Orhan Pamuk-Tiha Kuca PDF

1.
Veera je spremna, Gospoo" rekoh,"izvolite za stol." Nita nije

rekla. Naslonila se na tap i - stajala. Priao sam joj, uzeo je pod
ruku, doveo je i posadio za stol. Samo je neto promumljala. Siao
sam u kuhinju, uzeo njezin pladanj, donio ga i stavio pred nju.
Pogledala ga je, ali hranu nije dotaknula. Kad je mrmljajui
istegnula vrat, shvatio sam o emu se radi. Izvadio sam rubac,
protegnuo se do njezinih ogromnih uiju i zavezao joj ga. "to si
veeras priredio?" rekla je. "Da vidimo, to li si smislio..." "Punjeni
patlidan. Juer ste to poeljeli, sjeate se..." "Od podneva?"
Gurnuo sam tanjur pred nju. Uzela je vilicu i gunajui proeprkala
po hrani. Izrezavi nekoliko zalogaja, poela je jesti.
"Gospodo, evo, tu vam je i salata" To sam rekao i siao unutra.
Izvadio sam i sebi patlidan, sjeo i poeo jesti.
Malo kasnije zatraila je sol."Redepe, gdje je sol?"
Ustao sam, iziao, popeo se i pogledao: stoji joj pod rukom.
"Pa tu vam je sol!"
"Kakve su sad to novotarije..." ree. "Zato ide dolje dok ja jedem?"
Nisam odgovorio. "Ne dolaze li sutra?"
"Dolaze, Gospodo, dolaze... Zar neete posoliti?" "Ti se ne mijeaj!"
rekla je."Dolaze?"
"Sutra oko podneva. Ta znate da su telefonirali..." "to si jo
priredio?"
Odnio sam natrag polovicu patlidana, na ist tanjur stavio lijepu
hrpicu graha i vratio se. Kad je i po grahu poela prevrtati s
gaenjem, spustio sam se unutra i sjeo: da i ja jedem. Neto kasnije
opet se javila - sad je traila papar - ali sam se pravio da je ne ujem.
Kasnije je zatraila voe pa sam otiao i gurnuo pred nju zdjelu s
voem. Njezina ruka, kotunjava i mrava, krenula je ponad
bresaka polagano, poput umorna pauka. Na kraju je zastala.
"Sve su trule! Gdje li si ih samo naao, valjda si ih skupio pod
stablima..."
"Nisu trule, Gospoo" rekoh, "zrele su. To su najbolje breskve.
Kupio sam u voarnici. Znate i sami da ovdje nije ostalo ni jedno
stablo..."
Pravila se da me ne uje i izabrala jednu. Spustio sam se unutra i
www.onlineknjige.com
ba sam dovravao s grahom kad me prekinu: "Odvei!" viknu.
"Redepe, gdje si, hajde, odvei mi ovo!"
Ustao sam i pourio k njoj, a kad sam se propeo da dosegnem
rubac, pogledam: polovicu breskve je ostavila.
"Hoete li da vam dam barem kajsiju" predloih. "Kasnije kaete:
gladna sam, pa me nou budite."
"Zahvaljujem" odgovori. "Hvala dragom Allahu, jo nisam pala na
to da jedem takvu trule. Odvei mi ovo."
Propeo sam se i odvezao joj rubac; dok je brisala usta, sva se na-
mrtila, i malko zastala, kao da se moli. Ustade.
"Vodi me gore!"
Naslonila se na mene; popeli smo se nekoliko stepenica i na devetoj
opet zastali i odahnuli.
"Jesi li im priredio sobe?" upitala je, zadihana. "Jesam."
"Dobro, hajdemo" rekla je, i jo se vie oslonila. Tako smo opet
krenuli, a kad smo doli do posljednje, ree: "Devetnaest, nek' Mu je
hvala!" i ue u sobu. "Upalite lampu" rekoh, "ja idem u kino."
"Ide u kino" ree. "Kao da je dijete... Barem nemoj ostati doka-sna."
"Neu."
Siao sam, pojeo grah do kraja, oprao sude. Skinuo sam pregau;
kravata stoji dobro; uzeo sam jaknu, a i novanik je spreman.
Izidem.
S mora pue svje vjetar, prohladno je: to mi se svidjelo. A i kronje
smokava ukaju. Zatvorim vrtna vrata i krenem prema plai. Kad
se doe do kraja zida naega dvorita, poinje asfalt i nove,
betonske kue. Sjede na svojim balkonima i u malenim, uskim
dvoritima, upalili su televizore pa gledaju vijesti, i sluaju; pokraj
mangala stoje ene, i one su okrenute televizoru, mene ne vide. Na
mangalima meso, nad njima dim; obitelji, ivoti - to me ba zanima.
Ali kad doe zima, ne ostane ni ive due: hodam ulicama i sa
strahom oslukujem jeku vlastitih koraka. Hladno mi je; obuem
jaknu i skrenem u ulice sa strana.
Ba je udno pomisliti da svi oni u isti sat sjedaju za veeru
zagledani u televizor! Lunjam sporednim ulicama. Na kraju jedne
od ulica to se otvaraju na malenu poljanu zastao je automobil: iz
njega je iziao umoran ovjek koji upravo stie iz Istanbula, i s
torbom u ruci uao u kuu, kao da je uznemiren to je okasnio na
veeru koja se jede uz dnevnik. Kad sam ponovno doao do obale,
zauh Ismailov glas:
"Narodna lutrija, est dana do izvlaenja!"
Nije me vidio. A ni ja se njemu nisam javio. Hodao je izmeu
stolova u restoranu; glava mu se as dizala as sputala. Poslije ga je
jedan stol pozvao; priao im je, nagnuo se i struak lutrijskih listia
pruio djevojici u bijelom, s manama u kosi. Djevojica se
uozbiljila i birala, roditelji su joj se zadovoljno smjekali; okrenuo
sam se, ne gledam vie. Da sam ga zazvao, i da me Ismail vidio,
pourio bi k meni epajui. Rekao bi: zato nikad ne svrati k nama,
brate. Kua vam je daleko, Ismaile, rekao bih ja, i jo na uzviici. Da,
u pravu si, rekao bi, da sam barem kupio zemljite ovdje a ne na
brdu kad nam je ono gospodin Dogan dao one novce, rekao bi, ali
tad sam samo mislio kako treba biti blizu kolodvora, a da sam
barem kupio neto na obali, danas bih bio milijuna, rekao bi. Da,
da: uvijek iste rijei. A njegova lijepa ena uti i gleda. Zato bih
iao k njima? Ali ponekad i to poelim, za zimskih noi kad nema
ni
7
ive due s kojom bih progovorio, poelim ih se pa odem k njima,
ali to su uvijek iste prie.
Ljetne terase na obali jo su prazne. Televizori upaljeni. ajdije su
poslagali stotine praznih aica; pod velikim, jakim aruljama iste
blistaju. ekaju da zavri dnevnik pa da narod pohrli na ulice.
Make pod praznim stolovima. Hodam.
Na drugoj strani pristanita privezani su amci. Na malenoj,
prljavoj pjeanoj plai nema nikoga. Alge to su se sasuile na
obali, boce, plastika... Pria se da e sruiti kuu amdije Ibrahima,
a i kavanu. Ugledavi osvijetljene izloge kavane, ivnuo sam.
Moda unutra ima koga, nekoga tko ne karta, pa emo
porazgovarati, pitat e me kako sam, i ja u rei svoje, a on e
sluati, a kako si ti, pitat u ja pa e mi pripovijedati, a ja u sluati;
razgovarat emo glasno da nadglasamo i televizor i graju u kavani:
to je, eto, prijateljstvo. Moda zajedno odemo i u kino.
Ali tek to sam kroio u kavanu, raspoloenje mi je splasnulo jer
ondje su opet bila ona dva mladia. I eto: im su me vidjeli
razveselili su se, pogledali jedan drugoga i nasmijali se, ali ja vas
nisam vidio, gledam u svoj sat, obzirem se, traim prijatelja. Tamo
slijeva sjedi Nevzat i gleda kartae. Priao sam mu, popeo se na
stolicu i sjeo. Dobro sam: okrenuo sam se Nevzatu i nasmijao se.
"Zdravo" rekao sam, "kako si?"
Nita nije odgovorio.
Malo sam gledao televiziju, dnevnik zavrava. Poslije sam gledao
kako karte krue i Nevzata koji ih je pratio, priekao sam da zavri
partija i zavrila je, ali ni tad nitko nije pogledao mene, nego su
medu sobom razgovarali i smijali se. Kasnije je opet poela partija,
opet su zamuknuli, i opet je zavrila. Hajde da i ja napokon neto
kaem, pomislih dok su se ponovno dijelile karte.
"Nevzate, mlijeko koje si nam jutros dao bilo je dobro."
Kimnuo je ne diui oiju s karata.
"Zna kako je, masno mlijeko je dobro."
1 opet je kimnuo. Pogledao sam na sat, pet do devet. Pa sam se
zagledao u televizor; zamislio sam se: tek sam kasnije primijetio da
se mladii hihou. Aman Allah!, pomislio sam ugledavi im u
s
rukama novine, nije valjda da opet ima kakva slika? Jer malo
gledaju u mene, malo u novine, i runo se cerekaju. Ne daj se,
Redepe, ne misli o tome! Ali kasnije sam svejedno mislio: ponekad
u novine stave slike, okrutni su, i dodaju tekst - kao i pod fotografije
golih ena ili medvjedia koji su se okotili u zoolokom vrtu - glup i
nepravedan tekst. Odjednom sam se okrenuo Nevzatu i bez
razmiljanja pitao: "Kako si?"
Na trenutak se okrenuo prema meni i neto promrmljao, ali meni su
misli bile zaokupljene slikom pa se niega nisam mogao sjetiti, i
tako sam propustio priliku za razgovor. Da stvar bude gora, nisam
znao to bih pa sam se opet okrenuo onoj dvojici mladia. Kad smo
se pogledali oi u oi, jo su se vie nacerili. Okrenuo sam se na
drugu stranu. Na stol je pao kralj. Kartai su psovali jedni drugima;
neki su se veselili, neki alostili. Poela je nova partija; karte i
veselje promijenili su mjesto. Je li u onim novinama slika?
Odjednom sam se neega sjetio:
"Demile" viknuo sam,"daj ovamo jedan aj!"
Tako sam, eto, naao neto ime u se zavarati da barem nakratko
zaboravim ono to me mui, ali ni to nije dugo potrajalo: misli su mi
se opet motale oko novina u koje su mladii gledali smijui se. Kad
sam se ponovno okrenuo i pogledao, novine su bili pruili Demilu,
a on je gledao u mjesto koje su mu pokazali. Vidjevi kako ga
uznemiren gledam, Demil se i sam smeo, i odjednom se
prijekornim glasom obratio mladiima:
"Klipani!"
Eh, sad je bilo gotovo! Vie se nisam mogao pretvarati da nita
nisam primijetio. Odavna sam trebao ustati i otii. Mladii se smiju
grohotom.
"to je bilo, Demile?" pitao sam. "to ima u tim novinama?"
"Nita!" odgovorio je. "Neto udno."
Vie nisam mogao svladati znatielju. Nastojao sam se suzdrati, ali
nije ilo. Siao sam sa stolice kao zaaran, proao kraj mladia koji
su zamuknuli i tekim koracima priao Demilu.
"Daj mi te novine!"
Pokuao ih je sakriti.
q
"udno!" rekao je pokunjen. "Je li mogue da postoji takvo to?
Postoji li to doista?" Okrenuo se mladiima, ponovno rekao
"Klipani!" i na kraju mi napokon pruio novine.
Gotovo da sam mu ih istrgnuo iz ruku. Rairio sam ih: srce mi je
iskakalo iz grudi. Gledam u mjesto koje mi je pokazao, ponestaje mi
daha, ali ne, nema nikakve slike.
"Gdje je?"
"Tu" odgovori i dotakne vrkom prsta, gledajui paljivo.
Mjesto koje mi je pokazao itao sam gutajui:
Kutak iz prolosti... Stare uskudarske1 riznice... Pjesnik Jahja Kemal
i Uskudar... Ispod toga podnaslovi: Damija Grka Mehmed-pae..,
Damija Ahmedija i njezina esma... emsi-paina damija i njezina
knjinica... A onda Demilov prst oklijevajui kliznu prema dolje i
ugledam jo jedan naslov:
Uskudarska kua patuljaka!
Krv mi je iknula u lice. U jednom dahu proitao sam ovo: Pokraj
svega nabrojanoga, na Uskudaru se nekada davno nalazila i kua
patuljaka. Toj kui koja nije bila sagraena za obine ljude nego za
patuljke, ba nita nije nedostajalo. Meutim, dimenzije soba, vrata,
prozora i stepenita bile su prilagoene patuljcima, tako da je
ovjek normalne visine u nju mogao ui samo presami-en. Prema
istraivanjima naeg povjesniara umjetnosti prof. dr. Suhejla
Envera, tu je kuu dala izgraditi sultanija Handan, ena sultana
Mehmeda II i majka sultana Ahmeda I, koja je veoma voljela
patuljke. Njezina velika sklonost prema patuljcima zauzima vano
mjesto u povijesti harema. Sultanija Handan zaeljela je da njezini
draesni maleni prijatelji nakon njezine smrti ive u sretnu
zajednitvu, neuznemiravani od okoline, pa je majstoru Ramazanu,
glavnom sarajskom stolaru, zadan poseban zadatak. Izvori kazuju
da je prema ljepoti drvenarije ta kua bila pravo remek-djelo. Ali
budui daje ne spominje Evlija elebija koji je tih godina prolazio
Uskudarom, moramo dodati da ne moemo pouzdano znati je li ta
neobina i zanimljiva graevina ikada doista postojala. Ako jest,
vjerojatno je nestala u glasovitom poaru iz 1642. godine koji je
Uskudar pretvorio u prah i pepeo.
10
Bio sam izvan sebe. Noge mi se tresu, niz leda mi se cijedi znoj.
"Ma pusti to, Redepe!" rekao je Demil."Nee se valjda uzrujavati
zbog ovakvih gadova?"
Silno sam elio jo jednom proitati taj tekst, ali nisam imao snage.
Nemam zraka. Novine su mi kliznule iz ruku i pale na pod.
"Sjedi, hajde" govori mi Demil, "pa e doi k sebi. Uvrijedio si se,
raalostio si se." Pa se jo jednom okrene mladiima i ponovi
"Klipani!"
I ja sam ih pogledao, noge su mi se tresle. Vidio sam kako me
promatraju s bestidnom radoznalou.
"Da" rekoh, "raalostio sam se." Malo sam zautio, doao k sebi, a
zatim opet skupio svu snagu i progovorio:
"Nije meni ao to sam patuljak" rekao sam."Rastuilo me to su
ljudi toliko zli da se mogu rugati pedesetpetogodinjem patuljku: to
je ono to me rastuilo."
Nastala je tiina. uli su nas vjerojatno i kartai. Pogledao sam se s
Nevzatom: je li shvatio to se dogodilo? Mladii gledaju preda se;
valjda su se barem malo postidjeli. Vrti mi se u glavi, televizor
zavija.
"Klipani" rekao je Demil sebi u bradu.
"Stani, Redepe!" rekao je zatim. "Kamo e?"
Nisam odgovorio. Krenuo sam sitnim koracima, posrui; blistava
kavanska svjetla ostala su iza mene. Opet sam vani, u svjeoj,
tamnoj noi.
ini mi se da neu moi hodati; stisnuo sam zube i jo nekoliko
puta zakoraknuo, pa sjeo na jedan od stupica na pristanita.
Duboko sam udahnuo isti zrak, srce mi je jo uvijek brzo udaralo.
Kamo sad? Blistaju svjetla terasa i restorana u daljini; na stabla su
povjeali raznobojne arulje, pod njima su ljudi: razgovaraju, jedu:
o, moj Boe!
Otvorila su se kavanska vrata i zauh Demilov glas: "Redepe,
Redepe! Gdje si?" utio sam. Nije me vidio pa je uao.
Mnogo kasnije, kad sam uo brujanje motornoga vlaka za Ankaru,
ustao sam. Sad je, znai, devet i deset; ovako sam mislio: nisu li sve
ii
to samo rijei, samo oblak glasova koji nestane tek to se razlegao,
nije li tako? Malo sam se primirio, ali kui se ne elim vratiti, a
nema nita drugo to bih mogao uiniti: idem u kino! Znoj se
ohladio, srce mi se smirilo, sad sam bolje. Duboko sam udahnuo i
krenuo.
Eto, kavana je ostala iza mene, zaboravili su, nema sumnje, i mene i
rijei; televizor mumlja, mladii - ukoliko ih Demil nije potjerao -
sad trae nekoga drugog s kim e zbijati ale; opet sam na glavnoj
ulici, guva je, odveerali su pa sad etaju da im se - prije nego to
ponovno sjednu pred televizore ili na ljetne terase - veera slegne.
Jedu sladoled, razgovaraju, pozdravljaju se, ene i njihovi muevi
koji su se predveer vratili iz Istanbula, i djeca koja uvijek neto
jedu; ugledaju se, prepoznaju, pozdrave... Proao sam pokraj
restorana, Ismaila nema. Bit e da je prodao listie pa je sad krenuo
onom uzbrdicom prema kui. Kad bih, umjesto u kino, otiao k
njemu, razgovarali bismo. Ali to su uvijek iste prie.
Sve je vie ljudi na ulici. Automobili koji zastaju pokraj sladole-dara
i skupine od troje-etvero ljudi zguranih jedni uz druge zaustavljaju
promet. Kravata mi je na mjestu, i jakna dobro stoji, ali ne mogu
izdrati ovoliku guvu: skrenem u pokrajnje ulice. Po uzanim
ulicama obasjanima plavim svjetlom s televizijskih ekrana, meu
parkiranim automobilima, djeca igraju skrivaa. Kad sam bio mali,
uvijek sam mislio kako bih ja tu igru mogao jako dobro igrati, ali, za
razliku od Ismaila, nikada nisam smogao hrabrosti da se pomijeam
s drugom djecom. A da sam se mogao igrati, nitko se ne bi skrivao
bolje od mene: zavukao bih se, naprimjer, u ruevine evo ovoga
hana za koji je majka govorila da u njemu ivi Kuga, ili, naprimjer,
u selu: skrio bih se u staju i uope ne bih iziao pa da vidimo kome
ete se onda rugati; ali majka bi me traila, gdje ti je brat, pitala bi
Ismaila, a on bi mrcnuo i rekao odakle da ja znam, a ja bih ih
sluao pa bih rekao: mama, ja u ivjeti sam i nikad se nikome neu
pokazati, a ona bi zaplakala, jedino bi ona na to tako gorko
zaplakala da bih odmah rekao: dobro, dobro, evo me, izlazim, gle,
tu sam, ne skrivam se vie, a ona bi rekla: zato se skriva, sine, i ja
bih pomislio kako je moda u pravu: ta to je to to bi se trebalo
tajiti i skrivati? I onda bih sve to zaboravio.
Dok sam urno prelazio glavnu ulicu, ugledah jo nekoga: gospo-
12
din Sitki, sad ve odrastao i oenjen, a kraj njega ena mu, pa i
dijete visoko kao ja. Prepoznao me je, osmjehnuo se i zastao.
"Zdravo, Redep-efendija, kako si?" upita.
Uvijek ekam da mi se drugi obrate, ja ne zapoinjem razgovor.
"Zdravo, gospodine Sitki" odgovorih, "dobro sam, hvala."
Rukovao sam se. S njim; sa enom ne. Dijete me odmjerava sa
strahom i zanimanjem.
"Draga, Redep-efendija je jedan od prvih stanovnika Dennet-
hisara."
ena kimnu smjekajui se. Bilo mi je drago; ponosan sam to sam
ovdje starosjedilac. "Je li baka dobro?"
"Eh" odgovorih, "Gospoda se uvijek na neto ali." "Koliko je godina
prolo!" nastavi. "Sto je s Farukom?" "Sutra dolaze" rekoh.
Okrenuo se eni i poeo joj objanjavati da su Faruk i on prijatelji iz
djetinjstva. Zatim smo se razili: nismo se rukovali, samo smo
kimnuli jedni drugima. Sad eni pripovijeda o djetinjstvu, i o meni,
i kako sam ih vodio na izvor i uio ih kako se peca cipal, a na kraju
dijete pita: Tata, zato je taj ovjek tako malen? Jer ga je mama
rodila neudana, odgovarao bih ja nekada na to pitanje. Sitki se
oenio. I gospodin Faruk se oenio, ali nije imao djeteta, a mojoj se
majci dogodilo upravo suprotno pa nas je zato Gospoda i poslala na
selo. A dok nas je, prije nego to nas je potjerala, zlostavljala i
rijeima i, pogotovo, tapom, majka je zapomagala: nemojte,
Gospodo, nemojte, ta to su djeca kriva? Ponekad mi se ini da sam
i ja uo te rijei, da se sjeam toga stranog dana...
Uao sam u ulicu u kojoj je kino, i uo glazbu koju putaju prije
filma. Dobro je osvijetljeno. Pogledao sam fotografije: Naimo se u
raju. To je stari film: na jednoj fotografiji zagrljeni Hulija Kojigit i
Ediz Hun, na drugoj je Ediz u zatvoru, pa onda Hulija pjeva, ali dok
ne vidite film, ne moete znati kojim redom treba posloiti te
prizore. Moda zato te fotografije i povjeaju vani, da se ljudi
zainteresiraju. Otiao sam do altera: jednu, molim. Otkinuo je
kartu i pruio je: hvala lijepa.
"Je li film dobar?" dodao sam.
Nije ga pogledao, kae. Ponekad mi tako odjednom dode elja da
porazgovaram. Otiao sam i sjeo na svoje mjesto. Malo kasnije film
je poeo.
Prvo su se upoznali; djevojka je pjevaica i on joj se ne svia, ali
jednog dana kad je on spasi od nekih tamo, uvia da joj se svia i
da ga voli, ali sad joj opet otac ne da da se za njega uda. Poslije
mladi zavri u zatvoru. Pa je poela stanka, ali ja nisam ustao niti
sam htio pomijeati se s drugim gledateljima. Poslije se film
nastavio, djevojka se udala za vlasnika restorana, ali nemaju djece, a
i ne ine nita da bi ih imali. Kad joj je mu otiao za onom
rospijom, a Ediz pobjegao iz zatvora, sastali su se u nekoj kui
nadomak bosporskog mosta i tu je Hulija Kojigit otpjevala jednu
pjesmu. Sluajui tu pjesmu, bilo mi je malko udno. Na kraju, ba
kad ju je htio osloboditi zlog mua, uviaju da je njega ionako
snalo to je zasluio i sad je jasno da se mogu vjenati. Otac gleda
za njima sretan, a oni hodaju nekim putem drei se za ruke, idu,
idu, i sve su manji i kraj.
Upalila su se svjetla, izlazimo, i svi razgovaraju o filmu apui. I ja
bih volio s nekim porazgovarati o filmu. Jedanaest i deset je,
Gospoda me sigurno eka, ali meni se jo uvijek ne vraa kui.
Krenuo sam prema uzviici na plai. Moda je ljekarnik Kemal
deuran, moda mu se jo nije pridrijemalo. Malo u ga uznemiriti,
razgovarat emo, ja u pripovijedati, a on e me sluati zamiljen,
promatrajui mladie koji se utrkuju automobilima pa se okupljaju
u svjetlu bifea preko puta. Ugledavi svjetlo u ljekarni, obradovao
sam se: jo nije legao, znai. Otvorio sam vrata, zvonce je pozvonilo.
O, Boe!: nije gospodin Kemal, nego njegova ena.
"Zdravo" rekoh, i malo zastadoh. "Trebao bih jedan aspirin."
"Kutiju ili tabletu?" upita.
"Dvije tablete. Boli me glava. A malo mi je i teko... Gospodin
Kemal..." poeo sam, ali, ma kakvi, ne slua me ona. Uzela je kare,
odrezala aspirin i pruila mi ga.
"Je li gospodin Kemal jutros iao u ribu?" pitao sam pruajui
novce.
"Kemal gore spava."
Pogledao sam na trenutak u strop. Ondje gore, pola metra iznad
stropa, spava. Kad bi se probudio, ispriao bih mu, moda bi rekao
rije-dvije o pokvarenim mladiima, a moda nita ne bi rekao,
samo bi zamiljen gledao van, govorio bih, razgovarali bismo.
Pokupio sam kusur koji je ispustila malena bijela ruka njegove ene.
Poslije se odmah zadubila u neto na tezgi: bit e da je ilustrirani
ljubavni roman. Lijepe li ene! Rekao sam laku no i bez oklijevanja
iziao, zvonce je opet ciknulo. Ulice su opustjele, djeca to su igrala
skrivaa otila su kui. Vraam se kui, nema mi druge.
Nakon to sam privukao dvorina vrata, u Gospoinim aluzinama
ugledao sam svjetlo: ne moe zaspati prije nego to ja legnem. Uao
sam kroz kuhinjska vrata, zakljuao ih, malo se motao po kuhinji, a
dok sam se polako penjao stepenicama, neto mi je palo na pamet:
je li i kua na Uskudaru imala stepenite? U kojim li je novinama
bio taj tekst, pa da sutra odem kod bakala i kupim ih, ima li ti
Dragoman, pitat u, treba naem gospodinu Faruku, on je
povjesniar pa ga zanima Kutak iz prolosti... Stigao sam do gore,
uao u njezinu sobu, lei u krevetu.
"Stigao sam, Gospoo" rekoh.
"Aferim!" odgovori."Na kraju si ipak naao put do kue." "to ete,
film je dugo trajao." "Jesi li sva vrata dobro zakljuao?"
"Jesam" odgovorih. "Treba li vam to? Ja odoh na spavanje. Pa da
me kasnije ne budite." "Sutra dolaze, zar ne?"
"Dolaze" rekoh. "Namjestio sam im krevete, priredio sobe." "Fino"
odgovori. "Dobro zatvori moja vrata." Zatvorio sam ih i iziao.
Odmah u lei i zaspati. Silazim stepenitem.
2.
ujem kako se sputa stepenicama, jednu po jednu. to li radi po
ulicama u ova doba... Ne misli, Fatma, zgadit e ti se. Ali opet,
zanima me. Je li dobro pozatvarao vrata, podmukli patuljak? Kao
da je njega briga! Odmah e lei u svoj brlog i hrkati do zore, nek' se
zna da je sluinskoga roda. Samo se ti prepusti svome spokojnom i
bezbrinom sluinakom snu, spavaj, slugo patuljasti, a no
prepusti meni. Ja ne mogu spavati. Sve se nadam kako u zaspati i
zaboraviti, ali snu ni traga: samo ga ekam, i to ga due ekam, sve
mi je jasnije da ga uzalud ekam, ali - nema mi druge.
Ta tvoja muka sa snom, to je pitanje kemije, govorio bi Selahat-tin;
kao i sve ostalo, i san je objanjiva stvar: kao to su otkrili da je
formula vode H2O, jednom e, vidjet e, nai i formulu sna. Jasno,
nee do tog otkria doi ova naa mrtva puhala, nego, naalost, i
opet Europljani, i tad vie nitko nee morati odijevati ove
nakaradne spavaice i zavlaiti se medu nepotrebne arave i one
tvoje besmislene i smijene cvjetne jorgane pa gubiti vrijeme
ekajui do jutra kako bi sa sebe stresao umor prethodnoga dana.
Nego, svake emo veeri u au vode kapnuti po tri kapljice iz
kakve malene boice, i to e biti dovoljno da se osjeamo svjei i
jedri, kao da smo se ujutro probudili nakon cjelonona, neprekinuta
sna. A to emo tad sve moi uiniti tijekom onih sati koje smo
gubili na spavanje, moe li zamisliti, Fatma, moe li zamisliti sve
te sate bez sna?!
Nema potrebe da zamiljam, Selahattine, znam ja to me eka:
T/c
gledat u u strop iekujui kakvu misao koja e me zanijeti, gledat
u u strop i ekati, ali san opet nee doi. Da sam mogla piti rakiju i
vino, moda bih i ja zaspala kao i ti, ali - ja ionako ne elim taj runi
san. Ti bi pio po dvije boce: pijem da rastjeram umor od
enciklopedije, i da mi se um razbistri, a ne iz uitka. Poslije bi
spavao razjapljenih usta, hrui, a ja ne bih mogla prevladati
gaenje od rakijskog smrada koji se dizao iz tih usta - tog mranog
bunara u kojemu se pare abe i korpioni - ne bih izdrala pa bih
bjeala. Hladna eno, jadna eno, hladnija od leda, bezdunice! Da
popije barem jednu au, moda bi shvatila! Daj, popij, Fatma,
izvoli, gle, nareujem ti, zar ne misli da si duna pokoravati se
muu? Misli, misli, jer su te tako nauili: e, ako je tako, ja ti
nareujem! Popij, neka grijeh ide na moju duu, hajde pij, Fatma, za
dobro svoga uma, gle, mu to od tebe zahtijeva, hajde, preklinjem
te - za Boga miloga, ova e me ena unititi! - dosta mi je samoe,
preklinjem te, Fatma, hajde barem jednu au, pa zar se ti to meni
usuuje protiviti?!
Ne, ne, ja se ne dam obmanuti tom lai! Nikada nisam pila. Samo
jednom. Iz znatielje. Nikoga nije bilo kraj mene. Na vrhu jezika
okus limuna, soli i otrova. A onda sam se prepala, pokajala i odmah
isprala usta, nekoliko puta isprala au te paljivo priekala da
vidim hoe li mi se vrtjeti u glavi i sjela da se ne bih sruila na pod;
bilo me je strah: dragi Boe, nije valjda da u i ja biti pijanica kao on!
Ali nita se nije dogodilo. Kasnije sam shvatila: ejtan sa mnom ne
moe imati posla.
Gledam u strop. Jo ne mogu zaspati; hajde da barem malo
ustanem. Otila sam, polagano raskrilila aluzine, ne moram se
bojati: ni komari ne idu na mene. Malko sam gurnula prozorska
krila, vjetar se smirio; mirna no: smokvino lie miruje. Pogledam,
Re-depovo svjetlo je ugaeno: sigurno je odmah zaspao, ta nema
taj patuljak o emu misliti, on odmah zaspi. Kuhanje, malo moga
rublja i kupovina, to su sve njegove brige, a na kraju se i to svede na
trule breskve, i to nakon to se satima vue po ulicama.
Ne mogu vidjeti more, ali mislim o tome odakle dokle se prua, i
kako mu i ne moemo vidjeti kraja: veliki, veliki svijet! Kad nema
onih bunih motora i amaca u kojima sjede goli golcati, volim ga,
lijepo mirie. ujem i cvrka. U tjedan dana preao je put ne dui
TT
od jednog koraka. A ja nisam ni toliko. Nekada sam vjerovala da je
svijet lijepo mjesto, bila sam nerazumna, dijete. Privukla sam kapke
i spustila rezu: neka svijet ostane ondje, vani.
Polako sam sjela na stolicu, gledam to je na stolu. Stvari u tiini.
Dopola pun vr; voda u njemu miruje. Kad budem htjela piti,
dignut u stakleni poklopac, podii vr, napuniti au, gledati i
sluati kako se voda prelijeva: staklo e zazvoniti, voda zagrgoljiti, a
hladni zrak iz vra zaigrati: drugaije je pa e me zabaviti, malo u
se zavarati, ali ne, neu piti. Ne jo. Stvari kojima dijelimo vrijeme
moraju se mudro troiti. Gledam etku za kosu i vlasi koje su se u
nju zapetljale. Uzmem je, pa je ponem istiti. Moje tanke, jadne,
devedesetogodinje vlasi. Opadaju, jedna po jedna. Vrijeme,
promrmljam, to to se naziva vrijeme, to se osipa. Zastala sam,
etku spustila na poleinu: legla je kao prevrnut ohar, prepala me.
Kad bih sve tako ostavila, i kad nas nitko ne bi taknuo tisuu
godina, sve bi tisuu godina stajalo tako kako jest. Na stolu kljuevi,
vr, stvari... Kako udno: sve stoji na mjestu, ne mie se. Tad bi i
moje misli zastale, blijede i bezmirisne poput komada leda, zastale
bi i ostale takve.
Ali sutra e oni doi, i ja u misliti. Zdravo, zdravo, kako si, a ti,
kako si ti, poljubit e mi ruku, bili nam ivi i zdravi, Bako, kako ste,
kako ste, Bako? A ja u ih paljivo gledati. Nemojte govoriti uglas,
hajde, ti, ti prii blie da te vidim. Kazuj, da ujem, to ima nova
kod tebe? Pitat u samo reda radi, i posluati rije-dvije izgovorene
preko volje: sve je to zavaravanje. Eh, toliko, znai, nemate nita
drugo rei, ne elite razgovarati sa svojom bakom, zar ne? Zgledat
e se, razgovarati meu sobom, smjekati se - sve e mi biti jasno.
Na kraju e poeti glasno govoriti. Tie, tie, ne mora galamiti, ui
me - nek' Mu je hvala! - jo uvijek dobro slue. Oprostite, Bako,
druga baka, mamina mama, ne uje dobro, pa zato. Dobro, ali ja
nisam ta druga baka, ja sam vam oeva majka. Oprostite, oprostite!
Dobro, hajde, recite jo togod, priajte mi o jo neemu. O emu?!
Pa eto o toj drugoj baki, naprimjer, o njoj mi pripovijedajte, kako je
ona, to radi? Odjednom e se zbuniti i zautjeti: doista, to li radi ta
druga baka? Ne znaju oni ni sluati ni gledati, ali neka, hajde da
svejedno pitam - makar mi je sad ve jasno da njihove rijei mogu
tS
objesiti maku o rep - hajde da pitam, pomislim, a onda uviam da
su me oni ve zaboravili: ne gledaju oni mene, nego odmjeravaju
moju sobu, ne zanimaju ih moja pitanja, misle o sebi, a ja sam opet
sama, posve sama...
Ispruila sam se i s tanjura uzela jednu kajsiju, jedem i ekam. Ne,
nikakve koristi. Ovdje sam, medu stvarima, a ne medu mislima.
Gledam to je na stolu. Pet minuta do ponoi. Pokraj sata kolonjska
vodica, kraj nje novine, kraj njih maramica. I tako stoje. Promatram
ih: pogled mi putuje po njima i gladi ih, ali ve su me na toliko toga
podsjetile da vie nije ostalo nita to bi mogle prizvati. Samo
obina boica kolonjske vodice, novine, maramica, klju i sat: tik--
tak, tik-tak, a nitko, ak ni Selahattin, ne zna to je vrijeme. asak,
pa za njim jo jedan, pa jo jedan; plaha i nemirna moja misli, ne daj
da te zaustavi koji od ovih trenutaka, poskoi, izii, idemo van,
hajde, iziimo iz ovoga vremena i ove sobe. Pojela sam jo jednu
kajsiju, ali - jo uvijek sam tu. Kad mi se to dogodi, kao da jo
paljivije promatram stvari oko sebe, i uvijek se pokuavam
zavarati i zastraiti istom milju: kad ne bi bilo ni mene ni ikoga
drugog, stvari bi zauvijek ostale na istome mjestu, i tada nitko ne bi
mislio i pitao se to je ivot, ba nitko!
Ne, nisam se uspjela zavarati. Ustala sam sa stolice, otila u zahod,
oprala se i poistila, i vratila se ostavivi ondje pauka koji visi u
kutu. Okrenula sam dugme pa se stropna svjetiljka ugasila, gori jo
samo ona pokraj uzglavlja, idem u krevet. Vrue je, ali ne mogu bez
jorgana, to u: to je neto to se moe zagrliti, pod to se mogu
zavui, skriti se. Spustila sam glavu na jastuk, ekam i znam da san
nee odmah doi. Blijedo svjetlo lampe udara u strop; sluam cvr-
ka. Vrue ljetne noi!
Ali - kao da su nekada ljeta bila jo toplija. Pili bismo limunadu, i
erbe. Ali ne na ulici, od onih ljudi s bijelim pregaama; majka bi
govorila: kod kue emo napraviti, Fatma, isto i fino, pa emo piti;
vraamo se iz arije, u duanima nita novo. Naveer ekamo oca:
doi e pa e priati, a mi emo sluati; mirie na duhan i zakaljava
se. A jednom je rekao: Fatma, ima jedan doktor koji bi te enio.
Nita ja ne odgovaram. Ima, kae, jedan doktor, ja utim, a ni otac
ne nastavlja, ali sljedeega je dana ponovio, a ja imam esnaest
godina
UNA
i majka kae: gle, Fatma, doktor je, a ja mislim: kako udno, gdje li
me je vidio? Uplaila sam se, nita nisam pitala, nego sam mislila:
doktor. Lubanja? Kasnije ga je otac jo jednom spomenuo i dodao:
pred njim je sjajna budunost, Fatma, raspitao sam se na nekoliko
strana, vrijedan je i moda malko astohlepan, ali je poten i
pametan ovjek, kau: dobro razmisli. utjela sam. A bilo je jako
vrue, pili smo erbe; ah, kao da sam ja neto znala. Na kraju sam
rekla dobro, a otac me uzeo preda se: keri, naputa oinski dom,
pa nek' ti je uvijek na pameti sljedee. Rekao je kako se mukarce ne
treba previe zapitkivati, znatielja nije za ljude nego za make;
dobro, tata, to ionako ve znam; ali da ti ja svejedno jo jednom
ponovim, keri, i nemoj ruke tako drati, i - gle je! - pa ne grizi
nokte, koliko ti je godina; dobro, tata. Neu pitati, nee pitati,
nisam pitala.
Nisam pitala. Prole su etiri godine, a mi jo uvijek nismo imali
djeteta, zbog istanbulskog zraka, govorili su, a i ja sam kasnije
shvatila; jedne veeri nije otiao u svoju ordinaciju, nego je odmah
doao k meni Selahattin, i rekao: vie neemo ivjeti u Istanbulu,
Fatma! Nisam pitala zato, ali on je objanjavao, maui i rukama i
nogama kao neuravnoteeno dijete: vie neemo ivjeti u Istanbulu,
Fatma, danas me pozvao Talat-paa i ovako mi je rekao: doktore
Selahattine, ti vie nee ivjeti u Istanbulu, i nee se vie baviti
politikom! Tako mi je rekao podlac, i dodao: ne, nema odstupanja,
reeno - uinjeno, govori za mene da se junaim, pretpostavljam da
ne eli da te skupa s ostalima prvim brodom poaljem u sinopsku2
tamnicu; to emo, previe si se nama bavio, nalegao si na stranku
pa ne puta, ali - ini se da si pametan, pa budi razuman, oenjen
si, ujem, doktor si, lijepo zanimanje, u bilo kojem kutku svijeta
moe dobro zaraivati i fino ivjeti, a kakav ti je francuski, dragi?
Proklet bio dabogda! Shvaa li, Fatma, ti unitaristi3 sad ve prelaze
sve granice, ne znaju oni ni to je sloboda ni to je nezavisnost, po
emu se uope razlikuju od Abdulhamida?! Dobro, Talat-efendija,
ali ako posluam tvoj savjet pa skupim svoje prnje i nestanem,
nemoj misliti da sam to uinio zbog straha od sinopske tamnice: ne,
to nikako! Ne bojim se ja tamnikih zidina, nego sam svjestan da u
vam odgovor koji ste zasluili moi poslati jedino iz Pariza: zato
idemo u Pariz, Fatma, prodaj koji od svoga prstenja i brilijanata!
Nee? Dobro, ako nee, i meni je ostalo neto od oevine; ako ne u
Europu, idemo u Solun, zato bismo naputali domovinu, moemo
i u Damask; gle, doktor Riza je otiao u Aleksandriju i pie kako
ondje jako dobro zarauje, gdje su mi pisma, ne mogu ih nai, a
koliko sam puta rekao da mi ne prevrete po stolu, o, moj Boe,
mogli bismo i u Berlin, a eneva, jesi li ikada ula za enevu; ovi su
postali gori od Abdulhamida, hajde, nemoj me tako zbunjeno
gledati, nego trpaj stvari u kufere i sanduke, demokratova ena
mora biti vrsta, nije li tako, ta nema tu niega ega bi se trebala
bojati. utjela sam, nisam rekla ak ni "valjda zna to radi" a
Selahattin je i dalje priao i objanjavao kako e ovaj put on njima iz
Pariza uiniti ono to su oni uinili Abdulhamidu, i kako emo se,
kad doe taj dan, iz Pariza vlakom vratiti kao pobjednici! Ne, ne
Pariz, rekao je kasnije, idemo u Damask, pa u Izmir, a naveer je
rekao da pristaje i na Trabzon; moramo prodati sve to imamo,
Fatma, jesi li spremna na rtvu i odanost? Svu svoju snagu i volju
namjeravam uloiti u borbu, zato te pitam, samo ne spominji nita
pred slugama i slukinjama, Fatma, i zidovi imaju ui; a ti, Talat-
efendija, kao da je meni trebalo da mi ti neto nareuje: ja ionako
ne bih ostao u ovom prokletom kupleraju zvanom Istanbul, ali,
Fatma, kamo emo, kamo da poemo, reci i ti neto zaboga! utjela
sam i mislila: ovaj je dijete. Da, ejtan jedino dijete moe ovako
obmanuti, shvatila sam, udala sam se za dijete kojemu su i tri knjige
dovoljne da ga svrate s pravoga puta. Te sam noi oko ponoi izila
iz sobe, bilo je vrue, da neto popijem, rekoh, a onda sam u
njegovoj sobi ugledala svjetlo, pola onamo i polako odkrinula
vrata: Selahattin je laktove naslonio na stol, glavu je drao meu
dlanovima i plakao; blijeda je lampa runim svjetlom obasjavala
njegovo uplakano lice. A lubanja koju nikada nije micao sa stola
gledala je u njega, odrasloga ovjeka koji je plakao. Tiho sam
privukla vrata, otila u kuhinju i popila au vode, i mislila: dijete.
Ovaj je, znai, dijete.
Polagano sam ustala iz kreveta i sjela za stol, gledam vr. Kako li ta
voda u njemu samo moe tako mirno stajati? Kao da sam se tome
ak i zaudila, kao da je vr s vodom neto emu se treba uditi.
Jednom sam jednu pelu zarobila poklopivi je aom. Kad bi mi
bilo dosadno, ustala bih iz kreveta pa bih je promatrala: kruila je
po ai dva dana i dvije noi dok nije uvidjela da joj nema druge
osim da se zaustavi na jednome mjestu i miruje ekajui, ne znajui
to eka. Tad mi je dojadila i postala mi odvratna, pa sam otvorila
aluzine i podigla au, neka pobjegne, rekoh, ali bijedno stvorenje
nije poletjelo! Pozvala sam Redepa i naredila mu da je zgnjei.
Otkinuo je komad novina, paljivo je podigao i izbacio kroz prozor.
Nije je mogao ubiti. I on je kao oni.
Nalila sam vodu u au: pijem, pijem, popila. to sad? Ustala sam,
legla u krevet na bok, spustila glavu na jastuk i pomislila na vrijeme
kad je dao sagraditi ovu kuu. Selahattin bi me uzeo za ruku pa bi
me vodio po njoj: ovo e biti moja ordinacija, ovo blagovaonica, a
ovdje kuhinja u europskom stilu; za svako dijete pravim posebnu
sobu jer svakome treba pruiti mogunost da se zatvori u svoju
sobu i razvija vlastitu osobnost; da, Fatma, elim imati troje djece;
kao to vidi, na prozore neu staviti reetke, nije ovo kavez, zar ne,
niti su ene ptice; nismo mi ivotinje, svi smo slobodni, ako eli
moe me ostaviti i otii, a mi emo, kao i oni, prozore zatvarati
aluzinama, a ono ondje - ma kakav crni doksat, Fatma, to se zove
balkon, prostor koji se otvara u slobodu, i kakav lijep pogled, zar
ne, Istanbul je ondje negdje, tamo pod onim dalekim oblacima,
Fatma, pedeset kilometara, dobro je da smo iz vlaka sili u Gebze,
vrijeme e brzo proi, ionako ne mislim da e se oni s ovom
nepametnom vladom uspjeti dugo odrati, moda e unitaristi pasti
i prije nego to kua bude gotova pa emo se odmah vratiti u
Istanbul, Fatma...
Kasnije je kua dovrena i rodio se moj Dogan; ponovno je izbio rat,
ali unitaristika nepametna vlada nije pala, a Selahattin je meni
govorio: poi, Fatma, malo u Istanbul, Talat nije zabranio tebi nego
meni, zato ne ide, vidjet e majku, oca e vidjeti, posjetit e
ukru-paine keri, ii u kupovinu, ponijet e svoje nove haljine pa
e ih odijevati, nek' ti barem majka vidi to si sve stvorila gazei
ovdje od jutra do mraka pedalu ivae maine i zamarajui noima
svoje lijepe oi pletivom, govorio je, Fatma, zato ne poe? Ali ja
sam govorila: neu, ii emo zajedno, Selahattine, kad oni padnu,
zajedno emo, ali nikako nisu padali. A onda sam jednoga dana
vidjela u novinama; Selahattinove bi novine dolazile s tri dana
zakanjenja, ali njega ionako vie nisu zanimale kao nekada, nisu ga
ak nimalo zanimale ni vijesti o borbama u Palestini, Galiciji i a-
nakkaleu, i kako je bilo dana kad bi ih ak i za veerom zaboravljao
makar i nevoljko prelistati, ja sam prva vidjela te novine pa sam ih,
doznavi da je unitaristika vlada pala, stavila na njegov tanjur
poput lijepog, zrelog voa. Kad je, spustivi se na ruak, digao
glavu od svoje enciklopedije, odmah je vidio i novine i tu vijest, jer
su je napisali najkrupnijim slovima. Proitao je i nita nije rekao. Ja
pak nisam pitala, ali kako sam do veeri nad glavom sluala
njegove korake, shvatila sam da cijeloga popodneva nije uspio
napisati jednu jedinu rije za enciklopediju. Kad ni za veerom
Selahattin nije nita spomenuo, ja sam samo ovako rekla: jesi li
vidio, Selahattine? Pali su... Aha, da, jesi vidjela, odgovorio je, pala
je vlada, zar ne, unitaristi su upropastili dravu i pobjegli, a i rat
smo izgubili. Nije me mogao gledati u oi i utjeli smo. Kasnije,
ustajui od stola - a i dalje me nije mogao pogledati u oi - zateui
kao da govori
0 kakvu sramnom grijehu koji bi elio zaboraviti ree: sad emo se,
znai, im se enciklopedija zavri, vratiti u Istanbul, jer pokraj
nevjerojatnoga uinka koji e ta enciklopedija poluiti, nee ostati ni
trunke od svakodnevnih, sitnih bedastoa koje oni idioti u
Istanbulu zovu politikom, posao kojim se ja ovdje bavim
neusporedivo je vaniji i vei, sveto poslanje iji e se utjecaj
nastaviti i stoljeima kasnije; ja sad vie nemam pravo taj posao
ostaviti nedovrenim; odmah idem gore, i popeo se, i jo trideset
godina pisao tu odurnu enciklopediju, sve dok se nije sukobio sa
smru, pa i nakon toga svijajui se jo etiri mjeseca u
nepodnoljivim bolovima dok mu na usta nije krenula krv i uguila
ga; a ja sam ti i zahvalna to si je pisao, Selahattine, samo sam ti za
ovo zahvalna: na taj sam nain i ja ostala ovdje, u Dennethisaru, i
sauvala se od onoga grijeha koji si ti nazivao "Istanbul budunosti i
Ateistika Drava" nije li tako, Fatma, spasila si se pa sad mirno
spavaj...
Ali ne mogu spavati pa sluam vlak kako dolazi izdaleka, zviduk,
1 onda - dugo, dugo - motor i topot kotaa. Nekada sam taj zvuk
voljela. Razmiljala bih kako negdje daleko postoje nevine zemlje,
prostranstva, kue, vrtovi; bila sam dijete, lako me je bilo zavarati.
Otiao je, eto, jo jedan vlak; ne misli kamo! Jastuk mi se pod
obrazom ugrijao, okrenula sam se na drugu stranu. Spustila sam
glavu:
sad mi je pod uhom hladno. Zimske su noi bivale hladne, ali se
nitko nikome nije privijao. Selahattin bi spavao hrui, a ja bih - jer
mi se gadio vinski smrad koji je bazdio iz one provalije od njegovih
usta - prelazila u pokrajnju sobicu pa sjedila u mraku. Jednom sam
prela i u drugu sobu, da zavirim u njegove papire, rekoh, da vidim
to to pie od jutra do mraka, to je napisao: napisao je da je
ovjekov predak nastao od gorile; napisao je kako nae vrijeme
svjedoi injenici da se pitanje postojanja Allaha, zahvaljujui
nevjerojatnom napretku znanosti na Zapadu, odbacuje kao
smijeno i besmisleno; san kojim u dubokom i runom mraku spava
Istok nas aicu intelektualaca ne smije sruiti u beznae, napisao
je, nego nas, upravo suprotno, mora podariti jo ivljim radnim
oduevljenjem, jer je oito da na zadatak nije samo uzeti znanost
odande i prenijeti je ovamo, nego smo je prisiljeni iznova otkriti
kako bismo to prije premostili viestoljetnu razliku koja nas dijeli;
privodei kraju sedmu godinu ovoga grandioznog rada, uviam
koliko su mase zaglupljene strahom od Allaha i - o, moj Boe!; pusti
to, Fatma, ne itaj, ali sam i dalje itala: mene se, znai, ekalo: ja
sam taj koji je prisiljen govoriti
0 pitanjima koja se u naprednim zemljama smatraju poniavajue
smijenima, meni je dopalo buditi uspavane mase, pisao je, i kad
bih barem imao prijatelja s kojim bih sve ovo mogao podijeliti,
pisao je, ali - jok! - ba kao to nemam ni jednoga druga, nestale su i
sve nade koje sam vezivao s ovom hladnom enom, pisao je, sam si
kao prst, Selahattine, pisao je, pisao... A na jednom listiu popisao je
zadatke koje treba obaviti sljedeega dana: za kartu seobe roda i
ptica selica pogledaj Polikowskog, zapisao je, nabrojao tri
jednostavna primjera kojima e naim mrtvim puhalima dokazati
da Allah ne postoji - ali dosta je, Fatma, ne, ja ovo vie ne mogu
itati - i bacila sam te bogohulne papire da su se razletjeli i pobjegla
iz te proklete, ledene prostorije i nisam u nju vie ula sve do onog
hladnog, snjenog dana kad je umro, a on je odmah sljedeega jutra
shvatio i upitao: jesi li ti to sino ulazila u moju sobu dok sam ja
spavao, Fatma? A ja utim. Jesi li ti to ulazila u moju sobu i vrljala
po mojim papirima, Fatma? utim. Vrljala si, Fatma, i pobrkala ih,
1 neke bacila na pod, Fatma, ali nije vano, neka si, smije ih itati i
gledati koliko god eli, tovie, itaj ih! Ja utim. itala si ih, zar
ne, aferim!, dobro si uinila, to misli o njima? Pa utim, zar ne
vidi da utim. Zna da sam to oduvijek elio, zar ne, samo ti itaj,
Fatma: itanje je najbolje to moemo uiniti, itaj i ui, jer toliko je
toga to trebamo uiniti, zar ne? utim. Ako bude itala i dola k
svijesti, vidjet e koliko je toga to bismo morali uiniti, Fatma,
ivot od nas oekuje tako mnogo toga, ah, koliko toga!
Ma kakvi, jako je malo toga: prolo je devedeset godina i sada znam
da je toga jako malo: stvari, sobe; vidim i gledam; tamo-amo, pa
malo vremena; kapljice to postojano kapaju iz slavine koja se
nikada ne zatvara; u mome tijelu i glavi sada postaje prolost, a
prolost sadanjost, oko trepne, aluzina se otvori pa zatvori, i tako
dan i no, pa dode novo jutro, ali ja se vie ne dam obmanuti. A
svejedno ekam. Sutra e oni doi. Zdravo, zdravo! Uzdravlje,
Bako! Poljubit e mi ruku, smjekati se: kako su udne te kosmate
glave to se sputaju do moje ruke! Kako ste, kako ste, Bako? A to
da na to odgovori netko poput mene? ivim, ekam. Grobovi,
pokojnici. Nek' mi doe sanak.
Okrenula sam se u krevetu. Vie ne ujem ni cvrka. I pela je otila.
Koliko li je do jutra? A ujutro - na krovu vrane i svrake... rano se
bude. Je li istina da su svrake kradljivice? Biseri kraljica i princeza:
ukrade ih svraka, pa za njom krene potjera. A ja mislim: kako li ta
ptica moe letjeti s tolikim teretom? Baloni, cepelini, i onaj mladi, o
njima je pisao Selahattin: kako je Lindbergh letio? Ako bi popio
dvije boce - jedna ne bi bila dovoljna - zaboravljao bi da ga neu
sluati pa bi nakon veere pripovijedao. Danas sam, Fatma, pisao o
avionima, pticama i letenju, a i natuknicu o zraku dovrit u ovih
dana, sluaj: zrak, Fatma, nije prazan, sastoji se od sitnih estica, i
jednako kao to amac koji plovi na vodi istisne vode s obzirom na
svoju teinu, ali, ne, ja ne razumijem kako lete baloni i cepelini, ali
Selahattin se zanio i objanjavao i do zakljuka - kao i inae - doao
galamei: eto, sve treba znati, i ovo i sve ostalo, to je ono to nam je
potrebno, enciklopedija, sve prirodne i drutvene znanosti: kad se
sve bude znalo, Allah e umrijeti, a mi emo - ali ja te vie ne
sluam! Nisam sluala ni ono to bi, popivi i treu bocu, bijesnei
objanjavao: tako je, Allaha nema, Fatma, samo znanost postoji!
Umro je tvoj Allah, glupa eno! Na kraju, kad mu ne bi ostalo nita
drugo osim zaljubljenosti i gaenja prema samome sebi, preputao
bi se pohoti pa bi se uputio u onu dvorinu straaru. Ne misli,
Fatma. Slukinja... Ne misli... I dva bogalja! Misli o neemu drugom!
Lijepo jutro, stari vonjaci, koije... Oh, da mi je zaspati!
Kad mi se ruka protegne kao oprezna maka, svjetiljka se ugasi.
Tiha tama! Ali kroz aluzine nadire blijeda svjetlost, znam. Stvari
vie ne mogu vidjeti, spasile su se mojih pogleda, umuknule i
zatvorile se u sebe, kao da mi govore kako e na svojim mjestima
stajati i kad mene ne bude, ali poznajem ja vas: tu ste, sve ste tu, oko
mene, gotovo da vas i vidim. S vremena na vrijeme poneka od njih
zakripi, zapucketa, i ja prepoznam ija je kripa, nije mi strana, i
meni doe da neto kaem, razmiljam: kako je udna ova praznina
u kojoj se nalazimo! Sat otkucava i dijeli je. Sigurno i odluno.
Misao, pa jo jedna. A onda dode jutro, stigli su. Zdravo, zdravo!
Zaspala sam pa se probudila, prolo je vrijeme i lijepo sam se
naspavala. Doli su, Gospoo, doli su! A dok ja ekam, vlak jo
jednom zazvidi. Kamo? Zbogom! Kamo ete, Fatma, kamo?
Odlazimo, majko, Istanbul nam je zabranjen. Jesi li uzela svoje
prstenje? Jesam. A ivau mainu? I nju. Dijamante, bisere? Oni e ti
cijeloga ivota trebati, Fatma. Ali brzo se vrati! Ne plai, majko.
Sanduke i stvari tovare u vlak. Jo nisam rodila, kreemo na put,
moj mu i ja prognani smo u tuinu, tko zna u koju tuu zemlju,
ulazimo u vlak, gledate za nama, maem vam, zbogom, oe,
zbogom, majko, gledajte, ja odoh, odoh daleko.
26
3-
Da?" pitao je piljar."to elite?" "Nacionalistika mlade prireuje
veer" odgovorio je Mu-stafa. "Raznosimo pozivnice." Iz torbe sam
izvadio pozivnice.
"Ja na takva mjesta ne idem" rekao je piljar. "Nemam vremena za
to."
"A ne biste kupili barem jednu-dvije, za podrku nacionalistikoj
mladei?" pitao je Mustafa.
"Kupio sam jo proli tjedan" odgovorio je.
"Od nas?" nastavio je Mustafa. "Pa mi proli tjedan nismo dolazili
ovamo."
"Ali ako si ti pomogao komunistima, to je druga pria!" ubacio se
Serdar.
"Ne, ne" odgovorio je piljar. "Oni ne dolaze ovamo."
"Zato ne dolaze?" pitao je Serdar. "Zato to im se ne da?"
"To ja ne znam" odgovorio je piljar. "Mene pustite na miru. Ja se u te
poslove ne petljam."
"Hoe da ti ja kaem zato ne dolaze?" nastavio je Serdar. "Zato to
se boje nas, zato ne dolaze. Da nema nas, komunisti bi ovdje
haraili kao i po Tuzli4."
"Ne dao Bog!"
"E, kaem ti ja. Zna to su sve napravili Tuzlanima, jel' tako da
zna? Prvo im lijepo porazbijaju izloge,pa..."
Okrenuo sam se i pogledao u izlog ispunjen istim, irokim, sjajnim
staklom.
"Pa kad ih ni to nije slomilo, to su im onda napravili, hoe da ti i
to kaem?" nastavio je Serdar.
A ja sam mislio na groblja: ako komunisti posvuda ine isto, groblja
po Rusiji mora da su dupkom puna. Piljar je napokon shvatio:
stavio je ruku na pojas i odmjeravao nas crven u licu.
"E tako, junae" rekao je Mustafa, "nemamo mi vremena. Za koliko
lira?"
Izvadio sam karte, neka ih vidi.
"Kupit e deset komada" odlui Serdar.
"Ali nema ni tjedan dana kako sam kupio!"
"Tako, znai" nastavi Serdar."Prijatelji, ne gubimo ovdje vrijeme
uzalud! Sad smo vidjeli: u cijeloj ariji samo je ovaj duan sumnjiv,
samo se ovaj ne boji ostati bez izloga... Pa neemo ga zaboraviti.
Hasane, zapisi broj."
Iziao sam, pogledao broj nad vratima i uao. Piljarevo lice bilo je
jo crvenije.
"Hajde, hajde, nemoj se ljutiti" rekao je Mustafa. "Nije nama do toga
da tebe vrijeamo i poniavamo. Mogao bi nam biti djed, a mi
nismo komunisti." Okrenuo se meni: "Daj mu pet komada, dosta za
ovaj put."
Izvadio sam i pruio mu pet karata. Piljar se nagnuo i prihvatio ih
za rub, kao da mu se gade. I zatim posve ozbiljno poeo itati tekst
koji je na njima bio napisan.
"Hoete li i raun?" pitao je Serdar.
I ja sam se nasmijao.
"Budite pristojni!" ukorio nas je Mustafa.
"Ima u mene istih ovakvih jo pet komada" zakljui piljar. S
uzbuenjem stade prevrtati po tamnoj i pranoj unutranjosti
ladice, i na kraju ih ozaren izvue i pokae. "Iste su, jeF tako da su
iste?"
"Jesu" odgovori Mustafa. "Mogue je da su ti ih nai prijatelji
prodali zabunom. Ali trebao si ih kupiti od nas."
"Pa to je svejedno, kupio sam, eto!"
"E, neka si! Pa hajde jo pet komada, nee umrijeti!" Serdar e.
Ali stari se krtac pravio da ga ne uje; vrkom prsta pokazao je kut
karte.
"Ove su karte ionako zastarjele" ree. "Ta vaa veer odrana je prije
dva mjeseca. Gle, ovdje pie: svibanj, 1980."
"Zar si ti namjeravao i doi na tu veer?" pitao ga je Mustafa.
"Kako da ja danas idem na veer koja je odrana prije dva mjeseca?"
Tu je ve i meni bilo dosta: toliko truda da bi kupio jo pet karata!
Uzalud su nas uili u koli. Pristojnost ovjeku samo oduzima
vrijeme, niemu drugom ne koristi. Kad bi mi rekli da na tu temu
napiem sastavak, toliko bih toga nanizao da bi mi i profesori
turskog, koji samo ekaju priliku da me pregaze, na kraju morali
dati peticu. Eto: i Serdar se razljutio, kao i ja. Odjednom je
zakoraknuo i potegnuo olovku koju je stari krtac drao za uhom - i
to grubo, tako da ga zaboli - neto napisao na karte i vratio mu ih
zajedno s olovkom.
"Jel' sad u redu?" ree. "Veer smo pomaknuli dva mjeseca
unaprijed. A ti e dati petsto lira!"
I tako je napokon izvadio i dao tih petsto lira. Ovo je jedini pravi
nain, i samo nai glupi profesori turskog vjeruju da se pristojnou
neto moe postii. Toliko sam se razljutio da je i meni dolo da mu
napravim neto runo. Taman smo izlazili, a ja zastadoh: iz kule od
bresaka koju je sloio pred vratima izvukao sam jednu od
najdonjih. Imao je sree, stari gad: kula mu je ostala itava. Stavio
sam breskvu u torbu. Zatim smo zali kod berbera.
A on je drao glavu jedne muterije: prao ju je pod slavinom.
Pogledao nas je u ogledalu.
"Dajte mi dvije, deki" rekao je ne putajui glavu koja mu je bila
meu rukama.
"Ako elite, moete ih uzeti i deset" predloio je Mustafa."Pa ete ih
ovdje prodavati."
"Daj mi dvije, rekao sam, to mi je dovoljno" odgovori berber. "Zar
niste vi iz Drutva?"
Dvije karte! Tad sam odjednom poludio:
"Ma kakve dvije, kupit e deset!" I izbrojim deset karata i pruim
mu ih.
ak se i Serdar zaudio. Tako je, gospodo, sad ste vidjeli: kad mi
pukne film, ja sam takav! Ali berber karte nije uzeo. "Koliko je tebi
godina?" upitao me.
I nasapunana glava u berberovim rukama odmjerava me preko
ogledala.
"Jel' nee kupiti?" rekoh.
"Osamnaest" odgovori mu Serdar.
"Tko te iz Drutva poslao?" nastavi. "Jako si vatren."
Nisam znao to bih rekao pa sam pogledao Mustafu.
"Nemojte se ljutiti" ree Mustafa. "On je jo nov. Ne poznaje vas."
"Vidi se da je nov. Hajde, dajte mi dvije karte."
Iz depa je izvadio dvjesto lira. A moji su prijatelji mene odmah
zaboravili i sporazumjeli se s njim, malo je nedostajalo da mu i ruku
poljube. Znai, ako poznaje one iz Drutva, ovdje si car. Da barem
nije kupio ni jednu! Izvadio sam dvije karte i pruio mu. Ali se nije
okrenuo niti ih je uzeo.
"Stavi ih onamo, hajde!"
Stavio sam. Htio sam neto i rei, ali nisam.
"Hajte sa sreom, momci" rekao je i, uzevi ampon, vrhom boice
pokazao na mene.
"A ovaj radi ili ide u kolu?"
"Pao je drugi srednje" odgovori Mustafa.
"to ti radi otac?"
utio sam.
"Otac mu prodaje lutriju" odgovorio je Mustafa.
"Dobro pazite na tog mladog akala!" ree berber."Jako je vatren.
Hajte uzdravlje."
Moji su se nasmijali. A ja sam mislio kako bih mu trebao neto rei,
htio sam rei: "Ne zlostavljaj egrta, jesi uo?" htio sam rei, ali
nisam. Iziao sam i ne pogledavi egrta u lice. Serdar i Mustafa se
smiju i razgovaraju, ali ja vas ne sluam, nisam dobro. Kasnije je
Mustafa Serdaru ovako rekao:
"Sjetio se da je i on nekada bio berberski egrt, pusti ga."
"akal!"
Ja nita nisam rekao. Moja je dunost nositi ovu torbu, i izvaditi
karte i davati ih, kad na to dode red. Tu sam s vama jer su nas iz
Dennethisara pozvali i dali nam ovaj posao i nemam ja to
razgovarati s vama koji se udruujete sa zanatlijama pa me
ismijavate i ponavljate tu rije: utim. Uli smo u ljekarnu i ja sam
utio, pa u mesnicu i ja sam opet utio, i isto tako i kod bakala, pa u
eljezari i kod prodavaa kave i u kavani isto tako, i nisam
prozborio do kraja arije. Kad smo izili iz zadnjeg duana,
Mustafa je zakljuio: "Sad smo zasluili po porciju evapa."
utio sam i nisam rekao kako nam te novce ne daju da bismo jeli
evape.
"Da" sloio se Serdar, "zasluili smo po porciju."
Ali kad smo sjeli u evabdinicu, naruili su po dvije porcije. Pa ako
e oni po dvije, neu ni ja jednu. Dok smo ekali evape, Mustafa je
izvadio novce i prebrojao: sedamnaest tisua lira.
"Zato se ovaj mrti?" pitao je zatim Serdara.
"Ljuti se to ga zovemo akal" odgovorio je Serdar.
"Glupan!" rekao je Mustafa.
Ali ja to nisam uo jer sam se zagledao u kalendar na zidu. Pa su
stigli evapi. Oni su jeli razgovarajui, a ja bez rijei. Naruili su i
desert. I ja sam naruio, revaniju, bila je dobra. Mustafa je izvadio
pitolj i poeo se njime igrati ispod stola.
"Daj mi ga!" rekao je Serdar.
I on se igrao. Meni ga nisu dali, smijali su se, i na kraju ga je
Mustafa zataknuo za pojas; platio je raun pa smo ustali i otili.
Proli smo ulicama bez straha od bilo koga, uli u Centar i popeli se
stepenicama utei. Kad smo uli u Drutvo, kao da sam se malo
prepao; to mi se uvijek dogodi. Kao kad na ispitu prepisujem pa se,
glupan, prepadnem i uzvrtim toliko da i profesor primijeti i shvati o
emu se radi...
"Je li cijela arija sreena?"
"Jest" odgovorio je Mustafa, "sva mjesta koja ste nam naredili." "Nije
li sve kod tebe?"
"Jest" odgovorio je Mustafa vadei pitolj i novce.
"Meni daj samo mainu" odgovorio je taj. "Novce preuzima
gospodin Zekerija."
Mustafa je pruio pitolj. Zatim je taj ljepukasti ovjek uao u
drugu prostoriju. I Mustafa je otiao za njim. ekamo. Na trenutak
sam se zapitao to ekamo; kao da sam zaboravio da ekamo
gospodina Zekeriju pa mi se uinilo da ekamo nita ne ekajui.
Tad je doao neki momak slian nama i pruio nam po cigaretu.
Inae ne puim, ali sad sam uzeo. Izvadio je upalja u obliku
lokomotive i zapalio nam cigarete.
"Jeste li vi idealisti5 iz Dennethisara?"
"Jesmo" odgovorio sam.
"Kako je tamo?"
to to ovaj zapravo pita, mislio sam. Cigareta je imala prljav okus.
Kao da sam ostario.
"Gornja mahala je naa" rekao je Serdar.
"Znam" rekao je taj momak. "Ali pitam vas za obalu. Za tuzlanske
komuniste."
"Ma kakvi" rekoh ja odjednom,"na obali u Dennethisaru nema
niega. Tamo su samo bogati buruji."
Pogledao me i nasmijao se. I ja sam se nasmijao.
"Nema to veze" rekao je, "to se nikad ne zna!"
"Tko dri gornju mahalu, taj dri i obalu" odgovori Serdar.
"Da, da. Tako su uzeli i Tuzlu. Budite oprezni." Poslije sam pomislio
na komuniste. Dok sam o njima mislio, ozbiljno sam potezao
dimove, kadli ovaj to je s nama razgovarao ree: "Ti si nov, zar
ne?" i pokupi se u drugu prostoriju ne doekavi moj odgovor.
Pa nije mi ni dao vremena da odgovorim! Serdar je potvrdno
kimnuo. Po emu im je to odmah jasno da sam nov? I kad sam ono
rekao da ima buruja, to je znaio onaj njegov smijeh? I Serdar je
ustao i nekamo uao, i tako sam ondje ostao sam, kao da me je
ostavio da oni koji ulaze i izlaze shvate da sam nov. Puim
gledajui u strop i razmiljam o vanim stvarima, toliko vanima da
e i oni koji prolaze to odmah na meni vidjeti: o problemima naega
pokreta. Postoji takva knjiga, proitao sam je. Uto Mustafa izie iz
sobe i poljubi se s nekim, a onda se odjednom svi povukoe u
stranu: stigao je, da, gospodin Zekerija. Odmah je, ulazei u sobu,
pogledao mene, a ja sam taman ustajao, ali se nisam stigao ni
uspraviti. Pa su zatim pozvali Mustafu. Kad je uao, razmiljao sam
o emu li sad razgovaraju, a potom su opet izili i ja sam uspio na
vrijeme ustati.
27
"Dobro je!" rekao je gospodin Zekerija naem Mustafi."Kad zatreba,
opet emo ti javiti. Aferim!"
Pa je opet pogledao mene; jako sam se prepao i pomislio kako e
sad i meni neto rei, ali nita nije rekao, samo je odjednom kih-nuo
i opet otiao gore, "u stranku", kako kau. Mustafa je aptom
porazgovarao s onim momkom koji je netom prije razgovarao i s
nama. Pomislio sam da govore o meni, ali glupost, priaju o politici,
0 vanim stvarima... Nisam ih gledao kako ne bi pomislili da ih
sluam i da sam znatieljan.
"Hajde, deki" rekao je zatim Mustafa, "idemo!"
Torbu sam ostavio. Idemo prema kolodvoru, kao ljudi koji su
uspjeno obavili dunost. Zato je Mustafa umuknuo, pitao sam se.
Nisam vie ljut na njih; to li misli o meni, jesam li bio dobar na
zadatku? O tome sam razmiljao dok smo na kolodvoru sjedili na
klupi, a kad sam ugledao kiosk za lutriju, pomislio sam na oca; nije
mi bilo do toga da na njega mislim, ali svejedno sam mislio,
1 promrmljao ono to bih mu htio rei: Najvanija stvar u ivotu
nije matura, tata!
Doao je vlak, uli smo. Serdar i Mustafa opet se potajno doap-
tavaju. Kau neto ili se naale tako da od mene naprave budalu. Ja
se tad pokuavam sjetiti neega to bi dobro sjelo na njihovu alu,
ali mi ne padne odmah na pamet, i dok smiljam to bih im
odgovorio, oni se, vidjevi na mome licu zbunjenost, jo vie smiju,
pa se ja naljutim ili im, ne uspjevi se suzdrati, neto opsujem, i na
kraju po njihovu smijehu uvidim da su od mene napravili jo veu
budalu. Tad poelim ostati sam; kad je sam, ovjek moe s mirom
razmiljati o velikim stvarima koje bi u ivotu mogao napraviti.
Ponekad ne razumijem te njihove ale, namiguju jedan drugome,
evo ba kao i sad dok ponavljaju: akal! Kakva li je to ivotinja? U
osnovnoj koli bila je jedna djevojica, jednom je na nastavu
donijela enciklopediju, ivotinjsku enciklopediju, kae naprimjer
tigar, otvori "T" i pogleda... Da je sad tu ta enciklopedija, mogao
bih pogledati "akala" ali ta mi djevojica ne bi dala da pogledam:
Ne diraj, zaprljat e mi je! Pa to je onda donosi u kolu, glupao...
Kasnije se ta djevojica preselila u Istanbul, naravno, govorili su da
sam se zapitao to ekamo; kao da sam zaboravio da ekamo
gospodina Zekeriju pa mi se uinilo da ekamo nita ne ekajui.
Tad je doao neki momak slian nama i pruio nam po cigaretu.
Inae ne puim, ali sad sam uzeo. Izvadio je upalja u obliku
lokomotive i J zapalio nam cigarete. jmm
"Jeste li vi idealisti5 iz Dennethisara?"
"Jesmo" odgovorio sam. -^^H
"Kako je tamo?" j^^B
to to ovaj zapravo pita, mislio sam. Cigareta je imala prljav ok^^B
Kao da sam ostario.
"Gornja mahala je naa" rekao je Serdar. |
"Znam" rekao je taj momak. "Ali pitam vas za obalu. Za tuzlanske
(
komuniste."
vi
"Ma kakvi" rekoh ja odjednom,"na obali u Dennethisaru nema
niega. Tamo su samo bogati burzu j i." |
Pogledao me i nasmijao se. I ja sam se nasmijao.
"Nema to veze" rekao je,"to se nikad ne zna!"
"Tko dri gornju mahalu, taj dri i obalu" odgovori Serdar.
"Da, da. Tako su uzeli i Tuzlu. Budite oprezni." Poslije sam pomislio
na komuniste. Dok sam o njima mislio, ozbiljno sam potezao
dimove, kadli ovaj to je s nama razgovarao ree: "Ti si nov, zar
ne?" i pokupi se u drugu prostoriju ne doekavi moj odgovor.
Pa nije mi ni dao vremena da odgovorim! Serdar je potvrdno
kimnuo. Po emu im je to odmah jasno da sam nov? I kad sam ono
rekao da ima buruja, to je znaio onaj njegov smijeh? I Serdar je
ustao i nekamo uao, i tako sam ondje ostao sam, kao da me je
ostavio da oni koji ulaze i izlaze shvate da sam nov. Puim
gledajui u strop i razmiljam o vanim stvarima, toliko vanima da
e i oni koji prolaze to odmah na meni vidjeti: o problemima naega
pokreta. Postoji takva knjiga, proitao sam je. Uto Mustafa izie iz
sobe i poljubi se s nekim, a onda se odjednom svi povukoe u
stranu: stigao je, da, gospodin Zekerija. Odmah je, ulazei u sobu,
pogledao mene, a ja sam taman ustajao, ali se nisam stigao ni
uspraviti. Pa su zatim pozvali Mustafu. Kad je uao, razmiljao sam
o emu li sad razgovaraju, a potom su opet izili i ja sam uspio na
vrijeme ustati.
"Dobro je!" rekao je gospodin Zekerija naem Mustafi. "Kad zatreba,
opet emo ti javiti. Aferim!"
Pa je opet pogledao mene; jako sam se prepao i pomislio kako e
sad i meni neto rei, ali nita nije rekao, samo je odjednom kih-nuo
i opet otiao gore, "u stranku" kako kau. Mustafa je aptom
porazgovarao s onim momkom koji je netom prije razgovarao i s
nama. Pomislio sam da govore o meni, ali glupost, priaju o politici,
0 vanim stvarima... Nisam ih gledao kako ne bi pomislili da ih
sluam i da sam znatieljan.
"Hajde, deki", rekao je zatim Mustafa,"idemo!"
Torbu sam ostavio. Idemo prema kolodvoru, kao ljudi koji su
uspjeno obavili dunost. Zato je Mustafa umuknuo, pitao sam se.
Nisam vie ljut na njih; to li misli o meni, jesam li bio dobar na
zadatku? O tome sam razmiljao dok smo na kolodvoru sjedili na
klupi, a kad sam ugledao kiosk za lutriju, pomislio sam na oca; nije
mi bilo do toga da na njega mislim, ali svejedno sam mislio,
1 promrmljao ono to bih mu htio rei: Najvanija stvar u ivotu
nije matura, tata!
Doao je vlak, uli smo. Serdar i Mustafa opet se potajno doap-
tavaju. Kau neto ili se naale tako da od mene naprave budalu. Ja
se tad pokuavam sjetiti neega to bi dobro sjelo na njihovu alu,
ali mi ne padne odmah na pamet, i dok smiljam to bih im
odgovorio, oni se, vidjevi na mome licu zbunjenost, jo vie smiju,
pa se ja naljutim ili im, ne uspjevi se suzdrati, neto opsujem, i na
kraju po njihovu smijehu uvidim da su od mene napravili jo veu
budalu. Tad poelim ostati sam; kad je sam, ovjek moe s mirom
razmiljati o velikim stvarima koje bi u ivotu mogao napraviti.
Ponekad ne razumijem te njihove ale, namiguju jedan drugome,
evo ba kao i sad dok ponavljaju: akal! Kakva li je to ivotinja? U
osnovnoj koli bila je jedna djevojica, jednom je na nastavu
donijela enciklopediju, ivotinjsku enciklopediju, kae naprimjer
tigar, otvori "T" i pogleda... Da je sad tu ta enciklopedija, mogao
bih pogledati "akala" ali ta mi djevojica ne bi dala da pogledam:
Ne diraj, zaprljat e mi je! Pa to je onda donosi u kolu, glupao...
Kasnije se ta djevojica preselila u Istanbul, naravno, govorili su da
joj se otac obogatio. A imala je i prijateljicu, s plavim manama u
kosi...
Zamislio sam se... Kad je vlak doao u Tuzlu, srce mi je bre
zakucalo, ali se nisam uplaio. Svakoga trena u vlak mogu ui
komunisti. I Serdar i Mustafa su zautjeli, napeto gledaju. Nita se
nije dogodilo. Kad je vlak krenuo, proitao sam komunistiki natpis
na zidu: Tuzla e biti faistiki grob! Ti koje zovu faistima, to smo
mi. Malo sam i opsovao. Pa je vlak doao do naeg kolodvora, sili
smo. Hodali smo bez rijei i doli do autobusnog stajalita.
"Deki, ja imam posla" rekao je Mustafa. "Hajde, vidimo se!"
Gledali smo za njim dok se nije izgubio meu minibusima.
"Ne mogu sad, po ovoj vruini, ii kui uiti!" rekao sam Serdaru
odjednom.
"Pa da" odgovorio je Serdar. "Jako je vrue."
"A nisam ni dobro" dodao sam. Malo smo utjeli. "Hajde, idemo u
kavanu!" rekao sam.
"Ne, ne. Idem u duan. Imam posla."
I otiao je. Tako je to: kad ti otac ima duan, i ti ima zanat, lako ti
je! Ali ja se jo uvijek kolujem, nisam odustao od kole kao vi.
Samo, kako je to udno: ipak sam ja onaj s kojim najvie zbijaju ale.
Siguran sam da e Serdar naveer u kavanu stii prije svih, i svima
rei ono o akalu... Pusti, Hasane, nemoj se zamarati; pa i nisam,
krenuo sam uzbrdicom.
Gledam kamione i automobile koji preda mnom jure prema
Dennethisaru ili Daridi kako bi stigli na trajekt, i nekako mi je
ugodno misliti o tome da sam sam. Mnogo je toga u ivotu,
vjerojatno je tako, ali ti, eto, eka. Ovako to meni izgleda: stvari
koje bih elio da se dogode potrebno je dugo ekati, a kad se i
dogode, ne dogode se onako kako sam ih ja zamiljao i oekivao;
kao da su se sve urotile protiv mene: dolaze polako, polako, a dok
se snae i pogleda, ve su i prole. Kao ovi auti to me obilaze.
Poeli su mi ii na ivce; moda e koji stati pa me povesti da se po
ovoj vruini ne moram penjati uzbrdicom, ali - kao da je ikoga briga
za tebe. Poeo sam jesti breskvu, ali se nisam uspio smiriti.
Da je barem sad zima, tako bih volio sam proetati po plai; vrata bi
bila otvorena, i ja bih uao na praznu pjeanu plau, ne bih se
morao ustruavati ni pred kime: valovi bi dolazili i udarali u obalu,
a ja bih trao ili hodao, ili koji put poskoio da mi se ne smoe
cipele, i razmiljao bih o svom ivotu, o tome kako u jednoga dana
sasvim sigurno biti jako vaan, i kako e me tada drukije gledati ne
samo ovi momci, nego i djevojke; i ne samo da se ne bih osjeao
ovako muno kao sad, nego mi, kad bih sad mogao razmiljati o
tome to u biti, ne bi bilo ni na kraj pameti Serdaru predloiti da
idemo u kavanu, bio bih sam sebi dovoljan, samo da je sad zima.
Ali k vragu, zimi se mora u kolu, i jo i oni bolesnici od profesora...
A onda sam ugledao onaj bijeli anadol6 kako se uspinje uzvii-com.
Dok se polako pribliavao, shvatio sam da su unutra oni, ali kao da
sam se postidio pa sam se, umjesto da im mahnem, okrenuo.
Pribliavali su se, pribliavali, i zatim proli i nastavili ne
prepoznavi me. Dok su me obilazili, na tren samo pomislio da sam
se moda zabunio. Jer, dok smo bili mali, Nilgun nije bila toliko
lijepa! Ali onaj debeli za volanom, to ne moe biti nitko drugi osim
Faruka. Kako je debeo! Tada sam shvatio da neu ii kui, nego u
se spustiti nizbrdicom i otii do njihove kue pa pogledati kroz
vrata, moda ugledam svoga patuljastog amidu pa e me on uvesti
unutra i tako u ui - naravno, ako me ne bude sram - pozdravit
emo se, moda u ak i Baki poljubiti ruku, a onda u pozdraviti
njih, jeste li me prepoznali, jako sam porastao, rei u, da, da, rei
e, prepoznali smo te, kako smo bili dobri prijatelji dok smo bili
mali, zar ne, razgovarat emo, razgovarati, nekada smo bili tako
dobri, razgovarat emo i tako u i ja moda zaboraviti svu ovu
svoju zlovolju i muku ako sad odem onamo.
4-
Dok se anadol tekom mukom penjao uzbrdicom, pitao sam: "Jeste
li ga prepoznali, malci?" "Koga?" pitala je Nilgun.
"Onog deka u plavom pokraj ceste. On je nas odmah prepoznao."
"Onoga visokog?" pitala je opet. Okrenula se i pogledala, ali ve
smo se bili udaljili."Tko je to bio?" "Pa Hasan!"
"A tko je Hasan?" rekla je zbunjeno. "Redepov neak."
"Kako je porastao!" zaudila se. "Nisam ga prepoznala." "Sramota!"
rekao je Metin."A to nam je prijatelj iz djetinjstva." "Pa zato ga ti
nisi prepoznao, ako je tako?" pitala ga je. "Nisam ga ni vidio... Ali
im je Faruk pitao, shvatio sam o kome se radi."
"Ma bravo!" rekla je. "Ba si pametan."
"To je znai ono na to misli kad govori kako si se ove godine
promijenila od glave do pete: zaboravila si svoju prolost" rekao je
Metin.
"Lupeta..."
"One knjige koje si proitala, sve si zaboravila zbog njih" nastavio
je.
"Ne lupetaj, kaem" odgovorila mu je.
Zautjeli su. Nastala je duga tiina. Proli smo uzbrdicu kraj koje je
svake godine sve vie runih betonskih zgrada i uli medu
preostale vinograde i vrtove treanja i smokvinih stabala. Na
tranzistoru je svirala bezlina i lagana zapadnjaka glazba. Kad smo
izdaleka ugledali more i Dennethisar, sjetili smo se, vjerojatno,
uzbuenja koje smo znali osjeati kad smo bili mali - to sam shvatio
po tiini - ali to nije dugo potrajalo. Spustili smo se nizbrdicom ne
razgovarajui i proli kroz preplanulu i bunu masu u kratkim
hlaama i kupaim kostimima. Dok je Metin otvarao dvorina vrata,
Nilgun mi je rekla: "Daj svirni!"
Uvezao sam auto u dvorite i pogledao, sjetan, u kuu: svaki put
kad doem, kao da je sve starija i praznija. Oljutila se boja
drvenarije, brljan je s bonog zida preao i na prednji, smokvina
sjena zakrila je Bakine zatvorene aluzine, reetke na prozorima u
prizemlju nestaju u hri... udno sam se osjeao: kao da je u ovoj
kui postojalo neto udno to prije zbog navike nisam primijetio, a
sad sam to naslutio sa strahom i zebnjom. Zagledao sam se u
Redepovu i Bakinu vlanu i grobnu kunu tamu koju su
razotkrivala zbog nas rastvorena glomazna krila velikih ulaznih
vrata.
"Hajde izlazi, to sjedi?" govorila mi je Nilgun.
Izila je iz auta i krenula prema kui. Tad je ugledala Redepovo
nezgrapno tijelo od kojega ovjeku doe stid; izletio je, uznemiren,
kroz malena kuhinjska vrata i pribliavao joj se gegajui se. Zagrlili
su se i poljubili. Na tranzistor smo svi zaboravili pa je jo uvijek
svirao; iskljuio sam ga i iziao iz auta u tihi vrt. Redep je opet bio
u onoj jakni koji mu skriva godine, a imao je i onu udnu, tanku
kravatu. Zagrlili smo se, poljubili.
"Zabrinuo sam se" rekao je. "Kasnite."
"Kako si?"
"Eh" rekao je kao da se srami, "dobro je. Namjestio sam vam
krevete, priredio sobe. Gospoda vas oekuje. Jeste li se vi to jo
udebljali, gospodine Faruk?"
"Kako je Baka?"
"Dobro... ali se... Dajte da uzmem vae kufere." "Kasnije emo ih
uzeti."
Popeli smo se stepenicama za Redepom. Iz nekog sam se razloga
razveselio tracima svjetlosti to su se u pranjavu kuu probijali
kroz aluzine, i mirisu plijesni; sjeao sam ih se otprije. Kad smo
doli pred Bakina vrata, Redep je zastao i udahnuo; oi su mu na
trenutak zasjale prepredenjakim veseljem:
"Stigli su, Gospodo, stigli su!" poviknuo je.
"Gdje su?" odgovorio je staraki i nervozan Bakin glas."Zato mi
nisi javio, gdje su?"
Leala je umotana u plavi jorgan s cvjetnim uzorkom, naslonjena na
tri jastuka, u krevetu ijim sam mjedenim drkama volio udarati
kad sam bio mali. Poljubili smo joj ruku, jedno po jedno. Madeima
i mrljama na bijeloj i mekoj naboranoj koi njezine ruke ovjek se
uvijek obraduje, kao starom znancu. I soba, i Baka, i njezina ruka
- sve je mirisalo istim mirisom. "ivjeli nam, Bako!" "Kako ste,
Bakice?"
"Loe" odgovorila je, ali mi na to nismo nita rekli. Napuila je
usnice i posramila se kao mlada djevojka, ili se barem pretvarala da
ju je sram. "Hajde, vi pripovijedajte" rekla je zatim.
Nas troje smo se zgledali, nastala je duga tiina. Mislio sam o tome
kako ova soba mirie na plijesan, na lakirani namjetaj, starinski
sapun, moda i na bombone od mente, pa malo i na lavandu i
kolonjsku vodicu, i na prainu.
"Eh, to je sad, zar nemate nita to biste mi rekli?"
"Doli smo autom, Bako" rekao je Metin. "Od Istanbula dovde
trebalo nam je tono pedeset minuta."
Svaki put to kae, i Bakino jogunasto lice svaki put zasja posebnim
sjajem - kao da je nasjela na njegove rijei - ali to potraje jako kratko.
"A koliko je vama nekada sati trebalo, Bako?" pitala je Nilgun
pretvarajui se da ne zna odgovor.
"Ja sam dola samo jednom!"odgovorila je Baka ponosno i
pobjedniki. Uzdahnula je i dodala: "Samo, danas ne postavljate
pitanja vi, nego ja!" Bit e da joj se dopalo to to je rekla - a to je
rekla po navici
- pa je neko vrijeme smiljala pitanje, ali dok ga je izgovarala, ve je
bila svjesna da nije onako promuurno kako je htjela da bude.
"Pa kako ste?"
*8
"Dobro smo, Bako."
Rasrdila se kao da je poraena, lice joj se zgrilo od gnjevne
zbunjenosti. Nekada sam se, dok sam bio mali, toga lica bojao.
"Redepe, stavi mi jastuk iza leda." "Svi su vam jastuci za leima,
Gospodo." "Da vam donesem jo jedan, Bako?" upitala je Nilgun. "A
to ima nova kod tebe?"
"Nilgun je krenula na fakultet, Bako" odgovorio sam. "Imam i ja
jezik, hvala" rekla mi je Nilgun."Studiram sociologiju, Bako, zavrila
sam prvu godinu." "A to ti radi?"
"Nagodinu u maturirati" odgovorio je Metin. "A poslije?"
"Poslije u u Ameriku!" "to ima ondje?"
"Bogatai i napredni ljudi!" ubacila se Nilgun.
"Fakultet" odgovorio je Metin.
"Ne govorite uglas" rekla je Baka. "A to ti radi?"
Nisam joj rekao kako s velikom torbom svaki dan idem na fakultet
pa se vratim i noi provodim drijemajui u praznoj kui, kako
jedem i pred televizorom ekam da zaspim. Nisam joj rekao ni kako
sam i juer, dok sam iao na fakultet, samo jedva ekao vrijeme kad
u se napiti, ni kako me je strah da u izgubiti i oduevljenje i
zanimanje za ono to se zove povijest, ni koliko mi nedostaje moja
ena.
"On je postao docent, Bako" odgovorila je Nilgun.
"A vi, Bako, ba fino izgledate" rekao sam bezizlazno.
"to ti radi ena?" pitala me Baka.
"Pa rekao sam vam i proli put: mi smo se rastali..." odgovorio sam.
"Ta znam, znam!" viknula je."to ona sad radi?" "Ponovno se udala."
"Jesi li im priredio sobe?" pitala je Baka. "Jesam" odgovorio je
Redep. "I nemate mi nita drugo rei?"
"Istanbul je prepun ljudi, Bako, nije kao nekada" rekla je Nilgun. "Pa
i ovdje je prevelika guva" ubacio se Redep.
"Daj sjedi, Redepe" rekao sam mu.
"Bako, ova kua je jako stara" rekao je Metin.
"Meni nije dobro" poalila se Baka.
"Jako je stara ova kua, bilo bi dobro da je sruimo pa izgradimo
apartmane pa e i vama biti lake..."
"uti" rekla mu je Nilgun."Ne uje te. Osim toga, sad nije vrijeme za
to."
"A kad e biti?"
"Nikada."
Zautjeli smo. inilo mi se da ujem kako u zaguljivoj, vruoj sobi
stvari bubre pucketajui. Kroz prozor se u sobu uvlaila blijeda
svjetlost, kao zmija.
"I nita drugo neete rei?" javila se opet Baka.
"Na cesti smo vidjeli Hasana, Bako" rekla je Nilgun. "Jako je
porastao, ogroman je."
Bakine su usne udno zadrhtale.
"to oni rade, Redepe?" pitala je Nilgun.
"Nita!" odgovorio je. "ive u kui na uzbrdici. Hasan je u sred-
njoj..."
"to im to govori?" viknula je Baka."0 komu pria?" "A to radi
Ismail?"
"Nita" rekao je Reep. "Prodaje lutriju."
"to vam to pripovijeda?" opet je graknula Baka."Razgovarajte sa
mnom, ne s njim! Idi, hajde, Redepe, izlazi, idi u svoju kuhinju!"
"Ta to vam smeta, Bako" rekla je Nilgun, "nek'ostane ovdje."
"Odmah vas je obmanuo, nije li tako?" pitala je Baka. "to si im
rekao? Jesi li im se alio?"
"Nita nisam rekao, Gospodo" odgovorio je Redep.
"Ta vidjela sam maloprije, govorio si, objanjavao si."
Redep je iziao. Nastala je tiina.
"Hajde, Nilgun, priaj neto" rekao sam joj.
"Ja? A to da priam?" Malo se zamislila."Sve je jako poskupjelo,
Bako" rekla je potom.
"Reci joj da toliko ita da si zbog knjiga sve drugo zaboravila"
ubacio se Metin.
"Glupane!"
AO
"to to govorite?" pitala je Baka. Opet smo svi zautjeli.
"Eto, Bako" rekao sam ja, "idemo se mi sad smjestiti u svoje sobe."
"Pa tek ste doli" rekla je, "kamo ete?"
"Nikamo" rekao sam, "sad smo tjedan dana ovdje."
"Znai, nemate mi nita rei" zakljuila je Baka. Drala se
pobjedniki, moda se ak malo i nasmijala.
"Sutra emo na groblje" rekoh bez razmiljanja.
Redep nas je ekao pred vratima. Sve nas je, jedno po jedno, odveo
u sobe i rastvorio aluzine. Meni je opet namijenio sobu koja gleda
na zdenac. Sjetio sam se mirisa plijesni, posteljine i djetinjstva.
"Hvala ti, Redepe" rekao sam. "Ba si lijepo priredio sobu!" "Ovdje
sam vam objesio runik" rekao je i pokazao. Zapalio sam cigaretu.
Zajedno smo gledali kroz otvoren prozor. "Redepe, kako je u
Dennethisaru ovo ljeto?" pitao sam. "Loe" odgovorio je. "I ne slii
na ono prije." "Kako to misli?"
"Ljudi su se jako izopaili, jako su okrutni."
Okrenuo se i pogledao me u lice oekujui razumijevanje. Obojica
smo se, oslukujui amor s plae, zagledali u ulicu skrivenu
drvoredom, i u more. Doao je Metin:
"Hoe mi dati klju od auta?"
"Ide?"
"Izvadit u svoj kufer i odoh."
"Ako i nae kufere donese gore, auto u ti dati do sutra ujutro"
rekoh.
"Nemojte se vi time gnjaviti, gospodine Faruk, ja u ih donijeti"
rekao je Redep.
"Zar nee sad ii u arhiv traiti ono o kugi?" pitao me Metin.
"Traiti to?" upitao je Redep. "Neu, to u ostaviti za sutra." "A
sad e odmah poeti piti?"
"to se tebe tie moje pie?" rekao sam, ali se nisam naljutio. "Pa i to
je tono" odgovorio je uzevi kljueve, na odlasku.
/1t
I Redep i ja smo, ne razmiljajui, sili stepenicama za njim.
Pomislio sam kako bi bilo da odem pogledati to ima u friideru, ali
sam na kraju malenoga stepenita umjesto u kuhinju skrenuo na
drugu stranu te sam, proavi pokraj Redepove sobe, otiao do
kraja uskoga prolaza. Redep je iao za mnom.
"Je li klju od veeraja jo uvijek ovdje?" pitao sam. Pruivi ruku,
nad vratima sam napipao pranjavi klju.
"Gospoa ne zna za to" rekao je Redep. "Nemojte joj rei."
Nakon to sam okrenuo klju, vrata sam morao dobrano pogurati
da bi se otvorila. Bit e da je neto palo na pod pa su se zaglavila;
pogledao sam i zaudio se: u praini sam nazreo lubanju, stisnutu
izmeu vrata i sanduka. Podigao sam je, opuhao te je, nastojei
izgledati veselo, pokazao Redepu.
"Sjea li se ovoga?"
"Molim?"
"Vjerojatno nikada ne ulazi ovamo."
Pranjavu lubanju spustio sam na rub tronoca zatrpana papirima.
Uzeo sam neku staklenu cijev i poigrao se njome kao dijete te je
stavio na jednu od plitica zahrale vage. Redep je utei stajao na
pragu i sa strahom promatrao stvari koje sam ja doticao: stotine
boica, staklene krhotine, sanduke, komade kostiju u jednoj kutiji,
stare novine, zahrale kare, pincete, knjige na francuskom o
anatomiji i medicini, kutije pune papira, slike ptica i letjelica
zalijepljene na drvene podloge, stakla za naoale, krug podijeljen na
sedam boja, lance, ivau mainu iju sam pedalu znao gaziti kao
mali igrajui se koijaa, odvijae, kukce i gutere pribodene na
daske, na stotine praznih boca s natpisom "Uprava monopola"
ljekarnike boice sa svakakvim prahovima obiljeene
naljepnicama, i jedan up pun epova od pluta...
"Jesu li to epovi, gospodine Faruk?" pitao je Redep.
"Da. Ako e ti za to koristiti, uzmi."
Valjda se bojao pa zato nije ulazio u sobu; uzeo sam ih i dao mu.
Kasnije sam naiao i na mjedenu plou na kojoj je arabicom pisalo
da doktor Selahattin pacijente prima ujutro od dva do est, a
popodne od osam do dvanaest7. Pomislio sam kako bi bilo da je
ponesem u Istanbul - ne samo zato to je izgledala simpatino, nego
i kao
42
uspomenu - ali je neki udan strah, pa ak i gaenje prema svemu
to ima veze s povijesti i prolosti bilo jae: bacio sam je u prainu,
meu druge stvari. Zakljuao sam vrata. Dok sam s Redepom iao
prema kuhinji, kroz stepenice sam ugledao Metina. Nosio je kufere
gunajui.
5-
Nakon to sam odnio Farukove i Nilgunine kufere, skinuo sam se,
obukao kupae gae i ljetne stvari, uzeo svoj puni novanik, siao,
sjeo u stari i truli anadol i krenuo. Kod Vedatovih sam iziao iz
auta. Osim slukinje u kuhinji, oko kue nije bilo nikakva pokreta.
Proavi kroz dvorite, otiao sam iza kue: polako sam pogurao
prozor te se, ugledavi Vedata kako lei u svom krevetu, razveselio.
Uskoio sam u sobu kao maka i glavu mu pritisnuo jastukom.
"Kakva je to ala, kretenu!" viknuo je. Nasmijeio sam se, ba sam
bio dobro raspoloen. "Pa kako smo?" "Kad si doao?" pitao me.
Nisam mu odmah odgovorio, gledao sam sobu. Sve je bilo isto kao i
prole godine, skupa s onom neukusnom slikom gole ene. Postao
sam nestrpljiv:
"Hajde" rekao sam mu, "hajde, dii se!"
"to emo raditi u ovo doba?"
"Pa to drugi rade popodne?"
"Nita!"
"Nema nikoga?"
"Ma ne, svi su ovdje, ima i novih."
"Gdje se skupljate?"
"Kod Dejlaninih. Nedavno su stigli."
"Pa dobro, idemo k njima."
"Dejlan se sigurno jo nije probudila."
AA
"Idemo nekamo drugamo ako je tako, moemo i negdje drugdje
plivati" rekoh."Davao sam instrukcije debilnim sinovima tvorniara
tekstila i trgovaca eljezom pa ove godine jo nisam uhvatio
nijednu priliku da se okupam."
"Znai, hoe rei da te Dejlan vie ne zanima?"
"Dii se, idemo barem kod Turgaja!"
"Turgaja su primili u koarkake juniore, zna li to?"
"Mene to ne zanima, ostavio sam koarku."
"Da bi mogao biti jo vei treber, ha?"
Nita nisam rekao; gledao sam Vedatovo preplanulo, zdravo i
spokojno tijelo i mislio: da, ja mnogo uim, poludim ako nisam
najbolji u razredu i znam da ovakve kao to sam ja zovu treber, ali
moj jadni otac nema tvornicu strojeva, nema ni tvornicu konca u
kojoj bi me za deset godina postavio za direktora, nema ni skladite
eljeza, ni talionicu, i nije u Libiji zakupio ni najmanji poslovni
natjeaj, ak ni firmu za uvoz i izvoz nema moj jadni otac: moj otac,
koji je dao otkaz na mjestu kajmakama, ima samo jedan grob na koji
odemo jednom godinje da Baka ne plae u kui, nego da se tamo
isplae. "Pa dobro, a to rade svi ostali?" pitao sam zatim.
Vedat je leao potrbuke i nije namjeravao ustati, ali je sad glavu
pomaknuo barem toliko da ne govori u jastuk: Mehmet se iz
Engleske vratio s nekom medicinskom sestrom pa ta djevojka sad
ivi kod njegovih, ali spavaju u odvojenim sobama, i ta se djevojka -
kau joj djevojka, ali zapravo je ena od trideset godina - dobro
snalazi s naim prijateljicama, a Turan je, kao to i znam, u vojsci.
Odakle bih ja to znao, pomislio sam, ne provodim ja zime s
ankarskim i istanbulskim burujima, nego u uenikom domu i kod
tetke, i za sitne novce glupavoj bogatakoj djeci - takvima kao to si
ti - dajem satove matematike, engleskog i pokera. Ali nita nisam
rekao, i Vedat je dodao kako je Turanov otac zakljuio da od njega
nikad nee biti ovjeka pa ga je poslao u vojsku, nije ak nikoga htio
ni potplatiti, nego je rekao kako e ga vojniki ivot opametiti, a kad
sam ja pitao je li se opametio, Vedat je posve ozbiljno odgovorio da
ne zna te dodao kako je Turan doao na petnaestodnevni dopust i
da je poeo neto motati s Hulijom, i ja sam se tad zamislio, a Vedat
je rekao kako se pojavio i jedan Fikret, novi momak, i odmah sam
shvatio da Vedat do njega dri jer ga je zvao "kralj" i "roak" a onda
je poeo objanjavati koliko konjskih snaga ima motor amca od
fiberglasa i sline stvari, i ja sam se poeo ivcirati i prestao sam
sluati tog jadnika, a kad je i on to shvatio, i on je zautio. Ali
kasnije smo opet progovorili.
"Kako ti je sestra?" pitao je.
"Ona je komunist, od glave do pete. I, kao i oni, neprestano
ponavlja kako se jako promijenila." "teta, ba mi je ao." Gledao
sam sliku gole ene na zidu.
"I Selukova sestra je postala takva" rekao je kao da apue.
"Vjerojatno se u nekog zaljubila! Je li i s tvojom sestrom takav
sluaj?"
Nita nisam rekao. Odgovorio sam nervoznim pokretom pa je
shvatio da mi se ta tema ne svia.
"A u kakvom ti je stanju brat?"
"Beznadnom" odgovorio sam. "Samo pije i deblja se. Beznadno
mrtvo puhalo." "Zar je i on takav?"
to sam vie govorio, bio sam sve ljui: "On je trom kao nitko.
Samo, ako emo pravo, dobro se slae s naom sestrom. Nek' rade
to im volja, nije to moja briga, ali sve ovo to mene snalazi dogaa
mi se zato to je ona toliko zaglibila u ideologiju da joj se novac
gadi, a on je tako mlitav da ne bi ni prstom maknuo da ita zaradi.
Na onom zemljitu jo uvijek zjapi ona glupa, udna, odurna kua."
"Zar tamo vie ne stanuju tvoja baka i onaj, kako bih rekao, onaj koji
kod nje radi?"
"Stanuju. Ali to bi im bilo da stanuju na jednom katu apartmana
koji bi se tamo mogao izgraditi? Tad ne bih morao cijelu zimu
provesti gnjavei se s debilnom bogatakom djecom, objanjavajui
im gdje je osnova hiperbole i kakva je veza izmeu osnove i fokusa
i koeficijenta r i sline stvari, razumije li me? Ja idue godine
moram otii studirati u Ameriku pa kako god bilo, a gdje da naem
novac?"
"U pravu si" rekao je, i bilo mu je vjerojatno malo neugodno. I ja
sam se osjeao nelagodno jer sam se uplaio kako bi Vedat mogao
pomisliti da sam protiv bogataa. Malo smo utjeli.
"Hajde, idemo sad na more" rekao sam zatim. "Da, sad se valjda i
Dejlan probudila." "Pa ne moramo ii onamo." "Svi se ondje
okupljaju."
Ustao je iz kreveta u kojemu je dotad nepomino leao; na sebi nije
imao nita osim kupaih gaa; tijelo mu je bilo preplanulo,
njegovano i spokojno. Protegnuo se s uitkom, bezbrino i
ravnoduno.
"I Funda je rekla da bi dola."
ivciralo me njegovo tijelo, a moda i kojeta drugo. "Pa dobro,
neka dode." "Ali spava."
"Onda idi i probudi je" rekao sam ne gledajui njegovo tijelo, nego
golu enu na zidu.
"Pa da, da je probudim, zar ne?"
Otiao je probuditi sestru. Malo kasnije vratio se i zapalio cigaretu s
takvom strau kao da mu je ivot pun problema pa ne moe bez
cigarete.
"Ti jo uvijek ne pui, zar ne?" pitao me. "Ne."
Nastala je tiina. Pomislio sam kako se Funda sad u krevetu
izleava i mekolji se. Popriali smo malo o besmislenim stvarima,
je li more toplo ili hladno i slino. Pa je ula Funda.
"Brate, gdje su moje sandale?"
Ta Funda je prole godine bila jo djevojica, a ove godine ima
lijepe, duge noge i maleni kupai kostim. "Zdravo, Meti ne!"
"Zdravo."
"Kako si? uje li me, brate, gdje su mi sandale?"
Brat i sestra odmah su se poeli svaati: on je njoj rekao da nije
uvar njezinih stvari, a ona je njega podsjetila kako je njezin
slamnati eir prole godine na koncu naen u njegovu ormaru, i
jo su kojeta rekli jedno drugome galamei. Zatim je Funda
izletjela iz sobe zalupivi vratima, pa se odmah vratila kao da se
nita nije dogodilo, i tad su poeli s time tko e ui u majinu sobu i
uzeti klju auta. Na kraju je otiao Vedat. Bilo mi je malo
nelagodno.
"I, Funda, to jo ima?" "A to bi bilo? Dosada."
Malo smo porazgovarali: pitao sam je koji je razred zavrila, rekla je
prvi srednje, i da je dvije godine bila na pripremama, ne, ne u
njemako-austrijskom, nego u talijanskom koledu. Tad sam joj
promrmljao ovo: Equipement e'lectrique Brevetetype, Ansaldo San
Giorgia Genova... Pitala me je jesam li to proitao na kakvu poklonu
iz Italije. Nisam joj rekao kako se ploice s tim nerazumljivim
natpisom nalaze nad ulaznim vratima svih istanbulskih trolejbusa,
ni kako svi Stambolije koji se voze trolejbusima htjeli-ne htjeli
napamet ue takve natpise da ne svisnu od dosade; iz nekog sam
razloga pomislio da e me, ako joj kaem da se vozim trolejbusom,
omalovaavati. Pa smo zautjeli. Pomislio sam na ono ogavno
stvorenje koje u mirisu krema i parfema spava popodnevnim snom,
koje ubija vrijeme kartajui se i karta se da bi ubijalo vrijeme, i koje
oni zovu majkom. Zatim se pojavio Vedat i pokazao klju vrtei ga
u ruci.
Izili smo, sjeli u auto koji je prokuhao na suncu i nakon dvjesto
metara stali kod Dejlaninih. Bilo me je stid to sam se uznemirio,
pa sam poelio neto rei.
"Ovdje su ba sve promijenili."
"Jesu."
Proli smo po kamenju rasporeenu po travnjaku na korak
razmaka. Vrtlar je u vruini zalijevao dvorite. Na kraju sam
ugledao djevojke i poeo govoriti samo da bih neto rekao.
"Igrate li ikada poker?"
"Ha?"
Spustili smo se stepenicama. Djevojke su leale, izgledale su
elegantno. Palo mi je na pamet da su me vidjele, pa sam pomislio
ovo: na meni je koulja koju sam kupio od Ismeta novcem koji sam
zaradio na pokeru, imam kupae gae i preko njih Levi's hlae, a u
depu hlaa etrnaest tisua lira koje sam zaradio dajui mjesec
dana instrukcije kretenima... Pa sam opet morao neto rei.
"Pitao sam te igrate li igru?"
"Kakvu igru? Dajte da vas upoznam s Metinom!"
Zejnep sam ionako poznavao.
"Zdravo, Zejnep, kako si?"
48
"Dobro je."
"Ovo je Fahrunisa, ali nemoj je tako zvati, ljuti se. Zovi je Fafa." Fafa
nije lijepa. Rukovali smo se. "A ovo je Dejlan!"
Stisnuo sam Dejlaninu ilavu i laku ruku. Htio sam gledati u neto
drugo. Pomislio sam kako bih se mogao zaljubiti, ali glupost,
djetinjarija. Pogledao sam more i pokuao se uvjeriti kako nisam
usplahiren nego miran, pa i biti takav. Ostali su me zaboravili i
poeli razgovarati.
"I skijanje na vodi je teko."
"Ah, kad bih se barem mogla zadrati nad vodom!" "Ali barem nije
opasno kao skijanje na snijegu." "Kupai mora biti pripijen." "Od
toga bole ruke."
"Da napokon dode Fikret pa da ponemo!"
Bilo mi je dosadno, prebacio sam se s noge na nogu, nakaljao se.
"Sjedi, hajde" rekao mi je Vedat.
Bio sam uvjeren da izgledam jako zamiljeno.
"Daj sjedi!" rekla je Dejlan.
Pogledao sam Dejlan, bila je lijepa. Da! Opet sam pomislio kako
bih se u nju mogao zaljubiti, i malo kasnije sam povjerovao da
vjerujem u to to sam pomislio.
"Tamo je jedna lealjka" rekla je Dejlan i pokazala vrhom nosa.
Dok sam iao po lealjku, kroz otvorena vrata donjega kata ugledao
sam onaj strani namjetaj: meu takvim namjetajem kreu se
bogati i nesretni brani parovi iz amerikih filmova dok se, drei
ae s viskijem, prepiru i galame jedno na drugo zbog branih
problema. Kao da me je miris toga namjetaja i bogatstva i luksuza
pitao: to ti radi ovdje, ali malo sam razmislio pa mi je laknulo: ja
sam pametniji od svih vas! Pogledao sam vrtlara koji je jo uvijek
zalijevao vrt, uzeo lealjku, vratio se i rairio je bez ikakvih
problema, sjeo kraj njih i sluao ih odsutan, razmiljajui o tome
jesam li se zaljubio ili nisam.
Fafa je priala o stvarima na temu "na je razred prava ludnica" a
kako ju je prijateljica iz razreda Dejlan poticala govorei joj: daj
ispriaj jo i ovo, daj jo i ovo, kad su sve prie napokon zavrile,
ve sam se skuhao na suncu, i k tome sam jo uvijek bio neodluan.
Da ne bi pomislili kako sam divljak koji ne zna za alu, kasnije sam i
ja odluio podijeliti s njima koju od takvih debilnih pria, pa sam im
detaljno prepriao kako smo u naoj koli iz ravnateljeve sobe
ukrali ispitna pitanja, ali im nisam rekao koliko smo novaca zaradili
tako to smo ta pitanja prodali glupoj bogatakoj djeci jer bi sve
krivo shvatili, i ta moja mala akcija na koju sam bio prisiljen jer
nemam bogatog oca koji bi mi za roendan ili koji drugi besmisleni
dan poklonio ovaj Omega sat na mojoj ruci uinila bi im se runom,
mada njihovi oevi od jutra do mraka vrte iste takve poslove. Uto
smo zauli strahovitu buku motornoga amca koji se pribliavao.
Svi su se okrenuli i pogledali. Shvatio sam da je taj koji dolazi
Fikret. Pribliio se velikom brzinom, kao da e udariti u mol, a onda
zastao podigavi val. Tekom je mukom iziao na kopno.
"Kako ste, ljudi?" pitao je i kratko me odmjerio.
"Da vas upoznam" rekao je Vedat. "Metin, Fikret!"
"to pijete, narode?" pitala je Dejlan.
Svi su traili Coca-Colu.
Fikret ak nije ni odgovorio, samo je napuio usne i odmahnuo
rukom u smislu: nisam dobro, ljut sam... Pogledao sam, ali nisam
uspio shvatiti je li se Dejlan zbog toga zabrinula ili nije. Ali shvatio
sam neto drugo: odavna ja znam takve igrae kao to je Fikret: taj
izigrava osobnost! Ako si ruan i glup, jedino s brodom koji je bri
od zvuka i autom koji je jo i bri moe izgraditi osobnost kako bi
te djevojke primijetile. Dejlan je donijela sokove. S aama u
rukama, dugo su sjedili i razgovarali:
"elite li sluati glazbu?"
"Kamo emo veeras?"
"Pa rekla si da ima jednog Elvisa."
"Imala sam. Gdje je onaj Best oj ElvisT
"Ne znam."
"Dosadno mi je."
"to da radimo?"
Kasnije su malo zautjeli kao da su se umorili od rijei i sunca koje
je palilo, pa su opet progovorili, pa opet zautjeli, pa opet
progovori-
so
li, pa zautjeli, a onda je iz skrivena zvunika zasvirala neka otrcana
glazba, i ja sam pomislio kako bih sad ve i ja morao neto rei.
"Ovo je jako banalna glazba, glazba za liftove" rekao sam. "U
Americi se takva glazba slua samo na dugim putovanjima liftom."
"Na dugim putovanjima liftom?!"
Pitala si, da, ti, Dejlan, a ja sam ti odgovorio odmjeravajui te da
bih procijenio na koji me nain slua i pretvarajui se da te ne
odmjeravam, jer - da!, ve sam vjerojatno bio siguran da te volim,
sramio sam se, ali sam govorio i sve sam ti objasnio, Dejlan.
Objasnio sam koliko vano mjesto imaju ta putovanja liftom u
ivotu Njujorana, rekao sam da Empire State Building ima 50 feeta
i 102 kata, i da se s nje prua panorama koja obuhvaa 50 milja, ali
nisam rekao kako jo nisam bio u New Yorku i kako nisam vidio tu
panoramu, nego sam dodao kako prema enciklopediji Britannica,
odnosno njezinu izdanju iz 1957. godine koje mi imamo u koli,
New York ima 7.891.957 stanovnika te da je, prema istome izdanju,
1940. imao 7.454.995 stanovnika, nato je Fafa rekla: "ovjee! Sve je
nabubao!"
Tako je rekla, a kad si se i ti nasmijala, ja sam vam, da bih vam
dokazao kako ja nisam od onih koji znanje stjeu trebanjem i da
bih vam pokazao kakve su dimenzije moje inteligencije, rekao kako
u trenutku mogu pomnoiti bilo koja dva dvoznamenkasta broja,
samo recite.
"Tono" podrao me Vedat. "Ovaj momak je uasno pametan, to
zna cijela kola!"
"Sedamnaest puta etrdeset devet?" pitala je Dejlan. Rekao sam:
"833!" "Sedamdeset puta etrnaest?" "1008!"
"Kako moemo znati da je to tono?"
Bio sam uzbuen, ali sam se samo smjekao.
"Da donesem papir i olovku?"
Nisi mogla izdrati moj iritirajui smijeak, Dejlan, pa si skoila sa
svoga mjesta i potrala medu onaj grozomorni namjetaj te se malo
potom vratila s papirom s logom nekog vicarskog hotela, sa
srebrnom olovkom u ruci i inatom na licu.
"33x27=?" "89i" "I7X27 = ?" "513" "81x79 = ?" "6399!" "17x19 = ?"
"323!""Nije, nego 373!""Pomnoi jo jednom, Dejlan, molim te!"
"Dobro,da,323!""99x99 = ?""To je najlake: 9801!"
Rasrdila si se, Dejlan, toliko da sam ti se gadio.
"Stvarno, sve si natrebao!"
Samo sam se smjekao i mislio kako one banalne i jadne knjige u
kojima pie da sve ljubavi poinju mrnjom moda i govore istinu.
Kasnije je Dejlan Fikretovim amcem skijala na vodi, a ja sam
potonuo u razmiljanja o suparnitvu i vjerojatno sam odmah
shvatio da u o tome razmiljati cijelu no, jer - k vragu!: sad sam
ve i vjerujui mislio da sam se zaljubio.
6.
Probudio sam se, ustao, zavezao kravatu i obukao jaknu i iziao.
Mirno, blistavo lijepo jutro! Na granama vrane, vrapci. Pogledao
sam u aluzine: sve su zatvorene; spavaju, sino su kasno legli.
Gospodin Faruk je pio, a Nilgun ga je gledala. A Gospoda je
odozgor neprestano neto dovikivala. Nisam ak ni uo kad se
Metin vratio; da ih kripa ne bi probudila, polako sam pumpao
vodu, zapljusnuo lice hladnom jutarnjom vodom pa uao unutra,
odrezao dvije krike kruha, uzeo ih, otiao do kokoinjca i otvorio
vrata. Kokoi su se uskokodakale i rastrale. Dva sam jaja kucnuo s
uega kraja, popio ih i pojeo kruh. Skupio sam i ostala jaja, ostavio
vrata kokoinjca otvorena i krenuo u kuhinju, kad gle!: Nilgun se
probudila, uzela torbu, ode nekamo. Kad me je ugledala,
nasmijeila se: "Dobro jutro, Redepe!" "Kamo ete ovako rano?"
"Na more. Kasnije bude guva. Samo u ui i izii. Jesu li jaja iz
kokoinjca?"
"Jesu" rekao sam, i iz nekog razloga osjetio krivnju. "elite li ih za
doruak?"
"Moe!" rekla je, nasmijala se i otila.
Pogledao sam za njom. Oprezna, izbirljiva, suzdrana maka. Na
nogama sandale, noge gole. Kad je bila mala, imala je noge kao
tapove. Uao sam i pristavio vodu za aj. I majka joj je bila takva.
Sad je u grobu. Ii emo, pomolit emo se. Sjea li se majke? Imala
je tri godine, ne moe se sjeati. Gospodin Dogan bio je kajmakam
na Istoku, zadnja dva ljeta slao ih je ovamo. Metin bi joj bio u krilu,
a ti pokraj nje, i tako bi tvoja majka sjedila u dvoritu, cijeli bi joj
dan sunce udaralo u bijelo lice, ali bi se na kraju u Kemah opet
vraala blijeda kakva je i dola. elite li sok od vinje, mlada
gospodo, pitao bih je ja. Moe, hvala, Redepe, odgovarala bi, evo,
stavite ga ovamo; u krilu joj je Metin i ja stavim, a kad nakon dva
sata doem pa pogledam, iz velike je ae otpila jedva dva gutljaja.
A onda doe Faruk, debeljuca, preznojen, mama, ja sam edan, i
iskapi sve u jednom dahu. Aferim! Izvadio sam stolnjak i otiao ga
prostrti, kad mi neto zamirisa: gospodin Faruk je sino po stolu
prolio rakiju. Vratim se, uzmem mokru krpu, obriem. Voda je
prokuhala, zakuhao sam aj. Ima i mlijeka od juer. Nevzatu u ii
sutra. Pomislio sam na kavanu, ali sam se suzdrao i predao poslu.
Zamislio sam se, prolo je vremena. Dok sam postavljao stol, siao
je gospodin Faruk. Teak korak od kojega stepenice kripe, isti kao
u njegova djeda. Zijevnuo je i neto promrmljao.
"Zakuhao sam aj" rekao sam, "sjedite, donijet u vam doruak."
Skljokao se u stolicu na kojoj je sino pio.
"Hoete li i mlijeka?" pitao sam. "Ima masnog, dobrog mlijeka."
"Moe, donesi!" rekao je. "Dobro e mi doi za eludac."
Otiao sam u kuhinju: eludac. Otrovne vode koje se u njemu
nakupljaju kad se neprestano pije, na kraju otvore rupu. Ako i dalje
bude pio, umrijet e, rekla je Gospoda. uo si to je doktor rekao,
zar ne? A gospodin Dogan gledao je preda se i razmiljao, i na kraju
ovako rekao: kad mi glava prestane raditi, i bolje mi je da umrem,
majko, ja ne mogu ivjeti a da ne mislim, a Gospoda je rekla: to
tvoje nije razmiljanje, sinko, nego tugovanje, ali tad su ve bili
zaboravili to znai sluati jedno drugo. A kasnije je gospodin
Dogan umro, neprestano piui ona pisma. Na usta mu je krenula
krv, isto kao i njegovu ocu, bilo je jasno da je od eluca, Gospoa je
plakala izaglasa, i zvala mene, kao da sam ja neto mogao uiniti.
Prije nego to je umro, skinuo sam mu krvavu koulju i obukao
istu, izglaanu, umro je. Ii emo na groblje. Ugrijao sam mlijeko i
lijepo ga nalio u alicu, do vrha. eludac je mraan, skriven svijet,
samo ga poslanik Junus poznaje. Ja se sav najeim kad pomislim na
tu mranu odaju. Ali moga eluca kao da i nema, jer si znam
postaviti granice, nisam kao oni, znam i zaboraviti ono to treba
zaboraviti. Kad sam mu odnio mlijeko, pogledam: stigla je Nilgun,
kako brzo! Kosa joj je mokra, lijepa.
"Da vam donesem doruak?" pitao sam.
"Zar Baka ne silazi na doruak?" pitala je Nilgun.
"Silazi" rekao sam, "na doruak i veeru silazi."
"A zato na ruak ne silazi?"
"Ne voli buku s plae" odgovorio sam. "Ruak joj nosim gore."
"Priekajmo Baku" rekla je. "Kad se budi?" "Sigurno se odavna
probudila" rekao sam. Pogledao sam na sat: pola devet.
"Aha, da, Redepe" doviknula je Nilgun, "kupila sam kod bakala
novine. Odsad u ujutro ja kupovati novine."
"Kako elite" odgovorio sam, i krenuo gore.
"I to e biti ako ih ti bude kupovala" poviknuo je odjednom
gospodin Faruk."Doznat e koliko je ljudi ubilo koliko ljudi, koji su
od njih bili faisti, a koji marksisti, i koliko njih nije imalo veze ni s
im, i to onda?"
Ja sam uao, penjao sam se stepenicama. emu ta urba, to elite
zapravo, zato se ne moete zadovoljiti malim? Ti to ne moe
znati, Redepe! Smrt! Razmiljam, bojim se, jer ovjek je znatieljan.
Znatielja je poetak svake znanosti, rekao je gospodin Selahattin,
razumije li, Redepe? Stigao sam gore, pokucao na vrata.
"Tko je?" pitala je.
"Ja sam, Gospodo", odgovorio sam i uao. Otvorila je ormar i
prevrtala po njemu. Sad se pretvarala da e ga zatvoriti.
"to je bilo?" pitala je. "Zato se dolje prepiru?" "ekaju vas na
doruak." "I zato se prepiru?"
Sobom se irio poznati miris njezina ormara. Udisao sam i prisjeao
se.
"Molim?" zbunio sam se. "Ne, ne, ale se." "Ovako zarana, za
stolom?"
"Ako vas to zanima, da vam odmah kaem, Gospoo: gospodin
Faruk sad ne pije" rekao sam. "Tko jo pije ovako rano?"
"Nemoj ih tititi!" odgovorila je. "I nemoj meni lagati! Ja odmah sve
shvatim." Pogledala je u otvoreno krilo ormara.
"Da vas odvedem dolje?"
"Ne!"
"Jest ete u krevetu? Da vam donesem pladanj?" "Donesi!"
odgovorila je."A njima reci neka budu spremni." "Spremni su."
"Zatvori vrata!"
Zatvorio sam vrata i siao. Svake godine prije nego to krenemo na
groblje ponovno prevre po ormaru kao da e u njemu nai neto
to nikada nije vidjela i nikad odjenula, a na kraju opet odabere onaj
udni, strani ogrta. Uao sam u kuhinju, stavio krike kruha da se
zapeku i odnio im doruak.
"itaj" govorio je gospodin Faruk Nilgun. "itaj da vidimo koliko
danas ima poginulih."
"Sedamnaest" rekla je Nilgun.
"Eh, i kakav zakljuak iz toga moemo donijeti?"
Pravei se da brata ne uje, nos je jo vie zabila u novine.
"Niti tu vie ima kakva zakljuka, niti znaenja" rekao je gospodin
Faruk pobjedniki.
"Gospoa nee sii na doruak" rekao sam, "nosim vam vae."
"Zato nee sii?"
"Ne znam" rekao sam. "Prevre po ormaru." "Dobro, nama donesi."
"Gospoice Nilgun" rekao sam, "kostim vam je mokar, nemojte tako
sjediti, nahladit ete se. Hodite se gore presvui pa ete poslije itati
novine..."
"Pogledaj, nije te ni ula" rekao je gospodin Faruk."Ona je toliko
mlada da jo uvijek moe vjerovati novinama. S uzbuenjem ita o
ubijenima."
Nilgun mi se nasmijeila i ustala. A ja sam siao u kuhinju.
Vjerovati novinama? Okrenuo sam kruh i priredio pladanj za
Gospou. Gospoa ita novine da vidi je li umro netko od njezinih
poznanika, ona ne gleda imena izreetanih mladia, nego one koji
umiru od
starosti, u krevetima. Nosim joj pladanj. Ponekad se ljuti jer joj
prezimena iz osmrtnica nisu jasna, razgovara sama sa sobom, a
poslije ih izree iz novina. Ako nije jako ljuta, ponekad, dok sam ja
pokraj nje, zbija ale na raun prezimena. To su izmiljena imena,
samo ih je ejtan mogao smisliti, to znai takvo prezime?
Razmiljao sam: prezime moga oca koje sam i ja naslijedio jest
Karata8. Jasno je to znai. Ali za neka prezimena nije jasno to
znae. Takvo je, eto, i od ovih. Pokucao sam, uao. Gospoa je jo
uvijek pred ormarom.
"Donio sam doruak, Gospoo."
"Stavi ga onamo."
"Odmah jedite, da se mlijeko ne ohladi."
"Dobro, dobro!" odgovorila je. Ali nije gledala u doruak, nego u
ormar. "Zatvori vrata."
Zatvorio sam. Pa sam se sjetio kruha i siao trei. Dobro je, nije
zagorio. Na pladanj sam stavio jaje za gospoicu Nilgun, i sve
drugo za doruak, i odnio.
"Oprostite, malko kasnim" rekao sam.
"Zar Metin nee doi na doruak?" pitao je gospodin Faruk.
Pa dobro! Opet sam se popeo, uao u sobu, probudio ga i rastvorio
aluzine. Mrmljao je, siao sam, Nilgun je zamolila aj, otiao sam u
kuhinju, nalio aj, a kad sam ga donio, pogledam: Metin je odmah
siao, ve je i sjeo.
"Odmah u vam donijeti doruak" rekao sam mu.
"U koliko si se ti sino vratio?" pitao ga je gospodin Faruk.
"Ne sjeam se!" odgovorio je. Na sebi je imao samo kupae gae i
koulju.
"Jesi li ostavio to benzina?" pitao je dalje gospodin Faruk. "Nita ne
brini" odgovorio je, "ili smo drugim autima. Anadol je ovdje jako...
ono."
"to 'ono'?" pitala je Nilgun.
"Ti itaj svoje novine!" rekao joj je. "Ja razgovaram s bratom." Uao
sam donijeti mu aj. Stavio sam nove krike kruha da se zapeku.
Odnio sam mu taman, jak aj. "elite li i mlijeko, gospodine
Metine?" "Svi su pitali za tebe" rekao je. "to se to mene tie?"
odgovorila mu je Nilgun.
"Nekada ste bile najbolje prijateljice" rekao je Metin."Bile ste
nerazdvojne, a sad si proitala nekoliko knjiga pa ih omalovaava."
"Ne omalovaavam. Samo ih ne elim vidjeti."
"Omalovaava. Ako nita drugo, mogla bi ih barem pozdraviti."
"E, neu ih pozdraviti. I to onda?" odgovorila je.
"elite li mlijeko, gospodine Metine?" pitao sam opet.
"Vidi? Sva si u ideologiji. Jako si sirova."
"Zna li ti to je uope ideologija?" odgovorila mu je.
"Kako ne bih znao!" rekao je. "Imam sestru kojoj je mozak svjee
ispran, svaki dan je gledam!"
"Glupane!"
"Hoete li i mlijeko, gospodine Metine?" "Djeco, smirite se" umijeao
se gospodin Faruk. "Neu mlijeko" odgovorio je Metin.
Potrao sam u kuhinju, okrenuo kruh. Isprali su joj mozak. Dok se
iz svih mozgova ne iiste sva prljavtina, sva praznovjerja i lai,
nema nam spasa, govorio bi gospodin Selahattin, zbog toga ja ve
godinama piem, Fatma, zbog toga! Nalio sam si alicu mlijeka i
otpio pola. Kad se kruh zapekao, odnio sam ga.
"Dok se Baka na grobu bude molila, i vi se molite" govorio im je
gospodin Faruk.
"One molitve koje me je teta nauila, sve sam ih zaboravila" rekla je
Nilgun.
"Kako si ih brzo zaboravila!" dobacio je Metin.
"Pusti, i ja sam zaboravio" rekao je gospodin Faruk. "Hou rei,
samo podignite ruke kao i ona, da se ne alosti."
"Ne brini, podii u" rekao je Metin."Meni takve stvari nisu
problem."
"I ti podigni, Nilgun, moe?" zamolio je gospodin Faruk. "I stavi
neto na glavu."
"Moe" odgovorila je.
"Nije li to suprotno tvojim ideolokim uvjerenjima?" pitao je Metin.
Ja sam opet krenuo gore. Pokucao sam na Gospodina vrata. Uao
sam. Zavrila je s dorukom, sad je opet bila pred ormarom. "to
je?" pitala je. "to hoe?"
<:8
"Hoete li jo jednu alicu mlijeka?" "Neu."
Dok sam uzimao pladanj, odjednom je zatvorila vrata ormara: "Ne
prilazi!" viknula je.
"Pa nisam krenuo prema ormaru, Gospodo", rekao sam, "vidite,
samo u uzeti pladanj." "to rade dolje?" "Pripremaju se!'
"Ja jo nisam uspjela odabrati..." rekla je i kao da se odjednom
postidjela, pa se opet okrenula ormaru.
"Pourite, Gospodo!" rekao sam. "Da nas ne uhvati vruina..."
"Dobro, dobro. Zatvori vrata do kraja."
Siao sam u kuhinju, stavio vodu za sue. Pio sam preostalo
mlijeko i ekao da se voda ugrije; pomislio sam na groblje, i bilo mi
je nekako udno: sjetio sam se i stvari i sprava iz veeraja. ovjeku
nekad dode da zaplae, na groblju. Iziao sam, gospodin Metin je
zamolio aj, odnio sam mu. Gospodin Faruk je puio i gledao
dvorite, utjeli su. Uao sam i dovrio pranje sua. Kad sam opet
iziao, gospodin Metin ve se odjenuo i siao. I ja sam se vratio,
skinuo pregau, pogledao kako mi stoje kravata i sako, poeljao se
pa se - kako to uinim i kad me berber poelja - sam sebi nasmijao
u ogledalu, i iziao.
"Spremni smo" govorili su.
Popeo sam se. Hajde, i Gospoa se napokon odjenula. I eto, opet je
na njoj onaj isti crni, strani ogrta; nekada je bila visoka, a sad je
svake godine sve nia, pa joj se rubovi ogrtaa vuku po tlu, a ispod
njega, kao njuke dviju znatieljnih lisica, vire iljasti vrhovi onih
udnovatih cipela. Stavljala je maramu na glavu. Kad me je vidjela,
kao da ju je bilo sram. Malo smo utjeli.
"Preznojit ete se u tome po ovoj vruini" rekao sam.
"Jesu li svi spremni?"
"Jesu."
Pogledala je po sobi, neto je traila, vidjela je da je ormar zatvoren,
pa opet neto traila, a nakon to je opet pogledala u ormar, rekla je:
"Hajde, vodi me dolje."
Izili smo iz sobe. Vidjela je da sam zatvorio vrata, ali ih je i sama
pogurala da se uvjeri da su zatvorena. Na poetku stepenica nije se
naslonila na tap, nego na mene. Polako smo sili, proli kroz sva
vrata. Prili su nam, a dok smo je smjetali u auto, upitala je: "Dobro
ste zatvorili vrata, zar ne?"
"Da, Gospodo" odgovorio sam, ali sam svejedno otiao i jo ih
jednom pogurao da se uvjeri da su zatvorena.
Na koncu je, Bogu hvala, sjela u auto.
7-
Moj Boe, kad je auto odjednom krenuo drmusajui nas, ja sam se
razdragala kao da sam sjela u koiju iz djetinjstva, ali sam odmah
pomislila na vas, jadni moji dragi u grobovima, pa mi se uinilo da
u zaplakati, ali ne jo, Fatma, jer gledala sam kroz prozor
automobila koji je, proavi kroz kapije, krenuo na ulicu, i ba sam
pomislila hoe li to Redep sad ostati sam kod kue, kad auto stade
i, nakon to smo malo priekali, stie i patuljak te se, uavi kroz
druga vrata, i on uvue straga, i tad zauh: "Dobro si zatvorio vrata,
zar ne, Redepe?" a dok je auto ponovno kretao: "Jesam, gospodine
Faruk"
i taman sam se lijepo naslonila u svom sjeditu kadli: "Bako, uli ste,
zar ne, Redep je dobro zatvorio vrata. Pa nemojte opet, kao prole
godine, poeti da su ostala otvorena..."
i mada sam poela misliti na njih, ula sam da su dobro zatvorili tu
kapiju na koju si ti, Selahattine, bio objesio mjedenu plou na kojoj
je pisalo: "Doktor Selahattin" i "prima pacijente u te i te sate" ali od
siromanih neu uzimati novac, Fatma, govorio si, elim se
povezati s narodom, zasada, jasno, jo nemam mnogo pacijenata,
nismo u velikome gradu, nego na zaboravljenoj obali, i osim
nekoliko jadnih seljaka u to vrijeme, doista, i nije bilo nikoga
drugog, a kad sada podignem glavu pa pogledam ove apartmane i
duane i polugolu guvu - sauvao me Allah, ne gledaj, Fatma - i
kakva je
to buka, svi su zgurani, lee jedni na drugima, eto ti dehennema za
kojim si udio, Selahattine, spustio se na zemlju, uspio si, ukoliko ti
je, jasno, to bila elja, pogledaj ovu vrevu, bit e da si to elio, "Kako
Baka gleda sa zanimanjem, zar ne?"
0 ne!, ne gledam ja uope, ali tvoja neodgojena unuad, Selahattine,
pita:
"Hoemo li vas malo provozati naokolo da sve razgledate, Bako?"
jer valjda misle da je i tvoja ista ena kao i ti, a to da misle, jadna
djeca, tako su odgojena, jer, Selahattine, ti si uspio i svoga sina
odgojiti tako da bude tebi nalik, a Dogan se nije zanimao za djecu:
majko, njih e odsad odgajati njihova tetka, ja nisam u stanju, pa
ako ih odgaja tetka, kakvi e biti nego ovakvi, dok im Baka ide na
groblje, oni misle da sa zanimanjem promatra ove gadosti, ali
nemojte tako misliti, evo, ne gledam vie, dok mi glava pada na
prsa, otvaram svoju tanu, udiem staraki miris koji se iz nje iri,
gurnem malenu ruku u njezin mrak pa izvuem maramicu da
protarem suhe oi, jer sve su mi misli s njima, samo s njima,
"Pa zato sad plaete, Bako, nemojte plakati!"
ne znaju oni koliko sam ja vas voljela i koliko me u ovome
sunanom danu slama pomisao na to da vi vie niste meu ivima;
jo sam malo, sirotica, oi pogladila maramicom, i eto, dobro je, sad
je dosta, Fatma, znam ja i trpjeti i suspregnuti se, ta cijeli mi je ivot
proao u patnji, prolo je eto, zasad, dobro je, pogledajte: digla sam
glavu, promatram: apartmani, zidovi, plastini natpisi, plakati,
izlozi, boje, ali, evo, odmah se ponovno poinjem gnuati, aman
Allah!, kakve gadosti, ne gledaj vie, Fatma, povukla sam se u svoje
misli i svoje patnje,
"Bako, kako je prije ovdje bilo?"
1 ne ujem vae rijei eda bih vam objanjavala, da bih vam ispri-
povjedila gdje su sada oni stari vonjaci, oni lijepi beskrajni
vonjaci, nikoga jo nije bilo ovdje tih godina, tih godina dok ejtan
jo nije bio obuzeo vaega djeda, pa bi u predveerja rekao: doi,
Fatma, da proetamo, oprosti mi, zakopao sam se ovdje pa te
nikamo ne mogu odvesti, enciklopedija me posvema iscrpljuje, ali
to to nemam vremena ne znai da se namjeravam ponaati kao
istonjaki
despotski muevi, itekako elim zabaviti i usreiti svoju suprugu,
dodi da barem malo proetamo kroz vonjake, pa emo i
razgovarati, gle to sam danas sve proitao, smatram da se od
znanosti ne smije odustajati i da je kod nas sve ovako bijedno
upravo zbog neznanja, savreno mi je jasno da je nama potrebna
renesansa, da nam je potrebno prosvjetiteljsko uskrsnue, preda
mnom je strahovito velika dunost koju ne smijem zapostaviti, i
zapravo sam zahvalan Talat-pai to me protjerao u ovu pusto gdje
o svemu ovome mogu razmiljati i pisati, jer da nije bilo ove samoe
i ovih praznih sati, nikada ja ne bih nadoao na ove misli, i nikada
ne bih pojmio veliinu ovoga povijesnog poslanja, Fatma, pa i
Rousseau je rekao da se do svih ideja dolazi po pustopoljinama,
usred prirode, u samotnim etnjama, ali mi, eto, etamo u paru.
"Marlboro, Marlboro!"
Podigavi glavu, prepala sam se, kao da je htio ruku gurnuti u auto,
ta zgnjeit e te, maleno dijete, i proli smo betonsko naselje, i
napokon, hvala dragom Allahu, uli medu vonjake, s obje strane
uzbrdice,
"Uasno je vrue, nije li?"
po tim smo vonjacima onih prvih godina etali Selahattin i ja, a
kad bi nas ugledao pokoji od malobrojnih seljaka, zastao bi i
pozdravio nas, tada se jo nisu bili poeli bojati. Gospodine doktore,
ena mi je jako bolesna, biste li mogli doi, Allah vas nagradio; a ni
on jo nije bio sluen kao kasnije: jadni su, Fatma, ao mi ih je,
nisam naplatio, to da radim, ali kad je ustrebalo novaca, oni ionako
vie nisu dolazili, i tada, moji prsteni i biseri, jesam li zatvorila
ormar, zatvorila sam,
"Bako, dobro ste, zar ne?"
ama ne daju ovi ovjeku mira s tim svojim glupim pitanjima;
maramicu sam malko prinijela oima; kako da ovjek bude dobro
dok ide na grob rahmetli muu i sinu, meni je vas doista
"Pogledajte, Bako, prolazimo pokraj Ismailove kue. Evo ova!"
ao; ta gledaj ih to govore, to je, znai, epaveva kua, ali ja ne
gledam, tvoje kopile, ne znam
"Redepe, kako je Ismail?"
znaju li oni i paljivo
"Dobro. Prodaje lutriju."
sluam, ne, ne, ti to ne uje, Fatma,
"A kako mu je noga?"
samo sam htjela sebe i svoga mua i sina sauvati od grijeha,
"Kao i prije, gospodine Faruk. Hrama."
zna li itko da u tome ima moje krivnje, je li im
"Kako je Hasan?"
patuljak rekao, a kako su i oni, kao i njihov djed i otac, "Slabo mu
ide kola, pao je engleski i matematiku. A nema ni posla."
borci za jednakost, doi e i rei e mi: Bako, oni su, doznali smo,
nai strievi. Mi to, Bako, uope nismo znali, ali - hajde, Fatma,
prestani misliti o tome, zar si ovamo dola da bi o tome mislila,
samo, jo nismo stigli, ja u se rasplakati, poela sam brisati oi, na
ovaj dan tako bolan za mene, ovi su sjeli u auto pa brbljaju kao da
smo krenuli u etnju, nekada smo, dodue, znali, jednom u sto
godina, provozati se; jednom je dola jednoprena koija pa smo
Selahattin i ja sjeli i polako se, uz kripu, povezli dugom
uzbrdicom: kako smo ovo dobro uinili, Fatma, toliko radim za
enciklopediju da za ovakve stvari ne mogu nai vremena, da sam
barem ponio i bocu vina i kuhanih jaja, pa bismo sjeli na livadu, ali
samo da se nadiemo svjeega zraka, zbog prirode, a ne da se kao
ovi nai po turski prede-ravamo dok ne puknemo, kako se samo
lijepo vidi more odavde!, ovo u Europi zovu "piknik" oni sve ine s
mjerom, Fatma, i mi emo jednoga dana inallah biti takvi, moda
to nee doekati naa djeca, ali unuad, a bit e ih i curica i djeaka,
inallah,
"Stigli smo, Bako, pogledajte, stigli smo!"
tada e, kad znanost i kod nas zavlada, nai unuci ivjeti ovdje
sretno i nee biti nikakve razlike izmeu nas i Europe, moja
unuad, doi e mi na grob; evo ih, Selahattine; kad se auto ugasio,
srce mi je bre zakucalo, kako je tiho ovdje, cvrci na vruini, smrt u
devedesetoj godini, izili su i otvorili vrata:
"Doite, Bako, dajte mi ruku!"
tee je izii iz ove plastine kutije nego iz koije, sauvao me dragi
Allah, ako padnem, na mjestu u umrijeti pa e me odmah i
pokopati, moda bi se i obradovali,
6a
"Eto ga! Uhvatite me pod ruku i naslonite se, Bako" a moda bi se i
alostili, ali odakle mi sad to, grijeh je misliti tako, izila sam, drali
su me pod ruku s obje strane i polako smo napredovali izmeu
niana, i - nek' mi dragi Allah oprosti - ja se ovoga kamenja bojim,
"Jeste li dobro, Bako?"
u sparini, bez ikoga, naputeni, u mirisu sagorjele, suhe trave, i ja
u se jednoga dana nai ovdje, "Gdje je ono bio?"
i ja u sii u grob, ali nemoj sad misliti, Fatma, "Na ovu stranu,
gospodine Faruk!"
ta gledaj ga, jo uvijek pria taj patuljak, da dokae kako mjesto na
kojemu lee zna bolje od unuadi, jer ja sam njegov sin, zar to hoe
rei?!, ali kad su i ostali ugledali grob svoga oca i - doista, na nju
sam gotovo zaboravila - svoje majke,
"Evo ovdje!"
ja sam
"Doli smo, Bako, evo ovdje!"
ah, moje srce, sad u se rasplakati, eto tu ste, siroti moji, pustite mi
ruke, ostavite me samu s njima; obrisala sam oi maramicom, i kad
sam vas ugledala ovdje, moj Boe, zato i mene nisi uzeo, ali to je
grijeh, znam, ja se nikada, nijednom nisam priklonila ejtanu, ali
nisam vas sad dola optuivati, plakat u, ispuhala sam nos, a kad
sam na trenutak zadrala dah, ula sam cvrke te sam, spremivi
maramicu u dep, podigla ruke da za vas prouim Fatihu, uim,
uim, gotovo, podignem glavu, pogledam, hajde, i oni su podigli
ruke, aferim, Nilgun se lijepo pokrila, ali to mi se gadi ovaj
patuljak i njegovo prenemaganje, nek' mi dragi Allah oprosti, ne
mogu shvatiti da se netko moe ponositi time to je kopile, kao da
te on, Selahattine, voli vie od svih nas, pa se i moli vie nego mi;
koga ti to misli obmanuti tom svojom glumom, da sam barem
ponijela tap, gdje li sam ga ostavila, jesu li pozatvarali vrata, ali
sad nisam dola misliti o tome, nego o tebi, pod ovim samotnim i
naputenim kamenom, ah, jesi li ikada pomislio kako u jednoga
dana doi i na ovom kamenu podignutom nad tobom proitati:
DOKTOR SELAHATTIN DARVINOGLU' 1881-1942 FATIHA ZA
NJEGOVU DUU
Maloprije sam, eto, i prouila Fatihu, ali ti si ionako prestao
vjerovati pa ti se dua sad previja u dehennemskim mukama,
Gospode, o tome ne elim ni misliti, ali zar je to moja krivnja, koliko
god da sam govorila da se pokaje, ti si me, zar ne, ismijavao:
budalo enska, gusko nerazumna, i tebi su, kao i svima drugima,
isprali mozak, niti ima Allaha, niti onoga svijeta, drugi je svijet
bestidna la koju su izmislili kako bi nas na ovome svijetu stjerali u
red, i osim onih skolastikih laprdanja nemamo nikakvih drugih
dokaza u prilog Al-lahova postojanja, postoje samo injenice i
stvari, a njih i veze medu njima moemo spoznati, i moja je dunost
cijelome Istoku objasniti da Allaha nema, slua li me, Fatma - ali
grijeh je, nemoj sad misliti
0 tome, sad elim misliti o tebi iz onih prvih dana, dok te jo nije bio
obuzeo ejtan, ne samo zato to se pokojnih treba spominjati po
dobru, nego i stoga to si u to vrijeme doista bio dijete, i, kako je
1 moj otac govorio, imao sjajnu budunost, nije li mirno i pokorno
sjedio u svojoj ordinaciji, sjedio je, ali sam Allah zna to je radio
onim jadnim bolesnicima, ali dolaze i otkrivene, ofarbane gospoe
pa se onamo zatvaraju, i muevi dolaze s njima, a ja sam, u sobi do
ordinacije, nespokojna, nemoj to krivo protumaiti, Fatma, da, da,
moda se sve to nas je snalo i dogodilo zbog njih, i tek to se
smjestio ovamo i pridobio aicu muterija - on je govorio
"pacijenata" - jer to je doista bilo teko, i gle, Selahattine, tu ti dajem
za pravo, nekoliko ribara na obali i dangube iz udaljenih sela to
drijemaju u kavani na oku naputena pristanita, a kako bi se oni i
razboljeli na tom istom zraku, pa ako se i razbole, ne znaju da su
bolesni, ako i znaju, ne dolaze, a tko bi uope i doao, nekoliko kua
i nekoliko zatucanih seljaka; ali unato tome, uspio je razglasiti
svoje ime, pa su bolesnici dolazili ak iz Izmita, najvie ih je bilo iz
Gebzea, a bilo je i onih koji su iz Tuzle dolazili amcima, i tek to je
krenuo zaraivati, poeo je nasrtati na bolesnike, moj Boe, a ja bih
sluala iz pokrajnje sobe: ime si to namazao ranu, prvo sam je
pokrio duhanom, gospon doktore, a onda omotao suenom
kravljom balegom,
aman!, pa otkud time?!, pa to su bapske vradbine, sad postoji
neto to se zove znanost, dobro, a to je s ovim djetetom, ima
vruicu, gospon doktore, ve pet dana, zato ga niste prije donijeli,
bila je oluja, gospon doktore, zar niste vidjeli, zaboga, umalo ste
ubili to dijete, a to emo, ako mu je Allah tako namijenio, to mi
moemo; ma kakav Allah!, nema Allaha, mrtav je Allah - moj Boe,
pokaj se Selahattine; kakvo kajanje, glupa eno, barem ti nemoj
trabunjati kao ti jadni seljaci, stidim te se, sve se nadam i govorim
kako u tolike ljude privesti pameti, a jo ni vlastitoj eni nisam
uspio u glavu utuviti dvije pametne, kako si beznadno glupa!, ako
nita drugo, barem shvati da si glupa pa vjeruj meni; a kad sam
rekla da e i tih nekoliko pacijenata rastjerati, postao je jo gori,
valjda meni u inat; sluala sam u pokrajnjoj sobi, gle to sve govori
nekoj jadnoj eni koja je, skupa s muem, prevalila ogroman put ne
bi li joj dao kakav lijek, neka se skine do pojasa, kae, ivcira me, ti
si joj valjda mu, glupi seljae, hajde, ti joj reci, nee se skinuti,
dobro, onda nema ni pregleda, gubite se, ja se neu pokoriti tim
vaim besmislenim praznovjerjima, aman, gospon doktore, nemojte
tako, dajte kakav lijek, ne, ako se tvoja ena ne skine, nema nikakva
lijeka, gubite se, sve su vas obmanuli laima o Allahu - pokaj se, da
si barem utio, Selahattine, ako nita, barem s njima nemoj tako
razgovarati, ne, ja se nikoga ne bojim, ali pogledaj, tko zna to mi
sve iza leda govore: taj doktor ne priznaje Allaha, ne idite k njemu,
taj je ovjek sam ejtan, ta vidjeli ste, zar ne, onu lubanju na njegovu
stolu, a soba mu je puna knjiga i udnih arobnjakih sprava,
poveala to od buhe prave devu, cijevi iz kojih se pui, ima i
abljih crkotina pri-bodenih iglama, nemojte ii k njemu, koji bi
razuman ovjek, ako ba ne mora, duu povjerio tom bezvjerniku,
taj bi ovjek - sauvao nas Allah - i zdravoga razbolio, tko prekorai
preko njegova praga, spopadnu ga dini; jednom je nekom
bolesniku koji je doao ak iz Jarimde rekao kako mu se ini da je
razuman ovjek i kako mu se dopao, pa evo ti ova knjiica, itaj je u
seoskoj kavani, rekao je, u njoj sam napisao kako se treba boriti
protiv tifusa i suice, k tome sam napisao i da Allaha nema, idi pa
nek' se barem tvoje selo spasi, kad bih u svako selo mogao poslati
jednoga pametnog ovjeka kao to si ti, i kad bi taj ovjek svaku
veer cijelo selo okupio u kavani
pa im proitao makar i koji redak iz moje enciklopedije, ovaj bi se
narod spasio, ali prije toga, ah!, moram dovriti tu enciklopediju, a
njoj se, to dalje, sve manje vidi kraja, k vragu, a nema ni novaca,
Fatma, oni tvoji dijamanti, prstenje, kutija - jesu li dobro zatvorili
vrata, nisu, sigurno nisu - jer vie nije imao straha ni pred ime, i
osim nekoliko beznadnih bolesnika, i nekoliko oajnika koji bi se
pokajali tek to bi uli u dvorite pa bi se vraali koraajui
natrake, u strahu da ne razljute ejtana, bolesnici su posve prestali
dolaziti, ali tebe to, Selahattine, uope nije uzrujavalo, moda i zbog
mojih dijamanata; bolesnici vie uope ne dolaze, i dobro je da je
tako, govorio si, jer kad ugledam te budale, pobjesnim, ne mogu
podnijeti to beznae, teko je vjerovati da e od tih ivotinja ikada
itko napraviti ljude, nedavno sam jednoga u razgovoru upitao
koliko iznosi zbroj stupnjeva unutarnjih kutova trokuta, mada sam,
jasno, znao da taj jadni seljak koji u ivotu nije ni uo za trokut
takvo to ne moe znati, ali sam uzeo papir i olovku pa mu lijepo
objasnio, da vidim koliko im lei matematika, rekoh, ali nisu ti
jadnici krivi, Fatma, drava nije uinila nita kako bi im pruila
dobro obrazovanje, moj Boe, dva sam mu sata objanjavao i slomio
se ne bi li shvatio, a on me gledao tupo, i jo sa strahom, ah, glupa
eno, gledao me eto ba tako kako me ti sad gleda, pa to me
gleda kao da si ugledala ejtana, jadni stvore, ja sam ti mu - da, ti
si ejtan, Selahattine, i gle, sad si u dehennemu, u vatri, meu
uvarima dehennema i kljuajuim kazanima, ili je smrt onakva
kakvom si je ti opisao: otkrio sam smrt, Fatma, rekao je, sluaj me,
ovo je vanije od svega drugoga, smrt je toliko strana, ne mogu
izdrati; pomislivi kako ti sad izgleda u grobu, uplaila sam se i
"Je li vam dobro, Bako?"
odjednom mi se zavrtjelo u glavi, pomislila sam da u pasti, ali ne
brini, Selahattine, ako i ne eli, ja u jo jednom
"Ako hoete, sjednite malo onamo, da doete k sebi."
prouiti Fatihu, utite!, uutjeli su, sluam auto koji prolazi cestom,
pa cvrke, i gotova Fatiha: amin!, izvadim maramicu i obriem oi, i
onda odem; ti si mi zapravo cijelo vrijeme u mislima, sine moj, ali
prvo da ti oca izvuem odande, rekoh, ah, moj jadni, nerazumni,
zlosretni moj sine,
KAJMAKAM DOGAN DARVINOGLU I915-i967 FATIHA ZA
NJEGOVU DUU
dobro, prouit u je, moj bespomoni, nesretni, uvrijeeni, nevoljni
siroiu, prouit u je za tebe, amin!, i ti si ovdje, aman Allah!,
uinilo mi se na trenutak kao da nisi umro, i gdje je moja maramica,
ali i prije nego to mi je ruka dospjela, pogledajte kako sam poela
jecati
"Bako, Bako, ne plaite!"
tresui se, i da me nisu dohvatili, sruila bih se u jecajima na zemlju;
pomislih, Gospode, kako sam ja nesretna, sueno mi je da sinu
dolazim na grob; to sam ti uinila da me tako kanjava; znam, ne
smijem tako misliti, ali ja sam uinila sve to sam mogla, zar sam
ikad poeljela da me ovo snae, sine moj, Dogane moj, nisam li ti
toliko puta rekla da od svoga ivota napravi to god eli, samo da
ne nalikuje ocu, koliko sam ti puta tako rekla; nisam li te, srce
moje, dala u internat, samo da njega ne uzme za primjer, mada tad
ve uope nismo imali novaca; nisam li te poslala u najbolje kole
skrivajui pred tobom da nau kuu na nogama dri jo samo
prstenje, biseri i dijamanti iz one kutije koju su mi rahmetli baka i
djed dali u miraz; vraao bi se u kasna subotnja popodneva, a pijani
te otac ne bi doekao na kolodvoru, i ne samo da nije mogao
zaraditi ni prebijene pare, nego je od mene nastojao izvui novac za
objavljivanje one svoje enciklopedije koja nije nita drugo doli ista
hula, i dok sam se ja za zimskih noi u samoi tjeila kako mi se,
ako nita drugo, sin koluje u francuskim kolama, jednoga dana
pogledah, kadli: avaj!, zato nisi i ti poput njih bio inenjer ili
trgovac, nego si se upisao onamo, zar e biti politiar?; znam, ako
poeli moe biti i ministar, ali nije li teta nekoga poput tebe;
majko, ova se zemlja samo politikom moe popraviti, i nisam mu
stigla rei ni: zar je tebi pripalo, nerazumni moj sine, da popravlja
dravu, a on se ve poeo na praznike vraati umoran i zamiljen,
moj Gospode; kakve sam ja crne sree, ak je odmah nauio i
zabrinut hodati gore-dolje, ba kao njegov otac, i gle, tako si mlad, a
ve pui, emu taj jad, taj emer, sine, govorila bih ja, a ti
odgovarao: zbog domovine, majko;
i nisam li ti punila depove novcem ne bi li naao pravi put: idi u
Istanbul, pa hodaj, zabavljaj se, etaj s djevojkama i nemoj misliti,
nego se razvedri, nisam li ti, kriom od oca, dala moje ruiaste
bisere i rekla: nosi to u Istanbul, prodaj pa se provedi, i kako sam
mogla znati da e onu prozirnu i blijedu, slabanu djevojku odmah
oeniti i dovesti u kuu; nisam li te savjetovala da ivi punim
pluima, sine, i govorila da se, ako nita drugo, barem na tom poslu
pokua zadrati, moda e te postaviti za poslanika, neka si
kajmakam, gle, sad e na tebe red da postane valija; ne, majko, vie
ne mogu izdrati, sve je to odurno, runo, majko; jao, jadno edo
moje, zato i ti, kao i svi drugi, ne moe lijepo od kue na posao i s
posla kui, ali znam, rekla sam jednoga dana, rasrdila sam se pa
sam rekla: jer si lijenina i kukavica, eto zato!, isti si kao tvoj otac,
nema hrabrosti za ivot ni da se pomijea s ljudima, zar ne, lake
ih je, dakako, optuivati i sve ih mrziti; nije tako, majko, ne, ti ne
zna, svi su odurni, ne mogu vie izdrati ni kao kajmakam, tamo s
jadnim seljacima, bijednom sirotinjom, tako i tako postupaju i tako
ih unitavaju, a i ena mi je umrla, neka djecu uzme njihova tetka, a
ja u dati otkaz i ovamo se doseliti, molim te, majko, nemoj se u to
mijeati, ja u ovom mirnom kutku ve godinama o tome mislim,
"Hajdemo, Bako, ve je jako vrue!"
elim sjesti i u samoi pisati o istini; ne, ne mogu to dopustiti,
"Priekajte jo malo, gospodine Metine."
ne moe ovdje ostati, idi pa se lijepo ukljui u ivot, Redepe,
nemoj da bi mu sluajno davao hrane, odrastao je ovjek, neka svoj
kruh zaradi svojim rukama; nemoj, majko, molim te, nemoj me u
ovim godinama sramotiti
"Kad bi barem netko malo poistio te grobove..."
pred svijetom; utite, stid vas bilo, ne date mi mira ni da s vaim
ocem provedem koji trenutak, pa vidim i ja prljave ivotinjske
tragove po grobovima, zar nam je ovako bilo sueno, ali ja sam te
tada pitala pije li, utio si; sine, zato, ta jo si mlad, hajde da te jo
jednom oenimo; dobro, a to to namjerava raditi ovdje od jutra do
mraka, u ovoj pustoi?; uti, zar ne, ah, znam, i ti e kao i tvoj otac
sjesti pa poeti pisati one besmislice, uti, tako je, nije li tako, ah,
sine moj, kako da te nauim da nisi ti odgovoran za sve
70
krivnje i grijehe i nepravde; ja sam jadna i neuka ena, gle, sad sam
bez ikoga svoga, izruguju se sa mnom, a da vidi ovaj bijedni ivot
kojim ivim, i koliko sam nesretna, kako plaem, pokrila sam lice
maramicom i pognula se,
"Dosta je, Bako, dosta je, nemojte vie plakati. Opet emo doi..."
moj Boe, kako sam ja nesretna, hoe me odvesti; ostavite me na
miru sa sinom i rahmetli muem, da s njima ostanem nasamo, da
legnem na grob, ali nisam legla, ne, Fatma, gle, i unuad ti se
saalila, vidjeli su, eto, koliko si nesretna i jadna, u pravu su, pa jo
po ovoj vruini, hajde da bar jo jednom prouim Fatihu, pomislih,
ama kako me ovaj runi patuljak glupavo i pokvareno gleda, ne
daju ovjeku mira ni trena, ejtan je posvuda, kao da je iza ovoga
zida legao pa iz zasjede vreba kako bi nas zavadio, dobro, evo,
zadnji put,
"Bako, pa jako vam je loe, idemo!"
Fatiha, kad sam podigla ruke, pustili su me pa su i oni podigli, da
prouimo zadnji put, uimo, prolaze auti, kako li je samo vrue,
dobro da nisam obukla i vestu, u zadnji sam je as vratila u ormar, i
zakljuala, u praznoj kui, sauvao nas Allah, ako nije uao lopov,
kako je ovjek rastresen, ali ti e mi oprostiti, amin!, mi sad
"Naslonite se, Bako!"
idemo, zbogom, jao, pa i ti si tu, kako su me zbunili ovi,
GUL DARVINOGLU
1922-1964
FATIHA ZA NJEZINU DUU
ali sad me, eto, odvode, a ionako nemam snage stati i na ovoj
vruini jo jednom prouiti, dok sam uila za njih, i za tebe sam,
malena, bijela, blijeda djevojko; svidjela si se mome Doganu pa te
doveo da mi poljubi ruku, a naveer tiho doao u moju sobu: kako
si, mama, a to da kaem, sinko, ta nejaka, ta blijeda djevojka, rekla
sam, i odmah sam znala da nee poivjeti, roditi troje djece za tebe
je bilo dovoljno, istroila si se, sirotice, jela si kao maka, s ruba
tanjura dva-tri zalogaja, a kad bih rekla: daj da ti nalijem jo jednu
kepiju, keri, samo bi, ne znajui to e, bezizlazno rairila
7T
oi: ta malena, blijeda nevjesta koja se bojala hrane, to je ona uope
mogla zgrijeiti da bi joj sad trebala moja molitva; ne znaju jesti, ne
znaju se prihvatiti ivota, znaju samo umrijeti lijui suze nad tuim
nevoljama, siroad; gledajte, ja odoh jer su me uzeli pod ruku,
"Jeste li dobro, Bako?"
hvala dragom Allahu, vraamo se kui.
72
8.
Ba su odlazili kad je njihova baka poeljela pomoliti se jo jednom i
tad je skupa s njom jedino Nilgun podigla ruke Allahu, jedino
Nilgun, da: Faruk je izvadio maramicu veliku kao arav i brisao
znoj, amida Redep drao je svoju "Gospodu" a Metin je ruke
gurnuo u stranje depove traperica, vie mu se nije dalo ni
pretvarati da se moli. Molitvu su na brzinu i bezvoljno priveli kraju,
a onda se baka opet zanijela, pa su je s obiju strana uhvatili pod
ruku i odveli. Kad su mi okrenuli lea, slobodno sam pruio glavu
iza zida i bunja i lijepo ih pogledao: kakav smijean prizor: dok ju
je s jedne strane drao onaj debeli div po imenu Faruk, a s druge
patuljak koji mi dode amida, baka je, ogrnuta onim udnim,
stranim ogrtaem, izgledala kao kakva zastraujua lutka u
prevelikoj odjei, ali je svejedno izgledala i nekako smijeno. Ipak,
nisam se smijao, i moda sam se, Nilgun, ak i uplaio, jer - bili smo
na groblju, i pogledao sam onaj rubac koji ti tako lijepo pristaje, i
tako ti lijepo ornata glavu, a zatim sam pogledao tvoje tanke noge.
Kako udno: porasla si i pretvorila se u prekrasnu djevojku, ali
noge su ti jo uvijek kao tapovi.
A nakon to ste sjeli u auto i otili, ja sam se izvukao iz svoga
skrovita, u koje sam se skrio da ne biste to krivo protumaili, pa
sam i ja pogledao te tihe grobove: ovo vam je djed, ovo majka, a ovo
otac, a ja sam vidio samo vaeg oca, sjeam ga se: dok bismo se mi
igrali u vrtu, on bi ponekad provirio kroz aluzine iz svoje sobe
i vidio bi da se igrate sa mnom, ali ne bi nita prigovorio. Prouio
sam za njega Fatihu, i jo malo postajao besposleno, samo sam se
kuhao na suncu i sluao cvrke, i mislio o nekim udnim stvarima,
neke udne, tajnovite misli, stresao sam se i sav se zbunio, kao da
sam popuio cigaretu. Pa sam iziao iz groblja, i sad idem, vraam
se, matematika je na stolu ostala otvorena. Jer prije sat vremena sjeo
sam za taj stol, i ba dok sam gledao kroz prozor vi ste proli
uzbrdicom u bijelom anadolu, a kako sam medu vama spazio i
baku, shvatio sam kamo idete; kad sam se sjetio groblja i grobova,
nisam mogao ni misliti na dosadnu i glupu matematiku koja mi
ionako ne ide u glavu, i rekoh: hajde da odem i da ih vidim, kad
vidim to rade na groblju, smirit u se pa u se nakon toga vratiti i
nastaviti s uenjem, a da ne bih majku bez razloga alostio, iziao
sam kroz prozor i doao ovamo trei, i vidio vas, i eto: sad se
vraam zadacima koje sam na stolu ostavio rairene.
Gotov je pranjavi put, poinje asfalt. Obilaze me auti, neke sam
pokuao zaustaviti, ali onaj tko vozi takav auto, nema ni trunke
savjesti, jasno: prolaze jurei nizbrdicom to bre mogu, mene i ne
primjeuju. Stigao sam do Tahsinove kue. Tahsin i njegova majka
straga skupljaju trenje, a otac mu sjeo pod sjenicu pa ih prodaje, i
kao da me i ne vidi. Nije ak ni podigao glavu da me pogleda:
nisam ja od onih to dojure luksuznim autom sto na sat, pa zakoe i
u auto ubace pet kila treanja po osamdeset lira, jasno... Da, ba sam
namjeravao rei kako sam ja valjda jedini koji moe misliti i na
druge stvari, a ne samo na novac, kad ugledah Halilov smetlarski
kamion i obradovah se. Ili su prema dolje, digao sam ruku, stao je.
Uao sam.
"to ti radi otac?" pitao je.
"A to bi radio?" odgovorih. "Prodaje lutriju."
"Gdje prodaje?"
"Dopodne ide po vlakovima."
"A ti?"
"Ja se jo kolujem. Koliko ovaj kamion moe najvie?" "Osamdeset"
odgovorio je. "A to ti radi ovdje?" "Neto sam ivan" rekoh, "pa
sam malo iziao." "E ako si ve u ovim godinama ivan..."
74
Nasmijali su se. Pred naom kuom poeo se zaustavljati. "Ne, ne"
rekao sam, "idem do donje mahale." "to ima tamo?"
"Imam jednog prijatelja, ne zna ga."
Dok smo prolazili pokraj kue, pogledao sam u svoj otvoreni
prozor. Prije nego to se otac oko podneva vrati i ja u se vratiti.
Siao sam iz kamiona im smo uli u mahalu i krenuo brzim
koracima kako Halil i njegovi ne bi pomislili da sam besposleni
vjetrogonja. Hodao sam sve do pristanita i preznojio se kao pas pa
sam malo sjeo i gledao more. Dojurio je neki motorni amac, na
molu ostavio jednu djevojku i otiao. Gledajui tu djevojku, ja sam
mislio na tebe, Nilgun: maloprije sam vlastitim oima vidio kako si
ruke podigla Allahu: bilo je udno. Kao da doista s Njim
razgovara. Knjiga kae: postoje aneli. Kasnije sam mislio: postoji i
ejtan. I neke druge stvari. Kao da sam to mislio da bih samoga
sebe zastraio: da se uplaim, da drhtim i osjetim krivnju pa se
treim korakom uzbrdicom vratim kui i sjednem za matematiku,
ali to u ionako uiniti. Kasnije. Sad u jo malo hodati. Krenuo
sam.
Kad sam doao do plae i uo onu zaglupljujuu graju i vidio onu
hrpu mesa, opet sam pomislio na krivnju, grijeh i ejtana. Hrpa
mesa koja se mie i nema mira: s vremena na vrijeme iz te se hrpe
tromo uzdigne arena lopta za plau pa se opet vrati i izgubi meu
njima; kao da se eli spasiti iz toga zla i grijeha, ali ene je ne
putaju. Kroz ianu ogradu obraslu brljanom jo sam malo
promatrao tu guvu i ene. udna stvar: ponekad elim uiniti
neko zlo, stid me je, ali da ih barem malo povrijedim, tek toliko da
me primijete: tako bih ih kaznio, i nitko ne bi slijedio ejtana, i
moda bi se samo mene bojali. Bilo bi to ovako nekako: ja bih doao
na vlast, a oni bi doli na pravi put. Poslije me je bilo sram, ba sam
se zanio, pa sam, da zaboravim stid, pomislio na tebe, Nilgun. Ti
nisi nita kriva. Jo u malo gledati tu oaravajuu vrevu, a onda
nazad zadacima, pomislih, kadli:
"to si se ti tu nabio?" upita me momak koji uva plau.
"Zar je to zabranjeno?" odgovorim.
"Ako e ui, idi tamo i kupi kartu" ree mi. "Ako ima kupae gae
i novaca..."
-7c
"U redu" rekoh, "to neu. Odoh."
I otiao sam. Ako ima novaca, ako ima novaca, koliko ima
novaca: to sad ponavljaju umjesto Fatihe. Toliko ste odvratni da se
ponekad osjeam samim samcatim: pola njih sramota je ljudskoga
roda, a pola su idioti. Kad pone razmiljati, ovjek se boji te mase,
ali, hvala Allahu, tu su i moji prijatelji: dok sam s njima, stvari se
tako lako ne mijeaju, znam to je krivnja i to je grijeh, to je
doputeno, a to zabranjeno, i ne bojim se: posve mi je jasno to
treba initi. Samo, sjetio sam se kako su sino u kavani neprestano
ponavljali akal, akal i rugali mi se, pa sam se rasrdio. Nema veze.
Mogu ja i sam obaviti sve to treba obaviti, gospodo, mogu i sam
hodati ovim putem jer znam kako treba. Vjerujem u sebe.
Hodajui, stigao sam do vae kue, Nilgun, nisam ni primijetio,
shvatio sam to kad sam ugledao onaj stari zid pokriven
mahovinom. Dvorina vrata su zatvorena. Otiao sam i sjeo pod
kesten s druge strane ceste, gledao sam u vae prozore i zidove i
mislio to ti sad ondje radi. Moda jede, moda ti je na glavi jo
uvijek onaj rubac, a moda si i prilegla. Uzeo sam nekakav tap i u
pijesku uz rub ceste zamiljen nacrtao tvoje lice. Dok spava, lice ti
je jo ljepe. Gledajui to lice, zaboravljam krivnju, i zlobu, i grijehe
u koje sam vjerojatno do grla potonuo i pritie koji mi od svega
toga izbijaju i mislim kako ja ne mogu biti grean, ja nisam jedan od
njih, ja sam poput tebe, bezgrean. Poslije sam ovako mislio: da
kriom udem u dvorite tako da me patuljak ne vidi i da se popnem
na drvo pa preko zida udem u tvoju sobu poput make kroz
otvoreni prozor, i da te poljubim u obraz: tko si ti? Zar me ne
poznaje, nekada smo se igrali skrivaa, volim te, ja te volim vie
nego to bi te volio bilo koji od onih elegantnih i bogatih momaka
koje si ikada vidjela! Odjednom sam se rasrdio: lice na pijesku
rastepao sam nogom i ustao, dosta mi je ovih glupih sanjarija, i ba
sam krenuo kad ugledah ovo:
Nilgun je izila iz kue i ide prema dvorinim vratima.
Oni bi sve to krivo shvatili, sve bi okrenuli na zlo. Zato sam se
odmah udaljio, vratima sam okrenuo lea. Kad sam zauo kripu,
okrenuo sam se: izila si i ide: kamo? Zanimalo me, krenuo sam za
tobom.
Dok hoda, nekako se udno njie: kao da je muko. A kad bih
-16
potrao i dodirnuo joj rame: zar me ne poznaje, Nilgun, ja sam
Hasan, pa sjea se, dok smo bili djeca, igrali smo se u vaem
dvoritu, nas dvoje i Metin, i poslije bismo ili pecati.
Kad je dola do ugla, nije skrenula, ide dalje: zar ide na plau, zar
e se i ti pomijeati s ostalima? Rasrdio sam se, ali sam je nastavio
slijediti. Noge kao tapovi, a hoda brzo, emu ta urba, ili - da te
moda netko ne eka?
Nije zastala kod plae, skrenula je, ode uzbrdicom. Mogu
pretpostaviti tko je taj koji te eka. Moda e sjesti u njegov auto,
moda ima i motorni amac: slijedim te jer me zanima koje je od
toga dvoga, jer znam da ti nisi nimalo drugaija od ostalih.
Odjednom je ula kod bakala i nestala. Pred duanom je sladole-
darov egrt; znam toga maka pa sam priekao podalje kako ne bi
neto krivo pomislio. Ja ne volim sluiti bogataima.
Malo potom Nilgun je izila i umjesto da krene dalje, okrenu se i
krene putem koji ju je vodio pravo prema meni. Ja sam se u asu
okrenuo i unuo: veem vezice na cipelama. Pribliila se s
vreicom u rukama, pribliila se i pogledala me, bilo me je sram.
"Zdravo" rekoh i ustadoh.
"Zdravo, Hasane" rekla je,"kako si?" Malo je utjela. "Vidjeli smo te
juer kad smo dolazili, brat te je prepoznao. Porastao si, ba si se
promijenio." Malo je utjela. "ujem da ste jo uvijek gore, rekao
nam je tvoj amida, tata ti se bavi lutrijom." Opet je malo utjela. "E,
a to ti radi, reci neto, s koliko si proao?"
"Ja?" rekoh. "Ja sam ove godine na ekanju" promucah na koncu.
"ega?"
"Ide li ti to na more, Nilgun?"
"Ne" odgovorila je,"idem od bakala. Vodili smo Baku na groblje.
Valjda joj je od vruine malo pozlilo pa sam ila kupiti kolonjsku
vodicu."
"Znai ne ide na onu plau?"
"Prevelika je guva" odgovorila je, "ii u rano ujutro, dok nema
nikoga."
Malo smo utjeli. Onda se nasmijeila pa sam se i ja nasmijao
mislei kako joj lice izgleda drugaije nego kad sam ga vidio izda-
#
leka. Znojim se kao kreten. Mislit e da je od vruine. utim. Za-
koraknula je.
"Dobro" rekla je. "Pozdravi oca, moe?"
Pruila je ruku pa smo se rukovali. Ruka joj je meka i laka. Ja sam se
postidio svoje, mokre od znoja. "Hajde sretno!" rekao sam.
Otila je. Nisam gledao za njom. Poput ljudi koji imaju jako
vanoga posla, i ja sam krenuo nekamo, zamiljen.
akon to smo se vratili s groblja, Baka je s nama dolje ruala,
1 N a zatim joj je pozlilo. Ali nije bilo nita ozbiljno. Nilgun i ja smo
se smijali i alili, kad nas ona odjednom mrko pogleda, i glava joj
pade na prsa. Uzeli smo je pod ruku, odveli gore i stavili u krevet te
joj zapea i sljepoonice namazali kolonjskom vodicom koju je
Nilgun donijela. Nakon toga otiao sam u svoju sobu i popuio
prvu cigaretu nakon jela. Kad smo shvatili da e s Bakom sve biti
dobro, sjeo sam u anadol koji je na suncu prokuhao i krenuo. Nisam
iao glavnom cestom, nego putem za Daridu. Potrudili su se pa su
i taj put asfaltirali. Neka od stabala treanja i smokve jo su uvijek
na svome mjestu. Ovamo sam kao mali s Redepom dolazio toboe
u lov na vrane, a zapravo u etnju. Ono to smatram
karavansarajem, trebalo bi biti neto nie. Po vrhovima su
izgraene nove mahale, i jo se grade. U Daridi nisam vidio nita
novo: desetogodinji Ataturkov spomenik!
U Gebzeu sam odmah otiao kajmakamu. Kajmakam se promijenio.
Prije dvije godine za tim je stolom sjedio neki trule sit ivota, a sad
sjedi mladac koji bez prestanka igra i rukama i nogama. Nije uope
bilo potrebe da prema unaprijed smiljenom planu iz torbe izvuem
fakultetsko izdanje svoga doktorskog rada kako bih ga se dojmio,
da kaem kako sam arhiv ve i ranije posjeivao te da je i moj
pokojni otac bio kajmakam. Rekao mi je da idem za ovjekom
kojega mi je dodijelio. Taj je momak nazvao Rizu kojega
sam upoznao za prijanjih boravaka, ali ga nismo nali jer je bio
otiao u dispanzer. Dok se Riza ne vrati, ja se odoh malo proetati,
predloio sam.
Proavi uskim prolazom ukraenim viseim kopriviima, iziao
sam u ariju. Prvo sam krenuo prema dolje. Na ulicama nije bilo
nikoga ivog. Jedan se pas mlatarao cestom, u eljezariji je neki
ovjek popravljao plinsku bocu. Izlog papirnice nisam ni pogledao;
skrenuo sam te sam, skrivajui se pod uskim sjenama pred
duanima, otiao do damije. Zatim sam se vratio i sjeo pod platanu
na malenome trgu, popio aj da se razbudim te, sluajui radio iz
kavane, pokuavao zaboraviti na vruinu: bilo mi je drago to su
me ostavili na miru, ba lijepo!
Kad sam se vratio u kajmakamovo sjedite, Riza je bio doao;
ugledao me je, prepoznao me i obradovao se. Dok on ne nade klju,
ja sam morao napisati jednu molbu. Zajedno smo sili. Otvorio je
vrata: odmah sam se sjetio mirisa plijesni, praine i vlage. Dok je
brisao prainu sa staroga stola i stolice, malo smo porazgovarali.
Zatim je otiao i ostavio me samoga.
U arhivu u Gebzeu nema mnogo toga. Ono to ima, trag je onoga
kratkog razdoblja dok je Gebze bilo sjedite kadiluka, razdoblja za
koje je rijetko tko znao i jo se rjee zanimao. Veina dokumenata iz
toga vremena poslana je u Izmit ili, kako se tada zvao, Iznikmit. A
ovdje su u kutijama ostali zaboravljeni fermani, tapije, sidili i
defteri: stoje pobacani jedni na druge. Prije trideset godina neki je
gimnazijski profesor povijesti, koji je volio svoj zanat i k tome bio
ponesen birokratskim nacionalizmom svojstvenim prvim godinama
Republike, odluio unijeti reda u sve ovo, ali se pokolebao. Dvije
godine ranije ja sam rekao da u nastaviti ondje gdje je on stao, ali
sam odustao u tjedan dana. Od arhivista se trai i vie skromnosti
nego od povjesniara. Teko je sad nai ovjeka koji bi, ako je imalo
obrazovan, bio spreman na toliku poniznost. Ni moj profesor iz
gimnazije nije bio od takvih: sate koje je proveo u arhivu odmah je s
puno ara pretvorio u knjigu. Sjeam se da sam tu knjiicu, u kojoj
je osim svoga i ivota svojih poznanika opisao i povijesne
graevine u Gebzeu te vane osobe, itao uz pivo onih dana dok
sam se svaao sa Selmom. Kasnije sam o toj knjiici priao nekim
8n
kolegama na fakultetu pa su mi svi rekli isto: ne, nemogue je da u
Gebzeu postoje takvi izvori! Uutio sam, a oni su ustvrdili kako u
Gebzeu sigurno nema ni arhiva.
Nekako mi je ugodnije raditi na mjestu za koje strunjaci ne znaju
ni da postoji, nego u Vladinu arhivu meu etom zavidnih kolega.
S uitkom prevrem komade papira pokrivene utim mrljama,
pljesnive, poguvane i pohabane, udiui njihov miris. to ih due
itam, sve mi se vie ini kako pred sobom vidim ljude koji su ih
pisali, one koji su naredili da ih se napie, i one iji su ivoti barem
dijelom povezani s onime to je zapisano. Moda u arhiv i nisam
doao da bih nastavio tragom kuge - inilo mi se da sam to prole
godine ovdje vidio - nego zbog toga uitka. Dok ih se ita, svenule
hrpe papira poinju se razlistavati. Znate kako ono biva nakon
duge vonje brodom kad se pone rijediti magla koja vas je cijelim
putem zamarala i pojavi se djeli kopna pa vas zadivi svakim
svojim stablom, kamenom i pticom? Tako se u mojim mislima, kako
prevrem po ovim papirima, odjednom ukazu tisue ivota i pria
koji su na njima isprepleteni. Tad se oraspoloim, uz zakljuak kako
je, eto, povijest to to u mojoj glavi oivljava mnotvom ivota i u
bezbroj boja. Kad bi me pitali da objasnim to je to, ne bih mogao
objasniti. Jer to e ionako asak kasnije nestati, ostavivi za sobom
samo udan okus. Tad u se uplaiti beznaa i besmisla i ponovno
pokuati misliti o tome to mi je upravo izmaknulo. Zapalit u
cigaretu i zamisliti se ne bih li to naao, ali k vragu, na ovakvim je
mjestima zabranjeno puiti.
Moda sam, itajui jedan sidil, pomislio da u taj osjeaj uloviti
tako da zapisujem sve to proitam. Poeo sam pisati u biljenicu
koju sam izvadio iz torbe. Stanoviti Delal tvrdi da mu je neki
Mehmet psovao. Rekao mu je: "Ti si razmetljivac!" Meutim, pred
kadijom je to porekao. Delal ima svjedoke koji se zovu Hasan i
Kasim i tvrde: da, psovao je. Kadija je pak Mehmeta zamolio da se
zakune. Mehmet to nije mogao. Datum toga dogaaja izbrisan je,
nisam ga prepisao. Zatim sam proitavi prepisao kako je jedan
Hamza nekoga Abdiju postavio za svoga staratelja. Zatim kako je
preuzet rob ruskoga porijekla imenom Dimitrije. Njegov je
gospodar bio Veli-beg iz Tuzle, i sad je odlueno da ga se opet vrati
tome
St
gospodaru. Proitao sam i to je sve snalo pastira Jusufa uhapena
zbog goveda koje je izgubio. Tvrdi da ga nije ni prodao ni zaklao.
Izgubio ga je. Na kraju je njegov brat Ramazan jamio za njega pa je
tako puten iz tamnice. Zatim sam proitao jedan ferman. Iz nekog
razloga nareuje se da brodovi natovareni penicom ne pristaju u
pristanita u Gebzeu, Tuzli i Eskihisaru, nego da idu pravo u
Istanbul. Neki je Ibrahim rekao: "Ako ne budem iao u Istanbul,
neka moja ena bude slobodna s tri rijei10" a kako doista nije iao
u Istanbul, njegova je ena ustvrdila da je slobodna. Ibrahim pak
tvrdi kako u Istanbul nije iao, ali namjerava ii, te da u svojoj
zakletvi nije naveo koliko vremena treba proi. Zatim sam gledajui
u koliinu aki zabiljeenih u zapisima pokuavao odrediti koliki je
iznos nekih najmova koji su se davali eminu, ali nisam doao do
sigurnoga zakljuka. Usput sam u biljenicu prepisao koliki je bio
godinji prihod mnotva mlinova, vinograda, vrtova i maslinika.
Dok sam to prepisivao, uinilo mi se da sva ta zemljita i vidim, ali
vjerojatno sam se obmanjivao. Zatim sam proitao nekoliko zapisa
vezanih uz lopovluke te sam, zakljuivi da sam sad ve posve
ravnoduan, iziao zapaliti cigaretu.
Dok sam u hodniku puio, pomislio sam kako bih, umjesto da sad
tragam za podacima o kugi na koje sam nailazio i prole godine,
mogao traiti i bilo koju drugu priu. Pitao sam samoga sebe kakva
bi ta pria trebala biti. Ali to je bilo dosadno pitanje pa sam poelio
razmiljati o neemu drugome, jer povijest nije isto to i
pripovijetka. Osim fusnota mora postojati jo neto po emu se
dobro historiografsko djelo razlikuje od zbirke pripovjedaka ili
romana. Samo - to je to?
Kroz prozor u dnu hodnika vidi se zid jedne kue iza kajmaka-
mova sjedita. Pred tim zidom koji ovjeka navodi da se zapita to
se iza njega zbiva, stao je kamion, vidim mu stranje kotae.
Cigareta je gotova, ugasio sam je u pijesku u crvenome
vatrogasnom kablu i vratio se unutra.
Proitao sam albu nekog Kasima protiv stanovitog Ethema: dok je
Ethem bio odsutan, Kasim je posjetio njegovu kuu i razgovarao s
njegovom obitelji. Kasim ne tvrdi da je to la, ali kae da je iao
samo zato da bi jeo gozleme, te da je polazei uzeo neto ulja. Neki
8?
drugi dvojac sudi se zbog toga to su jedan drugoga povukli za
bradu. Zatim sam prepisao imena sela oko Gebzea koja su Daferu i
Ahmetu poklonjena zbog njihovih ratnih uspjeha. Pa tube
stanovnika jedne mahale vezane uz tvrdnju da su dvije ene,
Kevser i Kezban, prostitutke. Trae da se te dvije ene protjeraju iz
mahale. Zatim sam proitavi prepisao i svjedoanstvo nekog Alija
koje kae da se Kevser i ranije bavila tim poslom. Stanoviti Satilmi
od nekog Kalendera trai dug od dvadeset zlatnika, ali Kalender taj
dug porie. Djevojka po imenu Melek tvrdi kako ju je Ramazan
neovlateno prodao Bahattin-begu, iako je bila slobodna.
Zatim sam zapisao i ovo: djeak koji se zvao Muharrem iziao je iz
kue uiti Kur'anske duzove, ali ga je otac Sinan uhvatio s
Resulom. Otac tvrdi da je Resul njegova sina namamio te zahtjeva
da se to istrai. Resul kae da je Muharrem doao k njemu, da su
zajedno otili u mlin nakon ega je Muharrem, krenuvi u povratku
traiti smokve, nestao u vrtovima. Nakon to sam prepisao i datum,
razmiljao sam kakve su se to smokve prije etiri stoljea motale po
glavi jednoga djeaka, i kakav je bio taj Resul koji je sanjario o
djeaku koji je sanjario o smokvama. Zatim sam proitao i prepisao
kako je uhvaen neki spahija koji se dao u hajduiju, pa naredbe
vezane uz hitno zatvaranje mehana i kanjavanje onih koji piju
vino, a zatim jo i ovo: krade, trgovake nesporazume, razbojnitva,
enidbe i razvode... emu e koristiti ove prie? Ali sad nisam
otiao na hodnik zapaliti. Nastojei zaboraviti kako bi te prie
trebale neemu i koristiti, prepisao sam mnotvo brojki i rijei
vezanih uz cijenu mesa. Uto mi je za oko zapela istraga o mrtvome
tijelu pronaenom u kamenolomu. Radnici koje su tijekom istrage
pritisnuli, opirno su prepriavali kako su proveli taj dan. Uinilo
mi se kao da vidim taj dan, 23. redep 1028. godine, i tako sam se
napokon uistinu razvedrio. Nekoliko sam puta paljivo proitao
izjave radnika koji su sa svim pojedinostima govorili to su sve toga
dana radili. Ovome uitku poelio sam dodati i cigaretu, ali sam se
suzdrao i sve prepisao u biljenicu onako kako sam i proitao. To
je potrajalo, ali kad sam zavrio, jo uvijek sam bio jako dobro
raspoloen. I sunce se ve bilo spustilo, i nenametljivo obasjavalo
rub podrumskoga prozora. Kad bi mi netko svakoga dana pred
vratima
ostavio tri obroka, kutiju cigareta i naveer malo rakije, ini mi se
da bih pristao cijeli ivot provesti u ovom hladnom podrumu.
Danas moda jo jasno ne razabirem, ali barem sam naslutio da
neto postoji: iza ovih papira stoje prie nad kojima bi se moglo
provesti itav ivot, a te e mi prie pokazati kopno koje se skriva
iza magle. Tako razmiljajui, s veom sam sigurnou povjerovao i
u sebe i u posao koji radim. Zatim sam, kao marljiv i posluan
uenik, prebrajao koliko sam stranica svoje biljenice ispisao: tono
devet stranica! Zakljuio sam kako sam time zasluio da se vratim
kui i sjednem piti pa sam tako i krenuo.
S/i
10.
Sjedili smo kod Dejlaninih na molu, i ba sam namjeravao skoiti u
more, ali - k vragu: nisam mogao, a da ih ne sluam. "to emo
raditi veeras?" pitala je Gulnur. "Hajdemo smisliti neto novo!"
predloila je Fafa. "Pa da. Idemo na Suadiju!" "to ima tamo?"
Turgut e. "Glazba!" viknu Gulnur. "Glazbe ima i ovdje." "Pa dobro,
onda ti reci to da radimo."
Odjednom sam skoio u more i brzo zaplivao pomislivi kako u
idue godine u ovo vrijeme biti u Americi; pomislio sam i na svoju
jadnu mamu i tatu koji lee u grobu, i na slobodarske njujorke
avenije, na crnce koji e po uglovima za mene svirati dez i one
duge i beskrajne hodnike metroa i beskonane podzemne labirinte
u kojima nitko nikoga ne gleda pa sam se tako oraspoloio, ali kad
sam pomislio kako - ukoliko zbog brata i sestre ne doem do
novaca - sljedee godine neu moi onamo, poeo sam se ivcirati,
ali - ne, sad mislim na tebe, Dejlan: mislim kako sjedi na molu,
kako si pruila noge, kako te volim i kako u te natjerati da me
zavoli.
Malo potom glavu sam podigao iz vode i pogledao iza sebe. Jako
sam se udaljio od kopna, uhvatio me udan strah: oni su ondje, a ja
u ovoj slanoj i stranoj tekuini punoj algi kojoj se ne vidi kraja.
Uspaniio sam se i zaplivao kao da me goni morski pas, iziao iz
mora i sjeo kraj Dejlan. Rekao sam neto, onako, samo nek' se
govori.
"More je ba dobro."
"Pa brzo si iziao" rekla je Dejlan.
Okrenuo sam se i posluao Fikreta koji je neto objanjavao.
Govorio je o jednom od problema koji snalaze odrasle ljude: rekao
je da mu je otac ove zime doivio srani napad pa je tako on morao
preuzeti - da, da, sa samo osamnaest godina - sve poslove, i dok mu
se stariji brat nije vratio iz Njemake, morao je upravljati svim tim
poslovima i ljudima, i tako to. Zatim je, da bi dokazao kako e
uskoro biti jo vaniji, dodao kako mu otac svakoga trenutka moe
umrijeti, a ja sam rekao da su nai odavna umrli i da smo im jutros
ili na grob.
"Dajte, ljudi! Rastuili ste me" rekla je Dejlan, ustala i nekamo
otila.
"Hajdemo neto raditi!" "Da, hajde. Idemo nekamo!"
Fafa je podigla pogled s asopisa koji je drala u rukama: "Kamo?"
"Na neko zabavno mjesto!" rekla je Gulnur. "Idemo kod Tvrave!"
predloila je Zejnep. "Pa tamo smo bili juer" rekao je Vedat. "Idemo
onda u ribu!" Dejlan e.
Turan je pokuavao otvoriti poklopac kreme za sunanje: "Ne moe
u ovo doba."
"Zato ne bi moglo?"
"Idemo u Tuzlu!"
"Uasno je vrue" rekao je Fikret.
"Poludjet u!" rekla je Dejlan srdito i bezizlazno.
"S vama se ba nita ne moe napraviti" zakljuila je Gulnur.
"to, sad znai ne idemo nikamo?" pitala je Dejlan.
Nitko nita nije odgovorio. Nakon duge tiine, Turan je ispustio
poklopac kreme koji se dokoturao do Dejlanine noge i tu se
prevrnuo.
Dejlan ga je utnula, odletio je u vodu. "Krema nije moja, Hulijina
je", rekao je Turan.
86
"Kupit u joj drugu" odgovorila je Dejlan, dola i sjela pokraj
mene.
Razmiljao sam volim li je ili ne volim; vjerovao sam da je volim:
prazne, glupe misli nesnosne sparine... Turan je ustao i gledao u
more s mjesta s kojega je poklopac pao.
"Ne!" viknula je Dejlan i skoila s mjesta. "Nee ti ii po
poklopac!"
"Dobro, ti ga donesi."
"Ja?" rekla je Dejlan. "Zato bih ja? Neka ga donese Husein!" "Ne
lupetaj" odgovorio je Turan, "ja u ga dohvatiti." "Ja u" rekao sam,
"maloprije sam iziao iz mora." Ustao sam. "Ba si dobar" rekla mi je
Dejlan, "i razuman, i dobar" "Hajde, da vidimo" rekao je Turan.
Pokazao je prstom kao da mi nareuje.
"Neu!" rekao sam odjednom. "More je hladno." Fafa je prasnula u
smijeh. Okrenuo sam se i vratio na svoje mjesto.
"Hulija" rekao je Turan, "kupit u ti ja novu kremu."
"Ne, ja u joj kupiti novu kremu" rekla je Dejlan.
"Pa ionako je vie nije bilo" rekla je Hulija.
"Svejedno, kupit u je. Koja je bila krema?" nastavila je Dejlan, te,
ne ekajui odgovor, odjednom viknula: "Ljudi, zaboga, uinimo
neto!"
Mehmet je tad rekao da bi Mary htjela ii do otoka, nato se kod
svih probudio onaj poniavajui osjeaj - elja da se udovolji
Europljanima - i tako smo posjedali u amce.Ja i Dejlan sjeli smo u
isti. Ona je odjednom potrala u kuu i vratila se s dvije boce.
"Din!" viknula je.
Kad se netko drugi proderao: "Glazba!" i Dunejt je otrao i iz kue
donio onu runu kutiju i dva zvunika. amci su poletjeli uz
stranu buku. Pramci su im se nadigli. Sema je zamalo pala, a kad
su ubrzali, pramci su se spustili; za pola minute nali smo se na
otvorenom moru, a ja sam ovako mislio: oni su bogati, mislio sam,
svejedno im je hoe li se to slomiti, ogrepsti, istroiti, bogati su,
voze amce etrdeset na sat, a ja se bojim, i to odurnim strahom,
toliko da motam i rukama i nogama; Dejlan, volim te: ali
87
ne boj se, Metine, ti si pametan. Ja vjerujem u snagu inteligencije;
vjerovao sam, da.
amci su se pribliili otoku kao da e udariti u stijene, a potom
odjednom usporili i stali. Vidio se samo vrh svjetionika s druge
strane otoka. Odnekud se pojavio jedan pas, pa jo jedan crni, i
jedan sivi; sili su na obalu trei i stali na stijene; lajali su na nas,
razjareni. Boca dina ila je od ruke do ruke, niega drugog nije
bilo, gutao sam ga kao da pijem otrov, edno. Psi su i dalje lajali.
"Ovi su pobjenjeli!" viknula je Gulnur.
"Nabij gas, Fikrete, da vidimo to e napraviti!" rekla je Dejlan.
Kad je Fikret dodao gas, psi su krenuli u mahnitu trku oko otoka,
kao i amci. Ovi u amcima razdraili su ih dernjavom i pjesmama,
i to su psi bili bjenji, ovi su jo vie divljali, vritali su, zavijali,
urlali, a ja sam mislio: svi su oni kreteni, ali, k vragu, ova mi je buka
ipak zabavnija od vrue i mrtvake kue moje tetke, bogatija i ivlja
od malenih, pranjavih soba, s radijima pokrivenim tabletiima.
"Glazba! Pojaajte do kraja da vidimo to e napraviti!"
Jo smo dva puta obili otok s glazbom pojaanom do kraja. Kad
smo krenuli u trei krug, na trenutak sam pogledao u zapjenjeni
trag iza amca i zaprepastio se: tamo daleko u tragu od pjene
pojavilo se Dejlanino nasmijano lice! Ne razmiljajui ni asa, bacio
sam se u vodu kao da skaem u straan san.
im sam se naao u vodi, uhvatio me udan, gadan osjeaj: kao da
emo Dejlan i ja ovdje umrijeti, a oni u amcima nee ni primijetiti.
Moda sam se sjetio morskih pasa pa sam zato tako pomislio, ili
zbog neopisive buke amaca koji bi nas u tome neredu mogli
zgnjeiti, ili zbog onih pasa koji izgledaju kao gladni vukovi! K
vragu sve! Nisam mogao misliti na Dejlan. Malo zatim, digavi
glavu iz vode, pogledao sam i zaudio se: jedan od amaca usporio
je i otiao do Dejlan, izvlaili su je. Nakon to su izvukli nju, doli
su i po mene.
"Tko je tebe gurnuo?" pitao me Fikret.
"Nitko ga nije gurnuo" odgovorila je Gulnur, "sam se bacio."
"Sam si se bacio? A zato?"
"A tko je mene gurnuo?" pitala je Dejlan.
Drei se za veslo koje mi je pruio Turgaj, pokuavao sam se
88
popeti u amac, i ba kad sam se gotovo popeo, Turgaj je veslo
pustio pa sam opet pao. Kad sam podigao glavu iz vode, vidio sam
da se nitko od njih ne pita to je sa mnom, i zaudio se. Smijali su se
i zabavljali. Hvatajui se i prstima i noktima za amac, za njegovo
tijelo od fiberglasa, nastojao sam se to prije izvui iz te strane
osamljenike more, i opet sam sluao to oni govore. "Dosadno mi
je."
"Gle, Dejlan, Metin je za tobom skoio u vodu."
"Gdje su psi?" pitala je Dejlan.
Napokon sam se uvukao u amac, nestalo mi je daha.
"Idite svi dovraga, nitko od vas ne zna to je zabava."
"Bacit emo te psima!"
"Pa ti nas poui, ako zna" rekao je Turgaj.
"Idioti!" viknula je Gulnur.
Pas koji ih je promatrao popeo se na vrh najblie stijene i zavijao.
"Luak!" rekla je Dejlan gledajui kao zaarana u toga psa s
bijelim, iljatim, sjajnim zubima. "Daj se jo malo priblii toj
ivotinji, Fikrete!"
"Zato?"
"Zato!"
"to hoe vidjeti?" Fikret je amcem polako krenuo prema psu.
"to hoe od ivotinje?" pitao je Turgaj.
"Je li mujak ili enka?" pitao je Fikret. Ugasio je motor.
"Nesreooo!" viknula je Dejlan tako udno.
Odjednom sam je poelio zagrliti, ali umjesto da je zagrlim, samo
sam je pogledao pitajui se to bih trebao uiniti da me zavoli.
Posve sam se zbunio i samo to nisam poeo skakati po tom amcu,
to sam htio, i htio sam se derati iz sveg grla, tako sam se udno
osjeao, i dok mi je s jedne strane bivalo sve jasnije da sam obian
jadnik, s druge sam se strane sve vie cijenio i ponosio jer sam, eto,
podlegao tom osjeaju o kojemu glupim i besmislenim velikim
rijeima i uzvienim stihovima govore sve knjige i pjesme, ali to je
bio prazan i nerazuman ponos, kao u tek osuneena djeaka; bilo
mi je jasno da me taj ponos samo ini sve prosjenijim,i taj mi se
osjeaj sviao,ali
kako sam se bojao da u se sramiti vlastitih misli, poelio sam
samoga sebe zaboraviti, a kasnije sam poelio privui svu panju,
ali sam se sjetio da sam siromaniji od njih pa nisam mogao nai
hrabrosti i izgovora da bilo to uinim. Kao da su mi i ruke i noge
svezane, i da je na meni sirotinjska tijesna koulja pa me stie, ali
rastrgat u je ja svojom pameu! Mahnitali su, galamili, a na pramcu
drugog amca dvoje ih se navlailo i guralo u vodu. Poslije se taj
drugi amac pribliio pa su na nas poeli bacati vodu vjedrima. I mi
smo bacali na njih. Malo su se tukli veslima, kao da se igraju
maevanja. Neki su pali u vodu. Boce dina bile su prazne. Fikret je
jednu uhvatio i zavitlao na pse. Boca se rasprsnula na stijenama.
"to se dogaa?" viknula je Dejlan.
"Dosta je, hajde, vraamo se" rekao je Fikret.
Pokrenuo je motor ne skupivi one u vodi. Drugi nas je amac
stigao nakon to ih je pokupio. Pa su na nas bacili vjedro vode.
"Utrka! Hajde, ivotinje, idemo se utrkivati!"
Dva su amca neko vrijeme ili jedan uz drugog, a zatim su, nakon
to je Gulnur vrisnula, poletjeli. Odmah je bilo jasno da e nas drugi
amac prestii; Fikret nas je psovkama sve pozvao na pramac kako
bi mogao jo vie ubrzati. Drugi su nas ubrzo prestigli, i dok su
skaui slavili svoju pobjedu, Dejlan je, srdita, mokri runik
smotala u loptu i bacila na njih, ali je pao u more. Odmah smo se
vratili i stigli prije negoli je potonuo, ali kako ga nitko nije uzeo,
amac je preko njega preao poput pegle i gurnuo ga duboko u
vodu. Derali su se. Zatim su krenuli za putnikim brodom koji ide
iz Daride za Jalovu, stigli su ga i obili dva puta galamei. Kasnije
su poeli s igrom "sudaranje": dva amca stanu bok uz bok, sa
strane povjeaju pojaseve za spaavanje i runike pa se bono
sudaraju, kao auti. Na kraju su se punom brzinom zaletjeli medu
plivae blizu obale.
"to ako se dogodi nesrea?" promrmljao sam gledajui glave
preplaenih plivaa koji su se razbjeali galamei.
"Jesi li ti profesor?" izderala se Fafa. "Radi u gimnaziji, ha?"
"to? Je li profesor?!" doviknula je Gulnur.
"Meni se profesori gade!" rekla je Fafa.
"1 meni!" dodao je Dunejt.
"On nije ni pio" rekao je Turan. "Pravi se pametan."
90
"Pio sam" odgovorio sam, "pio sam vie od tebe."
"Ne moe se sve postii bubajui tablicu mnoenja!"
Pogledao sam Dejlan, nije ula, nije mi zasmetalo.
Nakon to smo se jo malo vozali, vratili smo se i uskoro stigli do
mola kod Dejlaninih i pristali. Dok su se amci praznili, na molu
sam ugledao enu od oko etrdeset pet godina, u kunom ogrtau:
njezina majka.
"Djeco, mokri ste kao mievi" rekla je. "Gdje ste to bili? Srce, gdje je
tvoj runik?"
"Izgubila sam ga, mama" rekla je Dejlan. "Pa kako to, smrznut e
se."
Dejlan je odgovorila nerazumljivim pokretom."Aha, da: mama,
ovo je Metin!" rekla je zatim. "ivi u staroj kui, u onoj udnoj, tihoj
kui."
"U kojoj staroj kui?" pitala je njezina mama.
Rukovali smo se, pitala me je to mi radi otac, a ja sam odgovorio i
dodao kako u ii studirati u Ameriku.
"Mi emo u Americi kupiti kuu. Ovdje vie nitko ne zna to nas
eka. Koje je najbolje mjesto u Americi?"
Rekao sam joj nekoliko informacija o geografiji, klimatskim
uvjetima, stanju stanovnitva i neke druge brojke, ali nisam bio
siguran slua li me jer nije gledala mene, nego moje gae i kosu, kao
da postoje neovisno o meni. Kasnije smo malo porazgovarali o
anarhiji i ovom loem stanju u Turskoj i tako to, kad se i Dejlan
ukljuila:
"Mama, je li to taj pametnjakovi sad tebe uhvatio?"
"Kako si nepristojna!" rekla je njezina majka.
Ali nije priekala da dovrim to sam htio rei, nego se pokupila. A
ja sam tad otiao, sjeo na lealjku i razmiljajui promatrao Dejlan
koja je ula u more pa izila, pa jo jednom ula u more i izila, i
ostale. Kad su kasnije svi posjedali na lealjke, naslonjae i na beton,
poela je ona nevjerojatna tromost pod suncem, a ja sam opet
razmiljao. Pred oima su mi oivljavale ovakve stvari:
zamislio sam sat ostavljen na betonu pred naim besmislenim i
golim nogama opruenima iz lealjki: taj sat koji je leima okrenut
bezlinom betonu oslukivao nau tiinu i rijei koje nisu imale ni
poetka ni kraja ni sredine ni dubine, pa ak ni povrine, i tugaljivu
i
glupu glazbu, gledajui licem u nepomino sunce, pobrkao je malu
kazaljku s velikom i morao priznati da vie nee moi nita mjeriti,
da je zaboravio to je ono to je prije mjerio i da je izgubio vrijeme, i
tako se misao sata vie nije razlikovala od misli kakva
lakomislenika koji pokuava shvatiti o emu sat razmilja.
Kasnije sam mislio kako Dejlan volim mislima nalik ovima. I jo
sam do pola noi mislio o istim stvarima.
11.
Netko mi je pokucao na vrata. Zatvorila sam oi, ni glasa nisam
pustila, ali vrata su se otvorila. Bila je Nilgun. "Bakice, jeste li
dobro?"
Nita nisam rekla. Neka vidi moje blijedo lice i nepokretno tijelo pa
nek' shvati koliko se muim.
"Bolje ste, Bako, vratila vam se boja u lice."
Otvorila sam oi i razmiljala, mislila sam kako me oni nikada nee
razumjeti i kako e se samo smjekati s neiskrenom radou i
plastinim boicama kolonjske vodice, a ja u uvijek biti sama sa
svojim patnjama, sa svime to je iza mene, i sa svojim mislima.
Dobro, pustite me na miru s lijepim, istim mislima.
"Kako ste, Bako?"
Ali ne putaju. Ja pak nita neu rei. "Dobro ste spavali. elite li
togod?"
"Limunadu!" prozborih odjednom, a kad je Nilgun otila, opet sam
ostala sama s lijepom, istom milju: toplina nakon blagoga sna jo
mi se zadrala na obrazima i u mislima: razmiljala sam o snu, o
onome to sam sanjala: djevojica sam, u vlaku koji naputa
Istanbul, a kako vlak napreduje, vidim vonjake, jedne u drugima,
lijepe, stare vonjake; Istanbul je daleko dok smo mi u vonjacima
kojima se ne vidi kraja. Pa sam se sjetila onih prvih dana:
razmiljala sam o koiji, o vjedru od kojega zakripi kota na
zdencu, o ivaoj maini i njezinoj pedali koja prede u spokoju
svoga vremena; pa
sam razmiljala o smijeku, o suncu, bojama, neoekivanoj radosti,
0 upravo ovoj sadanjosti, Selahattine, i o onim prvim danima sam
mislila: kako smo, kad sam se u vlaku razboljela, sili u Gebzeu... I
kako smo, nakon one muke i bolova po hanskim odajama u
Gebzeu, preli u Dennethisar jer je ondje zrak dobar... Pristanite
naputeno nakon to je izgraena pruga, nekoliko starih kua,
nekoliko kokoinjaca, ali kako je zrak tu divan, zar ne, Fatma?
Nema potrebe da idemo daleko! Smjestimo se ovdje! Bit emo blizu
Istanbulu i tvojoj majci i ocu pa se nee alostiti, i k tome emo se,
im vlada padne, zaas vratiti! Napravimo ovdje kuu!
Tad smo znali dugo, dugo etati zajedno: toliko je toga to se u
ivotu treba uiniti, govorio bi Selahattin, doi da ti malko
pokaem svijet, kako je dijete u tvome trbuhu, rita li se, znam da e
biti djeak i nazvat u ga Dogan11 da nas uvijek podsjea na ovaj
novi svijet koji se raa, da ivi u pobjedi i sigurnosti i da vjeruje da
je dovoljno snaan za ovaj svijet! Pripazi na svoje zdravlje, Fatma,
oboje moramo pripaziti, da dugo poivimo; kako je svijet
izvanredno mjesto, nije li, ove trave, i ova hrabra stabla to sama od
sebe niu i rastu: ovjek ionako ne moe a da se ne divi svijetu, i mi
emo, kao
1 Rousseau, ivjeti u krilu prirode, to dalje od izvitoperenih, nepa-
metnih padiaha i onih dodvorica paa, sve emo iznova provjeriti i
promisliti vlastitom pameu! Kako je lijepo samo i misliti o svemu
tome! Jesi li se umorila, draga, uhvati me pod ruku, pogledaj
ljepotu ovoga tla i ovog neba, toliko se radujem to sam se spasio
svih onih istanbulskih pokvarenosti da bih Talatu mogao napisati
pismo zahvale! Pusti one Stambolije, pusti ih neka trunu u
krivnjama, patnjama i mukama koje s uitkom nanose jedni
drugima! Voeni mislima o svjeim, jednostavnim, slobodnim,
radosnim i posve novim stvarima, mi emo ovdje izgraditi novi
svijet, slobodarski svijet kakav Istok jo nikada nije vidio, raj uma
koji se spustio na zemlju, zaklinjem se, Fatma, to e se dogoditi, a
uinit emo to i bolje nego zapadnjaci, vidjeli smo njihove pogreke
pa ih neemo ponoviti, ako to ne uspije nama, pa moda ak ni
naim sinovima, kunem se da e taj raj uma na ovome tlu oivjeti
nai unuci! Nadalje, tom djetetu u tvojoj utrobi moramo pruiti
dobru naobrazbu, neu ga nikada, ni jednom rasplakati, neu ga
poduiti strahu, neu dati da
OA
to dijete usvoji onaj istonjaki emer, pla, beznae, poraz i onu
stranu orijentalnu poniznost; njegovim emo se obrazovanjem
zajedno baviti, odgojit emo ga da bude slobodan ovjek, razumije
to to znai, zar ne, aferim, ionako se tobom ponosim, Fatma,
potujem te, i vidim te kao slobodna i nezavisna ovjeka; ne vidim
te kao prilenicu, ljubavnicu i robinju kako drugi misle o svojim
enama: ti si meni jednaka, draga, razumije li? Ali hajde da se sad
vratimo, da, ivot je lijep kao san, ali da bi taj san i drugi vidjeli,
mora se raditi; vraamo se.
"Bakice, donijela sam vam limunadu."
Podigla sam glavu s jastuka i pogledala. "Stavi je ovamo", rekla
sam, a dok ju je stavljala, dodala sam: "Zato je Redep nije donio?
Ti si je napravila?"
"Ja sam je napravila, Bako" rekla je Nilgun."Redepu su ruke bile
masne, kuha."
Lice mi se stisnulo i bilo mi te je ao, dijete, to da radim, jer gle:
patuljak je i tebe odavna obmanuo; zna on kako se to radi,
podmukao je. Razmiljala sam o tome kako se zavukao medu njih,
kako ih je zbunio pa im svojim odurnim i malenim biem nametnuo
krivnju i obmanuo ih jednako kako je obmanuo i moga Dogana, o
tome sam razmiljala. Pripovijeda li im? Glava mi je od oaja pala
na jastuk pa sam se, sirotica, sjetila one strane i bijedne misli koja
mi nou rastjeruje san.
Zamislila sam kako im Redep objanjava: da, Gospodo,
pripovijedam im, kae, vaim unucima rije po rije opisujem sve
to ste uinili meni i mojoj majci i mome bratu, Gospoo; neka
doznaju, trebaju to znati, jer sad, kako je lijepo pisao i moj rahmetli
otac - uti, patulje! - dobro, rahmetli gospodin Selahattin, sad vie
nema Allaha, postoji samo znanje, sve moemo doznati, trebamo
znati, neka znaju: znaju jer sam im rekao i sad mi govore: siroti
Redepe, naa te je Baka znai tako zlostavljala, i jo te uvijek
zlostavlja; jako nam te je ao, osjeamo se krivima, zato sad nema
potrebe da pere masne ruke i muti limunadu; nemoj raditi, lijepo
sjedi i pusti posao, ti ionako ima prava na ovu kuu, govore mu,
jer Redep im je rekao, je li im rekao: djeco, zato je va otac,
gospodin Dogan, zadnje bisere vae Bake prodao i odluio novac
dati nama, je li im
tako rekao? Kad sam ovo pomislila, uinilo mi se da u se uguiti.
Glava mi se s gnuanjem digla iz jastuka!
"Gdje je?"
"Tko, Bako?"
"Redep! Gdje je?"
"Dolje je, pa rekla sam vam, Bako. Kuha." "to ti je rekao?"
"Nita, Bako" odgovorila je Nilgun.
Ne, nee im rei, nee se usuditi, Fatma, ne boj se, podmukao je, ali
je i plaljiv. Uzela sam limunadu kraj uzglavlja i malo otpila. Ali
opet sam pomislila na ormar.
"to ti radi ovdje?" upitala sam odjednom.
"Pa sjedim s vama, Bako" odgovorila je Nilgun. "Poeljela sam se
svega ovoga ove godine."
"Dobro" rekla sam. "Budi tu. Ali sad se ne dii s mjesta."
Polako sam ustala iz kreveta. Uzela sam svoje kljueve ispod
jastuka, i tap s ruba kreveta i krenula.
"Kamo ete, Bako?" pitala je Nilgun. "Da vam pomognem?"
Nisam odgovorila. Kad sam stigla do ormara, stala sam, predah-
nula. Gurajui klju u bravu jo sam jednom pogledala: dobro je,
Nilgun sjedi. Otvorila sam ormar i odmah pogledala: bez razloga
sam se uznemirila, kutija je eto tu, prazna je, ali neka, svejedno stoji,
eto tu stoji. Poslije, dok sam zatvarala ormar, neega sam se sjetila.
Uzela sam bombonijeru iz donje ladice, zakljuala ormar i odnijela
je Nilgun.
"O, Bako, puno vam hvala, zbog mene ste ustali, niste trebali."
"Hajde uzmi jedan crveni bombon!"
"Kakva je to samo lijepa srebrna bombonijera!" rekla je.
"Ne diraj!"
Vratila sam se u krevet, pokuala sam u misli dozvati neto drugo,
ali nisam mogla: poela sam misliti o jednom od onih dana kad se
nisam odvajala od ormara, ovako: nije li sramota, Fatma, govorio je
Selahattin toga dana, gle, ovjek je doputovao ak iz Istanbula i
doao nas vidjeti, a ti nee ni iz sobe izii. K tome, ovjek je kao
Europljani, pa i uglaen. Ali ako se tako ponaa zato to je idov,
to je jo vea sramota, Fatma, nakon Drevfusove afere cijela je
Europa
96
uvidjela koliko je neispravan takav stav. Nakon toga Selahattin je
siao, a ja sam pogledala kroz aluzine. "Bako, dajte popijte
limunade."
Gledala sam kroz aluzine: bio je to izoblien ovjeuljak koji se kraj
Selahattina inio jo sitnijim: kujundija s Kapaliarije12! Ali
Selahattin je s njim razgovarao kao da nije obian trgovi, nego kao
da je kakav uenjak, sluala sam ih: pa, Avram-efendija, to je nova
u Istanbulu, je li narod zadovoljan proglaenjem republike?, pitao je
Selahattin, a idov odgovarao: poslovi slabo idu, moj efendija, sla-
bo! Ta nemojte!, udio se Selahattin, zar i u trgovini? A mislilo se da
e republika koristiti svemu pa i trgovini. Na je narod trgovina
trebala spasiti. I ne samo na narod, nego - cijeli e se Istok s
trgovinom trgnuti iz sna: prvo treba nauiti zaraivati novac,
uputiti se u raune i knjige, to e rei u matematiku, pa kad se
zatim povezu matematika i trgovina, nastat e tvornice. A tad emo
i mi nauiti ne samo zaraivati, nego i ivjeti kao oni! to vi kaete,
moramo li, da bismo ivjeli kao oni, prvo nauiti misliti ili
zaraivati poput njih? idov je tad pitao tko su ti "oni" a Selahattin
odgovorio: a tko bi bio, dragi moj, pa Europljani, Zapadnjaci, rekao
je i pitao: zar kod nas nema nikoga tko je i musliman i uspjean
trgovac? Tko je taj gospodin Devdet koji se bavi trgovinom
svjetiljkama, jesi li uo za njega? uo sam, odgovorio je idov,
govore da je taj gospodin Devdet tijekom rata zaradio silne novce,
a Selahattin je nastavio: dobro, a to se jo zbiva u Istanbulu, ima li
kakve veze s Babialijem13, to govore oni glupai, koga sad istiu
kao novoga pisca, novoga pjesnika, zna li to o tome?, a idov je
tad rekao: ne znam ja nita, moj efendija, lijepo vi doite pa ete
sami vidjeti kakvo je ondje stanje. Zatim sam ula kako je Selahattin
zagalamio: a ne, to se nee dogoditi! Vrag ih sve odnio, prokleti bili!
Nisu oni vie sposobni ni za to! Pogledaj samo onoga Abdullaha
Devdeta, zadnja mu knjiga ne vrijedi ni pet para, sve je prepisao
od Delahe-ya, a pie kao da je sve sam smislio, i k tome pogreno,
bez imalo razumijevanja. Osim toga, o vjeri i industriji sad nije
mogue rei ba nita, a da se dobro ne proui Bourguignona: on i
gospodin Zija sve vrijeme samo prepisuju od drugih, i to bez
razumijevanja, ta ionako je Zijin francuski preslab, ne razumije to
proita; mislio
sam da napiem kakav tekst pa da tu dvojicu izvrgnem ruglu, ali
tko bi to uope shvatio, i, osim toga, emu bih na takvo piskaranje
uludo troio vrijeme koje mi je potrebno za enciklopediju, vrijedi li
to toliko? Digao sam ja ruke od njih, nek' u Istanbulu piju krv jedni
drugima dok se meusobno ne istrijebe.
Digla sam glavu s jastuka te, uzevi limunadu kraj uzglavlja, otpila
jedan gutljaj.
Idi pa im reci da tako mislim o njima, rekao je Selahattin, a idov je
odgovorio: ali ja ih ne poznajem, efendija, takvi ljudi nikada ne
navraaju u moj duan; znam, znam!, viknuo je Selahattin i
prekinuo idova: nema ni potrebe da ita govori, kad dovrim
svoju enciklopediju od etrdeset osam svezaka odjednom e biti
izreene sve temeljne misli i rijei koje se Istoku trebaju rei: jednim
u udarcem ispuniti nevjerojatnu misaonu prazninu, svi e se
zaprepastiti, maleni prodavai novina na mostu Galata prodavat e
moju enciklopediju, Bankarska e se avenija okrenuti naglavce,
Sirkedi14 e se zavaditi, neki e se od itatelja i ubiti, a ono to je
najvanije: puk e me razumjeti, narod e me razumjeti! Eto, tad u
se vratiti u Istanbul, u trenutku toga velikog buenja, da bih
presudio tome neredu, toga u se dana vratiti!, vikao je Selahattin, a
idov zakljuio: tako je, efendija, samo vi sjedite ovdje, nema vie
onoga starog Istanbula, a ni Kapaliarija nije to je nekad bila. Svi
samo gledaju kako da drugome iskopaju oi. Drugi e kujundije
nastojati sruiti cijenu vae robe. Jedino meni vjerujte. Poslovi,
dodue, kako sam i rekao, loe idu, ali rekoh: svejedno idem vidjeti
kakva je vaa roba. Ve je kasno, biste li mi napokon pokazali taj
dijamant? Koje su vrste naunice o kojima ste u pismu pisali?
Nastala je tiina: sluala sam tiinu dok mi je srce iskakalo iz grudi:
u ruci mi klju.
"Bako, zar vam limunada nije dobra?"
Otpila sam jo jedan gutljaj te sam sputajui glavu na jastuk rekla:
"Dobra je. Aferim, ba si je fino napravila."
"Jako sam je zaeerila. O emu razmiljate, Bako?"
Tad sam zaula kako idov gadno i nervozno kalje; glasom
vrijednim aljenja Selahattin ga je pitao: neete li ostati na ruku?, a
idov je opet promrmljao neto o naunicama. Selahattin se na to
treim korakom popeo stepenicama i doao u moju sobu: Fatma,
q8
hajde sidi, ruat emo, nije li sramota? A znao je da neu sii. Malo
potom siao je s mojim Doganom i idov je rekao kakvo krasno
dijete i pitao je za njegovu majku, nato je Selahattin rekao da sam
bolesna; dok su njih trojica jeli, sluila ih je ona kurva, a ja sam sve
to ula i gnuala se. Nisam vie sluala, ili nisam primjeivala da
sluam, jer je idovu poeo govoriti o svojoj enciklopediji.
"Bako, o emu razmiljate, neete mi rei?"
Enciklopedija: prirodne znanosti, sve znanosti, znanost i Allah,
Zapad i renesansa, no i dan, vatra i voda i Istok i vrijeme i smrt i
ivot: ivot: ivot!
"Koliko je sati?" pitala sam.
Stvar koja tiktakajui dijeli vrijeme: pomislim na nju pa zadrhtim.
"Skoro e pola sedam, Bako" rekla je Nilgun. Pa se pribliila stolu i
pitala: "Koliko je star ovaj sat, Bako?"
Nisam sluala o emu su razgovarali za trpezom: bilo je to kao
neto to mi se toliko zgadi da to poelim zaboraviti, i tako i
zaboravim. Jer na kraju je idov rekao ovo: ruak je bio jako dobar.
Ali - ova vaa ena koja ga je skuhala i posluila jo je i bolja! Tko je
ona? Selahattin je na to, pijan, ovako odgovorio: jedna sirota
seljanka. Nije odavde, mu ju je, krenuvi u vojsku, ostavio ovdje
kod nekog dalekog roaka. A tom se momku amac potopio i tako
je poginuo. Fatma se umarala od posla pa smo odluili nai
sluavku te smo je, da ne ostane na ulici, smjestili dolje u jednu
malu sobu. Vrijedna je. Ta joj je soba bila pretijesna. Napravio sam
joj kolibicu. A mu joj se nije vratio iz vojske. Ili je pobjegao pa su
ga uhvatili i objesili, ili je poginuo. Veoma je cijenim: u njoj je
utjelovljena i radinost i ljepota moga naroda. Od nje sam mnogo
nauio o ekonomiji na selu, to mi je potrebno za enciklopediju.
Popijte jo jednu au! Bila sam zatvorila vrata da ih ne ujem, da se
ne uguim od gaenja.
"iji je ono bio ovaj sat, rekli ste mi prole godine?"
"Moje rahmetli bake" rekla sam, a kad se Nilgun nasmijala,
pomislila sam kako govorim uzalud.
Zatim se k meni popeo moj siroti Dogan koji je bio prisiljen ruati s
jednim idovom i jednom pijanicom; nisam ga pomazila, nego sam
mu samo rekla da opere ruke i spremila ga na popodnev-
ni poinak. Selahattin je jo uvijek dolje objanjavao, ali nije dugo
potrajalo. idov je rekao da bi htio krenuti. Selahattin je dotrao
gore: ovaj ode, Fatma, rekao je. Prije polaska eli vidjeti neto od
tvoga prstenja i naunica. utjela sam. Fatma, ti zna da je ovaj
doao iz Istanbula jer sam mu poslao pismo u vezi s ovim poslom,
ne moemo ga sad poslati praznih ruku. utjela sam... Torba mu je
dupkom puna novaca, ini se da je poten, dat e dobru cijenu.
utjela sam... Pa to ti je, toliki je put prevalio, dovukao sam ga
ovamo ak iz Istanbula, kako ga sad mogu poslati bez iega?
"Bako, ova slika na zidu, to je djedova slika, zar ne?"
Kako sam i dalje utjela, Selahattin je nastavio planim glasom: sad
me sluaj, Fatma: u moju ordinaciju pacijenti vie ne dolaze, a kako
to nije moja krivnja, nego je posljedica besmislenih praznovjerja ove
uklete zemlje, bez imalo stida priznajem: moj se prihod sveo na
nulu, pa ako jedan od dijamanata, prstenja i naunica kojih je tvoja
kutija puna ne prodamo ovom idovu, jesi li se ikada zapitala kako
emo preivjeti dugu zimu, i ne samo zimu, nego cijeli ivot? Ja
sam u deset godina prodao sve to mi je pripadalo i to se dalo
prodati, zna koliko sam se istroio za ovu kuu, kuite na Sa-
rahani otilo je prije tri godine, protekle dvije godine preivjeli
smo prodajom duana na Kapaliariji, zna i sama da kuu u Vefi
oni pokvarenjaci koji mi dodu amidii nee prodati ba zato to
sam rekao da se proda, a ne alju mi ni dio od treanja koji mi
pripada; pa dobro, da jo i ovo dodam, da napokon sazna: to ti
misli, ime se mi to uzdravamo ve dvije godine?! U Gebzeu me
ismijavaju: zna li za kakvo sam bescijenje onoj barbarskoj
trgovakoj bagri ostavio svoje stare jakne, srebrni pisai pribor,
sanduk za knjige i rukavice, jedinu uspomenu od majke, tespih od
sedefa koji mi je otac ostavio i onaj smijeni redengot primjeren
snobovima s Bejoglua15? Ali dosta je bilo, dovde mi je dolo: knjige,
opremu za eksperimente i medicinske instrumente nemam namjeru
prodati. Otvoreno govorim: jednako tako, prije nego to dovrim
onu enciklopediju koja e jednim udarcem iz temelja protresti
sveukupan ivot na Istoku, nemam namjeru ni odustati od toga
jedanaestogodinjeg rada te se ponien i pokunjen vratiti u
Istanbul! idov dolje eka, Fatma! Iz kutije e izvaditi jednu jedinu
sitnicu, ne samo zato da se rijeimo
onoga dolje, nego i zbog toga da se Istok probudi iz viestoljetnoga
sna, i da na Dogan ovu zimu ne provede polugladan i promrznut:
hajde, Fatma, otvaraj taj ormar!
"Bako, znate to: ja sam se, dok sam bila mala, ove djedove slike
bojala!"
Na kraju sam ormar otvorila, a Selahattin je ekao na dva koraka od
mene.
"Bojala si je se?" rekoh. "Zato si je se bojala?"
"Jako je mrana ta slika, Bako!" odgovorila je. "Bojala sam se njegove
brade, i pogleda."
Kutiju sam izvukla iz njezina skrovita mjesta u ormaru, otvorila je i
dugo nisam mogla odluiti to u rtvovati: prstenje, narukvice,
dijamantne igle, moj emajlirani sat, biserne ogrlice, dijamantni
broevi, dijamantno prstenje, dijamanti, moj Boe!
"Ne ljutite se na mene zato to sam rekla da sam se djedove slike
bojala, zar ne, Bako?"
Na kraju je Selahattin sjajnih oiju trei siao stepenicama drei u
ruci jednu od rubinskih naunica koju sam mu predala prokli-njui,
i tek to sam ula da je siao, ve sam znala da e ga idov
prevariti: ak nije ni potrajalo dugo. S onom udnom torbom u ruci
i kapom na glavi, idov je izlazei kroz dvorina vrata ovako
govorio: opet vi meni piite, ja u svaki put doi.
Svaki put je doao: kad je godinu kasnije s istom torbom doao po
drugu naunicu, opet je na glavi imao istu kapu. Osam mjeseci
nakon toga, kad je doao po prvu od mojih dijamantnih narukvica,
kapu kakvu je on imao na glavi morali su nositi i muslimani. Kad je
doao po drugu dijamantnu narukvicu, nismo vie bili u 1345.,
nego u 1926. godini. I kad je doao po drugu dijamantnu narukvicu,
opet je imao istu torbu i neprestano se alio na posao, ali za lijepu
slukinju vie nije mogao pitati. Moda i zato to za otputanje ene
vie nisu bile dovoljne dvije rijei, nego se moralo na sud, mislila
sam. Obrok koji su jeli taj put i tijekom godina koje e uslijediti
morao je skuhati Selahattin: ja se, kao ni za njegovih kasnijih
dolazaka, ni tada nisam maknula s mjesta i sjedila sam u sobi i
mislila: tko zna, mogue je da je idovu sve ispripovijedao. Tako
smo se spasili slukinje i dvoje kopiladi i sve dok Dogan tu
kopilad, od kojih je jedno bilo patuljak, a drugo epavo, nije naao i
doveo sa sela, u kui smo ivjeli sami. To su bile najbolje godine. Te
veeri Selahattin se zadubio u novine koje je idov ostavio: na
trenutak sam pomislila da u novinama pie sve, sva krivnja i grijeh i
kazna koju sam izvrila pa sam se uplaila i pogledala, ali osim
slika muslimana s kranskim kapama, u novinama nije bilo niega
drugog. U novinama koje je idov donio za sljedeega dolaska,
muslimani ne samo da su na glavama imali kranske kape, nego je
pod njima sve pisalo kranskim slovima. To je bilo vrijeme koje je
Selahattin zakljuio rijeima: zbog ovih novih slova u jednom mi je
danu cijela enciklopedija okrenuta naglavce, i vrijeme kad sam dala
dijamantnu ogrlicu.
"O emu razmiljate, Bako, jeste li dobro?"
Za sljedeega dolaska iz kutije sam izvadila prsten s brilijantom.
Kad sam dala smaragdni prsten koji mi je baka dala u miraz, padao
je snijeg i idov je priao kako se od kolodvora do nae kue
probijao kroz meavu i kako su ga napali vukovi pa se obranio
torbom. Shvatila sam da to govori kako bi prsten dobio u pola
cijene. Za sljedeega njegova dolaska bila je jesen: govorilo se o
studiju i moj me Dogan rasplakao rekavi da e studirati politiku na
Fakultetu politikih nauka. Kad je idov doao est mjeseci nakon
toga, otile su moje rubinske naunice i komplet s ogrlicom. U to
vrijeme Selahattin jo nije bio iao u Gebze da da upisati nae
prezime. Kad je est mjeseci nakon toga otiao to obaviti, rekao mi
je da se posvaao s biljenikom: vidjela sam prezime na matinim
listovima koje mi je ponosan pruio i shvatila da su ga ismijavali;
osjetila sam odvratnost i zadrhtala pomislivi kako e to runo
prezime pisati na mome nadgrobnom kamenu. Godinu dana
kasnije, idov je doao zimi i odnio dijamantni prsten i naunice u
obliku rue, a budui da sam u ljeto nakon toga primijetila da je moj
Dogan poeo tugaljiv hodati gore-dolje, kriom od oca dala sam mu
ruiaste bisere i rekla neka ih proda i zabavi se u Istanbulu. Nije se
zabavio: mora da je bilo lake mene optuivati. Nakon toga otiao je
i naao kopilad ija je majka bila umrla na selu, doveo ih sa sela i
smjestio u nau kuu.
"O emu razmiljate, Bako? Opet o njima?"
Kad je idov opet doao, Selahattin je shvatio da kutija samo to
mi
se nije ispraznila: dok je uzimao iglu s rubinskim mjesecom i
zvijezdom, govorio je da je jo malo ostalo do zavretka
enciklopedije; tad je ve po itave dane pijanevao; nisam izlazila iz
sobe i znala sam da je igla, budui da je bio pijan, otila u pola
cijene, jednako kao i bro s topazom sljedee godine, ali novac koji
je troio na knjige nije prepolovio. Kad je Selahattin, koji se sad ve
potpuno predao ejtanu, jo jednom pozvao idova, opet je izbio
rat. Nakon toga idov je doao jo dvaput: za prvoga dolaska dala
sam iglu s rubinskim mjesecom i zvijezdom, a za drugoga bisernu
iglu za koju je rekao "pusti, nije vano" Tako je Selahattin vlastitim
rukama prodao i sreu te je, nekada nakon onoga najnevjerojatnijeg
i najveeg otkria, spremajui se da idova jo jednom pozove,
umro. Kad je moj siroti i naivni Dogan uzeo dva dijamantna prstena
s po jednim kamenom, koje sam paljivo skrivala, da bi ih razdao
kopiladi koju je doveo, moja kutija konano je ostala posve prazna.
Pomislila sam kako sad stoji prazna u ormaru.
"O emu razmiljate, Bako, dajte recite!"
"Ni o emu" rekla sam odsutno. "Ne razmiljam ba ni o emu."
ini
12.
Vratiti se kui naveer, nakon cijeloga dana provedenog po
ulicama, slino je povratku u kolu nakon praznika. Sjedio sam sve
dok se kavana nije zatvorila, i dok su svi, jedan po jedan, odlazili
kuama, ekao sam ne bi li se pojavio netko tko e neto napraviti,
ali osim to su mi po tko zna koji put ponovili ono "akal, akal"
nitko nije nita uinio.
"Hasane, sine, nemoj izigravati akala, nego lijepo idi kui pa ui
matematiku!"
Idem, uspinjem se uzbrdicom, ne bojim se nikoga jer volim mrak:
tihi mrakj samo su cvrci tu, sluam ih i u tami nazirem svoju
budunost: putovanja u daleke zemlje, krvavi ratovi, tektanje
mitraljeza, radost ratovanja, povijesni filmovi u kojima galioti
veslaju, bievi to uutkuju runo zavijanje grenika, uredne vojske,
tvornice i kurve: posramio sam se, uplaio sam se samoga sebe.Ja u
biti velik ovjek. Gotova uzbrdica.
Tad mi se odjednom dua stisnula: svjetla nae kue! Zastao sam,
osmotrio: naa je kua kao grob u kojemu gori svjetlo. Uz prozor
nema pokreta. Prikrao sam se i pogledao: majke nema, otila je
spavati, a otac je zaspao zavaljen na seiji, eka me; neka eka, ja u
se tiho uvui kroz prozor svoje sobe i lei. Otiao sam, pogledao:
zatvorio je prozor. Pa dobro! Otiao sam i nekoliko puta zaredom
pokucao na drugi prozor, otac se probudio. Umjesto da dode i
otvori mi vrata, otvorio je prozor.
104
"Gdje si bio?" dreknuo je.
Nita nisam rekao, sluao sam cvrke. Malo smo utjeli.
"Hajde ulazi unutra, ulazi" rekao je, "to si stao?"
Uao sam kroz prozor. Stao je preda me i odmjeravao me oinskim
pogledom. A onda je opet poeo: sine, sine, zato ne ui, sine, sine,
to radi po ulicama po cijeli dan i tako to. Odjednom sam ovako
pomislio: kakve mi veze imamo s ovim cmizdravcem, majko?
Pomislio sam da odem majci, da je probudim i to joj kaem pa da
nas dvoje odemo iz kue ovoga ovjeka. Kad sam se sjetio koliko bi
se otac tada raalostio, bilo mi je ao. Da, i ja sam kriv, itav sam
dan hodao, ali ne brini, tata, vidjet e kako u sutra uiti. Kad bih
mu tako i rekao, ne bi mi vjerovao. Na kraju je zautio i gledao me
onako srdit i utuen. Odmah sam otiao u sobu, sjeo za stol, gledaj
me kako uim matematiku i nemoj se alostiti, tata, moe? Samo -
vrata sam zatvorio. Lampa mi je upaljena pa e se svjetlo vidjeti
ispod vrata: to znai da uim. Jo uvijek je razgovarao sam sa
sobom.
Kad je neto kasnije uutio, uhvatila me znatielja; polako sam
odkrinuo vrata i pogledao: iv je, legao je. ele da ja radim dok oni
spavaju kao bebe. Pa dobro, ako je matura stvarno toliko vana
stvar, idem uiti, uit u cijelu no i neu spavati, uit u toliko da
e me majka ujutro aliti pa ete vidjeti, ali ja znam da u ivotu ima
i mnogo vanijih stvari. Ako elite, ja u vam to i objasniti: mama,
znate li tko su komunisti, krani, cionisti, jeste li uli za masone
koji se uvlae meu nas, znate li to su govorili arter i papa i
Brenjev? Kad bih im i ispriao, ne bi sluali, kad bi i sluali, ne bi
shvatili... Nema veze, idem poeti s matematikom prije nego to se
jo i razljutim.
Otvorio sam knjigu, vrag odnio logaritme, na njima sam pao.
Dobro, napiemo log i onda kaemo a log (A.B) = a logA + a logB.
To je prvi i ima ih jo, pie da je to teorem. Sve sam ih lijepo
prepisao u biljenicu. Pa mi je bilo drago gledati kako sam to
uredno prepisao. Napisao sam etiri stranice, znam ja kako se ui.
Znai, to to zovu logaritmima svodi se zapravo na ovo. Pa hajde
da sad rijeim zadatak, rekoh. Nai logaritam od ovoga, kae:
\og6-f x-b ax+c
Dobro, idemo ga nai. Gledao sam. Pa sam jo jednom proitao sve
to sam napisao u biljenicu, ali mi ba nikako nije bilo jasno to da
s ime podijelim i pomnoim i to da s ime i kako skratim. Jo sam
jednom proitao, malo je nedostajalo da sve i napamet nauim, da
vidimo kako su napravljeni rijeeni primjeri, i to sam pogledao, ali
ta mi runa stvar nimalo nije pomogla. Jako sam bio ivan, ustao
sam. Da imam cigaretu, sad bih zapalio. Zatim sam sjeo, uzeo
olovku i pokuao rijeiti zadatak, ali mi je ruka po biljenici pisala
samo vrljotine. Malo potom, gle, Nilgun, gle to sam napisao uz
rub biljenice:
Nisam ti ja bio sklon Tisi mi pomutila pamet16
Zatim sam jo malo uio, ali nije bilo nikakve koristi. Kad sam jo
malo razmislio, palo mi je na pamet ovo: kakve koristi od toga da
znam to povezuje sve ove log-ove i korijene? Recimo da u
jednoga dana biti toliko bogat da u raune o svojem novcu moi
voditi samo logaritmima i kvadratnim korijenima, ili da e mi biti
povjereni dravni poslovi: zar u tada biti toliko glup da se neu
sjetiti nai kakva pisaria koji e mi voditi sve te poslove?!
Matematiku sam stavio na stranu, otvorio sam engleski, ali sad sam
ve bio previe ljut: opet ovi Mr. i Mrs. Brown, vrag ih odnio, mislio
sam; iste slike, hladna i sretna lica istih ljudi koji sve znaju i sve
rade pod crtu, Englezi su, imaju izglaane sakoe i kravate, a ulice su
im iste toliko da blistaju. Jedno sjedne, drugo ustane, pa uzmu
kutiju ibica koja ne nalikuje naima i stavljaju je i premjetaju bez
ikakva razloga: na stol, ispod stola, u stol, pored stola. On, in,
under, i kako je bilo ono etvrto, i sad ja te budalatine moram
nauiti napamet jer e inae onaj prodava lutrije koji u drugoj sobi
hre kao medvjed jadikovati i tugovati to mu sin ne ui. Pokrio
sam ih te ih, gledajui u strop, nabubao, a zatim odjednom poludio
toliko da sam zgrabio knjigu i bacio je o pod: prokleti bili! Ustao
sam od stola i
106
iziao van kroz prozor. Nisam ja ovjek koji bi se ovime zadovoljio!
Pogledavi iz kuta dvorita na mrano more i svjetionik na otoku sa
psima koji je u toj tami jedini mirkao, malo sam se smirio: u donjoj
su mahali sva svjetla pogaena, gore samo uline svjetiljke i svjetla
tvornice stakla koja duboko, duboko bruji; i jo ono crveno svjetlo
jednoga tihog broda. Dvorite mirie po suhoj travi, i jedva
primjetno po zemlji i ljetu mirie tiho dvorite: samo su cvrci tu,
gadovi cvrci koji podsjeaju da u toj mrkloj noi postoje trenjici,
daleki breuljci, skroviti kutovi i vinogradi i maslinici i svjeina u
hladovini stabala. Kad sam paljivije osluhnuo, uinilo mi se da
ujem abe iz bara pokraj puta za Jelkenkaju: ja u mnogo toga
napraviti u ivotu! Mislio sam to u sve napraviti: ratovi, pobjede,
strahovi od poraza i nada i uspjeh i jadnici prema kojima u biti
suosjeajan i neki drugi koje u spasiti i put kojim emo kroiti kroz
nemilosrdni svijet. Svjetla u donjoj mahali pogaena su: svi spavaju;
spavaju svi i sanjaju glupe, besmislene, jadne snove, i jedini sam ja
budan, ovdje, nad svima njima.Ja volim ivjeti i mrzim lei i
spavati: toliko je toga to treba uiniti: mislio sam.
Uao sam kroz prozor; budui da sam shvatio da vie neu uiti,
legao sam u odjei. Ujutro u ustati i krenuti. Zapravo, mislim da je
za matematiku i engleski dovoljno i deset zadnjih dana, ptice e na
stablima zapjevati i ti e otii na pustu plau dok nikoga nema,
Nilgun. I ja u doi. Tko mi ima to prigovoriti? Prvo sam pomislio
da u se razbuditi i da e mi srce stati, a onda sam shvatio da u
spavati.
Kad sam se probudio, sunce mi je udaralo u ruku, koulja i hlae
bili su mokri od znoja. Odmah sam ustao, pogledao sam: mama i
tata jo nisu ustali. Otiao sam u kuhinju i poeo jesti kruh i sir kad
je dola mama:
"Gdje si bio?"
"Gdje bih bio, ovdje sam bio" odgovorio sam. "I uio sam cijelu
no."
"Jesi gladan?" pitala je. "Da ti skuham aj, hoe li, sine?"
"Neu. Ionako sad idem."
"Kamo e tako u zoru, neispavan?"
"Malo u proetati" rekao sam. "Da se razbudim. Pa u poslije doi
i opet uiti." Dok sam izlazio, pogledam bolje i vidim da se saalila.
"E, da, mama" rekoh, "moe li mi dati 50 lira?" Pogledala je malo
neodluno.
"Joj, joj" ree zatim, "to e sad opet s novcima? Dobro, hajde,
dobro. Nemoj rei ocu!"
Otila je u drugu sobu, vratila se: dvije od 20 i jedna od 10 lira.
Zahvalio sam, otiao u sobu, ispod hlaa obukao kupae gae i
iziao kroz prozor da se otac ne probudi od buke. Okrenuo sam se i
pogledao: majka je stajala uz rub drugoga prozora i gledala me. Ne
brini, mama, znam ja to u biti u ivotu.
Krenuo sam asfaltom prema dolje. Pokraj mene prolaze auti jurei
uzbrdo. Stavili su kravate, sakoe objesili uz prozor i dok sto na sat
jure za Istanbul kako bi jedni drugima postavljali klopke i
meusobno se potkopavali, mene i ne primjeuju. Ni ja vas ne
primjeujem, rogonje s kravatama!
Na plai jo nije bilo nikoga ivog. Kako jo nisu doli ni prodava
karata ni uvar, uao sam bez plaanja te sam, pazei da mi u
tenisice ne ue pijesak, otiao skroz do stijena gdje plaa prestaje i
poinje zid neke kue i unuo na jedno hladovito mjesto pod
zidom. Odavde u vidjeti Nilgun kad ue na plau. Promatrao sam
dno mirnoga mora: grgei se motaju meu algama ljuljukajui se.
Oprezni cipli pobjegnu na najmanji pokret. Zadrao sam dah.
Mnogo kasnije, neki je tip obuo peraje i stavio masku, u vodi
namjestio puku i krenuo u lov na ciple. Kako me ivciraju ti
kreteni to love ciple! Kasnije se voda opet smirila pa sam ugledao
ciple i glavoe. Poslije sam se naao na suncu.
Kad smo bili mali, osim njihove stare i udne kue i nae na brdu,
ovdje nije bilo ni jedne kue. Metin, Nilgun i ja dolazili bismo
ovamo i ja bih ulazio u vodu do koljena pa bismo ekali i lovili
grgee ili babice. Ali, ako bi to i nailo, bio bi to glavo: pusti ga
neka ide, govorio bi Metin; ali zagrizao je mamac, ne mogu ga sad
baciti; stavio bih ga u svoju kanticu pa kad bih kanticu napunio
vodom, Metin bi me ismijavao! Ja nisam krt, govorio bih Metinu;
Nilgun bi nas moda ula, a moda i ne bi; ja nisam krt, ali taj e
mi glavo platiti za mamac! Metin bi govorio: ak i glavoa uzima, a
na udicu nije svezao olovo, nego araf, pogledaj, Nilgun, kako je
krt! Deki,
108
govorila bi Nilgun, te ribe kasnije bacite u more, teta je, govorila bi,
nije li? Teko je s njima biti prijatelj, znam. Od glavoa se moe
napraviti juha, ubaci krumpira i luka i eto ga.
Zatim sam promatrao jednoga raka. Budui da se stalno neime
bave, ti su rakovi uvijek zamiljeni. Zato sad tako igra nogom i
klijetima? Ti rakovi kao da znaju mnogo vie od mene: im se
izlegu, svaki je od njih ve pravi stari mudrac. ak i oni mladi,
bijela i meka trbuha, i oni su ve kao starci.
Pa se povrina vode zatalasala i dno se vie nije vidjelo, i kad su oni
koji su u meuvremenu stigli poeli ulaziti u vodu, dobrano su je
zamutili. Bacio sam pogled na ulaz i ugledao ovo: ula si ti, Nilgun,
s torbom u ruci. Krenula si na ovu stranu plae, ila si prema meni.
Pribliavala se, pribliavala, pa odjednom stala i skinula utu
haljinu i jedva da sam vidio da ima plavi bikini kad je prostrla
runik i legla i nestala. Iz torbe je izvadila neku knjigu i poela
itati. Vidio sam joj ruku koja je u zraku drala knjigu, i glavu.
Razmiljao sam.
Preznojio sam se. Prolo je mnogo vremena, jo uvijek ita. Pa sam
si, da se osvjeim, lice zapljusnuo vodom.Jo je prolo mnogo
vremena, a ona je jo uvijek itala.
Pomislio sam: kako bi bilo kad bih otiao i rekao: zdravo, Nilgun,
doao sam plivati, kako si? Ljutila bi se, mislio sam: iz nekoga
razloga sjetio sam se da je godinu dana starija od mene. Otii u
kasnije, neki drugi put.
Kasnije je Nilgun ustala; kako je lijepa, pomislio sam. Odjednom se
bacila u vodu i poela plivati. Pravo pliva, ode prema puini ne
osvrui se prema stvarima koje su joj tamo ostale. Ne brini, Nilgun,
ja pazim na te stvari; jer jo je uvijek plivala ne okreui se. Kad bi
netko htio, mogao bi doi i prevrtati po njezinim stvarima, ali ja ih
uvam, nita im se nee dogoditi.
Pa sam ustao i otiao do njezinih stvari. Nitko ne gleda. Ionako je
Nilgun moja prijateljica. Sagnuo sam se, pogledao korice knjige koja
je stajala na stvarima: neki kranski grob i uz njega dva uplakana
starca. "Oevi i sinovi" pie. Pod knjigom je ona uta haljina; da
pogledam to je u torbi? Zanimalo me pa sam je, da me netko ne bi
vidio, ispreturao to sam bre mogao: kutija kreme, ibice,
kljuevi topli od sunca, jo jedna knjiga, novanik, ukosnice, maleni
zeleni ealj, crne naoale, runik, kutija Samsuna17 i jo jedna mala
boica. Pogledam, Nilgun jo pliva, daleko. Taman sam, da ne bi
tko to krivo shvatio, sve ostavljao kako je i bilo, kadli zgrabih onaj
mali zeleni ealj i strpah ga u dep. Nitko nije vidio.
Opet sam otiao do stijena, priekao. Nilgun je izila iz mora,
pourila i zamotala se u runik. Kao da nije pametna djevojka
godinu starija od mene, nego kao da je kakva djevojica. Posuila
se, malo kopala po torbi, traila i zatim, odjenuvi utu haljinu,
odjurila.
Na trenutak sam se zaudio, pomislio sam da je to napravila da
pobjegne od mene. Skoio sam i pogledao za njom: ode kui.
Potrao sam preicom kako bih ispao pred nju, kad odjednom
skrenu i ja se nadoh u udu jer se sad nala iza mene i izgledalo je
kao da ona mene slijedi. Kod bakala sam skrenuo desno te se sakrio
iza jednog auta, i dok sam vezao vezice na tenisicama, pogledam:
ula je kod bakala.
Preao sam na drugu stranu ceste. Kad krene kui, srest emo se.
Sjetio sam se to u: izvadit u iz depa i pruiti joj: Nilgun, je li
ovaj ealj tvoj, pitat u. Da, gdje si ga naao, rei e. Sigurno ti je
ispao, odgovorit u. Pa kako zna da je moj, pitat e. Ne, onda neu
tako rei, nego: ispao ti je dok si hodala, vidio sam kad ti je ispao pa
sam ga uzeo, rei u. ekam pod drvetom. Jako sam se preznojio.
Malo potom izila je od bakala, ide prema meni. Dobro, i ja sam ba
krenuo prema bakalu. Nisam gledao u nju, gledam preda se, u
tenisice koje sam maloprije svezao. Odjednom sam podigao glavu i
rekao "Zdravo!" Kako je samo lijepa, pomislio sam.
"Zdravo!" rekla je. Nije se nasmijala.
Ja sam zastao, ali ona nije stala. ,
"Ide kui?" pitao sam. Glas mi je ispao nekako udan.
"Da" odgovorila je i otila ne rekavi nita drugo.
"Pa hajde, vidimo se" viknuo sam za njom. "Pozdravi amidu
Redepa!"
Bilo me je stid. Nije se ak ni okrenula i rekla "moe" Tako sam
ondje stajao i gledao za njom. Zato se tako ponijela? Moda je sve
shvatila, mislio sam, ali to se tu ima shvatiti? udno! Hodao sam
zamiljen. Ba kako ono kau: ljudi su se danas jako promijenili,
tt/-1
nee ni pozdraviti. Pa sam pomislio na 50 lira u depu, i kako je
Nilgun sad ve stigla kui: to li misli? Da je nazovem, da joj sve
objasnim, pomislio sam, neka me pozdravlja kao nekada, osim toga,
ja od tebe i ne traim nita drugo. Koraao sam smiljajui to u joj
rei kad nazovem. Rei u joj i volim te, pa to? Razmiljao sam i o
drugim stvarima. Na ulicama odurni ljudi koji idu na plau. Kako
je svijet zapetljan!
Uao sam u potu, uzeo imenik i pogledao. Zapisani su kao obitelj
Selahattina Darvinoglua. Avenija denn. obale 12; broj sam zapisao
na neki papir da ga ne zaboravim. Dao sam 10 lira i uzeo eton;
uao sam u kabinu i okrenuo broj, ali kad sam doao do zadnjeg
broja, prst mi je umjesto 7 okrenuo 9. A nisam ni poklopio. Pogreni
broj je zazvonio, a kako jo uvijek nisam poklopio slualicu, eton
od deset lira zveckajui je sletio i propao.
"Halo?" rekao je glas bog-zna-koje ene.
"Halo, koga sam dobio?" pitao sam.
"Kuu gospodina Ferhata" rekla je. "Tko ste vi?"
"Jedan prijatelj!" odgovorih."elim malo razgovarati."
"Izvolite" rekla je. "A zato?" zanimalo ju je.
"Zbog jedne vane stvari!" odgovorio sam i smiljao to da kaem.
10 lira je otilo.
"Tko ste vi?" pitala je.
"To u rei gospodinu Ferhatu" odgovorio sam. "Daj mi mua!"
"Koga, Ferhata?" pitala je. "Tko ste vi?"
"Njega, da. Daj mi ga napokon!" rekoh. Pogledao sam kroz staklo
kabine, slubenik je zauzet: nekomu prua potansku markicu.
"Tko ste vi?" ponovila je. "Volim te" rekao sam. "Volim te!" "Molim?!
Tko ste vi?"
"Ma kurvo jedna bogataka! Komunisti preuzimaju domovinu, a vi
jo uvijek polugoli, kurvo, ja u te..."
Poklopila je slualicu. I ja sam polako poklopio. Pogledam,
slubenik vraa kusur od markice. Smireno sam iziao. Nije me ni
pogledao. Barem neu tugovati to mi je 10 lira uzalud propalo.
Iziao sam iz pote, iao sam i mislio: imam jo 40 lira, pa ako se
ovjek za 10 lira moe ovoliko zabaviti, za 40 se moe zabaviti 4
puta toliko. To
zovu matematikom, a kako su zakljuili da ja to ne znam, pao sam i
sad godinu dana ekam. Dobro, gospodo, znam ja ekati, pazite
samo da na kraju vi ne budete ti koji e se kajati.
tt2
13.
Gospoica Nilgun vratila se s plae, gospodin Faruk ju je ekao.
Sjeli su, posluio sam im doruak. Jedno je italo novine, drugo je
drijemalo; jeli su razgovarajui i smijui se. Zatim je gospodin Faruk
uzeo svoju ogromnu torbu i otiao u Gebze u arhiv, a Nilgun se
povukla tamo kod kokoinjca itati. Metin je jo uvijek spavao. Ne
raspremivi stol od doruka, otiao sam gore. Pokucao sam na
Gospodina vrata i uao.
"Sii u u ariju, Gospodo" rekao sam. "Trebate li togod?" "U
ariju?" rekla je. "Zar ovdje postoji arija?" "Ta koliko je ve
godina otkako su se pootvarali duani" odgovorio sam. "Uostalom
znate. to elite?" "Nita ja od njih ne elim!" "to emo posluiti za
ruak?" "Ne znam" rekla je. "Skuhaj neto jestivo!" Siao sam, skinuo
sam pregau, uzeo mreastu torbu, prazne boce i epove i odoh.
Ona ne kae to bi htjela, nego to ne bi htjela jesti. Nekada sam
morao misliti i smiljati to je najbolje, ali sad je ve sto godina
prolo, znam to jede. Ugrijalo je, znojim se. Na ulicama je poela
guva, ali jo uvijek ima onih koji ure za Istanbul.
Popeo sam se uzbrdicom, kue su se prorijedile, poeli su vrtovi i
stabla treanja. Ptice su jo uvijek na stablima. Bio sam dobro
raspoloen, bilo mi je fino, ali nisam krenuo duim putem. Preao
sam
na zemljani put, i malo potom ugledao njihovu kuu i televizijsku
antenu nad njom.
Nevzatova ena i teta Dennet muzu krave.
Lijepo je to gledati zimi, dok se pui. I Nevzat je eno ondje. Sagnuo
se nad motorom koji je naslonio na zid s druge strane kue. Otiao
sam k njemu.
"Zdravo" rekao sam.
"Zdravo" odgovorio je, ali se nije okrenuo prema meni. Gurnuo je
prst u jedno mjesto na motoru i neto akao. Malo smo utjeli.
"Je li se pokvario?" rekao sam tek toliko da razgovor krene.
"Ma kakvi" odgovorio je. "Ovo da se pokvari?!"
Svojim se motorom hvali i bukom uznemiruje cijelu mahalu. Kupio
ga je prije dvije godine od zarade na vrtlarstvu i mlijeku. Ujutro
motorom raznosi mlijeko, ali ja sam rekao neka nama ne donosi,
doi u i sam uzeti pa emo se tako i druiti.
"Donio si dvije boce?"
"Jesam" odgovorio sam. "Doli su gospodin Faruk i njegovi."
"Dobro, stavi ih onamo!"
Stavio sam ih. Iznio je lijevak i mjericu. Prvo lijeva u mjericu, onda
kroz lijevak u boce.
"Ve dva dana ne dolazi u kavanu?" pitao je. Nita nisam rekao.
"Hajde, hajde" rekao je, "ne daj se onim gadovima." Razmiljao sam.
"Ali stvarno, je li mogue da je ono to je pisalo u novinama istina?"
pitao je zatim. "Je li doista postojala takva kua za patuljke?" Oito
je da su svi proitali novine.
"A ti si se odmah naljutio i otiao" nastavio je."Tko se jo uzrujava
zbog onakvih klipana? Kamo si otiao?" "U kino."
"to si gledao?" pitao je. "Hajde prepriaj." Prepriao sam. Kad sam
dovrio, napunio je sve boce i poeo ih epiti.
"Ovi se epovi od pluta sve tee nabavljaju" rekao je."Poskupjeli su.
Na loa vina sad stavljaju plastine. A ja stalno ponavljam: pazite
TT A
na epove. Ako izgubite, deset lira. Jer nisam ja Pinar-mlijeko1 .
Ako vam nije stalo, nek'vam djeca piju zatrovano mlijeko."
Uvijek tako kae. Htio sam iz depa izvaditi epove koje mi je dao
gospodin Faruk, ali sam odjednom iz nekoga razloga odustao.
Samo sam, da ga udobrovoljim, rekao ovo:
"Sve je jako poskupjelo."
"Ba tako!" nadovezao se brzo punei boce; uzrujao se. Govorio je o
skupoi i o prolim, dobrim, lijepim danima; bilo mi je dosadno,
nisam ga sluao.
"Ja u sad ovo razvesti" rekao je nakon to je napunio sve boce i
smjestio ih u kutiju. "I tebe u odvesti do kue, ako hoe." Nagazio
je pedalu, uz veliku buku pokrenuo motor i sjeo. "Hajde!" viknuo je.
"Neu" rekao sam. "Pjeice u."
"Kako hoe" odgovorio je i odjurio na motoru.
Gledao sam prainu koju je dizao za sobom dok nije iziao na asfalt.
Stid me je, zato se nisam htio povesti. Hodam, u mreici mi boce s
mlijekom. Malo kasnije okrenuo sam se i pogledao za sobom.
Nevzatova ena i teta Dennet jo uvijek muzu. Teta Dennet zna
to je kuga, govorila bi majka, proivjela je te dane; pripovijedala bi,
bilo me je strah. Zavrili su vrtovi i cvrci, poinju kue. Mjesta koja
se godinama nisu nimalo promijenila. Kasnije su poeli dolaziti u
lov, svake godine u rujnu, s ugojenim, razjarenim psima koji bi iz
automobila izletjeli kao bijesni: ne pribliavajte im se, djeco, ubit e
vas! U pukotini pod zidom guter! Pobjee! Zna li kako guter
ostavlja rep, sine, pitao me gospodin Selahattin, prema kojem
naelu? utio bih i gledao u strahu: umoran, propao, iscrpljeni otac.
ekaj da ti napiem na papir i dam, rekao je i napisao Charles
Darwin, jo uvijek to uvam. Zadnjih mi je dana dao jedan drugi
papir: ovo je lista onoga ega je u nas premalo i previe, sine, samo
ti ovo ostavljam, moda jednoga dana shvati. Uzeo sam papir i
pogledao: napisao je arabicom. Gledao me izbliza oima krvavim
od alkohola; cijeli je dan u svojoj sobi radio na enciklopediji,
umoran je. Pio bi naveer, a kasnije bi jednom tjedno popio previe i
prevrio mjeru: ponekad bi tumarao pijan po nekoliko dana dok ne
bi klonuo negdje u dvoritu, u svojoj sobi ili negdje na obali.
Gospoa bi se tih
dana zatvarala u svoju sobu kao da vie nikada nee izii. Uao sam
k mesaru. Guva je, a lijepe crne ene nema.
"Malo e priekati, Redepe" rekao mi je Mahmut.
Boce su me umorile, ba mi godi sjesti. Poslije, im bih otkrio gdje je
klonuo, samo da ga Gospoa ne vidi pa da opet ne pone, a i da se
ne nahladi, tresui se od straha otiao bih k njemu i probudio ga:
Gospodine dragi, zato tu leite, sad e kia, prehladit ete se, idite
kui pa leite u svoju sobu, rekao bih mu. Gunao bi, mrmljao,
psovao starakim glasom: prokleta domovina! Prokleta domovina!
Sve je uzalud! Da sam napokon mogao dovriti te sveske, da sam
Istepanu jo odavna mogao poslati barem onu brouru; koliko je
sati, itav jedan narod spava, cijeli Istok spava, ne, nije uzalud, ali
nemam snage, ah, da sam barem imao enu kakvu sam elio, kad ti
je majka umrla, Redepe, sine moj! Na kraju bi ustao, uzeo bi me
pod ruku, odveo bih ga. Putem bi mumljao: kad e se probuditi, to
ti kae? Spavaju u glupom spokoju, oamueni: spavaju pokriveni
budalastim spokojem lai, u primitivnoj radosti vjerovanja kakvo
odgovara svjetskim besmislicama i primitivnim priama. Uzet u
tap pa u ih buditi udarajui ih po glavama! Idioti, izvucite se iz te
lai, probudite se i progledajte! Naslonio bi se na mene, i dok bismo
se penjali u njegovu sobu, Gospodina bi se vrata iznutra polako
odkrinula: u polutami bi se nazrele njezine oi pune prezira i
znatielje i odmah nestale. Tad bi rekao: ah, glupa eno, jadna,
glupa, plaljiva eno, ti si mi se uvijek samo gadila, odvedi me u
moj krevet, Redepe, kad se probudim, neka kava bude skuhana,
odmah se elim baciti na posao, moram pouriti, promijenili su
pismo, itav se koncept moje enciklopedije prevrnuo, petnaest je
godina nisam mogao dovesti u red, govorio bi, i kasnije zaspao
razgovarajui sam sa sobom. Malo bih gledao kako spava, a zatim
se tiho povukao iz sobe.
Zamislio sam se. Dijete jedne od ena promatra me kao zaarano,
primijetio sam. Bilo mi je teko. Hajde da mislim na neto drugo,
rekoh, ali nisam izdrao, ustao sam i uzeo boce.
"Ja u doi kasnije."
Iziao sam, idem bakalu. Djeja je znatielja neizdriva. I mene je to
zanimalo dok sam bio mali. Mislio sam da je to zato to me
ttL
majka rodila neudana, ali tako sam mislio kasnije, nakon to mi je
majka rekla da moj otac nije moj pravi otac.
"Amida Redepe!" viknu netko. "Zar me nisi vidio?"
Hasan je.
"Nisam vala" rekoh. "Zamislio sam se. to ti radi ovdje?" "Nita"
odgovorio je.
"Hajde idi kui pa ui, Hasane" rekoh. "to e ti ovdje? Nije ovo za
tebe."
"Zato ne bi bilo?"
"Nemoj me krivo shvatiti, sinko. Hou rei da treba uiti." "Ujutro
ne mogu uiti" ree, "jako je vrue. Uim naveer." "Ui i naveer i
ujutro" rekoh mu."eli se kolovati, zar ne?" "Jasno da elim" rekao
je."I nije to ni teko koliko ti misli. Ja u dobro uiti."
"Inallah" rekoh. "Hajde, idi sad kui."
"Jesu li doli gospodin Faruk i njegovi?" pitao je."Vidio sam bijeli
anadol pa zato pitam. Kako su? Jesu li doli i Nilgun i Metin?"
"Doli su" rekoh. "Dobro su."
"Pozdravi Nilgun i Metina" ree."Ionako sam je maloprije vidio.
Nekada smo bili prijatelji."
"Pozdravit u ih" rekao sam."Hajde, ti kui!"
"Evo idem" odgovori. "Ali neto bih te zamolio, amida Redepe:
moe li mi dati 50 lira? Kupit u biljenicu, biljenice su jako
skupe."
"Jel' ti to pui?" upitah.
"Kupit u biljenicu, kaem..."
Spustio sam boce, izvadio sam i dao mu jednu od dvadeset lira.
"To nee biti dosta" ree.
"Hajde, hajde: gle, sad se ve ljutim."
"Dobro, kupit u olovku, to da radim..." Ba je odlazio kad za-
stade:
"Nemoj rei ocu, moe?" ree. "Samo se bez razloga alosti." "Joj, joj"
odgovorio sam, "ne alosti oca."
Otiao je. Uzeo sam boce i otiao bakalu Nazmiju. Nije bilo nikoga,
ali Nazmi je bio zauzet. Pisao je neto u neku biljenicu. Kasnije je
podigao glavu, malo smo porazgovarali.
t t~7
Pitao je za njih. Rekao sam da su dobro. Gospodin Faruk? Zato bih
rekao da pije, ionako zna, svake veeri doe i kupuje boce i boce. A
drugo dvoje? Ni oni vie nisu djeca. Malu sam vidio, kako joj je ono
ime? Nilgun. Ujutro doe po novine. Porasla je. Da, porasla je. A
deko je jo vie porastao, rekoh. Da, on, Metin. I njega je vidio pa
mi je ispripovjedio kakav mu se ini: eto, to je to to zovemo
razgovorom i prijateljstvom.Jedan drugome pripovijedamo ono to
obojica znamo, i to mi se dopada: sve su to rijei, prie, znam da su
prazne, ali se svejedno zavaram pa se oraspoloim. Sve je izvagao i
zamotao. Zapisi na papir, rekao sam. Pa poslije kod kue prepiem
u biljenicu, i na kraju mjeseca, a zimi jednom u dva-tri mjeseca,
pokaem gospodinu Faruku. Evo rauna, gospodine Faruk, kaem,
to je toliko, ovo ovoliko, pogledajte, moda je u raunu to krivo.
Ne gleda. Dobro, Redepe, hvala, kae, ovo su kuni trokovi, a ovo
tvoja plaa, i iz novanika prui vlane i zguvane novanice to
miriu na kou. Uzmem i stavim ih u dep ne brojei, zahvalim i
odmah poelim razgovarati o neemu drugom.
Nazmi je raun napisao na jedan papir i pruio mi ga, platio sam.
"Zna onog Rasima" ree odjednom dok sam izlazio iz duana.
"Ribara Rasima?"
"Da" odgovori. "Juer je umro."
Gledao je, nita nisam rekao. Uzeo sam ostatak, mreicu i ovo to
sam kod njega kupio.
"Kau da je od srca" doda. "Pokopat e ga preksutra u podne, kad
mu dodu sinovi."
Eto, tako je to: naim rijeima i priama sve izmie.
118
14-
ad sam stigao u arhiv bilo je pola deset, ulice su se ugrijale,
l\,nije ostalo ni traga od jutarnje svjeine. Odmah sam uao u
kajmakamovo sjedite, napisao molbu i potpisao je. Kad je
slubenik na tu moju molbu i ne proitavi je stavio broj, zamislio
sam kako e je neki povjesniar 300 godina nakon mene nai u
ruevinama i pokuati joj dati kakav smisao. Bavljenje povijeu
zabavan je posao.
Zabavan, ali i posao koji zahtijeva strpljenje. Tako sam, ponosan na
vlastitu strpljivost, samouvjereno krenuo na posao. Panju mi je
odmah privukla pria o dvojici duandija koji su jedan drugoga
ubili potukavi se. Dugo nakon to je za tu dvojicu kavgadija
otklanjan namaz i nakon to su pokopani, njihovi su blinji na sudu
optuivali i jednoga i drugoga. Svjedoci su s mnogo pojedinosti
opisivali kako su 17. demazijel-evela 998. godine nasred arije
jedan drugoga napali noevima. Budui da sam jutros ponio vodi
za prevoenje datuma muslimanske ere u datume kranske,
otvorio sam i pogledao: 25. oujak 1590.! Znai da se to dogodilo
gotovo zimi. A dok sam pisao, pred oima mi je cijelo vrijeme bio
pakleno vru ljetni dan. A moda je to bio i sunani oujski dan.
Zatim sam proitao zapisnik sudske parnice koju je pokrenuo
kupac jednoga roba protiv njegova starog vlasnika jer se, nakon to
je za njega dao est tisua aki, ustanovilo da taj rob arapskoga
porijekla na nozi ima ranu. Kupac je, jasno, u srdbi, dao popisati
kako je nasjeo na rijei prijanjega vlasnika i koliko je duboka i
ozbiljna ta rana. Po-
lio
slije sam proitao sve to je zapisano o jednom zemljoposjedniku
koji je ojaao toliko da se njime morao baviti Istanbul. Iz sudskih se
zapisa na jednom drugom mjestu vidi da je taj isti ovjek bio suen
i prije dvadeset godina zbog prijevara koje je poinio radei kao
uvar u pristanitu. Iz fermana sam nastojao dokuiti kakve je sve
nepodoptine taj ovjek imenom Budak poinio u Gebzeu. Kao da
vie nisam slijedio trag kuge, nego njegov trag. Pretpostavio sam da
sam dobro shvatio kako je taj ovjek u jednom sluaju nepostojee
zemljite dao zapisati u deftere i tako ga uinio postojeim te ga
potom, nakon to je dvije godine iz vlastita depa za njega plaao
porez, zamijenio za neki vinograd da bi zatim novoga vlasnika
nepostojeega zemljita proglasio prevarantom i izvukao se iz cijele
te prie. Mada je ta pria, koja bi, inilo mi se, pristajala Budaku,
bila samo moja pretpostavka, sudski zapisi nisu je mogli
opovrgnuti. Oslanjajui se na potvrde za nju koje daju neka mjesta
u zapisima, dobrano sam se namuio ne bih li je osmislio. Jako sam
se obradovao kad sam vidio da i neka druga mjesta potvruju
njezinu ispravnost. S groem koje mu je davao vinograd, Budak se
u staji nekoga drugog ovjeka poeo baviti vinarstvom i
nezakonitom prodajom vina. S uitkom sam proitao kako je, kad
su ga na sudu neki od ljudi koje je u toj trgovini iskoristio napali, on
na njih nasrnuo i ee nego oni na njega. Kasnije sam doznao da je
u Gebzeu dao izgraditi jednu malenu damiju. Zaudio sam se
sjetivi se kako je u onoj knjiici o poznatim ljudima iz Gebzea onaj
profesor povijesti ovome ovjeku i njegovoj damiji posvetio
nekoliko stranica. Budak kojega je on zamiljao bio je posve
drugaiji od mojega: u knjizi se govori o cijenjenom, staloenom
Osmanliji ija bi se slika trebala staviti u srednjokolske udbenike
povijesti. Moj je pak Budak bio lukav i vjet lupe. Razmiljao sam
bih li o Budaku mogao smisliti novu i bogatiju priu koja se ne bi
kosila s izvorima koji o njemu govore, kad mi je Riza javio da je
poela podnevna pauza.
Iziao sam te sam, da bih umaknuo vruini nove avenije, kroz
prolaz s kopriviima preao u staru ariju. Hodao sam prema gore
sve do damije. Bilo je jako vrue, u dvoritu nije bilo nikoga, iz
pokrajnje autolimarske radionice uli su se udarci ekia. Okrenuo
sam se; nisam bio gladan pa sam sjeo u kavanu. Dok sam prolazio
120
pokraj neke sporedne ulice, jedno je dijete za mnom viknulo
"debeli" Nisam se osvrnuo da pogledam jesu li mi se i druga djeca
smijala. Otiao sam i sjeo u kavanu.
Naruio sam aj, zapalio cigaretu i poeo razmiljati kakav je posao
povijest. Morao bi biti neto drugo osim pisanja tekstova i
prepriavanja nekoliko dogaaja. Moda ovako: traili smo razloge
hrpi dogaaja, pa smo te dogaaje objanjavali nekim drugim
dogaajima, ali nam onda ivot nije bio dovoljan da te druge
dogaaje objasnimo nekim treim dogaajima. Na odreenom
mjestu bili smo prisiljeni taj posao ostaviti nedovrenim da bi ga
nastavili neki drugi poevi od mjesta gdje smo mi stali i ustvrdivi
na samom poetku svoga rada kako smo mi one nae dogaaje
objanjavali krivim dogaajima. I ja sam uinio ba to dok sam u
svojoj doktorskoj i docentskoj tezi govorio o literaturi objavljenoj
prije mene. Vjerujem i da sam bio u pravu. Svi neprestano
ponavljaju kako je verzija koja im prethodi trebala biti drugaija, ili
da ju je trebalo objasniti nekom drugom priom. I ve unaprijed
znaju kako ide ta druga i drugaija pria. Njihov se posao svodi
samo na to da odu u arhiv i nadu potvrdu za nju. Zbog toga i
postoje razmetljivi tekstovi u kojima smo vlastite verzije ukrasili
fusnotama i brojevima dokumenata, i nai prenapuhani sastanci: na
njima jedni drugima pokazujemo vlastite verzije branei ih te,
opovrgavajui druge, pokuavamo dokazati da je naa pria bolja.
Ba sam se oneraspoloio. Nagrdio sam djeaka koji mi jo nije
donio aj. Zatim sam, da bih samoga sebe utjeio, ovako razmiljao:
uzalud se mui: ni ovo to ti misli u vezi povjesniareva posla nije
nita drugo nego pria. Netko drugi bez imalo oklijevanja moe rei
da je posao povjesniara neto posve drugo. Uostalom, tako i
govore: govore da istraujui prolost otkrivamo to bismo danas
trebali initi, da proizvodei ideologiju ljudima nudimo manje ili
vie ispravne nazore o svijetu i o njima samima. Mislim da bi trebali
dodati kako mi osim toga ljude i zavaravamo i zabavljamo. Rekao
bih da je najupeatljivija strana povijesti ba to to je zabavna. Ali
moji kolege skrivaju tu zabavnost kako ne bi natetili svojoj
ozbiljnosti stegnutoj kravatom, ustrajavajui na tome da se nas
mora razlikovati od djece. Kad mi je napokon stigao aj, ubacio sam
u njega
kockice eera i gledao kako se tope. Nakon to sam popuio jo
jednu cigaretu, otiao sam u restoran.
I prije dvije godine obiavao sam ovdje ruati: to je jedno tiho,
ugodno i dopadljivo mjesto. Poslagani u tepsijama iza oznojenoga,
mlakog izloga oturtma, musaka, sarma, turlija i druga jela od
patlidana ekaju u masnoi jednake gustoe. Mnotvo povenulih
ufti kojima lea vire iz te masti izgleda kao krdo bivola koje je od
ljetne vruine pobjeglo u movaru. Otvorio mi se apetit. Sjeo sam
naruivi musaku od patlidana, pilav i tanjur turlije. Na pitanje
konobara u arapama i japankama, odgovorio sam da u popiti
pivo.
Pojeo sam ruak uivajui u svakom zalogaju, umaui kruh u
masnou. I pivo sam popio. Tad su me odjednom uhvatile misli o
mojoj eni pa sam se rastuio. Teko mi je misliti o tome da e s
novim muem dobiti dijete. Znao sam da e tako biti, slutio sam, ali
mi je svejedno jako teko palo kad sam doznao. Kad smo se uzeli,
prvih smo mjeseci pazili da ne ostane trudna. Kako je Selma
protivnica tableta i svih drugih sredstava, toliko smo se uvali da
ba nimalo nismo uivali. S vremenom smo poeli zaboravljati na
taj oprez. Kad je prola godina dana, jednom smo razgovarali o
djeci i zakljuili da bismo sad eljeli dobiti dijete. Pa smo poeli
nastojati na tome da ostane trudna, ali se to nikako nije dogodilo.
Onda je jednoga dana Selma dola i rekla mi kako bismo trebali
otii lijeniku, i kako e, da bi me ohrabrila, ona otii prva.
Suprotstavio sam se rijeima da se ivotinje koje zovu doktorima u
takve stvari ne trebaju mijeati. Ne znam je li Selma otila ili nije.
Moda mi je i zatajila da je ila, ali ni time si nisam previe razbijao
glavu jer smo se neto nakon toga razveli.
Konobar je uzeo prazne tanjure i odnio ih. Pitao sam to imaju za
desert, imaju kadaif, donio ga je. Naruio sam i jedno pivo, dobro e
ii uz kadaif, zar ne, rekao sam konobaru i nasmijao se. On se nije
nasmijao. Sjedio sam i razmiljao.
Sad sam se sjetio oca i majke. Bili smo na istoku, u Kemahu. Jo nije
bilo ni Nilgun ni Metina. Majka je bila zdrava, sama je mogla
obavljati kuanske poslove. Stanovali smo u dvokatnici od kamena;
stepenice bi bile hladne kao da su od leda, nou bih se bojao izii iz
sobe pa sam se, kad bih nou ogladnio, ustruavao sii u kuhinju:
122
kaznu za svoju prodrljivost izdravao sam sanjarei za besanih
noi
0 jelima u kuhinji. Kamena je kua imala i maleni balkon: za vedrih
1 hladnih zimskih noi s njega se vidjela jedna bijela visoravan sti-
jenjena meu brdima. Kad bi jako zahladilo, uli bismo zavijanje
vukova; prialo se da bi se vukovi mogli spustiti u kasabu, i kako te
zvijeri glad tjera da nou ljudima kucaju na vrata. Ako vam tko
pokuca, ne otvarajte a da ne pitate tko je, upozoravali su. Jedne se
noi tako i dogodilo, otac je vrata otvorio s pitoljem u ruci. A
jednom je u proljee s pitoljem krenuo za lisicom koja se namjerila
na nae pilie. Lisicu nikada nismo vidjeli, samo bismo je uli.
Majka je rekla da i jastrebovi kradu pilie, kao i lisice. Sad sam
odjednom pomislio kako nikada nisam vidio takvoga jastreba i
raalostio se. Malo zatim shvatio sam da mi je odavna prolo
vrijeme povratka u arhiv te sam ustao i krenuo.
Kad sam uao meu pljesnive papire i opet krenuo po njima
prevrtati, oraspoloio sam se. Poeo sam ih itati nasumce. Jusuf se
zaduio pa je magarca dao kao zalog, a kad ga je uzeo natrag otpla-
tivi dug, u povratku je ustanovio da magarcu stranja desna noga
hrama te je odluio aliti se pa su tako Husein i on dospjeli na sud:
kad sam to proitao, uhvatio me smijeh. Znao sam da se smijem jer
sam pripit od ona tri piva, ali kad sam istu stvar jo jednom
proitao, opet sam se smijao. Zatim sam poeo itati sve to mi je
dolo pod ruku, ne gledajui jesam li to ve moda proitao. Nita
nisam zapisivao u biljenicu. S uitkom sam prelazio s jednog
papira na drugi, s jedne stranice na sljedeu, i smijao se. inilo mi
se da me ponijelo: kao da sam nakon dugo vremena ponovno uo
neku dragu pjesmu. S jedne sam strane razmiljao o raznoraznim
stvarima vezanim uz sebe i uz svoj ivot, a s druge nastojao
paljivo pratiti prie koje su preda mnom pretjecale. Neki se mlinar
posvadio s upraviteljem vakufa zbog prihoda od mlina pa su
dospjeli na sud i pobrojali mnotvo brojki u vezi sa svime to je u
mlin ulo i izalo. Kadijin je pisar sve te brojke pokorno zapisao,
kao i ja u svoju biljenicu. Mjeseni prihodi mlina i prihodi prema
godinjem dobu, koliina samljevene penice i jema, zarada
prethodnih godina: popunivi jednu stranicu brojkama, s djetinjim
sam veseljem gledao u tu listu, sav oduevljen.
Pa sam, siguran, nastavio itati: neki je brod natovaren penicom,
nakon to je svratio u pristanite Karamursel, nestao. Niti je doao
do Istanbula, niti se pojavio itko tko bi o njemu ita znao. Zakljuio
sam da je brod zajedno s tovarom potonuo negdje u onim stijenama
kod Tuzle, a da oni koji su bili na njemu nisu znali plivati. Zatim
sam proitao zapisnik o tome kako je Abdullah, sin Dursuna, od
bojadija Kadrija i Mehmeta traio da mu vrate etiri podstave koje
im je dao da ih oboje, ali to nisam zapisao. Nije mi bilo jasno zato
Abdullah eli da mu vrate podstave. Turudija Poboni Ibrahim
prodao je 19. abana 991. (7. rujna 1583.) u Gebzeu tri turije od
krastavaca za jednu aku, pa su se alili i na sudu je sastavljen
zapisnik. Tri dana nakon toga dogaaja u zapisnik je uneseno da je
govedina koju je Kasap Mahmut prodao za trinaest aki bila 140
drahmi laka nego to je smjela biti, a ja sam to zapisao u biljenicu.
Zanimalo me to bi mislili oni na fakultetu kad bi ovu biljenicu
nali i proitali. Uzrujali bi se jer ne bi mogli rei da sam sve ovo
izmislio.Jo kad bih uspio pronai i neku dobru priu, tad bi se
stvarno zaprepastili. Onaj moj Budak koji je trgovao vinom i
uzdigao se prijevarama zapravo je kao stvoren za takvu priu.
Poeo sam smiljati upeatljiv naslov za tekst koji u zakititi
fusnotama i brojevima dokumenata: Prototip ajanskoga sustava:
Gebzelija Veliki Budak! Nije loe! Da nije samo Budak, nego Budak-
paa, bilo bi moda jo i bolje. Tko zna, moda je kasnije i postao
paa. Mogao bih napisati tekst o tome kako je postao paa i na
poetku teksta dati opi pregled prve etvrtine 16. stoljea. Ali kad
sam se sjetio dosadnih detalja lanka, raspoloenje mi je splasnulo,
toliko da sam kasnije u jednom trenu pomislio da u zaplakati.
Pokuao sam se utjeiti da je to od piva, ali njegovo je djelovanje ve
prolo. to da radim, itam, jadan.
itam zapovijed poslanu kako bi se uhitio spahija Tahir, sin
Mehmeta, koji se dao u hajduiju. Pa zapovijed koja zabranjuje da
vinograd u posjedu Ethem-pae gazi stoka koja dolazi iz okolnih
sela, i jednu koja govori to se treba uiniti s Nurettinom za iju se
enu mislilo da je umrla od kuge, da bi se ustanovilo kako ju je
zapravo otac nasmrt pretukao; to sam samo proitao, nisam
prepisao. Poslije sam u biljenicu od rijei do rijei prepisao dugu
listu cijena u ariji. Pa sam proitao dogovor sklopljen pred ejhom
Fethulla-
124
hom prema kojemu e Pir Ahmet, sin Omerov, u osam dana vratiti
svoj dug Hamamdiji Mehmetu. Zatim sam proitao zapisnik koji
govori da su Hiziru, sinu Muse, usta zaudarala na vino. Pa sam se
htio smijati, ali nije ilo: za to bi trebalo popiti jo koje pivo. Dugo
sam itao sudske zapise, ne razmiljajui ni o emu i ne zapisujui;
dopadalo mi se to sam, iako sam sad ve vjerovao da nita ne
traim, cijelo vrijeme bio napet kao da slijedim kakav trag. Na kraju
sam, kad su mi se oi umorile, zastao i pogledao u osunani
podrumski prozor. Preda mnom su se vrtjele misli i prizori:
Zato sam ja postao povjesniar? Kao sedamnaestogodinjaka neko
me vrijeme to zanimalo, eto, samo zato. U proljee mi je umrla
majka, a otac je, ne doekavi mirovinu, ostavio mjesto kajmakama i
povukao se u Dennethisar. Ja sam pak to ljeto proveo u Dennethi-
saru prevrui po oevim knjigama, u etnjama po vrtovima i obali,
razmiljajui o onome to sam proitao. Kad bi me pitali, odgovarao
bih da u biti lijenik, da, i djed mi je bio lijenik. Na koncu sam
ujesen otiao i upisao povijest. Koliko je ljudi koji su poput mene
doista elei izabrali povijest za svoj zanat? Rasrdio sam se: Selma
je govorila da je bolestan ponos zbog vlastitih budalatina
neodvojiv dio moje osobnosti. Ali njoj se dopadalo to sam
povjesniar. Ocu se vjerojatno nije svidjelo; kad je doznao da sam
upisao povijest, napio se. A moda se i nije napio zbog toga, ionako
je i inae pio. Baka ga je kudila i govorila mu da ne pije. Pomislivi
na Baku, sjetio sam se kue i Nilgun, i pogledao na sat: uskoro e
pet. Od onoga piva nije ostalo ni traga. Kako je uskoro isparila i
radost itanja, ustao sam ne ekajui Rizu, sjeo u auto i vratio se
kui. Putem sam mislio kako u se kod kue druiti s Nilgun koja
tamo kod kokoinjca ita. Ako joj se ne bude dalo, otvorit u Evliju
elebiju to mi stoji kraj uzglavlja, itati i zaboraviti; kasnije u piti,
pa e doi vrijeme veere, pa u jesti, pa u opet piti.
15-
URNUO sam u usta zadnji zalogaj lubenice i odmah ustao od
V^-J stola.
"Kamo e sad ovaj a da nije ni pojeo svoje?" pitala je Baka.
"Ne brinite, Bako" rekla je Nilgun, "pojeo je."
"Ako hoe, uzmi auto" rekao je Faruk.
"Ako bude trebalo, doi u i uzeti ga" odgovorih.
"Rekao si da je moj troni anadol ovdje jako 'ono' zar ne?"
Nilgun se od srca nasmijala. Ja nita nisam rekao. Popeo sam se,
uzeo sam kljueve i novanik koji mi s onih etrnaest tisua koje
sam zaradio tijekom mjesec dana po ljetnoj zapari daje osjeaj
nadmoi i sigurnosti, jo jednom zagladio amerike mokasinke koje
jako volim, nabacio na ramena zeleni pulover koji mi je tetak donio
iz Londona te mi, kad mi ga je poklonio, nairoko objasnio kako ga
je kupio, i siao. Dok sam izlazio kroz kuhinjska vrata, ugledao sam
Redepa.
"Niste ni patlidan pojeli; kamo ete sad, mladi gospodine?"
"Sve sam pojeo, ak i lubenicu."
"Maallah!"
Hodao sam, razmiljao: izlazim kroz dvorina vrata i jo uvijek
ujem kako se Nilgun i Faruk smiju. To je eto to to e raditi cijelu
no: jedno e navesti drugo da neto doivi kao smijeno, pa e
zatim drugo pomoi prvome da ismije neto drugo i tako e, sjedei
satima pod blijedim svjetlom lampe, zakljuiti kako je cijeli svijet
126
za njih u krivu, glup i besmislen te e zaboraviti vlastite gluposti; u
svemu tome, Faruk e stui malu bocu rakije, pa ako Nilgun dotad
ne legne, moda e joj ispriati kako je potjerao svoju enu i
vjerojatno u ga, kad se pred zoru vratim, opet zatei kako je
klonuo za stolom i zauditi se mislei odakle takvom jednom stvoru
pravo da me zadirkuje svaki put kad mi daje svoj truli auto. Kad si
ve toliko pametan i inteligentan, zato si onu lijepu i razboritu
enu doveo do toga da te morala ostaviti? ive na zemljitu koje bi,
kad bi ga se prodalo, vrijedilo 5 milijuna, ali jedu iz odbijenih
tanjura, s rasparenim vilicama i noevima, soljenka im je stara
boica za lijekove na ijem je epu Redep zahralim avlom
izbuio rupice, i bez rijei gledaju kako jadna Baka jede rasipajui
na sve strane. Stigao sam do Dejlaninih hodajui. Njezini mama i
tata sjedili su pred televizorom, kao i svi ostali zaostali bogatai ili
siromasi koji nemaju nikakve druge zabave. Zaostali glupi bogatai
ne znaju to je zabava! Siao sam na obalu, svi su ve bili ondje,
nedostajao je jedino vrtlar koji od jutra do mraka zalijeva dvorite
kao da je lisiinama zavezan za kraj mrka. Sjeo sam, posluao: "to
emo sad, ljudi?"
"Jo malo, kad mama i tata legnu, gledat emo videor "O ne, pa zar
emo cijelu veer provesti ovdje?" "Meni se plee!" rekla je Gulnur i
malo se zanjihala u ritmu neke zamiljene glazbe.
"Mi emo igrati poker" rekao je Fikret. "Ja neu."
"Idemo u amlidu na aj."
"Pedeset kilometara!"
"I meni se plee" rekla je Zejnep.
"Idemo na turski film, gledat emo i ismijavati ga."
"Joj, dajte recite kamo da idemo..."
Gledao sam kako se mirkajue svjetlo svjetionika na dalekom
otoku odsijava na povrini mirnoga mora i udisao miris cvijeta
kozje krvi, i djevojaka, i parfema.
Mislio sam da Dejlan volim, ali me istovremeno neki osjeaj koji
nisam mogao definirati od nje udaljavao: jednako kao to sam u
krevetu do zore razmiljao, znao sam da bih joj trebao objasniti
sebe, ali to sam vie razmiljao, sve mi se vie inilo da taj "ja"
kojega bih trebao opisati ne postoji. To to se zove "ja" kao da su
kutije u kutijama: kao da su u meni uvijek nove i posve drugaije
stvari, i moda bih jo i mogao meu svim tim stvarima nai i
pokazati pravoga sebe, ali iz kutija nikako nije izlazio onaj pravi
Metin kojega bih mogao pokazati Dejlan, nego neka nova kutija
koja ga je skrivala. Ovako sam mislio: ljubav ovjeka goni na
dvolinost, a bio sam uvjeren da u se, budui da sam uvjeren da
sam zaljubljen, napokon izbaviti od dvolinosti. Oh, da napokon
prestane ovo ekanje! Ali znao sam i da ne znam to ekam. Da bih
se primirio, pobrojao sam, jednu po jednu, sve stvari to sam ih
imao na sebi, ali me ni to nije utjeilo.
Zatim sam krenuo s ostalima koji su neto odluili. Sjeli smo u aute
i uz buku se zaputili u diskoteku hotela. Osim nekoliko glupih
turista, nije bilo nikoga. Rugali su se turistima koji su od
ogromnoga svijeta za odmor izabrali ba ovo umalo i bezlino
mjesto.
"Glupi njemaki lumpeni!"
"Hou se zabaviti, ljudi: to da radimo?"
Kasnije su malo plesali pa sam i ja plesao s Dejlan, ali se nita nije
dogodilo. Pitala me je koliko je 27x 13 i 79 x 81, i odgovorio sam joj,
a ona se nasmijala ne pridajui tome vanost, a kad je kasnije poela
bra glazba, rekla je: ne da mi se, i otila i sjela.Ja sam otiao gore te
sam, proavi tihim hodnikom pokrivenim tepihom, uao u
zauujue ist toalet; kad sam se ugledao u zrcalu, pomislio sam:
sve mi je to zbog toga to sam povjerovao da volim jednu djevojku,
vrag je odnio, i sam sam sebe prezirao. Einstein vjerojatno nije bio
ovakav kad je imao osamnaest godina. Ni stari Rockefeller
vjerojatno nije bio ovakav u mojim godinama. Pa sam se zanio
dugim sanjarenjem o bogatstvu: na kraju sam novcem koji sam
zaradio u Americi u Turskoj kupio jedne novine, ali ih nisam
odmah upropastio kako to rade nai glupi bogatai; dobro sam se
drao kao vlasnik novina i vodio ivot slian ivotu graanina
Kanea, ivio sam kao legendarni samotnjak, ali k vragu sve,
planirao sam postati i predsjednik kluba Fenerbahe. Mislio sam
kako u kad se obogatim zaboraviti sve ove banalnosti i ove
banalne snove, i gadili su mi se bogatai, ali Dejlan me je potpuno
pobrkala. Pomirisao sam mjesto na koulji na koje je
t2.8
dok smo plesali stavila ruku i iziao iz toaleta. Na stepenicama sam
naiao na njih. Idemo dalje, govorili su; sjeli smo u aute.
Prednji dio Fikretova alfa-romea podsjea na pilotsku kabinu:
dugmad, kazaljke, znakovi, oznake i raznobojne lampice koje
mirkaju. Malo sam gledao u to, odsutan. Prije nego to smo izili
na cestu Istanbul - Ankara, pritisnuo nas je auto u kojemu su bili
Turgaj i ostali. Onda su sva tri auta odluila utrkivati se do raskrija
na Goztepeu. Tako smo natjeui se jurili pokraj kamiona i
autobusa, ispod pjeakih mostova i izmeu benzinskih stanica,
tvornica, besposliara koji su stajali uz cestu i promatrali, kavana,
onih koji su se odmarali na balkonima, mehaniara, trajkaa,
lubeniara, bifea i restorana. Fikret je neprestano trubio; poesto bi
se uzbudili pa bi se derali i smijali. Kad se na jednom raskriju
upalilo crveno svjetlo, Fikret nije zakoio, nego je skrenuo na
sporednu cestu te se punom brzinom zaletio u neki anadol koji se u
zadnji tren povukao ustranu pa smo tako izbjegli nesreu.
"Momak se usrao od straha, jezik je progutao!"
"Proli smo ih" derala se Dejlan, "sve smo ih proli, nagazi,
Fikrete!"
"Ljudi, ja ne elim umrijeti, elim se zabaviti" rekla je Zejnep. "to
eli nabaviti?"
"Ovo zovu alfa-romeo. Treba znati kako s njime!" "Tako je, samo ti
raspali jo i jae, mene vie ni za to nije bri-ga!"
"Anadol je auto bijednika!"
to li e od svega ovoga na kraju ispasti, mislio sam, ali nita se nije
dogodilo. Mi smo pobijedili u utrci, a kasnije smo skrenuli za
Suadiju i izili na Bagdadsku aveniju. Ovu aveniju volim zato to ne
skriva da je odurna: otvoreno pokazuje svoju patvorenost. Kao da
eli rei da ivot nije nita drugo nego stalna dvolinost, kao da na
svemu jasno pie da je lano. Odurni apartmanski mramor! Odurni
panoi od pleksiglasa! Odurni lusteri to vise sa stropova! Dobro
obasjane odurne slastiarnice! Volim sve odurnosti koje se ne
skrivaju. I ja sam laan, kako lijepo, svi smo lani! Nisam gledao
djevojke koje su hodale avenijom da ne bih za koju pomislio da je
lijepa pa se rastuio. Kad bih imao mercedes, iziao bih u lov na
ovu aveniju i sigurno bih koju od tih djevojaka ulovio. Ja te volim,
Dejlan, ponekad volim ak i ivot! Parkirali smo aute i uli u neku
diskoteku. Na ulazu ne pie tako, pie klub, ali svatko tko da 250
lira, moe ui.
Svirao je Demis Roussos i plesao sam s Dejlan, ali nismo ni o emu
razgovarali i opet nije ilo! Izgledala je kao da se dosauje, jako
zamiljena i jako tuna; oima koje su odavale da joj se po glavi
mota neto drugo, a ne ja, odsutno je gledala u neku nevidljivu i
daleku toku na horizontu i tad mi je, iz nekog razloga, bilo nje ao,
i pomislio sam kako bih je mogao jako zavoljeti.
"O emu razmilja?" pitao sam je.
"Tko? Ja? Ni o emu!"
Jo smo malo plesali. Medu nama je postojala provalija koja je
trebala nestati; kao da smo je, zagrlivi se, pokuavali premostiti.
Ali osjeao sam i da su sve ove misli zapravo samo fantazija. Neto
kasnije zavrila je glazba koja je, umjesto da bude tugaljiva, mogla
biti samo cmizdrava; poela je neka brza glazba i podij je ispunila
masa eljna zabave. Dejlan je ostala meu njima, a ja sam sjeo i
razmiljao gledajui razigrane plesae pod arenim svjetlima: tresu
se svijajui koljena i mau glavama kao glupe kokoi! Kreteni!
Kunem se da sve ovo ne ine zato to u tome uivaju, nego zato to
i ostali ine isto! Jesu li dok pleu svjesni toga da pleu? Jer kad ne
uje glazbu, ovi udni pokreti izgledaju jo udnije! Ja dok pleem,
mislim kako je to to inim glupo i ivciram se, pa se onda
smirujem govorei sam sebi kako sam na te udne pokrete prisiljen
ne bi li me ova djevojka zavoljela, i tako mi se svijest postavi kao da
sam se priklonio ovim kretenima, ali im se zapravo ne priklanjam, i
na koncu uspijevam i biti kao ostali, i ostati svoj, a tako je malo ljudi
-kojima to polazi za rukom! Oraspoloio sam se! Da mi ne bi
prigovarali to ovdje sjedim sam i izigravam zamiljena i odsutna
mladia, malo kasnije i ja sam ustao i prikljuio se tom glupom
plesu.
Dobro je, nisam se morao previe znojiti. Brzo smo se vratili i sjeli, a
oni su odmah opet poeli: jako je vrue, jako je guva, jako sam se
preznojio, jako mi je dosadno, jako sam se zabavio, jako je dobro,
jako je loe i tako to, ali kako je glazba bila jako glasna, uskoro su
odustali i od razgovora. Kasno uviaju da ono to kau nije
vrijedno
daha koji u to utroe. Poslije su ovako zakljuili: nita od ovoga,
hajde, dosadno mi je, idemo, hajde, idemo nekamo dalje, hajde!
Ustali smo. Novac je dao Fikret. Vedat i ja pretvarali smo se da
bismo htjeli sudjelovati u plaanju ili barem dati svoj dio, ali Fikret,
kao to smo i oekivali, nije dao ni da pisnemo o tome. Uto sam
vidio da ostali lupaju po staklima Turgajeva BMW-a pa sam otiao i
pogledao: Hulija i Turan zagrljeni su zaspali na stranjim sjedalima.
Zejnep se nasmijala sretna i zadivljena, kao da je razdragana
ljubavlju koju sama proivljava.
"Pa oni ionako uope nisu ni izili iz auta" rekla je kasnije.
Pomislio sam da je, eto, mogue da momak i djevojka mojih godina
zagrljeni spavaju poput "pravih ljubavnika"
Sjeli smo u aute i krenuli. Dok smo izlazili na cestu za Ankaru,
Turgajev se auto zaustavio kraj lubeniara na uglu. Turgaj je iziao i
pod plinskom svjetiljkom o neemu porazgovarao s lubeniarom.
Zastala su sva tri naa auta, lubeniar se okrenuo i pogledao ih.
Malo potom Turgaj je doao i kroz prozor Fikretu rekao ovo:
"Ne da, kae da nema."
"Mi smo krivi" odgovorio je Fikret, "previe nas je."
"Kae da nema?" ukljuila se Gulnur. "to emo sad?"
"Ako vam se pije, idemo barem to kupiti."
"Ne moe, ne pije mi se. Idemo u neku ljekarnu."
"to ete kupiti u ljekarni?"
"to kau drugi?" pitao je Fikret.
Turgaj je otiao do drugog auta. Brzo se vratio. "Kau da idemo
kupiti pie." Krenuo je, pa zastao. "Jo nismo popunili bankine,
kau."
"Dobro" odgovorio je Fikret, "razumijem."
Krenuli smo. Prije nego to smo stigli u Maltepe, ugledali su jedan
auto; bio je natovaren kuferima, stranji mu je dio sjedio.
"I to mercedes'", viknuo je Fikret. "Idemo, narode!"
Farovima je Turgajevom autu poslao znak, a s naim malo usporio i
pustio ga naprijed. Gledali smo: Turgajev je BMW priao
mercedesu slijeva, ali umjesto da nagazi na gas i zaobie ga kako se
to obino radi, polako se pomaknuo udesno i pogurao mercedes
prema rubu; mercedes se, neprestano trubei, malo zanosio, a
potom, da ne bi
oderao Turgajev BMW, htio-ne htio jedan kota spustio na bankinu.
Svi su se smijali. Usporeivali su ga s jadnim epavim psom. Zatim
je Turgaj dodao gas i otiao. Tako se mercedes spasio. Samo - tad
sam zauo ovo:
"Hajde, sad je na tebi red, Fikrete!"
"Ne jo. ekaj da doe k sebi."
U mercedesu je bila samo jedna osoba: radnik koji se vraa iz
Njemake, pomislio sam, i nisam htio misliti dalje.
"Nemojte sluajno gledati na tu stranu!" rekao je Fikret.
I on je, kao i Turgaj, mercedesu priao slijeva i zatim polako krenuo
u desnu stranu. Mercedes je stao luaki trubiti; djevojke su se
uzhihotale, ali su se vjerojatno malo i uplaile. Kad se Fikret jo vie
bacio nadesno pa je gastarbajteroV kota opet siao na bankinu i
opet poeo epati, valjali su se od smijeha.
"Jeste li mu vidjeli lice?"
Dodali smo gas i odjurili. Neto kasnije i Vedatov je auto vjerojatno
napravio isto jer smo uli kako oajna mercedesova truba srdito
zapomae. Nali smo se na nekoj benzinskoj stanici. Pogasili su
svjetla i prikrili se i umirali od smijeha gledajui kako
gastarbajterov mercedes polako prolazi pokraj nas.
"Ali jadan ovjek, ao mi ga je" rekla je Zejnep.
Jedni su drugima uzbueno i razdragano prepriali to se dogodilo,
pa su jo jednom prepriali, i onda opet prepriavali, i ja vie nisam
mogao izdrati. Otiao sam u bife, kupio bocu vina i zamolio da mi
je otvore.
"Jesi li iz Istanbula?" pitao me prodava.
Bife je bio osvijetljen kao izlog kujundijske radnje. Iz nekog
razloga poelio sam se ondje malo zadrati, sluati kako s malenoga
radija u bifeu neki enski glas pjeva neto u turskom stilu; htio sam
zaboraviti. Po glavi su mi se motale zbrkane i ispreturane misli o
zaljubljenosti, zlu, ljubavi i uspjehu.
"Da, iz Istanbula sam."
"Kamo vi to idete?"
"Vozamo se!"
Prodava je s razumijevanjem kimnuo, pospan i umoran: "Ahaa... S
djevojkama..."
Htio sam neto rei - kao da je to to u rei jako vano i kao da i on
ozbiljno eka moju izjavu - ali moji su poeli trubiti. Otrao sam,
sjeo u auto. Pa gdje si, govorili su, jo ga zbog tebe neemo stii. A
mislio sam da je to gotovo; oito da nije bilo. Pourili smo i opet ga
ugledali nakon Pendika: polako se penjao uzbrdicom, poput
umorna kamiona. Ovaj put prvo je Turgaj priao s lijeva, i dok je
mercedes gurao udesno, Vedat mu se odmah ubacio sdesna, a mi
smo mu doli straga toliko da smo mu dodirivali branik. Tako smo
ga stisnuli u klijeta iz kojih bi se mogao izvui jedino ako bi vozio
bre od nas. Neto kasnije doista je ubrzao i pokuao nam izmai,
ali nije uspio. Nae trube nisu prestajale svirati; gurali smo ga
dodirujui ga farovima. Otvorili su prozore i glazbu nabili do kraja,
pruali ruke i udarali po njegovim vratima, naginjali se kroz
prozore pjevajui... Zbunjeni je mercedes, stisnut meu nama, bez
stajanja prestravljen trubio pridonosei i sam toj stranoj buci u
kojoj smo tko zna koliko dugo jurili izmeu kua, mahala i tvornica.
Na kraju, kad je gastarbajter shvatio da mu je najbolje usporiti, za
leima su nam se poeli nakupljati autobusi i kamioni pa smo bili
prisiljeni napokon se pozdraviti s njim i ostaviti ga. Dok smo
prolazili pokraj njega, okrenuo sam se i pogledao radnikovo lice u
sjeni dugih svjetala: inilo se da nas vie ne vidi. Natjerali smo ga
da zaboravi svoj ivot, svoje uspomene i budunost.
Nisam razmiljao, pio sam vino.
Kroz skretanje za Dennethisar proli smo bez zaustavljanja. Pa su
odluili pritisnuti jedan anadol u kojemu se vozio stariji brani par,
ali su ipak odustali. Dok smo prolazili ispred kupleraja iza
benzinske, Fikret je zatrubio i signalizirao svjetlima, ali nitko nita
nije pitao. Nakon to smo se jo malo vozili, Dejlan je viknula:
"Gledajte to u ja sad napraviti!"
Okrenuo sam se i pogledao i vidio da je Dejlan noge pruila kroz
stranji prozor. Vidio sam kako njezine duge i preplanule noge, u
svjetlima auta iza nas, izgledaju kao oprezne, promiljene,
profesionalne noge pod svjetlima pozornice, i kako se polako,
polako pomiu, kao da u toj praznini beznadno tragaju za neime.
Noge su joj bile gole, bijele, na vjetru su se jedva primjetno ljuljale.
"Napila si se!"
m
"Nisam pijana, to pria" rekla je Dejlan. Glasno se nasmijala,
radosna. "Uope nisam mnogo pila! Ba se zabavljam! Sve je sjajno!"
Svi smo zautjeli. Kao da iz Istanbula za Ankaru putujemo po nekoj
ozbiljnoj dunosti, dugo smo se, dugo, vozili i prolazili pokraj
bijednih ljetnih kampova, tvornica, maslinika i trenjika ne
razgovarajui ni o emu, i kao da uope nismo primjeivali glazbu
koja je jo uvijek svirala dok smo, vozei se, uprazno i bezosjeajno
trubili kraj svakog kamiona i autobusa. Ja sam mislio na Dejlan, i
mislio sam kako bih je do kraja ivota mogao voljeti samo zbog toga
to je sad napravila.
Nakon to smo proli Hereke, stali smo na nekoj benzinskoj i izili
iz auta. U bifeu smo kupili loega vina i sendvie. Pomijeavi se s
izmorenim i plahim putnicima koji su izili iz nekog autobusa,
pojeli smo to to smo kupili. Vidio sam da je Dejlan otila do ruba
ceste i jedui sendvi zamiljena gledala vozila koja su prolazila kao
oni koji jedu zagledani u rijeku; gledajui je, razmiljao sam o svojoj
budunosti.
Neto kasnije vidio sam Fikreta, u tami se polako pribliio Dejlan.
Pruio joj je cigaretu, zapalila je. Poeli su razgovarati: nisu bili
daleko od mene, ali ih od buke vozila koja su prolazila nisam
mogao uti, a jako me je zanimalo. Malo potom ta se udna
znatielja pretvorila u udan strah. Odmah sam shvatio da, ukoliko
taj strah elim pobijediti, moram otii k njima, ali me u tami
uhvatila poniavajua, sramna ukoenost, ba kao u kakvu snu. No
ni taj osjeaj poraza, kao ni sve ostalo, nije potrajao. Neto kasnije
opet smo posjedali u aute i ne razmiljajui ni o emu otili u no.
134
16.
ad prestane sva ona gnusna graja, kad utihnu svi odurni glasovi
l\-od kojih mi je cijeloga dana glava pucala - galama s plae, buka
motora, djeji glasovi, pjesme, larma s radija, pijanice, psovke,
televizori i auti - i kad pokraj naih dvorinih vrata protutnji zadnji
auto, tad polako ustanem iz kreveta pa stanem kraj aluzina i
osluhnem to se vani zbiva: nema ni ive due, svi su se umorili i
pozaspali. uje se samo vjetri, tiho talasanje mora i ukanje u
kronjama, a ako ni njih nema, ostane tek pokoji nedaleki cvrak,
zbunjena vrana i moda kakav neotesani pas. Tad ja polagano
raskrilim aluzine pa ih posluam: dugo, dugo oslukujem tiinu.
Sjetim se da sam na ivotu devedeset godina pa zadrhtim.
Povjetarac to leluja travu na koju pada moja sjena kao da mi piri
po nogama i plai me: da se vratim i zavuem se u mlaku tamu pod
jorganom? Ipak, jo sam malo postojala ondje kako bih posluala to
tiho iekivanje: kao da e se neto dogoditi, kao da sam se s
nekime dogovorila, kao da mi svijet toboe moe pokazati neto
novo - ekala sam, ekala, a zatim privukla aluzine, vratila se do
kreveta i sjela, pogledala kako sat tiktakajui pokazuje da je
dvadeset nakon jedan i ovako pomislila: Selahattin je i u tome bio u
krivu, da: nema ba niega novog!
Svaki je dan novi svijet, Fatma, govorio bi Selahattin izjutra, svijet
se, kao i mi, svako jutro iznova raa i to me toliko oduevljava da se
ponekad budim prije sunca pa razmiljam kako e se sunce uskoro
iznova roditi i sve e biti posve novo, a sa svime tim i ja u se
135
obnoviti, vidjet u i itati i doznati mnogo toga o stvarima za koje
dosad uope nisam znao pa zatim s tim novim saznanjima u
novome svjetlu vidjeti ono to sam ve znao, i to me toliko
oduevljava, Fatma, da poelim odmah skoiti iz kreveta i potrati
u dvorite da gledam kako se sunce rada, i da vidim kako e, dok
sunce izlazi, sve biljke i svi kukci ivnuti i promijeniti se, i nakon
toga odmah poelim potrati gore da zapiem sve to sam vidio,
Fatma, a zato i ti ne osjea isto, zato nita ne govori, o emu
razmilja? Gle, gle, Fatma, jesi li vidjela gusjenicu, to je uinila,
jednog e se dana pretvoriti u leptira i odletjeti! Ah, ovjek treba
pisati samo ono to je vidio i sam iskusio, i tad bih, kao i Europljani,
i ja bih tad mogao naprimjer kao Danvin - kakav je to izvanredan
momak! - mogao bih moda biti pravi znanstvenik, ali naalost na
ovome uspavanom Istoku ovjek ne moe biti nita, ne moe?, a
zato ne moe, zato ne bih i ja mogao vriti promatranja i
eksperimente, ta imam sve to je za to potrebno: imam i oi i ruke i
glavu koja, hvala dragom Allahu, radi tako dobro da joj u ovoj
zemlji nema ravne, zar ne; jesi li vidjela kako su breskve procvale,
Fatma, zato tako miriu, pita se, dobro, a to li je tek miris, to
nam daje da to osjetimo, Fatma, i jesi li vidjela koliko je smokva
ilava, a kakvim se to znakovima mravi dogovaraju, Fatma, i jesi li
ikada obratila panju na to kako more prije juine nadolazi i povlai
se nakon sjevernjaka, ovjek uvijek mora sve paljivo motriti i
promatrati jer je to jedini put kojim znanost moe napredovati i
jedino tako moemo nae glave odgajati i oplemenjivati: nego to!,
neemo valjda biti poput onih koji kunjaju po kutovima kavana, isti
su kao ovce, avaj, kae, a kad prije pljuska oblaci stanu mumljati,
povileni od uitka pa izjuri iz sobe kao ejtan, i stepenicama,
grabei po dvije, sleti u dvorite da legne na zemlju na lea i gleda
u oblake sve dok do koe ne prokis-ne; da, tako bi inio, da. Znala
sam da e pisati i o oblacima, slutila sam da za to trai povoda, jer
znao je ovako govoriti: kad svi shvate da sve ima svoj razlog, u
njihovim glavama vie nee biti mjesta za Allaha: shvatit e da
razlog zbog kojega cvijee cvate, zbog kojega kokoi nesu jaja, zbog
kojega se more die i sputa, a nebo grmi i daje kiu ne lei u
Allahovoj volji, nego u onome to pie u mojoj enciklopediji. Tad e
uvidjeti da stvari nastaju samo iz stvari, a ne
136
iz ruku bogova. ak da ondje i postoji kakav Allah, svi e vidjeti da
njemu ne preostaje nita drugo nego da sjedi i gleda jer e sve
njegove poslove preuzeti naa znanost. Kai, da ujem, Fatma,
moe li se kao Allah raunati netko tko vie nema snage ni za to
drugo osim da skrtenih ruku gleda to se na ovome svijetu zbiva?
Eto vidi, uti, zar ne, zato to sad ve i ti uvia da Allaha vie
nema. A to e se dogoditi kad i oni, poput tebe, jednoga dana
proitaju koji moj redak i sve ovo shvate, slua li me?
Ne, ne sluam te ja, Selahattine, ali on to ionako ne bi pripovijedao
meni: kad shvate da nita nije u Allahovoj moi, vidjet e da je sve u
njihovim rukama; a to e se dogoditi, Fatma, kad spoznaju da
samo o njima ovise i strah i hrabrost, i zloin i kazna, umalost i
pokret, dobro i zlo? Tako bi rekao te bi, kao da ne sjedi za trpezom
meu bocama, nego za svojim pisaim stolom, iznenada skoio na
noge pa poeo hodati gore-dolje galamei: tad e biti poput mene
onih prvih godina; od straha e im obamirati i ruke i noge; nee
moi vjerovati u vlastite misli; nasmrt e se bojati svega to im bude
prolazilo glavom; prestravljeni to misle to to misle, shvatit e da
bi i drugi mogli pomisliti isto te e, drhtei od smrtnoga straha za
vlastitu iju i svladani osjeajem krivnje, svu srdbu svaliti na mene
koji sam ih do toga doveo, ali kako vie nee imati drugoga izlaza,
trat e k meni ne bi li se izbavili iz toga uasa, da, k meni e
dolaziti, i mojim knjigama, mojoj enciklopediji od 48 svezaka, i
spoznat e da su ti svesci ono to posjeduje boanska svojstva, moji
svesci i ja, Fatma. Da, nije li tako: zato ja, doktor Selahattin
Darvinoglu, zato u dvadesetom stoljeu umjesto Njega ne bih ja
mogao biti novi bog svih muslimana? Jer sad nam je znanost
boanstvo, uje li me, Fatma?
Ne! Ne ujem te zato to sad ve mislim da je i sluanje grijeh, zato
to sam pojela krumpir s mljevenim mesom i bljutavi poriluk koji je
Redep skuhao pa sam si u zdjelicu uzela aure19 i povukla se u
pokrajnju hladnu sobicu. Ondje sjedim skupljenih nogu da se ne
nahladim i malenom licom polako jedem. Krikica nara, grah,
slanutak, suha smokva, kukuruz, suhe crne groice i pistacije, a
sve to lijepo pokapano s malo ruine vodice, kako fino, kako lijepo!
San ne dolazi. Ustala sam s kreveta. Poeljela sam aure. Otila sam
137
do stola, sjela; na njemu boica kolonjske vodice, nije staklena, ali je
prozirna. Kad sam je juer oko podneva ugledala, pomislila sam da
je staklena, ali im sam je dotaknula, shvatila sam i najeila se, to je
to, pitala sam, nisu imali u staklenoj boici, Bako, odgovorila je
Nilgun, i tako su mi i ne sluajui me natrljali zapea. Neto to
iscuri iz plastike vas moda i moe vratiti u ivot, mene ne! Nisam
to rekla, ta ionako ne bi shvatili. I vae mrtvoroene trule due, i
one su od plastike! Kad bih im tako rekla, moda bi se i smijali.
Smiju se: kako su udni ovi stari ljudi, smiju se; kako ste, Bako,
smiju se; znate li to je televizor, smiju se; zato ne sidete i ne
sjednete s nama, smiju se; kako je samo lijepa vaa ivaa maina,
smiju se; ima i pedalu, smiju se; zato tap uzimate sa sobom u
krevet, smiju se; da vas provozamo autom, Bako, smiju se; kako je
lijep taj vez na vaem kunom ogrtau, smiju se; zato niste glasali
na izborima, smiju se; zato stalno prevrete po ormaru, smiju se;
pa kad bih ih pitala zato se vi tako neprestano smijete im me
pogledate, opet bi se smijali i govorili ne smijemo se, Bako, i opet se
smijali. Moda i zato to su im otac i djed itav ivot preplakali.
Teko mi je.
Kako bi bilo da patuljka probudim pa zatraim aure? Da udarim
tapom o pod, dii se, ta otkud u ovaj sat, Gospoo, rekao bi
patuljak, i jo u ovo godinje doba, nemojte sad na to misliti nego
lijepo spavajte, a ja u vam sutra... to radi ovdje ako mi nisi ni od
kakve koristi, ha? Gubi se! Odmah bi otiao i njima prenio: ja
mnogo toga podnosim od ove vae Bake, djeco, mnogo! Dobro, ako
je tako, zato si jo uvijek ovdje, to radi ovdje taj patuljak, zato se
nije kao i njegov brat pokupio i otiao? Zato, Gospodo, rekao bi,
zato to, kao to i vi znate, kad nam je ono rahmetli gospodin
Dogan rekao: evo vam ovi novci, Redepe, Ismaile, uzmite i ivite
kako elite, savjest me je dovoljno namuila zbog grijeha moje
majke i oca, dosta mi je toga; kad je rekao uzmite ove novce,
razumni je Ismail rekao: dobro, hvala ti, brate, i uzeo novce i kupio
si ono zemljite na kojemu je sagradio kuu, ta znate, juer ste idui
na groblje proli kraj nje, zato se sad pretvarate da ne znate za to,
ta niste li vi ta koja je jednoga od nas uinila epavim, a drugoga
patuljkom? uti! Odjednom sam se prepala! Sve on obmanjuje, zato
se bojim. Sve je to zato to je moj Dogan bio kao aneo; to ste mu
138
to rekli da ste mu izvukli te novce, pokvarena kopiladi; a za tebe,
sine, u kutiji vie niega nema: doi pa pogledaj ako eli, zbog
tvoga pijanog oca nita nije ostalo; majko, molim te, ne govori tako
o ocu, vrag odnio i novce i dijamante, sve zlo i dolazi od novaca; daj
mi tu kutiju, bacit u je u more, ili - ne, upotrijebit u je za koristan
posao, majko, gle, piem pisma, zna li, poznajem ministra
poljoprivrede, bio je generacija iza mene, pripremam nacrte zakona,
kunem se da e to ovoga puta neemu i koristiti, majko, dobro,
dobro, eto ti kutija, ne elim je, ali molim te da mi se barem u pie
ne mijea. Ustala sam od stola, otila do ormara, izvadila klju,
otvorila vrata i osjetila miris ormara. Stavila sam je u drugu ladicu.
Otvorim drugu ladicu: eto je, tu je. Pomirisala sam je ne otvorivi je,
a kad sam je otvorila, opet sam pomirisala tu praznu kutiju i sjetila
se djetinjstva.
U Istanbulu je granulo proljee i ja sam mlada djevojka od etrnaest
godina i sutra popodne idemo u goste. A kamo ete vi to? Idemo k
ukru-pai i njegovima, tata. Poznaje njegove keri, Tur-kan,
ukran i Nigan, zna ih, zar ne, ja se s njima jako lijepo zabavljam,
uvijek se smijemo; sviraju klavir, oponaaju, itaju poeziju, a
ponekad mi itaju ak i prevedene romane. Jako ih volim. Lijepo,
aferim, ali sad je ve kasno, hajde na spavanje, Fatma. Dobro,
spavat u, spavati i misliti kako sutra idemo k njima. Otac zatvori
vrata, zamah zatvorenih vrata donese mi njegov miris, u krevetu
mislim na njih i tako zaspim, a ujutro me na uzglavlju doeka lijepi
dan: poput mirisa kutije, ali odjednom mi se smuila: dosta je, jadna
kutijo, znam ja to je ivot. ivot ude u tebe i uniti te, glupa
djevojko, cijelu te uniti! Odjednom sam se tako razljutila da sam je
htjela baciti, ali sam se suzdrala: ime bih kasnije dijelila vrijeme?
Spremi je, spremi, opet e doi njezino vrijeme. Ovaj sam je put
spremila u treu ladicu, zatvorila sam ormar, jesam li zakljuala, da
provjerim, jesam, zakljuala sam. Pa sam otila i legla u krevet. Nad
krevetom strop. Znam ja zato ne mogu zaspati. Strop je zelene
boje. Zato to nakon zadnjega auta jo nije proao onaj najzadnji. Ali
zelena se boja ljuti. Kad doe, sluat u njegove korake i uti kad
legne. Pa se pod njom vidi uta boja. Kad to ujem, uvjerit u se da
je cijeli svijet preputen samo meni pa u pod utom bojom koja se
vidi
ispod zelene spavati kao beba. Ali nisam mogla zaspati, razmiljala
sam o bojama, o onom danu kad je otkrio tajnu boja.
Tajna boja veoma je jednostavna, Fatma, rekao je jednoga dana
Selahattin. Pokazao mi je kolut sa sedam boja koji je privezao za
zadnji kota Doganova bicikla nakon to ga je stavio na trpezu okre-
nuvi ga naopako: vidi li, Fatma, tu ima sedam boja, ali gle sad, gle
to e biti od tih tvojih sedam boja! Kad je s jogunastim veseljem
zavrtio pedalu, sedam se boja pomijealo i pretvorilo u bijelu: ja
sam se zaudila i uplaila, a on je skakao po sobi previjajui se od
smijeha. Za veerom je s ponosom izloio svoje naelo koje e
nedugo potom potpuno odbaciti: Fatma, ja piem samo ono u to
sam se vlastitim oima uvjerio, to je moje naelo, u moju
enciklopediju nee ui ni jedan podatak koji nisam uspio
eksperimentom provjeriti! No kasnije je, zakljuivi da je ivot
kratak, a enciklopedija duga, zaboravio koliko je puta to obeanje
ponovio; onih nekoliko godina prije nego to je otkrio smrt, ovako
je govorio: nitko nema vremena sve provjeriti eksperimentom,
Fatma, sad se ispostavilo da onaj laboratorij koji sam zasnovao u
veeraju nije nita drugo nego plod mladenakoga zanosa; ovjek
koji se drzne jo jednom eksperimentima provjeravati svu onu
riznicu znanja koju su otkrili Zapadnjaci, mora biti ili budala ili
netko bolesno zaljubljen u sebe, govorio je, kao da je znao da sam ja
mislila: ti si, Selahattine, eto to oboje. Kasnije se na samoga sebe
ljutio i u srdbi galamio: ak ni veliki Diderot u sedamnaest godina
nije mogao dogotoviti svoju enciklopediju, Fatma, jer se uzoholio,
to ti je trebalo da se svaa s Voltaireom i Rousseauom, glupane,
jer i oni su veliki barem koliko i ti, a ako ovjek ne moe prihvatiti
da e neki znameniti ljudi neke stvari uspjeti otkriti prije njega
samoga, sve ostaje nedovreno.Ja sam ponizan, mirim se s
injenicom da su Europljani prije nas sve otkrili i istraili do
najsitnijih pojedinosti. Nije li glupost iznova istraivati i pronalaziti
iste stvari? Zna se da teina kubnoga centimetra zlata iznosi 19,3
grama i da se njime moe kupiti sve, ukljuujui i ljude; zato i nema
ba nikakve potrebe da ja, da bi se to shvatilo, uzmem vagu pa
ponovno vaem ili da se, depova punih zlatnika, uputim meu
one pokvarenjake u Istanbul, Fatma! Istina se jednom otkriva: nebo
je i u Francuskoj plavo, smokve i u New Yorku dozrijevaju u
140
kolovozu, i kao to se u naem kokoinjcu iz jaja legu pilii, dajem
glavu, Fatma, da se jednako tako legu i u Kini, i ako vodena para
strojeve pokree u Londonu, isto e ih tako pokrenuti i ovdje, i ako
Allaha nema u Parizu, nema ga, nema sumnje, ni ovdje, i ovjek je
isti i jednak i republika je uvijek najbolja, a znanost je poelo svega.
Nakon ovoga govora, Selahattin je napokon prestao od kovaa i
peara po Gebzeu naruivati udne strojeve i pribore; nije vie ni
mene preklinjao da mu za to namaknem novca, niti je vie pozivao
idova; nije ga vie zabavljalo ni to da, odluan u namjeri da e
dokazati kako radi vodoskok, sklapa i povezuje cijevi od pei i
raznorazne posude pa u njih lijeva kablove vode i gleda u to poput
luaka zagledanih u bazen u dvoritu umobolnice, niti je, kako bi
otkrio i dokazao elektricitet, putao zmajeve koji bi se od kie samo
raspali i popadali. Nije se vie igrao povealima, staklenkama,
lijevcima,cijevima iz kojih se puilo, raznobojnim bocama i
dvogledima: mnogo si se istroila zbog onih mojih besmislica u
veeraju, Fatma, govorio je, sad ispada da si bila u pravu kad si
tvrdila da je sve to djetinjarija, oprosti mi, nada da u tim kunim
laboratorijem pridonijeti napretku znanosti nije bio samo
mladenaki san nego i djetinjarija koja se rodila iz nerazumijevanja
toga koliko je znanost uzviena, uzmi taj klju, zovi Redepa pa sve
to odnesite, bacite u more ili prodajte ako elite, uinite to god
elite. Aha, da, uzmite i te slike, i moju zbirku kukaca i riblje
kosture i to cvijee koje sam suio kao zadnja budala, i te crkotine u
piritusu: mieve, imie, zmije i abe, dri, hajde, te staklenke, ma
to ti je, Fatma, nema se tu ega ni gnuati ni bojati, dobro, hajde,
pozovi Redepa, da se odmah rijeim tih gluposti pa e barem biti
vie mjesta za knjige, ba dobro: vjerovati da u sjedei ovdje na
ovom Istoku neto otkriti pa to drugima prenijeti nije nita drugo
doli ista idiotarija. Ljudi su ve sve otkrili i nije ostalo nita novo
to bi se moglo rei: sluaj sad ovo: nema nita novo pod suncem!
Gle, Fatma, jesi li vidjela, ak ni to to sam sad rekao nije novo, i to
smo od njih nauili, prokleti bili, razumije li me; a nemam vie ni
vremena, vidim da enciklopediju neu uspjeti zbiti u 48 svezaka,
najbolje e biti da tu opirnu grau saberem u 54 knjige, ali s druge
strane, ve sam nestrpljiv ne bi li ta
enciklopedija napokon postala vlasnitvom masa, pisanje pravoga
djela tako je iscrpljujue, Fatma, a znam da je sad nemam prava
napreac dovriti, samo to se ja, naalost, ne mogu zadovoljiti time
da budem jednostavan i prosjean kao oni idioti koji u knjiicu od
sto stranica stresu nekoliko mrvica o stvarnosti pa se time busaju u
prsa; pogledaj one knjiice Abdullaha Devdeta, povran i prost
momak, pa zar se cijela stvarnost svodi na toliko, osim toga, de Pas-
seta je krivo razumio, a Bonnesancea nije ni proitao, i k tome rije
jraternite pogreno koristi, ali to ti tu ima ispravljati, uostalom,
ako i ispravi, tko e to shvatiti, glupai, ovaj e te narod shvatiti
samo ako mu sve objasni jednostavnim rijeima, muim se i patim
ne bih li im nekako objasnio znanstvena otkria, u tekstove
ubacujem poslovice i narodne izreke sve u nadi da e me te
ivotinje tako lake razumjeti; da, tako je vikao Selahattin, a ja sam
se toga sad, eto, prisjeala, kadli zauh brujanje auta koji je morao
proi nakon onoga zadnjeg auta.
Zastao je pred dvorinim vratima. Dok mu je motor mumljao, vrata
su se otvorila pa sam zaula glazbu: kako je to samo udna, kako
runa glazba! Razgovarali su, sluala sam ih:
"Sutra ujutro kod Dejlan, moe?" viknuo je netko.
"Moe!" odgovorio mu je Metin.
Pa je auto odjurio zavijajui i riui. Metin je proao dvorite,
lupkajui otvorio kuhinjska vrata, uao, preao one stepenice kojih
je pet, proao kroz sobu koju je Selahattin zvao blagovaonica pa
zatim opet po stepenicama - njih je devetnaest - a dok je prolazio
pokraj moje sobe, odjednom sam pomislila da poviknem: Metine,
Metine, doi ovamo, dijete, priaj mi gdje si bio, to se zbiva vani,
hajde, pripovijedaj mi, kamo ste ili, to ste sve vidjeli; da mu
kaem: hajde priaj, probudi mi znatielju, zabavi me, ali on je ve
uao u svoju sobu. Dok izbrojim do pet, on e se svui i tako se
baciti na krevet da e se kua stresti, evo, stresla se, i dok opet
izbrojim do pet, sigurno e i zaspati, tri, etiri, pet, eto, sad je ve
sigurno lijepo zaspao mladenakim snom, jer kad si mlad, tako se
lijepo spava, zar ne, Fatma?
Ali ja nisam mogla spavati ni kad sam imala petnaest. Uvijek sam
neto oekivala: vonju u koiji koja e nas ljuljukat!, sviranje
klavira, dolazak tetkinih keri, odlazak onih koji dou, pa emo
jesti i dok jedemo ekati da ustanemo od stola, i jo neko iekivanje
koje ponitava sva iekivanja i ono to u tome iekivanju ekamo,
a ovjek nikada tono ne zna to je to. I na kraju, nakon to je prolo
devedeset godina, vidim da su mi misli svime time ispunjene, kao
blistava voda koja se u mramornome bazenu nakupila curei iz
stotina malenih slavina, a kad se u tiini spokojne i vrue ljetne noi
tome bazenu pribliim, u njemu vidim svoj odraz, i vidim da sam
sobom ispunjena; kako povrinu te blistave vode ne bi pokrili prah i
trunke, poelim da sam poput zraka pa da poletim. Ja sam bila
krhka, malena i slabana djevojka.
Ponekad pomislim kako bi bilo da sam cijeli ivot mogla ostati
djevojica: ako djevojica ne eli odrasti i potonuti u grijeh i ako joj
je to jedina elja kao to je meni bila, to bi se moralo na neki nain
moi postii, ali kako, pitam se? Jo dok sam bila dijete, u Istanbulu,
pa ila u goste kod Nigan, Turkan i ukran, sluala sam jedan
roman preveden s francuskog koji su mi one redom itale: krani
imaju samostane; ne eli biti grean pa se popne na brijeg, ue u
samostan i eka; ama kako je to udno i runo!, mislila sam ja dok
sam sluala tu knjigu koju je Nigan itala; oni su ondje, sve jedan
kraj drugoga, jedan kraj drugoga, kao lijene i trome kokoi koje ne
ele nositi jaja. Pomislila sam i kako e jednom odrasti i ostarjeti i
sve mi je to bilo odurno: kranstvo, kri, kipovi; redovnici crnih
brada i crvenih oiju koji trunu meu hladnim kamenim zidovima!
Ne elim ja tako. Ja bih htjela ostati ja, a da me nitko ne vidi.
Ne, ne mogu spavati! Uzalud gledam u strop. Okrenula sam se,
polako ustala, otila do stola i zagledala se u pladanj kao da ga prvi
puta vidim: patuljak mi je veeras ostavio bresaka i vianja. Uzela
sam jednu vinju, stavila je u usta kao da je krupan rubin; malo sam
je zadrala meu eljustima pa je zagrizla i polako savakala ne bi li
me njezin sok i okus nekamo poveli, ali uzalud. Ovdje sam, to da
se radi. Izvadila sam koticu pa pokuala isto s jo jednom, pa zatim
uzela jo tri, a kad sam izvadila kotice, jo sam uvijek bila ovdje.
Jasno je da e ova no teko proi...
17.
Kad sam se probudio, pogledam: sunce mi se popelo do ramena.
Ptice su poele na granama, a mama i tata u kuhinji: "Kada je Hasan
juer legao?" pita otac. "Ne znam" kae mama. "Zaspala sam. Hoe
li jo kruha?" "Neu" odgovorio je otac. "Oko podneva u doi da
vidim je li kod kue."
Pa su oni zautjeli, ali ptice nisu: iz svoga leaja sluao sam ptice i
aute koji su jurili za Istanbul. Zatim sam ustao, iz depa hlaa uzeo
Nilgunin ealj i opet legao. Malo sam se izvalio i razmiljao
gledajui ealj u svjetlu sunca koje je ulazilo kroz prozor. Pomislio
sam kako je ta stvar koju drim u ruci proeljala najskrivenije
kutke one ume od njezine kose, i bilo mi je nekako udno.
Poslije sam se tiho izvukao kroz prozor, na bunaru lice zapljusnuo
vodom i doao k sebi: neu vie misliti na ono o emu sam noas
mislio, da ja ne mogu biti s Nilgun i da nas dvoje pripadamo
razliitim svjetovima. Uao sam, obukao kupae gae, hlae i
tenisice, u dep sam stavio ealj, i ba sam htio izii kad zauh da
netko lupka oko vrata. Dobro je: otac ode, znai da za doruak uz
paradajz, sir i masline neu dobiti i lekciju o tome kako je ivot
teak i koliko je matura vana. Razgovaraju na vratima:
"Kai mu, ako ni danas ne bude sjeo i uio..." govorio je tata.
"Pa sino je uio, to hoe" prekinula ga je mama.
"Iziao sam u dvorite i pogledao kroz prozor u njegovu sobu"
nastavio je tata. "Sjedio je za stolom, ali nije uio. Tono se vidjelo
da misli na neto deseto."
"Uit e, uiti!" rekla je mama.
"I bolje mu je" odgovorio je epavi lutrija."Inae u ga opet dati
berberu za egrta."
uo sam kako se njegove noge udaljavaju; jedna je snana, druga
slaba: tap-tarap, tap-tarap. Kad je otiao, iziao sam, otiao u
kuhinju i poeo jesti.
"Sjedni" rekla je mama, "zato jede s nogu?"
"Izlazim" rekao sam. "Ionako, koliko god ja uio, on mi to ne
priznaje. uo sam ga."
"Ma pusti ti njega" rekla je. "Hajde, sjedi pa se lijepo najedi! Da ti
pristavim aj, hoe li?"
Gledala me je s ljubavlju. Odjednom sam pomislio koliko nju volim
i koliko oca ne volim. Bilo mi je ao mame, sjetio sam se ak i toga
da sam ostao jedinac zato to ju je otac nekada tukao. Za koji je
zloin to kazna? Ali meni je majka kao sestra. Ovako sam mislio: mi
kao da nismo majka i sin, nego brat i sestra, pa su nas kaznili
stavivi nas u kuu ovoga epavca i rekli ba da vidimo hoete li
moi preivjeti novcem od njegovih prodanih listia! Dobro, nae
stanje nije jako loe, u mom razredu ima i siromanijih od mene, ali
mi nemamo ak ni duan. Da u vrtu nema paradajza, graha,
paprike i luka, pitanje je bi li taj krtac-lutrija mami dao novaca i bi
li bilo ita za skuhati; tko zna, moda bismo i gladovali. Kad mi je
ovo palo na pamet, odjednom sam mami poelio sve objasniti:
poelio sam joj priati o svijetu, o tome kako smo mi igraka velikih
sila, o komunistima, materijalistima, imperijalistima i drugima i
kako smo danas prisiljeni prositi od naroda koji su nam nekada bili
sluge. Ali - ne bi ona to shvatila: ona se samo ali na svoju crnu
sreu i nikad se ne zapita zato je to tako. Jo uvijek me je gledala,
dodijalo mi je.
"Neu, mama" rekao sam. "Odmah izlazim. Imam posla."
"Dobro, sine" odgovorila je, "kako hoe."
Dobra, draga mama! Samo - to ipak nije bilo sve to je rekla:
"Ali barem nemoj dugo ostati, nego doi pa sjedni i poni uiti prije
nego to ti otac oko podneva dode!" dodala je, ali dobro, nema veze.
Pomislio sam da je pitam da mi da novaca, ali nisam pitao, iziao
sam, idem nizbrdicom. Juer mi je dala 50 lira. A amida Redep mi
je dao 20, dvaput sam telefonirao, to je 20, i lahmadun 15, znai
ostalo je 35 lira. Izvadio sam iz depa i pogledao: tono, imam 35
lira, a da bih to izraunao, nisu mi potrebni ni logaritmi ni
kvadratni korijeni, ali oni zbog kojih sam pao razred, sva ona
gospoda i profesori, imaju neke druge namjere: ele me sruiti,
izribati i zgaziti i nauiti me puzanju i poniznosti da bih nauio
zadovoljavati se malim. Znam da biste se veselili kad bih jednoga
dana sve to usvojio; znam da biste tad trljajui ruke rekli: ovaj je
napokon nauio ivjeti, ali taj dan neete doekati, gospodo, meni
taj va ivot ne treba: jo samo da nabavim kakav pitolj pa u vam
onda objasniti ime se elim baviti! Prolazili su pokraj mene brzo, u
svojim autima. Pogledam, u tvornici s druge strane trajkaju.
Razljutio sam se i poelio neto uiniti, ako nita drugo, mogao bih
barem otii u Drutvo, ali bojao sam se ondje biti sam: to bi bilo da
odem bez Mustafe i Serdara? Mislio sam: mogu ja sam i do
Uskudara! Kaem im: dajte mi nekakav dobar, ist posao, dosta mi
je pisanja po zidovima i prodavanja pozivnica po ariji, dajte mi
nekakav velik posao. Jednoga e dana televizije i novine govoriti o
meni. Mislio sam.
Kad sam doao do plae, pogledam kroz ianu ogradu: nema
Nilgun. Malo sam hodao i opet razmiljao, pa zatim jo malo
razmiljao lunjajui ulicama. Posjedali su po balkonima i malenim
dvoritima, dorukuju: majke, keri i sinovi; neki imaju jako mala
dvorita, stolovi su im toliko blizu cesti da mogu izbrojiti masline
na njihovim tanjurima. Da ih sve postrojim na plai, idemo, u red,
lijenine, pa se popnem na kakvo visoko mjesto i sve im objasnim:
kako vas nije stid, kako vas nije stid, pakla se ne bpjite, to sam
shvatio, ali zar nemate ni savjesti, nastrani, bijedni, nemoralni
stvorovi, kako moete ivjeti mislei jedino na sebe i svoje duane i
tvornice i zaradu, ne razumijem vas, ali sad u vam napokon
pokazati. Pucnjava i strojnice! Sad vie ne dolaze filmovi o
povijesnim junacima. Izvest u neto, sve u ih naglavce prevrnuti,
nikada me nee zaboraviti. Doao sam pred Nilguninu kuu,
pogledam, nema ni ive due. Kako bi bilo da je nazovem pa joj ovo
sve ispriam: sanjarija! Vratio sam se do plae, pogledam, opet je
nema. Malo
ia6
kasnije ugledao sam amidu Redepa. U ruci mu mreica. Vidio me
je pa je skrenuo i priao mi.
"to ti sad opet radi ovdje?" upita.
"Nita!" rekoh."Juer sam puno uio pa sad malo etam."
"Hajde, idi kui, sinko. Nema ti to ovdje raditi."
"Aha, da" sjetih se,"onih dvadeset lira koje si mi juer dao nisam
potroio. Biljenice ne prodaju za 20 lira. A olovku imam, ne treba
mi. Biljenica je 50 lira." Gurnuo sam ruku u dep, izvukao 20 lira i
pruio mu ih.
"Neu", rekao je. "To sam ti dao da ui i bude velik ovjek."
"Pa da, samo ne postaje se velik ovjek za dabe" odgovorih.
"Obina biljenica kota 50 lira."
"Hajde dobro" ree, izvadi 30 lira i dade mi. "Ali nemoj sad za to
kupiti cigarete!"
"Ako misli da u tvoje novce popuiti, neu ni uzeti" rekao sam.
Malo sam priekao, a zatim uzeo. "Dobro" rekoh, "hvala. Pozdravi
Medna i Nilgun i njih. Doli su, zar ne? A ja sad odoh uiti.
Engleski je jako teak."
"Teak, nego to!" potvrdi patuljak. "Zar si mislio da je ivot la-
gan?"
Da sad i ovaj ne bi poeo kao i otac, krenuo sam. Kasnije sam se
osvrnuo i pogledao: okrenuo se i ode, polako se njie. Bilo mi ga je
ao. Svi torbe dre za ruku, a on dri za mreicu da mu se ne vue
po zemlji. Jadni patuljak. A opet, pitao me to radim ovdje. Svi me
tako pitaju. Kao da ovdje namjeravaju poiniti neke nepodoptine
pa im ja smetam. Jo sam malo hodao da ne bih opet naletio na
patuljka, a zatim stao, priekao, i kad sam se vratio do plae, srce
samo to mi nije stalo: Nilgun je odavna dola, ve je i legla na
pijesak. Kad si stigla? Opet lei kao i juer i gleda u knjigu u ruci,
glava joj se ne mie. Tako sam stajao zauen, kadli odjednom:
"Opaaa!" viknu netko. "Pazi da ne upadne unutra!"
Prepao sam se! Okrenem se, pogledam: na Serdar.
"Kako je?" ree. "to ti radi ovdje?"
"Nita."
"Snima, ha?"
"Ne" odgovorih, "imam posla."
"Ne lai" ree. "Gledao si unutra kao da e nekoga pojesti. Stid te
bilo! Rei u ja Mustafi pa e naveer dobiti svoje!"
"Ne izmiljaj" rekoh. "Tu mi je jedna poznanica pa je ekam. to ti
radi?"
"Idem kod mehaniara" ree pokazujui torbu u ruci. "A koga ti to
poznaje?"
"Ti je ionako ne zna."
"Nikoga ti tu ne poznaje" nastavi. "Bulji u djevojke i to bez imalo
stida. Hajde dobro, reci: koju ti to pozna?"
"Pa dobro" odgovorih, "pokazat u ti koja je, ali nemoj da se
primijeti da gleda u nju."
Pokazao sam mu vrhom nosa, pogledao je.
"ita knjigu" ree. "Odakle je poznaje?"
"Evo odakle" rekao sam i ovako mu objasnio: "Nekada davno, dok
ovdje jo nije bilo ni jedne betonske kue, jedine su kue bile naa
kamena na uzviici i njihova stara, udna kua, a od sadanje arije
postojao je samo mali zeleni duan. Nikoga drugog nije bilo. Nije
bilo ni gornje mahale, ni tvornica, ni Nove mahale ni Esente-pea.
Nije bilo ni ovih ljetnikovaca ni plae. Vlak tada nije prolazio
izmeu tvornica i skladita, nego kroz vrtove, vonjake i vinograde.
to kae na to?"
"Je li tad ovdje bilo lijepo?" pitao je zamiljen.
"Jest" odgovorih. "Trenje su u proljee drugaije cvale. Stavi ruku
u more i, ako ne cipal, a ono barem deverika dode i sjedne ti na
dlan."
"Au to lupeta!" ree. "Hajde, barem mi reci zato eka tu
djevojku."
"Neto u joj dati" rekoh. "Neto njezino to je ostalo kod mene."
"to to?"
Izvadio sam, pokazao: "Ovaj je ealj njezin."
"To je jeftin ealj" zakljui on, "takvi kao ona ne koriste ovakve
eljeve. Daj da vidim!"
Dao sam mu: neka pogleda, neka shvati i neka ga ne slomi. Ali
vraga!: uzeo ga je i poeo ga svijati, proklet bio!
"Jesi se ti to u nju zaljubio, ha?"
"Nisam" rekao sam. "Pazi, slomit e ga." "Zarumenio si se! Ti si se
znai u tu damu zaljubio!" "Nemoj ga svijati!" rekoh. "Nije li teta
elja?" "Zato bi bila?" ree, strpa ealj u dep, okrenu se i ode!
Potrao sam za njim.
"Hajde, Serdaru" rekoh, "dosta je bilo ale." Ne odgovara. "Sad je
dosta, daj mi taj ealj!"Opet ne odgovara."Nemoj da sad moram...
Nemoj da se sramotimo!"
Ba smo prolazili kroz guvu pred ulazom na plau, kad se Serdar
okrenu i povika: "to hoe od mene, nita mi nisi dao! Pusti me na
miru, zar te nije stid?"
Pogledali su nas s nekoliko strana. Nita nisam rekao. Malo sam
zastao i samo sam ga izdaleka slijedio. Poslije pogledam, nema
nikoga pokraj njega, potrim, uhvatim ga za ruku i uvrnem je.
Poeo se otimati. Tad sam mu je jo jae uvrnuo, neka ga dobro
zaboli!
"ivotinjo!" viknu. Torba s alatom mu je ispala. "Stani, evo, dat u ti
ga."
Izvadio je ealj iz depa i bacio ga na zemlju. "Ne zna za alu,
kretenu" ree.
Uzeo sam ealj, dobro je, itav je, stavio sam ga u dep. "Nema
pojma ni o emu. Glupi akal!"
Opalit u mu jednu, pa to? Okrenuo sam se i krenuo prema plai.
Psovao je za mnom i vikao da sam se zaljubio u bogataicu. Ne
znam je li tko od prolaznika uo. Bilo me je stid.
Kad sam doao do plae, pogledam: Nilgun je otila. Poela me
hvatati panika, ali kad sam bolje pogledao, shvatio sam da nije
otila, torba joj je jo bila ondje. Izvadio sam ealj iz depa i
priekao da izie iz vode.
Kad izie, otii u i rei ovaj ti je ealj ispao, Nilgun, naao sam ga
na putu, nee li ga uzeti, pa zar nije tvoj? Uzet e i rei hvala.
Nema na emu, odgovorit u, nema ti meni zato zahvaljivati, sad
mi zahvaljuje, a juer me na ulici nisi htjela ni pozdraviti. Ispriat
e se. Ma nema se to ispriavati, rei u, znam da si ti dobra
djevojka, na svoje sam oi vidio kako si na groblju sa svojom bakom
ruke podigla na molitvu. Tako u joj rei, a kad me pita to jo ima
kod mene, rei u da mi matematika i engleski slabo idu. Ti
studira,
zar ne, ako to dobro zna, mogla bi me poduiti, rei u. Naravno,
rei e, dodi k nama. Tako u moda otii i k njima, i tko god nas
vidi kako sjedimo i uimo za istim stolom, nee ni pomisliti rei
kako nas dvoje pripadamo razliitim svjetovima. Mi emo za istim
stolom sjediti zajedno, tako emo sjediti. Zamislio sam se.
Zatim sam je ugledao u hrpi drugih ljudi: izila je iz mora, brie se.
Noge samo to mi nisu same od sebe potrale! Kad je obukavi utu
haljinu s torbom krenula prema izlazu, iziao sam s plae i pourio
prema bakalu. Vidio sam da dolazi za mnom. Dobro je.
"Daj mi jednu Coca-Colu" rekao sam uavi kod bakala.
"Odmah!" odgovorio je.
Ali je zatim otiao i poeo se tamo s nekom starom enom
razraunavati, valjda ba zato da bi me Nilgun kad stigne zatekla
kako ovdje stojim besposlen. I hajde, na kraju je starica otila,
otvorio je bocu i pruio mi je udno me pogledavi. Bocu sam mu
zgrabio iz ruku i povukao se u jedan kut duana, ekam. Ti e ui,
a ja u piti iz svoje boce, kakva sluajnost, sreli smo se kod bakala,
zdravo, rei u, kako si, hoe li me poduiti engleski, pitat u.
ekao sam, ekao, i kad si ti, Nilgun, ula, nisam te vidio jer sam
bio zagledan u bocu koju sam drao i zato te jo uvijek nisam
pozdravio. Dobro, a to je s tobom, zar ni ti mene dosad nisi vidjela,
ili si me vidjela, ali me opet nee pozdraviti? Ali nisam je gledao.
"Imate li ealj?" rekla si, Nilgun, ti odjednom.
"Kakav ealj?" pitao je bakal.
Meni je krv iknula u lice.
"Moj se izgubio" rekla si,"treba mi bilo kakav ealj." "Ima samo
ovih" rekao je bakal. "Hoe li vam odgovarati?" "Da vidim"
odgovorila si.
Pa je nastala tiina i kako vie nisam mogao izdrati, okrenuo sam
se i pogledao te, Nilgun. Lice sam ti vidio sa strane: kako si lijepa!
Koa ti je kao u djeteta, a nos malen.
"Moe" rekla si, "uzet u jedan od ovih."
Ali bakal nije odgovorio, nego je krenuo prema eni koja je u tom
trenutku ula. A ti si tad pogledala oko sebe i ja sam se prepao: da
ne bi pomislila da se pravim da te ne vidim, ja sam te prvi
pozdravio:
"Zdravo" rekao sam, i ti si odgovorila: "Zdravo."
150
Ali meni se dua stisnula jer kad si me ugledala, lice ti se nije
razvedrilo, nego je izgledalo kao da ti je netko dodijao; to sam vidio
i pomislio: ja ti se, znai, ne sviam, ja sam ti, znai, dosadan. Tako
sam se ondje ukipio s bocom Coca-Cole u rukama. Poput dvoje
stranaca stajali smo nas dvoje kao ukoeni kod bakala.
Onda sam pomislio: ima pravo, u pravu je to me ne eli ni
pogledati u oi, jer mi dolazimo iz razliitih sredina. Ali sam se i
zaudio; zato ovjek odbija pozdraviti drugoga, zato ga bez
ikakva razloga gleda neprijateljski, tako sam se udio: novac je sve i
sve je trule, sve je loe! Prokleto bilo! Uit u matematiku, pomislio
sam, dobro, tata, idem sjesti i uiti matematiku, dobit u i
svjedodbu i baciti je preda te!
Nilgun je kupila crveni ealj, a meni se odjednom uinilo da u
zaplakati, ali sam se zatim jo i vie zbunio. Jer rekla je ovako:
"Dajte mi i novine,Republiku*."
Jako sam se zaudio. Gledao sam izbezumljen: uzela je novine
poput djeteta koje nikad nije ni ulo za krivnju i grijeh i bez imalo
nelagode krenula prema vratima kad sam potrao za njom s bocom
u ruci.
"Ti znai ita komunistike novine!" viknuh.
"Molim?" odgovorila je i milo me pogledala. Pogledala me
pokuavajui razumjeti to se zbiva i zatim shvatila to sam rekao,
zgranula se i otila bez rijei.
Ali neu te ja pustiti, pomislio sam. Neka sve objasni, i ja u njoj
objasniti. Ba sam iziao i krenuo za njom, kad pogledam: u ruci mi
ona glupa boca Coca-Cole\ K vragu! Vratio sam se, izvadio novce i
platio, priekao kao zadnji kreten da mi vrati ostatak i da nita ne
posumnja, ali pokvarenjak nikako da mi ga da, moda ba zato da
bi mi ti umaknula, ne znam.
Kad sam iziao i pogledao, Nilgun je otila, odavna je ve skrenula
za ugao. Da potrim za njom, stigao bih je, ali nisam trao, brzo sam
hodao, naokolo ima ljudi koji gledaju: guva od kretena koji idu na
plau, u ariju, jedu sladoled... Brzim sam se korakom popeo
uzbrdicom, pa se spustio, malo potrao, pa opet hodao, a kad nije
bilo nikoga, trao sam, ali kad sam na uglu skrenuo, vidio sam da je
sad ne mogu stii ni da trim najbre to mogu. Svejedno sam
IST
nastavio i doao do njihovih vrata i pogledao kroz eljezne preke
ograde: iz dvorita je ula u kuu.
Pa sam ondje sjeo pod kesten preko puta i malo razmislio. Sa
strahom sam razmiljao o komunistima i o svim njihovim maskama
i o tome kako i koga sve mogu zavarati. Ustao sam, stavio ruke u
dep i krenuo nazad: u depu mi je jo uvijek onaj zeleni ealj!
Izvadio sam ga i pogledao, kako bi bilo da ga slomim, ali neu, ak
mi se ni to ne da. Ondje gdje poinje kaldrma, bila je kanta za
smee. U tu sam kantu bacio tvoj zeleni ealj, Nilgun. Nastavio
sam ne okreui se. Sve do bakala. E tu mi je neto palo na pamet.
Kako bi bilo da malo s tobom porazgovaram, bakal-efendija? Nismo
li ti rekli da te novine vie ne prodaje? Kakvu kaznu eli, kai, da
ujem! Moda bi i otvoreno rekao: ja sam komunist, i ta je djevojka
komunist, i te joj novine prodajem zato to je to moje uvjerenje.
Odjednom mi je bilo ao Nilgun, jer dok je bila mala, bila je tako
dobra curica. Uao sam k bakalu ljutit:
"Opet ti?" rekao mi je. "to hoe?"
Bilo je drugih kupaca pa sam malo priekao. Ali - ponovno me je
pitao i svi su me pogledali.
"Tko, ja?" rekao sam."Hou, kako se zove... ealj, za kosu!" Izvadio
je kutiju i pokazao mi ih.
"Moe" odgovorio je. "Ti si sin lutrijaa Ismaila, zar ne?" Izvadio je
kutiju i stavio je preda me.
"Ona je djevojka maloprije kupila crveni" dodao je.
"Koja djevojka?" odgovorio sam. "Hou bilo kakav ealj."
"Dobro, dobro" rekao je, "hajde, izaberi koje e boje."
"Koliko su ti ovi?"
Kako su drugi kupci otili i ostavili me na miru, polako sam
pregledao sve eljeve u kutiji. Uzeo sam crveni ealj isti kao tvoj,
Nilgun. Doe 25 lira. Dao sam mu. Iziao sam od bakala mislei
kako sad imamo iste eljeve. Pa sam hodao, hodao, i doao do
kraja kaldrme. Ona kanta za smee od maloprije jo je uvijek ondje i
nitko ne gleda. Gurnuo sam ruku u nju i izvadio ga, nije se zaprljao.
Nitko nije vidio, a to da su i vidjeli?! Sad u depu imam dva elja,
jedan je tvoj, a jedan isti kao tvoj! Bilo mi je zgodno tako misliti. Da
je ovo to sam napravio vidio netko od onih momaka, da je bilo tko
vidio,
I<,2
em bi me alio, em bi mi se smijao, budala. Ali nisam valjda pao na
to da gledam hoe li mi se te bezdune, glupe budale smijati: neu
valjda zbog toga odustati od onoga to elim?! Ja sam slobodan:
lunjam ulicama mislei na tebe.
t
18.
Skoro e pet. Sunce se odavna spustilo do prozora pljesnive i vlane
podrumske prostorije.Jo malo pa u skupiti torbu i kugu potraiti
na otvorenom. Jako sam zbunjen. Maloprije sam pomislio kako sam
i nesvjesno uspio besciljno lutati dokumentima. Sad ve sumnjam u
taj neobini uspjeh... Maloprije povijest je bila fluidna masa
sastavljena od nebrojena mnotva nepovezanih injenica koje su se
u mojoj glavi povezale... Ako otvorim biljenicu i ponovno preletim
pogledom po svemu to sam napisao, moda u opet uloviti taj
osjeaj. Evo ovako:
itam rezultate izvanredna popisa provedena u selima koja
pripadaju posjedu vezira Ismail-pae na podruju ajirove,
Eskihisara i Tuzle i kadiluka u Gebzeu; itam kako se Hizir alio na
Ibrahima, Abdulkadira i njihove sinove jer su mu zapalili kuu i
razgrabili stvari; itam fermane poslane da bi se na obali Eskihisara
izgradilo pristanite; itam kako se selo u blizini Gebzea vrijedno
sedamnaest tisua aki, koje je nekada pripadalo spahiji Aliju, ali je
kasnije njemu oduzeto budui da nije iao u vojnu te predano
Habibu, treba predati nekomu drugom jer je ustanovljeno da ni
Habib nije iao u rat; itam kako je sluga Isa svome gospodaru
Ahmetu uzeo trideset tisua aki, jedno sedlo, jednoga konja, dva
maa i jedan tit i pobjegao nekomu imenom Ramazan pa sad
Ahmet Isu tui, a Ramazan ga titi; itam da je umro netko po
imenu Sinan pa je dolo do rasprave oko njegova nasljedstva nato
je jedan od tuitelja,
154
elebioglu Osman, dao da sud popie sve to je Sinan posjedovao;
itam detaljna svjedoanstva Mustafe, Jakupa i Hudaverdija koja
govore o tome kako je konj koji je oduzet od pohapenih lopova pa
stavljen u miralajevu konjunicu zapravo ukradeni konj Sulejmana,
sina Dursuna Gebzelije; itam to i sve mi se ini kako se u meni opet
budi onaj povjesniarski zanos: zadnja etvrtina esnaestog stoljea
slae mi se u glavi; sve injenice etvrtine jednoga stoljea
meusobno nepovezane smjetaju se i uvlae medu moje modane
vijuge. Dok sam ruao, usporedio sam ih s galaksijom glista koja se
u bezgravitacijskom prostoru prua u beskraj; injenice-gliste
previjaju se u praznini, kao da lunjaju po mome mozgu, ali se jedna
s drugom ne povezuju i ne dodiruju. Pomislio sam da mi je glava
ucrvani orah. Kao da bi, kad bi mi razbili lubanju pa u nju zavirili,
ugledali te crve koji se po njoj motaju!
Ali ni taj zanos nije dugo potrajao. Maglovita se galaksija raspli-
nula i nestala! A moj tvrdoglavi um od mene ve po navici opet
oekuje isto: slutim da je potrebno pronai priu koja e okupiti sve
injenice, izmisliti neku uvjerljivu pripovijest! Da bismo ne samo
povijest, nego vjerojatno i svijet i ivot mogli vidjeti onakvima
kakvi jesu i razumjeti ih, struktura naega mozga trebala bi se
promijeniti. Da, taj uitak sluanja pria sve nas zavarava, sve nas
vue u izmiljeni svijet. I to dok svi ivimo u krvavom i okrutnom
stvarnom svijetu...
Dok sam ruao, na trenutak sam pomislio da sam na to pitanje
naao odgovor. Razmiljao sam o prii o onome mom Budaku koji
mi se jo od juer mota po glavi. Nakon nekoliko zapisa koje sam
jutros proitao, ta je pria dobila i novu dimenziju: ini mi se da je
Budak naao nain da se zavue pod zatitnika krila nekoga pae u
Istanbulu. Sjetio sam se i nekih drugih pojedinosti koje sam izvadio
iz knjige onog srednjokolskog profesora povijesti: sve su to bile
injenice dovoljne da zavaraju prioljupce i one koji svijet
pokuavaju razumjeti posredstvom pria.
Nato sam se dao u planiranje knjige o Budakovim pustolovinama i
Gebzeu esnaestoga stoljea, knjige koja ne bi imala ni poetka ni
kraja. Imala bi samo jedno naelo: svi podaci u vezi Gebzea i
njegova podruja u tome stoljeu u knjigu e biti stavljeni bez
ikakva svrsta-
vanja prema vanosti ili vrijednosti. Tako bi se u toj knjizi poredalo
sve: cijene mesa i trgovaki nesporazumi, otmice djevojaka i
ustanci, ratovi i enidbe, pae i zloini stajali bi u knjizi nevezani
jedni s drugima, pokorni i ponizni, ba onako kako stoje u
arhivima. A na njima u izgraditi Budakovu priu, ali ne zato to do
nje drim vie nego do ostalih, nego zato da oni koji u
historiografskim djelima tragaju za priama i ovdje nadu barem
jednu. Moja e knjiga tako nastati iz beskrajna nastojanja na
predoavanju. Dok sam zavravao s rukom, moda i pod utjecajem
piva, dobrano sam se zanio tim planom, ak mi se uinilo da sam
opet osjetio djetinjasti radni zanos kakav me znao obuzimati u
mladosti. Ii u i u Vladin arhiv, govorio sam sam sebi, neu
preskoiti ni jedan dokument, svi e podaci, jedan po jedan,
posjedati na svoja mjesta. Onaj tko moju knjigu bude itao od
poetka do kraja, tjednima i mjesecima, na kraju e pomisliti da i
sam vidi ono maglovito kopno koje sam ja naslutio radei ovdje pa
e, poput mene, zadivljen proaptati: to je povijest; to su, eto, ivot i
povijest...
Jo mi se neko vrijeme pred oima vrtio taj besmisleni plan ije bi
izvrenje trajalo trideset godina, ili ak do kraja moga ivota,
ostvarujui se u obliku gluparanja, junaenja, iskvarenih oiju i
ivanih bolesti. S uzbuenjem sam razmiljao o nebrojenim
stranicama koje u ispisati. A onda sam osjetio kako cijeli taj
uzvieni prizor - odnosno zavaravanje i idiotarija, ba zato jer mi se
na trenutak uinio uzvienim - polako pada u vodu.
Prije svega, im ponem na papir stavljati prva slova toga to sam
kanio napisati, preda mnom e iskrsnuti prvi problem: to god da ja
namjeravao, to to u napisati, mora imati nekakav poetak.
Nadalje, kako god da pisao, injenice moram posloiti nekim
redom. A sve e to htio-ne htio itatelju nametnuti dojam da tu
postoji nekakav red i smisao. I to budem vie bjeao od toga, sve e
mi manje biti jasno odakle da se prihvatim posla i to bi trebao biti
moj sljedei korak. Jer ljudski um e, sklon starim navikama, u
svakom redanju traiti ureenost, u svakom podatku simbol i
znaenje, a priu koju ja pokuavam iznad svega izdii neprestano
e vraati medu injenice. Beznadan, pomislio sam ovako: nema
naina kojim bih povijest, a jo manje ivot, mogao pretoiti u rijei!
Kasnije sam pomislio
156
kako bi jedini put za to bio promjena ustroja naih mozgova: da
bismo ivot mogli spoznati, svoje ivote moramo promijeniti. Htio
sam to jo i bolje opisati, ali nisam uspio. Iziao sam iz restorana i
vratio se ovamo.
O istom sam razmiljao i itavo popodne: ne postoji li nain da tu
knjigu napiem i kod ljudi izazovem uinak kakav bih elio? Da bih
u sebi oivio osjeaj za koji mi se inilo da ga nikome neu moi
opisati, neprestano sam ponovno prelijetao ono to sam napisao u
biljenicu.
Dok sam itao, sam sam sebe odgovarao od toga da se dam zani-jeti
bilo kojom priom; neka to bude ba ono to bih htio uiniti u svojoj
knjizi: neka ovo itanje bude samo besciljno lutanje po podacima...
Maloprije sam, eto, bio pomislio da mi je to i uspjelo, ali sad ve
sumnjam u taj udni uspjeh. Sunce se jo vie spustilo, prolo je pet,
idem, ne doekavi Rizu izlazim iz ovog pljesnivog podruma, kugu
u potraiti na otvorenom.
Sjeo sam u anadol. Iz kasabe u ijem sam arhivu radio tri dana
iziao sam tup i prazan, kao da odlazim iz grada u kojemu sam
godinama sjedio dok me on neprestano strugao i praznio. Neto
kasnije s ceste Istanbul - Ankara skrenuo sam prema eljeznikom
kolodvoru u Gebzeu; sputao sam se prema Mramornome moru
kroz maslinike i pokraj stabala smokava i treanja. Kolodvor koji
mirie na Republiku i birokraciju nalazi se na kraju livade koja se
prua sve do Tuzle. Mislim da bi negdje u toj ravnici trebala biti
ruevina jednoga karavansaraja. Parkirao sam auto i stepenicama se
spustio na kolodvor. Radnici koji se vraaju kui, mladii u
trapericama, pokrivene tete, starac koji je zaspao na klupi i ena
koja grdi svoje dijete ekaju vlak koji e doi iz Istanbula pa se
potom vratiti. Doao sam do kraja perona i siao na zemljano tlo.
Sluajui zujanje elektrinih ica, hodao sam prugom prelazei
skretnice. I kad sam bio mali, volio sam hodati prugom. I ruevinu
sam prvi put vidio kao dijete, prije nekih dvadeset pet godina, ini
mi se. Imao sam osam-devet godina, Redep me izveo u etnju da
toboe idemo u lov. Nosio sam zranu puku koju mi je tetak donio
iz Njemake; njom se moglo raniti vrane jedino ako bi se pucalo
izbliza, ali ja sam bio jako slab strijelac. S Redepom sam doao
otprilike dovde,
brali smo borovnice i ili uz neki potok. Pred nama se odjednom
pojavio nizak zid, a potom i krupno, isklesano kamenje razasuto na
poveem prostoru. Pet godina kasnije, jednoga ljeta kad sam ve
mogao etati i bez Redepa, opet sam doao: stao sam i gledao ne
pokuavajui oivjeti dijelove zidova i kamenje, ne zamiljajui
nita vie od onoga to sam vidio, samo sam promatrao zidove i
kamenje. Bio je tu znai i nekakav potok, negdje u blizini pruge,
vjetrometina, abe... Koliko je od toga ostalo? Hodao sam osvrui
se.
ini mi se da se u jednom pismu na koje sam naiao prole godine
eprkajui po arhivu, s datumom mnogo kasnijim od onih na
sudskim sidilima i popisnim defterima, govorilo o karavansaraju
koji bi se trebao nalaziti negdje na mjestu ruevina. U tom pismu, za
koje sada mislim da je napisano negdje krajem devetnaestog ili ak
moda i poetkom dvadesetog stoljea, sa zauujuom hladno-
krvnou govorilo se o ruevinama koje se nalaze ovdje negdje, i o
tome kako bi se njih moglo povezati s epidemijom.Jo upeatljivije
je bilo to to to pismo nije bilo poslano iz ove zemlje, nego iz neke
druge zemlje, tonije, iz neke druge drave. Taj sam dojam stekao
zbog udnog imena te drave koje se nalazilo odmah uz datum, i
zbog jednako neobinog peata. Tad sam to pismo brzo proitao te
ga, s trenutanom rastresenou, uhodanim pokretom bacio meu
druge papire, a da nisam zapisao ni datum ni broj dokumenta.
Odmah sam se potom, jasno, pokajao te sam elei jo jednom
proitati pismo, sat vremena po svemu prevrtao i sve razbacao, ali
ga nisam naao. Po povratku u Istanbul, moje zanimanje za to samo
je jo vie raslo. Po glavi mi se bez prestanka vrtjelo mnotvo
pitanja vezanih uz to gotovo nestvarno pismo. Tko je taj list stavio
medu ostale dokumente i sidile s kojima nema ba nikakve veze?
U pismu se govorilo o smrtima i zarazama i kugi; jesam li ondje
doista proitao rijei epidemija i kuga, ili sam ih sam onamo
smjestio? A tek ta drava? Je li moglo postojati takvo to? Tad sam
se odjednom bio sjetio ove ruevine. Moda i zato to sam proitao
da su okueni negdje bili zatvoreni, moda stoga to se govorilo o
nekom karavansaraju, ili zato jer se govorilo i o jednom i o drugom;
ne znam.
Na koncu sam napokon naao potok: iz njega se iri smrad pr-
ljavtine i trulei, ali jo uvijek udomljuje abe. Ne krekeu; kao
da su oamuene otrovom i prljavtinom, miruju jednake mrljama
katrana to su se pohvatale po travi i liu. Kad su ule da se moji
koraci pribliavaju, one ivlje su s bezonom lijenou poskakale u
vodu. Vidio sam da potok ovdje skree i sjetio se da sam nekada
davno to ve vidio. Sjetio sam se i stabala smokava. Ali nije li ih
nekada bilo vie? Uto sam ugledao i stranji zid neke tvornice koji
je obrisao moja sjeanja i sve presjekao, a mene vratio u sadanjost.
Samo, nikako ne elim posumnjati da sam takvo jedno pismo prole
godine proitao.
Ukoliko sve ono to sam proitao u pismu doista upuuje na neto
to se nekada dogodilo, postoji nada da u uspjeti izdrati jo
nekoliko godina a da ne izgubim vjeru u to to se zove
historiografija. Moda ak i due. Mislim da bih tom kugom mogao
opovrgnuti mnotvo pria. Ne samo uvjerenje kako u 19. stoljeu
vie nije bilo kuge, nego u injenicom da je samo na ovome
prostoru postojala posebna drava u jednom trenutku uspjeti
ponititi nevjerojatno mnogo "povijesnih istina" Tako u odjednom
izmaknuti tlo pod nogama svim onim priama u iju se
vjerodostojnost vjerovalo kao da su aa vode ili posuda za cvijee,
a ne plod fikcije. A time e mnotvo uvjerenih povjesniara uvidjeti
da se njihov posao svodi na obino prepriavanje pria pa e se nai
u nevjerici jednako kao to se to i meni dogodilo.Ja koji u
nadolazeu teorijsku pomutnju doekati spreman, toga u dana
svojim tekstovima i napadima oboriti s nogu sve te zbunjene
kolege. Stao sam pokraj pruge i pokuao zamisliti taj pobjedniki
dan, lijep poput sna, ali se nisam uspio pretjerano zanijeti. Slijediti
tragove dokaza i pratiti injenice ini mi se mnogo zabavnije nego
dokazivati da je na posao izmiljanje pria. Kad bih mogao pronai
nekoliko pouzdanih dokaza, s uitkom bih cijeli ivot mogao
posvetiti radu koji bi pokazao da u zadnja etiri stoljea sredite
Osmanskog Carstva nije bio Istanbul, nego neko drugo mjesto.
Uvijek sam zavidio gospodinu Ibrahimu koji je dvadeset godina
svoga ivota proivio zadovoljno i ispunjeno istraujui poput
detektiva tko se, gdje i kada tijekom razdoblja meuvlaa
proglasio padiahom i dao iskovati vlastite ake.
Elektrini vlak koji se pojavio negdje u dnu pruge brzo se pribliio
postajui sve veim i veim, proao i otiao. Koraao sam uz
potok razmiljajui o okuenima. Razlog zbog kojega sam se, nakon
to sam proitao ono pismo, sjetio ovoga mjesta moda je i to to mi
se ini da sam ondje proitao kako su zaraeni neko vrijeme bili
zatvoreni u nekom karavansaraju. udan i nepobitan osjeaj
govorio mi je ovako: ukoliko naem onaj zid i hrpu kamenja, moi
u ih prepoznati kao karavansaraj, ako naem karavansaraj, moi
u se nastaviti baviti kugom, a dok se njome budem bavio, otkrit u
i tu dravu. Kao da je moje povjerenje u historiografiju bilo
povezano s tom hrpom kamenja. Nisam bio siguran nije li sve to
samo igra koju je ispleo moj um, sklon tomu da prvo stvara
napetosti, da bi se potom, uivajui u udnom samomuenju,
zabavljao raspleui ih.
Hodam uz stranje zidove tvornica i radionica po kojima su ispisani
politiki slogani, krupnim slovima da bi ih se lake italo. Budui
da se potok poeo odvajati od pruge, ovdje bi negdje, tono se
sjeam, trebalo biti kamenje i ruevine zida. Tu negdje prije
ciganske erge s ove strane ceste za Dennethisar, meu ovim
potleuicama, hrpama smea, limenim bidonima i stablima smokve,
tu bi negdje trebala biti povijest. Kad su vidjeli da se pribliavam,
galebovi koji su me promatrali s gomila smea digli su se poput
kiobrana ponesenih vjetrom i razletjeli se u pravcu mora. ujem
motore autobusa poslaganih u pokrajnjem dvoritu tvornice preda
mnom: to su radnici koji se vraaju u Istanbul, polako ulaze u
autobuse. Tamo dalje je most ponad pruge i potoka; gledam gomile
eljeza ostavljene da trunu, hrpe lima i straare njime pokrivene,
djecu koja se loptaju, konja i pred njim njegov obrok; konj je
vjerojatno ciganski. Nije ovo ono to sam traio.
Vratio sam se, ali noge su me opet povele istim putevima.
Beznadan poput make koja je zaboravila to trai, koraao ^am uz
zidove, izmeu pruge i potoka, po truloj travi sasuenoj od
otrovnih tekuina po njoj prolivenih, uz jo uvijek ivo grmlje,
pokraj malene ovje lubanje i kosti za koju nije bilo jasno iz kojega je
dijela kostura ispala; hodao sam utajui uz bodljikavu icu kost i
zahralu konzervu. Nema ga. Nema.
Zamiljao sam ljude o kojima govore zapisi u mojoj torbi i
dokumenti iz memljiva podruma ne bih li ih smjestio u priu koju
zapravo nisu proivjeli; trudio sam se zamisliti kako su ovdje
ivjeli;
160
uivajui svjestan da su moje nade jalove, primijetio sam ak i to da
potok tada nije ovako zaudarao. Kasnije sam ugledao blesavu
koko veliku kao povea zgrada koja me motrila sa svoga mjesta,
neto dalje niz potok: Ko-koko. Gleda me s ogromnoga
reklamnog panoa peradarskog posjeda uvrenoga eljeznim
stupovima. Odmah je jasno da je preuzeta iz nekoga stranog
asopisa: u kratkim hlaama s tregerima, nastojalo se da bude
simpatina; glupa, ovdanja, lana i beznadna. Imanje Ko-koko.
Glupi pogled koji pokuava biti lukav. Ne gledaj! Htio sam se
okrenuti i vratiti, ali ne jo.
Prilazim jednoj od straara u nadi da je moda izgraena kamenom
od karavansaraja. Stranje dvorite: gredica luka i rublje i jedna
mladica, ali zidovi nisu sazidani jakim, isklesanim kamenom, nego
slabim, trulim i neivim ciglama, plodom tvornikoga doba. Zastao
sam ondje tupo gledajui u zid straare, osjeajui da se ono za ime
tragam i vrijeme skrivaju; zapalio sam cigaretu i pogledao kako je
ibica pala u prazninu, pokraj mojih nogu, u mrtvu travu i sasuene
granice, pokraj razdvojene plastine tipaljke. Hodam. Krhotine
boca, tenad koja tri za svojom majkom, trule uzice, epovi soda-
vode, poluiva, iznurena trava, lie. Pa sam ugledao stablo smokve
i zastao ne bi li me na neto podsjetilo, ali nikakve koristi. U
njezinoj sjeni plodovi popadali prije nego to su sazreli, muhe
slijeu i odlijeu. Malo dalje dvije krave njukama lunjaju po travi.
Kad je ciganska kobila potrala, pogledao sam za njom zadivljen, ali
je odmah stala; njezino drijebe nije stalo, nego je nastavilo, ali se
vratilo im je primijetilo da nje nema. Na obali potoka komadi
guma, boce, kutije od boje i medu njima papiri i jedna prazna
najlonska vreica. Nita nije originalno. Pije mi se, znam da u se
uskoro vratiti. Dvije vrane proletjele su mi tik iznad glave ne
obazirui se na mene, i otile, odletjele. Ovo je iroka ravan na ijem
je drugom kraju preminuo sultan Mehmed Osvaja. Tamo kod
Poljoprivredne kole, ondje je preminuo. U stranjem dvoritu
jedne tvornice stoje ogromni sanduci; iz njih su izvaeni raznorazni
metalni komadi pa su posklapani i povezani i odvezeni na trite.
Kod kue u itati Evliju elebiju.Jedna glupa aba primijetila me
mnogo kasnije od svojih prijateljica. Hop! Blato trule vode!
Razgovarat u s Nilgun. Krhotine keramikih ploica zemlju su
obojile u crveno.Jedna ena
u dvoritu svoje straare kupi rublje. Sve je pria, rei u. Po emu
to zakljuuje, pitat e. Zastat u i gledati u nebo. Na leima mi je
jo uvijek glupavi pogled one kokoi: Ko-koko. Blokovi, cigle i
truli zidovi ispisani politikim sloganima. Kamenoga zida nema!
Nekada, kad sam bio mali. Zastao sam: kao da sam se odjednom
neega sjetio, krenuo sam odlunim korakom, proao je jo jedan
vlak, gledao sam ostatke neke gradnje: daske i drvene kalupe, ne,
nema, ni meu stablima, ni po dvoritima kua, ni meu zahra-
lom eljeznom ogradom, plastikom, kostima, betonom i icama. Ali
svejedno hodam, jer znam to je ono to traim.
t6z
19.
osjedali su za stol, u svjetlu blijede lampe jedu utei. Tiha
1 veera: prvo Nilgun i gospodin Faruk razgovaraju i smiju se,
kasnije gospodin Metin ustane i ode i ne progutavi zadnji zalogaj,
Gospoda ga upita kamo e i kao odgovor ne dobije ni jednu jedinu
rije pa drugi pokuavaju s njom malo razgovarati: kako ste, Bako,
kako ste, kau, i kako nema nita drugo to bi se moglo rei, dajte
da vas sutra malo provozamo, predlau, posvuda su izgraeni
apartmani, nove kue, betonske zgrade, putevi, mostovi, dajte da
vam to pokaemo, Bako, govore, ali Gospoda uti, ponekad malo
promumlja, ali u tom mumljanju ne mogu prepoznati rijei jer
Gospoda gleda preda se kao da optuuje ono to vae i mrmlja ne
birajui rijei, a ako i podigne glavu, to izgleda kao da je zbog toga
to se zaudila; zaudila se kako to da njima jo uvijek nije jasno da
ona ne zna ni za to drugo osim za gaenje. Tad jo jednom, skupa
sa mnom, shvate da je najbolje da ute, ali to opet zaborave pa je
srde, a kad se sjete da su je time rasrdili, ponu aputati, ba kao i
sad. "Opet previe pije" rekla je Nilgun. "to to apete?" pitala je
Gospoda.
"Nita" rekla je Nilgun. "Zato ne uzmete patlidana, Bako? Redep
ga je veeras sprio, tako je, zar ne, Redepe?" "Tako je, gospoice"
odgovorio sam.
Da bi pokazala da ne voli da je se zavarava i da sve prezire,
Gospoda ih je pogledala kisela lica koje joj je po navici ostalo takvo i
kasnije; starako lice koje zaboravi nad ime se gnua, ali ne
zaboravlja odlunost da nikada ne zaboravi da se uvijek nad neime
treba gnuati... ute, a ja ekam dva-tri koraka iza stola. Uvijek isto:
veera za kojom se ne uje nita drugo osim zveckanja vilica i
noeva, pod svjetlom blijede lampe oko koje se vrte nepametni
noni leptiri: i dvorite se stia, ponekad cvrci, ponekad ukanje u
kronjama, a u daljini, tijekom cijeloga ljeta, arene arulje po
stablima, auti, sladoledi i pozdravljanje ljudi s druge strane zida
naega dvorita... Zimi ni njih nema pa me tama stabala s druge
strane zida plai; tad elim vikati, ne viem, elim razgovarati s
Gospodom, ali ona ne govori, utim i udim se kako ovjek moe
izdrati toliku utnju i bojim se sporih pokreta njezinih ruku nad
stolom; ini mi se da u vrisnuti: ruke su vam kao podmukli, stari
pauci, Gospodo! Nekada je tu bila i tiina gospodina Dogana,
poraen, utuen, poput djeteta; jo ga je i korila. A prije toga galama
gospodina Selahattina, vie staraka nego gromoglasna, teko
diui proklinje, proklinjao bi... Ova zemlja, ova prokleta zemlja!
"Redepe!"
ele voe. Odnio sam prljave tanjure i iznio lubenicu koju sam ve
izrezao i priredio. Jeli su u tiini, pa sam siao u kuhinju i priredio
toplu vodu za sude, a kad sam iziao, jo su uvijek jeli bez rijei.
Moda i zato to su napokon shvatili da rijei niemu ne koriste,
moda stoga to ne ele uzalud troiti dah kao oni u kavani. Ali ima
prilika u kojima ovjeka rijei razdragaju, znam. Netko ti kae
zdravo, poslua te, i tvoj ivot, pa onda pria o svom ivotu, ja
posluam i tako kroz oi jedni drugih vidimo svoje ivote. Nilgun
lubenicu jede s koticama kako je to inila i njezina majka. Gospoda
je prema meni istegnula glavu:
"Odvei!"
"Mogli ste jo malo sjediti, Bako" rekao je gospodin Faruk.
"Ja u je odvesti, Redepe, nemoj ti nita..." govorila je Nilgun, ali je
Gospoda im joj je rubac bio odvezan ustala i naslonila se na mene.
Ili smo stepenicama. Na devetoj smo zastali.
"Faruk opet pije, zar ne?" pitala je.
"Ne, Gospodo" rekao sam, "zato tako mislite?"
1&A
"Nemoj ih tititi'' ree; ruka sa tapom poletjela joj je sama od sebe,
kao da e udariti kakvo dijete, ali ne mene. Pa smo opet krenuli.
"Devetnaest, Bogu hvala!" rekla je i ula u sobu, pomogao sam joj da
legne i pitao je. Voe ne eli. "Zatvori vrata!"
Zatvorio sam, siao, gospodin Faruk je bocu koju je skrivao stavio
na stol, razgovaraju.
"Po glavi mi se motaju udne misli" rekao je.
"Ono o emu govori svaku veer?" pitala je Nilgun.
"Da, ali nisam ti jo uspio sve ispriati!" odgovorio je gospodin
Faruk.
"Dobro, hajde, igraj se rijeima" rekla je Nilgun. Gospodin Faruk
pogledao ju je pretvarajui se da je uvrijeen. "Glava mi lii na
ucrvan orah!" ree zatim. "Molim?!" odgovori Nilgun.
"Da" nastavi gospodin Faruk, "kao da mi u glavi puu crvi i gliste."
Ja sam uzeo prljave tanjure i siao u kuhinju, perem sude. U crijeva
e vam se naseliti crvi i gliste, govorio bi gospodin Selahattin, ako
jedete sirovo meso, ako hodate bosi, crvi, je li vam jasno? Tek smo
doli sa sela, nije nam jasno. Majka mi je umrla, gospodin Dogan se
nad nama saalio pa nas je doveo ovamo: Redepe, ti e mojoj
majci pomagati u kuanskim poslovima, neka i Ismail ivi s tobom,
na donjem katu, vi se nastanite u ovoj sobi, a kasnije u ja u svakom
sluaju za vas neto uiniti, zato biste vi ispatali za grijehe onih
dvoje, zato? Ja sam utio... I na oca e paziti, mnogo pije, hoe li,
Redepe? Ja sam opet utio, nisam ak mogao rei ni dobro,
gospodine Dogane. Poslije je, ostavivi nas ovdje, otiao u vojsku.
Gospoa je gunala, a gospodin Selahattin bi poesto dolazio pa
me ovako ispitivao: Redepe, kakav je bio ivot na selu? Reci mi,
to rade ondje? Je li bilo damije, jesi li iao? to ti misli, zato se
dogaa ono to zovu potres? to stvara godinja doba? Boji li me
se, sine, ne boj se, ja sam ti otac, zna li koliko ti je godina, avaj, ak
ni to ne zna, pa dobro, tebi je trinaest, a tvome bratu Ismailu
dvanaest, s pravom se boji i uti, nisam se mogao vama
i6<
baviti, da, bio sam prisiljen poslati vas u selo, k onim budalama, ali
imao sam i ja svoje obaveze, piem jedno grandiozno djelo, sva su
znanja u njemu, jesi li ikada uo to je enciklopedija? Ah, teta, ali
gdje bi uo, dobro, dobro, ne boj se, reci, kako vam je majka umrla,
kako je dobra ena bila, sva ljepota naega naroda bila je u njoj, je li
ti sve rekla, nije li ti sve rekla? Dobro, ti peri sude, a ako vam Fatma
uini to naao, odmah doi gore u moju radnu sobu i reci mi,
moe li, ne boj se! Nisam se bojao. Prao sam sude, radio, etrdeset
godina. Zamislio sam se. Kad sam sude dovrio, poslagao sam ga, i
umorio sam se, skinuo sam pregau i sjeo, da se odmorim, rekoh, a
kad sam se sjetio kavane, ustao sam i iziao meu njih. Jo uvijek su
razgovarali.
"Ne razumijem zato, nakon to si u arhivu proitao toliko zapisa i
dokumenata, zato naveer doe kui pa neto trai po svojoj
glavi!" rekla je Nilgun.
"A u to da gledam?" pitao je gospodin Faruk.
"U injenice" odgovorila je. "Dogaaje, njihove uzroke..."
"Ali oni su na papiru..."
"Na papiru su, ali imaju nekakvo pokrie u vanjskom svijetu... Nije
li tako?" "Tako je."
"Pa onda pii o njima!"
"Ali kad ih proitam, oni se ne dogaaju u vanjskom svijetu, nego u
mojoj glavi. Prisiljen sam pisati ono to mi je u glavi. A u glavi su
mi crvi."
"Glupost!" rekla je Nilgun.
Nisu se uspjeli dogovoriti. ute i gledaju u dvorite. Malo alosni,
potiteni, ali kao da su i znatieljni. Gledaju ne videi, kao da
gledaju u svoje misli, ne primjeujui travu u kojoj se skrivaju
dvorite, stablo smokve i cvrci: to vidite u tim mislima? Na kraju
ostaju patnja, tuga, nada, radoznalost, oekivanje, uvijek iste stvari,
i ako meu njih nita ne stavite, to sam negdje uo, pamet e vam
samu sebe izjesti i unititi, poput mlinskoga kamena koji sam sebe
melje. Onda kau: poludio! Doktor Selahattin bio je skroman
doktor, kad se upetljao u politiku, protjeran je iz Istanbula i
zakopao se u knjige i poludio, govorili su. Lazovi, spletkari: ne, nije
lud, na svoje sam oi vidio, to
166
je drugo skrivio osim to nakon veere pije i ponekad prevri mjeru;
po cio dan sjedi za stolom i pie. A ponekad bi doao pa sa mnom
razgovarao. Svijet je kao ona jabuka na zabranjenom stablu, rekao je
jednoga dana, ne berete je i ne jedete jer vjerujete u isprazne lai i
bojite se; uberi s grane jabuku znanja, ne boj se, sine Redepe, gle
kako sam je ja ubrao i oslobodio se, hajde, moe osvojiti svijet; daj
reci neto! Ja sam se uplaio i utio. Poznajem ja sebe. Ja se ejtana
bojim. Ne razumijem kako su i zato oni taj strah nadvladali. Kako
bi bilo da iziem pa se malo proetam, da odem do kavane?
"Kako kao crvii?" pitala je Nilgun, kao da se srdi.
"Jednostavno" odgovorio je gospodin Faruk. "Bezrazlona hrpa
dogaaja. Kad mnogo itam i razmiljam, glava mi vrvi njima."
"Bezrazlona, ha?"
"Ne mogu ih uvjerljivo povezati" odgovorio je gospodin Faruk.
"Volio bih da taj posao ne pripadne meni, da se injenice same
medu sobom povezu, ali to ne ide. im pronaem neku uzronu
vezu, odmah mi je jasno da je to moja tvorevina. I tad mi injenice
izgledaju kao crvi i gliste. Motaju se meu mojim modanim
vijugama..."
"Dobro, a zato se to dogaa?" pitala je Nilgun.
"Sluaj sad ovo" nastavio je gospodin Faruk, "ini mi se da sam
danas shvatio ovo: da bismo i ivot i povijest mogli vidjeti
onakvima kakvi jesu, moramo promijeniti poredak u naim
mozgovima."
"Kako to?"
"Ne znam kako" odgovorio je gospodin Faruk. "Ali na mozak
nalikuje prodrljivcu koji neprestano trai i guta prie. Moramo se
osloboditi te strasti za priama. Tad emo se osloboditi i svijet emo
vidjeti onakvim kakav jest! Razumije li?"
"Ne!"
"Mora postojati nain da se to objasni, ali ja ga eto ne nalazim!"
zakljuio je gospodin Faruk. "Trai i nai!" odgovorila mu je.
Gospodin Faruk je prvo zautio, pa iskapio ono to je bilo u ai i
zatim odjednom rekao: "Ostario sam!"
utjeli su: ovoga puta ne zato to se nisu sporazumjeli, nego, ini se,
zbog toga to su bili zadovoljni jer su shvatili da je ono oko
167
ega su se sloili nemogunost razumijevanja i sporazuma.
Ponekad dvoje ljudi tako jedno uz drugo uti, ali se ta tiina
svejedno ini razumnijom od razgovora. Kad bih barem i ja imao
nekoga takvog, kad bih imao takvoga druga...
"Gospodine Faruk" rekao sam, "idem ja malo u kavanu. Trebate li
togod?"
"Molim?" odgovorio je. "Ne, hvala, Redepe."
Siao sam u dvorite, osjetio svjeinu trave, a im sam iziao kroz
dvorina vrata, shvatio sam da neu moi u kavanu. Petak je, guva
je, ne bih mogao podnijeti jo jednom istu muku, bolje ne. Svejedno
sam hodao, nisam se nikome pokazao, ak ni Ismailu koji prodaje
lutriju, iao sam sve do kavane, nisam se pribliavao njezinu
obasjanom izlogu, otiao sam na pristanite, nema nikoga, sjeo sam
i razmiljao gledajui kako odsjaj arenih arulja svjetluca na vodi;
zamislio sam se. Poslije sam ustao, popeo se uzbrdicom i pogledao
u ljekarnu: gospodin Kemal je ondje, sjedi promatrajui mlade
pustolove koji u svjetlu nasuprotnoga bifea jedu sendvie galamei.
Ne vidjevi i ne pozdravivi se ni s kime, brzo sam se vratio kui.
Kad sam zatvorio dvorina vrata, s druge strane galame i stabala,
ugledao sam njih pod svjetlom malene i slabe balkonske svjetiljke:
jedno sjedi za stolom, a drugo se od stola malo odmaknulo i polako
se ljulja na zadnjim nogama stolice koja ga jedva nosi; brat i sestra;
kao da se boje pomaknuti se i razgovarati da ne bi rastjerali onaj
oblak tunoga ivota koji su oko sebe nakupili, kao da nastoje
udahnuti jo vie nesree. A moda pomalo i zato da ne bi razljutili
one prijekorne starake oi koje lunjaju iza raskriljenih aluzina. Na
trenutak mi se uinilo da sam te oi i vidio, ali one mene nisu:
Gospodina sjena, podmukla i okrutna, pojavila se na prozoru, ini
se da joj je u ruci tap, sjena je pala na dvorite pa se odjednom
povukla, kao da bjei pred grijehom. Tiho sam se popeo
balkonskim stepenicama.
"Te stvari koje zove priom, zapravo nisu pria, nego istina!" rekla
je Nilgun. "Potrebne su da bi se objasnio svijet."
"Znam ja sve te prie i protuprie" rekao je gospodin Faruk pomalo
potiten.
"I?" pitala je. "Nema ni ti neku uvjerljiviju priu!"
168
"Pa znam da je nemam" odgovorio je sit ivota. "Samo - to nije
dovoljan razlog da s ushienjem povjerujem u druge prie."
"Zato?" pitala je.
"Potrebno je osloboditi se svih pria!" rekao je gospodin Faruk.
Vjerojatno se malo zanio.
"Hajte laku no!" rekao sam. "Ja u lei."
"Dobro" odgovorila je Nilgun. "Samo ti lezi, ja u stol raspremiti
sutra ujutro."
"Kasnije dolaze make" rekao je gospodin Faruk. "Ja znam, dolaze
pred jutro, na mene i ne gledaju, gadure."
Siao sam u kuhinju, iz friidera izvadio kajsije, bilo je i malo
vianja od juer, stavio sam ih pokraj njih, oprao ih i odnio gore.
"Gospodo, donio sam vam voa."
Nita nije rekla. Stavio sam voe na stol, zatvorio vrata, siao, oprao
se, otiao u svoju sobu. Ponekad osjetim da nekako udno miriem.
Obukao sam pidamu, ugasio svjetlo, lagano otvorio prozor i legao;
glava mi je na jastuku, ekam jutro.
Kad svane, rano u ustati i hodati. Poslije u otii do arije, moda
u opet sresti Hasana, moda u vidjeti i koga drugog pa emo
porazgovarati, moda e me posluati. Kad bih barem znao lijepo
pripovijedati! Tad bi me sluali. Gospodine Faruk, rekao bih tada,
previe pijete, ako ovako nastavite, i vi ete, kao i va djed i va
otac, sauvao nas Allah, umrijeti od krvarenja eluca. Umro je
Rasim, sjetio sam se, sutra u podne ii u mu na denazu; po
podnevnoj zapari penjat emo se onom uzviicom za tabutom.
Vidjet u Ismaila, zdravo, brate, rei e, zato nikad ne svrati k
nama? Iste rijei! Sjetio sam se onoga vremena kad su nas majka i
otac sa sela vodili doktoru. Zakrljalost uzrokovana batinama koje
je dobio kao mali, rekao je doktor, neka to vie budu na suncu,
rekao je zatim. Noga ovoga manjega mora se mnogo sunati pa e
se moda ispraviti. Dobro, a to sa starijim, pitala je majka. Paljivo
sam sluao: to se vie ne da ispraviti, rekao je doktor, on e uvijek
biti ovako malen, ali neka pije ove tablete, moda bude kakve
koristi. Gutao sam tablete, ali nije bilo nikakve koristi. Malo sam
razmiljao o Gospodi i njezinu tapu i podmuklosti, ali - ne misli,
Redepe! Pa sam se sjetio one lijepe crne ene. Svakoga bi jutra u
pola deset dolazila bakalu
169
i kasnije kod mesara: opet ona. Ovih je dana nema. Visoka, tanka
struka, tamnoputa! I lijepo mirie. ak i kod mesara. Volio bih s
njom porazgovarati: zar vi nemate slugu, gospodo, pa sami
obavljate kupovinu, zar vam mu nije bogat? Lijepa je ak i dok
gleda kako stroj melje meso. Nemoj misliti, Redepe! I moja je
majka bila crna. Jadna moja majka! A mi smo, eto, ovakvi ispali. Ja
sam opet u kui, eto ti na, jo uvijek u ovoj kui. Previe razmilja,
ne razmiljaj, spavaj! Ujutro ne razmiljam. Da barem mogu zaspati!
Polako sam zijevnuo i odjednom sa strahom primijetio: nema ni
glasa, mrtva tiina: udno! Kao zimske noi. Mislim na kakvu priu
kad se za zimskih noi uplaim. Opet misli o tome! O onomu iz
novina? Ne, o nekoj od pria koje nam je majka znala priati:
jednom davno, jedan je padiah dobio tri sina, ali prije toga uope
nije imao sina pa se jako alostio i jako ga elio i preklinjao Allaha.
Zar ni poput nas, mislio bih ja dok bi majka pripovijedala, zar
padiah nije imao barem jednoga ovakvog sina kao to smo mi? Jao,
jadan padiah, bilo bi mi ga ao, i jo bih vie volio majku, Ismaila i
sebe. Nau sobu, nae stvari... Kad bih barem imao knjigu s priama
kakve su bile te majine, i da bude krupnih slova, pa da itam,
itam, i zaspim dok ih itam i razmiljam o njima, pa u snu vidim
njih i sirotog padiaha. Jesu li sretni? Nekada su svi bili sretni.
ovjek je u snu sretan. A ponekad se i boji. A opet, im svane, taj
strah iz sna ini ti se mio, zar ne, zavoli strah iz snova, nije li tako?
Voli ga kao to voli razmiljati o lijepoj crnoj eni koju si vidio
kod bakala. Hajde, sad misli na crnu lijepu enu i lijepo spavaj.
170
20.
Cim je nakon veere otac s listiima zarana otiao na ljetne terase, i
ja sam iziao iz kue ne rekavi majci ni rije. Kad sam stigao u
kavanu, pogledam, svi su doli, tu su i dvojica novih, Mustafa im
objanjava. Sjeo sam ne privukavi niiju panju i posluao: tako je,
rekao je Mustafa, dvije supersile ele podijeliti svijet i idov Marx
lae jer svijet ne usmjerava ono to on zove klasnim sukobom, nego
nacionalizam, a najvei nacionalist je Rusija, i k tome je imperijalist.
Zatim im je objasnio da je centar svijeta Bliski istok i da je njegov
klju Turska. Onda je rekao kako supersile da bi nas podijelile i
probile frontove ujedinjene u borbi protiv komunizma posredstvom
agenata ubacuju raspravu "je li ti vanije to da si Turin ili ti je na
prvom mjestu injenica da si musliman": ti su agenti posvuda,
uvlae se medu nas, rekao je; da, naalost, mogue je da ih ima i
meu nama. Tad smo malo zautjeli. Kasnije je Mustafa ispriao
kako smo nekada uvijek bili jedinstveni i kako emo zbog toga
izdajnike, klevetnike i imperijalistike Europljane koji tvrde da
kud barbar Turin proe, tu trava ne raste, natjerati da pljuju krv, i
meni se uinilo kako ujem topot kopita naih konja od kojega u
hladnoj zimskoj noi krani drhte. Zatim sam se odjednom jako
rasrdio jer je jedan od ta dva zelena glupana koji su se tek pridruili
pokretu upitao ovo:
"Dobro, a kad bi se i kod nas nala nafta, bismo li i mi tad kao i
Arapi zabogatili i razvili se?"
171
Kao da je sve u novcu, kao da je sve materijalno! Ali Mustafa im je
strpljivo ponovno objasnio, nisam sluao, to sve znam, nisam ja vie
nov. Tamo su stajale novine, uzeo sam ih, itao, pogledao sam
oglase u kojima se trae radnici. Poslije im je Mustafa rekao da
dodu kasnije. Oni su pak, da bi pokazali kako su nauili da
disciplina znai poslunost do kraja, s potovanjem pozdravili i
otili.
"Veeras idemo pisati po zidovima?" pitao sam.
"Da" odgovorio je Mustafa. "Sino smo pisali, gdje si bio?"
"Kod kue" rekao sam. "Uio sam."
"Uio si?" pitao je Serdar. "A da nisi uhodio, ha?"
Podlo se nacerio. Ne smetaju meni njegove rijei, ali sam se uplaio
da ga Mustafa ne bi ozbiljno shvatio.
"Jutros sam ovoga uhvatio pred plaom" rekao je Serdar, "piljio je u
jednu curu. A cura je bogataica, zaljubljen je u nju. I ealj joj je
ukrao."
"Ukrao?"
"Gle, Serdaru" rekao sam, "nemoj za mene govoriti da sam lopov,
nee biti dobro!"
"Dobro, to sad, hoe rei da ti je ona dala onaj ealj?"
"Da" odgovorio sam,"jasno da mi ga je ona dala."
"Zato bi jedna takva cura tebi dala svoj ealj?"
"Ne moe ti to shvatiti, mali moj."
"Ukrao ga je!" ree. "Zaljubio se kreten i ukrao ga!"
Odjednom sam se raspalio. Iz depa sam izvadio oba elja.
"Pogledaj" rekoh, "danas mi je dala i drugi ealj. Jo uvijek ne
vjeruje?"
"Daj da vidim" rekao je Serdar.
"Evo ti", rekao sam i pruio crveni ealj. "Nadam se da si jutros
shvatio to e se dogoditi ako ga ne vrati."
"Ovaj je ealj sasvim drugaiji od zelenoga" rekao je. "Ovo nije
stvar kojom bi se ona cura eljala!"
"Svojim sam oima vidio da se njime eljala" odgovorih. "I u torbi
ima jedan takav!'
"Znai da ti ga nije ona dala" ree.
"Odakle to?" odgovorih. "Zar nije mogue da je kupila dva ista
elja?"
172
"Jadnik" zakljuio je Serdar."Toliko se zaljubio da je izgubio glavu,
ne zna to govori."
"Hoe rei da ne vjeruje da ja tu djevojku poznajem?" viknuo sam.
"Tko je ta djevojka?" pitao je odjednom Mustafa. Zaudio sam se i
pomislio kako to znai da i Mustafa slua. "Ovaj se zaljubio u jednu
malu burujku!" rekao je Serdar. "Ma hajde?" pitao je Mustafa.
"Voda je dola do grla, kaem ti" nastavio je Serdar. "Tko je ta
djevojka?" pitao je Mustafa.
"Jer neprestano krade njezine eljeve!" ubacio se Serdar opet.
"Ne!" rekao sam.
"to ne?" pitao je Mustafa.
"Ona mi je dala taj ealj!"
"Zato ti ga je dala?" pitao je Mustafa.
"To ni ja ne znam" odgovorio sam. "Vjerojatno kao poklon."
"Tko je ta djevojka?" ponovio je Mustafa.
"A kad mi je ona poklonila ovaj zeleni ealj" nastavio sam, "i ja sam
njoj poelio neto pokloniti pa sam kupio ovaj crveni. Ali kao to i
Serdar kae, ovaj crveni je, da, neto loiji ealj, nije ba kao zeleni."
"Zar nisi rekao da ti je oba elja ona dala?" pitao je Serdar.
"Tko je ta djevojka, to te pitam!" viknuo je Mustafa.
"Poznavao sam je kao mali" odgovorih sa stidom. "Starija je od
mene godinu dana!"
"Ona je iz one kue u kojoj mu amida slui" rekao je Serdar.
"A tako?" pitao je Mustafa. "Hajde, da ujem dalje!"
"Tako je" potvrdio sam, "amida mi kod njih slui."
"I sad ti ta bogataica svako malo poklanja eljeve?"
"A zato ne bi?" odgovorih. "Pa kaem da je poznajem!"
"Bitango jedna, zar ti to krade, kretenu glupi?" izdera se odjednom
Mustafa.
Zaprepastio sam se; mora da su ga svi uli. Preznojio sam se,
zautio, pognuo glavu i pomislio da barem sad nisam ovdje. Da
sam barem kod kue, nitko mi ne bi smetao: iziao bih u dvorite i
T 7 ->
gledao daleka svjetla, pratio zastraujua svjetla na tihim
brodovima
koji odlaze u daljinu i zanosio se. "Jesi li ti lopov, da ujem!"
"Nisam. Niti sam lopov niti bilo to slino" odgovorih. Neega sam
se sjetio pa sam se prvo malo nasmijao, a zatim rekao. "Pa dobro"
poeo sam, "rei u istinu! Sve je ovo bila ala. Jutros sam se sa
Serdarom naalio: da vidim to e rei, mislio sam, ali me nije
shvatio. Ovako: ovaj crveni ealj kupio sam kod bakala. Ako netko
eli, neka ode kod bakala i pita ima li jo ovakvih. A ovaj zeleni
ealj jest njezin. Ispao joj je putem i ja sam ga naao pa sam ekao
da joj ga vratim."
"Jesi li ti njezin sluga da je eka?"
"Nisam" odgovorih. "Ja sam joj prijatelj. Dok smo bili mali mi
smo..."
"Zaljubio se u burujku, mulac" ubacio se Serdar.
"Ne" rekao sam, "nisam se zaljubio."
"Ako se nisi zaljubio, to je eka pred vratima?"
"Zato to" rekao sam, "ukoliko neto naem pa ne vratim onome
komu pripada, ispada da sam lopov, eto zato."
"Izgleda da ovaj misli da smo glupi koliko i on" rekao je Mustafa.
"Eto vidi" ubacio se Serdar, "zaljubio se do uiju." "Nije tono!"
ponavljao sam.
"Umukni, kretenu glupi!" izderao se odjednom Mustafa. "Nema ni
stida! A ja sam mislio da e od njega biti ovjeka. Nasjeo sam jer je
doao i traio da mu dam kakav velik posao, zato sam mislio da e
od njega biti neto. Kad ono - on pue pred bogataicama!"
"Ja nisam takav!"
"Koliko ve dana hoda naokolo kao oamuen!" nastavio je
Mustafa. "Dok smo mi juer ili u pisanje, jesi li bio pred njezinim
vratima?"
"Nisam."
"Jo e nas osramotiti svojim lopovlukom!" rekao je Mustafa. "Dosta
je bilo: gubi se odavde!"
Malo smo utjeli. Da sam barem sad kod kue, pomislio sam, sad
bih kod kue u miru rairio matematiku.
t7/i
"Bestidnik, jo uvijek sjedi!" ree Mustafa. "Ja ga vie ne elim
ovdje!" Gledao sam.
"Ma pusti, nemoj pretjerivati" rekao je Serdar. Gledao sam.
"Nosite ga od mene! Ne elim pred sobom jadnika koji pue pred
burujkama!"
"Oprosti mu!" rekao je Serdar. "Gle, trese se. Ja u ga nauiti pameti.
Sjedni, Mustafa."
"Ne!" rekao je."Idem!"
I stvarno je krenuo.
"Ne moe tako!" rekao je Serdar. "Ti e sjesti!"
Mustafa je ustao, igrao se remenom. Da skoim i odvalim ga
jednom, pomislio sam. Da ga ubijem! Ali na kraju svega, ako ne
eli ostati sam, sve e lijepo objasniti pa neka shvate.
"Ja se u nju ne mogu zaljubiti, Mustafa!" rekao sam.
"Vi ete veeras doi ovamo" rekao je Mustafa drugima. Zatim se
okrenuo meni. "Ti se vie nikada nee pojaviti ovdje. Niti si nas
vidio niti uo, jasno?"
Malo sam razmislio."Stani!" viknuo sam zatim odjednom i nastavio
ne obazirui se na to to mi glas drhti: "Sluaj me, Mustafa! Sad e
shvatiti."
"to?"
"Ja se u nju ne mogu zaljubiti" rekao sam. "Ta je djevojka komunist!"
"to?!" ponovi.
"Tako je!" rekao sam. "Kunem se, na svoje sam oi vidio."
"to si vidio?" upita pribliivi mi se za korak.
"Novine. ita Republiku. Svaki dan kod bakala kupuje Republiku i
ita. Sjedni Mustafa, da ti objasnim" rekao sam i uutio ne bi li mi
glas prestao drhtati.
"Bitango jedna, kretenu glupi, zar si se ti to zaljubio u
komunistkinju?" zagalamio je.
Na trenutak sam pomislio da e me udariti. Da me udario, ubio bih
ga.
"Ne", rekao sam. "Ja se u komunistkinju ne mogu ni zaljubiti ni
bilo to takvo. Pa dok sam to bio, jo nisam znao da je
komunistkinja."
"Dok si bio to?"
"Dok sam mislio da sam u nju zaljubljen!" rekao sam."Daj sjedni,
Mustafa, da ti objasnim?
"Dobro, sjedim" rekao je. "Svjestan si kako e se provesti ako bude
lagao, zar ne?"
"Hajde prvo sjedni i posluaj me. Ne elim da me krivo shvati. Rei
u ti." Pa sam malo zautio. "Daj mi jednu cigaretu!" rekao sam
zatim.
"Jesi li ti to poeo i puiti?" uletio je Serdar. "Hajde umuknite i dajte
ovomu cigaretu!" rekao je Mustafa i napokon sjeo.
Jaar mi je dao cigaretu i nije primijetio da mi se ruke tresu jer je on
zapalio ibicu. Uvidjevi da sva trojica ekaju na mene, malo sam
razmislio.
"Kad sam je vidio na groblju, molila se" poeo sam. "Zato sam
mislio da ne moe biti kao druge bogataice jer je bila pokrivena i
kako je sa svojom bakom ruke rairila Allahu..."
"to pria ovaj, bogati?" rekao je Serdar.
"uti!" rekao mu je Mustafa. "to si ti radio na groblju?"
"Ondje ponekad ostavljaju cvijee" rekao sam. "Moj otac, kad
naveer ide na posao, oni na terasama bolje kupuju ako za kragnu
zatakne karanfil. Idi pa pogledaj, kae mi ponekad."
"Dobro."
"Kad sam toga jutra otiao na groblje zbog cvijea, vidio sam je na
grobu njezina oca. Bila je pokrivena i ruke je rairila na molitvu."
"Lae!" rekao je Serdar. "Curu sam jutros vidio na plaj: bila je gola
golcata."
"Nije, bila je u kupaem" rekao sam. "Ali na groblju jo nisam znao
da je takva."
"Dobro, to sad, je li ta djevojka komunist?" pitao je Mustafa. "Ili ti
to mene vue za nos?"
"Ne" rekao sam."Tako je. Pa objanjavam vam, sluajte... Kad sam je
ondje vidio onakvu, dok se molila, malo sam se, to priznajem,
zbunio. Jer kad je bila mala nije bila takva. Znam ja kakva je ona
t76
bila kad je bila mala. Nije bila loa, ali nije bila ni dobra. Ne znate vi
njih. I tako, kako sam neprestano razmiljao, na kraju sam se malo
pobrkao. Zanimalo me kakva je sad i tako to. Tako sam zbog te
znatielje krenuo za njom i poeo je pratiti, malo i iz zabave..."
"Bijedni, besposleni dangubo!" rekao je Mustafa.
"Zaljubio se, to je!" zakljuio je Jaar.
"uti!" rekao je Mustafa. "Kako si doznao da je komunist?"
"Dok sam je pratio" rekao sam. "Ne, zapravo, nisam je vie pratio.
Taj put sluajno je ula kod bakala gdje sam ja pio Coca-Colu i
kupila Republiku. Tako sam shvatio."
"Samo si po tome shvatio?" pitao je Musatafa.
"Ne, ne samo po tome" rekao sam i malo poutio, a zatim rekao ovo:
"Svako je jutro dolazila i kupovala Republiku i nijedne druge
novine. Uope nisam sumnjao. Osim toga, vie se ne drui s
ovdanjim bogataima."
"Svako je jutro kupovala Republiku" rekao je Mustafa, "a ti si to od
nas skrivao jer si jo uvijek bio zaljubljen u nju i jurio je, je li tako?"
"Nije" odgovorio sam. "Jutros je kupila Republiku"
"Ne lai, razbit u te" viknuo je Mustafa."Sad si rekao da je svako
jutro kupovala Republiku"
"Svako je jutro ila bakalu i ondje neto kupovala, ali ja nisam znao
to kupuje" rekao sam. "Jutros sam vidio da je to to kupuje
Republika"
"Ovaj lae" rekao je Serdar.
"Ne znam" rekao je Mustafa. "Sad e dobiti svoje. Jurio je za
djevojkom svjestan da je komunistkinja. Dobro, a to su ovi eljevi?
Hou istinu."
"Rei u" odgovorio sam. "Jednoga od njih izgubila je dok sam je
pratio. Tad sam ga skupio. Znai, nisam ga ukrao... A drugi je ealj
moje majke, kunem se."
"Zato nosi uza se majin ealj?"
Povukao sam jo jedan dim i zautio svjestan da mi ne namjeravaju
povjerovati to god da im sad kaem. "Tebe pitam!" izderao se.
"Pa dobro" odgovorio sam. "Ali ionako mi ne vjerujete. Kunem se
t-77
da sad govorim istinu. Ovako: ovaj crveni ealj nije od moje majke.
Malo prije sam se postidio pa sam rekao da je majin. Ovaj je crveni
ealj ona danas kupila kod bakala."
"Zajedno s novinama?"
"Zajedno s novinama. Moete pitati bakala."
"Pa ti ga je, znai, poslije dala?"
"Ne!" rekao sam. Malo sam zautio i potom rekao ovo: "Kad je ona
otila, i ja sam si kupio jedan od tih crvenih." "Zato?" proderao se
Mustafa.
"Kako zato?!" rekao sam. "Pa zar ne razumijete zato?"
"Ako mu opalim jednu preko usta..." rekao je Serdar.
Da nije bilo Mustafe, pokazao bih mu ja, ali Mustafa se derao: "Zato
to si se zaljubio, je li zato, kretenu? Tad si ve znao da je
komunistkinja! Pa jesi li ti pijun?"
to god da sad kaem, ovaj mi vie nee vjerovati, mislio sam i
malo sam utio, ali se tad toliko izderao da sam odluio po zadnji
put rei to imam pa nek' napokon do kraja povjeruje u to da nisam
zaljubljen u komunistkinju. Bacio sam cigaretu na pod i ugasio je
zgazivi je, kao da sam posve miran. Crveni ealj uzeo sam od
Serdara, malo ga presavinuo i zavrnuo i rekao ovako:
"Evo zato: da nae ovako lijep i jeftin ealj za 25 lira, ni ti
vjerojatno ne bi propustio takvu priliku!"
"Ubio te bog, lazove kretenski!" viknuo je Mustafa.
Na to sam odluio da u odsad utjeti kao zaliven. Nemam ja
namjeru vie razgovarati s vama, gospodo, jasno? Htjeli vi da s
vama ostanem ili ne, ja u ionako uskoro krenuti kui. Sjest u za
matematiku, a onda u jednoga dana otii na Uskudar i rei dajte
mi kakav velik posao: oni u Dennethisaru ne rade nita drugo
osim ,to jedni druge proglaavaju pijunima, dajte mi kakav velik
posao! Ja ionako uskoro idem kui, a sad da pregledam ove novine
koje sam ostavio napola proitane. Rairio sam ih i ne obazirui se
na njih itam...
"to emo sad, ljudi?" pitao je Mustafa.
"S bakalom koji jo uvijek prodaje Republiku!" pitao je Serdar. "Ne"
odgovorio je Mustafa. "Ne govorim o bakalu. to da radimo s ovim
glupim komunistikim ljubavnikom, to pitam."
"Oprosti mu',' rekao je Serdar. "Nemoj to uzeti zaozbiljno, on se
odavna pokajao."
"to, znai da ga pustimo da bude mamac za komuniste?" izderao
se Mustafa. "Odmah e otrati i sve ispriati djevojci."
"Da ga istuemo?" apnuo je Serdar.
"Zar komunistkinji neemo nita napraviti?" pitao je Jaar.
"Napravimo joj ono to su napravili onoj djevojci na Uskuda-ru."
"A i bakalu treba dati lekciju!" zakljuio je Serdar.
Zatim su jo razgovarali doaptavajui se i govorili to su komunisti
napravili naima u Tuzli i razgovarali o meni kao da sam maloumni
kreten i ispriali kako su na Uskudaru djevojku koja je itala
Republiku objesili s broda i jo su razgovarali, ali im ja nisam
pridavao vanost i nisam ih ak ni sluao; itao sam novine, i mislio
kako ja nisam iskusan voza s profesionalnom vozakom koji se
hitno trai, nisam teleoperater koji zna engleski, nemam iskustva u
radu s aluminijskim aluzinama, nisam ni ljekarniki egrt koji se
razumije u optiku, nisam elektroinstalater koji je odsluio vojsku i
trebao bi se baviti telefonima, ni strojar za rad na traci za
proizvodnju hlaa, k vragu, ali ja u svejedno otii u Istanbul i
jednoga dana, kad obavim velik posao, da, da, razmiljao sam o
tom poslu, a budui da nisam znao o kakvom se tono poslu radi,
opet sam poelio pogledati naslovnu stranicu novina, kao da u
medu velikim dogaajima vidjeti svoje ime i posao koji treba
obaviti, ali novine su ispreturane, traio sam naslovnicu i nisam je
nalazio, kao da nisu ispreturane samo novine, nego i moja
budunost. Skrivao sam ruke kako ne bi vidjeli da se tresu, kad mi
se Mustafa odjednom obratio:
"Tebi govorim, glupane!" izderao se. "Kad ta djevojka ide bakalu?"
"Molim?" odgovorih. "Nakon plae."
"Idiote! Kako da ja znam kad ona ide na plau?"
"Na plau ide oko devet, pola deset."
"Svoje e sranje sam poistiti."
"Dobro" rekao je Jaar, "neka je istue."
"Ne, nee je istui!" rekao je Mustafa. "Djevojka te poznaje, je li
tako?"
"Naravno!" rekao sam. "Mi se pozdravljamo."
"Kreten!" rekao je Mustafa. "Jo se i hvali."
"Pa da" rekao je Serdar, "zato ti i kaem da mu oprosti."
"Ne, ne!" odgovorio je Mustafa."Nismo ba dotle doli." Okrenuo se
meni."Sluaj me!" rekao je."Ja u sutra biti ondje oko pola deset.
ekat e me! Koji je to bakal? Pokazat e mi! Hou jo i na svoje
oi vidjeti da djevojka kupuje Republiku?
"Svako jutro je kupuje!" rekao sam.
"Prekini!" ree. "Ako je kupi, dat u ti znak. Tad e prvo otii i
istrgnuti joj novine iz ruku. Rei e da komunistima ovdje nema
mjesta. Zatim e novine potrgati i baciti ih. Je li jasno?"
Nita nisam rekao.
"Je li jasno?" ponovio je. "uje li me?" "ujem" rekao sam.
"Aferim" odgovorio je. "ak i takvog kretenskog akala kakav si ti
komunistima u predati samo mrtvog! Oi e mi odsad cijelo
vrijeme biti na tebi. Veeras e doi s nama pisati po zidovima.
Nema vraanja kui!"
Poelio sam Mustafu odmah ondje ubiti! Ali na kraju bi samo ti
nadrljao, Hasane. Nita nisam rekao. Traio sam jo jednu cigaretu,
dali su mi.
21.
unejt je odjednom otvorio vrata i u tamu viknuo svi su
I_/ nastavnici manijaci, i dok je stenjao svi nastavnici, svi profesori,
Gulnur se gromko nasmijala, napio se, rekla je, leti, vidite li ga,
ljudi, govorila je, a Dunejt se derao pederi, ove su me godine
potpuno izigrali, nitkovi, odakle vam pravo da se igrate mojim
ivotom, a tad su odjednom dotrale Funda, njegova starija sestra, i
Dejlan, halooo, Dunejt, to to radi, u ovo doba, gle sad je tri,
susjedi, svi spavaju, a Dunejt se izderao nek' i susjedi idu k vragu,
pusti me, i susjedi su isti kao i nastavnici, i Dejlan je rekla za tebe
vie nema ovoga i pokuala iz Dunejtovih ruku uzeti joint, ali joj
Dunejt nije dao i govorio je svatko je povukao po dim, zato sam
sad samo ja kriv, i Funda se, da bi nadglasala uasnu glazbu i buku,
iz svega grla proderala pa onda uti, uti i ne deri se, je li jasno, i
Dunejt se odjednom smirio i kao da je u trenutku zaboravio svu
srdbu i mrnju, poeo se polako njihati u ritmupop-rocka koji mi je
probijao ui pa su otili meu mirkajue arene aruljice koje je
Turan postavio ne bi li ovo mjesto sliilo diskoteci, a ja sam
pogledao Dejlan, ali nije izgledala pretjerano zabrinuta, bila je
lijepa, smjekala se jedva primjetno, i sjetno, i tugaljivo, moj boe, ja
ovu djevojku volim, ne znam to trebam uiniti, pomozi mi, kako je
jadno ovo stanje, zar u i ja na kraju ispasti isti kao jadni, bezvoljni,
bubuljiavi mladi Turci koji jedva da se zaljube, a ve misle o
enidbi, zar u biti poput onih napaljenih iz nae kole: djevojke
ponia-
t8t
vaju, a zatim sjednu i do zore sriu slinave ljubavne pjesme i u
dosjeima skrivaju te svoje bijedne osjeaje da bi te ujutro poput
pravih mukaraca mogli bez imalo ustezanja uhvatiti za dupe,
dosta je, ne misli, Metine, svi mi se gade, nikad neu biti kao oni, ja
u biti hladnokrvni bjelosvjetski bogata i zavodnik, da, da, u
novinama slika s groficom de Rouchfoltien, sljedee godine privatni
i svakodnevni ivot turskoga fiziara u Americi, asopis Time
uhvati me dok u talijanskim Alpama ruku pod ruku etam s lady
tom i tom, a kad s privatnom jahtom doem na rutu po turskom
Sredozemlju pa na prvoj stranici novina Sloboda ugleda moju
ogromnu fotografiju s mojom treom enom, lijepom jedinicom
meksikog naftnog milijardera, Dejlan, hoe li tada pomisliti ja
Metina volim, toga dana, o, boe, kako sam puno popio, i opet sam
pogledao Dejlan i dok sam gledao njezino lijepo lice preneraeno
od nekoliko dimova jointa, odjednom zauh kako neki iz one
poludjele, izbezumljene i sumanute mase muu, moj boe, ujem i
da zavijaju, i, ne znam zato, i meni odjednom doe da muem, da
se derem i s njima skupa, eto, i ja galamim, prvo mi iz grla pobjegne
nerazumljiv glas, a kad sam poeo i s pravim ivotinjskim
mukanjem, Gulnur mi je rekla ti uti, Metine, ti uti, nema pravo
pridruiti se njima, kae i pokazuje smotanu cigaretu u ruci, ti ne
vue, rekla je, a ja sam se nasmijao kao da je to ala i zatim ozbiljno
rekao ja sam dokrajio bocu viskija, jel' jasno, u toj boci viskija ima
mnogo vie nego u tom vaem piljivom jointu, osim toga, ja je
nisam davao od ruke do ruke, sam sam je dokrajio, ali nije me
sluala, glupane, oprezna kukavico, zato nisi povukao, ako nita,
stidi se Turana, odakle ti pravo da mu kvari zadnju no pred
vojsku, govorila je, i ja sam rekao pa dobro i nagnuo se i uzeo
cigaretu iz njezine ruke i gle, Dejlan, gle kako i ja uvlaim dim kao
i ti, volim te i jo sam malo potegnuo i Gulnur je rekla aha, eto tako,
i kad sam jo malo potegnuo, vratio sam joj je i tad je Gulnur
shvatila da gledam tebe, Dejlan, i glasno se nasmijala i rekla gle,
Metine, i ova tvoja leti, morat e jo mnogo potezati da je stigne, a
ja sam, Dejlan, mislio kako je za tebe rekla "ova tvoja" utio sam,
Gulnur je rekla hoe li je srediti, a ja sam utio, ako je brzo ne
uhvati, gle, ovdje u zapisati, Fikret e je smotati, rekla je Gulnur i
napravila nekoliko pokreta
182
debelom cigaretom kao da pie, pitala je gdje je Fikret, nato sam ja
au nagnuo do dna, a kad sam krenuo napuniti au da se
maknem odande da ne bi bilo kakva zla, Gulnur se opet nasmijala i
dok sam u mraku traio oko sebe bocu, odjednom se ne znam ni ja
odakle pojavila Zejnep i zagrlila me govorei hajdemo plesati,
molim te, Metine, gle kako je glazba dobra, i grlila me je, pogledajte,
nemojte misliti da ja od jutra do mraka mislim na Dejlan, evo
gledajte, pleem s ovom debelom koja se zove Zejnep, ali brzo mi je
dojadilo jer je odmah zaklopila oi poput site make i poela
glumiti nekakvu romantiku, i dok sam smiljao kako da se izvuem,
neki su me poeli udarati nogom u dupe, k vragu, ugasili su i
svjetla i viu poljubite se, poljubite se, a ja sam odgurnuo tu stvar
toplu poput ogromna jastuka i izvukao se, i dok sam traio onaj
viski i ae, u lice me udario ovoga puta pravi jastuk, pa dobro, zar
tako, zamahnuo sam u tamu i uo da je Turgaj jauknuo, na
kuhinjskim vratima nailazim na Vedata i vidim da me gleda
kretenskim pogledom i odjednom se nagnu prema meni s rijeima
kako lijepa stvar, ovjee, zar ne, to je to lijepo, pitam, a on se udi
to ne znam, mi smo se sad zaruili, rekao je i poput dostojanstvena
mua koji zna kako se treba ponaati na Semino rame stavio ruku i
rekao ba dobro, zar ne, ma da, ba jako dobro, odgovorio sam, a on
je rekao to je divan dogaaj, zaruili smo se, zar mi nee estitati, i
opet smo se poljubili, a Sema samo to nije zaplakala i ja sam se
zbunio i ba kad sam htio umaknuti, Vedat me opet uhvatio i jo
smo se jednom poljubili, bojim se da e ona Engleskinja vidjeti kako
se ljubimo pa e pomisliti da smo pederi i sjetim se kako je u koli, u
spavaonici, svakome bilo najvanije nekoga proglasiti pederom,
prokleti bili, manijaci, bolesnici, kreteni nastrani, tko nije bio
dlakav, bio bi gotov, hvala bogu da sam ja dlakav, jesam li, pa
jesam, moe se rei da jesam, ako poelim, mogu pustiti i brkove,
ne bi mi ni loe stajali, ja sam bradat, dodue, jednom me je
ivotinja Sulejman uhvatio za dupe, ali sam se i ja, dok je spavao,
popeo na njega i naplatio mu to tako da sam ga pred cijelom
spavaonicom osramotio, jer ako tako ne uini, ti te uspaljeni luaci
samelju kao to su uinili i onom jadnom Demu, divljaci, divljaci,
ali smiri se, Metine, zato se uzrujava, sljedee si godine u Americi,
ali pred tobom je jo jedna go-
183
dina koju mora pregrmjeti u ovoj kretenskoj zemlji, i Faruk i
Nilgun, ako ja nagodinu ne odem u Ameriku, tad ete mi i vi platiti,
mislio sam i na kraju na svu sreu naao kuhinju i ondje ugledao
Huliju i Turana; Hulija je plakala, a Turan je elavu glavu gurnuo
pod slavinu, kad me ugledao, uspravio se i odjednom me gadno
udario akom, a kad sam rekao ma gdje su te boce i ae, rekao je
ae su ondje, ali nije pokazao gdje su, ponovno sam pitao gdje su,
eno ondje, odgovorio je, ali opet nije pokazao i dok sam ja traio
otvarajui i zatvarajui ormare, Turan je Huliju zagrlio i ljubili su se
grizui se, kao da jedno drugom pokuavaju isisati zube, mislim
kako bismo i mi mogli tako, Dejlan, i onda isputaju i neke udnije
zvukove i Hulija je, oslobodivi svoja usta od Turanovih, rekla proi
e, duo, proi e, a Turan se odjednom raspalio i rekao to ti zna o
vojsci, vojska je za muke, rekao je i raspalio se jo vie, tko ne
odslui vojsku, nije muko, riknuo je trgnuvi se iz Hulijina
zagrljaja, i jo me jednom odvalio u leda, jesi li ti muko, bitango,
kae mi, i jo se smije, zar ne, zar si toliko siguran u sebe, dobro,
ako je tako, doi da usporedimo, da vidimo koliko si muko, i dok
je otkopavao dugmad na hlaama, Hulija je vrisnula: to radi,
nemoj, molim te, i on kae dobro, za dva dana odlazim, ali i sutra
naveer emo se ovako zabavljati, je li jasno, Hulija je pitala a to
ako tvoj otac neto prigovori, poserem se ja tom primitivcu u usta,
viknuo je Turan, dosta je bilo, ako si otac, znaj gdje ti je mjesto, zar
ja moram zavriti gimnaziju zato to ti to hoe, zar me zato alje u
vojsku, da zna koliko sam bijesan zbog toga, budalo, daj shvati
jednom svoga sina, kakav si ti to otac, od mene nee biti ovjeka i
gotovo, je li jasno, auto ti razbijem, pa to, uzet u i mercedes, gle,
kunem se, i njega u slupati, Hulija, pa nek' shvati, govorio je, a
Hulija je jauka-la nemoj, nemoj, Turane, molim te, rekla je i Turan
me jo jednom udario u lea pa se odjednom poeo njihati u
ritmupop-rocka koji je dopirao iznutra kao da nas je sve zaboravio i
polako je nestao u dimu jointa i u glazbi i mirkajuim bojama,
Hulija tri za njim i ja napokon pripremam svoje pie, a onda sam
naiao na Turgaja, hajde, kae mi, doi i ti, idemo plivati goli, i ja
sam se odjednom uzbudio, tko, tko, pitao sam i on se nasmijao,
glupane, rekao je, cure ne idu, naravno, ne ide ni Dejlan, ja sam se
zaudio i pomislio na
184
tebe, Dejlan, kako su to svi odmah shvatili da te volim, kako su
shvatili da vie ne mislim ni na to osim na tebe, mislio sam,
Dejlan, gdje si, u dimu, magli i glazbi, da barem otvore prozore,
traio sam te, Dejlan, gdje si, k vragu, traio sam te, traio, i nisam
se uspaniio, i tad sam te ugledao kako plee i kad sam vidio da je
kraj tebe Fikret, smiri se, Metine, nemoj pridavati vanost tomu, i
nisam, nego sam otiao i sjeo, pio sam viski i dobrano me oamutio,
razmiljao sam, kad odjednom glazba stade i netko pusti glazbu za
kolo, hopa-cupa, hopa-cupa i svi poskakae kako se to radi na
primitivnim, zaostalim svadbama i pohvatae se u kolo, hvatamo se
ruku pod ruku, ja te, Dejlan, drim pod jednu ruku i kriom
pogledam: kad ono, jasno, Fikret je dri pod drugu ruku i zavrtjeli
smo se, moj boe, kako turski!, kao na svadbama mojih tetki i
dalekih roaka, a kad se kolo rastavilo, pretvorili smo se u vlak,
vrtimo se po salonu, jedan kraj izlazi na dvorite, izili smo pa kroz
druga vrata ulazimo i na ramenu osjeam Dejlaninu lijepu ruku i
pitam se to misle susjedi, uli su u kuhinju i ondje smo mi ispali iz
vlaka, ali Fikret nije i nas smo dvoje ostali, Dejlan, i vidjeli da je u
kuhinji Sema otvorila friider i plae gledajui u njega i uli smo
kako joj Vedat kao ozbiljan mu govori hajde, duo, da te odvedem
kui, Sema neprestano gleda u friider i gleda po njemu plaui,
kao da je u njemu ono to ju je rasplakalo, Vedat kae to e ti
mama rei, ve je kasno, ja mamu mrzim, vie Sema, ali ti si ve sad
na njezinoj strani, kae, i kad joj je Vedat rekao barem mi daj taj
no, Sema je odjednom no koji joj je bio u ruci bacila na pod i ja
sam tad, kao da je to posve prirodno i kao da te titim od opasnosti,
ruku stavio na tvoje rame, Dejlan, i izveo te iz kuhinje i ti si se na
mene naslonila, da, da, nas dvoje zajedno, evo, pogledajte nas, uli
smo u salon, svi galame, skau i ja sam jako sretan jer si se na mene
naslonila, ali se Dejlan odjednom trgnula i otrala, ne znam kamo
je otila, da idem za njom, pomislio sam, ali se odjednom opet
naoh kraj nje, pogledam, svi zajedno pleemo, pogledam, drim je
za ruku i zatim pogledam: opet je nema, ali zar je to vie vano, sad
je sve jasno, jako sam sretan i jedva se drim na nogama i odjednom
pomislim kako te vie neu vidjeti i tad se jako bojim, Dejlan,
pomislio sam iz nekog razloga kako te nikada neu moi natjerati
da me zavoli, traim te beznadan,
i8s
Dejlan, gdje si, tebe elim, Dejlan, Dejlan, gdje si, jako te volim,
Dejlan, Dejlan, gdje si, gdje si, duo, u ovom uasnom dimu i
magli i bljetavim bojama i jastucima i udarcima i jaucima i glazbi,
traim te i kao da se vraam u ono vrijeme dok sam bio mali kad
sam mislio kako svatko ima mamu koja ga poljubi kad dode kui, a
ja je nemam, i kad sam vikendima u domu bio tako jako sam da mi
se samoa gadila, i kad sam u tetinoj kui mislio kako me nitko ne
voli, tako se jadan i bespomoan osjeam i mislim kako svatko ima
novaca, a ja nemam pa je zbog toga potrebno da otkrijem velike
izume i da se svojom kreativnou i pameu u Americi obogatim,
ali, Dejlan, emu sve te muke i emu Amerika, ivjet emo ondje
gdje ti eli, ako eli, ostat emo ovdje, nije ni Turska toliko usrana
zemlja, otvaraju se nova mjesta i novi duani, jednog e dana
prestati i ova nerazumna i beznadna anarhija pa emo po
istanbulskim duanima moi nai sve to se prodaje u Europi i
Americi, vjenajmo se, ja sam pametan i sad u depu imam tono
etrnaest tisua lira, nitko nema toliko, ako eli, negdje u raditi i
napredovati ili emo, ako eli, zakljuiti da novac nije vaan, tako
je, zar ne, Dejlan, gdje si, zajedno emo studirati, gdje si, Dejlan,
niste valjda sjeli u Fikretov auto i otili, nije mogue, ja te jako volim
i eto, hvala bogu, vidim te da sjedi sama ondje, u kutu, moja
usamljena, malena, jadna, lijepa, moj anele, to je bilo, to te mui,
reci mi, zar te mama i tata rastuuju, elim te pitati zato si tako
beznadna i tuna, ali te ne pitam, nego utim i kad na kraju
progovorim samo da bih neto rekao, provaljujem najgluplje i
najbezlinije rijei, jesi li jako umorna, pitam te samo onako, a ti me
ozbiljno shvaa, tko, ja, pita, da, malo me boli glava, kae i ja
opet ne nalazim rijei, sjedim dugo ne govorei nita i poinjem se
raspadati od dosade i glazbe kad se Dejlan odjednom od sveg srca
nasmija i gledajui u moje zbunjeno lice ree ba si simpatian i
drag kad si ovakav, Metine, kai, da ujem, koliko je dvadeset
sedam puta sedamnaest, kae, i ja se odjednom, ne znam zato,
ljutim na sama sebe, i stavljam ruku na tvoje rame i zatim tvoja
lijepa glava njiui se pada na moje grudi i naslanja se i ondje
osjeam tvoju glavu, nevjerojatna je ta srea, osjeam miris tvoje
kose i tena, a ti kae ovdje je uasno zaguljivo, Metine, hoemo li
malo van, i odmah izlazimo, moj boe,
186
nas dvoje zajedno u svoj toj prljavoj graji, eto, izlazimo van i moja je
ruka na tvojem ramenu i jedno smo se na drugo naslonili, jedno
smo drugome oslonac, bjeimo od rune glazbe i rulje kao dvoje
jadnih, usamljenih ljubavnika koji su jedno drugome podrka u
ovome otrcanom, stranom i runom svijetu, i evo, sve smo ostavili
za sobom i zajedno koraamo tihim i praznim i tugaljivim ulicama
ispod stabala, i gledamo arena i tiha svjetla na ljetnim terasama u
daljini i razgovaramo s razumijevanjem i dubokom povezanou,
kao par kojemu svi zavide ne samo zbog ljubavi koja ga povezuje,
nego i najodanijega prijateljstva, i ja ti kaem kako je vedro vrijeme
jako lijepo, a Dejlan kae kako se svojih roditelja i ne boji ba tako
jako i kako je njezin otac zapravo dobar ovjek mada je pomalo kao
pravi Turin, a ja kaem kako ih naalost ba ne poznajem i kako su
moji roditelji umrli, a Dejlan kae kako bi voljela obii svijet i
studirati novinarstvo i biti novinarka i nemoj gledati na ovo to sam
sad, kae, mi se ovdje uvijek zabavljamo, nita ne radimo, ali ja ne
elim biti takva, htjela bih biti kao ona ena, kako joj je ono ime, ona
talijanska novinarka, zna, ona koja uvijek intervjuira poznate,
razgovara s Kissingerom ili s Enverom Sedatom, da, znam da treba
biti obrazovan da bi se bilo kao ona, ti si pomalo takav, ali ja ne
mogu sjediti za knjigom od jutra do mraka, imam i ja pravo na
ivot, gle, ove sam godine razred prola bez problema, elim se i
zabavljati, ne moe se stalno itati, u naoj je koli bio takav jedan
deko, puno je itao i na kraju poludio, odveli su ga u ludnicu, to ti
misli, Metine, i ja ne govorim nita, samo mislim da si lijepa, a ti
jo uvijek pria, o ocu, koli, prijateljima, planovima za budunost i
o tome to misli o Turskoj i Europi i lijepa si, lijepa si dok ti na lice
pada svjetlo ulinih svjetiljki to se probija kroz kronje, lijepa si
dok potee dimove tuna lica, kao da si jako zamiljena i zatrpana
naj-zapetljanijim ivotnim problemima, lijepa si dok zabacuje
uvojak s ela, moj boe, toliko lijepa da ovjek odmah s njom poeli
imati dijete, odjednom rekoh: kako bi bilo da odemo na plau, gle
kako je lijepa, nema nikoga, mirna, aha, odgovorila je, moe, i uli
smo i dok smo hodali po tihom pijesku, Dejlan skida cipele i
uzima ih u ruku i hodali smo obalom dok su njezine noge na
pijesku odsi-javale svjetlo koje je dolazilo ne znam odakle, ona je i
dalje priala
187
0 koli i o onome to eli napraviti u ivotu, a zatim je onim lijepim
nogama zakoraknula u mranu i tajnovitu vodu i ja sam osjeao
kako je i kraj mene i nedohvatna, i dok je zapljuskivala vodu i
objanjavala mi, meni se inila sirova i bezduna i prokleta i obina
i nevjerojatna i ubojita i nita vie nisam vidio osim tih njezinih
nogu koje su vodu zapljuskivale poput ribica, govorila je kako bi
odsad htjela ivjeti kao prava Europljanka, nije me sluala, osjeao
sam vlanu i ljepljivu zaparu i miris alga i mora i miris njezine koe
i gledao sam one svjee i ivahne i zavodljive noge mislei kako
smo sami, kad sam odjednom obuven uao u vodu i zagrlio te:
Dejlan, ja te jako volim, to to radi, rekla je prvo smijui se, volim
te, rekao sam i pokuao je poljubiti u obraze, Metine, jako si pijan,
rekla je, a onda se vjerojatno uplaila, na silu sam je izvukao na
obalu i naslonio se na nju tako da smo se prevrnuli na pijesak i dok
se trzala poda mnom i dok mi je ruka traila i stiskala njezine grudi,
ne, rekla je, ne, ne, Metine, to to radi, zar si poludio, pijan si, ja
sam govorio ja te jako volim, a Dejlan je rekla ne, i ja sam ljubio
tvoje obraze i ui i vrat i udisao tvoj nevjerojatan miris, a ona me
gurnula, i ja sam opet rekao jako te volim, a kad me opet gurnula,
poludio sam: odakle ti pravo da me gura kao da sam zadnji
prostak, tad sam je jo jae pritisnuo, podigao sam joj suknju i eto:
one duge, preplanule, nevjerojatne noge sad su pod mojim prstima,
i ono toplo tijelo za koje sam mislio da je daleko i nedostino sad mi
je, eto, medu nogama, kao san, ne mogu vjerovati, otkopao sam i
patent na hlaama i jo je uvijek govorila ne moe i gurala me,
zato, Dejlan, zato, toliko te volim, jo me je jednom gurnula,
valjamo se po pijesku kao pas i maka i prevremo i kako glupo,
eto, sve je beznadno, valjamo se i ona jo uvijek govori ne moe,
pijan si, dobro, dobro, nisam ja ba takva bitanga, evo, gotovo,
putam te, a to bi bilo da smo se, ali ne, nisam ja silovatelj, samo da
te malo poljubim i da shvati da te volim, govorio sam, od vruine
se nisam mogao suzdrati, samo to, kako je sve otrcano i
besmisleno i glupo, dobro, pustio sam te, nek' se tvoje tijelo izvue
ispod moga, nek' mi se uznemireni penis u hladnom i glupom
pijesku spusti a da nije doao na svoje i dobio to je htio, dobro,
dobro, putam te, zatvaram patent
1 licem okrenut u nebo uzaludno gledam u zvijezde, pusti me na
188
miru, moe, idi i odmah ispriaj svojim prijateljicama, ljudi, uvajte
se, Metin je pravi udak, napao me, nasilnik, grubijan, to je ionako
otpoetka bilo oito, nije nita drugaiji od silovatelja ije slike
izlaze po novinama, moj boe, plakat u, Dejlan, pa dobro, i ja u
skupiti svoj kufer i vratiti se u Istanbul, gotova je avantura u Den-
nethisaru, da bi se u Turskoj leglo s lijepom djevojkom, potrebno je,
znai, biti milijuna ili je oeniti, dobro, shvatio sam, sljedee sam
godine ionako u Americi, a do kraja ljeta gimnazijalac daje
instrukcije iz matematike i engleskog, izvolite, kreteni, sat 250 lira i
dok ja budem cijelo ljeto skupljao novce u tetinoj vruoj i zaguljivoj
kui, ovdje e Fikret i Dejlan, ne, o ne, kakva nepravda, djevojke se
ne moe dobiti novcima nego pameu i nadarenou i pristalou,
ali pusti, Metine, zar je to vano, pogledaj ove zvijezde, to znae
ove blistave zvijezde to tako jako sjaju, u njih gledaju pa recitiraju
pjesme, zato, pitam se, neto navodno osjeaju, glupost, zbune se
pa tu zbunjenost zovu osjeajima, ne, znam ja zato recitiraju, stvar
je u tome da se osvoji ene i zaradi novac, im doem u Ameriku, ja
u odmah izbaciti neko jako vano i jednostavno otkrie iz fizike
koje nikome nije palo na pamet, pa e to istoga trenutka biti
objavljeno u asopisu Annalen der Physik u kojemu je Einstein
objavio svoja prva otkria, i nakon slave i novca koje u u asu
zadobiti, nai e me moliti za raketu koju sam otkrio i pokrenuo:
hajde, molimo te, daj je i svojim sunarodnjacima pa da Grke
zaspemo raketama, preklinjat e me, ali ja tad u svoju vilu u
Bodrumu, veu i raskoni-ju i od vile bogatuna Erteguna, naalost
dolazim godinje samo na tjedan dana, i to na brzinu jer naalost
nemam vremena, a Fikret i Dejlan su tad, moj boe, moda ve i
vjenani, ali odakle ti to, meu njima nema niega, Dejlan, Dejlan,
gdje si, moda me i ostavila i otrala pa zadihana prepriava
ostalima: zamalo me silovao, ali ne, nisam dala da me obeasti; ne,
nije ona ba takva prostakua, ali moda je obalom otila i rekla im,
kakva sramota, samo, moda i nije otila, neu se ispriati, sad
sigurno eka da je preklinjem, ali gdje je sad, podigao sam glavu da
pogledam, ali ne mogu ni gledati, naljoskao sam se, kakav jad,
ovdje sam na pijesku posve sam, nikoga nemam, a sve zbog vas,
mama, tata, zato ste tako rano umrli, niiji roditelji nisu svoga sina
tako rano ostavili i otili, da ste mi
rSn
barem, ako nita, ostavili kakvo dobro nasljedstvo pa bih se tad s
tim novcem mogao mjeriti s njima, ali niste ostavili ni novia,
jedino to ste mi ostavili su tromi i debeli brat i sestra zaluena
ideologijom, i naravno tu su i ishlapjela baka i njezin patuljak i ona
trona, glupa, vlana, odurna kua, a nju ne daju sruiti, ali sruit
u je ja, vrag je odnio, jasno je meni zato niste zaradili novaca,
kukavice, uplaili ste se ivota, niste imali hrabrosti za sve one
pokvare-nosti koje su potrebne da se neto zaradi, da bi se novac
zaradio, potrebna je hrabrost i vjetina i srce i ja sve to imam i bit u
bogat, ali svejedno sam se stuio i zbog vas i zbog sebe i zbog svoje
usamljenosti, razmiljao sam o tome, mislio sam i bojao se da u
zaplakati, kad sam iznenada zauo Dejlanin glas: jel'ti to plae,
Metine, rekla je; znai ipak nije otila; tko, ja, pitao sam, ma neee,
zato bih plakao, rekao sam, jako sam se zbunio; pa dobro, rekla je
Dejlan, uinilo mi se, hajde digni se da se napokon vratimo,
Metine, rekla je, dobro, dobro, rekao sam, evo diem se, ali sam
leao ne miui se i blesavo gledao u zvijezde i Dejlan je ponovno
rekla hajde ustani, Metine, i kad mi je pruila ruku i povukla me,
ustao sam, jedva se drim na nogama, zanosim se i gledam u
Dejlan, znai to je ta djevojka koju sam maloprije napao, kako
udno, pui cigaretu kao da se nita nije dogodilo, kako si, pitao
sam samo da neto kaem, dobro sam, odgovorila je, otpala mi je
dugmad na bluzi, rekla je, ali ne srdito, pa sam se posramio mislei
kako je ona topla i dobra osoba, moj boe, nije mi jasno, to trebam
uiniti, malo sam utio, ljuti li se na mene, pitao sam, jako sam
pijan, nemoj se ljutiti, ne, ne, odgovorila je, nisam se naljutila, takve
se stvari dogaaju, oboje smo pijani, i ja sam se zaudio, pa dobro, o
emu razmilja, Dejlan, pitao sam, a ona je rekla ni o emu, ba ni
o emu, hajde da,se vratimo, rekla je i krenuli smo natrag, kad se
odjednom nasmijala ugledavi moje mokre cipele i tad sam je
poelio ponovno zagrliti, nita mi nije jasno, tad je Dejlan rekla:
ako eli, idemo k tebi da promijeni cipele, i ja sam se jo vie
zaudio i izili smo s plae i bez rijei hodali tihim ulicama, hodali
smo i udisali miris cvijeta kozje krvi koji je dopirao iz svjeih i
mranih dvorita, miris sasu-ene trave i zagrijanoga betona, i kad
smo doli do vrata naega dvorita, bilo me je stid zbog jadnoga
stanja nae ruevne i trone
kue i ljutio sam se na mrtva puhala, gledao sam u Bakino svjetlo
koje je jo uvijek gorjelo, kad odjednom, moj boe, spazih da se brat
skljokao za stolom na balkonu, jo je sjedio u mraku, njegova tamna
silueta se pomaknula, ne spava, znai, ljulja se na zadnjim nogama
stolice u ovo doba noi, ne noi nego jutra, zdravo, rekao sam, da
vas upoznam, Dejlan, Faruk, moj stariji brat, rekli su drago mi je i
osjetio sam odurni alkoholni zadah iz usta moga brata i da ih ne bih
dugo ostavio nasamo, odjurio sam gore i brzo promijenio arape i
cipele, a kad sam se spustio, Faruk je ve bio poeo:
Korak po korak uveer, taj bijedni Naili pristie Svijet itav vrijedan
nije ove patnje iekivanja.
govorio je, jasno, razumjeli ste, od Naila je, ali kad je to odreci-tirao,
debeli se uzepurio poput pijetla, kao da je on to smislio, pa je jo i
nastavio:
Tako sam opijen da ne mogu pojmiti to je svijet, Tko sam ja, tko je
vronoa, to je vino rujno.
odrecitirao je i dodao ne znam ije je ovo, to je iz Evlijina Putopisa;
Dejlan je otvorenih usta gledala u tu osmanlijsku bavu i
pripremala se za dalje sluanje kad sam ja, da brat ne bi nastavio,
pitao hoe li mi dati kljueve auta, mi idemo, hajte sa sreom,
rekao je, hajte sretno, ali pod jednim uvjetom: neka mi lijepa
gospoica odgovori na jedno pitanje, da, ja ne uspijevam pojmiti to
je svijet pa recite vi, gospoice Dejlan - Dejlan, zar ne, kako lijepo
ime - gospoice Dejlan, kaite, molim vas, to je svijet, na to nas
to upuuje sve ovo, ova stabla i zvijezde i stol i prazne boce, da, to
kaete, pitao je i Dejlan ga je pogledala ljupko i srdano, ali nita
nije rekla, samo mi je uputila srameljiv pogled koji je govorio "ti to
bolje zna" i ja sam da bih razgovor skrenuo s ove teme i da nas
pijani brat pusti na miru rekao: ovjee, i Bakina lampa jo uvijek
gori, pa smo se na trenutak svi okrenuli i pogledali gore i pomislili
na nju, a zatim sam rekao hajde, Dejlan, idemo, otili smo i sjeli u
plastini anadol i dok smo, pokrenuvi motor, izlazili, pomislio
tot
sam to e Dejlan misliti o tom dvoritu koje mirie kao groblje, o
staroj kui i pijanom, debelom bratu i o meni, i sav sam se najeio,
sigurno misli: da, onaj tko ima takvu kuu, auto i obitelj, nou
spopada djevojke na pustoj plai, ta to bi drugo, ali ne, Dejlan,
sve ti elim objasniti, mora me posluati, mislio sam i skrenuvi
krenuo uzbrdicom, kamo emo, pitala je Dejlan, da se malo
provjetrimo, odgovorio sam i nita nije rekla, i eto idemo i mislio
sam: sad u joj objasniti, ali kako nisam znao kako da ponem, samo
sam sve vie gazio po gasu, i kad smo sletjeli nizbrdicom, muio
sam se pitajui se kako bih trebao poeti, poela je uzbrdica, pa smo
se opet spustili, a ja joj jo uvijek nisam poeo objanjavati, ali sam
toliko gazio po gasu da se anadol poeo tresti, ali Dejlan nita nije
rekla, pa dobro, jo sam vie nagazio, na zavoju se zadnji kraj auta
zanio, ali Dejlan opet nita nije rekla, i izili smo na cestu Istanbul -
Ankara i gledajui vozila koja su prolazila pitao sam, samo da neto
kaem, hoemo li koje pritisnuti, Dejlan je odgovorila hajde da se
vratimo, puno si pio, pa dobro, zar se ti to hoe spasiti od mene, ali
ako nita drugo barem me posluaj, elim ti objasniti, mislio sam,
priat u ti i ti e me razumjeti, ja sam dobar ovjek, ak i ako
nisam bogat, znam ja jako dobro to vi mislite i kojim se pravilima
pokoravate, i ja sam kao vi, Dejlan, sve ti to elim rei, ali dok se
pripremam izgovoriti, sve mi izgleda uasno otrcano i dvolino i
tad jedino mogu jo jae nagaziti na gas, pa dobro, ako nita drugo,
barem shvati da nisam nitkov, jer nitkovi se boje, a ja se ne bojim,
gle, s ovim trulim autom idem 130 na sat, boji li se, moda emo i
umrijeti, i dalje gazim po gasu i kad uskoro pone nizbrdica,
poletjet emo i umrijeti, i kad umrem, prijatelji u uenikom domu
meni na spomen organizirat e pokerski turnir, novcem koji skupite
od bogate kopiladi barem mi grob pokrijte mramorom, magarci, i
jo sam jae nagazio, ali Dejlan je i dalje utjela, i tad sam pomislio
kako je smrt sada doista blizu kad odjednom, moj boe!, nasred
ceste ugledah kako se neki preetavaju kao da su na plai, i kad
sam uspanien stao na konicu, auto se kao amac okrenuo na
stranu i poeo kliziti, i dok je iao tono prema njima, oni su se s
kantama u rukama rastrali i auto je jo malo klizio pa izletio na
njivu, udario u neto i tad se motor ugasio i uli smo cvrke; pitao
sam: Dejlan, jesi li se uplaila, jesi li
tq7
dobro, dobro sam, rekla je, zamalo smo ih pregazili, i kad sam vidio
da nam prilaze i da su im u rukama kante s bojom, shvatio sam, oni
piu po zidovima, anarhisti, i kako mi se sad nikako nije dalo s
trojicom probisvijeta zapoeti s priom tipa "dobro je prolo, zato
ne pazi, ovjee" odmah sam pokuao upaliti auto, ali nije ilo i jo
sam jednom pokuao i, hvala bogu, pokrenuo se, i dok sam vozio
naprijed-natrag ne bih li auto izvukao na cestu, one su tri bitange
dotrale i poele psovati, zakljuaj vrata, Dejlan, rekao sam, i dok
su nas njihove psovke zasipale, jo sam uvijek iao naprijed-natrag i
tad je jedan od tih kretena vjerojatno podletio pod auto jer je
dreknuo i poeo akom udarati po stranjem dijelu, ali zakasnili ste,
kreteni, ja sam se izvukao na cestu, eto, hajte dovienja, mi smo se
spasili; malo dalje ugledali smo neke koji su jo uvijek pisali po
zidovima: Nova mahala bit e komunistiki grob, i Turke e spasiti
od ropstva i tako to, fino, fino, aferim, ako nita drugo, barem nisu
komunisti, mi smo im brzo umaknuli, jesi li se uplaila, Dejlan,
pitao sam, ne, rekla je, i htio sam da jo malo razgovaramo i
dogaaj prepriamo jedno drugome, ali odgovarala je jednom
rijeju; u povratku smo zautjeli i vozili se bez rijei, doli smo i kad
sam auto parkirao ispred Turanove kue, Dejlan je izletjela iz auta
i potrala unutra, a ja sam pogledao: autu se i nije nita posebno
dogodilo, da je onaj debeli koji mi dode brat plau dao da promijeni
ove izlizane gume umjesto to je troi na rakiju, ne bi nam se ovo ni
dogodilo, hajde dobro, dobro smo proli, i uao sam u kuu i
ugledao njih, polijegali su po naslonjaima, kauima i podu,
izvaljeni, lee napola oamueni, omamljeni, kao da neto ekaju,
smrt ili pokop ili da se neto vano okona, ali kao da se boje ne
samo toga to ne znaju to ekaju, nego i svih svojih kua, motora,
auta i novaca i stvari, pa su sad beznadni i uprazno ekaju to to ne
znaju to je, evo gle, Mehmet jede trenje i polako i paljivo iz usta
vadi kotice i kao da je to najvanija stvar koja se na svijetu moe
napraviti paljivo ih baca Turgaju na glavu, a Turgaj, leei na
mokrome podu, uredno psuje svaku koticu koja ga udari i
bespomono stenje, a ja tad shvaam da jezero na podu potjee od
mrka koji je kroz prozor provuen u sobu i iz ijega kraja jo uvijek
kapa, i od prevrnutih boca i od bljuvotine, i vidim da Zejnep spava,
a Fafa sledena pogleda prevre
po nekom modnom asopisu, Hulija poljupcima zasipa Turanovu
glavu, a on hre otvorenih usta, a ostali s cigaretom u ustima
sluaju Dejlan koja prepriava pustolovinu, i ja tad vie ne nalazim
to bih trebao misliti i to bih, kako, zato i gdje trebao uiniti, pa se
oajan bacam u jedan od naslonjaa shvativi kako je sve
ispreturano i kako vie ni s ime neu moi uspostaviti vezu; hajde,
kae Fafa podigavi glavu iz asopisa, hajde, ljudi, sunce izlazi,
idemo neto napraviti, idemo na kembe-orbu, idemo u ribu,
hajde, hajde, hajde.
to/i
22.
Jeste li uspjeli proitati registraciju?" pitao je Mustafa. "Bijeli anador,
rekao je Serdar. "Da ga jo jednom vidim, prepoznao bih ga."
"Jeste li dobro vidjeli one unutra?"
"Momak i cura" rekao je Jaar.
"Jeste li im vidjeli lica?" pitao je Mustafa.
Kako nitko nita nije rekao, i ja sam utio: jer Metina sam
prepoznao, a to se djevojke tie, nisam uspio vidjeti jesi li to bila ti,
Nilgun. Malo je nedostajalo da nas u ovaj rani sat pregazite... Kad
sam potom uo koje su vam sve psovke upuivali ovi moji, nisam
htio dalje razmiljati: ja samo po zidu piem ogromna slova i
obavljam svoju dunost. Serdar, Mustafa i novi momci sjeli su u
jedan kut i pue i vie nita drugo ne rade, ali pogledajte mene, ja
jo uvijek piem, piem po zidovima to e ovaj kraj biti
komunistima: grob e biti, grob, nego to!
"Dobro, hajde, dosta je bilo" rekao je Mustafa neto kasnije. "Sutra
naveer nastavljamo." Malo je utio, a zatim se okrenuo meni:
"Aferim! Dobro si radio!"
Nisam odgovorio; ostali zijevaju.
"Ali sutra e ujutro biti ondje!" dodao je. "Pa da vidim to e s
djevojkom..."
Opet nisam odgovorio: kad su se svi razili, krenuo sam kui
itajui ono to smo napisali i mislio: jesi li ona djevojka kraj Metina
u
autu bila ti, Nilgun? Odakle ste se vraali? Moda im je baka
bolesna pa su krenuli po lijek... A moda ste se i vozali dok sunce
izlazi, od vas se tota moe oekivati. to ste radili? Sutra u te
ujutro pitati. Sjetio sam se Mustafe pa sam se uplaio.
Razdanilo se; kad sam stigao, pogledam: u naoj kui svjetlo jo
uvijek gori. Pa dobro, tata! Zatvorio je prozore, zakljuao vrata, i
eno ga ondje spava, ne u krevetu, nego opet na seiji, jadni epavac!
Prvo mi ga je bilo ao, potom sam se malo razljutio. Pokucao sam
po prozoru.
Ustao je i otvorio, izderao se, mislio sam da e me opet udariti, ali
ne, odmah je poeo trubiti o tome kako je ivot teak i koliko je
diploma vana; kad pone o tome, ne udara. Sluao sam ga i gledao
preda se ne bi li se smirio, ali izgleda da ovo nee prestati ako
budem samo sluao. Nakon to sam cijelu no radio i poslije svega
to me je snalo, ne mogu sad jo i tebe sluati: uao sam, iz
friidera uzeo aku treanja i jeo ih kad - vidi vraga! - odjednom
zamahnu: izmaknuo sam se pa me udario po ruci tako da su se
trenje i kotice razletjele.
Govorio je i dok sam ih skupljao, a kad je shvatio da ga ne sluam,
poeo me preklinjati: sine, sine, zato ne ui i tako to. Bilo mi ga je
ao, rastuio sam se, ali to ja tu mogu. Kad me je zatim udario u
rame, razljutio sam se.
"Udari me jo jednom i ja u iz ove kue pobjei!" rekao sam.
"Pa idi, gubi se!" dreknuo je. "Nikad ti vie neu otvoriti prozor!"
"U redu" odgovorio sam. "Ja svoje novce ionako sam zaraujem."
"Ne lai!" derao se. "to radi u ova doba po ulicama?" Kad se iz
sobe pojavila mama, rekao joj je: "Ovaj e, kae, pobjei od kue.
Nee se vie vratiti."
Glas mu je postao udan, zadrhtao je, kao onaj drhtaj pred pla i
kao samotno zavijanje staroga, naputenog psa, kao da taj jadni pas
od patnje i gladi zavijanjem priziva nekoga koga niti vidi niti
poznaje. Dodijalo mi je. Majka mi je oima rekla da se maknem;
otiao sam bez rijei. epavi je lutrija jo malo mrmljao i galamio,
razgovarali su. Na kraju su, hajde, ugasili svjetlo i uutjeli.
L
Ja sam pak, dok mi je sunce ve udaralo u prozor, otiao i izvalio se
na svoj krevet u odjei. Samo sam se izvalio i gledao u strop, u
jednu pukotinu na stropu iz koje, kad pada kia, kaplje, u tu tamnu
crtu. Nekada mi je ta pukotina izgledala kao orao; rairio je krila taj
stari orao i kao da e dok spavam sletjeti i uzeti me, a ja tad kao da
nisam deko nego djevojica! Razmiljao sam.
Otii u k njoj, na plau, u pola deset, zdravo, Nilgun, rei u, jesi li
me prepoznala, gle, opet ne odgovara i mrti se, ali sad vie
nemamo vremena jer smo naalost u opasnosti, rei u, ti si me
krivo protumaila, oni su me krivo razumjeli, sad ti moram sve
objasniti, rei u, objasnit u joj: ele da se na tebe izderem i iz ruku
ti uzmem novine i potrgam ih, pokai im da sve to nema smisla,
rei u, i tad e Nilgun otii Mustafi koji nas izdaleka promatra i
objasniti mu kakva je osoba, Mustafa e se posramiti i moda tada
Nilgun shvati da je volim i prestane se na mene ljutiti, moda se ak
i obraduje, jer u ivotu je sve mogue i nikada ne zna...
Jo uvijek gledam u krila pukotine na stropu. Slii i na orla i na crnu
lunju. Iz nje je nekada i kapalo. Ali nekada jako davno nije je bilo,
jer otac tad jo nije bio napravio ovu sobu.
Ali tad se ja jo nisam ovako jako sramio to nam je kua mala, to
je otac ulini prodava, a amida patuljasti sluga. Ne, ne kaem da
se nisam nimalo sramio, jer dok jo nismo imali bunar pa bih s
majkom odlazio na esmu, bojao bih se da e nas ti, Nilgun, vidjeti,
jer tad si ti s Metinom poela ii u lov i neko smo vrijeme bili tako
dobri prijatelji, kad su se ono i oni s Beevlera vratili u Istanbul - oni
iz onih novoizgradenih kua koje su bile sve iste, a kasnije ih
obrastao brljan - poetkom listopada svi su bili otili, a vi ste jo
uvijek bili ovdje, i tad si jedan dan s Metinom i Farukovom starom
zranom pukom, doli ste k nama da zajedno idemo u lov na
vrane; preznojili ste se jer ste prevalili nau uzbrdicu i mama vam je
dala vode, iste vode, nae, iz novih, nelomljivih Paabahe aa i ti
si je popila naiskap, ali Metin nije pio, moda zato to je mislio da
su nae ae prljave, ili je mislio da je voda prljava, mama je rekla:
ako elite, idite pa si uberite groa, djeco, ali kad je Metin pitao,
ne, loza nije naa, ali nije vano, od naeg je susjeda, ma kakvi,
samo idite i jedite, ali vas dvoje niste htjeli i kad sam pitao hoe li
da odem i
IQ7
uberem ti, Nilgun, rekla si neu, jer nije nae, ali ti si barem popila
vode iz nove ae, Metin ni to nije htio.
Sunce se jo vie podiglo; ujem da su ptice po kronjama poele s
cvrkutanjem. to li Mustafa radi, eka li i on, lei li, je li zaspao?
Razmiljao sam.
Nedugo nakon dananjega dana, samo petnaest godina kasnije, dok
jednoga dana radim u svojoj tvornici, ulazi ne tajnica, nego
djevojka-muslimanka, moja pomonica, ude i kad mi kae tu su
neki idealisti koji vas ele vidjeti, zovu se Mustafa i Serdar; evo
odmah, samo da dovrim ovaj posao, kaem i im sam dovrio
posao, dok su me oni ekali, pritisnem automatsko dugme i
pozovem, sad ih mogu primiti, neka dodu, kaem; Mustafa i Serdar
odmah stanu objanjavati, a neugodno im je, jasno mi je, naravno,
kaem, treba vam pomo, dobro, uzet u pozivnica za 10 milijuna,
ali te pozivnice ne kupujem jer se suprotstavljam komunizmu,
kupujem ih zato to mi je vas ao, jer ja se ne bojim komunista,
astan sam, u mojoj trgovini nema prijevara, dajem milostinju u
ramazanu i zekat, nijednu godinu nisam preskoio, moje radnike
uinio sam malim ortacima, vole me jer sam hrabar, zato bi se dali
zavesti od sindikata i komunista, znaju kao i ja da nam ova tvornica
svima daje kruh, znaju i to da se ja ni po emu ne razlikujem od
njih, izvolite, i vi doite veeras na iftar na koji idem s njima, ja sam
kao jedan od njih, zapovijedam sedam tisua radnika, rekao bih ja,
a Mustafa i Serdar bi se jako zaudili, shvatili bi kakav sam ja,
shvatili bi, zar ne?
Poznat zvuk: Halilov smetlarski kamion penje se uzbrdicom. Ptice
su uutjele. Orao na stropu dodijao mi je, okrenuo sam se u krevetu,
gledam u pod. Po podu ide jedan mrav. Mrave, mrave, jadni mrave.
Pruivi prst, lagano sam mu dotaknuo lea; zbunio se. Ima mnogo
jaih od tebe, ti to ne zna, mrave. Pomeo si se, zar ne, tri, tri, a
kad pred tebe opet stavim prst, samo se okrene i bjei. Jo sam se
malo zabavljao, bilo mi ga je ao, smuio mi se; bilo mi je udno i
teko; htio sam razmiljati o dobrim stvarima pa sam se sjetio onoga
lijepog pobjednikog dana o kojemu uvijek mislim.
Toga dana, dok ja trim s jednoga telefona na drugi prosipajui
naredbe, na kraju preuzimam zadnji poziv, halo, je li to grad Tun-
deli, kaem toga pobjednikog dana, halo, kako je ondje, u redu
tq8
je, glavnokomandirajui, kae glas iz telefona, ovaj smo kraj
poistili, zahvalim pa na kraju jo nazovem i Kars, kakvo je stanje
kod vas, kaem, gotovo da je sreeno, vodo, kau, jo malo pa emo
sve srediti, u redu, kaem, dobro ste obavili svoj zadatak, hvala
lijepa, kaem pa poklopivi slualicu izidem iz ureda i dok s
brojnom pratnjom ulazim u veliki salon, na tisue zastupnika
doekuje me na nogama i s pljeskom, i dok sa zanimanjem ekaju
moje obraanje, ja u mikrofon kaem: prijatelji, Idealistiki
gromoviti pokret ovoga trenutka ispunio je sve svoje dunosti,
upravo saznajem da smo unitili i zadnja crvena legla u Tundeliju
i naem pograninom gradu Karsu, Idealistiki dennet vie nije
san, prijatelji, i dok im govorim kako u Turskoj vie nije ostao ni
jedan ivi komunist, moj pomonik neto mi apne na uho, ma
dajte, zar tako, kaem, dobro, odmah dolazim, i nakon to proem
beskrajnim mramornim hodnicima, u zadnjoj od sto soba s
naoruanim uvarima i vratima koja se otvaraju jedna na druga
ugledam tebe, vezana si za stolicu i pomonik mi kae: sad je
uhvaena, voo, ova je ena navodno kolovoa svih komunista,
kae mi, a ja odgovaram: odmah je odveite, ne dolikuje nam da
jednoj eni veemo ruke, ak ni to; odveu te i ja kaem ostavite nas
same, molim vas, i moj pomonik i njegovi ljudi lupe petom o petu i
pozdravivi izlaze, i kad zatvore vrata, ja te pogledam, ima
etrdeset godina i jo si ljepa, zrela ena, i dok ti nudim cigaretu,
pitam te jeste li me prepoznali, drugarice Nilgun, jesam, kae sa
sramom, prepoznala sam, i nastupi trenutak tiine, a nas dvoje
odmjeravamo jedno drugo i ja odjednom kaem: mi smo pobijedili i
Tursku nismo prepustili vama komunistima, kaje li se, da, kae,
kajem se, pa kad ugledam da ti ruka koju si pruila da uzme
cigaretu drhti, kaem ti: smirite se, ja i moji prijatelji enama i
djevojkama nikada ne bismo naudili, smirite se, molim vas, mi smo
dokraja odani tisuljetnoj turskoj tradiciji i zato se nemate ega
bojati, kaem, neu vas kazniti ja, nego e vam presuditi sud
povijesti i naega naroda, kaem, a ti odgovara kajem se, Hasane,
kajem se, a ja kaem kakve koristi od zakanjeloga kajanja, naalost
nije mogue da postupim prema svojim osjeajima i oprostim vam
jer sam prije svega odgovoran pred naim narodom, govorim ja
tako i pogledam kad ono: auuu, pa ti se svlai, skinula si se i
prilazi
199
mi, postaje ista kao one bestidne i nepristojne ene u pornofilmu
na koji sam kriom otiao na Pendiku tako da me nitko nije vidio,
aman Allah!, i jo govori da me voli, pokuava me zavarati, ali ja
sam kao led, gadi mi se, odmah sam se pribrao i dok ti zapomae,
pozovem straare i kaem im: vodite ovu Katarinu, kaem, nemam
namjeru ponoviti pogreku Baltadije Mehmet-pae, moj je narod
mnogo propatio zbog toga slabog Baltadije, ali ti su dani gotovi, i
kasnije, dok te straari odvode, povuem se u neku sobu i moda i
plaem pa, prepustivi se osjeajima, moda odluim biti stroi
prema komunistima iz jednog jedinoga razloga, a taj je stanje u koje
su ak i djevojku poput tebe uspjeli dovesti, ali kasnije mi se suze
osue i utjeim se mislei kako sam znai godinama uzalud patio i
kad se pridruim pobjednikom slavlju, moda te toga dana i
potpuno zaboravim.
Dosta mi je, dosta mi je svih tih glupih snova, okrenuo sam se, s
ruba kreveta pogledao sam pod: mrav je otiao, nestao. Kad si
pobjegao? Sunce je odskoilo. Odjednom sam se sjetio i izletio iz
kreveta. Kasnim.
Uao sam u kuhinju, neto sam pojeo i iziao kroz prozor, a da me
nitko nije vidio: odoh. Ptice su opet bile na granama, Tahsinovi su
uz rub ceste slagali koare s trenjama. Mnogo kasnije, kad sam
stigao do plae, pogledam: uvar i prodava karata su doli, ali
Nilgun jo nema. Otiao sam do pristanita i gledao jedrenjake. Jako
mi se spavalo, sjeo sam.
Da, sad bih mogao nazvati: halo, u opasnosti ste, gospoice Nilgun,
nemojte danas doi na plau i kod bakala, kaem, nemojte vie ni
izlaziti iz kue! Tko sam? Jedan stari prijatelj! Paf!, odluno ti
spustim slualicu. Bi li shvatila tko sam, bi li shvatila da je volim i
da je elim zatiti od opasnosti?
Ma ne, znam ja da se prema enama treba lijepo ponaati, kakvo
otimanje novina! ena je bespomono stvorenje, s njom se ne smije
runo postupati, kako je moja majka dobra osoba! Ne volim one
koji se prema enama runo ponaaju; ljudi koji gledajui enu
misle samo kako bi je povalili, to su zli i bubuljiavi uspaljenici,
bogatai-materijalisti i pokvarenjaci. Ja znam da treba biti pristojan i
uljudan; kako ste, izvolite vi prvi kroz vrata, kad hoda sa enom
200
pa ugleda vrata, noge ti same od sebe moraju usporiti i ti e se i
nesvjesno, s jednom rukom na leima, nagnuti i otvoriti joj vrata,
izvolite, vi prvi, znam ja kako se razgovara sa enama i djevojkama
kao to ste vi, ooo!, vi puite, i to na ulici, nema veze, slobodno
puite, to je i vae pravo, nisam ja zaostao, kres!, otprve vam upalim
cigaretu upaljaem u obliku lokomotive i sa enom razgovaram kao
i s bilo kojim mukarcem ili prijateljem iz razreda, slobodno, ne
pocrvenim, ako poelim i malo se potrudim i s djevojkom mogu
razgovarati, a da se ne smetem i ne zarumenim; tad bi se djevojke,
kad vide kakav sam, postidjele jer su o meni krivo mislile; ma
kakvo trganje novina! Moda Mustafa i nije mislio ozbiljno.
Dodijalo mi je more i jedrenjaci, ustao sam, vraam se na plau.
Mustafa je to rekao samo kao alu jer i on zna barem toliko da se
prema djevojkama ne smije runo ponaati. Sad kad mi Mustafa
kae: to sam rekao da bih te provjerio, da vidim jesi li doista nauio
da disciplina znai poslunost do kraja! Nema potrebe da
zlostavlja tu djevojku koju voli!
Kad sam doao do plae, pogledam, Nilgun je stigla i legla kao i
inae. Toliko sam pospan da se ak nisam ni uzbudio. Gledam je
kao da gledam u spomenik. Kasnije sam sjeo, Nilgun, tebe ekam.
Moda Mustafa i ne doe, mislio sam. Zaboravio je, odustao je ili je
zaspao. Stie rulja koja uri na plau: auti iz Istanbula, u rukama im
koare i napuhane lopte: oevi, majke, djeca, odurne, glupe obitelji:
svi ste vi krivi, svi ete dobiti to zasluujete. Mrzim ih.
Moda i neu to uiniti, mislio sam. Ta ja nisam takav! Tad bi rekli:
nije komunistkinji mogao novine ni oteti, a kamoli da ih je potrgao!
Nekada je bio idealist, sad je komunist, rekli bi ak; budite oprezni,
toga Hasana Karataa iz Dennethisara ne primajte u svoje redove!
Ne bih se bojao, sam bih napravio velike stvari, svi biste vidjeli!
"Halo! Na noge, bitango!"
Prepao sam se! Mustafa! Odmah sam ustao.
"Je li djevojka dola?" pitao je.
"Jest, ondje je" odgovorio sam. "U plavom kupaem." "Ona koja ita
knjigu?" pitao je i gadno te pogledao, Nilgun. "Zna to treba
uiniti!" rekao je zatim. "Koji bakal?"
201
Pokazao sam mu i pitao za cigaretu, dao mi je i otiao i ekao
izdaleka.
Zapalio sam cigaretu; zagledan u njezin vrh, razmiljao sam
ekajui: nisam ja glupan, Nilgun, rei u, ja sam idealist, imam
svoja uvjerenja, juer smo izlaui se opasnosti pisali po zidovima,
gle, ak mi se ni boja s ruku jo nije isprala!
"Gle, pui! Nije li teta? Tako si mlad!"
Amida Redep! U ruci mu mreice.
"Prvi put u ivotu!" rekoh.
"Baci tu cigaretu pa se vrati kui, sinko!" rekao je. "to sad opet
radi ovdje?"
Bacio sam cigaretu ne bih li ga se rijeio."Imam jednog prijatelja s
kojim uim, njega ekam" rekao sam. Nisam ni traio novaca.
"Otac e doi na denazu, zar ne?" pitao je.
Malo je zastao, pa otiao udno se njiui. Kao konj koji, sam
upregnut u kola, ide uzbrdicom: tupa-tapa, tupa-tapa; jadni
patuljak.
Malo kasnije pogledam, Nilgun je ula u more, izila i dolazi. Otiao
sam Mustafi i to mu rekao.
"Ja odoh bakalu" ree. "Ako, kao to si rekao, kupi Republiku, izii
u prije nje i nakaljati se. Zna to u tom sluaju treba napraviti,
zar ne?"
Nita nisam rekao.
"Pazi, ja te gledam, nemoj to zaboraviti!" rekao je i otiao.
Zaao sam u pokrajnju ulicu, priekao. Prvo je Mustafa uao
bakalu. Odmah nakon njega i ti si ula, Nilgun. Uznemirio sam se;
da vre stegnem vezice na tenisicama, rekoh, kad ono ruke mi se
tresu. Dok sam ekao, mislio sam: u ivotu je sve mogue. Onda
sam pomislio ovo i kao da sam se uplaio: moda jednoga dana
ustanem i pogledam, a more pocrvenjelo; ili se moda sad dogodi
potres, Dennethisar se razdvoji, iz plae prokulja plamen. Najeio
sam se.
Prvo je iziao Mustafa, pogledao je prema meni i zakaljao se. Za
njim je izila Nilgun, u ruci joj novine. Gledam u njezina stopala
koja se poput vrabaca na zemlju spuste pa dignu; ako misli da e
me razuvjeriti tim lijepim nogama, vara se! Odmaknuli smo se od
20z
guve. Pogledao sam za sobom, nema nikoga osim Mustafe. Kad
sam se pribliio, Nilgun je ula moje korake i pogledala me.
"Zdravo, Nilgun!" rekao sam.
"Zdravo" rekla je i okrenuvi se nastavila.
"Samo malo!" rekao sam. "Moemo li malo porazgovarati?"
Hoda kao da me nije ula. Potrao sam za njom. "Stani!" rekao sam.
"Zato ne razgovara sa mnom?" Nema odgovora. "Ili si neto
skrivila pa se stidi?" Nita od odgovora, hoda. "Zar ne moemo
razgovarati kao dvoje civiliziranih ljudi?" Opet nema odgovora."Ili -
zar me ne poznaje, Nilgun?"
Kad je krenula jo bre, shvatio sam da je uzalud ii za njom i
galamiti pa sam potrao do nje. Sad idemo kao dvoje prijatelja,
rame uz rame, i ja govorim.
"Zato bjei?" kaem joj. "to sam ti uinio?" uti. "Jesam li ti ikada
ita naao uinio, kai, molim te?" Opet ne odgovara. "Reci, zato
ne otvara usta?" Opet nita. "Pa dobro" rekao sam. "Znam ja zato
sa mnom ne razgovara; hoe li da ti kaem zato?" Nita ne
govori; ljutim se. "O meni misli krive stvari, zar ne?" rekao sam.
"Misli da sam ja takav. Ali grijei, draga, grijei, sad e shvatiti
zato grijei" rekao sam, ali nita nisam uinio.Jer - bilo me je stid i
odjednom sam poelio vikati, valjda zato jer sam se uplaio
gluposti! I ba sam tada, k vragu, ugledao ona dva uglaena
gospodina koji su nam dolazili ususret.
Priekao sam da mi se ti snobovi koji ak i po ovoj vruini hodaju s
kravatama i sakoima ne upetljaju u posao. A i zato da ne bi sve
krivo shvatili; malo sam usporio, kad pogledah: Nilgun samo to ne
tri! Kako je do njezine kue ostao jo samo jedan ugao, i ja sam
potrao. I Mustafa tri za mnom. Kad sam skrenuo za ugao, zaudio
sam se: otrala je i uhvatila pod ruku patuljka koji se njie s
mreicama u rukama. Pomislio sam da odem i oboma im pokaem,
ali noge me nisu htjele ponijeti. Stao sam i gledam tako za njima,
posve tup. Doao je Mustafa.
"Kukavice" rekao je. "Pokazat u ti ja."
"Zapravo u ja njima pokazati!" rekao sam. "Sutra! Sutra u im
pokazati!"
"Sutra e to uiniti?"
203
Ali htio sam to sad uiniti! Tako bih sad htio uiniti neto loe: kako
bi bilo da i Mustafu odvalim? Da ga udarim, sruio bi se i ostao
ondje. Da uinim neto loe, neka svi shvate: udaram ga po licu da
me ne vidi i da nitko ne misli da sam kukavica. Jer ne svia mi se
da bilo tko o meni misli to eli. Ja sam posve drugaiji, znate li vi
to, pogledajte moje ake! Ja sam sad posve drugi, ja nisam ja; toliko
sam se rasrdio da mi se uinilo da vidim tu srdbu koja je iz mene
izila pa se ak i ja bojim toga drugoga. ak ni Mustafa nita ne
govori jer je shvatio. Zato to e se poslije i ti kajati, shvatio si, zar
ne?
U duanu nije bilo nikoga osim bakala. Kad smo zatraili
Republiku, mislio je da hoemo jednu pa nam ju je pruio, ali kad
sam rekao hoemo sve, shvatio je: i on se, kao i Mustafa, mene
prepao i dao sve. Nema kante za smee, kae. Novine sam,
rastrgavi ih, razbacao, bacao sam ih sve po tri-etiri. Strgnuo sam i
potrgao i slike golih ena koje je bakal povjeao po vitrini,
pokvarene tjednike, grijehe, odurnost, zlo... Znai ja sam taj koji je
trebao poistiti svu ovu prljavtinu! ak se i Mustafa zaudio.
"Dobro, u redu je, dobro, dosta je bilo!" govorio je. Izveo me od
bakala. "Naveer e doi u kavanu!" rekao je. "A sutra ujutro da si
ovdje."
Prvo nisam nita rekao. Kasnije sam, dok je kretao, pitao za
cigaretu, dao mi je.
204
23-
edep je, nakon to je odnio moj pladanj od doruka, otiao
l\.u ariju. Kad se iz arije vratio, kraj njega je bio jo netko. Po
lakom i tihom koraku, shvatila sam da je to Nilgun. Popela se
stepenicama i provirila k meni; kosa joj je bila mokra, plivala je,
znai. Otila je. I zatim sve do podneva nitko vie nije navraao u
moju sobu. Leala sam u krevetu i oslukivala svijet. Prvo sam
sluala Nilgun i Faruka koji su dolje razgovarali, a poslije je odurna
subot-nja graja s plae toliko ojaala da ih vie nisam mogla uti.
San mi nije htio na oi; to je taj tvoj dehennem, govorila sam,
Selahattine, dehennem koji si zvao dennetom spustio se,eto, na
zemlju; sluaj: svi su jednaki, svatko tko da toliko i toliko novaca
moe ui i lei kraj ostalih, sluaj! Da ih ne bih ula, ustala sam te
sam privukla aluzine i zatvorila prozore. Dugo sam ekala da
odruam pa da se prepustim zaboravu popodnevnoga sna. Redep
je okasnio. Iao je na denazu nekoga ribara. Ni na ruak nisam
sila. Redep je uzeo pladanj i zatvorio moja vrata. ekam
popodnevni san.
Najljepi je sanak popodnevni sanak, govorila bi moja majka.
Nakon ruka sanjat e najljepe snove i biti jo ljepa. Pa da. Malo
bih se oznojila, opustila; kao da bih se pretvorila u lakoga vrapia
pa prhnula i poletjela. Kasnije bismo otvarali prozor da ude isti
zrak, a ustajali izie; zelene grane naega vrta na Niantau samo
to ne bi ule u sobu dok bi iz nje izlazili moji snovi.Jer ponekad bih
vjerovala da je moj san i nakon to bih se probudila nastavio ivjeti.
Moda
bude tako i kad se umre: misli mi lunjaju po sobi, medu stvarima i
vrsto zatvorenim aluzinama, vrte se misli i povlae izmeu stola i
kreveta i zidova i stropa i ako netko odkrine vrata uini mu se da u
zraku vidi sjenku mojih misli. Zatvori vrata, neka se nevinost mojih
misli ne okalja, nek' mi se uspomene ne uprljaju i neka moje misli
poput anela lunjaju ovuda sve do sudnjega dana, neka budu ovdje
pod ovim stropovima, u ovoj tihoj kui, navodei vas da se sami
sebe stidite. Ali znam to e tada uiniti: ah, Iblisova unuadi,
jednom se jedan od njih, i to onaj najmlai, izlanuo: ova je kua jako
stara, Bako, hajdemo je sruiti pa emo umjesto nje izgraditi
apartmane. Jer znam ja: ne mui vas to to ste do grla potonuli u
grijeh, nego vam je teko gledati da je netko uspio ostati bezgrean.
Tu glupost koju zove grijehom i ti bi trebala nadrasti, poput mene,
govorio bi Selahattin, popij i ti kao i ja malo rakije, barem da okusi
kakva je, zar te nimalo ne zanima, uope nije tetna, tovie, korisna
je, ovjek se od nje razbistri. Proklet bio! Pa hajde barem jednom
reci ovo, Fatma, samo jednom bit e dovoljno, neka grijeh ide na
duu tvoga mua: Allaha nema, kai, Fatma, hajde. Proklet bio! Pa
dobro, onda posluaj ovo, gle, ovo je najvanija natuknica moje
enciklopedije, sluaj, tek sam je napisao: itam ti saetak natuknice
o znanju koja prema novom alfabetu dolazi pod slovom B20, sluaj:
Izvor naega znanja je iskustvo... Nijedna informacija koja se ne
oslanja na iskustvo i nije njime provjerena, nije utemeljena... Ova
reenica koja je temelj svake znanstvene spoznaje, pitanje Allahova
postojanja ini posve izlinim... Jer to je pitanje koje se ne moe
dokazati iskustvom... Ontoloki je dokaz obina brbljarija!... Bog je
samo misao kojom se zabavljaju metafiziari... A ako je tako, u
svijetu naih jabuka, kruaka i Fatmi, Allahu naalost nema
mjesta!... Ha, ha, ha! Razumije li, Fatma, nema vie ni tvoga Allaha
ni bilo ega njemu slina! Nemam strpljenja ekati do kraja
enciklopedije, tiskaru Istepanu poslao sam pismo, ovo u prirediti
kao posebno izdanje i odmah dati tiskati, ponovno sam pozvao
kujundiju Avra-ma, gle, o tomu sve ovisi: molim te da se u vezi s
ovim vanim problemom ne prenemae poput mlade djevojke,
nego iz kutije izvadi neki vrijedan komad, kunem se da e korist od
ovoga imati itava domovina, a ako je ovi glupi nazadnjaci ne
uspiju prodati, otii u,
boga mi moga, i sam je prodavati na Sirkediju! Vidjet e: nastat e
grabe! Jer zna i ti koliko sam svojih godina dao da bih napisao
ove spoznaje, da bih ih preuzeo iz francuske literature pa ih prenio
jezikom koji e narod razumjeti, Fatma, i sama zna! A ono to me
zapravo zanima i nije hoe li oni ovo proitati ili nee, nego u koje
e stanje doi kad proitaju!
Ali, hvala dragom Allahu, osim njega samoga i moda patuljka,
nitko drugi nije proitao te odurne lai i jedino sam ja s gnuanjem
proitala opis dehennema koji je taj jadnik zaluen ejtanom
nazivao "lijepi dennet budunosti" i jedina sam ja vidjela koliko se
zalagao da to to je opisao odmah side na zemlju; nitko drugi to nije
proitao.
Bilo je to sedam mjeseci nakon to je Selahhatin otkrio smrt i tri
mjeseca nakon to je umro; moj je Dogan bio u Kemahu; sredinom
zime, u kui osim mene i patuljka nikoga nije bilo: te je noi padao
snijeg i ja sam zamiljala kako mu je mezar sad sigurno pokriven
snijegom, kad sam se odjednom stresla i pomislila da bi bilo dobro
zgrijati se. Jo sam uvijek naime bjeala od onoga vinskoga zadaha
iz njegovih usta pa sam se bila povukla u sobicu gdje su mi se noge
sledile dok sam sjedila sama u hladnoi; hladno i sumorno svjetlo
svjetiljke nije me zavaralo, snijeg je udarao u prozore, nisam
plakala. Htjela sam se zgrijati, popela sam se gore i pomislila kako
bih sad mogla ui u onu sobu u koju dok je Selahattin bio iv
nikada nisam ulazila, sobu u kojoj nikada nisu prestajali njegovi
koraci. Lagano odgurnuvi vrata, ugledala sam ovo: papiri su
razasuti posvuda, podlo su polijegali na sve strane, po stolovima,
naslonjaima i stolicama, po pretincima i ladicama, lee na
knjigama i u knjigama, po podu, na prozorskim daskama, papiri,
papiri, ispisani, iscrtani papiri, snopovi papira. Otvorila sam vrata
ogromne pei i stala ih trpati u nju. Ubacila sam i ibicu, pa jo
papira, tekstova i novina, i kako je pe lijepo gutala tvoje grijehe,
Selahattine! Tvoji grijesi nestaju, a meni se dua grije! Moje djelo za
koje sam dao itav ivot: dragi moj grijeh! Da vidimo: to li je ejtan
napisao? Dok sam ih trgala i palila, malo sam i itala: poinju
kratkim napomenama: Republika: oblik vladavine kakav je nama
potreban... Postoje razliite vrste republika. .. De Paset o toj temi u
svojoj knjizi... 1342... Ove je godine
osnovana u Ankari, tako kau novine... Dobro je... Samo da je ne
skroje prema sebi. Usporedi Danvinovu teoriju s Kur'anom, a
prvenstvo znanosti potkrijepi primjerima koje e i maloumni
razumjeti... Potres, u cijelosti geoloki dogaaj, pomicanje je
Zemljine kore... ena je mukareva nadopuna... Dijele se u dvije
skupine... Prve su prirodne ene: to su one koje uivaju sve
blagodati i darove koje im priroda prua; prirodne ene koje su
oputene, zdrave, bezbrine, ne ivane i ne srde se, a velika veina
njih potjee iz puka, iz niih slojeva... Poput ene koju Rousseau
nije oenio... Rodila je Rous-seauu estero djece; bila je sluavka...
ene druge vrste razdraljive su, prohtjevne, otmjene, prisiljene na
slijepa vjerovanja, hladne i bez razumijevanja... Kao Marija
Antoaneta... ene ove druge vrste toliko su hladne i odbojne da je
veoma mnogo znanstvenika i filozofa toplinu ljubavi i
razumijevanja bilo prisiljeno potraiti kod ena iz niih stalea...
Rousseauova je bila sluavka, Goetheova pekarica, a
komunistikoga uenjaka Manta opet kuna sluavka... Imao je s
njom i jedno dijete... Engels ga je preuzeo. ega bi se tu trebalo
stidjeti? To su ivotne istine... Ima jo mnogo primjera... Tako su ti
veliki ljudi zbog svojih hladnih ena, muei se u nezasluenoj
patnji i boli, zatrovali vlastite ivote: uzalud su se istroili ne
uspjevi dovriti neki svoju knjigu, neki filozofiju,neki pak
enciklopediju... A djeca koju zakon i drutvo smatraju kopiladi, to je
tek jad svoje vrste... Promatrajui krila rode, razmiljao sam ovako:
je li mogue napraviti cepelin jednak rodi, bez propelera na repu?
Avion je sada postao orue rata... Osoba imenom Lindbergh
prologa je tjedna uspjela preletjeti Atlantik... U dvadeset i drugoj
godini... Svi su sultani idioti... Unitaristiki lutak Reat po gluposti
prednjai pred svima... injenicu da guteri u naem vrtu, iako nisu
itali Danvina, svoje repove ostavljaju u skladu s Darvvinovom
milju, ne treba smatrati udom, nego pobjedom ljudske misli! Da
sam uspio dokazati da je Danvin ubrzao industrijalizaciju, odmah
bih napisao kako je neophodno da s islama prijeemo na
kranstvo...
itala sam, itala, s gaenjem bacala u pe i grijala se. I ne znam
koliko sam proitala i bacila, kad su se odjednom otvorila vrata:
pogledam - patuljak, ali tad je imao tek sedamnaest godina: to to
radite, Gospodo, nije li grehota? Ti uti! Nije li teta i grijeh? uti,
ors
kaem ti! Nije li grijeh? Jo uvijek ne uti! Gdje je moj tap? Uutio
je. Ima li jo papira, jesi li to sakrio, kai mi istinu, mali, je li ovo
sve? uti! Znai da si neto sakrio, ti nisi njegov sin, ti si kopile i
nema prava ni na to, je li ti jasno, daj mi ih, sve u te papire ja
popaliti, brzo ih donesi, gle jo mi uvijek ponavlja nije li teta! Gdje
mi je tap? Krenem na njega. Podlac, sletio je stepenicama
tupkajui. Odozdo vie: kod mene nema niega, Gospodo, kunem
se, nita nisam skrio! Pa dobro! Nita nisam rekla. U pono sam mu
odjednom uletjela u sobu, probudila ga i izbacila van, pretraila
sam svaki kutak njegove sobe koja ima tako udnu zaduhu,
razbacala njegov djeji krevet, ak i maleni madrac: da, doista nema
vie papira.
Ali svejedno uvijek strepim. Sigurno je negdje neto skrio, mora da
mi je barem kakav listi promaknuo pa ga je Dogan, sin svoga oca,
naao i dao objaviti, jer neprestano mi je dolazio zapitkujui: majko,
gdje je ono to je otac napisao? Ne ujem te ja, sinko. Ta godinama
je pisao, gdje su njegovi spisi, majko? Ne ujem, sine. Draga mama,
pitam te za oevu nedovrenu enciklopediju? Ne ujem. Moda je
imala kakvu vrijednost, otac je itav ivot za nju dao, jako me i
zanima, majko, hajde daj mi njegove zapise! Ne ujem te, dijete
drago. Moda bismo je mogli negdje i objaviti, to je bila i oeva
elja, jer, gle, pribliava se obljetnica 27. svibnja, pria se da e
vojska opet izvesti udar. Ne ujem ja tebe, moj Dogane. Nakon toga
opet emo se vratiti kemalizmu, ako nita drugo, mogli bismo
barem objaviti neke zanimljive dijelove iz enciklopedije: gdje god
da su, izvuci ih i daj mi ih, majko! Moje ui tako slabo uju... Ta gdje
su ti papiri, moj boe, traim, traim i nita, nema ih, ostali su samo
oni udni alati u veeraju. Ne ujem. to si uinila, majko, s
knjigama i papirima, nisi ih valjda bacila? utim. Potrgala si ih,
popalila, pobacala, zar ne? Pa zaplae. Kasnije se prihvati rakije. I ja
u pisati, i ja, kao i otac: gle, sve se opet pogorava, treba uiniti
neto to e zaustaviti sve to zlo i glupost, ne mogu ni ti ljudi biti
toliko nepametni i zlonamjerni, i medu njima sigurno ima dobrih,
majko, ministra poljoprivrede poznajem iz kole, bili smo
zaljubljeni u istu djevojicu, ali smo bili jako dobri prijatelji, bio je
generacija iza mene, ali smo u gimnastikoj grupi bili zajedno,
bacao je kuglu, bio je jako debeo, ali je imao zlatno srce, sad mu
piem opiran izvjetaj; a i sadanji
209
zamjenik predsjednika glavnoga taba, general taj i taj, dok sam ja u
Zileu bio kajmakam, bio je ondje kapetan, jako je dobar ovjek,
izgarao je ne bi li bilo nekakve koristi za domovinu, i njemu u
poslati jedan primjerak ovoga izvjetaja, majko, ti ne zna, ali toliko
su nepravedni da... Dobro, ali zato bi za to ti bio odgovoran, sine?
Ako neto ne poduzmem, i ja u biti odgovoran, eto zato, majko,
pa da ne bih bio odgovoran, barem u sjesti i napisati ovo.. .Jadniji
si i od svoga oca, i od oca si vea kukavica!... Nisam, majko, majko,
nisam, da sam bio kukavica, i ja bih se njima bio pridruio, na meni
je bio red da budem valija, ali dovde mi je dolo, majko, zna li to
rade onim jadnim seljacima? Ta mene to i ne zanima, sine! Tamo po
pustim brdskim vrhuncima... Moj me rahmetli otac nauio da
znatielja niemu ne koristi! Putaju da ive i bez lijenika i bez
uitelja... A ja tebe, naalost, nisam uspjela nauiti to to sam od oca
nauila, moj Dogane! I da bi jednom godinje za sitne pare
pokupovali ono to proizvedu... Naalost, na tebe nisam uspjela
prenijeti ba nita od svoga! I kasnije ih ostave u onome stranom
mraku i zaborave... Pa bi i dalje objanjavao, a ja ne bih sluala,
nego bih se povukla u svoju sobu i mislila: kako udno: kao da ih
netko tjera da ne budu kao ostali i da spokojno ive izmeu posla i
svoga doma! Mislila bih: taj koji ih na to tjera sad gleda koliko se
patim i podlo se smije! Zgadilo mi se, pogledala sam na sat. Tri je,
ali jo ne mogu zaspati, ujem buku s plae. Kasnije sam pomislila
na patuljka i zadrhtala.
Moda je mome Doganu tada sa sela poslao pismo pa ga tako
raalostio i obmanuo, mislila sam. A moda je Doganu to rekao i
njegov otac. Samo, inilo se da Selahattin u to vrijeme vie nije bio
sposoban vidjeti bilo to osim svoga pisanja. U ljeto nakon to je
diplomirao, Dogan se poesto stao za njih raspitivati: zato su
Redep i Ismail otili, majko? Onda je jednoga dana nestao. Kad se
tjedan dana kasnije vratio, kraj njega su bili oni, obojica na pragu
djetinjstva: patuljak i epavac, izmueni i u dronjcima! Zato si ih
uzeo sa sela i doveo ovamo, sine, to e oni u naoj kui, rekla sam.
Zna ti dobro zato sam ih doveo, majko, odgovorio je i obojicu ih
smjestio u sobu u kojoj sad ivi patuljak. epavac se kasnije
doepao novaca od bisera koje je moj Dogan prodao, pa se pokupio,
ali ne
210
daleko: svake godine kad idemo na groblje, pokazuju mi njegovu
kuu na uzviici. Uvijek me zanimalo zato je patuljak ostao. Zato
to se stidio, kau, jer se bojao izii meu ljude. Spasio me kunih i
kuhinjskih poslova, ali mi se uvijek gadio. Nakon to je moj Dogan
otiao, ponekad bih ula kako bi Selahattin patuljka stisnuo u kakav
kut: kazuj mi, sine, govorio bi Selahattin, kakav je bio ivot na selu,
jeste li mnogo propatili, jesu li i tebe tjerali da klanja namaz, reci
mi, vjeruje li u Allaha, priaj mi, kako ti je majka umrla? Kako je
bila dobra ena, posjedovala je svu ljepotu naega naroda, samo to
sam ja naalost morao dovriti enciklopediju. Patuljak bi utio, a ja
ne bih izdrala pa bih pobjegla u sobu i pokuavala zaboraviti, ne bi
ilo, sjeala bih se svega guei se od gaenja: kako je bila krasna
ena, lijepa kao na narod, kako dobra ena, kako dobra ena!
Ne, samo je bila grenica, Selahattine: obina sluavka. S muem je
zbog krvne osvete pobjegla sa sela u Gebze, a kad je on otiao u
vojsku i kad se amac ribara kod kojega ju je ostavio prevrnuo te se
taj utopio, ja sam je toliko puta vidjela ondje kod ruevine
pristanita: jadna, krmeljiva, uboga, tko zna ime se uzdrava, i
kako je tada prijanji kuhar iz Geredea bezono napao Selahattina
rijeima vi ne vjerujete u Allaha, ali pokazat u vam ja i sve tako,
Selahattin ga je potjerao i u kuu doveo tu odurnu krmeljivku: to
da radimo, Fatma, nema drugoga; nemam nita protiv, rekla sam ja,
a kad je ona vrlo brzo svladala sve poslove, kad je smotala prvu
sarmu, Selahattin je rekao kako vjeta ena, Fatma, i ja sam jo tada
shvatila to nas eka i odmah mi se sve zgadilo i mislila sam: kako
udno, kao da me je majka na ovaj svijet donijela da budem
svjedokom tuim krivicama i grijesima i gnuam se, mislila sam.
Gadilo mi se, da: za hladnih zimskih noi, dok bi mu iz usta kuljao
odurni rakijski smrad, Selahattin bi mislio da spavam pa bi tiho
siao stepenicama i dok bi ga u sobi u kojoj sad ivi patuljak ekala
ena koja e ga kasnije roditi, moj Boe, kakvo ponienje, tiho bi
otiao, a ja bih gledala i gnuala se; kasnije je da bi bio mirniji i da bi
se s njom mogao, kako je ono u enciklopediji esto
govorio,"slobodno i nesputano" zabavljati, sagradio onu kolibu kod
dananjega kokoinjca, a ja sam samo gledala i gnuala se: dok bi
usred noi, pijan kao zemlja, izlazio iz svoje sobe i odlazio onamo,
jtt
ja bih sjedila ukoena, drei u rukama pletivo i igle, i pitala se to
sad ondje rade.
Sigurno tu enu tjera da uini ono to ja nisam htjela, mislila bih; da
bi je obeastio, prvo joj daje da pije, pa je nagovara da govori da
Allaha nema, Allaha nema, govori da bi razdragala ejtana, nema,
nema, ja se grijeha ne bojim, nema, Allaha nema! Pokaj se, Fatma,
ne misli! Nekada bih tiho otila u stranju sobu pa bih, gledajui
grena i mutna svjetla iz kolibe, mrmljala: sad su ondje, eno ondje,
sada... Moda sad ljubi svoju kopilad, objanjava im gdje sve nema
Allaha, moda se i smiju ili moda... Ne misli, Fatma, ne misli!
Vratila bih se u sobu posramljena njegovim nedjelima, uzela bih
igle i pletivo za Doganov prsluk pa bih ekala i ne bih morala dugo
ekati: nakon sat vremena ula bih kako Selahattin izlazi iz kolibe,
malo potom ula bih kako tetura stepenicama jer se vie nije trudio
da ga se ne uje, i dok bi se penjao, ja bih malko odkrinuta vrata
svoje sobe i kroz taj uzani razmak sa zanimanjem, strahom i
gaenjem pratila ejtana sve dok ne bi uao u radnu sobu.
Jednom je, vukui se stepenicama, na trenutak zastao: pogledao je i
vidio da su moja vrata odkrinuta te se, spazivi moje oi, prepao, a
ja sam htjela prikuiti vrata i povui se u sobu, ali bilo je kasno jer je
Selahattin ve poeo galamiti: to si gurnula nos kroz ta vrata pa me
gleda, plaljiva zvjerko! Zato svake noi viri kroz ta vrata? Kao
da ne zna kamo idem i to radim!... Htjela sam zatvoriti vrata i
pobjei, ali nisam mogla pustiti kvaku: kao da u, ako je pustim, i ja
postati sudionicom grijeha! Kasnije se jo vie razgalamio: niega se
ja ne stidim, Fatma, niega! Nije me briga za one bijedne strahove i
vjerovanja kojima je tvoj mozak opleten kao pauinom: ja sam
nadrastao sve gluposti i krivnje i grijehe ovoga Istoka, razumije li
me, Fatma? Uzalud me gleda: stvarima nad kojima ti uiva
gnuati se i optuivati ih, ja se ponosim! Proteturao je nekoliko
stepenica pa se opet izderao prema vratima koja sam jo uvijek
drala jedva primjetno otvorenima: hvalim se i onom enom i
djecom koju mi je rodila!... Ta je ena vrijedna, asna, potena,
otvorena i lijepa! Ne ivi poput tebe, vjeno u strahu od krivnje i
grijeha, jer nije, kao ti, nauila kako se dri vilicu i no, i kako se
izigrava pristojnost! uj to u ti sad rei, dobro me posluaj! Glas
mu vie nije bio prijeko-
212
ran, nego sablanjiv; meu nama su bila vrata iju sam kvaku po
navici drala i sluala ga: nema tu niega zbog ega bismo se trebali
stidjeti, gaditi ili optuivati, Fatma, mi smo slobodni! Drugi su ti
koji nam oduzimaju slobodu! Ovdje osim nas nema nikoga drugog,
Fatma, zna i sama da ivimo kao da smo na pustom otoku. Poput
Robinsona, prokletstvo zvano drutvo ostavili smo u Istanbulu i
onamo emo se vratiti samo onoga dana kad svojom
enciklopedijom budem protresao cijeli Istok! Sluaj sad: dok postoji
mogunost da ovdje ivimo uivajui u slobodi, daleko od krivnje i
grijeha i stida, zato sve unitava tim glupim vjerovanjima i
otrovom morala, kao da si o njima ovisna? Ako ne eli biti
slobodna nego nesretna, to je tvoja stvar, ali zar je ispravno da i
druge unesreuje tim svojim izborom, zar je pravedno da i drugi
pate zbog tvojih glupih vjerovanja i moraliziranja? Gle, uj to u
rei: sad dolazim iz one kolibe, nema potrebe da se to skriva, zna
da dolazim od sluavke i od svoje djece, Redepa i Ismaila; u
Gebzeu sam im bio kupio pe, ali nikakve koristi, oni se ondje tresu
od hladnoe, i ja vie ne mogu na to pristajati, da se oni ondje tresu
zbog tvojih besmislenih vjerovanja, slua li me?
Shvatila sam i uplaila se: posluala sam i ono to je izgovorio kroz
pla, zapomaui, udarajui akama po vratima, ali sam i dalje
utjela. Malo potom ula sam kako se odvukao u svoju sobu
stenjui, a neto kasnije sam se i zaudila jer sam ula kako pijan
hre mirno i spokojno, zaudila sam se i do jutra razmiljala. Padao
je snijeg, gledala sam kroz prozor. Ono o emu sam razmiljala i to
sam shvatila objavio mi je za dorukom.
Dorukovali smo i ona nas je ena posluivala i kasnije se, ba kao
to sad patuljak ini, spustila u kuhinju i povukla se kao da joj je
dosta sluenja, kad Selahattin otpoe: ti govori da su kopilad, ali i
oni su ljudi, apnu. Govorio je nevjerojatno plahim i pristojnim
glasom, kao da mi odaje tajnu ili za neto moli. Jadna djeca,
smrzavaju se u onoj kolibi, jedan ima tek dvije, a drugi tri godine:
odluio sam ih zajedno s njihovom majkom smjestiti u ovu kuu,
Fatma! U malu sobu vie ne stanu. Smjestit u ih u ovu pokrajnju
sobu. Ne zaboravi da su oni zapravo moja djeca. Nemoj se tome
suprotstavljati svojim nesuvislim uvjerenjima! Ja sam utjela i
mislila. Kad se spustio na
ruak, ponovio je to glasno i dodao: ne mogu vie podnijeti da lee
na onim leajima na podu i zamataju se onim krpama za koje misle
da su pokrivai. Kad sutra odem u Gebze u mjesenu nabavku...
Znai sutra ide u Gebze, pomislila sam ja! A popodne sam ovako
razmiljala: moda e za veerom rei da emo odsada i sjediti za
istim stolom. Zar ionako ne ponavlja da smo svi jednaki? Ali to nije
rekao. Popio je svoju rakiju, rekao da e sutra u Gebze i bez
ustruavanja ustao i iziao. Odmah sam se popela gore i otravi u
stranju sobu gledala za njim: po snijegu koji je na mjeseini
svjetlucao, posrui je napredovao prema grenome svjetlu kolibe:
idi, vrae, idi, sutra e vidjeti svoje! Sve dok se nije vratio,
promatrala sam snijegom pokriveno dvorite obasjano mjeseinom,
a jedno mi je oko neprestano bilo na blijedoj, prljavoj lampi.
Vraajui se, ovoga je puta uao u moju sobu i rekao mi u lice: dvije
je godine otkako mi je, da bih se od tebe razveo, potreban sud, i uz
to dvije godine otkada, da i hou, ne mogu uzeti jo jednu enu:
nemoj si uzalud umiljati da se radi o neemu drugom! Medu nama
nije ostalo nita drugo osim onoga glupog sporazuma koji zovu
enidbom, Fatma! Povrh toga, prema uvjetima koji su vrijedili kad
smo taj sporazum sklopili, ja te s dvije rijei mogu otpustiti ili
pokraj tebe mogu uzeti neku drugu, samo to za time nisam osjetio
potrebu dok je bilo vrijeme. Razumije li? Jo je govorio i ja sam
sluala. Kasnije se s rijeima da e sutra u Gebze odvukao u svoju
sobu i tamo se skljokao.Ja sam razmiljala promatrajui snijegom
pokriveno dvorite, cijelu sam no razmiljala.
Ali dosta je bilo, Fatma, ne razmiljaj vie! Pod jorganom sam se
uznojila. Pria li im patuljak, pomislila sam. Djeco, kae im, vaa
nas je Baka onim tapom... Uplaila sam se, nisam htjela misliti,
htjela sam spavati, ali ne mogu spavati dok do mene dopire
subotnja graja s plae!
Povukla sam jorgan do ela, svejedno ujem i sad mi je jasno,
mislila sam, sad mi je jasno kako su lijepe one puste zimske noi:
dok je nona tiina moja, a sve lei skamenjeno i mirno, uho
spustim u meku tamu jastuka pa zamiljam pustu tiinu svijeta dok
mi se svijet polako javlja odnekud ispod moga jastuka, polako,
polako, kao da taj glas dolazi iz tla i izvan vremena; Selahattin je
sljedeega
z1a
dana otiao u Gebze. Koliko je Sudnji dan bio daleko tada! U kui
sam bila sama. Koliko su daleko bili mrtvaci koji u grobovima ne
trunu! Kao to sam namjeravala, uzela sam svoj tap, sila
stepenicama i izila na dvorite. Kako su daleko bili kljuajui
dehenemski kazani i patnje muenja! Ostavljajui trag u snijegu to
se topio, brzo sam se uputila u gnijezdo grijeha koje je onaj ejtan
nazivao kolibom. Kako su daleko bili imii, egrtue i leevi!
Stigla sam do kolibe, pokucala na vrata, malo priekala: bijedna,
prosta ena, nepametna slukinja, odmah je otvorila. Crknuti
takori,sove, dini! Odgurnuvi je, ula sam unutra: znai ovo je
tvoja kopilad; pokuala mi je zadrati ruku! Usmrdjele vode,
ohari, smrtni strahovi! Nemojte, Gospoo, nemojte, ta to su djeca
kriva! Tamnoputo roblje, crnci, zahrale reetke! Nemojte udarati
djecu, mene udarajte, oni nisu krivi! Moj Boe, bjeite djeco, bjeite!
Nisu mogla pobjei! Trule, crkotine, kopilad! Nisu mogla pobjei,
udarala sam po njima i tada - zar ti to na mene podie ruku, zar
tako?!, udarila sam i po njihovoj majci, a kad je i ona pokuala mene
udariti, navalila sam jo jae i na kraju jasno da je pala ta ena za
koju si govorio da je tvoja vrijedna, snana i stamena ena,
Selahattine, ona se sruila, ne ja! Tad sam promotrila to gnijezdo
grijeha koje ve pet godina stoji na rubu dvorita i koje si zvao
kolibom, gledala sam sluajui glasove rasplakane kopiladi. Drvene
lice, limeni noevi, polomljeni i odbijeni tanjuri iz kompleta moje
majke, i, gle, Fatma, ovdje su ak i oni itavi za koje si mislila da su
se zagubili, sanduci koriteni kao stolovi, krpe, rastrgana platna,
cijevi za pei, leaji na zemlji, zguvane novine nagurane pod vrata
i prozore, dragi Boe, kakav uas!, prljavi, runi dronjci, hrpe
papira, sagorjele ibice, zahrao, slomljen vatralj, cjepanice u
limenim kantama, prevrnute stare stolice, zasuni, prazne boce od
rakije i vina, po podu krhotine stakla i - moj Boe! - krv i kopilad
koja jo uvijek plae, meni se zgadilo, a kad je Selahattin te veeri
doao kui, malo je plakao te ih deset dana nakon toga odveo u ono
daleko selo.
Dobro, Fatma, govorio je, neka bude to ti kae, ali to to si uinila,
nije ljudski, manjemu si slomila nogu, a s veim ne znam tono to
je, sav je modar, bit e da je preivio ok, na sve ovo pristajem zbog
enciklopedije i aljem ih u to daleko selo, naao sam
2ts
i nekoga bijednog starca koji je pristao djecu usvojiti jer sam mu dao
poprilian novac, opet u vrlo skoro morati pozvati idova, ah, to
da radimo, za iskupljenje naih grijeha, dobro, dobro, ne poinji
opet, ti si bezgrena, samo zbog mojih grijeha, ali nakon ovoga
nemoj da bi pitala zato toliko pijem, pustit e me na miru, ti e
raditi u praznoj kuhinji, ja sad idem gore raditi, a ti mi se gubi
ispred oiju prije nego to pobjesnim, zatvori se u svoju sobu, legni
u svoj hladni krevet pa cijelu no prelei sama kao uk, zagledana u
strop i budna do jutra.
Jo uvijek leim i ne mogu zaspati. ekam no: da dode no kad
ete svi polijegati i spavati pa neete imati snage za grijehe! Tad u,
kad ostanem sama, doticati, mirisati, kuati, sluati i misliti: vodu,
vr, kljueve, breskvu, kolonjsku vodicu, tanjur, stol, sat... Da je sad
no, sve bi te stvari stajale ovdje za mene, kao i ja sama, u praznini,
stajale bi oko mene slobodne i s razumijevanjem, tiktakale bi i
pucketale u nonoj tiini, kao da se, zijevajui zajedno sa mnom,
iste od krivnje, grijeha i prljavtine. Tad bi i vrijeme bilo vrijeme i
one bi mi bile blie, a i ja bih sama sebi tada bila blia.
216
24.
Gledao sam, gledao u udne i zanimljive stvari pa se trgnuo i
probudio te se, shvativi da je to to sam gledao bio san, raalostio.
U snu mi se prikazao starac u pelerini koji se oko mene uzvrtio
dozivajui me: "Faruk, Faruk" Vjerojatno mi je trebao rei tajnu
povijesti, ali me prije nego to mi to kae malo muio. Ja koji iz
nekoga razloga vjerujem da sve mora imati svoju cijenu, na to sam
muenje pristao ne bih li to doznao; bilo me je stid, mislio sam:
hajde da jo malo stisnem zube pa da to doznam, ali je ponienje
postalo toliko da sam se probudio okupan u znoju. Sad ujem graju
s plae i buku automobila i motora koja dopire s druge strane
dvorinih vrata. Ni dugi popodnevni san niemu nije koristio: sino
sam cijelu no pio pa sam jo uvijek mamuran. Jo nije bilo vrijeme
da nastavim s piem, ali sam ustao.
Iziao sam iz sobe. Kua je tiha. Siao sam stepenicama, uao u
kuhinju: uhvativi po navici ruku friidera, osjeao sam isto
iekivanje: neto novo, nekakvo oduevljenje, neoekivanu
pustolovinu. Da mi se barem u ivotu takvo to posrei pa da
zaboravim onaj arhiv, prie i povijest. Otvorio sam friider; sve
blista, kao da sam pogledao u kujundijski izlog: posudice, boce,
boje, rajice, jaja, trenje - hajde, zavarajte me! Ali oni kao da mi ovo
govore: ne, ti se vie ni nama ne moe zavarati, ti se zavarava
uivajui u odustajanju od svijeta i u pretvaranju da ga se odrie!
A kasnije taj uitak i patnju nadopuni piem i pusti se. Boca s
rakijom je poluprazna; da odem
217
do bakala i kupim novu? Zatvorio sam friider i odjednom ovako
pomislio: kako bi bilo da i ja uinim kao oni, kao moj djed i otac, da
sve ostavim pa se ovamo zatvorim, da svaki dan odem do Gebzea i
sjednem za stol pa se dam u pisanje teksta od milijardi rijei, bez
kraja i konca, o onome to se zove povijest? Da to uinim ne zato da
bih svijet popravio, nego zato da opiem to je?
Digao se hladan vjetar. Pogledao sam: i oblaci su se pribliili. Stie
gadan junjak. Gledajui kroz zatvorene aluzine, mislio sam kako
Redep sad u svojoj sobi spava. Nilgun je sjela tamo kod
kokoinjca; izula je sandale i tabane spustila na zemlju. Malo sam
besposlen lunjao po dvoritu. Poput djeteta koje ne zna to bi sa
sobom, poigrao sam se pumpom na zdencu; razmiljao sam o svojoj
mladosti i djetinjstvu. Kad sam neto kasnije ponovno poeo misliti
na svoju enu, rekao sam: hajde da barem neto pojedem, pa sam
uao. Ali umjesto da odem u kuhinju, popeo sam se stepenicama i
vratio u svoju sobu; jesu li moje misli vrijedne toga da ih se slijedi i
za njih ivi, promrmljao sam tupo zagledan kroz prozor. Mogu li
smisliti ita za to bi se isplatilo ivjeti? Da ne bih vie razmiljao,
bacio sam se na krevet, nasumce otvorio Evliju elebiju i poeo
itati.
Opisivao je svoje putovanje po zapadnoj Anadoliji: Akhisar, kasabu
na Mramornome moru, pa neko malo selo i toplice u kasabi: od
vode iz toplica ovjek zablista kao da se uljem mazao, kae, a koristi
i gubavcima ako je piju etrdeset dana. Pa sam proitao kako je
jedan bazen dao popraviti i oistiti da bi zatim s uitkom uao u
njega. Jo sam jednom proitao o veselju koje mu je priutio bazen i
Evliji pozavidio na uitku koji ne zna za krivnju i grijeh te se
poelio i sam nai na njegovu mjestu. Kasnije spominje i datum
popravka jednoga stupa nad bazenom. Nakon svega toga, na konju
je preao rijeku Gediz i otiao. Sve je to napisao tako divno
uravnoteeno, ne ustruavajui se ni pred ime, sigurno i spokojno;
poput bubnjara koji nesputano i razdragano udara u svoj bubanj.
Zatvorivi knjigu, pitao sam se kako mu je to polo za rukom, kako
je uspio tako sretno povezati svoj ivot i pisanje, kako je mogao na
sebe gledati tako izvana, kao da promatra nekoga drugog. Da sam
ja takvo to pokuao napisati, da sam recimo to pokuao objasniti u
pismu nekomu prijatelju, niti bih mogao biti toliko jednostavan,
218
niti toliko radostan: i sebe bih u to umijeao, moj zbrkani i vinovni
um zabaurio bi golotinju injenica. Sve bi se pomijealo: ono to
bih uinio ispreplelo bi se s mojim namjerama, a injenice s mojim
stavovima te bih, ne uspjevi s predmetima ostvariti onu izravnu i
stvarnu vezu kakvu je Evlija ostvarivao, muio samoga sebe ribajui
nosom samo po povrinama.
Otvorivi knjigu, jo sam jednom itao o gradovima Turgutluu,
Nifu i Uludakliju, i o tamonjem posve drugaijem svijetu: "Ra-
zapevi na ador uz jednu izvorsku vodu, od planinskih pastira
kupismo ugojeno janje te ga, ispekavi ga, pojedosmo u radosti i
spokoju." To je, eto, to: i razonoda i uitak bili su jednostavni koliko
i vanjski svijet. A svijet je bio mjesto koje treba prikazivati i u
kojemu treba ivjeti sa svime stvorenim, spokojno, moda katkad s
oduevljenjem ili vedrom tugom; nije to mjesto gdje bi se u bijesu i
srdbi kritiziralo, neto mijenjalo ili ivjelo u pohlepi.
Kasnije mi je palo na pamet da se Evlija moda pretvarao kako bi
zavarao itatelja. Moda je i on bio isti kao ja, ali je znao dobro
pisati, odnosno dobro lagati. Moda je i on stabla i ptice, kue i
zidove vidio istima kakvim ih ja vidim, ali mi je vjetim perom
zamazao oi. Ali ne, nisam se u to uspio uvjeriti: nakon to sam jo
jednom proitao, zakljuio sam da se ne radi o vjetini, nego o
svijesti. Evlijina svijest o svijetu, stablima, ljudima i kuama bila je
posve drugaija od moje. Pa me zainteresiralo kako je to mogue i
kako to da je njegova svijest bila takva. Kad se dobrano napijem pa
se raalostim i pomislim na enu, ponekad mi se dogodi da zaspim
te, sanjajui mune i neizdrive snove, beznadan nekoga dozivam.
Sad sam mislio s istim beznaem: ne bih li i ja mogao biti poput
njega, ne bih li mogao neto uiniti da moje misli i moj mozak
nalikuju njegovima, ne bih li se i ja poput njega mogao upustiti u
opirno opisivanje svijeta u svoj njegovoj jednostavnosti?
Zatvorio sam knjigu i bacio je na stranu. Hrabrio sam se govorei si:
i ti to moe; ako nita drugo, moe barem pokuati svoj ivot s
oduevljenjem posvetiti tome poslu. Ovako: s opisom u poeti od
prve toke na kojoj se prepleu svijet i prolost. Kao to je on
zapisao koliko je tko u Manisi imao posjeda i od koliko aki, koliko
je imao zijameta, timara i vojnika, i ja u nizati injenice.
7 to
Te me injenice ionako ekaju u arhivu. Arhivske u dokumente
prenijeti na papir s istim onim spokojem s kojim je Evlija govorio o
starim graevinama, narodnim obiajima i navikama. Dok o njima
budem pisao, ni ja, kao ni on, neu dodavati svoje sudove. I jednako
kako je on znao zabiljeiti da je neka damija pokrivena crijepom ili
limom, i ja u dodati ovakav ili onakav detalj o nekoj injenici. Tako
ni moja povijest kao ni Evlijin Putopis nee biti nita doli beskrajan
opis injenica. Budui da sam toga svjestan, i ja u, kao i on,
ponekad zastati te, sjetivi se da na svijetu postoje i druge stvari, na
jedan papir napisati
pria
i injenice itatelju podastrijeti liene one ugodne, zabavne fiktivne
strane koja ovjeka nuka na strast i uzbuenja. Ako netko jednoga
dana proita ono to napiem - a toga e biti mnogo vie od
Evlijinih 6000 stranica - u njima e maglovitu gromadu povijesti
koja postoji u mojoj glavi vidjeti onakvom kakva jest. Na papiru e
sve stajati prirodno, kao u Evlijinim rukopisima, kao kakvo drvo,
ptica ili kamen, a itatelj e bez imalo naprezanja naslutiti da iza
svake rijei lei injenica. Tako u se rijeiti i onih crvi povijesti za
koje mislim da mi se motaju meu modanim vijugama. Onoga
dana kad doivim to izbavljenje, moda u otii pa zaplivati u
moru. Uitak koji u u moru osjetiti bit e jednakovrijedan uitku
koji je Evlija osjetio u bazenu, govorio sam sam sebi, kad se
odjednom prenuh: neki je auto bezobzirno zatrubio. Taj odurni i
prodorni "suvremeni" zvuk koji prekida snove i brie uspomene
posve me je izbacio iz takta.
Skoio sam iz kreveta, sjurio stepenicama i iziao na dvorite. Vjetar
je ojaao, oblaci su se pribliili: stie kia. Zapalio sam cigaretu,
proao dvorite, iziao na ulicu, hodam. Evo, sad mi pokaite to
elite pokazati, vi zidovi, prozori, auti, balkoni, ivoti na
balkonima, plastine lopte, klompe, plastini simiti, japanke, boce,
kreme, kutije, koulje, runici, torbe, noge, suknje, ene, mukarci,
djeco, kukci: pokaite mi svoja neraspoloena i izmorena lica,
preplanula ramena, majinske grudi, nepovjerljive tanke ruke,
nespretne poglede,
pokaite mi sve boje i povrine jer ja samoga sebe pokuavam
zaboraviti trljajui nosom o njih, elim poletjeti, elim sebe
zaboraviti gledajui neonska svjetla, reklame od pleksiglasa,
politike slogane, televizore, slike golih ena zakucane na zidove,
duanie, novinske slike i otrcane oglase; hajde, pokaite mi,
pokaite...
Dosta je bilo! Stigao sam do pristanita! Uzaludan zanos: samoga
sebe zaluujem! Znam da sve to potajno volim, da iskreno udim
za svime to smatram bezdunim i bezlinim i da sam i ja dio svega
za to bih volio vjerovati da mi je odurno. Ponekad se uvjerim kako
bih volio ivjeti dvjesto godina ranije ili kasnije, ali to je la: svjestan
sam da volim ak i ovaj odurni zanos povrnosti. Oboavam
reklame za soda-vodu i sapun, ve-maine i margarine. Stoljee u
kojemu ivim stavilo mi je naoale koje sve iskrivljuju,osjeam da
ne vidim stvarnost, ali k vragu, svejedno volim ono to vidim.
Jedan se jedrenjak polagano pribliava pristanitu njiui se na
valovima koji jo nisu ojaali. Njiui se, kao da ne zna da je ono to
ga njie uzburkana svijest: blago njemu! Idem prema kavani.
Guva. Vjetar podie rubove stolnjaka na stolovima koji su vani, ali
guma kojom su stolnjaci stegnuti spaava stvar tako da majke, oevi
i djeca u miru mogu piti svoje ajeve i sokove. S mukom sputaju
jedra koja uivaju u vjetru. Bijelo se platno, dok ga sputaju, trza
poput uhvaena goluba koji beznadno lepee krilima, ali uzalud: na
kraju su, eto, jedro spustili. Kako bi bilo da zaboravim igru o tome
to je povijest? Da uzmem svoju biljenicu i itam je pa se pokorno
zavaram arhivskim uspomenama? Nema praznoga stola. Otiao
sam i kroz izlog pogledao u kavanu. Ima kartaa, ima praznih
stolova. Redep dolazi ovamo! Gledaju, u rukama im karte, spustili
su ih, kao da su se umorili pa se odmaraju. Jedan je karte pokupio,
mijea ih. Dok sam odsutno gledao kako ih mijea, odjednom mi je
neto palo na pamet, ivnuo sam: da, da, jedan snop karata sve
moe rijeiti!
Vraam se kui i razmiljam. Ovako:
Sve one zloine i lopovluke, ratove i seljake, pae i spletke i sve
injenice koje spavaju u tiini arhiva popiat u jednu po jednu na
papire veliine karata. Potom u taj strani snop, koji e se sastojati
od stotina, ne, od milijuna papira, promijeati kao da mijeam karte,
samo to e to, naravno, biti mnogo tee, promijeat u ga posebnim
strojevima, strojevima za lutriju koji se koriste s biljenikim
spokojem, i predati ga u ruke itatelju! Evo, rei u zatim, nijedan
od ovih nema veze s ostalima, nema tu prije i poslije, ispred ili iza,
uzroka i posljedice: izvolite, mladi itatelju, evo vam povijesti i
ivota, itajte ih kako god elite! Sve samo postoji, sve to postoji,
ovdje je, ali nema prie koja bi ih sve povezala. Ako elite, vi im
smislite priu. Tad e mladi itatelj tuan pitati: zar nema prie, zar
ba nikakve prie nema? Dat u mu za pravo, naravno, rei u,
razumijem vas, mladi ste, potrebna vam je pria kako biste mogli u
miru ivjeti vjerujui kako ete svijet moi uhvatiti za jedan kraj pa
ga odvui kamo elite; zbog vjere u moral potrebna vam je pria
koja sve objanjava, inae u vaoj dobi ovjek poludi; u pravu ste,
rei u te u u snop od milijun papira kao da umeem dokera
umetnuti papire na kojima e pisati
pria
i na kojima e pria biti napisana. Dobro, a to je smisao svega, pitat
e svejedno mladi itatelj. Kakav zakljuak prua sve ovo? to treba
initi? U to vjerovati? to je ispravno, to krivo? Za to se treba
boriti u ivotu? to je ivot? Odakle treba poeti? to je bit svega?
Kakav zakljuak iz toga proizlazi? to da radim? to da radim? to
da radim? Ma k vragu sve, ne mogu vie. Vraam se.
Dok sam prolazio pokraj plae, sunce se odjednom skrilo za oblake
i masa ljudi koja je pokrivala pijesak ostala je bez svoga cilja. Poeo
sam zamiljati da oni ne lee na pijesku, nego na ledenjaku i da se
ne sunaju, nego pokuavaju zagrijati ledenjak, poput kokoi koje
sjede na jajima. Ali znam ja zato sam tako mislio: zato da prekinem
lanac uzrone povezanosti i rijeim se moralnog impulsa
primoranosti. Ako to na emu lee nije pijesak nego ledenjak, ja
sam nevin, slobodan, sve mogu uiniti i sve je mogue. Hodao sam.
Izilo je sunce, uao sam kod bakala i zatraio tri piva. Dok mi je
egrt boce stavljao u vreicu, jednoga sam niskog, runog starca
irokih usta iz nekog razloga pokuao usporediti s Edwardom G.
Robinsonom. Za divno udo, ak mu je i nalikovao. Upravo
nevjero-
22z
jatno: imao je iljast nos poput njega, sitne zube i na obrazu made.
Ali glava mu je bila kao tikva i bio je brkat. Eto, to je ta beznadna
sociologija nerazvijene zemlje: po emu se sve konkretna forma koja
nam je dostupna razlikuje od originalne forme ija je kopija? Po
elavoj glavi, brkovima, demokraciji i industriji. Naemo se oi u
oi s lanim Edwardom G. Robinsonom. Odjednom nam se, recimo,
pone povjeravati: znate li vi, moj efendija, kakva je muka itav
ivot provesti kao blijeda kopija nekoga drugog? Moja ena i djeca
povazdan gledaju u pravoga G. Robinsona pa mi broje sve moje
strane koje njemu ne slie, kao da sam ja za to kriv! Kako mogu biti
kriv to sliim njemu, recite mi, tako vam Allaha, ne moe li ovjek
ostati kakav jest? I da taj ovjek nije bio poznati glumac, to bi onda
bilo, kakvu bi mi tad manu nali? Nali bi nekoga drugog pa bi te
optuivali to njemu ne slii, pomislio sam. Tako je, u pravu ste,
efendija, da niste i vi moda kakav sociolog ili profesor? Nisam,
docent sam. Stari je Robinson uzeo svoj sir i tekim korakom iziao.
A ja sam uzeo boce, vraam se kui i mislim kako je sad dosta.
Vjetar koji se dobrano razmahao kupae kostime objeene na
balkonima bez razloga mota oko uzica za rublje. Jedan prozor
uzaludno udara.
Otiao sam kui, boce stavio u friider; dok sam ga zatvarao, ejtan
mi nije dao mira pa sam jednu au rakije sasuo u prazan eludac
kao da pijem lijek i otiao k Nilgun. I ona je ekala mene da idemo u
etnju, kae. Vjetar se igra njezinom kosom i stranicama knjige.
Rekao sam da se u mahali nema to vidjeti. Odluili smo ii autom.
Popeo sam se po kljueve, uzeo sam i moju biljenicu, iz kuhinje
skupio bocu vode, rakiju i piva, ni otvara nisam zaboravio.
Vidjevi to sam uzeo, Nilgun me je pogledala kao da e me
prekoriti; otrala je i vratila se nosei tranzistor. Auto je stenjao i
zakaljavao se. Polako smo proli kroz gomilu koja je izlazila s
plae; dok smo izlazili iz mahale, tamo daleko udario je grom, nije
ga se ulo. Zvuk je stigao mnogo kasnije.
"Kamo emo?" pitao sam ja kasnije. "U karavansaraj onih tvojih
okuenih" odgovorila je, "u kunu dravu." "Nisam siguran postoji
li takvo mjesto" rekao sam. "Pa dobro" odgovorila je, "otii e i
provjeriti pa e biti siguran." "Biti siguran" mislio sam, kad je
dodala: "Nije valjda da se boji biti siguran?" "Kune noi i rajski
2.2.x
dani" promrmljao sam. "Zar ti to ita roman?" zaudila se. "Zna
to" poeo sam oduevljeno,"ta misao o kugi sve mi je zanimljivija.
Noas sam se sjetio da sam jednom proitao da u pozadini onih
dogaaja kad je Cortez s onako malom vojskom porazio Asteke pa
zauzeo Mexico-City stoji kuga. Kad je u gradu izbila kuga, Asteci su
zakljuili da je Corteza poslao bog.""Ba zanimljivo"rekla je,"i ti e
sad ovdje otkriti kugu pa je povezati s drugim dogaajima i time se
baviti.""A ako takvo to ne postoji?""E - onda se nee time baviti."
"A to u ako to neu?" "Radit e ono to i inae radi. Bavit e se
povijeu." "Bojim se da to vie ne mogu." "Zato ne eli vjerovati
da e biti dobar povjesniar?" "Zato to ovjek u Turskoj ne moe
napraviti nita dobro." "Ma hajde." "Da, shvati to, takva je eto ova
zemlja. Daj mi rakiju." "Ne moe. Pogledaj kako su lijepa ova
mjesta. Krave. Krave tete Dennet." "Krave!" viknuh odjednom.
"Krave! Glupa stvorenja! Vrag ih odnio!" Glasno sam se nasmijao,
ali vjerojatno usiljeno. "Trai razlog da se naloe, zar ne?" pitala je
Nilgun. "Traim. Daj mi rakiju, hajde!""Zato se bez razloga hoe
napiti?" pitala je. "Nije li teta?" "Zato bi bila teta? Po emu se
razlikujem od svih ostalih koji lou?""Naitani ste, gospodine!"
podsmjehnula se. "Zapravo bi to htjela rei ozbiljnim glasom, ali
nema hrabrosti, nije li tako?""Tako je" odgovorila je, ovaj put
odluno."Tako je. Zato bi se bez razloga napijao?" "Pa nije bez
razloga" odgovorio sam. "Kad se napijem, bit u sretan. Bit u onaj
pravi ja." "I sad si onaj pravi" rekla je sumnjiavo. "ovjek koji
upravlja sobom i neprekidno se propituje u Turskoj ne moe
izdrati, poludi, u to nema sumnje! Da ne bi poludio, ovjek u
Turskoj mora piti. Nee li mi dati rakiju?" "Evo ti je!""Ha, tako! I
ukljui svoj tranzistor!""Voli izigravati starijeg brata." "Ne
izigravam" rekao sam, "takav sam! Ja sam Turin!" "Kamo e?"
"Prema gore" rekoh s iznenadnim oduevljenjem, "na mjesto s
kojega emo sve to najbolje vidjeti. Sve skupa..." "to to sve?""Ako
sve vidim odjednom, moda.. .""Moda?" pitala je Nilgun, ali ja sam
uutio.
utio sam, utjeli smo, uzbrdicom smo proli pokraj Ismailove kue.
Skrenuo sam na put za Daridu te proavi ispred groblja iziao na
stari, zemljani put koji zalazi za tvornicu cementa; uzbrdicu koju su
kie razorile proli smo drmusajui se. Kad smo stigli
224
na vrh, kia je poela rominjati. Prednji kraj anadola okrenuo sam
prema panorami; parkirali smo se poput mladei koja iz
Dennethisara nou autima ovamo dolazi ljubiti se i zaboraviti da
ivi u Turskoj; pogledali smo: obala koja se od Tuzle do
Dennethisara prua krivudajui, tvornice, ljetna odmaralita,
bankarski kampovi, izgubljeni maslinici, stabla treanja,
poljoprivredna kola, livada na kojoj je preminuo Osvaja, teglja
na moru, stabla, kue, sjene - sve je to nestajalo u kii koja je
polagano nadolazila od tuzlanskoga rta. Vidjeli smo nemirni bijeli
trag pljuska na moru koji se sve vie pribliavao. U au sam nasuo
i ono to je ostalo na dnu boce rakije i popio."Unitit e si eludac!"
rekla je Nilgun."to misli, zato je mene ena ostavila?" pitao sam.
Nastupio je kratak tajac nakon kojega je Nilgun opreznim glasom,
ustruavajui se, rekla ovo: "Ja sam mislila da ste vi ostavili jedno
drugo.""Nismo, samo je ona mene ostavila. Zato to nikako nisam
mogao dospjeti do onoga to je ona htjela... Vjerojatno je shvatila na
to u spasti.""Ma nije ba tako!" "Tako je, tako!" odgovorio sam.
"Pogledaj kiu!" "Ne razumijem." "to? Kiu?" "Ne" odgovorila je
Nilgun posve ozbiljno. "Zna li ti tko je bio Edward G.
Robinson?""Tko?""Glumac iji sam falsifikat vidio u Turskoj. Dosta
mi je dvostrukoga ivota. Razumije li me?" "Ne." "Ako bude pila,
shvatit e me. Zato ne pije? Misli da je pie znak poraza, zar
ne?" "Ne, ne mislim tako." "Znam da misli, misli. A ja se
predajem..." "Ali ti se jo nisi ni pokuao boriti" rekla je Nilgun.
"Predajem se jer ne mogu ivjeti dva ivota. Ponekad mislim da su
u meni dvije osobe; osjea li se i ti tako?""Ne!" odgovorila je.
"Nikad to nisam doivjela." "Meni se dogaa" rekao sam. "Ali sad
sam konano odluio, vie mi se nee dogaati. Bit u jedna osoba,
cjelovit, zdrav ovjek. Volim prepune hladnjake koje pokazuju na
televiziji, reklame za tepihe, moje studente koji dignu prst pa pitaju:
profesore, moemo li poeti odgovarati od drugog pitanja?,
novinske magazinske stranice, momke koji piju i ljube se, oglase za
narodna uilita i reklame za kobasice koje vise po autobusima - sve
to volim. Razumije li me?" "Malo" rekla je tunim glasom. "Ako to
ne moe sluati, utjet u." "Ne, zanimljivo je." "Stie gadna kia,
zar ne?" "Da." "Napio sam se." "Premalo si popio da bi bio pijan."
Uzeo sam jednu bocu piva, otvorio je i nagnuo. "Dobro, to misli
sad dok
sve gleda ovako odozgor?" pitao sam je. "Ali ne vidi se sve..."
odgovorila je razdragana. "A kad bi mogla vidjeti sve? U Pohvali
ludosti proitao sam ovako neto: kad bi netko mogao otii na
mjesec pa pogledati na svijet i u jednom trenutku vidjeti sve, sav
ovaj pokret, to bi mislio?" "Moda bi pomislio da je zbrkano." "Da"
rekao sam i odjednom se neega sjetio: "/ ova utvara od misli
nejasnom se ini." "ije je to?""Nedimovo!" odgovorio sam."Tahmis
na Neatijev ga-zel. Ostalo mi je u sjeanju dok sam ga onako bez
veze itao.""Hajde jo malo recitiraj!""Ne znam ja ba mnogo toga.
Sjeanje mi je izbrisano! Ionako sad itam Evliju. to misli, zato
nismo kao on?" "Molim?""Taj momak nije podvojen. Uspijeva biti
svoj. Meni to ne uspijeva. A tebi?" "Ne znam." "Ah" rekao sam,
"kako si oprezna! Umre od straha kad treba napraviti makar i
jedan korak izvan svojih knjiga. Svaka ast, vjeruj, vjeruj! I oni
vjeruju, vjeruju... Ali jednoga dana nee vjerovati. Gle, i tvornica je
sad pod kiom. Kako je udno mjesto ovaj svijet!""Zato?""Ne
znam...Jesam li ti dosa-dan?""Ma ne.""Da smo barem poveli i
Redepa!""Ne bi doao.""Da, stidi se." "Jako ga volim!" rekla je
Nilgun. "Chops!" "to?" "Podli patuljak iz jednog Dickensova
romana..." "Ba si okrutan." "Juer me je vjerojatno htio pitati neto
u vezi povijesti Uskudara.""to te pitao?" "Ma nije me ni uspio
pitati! im je spomenuo Uskudar, sjetio sam se Evlije elebije: 'Taj
Uskudar, iskrivljeni oblik od stara kua21, jedna je nenatkrivena
tamnica^ rekao sam ja." "A to je on rekao?" "Vjerojatno je razumio
ono 'stara kucaj pa se posramio i uutio, Chops! Ali zna to mi je
poslije, danas pokazao?" "Jako si okrutan.""Listu koju je napisao na
djed!""Na djed?""Popis stvari kojih je kod nas, u Turskoj,
nerazumno mnogo i nerazumno malo." Pruio sam se i izvadio je iz
biljenice. "Odakle je ispao taj papir?" "Pa kaem ti, dao mi ga je
Redep!" odgovorio sam i poeo itati. "Znanost, eiri, slike,
trgovina, podmornica.. .""Molim?""To je lista onoga ega je kod nas
premalo...""Zna onog Hasana, Redepova neaka?" "Ne znam!"
"Mene taj Hasan prati." "Da proitam listu?" "Govorim ti da me
prati!""Zato bi te pratio? Podmornica, buroazija, slikarstvo,
vodena para, ah, zooloki vrt." "Ni meni nije jasno. .." "Kad ti to
izlazi iz kue da bi te mogao pratiti? Tvornice, profesori,
disciplina. Nije li to smijeno?" "Smijeno je!" "Nije, tra-
gino je." "Nije vano. Svaki put kad se vraam s plae, Hasan mi je
za petama." "Valjda bi se htio druiti." "Da, tako je rekao." "Vidi?
Onda me sad sluaj: ovjek je prije bog zna koliko godina razmiljao
o naim nedostacima i imenovao ih, pogledaj .""Ali dosadno mi je
to!""to? Zooloki vrt, tvornice, profesori - ja bih rekao da profesora
sad ve imamo sasvim dovoljno - zatim disciplina, matematika,
knjige, principi, kaldrma, tu je drugom olovkom dopisao strah od
smrti i svijest o Nitavilu, pa konzerve, sloboda...""Dosta!""I tu bi jo
trebalo dodati civilno drutvo. A moda je i zaljubljen u tebe."
"Mogue.""A ono ega je kod nas do nerazumne mjere previe jest
ovo: ljudi, seljaci, inovnici, muslimani, vojnici, ene,djeca.. .""Meni
to nije smijeno...""...kava, protekcija, lijenost, bezobrazluk, mito,
mrtvilo, strah, nosai.. .""Taj ovjek nije ak bio ni demokrat!""..
.minareti, erefe, make, psi, gosti, drugovanja i poznanstva,
stjenice, zakletve, bitange, prosjaci.. .""Dosta!"".. .enjak, luk, sluge,
zanatlije. .. Svega toga ima previe, kae.. .""Dosta!"".. .duanii,
imami..." "Izmilja!""Ne izmiljam. Evo pogledaj!""Ali pisano je
arabicom." "Redep mi je to dao danas: evo ti, itaj, rekao je, to mu
je dao na djed, kae." "Zato ti je dao?" "Ne znam." "Pogledaj kiu!
Nije li to zvuk aviona?""Jest.""Po ovakvome vremenu!""Kako je
sjajna stvar taj avion!""Da!""Da smo barem sad u njemu!""Meni je
dosta, hajde da se vratimo.""I kad ono: padne!""Idemo
natrag!""Avion padne, mi umremo, i postoji drugi svijet!""Meni je
dosta, uje li me?""A na drugom svijetu mene pitaju za raun:
zato nisi obavljao svoju dunost? A to je ono bila moja dunost?
Jednostavna: ljudima pruiti nadu!" "Tono!" "Da, i sestra me je bila
podsjetila da mi je to dunost. Ali ja sam se napijao." "Ne, pretvarao
si se da si pijan." "Jesam, jer nisam mogao izdrati." "Ako hoe, ja
u voziti." "Zna li voziti?" "Pa jednom si mi prole godine
pokazao..." "Zar sam ja prole godine bio na ovome svijetu?"
"Redep nas sigurno eka." "Chops. I on me udno gleda." "Sad je
dosta." "I ena mi je uvijek ponavljala isto: sad je dosta, Faruk!""Ne
vjerujem da si toliko pijan." "U pravu si: ni u to ne treba vjerovati.
Idemo na groblje!""Hajdemo natrag, put je sav u blatu.""Sad kad
zaglavimo i godinama ostanemo ovdje u blatu.""Ja
idem.""to?""Vratit u se pjeice." "Ne lupetaj!" "Pa hajde, vratimo
se, ako je tako!""Kai mi to misli o meni!""Jako
te volim!""Dalje?""Ne elim da toliko pije.""Jo?""Zato si takav?"
"to to znai?" "Hou kui!" "Misli da ja nisam zabavan, zar ne?
Stani, sad u te zabaviti. Gdje mi je biljenica? Daj je! Sad sluaj: kod
kasapa Halila izvagana je govedina vrijedna 21 aku i ustanovilo se
da nedostaje 120 drahmi. Datum: 13. zilhide 1023. to to sad
znai?""Jasno je to znai!""Sluga Isa svome je gospodaru Ahmetu
ukrao 30 tisua aki, jedno sedlo, jednoga konja, dva maa i jedan
tit te pobjegao nekomu koji se zove Ramazan.""Zanimljivo!""Za-
nimljivo? to je tu zanimljivo?" "Ja idem van, idem natrag!" "eli li
ostati sa mnom?" "Molim?" "Ne, ne mislim ovdje, u autu, nego, sad
sam jako ozbiljan, sluaj me: nemoj u Istanbulu ivjeti s tetom i
njezinima, doseli se k meni, Nilgun! Imam jednu ogromnu praznu
sobu, uasno sam sam." Nastala je tiina. "O tome nikada nisam
razmiljala" rekla je. "I?" "Pitam se bi li se teta alostila." "Pa dobro"
rekao sam odjednom. "Vraamo se." Upalio sam motor i ukljuio
brisae.
t7
25-
Budui da su zakljuili da su se sino sjajno zabavili te su i veeras
namjeravali uiniti isto, sjedili smo kod Turanovih. "Hoe li tko
okolade?" pitao je Turgaj. "Ja!" javila se Zejnep.
"okolade!" rekla je Gulnur."A ja u puknuti!" Skoila je na noge,
srdita. "Zato ste veeras svi ovakvi? Zapravo znam: zato to ste
tromi, zato! Nema ovdje zabave!"
U tekoj glazbi koja bi trebala biti tugaljiva, medu arenim
aruljama, uzvrtjela se sva ivana, a onda nestala.
Zejnepina su usta bila puna okolade. "Poludjela je!" Glasno se
nasmijala.
"Ma nije" odgovorila je Funda, "i ja se dosaujem." "To je sigurno od
kie!"
"Kako bi bilo lijepo po ovoj kii krenuti na nonu vonju... Hajde,
ljudi, idemo!"
"Neka barem stave neku drugu glazbu" rekla je Funda. "Imala si,
rekla si, onu jednu staru plou, Elvisa Preslevja..."
"Onu Best ojElvisT pitala je Dejlan.
"Da! Hajde, donesi je da je sluamo!"
"Po ovoj kii?"
"Imam ja auto!"uletjeh odjednom. "Odvest u te." "Ma pusti..."
2.2q
te volim!""Dalje?""Ne elim da toliko pijer"Jo?""Zato si takav?"
"to to znai?" "Hou kui!" "Misli da ja nisam zabavan, zar ne?
Stani, sad u te zabaviti. Gdje mi je biljenica? Daj je! Sad sluaj: kod
kasapa Halila izvagana je govedina vrijedna 21 aku i ustanovilo se
da nedostaje 120 drahmi. Datum: 13. zilhide 1023. to to sad
znai?""Jasno je to znai!""Sluga Isa svome je gospodaru Ahmetu
ukrao 30 tisua aki, jedno sedlo, jednoga konja, dva maa i jedan
tit te pobjegao nekomu koji se zove
Ramazan.""Zanimljivo!""Zanimljivo? to je tu zanimljivo?" "Ja idem
van, idem natrag!" "eli li ostati sa mnom?" "Molim?" "Ne, ne
mislim ovdje, u autu, nego, sad sam jako ozbiljan, sluaj me: nemoj
u Istanbulu ivjeti s tetom i njezinima, doseli se k meni, Nilgun!
Imam jednu ogromnu praznu sobu, uasno sam sam." Nastala je
tiina. "O tome nikada nisam razmiljala" rekla je. "I?" "Pitam se bi li
se teta alostila." "Pa dobro" rekao sam odjednom. "Vraamo se."
Upalio sam motor i ukljuio brisae.
25-
Budui da su zakljuili da su se sino sjajno zabavili te su i veeras
namjeravali uiniti isto, sjedili smo kod Turanovih. "Hoe li tko
okolade?" pitao je Turgaj. "Ja!" javila se Zejnep.
"okolade!" rekla je Gulnur."A ja u puknuti!" Skoila je na noge,
srdita. "Zato ste veeras svi ovakvi? Zapravo znam: zato to ste
tromi, zato! Nema ovdje zabave!"
U tekoj glazbi koja bi trebala biti tugaljiva, medu arenim
aruljama, uzvrtjela se sva ivana, a onda nestala.
Zejnepina su usta bila puna okolade. "Poludjela je!" Glasno se
nasmijala.
"Ma nije" odgovorila je Funda, "i ja se dosaujem." "To je sigurno od
kie!"
"Kako bi bilo lijepo po ovoj kii krenuti na nonu vonju... Hajde,
ljudi, idemo!"
"Neka barem stave neku drugu glazbu" rekla je Funda. "Imala si,
rekla si, onu jednu staru plou, Elvisa Preslevja..."
"Onu BestofElvisF pitala je Dejlan.
"Da! Hajde, donesi je da je sluamo!"
"Po ovoj kii?"
"Imam ja auto!" uletjeh odjednom. "Odvest u te." "Ma pusti..."
"Hajde idi i donesi tu plou, Dejlan, pa emo je lijepo sluati"
ponavljala je Funda.
"Hajde, dii se, mala, idemo po plou" rekao sam. "Dobro, mala"
nasmijala mi se Dejlan.
I tako smo nas dvoje, Dejlan i ja, ostavivi za sobom one nesretnike
da polagano trunu u onoj tugaljivoj i otrcanoj glazbi, izili iz kue i
otrali do bratova anadola. Zajedno smo krenuli promatrajui kapi
kie koje su klizile s lia, mokru cestu obasjanu starim i obamrlim
automobilskim svjetlima, tamu i brisae koji su kripili i cviljeli.
Auto sam zaustavio pred njezinom kuom. Kad je Dejlan izila iz
auta, gledao sam njezinu naranastu suknju dok se trei udaljavala
obasjana farovima. Kasnije, kad su se po kui popalila svjetla,
pokuavao sam si predoiti kako Dejlan prelazi iz sobe u sobu i to
sve ondje radi. Kasnije sam ovako razmiljao: kako je udno to to
se zove ljubav! Kao da uope ne ivim u sadanjosti! S jedne se
strane nikako ne mogu zasititi razmiljanja o budunosti, a s druge
nebrojeno puta prelazim preko svega to je u prolosti uinila i
rekla. Da stvar bude gora, ak nisam ni siguran je li to ba ta stvar
koju oni bestidnici napuhuju i zovu ljubav. Ali kao da je to vano!
Nek' samo napokon prestanu besane noi u kojima traim hladnu
stranu jastuka da rashladim usijane obraze i misli! Malo potom
Dejlan je dotrala s ploom u ruci i sjela u auto.
"Svaala sam se s mamom!" rekla je. "Derala se: kamo e u ovo
doba?"
Malo smo utjeli. Proao sam pokraj Turanove kue ne zaustavivi
auto."Kamo emo?" pitala je Dejlan uznemirena i sa sumnjom.
"Tamo se guim od dosade!" rekao sam svjestan da sam kriv."Ne
elim se onamo vratiti! Idemo se malo provozan, moe li, Dejlan,
ne mogu vie, malo emo se i nadisati svjeeg zraka, idemo se malo
provozati!"
"Dobro, ali brzo emo se vratiti, ekaju nas."
Zautio sam. Polako sam vozio kroz sporedne ulice, pristojan i
zadovoljan. Gledajui blijeda svjetla ljudi koji s malenih balkona
svojih malenih kua promatraju kiu koja polako prestaje i drvee,
zamislio sam - ah, koji sam ja jadnik! - zamislio sam da emo i nas
dvoje biti takvi, da emo se vjenati, ak i da emo imati djecu! Kas-
210
nije, kad je dolo vrijeme da se vratimo, opet sam izveo djetinjariju i
umjesto da se vratim Turanovima, krenuo sam iz mahale i udario
uzbrdicom to sam bre mogao. "to radi?" pitala je.
Prvo nita nisam odgovorio; vozio sam ne miui pogleda s ceste,
poput koncentrirana vozaa autoutrka. Kasnije sam rekao da
moramo natoiti goriva, potpuno svjestan da mi je la i vie nego
prozirna. Izgledao sam si uasno otrcano.
"Ne moe, idemo natrag!" rekla je. "ekaju nas!"
"Htio bih malo s tobom ostati nasamo i razgovarati, Dejlan."
"O emu?" otresla se.
"to misli o onome sino?"
"Nita! Takve se stvari dogaaju, oboje smo bili pijani."
"I to je sve to ima rei?" bio sam uporan. Jo sam jae nagazio na
gas. "To je sve, znai?"
"Hajde, Metine, vratimo se, sad je ve sramota."
"Ja nikada neu zaboraviti prolu no!" rekao sam beznadno, ga-
dei se samome sebi, svjestan kakve bljutave gluposti izgovaram.
"Pa dobro, puno si popio, nemoj vie tako!"
"Ne, ne zbog toga!"
"Nego zato?" pitala je nevjerojatno nezainteresirana.
U sve veem oaju, moja je ruka uhvatila njezinu koju je spustila na
sjedalo. Malena joj je ruka bila vrua. Nije ju istrgnula, kako sam se
bojao.
"Ne, idemo natrag!"
"Volim te!" rekoh sa stidom.
"Idemo natrag!"
Uinilo mi se da u zaplakati i jo sam joj jae stisnuo ruku i iz
nekog razloga pomislio na svoju mamu koje se uope ne sjeam i
uplaio sam se da e mi krenuti suze i htio sam je zagrliti, kad
odjednom kriknu: "Pazi!"
Zaslijepio me par snanih, okrutnih svjetala koji je iao na nas;
odmah sam smotao nadesno. Pokraj nas je poput vlaka protutnjao
jedan dugi kamion, trubei runo i prodorno. Kako sam u panici
gazei po konici zaboravio stati na kvailo, plastini se anadol
stresao i zastao i motor je umuknuo. uli su se samo cvrci.
2.31
"Jesi li se uplaila?" upitah.
"Hajde, idemo odmah natrag, kasnimo!" odgovorila je.
Okrenuo sam klju, ali se motor nije pokrenuo. Uzrujao sam se i
pokuao ponovno, ali nije ilo. Iziao sam iz auta i pokuao ga
pokrenuti gurajui ga, ali se opet nije upalio. Ravnim dijelom puta,
do nizbrdice, gurao sam ga toliko dugo da sam duu ispustio.
Zatim sam sjeo u auto, ugasio svjetla da se akumulator ne pokvari i
pustio ga nizbrdicom: poeo se sputati u tiini.
Ubrzavao je; sluali smo dopadljiv zvuk kotaa na mokrom asfaltu i
napredovali nizbrdicom poput broda koji se na otvorenome moru
probija kroz mrklu tamu. Nekoliko sam puta pokuao pokrenuti
motor, ali nije ilo. Kad je negdje daleko sijevnulo, nebo je bljesnulo
utom svjetlou pa smo ugledali neke koji su pisali po zidovima.
Uope nisam koio; proli smo zavoj i spustili se sve do
eljeznikog nadvonjaka i jo dalje, do benzinske stanice na cesti
za Ankaru, i nita nismo govorili. Kad smo doli do benzinske,
iziao sam iz auta i otiao u trgovinu. Probudio sam prodavaa koji
je kunjao nalegnut na stol i rekao mu da mi je starter otkazao i da se
i kvailo pokvarilo; pitao sam ima li tu koga tko se razumije u
anadol.
"Nije vano da se razumije u anadol" rekao je."Priekaj malo."
Zauen sam pogledao u Mobil-Oilovu reklamu na zidu:
manekenka koja je u ruci drala kantu ulja nevjerojatno je sliila
Dejlan. U auto sam se vratio potpuno smeten.
"Volim te, Dejlan!"
Puila je, na rubu ivaca.
"Kasnimo!"
"Volim te, kaem!"
Vjerojatno smo jedno u drugo gledali posve zatupljeno. Iziao sam
iz auta, krenuo brzim koracima kao da sam se neega sjetio i
pobjegao odande. Povukao sam se u jedan mrani kutak i
promatrao je izdaleka. Obasjavalo ju je iritirajue svjetlo neonske
svjetiljke koja je mirkala, bila je sjenka koja pui cigaretu, zaledila
je sve moje misli; bojao sam se, znojio sam se, vidio sam kako
poesto zasvijetli crveno dugme njezine cigarete. Bit e da sam
ondje tako, gledajui je i osjeajui se kao pokvareni bijednik,
proveo gotovo pola sata.
232
Poslije sam otiao do kioska, kupio okoladu koju najvie
reklamiraju na televiziji, vratio se u auto i sjeo kraj nje.
"Gdje si bio, brinula sam se" rekla je. "Kasnimo."
"Kupio sam ti poklon, gle!"
"Ah, s bademima! Te ne volim..."
Jo sam joj jednom ponovio da je volim, ali mi te rijei nisu zvuale
samo runo, nego i beznadno; posve prazno; jo sam jednom
pokuao, a onda mi je glava pala na njezinu ruku koja joj je leala u
krilu. Nekoliko sam puta, kao da neto otimam, poljubio tu njezinu
nemirnu ruku koja se trzala, i dok sam joj brzo govorio iste prazne i
sramotne rijei, ruku sam joj uzeo medu dlanove i inilo mi se da
sam u ovo beznae i poraz toliko potonuo zato to nisam mogao
ras-poznati je li slani okus na njezinoj ruci od znoja ili od suza!
Nakon to sam je jo nekoliko puta poljubio i protisnuo one
besmislene rijei, uspravio sam se i okrenuo se da udahnem
svjeega zraka.
"Vidjet e nas!" rekla je.
Opet sam iziao i otiao i promatrao neku gastarbajtersku obitelj
koja je u svoj auto toila benzin. Lice mi je gorjelo. Neonska
svjetiljka nad pumpama bila je valjda pokvarena, svaki se as gasila
i palila. ovjek se moe roditi i kao bogata i kao siromah, to je
pitanje sree i ovjeka obiljei za sav ivot, mislio sam. Ja vie nisam
htio, ali noge su me opet ponijele onamo, i u autu je opet zapoela
ista uzaludna budalatina.
"Volim te!"
"Hajde, vratimo se, Metine, ako boga zna!"
"Ostanimo jo malo, Dejlan, molim te!"
"Da me stvarno voli, ne bi me nasilu drao navrh ovog brda!"
"Stvarno te volim!"
Pa sam traio druge rijei koje bih mogao izgovoriti, prave rijei
koje bi me mogle predstaviti onakvim kakav jesam, ali to sam vie
razmiljao, kao da sam sve vie shvaao: rijei nas ne razotkrivaju,
nego nas jo vie skrivaju! Dok sam se u toj bezizlaznosti osvrtao,
ugledao sam neto na stranjem sjedalu, uzeo i pogledao: nekakva
biljenica, mora da ju je moj pijani brat zaboravio. Poto sam je
malo pregledao u svjetlu neonske svjetiljke, dao sam je Dejlan da
ne pukne od dosade i srdbe i rekao joj neka je ita. Malo je itala
23.3.
"Jesi li se uplaila?" upitah.
"Hajde, idemo odmah natrag, kasnimo!" odgovorila je.
Okrenuo sam klju, ali se motor nije pokrenuo. Uzrujao sam se i
pokuao ponovno, ali nije ilo. Iziao sam iz auta i pokuao ga
pokrenuti gurajui ga, ali se opet nije upalio. Ravnim dijelom puta,
do nizbrdice, gurao sam ga toliko dugo da sam duu ispustio.
Zatim sam sjeo u auto, ugasio svjetla da se akumulator ne pokvari i
pustio ga nizbrdicom: poeo se sputati u tiini.
Ubrzavao je; sluali smo dopadljiv zvuk kotaa na mokrom asfaltu i
napredovali nizbrdicom poput broda koji se na otvorenome moru
probija kroz mrklu tamu. Nekoliko sam puta pokuao pokrenuti
motor, ali nije ilo. Kad je negdje daleko sijevnulo, nebo je bljesnulo
utom svjetlou pa smo ugledali neke koji su pisali po zidovima.
Uope nisam koio; proli smo zavoj i spustili se sve do
eljeznikog nadvonjaka i jo dalje, do benzinske stanice na cesti
za Ankaru, i nita nismo govorili. Kad smo doli do benzinske,
iziao sam iz auta i otiao u trgovinu. Probudio sam prodavaa koji
je kunjao nalegnut na stol i rekao mu da mi je starter otkazao i da se
i kvailo pokvarilo; pitao sam ima li tu koga tko se razumije u
anadol.
"Nije vano da se razumije u anadol" rekao je. "Priekaj malo."
Zauen sam pogledao u Mobil-Oilovu reklamu na zidu:
manekenka koja je u ruci drala kantu ulja nevjerojatno je sliila
Dejlan. U auto sam se vratio potpuno smeten.
"Volim te, Dejlan!"
Puila je, na rubu ivaca.
"Kasnimo!"
"Volim te, kaem!"
Vjerojatno smo jedno u drugo gledali posve zatupljeno. Iziao sam
iz auta, krenuo brzim koracima kao da sam se neega sjetio i
pobjegao odande. Povukao sam se u jedan mrani kutak i
promatrao je izdaleka. Obasjavalo ju je iritirajue svjetlo neonske
svjetiljke koja je mirkala, bila je sjenka koja pui cigaretu, zaledila
je sve moje misli; bojao sam se, znojio sam se, vidio sam kako
poesto zasvijetli crveno dugme njezine cigarete. Bit e da sam
ondje tako, gledajui je i osjeajui se kao pokvareni bijednik,
proveo gotovo pola sata.
232
Poslije sam otiao do kioska, kupio okoladu koju najvie
reklamiraju na televiziji, vratio se u auto i sjeo kraj nje.
"Gdje si bio, brinula sam se" rekla je. "Kasnimo."
"Kupio sam ti poklon, gle!"
"Ah, s bademima! Te ne volim..."
Jo sam joj jednom ponovio da je volim, ali mi te rijei nisu zvuale
samo runo, nego i beznadno; posve prazno; jo sam jednom
pokuao, a onda mi je glava pala na njezinu ruku koja joj je leala u
krilu. Nekoliko sam puta, kao da neto otimam, poljubio tu njezinu
nemirnu ruku koja se trzala, i dok sam joj brzo govorio iste prazne i
sramotne rijei, ruku sam joj uzeo medu dlanove i inilo mi se da
sam u ovo beznae i poraz toliko potonuo zato to nisam mogao
ras-poznati je li slani okus na njezinoj ruci od znoja ili od suza!
Nakon to sam je jo nekoliko puta poljubio i protisnuo one
besmislene rijei, uspravio sam se i okrenuo se da udahnem
svjeega zraka.
"Vidjet e nas!" rekla je.
Opet sam iziao i otiao i promatrao neku gastarbajtersku obitelj
koja je u svoj auto toila benzin. Lice mi je gorjelo. Neonska
svjetiljka nad pumpama bila je valjda pokvarena, svaki se as gasila
i palila. ovjek se moe roditi i kao bogata i kao siromah, to je
pitanje sree i ovjeka obiljei za sav ivot, mislio sam. Ja vie nisam
htio, ali noge su me opet ponijele onamo, i u autu je opet zapoela
ista uzaludna budalatina.
"Volim te!"
"Hajde, vratimo se, Metine, ako boga zna!"
"Ostanimo jo malo, Dejlan, molim te!"
"Da me stvarno voli, ne bi me nasilu drao navrh ovog brda!"
"Stvarno te volim!"
Pa sam traio druge rijei koje bih mogao izgovoriti, prave rijei
koje bi me mogle predstaviti onakvim kakav jesam, ali to sam vie
razmiljao, kao da sam sve vie shvaao: rijei nas ne razotkrivaju,
nego nas jo vie skrivaju! Dok sam se u toj bezizlaznosti osvrtao,
ugledao sam neto na stranjem sjedalu, uzeo i pogledao: nekakva
biljenica, mora da ju je moj pijani brat zaboravio. Poto sam je
malo pregledao u svjetlu neonske svjetiljke, dao sam je Dejlan da
ne pukne od dosade i srdbe i rekao joj neka je ita. Malo je itala
grizui usne, a zatim je tu biljenicu iz povijesti odjednom bacila na
stranje sjedalo. Kad je doao mlaahni mehaniar, auto sam
gurnuo pod svjetlo i u dreavoj svjetlosti ugledao Dejlanino
prazno i nemilosrdno lice.
Mnogo kasnije, nakon to sam s tim dekom pregledao motor i
nakon to je on otiao po neki dio koji mu je trebao, opet sam se
okrenuo i vidio da Dejlanino lice sja istim okrutnim i
nezainteresiranim sjajem. S udnom eljom za patnjom,
pokuavajui kazniti i sebe i nju, pomislio sam: ovako znai izgleda
mladost jadnoga stvorenja zvanog kuanica! Ali k vragu: ja je i
unato tome volim! Malo sam se udaljio od pokvarenoga anadola,
pod kiom koja je opet poinjala prevrtio sam zbrkane misli o
ljubavi i prokleo pjesnike i pjevae jer uzdiu taj katastrofini i
razarajui osjeaj. Ali kasnije sam s gaenjem pomislio kako i taj
osjeaj ima jednu svoju stranu na koju se ovjek eli naviknuti i
zavoljeti je; kao da elim smrt neke osobe koju sam izbliza
poznavao i volio samo da bih vidio to e biti poslije, ili da elim da
neka kua izgori i srui se samo da bih mogao uivati dok to budem
promatrao, i k tome osjeam krivnju zbog takve nastrane elje.
Jasno mi je da se s vremenom sve vie zatrpavam u osjeaj
katastrofe. Nisam mogao izdrati Dejlanin srditi i optuujui
pogled pa sam se prvo udaljio od auta, a poslije se zajedno s
mehaniarom zavukao pod auto. Dok sam ondje kraj
mehaniarskog egrta leao u prljavoj i masnoj tami natkrivenoj
autom, osjeao sam da je Dejlan 50 cm iznad mene i jako daleko od
mene. Mnogo kasnije auto se zatresao te sam s mjesta na kojemu
sam leao kraj glave ugledao Dejlanina draesna stopala koja su se
iz auta spustila na tlo i one lijepe duge noge. Crvene cipele s
potpeticama malo su tamo-amo poigrale pa se uznemirile i postale
nestrpljive da bi na koncu srdito i odluno nekamo krenule.
Nakon to su mi u vidokrug uli i njezina naranasta suknja i iroka
leda, shvatio sam da ide prema trgovini. Kako mi je odmah bilo
jasno o emu se radi, brzo sam se izvukao ispod auta, egrtu
doviknuo "Popravi to brzo!" i potrao. Kad sam uao u trgovinu,
Dejlan je gledala u telefon na stolu, a pospani prodava u Dejlan.
"Nemoj ti, Dejlan" rekao sam."Ja u telefonirati!""Sad si se sjetio?"
odgovorila je."Jako smo zakasnili. Sigurno su se zabrinuli, tko
234
zna to su pomislili... Dva su sata..." Ona je i dalje gunala i hvala
bogu da se pumpama pribliio jedan auto pa je prodava iziao iz
trgovine te sam se spasio od jo vee sramote; otvorio sam imenik i
odmah naao broj Turanovih. "Jako si nepromiljen, nisam mislila
da si takav" govorila je Dejlan dok sam okretao broj, "imala sam
posve krivo miljenje o tebi." A ja sam joj opet rekao da je volim i ne
mislei ba nita, s vjerom i nemirom, dodao i "elim te oeniti!" ali
rijei vie nita nisu mijenjale: Dejlan je stala kraj ene na reklami
koja joj nalikuje i samo srdito gledala; ne u mene, nego u telefon u
mojoj ruci. Ne znam jesam li se bojao mrnje na njezinu licu ili
njezine tajnovite slinosti s manekenkom na Mobil-Oilovoj reklami.
Ali sad sam ve bio spreman na zastraujuu katastrofu. Malo
kasnije netko je podignuo slualicu i - vrag ga odnio! - odmah sam
prepoznao Fikretov glas. "Jesi li ti?" pitao sam. "Zovemo da ne biste
brinuli to je s nama!" U isto sam se vrijeme pitao zato je meu
svim onim ljudima koji su kod Turana ba on morao podii
slualicu. "Tko ste vi?" upita odjednom Fikret. "Pa ja sam: Metin!"
"Ma dobro, znam da si ti, ali tko je s tobom?" "Dejlan!" rekoh posve
zbunjeno. Na trenutak sam ak pomislio da su se njih dvoje udruili
pa se sad zabavljaju na moj raun, ali Dejlanino je lice bilo prazno,
samo je neprestano zapitkivala tko je na telefonu. "Ja sam mislio da
si ti Dejlan odvezao kui!" rekao je Fikret."Ne"odgovorio sam, "mi
smo ovdje zajedno, na benzinskoj. Nita ne brinite, zato zovemo.
Hajde, vidimo se!""Tko je to, s kim razgovara?" ponavljala je
Dejlan. "Daj mi tu slualicu!" Ali joj je nisam davao, nego sam
pokuavao odgovorima pokriti Fikretova runa pitanja. "to radite
vi na benzinskoj?" "Mali kvar" rekao sam i brzo dodao: "Evo nas
odmah! Vidimo se!" Meutim, Dejlan se tad proderala ne bi li je se
i s druge strane ulo: "ekaj, stani, neka ne poklopi, tko je to?" Ba
sam krenuo spustiti slualicu, kad je Fikret svojim hladnim i
prodornim glasom rekao ovako: "Izgleda da bi Dejlan htjela sa
mnom razgovarati!" Nisam imao hrabrosti poklopiti mu, na tren
sam se pogubio, slualicu sam predao Dejlan i iziao iz trgovine u
mranu i prljavu kiu, osjeajui katastrofu i ponienje.
Malo sam hodao, ali nisam se mogao suzdrati pa sam pogledao u
osvijetljenu prostoriju, u Dejlan koja je medu policama, reklam-
nim plakatima i kantama Mobil-Oila navlaei kosu razgovarala na
telefonu, i pomislio sam kako u im odem u Ameriku sve ovo
zaboraviti, ali sad vie nisam elio ii u Ameriku. Ljepa je od svih
djevojaka koje sam ikada upoznao i vidio!, promrmljao sam prokli-
njui dok je Dejlan razgovarala prebacujui teinu s jedne lijepe
noge na drugu, zanosei se od nervoznih pokreta. Ukoio sam se i
ekao ondje, pod kiom, kao da se beznadan i pomiren spremam za
izdravanje kazne koja e mi biti dosuena. Malo kasnije Dejlan je
poklopila slualicu i izila ozarena:
"Fikret odmah dolazi!"
"Ne! Tebe ja volim!"
Otrao sam do auta i javio se egrtu: vikao sam i govorio mu da u
mu, ako auto odmah popravi, dati sve novce koje imam u depu!
"Sad u, sad u" odgovorio je egrt, "ali ovo e te kvailo opet
ostaviti na cesti!"
"Nee! Samo neka proradi!"
Nakon to je jo malo radio, rekao mi je da pritisnem starter.
Uzbuen, sjeo sam u auto i pritisnuo starter, ali nije proradio. Opet
je neto proeprkao i ponovno mi rekao da pritisnem starter, i opet
nije proradio. Nakon to se to nekoliko puta ponovilo, vjerojatno
sam se posve izbezumio od napetosti, srdbe i beznaa.
"Dejlan, Dejlan, nemoj me ostaviti, ne idi, molim te!"
"Ti si se previe uzrujao" rekla je.
Kad je malo zatim na benzinsku stigao Fikretov alfa-romeo, sabrao
sam se i iziao iz auta.
"Hajde, idemo mi odmah odavde, Fikrete!" rekla je Dejlan. "to je s
anadolomT pitao je Fikret.
"Sad e proraditi" odgovorio sam. "Bit u ja u Dennethisaru prije
njega, Dejlan! Ako hoe, moemo se i utrkivati!"
"Moe" ree Fikret izazivajui. "Idemo se utrkivati!"
Dejlan je otila i sjela u Fikretov alfa-romeo. Brzo sam pritisnuo
starter, i, hvala bogu, auto se pokrenuo. egrtu sam prvo dao jednu
od tisuu lira, potom jo jednu. Aute smo postavili jednoga kraj
drugog, spremne za utrku.
"Pripazi, Fikrete" rekla je Dejlan, "Metin je jako ivan."
"Do Turanovih! Jedan, dva..." izbroja Fikret, i kad je rekao tri, nai
236
su auti zakripili i poletjeli kao strijele, hajde, da vidimo, dobro je,
do kraja sam nagazio na gas, ali kako je on prije mene krenuo, ve je
na poetku bio prvi, ali jo i bolje, jer ja sam mu duga svjetla uperio
u potiljak i trubim, ak ni s ovim trulim anadolom ne odvajam se od
njega; ne bih te ja nikada ostavio samu s njim! Kod nadvonjaka
sam mu se jo vie pribliio i dok smo ulazili u zavoj pred
uzbrdicom, umjesto da usporim, ja jo jae gazim po gasu jer, jest
da je to moda bljutava i smijena misao, ali sad znam da moram
biti spreman i na smrt ako elim djevojku poput tebe natjerati da
me zavoli, ali pogledaj ti tu nepravdu, ti si u autu toga plaljivca, i
dok je ulazio u zavoj, taj je kukavica, gle, Dejlan, zakoio,
zasvijetlila su mu crvena svjetla i kad sam mu htio doi slijeva, jo
me i izigrao, ne doputa mi da proem, vidi li, moj boe, nema
veeg jadnika od mene, mislio sam, kad sam se odjednom jako
zaudio: alfa-romeo je usporio, a kad je nakon toga dodao gas,
naprosto se, da, pretvorio u raketu, i dok je nevjerojatnom brzinom
napredovao uzbrdicom, njegova crvena svjetla koja su se sve vie
smanjivala, u dvije su minute, eto, jednostavno nestala! Moj boe!
Gazio sam po gasu koliko god sam mogao, ali kako mi je auto trom,
uzbrdicom smo ili kao brza koija, tresui se po rupama, stenjui,
vrag ga odnio, poeo je i kripati i stranji su kotai opet prestali
sluati motor, zbog prokletoga kvaila, i kad sam ga ugasio da mi
jo i motor ne izgori, ostao sam ondje, tako, nasred uzbrdice, ja u
tiini, sam i bez ikoga i kao zadnja budala. I opet su tu bili samo
cvrci, vrag ih odnio.
Nakon to sam nekoliko puta pokuao pokrenuti motor, shvatio
sam da je jedini nain da doem do njih taj da auto odguram do
vrha brda pa do druge strane ravnice i pustim ga da se spusti do
Dennethisara. Krenuo sam gurati, psujui; kia je stala. Nije prolo
dugo, a ja sam ve krepavao od umora; nisam se dao boli u leima,
nego sam nastavio gurati. Kad je kia opet poela rominjati, bol u
leima postala je neizdriva. Povukao sam runu konicu i s
gaenjem utnuo auto. Kasnije sam pun nade mahao nekom autu
koji je dolazio uzbrdicom, ali je taj trubei proao, nije se zaustavio.
Kad je negdje daleko zagrmjelo, opet sam poeo gurati. Sad su mi
ve ile suze na oi, toliko su me boljela leda. Da bih zaboravio na
bol, gurao sam i mislio na njih s gaenjem.
Kad sam kasnije vidio koliki sam komadi puta preao uz toliku
muku, zavrtjelo mi se u glavi, poeo sam trati cestom, kia je
ojaala; da bih iao preicom, spustio sam se u trenjike, zaao u
vinograde, ali kako da trim kroz taj mrkli mrak i blato! Slezena i
leda toliko su me boljeli da sam se pognuo i jedva disao, cipele su
mi propadale u blato; uo sam da se udaljeno zavijanje ukletih pasa
koji su prijetei lajali dobrano pribliilo pa sam se vratio. Da ne bih
jo jae prokisao, uao sam u auto, sjeo, i glavu naslonio na volan:
volim te.
Malo kasnije vidio sam da se nizbrdicom sputaju tri osobe ivo
razgovarajui; sretan sam izletio iz auta nadajui se pomoi. Ali kad
su se sjenke pribliile, sjetio sam se tko su i premro od straha: onaj
ogromni nosio je kantu s bojom, drugi je bio brkat, trei u jakni.
"to ti radi ovdje po ovom mraku?" pitao me brkati.
"Auto mi se pokvario. Hoete li mi pomoi pogurati?"
"Jel' ti to misli da smo mi konji ili sluge tvoga oca, ha? Gurni auto
prema dolje."
"Samo malo, samo malo!" ubacio se onaj u jakni. "Sad sam vas
prepoznao, gospodine, sjeate li se nas, jutros ste nas zamalo
pregazili!"
"Molim? Aha, da! A to ste bili vi? Oprosti, prijatelju!"
"Ah, oprosti, srce, jutros sam te zamalo pregazila!" nastavio je
momak u jakni, kao da ne oponaa mene, nego kakvu enu. "A da si
nas pregazio, to bi onda bilo, ha?"
"Hodajte, momci, pokisnut ete!" rekao je brkati.
"Ja ostajem ovdje s ovim" rekao je onaj u jakni. Otiao je i sjeo u
auto."Hajde, ljudi, doite i vi!"
Nakon kraeg premiljanja, i brkati i onaj s kantom sjeli su na
stranja sjedala. A ja sam sjeo za volan, kraj momka u jakni. Vani je
kia lijevala kao iz kabla.
"Ne smetamo, zar ne, srce?" pitao je momak u jakni.
Odgovorio sam mu osmjehom.
"Aferim! Svia mi se ovaj momak, zna to je ala, pravi je deko!
Hajde, kai nam kako se zove!" Rekao sam.
228
"Jako mi je drago, gospodine Metine. Ja sam Serdar, ovo je Mustafa,
a ovoga kretena zovemo 'akal! A zapravo se zove Hasan."
"Pazi, opet e nastradati!" rekao je Hasan.
"A to sam krivo rekao?" pitao je Serdar. "Zar nije red da se
upoznamo? Nije li tako, gospodine Metine?"
Pruio mi je ruku. Kad sam i ja pruio njemu, uhvatio mi je ruku i
poeo je iz sve snage stiskati. Uinilo mi se da e mi na oi krenuti
suze, pa sam i ja, ne znajui to bih drugo, stisnuo njegovu. Tad mi
je ruku pustio.
"Aferim! Jak si, ali nisi jai od mene!"
"U koju kolu ide?" pitao me Mustafa.
"U Ameriku gimnaziju!"
"U burujsku gimnaziju, ha?" rekao je Serdar."Na se akal zaljubio
u jednu od tvojih burujki!" "Ne poinji opet!" rekao je Hasan.
"Stani, stani! Moda ti ovaj pokae pravi put. I on je jedan od njih.
Nije li tako? A emu se ti smije?" "Niemu!" rekao sam.
"Znam ja zato se smije!" rekao je Serdar."Smije se ovom jadniku
jer se zaljubio u bogataku ki. Nije li tako, bitango?" "I ti si se
smijao" odgovorio sam.
"Pa to ako sam se smijao?!" izderao se. "Ja sam mu prijatelj, ako se i
smijem, ne ismijavam ga, ali ti ga ismijava! I to je tu smijeno,
magare jedan, zar se ti nikada nisi zaljubio?"
Jo me je vrijeao i psovao mi, a kako ja nita nisam rekao, jo se
vie raspalio i poeo prevrtati po autu, otvorio je pretinac ispred
sebe, itao dokumente derui se iz svega grla i smijui se kao da je
to to na njima pie smijeno, pa kad je jo doznao da auto nije moj
nego moga brata, poniavao me i zatim odjednom upitao:
"to vi radite s tim autima i s djevojkama nou?"
Nisam odgovorio. Prljavo sam se cerekao kao da sam jedan od onih
sramotnih pokvarenjaka.
"Bestidnici! Ali imate pravo, svaka ast! Je li ti ona koja je juer bila s
tobom djevojka?"
"Ne" odgovorio sam uznemirivi se. "Nije."
"Ne lai!" rekao je Serdar.
Malo sam promislio. "To mi je sestra!" rekao sam. "Baka nam je
bolesna, traili smo lijek."
"Zato ga niste kupili u ljekarni na uzbrdici preko puta plae?" "Bila
je zatvorena."
"Lae! Ta je svake noi otvorena. Nije valjda da zna da je taj
ljekarnik komunist?" "Ne znam."
"A to jo zna, osim to se zna vozati s bogataicama?" "Zna li ti
tko smo mi?" pitao me Mustafa. "Znam" odgovorio sam. "Idealisti."
"Aferim!" rekao je Mustafa. "A za to se mi borimo, zna li i to?"
"Za nacionalizam i tako to."
"to znai to 'i tako to] nitkove jedan?"
"Ovaj deko vjerojatno nije Turin!" ubacio se Serdar. "Jesi li ti
Turin, bitango, jesu li tvoji Turci?" "Turin sam!"
"A to je onda ovo?" pitao je Serdar pokazujui plou koju je
Dejlan zaboravila. "Best ofElvis" proslovkao je. "To je ploa"
odgovorio sam.
"Ne pravi se pametan, skupljat e zube!" odgovorio je Serdar. "to
radi ploa ovog pedera u autu jednoga Turina?"
"Mene to ne zanima" rekao sam. "Sestra je tu plou zaboravila u
autu."
"Hoe rei da ti uope ne ide u diskoteke i na takva mjesta?" "Jako
sam malo iao!"
"Jesi li protiv komunizma?" pitao me Mustafa. "Jesam!"
"A zato si protiv?" "Pa zna zato..."
"A neee, ne moe tako... Nita ja ne znam. Ti e rei, a mi emo
nauiti..."
"Izgleda da je ovaj momak jako utljiv" rekao je Serdar. "Samo bi
utio."
"Jesi li ti kukavica?" pitao me Mustafa. "Ne bih rekao!"
zao
"Ne bi rekao, jeste li ga uli?" nastavio je Mustafa. "Mudrac! Ako
nisi kukavica, zato se ne bori protiv komunista kad si ve protiv
njih?"
"Pa nije bilo prilike" odgovorio sam. "Vi ste prvi idealisti koje sam
upoznao."
"E, i to misli o nama?" pitao je Serdar. "Jesmo li ti se svidjeli?"
"Jeste."
"Onda si na! Hoe da i tebe skupimo sutra naveer kad krenemo u
pisanje?"
"Naravno, doite po mene..."
"Umukni, varalice kukavika! im se od nas izvue, otrat e u
policiju, jel' tako?"
"Lake malo, Serdare" rekao je Mustafa, "nije on lo deko. Gle, sad
e od nas uzeti pozivnice!"
"Prireujemo veer u Sportsko-izlobenoj dvorani. Hoe li doi?"
"Doi u!" odgovorio sam. "Poto je?" "Je li itko spominjao novce?"
"Nema veze, Serdare. Kad ve hoe platiti, neka deko plati. Barem
e nam pomoi."
"Koliko komada elite, gospodine?" pitao me je Serdar uljudno. "Za
500 lira."
Iz novanika sam to sam bre mogao vadio 500 lira.
"Je li taj novanik od zmijske koe?" pitao je Mustafa.
"Nije!"500 lira sam u panici pruio Serdaru. Nije uzeo novac."Da
vidim ja tu zmijsku kou!"
"Nije zmijska, kaem!"
"Ma daj mi da malo pogledam taj novanik!"
Dao sam mu novanik pun novca koji sam skupio radei cijeli jedan
mjesec po ljetnoj egi.
"Aferim!" rekao je Serdar."Nije ovo zmijska koa, ali je pravi
novanik, tko bi to oekivao..."
"Daj mi da ga vidim, ja se u to razumijem" rekao je Mustafa. Uzeo je
novanik i prerovao ga. "Treba li ti ovaj adresar? Ne treba... Koliko
mnogo poznanika ima, i svi imaju telefonske brojeve... Kad netko
ima tako mnogo poznanika, nije mu potrebna osobna da se
drugima predstavlja, ja u je uzeti... 12 tisua lira! Jel' ti to otac daje
toliki novac?"
"Ne, sam sam ga zaradio" odgovorio sam. "Dajem instrukcije iz
engleskog i matematike."
"Gle, akal, ovaj je ba za tebe!" rekao je Serdar. "Hoe li i njemu
dati instrukcije? Besplatno, jasno..."
"Hou" odgovorio sam i u tom trenutku shvatio koji je Hasan taj
Hasan kojega zovu akal...
"Aferim!" rekao je Mustafa. "Ja sam ionako odmah shvatio da si ti
dobar momak. A za ovih 12 tisua lira moe kupiti tono 24
pozivnice. Pa e ih podijeliti prijateljima."
"Ostavite mi barem jednu tisuu" govorio sam.
"Pazi, nemoj nas ljutiti!" izderao se Serdar.
"Ne, ne, on se ne ali: ovih 12 tisua daje nam svojom voljom, zar
ne?" pitao me Mustafa.
"Tebe pita, bitango!"
"Dosta je, Serdare, nemoj deka alostiti!"
"A to je ova biljenica?" Serdar je na zadnjem sjedalu naao Fa-
rukovu biljenicu, otvorio je i poeo itati. "Jedno selo u okolici
Gebzea vrijedno sedamnaest tisua aki koje je nekada pripadalo
spahiji Aliju da bi kasnije, budui da nije iao u vojnu, bilo njemu
oduzeto i predano Habibu... to je ovo, ne da se itati! Velijeva
tuba protiv Mahmuta jer nije mogao isplatiti mazgu koju je
kupio..."
"to je to?" pitao je Mustafa.
"Brat mi je povjesniar" odgovorio sam.
"Jadnik!" rekao je Serdar.
"Hajde idemo, kia staje" rekao je Mustafa.
"Barem mi osobnu vratite!" viknuo sam.
"to znai to 'barem! bitango?" pitao je Serdar. "Zar smo ti uinili
neto loe? Da ujem!" Spreman uiniti jo neto loe, gledao je po
autu. Uzeo je Farukovu biljenicu. "Odsad e auto voziti polako i
nee misliti da su svi sluge tvoga oca! Jadnice bijedni!"
Zalupio je vratima i otiao skupa s ostalom dvojicom. Kad sam
vidio da su se dovoljno udaljili, iziao sam i anadol poeo gurati
uzbrdo.
242
26.
Dobru smo lekciju dali onom jadniku!" zakljuio je Serdar. "Ali ti
pretjeruje" rekao je Mustafa. "to ako ode na policiju?"
"Nee" odgovorio je Serdar. "Zar nisi vidio, plaljiv je kao zec!"
"Zato si uzeo plou i onu biljenicu?"
Tad sam ja vidio, Nilgun: skupa s tvojom ploom koju si ti
zaboravila u autu, Serdar je uzeo i Farukovu biljenicu. Kad smo
stigli do donje mahale, zastao je pod svjetlom uline svjetiljke i
pogledao naslovnicu ploe.
"Zato to mi se smuilo to misli da su svi sluge njegova oca, zato
sam uzeo!"
"Nisi dobro postupio" rekao je Mustafa. "Nepotrebno si ga izazvao."
"Ako hoete" ubacio sam se ja, "dajte mi plou, odnijet u je natrag u
auto."
"ovjee, ovaj je stvarno malouman!" rekao je Serdar.
"Aha, da, jo i ovo" rekao je Mustafa,"nee vie nikada za Hasana
pred drugima govoriti da je malouman i akal, jasno?"
Serdar je uutio. Hodali smo nizbrdicom utei: s 12 tisua lira u
Mustafinu depu moe kupiti akiju sa sedefnim drkom koju sam
vidio na Pendiku, ili zimske kone cipele s gumenim potplatom,
mislio sam. Ako jo malo doda, moe kupiti ak i pitolj. Kad smo
doli do kavane, zastali su.
"Dobro" rekao je Mustafa, "da se sad raziemo..." "Neemo li jo
pisati?" pitao sam ja.
"Neemo" odgovorio je Mustafa. "Opet e padati, pokisnut emo.
Neka boje i etke veeras budu kod tebe, Hasane. Moe li?"
Ova e dvojica krenuti nizbrdo svojim kuama, a ja u natrag
uzbrdo, a 12.000 : 3 = 4.000 lira. Tu su jo i Nilgunina ploa i
biljenica.
"to je bilo?" pitao je Mustafa."to si tako zautio? Idemo: razlaz!"
Pa se trgnuo kao da se neega sjetio. "Aha" rekao je, "uzmi, Hasane,
evo ti cigarete i ibice pa e zapaliti."
Mislio sam da ne uzmem, ali me tako pogledao da sam uzeo.
"Nee zahvaliti?" pitao je.
"Hvala."
Okrenuli su se i otili. Malo sam gledao za njima: i za 4.000 lira
mnogo se toga moe kupiti! Proli su kroz svjetlo pred pekarnicom
i nestali. "Mustafa!" viknuo sam odjednom i uo da su koraci stali.
"to je?" odazvao se.
Na trenutak sam stao, pa potrao za njima. "Mustafa, mogu li ja
dobiti onu plou i biljenicu?" rekao sam hvatajui zrak.
"to e s njima?" pitao je Serdar. "Zar e ih stvarno odnijeti
natrag?"
"Nita drugo ne elim" rekao sam. "Dajte mi ih, meni je to dosta."
"Daj ih ovome" rekao je Mustafa.
Serdar mi je dao oboje. "Stvarno si malouman" rekao je.
"uti!" rekao mu je Mustafa. Okrenuo se meni: "Vidi, Hasane" rekao
je, "odluili smo da se ovih 12.000 potroi za ovdanje potrebe,
nemoj krivo shvatiti. I nama e ionako jako malo pripasti. Ovih
petsto to tebi pripada ako hoe, moe odmah uzeti."
"Neu" odgovorio sam, "neka sve ide za Drutvo, neka se sve
potroi za borbu. Ja za sebe nita ne elim!"
"Ali plou e uzeti!" dreknuo je Serdar.
Tad sam se zaprepastio i uzeo 500 lira koje su mi pripale i stavio ih
u dep.
"U redu" rekao je Serdar. "Sad vie nema prava na ovih 12.000.1 ne
dao ti Bog da to pred bilo kime spomene!"
"Nee" rekao je Mustafa. "Nije on glup koliko ti misli. Pravi je din,
samo to to ne pokazuje. Vidi kako se vratio da uzme to mu
pripada."
"Podlac!" dodao je Serdar.
"Hajde, razlaz" rekao je Mustafa, pa su otili.
Malo sam gledao za njima i uo da razgovaraju. Moda se i ale na
moj raun. Jo sam malo gledao, pa sam zapalio cigaretu, okrenuo
se s bojama i etkama u jednoj i ploom i biljenicom u drugoj ruci i
krenuo uzbrdicom. Sutra u ja ujutro na plau i ako Mustafa dode,
vidjet e, a ako ne dode i ne vidi, naveer u mu rei: ja sam jutros
iao doekati djevojku, Mustafa, rei u, ali ti nisi doao: shvatit e
da sam nauio to je disciplina; nek' sve ide k vragu!
Nakon to sam jo malo iao uzbrdicom, iznenadio sam se uvi
Metina kako galami: tamo, ispred mene, negdje u beskrajnoj tami,
Metin sam psuje. Pribliio sam se koraajui polako po mokrom
asfaltu, pokuao sam ga vidjeti, ali sam samo uo kako strano
psuje, kao da je preda mnom netko komu su vezane i ruke i noge.
Kad sam zauo i udan zvuk plastike, zaudio sam se i povukao se
uz rub ceste; ugledavi ga, shvatio sam da nogom udara po autu.
Udara ga psujui kao srdit jaha koji udara svoga hirovita konja, ali
auto ne daje oekivani odgovor pa kao da ga zbog toga jo vie
tue. Razmiljao sam o udnim stvarima. Mogao bih sad ak otii i
Metina istui! Mislio sam o olujama, smrtima, potresima. Ostavim
ovo to mi je u rukama i odjednom navalim na njega: zato me nisi
prepoznao, zato si me zaboravio? Tako je to: oni su vani, ti ga
poznaje, prati izdaleka to radi, zna cijeli njegov ivot, a on te
ak i ne poznaje i ivi svoj ivot, a da nikad i ne pomisli na tebe.
Znat e oni jednoga dana za mene, doznat e! Ostavio sam
bijednika nek' udara po svom autu. Da me ne bi vidio, proao sam
kroz blatni vinograd, i dok sam izlazio na cestu, tek sam tad
shvatio: mislio sam da psuje zbog novca koji je izgubio i zbog
pokvarenog auta, kad ono - nije to, nego neka djevojka! Psuje
neprestano ponavljajui onu rije kojom se oslovljavaju ene koje
same sebe prodaju. Ja se ponekad te rijei bojim, te su ene jako
gadne, ne volim to, zaboravim. Hodam.
Moda on to govori o tebi, Nilgun, moda o nekoj drugoj. ene me
ponekad plae. Kako je to samo runa rije! Teko ih je razumjeti,
kao da su pune mranih misli koje ne moe razumjeti, s jedne su
strane tako zastraujue da, ako se prepusti, moe biti siguran da
e te snai nesrea: neto poput smrti, ali je na glavu stavila plavu
manu i jo se i smjeka, gadura! Kad je nebo tamo daleko zasjalo
utom svjetlou, uplaio sam se munje. Oblaci, mrane oluje, misli
koje ne mogu razumjeti! Kao da smo svi robovi nekoga koga ne
poznajemo, ponekad se pokuamo buniti i suprotstaviti se, ali se
poslije bojimo: pogodit e nas munjom, gromom i tko zna kakvim
sve nesreama! Tad zakljuim da mi je dovoljno ivjeti u mirnom
svjetlu nae kue, i ne mislei na pobunu, u neznanju. Ja se grijeha
bojim! Kao i moj jadni otac lutrija.
Kad sam vidio da svjetlo u naoj kui jo uvijek gori, kia je opet
poela sipiti. Pribliivi se prozoru, vidio sam da ne spava ne samo
otac, nego ni mama. to li je taj epavac o meni napriao mojoj majci
da sad jadna ne moe spavati? Sigurno je bakal neto rekao,
pomislio sam. Debeli bijednik, odmah je sve dojavio. Ismaile, rekao
je, tvoj je sin jutros doao u moj duan, rekao je, potrgao i razbacao
novine i asopise i prijetio, tko zna s kim se on spetljao, pobjesnio je!
Koliko sam ti za to duan, pitao je sigurno moj otac lutrija koji ne
zna ni za to drugo osim za novce, koliko te je otetio, i sigurno je
zaludu i dao novce za te nitavne novine! Ali nije zaludu, ne: dao ih
je zato da bi naveer mogao mene izludjeti; ukoliko me uspije nai,
naravno. Nikako nisam mogao odluiti da li da udem ili ne pa sam
ondje stajao. Pogledao sam kroz prozor, gledao sam majku i oca.
Kasnije, kad je poela kia, otiao sam i boje, Nilguninu plou i
Farukovu biljenicu stavio na dasku svoga zatvorenog prozora,
stao ondje pod zid i razmiljao promatrajui kiu. Jako je padala.
Mnogo kasnije, kad je kia ve lijevala kao iz kabla i nakon to sam
se sjetio Metina, oluci koje je otac svojom rukom postavio nisu vie
bili dovoljni za kiu koja se slijevala s krova; oprezno sam se navirio
unutra i vidio kako moja sirota majka razmjeta plastina korita za
rublje i lavore i skae tamo-amo pod stropovima iz kojih kapa. Na
koncu se sjetila i moje sobe jer i izmeu orlovih krila na stropu
takoer kaplje. Upalila je svjetlo, preklopila moje ilte. Gledao sam.
Kasnije, kad je kia stala, shvatio sam da nisam mislio ni o njima
246
ni o drugima, nego sam cijelo vrijeme mislio na tebe, Nilgun!
Sigurno sad lei u svom krevetu, moda te je kia i probudila,
gleda kroz prozor, a kad zagrmi, prepadne se i razmilja. Ujutro,
kad kia stane i izie sunce, doi e na plau, ja u te ekati i na
kraju e me vidjeti, razgovarat emo i objasnit u ti, sve u ti
prepriati: duga, jako duga pria: ivot: volim te.
Razmiljao sam i o drugim priama: ovjek moe biti netko posve
drugi, samo ako vjeruje. Mislio sam na daleke zemlje, tranice
kojima se ne vidi kraja, afrike ume, Saharu, zaleena jezera,
pelikane iz udbenika za zemljopis, lavove, bizone koje sam vidio
na televiziji, hijene koje ih pritisnu pa rastrgaju, slonove iz filmova,
Indiju, Indijance, Kineze, zvijezde, svemirske ratove, sve ratove,
povijest, nau povijest, svu snagu naih bubnjeva i strah nevjernika
dok ih sluaju: ovjek moe biti netko posve drugi, da. Nismo
roblje: pregazit u sve strahove i pravila i granice, gazit u prema
svome cilju, zastave e se vijoriti: maevi, noevi, pitolji, vlast! Ja
sam novi ovjek, nisam ono to sam prije bio, ja vie nemam
uspomena, imam samo budunost! Uspomene su za roblje,
otupljuju ih. Neka oni spavaju, mislio sam.
Mislio sam, a kako sam znao da neu imati dovoljno snage da sve
zaboravim, biljenicu nisam ostavio na prozorskoj dasci, uzeo sam i
plou i krenuo. Sad kao da sam, budui da sam krenuo u tamu kojoj
se vidi kraj, kao da sam krenuo prema mjestu koje vie nije
nepoznato, nego se samo nejasno vidi. Nizbrdicom se slijeva
kinica. Mirie kia. Prvo da jo jednom, posljednji put pogledam na
donju mahalu, mislio sam: da zadnji put vidim svjetla, ureena,
umjetna dvorita, uredni, bezduni beton, ravnodune, grene ulice
dok pod svjetiljkama nikoga nema, da posljednji put, odluan da se
ne vratim sve do dana pobjede, pogledam i onaj jedan prozor,
mislio sam. Nilgun, moda ne spava, stoji na prozoru i promatra
kiu pa kad munja bljesne i sve obasja plavom svjetlou, moda e
me i vidjeti kako pod ovom stranom kiom usred noi mokar do
koe stojim kao kip i gledam u tvoj prozor. Ali kao da sam se
uplaio, nisam otiao. Jer kad sam krenuo prema dolje, sjetio sam
se: sad bi dolje njihovi uvari poeli: sinko, to radi ovdje u ovo
doba, rekli bi, hajde, tornjaj se, nisu ova mjesta za tebe! Pa dobro!
247
Okrenuo sam se i pokraj svoje kue proao kao pokraj kakve strane
mahale, pospan, i krenuo prema gore. Svjetlo mojega oca i majke jo
je uvijek gorjelo. Kako je jadno blijedo, siromano svjetlo nae kue!
Nisu me vidjeli. Kad sam preao i ravnicu i poeo se sputati,
odjednom sam se zaudio: Metin je jo uvijek u mraku i uz psovke i
jauke gurao svoj auto. A ja sam bio siguran da je dosad ve otiao.
Stao sam i gledao ga kao da je nekakav udan ovjek u udnoj
zemlji u koju sam prvi put stupio; kao da sam se bojao, ali kako
volim znatielju i strah, promatrao sam ga izdaleka. Kasnije mi se
uinilo da plae, do mene je dopro priguen glas koji kod ovjeka
probudi saaljenje. Sjetio sam se naega djetinjeg prijateljstva, a
budui da sam zaboravio da ovakvi ive od toga da ljude optuuju,
bilo mi ga je ao i priao sam mu.
"Tko je to?"
"Ja sam" rekao sam. "Metine, maloprije me nisi prepoznao, ja sam
Hasan!"
"Na kraju sam te prepoznao!" odgovorio je. "Jesi li mi to donio
novac?"
"Ja sam sam!" rekao sam."Zar eli da ti se novac vrati?" "Ukrali ste
mi dvanaest tisua!" izderao se. "Zar ne zna?" Nita nisam rekao.
Malo smo utjeli. "Gdje si?" viknuo je zatim. "Daj izidi da ti vidim
lice!" Plou i biljenicu spustio sam na suho mjesto i pribliio se.
"Nee li mi vratiti novac?" pitao je. "Izlazi!" Kad sam se pribliio,
ugledao sam njegovo znojno i nesretno lice: pogledali smo se.
"Ne" rekao sam, "novac nije kod mene."
"Zato si onda doao?"
"Jesi li ti to maloprije plakao?"
"Nisi dobro uo" rekao je. "Od umora... Zato si doao ovamo?"
"Kako smo bili dobri prijatelji dok smo bili mali!" rekao sam. "Ako
eli, pomoi u ti" dodao sam odmah, ne ekajui da on neto kae.
"Zato?" rekao je prvo. Zatim je rekao: "Dobro, onda guraj!"
Naslonio sam se i gurnuo. Kad se auto pomaknuo s mjesta i krenuo
uzbrdicom, kao da sam se razveselio vie od njega. udan je to
248
osjeaj, Nilgun. Ali kad sam kasnije vidio koliko smo malo preli, ni
meni nije bilo lako.
"to je bilo?" pitao je Metin. Povukao je runu!
"ekaj! Da se malo odmorimo!"
"Hajde" odgovorio je, "zakasnit emo."
Opet sam se upeo, ali nismo daleko stigli. Kao da nije stvar na
kotaima, nego ogromna stijena! Malo sam se odmorio i
namjeravao se jo malo odmoriti, ali je Metin spustio runu. Gurao
sam da se auto ne bi vratio, gurao sam, ali sam na kraju stao.
"to je bilo?" pitao je. "Zato ne gura?"
"Zato ti ne gura?
"Ja vie nemam snage!"
"Kamo to mora stii u ovo doba?"
Nije odgovorio. Samo je gledao u svoj sat i psovao. Ovaj je put i on
upro zajedno sa mnom, ali auto ni makac! Kao da mi auto guramo
prema gore, a on nas prema dolje, i tako stojimo na mjestu. Na kraju
smo ga uspjeli pogurati nekoliko koraka, ali vie nisam mogao,
odustao sam. Poela je kia, uao sam u auto. I Metin je doao i sjeo
kraj mene.
"Idemo!" rekao je.
"Sutra e ii kamo si namjerio! A sad da malo razgovaramo!" "O
emu?"
Malo sam poutio. "Kako udna no!" rekao sam zatim."Boji li se
munje?"
"Ja ne!" odgovorio je. "Hajde, pogurajmo ga jo malo!" "Ni ja se ne
bojim" rekao sam. "Ali se ovjek prepadne kad pomisli, zar ne?"
Nita nije rekao.
"Hoe li cigaretu?" rekao sam, izvadio kutiju i ponudio ga.
"Neu!" odgovorio je. "Hajde, idemo malo gurati!"
Izili smo, gurali smo koliko smo mogli i uli natrag kad smo
prokisli do koe. Opet sam ga pitao kamo je krenuo, a kad me je
umjesto da odgovori pitao zato me zovu "akal" rekao sam mu:
"Pusti ih! Oni su luaci."
"Ali hoda naokolo s njima" rekao je. "Zajedno ste me opljakali."
1AQ
Kako bi bilo da mu sve ispriam, pomislio sam tad; da mu sve
kaem, ali kao da nisam znao to je to sve; ne zato to mi sve to nije
bilo u glavi, nego zato jer nisam znao odakle da ponem; jer kao da
bi, kad naem poetak, trebao najprije kazniti grenika koji je
poinio prvi grijeh, a kako sad nikako nisam bio raspoloen za
zloin, nisam htio ni misliti o tom prvom greniku. A znam ja da
prvo trebam poeti odande, Nilgun! Sutra u ti ujutro
ispripovijedati. Ali zato da ekam do jutra, sad, mislio sam, da, sad
emo Metin i ja ovaj anadol zajedno odgurati pa emo se zajedno
spustiti nizbrdicom i im stignemo do vae kue, Nilgun, Metin e
te probuditi i tad, dok me u tami bude sluala odjevena u bijelu
spavaicu, ja u ti odmah sad rei u kakvoj si opasnosti: misle da si
komunist, lijepa moja, doi da zajedno pobjegnemo, hajdemo, oni
su posvuda, i kako su samo jaki, ali svejedno na svijetu sigurno
postoji mjesto gdje emo moi zajedno ivjeti, ja vjerujem, vjerujem
da postoji mjesto...
"Hajde da poguramo!"
Izili smo i gurali pod kiom. Malo kasnije on je odustao, ali ja sam
gurao jer sam vjerovao, kao da mi je to dalo jo vie snage, ali kako
sam ve rekao, preda mnom, inilo mi se, kao da nije bio anadol,
nego stijena. Kad mi je ponestalo snage, odustao sam, ali me Metin
gledao optuujui me. Kad sam se pred kiom zavukao u auto,
rekao mi je ovako: "Kae za njih da su luaci, ali se povlai s
njima. Onaj novac nisu mi uzela samo njih dvojica: sva trojica ste mi
ga uzeli!"
"Mene za njih nije briga! Nitko meni ne treba!"
Nije se inilo da se uplaio, i dalje me gledao kao da me okrivljuje.
"Od tih 12 tisua ja nisam uzeo ni pare, Metine!" rekao sam zatim.
"Kunem se!"
Ali nije izgledao kao da je povjerovao. Htio sam ga zgrabiti i
zadaviti! Klju stoji na svome mjestu. Da barem znam voziti, ah!
Koliko je putova na svijetu, kakvih sve dalekih zemalja ima, kakvih
gradova, kakvih mora!
"Hajde izlazi i guraj ovo!"
Ne razmiljajui, iziao sam na kiu koja je pljutala i gurnuo.
250
Metin nije gurao, stavio je ruke na bokove i gledao me kao kakav
gospodin. Umorio sam se, odustao, ali on nije povukao runu.
"Umorio sam se!" rekao sam gotovo derui se da nadglasam kiu i
da me uje.
"Nisi" odgovorio je, "jo moe gurati!"
"Pustit u ga!" viknuo sam. "Vratit e se!"
"Tko e mi platiti za onaj novac?"
"Ako ne budem gurao, otii e u policiju, ha?"
Nije odgovorio pa sam jo malo gurao i leda su me toliko boljela da
sam mislio da u se prepoloviti. Na koncu je ipak povukao konicu.
Uao sam u auto. Mokar kao mi. Zapalio sam cigaretu, a kad je
nebo odjednom bljesnulo nevjerojatnom svjetlou i grom udario tu
preda mnom, uutio sam.
"Jesi li se uplaio?" pitao je Metin.
utio sam. Opet je pitao. utio sam.
"Ovdje je udario" uspio sam izgovoriti kasnije. "Evo tu."
"Nije" rekao je. "Udario je jako daleko, moda ak u more, ne boj
se."
"Neu vie gurati."
"Zato?" pitao je."Zato to si se uplaio? Glupane! Nee vie udariti
tako blizu. Nisu li vas to nauili u koli?" Nita nisam rekao.
"Kukavice!" viknuo je: "Jadni i plaljivi neznalice!" "Ja se vraam
kui" rekao sam. "Dobro, a to e biti s mojih 12 tisua?"
"Pa nisam ih ja uzeo!" viknuo sam."Kunem se, kad ti kaem..." "To
e sutra objanjavati nekom drugom" rekao je. "Policiji e
objanjavati..."
Uvukavi glavu medu ramena, opet sam iziao; kad sam poevi
gurati shvatio da smo pri kraju uzbrdice, razveselio sam se. Metin je
iziao iz auta, ali mu se vie nije dalo ak ni pretvarati se da gura
kako bi mene bodrio. Samo je s vremena na vrijeme ponavljao
"hajde, hajde" kao da e me to ojaati; kasnije je psovao tko zna kojoj
eni za koju govori da je kurva, ali kao da nije bila samo jedna, nego
da ih je bilo vie jer je govorio pokazat u ja vama. Ja sam prestao
gurati jer nisam ja, kako je ono Serdar rekao, pa da, nisam ja sluga!
2SI
"Hoe da ti platim?" rekao je ovaj put Metin. "Dat u ti koliko god
eli. Samo sad ovo guraj."
Gurao sam zato to smo doli do kraja uzbrdice. Kad su bolovi u
leima postali neizdrivi, zastao sam da mi srce i plua dou k sebi
i nahvataju se zraka, ali je on i dalje galamio, psovao i zavijao. Dat
e mi tisuu lira, kae! Jo sam malo pogurao, zadnjim snagama.
Dvije tisue, rekao je. Pa dobro, opet sam se upeo i nisam pitao koje
ti to novce meni obeava kad ti moji nisu ostavili ni pare. Kad smo
izili na ravnicu, stao sam da predahnem, ali se on opet srdio i
uzvrtio: psovao je i vie se nije preda mnom ustruavao. Pomislio
sam da bi uskoro opet mogao poeti utati auto. Ali je kasnije
napravio neto jo udnije, uplaio sam se: lice je okrenuo kii, psuje
u mrano nebo, kao da Njemu psuje. Uplaio sam se ak i onoga to
sam pomislio pa sam dalje gurao da ne mislim. Kad je nebo, koje je
nad breuljkom jako nisko, zamumljalo i opet zasjalo plavom
svjetlou, i kad je opet tako runo zagrmjelo dok mi se nevjerojatna
plava kia niz kosu i elo slijevala u usta, ja sam gurao, gurao; da ne
bih vidio munje koje su bile sve ee, moj Boe, zatvorio sam oi i
uvukavi glavu medu ramena lice okrenuo zemlji i gurao kao rob:
ja sam bijednik koji je zaboravio sve svoje misli, nitko mene ne
moe kriviti i kanjavati jer sam se pokorio i nisam ni svjestan to
su krivnja i grijeh. Gurao sam trei, osjeajui udan polet kako je
auto ubrzavao. Metin je sad sjeo u auto, drao je volan, kroz
otvoren prozor uo sam da jo uvijek psuje zavijajui, zvuao je kao
mu i ena koji i ne znaju zato su se posvaali, kao stari koija
koji psuje svojim konjima, ali kao da i Njemu psuje. Kao da nije On
onaj koji nas udara gromovima! to misli da si ti? Ja neu biti ortak
niijim psovkama! Stao sam, vie ne guram.
Ali auto je svejedno neko vrijeme sam od sebe napredovao. Gledao
sam kako se polako udaljava, kao da gledam kakav tih i straan
mrani brod koji sam od sebe plovi. I kia se stiala. Gledajui auto
koji je sam od sebe iao, ovako sam mislio: kao da nas je On odvajao
jednoga od drugog kako kazna ne bi i mene pogodila, samo - auto
se, nakon to je jo malo iao, zaustavio. Nebo je bljesnulo i vidio
sam da je Metin iziao.
"Gdje si?" viknuo je zavijajui. "Dolazi ovamo, guraj!"
252
Nisam se pomaknuo.
"Lopove!" viknuo je u tamu. "Pokvareni lopove! Bjei, hajde, bjei!"
Malo sam postajao na svom mjestu. Drhtao sam od hladnoe. Pa
sam potrao k njemu.
"Zar se ti ne boji Allaha?!" proderao sam se.
"A ti, zato krade ako ga se boji?" odgovorio je.
"Ja Ga se bojim!" rekao sam. "A ti gleda gore i psuje! Dobit e
jednog dana to si zasluio!"
"Glupane zatupljeni!" vikao je."Maloprije si premro kad je
zagrmjelo, zar ne? Kad sijevne, boji se sjena stabala i groblja i oluje,
zar ne? A takva ljudina! U koji razred ide? Neznalice! Da ti ja
kaem: Allaha nema! Jasno? Hajde sad, guraj ovo! Dat u ti dvije
tisue, kaem ti!"
"I kamo e poslije?" pitao sam. "Vaoj kui?"
"I tebe u povesti" rekao je. "Odvest u te kamo god eli, samo da
auto napokon krene nizbrdo!"
Upro sam, Nilgun. A on je uskoio u svoj auto i ovaj put nije psovao
kao da se srdi, nego poput koijaa koji po navici psuje svojim
konjima. Kad je auto ubrzao, pomislio sam da e uskoro poeti
nizbrdica i da e se auto upaliti pa mi je na pamet palo ovo: i Meti-
nu je dosta svega, sve mu se gadi! Sjest u u auto, upalit e grijanje,
zgrijat emo se. Pa emo i tebe uzeti i zajedno krenuti u daljine, ili
emo zapaliti za neko drugo mjesto. Ali kad se auto poeo sputati,
motor je utio, napredovao je i uo se samo udan zvuk kotaa na
mokrom asfaltu. Tad sam potrao i stigao ga da uskoim unutra, ali
- vrata su se zakljuala.
"Otvori mi!" vikao sam. "Otvori, Metine, vrata su se zakljuala!
Otvori da i ja udem!" Ali vjerojatno me nije uo jer je i dalje srdit
psovao. Udarajui po staklima, trao sam pokraj njega to sam bre
mogao, stenjui i gubei dah, ali ta je plastina stvar malo potom
prola pokraj mene i otila. Svejedno sam galamei trao za njim,
no, niti je stao auto, niti Metin. Tiho upalivi svjetla, obasjao je
vinograde i vonjake i spustio se do dolje zavijajui na zavojima, a
ja sam trao za njim sve dok mi nije nestao iz vida. Tad sam stao i
pogledao.
Razmiljao sam.
eljusti su mi se toliko tresle da su mi zubi krgutali, i tad sam se
sjetio: tvoja je ploa, Nilgun, ostala ak ondje, s druge strane brda.
Krenuo sam natrag, uzbrdicom sam trao natrake ne bih li se
ugrijao, ali nije pomoglo jer mi se koulja slijepila uz tijelo. Noge su
mi gazile po potoiima. Kad sam pak doao do mjesta gdje sam je,
koliko sam se sjeao, ostavio, i nisam je naao, poeo sam trati.
Nebo je zasjalo pa je zagrmjelo, ali nisam se tresao od straha, nego
od hladnoe. Ostao sam bez daha i opet osjetio bol u leima. Trao
sam gore-dolje, na svakom koraku zastajao i gledao tresui se, ali je
nisam naao.
Ni sam ne znam koliko sam puta proao uzbrdo i nizbrdo dok u
svitanje plou nisam naao. Posrui od umora i drhtavice, na kraju
sam shvatio da sam glupu plou i biljenicu sto puta vidio, ali sam
pokraj njih prolazio mislei da su samo sjenka; pomislio sam da se
netko mnome poigrava: to mora biti netko tko sve skriva, a meni
namjenjuje robovski ivot. Htio sam cipelom zdrobiti lice
amerikog pedera Best of Elvisa. Ionako se toliko smoilo da se nije
raspoznavalo. Neka sve propadne, neka sve propadne! Ali nisam
ga zdrobio, tebi u ga dati!
Uzbrdicom je iao prvi auto dana, Halilov smetlarski kamion,
straga ga je obasjavalo rumenilo izlazeeg sunca, a ja sam s ceste
skrenuo u vinograde. Iziao sam na put za groblje i skrenuvi kod
kraja zida nastavio kozjom stazom kojom sam kao mali prolazio s
majkom. Imam ja tu jedno svoje staro mjesto, izmeu stabla
badema i smokve.
Nakupio sam granica, bilo je teko nai suhih. Ali kad sam iz
Farukove biljenice istrgnuo nekoliko listova, uspio sam zapaliti
vatru. Krenuo je prozirni plavkasti dim koji nitko nee primijetiti.
Skinuo sam koulju, pa i hlae, i samo to nisam zagazio u vatru u
tenisicama, i tako sam stajao. Bilo mi je ugodno zgrijati se. S
uitkom sam promatrao svoje tijelo posve golo u plamenu koji se
dizao odozdo: ja se niega ne bojim! Gledao sam kako mi penis stoji
tamo, u plamenu. Kao da je moje tijelo bilo tijelo nekoga drugog
mukarca: preplanulo, zdravo, kao elik, kao strijela! Mislio sam: ja
sam mukarac, sve mogu, bojte me se! Nek' mi se dlake odime,
meni nita ne moe biti! Nakon to sam jo malo tako stajao,
maknuo sam se od
214
plamena da bih dodao neto na vatru, traio sam granice, puhnuo
je hladan vjetar, dupe mi se smrznulo i tad sam se sjetio ovoga:
nisam ja ena, kaem im, nisam peder: uplait e se. Nakon to se
vatra ponovno rasplamsala, uao sam u nju i razmiljao gledajui u
svoj penis: razmiljao sam o svemu to bih mogao napraviti, o
smrti, strahu, vatri, drugim zemljama, oruju, bijednicima,
robovima, zastavi, zemlji, ejtanu, pobuni, dehennemu.
Kasnije sam navlaenu kartonsku omotnicu ploe osuio drei je
kraj vatre. Osuio sam i odjeu, obukao sam se. Razmiljajui o
njima i o svemu, legao sam na jedno suho mjesto.
Odmah sam zaspao. Kad sam se probudio, sjeao sam se da sam
sanjao, ali se nisam sjeao to sam sanjao. Neto vrue, ini mi se.
Sunce je dobrano odskoilo. Odmah sam ustao i potrao. Moda
vie nema vremena. ini mi se da sam malo zbunjen.
Dok sam se s tvojom ploom u ruci brzo sputao pokraj nae kue,
obilazili su me odurni auti s nedjeljnom ruljom koja grni na plau.
Nitko me iz kue nije vidio: niti se pojavila mama, niti otac. Navukli
su zastore. Tahsinovi su urno skupljali trenje da se ne ucrvaju
nakon kie. Kad sam stigao do mahale, razmijenio sam 500 lira;
ovdje su duani nedjeljom otvoreni. Uzeo sam jedan tost i aj. Dok
sam ga pio, iz depa sam izvadio eljeve i pogledao ih: jedan je
zelen, drugi crven. Allah sve vidi.
Sve u rei. Kad sve bude reeno, krivnja i grijeh bit e razotkriveni.
Nita nee ostati nejasno. Shvatit e i tko sam ja, Nilgun. Rei e
pa ti si netko posve drugi; nisam rob. Pogledajte me, radim to
elim, u depu mi ostatak od 500 lira, svoj sam gospodar, gospodin.
Idete na plau, u rukama vam napuhane lopte, torbe, na nogama
udne klompe, kraj vas muevi, djeca, kako ste svi bijedni! Ne
razumijete! Gledate, ali ne vidite, mislite, ali ne znate! Ne shvaaju
tko sam ja, ne znaju tko u biti, jer su bjedniji i od slijepaca: odurni
su! Odurna rulja koja grne na plau, koja gazi za uitkom! Mene je,
znai, moralo dopasti da sve ove izvedem na pravi put! Pogledajte
me: ja imam tvornicu! Pogledajte me: ja imam korba: ja sam
gospodin, ugledni gospodin! Pogledao sam natrpanu plau kroz
ianu ogradu i kad u toj guvi vas, gospoice Nilgun, nisam vidio,
tad sam se sjetio. Jer ni Mustafa nije doao, pomislio sam.
Hodao sam, idem vaoj kui. Doao je neki gospodin, rei e
patuljak kad me vidi, eli vas vidjeti, gospoice Nilgun. Ah, tako,
rei e ti, je li fin, ako je tako, uvedite ga u salon, Redep-efendija,
sad u doi. Dok sam hodao, osvrtao sam se mislei: mogue je da je
izila iz kue pa emo se putem sresti, ali nisam na vas naiao,
gospoice. Kad sam doao do vaih dvorinih vrata, zastao sam i
pogledao: u dvoritu nije bilo auta za koji sam ve zaboravio tko ga
je ono nou po kii gurao uzbrdo kao glupi i bijedni rob. Gdje je
anadol? Zamiljen sam proao kroz dvorina vrata i nisam krenuo
prema velikim vratima sa stepenitem, nego sam se poput pristojna
gospodina koji nikoga ne eli uznemiravati uputio prema
kuhinjskim vratima. Sjetio sam se smokvine hladovine i zidnoga
kamenja. Kao san. Pokucao sam na kuhinjska vrata, malo priekao:
jeste li vi u ovoj kui sluga, Redep-efendija, rei u, ova ploa i ovaj
ealj pripadaju vjerojatno lijepoj gospoici koja u ovoj kui stanuje,
nekada sam je poznavao, nema veze, nije to sad vano, rei u,
doao sam ih predati, nita drugo ne elim. Bit e da je amida
Redep otiao u ariju, nema ga u kui, pomislio sam nakon to
sam jo malo ekao. Moda u kui nema nikoga! Kao san, da!
Stresao sam se.
Kad sam pritisnuo kvaku, kuhinjska su se vrata polako otvorila.
Proao sam kuhinju neujan kao maka. Mirisalo je po ulju, sjetio
sam se. Nikoga nema, a kako su mi na nogama gumene tenisice,
nitko me ne uje dok se penjem stepenitem smotanim oko velikoga
upa. Ja sam sjenka koja lunja u snovima i mislio sam da mi se ini
da je ovo san jer sam neispavan, jer kad sam udahnuo, sjetio sam se:
unutranjost njihove kue znai ovako mirie, kao prava kua. Ja
sam doao, rei u.
Kad sam doao na gornji kat, polako sam otvorio jedna od vrata.
Pogledao sam i odmah prepoznao odurno tijelo: evo Metina, pokrio
se aravom i spava! Duan mi je dvije tisue lira, pomislio sam, i
rekao je da Allaha nema. Da ga uguim, nitko ne bi primijetio.
Zastao sam, promislio: ostali bi tragovi prstiju. Oprezno sam
privukao vrata i kroz otvorena vrata uao u drugu sobu.
Po bocama na stolu i ogromnim hlaama na razbacanom krevetu,
shvatio sam da je to Farukova soba. I odande sam iziao i kad sam
bez razmiljanja otvorio druga vrata, zadrhtao sam jer mi se uinilo
216
da sam na zidu ugledao svoga oca: kako udno, otac mi je bio
bradat, kao da me iz okvira gledao srdit i razoaran i govorio mi:
ah, ti si naalost pravi glupan. Uplaio sam se. Zauvi promukao i
staraki enski glas, shvatio sam tko je i na zidu i u sobi. "Tko je to?"
Svejedno sam vrata otvorio i pogledao: spazivi naborano lice i
ogromne ui utonule u zguvanim aravima, odmah sam zatvorio
vrata.
"Redepe, jesi li to ti, Redepe?"
Tiho potravi, doao sam do zadnje sobe; dok sam pred vratima
stajao tresui se, opet sam zauo onaj glas:
"Redepe, jesi li to ti? Tebi govorim, Redepe, tko je to bio?"
Zato sam odmah uletio u sobu i zaudio se: ni vas nema u sobi,
gospoice Nilgun! Otkrio sam pokriveni krevet i pomirisao ga pa
ga odmah pokrio da ne bih ostavio kakav trag, jer onaj je staraki
glas opet viknuo, kao da me upozorava da nita ne diram:
"Tko je to, pitam! Tko je to tamo, Redepe?"
Izvadio sam spavaicu ispod jastuka i pomirisao je: mirisala je po
lavandi i po Nilgun. Pa sam je sloio kao da je nisam mirisao i
vratio pod jastuk i pomislio da ostavim plou i ealj: evo tu, tu u
ih ostaviti, na tvome krevetu, Nilgun. Kad ovdje nae eljeve,
shvatit e, Nilgun: koliko je ve dana kako te pratim, volim te. Ali
nisam ih ostavio: da sam ih ostavio, kao da bi sve zavrilo; govorio
sam: pa dobro, neka zavri, ali glas je opet vikao:
"Redepe, tebi govorim, Redepe!"
Odmah sam iziao iz sobe jer sam po sporom, starakom lupkanju
shvatio da njihova baka sigurno ustaje iz kreveta. Dok sam jurio niz
stepenice, uo sam da je otvorila vrata: tap udara u pod kao da e
ga probiti.
"Redepe, kaem, Redepe!"
Skrenuo sam i uletio u kuhinju, a kad sam izlazio, zastanem: ne
mogu otii, a da ba nita ne napravim. Na tednjaku je posuda pod
kojom gori jako tih plamen. Okrenuo sam dugme i pojaao ga do
kraja. Okrenuo sam i drugo dugme. Iziao sam, mislio sam: nije ilo
po planu.
Razmiljajui kako se nikome neu dati, brzo sam hodao; kad sam
9C-7
doao do plae, ovaj sam vas put ugledao, gospoice Nilgun, kako
sam i pretpostavljao, kroz icu, u guvi, ondje ste! Da vam napokon
dam ovu plou i ealj pa da ovaj posao zavri! Ja se nikoga ne
bojim. Brisala se. Znai da ste maloprije bili u moru. Mustafe nema,
nije doao. Mislio sam.
Poekao sam jo malo, a onda otiao bakalu. Bilo je i drugih kupaca.
"Daj mi jednu Republikul" rekao sam.
"Nemam je!" odgovorio je bakal crven kao rak. "Vie je ne
prodajemo."
Nita nisam rekao. Nakon to sam malo priekao, i vi ste, gospoice
Nilgun, eto doli s plae i kao i svako jutro zatraili: "Jednu
Republiku, molim!"
Ali je bakal rekao: "Nemamo je. Ne prodajemo je vie."
"Kako to?" pitala si ti, Nilgun. "Pa juer ste je prodavali!"
Kad je bakal vrhom nosa pokazao na mene, ti si me pogledala,
Nilgun: pogledali smo se: jesi li shvatila, jesi li shvatila, jesi li me
shvatila? Pomislio sam kako u ti sad kao fin gospodin sve strpljivo
i polako objasniti. Iziao sam, ploa i eljevi su spremni, ekam.
Malo potom i ti si izila. Sve, sve u ti sad objasniti, shvatit e me.
"Moemo li malo porazgovarati?" pitao sam.
Zaudila se, na trenutak zastala i pogledala me: ah, to lijepo lice!
Mislio sam da e i progovoriti, zbunio sam se, ali ona nije stala!
Potrala je kao da je ugledala ejtana. Odmah sam krenuo za njom,
sustigao je i ne obazirui se ni na koga rekao:
"Molim te stani, Nilgun! Barem me jednom posluaj!"
Odjednom je stala. Kad sam joj lice vidio izbliza, zaudio sam se!
Kakva li je to boja oiju!
"Dobro" rekla je. "Kai odmah to hoe!"
Kao da sam sve zaboravio: niega se nisam mogao sjetiti, kao da
smo se tek upoznali pa se i nema to rei. Na kraju sam sa zadnjom
nadom pitao:
"Nije li ova ploa tvoja?"
Pruio sam plou, ali je nije ni pogledala!
"Ne!" rekla je. "Nije moja!"
2<8
"Tvoja je, tvoja je to ploa,Nilgun! Dobro pogledaj! Ne razaznaje se
jer se navlaila. Maloprije sam je posuio!"
Pogledala je pognuvi glavu. "Ne, to nije moje!" rekla je. "Ti si mene
s nekim zamijenio!"
Krenula je, ali sam potrao i uhvatio je za ruku.
"Pusti me!" viknula je.
"Zato mi svi laete?"
"Pusti me!"
"Zato bjeite od mene? Nee me ak ni pozdraviti. to sam ti ja
naao uinio, reci, molim te! Zna li ti to bi ti oni dosad napravili
da mene nije bilo?" Galamio sam.
"Koji oni?" pitala je.
"Zato lae? Toboe ne zna? Zato ita KepublikuT Umjesto da
mi poteno odgovori, osvrtala se naokolo beznadno traei oajnim
oima pomo. Ja sam joj svejedno sa zadnjom nadom, uhvativi je
za ruku, pristojno rekao ovo: "Ja te volim, zna li?"
Odjednom mi se otela, poletjela i pokuala pobjei, ali nije ni
vjerovala da e mi uspjeti pobjei! Potrao sam i u dva je koraka
opet u onoj guvi lijepo uhvatio za njeni zglob, kao kad maka
skoi na mia. ekaj malo! Dosad je bilo lako. Drhtala je. Htio sam
je poljubiti, ali sad sam pristojan i neu se okoristiti prilikom dok
ona preda mnom stoji svjesna svoje krivnje: znam se ja suzdrati.
Gle, nitko ti od ovoga mnotva ne pokuava pomoi jer znaju da si
kriva. E, pa sad mi lijepo objasni, gospoice, zato si bjeala od
mene, kai mi, to sve motate iza mojih leda, reci pa nek' uje i sva
ova rulja i nek' se nitko vie ne usudi napadati me pretvarajui se
da je krivo shvatio. Je li Mustafa tu? ekao sam njezinu rije kao da
e sad u trenutku prestati sve klevete i beskrajni strah onoga
nevjerojatnog sna, kad je odjednom viknula:
"Pusti me, luae faistiki!"
Eto: tako je priznala da se udruila s ostalima. Ja sam se prvo
zaprepastio, a zatim je odmah odluio na licu mjesta kazniti pa sam
je i kaznio udarajui je iz sve snage.
27-
Cim sam shvatio da je onaj koji je udarao pa pobjegao Hasan, a
djevojka koja je leala na zemlji Nilgun, ovako sam rekao: to si
stao, tri, Redepe, tri! Ispustivi mreice, potrao sam, trao sam i
stigao.
"Nilgun" rekao sam, "Nilgun, sreo, kako si?" uurila se kao da
lei u svom krevetu, glavu uzela meu ruke pa se okrenula asfaltu i
drhti. Samo je stenjala, kao da je ne boli tijelo, nego da se gri od
duevne boli pa se u tome stanju nije sjetila zazvati pomo.
"Nilgun, Nilgun" rekao sam i nesvjesno je uhvatio za ramena.
Jo je malo drhtala i plakala. Poslije vie nije stenjala, nego je sa
srdbom i gnuanjem, kao da nekoga kori, a pomalo i kao da se s
kajanjem ali, stisnula aku i poela udarati po asfaltu. Uhvatio sam
je za ruku.
Kad sam je uhvatio, Nilgun kao da je shvatila i vidjela neto to do
tada nije zamijetila: ugledala je one koji su se sjatili oko nas
izvukavi se iz kutova po kojima su se skrivali, one koji su galamili
i dovikivali, i one koji su se u guvi istezali gurajui svoje znatielje
i plaljive glave ne bi li nas jo bolje vidjeli ili jo neto dobacili: to je
vidjela i inilo se da se postidjela. Spremna ustati, okrenula se meni.
Ugledao sam njezino krvavo lice. Moj Boe! Jedna je ena vrisnula.
"Nasloni se na mene, sreo, nasloni se."
260
Ustala je, naslonila se. Dao sam joj svoju maramicu.
"Idemo odavde, idemo kui." "Jesi li dobro?"
"Stigao je taksi" rekao je netko, "uite."
Razmaknuli su se, sjedali smo, netko je dodao moje mreice i
Nilguninu torbu, a jedno je dijete reklo: "Ovo je tetino" i pruilo
nekakvu plou.
"U bolnicu?" pitao je taksist. "U Istanbul?"
"Hou kui!" rekla je Nilgun.
"Hajdemo prije barem do ljekarne" rekao sam ja.
Nita nije odgovorila. Putem do ljekarne utjela je, tresla se i gledala
ukoeno i nezainteresirano u maramicu koju je poesto primicala
oku da provjeri koliko se oporavilo.
"Ovako dri glavu" rekao sam i namjestio joj glavu uhvativi je za
kosu.
U ljekarni opet nije bio gospodin Kemal nego njegova lijepa ena,
sluala je radio.
"Gospodina Kemala nema?" pitao sam.
Ugledavi Nilgun, ena je vrisnula. Ustrala se po ljekarni i u isto
vrijeme postavljala pitanja, ali je Nilgun sjela i utjela. Na kraju je i
ena gospodina Kemala zautjela i vatom i lijekovima poela istiti
rane na Nilguninu licu. Ja sam se okrenuo, nisam gledao.
"Gospodina Kemala nema?"
"Ja sam ljekarnica!" odgovorila je. "to e ti on? On je gore! Jao,
lijepa moja, ime su te to tako izudarali?"
Kroz vrata koja su se tad otvorila uao je gospodin Kemal.
Ugledavi Nilgun, na tren je zastao, a onda opet pogledao s takvom
strau kao da je oduvijek to oekivao. "to je bilo?" upitao je.
"Udarili su me" odgovorila je Nilgun. "Istukli su me."
"Moj Boe!" zavapila je ljekarnica. "to se to s nama zbiva, to se to
zbiva..."
"S kim to 'nama'?" pitao je gospodin Kemal.
"Tko god da je to uinio..." rekla je ena.
"Faisti" promrmljala je Nilgun.
"Ti uti, sad uti" rekla joj je ena. "uti, uti."
Ali je gospodin Kemal tu rije uo i trgnuo se. Kao da je uo ili se
i6t
sjetio neke rune rijei. Odjednom se pruio prema radiju: "Zato taj
radio toliko navija?" viknuo je na enu.
Kad je radio utihnuo, kao da se ljekarna odjednom ispraznila pa su
na povrinu isplivali bol i stid i krivnja. Nisam htio razmiljati.
"Nemojte ga gasiti" rekla je Nilgun. "Moete li ga upaliti?"
Gospodin Kemal ukljuio je radio i ja nisam razmiljao. Svi smo
utjeli.
"A sad odmah u bolnicu!" rekla je ena dovrivi svoje. "Da ne bi
dolo do unutarnjeg krvarenja, ne dao Bog. I po glavi ju je jako
izudarao, da ne bi bilo to s mozgom..."
"Je li Faruk kod kue, Redepe?" pitala je Nilgun.
"Nije" odgovorio sam, "odvezao je auto na popravak."
"Sjednite u taksi i odmah idite" rekla je ena. "Ima li uza se novaca,
Redepe?"
"Ja u dati" govorio je gospodin Kemal.
"Ne" rekla je Nilgun. "Sad hou kui." Dok je ustajala, jauknula
je-
"Stani" rekla je ena, "dat u ti injekciju protiv bolova."
Kako se Nilgun nije protivila, odvela ju je straga. Ja sam s
gospodinom Kemalom utio. Gledao je kroz izlog, u ono to svake
noi gleda do jutra: izlog bifea preko puta, reklamni plakat Coca-
Cole, svjetiljku i doner.
"Doao sam u ponedjeljak naveer i kupio aspirin" rekao sam samo
da bih neto rekao. "Spavao si. To si jutro iao u ribu, uo sam."
"Posvuda je" rekao je. "Ne da ovjeku mira gdje god da pobjegne."
"to to?" "Politika."
"Ne znam" rekao sam.
Pa smo jo malo gledali van. U gomilu koja je ila prema plai. Pa
su dole. Kad sam se okrenuo i pogledao, ugledao sam Nilgunino
lice: jedno joj je oko bilo napola zatvoreno, oba su joj obraza bila
modra. ena gospodina Kemala rekla je da bismo trebali odmah u
bolnicu, Nilgun nije htjela, ali je ona opet to ponovila i svome muu
262
rekla "Pozovi taksi" no Nilgun je rekla "Neu" Uzela je svoju torbu.
"Hodat emo pa u doi k sebi. Zaas emo biti kod kue."
Ovi su i dalje ponavljali svoje, a ja sam uzeo svoje mreice i zamo-
tuljke i uhvatio Nilgun pod ruku. Oslonila se na mene lako, kao po
uroenoj navici. Otvorili smo vrata, zvonce je ciknulo, izlazimo.
"Jesi li ti revolucionarka?" pitao je gospodin Kemal.
Nilgun je ranjenom glavom potvrdno kimnula; inilo se da se
gospodin Kemal pokuao suzdrati, ali nije uspio.
"Po emu su to shvatili?"
"Po novinama koje sam kupovala kod bakala."
"Aha!" rekao je gospodin Kemal odahnuvi, ali jo vie sa stidom,
no tad ga je odjednom uhvatio jo jai stid jer je istoga trenutka
njegova lijepa ena rekla:
"Eto vidi! Nisam li ti ja govorila, Kemale..."
"Ti uti!" izderao se na nju. inilo se da ne bi mogao podnijeti jo
veu sramotu.
Nilgun i ja izili smo na sunce.
"Samo se ti nasloni na mene, sreo" rekao sam. "I daj mi svoju
torbu."
Glavnu smo aveniju preli a da nas nitko nije vidio, uli smo u
nasuprotnu ulicu; hodali smo izmeu dvorita i balkona na kojima
su visjeli raznobojni kupai kostimi i runici. Bilo je onih koji su jo
dorukovali, ali nisu gledali u nas. Pa je proao jedan deko na
biciklu i pogledao nas: ne zato to je ona bila ranjena, nego zbog
toga to sam ja patuljak, inilo mi se; shvatio sam to po njegovu
pogledu. Kasnije nas je zaobila malena curica koja je na nogama
imala peraje; Nilgun se nasmijala.
Kad sam se i ja nasilu nasmijao, Nilgun je rekla: "Pa ti ima zube!" i
bilo me je sram i jo sam se vie nasmijao, ali smo potom zautjeli i
ona je plakala; mislio sam kako sigurno ne eli da se primijeti da
plae, nisam je gledao, ali kad se poela tresti, odluio sam je
utjeiti.
"Nemoj plakati, duo, hajde, nemoj plakati." "Kako uzalud..."
govorila je. "Kako glupo, ni za to.. .Ja sam glupa, jednom deku..."
263
"Ne plai, ne plai."
Zastali smo: pogladio sam je po kosi. Kasnije sam se sjetio: ovjek
ponekad poeli biti sam kad plae. Pustio sam je. Gledao sam ulicu.
Jedno nas dijete s balkona s druge strane ulice gleda sa znatieljom i
strahom. Misli da sam je ja rasplakao. Neto kasnije Nilgun se
primirila, zamolila me da joj dam njezine sunane naoale; u torbi
su, rekla je; izvadio sam ih i dao joj. Stavila ih je.
"Ba ti lijepo stoje" rekao sam, nasmijala se.
"Jesam li ja lijepa?" pitala je, i prije nego to je doekala odgovor
dodala: "Je li moja mama bila lijepa? Kakva je bila, Redepe?"
"I ti si lijepa, i majka ti je bila lijepa."
"Kakva je bila moja mama?"
"Bila je dobra ena" odgovorio sam.
"Kako dobra?"
Mislio sam: ni od koga nita nije traila, nikome nije bila na teret, i
kao da nije znala zato ivi; kao sjena; i kao maka, govorila bi
Gospoda; ali i smijala bi se, kao sunce, ali ponizno. Dobra, da:
ovjek se pred njom nije morao ustruavati.
"Dobra kao ti" rekao sam.
"Jesam li ja dobra?"
"Jasno da jesi."
"Kakva sam bila kad sam bila mala?"
Mislio sam: u dvoritu biste se tako lijepo igrali. Mali brat i sestra.
Gospodin Faruk bio je velik, nije se s vama igrao. Trali biste pod
stablima, bili ste znatieljni. Pa bi i on dolazio i igrao se s vama.
Niste ga izdvajali. Ja bih sluao kroz kuhinjski prozor: Hoemo li se
igrati mire? Hajdemo izabrati! Ti biraj, Nilgun: En ten tini, sa-
varaka tini... A onda odjednom: "Zar ti to zna francuski, Nilgun?"
pitao bi Hasan.
"I kao mala bila si takva" rekao sam.
"Kakva to?"
Pa kad bih skuhao, ja bih iznutra viknuo: Gospodo, jelo je gotovo, a
Gospoda bi otvorila prozor i viknula njima dolje: Nilgun, Metine,
hajdete jesti, gdje ste, opet ih nema, Redepe, gdje su; ondje su,
Gospoo, kod smokve, rekao bih i Gospoa bi gledala, gledala, a
kad bi ih kroz smokvinu kronju spazila, viknula bi: ama zar opet s
264
Hasanom, Redepe, koliko sam ti puta rekla da to dijete ne dovodi
ovamo, zato dolazi, nek' sjedi kod svoga oca, govorila bi Gospoda
nato bi se raskrilile jo jedne aluzine i kroz prozor sobe u kojoj je
nekada radio njegov otac provirila bi glava gospodina Dogana: to
je bilo, majko, to e se dogoditi ako se zajedno igraju; to je tebi,
rekla bi Gospoa, sjedi u toj svojoj sobi kao i tvoj otac i pii svoje
gluposti, ti i ne primjeuje, ali ova djeca rastu sa sluinakom
djecom, govorila bi Gospoda; aman, majko, pa to je u tome loe,
odgovarao bi gospodin Dogan, lijepo se igraju kao braa i sestre.
"Ah, Redepe, tebi se rijei moraju klijetima upati iz usta..."
"Molim?"
"Pitala sam te o mom djetinjstvu!"
"Ti i Metin tako ste se lijepo igrali, pravi brat i sestra!"
Kakva braa, rekla bi Gospoa, Boe sauvaj, odakle ti to, svi znaju
da ova djeca nemaju drugoga brata osim Faruka, jednako kao to ni
moj Dogan nije imao brata, to su toboe Doganova braa, tko
izmilja te klevete, zar u se nakon svoje osamdesete baviti tim
laima, zar su tvoj rod i rod jednoga patuljka i jednoga epavca isti?
Ja bih sluao, utio bih: kad bi zatim oboje zatvorili prozore i
povukli se, ja bih iziao, hajde, Nilgun, rekao bih, hajde, Metine,
gledajte, baka vas zove, jelo je gotovo. Dok bi se oni penjali gore, on
bi ostao u kakvu kutu.
"I s Hasanom smo se igrali!"
"Da, da!"
"Sjea li se?"
I dok biste vi gore - Gospoa, gospodin Dogan i Faruk koji bi se u
zadnji trenutak odnekud stvorio i Metin i ti - dok biste jeli, ja bih
njega naao u kutku gdje bi ostao, Hasane, Hasane, dozvao bih ga,
jesi li gladan, sinko, hajde, dobro je, doi. Doao bi za mnom tih i
preplaen, posadio bih ga u svoju malu stolicu i pred njega stavio
pladanj s kojega i sad jedem. Poto bih odozgor spustio tanjur s
uftama, salatu, grah i breskve i trenje koje ak ni Faruk ne bi
uspijevao dokrajiti jedui ih i punei depove, stavio bih pred
njega; dok bi jeo: to tata radi, Hasane? Nita, lutriju! Kako mu je
noga, boli li ga, ali li se? Ne znam! Kako si ti, kad e u kolu? Ne
znam! Nagodinu, nije li tako, milo? utio bi, gledao bi me sa
strahom,
26c
kao da me prvi put vidi. A kad je gospodin Dogan umro i kad je
krenuo u kolu: U koji e ti razred najesen, Hasane? uti. U trei,
nije li tako? Pa e uiti i biti velik ovjek! A to e kasnije? Nilgun
se odjednom zanijela i povukla me.
"to je bilo?" pitao sam. "Da sjednemo?"
"Boli me slabina" rekla je. "I po tome me je udarao."
"Hoe li da pozovemo taksi?" pitao sam.
Nije odgovorila, hodali smo. Opet smo izili na aveniju, proli
izmeu auta parkiranih na obali i kroz nedjeljnu guvu koja je
stigla iz Istanbula. Dok smo prolazili kroz dvorina vrata, pogledao
sam i ugledao auto.
"Doao je brat, gle" rekla je Nilgun.
"Da" rekao sam. "Odmah ete za Istanbul u bolnicu."
Nita nije rekla. Uli smo kroz kuhinjska vrata. Zaudio sam se: plin
sam ostavio otvoren, a drugo kolo gori najjae to moe. Odmah
sam ih u strahu pogasio. Nilgun sam odveo gore. Gospodina
Faruka ondje nije bilo. Pomogao sam Nilgun da legne na seiju i za
lea joj stavljao jastuke kad sam uo da odozgor doziva.
"Ovdje sam, Gospoo, ovdje sam, evo me" viknuo sam.
Stavio sam Nilgun jedan jastuk i pod glavu. "Jesi li dobro?" pitao
sam. "Sad u poslati gospodina Faruka."
Popeo sam se. Gospoda je izila iz svoje sobe, stoji navrh stepenica
sa tapom u ruci.
"Gdje si bio?" pitala je.
"Pa u ariji..." odgovorio sam.
"Kamo e?"
"Samo asak" rekao sam. "Uite vi u sobu, sad u ja."
Pokucao sam na vrata gospodina Faruka, nije se javio. Uao sam ne
ekajui, leao je na krevetu i itao.
"Auto su odmah popravili, Redepe" rekao je. "Metin je noas ostao
na cesti ni za to."
"Gospoica Nilgun je dolje" rekao sam, "eka vas."
"Mene?" odgovorio je. "Zato?"
"Redepe" viknula je Gospoda, "to radi ondje?"
"Nilgun je dolje" rekao sam. "Hajde, idite vi malo dolje, gospodine
Faruk."
266
Zbunio se. Gledao me u lice. Ostavivi knjigu, ustao je. Pa je iziao.
"Evo me, Gospodo" rekao sam. Iziao sam."Zato tu stojite?" pitao
sam. "Uhvatite me pod ruku da vas odvedem u krevet. Ovdje ete
se nahladiti. A i umorni ste."
"Podlac!" rekla je. "Opet neto lae. Kamo je Faruk iao?"
Kroz otvorena vrata uao sam u Gospodinu sobu.
"to radi ondje?" viknula je. "Ne prevri!"
"Prozrait u, Gospodo" odgovorio sam."Nita ne diram, ta vidite
da nita ne diram."
Ula je u sobu. Ja sam rastvorio aluzine.
"Hajde, leite" rekao sam.
Legla je i poput malena djeteta jorgan povukla sve do nosa; kao da
je na trenutak zaboravila, kao da je zaboravila na gaenje i
gnuanje:
"to je bilo u ariji? to si vidio?" upitala je s djetinjom znatieljom.
Priao sam, ispravio rubove jorgana, uzeo jastuk i izlupao ga.
"Nema nita" odgovorio sam. "ovjek vie nita lijepo ne moe
vidjeti."
"Tvrdoglavi patuljak" rekla je."To sam i ja znala, nisam te to pitala."
Lice joj se zgrilo od mrnje i prezira, uutjela je.
"Kupio sam svjeega voa, da donesem, hoete li?" pitao sam.
utjela je. Zatvorio sam njezina vrata, siao sam. Faruk i Nilgun
odavna su poeli razgovarati.
28.
Nakon to mi je opisala ljekarnicu i njezina mua, i kako je uz
Redepovu pomo stigla do kue, ja sam ponovno htio pitati kako
je bilo.
"Nije to nita, Faruk" rekla je Nilgun kao da mi je proitala na licu.
"Kao kad te cijepe."
"Ali cjepivo oekuje" rekao sam. "K vragu, ali prije nego to te
cijepe, na koi osjeti drhtaj igle. Razumije li me?"
"Da, ali taj osjeaj dolazi na kraju" rekla je. "U zadnjem trenutku."
"A poslije?"
"Poslije sam se pokajala, eto. Ljutila sam se sama na sebe. Jer nisam
uspjela nekako srediti toga glupana. Tako uzalud..." "Je li glupan?"
"Ne znam" odgovorila je. "Dok je bio mali, nije bio takav, bio je
dobro dijete. Ali kasnije, ove godine, mislila sam da je glup, glup i
naivan. A dok me je tukao, ljutila sam se na sebe to nekako nisam
uspjela izbjei to smijeno stanje."
"A kasnije?" rekao sam oklijevajui.
"Kasnije sam shvatila da su stvari odavna izmakle mojoj kontroli.
Ionako sa svakim udarcem misli kako je to udarac i kako si dobio
jo jedan. Vjerojatno sam se i derala. Ba nitko nije priao da mi
pomogne. Zato te to zanima, Faruk, zato te toliko zanima?"
"Na licu mi se vidi da me jako zanima, zar ne?"
268
"Ti si kao ljudi koji uivaju u patnji" rekla je. "Kao oajnici. Kao
bolesnici koji i sami ele umrijeti, pa kad im umre netko blizak,
odmah pokuavaju doznati najtunije sitnice; to e ti to?"
"Jer sam takav" odgovorih s udnim uitkom.
"Nisi takav" rekla je. "Samo eli vjerovati da si beznadan sluaj."
"Ma hajde?"
"Tako je. Bez ikakve potrebe izigrava oajnika." "Pa dobro: na to ti
misli kad kae nada?" Nilgun se malo zamislila.
"ovjek izgubi zanimanje" zakljuila je."A nema nikakva razloga da
ga izgubi: eto, to je to."
Jo je malo promislila, pa dodala: "Nada je ono to ovjeka dri na
nogama. Ono to ga dri na nogama da ne umre. Ovako nekako:
zna kako ono ovjek ponekad dok je mali misli to bi bilo da ja sad
umrem... Tad me obuzme neto kao pobuna, a ako o tom osjeaju
malo promisli, na koncu shvati o emu se radi: zanima te to e
biti nakon tebe, a ta je znatielja neizdriva, strana stvar."
"Nije to znatielja, Nilgun!" rekao sam. "To je ista ljubomora.
Zamilja kako e se poslije tebe zabavljati, biti sretni, zaboraviti te i
lijepo nastaviti sa svojim ivotima, i zbog toga svima zavidi."
"Nije tako" odgovorila je. "Radi se o znatielji. A ti se odrie te
znatielje koja ovjeka titi od smrti, pretvara se da te nita ne
zanima."
"Nije tono!" rekao sam ljutei se."Samo me jednostavno ne
zanima."
"Pa da ujemo zato te ne zanima!" rekla je s udnom sigurnou.
"Jer znam" odgovorio sam. "Uvijek iste stvari: ista pria." "Uope
nije tako."
"Tako je, tako" odgovorio sam. "Samo to ti to ne eli prihvatiti da
ne bi izgubila svoju vjeru."
"Ovo moje ne zove se vjera" rekla je Nilgun. "A kad bi i bilo vjera, ja
ne vjerujem zato to ne znam, nego zato to znam."
"A ja ne znam, eto!" odgovorio sam.
Malo smo utjeli.
"Ako je tako, to su sve one rijei koje ita po knjigama i arhi-
vu?" upitala je Nilgun kasnije. "Ti se samo eli ponaati kao da ne
zna."
"Zato bih bez ikakva razloga takvo to elio?"
Tad je odjednom uinila neto od ega mi je laknulo: ne nalazei
izlaza, rairila je ruke pokazavi dlanove; to je bila asna predaja
kojom je potvrdila da ne moe objasniti razlog koji se skriva negdje
jako duboko. Osjetio sam neto neobino: slobodan sam. Ali sam iz
nekoga razloga sam sebi bio muan. U meni postoji tota to je
lano i dvolino, ali se skriva. Ovako sam razmiljao: ovjek sebe
poznaje do odreenoga stupnja, a nakon toga, to god da pokuao,
dode do toke na kojoj zapne i pone s brbljanjem koje nema
pokria. Redep je uao u sobu. Odjednom sam ustao:
"Hajde, Nilgun!" rekao sam sa sigurnou za koju nisam znao
odakle mi je dola. "Vodim te u bolnicu!"
"Ufff" odgovorila je poput djeteta. "Neu."
"Ne izmiljaj! Ljekarnik je u pravu. to ako doe do krvarenja?"
"Ljekarnica, ne ljekarnik! I nee biti nikakvoga krvarenja."
"Hajde, Nilgun, dosta je!"
"Neu. Ne sad."
Tako smo poeli razgovarati ne zato da bismo doli do nekakva
zakljuka, nego, inilo se, zato da bismo rijei uprazno
suprotstavljali jedne drugima, i da bismo tim sukobljavanjem
dokazali bezizlaznost njihova znaenja. Ja bih rekao jedno, ona
drugo: inilo mi se da sam i ja mogao sad rei to drugo, pa bi ona
rekla ono prvo, i tako sam uvidio da rijei nita ne mijenjaju i ne
koriste niemu osim to na taj nain ovdje troimo i rijei i vrijeme.
Na kraju je Nilgun zakljuila da joj se spava. Lijepo se opruila na
divanu na koji je bila naslonjena:
"Hajde mi malo priaj o povijesti!" rekla je sklapajui oi.
"Kako?"
"itaj mi iz biljenice." "Hoe li ti san dobro doi?"
Spokojno se nasmijeila, poput djevojice koja se u krevetu sprema
za priu mada je ne eli. Pomislivi kako e one prie napokon
neemu koristiti, radosno sam potrao u svoju sobu, ali u torbi
270
biljenice nije bilo. Zapuhan, pregledao sam ladice, ormar i kufer,
pa zatim i druge sobe, uao sam ak i u Bakinu sobu, ali prokletu
stvar nisam uspio nai. Kad sam malo promislio, sjetio sam se da je
mogue da sam je sino, nakon to sam s Nilgun gledao kiu, pijan
ostavio na zadnjem sjedalu u autu, samo, ni ondje je nije bilo. Dok
sam se penjao da ponovno pretraim sobe, vidio sam da je Nilgun
zaspala; zastao sam i pogledao je: lice joj je izgledalo kao beivotna
bijela maska obojena modrom i crvenom bojom. Mrani otvor
njezinih otvorenih usta podsjeao je na otvore na spomenicima koji
kod ovjeka bude iekivanje i stravu. Vidjevi da se Redep
pribliava, iziao sam na dvorite s osjeajem krivnje. Svoje
ogromno tijelo smjestio sam u lealjku na kojoj je Nilgun ovaj tjedan
itala i ostao tako.
Mislio sam na fakultetske hodnike, gradski promet, koulje kratkih
rukava, vlanu ljetnu zaparu, podnevne objede koji se jedu po
tekome vremenu, i na rijei. U kui sad kapaju dobro zategnute
slavine, sobe miriu po praini i knjigama, u hladnjaku metalne boje
margarin plastina okusa, bijel i tvrd kao kamen, eka neko
neodreeno vrijeme. I prazna soba e, znai, ostati prazna! Htio
sam piti, spavati. Kasnije sam ovako razmiljao: ovo se dogodilo
njoj koja je najbolja od nas! Pa sam ustao, ponovno tiho uao i
promatrao izranjavano tijelo koje je spavalo. Doao je Redep.
"Vodite je u bolnicu, gospodine Faruk!" rekao je.
"Neemo je sad buditi" odgovorio sam.
"Zbog toga?"
Slegnuo je ramenima i otiao u kuhinju gegajui se. A ja sam opet
iziao na sunce i sjedio kod kokoinjca zajedno s glupim kokoima.
Mnogo kasnije doao je Metin; nedavno se probudio, ali oi mu
nisu bile pospane, razbudile su se od zanimanja za ono to se
dogodilo. Rekao mi je: Nilgun mu je ispriala. Dok je sad meni
pripovijedao to to mu je rekla Nilgun, ubacio je i ono to se njemu
dogodilo: priao je o tome kako su mu juer oteli dvanaest tisua
lira, kako se auto pokvario i o kii za koju je rekao da je bila
nevjerojatna. Kad sam ga pitao to je u to doba noi ondje radio
sam, na trenutak je zautio pa odgovorio udnim pokretom.
>-7t
"Imao sam jednu biljenicu" rekao sam tad ja,"mogue je da sam je
zaboravio u autu, jesi li je vidio? Nestala je." "Nisam!"
Pitao je kako sam pokrenuo auto da ga odvezem mehaniaru. Kad
sam odgovorio da je proradio im sam ga s Redepom malo
pogurao, nije mi vjerovao, otrao je i pitao Redepa, a kad je i on
ponovio isto, psovao je svoju zlu sreu kao da je on, a ne Nilgun,
onaj koji je danas nepravedno nastradao. Kasnije me je podsjetio na
neto o emu nikako nisam htio misliti: je li itko iao na policiju?
Odgovorio sam da nitko nije iao i vidio da se Metinovo lice zgrilo
kao da mu se zgadila naa tromost; kasnije je, ini se, zaboravio na
nas jer sam mu s lica proitao da se sjetio neke tee patnje. Uao
sam; vidjevi da se Nilgun probudila, uzalud sam joj govorio o
bolnici i krvarenju; mislei da sam duan, podsjetio sam je i na smrt
ne izgovorivi tu rije; vidjevi da se ne boji, pokuavao sam je
zaplaiti ne bi li rekla moe, idemo, ali to nije rekla.
"Neu sad" rekla je. "Moda poslije ruka."
Kako se Baka nije spustila, za rukom sam bez ustruavanja pio,
pretvarajui se da ne osjeam krivnju koju nam je Redep svima
pokuavao nametnuti. Ali prema Redepovim pokretima koje sam
promatrao dok je Metin opet govorio o njima, uinilo mi se da
upravo on najvie osjea krivnju: kao da je nesretan jer je kriv i kriv
zato to je nesretan. Ali nije bilo ba tako. Kao da smo svi bili izvan
stvari: toga smo bili svjesni, ali nismo znali to je ono u emu bismo
trebali biti. Onaj koji je bio unutar stvari, bio je Hasan koji je sad tko
zna gdje: mi smo ga optuivali, a pomalo i alili. Pred kraj ruka
pala mi je na pamet ak i ova neizdriva misao: da mu Nilgun nije
rekla "luae faistiki" moda se ovo i ne bi ovako odigralo.
Vjerojatno sam bio dobrano pijan. Kasnije mi se iz ista mira po
glavi stao motati ovaj prizor: jednom davno proitao sam u
novinama kako je negdje na obali Bospora, vjerojatno na Tarabji,
jedan gradski harmonika-autobus sletio u more skupa s putnicima
koji su se u njemu zatekli. Kao da sam i ja sad eto u tom autobusu,
potonuli smo na dno mora, ali svjetla u autobusu jo uvijek gore,
svi prestravljeno gledaju kroz prozore, ali je tama smrti koja nadire
unutra privlana poput lijepe i oputene ene; ekamo.
272
Nakon ruka, Nilgun sam jo jednom spomenuo bolnicu, rekla je da
ne eli ii. Otiao sam u svoju sobu, legao, otvorio Evliju elebiju.
itajui sam zaspao.
Kad sam se tono tri sata kasnije probudio, srce mi je nekako udno
udaralo. Nikako se nisam mogao uspraviti i ustati iz kreveta; kao
da je na mene sjeo nevidljiv slon koji mi je i ruke i noge pritisnuo uz
krevet. inilo mi se da bih ponovno mogao zaspati, samo da sam
sklopio oi, ali sam se lijepom snu i sanjarijama odupro i prisilio se
da ustanem. Neko sam vrijeme glupavo stajao nasred sobe; kasnije
sam ovako promrmljao: to je to to se zove vrijeme? to to ja
oekujem kao spas? Bilo je blizu pet, siao sam.
I Nilgun je odspavala; sad je bila budna te je, i dalje leei na
divanu, gledala u knjigu koju je drala u rukama.
"Ionako sam uvijek eljela ovako biti bolesna" rekla je. "Da bih se
mogla izleavati i uivati itajui knjige koje elim."
"Nisi ti bolesna" rekao sam, "tvoje je stanje mnogo tee. Dii se,
vodim te u bolnicu."
Nije ustala. itala je "Oeve i sinove" po drugi put. Poput knjikoga
crva, ne obraajui panju na mene, rekla je da eli itati. Izborio
sam se za priliku za razgovor pa sam joj pokuao nametnuti strah
od smrti, ovoga puta izgovorivi i samu rije, ali se ona smjekala i
ponavljala kako i ne pomilja da je takvo to mogue jer, kako je
rekla, ne misli da ju je ba toliko istukao. Kad se vratila knjizi koju
je drala, malo sam postajao ondje udei se to te nateene, po-
modrjele oi ipak mogu itati.
Kasnije sam otiao gore i motao se po sobama traei biljenicu, ali
je nisam naao. Muilo me pitanje jesam li u nju zapisao to o kugi. I
u dvorite sam se spustio traei biljenicu, ali kao da sam
zaboravio da je traim. I kad sam iziao na ulicu, drao me isti
osjeaj: lunjao sam, ali kao da nisam bio posve bez cilja: vjerojatno
sam jo uvijek vjerovao da u neto nai.
Na ulicama i plai nema jueranje ivosti. Pijesak je mokar, sunce
ne grije, a prljavo i bezbojno Mramorno more miruje. Pozatvaranim
suncobranima vlada beznae koje podsjea na smrt: kao kad se
jedna nedozrela civilizacija priprema da podlegne okrutnim,
razornim vjetrovima daleke oluje koja nadolazi s tko zna kojih
neznanih
27*.
strana. Proavi izmeu automobila koji danu na izmaku vraaju
njegovu toplinu, hodao sam sve do kavane na poetku pristanita.
Ondje sam sreo jednog starog prijatelja iz mahale: sad je zreo
ovjek, oenio se, kraj njega su ak i ena mu i dijete; razgovarali
smo: da, te beznadne rijei...
Svojoj je eni rekao da sam ja jedan od prvih ovdanjih stanovnika.
U ponedjeljak naveer sreli su Redepa, rekao je. Kad je pitao za
Selmu, nisam rekao da smo se rastali. Pa je prepriavao nae
dogodovtine iz mladosti: sve sam ih pozaboravljao. Sjeli bismo u
amac i pili do jutra i slino. Spomenuo je nae prijatelje,
prepriavao to rade. Sreo je njihovu majku: evket se oenio, a
Orhan pie roman, rekla mu je. Pitao me imam li djece. Pitao je i za
fakultet, priao o ubojstvima; nije aputao, ali je izgledao kao da
ape: pria se da su jutros i ovdje napali jednu djevojku, tko zna
zato su je istukli. Dogodilo se usred guve. Svi su gledali, ali se
nitko nije upleo: napokon su i nai ljudi nauili ne upletati se -
uplaiti se pa ne pomoi. Zatim je rekao da bi volio da se i u
Istanbulu vidimo, iz depa je izvadio posjetnicu i dao mi je. Dok je
ustajao, vidio je da gledam u posjetnicu; pojasnio mi je: ima jednu
radionicu, ne moe se ba rei da je tvornica: proizvodi lavore,
kablove i korpe; da, jasno da od plastike.
Vraajui se kui, svratio sam bakalu i kupio malu rakiju; Nilgun
sam spomenuo bolnicu, a zatim sjeo piti. Nilgun je rekla "Ne, neu
ii" i Redep ju je uo, ali me je svejedno prijekorno pogledao.
Moda ga i zato nisam zamolio da mi priredi mezu. Otiao sam i
sve si sam priredio u kuhinji. Sjeo sam i opustio se kako bi mi se
rijei i prizori mogli slobodno vrtjeti po glavi. Mislio sam kako su
pobjeda i poraz samo rijei: stigne te ona u koju vjeruje. I u
romanima tako ponekad napisu: osjeam da se sve pribliava kraju.
Moda u Orhanovu romanu postoji takva reenica. Dok je Redep
pripremao stol, nisam se maknuo s mjesta, nisam se dao njegovim
optuujuim pogledima. Kad su, nakon to se smrailo, doveli
Baku, bocu sam skrio. Kasnije ju je Metin, ne obazirui se ni na to,
izvadio i poeo piti. inilo se da je Baka nije primjeivala: alila se
mrmljajui, kao da moli. Poslije ju je Redep odveo gore. Mi smo
utjeli.
"Hajde, idemo u Istanbul" rekao je Metin. "Sad, odmah!"
274
"A to je s onim da e ovdje ostati do sredine ljeta?" pitala je
Nilgun.
"Odustao sam" odgovorio je. Malo je utio. "Dosta mi je, idemo
odmah natrag!"
"Zar ih ne voli?" pitala je Nilgun. "Koga?"
"Svoje stare prijatelje."
"Ti mora odmah ii, zar ti to nije jasno, Nilgun?" rekao je. "Tu
nema ale!"
"Pa sutra idemo" odgovorila je Nilgun.
"Ja vie ne mogu izdrati ovdje" nastavio je Metin. "Faruk, ti ostani
ako hoe. Ali meni daj kljueve auta da odvezem Nilgun." "Nema
ni vozake!" rekla je Nilgun.
"Mora ii, kako ne razumije" odgovorio joj je. "to e biti ako se
to dogodi? Gle, Faruk nije sposoban ni za to. Ja u voziti."
"I ti si pijan koliko i on" rekla mu je.
"Zar ne eli ii?" pitao ju je. "Zato ne eli ii?"
"Veeras smo ovdje" zakljuila je Nilgun.
Uutjeli su. Nastao je dugi tajac. Smjestivi Baku u krevet, Redep je
siao i pospremao stol. Vidio sam da Metin razmilja: kao da je uao
u oblak praine pa se zgrio i zadrao dah. Potom se odjednom
opustio.
"Ja veeras nisam ovdje" rekao je. Ustao je i otiao gore, kao da ga
goni posljednja nada. Malo zatim siao je poeljan i u drugoj
odjei, i otiao bez rijei. Miris losiona poslije brijanja osjeali smo i
dok je bio na dvorinim vratima.
"to je ovome?" pitala je Nilgun.
Kao odgovor, odrecitirao sam joj jedan Fuzulijev dvostih, malo ga
izmijenivi:
Opet se zaljubio u jednu lijepu, svjeu ruu Koja e ga navijeke
prijevarom voditi u svae...
Nilgun se nasmijala. utjeli smo. Kao da vie nismo imali o emu
razgovarati. I dvoritem je vladala nevjerojatna tiina, dublja i
mranija od tiine nakon kie. S runom znatieljom poeo sam pro-
uavati masku na Nilguninu licu. Kao da je prekrivena modrim
peatima. Redep je jo uvijek hodao od stola do kuhinje.
Razmiljao sam o povijesti, o izgubljenoj biljenici, o drugim
stvarima. Postalo je neizdrivo. Nesvjesno sam ustao.
"Dobro, da" rekla je Nilgun, "malo proetaj pa e doi k sebi."
Nisam to namjeravao, ali sam krenuo.
"uvaj se" viknula je za mnom. "Puno si popio."
Izlazei kroz dvorina vrata, pomislio sam na svoju enu. Kasnije
sam mislio na Fuzulija, na njegovu enju za patnjom. Ba me
zanima jesu li divanski pjesnici svoje pjesme pisali u dahu, ili su
satima sjedili nad papirom, arajui i ispravljajui... Mislio sam na
to da bih se neime zabavio; shvatio sam da se kui neu moi brzo
vratiti. Na ulicama pusto nedjeljne veeri, kavane i ljetne terase
bile su poluprazne, neke od arenih arulja po stablima ne gore;
moda ih je pogasila jueranja oluja. Blatnjavi tragovi bicikala koji
su proli kroz jezerca uz rub kaldrme po asfaltu su iscrtali
nerazumljive krivulje. Razmiljajui o godinama kad sam vozao
bicikl, o svojoj mladosti, pa opet o svojoj eni, o povijesti, priama, o
Nilgun koju trebam odvesti u bolnicu i Evi i j i elebiji, doteturao
sam sve do hotela. Ondje sam, osim zujanja fluorescentne svjetiljke
koja je obasjavala iritantan pano od pleksiglasa, zauo i neku
otrcanu glazbu. Dugo sam stajao neodluan. Osjeao sam i krivnju i
nedunost. Uvijek sam se udio tipovima koji uivaju u osjeaju
odgovornosti, nimalo mi se nije dopadala moja savjest koja me
svakoga asa pokuavala uhvatiti u krivnji, moralnost me je
izluivala: kao fotografi koji tijekom utakmice izluuju golmane
ekajui iza gola! U bolnicu emo ujutro, mislio sam na kraju.
Kroz pokretna vrata uao sam u hotel i poput pasa koji njukajui
trae kuhinju, ja sam se oslukujui, proavi po tihim tepisima i
izmeu konobara, stepenicama spustio do izvora glazbe; otvorio
sam jedna vrata: za stolovima sjede pijani strani turisti, i mukarci i
ene, pred njima boce, na glavama im fesovi, galame. Shvatio sam:
bila je to jedna od onih "orijentalnih noi" kakve u Turskoj stranim
turistima prireuju no prije povratka. Na irokoj pozornici neki je
sramotni orkestar proizvodio metalnu buku. Doznavi od konobara
276
da trbuni ples jo nije poeo, sjeo sam za jedan od stolova straga i s
nelagodom naruio rakiju.
Nakon to sam popio dvije ae, poela je ivahna i jeftina glazba;
prepoznavi zveckanje, pogledao sam i uz rub pokretnoga
svjetlosnog konusa koji je lunjao po polumraku ugledao kako se
njie meso preplanule plesaice; nisam mogao odvojiti oi od
njezina bljetavog nakita: kako se brzo kretala, inilo se da joj se iz
grudi i stranjice rasipa svjetlost. Uzbudio sam se.
Nesvjesno sam ustao. Konobar je donio drugu au. Sjeo sam i
mislio kako ne plee samo plesaica, nego svi mi. Plesaica je igrala
s namjerom da se predstavi kao istonjaka ena-objekt, a turisti
koji provode zadnju no na Istoku vidjeli su je onako kako su eljeli.
Kad je svjetlosni konus krenuo po stolovima, gledao sam lica
Njemica: nisu bile zauene, ali je mogue da su se eljele uditi,
smjekale su se, polako se ostvarivalo ono to su ekale; gledajui
plesaicu, mislile su kako one nisu "takve"; slutio sam da su zbog
toga sigurne, udruile su se u savez sa svojim muevima; osjeao
sam da su nas, sve nas, uvijek vidjeli "takvima"; do vraga:
poniavali su nas ba kao domaice koje nareuju svojim
sluavkama sigurne da su jedno i jednake sa svojim muevima!
Odjednom sam se osjetio nevjerojatno ponienim, poelio sam
pokvariti tu prljavu igru, ali znao sam da nita neu uiniti: uivam
u porazu i izludenosti.
Glazba je postala ea; kad je bubanj, skriven negdje na pozornici,
bez mnogo muke nadvladao svu buku, plesaica je stolovima
okrenula stranjicu i zatresla je njiui se, poput ivane ruke koja
mae da rashladi lice. Da bi pokazala da je to uinila preko volje,
odmah se okrenula i isprsila se pred nama ljuti ta i ponosna.
Svjetlosni konus na njezinu je licu pokazao neoekivanu pobjedu i
samouvjerenost, i meni je laknulo. Tako je: ne moe se nas ba tako
lako poraziti; jo uvijek moemo neto uiniti, jo uvijek smo
sposobni drati se na nogama.
Evo: plesaica ih sad izaziva; potukla je i poglede strankinja koje
svako malo ostaju bez daha, i ono njihovo znanstveno
odmjeravanje. Veina muke publike pod fesovima ionako se
raspojasala: ne gleda-
2.77
ju je vie kao enu-objekt, smekali su se, zaboravili su se, ponaaju
se kao da se poniavaju pred enom vrijednom potovanja.
Obuzela me neobina srea: uzbudilo me glomazno, ali okretno
tijelo plesaice. Kao da smo se svi budili iz sna. Gledajui
preplanulo meso oko njezina pupka koje se svjetlucalo od znoja,
mislio sam kako bih se sada mogao svega prihvatiti; mrmljao sam:
idem se sad odmah vratiti kui, pa u Nilgun odvesti u bolnicu, a
zatim u se predano i savjesno posvetiti povijesti, prolim i
stvarnim priama; vjerujui u prave i zdrave dogaaje, ja to mogu
uiniti, odmah sad, odmah to mogu uiniti.
Plesaica je zatim, kao da ponienje eli otvoreno pokazati, meu
njima poela birati one koji su joj zapeli za oko te ih za ruku izvoditi
na sredinu: nagovara ih da zajedno s njom pleu trbuni ples, moj
boe! A Nijemci prvo nevjesto ire ruke i polako se njiu,
prijateljima upuuju poglede pune stida i istovremeno im oima
poruuju kako imaju pravo i na zabavu; ali k vragu, igra, to je sve
igra: nepotrebno se pokuavam obmanuti.
Kad se malo potom plesaica upustila u ono to sam sa strahom
iekivao, zakljuio sam da sam jo jednom pogubio sve nade:
majstorski izabravi jednoga od njih koji joj je izgledao kao najvea
budala i najodaniji dobrovoljac, poela ga je svlaiti. Debeli je
Nijemac, smjekajui se prijateljima i nevjesto zamahujui trbuhom,
krenuo skidati koulju: vie nisam mogao izdrati, glava mi je pala
na stol. Nek' se izbrie sva moja svijest, neka ne ostane ni traga od
moje prolosti, neka ne ostane traga ni od moje budunosti i
oekivanja: to elim. Hou se rijeiti svega to se isplelo u mojoj
glavi i slobodno hodati svijetom koji izvan toga postoji, ali ve
znam da si to neu uspjeti dopustiti, da u uvijek biti podvojen i da
u vrtei se meu izmiljotinama i strukturama kojih mi je glava
puna, na ovom prokletom i prljavom mjestu, u ovoj runoj glazbi,
jako dugo ostati.
278
29.
Pono je odavna prola, ali jo uvijek ujem njihovo lupkanje pa me
zanima: to rade dolje, zato ne polijeu i tihu no ne prepuste
meni? Ustala sam iz kreveta, otila do prozora i pogledala dolje: eto,
Redepovo svjetlo jo uvijek obasjava dvorite: to radi tamo,
mali? Uplaila sam se! Podmukao je: im me pogleda, ve mi je
jasno da je sve na meni odmjerio, da je prouio svaki pokret mojih
ruku i da neto kuha u onoj velikoj glavi. Kao da mi sad i noi ele
zatrovati i zaprljati moje misli. Sjetivi se, prepala sam se: da se ne
bih mogla skriti u istu nevinost svojih misli kako bih se oistila od
dnevne prljavtine, nego da bih patila kao i on, Selahattin je jedne
noi doao u moju sobu: sjetivi se, opet sam se uplaila, zadrhtala,
najeila se: rekao je da je otkrio smrt. Opet sam pomislila na to, a
kad sam se jo vie uplaila, povukla sam se od mraka s druge
strane prozora: moja sjena koja je padala na dvorite nestala je, brzo
sam se vratila u krevet, zavukla se pod jorgan i sjeala se:
bilo je to etiri mjeseca prije njegove smrti: vani je puhao sjeverac,
kroz prozore je fijukalo. Naveer sam se povukla u sobu i legla u
svoj krevet, ali kako nada mnom Selahattinovi koraci nikako nisu
prestajali, a i zato to sam se bojala oluje i aluzina koje su tako
udno udarale o zid, nikako nisam mogla zaspati. Tad sam zaula
korake: sve blie i blie: premrla sam od straha! Kad su se moja
vrata otvorila, srce mi je iskakalo iz grudi; mislila sam: nakon
tolikih godina eto ga opet nou u mojoj sobi! Uavi, Selahattin je
neko
279
vrijeme stajao na pragu: "Ne mogu spavati, Fatma!" Kao da nije
pijan, kao da nisam vidjela koliko je za veerom popio! Nita nisam
rekla. Uao je posrui. Oi su mu sjale kao vatra: "Ne mogu
spavati, Fatma, jer sam otkrio neto strano! Noas e me sluati.
Neu dopustiti ni da se s pletivom povue u drugu sobu. Stranu
sam stvar otkrio, moram to nekome ispripovijedati!" Patuljak je
dolje, Selahattine, i jedva eka da mu pripovijeda, mislila sam, ali
nita nisam rekla jer mu je lice postalo tako udno i odjednom je
stao aptati: "Otkrio sam smrt, Fatma, nitko toga ovdje nije svjestan,
smrt sam na Istoku prvi ja otkrio! Sad, maloprije, ove noi." Zastao
je, inilo se da se na trenutak prepao svoga otkria, ali nije govorio
kao da je pijan. "Sluaj, Fatma! Ovo zna: slovo 'O' sam zavrio,
makar i mnogo kasnije nego to sam namjeravao. Sad piem slovo
'O'; kao to zna, na red je dola natuknica o smrti22." Znala sam,
dakako, jer za dorukom, rukom i veerom ni o emu drugome
nije govorio. "Meutim, nikako je nisam mogao napisati: danima
ve hodam gore-dolje po sobi i razmiljam zato je ne mogu
napisati. Jer, kao i druge natuknice, i ovu sam namjeravao od njih
preuzeti; mislio sam kako onome emu su se oni domislili i napisali
nemam to dodati, ali mi nije bilo jasno zato se te natuknice nikako
ne mogu prihvatiti. .." Nasmijao se. "Moda zato to sam razmiljao
o vlastitoj smrti, zato to svoju enciklopediju jo nisam dovrio i
zato to sam se pribliio sedamdesetoj, zar tako misli?" Nita ja ne
govorim. "Ne, Fatma, nije tako, ja sam jo mlad, jo nisam priveo
kraju ono to sam zacrtao! Osim toga, nakon ovoga otkria osjeam
se nevjerojatno mlad i io: toliko je toga to se mora napraviti u
svjetlu ovoga otkria, toliko toga da mi jo sto godina ne bi bilo
dovoljno!" Odjednom je zagalamio: "Sve, sve, svi dogaaji, pokreti,
ivot, sve je zadobilo posve novo znaenje! Sad sve vidim potpuno
drugaije. Nakon to sam tjedan dana proveo hodajui po sobi a da
ni jednu jedinu rije nisam uspio napisati, ovo mi se otkrie
odjednom, prije dva sata, objavilo u punom sjaju! Prije dva sata po
prvi put na Istoku ja sam, prvi sam ja otvorio oi i ugledao
Nitavilo, Fatma! Znam, nije ti jasno o emu se radi, ali razumjet
e: sluaj me!" Sluala sam, ali ne zato to sam htjela razumjeti,
nego stoga to nita drugo nisam mogla uiniti, a on je koraao
gore-dolje kao da je u
280
svojoj sobi. "Tjedan je dana kako hodajui po sobi razmiljam o
smrti i pitam se zato su oni toj temi u svojim enciklopedijama i
knjigama posvetili toliko mjesta. Na Zapadu je samo o smrti
napisano na tisue knjiga, umjetnika djela da i ne spominjemo.
Zato toliko preuveliavaju tako jednostavnu temu, mislio sam i
planirao kako u je ja u svojoj enciklopediji veoma saeto iznijeti;
ovako sam namjeravao napisati: Smrt je krah organizma! Tako sam,
nakon toga kratkog medicinskog uvoda, namjeravao opovrgnuti
sve one misli o smrti koje nalazimo u legendama i svetim knjigama,
jednu po jednu, a zatim, nakon to sa zadovoljstvom pokaem da
su te svete knjige ionako postvarali kradui jedni od drugih, dodati
jo i grub saetak kojim sam planirao ismijati pogrebne obrede i
tradicije raznih naroda. Mogue je da sam taj posao pokuao
ograniiti i zato da bih enciklopediju to prije dovrio, ali sam
zapravo tek sad shvatio to je pravi razlog: nisam bio svjestan da
sam tu temu omalovaavao zato to sve do prije dva sata nisam
znao to je smrt pa sam se ponaao kao obian Istonjak, Fatma;
prije dva sata uvidio sam ovo: ono do ega godinama nisam
uspijevao doprijeti, prije dva sata ugledao sam promatrajui u
novinama slike mrtvaca. Strana stvar! Sluaj! Nijemci su, pie,
ovoga puta napali Harkov, ali pustimo to, to sad nije vano! Nego,
dok sam prije dva sata zamiljen promatrao slike mrtvaca, dok sam
ih gledao s neustraivou koju sam osjeao dok sam etrdeset
godina ranije na medicini promatrao trupla, odjednom mi je u glavi
sijevnulo, kao da me je poput malja po glavi udario uas sam:
ovako sam pomislio: Nitavilo! Da, Nitavilo! Postoji neto to se
zove Nitavilo i ove su jadne ratne rtve sad popadale u zdenac
Nitavila, tako dubok da mu nema kraja. Bio je to straan osjeaj,
Fatma, i sad ga osjeam: ovako sam mislio: budui da Allaha i
denneta i dehennema nema, nakon smrti postoji samo nita:
postoji samo ono to zovemo Nitavilo. Posve prazno Nitavilo! Ne
vjerujem da e ti to sad odmah razumjeti. Ni ja to nisam znao do
prije dva sata, ali nakon to sam jednom otkrio to to se zove
Nitavilo, shvatio sam, Fatma, razmiljajui sam produbio i shvatio
strahotu smrti i Nitavila! Nitko to na Istoku ne uvida. I zbog toga
mi ve stoljeima, ve tisuljeima puemo, ali ni sad ne smijemo
brzati, polako u ti sve objasniti; teret toga otkria noas
281
ne bih mogao sam podnijeti!"Trzao se, mahao je i rukama i nogama
kao u mladosti. "Jer sam u jednom trenutku uvidio zato je sve
takvo kakvo jest: zato smo mi ovakvi, a oni onakvi. Shvatio sam
zato je Istok Istok, a Zapad Zapad, kunem se, Fatma, da sam to
shvatio, preklinjem te, sad me paljivo sluaj, i ti e shvatiti."
Objanjavao je kao da ne zna da ga nikada nisam sluala. Priao je
kao za prvih godina, iskreno i paljivo, glasom nepametna, ostarjela
uitelja koji poduava maleno dijete, glasom koji je nastojao biti
srdaan i njean, ali je mogao biti samo uzbuen i grean: "Sad me
paljivo sluaj, Fatma! Neemo se sad mrtiti, dogovoreno? Kaemo
da Allaha nema - to sam dosad ve toliko puta ponovio - jer se
njegovo postojanje ne moe dokazati, a to znai da su sve religije,
budui da se temelje na boanskom postojanju, isprazno pjesniko
brbljanje. Jasno da prema tome ne postoje ni dennet ni dehennem
o kojima te religije trabunjaju. A ako nema denneta i dehennema,
nakon smrti nema ivota. Prati me, zar ne, Fatma? Ako nakon
smrti nema ivota, ivoti pokojnika u trenutku smrti nestaju u
potpunosti, tako da od njih nita ne ostaje. A sad da to promotrimo
i sa stajalita pokojnika: gdje je nakon smrti pokojnik koji je prije
smrti ivio? Ne govorim sad o tijelu: gdje je on kao svijest, kao
osjeaj, um? Nigdje je: on ne postoji, nije li tako, Fatma, on je u
neemu ega nema, potonuo je u ono to zovemo Nitavilo; niti vie
koga vidi, niti se kome ukazuje. Je li ti sad jasna, Fatma, strahota
toga to zovem Nitavilo? to vie razmiljam, sve me vei uas
obuzima: moj Boe, kako je udna, kako zastraujua ta misao! Kad
si je pokuam predoiti, prolaze me trnci! I ti si to predoi, Fatma:
zamisli neto u emu nema niega: neka ne bude ni glasa, ni boje, ni
mirisa, ni dodira, zamisli neto to nema nikakve osobine i nije
praznina, Fatma: ne uspijeva si predoiti neto to nita nee
obuhvaati i nee se ni vidjeti ni osjetiti, ne uspijeva, zar ne? Samo
crna tama kojoj nema kraja i koja i ne zna da je crna tama! Ono to
zovemo smrt i od toga je mranije, a Nitavilo je ono to nas eka s
druge strane! Boji li se, Fatma? Dok naa tijela trunu u odurnoj i
ledenoj tiini zemlje i dok trupla ratnih rtava - njihova tijela
izbuena ranama veliine moje ake, njihove smrskane lubanje i
mozgovi razasuti po tlu, njihove oi koje cure i rastrgana usta puna
krvi - dok
282
zaudaraju medu betonskim ruevinama, njihova svijest, ah, i naa
svijest, nestaje u beskrajnoj tami Nitavila; poput slijepca koji se i ne
znajui to ga je snalo strmoglavljuje u bezdan, ne, ne poput toga,
jo gore: kao nita; prokleto bilo, kad se toga sjetim, obuzima me
uas, ne elim umrijeti, kad pomislim na smrt, doe mi da se
pobunim, da se suprotstavim, moj Boe, kako neizdriva stvar,
nezaustavljivo propada u beskraj tame i zna da tomu nema ni
poetka ni kraja i da e nestati u tami, tako nestati da se vie
nikada, nikada nee vratiti i nikada vie bilo to osjetiti: svi emo
potonuti u Nitavilo, Fatma, nestanak e nas dovde prekriti! Ne
boji li se, ne eli li se tomu suprotstaviti; mora se bojati, mora u
sebi probuditi strah, ove te noi neu pustiti prije nego to u tebi
probudim pobunjeniki strah pred smrti: sluaj: sluaj: denneta
nema, dehennema nema, Allaha nema, nema nikoga tko te
promatra i titi i kanjava te i oprata ti tvoje grijehe: nakon smrti, u
to nita u kojemu nema nikoga, spustit e se kao da silazi na dno
tamnoga mora iz kojega nikada vie nee izii; guit e se u tihoj
samoi iz koje nema povratka; dok ti tijelo bude trunulo u hladnoj
zemlji, lubanja i usta ispunit e ti se zemljom ba kao kakav lonac za
cvijee, meso e ti pootpadati i rasuti se kao sasuen gnoj; kostur e
ti se sasuti u prah poput komada ugljena, ui e u movaru gdje e
ti sva kosa do zadnje vlasi otpasti, svjesna da nema pravo makar i
pomisliti na nadu da e se ikada vie vratiti; nestat e u samoi, u
ledenome blatu, Fatma, razumije li?"
Uplaila sam se! U strahu sam glavu podigla s jastuka i pogledala
sobu. Nekadanji svijet, sadanji svijet: ali moja soba i moje stvari
spavaju. Preznojila sam se. Htjela sam nekoga vidjeti, s nekime
porazgovarati, dotaknuti. Odozdo sam zaula lupkanje pa sam se
zapitala to se zbiva. Odmah sam ustala, pourila do prozora:
Redepovo svjetlo jo uvijek gori. Pomislila sam: podli patuljak,
sluavkino je kopile! Sa strahom sam se sjetila hladne zimske noi:
prevrnute stolice, polomljeno staklo, tanjuri, odurni dronjci, krv:
zadrhtala sam, valjda sam se uzrujala. Gdje mi je tap? Uzela sam
ga i udarila u pod, pa sam jo jednom udarila, pa sam viknula:
"Redepe, Redepe, brzo dodi gore!"
Iziavi iz sobe, otila sam do poetka stepenica.
28*.
"Redepe, Redepe, tebi govorim, gdje si?"
Gledam dolje: u svjetlu koje odande dopire ima sjena, miu se na
zidu: znam da ste ondje. Jo sam malo vikala i napokon ugledala da
je jedna sjena krenula prema meni.
"Dolazim, Gospodo, dolazim" rekao je: sjena je bivala sve manja i
manja da bi se na kraju ukazao patuljak sam. "to je bilo?" pitao je.
"to elite?"
Ne ide gore.
"Zato ti ne spava u ovo doba?" pitala sam. "to radite dolje?"
"Nita" odgovorio je. "Sjedimo."
"U ovaj sat?" nastavila sam. "Ne lai, odmah u te prozreti. to im
govori?"
"Nita im ne govorim" rekao je. "to je sad opet s vama? Zar opet
razmiljate? Ne razmiljajte! Ako ne moete spavati, uzmite novine,
pregledajte svoj ormar, provjerite jesu li vam haljine na mjestu,
jedite voa, nemojte opet misliti na njih!"
"Ti se ne mijeaj!" rekla sam."Pozovi ih gore, neka dou!"
"Tu je samo gospoica Nilgun" odgovorio je. "Gospodina Faruka i
Metina nema."
"Nema ih?" pitala sam. "Vodi me dolje da vidim. to si im ispriao?"
"to to elite da im ispriam, Gospoo, ta ne razumijem vas!"
Napokon se popeo stepenicama. Mislila sam da e prii meni, ali
uletio je pravo u moju sobu.
"Ne diraj mi po sobi!" viknula sam. "to radi tamo?"
A patuljak ondje stoji. Odmah sam pourila za njim. Odjednom se
okrenuo, pribliio se, uhvatio me za ruku; zaudila sam se, ali -
dobro. Dodirnuo me, odveo me u krevet: pomogao mi je da legnem,
pokrio me toplim jorganom: tako je, ja sam malena djevojica,
nevina sam, zaboravila sam. Ja sam leala, on je izlazio.
"Breskvu ste malo zagrizli i ostavili" rekao je."To su najbolje
breskve, a vama nisu dobre. Da donesem kajsije, hoete li?"
Iziao je i otiao: ja sam ostala sama. Dok me je natkrivao isti strop,
leala sam na istome krevetu; u vru je bila ista voda, a na stolu ista
aa, etka, kolonjska vodica, tanjur i sat, a ja sam leala i
razmiljala kako je to to se zove vrijeme tako udno, kad sam se
284
odjednom stresla: shvatila sam da u opet misliti na ono to je
Selahattin one noi otkrio, bilo me je strah. Ovako je govorio ejtan:
"Moe li pojmiti veliinu toga otkria, Fatma? Ove sam noi otkrio
onu tanku graninu crtu koja dijeli njih od nas! Istok i Zapad ne
dijele odjea, strojevi, kue, namjetaj, proroci i vlade i tvornice, ne!
Sve je to samo posljedica; njih od nas dijeli ova malena injenica: oni
su spoznali bezdani ponor koji se zove smrt, spoznali su Nitavilo,
a mi o toj stranoj injenici nemamo pojma! Kad pomislim da
nevjerojatno velika razlika potjee od ovako malena i jednostavna
otkria, dode mi da poludim! Ne razumijem kako se u tisuu
godina na ogromnome Istoku nije pojavila barem jedna osoba koja
bi to shvatila. Ako pogleda na izgubljeno vrijeme i ivot, i ti sad
ve moe vidjeti kakav su zamah zadobili glupost i tromost,
Fatma! Ali ja ipak vjerujem u budunost jer sam, eto, uinio prvi
korak: jednostavan, ali i korak na koji se ekalo stoljeima: ove sam
noi ja, Selahattin Darvinoglu, na Istoku otkrio smrt! Razumije li
to govorim? Tako me tupo gleda! Jasno, jer samo onaj tko poznaje
tamu, moe znati to je svjetlost, samo onaj tko zna Nitavilo, zna i
to znai postojati. Mislim o smrti, dakle postojim! Ne! I sva ona
mrtva puhala po Istoku postoje, postoji i ti i to pletivo u tvojim
rukama, ali o smrti nemate pojma! Prema tome, istina se ovako
treba izraziti: mislim o smrti, dakle ja sam Zapadnjak! Ja sam prvi
Zapadnjak koji se pojavio na Istoku, prvi Istok koji je postao Zapad!
Jesi li razumjela, Fatma?" Odjednom je zagalamio: "O, Gospode, i ti
si poput njih, ti si slijepa!" Uzdahnuvi kao da e zaplakati,
zakoraknuo je prema prozoru i ja sam, kako udno, pomislila da e
prozor otvoriti pa skoiti van, u oluju: ponesen zanosom zbog
otkria zadobit e krila i poletjeti, mislila sam, s tim e uzbuenjem
nekoliko puta zamahnuti i potom, shvativi istinu, pasti i umrijeti;
no, Selahattin je samo stajao u sobi i s gaenjem i oajem gledao u
prozor kao da iza zatvorenih i mranih stakala nazire cijelu
domovinu i taj svoj Istok: "Bijedni slijepci! Spavaju! Zavukli su se u
svoje krevete, pokrili se jorganima, mirno spavaju spokojnim snom
svojih gluposti! Cijeli Istok spava. Robovi! Poduit u ih smrti i
izbaviti ih iz toga ropstva! Ali prvo u tebe spasiti, Fatma: sluaj me,
shvati me i kai da se smrti boji!" I tako me opet preklinjao kao i
dok
?8c
me je nagovarao da kaem da Allaha nema: opet me je zastraivao,
pokuavao me zavarati vjetim rijeima i uvjeravao me lomei mi
prste dok mi je nabrajao svoje dokaze. Nije me uspio uvjeriti. Kad
mu je dodijalo pa je zautio, sjeo je na stolicu nasuprot meni i tupo
gledao po stolu, a aluzina je jo uvijek udarala o zid. Kasnije je,
ugledavi sat koji je kraj mene stajao, prestravljen skoio kao da je
spazio korpiona ili zmiju i povikao: "Moramo ih stii, moramo ih
stii! Bre, bre!" Zgrabio je sat i bacio ga na moj pokriveni krevet
galamei: "Medu nama je moda i tisuu godina, ali moemo ih
stii, Fatma, stii emo ih jer nam vie nita njihovo nije skriveno,
sve smo doznali, znamo i to je najdublja istina! Tu u istinu odmah
objaviti kao brouru, odmah u osvijestiti nae bijednike! Idioti! Jo
uvijek ne znaju da imaju samo jedan ivot; to vie razmiljam
0 tome, sve sam ludi! ive spokojno ne osjeajui sumnju ni nad
ime, pojma nemaju o postojanju vlastita ivota, posluno i
zadovoljno ive mislei da je svijet skrojen po njihovoj mjeri! Ja u
im pokazati! Natjerat u ih da kleknu pred strahom od smrti!
Shvatit e tko su, nauit e bojati se i gaditi se sami sebi! Jesi li ikada
vidjela muslimana koji se u pravome smislu sam sebi gadi, jesi li
ikada vidjela Istonjaka koji se nad sobom zgraa? Ta oni od sebe
nita i ne oekuju, ne znaju se odvojiti od stada; samo se pokore
toku za koji i opet ne znaju to je, a onoga tko eli neto drugo,
smatraju nastranim i ludim! Nauit u ih da se boje ne samoe, nego
smrti, Fatma! Tad e biti sposobni ostati sami: neopisive patnje
samovanja bit e im drae od zatupljena spokoja mnotva! Tad e
vidjeti da u centar svijeta moraju staviti sebe! Nee se vie ponositi
time to su cijeloga ivota ostali isti, nego e se toga stidjeti;
propitivat e se, ali sad se vie u tome nee oslanjati na Allaha, nego
i opet samo na sebe! Sve e se to ostvariti, Fatma, probudit u ih iz
onoga sretnog
1 spokojnog, zaglupljujuega, tisuljetnoga sna! Srca u im ispuniti
neizdrivim, izluujuim uasom nad strahom od smrti! Sigurno u
to uiniti, ako bude potrebno, uinit u to udarajui ih batinom po
glavama, kunem se da e tako biti!" Kasnije je kratko zautio, kao da
ga je umorila vlastita srdba; zastao je zadihan: inilo se da se
pomalo stidi, a pomalo i boji toga silnoga straha koji e proiriti, ali
kasnije je opet poeo: "Sluaj me, Fatma: ako taj strah u sebi
2.86
ne osjea, moe ga izazvati loginim promiljanjem. ivot kojim
ivimo nama Istonjacima ne doputa da taj strah osjetimo. Kad je
tako, a mi emo taj strah dosegnuti logikom, i to ak i bolje nego
oni, pa emo na taj nain postati poput njih. Da bi bila poput njih,
dovoljno je da me poslua i prati logiku nit moga promiljanja.
Sluaj me!" Ali - nisam ga vie sluala. Neka me prepusti samoi
noi pa da s lijepim snom doekam jutro.
Kad me jo jednom omelo lupkanje odozdo, digla sam glavu iz
topline jastuka. ujem kako patuljak tapka po kui, kao da po meni
hoda. to li radi, mali, to li im pripovijeda? Kasnije sam ula da
su dvorina vrata zalupila, uplaila sam se i prepoznala korake:
Metin! Gdje li je bio do ovih sati? ula sam da je glasno uao kroz
kuhinjska vrata, ali se nije popeo gore. Mislila sam: dolje su, sad su
svi dolje i patuljak im pripovijeda. Uplaila sam se: gdje mi je tap,
da vas sve uhvatim na djelu, rekoh, ali nisam ustala iz kreveta.
Kasnije sam ula da koraci idu uz stepenice pa mi je laknulo, ali
sam potom shvatila da su koraci nekako udni: kao da se ejtan
pijan vraa u svoju sobu. Umjesto da pred mojim vratima skrenu i
odu, zastali su; kad mi je netko pokucao na vrata, htjela sam viknuti
kao da se budim iz runa sna, ali nisam.
U sobu mi je uao Metin. "Kako ste, Bako?" rekao je. Tako je udan!
"Jeste li dobro?" Nisam odgovorila, ne gledam. "Dobro ste, Bako,
kako biste bili nego dobro, nita vama nije, nita vam ne moe biti."
Shvatila sam: pijan je! Kao i njegov djed! Sklopila sam oi. "Nemojte
spavati, Bako! Neto u vam rei!"Nemoj! "Nemojte sad spavati!"
Spavam i ujem kako se pribliava mome krevetu. "Hajde da
sruimo ovu staru kuu, Bako!" Odavna sam ja to znala. "Da ovu
kuu sruimo, pa na njezinu mjestu izgradimo veliki apartman.
Ulaga e polovinu dati nama. Bit e dobro za sve nas. Vi nita ne
znate." Tako je, nita ja ne znam. "Svima nam treba novaca, Bako!
Ako se ovako nastavi, uskoro se u ovoj kui nee moi pokrivati ni
kuhinjski trokovi!" Naa kuhinja, mislim ja: dok sam bila mala,
naa je kuhinja mirisala po karanfilu i cimetu. "Ako se neto ne
uini, uskoro ete ovdje s Redepom gladovati. Nitko se nee
pobrinuti. Faruk je sad svaki dan pijan, Nilgun je komunist, jeste li
to znali?" Udisala bih miris cimeta; u to vrijeme jo nita nisam
znala,
7 8-7
nisam znala ni to da je, da bi me voljeli, potrebno sve znati. "Dajte
odgovorite! Za vae dobro! Zar me ne ujete?" Ne ujem jer nisam
ovdje, u snu sam i sjeam se: kuhali bismo dem, pili bismo
limunadu, pili bismo erbe."Odgovorite, Bako, molim vas
odgovorite mi!" Pa bih ila ukru-painim kerima: zdravo, Turkan,
ukran i Nigan, zdravo! "Zar ne elite? Zar je bolje gladovati i
smrzavati se u ovoj tronoj kui, nego stanovati u lijepom i toplom
apartmanskom stanu?" Doao je do ruba moga kreveta, trese moj
madrac s drkama od mesinga kako bi me zaplaio. "Probudite se,
Bako, hajde otvorite oi, odgovorite mi!"Ne otvaram oi i drmusam
se: kasnije, kad sjednem u koiju da idem k njima. Tika-taka, tika-
taka. "Oni misle da vi ne elite da se ova kua srui. A i njima treba
novaca. to mislite, zato je Faruka ena ostavila? Zbog novca!
Ljudi vie ne misle ni o emu drugom osim o novcu, Bako!" Jo
uvijek me trese. Tika-taka, tako bi se njihala koija. Konjski repovi...
"Bako, odgovorite!" Tjerali bi muhe. "Neu vam dati da spavate ako
mi ne odgovorite." Sjetila sam se, sjetila sam se, sjetila sam se. "I
meni treba novaca, vie nego svima ostalima, razumijete li me? Jer
ja..." Sjeo je na rub moga kreveta, moj Boe."Nisam takav da bih se
poput njih zadovoljio malim. Gadi mi se ova idiotska zemlja! Ii u
u Ameriku. Treba mi novaca. Shvaate li?" S gaenjem sam
udahnula smrad alkohola koji me iz njegovih usta udarao u lice i
shvatila. "Sad ete meni rei 'da,' pa emo njima rei da i vi elite
apartman. Recite 'daj Bako!" Nisam rekla. "Zato to ne moete rei?
Zato to ste vezani za svoje uspomene?" U moje uspomene ne
diraj."Sve emo stvari prenijeti u taj apartmanski stan! Va ormar,
sanduke, ivau mainu, tanjure, prenijet emo. Bako, i vi ete biti
zadovoljni, razumijete li?" Razumijem koliko su lijepe one puste
zimske noi: dok je nona tiina moja, a sve spava kao da se nikada
nee probuditi! "Objesit emo i ovu djedovu sliku. Vaa e soba biti
ista kao ova. Molim vas, odgovorite!" Nisam odgovorila! "Moj boe,
zbog toga to je jedno pijano i tromo, drugo komunist, a ova
ishlapjela, ja..." Nisam ula! "Neu zbog toga cijeli ivot proivjeti u
zatvoru tih budala, to ne!" Uplaila sam se i njegovu hladnu ruku
osjetila na svome ramenu! Plani se glas pribliio, preklinjao je
zapuhujui me alkoholom, sjeala sam se: nema denneta, nema
dehennema, tijelo e ti u ledenoj tami zemlje ostati samo. I dalje
288
je preklinjao. Oi e ti se ispuniti zemljom, crvi e ti izjesti crijeva,
meso e ti pootpadati."Bako, molim vas!"Po mozgu e ti juriti
mravi, po pluima ti puzati puevi, srce e ti u zemlji vrvjeti
glistama. Tad je odjednom zastao. "Zato su moji majka i otac umrli,
a vi jo ivite?" pitao je. "Kakva je to pravda?" Mislila sam:
obmanuli su ga. Mislila sam: patuljak im dolje pripovijeda! Mislila
sam, ali mi nita drugo nije padalo na pamet. Plakao je; uinilo mi
se da mu je ruka krenula prema mome vratu! Pomislila sam na svoj
grob. Legao mi je na krevet, jo uvijek je plakao. Zgadio mi se. Nije
bilo lako ustati, ali sam ustala, obula papue i uzevi tap izila iz
sobe, otila do poetka stepenica i viknula:
"Redepe, Redepe, brzo doi gore!"
2q
30.
Sjedili smo dolje Nilgun i ja. im sam uo da Gospoda vie, skoio
sam i potrao stepenicama. Gospoda je stajala na vratima svoje
sobe.
"Bre, Redepe!" vikala je. "to se to dogaa u ovoj kui? Odmah mi
reci!"
"Nita" odgovorio sam zadihan.
"Nita, kae" rekla je."Ovaj je pobjesnio! Pogledaj!"
Vrhom tapa pokazala je na sobu, s gaenjem, kao da pokazuje
krepana mia. Uao sam: Metin je potrbuke legao na Gospodin
krevet, glavu zario u vezeni jastuk, trese se.
"Samo to me nije ubio!" rekla je Gospoda. "to se zbiva u ovoj kui
pitam te, nemojte skrivati preda mnom!"
"Nita" odgovorio sam."Nije li sramota, gospodine Metine, hajde
ustanite."
"Kako nita? Tko je zaludio ovoga? Odmah e me odvesti dolje!"
"Pa dobro" rekao sam."Gospodin Metin je malo popio, Gospodo!
Eto, to je sve. Mlad je, popije, ali nije naviknut, ta i sami vidite. Nisu
li mu i otac i djed bili takvi?"
"Dosta!" graknula je. "Ti uti! Nisam te to pitala!"
"Hajde, gospodine Metine!" rekao sam. "Doite da vas odvedem u
va krevet!"
Ustao je posrui; dok je izlazio iz sobe, udno je pogledao sli-
290
ku svoga djeda na zidu. Kad je uao u svoju sobu, inilo se da e
zaplakati:
"Zato su moji mama i tata rano umrli?" pitao je."Zato, Redepe,
daj reci!"
Dok sam mu pomagao da skine odjeu i legne, zaustio sam da
kaem neto s "Allah" kad me odgurnu:
"Kakav Allah?! Glupi patuljak! Sam u se raspremiti, nita ne brini."
Ali umjesto da se raspremi, uzeo je neto iz svoga kufera. Krenuvi
van, zastao je, nekako udno rekao "Idem u zahod" i otiao.
Gospoda je galamila, iziao sam.
"Vodi me dolje, Redepe. Da sama vidim to ondje rade."
"Nita ne rade, Gospodo" rekao sam. "Gospoica Nilgun ita,
gospodin Faruk je iziao."
"Kamo hoda u ovo doba? to si im ispripovijedao? Ne lai!"
"Ne laem" odgovorio sam. "Doite da vas smjestim u krevet." Uao
sam u njezinu sobu.
"U ovoj se kui neto zbiva... Ne ulazi mi u sobu, ne diraj!" viknula
je pa je i sama za mnom pourila u sobu.
"Doite, Gospoo, leite u krevet da se ne umorite" govorio sam joj
kad sam zauo da Metin vie i prepao se. Odmah sam iziao iz
sobe.
Metin mi se pribliio teturajui. "Vidi" rekao je odjednom, kao pravi
pijanac. "Pogledaj to se dogodilo, Redepe!" S ljubavlju je gledao u
krv koja mu je curila iz zapea. Porezao se, ali ne duboko, gotovo
da se samo ogrebao.
"Je li ljekarna sad otvorena?" pitao je.
"Otvorena je" odgovorio sam. "Ali dajte da vam prije dam vate,
gospodine Metine!"
Odmah sam siao. Vadio sam vatu iz ormara.
"to se dogaa?" pitala je Nilgun ne diui glavu s knjige.
"Nita!" odgovorio je Metin. "Porezao sam ruku."
Dao sam mu vatu; dok ju je pritiskao, Nilgun je dola i pogledala.
"Nisi posjekao ruku, nego zapee" rekla je. "Ali nije to nita. Kako
ti je to uspjelo?"
"Nije nita?" pitao je Metin.
"to ima u tome ormaru, Redepe?" pitala je Nilgun.
"Nije nita, kae!" rekao je Metin. "Ali ja idem u ljekarnu." "Sitnice,
gospoice" odgovorio sam.
"Nema li ba nita od moga oca i djeda?" pitala je. "to su pisali?"
Malo sam razmislio. "Da Allaha nema" odgovorio sam.
Nilgun se nasmijala, lice joj se proljepalo."Kako zna?" pitala je.
"Jesu li ti govorili?"
Nita nisam rekao. Zatvorio sam ormar. uvi da Gospoa vie,
popeo sam se, opet je odveo u krevet i ponovio joj da dolje nema
niega. Rekla mi je da promijenim vodu u vru. Kad sam odnio
novu vodu pa se spustio, Nilgun je opet itala. Kasnije sam uo
lupkanje u kuhinji. Gospodin Faruk bio je s vanjske strane vrata, iz
nekog razloga nije ih uspio otvoriti. Ja sam ih otvorio.
"Ta nisu zakljuana" rekao sam.
"Popalili ste sva svjetla" rekao je. U lice mi je puhnuo teak zadah
rakije. "to je bilo?"
"Vas ekamo, gospodine Faruk" rekao sam.
"Zbog mene!" rekao je. "Zbog mene, znai. Da ste barem otili
taksijem. A ja sam gledao trbuni ples."
"Ako mislite na gospoicu Nilgun, njoj nije nita" rekao sam.
"Nije joj nita? Ne znam" rekao je, ali se inilo da se zbunio. "Dobro
je, zar ne?"
"Dobro je. Neete ui?"
Uao je. Pa se okrenuo, pogledao u tamu, u blijedu svjetiljku s
druge strane dvorinih vrata, na tu stranu, kao da eli da mu ovo
bude zadnji dolazak. Otvorio je friider, izvadio bocu. inilo se da
je zbog teine boce izgubio ravnoteu: zakoraknuo je unatrag i
sruio se u moju stolicu. Jedva je disao, kao astmatiar.
"Unitavate se, gospodine Faruk" prekorio sam ga."Nitko ne pije
toliko."
"Znam" odgovorio je mnogo kasnije. I nita drugo nije rekao.
Sjedio je i bocu drao u krilu zagrlivi je, poput djevojice koja dri
najdrau lutku.
"Hoete li da vam skuham orbu?" pitao sam. "Ve je spremna,
samo u je zakuhati."
"Moe" odgovorio je, jo malo posjedio pa odteturao.
292
Kad sam im odnio orbe, i Metin je stigao. Na ranu su mu zalijepili
uski flaster.
"Ljekarnik je pitao za tebe, Nilgun!" rekao je. "Zaudio se kad je uo
da nisi ila u bolnicu."
"Da" mrmljao je Faruk. "Jo nismo zakasnili, jo stignemo."
"to to govori" rekla je Nilgun. "Nita se nee dogoditi."
"Ja sam gledao trbuni ples" rekao je Faruk. "Skupa s glupim
turistima s fesovima."
"Kako je bilo?" upitala je Nilgun razdragano.
"Gdje li je moja biljenica?" pitao je zatim Faruk. "Ako nita drugo,
mogao bih iz nje izvui neto o povijesti."
"Mrtva puhala... Zbog vas" poeo je Metin.
"Zar se ti to eli vratiti u Istanbul, Metine?" pitao ga je Faruk. "I
Istanbul je isti!"
"Obojica ste pijani. Nijedan ne moe voziti" rekla je Nilgun.
"Ja u voziti" viknuo je Metin.
"Ne, veeras emo ostati ovdje, ovako bratski" zakljuila je Nilgun.
"Sve su to prie!" rekao je gospodin Faruk. Malo je poutio, zatim
dodao: "Prie koje nemaju ba nikakva razloga..."
"Nije tako! Svaki put u ti ponoviti: sigurno imaju nekakav raz-log!"
"Svaka ti ast! Doista ponavlja, ne da se..." "utite, dosta je bilo!"
rekao je Metin.
"Da smo se rodili u nekoj zapadnjakoj obitelji, kakvi bismo bili?"
pitao je Faruk. "Naprimjer da smo se rodili u nekoj francuskoj
obitelji. Bi li se Metinu to dopalo?"
"Ne bi" odgovorila je Nilgun, "on hoe Ameriku."
"Zar tako, Metine?"
"Pssst! utite!" odgovorio je Metin. "Spavat u." "Gospodine Metine,
nemojte tu spavati" ubacio sam se ja, "na-hladit ete se." "Ti se ne
mijeaj."
"Hoete li da i vama donesem orbu?"
"Ah, Redepe" rekao je gospodin Faruk. "Redepe, Redepe."
"Donesi!"
Spustio sam se u kuhinju, i njemu sam priredio. Kad sam je odnio
gore, i gospodin Faruk se opruio, na drugi divan. Razgovarao je s
Nilgun gledajui u strop, smijali su se. Metin je gledao u plou koja
mu je bila u ruci.
"Kako lijepo!" rekla je Nilgun. "Kao prijateljstvo iz uenike
spavaonice."
"Neete li otii gore?" pitao sam ja, kad zauh Gospodu.
Popeo sam se. Dugo mi je trebalo da je smirim i smjestim u krevet.
Htjela je sii, dao sam joj breskvu. Kad sam zatvorivi njezina vrata
siao dolje, gospodin Faruk je klonuo: udno je hrkao, iz dubine;
zvuk je podsjeao na starce koji su mnogo propatili.
"Koliko je sati?" apnula je Nilgun.
"Pola etiri" rekao sam. "Zar ete i vi ovdje spavati?"
"Da."
Popeo sam se gore. Obiao sam sve tri sobe, uzeo pokrivae i
spustio ih. Nilgun je zahvalila, pokrio sam i gospodina Faruka.
"Ja neu" rekao je Metin. Zamiljen je gledao omotnicu ploe, kao da
gleda televiziju. Kad sam se pribliio, vidio sam: ploa od jutros.
"Ugasi svjetlo" rekao je.
Kako gospoica Nilgun nita nije rekla, ugasio sam golu arulju
koja visi sa stropa, ali sam ih svejedno mogao vidjeti. Jer je nejako
svjetlo uline svjetiljke u sobu ulazilo kroz aluzine i padalo na dva
brata i sestru koji su ondje leali, kao da je trebalo naglasiti
Farukovo beznadno hrkanje, i kao da je mene htjelo podsjetiti da se
ovjek, dokle god odnekud dopire svjetlo, makar i slabano, i dokle
god ne zavlada potpuna tama, ne smije bojati. Kasnije sam zauo
isprekidanu i odlunu zriku nekoga cvrka, ne izvana, odnekud
izbliza. Htio sam se bojati, ali kao da nisam mogao, jer sam vidio
kako se ponekad netko od njih pomakne, i mislio sam kako lijep
mora biti san brae i sestara u istoj sobi, dok vas pokriva jorgan
tame i spokojnoga, tunoga hrkanja. Zato to tada ni u snu nisi sam,
ak ni za hladnih zimskih noi ako tako spava, nee drhturiti
spavajui u samoi. Kao da su gore u sobi ili u sobi kraj tvoje majka
ili otac ili njih oboje, uju tvoje lupkanje i ekaju te; razmiljajui o
tome, kao da se izgubi u perju mirnoga sna. Tad sam se sjetio
Hasana; iz nekoga razloga bio sam siguran da se sad negdje trese
od straha.
Zato si to uinio? Zato si to uinio? Mislio sam i govorio sam sebi
kako u ondje malo posjediti kako bih jo razmiljao i gledao
njihova tijela koja bi se ponekad jedva primjetno promekoljila,
razmiljat u o priama i sam ih sebi priati sve iznova i iznova, ne,
ne malo, sjedit u do jutra, bojat u se, smjestit u se u toplo srce
straha, kad me prenu Nilgun:
"Redepe, jesi li ti to jo uvijek tu?"
"to ste rekli, gospoice?"
"Zato nisi legao?"
"Krenuo sam."
"Lezi, Redepe, hajde. Meni nije nita."
Otiao sam, popio mlijeka i pojeo malo jogurta i nakon toga legao,
ali nisam mogao odmah zaspati. Vrtei se u krevetu, mislio sam
kako oni ondje, braa i sestra, u istoj sobi zajedno spavaju, pa sam
se sjetio smrti, pa sam se sjetio gospodina Selahattina prije nego to
je umro. Ah, sine moj, tvojim i Ismailovim obrazovanjem nisam se,
naalost, mogao baviti, rekao je. Onaj ovjek kojega su vam
predstavili kao oca poto su vas odveli na selo upropastio vas je, tu
sam, jasno, i ja malko kriv, dopustio sam da vas Fatma onamo
poalje, rekao je, bio sam slab, ali nisam htio Fatmu rasrditi,
trokove koji su mi potrebni za znanost jo uvijek Fatma namie,
njezin je i kruh koji jedete, kao i zlo koje trpite, rekao je, ali rastuuje
me to to su vam oni idioti na selu glave zakreili strahovima. Sad
vas, naalost, vie ne mogu odgajati i od vas izgraditi slobodne
ljude koji e misliti svojom glavom i sami donositi odluke, jako je
kasno, ne samo zato to se drvo savija dok je mlado, nego je kasno i
stoga to sam ja jednom nogom u grobu; vie se ne mogu
zadovoljiti time da prosvijetlim i spasim jednu-dvije osobe, milijuni
jadnih muslimana lunjaju mranim podzemljem, milijuni
omamljenih, bijednih robova koji ekaju svjetlo moje knjige! A
vremena je, ah, tako malo! Zbogom, moj siroti, tihi sine, da ti barem
dam posljednji savjet, sluaj me, Redepe: budi otvoren i slobodan,
vjeruj samo u sebe i svoju pamet, je li jasno? Rijei, mislio sam ja
utei i kimao glavom. Uberi s rajskoga stabla jabuku znanja,
Redepe, bez straha je uberi, moda e se tada griti u patnjama,
ali bit e slobodan, a kad svi budu slobodni, na ovom e svijetu
izgraditi pravi raj,
2QC
iskonski raj, jer se tada niega nee bojati. Rijei, mislio sam ja,
rijei, glasovi koji nestaju tek to se razlegnu, rijei... Zaspao sam
mislei na rijei.
Mnogo nakon svitanja, probudio sam se jer mi je netko pokucao po
prozoru. Bio je Ismail. Odmah sam otvorio vrata. Pogledali smo
jedan drugoga s krivnjom i strahom, inilo se. "Hasan uope nije
dolazio ovamo, zar ne, brate?" pitao je planim glasom. "Nije"
odgovorio sam."Ui, Ismaile." Uao je u kuhinju, zastao je kao da se
boji da e neto polomiti. Malo smo utjeli."Zato je to uinio,
Redepe, jesi li to uo?" pitao je, ovaj put bez ustruavanja, inilo
se. Nita nisam rekao, uao sam u svoju sobu, skinuo sam pidamu;
dok sam oblaio koulju i hlae, uo sam ga kako iz kuhinje govori:
"Uinio sam to god je poelio" poeo je kao da razgovara sam sa
sobom. "Nije htio biti egrt kod berbera. Pa dobro, govorio sam,
onda ui. Ali nije ni uio. Hoda s njima, doznao sam, neki su ga
vidjeli pa su mi rekli, ide sve do Pendika, nasilu skupljaju novac od
zanatlija!" Malo je poutio. Mislio sam da e plakati, ali kad sam se
vratio u kuhinju, nije plakao. "to oni kau?" pitao je oklijevajui.
"Ovi gore. Kako je gospoica?" "Sino je govorila dobro sam, sad
spava" odgovorio sam. "Ali nisu je vodili u bolnicu. Morali bi je
odvesti u bolnicu." Ismail se razvedrio, inilo se. "Moda i nije
toliko da bi morala u bolnicu" rekao je. "Moda je i nije toliko
izudarao." Malo sam utio, a potom rekao: "Ja sam vidio, Ismaile,
vidio sam dok ju je udarao kako ju je udarao!" Postidio se kao da je
on to uinio, spustio se u moju malenu stolicu, mislio sam da e
zaplakati, sjeo je.
Malo kasnije, kad sam uo lupkanje odozgor, pristavio sam vodu za
aj i otiao Gospodi.
"Dobro jutro" rekao sam."Hoete li dorukovati dolje ili ovdje?"
Rastvorio sam aluzine.
"Ovdje" odgovorila je. "Zovi ih da ih vidim."
"Svi spavaju" rekao sam, ali dok sam silazio, vidio sam da se Nilgun
probudila.
"Kako si?"
Presvukla se, sva je bila u crvenom.
"Jako dobro, Redepe" rekla je. "Nita mi nije."
Ali njezino lice nije tako govorilo: jedno joj se oko potpuno zatvo-
296
rilo, rane pokrivene krastama izgledale su kao da su jo vie natekle
i pomodrjele.
"Ii ete ravno u bolnicu!" rekao sam.
"Je li se Faruk probudio?" pitala je.
Siao sam. Ismail je jo uvijek sjedio onako kako sam ga ostavio.
"Juer nam je u kuu dola policija" rekao je neto kasnije. "Nemojte
ga skrivati, rekli su. to bih ga ja skrivao, rekoh, ja u ga kazniti
prije drave, rekoh." utio je, ekao je da ja neto kaem, a kako
nisam, inilo se da e opet zaplakati, ali nije. "to kau?" pitao je. Ne
dobivi odgovor, zapalio je cigaretu. "Gdje u ga nai?"Ja sam rezao
kruh da ga zapeem. "Ima drutvo, idu u kavanu, kau" rekao
je."Poveo se za njima, zato je to uinio. Nita on ne zna!" Osjetio
sam da me gleda. Rezao sam kruh. "Nita on ne zna!" ponovio je.
Izrezao sam kruh.
Kad sam otiao gore, i gospodin Faruk se probudio. Nilgun ga je
sluala, vesela.
"Tako sam se naao u naruju anela povijesti!" govorio je gospodin
Faruk. "Zagrlio me kao kakva raznjeena baka, govorio mi je sad u
ti, evo, otkriti tajnu povijesti."
Nilgun se zahihotala, a Faruk nastavio:
"Ama kakav san! Uplaio sam se, probudio se, ali nije to bilo ni
blizu buenju: eli se probuditi, a sve dublje propada u san. Gle
ovu zguvanu krpu, ispala mi je iz depa."
"Jao" iznenadila se Nilgun, "fes!"
"Fes, nego to! Juer su ih nosili turisti dok su gledali trbuni ples.
Bog zna to sam radio. Sad sam ga naao u depu. Kako li se tu
naao?"
"Hoete li da vam odmah donesem doruak?" pitao sam ja. "Moe,
Redepe" odgovorili su.
Jer se, rekli su, u Istanbul ele vratiti prije nego to ih uhvati
trgovaka guva u prometu. Siao sam u kuhinju, krike kruha
stavio na vatru, zakuhao jaja i vadio sve drugo za doruak. "Ti bi
mogao znati" rekao je Ismail. "Uvijek samo sjedi ovdje, a opet na
kraju o svemu zna vie, Redepe!" Malo sam promislio. "Znam
koliko i ti, Ismaile!" rekao sam. Rekao sam mu da sam ga vidio kako
pui. Ismail je pogledao kao da je izigran, zbunjen. "Kamo bi otiao"
rekao je potom s nadom. "Jednog e se dana odnekud pojaviti. to
se sve
dogaa svaki dan, koliko ljudi izgine, ovo bi mogli i zaboraviti."
Malo je poutio. "Bi li mogli zaboraviti, brate?" pitao je potom.
Nalio sam aj i stavio pred njega. "Hoe li ti zaboraviti, Ismaile?"
pitao sam. Popeo sam se.
"Probudili su se, Gospoo" rekao sam. "I vas oekuju dolje. Hajde,
siite pa s njima dorukujte, zadnji je dan."
"Pozovi ih!" rekla je. "Imam neto to im moram rei. Neu da
vjeruju u tvoje lai."
Siao sam nita ne rekavi. Postavljao sam trpezu, i Metin se
probudio. Faruk i Nilgun se ale i smiju, Metin tiho sjedi. Kad sam
siao dolje, Ismail je opet poeo: "Hasan ve dvije noi nije doao
kui. Jesi li to znao?" Paljivo me gledao. "Nisam" odgovorio sam.
"Nije ga bilo ni one noi kad je padala kia?" "Ne" odgovorio je.
"Krov je prokinjavao, kia je u potocima nosila sve oko kue. Cijele
smo noi sjedili, ekali; nije doao." "Sigurno se, kad je kia poela,
nekamo zavukao" rekao sam ja. Pogledao me jo paljivije. "A
ovamo nije dolazio?" pitao je. "Nikako nije dolazio, Ismaile!"
odgovorio sam, ali sam poslije promislio i sjetio se kola na
tednjaku. Odnio sam gore ajeve, kruh i jaja. Pa mi je palo na
pamet:
"Hoete li mlijeka, gospoice Nilgun?"
"Neu" odgovorila je.
Da sam ga barem skuhao i odnio pred nju bez pitanja. Siao sam u
kuhinju. "Hajde, Ismaile" rekao sam, "popij taj aj." Ponudio sam
mu doruak, narezao kruha. "Jesi li rekao, Redepe?" Nisam ak ni
odgovorio, malo ga je bilo stid, poeo je u tiini jesti, kao da se
pokuava ispriati. Odnio sam gore Gospodin pladanj.
"Zato jo nisu doli gore?" pitala je Gospoa. "Zar im nisi rekao da
ih zovem?"
"Rekao sam, Gospoo... Sad dorukuju. Jasno da e prije polaska
doi da vam poljube ruku."
Odjednom je s podmuklom brzinom digla glavu iz jastuka: "to si
im noas govorio?" upitala je. "Odmah priznaj, neu lai!"
"to to elite da im kaem, ta ne razumijem vas!"
Nije odgovorila. Uhvatilo ju je gaenje. Ostavio sam njezin pladanj,
siao.
298
"Da sam barem uspio nai moju biljenicu" rekao je gospodin
Faruk.
"Gdje si je zadnji put vidio?"
"U autu. Kasnije je Metin uzeo auto, ali je nije vidio." "Nisi je vidio?"
pitala je Nilgun.
Zajedno su pogledali u Metina, ali im ak nije ni odgovorio. Sjedio
je poraen, kao dijete koje je dobilo batine: dijete koje su istukli i k
tome mu zabranili da plae; u ruci mu je bio kruh, ali kao da i nije
znao da je to kruh, gledao ga je posve odsutno pa se zatim, inilo se,
poput pogubljena starca tekom mukom prisjetio da je to to dri
isti onaj kruh premazan maslacem i demom koji je nekada davno
jeo te ga, da bi se prisjetio tih prolih, lijepih dana odjednom s
nadom zagrizao, ali je istoga trena zaboravio na pobjedniku nadu,
zaboravio je zalogaj u svojim ustima i zastao kao da medu
eljustima dri kamen, i ostao tako. Ja sam ga gledao i mislio.
"Metine, tebi govorimo!" viknula je Nilgun.
"Nisam vidio vau biljenicu!"
Siao sam, Ismail je zapalio jo jednu cigaretu. Uzeo sam kruh koji
je iza njega ostao i poeo dorukovati. Nita nismo govorili, gledali
smo kroz otvorena vrata van, u dvorite, u tlo po kojemu su
skakutali vrapci. Sunce je ulo unutra, obasjavalo je nae
bespomone ruke. Hajde da neto kaem, pomislih kasnije, jer mi se
opet uinilo da e zaplakati."Kad se izvlai lutrija, Ismaile?""Sino je
bilo izvlaenje!" Pa smo zauli dugu buku i kripu: Nevzatov je
motor proao i otiao. "Idem ja sad" rekao je Ismail."Sjedni" rekao
sam."Kamo e? Pa emo, kad oni odu, razgovarati." Sjeo je. Ja sam
otiao gore.
Gospodin Faruk zavrio je s dorukom, zapalio je cigaretu. "Nekako
e valjda izdrati s Bakom, Redepe" rekao je. "Mi emo te
ponekad nazvati. A do kraja ljeta sigurno emo jo jednom doi."
"Bit e mi drago."
"Ako se, ne daj boe, neto dogodi, odmah nazovi. I ako ti to bude
trebalo... Samo, ti se nisi navikao na telefon, zar ne?"
"Prvo ete u bolnicu, zar ne?" rekao sam. "Ali nemojte odmah
ustajati. Donijet u vam jo po jedan aj."
"Moe."
Siao sam. Nalio sam im aj i odnio. Nilgun i Faruk ve su bili
poeli.
"Jesam li ti govorio o teoriji s kartama?" pitao je Faruk.
"Jesi" odgovorila je Nilgun. "Rekao si mi i da svoju glavu
usporeuje s orahom, pa ako ga netko razbije i pogleda, meu
tvojim vijugama ugledat e crve povijesti. A ja sam tebi rekla da je
sve to lupetanje. Ali su mi sve te prie bile i zabavne."
"Tono. Sve su to zabavne, besmislene prie."
"Nije tako" rekla je Nilgun. "Nije mi to izgledalo ba toliko
uzaludno."
"Ratovi, pljake, zloini, pae, silovanja..." "Nita od toga nije
uzaludno." "Varalice, epidemije, trgovci, svae: ivot..." "I ti zna da
sve to ima neki razlog."
"Znam li?" pitao je Faruk. Pa je zautio, uzdahnuo. "Zabavne,
besmislene prie, ah!"
"Meni se povraa" rekla je Nilgun.
"Hajde da napokon krenemo" rekao je Metin.
"Zato ti ne ostane, Metine?" pitao je Faruk. "Kupao bi se. to e u
Istanbulu?"
"Moram zaraditi novce koje nisam uspio zaraditi zbog vas dvoje
mlitavaca!" odgovorio je."Cijelo ljeto u kod tete davati instrukcije,
250 lira sat. Jasno?"
"Uplaio si me!" naalio se Faruk.
Ja sam siao u kuhinju. Pitao sam se to bi Nilgun bilo dobro za
eludac. Ismail je odjednom ustao. "Ja odoh" rekao je. "Hasan e
malo lunjati pa e na kraju opet doi kui, zar ne, Redepe?"
Promislio sam."Doi e!"odgovorio sam."Kamo bi otiao, doi e, ali
ti sjedni, Ismaile!" Nije sjeo. "to kau oni gore?" pitao je. "Da im se
odem ispriati?" Odjednom sam se zbunio, razmiljao sam. "Sjedni,
Ismaile, nemoj ii" ponavljao sam kad smo odozgor zauli buku.
Gospoin tap, udara o pod. Jesi li se sjetio? Zastali smo i pogledali
gore. Pa je Ismail sjeo. tap je jo nekoliko puta udario, kao da
udara po Ismailovoj glavi. Zauli smo onaj istroeni, nejaki, ali
neumorni staraki glas.
"Redepe, Redepe, to se dolje dogaa?"
2.00
Popeo sam se.
"Nita se ne dogaa, Gospoo" rekao sam, uao u njezinu sobu i
smjestio je u krevet. Rekao sam joj da e sad doi u njezinu sobu.
Pitao sam se da li da njihove kufere posputam dolje, do auta. Na
kraju sam uzeo Nilgunin kufer i polako ga spustio. Dok sam silazio,
mislio sam kako e Nilgun sad rei zato si ga spustio, Redepe, ali
im sam vidio da je legla na divan, shvatio sam da sam zaboravio
da joj nije dobro. Bilo je to kao neto to nisam elio pa sam
namjerno zaboravio: jer, istoga sam trenutka vidio i da povraa.
Stao sam drei kufer, i Metin i Faruk su zbunjeni gledali: Nilgun je
odjednom, ne pustivi glasa, glavu okrenula na stranu: kad sam
vidio to iz nje izlazi, sjetio sam se, ne znam zato, jaja. Dok je
Nilgun povraala, ja sam se trei i u strahu spustio u kuhinju da
naem togod to bi joj moglo biti dobro za eludac. Zato to joj
jutros nisam dao mlijeka, mislio sam, kako sam to mogao
zaboraviti, zbog mene. Ali ni mlijeko nisam kupio. Gledao sam
zbunjen u Ismaila koji je neto govorio. Pa sam se sjetio i potrao.
Kad sam ponovno stigao gore, Nilgun je bila mrtva. Nisu mi oni
rekli da je umrla, shvatio sam im sam je vidio, ali ni ja nikome
nisam rekao da je umrla. Gledali smo s krivnjom u njezino zeleno
lice i mrana, oputena usta, kao da su lice i usta mlade djevojke
koja se odmara jer smo je mi nepromiljeno zamorili. ena
gospodina Kemala koju je Metin dovezao deset minuta kasnije, ona
je rekla da je mrtva. Od krvarenja u mozgu, rekla je. Svejedno smo,
ekajui ne bi li moda ustala i prohodala, jo dugo s nadom gledali
u Nilgun.
im
31.
Podigao sam s njega kutiju od boje i malo priekao ne bi li glupi je
iz bodlji gurnuo onu malenu i smijenu njuku da se malo zabavim.
Ali nije ju gurnuo. Bit e da se opametio. Nakon to sam jo malo
ekao, dodijao mi je te sam ga paljivo uhvatio za jednu bodlju i
podigao glupoga jea u zrak. Boli, ha? Ispustio sam ga: lupio je o
zemlju kao lopta i prevrnuo se. Kako je bijedan stvor taj glupi je,
alim te, gadi mi se, dosta mi te je.
Pola osam je, itav je jedan dan kako se ovdje skrivam; ve je est
sati kako se zabavljam s ovim jeom kojega sam naao usred noi.
Kako je nekada bilo mnogo tih jeeva, ovdje, tamo nie, kod nas,
nou bi ulazili u dvorite, majka i ja odmah bismo ih prepoznali po
ukanju, kad mu u lice zapali ibicu, ukoi se kreten! Pa stavi na
njega kakav kabao i zarobi ga do jutra. Svi su oni otili, ostao je
samo ovaj: zadnji, smueni jeu, muka mi je od tebe! Dok sam palio
cigaretu, dolo mi je da ga zapalim, da zapalim ne samo jea, nego
sve ovo, trenjike, zadnja stabla masline, sve. Da vam tako na
najbolji nain kaem zbogom, ali nije vrijedno, mislio sam. Nogom
sam jea prevrnuo na leda, sad inite to vam volja.Ja odoh, u
ustima mi cigareta da zaboravim da sam gladan.
Hajde da skupim svoje stvari, rekoh: kutija cigareta - jo ih je sedam
ostalo, dva elja, ibice; kutiju od boje ostavio sam kraj glupoga
jea, ali sam Farukovu biljenicu iz povijesti uzeo, nikad ne zna,
makar nije ni za to, manje e sumnjati u nekoga tko naoko-
302
lo hoda s biljenicom; ukoliko im, jasno, to bude vano pa krenu za
mnom. Prije nego to sam krenuo, rekoh: da zadnji put bacim
pogled na to moje staro mjesto izmeu badema i smokve, dolazio
sam i kao mali, kad bi mi dozlogrdila i kua i sve. Pogledao sam
zadnji put i krenuo.
Proavi kozji put, da sad zadnji put izdaleka pogledam i na nau
kuu i na donju mahalu, rekoh. Eto, tata, zbogom, kad doe dan da
se kao pobjednik vratim ovamo, ionako e to vjerojatno proitati i
u novinama, tad e shvatiti koliko si bio nepravedan prema meni;
nisam ja taj koji bi bio obian berber. Zbogom, mama, moda u
ionako prvo tebe spasiti toga krtog lutrijaa. Pa sam pogledao
bogate i besmislene zidove i krovove onih grenih kua; vaa se
kua odavde ne vidi, Nilgun; odavna ste dojavili policiji, zar ne;
zasad zbogom.
Na groblju nisam zastao, samo sam sluajno proao i prolazei
zamiljen proitao kao da itam spomenike s kojima nemam
nikakve veze: Gul i Dogan i Selahattin Darvinoglu, pisalo je, Fatiha
za njihove due. Proitao sam i osjetio se iz nekog razloga jako sam,
kriv i bespomoan; da ne bih zaplakao, pruio sam korak.
Netko bi me mogao vidjeti i prepoznati, kakav pametnjakovi koji
je uo to se dogodilo i tako to: zato se nisam spustio asfaltom kojim
su jurili za Istanbul gdje e jedni druge potkopavati, nego sam
skrenuo u vonjake i njive. Vrane koje su se navadile na trenje i
vinje razletjele su se iz kroanja kad sam naiao, znaju da su neto
skrivile. I Atatiirk je nekada sa svojim bratom iao u lov na vrane,
jesi li to znao, tata? Noas sam usred noi skupio svu hrabrost i
pogledao u nau kuu, kroz prozor: sva su svjetla gorjela, nitko nije
govorio ugasi, grehota je, a tata je glavu drao u rukama; izdaleka
nije bilo jasno je li plakao ili gunao. Tad sam pomislio: znai, netko
mu je javio, moda je bila i policija. Kad sam si opet predoio svoga
oca u tome stanju, bilo mi ga je ao; malo je nedostajalo da se
osjetim i krivim.
Kako se ondje kod donje mahale okupila znatieljna hrpa
besposlenih danguba koji gledaju prolaznike i tko je tko i tko to
radi, ja nisam proao onuda. Na mjestu gdje je Metin juer zapeo sa
svojim automobilom, siao sam s asfalta i kroz vonjake krenuo
ravno
30,
prema dolje. Spustivi se do pruge, do drugog sam se kolodvora
uputio pokraj Poljoprivredne kole. Da se pitalo moga oca i da na
prijemnom ispitu nisu pitali stvari koje nas nisu uili, mene bi dali u
tu Poljoprivrednu kolu jer je blizu nae kue, i ja bih sljedee
godine ispao diplomirani vrtlar. im se ima diploma, moj tata kae:
nije vrtlar nego inovnik, pa da, inovnik je jer ima kravatu, ali po
meni to je samo vrtlar s kravatom. Oni i ljeti idu u kolu. Samo
gledaj: sad e zazvoniti, pa tri za nastavnikom da ti u laboratoriju
pokae da paradajz ima sjemenke. Pristavi uspaljenici, bijednici!
Kad sve to vidim, jako mi je drago to se preda mnom pojavila ta
djevojka: da me zbog nje nije snalo sve to me je snalo, moda bih
i ja pristao na to da u ivotu budem vrtlar s kravatom, ili berber koji
ima vlastitu radnju. K tome, jasno, da bi od berberskog egrta
postao majstor berber, deset e godina igrati kako svira ne samo
otac, nego i berber. Malo sutra!
Tamo kod tvornice kablova stoje radnici, ekaju pred rampom
istom kao to su one koje zaustavljaju aute dok prolazi vlak, ak je i
obojena u crveno i bijelo, ali radnici ne prolaze kroz nju, nego se
pokorno tiskaju kroz uzana vrata pokraj nje, a dok kraj vratarske
kuice nekamo guraju kartice koje su im u rukama, vratari ih
odmjeravaju kao zatvorski uvari. K tome, tvornica je sa svih strana
okruena bodljikavom icom. Da, to to se zove tvornica, zapravo je
moderni zatvor i jadni robovi od osam ujutro do pet popodne u
njemu troe svoje ivote da bi strojevi bili zadovoljni. Kad bi moj
otac mogao nai kakvu vezu, odmah bi me ispisao iz kole i ubacio
meu te radnike, ak bi se i radovao mislei kako u ja itav ivot
provesti za nekakvim strojem, uvjeren da mu se sin snaao da bolje
ne moe. A ovo je skladite tog zatvora koji se zove tvornica: po
praznoj buradi nai su ispisali to e uiniti komunistima.
Kasnije sam promatrao teret koji je dizalica podigla s nekog broda u
tvornikome pristanitu. Kako velik teret! Kako se udno njie u
zraku! I sad e taj brod, nakon to ga isprazne, krenuti tko zna
kamo! Stao sam i malo gledao brod, ali poslije, kad sam ugledao da
dolaze radnici, nisam htio da pomisle da sam besposleni lutalica.
Uhvatili su vezu i dokopali se posla, pa bi sad mogli misliti da su
bolji od mene. Dok sam prolazio pokraj njih, odmjerio sam ih: i
nema neke
304
razlike medu nama; od mene su malo krupniji i odijela su im ista.
Da moje tenisice nisu blatne, ne bi se ni znalo da sam lutalica.
I zaboravio sam na ovu esmu ovdje. Prvo sam se lijepo napio vode,
loe mi je sjela na prazan eludac, ali nema veze. Pa sam obrisao
blato s tenisica. Nek' mi nestane s cipela to crveno blato proklete
zemlje, nek' se spere odurna prljavtina prolosti, mislio sam, kad
netko prie.
"Moe P samo malo, zemljak, da popijem vode" ree.
Maknuo sam se. Bit e da je radnik. Ovakva vruina, a on u jakni.
Skinuo ju je, paljivo je presloio i stavio sa strane. I zatim, umjesto
da pije vode, poeo hrakati. Znai, ako si snalaljiv, em e nai
posao, em e, kad se hoe useknuti, rei da bi pio vode, samo da
bi drugome preoteo red. Je li ovaj zavrio osnovnu? U depu jakne
ima novanik, viri. I dalje je mrkao, naljutio sam se: odjednom sam
iz depa njegove jakne zgrabio novanik i ak ga odmah stavio u
svoj stranji dep. Nije gledao, nije vidio, jer je jo uvijek hrakao. Na
kraju je, da bi se opravdao, popio malo vode, a ja sam rekao:
"Hajde, zemljak, dosta je, imam i ja posla."
Maknuo se."Ejvala" rekao je hvatajui zrak. Uzeo je jaknu, obukao
ju je, nije primijetio. Dok sam ja spokojno prao svoje tenisice, otiao
je prema tvornici. Nisam ak ni pogledao za njim. Kad sam lijepo
poistio blato s tenisica, vie ga se nije ni moglo vidjeti. A ja sam
brzim koracima krenuo na drugu stranu, prema kolodvoru. Toliko
je vrue da su cvrci poeli s pjesmom. Sustigao me vlak, u njemu
oni koji u ponedjeljak ujutro ure na posao, svi sloeni kao sardine,
proli su gledajui me. Ovaj sam propustio, ekat u sljedei vlak.
Doao sam do kolodvorskih perona i, kao i svi ostali, kao netko tko
je za poslom, s biljenicom u rukama hodao sam zamiljen, nisam
ni pogledao dvojicu policajaca. Otiao sam ravno u tamonji bife.
"Tost s tri krike kaara" rekao sam.
Pruio je ruku u vitrinu i prvo u pecivo ugurao krike kaara koje
su virile van. Kaar izvuku iz peciva pa to tako stave u vitrinu da
pomisli kako je i pecivo puno kaara. Svi ste snalaljivi i svi mislite
da ste pravi ljudi jer ste snalaljiviji od mene. Dobro, a to ako ja
nisam takav duduk kakvim me vi smatrate, a to ako sam i
305
od vas snalaljiviji: to ako vam upropastim sve vae igre? Neega
sam se sjetio.
"Daj mi jedan ilet i ljepilo" rekao sam i na mramorni pult bifea
spustio ioo lira.
Skupio sam kusur i sve to mi je prodava dao i otiao. Opet nisam
pogledao policajce. Po ovakvim kolodvorima zahodi su na kraju
perona. Unutranjost zaudara kao crkotina. Zakljuao sam vrata, iz
stranjega depa izvadio novanik: pogledam: na snala-1 jivi
radnik ima jednu od tisuu lira, dvije od petsto i zajedno sa
sitniima ima dvije tisue sto dvadeset pet lira. U drugom odjeljku
novanika naao sam, kako sam i pretpostavljao, karticu. Karticu
socijalnog osiguranja. Ime mu je Ibrahim, prezime ener, ime oca
Fevzi, ime majke Kamer, Trabzon, selo Surmene i tako to. Fino. Sve
sam nekoliko puta proitao i nauio napamet. Zatim sam iz depa
izvadio svoju ueniku iskaznicu, prislonio je na zid, paljivo
iletom izrezao svoju fotografiju i izvukao je. Noktom sam ogulio
karton s poleine. Sliku Ibrahima enera odlijepio sam sa socijalne
kartice, a kad sam ljepilom na njezino mjesto stavio svoju sliku, ja
sam postao Ibrahim ener. Dosad je bilo lako. Socijalnu karticu
Ibrahima enera stavio sam u svoj novanik, a njega u svoj dep. Pa
sam iziao iz zahoda i otiao u bife.
Tost mi je bio gotov. Jeo sam ga uivajui jer mi ve dva dana u
eludac nije ulo nita osim treanja i zelenog paradajza iz vrtova.
Popio sam i jedan ajran i pogledao to bih jo mogao pojesti, pun
sam novaca. Ima keksa, okolada, ali nije mi do toga. Naruio sam
jo jedan tost, dobro ga zapei, rekao sam, nita nije odgovorio.
Rame mi je naslonjeno na pult bifea, neprimjetno sam okrenut
prema kolodvoru, sve mi je ravno, ni zbog ega ne brinem. Samo
sam se jednom malo okrenuo, pogledao sam prema esmi, ide li tko
prugom, ali nikoga nije bilo. Na je snalaljivi radnik mislio da je
pametan, ali jo uvijek nije primijetio da mu je novanik dobio
noge. Moda je i primijetio, ali nije pomislio da sam ga ja mogao
uzeti. Kad mi je prodava pruio tost, zatraio sam i novine:
"Slobodu1".
Uzeo sam ih, otiao, tamo su postavili klupu, sjeo sam ne obazirui
se ni na koga, jedem tost i itam.
306
Prvo sam pogledao koliko je ljudi juer ubijeno. U Karsu, Izmiru,
Antaliji, u ankarskoj etvrti Balgat... Istanbul sam preskoio i
ostavio ga za kraj. Naih je otilo 12, njihovih 16. Pa sam pogledao
imena iz Istanbula, nema je, Izmit se ak i ne spominje. Zatim sam,
uzbuen, pogledao mjesto kojega sam se najvie bojao, ali ni meu
ranjenima nije bilo Nilgun Darvinoglu. Pa sam sve jo jednom
proitao: nema, da. Moda je nema u ovim novinama, pomislio
sam; otiao sam pa sam kupio i Naciju. Ni tu je nije bilo meu
ranjenima. Ionako napisu samo imena ranjenih, imena onih koji su
ih ranili ba i ne piu. Nije vano, da mi je bilo stalo do toga da
svoje ime vidim u novinama, bio bih ili kurva ili nogometa.
Novine sam, zamiljen, presloio; uao sam, idem do altera, znam
ja kamo sam se zaputio.
"Za Uskudar" rekao sam.
"Vlak ne ide za Uskudar" prozbori mudrija-prodava. "Zadnja
stanica je Hajdarpaa."
"Ta znam, znam!" odgovorih. "Daj mi za Hajdarpau." Opet ne daje.
to sad hoe, Bog te ubio?! "Puna ili uenika?"
"Nisam ja vie uenik!" rekao sam. "Ja se zovem Ibrahim ener."
"Ba me briga kako se zove" odgovorio je, ali kad me pogledao u
lice, vjerojatno se uplaio, uutio je i pruio kartu.
Razljutio sam se. Nikoga se ja ne bojim. Iziao sam, pogledao, u dnu
pruge nikoga nema. Na klupu na kojoj sam maloprije sjedio uvalili
su se neki drugi snalaljivci. Mislio sam da odem pa ih dignem, da
kaem: tu sam ja sjedio, ali nije sad vrijeme za to, samo bi vidio: sva
bi se ova rulja udruila protiv tebe. Osvrtao sam se da vidim ima li
koje drugo mjesto na koje bih mogao sjesti, kad mi koljena klecnue:
gledaju me policajci!
"Zemljak, ima li sat?" upita me jedan od njih.
"Tko, ja?" odgovorih. "Imam ja sat, da."
"Koliko je?"
"to, sati? Osam i pet" rekoh.
Nita nisu rekli, otili su razgovarajui meu sobom. I ja sam
nastavio svojim putem, ali kamo da idem? Hajde dobro, tamo je
prazna klupa, otiao sam i sjeo. Kasnije sam i ja, kako to rade i rad-
307
nici koji ujutro putuju na posao, zapalio cigaretu, rairio novine i
zaitao se. Nakon to sam dovrio domae vijesti, s panjom i
oprezom ljudi koji imaju enu, djecu i hrpu odgovornosti, proitao
sam i vijesti iz svijeta: ako se Brenjev i arter potajno dogovore da
podijele Tursku, sve mogu uiniti, mislio sam. Mogue je da ih je u
Tursku poslao papa, mislio sam dalje, kad kraj mene netko sjede:
protrnuo sam.
Ne sputajui novine, pogledao sam ga krajikom oka. Ima
ogromne ruke, naborane kao arav, i debele prste; spustio ih je,
umorne, na hlae starije od mojih. Pogledao sam mu i lice, shvatio
sam: siroti, stari radnik, krepan od posla. Bilo mi ga je ao. Ako za
nekoliko godina ne umre, ako se dokopa mirovine, cijeli e ti
ivot proi ni za to, ali nije njemu do toga, uope ne izgleda kao da
mu je krivo, mirno gleda one koji ekaju s druge strane, gotovo da
je i veseo. Tad sam pomislio: nije valjda da neto sprema, moda se
i s onima sporazumio, moda svi, svi koji su na stanici, gledaju
kako da me smotaju. Zadrhtao sam. Ali stari je radnik odjednom
tako zijevnuo da sam shvatio da sam prava budala. Zato bih se ja
bojao, nek' se oni mene boje! To me je smirilo.
Pomislio sam kako bi bilo da mu sve ispriam, moda ak odnekud
poznaje moga oca, ja sam sin onoga epavog lutrijaa, sad idem u
Istanbul, na Uskudar; mogao bih mu priati o Nilgun, o naim
dekima, ak i o onome to misle o meni, ali gle, ove novine koje
drim u rukama zasad ne piu, zna to, meni se ponekad ini da
nam se sve ovo dogaa zbog nekih koji se nama poigravaju, ali ja u
jednoga dana tako neto izvesti da e se i ta igra izjaloviti, da, sad
ne znam to je to to u uiniti, ali znam da u vas sve jako
iznenaditi, razumije li? I ove novine tad e pisati, i ovi neznalice
koji ekaju vlak i svakoga su jutra sretni jer imaju nekakav posao, a
nemaju pojma to se u svijetu zbiva, i oni e shvatiti, malo e se
zauditi, ak e me se i uplaiti, i mislit e: znai mi nismo svjesni,
znai sve je uzalud, a mi nismo svjesni. Kad dode taj dan, o meni e
govoriti ne samo novine, nego i televizije, shvatit e, svi ete
shvatiti.
Zanio sam se. Dolazi vlak, bez urbe sam presloio novine,
spokojno ustao. Pogledao sam biljenicu iz povijesti punu Farukova
rukopisa, malo sam je itao. Gluposti! Povijest je za roblje; prie
,08
za mrtva puhala, bajke za glupu djecu; povijest je za glupe, jadne,
kukavice! Nisam je ak ni pokidao. Bacio sam je na dno koa pokraj
klupe. Poput ljudi koji ne misle o onome to rade, poput svih,
cigaretu sam ravnoduno bacio na zemlju, i jednako tako, kao svi
vi, bez razmiljanja zgazio opuak. Otvorila su se vrata vagona:
stotine glava koje u mene gledaju iz vagona: ujutro idu na posao,
naveer se vraaju s posla, ujutro idu na posao, naveer se vraaju s
posla, jadnici, ne znaju, ne znaju! Doznat e! Ja u ih nauiti, ali ne
sad; sad, dobro je, i ja, kao i svi vi koji imate posla i ujutro idete na
posao, kao svi vi, pogledajte, ulazim u natrpani vlak, guram se
meu vas.
Unutranjost vagona ispunjena je toplinom ljudi koji se neprestano
miu, vlana i topla! Bojte me se, odsad me se bojte!
ino
32.
Leala sam u krevetu i ekala. ekala sam jer e prije nego to pou
u Istanbul doi da mi poljube ruku, doi e za koji asak da me
pozdrave, da sa mnom porazgovaraju i posluaju me; zato sam
glavu spustila u jastuk i ekala, kad se odjednom zaudih: sva buka
koja je dopirala odozdo najednom stade! Ne ujem korake iz sobe u
sobu, ne ujem zatvaranje vrata i otvaranje prozora, ni njihove rijei
koje odzvanjaju na stepenicama i nada mnom: bojim se.
Ustala sam iz kreveta, uzela tap i nekoliko puta udarila u pod, ali
se podli patuljak pravio gluh. Nakon to sam jo malo udarala po
podu, pomislila sam da e moda i drugi uti pa se nee moi
pretvarati da me ne uje, polako sam izila iz sobe, stala na poetku
stepenica i opet poela:
"Redepe, Redepe, brzo doi gore!" Nita.
"Redepe, Redepe, tebi govorim!"
Kako je udna i zastraujua ta tiina. Pohitala sam u sobu, hladno
mi je po nogama, prila sam prozoru, gurnula aluzine, pogledala
dolje: u dvoritu netko usplahireno uri prema autu, prepoznala
sam ga, to je Metin, sjeo je u auto i odjurio ostavivi me, moj Boe,
tako zbunjenu. Gledajui kroz prozor, u strahu sam nizala najcrnje
misli, ali nije dugo potrajalo jer se Metin odmah vratio brzo kako je
i otiao i opet me zaudio: iz auta je zajedno s njim izila i jedna
ena te su zajedno uli unutra: vidjevi torbu koju je drala i dugi
al,
310
prepoznala sam je: to je ljekarnica; kad bi me proglasili bolesnom,
dolazila bi s tom velikom torbom koja bi vie pristajala mukarcima
te bi, da bi mi se umilila i da bi mi to lake zabila svoju otrovnu
iglu, govorila to je slade mogla, smjekajui se: gospodo Fatma,
imate temperaturu, zamarate svoje srce ni za to, dajte da vam dam
jednu injekciju penicilina pa e vam biti lake, zato odbijate, ta vi
ste doktorova ena, pogledajte: ovdje vam svi ele samo najbolje.
Upravo u to zadnje nikada ne bih povjerovala, i na koncu, nakon
to bih malo zaplakala, ostavili bi me na miru s mojom
temperaturom i pokupili se, a ja bih tad mislila: nisu ti uspjeli
otrovati misli pa su se sad okomili na tvoje tijelo, budi oprezna,
Fatma.
Oprezna sam, ekam u strahu. Ali nita se nije dogodilo. Koraci
nisu krenuli stepenicama kako sam oekivala, tiina koja je dolazila
odozdo nije se prekinula. Nakon to sam jo malko priekala, pred
kuhinjskim vratima zaula sam lupkanje i ponovno pourila k
prozoru. Ljekarnica se s torbom u ruci vraa, sad je sama: lijepa
ena tako udno napreduje dvoritem, mladenakim, ivim
korakom: zagledala sam se, bila mi je zanimljiva: na nekoliko
koraka od dvorinih vrata odjednom stade, spusti na zemlju svoju
torbu i iz nje neto izvue: veliku maramicu; briui nos
maramicom, dade se u pla. Tako mi je bilo ao te lijepe ene: kai
mi, to su ti uinili, reci mi, ali ona se pribrala, zadnji put
maramicom obrisala oi, uzela torbu i ode. Prolazei kroz vrata,
okrenula se i pogledala kuu, ali mene nije vidjela.
Ja sam, zabrinuta, stajala na prozoru, kao svijea. Tako me zamorila
ta briga da sam se razljutila na njih: idite napokon, idite, iziite iz
mojih misli, ostavite me samu! Ali jo uvijek ne dolaze, i jo se
uvijek odozdo ne uje ba nita. Otila sam do kreveta. Ne brini,
Fatma, sad e oni opet poeti s onom runom bukom, uskoro, opet
e poeti bestidno veselje i lupkanje. Uvukla sam se u krevet,
mislila: sad e doi, nakon to protutnje stepenicama, Faruk, Nilgun
i Metin ui e mi svaki as u sobu, pognuti se do moje ruke, i tad u
misliti ravnoduno, sa srdbom i zaviu: kako su udne te njihove
kose to se sputaju do moje ruke! Mi idemo, Bako, idemo mi, rei
e tad, ali uskoro emo opet doi, Bako, vidimo da se vi dobro
drite, dobro ste, jo se i vie uvajte, ne brinite za nas, idemo.
Nastat e
3ii
udna tiina, vidjet u kako me paljivo gledaju: paljivo, s
ljubavlju, saaljenjem, pa i udnom radou. Tad u znati da misle
na moju smrt, shvatit u da zamiljaju kako u umrijeti, a ja ne
volim da me saalijevaju, pa u se moda ak i pokuati naaliti -
ako me ne razljute opominjui me da budem dobra prema Redepu
- moda u se tad s njima i naaliti: znate li vi kako ovaj moj tap
boli, rei u moda, zato niste obukli kratke hlae, pitat u, sad u
vas za ui prikovati za zid, rei u moda, ali znam, te ih rijei nee
ni mrvicu nasmijati, samo e ih podsjetiti na iste bezdune i
besmislene rijei koje kod pozdravljanja napamet izgovaraju, i
nakon to malo posute, upitat e me:
"Mi idemo, Bako: recite, kome emo u Istanbulu prenijeti vae
pozdrave?"
Tako e pitati, a ja u zastati zbunjena i usplahirena, kao da to
pitanje nisam oekivala. Pomislit u na Istanbul, na sve to sam u
Istanbulu prije sedamdeset godina ostavila, ali se, naalost, neu
moi zavarati jer znam: znam da ste ondje do grla potonuli u grijeh
o kojemu je Selahattin u svojoj enciklopediji pisao i kojega je
prieljkivao. Ali ponekad me zanima. Kad me za hladnih zimskih
noi ne uspiju zgrijati sjeanja i pe koju je patuljak aljkavo
podloio, poelim ak biti medu njima, poelim se nai u svijetloj,
toploj, radosnoj sobi pa se tako zanesem, ali ne!: ja grijeh ne elim!
Ako iz glave nikako ne uspijem izbiti veselje te tople i svijetle sobe,
na koncu, usred zimske noi, ustanem iz kreveta, otvorim ormar pa
iz kutije u kojoj stoje polomljene igle moje maine i rauni za struju,
ispod mosura i pokraj kutije za bisere, izvadim i pogledam: ah,
kako alosno, svi ste pomrli pa su za vama cijelom svijetu objavili, a
ja sam iz novina izrezala i sauvala, pogledajte, pogledajte vae
osmrtnice: Preminula: Semiha Esen, ki rahmetli Halita Demila,
glavnog direktora Uprave Tvornice eera; Preminula: potovana
gospoa Muruvvet, lanica Upravnoga tijela - silna stvar! - trebalo
bi dodati i da je bila gluplja od svih; Preminula: Nihal, jedinica
rahmetli gospodina Adnana - on je bio od bogataa staroga kova -
sjetila sam te se, Nihal, kako ne bih, gle, udala si se za jednoga
trgovca duhanom, imala si troje djece i, maallah, jedanaestero
unuadi, ali ti si zapravo voljela Behlula, samo to je on volio onu
pokvarenicu Bihter, ne misli, Fatma, gle, evo jo jedne, ta je i
posljednja, prije nekih deset godina vjerojatno: Preminula:
potovana gospoda Nigan Iiki, ki ministra vakufa i ambasadora
u Parizu rahmetli ukru-pae i sestra rahmetli Turkan i ukran,
avaj, draga Nigan, proitam tako da si se i ti zanavijek smirila, i dok
stojim nasred hladne sobe s osmrtnicama u ruci, shvatim kako u
Istanbulu nije ostao nitko od mojih, pa pomislim: svi ste se obreli u
dehen-nemu koji je Selahattin prieljkivao na zemlji i u svojoj ga
enciklopediji opisao, svi ste potonuli u istanbulskim grijesima:
mrtvi ste, zakopani medu betonskim apartmanima, tvornikim
dimnjacima, u smradu plastike i medu odvodnim cijevima, kako
strano! Kad na to pomislim, udan me strah umiri, u hladnoj
zimskoj noi poelim toplinu jorgana pa se vratim u krevet te
umorna od misli poelim zaspati, poelim zaboraviti: doista izgleda
da ja u Istanbulu nemam nikoga koga bih pozdravila, da.
Neka dodu, nek' me pitaju: ovaj se put neu smesti i zauditi, nego
u im odmah tako odgovoriti; ekam ih, ali odozdo se jo uvijek
nita ne uje. Ustala sam iz kreveta, pogledala u sat na stolu, deset
je sati! Ta gdje su? Otila sam i kroz prozor gurnula glavu: auto stoji
na mjestu gdje ga je Metin i ostavio; kasnije sam se sjetila: vie ne
ujem ni pjesmu cvrka koji ve tjednima stoji ondje kod kuhinjskih
vrata: strah me je tiine! Malo sam mislila na ljekarnicu koja je
maloprije bila tu, ali je ni s ime nisam uspjela povezati, pa sam se
opet sjetila da im patuljak pripovijeda, okupio ih je pa im aptom
opisuje grijeh i zloin: odmah sam izila iz sobe, otila do poetka
stepenica te, udarajui tapom o pod, poviknula:
"Redepe, Redepe, odmah dodi gore!"
Ali sad sam iz nekoga razloga znala da nee doi, znala sam da
uzalud udaram po podu i uzalud muim starako grlo, ali svejedno
sam jo jednom viknula, a dok sam vikala, uhvatilo me neto tako
udno, zadrhtala sam: kao da su, kriom od mene, otili da se
nikada vie ne vrate, i ja sam u ovoj kui ostala sama samcata! Malo
sam se uplaila i opet viknula da bih zaboravila, ali me nelagoda jo
jae zahvatila. Kao da na svijetu nikoga nije ostalo, ni ovjeka, ni
ptice, ni podmuklih pasa, kao da nema ak ni cvraka koji bi me
svojom pjesmom podsjetili na toplinu i vrijeme: vrijeme je stalo i
jedino
sam ja ostala, i moj prestravljeni glas eto jo jednom uprazno vie, a
tap mi uzalud udara u pod, i kao da me nitko ne uje: samo
ostavljeni naslonjai, stolice, stolovi pokriveni tekom prainom,
pozatvarana vrata, beznadne stvari koje pucketaju same sa sobom:
tvoja smrt, Selahattine! Moj Boe, uplaila sam se i pomislila kako
e se i moje misli, kao i stvari, ukoiti, bezbojne i bezmirisne poput
komada leda, a ja u do vjenosti ostati ovdje, u ovoj tiini. Tad sam
se odjednom sjetila kako bih dolje mogla nai i vrijeme i pokret, pa
sam se prisilila i sila etiri stepenice, ali kad mi se zavrtjelo u glavi,
prepala sam se: tu je jo petnaest stepenica, ne moe sii, Fatma,
past e! Vratila sam se u strahu, ali polagano: dok sam se penjala,
leda okrenutih stranoj tiini, htjela sam se razveseliti i zaboraviti:
sad e oni doi da ti poljube ruku, Fatma, ne boj se!
Kad sam stigla do vrata svoje sobe, nisam se bojala, ali se nisam ni
razveselila: Selahattin je sa svoje slike na zidu u mene gledao da bi
me zastraio, ali ja vie nita nisam osjeala, kao da ni miris ni
toplinu ni okus ni dodir vie nisam osjeala. U sedam sitnih koraka
stigla sam do svoga kreveta, sjela na rub te se opustila i naslonila na
proelje kreveta: zagledana u tepih na podu, vidjela sam kako su
moje misli prazne i uvijek iste; bilo mi je teko: ja i moja prazna
misao stojimo jo uvijek u praznini. Kasnije sam se lijepo ispruila,
a dok sam glavu sputala u krevet, pitala sam se je li vrijeme, stiu
li, ulaze li u sobu da mi poljube ruku; zbogom, Bako, zbogom, Bako,
jesi li spremna? Jo se uvijek nita nije ulo ni sa stepenita ni
odozdo, a kako sam se bojala da me opet ne uhvati znatielja,
mislila sam da nisam spremna, mislila sam kako moram ekati i
jednako kako to inim za hladnih zimskih noi, vrijeme moram
podijeliti na krike, kao da je narana: pokrila sam se jorganom i
ekala.
Znam da e mi, dok tako ekam, doi kakva misao pa me zabaviti.
Koja li e doi? eljela bih da mi moja svijest pokae to je u njoj, to
je s unutarnje strane, poput rukavice okrenute naopako: da
napokon kaem: ti si znai, odrasla, Fatma, vanjska ti je strana ista
kao unutarnja, kao da se gledaju u ogledalu. Da se zaudim, da
zaboravim, da se zabrinem: ako je s vanjske strane to da me
neprestano dolaze gledati, da me za veeru stepenicama sputaju
dolje i da mi, evo sad, dolaze ljubiti ruku, to li je s nutarnje strane,
pitam
3U
se ponekad. Moje srce koje neprestano kuca, misli poput papirnatih
brodova na vodi tekuici, i to jo? udna stvar! Ponekad se u
polusnu, u tami, zbunim, pa se prepustim ugodnome nemiru: kao
da sam preokrenuta: to je bilo unutra, sad je vani, a ono izvanjsko
sad je unutra, a ja u tami ne mogu raspoznati koja sam od tih dviju
strana. Ruku pruim tiho kao maka pa upalim svjetlo, dotiem
hladne eljezne ipke kreveta pa se pokuavam snai, ali me hladno
eljezo ponese i spusti u hladnu zimsku no: gdje sam? Mislim da
ovjek ponekad ak ni to ne moe znati. Znai, ako ovjek koji je
sedamdeset godina proivio u istoj kui ak ni u to nije siguran, ja i
opet zakljuujem kako ta stvar koja se zove ivot i za koju mislimo
da je troimo kako nam volja, mislim i zakljuujem da je ta stvar
udna i nerazumljiva i nitko ak ni za svoj ivot ne moe znati zato
je protekao tako kako je protekao. Samo gleda i eka i dok on - a
da nitko ne zna zato - ide malo na jednu, malo na drugu stranu, ti
razbija glavu niui mnoge misli o tome na koju e stranu i dok se
tako bavi tim udnim mislima koje nisu ni krive ni prave, a
pogotovo nisu konane, putovanje zavri: gotovo je, Fatma, hajde
izlazi! Prvo spustim jednu, pa drugu nogu, i iziem iz koije. Zako-
raknem jednom-dvaput, pa se okrenem i pogledam koiju. Je li to
bila ta stvar koja nas je vozala drmusajui nas? Jest, kau. Kad dode
kraj, ja u znai tako misliti: to je bilo to, nita ja nisam shvatila, ali
bih voljela iznova poeti. Samo - to ne moe! Hajde sad, rei e, sad
smo ovdje, s druge strane, ne moe ponovno sjesti u nju, ne moe
krenuti ispoetka. I kad koija pucne biem i krene sa svojim
konjima, ja gledam za njima i poelim zaplakati: znai ne mogu
opet krenuti, majko, znai nema jo jednom! Ali kasnije uporno
mislim kako bi ovjek morao moi iznova poeti, jednako kao to
mislim i da bi djevojica, ukoliko to eli, cijeli ivot morala moi
ostati bezgrena djevojica, mrmljam kako bi ovjek morao dobiti
priliku poeti sa svime iznova. I tad se sjetim onih knjiga koje su mi
itale Nigan, Turkan i ukran, sjetim se kako sam se s majkom
vratila koijom, pa se razvedrim od lijepe sjete:
toga me jutra majka bila odvela ukru-pai i njegovima, a prije nego
to me kod njih ostavila, u koiji mi je, kao i inae, rekla ovako:
sluaj, Fatma, kad predveer doem po tebe, nemoj da bi se
sluajno opet rasplakala, je li jasno, inae nikada vie neemo ii k
njima. Samo - ja sam jako brzo zaboravila da mi je majka tako rekla:
dok sam se cijeloga dana igrala s Nigan, Turkan i ukran, dok sam
ih zadivljeno gledala mislei koliko su pametnije i ljepe od mene,
zaboravila sam da mi je majka tako rekla, jer su tako lijepo svirale
klavir i tako lijepo oponaale epavoga koijaa i Ajvaza, a kasnije
ak i svoga oca; ja sam se zaudila i tek sam se kasnije ohrabrila da
se nasmijem kao i one; a popodne su recitirale, bile su u Francuskoj,
znaju i francuski, ali su na kraju, kako su svaki put inile, izvadile i
jednu knjigu na turskom pa su je itale naglas putajui da ta
prevedena knjiga ide od ruke do ruke. Tako je lijepo bilo sluati tu
knjigu, da sam ja zaboravila da mi je majka ono bila rekla, i kad sam
je najednom ugledala pred sobom, shvatila sam da je vrijeme
povratka te sam se gorko rasplakala, a majka me je tad strogo
pogledala, ali ja se nisam sjeala to smo se toga jutra u koiji bile
dogovorile, i k tome sam plakala ne samo zato to se moram vratiti
kui, nego i stoga to me majka strogo gledala. Tad mi se saalila
majka ukran, Nigan i Turkan pa je rekla: hajde, djevojke, donesite
joj bombona, i dok je majka ponavljala: oprostite, molim vas, tako
me je sram, njihova joj je majka odgovarala: ta ne brinite, nije to
nita. Uto je stigla Nigan i pruila mi bombone u srebrnoj
bombonijeri i dok su me svi gledali oekujui da u napokon za-
utjeti, nisam uzela bombona, nego sam rekla: neu to nego ono,
nato su svi pitali: a to to eli, a moja me majka korila: dosta je
bilo, Fatma! Ali ja sam odjednom skupila svu hrabrost i rekla: onu
knjigu, ali kako od plaa nisam mogla objasniti koju knjigu elim,
ukran je s majinim doputenjem otila i donijela knjige, a moja je
majka tad rekla: molit u lijepo, nisu te knjige za nju, uz to, ona ak
i ne voli itati, a ja sam krajikom oka gledala knjige: bili su tu
Monte Cristo, Xavier de Montepin i Paul de Kock, ali ja sam eljela
Pripovjetku o Robinzonu koju su mi toga popodneva itali. Upitala
sam mogu li je uzeti, i dok je majka opet propadala u zemlju od
stida, njihova je majka rekla: dobro, keri, moe biti kod tebe, ali
nemoj je izgubiti, to je ukru-paina knjiga. Tad sam uutjela te se s
knjigom u ruci posluno zavukla u koiju i sjela.
Na povratku kui, bojala sam se pogledati u lice majci koja je sjedila
nasuprot meni: moje oi, crvene od plaa, gledale su put koji je
koija za sobom ostavljala i prozore ukru-paina konaka koji se jo
uvijek nazirao kad je majka odjednom viknula da sam razmaena
djevojica. Toliko se rasrdila da se nikako nije mogla smiriti: nakon
to je jo neko vrijeme gunala, zakljuila je kako sljedeega tjedna
neu ii u ukru-pain konak. Tad sam, pogledavi je u lice,
pomislila kako je to rekla samo da me rasplae, jer bi me inae takve
rijei rasplakale, ali sad nisam plakala. Osjeala sam, naime, udnu
radost i spokoj, obuzeo me spokoj iji sam razlog otkrila mnogo
kasnije, leei ovdje u ovom krevetu: mnogo kasnije, shvatila sam
da je to bilo zbog knjige koju sam drala u rukama; gledala sam
njezine korice i mislila: neto iz nje toga su mi dana redom proitale
Nigan, Turkan i ukran; nisam sve razumjela, uinilo mi se da je ta
knjiga zamrena, ali sam svejedno razumjela neke dogaaje: jedan
je Englez, jer mu je brod potonuo, godinama posve sam ivio na
nekom pustom otoku, ne, nije bio posve sam jer je imao i slugu
kojega je naao mnogo godina kasnije, ali je svejedno to bilo veoma
neobino. Jako je bilo neobino razmiljati o tome ovjeku koji je
godinama ivio posve sam, da nikoga drugog nije vidio, ali, kako se
koija njihala, bilo mi je jasno da to nije sve, da postoji jo neto
zbog ega sam spokojna. Ni majka se vie nije mrtila na mene, i
kroz prozor sam gledala ne prema naprijed, nego onako kako sam
najvie voljela: okrenula sam se i gledala unazad, ne vie u ukru--
pain konak, jer se njega vie i nije moglo vidjeti, nego u put koji
smo za sobom ostavljali, gledala sam u prolost o kojoj je tako lijepo
razmiljati, ali najljepe je bilo to to sam slutila da u zbog knjige
koju sam drala u rukama tu zbrkanu prolost moda moi
ponovno proivjeti. Moda e moji nestrpljivi i tvrdoglavi pogledi
kod kue uzalud lutati po nerazumljivim stranicama, ali dok ih
budem razgledala, sjeat u se ukru-paine kue u koju sljedeega
tjedna neu moi ii i svega to smo u toj kui radili.Jer, kao to sam
mislila mnogo kasnije, leei ovdje u ovom krevetu: u pravome
ivotu ne moe iznova krenuti na to jedno i jedino putovanje
koijom, ali ako ima kakvu knjigu, koliko god da je nejasna i
zamrena, kad ta knjiga zavri, moe - da bi bolje razumio sve
nejasnoe i ivot - moe se, ako eli, vratiti na poetak pa tu
knjigu ponovno proitati, tako je, nije li tako, Fatma?
1980-1983.
BILJEKE
1. Uskudar (Uskudar) je istanbulska etvrt.
2. Sinop je grad u Turskoj, na obali Crnoga mora.
3. Tur.: ittihatftlar, prema: Ittibat ve Terakki, udruenju koje se na
hrvatski prevodi kao Jedinstvo i napredak.
4. Tuzla je najjuniji istanbulski okrug, s azijske strane grada.
5. Prema tur. ulkucu. Tako su u Turskoj nazivani pristalice
radikalno nacionalistikih stranaka.
6. Ime automobila turske proizvodnje.
7. Raunanje vremena prema lunarnom kalendaru, kad je dan
poinjao zalaskom Sunca.
8. Crni kamen.
9. Hrvatski ekvivalent ovoga prezimena bio bi Darvinovi.
10. Prema islamskom pravu, mukarac je enu mogao otpustiti tako
da tri puta zaredom kae brakorazvodnu formulu "Putam te'!
11. Tur. Dogan - onaj koji raa, koji ima potomstvo.
12. Kapaliarija je najglasovitija natkrivena trnica u Istanbulu.
13. Babiali je dio grada u europskom dijelu Istanbula gdje su se
nekada nalazile novinske i izdavake kue; onodobno glavno
okupljalite intelektualne svite.
14. etvrt u europskom dijelu Istanbula.
15. Bejoglu je ugledna kozmopolitska etvrt u europskom dijelu
Istanbula.
16. Stihovi divanskoga pjesnika Fuzulija.
17. Cigarete.
18. Pinar je poznati turski proizvoa mlijeka.
19. Kompot koji se pravi na dan 10. muharema od svakovrsnog
voa i zrnevlja.
20. Znanje se na turskom kae bilgi.
21. U starijem turskom "stara kua" glasila bi "eski dar" Evlija
elebija pukom etimologijom pokuava otkriti porijeklo imena
Uskudar.
22. Smrt se na turskom kae bluni.
RJENIK TURCIZAMA
aferim uzvik Bravo!
ajan uglednik; pripadnik mjesne oligarhije ajet stavak, ulomak ili
reenica iz Kur'ana ajran mlijeni napitak slian kefiru aka
najsitniji osmanski srebrni novac aman uzvik Milost! amida stric
amin amen
bakal, bakalin trgovac na malo (ivenim namirnicama)
bakalnica malena trgovina ivenim namirnicama
beg plemika titula u Osmanskom carstvu; visoki vojni ili civilni
dostojanstvenik; gospodin, gospodar berber brija
bojadija zanatlija koji se bavi bojenjem ador ator akija depni
no arav plahta
arija trnica, dio naselja u kojemu se odvija trgovaki i drutveni
ivot orba gusta juha defter popis, registar
dervi islamski redovnik, sljedbenik nekog od mistinih redova
divanska knjievnost knjievno stvaralatvo uenih krugova u
okviru Osmanskoga Carstva, nastalo pod utjecajem islamske
kulture
doksat izboeno mjesto na proelju kue s prozorima na tri strane
doner mesni specijalitet
donerdinica ugostiteljska radnja u kojoj se prodaje doner
dehennem pakao
demazijel-evel peti mjesec muslimanskoga kalendara denaza
muslimanski pogrebni obred dennet raj
din nevidljivo duhovno bie, dobar ili zao demon
duz dio Kur'ana; Kur'an ima 30 duzova
efendija gospodin, gospodar
ejvala zbogom!; hvala!
emin opunomoenik u dravnoj upravi
Fatiha ime prve sure (poglavlja) Kur'ana. Fatiha se ui (moli) kao
molitva za duu umrlih. jerman sultanov ukaz
gazel lirska pjesma od najmanje pet dvostiha gozleme specijalitet
od tijesta s nadjevom hamamdija upravitelj ili vlasnik hamama,
javne kupelji han drumska krma; konaite
hidra seoba Muhamedova iz Meke u Medinu, polazna toka
islamskoga kalendara (622. g.n.e.) Iblis Sotona
iftar ramazanska veera u prvi sumrak kojom se prekida dnevni
post
inallah fraza Ako Allah da jok ne
jorgan poplun
kadaijslastica od peenih tankih vlakana tijesta prelivenih
ukuhanim eerom kadiluk podruje nadlenosti kadije, erijatskog
suca kajmakam upravitelj administrativnog okruga unutar jedne
pokrajine kajsija marelica
karavansaraj svratiste za odmor karavana, konaite
kasaba gradi kasap mesar kaar sir
kentalizam ideoloki pravac koji nasljeduje i pronosi ideje Kemala
Atatiirka, koje se mogu saeti u tzv. 6 naela: republikanizam,
nacionalizam, laicizam, populizam, etatizam i revolucionarni
reformizam.
kepija velika lica s dugom drkom
konak zgrada valije ili kojeg drugog visokog upravnog ili vojnog
zapovjednika; bolja kua, kua uglednog domaina kujundzija
z\axzv lahmadun jelo od tijesta mahala gradska etvrt maallah
rije divljenja i odobravanja mehana krma
meza zakuska koja se uzima uz rakiju
minaret visoki, vitki toranj damije s kojega mujezin vjernike
poziva na molitvu ("ui ezan") miralaj spahijski pukovnik u
pokrajinskoj vojsci mosur uplji drveni valji na koji se namotava
konac ili tanka ica namaz muslimanska molitva koja se obavlja pet
puta na dan, u
odreeno doba dana nian nadgrobni kamen
oturtma vrsta jela od raznog povra i mljevenog mesa
padiah car, vladar
paa plemika titula; general
rahmetli pokojni
ramazan deveti mjesec islamskog kalendara, mjesec velikog posta
redep sedmi mjesec muslimanskoga kalendara revanija vrsta
slatkog jela araj dvor, palaa
seija uzdignuto sjedite od dasaka, du zida, pokriveno ilimom
sidil protokol erijatskog suda simit pecivo sa sezamom
spahija konjanik provincijske vojske nagraen timarom
sura jedno od 114 poglavlja Kurana aban osmi mjesec
muslimanskoga kalendara ejh starjeina nekog dervikog reda i
tekije ejtan Sotona
erbe, erbet slatki bezalkoholni napitak
erefa prostor na damijskom minaretu u obliku krunoga
balkona, s kojega mujezin poziva na molitvu erijat islamski
vjerozakon ilte tanki madrac kembe-orba orba od iznutrica
tabut mrtvaki koveg kod muslimana tahmis pjesnika vrsta
nastala dodavanjem stihova drugoga
pjesnika na vlastite stihove tapija javna isprava o vlasnikom pravu
na nekretninu tekija derviki samostan tespih muslimanska
brojanica
timar nadarbina, leno; veinom za podmirenje provincijske
konjice, spahija turlija jelo od mesa i povra
turudija onaj tko pravi i prodaje turiju, ukiseljeno voe ili
povre vakuf zaklada vala doista, zaista, bogami valija guverner
pokrajine
zekat milostinja koju je obavezan davati svaki imuniji musliman
svake godine
zijamet velika nadarbina, prije svega za podmirenje srednjega
vojnog komandnog kadra zilhide dvanaesti mjesec
muslimanskoga kalendara

Orhan Pamuk-Tiha Kuca PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Orhan Pamuk-Tiha Kuca PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1.

Veera je spremna, Gospoo" rekoh,"izvolite za stol." Nita nije

You might also like