Ovim plemenima, Slavenima i Antima, ne vlada jedan čovjek, nego od davnina žive u demokraciji i

stoga se kod njih na zajedničkom skupu rješavaju kako povoljni tako i nepovoljni javni poslovi. Pa i
druge stvari tim su barbarima odavno prešle u običaj. Vjeruju naime da je jedan od bogova, tvorac
munje, jedini gospodar svijeta, i žrtvuju mu goveda i sve ostale žrtvene životinje.
Sudbinu niti poznaju niti inače priznaju da među ljudima vrši neki odlučniji utjecaj nego, čim im se smrt
sasvim približi, ili ih bolest savlada, ili se nađu u ratu, odmah se zavjetuju da će, ako to izbjegnu, istog
trenutka prinijeti bogu žrtvu za svoj život, i, ako su dobro prošli, prinose žrtvu koju su obećali i vjeruju
da su tom žrtvom iskupili svoj spas. Osim toga, obožavaju i rijeke i vile i druga neka niža božanstva i
svima njima prinose žrtve i po tim žrtvama vračaju.
Stanuju u bijednim kolibama, jako raštrkani jedni od drugih, i svaki od njih i po više put promjeni mjesto
naselja.
Pri ulasku u borbu kao pješadija navaljuju na neprijatelja grupno, noseći u rukama male štitove i koplja,
a oklop nikada ne oblače. A neki nemaju ni košulje ni ogrtača nego, navukavši samo bičve do ispod
prepona, tako stupaju u borbu sa neprijateljima.
Jedni i drugi imaju isti jezik, sasvim barbarski. A ni po vanjskom izgledu se ne razlikuju jedni prema
drugima. Jer svi su visoki i neobično jaki, a u pogledu boje tijela i kose nisu ni odviše bijeli, odnosno
plavi, niti sasvim prelaze u crno, nego su svi riđi. Žive u bijedi i krajnjoj zapuštenosti, pa i prljavštine
su uvijek puni kao i oni, a sasvim rijetko se dešava da su zlotvori.

Prokopije iz Cezareje, „O ratovima“