Professional Documents
Culture Documents
Spadam u one koji nisu nimalo iznenadjeni novim Zakonom o univerzitetu, tj. novom ratnickom
pobedom na jednu od najstarijih, stozernih institucija srpske kulture - Univerzitet. Jos manje sam
iznenadjen retorikom poslanika Narodne skupstine i najnovijim podacima po kojima vecina
naseg naroda (ukljucujuci tu i studente) podrzava ovaj sramni i izopaceni Zakon od 26. maja.
Ono sto me je jedino iznenadilo i obeshrabrilo jeste lakejska reakcija profesora Beogradskog
univerziteta, posebno Pravnog fakulteta. Pledoaje kolege Danila Baste da odlucnim otporom
pokusamo spasiti bar dusu, pretvorio se u sitno kalkulisanje i spasavanje mrvica tzv.
porofesorskih privilegija.
Zasto nisam iznenadjen novim Zakonom o univerzitetu? Ja ga shvatam tek kao beocug u lancu
slicnih kako proslih, tako i buducih ratnickih pohoda na tvrdjave" kulture u Srbiji, kao usud
antiintelektualizma na ovim prostorima. Tu se, zapravo, suocavamo s jednom velikom
hipotekom nase tradicije koju ce intelektualni poslenici jos dugo nositi kao krst na svojim
ledjima. Rec je o intelektualnom ostrakizmu, nepoverenju i najgorem odnosu Srba prema svojim
najumnijim ljudima, oposebno intelektualcima. Nisu li Vuk, Svetozar, Slobodan Jovanovic,
Crnjanski i mnogi drugi veci deo svog zivota proveli u tudjini, jer se pokazalo da je lakse sticati
priznanja i slavu u svetu, nego u svojoj zemlji? Nije li ta sudbina ostala od Vuka Karadzica do
Mihaila Djurica i desetine hiljada strucnjaka, koji odbaceni napustaju Srbiju i afirmaciju
dozivljavaju u belom svetu? Otuda, ne zvuce li veoma aktuelno Vukove reci napisane jos 1832.
godine: Buduci da je Miloje Djak, koji je pocetkom 1825. s nahijom smederevskom bio ustao
na Milosa, znao pomalo citati i pisati; za to se onda u dvoru Milosevu govorilo (a moze biti i sad
da se misli) da skole ne trebaju nikako, jer uceni ljudi bune podizu protiv svoga praviteljstva.
Milosav Lapovac, pak, predlagao je javno u to vreme da se pobiju svi koji znadu citati i pisati."
Doduse, ja nemam iluzija da ovaj i ovakvi skupovi mogu biti odbrana od ratnickih pohoda na
institucije nauke i kulture, jos manje da mogu odoleti gvozdenoj logici intelektualnog ostrakizma
u Srbiji. Ipak, uprkos tome, oni imaju siri, moralni znacaj. Jer, taj cin u nasem vremenu
dominacije nasrtljive politicke moci i velikih apetita gladnih vlasti, u ovim godinama smutnji i
moralnih posrtanja - budi nadu da nisu poruseni svi mostovi koji nas povezuju s civilizacijskim
tekovinama slobode misljenja i autonomije naucnog rada. Nazalost, nakon tragicnih zbivanja
protekle nedelje na Beogradskom univerzitetu, ta nada je sve slabija. Drama na Pravnom
fakultetu u Beogradu s radnim naslovom Spasavanje duse" pretvorila se, kao u teatru apsurda, u
farsu spasavanja tzv. profesorskih privilegija. Pravni fakultet u Beogradu, cija je povest duga i
tegobna, jos jednom je pao na ispitu. On nije smogao snage da se odupore ovom drasticnom
pozivu. Za njegove nastavnike i saradnike ostaje otvoreno moralno pitanje: kako ce se odnositi
prema ponizavajucim odredbama novog Zakona o univerzitetu. Na to odsudno pitanje kao licnu
moralnu dilemu, svako od nas ce morati da da svoj odgovor.
Da zakljucim. Po svemu sudeci, Srbija je, izilazeci iz vunenih vremena", usla u mracno vreme"
(Breht) - nasla se u tunelu bez izlaza. Bojim se da ce novim Zakonom o univerzitetu biti ugasena
jedna od poslednjih sveca na kojoj smo podgrevali nadu i veru da ima izlaza, da je na ovim
prostorima moguce uspostavljanje modernog drustva pune slobode, stabilne demokratije i
kvalitetnijeg nacina zivota.