime, javlja mu da je putovanje u Be za Uskrs odgodio jer su biblioteke tada zatvorene pa e zato doi u svibnju.
Svrha e mojemu dolasku biti da vam predloim nacrt jednoga dijela
onoga svojega posla kojim se bavim ovdje ve tri godine. Imam u rukopisu
skoro gotov Grundriss za bosansku knjievnost. / Kao jedan dio slavonske t.j.
tokavske knjievnosti 17-18 vijeka, za koju sam se zanimao ve bivi akom
kod Vas /. Rukopis nije jo za tisak gotov i to e me jo mnogo truda i vremena
stajati, ali ja bih stvar pourio, da znadem, da e se tampati.
Dok ona doe na red u slavenskoj enciklopediji trajati e jo nekoliko godina.2 I u tome sluaju ja bih svoje vrijeme mogao i u druge pree poslove uloiti. Al kad bih mogao vaim posredovanjem nai nakladnika, koji bi jo ove
godine djelce tampao, ja bih se bacio veom energijom na nj, da ga dovedem
kraju. A mislim, da bi ovakova knjiga sada dola u horu.
Zamislio sam ju na ire tako da obuhvaa srpsku (pravoslavnu) i hrvatsku
(katoliku) knjigu bosansku sa nacrtom kulturne pozadine, biograj i bibliograje. Povijest bi ova tekla do narodnoga pokreta u Srba i Hrvata. Noviji dio
t.j. 19. vijek ja sam takoer prouavao i mogao bih im izide I. dio, ovo objaviti
kao II. dio bosanske knjievnosti. Dakako na njemakom jeziku.
Ja drim, da bi ovakovo djelo sada i pod vaim pokroviteljstvom imalo i
nauan i moralan uspjeh. Stoga molim da mi budete na pomoi, Vi to jedini
moete. Ako dobijem u tome smislu povoljan odgovor ja u zmjesta doi da
stvar poblie referiram i da ju u Beu upotpunim. Inae ja sam upravo vezan
na druge poslove. Pozvan sam od vlade da napiem za trgovaku akademiju
hrvatsku itanku do narednoga kolskog poljea.3
Bavim se i knjievnom kritikom domaom, te kazalitem, a pripravljam
jednu raspravu iz savremene estetike. Sve me to tako zaokupilo da upravo
2
U vezi s preureivanjem plana za izradu Enciklopedije, Jagi e jo 1911. (29. rujna) pisati
uri urminu u Zagreb: I ako naa petrogradska enciklopedija odve polagano napreduje,
na emu nisam ja kriv, ve saradnici, a moe biti ne toliko i oni, koliko nae openite slovenske (it. slavenske, op. A. J.) prilike ili pravije neprilike (...) cit. Branko Magaraevi,
Jagieva pisma urminu urminu, Graa za povijest knjievnosti Hrvatske, JAZU, knj.
23., Zagreb, 1952., 7.-36.
3
Vidi: Milorad Nikevi, Prohaskine metodoloke koncepcije knjievnosti u udbenicima

srednjokolske izobrazbe, Zbornik o Dragutinu Prohaski, Zagreb, 2003., 229.-246.
612
Bosansko-humski krstjani u korespondenciji Dragutina Prohaske i Vatroslava Jagia (1909. - 1910.)

trebam vae moralne pomoi da ono, u to sam toliko truda uloio ne ostane
besplodno.
Nakon toga pisma slijede ostala pisma u kojima a Prohaska izvjeivati

Jagia o svom napredovanju u radu na bosanskoj knjievnosti. Tako u pismu
Jagiu (27. travnja 1909.) itamo:
Na va ljubezan odgovor ja sam se ohrabrio da vam jedan dio mojega
djelca o bosanskoj knjievnosti predoim, jer cijelo jo nije gotovo. Donijet u
izvadke i nacrte mislim u tu svrhu javiti Vam se osobno u Beu jo tijekom
ove nedelje.
Jesu li se Prohaska i Jagi sreli, iz pisama se ne da razabrati. Ali u pismu

(19. rujna 1909.) uz ostalo, javlja Jagiu:
Moja bosanska knjiga jo nije gotova, no nadam se da u je za mjesec dva
moi izvesti na isto.
Konano, Prohaska javlja Jagiu u pismu (20. prosinca 1909.):

Koncem ovoga mjeseca poslati u Vam moju knjigu o bosanskoj knjievnosti. Ona je gotova, te se prepisuje. Ja sam se neto dotaknuo i narodnog
pjesnitva, a obazro sam se i na crkvenu knjievnost srpsku u Bosni. Cijela
knjiga iznosit e neto 10 araka (oko 160 stranica). Nijesam se ni na koga od
onda obratio radi naklade, jer sam iskusio, da se bez gotova djela ne moe o
tome, kako valja govoriti. Sada u najprije da ujem va sud i va savjet. (...)
Ja se nadam, da u zajedno sa mojom bosanskom knjigom moi da poaljem i
moju dizertaciju u preraenom hrvatskom izdanju (u Radu akademije).
Kao to se razabire iz iduega pisma (5. sijenja 1910.), Prohaska je javio

Jagiu:
Moja je dizertacija u preraenom obliku u Radu akademije dotampana
i ja u posebne primjerke uvezati te Vam jedan naredne nedelje poslati.4 ()
vi ste, presvijetli, sigurno primili moju bosansku knjievnost. Ja sam onaj predgovor napisao, jer sam osjeao za to potrebu; prem znadem, da on posvema
ne pristaje uz znaaj knjige. U VI. poglavlju o epskoj pjesmi mislio sam, da
4
Naslov Prohaskine disertacije, koju je napisao i obranio kod Vatroslava Jagia 1905. u Beu,
glasi: Zwei Jesuiten in der serbokroatischen Literatur des 18. Jahrhunderts. Njezin naslov u preraenu obliku na hrvatskome jeziku glasi: Ignjat orevi i Antun Kanili. Studija o baroku
u naoj knjievnosti; objelodanjeno u Radu JAZU, knj. 175., Zagreb, 1909., str. 115.-224.
613
Alojz Jembrih
sam s mojom teorijom osamljen, ali nije tako. Naknadno sam opazio, da neto
slino ali u drugom savezu i prof. Murko5 u svojoj Sdslavische Literatur str.
203. govori.6 To moram u vrelima da spomenem. O nakladi nijesam izim
profesoru Minoru nikome govorio. Ja u ekati na va sud i savjet, a onda u
istom, ako se ne nae u vaoj okolici nakladnik, pokuati da ga na svoju ruku
gdje drugdje potraim. Kad bih mogao kod ovoga izdanja toliko dobiti, da
priredim u vlastitoj nakladi hrvatsko izdanje, vrlo bih bio i preko oekivanja
zadovoljan.
Prohaska nije dugo ekao na Jagiev sud i savjet u vezi s njegovom bosanskom knjigom. Naime u pismu Jagiu (20. sijenja 1910.), Prohaska, uz izraze
zahvale, pie:
Lijepo zahvaljujem na zadnjemu pismu, u kojem ste imali dobrotu, da
me upozorite na neke nedostatke moje bosanske knjige. Ja u to s vaom dozvolom upotrijebiti. O Bogumilima govorim prigodice i sporedno jo u kasnijim
dijelovima mojega prikazivanja, ali im nijesam namijenio posebnoga poglavlja
zbog toga, to oni ne idu u okvir, koji sam si obiljeio. Ja mislim da iza turske
invazije vie nijesu bili Bogumili kulturan faktor, oni su preli na islam.
Nego ako mi srea dade ja u prouavati i srednji vijek, a onda im obratiti
svu panju.
Pismo Prohaska zavrava rijeima:

ekam pun nestrpljenja kakav e biti va konani dojam kad proitate
cijelu moju bosansku stvar.
Da je Jagi, itajui spomenuti rukopis Prohaskine bosanske knjige, imao

konstruktivnih primjedaba na nj, potvruje u pismu (5. veljae 1910.) Prohaska rijeima:
Vi imate pravo. Jedno poglavje o Bogumilima mora da stoji u povijesti bosanske knjievnosti. Ja sam mislio da bi se o njima moralo napose govoriti ali u
zajednici sa srednjim vijekom Bosne. U to toba ja nijesam zaao, jer se ne osjeam dovoljno siguran u njemu. Tu treba poznavati jo i crkvenoslavensku knjievnost s kojom sam se ja vrlo malo bavio. Meutim ja u vaoj elji i potrebi
5
Matija Murko (1861.-1952.), slovenist i slavist.
Naslov glasi: Geschichte der lteren sdslawischen Literaturen, Leipzig, 1908.
614

italaca udovoljiti. Ve sam se dao na posao. Neznam hou li iznijeti togod
samostalnoga. Nedavno je napisan i jedan roman iz bogumilskoga ivota na
njemakom jeziku, no ja ga nijesam pribiljeio. ini se, da se ljudi zanimaju
za ovakove stvari, kao neki za Tolstoja. U istinu Bogumili su vrlo moderna
tema. Dobro ste istaknuli, da imaju jaku osnovu u socijalnim pitanjima, da je
ta strana u njih i vanija, mislim, izlazi i iz Holoekove umne prem partaine
studije o Bosni i Hercegovini.7 On je bogumilsku konfesiju promatrao kao
organiku religiju naroda pastirskoga i planinskoga. On je to vrlo vjerojatno
konstruirao. A danas ba itam da su se Bogumili uzdravali od mesa, i svega
to daje stado, od mlijeka i sira i.t.d. Dakle eminentno pastirska vjera to ne
e biti. Ona je prije vjera ratarska, seljaka, vjera zadrugarska, jer u zadruzi
se ini kao da nitko ne posjeduje nita za sebe, a to su bogumili i zahtjevali. Kranski seljaki komunizam. Ovome drutvenome principu nasuprot se
razvija feudalizam pod protektoratom katolike crkve a kod nas posebno u
obliku ugarske dravne politike srednjega vijeka. Ugarski kraljevi polaze s
blagoslovom rimskih papa protiv Bonjaka bogumila na krstake vojne.
Zanimljivo je spomenuti, u svezi s bogumilima, i diskurs koji nalazimo u

Cosmographiji pape Pia II. (Silvio Picollomini), u kojoj pie, uz ostalo i o Bosni
te o istoj problematici koju je Prohaska ovdje naveo. Na str. 23a u Cosmographiji (1501.) papa pie o hereticima manihajcima: U tome kraju, (u Bosni, A.
J.) u velikom broju imaju vlast heretici koje nazivaju manihejcima, najgora
vrsta ljudi, koji propovijedaju dva naela stvari, jedno zla, drugo dobra. A ne
dre ni do primata Rimske crkve, niti ispovijedaju da je Krist jednak i konsupstancijalan Ocu. Kau da su njihovi samostani smjeteni u skrovitim brdskim
kotlinama, gdje se bolesne ene Bogu zavjetuju da e, ako ozdrave, sluiti
svetim muevima odreeno vrijeme. Kada pak ozdrave, zavjetovanim muevima zavjete ispunjavaju zajedniki ivei meu monasima odreeno vrijeme.
Tu zabludu nijedan dekret Apostolske stolice, nijedno oruje krana, ne bi
moglo iskorijeniti. Postupanje s hereticima Bog preputa naoj umjenosti.8
Dragutinu Prohaski bilo je doista stalo do to boljeg prikaza bosanske knjievnosti, zato mu je svaka Jagieva primjedba itekako u tome pomagala, to
vie to se njegov rad na rukopisu bliio zavretku i trebalo ga je predati u
tisak. O tome se moe razabrati iz pisma (2. oujka 1910.):
Josif Holoek, Bosna i Hercegovina za vrijeme okupacije, Beograd, 1903. (irilica).
615
Alojz Jembrih
Otkako ste mi povratili moj rukopis o bosanskoj knjievnosti, ja se nijesam Vama odazvao, jedno zato jer ste isti dan dobili pismo u kojem pristadoh,
da jo napiem poglavje o Bogumilima, a drugo se nijesam javljao jer sam mislio
to bre izvriti moje obeanje o Bogumilima. Sada stoji stvar drukije, ja sam
se kod gospodina Breyera upitao za nakladnika Cajona u Sarajevu na to mi
je gospodin Breyer9 sam ponudio nakladu ove moje stvari. Ja sam u naelu na
to pristao, no osjeam se moralno obvezanim, da u toj stvari pitam za vae
cijenjeno mnijenje dapae za vau privolu, jer sam Vas najprvoga molio, da
mi glede nakladnika budete od pomoi. Bez vae privole ja se ne smatram
slobodan u toj stvari odluivati. Molim dakle da, ili gospodinu Breyeru ili
meni podijelite veniam. Jo vam imam zahvaliti i na dobroti, te ste moju stvar
spomenuli uredniku od Bosnische Correspondenz. On me pozvao da mu to za
njegove publikacije napiem.
Ponuda gospodina Breyera nije mi u cijelosti poznata, ali ja znadem, da o
honoraru gotovo ni govora nee biti, jer mi ree, da u primiti udjela od istoga dobitka. Ja sam radio na ovome poslu vie od tri godine i to s prekidanjem
radi kolskih i drugih poslova. No meni nije unato tome do materijalnoga
dobitka, ako e samo moralni biti solidan. Dakako ja sam i sam upozorio i g.
Breyera, da tu jo manjka jedno poglavje o Bogomilima i da u mu ga napisati.
Tako e biti vaoj opravdanoj elji zadovoljeno.
Budui da je Prohaska, kao srednjokolski profesor u Realnoj gimnaziji i

Vioj trgovakoj koli u Zagrebu, pripremao kolski udbenik u isto vrijeme
kad i svoju knjigu o bosanskoj knjievnosti, on e i dalje Jagiu javljati kako
tekst rukopisa o bogumilima nije zavrio. Razvidno je to iz pisma (7. travnja
1910.) u kojem Jagiu priopava:
Od onda, kada sam se s g. Breyerom dogovarao ja nijesam nita dalje
radio na bosanskoj knjizi, nego odgodio posao do lipnja. A to zato, jer mi je
1. travnja istekao rok za trgovaku itanku.10 Sada sam uzeo produenje roka
8
Prijevod prema latinskom izvoru Cosmographia Papae Pii, Impressum Venetiis M.CCCCCI.,
fol. 23a, koji se nalazi u Austrijskoj nacionalnoj knjinici u Beu, sign. 51 G. 33. Papa Pio
II., pravim imenom Enea Silvio Piccolomini (r. 1405. - u. 1464.), papa je od 1458. g.
9
Mirko Breyer (1863.-1946.); o njemu v. HBL, knj. 2., Zagreb, 1998., str. 302.-303.
10
Prohaska je pripremao Hrvatsku itanku za prvi i drugi razred viih trgovakih kola, koja
je tiskana u Zagrebu 1910. Prohaska je nakon toga jo objavio: Trgovaka itanka za trei i
etvrti razred trgovake akademije (1917.) i Hrvatska itanka za trei i etvrti razred viih trgovakih kola (1918.). Vidi Nikevi, nav. dj., bilj. 3, ovdje.
616

do 1. svibnja. Ja dakle ne znam hou li moi, da Vam to doskora poaljem o
Bogumilima. (...) Meutim ja u pokuati, da to uradim i pored mojega posla
oko kole i kolske knjige, te u Vam im to svrim, saopiti.
U pismu (11. lipnja 1910.) Prohaska e Jagiu priopiti ovo:

(...) Bio sam zaposlen i s drugim stvarima i tako zaostao u svojem radu
o Bogumilima. U mene ima toliko tatine, da ne mogu pripovijedati o jednoj
stvari, koju poznajem iz tree ruke, koja mi se ta vie ini katkada nepouzdana. Za slobodne svoje asove ja sam u posljednje vrijeme hodio u akademsku
biblioteku pa listao po moskovskim tenjima nadajui se kakovim apokrifnim i bogomilskim tekstovima. Sada sam dopro do godine 1780. tih tenja.
(...) Toliko Vam samo javljam, da vidite presvijetli g. savjetnie, da nijesam
odloio posao.(...) Zahvaljujem srdano na lijepom daru vaemu, na Historiji
slavj.(anske) lologije.11 Ovdje se ude, kako ste mogli u vaim godinama (tako
je govorio prof. Musi) 12 napisati tako golemo djelo. I zaista va trud zadivljuje
svakoga, koji ga uzima u ruke. To e biti brevijar za slaviste od sada pa mogue
za svagda.13
Idua tri Prohaskina pisma jo su uvijek u vezi s genezom njegove bosanske knjievnosti, s konanim oblikovanjem poglavlja o bogumilima koje
je, kao to vidjesmo, na prijedlog Vatroslava Jagia, uvrstio u knjigu. Tako e
Prohaska u pismu (3. srpnja 1910.) Jagiu opet rei:
Moj posao oko Bogumila vrlo se rastezao i odgaao, sve do danas. Ali
evo sada sam ga dovrio i sutra u Vam ga poslati. Primit ete jedan prilog iz
11
Jagieva Istorija slavjanskoj filologiji (Povijest slavenske filologije, 1910.) bila je tiskana
na ruskom jeziku (VIII + 962 str.). Iako je bio ponosan na to djelo, ipak je sam kazao da to
djelo nije odigralo ulogu koju je moglo. Razlog je tome Jagi vidio u injenici to je knjiga
bila tiskana na ruskom, a ne na njemakom jeziku, pa joj je recepcija diljem Europe bila
ograniena na znalce ruskoga jezika.
12
August Musi (1856.-1938.), najvaniji hrvatski grecist. Bavio se i hrvatskim jezikoslovljem.

13
Prohaski je to djelo odmah koristilo u pisanju priloga u asopisu Savremenik, V., br. 6.
(1910., str. 450.-451.): O Stanku Vrazu. Jagiu je i pisao: Primio sam vau Historiju slavenske
filologije i ve sam u najnovijem broju Savremenika iznio ono to se u njoj govori o Stanku Vrazu,
jer Vraz nam je sada zbog 100. godinjice nejegova roenja aktuelna tema. (pismo, 11. lipnja
1910.).
617
Alojz Jembrih
one dobe nae knjievnosti, koja nam je uza sva dobra predavanja najtamnija.
Ono za im sam ja iao nije bilo pribiranje nove grae (to nije bila, isprva
namjera), nego sam gledao da to jedinstveniju i jasniju sliku dadem o poznatome. Takoer mi je bilo stalo do toga, da onomu, koji e se dalje baviti s tim
pitanjem podadem to bolji prijegled o literaturi predmeta. Inae, da se hoe
ovaj studij temeljito uzeti pa itati sve izvore i podvri kritici sva zazrona
mnijenja trebalo bi i vie vremena. Za ovaj moj posao ja sam dospio, tako rekavi, po narudbi i sve sam se urio, da Vam to prije udovoljim elji.
Kako ja imadem prijepis od ovoga poglavja, moete ovu poiljku zadrati
i onomu gospodinu dati koji se u Vas u Beu zanima za Bogumile. Knjiga e
izai u oktobru. Stoga Vas lijepo molim, presvijetli, da biste mi izvolili to
prije i o ovome odlomku rei svoje mnijenje.
Nakon proitana rukopisa poglavlja o bogumilima, Jagi je i tu imao

svojih primjedaba. Vidljivo je to iz pisma (23. kolovoza 1910.) u kojem, uz
ostalo, Prohaska pie:
Najljepe zahvaljujem, to ste proitali i sudu podvrgli moje prikazivanje
Bogumila. Ja se povoljnijem dojmu mojega posla kod vas nijesam nadao, jer
ovo to sam ja radio puki je dilentantizam. I meni samomu su se nadavala
pitanja, koja nijesam znao, kako da ih rijeim. Najvie me iznenadila rasprava
onoga Koroleva u Periodieskom spisaniju od 1780.14 u kojemu se govori o vezi
maniheizma s nekim starijim istonim sektama, a prema spomenutoj studiji
Schmidta15 i drugih zapadnih historiara, na koje, kako velite, i Raki sjea.
Ta bugarska rasprava nije nikome, ini se, od naih bila poznata, kao to i Raki nije bio poznat Korolevu i njegovom kritiaru u Periodieskom spisaniju.
Obratio sam se na Dragutina Ilija, srpskoga pjesnika, za kojega veli urmin u svojoj pov. knjievnosti,16 da je takoer pisao o Bogumilima, i odgovorio
mi je da je gledao objasniti Bogumile kao slavensku demokratsku partiju s
14
R. Korolev, Za bogomilstvoto, Periodiesko spisanie, I., knj. 9.
15
Kod Franje Rakoga naveden je: Schmidt, Historie et doctrine de la secte de Cathares ou Albigeois, Paris 1849.; v. Dragutin Prohaska, Das Kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der
Herzegovina, Zagreb, 1911., str. 21., bilj. 2.; Herta Kuna pie rencenziju Prohaskine knjige
v. Posebna izdanja XXXV. Odjeljenje za knjievnost i umjetnost, knj. 5., ANUBiH, Sarajevo,
1978., str. 9.-25.
16
uro urmin, Povijest knjievnosti hrvatske i srpske, Zagreb, 1898., str. 291.-291.
618

politikom prisnovom protiv Bizanta i Rima. Nadalje veli Ilij, da se godine
1888. sastao s Rakijem u Zagrebu i da mu je Raki rekao, da se potpuno
njim slae i da je Rakijeva studija17 Ilijevom potpuno rasvetljena. (Ta Ilijeva
studija treba da je u Letopisu matice srpske od 1887. 1888. Kako su mi sada
biblioteke zatvorene moram taj Letopis nabaviti izvana). Prohaska u pismu
navodi jo neke autore latinskih rasprava o Bogumilima kao npr. Christiana
Volfa: Historia Bogomilorum, Wittenberg 1712.
Prohaska pismo zavrava:

Knjiga ide ovih dana u tampu. Potekoe imam ovdje samo za slova bosanske irilice. Danas u pisati .[iri] Truhelki u Sarajevo, da mi ondje tampa starobosanski irilski alfabet, kao prilog onome, to govorim o pismu.18
Jo jednom najljepa hvala na vaim zanimljivim opaskama o Bogumilima.19
17
Franjo Raki, Bogomili i Patareni, Rad JAZU, knj. 7. (1869., str. 84.-179.), knj. 8. (1869.,
str. 121.-187.), knj. 10. (1870., str. 160.-263.); isti, Dva nova priloga za povijest bosanskih
Patarena, Starine JAZU, knj. 14., Zagreb, 1882., str. 1.-29. Usp. Ferdo ii, Patareni ili
Bogomili, u autorovoj knjizi: Povijest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovia (1102.-1301.),
Djela HAZU, knj. 37., Zagreb, 1944., str. 128.-156. Jaroslav idak, Problem bosanske crkve
u naoj historiografiji od Petranovia do Gluca. (Prilog rjeenju t.zv. bogumilskog pitanja),
Rad JAZU, knj. 259., Zagreb, 1937., 37.-182.; Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih
izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU, knj. 270., Zagreb, 1949., 115.-276.; Franjo Raki, Prilozi za povijest bosanskih Patarena, Starine JAZU, knj. 1., Zagreb, 1869., 93.-140.;
Ljubomir Stojanovi, Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila, Starine JAZU, knj.
18., Zagreb, 1886., 230.-232.; iro Truhelka, Bosanska narodna (patarenska) crkva, u knjizi:
Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1942., 767.-793.; L. Petrovi, Krani bosanske crkve, Sarajevo, 1953.; Franjo anjek, Crkva bosanska, u autorovoj knjizi: Crkva
i kranstvo u Hrvata, 1., srednji vijek, KS, Zagreb, 1988., 204.-245.; isti: Bosansko-humski
krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Analecta croatica christiana, br. 6., KS,
Zagreb, 1975.; Jaroslav idak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogomilstvo, Zagreb, 1975.; Franjo
anjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. 15. st.), Zagreb, 2003. Na pitanje
bogumilstva u svom se radu osvre i Josip Hamm, Der Glagolismus im mittleren Balkanraum,
Die Welt der Slaven, I., 3., Wiesbaden, 1966., 266.-275. Isto tako u svojoj disertaciji na bogumile se osvrnuo i E. I. Ignatijevi de Tkalec, De Religione Christiana in Slavis. Introducta
propagata reformata, Heidelbergae, 1848., 28.-29.
18
O takozvanoj bosanici pisao je iro Truhelka u asopisu: Glasnik zemaljskoga muzeja Bosne
i Hercegovine, I., br. 4., Sarajevo, 1889. str. 63. i dalje.
19
U Prohaskinoj knjizi to je III. poglavlje naslovljeno: Die bosnische Bogumilen, str. 18.-55.
619
Alojz Jembrih
Kao to je iz pisma (3. srpnja 1910.) razvidno, za Prohaskin se rad o Bogumilima zanimao i neki gospodin u Beu (neimenovani), kojemu je preko
Jagia poslao spomenuto poglavlje o bogumilima. ini se da je Prohaska, prema uputama Vatroslava Jagia to poglavlje iznova redigirao, jer u pismu (23.
kolovoza 1910.), itamo:
Evo Vam aljem ponovo moj pokuaj, o Bogumilima, za onoga gospodina, bit e mi drago, ako e mu bilo u emu sluiti. A lijepo ga molim, da mi,
ako to nae, osobito netonosti i nepotpunosti, koje ste opazili u literaturi,
ispravi. Neka ostane u njega, koliko mu treba, jer ja imam prijepise.
U pismu pak (18. rujna 1910.) Prohaska zahvaljuje Jagiu za odgovor gospodina:
Zahvaljujem na poslanom mi odgovoru onoga gospodina o bogumilima. Po vaemu savjetu ispravio sam i nadopunio neka mjesta, koja su zbog
nezgodne stilizacije i nastala onakova.
20
U odgovoru je gospodin Prohaski uputio i neke svoje prigovore o kojima

javlja Jagiu. Zbog zanimljivosti Prohaskina komentara na prigovore, valja ih
proitati.
Gospodin mi prigovara, to stavljam u jedan red (gleich hochstehend)
bogumilstvo i protestantizam i trai tome dokaze. Ovomu prigovoru ugnut
u se istaknuvi,21 da je znaenje protestantizma ve za to bilo drugo, jer se
mogao sluiti teevinom, koja je njemu najvie pomogla do rairenja knjigotiskom. Inae mi se taj prigovor i ne ini nauan.
Drugi prigovor gospodina N. stoji u tome to nijesam razjasnio vezu
izmeu bogumilstva i gnostiko manihejskih sekata. Mislim da za ono to
on pita nemamo dovoljnih dokumenata. Znade se dodue da je bogumilstvo
odvjetak tih istonih nauka, ali se ne zna u emu se odvojilo od njih, a to je
stoga, to nemamo bogumilskih spomenika o bogumilskoj nauci, ve same
protivnike. Protivnicima, uenim teolozima vrlo je otprije poznat gnosticizam i im su oni nali neku slinost s ovim u Bogumila oni su svu bogumilsku
hereziju svrstali u maniheizam. Oni, koji su naglasili, da ima dualistikih i
prema tome manihejskih osnova i u samome slavenskom poganstvu imaju
pravo.
20
Bilo bi zanimljivo saznati za ime toga gospodina koji se tu spominje.
21
Valjda misli istiui.
620

Ali opet to nije ono, to se trai, dualizam nije specialna ispovijest ni po
koju hereziju, nego naprosto nii stepen svjetskoga nazora,22 koji se gotovo u
svih naroda javlja prije monizma. Ja sam radoznao u kojem smjeru onaj gospodin rijeava odnoaj izmeu bogumila i njegovih istonih ugleda.
Kao to se iz Prohaskinih obrazloenja moe razabrati, on je doista, tragajui za literaturom o bosanskim bogumilima, uao u samu bit problema,
elei ga rijeiti svojim znanstvenim pristupom. Drugo je pitanje je li u tome
uspio; svakako je bio na relativno dobrome putu koji mu je trasirao Vatroslav
Jagi svojim napomenama u vezi s rukopisom knjige u nastajanju, a koje je napomene Prohaska, s pravom, usvajao popravljajui rukopis. Spomenuto pismo
(18. rujna 1910.), Prohaska zavrava:
Moja knjiga je u tampi, za mjesec dana nadam se, da e biti u vaim
rukama. Mnogo Vam zahvaljujem, i onome gospodinu, zahvaljujem na pobudama. Jo nijesam dospio, da prouim vau Historiju lologije, zahvaljujem
na otisku iz Archiva onim dvjema ruskim recenzijama. Srdano pozdravljam i
ostajem s dubokim tovanjem va
Dr. D. Prohaska
Kao to smo iz nekih dosadanjih Prohaskinih pisama mogli razabrati, on

je Jagia vie puta pitao za savjet (rjeenje) svojih dvojbi. Uinio je to i u pismu (10. studenoga 1910.). Zbog osobite zanimljivosti, valja pismo u cijelosti
predoiti.
Presvijetli gospodine savjetnie!
Napokon je tisak moje bosanske knjievnosti toliko napredovao, da se
knjizi imade dati i konani natpis. I u tome pitanju ja se nalazim iznenada u
smetnji neznajui, kako da kaem. Da li 1.) Das kroatische und serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegovina. Bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX,
Jahrhundert, ili 2.) Das alte kroatische u. Serb. Schrifttum ... Herzegovina. Von
den ltesten Zeiten (?) bis zum nationalen Wiedergeburt im XIX Jahrhundert. ili
3.) mjesto Schrifttum Literatur (?) 4.) mjesto kroatische und serbische kroatisch-serbische? Knjiga je ostala onakova kao to ste ju vidjeli. Njezina su
22
Svjetovnoga nazora.
621
Alojz Jembrih
poglavja I. Sprache u. Nationalitt; II. Die bosnisch-cyrillische Schrift; III. Die
Bogumilen; IV. Westliche Einsse und die Trken-herschaft; V. Das serbisch-orthodoxe Schrifttum; VI. Die katholische Literatur; VII. Die Raja und die Volkspoesie; IX. 23 Am Vorabend der nationalen Wiedergeburt.
Prema ovome sadraju izvolite Vi mene, presvijetli, savjetovati, to da kaem
u natpisu?24 Unapred Vam zahvaljujem i pozdravljam uz duboko tovanje
Dr. D. Prohaska
Kad je pak Prohaskina knjiga ugledala svjetlost dana u nakladnitvu knjiare Mirka Breyera (1863.-1946.) u Zagrebu, opet se Prohaska obraa Jagiu
za novu pomo. Naime, knjigu je sada trebalo prodati pa e u tu svrhu u pismu
(28. veljae 1911.) biti rije o sljedeem:
Presvijetli gospodine savjetnie!
Dozvolite da Vam uz ovo pismo poaljem jedan primjerak moje knjige,
koja je Vama veim dijelom ve iz rukopisa poznata. Moj nakladnik rauna,
da e knjigu najvie u interesovanim krugovima Austrije prodati. Ako Vama,
presvijetli, nije neprilino, ja bih Vas najljepe molio, da mojemu nakladniku
ili meni savjetujete, kojima adresama da se obratimo s prospektom knjige.
Najvie biste nama i stvari naoj pomogli, da ju sami ili po kojemu pozvanome strunjaku preporuite itaocima kojega austrijskoga velikoga lista (Neue
Presse ili Oesterr. Rundschau). Vi najbolje znate, koja je vrijednost njezina i koja
je opet moralna dobit naa narodna, ako lektira ovakove vrsti ue u ruke, koje
nama vladaju.25
Druga je moja elja (a ne nakladnikova) kad bi za ovu knjiicu saznao i
nauni svijet, posve onako, kako to moj posao zasluuje. I opet ne vidim nikoga, koji bi znao o tome bolje suditi, no Vi, Vaim sudom ja u se moi koristiti
23
U knjizi je to VII. poglavlje, str. 147.-175.
24
Kao to se iz konana naslova knjige razabire, Prohaska je ostao kod svog prvoga prijedloga naslova s malom intervencijom, vjerojatno Jagievom, uzevi prijedlog iz br. 4.; usp.
naslov knjige.
25
Kao to je poznato, 1908. provedena je aneksija Bosne od Austrije. Vidi Ferdo ii, Okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1938.
622

u hrvatskom izdanju, kojemu u istom pristupiti, kada se moj nakladnik rijei
bar polovice svoje naklade.26
Moja pia desideria tu (je) jo vea. Vrlo bih rado, da vaom dobrotom za
ovu knjigu saznaje ruska akademija, naroito odbor slavenske enciklopedije.
U tu svrhu ja bih vam poslao daljne primjerke. Svoju zahvalu na vaem dosadanjem zanimanju za moju stvar ja sam izrazio na elu moje knjige. Nijesam
odabrao oblik posvete s razloga, to knjiga, bojim se, nema dovoljno strogo
nauan znaaj. Uzmite ju, kakova jest.
Prohaskina zahvala otisnuta na III. str. njegove knjige, koju mu je doista

pomogao oblikovati Vatroslav Jagi, glasi: Anregung und Rat zu dieser Arbeit
fand ich stets bei Herrn Hofrat Professor V.(atroslav) R.(itter) von Jagi. Verbunden fhle ich mich auch Herrn Professor Dr. St.(jepan) Tropsch, der die Gte hatte,
eine Korektur mitzulesen.27
Za sudbinu Prohaskine knjige zanimljiva su jo neka njegova pisma upuena Jagiu u kojima se ona spominje, bilo da je rije o njezinoj recenziji ili
distribuciji. Izdvajam iz tih pisama upravo takve dijelove. U pismu (16. oujka
1911.), uz ostalo, itamo:
Zahvaljujem Vam najljepe na savjetima o raspaavanju moje knjige. Veoma su me radovale i one rijei, koje izriu bilo to dobra o knjizi. Cijenit u se
poaenim, ako sami o njoj napiete prikaz i kritiku u Archivu.28 Po Vaemu
savjetu obratio sam se na prof. Murka i dobio sam danas odgovor, koji me nije
ni najmanje veselio. Izvinjavao se29 prof. Murko da nee napisati o knjizi nita
za sada, jer ima mnogo drugih ocjena pisati, a u Oesterr.(eichische) Rundschau
nee zato, jer misli da knjiga nije pisana za iroku publiku. On bi bio za nju
(publiku) najprije obradio mnogo ire historiku i kulturnu pozadinu, a onda
bi bio govorio o literaturi i.t.d. Savjetuje mi to da isputam za Enciklopediju
slavensku (kao da se o tome sada radi) i kako je najinteresantniji dio bosanske
26
Hrvatsko izdanje Prohaskine knjige nije nikad objavljeno.
27
Prohaska se zahvaljuje i Stjepanu Tropschu (1871.-1942.), koji je tada bio hrvatski germanist na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu.
28
Kao to se iz razliitih Jagievih recenzija u Archivu razabire, on nije napisao recenzije o

Prohaskinoj knjizi. Uinio je to Milan Reetar (1860.-1942.) u Archivu fr slavische Philologie, Bd. 33, Berlin, 1912., str. 257.-260.
29
Ispriavao se.
623
Alojz Jembrih
knjievnosti poslije okupacije. Jednom rijei nita stvarno a ipak prigovaranje.
Budui da je ipak nakladnikova najvea elja bila prodati to vie Prohaskine knjige, i autor je osobno poduzimao u tom smjeru sve to je mogao. I o
tome svjedoe njegove rijei u pismu (31. oujka 1911.) upuene Jagiu:
Poduzeo sam neto, o emu drim da Vas moram obavijestiti. Obratio
sam se bio na biveg predstojnika bosanske vlade gospodina Kosta Hrmanna 30 glede toga, da mi bos. Vlada preporui i nabavi knjigu. Uspio sam u toliko, to me gospodin Hrmann pozvao da u tu svrhu napiem molbu i da e
on tu molbu preporuiti. Morao sam u toj molbi neto rei i o uspjehu knjige
i tu sam spomenuo da je i od Vas povoljno primljena. Eto o tome sam Vas htio
obavijestiti molei Vas ujedno da mi oprostite to sam se ne pitajui naroito sluio vaim imenom. Uinio sam tako dakako na osnovi vaih pismenih
izjava.
Matija Murko, kao da se je predomislio u vezi s pisanjem o Prohaskinoj

knjizi; o tome doznajemo iz istoga pisma Jagiu:
Dozvolite da Vam uz to i ovo javim. Danas sam primio jedan redak na
dopisnici od prof. Murka, gdje me pita hou li doista, da on pie o knjizi, jer
da ga je pozvala Neue Freie Presse. Ja sam odgovorio, da e mi biti ast i neka
izvoli onako pisati kao to mi je u onome pismu govorio to jest ulazei u kritiku
slabijih strana knjige.
Slika oko prodaje knjige ba i nije najsvjetlija. Razvidno je to iz Prohaskina pisma kojemu nedostaje nadnevak. No, prema kronologiji, to je pismo
nastalo izmeu 17. i 31. oujka 1911. Prohaska se, naime, ali na slabu prou
svoje knjige, pa e o tome Jagiu:
Moja knjiga nalazi sporu prou. Od 300 adresa, kojima se moj nakladnik u Bosnu obratio (prepisao je najvie inovnika i zavodske adrese) nije
se direktno javila, nego jedna i to ini mi se jedna gimnazija. Inae je otilo
knjiarama bosanskim jedno 20 narudbi (20 komada, hou rei). Ako je to
dokaz, da bosanska inteligencija ne ita njemaki, ja sam zadovoljan. Ali bojim se, da je to dokaz, da ta inteligencija ita njemaki, ali ne mari za narod, u
30
Hrmann, Kosta (1850.-1921.), upravni inovnik Zemaljske vlade BiH i upravitelj Zemaljskog muzeja u Sarajevu te urednik asopisa Nada.
624

kojemu se nalazi. Danas u se obratiti Kosti Hrmannu, da mi ide na ruku, jer
g. dr. .[iro] Truhelka 31 i ne odgovara na moja pisma. Molio sam ga prije pet
mjeseci klieje za bos.[ansku] irilicu,32 pa nije nita odgovorio, poslao sam
mu knjigu, pa opet nita.
to je dalje bilo s distribucijom Prohaskine knjige, u njegovim se pismima, vie ne spominje.

U pismu (14. travnja 1911.) Prohaska se ukratko osvre na polemiku
ocjenu svoje knjige, no ne navodi tko je njegov protivnik, nego samo da je
ocjena objavljena u prolom br. 7. Savremenika.33 Potom spominje da je bio pozvan na sjednicu u Akademiji gdje se raspravljalo o Popisu za enciklopedijski
rjenik (jugoslavenskih pisaca), pri emu je svojim miljenjem u nekih prisutnih izazvao negodovanje. Uglavnom se razilazio s miljenjem gosp. Drechslera, kojemu je sve na volju ostavljeno. I u pismu (20. travnja 1911.) nastavlja
opisivati oko nesuglasice oko Popisa, a na kraju veli:
Zahvaljujem Vam na vijesti o dojmu moje knjige na g. Vl. orovia.34 I
onako tragam za referentom u Glasniku zemaljskog muzeja i Mitteilungen. Bio
sam se obratio na profesora Reetara,35 no on me uputio na dr. Alaupovia.36
G. dr. Alaupovi nije mi se jo javio. Teko je dobiti jednu kritiku na jednu
knjigu o naoj knjievnosti, pisalo (se) o njoj po njemakim novinama (Pester
31
iro Truhelka (1865.-1911.) bavio se, uz ostalo, i povijeu srednjega vijeka Bosne i arheologijom.
32
Kao to je na str. 12. Prohaskine knjige vidljivo, predoio je slova irilice iz Nauka krstjanskoga (1611.) Matije Divkovia, te irilicu iz Azbukvidariuma (1629.) Rafaela Levakovia. U
knjizi je pogrjeno otisnuto Leokovi.
33
To je polemika to ju je Prohaska vodio s Brankom Drechslerom (Vodnikom), vidi: Savremenik, br. 7., Zagreb, 1911., 439.-440.; Ernest Fier, Polemika Prohaska Vodnik, Zbornik
o Dragutinu Prohaski, Zagreb, 2003., 155.-166.
34
Vladimir orovi (1885.-1941.), povjesniar. U NSK u Zagrebu, meu Jagievom korespondencijom nalaze se 32 orovieva pisma upuena Vatroslavu Jagiu. O oroviu v.
Enciklopedija Jugoslavije, 2., Zagreb, 1954., str. 634.
35
Milan Reetar napisao je recenziju Prohaskine knjige i ona je objavljena u Archivu, svezak
33. (1912.), s dosta kritikih primjedaba.
36
Tugomir Alaupovi (1870.-1958.), knjievni kritiar, pjesnik, v. HBL, knj. 1., Zagreb,
1983., str. 52.-53.
625
Alojz Jembrih
Post, Slawisches Tagblatt, Reichspost) a gotovo nita u hrvatskim.37
I na kraju, zakljuno mogu rei sljedee. Iz predoenih dijelova pisama razabire se da je Dragutin Prohaska svoju knjigu na njemakom jeziku iz 1911.
Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina i u njoj poglavlje o bogumilima, uspio napisati i objaviti, zahvaljujui Jagievim kritikim
primjedbama i savjetima to ih je on Prohaski dobronamjerno upuivao, itajui njegov rukopis.
Svakako da je to dobit za Prohasku i slavistiku, a ujedno je potvrda o
Jagievoj osobi kao znalcu i velikanu slavistike 19. i poetka 20. stoljea,
koji je mnogim svojim bivim studentima pomagao u njihovom znanstvenom
usponu. U kontekstu istraivanja fenomena krstjana u srednjovjekovnoj Bosni
i Humu, to su ih prije i nakon Prohaskine knjige (1911.) proveli povjesniari,
kao npr. Franjo Raki u 19. i 20. st., Dragutin Kniewald, Dominik Mandi,
L. Petrovi, A. V. Solovjev, Franjo anjek, Jaroslav idak, iro Truhelka i dr.,
Prohaskina epistolarna razmiljanja o istoj tematici, bez pretjerivanja mogu
rei, jesu i ostaju doprinos cjelokupnom mozaiku prouavanja tzv. bosanskih
krstjana bogumila. Drim da je to mogue razabrati takoer iz ovoga priloga.
37
Vladimir orovi o Prohaskinoj knjizi pisao je u asopisu: Bosanska vila, XXVI., br. 7.-8.,
Sarajevo, 1911., 116.-117. (irilicom); u: Srpski knjievni glasnik, XXVI., br. 19., Beograd,
1911., 790.-795. (ir.); Julijan Jeleni u asopisu: Serafinski perivoj, XXV., br. 12., Sarajevo,
1911., 198.-200. U zagrebakim novinama Obzor, LII., br. 104., Zagreb, 1911., 1. objavljen
je osvrt na Prohaskinu knjigu.
626
SUMMARY
As a part of Prohaskas letters to his mentor Vatroslav Jagi in Vienna in
the mentioned period shows, this contribution follows the creation of Prohaskas book from 1911 Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der
Herzegovina and its third chapter on Bosnian Bogomils. Upon examination
of the sequence and content of those letters, one can discern Prohaskas plans
and accomplishments in the sphere of Croatian and Slavic studies, as well as
his teaching activities. Therefore, the readers (philologists) themselves will,
by vizualizing his letters, be able to oer their opinion on his scientic-research opus which is quite substantial for his time since he, more than once,
eectively established his reputation at dierent levels: as a literary historian,
literary critic, comparativist of Slavic literature, theater critic and founder of
the magazine Hrvatska njiva. Prohaska writes of all this in his other letters to
Vatroslav Jagi.
627
Zdravka Jelaska Marijan
RECEPCIJA BOSANSKO-HUMSKIH KRSTJANA U HRVATSKIM

UDBENICIMA POVIJESTI
Autorica prikazuje razliitosti recepcije bosansko-humskog krstjanstva u
pojedinim udbenicima povijesti rabljenim na tlu dananje Republike Hrvatske tijekom zadnjih devet desetljea. Analiza je temeljena na tekstovima objavljenim u tridesetak udbenika, a promjene i slinosti meu njima pri predstavljanju ove problematike praene su kroz nekoliko pitanja: koje nazive autori
rabe za bosansko-humske krstjane; s kojim utjecajima povezuju nastanak i
formiranje njihove zajednice; na koji nain prikazuju njihovu organizaciju,
vjerovanja i razlike u odnosu na katoliku crkvu; na koji nain predstavljaju
njihov odnos s razliitim slojevima bosanskoga srednjovjekovnoga drutva;
tko i na koji nain suzbija njihovo irenje; te kako ocjenjuju vanost bosanskohumskih krstjana.
Uvod
U oblikovanju predodbe o prolim dogaajima i njihovoj vanosti, kao i
o vjerovanjima i stavovima prisutnim u prolim vremenima, esto vei utjecaj
u iroj javnosti imaju udbenici povijesti nego znanstveni radovi objavljeni u
strunim asopisima i knjigama. Stoga je zanimljivo promotriti na koji su nain bosansko-humski krstjani predstavljani u udbenicima povijesti rabljenim
na dananjem teritoriju Republike Hrvatske tijekom XX. i na poetku XXI.
stoljea. Rad je temeljen na analizi tekstova objavljenih u tridesetak udbenika
rabljenih u nastavi povijesti od vremena Prvog svjetskog rata do kraja kolske
godine 2002./2003. U pristupu toj problematici udbenici se razlikuju opse-
629

gom i detaljnou pristupa, usklaenou s historiograjom, naglascima na
pojedina obiljeja crkvene organizacije i vjerovanja bosansko-humskih krstjana, te nainom na koji predstavljaju njihove odnose s drugim imbenicima.
Opirnou u obradi problematike bosansko-humskog krstjanstva izdvajaju se udbenici na kojima su, zajedno s drugim autorima, radili Jaroslav idak1
i Franjo anjek 2, dvojica znanstvenika koji su se posebno bavili znanstvenim
istraivanjem te problematike. Tekstovi tih autora objavljeni u gimnazijskim
udbenicima etrdesetih, odnosno devedesetih godina XX. stoljea, nastali
kao plod njihovih znanstvenih istraivanja, svaki u svom vremenu vrhunski su
doseg domae historiograje.3 Njihovi su tekstovi vrlo detaljni, ak i vie no
to je potrebno u srednjokolskoj nastavi, a uoljivo je da su drugim autorima
udbenika sluili kao uzor pri obradi ove problematike.
Vei broj autora ovdje obraenih udbenika bio je nazoan u pisanju
udbenika kroz dulje razdoblje, a esto i u vie razliitih drava koje su se
na ovom podruju smjenjivale. Stjepan Srkulj pisao je udbenike u kojima se
obrauje povijest srednjega vijeka i u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i u
vrijeme Kraljevine SHS, ivko Jaki napisao je niz udbenika u vrijeme prve
Jugoslavije i u vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske, a Ivo Makek i Hrvoje
Matkovi autori su udbenika i u razdoblju SFRJ i u razdoblju Republike
Hrvatske. Uz njihove udbenike obraeni su i udbenici brojnih drugih autora, koji su u nastavi bili znatno krae. Udbenici su se u pravilu mijenjali s
izmjenama programa kojima je odreen i opseg obrade pojedinih tema. O tim
su izmjenama stoga ovisile i izmjene u obradi pojedinih tematskih jedinica, no
povijest srednjovjekovne bosanske drave i crkve uvijek je vie ili manje bila
zastupljena u nastavi srednjovjekovne povijesti na hrvatskom podruju. Iz1
Miho BARADA Lovro KATI Jaroslav IDAK, Hrvatska poviest: za osmi razred
srednjih kola, Zagreb, 1943. (dalje: BARADA KATI IDAK, 1943.)
Franjo ANJEK Franko MIROEVI: Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljea, Zagreb,

1994. (dalje: ANJEK MIROEVI, 1994.); Franko MIROEVI Franjo ANJEK
Anelko MIJATOVI, Povijest: za drugi razred gimnazije, Zagreb 1997. (dalje: MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997.)
3
Historiografiju o bosansko-humskim krstjanima vidi u: Jaroslav IDAK, Studije o Crkvi

bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975.; Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975; Franjo ANJEK, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Zagreb, 2003.
630
Recepcija bosansko-humskih krstjana u hrvatskim udbenicima povijesti

mjene u tekstovima udbenika ipak nisu ovisile samo o promjenama programa
uenja nego, ak i vie, o pomacima do kojih se dolazilo znanstvenim istraivanjima. To je posebno dobro uoljivo u izmjena teksta u razliitim udbenicima istog autora. U udbenicima razliitih autora nastalih u isto vrijeme,
koji su dakle mogli rabiti iste historiografske radove kao uzor, razlike ovise o
vrsti kole i uzrastu uenika kojem su udbenici namijenjeni, te o sposobnosti
autora da na jednostavan nain predstave pojedinu problematiku, o njihovom
praenju historiograje, ali i o osobnim stavovima o pojedinim u historiograji nerijeenim problemima, odnosno o stavovima o tome koje je injenice i
pitanja najbitnije iznijeti.
Nazivi i utjecaji
Jedno od temeljnih pitanja u pristupu prikazivanju bosansko-humskog
krstjanstva u nastavi povijesti iz kojeg je vidljiva autorova opredijeljenost za
pojedine teze prisutne u hrvatskoj historiograji i uope odnos prema ovoj
problematici pitanje je naziva koje autori udbenika rabe za bosansko-humske
krstjane. To je pitanje u pravilu povezano s drugim kljunim pitanjem, a to
je pitanje na koji nain tumae nastanak ove zajednice, te s kojim vanjskim
utjecajima povezuju njezino formiranje.
Tako su, primjerice, u udbenicima Stjepana Srkulja rabljenim uoi, za
vrijeme i nakon I. svjetskog rata bosansko-humski krstjani izjednaeni s bugarskim bogumilima (bogomili) u emu slijedi tadanju historiograju, u prvom redu miljenje Franje Rakog. Autor kao neupitnu navodi teoriju prema
kojoj se bogumilstvo proirilo po Bosni i Zahumlju iz Bugarske u vrijeme
bana Kulina, to je u Bosni izazvalo vjerski razdor.4 Bogumilstvo je objanjeno kao vjera koja potjee od sljedbe pavlikanske u temeljima ijeg vjerovanja jest
iranski dualizam, a koja se razvila pod utjecajem gnostika i manihejaca. Preseljenjem pavliana iz Male Azije u jugoistonu Europu na bugarsku granicu
u VIII. stoljeu proirilo se njihovo vjerovanje u Bugarskoj gdje mu je pop
Bogomil dao slavenski karakter.5 Bosansko-humske krstjane S. Srkulj dosljedno
Stjepan SRKULJ, Povijest srednjega vijeka za vie razrede srednjih uilita, Zagreb, 1924.3,
prvo izdanje: Zagreb, 1912. (dalje: SRKULJ, 1924.3), 163.-164., 253.-254.
SRKULJ, 1924.3, 163.-165.
631

naziva bogomili, ali uz to iznosi da su u kasnije vrijeme pristalice bogumilske
vjere u Bosni Dalmatinci ... zvali Patarenima, te spominje da se u spomenicima
bosanskim nazivaju krstjanima.6 Ipak, dosljedna uporaba naziva bogomili morala je imati za posljedicu da uenici upamte upravo taj naziv.
Na slian nain o bosansko-humskim krstjanima govori i ivko Jaki u
udbenicima koje je pisao dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljea. I on
navodi da je to vjera koju su proirili bizantski vojnici iz Male Azije u Bugarsku, gdje joj je slavensko obiljeje dao pop Jeremija zvan Bogumil, ali pria je
ispriana krae i jednostavnijim rjenikom. O njezinom daljnjem irenju kae:
Iz Bugarske rairi se ta vjera pod imenom bogumilstva ili patarenstva najprije u
Rakoj, a onda i u Bosni.7 Za razliku od Srkulja, Jaki naizmjenino rabi nazive
bogumili i patareni, odnosno bogumilstvo i patarenstvo, dajui im ravnopravan
poloaj. Naziv krstjani upotrebljava tek u udbeniku iz 1935., gdje kae: Bogumili su zvali sebe dobrim krstjanima.8
Otprilike u vrijeme kada je tiskan drugi od dva navedena Jakieva udbenika, istraivanjem te problematike i preispitivanjem prijanjih znanstvenih
teza od Jaroslava idaka nastaje bitni pomak u predodbama o bosanskohumskom krstjanstvu u hrvatskoj historiograji. Nove tvrdnje i rasprave
meu znanstvenicima oko tog pitanja nai e odjeka u Jakievu udbeniku iz
1940. godine, gdje autor navodi dvije teorije o postanku bosansko-humskog
krstjanstva. Nakon tvrdnje da se za Kulinova banovanja ugnijezdila u Bosni
nova vjera, najprije, kao i u svojim ranijim udbenicima, navodi da je to vjera
koju su grki vojnici donijeli iz Male Azije i koja se prvo proirila meu Bugarima, a kojoj je pop Bogumil dao slavensko obiljeje. Iz Bugarske, kako neki
misle, rairila se ta vjera pod imenom bogumilstva ili patarenstva i u Bosni. Zatim
iznosi drugo miljenje rijeima: Drugi opet dre, da se u Bosni nije ni pojavilo
bugarsko bogumilstvo, ve da je ondje bila neka osobita bosanska narodna vjera.
Pristalice ove vjere nazivali su se dobri Bosniani, a u poetku i pravi krstjani.
No, nakon toga autor dodaje reenicu kojom daje prednost prvoiznesenom
6
SRKULJ, 1924.3, 254.
ivko JAKI, Povijest Srba, Hrvata i Slovenaca: za nie razrede srednjih uilita, Zagreb,
1926. (dalje: JAKI, 1926.), 70.; ivko JAKI, Povijest Jugoslavije s opom historijom I. dio:
za III. razred srednjih i njima slinih kola, Zagreb, 1935. (dalje: JAKI, 1935.), 53.
JAKI, 1935., 53.
632

miljenju: Kako bilo da bilo, povijest ih naziva obino bogumilima ili patarenima.9
Gotovo istovjetan tekst ovome koji nalazimo u vrijeme Banovine Hrvatske,
nalazimo i u Jakievom udbeniku odobrenom idue godine od Ministarstva
nastave Nezavisne Drave Hrvatske, ali je uz drugu teoriju dodano objanjenje da su prije u Bosni bili samo katolici, ali se jedan dio njih udaljio od katolike
crkve i stvorio novu.10
Daljnji pomak biljeimo u Jakievu udbeniku iz 1943., gdje su opet navedene obje teorije, ali ovaj je put prvoj dano manje vanosti i prostora nego
drugoj. Govorei o razdoblju Kulinova banovanja autor kratko navodi: U to
se vrieme razvilo u Bosni bogumilstvoilipatarenstvo, za koje mnogi dre, da
se uvuklo iz Bugarske. Zatim odmah prelazi na drugu teoriju iznosei: Drugi
opet dre, da to nije bila bugarska sekta, nego da su se Bonjaci sve vie otuivali univerzalnom katolicizmu stvarajui svoju narodnu crkvu. Ako i jest ta vjera
moda bugarskog poriekla, ona se svakako u Bosni vrlo promienila i to dalje, to
je vie gubila od svoje prvobitne strogosti u obiajima. ... Naskoro postane to neka
osobita crkva, koja se s bosanskim narodnim ivotom tako tiesno povezala da su je
nazvali bosanskom crkvom.11 Novost u toj formulaciji nije samo u tome to je
druga teorija dobila znatno vie prostora, nego i u tome to se govori o pojavi
koja nije jednostavno uvezena ili je tek tako nastala u kratkom roku, nego o
pojavi koja je evoluirala tijekom odreenog duljeg vremena. Problem naziva
za pripadnike te crkve autor rjeava napominjanjem: U poviestnoj se nauci ipak
uobiajilo ime bogumilsko i patarensko, iako se oni tim imenom nisu nazivali: u
prvo doba zovu sebe esto dobrim krstjanima.12 U daljnjem tekstu autor ih ipak
ne naziva krstjanima, nego patarenima, a povremeno i bogumilima.13
U istom razdoblju kad je rabljen taj Jakiev udbenik, tiskan je za stariji
uzrast gimnazijalaca udbenik kojemu su autori bila trojica istaknutih znan9
ivko JAKI, Povijest Jugoslavije s opom povijeu, I. dio, Zagreb, 1940. (dalje: JAKI,
1940.), 64.
10
ivko JAKI, Povijest hrvatskoga naroda sa svjetskom povijeu: za III. razred srednjih kola,
Dio I., Zagreb, 1941. (dalje: JAKI, 1941.), 68.
11
ivko JAKI, Povijest srednjega vijeka za VI. razred srednjih kola, Zagreb, 1943., (dalje:
JAKI, 1943.), 195.
12
JAKI, 1943., 195.
13
JAKI, 1943., 195.-196., 237., 249.-250.
633

stvenika Miho Barada, Lovro Kati i Jaroslav idak. Valja napomenuti da
se Jaroslav idak dugi niz godina bavio istraivanjem bosansko-humskog krstjanstva, a u raspravi koju su njegovi radovi u drugoj polovici tridesetih godina potaknuli aktivno je sudjelovao svojim prilogom i Miho Barada. Ve je reeno da je u tom udbeniku problematika bosansko-humskog krstjanstva vrlo
opirno obraena. U ovom se sluaju ne kae kako je Crkva bosanska, pod
kojim god je nazivom autori udbenika biljeili, nastala u doba bana Kulina,
nego da se u njegovo vrijeme prvi put spominju unutar bosanske biskupije njezini redovnici, prozvani krstjani,14 to je u znanstvenom smislu mnogo preciznije. Brojne posebnosti crkvene zajednice na podruju Bosne, poput upotrebe
narodnog jezika, glagoljake tradicije, nepoznavanja ustanove crkvene desetine, nepostojanja biskupijskog sredita i sl. autori u prvom redu pripisuju mnogo duljem odravanju starih obiaja nego na susjednim podrujima, gdje je bio
mnogo jai utjecaj grgurovske reforme i kojima je Rim obraao vie panje.15
U takvu Bosnu, u kojoj je katolika crkva biljeila razvojne posebnosti, dolazi
utjecaj heretikog dualistikog pokreta, ali taj utjecaj dolazi sa zapada preko
dalmatinskih gradova. Tek je sumnja u irenje dualistike hereze na prijelazu
XII. i XIII. stoljea navelo Rim da obrati Bosni vie panje.16 Takav prikaz
razvoja utemeljen je na povijesnim izvorima i rezultat je tadanjih znanstvenih istraivanja. U ovom udbeniku nigdje ne nalazimo za bosansko-humske
krstjane naziv bogumili, jer je odbaen taj naziv, kao i teorija prema kojoj je
14
BARADA KATI IDAK, 1943., 98.
15
BARADA KATI IDAK, 1943., 98.: U zemlji, koja se odlikovala time, to su se u njoj
uzdrali kroz stoljea stari ivotni i kulturni oblici, nosili su i ti redovnici znakove davne prolosti
na sebi, tada ve nepoznate njihovu naprednijem katolikom susjedstvu. Kao to i crkva, kojoj su
pripadali, bili su krstjani blizki narodu po tome, to su na temelju glagoljake batine njegovali
narodni jezik. Ni biskup bosanski, koga su oni birali iz svoje sredine, nije poznavao latinski, premda je primao posveenje od dubrovakog nadbiskupa, kome je priznavao jurisdikciju. Njegova se
biskupija razlikovala od ostalih na zapadu i time, to nije imala stolne crkve, pa prema tome ni
stalna sredita. U njoj nije bilo kaptola, a i desetinsko ureenje bilo joj je strano. Poslije razkola
1054. poveala je zapadna crkva svoje napore, da se ojaa iznutra za borbu, to joj predstoji radi
obnove crkvenog jedinstva. Od tog vremena tei se u Rimu izjednaenjem svih pokrajinskih crkava
u ustrojstvu, obredima i obrednom jeziku. Bosni se obratila panja tek onda, kada je crkva na zapadu morala uloiti sve sile u to, da slomi snaan heretiki pokret dualistikih katara (patarena).
16
BARADA KATI IDAK, 1943., 98.-99.
634

to vjera uvezena s istoka. Umjesto naziva bogumili, koji su i Barada i idak
drali pogrenim, dosljedno se rabe oni nazivi koje potvruju izvori, dakle,
nazivi: krstjani za redovnike i crkva bosanska za vjersku zajednicu koja se razvila u Bosni. Za krivovjerce koji dolaze u Bosnu upotrebljava se naziv patareni,
uobiajen na Zapadu.17 O Crkvi bosanskoj se pak govori kao o zajednici koja
se formira kroz dulje razdoblje, proces formiranja zapoinje i prije bana Kulina nizom razvojnih posebnosti, a zavrava u vrijeme bana Stjepana II. Kotromania, kada se pojavljuje samostalna crkva bosanska kao dravna crkva.18
O toj se Crkvi u ovom udbeniku uope ne govori kao o heretikoj, nego je
navedeno da se stanovnike Bosne od vremena optubi iznesenih za vladavine
bana Kulina u kranskom svijetu dralo hereticima i poistovjeivalo ih se
s dualistima19, iako nema dokaza da su usvojili manihejsko uenje, nego je,
dapae, djelovanje te Crkve u svojoj biti bilo potpuno suprotno manihejstvu.20
Uz to se navodi da je crkva bosanska smatrana u Bosni crkvom bojom, a njezina vjera pravom vjerom apostolskom...21
Drukiju sliku opet nalazimo nakon Drugog svjetskog rata u udbeniku
kojemu su autorice Olga Salzer i Karmen Mali, a koji je rabljen u nastavi
osnovnih i srednjih kola tijekom pedesetih godina. U tom je udbeniku kao
temelj za posebnosti u crkvenom razvoju Bosne i njegovu razliitost od drugih
podruja navedeno je da Kranstvo nije dosta dugo u Bosni uhvatilo dublji korijen zbog zaostalog gospodarstva i dugog odranja plemenskog ivota. Iako je
katolika biskupija bila osnovana ona nije bila ureena, niti je imala svoje sjedite, a zbog vlasti susjednih drava nad Bosnom u nju su dopirali utjecaji rimske i pravoslavne crkve i glagoljaa iz Hrvatske. U nju su takoer doprla i vjerska
17
BARADA KATI IDAK, 1943., 96., 98.-99., 127., 130.
18
19
BARADA KATI IDAK, 1943., 99.: Od toga vremena osuuju Bonjane na zapadu
kao heretike, smatrajui, da su potpuno jednaki tadanjim dualistima, koji vjeruju u dva poela.
Slino i u daljnjem tekstu, na str. 130.: Na zapadu i iztoku bili su podjednako uvjereni, da crkva bosanska ne izpovieda pravu kransku vjeru, ve krivovjerno manihejstvo, kao to su to inili
i bogumili na iztoku, a patareni i katari na zapadu.
20
BARADA KATI IDAK, 1943., 130.: U njezinu djelovanju nema traga manihejstvu,
ve mu je ono u svojoj sri protivno.
21
635

uenja protiv bogatstva i crkvene vlasti, koja su se u XII. stoljeu poela iriti
u primorskim gradovima, osobito u Splitu, a te su se pristae pred progonima
sklonile u Bosnu.22 Za ta vjerska uenja autorice ne navode nikakav posebni
naziv. Osim tih vjerskih uenja u Bosni se, prema ovom udbeniku, proirilo
i dualistiko bogumilsko uenje, u kojem su se osobito cijenili zajedniki rad i
molitva, kao i sticanje sredstava za ivot vlastitim radom, a ne izrabljivanjem i
otimainom, kako su inili feudalci i vladari.23 Tako su, prema ovom udbeniku, na formiranje posebne crkve u Bosni utjecali i pravovjerni i krivovjerni
utjecaji sa Zapada i s Istoka, te odupiranje feudalizaciji i nastojanje za ouvanjem starog plemenskog ivota. Kljuno mjesto u prihvaanju ili neprihvaanju pojedinih vjerskih uenja dano je narodu. Primjerice, govorei o istonim
i zapadnim utjecajima autorice istiu: Narod je s vremenom primao od zapadne
i pravoslavne crkve samo ono, to mu je moglo pomoi, da se odri stari plemenski
ivot.24 Govorei o nastojanjima za uvrivanjem Katolike crkve takoer se
istie da se narod protivio crkvenoj desetini i obvezama kmetova, pa se ona
nije mogla uvrstiti 25, a u daljnjem tekstu navodi se da se bogumilsko uenje
uvrstilo upravo zahvaljujui narodu koji se opire feudalizaciji.26 Neobinost
je ovog udbenika u odnosu na druge udbenike povijesti rabljene na podruju dananje Republike Hrvatske u tome to nastoji izjednaiti utjecaje
katolike i pravoslavne crkve, iako se za takvo izjednaavanje ne nudi kvalitetno objanjenje. Upotreba odreenih naziva u tekstu uglavnom se izbjegava,
22
Olga SALZER Karmen MALI, Povijest: za VI. razred osmogodinje kole i II. razred
gimnazije, Zagreb, 1952. (dalje: SALZER MALI, 1952.), 135.
23
SALZER MALI, 1952., 135.
24
SALZER MALI, 1952., 135.
25
SALZER MALI, 1952., 135.: U Bosni je dodue bila osnovana katolika biskupija, ali ona
nema ni svoje sjedite niti je ureena. Svi pokuaji nadbiskupa iz primorskih gradova, da narod
da crkvi desetinu, nisu imali mnogo uspjeha. Narod se tome protivio, a ni plemenske starjeine nisu
pomagale crkvu. I madarska vlast je nastojala uvrstiti katoliku crkvu u Bosni. Od kraja XII. st.
rimska crkva nastoji svim sredstvima, uz pomo madarske drave, da se u Bosni uredi i uvrsti
katolika crkva sa svim obavezama kmetova i naroda. Ali narod nee ni madarsku vlast ni takvu
crkvu i feudalce, jer im svi oni nameu dae i kmetstvo.
26
SALZER MALI, 1952., 135.-136.: Narod u Bosni, koji se opire feudalizaciji, prima takva
uenja.
636

te se naziv krstjani za redovnike spominje tek usput, pojma Crkva bosanska
kao odreenog naziva nema u tekstu, a nema ni izraza patareni, koji se esto
nalazi u drugim udbenicima. Nazive bogumili i bosanski bogumili susree se
u tekstu nekoliko puta, 27 te tako taj udbenik ponovno uvodi taj pojam kao
iskljuivi naziv za pripadnike Crkve bosanske.
U udbeniku Vladimira Babia za V. razred gimnazije iz pedesetih godina nalazi se vrlo kratak tekst u kojem se ne navode vanjski vjerski utjecaji na
formiranje Crkve bosanske, pa se u skladu s tim ne spominju ni bogumili ni
patareni. Umjesto toga nalazi se pria u kojoj je presudna uloga dana otporu
maarskom utjecaju. Prema ovom udbeniku ve za Kulina oko 1200. javlja
se tenja za emancipacijom od Madarske, osobito u crkvenom pogledu. Zbog te
tenje za samostalnou i zbog posebne organizacije i obiaja bosanske crkve papa i
Madari su Bosance nazivali hereticima i udarali na njih kriarskim vojskama.28
Miljenje da pripadnici Crkve bosanske nisu bili heretici, nego su samo smatrani hereticima nije u historiograji neuobiajeno, ali neuobiajeno je smjetanje tenje za crkvenom samostalnou od Ugarske ve u Kulinovo vrijeme
s obzirom na injenicu da je u to doba Bosanska biskupija jo bila podreena
Dubrovakoj nadbiskupiji, a pod jurisdikciju kalokih nadbiskupa dolazi tek
1247. Ova je greka moda posljedica nespretnosti pri nastojanju za to kraim formuliranjem problematike.
Opirniji, ali i precizniji tekst donosi udbenik Mirka eelja za II. razred gimnazije, rabljen ezdesetih godina. Prema tom se udbeniku crkva bosanska spominje kao heretika potkraj Kulinove vladavine, a za vrijeme pape
Inocenta III. Autor navodi da je Bosanska biskupija u XI. i XII. stoljeu bila
podreena nadbiskupijama u Baru, Splitu i Dubrovniku, ali je uvijek sauvala
neke svoje posebne odlike.29 Zatim pie da su na Zapadu njeni pripadnici najee
nazivali patarenima, u Srbiji babunima (kao i makedonski bogumili), ali naziv
bogumila nije prodro u Bosnu.30 Takva formulacija navodi na zakljuak o posto27
SALZER MALI, 1952., 135.-137.
28
Vladimir BABI, Povijest srednjega vijeka za V. razred gimnazije, Zagreb, 1953. (dalje:
BABI, 1953.), 215.
29
Mirko EELJ, Historija za II. razred gimnazije, Zagreb, 1961. (dalje: EELJ, 1961.),
109.
30
EELJ, 1961., 110.
637

janju jedinstvene heretike crkve, pripadnici koje se razliito nazivaju u razliitim zemljama, iako takvu tvrdnju autor izriito ne iznosi. U nastavku iznosi
miljenje prema kojem su krstjani vjerojatno bili pod jakim utjecajem bogumila,
ali i da su se od njih razlikovali po svom odnosu prema feudalnom drutvu i
dravi.31 Uz to iznosi pretpostavku da se upravo preko bosanskog podruja
irio utjecaj istonih hereza na zapadne.32 Za razliku od prijanjih udbenika, u
kojima su bosansko-humski krstjani povezivani s bugarskim bogumilima, u
ovom se naglaava da naziv bogumili nije upotrebljavan u Bosni.
U srednjokolskim udbenicima autora Hrvoja Matkovia, rabljenima tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljea, vie se ne spominje
neposredan utjecaj bogumila na bosansko-humske krstjane. Autor, govorei
o irenju kranstva u Bosni, objanjava da je na elu crkvene organizacije bio
bosanski biskup koji je s podreenim sveenstvom vrio obrede na narodnom jeziku,
a zatim iznosi da je papa potkraj XII. stoljea upozoren da su ban Kulin i njegovi
podanici pali pod utjecaj patarena koji su po svom uenju bili veoma bliski bogumilima u Bugarskoj i Makedoniji.33 Tko su i odakle su bili ti patareni, autor ne
objanjava, ali te udbenike ve zbog upotrebe izraza patareni ipak moemo
svrstati u skupinu onih koji govore o zapadnom utjecaju, ili tonije u skupinu
onih koji govore o kombinaciji lokalnih posebnosti i krivovjernih utjecaja sa
Zapada. Nakon to u nastavku teksta autor navodi da ban Kulin nije protiv heretika nita poduzeo unato obeanju papi, te da su ugarski kraljevi poduzimali
vojne pohode na Bosnu s namjerom da istrijebe heretike iznosi tvrdnju: Najzad se
u Bosni formirala posebna crkva bosanska koja se po svom ustrojstvu razlikovala i
od katolike i od pravoslavne crkve.34 Iz teksta nije jasno kad se zbilo to najzad,
ali bi se iz takve konstrukcije teksta moglo zakljuiti da autor dri da je to
31
EELJ, 1961., 110.
32
EELJ, 1961., 111. Slino tome, govorei openito o herezama na europskom Zapadu,
autor iznosi da su katari bili pod utjecajem istonjakog uenja o borbi dobra i zla, vjerojatno
preko Balkana i bogumila, 45.-46.
33
Hrvoje MATKOVI, Povijest 1: za prvi razred srednjih kola, Zagreb, 1976.2 (dalje: MATKOVI 1976.2), 52.; Isto i u Hrvoje MATKOVI, Povijest 1: za prvi razred usmjerenog
obrazovanja, 10. izmijenjeno i dopunjeno izdanju navedenog udbenika iz 1985. (dalje: MATKOVI 1985.10), 145.
34
MATKOVI 1976.2, 52.; U kasnijem izmijenjenom izdanju rije Najzad je zamijenjena

sa Napokon, MATKOVI 1985.10, 145.
638

formiranje bilo dugotrajniji proces. Gotovo istovjetne formulacije nalazimo i u
udbeniku kojeg je Hrvoje Matkovi napisao poetkom devedesetih godina u
koautorstvu s Blagotom Drakoviem. No, u tom je udbeniku tekst proiren
time to je iza navedene reenice o formiranju Crkve bosanske dodano: Prva
vijest o njezinu irenju potjee iz 1199. godine. Njezini su pripadnici na Zapadu
najee nazivani patarenima. Katolika i Pravoslavna crkva smatrale su je heretikom crkvom.35 Iako ovo proirenje teksta nije veliko ono jae naglaava vezu
s patarenima i jo jae istie upravo taj naziv za pripadnike Crkve bosanske.
Uz to upotrebljava iri pojam heretici. Prvi je spomen Crkve bosanske ovdje
smjeten u Kulinovo vrijeme, a njezino je jaanje u ovom udbeniku smjeteno
u vrijeme banovanja Mateja Ninoslava.36 Ti udbenici opremljeni su i rjenikom, pa je zanimljivo pogledati kako su u njima denirani izrazi patareni,
crkva bosanska i bogumili. Prema Matkovievu udbeniku patareni su pristae
pokreta koji je u srednjem vijeku ustajao protiv crkvene raskoi i dravne organizacije,37 a prema udbeniku koji je pisao s B. Drakoviem patareni su drugi
naziv za vjersku sektu bogumila.38 Slino tome, u oba su udbenika bogumili
denirani kao pristae vjerskog uenja koje je odbacivalo crkvenu i dravnu organizaciju i propovijedalo jednakost meu ljudima.39 Iz takvih je denicija teko
vidjeti ikakvu razliku izmeu tih naziva. Crkva bosanska u oba je udbenika
denirana kao crkvena organizacija na teritoriju srednjovjekovne Bosne, koja se po
svom ustrojstvu razlikovala od katolike i pravoslavne crkve, ali do 1990. godine
nazivi svih triju crkava pisani su malim, a kasnije velikim slovom.40
Udbenici za osnovne kole iz istog vremena uglavnom imaju krae i jednostavnije tekstove zbog mlaeg uzrasta kojemu su namijenjeni. Udbenik
iz sedamdesetih godina autora Ive Makeka, Blagote Drakovia i Olge Salzer
35
Hrvoje MATKOVI Blagota DRAKOVI, Povijest 2: udbenik za srednje kole, prvo

izdanje Zagreb, 1990., ovdje je koriteno drugo, odnosno prvo izmijenjeno izdanje iz 1991.
(dalje: MATKOVI DRAKOVI, 1991.), 140.
36
MATKOVI DRAKOVI, 1991., 139.-140.
37
MATKOVI 1985.10, 247.
38
MATKOVI DRAKOVI, 1991., 328.
39
MATKOVI 1985.10, 243.; MATKOVI DRAKOVI, 1991., 323.
40
MATKOVI 1985.10, 243.; MATKOVI DRAKOVI, 1991., 324.
639

o nastanku Crkve bosanske donosi samo kratku obavijest: Potkraj XII. stoljea papa je bio obavijeten da se u Bosni rairilo vjersko uenje koje se razlikuje od
katolikog i pravoslavnog. To novo vjersko uenje irila je crkva bosanska.41 Ovo
je jedna od varijacija formulacije kojom se uenicima objanjava da se u Bosni
formirala crkva koja se svojim ustrojstvom i/ili vjerskim uenjima razlikovala
od katolike i pravoslavne crkve, a koju vrlo esto nalazimo u udbenicima
pisanim u vrijeme druge jugoslavenske drave.42 Slinu formulaciju nalazimo
i u udbeniku iz osamdesetih godina koji je Ivo Makek pisao zajedno s Josipom Adamekom.43 No, u prvom od Makekovih udbenika ne spominju se
vanjski vjerski utjecaji, a u ovom se uenicima tumai da je papa uz pomo hrvatsko-ugarskih kraljeva pokuao u Bosnu uvesti feudalnu crkvenu organizaciju.
U borbi protiv tih pokuaja bosanska crkva je prihvatila vjersko uenje patarena
koji su doli u Bosnu iz Splita ...44 Time i u osnovnokolske udbenike konano
ulazi teza o zapadnom podrijetlu krivovjernih utjecaja na bosansko-humske
krstjane.
Uvoenje pojma katari u obradu tematske jedinice o Bosni u hrvatske
udbenike povijesti odraz je istraivanja Franje anjeka o vezama bosanskohumskih krstjana i katarsko-dualistikog pokreta na europskom Zapadu.
Iako su rezultati tih istraivanja objavljeni jo sedamdesetih godina, autori
udbenika vie ih uzimaju u obzir tek devedesetih godina. Izraz katari u vezi
s vjerskim prilikama u Bosni nalazimo u hrvatskim udbenicima tek nakon
41
Ivo MAKEK Blagota DRAKOVI Olga SALZER, Narodi u prostoru i vremenu 2:

udbenik povijesti za VI. razred, prvo izdanje u Zagrebu, 1973.; koriteno V. nepromijenjeno
izdanje iz 1977. (dalje: MAKEK DRAKOVI SALZER, 1977.5), 87.
42
SALZER MALI, 1952., 136.: Tako se bosanska crkva, jednostavna u obredima, sa slavenskim jezikom, bez desetine i izrabljivanja, razlikovala od rimske i istone crkve. MATKOVI
1976.2, 52.: Najzad se u Bosni formirala posebna crkva bosanska koja se po svom ustrojstvu
razlikovala i od katolike i od pravoslavne crkve. MATKOVI 1985.10, 145.: Napokon se u
Bosni formirala posebna crkva bosanska koja se po svom ustrojstvu razlikovala i od katolike i od
pravoslavne crkve.
43
Ivo MAKEK Josip ADAMEK, ovjek u svom vremenu 2: udbenik za VI. razred
osnovne kole, Zagreb, 1987. (dalje: MAKEK ADAMEK, 1987.), 120.: U Bosni se razvila posebna kranska crkva koja se razlikovala od pravoslavne i katolike. Ta crkva poznata pod
nazivom crkva bosanska ...
44
MAKEK ADAMEK, 1987., 120.
640

uspostave Republike Hrvatske, i to najprije u udbeniku Ive Makeka za osnovne kole iz 1992. godine. U tom udbeniku autor iznosi da se ban Kulin
obvezao na vjernost Svetoj Stolici, a protiv bosanskih krivovjeraca, patarena. Patarenstvo su donijeli u Bosnu katari iz sjeverne Italije i june Francuske preko primorskih gradova Splita i Trogira. Katarska je hereza najprije zahvatila hrvatsku
morsku obalu. Odande je prodrla u Bosnu, jer se Dalmaciji nije mogla odrati zbog
mjera koje su poduzimane protiv katara. Patarenska vjerska organizacija, koja je u
Bosni prozvana Crkva bosanskih krstjana, nauavala je vjeru u dva vrhovna poela duhovnog i tvarnog (materijalnog) svijeta.45 U nastavku teksta autor iznosi
zbunjujuu tvrdnju prema kojoj ti bosanski patareni Nisu bili u vezi s bugarskim
i makedonskim bogumilima, ni s bosanskim krivovjercima. Sami su se nazivali krstjanima Crkve Bosanske.46 Tko su bosanski krivovjerci koji se ovdje spominju
potpuno je nejasno. Taj opiran tekst prepun dvanaestogodinjacima nepoznatih pojmova pojednostavnjen je u iduem Makekovu udbeniku, kojemu
je prvo izdanje tiskano 1997. godine. U njemu se, za razliku od prethodnog
udbenika, nastoji jae ukazati i na lokalne razvojne posebnosti, to autor ini
rijeima: U Bosni, zemljopisno zatvorenoj, ivjelo se osebujnim ivotom, pa je i
Katolika crkva bila osebujna. Zvala se Crkva bosanska. Njezin vodei sloj inili su
krstjani... Za njih autor kae da su ivjeli prema uzoru na prve krane zajednikim ivotom od vlastita rada.47 Pojednostavnjivanje teksta ovdje na alost
nije urodilo i njegovom veom jasnoom, jer je bez opirnijih objanjenja nastavnika nemogue pogoditi to podrazumijevaju osebujni ivot i osebujna
katolika crkva. Autor dalje navodi da su poetkom XIII. stoljea u Bosni
nali utoite heretici protjerani iz Dalmacije, koji su donekle utjecali na uenje krstjana. S tim u vezi proirila se i do pape stigla vijest da je Kulin s dijelom naroda
pristao uz heretike.48 Na taj su nain opim pojmom heretici zamijenjeni pojmovi katari i patareni iz prethodnog udbenika, te je smanjen broj uenicima
novih pojmova.
45
Ivo MAKEK, Povijest za VI razred osnovne kole, Zagreb, 1992. (dalje: MAKEK, 1992.),
90.
46
MAKEK, 1992., 90.
47
Ivo MAKEK, Povijest: udbenik za 6. razred osnovne kole, Zagreb, 1997. (dalje: MAKEK,
1997.), 67.
48
MAKEK, 1997., 67.
641

Pojednostavnjivanje obavijesti o vjerskoj problematici nuno radi uzrasta
uenika estoga razreda osnovnih kola i ujedno nastojanje da im se valjano
objasni o emu se radi sa to manje teksta, velika je tekoa s kojom su se
suoili svi autori udbenika za osnovne kole, pa to valja uzeti u obzir. U
udbeniku Frane Sabalia iz 1996. godine, koji je kao alternativni udbenik
neko vrijeme rabljen istovremeno s navedenim Makekovim udbenikom, nalazimo kratku obavijest da se u vrijeme Kulinove vladavine u Bosni spominju
redovnici krstjani, te da su se poetkom XIII. stoljea u Bosni pojavili patareni, krivovjerci sa zapada.49 Prema treem udbeniku koji je nastao otprilike
u isto vrijeme, a kojemu su autori Neven Budak i Vladimir Posavec, U vrijeme
bana Kulina ojaali su u Bosni sljedbenici katarskog vjerovanja. U nastavku uenici saznaju da su katari imali mnogo pristalica u junoj Francuskoj i sjevernoj
Italiji. Trgovci koji su iz tih krajeva dolazili u dalmatinske luke proirili su svoje
vjerovanje i u Bosnu. Tako je u Bosni nastala posebna Crkva bosanska, s vlastitim
uenjem i ustrojem. Njezini su se pripadnici nazivali krstjani ...50 Iz navedenog je
razvidno da u etiri osnovnokolska udbenika rabljena tijekom devedesetih
godina XX. stoljea u vezi s bosansko-humskim krstjanima nalazimo pojmove patareni, katari i heretici, odnosno krivovjerci.
Na poetku XXI. stoljea od tih su udbenika u upotrebi ostali zadnji
udbenik Ive Makeka, te udbenik Nevena Budaka i Vladimira Posavca. Uz
njih su za kolsku godinu 2000./01. odobrena jo dva udbenika.51 Jednome
je opet autor Neven Budak, ali u suradnji s Marijom Mogorovi Crljenko, a
drugome su autori eljko Brdal i Margita Maduni. U udbeniku N. Budaka
i M. Mogorovi Crljenko ponovno nalazimo varijaciju jedne od prijanjim autorima udbenika omiljenih izjava: U Bosni se ve vrlo rano razvila Crkva koja
49
Frane SABALI, Povijest: za esti razred osnovne kole, Zagreb, 1996. (dalje: SABALI,
1996.), 48.
50
Neven BUDAK Vladimir POSAVEC, Raanje suvremene Hrvatske i Europe od seobe

naroda do apsolutizma, koriteno drugo izdanje, odnosno prvo izdanje nakon odobrenja Ministarstva prosvjete i porta, Zagreb, 1998. (dalje: BUDAK - POSAVEC, 1998.2), 70.
51
U izradi ovog lanka uzeti su u obzir udbenici rabljeni do kolske godine 2002./03.,
odnosno udbenici rabljeni do vremena izrade ovog teksta. Uz njih je za kolsku godinu 2003./2004. Ministarstvo prosvjete i porta odobrilo jo dva udbenika, udbenik Vladimira
Posavca, te udbenik Hrvoja Petria i Gordana Ravania.
642

nije bila povezana ni s Rimom, ni s Carigradom. Za njezine pripadnike autori
navode naziv krstjani, te iznose da ih je Katolika crkva optuivala zbog krivog
katarskog vjerovanja. Zatim objanjavaju to su katarska vjerovanja, ali to dre
samo optubama, te za krstjane nigdje izriito ne kau da su bili pod ikakvim
stranim utjecajem.52 U odnosu na prije pisani udbenik Budak Posavec, novost je i upozorenje da se crkva bosanskih krstjana razvila vrlo rano.
Udbenik eljka Brdala i Margite Maduni u uporabi naziva u svezi s bosansko-humskim krstjanima donosi iznenaenje ponovnim vraanjem pojma
bogumili. Prema tom udbeniku u vrijeme bana Kulina pojavili su se u Bosni
sljedbenici pokreta katara, bogumili. Taj se pokret pojavio u junoj Francuskoj, a
trgovci iz tih krajeva preko Italije i dalmatinskih luka donijeli su svoje vjerovanje
u Bosnu. U skladu s tim, u nastavku teksta, nakon objanjenja u to su katari
vjerovali, autori e ustvrditi: Bogumili su organizirali svoju crkvu, Crkvu bosansku, nazivali su se krstjanima...53 Iako bi se prema prvoj reenici moglo zakljuiti da autori poistovjeuju pojmove katari i bogumili, vezujui oba pojma uz
zapadni utjecaj, moguu zabunu otklanjaju objanjenja novih pojmova koje
autori donose na kraju obrade tematske jedinice, gdje za pojam bogumili stoji
objanjenje: krani koji su se pojavili na podruju Bugarske, Makedonije i Bosne;
nisu priznavali vlast Katolike crkve, a nazivali su se i krstjanima.54
Najdetaljniju sliku koja odraava razradu utjecaja zapadnih hereza na bosansko-humske krstjane u udbenicima je, naravno, dao Franjo anjek. To
su spomenuti udbenici za II. razred gimnazije, prva izdanja koja su tiskana
1994., odnosno 1997. godine. anjek polazi od toga da su bosansko-humski
krstjani, organizirani u Crkvu bosansku u poecima svog djelovanja nastojali
slijediti primjer prvih kranskih zajednica iz vremena Pracrkve. Ali, zbog kritika
klerikih institucija i otpora protiv plaanja crkvene desetine, njihova plemenita
nastojanja nailaze na nerazumijevanje crkvenih foruma i osudu svjetovnih vlasti,
a oni sami pod utjecajem radikalnijih valdenza i katarsko-patarenskog pesimi-
52
Neven BUDAK Marija MOGOROVI CRLJENKO, Povijest: udbenik za esti razred

osnovne kole, Zagreb, 2001. (dalje: BUDAK MOGOROVI CRLJENKO, 2001.), 94.
53
eljko BRDAL Margita MADUNI, Povijest: udbenik za esti razred osnovne kole,
Zagreb, 2001. (dalje: BRDAL MADUNI, 2001.), 76.
54
BRDAL MADUNI, 2001., 78.
643

zma poet e se udaljavati od katolicizma, pa i samih izvora kranstva.55 Time
autor upozorava na postupno formiranje Crkve bosanske i naknadno usvajanje krivovjernih ideja sa Zapada. Govorei openito o religiozno-socijalnim
pokretima na europskom Zapadu u prvom i tekstualno opirnijem od dva
navedena udbenika postavlja otru granicu izmeu ortodoksnog evangelizma
onih koji tee potpunom provoenju grgurovske reforme meu koje smjeta
siromane katolike, humilijate, te u poetku djelovanja bosanske krstjane i
heterodoksnih pretjerivanja koja e zavriti izvan crkvenog zajednitva to pripisuje katarima, valdenzima, patarenima i dr. Pritom za prve kae da se zalau
za ljubav prema evaneoskom siromatvu, itanje Sv. pisma, zajednitvo po
uzoru na Krista i apostole, slobodu propovijedanja za svakoga, a za druge kae
da su inspirirani pavlianskim i bogumilskim uenjem, odnosno da zastupaju
manihejsko-dualistiku viziju svijeta i drutva.56 Prve vijesti o irenju krivovjernih utjecaja meu bosanskim katolicima autor obrauje navodei optube
iznesene u pismu dukljanskog kneza Vukana Nemanjia papi Inocentu III., u
kojem meu ostalim stoji da je u Bosni poelo preotimati maha ne malo krivovjerje na koje je zaveden isti ban Kulin, njegova ena, sestra, roaci i vie od deset
tisua krana (katolika). Na temelju Vukanove optube papa sumnjii Kulina da
je u Bosni dao sigurno utoite i zatitu ne malom broju patarena, koje je splitski
nadbiskup (Bernard) nema tome davno, protjerao iz splitskog i trogirskog okruja,
a koje bosanski ban potuje i vie od samih katolika, nazivajui ih odlinim kranima (antonomasice christianos). Prema rijeima istoga pape u zemlji bana Kulina
ima mnogo ljudi, koji su jako osumnjieni i teko ozloglaeni (kao pristae) osuenog katarskog krivovjerja. 57 Pojmovi patareni i katari, kao i iz njih izvedeni
55
ANJEK MIROEVI, 1994., 203.; Isto i u MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997., 191.
56
ANJEK MIROEVI, 1994., 136.-137. U kasnijoj verziji udbenika nema tih napomena jer je tekst bitno skraen.
57
ANJEK MIROEVI, 1994., 202.; Slino tome, u kasnijem udbeniku nalazimo

krau verziju. MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997., 190.-191: Prve vijesti da
se u Bosni iri krivovjerstvo datiraju s kraja XII. st., kad dukljanski knez Vukan Nemanji pie
papi Inocentu III. da je u Bosni poelo preotimati maha ne malo krivovjerstvo. Od tada papa
poinje sumnjiiti Kulina da je pruio utoite patarenima protjeranima iz Splita. Prema rijeima
istoga pape u zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi koji su jako osumnjieni i teko ozloglaeni (kao
pristae) osuenoga katarskog krivovjerja.
644

pridjevi, primijenjeni na bosansko-humske krstjane na taj se nain u ovim
udbenicima uglavnom upotrebljavaju unutar citata. Jaanje Crkve bosanske
autor smjeta u vrijeme biskupovanja ugarskoga dominikanca Ponse, kada je
bosanska biskupija podvrgnuta jurisdikciji kalokih nadbiskupa (1247), a njezino
je sjedite sa stolnim kaptolom iz Ban Brda u vrhbosanskoj upi prenijeto u akovo
(1252). zakljuujui: Ironijom sudbine, taj toliko hvaljeni borac protiv krivovjerja
zapravo je oslobodio prostor za nesmetano irenje uenja bosansko-humskih krstjana, koji e na podruju dotad jedinstvene bosanske (katolike) biskupije organizirati
monu ali Rimu uvijek sumnjivu Crkvu bosansku.58
U vrijeme upotrebe drugog od dva navedena udbenika kojima je Franjo
anjek jedan od autora, uz njega se u gimnazijama poeo koristiti i alternativni udbenik kojemu su autori Tatjana Medi i Vladimir Posavec. Taj
udbenik nudi znatno manje informacija o bosansko-humskim krstjanima, a
tekst je slian onome u udbeniku za osnovne kole to ga je Vladimir Posavec
pisao u suradnji s Nevenom Budakom. Razlika je prvenstveno u tome to gimnazijski program omoguuje da se dio informacija o herezama obradi unutar
europske povijesti, pa tako u ovom udbeniku ve pri obradi tematske jedinice
Religiozno-socijalni pokreti na kranskom Zapadu nalazimo informaciju da je
katarstvo bilo najrasprostranjenija hereza u Zapadnoj Europi od kraja XI. do
XIII. stoljea, te da se u Bosni katarstvo organiziralo u posebnu Crkvu bosansku.59 Govorei o Bosni, autori u tekstu slinom tekstu u spomenutom osnovnokolskom udbeniku iznose da se katarsko vjerovanje proirilo Bosnom u
vrijeme bana Kulina, a donijeli su ga trgovci iz dalmatinskih gradova, u koje je
pak to vjerovanje doneseno s podruja sjeverne Italije i june Francuske. irenjem katarskog uenja u Bosni je nastala Crkva bosanska s posebnim uenjem
i ustrojem.60 Razlika u pristupu obradi teme meu navedenim gimnazijskim
58
ANJEK MIROEVI, 1994., 203.
59
Vladimir POSAVEC Tatjana MEDI, Stvaranje europske civilizacije i kulture (V.-XVIII. st.): udbenik za II. razred gimnazije, koriteno etvrto izdanje, Zagreb, 2001. (dalje:
POSAVEC MEDI, 2001.4), 75.
60
POSAVEC MEDI, 2001.4, 102: U Kulinovo doba proirilo se Bosnom katarsko vjerovanje koje su u Bosnu donijeli trgovci iz dalmatinskih gradova, kamo je pak stiglo iz sjeverne Italije i
june Francuske. Tako je u Bosni nastala posebna Crkva bosanska s vlastitim uenjem i ustrojem.
Usporedi: BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.
645

udbenicima koji su i danas u upotrebi,61 u prvom se redu ogleda u tome to
iz teksta u udbeniku Medi Posavec proizlazi da posebnosti u crkvenom
razvoju na podruju Bosne nastaju tek katarskim utjecajem, a u udbenicima
u kojima je tekst o bosansko-humskim krstjanima pisao F. anjek naglaeno je
da su posebnosti u razvoju postojale od ranije, ali su se s vremenom prihvaanjem krivovjernih utjecaja produbljivale razlike u odnosu na Katoliku crkvu.
Druga bitna razlika odnosi se na nazive, jer se udbenik Medi Posavec
ograniava na izraz katari.
Osim udbenika za uenike drugih razreda gimnazija godine 2000. tiskan je prirunik Ive Rendia Mioevia, namijenjen samostalnom radu
uenika u problemskoj nastavi. Taj prirunik uenike upoznaje s problemom
Crkve bosanske kratkim tekstom prema kojem se u vrijeme bana Kulina u
Bosni vjerojatno iz Carigrada, preko dalmatinskih gradova, proirilo katarsko
vjerovanje o upravljanju Sotone ovim svijetom i Boga onozemaljskim svijetom.
Katari su inae bili krani, a njihovo je uenje bilo raireno u junoj Francuskoj i
sjevernoj Italiji. Preko trgovaca katarsko je uenje iz dalmatinskih gradova stiglo u
Bosnu. ... U Bosni je u okvirima stare katolike biskupije nastala posebna kranska
crkva bosanska. Njeni su pripadnici bili krstjani ... 62 Uenike u ovom tekstu
moe pomalo zbuniti pitanje je li utjecaj katarskog vjerovanja utjecaj koji stie
s Istoka (Carigrad) ili Zapada (juna Francuska i sjeverna Italija), no to je
odraz u historiograji nerijeenih problema.
Udbenici za trogodinje i etverogodinje srednje strukovne kole opsegom teksta sliniji su osnovnokolskim nego gimnazijskim. U prvima se tijekom jedne godine prelazi pregled cjelokupne nacionalne povijesti, dok se u
drugima unutar dvije godine ui pregled ope i nacionalne povijesti, te je taj
predmet u njima zastupljen s mnogo manjim ukupnim brojem sati uenja od
gimnazijskog, a u pravilu ih pohaaju i uenici s loijim uspjehom. Udbenici
povijesti za trogodinje i za etverogodinje kole uglavnom imaju iste autore.
61
U izradi ovog lanka uzeti su u obzir udbenici rabljeni do kolske godine 2002./03.,
odnosno udbenici rabljeni do vremena izrade ovog teksta. Uz njih je za kolsku godinu 2003./2004. Ministarstvo prosvjete i porta odobrilo jo dva udbenika, od kojih su jednome
autori A. Birin i T. arlija, a drugome H. Petri i G. Ravani.
62
Ivo RENDI - MIOEVI, Poruke predaka, Problemski prirunik hrvatske povijesti za

drugi razred gimnazije, Zagreb, 2000. (dalje: RENDI MIOEVI, 2000.), 44.
646

Iz udbenika autora Ivana Vujia moe se saznati da su bosansko-humski
krstjani organizirali samostalnu crkvu, nastojei slijediti primjer prvih krana, te da uz to padaju pod utjecaj radikalnog patarenskog pesimizma, to ih
udaljuju od katolicizma i kranskih izvora.63 Meutim, tekst je ogranien na
te podatke, uz napomenu da u vezi Crkve bosanske postoje sporna pitanja, te
autor nigdje ne objanjava ni to je radikalni patarenski pesimizam, ni odakle
dolazi patarenski utjecaj.
Uz Vujieve udbenike u prvim razredima trogodinjih, odnosno etverogodinjih strukovnih kola od druge polovice devedesetih godina rabe se
udbenici koje su napisali Vesna uri i Ivan Pekli. Njihovi udbenici, u potpunom nesuglasju s hrvatskom historiograjom posljednjih desetljea donose
tvrdnju: U vrijeme bana Kulina Bosnom se proirilo bogumilsko uenje i osnovana
je Crkva bosanska.64
U cjelini gledano unutar veeg broja udbenika rabljenih u nastavi od
poetka devedesetih godina do danas uglavnom nalazimo tezu prema kojoj
su heretiki utjecaji u Bosnu doli sa Zapada, od katara, preko dalmatinskih
gradova. Dio ih govori o Crkvi bosanskoj kao o katolikoj zajednici koja je
63
Ivan VUJI, Hrvatska povijest: udbenik za industrijske i obrtnike kole, rabljeno drugo
nepromijenjeno izdanje, Zagreb, 1996. (dalje: VUJI, HP, 1996.2), 63.: U srednjovjekovnoj
Bosni krstjani su organizirani u samostalnu crkvenu organizaciju u kojoj ele slijediti prve kranske zajednice iz vremena Pracrkve. Uz to padaju pod utjecaj radikalnog patarenskog pesimizma.
Sve to udaljuje ih od katolicizma i kranskih izvora. U svezi s tom crkvom postoje sporna pitanja.;
Slian tekst s nekim stilskim razlikama i u: Ivan VUJI, Povijest (Hrvatska i svijet 1): za
prvi razred etverogodinjih strukovnih kola, Zagreb, 1996. (dalje: VUJI, HiS, 1996.),
117.
64
Vesna URI Ivan PEKLI, Hrvatska i svijet od prapovijesti do Francuske revolucije: prirunik iz povijesti za I. razred srednjih strukovnih kola, Zagreb, 1997. (dalje: URI
PEKLI, HiS, 1997.), 65.; Vesna URI Ivan PEKLI, Hrvatska povijest: od doseljenja
Hrvata do naih dana: za prvi razred trogodinjih strukovnih kola, Zagreb, 1998. (dalje: URI PEKLI, HP, 1998.), 39. U izradi ovog lanka uzeti su u obzir udbenici rabljeni
do kolske godine 2002./03., odnosno udbenici rabljeni do vremena izrade ovog teksta. Uz
njih je za kolsku godinu 2003./2004. u etverogodinjim strukovnim kolama Ministarstvo prosvjete i porta odobrilo jo dva udbenika, od kojih je jednome autor Z. Samarija,
a drugome su autori E. okonaj, H. Petri, J. Ragu i D. kiljan. Za trogodinje strukovne
kole odobrena su jo tri udbenika, od kojih su jednome autori N. tambuk i S. Bekavac,
drugome E. okonaj, H. Petri, J. Ragu i D. kiljan, a treem I. Duku, K. Erdelja i I.
Stojakovi.
647

nastojala slijediti uzore prvih krana, a ija se posebnost postupno razvijala, a
da su katarske utjecaje primili naknadno, a dio govori samo o katarskom utjecaju, odnosno o optubama za primanje heretikih utjecaja. U skladu s tim
uoljive su razlike i u nainu na koji se govori o formiranju Crkve bosanske,
jer dio udbenika zbog kraenja i prilagoavanja te problematike uenicima
jednostavno kae da se ta crkva formirala u doba bana Kulina, a ne govori
o postupnom razvoju. Za pripadnike Crkve bosanske u pravilu autori rabe
naziv krstjani, a za krivovjerce pod iji su utjecaj pali nazive katari, te neto
rjee patareni, ime je naglaen zapadni utjecaj. Ipak, da je povezivanje Crkve
bosanske s bogumilstvom uobiajena predodba koja se i danas odrala ne
samo u iroj javnosti nego i u nekih povjesniara, govori upotreba tog naziva u
udbenicima za strukovne kole Vesne uri i Ivana Peklia, te u udbeniku
za osnovne kole eljka Brdala i Margite Maduni.65
Bilinopoljska abjuracija
Detaljnost prikaza teme i pitanje koje podatke uvrstiti kao bitne, a koje ne,
uglavnom je stvar odluke autora udbenika, s tim to je logino da pri odluivanju o tome vode rauna o uzrastu kojem je udbenik namijenjen, ali i o broju sati, odnosno o vremenu koje je programom predvieno za obradu pojedine
teme. Postoje, naravno, informacije oko ije se vanosti svi slau i koje nude
svi udbenici, kao i one koje se za kolsku nastavu ne smatraju vanima, te
ih je teko ili nemogue nai u kolskim udbenicima. No, postoji i odreeni
broj informacija oko ije vanosti nema suglasja, pa ih je u nekim udbenicima
lako nai, a u nekima ih uope nema. U tu bi skupinu informacija pripadala
i bilinopoljska abjuracija, te okolnosti koje su do nje dovele. Prema pitanju da
li uvrstiti odreku na Bilinom Polju u tekst udbenika ili ne, odnos je autora
udbenika trojak. Dio autora u udbenicima ne spominje nita u svezi s tim
dogaajem. Uglavnom su to udbenici namijenjeni niim razredima gimna65
Osim tri navedena udbenika koji naziv bogumili upotrebljavaju u tekstu u kojem obrauju povijest srednjovjekovne Bosne, taj se naziv neoekivano potkrao i u udbeniku Miroevi anjek Mijatovi iz 1997. Iako nigdje u tekstu pod naslovom Srednjovjekovno
bosansko-humsko kranstvo ne nalazimo za krstjane naziv bogumili uz sliku koja prati tekst,
a prikazuje groblje sa stecima pie: Bogumilska groblja. MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997., 192.
648

zije do pedesetih godina, odnosno kasnije estom razredu osnovnih kola, te
udbenici namijenjeni uenicima strukovnih kola, ali ima i iznimaka.66 Dio
autora u udbenicima ukratko spominje da se ban Kulin odrekao krivovjerja
iznosei uz to neke okolnosti koje su do toga dovele, a dio daje detaljniji opis
navodei i vrijeme i mjesto odreke.
Stjepan Srkulj o odreci govori obrazlaui zato se bogomilstvo u Bosni tako
ukorijenilo i zato ga je veina bosanskoga plemstva prigrlila, a razlog vidi u slaboj
crkvenoj organizaciji i brizi za politiku samostalnost. Prema ovom autoru ...
zavisnost crkvena znai u srednjem vijeku koliko i zavisnost politika. Zato je, ini
se, Kulin prionuo uz bogomilstvo, ali ga se poslije sveano odrekao, kad se ugarskohrvatski kralj Emerik na poziv papin digao na njega.67 U tom tumaenju ostaje
nejasno o kome se ban Kulin bojao ovisiti. ivko Jaki u svojim udbenicima
uglavnom ne spominje bilinopoljsku abjuraciju. Kratku crticu u vezi te odreke
dao je samo u udbeniku iz 1926. godine gdje kae da se ban Kulin odrekao
krivovjerja i vratio Katolikoj crkvi kada je papa zatraio od hrvatsko-ugarskog kralja Emerika da poduzme vojni pohod protiv bana Kulina.68
Opirniju priu vezanu uz odreku na Bilinom Polju nalazimo u udbeniku M. Barade, L. Katia i J. idaka. Tu je izneseno da su prve vijesti o pojavi krivovjeraca (patarena) izbjeglih iz dalmatinskih gradova u Bosnu stigle u
Rim 1199. i 1200. Na bana Kulina i krstjane koji su im pruili zatitu pala je
sumnja da su i sami podlegli njihovu utjecaju. Papa je u vezi s tim kontaktirao
kralja Emerika kao Kulinova seniora, te je 1203. godine poslao svog poslanika
u Bosnu da istrai tonost optubi. Glavari krstjana tada su se obvezali na
poslunost Svetoj Stolici i obeali prilagoditi svoj ivot u samostanima ivotu drugih redovnika na Zapadu. Odrekli su se i svog naziva, zamijenivi ga
opim redovnikim nazivom braa. Tom se prigodom ban Kulin posljednji
66
JAKI, 1935., 52.-53.; JAKI, 1940., 64.-65.; JAKI, 1941., 68.-69.; JAKI, 1943.,
195.-196.; BABI, 1953., 215.; MAKEK DRAKOVI SALZER, 1977.5, 87.-90.;
VUJI, HiS, 1996., 117.-118.; URI PEKLI, HiS, 1997., 65.; URI PEKLI,
HP, 1998., 39.; BUDAK MOGOROVI CRLJENKO, 2001., 94.
67
SRKULJ, 1924.3, 253.-254.
68
JAKI, 1926., 72.: Kad je papa Inocencije III. pozvao kralja Emerika, da se digne protiv bana
Kulina, bosanski se ban za vremena sa svojim ljudima odrekne krivovjerja i povrati se u krilo
katolike crkve.
649

put spominje u izvorima, a njegov je sin prisegnuo da e dana obeanja biti
ispunjena, to nije uinjeno. Odreka nije izbrisala etiketu krivovjeraca, te se
od vremena spomenutih optubi za krivovjerje Bosance na Zapadu dralo
krivovjercima i izjednaavalo s dualistima. Mjesto odreke u ovom udbeniku
nije navedeno, a ni podaci o tome tko je optuio bana Kulina i krstjane za
krivovjerje.69
Drukiji izbor detalja vezanih uz bilinopoljsku abjuraciju, a dijelom i neke
drukije interpretacije zbivanja nudi udbenik iz pedesetih godina Olge Salzer i Karmen Mali. U tom udbeniku navedeno je da je bosanske bogumile i
bana Kulina, da prima bogumile, i da je sam Kulin postao bogumil papi tuio
Nemanjin sin Vukan, te da je istovremeno i splitski nadbiskup papi tuio bana
Kulina da prima i javno pomae protjerane krivovjerce iz Splita. Papa je traio
od kralja Emerika da to ispita. Prema ovom udbeniku ban Kulin je tada
priznao vrhovnu vlast maarskog kralja, a od pape je zatraio neka poalje poslanika koji e urediti crkvene stvari u Bosni da bi na taj nain izbjegao napad
ugarske vojske. U nazonosti tog poslanika odran je 1203. godine sabor na
Bilinu Polju kod dananje Zenice, na kojem su se i ban i krstjani odrekli svojih
zabluda i obeali papi vjernost.70
Iz gimnazijskog udbenika Mirka eelja, rabljenog ezdesetih godina,
uenici su mogli doznati da su se na Bolinom Polju (danas Bilino Polje kod Zenice) predstavnici redovnika te crkve koji su se nazivali krstjanima, pred papinim
legatom i svojim zatitnikom Kulinom odrekli svojih posebnih uenja (1203), ali
i da crkva bosanska nije time unitena, ve se odrala do kraja srednjovjeko69
BARADA KATI IDAK, 1943., 98.-99.: Godine 1199. i 1200. stigle su u Rim prve
viesti o pojavi takvih heretika i u Bosni. Izbjegli patareni iz dalmatinskih gradova nali su zatite
u bana Kulina i krstjana; na potonje je tovie pala sumnja, da su i sami podlegli krivovjerstvu.
Papa se tim povodom obratio na kralja Emerika, kao vrhovnoga gospodara Kulinova, a 1203.
poslao je u Bosnu svoga poslanika, da stvar iztrai. Naelnici krstjana obvezae se tada, da e
biti uviek posluni Svetoj Stolici i da e svoj ivot u samostanima prilagoditi u svemu ivotu ostalih
redovnika na zapadu. Toga radi odrekli su se i svog imena, zamienivi ga obim redovnikim nazivom braa. Tom se prilikom spominje posljednji put ban Kulin, zatitnik krstjana, a njegov je
sin nepoznata imena moda S t j e p a n dao svojom prisegom jamstvo da e se navedene obveze
doista izpuniti. Ali se to nije dogodilo. ig nevjerstva nije se dakle mogao vie izbrisati. Od toga
vremena osuuju Bonjane na zapadu kao heretike, smatrajui, da su podpuno jednaki tadanjim
dualistima, koji vjeruju u dva poela.
70
SALZER MALI, 1952., 136.-137.
650

vne bosanske drave, jedina u Europi pored katolike i pravoslavne.71 U srednjokolskim udbenicima Hrvoja Matkovia rabljenima tijekom sedamdesetih i
osamdesetih godina, kada je program povijesti sveden na dvije godine uenja,
nalazimo tek uopenu crticu o tome da je papa traio od Kulina da poduzme
otre mjere protiv heretika. Ban je obeavao, ali protiv njih nije odlunije istupao pa
se patarensko uenje i dalje zadralo u Bosni.72 Iste rijei nalazimo i u udbeniku
koji je poetkom devedesetih godina nakon povratka gimnazijskom etverogodinjem uenju povijesti Hrvoje Matkovi sastavio zajedno s Blagotom
Drakoviem.73
Za razliku od ove autorske dosljednosti, u osnovnokolskim udbenicima
rabljenim u to vrijeme oigledno je predomiljanje autora oko vanosti bilinopoljske abjuracije. U udbeniku autora Ive Makeka, Blagote Drakovia i
Olge Salzer sedamdesetih godina ne spominje nita u vezi s tom odrekom, a
Makekov udbenik s poetka devedesetih godina nudi za osnovne kole prilino detaljnu priu u kojoj se kae kako je poetkom XIII. stoljea optuen
i sam ban Kulin da je zajedno sa svojom obitelji, te s vie od deset tisua krana
pristao uz uenje patarena. Za sve je to papa Inocent III. saznao od dukljanskog
kneza Vukana. Optuba je bila lana. U proljee 1203. godine sastao se papin poslanik Ivan Kasamaris na Bilinu polju kraj Zenice s Kulinom banom i prvacima
zemlje. Bosanski crkveni poglavari obeali su usmeno i pismeno da e oni i njihovi
podlonici sluati odredbe i zapovijedi Rimske crkve. Pokuaj pape Inocenta III. i
njegovih nasljednika nije urodio plodom. Krivovjerci brzo uvruju svoj poloaj
u Bosni i Humu (Hercegovini).74 Zanimljivo je primijetiti da je to jedini osnovnokolski udbenik koji navodi ime papina poslanika. Kasniji Makakekov
udbenik, prvi put tiskan 1997. godine, donosi manje detalja, pa tako u vezi
s optubom ne spominje Vukana Nemanjia, nego samo kae da se u vezi s
dolaskom krivovjeraca protjeranih iz Dalmacije u Bosnu proirila vijest da je
ban Kulin s dijelom naroda pristao uz krivovjerce.75 Nakon toga autor navodi
71
EELJ, 1961., 110.-111.
72
MATKOVI 1976.2, 53; MATKOVI 1985.10, 145.
73
MATKOVI DRAKOVI, 1991., 140.
74
MAKEK, 1992., 90.
75
MAKEK, 1997., 67.: Poetkom XIII. stoljea u Bosni su nali utoite heretici protjerani iz
Dalmacije, koji su donekle utjecali na uenje krstjana. S tim u vezi proirila se i do pape stigla
651

da je na Bilinom Polju 1203. godine odran sabor na kojem su se Kulin s vie tisua krstjanskih starjeina i mnotvom naroda pred papinskim poslanikom odrekao
vjerskih zabluda, ako ih je zbog neznanja bilo, i oitovao svoju pripadnost Katolikoj crkvi. Meutim poto kasnije nisu htjeli prihvatiti biskupa iz Maarske,
proglaeni su hereticima i progonjeni.76 U toj su verziji, dakle, bosanski crkveni
poglavari zamijenjeni sa vie tisua krstjanskih starjeina, a kao razlog kasnijih
progona ne navodi se uvrivanje poloaja krivovjeraca, nego odbijanje da
prihvate biskupa iz Maarske.
Autori ostalih osnovnokolskih udbenika rabljenih od sredine devedesetih godina dalje ne spominju mjesto i vrijeme abjuracije, nego ukratko iznose
da je zbog optubi za krivovjerje dolo do odreke. No, okolnosti odreke razliito opisuju. Frane Sabali pie da je Sveta Stolica zahtijevala od ugarskog
kralja neka poalje poslanstvo u Bosnu. Krstjani su tom poslanstvu obeali
da e biti pokorni ugarskom kralju i posluni Katolikoj crkvi. Obeali su se i
odrei svojih obiaja, ali nita od toga nisu ispunili, te su od tada na Zapadu
smatrani krivovjercima.77 Prema udbeniku Nevena Budaka i Vladimira Posavca papa i ugarsko-hrvatski kralj nisu htjeli dopustiti irenje katarskog uenja na
Bosnu, pa su silom natjerali Kulina i njegove pristae da se vrate u okrilje katolike
Crkve.78 Kakva je to prisila bila, prilino je nejasno. Gotovo istovjetnu reenicu
nalazimo i u gimnazijskom udbeniku Tatjane Medi i Vladimira Posavca.79
Jasnije objanjenje nalazimo u osnovnokolskom udbeniku eljka Brdala i
Margite Maduni. Prema tom udbeniku papa je elio iskorijeniti krivovjerje
koje se proirilo u Bosni, pa je za pomo zamolio hrvatsko-ugarskoga kralja.
U strahu da na Bosnu ne krenu kriari ban Kulin se zajedno sa starjeinama
Crkve bosanske, pred papinim izaslanikom odrekao katarske vjere. No to je bio samo
vijest da je Kulin s dijelom naroda pristao uz heretike. Iznenaeni Kulin zamolio je papu da vijest
provjeri.
76
MAKEK, 1997., 67.
77
SABALI, 1996., 48.
78
BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.
79
POSAVEC MEDI, 2001.4, 102.: Papa i ugarsko-hrvatski vladar nisu eljeli dopustiti
irenje katarskog vjerovanja u Bosni, pa su silom pokuali vratiti Kulina pod okrilje katolike Crkve.
652

privremeni papin uspjeh.80 Udbenici za strukovne kole u pravilu ne spominju
nita vezano za bilinopoljsku abjuraciju. Iznimka je udbenik Ivana Vujia za
trogodinje strukovne kole, u kojem stoji tek kratko upozorenje da su bosanski vladari bili u situacijama kada su se morali odricati patarenstva.81
Meu novijim udbenicima povijesti svakako najdetaljniju priu vezanu
uz bilinopoljsku abjuraciju nalazimo u dvama gimnazijskim udbenicima u
kojima je o bosansko-humskim krstjanima pisao Franjo anjek. U prvom od
ta dva udbenika detaljnije su oslikane okolnosti koje su dovele do optube za
krivovjerje. Prema tom udbeniku: Dukljanski knez Vukan Nemanji, koji se zalae za uspostavu barske nadbiskupije, u nastojanju da diskreditira bana Kulina, ali
i dubrovakog nadbiskupa, pod ijim je nadletvom bosanska biskupija, pie (11991200) papi Inocentu III. da je u Bosni poelo preotimati maha ne malo krivovjerje
na koje je zaveden isti ban Kulin, njegova ena, sestra, roaci i vie od deset tisua
krana (katolika).82 U drugom udbeniku, koji je radi prilagoavanja uenicima znatno pojednostavnjen, taj je dio preoblien u: Prve vijesti da se u Bosni iri
krivovjerstvo datiraju s kraja XII. st., kad dukljanski knez Vukan Nemanji pie
papi Inocentu III. da je u Bosni poelo preotimati maha ne malo krivovjerstvo.83
U oba se udbenika dalje na slian nain navodi da je papa na temelju Vukanovih optubi osumnjiio bana Kulina za davanje utoita patarenima koje je
protjerao splitski nadbiskup, te da je Kulin u takvim okolnostima bio spreman
izgladiti spor uz posredovanje dubrovakog nadbiskupa.84 Sama bilinopoljska
80
81
VUJI, HP, 1996.2, 63.
82
ANJEK MIROEVI, 1994., 202.
83
MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997., 190.
84
ANJEK MIROEVI, 1994., 202.: Na temelju Vukanove optube papa sumnjii Kulina
da je u Bosni dao sigurno utoite i zatitu ne malom broju patarena, koje je splitski nadbiskup
(Bernard) nema tome davno, protjerao iz splitskog i trogirskog okruja, a koje bosanski ban potuje
i vie od samih katolika, nazivajui ih odlinim kranima (antonomasice christianos). Prema
rijeima istoga pape u zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi, koji su jako osumnjieni i teko ozloglaeni (kao pristae) osuenog katarskog krivovjerja. Kulin je spreman izgladiti spor uz posredovanje dubrovakog nadbiskupa. MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997., 190.:
Od tada papa poinje sumnjiiti Kulina da je pruio utoite patarenima protjeranima iz Splita.
Prema rijeima istoga pape u zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi koji su jako osumnjieni i teko
ozloglaeni (kao pristae) osuenoga katarskog krivovjerja. Kulin je spreman izgladiti spor uz
posredovanje dubrovakog nadbiskupa.
653

abjuracija u oba je udbenika opisana na isti nain: U prisutnosti bana, domaeg
klera, plemstva i naroda, a pod vodstvom papinog legata Ivana de Casamare, na
Bilinu polju kraj rijeke Bosne (Zenica) predstavnici bosansko-humskih krstjana 8.
IV. 1203. sveano se obvezuju da nikoga, za kojega bismo znali da je manihejac
ili drugi krivovjerac, neemo primiti da s nama stanuje, nakon ega Inocent III.
daje pristanak da dubrovaki nadbiskup posveti novoizabranog bosanskog biskupa
Dragonju, iako je legat Ivan de Casamare predlagao da se novim bosanskim biskupom imenuje neki Latin te da se na prostoru bosanske drave uspostave tri ili
ak etiri nove dijeceze. 85
Crkvena organizacija, obiaji i vjerovanja
Veliki broj autora ovdje obraenih udbenika, bez obzira na uzrast kojem
su namijenjeni ili vrijeme u kojem su pisani, navodi da je na elu Crkve bosanske bio djed, odnosno did, koji je ujedno bio njezin biskup.86 Mnogi uz to dodaju da su se crkveni dostojanstvenici nazivali strojnici i da su se dijelili na vie
goste i nie starce.87 Dio autora udbenika upoznaje uenike i s razlikama
meu vjernicima Crkve bosanske. Tako Stjepan Srkulj, koji je krstjane drao
bogumilima, kae da su se bogomili u Bosni dijelili na savrene i na obine vjernike. Savreni se odriu blaga i bogatstva, ne jedu mesa, niti jela od ivotinje, osu85
ANJEK MIROEVI, 1994., 202.; MIROEVI ANJEK MIJATOVI,

1997., 190.-191.
86
SRKULJ, 1924.3, 254.; JAKI, 1935., 53.; JAKI, 1940., 65.; JAKI, 1941., 69.; JAKI,
1943., 195.; BARADA KATI IDAK, 1943., 128.; SALZER MALI, 1952., 138.;
EELJ, 1961., 111.; MATKOVI 1976.2, 53.; MATKOVI DRAKOVI, 1991.,
140.; MAKEK, 1992., 90.; ANJEK MIROEVI, 1994., 203.-205.; VUJI, HP,
1996.2, 63.; VUJI, HiS, 1996., 117.-118.; MIROEVI ANJEK MIJATOVI,
1997., 191.-193.; MAKEK, 1997., 67.; BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.; URI PEKLI, HiS, 1997., 65.; URI PEKLI, HP, 1998., 39.; RENDI MIOEVI,
2000., 44.; BRDAL MADUNI, 2001., 76.; BUDAK MOGOROVI CRLJENKO,
2001., 94.
87
SRKULJ, 1924.3, 254.; JAKI, 1935., 53.; JAKI, 1940., 65.; JAKI, 1941., 69.; JAKI, 1943., 195.; BARADA KATI IDAK, 1943., 128.; SALZER MALI, 1952.,
138.; EELJ, 1961., 111.; MATKOVI 1976.2, 53.; MATKOVI DRAKOVI,
1991., 140.; MAKEK, 1992., 90.; ANJEK MIROEVI, 1994., 205.; VUJI, HP,
1996.2, 63.; VUJI, HiS, 1996., 117.; MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997.,
193.; URI PEKLI, HiS, 1997., 65.; URI PEKLI, HP, 1998., 39.
654

uju krvnu osvetu i umorstvo i ne smiju prisezati. Za obine vjernike ne vrijede ti
strogi propisi, ali i meu savrenim ima vrlo bogatih.88 Uz to Srkulj naglaava da
je bogomilska vjera prvenstveno nala pristalica meu kaluerima, te je u Bosni
zadrala manastirsku organizaciju.89 ivko Jaki o podjeli meu bogumilima u
Bosni govori samo u udbenicima s poetka etrdesetih godina, ali vrlo kratko, spominjui da su se dijelili na savrene, koji strogo ispunjavaju sve propise, i
obine vjernike.90 Unato opirnosti teksta u istovremeno rabljenom udbeniku
za stariji uzrast gimnazijalaca Jaroslav idak nije ulazio u ovo pitanje, nego
je samo naveo da su krstjani i krstjanice boravili u samostanima, te da su se
razlikovali od ostalih suvjernika nainom ivota.91 Neto ire objanjenje nalazimo zatim ezdesetih godina u gimnazijskom udbeniku Mirka eelja, koji
navodi da su se pripadnici crkve bosanske dijelili na redovnike krstjane (i krstjanice) koji su ivjeli u zajednicama po svojim hiama (kuama) i na masu mrsnih
ljudi. Prvi su ivjeli ivotom punim odricanja i smatrani su svetim ljudima: nisu
se enili, nisu jeli mesnu hranu, nisu ili u rat, niti se zaklinjali. Drugima je sve to
bilo doputeno, ali su morali podravati i braniti svoju crkvu.92 Autori udbenika
za osnovne kole pisanih u vrijeme druge Jugoslavije i Republike Hrvatske,
kao ni autori udbenika za srednje kole, osim gimnazijskih, ne spominju tu
podjelu, te je ponovo nalazimo tek u gimnazijskim udbenicima iz devedesetih godina kojima je jedan od autora Franjo anjek. U tim je udbenicima
u vezi s tim pitanjem citiran izvor oporuka gosta Radina Butkovia pisana
1466., na temelju koje autor kae: pristae Crkve bosanske dijele se na krstjane i
krstjanice (...) koi su svete vere apostolske, tj. na one koji su ve primili duhovno
ili Kristovo krtenje iste Crkve, zatim na vjernike koi grha ne ljube te su se
ustrajnom molitvom i vjebanjem u siromatvu i uzdrljivosti pripremali za primanje meu krstjane prave vere apostolske, i naposljetku, na mrsne ljude koji su
zbog navezanosti za zemaljska dobra svoj konani pristup Crkvi bosanskoj odgodili
88
SRKULJ, 1924.3, 254.
89
SRKULJ, 1924.3, 254.
90
JAKI, 1940., 65.; JAKI, 1941., 69.
91
92
EELJ, 1961., 111.
655

za kasnije, najee potkraj ivota. Za zadnji sluaj navodi primjer Hrvoja Vukia Hrvatinia.93
Kao glavni razlog optubi za krivovjerje autori udbenika istiu dualizam, pri emu ga neki jednostavno deniraju kao borbu suprotstavljenih sila
dobra i zla94, a neki objanjavaju da se radi o vjerovanju da ovozemaljskim
svijetom upravlja zlo (Sotona), a onozemaljskim svijetom Bog95, odnosno da
sve materijalno pripada svijetu zla, a dua svijetu dobra96. Uz to u novije doba
neki autori dodaju da su prema katarskom vjerovanju samo siromani mogli
doi na onaj svijet, a da su se due ostalih ponovo vraale na ovaj i nastanjivale
u ljudima ili ivotinjama.97 Jaroslav idak, a u novije vrijeme i Neven Budak,
istiu da su to optube za koje nema valjanog dokaza.98
Dok se krstjane smatralo bogumilima uz dualizam im se pripisivalo osuivanje braka, te odbacivanje svega tvarnog izraza kranskog vjerovanja od
znaka kria i krtenja vodom do euharistije, potivanja svetaca i Bogorodice,
te odbacivanje Starog zavjeta. Takvo miljenje nalazimo u udbeniku Stjepana
Srkulja99, te u udbenicima ivka Jakia pisanim u vrijeme prve jugoslavenske
93
ANJEK MIROEVI, 1994., 204.; Isto i u: MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997., 192.
94
SALZER MALI, 1952., 135.; POSAVEC MEDI, 2001.4, 102.
95
BARADA KATI IDAK, 1943., 98., 130.; BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.;
RENDI MIOEVI, 2000., 44.; BUDAK MOGOROVI CRLJENKO, 2001.,
94.
96
BARADA KATI IDAK, 1943., 130.; MAKEK, 1992., 90.; SABALI, 1996.,
48.; BRDAL MADUNI, 2001., 76.
97
BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.; RENDI MIOEVI, 2000., 44.; BUDAK

MOGOROVI CRLJENKO, 2001., 94.
98
BARADA KATI IDAK, 1943., 98., 130.; BUDAK MOGOROVI CRLJENKO, 2001., 94.
99
U skladu s tim o Bogumilovoj nauci Stjepan Srkulj kae: Dua, koju je otac nevidljivoga
svijeta stvorio i koja je od njega otpala, mora se odijeliti od materije svoje tijela, djela sotonina, i
vratiti se ocu svojemu. Da bi se to to lake postiglo, poalje otac jednoga od najviih duhova Krista;
on samo na oko uzme tijelo ovjeje i samo na oko umre na kriu, da poui svijet, kako e se dua
to prije vratiti; kad se djelo spasa dovri, sjedinit e se Krist i Duh sveti, koji je takoer jedan
od najviih duhova. Za spasenje due dosta je, da se vjeruje u tu nauku. Zato ne treba za mrtve
moliti, a nema ni uskrsnua tijela, jer je tijelo sotonino. Narodu, to ga je boljar i sveenik tlaio,
656

drave.100 Pomak od tog miljenja uinio je ivko Jaki u udbeniku iz 1941.
godine, u kojem zadrava miljenje o krstjanima kao o dualistima, ali istie
da su ipak zadrali dosta od kranstva. Priznavali su na pr. krst i sv. Trojstvo.
Zato su oni rado nazivali sebe idobri krstjani. Ali su odbacili hramove i zvona,
crkvene obrede i sve molitve osim Oenaa.101 Neto drukiji stav nalazimo u
udbeniku koji je Jaroslav idak pisao s Mihom Baradom i Lovrom Katiem.
Prema tom je udbeniku i u zapadnoj i u istonoj Crkvi vladalo uvjerenje da
crkva bosanska ne izpovieda pravu kransku vjeru, ve krivovjerno manihejstvo,
kao to su to inili i bogumili na iztoku, a patareni i katari na zapadu.102 Nakon
objanjenja u to su vjerovali navedeni krivovjerci u ovom se udbeniku istie
da u djelovanju Crkve bosanske nema traga manihejstvu, ve mu je ono u svojoj
osobito omili nova vjera po tom, to je zabacivala svaki dravni,. crkveni i drutveni poredak;
ta nitko nije duan sluati vladara ni boljara ni sveenika, pae svaki, koji to ini, neprijatelj je
Boji. SRKULJ, 1924.3, 164.-165. O bogosluju u Bosni isti autor kae: Bogosluje je jednostavno. Moli se Oe na, itaju se odlomci iz Sv. Pisma Novoga zavjeta i psaltir, propovijeda se i
daje blagoslov. Crkva im je obina kua bez zvonika i zvona, bez slika i kipova, pae i bez krsta;
rtvenik je stol bijelim platnom prostrt, a na njemu otvoreno evanelje. Klupe su jedini nared. Za
odsutnost zvona u napomeni dodaje: Zvona su drali za avolske trublje. A za nepotivanje
kria u napomeni objanjava: Ne moe se ovjek klanjati krstu, kad su na njemu propeli sina
Bojega. SRKULJ, 1924.3, 254.
100
JAKI, 1926., 70.: Po bogumilskom uenju Bog je stvorio samo ono, to je dobro, a to je nevidljivi svijet savrenih duhova. Sve ostalo, to jest svijet vidljivi i tvarni, djelo je avlovo. Prema
tome avo je stvorio i sunce, zvijezde i zemlju, pae i ovjeje tijelo. ovjeju je duu stvorio Bog,
ali ona je od njega otpala i zato je utamniena u tijelu, avlovoj tvorevini. Tu se ona mui, dok se
patnjama i tjelesnom smru ne oisti. Zato je za njih najvei grijeh ubistvo ovjeka, jer dua nema
dosta vremena da se oisti. Oni stoga zabranjuju i ubijanje neprijatelja u ratu te su protivnici
oruja i vojske. Ve poradi toga ne moe takva vjera da bude u volji vladara, kojima je vojnika
sigurnost drave prva briga. U nastavku teksta autor dodaje: Oni odbacuju nauku i knjige staroga zavjeta. Za Hrista ue da nije bio Bog, nego samo aneo s prividnim tijelom, koji je doao
na Zemlju, da ljude navraa k spasu due. Zato su Hristova smrt i muka bile tek prividne. Oni
odbacuju sakramente, pae i krst i enidbu. Kao protivnici enidbe opet su u opreci s dravom, koja
se temelji na porodici. Odbacuju hramove, zvona, obrede crkvene i sve molitve osim Oe na. Grijeno je pokoravati se ikome, jer svi su ljudi jednaki i braa. Zato ne priznaju ni crkvenih starjeina
ni dravnih poglavara. Vrlo sline, iako neto krae tekstove nalazimo i u udbenicima istog
autora iz 1935. i 1940. godine. Usporedi: JAKI, 1935., 53.; JAKI, 1940., 64-65.
101
JAKI, 1941., 68.; Slino i JAKI, 1943., 195
102
657

sri protivno. Njezini vjernici tuju znak kria, slave Bogorodicu i svetce, od kojih
je sv. Grgur Nazijanski zatitnik Bosne, priznaju u cielosti sv. Pismo, podiu crkve, u kojima slue slubu Boju, a imaju i svoje sveenike i redovnike.103 Autori
kasnijih udbenika manje prostora posveuju ovim pitanjima, a esto ih i ne
spominju ne drei ih vie spornima.
Meu obiajima po kojima se Crkva bosanska razlikovala od ostalih kranskih crkava u vrijeme razvijenog i kasnog srednjega vijeka autori udbenika u pravilu istiu da su u toj vjerskoj zajednici obredi obavljani na narodnom
(slavenskom, odnosno hrvatskom) jeziku104, da nije ubirana crkvena desetina105,
da Crkva nije imala feudalnih posjeda106, te da nisu gradili crkve107, nego da
103
104
JAKI, 1926., 72.: svoju su nauku irili jednostavnim narodnim jezikom, zaslaujui je
priama; JAKI, 1935., 53.: svoju nauku irili priprostim narodnim jezikom, zaslaujui je
priama; JAKI, 1940., 65.: svoju nauku irili priprostim narodnim jezikom, zaslaujui
je priama; JAKI, 1941., 69.: svoju su nauku irili priprostim narodnim jezikom i zaslaivali
je priama; BARADA KATI IDAK, 1943., 98.: na temelju glagoljake batine
njegovali narodni jezik; ISTO, 130.: Rukopisi za crkvenu porabu pisani su bosanicom i staroslavenskim jezikom, koji je ivi narodni govor proeo mnogim ikavizmima i drugim znaajnim obiljejima. SALZER MALI, 1952., 138.: slavenskim jezikom ; EELJ, 1961., 109.:
Sluilo se u njoj na slavenskom jeziku ; MAKEK ADAMEK, 1987., 120.: obredi su
se u njoj vrili na narodnom jeziku; SABALI, 1996., 48.: njeguju narodni jezik ; MAKEK, 1997., 67.: Njihovi su sveenici vjerske obrede obavljali na hrvatskom jeziku.
105
BARADA KATI IDAK, 1943., 98.; SALZER MALI, 1952., 135.-136.;

EELJ, 1961., 109.; MAKEK DRAKOVI SALZER, 1977.5, 87.; MAKEK
ADAMEK, 1987., 120.; MATKOVI DRAKOVI, 1991., 140.; ANJEK MIROEVI, 1994., 203.; VUJI, HiS, 1996., 117.; MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997., 191.
106
EELJ, 1961., 110.; MAKEK DRAKOVI SALZER, 1977.5, 87.; MATKOVI 1976.2, 53.; MAKEK ADAMEK, 1987., 120.; MATKOVI DRAKOVI,
1991., 140.; SABALI, 1996., 48.; MAKEK, 1997., 67.; URI PEKLI, HiS, 1997.,
65.; URI PEKLI, HP, 1998., 39.
107
JAKI, 1926., 70.; JAKI, 1935., 53.; JAKI, 1940., 65.; EELJ, 1961., 110.; MAKEK DRAKOVI SALZER, 1977.5, 87.; MAKEK ADAMEK, 1987., 120.;
MATKOVI DRAKOVI, 1991., 140.; MAKEK, 1992., 90.; URI PEKLI,
HiS, 1997., 65.; URI PEKLI, HP, 1998., 39.
658

su sveenici vjerske obrede obavljali u obinim kuama108. Neki autori spominju i druge obiaje, poput vrlo jednostavnih crkvenih obreda109, uzimanja ene
pod uvjetom ako mi bude dobra,110 te da se sveenici odjeom nisu razlikovali
od seoskog stanovnitva.111 Veina autora gimnazijskih udbenika nastalih u
razliitim razdobljima naglaava da su krstjani, pa i djedovi (biskupi), zadravali narodna imena112.
Drutvena uloga i politiki znaaj
Jo jedan problem s kojim se susreemo u udbenicima povijesti problem
je rairenosti i opstanka krstjana u Bosni unato pritiscima izvana, te njihov
odnos s razliitim slojevima bosanskoga srednjovjekovnoga drutva i politikim linostima. Stjepan Srkulj iznosi da se bogomilstvo u Bosni vrsto ukorijenilo i da ga je prihvatila veina bosanskoga plemstva, a razlog vidi u tenji za
crkvenom i politikom neovisnou.113 Kao vladare koji su posebno titili krstjane, koje autor dri bogumilima, navodi banove Kulina i Mateja Ninoslava,
te Stjepana II. Kotromania, ali samo u prvim godinama njegove vladavine.114
I ivko Jaki, koji takoer u svojim ranijim udbenicima izjednaava krstjane
s bogumilima, naglaava u udbeniku iz 1926. godine da se ta sekta rairila u
Bosni pod zatitom bosanskih banova, ali za to iznosi vie razloga: Ponajprije
ta je vjera odgovarala udi samoga naroda. Bogumili su uope bili vrlo dobri i radi108
SRKULJ, 1924.3, 254.; MAKEK, 1997., 67.
109
SRKULJ, 1924.3, 254.; JAKI, 1926., 70.; JAKI, 1935., 53.; JAKI, 1940., 65.; SALZER MALI, 1952., 135.-136.
110
111
JAKI, 1926., 72.; JAKI, 1935., 53.; JAKI, 1940., 65.; JAKI, 1941., 69.; BARADA KATI IDAK, 1943., 128.
112
U udbeniku BARADA KATI IDAK, 1943., 128., uz tu su tvrdnju navedena kao

primjer imena djedova Radoslava, Radomira, Miloja i Radka, te gosta Radina. U udbeniku
EELJ, 1961., 109., spominju se narodna imena, ali bez primjera. U udbeniku ANJEK
MIROEVI, 1994., 202.-203., upozorava se na glagoljaku tradiciju koja je razvidna i iz
imena biskupa Vladislava, Milovana, Danijela, Dragonje i Bratoslava.
113
SRKULJ, 1924.3, 253.-254.
114
SRKULJ, 1924.3, 254.-255., 320.
659

ni ljudi. Njihovi su se sveenici odricali i bogatstva i svih tjelesnih uitaka. Mnogo
su postili, ivjeli bez mesa, mlijeka i sira, a vrijeme su provodili u radu, tiini i
pobonosti. Bogumilski vjerovjesnici bili su vrlo blizi priprostom puku i prednjaili
su mu kreposnim ivotom. Nosili su narodno odijelo kao i seljaci, a svoju su nauku
irili jednostavnim narodnim jezikom, zaslaujui je priama. Posve su drukije
radili latinski i grki sveenici, koji su narodu bili sasvim tui. Osim toga latinska je
crkva progonila narodne popove glagoljae i tjerala narodnu rije iz crkve. Ba zbog
toga pristao je dobar dio bosanskoga seljatva i plemstva uz bogumilstvo.115 Kasnije
e to objanjenje skratiti, no ostat e naglaena bliskost s pukom zbog odijevanja i uporabe narodnog jezika.116 U udbenicima iz prve polovice etrdesetih
godina tim e razlozima dodati i politike, istiui da su bosanski patareni bili
odluni branitelji bosanske zemlje od tuinaca, u prvom redu od tenji ugarskih
kraljeva.117 Kao banove koji su posebno titili krstjane Jaki istie Kulina i
Mateja Ninoslava.118
U udbeniku Barade, Katia i idaka takoer se istie bliskost krstjana
narodu po tome, to su na temelju glagoljake batine njegovali narodni jezik,119 no
taj udbenik donosi i novost tvrdnjom da su u kasnije vrijeme mnogi krstjani
boravili na dvorovima bosanske vlastele obavljajui dunosti upravitelja i poslanika.120 Posebno se govori o velikom ugledu i znaaju djeda za kojeg je navedeno: Okruen krstjanima sudjeluje djed kod izdavanja vladarskih izprava
vlasteli i prima je pod svoju zatitu. Zajedno sa zastupnicima plemia, dobrih Bonjana, izpituje sluajeve nevjere i presuuje u teim sporovima izmeu plemstva
i vladara. On je zalog mira i posreduje za nj u razliitim prilikama, kako u dravi,
tako i u njezinu odnoaju prema Dubrovanima. Njegov je politiki utjecaj velik,
115
JAKI, 1926., 72.
116
JAKI, 1935., 53.; JAKI, 1940., 65.; JAKI, 1941., 69.
117
JAKI, 1940., 65.; JAKI, 1941., 69.; JAKI, 1943., 196.
118
JAKI, 1926., 72., 86.; JAKI, 1935., 53.; JAKI, 1943., 196.
119
120
BARADA KATI IDAK, 1943., 128.-129.: U poznije doba naputaju mnogi samostanski ivot i prelaze na dvorove mone vlastele. Ovu slue kao upravnici i poslanici, osobito
u njezinu ivom dodiru s Dubrovnikom, a poneki od njih postaje i kuanin, dvoranin. U tim
prilikama mogu krstjani stei i vlastiti pokretni imutak. Bilo je to doba kada je turski pritisak
teko remetio ustaljeni tok ivota u Bosni.
660

osobito u doba unutranjih borbi, kada opada znaenje vladara. Predvodei uglednije krstjane surauje djed u donoenju saborskih odluka; njegovi se krstjani
navode na prvome mjestu meu uestnicima sabora.121
O takvoj ulozi krstjana, a napose djeda, govori se i u udbeniku Olge
Salzer i Karmen Mali.122 Ipak takvu ulogu djeda i krstjana u spomenutom
udbeniku autorice veu tek uz zadnje doba srednjovjekovne bosanske drave,
drei da je Crkva bosanska u poetku bila sasvim drukija. Autorice o njoj u
poecima djelovanja govore kao o izrazito antifeudalnoj ustanovi, za razliku
od Katolike crkve. Naglaavaju njezinu bliskost s narodom koji tei ouvanju
starog plemenskog ivota i opire se feudalizaciji. Krstjani su im uz to bliski jer
propovijedaju na narodnom jeziku i ne znaju latinski jezik.123 Autorice posebno istiu da je Crkva bosanska bila glavna snaga u otporu Maarima, zbog
ega je imala podrku naroda, a time je privukla i plemstvo, te je na taj nain
postupno okupila sve drutvene slojeve.124 Meutim, prilaenjem plemstva
121
122
SALZER MALI, 1952., 138.: Djed sudjeluje kod izdavanja vladarskih povelja plemstvu,
posreduje izmeu vladara i plemstva, kad meu njima nastaju sporovi. On i sveenici crkve bosanske pregovaraju u ime vladara sa stranim poslanicima, odlaze u Dubrovnik, ako treba da se rijei
koji spor. Mnogi od tih sveenika redovnika odlaze s vremenom ak na dvorove monih feudalaca.
Oni su upravnici i poslanici tih feudalaca, naroito u pregovorima s Dubrovnikom.
123
SALZER MALI, 1952., 135.-136.: Govorei o nastanku specifine kranske crkve u

Bosni: I madarska vlast je nastojala uvrstiti katoliku crkvu u Bosni. Od kraja XII. st. rimska
crkva nastoji svim sredstvima, uz pomo madarske drave, da se u Bosni uredi i uvrsti katolika
crkva sa svim obavezama kmetova i naroda. Ali narod nee ni madarsku vlast ni takvu crkvu i
feudalce, jer im svi oni nameu dae i kmetstvo. Narod je s vremenom primao od zapadne i pravoslavne crkve samo ono, to mu je moglo pomoi, da se odri stari plemenski ivot. U nastavku
govorei o uenju bogumila autorice dodaju: To uenje propovijeda, da ima bog dobra i bog zla.
Cijeni zajedniku molitvu, cijeni zajedniki rad i sticanje sredstava za ivot vlastitim radom,
a ne izrabljivanjem i otimainom, kako su inili feudalci i vladari. Narod u Bosni, koji se opire
feudalizaciji, prima takva uenja. Tako se bosanska crkva, jednostavna u obredima, sa slavenskim
jezikom, bez desetine i izrabljivanja, razlikovala od rimske i istone crkve. Bosanski redovnici
(kalueri) krstjani takoer su bili bliski narodu. Oni ni ne znaju latinski jezik.
124
SALZER MALI, 1952., 138.: Glavna otporna snaga protiv Madara bila je crkva bosanska, kojoj je pripadao skoro sav narod. Bosansko plemstvo odupire se takoer madarskim nastojanjima. Ono se poelo pribojavati, da e mu Madari oteti posjede, ako zavladaju Bosnom. To
je jo vie privuklo bosansko plemstvo bosanskoj crkvi. Tako su svi drutveni slojevi u Bosni u borbi
protiv madarskih napadaja i tenja katolike crkve.
661

mijenjala se i Crkva bosanska, te je s vremenom postala oslonac bosanske
feudalne drave.125
Za razliku od udbenika O. Salzer i K. Mali u gimnazijskom udbeniku
Mirka eelja iz ezdesetih godina odnos Crkve bosanske prema feudalnom
drutvu predstavljen je drukije. Autor u vezi s tim iznosi da su se krstjani u
odnosu prema feudalnom drutvu i dravi razlikovali od bogumila, jer su podravali vlastelu i vladare, iako sami nisu uzimali dae ni imali feude. Krstjani
su podravali vlastelu u otporu sredinjoj vlasti, a vlastela je podravala krstjane jer im je crkva koja ne stvara vlastita vlastelinstva i ne podie crkve i samostane vie odgovarala od Katolike.126 Osim plemstva Crkvu bosansku podupirali su i seljaci jer im nije oduzimala zemlju niti traila crkvenu desetinu.127
I eelj spominje politiku ulogu krstjana u otporu ugarskim vladarima, a
takoer govori o ulozi krstjana na dvorovima bosanske vlastele i u diplomatskim misijama.128 Na vrlo se slian nain o odnosu krstjana s razliitim drutvenim slojevima bosanskoga drutva, kao i u njihovoj ulozi pri otporu ugarskim vladarima, govori i u osnovnokolskim i srednjokolskim udbenicima
iz sedamdesetih i osamdesetih godina, ali se u srednjokolskim udbenicima
navodi da su bosanski banovi i vlastela titili krstjane od ugarskih kraljeva, a
u osnovnokolskim se udbenicima kae da su krstjani podupirali vlastelu u
otporu ugarskim kraljevima. U tim se udbenicima jedino ne spominje uloga
djeda i krstjana pri izdavanju povelja, na saborima i u diplomaciji.129 O tome
125
SALZER MALI, 1952., 138.: Znamo, da se u Bosni razvijao feudalizam i trgovina, i da

se s tim u vezi poeo mijenjati nain ivota. Razvijanjem feudalnih odnosa i prilaenjem plemstva
gubi crkva bosanska nekadanju otricu uperenu uope protiv svake vlasti, drave i feudalaca,
dakle i domaih. Crkva bosanska je sve vie odustajala od toga, da odrava nezadovoljstvo naroda prema feudalnom poretku. tavie, ona je s vremenom postala glavni stup bosanske feudalne
drave.
126
EELJ, 1961., 110.: Iako su u svojim uenjima vjerojatno bili pod jakim utjecajem bogumila, razlikovali su se od njih po svom odnosu prema feudalnom drutvu i dravi. Bogumilstvo
u Makedoniji i Bugarskoj javilo se kao otpor protiv prodiranja feudalnih odnosa i vlasti feudalne
drave, a crkva bosanska javila se kad se feudalno ureenje ve uvrstilo i nala potpore u vlasteli
i vladarima.
127
EELJ, 1961., 111.
128
EELJ, 1961., 111.
129
MAKEK DRAKOVI SALZER, 1977.5, 87.-88.; MATKOVI 1976.2, 53.;
662

e se, uz ostalo, neto vie govoriti u udbenicima ponovno poetkom devedesetih godina.130 Poput autora nekih prijanjih udbenika, Hrvoje Matkovi
u srednjokolskim udbenicima pisanim od sedamdesetih do poetka devedesetih godina iznosi da su krstjani, kao i bogumili, ustajali protiv crkvene i
dravne organizacije, te protiv bogataa.131
Od druge polovice devedesetih godina do danas u udbenicima su uoljive bitne razlike. Neki autori dosta prostora daju ulozi krstjana u bosanskom drutvu i dravi, neki se te problematike jedva dotiu ili je ak uope
ne spominju.132 Najopirniji je, naravno, gimnazijski udbenik F. Miroevia,
F. anjeka i A. Mijatovia, u kojem je panja posebno posveena ulozi djeda
i krstjana kao vladarskih i velikakih savjetnika i poslanika, te posrednika u
sporovima.133 Istie se veliki ugled djeda i njegov autoritet.134 Primjetno je da
suvremeni udbenici, za razliku od niza udbenika pisanih od dvadesetih do
poetka devedesetih godina, vrlo rijetko spominju bliskost krstjana s pukom,
a mnogo vie istiu njihovu povezanost s osobama na vrhu drutvene ljestviMATKOVI 1985.10, 145.; MAKEK ADAMEK, 1987., 120.
130
MATKOVI DRAKOVI, 1991., 140.; MAKEK, 1992., 90.; ANJEK MIROEVI, 1994., 202.-204.
131
MATKOVI 1976.2, 53.; MATKOVI 1985.10, 145.; MATKOVI DRAKOVI,

1991., 140.
132
Suvremeni osnovnokolski udbenici vrlo turo govore o tome, a u udbeniku . Brdala

i M. Maduni autori ne spominju nita vezano uz navedeno.
133
MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997., 192.-193.: Bosansko-humski krstjani

pripadaju kultiviranom sloju tadanjeg drutva. Mnogi od njih, npr. gost Milutin i gost Radin,
stavljaju svoje intelektualne i fizike sposobnosti u slubu bosanske gospode. Iz krstjanskih redova
bosanski vladari i velikai odabiru svoje savjetnike, poslanike i posrednike. Djedu i biskupu Crkve
bosanske pripada iznimno mjesto u drutvenom ivotu i u politikim poslovima bosanske drave.
134
MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997., 192.-193.: Djedu i biskupu Crkve bosanske pripada iznimno mjesto u drutvenom ivotu i u politikim poslovima bosanske drave.
Svojim neprijepornim autoritetom, koji mu u bosanskom kraljevstvu nitko ne porie, djed Crkve
bosansko-humskih krstjana redovito posreduje u sporovima bosanske vlastele i kralja. Djed bosansko-humskih krstjana prisustvuje zborovima velikaa i sudjeluje u raspravama o politikim i
inim prilikama u bosanskoj dravi. On je i glavni svjedok koji svojim potpisom parafira vladajue
povelje. Svojim potpisom i peatom daje publicam fidem pravnim inima javnog i privatnog
karaktera.
663

ce. Iznimke u tom smislu jesu udbenik Frane Sabalia, u kojem stoji da su
krstjani bili bliski narodu,135 te udbenik Ive Makeka iz 1997., koji o poloaju
krstjana u bosanskom srednjovjekovnom drutvu donosi tek kratku reenicu
sroenu u literarnom duhu: I plemstvo i narod voljeli su ih i cijenili.136 Ostali autori po uzoru na tekstove J. idaka i F. anjeka uglavnom upozoravaju na ulogu krstjana kao savjetnika vladara i velikaa,137 te na ugled djeda u bosanskoj
dravi,138 ali o tome govore saetije. Uz to neki autori napominju i poneto o
ulozi Crkve bosanske u politikom ivotu. Tako u udbeniku N. Budaka i V.
Posavca, te u udbeniku V. Posavca i T. Medi, stoji da je ban Kulin smatrao
da e uz pomo Crkve bosanske kao domae crkve postii vei stupanj politike samostalnosti.139 U udbenicima Vesne uri i Ivana Peklia stoji da su
se krstjani zajedno s bosanskim velikaima suprotstavljali vladarima. Autori
ne objanjavaju kojim vladarima, pa ostaje nejasno misle li na ugarske ili na
bosanske vladare.140
Govorei o vanosti i ulozi krstjana u bosanskom drutvu i dravi autori
udbenika teko mogu zaobii nastojanja Katolike crkve i ugarskih vladara da
suzbiju djelovanje krstjana, odnosno patarena. No, ve na prvi pogled uoljiva
je razlika izmeu starijih i novijih udbenika. Stariji uglavnom istiu da su
protiv bosanskih krstjana (patarena, bogumila) poduzimani kriarski pohodi,
ali oni su unato njima ipak opstali, a noviji udbenici vie govore o misionarskoj djelatnosti franjevaca i dominikanaca meu bosanskim stanovnitvom.
Od pokuaja da se vojnim putem suzbije djelovanje patarena u udbenicima se
135
SABALI, 1996., 48.
136
MAKEK, 1997., 67.
137
VUJI, HP, 1996.2, 63.; VUJI, HiS, 1996., 118.; BUDAK - POSAVEC, 1998. , 70.; RENDI MIOEVI, 2000., 44.; BUDAK MOGOROVI CRLJENKO,
2001., 94.
2
138
VUJI, HiS, 1996., 117.-118.; URI PEKLI, HiS, 1997., 65.; URI PEKLI, HP, 1998., 39.
139
BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.: Kulin je vjerovao da e uz pomo Crkve bosanske jo vie
osamostaliti svoju vlast, jer e u vlastitoj banovini imati i vlastitu Crkvu. POSAVEC MEDI, 2001.4, 102.: Kulin je smatrao da e, imajui u vlastitoj dravi i svoju domau Crkvu, jo
vie osamostaliti svoju vlast.
140
URI PEKLI, HiS, 1997., 65.; URI PEKLI, HP, 1998., 39.
664

najee spominje prijetnja da kralj Emerik poduzme kriarsku vojnu protiv
bana Kulina, to je sprijeeno bilinopoljskom abjuracijom.141 esto se uz to
navodi da je bilo i kasnijih vojni koje su na Bosnu poduzimali ugarski vladari
ne bi li uvrstili svoju vlast nad Bosnom, pri emu su se koristili izlikom da
suzbijaju patarene i tako osiguravali podrku Katolike crkve, pa su njihovi
pohodi dobivali obiljeje kriarskih pohoda.142 Kao kasnije kriarske pohode
na Bosnu s izlikom suzbijanja patarena manji broj autora, uglavnom onih koji
su pisali do pedesetih godina, izrijekom spominje pohode hercega Kolomana
Arpadovia protiv bana Mateja Ninoslava143 i kralja Ludovika Anuvinca protiv bana Tvrtka I.,144 a neto vei broj autora spominje pohod kralja igmunda
Luksemburkog, koji je zavrio pokoljem kod Dobora.145 U novije vrijeme dio
autora izbjegava spominjati kriarske ratove. Tako, primjerice, u udbeniku N.
Budaka i V. Posavca, te V. Posavca i T. Medi, autori samo uvijeno iznose da
su papa i hrvatsko-ugarski vladari nastojali sprijeiti irenje katarskog vjerovanja u Bosni, te da su bana Kulina u okrilje Katolike crkve htjeli vratiti silom.
Uz to spominju i da se Crkva bosanska uspjela odrati usprkos nastojanjima
141
SRKULJ, 1924.3, 253.-254.; JAKI, 1926., 72.; BARADA KATI IDAK, 1943.,
98.-99.; SALZER MALI, 1952., 137.; MAKEK, 1997., 67.; BRDAL MADUNI,
2001., 76.
142
SRKULJ, 1924.3, 253.-255., 322.; JAKI, 1926., 72., 86., 115.; JAKI, 1935., 81.-82.,
87.; JAKI, 1940., 97., 103.; JAKI, 1941., 90.-91., 96.-97.; JAKI, 1943., 196., 237.; BARADA KATI IDAK, 1943., 98.-99., 125.-126., 140.-141., 145.; SALZER MALI,
1952., 138.-139.; BABI, 1953., 215.; EELJ, 1961., 109.-111.; MAKEK DRAKOVI SALZER, 1977.5, 87.; MATKOVI 1976.2, 53.; MATKOVI 1985.10, 145.; MATKOVI DRAKOVI, 1991., 139.-140.; ANJEK MIROEVI, 1994., 203.;
MAKEK, 1997., 69.; MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997., 192.; VUJI,
HP, 1996.2, 63.; RENDI MIOEVI, 2000., 44.
143
SRKULJ, 1924.3, 255.; JAKI, 1926., 86.; JAKI, 1943., 196.; BARADA KATI
IDAK, 1943., 125.-126.; SALZER MALI, 1952., 139.
144
JAKI, 1935., 81.-82.; JAKI, 1940., 97.; JAKI, 1941., 90.-91.; JAKI, 1943., 237.;
BARADA KATI IDAK, 1943., 140.-141.
145
SRKULJ, 1924.3, 322.; JAKI, 1926., 115.; JAKI, 1935., 87.; JAKI, 1940., 103.;
JAKI, 1941., 96.-97.; BARADA KATI IDAK, 1943., 145.; MAKEK, 1992., 90.;
MAKEK, 1997., 69.
665

papa i Arpadovia.146 O kakvoj se sili prema Banu Kulinu radi ostaje nejasno,
a isto tako ostaje nejasno i kakva su to bila nastojanja papa i Arpadovia, tim
vie to u nastavku autori spominju samo misionarsku djelatnost dominikanaca i franjevaca. Za razliku od ovog uvijenog upozoravanja na kriarske pohode, dio autora u novije vrijeme uope ne spominje nikakvu silu, nego samo
misionarsku djelatnost dominikanaca i franjevaca147, a najdalje je otiao Ivan
Vuji, koji u jednom od svojih udbenika kae da je Katolika crkva nastojala
krstjane vratiti katolikoj vjeri ne silom ve misionarskom djelatnou,148 iako isti
autor u svom drugom udbeniku govori i o kriarskim ratovima i o misionarskoj djelatnosti.149 Pitanje je koliko je preuivanje kriarskih ratova u dijelu
novijih udbenika posljedica autorske autocenzure.
O suzbijanju krstjana, ije djelovanje Rim nije odobravao, misionarskom
djelatnou franjevaca i dominikanaca, kako je ve napomenuto, situacija je
upravo obrnuta. O tome je teko nai podatke u starijim udbenicima. Poneto o toj djelatnosti nalazimo tek u udbeniku Barade, Katia i idaka, a
zatim opet nastaje praznina do poetka devedesetih godina, od kada autori
udbenika redovito govore o njihovom djelovanju u Bosni.150
146
BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.-71.: Kulin je vjerovao da e uz pomo Crkve bosanske jo

vie osamostaliti svoju vlast, jer e u vlastitoj banovini imati i vlastitu Crkvu. No, papa i ugarskohrvatski kralj nisu htjeli dopustiti irenje katarskog uenja na Bosnu, pa su silom natjerali Kulina
i njegove pristae da se vrate u okrilje katolike Crkve. Bosanski je katoliki biskup imao pomo
dominikanaca i franjevaca, koji u Bosnu dolaze tijekom 13. st, ali se usprkos svim nastojanjima
Arpadovia i Rima Crkva bosanska ipak odrala i sauvala sve do pada Bosne pod tursku vlast.
POSAVEC MEDI, 2001.4, 102.: Papa i ugarsko-hrvatski vladar nisu eljeli dopustiti irenje katarskog vjerovanja u Bosni, pa su silom pokuali vratiti Kulina pod okrilje katolike Crkve.
Usprkos takvim pokuajima katarsko se uenje uspjelo i dalje odrati u Bosni.
147
SABALI, 1996., 48.; URI PEKLI, HiS, 1997., 65.; URI PEKLI, HP,
1998., 39.; BUDAK MOGOROVI CRLJENKO, 2001., 94
148
VUJI, HiS, 1996., 118.
149
VUJI, HP, 1996.2, 63.
150
BARADA KATI IDAK, 1943., 125.-127.; MAKEK, 1992., 92.; ANJEK

MIROEVI, 1994., 203., 205.; SABALI, 1996., 48.; MAKEK, 1997., 67.; MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997., 191.-193.; BUDAK - POSAVEC, 1998.2, 70.71.; URI PEKLI, HiS, 1997., 65.; URI PEKLI, HP, 1998., 39.; BRDAL
MADUNI, 2001., 77.
666

Promjena vanjskopolitikog poloaja Bosne na kraju srednjega vijeka i
turska opasnost dovele su do promjene odnosa bosanskih vladara prema krstjanima, te ih i bosanski vladari poinju progoniti. Podaci o tome mogu se
nai samo u nekim udbenicima, autori kojih su drali bitnim i o tome progovoriti.151
SUMMARY
The author outlines dierent receptions of krstjanstvo of Bosnia and Hum
in certain history textbooks used on the territory of todays Croatia in the
past nine decades, from the time of the First World War until the end of the
school year 2002/2003 The analysis is based on the texts published in approximately thirty textbooks, and in their presentation of the matter, dierences
and similarities between them are tracked through several questions: how do
the authors call the krstjani of Bosnia and Hum; what, in their opinion, inuenced the naissance and development of their community; how do they exemplify their structure, beliefs and their dierence from the Catholic Church;
how do they present their relations with dierent echelons of the Bosnian
medieval society; who, and in what way, suppressed their expansion; and what
is, in their opinion, the importance of krstjani of Bosnia and Hum.
151
SRKULJ, 1924.3, 324.; JAKI, 1940., 97., 110.; JAKI, 1943., 249.-250.; BARADA
KATI IDAK, 1943., 160.; ANJEK MIROEVI, 1994., 179.; MAKEK, 1997.,
69.; MIROEVI ANJEK MIJATOVI, 1997., 188.
667
Margareta Matijevi
RECEPCIJA KRSTJANA U UDBENICIMA

SR BOSNE I HERCEGOVINE I SFRJ
Iz udbenika povijesti redovito prosjeni graanin najvie dozna iz prolosti. Uzevi u obzir proces zaboravljanja i potiskivanja nauenoga, takva e
znanja neizostavno biti malo. Ovim tekstom cilj nam je pokazati koliko su i
to mladi Srbije i Bosne i Hercegovine mogli nauiti o krstjanima, ne ulazei
u pitanje koliko se to slagalo sa stajalitima suvremene znanosti, ija su respektabilna imena esto bila autori tekstova i potpisnici recenzija.1
Druga Jugoslavija (1945.-1991.) u svojim je prvim godinama morala rijeiti mnogo tekoa, pomiriti ili primiriti mnotvo nacionalnih suprotnosti i
postojeih socijalnih i kulturolokih razlika, uspijevajui u tomu djelomice i
ne svugdje jednako. Naime, do svojih posljednjih dana republike su se u mnogoemu razlikovale. Jedno od najvanijih pitanja prvih godina bila je likvidacija nepismenosti, problematika donekle slina na primjeru dviju republika, ali
i uvelike razliita s obzirom ne prethodne dravne strukture i iskustva. Bosna
i Hercegovina, zajedno sa ire rabljenim upravnim terminom, frazeolokim
konstruktom June Srbije, dakle prostorom Sandaka, Kosova, Metohije i
Makedonije, dijelila je vodee mjesto po analfabetizmu, a struktura pismenih
u veim gradovima uvelike se razlikovala.2 Godine 1953. Federativna Naro-
Treba odmah istaknuti da je analiza uinjena na dijelu dostupne literature u Republici

Hrvatskoj, koja veim dijelom sadri srbijanske udbenike. Osim udbenika spomenuti su
primjeri nastavnih planova i programa i, u dva sluaja, povijesnih itanki.
2
Za usporedbu razvoja gradova, gdje se trai vea pismenost, u Srijemu i primjerice na Ko-
669
Margareta Matijevi
dna Republika Jugoslavija (FNRJ) imala 25,4 % nepismenih stanovnika; na
Kosovu je istodobno taj postotak mukaraca bio 54,8 %, a ena 72 %, a u Vojvodini 12,9 % itd. Rezolucije Narodne skuptine i plenuma CK KPJ iz 1949.
odredile su prelazak na osmogodinje obvezatno osnovno kolovanje. U roku
od etiri godine ta se odluka primjenjivala na 71 % djece. Brzim koracima
ureivali su se prostori i plaali uitelji, poveavala baza pismenih na selu i vodili analfabetski teajevi. Za nepuna tri desetljea (1972.) nepismenost je pala
na 15 %. Tijekom kolovanja esto su se gubile godine, dobivale slabe ocjene
i ponavljali razredi; tek sredinom sedamdesetih prolaznost e u kolama rasti.
Od 1965. dvije treine uenika nastavljalo je srednjokolsko obrazovanje. Vee
promjene u programima nastupit e nakon 10 kongresa Saveza komunista Jugoslavije odranog od 27. do 30. svibnja 1974. Ondje je naglaena povezanost
nastavnih sadraja i marksistikih uenja, te istaknuta potreba dopune i prerade nastavnih planova i programa.3 S tim u vezi nastavni planovi predviaju
u zadacima povijesne znanosti i zadatke izgradnje, vrednovanja i recepcije
klasnih preobrazbi i socijalistikih promjena u drutvu. Tako drugo izdanje
nastavnog plana za bosanskohercegovake udbenike 1975. predvia poznavanje progresivnih snaga koje su nosile razvoj ovjeanstva, kao i uvjerenja u
povijesnu neizbjeivost revolucionarnih promjena na odreenim stupnjevima
razvitka drutva i sl.4
Pet godina kasnije nastavni plan meu zadatke nastave povijesti eksplicitno navodi i :
da doprinosi marksistikom obrazovanju uenika, da uenike priprema
za borbu protiv svih nazadnih, nesamoupravnih antisocijalistikih snaga, da
doprinese izgraivanju svestrane socijalistike linosti, da kod uenika razvije
klasnu svijest i odgovornost.5
sovu u prvim desetljeima dvadesetog stoljea, vidi: B. VRANJE-OLJAN, Stanovnitvo

gradova Banske Hrvatske na prijelazu stoljea, Zagreb, 1991., V. JOVANOVI, Jugoslovenska
drava i Juna Srbija 1918.-1929., Beograd, 2002.
3
R. PEJI, kolstvo u Jugoslaviji 1918.-1985., u Jugoslovenska drava 1918.-1998., Beograd, 1999., 585.-593.
4
Nastavni plan i program za osnovnu kolu, Sarajevo, 1975., 189.
Nastavni plan i program za osnovno obrazovanje i vaspitanje, Sarajevo, 1980., 209.-210.
670
Recepcija krstjana u udbenicima SR Bosne i Hercegovine i SFRJ

U dodatku i objanjenju nastavnog plana upuuju se nastavnici da trebaju
sve povijesne pojave zasnivati na naunoj istini i pravilnom klasnom tumaenju
zbivanja, odnosno naglaavati one slojeve, partije i linosti koje su se zalagale
i borile za drutveni progres.6 Neto slino predvia i nastavni plan za starije
uenike u Vojvodini, uz dodatak da su zadaci povijesti da pridonese marksistikom obrazovanju uenika i s direktnim pozivom ka svesnom opredeljenju za
samoupravni socijalizam.7
Starija izdanja imala su donekle drukiju podjelu gradiva pa se rani srednji vijek do XII. stoljea obraivao u petom razredu osnovne kole odnosno
prvom gimnazije, a budui da se uvijek isticalo da se Bosna poela razvijati
od kraja XII. stoljea, njezini su sadraji pripadali u udbenike VI. razreda, odnosno II. gimnazije. Samo najstariji srbijanski pregledani udbenik
jest udbenik autora Miodraga Rajiia, Dragutina Prljevia i Gojka Solaria namijenjen je kombinaciji VII. razreda i III. gimnazije. Nastavna jedinica
Bosna u doba razvijenog feudalizma (34.-39.) obrauje i tematiku krstjana,
premda autori opisujui prilike u srednjovjekovnoj Srbiji spominju i bogumile.
Za njih kau da su:
Bogumili su bili mirni i radili su vredno svoj posao, ali su odricali i dravnu i crkvenu vlast i osuivali su eksploataciju naroda od feudalaca. 8
Odgovarajui tenjama bosanskih seljaka, bogumilstvo se irilo u Bosni.

Spominju pritube papi, pismo pape Inocenta III. ugarskom kralju Emeriku,
Bilinopoljsku abjuraciju, kriarske ratove Maara protiv Bosne i Mateja Ninoslava. S vremenom joj odriu socijalni karakter i crkva postaje pribjeite
otpora protiv ugnjetaa. Spominju titule i podjele unutar Crkve bosanske.
Najstariji udbenik koji je potpisao S. irkovi, potpisnik i niza drugih
kasnijih udbenika, jest Istorija ljudskog drutva i kulture od XII do XVIII veka,
Nastavni plan i program za osnovno obrazovanje i vaspitanje, Sarajevo, 1980. Objanjenja

231.-232.
Nastavni plan i programi opteobrazovnih predmeta za omladinu i odrasle u srednjim kolama

SAP Vojvodine, Novi Sad, 1974., 39.
8
M. RAJII, D. PRLJEVI, G. SOLARI, Istorija za VII razred osmogodinje kole i III

razred gimnazije, Beograd, 1952., 12.
671
Margareta Matijevi
namijenjen uenicima drugog razreda gimnazije iz 1962.9 U nastavnoj jedinici naslovljenoj Drutveni revolt u religijskoj formi (45.-48.) obrauje u
nekoliko kraih ulomaka pojave dualizma, bogomila, Crkve bosanske, katara,
patarena, kriarskih ratova, inkvizicije i prosjakih redova. Za staru bosansku
biskupiju kae:
Bez neposredne kontrole katolikih crkvenih sredita i sa neukim svetenstvom ova episkopija nije bila u stanju da prui otpor jeretikom pokretu,
ve je sama podlegla njegovom uticaju. Spajanjem ove episkopije i dualistike
jeresi obrazovala se u Bosni naroita crkva bosanska, koja se od svih dualistikih organizacija najdue odrala, ali je izmenila svoj karkter. Podravana od
vlastele i vladaoca, postala je zvanina crkva, te je u stvari sluila feudalnom
poretku.10
Knjiga je napisana irilicom na 280 stranica, bez slika i zemljovida. Detaljnije ne objanjava pojmove vezane uz strukturu crkve bosanske.
Jovan Nei autor je Istorije za VI. razred osnovne kole iz 1964.; objanjava fenomenologiju krstjana u nastavnoj jedinici Bosna u doba razvijenog
feudalizma (127.-129.). Pie:
Zbog pojaanog iskoritavanja i siromaenja, seljaci su poeli primati
uenje bogumila, jer je ono odgovaralo njihovim tenjama da se vrati staro
rodovsko ureenje. Novu veru takoe su prihvatili i nii plemii, iji su posedi
bili stalno napadani i pljakani od strane monih feudalaca. Poto je nova
vera ozbiljno ugroavala katolicizam papa je naredio ugarskom kralju da s
vojskom pokori Bosnu .U takvoj situaciji Kulin je zamolio papu da poalje
svog izaslanika koji e ispitati stvari u njegovoj dravi. bogumili su se prividno odrekli svoje vere i ponovo primili katoliku. Blagodarei planinskom
terenu, bosanska vojska uspeno je odbijala napade Maara Sredinom XIII
veka novu veru poinje da prihvata i plemstvo jer se bojalo da im Maari ne
oduzmu posede i vlast. Sada se bogumilska vera ne bori protiv feudalnog
ureenja, ve njeni predstavnici rade na uvrenju ovog drutva. Tako je postala crkva bosanska.11
9
S. IRKOVI, Istorija ljudskog drutva i kulture od XII do XVIII veka za uenike II razreda
gimnazije drutveno-jezikog smera, Beograd, 1962.
10
S. IRKOVI, Nav. dj., 46
11
J. NEI, Istorija za VI razred osnovne kole, peto izdanje, Beograd, 1964., 128./129.
672

Knjiga ne sadri nikakvih slikovnih materijala, a objanjava pojmove ded,
gosti, starci. Treba rei da se u jo jednom poglavlju spominje uloga krstjana
odnosno bogumilske vlastele, koja da se zatekla na turskom dvoru zbog jakog
uticaja katolike crkve i napada monih velikaa na njihove posede i odigrala ulogu u padu Bosne pod Turke.12
U svakom sluaju velik posao trebali su napraviti autori Ivan Boi i Relja
Novakovi, piui Pregled istorije od XI do XX veka. Tema krstjana ovdje je
obraena u nevelikoj nastavnoj jedinici Uspon bosanske drave (58.-61.) jer
knjiga sadri 351 stranicu. Autori poznaju staru bosansku biskupiju, za njezina biskupa kau da je sluio na narodnom jeziku, bio bez katedrale i desetine. Vele da je Kulin prihvatio patarene iz dalmatinskih komuna i vjerojatno
bogumile iz Srbije. Kau da su se heretici lako i brzo proirili u Bosni, da su
najee nazivani patarenima, a da se naziv bogumili u Bosni nikako ne javlja.13
Crkva je sudjelovala u borbi protiv ugarskih presizanja jer se ovakva crkva
mogla odrati samo u nezavisnoj dravi. Papa je slao i dominikance da propovedaju i inkvizicijom ugue jeres.14 Autori detaljnije objanjavaju strukturu crkve
bosanske: pojmove ded, starci, strojnici, mrsni ljudi. Sadri zemljovid irenja
bosanske drave.
Jo jedna u nizu nekoliko knjiga Ivana Boia, Istorija za VI razred, tiskana je 1967. u velikoj nakladi od 80 000 primjeraka. U sklopu cjeline Postanak
i razvitak bosanske drave (173.-180.) autor jedini spominje slinost bosanskog biskupa s nekad postojeim hrvatskim narodnim biskupom u Ninu. Pie
o prijavama papi krajem XII. st., o paralelnim nauavanjima patarena i bogumila, da su ustajali protiv bogataa, protiv crkvene i dravne organizacije,
opisuje detaljnije ustroj i titule. U ocjeni Crkve bosanske stoji da nije zauzimala neprijateljski stav prema bosanskom banu i prema bosanskoj vlasteli, jer su se
i oni borili protiv zajednikog neprijatelja, ugarskog kralja. 15
Knjiga je tiskana irilicom, sadri nekoliko reprodukcija koji e se nalaziti i u kasnijim izdanjima knjiga istog autora: to su peat Stipana (sva srpska
12
NEI, 149.
13
I. BOI-R. NOVAKOVI, Pregled istorije od XI do XX veka za II razred gimnazije

prirodno-matematikog smera, Beograd, 1966., 59.
14
Isto.
15
I. BOI, Istorija za VI razred osnovne kole. Beograd, 1967., 175.
673
Margareta Matijevi
izdanja piu Stevana) II. Kotromania, ulomak prikaza njegove smrti sa zadarske krinje Sv. imuna, groblje u Radimlji, zemljovid irenja Bosne od XII.
do XIV. stoljea i slika grada Blagaja.
Nevelike promjene mogu se primijetiti u etvrtom izdanju ove knjige istog
autora poslije petanest godina.16
Petar Milosavljevi i Miodrag Dragutinovi potpisuju Istoriju za I razred
strunih kola, gdje tvrde da se u specinim bosanskim prilikama nije razvilo
niti katolianstvo, iza koga da su stajali Maari i Hrvati, niti pravoslavlje, koje
su irili Srbi. Uvreilo se bogumilstvo, pod imenom crkva bosanska. Vjerovali
su u jednakost svih ljudi, nalik bogumilima, ali bili su skloni feudalcima
Pristalice bogomilstva verovali su da su svi ljudi jednaki, ne priznajui crkvenu i drutvenu feudalnu organizaciju. Crkva bosanska je delimino prihvatala
verska uenja bogomila ali je podravala feudalni poredak i pomagala njegovu dravnu organizaciju, kao svog zatitnika.17
Knjiga je tiskana bez slikovnih materijala, irilicom, na 232 stranice, u

23 000 primjeraka. Tema je obraena u nastavnoj cjelini Razvojni put naih
srednjevjekovnih drava do pada pod tuinsku vlast.
Rajiiev udbenik povijesti za ekonomsku kolu kratko spominje samo
zasluge patarena na uvrenju i jaanju bosanske drave.18 Zna za Bilinopoljsku abjuraciju.
Milutin Perovi, Rade Mihalji i Bogdan Smiljevi potpisuju i esto
izdanje Istorije sa elementima istorijskog atlasa za I. razred srednjeg usmerenog
obrazovanja. Openito i o kranskoj civilizaciji dre da je crkva hereze (albiane, katare, patarene) doivljavala opasnima jer su propovijedale drutvenu
jednakost, napose zbog otpora koji je pruala sirotinja feudalnom ugnjetavanju.19 Autori dre da je prolost BiH tijesno vezana uz Crkvu bosansku. Navo16
I. BOI, Istorija za VI razred osnovne kole, Beograd, 1983.
17
P. MILOSAVLJEVI- M. DRAGUTINOVI, Istorija za I. razred strunih kola drugo,

preraeno izdanje usklaeno prema korigovanom nastavnom programu, Beograd, 1975.,
34.-35.
18
M. RAJII, Istorija za I razred ekonomske kole, Beograd, 1974., 110.
19
M. PEROVI, R. MIHALJI, B. SMILJEVI, Istorija sa elementima istorijskog atlasa

za I razred srednjeg usmerenog obrazovanja, esto izdanje, Beograd, 1986., 82., 88.
674

de prigovore Kulinu o pruanju utoista patarenima iz primorskih krajeva, a
predmnijevaju i poznaju i progon bogumila Stefana Nemanje.
Za razliku od svojih europskih istomiljenika u Bosni su jeretici bili na strani
vlastele i vladara. Optueni su, naime, da zajedno pruaju otpor ugarskim
vladarima, koji su po nalogu pape, preduzimali krstake pohode kako bi se u Bosni
iskorenila jeres. Prema tome Crkvu bosansku i vladajue slojeve vezivali su isti
interesi. Autori kau da je Crkva bila glavna dok je Bosna bila malena, ali
Kotromanii su proirili Bosnu i na podruje na kojima je bila uspostavljena
katolika ili pravoslavna teritorijalna organizacija, no ona se ipak odrala, bez
crkava, manastira i poreza, ali sluei ouvanju feudalnog poretka, jer je podravala svoje zatitnike - vladajuu klasu.20 Krstjani su obraeni u nastavnoj
jedinici Osobenosti razvijenog feudalizma u naim srednjovekovnim dravama (96.-101).
Nastavnu jedinicu Bosna u srednjem veku (30.-33.) obradila su i trojica
autora Istorije za I razred pedagoke akademije, ore Kneevi, Bogdan Smiljevi i Zoran Peri. Ondje stoji da
Jeres je prihvatilo pre svega seljatvo, jer je propovedala jednakost i osuivala
feudalizam i dravu.21,
a da je nisu prihvatili vlastela i ban te da je poela gubiti svoje socijalno,

antifedualno obiljeje. Spominju izraz patareni ili krstjani. Istiu da su pape u
XIII. st. slale dominikance, organizovale inkviziciju i krstake pohode Maara da
bi uguili jeres. U nauku Crkve bosanske pokazuju poznavanje pojmova djed,
starci, strojnici, mrsni ljudi, a hiama daju karakter vielanih smostana. U
pitanjima za ponavljanje gradiva stoji zanimljivo pitanje: Zato nije pobedila ni
pravoslavna ni katolika crkva u Bosni? Nastavna jedinica od slikovnih priloga
sadri samo zemljovid irenja bosanske drave od 12. do 14. stoljea. Udbenik namijenjen pedagokim akademijima, dvogodinjim kolama za nastavnike istorije bio je iznenaujue slabo opremljen, tiskan u 3000 primjeraka.
Milutin Perovi i Bogdan Smiljevi autori su Istorije za I. razred srednje
kole, knjige tiskane u velikih 95 000 primjeraka, irilicom, bogato opremlje20
Nav. dj., 99.-100.
21
. KNEEVI, B. SMILJEVI, Z. PERI, Istorija za I. razred pedagoke akademije,

Beograd, 1983., 30.
675
Margareta Matijevi
ne.22 Tematikom krstjana bave su usputno i malo u sklopu nastavne jedinice
Junoslovenske zemlje u periodu razvijenog feudalizma (93.-100.). Kau da
se prvi put za bana Kulina u Bosni javljaju bogumili, verska sekta koja se iz
Vizantije, preko Bugarske i Srbije proirila u Bosnu. Bosanski bogumili postali su
toliko brojni i uticajni da su formirali posebnu versku organizaciju Crkvu bosansku.23 Objanjavajui na drugom mjestu posebnosti kulture u srednjovjekovnoj Bosni autori nepovjerenju krstjana pripisuju postojanje samo novozavjetnih obrednih knjiga. Spominju Hvalov i Hrvojev misal, umjetnost gradnje
steaka tipinih za Bosnu, ali kau: Steci nisu bili vezani samo za pripadnike
crkve bosanske, jer su ih upotrebljavali i pravoslavni i katolici.24
Sima irkovi autor je udbenika za nekoliko struka obuhvaenih novim
planom i programom, u zajednikom beogradskom i novosadskom izdanju.25
Uz kratak repetitorij manje poznate i zaobilaene prve povijesti Bosne i bizantsko-ugarsko sukobljavanje, autor spominje bana Kulina i njegove veze s
Primorjem. Tu su i Vukanove oprube o irenju jeresi. Za Bilinopoljsku abjuraciju kae da je to odreknue monaha pred papinim legatom. irkovi zna
da je:
Bosna u vie mahova bila osvajana i pustoena, jeretici su i ovde spaljivani na
lomaama ali odlunog upeha nije bilo.26
Crkvi bosanskoj pripisuje organizirano dualistiko uenje, detaljnije objanjava narav tog uenja, njegove obveze i ogranienja. Dodaje da su:
Bosanski krstjani su prezirali i katolianstvo i pravoslavlje, ali nisu kao
ranije bogumili u Makedoniji i Bugarskoj ustajali protiv svetovne vlasti. Oni
su dugovali svoj opstanak bosanskom plemstvu, pa su podravali svoje zati-
22
M. PEROVI, B. SMILJEVI, Istorija za I razred usmerenog obrazovanja za sve struke izuzev kulturoloko-jezike, pravno-birotehnike, prosvetne i dramske, Beograd - Novi Sad,
1987.
23
Nav. dj., 95.
24
Nav. dj., 107.
25
S. IRKOVI, Istorija za II razred usmerenog obrazovanja kulturoloko-jezike, pravnobirotehnike, prosvetne i dramske struke, Beograd - Novi Sad, 1988.
26
Nav. dj., 53
676

tnike. Bosanska crkva je bila pomirena sa feudalnim poretkom i pomagala je
njegovo odravanje.27
Uz to je prikazana reprodukcija steka iz Donje Zgoce u Bosni. Knjiga je

tiskana u 14 000 primjeraka u prvom izdanju.
Najmlai pregledani srbijanski udbenik djelo je poznatog i priznatog
srpskog mediveista Rade Mihaljia, Istorija za VI razred osnovne kole.28 U
velikoj nakladi od 61 000 primjeraka, u recenziji isto tako poznatog strunjaka Sime irkovia u sklopu nastavne jedinice Postanak i razvoj bosanske
drave, spominju se odbjegli heretici, utoite protjeranima iz primorskih
krajeva i Srbije.
Patareni i bogumili su ranije istupali i protiv feudalnog poretka. U Bosni su,
meutim, jeretici bili na strani vlastele i vladara. Oni su zajedno pruali otpor
ugarskim vladarima, koji su, po nalogu pape, preuzimali krstake pohode kako bi
se u Bosni iskorenila jeres. Prema tome, crkvu bosansku i vladajue slojeve vezivali
su isti interesi.29
U nastavku Mihalji kae da Crkva bosanska je bila sve dok je Bosna

bila malena, ali kad se Bosna proirila i na podruja na kojima je ve postojala
katolika i pravoslavna crkvena organizacija, nastale su potekoe. Za esti
razred nije predvieno detaljnije objanjenje niti spomen ustroja i dunosti
bosanske crkve, unato pripisanim zaslugama za neubiranje poreza i bez gradnje crkava i manastira, autor zakljuuje da je ipak sluila ouvanju feudalnog
poretka jer je podravala svoje zatitnike - vladajuu klasu.
Radi usporedbe, pogledajmo dva udbenika drugih republika: Crne Gore
i Makedonije.
Jordan Dimevski, Blagoj ukarski i Vladimir Dunimagloski potpisuju
peto izdanje Istorije30. Oni krstjane opisuju u sklopu posebne nastavne jedinice Bogomilskoto dvienje (50.-52.). Autori dre da je bogumilstvo u sutini
27
Nav. dj., 54.
28
R. MIHALJI, Istorija za VI razred osnovne kole, etvrto izdanje. Beograd - Novi Sad,
1990.
29
Nav. dj., 77.
30
J. DIMEVSKI B. UKARSKI V. DUNIMAGLOSKI, Istorija za VI oddelenie, Skopje, 1990.
677
Margareta Matijevi
bilo socijalno s naglaskom na drutvenoj pravdi. Detaljnije od svih prethodnih
udbenika opisuju dualistiko poelo svijeta, uenja i nauka bogumila da je
cijeli materijalni svijet kao i crkva, drava, feudalni poredak sazdan od avola.
Stoga da su bili protiv crkava, ikona, krieva i drava. Pripisuju ima propovijedanje jednakosti i upuivanje naroda na borbu protiv feudalne eksploatacije.
Zatoa bogomilskoto dvienje ima osven anticrkven i antifeudalen i osloboditelen
karakter.31 Takvim svojim nastupima plaili su vodee upravljake strukture:
cara, crkvu i boljare. Dre da se prvo pojavilo u jugozapadnoj Makedoniji, a
potom postupno irilo po Bugarskoj, Bizantu, Srbiji, Bosni, Italiji, Francuskoj
i drugim zemljama. Bosanske krstjane autori detaljnije obrauju premda im
ne objanjavaju ustroj i titule u nastavnoj jedinici: Sozdavanje na bosanskata
drava (78.-83.) U Bosni kau da je kristijanizaciju prvotno irila Katolika
crkva, a Bosansku crkvu dre direktnim rezultatom ugarskih presizanja. Istiu da se Bosanska crkva razlikovala od Katolike jer joj biskupite bile domani
luge, a bogoslubata je izveduvale na naroden jezik i ne sobirale desetok.32 Donose
reprodukciju steka i ulomak pisma pape Inocenta III. Emeriku.
Dragomir Petri i Vukain Radonji autori su Istorije za VI razred. Krstjanima se detaljnije bave u poglavlju Postanak i razvitak bosanske srednjovijekovne
drave (68.-71.).33 Poznaju postojanje kranstva, narodnog biskupa. Za crkvu
bosansku kau da se razvila krajem XI. stoljea i da su se njezini pripadnici
nazivali krstjanima. Nastali su spajanjem heretika sa Zapada zvanih patareni
i Crkve bosanske koju je papa proglasio heretikom. Vele da je i ban Kulin
bio pataren. Odreknue je ocijenjeno prividnim. Poznaju samo djeda. Kau
da je zahtijevala i promicala skroman ivot, da nije imala posjede ni poreze,
da je stajala uz bana i feudalno plemstvo u borbi protiv vanjskih neprijatelja.
Udbenik je didaktiki dobro opremljen. Sadri reprodukciju povelje bana
Kulina Dubrovanima iz 1189. i zemljovid bosanske drave od XII. do XIV.
vijeka. Ta je knjiga inae 1988. tiskana u etrnaestom izdanju u 6000 primjeraka.
Najstariji pregledani udbenik, zapravo knjiga kojoj je odobrenjem Komiteta za kole u srpnju 1946. doputena uporaba u srednjim kolama s bosan31
Nav. dj., 51.
32
Nav. dj., 80.
33
D. PETRI - V. RADONJI, Istorija za VI razred osnovne kole, Titograd, 1988.
678

skohercegovakog podruja djelo je Ante Babia Istorija naroda Jugoslavije. U
toj knjizi, od svih pregledanih udbenika, najpotpunije je i najire obraena
tematika krstjana.34 Babi predmnijeva da su bogumilstvo u Bosni i Humi
javlja zbog nezadovljstva, nesigurnosti i nepravde. Kae da su bogumili u masama prelazili u Bosnu. Kae da je hereza u Splitu i Trogiru uzimala maha kod
siromanih radnih slojeva gradskog stanovnitva. Za Bosnu tvrdi da je:
Bila pribjeite svih onih koji su na raznim stranama stradavali zbog svog
vjerskog uvjerenja i koji su u heretikom vjerskom uenju traili izlaza iz tekog stanja u koje ih je dovelo izrabljivanje i ugnjetavanje feudalaca i gradskih
bogataa. 35
Pripisuje im sve uobiajene kranske vrline: protivnici nasilja, miroljubivi

i radini, pobornici pomirbe, ljubavi i sloge, zasluni za pismenost i kulturu,
ugodni i ljubazni u ophoenju. Kae da je papa izdano plaao este ugarske
pohode na Bosnu. Priznanja katolitva bana Kulina i Mateje Ninoslava dri
ktivnima i samo formalnima. Papina nastojanja: podreivanje Bosne Kaloi
umjesto Dubrovniku, poveani prihodi i imanja biskupa, ureenje kaptola,
nisu pomogli jaanju Katolike crkve. Bojei se ugarske vlasti i uprave bosanski plemii primiu se bogumilstvu, koje se time sve vie udaljava od svog prvotnog nauka, nestajalo je otrine prema boljarima i prema bogataima i ona je sve
vie prestajala da odraava nezadovoljstvo naroda sa feudalnim ureenjem. (70.)
Objanjava ustroj, poznaje titule. Takva crkva postajala je stup jaanja bosanske drave i odlunijih nastupa kraljeva. Vjerski progoni navodno su potrajali
i za vrijeme neposredne turske prijetnje. Opisuje velike mase izbjeglica koje
naputaju svoju domovinu zbog vjerskih progona, narod je u masama bjeao iz
svoje domovine. Autor poznaje neto vie izvora: pismo o hereticima iz dalmatinskih komuna, pismo pape Eugena IV. svom legatu, pokolj koji su feudalci
uinili nad nevinim pukom pod Hodidjedom 1459., svetei se narodu koji
nije pruao otpor Turcima, o dobrim stranama prvog razdoblja turske drave.
Opisujui u jo jednom poglavlju bogumile kae da su bili utjecajniji svojim
uenjem nego institucionalnom organizacijom, da su uili narod praktinim
vjetinama i korisnim spoznajama.
34
A. BABI, Istorija naroda Jugoslavije, I. dio, Sarajevo, 1946.
35
Nav. dj., 68
679
Margareta Matijevi
Strojnici ive s narodom, obrauju zemlju, gaje voe, kre umu i provode priprost i skroman ivot. Bosanska crkva nema svojih ustanova kojima bi
vladari davali feude i privilegije. Njezin utjecaj na pojedine dravne poslove
vren je preko pojedinih viih crkvenih starjeina koji su se uzdigli iskustvom,
znanjem i ugledom.36
Paljivim itanjem moe se rei da autor u jo jednoj nastavnoj jedinici

spominje krstjane. Premda kae da je prvotna srednjovjekovna knjievnost
bila najveim dijelom u sklopu crkve i njezina nauka i liturgijske godine, oekivale su se promjene
tenja da se izraze isto ljudska, zemaljska osjeanja u ivom i zanimljivom
obliku. Mjesto suhoparnih crkvenih knjiga pojavljuju se izmeu XIII i XIV stoljea
apokri koji su se osobito mnogo proirili u zemljama gdje je bilo rasprostranjeno
bogumilsko uenje.37
Iz ezdesetih godina postoji udbenik Istorije autora Miloa Peria. Zapoinje s kristijanizacijom Bosne s navodnim misinarima iz: Rake, Zete,
Dalmacije i Hrvatske. U istonim krajevima Bosne nalazi pravoslavnu, a u zapadnim katoliku vjersku organizaciju. No ni jedna od ove dvije vjere nije mogla
da se uvrsti u Bosni.38 Za sveenike Bosanske crkve, koju ustrojbeno poznaje i
objanjava, kae da su se skromno hranili i odijevali.
Crkve su bile skromne, male graevine. Crkva nije traila imanja, a svetenici nisu bunili narod protiv vlastele. Zbog toga je ona odgovarala i narodu
i vlasteli.39
Poznaje Bilinopoljsku abjuraciju. Ugarskim upadima i pustoenjima pripisuje slabljenje drave. Knjiga, napisana irilicom, sadri gradivo od postanka
svijeta do Matije Gupca, uz ne ba malu istorijsku itanku. Uz grau o Bosni
ima i zemljovid irenja bosanske drave.
Crkva bosanska, njezin ustroj i uenja obraeni su u posebnoj nastavnoj
jedinici, a srednjovjekovna Bosna u posebnoj jedinici u udbeniku povijesti
36
Nav. dj., 139.
37
A. BABI, nav. dj., 148.
38
M. PERI, Istorija za VI razred osnovne kole, Sarajevo, 1963., 134.
39
PERI, nav. dj., 134.
680

Emine Omanovi za VI. razred.40 U objanjenju postanka Crkve bosanske
Omanovieva veli da je kranstvo slabo prodiralo zbog prostorne izoliranosti. Brigu o Bosni i njezinim kranima vodila je Splitska nadbiskupija, sve
do nastanka Bosanske biskupije u IX. stoljeu, a kasnije je Bosanska biskupija
ostala izvan njihova utjecaja jer nisu o njoj vodili brigu. Veli da su u Bosni
najbrojniji bili pristalice bogumilskog uenja - bogumili.
Bogumili su ustajali protiv bogataa, protiv vladajue crkve i feudalne drave.41
Ona takoer tvrdi da se raznolika i vrlo proirena uenja stapaju sa starom

Bosanskom biskupijom u jedinstvenu Crkvu bosansku. U pokuajima ugarskih kraljeva da zagospodare Bosnom vidi i interese vladara, ekonomske i
prostorne. Omanovi kae da:
Crkva bosanska nije imala velike posjede i bogatstva, ali je bila veliki
oslonac bosanskoj vlasteli. Stoga njeno uenje nije bilo upereno protiv feudalnog ugnjetavanja, iako sama nije bila feudalac. Nije podizala velelepne crkve i
manastire pa je za vlastelu bila povoljnija od katolike.42
Autorica joj upuuje zasluge u obrani pred ugarskim vladarima i papom,

jer je bila vrsto povezana s banom i vlastelom. Tako je ona doprinijela uvrenju
drave i njenom organizovanju i postala dravna vjera. U kratkom objanjenju
pojmova pod natuknicom bogumili stoji da su to pristalice vjerskog uenja i
pokreta koji je vodio borbu protiv vladajue crkve i feudalnog poretka. (52.)
U kratkom dodatku kao izvorni tekst dodan je ulomak pisma pape Inocenta
III. ugarskom kralju Emeriku.
Iste godine kao i prethodna knjiga, na neto vioj razini i namijenjena
starijoj populaciji, objavljena je knjiga autora Miralema Arslanagia i Fahrudina Isakovia.43 Kratku ocjenu Crkve bosanske saeli su u manjem ulomku,
to je objanjivo jer su to udbenici koji su u jednu godinu uenja saimali svu
povijest od postanka svijeta do imperijalizma, namijenjeni etverogodinjim,
40
E. OMANOVI, Istorija-povijest za VI razred osnovne kole, Sarajevo, 1974.
41
Isto, 51.
42
Nav. dj., 51
43
M. ARSLANAGI - F. ISAKOVI, Istorija-povijest za I razred strunih kola, Sarajevo,

1974.
681
Margareta Matijevi
strunim kolama, ne gimnazijama, dakle za formiranje zanimanja kao to
su strojarski, ekonomski ili agronomski tehniar, medicinska sestra i slina.
Ulomak donosimo u cijelosti:
Nastojei da sauva politiku nezavisnost svoje drave, vladajua klasa
u Bosni nije htjela da prihvati, ni istonu pravoslavnu, ni zapadnu rimokatoliku ckrvu, pa je tako nastala posebna, takozvana crkva bosanska. Ona se
zasnivala na bogumilskom uenju i dualistikom shvatanju svijeta. Meutim,
u Bosni su se samo pravi vjernici pridravali strogih, asketskih propisa koji
su odbacivali sve to pripada materijalnom svijetu. Ostali vjernici su ivjeli
bez veih ogranienja. Crkva bosanska se pomirila sa feudalnim drutvom
koje je nije tretiralo kao jeres i kome je bila potrebna zbog odranja politike
samostalnosti.44
Povijesne itanke esto su bile referenti posebnog interesa uenika i uvijek

na razini odreene fakultativnosti. I inae je izborna nastava povijesti u BiH
nastavnim programima iz 1975. i 1980. bila predviena za VII. razred i starije
razrede. Samo na kratkom primjeru pokazat emo koje su tekstove nadobudnim acima nudile istorijske itanke. Mirko eelj u trinaestom izdanju
svoje itanke spominje samo ulomak iz teksta Beseda protiv jeresi popa Kozme
(Bugarska, X. vijek). O bosanskim krstjanima nema niega.45
Uz udbenike, neki su se autori iskuali i u kompilaciji tekstova, to je
prava narav povijesnih itanki. Mihalji, Sparavalo, irkovi sastavili su neto bolju itanku, koja uz kratak izvorni tekst donosi objanjenja uz njega i pitanja. Navode citat iz kronike dominikanaca o crkvenim prilikama u Bosni u
XIII. stoljeu, gdje se spominju propovijedanja dominikanaca pod zaslugama
hercega Kolomana, smaknua i obnova crkvenog ivota i graevina.46
Respektabilna imena srpske povijesne znanosti stavljala su svoje potpise
na recenzije takvih i slinih tekstova. Primjerice recenzenti knjige M. Perovia, R. Mihaljia i B. Smiljevia, Istorija sa elementima istorijskog atlasa za I
razred srednjeg usmerenog obrazovanja, esto izdanje koje je tiskano u Beogradu
1986. u 17 000 primjeraka, jesu dr. Relja Novakovi, znanstveni savjetnik, tri
44
Nav. dj., 52
45
M. EELJ, Istorijska itanka za VI razred osnovne kole, Beograd, 141.-142.
46
R. MIHALJI-LJ. SPARAVALO-S. IRKOVI, Istorijska itanka za VI razred osnovne kole, Beograd, 1983., 45.
682

profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu: dr. Boidar Ferjani, dr. Momilo Spremi te dr. Mihajlo Vojvodi, mr. ivojin Bokovi i prof. Druge beogradske gimnazije Hranislav ivkovi.
SUMMARY
Textbooks that analyze sources are all, more or less, familiar with three
of them: the escape of the banished heretics from the Dalmatian communes,
Nemanjas expulsion of Bogomils from Raka and the papal letter from Innocent III to the Hungarian king Emerik. These three sources were never
questioned. Commonly accepted ideas include the belief that the Church of
Bosnia was, among other things, widely accepted, that it catered to popular tastes and opposed Catholicism and Eastern Orthodoxy. The authors are
exceptionally insistent and unequivocal in their claims. They never say: it is
believed that, it is possible that... The works are decient, without any detailed
updating of the scientic references of that time. Some authors claimed that
there were neither Catholics nor Eastern Orthodox Christians in Bosnia prior
to king Tvrtkos expansion of the borders. It should be noted that there are
not many illustrations or maps, and that there are reproductions, questions,
pictures and portions of the old texts missing.
Bosnian textbooks usually wrote more about krstjani than the Serbian
ones. They divided the subject into two teaching units and rst discussed the
history of the Bosnian state and then the teaching, position and signicance
of the Church of Bosnia. Krstjani are frequently mentioned in the later period,
mainly their alleged involvement in taking over the Bosnian state from the
Turks, which was clearly taken from a well-known text by Nikola Modruki.
Practically none of the authors mentioned or left open the possibility of religious, lithurgical or ethnic continuity of the Bosnian state territory and lateantique Christian structures. All Serbian textbooks are printed in Cyrillics.
To conclude, let us say that all the textbooks until well into the eighties
emphasize the social dimension of krstjani, a rather meritorious medieval proletariat meeting the expectatations of the social system of the time.
683
Autori priloga
1. dr. sc. Mladen ANI, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Zadar
2. akademik dr. sc. Lujo MARGETI, prof. emerit., Rijeka
3. dr. sc. Ivan BOILOV, Institut za balkanoloke studije Bugarske akademije
nauka, Sofija.
4. dr. sc. Milko BRKOVI, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Zadar
5. dr. sc. Salih JALIMAM, Pedagoki fakultet, Zenica
6. dr. sc. Dubravko LOVRENOVI, Filozofski fakultet, Sarajevo
7. dr. sc. Ivica PULJI, Neum
8. dr. sc. Tomo VUKI, Vrhbosanska katolika teologija, Sarajevo
9. dr. sc. Tomislav Zdenko TENEK, Katoliki bogoslovni fakultet, Zagreb
10. dr. sc. Zlatko MATIJEVI, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
11. dr. sc. Ante KEGRO, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
12. dr. sc. Jadranka NERALI, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
13. mr. sc. Ante BIRIN, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
14. dr. sc. Nenad MOAANIN, Filozofski fakultet, Zagreb
15. mr. sc. Elma HAIMBEGOVI, Historijski muzej, Sarajevo
16. akademik dr. sc. Franjo ANJEK, Katoliki bogoslovni fakultet, Zagreb
17. dr. sc. Andrija ULJAK, Bogoslovnog fakulteta, akovo
685
Autori priloga
18. dr. sc. Marco RAININI, Bologna
19. mr. sc. Slavko SLIKOVI, Katoliki bogoslovni fakultet, Zagreb,
20. dr. sc. Andrija ZIRDUM, Franjevaki samostan, Slavonski Brod
21. akademik dr. sc. Anica NAZOR, Staroslavenski institut, Zagreb
22. dr. sc. Marko JOSIPOVI, Vrhbosanska katolika teologija, Sarajevo
23. dr. sc. Mato ZOVKI, Vrhbosanska katolika teologija, Sarajevo
24. dr. sc. Alojz JEMBRIH, Hrvatski studiji, Zagreb
25. mr. sc. Zdravka JELASKA, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
26. Margareta MATIJEVI, prof., Hrvatski institut za povijest, Zagreb
686
FENOMEN KRSTJANI
U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI I HUMU
ZBORNIK RADOVA
Izdavai/Nakladnici:
Institut za istoriju, Sarajevo
Alipaina 9, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Za izdavaa Husnija Kamberovi
Hrvatski institut za povijest,
Opatika 10, Zagreb, Republika Hrvatska
Za nakladnika Milan Kruhek
Glavni i odgovorni urednik:
Franjo anek
Prijevodi saetaka na engleski:
Morana Labura
Lektori:
Ivan Martini
Halima Sofradija
Dizajn i tehniko ureenje:
Tarik Jesenkovi
tampa:
DES, Sarajevo
Za tampariju:
Demal Bai
Sarajevo, 2005.
ISBN
9985 9642 5 2
tampanje ove knjige nansijski je pomogla

Fondacija za izdavatvo - Fondacija za nakladnitvo, Sarajevo

Fenomen Krstjani PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Fenomen Krstjani PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

FENOMEN KRSTJANI U

CIP -Katalogizacija u publikaciji

27 : 94 (497.6) (063) (082)

Institut za istoriju u Sarajevu

Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Sarajevo - Zagreb, 2005.

Mladen Ani: BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUENJE U

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUENJE

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Za primjere usp. G. OSTROGORSKI, Vizantijski car i svetski hijerarhijski poredak

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea

Pojam je u uporabu uveo G. STADTMLER, Ungarns Balkan-politik im zwlften

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea

O Bosanskom Dukatu usp. opirno razglabanje u ANI, Jesu li , 89.-93., no bez

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Pojam je u literaturu uveo M. De Ferdinandy, ali parametre njegove uporabe i znaenja

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea

Za tu posebnu situaciju vidi ANI, Putanja klatna , 70.-71.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea

O Zlatnoj buli vidi A. DABINOVI, Hrvatska dravna i pravna povijest, Zagreb,

Izvode iz dokumenata donosi, raspravljajui detaljno i o okolnostima njihova postanka,

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea

O smjeni na srpskom kraljevskom prijestolju usp. SREJOVI et al., Istorija , 356.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Detaljna argumentacija u ANI, Jesu li , 93.-101.

KOSZTOLNYIK, Hungary , 103.

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

NEKA PITANJA ABJURACIJE IZ 1203. GODINE

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

II. Ralamba vrela o odnosima

Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Konstantin JIREEK Jovan RADONI, Istorija Srba, drugo ispravljeno i dopunjeno

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Agostino THEINER, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, I, Roma,

Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

Neka pitanja Abjuracije iz 1203. godine