Professional Documents
Culture Documents
Homer Ilijada PDF
Homer Ilijada PDF
ILIJADA
BIBLIOTEKA
KNJIESTVO
Knjiga
23
PREDGOVOR
Ilijada je epski spev. Nastao je, pretpostavljamo, u VIII veku stare ere, negde u grkim
naseobinama rasutim po obalama Male Azije, po severozapadnim njenim obalama; tamo je bio grad
Ilij (Troja). Tamo je, kako su stari Grci verovali, iveo i pesnik Ilijade, Homer.
Iz antikog doba sauvani su nam ivotopisi Homera, njih sedam na broju; i povest o tome
kako su se u kazivanju stihova nadmetali Homer i pesnik Hesiod. Ipak, o istorijskoj linosti
pesnika Ilijade ne saznajemo iz tih biografija gotovo nita. Nastale su pozno, iz usmenih predanja
o Homeru: re je o legendi, a ne o istoriji. Hesiod, pesnik pounih spevova, najstariji grki i
evropski pesnik koji nam je i kao istorijska linost poznat, iveo je oko 700. godine stare ere; bio je
po svoj prilici mlai od pesnika Ilijade i nije nikada sreo legendarnog Homera.
Sumnja u istorinost pesnika Homera veoma je prisutna u novovekovnom ispitivanju Ilijade.
Izneto je tvrenje da Ilijadu i nije ispevao jedan pesnik. U nauci o knjievnosti nastalo je tako
homersko pitanje". Ono se razvijalo naporedo sa naglim razvojem izuavanja usmene narodne
knjievnosti, od vremena romantizma (u Nemakoj vreme brae Grim, u nas Vuka Karadia). Narodne
pesme nemaju, naime, autora u istom smislu kao dela pisane umetnike knjievnosti, niti narodni
pevai stvaraju pesmu istim postupkom kao poete-literati.
Tumaenje Ilijade danas je u znaku dva razliita pogleda na homersko pitanje".
Analitiarima nazivamo one ispitivae koji razlau i razbijaju ep nalazei u njemu, pre svega,
nedoslednosti i nezgrapnosti. Oni tvrde, na osnovu tih crta, da je Ilijada nastala nekako
mehaniki. Ilijada je za njih prosto skup narodnih pesama podvrgnut redakciji, ili je nastala,
raznim dodacima i umecima, iz jedne kratke Prailijade, i tome slino. Strunjaci, pak, koje
nazivamo unitarcima zastupaju sasvim suprotno shvatanje. Na osnovu komiozicije i drugih
strukturalnih odlika Ilijade oni dokazuju da je pred nama jedinstveno delo, tvorevina jednog, veoma
obdarenog pesnika.
Neke dokaze koji govore u prilog unitaristikog gledanja izneemo u sledeim redovima.
Uvereni smo, naime, da je Ilijadu sastavio jedan pesnik. A zovemo ga Homerom jer su ga i stari Grci
tako zvali.
1
Ilijada, to znai: pesma o gradu Iliju. Samo, i gradovi, kao i ljudi, ne izlaze na glas obinim
ivljenjem i svakodnevnim poslovanjem, ve podvizima i velikim stradanjem. Otuda bi, ako je naslovu
verovati, Ilijada bila spev o bojevima oko Ilija, o dugoj, desetogodinjoj opsadi, konanom zauzeu
i razaranju grada.
Ovaj ratni poduhvat obino nazivamo trojanskom vojnom, ili, reju manje starinskom i manje
pesnikom, trojanskim ratom. To dolazi otuda to su stari Heleni - antiki Grci - grad Ilij zvali i
Trojom, a celu oblast u kojoj se grad nahodio Troadom. I sam Homer uzima oba imena: Ilij i Troja,
samo je u Homera prvo ime ee, iako stanovnike Ilija naziva Trojancima.
Helenske ratnike, pak, Homer naziva raznim plemenskim imenima - Mirmidonci, na primer
(ime Heleni je tek docnije uzeto kao skupni naziv za starogrka plemena). No najee Homer uzima,
u irem znaenju, kao oznaku svih helenskih ratnika pod Trojom, nazive Ahejci, Danajci i Argivci.
Po naslovu, Ilijada bi, dakle, bila spev o trojanskom ratu. Ipak, ne treba li predmet speva odrediti
ue i moda tanije? Prvi stihovi speva, naime, glase:
Ahilej (ili Ahil) je predvodnik plemena Mirmidonaca i glavni junak u grkoj vojsci pod
Ilijem (Trojom). Znai li ovo da Ilijada i nije spev o trojanskom ratu i razaranju Ilija, kako obino
kazujemo, naslovom zavedeni? Da li bi spev moda pre trebalo nazvati Ahileidom, pesmom o Ahileju?
Svaki pokuaj da shvatimo umetniko delo trebalo bi, naelno, da se osloni na dva suprotna
postupka -analitiki i sintetiki, i trebalo bi da ih primeni postupno. Cilj je, pri tom, da se
razume delo kao celina; samo, ovaj cilj je teko ostvariti u potpunosti. ak i tamo gde nam se ini
da je razumevanje dela kao celine ostvareno u velikoj meri, teko je saeto iskazati rezultat. Upravo
zato, zacelo, tumaenje dela lako prima oblik tautologije -ponavljanja drugim, najee ne i jednako
dobrim reima. Najjednostavniji vid takve tautologije -esto malo korisne za razumevanje umetnike
celine -jeste prepriavanje dela.
Jamano, prepriavanje kao da nam se namee kada o epu razgovaramo, jer epska iesma, i epsko
stvaralatvo uopte (ovo moe biti i u prozi: roman, na primer), pripada, po definiciji,
knjievnom rodu u kome autor pripoveda o prolim dogaajima. Otuda nas i pokuaji da delo
prepriamo ue poneemu. Vidimo da sve nije u prii, da svu sadrinu dela ne moemo prepriati.
Prepriati moemo, zapravo, niz zbivanja isprianih u delu, dakle neku radnju" koja se u delu
odvija" odreenim sledom, u jednom ili vie naporednih ili prepletenih tokova.
Ako prilikom prepriavanja potujemo redosled zbivanja i njegove tokove, ako gledamo na
bitnije, pokretake i presudne take u njemu, nastae pria" koja nee biti samo proizvoljni
saetak. Bie ta pria - zovemo je latinskom reju fabula - i mali, neto pojednostavljeni model
spoljanje strukture dela; jer redosled zbivanja, odbir i naglaavanje znaajnih scena ine jednu od
lake uoljivih osobenosti sklopa odreenog dela.
Verno apstrahovana fabula je, dakle, takav model toka radnje, rasporeda i meuzavisnosti
scena koji prema celome delu treba da stoji u istom. odnosu da to uinimo jasnijom slikom - u
kome prema celome toku stoji njegov mali, sredinji prsten, glavina kako se u narodu kae, u koju
su, u stanovitim razmacima, uglavljeni paoci, pa ona okree i ove, i obru toka i njegov naplatak.
Otuda saeto prepriavanje koje otkriva fabulu moe doprineti razumevanju strukture epskih dela,
i dramskih, gde je radnja takoe vana, pa i onih lirskih koja, kao balade, stoje na granici izmeu
epike i lirike.
Ilijada ne pripoveda iscrpno i redom sve dogaaje trojanskog rata. Starogrko predanje
kazivalo je da je rat trajao deset godina. Prialo je - u junakim epskim pesmama slinim naim
narodnim - o onome to se mnogo godina pre rata zbilo, o samom ratu i o dogaajima po njegovom
zavretku.
2
Na osnovi takvih pesama nastali su vei spevovi. Ilijada koju poznajemo samo je jedan od njih.
Povest o grkom vojskovoi Odiseju, kome je, posle zauzea grada, trebalo jo deset godina da se vrati
na svoju rodnu Itaku, eni Penelopi, ispriana je u Odiseji, sauvanom epu ijim je autorom takoe
smatran Homer. O povratku junaka od Troje u domovinu i njihovim potonjim sudbinama, pevali su i
drugi epovi (Povraci, Tesprotska pesma, Telegonija), a bilo je i spevova koji su pripovedali o
zbivanjima pre poetka trojanskog rata (takva je bila Kiparska pesma).
Svi spevovi sa temama iz kruga trojanskih legendi -osim Ilijade i Odiseje - izgubljeni su.
Znamo ipak da je u dva takva kiklika speva" (kiklos = krug), u Zauzeu Troje i Maloj Ilijadi, bilo
rei o ratnim zbivanjima koja slede za onima opisanim u Ilijadi, gde zavretak opsade i pad Troje
nisu ispriani.
ta zapravo pripoveda Ilijada? Ako gledamo na trajanje radnje, pred nama je tek neznatan
iseak iz desetogodinje opsade. Ispripovedana radnja Ilijade obuhvata, naime, svega pedesetak dana
iz poslednje, desete njene godine. Ako gledamo na radnju samu, na njen ok i njene najvanije trenutke,
Ilijada pripoveda sledea zbivanja:
Pria poinje sukobom glavnog helenskog junaka, Ahileja, i glavnog helenskog vojskovoe,
Agamemnona. Povod svai su robinje iz ratnog plena i zahtev Ahilejev da Agamemnon, na dobro cele
vojske, oslobodi svoju robinjicu Hrisejidu. Agamemnon se opire; razmee se svojim poloajem i
ugledom; ponosni Ahilej, javno uvreen, povlai se, srdit, iz borbe. Agamemnon, pak, koji mora da
oslobodi Hrisejidu, ostvaruje svoje pretnje - oduzima Ahileju robinju Brisejidu, koju je ovaj dobio
prilikom deobe plena.
Poto Ahileja vie nema na bojitu, ahejska vojska stradava. Ahilova srdba pogaa, dakle,
prvo njegove saplemenike i saborce. On tvrdokorno odbija Agamemnonovu ponudu da mu ovaj prui
zadovoljenje naknadom za oduzetu robinjicu. Helenska vojska stradava jo vie, povlai se u svoj
tabor, na obali, kod laa. Ahilej sada dozvoli da njegov drug i prijatelj Patrokle uzme njegovu opremu
i ovom obmanom natera Trojance na uzmicanje. Ali neumerena Ahilejeva srdba pogodi sada i Ahileja
samog: glavni trojanski junak, Hektor, ubija Patrokla.
Dotle nepokolebivo istrajan u gnevu, Ahilej napokon odustaje; tanije, usmerava svoj novi
gnev na Patroklovog ubicu Hektora. Bog Hefest, na molbu Ahilejeve majke, boginje Tetide, kuje junaku
novo oruje. Ahilej polazi u boj. Bitka se rasplamsa kao nikada; u njoj i bogovi uestvuju. Ahilej
napokon ubija Patroklovog ubicu Hektora. Vezuje Hektorov le za svoja bojna kola i vue ga oko
zidina Troje, dan za danom.
Na kraju, trojanski kralj Prijam. dolazi da otkupi telo svoga sina Hektora. Ahilej poputa.
Spev se zavrava sveanim sahranjivanjem Hektora u Troji.
Moda je trebalo spev prepriati krae, rei fabulu saetije? Vratili smo se, kroz razgovor,
ishoditu, pitanju: ta je predmet Ilijade, trojanski rat ili Ahilejev gnev? Jamano, odrediti
predmet nije isto to i izdvojiti fabulu. U emu je razlika? Predmet speva, njegova tema (naziv je
grkog porekla), ne odreuje se osvrtom na redosled kazivanja i ne otkriva nita o strukturi dela.
Uzmimo na um ovo: Ahilejev gnev u fabuli dela ima presudnu ulogu. Ilijada i poinje stihom:
Gnjev mi, boginjo pevaj, Ahileja. Peleju sina". Je li to pesnik Ilijade ve iskazao predmet speva,
temu dela? Ili temu valja ire odrediti? ta je onda gnev to ga je pesnik u proelje prvog stiha
stavio? Preturamo prirunike i nalazimo: da je Ilijada spev o Iliju i da mu je tema Ahilova srdba i
njene zlokobne posledice. Dlaku moda i ne treba naetvoro cepati. Ali u prirunicima nalazimo
uvek nanovo i to da se re povede o motivu Ahilove srdbe i ulozi tog motiva u Ilijadi.
Jamano, valja praviti razliku izmeu fabule i teme, teme i motiva. Srdba i sve to je iz nje
izalo - to je, najkrae reeno, tema Ilijade. Reeno je to i u prvim stihovima speva. Ahilejeva, pak,
srdba osnovni je ili sredinji motiv dela. Ali ta je motiv? Psiholoki neki momenat ili slian
neki inilac koji deluje u prikazanom liku glavnoga junaka? Kaemo naime: ne znam koji su njegovi
motivi, - a mislimo: ne znam ta ga pokree, podstie da to ini.
U osnovi latinske, tek srednjovekovne rei motivus lei, zaista, znaenje pokretaki" (moveo
= kretati). Ali ono to u svakodnevnom govoru znai jedno, moe u teoriji knjievnosti znaiti
3
drugo. Nevolja nastaje tamo gde se pojmovi meaju. A ovo je neretko sluaj ak i u renicima
knjievnih izraza, gde saimanje iskaza i tesan prostor stavljaju autore na stoinu muka. itamo u
naem takvom reniku definiciju po kojoj je motiv osnovni pokreta za stvaranje umetnikog dela".
Oigledno, motiv je tu shvaen u svome prvom pokretakom" znaenju. Ali koga pokree da stvori
delo? Nasluujemo da se misli na pisca, ili pesnika, koga neto pokree, motivie, da delo napie.
No potom saznajemo da ima bezbroj motiva, optih i pojedinanih, aktivnih i pasivnih, trenutnih i
venih, da je ljubav jedan od motiva, ljubav srena i nesrena, ljubav dvoje mladih roditelja prema
deci; da motiv moe pripadati jednom piscu, ili jednoj knjievnosti, ali su mnogo ei motivi
koji se javljaju u vie knjievnosti, iprelazei iz jedne u drugu".
Ima tu neto to nas zbunjuje. Motiv je osnovni pokreta za stvaranje dela", a ovamo ujemo
za motive koji se prenose iz knjievnosti u knjievnost; i da je to naroito sluaj sa narodnim
blagom, sa motivima o devojci bez ruku, skrnavljenju groba ili vernom konju". Setiee se sada,
neminovno, arca Kraljevi Marka i kako taj verni konj opominje gospodara i suze nad njim lije. A
ima i helenski junak Ahilej, u Ilijadi, svoje verne konje, koji suze liju i pogibiju mu proriu.
Zacelo, verni konji iz narodne pesme nae nisu pokretai za stvaranje dela". Motivi jesu. Kako to?
I odakle ova podudarnost u motivu izmeu Ilijade i junake pesme naih guslara?
Razluii valja: prvo, motiv kada znai neto u oveku, kao unutarnji podsticaj. Ako se
pitamo ta je pisca podstaklo da delo sastavi, teko emo doi do pravog odgovora, i ne samo to: ak
i ako ga naemo, on verovano nee kazivai mnogo o samom delu, o njegovoj strukturi. Drugo je
posmatranje psiholokih motiva koje je pisac pripisao pojedinim likovima u delu, odnosno
obrazloenost postupaka junaka koji proistiu iz njihove prirode, karaktera. To je ve knjievna
pojava, deo onoga to se zove motivisanou. (Razgovor o ovim motivima tie se radnje dela, njene
verodostojnosti.) Tree je, pak, - i tu se vraamo arcu i Ahilejevim konjima kada u razgovoru o
epici, stihovnoj i proznoj, izraz motiv uzimamo kao naziv malih elemenata u sklopu dela, ili takvih
koji se, kao zaokruene celine, javljaju naporedo u raznim delima, pa prelaze iz jedne knjievnosti u
drugu.
Ova trea usko knjievna upotreba izraza nastala je u analizi pripovedanja koja nastoji da
razotkrije kako je organizovana fabula dela. Motiv tu stoji u odreenom odnosu i prema temi, pa
govorimo o motivu kao najuoj fabularno-tematskoj jedinici. Razlikuju se, pak, dinamiki motivi,
koji pokreu radnju napred smenjujui jednu akciju drugom" i statiki, koji samo slikaju neku
situaciju, ostavljajui radnju na onoj taki na kojoj je bila i pre te situacije ". (Sa izrazom statiki
motiv dospeli smo do take gde je u rei motiv izbrisano, poniteno njeno izvorno znaenje:
pokretaki - podsticaj.)
Motivi su, dakle, elementarne jedinice, jedinstveni mali delovi fabule u kojima se stvari i
ljudi javljaju u vrstom sklopu prilika, okolnosti. Pojam motiva kojim se sluimo u analizi Ilijade
je dvostruk: odnosi se na te male jedinice fabule speva, ali po pravilu predstavlja i motiv koji se
prenosi iz dela u delo", karakteristian naroito za pripovedne oblike usmene knjievnosti. U toj
dvojnosti je, naime, vidna i jedna bitna osobenost Ilijade. Njena graa uzeta je iz starije junake
pesme.
Kad govorimo o grai Ilijade ne mislimo, dakle, na grau iz ivoa, koju otuda uzima svaki
pisac; mislimo na knjievnu grau, na elemente ve ranije obraene u knjievnom predanju naroda;
ak i na izraze, formule, sklopove rei, naine opisivanja i kazivanja.
Za ispitivaa Ilijade tekoe dolaze otuda to nam junake pesme starih Grka nisu sauvane.
Kako smo onda doli do saznanja da je Homerov dug u grai tako velik? Uporednim prouavanjem nae
narodne iesme, junakih pesama raznih naroda i Ilijade.
Ako se sada upitamo gde u Ilijadi moemo oekivati da se drevna graa naroito jasno ogleda
na srazmerno malenom prostoru, tako da i ovde moemo koju re o njoj rei oslonjeni na sam tekst,
lako emo nai odgovor: tamo gde se meu ljudima zbiva neto natprirodno, kao u bajci - na primer,
kada junakovi konji govore ili proriu (samo, ovih maijskih" crta nema u Ilijadi tako mnogo; kao
da se od tih starih stupnjeva narodnog prianja njen tvorac dosta odmakao) - i naroito tamo gde se
4
govori o onome to je osnova junake pesme i epa: o junaku, njegovom izgledu i sudbini, i o glavnom
poslu junaka - kako se na megdanu potvruje, u boju gine.
Ovde moramo poi od ravni istorijskog posmatranja motiva. Od onih motiva, dakle, koji se
prenose, ili se, naprosto, javljaju naporedo u raznim narodnim knjievnostima. Ne znamo, naime,
pouzdano koji su se motivi prenosili, selili, a koji su, meusobno podudarni, nastali nezavisno kod
raznih naroda. Jedino znamo da je takvo podudaranje motiva istorijska pojava u anonimnoj usmenoj
knjievnosti irom sveta, i da je upravo ta pojava presudno odredila sliku junaka i junakova ivota
u starogrkom predanju iz koga je grau preuzela Ilijada.
Postoji u narodnoj knjievnosti kao neki obrazac junaka i junakova ivota. Pogledamo li
paljivije, nalazimo taj obrazac u naoj narodnoj knjievnosti, kod starih i novovekovnih Grka, u
ruskoj narodnoj pesmi i kod starih Rimljana, i mnogo dalje u vremenu i prostoru - u Persiji i Kini,
Irskoj i Americi. Gotovo obavezan deo tog obrasca herojskog ivota je borba sa nekim zmajem (ili
Troglavim Arapinom") i oslobaanje lepotice ili deaka koje mu narod prinosi na rtvu. Junak
provodi svoju mladost nekako skriveno, ili pod okolnostima koje ga poniavaju. I roenje njegovo
nije kao kod ostalih smrtnika; nekako je van reda i zakona i esto u tome sudeluje i neko boanstvo,
neko natprirodno bie, ak i u ivotinjskom obliju.
Kad je u prolom veku poelo izuavanje novogrke narodne knjievnosti, ubrzo je i u njoj
utvren reeni obrazac, u kome se moglo izdvojiti trinaest osnovnih motiva. Bezmalo za sve tada
utvrene motive naene su paralele u starogrkom i starorimskom predanju, pa u Persiji i Indiji, a
na zapadu kod germanskih naroda. Pokazalo se da se model junakog ivota o kome je re javlja u
priama o bogovima (mitu), predanjima o junacima (legendi) i u bajci, iz koje kao da su u Ilijadu
dospeli i Ahilejevi besmrtni konji.
Spomenuemo, napreskok, neke motive iz reenog obrasca. Ahilejeva majki je morska boginja
Tetida, vila kako bi rekla naa narodna pesma. Pria o tome kako je Tetidu osvojio Ahilejev otac,
Pelej, odgovara tipu jedne poznate bajke: smrtni ovek uvreba morsku vilu, u noi, na obali, dok
plee u vilinskom kolu; ona mu se otima i pretvara u razna oblija; on je ipak savlada; ali veza
izmeu smrtnika i vile je kratkoga veka; vila se vraa, poto rodi dete smrtniku, u svoj elemenat, na
dno mora (ili reke). Jo ee se pria o devojci koju je nasilno uzelo neko boanstvo (Danaja raa
bogu Zevsu junaka Perseja); ili majka zanese vanbrano sa junakovim ocem (Sibinjanin Janko, u
madarskom i naem predanju: Visoki Stefan idui s vojskom iz Moskovske u Srbiju doe u Budim na
konak, i ondje Madarska gospoda videi ga onako visoka i lijepa zaele imati od njega poroda, i u
razgovoru zapitaju ga da li bi se u vojsci njegovoj mogao nai dobar drijebac da opae njihovu
kobilu da bi i oni zapatili tako lijepijeh i dobrijeh konja, a on im odgovori: ,bi, zato ne bi?' Kad
bude vee oni mu poalju lijepu djevojku da noi s njime. Kad se on stane izgovarati, kae mu se da je
on to obrekao uiniti; tako on djevojku primi i prenoi s njome, i sjutradan ujutro na rastanku dade
joj prsten i ree joj: ako rodi muko da mu nadjene ime Janko... ").
Zbog sramoe ili zla znamenja (sna) dete bude izloeno u gori, ali ga zveri ne izjedu:
trojanskog kraljevia Parida othranila je medvedica, rimske blizance Romula i Rema vuica, grkog
junaka Hipotoja i naeg Miloa Obilia kobila. Jo kao malian deak otkriva svoju snagu i
sposobnost (grki Herakle davi u kolevci zmijurine; Parid nalazi goveda to su mu ih oteli,
Sibinjanin Janko, poto malo poodraste i stane s djecom igrati, gdje se skae on odskae, gdje se rve
on obara, gdje se kamenom mee on odmee, gdje se tri on utjee").
esto junak u mladosti stie neranjivost. Glavni junak Ilijade, Ahilej, moe bii ranjen
samo u petu. (Neranjivi su i kritski Minoj i germanski Zigfrid.) Sem toga to se bori sa zmajem i
oslobaa devojku, junak moe da sie i u donji svet, meu seni umrlih (Odisej u Odiseji). Najzad,
junak je ponajee kratkovek: Ahilej ne samo da to zna nego je sam i odabrao takvu sudbinu, kao cenu
slave.
Pobrojani motivi iz obrasca herojskog ivota poznati su, dakle, bili starogrkom predanju. U
Ilijadi nemaju svi podjednako istaknuto mesto. Sluaoci Ilijade mogli su da ih prepoznaju i u
naznaenjima uzgrednih opaski. Neki se, pak, od tih motiva diu u Ilijadi do uloge motiva koji
5
vezuju i osmiljavaju celinu dela. Ovo je sluaj i sa motivom gneva i sa motivom junakove
kratkovekosti.
Od istorijskog gledanja na motive okreemo se sada ve motivima u tekstu speva. Moramo,
dakle, pogledati gde u Ilijadi moemo prepoznati staru grau, motive i formulu kazivanja nasleene
iz starije junake pesme.
Udubiti se u istoriju usmene narodne pesme znai zai u njenu grau kao u kakvu umu. Ova
uma je utoliko gua ukoliko je graa vie i ee bila knjievno oblikovana, te se razgranala i
razlistala, sunula raznoliko u koren i kronju. Takva graa nosi u sebi neke zakonitosti po kojima
se ravaju njene grane, uvoruju stabla. elimo li da upoznamo te zakonitosti, nema nam druge do da
se nadnesemo nad tekst i oslukujemo. Uzeemo zato pred sebe nekolike stihove iz brojnih
Homerovih opisa bojeva, junakih megdana, i uporediemo ih meusobno i sa celinom Ilijade.
Megdani drevnih junaka-orijaa dosta su daleki, rekli bismo, ve i samome pesniku Ilijade. Nama
jo vie. Scene ratnikih sukoba, nanizane u velikom. broju, ine nam se, kad danas itamo Ilijadu,
prvo jednoline, a onda i nezanimljive (upravo onako kako su jednolini i nezanimljivi razgovori o
nogometu ili ahu onima koje nogometna lopta i ahovska ploa ne interesuje).
Meutim, osmotrimo li blie scene bojeva i megdana, zapaziemo da je u njima saliveno
bezbroj realistikih pojedinosti i strunih vojnih znanja iz minulih vremena; da su one ne samo
raznolike u opisu zbivanja i nainu umiranja nego i po osvetljenju u koje, kao u snop reflektora,
najpotpunije stupaju mnogi likovi - da bi tu i poginuli.
Sredinje take u opisima megdana ine ranjavanja i pogibije. Opisuje se kako junak razudi
junaka, goleni mu prebije, drob prospe, kimenicu slomi, oi istera; i sve tako, sa pojedinostima
vernim i verodostojnim, kao kad se na oruje i opremu gleda to ih nose homerski junaci. Sve je
konkretno, sve u detalju - a banalnosti nema. Na takve sredinje, saete, ali anatomski precizne
stihove nadovezuju se, vie uopteni u izrazu, pomen skidanja opreme sa ubijenog ratnika ili borbe
i guanja oko toga plena sa njegovim drugovima.
Scene ranjavanja i pogibije u Ilijadi esto su doslikane u poredbama. Te poredbe nisu uvek,
po naem oseanju, u svemu primerene herojskoj atmosferi zbivanja. Ali osnovnu svoju ulogu
ostvaruju veoma uspeno: stavljaju pred nae oi iv pokret boraca, oruja, ranjenika koji pada,
samrtnika u ropcu:
6
---
Poreenja su, nadasve, lako pokretni, prenosivi elementi iz nasleene grae usmenog
pesnitva. Odmaraju i pevaa, koji ih unosi po potrebi u pesmu, kao i sluaoce, koji ih mogu
pratiti smanjenom panjom ili u njima uivati kao u digresijama. Pruaju oduku u scenama boja i
ona poreenja, predmetom nekako primerenija ratnikom poslu, koja borce slikaju kao protivne
vetruine huno sukobljene u klancu, gde tresu ili kre bukvu i jasen; te kao drzovite lavove to u
torinu provale, ili se oko ubijene koute u gori krve, ili na vepra nasrnu jer sa istog planinskog
izvora hoe da pije.
Ima onda i prikaza borbi, ubijanja, gde se oko osnovne slike ranjavanja - sa podrobno
odreenim mestom gde je oruje udarilo i kako se kree - javljaju poreenja i razmetljive rei
pobednika nad telom ubijenog neprijatelja:
Kao da je ovo razmetanje i ruganje ostatak iz drevne starine, sirove i surove; sasvim kao i
retki primeri gde u Ilijadi za ubijanjem sledi i neoveno postupanje sa mrtvim telom:
Strasti su u veini homerskih junaka velike. I gnev je velik i skup. Staje cenu ivota.
Ponela je narodna pesma iz davnina motive pune teke okrutnosti; prihvatio je tu grau pesnik
Ilijade, gdekad u malo izmenjenom obliku, gdekad potpunije uklopljene u tok njegovog pevanja, gdekad
7
kontrapunktalno sukobljene sa novijim shvatanjima tako da otuda svom snagom izbije novi zvuk i
znaenje. Uzmimo kao primer ovo i ovakvo razmetanje nad pogubljenim neprijateljem:
Nisu li ovde rei poruge, deo starinske formule u opisu pogibije, skoile nenadano u nov
kvalitet? Nije li se ovde uunjala u surovo razmetanje misao gotovo filozofska, a svakako ljudska,
ovena, rekli bismo protiv rata i njegovih strahota uperena? Ne moemo da se ne setimo kralja
Ilijade: surovosti Ahilove prema ubijenome Hektoru i njegovog konanog poputanja pod naletom
novih oseanja, u koja se sliva patnja kao sveopta kob smrtnoga oveka i pretvara u misao, gotovo
filozofsku.
Zastati moramo, zamisliti se. Nije li u navedenim stihovima o Menelaju i Pisandru ve dato,
u malome, u najmanjem obimu, ono to ini veliinu speva, Ilijade kao celine? A sve to u grai
nasleenoj, u obrtima formularnim! Ceo je tu ivotni okvir junaka, u rasponu od surovosti
megdandijskog potvrivanja ratnika-pljakaa do misli o vrednostima ivljenja smetenim u
uivanja sasvim mirnodopska. Jamano, sve je tu, u malenoj celini opisa pogibije junaka na bojnom
polju. U takvim opisima sadrano je ak, mnogo vie no to smo do sada zapazili. Sredinjoj, i
osnovnoj taki u opisima crne pogibije, stihovima o ranjavanju, mestu i prirodi rane, padu smrtno
ranjenog junaka, prethodi u Ilijadi esto jedan opreni niz stihova u kojima se kazuje ko je junak to
gine, i odakle je, ko mu je otac, ko majka, ko ena. Formula oigledno, i to veoma stara, drevna.
U usmenoj narodnoj pesmi, u narodnim predanjima uopte, a posebno onim razgranatim,
isprepletenim, u meuzavisnost dovedenim, rodoslov je osnovni nain identifikovanja likova.
Rodoslov je i nain odreivanja geografske i hronoloke pripadnosti lika. Prvobitna istorija,
dakle; ona koja nam otkriva svoju starinu i time to povesti o poreklu junaka, plemenskih voa i
kraljeva, rado vezuje za boanstva, kao zatitnike ili pretke:
8
Predanja o trojanskim porodicama prepliu se ovde i povezuju u legendarnu istoriju Troje.
Ime Skamandrije, koje nosi trojanski ratnik (a bilo je to i drugo ime Hektorovog sina Astijanaksa)
upuuje na reku Skamandar u ravnici iod Trojom. Ono znai: tienik Skamandra, renoga boga koji,
u Ilijadi, vodi borbu sa besnim Ahilejem. Spretni, pak, umetnik i brodograditelj Ferekle obeleen
je kao ovek koji je trojanskom kraljeviu Paridu-Aleksandru istesao lae da krene u Spartu i otme
Menelajevu enu, lepu Helenu, to je povod trojanskom ratu.
Poreklo, roenje i detinjstvo, bogovi zatitnici i mirnodopske vetine junaka u ovakvim
stihovima stoje za ceo njihov ivot. est je i poneki anegdotski elemenat sa naglaskom na ljubavi,
braku, roenju deteta:
I u prvom i u drugom primeru javljaju se motivi tipini za bajku; da najbolji vitez uzima za
enu najlepu kneginjicu vezano je u bajkama za savlaivanje raznih prepreka koje delimino smilja
i sam otac devojin. (Tip takve bajke bio je poznat Grcima iz pria o Pelopu, koji je svojom krilatom
zapregom osvojio drugu Hipodamiju, ker kralja Enomaja.) Iz bajke i obrasca junakog ivota je motiv
- rekli smo to ve - da vodena vila rodi junake blizance smrtnome oveku.
Namee nam se, iznova, paralela izmeu motiva saeto kazanog u genealokoj identifikaciji
koja prethodi pogibiji junaka i motiva vanog ne samo u predanju o glavnom junaku Ilijade, Ahileju,
nego i za ceo krug predanja o trojanskom ratu. Proroanstvo je, naime, pretskazalo da e sin morske
boginje Tetide biti moniji od svoga oca. Stoga bogovi neba i mora, braa Zevs i Posidon, prepuste
Tetidu smrtnome Peleju. Ovaj je ugrabi iz vilinskog kola, jedne mesene noi, i savlada je. Onda se
slavi njihovo venanje, u prisustvu svih olimpijskih bogova sem Eride, boginje svae. Ova, uvreena,
baci na trpezu jabuku. Na jabuci je pisalo: Najlepoj!" I ta je jabuka, po predanju, bila razlog za
izbijanje trojanskog rata. Lepi trojanski kraljevi Parid, kao pastir na gori Idi, presudi da jabuku
dobije Afrodita, boginja ljubavi, a ne Atena ili Hera. Afrodita ga nagradi pomogavi mu da iz
Sparte otme Menelajevu enu, lepu Helenu.
Uverili smo se opet kako u kratkim, formularnim opisima pogibije junaka, to ih tako esto
sreemo u Ilijadi, ima grae, motiva iz stare junake pesme. Jer, pred nama su varijante koje se samo
tako mogu razumeti - bez obzira na to to su jedne saete i saeto kazane, a druge za ceo spev vane.
Meu ove druge spada, rekli smo, i motiv malovenosti junaka. Ahilejeva predodreenost za smrt koja
mu je predskazana.
9
Sred biografskih anegdota i genealokih identifikacija junaka ija e smrt uslediti javlja
se, saeto, i ovaj motiv iz bajke: sinovi odlaze u boj, pod Troju, ne obzirui se na proroanstvo koje
kazuje da e u ratu izgubiti glavu:
Ovakvi saeto naznaeni motivi, znaajni za Ilijadu kao umetniku celinu, javljaju se i u
nizovima, zgrudani oko jedne ili dve smrti, u opisu pogibije: kada u HIII pevanju Merion smrtno rani
Harpaliona, sina paflagonskog kralja Pilemena,
Kratko, u nepuna dva stiha, zatreperio je ovde motiv o neprebolnoj boli oca za sinom. U
Ilijadi ima malo boraca koji su se pribliili preklonu ivota. (Homerovi junaci i nemaju godine
ba sasvim onako kao likovi realistikih romana. One su odreene slikom u predanju i prilino
nepreciznom hronologijom junakih narataja.) Meutim, postoje tipovi i situacije, odnosno
motivi, kao na primer, motiv oca koji tui za sinom. Izgraen je i visoko osmiljen u odnosu
Prijama i Hektora, nagoveten kao shema u odnosu Peleja i Ahileja. Spojena oba ta motiva kljuno
odreuju radnju i humanu poruku zavrnog pevanja Ilijade i speva u celini.
Za kraljeviem Harpalionom ali i Parid. Ali se i srdi:
Borac je silno razgnevljen zbog smrti prijatelja, saborca, i srlja u boj. Nije li to opet, u
malome, u zrnu, motiv Ahilejeva bola i gneva zbog Patroklove smrti? A onda slede stihovi kako
Paridova strela, odapeta u besu zbog Harpalionove smrti, pogaa rtvu predodreenu da umre pod
Trojom:
10
Ovde smo opet sasvim blizu jednom. od osnovnih motiva prie o Ahileju. To je predskazanje o
pogibiji pod Trojom i izbor izmeu dve sudbine: jedne koja junaka eka kod kue, druge na bojitu. I
junak odabira drugu. Ali Euhenoru je izbor laki no Ahileju, jer, Euhenor bira samo izmeu spore i
bolne smrti u domu i junake pogibije u ratu, a Ahil izmeu srene dugovenosti kraj ognjita i
junake slave.
Motivi iz starih helenskih predanja, iz grae to ju je Homer nasledio od starije junake
pesme, nahode se tako u pregrtima u opisima borbe i pogibije raznih junaka, trojanskih i ahejskih.
Motivi su esto isti na obe strane. To nam otkriva da i motivi koji su presudni ne samo za razvoj
predanja o Ahileju ve i za strukturu Ilijade koju poznajemo imaju osnovu u predanju usmene
knjievnosti. Ta podudarnost motiva namee nam u isto vreme i osnovno pitanje svake interpretacije
Ilijade; pitanje o njenom jedinstvu i njenom pesniku, onome to je on, iz sebe, dodao predanju.
Peva Homer o dobu koga vie nema do u seanju, a to e rei: u predanju i junakoj pesmi.
Pripovedanje Ilijade celo je u dalekoj prolosti, kloni se anahronizama, u stavu je objektivno.
Pesnik i njegovi sluaoci ostaju izvan prie. Pesnik se u pesmi tek sasvim retko oglasi lino,
izriui sudove ili ukazujui na podudarnosti u pojavama. ini to najee kroz poredbe; no izraz
je i u poredbama podjednako objektivan. Otuda homerske poredbe dou kao neke uokvirene slike, ali i
kao prizori i prodori u svet drugaiji od onog minulog, herojsko-megdandijskog, iz dosta davnog
vremena.
Gledamo kroz mnoga homerska poreenja i u svet obinih ljudi: na brige i poslove neherojske,
skromne, pa i sitne. Teak radi njivu; pastir javlja ovce niz dolove; mater se nadvija nad uplakano
dete; dearci hitaju kamenice i toljagama gone tvrdoglavo maggare iz povrtnjaka. U ovakvim
poredbama noviji pogledi pesnikova vremena ne oglaavaju se gromko, nametljivo ili sasvim
neusaglaeno sa starom herojskom tematikom speva. U njima kuca smirena ila elementarno
ljudskoga, briga i napor vekoviti da se opstane, obezbedi porodica i mala, skuena zajednica. Odmore
nas ta poreenja sred opisa bojeva. A onda nas i prepadnu rasponom i razapetou izmeu spokojne
svakidanjice i preke surovosti rata; naroito kada su udesno dotegnuta do poruge, gotovo
karikature.
Patrokle kamenom zgodi hrabrog Kebriona, smrska mu eone kosti, izbije oi, te se ovaj
zakoprca i, za oima to su se na tle prosule, padne sa bornih kola -podoban roncu, a dua ostavi
kosti". Ova kratka poredba nije dovoljna pesniku Ilijade. Patrokle jo rui ubijenog neprijatelja
reima:
Seamo se onoga to znamo o grai pesme i njenoj celini, razmaku izmeu herojsko-
megdancijskih vremena legendarnih junaka to ih Ilijada opisuje i aristokratsko-gradskih prilika
koje vladaju u vreme kada peva pesnik Ilijade, pa se pitamo: gde je izvor ovakvim poreenjima i da li
je sam pesnik Ilijade izgraujui poredbu sa roniocem stavio tako surovu porugu u usta Patroklu?
Odgovora, onog konanog, nema. Starije junake pesme Helena su nam izgubljene. Ali moramo
razmatrati ovakva pitanja da bismo bolje sagledali osobenosti umetnikog izraza u Ilijadi.
Poredba sa roniocem je uzeta iz mirnodopskog ivota. Seamo se i tehnike usmenog
pesnitva. Ona unosi poredbe u kazivanje pesme ne ugraujui ih dosledno u kontekst. Jer, peva
poredbu najee zna iz naslea, ukljuuje je u pevanje kao ukras ili odmor, i ne misli, shodno tome,
da li poredba u svemu pristaje onome to treba slikom da uini jasnijim. Otuda kratka poredba
Kebrionova samrtnog koprcanja i sunovratnog pada sa skokom ronioca kao da potpuno odgovara
11
zakonitostima usmenog stvaralatva. Jedna jedina crta, udni skok" smrtno pogoenog, hicem
kamena poduhvaenog ratnika, poredbom je osvetljena. Dakle, pokret, fizika pojavnost izneta nam je
poredbom pred oi.
Meuim, to to je uporeenje sa roniocem u Ilijadi dobilo novu vrednost, to je tako dobro
uklopljeno u prikaz pobednikove poruge, to Kebrionov pad islikava opirno osmiljujui
dodatno ceo prizor - to deluje, na drugoj strani, kao pesniki postupak koji gleda da iscrpe
mogunosti to mu ih je nasleena graa pruala. Pomiljamo na pesnika Ilijade, u kome vidimo
snanu umetniku linost koja je grau Ilijade organizovala i podredila motivu Ahilejeva gneva.
No odmah nas misao vue i drugim putem. Pesnik Ilijade je onaj pesnik koji je, po svoj
prilici, staru povest o Ahilejevoj osveti nad Hektorom osmislio humanim sadrajem. Onaj pesnik,
jamano, koji je i samog Patrokla prikazao kao saoseajnog mladia za kojim e Ahilejeva robinjica
Brisejida od srca plakati. A poredba sa roniocem, stavljena u Patroklova usta, dograena je tako u
porugu da, rekli bismo, vie odgovara sirovosti i surovosti kakva je, nagaamo, bila svojstvena
junacima iz starijeg, prethomerskog pesnitva.
Pitanje kao da nije reivo. Pojedinosti Ilijade podlone su esto dvojakoj interpretaciji.
Pitanje o jedinstvu Ilijade i originalnosti pesnika Ilijade postavlja se, u svetlu istorijata
motiva iz usmene knjievnosti, pre svega kao pitanje o starijoj ulozi motiva gneva u junakoj pesmi o
Ahilu. Da li je Homer, odnosno pesnik Ilijade, prvi organizovao umetniku celinu svoga dela na
sredinjem motivu junakovog gneva, i to gneva koji proizlazi iz podreenog junakog ponosa - a
pravac i prirodu menja kad gine drug, saborac, prijatelj?
Na izbor donosi iz devetog pevanja Ilijade veliki deo govora kojim Fenik, Ahilejev uitelj
pokuava da odvrati Ahileja od gneva prema Agamemnonu. Poziva se Fenik, pri tome, na primere, na
prie iz davnina. uo je, veli,
Rekli bismo, na osnovi ovih stihova, da je i pre Ilijade bilo pria, da je bilo junakih
pesama u kojima se neki veliki junak naljutio - pa i odljutio. Ili je ovo to navedeni stihovi kazuju
izmislio pesnik Ilijade, da bi uinio uverljivijom Fenikovu besedu? Teko je u to poverovati kad
je gotovo u svakom stihu Ilijade sadrano neto iz starog narodnog pesnitva i njegovih bezbroj
puta ponovljenih motiva. No jo je tee nai tano objanjenje za to kako je nastala pria o gnevu
junaka Meleagra, koju, kao stari primer srdnje", pripoveda Homerov Fenik.
Prilikom neke etvene sveanosti, Eneja, vladar Kalidona, zaboravio je da prinese rtvu
Artemidi, boginji lova i umskog zverinja. Boginja zato pusti u kalidonsku ravnicu stranoga vepra
da sve opustoi. Eneja sazove najbolje junake iz raznih grkih krajeva. Mnogi lovci ginu, dok najzad
Enejin sin, kraljevi Meleagar, ne ubije vepra. No Artemida ne miruje. Ona izazove svau izmeu
Kalidonjana i susednih Kureta oko veprove glave i koe. Zapoinje rat. U borbama se odlikuje
Meleagar; dok je on u boju, Kureti odstupaju i povlae se u zidine svoga grada. Ali, Meleagar se onda
povue iz boja, gnevan na svoju majku Altaju. On je, naime, u svai oko vepra, ubio njenog brata, svoga
ujaka. Majka prokune sina i, na kolenima, doziva boginje osvete, Erinije. Poto se Meleagar, gnevan,
povukao iz bitke, Kureti napreduju. Sada oni dre u opsadi Kalidon. Glavari i svetenici
Kalidona mole Meleagra da se odljuti. Preklinju ga otac, sestre, pa i majka - sve uzaman. On ostaje
zatvoren u svojoj kui. Tek kad neprijatelji ve ponu nadirati na gradske kule i njihove strele
padaju po Meleagrovoj odaji, umilostivi ga molbama njegova ena. Meleagar polazi u bitku i spasava
grad, ali poklone koje su mu Kalidonjani obeali ne prima.
Homerov Fenik tu naglo prekida priu. On gradi paralelu, veoma blisku Ahilejevoj srdbi. No
da bi Ahileja ubedio da se odljuti. da ponovo stupi u boj, preutkuje zavretak prie: Altajina
12
kletva je sustigla Meleagri; on je poginuo - i stoga nije primio obeanih darova. Znali su ovo
sluaoci Ilijade; kao to su znali da e i Ahilej poginuti.
Kakva pitanja namee pria o Meleagru ispitivau Ilijade? Moemo rei i pesmi o
Meleagru. Jer, junaka pesma je, ini se, vie nego pripovetka, uvala i izgraivala helenska
predanja.
Meleagrovu priu, pesmu, moemo osmotriti sa dva stanovita: u okviru predanja, kao deo
narodnog blaga; i u okviru Ilijade, kao strukturalni elemenat ovog jedinstvenog knjievnog
ostvarenja. Pitanje o prirodi i mestu prie o Meleagru u starogrkom folkloru, u tradicionalnoj
usmenoj knjievnosti prethomerskoj, teko da moemo sasvim rasvetliti. Poznajemo, ipak, i drugu,
tipoloki svakako stariju varijantu prie.
Ova starija varijanta glasi: Altaja rodi Eneji Meleagra. Kada se navri sedam dana od roenja
deteta, dou suaje. Odrede da e dete umreti kada dogori cepanica to tinja na ognjitu. Altaja sve
uje, povue cepanicu sa ognjita, ugasi je, skloni u krinju. Meleagar izraste u lepog junaka. No
kada u svai oko koe kalidonskog vepra Meleagar ubije ujake, Altaja se razgnevi, izvue cepanicu i
stavi je u vatru. Cepanica dogori i Meleagar umire.
Rekli smo da je ovo svakako starija varijanta prie od one u Ilijadi? Odakle to znamo? Pa u
njoj glavnu ulogu ima maija. ivot koji se nahodi izvan junaka, u nekom predmetu, ivotinji,
sklonjen na naroito, skrovito mesto, drevni je maijski motiv. Poznat nam je iz verovanja i
pripovedne knjievnosti raznih naroda. Iz bajke, pre svega. I nae bajke priaju o zmaju, o Ba-
eliku, ija se snaga" nalazi negde daleko, u glavi drugoga zmaja, zatvorena u neku ivotinju, u vuka,
na primer. A kada vuka ubiju, iskoi iz vuka lisica, iz lisice zec, iz zeca izleti soko, iz sokola
golub ili vrabac. Pa tek kada se i ova najmanja ptica ubije, umire i nesavladivi zmaj, strani Ba-
elik.
Posmatrana sa stanovita celine Ilijade, Fenikova pria o Meleagru stavlja nas stoga pred
sledee pitanje: ko je u priu uneo motiv gneva junaka Meleagra, srdnje koja ga navodi da odustane od
boja i time donese teka stradanja svome narodu? Jer, u starijoj varijanti nema motiva junakovog
pogubnog gneva, kao ni opsade grada, poslanstva junaku da se odljuti, obeanih darova.
Pred ovim pitanjem stojimo valja priznati neodluno. Mogue je da je pesnik Ilijade
poznavao neku junaku pesmu o Meleagru u kojoj je stari maijski motiv spoljanje due" ve bio
zamenjen kletvom majke i dopunjen zlovoljom sina. (To je put racionalizacije starih predanja kojim je
grko narodno pesnitvo krenulo, reklo bi se, ve pre Homera.) Mogue je i to da je pesnik Ilijade
uneo motiv kletve i junakova gneva u priu o Meleagru. Za osnovnu priu o lovu na kalidonskog vepra
taj gnev, oigledno, nije bitan. U Fenikovoj prii, pak, motiv gnevnoga junaka svekoliko zbivanje
pribliuje osnovnoj fabuli Ilijade.
Ovde neemo dalje ispitivati ove dve mogunosti objanjenja, ni druge pretpostavke o tome
odakle pesniku Ilijade glavni motiv speva, Ahilejev gnev. Pitanja su to koja vode u umu grae iz
narodne knjievnosti i lavirint problematike oko prirode i porekla motiva u narodnom
stvaralatvu uopte. Jedno je, ipak, znaajno: Fenikova pria o Meleagrovom gnevu ima ulogu
integracione prie o Homerovoj Ilijadi: Ona je bitan elemenat u njenoj strukturi.
ta je to integraciona pria i kakva je uloga te prie u nekom veem pripovednom delu, spevu
ili romanu? I ta podrazumevamo kada govorimo o epskoj integraciji?
Integracionom priom nazivamo priu koju pripoveda neko lice dela tako da ona ostavlja
utisak sasvim nezavisnog umetka. Ona se naoko niim ne vezuje za zbivanja i likove dela u kome stoji
i mogli bismo je sasvim lepo i posebno ispriati, ba kao i prie iz Hiljadu i jedne noi.
Paljivije osmotrena integraciona pria otkriva nam se, meutim, kao neto od takvih pria
sasvim razlino, po mestu i ulozi u celini. Dok se prie Hiljadu i jedne noi samo niu, kao zrna na
brojanicama, a vezuje ih nit okvirne prie o eherezadi (ona spasava ivot nastavljajui tek
zapoetu priu iz noi u no.), integraciona pria stoji kao nekakav stoer u delu u koje je
uklopljena. Ta umetnuta pria pripoveda, u drugim prilikama i likovima, saetije i optije u isto
vreme, o glavnom junaku ili glavnom problemu dela u celini.
13
Kakva je onda uloga ovakve prie? Prvo, integraciona pria ima snano objedinjavajue,
kompoziciono dejstvo u sklopu velikog epskog pripovedanja. Drugo, mada stoji prema celini kao neki
saetak, kao vori prema dugoj niti, integraciona pria stavlja osnovnu fabulu dela u ire okvire,
u red onoga to se ne deava samo jednom licu (junaku Ahileju, na primer) i samo njegovom, uskom
svetu ve i svakome oveku uopte kada se u slinim prilikama nae.
Pria o Meleagru je integraciona pria u Ilijadi. Mono sredstvo za strukturisanje celine i
uspostavljanje jedinstva na ravni pripovedanja i ravni smisla. Otuda nam moe biti malo vano
(kada pouzdana odgovora vv nema) da li je pria o Meleagru sadravala motiv gneva i ranije, u nekoj
obradi koja je prethodila Ilijadi, ili ga nije sadravala. Ako je pesnik Ilijade i naao svoju priu
o Meleagrovom gnevu gotovu, u grai starije narodne poezije, on je tu i takvu priu potpuno ugradio u
svoj spev o Ahilejevom gnevu. Kao integraciona pria, Fenikova pripovest o Meleagrovom gnevu
uvruje jedinstvo koje u pripovedanje Ilijade unosi motiv o Ahilejevom gnevu i prua nam jaku
potvrdu da je Ilijadu morao uobliiti jedan pesnik, sastaviti jedan umetnik koji je gledao na celinu
dela.
Graa iz starijeg junakog pesnitva nije u Homerovoj Ilijadi ostala tua, kao ukamarena.
Javlja se, istina, u blokovima i nizoiima, i sa nekim neuglaenostima i nedoslednostima. I
analitiari su, dakle, donekle u pravu. Ali su mnogo vie u pravu unitarci, jer gledaju na onoga koji
je uinio da ta graa ne ostane neivljena, da sraste u jedno - na pesnika.
Iiak ne smemo ni obmanjivati sebe, ni zavaravati druge. Svaki odgovor na pitanje da li je
Ilijada delo jednog pesnika, ili je pak nastala sastavljanjem, irenjem i prekrajanjem starijih
pesama, postepeno i na takav nain da je teko govoriti o jednom autoru, bie odgovor proiziao iz
linog uverenja, moda dobro zasnovanog, ali ipak uverenja i ubeenja, a ne i konanog, sasvim
pouzdanog saznanja. Nae je uverenje da je jedan pesnik morao dati Ilijadi njeno jedinstvo. Stojimo,
dakle, na stanovitu unitaraca. Kako brane suprotno stanovite analitiari? Osvrnuemo se na
jedan od esto potezanih argumenata ispitivaa toga smera.
U naem izboru donosimo u celini esnaesto pevanje Ilijade. To je pesma o Patroklu, koja se
zavrava pogibijom ovoga junaka. Zapoinje pak molbom Patroklovom da mu Ahilej dopusti da
pomogne Ahejcima koje su Trojanci teko pritisli. Ali jo pre nego to Patroklo, sav uplakan,
zapone razgovor, Ahilej mu se obraa, pita ga ta ga je tako ojadilo: da nema da saopti neku lou
vest, da neku nesreu nisu dojavili glasnici iz domovine; ivi su jo i Patroklov i Ahilejev otac.
Onda tek Ahilej dodaje:
14
Unitarci - a sa njima i mi - vide drugaije poetak esnaestog pevanja i zanemarivanje motiva
o Mahaonu. Nije re samo o velikom razmaku izmeu jedanaestog pevanja, gde Patrokle odlazi da
izvidi je li ranjenik Mahaon, i poetka esnaestog. Motiv o Mahaonu oigledno je u izlaganju
Ilijade samo sporedan motiv, pomoan, mogli bismo rei. Mahaon nije Ahileju ni po emu vaan.
Samo je povod da Ahilej odailja Patrokla i preko njega sazna koliko su Ahejci u nevolji i hoe li
uskoro pruiti zadovoljenje Ahilejevoj povreenoj asti i preklinjati ga da im pomogne. Da je ovo
stvarno smisao Patroklovog odlaska Nestoru vidi se ve iz prvih rei koje Ahilej, u jedanaestom
pevanju, kazuje Patroklu:
Ove su nam rei sasvim razumljive. U devetom pevanju Ahilej je poslanstvu koje je dolo da ga
pomiri sa Agamemnonom rekao da e se boriti sa Trojancima samo kad ovi dopru do njegovih laa,
dakle kada potpuno poraze Ahejce. Sada, na poetku esnaestog pevanja, ovaj trenutak ve predstoji, a
Mahaon je sasvim nevaan.
Analitiarima, jamano, smeta koliko naputanje motiva o Mahaonu toliko i Ahilejevo
nagaanje zato Patroklo proliva suze. Ravaju se ovde putevi interpretacije. Za analitiarsko-
genetsko tumaenje, to Ahilejevo nagaanje, na poetku esnaestog pevanja, puka je besmislica i
objanjivo je jedino nastankom Ilijade iz raznih starijih pesama, postupkom manje ili vie
mehanikog pripajanja. U vienju unitaraca upravo u tim stihovima lei tanana karakteristika
junaka Ahileja; dakako, naznaena samo, bez pesnikovog komentara. Ali, to je objektivni postupak
kakav je epskom pesniku jedino doputen.
Osmotrimo izbliza: ta govori u prilog drugog shvatanja. Poetak esnaestog pevanja
prikazuje uplakanog Patrokla. Prizor dosta neobian. Nad ime se Patrokle rasplakao? Nad zlom
sudbinom svojih saplemenika. A njihova je stradanja izazvao Ahilej, odustajanjem od boja. Ahilej se
sada nije nad njima saalio; eka da ga na kolenima zamole za pomo. Stoga se Patroklu i obraa
reima:
I gradi se da ne zna ta je uzrok tim suzama. Bile bi razumljive, veli, samo da je kome od njih
dvojice roditelj umro, tamo u domovini. Samo sa nevericom, i rekli bismo sa negodovanjem dodaje:
jer misli na nasilje koje su njemu uinili - kada mu je Agamemnon oduzeo Brisejidu.
Nije li, uistinu, u raspon od svega nekoliko stihova - izmeu onoga to si se usplak'o k'o
ludo devoje?" i ovog da bi za nasilje platili svoje" -poloena karakteristika Ahilejeva, svekolika
priroda njegova. Iitali smo je ve iz mnogih stihova Ilijade i morala bi nam biti poznata.
Spomenimo samo jedno mesto. U devetom pevanju saznali smo da je i sam otac Pelej ovako opominjao
Ahileja pred polazak u rat: neka se izmie zlotvornoj zavadi; neka ustee srdbu svog ponosno-
prkosnog srca. Povrediva veliina i prekost bez mere, osnovne su odrednice Ahilejeve prirode.
Izmeu herojsko-megdandijskog pogleda homerskih junaka i najmanje pet stolea mlae Aristotelove
filozofske etike lei golem razvoj. Tu se ne sme greiti i ne mogu se meati pojmovi. Treba
gledati koliko na razlike toliko i na slinosti. Duevna veliina jo i kod filizofa Aristotela
stoji najblie ambiciji; a ovek koji to duevno svojstvo ima, ovek koji stremi viem, zanima se
najvie za slavu i poasti. Gleda, dakle, pre svega na uspeh ili neuspeh u javnom ivotu.
15
Takva okrenutost poastima, to samopotvrivanje veliine stalnim sticanjem i
priteavanjem javnih priznanja u zajednici, okosnica je i herojskih pogleda Ahilejevih, glavni
pokreta njegovih postupaka. Samo, kod filozofa Aristotela itamo da e ovek koji viem tei,
kome je duevna veliina svojstvena, uivati umereno u priznanjima to mu priiadaju, nee drati
do onih koja mu dodele nekim beznaajnim povodom - a bie ravnoduan i prema nepriznanju u
javnosti, jer se ono njemu i ne moe desiti bez ogreenja o pravdu.
Svet junaka-megdandija i plemeiskih voa koji slika Ilijada nije, prirodno, jo otkrio ono
to e pet stolea docnije biti poznato Aristotelu: nezavisnost vrednosti valjanog oveka od
priznanja javnosti. Otuda ponosni prkos ili prkosni ponos Ahilejev, njegova prekost i usplamteli
gnev pred nepriznanjem u veu ahejskih voa ili vojsci pod Trojom. Otuda i nepopustljiva, tvrda
odlunost da se osveti za javnu uvredu.
Na osnovi reenoga ini se da smemo, suprono analitiarima, zakljuiti: rei Ahilejeve na
poetku esnaestog pevanja Ilijade mogu se itati kao fina karakteristika ponosno-prkosnog junaka.
Zna Ahilej zato Patroklo plae, a gradi se da ne zna; i prebacuje Patroklu, uvijeno, to se raalio
nad sudbinom Ahejaca. Jer oni su je zasluili uvredivi Ahileja.
Ilijada je morala imati svoga Pesnika. O tome svedoe ne samo osnovni motiv o Ahilejevom -
gnevu, na kome stoji fabula i kompozicija speva, ili integraciona pria o Meleagru, utkana u
Fenikov govor; ovim monim sredstvima objedinjavanja umetnikog dela pridruuje se veliki broj
pojedinosti u nainu izlaganja. Jedan, i nikako neznatan deo te epske tehnike" kazivanja pesnik
Ilijade duguje, bez sumnje, starijoj epskoj pesmi. Ali on tu tehniku stavlja odreeno u slubu
posebnih motivskih i komiozicionih odlika svoga speva. Vidimo ovo jasno na mespima gde Homer
pojedine scene, epizode, povezuje stihovima koji ukazuju i unazad i unapred, priiremaju i postupno
razvijaju ili osmiljavaju zbivanje u celini.
Obratimo panju na postupnost i postojanost kojom se, u Ilijadi, panja itaoca usmerava na
proroanstvo o ranoj smrti na koju je Ahilej, u skladu sa odredbama suaja, osudio samoga sebe
odabravi slavnu smrt pod Trojom umesto dugog, ali neslavnog ivota u domovini. U prvom pevanju,
Ahilej. koga je Agamemnon uvredio, obraa se majci Tetidi:
Rekli bismo u prvi mah da se misli na kratkovekost smrtnog oveka nasuprot besmrtnosti
bogova; ali ve je to aluzija na posebnu, Ahilejevu krakovekost, na njegovu oekivanu pogibiju. Niz
ovakvih aluzija vrhuni u pevanjima gde se Ahilej, posle smrti Patroklove, sprema nanovo u boj i deli
megdan sa Hektorom. U osamnaestom pevanju Ahilej sam kazuje da mu smrt predstoji, a Tetida uzvraa:
U devetnaestom pevanju, kada polazi u borbu, Ahileju prorie smrt jedan od njegovih konja,
Ksanto:
U dvadeset i drugom pevanju, najzad, kada Ahilej ubija Hektora, a ovaj ga moli da njegovo telo
preda Trojancima, gnev i kratkovekost dva bitna obeleja Ahilejeva lika, zgrudano stoje pred nama u
poslednjim Hektorovim reima:
16
Dobro te poznajem po tvom pogledu, ne oekivah
da u te nagovorit', jer gvozdeno srce u grudma
ima, al' pazi da se zbog mene bogovi na te
onog ne rasrde dana kad Parid i Febo Apolon
pogube tebe vina junaka kod Skejskih kod vrata!
17
Bogovi, naklonou ili ak srodstvom bliski nekom junaku, plemenu, gradu, odreuju udljivo
tokove zbivanja u Ilijadi. Apolon izaziva svau izmeu Agamemnona i Ahileja. Tetida namoli Zevsa
da osveti Ahileja. U bojevima Afrodita titi sina Eneju, Apolon je prijatelj trojanskih boraca,
Hera i Hefest su na strani Ahejaca. Pa ipak, sva zla koja je iznedrila svaa izmeu Agamemnona i
Ahileja obeleena su, ve u prvim stihovima speva, kao vrenje volje Zevsove". Osetno je, dakle, i
ovde sadejstvo starijih i novijih, ili prosto ne sasvim saglasnih predstava o ulozi bogova u ivotu
ljudi.
Reeno sadejstvo starijih i novijih valja stalno drai na umu. Jer, Ahilejeva srdba nije u
modernom smislu psiholoki inilac; ona je i nekakva od bogova poslana sila to zlo nosi, ne samo
zaslepljenome Ahileju ve i celome ahejskom taboru. Ona je tragina zaslepljenost. Zaslepljenost,
pak, to je udeo i udes smrtnoga oveka.
Svet staroga grkoga Predanja, svet je realistian i pesimistian. Na njegovim granicama
stoji, za oveka, mrak napreac, smrt zimogrozna; kao i u shematizovanim opisima pogibija homerskih
junaka. Obrazac junakog ivota, velik u podvigu, postojan u hrabrosti, zaokviren je zagunim
pojasom smrti.
Istina, smrt u narodnom verovanju starih Helena nije puni kraj, jer ima i seni. Posle
ovekove smrti, sen njegova boravi u kraju kojim vlada gospodar donjega sveta. Ali, kako Ahilej kazuje,
poto je u snu video mrtvog Patrokla:
Stoji i u prvim stihovima Ilijade da je Ahilejev gnev due mnogih junaka" poslao u dvore
Hada {Aida},a njih same uinio da budu pljaka za psine i gozbi za ptice". Junaci sami, pravo
ovekovo ja - to je, dakle, neto za telo vezano, za ivot pod ovim suncem.
Vidno je da staro helensko verovanje, homersko verovanje u posmrtnu sudbinu oveka, ima jedan
koren u snevanju i snovienju. Ostaje, veruje homerski ovek, sen od umrlih ljudi. Jer, vidimo je u snu.
Ali ivota u njoj nema, jer sen je to nedodirna. U snu nam uzalud prua ruke; ili bismo da je
obujmimo, a ona nam izmie, nestaje. Staro helensko verovanje ovde je, u biti, realistiki usmereno.
iveti znai radovati se i stradavati (ovo drugo vie) pod suncem zemaljskim. Od sunca se
oprostiti znai - umreti.
Ne mogu da se ovde ne setim jedne anegdote to su mi je priale kolege, arheolozi, Pri
arheolokim iskopavanjima otvaraju se i grobovi. ovek iz naroda to ne voli. Ne valji se. Ima tu i
praznovernoga straha i religioznih uticaja. Otvarali, dakle, arheolozi, u zabaenom kraju, gde narod
od toga zazire, grob. A kad arheolozi grob otvaraju, ine to oorezno, kostur otkrivaju neno - da bi ga
ugledali kako je bio sahranjen, sa darovima koji su mu priloeni. Iz naunih razloga, dakle, ne iz
oseajnosti ili obzira. Lei tako kostur, kao to je mrtav ovek poloen bio, a ogrejalo sunce. Eto
i snae putem, iz sela. Snaga je u njoj i zdravlje. Pred otvorenim grobom zastane, zagleda se, kosturu
kae: Blago tebi to te je sunce jo jednom ogrejalo!" I misao joj zdrava, ivotna, ovostrana.
Takva je, eto, bila i drevna helenska misao o smrti. A iskoila je ta mnsao, salila se trajno u
pesmi. Iitavamo je, kao neposredni doivljaj, iz nebrojenih opisa umiranja i pogibija.
Iitavamo je iz zavrnog pevanja Ilijade gde se Ahilej, u njenome svetlu, na nov i neobian nain
ozari.
Ilijada je pesma o Ahilejevom gnevu. Ali pesma o smrti i ljubavi. Na kraju gnev nalazi svoj
umir, smisaono dubok, ovean. Smrt i ljubav staju rame uz rame.
Ahilejev gnev na Agamemnona izazvao je smrt nebrojenih Ahejaca. Smrt najboljeg Ahilejevog
prijatelja, Patrokla. Smrt najveeg dumanina Hektora, viteza plemenita dranja. Nije ova smrt tek
Ahilejeva pobeda na vitekom megdanu. in je to omraze i odmazde. in neumereni gneva koji se ni
smru neprijatelja ne zadovoljava. Sveti se Ahilej i mrtvome Hektoru, zlostavlja njegovo telo, ne daje
da ga Trojanci sahrane.
18
Da se Ilijada zavrava divljakim sakaenjem Hektorova lea, sve Homerovo majstorstvo u
slikanju likova i ratnikog ivota ne bi dostalo da spevu sauva slavu meu potomstvom. Bio bi to
spev o surovom, neobuzdanom, na kraju i neovenom div-junaku -po duhu onakav spev kakva je, slutimo,
mogla biti neka stara pesma o stranome Ahileju. No ako je, pre Ilijade, takve pesme uopte bilo
meu junakim narodnim pesmama Helena, Homer joj duguje jedino grau za svoj spev. Ilijadi je on dao
duh i smisao, iz sebe i svoga vremena.
Ilijada dospeva do svoga pravoga vrhunca kada Ahilej odustaje od osvete nad mrtvim telom.
mrskoga neprijatelja i daje ga na otkupe ocu, starome Prijamu, kralju Troje; kada suspregne i zatomi
bes, u jednome sagleda i svoju i Hektorovu sudbinu, svoj bol za Patroklom i bol Trojanaca za
Hektorom; kada, najzad, u sedome Prijamu i njegovoj tuzi nad mrtvim sinom vidi i svog sedoga oca
rastuenog nad smru koja e i njega, Ahileja, uskoro sustii. Zaplae tu Ahilej. Zaudan prizor. Ali
iv, oveanski i veran liku.
Nije se u ovom plau junak velika duha samozaboravio. Znaju homerski junaci, i oni najvei, da
puste suzu, i od jeda i od jadi. Ne ive homerski junaci u visokoj stilizaciji, srca vazda stegnuta,
panje napregnute da od sebe ne odstupe. Ima u tim junacima sila ivota. A ima u njima nepo i od
dece, od mladosti oveanstva, od razbujalosti prirode.
Rimski pesnik Vergilije uzeo je lik Trojanca Eneje iz Ilijade i ispevao Eneidu. Ali
Vergilijev Eneja, koji strpljivo, samopregorno i gotovo bezlino vri svoje sudbinsko
predodreenje - zadatak osnivanja rimske drave, ne moe da stane uz rame Ahileju i Hektoru. Eneja je
od drugog gradiva. Vie je od ideja i radi njih, dok su Ahilej i Hektor iz ivota i zarad ivota. I
dok nam Vergilijeva Eneida okree oko pravo na politiku, Ilijada nas suoava sa neovetvom i
ovetvom, smru i ljubavlju.
Epska opirnost kazivanja i gomilanje grae nasleene iz starijih pesama moe gdekad da nas
navede da zaboravimo na ono presudnije: na ljubav. Prvo je to ljubav telesna, putena - prema robinjici
Brisejidi. Na ovu ljubav stavio je malo akcenta Homer. Nije to bilo u duhu herojskog pesnitva. Ali
upravo tako nenaglaena, ta ljubav pruila je pesniku mogunost gradacije. Jer za njom dolazi druga
ljubav, vea i vrednija - prijateljska, ona koju Ahilej osea prema saborcu i drugu Patroklu. Ova
ljubav prevodi Ahilejev gnev, po Patroklovoj smrti, u stupanj aktivan i strano razoran. A napokon,
u zavrnom pevanju Ilijade, javlja se i trea ljubav, otvara se, gotovo napreac, svet novih oseanja -
za starca roditelja i zlehudu sudbinu kratkovekog oveka uopte. Ona ini krunu speva, donosi umir
i utihu.
To su pri ljubavi koje ine najpotpunije unutarnju strukturu Ilijade. Prve dve, sebine dosta,
kreu zlosrene sukobe, donose smrt i vode u smrt. U treoj staju rame uz rame smrt i ljubav. U
Ilijadi - neko je lepo rekao - ogleda se jedan od trenutaka kada ovek iroko otvara oi da osmotri.
svoju konanost. Stoga je i poslednji stih Ilijade:
Miron FLAAR
19
IZBOR IZ HOMEROVE ILIJADE
PEVANJE PRVO
NASLOVLJENO
KUGA, GNJEV
Prvo pevanje Ilijade na izbor donosi u celini. Ono otvara spev i njegov je klju.
Prvom reju prvoga stiha pesnik je dao sredinji motiv Ilijade - srdbu. Time ujedno odreuje i temu
dela. To je srdba najboljeg ahejskog junaka Ahileja sa njenim kobnim posledicama po Ahilejeve
saplemenike. Potom nas brzim koracima uvodi u sukob nzmeu Ahileja i Agamemnona, glavnog
zapovednika ahejskih eta koje dre u opsadi Troju. Agamemnon je uvredio Apolonovog svetenika
Hrisa. Odbio je da mu dade na otkupe ker Hrisejidu, koja je Agamemnonu pripala iz ratnoga plena.
Hris moli Apolona da ga osveti. Bog sputa kugu na ahejski tabor. Desetog dana kuge Ahejci veaju.
Gatar Kalhant opominje Agamemnona da oslobodi robinjicu. Kalhanta hrabri na slobodnu re Ahilej.
Ozlojeeni Agamemnon preti da e, u zamenu za Hrisejidu, uzeti sebi robinjicu Brisejidu, koja je
dodeljena Ahileju. Otre rei izmeu Ahileja i Agamemnona; samo to do guanja ne doe. Boginja
Atena zadri Ahileja koji nasre na Agamemnona. Ahilej se zaklinje da nee uestvovati u boju.
Agamemnon vraa sveteniku Hrisu njegovu ker. Ahileju oduzima Brisejidu. Ojaen i gnevan, Ahilej
zaziva majku, morsku boginju Tetidu. Ite od majke da mu pribavi zadovoljenje od vrhovnig boga,
Zevsa. Kuga prestaje. Zevs (Div) sklon je da udovolji Tetidinim molbama. Krije svoju odluku od Here,
svoje ene. Ova je ipak nasluti. Prepire se sa Zevsom. Prestravljen, njen sin, hromi bog vatre Hefest,
dovija se kako bi suzbio Zevsov gnev. Uspeva da nasmeje bogove koji se goste na Olimpu, prebivalitu
besmrtnika.
KUGA. GNJEV
20
Meni pak milu povratite erku i uzmite otkup
strahujui od Divova sina, Feba streljaa!"
To mu povladie drugi svi Ahejci da treba
recu odati potu i otkupe primiti sjajne.
Ali se ne svide to Agamemnonu, Atreja sinu,
nego ga otpremi grubo i pogrdne dodade rei:
Da te ne vidim vie kod prostranih brodova,
stare, ni da boravi sad ni ponovo njima da ide,
jer ti ezlo nee pomoi ni boiji venac!
Ne dam ove na otkup; i pre e doekat' starost
u kui naoj u Argu, od zaviaja daleko,
sluei kao tkalja i na moj leui odar.
Odlazi, nemoj me drait', odavde zdravo da ode!"
Tako ree, starac se poplai, poslua pretnju,
pa on mukom ode niz igalo prebunog mora.
Kad ve odmae dalje, tad starac moljae mnogo
gospoda Apolona, kog rodi lepokosa Leta:
uj me, srebroluki boe, ti Hrisi i presvetoj Kili
odbrano, ti to si jaki gospodar Tenedu, uj me,
Sminteju! Ako ikad sagradih ugodan hram ti
ili ako ti spalih od bikova ili od koza
debela stegna ikada, ovu mi ispuni elju:
moje naplati suze Danajcima strelama tvojim!"
21
neka nam kae ta se toliko Febo Apolon
razgnjevi, da l' stovolovki, da l' zavetu zamera naem,
ne bi l' od janjadi miris i koza biranih kako
hteo da primi i tako da od nas ukloni pomor!"
Tako im ree i sedne, i med njima ustane Kalhant
Testorov sin, od sviju to najbolje tolkuje ptice.
On je sadanjost znao da vidi, budunost i prolost,
ahejskim laama on je pod Ilij put pokaziv"o
vraanjem svojim, a tim ga obdario Febo Apolon.
On im u nameri dobroj progovori i rekne ovo:
Zove me, Divu dragi Ahileju, da vam iznesem
zato se ljuti gospod Apolon to gaa daleko.
Ja u i rei, ti promisli i zakuni se meni
da e mi reima rado pomagat' i junakom rukom.
Jer ja se bojim da u razgnjevit' junaka to mono
svima Ahejcima vlada, i svaki ga slua Ahejac.
Kralj je moniji kad se na slaba srdi oveka,
moe istoga dana i svoju stegnuti srdnju,
ali mu ostaje gnjev u prsima, dokle god srce
svoje ne iskali. Ali ti promisli da l' e me branit."
Njemu k'o odgovor tada brzonogi ree Ahilej:
Ne boj se nita, no reci to zna od bogovske volje,
jer Apolona ti, Divu ljubimca, kojem se i ti,
Kalhante, moli kada objavljuje prorotva boja
Danajcem, dokle ja ivim i dokle gledam po zemlji
niko od Danajaca kod prostranih brodova tebe
napasti nee, ma bio to glavom i Agamemnon,
tono se razmee sada najbolji da je Ahejac!"
Tad se osmeli gatar besprekorni i rekne ovo:
Zavetu naem ne zamera bog ni stovolovci naoj,
nego se ljuti rad reca tono ga kralj Agamemnon
uvredi, nee mu erku da vrati i ne prima otkup,
zato nas ojadi gaa i jo e zadati jada.
Nee od Danajaca ukloniti strahotnu propast,
dokle dragome ocu bez blaga, bez otkupa curu
sjajnoku ne vratimo, u Hrisu stovolovku svetu
ne povedemo; tada umiriti moemo njega."
22
to za Hrisovu erku ne htedoh otkupe sjajne
uzet', jer volim da je kod sebe u kui imam;
ona od Klitemnestre, od moje verenice ljube
meni je draa, jer od nje likom nije ni stasom
nimalo gora, a nije ni umom ni umetnom rukom.
Ali je ipak hou da vratim, ako je bolje;
volim da vojska se spase no propast joj preka da pukne.
Nego mi odmah spremajte dar da ostao ne bih
ja neobdaren med Argejcem, jer nije to pravo.
Gledajte svi, gde mojega sada nestaje dara!"
Njemu odgovori na to brzonogi divni Ahilej:
Atrejev preslavni sine, o lakome najvei od svih,
kako e dar ti darivat' Ahejci hrabri junaci?
Ta mi ni za kakvo na snosove ne znamo blago,
nego to bee pljake od gradova, razdano ve je;
nije pravo da narod na gomilu opet je kupi.
Nego sad ovu bogu povrati, a tebi Ahejci
trostruko naknadie i etverostruko, dade l'
Dive razoriti grad Trojancima obzidan vrsto."
Njemu odgovori silni kralj Agamemnon ovako:
Nemoj, i ako si dobar, Ahileju podobni bogu,
umom krivudati tako, jer nee prevarit' mene
a ni oblagat'; zar hoe da sam svoj uiva darak,
a ja da bez njega sedim i ovu kae da vratim?
Lepo, ako mi dar junaci dadu Ahejci
i mom ugode srcu da naknadu dostojnu imam!
Ako l' ga ne budu dali, ja sam u poi i uzet':
il' tvoj il' Ajantov il' Odisejev uzeu darak
pa ga odvesti, a kome ja doem, taj e se ljutit!
Ali o tome bie i docnije rei na vreme,
nego na more divno sad lau gurnimo crnu,
skupljajmo brzo veslare, stovolovku metnimo u nju
i lepoliku najzad Hrisovu penjimo erku.
Krmar stareina koji nek bude, il' Ajant nek vodi
lau ili divni Odisej il' Idomenej
il' ti, Pelejev sine, najstraniji od svih junaka,
ne bi l' boga brania umolio rtvovav rtve."
Njega pogledav mrko progovori brzac Ahilej:
Bestidnie, lukavi grabljive, kako e tebi
naredbe sluati tvoje Ahejac ikoji rado,
il' da otide na put il' hrabro u borbi se bije?
Nisam ja ovamo do'o sa kopljanicima da se
bijem Trojancima, jer mi nita skrivili nisu;
nit su mi goveda moja odveli ikad ni konje
nit mi u grudastoj Ftiji, u onoj majci junaka,
potrli usev, jer je meu njima velja daljina;
gore meu njima jesu hladovite i more buno;
nego se, bestidnie, za tobom digosmo da se
raduje, tebi vraasmo ast i Menelaju pseto,
meu Trojancem, to nema na umu i ne haje za to.
Sad ve i meni preti oduzeti da e mi darak,
oko njega se mnogo umorih, Ahejci ga meni
23
dadoe! Nikad mi dar sa tobom ne zapada jednak,
poto Ahejci grad koji naseljen razore trojski,
nego najtei teret u buci besnoga boja
moje odvaljuje ruke, a kada doe deoba,
dar tvoj mnogo je vei, a ja se laama vraam
s bojita s darom malenim, al' milim, od rata trudan.
A sad idem u Ftiju, jer zaista mnogo je bolje
kui se vratit' u laah uzvijenih, ne mislim vie
ovde da vrean blago i bogatstvo tebi gomilam."
Njemu, junacima kralj Agamemnon odgovori na to:
Bei kad srce te vue, a ja te moliti neu
ovde da ostane meni za volju; ima i drugih
koji e potovat' mene, a najvie premudri Dive.
Najmri meni si ti od bogorodnih kraljeva sviju,
voli svagda svae da seje i borbe i bitke.
Ako si snaan vebma, tu snagu bog ti je dao!
Kui odlazi s laama svojim i svojom druinom
i Mirmidoncima vladaj; za tebe se vie ne staram
niti tvoju zarezujsm srdbu, a ovo ti pretim:
Kao to od mene Feb Apolon oduzima erku
Hrisovu, te je aljem sa svojom druinom i s laom
svojom, tako u glavom u tvoj se ador uputit'
i tvoj darak izvesti: lepotu Brisejidu onu,
da zna koliko sam silnij' od tebe, da ne mari drugi
sa mnom se graditi jednak i sa mnom porediti sebe."
Ree, a uhvati muka Pelejia, i tada se njemu
na dvoje stade srce premiljat' u rutavim grudma:
da li da otri potegne ma od bedara i njim
rastera skuptinu i njim posee Atreju sina,
ili da srdbu utia i svoje srcs zauzda.
Dok je tako razmilj'o u svojemu srcu i dui
i ma golem vuk'o iz korica, sie Atena
s neba, a nju posla beloruka boginja Hera
jednako miluju' oba i za njih vodei brigu.
Ona se priblii ozad; Pelejia za kosu plavu
uhvati, samo on da je vidn, a drugi niko.
Zaudi se Ahilej i odmah osvrnuv se potom
Paladu pozna Atenu: a strano joj sevnute oi.
On se obrati njojzi i krilate prozbori rei:
erko egidonosnoga Diva, to osvanu opet?
Da li da vidi bes Agamemnona, Atreju sina?
Al' u ti kazati neto, a tako e, mislim, i biti:
brzo e on sa obesti svoje izgubiti glavu."
Plavooka boginja njemu Atena odgovori na to:
Ja sam sletela s neba da tvoju zaustavim srdbu,
ako si voljan da slua, beloruka posla me Hera
jednako miluju' oba i za vas vodei brigu.
Nego proi se svae i maa iz kora ne vuci:
Onoga reima kori onako kako i treba,
jer u ti kazati ovo, i zaista tako i bie.
Triput dobie jednom toliko sjajnih darova
radi uvrede ove; no posluaj. pa se zauzdaj!"
Na to odgovori njojzi Ahilej brzonogi ovo:
oveku, boginjo, lii da vae poslua rei,
24
ako se mnogo i gnjevi u dui, jer tako je bolje,
a ko bogove slua, i usliit' oni e njega.''
Ree, i teku ruku na srebrnim krsnicam' dre'
veliki ma u korice vrati, te poslua lepo
to mu ree Atena. A sama se vrati na Olimp
egidonosnom Divu u dvore med bogove druge.
Ponovo Pelejev sin progovori Atreja sinu,
reima stane ga grdnim sramotit' ne stiavi srdbe.
Teka pijanino s oima pseim i jelenjim srcem,
nikada nisi smeo da, oruje metnuvi na se,
s vojskom krene u borbu ni da u zasedu zae
s ahejskim prvim junacima: to ti se ini k'o propast!
Mnogo je bolje dabome po irokoj ahejskoj vojsci
dare oduzimat' onom ko protivne rekne ti rei!
Kralju izelico, a samo nitkovima vlada,
inae, Atrejev sine, sad bi me poslednjom vre'o!
Al' u ti kazati neto i veljom se zakleti kletvom:
Ovog mi vladarskog ezla iz kojeg ni grane ni lie
vie proklijati nee ni procvasti kada u gori
njegovo ostade stablo, a koru njemu i lie
okresa med te sada ga u rukama ahejski nose
sinovi, tono sude i Divovu uvaju pravdu;
ovo je velika zakletva moja jednom e udnja
za Ahilejem doi sinovima ahejskim svima,
uzalud bie ti muka, a ti im nee pomoi
kada mnogi junaci od vojskomore Hektora stanu
ginut' i padat', i tada od gnjeva e srce ti pucat'
zato to nisi hteo da potuje prvog Ahejca!"
25
Kenej, Eksadij i onaj bogoliki junak Polifem,
Tesej, Egejev sin, to bozima podoban bee.
Oni med ljudma to hode po zemlji najjai behu,
najjai behu i samo se s najjaim borahu oni,
s planinskim zverima onim, al' ove su propale grdno.
Ja sam saobra'o s njima iz Pila poto sam do'o.
do'o iz daleke zemlje, jer sami me pozvae tamo;
i ja se borah tu napose, a s onima niko,
kakvi su danas po zemlji to hode, ne bi se rvo.
Ipak su savete moje i besede sluali oni.
I vi me posluajte, jer uvek je sluanje bolje.
Ako i jesi moan, ne uzimaj ovome cure,
nego je pusti kad mu je sinovi ahejski dae;
a ti, Pelejev sine, sa kraljem se svaati nemoj
jer je vea dopala ast ezlonoi kralju,
koga je olimpski Dive obdario dikom i slavom.
Ako si ti i jai, a rodi te boginja majka,
ovaj je moniji silom, jer vlada narodom veim.
Atrejev sine, gnjev svoj obuzdaj, a ja te molim,
nemoj se ljutiti vie na Pelejeva sina,
to je u ljutom ratu Ahejcima odbrana mona!
Moni kralj Agamemnon odgovori njemu ovako:
to si rekao, stare, to sve je odista pravo,
nego ovaj bi ovek da bude nad ostalim svima,
od svih jai da bude i rad bi nad svima da vlada.
Svima bi on nareivo', al' nee ga svaki da slua.
Ako su bozi mu dali da kopljanik odlian bude,
nisu mu za to dali uvredljive rei da zbori."
Njemu u rei ue Ahilej zborei divni:
Zaista, ja bih se plaljivac zvao i nitkovi pravi
kad bih na svaku re i zapovest poslu'o tebe.
Drugima sve to nareuj, a ne zapovedaj meni,
jer ja ne mislim da u pokorit' se ikada tebi.
Nego u drugo ti rei, a ti to zapamti dobro.
Rukama neu se ja za devojku s tobom se biti,
a ni sa drugim, jer vi mi je dadoste, pa mi je sada
grabite, ali od mojeg od drugoga blaga u mojoj
crnoj i brzoj lai oduzeti nee mi silom.
Ili pokuaj samo da vide to i ovi ovde:
tvoja crna bi krvca po koplju odmah potekla!"
26
u lau, kojoj voa dovitljivi bee Odisej.
Onda se otisnu oni i otplove putem vodenim.
Potom Atreji vojsci zapovedi neka se pere,
ona se stane da isti i sa sebe bacae neist
u more, bikove klahu i koze Apolonu bogu
punu stovolovku onda na alu trepetljivog mora;
nebu se dizao miris, oko njega dim se uzvij'o.
Razgovor s Tetidom
27
silni kralj Agamemnon Atreji pogrdi mene,
sam mi ugrabi dar i uze i sada ga ima!"
Ree lijui suze, a ula ga gospoa majka,
sede' u morskoj dubini kraj oca, morskoga starca,
te se brzo k'o magla nad penastu puinu vinu,
sedne potom kraj njega koji je ronio suze,
omilova ga rukom i rei mu prozbori ove:
Dete, ta plae, i kakva te alost u srcu snae?
Kazuj, nita mi ne krij u dui, da oboje znamo!"
Uzdiu' teko brzonogi sin progovori njojzi:
Znade i sama, pa ta da ti priam kad svemu si veta?
U grad iasmo sveti, u Eetionovu Tebu,
i nju uzesmo i sve odnesosmo onde to bee.
Med sobom pravo sve podelie ahejski sinci,
Atrejiu dae lepoliku Hrisovu erku.
Ali Hriso, rec Apolona to gaa daleko,
doe medoruhim Ahejcima, laama brzim,
erku da otkupi svoju a golem je nosio otkup,
dre' u rukama lovorov venac Feba streljaa
na zlatnom ezlu, i svu je ahejsku molio vojsku,
a najvie dva vladara junaka, Atride.
To mu povladie drugi svi Ahejci da treba
recu odati pravdu i otkupe primiti sjajne.
Ali se ne svide to Agamemnonu, Atreja sinu,
nego ga odbije grdno i pogrdne dodade rei.
Otide starac ljutine pun, a Apolon njemu
uslii molbu, jer bogu veoma bejae mio.
Strelu zlonosnu on na Argejce posla, i narod
jedan za drugim stane na gomile ginut', i svuda
padahu strele boanske po irokoj ahejskoj vojsci.
Veti otkri nam gatar poruku boga streljaa.
I ja prvi navalih da boga umiriti treba,
ali Atreji planu ljutinom i, ustavi brzo,
izree pretnju, i evo sada se ispuni ona.
U brzoj lai onu Ahejci svetlooki alju
u grad Hrisu, i gospodu bogu poklone nose,
a dva glasnika iz moga adora odvedoe ovas
Briseja erku na dar to meni je dae Ahejci.
A ti, ako li moe. zatiti svojega sina,
Divu otidi na Olimp i moli ga, ako si zborom
ili tvorom ikad ugodila njegovu srcu,
jer sam esto uo u dvoru mojega oca
gde se hvali da si Kroniona s oblakom tamnim
jedina ti med bozima spasla od propasti grdne,
kad su ga bogovi drugi Olimpljani hteli ca sveu:
Hera, Posidon i boginja Palada s njima Atena.
Al' ti, boginjo, doe i s Diva odrei sveze
brzo na iroki Olimp pozvavi storukog boga,
koga Brijarejem bozi, a ljudi sve Egeonom
zovu, on je i od svoga oca jo snaniji snagom.
28
Pored Kroniona on kad sedne moan i dian,
njega i bozi se preplae te ne vezae Diva.
Na to ga seti i, sednuvi, kolena zagrli njemu
ne bi li moda hteo da Trojcima bude na pomo
neka seku Ahejce na krme ih laama gone',
i svi Ahejci neka se takva nasite kralja,
a i Atreji, silni kralj Agamemnon, nek vidi
svoju grehotu Ahejcu to najboljem potu ne oda."
Njemu Tetida potom odgovori lijui suze:
Avaj, dete moje, to sam te rodila jadna?
Bar da kraj laa sedi neojaen, sine, i srean
kad ti je malo ivota odredila sudba, ne mnogo!
Sad si malovean ti, od sviju nesreniji ljudi,
zaista u zli as porodih te na to u dvoru!
Da tu tvoju re isporuim gromovnom Divu,
idem glavom na Olimp na sneani, ne bi l' me uo!
A ti sedi kraj brzih kraj brodova pa na Ahejce
besni ljutinom te se vojevanja ostavi sasvim.
Jue je Div u Okean Etijopcima po'o
estitim da se gosti, a s njim i ostali bozi.
Al' e se dvanaestog dana povratiti opet na Olimp,
i ja u tada poi u dvore medoprane Divu,
kolena zagrlit' njemu, pa u ga, mislim domolit'."
29
odbrano, ti to si jaki gospodar Tenedu, uj me:
kad ti se pree pomolih, ja ti se tada domolih,
obraz mi sauva ti i Ahejce pokara ljuto,
dela mi sada jote i ovu uslii elju
s danajskog naroda muku i sramotnu nevolju skini!"
rtve pomirnice
30
Tetida se obraa Divu
31
dobro primetila bila kada se svetova s njime
Tetida srebrnih nogu, a erka morskoga starca,
odmah reima grdnim na Kronova napadne sina:
Ko se, podmukli Dive, od bogova svetov'o s tobom?
Tebi je uvek drago od mene daleko da bude,
i neto tajno da smilja i kuje, nikad mi jote
s namerom ne ree lepom na kakvo pomilja delo!"
Njojzi odgovori na to i ljudi i bogova otac:
Hero, ne nadaj se sve da e namere moje
saznati, zlo bi prola ako i jesi mi ljuba.
Ali to se tebi pristoji da uje, to nee
doznati niko pre tebe od bogova a ni od ljudi.
A to naumim ja od bogova tajno da svrim,
nemoj istraivati to, ne razbiraj za to!"
Njemu odgovori na to kravooka gospoa Hera:
Kronov strahoviti sine, ta kakvu izusti re to?
Ja te ve ne pitam davno, a i ne razbiram nita,
nego sve po svojoj po volji reava mirno.
A sad se uplaih vrlo da ti ne opini srce
Tetida srebrnih nogu, a erka morskoga starca;
jutros rano ti doe i obgrli kolena tvoja.
Njoj si, mislim, namign'o da e osvetlati obraz
Peleja sinu i mnoge Ahejce pogubit' kod laa."
Njojzi odgovori na to sabira oblaka Dive:
eno udnovata, svagda nasluuje i svagda me vidi
ali nita nee izraditi, sve e mi vie
omrznut', a to vie, to gore bie po tebe.
Ako je tako i bilo, al' tako meni je milo!
Nego sedni i mui i moje posluaj rei:
ne bi ti mogli svi pomoi olimpski bozi
kada se prikuim tebi i rukama mlatnem te silnim!"
Tada se njega poboji kravooka gospoa Hera,
sedne i uuta srce savladavi svoje; u dvoru
Divovu tad se i drugi ozlojede nebeski bozi.
Blagovanka bogova
32
Ree Hefest i skoi i dvounu dohvati au,
prui je u ruku majci i ovu joj besedu pone:
Strpi se, majko moja, i ako te boli, preboli,
oima dragu tebe da ne vidim jednom bijenu,
ne bih ti mog'o pomoi, mada bi ao mi bilo:
jer je veoma muno protivit' se olimpskom Divu.
On me je nekad, kad htedoh da odbranim tebe,
za nogu dohvatio i bacio s nebeskog praga.
Ceo sam padao dan; a kad se ve smirilo sunce,
padoh na Lemno, a malo jo due bee u meni.
Onda me otud gde padoh odnesoe Sinani ljudi."
Ree, i osmehnu se beloruka boginja Hera
te iz ruke sinovlje u osmehu prihvati au.
Tada on bozima ostalim svima zapone s desna
slatki toiti nektar iz jednoga grabei abra.
U sav se tada grohot nasmejae blaeni bozi
videvi Hefesta kako po dvoru ivo tetura.
Tako su ceo dan do suneva smiraja bozi
blagovali, i srce poelelo nije im vie
jednake gozbe, ni Musa, ni forminge prelepe to je
dr'o Apolon, i Muse na smenu pevahu divno.
A kad potonu vee sjajna svetlost sunana,
odu na poinak bozi u svoje dvorove svaki,
gde je ve svakome dom rukotvorac slavni Hefeste
svojom vetinom i umom sagradio bio. Na odmor
tada i olimpski Dive munjobija poe na odar
gdeno i ranije spae, kad slatki sanak mu stigne,
tu je leg'o da spava, a uza nj zlatostola Hera.
PEVANJE DRUGO
NASLOVLJENO
SAN. KUANJE. BEOTIJA ILI SPISAK BRODOVA
Pesnik Ilijade rekao je ve u ekspoziciji speva (u petom stihu prvog pevanja) da je Ahilejev
gnev izazvao groznu pogibiju Ahejaca i da se tako - vrila Zevsova volja.
Na put tekih ispatanja Zevs (Div) sada, u drugom pevanju, gura Agamemnona i sve Ahejce. Da
bi osvetio Ahileja. Zevs alje Agamemnonu Sna sa varljivim nadama u pobedu. San podstie
vojskovou da zametne novi boj - jer sada e, konano, zauzeti Troju. Radostan, Agamemnon saziva
ratnike u skuptinu. Samo, ve se navrila deveta godina bezuspene opsade. Borbenost ratnika
valja iskuati; moda je zacarila malodunosg. Agamemnon stoga poverava svoj pravi san jedino
glavarima. Ratnicima kae da mu je Zevs, u snu, poruio neka odustane od opsade, jer Troju nee
zauzeti. Predlae da se opsada smesta digne i da krenu kuama. Ratnici mu poveruju i, razdragani,
pohitaju da opreme brodove za odlazak. Odisej ustavlja i smiruje narod, nastoji da vaspostavi red. Da
bi to postigao, mora udarcima da uutka i bukaa Tersita. Ovaj rui otrim reima Agamemnona.
Vojsci se obraaju Odisej, stari Nestor i sam Agamemnon. Ona pristaje na borbu. Okupljanje i
kretanje ahejskih eta opisuju razvijena poreenja - sa ognjem, jatima ptica, rojevima muva, kozarima
33
koji kupe i kreu koze. Onda se pesnik obraa boginjama pesme, Musama, da ga nadahnu. Sledi popis
grkih snaga pod Trojom, poev od onih iz Beotije, i krai spisak trojanskih snaga i saveznika.
Iz drugog pevanja odabrali smo dva odlomka dosta protivna tonskom usmerenou. Prvo rei
Tersita. U njima se grubo, ali ne i bezrazlono, oglaava obian puanin, sit gavana i silnika koji
i na razbojitu ive u slasti i lasti. Na drugom mestu donosimo reeni poredbenn venac. Tu se
utisak ratnike sile i herojske veliine gradi dosledno - mada za nae oseanje ponekad i
neobinim slikama (roj muva) - a vrhuni u poreenju vojskovoe Agamemnona sa golemim bikom sred
krda goveda u pokretu.
34
inae jezikom svojim na kraljeve kleveto ne bi,
ne bi ih ruiti smeo i ne bi povratak ek'o.
Nije nam jasno jote ni kako e sve se dokonat",
da l' emo dobro il' zlo se mi Ahejci povratit'.
Zato Atrida Agamemnona, ljudma pastira,
uvek si spreman da rui, jer danajski njemu junaci
mnogo darova daju, pa njega grdi i vrea.
Nego u rei ti neto, a tako e se i zbiti:
ako te naem jo jednom gde bulazni kao otoi,
tada Odisej vie na ramenu glave ne im'o,
niti se vie Telemahu ja nazivao ocem,
ako te ne zgrabim tada i ruho s tebe ne svuem,
plat i koulju s njim to tvoju krije golotu,
pa te samog plana ne oteram laama brzim,
jer u te grdno izudarat' pa te iz skuptine bacit."
Ree pa ga ezlom po lema i pleima mlatne,
pa se savije sav, i grozna mu suza potee,
a na leima njemu od zlatnoga ezla se digne
krvav poiljak, i on veoma uplaen sedne,
bol ga osvoji, smete se sav i obrie suzu,
a drugi, ako i setni, svi slatko se njemu nasmeju.
Tada je susedu sused osvrnuv se rek'o ovako:
Ve je veoma mnogo Odisej uinio dobra,
savete odline daje i ratnu izaziva hrabrost,
a sad je izvrsno on Argejcima svrio delo,
kada ovome drskom blebetalu zatvori usta!
Nee ga valjda opet podstai prkosna dua
pogrdnim reima svojim da uzme kraljeve grdit!"
35
Kao to znaju kozari u rasutim stadima koze
lako da lue kad sve se pomeaju pasui travu,
tako Ahejce amo i onamo vojvode njihne
reati stanu za bitku; meu njima kralj Agamemnon
oima svojim i glavom na gromovnog liae Diva,
pasom na Areja boga, a grudima na Posidona.
Kao to u krdu bik od sviju se goveda drugih
istie mnogo, jer je od skupljene govedi vii,
tako Div toga dana Atrejeva uini sina
PEVANJE TREE
NASLOVLJENO
Golemom pokretu ahejske vojske, kojim se drugo pevanje zavrilo, ne sledi oekivani sukob na
bojitu. Pesnik Ilijade kao da se ovde povinovao zakonu epske retardacije radnje.
U treem pevanju vojske su se sasvim prikuile Troji. Ali, Trojanci predlau da se rat
okona dvobojem. Treba da ga podele Parid (Aleksandar), sin trojanskog kralja, i spartanski kralj
Menelaj. Parid je rat prouzrokovao, ugrabivi Menelajevu enu, lepu Helenu. Trojanski kraljevi
se ne prikazuje kao hrabar borac. Izaziva ahejske ratnike, ali pred Menelajem najpre pobegne. Na
megdan e izai tek poto ga brat Hektor narui. Pogodba glasi: ako Parid pobedi, zadrae lepu
Helenu, a ahejska vojska e dii opsadu i otploviti u Grku; ako, pak, pobedi Menelaj, neka mu bude
Helena, i sva njena blaga s kojima ju je Parid iz Sparte doveo. Vojske radosno pristaju na ovo.
Vesnica bogova Irida, i sama boginja, prima ljudski lik i obavetava Helenu o dvoboju koji
predstoji. Helena hita na bedem da odatle posmatra megdan. Na kuli kod Skejske kapije ve je stari
trojanski kralj Prijam sa svojim savetnicima. Helena im kazuje ko su najbolji ahejski junaci, dole, u
polju. Prijama pozivaju da ugovor i primirje sklopi sveano, uz prinoenje rtava. Parid zatim
izlazi na megdan. Menelaj ga savlada. Ali Parida spasava boginja ljubavi Afrodita. Obavije Parida
maglom, prenese u njegovu kuu, u Troji, a stranim pretnjama nagoni Helenu da s Paridom podeli
postelju, dok ahejski zapovednik Agamemnon zahteva da se ugovor izvri i Helena, s blagom, izrui
Grcima.
Donosimo odlomak sa scenom gledanja sa bedema. Pesnik joj daje veliku uverljivost. S jedne
strane prikazuje nespokojstvo i setu verolomne Helene, suoene sa sopstvenom prolou i zlom
koje je donela Trojancima i Grcima; a na drugoj strani opisuje i divljenje starih glavara trojinskih
za lepotu Heleninu, tako veliku da nekako opravdava sva trojanska stradanja.
36
od Arejevih ruku dosad podnesoe zbog nje.
Blizu nje brzonoga Irida stane i ree:
Doi, milosna snaho, da vidi divotno delo,
to ga konjomore Trojci i s ruhom od medi Ahejci
tvore; dosad su oni za pogubnim udeli ratom
i suzne bitke na razboju jedni donosili drugim,
a sad sede i ute - ta rat se utiao sada
svaki je naslonjen na tit i u zemlju koplje je pob'o.
Samo Aleksandar i Areju dragi Menelaj
s kopljima dugim izii e sada na megdan zbog tebe;
koji pobedi od njih, on dragom zvae te ljubom."
Tako boginja ree i u srce slatku joj smesti
udnju za preanjim muem i gradom, za majkom i ocem.
Tada Helena brzo prevue koprenu belu.
Iz sobe poe liju' od obraza biserne suze.
Sama ne bee, no za njom i dve su dvorkinje pole,
Etra, Piteju ki, i kravooka s njome Klimena.
Brzo onamo stignu gde Skejska bejahu vrata.
Oko Prijama behu i Lamp i Pantoj i Timet,
Klitije i Hiketaon od krvi Areja boga,
zatim Antenor i jo Ukalegon, pametni starci,
sve te stareine ljudske kod Skejskih seahu vrata.
Starost je spreila njih da ratuju, ali u veu
zaborahu sjajno nalik na cvrke, tono u umi
sede na stablu med liem i nenu prosiplju cvrku.
Takve stareine trojske na kuli seahu onde.
Kada Helenu spaze gde njima se na kulu penje,
jedan drugome tiho progovore krilate rei:
Zamerke nema Trojancu ni Ahejcu s nazuvkom lepim
to zbog ovakve ene ve odavno podnose jade:
oblijem ona veoma na besmrtne boginje lii!
Nego kakva je da je, u laama neka se vrati
i ne ostavlja nama i naim potomcima alost!"
Tako reku, i Prijam pozove Helenu tada:
Ovamo, draga mi erko, pristupi pa kraj mene sedni,
prvoga mua da vidi i devere i ostalu svojtu!
Nikako ne krivim tebe, no bogovi krivi su meni,
koji su ahejsku na me navalili plaevnu vojnu.
Prii, pa mi junaka gorostasnog imenom reci
koji je ono onde Ahejac i valjan i visok!
Ima, istina drugih to glavom nadvisuju njega,
ali oima ja lepotu jo ne videh takvu
a ni prikladna tako junaka, - ta lii na kralja!"
Helena, ena boanska, odgovori njemu ovako:
astan si ti mi i estit veoma, milosni svekre,
ej da sam pogubnu smrt odabrala kada sam amo
pola sa sinom tvojim, lonicu ostaviv svoju
kasno roenu erku i brau i vrsnice drage!
Ali ne zbi se tako, i stoga se topim od plaa.
37
Nego u rado ti rei to eli da dozna.
Ono je moan daleko Atrejev sin Agamemnon,
oboje on je: i dobar kralj i kopljanik snaan,
i dever meni, kuki bez stida, ako je bio!"
Ree, i starac se njemu zadiviv progovori ovo:
Blaeni Atrejev sine, dobrosreni, ljubime boji,
zaista ti nad mnogim nad ahejskim momcima vlada!
Nekad sam stigao ja u lozovitu frigijsku zemlju,
videh tu mnotvo junaka frigijskih s konjima brzim,
Otreja vojsku videh i Migdona boanskog,
oni uz bregove reke Sangarija imahu tabor;
i ja se brojah k'o neki meu njima saveznik bivi
onoga dana kad su Amazonke mukare stigle:
ali Ahejaca plavookih bilo je vie."
Potom drugoga smotriv Odiseja pitae starac:
Nude mi, draga erko, sad kai ko li je onaj?
Glavom je nii od Agamemnona Atreju sina,
ali je grudima on i pleima iri na pogled.
Njegovo oruje onde na zemlji hranodavnoj lei.
ali on svugde k'o ovan obilazi redove ljudske;
taj mi se najvie ini gustorunu podoban ovnu,
tono k'o ovan hodi kroz stado belih ovaca."
Helena, Divova erka, njemu odgovori ovo:
Ono ti je Laertov sin dovitljiv Odisej,
tono se rodi u kraju bregovite itake zemlje,
on je pameti jake i svakim kovarstvima vian."
Na to trezveni njoj Antenor odgovori ovo:
Zaista prave si rei, o eno, iskazala sada.
Ve je ovamo jednom Odisej stigao divni;
stigao poslan zbog tebe s Menelajem Areju dragim,
ja ih obojicu primih u domu svom i ugostih,
tako im ovde lik i jaku pamet upoznah.
Al' kad se skupe Trojanci, i oni stupe meu njih,
irokim pleima njih Menelaj nadvisi stoje',
nego kad sedoe oba, ugledniji bee Odisej.
A kad su stali pred svima raspredat' rei i misli,
tad je Menelaj hitro govorio, malo dodue,
ali veoma zvonko, ne imae obilat renik,
ali mu prikladan bee, sve ako je i bio mlai.
A kad se die da re dovitljivi uzme Odisej,
stade i gledae dole oborivi preda se pogled,
ezla ni pred sobom nije okret'o, a ni ozadi,
nego ga drao vrsto u ruci k'o da je nevet,
kaz'o bi da se na koga nabrekuje il' da je ludak;
ali kad snani glas iz grudi ispusti svojih,
pa mu rei poteku pahuljicam' podobne snenim,
nijedan smrtnik tada s Odisejem ne bi se preo,
tada se udili nismo njegovu stasu toliko."
. Treega Ajanta opet primetivi pitae starac:
Koji je ono junak, Ahejac, i valjan i visok,
38
meu Argejcima glavom i irokim pleima glavit?"
Helena, dugoruha, ena boanska prozbori njemu:
To je gorostasni Ajant, i to je ahejski zaklon.
Njemu nasuprot k'o bog Idomenej med Kreanim' stoji,
oko njega se uprav stareine skupile kretske;
esto je Areju dragi Menelaj ugostio njega
u naem domu kad bi sa Krete navrnuo nama.
Sada ostale sve sjajnooke vidim Ahejce,
koje bih poznati mogla i svakog po imenu rei;
al' dve narodne nigde stareine videt' ne mogu,
Kastora konjika i Polideuka dobrog akaa,
oba roena braa, to moja ih rodila majka.
Moda krenuli nisu iz Lakedemona ljupkog?
Ili stigoe amo u moroplovnim laam',
al' sad nee oni u junake ulazit' bitke,
boje' se ruga i mnoge sramote pod kojima ostah!"
Ree, a njih je vee plodonosna zemlja ve krila
u Lakedemonu onde, u otadbini im dragoj.
PEVANJE ETVRTO
NASLOVLJENO
GAENJE ZAKLETVE.
AGAMEMNON PREGLEDA VOJSKU
Na kraju prethodnog pevanja Agamemnon zahteva da se ugovor ispuni, Helena preda Grcima, rat
okona.
etvrto pevanje zapoinje scenom na Olimpu. Bogovi donose odluku da Troja propadne. Hera i
Atena to zahtevaju od Zevsa. Ovaj pristaje, nevoljno. Ipak, na Herin zahtev alje Atenu na bojite da
izazove novo krvoprolie. (Tako ispunjava i obeanje dato Ahilejevoj majci, Tetidi.) Atena primi
lik Laodoka i nagovori Trojanca Pandara, slavnoga strelca, da ubije Menelaja i tako se proslavi.
Pandar odapne strelu, no ona samo rani Menelaja. Ugovor je razvrgnut, primirje pokvareno, vojske se
spremaju da udare jedna na drugu. Menelaja brzo izvida lekar Mahaon, sin boga Asklepija. Agamemnon
bodri i podbada voe, pohvalama i pokudama. Smotru vojske zavrava korei otro junaka Diomeda.
Ovaj prima prekor uzdrano, bez zamerki. Poinje boj. Bogovi podbadaju borce. Opis pojedinih
megdana.
Iz etvrtog pevanja odabrali smo dva odlomka. Najpre scenu odluivanja na Olimpu. Tu vidimo
kako su bogovi, u Ilijadi, zaista prikazani sa ljudskim crtama i slabostima. Sve ima obeleje
porodinog savetovanja u senci neslonog braka roditelja. Zatim dajemo stihove gde se nanovo
opisuje kretanje vojske, najvie uporeenjima. Na ovome odlomku, ako ga stavimo kraj slinoga sa
kraja drugog pevanja, lako uoavamo ustaljene, tradicionalne postupke epskog kazivanja, u kome su
scene vojnikih pokreta i sukoba este. Ujedno, uee bogova, kratko naznaeno u tome odlomku,
otkriva nam, zajedno sa prvim navedenim odlomkom, tradicionalnu ulogu boanstva u starogrkom
junakom epu.
39
I. Bogovi reavaju da Troja propadne
40
tu je i pie i miris, ve kakve nam darove daju."
Njemu na to kravooka Hera odgovori ovo:
Meni su grada tri najmilija od ostalih sviju:
Sparta i Arg i grad Mikena irokih cesta;
sve ih razoriti moe im u srcu omrznu tebi,
to ti ne branim ja i neu branit' ni jednog;
pa da i branim i da ih ne doputam tebi razorit',
ne bi mi polo za rukom, jer mnogo si jai od mene.
Nego ni napore moje beskorisnim ne treba nnit',
jer sam boginja i ja, porekla istoga s tobom;
ja se rodih od Krona od lukavca asnija od svih
dvostruko: zbog svoga roda i to sam se nazvala ljubom
tebi. koji si pravi nad svima bozima vladar.
Al' emo ipak jedno ustupati drugome u tom,
tebi ja, ti meni, a drugi e besmrtni bozi
za nama poi. A sada naredi bre Ateni
neka zae u trojski i ahejski uasni pokolj
i neka gleda Trojanci da zadanu pogaze veru
i da navale prvi na ponosne sada Ahejce."
Ree, te poslua re joj i ljudski i boji otac,
i on krilate rei Ateni progovori ove:
U vojsku odmah odleti med Trojce i med Ahejce,
i gledaj zadanu neka Trojanci pogaze veru
i neka navale prvi na ponosne sada Ahejce."
Ree, i podstakne tim i onako strasnu Atenu;
ode poto se vinu niz glavice Olimpske gore.
K'o sin lukavca Krona kad blistavu poalje zvezdu
da brodarima ili vojnicima iroke vojske
znamenje bude, a iz nje izbijaju varnice silne:
takvoj podobna zvezdi Atena Palada tada
na zemlju skoi sred vojske, i svaki se zaudi borac,
bio konjomora Trojac il' s nazuvkom lepim Ahejac.
Tada je susedu neko okrenuv se rekao ovo:
Zaista besna e borba i uasan nastati pokolj,
il' e Olimpljanin Dive to ljudskim upravlja ratom
ponovo stvoriti ljubav med narodom jednim i drugim."
41
rek'o da vojska tolika sa glasom u grudma koraa;
svi su muei ili, stareina boje' se svojih;
oruje sjajno u kojem koraahu svima se sjalo.
A Trojanci k'o ovce u kakvu gavanskom toru
tono bezbrojne stoje kad mleko im belo se muze,
one jednako bleje kad uju od jagnjadi meku:
tako se trojanska graja po irokoj orila vojsci,
jer im govor i jezik ne bee jednak u sviju,
jezik im bee meovit, sa razlinih bili su strana.
Jedne je podstic'o Arej, Atena sovooka druge,
uz nju Dimos i Fobos i svagda ljuta Erida,
koja je Areju bogu ljudomori sestra i druga;
isprva mala je jo i jedva se die, al' posle
upire u nebo glavu i tako hodi po zemlji.
I tad ona med jednim i drugim zametnu kavgu
optu kroz ete idu' i borcima mnoei lelek.
PEVANJE PETO
NASLOVLJENO
DIOMED SE ODLIKUJE
Junak Diomed, koji je spokojno otrpeo Agamemnonove ukore, stoji kao kakav gorostas u
sreditu petoga pevanja, Ono je ispunjeno prikazom prvoga dana bitke, koji se opisuje sve do u sedmo
pevanje.
Diomed se bori bolje od ostalih junaka. Pandar ga rani strelom. Ali on ubija Pandara. Teko
ranjava i Eneju, sina boginje Afrodite. Snai ga i hrabri boginja Atena, te Diomed udara i na same
bogove koji se u boj upliu. Dok Afrodita zakriljuje Eneju, Diomed je ranjava u ruku. Irida odveze
Afroditu na Olimp. Tu je tei majka Diona. ali joj se smeju ostali bogovi. Eneju spasava Apolon.
Diomed navaljuje trired i na samog Apolona. Ipak ustukne kad ga ovaj opomene da se ne gradi jednak
bogovima. Bog rata Arej bori se na strani Trojanaca. Ovi silno navaljuju i potiskuju Ahejce. Uto se u
boj umeaju Hera i Atena. Hera sokoli Ahejce, Atena i dalje Diomeda. Skoi mu na bojna kola. Tako
najbolji ahejski borac leti meu neprijatelje na bornim kolima kojima upravlja boginja. Diomed
ranjava i samog boga rata Areja. Ovaj bei na Olimp, gde mu vidaju rane. Za njim bojite naputaju
Hera i Atena.
U naem izboru dajemo sada scenu Diomedovog sukoba sa Pandarom, Enejom i samom
Afroditom. Scena je izatkana od realistikih pojedinosti svojstvenih opisima ranjavanja i pogibija
u Ilijadi. Drugi odlomak, u kome Sarpedon, jedan od trojanskih saveznika, kori Hektora takoe je
tipian za homerske opise bojeva. Kada se ratni sukob nanovo rasplamsa, pesnik opet pribegava
poreenju da bi nam doarao ubojni mete.
42
Prvi se obrati onom Likonov blistavi sinak:
Junae smeoni, snani, ti ponosnog Tideja sine,
nije te strelica gorka pogubila ni brzi hitac,
al' sad u pokuat' kopljem, jer njim u te moda pogodit'."
Ree i kopljem zavitla dugosenim i tad ga hiti,
u tit pogodi njim Tidejeva sina i odmah
iljak od medi probije tit i oklopu stigne,
onda zagraje nad njim Likonov blistavi sinak:
Sasvim si ranjen ti kroz slabine, ne mislim da e
moi da dugo to trpi; a veliku dade mi diku!"
Njemu neustraen na to odgovori jaki Diomed:
Promai, ne rani mene, al' ne mislim da ete vi dva
prestat' od boja pre no u borbi jedan vas padne
i krvlju napoji svojom titonosnog Areja borca!''
Ree i odapne on, a strelu tada Atena
uz oko upravi u nos te bele probije zube,
uprav pri korenu tvrda med presee mu jezik,
bronzani iljak njemu kroz vilicu donju proleti,
i on se srui s kola, a oruje na njemu zvekne
blistavo, sjajno i svetlo, - krilonozi njemu se konji
preplae, u stranu okrenu, te daha i snage mu nesta.
Tada Eneja skoi s dugakim kopljem i titom,
jer se boj'o da mu Ahejci ne ugrabe mrca.
Kao lav u svoju to uzda se snagu, on je
i'o oko njega s kopljem i titom to jednako svuda
brani udei onog pogubiti s kime se sretne,
strano viui. Rukom tad golem pograbi kamen
Tidejev sin, da ne bi ni dva ga oveka digla,
kakvi su ljudi danas, al' onaj njim zamahne lako
i njim zgodi Eneju u bedro, gdeno se stegno
svija u bedro, a to se i aicom naziva mesto,
smrska aicu njemu i obe mu pretrgne ile;
rapavi odere kamen Eneji kou, al' samo
junak na kolena padne, a krupnom upre se rukom
o tle, i njemu se crna po oima razlije tama.
Tada bi pogin'o tu junacima vladar Eneja,
ali ga Divova ki Afrodita opazi otro,
mati koja ga nekad Anhisu rodi pastiru:
oko dragoga sina tad bele ovije ruke,
pa ga briljivo sjajnim omota platem od strela
da bi ga spasla, da ne bi brzotrki Danajac koji
grudi mu probio meu i tako mu utrn'o ivot.
Tako Afrodita spase iz borbe svojega sina,
a sin Kapanejev dobro jo pamae dogovor onaj
kako ga grlati borac Diomed nauio bee:
on snanokopitne svoje zaustavi konje daleko
od bojne guve i koom za obluk privee uzde,
pa Enejinim konjma lepogrivim poskoi hitro
te ih od Trojaca dogna Ahejcima s nazuvkom lepim.
Dragom dade ih drugu Deipilu, koji mu od svih
43
najdrai bee vrnjaka, jer znao je ugovet' mu u svem,
laama prostranim da ih odveze. A potom se junak
u kola svoja popne i blistave prihvati uzde,
za Diomedom potera tad snanokopitne konje
ustro, a on potri za Kiparkom s okrutnom meu
vide' da je boanstvo bez snage i nije od onih
boginja jedna to ume da upravlja borbama ljudskim,
i da nije Enija razbigrad, a ni Atena.
A kad je stignu, kroz gustu kroz guvu hitei za njom,
onda se izvije sin junaka Tideja i nju
skoivi u ruku nenu ispod dlana pogodi otrim
kopljem: odmah se njoj u kou koplje zabode
kroz plat ambrosijski, to ga Harite satkae same,
iznad dlana. A njojzi procuri ambrosijska krvca
ihor, kakva tee u ilama blaenom bogu:
bogovi ne jedu hleba i rumenog ne piju vina,
zato nemaju krvi i besmrtni zovu se bozi.
Ona vrisne veoma, i sin joj padne iz ruku:
ali ga u ruke Feb Apolon uzme i tamnom
zavije maglom, da ne bi brzotrki Danajac
koji grudi mu meu prob'o i tako mu utrn'o ivot.
Tada glasoviti borac Diomed zagraja nad njom:
Bei, Divova erko, iz borbe i s ograja ljutog!
Nije ti dosta zar to vara nejunake ene?
Bude li u rat se meala, ti e od rata, mislim,
zgroziti se, i ako daleko o njemu uje!"
44
kada vojvode moli stareina slavnih daleko,
hrabro da istraju: time odbacie karanje teko!"
Tako ree Sarpedon, a Hektora u srce rani;
odmah s kola u oruju na zemlju skoi.
Idui svuda po celoj po vojsci kopljima otrim
vitlae bodrei na boj, na uasan gonjae pokolj.
Onda se okrenu oni i prema Ahejcima stanu:
ali zajedno ostanu svi Argejci, bez straha.
Kao to vetar plevu po svetom rastura gumnu,
kad se penica veje, i kada Demetra plava
od pleve odvaja ito, a vetar duva - odozdo
bele se gomile pleve po zemlji - tako Ahejce
bela praina pokri, koliko meu njima konji
vrlo topotahu i prah do bronzanog vitlahu neba,
jer se pomeae opet: vozari okrenue kola.
Rukama jakim pou u borbu, nasrtljivac Arej
crnu nojcu spusti na borbu da odbrani Trojce,
svuda obilaze' i sve ispunjuju' kako mu Febo
bog Apolon s maem sa zlatnim naredio bee
neka ohrabri Trojce kad Paladu vide Atenu
gde se povukla, a ona pomonica bee Danajcem.
ESTO PEVANJE
NASLOVLJENO
Krvavom pokolju na bojitu esto pevanje suprotstavlja scene iz ivota u gradu Troji.
Ratna srea se okrenula. Trojanci su u nevolji. Vra Helen savetuje Hektora da umilostivi Atenu.
Hektor hrabri Trojance, pa odlazi u grad. Tamo trojanske ene treba da se pomole Ateni i obreknu joj
rtvu. Na bojitu se susreu likijski vojvoda Glauko i Diomed. Ali namesto da podele megdan, oni
se daruju (izmenjuju opremu); prepoznali su se i potuju dedovske zavete prijateljstva. (Ovde je
umetnuta lepa pria o Belerofontu.) Trojanske ene uzaman odlaze u Atenin hram. Hektor hita majci.
Trai Parida i pogrdama ga nagoni da poe u borbu. Hteo bi da pozdravi enu Andromahu i sina
Astijanakta. Ne zatie ih kod kue, nego tek na Skejskoj kapiji, pred izlazak na bojite. Suprunici
razgovaraju, deak Astijanakt se prepadne od oeva lema. Rastanak. Parid sretne Hektora i oba
brata ure na bojite.
Dve scene pune plemenitih oseanja, vitekih i porodinih, dominiraju estim pevanjem koje
donosimo u celini. Jedna je susret Glauka i Diomeda na bojitu. Ve u toj sceni zahuktali boj,
opisan u petom pevanju, ustavljen je i udesno smiren. Dva uzor-junaka, otmenog vitekog dranja,
daju primer potovanja porodinih obaveza i gostoprimstva. U tom smirenju borbe kao da je
pripremljen slualac da okrene pogled na zbivanja u Troji. Tu rasplakana povorka ena, brini sin
Hektor i, najzad, susret Hektora i Andromahe, unose u kazivanje zvuke porodine topline, ljubavi i
tuge. Razgovor mua i ene ve je oprotaj, kao da za Hektora povratka nema.
45
HEKTOR SE SASTAJE S ANDROMAHOM
46
Spasi me, Atrejev sine, a dostojnu ucenu primi!
Mnogo zaklada ima u bogatog mojega oca;
medi ima i srebra i eleza kovanog dobro.
Od toga otac bi tebi naizbrojne otkupe dao,
kada bi uo za mene da iv sam kod ahejskih laa."
Ree i ve htede da gane Menelaju srce;
on ga je ratnom drugu ve hteo da preda da njega
ahejskim laama brzim odvede, al' Agamemnon
dohrli njemu u susret i ovo mu krikne i ree:
O Menelaju mili, a zato se za ljude stara
toliko! Doista tebi u domu trojanski ljudi
lepo uinie! Ni prekoj smrti ni rukama naim
od njih ne pobeg'o niko, - ni opo dete to mati
jo ga pod srcem nosi, ni ono ne pobeglo' no sav
propao ilijski grad bez glasa, bez ikakva traga!"
Ree i reima tim u brata obrne srce
junak savetom pravim; od sebe odgurne rukom
on junaka Adresta. A moni kralj Agamemnon
njega u slabine rani, a Adrest padne, i petom
na grudi stane mu Atrejev sin i koplje izvue.
Potom se Nestor prodre i ovo Argejcima vikne:
Junaci danajski dragi, Arejeve ubojne sluge,
niko za orujem neka ne tri i nek se ozadi
time ne ustavlja da to vie do laa donese;
Nego smiimo borce, a potom po polju bojnom
moi ete i mirno s mrtvaca oruje skidat'!"
Tako im ree te snagu i hrabrost ulije svakom.
47
i plat, koji se njojzi u dvoru najlepi ini
i jo najvei od svih i samoj najdrai onde,
neka lepokosoj ona Ateni na kolena metne,
nek joj za rtvu obree u hramu dvanaest krava,
lepih, to jote u jarmu ne behu, ne bi l' se na grad
saalila i ene i na decu trojansku nenu,
ne bi l' Tideju sina od svete uklonila Troje,
snanoga kopljanika i ljutoga sejaa straha,
za kog smatram da je Ahejac najjai od svih,
nije strah nas toliko Ahileja, voe junaka,
koji se, govore, rodi od boginje; ali se ovaj
mnogo pomamio te s njim u smelosti jednaka nema!"
Tako svetova Helen, i Hektor poslua brata.
Odmah iz kola on u oruju na zemlju skoi;
maui kopljima otrim po vojsci iae celoj
bodrei svugde na borbu i podstiu' uasno klanje.
Onda se obrnu Trojci, Ahejcima stanu nasuprot,
tad se Argejci pred silom povuku i prestanu smicat',
mislei da je nekakav bog sa zvezdanog neba
Trojcima u pomo si'o: toli' ko se digoe oni.
Tada se Hektor prodre i Trojcima zagraje ovo:
Trojci smeli i, vi pomonici slavni daleko,
da ste junaci, druzi, na ljutu mislite borbu,
dok ja u Ilij odem i onde glavarima reknem,
savetnicima naim i ljubama bozima neka
stanu se molit' i nek stovolovku obreknu njima."
Kad ih obodri tako, sjajnolemi otide Hektor,
crna ga tuckala koa po glenju a i po vratu
to mu k'o krajnji obod na titu bee kvrgau.
48
s blaenim bozima ni ja ne elim da idem u borbu.
Ako si koji od ljudi to hlebom se hrane zemaljskim,
blie pristupi, da bre u zamke se uvali smrtne!
Njemu Hipolohov blistavi sin odgovori ovo:
Zato, Tidejev sine, o junae, za rod me pita?
Kakvo je lie u umi, i ljudsko pleme je takvo:
jedno lie vetar po zemlji rastura, drugo
raa brsnata uma kad proletnje osvane doba.
Tako i ljudi: jedni uzrastaju, nestaju drugi.
Ako eli i to da uje dobro da sazna
nae poreklo, ta mnogim junacima ono je znano:
ima Efira grad u sredi konjodavnog Arga,
gde je iveo Sisif, taj najlukaviji ovek,
Sisif, Eolov sin; on Glauka imae sina,
Glauko besprekornog rodi junaka Belerofonta
kome su bogovi dali lepotu i junatvo drago,
al' mu je nesreu Pret u svome zasnov'o srcu,
on ga iz argolske protera zemlje, kad bejae mnogo
jai od njega, jer Div ga pod Pretovo podvrgnu ezlo.
Antija divna, Pretova ljuba, ivo poele
da mu se potajno dade obleat'. al' na to ne moe
nagovoriti hrabrog i estitog Belerofonta.
Ona izmisli la i kralju prozbori Pretu:
Umri, o Prete, ili pogubi Belerofonta,
koji me potajno htede obleat', al' nisam se dala!"
Tako ree, - a srdba vladara osvoji kad je to uo,
ali ga ne hte pogubit', jer toga se u srcu boj'o,
no ga u Likiju posla, i pogubne dade mu znake
to ih na sloenoj daski smrtonosnih nacrta mnogo;
da ih njegovu tastu predade neka ga smakne.
On u Likiju ode s boanskom besprekornom pratnjom;
a kad u likijsku zemlju do reke stie od Ksanta,
iroke Likije vladar ljubazno doeka njega.
Devet ga gostio dana i devet mu goveda zakl'o.
A kad deseta vee ruoprsta osvanu Zora,
tada on upita gosta i zatrai znake da vidi
to ih je nosio njemu od Prsta, njegova zeta.
A kad pogubni znak od zeta prihvati svoga,
najpre naredi njemu Himeru da ubije besnu,
tono od boanskog, ne ljudskog, bee porekla.
Spreda lav, ozadi zmaj, a koza u sredi,
arkoga ognja iz sebe strahovitu rigae silu.
Al' on pogubi nju, jer poslua znamenja boja.
Drugi put zametne borbu sa solimskim borcima slavnim;
najeom nazva tu borbu s junacima to ju je im'o;
treom Amazonke pobi, mukobanu njihovu vojsku.
A kad se vraao, kralj mu tad smisli prevaru drugu:
najbolje pokupivi po irokoj Likiji borce
zasedu namesti njemu, al' kui se ne vrate vie,
sve ih poubija onde nezazorni Belerofonte.
49
A kad uvide kralj da je junak od roda boanskog,
onde ga zadra i svoju za enu dade mu erku,
jo mu polovinu dade od cele kraljevske asti
a i Likijci lepo i sjajno imanje mu dadu,
vonjak i njivu jote, da togod za obradu ima.
Belerofontu vetom tri deteta izrodi ljuba:
najpre Isandra, Hipoloha jo i Laodameju.
Laodameju mudru oblei Dive, i ona
oklopnika rodi Sarpedona podobnog bogu.
Al' kad bozima svima naposletku omrznu i on,
stane okolo sam po Alejskom lutati polju,
srce grizui svoje i puteva klone' se ljudskih.
Sina Isandra mu Arej nezasitni pogubi ratnik,
kada je zametn'o borbu sa solimskim narodom slavnim.
erku mu srdita ubi Artemida s uzdama zlatnim.
Mene rodi Hipolih, i njime se diim k'o ocem;
on me slao u Troju i jo me opominj'o mnogo
uvek da odlian budem i sve da nadmaam druge,
predaka svojih da ne sramotim to najbolji behu
i u Efiri i onde u irokoj likijskoj zemlji.
Diim se to sam od roda od toga i od krvi takve."
Ree, - i grlati borac Diomed radostan posta
te u hranodavku zemlju dugoseno koplje zabode,
potom narodnom ree pastiru reima mednim:
Gle, po precima ti si moj prijatelj glavni i davni!
Nekad je Enej divni nezazornog Belerofonta
zadr'o u kui svojoj i gostio dvadeset dana;
jedan drugome lepe darivao gostinske dare:
Enej gostu crven i sjajan dariv'o je pojas,
zlatan i dvouni kondir poklonio Belerofonte,
ja ga idui amo u svojemu ostavih dvoru. -
Ne pamtim vie Tideja, jer on me jo kao dete
ostavi kod kue, pod Tebom kad ahejski izgibe narod.
Tako sam ja u Argu tvoj dragi prijatelj glavni,
a ti u Likiji moj kad onamo u zemlju stignem.
Stoga i sada u guvi od kopalja beimo svojih!
Mnoge smicati mogu Trojance i pomone ete,
kojega dade mi bog i kojega noge mi stignu,
a ti mnoge ubijat' Ahejce koliko moe.
Nego izmenimo oruje svoje, i ovi da znaju
da se diimo to smo po precima prijaci glavni."
Tek to rekoe to, sa kola skoe i jedan
drugome prihvate ruke i tvrdu veru zadadu.
Glauku oduzme pamet Kronion, jer oruje zlatno
Diomedu dade za medeno, - njegovo bee
stotinu goveda vredno, a ovoga goveda devet.
50
Na poziv Hektorov, Hekaba i druge starice nose plat
u Atenin hram i obeavaju rtve za spasenje otadbine
51
Kada bih video njega u dvore gde slazi Aidu,
tada bih rek'o da svu u dui zaboravih alost!"
Ree, i mati mu ode u dvore i dvorkinje onde
zovne, a one stanu po gradu starice kupit':
sama u mirisnu sie u odaju, gdeno joj behu
platevi vrlo areni, sve radovi sidonskih ena,
to ih je doneo bio Aleksandar podoban bogu
nekad iz Sidonske zemlje, kad iroko prevali more,
poto Helenu ote, tu erku oca boanskog.
Jedan plat Hekaba ponese Ateni na poklon,
koji najvei bee i najlepe bee izvezen.
A k'o zvezda je sjao, odozdo je le'o ispod svih.
Ode Hekaba, a za njom i starice mnoge pohite.
A kad stignu do hrama Atenina gradu na vrhu,
tu im otvori vrata Teana obraza lepih,
Kiseju erka, a ljuba Antenoru konje to kroti.
nju su za svetenicu Trojanci Ateninu hramu
metnuli. S lelekom sve Ateni podignu ruke,
i tad prihvati plat Teana obraza lepih,
pa ga na kolena ona lepokosoj metne Ateni,
velikoj Divovoj erci izgovori molitvu ovu:
uvarko grada, gospo Atena, boginjo divna,
Diomedovo koplje slomi a samome njemu
daj pred vratima Skejskim da na zemlju niice padne.
pa emo dvanaest krava u hramu ti zaklati odmah,
lepih, to jote u jarmu ne behu, ne bi l' se na grad
saalila i ene i na decu trojansku nenu."
Tako se pomoli ona, al' Palada odbi Atena.
52
Ustaj pre no grad nam sagori estokim ognjem!"
Njemu Aleksandar na to bogoliki prozbori ovo:
Hektore, pravo si mene ukorio, kako zasluih,
stoga ti kaem, a ti me uj i sve mi to pamti:
nisam od zamerke kakve il' gnjeva na trojanski narod
u sobu seo, no htedoh u alost uroniti ovde;
ali me u borbu podstakla, i meni samom se ini:
tako e bolje biti, a srea se borcima menja.
Nego me priekaj da se u oruje bojno obuem,
ili otidi, ja u za tobom, mislim te stii!"
Ree, a Hektor nita sjajnolemi ne kaza njemu;
ali mu Helena ove probesedi medene rei:
Hektore, devere meni jadotvornoj strahotnoj kuji!
Ej da me onoga dana kad majka me donese na svet
odnela huda oluja i straan me odneo vihor
u goru nekuda ili u talase hunoga mora,
gde bi me progut'o val, dok to se dogodilo nije.
Ali kad bogovi meni tolike namenie jade,
bar da sam onda ljuba junaku postala boljem,
koji bi ose'o rug i prekore mnoge od ljudi!
Ali stanovnog srca u ovoga nema ni sada,
nit e ga docnije biti, al' to e ispatati, mislim.
Nego, dela sad ui i sedni na stolicu ovu,
devere, jer ti je duu osvojila najvea muka
zbog mene kuje i uz to zbog Aleksandrova greha;
na nas je dvoje Div navalio alosnu sudbu
o nama dvoma i u potomstvu pesme da bude!"
Njojzi odgovori na to sjajnolemi veliki Hektor:
Nemoj me, Helena, sedat, i ako me voli, jer ne smem.
Jer me moje ve nagoni srce da branim Trojance,
koji mene ude veoma, a kod njih jo nisam.
Nego ti ovoga samo podstakni, nek i sam pohiti,
da bi mene jote u gradu mog'o zatei.
I ja sad u kuu idem da svoju pozdravim eljad,
dragu ljubu da vidim i svojega nejakog sina.
Jer ja ne znam hou l' iz borbe njima se vratit'
il' e me bogovi odmah pogubiti ahejskom rukom."
53
zaovama il' u hram Atenin, gde Trojanke druge
gospe lepokose hoe da umire boginju stranu?"
Hektoru hitra na to kljuarica prozbori ovo:
Kada nam Hektore, kae da istinu reknemo pravu,
nije jetrvama beloruhim pola il' moda
zaovama il' u hram Atenin, gde trojanske druge
gospe lepokose hoe da umire boginju stranu,
nego se na velju kulu na ilijsku popela, jer u
da su na muci Trojci, nadvladali da su Ahejci.
Ona je bedemu krenula urno mahnitoj slina,
s njome je dojkinja pola u naruju nosei dete."
Tako kljuarica ree, i Hektor iz dvora istri,
istim se vrati putem kroz ulice graene lepo.
Kad grad golemi proe i kada do Skejskijeh vrata
vee stie kud ae da onamo na polje dospe,
tu mu darovita ljuba doleti tada u susret,
ljuba Andromaha, erka junaka Eetiona,
ovaj pod gorom Plakom umovitim ivljae nekad,
onde pod Plakom u Tebi, a vladar Kilianim' bee;
erka njegova poe za Hektora obuena u med.
Ona se susretne s njime, a dadilja iae s njome
nose' na grudima sina bezazlenog, nejako dete,
ljubimca Hektoru sina, a lepoj podobna zvezdi;
Hektor je njega naziv'o Skamandrijem, drugi ga zvahu
Astijanaktom, jer je sam Hektor branio Ilij.
Hektor se sinu svome, kad vide ga, utke nasmeti,
a Andromaha stane kraj vojna ronei suze,
stisne mu ruku i ovako mu besedit' pone:
Jadnie, sa svog e srca zaglavit', a nejakog eda
nije ti ao ni mene sirote: ja u se brzo tvoja udovica
nazvat', jer tebe e smai Ahejci,
kada odasvud bahnu, a meni bilo bi bolje
da pod zemljicu siem, kad nema te vie, jer neu
imati utehe druge, kad itku ti stigne svretak,
nego alost kad nemam ni oca ni gospoe majke.
Jer mog je oca negda pogubio divni Ahilej
i jo ugodni kiliki grad razorio Tebu
visokovratnu i onde pogubio Eetiona,
ali ga ne opleni, jer zazor mu bee u dui,
nego ga zajedno spali sa orujem njegovim sjajnim
i grobni postavi kamen; na kamenu posade bree
goranke nimfe, sve erke egidonoe Diva.
Sedmoro imaah brae u dvoru, i zajedno oni
svi su istoga dana zaputili u dom Aidov,
jer ih je sve pogubio brzonogi divni Ahilej
kod sporonogih krava i pored belih ovaca.
A majku, tono pod Plakom umovitim carica bee,
nju je amo Ahilej sa ostalim doveo blagom,
al' je povrati natrag kad goleme otkupe uze,
a nju Artemida strelom u oevu pogubi dvoru.
54
Sad si mi, Hektore, sve, i otac i gospoa majka,
ti si mi i brat sada, a i moj mlaani vojno;
nego smiluj se na me i ostani ovde na kuli.
sina ne ostav' sirotom, a ni udovicom ljubu!
Nuder postavi vojsku kod smokve, otkud se moe
najlake prodreti u grad i bedemi mogu osvojit'.
Triput su onamo doli i najbolji kuali borci
oko Ajanta oba i slavnog Idomeneja
i oko oba Atrida i smelog Tidejeva sina:
il' im je koji vian proricanju kazao ovek,
ili ih vodi i goni i samo njihovo srce."
Njojzi odgovori na to sjajnolemi veliki Hektor:
O svem razmislih, ljubo, i sve mi je to na pameti,
al' me je Trojaca stid i dugoskutih Trojanki njinih,
ako beao budem iz borbe k'o plaljivac kakav.
To mi zabranjuje srce, jer navikoh uvek da estit
budem i hrabro se borim med prvim Trojancima svagda,
veliku tekui slavu i ocu i samome sebi.
Jer ja dobro znadem u dui i u srcu svome:
doi e dan u koji i sveti e propasti Ilij,
Prijam sam i narod kralja vinoga koplju.
Ali ne alim ja toliko trojansku sudbu
ni Hekabu samu ni Prijama, naeg vladara,
nn brau to ih je mnogo i svi su dobri junaci,
ali e u prah pasti od ruku ljutih krvnika, -
koliko alim tebe, medoruhi kada te koji
planu odvede Ahejac kad uzme ti danak slobode.
Pa kad moradne ive' u Argu tuinki tkati,
il' vodu nosit' iz Hiperije il' Meseide
u muci veljoj i ljutoj, al' nuda te primora silna,
onda e kazat kogod kada vidi te suze gde lije:
,To je Hektoru ljuba, to najbolji bee u borbi
meu Trojcima meu konjokrotama pod Trojom'"
Tako e rei, a tebe jo vea spopae alost
za muem takvim da te od ropstva oslobodi jadnu.
Nego volim pre da legnem pod zemljicu hladnu
nego lelek ti ujem gde na silu odvlae tebe.''
Ree blistavi Hektor i htede da prihvati sina,
al' on se na nedra lepopojasnoj dadilji privi,
i cikne, uplaiv se od pogleda dragoga oca,
medi se preplai on i perjanice od strune
kako se strano njie na lemu odozgo na vrhu.
Tome se dragi babo nasmeje i gospoa majka.
Odmah blistavi Hektor sa glave kacigu skine
pa je sjajnu svu na crnu zemljicu metne,
sina u naruju ponjie svog i poljubi njega,
zatim pomoliv se Divu i ostalim bozima rekne:
Dive i ostali bozi i ovome darujte sinu
mome da on, k'o i ja, med Trojcima slavom zablista,
snagom da bude dobar i mono da Ilijem vlada,
55
i da se kae: ,Taj je estitiji mnogo od oca!'
bude l' se vra'o iz borbe i, smaknuv dumana, sobom
krvav nosio plen, a radosna bie mu mati!"
Tako ree i sina u naruje predade dragoj
ljubi, a ona ga primi na mirisna nedra te se
plau' nasmei, a muu, kad vide to, bude je ao,
rukom je obgrli pa joj ovako besedit' stane:
Nemoj, jadnice, u srcu svom se raalit' odve,
niko me preko sudbine Aidu poslati nee,
nijedan ovek pak nije od smrti umak'o, mislim,
bio on ra il' junak, kad majka jednom ga rodi.
A sad idi u dvore i tvoje redovanje gledaj,
razboj i preslicu, i naredi da dvorkinje tvoje
idu za poslom. Svima mukarcima borba je briga,
najvie meni od sviju koliko nas Ilij imade."
Ree sjajni Hektor i potom uzme sa zemlje
lem konjorepni, a draga u dvore krene mu ljuba
esto se obziru' za njim i grozne lijui suze.
Brzo stie u dvore za prijatan graene ivot,
a u dvore vojskomore Hektora i tu zatee
svojih dvorkinja mnogo i sve ih podstakne na pla.
iv jo Hektor bee u svome oplakan dvoru,
jer su mislile, nee iz boja se vratiti vie
niti ahejskom besu i desnici ruci utei.
56
Nego poimo, a sve to i posle se popravit' moe,
ako nam dade Div da nebeskim bozima venim
na ast u naim metnemo dvorima vr za spasenje
oteravi od Troje Ahejce s nazuvkom lepim."
PEVANJE SEDMO
NASLOVLJENO
Hektor i Parid se vraaju na bojite, iz Troje. Jo uvek se pria o dogaajima iz prvoga dana
borbe.
Bitka opet oivi. Ali boanstva, Atena i Apolon, odluuju da je pokolja bilo dosta: neka
Hektor izazove na dvoboj nekog Ahejca. Odluku bogova Hektoru saoptava njegov brat, vra Helen.
Hektor ini kako mu je savetovano. Ahejci su neodluni. Najzad rebom odrede Ajanta, sina
Telamonova, da se bori sa Hektorom. Megdan traje sve do zalaska sunca. Pada no i glasnici
rastavljaju borce. Junaci obdare jedan drugoga - maem i sjajnim pojasom. Ahejski glavari se goste u
Agamemnonovom atoru. Nestor predlae primirje i utvrivanje tabora kod laa. Trojanci sazivaju
skuptinu. Parid pristaje da vrati Grcima Helenino blago, ali ne i Helenu. Ahejci odbijaju ovaj
predlog koji im prenose glasnici, ali pristaju na primirje, da se sahrane mrtvi. Sledeeg jutra kupe
ih i spaljuju obe zaraene strane. Ahejci naine opkop i bedem da utvrde svoj tabor.
Iz sedmoga pevanja donosimo dva odlomka. U prvome stari slatkoreki Nestor, veti besednik,
navodi ahejske junake da izau na megdan Hektoru. Majstorstvo pesnika Ilijade u prikazivanju
ljudskih tipova vidno je u tome odlomku. Drugi js tipina scena, stalni elemenat dobro poznat
tehnici usmenog pesnitva. Sunce je na smiraju, sprema se veera u ahejskom taboru, vino se kupuje i
toi, i gozba traje cele noi. Ali nebom se teko i zloslutno premeu Zevsovi gromovi.
57
Njega prevarom ubi Likoorg, a nikako snagom,
na tesnom putu, jer smrti od njega ne sprei njegov
elezni topuz, jer pre je Likoorg njega po sredi
prob'o kopljem, i on je u prainu nauznak pao;
skine mu oruje, poklon to medeni Arej mu dade,
pa ga je posle sam u ratnoj nosio guvi,
ali poto Likoorg u dvorima ostari svojim,
da ga neka ga Ereutalion nosi u borbi,
dragi ratni mu drugar. U tome oruju prve
taj izazivae borce, al' drhtahu od straha pred njim,
ne smede niko; tad mene u borbu natera srce
uzdajno, smelo, a od svih boraca najmlai bejah.
I ja se borah s onim, i slavu mi dade Atena,
te ja najveeg tada i najjaeg borca pogubih;
velik je leao na tlu i pru'o se tamo i amo.
Ej da se podmladim i da je k'o nekad snaga mi ila.
im'o bi s kime megdan da deli sjajnolemi Hektor!
Od svih Ahejaca meu vama ima junaka,
al' vas ni jedan ne eli na megdan Hektoru izi'."
Tako ih prekori starac, al' devet se boraca digne.
Prvi ustane od svih junacima kralj Agamemnon,
za njim Tidejev sin Diomed ustane snani,
potom Ajanta oba, dva jaka naleta besna,
ustanu, zatim jo Idomenej i pratilac njegov
junak Merion bogu vojskomori Areju slian,
za njima ustane sin Euemonov sjajni Euripil,
Toant, Andremonov sin, i Odisej ustane divni;
svi su eleli oni da s Hektorom bore se divnim.
Njima konjanik Nestor progovori ponovo ovo:
Kocke bacite za sve junake koji l' e dobit'.
Taj e obradovat' Ahejce s nazuvkom lepim,
on e obradovat' u dui i sebe samog
ako ostavi borbu, iz kreeva umakne ljutog."
Tako im ree, i svaki po kocku oznai sebi,
u lem Atrida Agamemnona ubace kocke.
Ruke dignu junaci i bozima stanu se molit'.
Tada je poneko rek'o u iroko glednuvi nebo:
Oe, Dive, Ajant nek dobije kocku il' sinak
Tidejev il' sam kralj Mikene bogate zlatom!"
Rekoe, a lem strese Gerenjanin atlija Nestor,
iskoi kocka iz lema ba po njihovoj elji,
Ajantova. Svugde po zboru s desne je strane
pokazivati stane oglasnik voima svima.
Ne poznavaju' kocku od sebe svaki je odbi.
Al' kad oglasnik kocku kroz mnotvo nosei stie
onome koji ju je oznaio i bacio u lem, -
svetlome Ajantu, ruku on prui, i na nju mu metne
kocku oglasnik, i Ajant prepozna je videvi znak joj;
radostan baci je na tle kraj noge i prozbori ovo:
Kocka je moja, drugari, a ba se radujem i sam,
58
jer mi se ini da u pobediti Hektora divnog.
Nego nuder da se u oruje bojno obuem;
dotle se vi Kronionu molite gospodu Divu
tiho, ute' u ssbi da ne bi uli Trojanci,
pa ma i glasno jer mi u strahu ni od kog nismo,
niko preko volje moje ni silom, ma koliko hteo,
ne nagna mene u bekstvo ni znanjem, jer ne mislim da sam
takav neznaja roen i othranjen na Salamini."
Ree, i oni Kronidu se pomole gospodu Divu;
tada je poneko rek'o u iroko glednuvi nebo:
Najvei, svevinji Dive, to caruje s Ide,
Ajantu pobedu daj, nek slavu blistavu stekne;
ali ako voli i Hektora i zanjga se stara,
onda im jednaku daj obojici snagu i slavu!"
Tako reknu, i Ajant u sjajnu se u med obue,
a kad je oruje sve na svoje ve navuk'o telo,
tad se pouri k'o kad gorostasni Arej koraa;
kad med junake hita u borbu, to ih Kronion
u ljutu uvali mrnju duogubnu neka se biju.
Tako se die Ajant, gorostasni ahejski brani:
podsmeh mu bee na licu mrkom i stranom, a on je
irokim korakom stup'o dugosenim vitlaju' kopljem.
Radosti bejahu puni Argejci videi njega,
a strano kolena svima Trojancima drhtati stanu.
Hektoru samom pone u grudima udarat' srce,
ali se nije ve mogo povui niti se sklonit'
nazad u gustu vojsku, jer sam je pozv'o na megdan.
59
OSMO PEVANJE
NASLOVLJENO
PREKINUTA BITKA
Zevs zabranjuje svim bogovima da se meaju u bitku. On bojite posmatra sa gore Ide. Sa
novim jutrom zapoinje nova bitka. U podne Zevs stavlja na terazije sudbine zaraenih strana.
Odmeravanje izie povoljno po Trojance. Ahejci se oslanjaju na Diomeda. Trojanci veruju u pobedu
pod okriljem Hektorovim. Boginja Hera jednako nastoji da bogovi prekorae Zevsovu zabranu. Zalud
nagovara Posidona da se umea u boj. Agamemnona hrabri. Ali kada i sama krene da pomogne
Ahejcima, glasnica Irida opominje je otro da odustane od svoje namere. Zevs dolazi i saoptava
svoju odluku: Ahejci e i sledeeg dana teko stradavati, i tako e biti sve dok Hektor ne ubije
Patrokla i Ahilej ne poe nanovo u borbu. No prekida nereenu bitku. Hektor sa vojskom logoruje
na otvorenom, u ravnici pod Trojom.
Iz Prekinue bike odabrali smo dva kratka odlomka. Prvo, poznatu scenu kako Zevs meri
sudbine. (Ova scena je ula i u potonju evropsku epiku, kao stalni elemenat opisa bojeva.) I, drugo,
zavrni prizor, gde se opisuju bezbrojne vatre oko kojih provode no Trojanci. U oba odlomka
otkriva nam se raspon od alegorine mitske slike do poredbom oivljenog opisa, prostor kojim
vlada majstorstvo pesnika Ilijade.
60
PEVANJE DEVETO
NASLOVLjENO
Dok je zavretak osmog pevanja osvetljen pouzdanjem i radou Trojanaca, deveto poinje u
sumornom kontrastu.
Agamemnon gubi hrabrost. Ozbiljio predlae stareinama Ahejaca da odustanu od opsade
Troje. U veu, tome predlogu odluno se protive Diomed i starina Nestor. Ovaj, na veeri u
Agamemnonovom atoru, savetuje da poslanstvo poe Ahileju. Moda e ga smiriti i dovesti u bojne
redove. Agamemnon je spreman da vrati Ahileju Brisejidu i dadne bogate darove. U poslanstvo polaze
Odisej, Fenik i Ajant, sin Telamonov. Ahilej ih ljubazno doeka. Posle obeda poslanici nagovaraju
Ahileja da se odljuti. Ali Ahilej na Odisejsv diplomatski govor uzvraa pretnjom da e otploviti u
domovinu. Onda ga nagovara i Fenik, njegov uitelj. Ajant ini isto, vojniki odseno i kratko.
Ahilej kae da e se latiti oruja tek kada Trojanci prodru do brodovlja njegovih Mirmidonaca.
Fenik ostaje da zanoi u Ahilejevom atoru. Odisej i Ajant se vraaju i prenose ostalim Ahejcima
Ahilejevu poruku. Zavlada strah; samo Diomed hrabri drugove.
Dva odlomka iz devetog pevanja otkrie nam vetinu pesnika Ilijade u sastavljanju beseda
primerenih naravima govornika. Prvi govor je otra replika Ahileja na rei Odisejeve. Drugi
odlomak, iz besede Fenika, Ahilejevog uitelja, sadri priu o Meleagru, o kojoj je bilo rei u
naem predgovoru.
61
nosih i davah, a on je kod brzih ostaju' laa
uzim'o sve i delio malo, a zadr'o mnogo.
Ipak je poasne dare vlasteli i kraljima dav'o,
svaki od njih dar svoj imade, samo je meni
oteo dar, jer enu za kojom srce mi gori
sad on ima; al' nek se raduje leei kraj nje!
Zato Argejci da se s Trojancima bore, i zato
vojsku dovede Atrejev sin? Lepokose radi
Helene? ene od sviju od smrtnih zar jedini vole
Atrejii? Jer ko god je razborit, estit,
voli svoju enu i pazi, k'o to sam i ja
od srca voleo onu i ako je kopljem zadobih.
A sad kad mi je ote iz ruke i prevari mene,
neka me ne kua, dobro ga znam, nagovorit' me nee.
Nego, Odiseju, s tobom nek pregne i s voima drugim
kako e arki oganj od laa ukloniti brzih.
Zaista on bez uea mog ve uradi mnogo:
bedem ogradi on i spolja iskopa jarak,
irok i velik jarak i kolje pobode oko njeg,
ali ne moe ni tim vojskomoru Hektora jakog
odbiti. A dok sam ja u argejskoj vojsci se bio,
nije od bedema hteo daleko da Hektor se bori,
nego do Skejskih vrata i samo bi do bukve do'o;
tu me je doek'o jednom i napadu umak'o jedva.
A sad kako ne elim da s Hektorom bijem se divnim,
u zoru Divu i bozima svima prineu rtve.
Dobro u lae nakrcat', kad u sinje gurnem ih more,
videe ako zaeli i ako je stalo ti do tog,
gde e Helespontom ribnim u ranu jedriti zoru
lae moje, i gde e junaci veslati ustro.
Ako mi slavni da zemljotresac plovidbu lepu,
treega mog'o bih dana u grudastu vratit' se Ftiju.
Mnogo ostavih blaga kad od kue ovamo krenuh,
a drugo odavde ja u povesti: zlata i medi
crvene, ena s lepim sa pasom i eleza sivog,
koliko dobih; a dar, to meni ga dade, opet
uze ga mahniti kralj Agamemnon, Atrejev sinak!
Sve mu to reci, kako ti ja poveravam ovde,
javno, i drugi da se Ahejci rasrde nanjga,
ako i drugoga kojeg Danajca prevarit misli
onaj bestidnik drski! Usudio ne bi se vie,
mada je besraman k'o pas, u lice pogledat' meni!
Nikad se neemo vie ni svetom ni poslom sjedinit',
jer me prevari on i uvredi; nikad me vie
reima nee prelastit'; al' i to mu dosta! U svoju
propast nek ide, jer pamet mu uze premudri Dive.
Mrzim na njegove dare i za njih ja marim k'o za dim.
Ni da mi deset dade i dvadeset puta toliko koliko
sada imade, da odnekud dobije jote,
ni to ulazi u Orhbmen ni to u Tebu
62
egipatsku, gde blago u kuama golemo lei,
to je stovratan grad, a kroz svaka njegova vrata
obino izlazi s konjma i s kolima dvesta junaka;
da mi dade toliko koliko je peska i praha,
ne bi mi ni tim srca okrenuo kralj Agamemnon,
pre nego meni plati srdobonu uvredu celu.
erkom nijednom sina Atridova enit' se neu,
pa da je ona ravna lepotom Afroditi zlatnoj
i da je delima svojim Ateni sovookoj druga,
neu se enit' ni takvom; nek drugog uzme Ahejca
koji je po volji njemu i bolji vladar od mene.
Ako bogovi mene odre, i kui se vratim,
sam e mi otac Pelej zacelo potraiti ljubu,
mnoge Ahejke ive po Heladi, a i po Ftiji,
erke vlastelja tono gradovima vladaju cvetnim:
koju od njih zaelim, uiniu drugom je ljubom.
Onamo junako moje veoma navali srce
onde da uzmem ljubu verenicu, priliku sebi,
i da uivam blago to starac stee ga Pelej.
Nije naknada meni za ivot ni bogatstvo ono
to ga je naseljeni u sebi sakriv'o Ilij
dok jo vladae mir, dok ne stie ahejska vojska,
ni blago ono to kameni prag Apolona streljaa
Feba krije unutra u krevitoj Piti.
Jer se upljakati mogu i goveda i tovne ovce,
mogu se tronoci stei i jote plavogrivi konji,
ali se nikada dua oveja ne vraa nit se
moe ulovit' kad jednom iz ograde zubne izleti.
Moja boanska mati srebronoga Tetida kae
da me dvostruka sudba svretku smrtnome vodi:
ako ostanem ovde i borim se okolo Troje,
nema mi povratka kui, al" slava mi propasti nee;
ako li kui se vratim u voljenu oinsku zemlju,
nema mi slave ni dike, al' dug u imati ivot,
te me nee smrt i udes dostii brzo.
I druge argejske borce ja isto svetujem ovo:
neka otplove kui, jer Iliju neete strmom
doekat' propast, jer nad njim svemogui Dive je svoju
pruio ruku, i sav se u njemu podie narod.
Nego idite vi vlasteli da ahejskoj moju
kaete poruku - jer to je stareinski poasni pos'o - :
neka se predlogu kojem u dui doviju boljem
kako e spasti lae i narod ahejski ceo
kod laa prostranih svojih, jer ovaj im podesan nije
kojem se dovie sada, dok moja srdnja jo plamti."
63
II. Fenik, negdanji vaspita Ahilejev, pokuava da
Ahileja odljuti besedom o vrlini pomirljivosti i o
Meleagrovu gnjevu
64
Dragi svoj Kalidon Etolci branjahu tada.
a grad razoriti Kureti uahu silno.
Onima Artemida zlatotrona nevolju posla,
srdita to joj Enej u gradini nije prikaz'o
etvene rtve, dok drugi stovolovke dobie bozi,
samo ne prikaza njoj, toj erci velikog Diva,
zaboravom ili nepanjom; al' sagrei vrlo.
Ona, streljaica roda boanskog, ljuta veoma
vepra poalje zato belozubog, zverku s planine.
koji je po navici svojoj Eneju gradinu har'o:
mnoga je visoka debla po zemlji stubokom povalj'o
zajedno s korenjem samim i mnoge procvetale voke.
Njega naposletku ubi Enejev sin Meleagar
skupivi lovce i lovne pse iz mnogih gradova,
jer malina smrtnika savladati ne bi ga mogla,
tolik je bio i mnoge u bolni uvalio plamen.
Boginja oko njega graju i guvu zametne bunu,
oko veprove glave i njegove runjave koe,
izmeu divljih Kureta i Etolaca junaka.
Dokle je Areju drag Meleagar bio u borbi,
zlo je u Kuretima bilo, te vie nemahu snage
izvan bedema ostat', i ako ih bejae mnogo;
ali kad osvoji gnjev Meleagra tono u grudma
nagoni srce da plane junaku, i ako je mudar,
onda Meleagar ljutit na svoju majku Altaju
ostane kod Kleopatre verenice prelepe ljube,
koju Euenova erka Marpesa gleanja lepih
s Idejom rodila bee, to od zemljohodnih ljudi
najjai bee, te luk svoj na gospoda nategnu Feba
Apolona radi verenice gleanja lepih.
U kui otac nju i gospoa majka zvali su tada
imenom Alkiona, jer mati je imala njena
nekad veoma tunu sudbinu alkion-ptice,
te je plakala, jer je Apolon ugrabi strelac.
Kraj Kleopatre legne srdobonu gutaju' jarost
Meleagar srdit zbog kletava matere svoje,
koja za bratom ale' ubijenim bogove mnogo
moljae, pestima zemlju mnogohranu bila je mnogo
zovu' Aida i s njime strahovitu Persefoneju
klee' na kolenima a grudi joj kvaahu suze
da joj pogubi sina; a nju iz Ereba uje
ona po mraku to hodi Erinija tvrdoga srca.
Okolo vrata zahui huka i tutanj Kureta
kada su kule stali da gaaju. - Etolski starci
dou molit' junaka i najuglednije slahu
rece da u pomo hiti, veliki obreknu dar mu:
gde je najrodnija zemlja u kraju Kalidona dragog
onde mu nuahu neka imanje izbere lepo
od jutara pedeset, polovina da je za lozu,
druga polovina da je oranica ista, bez dbunja.
65
Mnogo moljae njega starina atlija Enej
poto je na prag stao sinovlje visoke sobe,
kucne na sloena vrata i molbama sina saleti:
ivo ga moljahu sestre i sama gospoa majka,
ali se on jo vie ustez'o; drugari ga mnogo
moljahu, koji mu behu i drai i verniji od svih,
al' mu ne mogoe ni tim u grudima ganuti srce
sve dok strelica roj ne poe na sobu da pada;
ve su se na kule peli Kureti i hteli zapalit'
veliki grad. Lepopasa tad Meleagrova ljuba
stane plaui molit' i sve mu spomene jade
to e imati narod kad grad mu osvojen bude;
borce svud smiu, a grad im ve obre poar u pep'o,
ene niskopase vee i decu dumani vode.
Njemu se smiluje srce kad uje nevolje takve,
te on oruje na se navue sjajno i krene.
Tako je on Etolcima teke odbijao ase
svojim podstaknut srcem; no ljupkih mnogih darova
ne dae njemu Etolci; al' opet je bedu spreav'o.
Ti mi, dragiu, nemoj u dui misliti tako,
neka te demon na to ne nagna! Tee bi bilo
braniti lae kada ve gore! Po darove doi,
i Ahejci e tebi k'o bogu odavati potu.
Ako li bez darova u bitku vojskogubnu krene,
nee jednaku ast uivat', ma odbio bitku."
PEVANJE DESETO
NASLOVLJENO
PESMA O DOLONU
Deseto pevanje je obiman i potpuno samostalan umetak u izlaganje Ilijade, jedini takve vrste u
celome spevu.
Ahejski tabor je utonuo u san, ali Agamemnon i Menelaj lutaju zabrinuti. Na kratkom
savetovanju, kod straa, doneta je odluka da neko poe u nono izvianje, meu neprijatelje. Kao uhode
kreu Diomed i Odisej. Sa trojanske strane Hektor takoe alje uhodu, nekoga Dolona. Njemu je
Hektor obeao, kao nagradu, Ahilejeve konje. Uhode se sretnu. Odisej i Diomed uhvate Dolona.
Izmame od njega obavetenje da je Trojancima stigao u pomo Res, traki kralj. Resovi konji nadaleko
su uveni. Ahejski junaci ubiju Dolona, prikradu se Traanima, ubiju Resa i njegovu pratnju, te
ugrabe Resove konje.
Donosimo odlomke u kojima se opisuje kako Dolon polazi u izvianje i kako pada u ruke
Diomedu i Odiseju.
66
koji bejahu mudre stareine naroda trojskog.
Poto ih skupi Hektor, tad mudar im razvije predlog:
.,Ko bi mi obe'o da e izvriti ono to reknem
a za veliki poklon? A plata mu dovoljna bie;
dau mu kola i dva visokovrata dau mu konja
to ih najboljih ima kod ahejskih brodova brzih
ko bi pregao moda, a sebi na junaku slavu,
te bi do brodova do brzoplovnih kren'o i dozn'o
da li se brodovi brzi k'o i pre uvaju i sad,
ili vee Ahejci, kad nae ih savladae ruke,
najzad med sobom snuju da bee, te vie ne ele
nonu da uvaju strau, ve siti umora stranog."
Tako im ree, a oni zaute i umuknu mukom.
Neko bee Dolon med Trojcima, Eumedov sinak,
otac mu glasnik boanski, a bogat zlatom i meu,
grdan bee u licu, al' brze je imao noge,
bejae sin jedinac, a pet je im'o sestara.
On Trojancima tada i Hektoru prozbori ovo:
Hektore, mene dua i junako podstie srce
da ja do brodova do brzoplovnih krenem i doznam.
Nego podigni ezlo i tvrdo se meni zakuni
da e mi dati konje i blistava medena kola
koja u borbu nose nezazornog Peleju sina.
Uhoda zaludan neu da budem, no kako ti misli:
dotle u napred ii po taboru dok ne stignem lai
Agamemnona kralja, gde ahejski moda prvaci
vee veaju sada u beanje il' e u borbu."
Ree, i ezlo dre' u ruci zakune se Hektor:
Neka me uje Herin mu muljobija Dive,
nee konjima onim Trojanac nikakav drugi
upravljat', nego ti kaem, ti sam e se diiti njima!"
Ree, al' krivo se zakle i podstae tako Dolona.
67
vazda ga juri, da ne bi u Ilij umak'o kako!"
Tako rekoe oni i meu mrtvace kraj puta
sakriju se, a Dolon bez opreza projuri kraj njih.
Al' kad je od njih bio daleko koliko mazge
njivom bez okreta mogu da uzoru - one od voka
jae su sloeni plug po irokom polju da vuku -,
ona dvojica skoe, a ovaj kad zauje topot
stane misle' u dui iz Troje da idu drugari
Al' kad se primaknu na kopljomet ili jo blie,
dumanske borce on pozna i kolena okrene brza
u beg, a oni ga ustro obojica goniti stanu.
Kao to dva otrozuba psa, u lovljenju veta,
lane il' zeca kakva neprestano jednako jure
po umovitu kraju, a onaj kvei i bei:
tako su Tidejev sin i ruilac s njime Odisej
odbivi onog od vojske besprekidno jurili uvek.
Ali kad hoae vee um se meu straare
laama bee', tad snagu Diomedu dade Atena,
da se medoruhi koji Ahejac podiio ne bi
prvi da pogubi onog, a drugi da stie Diomed, -
s kopljem potri jaki Diomed i onome vikne:
Stani, il' u te kopljem probosti, te, kaem ti, nee
dugo jo propasti prekoj od ruke se uklanjat' moje!"
Ree i izmetnu koplje, al' namerno promai onog;
preko ramena desnog otrice glatkoga koplja
u zemlju tad se zabode, a Dolon se uplai, stane,
noge mu klecaju, svi mu u ustim' zabobou zubi.
Od stra pobledi sav; tad oni ga daui stignu
te ga za ruke uzmu, a on im progovori plau':
Spaste me, a ja u sebe otkupit', kod kue svoje
medi imam i zlata i eleza kovanog dobro!
Od toga otac bi vama neizbrojne otkupe dao,
kada bi uo za mene da iv sam kod ahejskih laa."
PEVANJE JEDANAESTO
NASLOVLJENO
AGAMEMNON SE ODLIKUJE
Novo pevanje vraa nas na bojite. Zapoinje nov dan i nanovo boj. Opis ovoga dana borbe
protee se kroz punih sedam pevanja Ilijade.
Borbu podstakns sam Zevs. On Ahejcima alje Eridu, boginju razdora. Erida razjari i nadahne
hrabrou Ahejce. Junak koji se odlikuje je Agamemnon; stoga se posebno opisuje njegovo oruanje.
Agamemnonovi podvizi usporavaju razvoj osnovne radnje. Poverujemo gotovo da e njegovo junatvo
spreiti ostvarenje Zevsove odluke i Ahejski poraz. Ali Zevs stvarno vodi zbivanje. Poslao je
Hektoru glasnicu Iridu sa uputstvom da ne ulazi u borbu dok je u njoj Agamemnon. Agamemnon poini
mnoga junaka dela. Onda ga rani trojansko koplje i on naputa bitku. Hektor povede Trojance u
protivnapad. Onda bude ranjen i Diomed. Na snanoga Ajanta navaljuje Hektor i njegovi ljudi. Ajant
se povlai. Nestor spasava, na kolima, ranjenog lekara Mahaona. Ahilej posmatra bitku sa svoje lae.
68
alje Patrokla da pita Nestora ko je ranjenik. Nestor moli Patrokla da utie na Ahileja: ako ve
nee da uzme uea u boju, neka barem svoju opremu da Patroklu i njega pusti u boj. Patrokle, u
povratku, nailazi na ranjenog Euripila, odvodi ga u njegov ator, vida ga. Euripil govori o loem
stanju na bojitu.
U odlomku koji donosimo slika se orija Ajant. On se samo nevoljko povlai iz boja, ak i
kada ga zahvati strah pred mnogim neprijateljima. Junakovu upornu prirodu slika pesnik poreenjima
meu kojima je i poznato poreenje o magarcu u povrtnjaku. Ono je bilo predmet mnogih rasprava u
estetskoj kritici Homera.
I. Ajant se povlai
69
PEVANJE DVANAESTO
NASLOVLJENO
Trojanci su se, u prethodnom pevanju, pribliili jarku i bedemu oko ahejskog tabora.
Dvanaesto pevanje poinje sumornim pogledom u budunost kada Ahejci budu savladali Troju i
otplovili kuama, zbrisae Posidon, bog mora, i tragove toga slavnoga bedema. Potom se pesnik opet
okree opisu boja, i to onom njegovom delu o kome e biti re sve do kraja petnaestog pevanja.
Trojanci navaljuju na ahejski logor. Hektor predlae da se napadne na bornim kolima, dok
Pulidamant savetuje da kola ostave kod bedema. Trojanci prihvate ovu drugu taktiku. Jedini borac
koji napada na kolima, Asije, gine. Onda se Trojancima javi zlo znamenje. Orao leti i nosi zmiju. Ali
zmija ga ujede. Orao ispusti zmiju i ona padne pred noge trojanskih ratnika koji nastupaju u pet
urinih skupina. Pulidamant savetujs da prekinu juri. Hektor na to ne pristaje. Trojanac
Sarpedon se istie junatvom; obara i deo grudobrana na ahejskom bedemu. Napokon Hektor razvali
ogromnim kamenom jednu od kapija ahejskog tabora.
Odabrali smo iz Borbe oko bedema uvodni odlomak - o potonjoj sudbini i nestanku ahejskog
bedema. Ovaj, rekli bismo arheoloki pogled u budupost izuzetakje u Ilijadi. Moda je bio
potreban docnijim naratajima da bi se objasnilo zato u trojanskoj ravnici nema tragova
desetogodinjeg logorovanja ahejske vojske. Ni bedema vie nema. Spomen uva samo pesma. Drugi
odlomak js s kraja pevanja. U njemu je Hektor prikazan kao gorostas. U opisu probijanja kapije
nalazimo veliki broj pojedinosti - o veliini i obliku kamena, kako ga heroj nosi, kako staje da ga
baci, kako kamen udari i polomi poluge vratnica. Tu vladaju konkretnost i realistinost u detalju,
svojstveni homerskom epskom kazivanju.
70
kako se u more i pre lepoteka slevala voda.
71
TRINAESTO PEVANJE
NASLOVLJENO
Kapija ahejskog bedema je probijena. Trojanci su provalili u logor. Boj se ve vodi nadomak
brodova, poslednje odstuppice grke vojske.
Zevs (Div) odvraa pogled sa bojita pod Trojom. Bogovi, pak, skloni Ahejcima vie ne mogu
da gledaju mirno njihova stradanja. Uprkos Zevsovoj zabrani, Posidon se umea u boj. Prima lik
gatara Kalhanta i bodri ahejske borce. ini to onda i u obliju Toanta, gnevan to mu je Hektor ubio
unuka Amfimaha. Oba Ajanta i ostali ahejski borci opet smelo ulaze u bitku. Naroito se odlikuje
kritski kralj Idomenej. Kod Trojanaca Pulidamant predlae veanje. Opominje Trojance da Ahilej
nee dugo izostati iz boja. Hektor okuplja snage, navaljuje, nastaje silna vika.
Iz Borbe kod laa dajemo dva uvodna odlomka u kojima se prikazuje kako Posidon dolazi da
pomogne Ahejce. Ve je antika knjievna kritika visoko cenila prvi od tih odlomaka kao veoma
uspeo opis snage i dostojanstva jednog od najveih bogova antikog sveta.
72
podoban Kalhantu stasom i neumornijem glasom.
Najpre Ajante klikne, to sami ve uahu boja:
Ajanti, vas ete dva Ahejce iz nevolje spasti
misle' na junaku borbu, a ne na beanje grozno.
Inae ja se ne bojim nepristupnih trojanskih ruku
ako je bedem jaki i prela trojanska vojska,
jer e odoleti svima Ahejci s nazuvkom lepim.
Samo se bojim veoma da ovde nas ne stignu jadi
gde besomunik vodi junake, podobni ognju
Hektor, tono se dii da sin je silnome Divu.
Al vam neki je bog zadahnuo duu da ovde
oba stanete hrabro i ostale badrite borce!
Tako bi vas dva, ako i napada pomamno,
njega od laa odbili brzih, i ako ga podstie Dive!"
Ree zemljotresac bog i palicom obadva udri
i obojici srce on ispuni velikom snagom,
hitra im kolena stvori i noge i ruke odozgo.
Bog se potom k'o soko brzokrili digne, poleti
kad se sa stene goleme i strme u prostore vine
da po ravnici lovi i pticu progoni drugu:
tako Posidon bog zemljotresac ode od onih.
PEVANJE ETRNAESTO
NASLOVLJENO
Pored sve Posidonove podrke, Ahejci stradavaju od novih Hektorovih nasrtaja. Zevs (Div)
jo uvek je odsutan.
Nestor izlazi iz atora gde je vidao Mahaona, sastaje se sa Agamemnonom, Odisejem i
Diomedom. Agamemnon (po trei put u Ilijadi) kazuje da opsadu treba dii. Protivree mu Odisej i
Diomed. Posidon dolazi da ohrabri Agamemnona. I boginja Hera smilja kako bi pomogla Ahejcima.
Treba to due odvraati Zevsovu panju od Troje. Hera se odene lepo, dotera, izmoli od Afrodite
arobnu traku u kojoj su sve ljubavne ini. Tako opremljena krene na goru Idu, da sretne Zevsa. Ona
ga oara i namami u ljubavnu igru. Onda San, na Herinu molbu, uspava Zevsa. Posidon podstie
Ahejce na nov otpor Trojancima. Junatvom se odlikuje Ajant sin Telamonov. On kamenom pogodi
Hektora. Ovoga iznose onesveenog sa bojita. Dok Hektor lei bez svesti, Ahejci nanose teke
gubitke Trojancima.
Iz etrnaestog pevanja donosimo sredinji deo, gde je opisano Herino ljubavno lukavstvo. To
je jedno od onih mesta u Ilijadi gde su bogovi, i to oni najvii, Zevs i Hera, prikazani kao ljudi
predani ljubavnim uivanjima i dvorskim intrigama.
73
Tad se u dui: dovi kravooka gospoa Hera
kako bi mogla zaneti um egidonoe Diva.
Ova se njoj u dui uinila najbolja mis'o:
lepo ukrasiti sebe i krenuti odmah na Idu,
ne bi l' zaeleo njeno da zagrli telo i ne bi l'
nju obljubiti hteo, i ona osveavnim, slatkim
oi mu oblila snom i budno mu zanela srce.
Ona u lonicu poe to sin joj sazda joj dragi
Hefest i vrsta joj vrata med vratnice sastavi nekad
potajnim klinom, da nijedan bog ih otvorio ne bi.
U tu odaju stupi i blistava zatviri vrata.
S ljupkoga tela najpre ambrosijom oisti svaku
mrlju sa sebe, zatim ambrosijskim namae sebe
blistavim uljem iz kojeg razliv'o se prijatan miris.
Kad bi se ono po domu po Divovu s medenim pragom
razlilo, po svem bi nebu i zemlji se irio miris.
Njime lepu kou kad natare, onda i kosu
udesi, zatim sjajne ambrosijske kurjuke lepe
sama rukama svojim na glavi besmrtnoj splete.
ruho ambrosijsko zatim obue to ga Atena
ugladi veto razne uvezavi umetne slike.
Zlatnim kovama ruho na grudima ona zakova
pa se opae pasom od stotinu zlaenih resa.
U ui buene lepo trobiserne minue metne
jagodi podobne, iz njih milina beskrajna sjae.
Maramom lepom i sjajnom med boginjam' boginja prava
pokrije glavu, i na njoj k'o sunce se marama sjala;
lepe sandale potom na bele privee noge.
Poto nakitom svakim ve svoje ukrasi telo,
iz sobe izie ona i kriom od bogova drugih
Afroditu pozove i rei joj prozbori ove:
Bi li mi molbu, o predrago dete, usliit' htela,
il' e je odbit' to si u dui srdita na me
jer ja Danajce borce zatiujem, k'o ti Trojancs?"
Njojzi Divova ki Afrodita odgovori ovo:
estita boginjo Hero, o erko veljega Krona,
ta si naumila zbori, a dua me goni izvrit',
ako izvriti mogu, i ako se moe izvrit'!"
A njoj lukavo tad odgovori gospoa Hera:
Daj mi udnju i ljubav, o erko, ime ti ume
bogove besmrtne sve i smrtne ljude savladat'.
Idem da vidim zemlji mnogohranoj krajeve krajnje
i Okeana, praizvor na, i Tetiju majku,
koji su diui mene u domu odgajili dobro,
prihvativ mene od Reje, munjobija kada je Dive
pod zemlju i pod more trepetljivo bacio Krona.
Idem da vidim njih i beskrajni razdor da stiam
jer ve odavno nee da lee jedno sa drugim
ni da se ljube, jer gnjev na njihnu se obori duu.
Kada bih srca im reima ja nagovoriti mogla
74
te ih svesti na odar da ljubav ih ponovo zdrui,
svagda drugarkom dragom i dostojnom mene bi zvali."
Afrodita njojzi slatkosmeha prozbori opet:
Nije pravo nit mi pristoji ne usliit' tebe,
jer si ena to lei u naruju svevinjem Divu!"
Ree i otpae potom od grudi izvezen i aren
trak u kojem su njene sve uivene ini.
U tom je traku udnja i ljubav, nagovor tu je
i prelaenje to pamet i mudrim opinjava ljudma.
Prui ga Heri, zapone re i prozbori ovo:
Evo ti areni trak taj, u svoja metni ga nedra.
sve je u nj uiveno; mislim da nee se vratit'
a da ti ne poe ono za rukom to u srcu eli!"
Ree i tad se nasmeje kravooka gospoa Hera
i sa osmehom trak u svoja sakrije nedra.
75
od prijatelja daleko. Al' Div kad oda sna se prene,
bogove stane preturat' po dvoru, a najvie mene
traae, bez traga da me iz etra u more baci,
ali me zatiti No to bogove kroti i ljude.
Njojzi u beanju stigoh, i bog, ma koliko ljutit.
stia se, boje' se No da ne bi ojadio brzu.
A sad nareuje opet neprikladno delo da ponem!"
Na to prozbori njemu kravooka gospoa Hera:
Zato se, Sne, u dui sea minulih zgoda?
Misli li moda Div da munjobija titi Trojance,
kao to zatiti nekad u gnjevu sina Herakla?
Nego idi, i jednu od Harita draesnih dau
tebi, oeni se njome i svojom je ljubom nazovi,
dau ti Pasiteju, za kojom jednako ezne."
Ree, i San radostan njoj odgovori ovo:
Dela se Stigom vodom strahovitom meni zakuni,
jednom se rukom zemlje hranodavke prihvati sada
a drugom blistavog mora, da nam budu svedoci
bogovi donji svi to ive okolo Krona,
da e mi zaista jednu od Harita mlaanih dati,
dati mi Pasiteju, za kojom jednako eznem."
Ree, i poslua njega beloruka boginja Hera,
te se kako joj ree zakune i bogove zazva
sve to pod Tartarom ive, a koji se zovu Titeni.
A kad se zaklela vee i svetom se vezala kletvom,
odmah s ostrva Lemna i Imbra oboje odu
maglom zavijeni i put prevaljivahu brzo.
Oni stignu do Ide vrelovite, kolevke zveri,
dou do Lekta i tu se od vode odvoje i tad
pou po suvu i umi pod stopom se vrhovi tresli.
Tu je ekao San da ga Divove ne smotre oi,
poto se pope na jelu visoko to bee na Idi
najvia jer u etar kroz oblake dizae grane.
Tu se posadi San sakriven jelovim granjem
zvonkoj podoban ptici u gorama tono se vrze,
halkida zovu je bozi, a ljudi je zovu kimindis.
76
tono su mene diu' u domu odgajili dobro,
urim se da ih vidim i beskrajni razdor da stiam,
jer ve odavno nee da lee jedno sa drugim
ni da se ljube jer gnjev se na njihovu obori duu.
Konji mi stoje pod planinom vrelovitom Idom,
oni e voziti mene nad morem i vozit' nad kopnom.
Radi toga sam sada sa Olimpa sletela amo,
da se docnije na me ne naljuti kada bih kriom
pola Okeanu u dvor, vladaru dubokih voda."
Na to njoj odgovori Dive, oblaka skuplja:
Hero, vremena bie i posle da onamo krene,
i sad hajdemo lei i ljubav uivati slatku,
nijedna boginja jo mi ni ena nije u grudma
duu osvojila tako i po mom se razlila srcu.
Ni onda kad sam za enu Ikeiona goreti stao,
koja mudroga rodi Piritoja bozima ravnog,
ni kad Danaju voleh, Akrisija erku to lepe
imae glenje i slavnog veoma Perseja rodi,
ni kad Feniku erku daleko slavnome voleh,
tono Minoja rodi i Radamanta boanskog;
ni kad Semelu voleh, ni jote Alkmenu u Tebi,
tono mi rodi sina Herakla, smelog junaka,
a Dionisa, radost oveju, Semela rodi,
ni kad voleh Demetru, lepokosu boginju onu,
ni kad slavljenu Letu, ni samu tebe kad voleh,
koliko sada te elim, i udnja me osvaja slatka."
Na to lukavo njemu odgovori gospoa Hera:
Kronov strahoviti sine, ta kakvu izusti re to?
Ako se uri da sada na vrhu Idske planine
legne u ljubavi sa mnom, odatle sve e se videt'!
Kako bi bilo da koji od bogova primeti venih
nas gde zajedno spimo i javi to bozima svima?
Ne bih se vie ja u tvoje povratila dvore
ustavi s odra, jer to sramota bila bi prava.
Ali kada ve hoe i kad ti je u srcu milo,
a ti lonicu imat - ta sin ti je sagradi ili
Hefest i jaka za tebe u dovratke sloi joj vrata.
Onamo krenimo lei kad udi za ljubavnim odrom."
A njoj sabira oblaka Div odgovori ovo:
Ne boj se, Hero, ni ovek ni bog nas videti nee,
jer u nas takvim ja zagrnuti oblakom zlatnim
da nas kroz njega ne bi ni Helije mog'o da vidi,
koji veoma otrim kroza sve progleda okom!"
Ree i Kronov sin tad ljubu zagrli dragu.
Nova pod njima trava iz svetene izbije zemlje,
rosni proniknu lotos i afran i mirisni zumbul
gust i nean i on od zemlje ih dizae uvis.
Oboje legoe tu i oblakom lepim i zlatnim
pokriju sebe, a sjajna iz njega kapae rosa.
Tako bezbedno otac na Gargarskom spavae vrhu
77
ljubavlju i snom zanesen u rukama drei ljubu.
PEVANJE PETNAESTO
NASLOVLJENO
POTISKIVANJE OD LAA
78
Nestor ss najvie tada, Gerenjanin, ahejski uvar,
moljae dignuvi ruke nebesima zvezdanim gore:
Oe o Dive, ako u Argu peninom iko
debela stegna il' ovja ili govea rtvova tebi
mole za povratak srean, a ti mu obea migom,
tog se, Olimpljanine, spomeni i nemili danak
sprei i ne daj da tako Trojanci smiu Ahejce!"
Tako u molitvi ree, i mudri Dive zagrmi
silno usliiv molbu Nelejeva sina starine.
A kad Trojanci zauju grom egidonoe Diva,
napadnu jae Ahejce i ljute zaele se borbe.
Kao to se veliki talas na irokom razlije moru
preko bokova brodu, kad jaki udari vihor
od kojeg najvie znaju nabujati talasi morski:
tako Trojanci s vikom i krikom bedemu priu,
konje pognaju kroza nj i zametnu borbu izbliza
kopljima otrim na oba na kraja pri krmama laa,
jedni s kola a drugi sa laa - popev se na njih
motkama dugim na krovu to leahu onde za bitku
pomorsku okovane, a med im pokrivae iljak.
79
PEVANJE ESNAESTO
NASLOVLJENO
PESMA O PATROKLU
PESMA O PATROKLU
80
Za njih se staraju eno lekari biljari i rane
vidaju. a sad, Ahileju, ti jednoumac posta!
Takav mene gnjev ne snaao kakvim ti plamti,
nesreni junae! Kako potomku e koristit' nekom
ako od argejske vojske ne ukloni sramotnu propast?
Nije ti viteki Pelej, o svirepi ovee, otac,
Tetida nije ti mati, - no sinje te rodilo more
i strmenite stene, jer nema milosrdno srce!
Ako l' od kakva zebe u dui prorotva bojeg,
ako ti javila togod od Diva gospoa majka
a ti mene bar polji i drugu mirmidonsku vojsku
zajedno sa mnom u borbu, Danajcima svetlost da sine!
Svoje mi oruje daj na ramena da njim se oruam,
ne bi li, smatraju' mene za tebe, Trojanci od borbe
prestali, ahejski ne bi l' odahnuli sinovi hrabri
od ratne vreve, ma bio oduak takav i kratak.
Nismo jo umorni mi i borce umorne lako
odgnali bismo Troji od brodova i od atbra."
Tako moljae slepa budala, jer on je samo
propast i stranu Keru izmolio samome sebi.
81
kad bi mi prijatelj bio, a Trojci sad otimlju tabor!
Diomedu, sinu Tidejevu, vie ne besni
koplje u ruci da spase od propasti danajsku vojsku.
Ne uh nn da bi Atrejev sin iz mrskoga grla
kliknuo koga, no Hektor vojskomora uje se svuda
kliu' Trojance, a oni po celom vrzu se polju,
vika se njihova ori u borbi kad biju Ahejce.
Al' ti, Patroklo, i tako navali snano i nae
lae od propasti spasi, da ne bi ivijem ognjem
zavatrili njih, a povratak spreili onim!
Posluaj mene kao to ja ti u srce meem,
veliku da mi ast i slavu postigne u svih
Danajaca, a oni da prelepu devojku potom
vrate mi natrag i sjajne da poklone jote dodadu!
Kada brodove spase, povrati se; ako li htedne
Herin gromovni mu da slavu ti podari, nemoj
eleti onda da s Trojancima bori se dalje
ratoljubivim, jer bi mi tim zakratio slavu.
Nemoj se ratom ti ni bojnom vrevom ponosit'
i Trojance smiu' pod Ilij vodit' Ahejce,
da se ne umea koji od olimpskih bogova venih,
jer bog strelac Apolon veoma voli Trojance;
nego se opet obrni im ahejske brodove spase,
i vojske ostavi obe nek po polju produe borbu!
Kad bi otac nam Div, Atena i Apolon dali,
nijednog Trojca ne minula smrt koliko ih ima,
niti Argejca, nego iz nevolje spasli se nas dva
i mi trojanske svete razvalili bedeme sami!"
82
U besprekornom srcu Ajant razazna i s boijih dela
zadre sav, jer sve im osnove ratne razbij'o
silni munjobija Div, a Trojcima pobedu dav'o.
Izmakne on se od strela. A oni veiti oganj
na lau bace, i po njoj plam neutrnjiv je lizn'o.
83
ne dre srce u grudma, a svima je trbuh naduven:
tako mirmidonske mudre stareine uine tada
urbu oko drugara Eakova brzog potomka:
med njima Areju slini Ahilej svuda se kret'o
te je sokolio borce titonoe i njihne konje.
Brodova brzih bee pedeset to ih pod Trojom
voae ljubimac Divov Ahilej; u svakom brodu
bee pedeset drugara momaka to drahu vesla;
postavi pet za voe od onih u koje se uzd'o
da nareuju oni, a sam je vlad'o nad svima.
Jedan voae odred Menestije, oklopnik sjajni,
sinak Sperhija reke to tee iz nebeskih vrela,
koga lepotica rodi Pelejeva ki Polidora
Sperhiju neumornom, k'o ena spavavi s bogom,
ali za oca mu smatran je Bor, Perijerov sinak,
za kog se udade javno neizbrojne dobivi dare.
Drugom odredu bee stareina smeoni Eudor,
deviin sin, kog rodi Filantova ki Polimela,
lepa igraica ona to jaki je Argoubica
zavole kada je smotri gde u kolu boginje hune
Artemide zlatne strele to nosi s momaka igra.
U sobu popne se gornju spasavalac Hermija s njome
te je tajno oblei i dade joj sina Eudora
blistavoga, brzog veoma u trku i borbi.
A kad bolodavna njega Ilitija na svet donese
te on ugleda zrake sunane, tad snani Ehekle,
Aktorov sin, Polimelu odvede u dvorove sebi
poto joj dade silnu mnoinu darova, a dobro
othrani Filant stari i odnegova deaka,
od srca volei njega k'o svoje roeno dete.
Trei voae odred Pisandar, Memalov smeli
sinak, to bee iza drugara Pelejeva sina
najbolji borac na koplju med Mirmidoncima svima.
etvrti voae odred starina konjanik Fenik,
a peti Alkimedont, nezazorni sinak Laerkov.
A kad vojvode sve i njihove borce Ahilej
dobro uvrsta, onda zapovedi estokim rema:
Niko, Mirmidonci, nek ne zaboravi pretnja
kojima kod laa brzih Trojancima preaste dosad,
dok sam se gnjevio ja, i krivistn mnne ovako:
,Strani Pelejev sine, ta uju te dojila mati,
nemilosrdni, sili drugare da kod laa budu,
u laama moroplovnim svi odjedrimo sada
nazad, kad ti je srdba tolika osvojila duu!'
Tako na zborovima govoriste, al' sad se velje
ratno pokazuje delo, za kojim uaste pree,
srce ko junako ima, s Trojancima neka se bije!"
Tako ree i srce i volju podstae svakom.
Jae se odredi zbiju, kad rei kraljeve uju.
Kao kad ovek zid od kamenja podie gustog
84
visokoj kui k'o branik od sile vetrova jakih:
tako se kacige guste i pupasti titovi sloe,
tit se sasta sa titom i lem sa lemom sa borcem
borac; a grivasti lemi dotakoe zaslone sjajne
kad bi se nagnuli borci; toliko se stisnue gusto.
Svima na elu dva u oruju behu junaka,
Patroklo i Automedont, obojica jednakog srca,
pred Mirmidoncima bitku da biju.
Ali Ahilej
krene tada u ator, te kovegu umetnom, lepom
poklopac digne; njega srebrnoga Tetida njemu
u lau dade staviv u njega koulja dosta,
vunenih prostiraka i struka od vetra to brane;
i lep je kondir bio u njemu, - rumeno vino
nije niko ispij'o iz njega, a ni Ahilej
nije drugome bogu do Divu rtvov'o iz njeg.
Kondir prihvati taj iz skrinje i sumporom najpre
oisti njega i potom u istoj ispere vodi,
onda opere ruke i rumena zagrabi vina,
stane se molit stavi sred dvorita, izlije vino
gledaju' na nebo, a to munjobija opazi Dive:
Dive, dodonski kralju i pelaki tono daleko
vlada u Dodoni hladnoj, gde Seli, vraevi tvoji,
kraj tebe prljavih nogu na goloj prebivaju zemlji!
Kad ti se pree pomolih, ja ti se tada domolih,
obraz mi sauva ti i Ahejce pokara ljuto,
dela mi sada jote i ovu uslii elju:
ja u ostati sam u taboru okolo laa;
a s Mirmidoncima mnogim drugara svojega aljem
u boj, - i slavom njega, munjobija Dive, obdari,
srce u grudma njemu obodri, neka i Hektor
vidi da li se i sam u boju ume da bije
ratni moj drug, il' onda tek strane njegove ruke
besne kada ga ja u borbu i kreevo pratim!
A im od laa borbu i graju otisne ratnu,
neka mi itav se vrati do brzih brodova mojih
s orujem svim i druzima to se bore izbliza!"
Tako molitvu ree, i Div ga saslua mudri,
jednu mu ispuni elju, a drugu odbi mu otac.
dade od laa da se odagnaju borba i pokolj,
ali ne dade Patroklo iv da se vrati iz borbe.
85
Patroklo s Mirmidoncima napada Trojance
86
tako i Danajci. im su od laa uklonili oganj,
odahnu malo, al' jo vojevanju kraja ne bee,
jer pred Areju dragim Ahejcima nisu jo Trojci
nagnuli bezobzirce u begstvo od brodova crnih,
nego se opirahu i jedva se stanu povlait".
87
zube mu izbije sve, a obe se njegove oi
napune krvce, te na nos i usta krv mu potee
kada zinu, i mraan zaogrne smrtni ga oblak.
88
u more grimizno oni sa bukom velikom teku
sunovrat s visokih gora i radove pustoe ljudske:
tako i kobile trojske od tranja dahtahu vrlo.
Al' kad je falange vee Patroklo razredio prve.
laama pogna ih natrag i sprei im beanje u grad,
ma koliko su hteli, no on ih klae sredinom
izmeu laa i reke i gradskog visokog zida
besno pavaljuju' na njih i pokaje mnoge junake.
Pronoja tada prvog probode blistavim kopljem
u grudi gole kraj tita i udove razdrei njemu,
padne i teko zajei. A Patroklo napadne tada
na Enopova sina, na Testora, koji se bee
na dnu glatkih kola uunjio, jer se od straha
pomeo, padnu mu uzde iz ruku; njemu Patroklo
kopljem desnu eljust probode i razbije zube.
s kolnog naslona kopljem ga svue k'o ribar to sedi
negde na strmenoj steni te iz mora okretnu ribu
gore na koncu povue i na kuki od medi sjajnoj:
tako ga kad je ve zev'o na blistavom potegne koplju
te ga baci na usta, i ivot mu ode kad pade.
Ali potom Patroklo Erilija kamenom zgodi
usred glave, kad ovaj na njega navalio bee:
glava mu na dvoje prsne pod kacigom tekom, i nike
pade on na tle, i smrt duogubna oblije njega.
Padoe zajedno s njime Amfoter, Erimant, Epalt,
Ehij, Damastorov sin Tlepolem, i s njime Piris,
Ifej, zatim Euip i Argejin sinak Polimel,
sve ih po redu Patroklo s hranodavkom sastavi zemljom.
89
Srce se meni koleba u grudma kad pomislim ovo:
ili da iva njega iz bitke suzonosne maknem
te ga na polje plodno u Likiju odavde metnem,
ili da pustim da sin Menetijev ubije njega."
Na to odgovori njemu kravooka gospoa Hera:
Kronov strahoviti sine, ta kakvu izusti re to?
Hoe li oveka smrtna, ve davno predanog sudbi,
vratiti natrag iz borbe i okova svirepe smrti?
Radi, al' neemo tebi odobriti bogovi drugi.
Drugo mislim ti rei, a ti to u srce stavi:
ako Sarpedona iva u njegove poalje dvore,
pazi da ne htedne jednom od bogova i drugi koji
dragoga svojega sina iz bitke ukloniti ljute,
mnogi se sinovi bore boanski kod velike tvre
Prijamove, te bi razgnjevio oceve njihne.
Ako je drag ti Sarpedon, i ali ti srce za njim,
pusti ga samo nek sada u stranom pogine boju
a od ruke Patrokla junaka, Menetiju sina;
ali im ostave njega i ivot i poslednji datak,
polji po njega Smrt i slatkoga Sna, pa nek njega
nose dok ne stignu s njim u Likiju iroku zemlju;
tu e ga braa pogrepsti i svojta i nadgrobnu humku
nasut' i spomenik dii; jer takva je mrtvima pota!"
Ree, te poslua re joj i ljudma i bozima otac.
Krvave izlije kaplje odozgo na zemlju potu
odaju' dragome sinu kog ae pogubit' Patroklo
u trojskoj grudastoj zemlji, daleko od zemlje otaca.
Savladan od Patrokla,
Sarpedon na samrti zove Glauka da ga pokaje
90
nego zgodi gde opna okruuje srce to kuca.
Strui se; kao kad hrast il' topola na zemlju padne
ili omorika vita, drvodelje to je u gori
bradvama otrim podseku da graa za brodove bude,
tako se prui, legne pred konje i pred kola onaj,
lelekne, te mu ruke u prainu krvavu grunu.
Kao to na stado nasrne lav i zakolje bika,
sjajna bika i jaka med govedma sporo to idu,
i bik pridavljen gine u raljama krei lavljim:
tako je voa Likijcem titonosnim besneo ginu'
od Patroklovih ruku, te dragog zovne drugara:
Dragi moj Glaue, bore med ljudima sada ti treba
da si kopljanik vian i da si neustraen ratnik,
sada uasnog rata zaeli, ako si brzac;
najpre likijske sve stareine za boj ohrabri
svuda obilaze' oko Sarpedona bitku da biju!
Potom od medi kopljem za mene bori se i sam,
jer u ja docnije tebi sramota i poruga trajna
u sve ostati dane, Ahejci ako li sada
svuku oruje s mene u borbi to kod laa padoh.
Nego se junaki dri i sve junake sokoli!"'
Tek to izrekne to, on skona, te mu svretak
oi pokrije i nos, a na grudi onaj mu petom
stane te koplje izvue iz tela zajedno s opnom:
Tako mu Patroklo duu izvue s vrhom od koplja.
A Mirmidonci konje pridre to dahtahu onde,
ahu oni da bee gosparova ostaviv kola.
91
Tako se pomoli on, i Feb Apolon ga uje,
bole mu zagasi odmah i crnu mu osui krvcu
od rane grdne i potom junaka zadahne snagom.
92
Prvi potisnu Trojci svetlooke natrag Ahejce
jer nije najgori borac mirmidonski pogoen bio,
sin Agakleja hrabrog junaka divni Epigej,
koji je vladao nekad u itelja punom Budeju;
ali kad neaka pogubi svog i oruje svue,
Peleju pribegne on i Tetidi srebrnih nogu,
oni ga s lomivojskom Ahilejem poslae Troji
obilnoj konjima lepim s Trojancima bitku da bije.
Ba kad mrtvog zgrabi Sarpedona, Hektor ga svetli
u glavu kamenom zgodi, i cela Epigeju glava
nadvoje prsne pod tekim pod lemom, i nad mrtvacem
niice pade, i smrt duogubna oblije njega.
alost obuzme tada Patrokla za palim drugarem,
te kroz prvoborce on se zatri jastrebu slian
tono vorke i avke u beanje nagnati ume:
tako si pravce na Trojce i Likijce tada nasrn'o
Patroklo, konjie bojni, zbog svojega gnjevan drugara.
I Stenelaja, dragog Itemenu sina, on zgodi
kamenom u vrat, i ile na vratu mu polomi njime.
Tad se ratnici povuku i Hektor blistavi s njima.
Koliko moe dosei izmetanje dilita dugog,
to ga izmetne ovek za venac kad ogleda snagu
ili u ratu kad se s duogubnim dumanim' bije:
toliko uzmaknu Trojci Ahejci kad navale na njih.
Glauk se obrne prvi, titonosnim Likijcem voa,
i on dragoga sina Halkonu Batikleja hrabrog
pogubi to je dvore u Heladi im'o, veoma
blagom i sreom bogat u mirmidonskom rodu.
Njega u grudi Glauk po sredini pogodi kopljem
iznenada obrnuv se kad gotovo bee ga stig'o:
padne i teko zajei. Ahejce osvoji ljuta
alost, kad hrabri im pogibe borac; veoma Trojanci
radosni budu. Oko mrtvaca navru, ali Ahejci
ne zaborave hrabrost, no junaki navale na njih.
Tada oruana Trojanca smakne Merion,
smelog Laogona ubi, Onetoru sina, to Divu
Idskom svetenik bee, a narod ga gled'o k'o boga.
Njega pogodi onaj pod eljust i uho, i brzo
iz njega dua odleti, i mrska ga zahvati tama.
A na Meriona potom Eneja izbaci koplje.
Miljae da ga zgodi pod titom sakriven kad prie.
Ali pogledav napred Merion se ukloni koplju,
jer se nagnuo napred, a dugako koplje se ozad
u tle zabije, i kraj kopljani se odmah zatrese,
onda siloviti Arej zaustavi letenje koplja.
Tako hitnuto koplje Enejino u zemlju zadre,
kada zalud izleti iz vrste njegove ruke.
Plane gnjevom u dui Eneja i prozbori ovo:
Moje bi koplje za svagda, Merione, smirilo tebe,
da te pogodih ako i jesi odlian igra!"
93
Na to kopljanik slavni Merion odgovori njemu:
Jesi ti snaan, Eneja, al' teko je tebi ugasit'
ivot ljudima svima, u odbrani ko ti u susret
doe, al smrtan si ovek i ti! Da pogodim tebe
i ja otrljatim kopljem po sredi, ako i jesi
hrabar i u ruke svoje se uzda, meni si dao
slavu, a duu bi dao Aidu, konjiku slavnom".
Ree i ukori njega sin Menetijev smeli:
ta to besedi tu, Merione, odlini bore?
Nee ti, dragi moj, Trojanci od pogrdnih rei
mrtvog napustit', no pre e jo koga pokriti zemlja.
Samo ti ruke vrede u boju, a rei u veu;
zato ne treba rei, no junaki treba se borit!"
Tako ree i krene, a za njim bogoliki borac.
Kao to klopot stoji u planinskom dolu kad ljudi
dubove seku, a njihna daleko se razlee graja:
tako se prosuo zemljom i irokim stazama njenim
gromot od oruja njihna i titova graenih dobro
kad su se maima onde i kopljima dvortnim bili.
Tada ni paljivo oko Sarpedona poznalo ne bi,
jer je strelama sav i prahom i krvlju obliven
bio od glave odozgo pa sve do prstiju nonih.
Oni se oko mrtvaca neprestano vrzli k'o muve
to u obanskom stanu kraj muzlica punijeh mleka
zuje u proletno doba kad lonci su do vrha puni:
tako su oni pored mrtvaca vrzli se onde.
94
da ga druzima da ga do prostranih brodova nose.
95
stranim glasom vikne i zapreti strelac Apolon:
Bei, potome Divov, Patroklo, ne da ti udes
kopljem svojim tvru da razori Trojaca smelih.
A ni Ahileju, mnogo od tebe boljem junaku!"
Ree, i Patroklo unazad se mnogo povue,
jer Apolona se boj'o rasrdit', slavnog streljaa.
96
u grudi ranjen i ivot zbog smelosti izgubi svoje,
tako, Patroklo, ti na onoga pomamno skoi.
Hektor pak na drugoj strani sa kola na zemlju sleti.
Za Kebriona oni k'o lavovi otponu borbu
koji se, prkosa puni i gladni, jedan sa drugim
biju na gorskom vrhuncu ubijene koute radi:
tako, rad mrtvoga borca, dva boju vina junaka,
sin Menetijev junak Patroklo i blistavi Hektor
jedan drugoga htede da svirepom meu probode.
Za glavu dohvati Hektor mrtvaca, ne htede pustit',
za nogu s druge strane Patroklo; ostali borci
trojski i danajski stanu u besnoj da mere se borbi.
K'o to se Euro i Noto u guduri planinskoj rvu,
jedan se nadmee s drugim da dubokom umom potresu,
jasenom ili bukvom il' drenkom, tankokornim drvom,
jedno prema drugom drvo dugovrhe savije grane
s velikom hukom, sve gromot i lomnjava stoji drveta:
tako Ahejci i Trojci navalivi jedni na druge
stanu se biti, ni jedni na begstvo ne pomisle strano.
Oko Kebriona mnoga zabola se otra kopljeta,
a i krilate strele s tetiva to putene behu,
veliko kamenje mnogo o titove borcima bee
tresnulo oko njega, a on je u vijoru praha
leao velik i pruen zaboraviv borbu sa kola.
Dokle je sunce jote po sredini etalo neba,
gaahu strele sa strana obeju. a padahu borci.
A kad se nagnulo sunce, te volove treba isprei,
i tada preko sudbine Ahejci bejahu jai.
Oni Kebriona trgnu junaka iz strela i vreve
trojanske, i tu njemu s ramena oruje svuku.
Tad se na Trojce Patroklo zatri muke im snuju'.
Triput se tada zatri Areju podoban brzom
s uasnom vikom i pobi tri puta devet junaka.
A kad etvrti put se zatri podoban bogu,
onda osvanu tebi, Patroklo, svretak ivota,
jer se u ljutoj borbi Apolon strahoviti sretne
s tobom. Al' dolazak njegov u vrevi ne primeti junak,
jer mu doe u susret pokriven debelom maglom.
Stane za njim i njega u lea i iroka plea
udari rukom, te svet se pred oima borcu zavrti.
Tad mu Feb Apolon sa glave kacigu baci:
s cevima ona i s oblujem zvee' pod nogama konjskim
valjae se; a griva na njojzi se uprlja krvlju
i prahom: nisu to pree, dodue, doputali bozi
da bi se taj konjokrivni lem u prahu kotrljo,
nego je uvao glavu Ahileju borcu boanskom,
svetlo mu branio elo, a Div tad Hektoru dade
da ga nosi na glavi, jer blizu ve bee mu propast.
Celo u rukama koplje dugoseno Patroklu se slomi,
veliko, teko i jako i s okovom, sa remenom s plea
97
na zemlju padne mu tit to lepo oivien bee.
Najzad mu odrei oklop sin Divov, gospod Apolon.
Srce onesvesne njemu, a kolena malaku svetla.
On se prenerazi tada, a ozad otro mu koplje
meu ramena baci u lea dardanski borac
Euforb, Pantojev sin, to nadmai svoje vrnjake
bacanjem koplja i borbom sa kola i tranjem brzim:
on je sruio s kola ve dvadeset boraca dotad,
mada prvi put tada k'o uenik ue u borbu.
On je prvi to na te, o vitee Patroklo, koplje
baci, al' te ne smae, zagrebe i vrati se eti,
jasen-koplje izvue iz tela, ali Patrokla
ne smede doekat', bez oruja mada je bio.
A Patroklo, slab zbog udarca boga i koplja,
pobegne meu guste drugare od propasti bee'.
A im blistavi Hektor junaka smotri Patrokla
kako se povlai natrag a otrim pogoen kopljem,
on mu kroz redove prie i odmah rani ga kopljem
u dno slabina i med kroz njega probije sasvim.
Padne, teko zajei, a osvoji alost Ahejce.
Kao to arslan u borbi silovita savlada vepra,
koji se, obesni oba, na gorskom biju vrhuncu
oko maloga vrela, jer oba ele da piju:
sav se vepar zaduv'o, al' arslan ga savlada najzad:
tako Prijamov sin Menetija junakom sinu,
koji poubija mnoge, na koplju ivot izvue.
Hektor. kliui nad njim, progovori krilate rei:
Negde si nad'o se ve, o Patroklo, razruit' grad nam,
trojanskim enama snov'o da otme danak slobode
i odjedriti s njima u dragu oinsku zemlju,
ludae, al' njih brane u trku brzonogi konji
Hektorovi u borbi; med borboljubivim Trojcem
sam ja prednjaim kopljem i strani odbijam od njih
suanjstva dan, a tebe sada e jastrebi jesti.
Bednie, nita ti nije Ahilej pomog'o jaki,
koji je ost'o, a tebe opominj'o negde ovako:
,Nemoj mi se, Patroklo, o bore na kolima vratit'
prostranim brodovima, vojskomori Hektoru pre no
sudba ti dade da razdre na grudima krvavu kou!'
Tako ti ree negde i ludo ti podstae srce."
Sasvim nemoan ti mu, Patroklo, odgovor dade:
Hektore, sada se hvali veoma, jer bozi ti dae
pobedu: Kronovi Div i Apolon savladavi mene
lako i svukavi sami s ramena oruje meni;
takvih da mi je dolo u susret dvadeset junaka,
svi bi propali ovde kad moje smakne ih koplje,
nego me Letin sin i svirepa pogubi sudba,
a med borcima Euforb, a ti me ubija trei.
Drugo jo u ti rei, a ti to u srcu pamti:
ni sam nee dugo ve ivet', nego i tebe
98
blizu eka ve propast i neminovna sudba
kada te ubije divni Ahilej, Eakov potomak!"
Tako to ree i odmah svretak pokri ga smrtni,
dua mu ostavi ude i brzo odleti Aidu
svoju oplakuju' sudbu i ostaviv snagu i mladost.
Njemu i mrtvu jo odgovori blistavi Hektor:
Zato mi prorie samo, o Patroklo, nepadnu propast?
Ko zna nee l' Ahilej. lepokose Tetide sinak,
ivot izgubiti pre od mojega pogoen koplja?"
Ree te mu iz rane izvue od medi koplje
stavi mu na grudi petom, natrake ga gurne od koplja.
A tad odmah kopljem poleti na Automedonta.
bogu slinog vozara Eakova brzog potomka,
jer ga uae ubit'. Al' brzi ga konji izvezu
besmrtni, sjajni poklon to Peleju dae ga bozi.
PEVANJE SEDAMNAESTO
NASLOVLJENO
MENELAJ SE ODLIKUJE
Borba se nastavlja oko mrtvoga Patrokla. U ovom okraju odlikuje se Menelaj. On ubija
Euforba. Ne moe da zaustavi Hektora. Ovaj se dokopa Ahilejeva oruja i stavlja ga na sebe. Hektor
onda uzmakne pred Ajantom, sinom Telamonovim, ali ga izgrdi Glauk, pa se on, u Ahilejevu oruju,
vraa sa velikim ljudstvom u bitku. Borba oko Patroklovog tela besni. Gusta je magla pala po
bojitu. Patroklovu smrt u taboru oplakuju besmrtni Ahilejevi konji. (Ahilej jo ne zna za
Patroklovu pogibiju.) Atena i Apolon raspaljuju borce. Ajant moli Zevsa da borcima podari bar
svetlost, da u svetlosti ginu. Zevs odagna maglu. Sada tek Menelaj otpoalje vesnika Ahileju sa
veu i Patroklovoj smrti. Trojancima je ratna srea naklonjena. Ahejci s mukom iznose telo
Patroklovo sa bojita.
Iz sedamnaestog pevanja donosimo kratki odlomak o tuzi Ahilejevih besmrtnih konja za
mrtvim Patroklom. Kroz epski motiv progovara shvatanje o zlehudoj sudbini smrtnoga oveka.
99
zemlji spustivi glave, i na zemlju njima od kanja
tople suze su tekle, jer plakahu svoga vozara
alei za njim veoma, a bujna se prljae griva
poto im s ajma pade niz jaram na obe strane.
Kad ih Kronovi smotri gde plau, ao mu bee,
te mahne glavom i svojem progovori srcu ovako:
Jadnici, zato vas samo poklonismo Peleju kralju,
smrtnom oveku, a vi ste mladi i besmrtni oba!
Zato l' da budete tuni k'o nesrena ljudska stvorenja?
Nema zanago nita kukavnije nego je ovek
od svih bia to diu na zemlji i gamiu po njoj.
Ali u blistava kola ni Hektor, Prijamov sinak,
nee uprezati vas ni vozit' se, neu mu dati.
Nije l' mu dosta to ima ve oruje i tim se hvali?
Ali u kolena vama i srce zadahnuti snagom,
te ete iz vreve bojne i Automedonta spasti
prostranim laama, jer u Trojancima dati jo slavu
neka ubijaju dok do pokrivenih ne prodru laa
i dok se ne smiri sunce i sveta se ne spusti tama.
Tako ree i konje tad velikom zadahne snagom.
A kad prainu oni sa grive na zemlju stresu,
brzo kola provezu kroz Trojce i kroz Ahejce.
PEVANJE OSAMNAESTO
NASLOVLJENO
KOVANJE ORUJA
Glas o pogibiji njegovog druga Patrokla stie napokon i do Ahileja. Junaka obrva silna bol.
Jauke mu uje i boginja Tetida, na dnu mora. Ona pohita da sazna kakav je jad snaao njenoga sina.
Odvraa Ahileja od boja, ali uzaman. Kazuje mu da saeka dok mu od boga Hefesta donese novu opremu.
Tetida odlazi na Olimp. Patroklovo telo jo nije sasvim bezbedno. Trojanci pokuavaju i dalje da
ga otmu ahejskim junacima koji ga odnose. Hera uto porui Ahileju neka se pojavi na bedemu ahejskog
tabora i zaplai Trojance. Ahilej to uini. Donose mu Patroklovo telo. A Hera pouruje zalazak
sunca jer sa danom i boj prestaje. Oprezni Pulidamant savetuje Hektoru da se, s vojskom, povue u
grad. Hektor ga ne poslua i logoruje u polju. Ahilej oplakuje Patrokla. Hefest kuje opremu za
Ahileja.
Osamnaesto pevanje donosimo u celini. Zapoinje scenom izmeu ojaenog Ahileja i njegove
boanske majke. Zavrava se opisom tita koji boanski kova Hefest kuje za Ahileja, ukraujui ga
prizorima iz ratnikog i mirnodopskog ivota.
KOVANJE ORUJA
100
gdeno sluti u dui to ve se dogodilo bilo;
teko brian on svojoj progovori junakoj dui:
Avaj meni, to se dugokosi opet Ahejci
zbunjeni po polju vrzu i svojem brodovlju tre!
Da me bogovi samo u ljutu ne uvale alost
kako me mati izvestila rekavi da e
jo za mojeg ivota od trojanske dumanske ruke
najbolji Mirmidonac sa arkim se rastati suncem.
Zanago junaki sin Menetijev pao je sada!
Smelan borac! A ja mu govorio neka se vrati
od laa potisnuv oganj, a s Hektorom da se ne bori."
Dok je o tom razmilj'o u svojem srcu i dui.
njemu pristupi blie ve ponosnog Nestora sinak
tople lijui suze i glasove kae mu bolne:
Peleja iskusnog sine, vaj meni, ue veoma
alosne glase, oh to da nije se nikada zbilo!
Mrtav lei Patroklo bez odore, ve se oko njeg
biju, a odoru sam sjajnolemi uze mu Hektor!"
Ree, a nanjga se spusti oblaina alosti mrane.
Tad on prljavog praha obema rukama uzme,
pa ga prospe po glavi i ljupko narui lice,
crni pepeo njemu na koulju sedne boansku.
A sam se izvali on u prainu velik i golem,
potom rukama stane i ruit" i upati kosu.
Robinje to ih k'o plen s Patroklom odveo nekad
alosnim glasom zavrite, iz adora potre
sve Ahileju hrabrom, i rukama u grudi svaka
robinja stane se biti, i kolena malaku svakoj.
S druge naricae strane Antiloh ronei suze,
ruke Ahileju dre', u junakom stenj'o je srcu,
jer se boj'o Ahilej da vrata ne preree gvoem.
101
u grudi stanu da biju, a tunjavu Tetida pone:
ujte me, Nerejke sestre, da sve me ujete dobro
i da znate koliko u svojem sam alosna srcu.
Teko nesrenoj meni, junaka materi jadnoj
to sam rodila sina, a borca besprekornog, snanog
iznad junaka sviju, a on mi k'o mladika izbi,
ja sam odgajila njega k'o biljku u pitomoj bati,
potom u svijenim ja ga u laama poslah u Troju,
da se s Trojancima bije, al' neu ga doekat' vie
da bi se vratio kui u dvore Peleju ocu.
Dok mi on ivi jote i svetlost gleda sunanu,
mora jadovat', a ja mu kad priem ne mogu pomoi.
Al' sad idem drago da vidim dete i ujem
kakva snae ga alost, jer on je od bitke daleko."
102
Da mi je umreti odmah, kad nisam mog'o pomoi
svome ubijenom drugu to pade od svojeg daleko
oinskog doma, a ja mu nedostah da brani mu budem
od opasnosti smrtne, a sada mi povratka nema
dragoj oinskoj zemlji, ne dooh da spasem Patrokla
a i druge, to mnogo ih divni pogubi Hektor,
nego kod brodova sedim, beskoristan teret na zemlji,
takav kakav Ahejac medoruhi nije u borbi
nijedan, a u zboru junaka odlinijih ima.
Samo iz roda bojeg i ljudskog da nestane svae
i gnjeva koji i mudra oveka goni da besni!
Mnogo je slai gnjev od meda to tee iz usta
i to kao dim se u grudima podie ljudskim:
tako sada borcima kralj Agamemnon rasrdi mene,
nego se mahnimo toga to zbi se, mada smo jadni,
samo ded srce drago u grudma obuzdajmo silom!
A sad idem da stignem ubicu mile mi glave,
Hektora: potom e sudba na mene, kada je htedne
Div da izvri meni i drugi besmrtni bozi.
Ni sam Herakle snani od sudbe se nije spas'o
koji je gospodu Divu Kronionu najdrai bio,
nego ga savlada udes i Herina uasna srdba.
Tako u i ja. ako sudbina me jednaka eka,
leat' ubijen. Zato sad elim slavu da steem.
Neka Trojanka mnoga i Dardanka s dubokim pasom
rukama obadvema od svojih obraza nenih
otare suzu kad je na glasno jecanje nagnam,
neka saznadu kako u borbama dugo me nema!
Mada me voli, ne brani mi boj, nagovorit' me nee!"
Njemu odgovori na to srebronoga Tetida ovo:
Zanago istinu ree, o dete! Neu te korit'
preku kad odgoni propast od druga kad jadi ih biju.
Ali je od medi lepa i blistava odora tvoja
u trojskim rukama sada. Nju sjajnolemi Hektor
na ramenima nosi i dii se njome. Al" kaem,
nee se diiti dugo i njemu skonanje je blizu.
Al' ti nikako nemoj u kreevo ulazit' bojno
pre nego oima svojim gde stiem ugleda mene:
sutra ti rano u doi, kad svane i ograne sunce,
doneu oruje lepo od gospoda boga Hefesta."
Tako boginja ree i svojega ostavi sina,
vrati se sestrama morskim i prozbori njima ovako:
Vi zaronite sada u iroko naruje morsko,
vidite morskog starinu, u dvore doite ocu,
pa ga izvestite o svem, a ja na iroki Olimp
idem Hefestu, slavnom vetaku, ne bi li hteo
oruje slavno i sjajno sakovati mojemu sinu."
Tako im ree, a one u talase zarone morske,
a na Olimp odleti srebronoga boginja potom
Tetida, dragome sinu da oruje slavno donese.
103
Hektor uzalud pokuava da odvue Patrokla
104
jer mi obea lepo od Hefesta oruje donet".
Ne znam nikoga drugog od koga bih oruje uz'o
osim tita to Ajant sin Telamonov ga nosi.
Ali i on se sam med ratnicima nahodi. mislim,
oko tela palog Patrokla bore' se kopljem."
Njemu odgovori na to vetronoga Irida brza:
I mi to dobro znamo da u njih je oruje tvoje,
nego ti samo onako kraj anca Trojancima svani
ne bi l' ih spopao strah i ne bi l' vojevati oni
prestali, ahejski ne bi l' odahnuli sinovi hrabri
od ratne vreve, ma bio i malen odmor od borbe."
105
Njega je s konjima on i s kolima slao u borbu,
ali ga nije iva na povratku doek'o vie.
Neutrudno pak sunce kravooka gospoa Hera
poalje nek u Okean preko volje uroni svoje.
Smiri se supce, i potom Ahejci se odmore divni
od te estoke borbe i jednako stranoga rata.
106
nit e ga sruit', pre ga brzotrke pojee psine."
Njega pogledav mrko sjajnolemi prozbori Hektor:
Pulidamante, to to govori nije mi drago,
ti nam svetuje beat' u tvru i zbiti se u njoj.
Zar tesnoe meu zidovima niste jo siti?
Pree za Prijamov grad su svi govorili ljudi
smrtni da mnogo zlata imade u njemu i medi,
al' sad je lepota blaga iz dvorova nestalo naih,
mnoga dragocenost naa u Frigiju i Meonsku lepu
zemlju na prodaju ode, jer Div se veliki ljuti.
A sad kad mi je dao da slavu kod laa steknem
Krona lukavog sin i do mora Ahejce da dognam,
ludae, nemoj takve u narodu misli iznosit',
nijedan posluat' nee Trojanac, to neu dopustit'.
A svi, k'o ja to kaem, postupimo sada ovako:
najpre veerajte, a svaki u odredu svojem,
na strau pazite potom, i svaki nek ostane budan!
Koji je Trojac za svoje i suvie zabrinut blago,
neka ga pokupi svega i narodu dade da troi,
bolje je domai neko nek uzme ga nego l' Ahejci!
Sutra u osvit zore na oruje skoivi svi mi
ljutu otvorimo borbu kod ahejskih prostranih laa!
Ako je zanago divni Ahilej kod laa ust'o,
lele njemu zaeli l' u borbu! U ljutom boju
ja mu se uklanjat' neu, nego u stati nasuprot,
ili e mene on savladati il' u ja njega.
Opti je Enijalij: on ume da smakne ubicu."
Tako im zborae Hektor, i odredi kliknue troje
ludi, jer njima razuma Atena Palada uze.
Hektora pohvale Trojci to opasan dade im predlog,
piko Pulidamanta, to savet rse im dobar.
107
ovde pod Trojom, jer nee ni mene na povratku mojem
starac konjanik Pelej u dvoru pozdravit' svojem,
a ni Tetida mati, no ovde me pokrie zemlja.
Ali kad posle tebe, o Patroklo, pod zemlju idem,
neu te ja sahraniti pre no amo donesem
glavu i oruje tvoga ubice. Hektora hrabrog!
Ovde pred lomaom tvojom pogubiu trojanskih dvanaest
svetlih mladih sinova, srdit zbog tvojeg ubistva.
Dotle e kod naih laa savijenih leat' onako,
Trojanke oko tebe i Dardanke s pasom dubokim
plakae tebe obdan i obno lijui suze,
sve to ih snagom svojom i dugakim stekosmo kopljem,
kad smo ljudima smrtnim razorili gradove cvetne."
Tako ree i zovne drugare divni Ahilej
uz vatru tronoac velik da pristave, i da to bre
operu rane mrtvom Patroklu od krvi i praha.
Oni za kupanje bakra na arku pristave vatru,
naliju vode u njega i pod njim drva podegu.
Trbuast tronoac oganj obuhvati, voda uzavri.
Ali kada im voda u blistavoj medi uskipi,
oni operu mrca i blistavim nataru uljem.
rane mu napune mau to leae godina devet.
Potom ga metnu na odar i tananim pokriju platnom
od nogu sve do glave, a belim pokrovom ozgo.
Cele noi oko Ahileja brzonogog borca
plakahu Mirmidonci Patrokla i ridahu za njim.
108
da mu uza zid stoje u odaji tvrdoj i lepoj,
svakom tokove zlatne ispod nogu postavi njima,
da mu se sami od sebe na zborpte bogova kreu
i da se vraaju opet u dvore, divota za oko.
Dotle gotovi behu, al' umetnih na njima jote
drki ne bee; ba ih dodav'o i kovao avle.
Dok se trudio oko tog vetinom svojom i umljem,
boginja pristupi njemu srebronoga Tetida blizu.
Lepa je Harita smotri s povezaom belom na glavi
iziav pred nju, a ona vetaku slavnom bejae ljuba,
uzme je za ruku, stane govoriti i ovo joj rekne:
ta te u kuu nau, dugoruha Tetido, vodi.
asna i nama draga? U dvore nam dolazi retko.
Nego blie mi prii k'o gosta da posluim tebe!"
Tako ree i napred povede je boginja divna.
Potom je sedne na stolac to krase ga klinci od srebra,
na lep, umetan stolac, i podlogu pod noge metne.
Slavnoga zovne vetaka Hefesta i ovo mu rekne:
Doi Hefeste, amo, jer tebe Tetida trai!"
Slavni odgovori ljoj rukotvorac reima ovim:
To je boginja mona i asna u dvore mi dola,
koja je spasla mene kad bolan padoh daleko
odlukom matere moje kukooke, koja me htede
sakriti hromog. A tada u dui bih podneo mnogo
da me Eurinoma ne skri u krilu i Tetida s njome,
Eurinoma, erka Okeana zavojitoga.
Devet godina kovah pored njih umetna dela:
kove, svijene grivne i minue, nizije jote
u spilji prostranoj, silni oko mene Okean je tek'o,
bu'o i penio se, za mene nikoji drugi
ne znaae ni besmrtni bog ni ikoji smrtnik,
samo Tetida znae i Eurinoma, koje
behu me spasle. A evo sad ona mi u kuu doe:
spasenje treba da sasvim lepokosoj Tetidi platim.
Nego ti sada pred nju poloi poklone lepe,
dok ja mehove spremim i ostale alatke svoje."
Ree i zaduvan tada od nakovnja usta gorostas
hramlju', a muno se pod njim klimatale tanane noge.
Mehove na stranu stavi od vatre, a alatke druge
koje mu sluahu za rad, u koveg srebrni spremi.
Potom sunerom lice i obadve ubrie ruke,
jaki obrie vrat i otre rutave grudi,
koulju na se navue i debelu palicu uzev
othramlje, dvorkinje zlatne oko svog domaina tada
sve se uurbaju, behu na ive devojke nalik.
U njih je cela pamet u dui i jezik i snaga,
a od bogova venih nauie stvarati dela.
Kraj gospodara se one zaduvae, - on dokotura
blie gde Tetida bee, na blistavu stolicu sedne,
uzme je za ruku, stane govoriti i ovo joj rekne:
109
ta te u kuu nau, dugoruha Tetido, vodi,
asna i nama draga? U dvore nam dolazi retko.
ta si naumila, kazuj. a srce me goni da svrim,
ako to mogu da svrim, i ako se moe da svri!"
Njemu Tetida na to odgovori ronei suze:
Avaj, Hsfeste, ima l" na Olimpu boginja kakva
koja u dui trpi toliko jada i bola
koliko meni Kronovi Div ih mimo druge dade?
Mene od morskih sestara oveku podloi smrtnom,
Peleju, Eaka sinu; preko volje svoje podnesoh
nemili odar muevlji: sad slab u jadnoj starosti
Pelej u dvorima lei, al' sad mi je na srcu drugo.
A kad mi dade sina da rodim i jo ga odgajim
iznad junaka sviju, a on mi k'o mladika izbi,
ja sam odgajila njega k'o biljku u pitomoj bati,
potom u svijenim ja ga u laama poslah u Troju,
da se s Trojancima bije, al' neu ga doekat' vie,
da bi se vratio kui u dvore Peleju ocu.
Dok mi on ivi jote i gleda svetlost sunanu,
mora jadovat', a ja mu kad priem ne mogu pomoi.
Devojku njemu poklonie ahejski borci
silni kralj Agamemnon iz ruku mu oduzme sebi.
Tugujui za njome on svoje razjedae srce,
a do krma laenih Ahejce dognae Trojci,
te im ne davahu izi'. Stareine argejske stanu
moliti njega i mnoge obricat' mu poklone slavne.
On se, dodue, ustez'o da propast odbije od njih
ali Patrokla on naorua orujem svojim
te ga poalje u boj i mnogu mu dodeli pratnju.
Celog se borahu dana kod Skejskih vrata, i grad bi
istoga dana bili razorili, ali Apolon
meu prvoborcima Menetiju pogubi sina
mnoga poinivi zla i slavu Hektoru dade.
Zato ti sada padam pred kolena, ne bi li hteo
mome kratkovenom sinu podariti kacigu i tit,
oklop i nazuvke lepe to vrsto ih spuaju kove.
Jer to je oruja im'o to verni mu izgubi drugar
kada je pao, a on na zemlji lei i kuka."
Slavni odgovori njoj rukotvbrac reima ovim:
Ne boj se, neka ti to ne zadaje brige u dui!
Oh kad bih mog'o da ga od boja i svirepe smrti
skrijem daleko kad ga strahovita stigne sudba,
kao to e oruje lepo zadobiti, takvo da njemu
mnogi e ovek se tada zadiviti kada ga vidi!"
110
Dvadeset mehova tada u peima pone da duva,
iz njih svakovrsna stane probijati plamena para,
ustrom Hefestu as da pomau, a as da stanu,
kako mu kada treba, i kako to zahteva pos'o.
Tvrdi je bakar i kalaj u oganj bacio Hefest
i skupoceno zlato i srebro; navali potom
nakovanj velik na kovaki plan i veliki eki
rukom prihvati desnom, a levom pograbi kleta.
111
il' da se razrui grad il' na dva se podeli dela
sve to umilni grad imanja u sebi ima.
Jo ih ne sluahu, no zasedu spremahu tajno.
Samo su drage ene i luana deca na zidu
stajali branei grad i s njima slabotinje starci.
Drugi su izili. Arej i Palada behu im voi,
oboje zlatni, i zlatno na njima bejae ruho,
lepi u oruju, divnn, boanstvima kako n lii,
jasni nznad svih, a ljudi iza njnh bejahu manji.
A kad ve stignu do mesta. gde zasedu htee da spreme
blizu reke, gde celoj vodbpoj bejae stoci,
tada se posade tu, a med ih pokrivae sjajna.
Podalje uhode sele su dve i pazile pomno
kad li e ovce i kad vitoroga goveda videt'.
Stada uskoro dou, a dva ih obana prate
frulom vesele' se svojom, ne slutei prevaru njihnu.
Kad ih primete oni, tad navale, odmah im ponu
govea otimat' krda i jote im udare oni
stada srebrorunih grabit' ovaca i smicat' pastire.
A kad zauju opi kod goveda veliku buku
drugi to behu pred zbornim pred mestom, odmah na konje
skoe krilonoge, krenu u potragu i stignu brzo.
Poto se ustave reci na obali, stanu se biti,
te od jednih do drugih poletahu od medi koplja.
Svaa i Strava i smrtonosna nau se Kera
jednog tek ranjena dre', a drugoga itava jote,
treega ve ubijena po boju za noge vuku':
plat joj bejae rumen na pleima od krvi ljudske.
Borci se hvatali ivi u kotac i bili su bitku,
jedni od drugih svoje odvlaili mrtve junake.
112
Podalje od njih pod hrastom glasnici pripremahu gozbu
velikog zaklavi vola i bave' se njime, a ene
belo su mesile brano, za etvare kuvale ruak.
Vinograd izradi potom i velik i obilan groem,
lep i zlatan, te svi ve grozdovi bejahu crni,
a na srebrnom kolju se vite povijahu loze.
Na obe strane anac od elika plavog povue,
a od kalaja plot, a jedna bejae staza
kojom su ili berai kad vreme svane za berbu.
Devojke mlade i momci pored njih veseli slatko
noahu medeno groe u koevima pletenim.
A meu njima deak u sredi u formingu zvonku
udarao je ljupko i Linovu pesmicu dragu
nenim pevao glasom, a oni po njegovoj pesmi
igrom, ujukanjem, klikom, skakutanjem praahu njega.
113
pevae pesme, a dva igraa, im zapone peva
pevati, stupe meu njih i stanu se vrteti sred njih.
e) Ivica tita
PEVANJE DEVETNAESTO
NASLOVLJENO
114
nemojte mene pre pozivati, jelom i piem
drago da zasitim srce, jsr strano me spopade alost,
dokle se ne smiri sunce, jo ekau, pa u se strpet'."
Tako ree Ahilej i pusti stareine druge,
ostanu samo oba Atrida i divni Odisej,
Nestor i Idomenej, pa Fenik, viteki starac,
uteit' kuahu tunog junaka, al' nita ga nije
teilo, pre no se baci u drelo krvavoj borbi.
Seti se druga i bolno uzdahnuv progovori ovo:
I ti mi nekad, jadni moj drue, najdrai od svih,
esto si sam u atoru pripremao prijatan ruak
brzo i okretno, kad bi Ahejci znali navalit',
Trojcima konje to krote da rat suzodavni nose.
A sad mi lei ti proboden, al' mi je srce
edno i gladno kraj svega pia i jela, jer ali
za tobom! Nita me ne bi ve gore moglo pogodit',
ni kad bih i za svog uo za oca da mi je umro,
koji u Ftiji grozne od obraza ronei suze
ezne za sinom ovakvim, a s Trojcima u stranom kraju
ratujem ovde ja rad uasne Helene one,
il' kad bih uo za dragog za sina to raste na Skiru,
ako mi ivi jote bogoliki moj Neoptelem.
Ranije meni se srce u grudima nadalo mojim
da u daleko od Arga konjovitog poginut' ovde
ja pod Trojom, a ti u Ftiju da e se vratit',
da mi u brzom i crnom brodu dragoga sina
ti sa Skira povede, da sve mu pokae onde:
moje imanje n sluge i ponosne velike dvore.
Mislim na Peleja da je zacelo ili premin'o
ili moda jo ivi, al' tavori sav u alosti,
starou pritisnut mrskom, i jednako glasove tune
eka o meni da uje da svoj ve ivot zavrih."
Tako plaui ree, a s njime jecahu voi,
svaki se onoga se'o to u svom ostavi domu.
115
sjajne to ih vrsto skovavahu kove od srebra.
Potom okolo grudi Ahilej oklop navue.
Na plei baci ma od medi poklinen srebrom,
zatim teki tit i veliki u ruke uzme
to je sa sebe svetlost k'o mesec razliv'o daleko.
Kao na puini kad se brodarima ukae gdegod
sjaj od ognja to gori, a gori visoko na gori
u samotinjskom stanu, a njih preko volje njihne
po moru ribljivom gone oluje daleko od svojte:
tako je lepo graeni tit Ahilejev sjao
sve do samoga etra. A potom kacigu teku
digne i na glavu metne, a ona sa grivom od konja
sijae kakono zvezda, a na njoj je treptalo zlato
to ga je Hefest gusto naniz'o okolo vrha.
Potom se ogleda sam u oruju divni Ahilej,
da li mu prikladno stoji i lako da l' udi se kreu.
Oruje bee k'o krila i podigne ljudma pastira.
Potom oevo koplje iz navlaka trgne Ahilej
veliko, teko i vrsto; ni jedan nije Ahejac
mogao mahati njim do njega koji je znao
pelijski jasen zavitlat', to njegovu dade ga ocu
Hiron s Pelijskog visa, da uzima ivot junaku.
Automedont i Alkim na poslu okolo konja
stanu ih prezat' i stave na konje prnjake lepe,
gurnu im vale u eljust, pozadi priveu vrsto
uzde za stajalo. Tad Automedont prihvati blistav
bi to ga zgodno u rukama drae; potom
u kola skoi, a za njim Ahilej se opremljen popne
sjaju' orujem svojim k'i sunce bog Hiperion.
Strano povikne on na oba oeva konja:
Ksanto i Balije, deco Podarge slavne daleko!
Drukije gledajte sada vozara zdrava dovesti
nazad u danajsku vojsku, kad borbe dosta nam bude:
nemojte kao Patrokla u boju ga ostavit' mrtva!"
Njemu pod jarmom brzonogi konj odgovori Ksanto
glavu spustivi zemlji, a cela njemu se griva
oklizne s jastuia niz jaram i dodirne zemlju;
ljudski podari glas mu beloruka boginja Hera:
Sad emo jo te spasti dodue, Ahileju silni,
al' ti se propasti dan ve primak'o. Krivci ti nismo
mi, no kriv je i veliki bog i jaka sudbina.
Nisu zbog sporosti nae i nisu zbog nemara naeg
mogli Trojanci Patroklu s ramena oruje svui,
nego ga silni bog je, kog rodi lepokosa Leta,
smak'o u prvom redu i slavu Hektoru dao.
Mi bismo trali oba sa porukom vetra Zefira,
koga najbrim zovu od sviju, a tebi je samom
sueno, da te boja i junaka pobedi snaga."
Tako ree, i ve mu Erinije zatisnu usta.
Njemu ozlovljen mnogo brzonogi rekne Ahilej:
116
Zato mi prorie smrt, o Ksanto? Nije ti nuno;
i sam dobro ti znam da ovde treba da padnem
od dragog oca daleko i majke, ali ti neu
prestat' pre no se dosta po bojitu Trojaca nagnam!"
Ree i s klikom med prve brzotrke upravi konje.
BORBA BOGOVA
Poinje najea i presudna bitka Ilijade. Zevs saziva vee bogova. Daje bogovima dozvolu da
uestvuju u sukobu pod Trojom (inae bi besni Ahilej odvie brzo savladao neprijatelja). Dok bogovi
silaze sa Olimpa da se umeaju meu Trojance ili Ahejce, Zevsovi gromovi grme nebom a zemlju
potresa Posidon. Zevs i Posidon ostaju isprva samo posmatrai. Uz Ahejce pristaju Hermija, Hefest,
Hera i Atena. Uz Trojance: Arej, Apolon, Artemida, Leta, Afrodita. Apolon podstie Trojanca Eneju
da nasrne na Ahileja. Ovi junacn se prvi sukobe. Hera pokuava da pridobije Posidona za Ahileja,
ali kad Ahilej pritera u tesnac Eneju, Posidon spasava trojanskog junaka. Potom megdan dele drugi
borci. Napokon se sretnu Ahilej i Hektor. Glavni trojanski junak bi ve tu poginuo da ga nije
izbavio bog Apolon. Razjareni Ahilej kosi Trojance. Pred njegovim besom oni bee na sve strane.
Dvadeseto pevanje naslovljeno je Borba bogova. U njemu se, ipak, opisuje samo kako bogovi pristupaju
jednoj ili drugoj zaraenoj strani i pomau odabranim junacima. (Sukobe boanskih parova opisuje
tek sledee, dvadeset i prvo pevanje). Iz dvadesetog pevanja odabrali smo prizor silaska bogova sa
Olimpa. nesretni megdan Ahileja i Hektora, sliku kad Ahilej besno see i razgoni Trojance.
117
11. Hektor izlazi pred Ahileja.
ali i njega bi Ahilej pogubio da ga ne izbavi Apolon
118
tako su kopita brza pred smelim Ahilejem onde
gazila mrce i tite. Osovina ozdo
cela se uprlja krvlju i obodi vozarskog mesta,
po njima s kopita konjskih i s obrua kotaa
prskahu kaplje. A Pelejev sin je udeo stei
slavu kaljaju' prahom i krvlju nepristupne ruke.
119
hoe da navrati vodu na bate i sadove svoje,
lopatu dri u ruci te ubre baca iz jarka,
ali kad voda ve navre, tad ljunak se rasturi ceo,
ona se razlije brzo niz jarak ubore' strmi,
ona pretee vrtlara to na sad je navraa: tako
jednako stizae voda Ahileja s valima svojim,
ako je i bio brz, al' bozi su jai no ljudi.
Koliko puta bi preg'o brzonogi divni Ahilej
da se odupre vodi da vidi da li ga gone
besmrtni bogovi svi, to iroka dre nebesa,
toliko puta od reke od nebeske talas je njega
po ramenima bio Ahilej srdit u dui
nogama skakae uvis, a grabljiva reka mu ozdo
kolena ustavljae i s nogu pesak mu prae.
Pelejev zaplae sin i u iroko pogleda nebo:
Oe o Dive, kako od bogova niko me jadna
nee spasti iz reke! A posle nek stigne me ma ta.
Nije ni jedan mi kriv od nebeskih bogova drugi
nego mila mi mati, jer laima oara mene
govorei da e pod velikim bedemom trojskih
oklopnika pogubit' Apolon me strelama brzim.
Da me pogubio Hektor to ovde se najbolji rodi,
valjan bi borac ms smak'o, a oruje svuk'o junaku.
A sad je sueno meni da bednom poginem smru
skuen u velikoj reci, k'o kakvo mome svinjare,
kojega zimi povue bujica kad prei je hoe."
Tako ree, a njemu Posidon i s njime Atena
pristupe vrlo brzo, a uzrastom ljudima slini,
rukom ga za ruku uzmu i utene kau mu rei.
Od njih najpre Posidon zemljotresac prozbori opo:
Nemoj suvis drhtat', o sine Pelejev, ne kloni,
jer od bogova mi smo k'o pomonici ti ovde
s Divovim odobrenjem Atena Palada i ja!
Nije tvoja sudbina da mora reci podlei,
nego e ona se brzo utiati, videe i sam.
Mi emo uputstvo mudro ti dati, volja l' te sluat'.
Nemoj odmoriti ruke od rata to pustoi udilj,
pre no trojansku vojsku med ilijske slavne odagna
bedeme ko ti utee: a poto Hektora smakne,
vrati se brodovima. A mi emo slavu ti dati!"
Kada mu izjave to, med besmrtne bogove odu,
a on u polje krene - jer vrlo ga hrabrae boja
zapovest; a polje vode ve razlite bejae puno,
mnogo je oruja palih junaka plivalo vodom,
plivali su i mrci. A on je nogama uvis
skakao protiv bujice, a iroka vie ga reka
nije ustavit' mogla, jer snagu mu dade Atena.
120
diui se uvis i poklikne Simoent-reku:
O dragi brate, oba zadrimo snagu junaka,
jer on e brzo veliki grad razoriti kralja
Prijama. Trojci mu nee u vrevi odoleti moi.
Nego ga odbij to bre i reku napuni vodom
s izvora, neka sve nabujaju tvoje bujice;
goleme podigni vale i panje i kamenje celo
s velikim bukom navali da svladamo besnog junaka,
koji je moan sada, a hoe se s bozima merit'.
Al' mu ni snaga, mislim, s lepotom nee pomoi,
a ni oruje lepo to na dnu e leati renim
pokriveno kalom. A njega samoga peskom
pokriu i jo dosta i suvie kamenja nanjga
ja u navalit', i nee Ahejci kosti mu umet'
sabrati, glibom tolikim odozgo pokriu njega,
tu e i nadgrobni znak mu se dii, i nee mu trebat'
grobni nasuti hum, Ahejci kad alit' ga stanu!"
Ree i mute' se uvis na Ahileja jurne,
skaui, krvava bue' i pene' se, nosei mrce.
Purpurni potom talas od neba poslane reke
digne se, jurne i zemlji povue Peleju sina.
Hera glasovito vikne za Ahileja se boje'
da ga ne odvue virovita velika reka,
te svom dragome sinu Hefestu probesedi ovo:
Ustani, sine moj, o hromo! Ta znaasmo da je
reka virovita Ksanto u borbi ti protivnik jednak:
nego pomozi to bre, pokai veliki oganj!
A ja odlazim sada Zefiru i jezivom Notu
da od mora sinjeg oluju podignem teku,
ne bi li Trojcima glave i oruje spalila njino
irei uasni poar. Ti Ksantu kraj bregova dela
drvee pali i njega u oganj pretvori! I ne daj
da te reima blagim zadri ili jo pretnjom!
Nemoj prestati besnet' u svojoj snazi, no ja kad
glasno poviknem tebi, zaustavi netrudni oganj!"
121
Najzad se jaka reka razgori i prozbori ovo:
Nikakav s tobom bog se, o Hefeste, ne moe merit',
niti ja mogu s tobom vojevati, s goruim ognjem.
Mahni se svae, pa neka Trojance divni Ahilej
iz grada odmah odagna! ta treba mi svaa i pomo?"
Ree sagorevan ognjem, a lepa mu voda uzavri.
Kao kad bakra vri podjarivan velikim ognjem,
te se u njemu topi slanina pretile svinje;
krke sa sviju strana, a pod njima suva su drva:
tako je gorela reka i njena kipela voda.
Ne hoae ve tei i stade, a mudri je Hefest
silni muae parom. A tada stane se Ksanto
mnogo moliti Heri i krilate ree joj rei:
Zato je, Hero, sin tvoj navalio moju da vodu
mui vie no drugi? Ja nisam krivac toliko
koliko ostali svi to narodu pomau trojskom.
Al' u se ja po tvojem po nareenju utiat',
al' nek se i taj utia; a ja ti se zaklinjem jote
koban da neu dan odbijat' od naroda trojskog
ni onda kada Troju zaokupi pustonik poar,
kada je junaki stanu da pale ahejski sinci!"
A kad boginja sve to beloruka saslua Hera
dragome svome sinu Hefestu govoriti pone:
Stani, Hefeste, slavni moj sine! Nije ti lepo
boga besmrtnog tako zlostavit' rad smrtnoga roda!"
Tako ree, i Hefest svoj buktavi ugasi oganj,
natrag poteku vali u korito blistave reke.
Arej i Atena
122
Ona odskoi tada i desnicom uhvati vrstom
crn kam i velik i rapav to na polju leae onde,
ljudi ga stavie nekad da bude oranici mea:
Areja udari besnog po vratu i srui ga na tle;
sedam jutara pokri kad pade i uprlja kosu,
oruje na njemu zvekne, i tad se nasmeje Atena,
te mu, die' se, potom progovori krilate rei:
Ludae, ne uze na um jo dosad koliko se diim
da sam jaa od tebe, a meni se jednakim borcem
gradi! Tako podnesi erinije matere svoje,
koja ti nevolje snuje u gnjevu to si Ahejce
ostavio, a drskim Trojancima u pomo ide.
Tako ree i obrne natrag blistave oi.
Onoga Divova erka Afrodita za ruku uzme,
on js stenjao bolno: i jedva sabirae snagu.
POGIBIJA HEKTOROVA
Apolon se otkriva Ahileju, koga je varkom odvukao od Troje. Ahilej se vraa bedemima. Svi su
se Trojanci sklonili u grad, sem Hektora. Njega uzalud mole i otac i majka da se i on povue. Hektor
je uvideo da je pogreio: ogluio se o Pulidamantov savet i nije svoje ete odveo u grad. Tako je
skrivio poraz Trojanaca. Ponos Hektoru ne dozvoljava da se sada skloni. No kada Ahilej napadne na
njega, Hektor bei, prestravljen. Ahilej ga goni tri puta oko grada. Hektoru je doao dan sueni.
Atena se pretvara u Hektorovog brata Dejfoba i nagovara Hektora da stane Ahileju na megdan. Prvi
junaci ahejske i trojanske vojske sukobe se. Hektor gine. Ahilejev osvetniki bes ne zna za meru.
Skida oruje sa Hektora i njegov le vezujs za svoja borna kola. Odvlai ga u ahejski tabor. Sa zidina
Troje razlee se lelek Hektorovih roditelja, Prijama i Hekabe, i njegove ene, Andromahe.
Pevanje o Hektorovoj pogibiji donosimo u celini. Sa Hektorom se gase sve nade Trojanaca na pobedu.
POGIBIJA HEKTOROVA
123
Na nj se rasrdiv Ahilej brzonogi prozbori njemu:
Ti me prevari, strele, od bogova najljui sviju!
Ti si me od zida trojskog navrnuo amo! Jo bi
mnogi sloili zube sa zemljom pre no se u grad
sklonie. A sad slavu i diku oduze meni,
one si spasao lako, jer nisi se odmazde boj'o;
ali bih tebi ja odmastio, moi da imam!"
Tako mu ree i, prkosa pun, prema trojanskom gradu
krene i jurne kao konj za obdulju hitar,
koji poljanu lako prevaljuje vukui kola:
tako Ahilej noge i kolena obrne hitra.
124
koga e otac Kronion na pragu starosti tekom
unitit' sudbom poto doiveh nevolje mnoge:
kako mi sinove smiu, gde erke mi na silu vuku
i gde mi odaje pustoe sve i deici ludoj
o zemlju treskaju glave dumani u kreevu ljutom,
i gde mi rukama kletim Ahejci odvlae snaje;
poslednjega e samog kod prvih natezati vrata
mene grabljive psine, kad otrim neko me kopljem
udari ili rani i ivot iz udova uzme:
psi to ih pitah za sofrim da vratima budu uvari
tada e moju krvcu ispijat' i pomamna srca
leati ispred vrata. Mladiu u borbi to padne,
i koga otro koplje probode, lii da lei;
to god se na njemu vidi lepota je i kad je mrtav;
ali sedu kad glavu i sedu kad bradu i muku
snagu ubijenom starcu psi nagrivati stanu,
onda to najljuu alost u jadnih stvara smrtnika."
Rekne to starac i stane iz glave upati sede
kose, al' zalud, jer time on Hektoru ne ganu srca.
Mati pak lijui suze na drugoj ridae strani;
nedra otkrije ona i rukom izvadiv dojku
oiju suznih sinu progovori krilate rei:
Mleko, Hektore sinko, ne prezri, no saali mene,
ako te ikada dojkom odojih i pla ti utiah:
toga seti se, mili moj sine, i stoje' za bedemom gradskim
dumana odbijaj besnog, al' spreda ne bori se s njime!
Strahotnik! Pogubi l' te Ahilej, nee na odru
leat' da ja te plaem, moj cvete, koja te rodih,
pa i eninstvom ljuba obilata, nego daleko
kod laa argejskih tebe hitronogi psi komadae!"
Tako njih dvoje plau' govorie dragome sinu,
mnogo ga molei, ali ne mogoe srca mu ganut',
on je Ahileja ek'o grdosiju, koji je hodio blie.
Kao planinska zmija kad kraj rupe putpika eka
otrovnih trava sita, a puna besnoga gnjeva,
svije se okolo rupe i oima posmatra strano:
tako ni Hektor, i pored neslomljivog srca, ne hte
uzmicat' blistavi tit nasloniv o kamenu kulu.
Teko zabrinut svom progovori junakom srcu:
125
.Hektor pogubi narod u svoju se uzdaju' snagu!'
Tako e rei, a meni tad mnogo bilo bi bolje
ili Ahileja smai u borbi i vratit' se nazad
ili ispred zidova od njega poginut' slavno.
A da ostavim ovde tit sa kvrgom u sredi
i teki skinem lem i koplje naslonim o zid,
pa da nezazornom sam Ahileju krenem u susret
te da obreknem njemu i Helenu i blago celo
s njom to u laama nekad u prostranim donese Parid
u grad trojski, jer tako poetak nastade svai,
da u dati da se do Atrejia odveze
i razdelit' Ahejcima sve to lei u gradu.
te da docnije od voa od trojanskih zakletvu uzmem
nita da ne kriju i sve da na dve podelie pole
to god blistavi grad imanja ima u sebi: -
zato li drago mi srce u takve se zanese misli?
Ja mu ne smem blizu pristupit', nee me alit'
nit se od mene ustezat", no on e goloruka mene
kao enu pogubit' onako, im oruje skinem.
Sad ne prilii meni o hrastu i o kamenu
s njime da slatko eretam k'o devojka s momkom to ume,
kao to devojka ume da s momkom slatko ereta.
Bolje je da se to bre u borbi sukobim s njime,
vidimo koga e slavom obdariti olimpski Dive!"
126
Blizu kod vrela tih iroka perila behu
lepa, ograena, na kojima blistavo ruho
prahu trojanske ene i lepe trojanske erke,
dok jo bejae mir, dok ahejska ne stie vojska.
Tuda potre, jedan to bei, a drugi to goni,
borac beae valjan, a borac bolji jo mnogo
brzo gonjae njega; za rtvu, a ni za kou,
nisu se trudili oni, rad ega se nadmeu ljudi,
nego se radi ivota konjomore Hektora gnahu.
Kao brzotrki konji kad negde za nagradu brzo
okolo belege tre, a velika nagrada stoji,
tronoac ili ena, po smrti kojeg junaka:
tako triput i oni optrae nogama hitrim
oko trojanskog zida, a svi su ih gledali bozi.
127
da se zakloni skokom pod lepo sazdane kule,
ne bi li borci ga ozgo odbranili strelama svojim,
toliko put' ga Ahilej pretee i na ravnicu
odbije natrag, jer sam je neprestano trao uz grad.
Kao progonilac u snu to ne moe stizat' begunca,
jedan ne moe beat', a drugi ne moe gonit':
tako ne moe stii Ahilej, ni Hektor utei.
Kako bi dotle od Kera i smrti spasav'o se Hektor
poslednji put za svagda da ne srete njega Apolon
blizu pa mu snagu i kolena podari hitra?
Momcima tada glavom Ahilej namigne divni,
ne dade nikom da otru na Hektora izbaci strelu,
da ga ne rani niko pre njega i pobedu stekne.
Ali kad etvrti put do izvora vee dotre,
tada merila zlatna Kronion rairi i dve
Kere bolodavne smrti metne dodeljuju' jednu
Peleja sinu, a drugu konjomori Hektoru slavnom,
uzev sredinu povue, i sudba se Hektoru nagne,
dole prema Aidu. A njega ostavi Febo Apolon.
Peleja sinu tada sovooka doe Atena,
prie blie i njemu progovori krilate rei:
Nadam se da emo sada, Ahileju, blistavi Divov
ljubime, veliku slavu sinovima ahejskim donet
poto smaknemo borca nenasitog Hektora onog.
Ne moe vie nam on iz ruku naih umai
ni kad bi mnogo strelac Apolon se muio zanjga
te se valj'o do nogu jo egidonoe Diva.
Nego ti stani sad i predahni, a ja u njemu
krenut' i podstai ga s tobom da podeli megdan."
Ree Atena, i on je sa radosnim poslua srcem,
stane i nasloni se na kopljau s medenim rtom,
ostavi njega Atena i prie Hektoru divnom
stvoriv se Dejfobu slina i stasom i jakijem glasom,
prie mu blie i ove progovori krilate rei:
Dragi, zacelo te mnogo Ahilej pritenjava brzi
gone' te nogama hitrim pod kulama trojanskog grada.
Nego stanimo ovde i ostajmo hrabro se brane'!"
Veliki njoj odgovori ovo sjajnolemi Hektor:
Ti mi, Dejfobe, vee najmiliji bejae i pre
od sve brae to ih sa Hekabom izrodi Prijam.
Od sad ti mislim potu i vie odavat u dui;
kada si radi mene, im ugleda moju opasnost,
smeo iz grada izi', a ostaju drugi unutra!"
Njemu boginja na to sovooka ree Atena:
Brate, mnogo me otac i gospoa majka po redu
moljahu kolena grle', a okolo moljahu druzi,
neka ostanem onde, jer svi se toliko boje;
ali meni je srce ubijala duboka alost.
A sad se borimo besno s Ahilejem, nimalo nemoj
naega tedeti koplja, da vidimo da l' e Ahilej
128
oba nas ubiti moda i krvavo oruje odnet'
prostranim brodovima il' tvoje e smai ga koplje!"
Tako mu ree i njega Atena lukavo smami.
129
kada bi pogin'o ti, jer ti si im najvea muka!"
Ree i kopljem zavitla dugosenim i tad ga baci
te on ne promaiv tit Ahilejev zgodi po sredi,
koplje se odbi daleko. A Hektor se rasrdi tada
to mu je njegovo koplje iz ruke izletelo zalud:
stane rastuen to drugog jasenova nemade koplja;
glasno poklikne brata belotitnog Dejfoba trae'
dugo od njega koplje, al' njega blizu ne bee.
Onda dokui Hektor u dui i prozbori ovo:
Avaj, zanago mene ve pozvae bogovi u smrt:
ja sam mislio da je kraj mene junaki Dejfob,
ali on je u gradu, a prevari mene Atena.
Ve mi se hudo skonanje pribliuje, nije daleko;
beanja nema, jer to ve odavno milije bee
Divu i njegovu sinu streljau, koji su pree
moja zatita bili, al' sada me sustie udes.
Ali bez borbe zacelo i bez slave poginut' neu,
veliko svriu delo, i unuci za to e znati!"
To izgovori i ma iz kora otri povue,
to mu je visio ispod slabina velik i teak.
Skupi se pa se vine k'o orao visinska ptica,
koji se na polje ume zaletet' kroz oblake mrke,
neno da uhvati jagnje, il' zeca, straljivo zvere:
tako se vine i Hektor i otrim zamahne maem.
Nanjga jurne Ahilej, i srce mu besnog se gnjeva
napuni, titom lepim i umetnim zatiti grudi,
uz to se klimae njemu na glavi sa etir' branika
lem, a zlaana griva na lemu trepetae sjajna,
to je Hefest mnogo uvrstio okolo vrha.
Kao to med zvezdama ee veernjaa u doba gluho,
koja najlepe sija od sviju na nebu zvezda:
tako se sjalo otrice na koplju koje Ahilej
desnicom vitlae propast namenjuju' Hektoru divnom,
kou mu gledaju' lepu, kud najpre bi mog'o pogodit'.
Celu mu kou medno pokrivae oruje lepo
to ga je s jakoga svuk'o Patrokla kada ga smae;
samo se videlo grlo, gde upravo vrat od ramena
kljune razdvajaju kosti, gde najbra smrt je ivotu.
Tu ba napadaa Ahilej kopljem probode,
odmah mu kroz vrat neni kopljani izie iljak.
Ali mu od medi teko dunike ne probi koplje,
da je Ahileju mog'o jo koju re progovorit'.
130
zatitnik ostao njegov kod prostranih laa i sada
udove tebi razglobih. I psine e tebe i ptice
runo razvlait', a onog pokopae ahejski borci!"
Teko ranjen njemu sjajnolemi prozbori Hektor:
Molim te, ivota ti tvog i kolena, oca i majke,
ne daj da me psine kod ahejskih razderu laa,
nego ti dovoljno medi i zlata uzmi, dare
to e ih tebi dati moj otac i dostojna mati,
telo pak moje kui povrati, da bi me ognju
mrtva predati mogli Trojanci i trojanske ene!"
Njemu glednuv ga mrko odgovori brzi Ahilej:
,.Nemoj me roditeljima ni udima zaklinjat', pseto!
Kad bi me nekako srce i srdba mogli navesti
presno ti meso da reem i jedem - to uini meni!
Stoga nikoga nema od glave da pse ti odagna
ni da mi deset puta il' dvadeset jo da mi puta
vee odmere otkup, i drugo da obreknu jote,
ni da celoga tebe potegnuti naredi zlatom
Prijam, Dardanov sin, - ni tako te dostojna mati
koja te rodi, nee na odar metnug' ni ridat'
za tobom, nego e psine i ptice celog te trgat'."
Njemu sjajnolemi Hektor umiru' prozbori ovo:
Dobro te poznajem po tvom pogledu, ne oekivah
da u te nagovorit', jer gvozdeno srce u grudma
ima, al' pazi da se zbog mene bogovi na te
onog ne rasrde dana kad Parid i Febo Apolon
pogube tebe vina junaka kod Skejskih kod vrata!"
Tako mu ree i odmah svretak pokri ga smrtni,
dua mu ostavi ude i brzo odleti Aidu
svoju oplakuju' sudbu i ostaviv snagu i mladost.
Njemu i mrtvu odgovori divni Ahilej:
Umri, a potom e Kera na mene kada je Dive
htedne da izvri i meni i ostali besmrtni bozi!"
131
koji nam poini jada, koliko ga zajedno drugi
ne poinie svi, u oruju krenimo sada
okolo tvre da znamo ta snuju Trojanci
kada im pogibe ovaj, da l' misle strmeni Ilij
ostavit' ili ostat', kad Hektora vie im nema.
Nego zato mi srce u takve se zanese misli?
Jo neoplakai i nesahranjen kod laa lei
Patroklo, kojega neu zaboravit' dokle med ljudma
iveo budem i svoja dok budem kolena mic'o!
Ako se doista u domu Aida i zabudu mrci,
opet ja u i onde drugara seat' se dragog!
A sad zapevajmo peeon, ahejski borci,
prostranim brodovima sa Hektorom krenimo mrtvim,
velju zadobismo slavu kad Hektora smakosmo divnog,
kome Trojanci po gradu odavahu potu k'o bogu!"
Ree i sramotna dela od Hektora stane da ini.
Na svakoj nozi ile Ahilej mu probui divni
izmeu pete i glenja i volujski remen provue,
za kola privee njega da glava mu po tlu se vue.
U kola zatim se popne i odoru podigav slavnu
zamahne biem na konje, i oni hoko potre.
Hektor se povlaen zaprai sav, a mrka se kosa
razvee njemu, a glava prahovita cela mu bee
prelepa nekad, a tada Div je dumanima dade
nek je u njegovoj dragoj u oinskoj nagrde zemlji.
132
umro, mi bismo siti za njime se naplakat' mogli,
ja i ona to ga porodila, nesrena mati!"
Tako plaui ree, i graani jecahu s njime.
Tunjavu bolnu Hekaba pred enama trojanskim pone:
Sine, jadne li mene! A zato da nesrena ivim,
kada mi pogibe ti? U gradu danju i nou
ti mi bejae ponos, a Trojcem i Trojankam svima
zatita bee u gradu, a oni tebe k'o boga
pozdravljahu, jer dika i njima si velika bio
dok si iveo, a sad skonanje i sudba te stigla!"
133
Zaove okolo nje i jetrve skupe se brzo,
te je drahu spremnu ve da skona od straha.
Poto predahne opet i svest se povrati u njoj,
u ljuti udari pla i trojanskim enama ree:
Hektore, jadne li mene! Sudbine se rodismo iste
oboje, ti u Troji u domu Prijama kralja.
a ja u Tebi pod planinom umovitom Plakom
gde me Estion malu u svojem othranio dvoru,
nesrenik zlosrenu mene! Oh da se ni rodila nisam!
Sada ti pod zemlju ide u mrane dubine Aidu,
a u dvorima ovde udovicu ostavlja mene
u strahovitoj tuzi, a sin je jote nam luan,
kojega ti i ja porodismo; nee ti njemu,
Hektore, zatita biti, jer mrtav si, a ni on tebi.
Ako suzodavnom on se i ukloni ahejskom ratu,
svagda muka i jada u potonje imae vreme,
jer e drugi ljudi smanjivati njegove njive.
A dan sirotni otima sve deaku vrnjake,
pogled obara zemlji, a suza je puno mu lice.
Potrebnik pohodi on drugare svojega oca;
jednoga za ogrta, a drugog za koulju vue;
neko se smiluje nanjga, pa kupicu malu mu dade,
njome okvasi usne, al' grlo mu ostaje suho.
Dete to ima i oca i majku od sofre ga gura,
rukama njega bije i runim reima grdi:
,Ustaj odavde, otac tvoj ne gosti se s nama!'
Plaui deak se tada udovici materi vraa.
na Astijanakt, to je na krilu svog oca pree
samo mozak jeo i jagnjee pretilo meso.
Kad bi ga obrv'o sanak, te igrati kad bi se prest'o,
tada bi spav'o na odru, na rukama dojkinje svoje,
na svom leitu mekom, kad radou ispuni srce.
A sad e zlopatit' mnogo kad miloga izgubi oca,
sin na Astijanakt, kog tako zovu Trojanci:
jer si im sam ti vrata i bedeme branio tvrde.
A sad kod svijenih laa daleko od oca i majke
crvi e gmizat' po tebi i, kad te se nasite psine,
gola te toit', a u tvom u dvoru lei ti mnogo
krasno i tanano ruho, od enskih otkano ruku.
Al' ja u sve to ruhi na arkom sagoreti ognju,
koristi od njega nema, jer na njemu leati nee,
slava pred Trojankama i Trojcima neka ti bude!"
Tako se naplae ona, a za njom jecahu ene.
134
PEVANJE DVADESET TREE
NASLOVLJENO
Posle presudne bitke dva slavna mrtvaca ekaju na sahranu, Patrokle i Hektor koga Ahilej
nije izruio Trojancima.
Ahilej sa svojim Mirmidoncima opet oplakuje Patrokla. Nou, u snu, pohodi ga Patroklova
sen. Pouruje Ahileja da mu telo sahrani. Lomaa se, sutradan, sprema, silna drva donose. U sveanoj
povorci donose Patroklovo telo. Ahilej odseca kosu, kao rtvu, i stavlja je u ruke mrtvome drugu.
Lomaa sa telom Patroklovim gori. Na nju stavljaju silne rtve. Ahilej posee i dvanaestoricu
zarobljenih Trojanaca, te i njihova tela turi na lomau. Sledeeg dana, kada lomaa dogori, kupe
Patroklove kosti, stavljaju u sud i sahranjuju. Poto je grobna humka nasuta, Ahilej prireuje
nadmetanje u ast pokojnika i stavlja nagrade. Takmiari se utrkuju na kolima, rvu, trkaju, bore
kopljima, bacaju kotur, streljaju, bacaju koplje. Ahilej je nekako izmenjen. Javlja se kao razboriti
sudija u svai koja je izbila oko utrke na kolima. (Nagoveten je lik to e ga Ahilej primiti u
sledeem, zavrnom pevanju.)
Iz dvadeset i treeg pevanja donosimo san Ahilejev i rvanje Ajanta sa Odisejem. U snu i
razgovoru Ahilejevom sa Patroklom izreena je vezanost homerskog heroja za ivot. Nereeno
nadmetanje u rvanju suprotstavlja, kao takmiare, dva junaka razliite prirode: velikog" Ajanta,
Telamonovog sina, oveka-gorostasa, ogromne telesne snage i borbenosti, i Odiseja, onieg oveka,
domiljatog diplomate. (Po predanjima koja Ilijada ne pripoveda, ova dva junaka polagala su, posle
Ahilejeve smrti, pravo na njegovo oruje. Kada je oruje dodeljeno Odiseju, Ajant je, od jeda,
poludeo.)
135
zajedno s tobom kada Menetij iz Opoenta
malog me dovede vama u dvore zbog jadnog ubijstva
onoga dana kad sina pogubih Amfidamantu,
ludak, nenamerno, na nj se rasrdiv u igri na kocke.
Vitez me Pelej primi u dvore i othrani mene
briljivo, te me tvojim, Ahileju, nazva drugarom.
Tako nam isti sud nek obojici pokriva kosti:
zlatni dvouni krag to dade ti gospoa majka."
Njemu k'o odgovor ovo Ahilej brzonogi ree:
Zato ovamo doe, o draga mi glavo, te sve to
meni nareuje sada? Ta ja to izvriu rado,
tebe u, kako mi ti zapoveda, posluat' u svem.
Nego mi blie pristupi, i jedan drugoga za tren
zagrlimo, te se natuimo tunjavom gorkom!"
Ree i obadve ruke Ahilej isprui za njim,
al' ga ne uhvati; dua odleti pod zemlju tada
podobna dimu cvre'. Ahilej u udu ipi
udari o ruku rukom i rei progovori tune:
Avaj, i u dvoru Aidovu nekakve due
ima, i senke ima, al' nikakva nema ivota!"
II. Rvanje
136
Ajant se srui na lea, Odisej mu na grudi padne:
borci posmatrahu to i svi se divljahu tome.
Zatim ga dizati stane Odisej, stradalnik boanski,
malo ga krene sa zemlje, al' nije ga mog'o da digne;
Ajant mu koleno savi, i oba se nau na zemlji
jedan kraj drugog blizu, i prahom se umau oba.
Treom bi ipili oni i ponovo stali se rvat',
da ne ustane sam Ahilej te ih zadri:
Nemojte rvat' se vie i nemojte muit' se dalje
pobedu imate oba. I nagrade jednake uzev
idite, da se Ahejci i drugi mogu nadmetat'!"
Ree, a oni ga uju i posluaju ga rado,
oiste prah sa sebe i ruho potom obuku.
OTKUP HEKTORA
Poslednje pevanje Ilijade donosi tek konani obrt u prii o Ahilejevom gnevu. S poetka se
susreemo sa Ahilejem iji se bes jo nije staloio. Iz dana u dan on nagruje mrtvo Hektorovo telo.
Vezuje ga za svoja borna kola i vue trired oko Patroklovog groba. Dvanaestog dana dozlogrdi ovo
neovetvo i bogovima, svima sem Here, Posidona i Atene. Zevs ipak alje Ahileju njegovu majku,
boginju Tetidu, ne bi li ona nagovorila sina da Hektorovo telo dadne Trojancima na otkupe.
Boanska glasnica Irida podstie Prijama, Hektorovog oca, da se uputi u ahejski logor. Prijam
stie nou do Ahilejevog atora. Suoen sa Prijamom, kome je sina ubio, Ahilej se seti svoga oca,
staroga Peleja, kome je sueno da iv doeka Ahilejevu skoru smrt. I Prijam i Ahilej puste suzu. U
suzama se otapa i Ahilejeva okorelost, i jad zbog pogibije Patroklove. Pogled se Ahileju otvara i za
tui bol, za patnje oveka i njegovu zlehudu sudbinu. On Prijamu daje Hektorovo telo na otkupe. I
obeava dvanaest dana primirja: neka ga Trojanci sahrane kako junaku prilii. Prijam odlazi sa
Hektorovim telom. U Troji Andromaha, Helena i Hekaba oplakuje Hektora. Trojanci devet dana
dovlae drva za lomau. Onda Hektora spale, sakupe mu kosti u zlatni koveg, ukopaju ga i naspu
grobnu humku.
U pesmi o otkupu Hektora vrhunac je i kraj Ilijade. A to e rei - speva o Ahilejevom gnevu.
Stoga je ovde donosimo u celosti.
OTKUP HEKTORA
137
a as na lice, a onda od odra bi ust'o i kren'o,
pa bi alostan sav uz obalu morsku tumar'o.
A im nad morem i nad bregovima zora zabeli,
on bi je ugled'o pa bi brzonoge konje u svoja
upreg'o kola i ozad za kola Hektora svez'o
da ga vue i trired oko Patroklova groba
njega bi vuk'o i potom u svom atoru poiv'o.
Protegnuta na lice u prahu bi ostavlj'o njega.
Ali Apolon i mrtva junaka alei njemu
kou je uv'o od svake od nagrde te ga pokriv'o
egidom zlatnom da onaj ne odere njega povlae'.
138
ako Hektor jednaku ast s Ahilejem ima;
Hektor je smrtan ovek, i smrtna ga dojila ena,
ali Ahilej je porod od boginje, koju ja sama
odnegovah, othranih i oveku dadoh za ljubu
Peleju, kojega bozi od svega volee srca.
Svi ste bogovi bili na svadbi, - s njima se i ti
s formingom goae tada, zli drue. nevero vena!"
Skuplja oblaka Div odgovori njojzi i ree:
Nemoj se, Hero, uvek na bogove ljutiti druge!
Jednaku potu nee uivat'. Al' je i Hektor
najdrai bozima bio od sviju trojskih junaka,
tako i meni, jer dragih darova ne smetae s uma,
nikada rtvenik moj ne bee bez jednake gozbe,
bez pretiline i vina, ve kakve se rtve nam daju.
Ali se mahnimo toga da Hektora otmemo smelog,
to se nikako ne da izvesti da ne zna Ahilej,
jer mu u pomo obdan i obno dolazi mati,
nego nek sada mi kogod pozove Tetidu blie
da joj poruku mudru izreem, da bi Ahilej
dare od Prijama uz'o i Hektora dao na otkup."
139
Njima tad otac ljudma i bozima prozbori ovo.
Tetido, doe na Olimp, u dubokom emeru svome,
nose' u grudima alost bez prebola; znadem je i sam.
Al' u ti opet rei, rad ega te ovamo pozvah.
Devet ve dana svaa med besmrtnim bozima traje
oko Hektora mrtvog i tvoga gradobije sina.
Oni otrovidnog alju brzohou neka ukrade
Hektora, ali ja slavom Ahileja hou obdarit',
prijateljstvo da tvoje i panju obezbedim sebi.
Hitro poleti u tabor i svojega sina izvesti:
kai mu, bozi se gnjeve, a od svih najvie ja se
besmrtnih bogova srdim, kod svijenih laa to dri
Hektora u srcu mahnit i ne daje njega na otkup,
ne bi l' u strahu od mene na otkup Hektora dao.
A ja u Iridu brzu junaku Prijamu poslat',
laama ahejskim dragog nek ide otkupiti sina
dare Ahileju nose' da njima smeka mu srce."
140
ahejskim laama dragog nek ide otkupit sina
dare Ahileju nose' da njima smeka mu srce:
sam neka krene, i drugi Trojanac nek ne ide s njime!
Neka ga stariji koji oglasnik prati, da mazge
upravlja i kola s lepim tekunima, natrag da u grad
mrca poveze koga Ahilej pogubi divni.
Neka mu ne bude smrt na umu i nek se ne boji:
jer mu k'o pratioca brzohou daemo boga;
on e ga pratiti dotle Ahileju dok ga dovede.
A kad ga vee on u Ahilejev ator uvede,
nee ga ni sam pogubit' i svima zabranie drugim,
jer on bezuman nije ni nesmotren, nije ni grenik,
nego e junak doljaka veoma blago potedet'!"
Ree, i otide odmah krilonoga Irida javit';
Prijamu stigne u dvore te ridanje i pla zatee.
Sinovi oko oca u dvoritu sedei ruho
suzama kvaahu svoje, a u ogrta starac
sav se umot'o i ogrnuo; praine mnogo
bee na glavi tome starini, a i na vratu,
to ju je kada se valj'o oberuke nabac'o na se.
erke i snahe dvore ispunjahu jecanjem svojim
seajui se mnogih i estitih onih junaka
tono ve bejahu mrtvi od argejskih smaknuti ruku.
Prijamu blizu pristupiv oglasnica Divova rekne
tiho izustiv, a onom tad kolena drhtati stanu:
Prijame, Dardanu lozo, priberi se, nemoj se bojat',
jer ti ne dolazim amo da nevolju objavim neku,
nego dobro ti mislim, od Diva k'o glasnica dooh,
izdaleka se stara za tebe, pun saaljenja.
Kae Olimpljanin tebi da Hektora iskupi divnog
dare Ahileju nose' da njima srce mu smeka.
Sam otidi, i drugi Trojanac nek ne ide s tobom!
Neka te stariji koji oglasnik prati, da mazge
upravlja i kola s lepim tekunima, natrag da u grad
mrca poveze koga Ahilej pogubi divni.
Neka ti ne bude smet na umu i nemoj se bojat'
jer e k'o pratilac bog brzohoa pratiti tebe;
on e te voditi dotle Ahileju dok te dovede.
A kad te vee u Ahilejev ator uvede
nee te ni sam pogubit' i svima zabranie drugim,
jer on bezuman nije ni nesmotren, nije ni grenik,
nego e junak doljaka veoma blago potedet'!"
141
kedrova sazdana bee, visoka, blistanja puna.
Ljubu Hekabu sebi pozove i ovo joj ree:
Jadnice moja, glas mi od Diva s Olimpa stie
ahejskoj lai da krenem da dragoga iskupim sina
dare Ahileju nose' da njima srce mu smekam.
Nego nuder mi kai ta tebi se u srcu ini?
Jer me ve samog srce i dua podstiu na to
onamo lai da krenem u iroki ahejski tabor!"
Ree, - al' zakuka ena i njemu odgovori ovo:
Avaj, kamo ti razum, sa kojeg si ugledan pree
bio u ljudi stranih i onih kojima vlada?
Kako ahejskim hoe sam da laama ode
na oi junaku to vrle sinove tvoje
ve je pogubio mnoge? U tebe je elezno srce!
Ako te uhvati jednom i oima ako te vidi
borac krvoedni onaj i podmukli, nes te alit'
nit e ti odati potu. Daleko u kui ovde
sina oplakujmo sada! A njemu kada ga rodih
uz nit ivota snana sudbina zaprede pseta
brza da nahrani on, od roditelja daleko,
onde kod nemani strane! Po sredi mogla bih jetru
njegovu zagrist' pa je razjedat'! Takva bi bila
osveta za sina moga, jer nije ga plaljiva smak'o,
nego za Trojance i za Trojanke nedara niskih
bio se, nije pritom pomilj'o na strah i begstvo!"
Na to odgovori njojzi starina bogoliki Prijam:
Nemoj me ustavljat', hou da krenem, - ne budi sama
zloslutna u kui ptica, jer nee me moi zadrat'.
Da mi je neko drugi od ljudi zemaljskih rek'o,
vra il' rtava kakav nadzira il' svetenik neki,
la je - mi bismo rekli i njemu okrenuli lea:
a sad kad boginju uh i videh je licem u lice,
idem, i nee joj rei badava biti. Al' meni
ako je sueno mreti kod ahejskih srpastih laa,
hou, neka me odmah Ahilej posee, kad svoga
u ruke uzmem sina, i kada se naplaem dosta!"
Ree i poklopce lepe od kovega otvori odmah,
dvanaest haljina lepih starina izvadi otud,
prostih dvanaest struka i ilima isto toliko,
toliko plateva belih i koulja jote toliko.
Odmeri zlato i deset iznese talanta celih
i dva tronoca sjajna iznese i etir' bakraa,
i jo prelepu kupu to Traani njemu je dae,
veliki poklon, kad njima k'o poslanik stie; ni njega
ne potedi starina u dvoru, no uae vrlo
dragog otkupiti sina.
142
Trojance tono u tremu
stajahu gonjae sve i runo ih stane da psuje:
Idite, sramote vi i bruke! Zar nemate sami
kod kue ridanja dosta, no dooste muiti mene?
Nije l' vam dosta Div to Kronovi dade mi jade
najboljeg sina kad izgubih? Al' znaete i vi.
Jer e vas lake odsad Ahejci moi da smiu,
poto je pogin'o on. A u dvore bogu Aidu
pre da zaputim ja no oima svojim da vidim
kako nam pustoe grad i besno kako ga rue!"
Ree i palicom ljude razagna, a oni se starcu
srditom uklone, a on sinovima povikne tada
Helena kore', Parida i Agatona divnog
Pamona, Antifona i grlatog borca Polita,
Dejfoba kore' i Hipotoja, ponosnog Dija.
Tu devetoricu klikne starina i ovo im rekne:
Hitajte, rava deco i sramote! Kad biste svi vi
mesto Hektora mrtvi kod brodova leali brzih!
Avaj nesrena mene! Izrodih u irokoj Troji
vrlo vrlih sinova, od kojih ni jedan ne osta,
ni bogoliki Mestor, ni Troilo, borac sa kola,
a ni Hektor, bog meu ljudima, koji se vie
injae da je bogovsko dete negoli ljudsko.
Sve ih pogubi Arej, a ostae grdinje same,
laci, igrai, to znaju da najbolje u kolu biju
nogama i da janjad i jarad narodu grabe.
Neete l' kola to bre pripremit' mi sada i u njih
ovo smestiti sve da odmah krenemo na put?"
Ree, i oni se karbe poboje svojega oca,
kola za dve mazge iznesu s tekunima lepim,
lepa i sasvim nova i koaru priveu na njih,
potom s klinova oni mazgovlji skinue jaram
od zelenike, s pucem, snabdeven kukama vrstim,
s jarmom jaramski remen iznesu devet lakata
dug, i na briljivo izglaenu priveu rudu
sasvim na kraju napred. a beoug privrste klincem,
trired nad pucem remen sa svake omotaju strane,
krajeve zaveu redom i pripnu pod klinevim iljkom.
Goleme otkupe potom za Hektora oni iznesu
te ih u izglaena u kola tovarit' stanu.
Potom upregnu mazge jakonoge navikle na ham,
njih mu Miani nekad k'o sjajan dadoe poklon;
najzad Prijamu samom pod jaram konje privedu
to ih uz izraene starina hranjae jasle.
143
Prijam i njegov glasnik to trezveno umeju mislit':
tada brinoga srca obojici prie Hekaba
kao med slatkoga vina u desnici nosei ruci
u kragu zlatnom da rtvuju i potom da krenu.
Stane pred konje i rei starini progovori ove:
Uzmi i ocu Divu to izlij i moli se njemu
kui od neprijatelja da vrati se, kad te ve srce
laama podstie tvoje preko volje moje. A ti se
oblaka idskom zbirau pomoli ponovo Divu,
Kronovu velikom sinu, na celu Troju to gleda;
pticu zatrai brzog vesnika, koji je njemu
od svih najdrai ptica i snagu najveu ima,
s desne strane sam da ga smotri oima svojim
i njim osokoljen krene do danajskih brodova brzih.
Ako ti svevidni Div pe poalje svoga glasnika,
neu te goniti ja i neu ti ja nareivat'
argejskim laama ii, i ako eli veoma!"
Na to odgovori njojzi starina bogoliki Prijam:
Neu se, ljubo, sada toj tvojoj protiviti elji:
dobro je podii ruke i moliti milost od Diva."
Tako ree i starac kljuaricu zovne da vodom
ruke mu polije istom, i dvorkinja njemu pritri
sud za umivanje nose' u rukama i uz njega ibrik.
Prijam opere ruke i prihvati krag od ljube,
stane se moliti stupiv sred dvorita, odli od vina,
na nebo pogleda potom i molitvu prozbori ovu:
Najvei, najvii Dive, to caruje s Ide, daj mi
drag da Ahileju stignem i da se saali na me,
pticu mi poalji brzog vesnika koji je tebi
od svih najdrai ptica i snagu najveu ima,
s desne strane sam da ga smotrim oima svojim
i njim osokoljen krenem do danajskih brodova brzih!"
Tako se pomoli on, a mudri ga saslua Dive,
odmah mu poalje orla, tu najpodesniju pticu,
mrkoga lovca, koga i pegavcem naziva narod.
K'o to su vrata iroka u visoke riznice koga
oveka blaga to ima i zatvorena i vrsta:
tako se s obadve strane orluini irila krila.
I njima uini se nad gradom da nadesno proe;
radosni budu kad vide, i svima se razgali srce.
Na kola zlatna zatim starina urno se popne,
ispod hunoga trema i kapije onda ih pogna.
Napred su mazge kola sa etiri vukla tekuna,
Idej ih gonjae hrabri, a ozad su stizali konji
to ih je upravlj'o starac i brzo ih gonio biem
kroz grad, a za njim k'o pratnja svi njegovi iahu dragi
plaui gorko kao da u samu polazi propast.
144
Kada iz grada oni ve siu i na polje stignu,
onda se drugi natrag u Ilij vraati stanu,
deca i zetovi svi, a svevidni primeti Dive
na polju dvojicu onu i saali starca kad vide;
odmah Hermiji on probesedi dragome sinu:
Hermija, tebi je svagda od svega najdrae bilo
da se sa ovekom zdrui i uslii ko ti se svidi.
Idi i Prijama sada do prostranih ahejskih laa
tako povedi da ga od boraca danajskih niko
ne vidi, ne pozna, dok Ahileju ne doe starac!"
Ree. i pratilac njega brzohoa poslua odmah.
te on potplate lepe za noge privee tada,
zlatne ambrosijske, koje po vodi i beskrajnoj zemlji
brzo noahu njega k'o vetar kad leti i due;
uzme i palicu kojom on ljudima zaklapa oi
kojima hoe, a druge spavaive budi iza sna;
s palicom tom u ruci brzohoa snani odleti.
Brzo se potom dohvati on Helesponta i Troje:
kneeviu mladiu po licu podoban bee,
to je u mladosti cvetu, i prve niu mu malje.
Kad se provezu oni kraj velikog Ilova groba,
onde ustave mazge i konje, u reci da vode
piju. Ve se tama po zemlji sputati stane;
tada upraviv pogled izbliza Hermiju glasnik
smotri, okrene se starini i ovo mu rekne:
Pazi, Dardanov sine, sad smotreno voziti treba,
oveka vidim, zacelo obojicu on e nas razdret'.
Nego beimo brzo na konjima il' molimo njega
kolena njemu dodirnuv da on se smiluje na nas!"
Ree, i starcu se pamet od velikog straha pomete,
te mu se kosa svuda po gipkom nakostrei telu;
on se prenerazi sav. Al' brzi mu Hermija prie,
pa mu prihvati ruku i prozbori pitanjem ovim:
Kuda to kasno goni, o oe, konje i mazge
kroz ambrosijsku no kad ostali spavaju ljudi?
Zar se Ahejaca ne boji srdbom to diu?
Oni su dumani tvoji svi grdni i tebi su blizu.
Da te primeti koji u noi brzoj i tamnoj
takvo blago gde vozi, pri dui ti kako bi bilo?
Ni sam nisi ve mlad, i ovaj to prati te star je
oveka onog da odgna to prvi bi napao na vas.
Al' ja neu ti zla uinit' i od tebe drugog
odbiu, ini mi se da dragom si ocu mi slian."
Nato odgovori njemu starina bogoliki Prijam:
Tako je nekako sve, o dragi sinko, to kae.
Nego je nekakav bog i mene zakrilio rukom
koji je pratioca u susret mi poslao takva,
znamenje dobro, k'o ti to si i stasom divan i licem,
razuman tako i sin jo blaena oca i majke."
Njemu brzohoa pratilac bog odgovori ovo:
145
to si rekao, stare, to sve je zanago pravo,
Nego nuder mi reci i pravu mi istinu kazuj:
alje li kuda mnogo i dragoceno blago
ljudima stranim da onde ono ti ostane celo,
ili ve sveti svi u strahu napustiste Ilij,
kada vam najbolji borac onakav pogibe, sin tvoj,
koji u borbi nikad Ahejcima nije ustup'o?"
Njemu odgovori potom starina bogoliki Prijam:
Ko si, dragiu moj, od kojeg si oca i majke,
koji mi izree lepo sudbinu nesrenog sina?"
Njemu brzohoa pratilac bog odgovori ovo:
Kuaj me samo, stare, i pitaj za Hektora divnog.
Ja sam ga vrlo esto u bitki to proslavlja borce
oima video svojim, i laama kad je Argejce
dognao te ih klao i otrom ubijao meu,
a mi se uasmo stoje', jer nije Ahilej doput'o
u boj nam ui, jer na Atrida bejae srdit.
Ja sam saratnik njegov, na vrstoj stig'o sam lai
s njime; Mirmidonac po rodu sam, a moj se otac
zove Poliktor, imovit je on i star ve k'o i ti,
est jo ima sinova, a ja sam sinak mu sedmi.
Kocku kad bacih, pade na mene amo da idem.
A sad na polje prispeh od laa, jer sutra e zorom
oko grada Ahejci sjajnooki zametnut' bitku;
ve im je dosadno sedet', i ahejski ne mogu voi
da ih due uzdre od borbe, koliko je ude."
Njemu odgovori na to starina bogoliki Prijam:
Ako si zanago drugar Ahileja, Peleju sina,
onda potpunu meni izreci istinu sada:
da li je sin moj jote kod laa, il' ga je vee
razrez'o na komade Ahilej i hitio psima?"
Njemu odgovori pratilac bog brzohoa ovo:
Jo ga pojeli nisu, o stare, psine ni ptice,
nego neprestano on u Ahilejevu atoru
lei kraj lae; dan je ve dvanesti onde to lei,
ali mu ne gnjije telo, a nit ga rastau crvi,
koji razjedaju borce u junakoj borbi kad padnu.
Vazda bez potede njega Ahilej vue, dodue,
oko drugareva groba, kad Zora osvane divna,
al' ne nakazuje njega; s divljenjem gled'o bi i sam
kako je rosan i sve, i sav je opran od krvi,
nigde umrljan nije, i sve se zatvorie rane,
to god ih dobi, jer mnogi na njega izbacie koplje.
Tako se blaeni bozi za dobrog ti staraju sina,
i kad je vee mrtav, jer omile njihovu srcu."
Ree i radostan bude starina i odgovor dade:
Dobro je zanago, sinko, i pristale darove davat'
bozima venim, jer nije ni sin mi - ako ga imah -
olimpske bogove u svom u dvoru smetao s uma:
stoga se setie njega i as kad ote ga smrtni.
146
Nego ovaj lepi od mene prihvati kondir,
te me titi i prati uz pomo bogova vinjih
dokle ne stignem ja u ator Pelejevu sinu!"
Njemu odgovori pratilac bog brzohoa ovo:
Kua me, stare, mlaeg od sebe, al' neu te sluat'
kad mi nareuje dar da uzmem da ne zna Ahilej.
Al' ja se bojim junaka i usteem se u dui
uzet' mu neto da zlo se ne dogodi docnije meni.
Ali u pratiti tebe ta vie do slavnoga Arga,
paljivo ploviu s tobom il' peice pratiu tebe,
niko te napasti nee ni prezreti tvoga drugara."
147
Divu dragi Ahilej gde seae. Njega unutra
nae, a podalje sede drugari; a dva junaka,
vitez Automedont i Alkim Arejeva roda,
ba se zaduvala slue'. Ahilej ba bio je prest'o
jesti i piti, i jo je pred njime stajala sofra.
Ue veliki Prijam i prie neprimeen blie,
kolena zagrli on Ahileju, poljubi ruke
strane, vojskomorne, one sinova mu smakos mnogo.
Kao kad ovek, u besnoj slepoi ubiv zemljaka,
ostavi svoju domaju i u drugi pobegne narod,
imunom oveku doe, i ude se koji ga smotre,
tako se zaudi junak bogolikog Prijama spaziv,
zaude se i drugi, i jedan pogleda drugog.
Tada molei Prijam junaka rekne mu ovo:
Seti se svojega oca, Ahileju podobni bogu,
starca kakav sam i ja, na pragu starosti tune.
I njega susedi moda to borave okolo njega
taru, i nikoga nema da ukloni bedu i propast.
Ali samo kad uje da jote mu ivi, u svojoj
dui se raduje on i u sve nada se dane
dragog ugledat' sina, od Troje kad mu se vrati.
A ja sam nesrean sav: izrodih u irokoj Troji
vrlo vrlih sinova, a iv mi ne osta ni jedan.
Im'o sam ih pedeset, kad ahejska osvanu vojska:
utroba iste majke devetnaest mi rodi sinova,
inoe druge mi sve u dvoru raahu mome.
Vei je deo mi njih pogubio napasnik Arej.
A kog jo jedinog imah, te i sam tiae grad nam,
toga ti nedavno smae, kad oinsku branjae zemlju,
Hektora. Ahejskim sada i dolazim laama zato
otkup da za njega dam ti, a goleme otkupe nosim.
Nego se bogova boj, Ahileju, smiluj se meni
setiv se svojega oca, nesreniji od njega ja sam
koji pretrpeh to nije na zemlji ovek ni jedan
pruivi ustima ruku junaku to sina mi ubi!"
Ree i podstae elju u njemu da plae za ocem,
uzev za desnicu starca Ahilej ga otisne malo.
Oba su spomena puni, vojskomoru Hektora jedan
Ahileju do nogu savijen plakae silno,
a svog as plakae oca Ahilej, a as Patrokla,
i pla se njihov stane po celom razlegat' atoru.
A kad se ridanja vee Ahilej narida divni,
te mu elja za plaem iz grudi i udova ode,
sa svog ustane stoca i za ruku podigne starca
alei sedu mu glavu i belu njegovu bradu,
licem se okrene njemu i krilate prozbori rei:
Jadnie, zanago mnoge u dui premui muke!
Kako se usudi sam da ahejskim laama krene
na oi oveku onom to tebi estite mnoge
sinove pogubi ve? U tebe je elezno srce!
148
Nego nuder sedi na stolac, a u srcu emer
pustimo neka se stia, i ako alosni jesmo,
jer strahoviti pla ba nita nam nee pomoi.
Takvu sudbu ve bozi ispredoe ljudima jadnim,
neka ive u bolu, a sami bezbrini jesu.
Lee bureta dva u Divovu dvoru, iz jednog
daje darove zle, a iz drugog darove dobre.
Kome iz bureta oba gromoviti pomea Dive,
taj e ovde naii na zlo, a onde na dobro.
Koga obdari bedom, u ruglo uvali toga,
te ga emerna glad po ubavoj progoni zemlji;
luta, ni smrtni ljudi ni bozi ne potuju njega.
Tako i Peleja bozi obdarie darima sjajnim
otkad se rodi, jer nekad on sve je pretic'o ljude
blagom i bogatstvom, a Mirmidoncima bejae vladar;
ako i bejae smrtan, za ljubu mu boginju dae;
ali i njemu zla je odredio bog, te u dvoru
nisu se rodili njemu potomci, da vladaju jednom,
nego izrodi jednog malovenog sina; ja njega
stara ne dvorim, jer od domaje vrlo daleko
sedim pod Trojom, alostei tebe i tvoju decu.
ujemo, stare, i ti da nekada bejae srean:
dokle obuhvata Lezb, Makarevo sedite, gore,
Frigija ozgo i dokle Helespont beskrajni ide,
time si vladao, kau, sinovima slavan i blagom.
A kad ti nebeski bozi udelie nevolju ovu,
oko bedema bitke i svagda klanja junaka,
sve podnesi i nemoj bez prestanka plakat' u dui,
nee sebi pomoi to ali za estitim sinom
nit e ga dii, no moglo bi zlo da snae i tebe!"
Njemu odgovori na to starina bogoliki Prijam:
Nemoj me sedati jo, o Divova nego, dok Hektor
jo u atoru lei bez sahrane, predaj mrtvaca
bre, da oima vidim, i od mene darove primi
mnoge to ih nosim. Ti raduj se njima i u svoj
vrati se oinski kraj kad najpre dopusti meni
jot da ivim i due da gledam svetlost sunanu!"
Njega pogledav mrko progovori brzi Ahilej:
Vie ne drai me, stare, jer i sam nameravam da ti
Hektora dadem na otkup! Od Diva mi glasnica doe
mati, koja me rodi, starine morskoga erka.
I to za tebe znam, o Prijame, ne moe tajit'
da te je neki bog do brodova doveo brzih,
jer se ne bi ni ovek u snazi usudio doi
amo u tabor, jer ne bi kraj staara mogao proi,
a ni zasovnica od vrata otisnut' lako.
Stoga mi nemoj sad u alostima buniti srce,
da te ne pogubim u svom atoru, ako i stie
meni k'o pribeglica, da nalog ne prekrim Divov!''
Ree, i zadre starac pred njime i poslua rei.
149
Ahilej prima otkup, predaje Hektora ocu
i poziva ovoga na veeru
150
Nego, o stare boanski, ded i mi se starajmo sada
za jelo. A potom kad sina u Ilij ve jednom uveze,
dovoljno ridae za njim, jer mnogih je dostojan suza."
Ree i skoi Ahilej te srebrnu zakolje ovcu,
i nju ogule druzi i stanu se baviti njome,
i drugo sitno iseku i potom na ranje navrte,
sve to pomno ispeku i s ranjeva skinu peeno.
Automedont uzme hleb i stane ga delit' po sofri
u lepim koarama, Ahilej podeli meso.
Oni rukama tada za gotova jela se mae.
151
Devet bismo dana u dvoru plakali za njim,
deseti dan bismo njega pogrebli i astili narod,
a jedanesti dan bismo grob nainili njemu,
a dan dvanesti poeli borbu, ako je nuno."
Njemu odgovori na to brzonogi divni Ahilej:
Tako e biti, stari moj Prijame, kako ti trai.
toliko dana u bitku, koliko veli odlagat'!"
Tako ree Ahilej i desnicu ruku nad lankom
prihvati starcu, da strah mu iz due istera svaki.
Potom na poinak legnu u tremu kunome onde
Prijam i glasnik njegov, sa mislima mudrim u glavi.
A Ahilej zaspi u lepome svojemu atoru
a pored njega legne Brisejida obraza lepih.
152
upati za njim skoiv ka kolima lepih tekuna
drei njegovu glavu, a narod ih okrui plau'.
Ceo bi alili dan do smiraja samog sunanog
Hektora onde pred vratma i suze ronili za njim
s kola da nije starac ovako narodu rek'o:
Dajte da mazge mi prou, a potom se moete dosta
naplakat' plaa, kad kui dovezem mrtvoga sina!"
Ree, i oni se razmaknu svi i propuste kola.
153
A sad mi rosan i kao iv u dvorima lei,
podoban onom kome sa srebrnim lukom Apolon
pristupi pa ga smakne tad svojim strelama blagim."
Tako ridaju' ree i tunjavu podstakne dugu.
Najzad Helena trea naricati pred njima pone:
Hektore, mojemu srcu najmiliji od svih devera,
sad mi je mu Aleksandar bogoliki, tono je mene
doveo nekad u Troju, - ej da me je nestalo pre tog!
ve mi je sada evo i dvadeset godina stiglo
otkad odande otidoh i ostavih oinsku zemlju,
ali jo ne uh od tebe ni zle ni pogrdne rei,
nego kad bi me drugi u dvorima korio kogod,
dever il' jetrva ili leporuha zaova koja
ili svekrva - svakgda k'o otac blag mi je svekar
ti si ga ustavlj'o vazda i mene si branio uvek
svojim milosnim srcem i ljubaznim reima svojim.
Zato alosna s tobom i sebe oplakujem jadnu:
milostiv nije mi vie u Troji irokoj niko
a ni prijatelj dobar, jer svi se groze od mene."
154
onde u dvorima Divu dragoga Prijama kralja.
Tako su oni pogrebli konjomoru Hektora borca.
NAPOMENE
Iako obasjan bleskom herojske veliine, svet junaka Ilijade i Odiseje svet je opipljiv, svet
injeniki. Mone graevine Iliona i Mikene nisu blistale onim sjajem u kome ih ep prikazuje, ali
su se dizale na onim mestima koja se u epu pominju. Helenski pesnik svoje junake oprema oklopom
od medi i tua, puta ih da se bore sa bornih kola, drei se starinskih opisa junake pesme
koji kao da nas vraaju u bronzano doba, iako Heleni njegovog vremena umeju da jau i znaju za
elezo. Kada ne govori o junakoj opremi nego o nesavitljivom duhu junaka, uzima kao simbol elezo,
tvre i otpornije od bronze. U Ilijadi Hektor, dok gine proboden kopljem od medi, optuuje Ahileja
da u grudima ima gvozdeno srce. Ali ovi podaci sadrani u Ilijadi i Odiseji, i pored toga to
arheologija esto svedoi o njihovoj autentinosti, nisu mogli da potvrde epske Ahajce - tako
Ilijada naziva helenska plemena pod Trojom - kao istorijski narod. Ilijada i Odiseja odvie su
pozni svedoci. Epski Ahajci prihvaeni su kao istorijski narod tek nedavno, i to samo donekle, kad
su proitani helenski zapisi iz razdoblja i krajeva u koje helenski epovi stavljaju tu skupinu
plemena; jer, predistorija se pretvara u istoriju kada o njoj ponu da govore njeni sopstveni, njoj
savremeni pisani izvori.
Pitanje verodostojnosti epskih izvetaja o herojskom dobu Helade bilo je ulo u jednu novu
fazu ve nekako oko godine 1870. Jedan oduevljeni ljubitelj Ilijade i Odiseje, spretan trgovac koji
je uspeo da se obogati trgujui krznima, poduhvatio se 1868. posla da na samom terenu ispita
verodostojiost helenskog predanja o trojanskoj vojni. Bio je to Hajnrih liman, kome je polo za
rukom da na breuljku Hisarliku, u oblasti antike Troade, otkrije ruevine ne jednoga ve celog
niza starih naselja smetenih tamo gde se, prema antikim izvetajima, nalazio epski Ilij, grad
Troja. liman je krenuo i na Pelopones, u pokrajinu Argolidu, da tamo otkrije ostatke Mikene,
sedita glavnog komandanta trojanskih neprijatelja, Agamemnona. Pored ostataka graevina, 1874-76.
godine naao je i izuzetno bogate ukrasne predmete od zlata, koji kao da su potvrivali istorijsku
osnovanost epiteta ..bogata zlatom" koji se u helenskom epu stalno javlja uz ime grada Mikene.
liman je stoga bio vrsto ubeen da je naao Agamemnonovo blago. Ali strunjacima je bilo teko
da se sa njim u tome sloe, jer materijalna kultura limanove Mikene nije bila slina poznijoj,
nesumnjivo helenskoj; tavie, uskoro se pokazalo da ima mnoge zajednike crte sa starijom
kulturom ostrva Krita. Pouzdano reenje ovog problema donelo je tek deifrovanje pisanih
dokumenata mikenske civilizacije.
Godine 1889, Artur Evans, konzervator Etmolean muzeja u Oksfordu, naiao je na otisak
jednog peata od prozranog ahata za koji se tvrdilo da potie iz antike Sparte na Peloponesu.
etiri ovalna polja na peatu sadravala su stilizovane znake koji su Evansa podseali na
hijeroglifsko pismo maloazijskih Hetita. U godinama koje su sledile Evans je u antikvarijatima
155
Atine naao druge sline peatnike i utvrdio je da potiu sa ostrva Krita. Tako su nastala prva
osnovana nagaanja o staroj minojskoj i mikenskoj pismenosti. Ne samo antika predanja nego i
arheoloki podaci govorili su o razvijenoj ekonomskoj strukturi minojskog kraljevstva na Kritu. To
ostrvo, izolovano u sreditu istonog Mediterana, razvilo je visoku civilizaciju. Arheoloki
nalazi zlatnih i srebrnih predmeta pokazivali su da je Krit morao imati razvijeno i
specijalizovano zanatstvo. Ovakva visoka specijalizacija zahteva razvijenu podelu rada, a podela
rada ekonomski sistem koji specijalistima obezbeuje uslove za ivot. Iz toga je za Evansa
proisteklo pitanje da li takva razvijena drutvena struktura ne zahteva nuno i neku vrstu
pismenosti, barem radi voenja osnovnog knjigovodstva u kraljevskim palatama Krita i po utvrenim
dvorovima mikenske gospode na Peloponesu.
Evans je krenuo na Krit, koji je jo bio u turskim rukama, i tu je, po selima, naao mnoge
sline peatnike. Seljanke su ih nosile kao amajlije i nazivale su ih davaocima mleka" ili
mlenim kamenovima" galuses i galopetres. Starije ene, koje se vie nisu nadale porodu, rado su
ih prodavale, dok se mlae nisu htele odvojiti od tih amajlija. pa je Evans uzimao samo otiske.
Sakupljeni materijal mu je omoguio da prvi pouzdano utvrdi postojanje jedne stare pismenosti na
terenu potonje Helade, ije je ishodite bio Krit. Ali tekstove na antikim peatnicima Evans nije
mogao da proita niti je mogao rei na kome su jeziku sastavljeni. Velika starina arheolokih
nalaza sa Krita, legende o moi kritskog vladara Minoja ili Minosa i prvobitnoj zavisnosti
helenske Atine od Minojeve prestonice Knososa, bili su povod pretpostavci da je minojska
civilizacija staroga Krita bila nehelenska i prehelenska i da su ona i njoj srodna mikenska
civilizacija na Peloponesu nestale kada su ih pokorili helenski doseljennci, koji su poeli da
prodiru sa balkanskog severa ve negde oko 2000. godine stare ere. Poptto je Evans 1900. godine
otkopao u starome Knososu na Kritu i bogat arhiv glinenih ploica ispisanih minojsko-mikenskim
znacima, bilo je dokazano i postojanje minojskog dvorskog knjigovodstva. Sline tablice naene su i
u mikenskom Pilu na Peloponesu, pa je Evansova teorija o iskljuivo nehelenskoj i prehelenskoj
minejsko--mikenskoj civilizaciji imala punih pedeset godina velik broj pristalica.
Evansovo shvatanje kao da je objanjavalo zato Ilijada i Odiseja prikazuju kao nepismene
junake herojskog doba, iako mnogi od njih potiu ba iz oblasti gde su naeni ostaci starije
pismenosti. Ako je minojsko-mikensko pismo sluilo samo nehelenskom stanovnitvu, bilo je
razumljivo to ga se Heleni nisu seali. Nije bio neobian ni sasvim izolovani podatak Ilijade
prema kome je kralj Proit, vladar Tirinta, grada u neposrednoj blizini Mikene, poslao u Likiju
nekakve znake koje je nacrtao na sloenoj dasci da bi svome tastu saoptio da smakne donosioca
poruke, junaka Belerofonta. U skladu sa Evansovim shvatanjem, ti su znaci mogli biti sasvim bledo
seanje na nehelensku mikensku pismenost, jer Proit pripada generacijama legendarnih vladara
jo iz vremena pre trojanskog rata, dakle u legendi je stariji od nepismenih Ahejaca Ilijade.
Meutim, kada je godine 1952. Majkel Ventris najzad uspeo da deifruje mikensko pismo -
neto drugaiji minojski zapisi ni danas jo nisu proitani - pokazalo se da su se mikenskim
pismom sluili Heleni i da je ve liman bio na dobrom putu kada je govorio o helenskim
stanovnicima Mikene. Zapisi sastavljeni mikenskim pismom naeni su na Kritu u Knososu, gde su
helenski doseljenici pokorili minojske starosedeoce, na zapadnom Peloponesu u Pilu i na istonom
Peloponesu u Mikeni i Tirintu, dakle na msstima gde su prema Ilijadi vladali Idomenej, jedan od
prosaca lepe Helene. Nestor, mudri savetodavac ahejskih vojskovoa, Agamemnon, glavni zapovednik
Helena pod Trojom, i pre njih i pismeni Proit.
Ovim otkriem ipak nije sasvim premoen jaz izmeu istorijske stvarnosti i mitizovane
istorije epova, tj. razlika izmeu pismenih mikenskih Helena i nepismenih epskih Ahejaca.
Mikenska civilizacija javlja se oko 1550. godine, a u punoj je snazi oko 1400. kad savladava glavna
sredita minojskih starinaca na Kritu. U to vreme mikenski Heleni kao da su se poeli probijati i
prema maloazisjkom kopnu, jer tragove njihovih naseobina nalazimo na ostrvu Rodu i u oblasti
maloazijskog grada Mileta. Ali novija arheoloka istraivanja su utvrdila i to da ona trojanska
naseobina koja je propala u to vreme nije stradala od neprijateljske ruke ve od zemljotresa. Tek
156
idua, sedma naseobina, sloj VII-a, opustoena je u ratu, i to oko godine 1200, to je doista veoma
blizu godini 1184, tradicionalnom datumu razorenja Troje. Ali arheolozi su pokazali takoe i da je
mikenska mo propala naglo oko godine 1200, pa, prema tome, u to doba mikenska gospoda nisu mogla
da organizuju velik pohod preko mora kakav je opisan u Ilijadi. Stoga je verovatnije da su sedmi grad
na breuljku Hisarliku, arheoloku Troju VII-a, razorila ona varvarska plemena koja su u velikoj
seobi naroda poetkom XII stolea stare ere krenula iz severnijih predela ne samo prema jugu
Balkana nego i u Malu Aziju, preko moreuza na ijoj se azijskoj strani nalazila Troja.
Pokreti tih varvarskih plemena, meu kojima su najznaajniju ulogu moda igrali Frigi i
Iliri, potisnuli su nove grupacije helenskih plemena prema jugu Helade. Ta nova plemena, meu
kojima su verovatno najvaniji bili Dorci, ugrozila su starije helenske doseljenike, nosioce
mikenske civilizacije. Na drugoj strani narodi sa severa" ili narodi sa mora", kako
staroorijentalni izvori nazivaju plemena koja se sele, kao razorni talas zapljusnuli su obale Male
Azije, oborili su Hatua, dananji Boghaskej, prestonicu silnog hetitskog carstva, pa su prodrli
sve do severoistonih ogranaka Nilove delte. Tu su im se Egipani suprotstavili godine 1188,
zaustavili su njihove bujice i uinili da se one, oslabljene, razliju u raznim pravcima.
Kroz mitove o Minoju, Minotauru i lavirintu, Arijadni i Teseju, za koje zna pesnik Ilijade,
naziremo neto od onoga sukoba u kome su mikenski Heleni oko godine 1400. potisnuli i pokorili
nehelenske minojske starince. Ali za razvoj helenskog mita, junake pesme i epopeje znaajnija je
promena koju je, oko 1200, donela seoba naroda. Scena za prvi in istorije helenske knjievnosti,
iji su puni i zavrni izraz Ilijada i Odiseja, stvorena je padom mikenske civilizacije, iji su
tvorci bili rani helenski doseljenici. U pomeranjima helenskih plemena koje je izazvala seoba
naroda znaajnu ulogu ima i kolonizacija maloazijskih obala za koju je put bio otvoren padom
hetitskog carstva. O tim pomeranjima svedoi i raspored helenskih dijalekata poznat iz arhajskog i
klasinog doba. Ti dogaaji se ogledaju i u samoj tematici Ilijade i Odiseje, samo to su sva ta
seanja prelomljena kroz prizmu narodnog pesnitva koje mitizuje istoriju i onih promena koje je
Heladi doneo period od XII do VIII stolea stare ere, razdoblje koje se naziva helenskim srednjim
vekom" zbog opteg pada kulture i stalnih sukoba izmeu plemena i manje ili vie samostalnih
kneeva.
Ovo razdoblje helenske istorije nam je najmanje poznato, ali ono je, svakako, prodiranjem novih
snanih plemenskih skupina i meanjem sa starijim stanovnitvom, stvorilo preduslove za razvoj
specifine helenske kulture. Razdoblje od XII do VIII stolea po svoj prilici je i vreme kada je
helenski mit dobio onaj oblik u kome je poznat Evropi do dana dananjeg. Na kraju tog razdoblja
likovna umetnost helenskog kopna razvija u punoj meri geometrijski stil, nov i razliit od
minojsko-mikenskog naslea, a maloazijske kolonije na literarnom polju dostiu najvii domet u
Ilijadi i Odiseji, epovima koji se pripisuju pesniku Homeru.
Za maloazijsku Joniju kao mesto nastanka Ilijade i Odiseje govori legenda koja pripoveda kako
je te spevove sastavio Homer, putujui peva poreklom sa jonskoga istoka. Pouzdaniji je svedok jezik
samih epova koji je vetaka tvorevina, meavina jonskih i eolskih dijalekatskih elemenata. Heleni
su svakako pevali junake pesme i priali legende i mitove ve pre svog naseljavanja po anadolskim
obalama, jer legendarni likovi i sudbine helenskih boraca pod Trojom redom su vezani za balkansku
Heladu i za Pelopones, to znai da su tu uli u svet narodne knjievnosti. Meutim, iako prve
zaetke helenske junake pesme treba traiti na helenskom kopnu, ta je pesma naglo izrasla i bujno se
razgranala u maloazijskoj Eolidi i Joniji, meu potomcima prvih helenskih kolonista i nezavisno
od istodobnog sporog toka i oskudnog literarnog razvoja helenskog kopna.
Ilijada i Odiseja su u Heladi bile najitanija knjievna dela. One su bacile u zasenak
starije i srodne pesme kraeg obima, sline naoj narodnoj, epskoj pesmi. Takve starije pesme u
Heladi su prvo pevali uesnici u ratu, kraj logorske vatre i domaeg ognjita, a posle su ih pevali
157
pevai od zanata obilazei dvorove kraljeva i velmoa. Najzad su i pevae profesionalce zamenili
deklamatori zvani rapsodi, koji su junake pesme i spevove recitovali sa tapom u ruci po palatama
plemia, o verskim sveanostima i na vaarskim skupovima.
Ilijada i Odiseja nose u sebi znake ovog razvoja epskog pesnitva, koji u Heladi nije bio
samo dug nego je morao biti i bogat obdarenim pojedincima, pevaima stvaraocima. Bez tih bezimenih
umetnika, bez njihovog dara i oseanja za pesniku re i lepotu, ne bismo mogli razumeti pojavu
veoma sloenih odlika epskoga izraza koji helensku epiku odvajaju od staroorijentalne i uzdiu nad
folklornom junakom pesmom raznih naroda. Te odlike moemo uoiti uporeivanjem Ilijade i
Odiseje sa naom junakom pesmom, pri emu treba imati na umu i to da podudarne elemente izraza
nalazimo u epskom pesnitvu irom sveta. Do toga dolazi zato to narodni pevai ne ponavljaju
utvren i naizust nauen tekst, nego pesmu stvaraju stalno iznova, s nogu. Prilikom improvizovanja
bilo bi odvie naporno, kako za pevaa tako i za sluaoce, kada se ne bi mogli osloniti na ono to
je ve poznato. Peva zna osnovne crte pripovetke i glavne osobine likova, a slui se ustaljenim
izrazima i tradicionalnnm opisima, jer se scene i svojstva tipini za junaki ivot javljaju jednako
u raznim pesmama.
Po eolskim elementima sadranim u epskom jeziku Helena moglo bi se zakljuiti da je krug
pesama o borbi protiv Troje, ije je ime bilo Ilion pa se stoga Homerov ep zove Ilijada, razvio prvo
u oblastima oko ruevina Troje, na severozapadnoj obali Male Azije, gde su se bili naselili eolski
Heleni. Poto su te pesme prenete u ju-nije maloazijske naseobine jonskih kolonista, jonski
pevai i deklamatori sluili su se i dalje nekim eolskim reima i formulama. Tako su najlake
dolazili do izraza i sklopova rei ve prilagoenih epskome stilu i stihu herojske pesme. Ovde, u
Joniji - rekli smo ve - stare izvoae pesama, uesnike u boju i putujue pevae, postepeno su
potpuno zamenili rapsodi, recitatori, i ovde je, u uslovima miroljubive jonske aristokratije,
poljoprivredne i trgovake, dolo do stvaranja velikog herojskog speva. Jonski rapsodi, udrueni u
neku vrstu esnafa, irili su potom mit i legendu u novom epskom obliku po celoj Heladi i tako su
ih vratili matinom helenskom kopnu. U doba tirana i u prvim danima atinske demokratije,
recitovanje epova bilo je ustaljen obiaj koji je dobio n zakonsku podrku. U Atini VI stolea stare
ere zakon je nareivao da se svake etvrte godine, o Panatenejskom prazniku, izrecituju Ilijada i
Odiseja. U epskom obliku mit postaje svehelensko dobro, utie na pozniju horsku liriku i na atiku
tragediju u kojoj dobija novu snagu i nalazi nov poetski izraz.
U to doba ve su se javljali utvreni, pismeno fiksirani tekstovi spevova, koje su kao
dragocenost uvali lanovi jedne porodice ili jednoga esnafa rapsoda. Znai da prvo pismeno
beleenje epskih tekstova pada verovatno u vreme izmeu starih pevaa pesama i ovih docnijih
staleki organizivanih rapsoda. Istina je da ne znamo da li se moda i neki stariji pevai pesama
nisu oslanjali na zabeleene tekstove. Ilijada i Odiseja, u kojima itamo najstarija obavetenja o
njima, prikazuju ih kao improvizatore. a ne pominju pisanje alfabetom koji su heleni stvorili u
prvoj polovini IX stolea ugledajui se na pismo Feniana. Ovo utanje odgovara arhainoj
stilizaciji herojskog ivota u epu gde se ne pominju ni helenske kolonije u Maloj Aziji, iako su
Ilijada i Odiseja tamo nastale. Stoga, iako je umetnost herojske epopeje sauvala stil i tehniku
usmene epske pesme, ne moemo zaobii pitanje da li je i kako je na nju uticala pismenost. Odgovor
opet moramo potraiti u poreenju umetnosti Ilijade i Odiseje sa starijim stupnjevima epskog
pesnitva, koji nam nisu poznati sa starog helenskog tla, nego samo iz usmene kljievnosti naeg i
drugih naroda.
Vetina improvizovanja pesama zahteva vladanje velikim brojem stalnih izraza i formula.
esti su naroito spojevi imenice i prideva, iju je starinu teko blie odrediti. U naoj i
ruskoj junakoj pesmi javljaju se, na primer, neke istovetne formule, kao belo lice", gorke suze",
dobar junak" koje bi mogle biti naroito stare i poticati iz zajednikog slovenskog izvora, dok se
za formule u kojima se ruska i naa narodna pesma razilaze, kao rusko vlana majica zemlja" i
nae crna zemljica", moe pretpostaviti da su nastale u novije vreme. U pesmama u kojim se, kao u
158
naim ili ruskim, javlja velik bro| ovakvih formula, esto se javljaju i ustaljeni stihovi, kao nae
Boe mili, uda velikoga", Kad u jutru beo dan osvanu", a ponavljaju se i stalne skupine stihova.
Pojava formule i stalnih stihova esta je u usmenoj knjievnosti i junakoj pesmi raznih naroda,
ali nigde ustaljene formule, stihovi i grupe stihova nisu tako brojni kao u Ilijadi i Odiseji, u tzv.
homerskim himnama i u odlomcima iz izgubljenih helenskih epova. U improvizovanoj pesmi
narodnih pevaa formula se esto uzima mehaniki, pa je ona stoga vidljivija i mopotonija, manje
uklopljena u izlaganje i vie vezana za odreeno mesto, kao kod nas u stihovima Vino pije care
Kostadine", Vino pije silan car Stjepane", Vino pije Musiu Stevane" ili Knjigu pie
Hasanaginica", Knjigu pie od Udbine Pamda", Knjigu pie od Krajine Mujo". I u Ilijadi i
Odiseji nailazimo na mehaniku upotrebu formula. Ruho koje Nausikaja nosi da ga opere je
blistavo", mu koga Erifila izdaje je drag", iako te epitete na tim mestima ne bismo oekivali.
Meutim, pomou malih izmena ili vetim odabiranjem, pesnik u Ilijidi i Odiseji gotovo redovno
prilagsfava ustaljene epske formule mestu koje im daje u stihu i reenici, tako da je veoma retko
nejasan, a nasleena formula ne ometa lak i prirodan tok njegove misli. Sam stih helenskog epa,
heksametar, znatno je sloeniji i pokorava se stroim zakonima od stihova ruske ili nae junake
pesme, pa je verovatno ve starim helenskim pevaima bio potreban vei broj ustaljenih izraza i
stihova da bi bez zastajkivanja i nesklada mogli da improvizuju. Pa opet, mada naroita gipkost i
prilagodljivost helenske epske formule nee biti iskljuivo zasluga pesnika Homera, kome se
pripisuju Ilijada i Odiseja, u svekolikom Homerovom epskom jeziku prisutan je paradoksalan spoj
suprotnih crta. S jedne strane Homer se slui formulama znatno vie i doslednije od ostalih
pesnika spskih junakih pesama iz raznih naroda, a s druge on nije monoton i nejasan, nego postie
mnogo raznovrsnije i tananije efekte od njih. ini se da bi se ovo moglo objasniti time to Homer
stvara u vreme kada se meu Helenima irila pismenost. Iako je pesme i dalje sastavljao na nain i u
stilu pevaa i rapsoda improvizatora, Homer je, oslanjajui se bar unekoliko na pismo, mogao da
posveti vie vremena i panje ispravljanju i doterivanju svojih stihova.
Stalni motivi i mehanika sredstva improvizacije esto se javljaju u uvodima junakih
pesama, jer je teko poeti pesmu s nogu, a jo je tee poeti je lepo. irom sveta epska pesma rado
uzima stereotipne poetke i govori o junacima koji polaze na put (Pojezdie do dva pobratima...")
ili o snu koji predskazuje dogaaje prikazane u pesmi (Sanak snila Ivanova majka..."). Bezimeni
narodni peva ovim motivima ne poklanja gotovo nikakvu posebnu palju. Slue mu samo da pone sa
pevanjem i on ih ne povezuje dublje sa tokom izlaganja. Pesnik Ilijade, meutim, ne zadovoljava se
takvim mehanikim postupkom. Bogovi alju zapovedniku ahejske vojske pod Trojom san, ali varljiv, u
elji da pokrenu ratnike u nove bojeve. Motiv prorokog sna dat je ovde u osobenom vidu, sledi posle
prvoga pevanja u kome je obrazloen Ahilejev gnev i slui pesniku da prikae sloenu
Agamemnonovu linost. Jer, iako Agamemnon san shvata kao predskazanje, on postupa veoma udno.
Saziva skuptinu da iskua vojsku i kazuje da je reio da se vrati u domovinu. Likovi ahejskih
junaka, naroito lik razboritog Odiseja, stupaju ivi pred nae oi, a u vojsci dolazi do uzbune.
Drevni i opti motiv epskog uvoda pesnik Ilijade je oslobodio konvencionalnosti i izgradio ga je
originalno, pretvarajui ga u nosioca veoma line i rafinovane umetnosti.
U novogrkoj i naoj narodnoj pesmi omiljen je u uvodima motiv prorokog leta zlokobnih
ptica (Poleela dva vrana gavrana..."), u ruskoj i naoj motiv gozbe i goenja (Vino piju...",
Slavu slavi..."), dok se u epici mnogih naroda javlja motiv iznenadnog gosta koji donosi neku vest i
tako pokree akciju i naraciju pesme. Uzmimo poetak nae pesme Marko Kraljevi i dvanaest Arapa,
gde je spoj motiva goenja i iznenadnog dolaska naroito dramatian stoga to je miru i uivanjima
Markovog odmora suprotstavljena uznemirenost i nevolja devojke koja je sama rtva dogaaja:
159
al' dopade robinja devojka
pod atora Kraljevia Marka,
stade Marka Bogom bratimiti...
Spletom motiva goenja i vesti koju donosi iznenadni gost poinje i Odiseja. Bogovi su
odrali vee o Odisejevom povratku u domovinu, pa boginja Atena uzima na sebe lik tafskog kneza
Mente i dolazi na Itaku gde je doekuje i gosti Odisejev sin Telemah. Mirna scena goenja i
razgovora dobija iznenada dramatinu notu kada Atena Telemahu, koji je izgubio svaku nadu da mu je
otac jo u ivotu, saoptava da mu otac jo uvek luta svetom i da e se vratiti na Itaku. Ovaj obrt
pokree radnju speva. Telemah se suprotstavlja proscima koji obleu njegovu majku i polazi kriom
na put da se raspita o Odisejevoj sudbini. Vidimo, shema uvoda istovetna je kao u naoj pesmi, ali su
u Odiseji konvencionalni motivi uvoda pretvoreni u bogatu ekspoziciju, u prikaz likova i prilika
na Itaci.
Kratki realistiki opisi javljaju se u epici takoe kao mehanika sredstva pripovedanja i
odrali su se kroz stolea zahvaljujui tehnici improvizovanja. Stoga se u takvim opisima skrivaju
i seanja na predmete, obiaje i verovanja minulih vremena. Tako se u opisima dolazaka i odlazaka
junaka redovno ogleda neka starinska viteka utivost koja od domaina zahteva da doljaka ugosti
pre nego ga upita ko je i odakle je. ini tako Telemah sa Atenom, ini tako i kralj Feaana sa
brodolomnikom Odisejem. Da se u ovome kriju i stara verovanja kako neznani doljak moe biti neko
boanstvo, to pokazuju u Ilijadi i Odisjei oni susreti sa neznancima gde se takva sumnja i izrie.
Pesnik je zadrao tu crtu konvencionalnog opisa, ali sumnju po pravilu obrazlae naglom promenom
doljakovog izgleda, koju doista pripisuje natprirodnim silama, ili je prosto tumai lepotom, pa
tako pokazuje da je pripadnik jednog poznijeg, manje praznovernog razdoblja. Ali ma koliko da ostaje
veran predanju, pesnik na kljunim mestima pokazuje umetniku osetljivost i samostalnost. Kada u
Ilijadi Prijam dolazi Ahileju da otkupi telo svoga sina Hektora, nema na tome mestu ni
predstavljanja ni herojske etikecije koja bi mogla da oslabi napetu traginost trenutka. Tek poto je
psiholoki vrhunac dostignut i prevazien, poto se Ahilej saalio na starca i sa njim se nagodio,
pesnik zadovoljava herojski protokol i epsku konvencviju. Kako heroju prilii i kako je red u epu,
Ahilej trai od Prijama da s njim veera i provede no u njegovom atoru, mada je domain Ahilej
gostu Prijamu ubio sina i jo ga je i mrtvog zlostavljao.
Iako na predanje dograenu i nad njima uzdignutu umetnost Ilijade i Odiseje uoavamo
najbolje ba u takvim izmirenim sukobima izmeu nasleenog kalupa i samostalnog stvaralatva,
ipak i ovi spovi sadre mnoge samo tehniki i mehaniki uzete opise odlazaka i dolazaka, ustajanja i
leganja, jela i goenja, igre i darivanja, plovidbe ili vonje kolima. Pa i ti opisi, kojima su
premoeni razmaci izmeu znaajnijih scena, esto su nosioci jedne skromne i uzdrane poezije
svakidanjice. U prvom pevanju Ilijade iscrpno su opisane rtve pomirnice koje Odisej i Ahejci
prinose Febu Apolonu, a posle rtvene gozbe opisano je opremanje, otiskivanje i plovidba lae. U
ritmu tog prikaza stroga realistinost se na mahove povlai pred poetinou:
160
A kad s poslom prestali bijahu
te kada su objed zgotovili,
latie se objed objedovat',
srcu dosta za svakoga gosta.
A kad su se jela nasitili
i napili dovoljno pia,
abrove su momci napunili
napunili piem sve do vrha,
iz abrova vre natoie,
svakom toe, bogu namjenjuju;
a oni su sinovi ahejski
pjesmu pjeli. do zalaska sunca,
boga blae' lijepim pojanjem,
pjevajui pjesmu bogohvalku,
i slavei boga zatitnika,
a on slua, vesela mu dua.
Realistian i injeniki, opis napreduje brzo, kao u nekom nabrajanju, pa se opet neosetno
die do poetskih lepota:
U epici su esti opisi tako obinih predmeta i tako svakodnevnih radnji da ih u svoje delo ne
bi uneo ni dananji romanopisac, a kamoli moderni pesnik. Kratkoa, ekonominost i realizam u
obradi ovih motiva glavno su pravilo i u helenskom epu. Improvizovana junaka pesma i njena
publika zanimaju se najvie za junaka i njegove podvige. Narodni peva stoga ne gradi scene pune
romantike i matovite lepote kakve nalazimo esto u literarnom epu i u romanu, a opisi prirode su
u narodnoj junakoj pesmi retki i retko razvijeni. Razlog treba svakako traiti u tome to iva
narodna umetnost nastaje na selu i u prirodi, ili bar u svakodnevnom dodiru sa njom, pa su i pevai
i sluaoci uzimali prirodu i njene lepote kao neto obino i nisu joj pridavali onaj znaaj niti su
joj prilazili sa onim romantinim oduevljenjem kao gradsko stanovnitvo. I kada se jave u neto
razvijenijem obliku, opisi prirode u naoj junakoj epici, kao i u epici drugih naroda, ispunjavaju
161
neku odreenu funkciju u toku izlaganja. Najee se kroz prikaz prirode odreuje vreme ili
godinje doba znaajno za samu radnju:
Pesnik Ilijade odstupa od ovog opteg pravila anonimne junake pesme naroito u
uporeenjima, koja su daleko razvijenija nego poredbe nae junake pesme. Ostajui realistian u
nainu opisa, on se ponekad i izvan uporeenja uzdie daleko iznad prikaza prirode u junakoj
pesmi, na primer kada slika borbu Ahileja i renoga boga Skamandra u trojanskoj ravnici koju je
zahvatio poar:
Vidimo da u pesnitvu Ilijade nasleene crte junake pesme bivaju podreene novim
umetnikim ciljevima i poinju da istupaju iz granica mehanizma improvizacije. Sve svedoi o
darovitom tvorcu, ali i o tome da se ve u prethomerskoj helenskoj epici razvila osetljivost za
umetniki oblik i ekonomian izraz, koji su tvorevina napora u kome je uestvovalo nekoliko
stolea saradnje izmeu izvoaa-improvizatora i njegove publike iji ukus ve nije bio sklon
bezoblinom obilju i neumerenoj fantastici.
Moramo, dakle, ponovo postaviti pitanje gde je u dugom razvoju helenske epike Homerovo mesto
i kakva je u njemu njegova uloga. Rekli smo, linost Homer to je za nas prvo legenda, dosta nejasna i
protivrena. Zatim, to je onaj Homer na koga mislimo kada govorimo o pesniku Ilijade, ostavljajui
po strani pitanje da li je taj Homer ispevao i Odiseju. Za ovog naeg Homera moemo rei barem ono
po emu se on razlikuje od Homera iz legeide. Homer legende podvrgnut je oigledno postupku
arhaizovanja kome podlee i stilizacija epa. On stoji negde po sredini izmeu putujuih pevaa i
prvih recitatora-rapsoda. Autor Ilijade, meutim, Homer o kome govorimo, dobro je poznavao
sloenu tehniku rapsoda tako da ga moramo staviti u vreme kada je ta recitatorska tehnika bila ve
potpuno razvijena. Stoga emo uzeti da je vreme u koje treba staviti Homera kao pesnika Ilijade VIII
stolee stare ere i da je mesto nastanka Ilijade maloazijska Jonija, dakle predeo na sredinjem delu
anadolske obale gde su u to vreme cvetale bogate naseobine helenskih Jonjana i gde se ve irila
pismenost preuzeta od fenikih trgovaca.
162
Ipak znaaj pismenosti ne sme se ovde odvie isticati, naroito ne na raun tehnike usmenog
prenoenja knjievnih dela. Iako je pismo u staroj Heladi bilo poznato verovatno i pre Homera,
iako su tekstovi Ilijade i Odiseje i drugih dela arhajske i klasine helenske knjievnosti
beleeni ve dosta rano, knjievnost starih Helena prenoena je gotovo do vremena Aleksandra
Makedonskog vie usmenim putem nego knjigom. Pismeno fiksiranje literarnih tekstova nije vodilo
iroj prepisivakoj ili, kako bismo danas rekli, izdavakoj delatnosti. Ti su tekstovi bili
namenjeni esnafima deklamatora, glumaca i besednika. Sve do IV stolea stare ere ne samo ep, lirika
i drama nego i filosofska, retorska i istoriografska dela prenoena su publici usmeno i bila su
zamiljena i sastavljena za sluanje, a ne za itanje. Retki su dotada pisci koji, kao istoriar
Tukidid, ne ele da im delo bude preputeno kratkovekom ljudskom pamenju i oteenjima koja
tekstu donosi i najvetija deklamacija. Tek sa Tukididom i filosofom Platonom, ija umetnika
re poinje dosledno da se suoava sa problemom prebacivanja ive i neposredne filosofske
diskusije na hartiju, poinje u Heladi da uzima maha naelo pisane knjievnosti, knjievnosti
koncipirane za itanje. Istovremeno su Tukidid i Platon prvi veliki helenski pisci koji su
odluno odbacivali staru legendu i mit, i tako obeleili kraj arhajske i klasine helenske
knjievnosti, razdoblja u kome mit nije bio ni dokona pria, ni puka igra mate, niti samo
literarna tema, nego je kao pokuaj tumaenja sveta jo u sebi nosio mnoge crte pravog i prvobitnog
narodnog stvaralatva.
163
Alfej - reka u Arkadiji i Elidi.
Amazonke - ubojite stanovnice enskih drava, u kojima se nisu trpeli mukarci osim koliko je
bilo potrebno da im se ensko stanovnitvo obnavlja. Po jednom, najboljem. predanju one su
prebivale u Kapadokiji na reci Termodontu, naroito u gradu Temiskiri (o njima vid. Milo N.
uri: Iz helenskih riznica, studije i ogledi, Beograd 1959,str. 94-95).
Ambrosija - u stvari besmrtnost, zato hrana bogova; bogovi je upotrebljavaju i kao pomast, kao
sredstvo za miris i polepavanje.
Andromaha - erka Eetiona, koji je kraljevao u Tebi pod gorom Plakom, ena Hektorova. O njoj i
Hektoru vid. Milo N. uri: Istorija helenske knjievnosti, Beograd 1951,str. 82-86.
Antiloh - sin Nestorov.
Apolon - sin Divov i Letin, bog sunca i svetlosti, pa se zove i Febo, brat Artemidin.
Arg - grad na Inahu u Argolidi, ali Homer upotrebljava to ime i za ceo Pelopones, ak i za celu
Heladu. Pelaki Arg je otadbina Ahilejeva u Tesaliji, a po tome i cela Tesalija.
Argejci - u stvari stanovnici grada Arga, ali Homer se slui tim imenom za ceo helenski narod.
Arej - sin Divov i Herin, bog rata. U njega su sve osobine silnog ratnog junaka, ali za razliku od
Atene, boginje rata, divlji i estok.
Aret - sin Prijamov.
Arkesilaj voa Beoana.
Artemida erka Divova i Letina, sestra Apolonova, boginja lova, zato nosi luk i strele.
Asklepije - tesalski knez, odlian lekar. otac Podalirija i Mahaona, lekara na glasu.
Atena - erka Divova, boginja mudrosti, enskih vetina, ali i boginja rata. Pesnik je zove i Palada
Atena, a Palada znai mahaica, jer Atena mae egidom i kopljem.
Atina - grad u Atici.
Atrej - sin Pelopov, brat Tijestov, otac Agamemnona i Menelaja. kralj u Mikeni.
Atrid ili Atreji - sin Atrejev.
Afrodita - erka Diva i Dione, boginje lepote i ljubavi, mati trojanskog junaka Eneje, kojega je
rodila s Anhisom. Uz njenu pomo odveo je Parid lepoticu Helenu, enu Menelajevu, u Troju, i to je
izazvalo trojanski rat.
Ahejci - glavno helensko pleme u Tesaliji, Meseni, Argu i Itaci, a Homer ga upotrebljava za sve
Helene.
Ahilej - sin kralja Peleja i boginje Tetide, kralj Mirmidonaca, prvi junak u ahejskoj vojsci pod
Trojom. O njemu vid. Milo N. uri: Istorija helenske knjievnosti, str. 78-82.
Balije - arac, Ahilejev konj.
Beba - grad u Tesaliji.
Belerofont - ubica Belera, nadimak Hiponoja, sina Glaukova.
Beotija - zemlja u srednjoj Heladi s mnogo gradova, od kojih je najznatnija Teba. Re Beotija u natpisu
11-og pevanja odnosi se na stihove 494-877, a uzeta je zato to su prvi voi koji su poli u trojanski
rat bili Beoani.
Bijant - 1) otac Laogonov i Dardanov; 2) vo atinski;3) iz Pila.
Boreja ili Borej - vetar severac.
Brisejida - erka Brisejeva iz Lirnesa, robinja i dragana Ahilejeva.
Buirasij - grad i reka u severnoj Elidi.
Vino - mealo se s vodom u meaonicima, a potom bi ga vinotoa uzimao vrem pa nadesno toio u
ae. Kad god bi se meaonik napunio, izlio bi se nalev bogovima, a njime bi se i ruak zavrio.
Ganimed sin Trosov, vinotoa Divov.
Gargar - juni rt trojanske gore Ide sa hramom Divovim.
Geja - Zemlja kao boginja koja je svuda prisutna.
Gerenjanin - nadimak Nestorov. po gradu ili okolini Gereniji na Mesenskom zalivu, gde se Nestor
rodio ili kuda je se sklonio kad je Herakle Pil razvalio.
164
Glavni prijatelj - kad je dvojici ljudi otadbina razdaleko, a oni meu sobom ive u velikom
prijateljstvu, te e jedan drugome initi doek i potenje kad mu doe kao gost, onda su oni jedan
drugom glavni prijatelji. To od prilike znai glavni prijatelj i u naoj narodnoj pesmi, na primer
Vuk II, br. 39, str. 322-330 (Vid. Milo N. uri: Prijateljsteo u staroj Heladi i glavno
prijateljstvo u Helena i Srba, Let. Mat. srp., god. 139, knj. 392. sv. 6 dec. 1963. str. 563-569).
Glasnik - zbog svoje razboritosti potovan i kao tienik Divov smatran za nepovrediva. Slui
kralju i optini u svima prilikama javnog ivota u narodnoj skuptini, kod rtve, kod gozbe
stareina, kod doeka i pratnje stranih gostiju.
Gorga - strana neman u Hadu i na Divovoj egidi. U Homera samo jedna, a u Hesioda tri: Eurijala,
Stena i Medusa; namesto kose nose na glavi zmije i stanuju daleko na zapadu.
Danajci - u Homera ime za ceo helenski narod kad ga ima na umu u borbi pod Trojom; vid. Argejci
Ahejci.
Dardan - 1) sin Diva, otac Ila i Erihtonija, rodonaelnik Trojanaca (Dardanaca), osniva
Dardanije: 2) sin Bijantov.
Demetra - boginja koja je davala miran ivot, a starala se za useve i plodove, mati podzemne boginje
Persefoneje.
Div (Zeus ili bolje, Zej) prvobitno bog neba; upravlja oblacima, kiom i vetrovima, gromom i
munjom, i boguje na visinama. Otuda sve vidi, i u njega je najvea mudrost i snaga, pa zato i najvea
vlast. On je otac bogova, ali i ljudima otaca, u isti mah, kralj i vladar nad vladarima. Dece ima kako
meu bogovima i boginjama tako i meu smrtnim ljudima i enama. On ne stoji sasvim presudno ni na
jednoj od zaraenih strana, nego se samo stara da se vri sudbina, da se nita ne dogodi izvan nje.
Posveeni su mu orao, hrast i svi vrhunci visokih gora. On je, dakle, u Helena ono to je u starih
Inana Indar, a u Rimljana Jupiter.
Dimos - personifikacija straha koji ljude spopada u ratu: sa Fobosom, koja re isto znai, on je
pratilac ratnog boga Areja.
Diomed - sin Tidijev, kralj u Argu (na Peloponesu), jedan od najveih junaka u ahejskoj vojsci.
Dionis - sin Diva i Semele, bog vinogradarstva, koji svojim darom, vinom, razveseljava srce
ovekovo, rastura brige i bolove.
Diomeda - erka Forbantova s Lezba, robinja Ahilejeva.
Dodona - grad u Epiru, najstarije proroite u Heladi, i to Divovo.
Dolopi - pleme na Ekipeju u Tesaliji.
Eak sin Diva i Egine, erke renog boga Asopa. Sa enom Endrejidom, erkom mudroga kentaura
Hirona, imao je dva sina: Peleja i Telamona.
Egida - Divov blistavi tit kojim u ljude ugoni stravu, pa se stoga i zove Div egidonoa. Kad hoe
da iri strah, Div desnicom baca munje, a levicom trese egidu. Ona se opisuje u V-om pevanju st. 734-
742. esto je Div pozajmljuje Paladi Ateni, a ponekad i Apolonu.
Egijal - 1) ranije ime ahejskom primorju na severnom Peloponesu; 2) grad u Paflagoniji.
Egina - 1) ostrvo u Saronskom zalivu: 2) erka renog boga Asopa.
Elida - 1) zemlja u severozapadnom delu Peloponesa.
Eneja - sin Anhisa i Afrodite, vojvoda dardanski, jedan od glavnih junaka u trojanskoj vojsci.
Enija - strana i ubojita boginja rata, koja, kao i Arej, koga ona prati, uiva u krvavom ratnom
meteu.
Enijalije - u Homera isto to i Arej, ili se upotrebljava kao nadimak Arejev.
Epejci - stanovnici severne Elide.
Ereb 1) bog podzemnog mraka: 2) mraan i straan prostor pod zemljom kroz koji due pokojnika
stiu U Had.
Erida - boginja nesloge, svae i borbe, sestra i pratilja Arejeva u borbi. U krvavom ratnom meteu
ona ide od odreda do odreda i umnoava uzdahe boraca (polystonos).
Erinije - podzemni zli duhovi koji progone grenika. Homer spominje as jednu, as nekoliko njih,
ali im ne spominje ni poreklo ni imena.
165
Eter - vedri, isti, svetli nebeski prostor, koji je nad oblacima i zemaljskim vazduhom.
Etiopljani - u stvari ljudi s opaljenim licem: narod koji ivi na krajnjem Istoku i na krajnjem
Zapadu, svugde poboni, i zato ih bogovi vole i poseuju.
Etolac - stanovnik Etolije, zemlje u srednjoj Heladi.
Eubeja - dugako ostrvo u Egejskom moru, odvojeno Euripom od kopna.
Eudor - sin Hermijin i Polimelin, vo mirmidonski.
Eur - jugoistoni vetar koji donosi oblake i kiu.
Eurib - 1) glasnik Agamemnonov; 2) glasnik Odisejev.
Eurimedont - 1) sin Ptolemejev, uzdodra Agamemnonov; 2) sluga Nestorov.
Euripil - 1) Euemonov sin iz Tesalije; 2) sin Posidona i Astipalije, kralj na Kosu.
Euristej sin Stenelov, kralj u Mikeni, gospodar Heraklov.
Zakint - umovito ostrvo u Jonskom moru prema Elidi.
Zefir - zapadni vetar, veoma brz i otar; donosi kiu i sneg.
Ida - visoka gora, koja se iz Frigije prostire kroz Troadu i Misiju: puna vrela, dolina, zverinja i
uma.
Idomenej - sin Deukalionov, unuk Minojev, kretski kralj.
Il sin Trosov, otac Laomedontov, deda Prijamov. Po njemu se Troja zove i Ilij.
Ilitija - boginja poroaja koja ili pomae porodiljama ili im produuje bolove i zadrava
poroaje. Homer ih spominje as nekoliko, as samo jednu.
Irida personifikacija duge koja vezuje nebo i zemlju;
tako je postala boginja ko-ja nosi poruke bogovima ili poruke bogova ljudima.
Itaka - malo ostrvo u Jonskom moru, Kefaleniji na severoistoku, zaviaj Odisejev.
Jelo - Homerovi ljudi jedu ito, i to hlebac od jema i penice i meso od goveda, ovaca, koza i
krmadi, peeno na ranju. Mesosea see meso na male komade, a robovi i glasnici dele ga gostima,
koji sede na stolicama za malim stolovima. Svaki bi gost dobio prilian komad. Pre i posle ruka
peru se ruke, to se nije deavalo samo radi istoe, jer se jelo prstima, nego je to zahtevala i
religiozna dunost. Glavni je ruak bio o podne, osim toga jeo se doruak i veera.
Kadmejci - Tebanci, koji su to ime dobili po Fenianinu Kadmu, osnivau Tebe.
Kalhant sin Testorov, prorok i gatar ahejski pod Trojom.
Karci - stanovnici Karije, jugozapadnog dela Male Azije, srodni Lianima i Mitanima.
Kasandra - najlepa erka Prijamova. Posle osvojenja Troje. Agamemnon je povede sa sobom u Mikenu,
a ta je onde doivela, peva se u HI-om pevanju Odiseje. str. 421-423.
Kebrion - sin Prijamov, vozar Hektorov.
Kentauri - divlji narod u Tesaliji, vie podobni zverovima nego ljudima.
Kera - strana i mrana boginja raznih naina smrti, naroito krvave smrti na bojnim kolima.
Kefalenija - ostrvo u Jonskom moru; Kefalenci su kao podanici Odisejevi stanovnici ostrva Same,
Itake, Zakinta, Dulihije i komada obale.
Kikonci - traki narod na Hebru i na obali do Lisa.
Kipar - ostrvo u istonom delu Sredozemnog mora, poznato po kultu Afrodite.
Kitera - ostrvo izmeu Krete i june obale Peloponesa: tu je mnogo potovana Afrodita, koja je onde
rado prebivala, pa se zato zove i Kiterka.
Kola - sastoje se od laka drvena stoca na dva toka koji spreda pa s jedne i s druge strane ima nisku
ogradu (ko) od drveta, a njoj gore privren savijen drven obod - obluac, za koji se veu uzde kad
kola stoje. U osovinu je usaena ruda, koja je prema kraju uzdignuta, gde je privren jaram. Preu se
dva konja, a ponekad tri. Trei je konj zamena kad jedan pogoen padne. Od bojnih kola treba
razlikovati teretna, koja imaju etiri toka i na tavanu ko.
Koplje - sluilo je za udaranje ili, kao i kraa sulica, za metanje. Bilo je dugo do etiri metra,
Kopljaa je bila od jasenova drveta, a ima na oba kraja iljak od medi: donjim se, kad zatreba, koplje
zabode u zemlju, a gornjim se ubija. Kopljem se gaa izdaleka ili bode izbliza.
166
Kotur (disk) - okrugla ili obla, plosnata, ali u sredini odebela ploa od kamena, eleza ili drveta,
katkad bez rupe, a katkad s rupom i remenom u sredini za bacanje. Bacati se koturom bila je ve u
Homerovo doba obina igra.
Kreta - veliko ostrvo u Sredozemnom moru sa sto gradova (Ilijada II 649), to dokazuje da je Kreta
ve u Homerovo doba bila u velikoj meri prosveena zemlja.
Kron - otac Divov, Posidonov, Aidov, Herin, Demetrin i Hestijin; zato se Div po njemu zove i
Kronid (Kronovi) ili Kronion.
Ksant - 1) reka u Likiji, iz koje su Glauk i Sarpedon; 2) reka u trojanskoj dravi, koja se zove
Skamandar; 3) konj Hektorov: 4) konj Ahilejev.
Kureti staro pleme u Etoliji s glavnim gradom Pleuronom.
Lav - iz Homerova vernog opisa moe se pouzdano zakljuiti da je lav u njegovo vreme iveo u Maloj
Aziji i Heladi. U tim zemljama nestalo ga je tek u doba rimske vladavine.
Laa - u Homera ona slui samo za prevoenje. Oba kraja prednji i stranji, uzvijeni su kao rog. pa se
ona zato i zove na oba uzvijena kraja"; atribut jednakostrana'' tie se njene ravnotee; veslovita"
znai da na ivici svake strane ima mnogo klinova, na koje se natiu guve od koe, a u njih se zatiu
vesla. Kad je laa od kopna dovoljno udaljena i kad duva povoljan vetar, digne se katarka, koja stoji
usred lae i koja je dvama konopcima privezana uz kljun i krmu; ako je laa osidrana, katarka lei
lai ili pored nje, pa bi se na odlasku opet podigla. Mesto sidra sluilo je teko kamenje, koje je
probueno i na konopce privezano.
Lakedemon zemlja u junom Peloponesu s glavnim gradom Spartom, gde vlada Menelaj.
Laomedont - sin Ilov, otac Prijamov, kralj trojanski.
Lapiti - narod u Tesaliji pod gorom Olimpom.
Lezb - ostrvo u Egejskom moru uz maloazijsku obalu.
Lelezi - staro pleme rasejano po primorskim krajevima Helade i u Maloj Aziji, hrabri
mornari.
Lemno - ostrvo u severnom delu Egejskog mora, zbog vulkanske svoje prirode posveeno Hefestu, bogu
ognja.
Leta - mati Apolona i Artemide, to ih je rodila s Divom.
Likaon - 1) otac Pandarov: 2) sin Prijama i Laoteje, ubijen od Ahileja.
Likija - 1) gorski kraj u Maloj Aziji izmeu Sredozemnog mora, Pamfilije, Frigije i Karije; 2) mali
kraj na reci Esepu pod trojanskom vrhovnom vlau.
Lokrani - stanovici Lokride, zemlje u srednjoj Heladi.
Lotos - neka vrsta deteline (lat. trifolium melilotus ili lotus corniculatus .Linn.), sasvim razlina od
lotosa u IH-om pevanju Odiseje.
Luk - bio je napravljen od drveta ili dva kozja roga, koji su s donjim krajevima bili sastavljeni u
okovanom laktu. Tetiva je bila spletena od goveeg creva. Da bi luk bio gibak, natezan je samo onda
kad je trebalo, a za natezanje bila je potrebna velika snaga. Strele su bile od trske i imale su
trobridne vrhove. Noene su u tulu na levoj strani.
Mahaon - sin Asklepijev. lekar u ahejskoj vojsci.
Ma - napravljen od medi, s obe strane otar i podesniji za udaranje nego za bodenje. Drak je mogao
biti ukraen srebrom i slonovom kou. Noen je u konim ili kovanim koricama s leve strane na
remenu koji je tekao preko desnog ramena.
Meleagar - sin Enejev i Altejin koji je ubio kalidonskog vepra. Ali kad su se Etoljani (kalidonski)
i Kureti (pleuronski) posvaali za glavu i kou veprovu, i on pogubio jednog brata Altejina, mati ga
prokune, i on odustane od boja mada su ponueni bogati poasni darovi, dok nije naposletku Kalidon
od Kureta izbavio, ali sad bez onih darova.
Menelaj - sin Atrejev, brat Agamemnonov, mu lepe Helene, koju je odveo Parid.
Menetije - otac Patroklov (XI 765-803 i XXIII 85-88).
Meonci saveznici trojanski, stanovnici Meonije, a docnije se ta zemlja zvala Lidija.
Merion - sin Melov s Krete, hrabri ratni drug Idomenejev.
167
Mikena - grad u Argolidi, prestonica Atrejeva i Agamemnonova.
Minoj - sin Diva i Europe, vladar u Knosu na Kreti.
Mirmidonci ahejsko pleme u tesalskoj Ftiotidi, kojima je vladao Ahilej, s glavnim gradom
Ftijom i Heladom.
Mitani - 1) stanovnici Misije u severozapadnoj Maloj Aziji: 2) narod u Trakiji.
Mulije - 1) Epejac, koga je pogubio Nestor (XI 739); 2) Trojanac. koga je pogubio Patroklo (XVI 696);
3) Trojanac, koga je pogubio Ahilej (XX 472).
Muse - boginje pevanja i pesnitva; u Homera as jedna, as nekoliko.
Nadmetanje - o toj pojavi helenskog ivota vid. Milo N. uri: Ogledi iz grke filolofije i
umetnosti, Savremenik SKZ, 1936, str. 199-237, i Kroz helensku istoriju, knjievnost i muziku,
studije i ogledi. Beograd 1955, str. 137-161.
Nazuvak - pravljen od koe, a noen na nozi, da je ne bi ozledio golemi tit koji je borac nosio.
Privren je nad glenjem kovama. U docnije vreme sluio je za odbranu nogu, a graen je od
metala.
Najada - nimfa koja prebiva pri izvorima.
Nektar - crvenkasto i mirisno pie bogova.
Nestor - sii Nelejev i Hloridin, kralj u Pilu, meu ahejskim junacima ugledan svojim godinama
(vladao je ve treim naratajem), svojom mudrou i reitou. S njime su i dva sina: Antiloh n
Trasimed.
Nimfe - mlaane pratilje Artemidine: borave u gorama, na livadama, u peinama, pored potoka i
izvora, pa bi onoga koji bi im doao u vlast zanele, a u ljutini obezumile.
Nioba - erka Tantala i plejade Tajgete, ili hijade Dione, sestra Helopa, ena tebanskog kralja
Amfiona. O Eshilovoj obradi mita o Niobi vid. M. N. uri: Etika i politika u Eshilovoj
tragediji, posebnih izdanja SAN knj. SH1H, 1937,str. 156-158.
Not -juni vetar koji obino donosi kiu.
Odisej - sin Laertov, kralj Itake i Kefalenije, jedan od prvih ahejskih junaka ne samo zbog svoje
hrabrosti nego i zbog mudrosti i dovitljivosti. Opirnije o njemu vid. M. N. uri: Istorija
helenske knjievnosti. str. 8689.
Okean - 1) voda to okruuje zemlju i more; iz njenih talasa izlaze sunce, mesec i zvezde i opet se u
njih vraaju; 2) bog te vode.
Oklop - sastavljen od dve medne ploe: jedne za grudi, a druge za lea; stezao se konim pojasom koji je
okovan.
Olimp dve hiljade devet stotina i sedamdeset metara visoka planina izmeu Makedonije i
Tesalije. Heleni su smatrali da na njoj prebivaju bogovi.
Palada - vid. pod reju Atena.
Pardal - zver koja se zove i leopard i panter: u Homerovo doba bila je kao i lav (arslan) dovoljno
obina u Maloj Aziji.
Parid - vid. pod reju Aleksandar.
Patroklo sin Menetijev, najdrai drug i saratnik Ahilejev.
Paflagonci stanovnici Paflagonije na juioj obali Crnog mora, saveznici trojanski.
Peeon - 1) lekar bogova na Olimpu; 2) peeon pesma u slavu boga Apolona.
Pelazgi starosedeoci helenski koji su se iz svoga prastarog boravita oko Dodone u Epiru
rairili po Tesaliji, Atici, Peloponesu, Lemnu itd., ali se docnije meu nadolim
strancima izgubili.
Pelej - sin Eakov, brat Telamonov, mu boginje Tetide, s kojom je rodio Ahileja.
Pelij - planina u Tesaliji.
Peonci - stanovnici Peonije u severoistonom delu Makedonije, saveznici Trojanaca.
Pergam tvrava trojanska, ali se tako naziva i sama Troja.
Persefoneja - erka Diva i Demetre, ena Aidova. kraljica Donjeg sveta. Zajedno sa svojim muem
vlada duama pokojnika i udovitima njena sveta i ispunjuje ljudske kletve.
168
Pijerija - zemlja u Makedoniji. nazvana po brdu Pijeru koje se nalazi u njoj.
Pil - grad u Meseniji, zemlji u jugozapadnom delu Peloponesa, glavni grad drave Nestorove.
Pita - najstarije ime Apolopova proroita pod Parnasom.
Plejade - sedam erki Atlanta i Plejone, zvezde koje na narod zove Vlaii.
Posidon - sin Krona i Reje, brat Diva i Aida. Nadimak mu je zemljotresac, jer se mislilo da potresi
dolaze iz mora. Njegovo oruje je trozubac, kojim uzburkava more i cepa zemlju.
Prijam - sin Laomedontov, kralj trojanski, koji ima pedeset sinova i dvanaest erki, razume se od
nekoliko ena. inoa, ali prava mu je ena Hekaba, s kojom je rodio Hektora.
Radamant sin Divov, brat Minojev.
Reja - Kronova ena i sestra, mati Diva, Posidona, Aida i Here.
Rtnik - izmeu boraca onaj koji se nalazi spreda kao na rtu i prvi navaljuje na neprijatelja.
Salamina - malo ostrvo Atini na zapadu.
Sam - drugo ime za ostrvo Kefaleniju (u Odiseji Sama).
Sangarija - reka u Bitiniji, Frigiji, utie u Crno more.
Satnioent - umski potok u Misiji.
Sidon - slavan grad u Fenikiji.
Skamandar - zove se i Ksant, reka u trojanskoj zemlji.
Skejska (u stvari Leva) vraa - vode iz Troje u ahejski tabor.
Skir - ostrvo u Egejskom mo-ru, Eubeji na severoistoku.
Slava - jedan od najjaih motiva ljudskog delanja u homerskog oveka. Vid. M. N. uri: Istorija
helenske etike, Beograd 1961, str. 53.
Sparta - grad u Lakedemonu, sedite kralja Menelaja.
Sperhij - reka u Tesaliji.
Stiga - erka Okeana i Tetije, rena nimfa i glavna reka u Donjem svetu, koja devet puta optie oko
njega. Kad neko od bogova hoe da se zakune, donese mu Irida u zlatnom sudu vode iz Stige, i on je pri
zakletvi izlije. Kako je ona reka u Donjem svetu, u carstvu smrti, tako boanstvo koje se tom vodom
kune samo sebe predaje smrti ako lae.
Stovolovka ili stovolka (heka tomba) - rtva kad se u jedan mah rtvuje sto ili vie goveda; ali se
retko rtvovalo toliko, te stovolka moe znaiti uopte poveu rtvu.
Talanat - u Homera mala mera zlata, izblie nepoznata.
Tartar - dubok i mraan ponor ispod Donjeg sveta u koji je Div bacio Titane.
Teba - 1) grad u Beotiji; 2) zaviaj Hektorove ene Andromahe: 3) grad u gornjem Egiptu pored Nila.
Telamon - sin Eakov. brat Pelejev, otac veeg Ajanta i Teukra, kralj na Salamini.
Temista ili Temida - Pravda, boginja poretka u svetu i zakona.
Tened - ostrvo pred trojskom obalom.
Tetida - jedna od Nerejki, morskih boginja, ena Pelejeva, mati Ahilejeva.
Tetija - ena boga Okeana.
Teukar - sin Telamonov, brat veeg Ajanta.
Tidej - sin Enejev, otac Diomedov, najvie o njemu u IV-om pevanju, str. 372-400.
Titeni stariji bogovi, sinovi i erke Urana i Geje. Kad im je Div oteo vladu, bacio ih je u Tartar.
Titon - sin trojanskog kralja Laomedonta i brat Prijama; zbog njegove lepote ugrabila ga Eoja (=
Zora), boginja jutarnjeg rumenila, koja grabi sve to je lepo, svee i mlado.
Trakija - velika zemlja izmeu Makedopije i Crnog mora.
Triton - potok u Beotiji.
Troja - glavni grad trojanske drave, na severozapadnoj obali Male Azije. Ahejci su ga podsedali
deset godina, dokle ga naposletku nisu zauzeli i razorili, a potom je, razume se, propala i trojanska
drava.
Tronoac - kotli na tri noge za grejanje vode, ali i za meanje vina ili samo za ukras u sobi, zato
esto za nagradu pobedniku u igrama.
Tros - nekadanji trojanski kralj, pradeda Prijamov.
169
Uran - nebo, ali znai i najstarijeg boga, kome je (po najstarijem mitu) ena Geja (tj. zemlja): sinovi i
erke su mu Titeni.
Febo - nadimak Apolona kao boga svetlosti.
Feniani - dobro poznati Homeru, jer su sa svojim laama poseivali i helenske obale i ostrva i
dovozili na prodaju razlinu robu iz istonih strana.
Fobos - vid. pod reju Dimos.
Fokejci ili Foani - stanovnici Fokide, zemlje u srednjoj Heladi.
Forminga - muziki instrumenat sa strunama.
Frigi (Frigijci) - stanovnici Frigije, najzapadnije zemlje u Maloj Aziji.
Ftija - grad i zemlja u junoj Tesaliji, gde je kraljevao Pelej, otac Ahilejev.
Harite - boginje ljupkosti i miline, dvorkinje Afroditine. Koliko ih ima, Homer ne kae, on
spominje samo Pasiteju.
Harpije - personifikacija brzih i estokih vetrova. Pesnik spominje po imenu samo Podargu, majku
Ahilejevih konja Ksanta i Balija, brzih kao vihor.
Heba - erka Diva i Here, peharnica na Olimpu.
Hekaba - ena Prijamova, mati Hektorova.
Hektor - sin Prijama i Hekabe, mu Andromahe, otac Astijanakta, najugledniji junak trojanski.
Helada - grad u Tesaliji i oblast oko njega. U docnija vremena tako se zvala cela helenska zemlja.
Helena - erka Diva i Lede, ena kralja Menelaja, od kojega ju je odveo Parid. Opirnije o njoj vidi
M. N. uri: Na izvorima umetnike lepote, ogledi o Homeru, SKZ 339, 1937, str. 5-39.
Helije - upravo sunce, a onda bog sunca.
Hera - sestra i ena Divova i potom kraljica bogova i ljudi.
Herakle - sin Diva i Alkmene, ene Amfitrinove, najvei junak helenski, koji je iveo pre
trojanskog rata. Opirnije o njemu vid. M. N. uri: Mi o Heraklu i njegov smisao ili o
neprestanom samonadrastanju. Knjievnost. klj. XXXI, 1960, 487-501.
Hermija - sin Diva i Atlantove erke Maje, bog telesne i duhovne okretnosti, glasnik bogova i
pratilac dua u Podzemni svet.
Hipemolzi - narod u Trakiji koji pije kobilje mleko.
Hiperion - nadimak boga Helija.
Hiron - mudri kentaur, lekar, uitelj Ahilejev.
Hore - nia boanstva, koja u ljupkoj igri prikazuju red u promeni, naroito u promeni godinjih
vremena. One donose asove i godinja vremena i daju da sve u pravo vreme uspeva i cveta.
ast - u Homera neodvojiva pratilja odlike i zasluge. O njoj vid. M. N. uri: Istorija helenske
etike, str.54.
lem - kapa od pasje koe, koja je oko ivice imala obru, a po sebi kvrge od metala. Retko je ceo lem
bio od metala. Na njemu je bila perjanica od konjske strune, a osim toga mogli su biti privreni
rogovi. Privezan je pod bradom remenom.
tit - oruje za zatitu od neprijateljskog oruja sloeno od vie suvih, okruglo obrezanih koa
koje su saivene remenom ili icama, a u sredini utegnute. Za utezanje sluila je horizontalna
drvena prenica, koja se drala s unutranje strane tita kao rebro, tako da je tit bio izboen,
samo je u sredini bila slobodna, te se za nju tit drao rukom. Sa spoljanje strane tit je mogao
biti okovan, naroito oko ivice, pa u sredini na pupku, a i ukraen. U hodu je visio na leima, a u
borbi povukao bi se napred i postavio na zemlju, te bi borac, sakriven iza njega, gaao neprijatelja
kopljem.
LITERATURA
M. Budimir, Homerova iesma o smrti i ljubavi, u knjizi: Sa balkanskih istonika, Beograd 1969, str.
39-93.
170
M. Budimir, O Ilijadi i njenom pesniku, Beograd 1940. (Mala biblioteka Kolarevog narodnog
univerziteta, sv. 10).
M. Budimir, O atinskoj Ilijadi, Letopis Matice srpske, godina 140. novembar 1964, knj. 394, sv. 5,
str. 380-398.
N. Vuli, Protivrenosti u Omira i u naoj narodnoj poeziji. Glas Srpske akademije nauka SHIH,
Beograd 1925, str.1-68.
N. Vuli, Nae narodne pesme i Ilijada, Zbornik u ast B. Popovia, Beograd 1929, str. 98-109. B.
Gavela, Istorija umetnosti antike Grke, Beograd'1975, str. 57-80.
E. Grasi, Teorija o lepom u antici, Beograd 1974. str. 46-52. 2. ^i^:a^, NotegLo riapje od. NeioLa s1o
Z. Dukat, Homersko pitanje od Hezioda do Milmana Perija Knjievna smotra. god. VII Srbnica
(Zagreb) 1975 br. 21 str. 69-89
M. N. uri, Istorija helenske knjievnosti, 2. izd., Beograd 1972, str. 25-121.
M. N. uri, Drutveni, privredni i politiki sistem u Homerovim epopejama, Zbornik istorije
knjievnosti, Odeljenje literature i jezika, knj. 3. Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd 1962,
str. 1-33.
M. N. uri, Na izvorima umetnike lepote. Ogledi o Homeru, Beograd 1957.
M. N. uri, Homer u naim knjievnostima. - Pokuaj bibliografije prevoda Ilijade i Odiseje i
radova o Homeru, iva antika IV, 2, Skoplje 1954, str. 416-424.
D. ivkovi, Teorija knjievnosti sa teorijom pismenosti, 6. izd.. Beograd-Sarajevo, 1964. str. 169-
200.
P.S Kohan, Istorija grke knjievnosti, 2.itd., 1971.
D. Neveni Grabovac, Homer u Srba i Hrvata, Beograd 1967 (Monografija Filolokog fakulteta u
Beogradu, knj. XIII). (da se ne bi sluajno naljutile ustae ???)
H. S. Robinson, N. Vilson, Mitovi i legende svih naroda, Beograd 1976. 81g. 106-212.
M. Rostvocev, Istorija starog sveta, N. Sad, 1974. str. 30-54.
M. Flaar, Homer i helenska epika, u knjizi: Homer, Ilijada, preveo M. N. uri, Beograd 1975, str.
5-45.
M. Flaar, Homerska poredba u Njegoa. Stvaranje, god. XIX, Titograd 1964, br. 2, str. 201-212.
SADRAJ
Napomene
Literatura
171
BIBLIOTEKA KNJIESTVO"
HOMER
ILIJADA
Beograd
Za izdavaa
BOBAN STOJILjKOVI
Urednik
JANA NIKOLI
Lektor
MAJA VERUOVI
Korektor
IVANA POPOVI
Slog i prelom
PREDRAG M. POPOVI
Tira
3.000
tampa
MD TAMPA Beograd
172