Blaeno jutro koje pada

u svijetlom slapu u tu sobu,

ve nema rane da mi zada,

poivam mrtav u svom grobu.

Moda e ipak da potpiri

pepelom iskru zapretanu -

jer evo, trome grudi iri

eznuem suncu, jorgovanu.

Dijeli mi neke tihe slasti

kad o tvom zaru vidim knjige

na polici - i cijeli tmasti

vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak neto fali

u ovoj uzi bez raspea,

na dragoj usni osmjeh mali,

u ai vode kita cvijea.

Blaeno jutro koje pada

sa snopom svjetla u tu sobu,

ve nema smrti da mi zada,

no vrati ljubav ovom Jobu.