Professional Documents
Culture Documents
Astronomska Navigacija
Astronomska Navigacija
ASTRONOMSKA NAVIGACIJA
Zvonimir Lui
Kreimir Baljak
Split, 2007.
SADRAJ
VISINA .......................................................................................................................57
ZADACI .................................................................................................................125
LITERATURA ........................................................................................................174
1
I. OPENITO O ASTRONOMIJI I ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI
Astronomija je nauka koja prouava nebeska tijela: njihov poloaj, gibanje, zakone po
kojima se ono vri, njihove oblike, dimenzije, daljine, veliine i mase, njihovu fizikalnu prirodu i
kemijski sastav, njihovu prolost i budunost.
- Praktina astronomija
Bavi se metodama i instrumentima za odreivanje prividnih kooordinata nebeskih tijela iz
opaanja, te odreivanja poloaja opaaa na Zemlji.
- Nebeska mehanika
Bavi se teorijskim ispitivanjem kretanja i oblika nebeskih tijela. Njezina je osnova opi zakon
gravitacije i sva se nebeska gibanja izvode matematiki kao posljedica tog zakona.
- Teorijska astronomija
Bavi se metodama za odreivanje staza nebeskih tijela iz njihovih prividnog gibanja i obrnuto
(sastavljanje efemerida).
- Astrofizika
Prouava fizikalna svojstva nebeskih tijela (sjaj, temperaturu, kemijski sastav, itd.).
- Radioastronomija
Bavi se istraivanjem svemira radiovalovima.
Prve dvije grane povezane skupa zovu se astrometrija, tj. nauka o mjerenju neba, a onaj
dio koji se ograniava na prouavanje i mjerenje radi odreivanja poloaja opaaa na Zemlji,
zove se poziciona ili poloajna astronomija.
Astronomska navigacija pripada pozicionoj astronomiji.
2
SFERNA TRIGONOMETRIJA
Kosokutni sferni trokut je onaj trokut koji openito ima tri razliite sferne duine.
Stranice i kutovi takva trokuta uvijek su manji od 180.
a+b+c<360 d=360-(a+b+c) d-sferni defekt
Sferni trokut kojem su vrhovi polovi glavnih krunica na kojem lee stranice drugog
sfernog trokuta, zove se polarni sferni trokut.
Ako je u jednom sfernom trokutu jedan kut od 90, tada se takav trokut zove
pravokutni sferni trokut.
Ako je u jednom sfernom trokutu jedna stranica iznosi 90, tada se takav trokut zove
kvadrantni sferni trokut.
3
4
5
6
7
II. KRETANJA NEBESKIH TIJELA I DREVNA ASTRONOMIJA
Iako je Aristrah jo u 3 st.p.n.e. tvrdio da se Zemlja giba oko Sunca, izraunavi prvi put
veliinu Zemlje i udaljenost Sunca i Mjeseca, ipak se Ptolemejev geocentrini sustav svijeta
odrao sve do 16. stoljea.
8
KOPERNIKOV HELIOCENTRINI SUSTAV
KEPLEROVI ZAKONI
Radijus vektori povueni sa Sunca na planetu u jednakim vremenima tvore jednake povrine.
dv
r2 =c
dt
10
NEBESKA SFERA
Opaa koji u vedroj noi promatra nebeska tijela razasuta po nebu ima osjeaj da su ona
od njega jednako udaljena i rasporeena po nebeskoj povrini oblika polukugle u ijem se
sreditu nalazi on (opaa). U mislima sva nebeska tijela moemo projecirati na jednu kuglastu
plohu koja se zove NEBESKA SFERA. Takvo razmatranje poloaja nebeskih tijela nam uvelike
olakava prouavanje kretanja nebeskih tijela, kao i rjeavanje problema nebeskim osmatranjem
za koje nije potrebno promatrati udaljenost nebeskih tijela ve samo njihove pravce kretanja.
Nebeska sfera
Ovisno o tome koja je glavna krunica osnovna (od koje se odreuju kooordinate)
razlikuje se vie koordinatnih sustava:
- Horizontski
- Mjesno-ekvatorski
- Nebesko-ekvatorski
- Ekliptiki
12
III. KOORDINATNI SUSTAVI I PRETVORBA KOORDINATA
Razlikuju se dvije vrste koordinatnih sustava: mjesni koordinatni sustavi, koji ovise o
poloaju opaaa, te nebeski koordinatni sustavi, koji ne ovise o poloaju opaaa.
U mjesne koordinatne sustave ubrajaju se koordinatni sustav horizonta (horizontski) i
mjesni koordinatni sustav ekvatora (mjesno-ekvatorski).
U nebeske koordinatne sustave ubrajaju se nebeski koordinatni sustav ekvatora (nebesko-
ekvatorski) i koordinatni sustav ekliptike (ekliptiki).
Polovi koordinatnog sustava horizonta su zenit i nadir. Oni se dobiju ako se iz poloaja
opaaa produi okomica do nebeske sfere. Osnovne krunice tog sustava jesu nebeski horizont,
nebeski meridijan i vertikalne krunice. Nebeski horizont je krunica koja se dobije ako se
ravnina horizonta opaaa produi do nebeske sfere. Nebeski meridijan je glavna krunica koja
se dobije ako se ravnina meridijana opaaa produi do nebeske sfere, a na njoj se nalaze zenit,
nadir i nebeski polovi. Vertikalne krunice su krugovi koji prolaze zenitom, nadirom i sreditima
nebeskih tijela.
Osnovne koordinate u ovom sustavu jesu visina (V) i azimut (W).
Visina je luk vertikalne krunice od nebeskog horizonta do sredita nebeskog tijela ili kut
u sreditu sfere izmeu nebeskog horizonta i sredita nebeskog tijela. Mala krunica na nebeskoj
sferi koja spaja sva nebeska tijela s istim visinama zove se almukantarat ili visinski paralel.
Visina nebeskog tijela mjeri se od horizonta do zenita. Nebesko tijelo koje ima visinu 0 nalazi
se u horizontu, a nebesko tijelo koje ima visinu 90 nalazi se u zenitu. Nebesko tijelo ne moe
imati visinu veu od 90, a nebesko tijelo koje se nalazi ispod horizonta ima negativnu visinu.
Komplement visine (90- V) predouje sfernu udaljenost nebeskog tijela od zenita i zove se
zenitna udaljenost.
Azimut nebeskog tijela je luk horizonta od sjeverne (ili june) njegove toke do vertikalne
krunice na kojoj je nebesko tijelo, ili kut u sreditu sfere izmeu toke sjevera (juga) i toke
presjeka vertikalne krunice na horizontu. Azimut nebeskog tijela je ujedno i kut u zenitu na
nebeskoj sferi izmeu mjesnog nebeskog meridijana i vertikalne krunice kroz nebesko tijelo .
Azimut nebeskog tijela mjeri se od sjeverne strane meridijana, u smjeru kazaljke na satu
(retrogradno) do vrijednosti od 360. Azimut se takoer moe mjeriti u polukrunoj skali, od 0
do 180 preko istoka ili zapada, u kvadratalnoj skali (od 0 do 90), ili brojem i oznakom vjetra.
14
Ravnina nebeskog ekvatora i horizonta sijeku se u tokama istoka i zapada. Zapadna
toka je na vidljivoj strani sfere (prema nama) kad je satni kut (mjeren u krunoj skali) manji
od 180 (sjeverni pol lijevo od zenita), a na nevidljivoj kad je satni kut vei od 180 (sjeverni
pol desno od zenita).
15
Nebeski koordinatni sustav ekvatora
Glavne krunice ovog sustava su nebeski ekvator i nebeski meridijan (satni krug)
nebeskog tijela. Pomona krunica koja slui za odreivanje poloaja proljetne toke jest
ekliptika (krunica po kojoj se Sunce prividno kree tijekom godine, odnosno krunica po kojoj
se Zemlja giba oko Sunca). Ravnina ekliptike nagnuta je na ravninu nebeskog ekvatora za kut
i=2327. Ekliptika i nebeski ekvator sijeku se u dvije toke (vorovi). Toka u kojoj Sunce pri
svom prividnom gibanu oko Zemlje prelazi s negativne na pozitivnu deklinaciju zove se
proljetna toka (), a kad prelazi s pozitivne na negativnu deklinaciju jesenska toka. Proljetna
toka je poetna toka u nebesko-ekvatorskom kooordinatnom sustavu.
16
Nebesko-ekvatorske kooordinate pogodne su za zvijezde stajaice, jer se ne mijenjaju
zbog Zemljine rotacije i ne ovise o mjestu opaaa.
S + (360-) = S
S + () = s
S =
+ (360-) =____________
S =
+ () =____________
s =
17
Koordinatni sustav ekliptike
Polovi ovog koordinatnog sustava jesu sjeverni i juni pol ekliptike. To su toke na sferi
koje se dobiju kada se os koja je okomita na ravninu ekliptike i prolazi sreditem Zemlje produi
do nebeske sfere. Osnovne krunice u ovom koordinatnom sustavu su ekliptika i meridijani
ekliptike. Ekliptika je glavna krunica sfere po kojoj se Sunce prividno kree tijekom godine, a
meridijani ekliptike su glavne krunice koje spajaju polove ekliptike i sredite nebeskog tijela.
Osnovne koordinate ovog sustava su latituda ili ekliptina irina () i longituda ili
ekliptina duina ().
Ekliptiki kooordinatni sustav prikladan je za tijela u Sunevu sustavu jer se ona sva nalaze
u blizini ravnine ekliptike i mijenja im se samo longituda, dok im se u ekvatorskim sustavima
mijenjaju obje kooordinate.
18
Prvi astronomsko-nautiki sferni trokut
1
Cosinus jedne stranice sfernog trokuta jednak je produktu cosinusa preostalih dviju stranica uveanih za produkt sinusa tih istih
stranica i cosinusa kuta izmeu njih.
19
Drugi astronomsko-nautiki sferni trokut
Ravnina ekliptike nagnuta je prema ravnini ekvatora za kut i. Za tu istu veliinu udaljen je
pol ekliptike od nebeskog pola, pa je to i jedna stranica ovog trokuta. Druge dvije stranice su
komplementi deklinacije i latitude nebeskog tijela. Kut u nebeskom polu (90+) jednak je
odgovarajuem luku ekvatora, a kut u ekliptikom polu (90- ) jednak je odgovarajuem luku
ekliptike. Kut u nebeskom tijelu (p) zove se pozicijski kut.
=z+ =z-
Z
z
Z z
* P
P
*
Z
=-z
P p
z *
Z * V
P
p=90 -
=V+p
21
Prijelaz s mjesno-ekvatorskih koordinata na horizontske
Zadano:
=5430'S
s=7618'W
=1102'S
Rjeenje:
V=1654,4'S
=274.7 (85,3 W)
Zadano:
=3625'N
V=1520,7'
=113
Rjeenje:
=824,1'S
s=6348,5E (29611,5W)
22
IV. NEBESKA TIJELA
SUNEV SUSTAV
Nebeska tijela Suneva sustava jesu sva tijela koja imaju vlastito kretanje oko Sunca.
Sunev sustav ine: Sunce kao sredinje tijelo sustava, planeti Merkur, Venera, Zemlja, Mars,
Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton sa svojim satelitima, planetoidi, kometi, meteori i
meteoriti. Osnovna mjerna jedinica za udaljenosti u Sunevu sustavu jest astronomska jedinica
koja predouje srednju udaljenost Zemlje od Sunca i iznosi 149,6 milijuna kilometara. Masa
Suneva sustava gotovo je u potpunosti koncentrirana u sreditu sustava, Suncu, na koje otpada
99,9% mase, dok na sve planete i ostala tijela otpada samo 0,1%. Sunce ima 333 000 puta veu
masu od Zemlje. Planeti se mogu podijeliti prema nekoliko kriterija:
A. Po veliini planeti su podijeljeni na vee i manje. Vei planeti su Jupiter, Saturn, Uran
i Neptun, a svi ostali su manji (njima pripada i Zemlja).
B. Po kutu elongacije planeti su podijeljeni na planete kod kojih kut elongacije ne moe
dosei 90 i planete kod kojih kut elongacije moe imati bilo koju vrijednost. Po tom
kriteriju planeti su podijeljeni na unutarnje ili donje i vanjske ili gornje. Drugim
rijeima unutarnji planeti su oni koji se nalaze izmeu Zemlje i Sunca, a vanjski oni
koji su udaljeniji od Sunca nego Zemlja.
C. Po poloaju prema asteroidnom pojasu planeti su podijeljeni na Zemljinu ili
terestriku skupinu planeta (nalaze se unutar pojasa asteroida) i Jupiterovu skupinu ili
jovijansku skupinu planeta (nalaze se izvan pojasa asteroida). Zemljinoj skupini
pripadaju manji planeti: Merkur, Venera, Zemlja i Mars. Jupiterovoj skupini
pripadaju svi vei planeti osim Plutona, a to su Jupiter, Saturn, Uran i Neptun.
Sunce je sredinje tijelo Suneva sustava. Okree se oko svoje osi, ali nejednoliko.
Najbra je rotacija oko ekvatora i traje oko 25 dana. Po klasifikaciji zvijezda Sunce je zvijezda
patuljak. Nije zvijezda stajaica, ve se kree brzinom od 20 km/s prema bliskim zvijezdama u
smijeru apeksa, koji se nalazi u blizini zvijezde Vega. Sunce je izvor ivota na Zemlji. Kad su
Suneve zrake okomite, povrina od 1 m2 prima Sunevo zraenje snage 1370 W, to je solarna
konstanta. Temperatura na povrini Sunca je oko 6 000 C, dok je temperatura u sreditu
priblino 15 milijuna stupnjeva. Osnova goleme Suneve energije jest atomska fuzija, to jest
pretvorba vodika u helij. Suneva atmosfera se sastoji od triju slojeva: fotosfere, kromosfere i
korone. Na povrini Sunca koja se naziva fotosfera uoavaju se brojne Suneve pjege i granule,
koje znae svojevrsno kljuanje fotosfere. Iz kromosfere se uzdiu protuberancije, koje mogu
biti eruptivne ili mirne. Protuberancija izgleda poput mlaza plina i moe dosegnuti visinu od
etiri milijuna kilometara. Mirne protuberancije imaju oblik lebdeeg oblaka. Iznad kromosfere
se nalazi najvei sloj Suneve atmosfere, korona. To je sjajna aureola koja se najbolje zapaa za
vrijeme pomrine Sunca. Temperatura korone je mnogo via od temperature fotosfere, i iznosi
priblino milijun Kelvina.
23
Mjesec je Zemljin satelit, koji spada u grupu veih satelita. Promjer mu iznosi 3 475 km.
Od Zemlje je prosjeno udaljen 384 400 km. Temperatura na povrini Mjeseca varira od -150C
do +120C, to ovisi da li je povrina okrenuta prema Suncu. Mjesec se oko svoje osi okrene za
27,5 dana, to je gotovo isto koliko mu treba da se okrene oko Zemlje (prema zvijezdi 27,1222
srednja dana, odnosno prema Suncu 29,530588).
Mars je takoer poput Venere navigacijski planet. Putanja planeta je znatno izduenija od
Zemljine i Venerine, a ekscentritet putanje iznosi 0,093. Ravnina ekvatora je nagnuta nad
ravninu putanje za 25. Planet se oko vlastite osi okrene za 24 sata 37 minuta i 23 sekunde
(rotacija), a oko Sunca za 687 dana (revolucija). Zbog nagiba putanje nad ravninom ekliptike,
koji je priblino isti kao i Zemljin, planet ima godinja doba slina Zemljinim, samo zbog spore
revolucije ona traju due od Zemljinih godinjih doba. Prosjena temperatura planeta je -23C,
ali je u vrijeme ljeta neto via od 0. Na samom ekvatoru temperature bi mogle biti 18C.
Atmosfera Marsa je vrlo rijetka, a sastoji se od valikim dijelom od ugljik-dioksida. Planet ima
izraene polarne kape koje se sastoje od smrznutog ugljik-dioksida.
Jupiter je poput Marsa i Venere, takoer navigacijski planet. To je najvei planet Suneva
sustava. Udaljenost od Sunca mu se mijenja vrlo drastino radi ekscentriciteta putanje koji iznosi
0,0483. Putanja planeta je nagnuta nad ravninu ekliptike za 1,3, a ravnina ekvatora je gotovo u
ravnini putanje nad koji je nagnuta 3,1. Brzina rotacije nije ista za svaku toku na planetu, to je
vrijedan pokazatelj da planet nije kompaktna cjelina. Ekvator uini rotaciju za 9 sati 50 minuta i
30 sekundi. Znai da je kutna brzina rotacije planeta oko 10 000 vorova. Revolucija traje 11,9
godina. Radi velike brzine rotacije unutar atmosfere puu jaki vjetrovi brzinom preko nekoliko
stotina kilometara na sat. Debljina sloja atmosfere ne prelazi 1 000 km. Lako je uoljiva velika
crvena pjega koja predstavlja stalnu meteroloku aktivnost atmosfere. Jupiter ima 16 satelita i
tanak prsten. Njegovi sateliti su Europa, Io, Ganymed, Kalisto, Metis, Adrastea, Amalthea,
Thebe, Leda, Himalia, Lysitheja, Elara, Ananke, Carme, Pasiphae i Sinope. Na satelitu Iu je
prisutna vulkanska aktivnost.
Saturn je uz Veneru, Mars i Jupiter posljednji navigacijski planet. Planet nije kompaktna
povrina tako da je najbra rotacija ekvatora koja traje 10,6 sati. Revolucija mu traje 29,5 godina.
Budui da je planet sastavljen od vodika i helija, nema veliku masu. Na ekvatoru u smjeru
kazaljki na satu puu stalni vjetrovi brzinama veim od 1 000 km/h. Radi velike brzine rotacije
planet je na polovima spljoten 11%. Pretpostavlja se da je jezgra planeta promjera 10 000 km
sastavljena od nakupina stijena i leda. Posebno atraktivna pojava na Saturnu su njegovi
prstenovi. Planet ima tri vidljiva i jedan vrlo malen prsten (koji je teleskopom nevidljiv), a sastoji
se od praine, i nalazi se tik uz povrinu planeta. To je prsten D. Prsten C je udaljeniji od planeta
od prstena D, a sastoji se od praine i stijenja promjera 100 m. Ostala dva prstena su istog
sastava. Prsten A je najudaljeniji od planeta, a prsten B se nalazi izmeu prstena A i C. Debljina
prstenova je samo 15 km. Saturn posjeduje izrazito velik broj satelita:Rhea, Titan, Hyperion,
Iapetus, Phoebe, Atlas, Prometheus, Pandora, Epimetheus, Janus, Mimas, Enceladus, Tethys,
Telesto, Calypso, Dione i Helena.
Merkur je uz Pluton najmanji planet. Siderina revolucija mu traje 88 dana. Za neku toku
njegova ekvatora Sunev dan traje 176 dana, stoga su dnevne temperature jako visoke i iznose
24
oko +430C. No traje jednako dugo, tako da su none temperature vrlo niske i iznose -170C.
Os rotacije je gotovo okomita na ravninu putanje pa se Sunce nalazi uvijek u ravnini ekvatora.
Kut maksimalne elongacije je izmeu 18 i 28, stoga se moe opaati neposredno prije izlaska
ili poslija zalaska Sunca.
Uran ima vrlo brzu rotaciju koja traje od 15 do 17 sati. Period revolucije iznosi 42 godine.
Nagib ravnine ekvatora nad ekliptiku iznosi 82, tako da se planet praktiki kotrlja po ravnini
putanje. Radi toga je u jednom periodu Suncu okrenut jedan pol planeta, a drugom periodu drugi
pol planeta.
Neptun je veliinom i masom slian Uranu. Ima dva velika satelita, Triton i Nereid i vei
broj manjih. Satelit Triton je veliinom slian Mjesecu.
Pluton je posljednji otkriveni planet (izgubio status planeta 2006. godine). Pretpostavlja se
da je planet zapravo komad leda promjera oko 2 300 km. Posjeduje satelit Haron promjera 1 000
km.
Meteoriti postoje jo iz vremena nastanka Suneva sustava. Velik je broj meteorita pao na
Zemlju, ak vie od 7 000 komada. Prolazak kroz atmosferu ih usporava pa na Zemlju najee
padaju slobodnim padom. Postoje tri osnovne skupine meteorita: eljezne (sideritne), kamene
(aerolitne) i eljezno-kamene (siderolitne). Najzanimljivija podskupina su hondriti, koji su dobili
ime po hondrama, okruglim zrncima pravilnog oblika koji su uvueni u osnovnu masu meteorita,
a starost im odgovara starosti Sunca.
Meteor je nebesko tijelo koje je prolo kroz zemljin omota, ali nije palo na njezinu
povrinu. Najee je to materija zaostala za putanjom kometa. Vrlo sjajni meteori zovu se
bolidi. Meteori obino izgaraju na visini od 70 do 130 km, a pojavljuju se pojedinano ili u
rojevima u kojima ponekad moemo vidjeti i vie od 10 000 meteora u razdoblju od jednog sata.
Prolaskom kroz atmosferu meteori ioniziraju stupac zraka koji zbog toga zasvijetli, pri emu se
ionizacija ne gubi odmah, ve stupac zraka neko vrijeme luminiscira. Vei meteori prodiru kroz
vei sloj atmosfere koju jako ioniziraju, pa luminiscencija traje i do jedan sat. Ti se meteori
nazivaju bolidi. Pojavu bolida ponekad prati neobjanjiva pojava umova ili udaljene tutnjave.
Kometi se sastoje od jezgre, kome i repa. Kreu se po vrlo sloenim putanjama, a neki od
njih se povremeno pribliavaju Suncu. Smatra se da je izvor kometa u Oortovu oblaku koji se
nalazi na polovici udaljenosti Sunca i najblie zvijezde. Jezgra i koma ine glavu kometa. Jezgra
je najmanji dio kometa, a sainjava je komad leda male gustoe. Oko jezgre je koma. Veliina
kome varira od 5 000 do nekoliko milijuna kilometara, a na jezgru opada samo 1 do 10 km. Kad
se komet priblii Suncu na njega djeluje Sunev vjetar koji formira rep kometa. Rep je
sekundarna pojava i zapravo je izrazito rijedak, a za zemaljske uvjete on je vakuum. Veliina
repa kometa moe biti ak 150 milijuna kilometara, to je vie od udaljenosti izmeu Zemlje i
Sunca. Najpoznatiji su Halleyev komet, komet Schuster, Enckeov komet, komet Kohoutek itd.
Enckeov komet ima vrijeme ophodnje 3,3 godine.
U kretanjima oko Sunca planeti dolaze u razliite meusobne poloaje. Kut pod kojim
opaa sa Zemlje vidi poloaj planeta u odnosu prema Suncu zove se kut elongacije. Ovisno o
veliini kuta elongacije planet se moe nalaziti u poloajima konjunkcije, opozicije ili
kvadrature. Konjunkcija je poloaj planeta kad je kut elongacije jednak nuli. Planet se sa Zemlje
gleda prema Suncu. Planet moe zauzimati poloaj gornje konjunkcije ili donje konjunkcije.
Poloaj donje konjunkcije zauzima planet koji se nalazi izmeu Zemlje i Sunca, a to su dva
unutarnja planeta, Merkur i Venera. U poloaju gornje konjunkcije planet je na suprotnoj strani
svoje putanje u odnosu prema Zemlji, pa se Sunce nalazi izmeu Zemlje i planeta. Takav poloaj
mogu zauzimati svi planeti, a u tom su poloaju Zemlja i unutarnji planet najudaljeniji.
U bilo kojem trenutku poloaj planeta prema Zemlji i Suncu odreen je kutom elongacije.
Kad se unutarnji planet najvie udalji od Sunca, nalazi se u poloaju maksimalne elongacije. Za
Veneru on iznosi 48, a za Merkur 28. Zbog toga se ta dva planeta mogu vidjeti samo
neposredno nakon zalaska ili neposredno prije izlaska Sunca. Ako planet ima istonu elongaciju,
nalazi se istono od Sunca, pa izlazi i zalazi poslije Sunca, a ako ima zapadnu elongaciju, nalazi
se zapadno od Sunca, pa izlazi i zalazi prije Sunca.
Opozicija je poloaj kad kut elongacije iznosi 180. Tada je planet na strani horizonta koja
je suprotna onoj na kojoj se nalazi Sunce, pa u trenutku kad prolazi kroz gornji meridijan
opaaa Sunce prolazi kroz donji meridijan i obrnuto. U poloaju opozicije Zemlja se nalazi
izmeu Sunca i planeta. Poloaj opozicije mogu zauzimati samo vanjski planeti, odnosno oni
planeti putanje kojih su udaljenije od Sunca nego to je putanja Zemlje.
Kvadratura je poloaj kada kut elongacije iznosi 90 ili 270 i taj poloaj mogu zauzimati
samo planeti koji su od Sunca udaljeniji nego Zemlja.
Kao to se vidi na slikama planeti posjeduju faze kao i Mjesec, samo izmjena faza nije
pravilna. Vanjski planeti Zemlji su uvijek okrenuti svojim osvijetljenim stranama, a unutarnji
mogu biti okrenuti svojom osvijetljenom ili potamnjelom stranom.
26
Poloaj vanjskih planeta u odnosu prema Zemlji i Suncu
Putanja Mjeseca ima oblik iskrivljene elipse koja se s vremenom mijenja, a u jednom
aritu nalazi se Zemlja. Poloaj u kojem je Mjesec najblii Zemlji zove se perigej, a poloaj u
kojem je Mjesec najudaljeniji od Zemlje zove se apogej. U poloaju apogeja Mjesec je udaljen
oko 400000 km, a u poloaju perigeja oko 360000 km. Zbog razlika u udaljenosti Mjesec
prividno mijenja veliinu promjera, pa je nekad prividno vei, a nekad manji od Sunca.
Vrijeme trajanja revolucije Mjeseca u odnosu na neku zvijezdu zove se sideriki mjesec i
traje oko 27,32166 srednjih dana. To je razdoblje izmeu dviju kulminacija Mjeseca i neke
zvijezde. Sinodiki mjesec je razdoblje izmeu dviju uzastopnih kulminacija Sunca i Mjeseca.
Traje oko 29,530588 dana. Sideriki i sinodiki mjesec razlikuju se zbog promjene poloaja
Zemlje u odnosu na Sunce.
Kada je Zemlja u poloaju A, Mjesec je u poloaju A'. Mjeseevo kruenje oko Zemlje
traje 27,5 dana, pa Zemlja kroz to vrijeme na svojoj putanji prevali put od priblino 27 i nalazi
se u poloaju B, a Mjesec u poloaju B'. Do poloaja C, kada e ponovo kulminirati sa Suncem,
preostaje jo oko 27. Od poloaja A' do B' proteklo je razdoblje jednog siderikog mjeseca, a od
poloaja A' do C razdoblje jednog sinodikog mjeseca. Toke u kojima ravnina Mjeseeve
27
putanje sijee ekliptiku zovu se vorovi. Ulazni vor je toka na nebeskoj sferi u kojoj Mjesec
prelazi s june strane na sjevernu stranu ekliptike, silazni vor ima obrnuto znaenje. Zbog
promjene nagiba ravnine putanje u odnosu prema ravnini ekliptike, linija vorova rotira uzdu
ekliptike u retrogradnom smjeru. Zbog kretanja vorova u retrogradnom smjeru, Mjesec kroz
jedan od vorova prolazi prije nego izvri kruenje od 360. Razdoblje izmeu dvaju uzastopnih
prolaza Mjeseca kroz ulazni ili silazni vor je razdoblje drakonistine revolucije mjeseca, a traje
oko 27,21222 dana. Razdoblje izmeu dvaju uzastopnih prolaza mjeseca kroz perigej ili apogej
je razdoblje anomalistike revolucije, a traje oko 27,5546 dana. Vrijeme za koje se Mjesec vraa
ope istim longitudama, tj. u isti poloaj prema proljetnoj toki definira Tropski mjesec koji
iznosi 27,32158 dana.
Sinodika Mjeseeva rotacija sinkronizirana je sa sinodikom revolucijom, a siderika
rotacija sa siderikom revolucijom, pa je Mjesec zbog toga uvijek istom stranom svoje povrine
okrenut ka Zemlji. Ipak sa Zemlje se vidi oko 60% povrine Mjeseca, a uzrok tome je libracija
odnosno nagib Mjeseeva ekvatora na ravninu Mjeseeve putanje.
Mjeseeve faze
Mlad mjesec je trenutak kad je razlika longituda Sunca i Mjeseca 0 (konjunkcija). Kada je
razlika longituda 90, Mjesec je u kvadraturi. Kada Mjesec doe u opoziciju sa Suncem, tada je
razlika longitude 180. U posljednjoj etvri razlika longitude je 270.
Osvjetljenost Mjeseca raste od faze punog mjeseca i osvjetljeni dio uvijek mu je okrenut
prema zapadu. Osvjetljenost opada od punog prema mladom mjesecu i osvjetljeni dio uvijek mu
je okrenut prema istoku.
U jednoj lunaciji Mjesec proe sve svoje faze (sinodiki mjesec).
Metonov Ciklus
Period u kojem se ostvari pun broj lunacija i pun broj godina (ime je dobio po atenskom
astronomu Metonu, V st.p.n.e.). U 19 tropskih godina ispuni se 235 lunacija. Tropska godina
predstavlja interval izmeu dva uzastopna prolaska Sunca (srednje ekvatorsko) kroz proljetnu
toku (365,24219 srednjih dana).
Sarosov ciklus
Period u kojem se ostvari pun broj pomrina Sunca i Mjeseca, i nakon kojeg nastupaju
istim redosljedom. Taj period iznosi 242 drakonska mjeseca = 223 sinodika mjeseca= 6585,36
dana 18 god 11m 8 h .
28
ZVIJEZDANI SUSTAVI
Zvijezde su vrlo udaljena nebeska tijela koje posjeduju vlastite izvore energije i koje
emitiraju vlastitu svijetlost. Jedna od teorija kazuje da su nastale skupljanjem meuzvjezdanog
materijala sve do postizanja kritine mase. Zatim su u sreditu zvijezda zapoeli termonuklearni
procesi, pretvaranja lakih elemenata u tee.
Stvarni pomaci zvijezda zovu se vlastita kretanja zvijezda. Od trenutka velikog praska
svemir je u neprestanom irenju i sve se zvijezde kreu kroz prostor velikim brzinama. Toka na
nebeskoj sferi prema kojoj se kree neko nebesko tijelo zove se apeks. Sunce ima apeks
usmjeren prema jednoj toki na sferi s koordinatama ( = +30, = 270) u sazvijeu Herkules
i sa itavim svojim planetarnim sustavom kree se brzinom od 20 km/s. Stvarna kretanja
zvijezda mogu se primijetiti tek nakon dugih razmaka vremena.
Udaljenost izmeu zvijezda izraava se svjetlosnim godinama ili parsecima. Svjetlosna
godina je udaljenost koju svijetlo prevali u vakuumu za vrijeme jedne tropske godine, i iznosi
9,46 x 1012 km. Parsec (pc) je udaljenost s koje se srednji polumjer putanje Zemlje vidi pod
kutem od jedne lune sekunde, a iznosi 3,26 godina svjetlosti. Parsec je izvedenica paralakse od
jedne sekunde.
29
Zvjezdana jata su skupine zvijezda ponekad pravilnog okruglog oblika i velike gustoe,
tzv. zbijena jata, a ponekad nepravilnog oblika i razliite gustoe tzv. otvorena jata. Najpoznatije
otvoreno jato su Vlaii. Okom se vidi sedam zvijezda tog jata, a teleskopom oko dvjesto.
Galaktike su skupine zvijezda, a u svakoj galaktici se nalazi oko stotinu milijardi zvijezda.
U poznatom svemiru je oko stotinu milijardi galaktika. Naa galaktika zove se Mlijena staza ili
Kumovska slama, a naa matina zvijezda Sunce, nalazi se na periferiji galaktike. U naoj blizini
nalazi se galaktika M31 koja se moe usporediti sa naom galaktikom po veliini i masi, a
opaano sa Zemlje nalazi se u sazvijeu Andromede.
Navigacijske zvijezde
U navigacijskoj praksi osim planeta Venere, Marsa, Jupitera, Saturna te Sunca i Mjeseca
upotrebljavaju se i zvijezde. U mrkloj noi golim okom na nebeskoj sferi moe se vidjeti oko
2000 zvijezda. U nautikim godinjacima prikazane su efemeride za 54 zvijezde, ukoliko se radi
o domaem izdanju, ili 130 zvijezda u Brown's Nautical Almanac.
Da bi se uspjeno vodila astronomska navigacija potrebno je na nebeskoj sferi raspoznati
pojedine zvijezde. Zahvaljujui matematikim modelima lako ih je identificirati, ali poznavanje
pojedinih sazvijea i zvijezda jo uvijek je stvar posebnog profesionalnog ponosa svakog
navigatora. Identifikacija alignamentima temelji se na zamiljenim crtama koje spajaju pojedine
zvijezde u sklopu sazvijea, tako se identifikacija moe izvesti polazei odreenim
alignamentom od poznate zvijezde prema nepoznatoj. Tako, na primjer, sazvijee Orion ili
Lovac najizraenije je sazvijee na nebu. Prostire se na objema polutkama, a sastavljeno je od
sedam zvijezda od ega su etiri navigacijske. Sazvijee se moe lako uoiti. etiri zvijezde
rasporeene su u nepravilan etverokut, a tri preostale nalaze se unutar etverokuta i meusobno
jednako udaljene (predstavljaju pojas Oriona). Tri navigacijske zvijezde su Betelgeus, na vrhu
otrog etverokuta, Bellatrix na vrhu tupog kuta etverokuta, i Rigel, u kutu ispod zvijezde
Bellatrix. Ako se spojnica Rigela i preostale zvijezde u etverokutu produi do presjecita s
crtom koju tvore zvijezde pojasa Oriona, u presjecitu se nalazi Sirius, najsjajnija zvijezda neba
i najvea zvijezda sazvijea Velikog psa. Takoer, znaajno je spomenuti sazvjea velikog i
malog medvjeda, uz pomo kojih se lako dolazi do zvijezde Polare (Sjevernjae).
30
Sazvjee Orion
Gore navedeni izraz znai da je zvijezda prve prividne veliine 100 puta sjajnija od
zvijezde este prividne veliine:
I 1 : I 6 = 2,512 ( 61) = 100
S obzirom da je danas mogue odrediti veliinu zvijezda na decimalu tono, sve zvijezde
do 1,5m pripadaju prvoj prividnoj veliini, do 2,5m drugoj, itd. U nastavku su prividne veliine
sjajnijih tijela kako ih mi vidimo sa Zemlje kad su najsjajniji:
Tijelo m Tijelo m
Sunce -26,7 Sirius -1,6
Mjesec -12,5 Canopus -0,9
Venera -4,5 Vega 0,1
Mars -2,7 Rigel Kent. 0,1
Jupiter -2,7 Arcturus 0,2
Saturn 0,0 Capella 0,2
31
V. PRIVIDNA KRETANJA NEBESKIH TIJELA
Nebeska sfera je cjelokupna slika neba kako je vidi opaa na Zemlji. Ona prividno rotira
od istoka prema zapadu. Ravnina horizonta mijenja se ovisno o poziciji opaaa, a nebeska tijela
imaju izlaz, kulminaciju i zalaz ili neprekidno krue na razliitim visinama iznad horizonta.
Jedino nebesko tijelo koje je prividno nepokretno na sjevernoj hemisferi jest Polarna zvijezda.
Opaa na povrini Zemlje kretanje nebeskih tijela doivljava kao da Zemlja stoji nepomina u
sreditu sfere koja rotira u pravcu ucrtanih strelica.
32
Paralelna nebeska sfera
Paralelna nebeska sfera je prividna slika neba za opaaa koji se nalazi na nekom od
zemaljskih polova.
Ako se opaa nalazi na jednom od zemaljskih polova, nebeski pol i zenit nalaze se u istoj
toki, a ravnina nebeskog ekvatora poklapa se sa ravninom nebeskog horizonta. Nebesko tijelo A
na slici ima deklinaciju 0 i krui u ravnini horizonta. Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju
i nalazi se iznad horizonta na visini koja odgovara vrijednosti deklinacije. Budui da nema ni
izlaza ni zalaza stalno je iznad horizonta, takva nebeska tijela zovu se cirkumpolarna nebeska
tijela. Nebesko tijelo C ima negativnu deklinaciju, nalazi se ispod horizonta i opaa ga ne vidi,
takva nebeska tijela zovu se anticirkumpolarna nebeska tijela.
Za opaaa na Zemljinu polu Sunce tijekom godine ima visine istovjetne s deklinacijom.
Najvea visina koju Sunce moe postii je 23,5, a to se za opaaa koji je na sjevernom polu
dogaa prvog dana ljeta. Prvog dana proljea i prvog dana jeseni Sunce krui po nebeskom
horizontu. Kad je deklinacija Sunca negativna, Sunce je ispod horizonta. Tijekom proljea i ljeta
vlada polarni dan, kada je Sunce stalno iznad horizonta, a tijekom jeseni i zime vlada polarna
no kad je Sunce stalno ispod horizonta.
Okomita nebeska sfera je prividna slika neba za opaaa koji se nalazi na ekvatoru. Budui
da je opaa na ekvatoru, njegov je zenit u ravnini nebeskog ekvatora, a polovi su u nebeskom
horizontu. Sva nebeska tijela bez obzira na deklinaciju, izlaze i zalaze okomito na nebeski
horizont. Nebesko tijelo A ima deklinaciju 0 izlazi u toki istoka i visina mu raste bez promjene
azimuta koji iznosi 90 sve do trenutka prolaza nebeskog tijela kroz zenit opaaa, zatim se
promjeni za 180 i do zalaza u toki zapada iznosi 270. Visina tog nebeskog tijela mijenja se
pravilno, tono 15 na sat.
33
Okomita nebeska sfera
Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju, izlazi u toki koja se nalazi sjevernije od toke
istoka, a zalazi u toki koja se nalazi sjevernije od toke zapada. Toka izlaza ima azimut izmeu
0 i 90, a toka zalaza izmeu 270 i 360. U ovom sluaju nebesko tijelo ne moe imati azimut
izmeu 90 i 270. Nebesko tijelo C ima negativnu deklinaciju i do prolaza kroz meridijan uvijek
ima azimut koji je vei od 90, a nakon prolaza kroz meridijan azimut koji je uvijek manji od
270.
Bez obzira na deklinaciju, vidljivi luk nebeskog tijela jednak je nevidljivome, a izlaz i
zalaz okomiti su na horizont. Zbog tih razloga dan i no na ekvatoru uvijek traju jednako dugo,
neovisno o godinjem dobu i deklinaciji Sunca. Zbog okomitog izlaza i zalaza Sunca sumraci na
ekvatoru traju najkrae.
Kosa nebeska sfera je prividna slika neba za opaaa koji se ne nalazi ni na polu ni na
ekvatoru, ve na nekoj zemljopisnoj irini izmeu tih dvaju ekstrema.
Nebesko tijelo A ima deklinaciju 0 i krui po nebeskom ekvatoru. Izlazi u toki istoka, a
zalazi u toki zapada, vidljivi luk jednak je nevidljivom luku.
Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju, izlazi u toki horizonta koja se nalazi
sjevernije od toke istoka, a zalazi sjevernije od toke zapada i ima pozitivnu amplitudu. Vidljivi
luk vei je od nevidljivog luka.
Nebesko tijelo C ima deklinaciju koja ima isti predznak kao i zemljopisna irina opaaa,
ali njegova deklinacija ima tono veliinu komplementa zemljopisne irine ( = 90 -).
Nebesko tijelo ima izlaz i zalaz u istoj toki horizonta, tj. samo tangira horizont u jednoj toki i
nastavlja kretanje po sferi. Takvo nebesko tijelo zove se zadnje cirkumpolarno nebesko tijelo.
Nebesko tijelo D takoer ima deklinaciju istog predznaka kao i zemljopisna irina
opaaa, ali je vrijednost deklinacije vea od komplementa zemljopisne irine ( > 90-). To
nebesko tijelo nema ni izlaza ni zalaza, dva puta prolazi kroz meridijan opaaa i stalno se na
nebeskoj sferi kree po krunici ije je sredite u vidljivom polu. Takvo nebesko tijelo zove se
cirkumpolarno nebesko tijelo.
Nebesko tijelo E ima deklinaciju predznak koje je razliit od predznaka zemljopisne irine,
a apsolutna vrijednost deklinacije manja je od komplementa zemljopisne irine (|| < 90-
||).Takvo nebesko tijelo ima svoj izlaz i zalaz, ali je njegov vidljivi luk krai od nevidljivog.
Amplituda je negativna jer nebesko tijelo izlazi u toki horizonta koja se nalazi junije od toke
istoka, a zalazi u toki horizonta koja se nalazi junije od toke zapada.
Nebesko tijelo F ima deklinaciju koja ima razliiti predznak od zemljopisne irine
opaaa, ali je apsolutna vrijednost deklinacije jednaka komplementu zemljopisne irine (|| =
90-||). Nebesko tijelo ima izlaz i zalaz u istoj toki horizonta i nikad se ne pojavljuje iznad
horizonta. Takvo nebeska tijelo zove se zadnje anticirkumpolarno nebesko tijelo.
Pomicanje Sunca, Mjeseca i planeta od zapadne strane horizonta prema istonoj strani
zove se progresivno kretanje, a pomicanje planeta od istone strane horizonta prema zapadnoj
strani zove se retrogradno kretanje. Zemlja na putanji oko Sunca i Mjesec na putanji oko Zemlje
dolaze u takve poloaje da se opaau sa Zemlje ini da Sunce i Mjesec na sferi lutaju od
zvijezde do zvijezde.
35
Prividna kretanja Sunca i Mjeseca
Slika prikazuje nebesku sferu u ijem sreditu je nepomino Sunce oko kojega krui
Zemlja po ucrtanoj putanji, a oko nje krui Mjesec. U odreenom trenutku Zemlja se nalazi u
poloaju Z1, a Mjesec u poloaju M1. U tom e trenutku opaa s povrine Zemlje vidjeti Sunce
u blizini zvijezde na nebeskoj sferi, a Mjesec u blizini zvijezde . Nakon nekog vremena
Zemlja e na svojoj putanji prei odreeni put i nai se u poloaju Z2, Mjesec e slijediti pomak
Zemlje i u tom istom trenutku nai e se u poloaju M2. Opaa e sada vidjeti Sunce u blizini
zvijezde , a Mjesec u blizini zvijezde na nebeskoj sferi. Sunce na nebeskoj sferi prividno
prevali put od zvijezde do zvijezde , a Mjesec od zvijezde do zvijezde . Ako razdoblje
iznosi jedan dan, Sunce na nebu prevali oko 1 (360 za 365 dana), a Mjesec oko 13 (360 za
27,32 dana).
Prividno kretanje planeta neto je drugaije.
Isti oblik nepravilnog kretanja zbog istih razloga pokazuju i vanjski planeti, sluaj b).
Razliiti poloaji Zemlje Z1, Z2 i Z3, planeta P1, P2 i P3 te razliite projekcije planeta na
nebeskoj sferi , , kazuje da je planet takoer napravio petlju. Vanjski planeti uvijek se kreu
progresivno, osim u poloajima blizu opozicije kad u svojem prividnom kretanju prave
retrogradnu petlju.
Sunce je nepomino u sreditu sfere, a oko njega krui Zemlja koja ima i vlastito
rotacijsko kretanje. Opaa na povrini Zemlje kree se zajedno s njezinom povrinom i
subjektivno osjea kretanje itave sfere. Sunce se svakog jutra pojavljuje na horizontu i za
opaaa poinje dan. Prolaskom vremena visina Sunca sve vie raste, a kada je ono u najvioj
toki ili toki kulminacije, do noi je preostalo upravo onoliko vremena koliko je prolo od
trenutka izlaza. To je polovina dana ili podne. Nakon toga visina Sunca poinje padati i u
trenutku kad zae ispod horizonta, poinje no. Te izmjene posljedica su rotacije Zemlje.
Osim ovih pojava opaa zamjeuje i druge pojave. U zimskom razdoblju za opaaa na
sjevernoj hemisferi Sunce izlazi relativno kasno, krae se zadrava na nebu, no nastupa
relativno brzo, a temperatura zraka je niska. U ljetnom razdoblju situacija je obrnuta: Sunce
izlazi rano, putanja mu see preko itavog neba, a u podne je visoko na nebu. Noi su kratke, a
temperature visoke. To su posljedice kruenja Zemlje oko Sunca, odnosno prividno kruenje
Sunca oko Zemlje.
37
Prvog dana proljea, oko 21. oujka, i prvog dana jeseni, oko 23. rujna, Sunce izlazi tono
u toki istoka i zalazi u toki zapada (putanja B na slici). Tih se dana Sunce prividno kree po
nebeskom ekvatoru, a njegova deklinacija iznosi 0. Vidljivi luk Sunca jednak je nevidljivom, pa
je to dan ravnodnevnice ili ekvinocij. Za opaaa na sjevernoj hemisferi poslije prolaza kroz
proljetni ekvinocij Sunce izlazi sve ranije, a zalazi sve kasnije. Dani se produavaju sve do prvog
dana ljeta, oko 22. lipnja, kada Sunce dostie maksimalnu deklinaciju ( = +23,5). Tada Sunce
izlazi najsjevernije i amplituda postie maksimalnu vrijednost (putanja C na slici). Dan je tada
najdui, a no najkraa. Od tog trenutka dani se poinju skraivati, ali su jo dui nego noi i
tako sve do prvog dana jeseni. Dolaskom prvog dana jeseni Sunce se ponovo prividno kree po
nebeskom ekvatoru, pa je i to dan ravnodnevnice. Od tada dani poinju biti krai od noi i tako
do prvog dana zime, oko 22. prosinca, kada deklinacija Sunca postie najniu vrijednost ( =
-23,5). Tog je dana dan najkrai, a no najdua. Sunce izlazi najunije i amplituda postie
minimalnu vrijednost (putanja A na slici).
Ekliptika je prividna putanja Sunca tijekom godine. U razliitim trenucima Sunce se nalazi
na razliitim tokama ekliptike, a tipini poloaji su proljetna i jesenja toka, toke ljetnog i
zimskog solsticija, afel i perihel.
Toka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana proljea je proljetna toka (). To je
toka na nebeskoj sferi u kojoj se sijeku ravnine ekliptike i ekvatora (deklinacije ide s negativne
na pozitivnu). Toka u kojoj se Sunce nalazi prvog dana jeseni zove se jesenska toka (),
predouje toku sjecita ekliptike i ekvatora na suprotnoj strani nebeske sfere (deklinacije ide s
pozitivne na negativnu). Linija koja spaja jesensku i proljetnu toku zove se linija ekvinocija.
Toka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana ljeta zove se toka ljetnog solsticija
(maksimalna pozitivna deklinacija) i u blizini je afela, to jest poloaja kad je Zemlja
najudaljenija od Sunca. Toka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana zime zove se toka
zimskog solsticija (maksimalna negativna deklinacija) i u blizini je perihela, to jest poloaja u
kojem je Zemlja najblie Suncu. Kada se promatraju gibanja oko Zemlje, tada je najblia toka
perigej, a najdalja apogej. Linija koja spaja toke ljetnog i zimskog solsticija zove se linija
solsticija. Crta koja spaja toke afela (apogeja) i perihela (perigeja) zove se apsidna crta. Ona je
nagnuta 11 prema liniji solsticija.
38
Sumraci
Sumrak se zove vremenski interval u kojem Sunce prije izlaska ili prije zalaska osvjetljava
horizont motrioca. To je dakle ono vrijeme kad Sunce svojim zrakama utjee na osvjetljenost
horizonta, gibajui se prividno po svom nonom luku u blizini horizonta. Ovisno o tome kolika
je visina Sunca postoje:
- graanski ili civilni sumrak (visina izmeu 0 i -6),
- nautiki sumrak (visina izmeu -6 i -12),
- astronomski sumrak (visina izmeu -12 i -18)
Kada je visina Sunca -18 (ili vee negativne vrijednosti) nastupa mrkla no.
Za vrijeme graanskog sumraka Sunce jo uvijek dobro osvjetljava horizont i nisu vidljive
sjajnije zvijezde.
Za vrijeme nautikog sumraka na nebu postaju vidljive sjajnije zvijezde, a horizont
motrioca jo uvijek je vidljiv. To je upravo vrijeme kada se na brodu snimaju zvijezde, otud mu i
naziv nautiki.
Za vrijeme astronomskog sumraka na nebu postaju vidljive i zvijezde slabijeg sjaja,
meutim horizont se gubi, to onemoguuje snimanje s obinim sekstantom.
U toku noi snimanja se mogu vriti iskljuivo sekstantom s umjetnim horizontom.
Godinja doba
Kada bi se pratilo kretanje Sunca na nebu tijekom godine, uoili bi da Sunce prevali puni
krug po nebeskoj sferi. Dnevno se u prosjeku kree neto manje od jednog stupnja prema istoku.
Prema tome, Sunce mijenja poloaj u sazvijeima. Ima ih dvanaest i uglavnom nose imena
ivotinjskog svijeta, od tuda i naziv Zodijak (svako sazvjee obuhvaa 30 ekliptike duljine i
oko +/-23,5 ekliptike irine). Sazvijea Zodijaka su: Ovan, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Djevica,
Vaga, korpion, Strijelac, Jarac, Vodenjak i Ribe. Poloaj Sunca za vrijeme ljetnog solsticija u
antiko doba bio je u sazvijeu Raka, pa se paralela +23,5 zove i Rakova obratnica. Poloaj
Sunca za vrijeme zimskog solsticija u to vrijeme bio je u sazvijeu Jarca, pa se paralela -23,5
zove Jareva obratnica.
Prividna brzina promjena poloaja zvijezda na nebeskoj sferi ovisi od udaljenosti zvijezda.
Zbog vlastitih kretanja zvijezda, promjene u efemeridama zamjeuju se nakon dueg perioda.
Mijenja se deklinacija i surektascenzija zvijezda. Prividna kretanja zvijezda nastaju zbog
precesije, nutacije i aberacije.
PRECESIJA
Precesija (lat. prednjaenje). U fizici openito znai gibanje koje izvodi rotirajue tijelo
zbog djelovanja sile koja nastoji promjeniti smjer osi vrtnje u prostoru. Zbog spljotenosti
Zemlje i kosog poloaja polarne osi prema ekliptici, gravitacijska sila Sunca, Mjeseca i planeta,
te centrifugalna sile na Zemlji, nastoje polarnu os pomaknuti prema osi ekliptike. Po zakonima
zvrka polarna os Zemlje se giba tako da opisuje plat konusa oko pola ekliptike i ta se pojava u
astronomiji zove PRECESIJA .
Precesija je dakle pojava skretanja osi rotacije Zemlje zbog utjecaja gravitacijskih sila
Mjeseca, Sunca i planeta. Kada bi Zemlja bila idealna kugla, gravitacijske sile Mjeseca, Sunca i
planeta djelovale bi jednako na svaku toku povrine Zemlje i ne bi bilo pojave precesije. Budui
da mase Zemlje nisu ravnomjerno rasporeene, gravitacijske sile najbliih nebeskih tijela ne
djeluju jednako na sve toke Zemljine povrine. Zbog precesije mijenja se poloaj nebeskih
polova na nebeskoj sferi. Sjeverni nebeski pol krui oko toke na nebeskoj sferi koja ima
koordinate: = +60, 360- = 100. Pol opisuje spiralnu krivulju, a period jednog kruenja
iznosi 25 800 godina i zove se Platonova godina.
40
Precesija Zemljine osi
Danas Zemljina os usmjerena je u toku koja se nalazi u blizini Polarne zvijezde (2100
god. trebali bi se tono podudarati). Oko osam tisuite godine pol e biti u sazvijeu Labuda, a
za jedanaest tisua godina polarna zvijezda bit e zvijezda Vega.
Precesija ekvinocija
Precesija ekvinocija je promjena sjecita ekliptike i nebeskog ekvatora zbog precesije.
Proljetna se toka zbog toga pomie u retrogradnom smislu, a njezinim se pomakom mijenjaju
rektascenzije odnosno surektascenzije. Lunarna precesija nastaje zbog djelovanja gravitacijske
sile Mjeseca i iznosi 34,48" godinje. Solarna precesija nastaje zbog gravitacijske sile Sunca i
iznosi 15,88" godinje. Zajedno to iznosi 50,36" (u retrogradnom smjeru) i zove se lunisolarna
precesija. Meutim, postoji i utjecaj planata, tj. planetska precesija koja iznosi 0,12'' u
progresivnom smjeru. Ukupna precesija, odnosno precesija ekvinocija tako iznosi 50,24" (u
retrogradnom smjeru). Zbog precesije ekvinocija poloaj Sunca se mijenjao tijekom stoljea.
Nutacija
41
Aberacija
Aberacija kao pojam (latinska rije) openito znai skretanje od smjera uobiajenog reda.
Astronomska aberacija predstavlja optii efekt da motritelj vidi zvijezde na nebeskoj sferi u
poloajima koji se razlikuju od onih u kojima bi ih vidio da miruje. Razlog tomu je to brzina
svjetlosti nije beskonana. Aberacija se moe definirati i kao prividno odstupanje poloaja
nebeskog tijela zbog odnosa brzine svjetlosti i brzine Zemlje na putanji oko Sunca. Postoji
godinja i dnevna aberacija. Prva dolazi od godinje revolucije, a druga od dnevne rotacije
Zemlje.
Lijeva strana slike prikazuje vagon koji se
kree konstantnom brzinom Vv (opaa na
Zemlji). Iz poloaja A (stvarni poloaj nebeskog
tijela) gaa se (gleda se) odreena toka, metak
(brzina svjetlosti) ima odreenu brzinu Vm. Kad
bi vagon bio nepokretan, metak bi izaao u toki
B, ali kako i on ima vlastito kretanje, metak e
izai u toki B'. Prividno se ini da se pucalo s
poloaja A' (prividni poloaj nebeskog tijela).
Kut prividnog odstupanja zove se aberacija.
Na desnoj strani prikazana je Zemlja koja krui
po ekliptici brzinom V. Zraka svijetla ima
brzinu c, pa se zbog pojave aberacije ini kao da
je zvijezda Z u poloaju Z'. Zbog toga zvijezde
Aberacija imaju prividni pomak udesno ili ulijevo, ovisno
o dijelu putanje Zemlje. Izraunato je da
godinje aberacija iznosi 20,47 (zbog gibanja
Zemlje oko Sunca).
Neka je:
A-aberacija,
-kut upada svjetlosti (kut koji zatvara smjer B'A' s pravcem kretanja
opaaa) ,
c-brzina svjetlosti,
v-brzina Zemlje
Iz slike slijedi:
sinA:sin=v:c odnosno kada svjetlost pada okomito na horizontalnu ravninu (=90)
tgA=v:C
Postoji i dnevna aberacija (zbog gibanja Zemlje oko svoje osi) i njena je priblina
vrijednost na ekvatoru 0,32''.
Godinja i dnevna aberacija utjeu na nebesko-ekvatorske i ekliptike kooordinate. Zbog
utjecaja aberacije prividni pomak zvijezde je po velikom krugu prema apeksu (toki prema kojoj
se motritelj giba), a jednak je umnoku konstante aberacije i sinusa kuta pod kojim se vidi
zvijezda s obzirom na smjer brzine Zemljina gibanja (). Zbog malog iznosa aberacije, u
astronomskoj navigaciji se njezin utjecaj zanemaruje.
Pojavu astronomske aberacije otkrio je u prvoj polovini 18. st. engleski astronom James
Bradley (1693-1762), koji je bio direktor zvjezdarnice Greenwich.
42
VI. VRIJEME I OSNOVE MJERENJA VREMENA
Vrijeme kao pojam nije mogue jednoznano definirati. Ono moe oznaavati tono
odreeni trenutak nekog dogaaja, ali i razmak vremena izmeu dva uzastopna istovjetna
dogaaja. Aristotel je vrijeme oznaavao kao ''broj odgovarajuih pokreta unaprijed i unatrag''.
Newton je vrijeme definirao: ''apsolutno, pravo i matematiko vrijeme protjee samo po sebi i po
prirodi je uniformno i nezavisno od bilo kakve vanjske stvari''. Meutim, Einstain je pokazao da
to ipak nije tako, odnosno povezao je prostor i vrijeme u etverodimenzionalni prostorno-
vremenski kontinuum (teorija relativiteta).
Danas, osnovna jedinica za mjerenje vremena jest jedna sekunda, ija je definicija dana
1967. godine na 13. generalnoj konferenciji za mjere i utege, pa je sekunda trajanje od 9 192 631
770 perioda zraenja koje odgovara prijelazu izmeu dviju hiperfinih razina osnovnog stanja
atoma cezija 133.
Vea jedinica za mjerenje vremena jest jedna minuta, koju ini 60 sekunda. Jo vea
izvedenica za mjerenje vremena jest jedan sat, kojeg ini vrijeme od 60 minuta.
Razdoblje od jednog dana jest vrijeme koje protekne izmeu dviju uzastopnih kulminacija
nekog nebeskog tijela u odreenom meridijanu na Zemlji. Budui da mnoga nebeska tijela mogu
dvaput uzastopno kulminirati, postoje i brojne vrste dana (sunev, zvjezdani, planetski,
mjeseev, tropski).
Vrste dana
43
U odreenom trenutku u meridijanu na kojem se nalazi toka A, na povrini Zemlje
kulminirali su istodobno Mjesec, Sunce, jedan od planeta, proljetna toka i zvijezda. Nakon to
je Zemlja izvrila rotaciju oko svoje osi, raspored nebeskih tijela vie nije isti. Mjesec je u tom
vremenu proao oko 12 u progresivnom smislu (obrnuto od kazaljke na satu), Sunce oko 1 u
progresivnom smislu, planet moe promjeniti svoj poloaj u progresivnom ili retrogradnom
smislu, proljetna toka se pomakla za 00,12'' u retrogradnom smjeru (u pravcu kazaljke na satu),
a samo je zvijezda zadrala isti poloaj. Tako moemo definirati pet vrsta dana:
1. Sunev dan je vrijeme koje je potrebno Suncu da dva puta kulminira u odreenoj toki na
Zemlji (okret Zemlja u odnosu na Sunce).
2. Mjeseev dan je vrijeme koje je potrebno da Zemlja uini punu rotaciju oko svoje osi i
jo oko 13. Srednja vrijednost Mjeseeva dana je 24 sata i 50 minuta.
3. Planetni dan je vrijeme potrebno da odreeni planet dvaput uzastopno kulminira u istoj
toki na povrini Zemlje, a moe biti dulji ili krai od Suneva dana.
4. Tropski dan je vrijeme potrebno da proljetna toka dvaput uzastopno kulminira u
odreenoj toki na Zemlji. Od Suneva dana je krai oko 4 minute.
5. Zvijezdani dan je vrijeme potrebno da odreena zvijezda dvaput uzastopno kulminira u
istom meridijanu na Zemlji, koji je kao i tropski dan, krai od Suneva dana za 4 minute,
pa se kao zvijezdani dan uzima tropski dan (priblino su jednaki).
Za poetak zvijezdanog dana se uzima prolaz proljetne toke kroz gornji meridijan, pa se
zvijezdano vrijeme poklapa sa satnim kutom proljetne toke.
Za poetak Suneva dana se uzima prolaz Sunca kroz donji meridijan (donja kulminacija).
Budui da se satni kut Sunca poinje raunati od trenutka prolaska nebeskog tijela kroz gornji
meridijan, satni kut Sunca i pravo Sunevo vrijeme se razlikuju 12 sati ili 180.
44
KALENDAR
Epohe su svojevrsni markantni dogaaji od kojih se poelo brojati vrijeme. Postoje razne
epohe, no u upotrebi je ostala kranska epoha, koja je poela roenjem Krista, a brojenje po njoj
je uveo Dionizije Exigus 533. godine.
Rimljani su, prije nego je Julije Cezar uinio reformu kalendara, raunali kalendarom
Numa Pompilija (715.-672. p. n. e.), po kojemu je graanska godina imala 354 dana. Godina je
imala 12 mjeseci, a poinjala je sa dananjim treim mjesecom. Takav je kalendar bio u upotrebi
do 46. g. p. n. e., a zadnja godina imala je 445 dana radi potrebe izjednaavanja s prirodnim
pojavama.
Julijanski kalendar je nazvan po rimskom vojskovoi Juliju Cezaru (100.-44. g. p. n. e.),
koji je odluio popraviti velike greke rimskog kalendara na nagovor aleksandrijskog astronoma
Sosigena. Uzevi kao osnovu tropsku godinu, Sosigen je odluio da svaka etvrta godina bude
prijestupna sa 366 dana. Po nalogu Sosigena mjeseci su imali redom: po 31 dan (oujak, svibanj,
srpanj, rujan, studeni i sijeanj) i po 30 dana (travanj, lipanj, kolovoz, listopad i prosinac) i 29
dana (veljaa). Mjesec sijeanj je izabran za prvi mjesec u godini (do tada je bio jedanaesti), jer
je to mjesec prve mjeseeve mijene poslija zimskog solsticija.
August Oktavijan je 8. g. p. n. e. izvrio preraspodjelu dana u mjesecima, tako da je
mjesecu kolovozu dodao jedan dana, pa je on imao 31 dan. Meutim, to je dovelo do odreenih
problema jer su sada tri mjeseca zaredom imala po 31 dan (srpanj, kolovoz i rujan), a proljetni
ekvinocij pomakao se s 25. na 24. oujka. Stoga je nainjena nova raspodjela dana u mjesecima,
koja se zadrala sve do dananjih dana.
Julijanski kalendar je prihvatila kranska crkva na Nikejskom koncilu 325. godine. Tada
je prihvaeno da proljetni ekvinocij bude 21. oujka, iako je ve tada padao 20. oujka.
Prosjeno trajanje julijanske godine iznosilo je 365,25 dana, to je ostavljalo prazninu svake
godine od 0,0078 dana ili 11 minuta i 14 sekunda u odnosu na tropsku godinu. Ta se razlika
povea za jedan dan nakon 128 godina 2 mjeseca i 8 dana. Stoga je 1582. godine papa Grgur
XIII dao reformirati julijanski kalendar, prihvativi prijedlog astronoma Luigia Liliua. Od
Nikejskog koncila greka je narasla na 9,8 dana, pa je proljetni ekvinocij padao 11. oujka.
Kalendar je reformiran tako da se prvo ispravila pogreka od 10 dana preavi sa etvrtka 4.
45
listopada 1582. godine na petak 15. listopada, a onda je svaka etvrta godina bila prijestupna,
osim stoljetnih koje nisu djeljive s brojem 400 bez ostatka. Taj novi kalendar se po papi Grguru
zove gregorijanski kalendar, ije je prosjeno trajanje godine 365,2425 dana. Ona je od tropske
godine dulja za 0,0003 dana. Ta razlika naraste na jedan dan za 3330 godina. Dananja razlika
izmeu julijanskog i gregorijanskog kalendara je 14 dana, jer je na staru razliku od 10 dana dolo
jo po jedan dan 1700., 1800., 1900. i 2000.
Ova nova reforma je toliko uskladila trajanje civilne i tropske godine da novo usklaivanje
kalendara nee biti potrebno daljnih 2 000 godina.
Ipak je nakon svretka drugog svjetskog rata pokrenuto pitanje reforme kalendara u sklopu
organizacije Ujedinjenih naroda (UN). Predloeni nain raunanja vremena naziva se svjetski
kalendar. Po tom kalendaru godina bi se podijelila na etiri kvartala jednake duljine, svaki od
kojih bi imao tri mjeseca. U svakom bi kvartalu prvi mjesec imao 31 dan, a ostala dva mjeseca
po 30 dana. Time bi se poklapali datumi sa danima u tjednu, i to jednako za svaku godinu. U
normalnoj godini na kraju prosinca bi se dodavao jedan dan kao svjetski blagdan, a izvan
kalendara. U prijestupnoj godini bila bi dva takva dana, jedan na kraju prosinca, a drugi na kraju
lipnja. Takvim nainom svaki bi prvi dan prvog mjeseca u kvartalu bio nedjelja, prvi dan drugog
mjeseca u kvartalu bio bi srijeda, a prvi dan treeg mjeseca u kvartalu bio bi uvijek petak. Ako se
ovaj kalendar prihvati u budunosti, bit e vjean.
Pravo Sunevo vrijeme je vrijeme koje se rauna iz poloaja Sunca. Vrijeme koje
protekne izmeu dviju kulminacija Sunca u nekom meridijanu je pravi Sunev dan. Pravo
mjesno vrijeme (tp) moe se izraunati pomou satnog kuta Sunca (s)
tp = 12h + s .
tp = 12h + sw
Ovi izrazi su vani u navigacijskoj praksi za izraunavanje vremena izlaza i zalaza Sunca,
trajanje sumraka te prolaza Sunca kroz istoni ili zapadni prvi vertikal (Sunce u azimutu 90,
odnosno 270) i najveu digresiju (kut u nebeskom tijelu jednak 90).
Pravo Sunevo vrijeme nije prikladno za primjenu u svakodnevnom ivotu, jer se Sunce
ne giba jednakomjerno po ekliptici pa pravi Sunev dan ne traje jednako u razliitim razdobljima
godine.
46
SREDNJI SUNEV DAN I SREDNJE VRIJEME
Budui da pravo Sunce nema ujednaeno prividno godinje kretanje, pojavljuju se razlike
u trajanjima dana. Naelno, to je Zemlja blia Suncu to pravi sunev dan traje due (uz istu
deklinaciju). Dan najdue traje prvog dana zime (oko 21. prosinca), a najkrae prvog dana ljeta
(oko 22. lipnja), tako da je razlika izmeu najdueg i najkraeg pravog Suneva dana iznosi oko
51 sekundu.
Ukoliko pretpostavimo da je putanja Sunca na nebeskoj sferi ujednaena, da Sunce nema
deklinaciju, to jest da se giba po ekvatoru, i da mu se surektascenzija mijenja ravnomjerno,
dobili bi neko zamiljeno srednje Sunce po kojemu bi mogli raunati srednje mjesno Sunevo
vrijeme (ts) ili srednje Griniko Sunevo vrijeme (UT). Zamiljeno srednje Sunce upravo
definira srednji sunev dan, odnosno tropsku godinu.
Svaki meridijan ima svoje srednje (pravo) Sunevo vrijeme, stoga ista vremena u
odreenom trenutku imaju samo ona mjesta koja se nalaze na istom meridijanu.
JEDNADBA VREMENA
Jednadba vremena je razlika izmeu pravog i srednjeg Suneva vremena, odnosno razlika
rektascenzija srednjeg i pravog Sunca.
e = Tp UT
e = tp ts = sr-pr
Jednadba vremena
Pravo Sunce moe se nalaziti ispred ili iza srednjeg Sunca, stoga jednadba vremena moe
imati pozitivan ili nagativan predznak. etiri puta godinje pravo i srednje Sunce se poklapaju,
pa je jednadba vremena jednaka nuli. To se dogaa 15. travnja, 14. lipnja, 2. rujna i 25 prosinca.
Ekstremne vrijednosti javljaju se 12. veljae (oko -14, 3 min.) i 3. studenog (oko +16,5 min.).
47
Veza izmeu srednjeg i zvjezdanog suneva vremena
Ako su Sunce i proljetna toka na poetku tropske godine u meridijanu AP nekog mjesta,
po isteku jednog zvjezdanog dana proljetna toka e se nai u A, a Sunce e biti u toki B, zbog
svoga prividnog godinjeg kretanja od zapada prema istoku. Sunce e u meridijanu biti 3min i
56,6s kasnije od proljetne toke. Za toliko je zapravo srednji dan dui od zvjezdanog. Svakoga
narednog dana Sunce e se pomaknuti za isti kut. Po isteku drugoga dana, kad se proljetna toka
ponovo nae u toki A, Sunce e biti u toki C, po isteku treega dana u toki D, itd. Na kraju
tropske godine Sunce e obii gotovo cijeli nebeski ekvator i s proljetnom tokom e se nai u
meridijanu ZP, a ne u meridijanu AP, jer se proljetna toka zbog precesije pomakla s istoka na
zapad 50,2. To znai da proljetna toka u toku tropske godine naini jedan prolazak vie od
Sunca kroz meridijan. Do istog rezultata dolazi se i iz razlike od priblino 4min dnevno, koliko je
potrebno Suncu vie od proljetne toke da proe kroz meridijan. Ta razlika mjeseno iznosi dva
sata, a godinje 24 sata. Dakle, u jednoj tropskoj godini su 365,24219 srednja dana ili 366,24219
zvjezdana dana. Iz te dvije jednakosti izvodi se veza izmeu srednjeg i zvjezdanog vremena :
366,24219
1 srednji dan = ----------------- = 1,00274 zvjezdanih dana
365,24219
Takoer je i :
365,24219
1 zvjezdani dan = ---------------- = 0,99727 srednjih dana
366,24219
24h 00min 00s srednjeg vremena = 24h 03min 56,56s zvjezdanog vremena i
24h 00min 00s zvjezdanog vremena = 23h 56min 04,09s srednjeg vremena
48
VEZA IZMEU VREMENA, ZEMLJOPISNE DUINE, SATNOG KUTA I
REKTASCENZIJE
Svako vrijeme, bilo ono zvjezdano, sunevo pravo ili srednje, povezano je s meridijanom
mjesta motrenja. Prema tome to su sve mjesna vremena. Samo mjesta na istome meridijanu
imaju u jednom trenutku isto mjesno vrijeme. Mjesta koja lee istono od izvjesnog mjesta,
imaju za toliko sati, minuta i sekunda vie mjesnog vremena koliko je njihova zemljopisna
duina izraena u satima, minutama i sekundama vea od one u prvom mjestu. Mjesto smjeteno
zapadnije, imat e za toliko manje vremena. Znai luk ekvatora ili kut u polu izmeu dva
meridijana mjeren u vremenskoj mjeri, odreuje razliku mjesnih vremena izmeu ta dva
meridijana. Osnovni meridijan (nulti-meridijan) od kojeg se broji zemljopisna duina je onaj koji
je prolazio kroz optiku os instrumenta na zvjezdarnici u Greenwichu. Danas je na tom mjestu
muzej, ali je postavljena oznaka od koje se Zemlja dijeli na istoni i zapadni dio. Sva vremena i
satne kutove koji se odnose na meridijan Greenwicha oznauju se velikim slovom. Na primjer :
Tz = griniko zvjezdano vrijeme = Sy = satni kut proljetne toke u Greenwichu; Ts = srednje
vrijeme Greenwicha = GMT = Greenwich mean time = UT = Universal time = svjetsko vrijeme.
Sva druga mjesna vremena oznauju se malim slovom. Na primjer: tz = mjesno zvjezdano
vrijeme = s = mjesni satni kut proljetne toke; tp = pravo mjesno sunevo vrijeme; ts = srednje
mjesno sunevo vrijeme.
Prema tome, veza izmeu grinikih i mjesnih vremena je zemljopisna duina, jer je:
Tz = tz ( ) i tz = Tz + ( ) i = tz Tz
Tp = tp ( ) i tp = Tp + ( ) i = tp Tp
Ts = ts ( ) i ts = Ts + ( ) i = ts Ts
U astronomiji se vrijeme mjeri pomou satnih kutova nebeskih tijela. Satni kut proljetne
toke je zapravo zvjezdano vrijeme, a satni kut Sunca je sunevo vrijeme, pa se analogno tome
moe pisati:
S = s i S = s + i = s
So = so i so = So + i = so So
Satni kut je 0 kad tijelo prolazi kroz gornji meridijan. Znai da zvjezdani dan poinje kad
je proljetna toka u gornjem meridijanu, a po veliini satnog kuta proljetne toke moe se
odrediti koliko je zvjezdanog vremena. Na primjer ako je S = 45, znai da je Tz = 3h. Slino se u
49
astronomiji poetak suneva dana broji od trenutka prolaska Sunca kroz gornji meridijan, dok se
u graanskom ivotu poetak suneva dana rauna od trenutka prolaska Sunca kroz donji me-
ridijan. Za astronomiju je to imalo razloga da bi jednonono motrenje nebeskih tijela palo u isti
datum, ali je zbog povezivanja s praktinim ivotom postalo smetnja, pa se i u astronomiji od 1.
sijenja 1925. godine poetak sunanog dana poeo brojiti od trenutka prolaska Sunca kroz donji
meridijan, tj. kad mu je satni kut 180 =12 h. To znai da je za Sunce:
Tp = So 12h i tp = so 12h ili
Ts = Tp ( e) = So 12h ( e)
Vrijeme brojeno od prolaska srednjeg Sunca kroz donji meridijan zove se graansko vrijeme.
Sunce se prvog dana proljea nalazi u poloaju proljetne toke, koja je presjecite ravnine
nebeskog ekvatora i ekliptike. Budui da se taj dan nalazi i na ekliptici i na nebeskom ekvatoru,
deklinacija Sunca je 0. Sa slike se vidi da se mjesni satni kut nebeskog tijela moe dobiti kao
zbroj mjesnog satnog kuta proljetne toke i surektascenzije.
S* = S + (360- )
Mjesni satni kut (s) nebeskog tijela razlikuje se od satnog kuta meridijana Greenwicha (S)
za vrijednost zemljopisne duine ()
S=s
Prema tome mjesni satni kut ili surektascenzija se mogu dobiti iz izraza:
s = (S + ) + (360- )
(360- ) = s (S + )
Satni kut proljetne toke u meridijanu Greenwich (S - ita se iz godinjaka) predstavlja
zvijezdano vrijeme tog meridijana, a mjesni satni kut proljetne toke (s ili (S + )) mjesno
zvijezdano vrijeme.
S = Tz = S + = S - (360-)
s = tz = s + = s - (360-) = S + - (360-)
50
ZONSKO VRIJEME I DATUMSKA GRANICA
Budui da svaki meridijan na zemlji ima vlastito pravo i srednje vrijeme, bilo bi sasvim
nepraktino da svako mjesto na zemlji ima vrijeme koje se razlikuje od susjednog mjesta. Bilo bi
jako teko uskladiti npr. polaske i dolaske aviona, vlakova , brodova, itd.
Da se izbjegne takav kaos, povrina Zemlje je podijeljena na 24 vremenske zone, unutar
kojih se vrijeme rauna po sredinjem meridijanu koji prolazi kroz svaku vremensku zonu.
Takvo vrijeme se zove zonsko vrijeme.
Podjela Zemlje na vremenske zone dogovorena je na kongresu u Rimu 1883. godine, ali su
tek 1911. na meunarodnoj konferenciji u Parizu odreene zone i zonska vremena. Povrina
Zemlje je podijeljena na 24 zone, gdje svaka zona obuhvaa podruje od oko 15 zemljopisne
duine. Sredinji meridijan je meridijan u Greenwichu, koji je sredite nulte zone. Sredinji
meridijani ostalih zona su oni meridijani koji su od prethodnika vei za 15, redom 0, 15, 30,
45, 60, 75, itd.
Nulta zona obuhvaa podruje od 7,5 do +7,5, ostale se za 15 uveavaju, odnosno
smanjuju. Prema istoku imaju pozitivnu zonsku vrijednost, a prema zapadu negativnu. Meutim,
ni ovakva podjela nije rijeila probleme koji su se javljali. Tako granice vremenskih zona ne
prate slijepo meridijan, ve granice drava kroz koju prolaze. Meutim to nije bilo mogue
uiniti u dravama koje su se prostirale na velikim podrujima (SAD, Kanada, Rusija, itd.), stoga
u tim dravama postoji vei broj vremenskih zona, koje potuju lokalne regionalne granice.
Teritorij Rusije prekriva 11 vremenskih zona, teritorij SAD 6 vremenskih zona itd.
Velik broj drava prihvatio je razliita zonska vremena za odreene sezone, tako da postoji
i pojam sezonskog vremena (ljetno i zimsko).
tx = UT + ( x)
Vrijednost zone je njen redni broj koji moe biti pozitivan ako se zona nalazi istono od
meridijana Greenwich, ili negativan ako se zona nalazi zapadno od meridijana Greenwich. Zone
se oznaavaju redom 0, 1, 2, 3, itd.
Prilikom putovanja prema istoku sat pomiemo naprijed za 1 sat svakih 15, a pri
putovanju na zapad oduzimamo jedan sat svakih 15. Prilikom prelaska datumske granice u
vonji iz istone u zapadnu sferu treba ponoviti isti datum (ponavlja se tekui dan u tjednu), a pri
vonji iz zapadne u istonu sferu mora se preskoiti jedan dan.
Svi efemeridni podaci donose se u funkciji srednjeg grinikog vremena. Za pretvoriti UTC
vremena iz nautikog godinjaka u zonska vremena nekog mjesta postupak je sljedei:
ts= (iz N.G.)
- =
Ts(UT)=
+ x=
tx=
51
52
MEUNARODNO ATOMSKO VRIJEME
Generalna konferencija za mjere i utege 1967. godine uvela je novo, tzv. atomsko vrijeme.
Njega registriraju atomski satovi, koji mogu precizno mjeriti vrijeme na principu prelaska
elektrona s jednog nivoa na drugi u atomu cezija 133. Atomski satovi imaju preciznost od
nekoliko milijuntnih dijelova sekunde. Jedinica atomskog vremena je atomska sekunda, koja se
definira kao trajanje 9 192 631 770 perioda onog zraenja to odgovara prelasku izmeu dviju
hiperfinih razina osnovnog stanja cezija 133. Ovako definirano atomsko vrijeme (AT) tonije je
od bilo kojeg drugog vremena. Razlike koje nastanu izmeu atomskog i svjetskog vremena (UT)
usklauju se dodavanjem ili oduzimanjem prestupne sekunde kad god ta razlika dostigne
vrijednost 0,7 sec. To znai da se i to najpreciznije mjereno vrijeme prilagouje vremenu
odreenom prema gibanju Zemlje, jer je na praktini ivot povezan s matinom planetom i
njezinim gibanjem. Tonost najboljih satova na njihalo bila je izmeu 0,001 do 0,003 sekunde u
24 sata. Brodski kronometri zaostajali su za njima za dva reda veliine. Tonost obinih kvarcnih
satova je 0,001 sec. Bolji kvarcni satovi imaju tonost od 10-6 do 10-7 sec. Kristal u kvarcnim
satovima napravi u 5 minuta vibracija kao obini kronometar u jednoj godini. Tonost atomskih
satova je od 10-12 do 10-13 sec. Jo suvremeniji satovi pogonjeni su vodikovim generatorima
frekvencije, a nazivaju se mazeri. Primjena tonog vremena danas je prijeko potrebna u prometu,
telekomunikaciji, astronomiji, geodeziji, astronautici, odreivanju staza umjetnih satelita,
odreivanju koordinata toaka na Zemlji putem laserskih mjerenja u kojem se mjere vremenski
intervali u nanosekundama (10-9 sec), to daje tonost udaljenosti satelita od Zemlje od 1,5 m,
itd.
GPS vrijeme
GPS vrijeme takoer pripada atomskom sustavu i nominalno se razlikuje od TAI vremena
za vrijednost od nekoliko sekundi (2006. god. je bilo 19 sekundi). GPS vrijeme u biti predstavlja
ameriko atomsko vrijeme, odnosno vrijeme na kojem se temelji GPS sustav pozicioniranja.
Razlika GPS i UTC vremena je poznata i redovito se publicira.
53
KRONOMETAR
Kronometar je izrazito precizan sat koji pokazuje srednje vrijeme meridijana Greenwich.
Poznavanjem srednjeg grinikog vremena moe se astronomskim opaanjima odrediti
zemljopisna duina broda.
Rainer Gamma Frisius, nizozemski matematiar i astronom, prvi je poetkom 16. stoljea
predloio raunanje zemljopisne duine uz pomo tonog sata koji bi pokazivao tono vrijeme
nekog meridijana kojeg bi usporeivali s mjesnim vremenom.
Nizozemski znanstvenik Christian Huygens (1625-1695) konstruirao je 1660. godine sat
na njihalo uz pomo kotskog izbjeglice, lorda Kincardinea, pravim imenom Aleksandra Brucea,
koji je tada prebivao u Nizozemskoj. Nakon obnove monarhije u Velikoj Britaniji, Bruce se
vratio i ponio dva takva sata u domovinu, koja je skupa sa Robertom Hookom 1662. godine
ukrcao na jahtu Charlesa II i smjestio u teite broda. Isti pokus su ponovili i nakon dvije godine
na nautikoj misiji u Gvineju. Iako je sat bio smjeten u kardanski sustav, zbog valjanja, njihanja
i posrtanja nije davao valjane rezultate.
Huygens je konstruirao novo njihalo u obliku konusa, a konopac je zamijenio lancem, ne
bi li popravio prijanji negativni utjecaj. Sat je isproban 1665. godine i pokazivao je znatno veu
tonost, no to nije bilo ni priblino dovoljno da bi se tadanji pomorci mogli pouzdati u njega.
Huygens ne posustaje, ve 1676. godine izrauje novi poboljani sat sa specijalnim balansirom.
Ipak to nije bilo dovoljno jer je na njega djelovala promjena temperature, te sat nije bio
upotrebljiv na brodu.
Ve u tim pionirskim pothvatima dolo se do spoznaje da satovi na njihala ne mogu
zadovoljiti s obzirom na ekstremne uvijete rada na moru.
I dalje se nastavilo predano istraivanje na revolucionarnom satu, meutim to su i dalje bili
pokuaji pojedinaca.
Kad je u maglovitoj noi 1707. godine 2 000 ljudi izgubilo ivote, nasukavanjem britanske
eskadrile, komanda britanske ratne mornarice se obraa Parlamentu i trai konkretnu pomo.
Sedam godina nakon te strahovite nesree, Parlamentu je podnesena predstavka, koju su
potpisali pomorski kapetani, brodovlasnici i londonski trgovci, u kojoj naglauju vanost i
potrebu odreivanja zemljopisne duine na moru. Parlament je 1714. godine osnovao Board of
Longitude (Odbor za zemljopisnu duinu), koji je bio sastavljen od predstavnika pomoraca,
brodovlasnika, astronoma i matematiara. Odmah je izglasana nagrada od 10, 15 i 20 tisua funti
sterlinga onome tko pronae sredstvo za odreivanje zemljopisne duine s tonou od 1, 3/4 i
1/2 poslije est tjedana putovanja. Ovaj odbor je u 114 godina svog postojanja kontrolirao
razvoj kronometra.
ovjek koji je cijeli svoj ivot posvetio izradi takvog kronometra jest sin stolara, John
Harrison (1693-1776). Sa nepunih 20 godina ivota konstruirao je svoj prvi sat na njihalo sa
drvenim kotaima. Kasnije je zamijenio njihalo uspinjaem, pa je potaknut tada enormno
visokim nagradama Odbora posvetio sve svoje umijee izradi toliko preciznog sata. Nakon
petogodinjeg rada i usavravanja, 1735. godine, predstavio je Kraljevskom znanstvenom
drutvu u Londonu svoj prvi kronometar poznatiji pod imenom H1. Nakon to su shvatili da pred
njima stoji izvanredna naprava, dali su je iskuati na putovanju do Lisabona u svibnju 1736.
godine. Nakon povratka broda u Englesku pogreka u zemljopisnoj duini je iznosila veoma
malih 3', to je iznenadilo lanove Odbora. Stoga su odmah Harrisonu dali nagradu od 500 funta
sterlinga, sa obvezom da usavri postojei sat te da mu smanji veliinu.
Sa kronometrom H1 je po prvi puta u povijesti rijeen do tada nerjeivi problem
odreivanja zemljopisne duine.
Posljednji kronometar, H5, je napravio 1770. godine, poznatu Malu uru, koja je u svemu
zadovoljila nemale uvjete Odbora. No nagradu je dobio tek tri godine poslije.
54
Kronometri su se nakon toga usavravali, iako ih brodovlasnici nisu odmah prihvatili, jer
kako kronike kau bila je to velika investicija.
Velik problem na koji se nailazilo na otvorenom moru, bio je odreivanje stanja
kronometra, no o tome e se govoriti vie u posebnom poglavlju.
VRSTE KRONOMETARA
Stanje kronometra (St) je razlika izmeu srednjeg grinikog vremena (UT) i vremena koje
pokazuje kronometar (tk).
St = UT tk
Stanje kronometra moe biti pozitivno i negativno. Ukoliko vrijeme kronometra zaostaje
za srednjim grinikim vremenom, stanje kronometra ima pozitivan predznak, a ako vrijeme
kronometra prednjai u odnosu na srednje griniko vrijeme, stanje kronometra ima negativan
predznak.
Ukoliko poznamo stanje kronometra lako je izraunati sredenje griniko vrijeme:
UT = St + tk
Dnevni hod kronometra (h) je vrijeme za koje se promijeni stanje tijekom jednoga dana:
h = St2 St1
Dnevni hod kronometra dobijemo usporeivanjem dva stanja tokom jednog dana. Kao i
stanje, i dnevni hod moe biti pozitivan (ako kronometar uri) i negativan (ako kronometar
zaostaje).
Ako iz bilo kojeg razloga nismo u stanju izraunati dnevni hod kronometra u toku dva
dana moemo ga izraunati i nakon duljeg perioda po formuli:
h = (Stn St1) n-1
Dnevnik kronometra
Atomski sat
56
VII. INSTRUMENTI ZA MJERENJE VISINA I ISPRAVLJANJE IZMJERENIH
VISINA
57
58
59
60
S obzirom na konstrukciju sekstanti se mogu podijeliti na obine sekstante i na sekstante s
umjetnim horizontima. Obini sekstant moe postati sekstant s umjetnim horizontom ako mu se
ugradi libelni dio.
Postoje i posebni sekstanti za mjerenje horizontalnog kuta (angle sextant), koji se koriste
iskljuivo u terestrikoj navigaciji. Slika prikazuje sekstant s osnovnim dijelovima.
61
Glavni dijelovi sekstanta su: tijelo sekstanta (1), alhidada (2), limb (3), bubnji (s nonijem)
(4), dalekozor (5), veliko zrcalo (6), malo zrcalo (7), potamnjena stakla (8) i ruica sekstanta
(9). Mikrometarski vijak alhidade omoguuje precizno mjerenje visine. U ruici sekstanta
smjetena je baterija koja omoguuje osvjetljavanje skale limba.
Glavi djelovi sekstanta su tijelo sekstanta, alhidada, limb, bubnji, dalekozor, veliko i malo
zrcalo, potamnjena stakla i ruica sekstanta.
Tijelo sekstanta je metalni okvir na kojem se nalaze svi djelovi sekstanta.
Limb je kruni sektor veliine oko 70, s graduiranim oznakama stupnjeva. Stupanjska
podjela pokazuje visine do 120 u pozitivnom smislu i 5 u negativnom smislu, to omoguava
mjerenje visina s negativnim predznakom. To se svojstvo koristi samo za izraunavanje veliine
indeksne pogreke sekstanta.
Alhidada je pokretna poluga koja se okree oko osovine uvrene u sreditu krunog luka
sekstanta. Na uvrenom dijelu alhidade nalazi se veliko zrcalo, a na pokretnom dijelu bubnji
za fino mjerenje visina.
Mikrometarski vijak pomie alhidadu uzdu limba pri preciznom mjerenju. Na jednom
kraju mikrometarskog vijka nalazi se bubnji (sa skalom nonija za oitavanje desetih dijelova
minute).
Veliko zrcalo je pomino zrcalo, koje je uvreno na nepominom dijelu alhidade.
Pomakom alhidade uzdu sektora limba mijenja se poloaj ravnine velikog zrcala u odnosu
prema horizontu. Na stranjem dijelu zrcala nalazi se vijak kojim se moe regulirati okomitost na
ravninu limba.
Malo zrcalo je nepomino u odnosu na tijelo sekstanta. Podjeljeno je na dva dijela: jedna
polovica malog zrcala je prozirno staklo kroz koje se gleda morski horizont, a druga polovica je
zrcalo u kojem se slika nebeskog tijela s velikog zrcala odbija prema oku opaaa. Na taj se
nain moe izmjeriti visina nebeskog tijela u odnosu prema horizontu. Na stranjoj strani zrcala
su dva vijka kojima se usklauje okomitost malog zrcala prema ravnini limba i paralelnost s
velikim zrcalom.
Ruica sekstanta slui za dranje sekstanta prilikom mjerenja, ali ima i druge namjene: u
njezinoj unutranjosti smjetena je baterija koja omoguuje osvjetljavanje limba i bubnjia pri
itanju izmjerene visine, te prekida kojim se aktivira osvjetljenje limba i bubnjia.
Potamnjena stakla se nalaze ispred velikog i malog zrcala, a slue za neutraliziranje
blijetenja pri mjerenju visine Sunca. Intenzitet zatamnjenja pojedinih stakala je razliit, stoga
sami odluujemo koliko zatamnjeno staklo emo umetnuti u leite za potamnjena stakla.
62
Nosa dalekozora slui za umetanje raznih oblika dalekozora koji slue za bolje uoavanje
horizonta ili nebeskog tijela. U mjerenjima se koriste etiri vrste dalekozora:
1. Terestriki dalekozor moe biti obini (Galilejev) ili prizmatiki. Ima malo poveanje i
veliko vidno polje.
2. Astronomski ili Keplerov dalekozor prikazuje izokrenutu sliku nebeskog tijela. Ima
veliko poveanje, ali malo vidno polje.
3. Cijev bez lee se rabi za manje tona mjerenja kad horizont nije posve jasan ili slika
nebeskog tijela nije sasvim ista.
4. Dalekozor za nona mjerenja koristi se za mjerenja u sumraku ili nou. Neke vrste
ovakvog dalekozora tokasto svijetlo zvijezde pretvaraju u svijetlu crtu.
Pribor sekstanta ine igla za namjetanje okomitosti i paralelnosti, komadi jelenske koe za
ienje optike, kist za ienje metalnih djelova, boica sa posebnom tekuinom za ienje
limba i jedno obojeno staklo.
Za mjerenje visine nebeskih tijela koristi se optiko naelo sekstanta koje je otkrio Isaac
Newton.
Kut pod kojim se svijetlosna zraka odbija od glatke povrine jednak je upadnom kutu
zrake, a ako se glatka povrina zakrene za odreeni kut, odbijena zraka zakrene se za dvostruko
vei kut.
Zraka s nebeskog tijela pada na povrinu velikog zrcala koje je sazdano tako da se njegova
ravnina moe pomicati. Zraka upada pod kutom m i odbija se pod istim kutom prema malom
zrcalu koje je konstruirano tako da se istodobno u njemu moe gledati odraena slika nebeskog
tijela i morski horizont.
Na malo zrcalo zraka upada pod kutom n u odnosu prema okomici i odbija se pod istim
kutom u oko opaaa. Veliko zrcalo pomakne se za kut , a izmjereni kut izmeu nebeskog tijela
i horizonta je . Meusobni odnos kutova i moe se dobiti iz dva formirana trokuta. Iz
trokuta u ijim se vrhovima nalaze veliko i malo zrcalo i oko moe se dobiti:
+ 2m + 2n = 180
Iz trokuta u kojem se nalaze malo i veliko zrcalo i poloaj alhidade na limbu dobije se:
+ m + + 2n + m = 180
63
Izjednaavanjem se dobije:
+ 2m + 2n = + m + + 2n + m
64
GREKE SEKSTANTA I NJIHOVO ISPRAVLJANJE
Greke sekstanta moemo svrstati u dvije skupine: one koje moemo mehaniki ispraviti i
one koje ne moemo, stoga ih uzimamo kao korekture u raunu izmjerene visine.
Greke koje se ne mogu ispraviti su: greka podjele limba i nonija, greka ekscentriciteta
(alhidata nije u centru krunice po kojoj je postavljena skala limba), prizmatika greka
dalekozora.
Greke koje se mogu ispraviti su: neokomitost zrcala prema ravnini limba, neparalelnost
osi dalekozora prema ravnini sekstanta te pogreka u paralelnosti izmeu zrcala. Postupak
ispravljanja ovih pogreaka naziva se rektifikacija.
Greka u okomitosti velikog zrcala ispituje se izravnim opaanjem luka limba i njegovom
slikom u velikom zrcalu (sekstant se dri u horizontalnoj ravnini, alhidada je na oko 35). Ako se
obje slike vide kao jedna ta greka ne postoji. Ako su obje slike razdvojene greka postoji, a
ispravljamo je okretanjem vijka na stranjoj strani velikog zrcala.
Paralelnost optike osi dalekozora moramo ispitivati prije okomitosti malog zrcala, u iju
svrhu slue posebne crte koje se nalaze u optici dalekozora. Ovu pogreku ispitujemo
promatranjem dalekog objekta, najee linije horizonta, tako da postavimo sekstant na
horizontalnu ravninu sa koje promatramo liniju horizonta. Ako je optika os paralelna, linija
horizonta e se nalaziti tono u sredini izmeu dvije crte koje se nalaze u optici dalekozora, a
ako nije, paralelnost namjetamo pomou vijka koji se nalazi na nosau dalekozora. Ova greka
moe utvrditi tako da se motre dvije zvijezde na kutnoj udaljenosti veoj od 90. Odraena slika
jedne dovodi se u dodir s izravnom slikom druge zvijezde na rubu vidnog polja dogleda. Zatim
65
se sekstant nagne tako da zvijezde dou na drugi kraj vidnog polja. Ako one ostanu u dodiru,
greke nema.
Greka okomitosti malog ogledala ispravlja se tako da se alhidada postavi na nulu, a zatim
se promatra neka zvijezda. Bubnji se zakree lijevo desno i opaa se kako reflektirana slika
zvijezde ide gore/dolje u odnosu na izravnu sliku. Ako odraena slika prolazi sa strane greka
postoji. Moe se promatrati vertikalna crta (jarbol) ili u vodoravnom poloaju promatrati crtu
obzora. Ako se izravna i odraena slika ne poklapaju greka postoji. Takoer, moe se promatrati
obzor njihanjem sekstanta oko vodoravne osi. Ako linija obzora cijelo vrijeme ostaje
neprekinuta, greke nema. Ispravlja se vijkom na poleini malog zrcala.
Greka indeksa sadri u sebi sve preostale pogreke, a najee pogreku paralelnosti
izmeu ravnina malog i velikog zrcala. Pogreku indeksa provjeravamo pomou linije horizonta
tako da se alhidada i bubnji postave na nulu, nakon ega promatramo liniju horizonta. Ako
pogreka ne postoji, izravna linija i odraena linija horizonta se poklapaju, a ako ta pogreka
postoji ispravljamo je zakretanjem bubnjia sa kojeg oitamo kolika je pogreka.
Prilikom mjerenja visina nebeskih tijela sekstant drimo u desnoj ruci okomito na morski
horizont. Alhidadu i bubnji postavimo na nulu limba, pa tek onda moemo pristupiti mjerenju
visine nebeskog tijela. Tada lijevom rukom pomiemo alhidadu dok odraenu sliku nebeskog
tijela ne dovedemo ispod stvarne na nain da se vrh odraene slike dodiruje sa linijom horizonta.
Precizno namjetanje slike se vri okretanjem bubnjia.
Pri mjerenju visina Sunca, Mjeseca i ponekad Venere (kad se vidi kao kruni disk) ne
moemo izmjeriti visinu koja je definirana sreditem tih planeta, ve je mjerimo do donjeg ili
gornjeg ruba, to kasnije ispravljamo raunski. Visinu Venere ponekad moemo mjeriti
procjenom sredita krunog diska, jer je pogreka zanemariva. Visine svih ostalih planeta i
zvijezda mjerimo dovoenjem odraene slike do linije morskog horizonta.
U trenutku kad se odraena slika nebeskog tijela nae u blizini horizonta sekstantom se
napravi nekoliko blagih vertikalnih njihanja, pri emu se odraena slika pribliava ili udaljava od
linije horizonta. Poloaj kada se slika najvie priblii ravnini horizonta odraava ravninu
vertikalne krunice. Slika se tada preciznim pomicanjem bubnjia dovodi na samu liniju
horizonta, i u tom trenutku na kronometru oitavamo tono vrijeme, a sa sekstanta izmjerenu
visinu.
Zbog refrakcije potrebno je izbjegavati mjerenje visine nebeskih tijela niih od 15.
Potrebno je takoer izbjegavati mjerenja nebeskih tijela velikih visina jer je teko ustanoviti
poloaj vertikalne krunice.
Mjeriti zvijezde moemo ako unaprijed odredimo njenu priblinu visinu i azimut za
odreeno vrijeme, to uvelike olakava sam postupak mjerenja jer odmah identificiramo
zvijezdu.
Planete opaamo poput zvijezda, samo to odreene planete moemo promatrati i danju:
Veneru u blizini maksimalne elongacije i Jupiter u poloaju opozicije. Planete moemo
razlikovati od zvijezda po tome to planete sjaje ravnomjernim sjajem, dok zvijezde trepere.
67
ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA
Depresija je kut za koji je ravnina morskog horizonta nagnuta pod ravninu pravog
(astronomskog) horizonta. Meutim, zbog loma svjetlosne zrake prolaskom kroz atmosferu
Zemlje razlikujemo pravu i prividnu depresiju
Depresija
Kad ne bi postojala razlika u gustoi medija kojim prolazi svjetlosna zraka, opaa koji se
nalazi u toki A, koja se nalazi za Voka iznad povrine Zemlje, vidio bi horizont do toke B.
Takav se horizont naziva geometrijski horizont. Kut izmeu ravnine pravog (astronomskog) i
geometrijskog horizonta naziva se prava depresija (dep). Budui da se prolaskom kroz atmosferu
svjetlosna zraka radi pojave refrakcije lomi, opaa e vidjeti vei horizont. Taj horizont
nazivamo morski horizont.
Kut na slici izmeu pravog horizonta (aproksimiran prividnim, tj. horizontom oka) i
tangente na svjetlosnu zraku zove se prividna depresija (deppr). Izmjerena visina je pogrena
upravo za tu vrijednost, a ona se izraunava iz izraza:
deppr = 1,77 Voka ili NT 29 (u izdanju HHI)
Veliina depresije je u funkciji visine oka opaaa, stoga je jako bitno da prilikom opaanja
nebeskih tijela na loem vremenu (valjanje i posrtanje broda) budemo to blie simetrali broda.
68
69
70
71
72
73
74
75
76
Refrakcija se moe odrediti i na sljedee naine:
= A tgz B tgz odnosno za normalne uvjete = 58,29 tgz 0,067 tgz
Ova formula daje refrakciju s tonou 0,1 za sve zenitne udaljenosti do 75, odnosno
moe se koristiti u navigaciji sve do z = 84 ili visine vee od 5. Tonija vrijednost refrakcije za
male visine moe se dobiti:
= A tgz B tgz + C tg5z D tg7z ...
(C 0,000025 i D 0,000001)
Manji raunalni programi esto koriste sljedee formule:
= 0,972ctgV 0,00108ctgV (za V >7)
= -1,902 + 1,542ctg (V+2,4) (za V < 7)
p 283
Popravak srednje refrakcije za temperaturu i tlak (NT-35) = 0
p tlak u hektopaskalima, t temperatura u C 1013 273 + t
Sve su korekcije za temperaturu niu od 10C pozitivne i kreu se od 1 do 737, a iznad
te temperature korekcije su negativne, s vrijednostima od 1 do 643.
Korekcije za tlak su u manjim granicama. Za tlakove nie od 1013 hPa one su negativne, s
maksimalnom vrijdnosti 146, a za vie tlakove korekcije su pozitivne, do 128.
Browns Nautical Almanac daje podatke za srednju refrakciju za temperaturu od 50F
(oko 10C jer je C=0,555xF-17,78C) i tlak zraka od oko 29,6 palaca (1002 hPa). Zbog te
razlike u tlaku ima nekih malih razlika u srednjoj refrakciji prema naim tablicama
77
78
79
80
81
82
83
84
85
86
POLUMJER NEBESKIH TIJELA
Jedina nebeska tijela ija se visina ne mjeri do sredita tijela jesu Sunce i Mjesec, stoga je
takvu izmjerenu visinu potrebno ispraviti za vrijednost polumjera. Visinu ovih nebeskih tijela
mjerimo do njihovog gornjeg ili donjeg ruba.
Srednja vrijednost polumjera Sunca iznosi 16' 02'', a mijenja se od 15' 46'' (kada se Zemlja
nalazi u poloaju afela) do 16' 18'' (kada se Zemlja nalazi u poloaju perihela).
Srednja vrijednost polumjera Mjeseca iznosi 15' 42'', a mijenja se od 14' 44'' u poloaju
apogeja do 16' 40,5'' u poloaju perigeja.
87
Utjecaj polumjera Sunca ili Mjeseca na izmjerenu visinu.
Visinu sredita tijela dobijemo ako izmjerenoj visini donjeg ruba pribrojimo vrijednost
polumjera, ili ako izmjerenoj visini gornjeg ruba oduzmemo vrijednost polumjera:
Vs = Vd + r Vs = Vg r
Nautiki godinjak daje za svaki dan u godini vrijednost geocentrikog polumjera Sunca i
Mjeseca.
AUGMENT
Geocentrini polumjer (r.g.) je prividni polumjer nebeskog tijela koji bi zamiljeni opaa
merio iz Zemljina sredita i on je uvijek manji od onog stvarnog, tj. prividnog kada je opaa na
povrini Zemlje (r.pr.) Poveanje prividnog radijusa s visinom naziva se augment. Za sva
nebeska tijela, osim Mjeseca on se zanemaruje.
Za Sunce iznosi 1/24''.
Za Mjesec priblino se rauna po formuli: A = 0,3' x sin V
(V-opaena visina Mjeseca)
88
Augment Mjeseca
KOREKTURA ZA IRADIJACIJU
Iradijacija je optika pojava koja se oituje tako da svjetli predmeti na tamnoj podlozi
izgledaju vei nego to stvarno jesu. Zato Sunce u odnosu prema pozadini neba izgleda vee, a
budui da je nebo svjetlije od mora, obzor se ini sputenim. Kada se opaa Sunev donji rub,
tada se ove greke ponitavaju, a za gornji rub se zbrajaju.
KOREKTURA ZA FAZU
U periodima od jedne sinodike revolucije (pun okret u odnosu na Sunce) Mjesec i donje
planete prolaze kroz svoje mjene (faze). Zbog tih mjena njihovo pravo sredite razlikuje se od
prividnog. Kod Mjeseca to nije bitno jer se i tako opaa njegov donji rub, a ne njegovo sredite.
Meutim, za blie planete, npr. Veneru, faza je mjerljiva. Ta korektura (moe se pronai u
nautikim godinjacima) primjenjuje se samo kad se Venera motri u sumrak, a za dnevna
mjerenja nije ju potrebno uzimati.
89
KOREKTURE ZA RAZLIKU TEMPERATURE ZRAK-MORE
CORIOLISOVA KOREKTURA
Na svako tijelo koje se giba po Zemljinoj povrini djeluje otklonska sila Zemljine rotacije
koja se zove Coriolisova sila. Ona djeluje u smjeru rezultante Zemljine rotacije i smjera kretanja
u odnosu prema povrini Zemlje i uzrokuje skretanje udesno na sjevernoj hemisferi, odnosno
ulijevo na junoj. Skretanje valova i oceanskih struja upravo je posljedica Coriolisove sile.
Ova sila djeluje i na libelni sekstant, pa i na sekstant na njihalo, a posljedica je greka u
horizontali, odnosno vertikali. Greka (Z) je u funkciji brzine kretanja (b), zemljopisne irine (),
pravog kursa (K) i promjene kursa u stupnjevima (K) za jednu minutu vremena. Uzima se u
obzir samo kod velikih brzina (avioni).
Z = 2,62' b sin + 0,146' b 2 sin Ktg 5,25bK
Greka akceleracije nastaje zbog valjanja i posrtanja broda ili aviona, a javlja se i kod
svake promjene brzine ili kursa. Posebno je izraena kod sekstanta s umjetnim horizontom,
odnosno ovi sekstanti su gotovo neupotrebljivi na uzburkanom moru upravo zbog ove greke.
OTKLON OD VERTIKALE
90
VIII. NAUTIKI GODINJAK
POVIJESNI RAZVOJ
Kao poetak efemerida mogle bi se uzeti Hiparhove tablice deklinacije Sunca za epohu
128 g.p.n.e. Osim tih podataka za Sunce tu je i katalog od 850 zvijezda s nebeskim ekvatorskim
koordinatama (deklinacija i rektascenzija). Velik broj efemeridnih podataka dat je i u
Ptolemejevu Almagestu, a uz ostalo i katalog od 1022 zvijezde u ekliptikim koordinatama. Prvi
pokuaji tonijeg odreivanja astronomskih efemerida zabiljeeni su poetkom jedanaestog
stoljea, kada arapski astronom Al Battani (Albategnius) (1040. 1123) uspijeva izraunati
kretanja Mjeseca i planeta. U gradu Toledu u panjolskoj su 1080. godine izdane poznate
Toledske tablice (prve efemeride u Evropi). Slijede ih druge panjolske tablice, tzv. Alfonsove
tablice iz 1252. god. Bez obzira na znaajan doprinos razvoju tadanje znanosti, navedene
tablice nisu bile sasvim ispravne.
Prve tablice raene na tiskarskom stroju objavljuje Puerbach u Beu 1487. godine.
Regiomontanus izdaje efemeride za period od 1475. do 1506. godine. Ove tablice su tada davale
najtonije podatke i njima su se koristili veliki istraivai tog vremena. Izmeu ostalog,
Regiomontanus donosi i metodu mjeseevih udaljenosti (za raunanje zemljopisne duine). Prve
tablice koje se baziraju na Kopernikovu heliocentrinom sustavu svijeta objavljuje 1551. godine
Erasmus Reihold.
Prve efemeride priblino dananjeg oblika objavljuju se u Parizu 1678. godine. Sastavlja
ih francuski astronom Jacques Piccar za meridijan Pariza (zgrada opservatorija) i donosi
efemeride nebeskih tijela od 1679. godine. Prve britanske efemeride (The nautical Almanah and
Astronomical Ephemeris) sastavlja britanski astronom Nevil Maskelyne. Objavljuje ih 1756.
godine Board of Longitude za godinu 1767. i dalje za svaku godinu. Podaci su dani za meridijan
koji prolazi kroz zvjezdarnicu u Greenwichu. Poznati Brown's Nautical Almanah izlazi od 1858.
godine. Britanski almanah bio je jedinstven za astronome i pomorce sve do 1914. godine.
Nautiki godinjak u izdanju hidrografskog instituta u Splitu izdaje se od 1955. godine.
Nautiki godinjak takoer daje vremena izlaska i zalaska Sunca, vremena graanskog i
nautikog sumraka, vremena izlaska i zalaska Mjeseca, vremena prolaska Sunca i Mjeseca kroz
meridijan, prividne veliine planeta, prividni polumjer Sunca i Mjeseca, te podatke o jednadbi
vremena (razlike pravog i srednjeg vremena).
Poseban dio nautikog godinjaka posveen je zvijezdi Polari, odnosno nude se tablice uz
pomo kojih je mogue odredtiti azimut polare i korekcije visina u cilju odreivanja zemljopisne
irine.
Nautiki godinjak u pravilu sadri i uputstvo s rijeenim primjerima, a neki daju i
korekcione tablice za ispravak utjecaja refrakcije, depresije i paralakse nebeskih tijela.
91
Razlika nautikog godinjaka u izdanju Hrvatskog hidrografskog instituta u Splitu u
odnosu na engleska izdanja (ili neka druga) minimalna je. Razliku je mogue pronai u
oznakama pojedinih elemenata, odnosno dodatnim pomonim tablicama ne vezanim za same
efemeride.
92
93
94
IX. IDENTIFIKACIJA ZVIJEZDA
Pri identifikaciji su nam poznate izmjerena visina nebeskog tijela te zemljopisna irina
zbrojene pozicije. Koordinate iz osnovnog astronomsko nautikog trokuta moemo meusobno
pretvarati prema pravilima sferne trigonometrije.
95
Prema tome poznati su nam toni podaci: izmjerena visina (Vi) i griniki satni kut
proljetne toke (S), nedostatno precizan podatak azimuta () i pogreni podaci kordinata
zbrojene pozicije (z i z) koji mogu imati toliko veliku pogreku da nam onemogue
identifikaciju.
Zvjezdani globusi su pomagala koja predouju nebesku sferu s ucrtanim zvijezdama prve i
druge veliine, te krugovima koji predouju nebeski ekvator, nebeski horizont, satne krunice i
vertikalne krunice. Svi su oznaeni stupanjskom podjelom to nam omoguuje direktno
usporeivanje koordinata razliitih koordinatnih sustava.
Na zvjezdanim kartama i globusima su ucrtane samo zvijezde, jer se njihova deklinacija i
surektascenzija ne mijenjaju, ili se mijenjaju vrlo sporo. Takoer, moe biti ucrtana ekliptika i
raspored rektascenzije Sunca po kalendarskim mjesecima (poloaj Sunca u odreeno doba
godine).
IDENTIFIKACIJA ALIGNAMENTIMA
Alignamenti (alinjmani) su zamiljene linije koje spajaju pojedine zvijezde, a mogu tvoriti
razliite, manje ili vie, pravilne geometrijske likove.
Identifikacija se vri na nain da krenemo od poznate zvijezde, zatim prema ve utvrenim
pravcima zamiljamo alignamente i dolazimo do zvijezda koje elimo identificirati.
Postoji mnogo raznih alignamenata, a kao primjer navest u alignamente zvijea Velikog
medvjeda (Ursae Majoris) i Oriona (Orionis).
Ako se spojnica stranjih kotaa Velikih kola produi do Polarne zvijezde za daljnjih pet
meusobnih udaljenosti u priblino istom smjeru, dolazi se do zvijezde Capha u zvijeu
Kasiopeje (Casiopeia). Isti smjer produen dalje za otprilike jednaku udaljenost od Polarne
zvijezde do Capha vodi do zvijezde Alpheratza u zvijeu Andromeda. Alpheratz s jo tri
zvijezde ini etverokut u zvijeu Pegaza, a zvijezda koja se u tom etverokutu nalazi u
dijagonali Alpheratza jest navigacijska zvijezda Markab.
Ako se produi ruda Velikih kola u zvijeu Velikog medvjeda, za otprilike etiri
udaljenosti izmeu druge i prve zvijezde u rudi (Mizara i Alkaida), dolazi se do zvijezde
Arcturus u zvijeu Bootes. Istonije od te zvijezde, u smjeru koji se dobije spojnicom zvijezda
96
Aliotha i Mizara (tree i druge zvijezde u rudi velikih kola), nalazi se zvijee sjeverna kruna
(Corona Borealis) s najveom zvijezdom Alpheccom. U suprotnom smjeru na otprilike jednakoj
udaljenosti nalazi se zvijezda Pollux u zvijeu Blizanaca (Gemini). Ako se spojnica zvijezda
stranjih kotaa produi prema jugu za otprilike deset duina, dolazi se do zvijezde Regulus u
zvijeu Lava (Leonis). Spojnica Polarne zvijezde i zvijezde koju predoava prednji kota
Velikih kola, a koji se ne nalazi uz rudu, produena na jug za jednaku udaljenost, dovodi do
zvijezde Denebola, takoer u zvijeu Lava. Spojnica iste zvijezde sa zvijezdom koja se nalazi
dijagonalno u Velikim kolima (Dubhe) produena prema jugu za devet meusobnih udaljenosti,
dovodi do zvijezde Spica, najvee zvijezde u zvijeu Djevice (Virgo). Zvijezde Arcturus,
Denebola i Spica tvore na nebu istaknuti istostranini trokut.
Kad se produi rep Malog medvjeda preko Polarne zvijezde za otprilike tri duljine repa
nailazi se na zvijezdu Capella u zvijeu Koijaa (Auriga). Spajanjem zvijezde koja predouje
prednji kota Velikih kola, a koja nije u rudi sa zvijezdom koja predouje zadnji kota Malih
kola u produetku rude (zvijezda Kochab) produena za veliinu dvostruke meusobne
udaljenosti dovodi do zvijezde Deneb u zvijeu Labuda (Cygnus).
Andromeda i Pegasus
Crux
98
Sjeverno nebo
99
Juno nebo
100
Primjer 2 (vidi sliku). Indentificirati nebesko tijelo Pz =3130N =06020W
V=3850 =063 (10.01.2001 u 110415 UTC)
-------------------------------------------------------------- (rjeenje: Vega)
S = 27502,0 =38,9888885
+ K = 00103,9 szv=296,7522431
+ = - 06020,0
s = 21545,9 (360-)=080,9872431
101
X. STAJNICA U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI
Terestrika projekcija nebeskog tijela jest toka na povrini Zemlje kroz koju prolazi
spojnica sredita Zemlje i sredita nebeskog tijela. Njezine zemljopisne koordinate odgovaraju
koordinatama mjesnog koordinatnog sustava ekvatora (=, =s).
Na slici, koja prikazuje Zemlju i nebesku sferu, toka G predstavlja poziciju Greenwicha,
a toka A poloaj nebeskog tijela na sferi. Terestrika projekcija, oznaena tokom A' je
zamiljena toka na povrini Zemlje kroz koju prolazi pravac koji spaja sredite zemlje i sredite
nebeskog tijela.
Terestrika projekcija mijenja svoj poloaj na povrini Zemlje, a kree se od istoka prema
zapadu brzinom koja odgovara rotaciji Zemlje.
Ako se nebesko tijelo nalazi u gornjem meridijanu opaaa, zemljopisna irina e biti
zbroj deklinacije nebeskog tijela i komplementa visine, a zemljopisna duina odgovarat e
vrijednosti satnog kuta meridijana Greenwicha.
Ako se nebesko tijelo nalazi u donjem meridijanu, zemljopisna irina opaaa moe se
dobiti zbrajanjem visine i komplementa deklinacije, a zemljopisna duina opaaa razlikovat e
se za 180 od satnog kuta nebeskog tijela u meridijanu Greenwich.
Nebeska tijela (zvijezde) koja ne mijenjaju svoju deklinaciju krue po deklinacionim
paralelima, a ostala nebeska tijela po pravilnim ili nepravilnim spiralama.
102
KRUNICA JEDNAKIH VISINA I KRUNICA POZICIJA
Toke na povrini Zemlje sa kojih se u istom trenutku mjeri jednaka visina nebeskih tijela
nalaze se na krivulji koja ima oblik krunice, a naziva se krunica pozicije. Dobije se ako se iz
poloaja terestrike pozicije povue krunica radijusa zenitne udaljenosti (90- V). Negdje na
krunici se nalazi poloaj broda, dakle ona je stajnica. Kao to je prikazano na slici, projekcija
krunice pozicije na nebeskoj sferi jest krunica istih zenitnih udaljenosti.
Izmjerena visina nebeskog tijela ini krunicu na kojoj se nalazi opaa, i ona se naziva
krunica pozicija. Projekcijom krunice pozicija na nebesku sferu dobiva se krunica jednakih
zenitnih udaljenosti.
Ako krunica pozicija obuhvaa dvije polutke, a unutar nje se nalazi Zemljin pol, krivulja
poprima oblik slian kosinusoidi, a naziva se krivulja pozicije druge vrste.
Ako krunica pozicije dodiruje Zemljin pol, ona na Merkartorovoj karti poprima oblik koji
je slian obliku parabole, a takav se oblik krivulje naziva krivulja pozicije tree vrste.
103
U praksi je rjetko neko nebesko tijelo u zenitu, takoer crtanje krunice pozicije na
Merkatorovu kartu nije praktino. Crtanje krunice pozicije relativno bi bilo jednostavno kada bi
imali velike globuse (gdje se sijeku dvije krunice pozicije to bi bila pozicija broda, svaka
krunica za centar ima terestriku projekciju pripadajueg nebeskog tijela). Meutim, i globusi
su nepraktini za praktinu uporabu.
Krivulja pozicije druge vrste (slika gore), i krivulja pozicije tree vrste (slika dolje).
Krug zbrojene pozicije dobijemo ako oko toke zbrojene pozicije opiemo krug polumjera
koji odgovara jednoj esnaestini prevaljenog puta od zadnje provjerene pozicije po lijepom
vremenu, odnosno jedne osmine prevaljenog puta za vrijeme plovidbe u uvjetima loeg vremena.
Odnosno to je krug unutar koje bi se brod trebao nalaziti sa velikom vjerojatnou.
ak i u uvjetima plovidbe po izrazito loem vremenu krug zbrojene pozicije je viestruko
manji od krunice pozicije.
Luk pozicije je onaj dio krunice pozicije koji se nalazi unutar kruga zbrojene pozicije, to
jest luk AB prikazan na slici.
104
Luk i pravac pozicije
Luk pozicije dio je krunice pozicije koji se nalazi unutar kruga zbrojene pozicije. Pravac
pozicije dio je tangente na krunicu pozicije koja se nalazi unutar kruga zbrojene pozicije.
Pravac pozicije (astronomska stajnica) jest tangenta na krunicu pozicije unutar kruga
zbrojene pozicije. Budui da se pozicija broda najee rjeava grafiki na Merkartorovoj karti,
pravac pozicije je dio loksodrome.
Ukoliko se zbrojena pozicija ne razlikuje znatno od prave pozicije moemo luk pozicije
zamijeniti pravcem pozicije. Meutim, ako je pogreka zbrojene pozicije vea tada dolazi do
odstupanja koje moemo izraunati iz izraza:
D 2 tan V
d=
6876
Prema gore navedenim podacima greke se mogu zanemariti osim u sluaju plovidbe po
izrazito loem vremenu, no tada poziciju raunamo tako da uz pomo koordinata zbrojene
pozicije izraunamo koordinate pozicije koja nee biti prava, ve e od nje odstupati za relativno
malu vrijednost, a nakon toga raun valja ponoviti uzimajui izraunate koordinate kao
koordinate zbrojene pozicije. Ovako dobivena nova pozicija nee sadravati pogreku.
U Nautikim tablicama broj 46 moemo izvriti korekciju stajnica ucrtanih na
Merkartorovu kartu.
105
ASTRONOMSKA STAJNICA
Astronomsku stajnicu je otkrio 1837. godine ameriki kapetan Thomas Sumner. Nain na
koji je doao do tog otkria je izrazito jednostavan. Potrebno je izraunati dvije pozicije tako da
se jedna koordinata pretpostavi, a druga izrauna. Ovaj postupak treba ponoviti, ali za neku
drugu vrijednost pretpostavljene koordinate. Bitno je naglasiti da nije vano koju koordinatu
pretpostavljamo, meutim jednostavnije je raunati zemljopisnu duinu kao funkciju
zemljopisne irine.
106
Jedan i drugi nain meusobno su kompementarni to znai da kada jedna daje loe
rezultate druga daje dobre i obrnuto. Kapetan T. Sumner koristio je prvu gore navedenu metodu
(procjenjivao je zemljopisnu irinu, a raunao je zemljopisnu duinu). Ovaj nain najbolje
rezultate daje u blizini prvog vertikala, a najloije u blizini meridijana.
Ako se uzme proizvoljna zemljopisna irina, duina se moe dobiti i na sljedei nain:
Drugi nain, kada se procjenjuje zemljopisna duina, a rauna zemljopisna irina, najbolje
rezultate daje u blizini meridijana, a najloije u blizini prevog vertikala.
Terestrika projekcija zanita na zemljinu povrinu daje stajalite opaaa., tj. toku broda.
Smjer vertikalne krunice iz poloaja broda prema terestrikoj projekciji nebeskog tijela je smjer
azimuta tog tijela. Takoer, poznato je iz geometrije da je tangenta u svakoj toki krunice
uvijek okomita na polumjer, koji je u ovom sluaju luk velike krunice. Dakle, kad se za pravac
poloaja uzme tangenta na krunicu u nekoj toki, tad je ona uvijek okomita na smjer azimuta.
Zato je potrebno ustanoviti kooordinate neke toke na krunici poloaja i za tu toku izraunati
azimut. S obzirom na nain kako se dobivaju koordinate odreujue toke na krunici poloaja,
razlikuju se sljedee metode:
- irinska,
- duljinska,
- visinska.
107
irinska ili Bordina metoda
Visinska metoda
Visinsku metodu otkrio je francuski pomorac Marcq de Saint Hilaire (Adolphe Laurent
Anatole de Blonde Marcq de Saint Hilaire) potkraj devetnaestog stoljea. Ova je metoda postala
ope prihvaena tek u dvadesetom stoljeu postavi dominantna metoda. Za zasluge radi
otkrivanja ove metode dobio je in admirala.
Pravac pozicije s ovom metodom se dobije kao razlika izmeu izmjerene visine i visine
izraunate pomou koordinata zbrojene pozicije, a u pravcu azimuta kao to prikazuje slika.
Visinska metoda
108
Visinska metoda temelji se na ispravljanju koordinata zbrojene pozicije za vrijednost
razlike izmeu izmjerene visine i raunate visine nebeskog tijela u pravcu azimuta.
109
- ako je satni kut vei od 180, nebesko tijelo nalazi se na istonoj strani horizonta, pa je
izraunata vrijednost stvarna vrijednost azimuta
- ako je satni kut manji od 180, nebesko tijelo nalazi se na zapadnoj strani horizonta, pa se
izraunata vrijednost azimuta mora oduzeti od 360.
Poziciju broda moemo odrediti mjerenjem visina dvaju ili vie nebeskih tijela istodobno
ili u kratkom vremenskom razmaku, ucrtavanjem stajnica na Merkartorovu kartu ili prijenosom
stajnice ako se mjerila visina samo jednog nebeskog tijela.
110
XI. ODREIVANJE POZICIJE BRODA
Izravne metode
Dvije krunice poloaja sijeku se u dvije toke. Jedna od njih je pozicija broda. Zadatak bi
se najbre i najjednostavnije rijeio kad bi se mogle te krunice nacrtati na zemaljski globus.
Meutim, to nije praktino (da bi se 1M prikazala duljinom od 1mm, globus bi morao imati
promjer oko 7m).
Raunski zadatak se svodi na rjeavanje sustava jednadbi:
sinV1=sinsin1+coscos1cos(S1+E)
sinV2=sinsin2+coscos2cos(S2+E)
Jedan od naina rjeavanja ovog problema dao je Charles T. Dozier (1949. godine):
Neka je poloaj opaaa odreen prema slici dolje:
S1- terestrika projekcija prvog nebeskog tijela
S2 - terestrika projekcije drugog nebeskog tijela
S=s1-s2=S++(360-1)-S--(360-2)=(360-1)-(360-2)
Dozierova metoda
111
Iz trokuta Pn S1 S2: cosD=sin1sin2+cos1cos2cosS
sin 2 sin 1 cos D
cos( + A1) =
cos 1 sin D
=S1-s1
Neizravne metode
U gornjem izrazu, Vz oznauje korekciju visine koja je prva mjerena, b brzinu broda, t1
vrijeme mjerenja prve visine, t2 vrijeme mjerenja druge visine, azimut, a Kp pravi kurs broda.
Za svako opaanje izrauna se razlika visina (V) i azimut (), a na Merkartorovoj karti
ucrtavaju se pravci pozicije. Pozicija broda jest presjecite pravaca pozicija, kao to je prikazano
na sljedeoj slici.
Presjecite pravaca pozicija, naalost, u praksi ne tvori toku, ve formira raznostranian
trokut (od tri stajnice). Prava pozicija broda Pp se nalazi u sreditu dobivenog trokuta (u sjecitu
simetrale kutova), ako su objekti ravnomjerno rasporeeni po horizontu od 360. Ako objekti
nisu simetrino rasporeeni po horizontu (npr. unutar 180) najvjerojatniji poloaj broda je
presjek simetrale kuta najvee razlike azimuta i suprotne stranice (tree stajnice).
Ako je trokut prevelik potrebno je dodatno opaanje i provjera.
112
Pozicija broda istovremenim mjerenjima visina
113
Poloaj broda s tri nebeska tijela opaena na
polovici horizonta (unutar 180)
Poloaj broda s tri nebeska tijela simetrino
rasporeena po obzoru od 360
114
Odreivanje pozicije mjerenjem visina istog nebeskog tijela u razmaku vremena
Ova metoda se jo naziva i metoda ''running fix''. Najee se pomou ove metode mjeri
visina Sunca jer se danju jako dobro vidi horizont. Da bi pozicija bila to tonije, nakon prvog
smjeranja trebamo ekati da se azimut Sunca promjeni za najmanje 30, tek nakon toga moemo
smjerati po drugi puta. To znai da izmeu dva smjeranja treba proi dva sata ako se Sunce
nalazi u blizini meridijana, ili tri sata ako se Sunce nalazi u blizini prvog vertikala. Postupak rada
je slijedei:
1. Izmjeri se visina Sunca, izraunaju elementi stajnice (V1, 1) i na Merkartorovu kartu
ucrta se stajnica s naznakom tonog vremena opaanja (t1). Toka A na slici presjecite je
stajnice i linije kursa.
2. Nakon odreenog vremena, koje ne smije biti krae od tri sata, ponovno se izmjeri visina
Sunca te izraunaju elementi (V2, 2) i na kartu ucrta stajnica s naznakom tonog
vremena opaanja (t2).
3. S poznatom brzinom broda (b) u vorovima i razlikom vremena izmeu dvaju opaanja
(t = t2 t1) izraenim u minutama izrauna se prevaljeni put broda (D) u miljama:
b t
D=
60
4. Prevaljeni put nanese se na pravac kursa da bi se dobila toka B na slici. Kroz tu toku
prenese se prva stajnica tako da se ucrta pravac paralelan s prvom stajnicom. Presjecite
tog pravca i druge stajnice oznaava pravu poziciju broda (Pp) u trenutku t2.
Prava pozicija broda opaanjem visina istog nebeskog tijela u razmaku vremena (running
fix).
Ovako dobivena pozicija se ne moe smatrati posve sigurnom jer postoje pogreke zbog
nepravilnog dranja kursa i netone brzine.
Ako brod iz bilo kojeg razloga promijeni kurs, stajnice se najprije prenesu na toku okreta
broda, a zatim se dalje prenose na opisan nain.
115
ODREIVANJE ZEMLJOPISNE IRINE
Meridijanska visina je ona visina koju nebesko tijelo postie u trenutku prolaza kroz gornji
ili donji meridijan, a kulminacijska visina je najvea visina nebeskog tijela u jednom danu. Ako
je opaa nepomian, a nebesko tijelo ne mijenja svoje ekvatorske koordinate, meridijanska i
kulminacijska visina su istovjetne. Meutim, ako nebesko tijelo mijenja svoju deklinaciju
meridijanska visina ne mora biti i najvea (kulminacijska ) visina.
Najvea razlika izmeu meridijanske i kulminacijske visine moe biti kod Mjeseca, ali u
praksi ta razlika znatnije ne utjee na odreivanje zemljopisne irine
Mjesni satni kut poinje tei prolaskom nebeskog tijela kroz gornji meridijan. Iz osnovnog
astronomsko nautikog sfernog trokuta dobijamo:
sin V = sin sin + cos cos cos s
Budui da se nebesko tijelo nalazi u meridijanu, njegov satni kut je nula, pa se gornji izraz
pretvara u oblik:
sinV = sin sin + cos cos = cos( ) = sin[90 ( )]
Iz toga proizilazi:
V = 90 +
= 90 V +
Prilikom odreivanja zemljopisne irine ovom metodom nije potrebno poznavati srednje
griniko vrijeme. Ovo je najstarija metoda raunanja astronomske stajnice, a opisao ju je grki
astronom Pytheas u etvrtom stoljeu prije Krista.
m = z + = 90 V + ( i istoimeni)
odnosno
Nebesko tijelo izmeu nebeskog ekvatora i
zenita ( i istoimeni) m = z = 90 V ( i raznoimeni)
116
Nebeska tijela ija je deklinacija
vea od zemljopisne irine, i istoimena sa
njom, dakle koja nemaju prolaz kroz prvi
vertikal, kroz nebeski meridijan prolaze
izmeu vidljivog pola i zenita.
Zemljopisna irina za ta nebeska tijela se
dobije iz izraza (vidi sliku lijevo):
m = (90 Vm ) = z + ( i istoimeni)
Cirkumpolarna nebeska tijela imaju dva prolaza kroz meridijan, i to prolaz kroz gornji i
donji meridijan. Gornji prolaz moe biti izmeu pola i zenita ili izmeu ekvatora i zenita, pa
moe biti pozitivan ili negativan.
Meutim, prolaz kroz donji meridijan uvijek je na strani vidljivoga pola, a visina koju
mjerimo jest najmanja visina nebeskog tijela. Zemljopisna irina se izraunava kao zbroj polarne
udaljenosti (p = 90-) i visine u meridijanu:
m = (90 ) + Vm
Ova metoda se esto koristi u navigacijskoj praksi, i to uglavnom danju kada se mjeri
visina Sunca u meridijanu. Za vrijeme lijepog vremena mogue je odrediti zemljopisnu irinu s
vrlo velikom tonou.
117
ODREIVANJE ZEMLJOPISNE IRINE MJERENJEM VISINE POLARNE
ZVIJEZDE
Kao to se vidi na slici visina nebeskog pola iznad horizonta odgovara zemljopisnoj irini
opaaa.
Visina pola za opaaa koji se nalazi u toki M na povrini Zemlje jest luk vertikalne
krunice od nebeskog horizonta do nebeskog pola (PN). Zemljopisna irina opaaa () jest luk
meridijana od zemaljskog ekvatora do poloaja opaaa. Zenitna udaljenost jest komplement
visine, pa je luk satne krunice od ekvatora do zenita komplement zenitne udaljenosti, to jest
visina pola. Upravo ta veliina odgovara zemljopisnoj irini opaaa. U blizini sjevernog
zemaljskog pola se nalazi zvijezda poznata kao Polarna zvijezda (Polaris). Meutim, ona se ne
nalazi u toki pola, ve je od njega udaljena, pa se vremenom pribliava polu. Godine 2100. bit
e najblie polu, a ta e udaljenost iznositi 27'.
Za izraun zemljopisne irine uz pomo Polare trebamo ispraviti visinu Polarne zvijezde
za veliinu odstupanja njezina poloaja od nebeskog pola. Na sljedeoj slici je prikazan
koordinatni sustav horizonta i poloaj polare
na njemu.
118
Postupak za izraunavanje zemljopisne irine mjerenjem visine Polarne zvijezde jest
slijedei:
1. Izmjeri se visina Polarne zvijezde i oita vrijeme na kronometru. Izmjerena visina se
ispravi za utjecaj depresije i refrakcije, a vrijeme kronometra za stanje, kako bi dobili
srednje griniko vrijeme (UT).
2. Sa srednjim grinikim vremenom (UT) iz Nautikog godinjaka izraunamo griniki
satni kut proljetne toke. Toj vrijednosti pribrojimo zemljopisnu duinu zbrojene
pozicije, pa dobijemo mjesni satni kut proljetne toke. Sa mjesnim satnim kutom
proljetne toke iz prve tablice dobijemo ispravak K1. Sa mjesnim satnim kutem
proljetne toke i zemljopisnom duinom zbrojene pozicije (ili ispravljenom visinom
Polarne zvijede) iz druge tablice dobijemo ispravak K2. S mjesnim satnim kutom
proljetne toke i datumom iz tree tablice dobijemo ispravak K3. Zbrajanjem ova tri
ispravka dobijemo ukupnu korekciju.
3. Ispravljenoj visini pribroji se vrijednost ukupne korekcije i dobije se vrijednost
zemljopisne irine.
Odreivanje zemljopisne irine mjerenjem visine Polarne zvijezde mogue je samo na
sjevernoj hemisferi, ako se nalazimo na irinama veim od 15.
Budui da zbog utjecaja refrakcije i depresije ne moe tono odrediti trenutak pravog izlaza
ili zalaza, u praksi se ova metoda koristi samo za mjerenje azimuta Sunca. Sunce je u trenutku
pravog izlaska ili zalaska na ili iznad horizonta onda kada se njegov donji rub nalazi na otprilike
2/3 promjera iznad horizonta.
U trenutku izlaza ili zalaza visina nebeskog tijela je nula, to nam pojednostavljuje izraz
koji dobijemo iz osnovnog astoronomsko nautikog trokuta:
sin
cos W =
cos
Radei ovom metodom moe nas zabuniti predznak deklinacije i zemljopisne irine, stoga
se azimut rauna s apsolutnim vrijednostima. Izraunata vrijednost se zatim oduzme od 90 to
nam daje amplitudu Sunca (A). Zatim se azimut za sjevernu polutku rauna prema slijedeim
pravilima:
- ako su zemljopisna irina i deklinacija istoimene, azimut izlaza je 90- A, a azimut zalaza
270+A.
- Ako su zemljopisna irina i deklinacija raznoimene, azimut izlaza je 90+ A, a azimut
zalaza je 270-A.
119
XII. NAVIGACIJSKE GREKE U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI
Sustavne greke su one koje preteno zadravaju predznak i veliinu u nizu mjerenja.
Kada se ove greke odrede, koriste se kao popravci opaanja (npr. ako kompas uvijek pokazuje
kut za stupanj vie, greka sekstanta, greka kronometra, itd.).
Sluajne greke su one koje nemaju stalnu veliinu niti predznak. Teko ih je odrediti,
odnosno odreuje se vjerojatnost da greka bude unutar odreenih granica. Sluajne greke
obino podlijeu zakonu neke razdiobe (npr. normalne razdiobe3, tj. pozitivne greke javljaju se
tako esto kao i njima suprotne negativne greke u velikom broju sluajeva, a male greke po
apsolutnim vrijednostima su ee od onih s velikim grekama).
Previdi su greke posade zbog neznanja, nepanje i sl. Previdi, takoer imaju obiljeje
sluajnih greaka.
( x )2
3
Za kontinuiranu sluajnu varijablu X s pripadajuom funkcijom gustoe f ( x ) = 1 21
2
, x R ,
e
2
kae se da ima normalnu razdiobu s parametrima i i pie se kao X N ( , 2 )
120
GREKE POLOAJA BRODA
Poziciju broda odreuje sjecite dvije i vie stajnica. Greka poloaja broda izravno je
posljedica greake pravca poloaja.
Dva pravca poloaja se sijeku pod nekim kutom i pri tome formiraju tzv. paralelogram
neizvjeznosti (poloaja), jer svaka stajnica ima greku (vrijednost v kojoj pripada odreena
vjerojatnost). Vjerojatni poloaj broda moe biti u bilo kojoj toki unutar paralelograma ili na
njegovim stranicama. Prostor vjerojatnosti, pa i maksimalna greka, bit e manji to se
paralelogram vie pribliava pravokutniku (kvadratu), odnosno ako se stajnice sijeku pod 90 (ne
smiju se nikako sijei pod kutom manjim od 30).
121
c) Sustavne i sluajne greke razliite od nule
Da bi se dobila sigurnija pozicija broda, opaaju se obino tri nebeska tijela. Pri ovom
opaanju nastoji se da razlika azimuta bude 120 ili 60, a da njihove visine budu od 10 do 70.
Tri stajnice koje se dobiju opaanjem tri nebeska tijela rijetko e se sijei u jednoj toki, odnosno
formirat e se vei ili manji trokut. Ovaj trokut nastaje zbog prije navedenih greaka, ali isto tako
i zbog nemogunosti da se sva opaanja izvre u istom trenutku.
Kada se opaaju tri objekta simetrino rasporeena po horizontu (razlika azimuta 120)
najvjerojatniji poloaj broda trebao bi biti u sjecitu bisektrisa (sredite krunice upisane
trokutu). Pretpostavka je da su opaanja obavljena u istom trenutku, da su ukupne sustavne
greke svih pravaca poloaja priblino jednake i da su maksimalne vrijednosti ukupnih sluajnih
greaka takoer priblino jednake.
122
Ako se zanemare sluajne greke (jednake nuli), te ako su poznate sustavne greke za sve
stajnice tada se o poziciji moe zakljuiti prema sljedeoj slici. Vrijednosti 1, 2, 3 neka
predstavljaju pripadajue sustavne greke. Paralelno sa stajnicama I, II i III povuku se linije na
udaljenosti 1, 2, 3 od odgovarajuih stajnica. Ove linije (I', II', III') daju drugi trokut
A1B1C1. Spajajui vrhove tog trokuta s vrhovima trokuta ABC dolazi se do prave pozicije Pp.
Ako se opaa samo na jednoj strani horizonta i pretpostavlja da su vee sustavne greke,
najvjerojatniji poloaj bit e sjecite bisektrise tupog kuta i nasuprotne stranice. Naime, zbog
utjecaja sluajnih greaka pozicija je unutar trokuta (toka Pp'-slika dolje), a zbog sustavnih
greaka izvan trokuta (Pp-slika dolje).
123
Toka Pv e se konstruirati tako
da se za n uzme po volji odabran broj (s
kojim se dijele stranice a, b, c) i da se
potom na udaljenosti x, y, z od stranica
trokuta a, b, c povuku pravci paralelni sa
stranicama trokuta. Spajanjem vrhova
trokuta ABC i novodobijenog A'B'C'
dolazi se do toke Pv. Zbroj kvadrata
udaljenosti od Pv do stajnica je najmanji
zbroj kvadrata. Toka Pv uvijek je blia
najmanjoj stranici.
Presjecite etiri linije pozicije daje etverokut greaka. Sa etiri stajnice mogu se dobiti
dvije neovisne bisektrise (vidi sliku) koje su osloboene sustavnih greaka (za meusobnu
razliku azimuta 90). U njihovom presjecitu nalazi se prava pozicija broda.
124
ZADACI
125
126
127
128
129
130
131
132
133
Ulomak iz Tablica popravaka satnog kuta i deklinacije (Brown's, Son & Ferguson za 2001.)
134
Tablice za ispravljanje visina zvijezda i planeta (Brown's, Son & Ferguson za 2001.)
135
Tablice popravaka visina donjeg ruba Sunca (Brown's, Son & Ferguson za 2001.)
136
137
ZADACI II dio
Zadatak 1. Potrebno je izraunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju () Sunca i Mjeseca
za opaaa koji se dana 10. lipnja, 2001. godine u UT = 17 h 20 m14 s naao na zbrojenoj
poziciji PZ = Z = 1020,0' S .
Z = 02145,2'W
SUNCE
S= 07508,1' Satni kut Sunca za 17h
+ S = 5 03,5' Popravak satnog kuta Sunca za 20m 14s
S= 80 11,6' Satni kut Sunca za zadano vrijeme
+ = -02145,2' W Geografska duina
s= 05826,4' W Mjesni satni kut Sunca
= N 2303,1' d = +0,2' Deklinacija Sunca za 17h
+ d pop =
+ 0,1' Popravak za d = +0,2' u Tablici popravaka od 20m
MJESEC
S = 19827,3' Satni kut Mjeseca za 17h
+ S = 4 49,7' Popravak satnog kuta Mjeseca za 20m 14s
+ v pop = 4,3' ( v = 12,5' ) Popravak za v = 12,5' u Tablici popravaka od 20m
S = 20321,3' Satni kut Mjeseca za zadano vrijeme
+ = -2145,2' W Geografska duina
s = 18136,1' W Mjesni satni kut Mjeseca svodi se na manji od 180
36000,0'
s = 17823,9' E Mjesni satni kut Mjeseca
= S2305,2' ( d = +6,4' ) Deklinacija Mjeseca za 17h
+ d pop = + 2,2' Popravak za d = +6,4' u Tablici popravaka od 20m
= S2303,0' Deklinacija Mjeseca za zadano vrijeme
Zadatak 2. Potrebno je izraunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju () Sunca i Mjeseca
za opaaa koji se dana 27. studenog, 2001. godine u UT = 01h 30 m 45 s naao na
zbrojenoj poziciji PZ = Z = 0516,2' N .
Z = 17220,8' E
SUNCE
S= 19807,1' Satni kut Sunca za 01h
Popravak satnog kuta
+ S = 7 41,3'
Sunca za 30m 45s
Satni kut Sunca za
S= 20548,8'
zadano vrijeme
+ = +17220,8' E Geografska duina
Mjesni satni kut Sunca
s= 378 09,2' W
svodi se na manji od 180
- 360 00,0'
s= 18 09,2' W Mjesni satni kut Sunca
138
d = 0,4
= S 2106,2' Deklinacija Sunca za 01h
+ d pop = Popravak za d = 0,4' u
- 0,2'
Tablici popravaka od 30m
Deklinacija Sunca za
= S 2106,2'
zadano vrijeme
MJESEC
S= 6106,0' Satni kut Mjeseca za 01h
+ S = 7 20,2' Popravak satnog kuta Mjeseca za 30m 45s
+ v pop = 7,8' ( v = 15,4' ) Popravak za v = 15,4' u Tablici popravaka od 30m
S= 68 34,0' Satni kut Mjeseca za zadano vrijeme
+ = +17220,8' E Geografska duina
s= 240 54,8' W Mjesni satni kut Mjeseca svodi se na manji od 180
360 00,0'
s= 119 05,2' E Mjesni satni kut Mjeseca
VENERA
S = 13030,0' Satni kut Venere za 19h
+ S = 4 36,8' Popravak satnog kuta Venere za 18m 27s
+ v pop =
- 0,1' v = 0,4' Popravak za v = 0,4' u Tablici popravaka od 18m
139
JUPITER
S= 14808,6' Satni kut Jupitera za 05h
+ S =
2 05,0' Popravak satnog kuta Venere za 08m20s
+ v pop =
+ 0,3' ( v = +2,4' ) Popravak za v = +2,4' u Tablici popravaka od 08m
Zadatak 5. Potrebno je izraunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju () zvijezde Deneb za
opaaa koji se dana 04. svibnja, 2001. godine u UT = 19 h 52 m17 s naao na zbrojenoj
poziciji P = Z = 3014,2' N .
Z = 03120,7'W
Z
DENEB
S = 147 43,5' Satni kut proljetne toke za 19h
+ S = 13 06,4' Popravak satnog kuta proljetne toke za 52m 17s
S = 160 49,9' Satni kut proljetne toke za zadano vrijeme
+ (360 ) = Surektascenzija Deneba oita se iz N.G. za
49 38,0'
zadani datum
S= 210 27,9' Satni kut zvijezde Deneb
+ = -03120,7' W Geografska duina
s= 179 07,2' W Mjesni satni kut zvijezde Deneb
Deklinacija Deneba oita se iz N.G. za zadani
= N4516,8'
datum
Zadatak 6. Potrebno je izraunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju () zvijezde Canopus
za opaaa koji se dana dana 16. prosinca, 2001. godine u UT = 06 h12 m 43 s naao na
zbrojenoj poziciji P = Z = 0920,9' S .
Z = 16531,2' E
Z
CANOPUS
S = 174 56,9' Satni kut proljetne toke za 06h
+ S = 3 11,3' Popravak satnog kuta proljetne toke za 12m 43s
S = 178 08,2' Satni kut proljetne toke za zadano vrijeme
+ (360 ) Surektascenzija Canopusa oita se iz N.G. za
263 59,6'
zadani datum
S= 442 07,8' Satni kut zvijezde Canopus
+ = + 165 31,2' E Geografska duina
Mjesni satni kut zvijezde Canopus svodi se na
s= 607 39,0' W
manji od 180
720 00,0'
s= 112 21,0' E
= S 52 41,7' Deklinacija se oita iz N.G. za zadani datum
140
ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA
ZADATAK 1.
Dana 10. lipnja, 2001. godine sekstantom je izmjerena visina donjeg ruba Sunca
V I 0 = 24 o 42,5' . Pogreka indeksa iznosi K I = 2,3' , pogreka ekscentriciteta K e = 0,0' , a
visina oka VOKA = 12m . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Sunca pomou nautikog
godinjaka (Brown's) i nautikih tablica (izdanje HHI).
VI O = 2442,5'
+KI = 2,3'
+KE = 0,0'
VP = 2447,9'
+K I = 2,3'
+K E = 0,0'
VO O = 2440,2'
VP = 2447,9'
+K I = 2 ,3 '
+K E = 0 ,0 '
+ = 2 ,1 ' za refrakciju ( RO )
+ = + 0 ,1 ' za paralaksu ( PA )
+ r = + 15 , 8 ' za polumjer ( SD )
VP = 24 47 , 9 '
141
ZADATAK 2.
Dana 30. studenog, 2001. godine sekstantom je izmjerena visina gornjeg ruba Sunca
VI O = 3340,2' . Pogreka indeksa iznosi K I = +1,7' , pogreka ekscentriciteta K e = 0,0' , a
visina oka VOKA = 20m . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Sunca pomou nautikog
godinjaka (Brown's) i nautikih tablica (izdanje HHI).
V I O = 3340,2'
+K I = + 1,7'
+K E = 0,0'
VO O = 3341,9'
VP = 3316,6'
+K I = + 1,7'
+K E = 0,0'
+ = 1,5' za refrakciju ( RO )
VP = 3316,4'
ZADATAK 1.
Dana 25. listopada, 2001. godine sekstantom je izmjerena visina zvijezde Vega
V I O = 2640,8' . Pogreka indeksa iznosi K I = 0,6' , pogreka ekscentriciteta K e = 0,0' , a
visina oka VOKA = 15m . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu zvijezde pomou nautikog
godinjaka (Brown's) i nautikih tablica (izdanje HHI).
142
Nautiki godinjak Brown's
V I = 2640,8'
+ KI = 0,6'
V P = 2631,5'
Nautike tablice HHI
V I* = 26 40 ,8 '
+K I = 0 ,6 '
+K E = 0 ,0 '
VO = 26 40 , 2 '
VP = 26 31 , 4 '
ZADATAK 2.
Dana 22. studenog, 2001. godine sekstantom je izmjerena visina zvijezde Betelgeuse
V I = 2459,9' . Pogreka indeksa iznosi K I = 0,2' , pogreka ekscentriciteta K e = 0,1' , a
visina oka VOKA = 22m . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu zvijezde pomou nautikog
godinjaka (Brown's) i nautikih tablica (izdanje HHI).
V I = 2459,9'
+ KI = 0,2
+ Ke = 0,1'
+K I = 0,2'
+K E = 0,1'
VO = 2459,6'
VP = 2449,2'
143
ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA PLANETA
ZADATAK 1.
Dana 15. veljae, 2001. godine sekstantom je izmjerena visina planete Venere
V I = 2254,8' . Pogreka indeksa iznosi K I = 1,3' , pogreka ekscentriciteta K e = +2,4' , a
visina oka VOKA = 18m . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Venere pomou nautikog
godinjaka (Brown's) i nautikih tablica (izdanje HHI).
VI = 2254,8' V I * = 2254,8'
+ KI = 1,3
+K I = 1,3'
+ Ke = + 2,4' +K E = + 2,4'
VP = 2246,2'
ZADATAK 1.
Dana 15. travnja, 2001. godine u UT = 04 H 22 M 18 S sekstantom je izmjerena visina
donjeg ruba Mjeseca VI O = 2329,9' . Pogreka indeksa iznosi K I = 1,5' , pogreka
ekscentriciteta K e = 0,0' , a visina oka VOKA = 14m . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu
donjeg ruba Mjeseca pomou nautikog godinjaka (Brown's) i nautikih tablica (izdanje
HHI).
VI O = 2329,9'
+ KI = 1,5'
HP = 54,6'
+ dep = 6,0'
SD = 15,1'
+ pop = +102,5'
VP = 2424,9'
144
ODREIVANJE ZEMLJOPISNE IRINE POMOU MERIDIJANSKE VISINE
ZADATAK 1.
Dana 10. lipnja, 2001. godine iz = 1940,0' S opaa se meridijanska visina Sunca
PZ =
= 03015,0' E
donji rub koja iznosi V0 = 4716,3' . Opaanje je izvreno prema sjeveru. Greka indeksa
iznosi K I = +1,3' , a visina oka VOKA = 14m . Izraunaj zemljopisnu irinu u trenutku gornje
kulminacije Sunca.
TM = 11H 59 M 00 S
= 02 H 01M 00 S
UT = 09 H 58 M 00 S
+ x = 02 H
t X = 11H 58 M 00 S
V0 = 4716,3'
= 2301,6' N (d = +0,2)
+ KI = + 1,3'
+ d POP = +0,2'
+ popI = +8,6'
+ popII = 0,2' = 2301,8' N
VP = 4726,0'
z = 90 V P
z = 90 4726,0' = 4234,0'
z = 4234,0' buduu da se Sunce gleda prema sjeveru
M = z +
M = 4234,0'+2301,8' = 1932,4'
M = 1932,4' S
ZADATAK 2.
Dana 30. srpnja, 2001. godine iz = 4655,0' N opaa se meridijanska visina Mjeseca
PZ =
= 02345,0'W
donji rub koja iznosi V0 = 2031,7' . Opaanje je izvreno prema jugu. Greka indeksa iznosi
K I = 1,4' ,
a visina oka VOKA = 15m . Izraunaj zemljopisnu irinu u trenutku gornje
kulminacije Mjeseca.
145
TM = 20 H 38 M 00 S
TM = 3 M
TM =
TM = 20 H 41M 00 S 24
= 01H 35 M 00 S
=
(
21 29 M 20 H 38 M
H
= 2,
)
125
M
H
H
24 24
UT = 22 H 16 M 00 S M
+ x = 02 H TM = 1,58 H 2,125 H 3 M
tX = 20 H 16 M 00 S
U tablicu za popravak vremena prolaska Mjeseca kroz meridijan (Correction for finding
Greenwich date of Moon's Meridian Passage) se ulazi sa zemljopisnom duinom i
razlikom izmeu vremena za zadani datum i prethodni datum (za istonu zemljopisnu
duinu) ili slijedei datum (za zapadnu zemljopisnu duinu). Prema tome mogli smo iz
navedene tablice interpolacijom izraunati vrijednost TM .
V0 = 2031,7'
+ KI = 1,4'
+ dep = 6,8'
+ popI = +104,4'
VP = 2127,9'
= 2132,7' S (d = 5,0)
HP = 55,5'
+ d POP = 1,4'
SD = 15,2'
= 2134,1' S
z = 90 VP
z = 90 2127,9' = 6832,1'
z = +6832,1' zato to se Mje sec gleda prema jugu
M = z +
M = 6832,1'+(2127,9' ) = +4658,0'
M = 4658,0' N
ZADATAK 3.
146
28. JULY TM = 20 H 29 M 9M
M
= 3 D
31. JULY TM = 20 H 20 M 3D
TM = 20 H 26 M 00 S
= 02 H 10 M 01S
UT = 22 H 36 M 01S
+ x = 02 H
tX = 20 H 36 M 01S
VI = 3225,2'
z = 90 VP
z = 90 3215,9' = 5744,1'
z = +5744,1' LEE GLEDAJU SJEVER
M = z +
M = 5744,1'+(2651,6' ) = +3052,5'
M = 3052,5' N
ZADATAK 4.
Dana 28. oujka, 2001. godine iz = 1015,1' N opaa se meridijanska visina zvijezde
PZ =
= 17003,2' E
Sirius koja iznosi VI = 6310,1' . Opaanje je izvreno prema jugu. Greka indeksa iznosi
K I = 0,5' , a visina oka VOKA = 20m . Izraunaj zemljopisnu irinu u trenutku kulminacije
Siriusa.
U trenutku kulminacije mjesni satni kut nebeskog tijela iznosi s = 0 , to moemo pisati i
kao s = 360 .
S = 29045,8' za UT = 07 H
S = 028,8' za 01M 55S
S = 29114,6'W
147
UT = 07 H 01M 55 S
+ x = 11H = 1643,3' S
tX = 18 H 01M 55 S
VI = 6310,1'
+ KI = 0,5'
+ pop = 8,3'
VP = 6301,3'
z = 90 VP
z = 90 6301,3' = 2658,7'
z = +2658,7' zato to se zvijezda gleda prema jugu
M = z +
M = 2658,7'+ (1643,3' ) = +1015,4'
M = 1015,4' N
ZADATAK 5.
Dana 08. svibnja, 2001. godine iz = 5003,3' N opaa se meridijanska visina (donja)
PZ =
= 16959,2' E
zvijezde Dubhe koja iznosi VI = 2155,3' . Greka indeksa iznosi K I = 1,0' , a visina oka
VOKA = 16m . Izraunaj zemljopisnu irinu u trenutku kulminacije zvijezde.
(360 ) = s s = S S
S = 180
(360 ) = 19402,9' = 6144,9' N
S = 180 19402,9' = 540 19402,9' = 34557,1'
za TM = 07 H S = 33110,5'
za 58M 57 S S = 1446,6'
S = 34557,1'W
TM = 07 H 58 M 57 S 08 / 05
VI = 2155,3'
TM = H
31 58 57M S
07 / 05
= 11H 19 M 57 S
+ KI = 1,0'
UT = 20 H 39 M 00 S + pop = 9,5'
+ x = 11H
VP = 2144,8'
tX = 31H 39 M 00 S 07 / 05
tX = 07 H 39 M 00 S 08 / 05
p = 90 M = VP + p
p = 90 6144,9' = 2815,1' M = 2144,8'+2815,1' = +4959,9'
M = 4959,9' N
148
PRORAUN ZEMLJOPISNE IRINE POMOU SJEVERNJAE (POLARE)
ZADATAK 1.
Dana 02. lipnja, 2001. godine u t X = 05 H 25 M iz = 1553,6' N opaa se visina
PZ =
= 11007,3'W
Sjevernjae (Polare) koja iznosi VI = 1624,0' u t K = 12 H 24 M 49 S . Greka indeksa iznosi
K I = 1,0' , stanje St = +23 a visina oka VOKA = 14m . Istovremeno je izmjeren i azimut
S
s = 32713,0'W
var1999 = 905,0' E
VP = 1613,1'
+ a0 = 044,9' += 4,0' E
+ a1 = 0,4' var2001 = 909,0' E
var2001 +9,2
+ a2 = 0,3'
1
P = 1558,7' N = (2001 1999 ) 2' E
= 4' E
P = 000,7
P = 360,7
K = 359,5
KU = +1,2
var = 9,2
= 8,0
149
KONTROLA DEVIJACIJE MAGNETSKOG I ZVRNOG KOMPASA U TRENUTKU
PRAVOG IZLAZA ILI ZALAZA NEBESKIH TIJELA
U trenutku pravog izlaza ili zalaza mogu se vidjeti iskljuivo Sunce i Mjesec, a ponekad i
planeti, dok se zvijezde u danom trenutku ne vide radi apsorbcije njihove svijetlosti u
atmosferi.
Sunce se opaa u trenutku kada se njegov donji rub nalazi na promjera iznad obzora.
Metoda odreivanja devijacije magnetskog i zvrnog kompasa u trenutku pravog izlaska
ili zalaska Sunca je najee koritena metoda u praktinom odreivanju devijacije na
brodovima.
ZADATAK 1.
= 1530,0' S
Dana 13. listopada, 2001. godine iz PZ = u trenutku pravog Suneva
= 15000,0' E
zalaska izmjereni su azimuti K = 258,5 i G = 262,0 . Varijacija u podruju plovidbe
iznosi var1995 = 825' E (4'W ) , vrijeme kronometra t K = 07 H 58 M 20 S , a stanje kronometra
St = +48 S . Izraunaj devijaciju magnetskog i zvrnog kompasa.
TK = 07 H 58 M 20 S = 0749,3' S (d = 0,9)
+ St = + 48 S + d POP = 0,9'
= 0750,2' S
UT = 07 H 59 M 08 S
sin
sin A =
cos
sin ( 750,2')
sin A = = =N =S
cos( 1530,0')
IZLAZ P = 90 A P = 90 + A P = 270 A
0,1363495777
sin A = = P = 261,9
0,9636304532 ZALAZ P = 270 + A P = 270 A
sin A = 0,1414957126
A = 808,1'
A 8,1
var1995 = 825,0' E
+ = 24,0'W P = 261,9
var2001 = 801,0' E K = 258,5 P = 261,9
var2001 +8,0 K U = +3,4 G = 262,0
var = 8,0 G = 0,1
= (2001 1995) 4'W
= 24'W = 4,6
150
IZRAVNE METODE ODREIVANJA POZICIJE BRODA
(DOZIEROVA METODA)
ZADATAK 1.
Dana 15. svibnja, 2001. godine u t X = 19 H 12 M iz = 3006,5' N opaaju se visine
PZ Z
Z = 04445,0'W
zvijezda i biljee vremena kronometra:
CAPELLA Vi = 2556,0' TK = 22 H 09 M 07 S SIRIUS Vi = 1516,5' TK = 22 H 10 M 35 S
St = +01M 30 S K i = +1,0' VOKA = 10m
CAPELLA SIRIUS
S = S1 S 2 = 12710,1'10525,5' = 2144,6'
= = 1623,8'6805,9' = 5142,1'
151
sin = sin 2 sin V P 2 + cos 2 cos V P 2 cos
sin = 0,497819341
= 2951,4' N
sin V P 2 sin sin 2
cos s 2 =
cos cos 2
cos s 2 = 0,486869047
s 2 = 6051,9'
= s 2 S 2 = 6051,9'10525,5' = 4433,6'
= 4433,6'W
ZADATAK 2.
Z = 3819,6' N
Dana 11. prosinca, 2001. godine u t X = 17 H10 M iz PZ opaaju se visine
Z = 05729,4'W
zvijezda i biljee vremena kronometra:
MIRFAK Vi = 3101,9' TK = 20 H 09 M 34 S DIPHDA Vi = 1956,6' TK = 20 H 10 M 45 S
MIRFAK DIPHDA
Vi = 3101,9' Vi = 1956,6'
+ Ki = - 0,4' + Ki = - 0,4'
+ pop = - 9,9' + pop = - 11,0'
VP = 3051,6' VP = 1945,2'
S 20 H = 2035,1' S 20 H = 2035,1'
+ pop10 M 27 S = + 237,2' + pop11M 38 S = + 255,0'
S = 2312,9' S = 2330,7'
+ (360 ) = 30853,0' + (360 ) = 34904,8'
S = 37235,5'
S = 33205,9' W - 36000,0'
S = 1235,5' w
152
S = S1 S 2 = 33205,9'1235,5' = 31929,4'
S = 360 31929,4' = 4030,6'
= = 2528,9'6137,9' = 3609,0'
= s 2 S 2 = 31502,7'1235,5' = 30227,2'
= 30227,2'360
= 5732,8'W
ZADATAK 3.
Dana 23. prosinca, 2001. godine u t X = 17 H 40 M iz = 3600,0' N opaaju se visine
PZ Z
Z = 00633,5'W
zvijezda i biljee vremena kronometra:
CAPELLA Vi = 2546,3' TK = 17 H 36 M 30 S VEGA Vi = 3438,4' TK = 17 H 40 M 01S
CAPELLA VEGA
153
Vi = 2546,3' Vi = 3438,4'
+ Ki = + 0,2' + Ki = + 0,2'
+ pop = - 9,1' + pop = - 8,5'
VP = 2537,4' VP = 3430,1'
S 17 H = 34717,9' S 17 H = 34717,9'
+ pop36 M 05 S = + 902,7' + pop36 M 05 S = + 955,6'
S = 35620,6' S = 35713,5'
+ (360 ) = 28047,4' + (360 ) = 8045,5'
S = 63708,0' W S = 43759,0' W
- 36000,0' - 36000,0'
S = 27708,0' W S = 7759,0' W
S = S1 S 2 = 27708,0'7759,0' = 19909,0'
S = 360 19909,0' = 16051,0'
= + = 1311,8'+5524,7' = 6836,5'
= s 2 S 2 = 7144,1'7759,0' = 00614,9'
= 00614,9'W
154
ZADATAK 4.
Dana 22. oujka 2004. u tk1 = 21:53:07 izmjerena je visina zvijezde Denebola
V1=2924,6', a u tk2 = 21:54:16 izmjerena je visina zvijezde Alphard V2=4554,1'. Podaci
potrebni za rijeavanje zadatka su: Voka = 14m, Ki = -0,9' i St = -00:02:37.
S= 14037,4' S= 14037,4'
+K1 = 1239,6' +K1 = 1256,9'
S= 15317,0' S= 15334,3'
+(360-) = 18240,7' +(360-) = 21803,0'
S1 = 33557,7' S2 = 37137,3'
S2 = 1137,3'
= 1432,9'N 2 = 1432,9'N
Denebola se nalazi na istonoj strani horizonta (u odnosu na meridijan Greenwich) jer je S>180
Alphard se nalazi na zapadnoj strani horizonta (u odnosu na griniki meridijan) jer je S<180
Prema tome:
S = S2-S1
S = -32420,4' u progresivnom smislu
S = 3539,6' u retrogradnom smislu
Sa skice je vidljivo:
155
Prvi zenit (Z1) smjeten je na zapadnoj i sjevernoj hemisferi, a oba nebeska tijela na
istonoj su strani horizonta (oba satna kuta su vea od 180).
Drugi zenit nalazi se na junoj i istonoj hemisferi: zvijezda Alphard je na zapadnoj
strani horizonta (S<180), a zvijezda Denebola na istonoj strani horizonta (S>180).Sferni
trokuti za prvi zenit (prvu poziciju):
156
Provjera rezultata (raunom visina Denebole i Alpharda za izraunate geografske
koordinate prve pozicije):
sA = SA + sA = 295o 48,6'
sin VA = sin sin A + cos cos A VA = 29o 15,4'
cos sA
sB = SB + sB = 331o 28,2'
sin VB = sin sin B + cos cos B VB = 45o 45,6'
cos sB
Drugi zenit (druga pozicija) smjeten je na junoj i istonoj hemisferi. Zvijezda Denebola
nalazi se na istonoj strani horizonta (sA>180o), dok se zvijezda Alphard nalazi na zapadnoj
strani horizonta (sB<180o).
Sferni trokuti za drugi zenit (za drugu poziciju):
157
Iz skice za prvi zenit:
cos M = sin A sin B + cos A cos B cos S M = 42 18,5'
158
159
160
161
162
163
164
165
166
167
168
169
170
171
172
173
LITERATURA
umbeli P.: Astronomska navigacija II, Pomorski fakultet u Dubrovniku, Dubrovnik, 1990.
Kitarovi, I.: Navigacijska astronomija, Visoka pomorska kola Rijeka, Rijeka, 2000.
174